ISSN 1840-233X br. 8 ČASOPIS FILOZOFSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U MOSTARU MOSTAR, srpnja 2012. HUM časopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru br. 8 osnivač i nakladnik Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru za nakladnika Slavica Juka uredništvo Boris Berić (Osijek) Stipe Botica (Zagreb) Ruggero Cattaneo (Milano) Mirko Gojmerac (Zagreb) Božo Goluža (Mostar) Serafin Hrkać (Mostar) Slavica Juka (Mostar) Antun Karaman (Dubrovnik) Antun Lučić (Mostar) Mile Mamić (Zadar) Anto Mišić (Zagreb) Šimun Musa (Mostar) Ivica Musić (Mostar) Vladimir Pandžić (Zagreb) Robert Sullivan (Champaige) glavni urednik Šimun Musa odgovorni urednik Slavica Juka tajnik Ivica Musić lektura i korektura Ivica Musić prijevod sažetaka na engleski jezik Ivana Zovko naslovnica Krešimir Ledić grafička priprema i tisak FRAM ZIRAL, Mostar adresa uredništva Matice hrvatske bb, 88000 Mostar Telefon: +387/036/355-400 Faks: +387/036/355-401 E-mail: hum@ffmo.ba naklada 500 primjeraka Časopis izlazi jednom godišnje (i po potrebi). Časopis je referiran i dostupan u Central and Eastern European Online Library (www.ceeol.com). ISSN 1840-233X Mostar 2012. br. 8 str. 360 HUM časopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru br. 8 Mostar, srpnja 2012. Sadržaj Krešimir Nemec BLJESAK LJEPOTE, POSTOJANOST ZLA: O nekim aspektima novelistike Ive Andrića...........9 Šimun Musa ZNAČAJKE ANDRIĆEVA PJESNIŠTVA IZ RANOGA RAZDOBLJA.......................................... 25 Slavica Juka Ita Lučin ANDRIĆEVA KRITIČKO-ESEJISTIČKA RAZMATRANJA O UMJETNIČKOME...................63 Stipe Botica PREDAJNO U TRAVNIČKOJ HRONICI ..............................................................................................82 Elbisa Ustamujić EGZISTENCIJALNI GRČ FATIME OSMANAGIĆ..........................................................................103 Branka Brlenić-Vujić Tamara Damjanović RAZLOMLJENI IDENTITETI U ANDRIĆEVIM PRIPOVIJETKAMA......................................109 Marko Dragić DANAK U KRVI U ROMANU NA DRINI ĆUPRIJA I U SUVREMENOME PRIPOVIJEDANJU......................................................................................... 123 Ivan Bošković KNJIŽEVNE KRITIKE RANOGA ANDRIĆA .................................................................................. 141 Davor Nikolić ANTONOMAZIJA U PRIPOVIJETKAMA IVE ANDRIĆA..........................................................168 Stojan Vrljić LOKALNO I UNIVERZALNO ANDRIĆEVIH POSLOVICA U IZVORNIKU TE U RUSKIM I NJEMAČKIM PRIJEVODIMA............................................................................... 187 Magdalena Ramljak Marija Musa FRAZEMI U ANDRIĆEVIM PRIPOVIJETKAMA I NJIHOVI PRIJEVODNI EKVIVALENTI U NJEMAČKOME JEZIKU..................................................................................... 209 Ante Bašić ANDRIĆEV HOMO BALCANICUS U SVESKAMA I ZNAKOVIMA PORED PUTA............. 244 5 Mirna Brkić Vučina IDEJA POVIJESNOGA CIRCULUSA U ROMANU NA DRINI ĆUPRIJA IVE ANDRIĆA.....265 Marica Grigić MOTIV STRAHA U KRATKIM PROZAMA U ZBIRCI DECA....................................................277 Ivica Musić EGZISTENCIJALI U ANDRIĆEVOJ PROKLETOJ AVLIJI.................................................... 288 Mirko Marjanović JANDRIĆ I ANDRIĆ: Autentični Ivo Andrić u iznimnoj knjizi Ljube Jandrića..........................303 Ilija Musa AUTORSKO PRAVO NA DJELO IVE ANDRIĆA............................................................................ 333 Vanda Babić Denis Vekić IVO ANDRIĆ I HRVATSKO KULTURNO DRUŠTVO „NAPREDAK“.......................................343 NAPUTCI AUTORIMA ZA SURADNJU.................................................................................................. 353 6 PREDGOVOR U organizaciji Filozofskoga fakulteta i Instituta za hrvatski jezik, književnost i povijest Sveučilišta u Mostaru održan je 4. studenoga 2011. Međunarodni znanstveni simpozij o Ivi Andriću u povodu pedesete obljetnice dodjele Nobelove nagrade. U ovome broju našega časopisa uvršteni su radovi sa skupa posvećeni Andriću i njegovu djelu u povodu navedenoga jubileja. Andrić je rođen kao Hrvat u katoličkoj obitelji, a ta je polazišta nasljedovao i odgojem i kulturom i vjerom i jezikom. Istina, Andrić pripada i drugima. Svaka isključivost – bilo neumjerena posesivnost, bilo bezočno čistunstvo – vodi uboštvu duha, narušava ljudske međuodnose, ponajprije dijalog kao dušu demokratske i humanističke biti. Ne treba Andrića imati da bi ga drugi izgubili jer upravo pripadanjem i drugima Andrićevo djelo širi i učvršćuje, učvršćujući i svoje i naše ime, svoj i naš identitet iz kojega je ponikao. Bez obzira što se oko Andrića pletu različite kontroverze, posebno oko njegove nacionalne pripadnosti, pa i pripadnosti njegove književnosti (hrvatska, bosanska, srpska, jugoslavenska), i što su raskoli bili njegova stalna pratnja, napose što se on sam lomio između „glasa krvi“ i „sirenskoga glasa“ visoke diplomatske karijere – zamamna zova kraljevskoga dvora iz Beograda, on će svojim grandioznim književnim opusom prevladati sve podjele ostvarujući snažno književno djelo univerzalne vrijednosti – djelo „za čovjeka“. Za to djelo dodijeljena mu je Nobelova nagrada kao najveće međunarodno priznanje (10. prosinca 1961. u Stockholmu). Bili su dobro upućeni oni koji su u ime Nobelova komiteta obrazlagali nagradu Ivi Andriću. Naime ne će biti potpuna istina kaže li se da je on dobio nagradu (samo) za roman Na Drini ćuprija kako se često navodi. Iako stoji da je roman Na Drini ćuprija remekdjelo ovoga pisca, u obrazloženju je riječ i o drugim romanima kao što su Travnička hronika i Gospođica, a navode se i njegove pripovijetke kao važna sastavnica pa je možda najuputnije uzeti samo nekoliko riječi iz toga teksta što izražavaju bit njegova stvaranja, odnosno razloge za dodjelu nagrade. Dakle 7 Nobelovu nagradu dobio je „za epsku snagu kojom oblikuje motive i ljudske sudbine iz povijesti svoje zemlje“, što je upečatljivim govorom „O priči i pričanju“ Andrić, zahvaljujući na nagradi i izričući svoju misao o književnosti, i sam potvrdio ističući kako „potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče dalje i pričanju kraja nema“. To zapravo uvjerljivo govore i radovi sudionika znanstvenoga skupa okupljeni u ovome broju Huma što nastavljaju „priču“ o Andrićevu mjestu u književnosti i književnoj znanosti i ostalim humanističkim te društvenim znanostima i duhovnosti uopće kao relevantni prinosi u afirmaciji Andrićeva djela. Organizatorima, sudionicima, a navlastito autorima članaka, kao i svima onima koji su na bilo koji način pridonijeli održavanju Međunarodnoga znanstvenog simpozija o Ivi Andriću u povodu pedesete obljetnice dodjele Nobelove nagrade iskreno zahvaljujemo. Glavni urednik 8 HUM 8 UDK 821.163.41/.42(497.6)-32.09 Andrić I. 821.163.4-32.09 Andrić I. Izvorni znanstveni članak Primljen 20. I. 2012. Krešimir Nemec Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu kresimir.nemec2@zg.t-com.hr BLJESAK LJEPOTE, POSTOJANOST ZLA O nekim aspektima novelistike Ive Andrića Sažetak U Razgovoru sa Gojom, esejiziranom dijalogu iz 1934. godine, upada u oči sukladnost između slikarevih i Andrićevih svjetonazorskih načela. To je ponajprije svijest o snazi zla u svijetu i težnja da se prikazivanjem zala, strahota, nedjela i niskih nagona na ljude djeluje moralno korektivno. I kao što tamna boja prevladava na Goyinim platnima i bakrorezima, tako crna energija zla opsjeda Ivu Andrića u brojnim njegovim djelima. U članku se analiziraju piščevi pripovjedni tekstovi u kojima se tematizira zlo, ljudska destrukcija, zločin, zvjerski nagoni. Uzroci zla različito se tumače: od doktrine istočnoga grijeha, preko shvaćanja zla kao izraza djelovanja slobodne volje pojedinca, do variranja koncepcije sv. Augustina koji je u zlu vidio privaciju, tj. lišenost dobra. U svakome slučaju u Andrića se može govoriti o asimetričnoj raspodjeli dobra i zla u svijetu, i to evidentno u korist drugoga načela. Ljepota, praštanje i milost javljaju se samo kao kratki svijetli „predasi“ u besmislenu svijetu u kojem vladaju materijalni zakoni. Ključne riječi: Ivo Andrić, zlo, destrukcija, grijeh, mržnja I. Ivo Andrić pripada skupini pisaca koji su ostavili malo autopoetičkih tekstova. Nerado je komentirao svoja djela i izlagao estetska načela na kojima ona počivaju puštajući radije da njegove knjige govore same za sebe, bez naknadnih eksplikacija i interpretacijskih sugestija. Držao se srpnja 2012. 9 Krešimir Nemec dosljedno misli izrečene još 1936. godine, nakon objavljivanja svoje druge novelističke zbirke: „Ono što vredi (ako vredi!) to je delo samo.“ No iz brojnih zapisa – pisanih u različitim oblicima i u raznim prigodama – moguće je ipak (re)konstruirati Andrićev literarni program pa i razotkriti pomno razrađen plan njegove realizacije. I taj posredni govor o sebi i svome stvaralaštvu karakterističan je za pisca koji je volio navlačiti društvene maske i poticati identitetske mimikrije postupno stvarajući o sebi pomalo tajanstvenu, enigmatsku sliku. Uostalom, nije on slučajno umjetnika definirao kao „sumnjivo lice“, „maskiranog čoveka u sumraku“, „putnika sa lažnim pasošem“, „odmetnika u višem smislu reči“. Piše Andrić: „Umetnikova sudbina je da u životu pada iz jedne neiskrenosti u drugu i da vezuje protivrečnost za protivrečnost.“1 Budući da je rado vidio sebe u drugima, i druge u sebi, i u izlaganju svojih umjetničkih i svjetonazorskih stavova služio se različitim posrednicima, zastupnicima i medijima. Tako je u španjolskome slikaru Franciscu Goyi rano prepoznao srodnu dušu čije se estetske koncepcije dobrim dijelom podudaraju s onima koje je i on prihvaćao i provodio u praksi. U Razgovoru sa Gojom, esejiziranome dijalogu napisanom 1934. godine, razvijena je prilično koherentna autorska poetika, i to u neobičnu obliku. U kavani na periferiji francuskoga grada Bordeauxa pripovjedač – zapravo autorov alter ego – doživljava fantastičan susret s velikim slikarom i vodi s njim imaginarni razgovor. Razgovor se ubrzo pretvara u Goyin monolog („izlomljen i nepovezan“) o sebi, umjetnosti i o „opštim stvarima ljudske sudbine“. I upravo će slikar poslužiti šutljivu pripovjedaču kao idealan sugovornik za artikuliranje poetoloških nazora. Bez obzira što Goya iznosi stavove koji se odnose na slikarstvo, bez obzira što se pritom često poziva na mišljenje svoga prijatelja Paola, očite su analogije s Andrićevom umjetničkom praksom. Štoviše, na mnogim se mjestima može govoriti i o čistoj identifikaciji: Andrić je, po crti osobnoga afiniteta, izabrao upravo Goyu, gluhoga starca, da uz pomoć njega kao posrednika izrazi i svoje stavove o stvaralačkome postupku, o filozofiji umjetnosti, 1 10 Ivo Andrić, Staze, lica, predeli, Mladost, Zagreb, 1963., str. 14. – 15. HUM 8 BLJESAK LJEPOTE, POSTOJANOST ZLA: O nekim aspektima novelistike Ive Andrića o „prokletoj muci“ i „neuporedivoj draži“ stvaranja, ulozi umjetnosti u svijetu, o ljudskoj sudbini u povijesti. U razgovoru slikara i pripovjedača prvo upada u oči metafora tkanja. Goya je slikao po naputku tete Anuncijate koja je poučavala svoju kćer vještini tkanja tražeći od nje uvijek da svoje pletivo što više zgusne. Čunak je letio, vratilo lupalo, a pri svakome udarcu čuo se Anuncijatin glas: „Zbijaj, zbijaj to bolje! Što ga žališ? Zbijaj to jače!“ Tu će tehniku kompresije na svojim platnima nastojati postići i Goya. Slikar je to formulirao ovako: „…ja znam da sam svaki put kada sam pustio mašti na volju i kad nisam sabio i sažeo svoj predmet, dao rđavu sliku. To ne znači da su sve one druge uspele, nego da sam ja učinio sve što sam mogao i umeo da uspeju.“2 Sažimanje, maksimalna zgusnutost i ekonomičnost izraza, postao je i Andrićev estetski ideal. I njegovo pripovjedno tkanje (koje upravo priziva izvorno latinsko texere u značenju „tkati“, od čega je izvedena imenica tekst, koja doslovno znači pletivo) temelji se na sažimanju, čišćenju rečenice od svega suvišnoga i nepotrebnoga, da bi se na kraju dobio sublimat, najprimjerenija forma: smiren, gotovo aforističan izraz u kojemu nema ničega zalihosnoga i kojemu se ne može ništa ni oduzeti ni dodati. Prema tipologiji ljudskih stvaralačkih nagona, koju je formulirao Friedrich Nietzsche u poznatoj raspravi Rođenje tragedije iz duha glazbe (1872.), takvi principi svrstavaju Ivu Andrića među tipične pisce apolonskoga stvaralačkog nagona, kao što su bili npr. Stendhal ili A. Gide. Apolonsko priziva strogu formu, plastičnost, sklad. Apolonsku volju za oblikovanjem karakterizira snažna samokontrola, razbor, težnja prema redu, mjeri, harmoniji, jasnoći, stjecanju uporišta. Kontrast mu je dionizijska stvaralačka snaga: bujna, nemirna, neobuzdana, antiformativna, turbulentna i ekstatična. Nju u našim književnim okvirima najbolje oprimjeruje Andrićev umjetnički suputnik, a u mnogim aspektima i suparnik i antipod (Matoš bi rekao protunožac) – Miroslav Krleža. U Razgovoru sa Gojom u oči upada još jedna sukladnost između slikarevih i Andrićevih svjetonazorskih načela. To je svijest o snazi zla u 2 I. Andrić, „Razgovor sa Gojom“, u: I. Andrić, Staze, lica, predeli, str. 24. srpnja 2012. 11 Krešimir Nemec svijetu i težnja da se prikazivanjem zala, strahota, nedjela i niskih nagona na ljude djeluje moralno korektivno i tako, nasuprot svim nedaćama, afirmira snažna vjera u život. Na podlozi Schopenhauerove filozofije pesimizma (najjasnije artikulirane u knjizi Svijet kao volja i predodžba) svijet je u eseju viđen kao „carstvo materijalnih zakona i animalnog života, bez smisla i cilja, sa smrću kao završetkom svega. Sve što je duhovno i misaono u njemu, našlo se tu nekim slučajem, kao što se civilizovani brodolomci sa svojim odelom, spravama i oružjem nađu na dalekom ostrvu sa posve drugom klimom, naseljenom zverovima i divljacima.“3 I kao što tamna boja prevladava na Goyinim platnima i bakrorezima, tako crna energija zla opsjeda Andrića u brojnim njegovim pripovijestima i romanima. U eseju čitamo rečenice koje u mnogome objašnjavaju sudbine i nesreće njegovih junaka: „Oko lepote su uvek ili mrak ljudske sudbine ili sjaj ljudske krvi. Ne treba zaboraviti da svaki korak vodi ka grobu.“4 Andrić progovara kroz svoga duhovnog srodnika i onda kad „prepušta“ Goyi da odredi temeljnu zadaću umjetnika. Slikar ju je formulirao kao stalno stvaranje legendā i bajkā. Zbunjivan dugo onim što se događa neposredno oko njega, došao je do zaključka da je uzaludno tražiti smisao u beznačajnim ili samo prividno važnim događajima koji ga okružuju. Oni nude samo iluziju promjena, dok su unutarnji zakoni svijeta stalni i nepromjenjivi. Stoga se pravi smisao krije, kaže Goya, u „onim naslagama koje stoleća stvaraju oko nekoliko glavnih legendi čovečanstva. Te naslage stalno, iako sve manje verno, ponavljaju oblik onog zrnca istine oko kojeg se slažu, i tako ga prenose kroz stoleća.“5 Očito je da te riječi već prekoračuju granice slikarske umjetnosti i u njima nije teško prepoznati pripovjedača Andrića koji definira svoj umjetnički cilj: biti tumač povijesti i ljudskih sudbina u povijesti. Ta se intencija ne može ostvariti bez pomoći kolektivnih nastojanja kroz stoljeća, bez mudrosti koju je namrla tradicija. Nigdje ta mudrost nije bolje realizirana kao u prostorima legendarnoga, bajkovitoga i mitološkoga: 3 Isto, str. 29. 4 Isto, str. 21. 5 Isto, str. 25. – 26. 12 HUM 8 BLJESAK LJEPOTE, POSTOJANOST ZLA: O nekim aspektima novelistike Ive Andrića tamo se kriju poruke općeljudskoga karaktera. Zato u Razgovoru sa Goyom čitamo da se prava povijest čovječanstva krije u bajkama i da ima „nekoliko osnovnih legendi čovečanstva koje pokazuju ili bar osvetljuju put koji smo prevalili, ako ne cilj kome idemo“6. Andrić je u dijaloškome eseju jasno i precizno odredio svoju osnovnu umjetničku nakanu: opisati energiju zla u svijetu i evocirati legende i narodne priče, sa svim popratnim sredstvima i retoričkim materijalom koji su ostali sačuvani tijekom stoljeća. To će ostati konstante njegova djela i kasnije iako se tijekom vremena tematski raspon širio i stalno bogatio novim sadržajima. II. U trenutku kad je formulirao osnove svoje poetike Andrić je već iza sebe imao brojna djela u kojima je tematizirao zlo, demonske figure i vezu između zla i uništenja. Misli se, dakako, na neke novele koje će ući u njegove zbirke Pripovetke iz 1924. i 1931. godine. No taj će tematski aspekt ostati njegovom opsesijom i kasnije. Zapravo trajni refren Andrićeva djela i jest da je život čovjekov na zemlji zlo.7 Možemo se samo pitati za njegove uzroke. U noveli Mustafa Madžar proslavljeni i – poput Alije Đerzeleza – u narodnoj pjesmi opjevani dobojski junak nosi u sebi teret teških mora i neizrecivih strahova koji se, paradoksalno, pojačavaju osobito „iza pobjeda“. Sokrat u Gorgiji govori da je tiranin koji nekažnjeno može raditi što hoće nesretan čovjek. Tu misao potvrđuje i Andrićev Mustafa Madžar. Maska heroja i neustrašiva ratnika krije zapravo zločinca sirove snage i unutarnje pustoši kojega u besanim noćima proganjaju njegove nevine žrtve i truje nečista savjest. Madžar je čovjek patološkoga nagnuća i duševnoga nesuglasja: budući da prezire život, on nevjerojatnom lakoćom gasi tuđe živote. Bolestan od straha, nemira i tereta prošlosti, poginut će apsurdno, baš kao što su pogibale i žrtve pod njegovom sabljom: neki Ciganin pogodio ga je u sljepoočnicu komadom „starog 6 Isto, str. 26. 7 Velimir Živojinović, „Pripovedačko delo I. Andrića“, Kritičari o Ivi Andriću, zbornik radova, Svjetlost, Sarajevo, 1977., str. 75. srpnja 2012. 13 Krešimir Nemec gvožđa“. No Madžarova više puta ponovljena misao da je „svijet pun gada“ provlači se kao provodni motiv ne samo kroz novelu nego i kroz čitavo Andrićevo djelo. Osim rijetkih humorističkih i/ili anegdotalnih „predaha“, krv, mržnja, mračne sile, neobuzdane strasti i patološki nagoni progovaraju iz većine Andrićevih novela. U noveli Za logorovanja krvolok Mula Jusuf predstavlja opredmećeno zlo i svojim nastranim, sadističkim činima utjelovljuje potpunu prevlast destrukcije: izopačena volja rezultira izopačenim djelovanjem. Zlo je uvijek povezano s destrukcijom pa se potvrđuje stara istina: upravo po zlu djelovanju postaje i sam čovjek zao. Ili, riječima Hannah Arendt, „najveće zlo koje se počinilo je zlo počinjeno od ništavnih osoba, to jest ljudskih bića koja odbijaju da budu osobe“8. U noveli Kod kazana prostodušnoga fra Marka Krnetu opsjeda snaga zla u svijetu. U svojoj ćeliji razmišlja o tome „kako često Bog napušta svoje i ostavlja ih zlom slučaju“. Misli o zlu kao mogućnosti koju može izabrati svatko napadale su ga ponekad i pri poslu, kad se najmanje nadao. Zlo je – osjeća on – mnogo jače nego što je mogao i naslutiti pa nemoćno sliježe ramenima, miri se s njegovom sveprisutnosti i fatalistički konstatira: „Ima ga onoliko koliko ga je Bog dao. Sad, šta mu ja mogu!“9 Ne nalazeći smirenja ni u molitvi, isti fra Marko Krneta u noveli Ispovijed obuzet je željom da urazumljuje ljudske duše, da ih spašava od grijeha i patnje i privede Božjoj milosti. Ipak ne može u sebi ugušiti sumnju i žalost: „Kod tolikog širokog, lijepog božijeg puta, šta ih goni da skreću u stranu?“10 Te su Krnetine riječi na tragu razmišljanja sv. Augustina koji u svojim Ispovijestima piše o zlu kao „izvrnutoj volji“, volji koja se okrenula od najviše supstancije, tj. od Boga.11 Posrijedi je zapravo teodiceja slobodne volje po kojoj je onaj koji bira kriv za zlo.12 Zastupao ju je i Toma Akvinski koji je smatrao da bi svijet bio nesavršen kad čovjek ne bi imao mogućnost griješiti. Kad bi se zlo posve isključilo iz stvarnosti, 8 Hannah Arendt, O zlu: Predavanje o nekim pitanjima moralne filozofije, Naklada Breza, Zagreb, 2006,. str. 79. 9 I. Andrić, Pripovijetke, Sarajevo, Matica hrvatska, 2007., str. 148. 10 Isto, str. 142. 11Aurelije Augustin, Ispovijesti, prev. S. Hosu, Zagreb, 2010. 12Usp. Lars Fr. H. Svendsen, Filozofija zla, prev. D. Maček, Tim press, Zagreb, 2011., str. 43. – 46. 14 HUM 8 BLJESAK LJEPOTE, POSTOJANOST ZLA: O nekim aspektima novelistike Ive Andrića posljedica bi bila i nestanak mnogo dobra. Svijet bez zla bio bi svijet bez bića kao što je čovjek, bića s mogućnosti da bira i čini zlo.13 U noveli Most na Žepi veliki vezir Jusuf razmišlja o potencijalu zla koje ruje i kida čovjeka: „Odnekud se ustali u njemu ova misao: svako ljudsko delo i svaka reč mogu da donesu zlo. I ta mogućnost poče da veje iz svake stvari koju čuje, vidi, rekne ili pomisli.“14 U noveli Ispovijed govori se o zlu „bez nužde i smisla“. Kao ilustracija čovjekova prokletstva i iskonskoga, „prirodnog zla“ u svijetu mogu poslužiti i novele Smrt u Sinanovoj tekiji, Žeđ, Olujaci ili Mila i Prelac. No kulminacija Andrićeve „mračne faze“ ipak je novela Trup (1937.) u kojoj fra Petar posreduje priču o silniku, degeneriku i krvoločnome ratniku Čelebi-Hafizu. On ubija bez milosti sve pred sobom i juri za ljudskim životima „kao za lovinom“. U Pojmu strepnje S. Kierkegaard piše o strahotnoj praznini i besadržajnosti zla. „Vatrenom Hafizu“ smeta sve što je živo i što stoji uspravno. „Zato je sve palio i rušio. I samo se ljutio što i posljednju travku ne može da sabije u zemlju, što i kamen ne može da gori.“15 Ovaj silnik uništava bez ikakva vidljiva razloga, iz same želje za ubijanjem, takoreći iz čistoga užitka u činjenju zla. Patnja drugih postaje cilj sama po sebi. Kako piše francuski psihoanalitičar Andre Green: „Zlo ne poznaje riječ ‘zašto’ jer je njegov raison d’être proglasiti sve što postoji besmislenim, neposlušnim, besciljnim i zavisnim jedino o moći nametanja svoje volje objektima njegove požude.“16 Čelebi-Hafiz, utjelovljenje demonskoga zla, samo se jednom u životu sažalio, i to zanijet ljepotom jedne slabe i polumrtve Sirijke. Ona mu je postala najmilijom ženom, zavladala je njegovim haremom, a uskoro i njim samim. Hafiz je tek na trenutak prestao mrziti, progoniti i uništavati svoje žrtve i upravo je taj trenutak sućuti bio dovoljan „da se i za njega nađe sablja“. Voljena Sirijka, „najdraže biće od svih bića“, godinama je smišljala osvetu silniku i konačno ju je provela na najmonstruozniji način: organizirala je zasjedu koja je pobila Hafizovu pratnju, a onda izdala naredbu da se uhićenomu Hafizu prebiju ruke ispod lakata i noge ispod koljena te 13 14 15 16 Isto, str. 51. I. Andrić, Pripovijetke, str. 58. Isto, str. 159. Cit. prema: Terry Eagleton, O zlu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2011., str. 114. srpnja 2012. 15 Krešimir Nemec da ga se udara zapaljenim mašalama. Tako je od nekadašnjega moćnika koji je pokorio Siriju, i kojega su ljudi iz straha prozvali „Vatreni Hafiz“, ostao samo trup, nakaza bez udova, slijepa, spaljena lica. I u Priči o vezirovom slonu Andrić u središte radnje stavlja figuru koja utjelovljuje demonsko zlo. Kao krvnik, tiranin i mučitelj Dželaludin-paša još je jedna „varijacija“ antropološkoga modela zločinca na tragu Mustafe Madžara ili Čelebi-Hafiza. Jer i Dželaludin-paša čini zlo hladnokrvno, proračunato i bez ikakva vidljiva razloga ili motiva, dakle iz same želje za zlom i za uživanjem u tuđoj patnji. Čim je došao u Travnik, dao je poklati sve begove, uveo neviđenu strahovladu i po krvavoj ćudi nadmašio sve svoje okrutne prethodnike. No taj krvolok istodobno je i učen čovjek i strastan kolekcionar: skuplja pisaći pribor, fini papir i tintarnice. U tišini svoje sobe uživa u svojoj velikoj zbirci, premeće papire i piše kalemima stilizirana slova i krupne inicijale. Kao da se na tajanstven način u njemu spajaju estetika i patologija – kolekcionarska strast sa strasti za ubijanjem. U opisu Dželaludin-pašina moralnog profila čitamo da on „sve što čini, čini po neodoljivom nagonu i urođenoj potrebi da sudi, kažnjava, muči i ubija, a zakon i državni interes mu služe kao zaklon i dobrodošao povod“. Rečenica sugerira prestupanje racionalnih granica u objašnjenju zlih postupaka u korist „urođenih potreba“ i „neodoljivih nagona“. Tu zlokobnu sadističku silu Freud je nazvao „nagonom smrti“ koji spaja perverzni užitak u destrukciji s nasiljem prema samomu sebi i suicidalnošću. Dželaludin-paša i okončava život samoubojstvom. U razmatranju uzroka zla i ljudske destrukcije treba spomenuti i primjer kratkoga romana Prokleta avlija. U njemu je zloglasni stambolski zatvor Deposito alegorijsko mjesto potpune pustoši i beznađa, sabiralište prokletih, mjesto na kojemu vrijedi zakon: postojati znači biti kriv. Dijabolični upravitelj zatvora Karađoz taj je paradoks formulirao ovako: „Neka mi samo niko ne kaže: nevin je. Samo to ne. Jer ovde nema nevinih. Niko ovde nije slučajno. Je li prešao prag Avlije, nije on nevin. Skrivio je nešto, pa makar to bilo u snu. Ako ništa drugo, majka mu je, kad ga je nosila, pomislila nešto rđavo […] Ko ovde dođe, taj je kriv, ili se makar očešao o krivca. […] Ovde nevinog čoveka nema.“17 Karađozove 17 I. Andrić, Prokleta avlija, Mladost, Zagreb, 1967., str. 31. – 32. 16 HUM 8 BLJESAK LJEPOTE, POSTOJANOST ZLA: O nekim aspektima novelistike Ive Andrića riječi upućuju na (teološku) doktrinu po kojoj je izvor zla u istočnome grijehu (peccatum originale). Po njoj čovjek već rođenjem ulazi u mrežu naslijeđa svojih (pra)roditelja. Bit istočnoga grijeha kao „nedužne krivnje“ Adorno je u Negativnoj dijalektici definirao ovako: biti uključen u nesreću a da nisi počinio ništa loše. U eseju o Goyi Andrić je napisao da se ne može znati zašto postoji zlo u svijetu jer sve što postoji nema smisla ni razloga. Tu sveobuhvatnost i „bezrazložnost zla“ Andrić je varirao u svojim djelima i oprimjeravao stalno novim, uvjerljivim dokaznim materijalom. Osobito je rado tematizirao situacije koje pokazuju kako, paradoksalno, upravo ljepota privlači oko sebe zlo i ljudsku krv. III. U noveli Mara milosnica glavna junakinja prolazi indikativan put osobnoga stradanja: kad joj je bilo nepunih šesnaest godina, u nju se zagledao moćni Veliudin-paša. Postavši njegovim seksualnim objektom, „milosnicom“, ona je odmah izopćena iz svoje kršćanske zajednice. Njezin dolazak u katoličku crkvu izaziva javnu sablazan. Nakon pašina odlaska iz Sarajeva lijepa Mara ostaje osramoćena, izvrgnuta ruglu, mržnji i prijeziru. Kad je sklonjena u dom Pamukovića, opet je suočena sa zlom koje truje i razara veliku i moćnu obitelj. I njezina je stalna misao „otkud toliko zlo“ svuda oko nje. U noveli se toliko ne tematizira sam fenomen zla koliko nedostatak dobrote, vrline, milosrđa i kršćanskoga praštanja. U svijetu zla za onoga tko je zgriješio nema mogućnosti izbavljenja. Do svijesti o grijehu čovjek dolazi kroz strah, nelagodu, očaj, stravu.18 I Marina ljepota pokazuje se zapravo kao teret, uzrok stradavanja, „okidač“ grijeha i najava zla pa ona u trenutku očaja zaziva zaštitu Bogorodice iz dolačke crkve sljedećim riječima: „Pokrij me, Gospo draga, ne daj! Zakloni me od svih, od svih… Svukud su me vodili, kod Turaka i kod naših. Svuda su me gonili. Ništa ne znam. Nisam kriva. Ne daj me!“19 18Petar Džadžić, Ivo Andrić, Nolit, Beograd, 1957., str. 101. 19 I. Andrić, Pripovijetke, str. 280. srpnja 2012. 17 Krešimir Nemec U pripovijesti Anikina vremena čitamo da su „zlo i ljudska nesreća i nemiri među ljudima stalni i neprolazni i da se u tome ne da ništa izmeniti“. Novela na začudan način dovodi u izravnu vezu ljepotu i zločin: lijepo žensko biće takoreći „privlači“ na sebe zlo, mržnju i ubilačku volju. Iznimna i zanosna ljepota Anikina i njezino slobodno ponašanje odudaraju od konzervativne patrijarhalne sredine i budi zavist i mržnju čitave kasabe. Priča o Aniki doista se može čitati kao svojevrsna „fenomenologija mržnje“: ljepota je izazov fatalan i za one koji su se zagledali u nju i za lijepo biće samo.20 Za zatucanu sredinu ljepotica poput Anike pojavljuje se kao neželjeno Drugo. Bude se stari strahovi, požude, mračne strasti i želje za osvetom. I tek kad je Anika ubijena, ponovno se u kasabi uspostavlja prijašnja ravnoteža. Sličan motiv Andrić razvija i u noveli Olujaci u kojoj se također oko lijepe žene gomilaju zvjerski nagoni, mržnja i patološka ljubomora koja će rezultirati zločinom. Zlo u Andrića nije vezano za određenu rasu, spol, vjeru ili dob. Čak i dječak u noveli Mila i Prelac, koji tek upoznaje prve tajne života, već osjeća da je „neko teško, nepomerljivo zlo leglo na njega“ i da ni „svi horovi nebeskih anđela ne mogu ništa u tom zlu promeniti ni popraviti“.21 Snaga zla toliko fascinira fratra Marka Krnetu u noveli Kod kazana da će, barem na trenutak, pokolebati i njegovu čvrstu, fanatičnu vjeru i istinsku želju da poboljša ovaj svijet: „U fra Marka se po prvi put dizala strašna misao da božje i đavolje nije jasno ni pravo podijeljeno, i da se ne zna, da niko ne zna, kolika je čija sila i gdje im je prava međa.“22 I posljednja fra Markova misao, u trenutku kada ga pogodi tane iz kubure janjičara i skitnice Kezme (za kojega se kaže da „liči na đavola“), glasi: „Moćno je zlo“. Očito je zlo u nekim Andrićevim novelama shvaćeno i kao izokrenuta transcendencija. Ono označava manjak bitka, nedostatak onoga što bi trebalo da jest tu, ali nije. Takvom koncepcijom on je blizak teološkoj doktrini sv. Augustina koja u zlu vidi privaciju, tj. lišenost (lat. privatio) dobra. T. Eagleton to je formulirao ovako: „Ako oko vas ne postoji 20 Usp. Dragan Stojanović, Lepa bića Ive Andrića, Platoneum, Novi Sad – Podgorica, 2003., str. 95. 21 I. Andrić, Pripovijetke, str. 233. 22 Isto, str. 145. 18 HUM 8 BLJESAK LJEPOTE, POSTOJANOST ZLA: O nekim aspektima novelistike Ive Andrića svetost kako bi podsjetila na Boga, tada vam je barem na raspolaganju Božja negativna slika, poznata kao čista nepatvorena zloba.“23 Zlo proizlazi iz čovjeka, ono je – kako kaže Toma Akvinski – pukotina u srcu bitka.24 U svakome slučaju u Andrića se može govoriti o asimetričnome rasporedu dobra i zla, i to evidentno u korist drugoga principa. I omiljeni Andrićev lik, fra Petar u ulozi pripovjedača u noveli Trup također govori o nejednaku rasporedu snaga dobra i zla na svijetu: „Kad sam bio u progonstvu u Maloj Aziji, nagledao sam se svakojakih čuda i vidio zla i dobra. Više zla nego dobra, jer dobra je manje pod ovim nebom pod kojim živimo.“25 Usporedo s analizom snage zla i s vizijom života kao „jadovite priče“ u Andrićevim se novelama razvija još nekoliko problemskih jezgara koje su posredno povezane sa zlom. Jedna je od njih i sumnja u Božju milost i u mogućnost utjehe. Ona je pokretala već prvi dio zbirke pjesničke proze Nemiri. Andrićev lirski subjekt u zbirci slijedi ideju Pascalova „skrivenoga Boga“, a u teškim trenutcima, kada osjeća „umor“ i „zadah prašine“, izražava sumnju da je Bog „podmukla snaga u hljebu koji jedemo i vodi koju pijemo“ i da je sve što postoji „prokleto na borbu bez kraja“. No i neke su novele proizišle iz duhovnoga kompleksa koji je Radovan Vučković u svojoj kapitalnoj monografiji o Andriću nazvao „dramom vjere“.26 U noveli Mara milosnica glavna junakinja gubeći vjeru u Božju milost gubi i osobnu duhovnu harmoniju, a svijest da više ne može naći utjehu u Bogu, koja je obilježila njezino djetinjstvo, postaje „izvor bezbrojnih muka, koje nisu nikako prestajale već se bez prestanka rađale nove“. U noveli U musafirhani fra Marko Krneta uzalud pokušava na smrt bolesnoga Turčina Osmu Mameledžiju privesti „pravoj vjeri“, a ista uzaludnost prati naivnoga fratra u noveli Ispovijed: on nastoji iznuditi pokajanje hajduka Roše kako bi jednu grješnu dušu vratio natrag Bogu. U noveli U zindanu vjera, bez obzira na razlike, neočekivano združuje fratra i pravoslavnoga popa, dok u noveli Čudo u Olovu drama vjere skreće prema religioznoj ekstazi, egzaltaciji, mistici i fanatizmu. 23 T. Eagleton, n. dj., str. 64. 24 Isto, str. 137. 25 Isto, str. 155. 26Radovan Vučković, Velika sinteza: O Ivi Andriću, Svjetlost, Sarajevo, 1974. srpnja 2012. 19 Krešimir Nemec IV. Andrićeva Bosna kompleksan je prostor koji umjetnički ljetopisac portretira u svoj šarolikosti života i u karakterističnim situacijama koje se zbivaju u privatnoj i javnoj sferi: u sobi, kazamatima, hanovima, na drumovima, u prljavim čaršijama i kasabama. Kao akteri nastupaju ljudi različitih društvenih slojeva, nacionalnosti i vjeroispovijesti, no gotovo su svi sudbinski određeni fatalnim trokutom mržnje, straha i zla. U poratnoj Andrićevoj noveli Pismo iz 1920. godine (1946.) stranac Maks Levenfeld opisat će Bosnu kao zemlju endemske mržnje. Mržnja je u Bosni samostalna snaga koja sama u sebi nalazi svoju svrhu. Po njegovu mišljenju ljudi koji žive u Bosni vole svoju zemlju, ali je vole na tri-četiri različita načina koji se međusobno isključuju, smrtno mrze i često sudaraju. U njoj ima ljudi koji su spremni da u nastupima nesvjesne mržnje u raznim povodima i pod raznim izgovorima ubijaju ili budu ubijeni. Koliko je ta mržnja u zemlji „zavađenih kalendara“ duboko ukorijenjena i kako se konfesije međusobno isključuju, ilustrira i uznemirujuća slika u kojoj Maks Levenfeld bdije u sarajevskoj noći i sluša otkucaje sata: Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva posle ponoći. Prođe više od jednog minuta (tačno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam) i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sata posle ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat-kula kod Begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva sveta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću, dok sve spava, a brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja deli ove pospale ljudi koji se budni raduju i žaloste, goste i poste prema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvek slična mržnji, često potpuno istovetna sa njom.27 No Levenfeldov usud u znaku je paradoksa. Kad je počeo Španjolski građanski rat, on se javio kao dobrovoljac u republikansku vojsku. 27 I. Andrić, Pripovijetke, str. 439. – 440. 20 HUM 8 BLJESAK LJEPOTE, POSTOJANOST ZLA: O nekim aspektima novelistike Ive Andrića Čovjek koji je pobjegao iz „zemlje mržnje“, dakle od geografije kao sudbine, odlučio se sada djelatno suprotstaviti fašizmu, ideologiji planirane mržnje, straha i destrukcije. Odlučio je to slobodnom voljom: napustio je privatnu liječničku praksu, počeo organizirati previjališta i bolnice pa se, štoviše, i „pročuo svojom revnošću i znanjem“. Poginuo je sa svim svojim ranjenicima 1938. godine u jednome malom gradiću u Aragoniji, Goyinu zavičaju, nakon zračnoga napada na bolnicu. Pripovjedač novelu efektno poantira: „Tako je završio život čovek koji je pobegao od mržnje.“28 Poanta je upravo u skladu s Levenfeldovom tezom o mržnji kao metafizičkoj sili od koje se ne može pobjeći. No postoje svakako u Andrićevim djelima i snage i vrijednosti koje se zlu i bezumnosti odupiru, ili im se barem pokušavaju suprotstaviti, i onda kad postoji svijest o uzaludnosti bilo kakvih napora. Već je u Ex Pontu lirski subjekt pisao o „duši koja strada i očekuje izbavljenje“ čak i kad je nebo prazno, a čovjek bez utjehe. Pijetizam, težnja prema milosrđu, pokajanju, čistoći, obnovi pobožnosti, težnja prema ljepšemu, boljem i pravednijem svijetu također pokreće junake Andrićevih novela. Iskra humanosti zasja i u naizgled potpunome mraku, beznađu i zlu. Čista ljubav, nevina i spiritualna (Bajron u Sintri, Mila i Prelac, Ćorkan i Švabica), ljepota u raznim pojavnim oblicima – i ona opipljiva, senzualna (Anikina vremena, Mara milosnica) i ona eterična, fluidna, daleka, nestvarna i nedostižna (Jelena, žena koje nema, Žena na kamenu) – bljesne kao kontrast rugobi i destrukciji i pokaže se moćnom silom u brojnim Andrićevim novelama. I upravo zato što je rijetka i kratkotrajna, ljepota se prikazuje osobito dragocjenom u svijetu zla, grubosti, očaja i mržnje. U dijalektičkoj igri suprotnosti i stalnih mijena Andrić često sukobljava snage stvaranja i građenja sa snagama razaranja i kaosa. Dovoljno se samo podsjetiti novele Most na Žepi u kojoj je gradnja mosta povezana sa smrću talijanskoga graditelja i svrgavanjem s vlasti vezira Jusufa. Ali iza njih ostao je elegantan bijeli most, oličenje nekoga višeg, nedokučivog smisla, koji sa svojim smjelo izvijenim lukovima izgleda kao trajno i postojano čudo ljepote u „rastrganu i pustu kraju“. I u gotovo 28 Isto, str. 441. srpnja 2012. 21 Krešimir Nemec propedeutičkoj bajci/basni Aska i vuk ljepota, sklad (plesa) i dobrota potiskuju zlo i niske nagone. Iskra humanosti i dobrote u svijetu u kojem trijumfira zlo, iznenadni bljesak svjetlosti, harmonije, svete mudrosti i stalno ugrožene ljepote u divljem i animalnom svijetu, čudo stvaranja i građenja nasuprot rušilačkim snagama, veličanstvenost i tragičnost života – sve su to signature vječne borbe svjetla i tame, duha i tijela, dobra i zla, vjere i nevjere. To su odjeci „bogumilskih tonova“ u Andrićevu djelu, tj. svjetonazorskoga dualizma i maniheizma koji je u njegovim tekstovima, još od mladenačkih Nemira, doživljavao različite literarne manifestacije i transformacije. Izvori i literatura - Adorno, Theodor, Negativna dijalektika, prev. Nadežda Čačinovič Puhovski i Žarko Puhovski, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1979. -Andrić, Ivo, Pripovijetke, Sarajevo, Matica hrvatska, 2007. -Andrić, Ivo, Prokleta avlija, Mladost, Zagreb, 1967. -Andrić, Ivo, Staze, lica, predeli, Mladost, Zagreb, 1963. - Arendt, Hannah, O zlu: Predavanje o nekim pitanjima moralne filozofije, prev. Nadežda Čačinovič, Naklada Breza, Zagreb, 2006. - Augustin, Aurelije, Ispovijesti, prev. Stjepan Hosu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2010. - Džadžić, Petar, Ivo Andrić, Nolit, Beograd, 1957. - Eagleton, Terry, Nevolje sa strancima: Etička studija, prev. Marko Perožić, Algoritam, Zagreb, 2011. - Eagleton, Terry, O zlu, prev. Tonči Valentić, Naklada Ljevak, Zagreb, 2011. - Kritičari o Ivi Andriću, izbor i redakcija Branko Milanović, Svjetlost, Sarajevo, 1977. 22 HUM 8 BLJESAK LJEPOTE, POSTOJANOST ZLA: O nekim aspektima novelistike Ive Andrića - Nemec, Krešimir, „Egzotika u svakodnevici, svakodnevica u egzotici: Pripovjedačko umijeće Ive Andrića“, u: Nemec, Krešimir, Nemir od vijeka, Mozaik knjiga, Zagreb, 2007., str. 5. – 29. - Nemec, Krešimir, Putovi pored znakova: Portreti, poetike, identiteti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006. - Stojanović, Dragan, Lepa bića Ive Andrića, Platoneum, Novi Sad – Podgorica, 2003. - Svendsen, Lars Fr. H., Filozofija zla, prev. Dora Maček, Tim press, Zagreb, 2011. - Vučković, Radovan, Velika sinteza: O Ivi Andriću, Svjetlost, Sarajevo, 1974. - Zbornik o Andriću, priredio Radovan Vučković, Srpska književna zadruga, Beograd, 1999. srpnja 2012. 23 Krešimir Nemec BEAUTY FLARE, EVIL STEADINESS About some aspects of short-story writing by Ivo Andric Summary Andrić’s essay Conversation with Goya, an imagined dialogue with the painter, is characterized by the author’s almost complete identification with the painter’s views and reflections on the world, primarily on the power of evil and the artist’s endeavor to correct moral aberrations by exposing acts of evil, horror and low instincts. As Goya’s paintings and copperplates are dominated by dark and gloomy colors, so is Andrić in many of his writings haunted by the obscure energy of evil. The paper provides a close reading of Andrić’s narrative writings focusing on the topics of evil, human destruction, crime, beastly instincts. In these writings Andrić endeavors to explain the roots of evil in a variety of ways, ranging from the doctrine of the original sin, through the understanding of evil as the reflection and expression of man’s free will to St. Augustine’s notion of evil as total depravity, i.e. ultimate lack of the ability to do good. There is a strong asymmetry in the distribution of the principles of good and evil in the world as perceived by Andrić, strikingly in favor of the latter principle, with beauty, forgiveness and compassion occurring only as brief instances of brightness in a senseless world governed by purely materialistic laws. Key words: Ivo Andrić, evil, destruction, sin, hate 24 HUM 8 UDK 821.163.41/.42-1.09 Andrić I. 821.163.4-1.09 Andrić I. Izvorni znanstveni članak Primljen 28. I. 2012. Šimun Musa Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru simun.musa@ffmo.ba ZNAČAJKE ANDRIĆEVA PJESNIŠTVA IZ RANOGA RAZDOBLJA Sažetak Pjesmama u stihu i prozi napisanima u ranome razdoblju, počevši od prve pjesme „U sumrak“ (1911.) do Ex Ponta (1918.) i Nemira (1920.), njegovih knjiga lirike u prozi, Andrić dodiruje gotovo sva stilska usmjerenja uoči Prvoga svjetskog rata, u ratno vrijeme i nakon njega, ali ni jedna ga škola nije posve obuzela: vidljiv je utjecaj impresionističke, poglavito Matoševe „gričke škole“, odnosno parnasovskosimbolistički upliv, potom i utjecaji novosimbolizma, simultanizma, a navlastito ekspresionističke poetike. Ključne riječi: Andrić, lirika, proza, pjesništvo, rano razdoblje, misaono Uvod Proročka obećanja novoga svijeta što su ih već u prvome desetljeću XX. stoljeća zanosno u svome „mesijanskom utopizmu“ pronosili mladi – Mlade Bosne i Mlade Hrvatske, posebno promičući društveni aktivizam i spremnost na žrtvu i pobunu, plijenili su pozornost i poticali akciju, a s druge strane toj pojavi stajao je osjećaj „turobnoga pesimizma“, klonuća i nemir usamljeništva kao „proto modela onodobnog književnog i kulturnog kruga (Ujević, Čerina, Gaćinović, Mitrinović, pa dakle i Andrić)“, što se na književnome planu pokazivalo kao negiranje srpnja 2012. 25 Šimun Musa modernističkoga artizma i svake tradicije, na osobnome kao njegovanje „kulta žrtve“, a na društvenome planu kao težnja revolucionarnim promjenama, ponajprije težnja nacionalnomu oslobođenju sukladno prihvaćenomu političkom programu, zaključuje Milanja1 oslonjen i na druga mišljenja.2 Andrić je pripadao tomu valu što je trebao promijeniti svijet, ali on sam nije bio za revolucionarnu akciju, svjesno se distancirajući od „glasnih ideja“ i „nacionalnoga rada“, kako je i poznato. Bio je „umjetnički pasivan“, melankolik sklon misaonosti, samoispitivanju i samovanju. U doba Andrićevih književnih početaka njime, kao i njegovim naraštajem, vlada dekadentni pesimizam, a to je bitno svojstvo hrvatske moderne kao i europske: „Iza Mlade Hrvatske i Mlade Bosne stajala je sljedeća kulturna i duhovna pozadina: naglašen subjektivizam do solipsizma, težnja k transcendentnom, kozmičko vizionarstvo, teološka komponenta i panteistička identifikacija s Bogom, prigušena erotika i socijalni patos, solarni mit i različite filozofske filijacije – od nordijskog misticizma do indijske mistike – od bergsonizma i ničeanizma do ruske religijske misli te zahtjev za nacionalnom borbom i stvaralačkom individualnom slobodom.“3 U tome duhovnom ozračju koje je utjecalo na Andrićev naraštaj, a navlastito na njega, treba istaknuti autoritete kao što su W. Whitman, F. Nietzsche, S. Kierkegaard i drugi, a s naše strane, između ostalih, osobito Kranjčević i Matoš. Napose, a bez obzira na ideološko-politička neslaganja s Matošem, gotovo cijeli taj naraštaj u kojem Andrić stasava u književnika Matoša smatra učiteljem. Sam Andrić u nekrologu u povodu njegove smrti, pročitanome u Studenskome klubu „Zvonimir“ u Beču, a objavljenome u svibnju 1914. u Vihoru, govori o pjesničkome individualizmu i artističkoj otmjenosti kao značajkama Matoševe škole ukazujući i na neke pojedinosti iz svoje rane poetike: 1 Usp. C. Milanja, „Ivo Andrić i ekspresionizam“, Književna revija, 1-2, Osijek, 1998., str. 44. 2 P. Palavestra, V. Masleša, R. Vučković, V. Zaninović i dr. 3 Usp., C. Milanja, n. dj., str. 46. O istome problemu pisali su: V. Zaninović, „Mlada Hrvatska uoči I. svjetskog rata“, Hrvatski zbornik, 11-12, 1958., str. 65. – 102. i P. Palavestra, „Andrićeva lirika“, Zbornik radova o Ivi Andriću, Beograd, 1979., str. 393. – 439. 26 HUM 8 ZNAČAJKE ANDRIĆEVA PJESNIŠTVA IZ RANOGA RAZDOBLJA Ta je duša unakrsnica mračnih snaga, ona daje očima izraz gnjevnog očajanja, koji je nepomirljiv. Tu su istine kratkog vijeka, tu su herojske geste klonule, tu ima ponosa, dubina i vječito osjenčenih predjela, gdje trunu uvele ljepote i beznadne vrijednosti, tu ima snuždenih saznanja, tu ima mnogo samoća i žalosti, tu je često – kao na grobljima bezimenih, samoubica, utopljenika, kjerkegorskog straha i tjeskobe, i ima mračnih putovanja dušinih, ledenih staza, crnih bolova uz onu stranu, ima strahova čiji su razlozi duboko i mržnja da se onesvješćuje i gađenja da se živjeti ne mili.4 Osim spomenutih obilježja i utjecaja koji se odnose na Andrićev otvoren i tankoćutan mentalitet, na njegovo će poetološko poimanje utjecati i avangardna strujanja, navlastito ekspresionizam potenciran subjektivizmom, ali, u njegovu slučaju, nikad na štetu prokušane tradicije; štoviše, on se i suprotstavlja nekim avangardistima kakvi su Kosor, Donadini i dr. 1. Pjesnički početci Rano razdoblje Andrićeva književnoga rada omeđeno je njegovom prvom pjesmom „U sumrak“, koja je objavljena u Bosanskoj vili (1911. kao pjesma u prozi) i njegovim knjigama lirske proze Ex Ponto (1918.) i Nemiri (1920.), kada, iste godine, pripovijetkom Put Alije Đerzeleza najavljuje strukturalno-formalne, sadržajne i estetičke preobrazbe. Ali on i dalje ostaje vjeran svomu usamljeništvu, trpnji i boli, tihoj rezignaciji koja zanavijek nastanjuje dušu i misao ovoga melankolika zagledana u ljepotu kao Apsolut kojemu se ustrajno pokušava približiti autentičnošću književnoga dara izražena lirskim glasom što će za sve vrijeme uzaludno, od Ex Ponta – Kuda ćeš, Jelena? do pripovijetke iz posljednjih dana, dozivati Jelenu, ženu koje nema. Svojim pjesmama5 Andrić dodiruje gotovo sva stilska usmjerenja prije Prvoga svjetskog rata, u ratno vrijeme i nakon njega, ali ni jedna ga škola nije posve obuzela: vidljiv je utjecaj impresionističke, poglavito 4 I. Andrić, „Nekrolog A. G. Matošu“, Vihor, 1, Zagreb, 1914., str. 5. 5 Prema Petru Džadžiću, priređivaču Andrićeve poezije nakon njegove smrti (Šta sanjam i šta mi se događa, Beograd, 1976.), u Napomeni stoji kako je u Andrićevoj ostavštini pronađen jedan svežanj s objavljenom i neobjavljenom poezijom naslovljen Svi moji stihovi i pesme u prozi, gdje su po svoj prilici bili svi Andrićevi neobjavljeni i najveći dio već objavljenih stihova. srpnja 2012. 27 Šimun Musa Matoševe „gričke škole“, kako je i rečeno, također i parnasovsko-simbolistički upliv pa i utjecaji novosimbolizma, simultanizma, a navlastito ekspresionističke poetike – sve od jezično-stilskoga, svjetonazorskoga, emocionalnoga, psihološkoga, etičkoga, estetskoga, religijskoga, do misaono-filozofskoga motrišta. Andrićeve prve pjesme „U sumrak“ i „Blaga dobra mjesečina“, a poslije i ostale pjesme iz prve etape njegova pjesništva, pokazuju sjetna raspoloženja izražena u duhu intimističke poezije toga doba i dane su u sutonskome koloritu; nose rezigniranost i usamljeništvo potencirano nostalgičnim zazivima, vidne utjecaje narodne poezije i druge znakove bogate narodne baštine iz koje izvire blagost i mir „k’o iz molitve matera naših“. Njegove pjesme nastale po odlasku u Zagreb 1912., a objavljene u Bosanskoj vili („Lanjska pjesma“, „Tama“ i „Potonulo“), pokazuju kontinuitet, ali i razvojno zrenje: nestaje lokalnih oznaka i idilična smiraja, lirski je subjekt sve obuzetiji nemirima, tjeskobom i usudom što izražava svojevrsnu jadikovku posebno u „Tami“, a još snažnije u pjesmi „Potonulo“, pri čemu se vidi pjesnikov zaokret od tradicije prema sadašnjosti i budućnosti, s tim da se ta poveznica u Andrića ne prekida, nego ostaje „draga i tužna veza sa onim što je potonulo“. Pjesnik – stvaratelj ostvaruje djelo u okvirima svoga postojanja kao moduse bivanja (egzistencije) upravljene prema konačnoj svrsi, estetskoj cjelovitosti djela (esenciji). Na tome teleološkom putu mijenjaju se i čovjekovi modusi egzistencije u svijetu, odnosno stvaralaštva, stalno usmjereni na usavršivanje sve do „čiste forme“, aristotelovski rečeno, kao najvišega stupnja esencije, odnosno Apsoluta. Andrićevo je zrenje očito: njegove pjesme koje nastavlja pisati, kao što su „Strofe u noći“, „Jadni nemir“ i „Noć crvenih zvijezda“, pokazuju svojevrstan uspon što ga postiže, s jedne strane nošen snažnijim doživljajem uvjetovanim neposrednijom inspiracijom, a s druge strane umješnijim poezijsko-poetičkim postupkom sažimanja emocionalnih senzacija i njihova transformiranja iz posebnosti na razinu općosti kao univerzalne vrijednosti. Usud što ga ispovijeda pjesnički subjekt u „Strofama u noći“, u atmosferi mraka i stravičnih vizija, pomalja se sablasno, s izrazom „povišene 28 HUM 8 ZNAČAJKE ANDRIĆEVA PJESNIŠTVA IZ RANOGA RAZDOBLJA ekspresivnosti“, šimićevske provenijencije, što se javlja i kao stanje duha, ali i kao određen poetički pomak. U tim slikama osjeća se prevlast zla; vladaju mrak i bezizlaz: U noći su grijesi pjevali, noć je svoje grijehe ljubila. Iz ove pjesme u zatvorenoj formi, katrenske strofe u devetercu, snažne slikovitosti i pune misaono-emocionalnih nemira, Andrić se zapućuje na još odlučnije i dublje motrenje u pjesmi „Jadni nemir“ koja otkriva život u aporičnosti, u nedogledu, a sve u grotesknim slikama binarnih opozicija zla i dobra, konkretna i apstraktna (duša – tijelo, Bog – crv), izraženo slobodnim stihovima, a cinično-ironičnom gestom Matoševe „More“ kao gorkoj i iscerenoj spoznaji vlastite uzaludnosti: Ispod mog prozora su prošla mrtvačka kola; Vidio sam desnu stranu lijesa i na njoj je pisano slovima od zlata: „75 godina stara“. […] al’ konačno dođe svakome njegovo dobro popodne, kad vrijedni rođaci il’ gradska općina isplate histeričnim zvonima na plač i sahrane naših stotinu laži; onda nam dušu-valjda-smiri Bog, a za tijelo se pobrine crv. („Jadni nemir“) Pjesma se zatvara misaonim eksplikacijama kao svojevrsnim naputcima, a osjetilne senzacije kao da su potisnute refleksijama; slikovno se srpnja 2012. 