O fotografiji Ljudi često kažu „Ono što nije zapisano, kao da se nije ni dogodilo.“ Fotografi bi mogli reći: „Ono što nije zabilježeno kamerom, nije se ni dogodilo.“ Pogotovo ako se radi o lijepim događajima i uspomenama, koji se ne smiju zaboraviti. Ljudi vjeruju fotografijama. Nije isto sa ostalim umjetničkim djelima, poput onih naslikanim na slikarskom platnu, ali generalno, ljudi vjeruju fotografijama. Barem bi tako trebalo biti. Nažalost, razvojem digitalne fotografije, upotreba kompjuterskih programa za obradu, postala je neodvojiv dio same fotografije. A da ne govorimo o rasipanju memorijom na karticama da bi se od 10 fotografija izabrala ona jedna. U vrijeme analogne fotografije, film je bio dragocjen i okidač se pritiskao tek kad bi fotograf bio posve siguran i zadovoljan kadrom kojeg vidi. Svakako, ne potcjenjujem razvoj tehnologije i pozdravljam upotrebu Photoshopa, ali s mjerom i sa svrhom. U modnoj fotografiji, retuširanje je gotovo neizostavan dio, ali kad je riječ o emocijama i portretima, onda ga je bolje izbjegavati. Svaka bora, pjegica i ožiljak pričaju svoju priču, a fotografija kao takva, govori hiljadu riječi. Ja volim portrete, i modne i emotivne. Istina je da modna fotografija zahtjeva puno više opreme, od one koju ja koristim i da se, zbog toga, neki moji modni portreti možda i ne mogu tako nazvati. Ali istina je da, u većini slučajeva, pokušavam kombinovati ovo dvoje – modu i emocije. Modu, jer sam veliki zaljubljenik u nju i emocije, jer sam, što kroz život, što kroz studij psihologije, često bila upućivana na njih. Citirat ću izjavu fotografa Ted Granta koji je rekao: „Kada fotografirate ljude u boji, fotografirate im odjeću. Kada fotografirate ljude u crno-bijelom, fotografirate im dušu.“ I zaista, monohromne fotografije (pri čemu ne mislim samo na crno-bijelo, nego i na sepiu), ne zamaraju oko mnoštvom detalja, nego se usredotočuju na samo jedan motiv. Kad je riječ o portretima, to su emocije. Sa spontanim portretima nema greške. Fotografije ljudi koji su uhvaćeni u tačno određenom trenutku, sa emocijom koju u tom trenutku proživljavaju, mnogo vrijede. Takve obično ponesu i nagrade. Ironično je samo što su to nerijetko fotografije ljudskih stradanja, patnje i boli. S druge strane, kada se radi s ljudima kao modelima od kojih fotograf želi da prenesu određenu emociju na fotografiju, tada su istinite riječi Richarda Avedona, jednog od najranijih američkih modnih fotografa, poznatog po portretima mnogih slavnih ličnosti, te po svom istaknutom radu u časopisu „Vogue“. Naime, on je rekao da njegovi portreti govore više o njemu samom, nego o ljudima koje fotografira. Fotograf je taj koji ima ideju, a ideje obično proizilaze iz onoga što trenutno osjeća i proživljava. Model je u ovom slučaju medij kroz kojeg se njegovi doživljaji i emocije projiciraju. O čemu onda govore moji portreti? Govore o osjećajima jedne žene; žene koja se rastaje, koja odlazi i vraća se, koja čeka i voli. Zahvaljujem se svojim prijateljicama, Indiri, Bojani, Nadini i Emi, koje su pristale da budu moji modeli i ogledalo mojih ideja i emocija. O fotoaparatima Kad sam se tek počela baviti fotografijom i prije nego što ću saznati da u Tuzli postoji foto klub, svoje radove sam objavljivala na internetu. Bilo je to prije 4 godine, kad sam upoznala jednu djevojku iz Velike Britanije koja mi je tad rekla da je za dobru fotografiju potrebno dobro oko i dobra kamera. Tada sam mislila da je omjer 50:50, ali s vremenom se on promijenio u korist „dobrog oka“. Jednom sam pročitala da „kupovina Nikon fotoaparata, ne čini čovjeka fotografom, nego vlasnikom Nikona“ i svako ko misli da će samo s boljim fotoaparatom imati i bolje fotografije, vara se. U tome se slažem sa američkim fotografom Ansel Adamsom koji kaže da „nema ništa gore od oštre slike nejasnog koncepta“. Fotografija koju je potrebno objašnjavati riječima, ma koliko ona savršeno oštra i besprijekorno obrađena bila, nije dobra fotografija. Ona može poslužiti kao dobra reklama za skupu opremu kojom je napravljena, ali ne i za fotografa koji stoji iza svega toga. Ja sam započela sa običnim kompaktnim digitalnim fotoaparatom, nezavidne rezolucije od svega 3,2 megapixela. I moji kolege iz Foto kluba, čije mišljenje i sugestije jako uvažavam i cijenim, kažu da su to bile moje najbolje fotografije. Njim je napravljena prva fotografija koju ćete kasnije vidjeti na projekciji. Zove se „Innocence Faded“, a nedavno je odnijela prvu nagradu na izložbi ženskih fotografa na državnom rangu. Njim su napravljene i kolekcije „Her Farewell“ i „Imaginary“, koje su dobile pohvale na godišnjim državnim izložbama pod nazivom Foto BiH 2007. i 2008. godine. Ponovo, ne potcjenjujem dobru i skupu opremu, kao ni maloprije Photoshop. Budući da kompaktni digitalni aparati ne mogu recimo regulisati dubinsku oštrinu, upravo Photoshop mi je pomogao da vještački napravim njen efekat. A na kraju krajeva, i ja sam svoj stari fotoaparat zamijenila novim i boljim. Ovim ustvari želim ohrabriti sve one s idejama, da se ne plaše okušati u fotografiji samo zato jer trenutno nisu u mogućnosti raditi sa skupom opremom. Fotografija je skup hobi. Rijetkima je ona poziv i malo njih zarađuje od nje. Najvažnije od svega je imati ljubav prema onome što radite, jer samo tada su čuda moguća. O motivima Već sam dovoljno govorila o portretima kao mojim središnjim motivima, a i želim njima samima prepustiti da ispričaju dio priče. Osim toga, nekad i nežive stvari, oblici i boje, u kombinaciji s ljudskom figurom, ali i bez nje mogu postići isti efekat – oživjeti ideju. To je ono što se naziva konceptualna fotografija. U bilo kojoj vrsti konceptualne umjetnosti, ideja je glavni faktor u stvaranju djela i ima prednost nad svim ostalim tradicionalnim i tehničkim propisima i pravilima. Smatra se da konceptualni umjetnici često preuzimaju ideje iz filozofije, psihoanalize, feminizma i političkih nauka. Moje ideje proizlaze iz muzike. Često svojim fotografijama nastojim prenijeti svoj doživljaj neke pjesme, koja je na mene ostavila dubok utisak. Skoro svaka moja fotografija nosi naslov neke pjesme, dio stiha, naziv grupe ili muzičkog albuma. Iz tog su razloga svi moji nazivi na engleskom jeziku. Takvi nazivi imaju puno dublje značenje od samo opisnog imena za ono što se na fotografiji već vidi, a snaga i dubina značenja je moj cilj u svemu što radim. Zato, ako bih se morala klasificirati u neku vrstu umjetničkog fotografa, voljela bih da me se prije klasificira u konceptualne fotografe, nego fotografe portretiste. Jer čak i moji portreti nose konceptualnu notu. Irena Hujdur
© Copyright 2024 Paperzz