citanja - Novo vrijeme

CITANJA
26. SARAJEVSKI SAJAM KNJIGE, 23–28. APRIL 2014,, SPECIJAL|BESPLATAN PRIMJERAK
DŽEVAD KARAHASAN
Tihe ekstaze
čitanja
TVRTKO KULENOVIĆ
Svjedočimo
vremenu
duhovnog
slabljenja
NADA ĐUREVSKA
Nas je novac
zarobio
ALEKSANDAR HEMON
Nostalgija je
poput alkohola
02
Sadržaj
06
ALEKSANDAR HEMON:
“Nostalgija je poput alkohola,
donekle prijatna, a onda otrovna”
10
AMINA ŠILJAK-JESENKOVIĆ:
“Godine koje su
pojele knjigu”
TVRTKO KULENOVIĆ:
KULENOV
“Svjedočimo
“Svjedoči
vreme
vremenu
duhovn
duhovnog
slabljen
slabljenja”
18
20
CITANJA
Srijeda, 23. april 2014.
Izdavač
EPOHA PRESS d.o.o.
Urednik priloga
NEDŽAD NOVALIĆ
Urednički kolegij
NERMIN BURZIĆ
AMEL DURANOVIĆ
NIHADA UGLJANIN
Lektorska služba
EMINA KAMENAREVIĆ
Marketing
NOVO VRIJEME
Savjetnik za fotografiju
SULEJMAN OMERBAŠIĆ
Dizajn i DTP
ANEL FERIĆ
T: +387 33 580 340; F: +387 33 580 349; E: info@novovrijeme.ba; W: www.novovrijeme.ba
Adresa: Milana Preloga 12A (Bosmal City Center), 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
12
E:
NAJMLAĐI I ČITANJE:
Vratimo knjige
u dječiji život
U SVIJETU KNJIGE:
Zašto čitati?
NADA ĐUREVSKA:
“Nas je novac
zarobio”
24
ČITANJE U PORODICI:
U zagrljaju knjige,
u kril
krilu roditelja
32
ISTRA
ISTRAŽIVANJE:
Umanjuju li nagrade
po
popularnost
knjige?
34
DR
DRUŠTVENE
MREŽE:
FFacebook i
Twitter
Tw
štete
pismenosti
p
učenika
35
CITANJA 03
UVODNA RIJEČ
Tihe ekstaze čitanja
Historiju pišu
pobjednici, a
književnost
ljudi koji
pamte...
DŽEVAD
KARAHASAN
Prije nekoliko godina dva velika bibliofila, Umberto Eco i francuski profesor i filmski autor
Jean-Claude Carriere, razgovarali su o svojoj velikoj ljubavi – knjizi. Velik dio tih razgovora
bavio se, naravno, temama koje nam svakodnevno nameću proizvođači tehničkih čudesa, koji
svaki svoj proizvod reklamiraju kao čudo, stvar koja će nam iz temelja promijeniti život, otkriće
nakon kojega svijet više neće biti kao prije njega. Hoću reći, bavili su se i pitanjima tipa “hoće
li internet potisnuti knjigu?”, “može li klasična knjiga preživjeti uz e-book?” i njima sličnim.
Ti su razgovori objavljeni kao knjiga pod sasvim tačnim naslovom “Velika budućnost knjige”,
jer sugovornici dokazuju da knjigu ama baš ništa ne može zamijeniti. Ima stvari koje su se prvi
put otkrile u svojoj konačnoj formi, tako da se one više ne mogu popraviti i ne mogu zamijeniti
nečim drugim. Takav je točak. Ili makaze. Vi ne možete papir ili tkaninu ničim na svijetu rezati
tako dobro kao makazama, kao što ničim na svijetu ne možete zamijeniti točak. Takva je i knjiga.
Nema stvari koja će ljudsko sjećanje i pamćenje, individualno i kolektivno, čuvati tako
dobro i pouzdano kao knjiga. Knjiga je najbolje mjesto i najbolji način da se pohrani i sačuva vrijeme, jer ona ne čuva stvari poput muzeja ili
slike, poput filma i fotografije – ona čuva struju svaSamo knjiga i čitanje omogućuju vam kodnevnog života, predodžbu o sebi i svome mjestu
da proživite desetke, stotine sudbina u svijetu koju su imali ljudi jedne epohe, ona pamti
kojih ste pošteđeni u stvarnom životu, unutrašnje forme postojanja i trpljenja... Historiju
samo knjiga i čitanje dozvoljavaju da pišu pobjednici, kaže stara mudrost. Tačno. Histona neko vrijeme iziđete iz svoje kože, riju pišu pobjednici, a književnost ljudi koji pamte.
Ništa vam ne može Periklovu Atenu dočarati onako
bez opasnosti da tamo izvan i ostanete dobro i precizno kao Sofoklove tragedije, jer nigdje
nisu pitanja i strahovi, nedoumice i nade ljudi tog
vremena izražene tako tačno i neposredno. Stvar je, kao i slika, materijalna i pojedinačna,
ako hoćete – jednokratna, zato ona ne može izraziti ono skrovito, duhovno, unutrašnje. To
može samo riječ, jer je tijelo riječi vremenito.
Riječ i knjiga nadilaze tupu doslovnost slike i svih formi govora koje su utemeljene na slici,
zato knjiga njeguje i razvija ljudsku fantaziju. Oku se otvaraju stvari, pojedinačno, doslovno, a uhu
riječi, duh, univerzalno. Zato čitalac ne može biti konzument, on je uvijek sugovornik, su-autor,
su-pisac. S ekrana se na vaše oči lijepe slike čija vas doslovnost nužno pretvara u konzumenta. A
knjiga se obraća vašoj fantaziji, obavezuje vas da onom duhovnom, koje vam knjiga nudi, dodate
tijelo, pojedinačnost, doslovnost. Svaki od nas ima svoju Anu Karenjinu i svakom od nas ona
plače drugačije. Ne sjećam se imena autora koji je govorio o “digitalnoj demenciji”, dakle o smrti
pamćenja koju proizvode kompjuteri, interneti i mobiteli, koji pamte za nas. Volio bih po ugledu
na njega govoriti o smrti fantazije kojom nam prijeti diktatura slike u našoj kulturi.
Samo knjiga i čitanje omogućuju vam da proživite desetke, stotine sudbina kojih ste pošteđeni u stvarnom životu, samo knjiga i čitanje dozvoljavaju vam da na neko vrijeme iziđete iz
svoje kože bez opasnosti da tamo izvan i ostanete. Zato čitajte, suvremenici moji, nema ljepših
i otmjenijih ekstaza od tihih ekstaza čitanja...
NV
04
CITANJA 05
STRANK A KOJA TO NIJE
FOTO NOVO VRIJEME
Mladi u Bosni i Hercegovini
moraju biti u političkom fokusu
RUSMIR POBRIĆ
Predsjednik “M1 Prava za mlade”
“M1 Prava za mlade” politički je projekt koji mlade
želi postaviti u vrh prioriteta institucija vlasti i političkih
stranaka u BiH. Stranka “M1 Prava za mlade” jeste politička
inicijativa, ali nije politička stranka u smislu važećih zakona
u BiH koji uređuju oblast političkog organiziranja. “M1 Prava
za mlade” nije registrirana i nema namjeru kandidirati se na
predstojećim izborima. Time “M1 Prava za mlade” jasno poručuje javnosti da ne želi vlast, već poboljšanje zabrinjavajuće
teškog položaja mladih u ovoj zemlji.
Izuzevši činjenicu da “M1 Prava za mlade” nema namjeru
registrirati se kod Centralne izborne komisije niti se kandidirati
na izborima koji slijede, “M1 Prava za mlade”, sve do okončanja Izbora 2014, a izvjesno i nakon toga, u javnosti će istupati
kao prava stranka, sa svim elementima političkog organiziranja i zagovaranja ciljeva za koje se bori. “M1” intenzivno će
promovirati svoje već pripremljene programe, dostupne na internetskoj stranici www.pravazamlade.com, koji sadrže konkretna i provodiva rješenja za probleme u oblastima od primarnog značaja za mlade kakve su zapošljavanje, obrazovanje,
društveno i političko učešće, zdravstvena zaštita, socijalna skrb,
informiranje i mobilnost te kultura i sport.
“M1” uložit će maksimum da na najbolji način predstavi model uzorne stranke, naklonjene mladima, s pažljivom i
trensparentnom kadrovskom politikom i realnim mjerama,
koje mladima mogu donijeti korist u svakodnevnom životu. “M1” neće se (primarno) baviti “visokom politikom” –
ustavnim promjenama, presudom “Sejdić i Finci”, preustrojem FBiH, statusom entiteta i sl., koja je često apstraktna za
mlade ljude, niti će se baviti kod nas široko rasprostranjenim
politikantstvom i populizmom. “M1” promovirat će svoju
politiku kao mjerljivu i konkretnu disciplinu, insistirajući isključivo na pitanjima o kojima je jednostavno postići saglasnost svih stanovnika Bosne i Hercegovine.
“M1” na ovaj način želi politički obrazovati mlade ljude
i pravovremeno buditi i razvijati kritičko mišljenje prilikom
odabira kandidata na izborima. “M1” želi motivirati mlade za
učešće u promjenama “ne za bolje sutra, već za bolje danas”,
jer imaju ogroman glasački potencijal – više od 610.000 punopravnih glasova.
Ujedno, naša programska rješenja mogu poslužiti svim
političkim strankama u Bosni i Hercegovini kao resursna
baza dobrih rješenja, ali bez manipulacije. Probuđena građanska hrabrost zasigurno više neće tolerirati neispunjena
predizborna obećanja.
“M1” je otvorena za sve, bez obzira na dob, vjersku pripadnost, ideološko uvjerenje pa čak i stranačku opredijeljenost. Učlanjenje je besplatno, a obrazac je jednostavan i dostupan na našoj internetskoj stranici.
Pridružite nam se, jer SVIće!
NV
06
ALEKSANDAR HEMON
Nostalgija je poput
alkohola, donekle
prijatna, a onda otrovna
FOTO DIDIER TORCHE
S Aleksandrom Hemonom razgovarali
smo o kulturi čitanja nekad i sad,
o tome šta znači biti pisac u SAD-u i
šta pisci tamo “dobijaju”, o Ukrajini,
njegovoj “pradomovini”...
CITANJA 07
Aleksandar Hemon je američki
i bosanskohercegovački prozaist,
kolumnist i filmski scenarist.
Rođen je u Sarajevu 1964. godine,
gdje je odrastao i počeo se baviti
književnošću. Početak rata u Bosni
i Hercegovini zatekao ga je u
Sjedinjenim Američkim Državama,
gdje je odlučio ostati. Nastanio
se u Chicagu i pokušao pisati na
engleskom jeziku. Iz tih pokušaja
nastale su priče koje su činile njegovu
prvu zbirku “The Question of Bruno”
(Pitanje Bruna). Nakon tog vrlo
zapaženog debija Hemon je napisao
roman “The Nowhere Man” (Čovjek
bez prošlosti) i time u potpunosti
potvrdio novostečeni status mladog i
izrazito talentiranog pisca. Prvu priču
na engleskom jeziku “The Sorge
Spy Ring” napisao je 1995. Dobitnik
je prestižne američke MacArthur
Fellowship-nagrade (2004). Po
mnogima, on je danas na Zapadu
najcjenjeniji savremeni pisac s
područja bivše Jugoslavije.
RAZGOVARAO NEDŽAD NOVALIĆ
nedzad.novalic@novovrijeme.ba
“Knjiga mojih života”, posljednje Hemonovo
djelo s kojim, kako sam Hemon kaže, čitaoci u
“izolaciji mogu graditi odnos”, nisu memoari jer se
oni pišu na kraju života. “Ja se nadam da nisam na
kraju. Više bi ih nazvao istinitim pričama jer su nastale iz potrebe da ih ispričam. Knjiga nije podijeljena na ono prije i poslije, kao što su životi mnogih
ljudi podijeljeni na prije i poslije rata, što je jedan
od temelja sistema traume gdje je nešto sasječeno
napola. Narativno su te dvije polovine spojene kao
što se moji životi u SAD-u i BiH ne razlikuju mnogo, već prepliću”, kazao je Hemon na sarajevskoj
promociji knjige. Hemon često ističe da on ima dva
doma, i kad putuje u Sarajevo ili u Chicago, uvijek
kaže da ide kući.
Miljenko Jergović “Knjigu mojih života” vidi kao
“piščevu autobiografiju”, pisanu za potpune strance.
To je, na neki način, autobiografija jednoga izvanzemaljca, što sugerira i ilustracija na koricama knjige.