29 Šimun Musa posve povuklo pred misaonim. Značenje i ideja uvjetuju strukturu, tj. boje, zvuci, ritam, raspoloženje i sveukupno pulsiranje pjesme određuje misao kao osnovni pokretač. Dakle sve više iščezava poetička odrednica moderne s obilježjem deskripcije, pogotovo elementima slikovnosti, a sve se više uvodi „pojmovno“ pjesništvo u koje se kroz sintagmatske blokove (tamno nebo) osnovna riječ pridjevom „kvalificira, a ne deskribira“. Pjesma „Jadni nemir“ kao da izvire iz Matoševe „More“, iz atmosfere otrova i cinizma te pjesme koja je bila svojevrstan prolog jedne vrste poezije poslije Prvoga svjetskog rata. Upravo ta ironičnost i sarkazam, paradoksalnost i dijaboličnost kao duhovno stanje Matoševe „More“ vladaju i u ovoj Andrićevoj pjesmi. Izraz se posve prilagođuje raspoloženju što se osobito vidi u postupku ironiziranja, a čak se rabi i novinski jezik da bi se izrazila banalna žurnalizacija i patetičnost čina smrti i sprovoda (i na njoj je pisano slovima od zlata: „75 godina stara“).6 Kao bard moderne, Matoš će prvi među modernistima bitno pridonijeti rušenju ideala ljepote kao estetičkoga uporišta same moderne, o čemu najbolje svjedoči upravo njegova „Mora“ ukazujući na niz promjena kojima nadvladava poetičku koncepciju moderne i na određen način priključuje se avangardi. Dakle pošavši od onih prvih pjesama objavljenih u Bosanskoj vili („U sumrak“, „Blaga i dobra mjesečina“) u kojima prevladavaju nokturalne vizije, sjetna raspoloženja i nostalgija za narodnom baštinom, u intimističkome ugođaju ozarenu „blagom i toplom mjesečinom“, Andrić kontinuirano koraca s uočljivim preobrazbenim znakovima svoje pjesme u potragu za „izlaskom“ („Lanjska pjesma“, „Tama“, „Potonulo“) i sve snažnijim, zgusnutijim izrazom, nastojeći i simbolističkim postupkom dosegnuti svevremenske istine („Strofe u noći“, „Jadni nemir“, „Noć crvenih zvijezda“) te još potpunije spoznati stanje duha – bit svijeta. Osim spomenutih simbolističkih rekvizita pritom se ponekad služi i ekspresionističkim sredstvima. Očito je da Andrićeva poezija teži misaonosti, a zna se da je misao prikladnija za narativno uobličenje koje nosi najčešće ritam i tempo (raz)govornoga idioma. Istina, njegovi se stihovi organiziraju u poetske 6 Usp. R. Vučković, Velika sinteza o Ivi Andriću, Sarajevo, 1974., str. 55. 30 HUM 8 ZNAČAJKE ANDRIĆEVA PJESNIŠTVA IZ RANOGA RAZDOBLJA forme, ali u semantičko-sintaktičnom, pa i ritamsko-intonacijskome pogledu oni su svakako bliži proznoj strukturi. Osim toga, rabeći u određenoj mjeri paralelizam subjektivnoga i objektivnoga, misli Marinković, Andrić zapravo „alternira“ subjektivno lirsko ja i objektivno lirsko ja, odnosno lirsko ja koje izražava individualnost i autentičnost vlastitoga bića i lirsko ja kao ja zagledano izvan sebe na objektivnu zbilju. To se posebno vidi u njegovu velikome ciklusu Šta sanjam i šta mi se događa u kojem je već u naslovu izražena dvojnost. Osim toga u pjesmu se žele smjestiti i druge zbiljske kategorije kao što su prostor i vrijeme itd., želi se izraziti život u totalitetu. Zapravo nastoji se ponekad sagledati i svijet objektivnosti što je postavljen nasuprot subjektu; želi se izgraditi cjelovita spoznaja, a to neizbježno vodi racionalnu diskursu i drukčijemu oblikovnom modelu, odvodi u prozu za koju je bitna ta gnoseološka, odnosno logičko-semantička razina. Odlazak u prozu, put u narativno vidjet ćemo u brojnim Andrićevim pjesmama kao što su „San“, „M.Cr.“, „Šta sanjam i šta mi se događa“, „Jadni nemir“, „Četrdesetpeta noć“ itd., a što će kao značajka s vremenom u njegovu stvaralaštvu potpuno prevladati:7 Ostarićemo, što od godina što burna života, i smirićemo se i proti volje; to ne znači da ćemo biti „razočarani“ Bože sačuvaj! – i nositi demonstrativno „časne sedine“. Ne, tek, tako, bit će nam draže mesto kraj prozora i stišan razgovor; doživljaje će zameniti sećanja, i volićemo malo odviše knjige i slike na kojim drugi neće moći bog zna šta da vide. („M. Cr.“) 7 Usp. D. Marinković, Rano djelo Ive Andrića, Zagreb, 1984., str. 22. – 24. srpnja 2012. 31 Šimun Musa Tako u pjesmi „San“ naći ćemo, štoviše, određene začetke njegovih kasnijih pripovijedaka: Tu snivam. Nada mnom, Pod nijemo zvono u starome tornju Dolijeću tice. Vlat žute slame U kljunu nose I bijelo jutro pune radosnim žagorom. Nijemo je zvono na nebeskom platnu Zamrla žalba, Ispod njega, u mramoru i tami, Kameni mrtva ruka. Na prozoru sunce Božijoj Majci svete ruke ljubi… kakva je ona U ćeliji 115 koja autoreferencijalno svjedoči istine pjesničkoga subjekta pogođena usudom. U vrijeme Andrićeva urednikovanja Književnim jugom, po Vučkoviću, neposredno nakon rata najveći broj svojih pjesama objavio je upravo u tome časopisu, ali one nisu plijenile pozornost književne kritike koliko njegova esejistika i ostali književni rad. Međutim u povijesno-književnome pogledu ovo bi pjesništvo trebalo imati određeno značenje kao element kontinuiteta jer je, kako se vidi po godinama nastanka zapisanima ispod pjesama, pjesme pisao i u ratu i nakon rata, a zapravo cijeloga života, kako će se poslije vidjeti. Isto tako valja naglasiti da su prve njegove tiskane knjige Ex Ponto i Nemiri uglavnom koncipirane u obliku svojevrsnih dnevničkih zapisa, dakle u prozi, a spominjane su pjesme u slobodnome stihu i pretežno okupljene u dvama ciklusima Ritmi bez sjaja i Šta sanjam i šta mi se događa. Za razliku od Ex Ponta i Nemira kao svojevrsnih dnevničkih crtica u kojima izražava emocionalno-psihološke zaokupljenosti i vlastite muke tamničkih dana zavijene općom nesrećom zla vremena, u ovim pjesmama naglašenija je osobna, unutarnja zbilja utamničena čovjeka. Taj život ispunjen monotonijom i okovan 32 HUM 8 ZNAČAJKE ANDRIĆEVA PJESNIŠTVA IZ RANOGA RAZDOBLJA tamom u „ritmu bez sjaja“, u prožimanju sna i jave, stvarnosti i onostranosti, ta svijest u bunilu nosi upit: „Šta sanjam i šta mi se događa?“ Na primjeru pjesme „Ogledalo“, napisane već 1914. godine, u kojoj lirski subjekt svoju bol lije „u vidu pojačane slikovitosti i u obliku baroknog stila“, a što je posljedica vjere i svijesti utamničenika zagledana u „izlaz“ što mu ga može dati jedino Apsolut, vlada dakle katolička mistika s vizijama Kristove žrtve, puna kršćanske simbolike koja se prožimlje sa „sličnom simbolikom koja je izražavala, u istom religioznom obojenju, pesnikova afektivno-čulna stanja, čulni nemir prožet groznicom vere“, kao što je to slučaj i u poeziji Šimića, Ujevića i dr.8 U tim pjesmama tihe riječi i smirujućega ritma javljaju se slike intenzivnih boja potencirajući egzistencijalnu napetost i vjerom nadahnuta stanja duha što prizivaju scene pune simbolike, gdje, između ostalih boja, vlada crnilo simbolizirajući patnju, smrt, nesreću, čineći to posve naglašeno pomoću sintagmā kao što su „mrtvo tijelo“, „mrtvo srce“, „crna nakaza“ itd. Nisu tu samo crne, odnosno tamne vizije; u tim pjesmama javlja se „krvavo jutro“, „crveno jutro“, „crven cvijet“, a ima i bijele, zelene i drugih boja koje u dojmljivim kontrapunktima nose ekspresionističke učinke likovnosti pune tenziotvornosti kao zapažena stilskoga svojstva. Što se tiče formalne strane ovih pjesama, dakle i versifikacijskih (osmerci, deseterci i sl.) i stilskih i strukturalno-ritamskih svojstava, lako je zaključiti da je pjesnik varirao različite vrste metra, rime i ritma, pokazujući neujednačenost i u formalnome i u melodijsko-ritamskome pogledu. Ta formalna nedosljednost kao svojevrsna antitradicionalnost, ponajprije očitovana na versifikacijskoj razini, težeći iz stiha narativnoj strukturi, preoblikujući se iz vezanoga u slobodni stih s neujednačenom rimom, vodi njegovu konačnom izboru, a to je pripovjedna proza. Bez obzira na rezolutan antitradicionalan stav svih avangardnih tijekova, i sama avangarda bira književna razdoblja koja smatra bliskima, odnosno iz prošlosti jednim dijelom uzima oslonac „pokazujući crtu tradicionalnosti na svojemu, inače gorgonskom, licu militantne bune“, ističe G. Slabinac. Zapravo avangardni pokreti početkom XX. stoljeća 8 Usp. R. Vučković, n. dj., str. 89. srpnja 2012. 33 Šimun Musa zahvaćaju europsku kulturu potaknut, ponajviše ničeanskim duhom o potrebi mijenjanja svih dotadanjih vrijednosti kako bi se stvorio valjan temelj za nastanak nove vrijednosti kao pretpostavke za stvaranje nove umjetnosti. Teze o jedinstvenoj avangardnoj poetici doista su manjkave i neuvjerljive ako se ne temelje na sustavnu pristupu oslanjajući se ponajprije na književnim djelima avangarde. Istina, s današnjega motrišta, s distance, kada je naše „duhovno oko već izvježbano“, možemo znatno lakše usustaviti kaotični kompleks avangardnih književnih struktura imajući na umu da je avangarda u obračunu s poetičko-estetskim odrednicama simbolizma, kao i u stalnu sukobu s mimetičkim načelima uopće, morala uspostaviti nove vrijednosti, bolje reći antivrijednosti, kako bi izazvala kaos i šok na obzoru estetskoga očekivanja recipijenta naviknuta na drukčije umjetničke učinke.9 Poetika avangarde posve bi se utemeljeno mogla nazivati i poetikom novoga s obzirom kako se to novo pokazivalo na književno-poetičkome obzoru od početka do dvadesetih godina XX. stoljeća u hrvatskoj književnosti. Ta poetika novoga kao „nepredvidljivog, neuobičajenog, čudnog šoka“10 uočljiva je čak i u kasnijoj Matoševoj poeziji, još više u Kamova, Krleže, a navlastito u Šimića, Cesarca, Donadinija, pa i Ujevića, ali na određen način avangardni val dodiruje i Andrića, s tim da je u njega avangardni aktivizam zaustavljen pred izrazitom refleksivnosti i sklonosti za logičnim slijedom zapućenim na sklad misli i oblika. Ekspresionizam kao oblik avangarde posredstvom redukcije i denotacije jezika kroz pjesmu oblikuje i određene segmente služeći se tim fragmentima u stvaranju kaotične slike svijeta koja je upućena pod vodstvom poezije na putove „intuitivnog zrenja“ prema duhovnomu apsolutu, kako reče D. Marinković. (Služeći se ponekad i tehnikom simultanizma, u pjesmama vladaju snovite, mistične vizije i emocionalni košmar.) Kad je riječ o ekspresionizmu kojim se osobito želi izraziti raskol i kaos svijeta, pobornici toga stila jezikom ruše svaki trag sklada ukidajući često i gramatičko-sintaktičke, a osobito semantičko-logičke 9 Usp. G. Slabinac, Hrvatska književna avangarda, Zagreb, 1988., str. 7. – 10. 10 A. Marino, „Pohvala novom i njegova geneza (po teoriji avangarde)“, Umjetnost riječi, XXI (1977.), br. 4, str. 279. – 293. 34 HUM 8 ZNAČAJKE ANDRIĆEVA PJESNIŠTVA IZ RANOGA RAZDOBLJA odnose u jeziku. Pjesma tako pokazuje destruiranost, razdrtost, a eliptični sklopovi riječi urlikom i krikom pokazuju izvornu dušu pjesničkoga subjekta. Unatoč takvim utjecajima Andrić ne dovodi posve u pitanje logiku jezika, ustrajava i u svojim oblikovnim načelima, pri čemu najčešće odabire slobodan stih, ali i prozni oblik kao rješenje. Uviđajući da mu stih često teži proznomu obliku, nastoji ga zadržati rimom, što mu baš ne polazi za rukom. Takva „tendenciozna“ rima, kako neki misle, najčešće je banalna, narušava spontanitet izraza i blokira slobodu pjesme. Ako se govori o značajkama slobodnoga stiha, ne može se inzistirati na dosljednim i ustaljenim versifikacijskim shemama, iako će gotovo svaki pjesnik imati prepoznatljiv model svoga stihotvorstva. Pa ni Andrić nema posve ustaljenu stihotvornu shemu, što je i logično s obzirom na uporabu slobodnoga stiha, ali su ipak vidljivi utjecaji tadanjih prilika pa su i u njega najčešći osmerci, deseterci, jedanaesterci, dvanaesterci kao izrazi priklanjanja vladajućim poezijskim uzorcima.11 Poznati su književno-znanstveni stavovi kako je avangardno stvaralaštvo okrenuto protiv tradicije, posebice protiv poetičkih kriterija moderne, što je slučaj u hrvatskoj književnosti, dok se u europskoj avangarda sukobljava s realističkim, a napose simbolističkim poetološkim uzorcima. Međutim rušeći neke tradicionalne norme, avangarda se neizbježno služi i nekim tradicionalnim postupcima, istina, uz one koje je nanovo stvorila. Stoga ta sintetičnost avangardne poetike „visoke tehničke razine“ pokazuje kako se negatorsko nastojanje avangarde spram većine tradicionalnih poetičkih rješenja odvija posve radikalno, što dovodi do poremećaja na području književnih žanrova te se uvode i neke nove vrste i autorizira njihov status; štoviše inovativnošću jezičnostilskih postupaka otvaraju se nove mogućnosti književne umjetnosti kakav je i poznati postupak poetizacije proze i prozaizacije poezije, a pjesnički se jezik najednom obogaćuje „estetski nezamislivim turpizmima, prozaizmima“ kao i novotvorenicama, u mnoštvu različitih oblika „iznenađenja“, kako kaže Slabinac. Također se javljaju i primjeri simultanosti, montaže i filmičnosti, i u poeziji i u prozi, a česti su i postupci depsihologizacije u mnoštvu proznih avangardnih struktura. U poeziji 11 Usp. D. Marinković, n. dj., str. 13. srpnja 2012. 35 Šimun Musa se osim toga javlja prava najezda eksperimentalizma, osobito vezano za versifikacijsku stranu, kao i neka formalno-tehnička rješenja, ali i u sadržajnome smislu dolazi do mnoštva promjena; mijenjaju se tradicionalne vrste i dolaze nove, često sintetičko kombinirana ustroja što o avangardi govori kao o jednome „otvorenu sistemu književnih formi“12. Sve od prvih njegovih pjesama, preko onih šest uvrštenih u Hrvatsku mladu liriku, stihova iz tamnice i rata (ciklusi Ritmi bez sjaja i Šta sanjam i šta mi se događa), knjiga lirske proze Ex Ponto i Nemiri, pa do kraja stvaralaštva, Andrić se zalaže za ljepotu, sklad i slobodu umjetničkoga stvaranja, a protiv krutih estetičkih uzoraka. Stajao je na pozicijama moderne umjetnosti odbacujući tradicionalna estetička pravila, što se može vidjeti kada piše o Waltu Whitmanu afirmirajući individualni čin stvaralaštva nad svim estetičkim pravilima. Kada je riječ o njegovoj lirici u prozi, koju napose predstavljaju knjige Ex Ponto i Nemiri, ali i mnogi slični tekstovi pisani do kraja života, valja ponoviti da je već od prve njegove pjesme vidljiva sklonost tomu književnom žanru. Naime različita su poimanja proučavatelja i interpretatora rodovskih i vrstovnih klasifikacija, pri čemu se uočava mnoštvo terminološko-formalnih, ali i pojmovno-sadržajnih razlika, pogotovo u ovome slučaju kad je riječ o odredbi tekstova Ex Ponto i Nemiri kao i njima sličnim prozama i njihovoj vrstovnoj pripadnosti, tj. o „lirizmu tekstova pisanih prozom“. Neki će govoriti da su to pjesme i ništa više, neki kažu da je to lirika u prozi, neki opet da je to pjesnička proza, a neki lirske ispovijesti, odnosno lirski zapisi ili pjesme u prozi, dnevnički zapisi; za neke od njih to su tekstovi različitih tendencija, a neki to opet smatraju lirskim feljtonizmom ili pak lirskim esejizmom. Bez obzira na različita imenovanja i poimanja, svaki od tih termina ima svoje opravdanje ako se mjerodavno rabi, odnosno ako naziv pokriva sadržaj i opseg pojma koji je njime imenovan. Neslaganja i prijepori oko toga u književnoj znanosti, navlastito u kritici, relativno su česta, ali najčešće nepotrebna. Ne javljaju se problemi pri imenovanju i poimanju proze i stiha, lirike i epike (i drame), shvaćanju književnoga i neknjiževnoga teksta, pa i ta neslaganja oko žanrovskoga klasificiranja naprijed 12 Usp. G. Slabinac, n. dj., str. 163. 36 HUM 8 ZNAČAJKE ANDRIĆEVA PJESNIŠTVA IZ RANOGA RAZDOBLJA spomenutih termina vezanih za žanrove, ako se oni dobro proanaliziraju, bit će sve manja, a više pozornosti treba usmjeriti na ono bitno pitanje – je li nešto poetski vrijedno – književnoumjetnički relevantno, a ono se može izraziti i stihom i prozom u mnoštvu oblika. Dakako, i lirsko se može ostvarivati i stihom i u prozi, što se i postiže redovito u malim literarnim oblicima. Nastojanje da riječi ne budu „samo igra smisla“ i temelj pričanja vodi autora do preplitanja lirskih elemenata i prozne strukture, a rezultat je toga lirska proza. Zapravo lirsko u proznim ostvarajima ne promatra se samo po tome kako se poimaju stih i proza, nego se gleda kako je oblikovano konkretno djelo. Lako je uočiti da su činitelji lirskoga jezika u Andrićevoj prozi osobiti i posve različiti od onih u Šenoinoj, Kovačićevoj, u Begovićevoj ili Nazorovoj, Matoševoj ili pak Krležinoj. Primjerice u realista je unošenje lirskih elemenata vrlo ograničeno, dok je recimo impresionističkim prozama poput Matoševih lirski element bitno svojstvo u strukturi djela. Štoviše, to lirsko zauzima središnje mjesto u Matoševoj prozi, a fabularno-narativna strana tek je naznačena jer je autoru navlastito stalo do emocionalno-psihološkoga, unutarnjega svijeta. U onim tekstovima koji imaju razvijeniju fabulu vođenu nizom likova lirsko je nekako odvojeno pa se ti dijelovi shvaćaju kao lirski fragmenti. Taj omjer varira ne samo od pisca do pisca nego i kroz opus jednoga autora, pa i unutar jednoga djela. Svakako, u onim prozama u kojima je lirsko svojevrstan otklon od osnovne tendencije djela lako je uočljivo i treba imati svoju ulogu i svoje opravdanje.13 2. Ex Ponto i Nemiri Prozni tekstovi, različito garnirani lirskim elementom, nastali u različitim stvaralačkim postupcima i nakanama, različito motivirani i oblikovani, napose oni kakvi su Ex Ponto i Nemiri, doista su lirika u prozi, uopćeno kazano, iako će se, ako se iscrpnije upustimo u analizu, vidjeti da u tim proznim oblicima ima svega što bismo mogli imenovati prije spomenutim terminima, od „lirskih zapisa“, „lirskih ispovijesti, 13 Usp. D. Marinković, n. dj., str. 55. srpnja 2012. 37 Šimun Musa do „lirskoga feljtonizma“ itd. Nažalost, većina proučavatelja, pa i kad je riječ i o onima koji istražuju takve tekstove Ive Andrića, ili su posve isključivi pri uporabi i poimanju terminologije ili su posve nezainteresirani za vrstovne klasifikacije u književnosti pa paušalno odlučuju, a ponekad su i neupućeni, što dovodi do izlišnih neslaganja i neopravdanih nesporazuma. Ex Ponto i Nemiri dvije su knjige lirike u prozi u kojima autor izražava svoje bolno iskustvo zatočeništva u Prvome svjetskom ratu. Ta forma lirike u prozi bila je svojstvena, općenito govoreći, tadanjemu naraštaju mladih književnika čija su i duhovna stanja, zaokupljenosti i raspoloženja bila vrlo srodna, gotovo zajednička. Istina je, za razliku od drugih pisaca svoga naraštaja koji svoja raspoloženja, emocije i misli razlijevaju nadugo i naširoko, Andrić svoje tamnovanje kao stvarni događaj, dakle kao relevantnu epsku temu, gojinskim postupkom sažimanja (o čemu i sam piše u svome eseju) izražava gustim tonovima lirike gradeći osobitu sintezu misaonoga, emocionalno-psihološkoga i slikovnoga elementa, umjetnički transformirana na razinu općosti, iako nisu zatamnjeni posebni, osobni poticaji utemeljeni na vlastitim ožiljcima: Ima se utisak, kad se Ex Ponto poredi sa ovim knjigama da je u Andrićevu delu sinteza emocija i refleksije daleko čvršća, da je ostvarena uz veliko učešće stvarne patnje koja je svakom iskazu u vidu bogate i mestimično barokne i retorične slikovitosti, pozajmljivala izgled nečeg novog, što nije ni sama refleksija ni čista emocija.14 2.1. Ex Ponto Po tumačenju R. Vučkovića „prirodu Andrićevog dela Ex Ponto odredila je već i ta okolnost što je pisano u vidu dnevnika: pesnik je u njemu stilizovao lična iskustva, nastojeći da im, u lirskoj sentenci, prida značenje filozofsko-poetske istine, ali da, istovremeno, zadrži fabulativnopričalačku osnovu na osnovu iz koje bi se mogla rekonstruisati putanja 14R. Vučković, n. dj., str. 105. 38 HUM 8 ZNAČAJKE ANDRIĆEVA PJESNIŠTVA IZ RANOGA RAZDOBLJA doživljavanja jednog zarobljenika. Na izvesnoj hronologičnosti fabule zasnovana je i podela u tri celine.“15 Prvi ciklus Ex Ponta ima dvadeset šest tekstova u kojima se prikazuju pjesnikova iskustva iz zatvora; u drugome s dvadeset pet tekstova riječ je o njegovoj drami u progonstvu, a u trećem s osamdeset osam tekstova daju se slike krajolika, ljudi i njihovih duša. Ex Ponto s tim trima ciklusima i završnim Epilogom složena je struktura pa je i kritika o tome djelu govorila različito: da su to dnevnički zapisi, lirsko-refleksivni fragmenti, knjiga samoispovijedi i sl. Svi su ti iskazi samo djelomično točni. Kao prvo, vrlo je malo tekstova s pravim svojstvima dnevnika pa da bi cijela knjiga mogla biti tako tretirana. Nije tu u punome smislu ni ostvarena dnevnička struktura i na kraju nije dovoljno naglasiti samo vremenski aspekt pisanja da bi to bilo dnevničkim tekstom te u konačnici i obilježja dnevničkoga teksta u knjizi transformiraju se u druge strukture. Isto tako Ex Ponto nije samo knjiga samoispovijedi i ispovjedi, nego je to i dijalog čovjeka sa samim sobom u teškim ratnim uvjetima. Tu su cijeli svjetovi razmišljanja o individualnim i općim problemima, odnosno o smislu vlastite egzistencije i egzistencije čovječanstva. I na kraju nisu to samo lirsko-refleksivni fragmenti i filozofsko-poetske istine, nego prihvaćanje života u cjelini s odgovornosti pred sobom i svijetom za svoje biti i postojati. Ex Ponto je knjiga tekstova prozno strukturiranih u kojima je narativnost više-manje prožeta lirskim elementima utemeljenim redom osobnim meditacijama subjekta te dojmljivim emocijama i vizijama, posebno slikama pejzaža u snopu raznolikih senzacija. Višeslojna struktura tih tekstova uvjetovana je vrućicom misaonih nemira, sukobom različitih motrišta i poimanja. Bili su uzaludni svi pokušaji svođenja toga djela u neke filozofske sustave jer je tkivo tih tekstova zasnovano na „afektivnim reakcijama ugrožene egzistencije“, na raspoloženju, mislima i osjećanju jednoga melankolika, osamljenika razdirana usudom prostora i vremena. U tekstu se javljaju svi ti elementi do sada rečeni, pa i onaj vjerski kršćansko-biblijske provenijencije i u pluralitetu tih spoznajnih, 15 Isto, str. 103. srpnja 2012. 39 Šimun Musa emocionalno-psiholoških, etičkih, estetskih i vjerskih gledišta ostvarivala se osobita poetska istina, a ne filozofski sustav. Taj postupak što se vidi u ovoj prozi vodi i uobličava autor bogata duha, dubokih i širokih misli, emocija i asocijacija i, makar je ta paleta poticaja široka i slojevita, sažeto je i gusto izražena pa u novu i preobraženu jedinstvu donosi viši stupanj estetičnosti. Ta slojevitost doživljaja utemeljena izmjenom duševnoga vrtloženja osamljena i ostavljena uznika očituje se u različitu spektru emocionalnih senzacija, semantičkih konotacija, ali često i puke denotativnosti, uz pratnju dojmljivih asocijacija i evokacija, spekulativnih zaokupljenosti i imaginativnih letova zbiljskim i onostranim predjelima kojima putuje autorski subjekt osuđen na „nedogled“. Zbiljski svijet kao okvir jedne egzistencije u svojoj naturalistički izraženoj rugobi klaustrofobična bezizlaza uzaludno steže obruče, jer sloboda je stvar čovjekova samoizbora, posve autonomna, i ništa je ne može ugroziti: Meni se čini da mi neprestano vlaga navire u ćeliju i da mi pada po licu i rukama kao ljepljiv talog. Moj pokrivač je oštar i studen, moje jelo ima ukus limene posude i moja ćelija onaj neopisivi zadah uskog prostora u kom jedan čovjek diše i živi, bez promjene i značenja.16 Ta sloboda ostvarena potpunom autonomijom duha zapravo i omogućuje, nasuprot svim oblicima egzistencije kao modelima hrvanja sa zbiljom, put do esencije. Postupkom introspekcije autor otkriva jednu postaju na tome putovanju, i to kao svojevrsnu oazu ljepote koju ozaruje konačan cilj postavljen na kraju putovanja, epifanijski uznesen i svojom biti upravljen na usavršivanje svijeta snagom čistoće – sve do „čiste forme“: Ali tu za mojim vjeđama – sklopim li samo oči – živi sva veličina života i sva ljepota svijeta. Sve što je ikad samo taklo oči, usne i ruke moje sve je u mojoj svijesti živo i svijetlo na tamnoj pozadini ove patnje. Raskoš i ljepota života žive neuništivo u meni.17 16 I. Andrić, Ex Ponto, Nemiri, Novele, Zagreb, 1995., str. 26. 17 N. mj. 40 HUM 8 ZNAČAJKE ANDRIĆEVA PJESNIŠTVA IZ RANOGA RAZDOBLJA Ta je ljepota trenutačna i unatoč snazi duha ona izmiče, nestaje, skriva se zbog prevlasti egzistencijalne tjeskobe. Bol, silna bol posvećena majčinskom ljubavlju i njome snažena, dotiče i okove nastojeći suzbiti zlo: Već sama bol majkā zazvat će na svijet strahovitu pokoru i stradanje; Bog ne može da ne vidi te suze i to drhtanje. Tebe boli moja patnja i daljina, a mene tvoja neizvjesnost, dok sjediš kraj male svjetiljke; veže nas krv i bol i svaki me udarac boli dvostruko jer pada i po Tvom srcu.18 A ja te pozdravljam u muklim noćima uzdahom, a jutrom po suncu što zlati moje teške rešetke i u isti čas sja tebi na bijeloj kaldrmi naše avlije!19 U toj svetoj majčinskoj boli što vlada muklim noćima dodirujući san i javu na granici svijesti i podsvijesti, mašte i sjećanja, kao u kakvoj vrućici u nepregledu bjeline na širokim poljima snova pojavljuje se personificirana vizija ženske ljepote, koja bi trebala odagnati patnju i obećati svjetlo: Ne vidi se nebo ni sustalo sunce. Ugasla boja. Zamro zvuk. Neizrecivo tiho, bijelo, zaspalo. I kad se je, duboko u šumi, slomila grana pod snijegom bilo je kao da je najvećem stablu srce puklo. - Kuda ćeš, Jelena?20 Dakle izmjenom i pretapanjem razmišljanja i maštanja, doživljavanja, asociranja, prizivanja sjećanja kroz snove teče osobit subjektivan svijet kao svojevrstan i neodvojiv kompleks ideje i tvari, osviješten u autorovoj samospoznaji sebe i kozmosa i svojih ograničenja, pa i tragična bezizlaza kojemu se protivi darovan svojom mišlju (i riječju), svojim stvaralaštvom i svojom ljubavlju: Koga li ljubi sada ona mlada žena? Ona mlada žena koju sam našao jednog ljeta lijepu i dozrelu od šesnaest godina, prolazi – Bog zna zašto – jutros mojim sjećanjem. Koga ljubi sada ona mlada žena? 18 Isto, str. 27. 19 N. mj. 20 Isto, str. 28. srpnja 2012. 41 Šimun Musa Jednom sam na maloruskoj ravni našao crven i krupan cvijet: njegova sočna čaška, kratka cvata, nudila je, u široko rastvorenim laticama, svoje nadrasle prašnike svim vjetrovima. Koga ljubi sada ona mlada žena? Nikad nije bilo između nas riječi (ja sam teško i razumijevao njen jezik) i naš odnos nije imao nikad određenog imena. Pod zvijezdama sam je ljubio do umora i do ponoći sam ležao na travi, s glavom u njenom krilu. To je bila žena stvorena za ljubav i predavala se nijema od strasti i suznih očiju, šapućući isprekidane riječi o vjernosti. Koga li sada ljubi ona mlada žena?21 Ljubav i stvaralaštvo najsnažniji su motivi koji omogućuju i osmišljavaju napredovanje i prevladavanje, put prema cjelini i skladu. Taj se cilj može ostvariti jedino snagom katarze, prolazeći kroz tjeskobu i bol do luke izbavljenja: gdje vlada „moćna ljubav“ i ljepota: Neka ovaj od Boga poslani bol sažeže sve moje u meni, neka ispali ognjeno ja kao ranu i neka me iscijeli od posrtanja na putu želja i maštanja. Sve, sve što me sputava i što se zove: moje neka iščezne da budem čist, jak i slobodan, a na dnu duše neka ostane samo ovaj jedini i veliki osjećaj koji mi daruje razumijevanje i samilost za sav jad čovjekov, i moćna ljubav koja ublažuje bol i stupa, svijetla i prekaljena, putem stvaranja.22 Kompozicija Ex Ponta konstituirana je brojnim zapisima, slikama ljudi i predjela – pejzažima, dojmljivim dijaloškim cjelinama, navlastito meditacijama i refleksijama koje predstavljaju i glavninu ovoga djela, a zatim i različitim drugim poticajima i simultanistički smjenjivim situacijama što protječu svojevrsnim strujama svijesti. Nisu to sve dnevnički zapisi i stilizirane osobne ispovijedi kako se često govori; ima tu najobičnijih novinsko-feljtonističkih crtica, a opet i vrlo kompleksnih scena prožetih potresnim dijalozima u kojima se simultanistički smjenjuju scene i motivi nošeni stvaralačkom vrućicom autorskoga subjekta sklona unutarnjim refleksijama i duševnim previranjima: 21 Isto, str. 30. 22 Isto, str. 62. 42 HUM 8 ZNAČAJKE ANDRIĆEVA PJESNIŠTVA IZ RANOGA RAZDOBLJA Pokriveni ćebetom i komadima haljetaka leže, jedno do drugog, mati i troje djece… Dijete na kraju se budi i odbacuje pokrivku kao tegobu sna, diže glavu, ogleda se i počinje da plače, najprije tiho i prigušeno, a onda sve jače i stalnije, kao kiša pred zoru. Dijete (kroz plač): … ma-ma, ma-ama! … ja gladan, daj mi ‘ljeba. Mati se budi, ali se čini da ga ne čuje. Dijet plače sve glasnije. Dijete: Mama, boli me tibu, ja gladan. Mati: Evo, dušo, mame, nemoj plakat’, nemoj; de spavaj, zato, de! Dijete (kroz plač): … gladan … ‹oću ljeba. Mati: Ne jede se, dušo, po noći, de spavaj, de, pa će sutra mama dati ljeba i šećera i pite i svašta Marijanu. Dijete: ne ću ja pite, ‹oću ‹ljeba (zacene se od plača) bo-li me ti-bu! Mati: Pst! Eto fra Nikole, eto ga s prutom. Ha, ha! – Ko to ne će da spava? (Dijete se zavlači pod pokrivač i samo još plače). Mati: Nemoj, fra Nikola, nemoj bit Marijana, sluša on mamu, spava … eto, zaspo je. (Dijete još jeca samo, kratko i odmjereno kao kiša koja staje. Pruga se svjetla sužuje. Mati, rasanjena, dohvaća sa zida krunicu i počinje da moli. Brzo, brzo se miču njene usne).23 U mnoštvu tih lirski oblikovanih senzacija kao strukturnih elemenata Ex Ponta, djela posebna diskursa, dolaze i slike krajobraza, antropomorfizirani pejzaži, često dramatskoga naboja, ukazujući na unutarnja previranja lirskoga subjekta stilski praćeni slikovnim i pojmovnim sredstvima sukladnim ekspresionističkomu postupku: Mrače se modre sjene po putevima, a mene je strah i sjena i puteva jer ne znam kakve mi goste nosi. Niču studene zvijezde i misli koje ne mogu nigdje da se stane. Tada iziđe, kao krvav pečat na sve moje sumnje, crven, pun i zao mjesec iza brijega.24 Pejzaž u svojoj turobnosti, paralelizmom tvarnoga i irealnoga (putovi i sjene) čija ukleta družba zaziva strah, a crne slutnje prokletstvo studenih zvijezda „i misli koje ne mogu nigdje da se stane“, hipertrofirano 23 Isto, str. 67. 24 Isto, str. 34. – 35. srpnja 2012. 43 Šimun Musa prijetećim krikom snažne ekspresivnosti krvavoga pečata udara na sve sumnje što ih zloguko spušta „crven, pun i zao mjesec iza brijega“ tako da misao o pojedincu, o parcijalnome i svemu partikularnome, posebnome i konkretnome darom stvaralačkoga transformiranja emanira „do zvijezda“ šireći svoje koordinate postajući univerzalna i trajna misao svijeta. Polja gore, po cio dan trepti nad njima crven žar, zemlja je ispucala, a voće zri prije vremena i opada. Težaci prolaze pokraj njiva kao otrovani i okreću glavu u stranu da ne gledaju jad. Kukuruz je zatravio, jer se ne može okopati dok kiša ne padne („Šta ga hasni zagrtati ovom božjom žeravicom!“) Procesije hode oko crkve i na groblje, naređuju se molitve s oltara, ali kiše nema. Naoblači se i zagrmi katkad, ali tada dune vreo vjetar koji nosi crvenu prašinu i rastjera oblake, a nemilosno nebo u boji čelika sja opet nad očajnom čeljadi i njivama koje sagaraju.25 Tih nekoliko simultano nabacanih sličica u zlokobnoj viziji mimetički vjerno oslikana pejzaža, čija se reljefnost ostvarila dojmljivim ekspresemima što pokazuju detaljne i doslovne zbiljske istine, pokazuju istodobno i opće, simboličke poruke čovjeku i svijetu nad kojima se spušta nesreća. Misaona osnova Andrićeva Ex Ponta nije posve sustavna, a ni konzistentno vođena; nije postavljena na cjelovitim načelima ni filozofskoga ni religioznoga ni bilo kojega drugog zaokružena kompaktnoga sustava i posve „diferencirana oblika svijesti“. Ex Ponto se u svojoj slojevitoj strukturi temelji „na afektivnim reakcijama ugrožene egzistencije“ pa u tome kompleksu sudjeluju različiti pristupi koje pokreću raznovrsne emocionalne pobude, intelektualne zaokupljenosti, vjerski i ideološki motivi, a svakako i filozofsko-kulturološka poimanja; sve to ovisno o složenosti predmeta promatranja, ali ovisno i o kompleksnosti emocionalno psiholoških stanja i nagnuća autorskoga subjekta. Zapravo u djelu nije riječ ni o religioznoj, ni o filozofskoj temi, ni bilo kakvoj ideološkoj ili znanstveničkoj pojmovnoj usustavljenosti, nego o književnoj umjetnosti izrazite misaono-filozofske naravi. Nadalje, u Ex Pontu prevladava 25 Isto, str. 49. 44 HUM 8 ZNAČAJKE ANDRIĆEVA PJESNIŠTVA IZ RANOGA RAZDOBLJA biblijsko-kršćanski model poimanja čovjeka i svijeta, s natruhama istočnjačke misli i svojevrsne „heretičnosti“, ali to se javlja više kao izraz vlastite slobodoumnosti i poimanja stvaralačke nepokornosti nego kao nasljedovanje nekih svojstava velikoga iransko-manihejskoga gnostičkog sustava i njime potaknutih poganskih sljedbā kao i često spominjanoga bogumilstva26 (kao osobita i samosvojna vjerovanja u prošlosti na širim područjima Andrićeve Bosne). O krstjanstvu27 kao i o Crkvi bosanskoj napisani su mnogi radovi sve do onih S. Džaje28 koji prevladavaju mnoge zablude i neistine donoseći vrijedne znanstvene rezultate. Dakle ni tako često u književnoj kritici spominjano bogumilstvo, kao patarenska inačica kojoj je u temelju deizam, nije imalo navlastita upliva, kako se to obično misli, na Andrićevu misao. Doduše, jedino bi spominjani panteizam, na određen način, kao misaoni poticaj imao više dodirnih točaka s Andrićevim poimanjem svijeta. Živeći u skladu s vjerom u njezinu isključivu savršenstvu i tumačeći ju u „duhu apsoluta“ kao „uvježbavanje u kršćanstvu“, Kierkegaard je bio vrlo oštar u svojoj kritici prema religioznim sustavima i kanonima, a kao pripadnik postheglovske epohe također se isključivo negatorski odnosio prema Hegelovoj filozofiji iako je lako uočiti, kada je riječ o vjeri, da je prihvaćao neke bitne odrednice vjerskoga učenja, a s druge strane i od Hegela je preuzeo bit dijalektičkoga hoda njegova poimanja idealističke dijalektike u cjelini. Zasijecajući bitno u područje književne umjetnosti, Kierkegaardova filozofija bila je vrlo bliska literarnim djelima, a posebno je egzistencijalnom mučninom plijenila pozornost suvremenoga naraštaja. Njegova filozofija „otvorenosti i ponavljanja“ izraz je dijalektičke borbe suprotnosti (bez usavršivanja) te nalazi odjeka i u suvremenoj filozofiji i književnosti, pogotovo u povodu poimanja čovjeka kao bića 26 Andrić je poznavatelj bogumilstva kao svojevrsne sljedbe (bolje reći krstjanstva) o čemu svjedoči njegov doktorski rad, ali utjecaj bogumilstva na njegovo poimanje nije presudan, zapravo bogumilstvo kao „vjerovanje“ poistovjećeno s „krstjanstvom crkve bosanske“, dokazano je, nema deističku osnovu kakvu ima manihejstvo u koje je ono često neopravdano svrstavano. 27 Usp. D. Prohaska, Das kroatisch-serbische Schriftum in Bosnien und der Herzegowina, 1911.; F. Rački, Bogumili i Patareni, Zagreb, 1869. 28 Usp. S. M. Džaja, Die bosnische Kirche und das Islamisierungsproblen Bosniens und der Herzegowina in den Forshungen nach dem Zweiten Weltkrieg, München, 1978., str. 54. – 67. srpnja 2012. 45 Šimun Musa u bezizlazu.29 Njegova filozofija prožeta aporijom, egzistencijalnom tjeskobom, a istodobno i filozofija okrenutosti „apsolutnomu duhu“, odnosno apsolutnoj vjeri, po Vučkoviću, zapravo je i motivsko-tematska osnova njegovih literarnih poimanja. Egzistencijalna tjeskoba rađa bezizlaz, odnosno apsurd postojanja, što je dominantno književno motrište, a apsolut vjere otkriva izlaz na polju religije. Na toj relaciji javljaju se pojmovi tjeskobe i straha gdje je strah bit čovjekove perspektive, zapravo „strah je mogućnost slobode: tko je obrazovan putem straha […], on je obrazovan prema svojoj beskonačnosti“. Andrić je blizak tomu poimanju: zahvaćen mukama vlastite egzistencije, ali i negacijom toga stanja što se postiže vjerom, kao načinom prevladavanja (jer „vjera je najviši stupanj strasti u čovjeku“30), otvaraju mu se perspektive slobode. Autorski subjekt, promatran s književnoga motrišta, u Ex Pontu je okovan zatvorskim uzama; u svojim je raspoloženjima i svijesti uopće shrvan strahom, osamljenosti i ostavljenosti. U prožimanju tjeskobe, straha, krhke nade i „nemirne vjere“ kao misaono-emocionalnome kompleksu nalazi se lirska snaga ove proze. Taj je subjekt nošen strahom kao načinom „otkrivanja varki“, kjerkegorovski rečeno, između muka, tjeskobe i apsolutne vjere spreman na katarzu koja usuprot prevlasti apsurda, dometnimo i to, obećava prevladavanje antiteze kao drugoga dijalektičkoga koraka te rađanje sinteze kao novoga oblika života sukladna rezultatima katarznoga puta što se kao najviši stupanj čovjekove egzistencije ogleda upravo u stvaralaštvu. Iako je velik Kierkegaardov utjecaj na Andrića, u njihovu su poimanju očite i razlike, različiti pogledi na iste pojave i stanja duha kao što su tjeskoba, samoća, bol, a napose „strah kao oblik ugrožene egzistencije“. Već je spomenuto da je u Kierkegaarda strah poticajna i pozitivna emocija koja je u njegovoj dijalektici zapravo „mogućnost slobode“ i put do „vjerskoga apsoluta“, što jedino otvara perspektive života. U Andrića, naprotiv, lako se u to uvjeriti, na više mjesta strah uvjetuje bol i mučninu. A onda, nakon tog dijalektičkoga koraka uvjetovana boli (a 29 Usp. S. Kierkegaard, Die Wiederholung, Hamburg, 1966., str. 7. 30 Usp. S. Kierkegaard, Furht und Zittern, Hamburg, 1964., str. 114. 46 HUM 8 ZNAČAJKE ANDRIĆEVA PJESNIŠTVA IZ RANOGA RAZDOBLJA ne strahom), pronalazi se izlaz, što podrazumijeva i prolaz kroz tjesnace muka, tjesnace katarznoga izbavljenja do došašća vjere i nade: Svima, širom cijelog svijeta, koji su stradali i stradaju radi duše i njenih velikih i vječnih zahtjeva, posvećujem ove stranice, koje sam nekoć pisao samo za sebe, a danas ih šaljem svoj braći svojoj u bolu i nadi.31 Ove riječi s početka Ex Ponta posvećene „stradalima radi duše“ niču iz njegove boli, iz sjedinjenja s drugima u kozmičkoj patnji posvećenoj „svoj braći svijeta“. Dakle bol vodi ne samo osobnoj katarzi nego i općoj; posredstvom boli javlja se katarzni učinak što priziva blizinu, plemenitost, sklad i cjelinu. Ili ako se promotri ovaj trostupanjski hod: Išao sam u crkvu i gledao nerazumljive obrede i slušao tamne riječi Hrisotve tragedije. Kroz prozore seoske crkve ulazio je bijelo svjetlo aprilskog jutra, čuo se cvrkut ptica i jek zvona na govedima, ali sve je to bilo muklo, bijelo i prigušeno kao pozadina tamnom glasu stare tragedije koja jutros ima svoj praznik. Bol se u meni digao do ekstaze, došao je svijetli čas olakšanja; vidio sam svu veliku braću kako pognuti pod teškom ognjenom aureolom prolaze i imaju mirno lice u olakšanju koje daje veliki bol. I moj rođeni bol i patnja dođoše mi kao nešto što nije besmisleno izdvojeno i osamljeno, nego živi kao mali dijelak velike tragedije čovječanstva koje se bori. A sav noćni nemir i strah bi mi nerazumljiv i dalek kao magla što leži po obroncima ispod mene.32 vidjet će se kako kroz dijalektičko prevladavanje počevši od straha (teze): „sve je to bilo muklo […] kao pozadina tamnom glasu stare tragedije“, preko boli (antiteze): „Bol se u meni digao do ekstaze […] vidio sam svu veliku braću kako pognuti pod teškom ognjenom aureolom prolaze…“ pristiže, kao rezultat katarze, čas izmirenja, bratstva i svjetlosti (sinteza): „došao je svijetli čas olakšanja […] [svi] imaju mirno lice u olakšanju koje daje veliki bol“. 31 I. Andrić, Ex Ponto…, str. 23. 32 Isto, str. 37. srpnja 2012. 47 Šimun Musa Iako progonjen strahom, često shrvan boli, gušen sumnjom, tjeskobom i klonuo od patnje, autorski se subjekt uvijek pridizao, uspravljao, posvećen duši i pouzdan u Boga, kojeg nije poimao posve dogmatski, već ga je prihvaćao kao „apsolutni duh“, istinu i nadu, kršćanski duboko i iskreno vjerom odolijevao kušnjama svih izvorišta i svih oblika, svim napastima i svim stranputicama i, u dijalektici prevladavanja logosom vođen i svojim darom stvaranja entelehijski zapućen, išao prema skladu i ljepoti kao modelu trajnosti. Ti se znakovi vide i u Ex Pontu, ali i u knjizi Nemiri. 2.2. Nemiri Nakon objavljivanja Nemira 1920. godine nije se javilo osobito zanimanje čitateljske javnosti, pa ni književne kritike za to novo djelo. Nije plijenilo pozornost ponajprije stoga što je Andrićeva prva knjiga lirike u prozi Ex Ponto dočekana upravo s oduševljenjem jednoga naraštaja koji je ovim djelom dobio mogućnost, kako je i poznato, da u poistovjećenosti s piščevom sudbinom iskazanoj u knjizi, a vraćajući se i sam iz ratnoga kaosa, logora i tamnica u život, vidi zajedničku sudbinu usuda „jednog pokoljenja“. Prva je smatrana čak i „najuspjelijom knjigom“ poslijeratnoga doba od velikoga dijela kritike, iako je i o njoj bilo negativnih ocjena i opservacija. Nemiri su dakle s početka prihvaćeni s određenom zadrškom i praćeni uopćenim ocjenama; istina, bilo je i isključivo negativne kritika (napose Siniše Kordića, Gustava Krkleca, A. B. Šimića i još ponekih), ali će se domalo to stanje bitno promijeniti. Nemiri su kao i Ex Ponto ponikli s istoga tematsko-motivskog izvorišta, nastali u istome društvenom okviru i na temelju istih intimnih stanja duha pa stoga i izražavaju slična raspoloženja, misli i htijenja. Međutim unatoč zajedničkoj socijalno-povijesnoj, filozofsko-misaonoj i religiozno-vjerskoj te svjetonazorskoj i političkoj osnovi, među ovim djelima u književno umjetničkome pogledu, na estetičkoj razini, postoje razlike. Ispravno prosuđuju oni koji kažu kako je Ex Ponto neposredno uobličenje nemira, straha i tjeskobe jednoga osamljenika okovana uzama, a Nemiri, nastali dvije godine poslije, kad su se stišali nemiri, a misao i 48 HUM 8 ZNAČAJKE ANDRIĆEVA PJESNIŠTVA IZ RANOGA RAZDOBLJA emocija dozreli, pokazuju se stilski dotjeranijima, kompaktnijima i književno snažnijima. Mjestimičnu neizbrušenost izraza, psihološko-emocionalnu neiznijansiranost raspoloženja, česta ponavljanja refleksija i usiljenu patetičko-retoričku frazu, a zatim i svojevrsna vrtloženja i preklapanja vizija, evokacija i meditacija, lako je zapaziti u Ex Pontu, dok je u Nemirima ostvaren viši stupanj stilizacije, misaone i logičke konzistentnosti, dublji, slojevitiji i uvjerljiviji psihološki svijet, a zamjećuje se također i tankoćutniji senzibilitet i dojmljiviji autorov izraz. Nemiri se sastoje od triju dijelova: Nemir od vijeka – sa sedam lirskih proza; Nemir dana – pet i Bregovi – dvadeset sedam proza. Otvarajući se prvim dijelom Nemirom od vijeka, oni u prvoj rečenici pokazuju vjersku, kršćansku odanost, ljubav i požrtvovnost autorskoga subjekta: U djetinjstvu mome izabrao si me i označio da idem tvojim putem […] Tebi me je zavjetovala majka moja u času tjeskobe, u jednom od onih časova kad nema ni otkud pomoći i kad su sva vrata zatvorena, osim vrata Tvojih […] A to si Ti htio da me odbiješ od svijeta, kao što se djeca od godine odbijaju od sise: da im ogrkne i da im ogadi. To si Ti, o strašni, postavljao svoju nevidljivu ruku između mene i svijeta, da me onda inokosno i ostavljena okružiš svojom ljubavi koja boli i posvećuje.33 Dakle, kao i u Ex Pontu, Nemiri se kreću po logosu dijalektičke borbe suprotnosti, polazeći od straha, preko boli i njezina katarznoga učinka, do izlaska, po zagovoru vjere, na slobodne predjele u dodire s Apsolutom. Dijalektičko kolo stalno se okreće noseći nemire i prevladavanja kao oblike čovjekova bivanja u svijetu, što pjesnik transformira na novu razinu služeći se subjektivnim doživljajem vjere, biblijskim jezikom i simbolikom, uz snažne slike simboličke provenijencije i refleksije jednoga osamljenika, stradalnika, grješnika koji bi žrtvom i pokorom „okajao grijehe“. Čini se da nisu u pravu oni kritičari koji misle kako je Andrić sklon tumačenju svijeta po dualističkim načelima: „Rađaju se svijetlo i mrak i izmjenjuju vjetrovi s tišinama, ali borba ne prestaje da se bije“, ili pak panteizmu zbog toga što kaže: „Bog izbija kao svijetlo iz svake stvari…“ 33 Isto, str. 81. srpnja 2012. 49 Šimun Musa Zar to nisu uopće, pa i u kršćanstvu, suprotnosti koje odražavaju dinamizam, i to snagom logosa kojim su i upravljene te suprotnosti pa „ovaj svijet ne postaje kaos nego kozmos“!? Promotre li se potpunije neki utjecaji na njega, počevši od antičke filozofije, napose dijalektike kao metode, a onda i srednjovjekovne kao i novovjekovne i suvremene filozofske misli, vidjet će se da je Andrićeva misao dominantno zasnovana na kršćanstvu, dakako to nije u koliziji s poimanjem Kierkegaardove filozofije bez obzira na „kršćansku isključivost“ ovoga drugoga. Ako u Nemirima od vijeka, prvome dijelu zbirke, vlada vječni nemir kao doživljaj i refleksija uvjetovana kršćansko-religioznom sviješću, u drugome dijelu, Nemir dana, kroz nekoliko crtica lirske proze izražena su autorova poetička, kao i estetičko-etičko-filozofska motrišta o stvaratelju kao iznimnu i uzornu pojedincu u svijetu. Čovjek je, sukladno filozofsko-romantičarskomu gledištu, gospodar svijesti i njega nitko i ništa ne može zaustaviti na stvaralačkome putu, na putu humaniziranja i razvitka čovječanstva, a ne sluga svijesti koji sumnja, oklijeva i odustaje ophrvan vlastitim egoizmom. I, već na prvoj postaji zavaran egoizmom, uspostavljajući vlast nad izborenom dionicom, zaustavlja se i pada kao sluga svijesti bojeći se ugroze svoga vlasništva, zaustavlja svaki napredak. Ova hegelovska misao o fenomenu svijesti umnogo se poklapa s geteovsko-mefistofskim kompleksom u poimanju čovjeka i stvaralaštva kao njegove svrhovitosti, što i u Andrićevu stvaranju ima izrazito paradigmatičnu ulogu. Zapravo njegovo shvaćanje stvaralaštva i humaniziranje svijeta na crti je romantičarsko-simbolističkih ideala: Blagodarim vam, drugovi moji, na zajedničkoj patnji i vjeri i pobjedi i molim vas da mi oprostite što ne mogu da s vama dijelim i vlast kao što sam dijelio borbu. Ali pjesnici su – protivno od drugih ljudi – vjerni samo u nevolji, a napuštaju one kojima je dobro. Mi, pjesnici, smo za borbu rođeni; strasni smo lovci, ali od plijena ne jedemo. Tanka je i nevidljiva pregrada što me dijeli od vas, ali zar nije i oštrica mača tanka pa ipak je smrtonosna; bez štete po svoju dušu ne bih mogao preko nje do vas, jer mi podnosimo sve osim vlasti. Zato vas ostavljam, drugovi zavje- 50 HUM 8 ZNAČAJKE ANDRIĆEVA PJESNIŠTVA IZ RANOGA RAZDOBLJA renici, i idem da potražim ima li gdjegod koja misao koja nije ostvarena i koja težnja što nije izvojevana.34 (Odviše je simplificirano iako prilično logično ono tumačenje da se on kao intelektualac i umjetnik distancirao od revolucionarno-političke aktivnosti, ali ne i od načela toga mladobosanskog pokreta, postajući tako „pasivni aktivist“. Međutim ta činjenica utječe na njega, ali nije presudna za njegovo stvaralačko poimanje kako se često misli.) Svakako, na njegov stav utječe veliko mnoštvo čimbenika, a posebno je važno gubljenje iluzija, što je uvjetovano ratom i njegovim posljedicama koje su donijele opći defetizam i osjećaj prevarene mladosti, porušenih ideala, pogaženih obećanja itd. Bilo bi pogrješno tumačiti njegovo distanciranje od političke borbe što se ogledalo u tzv. „pasivnoj aktivnosti“ i to uzimati kao dovoljan razlog njegovih književnih načela, što se pak često čini u književnoj kritici. Posve su dublji i složeniji razlozi koji su pjesnika definirali i svjetonazorski i filozofski i poetički na putu njegova stvaralačkoga humaniziranja svijeta. Doživljaj strahota, ratna destrukcija što je zahvatila svijet, iz pojedinačna opažaja pisca, dakle iz njegove subjektivne percepcije, transformira se u svijet stravičnih slika, pričimbā i vizija naturalističkogroteskne iscerenosti što nose muke svijeta, univerzalnu bol i patnju zgusnutu snagom riječi: Ne znam kako je bilo te godine s pticama i ljiljanima, ali tu djecu je Bog očito zaboravio. Djece je bilo po cijelom gradu, po mostovima, oko dućana, po jarcima ukraj puta, oko kasarna. Uz gradsku djecu pridolazila su nova sa sela iz okolice. Svakim danom ih je bivalo više. Mnoga se nisu više ni vraćala na selo, gdje je pored gladi bio i tifus, nego su ostajala u gradu i klatila se danju i noću. Na putevima koji vode u grad stajale su cio dan patrole i vraćale ih u sela ali oni su zaobilazili stranputicom, gazili potoke i slazili preko uzoranih, vlažnih njiva i stizali grad onako procijepani, skorom crvene ilovače na bosim nogama i gladom u lakomim očima. Žandarmi su ih tukli i gonili ali ih hapsili nisu, jer ih ne bi mogli hraniti. 34 I. Andrić, „Priča iz Japana“, u: I. Andrić, Ex Ponto…, str. 90. – 91. srpnja 2012. 51 Šimun Musa Na izmršalom tijelu i tankim nogama izgledale su njihove glave strašivo velike i oči su im postajale starački tupe a lica mala, smežurana i lišajiva kao pipuni koji zimi venu na rafovima. Gradić je vrvio od djece. Ona su gazila po potoku koji je prolazio ispred vojničke klaonice i lovila komadiće crijeva i droga, što su ih bacali u vodu; ona su pobrala koštice od suhih šljiva, tukla ih na kaldrmi jela gorku jezgru ih njih, ona su na đubrištu iza oficirskih kuhinja hvatala izbačene prazne kutije od konzerva, ispirala ih vrućom vodom i to pila.35 Iz toga prostora jeze gdje vladaju bol i patnja, muke „nemirnih dana“ dolazi se trećemu dijelu knjige Bregovima – vrhovima ove zemlje. U roju nemira kozmičkih i pojedinačnih ljudskih sudbina zahvaćenih patnjom osjeća se praznina, „svijet bez boga“ u svome „krvavom naličju života“ gdje se snagom etičnosti i darom estetskoga čina javlja pjesnik kao vitez boli koji svojim poslanjem, pripravan na sve muke kalvarijskoga puta, obećava „svijetlo izlaska“: Bregovi u daljini, krunjeni snijegom, što se pričešćujete suncem, još se jedino za vas našla u meni pjesma. Vi ste napor zemlje – jedini vrijedan – put njega i visine. Kad mislim na rumen sjaj visina, mene ispunja mir.36 Prošavši katarznu bol i dostojan svoje patnje, pjesnički subjekt obuzet epifanijskim letom nudi, kroz simbolične slike u dodiru neba i zemlje, spasonosnu pjesmu sebedarivanja, ljubavi i istine, „sjaj razuma“ i povrh svega sklad kao izraz Apsoluta. S vjetrovima i zimom ja sam vodio borbu sam. Našao sam povjerljivu riječ sa sokom u travama. Mnogo sam patio dok sam upoznao sve snage i zahtjeve svoga tijela i toplu samosvijest svih života oko mene. Tačno sam odredio svoje odnose prema kretnjama, pojavama i promjenama svega oko mene, borio sam se dok me nije sve zavoljelo kao neustrašiva stranca, koji ne misli na sebe. Oblaci, šume, izvori, životinje i stijene su ispunjali moju svijest, ali ljudskog lica nisam zaboravi nikad, divnog ljudskog lica obasjanog sjajem razuma i samo ljudske tuge radi onog što se vidi. 35 I. Andrić, „Djeca“, u: I. Andrić, Ex Ponto…, str. 87. 36 I. Andrić, „Bregovi“, u: I. Andrić, Ex Ponto…, str. 92. 52 HUM 8 ZNAČAJKE ANDRIĆEVA PJESNIŠTVA IZ RANOGA RAZDOBLJA Iza svih mojih gorkih riječi krije se, ipak, uvijek ljudsko lice sa svojom željom za srećom.37 Kao onaj „koji ne misli na sebe“ nego na druge, na svijet oko sebe, pjesnik nudi svoju poetiku i svoju etiku na dar „čovjeku kao slici božjoj“. U himničnu zanosu tamna tonaliteta i s mnogo patetike, služeći se retoričkim stilom drevne tradicije, navlastito onim biblijske provenijencije iz koje se prepoznaju i brojevi, figure i slike dojmljive simboličnosti, šire se snopovi meditacija lirskoga subjekta osamljena, tjeskobna i ispaćena, javlja se sam pjesnik pročišćen i posvećen kao Božji poslanik u poistovjećenosti vjerskoga, etičkoga i estetičkoga, dakle u snazi spasiteljice sinteze kao biti svoga stvaralaštva nadvladavajući sve kušnje i boli zemnosti, tješeći čovjeka i cjelujući ga „svojom ljubavi koja boli i posvećuje“. Njegove meditacije, pune klonuća i rezignirana duha, posebice kada izražava dihotomičnost antiteze, pobjede i poraze, i sve promjene tih vječnih odnosa u svemiru, ne predstavljaju nužno izraz sumnje i ostavljenosti od Boga, nego iskrenu, vjerom primljenu, u punoj identifikaciji pjesničkoga subjekta življenu evanđeosku istinu iz Novoga zavjeta: „Blago vama, siromasi, jer je vaše kraljevstvo Božje!“ „Blago vama koji sada gladujete, jer ćete se nasititi.“ odnosno „Ali jao vama, bogataši, jer imate svoju utjehu!“ (Lk 6, 20-24) utemeljenu na žrtvi, trpnji, neumitnim sukobima i smjenama dobra i zla kojima ravna logos kao vrhovni zakon, gotovo identičnu onoj prispodobi iz Andrićeva teksta „Iznad pobjeda“: Bog drži ruku na tjemenu pobijeđenih a pobjednik je sam i njegova radost plamti i gasne. Sve što je nade, utjehe i ljepote na svijetu otkiva se očima pobijeđenih; pobjednici su slijepi, drhte i gore, i nemaju ništa do svoje divlje plamene radosti iza koje ostaje pepeo. Jer šta su drugo današnje pobjede nego sutrašnji porazi?38 37 Isto, str. 102. 38 I. Andrić, „Iznad pobjeda“, u: I. Andrić, Ex Ponto…, str. 86. srpnja 2012. 53 Šimun Musa Stigmom uzvišen u čin Božjega poslanika i „za borbu rođen“, snagom misli, simboličkom univerzalnošću i etičnošću ideje pjesnik zagovara, unatoč svemu, ustrajnost u stvaranju ljepote i humaniziranju svijeta pitajući se „ima li još koja misao koja nije ostvarena i koja težnja što nije izvojevana“ jer, šegedinovski rečeno, „nema spasa od života“. Andrićev lirski kontinuitet praćen od njegove prve pjesme u prozi „U sumrak“ (Bosanska vila, 1911.), zatim pjesama u slobodnome stihu, kao i onih pjesama vezanoga stiha, preko Ex Ponta i Nemira kao lirike u prozi te različitih lirskih zapisa, lirskih fragmenata, dnevničke, esejističke i feljtonističke proze održan je kroz cijelo mu stvaralaštvo – više od šezdeset godina, sve do posljednje pjesme sa slutnjom smrti „Bez naslova“ (1973.). Smatralo se, kad su se posmrtno (1976.) objavile njegove pjesme u spomenutoj knjizi Šta sanjam i šta mi se događa,39 kako će biti ostvarena cjelovitija predodžba o njegovoj lirici, ali i tim djelom, doduše još uvijek bez nekih pjesama, nije bitnije promijenjeno mišljenje o Andrićevu pjesništvu. Osim spomenutih pjesničkih oblika, napose diskurzivnih vrsta kao što su esejistički, feljtonistički i dnevnički zapisi te lirski fragmenti (urasli u strukturu romana, pripovijetke, putopisa, eseja, a koji se često doživljuju i kao zasebna cjelina),40 raznolike tendencije k poetskomu vidljive u mnogim prozama kao i brojne crtice i bilješke manje ili više govore o Andrićevim lirskim zaokupljenostima, njegovoj emocionalnopsihološkoj prirodi, njegovu svjetonazorskome, misaono-filozofskome i navlastito poetičkome motrištu. Bez obzira na formalnu, strukturalnu, tematsko-motivsku i idejnu stranu, spomenuto mu stvaralaštvo zaslužuje tretman lirskoga, što se i potvrđuje poetskom kvalitetom kao ontološkom odrednicom. Njegovi su tekstovi „diskurzivno-lirske forme“, smatra Palavestra, kao „hibridni oblik pogodovali ispovjednom tonu i misaonoj osnovi lirike koja je oduvek više polagala na upečatljivost i snagu narativno konstruisane fraze, nego na zvučni sastav, metričko savršenstvo, ritam i pesničku 39 Priredio Petar Džadžić, Beograd, 1976. 40 A. Petrov, Poetsko u Andrićevoj prozi, Beograd, 1967., str. 58. 54 HUM 8 ZNAČAJKE ANDRIĆEVA PJESNIŠTVA IZ RANOGA RAZDOBLJA dekorativnost tradicionalne poezije“41. Zapravo Andrić je već zarana davao prioritet tim diskurzivnim oblicima u kojima prevladava proza nad stihom i taj fenomen svojevrsne „deformacije sintaktičko-semantičkog jedinstva“, tj. spajanje proze i poezije pridonosilo je razvitku hibridnih oblika. Svakako, to se odnosi i na Ex Ponto i Nemire kao zbirke koje nose jaku lirsku osnovu, a što će se i kasnije brojnim lirskim zapisima i oblicima lirike u prozi ploditi u zanimljivu i poetski relevantnu cjelinu lapidarne poetske refleksije u obliku ispovjednih lirskih zapisa, navlastito u knjizi Znakovi pored puta. Takve pojave izmiješanosti proznoga i pjesnički stihovanoga stvaralaštva pokazuje i knjiga Šta sanjam i šta mi se događa. I tu je očitovan njegov poetički, etički i misaoni stav u okrenutosti čovjeku s težnjom za dijalogom kao međusobnim darivanjem, a ne isključivanjem što nameće potrebu i stvara mogućnost nastanku priče, komunikacije i poštivanja sebe i drugih kao osnove razotuđenja: Da se ne bi izgubio, on je u stabla pored puta zarezivao znakove koji će mu docnije pokazati put za povratak. U tom mladiću je ovlapoćena večita ljudska sudbina: opasan i neizvestan put; i velika ljudska potreba: da se ostavi za sobom traga, da se snađe i orjentiše. Znakovi koje ostavljamo iza sebe neće izbeći sudbinu svega što je ljudsko: prolaznosti i zaboravu. Možda će ostati uopšte nezapaženi? Možda ih niko neće razumeti? – Pa ipak treba da se mi ljudi jedan drugom saopštavamo i otkrivamo. Ako nas ti kratki i nejasni znaci i neće spasti od iskušenja, oni nam mogu pomoći da iskušenja snosimo i uveriti nas da ni u čem što nam se dešava nismo sami, i tako možda postaći u nama najveći i nablagotvorniji od svi osećaja, osećaj ljudske solidarnosti.42 Andrićev duhovni svijet, dubok i tankoćutan, težio je ispovijedima u obliku intimističke lirike često izražavan proznim oblikom, pa i u obliku dnevničkih zapisa ispunjenih ne samo mimetičkim deskripcijama stvarnosnih zbivanja i pojava nego i njihovim duhovnim odrazom, najčešće poetskim refleksijama o tim događajima i pojavama. Iako drukčiji od tipične lirske pjesme po formalno strukturalnim osobinama, lirski je 41 P. Palavestra, n. dj., str. 430. 42 „Znakovi pored puta“, Glasnik saveza trezvene mladeži, 5(1925.), 9-12, str. 136. (Prema članku P. Palavestra, n. dj., str. 393. – 439.). srpnja 2012. 55 Šimun Musa zapis svojevrsna samoispovijed, samogovor i samozrcaljenje „vlastitih misli i unutarnjih senzacija“43. Takve kratke prozne zapise lirskoga izraza i inače svojstvene književnoj mladeži predratnoga doba, mladeži sklonoj pobuni i promjeni što je nosila tadanja avangarda tražeći nove oblike za nove misli i ideje, kakve je i Andrić pisao, sam će ponajbolje obrazložiti u svome romanu Gospođica: „…omiljen oblik pesničkog izražavanja u tom vremenu kad je sve previralo od smeha, zamisli i nabujalih osećanja a niko nije imao vremena, znanja ni strpljenja da traži pravi i trajniji izraz“44. Ti i slični lirski zapisi često stilski efektno spajaju lirski narativni element subjektivne refleksije i emocionalne senzacije unutarnjega bića njegovih junaka transfomirajući ih u snažna poetska mjesta lirskih samoispovijedi kao što se to vidi u priči Šetnja: Širila je [upaljena niska lampa] krug mlečne, prijatne svetlosti u kojoj su bile hartije, napola ispunjeni kartoni za fiše, i pisaljke razne boje i veličine. Tamo gdje je taj svetli krug svršavao, počinjao je polumrak u komu je tonula njegova soba za rad. A dalje, iza toga, izvan kuće, širio se svet, zgušnjavala se tama i noć u mračne puteve sumljive i opasne predele kojima uvek neko gaca i posrće.45 Andrićeva misaonost prožeta nemirima u tim kratkim zapisima i lirskim fragmentima, kao proza narativna oblika, a lirskoga daha, s mijenama i preobrazbama nakon svih muka i kušnja autorskoga subjekta, od straha do bola, nosi katarzne učinke i obećava izbavljenje izgrađenim mostom snažne sinteze utemeljene na povjerenju u sebe, u čovjeka i stvaralaštvo čime se prevladava bezizlaz i besmisao: „Umetnost i volja za otporom pobeđuju svako zlo pa i samu smrti.“46 Duboko prožet motivom „višegradske staze“, pun ožiljaka što mu ih nanosi život u njegovu totalitetu, usmjeren zbiljskim a i simboličnim 43 H. Peyre, The Peril and the Benefits of Literari Sincerity, Literature and Sincerity, New Haven – London, 1969., str. 205. 44 I. Andrić, Gospođica, Sabrana dela, knj. II., Beograd, 1954., str. 273. – 274. 45 I. Andrić, „Šetnja“, Odabrane pripovetke, knjiga II., Beograd, 1954., str. 273. – 274. 46 I. Andrić, „Aska i vuk“, u: I. Andrić, Izabrana proza, Sarajevo, 1987., str. 72. 56 HUM 8 ZNAČAJKE ANDRIĆEVA PJESNIŠTVA IZ RANOGA RAZDOBLJA znakovima spomenute staze, usuprot smrti i besmislu, njemu se ukazuju „iskre spasenja“: „U trenucima kad me zamarao i trovao svet u kom sam po zlu slučaju živeo i čudom se održavao u životu, kad se mračio vidik i kolebao pravac, ja sam tada pobožno prostirao preda se, kao vernik molitveni ćilim, tvrdu, ubogu, uzvišenu višegradsku stazu koja leči svaku bol i potire svako stradanje [istaknuo autor], jer ih sve sadrži u sebi i sve redom nadvisuje. Tako, po nekoliko puta u danu, koristeći svako zatišje u životu, oko sebe, svaki predah u razgovoru, ja sam prelazio po jedan deo toga puta, sa koga nikad nije trebalo ni silaziti. I tako ću do kraja života, neviđeno i potajno, ipak preći suđenu dužinu višegradske staze. A tada će se sa koncem života prekinuta i ona. I izgubiće se tamo gde završavaju sve staze, gde nestaje puteva i bespuća, gde nema više hoda ni napora, gde će se svi zemaljski drumovi smrsiti u besmisleno klupko i sagoreti, kao iskra spasenja, u našim očima koje se i same gase, jer su nas dovele do cilja i istine.47 Osim neslaganja o kvalifikacijsko-žanrovskome određenju Andrićeve rane lirike u prozi, ponajprije Ex Ponta i Namira, o čemu je bilo riječi, književna je znanost, napose kritika, također nejedinstvena i u izricanju vrijednosnoga suda o tome stvaralaštvu. Dok D. Prohaska, N. Bartulović, J. Ibler, A. Milčinović, M. Janković, B. Livadić, A. Haller, Lj. Wiesner te M. Crnjanski, M. Bogdanović, R. Parežanin itd. pišu uglavnom apologetski, u zanosu naraštajne identificiranosti, poimane i doživljavane poglavito u ideološko-političkome smislu i na zajedničkoj povijesnoj i socio-psihološkoj razini, nasuprot njima neki će kritičari progovoriti posve negatorski, kao što to čine S. Kordić govoreći u povodu jedne pozitivne kritike o Andriću: „g. Andrić nije veliki pesnik“, a njegovi Nemiri su „jedan teško razočaravajući pokušaj“; G. Krklec će u svojoj isključivosti reći: „...nisu se rodili na dnu pjesničke duše“, to je zapravo „pjesničko-lokalna reportaža“, a A. B. Šimić, uistinu najoštrije sudeći o Ex Pontu kao središnjem tekstu ranoga Andrića, veli: „Smesa od običnih opservacija i običnih aforizama i običnih refleksija, od čega nastaju stilizovani reci i idu sve dotle dok se ne nađe kakav efekt za poentu...“ 47 I. Andrić, Staze, lica, predeli, Sabrana djela Ive Andrića, Zagreb – Sarajevo – Beograd – Ljubljana, 1967., str. 10. – 11. srpnja 2012. 57 Šimun Musa ili: „Nigde jedan krik duše koju muče. Nigde neposredan izraz jednog doživljaja gola i krvava. Kao priča koju priča neko treći ili četvrti i koja je izgubila svoj život izvora i neposrednosti.“48 I kasniji istraživači njegove rane faze, posebice lirike u prozi, kao što su R. Vučković, D. Živković, A. Petrov i neki drugi veličaju to stvaralaštvo kao izvornu i umjetnički trajnu estetsku vrijednost, a to posebno naglašava P. Palavestra misleći da se „teško može naći čistiji i sadržajniji lirizam. U lirici su Andrićev početak i kraj.“49 Suprotno njima misli M. Solar: „Andrić u Hrvatskoj mladoj lirici nije pjesnik u strogom smislu riječi“, uz objašnjenje u bilješci kako te pjesme zapravo „nemaju pravu poetsku vrijednost“.50 Ili na primjer vezano za Ex Ponto i Nemire on veli: „Andrić nije lirik“51 tumačeći, istina, njegovu tendenciju prema proznomu izrazu. Sličnoga je mišljenja i C. Milanja koji napominje „kako je bliži Šimićevoj poziciji [...] u aksiološkim smislu, Andrićeve su pjesme, i one ekspresionističke i one novosimbolističke – sasvim prosječne, a ništa bolje nije ni s Ex Pontom i Nemirima“52. Uz D. Marinkovića koji je sustavno, iscrpno i sveobuhvatno istražio djelo ranoga Andrića donoseći utemeljene, domišljate i vrijedne zaključke kao bitne prinose književnoj znanosti, valja istaknuti i objektivne prosudbe B. Milanovića koji, osim ukazivanja na Andrićevu darovitost i određene domete u toj početnoj fazi, misli da mu još uvijek „nedostaju dublji vidovi pjesničkog senzibiliteta i prodorniji izraz“53. Mislim da je F. Grčević o tome Andrićevu radu posve utemeljeno i logički dosljedno, pronicljivo, živo i akribično zaključio: „Lirika je bila mirni tok Andrićeva kreativnog rada. Na putu lirike nije se moglo više dugo ustrajati.“54 48 A. B. Šimić, Proza, I, 1960., str. 125. – 127. 49 P. Palavestra, n. dj., str. 437. 50 M. Solar, „Odnos poezije i proze u ranom djelu Ive Andrića“, Zbornik radova o Ivi Andriću, Beograd, 1979., str. 448. 51 Isto, str. 463. 52 C. Milanja, n. dj., str. 47. 53 B. Milanović, Ivo Andrić, Fonoenciklopedija, Rijeka, 1966., str. 9. 54 F. Grčević, „Ivo Andrić u Književnom jugu“, Ivo Andrić, zbornik radova, Beograd, 1962., str. 221. 58 HUM 8 ZNAČAJKE ANDRIĆEVA PJESNIŠTVA IZ RANOGA RAZDOBLJA Andrićeva lirika zasnovana na iskrenu senzibilitetu i ostvarena u mnoštvu oblika nosi određene estetičke kvalitete i etičke poruke, pokazuje svoj kontinuitet bez obzira na različite poticaje i ideje otkrivajući umješnost i raznolikost autorovih postupaka i njegove dosege; svjedoči o dinamizmu i duhu u svome neprekidnom zrenju kroz intimna osamljenička raspoloženja i ispovijedi kao tihu istinu o sebi i svijetu. Određena nedotjeranost, neujednačenost, mjestimice i psihološka neuvjerljivost, pa i tragovi logičke nedosljednosti i mnogo patetično-retoričkih mjesta govore i o njezinoj drugoj strani. Ali, prihvaćajući mišljenje dobra dijela književne kritike koja proumljeno i studiozno, proživljeno i utemeljeno promatra Andrićevo pjesništvo pa i čitavu njegovu prozu, kritike koja se bez isključivosti odnosi prema njegovu opusu, a koja je najčešće objektivna, moglo bi se zaključiti da njegovo pjesništvo nije na razini onoga narativnoga kompleksa kakav je ostvario romanima i pripovijetkama. Međutim njegov lirski prinos upotpunjuje, intimističkom toplinom prožimlje, svojom meditacijom produhovljuje, slutnjom, mistikom i tajanstvom magičnih slika i čarobnih vizija oplemenjuje onaj doista snažniji i dominantniji svijet, a to je svakako njegova epska proza. Izvori i literatura -Andrić, I. „Nekrolog A. G. Matošu“, Vihor, 1, Zagreb, 1914. - Andrić, I., Staze, lica, predeli, Mladost, Zagreb, 1963. - Andrić, I., Ex Ponto, Nemiri, Novele, Zagreb, 1995. - Andrić, I., Gospođica, Sabrana dela, knj. II., Beograd, 1954. - Andrić, I., Odabrane pripovetke, knjiga II., Beograd, 1954. - Andrić, I., Izabrana proza, Sarajevo, 1987. - Biblija, Zagreb, 1974. -Bogdanović, V. M., Stari i novi, Beograd, 1961. -Crnjanski, M. „Ivo Andrić, Ex Ponto“, Književni jug, III (1919.), 8. -Crnjanski, M., Posleratna književnost, knj. 320, Beograd, 1929. srpnja 2012. 59 Šimun Musa -Džaja, S. M., Die bosnische Kirche und das Islamisierungsproblen Bosniens und der Herzegowina in den Forshungen nach dem Zweiten Weltkrieg, München, 1978. -Grčević, F., „Ivo Andrić u Književnom jugu“, Ivo Andrić, zbornik radova, Beograd, 1962. -Grčević, F., „Rano djelo Ive Andrića“, 15 dana, 15 (1972.), br. 8. -Kierkegaard, S., Furht und Zittern, Hamburg, 1964. -Kierkegaard, S., Die Wiederholung, Hamburg, 1966. - Kritičari o Ivi Andriću, prir. B. Milanović, Sarajevo, 1977. -Krklec, G., „Cveće mastionice, Ivo Andrić: Nemiri“, Srpski književni glasnik, II, Beograd, 1921. -Livadić, B., „Knjige Iva Andrića“, Nova Europa, II. knj., II (1921.), 3. -Lotman, J., Struktura umjetničkog teksta, Beograd, 1976. -Marinković, D., Rano djelo Ive Andrića, Zagreb, 1984. -Marino, A., „Pohvala novom i njegova geneza (po teoriji avangarde)“, Umjetnost riječi, XXI (1977.), br. 4. -Matutinović, Lj., Pristup pjesmi u prozi, Zagreb, 1977. -Milanović, B., „Andrićevi književni počeci“, Putevi, VII (1962.), 5. -Milanović, B., Ivo Andrić, Fonoenciklopedija, Rijeka, 1966. -Milanja, C., „Ivo Andrić i ekspresionizam“, Književna revija, 1-2, 1998. -Milčinović, A.. „Ivo Andrić, Ex Ponto“, Savremenik, XIV (1919.), 2. -Musa, Š., „Magija svjetlosti u kratkim prozama Ive Andrića“, u: Musa, Š., Studije i ogledi, Mostar, 2009., str. 191. – 198. -Nedić, M., Magija poetske proze, Beograd, 1972. - Nemec, K., „Egzotika u svakodnevici, svakodnevica u egzotici: Pripovjedačko umijeće Ive Andrića“, predgovor u: Andrić, I., Nemiri od vijeka, Mozaik knjiga, Zagreb, 2007., str. 5. – 29. -Palavestra, P.. „Andrićeva lirika“, Zbornik radova o Ivi Andriću, Beograd, 1979. 60 HUM 8 ZNAČAJKE ANDRIĆEVA PJESNIŠTVA IZ RANOGA RAZDOBLJA -Parežanin, R., „Ivo Andrić, Nemiri“, Misao, III., knj. V., 8, Beograd, 1921. -Petrov, A.. Poetsko u Andrićevoj prozi, Beograd, 1967. -Peyre, H. The Peril and the Benefits of Literari Sincerity, Literature and Sincerity, New Haven – London, 1969. -Prohaska, D., Das kroatisch-serbische Schriftum in Bosnien und der Herzegowina, Zagreb, 1911. -Prohaska, D., „Ljudima, koji nijesu našli svoga mjesta“, Hrvatska njiva, II, Zagreb, 1918. -Rački, F., Bogumili i Patareni, Zagreb, 1869. -Slabinac, G., Hrvatska književna avangarda, Zagreb, 1988. -Solar, M., „Odnos poezije i proze u ranom djelu Ive Andrića“, Zbornik radova o Ivi Andriću, Beograd, 1979. -Šimić, A. B., Sabrana djela II, Zagreb, 1960. -Vučković, R., Velika sinteza o Ivi Andriću, Sarajevo, 1974. -Zaninović, V., „Mlada Hrvatska uoči I. svjetskog rata“, Historijski zbornik, 11-12, Zagreb, 1958. -Živković, D., „Andrićev stil“, Izraz, br. 2, Sarajevo, 1962. srpnja 2012. 61 Šimun Musa CHARACTERISTICS OF ANDRIC’S POETRY FROM THE EARLY PERIOD Summary With poems written in verse and prose in the early period, starting from the first poem “At Twilight”, (1911) to Ex Ponto (1918) and Unrest, (1920), his books of lyrics in prose, Andric tackled almost all styles before the First World War, in the war and post-war period but he was not seized by any school completely: there is influence of impressionistic, especially Matos’s “Grič school” or Parnassian-symbolist influence, then influences of neosymbolism, simultaneism and especially expressionistic poetics. Key words: Andric, lyrics, prose, poetry, early period, contemplative 62 HUM 8 Slavica Juka ♦ Ita Lučin Filozofski fakultet Mostar UDK 821.163.41/.42(497.6).09 Andrić I. 821.163.4(497.6).09 Andrić I. Izvorni znanstveni članak Primljen 5. XII. 2012. slavica.juka@tel.net.ba ANDRIĆEVA KRITIČKO-ESEJISTIČKA RAZMATRANJA O UMJETNIČKOME Sažetak Andrić je, između ostaloga, pisac koji oživotvoruje svaki fenomen čovjekova bivanja, a posebno slikovito i djelotvorno u svojim kritičko-esejističkim radovima. Ovaj referat obrađuje eseje o Goyi i Petrarci. U sabranim Andrićevim djelima objavljenima posthumno (Istorija i legenda I. dio) pisac vješto opisuje tragiku Laurine i Petrarcine nesuđene ljubavi, a filozofskoj estetici najzanimljivije i kasnije Petrarcine refleksije o Laurinu liku za boravka u Avignonu. Tu autor niže osebujne estetske predmetnosti iz prirode (krajolika) koju je i sam imao prilike vidjeti i doživjeti. Referat ih pregledno navodi u citatima. U esejima o velikome španjolskom slikaru romantizma Franciscu Goyi Andrić zapravo u obliku dijaloga zagovara opravdanost i prirodu umjetničkoga djela. Suvremene, a i one ranije, teorije filozofske estetike još nisu posve suglasne oko toga što je zapravo umjetničko djelo. Postoje četiri velike estetičke teorije koje pokušavaju odgovoriti na to pitanje. Andrić se okušao u opravdavanju karaktera umjetničkoga djela, i to vrlo smjelo kroz lik i djelo jednoga od najvećih protagonista španjolske plastične umjetnosti – Goyu, s jedne strane, te lik protagonista talijanske renesansne plodonosne književne ere – Petrarcu, s druge strane. Njegov bi pristup danas estetičari nazvali andrićevskim jer bi se mogao opisati kao svojevrstan spoj ovih navedenih teorija koje su opravdane u razgovorima s Goyom. Ključne riječi: estetika, umjetničko djelo, Goya, Petrarca, teorije filozofske estetike, umjetnik, stvaralaštvo srpnja 2012. 63 Slavica Juka ♦ Ita Lučin Uvod Poznato je da Andrićevi književni junaci često imaju čvrstu osnovu u dokumentarnim podatcima o životu njihovih prototipova. Ni u esejima, uz najskrupulozniju točnost i savršeno pronicanje u svijet drugih ljudi, nije zatajila emotivna uvjetovanost piščeve vizije. U esejima je teško odvojiti imaginarni poetski od autentičnoga memoarskog zapisa; u njima Andrić razvija filozofiju čovjeka.1 Andrić nije znao za nacije. Svojim je neumornim spisateljskim radom svakoga znao prikazati u boljem, pozitivnijem svjetlu. Talijani se doduše pojavljuju rijetko i gotovo je uvijek riječ o zalutalim pojedincima.2 1. Legenda o Lauri i Petrarci Godine 1927. objavljen je u Srpskome književnom glasniku Andrićev članak „Legenda o Lauri i Petrarki“ u kojem se pisac poziva na pomalo čudan jubilej koji su 6. travnja slavila sveučilišta, akademije i znanstvena društva u Francuskoj i Italiji u prigodi šestote godišnjice dana kada je otac humanizma upoznao Lauru u crkvi sv. Klare u Avignonu.3 Dogodilo se to prvi put ujutro 6. travnja 1327. kad su Petrarci bile dvadeset tri godine. Andrić ponovno izlaže genealogiju te renesansne ljubavi pokazujući ne samo da poznaje poetsku stranu Petrarkinih djela nego i tim razmišljanjima inherentnim postavlja i svoju neizbježnu manzonijevsku ironiju. Uvijek je bio sentimentalan prema mrtvim pjesnicima.4 Odmah na početcima „Legende“ navode se dokumentarni podatci kako je Laura bila ljepotica, čedna, koju je slikao Martini Simone, a od prvoga susreta živjela je još dvadeset jednu godinu rodivši devetero djece; umire 1348. godine od kuge. Naš pisac kaže da je sve te podatke donijela tradicija na koju on gleda ni više ni manje nego kao na „ogovaranje sankcionirano vremenom“5, u čemu se može nazrijeti zametak sve 1Usp. Ivo Tartalja, „Eseji i zapisi Ive Andrića“, Ivo Andrić, knj. I., Institut za teoriju književnosti i umetnosti, Beograd, 1962., str. 180. 2 Eros Sekvi, „Andrić, Italija i Italijani“, Ivo Andrić, knj. I., str. 287. 3Usp. isto, str. 287. 4Usp. isto, str. 295. 5 Ivo Andrić, Istorija i legenda, Svjetlost – Sarajevo, Mladost – Zagreb, Prosveta – Beograd, Državna založba Slovenije – Ljubljana, Misla – Skopje, 1976., str. 85. 64 HUM 8 ANDRIĆEVA KRITIČKO-ESEJISTIČKA RAZMATRANJA O UMJETNIČKOME prihvatljivijega shvaćanja da je povijest umjetnosti i književnosti zapravo „jedan trač kroz vrijeme“. Potvrda o potrebi prihvaćanja biografskoga pristupa književno-umjetničkomu djelu biva i dokaz da je riječ trač vrijedno sankcionirati.6 Slijede podatci iz života renesansnoga genija, odlazak u Avignon i skrbništvo obitelji Colonna. Upravo u pripovijedanjima o Provansi i Avignonu najizraženiji je Andrićev esteticizam, nevjerojatna pronicljivost i osjetljivost za lijepo. U staroj jezgri u Avignonu, u prikazu papinske palače najviše ga fascinira kamen. I sam za palaču kaže da je to jedno od najljepših djela kršćanske arhitekture. „Zidovi joj imaju vitkost stabla koje još uvijek živi i raste“7 i spuštaju se ispod kruna na tornjevima kao stalaktiti. Kamen od kojega je građena palača danju je siv i žućkast, sanjiv, a noću se sudi i postaje i bijel i sjajan. „Kao neke zavese od kamena, zidovi ti izazivaju kod gledaoca iluziju nečeg tkanog i krojenog, nečeg nežnog i prozračnog a jakog i trajnog.“8 Osim u ulici u kojoj je gasio svoju „zabludelu i bezumnu želju“9, a koja se nalazila nedaleko od ove papinske palače, Petrarca je stanovao i pisao svoje sonete i oko tridesetak kilometara dalje od te palače, u planinskome mjestu Vaucluse; na tome brdašcu još i danas postoje ruševine plemićke utvrde koju svijet zove „Petrarkin zamak“. Andrić to nazivlje komentira ovako: „Jer svet, uvek bolećiv prema mrtvim pesnicima, ne može da veruje da je u kamenom zamku sa divnim izgledom stanovao jedan moćan episkop, a duboko ispod njega, u vlažnoj dolini, živeo i radio Petrarka.“10 To je zapravo bila utvrda jednoga francuskoga biskupa. Na toj pozornici njegove ljubavi Andrić će utkati i malu dosjetku kako su „još Arapi govorili da ljubav i gospodstvo ne vole društva“11, čime će podsjetiti na već učestali pojam u njegovim ranim djelima – samoću. U Ex pontu je izjavio: „Sva tragika mog sadanjeg života može se stegnuti 6Usp. Luko Paljetak, „Begović, Andrić i Tin o Petrarki“, Petrarkizam u hrvatskoj književnosti: Zbornik radova s međunarodnog simpozija održanog od 27. do 29. rujna 2004. u Splitu, uredili Bratislav Lučin i Mirko Tomasović, Književni krug, Split, 2006., str. 433. 7I. Andrić, n. dj., str. 85. 8 N. mj. 9 N. mj. 10 Isto, str. 86. 11 N. mj. srpnja 2012. 65 Slavica Juka ♦ Ita Lučin u jednu riječ: samoća.“12 Njegovi eseji uvijek u sebi nose duboke tragove putopisa; kao da nije dovoljno što o umjetnicima piše, nego i sve što putem vidi pretvara u estetski objekt. U Petrarce nema veličine ni smirenosti ni vedrine kao u tuzi koju opisuje primjerice veliki Dante, ali u njega postoji rimovan grč i vapaj bez prestanka. Sve što je radio i pisao u tim godinama nije drugo doli „bežanje od te ljubavi ili vraćanje k njoj“13. Ipak, po osjećaju patnje i boli, a time i nemira, Andriću je bliži Dante. Kad se neprimjetno šuljamo stranicama Ex ponta, pronalazimo bolne vapaje: „Veoma su česte noći kad nemir ne da usnuti. Nemir koji je isprva sladak i drag, a što duže zalazi u noći biva sve teži i mučniji […] i još se često u noći pitam: otkud ovaj nemir?“14 ili u Nemirima: „ Danas, dakle moja duša ide i dokle moje oko vidi nema mirna mjesta. Kao pramen vjetra i mlaz vode beskrajnih linija, sikće, struji i trepće nemir svih svjetova u kom je nekoć prvi put čovjek pomislio na Boga.“15 Naš je nobelovac međutim naglasio da se Petrarca zaboravljao dok je radio; smatrao ga je marljivim i svestranim radnikom jer je duboko volio i ozbiljno shvaćao umjetnost. Ipak, Petrarcina dugotrajna ljubav nije u njega naišla na potpunu afirmaciju jer je sam u svojim djelima tvrdio drukčije: Ah, ljubav mnogih godina, izvržena promjenama, nemilosrdnim zakonima i brigama bez broja. Ne, ja ne tražim ljubav koja traje mnogo godina; ja znam da ljubav ne živi ni koliko jedno proljeće. Ah, ljubav koja traje mjesece, puna iznenađenja i zapreka, ljubomorna ili zasićena… Ah ljubav jednog dana! Osamljeni mladići koji maštate o nerazdavanoj ljubavi, pozivam vas da se odlučite za ljubav jednog dana!16 Međutim u govoru o ženama postoji i jedna malena sličnost: Koga sada ljubi ona mlada žena? Ona mlada žena koju sam našao jednog ljeta od 16 godina prolazi – Bog zna zašto – jutros mojim sjećanjem. Koga ljubi sada ona mlada žena? Nikad nije bilo između nas riječi i naš odnos nije imao nikad određenog imena. Pod zvijezdama sam je ljubio 12 I. Andrić, Ex Ponto, Nemiri, Novele, pr. Dubravko Horvatić, Mosta, Zagreb, 1995., str. 44. 13I. Andrić, Istorija i legenda, str. 88. 14I. Andrić, Ex Ponto..., str. 41. 15 Isto, str. 101. 16 Isto, str. 62. 66 HUM 8 ANDRIĆEVA KRITIČKO-ESEJISTIČKA RAZMATRANJA O UMJETNIČKOME do umora i do ponoći sam ležao na travi, s glavom u njenom krilu. To je bila žena stvorena za ljubav i predavala se nijema od strasti i suznih očiju, šapćući isprekidane riječi o vjernosti!17 Andrić je doduše imao više sreće jer je njegova šesnaestogodišnjakinja bila nijema od strasti i stvorena za ljubav. Nakon Laurine smrti Petrarcini soneti bivaju „sve gorči i ljubav sve bestelesnija, dok se konačno bol nije pretvorio u kajanje, i ljubavni plač u pokajničko ridanje“18. Takva je, veli Andrić, logika kršćanskoga duha: „da se duša mora da okalja zemnom ljubavi, a ljubav da se oskrnavi kajanjem“19. Sve se na kraju završava kanconom zapravo posvećenoj Bogorodici, a ne lijepoj smrtnoj ženi. I tu je kraj legendi o Lauri i Petrarci iz Avignona jer već tada kanconijerova misao prelazi egzistencijalije gdje se i ne ženi i ne udaje!20 2. Zapisi o Goji Zapisi o Goji predstavljaju razmišljanja i dokumentarne podatke o trnovitu putu ljudskih pobjeda i ističu neumoran stvaralački napon slikara koji kao bolestan i gluh starac nastavlja raditi punim zamahom.21 Andrić je bio diplomat u Madridu i kao već poznati znalac španjolske kulture, jezika i umjetnosti 1927. godine odlazi na izložbu Francisca de Goye u povodu stogodišnjice njegove smrti. Zato i ima pravo konstatirati kako Goya ponese, zaprepasti, ustraši i oduševi. Život mu je legenda, ali ne prometejska ni faustovska. „To je martinij“, veli Andrić, „bez nadzemaljske utehe. Tragika čulnosti, pre svega.“22 Goya je za Andrića smioniji od Velasqueza jer je uspio slikati veliku lepezu elemenata iz prirode, ranjena radnika koji je pao sa skele i kojega suptilnim pokretima nose njegova dva druga, slijepce, borbe s bikovima, seoske svadbe, djevojačka kola i vesele igre. I sve je to slikao u vatrenome razdoblju svoga života. Kasnije ga razdoblje očitava kao pravo dijete svoje zemlje i stoljeća: „…gizdav, 17 Isto, str. 30. 18I. Andrić, Istorija i legenda, str. 91. 19 N. mj. 20Usp. n. mj. 21 I. Tartalja, n. dj., str. 181. 22I. Andrić, Istorija i legenda, str. 133. srpnja 2012. 67 Slavica Juka ♦ Ita Lučin gurman i kavaljer. Španac kako ga je bog dao.“23 Ustvari više je plemenit nego dobar i više srdačan nego uglađen. Sav kipti od snage, „od oštrog narodskog humora, od naivnog i zdravog egotizma, od želje za životom i uživanjem“24. Kada Andrić piše o umjetnosti, onda piše tako životvorno da imamo osjećaj kako zajedno s njim nepomično kontempliramo ispred Goyinih slika. Često je estetsko pitanje: Gdje je ta estetska vrijednost djela i kako se ona može objektivno dokazati? Sudeći po Descartesu, to ne možemo dokazati, čak ne dokazujemo ni to da egzistiramo dok mislimo jer to nije dokaz nego uvid ili intuicija koju čovjek ima dok se doživljuje kao subjekt preko čina koje vrši: sumnja, niječe, potvrđuje, osjeća, hoće, ne će. Kao što čovjek na biće u sebi i na biće izvan sebe zaključuje uz pomoć doživljaja, isto se tako vrijednost umjetničkoga djela nikada ne može doseći mislima i zaključcima, nego samo emocionalno doživjeti za vrijeme promatranja.25 Već je Schopenhauer zagovarao pojam genija koji uz pomoć estetske kontemplacije biva oslobođen od vječito pesimističnoga i bestijalnoga progona gladne volje. Govoreći o estetskoj kontemplaciji, njemački pesimist opisuje napredovanje pojedinca od kratkotrajna bezvoljna stanja do mistična spasenja u kojem je iracionalna volja potpuno poništena. U njoj čovjek postaje bezinteresan promatrač. Promatram li primjerice lijep objekt kao objekt žudnje ili njezin stimulant, tada moj način gledanja nije estetska kontemplacija i ja sam zainteresirani promatrač. U tom sam slučaju sluga ili sredstvo volje. Moguće je ipak da promatram lijep objekt ni kao po sebi objekt žudnje niti kao stimulant žudnje, nego jednostavno i isključivo u njegovu estetičkome značenju (određenju). Tada bivam nepristran, bezinteresan, ali ne i nezainteresiran (ravnodušan) promatrač. Oslobođen sam tada, barem na neko vrijeme, službe monstruoznoj volji.26 Estetika promatra svijet kao predodžbu neovisno o načelu dovoljnoga razloga kao platonsku ideju, tj. kao objekt umjetnosti.27 Schopenhauer je i argumentirao 23 Isto, str. 136. 24 N. mj. 25Usp. Ivan Focht, Uvod u estetiku, Svjetlost, Sarajevo, 1964., str. 244. 26Usp. Frederick Copleston, A history of Philosophy, vol. VII., S. J. Burns and Oates, London, 1962., str. 277. 27Usp. Der Brockhaus, Philosophie: Ideen, denken und Begriffe, F. A. Brockhaus, Leipzig – Mannheim, 2004., str. 303. 68 HUM 8 ANDRIĆEVA KRITIČKO-ESEJISTIČKA RAZMATRANJA O UMJETNIČKOME ove stavove s toga razloga što upravo ovakav osobni čin ne može načiniti svatko. On je postupan i vrše ga samo nadmoćni – genijalni. Osnovno obilježje genija i jest u tome što u pojedinačnome uvijek vidi opće, dok normalan čovjek u pojedinačnome uvijek vidi pojedinačno. Pravi je predmet genija bit stvari uopće, ono opće u njima, a ispitivanje pojedinih fenomena područje je očitovanja darovitosti. Onaj koji spoznaje ideje čisti je subjekt spoznaje. Spoznaja mu je oslobođena od svakoga htijenja, tj. djela mu ne proistječu iz neke namjere ili slobodne ćudi nego je on pri tome vođen nagonskom nuždom. Stanje estetske kontemplacije označeno je kao uklanjanje razlikovanja subjekt – objekt. Mi u njoj više nismo sposobni odvajati promatrača od promatranoga, nego oni postaju jedno jer je cijela svijest popunjena i zaokupljena jednom jedinom promatranom slikom. Buđenje genija oslobađanje je intelekta koji razriješen neko vrijeme službe volji ne tone u nerad, već za kratko vrijeme potpuno sam i posve slobodno djeluje. Tada on postaje jasno ogledalo svijeta, potpuno odvojen od svoga počela – volje. On je sada u jednoj svijesti koncentrirani svijet kao predodžba. Nasuprot tomu pri svakome namjernom razmišljanju intelekt nije slobodan jer ga tada vodi volja, ona mu propisuje temu. Duh potiče volja i tjera ga da spoznaje odnose. No čisti objektivni vanjski svijet čovjek je sposoban shvatiti istom kada se te volje u korijenu oslobodi – kada više ne spoznaje pod njezinom palicom. Običnu glavu htijenje i ciljevi čine tako jednostranom te ona na stvarima vidi samo ono što se odnosi na to htijenje i te ciljeve; ostalo se dijelom gubi iz vida, a dijelom dolazi u svijest izopačeno. U geniju svijet kao predodžba dospijeva do cjelokupne objektivacije jer se intelekt potpuno odvojio od svoga korijena.28 Upravo je svojim esejom Zapisi o Goji Andrić uspio dovesti do savršenstva, ako bismo se usudili reći čak, pokušao je dovesti u područje praktičnoga, ovu Schopenhauerovu zamisao o estetskoj kontemplaciji kao bijegu od zala u svijetu. Dalje Andrić donosi informaciju da je Marija del Pilar, vojvotkinja od Albe, bila Goyina ljubavna utjeha. To bi mogli potvrditi vojvotkinjini portreti u svijetloj i crnoj haljini. Pretpostavlja se da mu je ona bila 28Usp. Arthur Schopenhauer, Die Welt als Wille und Vorstellung, Deutscher Tashenbuch Verlag, München, 1998., str. 446. srpnja 2012. 69 Slavica Juka ♦ Ita Lučin model za dvije Maje (koketna ljepotica iz naroda), onu golu i odjevenu, gdje je po Andrićevu mišljenju rijetko gdje slikarstvo dalo „toliko čulne draži i animalnog mira i zadovoljstva samim sobom kao u ove dvije slike žene sa savršenim tijelom i mineralnim pogledom, a bez duha i potrebe za duhom“29. Portretirao je i kraljeve Karla II. i Karla IV. i njegovu obitelj, Ferdinanda Guillemardeta, francuskoga ambasadora, kralja Ferdinanda VII. Andrić primjećuje da portreti ne odaju ništa, da su vrlo elegantno i bestrasno načinjeni. Slijedi iscrpan, gotovo anatomski opis Goyina karaktera, koji razotkriva Andrića kao osobu sa sposobnosti psihološkoga i estetskoga profiliranja genijalnih povijesnih umjetnika. Pa veli: „Taj naprasiti Aragonac imao je dušu željnu pravde, svetla i iskrenosti. I slikajući svoju menažeriju ljudskih slabosti, strasti i poroka, on nalazi ne samo liniju i senku nego, kao što ćemo videti i dramatske akcente najdubljeg sažaljenja, krvave ironije i uzvišenog revolta.“30 U svojoj zbirci bakropisa Caprichos Goya, primjećuje Andrić, nije štedio ni dvor ni Crkvu ni inkviziciju. To najbolje prikazuje slika „Španjolski ustanak u Aragonu 1808.“. Surađivao je s osvajačem Josephom Bonaparteom, ali ga je kasnije, zbog njegova genija, poštedio i španjolski kralj Ferdinand II. Crtao je i opake ratne nesreće. Zbirka slika Strahote rata smatrane su originalnim prikazima okrutnoga gerilskog rata, ali osim mrtvaca, ranjenika i izgladnjelih nije sigurno da je umjetnik promatrao rat iz prve ruke. Oslikavao je zapravo proizvode svoje mašte, kojom već tada vladaju zebnja i osjećaj prijetnje koja je možda bila intenzivirana njegovom gluhoćom. Na rat je gledao „kao na jedno od mnogih neminovnih zala kojima je čovječanstvo podložno. Sa visine svoga bola on gotovo i ne razlikuje Špance od Francuza.“31 Francisco se Goya u ratne prizore unosio toliko duboko da je u njima iznalazio opravdanje. A Andrićev Goya upravo pred prizorima rata pada na dno očaja.32 U tim ratnim crtežima vidi se „u savršenoj objektivnosti, samo jedno: ‘izbezumljenost ljudi koji se uzajamno uništavaju 29I. Andrić, Istorija i legenda, str. 137. 30 Isto, str. 140. 31 Isto, str. 143. 32 Usp. I. Tartalja, n. dj., str. 182. 70 HUM 8 ANDRIĆEVA KRITIČKO-ESEJISTIČKA RAZMATRANJA O UMJETNIČKOME i užas toga uništavanja’“33. Komentirajući naslov slika koje redom nose nazive „Zašto“ i „Ne može se znati zašto“, a koje opet opisuju ratne strahote – vješanja, Andrić kaže: „Tu smo, dakle. Na dnu ambisa: ne može se znati zašto postoji zlo na svetu, jer sve što postoji nema smisla ni razloga.“34 Upravo ovakvo dno Andrić preuzima od glasovitoga španjolskog filozofa i književnika Miguela De Unamuna.35 Na tom se mjestu susreću osjećajnost koja je pala u očaj i razum koji se utopio u potpuni skepticizam da bi na tome stravičnom tlu pronašli smiraj. Na drugome mjestu Goya je na, kako će nobelovac istaknuti, „jedan jezivo naivan način dao poslednju reč i punu meru svoga nihilizma, negirajući i postojanje drugog sveta pošto je porekao smisao ovoga: na tom crtežu se vidi malko odignuta grobna ploča, a ispod nje jedan skelet pomalja ruku i pokazuje hartiju s natpisom: ‘Ništa’: Dakle, ni tamo nema ništa. To je poruka pokojnika i to je dno Gojina očaja.“36 Ovaj bi se zapis mogao nazvati posebnom estetičnom baladom jer pomalo podsjeća na proročki govor o sudbini i pozivu umjetnika,37 a i još šire, o čovjekovu mjestu u društvu i svemiru. 33 I. Andrić, Istorija i legenda, str. 143. 34 Isto, str. 144. 35 Miguel de Unamuno (1864. – 1936.) jedan je od najvećih španjolskih duhova novijega vremena. Podrijetlom Bask, borio se protiv svih, a i protiv sebe samoga. Bio je filozof, ali rijetko je kada poštivao zdrav razum i strogu logiku; nije bio sposoban misliti bez vizionarnosti, slutnja i strastvenosti. On misli, bori se, muči, uvjerava nas, ali uvijek ostaje čovjek, sa svim ljudskim ranama u sebi. (Usp. Povijest svjetske književnosti, knj. 4., Mladost, Zagreb, 1974., str. 301. – 302.) Za njega je čovjekovo srce poprište košmara između želje za životom i razumnih objekcija koje ga niječu. Neizvjesnost je za njega životni azil jer nas ona zajedno s misterijem spašava, dok bi nas, po njegovu mišljenju, potpuna istina uništila. (Usp. Krešimir Čvrljak, „Pilastri novije španjolske kulturne filozofije: Miguel de Unamuno, Jose Ortega y Gasset, Xavier Zubiri“, Bogoslovna smotra, 42 (1972.), 2-3, str. 229. – 232.) Iz svega Unamuno izvodi svoju čuvenu filozofiju tragičnoga osjećanja, filozofiju blažene i diskretne neizvjesnosti po čemu se vidi da je snažno djelovao na Andrićevo filozofsko promišljanje koje je prožimalo i najranije radove poput Ex Ponta pa sve do estetski oplemenjenih eseja o umjetnosti i umjetnicima. 36 I. Andrić, Istorija i legenda, str. 144. 37 Usp. I. Tartalja, n. dj., str. 185. srpnja 2012. 71 Slavica Juka ♦ Ita Lučin 3. Razgovor sa Gojom Ovo je esej napisan 1934. godine u obliku dijaloga pisca koji je slučajni turist i Goye u svojim refleksijama kad je već starac. Radnja se događa u mjestu Croix des Huins 1819. godine. Andrić izabire to malo mjesto jer, kako i sam veli, „proste i uboge sredine su pozornice za čuda i velike stvari“38. U ovom se Andrićevu književno-umjetničkome ostvaraju osobito reljefno sjenči mučna agonija podjarmljena borbom razuma koji stremi nihilizmu i grčevite potrebe za utjehom i smislom, očita protuslovnost i paradoks koji španjolski slikar i mislitelj postavlja u temelj svoga pomalo tragičnoga života. Opisi Goyine ruke koju u razgovoru Andrić promatra fascinantni su i gotovo u Marinkovićevu stilu personificni: …strašna ruka, kao neki čarobni koren-amajlija, čvornovita, siva, snažna a suva kao pustinjska humka. Ta ruka živi, ali nevidljivim životom kamena. U njoj nema krvi ni soka, nego je to neka druga materija čije su nam osobine nepoznate. To nije ruka za rukovanje ni za milovanje, ni za uzimanje ni za davanje. Gledajući je, čovek sa strahom pita zar to može postati od ljudske ruke?39 Tekst je zamišljen kao umjetnikov monolog u kojem Andrić sudjeluje kao neprimjetni slušatelj koji će refleksije netom nakon razgovora, pod očaravajućim udivljenjem, prenijeti na papir. Slijede Goyina razmišljanja: „Vidite, umetnik to je ‘sumnjivo lice’, maskiran čovek u sumraku, putnik sa lažnim pasošem […] Sve i kad bi umetnik mogao nekako da objavi svetu svoju pravu ličnost i svoje pozvanje, ko bi mu verovao da je to njegova poslednja reč?“40 Zapravo i kad bi skinuo krinku kako bi se iskreno nasmijao, bilo bi još ljudi koji bi ga i dalje molili da takav artefakt koji uistinu nalikuje pravom čovjeku zadrži. „Umetnikova sudbina je da u životu pada iz jedne neiskrenosti u drugu i da vezuje protivurečnost za protivurečnost.“41 Zašto umjetnik ima taj neopisiv poriv da 38 I. Andrić, Staze, lica, predeli, Mladost – Zagreb, Prosveta – Beograd, Svjetlost – Sarajevo, Državna založba Slovenije – Ljubljana, 1963., str. 111. 39 Isto, str. 112. 40 Isto, str. 113. 41 N. mj. 72 HUM 8 ANDRIĆEVA KRITIČKO-ESEJISTIČKA RAZMATRANJA O UMJETNIČKOME iz prolaznoga i ništavnoga uzima komadiće egzistencije koju potvrđuje komadićem krede na prolaznom komadu papira? To je napor, prekrasno sublimira Andrić, koji većini ljudi izgleda nerazuman i uzaludan kao i mravi koji podižu mravinjak na prometnome mjestu. Goya u razgovoru prenosi stavove svoga prijatelja Paola koji predstavlja stav o neminovnome postojanju zla na svijetu i umjetnikovoga odnosa prema njemu. „Zato je umetnik izvan zakona, odmetnik u višem smislu reči, osuđen da natčovečanskim i bezizglednim naporima dopunjuje neki viši, nevidljivi red, remeteći ovaj niži, vidljivi, u kom bi trebalo da živi celinom svoga bića.“42 Dalje pokušava opravdati estetski napor: „Mi stvaramo oblike kao neka druga priroda, zaustavljamo mladost, zadržavamo pogled koji se u ‘prirodi’ već nekoliko minuta docnije menja ili gasi, hvatamo i izdvajamo munjevite pokrete koje nikad niko ne bi video i ostavljamo ih, sa svim njihovim tajanstvenim značenjem, očima budućih naraštaja.“43 A time što umjetnik dodaje određenu jačinu boja i nijansā fenomenu koji stvara na platnu samo pokazuje da ga osobno doživljava, pokazuje tajanstvenu suradnju prirode i umjetnika. U ovome Paolo vidi demonsko podrijetlo umjetnosti. Po njemu bi umjetnik mogao biti preteča Antikrista.44 Ako je Bog učvrstio oblike time što ih je stvorio, onda je umjetnik nezainteresirani falsifikator, misli Paolo, po nagonu, i to opasan. Tako umjetnik biva tvorac nekih, ne jednakih, nego analognih pojava po kojima ljudsko oko šeće i uživa, ali bližim dodirom „propada u ambis ništavila“45. Između ove Paolove „teze“ i Goyina odgovora na nju potrebno je predstaviti neke osnovne estetičke teorije koje pokušavaju pronaći najsuvisliji odgovor na pitanje što je uopće umjetničko djelo, gdje i kako ono nastaje. Četiri su vladajuće paradigme: a)Idealistički pristup (B. Croce): idealist kategorički niječe da je umjetničko djelo fizično jer fizičke činjenice nemaju realnosti, dok je umjetnost nadasve realna. Time Croce zapravo kritizira jednostranost romantizma. Romantizam od umjetnosti traži spontan i 42 Isto, str. 115. 43 N. mj. 44Usp. n. mj. 45Usp. isto, str. 116. srpnja 2012. 73 Slavica Juka ♦ Ita Lučin žestok izljev osjetila uz jaku izražajnost. Sjetimo se samo pokreta Sturm und drang začetoga istodobno u njemačkoj kulturi. Virgil Aldrich komentira ovaj pristup tezom kako idealisti tvrde da nam o prirodi stvari umjetnost otkriva više nego znanost.46 Metafizičku narav umjetničkoga djela posebno je predstavljao Collingwood koji je za glazbeno djelo govorio da je nastalo u umjetnikovoj glavi pa je tako izvedba tehničko, a ne stvaralačko zbivanje jer ono nije zbirka šumova ili zvukova nego stvaralački duhovni proces.47 b)Drugi je pristup nešto treće – tertium quid, kao platoničke univerzalije. Umjetničko djelo nije fizičko, ali nije ni mentalno. Ono što umjetnik čini nije toliko stvaranje umjetničkoga objekta koliko njegovo otkrivanje, preko medija, organu estetskoga gledanja, što je, naravno, vid. Uloga je umjetnikova da ograniči univerzalno predstavljajući ga osjetilima i imaginaciji drugih. Ove teorije imaju tendenciju glorificiranja materijala i medija umjetnosti nasuprot djelu umjetnika kao umjetnika.48 c)Treća teorija umjetničko djelo smatra skupom fenomena, zovu ga čak estetički, a ne fizički predmet. Karakteristike su mu koherentnost i opsežnost (comprehensiveness). Fenomenalisti tvrde da fizičko, kako nije striktno dano u percepciji, ne smije biti pomišljano kao odgovarajući dio umjetničkoga djela.49 d)Četvrti tip predstavlja sofisticirani jezični oblik. Umjetničko djelo jest fizičko, ali postoje zato dva pristupa umjetnosti: predmeti likovnih umjetnost (plastike) fizički su predmeti, ali u književnosti i glazbi, čiji je zajednički medij zvuk, govori se o fizičkim događajima. Postoje dakle samo dvije porabe ključnih termina u govoru o umjetnosti, što odmah ne implicira dvije različite vrste objekata.50 46Usp. Virgil Aldrich, Philosophy of art, Prentice-Hall inc., United States of America, 1963., str. 29. 