Ono što je obilježilo Hemona uvijek ćemo naći i u
njegovim knjigama, u kojima, kao u ogledalu, možemo vidjeti odraze Hemona “prošlog” i Hemona
“sadašnjeg”, nas bivših i nas današnjih, Sarajeva
odranije i Chicaga trenutnog. Rat, “izmještanje” iz
jednog u drugi grad, iz jednog svijeta u jedan novi,
dvostruki identitet, pri čemu je moguće da unutar
sebe vidimo “drugog” i “drukčijeg”, navikavanje na
novi grad i novi jezik, smrt kćerke... Sve ovo je prošao Hemon, i sve ovo prolazi i čitalac družeći se s
“Knjigom mojih života”.
U Bosni i
Hercegovini
je sistem
obrazovanja
s ratom
kolabirao
i samo se
djelimično
(i mjestimično)
oporavio. Ono
što vi zovete
kulturom
nemišljenja
usko je vezano
za taj kolaps
Kako danas “kulturu mišljenja” spasiti od sve veće
agresije “kulture nemišljenja” kojoj fenomen “sloboda govora” pravi sve više mjesta? Je li ova potonja autohtoni bh. apsurd ili je prisutna i drugdje?
Ne znam tačno šta mislite kad kažete “kultura nemišljenja”. Pretpostavljam da se radi o situaciji u
kojoj svako može da priča i kaže šta misli bez ograničenja i posljedica, čak i ako promovira mržnju i
najobičniju glupost. Ne znam, međutim, kad je
bilo zlatno doba “kulture mišljenja” i da li ga je,
zapravo, ikad bilo. Isto tako ne mislim da je sloboda govora “fenomen”, nego da je osnovno pravo i
temeljni uvjet za bilo kakav oblik demokratije. Zaštita tog prava ne smije zavisiti od kvaliteta govora
koji proizlazi od tog prava.
Mišljenje kao javna, zajednička i produktivna aktivnost jeste aktivnost usko vezana za obrazovanje.
Sposobnost mišljenja i odgovornosti koje s tim idu
nešto su što demokratski sistem obrazovanja mora
razvijati. U Bosni i Hercegovini je sistem obrazovanja s ratom kolabirao i samo se djelimično (i mjestimično) oporavio. Ono što vi zovete kulturom nemišljenja usko je vezano za taj kolaps, ali je i nešto od
čega strukture vlasti takve kakve su imaju direktnu
korist. Ono čega se oni najviše boje jesu građani koji
su u stanju javno i odgovorno formulirati svoja mišljenja i od njih zahtijevati odgovornost.
Prije 20 ili 30 godina čitalo se znatno više, više
se knjiga prodavalo, a danas je broj “naklonjenih
knjizi”, posebno mladih, gotovo neznatan. Slažete
li se s ovom konstatacijom, ili je samo čujete kao
još jedno prizivanje prošlosti u duhu one Andrićeve da nije bilo bolje, nego je bilo davno pa nam se
čini boljim?

Nadam se
da će Putin i
Rusija završiti
kao Milošević
i Srbija, kao
havarija u
jarku historije
08
U Americi
pisac ništa
ne dobije,
naročito ne
od države.
U Americi,
pisac je, kao i
mnogi drugi,
u poziciji
da radom i
ulaganjem
u vlastiti
razvoj živi na
pristojnom
nivou
Nemam nikakvih podataka koji bi mi dali za pravo da
donosim takav sud. Neko bi isto tako mogao reći da
je prije 20 ili 30 godina bilo znatno manje mladih koji
su imali bilo kakve kompjuterske vještine. Treba biti
oprezan s nostalgičnim fantazijama – nostalgija je kao
alkohol, donekle prijatna, a onda otrovna. Čak i ako je
nekad bilo bolje, treba se upitati šta se to promijenilo
pa smo došli do ove tačke. Još jednom: kolaps i nedovoljan oporavak obrazovnog sistema u korijenu je
većine trenutnih problema u Bosni i Hercegovini.
Je li “kultura čitanja” nešto što je atavizam sredine, ili
je pojedinac stječe sistematskim radom. I šta je to što je
zakazalo u BiH pa su, prema svim istraživanjima, naši
sugrađani među Evropljanima koji najmanje čitaju?
Kultura čitanja se ustanovljava i održava obrazovanjem.
U društvu u kojem obrazovanje vodi ka boljem životu,
građani su sistematski ponukani da čitaju – svaka knjiga
korak je naprijed. U BiH, nažalost, teško je bilo koga uvjeriti da neko ko se školuje 16 godina (osnovna i srednja
škola, plus fakultet) ima zagarantiran bolji život, naročito
što je očigledno da su za vlast, moć i bogatstvo potrebni sasvim drugi kvaliteti. Vjera u vrijednost obrazovanja
usko je vezana za vjeru da će ovo društvo (kakvo god da
je) biti stabilno dovoljno dugo da se rad i napor koji se
ulažu u obrazovanje jednom isplate. Oni koji su u BiH
na vlasti, operiraju pod pretpostavkom da brod tone i da
moraju biti spremni da ga napuste. Jedine dvije opcije za
BiH koje oni nude jesu ili raspad ili preživljavanje do daljnjeg, pod katastrofalnim uvjetima – niko od političke elite
nema bilo kakvu viziju budućnosti koju bi mogao ponuditi mladima i njihovim roditeljima spremnim da ulažu u
njihovo obrazovanje. Otud oni koji vrednuju obrazovanje vrlo lako i brzo završe u inozemstvu.
Ma koliko bila fikcija (čitaj: laž), umjetnost uvijek ispisuje istinu. Do čije “istine” držite kad su u pitanju pisci
iz Bosne i Hercegovine?
Nijedna knjiga niti pisac niti prorok nije jedini izvor
istine. Istina je zajednički napor i različite knjige i pisci
pokrivaju različita područja. Isto tako, istina nije projekt
koji se ikad može završiti. Književnost, kao i društvo,
neprestani je razgovor koji je bolji i vredniji što ima više
različitih pozicija i glasova.
Gradimir Gojer je kazao kako u Sarajevu pisac za života nema ni stan, a čim umre daju mu ulicu. Šta pisac u
Americi dobije za života?
U Americi pisac ništa ne dobije, naročito ne od države. U
Americi, pisac je, kao i mnogi drugi u poziciji da radom i
ulaganjem u vlastiti razvoj živi na pristojnom nivou. Jedna od prednosti te situacije (koja ima i svojih mana) jeste
da pisac ni u jednom trenutku ne zavisi od dobre volje
vlasti, pošto toj vlasti ne pada na pamet da mu da stan ili
plaću, te je tako lišen razloga da se toj vlasti dodvorava.
U Americi pisac dobije priliku da radi svoj posao. Mimo
toga, gotovo sve ostalo zavisi od njega ili nje.
Ovih dana aktuelna je priča o Ukrajini koja je na
neki način Vaša “pradomovina”. Kakvo mjesto danas
Ukrajina zauzima u atlasu zemalja i gradova Aleksandra Hemona?
Moji baka i deda s očeve strane su kao djeca došli u
Bosnu i Hercegovinu, prije nekih 100 godina, iz dijela Austro-Ugarske koji se tada zvao Galicija, a sad je
zapadna Ukrajina, gdje još imam dalju rodbinu. Povrh toga, u augustu 1991. bio sam u Ukrajini, koja je
tada bila dio Sovjetskog saveza, taman u vrijeme neuspjelog državnog udara, koji je doveo do raspada
SSSR-a. Bio sam pred ukrajinskom Radom (Parlament) u trenutku kad je, 24. augusta, proglašena nezavisnost. Usto, Putin i Rusija se ponašaju i djeluju po
modelu Slobodana Miloševića i Srbije iz svojih najgorih dana. Ukratko, ono što se dešava u Ukrajini teško
mi pada. Nadam se da će Putin i Rusija završiti kao
Milošević i Srbija, kao havarija u jarku historije.
NV
KNJIGA MOJIH ŽIVOTA
ALEKSANDAR HEMON
2.
dopunjeno
izdanje
dopunjeno još
jednom pričom
pod nazivom
Moj zarobljenik
– Finalist National Book Critics Circlea u kategoriji autobiografije
– Prema izboru BBC-ja, jedna od deset najboljih knjiga u 2013. godini
“Knjiga se doima kao kolaž sjećanja usmjeren na pojašnjavanje i rasvjetljavanje
trenutka u autorovu životu, a ne njegovo postojanje u cjelini. Njezina užasna
ljepota pokazuje Hemonov preobražaj kao pisca i kao čovjeka.”
Publishers Weekly
CITANJA 09
10
OSVRT
Godine koje su
pojele knjigu
Upoznaju se Mujo i Tarzan:
– Ja Tarzan, ovo Jane, ovo Čita. – Ja Mujo, ovo Fata, Fata ne čita.
Kad sam bila dijete, ovaj mi je vic bio smiješan, jer sam ga doživljavala kao igru riječi. Nestvarnu, jer su fate iz mog okruženja čitale. Danas me ovaj vic boli. Jer je postao stvaran. Jer
se više niko ne obraduje kad mu pokloniš knjigu. Jer se knjiga danas ne smatra ozbiljnim
poklonom. Ranije smo za rođendane kupovali knjige. Kad se išlo na sijela, djeci bi se ponesi
slikovnica ili knjiga, prema uzrastu. Kad bi se dolazilo na mubareć, opet knjiga. Kad bi preteci šta od džeparca, kupi bi se knjiga. I kad ne preteče, nategneš, iskamčiš, pa kupiš. Prije
rata knjiga bila muteber. Čuvali se i časopisi. Još prije, u osmansko doba, u popis ostavštine
umrloga kao ozbiljno bogatstvo ulazile knjige, poimenice. Tad bile još mutebernije. U ratu
su počeli džaba dijeliti neke knjige. Biva humanitarno. U ratu se i ložile knjige. Ja sam ložila
cipele, deke, odjeću; knjigu nešto nisam mogla okabulit.
Nekad je prvi test u komunikaciji Poslije rata – s demokratizacijom – više nisu bile nužne ni
s nepoznatim bio priča o pročita- saglasnosti nadležnog ministarstva, ni ozbiljne recenzije.
nom. U ovisnosti o tome je li neko Počelo se štancat. Hem džaba, hem dostupno, hem ima
puno. Čega je puno, i šta je džaba, nipodašta. I počeo
čitao i koliko i kako je promišljao svijet sve manje čitat. Onda uzuhurio internet. E-book.
pročitano, mogli ste procijeniti da Skini, čitaj, pretražuj. I to mrsko. Lakše gledat sapunicu.
li taj neko zavređuje vašu pažnju I slušat pjesme oskudno i neukusno odjevenih pjevačica,
s oskudnim i neukusnim tekstom, oskudnom, ritmovima
kao prijatelj, pa čak i udvarač
pretrpanom muzikom. Svođenje emocije do stanja najprizemnije svijesti, a potom njeno razodijevanje. Sapunjanje ušiju i očiju. Sapunjanje
mozga. Pranje, pretpranje, ispiranje, centrifuga. Na jednoj strani narod – recipijenti,
na drugoj elita – autori, izdavači, svi u lancu pošiljaoca poruke.
Najbolje ide od ruke onima što više pišu nego što čitaju. Što pišu a da nikako ne
čitaju. Zaboga, imaju pravo na iznošenje svoje stvarnosti, jer sve izvan njihove stvarnosti
je laž. Svaka prethodna istina mora biti dekonstruirana. Muka
mi od tog. Od opravdavanja za odsustvo čitanja, općeg obrazovanja. Od ništica koje se pokušavaju predstaviti božanstvima. Od priča o ratu u Bosni koje pričaju oni koji ne znaju da
Stari most nije u Sarajevu i da Kakanj nije na obali Jadrana. I
od toga da se ne zna da tipično bošnjačko ime nije Aska. I da se
ne zna da se u ratnom Sarajevu u parku prekoputa Predsjedništva
zaljubljeni par nije mogao safatavat po svu dugu noć, jer je bio
policijski sat. I od opisivanja naše TO po modelu Pokreta otpora iz
serije “Alo Alo”. I od filmova snimljenih po tim romanima. Muka
mi od autora koji vlastito neznanje opravdavaju pravom na fikciju,
ILUSTRACIJA CEM KIZILTUG
AMINA
ŠILJAK-JESENKOVIĆ
Kad se gubi riječ, onda
u svijesti umire i ono
što ona označava.
Odsustvo navike čitanja
pomaže smrti riječi...
CITANJA
Pisma zamijenili
sms-ovi, chatovi,
e-mailovi. Kratice za
emocije i ekspresije
pojele su riječi. Riječi
počele umirati u
svijesti govornika
od recenzenata i autora prikaza koji će istim floskulama za sitan novac ili nečiji hatur hvaliti
svaku knjigu o kojoj govore i pišu, što mi budi sumnju da ju nisu ni pročitali, od prevodilaca koji
ne znaju ni jezik izvornik ni jezik cilj, nemaju pojma o stilistici, o funkcijama jezika, o razinama
ekspresije. Muka mi od izdavača koji se pravdaju PDV-om, piratstvom, slabom prodajom knjige,
pronalazeći izlaz u jeftinoj radnoj snazi prevoditelja potpomognutih čudima savremene tehnologije. Nema se vremena za usluge prevodioca koji se po tri dana muči kako bi pronašao pravi
ekvivalent za svaku boju, svaku nijansu izvornika.