47 Usp. Robin Georg Collingwood, The principles of art, Oxford University press, London – Oxford – New York, 1969., str. 139. 48 Usp. V. Aldrich, n. dj., str. 30. 49Usp. isto, str. 31. 50Usp. isto, str. 32. 74 HUM 8 ANDRIĆEVA KRITIČKO-ESEJISTIČKA RAZMATRANJA O UMJETNIČKOME Sam Aldrich pokušava dati neki svoj odgovor nakon što ga ne zadovoljavaju ova četiri ponuđena. On smatra da treba upitati: Gdje je umjetničko djelo? (Where is a work of art?) Podrobno ga analizirajući i uspoređujući s osobom i fizičkim tijelom, Aldrich daje odgovor: pronalazimo i tvarnu sastavnicu, ali i animirajuću sastavnicu, i to emocionalno nabijenu sliku.51 Možda najkonciznije izraženo moglo bi se reći „da su umjetnička djela nadređena drugim stvarima; budući da ostaju u svijetu duže od svih drugih stvari, najsvjetovnija od svih. Uz to jedine su stvari bez funkcije u životnom procesu društva; strogo uzevši, nisu napravljena za ljude već za svijet koji treba nadići životni vijek smrtnika, dolazak i odlazak pokoljenja.“52 Andrić je preko Goyina lika hrabro odlučio sam predstaviti prirodu umjetničkoga djela, suprotno stavovima Paola i kompletirajući prethodne teorije. Pomalo heraklitovski i šekspirijanski navodi činjenice: „…danas znam, da je sve što postoji jedna jedina stvarnost, a da nas samo naši instinkti i nejednake reakcije naših čula zavode da u mnogostrukosti pojava kojima se ta jedina stvarnost objavljuje vidimo izdvojene i zasebne svetove, različne po osobinama i po suštini. A ništa ne postoji od svega toga. Postoji samo jedna stvarnost sa večitom tom plimom i osekom nama samo delimično poznatih a uvijek nesumnjivo istih zakona.“53 Ili još više sužen pojam umjetničkog stvaranja: „ Svi ljudski pokreti proizlaze iz potrebe za napadom ili obranom. A priroda umetnosti je takva da nije mogućno naslikati hiljadu sitnih pokreta koji, svaki za sebe nisu mračni ni zlokobni. Ali svaki umetnik koji hoće da slika ono što sam ja slikao, prisiljen je da prikaže pokret koji je zbir svih tih mnogobrojnih pokreta, a taj zgusnuti pokret nužno i neminovno nosi na sebi pečat istinskog porekla, napada i odbrane, besa i straha. I što je u jednom takvom pokretu veći broj pokreta utkan i zbijen, to je pokret izrazitiji i slika ubedljivija. Eto zašto su moji likovi i njihovi stavovi i pokreti mrki, često strašni i jezivi. Zato što u stvari drukčijih pokreta i nema.“54 51Usp. isto, str. 33. 52Nadežda Čačinović-Puhovski, Estetika, Naprijed, Zagreb, 1988., str. 127. 53 I. Andrić, Staze…, str. 116. 54 Isto, str. 120. srpnja 2012. 75 Slavica Juka ♦ Ita Lučin Zapravo se oko ljepote isprepliću uvijek „ili mrak ljudske sudbine ili sjaj ljudske krvi“55. Ovakvim razmišljanjem Andrić preko Goye uvjetno potvrđuje navedene teorije a) i b). O izradbi portreta Goya veli da je to „jedna velika muka slikareva, a to je: izdvajanje lika iz svega onoga što ga okružuje i vezuje za ljude i okolinu“56. Potpunije opisano kao oslobođenje jednoga lika „ceo put kojim je išla sudbina modela mi pređemo ponovo, samo u protivnom pravcu, dok lice na koje smo bacili oko ne izvedemo na čistinu na kojoj ga postavimo samo samcito, kao na gubilištu. I tek tu, mi ga ponovno stvaramo. […] Naslikani ljudski lik je sam, okovan, izdvojen jednom zauvek, jer portret nema oca ni majke, sestre ni deteta. On nema kuće ni vremena, ni nade, često ni imena. Dok nas gleda živim očima, on već predstavlja bivši život, ugašen da bi mogao trajati.“57 Portret zauvijek ostaje slika jednoga umjetnikovog pogleda. Upravo se loši portreti i poznaju po tome što „slikar nije smeo ili nije umeo da izvrši teški posao izdvajanja i oslobođenja, ‘ubijanja’ i ‘ovekovečenja’ ličnosti“58. Goya se često pitao čemu sve ove bujice, ratovi, zla i promjene pa je došao do negativnoga odgovora – da naša osobna misao o tome nema nikakvoga udjela jer taj napor ne daje rezultate i pozitivan odgovor; kako treba osluškivati legende i tragove utabane kolektivnim nastojanjem predaka kroz stoljeća pa tako dati odgovore na zagonetna pitanja naše sudbine. Andrić dobro primjećuje i inkorporira u Razgovor upravo ove spoznaje jer je sam slikar većinu rada iz ranijega razdoblja prilagođivao španjolskim legendama i folkloru. Preko dviju posebnih slika nastalih u razdoblju od 1820. godine, kad Goya ozbiljno obolijeva, „Saturn“59 i „San razuma rađa čudovišta“60, 55 56 57 58 59 N. mj. Isto, str. 121. Isto, str. 122. Isto, str. 124. Saturn je strahovao da će ga sinovi svrgnuti s prijestolja pa ih je proždirao. Goya izostavlja sve reference na antički mit te jedino prikazuje humanoidno čudovište koje se mahnito hrani mrtvim tijelom. Usp. Rose Marie Hagen – Rainer Hagen, Francisco Goya, Taschen, Köln, 2006., str. 76. 60 Iz zbirke Capricho 43, predstavlja graviru i kavatintu zaspaloga umjetnika kojemu prijete fantastični likovi poput šišmiša i vampira, a naslov slike može se pročitati u kosim slovima uklesanim u kamenu. Usp. isto, str. 34. 76 HUM 8 ANDRIĆEVA KRITIČKO-ESEJISTIČKA RAZMATRANJA O UMJETNIČKOME slikar nam izravno daje do znanja da okrutna i nemilosrdna uporaba intelekta tjera na dvojbu o tome je li priroda po sebi dobra i lijepa. Okrutnost se tako poklapa s ljudskom prirodom, patnja je sredstvo kojim se dolazi do užitka koji je jedini cilj i svrha u zemlji bezgraničnoga razuma koji svojim noćnim morama nastanjuje svijet. Ljepota više nema duhovnih konotacija nego izražava okrutni užitak mučitelja ili muku žrtve, bez moralnoga ukrasa, i predstavlja pobjedu zla nad svijetom.61 Zbirka kojoj ova razmišljanja na platnu pripadaju, Caprichos, objedinjuje niz bolnih grafičkih listova koji predstavljaju optužbe praznovjerja, vjerskoga ekstremizma, podlosti i izopačenosti tadanje Španjolske.62 Sam se Goya u svome monologu pokušava othrvati ovakvoj neduhovnoj slici njegove vremenske scene i uz sav napor zaključuje isto: „Živeći među ljudima ja sam se pitao stalno zašto je sve što je misaono i duhovno u našem životu tako nemoćno, bez odbrane i nepovezano u sebi, tako zazorno društvu svih vremena i tako strano većini ljudi“63 i zaključuje da je svijet carstvo materijalnosti bez smisla i cilja, a smrt je završetak svega. Misaono i duhovno nađoše se u tome bunilu posve slučajno, kao brodolomci s opremom na pustome otoku. Zato sve naše ideje nose čudan i tragičan karakter predmeta koji su spašeni iz brodoloma: „Jer one su u neprestanoj borbi sa tim novim, njima u suštini protivnim svetom u kom su se obrele i u isto vreme u stalnom preobražavanju i prilagođavanju tome svetu. Otud je svaka velika i plemenita misao stranac i patnik. Otud neizbježna tuga u umetnosti i pesimizam u nauci.“64 Razgovor je protkan kao pamukom obloženim sumnjama prema univerzalnoj valjanosti vlastitih razmišljanja, a opet se s druge strane čini kako svaki Goyin stav predstavlja stup na koji bi se mogle osloniti neke estetičke teorije koje se ni u današnje vrijeme ne mogu složiti oko temeljnih pojmova poput onih što je umjetničko djelo i gdje ono uopće nastaje. 61Usp. Povijest ljepote, priredio Umberto Eco, Hena Com, Zagreb, 2004., str. 269. 62Usp. Gina Pischel, Opća povijest umjetnosti, knj. 3., Mladost, Zagreb, 1969., str. 130. 63 I. Andrić, Staze…, str. 131. 64 N. mj. srpnja 2012. 77 Slavica Juka ♦ Ita Lučin Zaključak U doba procvata renesansne pozornice, na kojoj se u punome sjaju dugo klanjao i Petrarca, Carstvo već gubi svoj sjaj, a papinska se kurija preselila u Avignon (Provansa). U prvi se plan stavlja pojedinac sa svim svojim akcidentalijama. Petrarca se ujedno i naziva prvim individualistom u europskoj književnosti. Subjektivizmom i introspekcijom u sonetnoj je formi na autentičan način izražavao vlastiti nemir. U ovim Petrarcinim konturama prepoznaje se i Andrić sa svojim ranijim radovima poput Ex Ponta i Nemira. Petrarcina opčinjenost Laurom počela je prvim pogledom na ljepoticu, ženu Huga de Sadea, u crkvi sv. Klare u Francuskoj. Andrić je prolazio svim predjelima Provanse u kojima je i renesansni pjesnik pisao o svojoj nikad ostvarenoj ljubavi. Prvi dio Legendā zauzima stara jezgra Avignona, a drugi dio obližnje mjesto Vaucluse gdje se pjesnik sklanjao od buke i vreve gradskoga života. Obje lokacije pisac obogaćuje svojim putopisnim elementima čiju potencijalnu monotoniju vješto razbija estetičkim razmatranjima. S druge strane romantizam u umjetnosti označuje istinsko odvajanje od prethodnih koncepcija i ističe pojedinca i njegovu nestalnu osobnost, senzibilnost i osjećaje. On apstraktnosti načela suprotstavlja nepostojanu konkretnost života, beskonačno pulsiranje prirode; hladnomu i bezgraničnomu razumu rival postaju snaga osjećaja, strasti i fantazija, apsolutu relativizam. Tako u umjetnost snažno prodire smisao slobodnoga stvaranja zasnovan na subjektivnim vrijednostima osjećaja i mašte. Raniji klasicizam uporno je tražio idealno lijepo upirući u otmjenu formu i uzvišeni sadržaj držeći ga vrjednijim od individualnoga izraza, što romantizam britko odbija pa u svojem subjektivizmu zna poletjeti u još ekstremniji senzibilizam. Razvojni put ovoga pravca ne teče pravocrtno i nije ga jednostavno opisati i precizirati. Goyino slikarstvo najavljuje nove kontradikcije s kojima se on hrabro, do iznemoglosti i do kraja svoga života, hvata u koštac. Takva su suprotna stanja strastvenost romantizma ili ratna borbenost, idiličnost i dramatičnost, smirenost ili poludjeli razum, senzualna mladost i tragična starost. Ovakve je dihotomije Andrić uspješno prikazao u kontinuitetu u kojemu imamo 78 HUM 8 ANDRIĆEVA KRITIČKO-ESEJISTIČKA RAZMATRANJA O UMJETNIČKOME dosljedan pregled Goyine genijalnosti jer ga je Andrić prikazao najprije dokumentaristički u Zapisima, a zatim u fiktivnome Razgovoru sa Gojom. Literatura -Aldrich, Virgil, Philosophy of art, Prentice-Hall inc., United States of America, 1963. -Andrić, Ivo, Ex Ponto, Nemiri, Novele, pr. Dubravko Horvatić, Mosta, Zagreb, 1995. -Andrić, Ivo, Istorija i legenda, Svjetlost – Sarajevo, Mladost – Zagreb, Prosveta – Beograd, Državna založba Slovenije – Ljubljana, Misla – Skopje, 1976. -Andrić, Ivo, Staze, lica, predeli, Mladost – Zagreb, Prosveta – Beograd, Svjetlost – Sarajevo, Državna založba Slovenije – Ljubljana, 1963. -Collingwood, Robin Georg, The principles of art, Oxford University press, London – Oxford – New York, 1969. -Copleston, Frederick, A history of Philosophy, vol. VII, London, S. J. Burns and Oates, London, 1962. -Der brockhaus, Philosophie Ideen, denken und Begrieffe, F. A. Brockhaus, Leipzig – Mannheim, 2004. -Čačinović-Puhovski, Nadežda, Estetika, Naprijed, Zagreb, 1988. -Čvrljak, Krešimir, „Pilastri novije španjolske kulturne filozofije: Miguel de Unamuno, Jose Ortega y Gasset, Xavier Zubiri“, Bogoslovna smotra, 42 (1972.), 2-3. -Focht, Ivan, Uvod u estetiku, Svjetlost, Sarajevo, 1964. - Hagen, Rose Marie – Hagen, Rainer, Francisco Goya, Taschen, Köln, 2006. -Pischel, Gina, Opća povijest umjetnosti, knj. 3., Mladost, Zagreb, 1969. srpnja 2012. 79 Slavica Juka ♦ Ita Lučin -Paljetak, Luko, „Begović, Andrić i Tin o Petrarki“, Petrarca i petrarkizam u hrvatskoj književnosti: Zbornik radova s međunarodnog simpozija održanog od 27. do 29. rujna 2004. u Splitu, uredili Bratislav Lučin i Mirko Tomasović, Književni krug, Split, 2006. - Povijest svjetske književnosti, knj. 4., Mladost, Zagreb, 1974. - Povijest ljepote, priredio Umberto Eco, Hena Com, Zagreb, 2004. -Schopenhauer, Arthur, Die Welt als Wille und Vorstellung, Deutscher Tashenbuch Verlag, München, 1998. -Sekvi, Eros, „Andrić, Italija i Italijani“, Ivo Andrić, knj. I., Institut za teoriju književnosti i umetnosti, Beograd, 1962. -Tartalja, Ivo, „Eseji i zapisi Ive Andrića“, Ivo Andrić, knj. I., Institut za teoriju književnosti i umetnosti, Beograd, 1962. 80 HUM 8 ANDRIĆEVA KRITIČKO-ESEJISTIČKA RAZMATRANJA O UMJETNIČKOME Slavica Juka ♦ Ita Lučin ANDRIC’S CRITICAL-ESSAYIST VIEWS ON ART Summary Andric is, among other things, a writer who brings to life every aspect of existence of a man, what he particularly showed in his critical essay. This paper deals with essays on Goya and Petrarca. In Andric’s collected works, published posthumously, the first part, called History and Legend, skillfully describes the tragic of the undestined love of Laura and Petrarch, while the most important part for philosophical aesthetics would be Petrarch’s later reflections on the image of Laura while her staying in Avignon. Here the author combines distinctive aesthetic objects from nature (landscape), which he alone had a chance to see. They will be presented in the paper through quotations. In essays about the great Spanish romantic painter Francesco Goya, Andric actually argues, in form of a dialogue, the validity and nature of a work of art. The definition of a work of art is yet to be produced neither by the contemporary, nor by the earlier aesthetic theories. There are four aesthetic theories which tried to answer this question. Andric tried to argue for the character of a work of art very boldly through on one side, the person and work of one of the greatest protagonists of Spanish plastic art – Goya, and on the other side the figure of the protagonist of Italian renaissance – Petrarch. His attitude would today be called an “Andrician” approach, because it combines priorly mentioned theories, which were validated in conversations with Goya. Key words: aesthetics, a work of art, Goya, Petrarch, theories of philosophical aesthetics, an artist, creation srpnja 2012. 81 UDK 821.163.41/.42(497.6)-31.09 Andrić I. 821.163.4-31.09 Andrić I. Izvorni znanstveni članak Primljen 10. XI. 2011. Stipe Botica Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu sbotica@ffzg.hr PREDAJNO U TRAVNIČKOJ HRONICI Sažetak Autor je razgraničio pojam „predajno“ na konceptualnu kategoriju i žanrovsku pripadnost. Iako je Andrić rabio i jedno i drugo, u radu se pokušalo odrediti koliko je predajno bilo motivacijski čin za njegovo djelo, ali i za cijeli opus. Preko svojih likova (rad ih je izdvojio desetak) progovorila je njihova predajna kultura. Posebice je obrađen gnomski i paremiološki sloj djela, u čemu je predajno vrlo produktivno. Također je u predajnoj razini promotren Andrićev prikaz djelā i djelovanja bosanskih franjevaca. Ključne riječi: Travnička hronika, predaja, običaji, navike, gnome, poslovice, franjevci Uvod Pojam „predajno“ ovdje treba razumjeti bar u dvama njegovim značenjima; prvo, u temeljnome svojem određenju, konceptualnome, da se pod ovim pojmom misli sve ono što se prenosi i predaje s koljena na koljeno, posebice kao tradicionalna kulturna baština nastala unutar raznolikoga života i običaja koji postojano funkcioniraju u svojoj sredini, drugo, predajno treba razumjeti i u žanrovskome smislu, kao književnu vrstu narodnih priča kojom se obuhvaća tradicijsko pričanje o nečemu 82 HUM 8 što pripadnici/sudionici neke specificirane zajednice vjeruju, čuvaju i dalje prenose kao znak svoga kulturnog identiteta. U ovom će se radu „predajno“ pretežito motriti u prvome njegovu značenju,1 i to u Andrićevu romanu Travnička hronika, iako bi se njegovo poimanje predajnoga, kao konceptualne kategorije, moglo odnositi i na cjelokupno njegovo djelo. Ovaj je inače roman dostatno interpretiran u književnoj povijesti, vrlo često i kao paradigmatski autorov uradak. Predaja je duboko urasla u narodno pamćenje i može biti okosnica i zalog romaneskne strukture, što je narativna književnost potvrdila bezbroj puta. Kad se u naslovu odredi „predajno“ kao važna sastavnica, kao što je ovdje, to bi trebalo potvrditi cjelinom djela i opiranjem toga djela na povijesno zajamčene predaje ili, još točnije, na ono predajno što je funkcioniralo u prostoru Andrićeva romana. Glede toga valja istaknuti činjenicu koju je Andrić naglasio i u Prologu i u Epilogu romana, a tiče se mjesta događanja kao iznimno važna čimbenika za ono što može biti predajno, odnosno da ga je predaja napunila i vlastitim značenjem i mnoštvom konotativnoga. Naime taj je prostor „Lutvina kahva“, kavana koja tu, „ispod hladovitog i hučnog izvora Šumeća“ – kako ističe u Prologu – „ postoji otkad svet pamti“, iako se „Lutve ne sećaju ni najstariji ljudi“2. Ali i on i njegova kavana žive u predaji i sve što se u Travniku događalo i događa tu se najčešće oformljuje, tu dobiva smisao, tu na uzvisini Sofi, gotovo kultnome mjestu gdje smiju zaći „po ovdašnjoj tradiciji“ samo „travnički begovi i ugledniji ljudi koji su pripušteni u njihovo društvo“. Zato je to mjesto, ta riječ Sofa „u narodnome govoru u Travniku imala, kroz naraštaje, svoje utvrđeno društveno i političko značenje jer što je na Sofi rečeno, pretreseno i zaključeno, to je bilo gotovo isto koliko da je rešeno među ajanima, na Divanu kod vezira“. U 1 Predaje su narodne (usmene) priče utemeljene na različitim motivima iz narodnoga života i običaja (navike, vjerovanja, mišljenja, zamišljanja…). Najčešće okupljaju sadržaj iz mjesnoga života, povijesnih okolnosti, mitskih predodžaba i slično. Različiti su i modaliteti priča. Negdje je ona slobodno ispričana i razvijena (fabulat), drugdje kao dokumentirano povijesno svjedočenje (kronikat), katkad i kao osobno pripovjedačevo iznošenje (memorat). Pod konceptualnim predajnim razumijevaju se književne strukture koje su utemeljene na općem poimanju pričanja koje uključuje sve navedene aspekte predajne kulture. 2 Svi citati djela iz Travničke hronike u ediciji Sabranih djela Ive Andrića, knjiga druga, Svjetlost – Sarajevo, Prosveta – Beograd, 1989. srpnja 2012. 83 Stipe Botica ovoj sredini i takvim sredinama ništa se važno ne događa ako tu nije dobilo pravo javnosti, a time i mogućnost da to bude općepoznato. I tu se pronio glas da u Travnik, na početku godine 1807., dolazi francuski konzul, neki od naroda nepozvani čimbenik, uz silnu nevjericu Travničana, koji su dvojili, ali i znali „biće onako kako u Stambolu reše“3. Oni upućeniji znali su da on dolazi kao znak snage i sile „Bunapartine“ i da oni o tome ne odlučuju. I tu počinje romaneskna priča o „konzulskim vremenima“4 koja će se raspredati u dvadeset osam poglavlja, a pričanje o tome završiti (Epilog) na istome mjestu sedam godina poslije (u svibnju 1814.). Naravno, predajno će pričanje uključiti i ono što predaja kao struktura posebice voli, kako je rasla, napredovala, funkcionirala, ali i minula „Bunapartina“ sila, i austrijske imperije i konzula kao vidljive znakove koji su stvorili sintagmu „konzulska vremena“. Romaneskna je priča pratila sve ono što je bilo s tim u vezi, živote i djelatnosti konzula, njihove uspone i padove, sve do odlaska kad će se „zaboraviti kô da nikad nisu ni bili. I sve će opet biti kao što je, po božjoj volji, oduvijek bilo.“ O svemu će tome govoriti i autor/pripovjedač, i autorski likovi, ali će se tako glasno čuti i bezimeni glas predaje. Čini se da je Andrić silno želio da se čuje ovaj bezimeni glas predaje, koji nije povjeren ni jednomu liku, nego prešutnomu glasu zajednice, kolektiva koji se ponaša po načelu „sve treba slušati i pamtiti, ali ne treba sve odmah srcu uzimati“5. Sve je to u ovome romanu uspostavljeno kao interaktivni (su)odnos tradicije i novinā koje su se tako silno očitovale kao uporišna mjesta Andrićevih priča. U ovome romanu nije jedna priča nego nizovi priča, raznolikih priča i ispričanih sudbina. U odabranim dijelovima cjelovite strukture romana bit će izdvojeno nekoliko odredaba u kojima se vidi to predajno i njegova funkcionalnost. 3 Isto, str. 242. 4 Više desetaka puta u romanu se navodi sintagma „konzulska vremena“, s najčešćom značenjem „nemirna vremena“ (str. 21.). Andrić pod tim podrazumijeva vrijeme kad su u Travniku bili francuski i austrijski konzul, ali i povijeno trajanje između 1806. i 1814. godine. 5 I. Andrić, n. dj., str. 12. 84 HUM 8 PREDAJNO U TRAVNIČKOJ HRONICI 1. Autorski pripovjedači Mogao je Andrić svoje pričanje i priče, u tome aktivnom prožimanju, povjeriti svim svojim važnijim/glavnim likovima – a ima ih barem dvadesetak – jer svi pripadaju nekoj čvrsto oformljenoj tradiciji/predaji koja, kako je razgovijetno pokazao u izgradnji fabule, silno utječe na njihovo djelovanje i ponašanje. Tu su i likovi stranaca (Francuza i Austrijanaca) sa svojim vrlo pomno cizeliranim svjetonazorom proisteklim i iz njihove predajne kulture. No Andrićevo predajno lakše je tražiti među domaćim likovima koji su još više oslonjeni na predajnu kulturu tu u Travniku jer je to „varoš stvorena za običan život i svagdašnje događaje“6. Ti domaći likovi i ne postoje bez predaje/tradicije te je Andrić autoritativno ustvrdio da se predajom mjeri i osobni i društveni život, protjecanje vremena, povijesno događanje, sve, upravo sve jer „tako se smenjuju pokolenja i predaju jedno drugom ne samo utvrđene telesne i duševne osobine, nego i zemlju i veru, ne samo nasledno osećanje mere i granice, ne samo znanje i razlikovanje svih staza, kapidžika i prolaza svoje zamršene varoši, nego i urođenu sposobnost za poznavanje sveta i ljudi uopšte“7. Profilirani su ovdje likovi/pripovjedači turske (muslimanske) sredine, likovi katoličke (hrvatske) sredine, pravoslavne (srpske) i židovske sredine. Svi oni pripadaju svojim predajama. 2. Običaji i navike Andrić je snažno kontrastirao (bipolarizirao) strane i domaće (travničke, bosanske) običaje i navike. I u domaćoj je sredini vrlo pomno razlikovao običaje i navike travničkih Turaka, travničkih katolika (Hrvata), travničkih pravoslavaca i travničkih Židova. Nije to radio šablonski, stereotipno, nego pomno diferencirano, znajući život i običaje iznutra, iz života pripadnika svih ovih skupina. To je Andrićeva prednost pred onima koji bi u travničkome životu i običajima vidjeli jedinstvo. Iz njegove percepcije ovoga mogu se uočiti razlike u pogledima na sve, pa i u vezi s najavom dolaska konzula jer „domaći Turci […] zabrinuti […], 6 Isto, str. 15. 7 Isto, str. 16. srpnja 2012. 85 Stipe Botica nepoverljivi prema svemu što dolazi iz inostranstva, hrišćani […] radovali su se takvim vestima, prenosili ih i pretakali od usta do usta, kradom i šapatom […], a promene mogu biti samo nabolje“8. Na razini antropološkoga vrijednosnog sustava različitih naroda Andrić je znao da su to uvjetovale različite silnice. Tako je kod dijela stranaca vidio i osobine i navike Levantinaca pa je za lik Davne, koji je od rane mladosti bio na istoku, gdje se oblikovao kao Levantinac, a „Levantinac je čovek bez iluzija i skrupula, bez obraza, to jest sa više obrazina, prisiljen da glumi čas svishodljivost, čas hrabrost, čas potištenost, čas oduševljenje“9. Inače određena dihotomija prožima cijelo djelo. Kao sveznajući pripovjedač Andrić je oprezno, ali i pronicljivo, i u tome vidio povijesnu okomicu koja je utjecala na mišljenje i stav o svemu u životu. To će postupno postati i dio tradicije koja se, bipolizirana, najbolje očituje kad se supostavi nekoj drugoj tradiciji, uvjetovanoj i vjerskim i političkim svjetonazorom. S tim je u vezi zanimljiva složena travnička situacija jer „obe strane borile su se, svaka na svoj način i sredstvima koje su odgovarale prilikama i vremenima. Turci su se borili pritiskom i silom, a hrišćani strpljenjem, lukavstvom i zaverom ili spremnošću na zaveru; Turci za odbranu svoga prava na život i svoj način života, a hrišćani za sticanje tog istog prava.“10 U djelu je, naravno, i mnoštvo drugih bipoliziranih (dihotomijskih) odredaba. Jedna od važnijih svakako je način na koji su stranci, bez razlike, gledali tu u Travniku, i Bosni kao cjelini, iskonski barbarizam držeći da je to „divlji narod, prosta svetina, mrze sve što je strano“11, a taj stav im podržavaju „bosanski divljački običaji i načini“12. Čak je Davil za vezira, nakon jednoga njegova pohvalničkoga govora, zaključio da „tako mirno i dostojanstveno laže“13. Autor je preko svoga autorskog pripovjedača, stranca, to vrlo oprezno formulirao, osobito glede moralnih i etičkih sastavnica. Stranci su češće govorili o iskonskoj zloći ovih lju8 9 10 11 12 13 86 Isto, str. 21. Isto, str. 45. Isto, str. 19. Isto, str. 31. Isto, str. 33. Isto, str. 251. HUM 8 PREDAJNO U TRAVNIČKOJ HRONICI di, a on (autorski glas) da je „zloća i dobrota jednog naroda produkt prilika u kojima on živi i razvija se“14. To je pričama dokumentirao na razne načine, među ostalim i travničkim navadama neverbalne uspješne komunikacije jer su „Travničani […] uzdržljivi i oprezni, ne znaju za glasan smeh, ali umeju da se podsmehnu, malo govore, ali vole da šapatom odgovaraju“15. I stranci su uočili opreznost ovih ljudi, opreznost kao plod životnoga iskustva. Tako je na jednome sajmištu „mladi konzul dugo gledao kako seljak kupuje kosu, kako joj pažljivo opipava rez otvrdlim palcem leve ruke, kako zatim dugo krca kosom o kameni prag i sa napregnutom pažnjom sluša njen zvuk, kako najposle zažmirivši na jedno oko gleda niz ispruženu kosu, kao da cilja, i procenjuje joj oštrinu i kov“16. I to je znak predaje koju je moguće razumjeti samo na osnovi cjelovita života i običaja. I gospodarske (ne)moći ove sredine. Sve je to uvjetovalo ponašanje ovih ljudi u svim situacijama. Tako na drugome mjestu autor pokušava (preko stranca konzula Defosea) razumjeti njihovo ponašanje i „želju da prodre dublje u prošlost, običaje i verovanja ovoga sveta, da za njihove mane nađe objašnjenja, da, na kraju, otkopa njihove dobre strane, izopačene i zatrpane neobičnim okolnostima pod kojima su prisiljeni da žive“17. 3. Antropološka sastavnica Roman je kao cjelina uključio sve ono što predstavlja antropološku mjeru za autentični život, običaje i vjerovanja ove sredine. Tim je zorom obuhvaćena temeljna dubinska perspektiva i autora i njegovih važnijih likova/pripovjedača. Nije to ipak znanstveno stiliziranje primjereno kulturnoj antropologiji, nego književno, beletrističko, podređeno gradnji i izgradnji priče. Andrić je znao iznimnu složenost tih važnih parametara tradicijske kulture te ih je pomno raspredao. Znao je iznutra da je ovdje općenito, „život u Bosni neobično težak i narod svih vera bedan 14 15 16 17 Isto, str. 91. Isto, str. 16. Isto, str. 83. Isto, str. 88. – 89. srpnja 2012. 87 Stipe Botica i zaostao u svakom pogledu“18. To je i razlog što se u Bosni ljudi brane „od svakog uticaja, pa i najboljeg, opiru svakoj novini, svakom napretku, pa i onom koji je moguć i pod sadašnjim prilikama“19. Znao je, naravno, da je takav stav primjeren tradicijskomu poimanju, ali je njegovo obrazloženje još šire jer „četiri vere žive na ovom uskom brdovitom i oskudnom komadiću zemlje. Svaka od njih je isključiva i strogo odvojena od ostalih. Svi žive pod istim nebom i od iste zemlje, ali svaka od te četiri grupe ima središte svoga duhovnog života daleko, u tuđem svetu, u Rimu, u Moskvi, u Carigradu, Meki i Jerusolimu ili sam bog zna gde, samo ne onde gde se rađa i umire […] Svaka smatra […] da je netrpeljivost […] najveća vrlina.“20 Okolnosti života, posebice dugotrajni ratovi i nemiri, uvjetuju ponašanje ljudi, koje je Andrić pokazao u mnoštvu sličica iz života. Zaključuje, naravno preko svoga pripovjedača, da su tu zbrku „dugi ratovi uneli među svet. Već godinama idu ljudi kao natovareni, svak vuče poneku muku, niko nije na svom mestu i zato svak gleda kako da preturi nešto od svoga tereta na drugoga, kako da sebi bar malo da olakša, ako ne može drukčije a ono krupnom psovkom i oštrom reči. I tako se opšta beda valja i prebacuje neprestano, od mesta do mesta i sa čoveka na čoveka, i, pomičući se, postaje ako ne lakša a ono bar snošljivija.“21 Sve je ovo na tragu autentične tradicijske slike svijeta koja je pojedinca potpuno podredila zajednici, kolektivu. Ima i drugih oznaka takva kolektivističkog stava koji je nastao i opstao ponajviše zahvaljujući tradiciji/predaji. Andrić ga je obradio na više mjesta, a kao uzorak – iznimno kontekstualno opravdan i dostatno motiviran – može poslužiti ovo mjesto kako se „stvara i uobličava jedinstven duh čaršije. To je najpre samo jedno opšte i neodređeno raspoloženje koje se ispoljava samo kratkim pokretima za koje se zna na koga se odnose. Zatim se postepeno pretvara u mišljenje koje se ne krije i najposle postaje tvrdo i određeno uverenje o kome više nije potrebno ni govoriti i koje se još u delima ispoljava […] [sve to] ima svoju logiku kao što imaju svoju 18 19 20 21 88 Isto, str. 295. – 296. Isto, str. 296. Isto, str. 296. – 297. Isto, str. 100. – 101. HUM 8 PREDAJNO U TRAVNIČKOJ HRONICI nevidljivu tehniku, zasnovanu na tradiciji i nagonu.“22 Pokretač svega toga predajno je, kontekstualno duboko opravdano, kao što je pokazao i niz uzornih esejističkih dionica u kojima govori i književnik, ali i osoba koja posjeduje izniman interdisciplinaran zor. Elaborirao je to mnoštvom likova, a ponajbolje govorom svoga lika Davila koji je raščlanjivao i zaključivao „koliko su čvrste veze i neumoljivo strogi zakoni društva, religije i porodice u patrijarhalnom društvu. I to važi za Turke kao i za raju svih vera. U ovim sredinama sve je povezano, čvrsto uklopljeno jedno u drugo, sve se podržava i međusobno nadzire. Svaki pojedinac pazi na celinu i celina na svakog pojedinca. Kuća posmatra kuću, ulica nadzire ulicu, jer svaki odgovara za svakoga, i svi za sve, i svaki je potpuno vezan sa sudbinom ne samo svojih srodnika i ukućana, nego svojih komšija, istovernika i sugrađana. U tom je snaga i robovanje toga sveta. Život jedinke moguć je samo u tom sklopu i život celine pod takvim pogodbama. Ko skoči iz tog reda i pođe za svojom glavom i svojim nagonima, taj je isto što i samoubica i propada pre ili posle nezadržljivo i neminovno. To je zakon tih sredina, koji se pominje još u Starom zavetu.“23 S obzirom na bitne zasade tradicijske kulture ovoj dionici i ne treba komentar. Za bolje spoznavanje antropološkoga mogu se motriti i civilizacijski nedostatci kao posljedica specifičnoga života i običaja. Andrić je to pokazao mnoštvom primjera, a osobito je dobro oblikovao zapažanje konzula Defosea na primjeru zapuštenih putova. On u jednom dijalogu s dolačkim fratrima reče: „Ja mislim da ne postoji danas u Evropi tako besputne zemlje kao što je Bosna […] Ovaj narod mimo sve ostale narode sveta, ima neku nerazumljivu, perverznu mržnju prema putevima.“24 Iz vizure dolačkoga fratra fra Ive ima za to pravo opravdanje. On je naime vrsno oponirajući konzulu „lukavo zažmirio na jedno oko i rekao mu šapćući: ‘Gospodine, što je gori put,25 to su turski gosti ređi. Mi bismo 22 23 24 25 Isto, str. 182. Isto, str. 153. Isto, str. 89. Putovima u Bosni Andrić se vraćao više puta. Tako je u svojim Sveskama („Riđa sveska“, 1969., str. 201.) napisao: „O bosanskim putovima ne treba da mi govoriš. Znam ih ja. Bosanski drum liči na čoveka kome nikako ne možeš pogoditi godine. Izgleda kao da nikad nije ni bio mlad, sasušen i iskrpčken, ali se ‘dobro drži’, kao da nikad neće umreti. Pre se može desiti da vrat slomi neko od onih koji njime putuju.“ srpnja 2012. 89 Stipe Botica najvoleli kad bismo između njih i nas mogli metnuti neku neprelaznu planinu’.“26 Zapazili su stranci i druge civilizacijske (ne)odlike ove sredine kao „neobične navike ove zemlje […] nered i nečistoća ove orijentalne zemlje nasrću odasvud, izbijaju iz zemlje i padaju iz vazduha, naviru na vrata i prozore, i polagano ali nevidljivo osvajaju kuću i sve u njoj, predmete, čeljad i životinje“27. Znao je to izraziti i gnomski, primjerice u formulaciji da je Bosna „zemlja koja se do Stambola pročula po tome što se ponosi svojim neredom“28. Na drugom je mjestu ova oznaka obrazložena kao moć navike, važne sastavnice tradicijskoga poimanja, kako su to i ranije pokazali i drugi antropolozi koji su opisivali ove sredine.29 Kako na ovome području, tako i drugdje, „sve se ponavljalo dok moć navike nije počela da čini svoje i dok jedna manija nije smenila drugu“30. A takvih oznaka – „manija“ – puno je ovo djelo. Među zanimljive običaje i antropološke oznake ove sredine ubraja se i stav prema smrti, što je iz strančeve perspektive naznačeno kao „dobri običaji. Ovde se smrt ignoriše i sve što je u vezi s njom svršava se kratko, bez mnogo reči i ceremonija“31. Sukladno je tomu i zapažanje „čudno, kako ovde niko nema milosti […] pred tuđim stradanjem. U ovim zemljama treba biti prosjak, pogorelac ili bogalj na ulici, pa da se izazove sažaljenje. Inače, među jednakima i sličnima, nigde ga nema. Sto godina čovek da živi ovde, nikad se ne bi mogao naviknuti na ovu suvoću srca u govoru.“32 Suzdržanost i kontrola emocija važnija je inače oznaka tradicijskoga poimanja života. No emocije se izražavaju na posebne načine pa je tako, na drugome mjestu, Davil rekao: „Slušao sam kako ovaj narod peva i video sam da i u pesmi unosi istu onu divljinu i nezdravi bes kao i u svaku drugu funkciju 26I. Andrić, Travnička hronika, str. 90. 27 Isto, str. 126. – 127. 28 Isto, str. 473. 29 Primjerice Alberto Fortis u djelu Viaggio in Dalmazia dell’abate Alberto fortis, Venezia, 1774. (hrvatski prijevod: Put po Dalmaciji, preveo Mate Maras, priredio Josip Bratulić, Globus, Zagreb, 1984.). 30I. Andrić, Travnička hronika, str. 129. 31 Isto, str. 56. 32 Isto, str. 417. 90 HUM 8 PREDAJNO U TRAVNIČKOJ HRONICI svoga duha ili svoga fizikuma […] [jer] pevajući prevrću očima, škripe zubima i biju pesnicom o zid.“33 Opet je zaključio, slično drugim antropolozima, od Fortisa nadalje, koji su objašnjavali, površno i tendenciozno: „To je jednostavno besnilo divljaka koji su izgubili naivnost.“34 I Andrić je bio oprezan pri ovakvim obrazloženjima, što je sukladno njegovoj formulaciji: „Ne može se vrednost ni važnost jedne zemlje meriti po tome kako se u njoj oseća konzul neke strane države.“35 Sve ove etnološke i kulturnoantropološke činjenice dobrim dijelom pripadaju temi predajnoga. Po ovim i po mnoštvu drugih detalja razvidno je da je Andrić iznimno cijenio ovu kategoriju i sastavnicu kulture. 4. Fratri Glede predajnoga za temu hrvatskoga kulturnoga kruga osobito je vrijedno vidjeti kako su prikazani, kakvi su stavovi i kakva je uloga franjevaca posebice iz dolačke župe i gučegorskoga samostana. Preko toga se može nazrijeti i cjelina katoličkoga hrvatskog sloja u ovome djelu. Općenito, franjevci nose znatan dio Andrićeve fabulacije i povjerio im je različite uloge, u desetak likova franjevaca koliko ih je prikazano u ovome djelu. Ipak, jedno im je zajedničko: to su uglavnom šablonizirane figure, s naučenim i „predodređenim“ govorom, a svojom pojavom u djelu najčešće su i karikirani, posebice s obzirom na tjelesna obilježja, pa je tako fra Ivo „u svome oklopu od sala“36, a na drugome mjestu govori i o duševnim obilježjima pa mu je tako „pogled sjajan od oholosti“37. U pravilu brane konzervativne teze, ne prihvaćaju nikakvu novinu te slično katoličkomu sloju u djelu imaju obrambeni i čvrst stav. Po Andrićevim stilizacijama strani su diplomati zapazili da „fratri […] zaziru od svake novine i ne vole da im se iko meša u njihove poslove“38. Načelno su protiv Francuza, jakubinaca i „neverničkog cara 33 34 35 36 37 38 Isto, str. 157. Isto, str. 158. Isto, str. 147. Isto, str. 322. Isto, str. 323. Isto, str. 220. srpnja 2012. 91 Stipe Botica Napoleona“39, naklonjeni Austrijancima. Ipak, sa svima su oprezni, nepovjerljivi, skeptični, „svoji“, kao što je u razgovoru s Defoseom mladi, spretni i lukavi fra Julijan rekao: „Mi čuvamo svoj stav i niko se ne može pohvaliti da nas je naterao da ga promenimo.“40 Tijekom cijele ere konzula i francezerije, bezbožne i protukatoličke – kako su stalno mislili – diskretno su stvarali protufrancusko raspoloženje i u narodu. Štoviše, to su radili i riječima i šutke te su „fratri naročito proturali taj šapat u narod. I to su radili tako revnosno i tako mučki“41. Veselili su se stoga, kao i vezir na svršetku djela, što su „vremena francuskog prvenstva prošla“42. Uz odbojan stav prema Francuzima imali su i rezerviran stav prema Turcima i njihovoj vladavini, iako je Andrić ovaj sloj djela protkao mnoštvom analogija, alegorija i metonimijskoga te ga nije lako otkriti. Oprezno su o svome statusu i stanju povjerenoga naroda razgovarali s konzulima, što su pravdali time „kako oni od turskog straha moraju da paze i kako nogom na zemlju stupaju a pogotovo s kim se viđaju i sastaju“43. Tek su se u nešto opuštenijoj atmosferi, kao primjerice o Božiću, „žalili na Turke, na globe i progone, na tok istorije, na svoju sudbinu, i pomalo na ceo svet, sa onom čudnom i tipičnom nasladom sa kojom svaki Bosanac voli da govori o teškim i beznadnim stvarima“44. Žalopojke strancima samo su bile olakšanje u teškim vremenima. I stranci su osjećali teret života u Bosni. Tako učeni „doktor“ Kolonja razmišlja: „Niko ne zna šta znači roditi se i živeti na ivici između dva sveta, poznavati i razumeti i jedan i drugi, a ne moći učiniti ništa da se oni objasne među sobom i zbliže; voleti i mrzeti i jedan i drugi, kolebati se i povoditi celoga veka, biti kod dva zavičaja bez ijednoga, biti svuda kod kuće i ostati zauvek stranac; ukratko: živeti razapet, ali kao žrtva i mučitelj u isto vreme.“45 Lakše je na taj način bilo rezonirati u pogledu na civilizacijski razvoj pa je tako fra Ivo za bijedu i zaostalost okrivio tursku vladavinu. Štoviše, 39 40 41 42 43 44 45 92 Isto, str. 320. Isto, str. 298. Isto, str. 485. Isto, str. 490. Isto, str. 222. Isto, str. 295. Isto, str. 329. HUM 8 PREDAJNO U TRAVNIČKOJ HRONICI iznosi gotovo revolucionarnu postavku (netipičnu za Andrića!) da „nikakvog boljitka ne može da bude dok se ova zemlja ne oslobodi turske sile i dok tursku vlast ne zameni kršćanska“46. No ne vidi se iz fratarskoga motrišta da će to brzo biti te, dok je tako, „narod, s obzirom na prilike u kojima se nalazi, može da živi i postoji samo ovakav kakav je, ako ne želi da se odrodi, izmetne, propadne“47. Općenito, dionice s fratrima – akterima narativnoga toka i razvoja fabule – dobrim je dijelom na tragu onoga što je narod (hrvatski) općenito mislio i može se upravo po tome povezati s pojmom predajnoga. Predajno je na svoj način pokazano, dakako u znatno manjoj mjeri, i među pravoslavnim stanovnicima, također onako kako ga je vidjelo njihovo svećenstvo. Predajno je, ali u nešto većoj mjeri i još bolje elaborirano, i židovsko viđenje tadanje situacije. Inače je u ovoj knjizi vrlo zanimljiv Andrićev prikaz snalaženja Židova u svim mogućim situacijama. 5. Gnomsko, poslovično i anegdotsko u djelu Sva tri ova žanrovska pojma iznimno su vidljiva u djelu i Andrić ih je opravdano i funkcionalno uporabljivao kad god je za to bilo potrebe. Čini se da je ipak uspješnije formulirao i više rabio vlastitu dosjetku (aforizam, gnomu) nego narodnu mudrost (poslovicu). No svoje je mudre izreke/aforizme formulirao i po narodnoj paremiološkoj praksi, sa snažnom oznakom iskustvenoga. U pravilu njegove gnome proizlaze iz iskustva, vlastitoga intelektualiziranog iskustva i vlastitoga motrenja kontekstualnih okolnosti gdje će se pojaviti takva formulacija. Narodna poslovica rabi kolektivno (narodno) dugovječno iskustvo. Evo tridesetak Andrićevih mudrosnica, razasutih po cijelome djelu: - „Ničija nije do zore gorila, pa neće ni tvoja!“48 - „Pas laje a karavana prolazi.“49 46 47 48 49 Isto, str. 296. Isto, str. 298. Isto, str. 12. Isto, str. 39. srpnja 2012. 93 Stipe Botica - „znaš kako se kaže: svi smo mrtvi, samo se redom sahranjujemo“50 - „marljivost […] oduvek je bila uteha nedarovitih pisaca i nesreća umetnosti“51 - „onaj koji ide u Tursku na službu treba da ima stražnjicu od čelika“52 - „Da Rota nije tako oštro i potpuno prekinuo svaku vezu sa životom iz svoga detinjstva, on bi se možda setio jedne mediteranske poslovice, koju je, kao dete, često čuo u porodičnim razgovorima: Chi vuol fare la sua rovina prende la moglie levantina (Ko hoće sebe upropastiti, taj uzima ženu sa Levanta)“53 - „…jer s godinama nas napuštaju čak i ona zadovoljstva koja nam daju naši pređi“54 - „…novac još jedina stvar koja čoveka može bar donekle da uzdigne, spase i zaštiti“55 - „od vike nije nikad nikom ništa bilo“56 - „Turci se boje samo onoga ko se ne boji i zaziru jedino od jačega od sebe“57 - „samo se nebu koje je nad nama ne može ništa ni prišiti ni odparati“58 - „Dobrota je u ovom svetu golo siroče“59 - „bolest je druga, teža polovina života“60 - „ko je duga veka, taj nadživi sve pa i svoje zasluge“61 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 94 Isto, str. 59. Isto, str. 95. Isto, str. 101. Isto, str. 135. Isto, str. 137. Isto, str. 138. Isto, str. 189. Isto, str. 194. Isto, str. 201. Isto, str. 233. Isto, str. 262. Isto, str. 279. HUM 8 PREDAJNO U TRAVNIČKOJ HRONICI - „ljudi ima svakakvih, a carski ugled je jedan“62 - (za poturčenika): „čovek je bio takav da njegovim turčenjem nit hrišćanska vera mnogo gubi nit turska šta dobija“63 - „pravi porodični život […] zavisi od žene“64 - „hronika srećnih i mirnih godina je kratka“65 - „Ali, prokletstvo i jeste u tome šta razgovora i saveta ima uvek, osim onda kada nam je to najpotrebnije“66 - „tri Bosanca ne možeš zajedno sastaviti da se ne posvađaju ko je prvi (već, poslednji nije ni jedan, to se zna)“67 - „Uostalom, ta Srbija ne zaslužuje da se o njoj toliko govori“68 - „Bog je jedan. On zna meru“69 - „U stvari, on [Davil] je tražio ono što se ne nalazi ni u životu ni u knjigama: nekog saučesnog i duševnog prijatelja, koji sve hoće da sasluša i sve može da razume, sa kojim bi se iskreno porazgovaralo i koji bi mu na sva pitanja jasno i otvoreno odgovorio. […] Ali takav prijatelj nije dolazio. On ne dolazi nikad. Umesto njega nailazili su samo čudni i neželjeni gosti.“70 - „orijentalska pažnja od koje se čoveku koža ježi“71 - „Sa kim se Osmanlije tako pažljivo ophode, taj je ili mrtav ili najnesrećniji među ljudima.“72 - „Teror kao sredstvo vladanja brzo otupi“73 62 Isto, str. 355. 63 N. mj. U svojim je Sveskama („Zelena II“, koja počinje 18. XII. 1963.), napisao: „Nikad čovjek ne zna u kojoj će vjeri umrijeti“, citirajući „nar. Reč u Bosni“, str. 194. 64 I. Andrić, Travnička hronika, str. 375. 65 Isto, str. 385. 66 Isto, str. 411. 67 Isto, str. 412. 68 Isto, str. 413. 69 Isto, str. 439. 70 Isto, str. 443. 71 Isto, str. 455. 72 N. mj. 73 Isto, str. 505. srpnja 2012. 95 Stipe Botica Anegdotsko se može provjeriti u desetcima malih potpuno oblikovanih prič(ic)a iz života, samostalnih i tek djelomice ovisnih o surječju. Takve male cjelovite pričice pune su značenja i svega tradicijskoga, posebice aforističkoga/poslovičnoga. Samo dvije: prva, nakon silne pomorije što su je učinili Travničani dok tu nije bilo paše: Nad Travnikom se sklapa tišina, teška i ujednačena, kao da nikada nije ni remećena. Smirivanje je ubrzao i povratak Sulejman-paše Skopljaka. Odmah se osetilo prisustvo njegove reči i njegove vešte ruke. Čim je došao, Sulejman-paša je sazvao najuglednije čaršilije da ih pita šta se ovo napravilo od mirne varoši i mirnog sveta. Stajao je pred njima onako jednostavno odeven i omršao, kako se vratio sa ratišta, visok, vitkih i isturenih rebara kao u dobrog hrta, plavih velikih očiju, i ispitivao ih i karao kao decu. Taj čovek, koji je proveo šest nedjelja na stvarnom ratištu i sada dve nedelje na svojim imanjima na Kupresu, gledao ih je strogo onako blede i izmučene, naglo otrežnjene, i pitao ih oštro otkad je to čaršija uzela na sebe da sudi i izvršava presude, ko im je dao to pravo, i gde im je bila pamet za posljednjih desetak dana. - Kaže se, raja se odmetnula, raja je neposlušna i nevaljala. Jeste. Ali treba znati da raja ne diše svojom dušom, nego sluša dah gospodara. To vi dobro znate. Uvijek se gospoda prvo iskvare, a raja samo prihvati. A kad se jednom raja otme i pohasi, idi slobodno pa traži drugu, jer od te nema više ništa. Sulejman-paša je govorio kao čovek koji je do juče gledao mučne i ozbiljne stvari o kojima oni sa svojim uskim travničkim vidikom i ne slute, i koje im treba objasniti ukoliko je to mogućno. - Nama je Bog, slava mu i čast, dao dvije stvari: da imamo zemlju i da dijelimo pravdu. E, sad, ti podvij noge na šiljtetu a pusti neke poturice i golaće da sude, pa se ne brini kako će ti se kmeti pobuniti. Kmetovo je da radi a agino da ga pazi, jer i travka treba i rosu i kosu. Ne ide jedno bez drugog. Vidiš me (obraćao se najbližem do sebe, ne bez gordosti), pedeset i pet mi je godina punih, pa ja i danas do ručka obigravam sve čitluke oko Bugojna. Ama, u mene nema rđava i neposlušna kmeta. I zaista, njegov dugački vrat i njegove žilave ruke bili su opaljeni suncem i grubi kao u nadničara. Niko nije umeo da mu odgovori, samo je svak gledao da mu se što pre ukloni ispred očiju, da zaboravi što je bilo i da sam bude zaboravljen.74 74 Isto, str. 353. – 354. 96 HUM 8 PREDAJNO U TRAVNIČKOJ HRONICI Ova je anegdotska pričica iz svakodnevnoga života, mjesna, ali se može odnositi na bilo koje područje gdje se moćnici brutalno odnose prema svojim podređenima. Andrić je poznavao i povijesne predaje o životu u Travniku, a u djelu ih je oblikovao na način anegdota. Predajno načinom pripovijedanja postaje anegdotsko, kao u prigodi kad je jednu (a pričao ju je učeni Kolonja znatiželjnomu Defoseu) anegdotizirao i posve opravdano ukomponirao u djelo: Kad prođete čeršiju, zadržite se kod Jeni džamije: Oko celog zemljišta je visok zid. Unutra, pod ogromnim drvećem, grobovi za koje niko više ne zna čiji su. Za tu džamiju se zna u narodu da je nekad, pre dolaska Turaka, bila crkva Svete Katarine.75 I narod veruje da i sada u jednom uglu postoji sakristija koju niko nikakvom silom ne može da otvori. A kad pogledate malo bolje kamenje u tom starinskom zidu, videćete da ono potiče od rimskih ruševina i nadgrobnih spomenika. I na kamenu koji leži uzidan u toj džamijskoj ogradi vi možete lepo pročitati mirna i pravilna rimska slova nekog izlomljenog teksta „Marco Flavio…optimo…“ A duboko ispod toga, u nevidljivim temeljima leže veliki blokovi crvenog granita, ostaci jednoga mnogo starijeg kulta, negdašnjeg svetišta boga Mitre. Na jednom od tih kamenova ima nejasan reljef na kome se razabire kako mladi bog svetlosti ubija u trku snažnog vepra. I ko zna šta se još krije u dubini, ispod tih temelja. Ko zna čiji su tamo napori sahranjeni i kakvi tragovi zauvek izbrisani. I to je samo na jednom malom perčetu zemlje, u ovoj zabačenoj varošici. A gde su sva ostala bezbrojna velika naselja širom sveta?76 Ova je predaja plod autorova razmišljanja mjesne povijesti i mijena kroz koje prolazi gotovo svako mjesto. Sugovornici su pomno motrili te kamene ostatke koji su glasnije govorili od bilo kakva mjesnog pripovjedača, tipskoga za određeno mjesto, koji u pravilu nosi smisao i vrijednost anegdote. 75 Bilo je očito mnogo crkava posvećenih sv. Katarini, što je nedvojbeno vezano i za kraljicu Katarinu. Ovu poznatu bosansku kraljicu Andrić više puta invocira, pa je tako u svojim Sveskama („Zelena II“, str. 197.) napisao: “U Varešu su mi pričali da je kraljica Katarina, bežeći pred turcima iz Bosne, rekla da joj je najviše žao: pšenice sa Lješnice, ribe iz Bukovice, i vode Radakovice.“ 76 I. Andrić, Travnička hronika, str. 332. – 333. srpnja 2012. 97 Stipe Botica Život je sam po sebi nudio anegdotske likove. Andrić ih je nalazio svugdje, a po potrebi i sam stvarao. To se ponajprije odnosi na one koji nude kakvo povijesno pamćenje. Usto Andrić je ljubitelj svega što se narativizira, što se priča. U tom su mu smislu bili zanimljivi i oni koji imaju bujnu maštu, ponekad potpomognuti alkoholom. Takvi su znali konstruirati priču/pričanje.77 Jedan od takvih, u društvu istih/sličnih koji vole pričanje, „varao sam sebe velikim rečima, smelim pričama i sujetnim maštanjima […] To su razgovori i pevanja ljudi otrovanih pićem. Oni im nadomeštaju rad i pokret od kojih su davno odvikli. U tim razgovorima oni putuju, doživljavaju podvige, ostvaruju želje koje na drugi način neće moći nikad zadovoljiti, gledaju neviđeno i slušaju nečuveno, nadimaju se, rastu, uživaju u sopstvenoj veličini, dižu se, lete kao krilati, bivaju sve ono šta nikad neće biti i kakvi nikad nisu mogli da budu, imaju ono čega nikad nema i šta samo rakija može da dâ, za trenutak onima koji joj se potpuno predaju.