Djeca odavno čitaju sažetke lektire. Prije rata su se pisala pisma, razglednice, čestitke.
Pazilo se na rukopis, stil, na papir na kojemu će biti napisan. Pisma se i parfemisala. Da
mirišu po pošiljaocu. Pisma su već odavno umrla. I rukopis. I stil u dopisivanju prijatelja,
zaljubljenih, rođaka. Ostale samo primarne poruke. Iz primarne svijesti. Pisma zamijenili
sms-ovi, chatovi, e-mailovi. Kratice za emocije i ekspresije pojele su riječi. Riječi počele
umirati u svijesti govornika. Gubi se riječ, a onda u svijesti umire i ono što ona označava.
Odsustvo navike čitanja pomaže smrti riječi. I izvanjezičkih realija. Jer, kad nestane riječi,
nestane i mentalne slike o imenovanom. Valjda iščezne i imenovano.
Nekad je prvi test u komunikaciji s nepoznatim bio priča o pročitanom. U ovisnosti o
tome je li neko čitao i koliko i kako je promišljao pročitano, mogli ste procijeniti da li taj neko
zavređuje vašu pažnju kao prijatelj, pa čak i udvarač. Momci su se ranije udvarali stihovima, referiranjem na književna djela, pričom o dobrim filmovima. Danas, kažu, ako momak
progovori o književnosti ili umjetnosti, može biti samo drug. Jer, bezbeli igra za “drugi tim”.
Nekad su momci fascinirali djevojke svojim doživljajima umjetnosti. Moram priznati, i ja
sam pala na ručno urađenu knjigu-skulpturu u kojoj su bili ispisani stihovi Muse Ćazima,
29. novembra 1990. I na priču o Davidu. Krajem decembra 1990, znam, sjedili smo u Aeroplanu. I još me drži. Probajte, možda i kod vas potraje. Jer, to nije bila priča za jednokratnu
NV
upotrebu, već knjiga s kojom se živi, kojoj s vraća i s kojom se umire.
11
12
Svjedočimo
vremenu
duhovnog
slabljenja
Tvrtko Kulenović
K
rođen je 1935.
19 godine.
Dugogodišnji je profesor na
Odsjeku za komparativnu
k
književnost, teatrologiju
književnos
bibliotekarstvo na
i bibliot
Filozofskom fakultetu
Filozofs
Vrstan je
u Sarajevu.
Saraj
poznavalac teatarske
poznav
umjetnosti o kojoj
umje
je ppredavao na
akademijama
u
aka
BiH i inozemstvu.
Bio je predsjednik
PEN-a, direktor
PE
Narodnog
pozorišta i
redovni je
ččlan ANUBiH.
Dobitnik
je brojnih
nagrada.
FOTOGRAFIJE SULEJMAN OMERBAŠIĆ
AK ADEMIK TVRTKO KULENOVIĆ
CITANJA 13
RAZGOVARALA MAJA RUČEVIĆ
Akademik Tvrtko Kulenović u javnosti se u
posljednje vrijeme vrlo rijetko pojavljuje. No,
uspjeli smo ga nakratko dobiti i s njim razgovarati
o književnosti, teatru, fotografiji, pisanju, čitanju...
Ukratko, razgovarali smo o njegovom životu satkanom od svih tih tema.
Na daskama Vašeg života već skoro pola stoljeća
glavnu ulogu igra upravo književnost. Kako ste
shvatili da je to ono što želite raditi?
Kao što znate, ja sam i književnik i profesor, ali u
mladosti nisam mogao računati na to da ću biti profesor. Imao sam želju, ambiciju i volju da se bavim
književnošću. Tad nije bilo ničeg osim knjiga, ne
samo zbog tehnoloških uvjeta, nego ste se morali
ograničiti na nešto jeftino. A knjige su to bile. Imao
sam uzore više među pjesnicima nego među prozaistima. Uglavnom su to bili romantičarski pjesnici.
Kod Nijemaca Heine, rano sam kod Francuza otkrio
Gerarda de Nervala, kod Rusa Ljermontova – njime sam se zanosio. I danas me oduševljava njegova
pjesma “San”. Vrlo mlad, možda sam imao desetak
godina, objavio sam u listu “Mladi borac” pjesmu
“Palim borcima”. Kasnije nisam toliko objavljivao
poeziju, izuzev jedne pjesme koju sam uključio
u roman. Danas, u ovim vremenima nije lako biti
pjesnik. To je nešto što zahtijeva malo više talenta i
angažmana, premda se danas misli da svako može
biti pjesnik.
U osnovi Vašeg angažmana postoji otklon spram
ograničavajućih tabora, ideologija i pripadnosti
bilo koje vrste. Jednostavno ste otvoreni ka “drugome”. Čemu za to možete zahvaliti?
Za mene je definicija književnosti otvorenost prema
drugome, jer ako se nešto stalno samo u sebe zavlači,
to onda i nije književnost. Kad je riječ o tom otvaranju, najprije sam počeo objavljivati pripovijetke, ali
time nisam bio zadovoljan. Tad nekad je izašla knjiga
Crnjanskog “Među Hiperborejcima”, koja je sjajan
putopis, i zahvaljujući njoj nekako sam se okrenuo
toj formi. Imao sam uspjeha, čak su me na prostoru srpsko-hrvatskog jezika smatrali jednim od najznačajnijih putopisaca. Naprimjer, mi imamo Zuku
Džumhura, ali to je nešto drugo, to ne spada u vrstu
putopisa koji mene zanimaju. Prvu knjigu putopisa
“Odanost jugu” objavio sam 1970. godine. I tada
je neko objavio kritiku naslovljenu “Vojvođanin na
sunčanim obalama” u Novom Sadu, i to mi se uvijek
sviđalo – to neko preturanje po regijama i nacijama.
Knjiga je bila dostupna i u Sloveniji i Makedoniji.
Dakle, putopisi su otvarali nadahnjujuće horizonte?
Tako je. Putovanja su bila jedna od najvažnijih stvari u mom životu. Kad je izašla ta knjiga, ja sam već
do tada boravio dvije godine u Indiji. Išao sam tamo
kao specijalni student, tako se to nekako zvalo, po
završetku studija. A rezultat toga je moja doktorska
disertacija o modernom evropskom i azijskom pozorištu. Danas se po mojoj drugoj knjizi “Pozorište
Azije” mnogo predaje u Sarajevu, a prije rata se po
njoj predavalo i na drugim fakultetima. Boravak u
Indiji otvorio je horizonte u nevjerovatnoj mjeri; već
sam moj odlazak bio je znak specifičnih orijentacija
u mom životu, no, nikad se nisam zanosio indijskom
filozofijom i tim objašnjenjem po kojem je Indija
samo mistika. Jedna francuska autorica je napisala
knjigu o Indiji pod naslovom “Zašto mi uvijek kad
mislimo o Indiji podižemo oči nebu?” To me je inspiriralo. Moja orijentacija u vezi s tim da sam se
specijalizirao za pozorište je u nečem drugom. Po
meni, za Aziju je važno kretanje, kult kretanja. Time
sam se bavio na razne načine.
Ne mislim
da je navika
čitanja ikada
bila značajno
obilježje
na našim
prostorima
Vaša je djela tipološki nezahvalno smještati u bilo kakav okvir. Pretapanje žanrova i kosmos – kolaž, svjedoče o postmodernističkom karakteru Vašeg pisanja.
No, onom suhoparnom u postmodernizmu, onom
hladnom objektiviziranju, kod Vas se suprotstavlja neskrivena iskrenost zapažanja, nepatvoren sentiment.
U kojem se smjeru, po Vama, kreće paradigma koja u
književnosti smjenjuje postmodernizam?
Pristajem s time da su moji romani svi postmodernistički u izvjesnom smislu, pa i moji su putopisi naginjali romanima. Enver Kazaz je prvi u svojoj knjizi
“Bošnjački roman 20. vijeka” proglasio moju knjigu
“Istorija bolesti” prvom i najboljom postmodernističkom knjigom, ali je i on odstupao od toga u tom
smislu o kojem vi govorite. To nema veze s tim uobičajenim američkim irealnim postmodernizmom.
Ja ni Paula Austera, naprimjer, ne smatram velikim
postmodernistom. Tu je, prije svega, riječ o emociji,
pa i putopisi su emotivni. Čini mi se da je ono što zamjenjuje postmodernizam u svim oblastima taj “new
age” – u odnosu na tradiciju – ispreturana literatura, ali u odnosu na veći dio postmodernizma ona je
emotivna, ima zaključke i nije ravna. Svaki moj roman
završava špicem, udarom, što i nije karakteristično za
postmodernizam. Tehnika mi jest postmodernistička,
ali tok pripovijedanja nije.
Okušali ste se u mnogim formama, ali upravo je esej na
neki način prodro u većinu Vaših djela. Koliko i kako
današnja bh. književna scena propituje svoje teme i
nudi li ona odgovore?

Uvijek je bilo
predanih
čitalaca, ali
ako pokušam
generalizirati,
čitanjem su se
bavili najviše
oni koji su
pisali
14
Bojim se
da je sva
umjetnost,
a posebno
književnost
podlegla
kriteriju mase
Radio jedini
fotografira
ljudski govor,
a fotografija
slikama
omogućuje
da progovore
Imate li u planu novu knjigu?
To je tajna koju sam već otkrio. Napisao sam tekst “Dnevnik uspomena i prognoza” za “Sarajevske sveske”, koji je dobrim dijelom bio
zafrkancija. U tom tekstu sam uveo i moje sjećanje na 3-4 prijatelja
kojih više nema. To me inspiriralo da trebam ići dalje. Pisao bih nešto
što se zove “Dnevnici iščezlih”. To nisu portreti, nije pisano izvana,
nego ono što mislim da bi oni pisali.
Lično, moji romani su mi najznačajniji, sva četiri. Najviše
volim i, usudit ću se reći, cijenim “Čovjekovu porodicu”.
Ali, da, esejom sam se bavio paralelno i podjednako zdušno. Ima to veze i sa činjenicom da sam predavao književnost, ali upravo su me na osnovu jednog mog dobro
ocijenjenog eseja pod naslovom “Osveta riječi”, a u kojem sam pisao o tome kako je nacizam iskvario njemački jezik, i primili na fakultet. Nije mi važno da književna
scena nudi odgovore. Smatram da svaka književnost, a
naročito esej, mora propitivati. Za simpozij o mom književnom djelu u organizaciji BZK “Preporod” Muharem
Bazdulj napisao je tekst “Romanizacija eseja”. Toga je kod
mene uvijek bilo. Ne pratim previše bh. književnu scenu,
ali mislim da je to prisutno u vrlo dobrom romanu Faruka
Šehića “Knjiga o Uni”. Fascinira me esejiziranje o prirodi,
čitao sam njegove pjesme i priče, ali ovaj pristup prirodi,
vodi i ribama, što je i moja opsesija, to je njegov uvod u
roman i to mi se veoma sviđa. U dobrim romanima uvijek ima pomalo esejiziranja. Đikićev “Cirkus Kolumbija”,
jedan od naših najvećih romana, također sadrži podtekstualno esejiziranje. Toga ima i kod Josipa Mlakića i to u
samoj rečenici. A najdraži pisac mi je Vitomir Lukić kao
prozaist, jer način na koji je sklopljena njegova rečenica
također govori u prilog tome.
Od djetinjstva ste vezani za sliku, a taj vizuelni impuls
prenijeli ste u pisanje i putem fotografije – kao umjetnost, motiv, ogledalo trenutka, historijske činjenice
itd. U radiodrami “Smrt na fotografiji” napisali ste:
“Radio jedini fotografira ljudski govor, kao što fotogra-
fija jedina omogućuje slikama da progovore.” Dakle,
fotografija je ipak mnogo više od “zaustavljanja” trenutka u prostoru i vremenu?
Veoma cijenim definiciju velikog francuskog fotografa Henrija Cartier-Bressona da je fotografija “susret
objektiva i života”. U tom smislu je nezamjenjiva. Tu
nema predradnje, jer predradnje ima samo u fotografu. Nema ni onog subjekta kojeg ima u slikarstvu, ili je
on neke druge vrste i javlja se na drugi način. Historija
fotografije pokazala je koliko je to velika umjetnost,
kao u slučaju Roberta Capea o kojem sam pisao, ali i
drugih. Ona mora postojati na način na koji to definira Bresson. Ima jedna Bressonova fotografija na kojoj
je u izlogu brijačke radnje Napoleonova skulptura, a
uz vrata je naslonjen gazda dućana. To je taj susret.
Izvanredno umjetničko djelo.
Povezujete mnoge umjetnosti. Šta im je zajedničko?
Zajednički im je pristup u razumijevanju svijeta koji se
razlikuje od pristupa nauke i filozofije. Fotografija to vrlo
dobro radi. Sve umjetnosti imaju svoj jezik, pristup svijetu
koji može biti podjednako važan kao i pristup nauke i filozofije, ali ima ona Lotmanova formula koju često koristim
i koja objašnjava mnogo toga. Za nauku i filozofiju važi:
A + B = C, dok za umjetnost: ako je A, onda B, onda C.
Današnjica nam je donijela i rastočene vrijednosti.
Ima li umjetnost mogućnost snaženja kulturno-humanističkog pulsa društva, ili je stanje mase postalo kriterij za samorefleksiju?
CITANJA 15
Bojim se da je sva umjetnost, a posebno književnost
podlegla kriteriju mase. Tu ne možemo tražiti one važne odgovore koje inače umjetnost daje. Ne mislim ni
da su umjetnost i književnost uopće ikad imale naročito konkretan utjecaj, možda jedino kad vrijeme prođe. Nikad direktno nisu utjecale na svijet. Naše vrijeme jeste vrijeme duhovnog slabljenja, to je jasno, i to
ne samo u našim zemljama koje su bile socijalističke.
Svuda u svijetu, izuzev ponekih figura koje se uvijek
izdvajaju, zavladala je praktična umjetnost u smislu
kapitalističkog uređenja.
Kakva je danas navika čitanja u BiH i na prostorima
bivših jugoslavenskih republika? Koliko je ljudima na
našim prostorima svojstvena kultura čitanja?
Ne mislim da je navika čitanja ikad bila značajno obilježje naših prostora. Uvijek je bilo predanih čitalaca, ali ako
pokušam generalizirati, čitanjem su se bavili najviše oni
koji su pisali. Književnici su uvijek najviše čitali. Danas je,
bojim se, čitanje postalo beznačajno.
A šta čitaju mladi? Kojoj se tematici okreću?
Studenti uglavnom ono što moraju, ponekad i nešto
drugo, ali, naprimjer, književnost naroda BiH nikad
nije bila u žiži interesiranja ni mladima ni ostalima. To
se vremenom uglavi u tok svijesti, ali direktnog utjecaja nema. Zapravo, nema ni prave samorefleksije jer
bi ona u svom obuhvatu morala biti znatno šira kod
čitalaca, a sve to jer je dijapazon vrlo uzak, odnosno
ako i ima nešto, tematski su to vrlo uski okviri. Dobra
književnost je uvijek samorefleksija, ali veći dio nje nije
takav, a kod čitalaca toga ima ili vrlo malo ili nimalo.
Samorefleksije ima, ali je sužena na neznatan horizont.
Borghes, pisac s kojim i Vas poistovjećuju, rekao je
da “prilikom pisanja ne treba da postoje teškoće i da
književna umjetnost treba teći kao voda, kao ogromna rijeka”. To je, da se poslužimo naslovom jedne od
Vaših knjiga, svojevrsna “mehanika fluida”, tok svijesti koji podsjeća na Vama drag motiv vode... Kako taj
proces teče kod Vas?
U osnovi toga je iskustvo koje potječe iz čitanja poezije u mladosti. To se formira u čovjeku. Ne pišem baš
lako. “Casino” sam pisao osam godina, “Čovjekovu
porodicu” šest godina, a “Istoriju bolesti” dvije godine. Ali treba mi mnogo vremena. Kad počnem pisati
ide, ali u pasusima. Moram stati. Ono što se ne može
prepričati ide sporo. Danilo Kiš, moj velik i izuzetan
prijatelj, kad bi dovršio jednu knjigu, priklanjao bi
se viskiju i govorio kako ne zna hoće li više ikad išta
napisati. A u međuvremenu mu se skupljalo, pa bi
progovorilo. Tako bude i kod mene, ali u okviru jedne
knjige. Bude, pa pauza, pa se pojavi.
Vješto plovite i onim skrivenim i onim bjelodanim; sve
je talas, voda. Koliko je, po Vama, prisutan taj fluid u
smislu razmjene iskustva, znanja i međusobnog poštovanja različitosti u multikulturnom bh. društvu danas?
Teku li stvari prirodno?
Bojim se jednog: kod velikog dijela pisaca stvari teku suviše prirodno. To je više nedostatak nego prednost. Treba
zastati, ali ne voljom nego bićem. Jer, taj prirodni tok često
vodi u banalnost. A u društvu, u našoj tripartitnosti ima
fluida, ima utjecaja u smislu da dobri pisci iz jedne sredine
obećavajuće utječu na pisce iz druge sredine. Ali književnost je uvijek bila skučena u svom socijalnom prisustvu.
Danas je malo i jednih i drugih, ali ima ih.
Koji su ograničavajući faktori?
To su oni koji vuku u pravcu nacionalne jednostranosti. Ima knjiga koje mogu biti i dobre u kontekstu jedne nacionalne književnosti, međutim, one ne govore
ništa nekom drugom. Najgora je ta vezanost za jednu
kulturu. Nacionalizam je opasnost u životu uopće, pa
i u književnosti.
Šta mislite o stanju u Bosni i Hercegovini kad je u pitanju promocija književne riječi u smislu manifestacija, festivala, tribina i sličnog? Čega nedostaje, a šta
se može pohvaliti?
Što se tiče tribina i promocija, ima ih i previše. To dolazi upravo od jedne nacionalne inspiracije. To nije ni
pitanje pisaca, nego organizacije tih događaja. Kako
i zašto se oni organiziraju i ko ih organizira. U tome
ne oskudijevamo. Skoro svaku večer u sedmici imamo
dvije-tri promocije knjige, a to spada u to. No, ima i
šireg dijapazona i nagrada – značajnih – to je ujedno i
jedini način popularizacije knjige. Čak i kad mislim da
su korijeni tog događaja sumnjivi, on i tad doprinosi
širenju književne riječi.
Ako nas historija mijenja, možemo li reći da nas nečemu i uči? Šta je za Vas ta čovjekova porodica danas?
Kad je u pitanju čovjekova porodica, vidimo iz dnevnih
izvještaja da tu ima mnogo razaranja, pogrešaka, ali to
je još jedina organizaciona osnova koja postoji i zaslužuje pažnju. Ona, po definiciji, uključuje ljude raznih
spolova, podneblja. Ima čvrstinu koja je elementarna,
sve drugo je manje-više izmišljeno. Način na koji se
udružujemo je ono izmišljeno. Ne mogu smisliti nijednu drugu sintagmu koja bi, po vrijednosti, odgovarala
čovjekovoj porodici. I u centru tog mog romana je ta
čovjekova porodica kao takva; ona je i dalje čvrsto jezgro, jer drugi načini udruživanja često vode ljude u pogrešnim pravcima, prema pogrešnim zanosima kojih u
porodici nema jer se ona ne zasniva na zanosima, nego
NV
na elementarnim vezama.
Nacionalizam
je opasnost
u životu
uopće, pa i u
književnosti
16
CITANJA 17
18
NAJMLAĐI I ČITANJE
Vratimo knjige
u dječiji život
Pozitivan odnos prema pisanoj riječi razvija se još u ranom djetinjstvu, a jedna od igračaka
vašeg djeteta treba da bude i knjiga, kao važno sredstvo za razvoj djetetove ličnosti
NIHADA UGLJANIN
Važan faktor socijalizacije i uključenosti u društvo uopće jeste čitalačka
pismenost, koju kod djece treba razvijati čitajući im priče u ranoj fazi njihova razvoja, još
dok su bebe. Psihologinja Susan Greenfield
o tome kaže: “Priče imaju početak, sredinu
i kraj, a to je struktura koja potiče mozak da
misli u nizu, da povezuje uzroke, posljedice i
značenja. Važno je da dijete savlada ovu vještinu dok je još malo, pa je značajno da roditelji čitaju svojoj djeci. Što više provodimo
neku aktivnost, u njoj smo bolji.”
Da je čitanje zdravo, posebno za djecu,
pokazuju mnoge činjenice. Čitanje pospješuje razvoj inteligencije, obogaćuje djetetov
rječnik, doprinosi razvoju kreativnog mišljenja i mašte, jezičkog izražavanja i komunikacijskih vještina. Dijete s razvijenim čitalačkim
navikama postizat će bolje rezultate u školi u
svim predmetima, pa i u matematici.
Stoga, pedagozi i psiholozi savjetuju roditelje da dijete u ranom djetinjstvu okruže
knjigama; da ga uključe u aktivnosti čitanja
(izbor priče, komentar); da ga, kad nauči čitati, ohrabruju da čita naglas; da mu nastave
čitati i nakon što samo počne tečno čitati itd.
Jedna od važnih preporuka roditeljima je i
da zajedno uživaju u odabiru knjige iz biblioteke ili knjižare, a biblioteka o kojoj vam
donosimo priču nudi i više od toga.
FOTO DIDIER TORCHE
nihada.ugljanin@novovrijeme.ba
Dječije odjeljenje Biblioteke Sarajeva
Ustanova koja svojim aktivnostima nastoji
ići ukorak sa savremenim društvom i njegovim potrebama, bez obzira na digitalizaciju sistema i ubrzanje koje donosi savremeno doba, jeste JU “Biblioteka Sarajeva”.
U ovoj biblioteci postoji posebno odjeljenje
za djecu. U čitaonici “Bubamara” najmlađima se pruža ugodan boravak, a zastupljeni
su razni obrazovni, kulturni i drugi programski sadržaji koji su prilagođeni djeci
predškolskog uzrasta. Djeca ovdje listaju
slikovnice, slušaju, prepričavaju i izmišljaju
priče i pjesmice, učestvuju u kreativnim radionicama, modeliraju i crtaju, glume, plešu
i sviraju zajedno sa svojim vršnjacima. Sve
ovo rade da bi obogatili svoje znanje i razvili
vlastitu kreativnost u najranijem dobu.
CITANJA 19
“Biblioteka Sarajevo putem svojih aktivnosti i programa sve vrijeme nastoji promovirati dječije stvaralaštvo. Nije nam cilj
biti samo na usluzi čitaocu i djetetu koje
dolazi po lektiru ili literaturu za istraživanje.
Mnogima koji čuju za čitaonicu ‘Bubamara’ bude čudno otkud čitaonica za predškolce kad djeca u tom uzrastu još ne čitaju.
Naš je cilj, ustvari, da uključimo što veći
broj predškolske djece u biblioteku da bi
od najranijih dana zavoljeli čitanje i navikli
se na druženje s knjigom. Prema programu
ove čitaonice, jedna grupa djece dolazi od
10:00 do 13:00 sati svaki dan. Uvjet je da
imaju navršene četiri godine i da u čitaonici
ima mjesta, jer smo ograničeni prostorom
pa nas je petnaestak u grupi da bismo se
mogli posvetiti svakom djetetu. Ta djetetova veza s bibliotekom ostane jaka i kasnije,
kad dijete krene u školu”, kazala nam je
Suzana Dedić, bibliotekarka, profesorica
predškolskog odgoja i voditeljica Dječijeg
odjeljenja u Radićevoj ulici.
“Najdnevnik čitanja”
Početkom aprila ove godine posjetili smo
manifestaciju koju je povodom rođendana
Hansa Christiana Andersena organiziralo
Dječije odjeljenje Biblioteke Sarajevo. Bila
je to dodjela nagrada učenicima osnovnih
škola Kantona Sarajevo za “Najdnevnik
čitanja”. To je, zapravo, bila kruna manifestacije organizirane u martu, kad su
učenici od trećeg do devetog razreda svih
osnovnih škola u Kantonu Sarajevo mogli
učestvovati. U konačnici, na ovom svojevrsnom takmičenju učestvovalo je stotinu
četrnaest učenika.
“Ovo organiziramo prvi put, a nadamo se da ćemo dogodine isto ili nešto
slično realizirati. Dovoljan je mali povod i neki datum da napravimo nešto.
I ovo druženje upravo je posvećeno
Andersenu i njegovom rođendanu. Cilj
projekta je poticanje djece na čitanje,
na kreativno pisanje i izražavanje. Sad
kad analiziramo sam projekt, mislimo
da je veoma uspješan. Iznenađeni smo
što je mali broj učenika učestvovao u
ovome, jer na području Kantona Sarajevo postoji 71 osnovna škola, a samo
se dvadesetak odazvalo našem pozivu,
a i među tim školama ima onih iz kojih
se prijavio samo jedan učenik. Najviše
dnevnika dobili smo od učenika trećeg
razreda Osnovne škole “Velešićki heroji” i iz “Treće osnovne škole” Ilidža.