“78 6. Neke stilske oznake djela Frazeološko obilje posebna je vrsnoća Andrićeva govora i stila. Samo dvije: kad je htio obilježiti razgovore (nepovjerljive), naveo je: „Dugo bi izlišno bilo pričati redom te konzulske bure u čaši vode.“79 Da ih ipak nekako okarakterizira, navodi: „…klevetali su jedan drugoga i ogovarali se kao zavađene žene“80. Takvih je obilno u djelu, a fraze, minijaturne forme, tako uspješno mogu karakterizirati likove. U ovome bi djelu lako bilo izvršiti stilsku/stilističku raščlambu, posebice glede figurativna govora. Mnogobrojne su figure (posebice /us/ poredba i nizovi iznimno profilirana slikovita govora), kao „kad je [Davna] od jednog čaršilije hteo silom da čuje koji će mu konzul biti miliji, 77 Glasovit je njegov govor o priči i pričaocima u prigodi primanja Nobelove nagrade. Kad mu je 10. prosinca 1961. dr. Andrea Esterling, član Švedske akademije, uručivao nagradu, rekao je: „Na diplomi Vaše nagrade napisano je da vam se Nobelova nagrada predaje za epsku snagu kojom ste Vi oblikovali motive i sudbine iz povijesti vaše zemlje…“. Oblikovane su sudbine pričane… 78 I. Andrić, Travnička hronika, str. 403. 79 Isto, str. 116. 80 Isto, str. 117. 98 HUM 8 PREDAJNO U TRAVNIČKOJ HRONICI francuski ili austrijski, ovaj mu je mirno odgovorio da su oba jednaka: jedno šarov, drugo garov. Ono pas a ovo mu brat.“ 81 Prisutna je i obilna metaforizacija, gotovo lirske provenijencije, posebice uz imenice „čežnja“, „ljepota“, „ljubav“. Na mnogim bi se mjestima njegov izričaj, kontekstualno, mogao lirizirati. Tada bi i stilizacija: „sanjana lepota se plaća“82 dobila primjereno značenje. Možda lakše nego bilo koji dio djela pokazala bi se vrsna karakterizacija likova (i opisom, i govorom, i međusobnom komunikacijom, i neverbalnim znacima komunikacije itd.). Vrlo su snažni i odzvuci usmene književnosti u djelu, posebice epske provenijencije. Glas o ratu i ratovanju (za srpskih ustanaka) stalno odzvanja u djelu. A stotinama puta kaže da se o nečemu priča, ili, kako kaže priča, da se o tome i tome govori, ili da je glas o tome, ili da su kazali/kazivali itd. Vrijeme njegova romana nudilo je i tipičnoga junaka i antijunaka, upravo kao iz usmene epske pjesme. Takav bi mogao biti Napoleon po onome što se o njemu priča. Jednima je, koji o njemu slušaju pričanje, „zor-čovjek“, „ali da je sitan i malen, nemaš ga šta videti, […] ali ima veliko srce […] i (kažu) ni sablje ni puške nema pri sebi. Samo zadigne jaku a nabije škrljak na oči pa jurne pred vojskom, i sve živo ruši, i iz očiju mu vatra sijeva, a niti ga sablja siječe nit ga zrno bije.“83 Kasnije, kad su okolnosti postale drukčije, još teže, pretvaraju ga u antijunaka. Štoviše, tada je uopće svemu bio kriv „Bonapartin rat“: Kao toliko puta u istoriji, svet je od svoga krvnika načinio žrtvu koja će morati na svojim plećima da nosi svačije grehe i prestupe. I sve je veći bivao broj onih koji su, a da ni sami ne znaju zašto, počeli da gledaju olakšanje i spas u porazu i nestanku toga Bunaparte o kome nisu ništa znali osim da je „postao zemlji težak“, jer svuda donosi rat, nemir, skupoću, bolest i oskudicu. Preko, u austrijskim zemljama, gdje je svet grcao pod teretom poreza i novčanih kriza, vojne dužnosti i krvavih gubitaka na ratištima, Bunaparta je već ušao u pesmu i priču kao uzrok svemu tome i smetnja ličnoj sreći svakog pojedinca. Po Slavoniji su pousele udavače pevale: O, Francuzu, care siloviti! 81 Isto, str. 108. 82 Isto, str. 218. 83 Isto, str. 406. srpnja 2012. 99 Stipe Botica Puštaj momke, ostaše devojke; Potrunuše gunje i jabuke I košulje zlatom navezene.84 Ta pesma je prešla Savu, pevala se po Bosni85 i doprla do Travnika.“86 Vezu s epskom usmenom pjesmom treba vidjeti i u ratničkim običajima da pobjednici pobijeđene masakriraju. Tako je vezir, nakon jednoga pobjedničkog pohoda u Srbiji, „uništio najjači i najbolje uređeni srpski odred koji su ‘ruski oficiri’ obučavali i predvodili“ i pred vijećem uglednih travničkih Turaka i obojicom konzula „na asuru počeše da sipaju odsečene ljudske uši i noseve u znatnoj množini, neopisivu masu ubogog ljudskog mesa, usoljenu i pocrnelu od usirene krvi. […] Iz krošanja i arara povadiše neke šešire, opasače i fišeklije […], a iz džakova crvene i žućkaste barjake, uske i opervažane zlatom, sa slikom svetitelja u sredini. To su bili trofeji pobede nad srpskom ustaničkom vojskom ‘koju su Rusi organizovali i predvodili’. Neko nevidljiv, iz prikrajka, reče dubokim molitvenim glasom: ‘Bog je blagoslovio islamsko oružje!’ svi prisutni Turci odgovoriše nerazumljivim mumlanjem.“87 I drugdje su Turci s veseljem primili ili pričanje ili stvarne scene mučenja, jednom uz „klicanje mase“, kad je kao „nerazumna rulja“88 pratila scenu „nabijanja na kolac“89, odnosno još više u dehumaniziranoj sceni, po noći „psi zaskakuju uz kolac i trgaju komade mesa sa osečenih glava“90. Nisu, naravno, svi Turci takvi, niti su češće prisutni takvi trofeji, ali su više puta pobijeđenima „glave nataknute na kolje“91, i kad je atmosfera 84 Donosi Andrić još jednom nekoliko stihova sevdalinke koje uz glazbalo (tamburu) pjeva Ljulj-hodža: „Bolovala dilber Naza, / jedinica u majke/ … /Bolovala tri godiiine…“ I. Andrić, Travnička hronika, str. 407. – 408. 85 U skladu sa zakonitostima usmenoknjiževne komunikacije neki se motiv lako producira u drugim sredinama, kao varijanta, i pokretan putuje od mjesta do mjesta. To je obilježje i poslovice, i pjesme, i priče. 86 I. Andrić, Travnička hronika, str. 459. – 460. 87 Isto, str. 237. 88 Isto, str. 342. 89 Isto, str. 343. 90 N. mj. 91 Isto, str. 476. 100 HUM 8 PREDAJNO U TRAVNIČKOJ HRONICI puna smrtnoga straha92, kada su stranci – gotovo tipski – zaključivali da je vezir „jedan od onih potpuno neukih sirovih i krvavih osmanlijskih upravljača o kojima je dosada znao samo iz knjiga i pričanja“93. Objektivnosti radi, Andrić je pri svršetku svoga djela, kad su se ispremiješali različiti glasovi, travničkim Turcima dao drugo mjesto jer „begovi i čaršijski ljudi ne bi bili ono što su – travnička gospoda – kad bi se iskreno i glasno obradovali ma čemu, pa čak i pobedi turskog oružja. […] Uostalom, čuli su oni u svom dugom životu mnogo telala i mnogo pobeda, pa ipak niko od njih ne pamti da je ijedna nova godina bila bolja od one koja je prošla.“94 Veliku ulogu ima i Andrićeva grafostilistika, primjerice uloga onoga što stavlja u zagrade (iznimno mnogo značenja), ali to je izvan ovoga naslova. ∗∗∗ Tako je Andrić oblikovao svoje „predajno“ u ovome romanu, inače iznimno duboko i smisleno fundiranome, koji je postavio mnoga pitanja i (neke) odgovore. Možda bi se na svršetku mogla primijeniti njegova misao iz njegovih bilježnica, odnosno „Zelene knjige“: „Čim se javi pitanje o smislu, poreklu i cilju, čovek počinje da ‘gubi visinu’ i – pada.“95 Izvori i literatura -Andrić, Ivo, Travnička hronika, Sabrana djela Ive Andrića, knjiga druga, Svjetlost – Sarajevo, Prosveta – Beograd, 1989. -Andrić, Ivo, Sveske, Sabrana djela, XVII, Sarajevo, 1981. -Fortis, Alberto, Viaggio in Dalmazia dell’abate Alberto fortis, Venezia, 1774. (hrvatski prijevod: Put po Dalmaciji, preveo Mate Maras, priredio Josip Bratulić, Globus, Zagreb, 1984.) 92 93 94 95 Tada se „u čaršiji govorilo da i ‘mišja rupa vredi hiljadu dukata’“. Isto, str. 475. Isto, str. 475. Isto, str. 489. I. Andrić, Sveske, sabrana djela, XVII, Sarajevo, 1981., str. 167. srpnja 2012. 101 Stipe Botica TRADITIONAL IN CHRONICLES OF TRAVNIK Summary The author confined the term “traditional” to conceptual category and genre affiliation. Although Andric used both, the paper tried to determine how tradition was a motivating act not only for his work but also for the entire literary opus. The traditional culture was expressed through his characters (the paper mentioned ten of them). Gnomic and paremiological level of the work, in which traditional is very productive, were especially analyzed. Andric’s overview of Bosnian Franciscans’ works and activities was also observed at the traditional level. Key words: Chronicles of Travnik, tradition, customs, habits, gnomes, proverbs, Franciscans 102 HUM 8 UDK 821.163.41/.42(497.6)-31.09 Andrić I. 821.163.4-31.09 Andrić I. Pregledni članak Primljen 2. II. 2012. Elbisa Ustamujić Univerzitet „Džemal Bijedić“ u Mostaru Elbisa.Ustamujic@unmo.ba EGZISTENCIJALNI GRČ FATIME OSMANAGIĆ Sažetak Romanom Na Drini ćuprija Andrić zaključuje i sintetizira genezu legende i legendarnih osoba bosanske prošlosti, od prve priče o epskome junaku Aliji Đerzelezu do baladičnoga udesa mudre i lijepe Fatime Osmanagić. U strukturi romana ženina ljepota postavljena je kao pandan mostu, na jednoj strani čvrsto kameno zdanje kao simbol trajnosti ljepote, a na drugoj strani krhka ljepota žene koja ima svoje vrijeme i trajanje jedino u umjetnosti. Književna je kritika protumačila da se djevojka iz „prkosa“ bacila u Drinu. Međutim „ponos“ je ključan motiv za djevojčinu tragediju koji je razumljiv u patrijarhalnoj kulturi i istančanome senzibilitetu zatvorene muslimanske obitelji i žanru balade. Njezina je tragična krivica što je sama nekim unutarnjim razlogom izazvala sudbinu odbivši mladića za koga će je u oca isprositi i tako se našla u bezizlazju tragične situacije. Egzistencijalni krvavi čvor razriješit će na svatovskome putu skokom s mosta, tako će udajom podržati očevu riječ, ali će ponosna ljepotica održati i svoju riječ. Sudbina na svatovskome putu priziva usmenu baladu. Lijepa djevojka u baladi ne uspijeva prijeći svatovski put jer se na njemu vrši sudbina. Prema baladesknoj matrici neumitnost sudbine prihvaća se bez riječi i bez žaljenja. U samoći, dok promatra zvjezdano nebo, u panteističkome doživljaju sjedinjenja svoga bila s ritmom kozmičkoga prostranstva velikoga svijeta, mirnoga i bešćutnoga za grč u grudima i ljudsku patnju, miri se u točki sjedinjenja života i smrti. Romantiku priče na kraju narušava surova stvarnost, leš utopljenice, bodlerovski završetak ovozemaljske ljepote. Ključne riječi: patrijarhalna kultura, legenda, ljepota, ponos, baladična matrica, intertekstualnost, egzistencijalna drama U prošlosti Bosne žena je, bez obzira kojoj vjeri pripadala, živjela u zatvorenome obiteljskom okružju sa svim ogradama razumljivim u srpnja 2012. 103 Elbisa Ustamujić svijetu muške kulture i epske tradicije. Patrijarhalni poredak i obiteljski odnosi i običaji zakomplicirani su talogom višestoljetnoga preplitanja i miješanja kultura, naroda i religija te doticanja čitavih svjetova, Istoka i Zapada, a sve je to formiralo bosanski identitet. Svi Andrićevi ženski likovi iz miljea bosanske prošlosti koji se pamte po ljepoti poput Anike, ako su se pobunile i prekršile zadane granice običaja ili čaršijskioga reda, uvijek su bile poražene gubitnice. Žena je bila u posebno delikatnome položaju u muslimanskoj sredini u kojoj se živjelo po propisima islamskoga kulturološkog modela. U tradicionalnome životu potpuno zatvorenome stvarao se kult obiteljskih vrijednosti i rodbinskih veza, razvili su se strogi oblici ponašanja, a patrijarhalni je moral podignut na razinu nedodirljivosti etičkih normā. U ženskome svijetu kuće stvarao se ambijent za udoban život, pod utjecajem orijentalnoga hedonizma i mistične poezije njegovala se ljepota i ljubav, a žena se uzdizala do misterija. Tako su se pokoljenjima produbljivali senzibilitet i intenzitet doživljajnosti, stvarali uvjeti za dramu pojedinca, za duboku bol i patnju kakvu poznaje bošnjačka usmena poezija – balade i sevdalinke. Stroga odijeljenost, ženskoga svijeta kuće i muških poslova i odluka u čaršiji, dokida svaku mogućnost komunikacije, a o svim osobnim pitanjima pojedinca odlučuje muški autoritet. Ponos je u tome svijetu postao etički motiviran prvorazredan aksiološki pojam. U baladama je upravo ponos ono preko čega se ne može prijeći po cijenu života, dovoljno je prisjetiti se Hasanaginice. Da bi se razumjela fatalnost ljudskih drama kakve su se odigravale u baladama, mora se poznavati posebnost patrijarhalne kulture koja je u dugome vremenu oblikovala psihologiju, mentalitet i svjetonazor. U epizodi o višegradskoj ljepotici Fatimi Osmanagić u romanu Na Drini ćuprija ponos je ključna riječ za motiv njezine tragedije, što pak nije razumjela starija kritika. Vrsni poznavalac Andrićeva romana Velibor Gligorić izvodi zaključak: „Poneka ljudska tragedija ostavlja iza sebe legendu i priprema njene čari, odigra se na samom mostu. Legenda o lepoj muslimanki Fatimi koja se iz prkosa bacila u Drinu upisana je u romantiku poezije mosta. Motiv tragičan, ljudski romantičan u 104 HUM 8 EGZISTENCIJALNI GRČ FATIME OSMANAGIĆ orijentalnim bojama, realno ispričan vezuje još intimnije most za život kasabe.“1 Međutim u Fatiminu slučaju nema prkosa i ne može ga ni biti jer bi to značilo otpor i pobunu protiv svoga svijeta i svega što ona jest. Fatima svjesno pristaje na žrtvu i kao uzvišeni predstavnik ona se solidarizira i ne dovodi u pitanje ideale patrijarhalnoga poretka s kojima se identificira i prihvaćajući te vrijednosti žrtvuje život. Na jednoj motivsko-strukturalnoj razini priča ima klasičnu strukturu tragedije, a Fatima posjeduje sve odlike uzvišenosti tragične osobe. Andrić je priču izveo realističkom motivacijom. Osmanagići su „lep soj ljudi, osetljivih i ponosnih na svoje poreklo“2. Njihova je „najveća kuća što se beli u strani sa četrnaest džamli pendžera“. Avdaga je „često plahovit i ličan u svojim sudovima“, ponosan otac pet poženjenih sinova i jedinice kćeri koja je „neobično lepa, u svemu na oca“, posebno „bistrinom i rečitošću“. Usporedbom s ocem pored sve svoje ženstvenosti ona dobiva na kompleksnosti karaktera osobinama koje i nisu svojstvene ženi u patrijarhalnoj kulturi kao što je odlučnost u djelovanju. Andrić u vezi s Fatiminom pojavom uopćava: „To su ta izuzetna bića koje priroda izdvoji i uzdigne do opasnih visina.“ Tako je otvoren put u legendu pa djevojka „uđe u priču i pesmu svojom lepotom, vrednoćom i gospodstvom“, a pjevalo se: Mudra li si, lepa li si, Lepa Fato Avdagina. Njezina je tragična krivica u tome što je izazvala sudbinu „smelo i nesmotreno“ odbijanjem mladića za koga će je u oca isprositi bez njezina znanja. Na izazov mladoga Hamzića: „Dabogda te Mustajbeg iz Nezuka nevestom zvao!“ izrekla je sudbonosno „ne“ duhovitom primjedbom: „Hoće, kad Velji Lug u Nezuke sađe!“ I to je još popratila „kikotom i jednim ponosnim pokretom tela“. Ona dobro zna da patrijarhalni red ne smije biti narušen, između njezina „ne“ i očeva „da“, glede njezine udaje, 1 2 Kritičari o Andriću, Svjetlost, Sarajevo, 1981., str. 183. Svi navodi su iz djela Ivo Andrić, Na Drini ćuprija, Dereta, Beograd, 2004., od 124. do 138. stranice. srpnja 2012. 105 Elbisa Ustamujić nema nagodbe a da ne bude povrijeđen njezin ili očev ponos. Tražeći rješenje, proživljava svu strahotu smrti i užas života u sramoti. Potpuno svjesna surovosti sudbonosne istine, odluku donosi u mukloj samoći, sama sa svojom mukom u „praznom prostoru“ egzistencijalne drame. Fatima, kako i priliči iznimnoj i uzvišenoj osobi, krvavi čvor egzistencije razriješit će na svatovskome putu skokom s mosta. Lijepa i mudra djevojka udajom je podržala očevo „da“, ali je poslije udaje skokom s mosta potvrdila i svoje „ne“. Tu se uključuje još jedan strukturalni sloj, intertekstualna veza s usmenom baladom. U shvaćanju usmene tradicije ljepota je najveći dar i natprirodna pojava, ali prema baladesknoj matrici lijepa djevojka ne uspijeva prijeći svatovski put jer se na njemu vrši sudbina. U baladi Ženidba Milić barjaktara djevojka na svatovskome putu strada fatalnom presudom ljepoti nekih iracionalnih sila ili jednostavno od uroka, tako ljepota, kratkovječna i prolazna, nema budućnost. Podudarnost je i u prihvaćanju neminovnosti sudbine bez otpora i bez žaljenja. Ali niko ne može doznati onaj grč duše i bol srca, o čijem se intenzitetu samo može slutiti, kad to srce prepukne. Zanimljivo je da se Fatima više nego riječima „očituje tijelom“ kako bi se izrazila feministička kritika. Kada je od oca doznala za udaju, umjesto riječi sve je reklo njezino tijelo: „Jedan pogled pun bolnog iznenađenja i onaj prkosni i samo njoj urođeni pokret celog tela, a zatim nemo i gluvo pokoravanje očevoj volji, kako je svuda i oduvijek kod nas bilo i biva.“ Djevojka će se još jednom očitovati tijelom u sceni prepuštanja čarima noćnoga pejzaža, kada se pred njom „otvorio svet, bogat pun svetlosti i radosnih promena, nepregledan“. Njezino tijelo, nabreklo puninom života u panteističkome doživljaju sjedinjenja svoga bila s bilom kozmičkoga prostranstva zemlje i zvjezdanoga neba, izjednačuje se sa širinom njezine duše i tim istim impulsom u dubini ženskoga bića. Dojke, „bujne i teške a prave“, što su disale zajedno sa „svetlim nebom i noćnim prostranstvom“, kada se do svijesti probije užas teške odluke, te dojke sada „krutnu u lakom grču“. Sama sa sobom, pred velikim svijetom mirnim i bešćutnim za ljudsku patnju, miri se u točki sjedinjenja života i smrti. Epilog je surova stvarnost u obliku leša utopljenice, bodlerovski kraj (Strvina) i izvjesnost sudbine ovozemaljske ljepote: „Ostala je samo 106 HUM 8 EGZISTENCIJALNI GRČ FATIME OSMANAGIĆ pjesma o djevojci koja ljepotom i mudrošću sja iznad svega kao da je neprolazna.“ U strukturi romana ljepota žene postavljena je kao pandan mostu, ali s nešto različitim smislom, na jednoj strani čvrsto kameno zdanje, simbol trajnosti ljepote, a na drugoj strani uhvaćeni trenutak ljepote koja ima svoje vrijeme i trajanje jedino u umjetnosti. Na početku pripovjedačkoga opusa otvorenu temu legende i legendarnih likova iz bosanske prošlosti, od prve priče o epskome junaku Đerzelezu do romana Na Drini ćuprija, Andrić zaključuje i sintetizira genezu legende u tragičnome udesu iznimne osobe, ljepotice Fatime Osmanagić. Ljepotom i psihologijom ženske ljepote Andrić će se i dalje baviti u pričama iz suvremenosti u kojima žene realno imaju priliku da u javnome prostoru realiziraju živote, sve do opsesivne, imaginarne i fluidne ljepote i njezinih časovitih prozrenja značenja i inspiracije u ispovjednome tekstu Jelena žena koje nema. Izvori i literatura - Ivo Andrić, Na Drini ćuprija, Dereta, Beograd, 2004 - Kritičari o Andriću, Svjetlost, Sarajevo, 1981. srpnja 2012. 107 Elbisa Ustamujić EXISTENTIAL ANGST OF FATIMA OSMANAGIC Summary Andric’s novel The Bridge on the Drina gives concluding remarks and it synthesizes the genesis of the legend and legendary figures of Bosnian past, from its first story of the epic hero Alija Djerzelez to a balladesque fate of wise and beautiful Fatima Osmanagic. Structurally, a beauty of a woman is set as the counterpart of the bridge; on one hand, it is a solid stone edifice that is a symbol of permanent beauty, on the other hand, it is a fragile beauty of a woman, which has its time and duration only in art. Literary criticism interprets that a girl in her defiance throws herself into the river. However, the “pride is a key motive for the girl’s tragedy, which is understandable in the patriarchal culture and aesthetic sensibility of the closed Muslim family and the ballad genre. Her tragic guilt is in that she has some inner reason to tempt fate by rejecting a young man to whom she will be given as a bride with her father’s approval and thus found herself in a stalemate of a tragic situation. She will resolve the existential bloody knot by jumping off the bridge on her wedding way after the ceremony and, therefore, she will redeem her father’s promise, but proud beauty will also keep her own word. Fate on a wedding way evokes a ballad in which a beautiful girl cannot go through her whole wedding day because her destiny will be fulfilled on that day. According to a balladesque matrix, inevitability of fate has to be accepted without a word or regret. In solitude, while watching the starry sky, in pantheistic experience of union of its own pulse and the rhythm of cosmic space of big world, peaceful and callous for chest pain and human suffering, becomes peaceful at the point of union of life and death. At the end, the romance of the story undermines the harsh reality, corpse of a drowned woman, Baudelairian end of earthly beauty. Key words: patriarchal culture, legend, beauty, pride, ballad matrix, intertextuality, existential drama 108 HUM 8 UDK 821.163.41/.42(497.6)-32.09 Andrić I. 821.163.4-32.09 Andrić I. Pregledni članak Primljen 31. I. 2012. Branka Brlenić-Vujić ♦ Tamara Damjanović Filozofski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku bbrlenic@ffos.hr RAZLOMLJENI IDENTITETI U ANDRIĆEVIM PRIPOVIJETKAMA Čovek je tragično biće kratka veka. Ako mu i pođe za rukom da se probije kroz sve prepreke, savlada sve patnje i nedaće i ostvari svoje težnje – neizbežno ga čeka udarac o tako blizu granice ličnoga života. (Ivo Andrić, Znakovi pored puta) Sažetak U naslovljenoj temi autorice istražuju pitanje identiteta u Andrićevim paradigmatskim pripovijetkama. Razlomljenost identiteta očituje se u odnosu prema drugomu u potrazi za cjelovitosti. Ujedno se nastoji osvijetliti uloga fluidnih identiteta koji, poput mostova, povezuju udaljene obale. Ključne riječi: razlomljeni identitet, pripovijetka, lik, fluidnost, kolektiv Za Ivu je Andrića povijest zapamćena prošlost. Bez prošlosti nema sjećanja koje je – za pisca – osobni izbor iz selektivne i stilizirane prošlosti unutar koje je priča nadopuna povijesti kao (pri)povijest u poveznici fikcionalnoga i historiografijskoga diskursa. Bezličnom protjecanju vremena Andrić će suprotstaviti trenutke zrcalnoga prepoznavanja unutar isprepletenih sudbina u kontekstu pamćenja i odupiranja zaboravu u reverzibilnome slijedu zbivanja koje se ispisuje kao cikličko ponavljanje. O zbivanjima doznajemo preko vremena ispričanoga i vremena samoga srpnja 2012. 109 Branka Brlenić-Vujić ♦ Tamara Damjanović pričanja. Vrijeme naslovljene priče Anikina vremena dobiva realni vremenski odsjek u kojem kao slušatelji (čitatelji) slijedimo glasove onih čije pripovijedanje pratimo kao slijed zbivanja u kojemu su utkane dvije usporedne naracije. Prva se javlja kao prostorni, a time i vremenski odsjek. To je priča vezana za pop-Vujadina. Druga je vezana za vrijeme već ispričanoga, koje se javlja kao historiografijska metafikcija zapisa „čuvenog mutevelije Mula Mehmeda“ koju prenosi slušateljima mula Ibrahim iskazom raskriljujući priču: „Eto kako je bilo.“ Između ovih dvaju realnih vremenskih odsjeka odvija se prošlo kao vrijeme ispričanoga i kao prezent samoga pripovijedanja. Fabularno vrijeme tvore osobe. U tome obliku vrijeme je vanjsko u prepričanim pričama u kojima fragmentarni identiteti sa svojim sudbinama kako se pojavljuju, tako i iščezavaju u tome svijetu. U fragmentarnome prostoru unutarnjega intimnog vremena postupci likova postaju slijed dvosmislenoga krajolika pojedinačnih i rascijepljenih identiteta koji se ne mogu ostvariti u odnosu s Drugim. Nepronalazak sebe u Drugome kao unutarnja stvarnost prostire se u vanjskome tijeku vremena kroz pojedinačna zbivanja. Likovi se razotkrivaju u međusobnim odnosima, što znači da imaju jednu unutarnju istinu u mjeri iz koje slijedi pounutrenje prethodno razlomljenoga identiteta i jednu vanjsku istinu u kojoj traje priča unutar cjelokupnoga pripovijedanja. Historiografijska metafikcija započinje pričom o pop-Vujadinu kao vanjski okvir Andrićeve pripovijetke u obliku ekspozicije iza koje se nižu fragmenti ispričanih priča u kojima je obuhvaćen cijeli životni krug njezinih likova. Šezdesetih godina prošloga stoleća prodirala je i u najudaljenije krajeve ove zemlje neodređena ali jaka želja za znanjem i boljim životom koji znanje i prosvećenost donose sobom. Ni Romanija ni Drina nisu mogle sprečiti da ta želja ne prodre i u Dobrun i ne ozari i popa Kostu Porubovića. A pop Kosta, čovek već u godinama, bacio je pogled na svog sina jedinca Vujadina, bledog i bojažljivog dečaka. Odlučio je po svaku cenu da ga dâ na škole. […] Pred samu austrijsku okupaciju zadesi popa Vujadina nesreća: umrla mu je popadija pri porođaju drugog deteta. Otada još se više otuđi od sveta. […] Tako je njegova odvratnost prema ljudima rasla, taložila se u njemu i, kao skrivena gorčina, trovala ga nerazumlji- 110 HUM 8 RAZLOMLJENI IDENTITETI U ANDRIĆEVIM PRIPOVIJETKAMA vom i nesvesnom, ali stvarnom mržnjom čiji se krug sve više širio. To je bio tajni život popa Vujadina. Mrzeo je sama sebe i svoje muke, muke samačkog života udovca popa. Jer, bilo je dana, kad je, onako ozbiljan i prosed, po čitav sat stajao sakriven u senci pored prozora i vrebao da vidi seoske žene kako prolaze na reku da ispiraju rublje. A kad bi ih dočekao i video kako zamiču za vrbak, okretao bi se s gnušanjem u neprovetrenu polupraznu sobu i nazivao ih glasno najpogrdnijim rečima. Nerazumljiva mržnja bi u njemu tada porasla do grla, nestajalo bi mu reči i daha. Pljuvao je oko sebe glasno, ne nalazeći drugog oduška ni izlaza. Ali kad bi došao sebi, i uhvatio sam sebe u poslednjem besnom pokretu, i razabrao u tišini ustajala vazduha svoje poslednje psovke, on bi se ledio od straha i, sa jezom uz kičmu i lobanju, prošla bi ga svega misao: evo on sebe gleda kako ludi i gubi se.1 Pop-Vujadin kao razlomljen i rascijepljen subjekt izgubio je neposredan i prirodan položaj prema društvu i sredini u kojoj se nalazi, o čemu svjedoči i umetnuto sjećanje na pop-Jakšu, zvanoga Đakon: – Tup je i izgubljen – žalili su se seljaci, i sećali se odmah pop-Vujadinovog oca, pokojnog pop-Koste, čoveka gojazna, vesela, a pametna i rečita, koji je živeo lepo i s narodom i s Turcima, i s malim i s velikim, čija je sahrana bila opšta žalost. Stariji ljudi su pamtili i Vujadinova deda, popJakšu, zvanog Đakon. I to je bio sasvim drukčiji čovek. U mladosti je bio hajduk, i nije to krio. […] To je bio starac sa bujnom kosom i velikom bradom koja je rasla u strane, i do pred smrt nije pobelela nego ostala riđa i nepokorna. Plahovit, nasilan i oštar, on je imao i među pastvom i među Turcima iskrenih prijatelja i velikih neprijatelja. Voleo je piće i nije mu bilo mrsko žensko sve do pod starost. Ali pored svega toga, bio je mnogo voljen i uvažen.2 Andrić na taj način uspostavlja reverzibilni slijed zbivanja unutarnjega traumatičnog pop-Vujadinova krajolika koji potiskuje svoje traumatsko iskustvo. Pop-Jakša, zvani Đakon, lice je Drugoga koje se očituje kao neželjeni svjedok njegova stanja. Međutim konfliktnu vrijednost popVujadinova identiteta pisac će uspostaviti kroz historiografijski diskurs ovjere koja ujedno treba biti vjerodostojnost objavljivačke funkcije, ali 1 2 Ivo Andrić, Pripovijetke, Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, knjiga 21, Matica hrvatska u Sarajevu, FMC Svjetlo riječi d. o. o., Sarajevo, 2007., str. 309. Isto, str. 310. srpnja 2012. 111 Branka Brlenić-Vujić ♦ Tamara Damjanović kao povijesna fikcija radi oblikovanja priče i pripovijedanja podastire samo iluziju provjerljivosti. Literarna je fikcija nadopuna relativnosti povijesne istine u kojoj je pripovjedni tekst određen svojim odnosom prema zbiljskomu predlošku u kojemu i pop-Vujadinovo vanjsko okružje predstavlja alteritet koji odbija prihvatiti Drugoga, pop-Vujadina. Rascijepljeni subjekt potiskuje svoje traumatsko iskustvo – koje je i psihološko – i vodi pop-Vujadina u ludilo, što je posljedica niza razlikovnih očitovanja u kojima ga fikcija nije mogla osloboditi od pogubnih obmana stvarnosti. Unutar bezimene kronologije prolaznosti i zaborava Ivo će Andrić u (pri)povijestima pojedinaca podastrijeti u historiografijskoj metafikciji pročitanoga zapisa Mule Mehmeda zrcalnu sliku kanoniziranih Anikinih vremena i isprepletenih sudbina. U nizu mikrocjelina ulančanih u pripovjedni diskurs unutar kompozicijskoga paralelizma Ivo će Andrić utkati reverzibilnu (pri)povijest o Tijani i Kosti, zvanome Grk, navještavajući buduću sudbinu Anike – U vezi s Anikom prepričavala se mnogo puta „Tijanina uzbuna“, koju niko ne pamti, ali je znaju po pričanjima starijih. Pre dobrih sedamdeset godina bila se pročula zbog svoje lepote neka Tijana, čobanska kći. Bacila je obraz pod noge i zapalila kasabu. Među prvima koji su se vrzli oko Tijane, bio je neki Kosta, zvani Grk, bogat mladić bez oca i majke. […] Saznalo se da je otišao u manastir u Banju, da se zakaluđerio, i da tamo […] Ubica se izgubio u šumi. […] Ali su ga našli treći dan gde se sam preklao, na Tijaninoj humci.3 – koja će u ulozi umetnute epizode prožeti cjelokupni dvosmisleni krajolik razlomljenoga i rascijepljenoga Anikina identiteta u odnosu spram pojedinca. Anikin razlomljeni identitet uzrok je rascjepa unutar ostalih likova, ali u kojih – kao i u Anike – razlomljenost i rascjep opstoje u njihovoj nutrini ne samo kao uzrok nego i kao posljedica nemogućnosti pronalaska sebe u Drugome. Mihailo, zvani Stranac, povezan je s ispresijecanim i isprepletenim sudbinama likova unutar „ustajale kasabe“ koju oživljuju „sećanja na druge nesreće i druga vremena odavno zaboravljena“ i događaje kao 3 112 Isto, str. 334. – 335. HUM 8 RAZLOMLJENI IDENTITETI U ANDRIĆEVIM PRIPOVIJETKAMA (pri)povijesti razotkrivenoga vremena u prostoru osobne sudbine. Subjektivna transpozicija objektivnoga svijeta pojavljuje se u Mihaila te prethodno u pop-Vujadina u različitim odnosima racionalnoga i iracionalnoga. U raspuklini Mihailova vremena razotkriva se zrcalna slika ispričana kao kompozicijski paralelizam: Mihailo je patio mnogo od želje za ženom, ali ga je bilo stid da se na toj stvari sukobi i raziđe s bratom.4 koji je očit prethodno u pop-Vujadina, u odnosu prema onomu što mu nedostaje unutar razlomljenoga identiteta: Mrzeo je sama sebe i svoje muke, muke samačkog života udovca popa. […] sakriven u senci pored prozora i vrebao da vidi seoske žene […] Takvi nastupi kidali su i udvajali njegovu ličnost u tolikoj meri da mu je sve teže bivalo da živi i radi kao čovek i sveštenik.5 i gotovo identičan u Mihaila, „puškarskog sina i nesuđenog popa“: Niko nije mogao ni zamisliti šta krije gazda-Nikolin ortak iza svoje spoljašnosti mirna i radišna čoveka.6 Mihailove bolne krhotine sjećanja koje se pretapaju u tjeskobne snove o Krstinici, ubojstvu njezina muža kojemu je aktivno nazočio, unutarnji su doživljaji traumatična stanja koje ga tjera da „beži ne samo od sebe samog“ nego i u odnosu spram Drugoga – Anike Jer, zanesen i srećan zbog Anike, on je u isto vreme strepeo od Krstinice u sebi. Po neodoljivom nagonu, on je vrebao devojčine osmejke i pokrete, merio, posle u samoći, njene reči; i u svemu tome tražio sličnost sa Krstinicom, i u isto vreme strahovao da je zaista ne pronađe. […] Ne seća se više pravo kad je počeo da meša i izjednačuje Aniku sa Krstinicom; u njemu, one su odavno, oduvek čini mu se, jedno lice.7 4 5 6 7 Isto, str. 323. Isto, str. 311. Isto, str. 322. Isto, str. 328. – 352. srpnja 2012. 113 Branka Brlenić-Vujić ♦ Tamara Damjanović Umrežene i ulančane fragmentarne ispričane priče o pojedincima preko odnosa s Drugim u igri privlačenja i odbijanja u pronalasku ili nepronalasku sebe u Drugome vode prema pounutrenju rascjepa kao svjedočenje. Lice Drugoga (to je za Mihaila Anika) očituje se kao neželjeni svjedok njegova sjećanja: Mihailo – Krstinica sa slikom ubojstva – Anika. Odbijajući prihvatiti Drugoga, Aniku, kao sastavni dio svoga ja, Mihailo će otvoriti ne samo vlastiti dvosmisleni krajolik identiteta nego će prouzročiti kao odbijanje Anikin razlomljeni identitet koji uspostavlja kompleksne vrijednosti. U raspuklini vremena u prostoru kronike preplet sudbina ispisuje se kroz psihološka stanja likova koji uvjetuju slijed zbivanja iz jednoga fragmenta u drugi kao unutarnji doživljaj vlastita svijeta u kojima se situacije ponavljaju, preklapaju i razotkrivaju u metafori vremena kao cikličkoga konstrukta – početak je kraj, a kraj je početak. Andrićeva reaktualizacija arhetipskih događaja unutar kružnoga ponavljanja obnavlja mentalne slike subjektivna vlastita vremena. Potraga je za čistoćom identiteta prodirući u zastrte predjele svake pojedinačne osobe koje razotkrivaju svoje istinske identitete preko odnosa s Drugim u fragmentarnome i razlomljenome unutarnjem doživljaju. U isto vrijeme Andrić unutar svoje pripovijetke gradi svojevrsne kulturne mostove čije potporne stupove nose fluidni identiteti koji funkcioniraju kao krhki likovi pripajanja na rubnim prostorima koji premošćuju obale s otvorenom mogućnosti unutarnjega hoda prema njemu. Razlomljeni identiteti ženskih likova u Andrićevim pripovijetkama formiraju se fragmentarno u odnosu između individualnoga i kolektivnoga djelovanja. Razlomljenost pojedinačne ženske identitetne slike, koja se neprestano pokušava graditi i ujedno se sama u sebi neprestano urušava, rezultat je međudjelovanja samostalnih i društvenih očekivanja. Pojedinac se ogleda u paradigmatskome primjeru osobnosti koji je ponudila društvena sredina, najčešće ruralna kasaba, i traži sebe unutar takvih, unaprijed mu zadanih okvira po kojima se treba formirati. Kasaba, kao geografski malo i fizičkom (riječnom, brdskom) barijerom omeđeno mjesto, uspostavlja se i kao slika mentaliteta u kojem vrijeme stoji: donosi dosadnu, rutiniranu svakodnevicu koja svojom neizrečenom 114 HUM 8 RAZLOMLJENI IDENTITETI U ANDRIĆEVIM PRIPOVIJETKAMA zaparom guši svakoga pojedinca koji nije spreman samim sobom pridonijeti toj globalnoj slici čovjeka sastavljenoj od niza sebi sličnih, ali ne sebi nego društvu svrhovitih individuuma. Riječ je tu o odnosu spram Drugoga – jačega, brojnijeg, nadmoćnijeg nadidentiteta koji je u svojoj strukturi jednoobrazan, implicitno sastavljen od žena čija se društvena uloga definira preko uloga što ih vrše: ponajprije ona, žena, mora biti slijepo poslušna supruga, potom majka i pobožna vjernica. Sve što izlazi iz takvih okvira automatski nije dobrodošlo i unosi nemir i razdor. Iako to Andrić ne opisuje izravno, dobiva se dojam kao da sve žene koje pristaju na takav život (zbog linije manjega otpora, nezainteresiranosti za nešto drugo, drukčije ili bolje ili zbog nedovoljne hrabrosti da svoj život samostalno promijene) stvaraju averziju prema bilo čemu što se u takav život ne uklapa. Istom tada svi ti bezlični, isti, tipski, između redova drukčijih sudbina ispričani ženski identiteti postaju vidljivi – kada se udruže u skupinu. Ona pak, usprkos većemu broju svojih pripadnica, nosi svega jedno lice, odnosno jedan pozadinski identitet isti za svaku od njih. Takav kolektiv „čuva svoje“ i boji se svake nove intervencije u, u pravilu učmaloj, sredini. Neovisno o tome postoji li uopće mogućnost da se ugrozi ono što je njihovo – ženski se kolektiv formira kako bi se suprotstavio kao (iako samo brojčano) jači i kako bi se što prije riješio nepoželjnoga ženskog individuuma. Ako žena na bilo koji način odstupa, nepoželjna je u svojoj okolini i upravo na tome sukobu između stvarnosnoga kalupa i osobnih htijenja razvija se razlomljenost identiteta. Ona pokušava držati ravnotežu između svojih potencijala i želja kojima se ne uklapa u predestiniranu sliku o sebi samoj, ali unaprijed osuđujuća okolina odbacuje ju i stoga joj je sudbina neminovno nesretna. Primjere za takve identitete nalazimo u nizu Andrićevih pripovijedaka. Andrićevi kolektivni ženski identiteti tako potvrđuju da su „žene ženi vuk“, i to u dvjema situacijama. U jednome slučaju kolektiv se formira po načelu sličnosti i zatvorenosti radi izolacije i neprihvaćanja pojedinca. Takav kolektiv pokazuje da u njemu za nove pripadnice nema mjesta − ne zato što ga nema, nego zato što ga ne žele napraviti. Tako u pripovijetki Mara milosnica čitamo: srpnja 2012. 115 Branka Brlenić-Vujić ♦ Tamara Damjanović Stale su da se izmjenjuju ceremonije i učtivosti, sve brzo i usiljeno, kao kad se u bogatašku kuću dovodi sirota dunđerska kćerka. Nakon četiri nedjelje ona je vjenčana na ranoj misi i prevedena u Pamukovića kuću. Dočekale su je jetrve i zaove sa onom okrutnom, hladnom ljubaznošću koju ima bogat svijet.8 I u istoj pripovijetki nešto kasnije: Vidila je da čine krivo svakom, da ne priznaju nikom ništa, da ne vole nikog, da ih mrzi cio svijet, iako im dolaze sva gospoda i fratri. I između sebe se biju, ali ‘gluhim barutom’, a nevjeste i jetrve se potkradaju, panjkaju, i svađaju, noću, dugo i šapatom.9 Iako ni kolektiv sam nije izgrađen na dobrim, odnosno pozitivnim temeljima, cilj mu je dakle izolacija pojedinca: i one koje se kao pripadnice jedne grupe zapravo ne vole ili bar ne poštuju, „namirišu“ različitost i udružuju se po sličnostima svojih mana kako bi ga, odnosno nju, odbacili. Kolektiv je sam po sebi zagađen, prezasićen istim likovima koji se međusobno ne podnose, ali zajedno uživaju u pakosti koju mogu projicirati na nekoga tko je nov u njihovu krugu – jer ako se iz nekih obiteljskih ili društvenih veza već nužno moraju trpjeti, to ne znači da će jednako postupati prema onoj osobi koja svojim identitetom nije u tome okviru. Slično čitamo u istoj pripovijetki: Kad se pomolila na crkvena vrata, sve se glave okrenuše prema njoj. Stare i mlade žene, ispod crnih ili šarenih marama, premjeriše je od glave do pete, pa onda još dublje oboriše glave u molitvu. Zasuše je mržnja i prezir sa svih strana; toliko da se ukoči i zastade u po crkve. Niko nije htio da se skloni i da joj načini mjesta.10 U navedenome primjeru riječ je o situaciji u kojoj lik Mare dolazi u kršćansku crkvu na misu, no nazočne ju žene osuđuju – otac ju je dao Turčinu i to se iz njihove vizure doživljava kao izdaja kršćanske vjere; ona je odmetnica, „turska milosnica“, iako sama nije mogla utjecati na 8 Isto, str. 267. 9 Isto, str. 268. 10 Isto, str. 242. – 243. 116 HUM 8 RAZLOMLJENI IDENTITETI U ANDRIĆEVIM PRIPOVIJETKAMA očevu odluku. Takav je kolektiv nemilosrdan i njihove predrasude odlaze u apsurdnu mržnju kojom se, kao u ratnome kontekstu, jasno razgraničuje tko je to „mi“, a tko to „oni“. Takva crno-bijela perspektiva u kojoj se izdvajaju pojedinci pokazuje da je ženski kolektivni identitet bez milosti, rigidan i nakraju nečovječan. Njihovim životima vladaju paradigmatske norme po kojima su naučile živjeti i izvan tih granica nemaju razumijevanja ni za eventualne samostalne želje, htijenja i potrebe, a kamoli tuđe. Pojedincu koji „strši“ okreću se kolektivna leđa kako bi ga se ponizilo, posramilo, postidjelo, kako bi mu se stvorio osjećaj nepoželjnosti te kako bi ga se tako implicitno natjeralo da se sam ukloni iz okruženja koje mu nije namijenjeno. Drugo je načelo formiranja ženskoga kolektiva napadačko-defanzivni. Javlja se u pripovijetkama kojima je u žarištu fatalan ženski lik zbog kojega se svi muškarci doslovno zalude i pomahnitaju. Tako u Anikinim vremenima čitamo: Samo su žene bile složno i ogorčeno protiv napasti s Mejdana i borile se uporno, bezobzirno, ženski, bez mnogo smisla i razmišljanja. Ali i to nije uvek bilo lako ni bez opasnosti. […] Zimus, na jednoj daći, kad su se žene u jedan glas žalile na Aniku i na svoje ljude i sinove, stara Ristićka, ispivši čašu za pokojnikovu dušu, rekla je glasno i prkosno: Bogami, ne dajte. Evo i ja imam sina, ali dok sam ja živa, on neće prekoračiti prag onoj rospiji.11 Slično čitamo i u Ćorkanu i Švabici: Ona je uzburkala varoš, ispunila kuće šapatom i plačem, i muška srca velikim željama i zanosima. U svijesti žena i odraslih kćeri ona je stalno živila (i u snovima) kao bezlično, ljigavo i nedokučljivo zlo. […] A o Gospojini se digle žene u Čajniče Bogorodici kao nijedne godine. I Turkinje im dodaju pokoju paru za zejtin ili svijeće, samo ne bi li pomoglo da se skine urok i napast sa kasabe.12 U Andrićevim pripovijetkama muškarac redovito drži život žene pod kontrolom, no u ovakvim primjerima kolektivni ženski identitet „uzima 11 Isto, str. 332. – 333. 12 Isto, str. 208. – 209. srpnja 2012. 117 Branka Brlenić-Vujić ♦ Tamara Damjanović stvar u svoje ruke“ i svako neravnovjesje vraća u dotadanji životni tijek, kao da se u međuvremenu ništa nije ni dogodilo. Godine ženskih likova u Andrićevim se pripovijetkama rijetko eksplicitno naznačuju, no uvijek možemo znati o kojoj je otprilike dobnoj skupini riječ. Najčešće portretira mlade žene, iako pronalazimo primjere svih dobnih skupina: djevojčice, djevojke, žene u srednjim godinama i starije žene. Svaka od tih žena, sukladno svojim godinama, ima već u nekoj mjeri unaprijed određen identitet koji će se neminovno formirati kao razlomljen, odnosno kao potencijalno cjelovit, ali putem razbijen poput zrcala. Andrić je skloniji opisu mlađih žena jer se u mladosti one razvijaju, istom započinju život, istom se susreću sa svijetom oko sebe, dok su starije žene već životom definirane, određene, ukalupljene: njihovi životi stagniraju, a mladima se kreću. Tako u Mari milosnici nailazimo na opis starice i djevojčice: Otkako su joj prošle zime pomrli sin i snaha, oboje u dva mjeseca, baba Anuša je uzela djecu k sebi. I prije je volila da pije, ali otkad joj je umro taj jedini sin, propila se posve. Ne može od siromaštva da nabavi rakije koliko joj treba, nego kupuje špirit kod Jevrejina pa sama prži šećer i pravi od toga neko piće koje zove ‘sagrdan’. Ne jede gotovo ništa, nego povazdan hoda po kući, podbula i uvezane glave. A djecu zapustila, pa samo što spavaju kod kuće, a inače se povazdan skitaju po mahali. Naročito djevojčica, rano razvijena, pjegava u licu i s nečim iskusnim i drskim u očima.13 Žena je, ako je dijete ili djevojka, neprestano metom brojnih nedaća koje ju mogu snaći u okružju u kojem se razvija, a te opasnosti najčešće dolaze iz svijeta suprotnoga spola (ali i iz istoga, kao što je već viđeno na primjeru kolektivnoga ženskog identiteta). Ako je riječ o djevojčici, njezine joj godine preduvjetuju identitet: riječ je o krhkome, nježnom i nezaštićenom biću. A kad god se takav ženski lik u Andrića javi, nemoguće je da takav ranjivi identitet na neki način ne bude nesretno presječen. Takav je tip ženskoga identiteta vrlo karakterističan za Andrićeve pripovijetke, a možemo ga smatrati varijantom femme fragile koju opisuje Dragan Buzov: 13 Isto, str. 256. – 257. 118 HUM 8 RAZLOMLJENI IDENTITETI U ANDRIĆEVIM PRIPOVIJETKAMA Vitkost tijela, milina blijedog lica, tjeskoba, tuga, čednost, dražest, stidljivost govora, usporedba s anđelom, skromnost, povučenost u samu sebe, sjeta, srdačnost, bezazlenost pogleda, bjelina ruku i vrata te jednostavnih haljina, bujna kosa, rajski osmijeh, osobine su koje bez iznimke prate ove ženske likove.14 Lik femme fragile u svjetskoj je književnosti tip lika koji uvijek i obavezno ima krhku fizionomiju i osobnost, a zbog nekoga razloga (ponajčešće zbog boležljivosti) umire mlad. U Andrićevu pripovijedanju ponešto je širi taj obzor u kojem se takva žena definira kao žrtva: s jedne strane svojim osobnim psihofizičkim sklopom, a s druge okolinom koja ju kao takva potvrđuje. Tako lik djevojčice u navedenoj pripovijetki postaje žrtvom silovanja i još u djetinjstvu postaje obilježena nesrećom. Žensku ranjivost u tome smislu pojašnjava Laura Kipnis: ...uglavnom se silovanje doživljavalo kao taktika za postizanje prevlasti koja se primjenjivala na žene kao sloj, kojom se ženska populacija držala u podčinjenosti. [...] Muškarci siluju jer su za to anatomski opremljeni: jednom kada su otkrili da mogu silovati, sretno su s tim nastavili i još nisu odustali. [...] Žene nisu samo prirodno predodređene da budu silovane; mi, nažalost, nemamo ni sličnu opremu kojom bismo mogle uzvratiti; muškarci stoga mogu zlorabiti ženski strah za ostvarivanje političkih i društvenih prednosti.15 Takvi su identiteti svojom nježnijom strukturom predispozicionirani da budu žrtvama, a najgora je činjenica što u Andrićevim pripovijetkama uvijek postoji netko tko će tu ranjivost iskoristiti zbog najjednostavnijega razloga: zato što – može. Taj je netko jači, ili se bar kao takav postavlja, on ponižava drugoga da bi uzvisio sebe, dok tomu identitetu ne preostaje ništa drugo nego se slijepo pokoravati događajima koji ga vode, a na koje sam nikako ne može utjecati. Slično se događa s ranjivim identitetima koji se razvijaju u djevojačkoj dobi. To se vidi na primjeru lika Mare milosnice. Riječ je o identitetu koji je formiran tuđim djelovanjem u paničnome strahu od svega što bi 14 Dragan Buzov, „Progonjena nevinost i femme fragile“, Republika, 5-6, 1996., str. 100. 15 Laura Kipnis, Nevolje s rodom: Feminizam i subverzija identiteta, Ženska infoteka, Zagreb, 2000., str. 99. srpnja 2012. 119 Branka Brlenić-Vujić ♦ Tamara Damjanović ga istom moglo snaći: otac ju daje Turčinu nakon čega ju on ostavlja da bi bila prepuštena osudi kršćanske sredine te završava kao pomoćnica u kući bogate obitelji Pamuković, u kojoj trpi brojne poruge i maltretiranja te u konačnici doživljava mentalni slom i umire mlada: Za nekoliko nedjelja, od djevojke koja je spajala u sebi čar djeteta i ljepotu žene ne ostade do jedna nesrećnica izgubljena pogleda, odjevena u dronjke, za kojom bi djeca trčala po sokacima samo da su je Pamukovići puštali na ulicu.16 Andrića su fascinirale mogućnosti ženske osobe na pragu mladenačkoga sazrijevanja: ne ono što jesu, već ono što bi mogle postati. Opcija koje bi mogle voditi sreći bezbroj je, no nijedna u konačnici praktično ne omogućuje iole sretnu egzistenciju: one čeznu za ljubavi i sigurnosti, ali ju nikad ne će dosegnuti. Takve su žene uvijek pune blagosti, životne snage koja istom treba izaći na vidjelo, ali do toga ne dolazi jer izlaza su dva: ili će se pokoriti „starijim“, „iskusnijim“ ženama koje će ih naučiti „životnoj mudrosti“, a zapravo ju pretvoriti u ništa drugo od njih samih (u nesretnu, ogorčenu i slijepo poslušnu ženu koja ne će ni vidjeti ni čuti ni samu sebe ni ništa izvan onoga što je u njihovoj sredini propisano) ili će ići protiv te struje i tako završiti kao žrtveno janje na čijim će se ionako krhkim leđima na najgori mogući način – u ludilu i/ili smrti − prelomiti sve ono u što se mogla pretvoriti, a što joj nije bilo dopušteno da bude. S obzirom na fokusiranje upravo takvih ženskih likova, Andrić u svojim pripovijetkama zauzima implicitan zaštitnički stav prema njima i osuđujući prema onima koji ih takvima čine – jer Andrićevi se ženski identiteti u ovakvim slučajevima ne kreiraju sami. Oni su poput ploče na koju su sami upisali tek nekoliko vlastitih odlika, dok je svako njihovo djelovanje rezultat naredbe ispisane tuđim rukopisom. Andrićevi su dakle i muški i ženski likovi, svatko u svom omjeru i svatko na svoj način, unutar procjepa u kojem pokušavaju pronaći sebe u zrcalnome odnosu s Drugima, neovisno o tome je li riječ o kakvu drugom individualcu ili kolektivu, nužno portretirani kao razlomljeni 16I. Andrić, n. dj., str. 280. 120 HUM 8 RAZLOMLJENI IDENTITETI U ANDRIĆEVIM PRIPOVIJETKAMA identiteti. Njihova je sudbina proizvod neuklopljenosti u društveno prihvatljiv stereotip, odnosno rezultat njihova osobnog odudaranja od očekivanja okoline, nemogućnosti poistovjećivanja s postojećim. Samim time osobnosti im se formiraju na temelju unutarnjega i vanjskoga sukoba i kao takve ne mogu biti ništa drugo nego necjelovite, rascijepljene i, nakraju, nesretne. Izvori i literatura - Andrić, Ivo, Pripovijetke, Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, knjiga 21, Matica hrvatska u Sarajevu, FMC Svjetlo riječi d. o. o., Sarajevo, 2007. - Butler, Judith, Nevolje s rodom: Feminizam i subverzija identiteta, Ženska infoteka, Zagreb, 2000. - Buzov, Dragan, „Progonjena nevinost i femme fragile“, Republika, 5-6, 1996. - Fromm, Erich, Čovjek za sebe, Naprijed, Zagreb, 1989. - Kaufmann, Jean-Claude, Iznalaženje sebe: Jedna teorija identiteta, Antibarbarus, Zagreb, 2006. - Kipnis, Laura, Ženska psiha, Algoritam, Zagreb, 2009. - Derrida, Jacques, Positions, Athlone Press, London, 1981. - Hall, Stuart – Du Gay, Paul (ur.), Questions of Cultural Identity, Sage. London, 1996. - Lešić, Zdenko, „O postkolonijalnoj kritici, o Edwardu Saidu i o drugima“, Novi izraz, br. 7, Sarajevo, 1999. - Vučković, Radovan, Velika sinteza (O Ivi Andriću), Sarajevo, 1974. srpnja 2012. 121 Branka Brlenić-Vujić ♦ Tamara Damjanović FRAGMENTED IDENTITIES IN ANDRIC’S SHORT STORIES Summary Through the title topic authors analyze the issue of identity in Andric’s paradigmatic short stories. Fragmentation of identities is manifested in relation to the other in searching for completeness. At the same time they tried to throw light upon role of fluid identities which like bridges connect distant coasts. Key words: fragmented identity, short story, character, fluidity, collective 122 HUM 8 UDK 94(497.5/.6)˝14/16˝ 821.163.41/.42(497.6)-31.09 Andrić I. 821.163.4-31.09 Andrić I. Izvorni znanstveni članak Primljen 10. XI. 2011. Marko Dragić Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu mdragic@ffst.hr DANAK U KRVI U ROMANU NA DRINI ĆUPRIJA I U SUVREMENOME PRIPOVIJEDANJU Bosanske kasabe i varoši pune su priča. […] Te priče žive čudnim skrivenim životom. […] Za bosansko dijete mitovi i legende imaju moć majčinog mlijeka, nešto tajanstveno i stravično, što postojanje nosi sa sobom, ulazi u nas u obliku drevnih predaja. (Ivo Andrić, Na Drini ćuprija) Sažetak Danak u krvi uveo je sultan Murat II. godine 1420. Iako je taj danak u suprotnosti sa šerijatom, Osmanlije su svake pete godine odvodili kršćansku djecu u dobi od osam do deset, a pokatkad i do dvadeset godina. Tjelesno sposobniju djecu slali su na sultanov dvor, a ostalu turskim obiteljima u Anadoliju i Rumunjsku gdje su ih poučavali turskomu načinu života. Od djece dovedene dankom u krvi stvarane su janjičarske elitne vojne postrojbe. Janjičari su se nakon vojne službe mogli oženiti muslimankama i tako su njihovi potomci bili oslobođeni iste sudbine. Nakon pada Bosansko-humskoga Kraljevstva 1463. godine u janjičare i u hareme odvedeno je stotinu tisuća kršćanske djece. Kršćani su svojim dječacima odsijecali prste, učili ih da se pretvaraju gluhonijemima, tetovirali im križeve i na druge ih načine spašavali od odvođenja u janjičare. Međutim s Balkana je od XV. do kraja XVII. stoljeća u janjičare odvedeno dvije do tri stotine tisuća dječaka. Među tom djecom bio je i dječak koji je dobio ime Mehmed-paša Sokolović, koji je u Osmanskome Carstvu ostvario blistavu karijeru postavši velikim vezirom 1565. godine. Sjećajući se svoje majke koju je posljednji put vidio s mnogim drugim majkama kako su s druge strane Drine kroz plač i jecaje ispraćale svoju djecu u janjičare, Mehmed-paša Sokolović dao je na tome mjestu sagraditi most. Ključne riječi: kršćani, Osmanlije, janjičari, Mehmed-paša Sokolović srpnja 2012. 123 Marko Dragić Uvod Andriću je 31. prosinca 1923. prestao radni odnos u Ministarstvu vanjskih poslova te je odlučio doktorirati. Položivši ispite na Sveučilištu u Grazu ocjenom izvrstan, 15. lipnja 1924. obranio je doktorsku disertaciju naslovljenu Die Entwicklung des geistlichen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der Türkishen Herrschaft (Razvoj duhovnoga života u Bosni za vrijeme turske uprave). Doktorska disertacija1 Ive Andrića ostavila je najdublji trag u njegovu književnoumjetničkom opusu. On je za svoja djela uzimao građu iz narodnoga života, ponajviše bosanskohercegovačkih franjevaca i katoličkoga pučanstva iz doba turske vladavine. Ta je disertacija iznjedrila brojna djela iznimne i trajne vrijednosti. Među njima je i roman Na Drini ćuprija koji je ovjenčan Nobelovom nagradom. U disertaciji i u romanu Na Drini ćuprija Andrić piše o jednom od najtežih turskih zločina – danku u krvi – koji je, protivno šerijatu, uveo sultan Murat II. godine 1420. Cilj je ovoga rada rekognoscirati danak u krvi u Andrićevoj disertaciji i romanu Na Drini ćuprija. Usto se donosi i multidisciplinarno interpretira nekoliko suvremenih izvorno zapisanih primjera. 1. Danak u krvi, obvezna vrsta oporezivanja Sultan Murat II.2 uveo je godine 1420. danak u krvi (adžami-oglan) kojim su prikupljani kršćanski dječaci iz osvojenih zemalja kako bi se 1 Vidi Marko Dragić, „Doktorska disertacija Ive Andrića“, Ivo Andrić i njegovo djelo, zbornik radova, urednik Šimun Musa, Mostar, 2003., str. 197. – 207. 2 Murat II. (1404. – 3. veljače 1451.) u sedamnaestoj godini života naslijedio je oca Mehmeda I. Čitavu njegovu vladavinu obilježilo je ratovanje. Ratovao je primjerice protiv mađarskosrpske koalicije. Janko Sibinjanin porazio ga je 1439. godine kod Novoga Brda, 1440. u obrani Beograda, 1442. u obrani Erdelja, na Badnji dan 1443. godine porazio je sultanovu vojsku, nadmoćnu tursku vojsku porazio je kod klanca Kunovice 5. siječnja 1444. Murat II. abdicirao je 1444. godine u korist sina Mehmeda II. Te je godine križarska vojska ušla na područje Turske porazivši mladoga Mehmeda II. Stoga se vojska pobunila te se Murat II. ponovno vratio na mjesto sultana. Kod Varne je 10. studenoga 1444. poginuo kralj Vladislav pa se kršćanska vojska morala povući. Tako je Murat II. porazio kršćansku vojsku. (O tome više: M. Dragić, „Zbilja o Janku Sibinjaninu u ‘Razgovoru ugodnom’ i tradiciji“, Zadarska smotra, časopis za kulturu znanost i umjetnost, LIX (2010.), 1-2, str. 199. -234.) Murat II. 124 HUM 8 DANAK U KRVI U ROMANU NA DRINI ĆUPRIJA I U SUVREMENOME PRIPOVIJEDANJU stvorila elitna vjerna robovska vojska – janjičari. Osim toga cilj je bio spriječiti stvaranje aristokracije koja bi mogla ugroziti sultana. Stoga su prikupljana samo nemuslimanska djeca. Danak se ubirao u balkanskim zemljama koje su Turci porobili.3 To je bio način obveznoga oporezivanja u Osmanskome Carstvu. Svake pete godine iz Carigrada su, u porobljene južnoslavenske zemlje, dolazili komesari/poreznici zvani tjelosnici te su išli od mjesta do mjesta, a svaki domaćin morao je reći točan broj djece i pokazati ih komesaru. Pritajivanje je bilo najstrože kažnjavano. Nije postojao propis koliko se iz jedne kuće moglo uzeti djece. Svaki je komesar po vlastitu nahođenju uzimao onoliko djece koliko je htio. Sustav ubiranja danka u krvi počeo se gasiti početkom XVII. stoljeća, a potpuno je nestao potkraj toga stoljeća. Od XV. do XVII. stoljeća s Balkana je, dankom u krvi, odvedeno dvije do tri stotine tisuća dječaka.4 2. Spašavanje od danka u krvi Svoju djecu roditelji su na razne načine nastojali spasiti i zadržati uza se. Najčešće su to činili podmićivanjem. Stoga su se sultanovi dvorski službenici otimali za ubiranje danka u krvi. 5 Oni roditelji koji oženio je 1435. godine Maru, kćer Đurađa Brankovića (1427. – 1456.), sina Vuka Brankovića († 6. listopada 1398.). Vuk Branković bio je zet kneza Lazara i kneginje Milice. Knez Lazar Hrebljanović bio je veliki saveznik kralju Tvrtku Kotromaniću. Lazar je poginuo u bitki na Kosovu 1389. godine i proglašen je svetim. Vuk Branković vladao je u Ohridu i bio jedan od najpouzdanijih suradnika cara Uroša V. U srpskoj je tradiciji proklet jer su njegovom izdajom Turci osvojili Kosovo. Đurađ Branković i supruga mu Jerina imali su tri sina: Lazara, Grgura (kaluđera Germana) i Stjepana, te dvije kćeri: Maru i Katarinu. Lazar je sa suprugom Jelenom imao tri kćeri: Maru, Milicu i Jerinu. Mara (Jelena) udala se za posljednjeg bosanskoga kralja Stipana Tomaševića. Milica se udala za Leonarda III. od Santa Maura iz obitelji Tocco. Jerina se udala za Ivana Kastriotu, sina Skenderbega (Juraja Kastriotića). Kći Katarina udala se za posljednjeg celjskoga kneza Ulrika II., a njihova kći Elizabeta udala se za sina Ivana Hunjada, ugarskoga kralja Matiju Korvina. (Usp. Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata, knjiga treća, Matica hvatska, Zagreb, 1974., str. 185.) Mavro Orbini piše da je Irena, supruga Đurađa Brankovića, bila unuka kralja Vukašina. Usp. Mavro Orbini, Kraljevstvo Slavena, prevela Snježana Husić, priredio i napisao uvodnu studiju Franjo Šanjek, Golden marketing Zagreb i Narodne novine, Zagreb, 1999., str. 340. 3 Usp. „Danak u krvi“, Wikipedia, Slobodna enciklopedija (11. ožujka 2011.) <http:// hr.wikipedia.org/wiki/Danak_u_krvi> (12. srpnja 2011.) 4 N. mj. 5Usp. Ivo Andrić, Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine, doktorska disertacija, Beograd, 1997., str. 36. srpnja 2012. 125 Marko Dragić podmićivanjem nisu mogli spasiti dijete skrivali su ga i često sakatili ili unakazivali. Andrić o tome piše: „…iako su mnogi roditelji sakrivali decu u šumu, učili ih da se pretvaraju da su maloumni ili da hramlju, odevali ih u dronjke i puštali u nečistoći, samo da izmaknu aginom izboru. Neki su i stvarno sakatili rođenu decu, sekući im po jedan prst na ruci.“6 Budući da se oženjeni mladići nisu smjeli uzimati, često se događalo da su roditelji ženili dječake već u dobi od jedanaest ili dvanaest godina.7 Postojao je i poseban način izbjegavanja danka u krvi. Naime mletački poslanik A. Kontarini početkom XVII. stoljeća proputovao je južnoslavenskim zemljama i vidio kako kršćanski roditelji daju novac svojim „poturčenim sunarodnjacima, kako bi oni podmetnuli svoju djecu; oni su to sasvim rado činili zato što su se nadali da će njihovoj djeci na ovaj način poći za rukom da u Carigradu dođu do visokih časti“8. Sve do puberteta muška i ženska djeca svakodnevno su nosila haljinicu sašivenu u jednome komadu. Cilj je toga bilo spasiti dječake od odvođenja u janjičare. Zbog istoga razloga djeca su hodala bez papuča i kapa. Poznata je predaja kako su Turci upadali u cincarska sela i otimali djecu, uglavnom žensku. Tako je od nekoga bogatog Cincara beg zatražio kćer za ženu. Otac nije smio odbiti bega pa mu je rekao da dođe nakon mjesec dana kad sve bude spremno za svadbu. Djevojci su istetovirali9 križ na čelu pa je beg nije mogao uzeti za ženu. Otada su sve cincarske djevojke tetovirale križ na čelu i na rukama. Taj je događaj ostalo u narodnome sjećanju sve do danas: A cili taj običaj krenija ti je iz jednog sela, tu pokraj granice di je jedan beg zatražija od nekog bogatuna ćer za ženu. A taj bogatun nije moga odbit bega jer bi ovaj ubija i njega i ženu i dicu mu, pa mu je tako reka da dođe za misec dana kad sve bude spremno da se ženu. U to vrime oni 6 7 8 9 126 I. Andrić, Na Drini ćuprija, Prosveta – Beograd, Svjetlost – Sarajevo, 1989., str. 117. Usp. I. Andrić, Razvoj…, str. 36. N. mj. Vidi Ćiro Truhelka, „Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini“, Glasnik zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, knj. II, god. VI, Sarajevo, 1894., str. 241. – 257. HUM 8 DANAK U KRVI U ROMANU NA DRINI ĆUPRIJA I U SUVREMENOME PRIPOVIJEDANJU su divojci istetovirali veliki križ nasri’ čela i tako ju beg nije moga uzet. Otad se to proširilo po svim selima i sve su žene to radile.10 Dakle u tursko doba, kad su age i turski gospodari bili strah i trepet katoličkomu pučanstvu, posebno ženskomu dijelu stanovništva, žene su vjerovale da ih samo Bog može sačuvati. Zato su još od rane mladosti crtale križeve po rukama. O križevima na svojim rukama osamdesetdvogodišnja Tonka Čodić pripovijedala je 2011. godine svomu unuku sljedeće: E, ova tetovaža sinko moj, koju ja iman na ruci, nije izraz nikakovog bunta nego je imala svoju svrhu u ono vrime kad su Turci harali našin selima, u vrime kad je vlada straj i kad niko nije bija siguran. Oni bi otimali dicu i vodili ih u Tursku da budu janjičari ili sluge, kako su napravili i sa dicom velike bosanske kraljice Katarine koja je zbog toga svoje nasljeđe ostavila Svetoj Stolici dokle god joj se dica ne vrate na katoličanstvo. Divojke bi pak prisilno uzimali i prevodili ih na islam. Ili bi običavali iskoristit pravo prve bračne noći. Zato bi ti se ženskoj i muškoj dici od treće do osamnejste godine tetovira veliki križ ili više njih manjih jer se virovalo da ih samo Bog može sačuvat od toga zla. Sad se ti sigurno pitaš šta je to, e pa, Ante moj, to ti je bija jedan ružan običaj, nazovimo ga tako, kad bi Turci spavali s tek udanom ženom, i to prije negoli bi to učinijo njen vlastiti muž. Zato bi ti se ženskoj i muškoj dici od treće do osamnejste godine tetovira veliki križ ili više njih manjih jer se virovalo da ih samo Bog može sačuvat od toga zla. Tetovirani križ triba je naglasit pripadnost katoličkoj viri. Divojke su takve tetovirane tribale bit odbojne Turcima zbog križa, a ako bi ih ipak odveli, križ ih je podsjeća na ono šta su nekad bile i tako nikad nisu mogle zaboravit ko su i šta su.11 Na Blagdan svetoga Josipa djevojke i mladići u dobi od trinaest do šesnaest godina križićali su se. Osim na taj blagdan križićalo se i na 10 Antonio Basić zapisao je 16. svibnja 2011. u Splitu. Ispripovjedila mu je Tonka Čondić (djev. Dobroslavić, rođ. u Svibu 17. svibnja 1930.). Cijeloga života bila je domaćica i odgajala je svoje četvero djece. Kada su joj djeca odrasla, bavila se poljoprivrednim poslovima i prodajom uroda na seoskoj tržnici, a onda na splitskoj nakon što se preselila u Split. Voli svojih sedmero unuka i jednoga praunuka i kaže da joj oni daju potrebnu životnu snagu. Danas živi s mužem u Splitu. 11 Isto. srpnja 2012. 127 Marko Dragić Blagovijest, Cvjetnicu, u dane Velikoga tjedna i na Ivandan (24. lipnja). U jednoj bi se zdjelici zamiješao med i usitnjeni ugljen od izgorjela drveta. Prah je trebao biti sitan. Kad bi se pomiješao s medom, dobivala bi se crna smjesa. Tada su bake i mlade žene iglom zamočenom u tu smjesu crtale križeve po rukama. Kad bi ih nacrtale, onda su ponovno manjom iglom bockale to ucrtano mjesto. Ta je smjesa ulazila pod kožu. Postupak se ponavljao i nekoliko puta, sve dok crna smjesa ne bi postala plavkasta. Ranice bi zarasle, a crteži križa ostajali su za cijeli život. Djevojke su vjerovale da ih ti križevi štite od napasnika. Čuvale su poštenje i ponos.12 O postupku tetoviranja svjedoči i Tonka Čondić: Sa cilin procesom spremanja i samog tetoviranja ja sam ti dobro upoznata jer sam pomagala pri tetoviranju mlađih generacija, a jednom sam čak i sama napravila tetovažu. Najčešće su se tetovirali razbojnički križ i Jeličin križ, i to na gornjoj strani ruke, jer smo uvik nosile duge rukave pa je to misto bilo jedino uvik vidljivo, zatim na prsima, nasrid grudne kosti i na čelu. Za napravit smjesu koristili smo med, ugalj, pljuvačku i, rijetko, majčino mliko, i to tako da bi zamiješali med i ugljen od drveta koji smo prije toga usitnili, ili bi se koristila čađa koju bi miješali s medom i vodom, ili nekad i barut koji smo miješali sa slinom ili majčinim mlikom, sve dok ta smjesa ne bi postala ujednačeno crna. Zatim se tupim dilom igle umočenim u crnilo na koži crta ornament, a onda se po tom crtežu bockalo sa oštrim dilom igle kako bi crnilo ušlo u pore dok postupak ne bi bija gotov, govorili su da se to radi dok ruku ne bi oblila krv. Posli bi se dio tijela na kojem je crtano zavio svilenim papirom, papirom za cigare ili vištanim papirom, ovisno o tome čega se imalo kod kuće. Drugi dan bi se rana prala hladnom vodom, a crtež križa ostajao bi na vjekove. Cijeli proces bio je bolan jer se vršilo na primitivan način jer nitko nije bio stručnjak u tome, pa bi neke djevojke znale istrgnuti ruku čime tetovaža ne bi ispala 12 Katarina Tomas zapisala je 2007. godine, a prenijela joj je majka Ana Tomas (djev. Todorić, rođ. 1949. godine). Rkp. FF Mostar, D 60, str. 41. Rkp. FF MO, sv. 2007., D. 128 HUM 8 DANAK U KRVI U ROMANU NA DRINI ĆUPRIJA I U SUVREMENOME PRIPOVIJEDANJU onako kako je bila zamišljana. Ali obično bi iskusne žene onda taj crtež preuredile.13 U Imotskoj krajini još uvijek se na rukama starica može vidjeti tetoviran jedan veći ili više manjih križića. Ti su križići ostali kao podsjetnik na vrijeme osmanlijskoga terora. Sam postupak tetoviranja bio je slijedeći: oštrom bi se iglom bockala koža pa se u ranice ubrizgavala boja kako bi se na koži trajno oslikao križ – simbol krštene duše. U Imotskoj krajini tetoviranje je uzelo maha za vrijeme turskih provala. Uz ostale zulume Turci su lovili kršćanske djevojke i žene te ih silovali. Da bi se to nasilje spriječilo, jedini je način bio na rukama ute tovirati više manjih križića, a na prsima veći križ. Znalo se da Turci bježe od križa i da se nikada ne bi dotakli kršćankine ruke na kojoj je križ. Čak su i majke svoje mlade kćeri tetovirale, i to obvezno na šaci jer je to bilo jedino uvijek vidljivo mjesto na koži.14 3. Odvođenje dječaka Mehmed II.15 el Fatih za tjedan je dana uz pomoć prijevara i podmićivanja osvojio moćno Bosansko Kraljevstvo. „Tada su silovane čiste 13 Antonio Basić zapisao je 16. svibnja 2011. u Splitu. Ispripovjedila mu je spomenuta Tonka Čondić. Rkp. FF ST, sv. 2011., S. 14 Ines Ivelja zapisala je 2008. godine u Prološcu Donjem kod Imotskoga. Ispripovjedili su joj Ante Juričić Zele, rođen 1951. godine i Marija Klarić, djev. Petričević, rođ. 1953. godine. Rkp. FF ST, sv. 2008., S. 15 Sin Murata II. i Mare Branković Mehmed (Muhamed) II. zvani el Fatih – Osvajač (30. ožujka 1429. – 3. svibnja 1481.). Osvojio je Konstantinopol 1453. godine. Turci su 13. lipnja 1456. opsjeli Beograd sa 150.000 vojnika, s 200 do 300 topova i oko 200 lađa na Dunavu. Opsjednutomu Beogradu u pomoć su priskočili Janko Sibinjanin i Ivan Kapistran s oko 60.000 ljudi. Obranu Beograda Sibinjanin je povjerio svomu šurjaku Mihajlu Silađiju koji je imao jedva 7.000 vojnika. Dana 22. srpnja Kapistran je, po Klaiću, sa 6.000 križara udario na carev tabor, pogubio mnoge age, spahije i mlađahnoga vezira s agom janjičarskim te u potpunosti protjerao Turke iz varoši. Potom su Ivan Kapistran i Janko Sibinjanin zapovjedili vojsci da ne napadaju Turke izvan varoške crte. Međutim vojnici poneseni pobjedama nisu poslušali zapovjedi te su napali carev odred. Sibinjanin je ipak krenuo za vojnicima strahujući da bi mogli stradati. Car Mehmed ranjen je u noći s 22. na 23. srpnja i sramotno je pobjegao u Sofiju. U odlučnoj bitci poginulo je 24.000 turskih vojnika. Toliko ih je stradalo bježeći prema Sofiji koljući se međusobno. Srbi su se podignuli i u Novome Brdu ubili sultanova namjesnika i njegovu ženu. Tom pobjedom Sibinjanin je osigurao mir sljedećih šezdeset pet godina. Turci su Beograd osvojili 1521. godine. (O tome više: M. Dragić, „Zbilja o Janku Sibinjaninu…“, str. 199. – 234.) Mehmed II. je potkraj svibnja 1463. godine (za tjedan dana) srpnja 2012. 129 Marko Dragić gospođe, obeščašćene djevice, poklani časni starci, nevina djeca nogama pogažena, oskvrnjene bogoštovne zgrade, vatrom nagrđeni oltari, posvećeni muževi ili mačem pobijeni ili osramoćeni. Bezbrojni ljudski plijen odveli su u barbarske krajeve – Trakiju i Aziju – da odsele rađa Turke.“16 Turci su tada zarobili sto tisuća kršćana, a trideset tisuća mladića učinili janjičarima.17 Dječaci su odvođeni u dobi od osam do deset godina, ali odvođeni su i mladići i od dvadeset godina. Sakupljanje je vršio viši janjičarski časnik zajedno sa svojim vojnicima i tajnikom. Andrić u romanu Na Drini ćuprija opisuje odvođenje muške djece u janjičare: „Već je šesta godina prošla od poslednjeg kupljenja ovog danka u krvi, zato je ovog puta izbor bio lak i bogat; bez teškoća je nađen potreban broj zdrave, bistre i naočite muške dece između desete i petnaeste godine…“18 Izabrani dječaci odvođeni su na malim bosanskim konjima u povorci. Na svakome konju bila su dva pletena sepeta i u njima po jedan dječak. Uz svakoga dječaka bio je malen zavežljaj i kolut pite, posljednje što je nosio iz očinske kuće. Iz sepeta koji su se jednomjerno ljuljali i škripali virila su preplašena lica ugrabljenih dječaka. Neki su gledali što je moguće dalje u rodni kraj, neki su plačući jeli, a neki spavali glavom naslonjeni na samar.19 Do bola su potresne epizode koje opisuju roditelje i rođake koji su u neobičnoj karavani pratili dječake: Na izvesnom odstojanju od poslednjih konja u ovom neobičnom karavanu, išli su, raštrkani i zadihani, mnogi roditelji ili rođaci ove dece, koja se odvode zauvek da u tuđem svetu budu obrezana, poturčena i da, zaboravivši svoju veru, svoj kraj i svoje poreklo, provedu život u janjičarskim prijevarama osvojio moćno Bosansko Kraljevstvo. U njegovo doba djelovao je i veliki vezir Ahmed-paša Hercegović. (Vidi M. Dragić, Od Kozigrada do Zvonigrada, Mala nakladna kuća Sveti Jure i Zajednica izdanja ranjeni labud ZIRAL, Baška Voda – Mostar – Zagreb, 1999., str. 87. – 89.) 16Nikola Lašvanin, Ljetopis, priredio dr. fra Ignacije Gavran, IRO „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1981., str. 208. 17 Usp. V. Klaić, Povijest Hrvata, knjiga četvrta, str. 58. 18 I. Andrić, Na Drini ćuprija, str. 117. 19 Isto, str. 117. 130 HUM 8 DANAK U KRVI U ROMANU NA DRINI ĆUPRIJA I U SUVREMENOME PRIPOVIJEDANJU odama ili u nekoj drugoj, višoj službi Carstva. To su bile većinom žene, ponajviše majke, bake i sestre otetih dječaka. Kad bi se previše približile, agine suharije20 bi ih rasterivali udarcima svojih bičeva, nagoneći na njih konje uz glasno alakanje. One bi se tada razbežale i posakrivale u šumu pored puta, ali bi se malo posle opet sakupljale iza povorke i naprezale da suznim očima još jednom ugledaju iznad sepetke glavu deteta koje im odvode. Naročito su uporne i nezadržljive bile majke. One su jurile, gazeći žustro i ne gledajući gde staju, razdrljenih grudi, raščupane, zaboravljajući sve oko sebe, zapévale su i naricale kao za pokojnikom, druge su raspamećene jaukale, urlale kao da im se u porođajnim bolovima cepa materica, obnevidele od plača naletale pravo na suharijske bičeve i na svaki udarac biča odgovarale bezumnim pitanjem: „Kud ga vodite? Kud mi ga vodite?“ Neke su pokušavale da razgovetno dozovu svoga dečaka i da mu daju još nešto od sebe, koliko može da stane u dve reči, neku posljednju preporuku ili opomenu na put. - Rade, sine, nemoj majke zaboravit’… - Ilija! Ilija! Ilija – vikala je druga žena, tražeći očajno pogledom poznatu, dragu glavu i ponavljala je to neprestano kao da bi htela da detetu useče u pamet to ime koje će mu već kroz koji dan zauvek biti oduzeto. Ali put je dug, zemlja tvrda, telo slabo, a Osmanlije moćne i nemilosrdne. Malo-pomalo te žene su zaostajale i, zamorene pešačenjem, gonjene udarcima, jedna pre druga posle, napuštale bezizgledan napor. Ovde, na višegradskoj skeli, morale su da zastanu i najupornije, jer ih na skelu nisu primali, a preko vode se nije moglo. Tu su mogle mirno da sede na obali i plaču, jer ih niko više nije gonio. Tu su čekale kao okamenjene i neosetljive na glad, žeđ i studen, sve dok ne bi na drugoj obali reke još jednom ugledale otegnutu povorku konja i konjanika kako zamiču prema Dobrunu, i u njoj još jednom naslutile rođeno dete koje im gine iz očiju.21 4. Pouka i raspoređivanje u janjičare Odvedene dječake zvali su kul, gilman i olgan, a nakon prvoga dijela pouke nazivali su ih adžani ogamlar (strani dječaci). Prikupljene dječake dijelili su u dvije skupine. Mladiće i jače dječake slali su u sultanovu palaču, a ostale su slali turskim obiteljima oko Anadolije i Rumelije (Rumunjske). Dječaci su prolazili osposobljavanje u zahtjevnoj tjelovježbi, a učili su turski, perzijski i arapski jezik te kaligrafiju, teologiju i 20 Suharija – konjanik. 21 I. Andrić, Na Drini ćuprija, str. 118. srpnja 2012. 131 Marko Dragić zakonodavstvo. Oteta su djeca tako zaboravljala roditeljski dom i svoju vjeru te postajala fanatičnim Turcima. Kao potomci zdravih i bistroumnih brđana, ta su djeca lakše negoli Turci dolazila do uspjeha, časti i ugleda. Pouka je trajala od tri do sedam godina, a pri tome su se dječaci učili turskomu načinu života. Kada bi napunili dvadeset godina, raspoređivali bi ih u janjičarske vojne jedinice. To se definiralo kao „oslobađanje“, ali se ta sloboda zapravo sastojala u tome da više nisu mogli biti prodani ili darovani. Neki su dobivali zemlju i postajali spahije, a činili su dio konjice.22 Andrić citira poznatoga putnika Bartolomeja Georgijevića koji je više godina sužnjevao u turskim zatvorima i kasnije u nekoliko djela opisao život, običaje i navike Turaka, kao i položaj kršćana pod turskom vladavinom: Pored teških nameta, koji moradoše kršćani Turcima snositi, turska svirepost oduzimaše im s vremena na vrijeme najljepšu djecu. Turci ih odvajahu od roditelja i potom učiše ratnoj vještini. Ova se djeca nigda više ne vraćahu roditeljima, od kojih su silom odvojena. Prvo ih odlučivahu od kršćanske vjere; i oni postupno zaborave na vjeru, roditelje, braću, sestre i ostale krvne srodnike, i ako se kasnije kadgod susretnu s roditeljima, oni se ne poznaju. Ja nemam riječi kojima bih mogao predstaviti kako roditelji strašno jauču i tuže, kako leleču i zapjevaju kad im djecu iz roditeljskog krila i naručja otržu oni svirepi zlikovci. Jer roditelji, koji su svoju djecu tako malo obučili Kristovoj vjeri, uviđaju da će ih ovi odvratiti od vjere i stvoriti ih strašnim neprijateljima kršćanske vjere i kršćana.23 Mnogi su primjeri janjičarskoga barbarstva. Fra Bono Benić zapisao je da su drugi samostani bili porušeni, a sutješki je, prema turskim izvorima, zapao u najveću bijedu i siromaštvo 1682. godine. Tada su redovnici bili prisiljeni ne samo dati u zalog sveto posuđe i crkveni namještaj nego su prodali i samostanski namještaj i sve drugo što je vrijedilo. Bijeda je bila tolika da su morali izvaditi i sve brave na samostanu kojima su se vrata zaključavala i prodati ih. Nikakvim nastojanjima nisu mogli 22Usp. Tore Kjeilen, „Danak u krvi“ i „Pravo prve bračne noći“, Wikipedia, Slobodne enciklopedija – Istočnjačka enciklopedija, <http://sr.wikipedia.org> (25. studenoga 2009.) 23 I. Andrić, Razvoj…, str. 36. 132 HUM 8 DANAK U KRVI U ROMANU NA DRINI ĆUPRIJA I U SUVREMENOME PRIPOVIJEDANJU uzdržati samostan i u njemu živjeti: nisu mogli odolijevati turskim globama, a posebice silnim janjičarskim ispadima. Svake je noći neki poje dinac, ili nekoliko njih koji su prolazili preko Sutjeske, prenoćivao u samostanu čineći kojekakve bezobraština i razna zlodjela.24 U veljači 1779. janjičari su navalili na kuću župnika u Brotnju, fra Gabre Mijatovića. Kako im nije smio otvoriti vrata, zapalili su kuću. Vidjevši vatru, fra Gabro je pobjegao na druga vrata, a janjičari su pucali za njim, ali ga nisu pogodili. Narod je vidio požar pa je došao i ugasio ga. Budući da su se janjičarske prijetnje ponavljale, župnik se morao povući u samostan.25 Rijetki su dječaci ostajali na dvoru, no oni kojima je to pošlo za rukom imali su priliku napredovati u karijeri. Tako su primjerice mogli biti postavljani za sandžakbegove26 ili beglerbegove27. Iznimno rijetki postavljeni su za vezire i velike vezire. Na dužnost velikoga vezira uspio se uzdignuti Mehmed-paša Sokolović. 5. Mehmed-paša Sokolović Među otetom djecom u jednome sepetu nalazio se crnomanjast desetogodišnji dječak iz Sokolovića. U ozebloj ruci držao je malu britvu i rastreseno zarezivao okrajak svoga sepeta izgubljeno promatrajući sve oko sebe: Zapamtio je kamenitu obalu, obraslu retkim, golim i ubogo sivim rakitama, nakaznog skeledžiju i trošnu vodenicu, punu paučine i promaje, u kojoj su morali da prenoće, pre nego što su uspeli da se svi prebace preko mutne Drine, nad kojom su graktale vrane. Kao fizičku nelagodnost negde u sebi – crnu prugu koja s vremena na vreme, za sekundu-dve preseče grudi nadvoje i zaboli silno – dečak je poneo sećanje na to mesto, gde se prelama drum, gde se beznađe i čamotinja bede zgušnjavaju i talože na kamenitim obalama reke preko koje je prelaz težak, skup i nesiguran. To je bilo ranjivo i bolno mesto te i inače brdovite i oskudne krajine, na 24 Usp. Bono Benić, Ljetopis sutješkog samostana, IRO „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1979., str. 95. – 96. 25Usp. isto, str. 202. – 203. 26 Sandžakbeg – upravitelj malih lokalnih jedinica, sandžaka. 27 Beglerbeg – upravitelj provincije. srpnja 2012. 133 Marko Dragić kome nevolja postaje javna i očita, gde čovek biva zaustavljen od nadmoćne stihije i, postiđen zbog svoje nemoći, mora da uvidi i jasnije sagleda i svoju i tuđu bedu i zaostalost. Sve je to leglo u onu fizičku nelagodnost koja je ostala u dečaku toga novembarskog Dana i koja ga nikad docnije nije potpuno napustila, iako je on promenio život i veru, ime i zavičaj. 28 O daljnjem životu toga dječaka, koji je prozvan Mehmed-paša Sokoli, kazuju sve historiografije na svim jezicima. S vremenom je postao čuvar oružja na sultanovu dvoru, pa vrhovni zapovjednik sultanove mornarice, carski zet, vojskovođa i državnik svjetskoga glasa. Pobjedonosno je ratovao na trima kontinentima, proširio granice Turske Carevine i učvrstio ih te mudro vladao. Šezdeset tri godine služio je trima sultanima i uzdigao se u neslućene visine moći i vlasti. U tuđini je morao zaboraviti sve što je ostavio u kraju odakle su ga doveli. Zaboravio je i prijelaz na Drini kod Višegrada, i putnike koji od studeni i neizvjesnosti drhte na obali, zaboravio je čudovišnoga skeledžiju i crvotočnu skelu i gladne vrane iznad Drine.29 Ali ono osećanje nelagodnosti koje je ostalo od svega toga zajedno nije nikad potpuno nestalo. Naprotiv, sa godinama i sa starošću javljalo se sve češće: uvek ista crna pruga koja mine grudima i preseče ih naročitim, dobro poznatim bolom iz detinjstva, koji se jasno razlikuje od svih muka i bolova što ih je docnije život donosio. Sklopljenih očiju vezir bi tada čekao da sečivo prođe i bol umine. U jednom od takvih trenutaka, on je došao na misao da bi se oslobodio te nelagodnosti kad bi zbrisao onu skelu na dalekoj Drini, kod koje se beda i svaka nevolja kupe i talože bez prestanka, time što bi premostio strme obale i zlu vodu među njima, sastavio dva kraja druma koji je tu prekinut, i tako zauvek i sigurno vezao Bosnu sa Istokom, mesto svoga porekla, sa mestima svoga života. Tako je on bio prvi koji je u jednom trenutku, iza sklopljenih očnih kapaka ugledao čvrstu i veliku siluetu velikog kamenog mosta koji treba na tom mestu da nastane.30 28 I. Andrić, Na Drini ćuprija, str. 119. 29 Isto, str. 120. 30 Isto, str. 120. 134 HUM 8 DANAK U KRVI U ROMANU NA DRINI ĆUPRIJA I U SUVREMENOME PRIPOVIJEDANJU Iste je godine, po vezirovoj zapovjedi i o njegovu trošku, otpočela gradnja mosta na Drini. Gradnja je trajala pet godina. Andrić ističe kako u kasabi, koja je stoljećima pamtila i prepričavala svakojake događaje, o gradnji mosta nije sačuvano mnogo pojedinosti, a to objašnjava ovako: Ovo mučno i dugo zidanje bilo je za njega (narod) tuđi rad o tuđem trošku. Tek kad je plod toga napora iskrsnuo velik most, ljudi su počeli da se sećaju pojedinosti i da postanak stvarnog, vešto zidanog i trajnog mosta kite maštarskim pričama koje su opet oni umeli vešto da grade i dugo da pamte. 31 6. Mehmed-paša Sokolović u povijesnim izvorima Vezir Mehmed-paša Sokolović, osmanlijski državnik i vojskovođa, rođen je 1505. ili 1506. godine u Sokolovićima kod Rudoga kao dijete pravoslavnih roditelja. Turci su ga odveli s drugom kršćanskom djecom (danak u krvi) u Drinopolje. Bio je admiral osmanlijske mornarice (od 1546. godine), beglerbeg Rumelije (od 1549. godine) te veliki vezir (od 1565. godine). Gotovo je samostalno upravljao Carstvom. Proslavio se u mnogim ratovima (Austro-turskom, 1551. – 1562. godine, u Perziji, Sudanu, Sredozemlju itd.). Obnovio je tursku flotu uništenu kod Lepanta. Nakon smrti sultana Sulejmana Veličanstvenoga pod opsjednutim Sigetom 1566. godine, pod zapovjedništvom Mehmed-paše Sokolovića janjičari su jurišom osvojili tvrđavu Siget. Tada je zarobljen Nikola Šubić Zrinski i odmah pogubljen. Njegovu odrubljenu glavu Mehmed-paša poslao je budimskomu namjesniku, nećaku Gulabi-agi s namjerom da je pošalje u Beč, na ugarski carski dvor. Sagradio je pet mostova u Bosni i Hercegovini i jedan u Crnoj Gori: na Drini, u Višegradu, Arslanagića most u Trebinju, most na ušću Žepe u Drinu, Kozju ćupriju u Sarajevu te Vezirov most u Podgorici. Kao član Vezirskoga vijeća Mehmed-paša Sokolović utjecao je na obnavljanje Pećke patrijaršije (1557.), a na njezino čelo doveo je svoga brata (ili bratovljeva sina) Makarija.32 31 Isto, str. 121. 32 „Mehmed-paša Sokolović“, Wikipedia, Slobodna enciklopedija (15. lipnja 2011.) <http:// bs.wikipedia.org/wiki/Mehmed-pa%C5%A1a_Sokolovi%C4%87> (12. srpnja 2011.) srpnja 2012. 135 Marko Dragić Planirao je prokopavanje Sueskoga kanala. Dao je (1571.) sagraditi kamenu ćupriju u Višegradu na Drini. Promicao je književnost i umjetnost. Dok je on bio vezir, na Porti je bilo mnogo Hrvata, a hrvatski je jezik bio jedan od službenih. Potkraj života pao je u nemilost pa je ubijen 1579. godine u Istanbulu kao žrtva urote.33 7. Danak u krvi u suvremenim pripovijedanjima Toponim sela Kukavice kod Kupresa baštini svoj naziv prema događaju vezanome za danak u krvi. Naime u nekome selu pokraj Kupresa živjela je udovica sa sinom jedincem. Jedne noći Turci su došli po dječaka. Htjeli su ga odvesti u janjičare. Majka ga nije dala i hrabro se borila s „ljutim Turčinom“. Turčin je zatim ugrabio dječaka i ubio ga pred njezinim očima. Jadnica je toliko plakala i kukala da se njezino kukanje i danas može čuti u dugim zimskim noćima, pogotovo kada puše vjetar.34 Etiologija tafonima Krvnica u vezi je s dankom u krvi: Za vrijeme nedjeljne mise, u Radiško35 groblje upadoše Turci te pobiše misare, djecu odvedoše u janjičare, a djevojke u hareme. Od tada se to groblje zove Krvnica jer se tu proli krv velika. I danas o ovome događaju svjedoče gomile ispod groblja pune ljudskih kostiju. Slična tragedija u ovome groblju dogodila se na Božić 1945. godine kada su partizani u groblju i oko njega ubili dvadesetak ljudi, većinom pripadnika ustaške vojnice.36 Zadvarje su vrata (dveri) primorja i Cetine. U XVI. stoljeću Zadvar37 je je bilo turska utvrda kojom su Turci ostvarivali kontrolu nad Du33 „Sokolović, Mehmed-paša“, Hrvatski leksikon, sv. II. Zagreb, 1997., str. 449. 34 Anđela Mršo čula je predaju kao djevojčica kad je bila kod bake i djeda u Vrilima. Rkp. FF ST, sv. 2008., D. 35 Radišići – mjesto kod Ljubuškoga u Hercegovini. 36 Mario Bandić zapisao je po kazivanju njegove pokojne bake Šime Bandić (rođ. 1912. god.). Rkp. FF MO, sv. 2010., S. 37 Zadvarski dizdar bio je i Hasan-aga Arapović (Mostar, 1616. – Poletnica, iznad Gornjih Brela, 16. ožujka 1669.). Njegov suvremenik fra Stjepan Šilobadović, a potom Andrija Kačić Miošić i Filip Grabovac Hasan-agu nazivaju Mostarčaninom. Hasan-aga je bio zadvarski dizdar. Neki pripovijedaju da je Hasan-aga boravio u kuli (od koje se i danas vide zidine) ispod Drljića, kod Napoleonove ceste, u turskome klancu, na Rudinama. Po tradiciji tu se 136 HUM 8 DANAK U KRVI U ROMANU NA DRINI ĆUPRIJA I U SUVREMENOME PRIPOVIJEDANJU bcima i Cetinom. Strahujući za sigurnost, Omišani su zlatom potkupili zadvarskoga bega Murata. Napuštajući Omiš, Murat je orgijao te je u Kučićima ugrabio djevojku Katicu: Katica, još curetak, suzama je molila milost, a janjičari su arlaukanjem bodrili bega. Uštap je osvijetlio Zadvarje kad je beg unio djevojku u kulu. Strgne joj odjeću i siluje. Katica noktima izgrebe Muratovo lice do krvi. Beg podivlja i golim rukama zadavi djevojku. Četiri stotine i šezdeset godina je prošlo od zločina, ali još uvijek, krvavi Muratov duh, noću, za uštapa, posrće i urla po zidinama.38 Zaključak Pravo prve bračne noći i danak u krvi najteži su zločini kojima su bili izloženi potlačeni kršćani u Osmanskome Carstvu. Od 1424. godine do kraja XVII. stoljeća s Balkana je dankom u krvi odvedeno dvije do tri stotine tisuća kršćanske djece u dobi od šest-sedam do deset godina, a neki su mladići odvođeni i u dobi od dvadeset godina. Ti su dječaci i mladići nakon pouke i osposobljavanja raspoređivani u janjičarske jedinice koje su bile udarne jedinice osmanlijske vojske. O tome piše i Ivo Andrić u doktorskoj disertaciji i romanu Na Drini ćuprija. Svako književno djelo dokument je jednoga vremena. Roman Na Drini ćuprija višestruki je dokument razdoblja koje obuhvaća četiri stoljeća. Kroz cijeli roman prepleću se povijest i legende koje običan svijet stoljećima prepričava kako bi se upamtila ljudska stradanja i patnje. To djelu daje iznimnu životnu i estetsku vrijednost. Prepričavanjima s koljena na koljeno do naših je dana sačuvano više priča o gnjusnome zločinu – danku u krvi. O silnim patnjama, nalaze i bunari na koje je odlazila Hasanaginica, Fatima Arapović (djev. Pintorović, Klis, ?, 1620. ili 1621. – Zagvozd, 1646.). Bunari na Trnovi, a još više oni u Lupoglavu, urušeni su i zarasli. Drugi pripovijedaju da je boravio na Manastirinama koje je aga po bijegu fratara obnovio i načinio sebi dvore. Spomenuti bunari od Manastirina su udaljeni petnaestak minuta hoda. Manastirine se i danas tako zovu, a nalaze se stotinjak metara iznad sjedišta općine Zagvozd. 38 Daria Čikeš zapisala je 2008. godine. Kazali su joj: Mate Dujmović, rođ. 1954. god. u Grabovcu (Šestanovac) i Milica Dujmović rođ. 1924. Grabovac (Šestanovac). Kazivači i danas žive u rodnome mjestu. Rkp. FF ST, sv. 2008., S. srpnja 2012. 137 Marko Dragić progonima i stradanjima i danas na rukama mnogih starica svjedoče tetovirani križevi kojima su se kršćani štitili od osmanlijskih napasnika. Povijesni izvori, roman Na Drini ćuprija, živa tradicija, tetovirani križevi na rukama, čelu i prsima svjedoče o višestoljetnim progonima, patnjama i stradanjima kršćana na ovim područjima. Izvori i literatura - Andrić, Ivo, Na Drini ćuprija, Prosveta – Beograd, Svjetlost – Sarajevo, 1989. - Andrić, Ivo, Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine, doktorska disertacija, Beograd, 1997. -Benić, Bono, Ljetopis sutješkog samostana, IRO „Veselin Ma sleša“, Sarajevo, 1979. - „Danak u krvi“, Wikipedia, Slobodna enciklopedija (11. ožujka 2011.) <http://hr.wikipedia.org/wiki/Danak_u_krvi> (12. srpnja 2011.) - Dragić, Marko, „Zbilja o Janku Sibinjaninu u ‘Razgovoru ugodnom’ i tradiciji“, Zadarska smotra, časopis za kulturu znanost i umjetnost, LIX (2010.), 1-2, str. 199. – 234. - Dragić, Marko, „Doktorska disertacija Ive Andrića“, Ivo Andrić i njegovo djelo, zbornik radova, urednik Šimun Musa, Mostar, 2003. - Dragić, Marko, Od Kozigrada do Zvonigrada, Mala nakladna kuća Sveti Jure i Zajednica izdanja ranjeni labud ZIRAL, Baška Voda – Mostar – Zagreb, 1999. - Hrvatski leksikon, sv. II. Zagreb, 1997. -Kjeilen, Tore, „Danak u krvi“ i „Pravo prve bračne noći“, Wikipedia, Slobodne enciklopedije – Istočnjačka enciklopedija <http:// sr.wikipedia.org> (25. studenoga 2009.) - Klaić, Vjekoslav, Povijest Hrvata, knjiga treća, Matica hrvatska, Zagreb, 1974. 138 HUM 8 DANAK U KRVI U ROMANU NA DRINI ĆUPRIJA I U SUVREMENOME PRIPOVIJEDANJU - Klaić, Vjekoslav, Povijest Hrvata, knjiga četvrta, Matica hrvatska, Zagreb, 1974. -Lašvanin, Nikola, Ljetopis, priredio dr. fra Ignacije Gavran, IRO „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1981. -„Mehmed-paša Sokolović“, Wikipedia, Slobodna enciklopedija (15. lipnja 2011.) <http://bs.wikipedia.org/wiki/Mehmedpa%C5%A1a_Sokolovi%C4%87> (12. srpnja 2011.) - Orbini, Mavro, Kraljevstvo Slavena, prevela Snježana Husić, priredio i napisao uvodnu studiju Franjo Šanjek, Golden marketing Zagreb i Narodne novine, Zagreb, 1999. -Truhelka, Ćiro, „Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini“, Glasnik zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, knj. II, god. VI, Sarajevo, 1894., str. 241. – 257. *** Rkp. FF Split (Rukopisne zbirke Katedre za Hrvatsku usmenu književnost, Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu). Rkp. FF Mostar (Rukopisne zbirke Katedre za Hrvatsku usmenu književnost Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Mostaru). Te su rukopisne zbirke nastale kao rezultat izvornih terenskih zapisa studenata kojima sam bio mentorom pri izradbi seminarskih i diplomskih radova iz kolegija: Hrvatska usmena književnost, Hrvatska tradicijska kultura u europskom kontekstu, Povijesne predaje. (Oznaka D znači diplomski rad, Z znači završni rad, S označava seminarski rad.) srpnja 2012. 139 Marko Dragić TRIBUTE IN BLOOD IN THE NOVEL THE BRIDGE ON THE DRINA AND IN THE MODERN NARRATIVE Summary Tribute in blood was introduced by Sultan Murat II. in 1420. Although the tribute was opposite to the Sharia, every five years the Ottomans took the Christian children aged eight to ten, and sometimes up to twenty years. Physically capable children were sent to the sultan’s palace, while other children were sent to the Turkish families in Anatolia and Romania where they were trained by the Turkish way of life. Those children were used to create elite military units - the janissary. Janissaries could marry a Muslim after the military service so their descendants were exempted from the same fate. With the fall of the Bosnian-Hum kingdom, in 1463. one hundred thousand Christian children were taken away in Janissaries and harems. Christians would often cut off the finger to their boys, taught them to turn deaf-mute, tattooed the crosses on their body and in every way tried to save their own children so they wouldn’t be taken away in the Janissaries. However, from the 15th century by the end of 17th century two hundred to three hundred thousand boys were taken away from Balkan to become the Janissaries. Among those children was a boy named Mehmed Pasha Sokolovic who made a brilliant career in the Ottoman Empire, becoming the Grand Vizier in 1565. Remembering his mother when he last saw her with many other mothers, who were on the other side of the Drina River crying and groaning because they were seeing off their children in the Janissaries, Mehmed-Pasha Sokolovic ordered to build the bridge on that place. Key words: Christians, Ottomans, janissaries, Mehmed-Pasha Sokolovic 140 HUM 8 UDK 821.163.41/.42(497.6).09 Andrić I. 821.163.4.09 Andrić I. Izvorni znanstveni članak Primljen 6. XI. 2011. Ivan Bošković Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu boskovic@ffst.hr KNJIŽEVNE KRITIKE RANOGA ANDRIĆA Sažetak Kao jedno od naših najistaknutijih književnih imena Andrić je od najranijih dana privlačio pozornost. Bilo da je riječ o pjesničkim prozama ili pak pripovijetkama, biranim je riječima apostrofirana težina njegove pojave. U književnosti, koja je kritički provjerila i osvijetlila sve stranice Andrićeva opusa, književna se kritika spominje rjeđe. U ovome je radu naglasak na kritikama i osvrtima što ih je Andrić pisao na stranicama Književnoga juga, Vihora i drugih glasila do 1925. godine. Iako njihov broj nije znatan niti pak dostatan za književno-povijesnu ocjenu, snaga uvida u književno djelo, način iznošenja kritičkoga mišljenja i samosvojnost književnoga izraza uvjeravaju kako nije riječ tek o usputnome piščevu zanimanju, tim više što neke ocjene još i danas imaju obvezujuću težinu. Ključne riječi: Andrić, književna kritika, Književni jug, Vihor, kritičko mišljenje srpnja 2012. 141 Ivan Bošković 0. U ovome radu zanimanje je usmjereno na Andrićeve književne kritike što ih je pisao u ranoj fazi svojega književnog djelovanja. I dok je o toj fazi njegova književnog djela/djelovanja napisano vrijednih književno-kritičkih studija i stranica,1 to se baš i ne može reći za Andrićev kritički rad.2 Pod pojmom Andrićeva ranoga djela predmnijeva se razdoblje od 1911. do 1920./1921. godine. Tada se Andrić oglašava lirikom, najprije u sarajevskoj Bosanskoj vili 1911. godine ritmičnom prozom U sumrak te pjesmom slobodnoga stiha „Blaga i dobra mjesečina“. U isto vrijeme Andrić surađuje još i u Vihoru (listu radikalnih jugoslavenskih nacionalista) 1914. godine, a dio pjesničkoga rada našao je svoje mjesto u jednoj od najistaknutijih hrvatskih antologija, Wiesnerovoj Hrvatskoj mladoj lirici.3 Od pjesama koje su u nju uvrštene „Potonulo“ pripada ritmiziranoj prozi, dok su ostale pisane slobodnim stihom. Ovu dionicu u Andrićevu životu i književnome djelovanju Marinković naziva lirskom, a kao razlog navodi nekoliko argumenata. Prvi je taj što je do 1920./1921. Andrić objavio najveći dio poezije, drugi je to što su izišle dvije knjige pjesničke proze (Ex Ponto, 1918. i Nemiri, 1920.) koje su polučile „izvanredan uspjeh kod čitalačke publike“ i „utvrdile književnu reputaciju“ pa će Crnjanski4 „najaviti dolazak nove zvijezde jugoslovenske književnosti“.5 Treći razlog Marinković nalazi u činjenici da je lirska komponenta izražena i u ostalim žanrovima iz toga razdoblja, što 1 Dušan Marinković, Rano djelo Ive Andrića, HFD, Zagreb, 1986.; Franjo Grčević, Simbolizam, ekologija, eshatologija, Matica hrvatska, Zagreb, 2002.; Branko Milanović, „Andrićevi književni počeci“, Putevi, Banja Luka, br. 5, 1962.; Branko Milanović, „Duh i priroda Andrićevih prvih knjiga“, Putevi, Banja Luka, 1964.; Aleksandar Petrov, „Rani Andrić i rani Crnjanski“, Književne novine, br. 302, 27. V. 1967.; Kritičari o Ivi Andriću, priredio Petar Džadžić, Beograd, 1962. 2 Spominjemo tek nekoliko priloga: Radovan Vučković, Velika sinteza o Ivi Andriću, Svjetlost, Sarajevo, 1974., str. 41. – 50.; Branko Milanović, Andrićeva esejistika i njegovo književno delo (disertacija); Ivo Tartalja, „Eseji i zapisi Iva Andrića”, Ivo Andrić, zbornik Instituta za teoriju književnosti i umetnosti, Beograd, 1962. 3U Hrvatskoj mladoj lirici zastupljen je pjesmama: „Lanjska pjesma“, Strofe u noći: „Prolaznost“, „Tragedija“, „Tama“, „Potonulo“, „Jadni nemir“, „Noć crvenih zvijezda“. 4 Miloš Crnjanski, „Ivo Andrić: Ex Ponto“, Književni jug, god. II (1919.), br. 8, str. 367. 5 F. Grčević, n. dj., str. 118. – 119. 142 HUM 8 KNJIŽEVNE KRITIKE RANOGA ANDRIĆA se ponajbolje vidi usporedbom s novelističkim i pripovjedačkim radom koji slijedi. Za razumijevanje ove teme treba navesti nekoliko činjenica koje podrobnije osvjetljavaju Andrićevu onodobnu književnu i kritičku djelatnost. Početak raspada Monarhije Andrić dočekuje u Splitu gdje zajedno s brojnom projugoslavenski orijentiranom mladeži6 dopada zatvora,7 najprije u Splitu, a potom u Šibeniku i Mariboru, odakle je otpušten pa interniran u Ovčarevo, a onda u Zenicu. Godine 1917. Andrić dolazi u Zagreb. U historiografiji se često ističe da je Zagreb bio pozornica onodobnih političkih događaja u kojem su, nakon carske amnestije 1917., utočište našli mnogi akteri predratnih političkih zbivanja, ponajviše pripadnici napredne i nacionalističke mladeži. Uz postojeće listove (strossmayerovski Obzor i starčevićansku Hrvatsku državu te čistopravašku Hrvatsku i seljački Dom…) 1918. dolazi do pokretanja Književnoga juga – glasila jugoslovenske nacionalne omladine, čiji su urednici bili Niko Bartulović i Branko Mašić. Riječ je o časopisu koji je, kako se dalo pročitati, „naše narodno jedinstvo potpuno i posve proveo i u književnosti“. O tome što je Književni jug doista predstavljao možda najbolje svjedoči komentar u Novome dobu: Književni jug prvi opet uvagja zabranjenu ćirilicu, prvi publikuje srbijanske pisce i smiono ističe jugoslovenstvo i narodno jedinstvo kao cilj svoga rada. U prvom broju (1.I.1918.) odmah, Bartulović ističe veru u pobedu narodne stvari, V. Ćorović slavi Milutina Bojića, Tresić peva svog prokosnog „Ikara“, Nazorova „Majka Margarita“ seća se Majke Jugovića, a list reproducira na čelu Meštrovića. Narod je odmah razumeo stvar i odaziv je bio ogroman: „Knj. Jug“ štampao se u 5000 primeraka, kao ni jedna naša revija do tada, i vršio ogroman uticaj na raspoloženje duhova.8 6 Za razumijevanje navedenoga vremena zanimljiva je knjiga Oskara Tartaglie Veleizdajnik, tiskara i litografija C. Albrecht, Zagreb – Split, 1928. Također i Niko Bartulović, Od revolucionarne omladine do Orjune, izdanje Direktoriuma Orjune, Split, 1925., kao i njegov „dokumentaristički“ roman Na prelomu, Narodna štamparija, Beograd, 1929. 7 O tome je Andrić ostavio svjedočanstvo u zapisu „Prvi dan u splitskoj tamnici“, Pobeda, VI (1926.), br. 15, str. 3. 8 Boris Nikolić, u: Novo doba, 17. srpnja 1918. Također: N. Bartulović, n. dj., str. 73. srpnja 2012. 