Izabrali smo deset najkreativnijih, najinovativnijih i najzanimljivijih. Bilo je
vrlo teško izabrati; teško je ocjenjivati
dječiji rad i trud, jer su svi zaista uspješni. Nama je i bio cilj da ih ovom malom
priredbom i uručenjem nagrada podstaknemo, posebno djecu koja nerado čitaju ili se rjeđe druže s knjigom, da češće
budu u društvu knjige, a da djecu koja
zaista pišu na neki način nagradimo.
Nadamo se da će ih interesantna nagrada ‘Knjigometar’ podstaći da i dalje pišu
i čitaju”, istakla je bibliotekarka Dedić.
Knjiga kao centar okupljanja
Osim svakodnevnih, Dječije odjeljenje
organizira i godišnje aktivnosti, kakve
su manifestacija za Dan dječije knjige,
obilježavanje Dječije nedjelje, zimski i
ljetni raspust u Biblioteci, a na kraju godine članovi skupljaju paketiće za djecu
vrtića Mjedenica.
“S njima imamo divnu saradnju tokom cijele godine, a već tri-četiri godine
prikupljamo i paketiće da ih obradujemo
i družimo se s njima. Inače, pratimo sve
događaje. Također, već dvije godine organiziramo zimski raspust u našoj biblioteci i moram istaći da u januaru imamo
velik broj malih posjetitelja. Djeci je to
interesantan program i tu se sastajemo
četiri puta sedmično. Tako se družimo i u
toku ljetnog raspusta u okviru ljetne sheme, a i u okviru samog Bookfesta pošto
je i Biblioteka jedan od organizatora tog
ljetnog sajma knjige koji se održava na
Trgu Oslobođenja – Alija Izetbegović. Te
aktivnosti traju desetak dana i tu imamo
program za djecu, kad se na književnoj
pozornici održavaju kreativne radionice
s najmlađima i nižim osnovcima, kao i
s mladima. Imamo i promocije časopisa,
slikovnica i tako dalje”, kaže Dedić.
S obzirom na globalno okruženje, na
naše društvo i na odnos prema kulturi uopće, čitalačkoj publici i knjizi, naša
sagovornica tvrdi da u Dječijem odjeljenju Biblioteke Sarajevo imaju pozitivnu
energiju koja ih vodi da sve svoje ciljeve
ostvare i da ne odustaju. Namjeravaju se
svake godine angažirati još više i smišljati
neke nove ideje, jer kako živimo u brzom
vremenu u kojem se sve “događa” na internetu, dakle, sve informacije plasiraju se
putem interneta, Biblioteka pokušava pratiti taj trend ali istovremeno knjigu učiniti
centrom okupljanja.
NV
20
JASMIN JUSUFOVIĆ
bakalaureat ekonomije
Promišljanje o navici čitanja zatiče me kao onu gusjenicu koju je mrav jednom upitao kako zna koju će
nogu kad pomjeriti, i čim je čula to pitanje, gusjenica
je stala nepokretna. A prosto je: čitanjem se hrani
razum, a razum je ono što nas čini čovjekom.
ASMIR KUJOVIĆ
profesor književnosti i pisac
Čitati treba zato da bismo naučili da pišemo sebe i svoj život,
da precrtavamo ono što ne valja
i da potcrtavamo ono što vrijedi.
U SVIJETU
VIJETU KNJIGE
Zašto
čitati?
AMINA HASIBOVIĆ-IBIŠEVIĆ
profesorica bosanskog, hrvatskog,
srpskog jezika i književnosti
Čitanjem razvijamo maštu, kritičko razmišljanje, samostalno
prosuđivanje, pamćenje, bogatimo rječnik. Knjige nam pružaju
priliku da upoznamo nove kulture, narode, običaje i da pobjegnemo u neko drugo vrijeme, otputujemo u neki drugi svijet...
ANJA GRABOVAC
diplomirana žurnalistkinja
Agresivna globalizacija i poplava kiča i šunda čitanje su doveli
u ozbiljnu krizu. Stoga, svaka pročitana knjiga svojevrstan je
“bijeg” od ovih društvenih pojava jer oplemenjuje čovjeka i
obogaćuje ga mudrošću. Promocija kulture čitanja od izuzetne je
važnosti za popularizaciju knjige i za izgradnju stabilnog društva.
AIDA ALOMEROVIĆ
apsolventica na Elektrotehničkom
fakultetu u Sarajevu
Sve nam se obraća. Što više čitamo, to bolje učimo slušati.
Prirodu, knjige, ljude, sebe. Znati čuti prave poruke, važne
i lijepe, dragocjena je umjetnost koja nas vraća našoj
čistoj prirodi, ali i vodi ka našoj svrsi na ovom svijetu.
Knjigom
oblikujemo
identitet
CITANJA 21
RADOMIR D. MITRIĆ
pisac, bibliotekar, bloger
Tehnološka era suzila je čovjeka na prostor sobe, to je
ujedno i njegov kavez. Sad je sve moguće, čak i sliku
pretvoriti u zvuk. Pa ipak, nemoguće je postojanje
čovjekovo bez čitanja. Čitajte knjige, jer, sve vam
mogu uzeti osim onoga što čuvate u dnu duše.
NENO MURIĆ
prof. historije i estradni radnik
Pojavljivanje u medijima mi je u opisu posla
i primijetio sam da mi svakodnevno čitanje
pomaže da preciznije izrazim svoje misli.
Osim toga, čitanjem hranim svoj duh.
NEDIM ĆATOVIĆ
profesor arapskog jezika i
magistar evropskih studija
Zašto čitati? Zato što jedan čovjek ne
može sakupiti sva iskustva, otkriti
sva znanja ili skovati sve izraze.
DIJANA BAJIĆ-SIMANIĆ
profesorica bosanskog jezika
i književnosti naroda BiH
Čitanje je najpametniji način ulaganja u
sebe i najbolji put do spoznaje, jer
se odgovori nalaze u knjigama.
NEDAD MEMIĆ
ILUSTRACIJA CEM KIZILTUG
doktor filoloških nauka
Svoj život ne bih mogao zamisliti bez svakodnevnog čitanja, bilo da je to štampa, beletristika ili
stručna literatura. Oni koji znaju i vole čitati, ni
u jednom trenutku neće osjetiti dosadu. Pisana
riječ jedan je od najboljih čovjekovih prijatelja.
22
NOVO!
www.naj-naj.com
izdavačka kuća i tiskara Suton koja ima više od 22 godina uspješnog rada i tradicije, odlučila
je u 2014. realizirati projekt NAJBOLJI RESTORANI, HOTELI I DESTINACIJE U BIH
SUTON doo/Varaždinska 2 , BiH – 88220 Široki Brijeg/T +387 39 700 740/F +387 39 706 046/E info@suton.ba/www.suton.ba
NOVO!
www.sutonpress.com
Web portal za kupovinu digitalnih i printanih izdanja
SUTON doo/Varaždinska 2 , BiH – 88220 Široki Brijeg/T +387 39 700 740/F +387 39 706 046/E info@suton.ba/www.suton.ba
PUTOVANJA
ZA DVOJE
www.putovanjazadvoje.com
Izdavačka kuća i tiskara Suton je od 2014. nositelj
franšize za izdavanje i distribuciju specijaliziranog
časopisa Putovanja za dvoje na području BiH i Crne Gore
Broj godina VIII.
zadvo
Broj 28
JoGLQD ,;
SroOjHþH jesen 2013.
Nerwk
'XEDL
Yo
je.com
vanja
www.puto
cijena 35
kn | 8 KM
www.putovanjazadvoje.com
cijena 35 kn
|5
$
7(0
veOiĀanstveno
-$
odredište %52
u sjeni politike
VWD\ SOD\
Madagaskar
5,6 7,þ .,+
$9 $1 78 VA NJ A
PU TO
7D MOD QG
Marseille
Brazil
aþini
Jradovi dom
L
ÿXNRWND
JHO
RWRN9UDQ
.YDUQHU
7(0$%52-$
7XUVND
.RSDRQLN
skijanje
NOVO!
1(2%,ÿ1,++27(/$
7RXORXVH.RSHQKDJHQ+LURåLPD9HOHELW
V
JUDGQHZ
ELWHOMHYLQD
%HR.RQJUHVL(WLRSLMDSULMHGORJD]DOMX
14. - 16. 3.
2014.
Zagre b
P
%RýDU VNLGR
SUTON doo/Varaždinska 2 , BiH – 88220 Široki Brijeg/T +387 39 700 740/F +387 39 706 046/E info@suton.ba/www.suton.ba
CITANJA 23
24
NADA ĐUREVSK A
FOTOGRAFIJE SULEJMAN OMERBAŠIĆ
“Bosna i Hercegovina
je moja država”,
kaže samouvjereno
bosanskohercegovačka
glumica Nada Đurevska,
makedonska Sarajka
koja je ovogodišnja
dobitnica Šestoaprilske
nagrade Grada Sarajeva.
Nakon ovog priznanja
najavila je povlačenje
sa scene, a za Novo
vrijeme govori o svojim
počecima, o dolasku u
Sarajevo i godinama
provedenim na sceni
CITANJA 25
Nas je novac
zarobio
RAZGOVARAO NERMIN BURZIĆ
nermin.burzic@novovrijeme.ba
Nada Đurevska je, kako kaže, u svojoj karijeri
igrala mnoge klasike, ali zasigurno je najviše
glumila “bošnjačke” likove. “Čini mi se da nisam
izlazila iz dimija i pletenica”, napominje ona. S Đurevskom smo razgovarali o njenom bogatom iskustvu i o tome kako ona gleda na kulturu i umjetnost
u Bosni i Hercegovini.
Kako Vas je legendarni Rejhan Demirdžić uveo u glumu?
Studirala sam psihologiju, ali sam bila potpuno asocijalna. Jednom sam ušla u jedno kulturno-umjetničko
društvo da bih to promijenila, jer se nalazilo u neposrednoj blizini moga stana. Gledala sam te mlade ljude
kako ulaze i izlaze iz Društva i posmislila sam da bih se
i ja mogla s nekim upoznati. Tad sam imala 19 godina
i htjela sam upasti u folklor. Rekoh, Makedonka sam,
znam štancati, ali u to vrijeme su svi bili premali, a za
sebe sam mislila da sam previsoka da bih igrala, i tu se
javio taj kompleks. Zbog toga sam prije nego je koreograf došao izašla i u hodniku srela Rejhana Demirdžića. On me pitao: “Kuda, kuda, ljepotice?” Rekoh kući.
Kaže on: “Aha”, i povede me do nekih ljudi kojima je
kazao: “Evo doveo sam vam glumicu.” Tad su mi dali
da nešto pročitam, valjda da vide da li ja to znam. Ja to
pročitah, a oni me odmah uključiše u glumu.
Nakon toga Rejhan je insistirao da odem na audiciju u Kamerni teatar, što sam i učinila.
Koliko je za Vas bilo teško naučiti neki dramski tekst?
Nijedan dramski tekst mi nije bilo teško naučiti napamet. Brzo pamtim, a brzo i zaboravim. Na fakultetu bih znala pročitati literaturu za sve svoje kolege i
predavati im lekcije za ispite. Svi oni bi prolazili, a ja
bih pala. (Smijeh)
Nada Đurevska
rođena je 8. januara 1952.
godine u Skoplju. Kao
šestogodišnja djevojčica 1958.
godine stigla je u Sarajevo.
Završila je Osnovnu školu
“Hasan Kikić” u kojoj je
bila izuzetan đak, a potom
je maturirala u srednjoj
medicinskoj školi. Nakon
toga upisala je i završila
glumu. Prvi put je zaigrala u
Čehovljevu “Višnjiku”, gdje
je tumačila Varju. Nijedan
bosanskohercegovački kultni
film nije mogao proći bez
Nadinog pojavljivanja. Dobitnica
je mnogih nagrada među
kojima i Zlatni lovorov vijenac
za doprinos umjetnosti teatra
MESS 2002. godine.
Nije moguće da glumac svaki put ponovi isti
tekst bez nekog svog dodavanja. Bez toga bi te
probe i nastupi bili dosadni. Naravno, neke važne
dijelove ne smijete preskakati, pogotovo ako imate
neke kolege koji to ne toleriraju. Ali, uvijek ponešto
promijenite, barem zarez.
Koliko se ono što ste glumili odražavalo na Vaš
stvarni život?
Naravno, nekad vam neko i bude uzor u nekim
stvarima, ali ne toliko da vam mijenja život u onom
nekom ideološkom smislu. Bude tu tako identičnih
situacija koje se u određenom trenutku u potpunosti
podudaraju s vašim životom, pa se iznenadite da su
čak i imena ista! Ma, za mene ništa nije slučajno. 
Biti čovjek
i sačuvati
ljudsko lice,
vjerujte da je
to najteže
Čovjek je
čovjeku
prosto
postao teret
i dosadan. A
kako je lijepo
slušati, proći
kroz tuđe
iskustvo ma
kakvo ono bilo
26
Na fakultetu
bih znala
pročitati
literaturu
za sve svoje
kolege i
predavati
im lekcije za
ispite. Svi oni
bi prolazili, a
ja bih pala
Kažu da ste išli u Indiju u vrijeme rata i da Vas
Gradimir Gojer nije baš najbolje shvatio?
(Smijeh) Ma, dobro on je bio jednostavno dekoncentriran, a on nam je prije toga davao besplatno salu
gdje smo se okupljali mi “duhovnjaci”. To je bio jedan
duhovni pokret (a i sada je) čiji je učitelj Sai Baba. S
prostora Jugoslavije bilo nas je mnogo i sastajali bismo se godišnje u novembru, i Gojer nam je uvijek
davao salu, a mi bismo mu se zahvaljivali na tome.
Gojer je dobro znao i o Babi i o njegovom učenju.
Tad je rat kao tek završio i imali smo jednu turneju s pozorištem. Rekoh, taman kad sam već izašla iz Sarajeva, odoh ja u Indiju. U to vrijeme imala
sam jednu predstavu i razmišljala sam o tome da li
bi me neko mogao zamijeniti. Hrvati su mi već bili
kupili kartu do Indije. Ja pitam Gojera: možete li
me u svojoj predstavi zamijeniti za tu jednu predstavu, jer ja bih u Indiju, a i Babi je rođendan. A on
poslije kaže: “Ma nisam znao da Nada u Indiji ima
babu.” (Smijeh) To je tako slatka i istinita priča. To
je moj prvi odlazak u Indiju, a dosad sam bila tamo
četiri puta. Sjećam se, također, da je tog novembra
1995. godine bilo vrlo hladno na našim prostori-
ma. Meni niko nije rekao, a ni ja nisam ni pomislila
da je u Indiji žega. U Sarajevu su mene tako dobro
obukli (neka humanitarna mi je dala bundu), i sad
zamislite mene na aerodromu, svima znoj curi, a ja
k’o Jeti, ne znam ni kuda da krenem u bundi. Svi
idu oko mene, gledaju i pitaju se ko li je ova i je
li normalna. I onda su mi kupili tamo neke tanke
haljine. (Smijeh)
Kad ste na dodjeli Šestoaprilske nagrade kazali
da je najbitnije sačuvati ljudsko lice, na šta ste
tačno mislili?
Baš to što sam rekla. Biti čovjek i sačuvati ljudsko lice.
Vjerujte da je to najteže.
Kakvo je lice naše kulture?
Jedino mi je žao što je kultura zanemarena. Kad se
kultura spusti na tako niske grane, to je poraz društva. Živjeti bez kulture u ovakvom gradu je kao živjeti
bez vodovoda i kanalizacije. Stvarno me čudi da naši
političari i ljudi koji bi o tome morali voditi računa to
uopće ne vide. Ovo će za stotinu godina biti zapamćeno kao period nesreće.
U ljubavi se sve brže rascvjeta
Prve korake u glumi naučila sam od pokojnog muža koji je tad bio profesor
jezika. Ma profesor svega! (Smijeh) U to vrijeme su svi bili profesori svega i
svi su nas ponečemu naučili.
Između mene i mog muža desila se ljubav, a u ljubavi i u toj toploti sve se
brže rascvjeta. Muža sam srela u kulturno-umjetničkom društvu jer je on za
njih pisao scenarij za godišnjicu. Kao osoba mi se u početku nikako nije dopao. Izgledao mi je strašno agresivan kao pojava i sve sam nekako bježala od
njega. On bi, onako kako je pušio, stavio cigaretu na jedan kraj usta, a dim
mu je išao u oko, kosa popadala i sve mu je nešto bilo važno da bude pored
mene, a to sve zato da bih ja fino čitala taj tekst i da ne bih negdje pogriješila.
Jednom mi stojimo naslonjeni na zid i čekam ja neku najavu za folklor ili
nešto i on meni kaže: “Možeš li mi donijeti čašu vode?” “Pa”, rekoh, “znate
šta, ja da sam htjela pojit’ volove, ja bih ostala na selu.” (Smijeh) To nam je
bio prvi susret. Nakon toga prošlo je pola godine i ja dolazim na audiciju u
Kamerni teatar, a on sjedi gore, a tad je već bio i upravnik Kamernog teatra.
Aj, rekoh, sad sam gotova. Neće me pustit’ sigurno! I desilo se to da se nisam
nikom svidjela osim njemu. (Smijeh). On je insistirao i molio da me prime.
Nekako je uvijek bio uz one koji su bili gubitnici. On je valjda prepoznao da
nešto može uraditi sa mnom. I tako je i bilo. Nas dvoje smo najviše zajedno
radili da bi on svima dokazao da su bili u krivu. I stvarno je bilo tako.
Čovjek je u svakom dijelu obaveza zakazao.
Ovaj život nije samo igra nego je i ispunjavanje
velikih obaveza i odgovornosti koje nam je život dao
CITANJA 27
Koliko sama kultura ide ka komercijalizaciji svega?
Pa ide ka tome. Nas je novac zarobio. Sve nam je
malo i sve se radi u ime tog veličanstva, pa i u umjetnosti. Danas je, inače, plemenitost malo gurnuta
ustranu. Pogledajte samo silne televizijske kuće i
programe i ko je na njima gost i ko ih vodi. Divni
ljudi su negdje postrani.
Nađete li slobodnog vremena za čitanje dobre literature?
Nađem vremena i za to, ali je teško kad trebam biti
skoncentrirana na neki zadatak ili ulogu. Inače,
strašno volim čitati knjige o bilju. Gledam te biljke
i čitam njihova svojstva i zašto služe, pa se ne mogu
načuditi toj ljepoti, naročito ako je sve u boji, onda
to mene odmori.
U borbi za goli materijalni život čini se da ljudi
zaboravljaju te sitne i lijepe detalje?
Ja mislim da ti ljudi koji se bore za materijalni život
primjećuju te lijepe detalje, ali ovi drugi to primjećuju manje. Mislim na ove što se ne bore za goli život.
Ne primjećuju, jer ne vide.
Pa oni se bore za fotelje, da im budu što dublje?
(Smijeh) Da. Pa, dobro i to će vrijeme proći.
Danas se više nego ikad štampaju knjige, ali se
nikad manje nije čitalo. Šta mislite o poplavi nekvalitetne literature?
Pa, kažu da nema lošeg glumca i predstave a da
oni neće naći svoju publiku. Vjerujem da će čak i
takva literatura naći svoje čitatelje koji će se zadovoljiti nekim njenim sadržajem. Ipak, čini mi se da
danas čovjek ima najveću potrebu da govori i da
ga neko sluša, a putem pisane riječi je to možda
nekima najlakše.
Sve se više fokusiramo na neke vanjske pojave u
našem društvu. Čini li se Vama da čovjek odlazi
sam od sebe?
Čovjek je čovjeku prosto postao teret i dosadan. A
kako je lijepo slušati, proći kroz tuđe iskustvo ma
kakvo ono bilo. Sjećam se da su pozorišta čak i u
ratu uvijek bila puna. Posebno Narodno pozorište
i Kamerni teatar.
S obzirom na to da danas nije takva situacija,
kako privući publiku?
Vjerujem, repertoarom. Kulturni radnici bi trebali
malo slušati mlade. Ionako je malo novca za kulturu, i još ako se napravi loša predstava koja ide
četiri-pet puta, pri čemu ne postoje nikakve stati-
stike koje se bave publikom, onda je primjetno da
omladina odlazi.
Kako je biti nagrađen Šestoaprilskom nagradom
Grada Sarajeva?
Mislim da mi se ta nagrada desila u najljepšem trenutku. Ona me ispraća iz pozorišta u onom službenom smislu. Ali, kad sam se na dodjeli zahvalila i
kad sam vidjela kako se publika u talasima dizala da
stoji, e tad sam se prepala jačine ljubavi. Imala sam
osjećaj da neću moći sići sa scene.
Taj trenutak je izbrisao sve ono što sam doživjela kao loše u životu. Ja sam u umjetnosti bila sretan
čovjek i baš sam imala sve što mi je bilo potrebno. Ta nagrada nosi veliku snagu, jer ona govori o
mojoj vezanosti za Sarajevo. Ta veza je neprekidna. Mene je jedan kolega ismijavao kad sam rekla
da bih grlila zgrade u Sarajevu nakon što se vratim
s nekog putovanja. Znači, nekad ne možeš ni reći
šta sve osjećaš da ne bi u nekom drugom izazvao
osjećaj agresije.
A šta mislite kako je tek ljudima potreban taj zagrljaj?
Ja se tu malo ustežem (Smijeh). Ja jednom kažem
svom sinu: “A što bih voljela da me neko zagrli”, a
on će meni: “Hajde, bolan, zagrli se sama.” I ja onda
shvatim da to zaista mogu i tako se naslonim sama
na sebe. (Smijeh)
Ljudska lica su najljepša, ali znaju biti i tako ružna. Valjda je to zbog onoga što imaju u srcu.
U svakom slučaju ta lica trebamo pročišćavati.
Um je kod čovjeka najstrašnija stvar i ono šta on
može smisliti i aktivirati je ogromna nesreća. A čovjek je u svakom dijelu obaveza zakazao. Ovaj život
nije samo igra nego je i ispunjavanje velikih obaveza
i odgovornosti koje nam je život dao.
Više nećete biti službeno u svijetu umjetnosti.
Kakvi su dalji planovi?
Pa, poslije službenog opet službeno. Ustvari, samo
ne moraš više ići rano na probe i bude ti mala penzija, a za sve ostalo imaš iste obaveze. (Smijeh) Ne
znam ko će više babe i dede gledati po sceni, ako
imaš nešto reći, piši i nemoj se penjati na scenu.
Zato, trenutno pišem jednu monodramu za koju se
nadam da će ovog ljeta izaći u javnost.
Šta savjetujete mladima?
Mlade ne treba zbunjivati, oni sve znaju. Ali, ako ih trebam nešto posavjetovati, onda ću reći da nađu nekog
u koga će imati povjerenja, i neka im to bude snaga u
životu. Nekad sve ne možete postići sami.
NV
Ljudska lica
su najljepša,
ali znaju
biti i tako
ružna.
Valjda je to
zbog onoga
što imaju
u srcu
28
Knjiga Prom
30m2
A16
Opačić
18m2
B13
Edicija
15m2
B12
Marso
17m2
A12
B10
Laguna
20m2
B11
B8
B9
Bu
1
Alba
10m2
Hit knjiga
15m2
A17
E10
Nostalgija
21m2
UPress
8m2
A15
Bookline
12m2
E8
El Kalem
24m2
B7
A10
Rabic
16m2
A8
Naklada
Mate
16m2
B5
BOS
K
A13
Novoteks
56m2
A11
Burch
12m2
E4
B3
A6
Mulla Sadra
44m2
Libra
15m2
B6
E6
A9
E5
TKD Šahinpašić
112m2
A7
BH
Telecom
60m2
Ibn Sina
15m2
TKD
16m2
Nova dječija
knjiga
16m2
Cambridge
20m2
Agarthi
Comics
20m2
KC Iran
12m2
8m2
E7
Karađoz
10m2
Connectum
E9
E12
Buybook
12m2
Gagula
9m2
Nostalgija
10m2
Partenon
10m2
Baština
6m2
E11
B4
Dobra
knjiga
30m2
A5
E3
UPress
8m2
PREGLED IZLAGAČA
E13
Nova knjiga
18m2
E14
E17
E15
A19
Bookline
16m2
A14
Algoritam
24m2
E19
Mali princ
16,5m2
Fenix Libris
E21
E16
Orijent
6m2
Bookline Bor
4m2
10m2
Bib. s.s.
5m2
Novo
vrijeme
10m2
E23
E2
Karika
6m2
Tugra
9m2
A1
A3
A4
E1
A2
KC Kralj Fahd
110 m2
B1
B2
Con
2
CITANJA 29
Logos art
15m2
C16
Kameleon Nostalgija NUB IUS
10,5m2
15m2
D19
D21 D23 D25
Press
centar
Maki
12m2
C15
D27
D17
Mono&
Manana
21m2
C14
Vulkan
20m2
C13
Udruženje izdavača
Srbije
99m2
Mali princ
15m2
D16
C11
Romanov Partenon
12m2 15m2
D15
C12
D14
Dereta
15m2
uybook
00m2
Libris
24m2
SANSKA
KUĆA
D13
Hikmet
10m2 D11
C10
Nostalgija
24m2
D12
Ahmadija
20m2
D9
Teda
60m2
C6
Illum
15m2
Goethe I.
15m2
D8
Semer
7,5m2
D6
D7
C7
Begen
54m2
Libris
30m2
Biblioner
21m2
D5
D4
C5
nectum
20m2
C3
C1
Ministarstvo
za ljudska prava i
izbjeglice
40m2
Mladin. k.