143 Ivan Bošković Uz Niku Bartulovića i Branka Mašića kao urednici javljaju se i Vladimir Ćorović, Miloš Crnjanski i Ivo Andrić, a od suradnika, između ostalih, (Božo) Lovrić, L. Vojnović, Lj. Wiesner, N. Polić, Tresić-Pavičić, Car Emin, I. Sekulić, D. Šimunović, B. Vodnik, J. Demetrović, Zofka Kveder, U. Donadini, Lj. Micić, V. Lunaček, T. Ujević, V. Čerina i drugi. Uz urednički posao Andrić je u Književnome jugu objavio nekoliko pjesama (Ex Ponto: „Povratak“, „San“, „Crveni listovi“, Ritmi bez sjaja: „Marta mjeseca“, „San o Mariji“, „Svitanje“), prozu Đerzelez na putu i Đerzelez u Hanu te znakovit broj kritičkih članaka i osvrta na domaće i strane knjige. Sličnim člancima Andrić je surađivao i u drugim periodikama toga doba, što nas motivira da razmotrimo i njegov književno-kritički rad. Iako stoji činjenica da taj Andrićev rad nije izazvao zanimanje književne znanosti i nije bio predmetom posebnih razmatranja, zasigurno se ne može govoriti tek o usputnoj marginaliji u njegovu rukopisu. Naprotiv, riječ je o zanimljivoj dionici koja obogaćuje njegov svekoliki književni identitet i znakovito uvećava ionako velike književne identitetske sastavnice. Tim više što je Andrić bio svjestan značenja toga svojeg rada, što potkrjepljuje i komentar napisan u povodu jednoga njegova kritičkog osvrta. Pišući naime o knjizi Poslednji Nenadić Andre Kovačevića, Andrić piše: Najpre jedan bljutav osjećaj, a onda ljutnja, da se je sve to moralo čitati. Ovaj zadocnjeli roman, siv, tone u sivosti cijelog niza istorodnih djela što ih čitasmo. To su antipatična prenemaganja, beskrvna nemoćnička pričanja o nemoćnicima, otužne istorije naraštaja, koji su na prstima prošli kroz život; smiješna rabota. […] Ono malo socijalne i političke pozadine je blijedo i karikaturalno. […] Teško je razumljivo da se danas pišu ovakve knjige, a nerazumljivo je da se izdaju. Ako ikom, a ono su nama Hrvatima nepotrebna ova nagvaždavanja, jer se nema što tražiti od tih neinteresantnih Nenadića, Dobričića, Jadikovaca, Siročića, koji se vuku kroz život kao prebijeni, a cio vijek im ispuni nekoliko lumperaja, tri ispita, dvije skupštine i jedna ljubav.9 Odveć kritički ton i karakter Andrićevih riječi nije prošao neprimijećeno. U listu Pravaš slijedio je odgovor: 9 „Andro Kovačević, Posljednji Nenadić“, Vihor, Zagreb, god. I (1914.), br. 8, str. 157. 144 HUM 8 KNJIŽEVNE KRITIKE RANOGA ANDRIĆA Potpisuje se zvučno: Ivo Andrić, kao Ivo Vojnović ili Ivo Ćipiko. Kritičar je. Smatra sebe autoritetom, naziva se „Mi“ ili se sakriva u trećem licu da na povredi osjećaj svoje nadmoći i svjetske kulture (Beča i Krakova!)… Značajno je u tog kritičara što su mu „ocjene“ vrlo kratke, odmjerene i jezgrovite. Velika je kultura, nervozna i zbita. Ne raspolaže vremenom, umuje i brzo prosuđuje.10 Sličan komentar objavit će i Vihor, vjerojatno iz pera Vladimira Čerine, nakon Andrićeva eseja o Matošu: „Članak je uvek toliko interesantan, koliko ima novoga u njemu posle praznih žurnalističkih nekrologa“11, čime se naglašuje „drugačijost“ Andrićeva kritičkoga glasa u odnosu na tadanje recenzentske i feljtonističke osvrte i ocjene. 1. Drugi pojam koji se ovdje želi osvijetliti odnosi se na Andrićeve književne kritike. Razmatranje toga rada temelji se na kritičkim člancima objavljivanima u Hrvatskome pokretu, Hrvatskim novostima, Književnome jugu, Vihoru, Savremeniku, Glasniku Srpske književne zadruge između 1914. i 1925. godine, s napomenom da se Andrić i nakon navedenoga vremena sporadično oglašavao kritičkim prilozima i prikazima knjiga.12 2. Po svojoj prirodi književna je kritika definirana kao „osobita kreativna aktivnost usmjerena na tumačenje i vrednovanje književnoga djela“13, odnosno ona je grana znanosti o književnosti koja se „bavi analizom i vrijednošću književnoga djela“14. Ističući da je zadaća književne kritike obogatiti naš smisao za književnost i olakšati dodir s njome, Petrović15 navodi da su joj za to potrebna brojna (književna) znanja koja se susreću u različitim i složenim slojevima književne umjetnosti. Kako je ta zadaća umnogome zahtjevnija od one informativne i posredničke, na što se uloga kritike nerijetko svodi, književni kritičar mora biti uistinu obrazovan, intelektualno budan, svestrano upućen u tajne književne 10 Blaž Jurišić, „Jedan kritičar“, Pravaš, Zagreb, 1914. 11 Cit. prema: I. Andrić, Umetnik i njegovo delo: Eseji, Sabrana djela, Sarajevo, 1981., str. 359. 12 Npr. „Nikola Lopičić, Seljaci“, Glasnik SKZ, god. XXXII (1939.), br. 54-55, str. 29. – 30.; „Dragojlo Dudić, Dnevnik“, Oslobođenje, br. 82, 19. VIII. 1945., str. 6.; „Zuko Džumhur, Nekrolog jednoj čaršiji“, Svjetlost, Sarajevo, 1958., str. 7. – 9. i dr. 13Svetozar Petrović, Priroda kritike, Liber, Zagreb, 1972., str. 324. 14Milivoj Solar, Književni leksikon, Matica hrvatska, Zagreb, 2007. 15S. Petrović, n. dj., str. 324. srpnja 2012. 145 Ivan Bošković umjetnine; mora biti osoba birana ukusa i književnoga/umjetničkoga senzibiliteta, osjetljiva na „govor teksta“ i njegovih skrivenih poruka, sposobna ga dočitati i domisliti. Književni kritičar mora biti upućen i u književnu znanost, a sve kako bi promicao nove ideje i poticajno djelovao na književni i kulturni život sredine.16 Nadalje, književna kritika mora ocjenjivati književna djela na osnovi „šireg poznavanja modernih naučnih teorijskih znanja o prirodi književnih djela te na osnovi kritičareve sposobnosti da uočava nove smjernice u umjetničkom stvaranju pojedinih pisaca“17. Pri tome se ne smije oslanjati isključivo na ukus, kao što to čini novinarska i impresionistička kritika, nego mora prodrijeti i doprijeti do onih struktura po kojima se književnost razlikuje do ostalih čovjekovih djelatnosti. U književnoj se znanosti kritike nerijetko opisuju i razlikuju po mediju u kojem se objavljuju, čime je određen njihov opseg, recepcija i mogući adresati, stupanj književno-kritičke osviještenosti i elaboracije. Tako se govori o novinskoj (žurnalističkoj/medijskoj) kritici čije su odlike kratkoća, jasan kritički sud i ocjena usmjerena na posredništvo između knjige i mogućega čitatelja. Kritičar iznosi osnovne podatke o knjizi te ocjenjuje njezinu vrijednost ne upuštajući se u detaljnije obrazlaganje izrečenih misli i stavova. Navedene su kritike najčešće impresionističkoga tipa, oslonjene više na ukus i snagu dojmova nego na promišljanje elemenata književne strukture u kojima se očituje umjetnička narav knjige i temelji njezina vrijednost.18 Te su kritike uglavnom pisane novinarskim stilom, lišene su znanstvenoga metajezika kojim se objašnjava književna umjetnina, njezina struktura i način funkcioniranja pa stoga najčešće i ne pretendiraju na književno-povijesno trajanje i kontekstualizaciju. Drugi tip kritike jest znanstvena kritika; pisana za manji krug obrazovanih i specijaliziranih adresata, opremljena je, nerijetko i opterećena, znanstvenim pojmovljem, a dubina uvida, postojanost kriterija i 16 N. mj. 17Zdenko Škreb, Rečnik književnih termina, Nolit, Beograd, 1986., str. 338. 18 Usp. R. Vučković, n. dj., str. 42. 146 HUM 8 KNJIŽEVNE KRITIKE RANOGA ANDRIĆA utemeljenost u književno-kritičke sustave i povijesni kontekst osigurava joj književnu i povijesnu relevantnost. Osim ovih dvaju tipova kritičke prakse, novinske/impresionističke i stručne/znanstvene, postoji još i mnoštvo književno-kritičkih inačica koje se u praksi isprepliću na različite načine. S obzirom na prevlast pojedinoga elementa, novinske impresionistike ili znanstvene elaboracije s popratnim sadržajima, može se govoriti o brojnim varijacijama kojima i inače književno-kritička praksa obiluje. Bez obzira kojoj se praksi priklonili – prvoj (novinskoj/publicističkoj) ili drugoj (akademskoj) – što ovisi o kulturnim, društvenim, političkim, tržišnim i drugim čimbenicima, sigurno je da književna kritika, želi li ispuniti svoju svrhu, zahtijeva jasne i postojane kriterije, široku kulturu i temeljnu kritičku aparaturu, senzibiliziran ukus, Matoš bi rekao „golemu literarnu spremu i energiju javnoga suda“19 te „profesionalnu i stručnu (znanstvenu) etičnost“ (Milanja). U ovome se radu istražuju ključni elementi i struktura Andrićevih književnih kritika. 3. Prema prethodno navedenim određenjima Andrićeve bi se književne kritike mogle tipologizirati u dvije skupine. Prvoj bi pripadali kratki informativni kritički osvrti novinskoga, odnosno časopisnoga tipa (novinska/časopisna kritika), a drugoj kritike s elementima eseja (kritika-esej). Tako bi prvoj skupini pripadale kritike objavljene u Književnome jugu,20 Književnim novostima, SKG i Vihoru, dok bi drugoj pripadali kritički eseji o Preradovićevoj ljubavnoj lirici, esej o Matošu i Skerliću te zapis Naša književnost i rat. Najprije valja razmotriti prvu skupinu Andrićevih kritičkih osvrta/ prikaza. 3.1. Već je na prvi pogled vidljivo da skupinu ovih Andrićevih kritika karakterizira kratkoća, uglavnom jedna do dvije-tri kartice novinskoga teksta, od četrdeset pet do stotinjak redaka. Ta je činjenica Andrićevim kritikama nametnula okvir koji su morale zadovoljiti kako bi ispunile 19 Citirano prema: Hrvatska književna kritika: Teorija i praksa, Matica hrvatska (Vijenac), Zagreb, 2005., str. 124. 20 Usp. F. Grčević, „Ivo Andrić u Književnom jugu, Ivo Andrić, zbornik Instituta za teoriju književnosti i umetnosti, Beograd, 1962. srpnja 2012. 147 Ivan Bošković informativnu i posredničku zadaću, a da pri tome sadrže jasan stav i ocjenu o vrijednosti knjige te da su razumljive i privlačne širemu čitateljskom krugu načinom i stilom kojim su pisane. Vrijedi odmah istaknuti da Andrić nije pripadao kritičarima (od vokacije ili zanata) koji su imali stalan prostor za svoje kritike i poziciju s koje bi kritičkim osvrtima i prikazima mogao utjecati na profiliranje književne slike i promicanje njezinih vrijednosti i u kojima bi do punoga izražaja mogla doći težina samoga kritičkoga govora. Štoviše, on je bio kritičar-čitatelj koji se osjetio potaknutim da o pročitanome iznese svoja zapažanja, ne libeći se oštrih riječi, zajedljivih dosjetaka i komentara i ne vodeći odviše računa hoće li se njegove kritike i osvrti komu svidjeti. Navedene su kritičke zadaće uvjetovale discipliniranje Andrićeva izraza, što se ogleda u tročlanoj strukturi njegovih kritika. Uvodni je dio najčešće napisan sažeto, jezgrovito i duhovito, tako da već intonacijom prvih rečenica privuče čitateljevu pozornost. Drugi je dio eksplikativne prirode i usmjeren je na iznošenje i opis onoga o čemu knjiga govori, dok je završni dio knjige u službi svojevrsnoga zaključka u kojemu se podastire jasno utemeljen sud koji knjigu situira u ozračje čitateljskih zanimanja ili pak u književni i povijesni kontekst. 3.2. Kada je riječ o uvodnim intonacijama, čija je zadaća s nekoliko za autora ili samo djelo važnih informacija privući čitatelja, kao ilustraciju korisno je donijeti nekoliko primjera efektnih i duhovitih intonacija kojima Andrić započinje svoje kritike. O već spomenutoj Kovačevićevoj knjizi Andrić na početku piše: „Najpre jedan bljutav osjećaj, a onda ljutnja, da se je sve to imalo čitati.“21 Iako je ova kritika napisana u borbenome omladinskom Vihoru čiji se urednik Čerina također nije libio oštrih riječi i „bojovnih gesta“, držim da se Andrić – koliko god mladac i na početku književne karijere – nije zanio mladenačkim kriticizmom (ili kritizerstvom), nego da je istinski i iskreno bio ponukan izreći negativan stav o knjizi. U prilog tomu idu i rečenice koje slijede, a govore da knjiga „tone u sivosti cijelog niza istorodnih djela što ih čitasmo“ te se ni po čemu ne izdvaja iz onodobne izdavačke književne prakse u koju je Andrić imao dobar uvid. 21 „Andro Kovačević…“, str. 157. 148 HUM 8 KNJIŽEVNE KRITIKE RANOGA ANDRIĆA Sličan postupak privlačenja čitatelja efektnom i duhovitom gestom Andrić rabi i kada piše i o Caru Eminu: „Isprva mala skepsa: stari kapetan, nesuđeni zet, potonuli brod, fiks-ideja i sl. Način pisanja poznat, tehnika stara“22, da bi čitateljevu pozornost dodatno privukle riječi kojima najavljuje obrat, a govore kako „radnja počinje da veže“, nakon čega slijedi iznošenje onoga što je privuklo kritičarevu pozornost. Isti se postupak prepoznaje i u ostalim Andrićevim kritikama iz ovoga doba. O stihovima Vojislava Ilića Mlađega piše: „Mi za g.V. Ilića Mlađeg imamo odavno jedno predraspoloženje; prema autoru Zvoni i U poštanskim kolima mi imamo jednu naročitu nježnost i u znaku te nježnosti i toga predraspoloženja pisan je i ovaj prikaz. Ova mala knjiga o pobjedničkim radostima, istinskim oduševljenjima i posvećenim žrtvama, donosi raspoloženja koja su nama upola strana“23, dok za Mašićevu knjigu navodi: „Od svih – a bilo ih je svakakvih – koji su izvještavali naše listove o lanjskim velikim događanjima svratio je na se najviše pozornosti g. Branko Mašić“24. U napisu o „starim pjesnicima“ Andrićeva je efektna sentencija „obučena“ u duhovito i ironično ruho: „Stari dobri pjesnici, čija su nam imena u školskim čitankama! Njih mi tako teško razumijevamo!“25 Pedesetak godina kasnije Mandić će istu misao parafrazirati rekavši „da pisac umire kada uđe u školske čitanke“. Dosjetka s primjesama kritički glasno izrečene ocjene vidljiva je i u prikazu o Tomi Kumičiću: „Pri prvim stranicama se ponadasmo da smo konačno dobili hrvatski ratni roman, ali nas nakon nekoliko stranica razuvjeri dosta spretan skok g. autora. Tih par prvih ratnih stranica su samo postament na kom se razvija roman iz devedesetih godina, da opet završi sa par stranica sadašnjosti. Odmah da se reče da je taj postament slab, štur i neoprostivo banalan.“26 Dosjetka je temelj uvodne intonacije i u napisu o Ćoroviću: „Problem Ćorovićevog Kao vihor dao bi se za vas sažeti u stariju riječ: Očevi su 22 „Viktor Car Emin, Iza Plime“, Hrvatski pokret, Zagreb, god. X-XI, br. 54, 24. 2. 1914., str. 2. 23„Krvavi cvetovi V. Ilića Mlađeg“, Književne novosti, Rijeka, god. I (1914.), br. 8, str. 127. 24 „Branko Mašić, Ratne slike i utisci“, Suvremenik, Zagreb, god. VIII (1914.), knj. 9. 25 „Stari pjesnici“, Hrvatski pokret, Zagreb, god. X-XI, br. 98, 9. 4. 1914., str. 2. 26 „Dr Tomo Kumičić, Erna Kristen“, Književni jug, Zagreb, god. I (1918.), knj. I, str. 45. – 46. srpnja 2012. 149 Ivan Bošković grožđe jeli, a djeci zubi utrnuli“27, o Carskim sonetima i Kosovskim božurima („Miloš Vidaković je bio jedan od onih koje bogovi rode i koji mladi umiru“28), Peri Slijepčeviću („Često mi izgleda kao da udes deli jednom rukom priznanje i slavu, a drugom rad i stradanje, tako da jedni dobiju samo prvo, a drugi samo potonje.“29), o Prosvetinom Almanahu za godinu 1918. („Emigracija je, po rečima jednog emigranta, gora od tamnice.“30) Dosjetkom izrečena ocjena o vrijednosti knjige intonira napis o Panduroviću: „I naše je mišljenje i danas da je u Pandurovićevu slučaju Skerlić bio strog, pravedan i – kao obično strogi i pravedni – nepravedan“31, o Kosoru („Josip Kosor je jedan od boljih i interesantnijih naših pisaca. To treba da se utvrdi pre nego se pređe na ocenu ovih pripovedaka, koja ne može ni u kom slučaju povoljno ispasti.“32), o Donadiniju: „Već godinama je u Zagrebu sve u znaku kritike i negativnosti. I kad se iz ove knjige ne bi naslućivale izvesne osobine autora joj, ne bi o njoj vredelo ni pisati“33, ali i o Rastku Petroviću: „Ili zaista niko nije imao dovoljno srca da kaže njene mane i oseti njene vrline?“34 i Anti Petraviću: „I baš ta daljina i povučenost iz koje autor bira i posmatra svoje teme sačinjava i njinu zanimljivost i njine – glavne mane.“35 Sklonost uporabi dosjetke i duhovitih stilskih efekata u Andrićevim je kritikama česta i nije rezervirana samo za uvodne intonacije. Štoviše, naći ih je i na drugim mjestima njegovih kritika, čime autor zadržava početnim intonacijama ostvarenu čitateljsku pozornost i uvećava 27 „Svetozar Ćorović, Kao vihor“, Hrvatska njiva, Zagreb, god. II (1918.), br. 38, str. 653. 28„Carski soneti i Kosovski božuri“, Književni jug, Zagreb, god. II (1919.), knj. III, br. 9-10, str. 450. – 451. 29 „Pero Slijepčević, Pomen Vladimiru Gaćinoviću“, Književni jug, Zagreb, god. II (1919.), knj. IV, br. 2-3. 30„Prosveta: Almanah za godinu 1918.“, Književni jug, Zagreb, god. II (1919.), knj. III, br. 5. 31 „Sima Pandurović, Okovani slogovi“, Književni jug, Zagreb, god. II (1919.), knj. III, br. 2-3, str.132. – 134. 32 „Josip Kosor, Mime“, Književni jug, god. I (1918.), knj. II, br. 1-2, str. 63. 33 „Ulderiko Donadini, Kamena s ramena“, Književni jug, Zagreb, god. I (1918.), br. 2, str. 86. 34 „Rastko Petrović, Burleska gospodina Peruna boga groma“, Srpski književni glasnik, (n. s.), knjiga V (1922.), br. 2, str. 150. – 152. (O njemu će Andrić pisati i 1922. godine!) 35 „Ante Petravić, Treće studije i portreti“, Književni jug, Zagreb, god. I (1918.), knj. I, br. 8-9, str. 356. 150 HUM 8 KNJIŽEVNE KRITIKE RANOGA ANDRIĆA njihovu zanimljivost, stilsku osebujnost i prepoznatljivost. Npr. „Ovaj zadocnjeli roman, siv, tone u sivosti cijelog niza istorodnih djela što ih čitasmo. To su antipatična prenemaganja, beskrvna nemoćnička pričanja o nemoćnicima, otužne istorije naraštaja, koji su na prstima prošli kroz život; smiješna rabota. […] Ono malo socijalne i političke pozadine je blijedo i karikaturalno. […] Teško je razumljivo da se danas pišu ovakve knjige, a nerazumljivo je da se izdaju. Ako ikom, a ono su nama Hrvatima nepotrebna ova nagvaždavanja, jer se nema što tražiti od tih neinteresantnih Nenadića, Dobričića, Jadikovaca, Siročića, koji se vuku kroz život kao prebijeni, a cio vijek im ispuni nekoliko lumperaja, tri ispita, dvije skupštine i jedna ljubav“36 ili pak: “Ispucana energija u ćoravo; snage se razišle (kakve li su bile?), iščiljele ili okrenule na zlo; duh je ubijen besposlicom, tijelo grijehom, principi ishlapili, doktrine struhle, uvjerenja poklekla; valja živjeti od zla”37 ili: Dobro poznat naslov i malo poznato ime“38 i slično. 3.3. Središnji, nosivi dio Andrićevih kritika usmjeren je na više ili manje svrhovit osvrt/opis onoga o čemu knjiga govori. Andrić ima potrebu čitatelja upoznati sa sadržajem knjige, informirati ga o mjestu gdje se odvija njezina radnja, zatim promišlja o likovima knjige i njihovim međusobnim odnosima, nerijetko analizira njihov život i svjetonazor, psihologiju i karaktere ne propuštajući, kada ocijeni nužnim, osvrnuti se i na detalje društvene zbilje i političkih odnosa, osobito ako mogu pridonijeti razumijevanju knjige i ako su važni za njezino umjetničko iskustvo. Tako u svojim kritikama Andrić donosi informacije o sadržaju knjige: „Ovi stihovi – često neoprostivo nemarni i novinski suhoparni – kazuju šta je vidio jedan pjesnik u jednom uzavrelom vremenu; i koji je smisao velikih oduševljenja; i koja je snaga krupnih osjećaja; i koja ljepota ličnih žrtava“39, prepričava fabulu: „Sin bogatog gazda-Stevana, Vlado, zagleda se u Olgu, kćerku krčmarice Tate. Tata je na zlu glasu radi svoje burne mladosti i Vladovi roditelji neće ni da čuju o toj ljubavi, dok ga se 36 „Andro Kovačević…“, str. 157. 37 „Viktor Car Emin…“, str. 2. 38„Carski soneti…“, str. 450. – 451. 39„Krvavi cvetovi…“, str. 127. srpnja 2012. 151 Ivan Bošković otac konačno ne odreče posve i prokune, iako je nekad i sam bio jedan od Tatinih ljubavnika.“40, pozornost usmjeruje na likove: „Lijepa i tajnovita žena-ženka, vječita tajna vječne ženskosti, i smion, jak inteligentan muškarac-zavodnik. Sve ostale osobe gotovo da i ne spominje, što je naročito dobra i sretna strana tehnike ovog romana“41, s čestim osvrtom na njihov psihološki profil i karakter: „Na tananoj žici igraju samo dvije marionete, dva srca, strašnu ljubavnu igru…“42. Andrićevoj spisateljskoj imaginaciji, koja hrani njegove kritičke opservacije, ne mogu promaknuti uspjele i umjetnički zapažene scene poput one iz Selimove džamije, nakon osvojenja Drinopolja, gdje „se jedan dežmekast bugarski vojnik bezbožno ispeo u glibavim opancima na neke stepenice i viče u velu tišinu bogomolje nerespektnošću balkanskog seljaka“43, a vrlo su efektne i čitateljima privlačne usporedbe, npr. poput one o Donadiniju: „Ovaj daroviti kavgadžija bi – da je nešto, umesto književnik u Zagrebu, momak u kojem od naših sela – nosio kapu nad oči, bio pravi ‘Đida’ i delija, i bacao se, nedeljom, kod crkve s momcima istinskog kamena, a ovako je malo čudo nezasitog Zagreba, posmeh na građanskim ustima i – odbacuje svim mlađim ‘za čitav ukop’.“44 U Andrićevim kritikama nikad ne izostaju kritički sud i ocjena, koji su gotovo uvijek izrečeni efektno i duhovito, stilski prepoznatljivo. Evo nekoliko primjera: „Teško je razumljivo da se danas pišu ovakve knjige, a nerazumljivo je zašto se izdaju“45, ili: „nepretenciozna knjiga koja će imati svoje mjesto i docnije”46, ili: „[sve] pusta netačna ili nepotrebna nagvaždanja koja publiku smućuju, a škode glumcima i piscu“47, ili: „Ali ovo forsiranje i potcrtavanje te kosmičke note nije u stanju da nas zanese i ubedi, naprotiv; ma koliko g. Kosor gomilao reči i opet reči i palio vatromete smelih, polujasnih i nejasnih rečenica, mi osećamo kako iz tog, pošto se slegao ršum i prasak, bije hlad nečeg umetnog i stranog, 40 41 42 43 44 45 46 47 152 „Svetozar Ćorović…“, str. 653. „Dr Tomo Kumičić…“, str. 45. – 46. Isto. „Branko Mašić…“, knj. 9. „Ulderiko Donadini…“, str. 86. „Andro Vidaković…“, str. 157. „Branko Mašić…“, knj. 9. „Svetozar Ćorović…“, str. 653. HUM 8 KNJIŽEVNE KRITIKE RANOGA ANDRIĆA što ne može da nas zagrije ni uveri“48, ili: „To beskrajno nagomilavanje velikih reči, sve nam manje i manje kazuje što se više ponavlja, i pod njim izdišu istina i lepota kao robinje“49. Koliko god svojim kritikama nastoji izreći ono bitno i upozoriti na ono na čemu knjige o kojima piše temelje svoju umjetničku narav i vrijednost, u Andrićevim se kritikama zna susresti i pokoja ideološki motivirana ocjena: „Ovo je knjiga stihova onih koji su ratovali i pobjedili. I treba da ih svi čitamo.“50 Ili: „Redak je utešljiv idealizam kojim je pisana ova knjiga o mrtvom prijatelju i njegovoj neumrloj ideji, retka je uviđavnost i dalekovidnost kojom se ovde tretira problem jugoslovenstva i čovečanstva.“51 Ili: „Rađena sa savesnošću i erudicijom kojom se odlikuju svi radovi g. Ćorovića, ova lepo i interesantno pisana knjiga zadovoljava potpuno pravu i najpreču potrebu obaveštavanja našeg sveta o prošlosti i o aktuelnim problemima naših zemalja.“52 Na istome tragu treba gledati i na simpatije koje Andrić u kritikama izražava prema svojemu naraštaju: „Tu je Vladimir Gaćinović, blagorodan i snažan duh i velik borac“ […] „pisac [prijatelj mu Miloš Vidaković] visoke [je] kulture i suptilan pesnik čije mogućnosti razvoja možemo tek naslućivati“ i „sva ta beskonačna litija mrtvih drugova našeg teško iskušavanog naraštaja“53. Istog su (ideološkoga) predznaka i riječi o Mašićevoj knjizi koja će, kako navodi, „svoje mjesto imati i docnije, koji se budu htjeli informisati o Velikoj Povijesti“54, ili pak: „Taj osjećaj smrti je u ovim pjesmama tako bliz i jak da se zaboravljaju kostimi i istorijska imena, a vidi se samo ta usudna crta naše istorije, jednaka na starom Kosovu kao i onom od 1915.“55 Nadalje, Andrić vrlo dobro zna da kritika uvijek ima i posredničku ulogu između autora, knjige i mogućega recipijenta. U svojim kritikama stoga i preporučuje primjerice piscu: „Mislim da bi trebalo […] zamoliti 48 „Josip Kosor…“, str. 63. 49 N. mj. 50 Usp. „Krvavi cvetovi…“, str. 127. 51 „Pero Slijepčević...“ 52 „Vladimir Ćorović, Bosna i Hercegovina…“ 53„Prosveta: Almanah za godinu…“ 54 „Branko Mašić...“, knj. 9. 55„Carski soneti…“, str. 450. – 451. srpnja 2012. 153 Ivan Bošković pisca: 1) da ispravi izvesne omaške i aljkavosti u jeziku, stilu i ortografiji; 2) da pripovetku Serdar zameni drugom ili prosto izostavi“56, ali i čitateljima: „Molim da ove pripovetke […] pročita netko od gospode iz Književnog Odbora.“57 Izvorište u Andrićevu (onodobnom) ideološkom svjetonazoru imaju i riječi: „Sva ova izlaganja trebalo bi g. Slijepčević što pre da izda u jednoj jevtinoj i korisnoj brošuri […] koja bi kao lep dokumenat našeg rasnog razvoja i nalaženja ušla u mase, a naročito, omladinu.“58 Iz navedenih je primjera vidljivo da su Andrićeve kritike prepoznatljiv govor različitih osobina kritičkoga iskustva: informativne su, kratke i sažete, jasno izraženoga stava o značenju i vrijednosti knjige, pisane razumljivo, duhovito i slikovito, na način koji će privući čitatelja i potaknuti ga da za knjigom posegne. U njima je na djelu širok repertoar postupaka s brojnim elementima individualno prepoznatljiva stila, po „jedinstvenosti i strogoj personalnosti“. U prilog značenju Andrićevih kritika svakako idu i ocjene izrečene o pojedincima. One su takve da do danas nisu izgubile na svojoj relevantnosti; i danas imaju snagu orijentira kojima vrijeme nije umanjilo snagu izrečenoga. Ono što posebno vrijedi istaknuti svakako je činjenica da neke od Andrićevih osobina – kritičnost, duhovitost i stilsku prepoznatljivost – možemo susresti u nekolicine naših kritičara, konkretno u Mandića, Tenžere i Zime, čiji kritički rad, kao i Matošev – sa snagom uzora – pokazuje da „preživljuje dobro pisanje“. Andrićeve kritike – koliko god u njima manjka sustavnost kritičkoga mišljenja s uporištem u teorijskome sustavu – preživjele su vrijeme u kojem su pisane, ali i ograničenja medija u kojem su tiskane, a s pouzdanjem i danas se može osloniti na težinu u njima izrečenih ocjena. A upravo su to ona obilježja Andrićevih kritika koja ne dopuštaju da se o njima govori tek kao o marginaliji u autorovu radu. 4. Drugomu tipu Andrićevih kritika, kritikama-esejima, pripadaju članci/eseji o Preradovićevoj ljubavnoj lirici, o Matošu i o Skerliću te zapis Naša književnost i rat. Na prvi je pogled vidljivo da su opsežniji 56 „Nikola Lopičić…“, str. 29. – 30. 57 N. mj. 58 „Pero Slijepčević...“ 154 HUM 8 KNJIŽEVNE KRITIKE RANOGA ANDRIĆA od naprijed razmatranih kritika pa je i repertoar kritičkih/esejističkih postupaka u njima bogatiji i izdašniji. 4.1. Članak „Ljubavna lirika Petra Preradovića“ objavljen je u Književnome jugu 1918. godine59 u broju 6, koji je u cijelosti posvećen pjesniku. Imenovanu „pesnikom narodnog jedinstva“ (Šantić), priloge su priložili Vodnik, Bazala, Alaupović, Ilešić, Angjelinović, Ćorović, Niko Bartulović i Andrić. U njima se piše o Preradovićevu slavenofilstvu, o Preradoviću mislitelju, Preradoviću u Slovenaca, pjesnikovu odnosu prema Srbima i političkome svjetonazoru te njegovim ljubavnim stihovima. Nekoliko je ključnih misli Andrićeva članka o Preradovićevoj ljubavnoj lirici. Prvo, ljubavna tematika (erotika) predstavlja najmanji i „najneznatniji dio Preradovićeva pjesništva i svojom veličinom i svojom vrijednošću“, što argumentira Drekslerovom studijom o pjesnikovoj lirici u kojoj je ljubavnoj lirici posvetio „jedva pet stranica“. Razloge tomu vidi u vremenu u kojem se Preradović stihovima javlja, u kojem su pitanja „narodnog opstanka i borbe, narodne slobode i budućnosti, zauzeli svu dušu i misli“60 pa nije ostalo mjesta za „promjenljivu igru i duhovnu sreću“ što je daje ljubav žene. Drugo na što Andrić upozorava jest činjenica da Preradovićeva ljubavna lirika „nema izrazito lično obilježje“61, dakle ono po čemu bi se razlikovala od drugih i čime bi se „izdizala nad cijelo more savremenih pjesnika“. Andrić to vidi u jednostavnosti i običnosti „njegovih doživljaja i peripetija“ i „cvijeću patosa i erotike“ koji su prekrili „ponore i puti što ih riječ ljubav u sebi krije“. Zbog toga u njegovu svjetonazoru prepoznaje nazore idealista za kojega je ljubav „pitanje harmonije dviju duša“, dar „milosnog neba bijednim smrtnicima“ i „zanosni plamen duše koja trijumfuje nad tijelom“.62 U Preradovićevoj lirici, nastavlja Andrić, „žena je bolji dio, božansko poslanje, koje nam sladi i uljepšava ovaj gorski i surovi život, to je čista žena-djevica, žena-majka, čuvarica vatre domaćeg ognjišta, dobri 59Vidi Književni jug, god. I (1918.), knj. I, br. 6, str. 247. – 250. 60 Isto. 61 Isto. 62 Isto. srpnja 2012. 155 Ivan Bošković anđeo života našeg“63. Uspoređuje ju s Beatriceom, Laurom ili Ljubicom, onim ženama odabranicama koje su „zarobljavale i plijenila srca starih pjesnika“64. Preradoviću je to znak „trubadurskog kulta žene“ koji kasniji pjesnici ne poznaju. Nakon što je naznačio ključne koordinate Preradovićeva pjesničkoga glasa, Andrić izdvaja njemu najzanimljiviju pjesmu „Jedinica“; ona mu je usto i „najoriginalnija i najuspjelija“ jer je duboko misaona; na djelu nije žena „od krvi i mesa“ nego „prisjen unutarnjih doživljaja“ i „utjelovljenje dušinih snova“, što i nije drugo doli (možda) ljepota, istina i dobrota! Originalnost i ljepotu Andrić nalazi i u pjesmi „Mrtva ljubav“ koja ga podsjeća na narodnu poeziju. U Preradovićevoj ljubavnoj lirici Andrić pronalazi odjeke dvaju utjecaja: onaj njemačke romantike i onaj „ženskih narodnih pjesama“. Za prvu tvrdnju oslonac pronalazi u ciklusu od šesnaest pjesama LinaLieder, gdje je vidljiv Lenauov utjecaj, a pisane su u austrijskome prostornom ozračju. Te su pjesme, pozivajući se na Drekslera i dr. Slavu Pecinovski-Rastočan, bile namijenjene zagrebačkoj dami Karolini Šauf i u njima je „takve iskrenosti i intenziteta osjećaja kao u malo gdje u njegovoj ljubavnoj lirici“. Iz Andrićeva je članka razvidno da dobro razlikuje iskrenost pjesničkoga doživljaja i originalnost (ljepotu) od patvorenosti, retorike i pjesničkih ukrasa. U poeziji ga privlači iskrenost doživljaja oblikovana snagom riječi, a ne sentimentalno i retoričko prenemaganje u kojemu vanjski ukrasi i krupne riječi nadomještaju snagu proživljenosti. 4.2. Članak o Matošu Andrić je objavio u Čerininu Vihoru u petome broju 1914. godine, s nadnevkom 1. svibnja. S obzirom da je Matoš umro u mjesecu ožujku iste godine, nije neosnovano pretpostaviti da je članak svojevrstan nekrolog velikomu imenu čija je smrt u hrvatskome društvenome i političkome životu izazvala mnoštvo posve oprječnih reakcija: od onih koji su se radovali Matoševoj smrti, do onih koji su u njoj vidjeli završetak jedne epohe u hrvatskoj književnosti. Razloge takvim reakcijama treba tražiti u političkim prilikama jer dijelu nacionalističke 63 Isto. 64 Isto. 156 HUM 8 KNJIŽEVNE KRITIKE RANOGA ANDRIĆA mladeži, kojoj je pripadao i Andrić, Matoš nije bio po volji zbog njegova zagovaranja hrvatstva nasuprot radikalnoga jugoslavenstva. Dio ih je stoga Matoševu smrt dočekao kao priliku za „ogovaranje mrtvoga Matoša: konačno je crkao, sto posto negativna pojava, nije šteta što ga više nema“65. Međutim to Andrića nije priječilo da napiše jedan od najpoticajnijih eseja o „velikome imenu“ i da u njemu, u skučenu prostoru, ali i bez nužno potrebnoga vremenskog odmaka, podastre sve bitne sastavnice Matoševe neponovljive književne osobnosti. Andrićev je Matoš „istinoljubiva kontradikcija“, „dogmatičan, skeptičan i kritičan“, „nekonsekventno konsekventan“ i „konsekventno nekonsekventan“66 duh koji voli umjetnost, poštuje osobnu hrabrost i obožava sve vrijednosti, „zakleti neprijatelj Gospodina Glupana i Gospodina Hulje“, „nikad pasivan, nikad neutralan, uvijek aktivan, uvijek zaangažovan“. Poklonik je ljepote (u koju vjeruje jer „ne vjeruje ni u što drugo“), za kojega „ekscesi imaju viši smisao“, „svjež, borben, spreman na djelo“; ne „štedi ni sebe ni druge“, žučni je polemičar koji „stiče nove neprijatelje“, uvijek spreman na napad, ali i na obranu… Nadalje, Andrićev Matoš „često ima [grandiozno] krivo“; čovjek je krajnosti i neprispodobivih opozicija, osoba „komplikovane ličnosti“, „fanatik života i vjernik ljepote“; „mnogostruka ličnost“…, podosta je još atribucija koji ne iscrpljuju njegovu nesvakidašnju pojavu. Andriću je njegova duša „unakrsnica mračnih snaga“; u njega su istine „kratka vijeka“, a „herojske geste klonule“, on živi u „crvotočnom gradu – Čerininu ‘gradu cinika’ – gdje se živi po časovniku, raduje po kalendaru, a oduševljava po naredbi“. Isti taj Matoš, reći će Andrić, „voli Hrvatsku očajničkom ljubavi i s više ljubomore nego ljubavi“. Nakon što je niskom atribucija naznačio koordinate Matoševe osobnosti, svjestan da gotovo i nije moguće obuhvatiti sve njezine sastavnice, Matoš je Andriću „jedini interesantan pojav u našem javnom životu“. U atmosferi „glumljenja objektivnosti“ i kada „male ličnosti pišu nimalo 65 „Miroslav Krleža, Fragmenti iz dnevnika 1943.“, Forum, knj. XXIII, br. 3, 1972., str. 493. O istome, ali u Davnim danima, Krleža piše: „Ono što se govorilo na karminama o A.G.M. (sve sami prominenti: Milan Marjanović, doktor Jelovšek, njegova žena Zofka Kveder, Cihlar Nehajev, Andrija Milčinović - nap. moja!), ne bi pojeo ni pas s maslom“ (str. 88.). 66„A. G. Matoš“, Vihor, god. I (1914.), br. V, str. 89. – 91. Svi navodi uzeti su iz istoga članka! srpnja 2012. 157 Ivan Bošković lično i mnogo šablonski i klišejski“ takav Matoš, ne krije Andrić, i nije mogao biti doli „najomraženiji, najdraži i najpopularniji“. Andrić kao da želi (p)osvijestiti kako provincija, ona duhovna, kakva je tada bio i Zagreb („Oh, ta uska varoš / oh ti uski ljudi…“), može podnijeti sve osim uspjeha! Andrića posebno fascinira Matošev feljtonizam, svakodnevno pisanje i potvrđivanje pred svojim čitateljima. U tom ga duhu naziva „troslovčanim feljtonistom“ koji majstorski i neponovljivo „reda svoje ukusne netačnosti“, koji „izaziva, golica na smijeh, hvali i grdi“ da ga je zazor često i – slušati. U ovom je posljednjem razvidno da je Matoševu osobinu kao čovjeka paradoksa Andrić majstorski iskoristio za stilski neočekivan i paradoksalan obrat priredivši njime svojemu čitatelju novo iznenađenje i pripremivši ga za nova iznenađenja koja Matoševa osoba sadrži kao odliku svojega kompleksnog identiteta. Neki su u ovome i sličnim postupcima vidjeli Andrićevu karakteristiku kojom se i sam približavao Matošu doživljavajući ga kao svoj spisateljski uzor i mogući kritički orijentir.67 U nizanju atribucija Andrić u Matošu gleda čovjeka/pisca neumoljivih i „neštedimice ličnih“ reakcija, čiji zajedljiv duh prelijeće sve i reagira na sve „naglo, brzo, ogorčeno, razdragano, pravedno, nepravedno, posve svejedno kako!“ Karakterizirajući ga nizom oprjeka, koje možda ponajbolje opisuju svu širinu i dubinu njegovih spisateljskih i ljudskih osobina nije moguće odvojiti jedne do drugih, Andrić je Matoša na malome prostoru eseja „portretirao“ na način kojemu se do danas nije dovinuo i približio nitko osim Ladana. Dovoljno je navedene Andrićeve misli usporediti s Ladanovima: Mogao je svojedobno čovjek – kad se predavalo i govorilo o Matošu – svojedobno čuti za ovoliko pojava te iste osobe: politik i apolitik, sangvinik i melankolik, lirik i polemik, filozof i feljtonist, kozer i dezerter, nacionalist i larpurlartist, humanist i anticionist, čelist i anarhist, sonetist i pamfletist, simbolist i impresionist, modernist i tradicionalist, kristofil i helenofil, idilofil i tehnofil – i sve tako: dok dostaje pojmovnih kontrasta i latinsko-grčkih kovanica… I po onoj najmanjoj školničkoj razdiobi Ma67 R. Vučković, n. dj., str. 42. 158 HUM 8 KNJIŽEVNE KRITIKE RANOGA ANDRIĆA toš je najmanje sedmerostruk: pjesnik, prznica, pripovjedač, podlisničar, putopisac, podsmjehivač, oporbenjak.68 I jedan i drugi autor, i Andrić i Ladan, priznaju da je svaki govor o Matošu nužno manjkav, da nema dostatno atribucija koje bi obuhvatile sve slojeve književne pojave i duhovnoga identiteta velikoga „gospodara“ i „skladištara riječi“ teških „kao kamen i lakih kao perje“, Ladanov „magičar riječi“. Zato Andrić i može napisati da biti Matoš znači „ne biti nikada dosadan“ jer njegove knjige nisu od „roda nerazrezanih i njegovi su feljtoni praznička stvar“. U Matoša Andrić posebno naglašuje „naivnu djetinjsku ljubav za Hrvatsku“ i, neodvojivo od nje, ljubav za tradiciju, za „tradicijom posvećeni Gornji grad“, sa „čudnim pričama starih tornjeva“ i „polumrakom jedne prošlosti i ljepote onoga što je bilo“. Stoga i Matošev portret Andrić poantira prizivom njegove Hrvatske, „lijepe, pogažene zemlje, jednim istorijskim apsurdom bačene u ropstvo, varane, izrabljivane, napola dekroatizovane“. Zato se i „mučno živi u hrvatskoj noći“ čije koordinate najbolje opisuju rezignirajuće riječi „Gričkoga dijaloga“. U napisu o Matošu Andrić je, što je istaknuto, pokazao da se u kritičkoj prozi najviše približio upravo Matošu.69 Veliki uzor, s kojim možda i nije dijelio ideološke poglede o pitanjima uređenja političkih odnosa u vrijeme raspada velike Monarhije, privlačio ga je nesvakidašnjom stilskom lakoćom, bravuroznošću svojih misli, snagom i duhom svoje osebujne osobnosti, čestim i efektnim obratima, lucidnošću zapažanja. Zato u Andrićevim kritikama susrećemo i duhovitosti, stilske obrate i paradokse, kalambure i funkcionalno uspjele dosjetke, iznenađenja koja govore o spisateljskoj kulturi koja će puni zamah dobiti u drugim žanrovima i u godinama koje dolaze. 4.3. Esej-kritiku o Jovanu Skerliću objavio je Andrić u Srpskome književnom glasniku, u drugome broju za 1924. godinu, dakle na desetu godišnjicu smrti osobe koja je i za njega i za njegovu generaciju predstavljala mnogo više od književnika i kritičara. Za razumijevanje Andrićevih 68Tomislav Ladan, „Magični trigram AGM“, u: Tomislav Ladan, Ta kritika, Matica hrvatska, Zagreb, 1970., str. 7. 69 R. Vučković, n. dj., str. 42. srpnja 2012. 159 Ivan Bošković riječi vrijedno je podsjetiti na neke podatke vezane za Skerlića. Još za života smatran „najvećom silom naše Nacije“70, „monumentom naše rase“71 i čovjekom „u kojem su izražene sve vrline naše narodne duše u najvećoj mjeri“72, Skerlić je za „čitav jedan naraštaj“ bio „deviza, program i kriterij“73. U ozračju kulta vidovdanske slave on je bio duhovni vođa, ideolog i „apostol“ koji je nadahnjivao naraštaj jugoslavenskih omladinaca, pa je njegova smrt doživljena kao najveći i nenadoknadiv gubitak. U mnogim su gradovima „izvješene zastave na po koplja sa crninom“74, izražavani su „osobiti znakovi nacijonalne tuge“75 te gotovo i nema novina i listova koji nisu donosili vijesti o smrti čovjeka smatrana „najreprezentativnijom pojavom naše rase i nacije“76. Obilježavanje desete godišnjice Skerlićeve smrti tih je dana bila dobrodošla prigoda da se podsjećanjem na važno ime iznova artikulira ideja kojoj je Skerlić bio reprezentant i apostol zagovaratelj, a sam Andrić ideološki poklonik. U toj prigodi, vrijedi istaknuti, brojne su novine i listovi donijeli mnoštvo članaka o njegovoj smrti. U Splitu je tako primjerice napravljena komemoracija „našem apostolu“ za vrijeme koje je recitirana Šantićeva pjesma „Naš apostol“.77 Željelo se time iznova probuditi duh ideje kojoj je Skerlić bio ideološki vođa, poglavito jer su se u uvjetima kraljevske diktature sve više vidjele napukline u zgradi kojoj je Skerlićeva ujediniteljska ideja bila jedno od ideoloških uporišta. Svoj napis o desetoj obljetnici Skerlićeve smrti Andrić započinje podsjećanjem na vijest koju mu je poslao „nesretni drug Čerina“. Bio 70 Vihor, br. 6, 1914., str. 117. 71 Vladimir Čerina, u: Vihor, br. 7, 1914., str. 122. 72Davorin Trstenjak, „U spomenu Jovanu Skerliću“, Vihor, br. 7, 1914., str. 131. 73 I. Andrić, „Jovan Skerlić“, SKG, (n. s.), knj. XII (1924.), br. 2, str. 91. – 92. 74 „Dubrovnik za Skerlića“, Vihor, br. 7, 1914., str. 138. 75 „Split za Skerlića“, Vihor, br. 7, 1914., str. 139. 76 „Cela Jugoslavija…“, Vihor, br. 7, 1914., str. 139. 77Aleksa Šantić, „Naš Apostol“: Ne, oblaci smrti pokrili te nisu, / U rukama tvojim jošte zublje gore! / Mi vidimo jasno, gde se svake zore / U lepoti rađaš na dalekom visu- // Na gorama zlatnim tvojih zlatnih dela! / Još čujemo tebe i gledamo u te - / Pod zastavom tvojom omladina cela / S mladom snagom stupa na velike pute. // Vruća srca svoja tvojom verom poji, / Plašt ogrće na se plamenova tvoji, / I u duši nosi pesmu živih vrela. // Lepa deca Juga tvojom vatrom gore, / Tvojim letom lete, da Te svake zore / Zagrle na visu tvojih zlatnih dela. Pobeda, br. 14, 17. 5. 1924. 160 HUM 8 KNJIŽEVNE KRITIKE RANOGA ANDRIĆA mu je to jedan od najtežih dana („Nikad neverovatnije i teže depeše, ni čudnijeg proleća ni strašnije leta“78) koji mu je osvijestio veličinu i moć Skerlićeve pojave, usporedive tek s onom kralja Petra! Andrić priznaje da je u njihovim životima, dakle životima predratnih omladinaca, Skerlić bio česta i gotovo nezaobilazna tema razgovora, ali i autoritet na koji se pozivalo i koji je na sva otvorena pitanja imao spreman odgovor. Pokazuje to dvaput ponovljena misao: „Šta bi sada rekao ili učinio pokojni Skerlić!“ Kako bi to osnažio, Andrić priziva sliku svojih tamničkih dana i razgovora, ali i sliku razgovora iz Skupštine 1922. godine kada jedan odvjetnik „drskošću roba i uz garantovanu nekažnjivost“ negira (narodno) jedinstvo! U obilježavanju godišnjice Skerlićeve smrti Andrić se ne referira na njegovo djelo i njegovo značenje. Zacijelo ostavljajući to drugima, za njega je on – kao i za njegov naraštaj – „u prvom redu bio i ostao simbol oslobođenja koje je iskupljeno, i ujedinjenja na kojem valja raditi“79. Iako sažet, kratak i dobro napisan, umjesto o Skerlićevu djelu članak govori o ideološkome značenju jednoga imena, više naglašajući njegove ideološke zasluge nego književne odlike. 4.4. Članak „Naša književnost i rat“ objavljen je u Književnome jugu, u šestome broju 1918. godine, i pokušaj je da se odgovori na pitanja što ih je tema rata, u „kojem se odigrao jedan ulomak historije“, postavila pred pisce. Razumijevajući sve okolnosti, od onih literarnih do gospodarskih, političkih i psiholoških, kao osnovnu zadaću – gotovo s težinom zavjeta – ističe kako je uloga književnika da „održe kontinuitet negdanjeg društvenog života, spasiti ideale svoje mladosti, koji evo postaju ideali celog naroda i proneti ih kroz ovu poplavu zla i stradanja u bolje dane“80. U književnoj se historiografiji ističe da članak potvrđuje „Andrićevo trezveno prilaženje pitanju odnosa našeg pisca prema ratu i uputan je za njegovu docniju literarnu transpoziciju te teme“81. 78 79 80 81 I. Andrić, „Jovan Skerlić“, str. 91. – 92. Isto. „Naša književnost i rat“, Književni jug, Zagreb, god. I (1918.), knj. II, sv. 6, str. 193. – 195. Vidi I. Andrić, Umetnik i njegovo delo, str. 367. srpnja 2012. 161 Ivan Bošković Pokoja slična impresija mogla bi se odnositi i na članak o Witmanu i o Goyi, no ona bitno ne bi promijenila niti pak uvećala naše mišljenje o Andrićevu kritičkom radu. Na temelju iznesenoga može se zaključiti: a) Andrićeve kritike pripadaju dvjema skupinama književno-kritičkoga izraza: novinskim/impresionističkim i kritikama-eseju b) prve karakterizira sažetost, informativnost, jasna argumentacija i na kraju iznesen kritički stav o knjizi c) kritike su strukturirane u tri dijela: uvodnoga/intonativnoga, središnjega i nosivoga i završnoga s ulogom zaključka o knjizi. Prvi dio Andrićevih kritika ima ulogu privlačenja čitatelja, što se postiže uporabom duhovitih sentenca i gnomskoga izraza, često zaogrnuta u kritičko/polemičko i ironijsko ruho. Drugi je dio eksplikativne prirode, a realizira se analizom sadržaja, fabule, likova i karaktera, opisom slika, usporedbama i sličnim, individualiziranim stilskim izražajnim prepoznatljivostima. Sastavljeni od samo nekoliko rečenica, završetci su kritika efektni, uvijek s jasno izraženim sudom i ocjenom. Po ovim osobinama Andrić se približava kritičkomu diskursu koji je u tadanjoj hrvatskoj književnosti najviše rabio Matoš koji za njega ima i snagu iznimnoga autoriteta i vrijednosnoga kriterija. Kritike-eseji opsežniji su, bogatiji asocijativnim teretom i otvoreniji argumentaciji. I jedne i druge kritike, publicističke/impresionističke i kritike-eseji, unatoč mnoštvu individualno realiziranih osobina, uvjeravaju da Andrić nije bio kritičar po vokaciji, s razrađenim kriterijima književnoga mišljenja utemeljena na određenom kritičkome i teorijskome sustavu. On je ponajprije čitatelj dobroga uvida u književna događanja, pouzdana je ukusa i kritičke mjere, koji iznosi svoja zapažanja i svoj sud o vrijednosti pročitanoga. Ti sudovi i ocjene, iako je pisao o ljudima i zavičajno i ideološki bliskima, nisu time limitirane. Štoviše, ono što je Andrić o njima napisao ostalo je mjerom njihove književne vrijednosti do danas. Mnoge i danas imaju snagu kritičkoga pravorijeka. 162 HUM 8 KNJIŽEVNE KRITIKE RANOGA ANDRIĆA Iako je Andrić kritike pisao i kasnije, istina sporadično, više se okretao drugim žanrovima i izazovima. Teško je stoga reći kako bi se razvijao njegov kritički svjetonazor da je na tome poslu ustrajao. Ono što svakako stoji jest činjenica da Andrićeve kritike nisu nikakva marginalija u njegovu rukopisu, nego književna praksa koja komplementira njegov književni identitet i čini ga i reljefnijim i poticajnijim. Izvori i literatura a) Andrićeve kritike -„A. G. Matoš“, Vihor, god. I (1914.), br. V. -„Andro Kovačević, Posljednji Nenadić“, Vihor, Zagreb, god. I (1914.), br. 8. - „Ante Petravić, Treće studije i portreti“, Književni jug, Zagreb, god. I (1918.), knj. I, br. 8-9. - „Branko Mašić, Ratne slike i utisci“, Suvremenik, Zagreb, god. VIII (1914.), knj. 9. -„Carski soneti i Kosovski božuri“, Književni jug, Zagreb, god. II (1919.), knj. III, br. 9-10. - „Dr Tomo Kumičić, Erna Kristen“, Književni jug, Zagreb, god. I (1918.), knj. I. - „Dragojlo Dudić, Dnevnik“, Oslobođenje, br. 82, 19. VIII. 1945. - „Josip Kosor, Mime“, Književni jug, god. I (1918.), knj. II, br. 1-2. - „Jovan Skerlić“, SKG, (n. s.), knj. XII (1924.), br. 2. -„Krvavi cvetovi V. Ilića Mlađeg“, Književne novosti, Rijeka, god. I (1914.), br. 8. - „Naša književnost i rat“, Književni jug, Zagreb, god. I (1918.), knj. II, sv. 6. - „Nikola Lopičić, Seljaci“, Glasnik SKZ, god. XXXII (1939.), br. 54-55. srpnja 2012. 163 Ivan Bošković - „Pero Slijepčević, Pomen Vladimiru Gaćinoviću“, Književni jug, Zagreb, god. II (1919.), knj. IV, br. 2-3. -„Prosveta: Almanah za godinu 1918.“, Književni jug, Zagreb, god. II (1919.), knj. III. - „Rastko Petrović, Burleska gospodina Peruna boga groma“, Srpski književni glasnik, (n. s.), knjiga V (1922.), br. 2. - „Sima Pandurović, Okovani slogovi“, Književni jug, Zagreb, god. II (1919.), knj. III, br. 2-3. - „Stari pjesnici“, Hrvatski pokret, Zagreb, god. X-XI, br. 98, 9. 4. 1914. - „Svetozar Ćorović, Kao vihor“, Hrvatska njiva, Zagreb, god. II (1918.), br. 38. - „Ulderiko Donadini, Kamena s ramena“, Književni jug, Zagreb, god. I (1918.), br. 2. - „Viktor Car Emin, Iza Plime“, Hrvatski pokret, Zagreb, god. X-XI, br. 54, 24. 2. 1914. b) Ostali izvori i literatura -Andrić, Ivo, „Prvi dan u splitskoj tamnici“, Pobeda, VI (1926.), br. 15 -Andrić, Ivo, Umetnik i njegovo delo: Eseji, Sabrana djela, Sarajevo, 1981. -Bartulović, Niko, Na prelomu, Narodna štamparija, Beograd, 1929. -Bartulović, Niko, Od revolucionarne omladine do Orjune, izdanje Direktoriuma Orjune, Split, 1925. - „Cela Jugoslavija…“, Vihor, br. 7, 1914. -Crnjanski, Miloš, „Ivo Andrić: Ex Ponto“, Književni jug, god. II (1919.), br. 8. -Čerina, Vladimir, u: Vihor, br. 7, 1914. 164 HUM 8 KNJIŽEVNE KRITIKE RANOGA ANDRIĆA - „Dubrovnik za Skerlića“, Vihor, br. 7, 1914. -Grčević, Franjo, „Ivo Andrić u Književnom jugu, Ivo Andrić, zbornik Instituta za teoriju književnosti i umetnosti, Beograd, 1962. -Grčević, Franjo, Simbolizam, ekologija, eshatologija, Matica hrvatska, Zagreb, 2002. - Hrvatska književna kritika: Teorija i praksa, Matica hrvatska (Vijenac), Zagreb, 2005. -Jurišić, Blaž, „Jedan kritičar“, Pravaš, Zagreb, 1914. - Književni jug, god. I (1918.), knj. I, br. 6, str. 247. – 250. - Kritičari o Ivi Andriću, priredio Petar Džadžić, Beograd, 1962. -Ladan, Tomislav, „Magični trigram AGM“, u: Ladan, Tomislav, Ta kritika, Matica hrvatska, Zagreb, 1970. -Marinković, Dušan, Rano djelo Ive Andrića, HFD, Zagreb, 1986. -Milanović, Branko, „Andrićevi književni počeci“, Putevi, Banja Luka, br. 5, 1962. -Milanović, Branko, „Duh i priroda Andrićevih prvih knjiga“, Putevi, Banja Luka, 1964. -Milanović, Branko, Andrićeva esejistika i njegovo književno delo, disertacija - „Miroslav Krleža, Fragmenti iz dnevnika 1943.“, Forum, knj. XXIII, br. 3, 1972. -Nikolić, Boris, u: Novo doba, 17. srpnja 1918. -Petrov, Aleksandar, „Rani Andrić i rani Crnjanski“, Književne novine, br. 302, 27. V. 1967. -Petrović, Svetozar, Priroda kritike, Liber, Zagreb, 1972. -Solar, Milivoj, Književni leksikon, Matica hrvatska, Zagreb, 2007. - „Split za Skerlića“, Vihor, br. 7, 1914. - Šantić, Aleksa, „Naš Apostol“, Pobeda, br. 14, 17. 5. 1924. srpnja 2012. 165 Ivan Bošković -Škreb, Zdenko, Rečnik književnih termina, Nolit, Beograd, 1986. -Tartaglia, Oskar, Veleizdajnik, tiskara i litografija C. Albrecht, Zagreb – Split, 1928. -Tartalja, Ivo, „Eseji i zapisi Iva Andrića, Ivo Andrić, zbornik Instituta za teoriju književnosti i umetnosti, Beograd, 1962. -Trstenjak, Davorin, „U spomenu Jovanu Skerliću“, Vihor, br. 7, 1914. -Vihor, br. 6, 1914., str. 117. -Vučković, Radovan, Velika sinteza o Ivi Andriću, Svjetlost, Sarajevo, 1974. 166 HUM 8 KNJIŽEVNE KRITIKE RANOGA ANDRIĆA Ivan Bošković LITERARY CRITICS OF EARLY ANDRIĆ’S DAYS Summary As one of our most prominent literary names Andrić drew attention from his earliest days. Whether it’s a literary prose or novel his depth was carefully considered and evaluated. In literature, which critically checked and enlightened the pages of his work, literature criticism is scarcely mentioned. In this paper emphasis is put on the criticism and reviews written by Andrić in the pages of Književni jug (eng. Literary South), Vihor (eng. Whirlwind), and other publications until 1925. Although their number is neither significant nor sufficient for a literary-historic mark, the power of his insight in the literary work, the manner of critical opinion making, and uniqueness of the literary expression convince us that we are not dealing with casual interest of the author, especially because some of these remarks have major relevance today. Key words: Andrić, literary criticism, Literary South, Whirlwind, critical opinion srpnja 2012. 