6m2
C4
Karađoz
18m2
Školska
naklada
36m2
C8
Sezam
15m2
University
Press
30m2
C9
Službeni list
15m2
D10
D2
D3
C2
UNSA
42m2
D1
Hrvatska dječja
knjiga
32m2
AGARTHI COMICS
AHMADIYYA MUSLIM JAMAAT
AKIA MALI PRINC
AKIA MALI PRINC
ALBA GRAECA BOOK
ALGORITAM STANEK
BAŠTINA DUHOVNOSTI
BH TELECOM
BIBLIONER
BIBLIOTEKA ZA SLIJEPA I SLABOVIDNA LICA
BOOKLINE
BOOKLINE
BOOKLINE
AGARTHI
COMICSSARAJEVO
A12
BOR BANKA
AHMADIYYA
MUSLIM JAMAAT
D13
BURCH UNIVERZITET
AKIA MALI PRINC
A19
BUYBOOK
AKIA
MALI PRINC
D14
BUYBOOK
ALBA
GRAECA BOOK
E10
ALGORITAM
STANEK
A10
CAMBRIDGE
CENTAR
BAŠTINA DUHOVNOSTI
E9
CONNECTUM
BH TELECOM
E2
CONNECTUM
BIBLIONER
D5
BIBLIOTEKA
E21
DERETA ZA SLIJEPA I SLABOVIDNA LICA
BOOKLINE
A14
DOBRA KNJIGA
BOOKLINE
E17
EDICIJA
BOOKLINE
E6
EL-KALEM
BOR
BANKA SARAJEVO
E19
BURCH
UNIVERZITET
A9
FENIKS
LIBRIS
BUYBOOK
B8, C11
GAGULA ANES
BUYBOOK
E4
GÖTHE INSTITUT
CAMBRIDGE
CENTAR
B9
HIKMET
CONNECTUM
B2, C3
CONNECTUM
E7
HIT KNJIGA
DERETA
D12
HRVATSKA DJEČJA KNJIGA
DOBRA KNJIGA
B4
IBN SINA
EDICIJA
B12
EL-KALEM
B7
IKD UNIVERSITY PRESS
FENIKS
LIBRIS
E16
IKD UNIVERSITY
PRESS KNJIŽARA
LIBRIS
IURIS
GAGULA ANES
E15
IKD UNIVERSITY
PRESS KNJIŽARA OPEN BOOK
GÖTHE
INSTITUT
D6
ILLUM
HIKMET
D11
HIT
KNJIGA
A15
INTERNATIONAL
UNIVERSITY IN SARAJEVO
HRVATSKA DJEČJA KNJIGA
D1
KAMELEON BOOKS
IBN SINA
A5
KARAĐOZ
GROUP
IKD
UNIVERSITY
PRESS
C9
IKD
UNIVERSITY
PRESS KNJIŽARA LIBRIS IURIS
E1
KARAĐOZ
GROUP
IKD
UNIVERSITY PRESS KNJIŽARA OPEN BOOK
E8
KARIKA
ILLUM
C6
KNJIGAPROM
INTERNATIONAL UNIVERSITY IN SARAJEVO
D25
KNJIŽARABOOKS
NOSTALGIJA
KAMELEON
D19
KARAĐOZ
GROUP
D4
KNJIŽARA
NOSTALGIJA
KARAĐOZ
GROUP
E5
KNJIŽARA NOSTALGIJA
KARIKA
A1
KNJIŽARA NOSTALGIJA
KNJIGAPROM
A16
KULTURNI
CENTAR AMBASADE IRANA
KNJIŽARA
NOSTALGIJA
D10
KNJIŽARA
NOSTALGIJA
A13
KULTURNI
CENTAR KRALJ FAHD
KNJIŽARA NOSTALGIJA
D21
LAGUNA
KNJIŽARA NOSTALGIJA
E13
LIBRA CENTAR AMBASADE IRANA
KULTURNI
A7
KULTURNI
A2
LIBRIS CENTAR KRALJ FAHD
LAGUNA
B10
LIBRIS
LIBRA
A11
LOGOS ART
LIBRIS
C5
MAKI BOOK
LIBRIS
C10
LOGOS
ART
C16
MARSO
MAKI
BOOK
C15
MINISTARSTVO
KULTURE I TURIZMA
MARSO
E12
REPUBLIKE KULTURE
TURSKEI TURIZMA
(TEDA)
MINISTARSTVO
MINISTARSTVO
LJUDSKA PRAVA I IZBJEGLICE
REPUBLIKE
TURSKEZA
(TEDA)
C8, D9
MINISTARSTVO
LJUDSKA PRAVA I IZBJEGLICE
C1
MLADINSKAZAKNJIGA
MLADINSKA KNJIGA
D3
MONO
&
MANANA
MONO & MANANA
D16
MULLA
SADRA
MULLA
SADRA
B6
NACIONALNA
I UNIVERZITETSKA
BIBLIOTEKA
D23
NACIONALNA
I UNIVERZITETSKA
BIBLIOTEKA
NAKLADA
BEGEN
C4
NAKLADA
BEGEN
NAKLADA MATE
B5
NAKLADA
MATE SRBIJE
NARODNA
BIBLIOTEKA
C14, D17
NARODNA
BIBLIOTEKA SRBIJE
NAŠA
KNJIGA (OPAČIĆ)
B13
NOVA
KNJIGA
B11
NAŠADJEČIJA
KNJIGA
(OPAČIĆ)
NOVA KNJIGA PODGORICA
A17
NOVA DJEČIJA KNJIGA
NOVOTEKS
A6
NOVA KNJIGA
PODGORICA
PARTENON
MAM SISTEM
D15
NOVOTEKS
PARTENON
MAMA SISTEM
E11
PRESS
CENTARMAM SISTEM
D27
PARTENON
RABIC
A8
PARTENON MAMA SISTEM
ROMANOV
C12
PRESS CENTAR
SEMERKAND
D7
SEZAM
D2
RABICBOOK
SLUŽBENI
LIST BIH
D8
ROMANOV
ŠKOLSKA NAKLADA
C7
SEMERKAND
TKD
ŠAHINPAŠIĆ
A4, B1
SEZAM
BOOK
TKD
ŠAHINPAŠIĆ
E3
TUGRA
A3
SLUŽBENI LIST BIH
UDRUŽENJE ORIJENT
E14
ŠKOLSKA NAKLADA
UNIVERZITET U SARAJEVU
C2
TKD ŠAHINPAŠIĆ
VULKAN
IZDAVAŠTVO
C13
TKD ŠAHINPAŠIĆ
TUGRA
UDRUŽENJE ORIJENT
UNIVERZITET U SARAJEVU
VULKAN IZDAVAŠTVO
A12
D13
A19
D14
E10
A10
E9
E2
D5
E21
A14
E17
E6
E19
A9
B8, C11
E4
B9
B2, C3
E7
D12
B4
B12
B7
E16
E15
D6
D11
A15
D1
A5
C9
E1
E8
C6
D25
D19
D4
E5
A1
A16
D10
A13
D21
E13
A7
A2
B10
A11
C5
C10
C16
C15
E12
C8, D9
C1
D3
D16
B6
D23
C4
B5
C14, D17
B13
B11
A17
A6
D15
E11
D27
A8
C12
D7
D2
D8
C7
A4, B1
E3
A3
E14
C2
C13
30
KULTURNA MANIFESTACIJA
CITANJA 31
32
ČITANJE U PORODICI
U zagrljaju knjige,
u krilu roditelja
Knjiga u domu mora postojati i prije nego što se dijete rodi. Roditelji i sami moraju čitati:
čitanje je spoznajna, moralna, vjerska, univerzalna ljudska obaveza. Da bi dijete uopće
htjelo čitati, ono mora imati uzor – mora vidjeti svoje roditelje da čitaju
UMA DELIĆ
“Djeca postaju čitaoci u krilu svojih
roditelja”, riječi su američke spisateljice Emilie Buchwald. Kad djetetu otvorite
knjigu da biste mu čitali, otvarate mu vrata
veličanstvenog svijeta u kojem će živjeti i koji
će živjeti u njemu.
Obaveza i radost
Kad napuni šest mjeseci, djetetu se već može
dati mala slikovnica u ruke. Pokazivati slike
i izgovarati riječi može se početi već od djetetovog devetog mjeseca. Kad dijete napuni
godinu mogu se početi čitati i kratke jednostavne priče, obavezno ilustrirane i često
ponavljane. Činjenica da dijete ne razumije
priču nije prepreka. A knjiga u domu mora
postojati i prije nego što se dijete rodi. Roditelji i sami moraju čitati. Čitanje je spoznajna,
moralna, vjerska, univerzalna ljudska obaveza. Da bi dijete uopće htjelo čitati, ono mora
imati uzor – mora vidjeti svoje roditelje da čitaju. Ukoliko roditelji ne čitaju (a za to nema
opravdanja), ne mogu ni od djeteta tražiti da
čita. Danas bi se reklo: roditelji djeci moraju
reklamirati čitanje. Čitanje vodi ka obrazovanju, obrazovanje ka unutrašnjem miru i
zadovoljstvu; zato svaki tren koji čitate s djetetom ili čitate djetetu treba biti tren radosti.
Čitanje, kao i bilo koja druga aktivnost
koju radite s djetetom, jača vaše emocionalne veze. Ono zajedničko čitanje doživljava
kao ljubav. Ležeći pored njega u krevetu,
sjedeći s njim na kauču, držeći ga u krilu,
majka ili otac obgrle dijete jednom rukom
oko ramena, a knjigu pridržavaju oboje;
tako su ruke djeteta i ruke roditelja spojene pomoću knjige. Roditelj, dijete i knjiga
u zagrljaju slika su svijeta koji čovjeku nudi
najviše slobode, svijeta znanja.
Čitanje s djetetom trebalo bi biti aktivno. Dijete treba da drži knjigu, da ju
dodiruje, lista, da pokazuje slike; i oboje
bi trebali, ovisno o dječijoj dobi, prstom
pokazivati riječi koje se čitaju. Treba čitati
osjećajno, mijenjajući ritam i jačinu glasa,
pustiti da dijete ponovi neku rečenicu, čitanje povremeno prekidati kad dijete nešto
ne razumije, a kad mu popusti koncentracija ili kad već tone u san, čitanje treba sasvim prekinuti.
Znanje i umijenje
Mnogi roditelji čitaju djeci prije spavanja i to je lijepa navika, ali nedovoljna.
Čitanje ne služi uspavljivanju. U čitanju
treba provesti što veći dio dana i svaku
priliku iskoristiti za to. Na Zapadu prezaposleni ljubitelji čitanja uvijek nose
knjigu uza se; čitaju dok se voze podzemnom željeznicom, dok čekaju da
dođu na red kod ljekara, na pauzama
na poslu. Kad su djeca u pitanju, treba
to primijeniti – dok čekate bilo gdje, bilo
šta, čitajte s djetetom. Ne samo što će
iskoristiti sve blagodati čitanja već će
i vrijeme koje bi inače bilo ispunjeno
strahom, tenzijama, nestrpljivim ispadima ili plačem biti opuštajuće.
Slušajući ono što ga istinski zanima,
dijete uči slušati. Kasnije će lakše slušati
i ono što ga pretjerano ne zanima ali mu
je potrebno; naprimjer, određeno školsko gradivo. Pažljivije će slušati druge
ljude, čime će steći i vrijedne socijalne
vještine. Dobit će mnoge informacije
koje mu nikakav televizijski program ili
kompjuterska igrica ne mogu ponuditi: čitanjem će formirati najvažnije temelje obrazovanja. Ukoliko čita, bit će
više upućeno u umjetnost riječi i druge
umjetnosti, nauku itd. Taj bogati svijet
iskustava, spoznaja i življenja koji pisac
nudi djetetu, preobražava se u inidividualno znanje djeteta, jer ga usvaja (čini
ga svojim) i time gradi i dograđuje svoju
ličnost, svoju osobnost.
Kod djece koja čitaju razvija se imaginacija a uz nju i druge psihičke funkcije:
opažanje, zadržavanje pažnje, logičko zaključivanje. Zagovornici čitanja stalno ističu
tu ogromnu prednost čitanja nad crtanim
filmovima i televizijskim programima; kad
čita, dijete sâmo zamišlja, predočava, u
mislima dočarava to što čita, a kad nešto
gleda, njemu se servira gotova zamisao i
time se zauzdava mašta, zakoči misao, zacementira vizueliziranje.
ILUSTRACIJA CEM KIZILTUG
CITANJA 33
Objašnjavanje i učenje
Nepoznate riječi obavezno treba objasniti
Čitajte djetetu! Dijete sluša vaša objašnjenja, razgovara s vama, s vama se
uživljava u osjećanja junaka knjige, interpretira postupke kao moralne ili nemoralne, traži uzroke događaja, razvija
maštu i intelektualne sposobnosti. Čitajući s vama, ono usvaja vrijednost po
vrijednost i čovjeka i društva, pomoću
vaših tumačenja ono usvaja i određeni
svjetonazor. Ne zaboravimo koliko je
djetetu važno to što može zadovoljiti
svoju radoznalost, to što se može smiriti
pored vas, uz vaš glas i zagrljaj.
U izboru knjige za mlađe dijete može
pomoći takozvano pravilo pet prstiju.
Pročitajte djetetu jednu stranicu iz knjige,
ali se prethodno dogovorite s njim da, kad
ne razumije neku riječ, podigne prst, drugi
prst za drugu riječ i tako redom. Ukoliko
na jednoj stranici ima pet riječi koje dijete
nije razumjelo, knjiga je preteška: odaberite drugu. Ako dijete ne podigne nijedan
prstić, onda je knjiga dobra za vježbanje.
Ako dijete podigne dva ili tri prsta, knjiga
je pravi izbor.
Ima djece koja nerado čitaju, naročito ako
su već odmalehna zadojena videokulturom. Problem nije nerješiv, nekad se vrlo
kasno probudi ljubav prema knjizi, a kad se
to desi, najčešće ne zgasne do kraja života.
Treba poslušati sljedeće savjete pedagoga:
– Povezivati ono što dijete zanima s knjigama. Naprimjer, ako dijete voli nogomet, kupiti neku knjigu o nogometu,
čak i časopis, te prvo to čitati. Potom
preći na biografiju nekog sportiste i sl.
Ako dijete voli životinje, onda će izbor
biti knjige o životinjama.
– Knjige sa šalama, anegdotama, knjige u
kojima ima humora – i to pročišćenog za
djecu – privući će dijete da potraži i druge
takve, a potom i “ozbiljnije” knjige.
– Djecu mlađe dobi na čitanje podstiču
ilustrirane knjige, a one starije dobi privlače knjige koje objašnjavaju čudnovate
pojave u prirodi ili misterije. No, avanture vole sva djeca.
– Kupite djeci jednu knjigu iz neke serije
knjiga, možda će htjeti i drugu, treću, pa
novi komplet.
– Iako je pravilo da nijedan film, čak ni
onaj dječiji, urađen uz najbolje specijalne
efekte, nije ravan nijednoj knjizi po dubini mašte i znanju koje kod njega razvija,
možda bi ga trebalo iskoristiti – djetetu
koje je pogledalo neki film rađen po knjizi
možete ponuditi da pročita i knjigu. Možda tako krene, ali ne siliti dijete da ih odmah usvoji.
Dobro je da neku novu riječ dijete samo
izgovori i ponovi više puta. Vi ćete, dakako,
kasnije tu riječ staviti u drugi kontekst, upotrijebiti je u drugoj rečenici, a kad “iskrsne” u
razgovoru, podsjetiti dijete na nju. Nepoznate stvari se u ranoj dobi mogu lijepo objasniti i
nekom kratkom pričom. Nove riječi će se postepeno odomaćiti u vokabularu vašeg djeteta; s vremenom će njima ovladati dovoljno
dobro da ih počne upotrebljavati u govoru.
I kad dijete počne čitati sâmo i naiđe na
novu riječ, vjerovatno će vas pitati šta ona
znači. Objasnite je, a onda, zajedno s djetetom potražite tu riječ u rječnicima, knjigama,
enciklopedijama. Tako će dijete postepeno
naučiti tražiti objašnjenja i značenja, naučit će
širiti znanje, naučit će učiti!
NV
34
ISTRAŽIVANJE
Umanjuju li književne
nagrade popularnost knjige?
SEMIR HAMBO
ILUSTRAC
IJA C
EM
KI
Z
U istraživanju čiji su rezultati objavljeni u martovskom izdanju lista
“Administrative Science Quarterly” naučnici Amanda Sharkey s Booth School of
Business univerziteta u Chicagu i Balazs
Kovacs s Univerziteta u Luganu, usporedili su 38.817 osvrta čitatelja objavljenih
na stranici GoodReads.com a provedenih
na osnovu 32 para knjiga. Po jedna knjiga
u svakom paru dobila je nagradu kakva je
“Man Booker” ili američku književnu nagradu “National Book Award”. Druga je u
istoj godini ušla u uži izbor za tu nagradu,
ali je nije dobila.
Ustvrdili su da dobiti prestižnu nagradu u književnom svijetu naizgled ide
pod ruku s posebno oštrim padom rejtinga ili njezinog percipiranog kvaliteta
među čitaocima.
Primjer toga je književnik Julian Barnes, koji je 2011. godine dobio “Bookera” za
svoju knjigu
UG
ILT
Istraživanjem je utvrđeno da dobiti neku prestižnu nagradu u književnom
svijetu može značiti pad popularnosti knjige među čitaocima. Brojne su
knjige kod kojih je čitanost porasla neposredno nakon nagrade, ali i one
koje su ih vremenom zasjenile unatoč tome što su i same bile u sjeni...
“Osjećaj kraja”, a koja je u magazinu “New
York Times” okarakterizirana kao “slabašna meditativna priča o smrtnosti, frustraciji
i razočarenju”. No, iako se nakon objave
o nagradi prodaja knjige veoma povećala,
istovremeno se dogodilo i nešto neočekivano, kažu naučnici.
Sharkey i Kovacs smatraju da se taj fenomen javlja usljed snažnog širenja čitateljske publike nakon literarne nagrade pa i
među publikom koja inače nije predisponirana za čitanje upravo takvog štiva. Tako se
znatno proširuje i opseg i raznolikost ličnih
ukusa čitateljstva, pa su i ocjene koje knjiga
dobije šarolike. “Knjiga koja je dobila nagradu privlači širi krug čitatelja i to ne zbog
interesa za samu
knjigu, nego zato što je nagrađena”, ističu
naučnici. Dodaju da nagrađena knjiga mora
imati minimalnu razinu prihvatljivosti da bi
dosegnula prag na kojem će je neko ocijeniti vrijednom čitanja, dok se knjiga koja nije
dobila nikakvu nagradu mora razlikovati na
druge načine te imati skrivene atribute koji
čitatelju signaliziraju privlačnost. “Problem
je u tome što čitatelji uzimaju zdravo za gotovo da je neka knjiga dobra samo zato što
je dobila nagradu, no, ocjenjivanje šta jeste a
šta nije dobro, pitanje je ukusa.
Ukus čitatelja ne mora se nužno slagati
s ukusom kritike i žirija koji je odlučivao o
dobitniku”, kaže Sharkey. “Posljedično, čitatelji koji čitaju knjige koje su dobile neku
nagradu češće su razočarani – ne zato što
su te knjige zapravo loše niti zato što se
od njih više očekuje, nego prvenstveno zato što nagrađene knjige naprosto
imaju široku publiku čiji ukusi nisu predisponirani na vrstu knjiga koje
dobijaju nagrade”.
Ipak, nema potrebe za panikom,
smatraju autori studije. “Ne postoji nikakva promjena koju
bismo savjetovali autorima čije su se knjige našle
u užim izborima za nagrade. Većina nagrađenih autora sigurno je
presretna zbog nagrade i sigurna sam
da i pisci i njihovi agenti trljaju ruke
zbog rasta prodaje koja dolazi s nagradom”, kazala je Sharkey.
NV
CITANJA 35
DRUŠTVENE MREŽE
Facebook i Twitter štete
pismenosti učenika
AMEL DURANOVIĆ
Istraživanje provedeno u 214 srednjih
škola pokazalo je da 70 posto učenika
smatra da društvene mreže negativno utječu
na pismenost. Prekomjerno korištenje društvenih mreža dovelo je do toga da su učenici
vidno pogoršali svoje pismeno izražavanje.
Naprimjer, većina mladih prilikom pisanja
danas koristi skraćenice pa umjesto punog
naziva za određenu riječ koriste maksimalno
dva ili tri simbola, naročito kad je upotreba
engleskih riječi u pitanju (thx-thank you,
l8 -late i slično), a po istom principu funkcionira i upotreba maternjeg jezika. Da sve
bude gore, roditelji ne poduzimaju ništa da
to isprave kod svoje djece.
Istraživanje je pokazalo da je polovina
anketiranih direktora srednjih škola u Velikoj Britaniji zabrinuta zbog pristupa njihovih učenika čitanju. Direktori određenih
firmi također se žale na nivo pismenosti
kod učenika koji kad završe srednju školu
treba da napišu biografiju radi prijave na
posao; biografije koje pristižu na konkurse
su šokantne kad je riječ o pismenosti, navodi se u istraživanju.
“Kad uđete u jednu učionicu i pitate
djecu koliko njih je tokom protekle sedmice pročitalo knjigu, vidjet ćete dvije ili tri
podignute ruke. A kad ih pitate koliko ih je
tokom protekle sedmice bilo na Facebooku
ili Twitteru, sve ruke su u zraku”, kazala je
Tracy Newby, profesorica engleskog jezika.
Kad pitate djecu u
učionici koliko ih je tokom
protekle sedmice pročitalo
knjigu, vidjet ćete dvije
ili tri podignute ruke, a
kad ih pitate koliko ih je
tokom te sedmice bilo na
Facebooku ili Twitteru,
sve su ruke u zraku
Roditelji moraju biti svjesni važnosti
svoje uloge u procesu odgoja i školovanja
njihove djece. U istraživanju je posebno
naglašeno da je Engleska jedina razvijena
država čija su djeca, kad su pismenost i matematika u pitanju, gora od njihovih djedova, navedeno je u istraživanju Organizacije
za ekonomsku saradnju i razvoj. Ono što je
neophodno za ispravljanje ovih anomalija
jeste akcija da se kod djece razviju vještine
i ljubav za učenje od ranog djetinjstva. NV
36
PAULO COELHO
Čovjek koji inspirira lahkoćom
Kupio nas je pastirom Santiagom i
njegovom duhovnom potragom za
životnim istinama. “Alhemičar” nam je svima ponudio da u svojim očima pronađemo
važnost sudbine, ljubavi i rada, te nas motivirao da počnemo vjerovati da kad nešto
silno želimo, i svemir stupi u zavjeru s nama
kako bismo to ostvarili. “Alhemičar” je preveden na više od 70 jezika svijeta i ušao u
Guinessovu knjigu rekorda kao najprevođenija knjiga jednog živućeg autora.
Međutim, do ovog statusa Coelhov put
bio je dug i ne uvijek osvijetljen. Kad je prije
32 godine napisao svoju prvu knjigu “Arhive
iz pakla”, nije postigao zapažen uspjeh. Nije
ni s narednom “Praktični priručnik vampirizma”; nju je čak pokušao povući iz prodaje.
No, nije odustajao. Godine 1986, prelazeći
pješke 830 kilometara na hodočašću Santiago de Compostela pronašao je inspiraciju.
Napisao je knjigu “Dnevnik jednog čarobnjaka” koja ubrzo postaje popularna u Brazilu. Međutim, Coelho je znao da još nije stao
na kamen za kojim traga. Dok je odgađao
trajni prelazak na pisanje, po povratku sa hodočašća je kazao: “Ako danas nađem bijelo
pero, to je znak koji mi Bog šalje da počnem
pisati novu knjigu.” Pero je našao na prozoru
prodavnice i toga dana počeo pisati.
ati. Godinu
kasnije nastao je roman “Alhemičar”,
čar”, koji je
jedna mala štamparija pristala objaviti
aviti u samo
900 primjeraka. U godinama kojee su dolazile ovih 900 primjeraka pretvorilo
lo se
u 65 miliona primjeraka.
I onda, svake dvije godine naastajala je po jedna knjiga. Svakaa
od njih doticala je srca ljudi širom
m
svijeta, od “Bride”, dirljive pričee
o ljubavi, misterijama i hrabrosti,
ti,
preko najnježnije Coelhove ljubavav-
ne priče “Na obalu rijeke Piedre sjela sam i
plakala”, do snažne priče o potrebi pronalaženja novog načina života za ljude koji se
često susreću s predrasudama drugih samo
zato što razmišljaju drukčije, a koju je naslovio “Veronika je odlučila umrijeti”.
Ipak, Coelho najviše voli prigrliti svoje
djelo “Priru
“Priručnik za ratnika svjetlosti”. M
Moglo bi se reći da je
ova knjig
knjiga spomenik hrabrosti
koji je Co
Coelho satkao od čudesnih parab
parabola i poetskih izreka,
a kojima
kojim nas poziva da život
usaglasimo
usag
sa svojim snovim
vima, da prigrlimo neizvjes
vjesnost kao neminovnos
nost, i, na ono najvažnije
– da ne ustuknemo pred
izazovima
izaz
vlastite i neponovljive
novl sudbine.
NV
CITANJA 37
38
FABRIKA
NAMJEŠTAJA
DIVAN
Vitez (Travnička bb)
Tel: +387 30 520 800
Zenica (Klopački put 97)
Tel: +387 32 421 639
Pronađite naše proizvode u svim većim salonima širom Bosne i Hercegovine
www.divan.ba
CITANJA 39
40

Download Report