167 UDK 821.163.41/.42(497.6)-32-09 Andrić I. 821.163.4-32.09 Andrić I. Izvorni znanstveni članak Primljen 29. II. 2012. Davor Nikolić Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu dnikoli@ffzg.hr ANTONOMAZIJA U PRIPOVIJETKAMA IVE ANDRIĆA Sažetak Gnomski stil u pripovijetkama i romanima Ive Andrića može se tumačiti i kao poetička dominanta njegova pripovijedanja. Dok se takvim stilom u romanima postiže učinak cirkularnosti, ponovljivosti historijskih primjera, u pripovijetkama je veća koncentriranost na same gnomske izričaje, ali i anegdote koje se javljaju radi boljega oblikovanja likova. U ovom se radu gnomsko i anegdotsko u Andrićevim pripovijetkama analiziralo kroz prizmu tropa antonomazije koja zamjenjuje vlastito ime apelativom, epitetom ili perifrazom (prava, antička, metonimijska antonomazija) ili zamjenjuje neku osobinu vlastitim imenom (vosijanska, metaforička antonomazija). Analizom je potvrđena veza između stilogene uporabe antonomazija (posebice vosijanskoga tipa) i gnomskoga stila pripovijedanja. Ključne riječi: anegdota, antonomazija, gnoma, Ivo Andrić, pripovijedanje, trop 168 HUM 8 Uvod U stilografskim analizama autora s područja bivše Jugoslavije jedan od najčešćih predmeta proučavanja jest pripovjedački stil Ive Andrića1 čiji su utjecaj mnogi književni kritičari prepoznavali u radovima mlađih književnika (npr. M. Selimovića, I. Aralice, M. Jergovića i J. Mlakića). Taj stil, najčešće opisivan kao gnomski, može se tumačiti i kao poetička dominanta Andrićeva pripovijedanja. U svojim najpoznatijim romanima takvim stilom Andrić teži apsolutizaciji kronotopa, ageografičnosti i ahistoričnosti, čime se postiže dojam vječne cirkularnosti, ponavljanja historijskih primjera. Iako se i u svojim pripovijetkama (posebice onim tzv. fratarskim) Andrić služi takvim stilskim postupcima, oni zbog naravi pripovijetke ne mogu težiti kronikalnomu stilu romana Na Drini ćuprija i Travnička hronika. Gnomsko i anegdotsko u Andrićevim pripovijetkama usko je vezano za svoj prvotni tekst, ali je istodobno prepoznatljivo kao poetička dominanta cjelokupnoga pripovjedačkog opusa. U središtu je ovoga istraživanja analiza gnomskoga i anegdotskoga u Andrićevim pripovijetkama kroz prizmu jednoga tropa, antonomazije. Analizom sedamdeset sedam pripovijedaka raspoređenih u pet knjiga Sabranih djela Ive Andrića (knjige V-IX) željela se uspostaviti jasna veza između stilogene uporabe antonomazija radi pojačavanja gnomskoga pripovjednoga stila. 1. Antonomazija – trop s dvojakom zamjenom Antonomazija je trop koji se u antici shvaćao kao zamjena vlastitoga imena apelativom, epitetom ili perifrazom,2 a od XVII. stoljeća sve više 1 Vidi: Zdravko Malić, „Andrićev stil i jezik u ‘Priči o kmetu Simanu’“, Jezik, IV (1955.), 5.; Zdenko Lešić, Jezik i književno djelo, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 11971.; Krunoslav Pranjić, Jezikom i stilom kroza književnost, Školska knjiga, Zagreb, 1986.; Krešimir Nemec, Povijest hrvatskog romana, Školska knjiga, Zagreb, 2003. 2Usp. Marko Fabije Kvinitlijan, Obrazovanje govornika: Odabrane strane, Veselin Masleša, Sarajevo, 1984.; R. Dean Anderson, A Glossary of Greek Rhetorical Terms, Peeters, Leuven, 2000.; Dubravko Škiljan i dr., Leksikon antičkih termina, Antibarbarus, Zagreb, 2003. srpnja 2012. 169 Davor Nikolić i kao obrnuta pojava: zamjena apelativa vlastitim imenom.3 U ovome drugom slučaju govorimo o vosijanskoj antonomaziji, prema nizozemskomu retoričaru Gerardusu Johannisu Vossiusu koji je u ovome tropu prepoznao dvojaku narav – sposobnost zamjene pojedinačnoga općim, ali i općega individualnim.4 Tako shvaćena antonomazija često se opisuje kao podvrsta sinegdohe.5 Razlika u ovim dvama podtipovima antonomazije može se objasniti i oprjekom metonimija – metafora pa prvi tip antonomazija možemo zvati metonimijskim, a drugi metaforičnim.6 Da bi se dodatno istaknula razlika između dvaju temeljnih tipova antonomazija, rabi se i termin antička ili prava antonomazija nasuprot onoj vosijanskoj.7 Lingvistički gledano, antonomazija je trop koji potencira imanentno jezično svojstvo apelativizacije (prelaženja vlastitoga imena u opću imenicu) i deapelativizacije (prelaženja opće imenice u vlastito ime). Vlastita su imena po definiciji jedinice bez značenja; njihova je zadaća individuacija i identifikacija njihova nositelja, tj. referenta.8 Gubljenje jednoznačne referencije koju je vlastito ime nekad imalo pronalazimo u vosijanskim antonomazijama, dok je davanje takve funkcije općim imenicama značajka pravih ili antičkih antonomazija. 1.1. Metonimijske/prave antonomazije Prototipna metonimijske antonomazije jesu one koje nedvosmisleno povezuju apelativ s određenim vlastitim imenom. Aristotela su tako u 3 Za detaljnija pojašnjenja o razlikama u definiranju antonomazije čitatelje se upućuje na članak Ana Grgić – Davor Nikolić, „Antonomazija – figura kulturnog pamćenja“, Fluminensia, XXIII (2011.), 2. 4Živa Benčić, „Antonomazija“, Tropi i figure, ur. Živa Benčić i Dunja Fališevac, ZAZNOK, Zagreb, 1995., str. 197. 5Heinrich Lausberg, Elemente der literarischen Rhetorik, Max Hueber Verlag, Ismanig, 1990., str. 71. 6Kenneth Holmqvist – Jarosław Płuciennik, „Princess Antonomasia and the Truth: Two Types of Metonymic Relations“, Tropical Truth(s), ur. Armin Burkhardt i Brigitte Nerlich, De Gruyter, Berlin – New York, 2010. 7 Vidi Ž. Benčić, n. dj., str. 196. – 197.; Rečnik književnih termina, ur. Tanja Popović, Logos art, Beograd, 2007., str. 47. 8Marija i Maja Znika, „Vlastito ime i brojivost“, Folia onomastica Croatica, 12-13, 2003. – 2004., str. 573. 170 HUM 8 ANTONOMAZIJA U PRIPOVIJETKAMA IVE ANDRIĆA srednjem vijeku zvali Filozof jer je iz skolastičke perspektive on u potpunosti bio izjednačen sa svojim naukom. Slično su u antici Pjesnikom i Govornikom Grci imenovali Homera i Demostena, a Rimljani Vergilija i Cicerona. Metonimijska povezivanja mogu biti i ona po krvnome srodstvu, što ističe i Kvintilijan svojim primjerima Pelejević za Ahileja i Tidejević za Diomeda (prema imenima njihovih očeva).9 U Ilijadi se pak braću Agamemnona i Menelaja često zajednički imenuje Atrejevićima. Ovo patronimno imenovanje pojedinaca onomastičari i objašnjavaju kao jedno od prototipnih u oblikovanju prezimenske komponente. Tradicijska kultura poznaje i antonomazije koje žena dobiva po mužu (npr. Perinica od Pero), njegovu prezimenu (npr. Vlaićka od Vlaić) ili pak njegovu zanimanju (npr. Bricinica od brico, brijač). Dok ovakve antonomazije na svojevrstan način negiraju ženinu samostalnost i definiraju je preko njezina muža, u Dalmatinskoj zagori i Hercegovini i danas je živ običaj da se ženama koje dolaze u novu obitelj daje antonomazija koja ih distancira od njihove nove obitelji. Takvo imenovanje obično potječe od djevojačkoga prezimena (npr. Jurčuša od Jurčević), patronimika obitelji iz koje je nevjesta došla (npr. Kovačuša od Kovači) ili rodnoga sela (npr. Roškulja od Roškoga Polja). Razlog je vjerojatno ležao u malenome broju ženskih svetačkih imena (koja su bila propisana Tridentskim koncilom)10, ali i radi sprječavanja mogućega rodoskvrnuća. Metonimijsku povezanost vlastitoga imena i njegove antonomazije možemo tražiti i u podrijetlu te osobe (npr. Kiteranka za Afroditu, Stagiranin za Aristotela, Galilejac ili Nazarećanin za Isusa Krista), ali i u sredstvu kojim se osoba služi (npr. Gromovnik u antičkoj mitologiji za Zeusa/Jupitera, u skandinavskoj za Thora, a u kršćanstvu za sv. Iliju). Vlastito ime športskih klubova često se zamjenjuje epitetom (npr. Modri za „Dinamo“, Bili za „Hajduk“), gdje se tipična boja dresa uzima kao primarna konotacija. Međutim, nasuprot ovakvomu čistom metonimijskom vezanju epiteta za ime kluba, u športskome diskursu epiteti 9 M. F. Kvintilijan, n. dj., str. 268. 10Petar Šimunović, Uvod u hrvatsko imenoslovlje, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2009., str. 150. srpnja 2012. 171 Davor Nikolić postaju antonomazije i metaforičkim putem, primjerice Vatreni (hrvatska nogometna reprezentacija). Perifraza postaje antonomazija kada se umjesto imena neke osobe ili mjesta daje opis koji ih u pojedinoj kulturi ili unutar pojedinoga diskursa jednoznačno zamjenjuje. Takve perifraze mogle su nastati metaforom (npr. Kralj Sunce za Luja XIV., Bič Božji za hunskoga vladara Atilu ili Velika Jabuka za New York) ili pak raznim podvrstama metonimije (npr. Grad na Četiri Rijeke za Karlovac, Dioklecijanov Grad za Split, Otac Hrvatske Književnosti za Marka Marulića, Sveti Otac za papu i sl.). Neke su se osobe pak toliko proslavile svojim (ne)djelima da ona „govore“ za njih pa tako imamo antonomazije Razoritelj Kartage i Numancije (Scipion Afrički) i Sigetski Junak (Nikola Šubić Zrinski). 1.2. Vosijanske antonomazije Kao što je ranije rečeno, vosijanska se antonomazija služi postupkom apelativizacije svodeći vlastito ime na opću oznaku. Uvriježeno je tako osobu diktatorskoga ili autokratskoga ponašanja nazivati Hitlerom ili Staljinom, čudo od djeteta, tzv. vunderkinda Mozartom, a vjernu ženu Penelopom. Imena koja se uzimaju kao reprezentativna, dapače sinonimna za određeno svojstvo potječu ili od stvarnih osoba (znamenitih državnika, vojskovođa, umjetnika ili znanstvenika; u novije doba tu se ubrajaju i osobe iz svijeta popularne kulture) ili od fikcionalnih likova (iz mitologije, književnosti, filma, stripa). Za pravilno razumijevanje vosijanskih antonomazija recipijenti nužno ovise o paradigmatskome kontekstu, tj. moraju imati uvid u kulturno pamćenje određene kulturne zajednice.11 Prethodno autorovo istraživanje pokazalo je da ovladanost pojedinim dijelovima kulturnoga pamćenja s jedne strane izravno ovisi o stupnju obrazovanosti recipijenata, a s druge pak o njihovoj dobi jer su određene antonomazije i generacijski uvjetovane (primjerice Fangio, Fittipaldi ili Schumacher kao oznaka „brzoga vozača“).12 Tako su antonomazije potaknute biblijskim imenima široko rabljene i prepozna11 Ž. Benčić, n. dj., str. 196. 12 A. Grgić – D. Nikolić, „Upotreba i prepoznavanje antonomazija – usporedba mlađih i starijih govornika”, Govor, XXVII (2011.), 1, str. 41. 172 HUM 8 ANTONOMAZIJA U PRIPOVIJETKAMA IVE ANDRIĆA vane bez obzira na dob i stupanj školovanja, dok je imenski inventar grčko-rimske mitologije „rezerviran“ za školovanije govornike. Za razliku od općih imenica, koje označuju predmete tako što im denotiranjem pripisuju i određene atribute (prema J. S. Millu opće su imenice konotativne riječi13), vlastita imena svojim nositeljima ne pripisuju nikakva svojstva. Izreka Nomen est omen govori tek o slučajnoj, pučkom etimologijom uspostavljenoj podudarnosti izraza (vlastitoga imena) i njegova nositelja. Mnogi književnici svjesno posežu za ovim postupkom čime imena njihovih likova postaju motivirana. No vosijanske antonomazije ne biraju imena iz općega onomastikona: ona rabe imena bremenita značenjem, imena koja su nosile (ili još nose) individualne osobe koje su se toliko istaknule nekom svojom osobinom da je njihovo ime postalo svojevrstan simbol, sinonim za tu osobinu. Kada nešto što je nekad bilo individualno (vlastito ime) postane opća oznaka neke pojave (što čini vosijanska antonomazija), tada zapravo govorimo o apstrahiranosti toga vlastitog imena jer je iz njegova primarnog nositelja (Napoleona, A. Hitlera, W. A. Mozarta, odnosno Penelope, Don Quijotea ili pak Lolite), izlučena jedna značajka koja sada uspostavlja novu, motiviranu (ne više arbitrarnu!) vezu između staroga označitelja i jednoga jedinog željenog značenja. Međutim to se ime ne može lako lišiti svojih konotacija koje je steklo svojevrsnom legitimacijom u pojedinome diskursu ili kulturi. Naprotiv, one se svakom stilogenom uporabom pojedine vosijanske antonomazije vraćaju u novi diskurs i čine ga složenijim.14 Istom kada se izgube sve konotacije (sve informacije pohranjene u nekome imenu), onda se može reći da je postignuta istinska jednoznačna veza. Međutim istodobno se izgubila figurativnost jer je uporaba postala posve izlizana. Mi to vlastito ime sada rabimo kao opće „iz nužde“ jer nemamo drugoga naziva za pojavu (o čemu govori etimologija termina katakreza), čime smo od prvobitne vosijanske antonomazije u konačnici dobili njezinu katakrezu, tj. eponim (npr. sendvič 13 Vidi Ž. Benčić, n. dj., str. 206. 14Vidi Gérard Genette, Figure, Vuk Karadžić, Beograd, 1985., str. 60. srpnja 2012. 173 Davor Nikolić prema grofu Sandwicheu koji ga je navodno prvi jeo ili penkala prema njezinu izumitelju Slavoljubu Penkali).15 2. Funkcija metonimijskih antonomazija u Andrićevim pripovijetkama Iako je osnovni predmet ovoga rada analiza tvorbe i uporabe vosijanskih antonomazija, s obzirom da su one gotovo u pravilu tvorene gnomski ili anegdotski, određenu bi pozornost ipak trebalo posvetiti i pojavi onih pravih, antičkih ili metonimijskih u analiziranim pripovijetkama. One se javljaju znatno rjeđe od vosijanskih, što se dade lako objasniti izbjegavanjem učenoga, retoričnoga stila pripovijedanja koji bi prečesta uporaba metonimijskih antonomazija potencijalno stvorila.16 Ipak, i relativno rijetke antičke antonomazije u analiziranim su pripovijetkama gotovo uvijek uporabljene stilogeno. Prema onomu što zamjenjuju možemo ih podijeliti u četiri skupine: antonomazije za „sveto“, „prokleto“, za osobe i za institucije. 2.1. Antonomazije za sveto Iznimno česte u tzv. fratarskim pripovijetkama, antonomazije ove skupine imaju ulogu pojačavanja vjerodostojnosti govora likova, s obzirom da u većini slučajeva njih izgovaraju redovnici. Andrić se trudi iskoristiti postojeće sinonimne antonomazije za Boga, Isusa Krista ili Blaženu Djevicu Mariju. Tako imamo primjere antonomazija: Gospod i lađa Gospodnja (U musafirhani, str. 21.), Spasitelj (U musafirhani, str. 20.), Sin Čovječji (Ispovijed, str. 40.), Božija majka (Napast, str. 74.), Bogorodica (Čudo u Olovu, str. 172. i 177.), Gospa (Čudo u Olovu, str. 174.). Antonomazija Gospa rabi se na više mjesta u pripovijetci Mara milosnica, ponovno u upravnome ili slobodnome neupravnom govoru katoličkih likova (Mara, fra Grgo). Relativno su rijetki primjeri kada 15 Vidi Krešimir Bagić, „Imena koja (se) pamte“, Vijenac, XVIII (2010.), 423, str. 7.; Dubravko Mršić, Eponimski leksikon, Matica hrvatska, Zagreb, 2000. 16Bernard Dupriez, Gradus: les procédés littéraires, Union Générale d’Éditions, Pariz, 1980., str. 58. 174 HUM 8 ANTONOMAZIJA U PRIPOVIJETKAMA IVE ANDRIĆA pripovjedačev glas rabi ove antonomazije. Ako to i čini, onda samo rabi izraz Bogorodica, što je i jedina Marijina antonomazija koja je u uporabi među pravoslavcima. Da je uporaba antonomazija za „sveto“ prvotno u službi stilizacije govora likova, potvrđuju i antonomazije iz pripovijetke Smrt u Sinanovoj tekiji: Svedržitelj (str. 212.) i Milostivi (str. 213.) koje izgovara muslimanski lik Alidede u svojoj samrtnoj molitvi. 2.2. Antonomazije za „prokleto“ Od davnina su se imena vrhovnoga božanstva, ali i njegova antagonista, skrivala iza drugih imena, odnosno antonomazija. Često su ta skrivanja imala i mističan, apotropejski ili eufemističan karakter. Uobičajeno je tako starozavjetno ime za Boga (Jahve) tumačiti arhaičnim oblikom glagola „biti“. U Knjizi Izlaska Bog u obliku gorućega grma na pitanje o svome imenu odgovara Mojsiju: „Ja sam koji jesam“ (Izl 3,14). Bog ne želi objaviti svoje ime, ali ga zapravo i daje. Bog je jedini koji postoji; on ostaje transcendentan i čovjeku tajanstven.17 U pojedinim kulturama imena božanstava i nadnaravnih bića bila su tabuizirana pa su se rabila perifrastična imena. Jedan od takvih primjera jest naziv za zvijer iz porodice Ursidae. Dok je u slavenskim jezicima ta zvijer perifrastično „onaj koji jede med“, u germanskim se jezicima njegovo ime izvodi iz epiteta „smeđi“ jer se u davnoj prošlosti vjerovalo da bi izgovaranje njegova pravog imena prizvalo zvijer.18 Slično je i s Božjim protivnikom, Sotonom, Satanom, Vragom, Đavlom, za kojega se najčešće rabi eufemistična antonomazija Nečastivi. Na sličnu se tradiciju skrivanja imena Božjega protivnika nadovezuje i Andrić kada izbjegava uporabu riječi đavao ili vrag te umjesto njih rabi antonomazije anatemnjak (Ispovijed, str. 40.) i Hromi (Čaša, str. 152.). Fra Petar Jaranović u pismu gvardijanu fojničkoga samostana jednu sarajevsku katolkinju koja se odlučila poturčiti i poći za Turčina naziva ženskim Antikristom (Kod kazana, str. 57.). 17 Jeruzalemska Biblija: Stari i Novi zavjet s uvodima i bilješkama iz „La Bible de Jérusalem“, ur. Adalbert Rebić i dr., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007., str. 69. 18Branko Kuna, „Identifikacija eufemizama i njihova tvorba u hrvatskom jeziku“, Fluminensia, XIX (2007.), 1, str. 97. srpnja 2012. 175 Davor Nikolić 2.3. Antonomazije za osobe Uobičajeno bismo ovu skupinu metonimijskih antonomazija jednostavno sveli pod nadimke, međutim razlika u odnosu na prototipne nadimke koji nastaju naglašavanjem neke fizičke osobine (Ćoro, Lijepi) ili kraćenjem imena ili prezimena (Mujo), jest u naglašenoj metonimijskoj vezi antonomazije i povijesti njezina nastanka. Ovdje je ponajprije riječ o apsolutizaciji apelativa, kao što je uvodno oprimjereno antonomazijama Filozof, Pjesnik ili Govornik. Tako se i u Andrićevim pripovijetkama pojedina služba potpuno izjednačuje s njegovim nositeljem kao npr. Vojvoda (U zindanu, str. 27.) ili Đakon (na više mjesta u pripovijetci Anikina vremena). U ovome tipu antonomazija vidljiva je Andrićeva sklonost anegdotskomu jer se uvijek donosi kratak opis nastanka određenoga „nadimka“. Primjerice objašnjenje naziva Đakon u Anikinim vremenima: Kad bi ga zapitali: „Zašto tebe, oče popo, zovu Đakon?“ – on bi odgovarao slobodno i nasmejano: - E, sinko, kad sam bio đakon, ja sam se odmetnuo u hajduke, i kako svaki hajduk mora da ima nadimak, mene su prozvali hajduk Đakon. I to mi ime ostalo. Ali poslije naišle godine i udarile na me časti, kao na šarova kolje, pa im nezgodno bilo da me zovu hajdukom; i tako meni otpade ono „hajduk“, kao žabi rep, a ostadoh Đakon. (Anikina vremena, str. 12. – 13.) Učestalost uporabe nadimaka raznih vrsta u svojim pripovijetkama Andrić implicitno elaborira u opisu fra Stjepana u pripovijetci Napast koji je nazivao „krave i voćke po imenima, a fratre i seljake po nadimcima“ (str. 65.). Dok biljke i životinje umjesto svojih apelativa dobivaju imena, ljudi koji svoja imena već imaju moraju dobivati nadimke kako bi zbilja bili ljudi. Tako u pripovijetci Čaša fra Nikola Granić antonomazijom Jusuf imenuje „sve đake koji mu ne bi znali lekciju ili bi nešto drugo zgriješili“ (str. 53.). Naizgled negativna antonomazija za naraštaje đaka postaje draga uspomena na bivšega učitelja. Andrić također prihvaća tradicijski način pridavanja antonomazijama ženama prema njihovu mužu, a u mnogim primjerima takve 176 HUM 8 ANTONOMAZIJA U PRIPOVIJETKAMA IVE ANDRIĆA antonomazije rabi izrazito stilogeno. Brojni su primjeri takva oslovljavanja ženskih likova, primjerice: Bademlićka (Čudo u Olovu, str. 173.), Krstinica (na više mjesta u Anikinim vremenima), Ristićka (Anikina vremena, str. 48.), Nedeljkovica (Anikina vremena, str. 63.). Neke od takvih antonomazija posebne su po svome nastanku te se približavaju ranije opisanim anegdotskim muškim antonomazijama, međutim one su za njihove nositeljice u pravilu pogrdne. Takvi su primjeri Vidinka (Anikina vremena) i Hafizadićka (Mara milosnica). Anđa, inoča Marinka Krnojelca, dobila je svoju antonomaziju jer joj je muž bio proveo četiri godine na robiji u Vidinu: Ova druga žena, Anđa, bila je mnogo mlađa od njega, mršava, pognuta u pasu, izmučena i smirena izraza, sa nečim otmenim, tuđinskim i uplašenim u držanju. Svet je nije voleo ni cenio. Svakome je izgledalo kao da je nađena na robiji, i zvali su je Vidinka. Marinko je uzalud dokazivao da to nije istina, i da je ona ćerka jednog pekara kod koga je radio neko vreme posle robije. (Anikina vremena, str. 26.) Jelka Garić, majka Mare milosnice, postala je Hafizadićka „jer ju je stari Mustaj-beg Hafizadić držao nekoliko godina kod sebe, pa je onda udao za ovoga Garića“ (Mara milosnica, str. 98.). Objašnjenje podrijetla Jelkine antonomazije tako proleptično najavljuje i sudbinu njezine kćeri u daljnjem tijeku pripovijetke. 2.4. Antonomazije za institucije Pod „institucijama“ ovdje se podrazumijeva metonimijsko apsolutiziranje apelativa koji stoji uz ime neke institucije. Tako je Franjevačka provincija Bosna Srebrena u pripovijetkama redovito samo Provincija (Proba, str. 84.; U vodenici, str. 121.), a franjevački red jednostavno Red (Proba, str. 80. – 81., 83. – 84.). Ova apsolutizacija opće imenice redovito služi naglašavanju snage institucije čije se pravo ime ne donosi. Obično ih rabe glavari koji time zastrašuju ili upozoravaju mlađe ili problematične fratre. Sličan je primjer antonomazije Carstvo, koja zamjenjuje Austro-Ugarsku Monarhiju (npr. u pripovijetci Zmija, str. 107.), čime se naglašava srpnja 2012. 177 Davor Nikolić snaga vlasti i njezina hladna sveprisutnost. Iako on nije izravan predmet ove analize, roman Prokleta avlija također donosi mnoštvo antonomazija ove skupine i sa sličnom funkcijom. Počevši od samoga naziva zatvora, koji Levantinci nazivaju Deposito, a koji se u romanu često naziva samo Avlijom, do antonomazija za sultanovu vladu/vlast: Divan, Porta. Posljednju antonomaziju pronalazimo i u pripovijetci Put Alije Đerzeleza (str. 9.) rabe u kontekstu putovanja mletačkih poslanika. 3. Gnomizacija i anegdotizacija kao tvorbeno načelo Andrićevih vosijanskih antonomazija Vosijanske su antonomazije brojne u Andrićevim pripovijetkama, ali rijetko se rabe imena iz europskoga kulturnog pamćenja, što je ponovni dokaz izbjegavanja retoričnosti. Andrić je skloniji uporabi „malih” imena, tj. apstrahiranju imena likova iz pripovijedaka, čime oni postaju sinonimi za neku ljudsku osobinu ili pak cjelokupan karakter. Takav postupak izrazito se podudara s apstrahiranjem u gnomskim oblicima (poslovica, izreka, aforizam, maksima) jer oni teže općenitim istinama temeljenim na iskustvu.19 Budući da se gnomski stil ističe kao jedna od bitnih značajkā Andrićeva pripovijedanja, razumljivo je da i uporaba antonomazija podliježe toj sveprisutnoj poetici. No Andrić često umeće i fragmentarne ili razrađene anegdote u svoje pripovijetke (i romane), čime se postiže ili produbljivanje spoznaja o pojedinome liku ili se jednostavno produžuje sam čin pripovijedanja te uživanje u njemu. Upravo po gnomama i anegdotama Andrićeve antonomazije postaju izrazito stilogene. Stoga će se u daljnjem radu detaljnije prikazati dva temeljna Andrićeva postupka pri kreiranju stilogenih i originalnih antonomazija – gnomizacija i anegdotizacija. 3.1. Antonomazije gnomskoga postanka Među proučavateljima gnoma (poslovičnih, paremioloških oblika) postoji suglasnost oko tvrdnje da one proizlaze iz potrebe da se 19Stipe Botica, Hrvatska usmenoknjiževna čitanka, Školska knjiga, Zagreb, 1995., str. 281. 178 HUM 8 ANTONOMAZIJA U PRIPOVIJETKAMA IVE ANDRIĆA općeprihvatljivom jezičnom strukturom (gnomski izričaj), na općeprihvatljiv način (predmetna stvarnost) formulira niz pojedinačnih iskustava, stečenih unutar kulturne zajednice (gnomska pouka ili poruka).20 Često se ističe utilitarnost i didaktičnost poslovičnih oblika,21 a preciznu i stabilnu fakturu poslovice podupire i njezin ritmičan ustroj – paremiakus, tipična binarna sintaktičko-metrička cjelina.22 Na razini izraza poslovicu najčešće oblikuju antiteza (Sit gladnom ne vjeruje) i metafora (Šutnja je zlato). Poslovica se stilski intenzivira još i metonimijom, aliteracijom, sinegdohom, onomatopejom i drugim izražajnim sredstvima. Često je stilizirana i već spominjanom pučkom etimologijom.23 U analiziranim pripovijetkama gnomizacijom su stvorena dva podtipa vosijanskih antonomazija. U prvome tipu etnici (imena pripadnika naroda) ne rabe se samo kao oznaka nacionalne pripadnosti nego i kao oznaka određenoga skupa osobina. U svome retoričkom priručniku P. Fontanier posebno je istaknuo upravo ovu skupinu antonomazija s primjerima poput Židov („pretjerano škrt“), Turčin („bezobziran, neumoljiv“) ili Ostrogot („bez manira, barbarskoga ponašanja“).24 Andrić tako na svršetku pripovijetke Napast rabi etnik Turci kroz silepsu: Naljuti se ranije, pobegne i povuče se daleko, gde se ne čuje njihov smeh ni žagor, u neki osamljeni sobičak ili negde u baštu, ako je leto. Tu prebacuje samome sebi što je, eto, opet popustio i pričao svoju priču o napasti. Ispuni ga ogorčenje na fratre koji se smeju i podruguju svemu i koji su, osim svetog krsta na njima, Turci kao i ostali Turci. (Napast, str. 74.) Temeljni jezični postupak opet je apstrahiranje, odnosno ukidanje prostorno-vremenskih denotacija vezanih za etnik Turčin („pripadnik etničke skupine koja je nekada nastanjivala veći dio Osmanlijskoga 20 Vidi Zdenko Škreb, „Mikrostrukture stila i književne forme“, Uvod u književnost, ur. Zdenko Škreb i Ante Stamać, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998.; Andre Jolles, Jednostavni oblici, Matica hrvatska, Zagreb, 2000. 21Marko Dragić, Hrvatska usmena književnost Bosne i Hercegovine: Proza, drama i mikrostrukture, Matica hrvatska u Sarajevu – HKD Napredak Sarajevo, Sarajevo, 2005., str. 299. 22Josip Kekez, Poslovice, zagonetke i govornički oblici, Matica hrvatska, Zagreb, 1996., str. 46. 23 Isto, str. 45. 24Pierre Fontanier, Les Figures du discours, Flammarion, Pariz, 1968., str. 97. srpnja 2012. 179 Davor Nikolić Carstva“) te svođenje na ključnu značajku: „podmuklost, prevrtljivost, bezobzirnost“. Međutim vraćanjem upravo toga vlastitog imena, koje ima snažnu denotaciju u kulturnome kontekstu gotovo svih Andrićevih pripovijedaka i romana, nužno se uz željene psihološke značajke javljaju i sve moguće konotacije koje su diskursno ili kulturno uvjetovane. Ista se antonomazija javlja u pripovijetci Proba, ali ovdje ona istodobno stoji kao sinegdoha za pripadnika muslimanske vjere, ali i oznaka osobe koja ne živi u skladu s kršćanskim moralom: – Fra Serafine, – veli blago – dolaze meni odavno glasovi o tebi, i mnogo te braća karaju i optužuju da si svjetovni čovjek i da po svom životu nisi pristao ni za običnog kršćanina a kamoli za fratra i duhovnika, nego više za Turčina. […] A što se života tiče, i ovako živiš manje-više k’o Turčin. Pa što ćeš se turčiti? Takvih saroša i meraklija kao ti ima dosta među Turcima […] I ovako nit si Turčin ni pravi fratar, nit možeš biti, pa kad si taki, i kad te zemlja drži i božja milost trpi, bolje ti je ostati napola Turčin među fratrima, nego biti napola fratar među Turcima. (Proba, str. 95.) Drugi podtip gnomski stvorenih antonomazija jesu one koje rabe antroponime radi postizanja učinka cirkularnosti. Imena pojedinih likova toliko se apstrahiraju da oni postaju oznake ponovljivih (najčešće negativnih) ljudskih osobina. Takve se antonomazije najčešće javljaju u ciklusu fratarskih pripovijedaka poput sljedećega primjera u pripovijetci Šala u Samsarinom hanu kada fra Petar tješi drugoga fratra: „A nije ovo ni prva ni pošljednja muka naišla na nas. Bilo je i gorih Hamza od Hamze“ (str. 131.). Kreševski muteselim Hamzaga „ispimzio se“ na kreševski samostan i postavlja mu velike namete, što predstavlja problem mladomu gvardijanu, ali stari fratar bremenitiji je iskustvom. On zna da se stvari ciklički ponavljaju, samo s različitim intenzitetom. Gramatički netipična uporaba vlastitoga imena u množini pojačava stilogenost i stvara dojam apelativiziranosti,25 što je osnovna značajka vosijanskih antonomazija. Prije svršetka iste pripovijetke fra Petar će uporabiti antonomaziju Džemo u istoj funkciji: 25 M. i M. Znika, n. dj., str. 574. 180 HUM 8 ANTONOMAZIJA U PRIPOVIJETKAMA IVE ANDRIĆA Tako su onda vremena bila i tolike su bijede udarale na svu Bosnu i na ovaj naš manastir, da smo za nevolju mnogu stvar na šalu okretali i šalom se branili i održavali, kad se već nije imalo ničim drugim. Davno je bilo, i gore sam zulume zapamtio poslije toga, i mnogo raznih Džema i džemića preturio preko glave, ali beli ne pamtim da sam lice u lice veći monstrum i goreg paklenjaka gledao. (Šala u Samsarinom hanu, str. 148.) 3.2. Od anegdote do antonomazije Anegdotsko je u Andrića toliko sraslo s ostatkom pripovjednoga teksta da ga je ponekad teško i prepoznati. Često je tanka granica između anegdotskoga i gnomskoga jer se razvojem pripovjednoga tijeka antonomazije anegdotskoga postanka počinju poopćavati, odnosno približavati gnomskomu. Međutim one se ipak zadržavaju na razini kontekstualne antonomazije,26 razumljive samo iz najbližeg narativnoga konteksta. Sve anegdotske antonomazije dijele zajednički način postanka: na osnovi pojedine anegdote apstrahirana je određena crta osobnosti te se ona sada potpuno vezuje za ime glavnoga lika anegdote. Prototipna je takva antonomazija Đuđut iz pripovijetke Proba. U duhovito koncipiranoj umetnutoj priči fratar Petar Đuđut postao je reprezentativan lik „čovjeka bez značaja“, a njegovo ime (nipošto se ne smije zanemariti njegova fonostilistička vrijednost) postaje vosijanska antonomazija koja je na početku pripovijetke uporabljena pri oslovljavanju mladoga fratra: Nasmij se glasno, ako ti je do smijeha, Đuđute! Jest, i vi ste Kudrići od Đuđutovića, a uzeli ste prezime Kudrići, kao mislite da je mnogo ljepše. Ako ne znaš ti, kao mlad i zelen, ko ste i šta ste, ja ću ti kazati. (str. 97. – 98.) Zatim slijedi proširena anegdota o fratru koji se cijeloga života nije pobunio, pa ni kada je nakon susreta sa svetim Petrom dobio drugu priliku na ovome svijetu. Svršetak anegdote može se uzeti i kao reprezentativan uzorak Andrićeva pripovjednog stila: I, najposlije, i dragi Bog je izgubio strpljenje i nadu da bi jedan Đuđut ikad mogao naći u sebi dram smjelosti i, u pravi čas i na pravom mjestu, stati kao čovjek prema drugom čovjeku, i pozvao je fra-Petra opet na 26 H. Lausberg, n. dj., str. 72. srpnja 2012. 181 Davor Nikolić onaj svijet, takvog kakav je. A šta je tamo bilo s njim, to niko živ ne može da kaže i tako sada ne znamo šta biva sa Đuđutima kad umru, vidimo samo kakvi su dok gamižu po ovoj zemlji, a ima ih pod raznim imenima svuda pomalo. Ima, ima. (str. 101.) Anegdotsko ne treba shvatiti samo kao nešto kratko i duhovito, nego i kao nešto što je upečatljivo, zapamćeno u zajednici. To je događaj koji je u svijesti lika ili zajednice toliko urezan da se njegova slika ne može izbrisati (makar se pojedini likovi to silno trude učiniti). Primjerice Mihailo Nikolin (zvani Stranac) iz pripovijetke Anikina vremena toliko je obilježen fatalnom Krstinicom, ženom s kojom je iskusio prve ljubavne čari, ali i najveće duševne muke, da njezino ime rabi kao oznaku za „demonsku ženu“: Na samom početku mladosti podsečen i potresen u sebi, on nije mogao da nađe prav put do ove devojke; prilazio bi joj radosno i iskreno, pa bi se onda odjednom trzao i povlačio. Jer, zanesen i srećan zbog Anike, on je u isto vreme strepeo od Krstinice u sebi. Po neodoljivom nagonu, on je vrebao devojčine osmejke i pokrete, merio, posle u samoći, njene reči; i u svemu tome tražio sličnost sa Krstinicom, i u isto vreme strahovao da je zaista ne pronađe. (Anikina vremena, str. 41.) U istoj pripovijetci, kada se mještani susretnu s pošasti zvanom Anika, trude se to objasniti filozofijom cirkularnosti: prije Anikinih vremena postojala je Tijanina uzbuna „koju niko ne pamti, ali je znaju po pričanjima starijih“ (str. 51.): Pre dobrih sedamdeset godina bila se pročula zbog svoje lepote neka Tijana, čobanska kći. Bacila je obraz pod noge i zapalila kasabu. […] Nije joj se moglo ništa. Dok jednog dana nije iščezla, naglo kao što se i pojavila. (Anikina vremena, str. 51.) Kao što „velika“ imena postaju paradigmatska i prepoznatljiva kao antonomazije u široj kulturnoj zajednici, tako i „mala“ imena, imena običnih ljudi mogu (ne)djelima svojih nositelja ući u komunikacijsko pamćenje jedne zajednice, a Andrić to zna uporabiti izrazito stilogeno. 182 HUM 8 ANTONOMAZIJA U PRIPOVIJETKAMA IVE ANDRIĆA Zaključak Analiza pojavnosti i uporabe antonomazija u pripovijetkama Ive Andrića potvrdila je početnu pretpostavku o povezanosti ovoga tropa (posebice vosijanskoga tipa) i gnomskoga stila pripovijedanja. Vidljivo je to posebice u tzv. fratarskim pripovijetkama gdje je Andrić apstrahirao imena svojih likova i tako ih približio gnomskomu. Određene antonomazije potječu od anegdota koje nisu nužno duhovite te često funkcioniraju kao kontekstualne antonomazije unutar pojedine pripovijetke ili užega narativnog okvira. Antonomazije nastale gnomizacijom uporabljene su ponajprije radi pojačavanja dojma cirkularnosti. Kao što poslovice nastoje dobro sročenim izrazom poopćiti niz životnih iskustava koja mogu biti primjenjiva za cijelu zajednicu, tako i gnomske antonomazije apstrahiraju iz nositelja određenoga imena one bitne značajke koje su zamijećene kao iskustveno provjerene. Ova se imena uklapanjem u gnomski stil gotovo u potpunosti apelativiziraju, što je vidljivo i iz netipičnih sintaktičkih odnosa (davanje množine vlastitim imenima). Zaključno se nedvojbeno može tvrditi kako „naš književni nobelovac“ u svome pripovijedanju ne samo da je bio izrazito svjestan stilogenosti antonomazije nego je i proniknuo u duboko skrivene mehanizme imenovanja. Literatura - Anderson, R. Dean, A Glossary of Greek Rhetorical Terms, Peeters, Leuven, 2000. - Bagić, Krešimir, „Imena koja (se) pamte“, Vijenac, XVIII (2010.), 423. - Benčić, Živa, „Antonomazija“, Tropi i figure, ur. Živa Benčić Dunja i Fališevac, ZAZNOK, Zagreb, 1995. - Botica, Stipe, Hrvatska usmenoknjiževna čitanka, Školska knjiga, Zagreb, 1995. srpnja 2012. 183 Davor Nikolić - Dragić, Marko, Hrvatska usmena književnost Bosne i Hercegovine: Proza, drama i mikrostrukture, Matica hrvatska u Sarajevu – HKD Napredak Sarajevo, Sarajevo, 2005. - Dupriez, Bernard, Gradus: les procédés littéraires, Union Générale d’Éditions, Pariz, 1980. - Fontanier, Pierre, Les Figures du discours, Flammarion, Pariz, 1968. - Genette, Gérard, Figure, Vuk Karadžić, Beograd, 1985. - Grgić, Ana – Nikolić, Davor, „Antonomazija – figura kulturnog pamćenja“, Fluminensia, XXIII (2011.), 2. - Grgić, Ana – Nikolić, Davor, „Upotreba i prepoznavanje antonomazija – usporedba mlađih i starijih govornika“, Govor, XXVII (2011.), 1. - Holmqvist, Kenneth – Płuciennik, Jarosław, „Princess Antonomasia and the Truth: Two Types of Metonymic Relations“, Tropical Truth(s), ur. Armin Burkhardt i Brigitte Nerlich, De Gruyter, Berlin – New York, 2010. - Jeruzalemska Biblija: Stari i Novi zavjet s uvodima i bilješkama iz „La Bible de Jérusalem“, ur. Adalbert Rebić i dr., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007. - Jolles, Andre, Jednostavni oblici, Matica hrvatska, Zagreb, 2000. - Kekez, Josip, Poslovice, zagonetke i govornički oblici, Matica hrvatska, Zagreb, 1996. - Kuna, Branko, „Identifikacija eufemizama i njihova tvorba u hrvatskom jeziku“, Fluminensia, XIX (2007.), 1. - Kvintilijan, Marko Fabije, Obrazovanje govornika: odabrane strane, Veselin Masleša, Sarajevo, 1984. - Lausberg, Heinrich, Elemente der literarischen Rhetorik, Max Hueber Verlag, Ismanig, 1990. - Lešić, Zdenko, Jezik i književno djelo, 1. izdanje, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1971. 184 HUM 8 ANTONOMAZIJA U PRIPOVIJETKAMA IVE ANDRIĆA - Malić, Zdravko, „Andrićev stil i jezik u ‘Priči o kmetu Simanu’“, Jezik, IV (1955.), 5. - Mršić, Dubravko, Eponimski leksikon, Matica hrvatska, Zagreb, 2000. - Nemec, Krešimir, Povijest hrvatskog romana, Školska knjiga, Zagreb, 2003. - Pranjić, Krunoslav, Jezikom i stilom kroza književnost, Školska knjiga, Zagreb, 1986. - Rečnik književnih termina, ur. Tanja Popović, Logos art, Beograd, 2007. - Sabrana djela Ive Andrića (Knjige V-IX: Nemirna godina; Žeđ; Jelena, žena koje nema; Znakovi; Deca), gl. ur. Ivan Lovrenović, Svjetlost – Prosveta, Sarajevo – Beograd, 1989. - Šimunović, Petar, Uvod u hrvatsko imenoslovlje, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2009. - Škiljan, Dubravko i dr., Leksikon antičkih termina, Antibarbarus, Zagreb, 2003. - Škreb, Zdenko, „Mikrostrukture stila i književne forme“, Uvod u književnost, ur. Zdenko Škreb i Ante Stamać, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998 - Znika, Marija i Maja, „Vlastito ime i brojivost“, Folia onomastica Croatica, 12-13, 2003. – 2004. srpnja 2012. 185 Davor Nikolić ANTONOMASIA IN THE SHORT STORIES BY IVO ANDRIC Summary Gnomic style of Ivo Andrić’s novellas (short stories) and novels can be described as a dominant poetic feature of his narration. In novels this style creates the effect of circularity and historical repeatability while in the novellas gnomic expressions and anecdotes are used for enhancing character development. This paper analyzed the gnomic and the anecdotal in Andrić’s novellas using the trope antonomasia. True or metonymic antonomasia substitutes the proper name by appellative, epithet or periphrasis whereas Vossian or metaphoric antonomasia substitutes certain trait by a proper name. Analysis confirmed the correlation of expressive usage of antonomasias (especially the Vossian type) and the gnomic narrative style. Key words: anecdote, antonomasia, gnomic, Ivo Andrić, narration, trope 186 HUM 8 UDK 821.163.41/.42(497.6)-84ANDR=112.2=161.1 811.163.4´255´48=112.2=161.1 Izvorni znanstveni članak Primljen 27. II. 2012. Stojan Vrljić1 Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu stojanvr@gmail.com LOKALNO I UNIVERZALNO ANDRIĆEVIH POSLOVICA U IZVORNIKU TE U RUSKIM I NJEMAČKIM PRIJEVODIMA Sažetak Izražajna nadahnutost Ive Andrića uvijek je na vrelu pučkoga izraza. To se posebno odnosi na poslovice koje potječu od tipa sažetosti folklorne, pučke štokavštine. Poslovice su duboko utkane u Andrićevo djelo pokazujući pritom visoku sažetost, značenjsku zgusnutost i nijansiranu posebnost izraza. Veličinu našega nobelovca prepoznajemo i po tome koliko je u svome djelu uspio lokalno dignuti na razinu univerzalnoga. Najveći broj Andrićevih poslovica preveden je na ruski i njemački jezik na razini riječi, nešto manje poslovica prevedeno je na razini sintagme ili skupine riječi, a najmanji broj poslovica preveden je na višim razinama. Prijevodni ekvivalent Andrićevih poslovica u ruskome i njemačkome jeziku još jednom je potvrdio njihovu opću vrijednost. Međutim potvrdio je i to da hrvatski, ruski i njemački jezik pripadaju istomu civilizacijskom krugu. Ključne riječi: poslovice, prijevod, ruski, njemački, lokalno, univerzalno 1 Prof. dr. sc. Stojan Vrljić u međuvremenu je preminuo (13. travnja 2012.). srpnja 2012. 187 Stojan Vrljić Uvod Poslovice možemo naći u staroegipatskome zborniku Pjesme s rijeke (XV. do XIV. stoljeće prije Krista). U sumeransko-babilonsko-asirskome Epu o Gilgamešu pa preko staroindijsko-sanskrtske svete knjige Veda do Biblije poslovice su uvijek igrale važnu ulogu. To je nastavljeno i kasnije u židovskome tumačenju Staroga zavjeta, zatim u Kur’anu. U antičkoj grčkoj civilizaciji poslovice su skupljane u zbornike gnomologije. Tu su sakupljačku djelatnost nastavili i stari Rimljani. Poznati su i srednjovjekovni zbornici poslovica. Od XV. stoljeća razvija se paremiologija koja se bavi izučavanjem poslovica na temelju brojnih paremiografija. U XVIII. stoljeću poslovice su tiskane u brojnim knjigama. Poslovicama su posebnu pozornost pridavali hrvatski latinisti. Iako je zapisivanja i sakupljanja poslovica bilo i ranije, Juraj Šižgorić je 1487. godine objavio prvu cjelovitu zbirku poslovica – dva desetljeća prije najpoznatije europske zbirke Erazma Rotterdamskoga Adagia 1508. godine. Sakupljanjem i objavljivanjem hrvatskih poslovica bavili su se i mnogi drugi. Poslovice nalazimo i u rukopisu Proričja slovinska (1697.) Ivana Marije Matijaševića. Ivan Aletin ostavio je u rukopisu poslovice dubrovačkoga kraja. Gazophylacium (1740.) Ivana Belostenca čuva sakupljene poslovice sjeverne Hrvatske. Kajkavske poslovice nalaze se i u radu Tomaša Mikloušića Prirečja horvatska. Franjo Maria Apendini objavio je Gramatiku ilirskog jezika (1808.) koja također donosi poslovice. U radu Fabulae ab illirici adagis desumptae (1794.) Đuro Ferić prikazao je poslovice u basnama i pjesmama. Valja napomenuti da su to bile prve tiskane zbirke u Južnih Slavena. Hrvatske poslovice nalazimo u djelima najpoznatijih hrvatskih pisaca kao što su: J. Šižgorić, M. Držić, Š. Menčetić, M. Vetranović, D. Ranjina, D. Zlatarić, P. Zoranić, I. Gundulić, F. Grabovac, A. Kačić Miošić, P. Zoranić, I. Gundulić, N. Lašvanin, F. Lastrić, A. Šenoa, K. Š. Đalski, I. Andrić, M. Krleža, N. Simić, M. Božić, I. Aralica. Stari su hrvatski nazivi za poslovice: proričja, priričja, pririč, priričca, mudroslovice, izreke, gnomi, sentence, sentencije. Poslovice se najčešće klasificiraju po značenju 188 HUM 8 LOKALNO I UNIVERZALNO ANDRIĆEVIH POSLOVICA U IZVORNIKU TE U RUSKIM I NJEMAČKIM PRIJEVODIMA ili po vremenu nastajanja. Josip Kekez ih razvrstava na izreke, dijaloške poslovice ili poslovice-pitalice, poslovice-anegdote ili poslovice-pričice i pareologizme (frazeme, poredbe, metafore). 1. Jezične značajke poslovica Riječ poslovica u hrvatski je jezik došla iz ruskoga.2 U hrvatskome jeziku nalazimo i latinski naziv proverbium; starohrvatsko priričje zapravo je prijevod latinskoga proverbium (taj termin rabili su P. R. Vitezović, I. M. Matijašević, T. Mikloušič). Istom u XIX. stoljeću ustaljuje se termin poslovice. Ne postoji ni jedan važniji detalj ljudskoga života o kojem poslovica nije izrekla svoj sud. Današnja njemačka riječ Sprichwort podrazumijeva često izgovorenu riječ. Engleski naziv za poslovice proverb također je latinskoga podrijetla. Kontekst, odnosno situacija u kojoj je izgovorena poslovica umnogome određuje njezino značenje. Poslovice prepoznajemo po sažetosti izraza koji se ponekad doimlje kao formula. Čestotno su visoke, imaju specifičan izbor riječi, metaforičnost. Njihova sintaktička struktura relativno je stabilna i prenosiva. Poslovice prepoznajemo i po ekonomičnosti jezika. Ahistorične su i ageografične. One su svevremenske. Zbog svega toga lako se pamte i prenose s pokoljenja na pokoljenje. Poslovice su često sintaktički cjelovite rečenice. Primjerice: Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Poslovice mogu imati oblik nepotpune rečenice: Mladost, ludost. Pa ipak, najčešće se javljaju u obliku jednostavne rečenice: San je varalica. Složene su rečenice nešto rjeđe: San je laža, a Bog je istina. U poslovicama prevladava gnomski ili poslovični prezent kojim se izražava relativna sadašnjost. U poslovicama se prenose iskustva potaknuta prošlim događajima pa se i stoga najviše rabi sadašnje i prošlo vrijeme. U poslovicama se futurom I. izriče svevremenska relativna budućnost pa se takav futur zove svevremenski ili gnomski. U poslovicama se najčešće pojavljuju imenice, zamjenice i pridjevi. Pojmovi su često apstraktni jer 2 Usp. Josip Kekez, Poslovice i njima srodni oblici, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta, Zagreb, 1984., str. 10. srpnja 2012. 189 Stojan Vrljić se rabe za izražavanje općeprihvatljivih misli. U poslovicama nalazimo, kao znakove prošlih vremena i jezičnih dodira, brojne turcizme, germanizme i talijanizme. Također nerijetko nalazimo i arhaizme. U poslovicama lako primjećujemo obilježja mjesnoga govora u izboru leksičkih varijanata. Analiza leksičkoga izbora pokazat će da se u poslovicama vrlo rijetko rabe kratice jer zbog svoje nejasnoće ne pripadaju poslovičnomu načinu izražavanja. 2. Kontrastiranje poslovica Kontrastiranjem poslovica različitih jezika uočavaju se njihove sličnosti i razlike. Sličnosti dolaze od istoga ili sličnoga svjetonazora, a razlike dolaze od posebnosti kulture kojoj jezik pripada. Naime jezična je različitost manji problem za prevoditelja – veći problem dolazi od različitih slika stvarnosti što nam ju jezici donose. Povijesne, jezikoslovne, kulturne i druge razlike poslovica govore o njihovu različitom podrijetlu. Velika skupina poslovica zajednička je svojina mnogih jezika i potječu od istoga izvora. Tako se mnoge poslovice nalaze u uporabi u jednome jeziku, a sam njihov naziv po jeziku u kojem se javljaju ne uključuje nužno i njihovo podrijetlo; velik broj poslovica koje su u uporabi pripadaju internacionalizmima. U uporabi su u određenome jeziku jer su duhovna potreba toga naroda. Veći ili manji stupanj leksičko-semantičke ekvivalencije u različitim jezicima imaju poslovice koje potječu iz antičkoga doba i srednjega vijeka. Pa ipak, najbrojnije su biblijskoga podrijetla, a toliko su se prilagodile u jeziku primatelja da se više ne osjećaju kao strane. U Andrićevim tekstovima nalazimo poslovice u uporabi na latinskome i usporedo na hrvatskome jeziku. Osim poslovica-internacionalizama u Andrića nalazimo i one koje su vezane za događaje i prilike kraja i naroda koje autor opisuje. Primjerice: Ni u Turčinu vjere, ni u moru mjere. Međutim, iako takve, lokalno obojene poslovice mogu imati prijevodni ekvivalent (uz potpuno drukčiji leksik) u drugoj kulturi, odnosno drugome jeziku. Prevladava mišljenje kako su poslovice nastale tako što su ih stvarali 190 HUM 8 LOKALNO I UNIVERZALNO ANDRIĆEVIH POSLOVICA U IZVORNIKU TE U RUSKIM I NJEMAČKIM PRIJEVODIMA nadareni govornici, a onda su postajale općeprihvaćene i tako postala jezično bogatstvo svih. Povijest poslovica pokazuje da je postojalo veliko zanimanje za njihovo očuvanje. I u svetim indijskim knjigama zauzimale su posebno mjesto, a cijeli Istok, navlastito Kina, pokazivao je veliko zanimanje za poslovice. Bolju predodžbu sintaktičkih, leksičkih i drugih mogućnosti hrvatskih poslovica možemo imati nakon pomnijega pristupa jednomu određenom korpusu. Takav jedan korpus čini književno djelo Ive Andrića. Prihvaćajući mišljenje da je „lijepa miso bolje skrita no zelen dragulj“3, nakana je ovoga rada predočiti poslovice kao jezično bogatstvo hrvatskoga naroda onih područja koje Andrić opisuje. U središtu je zanimanja prijevodni ekvivalent Andrićevih poslovica u ruskome i njemačkome jeziku. Primijećeno je da poslovice koje pripadaju različitim jezicima (u našem slučaju hrvatskomu, ruskomu i njemačkomu) mogu imati više tipova prijevodne ekvivalencije. 2.1. Prva skupina U prvoj skupini nalazimo poslovice koje se u hrvatskome, ruskome i njemačkome podudaraju u izrazu, sadržaju i slikovitosti. Njihov je prijevod na razini riječi: Što više zakona, to manje pravde – Je mehr Gesetze, je weniger Recht. Takav prijevod na razini riječi često može imati i denototivno i konotativno značenje. Primjerice: И как часто случается в жизни, из-за I kao često u životu, i u ovom slučaju je этого успeха он сломал себе шею. uspeh bio ono što čoveku vrat lomi. (ТХ, 97) (TH, 121) Wie oft im Leben wurde auch ihm der Erfolg zu jenem Verhängnis, das einem so leicht das Genick bricht. (WUK, 91) 3Nevenka Košutić-Brozović, Čitanka iz stranih književnosti, Školska knjiga, Zagreb, 1966., str. 3. srpnja 2012. 191 Stojan Vrljić I blato i pensinluk je božje davanje. И грязь и пил тоже божий дар. (TH, 128) (ТХ, 102) Auch der Scmutz sei schlieslich eine Gabe Gotes. (WUK, 96) Castis omnia casta. Ko je čista srca njemu je Castis omnia casta. Для чистих сердцем все sve čisto. (TH, 128) чисто. (ТХ, 102) Castis omnia casta. Reinen ist alles rein. (WUK, 96) Ne valja kad zima nije zimom. (TH, 144) Не годится, когда зима, не зима. (ТХ, 113) Es ist nicht gut, wenn Winter nicht richtiger Winter ist. (WUK, 109) Groblja su dokaz života, a ne pustoši. (TH, А кладбища-доказательство жизни, а не 147) пустини. (ТХ, 115) Gräber aber sind ein Beweis des Lebens, keineswegs der Verwüstung. (WUK, 111) Nesporazumi su prirodni, a neuspesi Недоразумения-eстественными, neminovni. (TH, 181) поражения-неминуемыми. (ТХ, 138) Missverständnisse waren eben natürlich, und Misserfolge blieben unvermeidlich. (WUK, 137) Jer i ovde, kao i kod svih pokreta i prevrata na Ибо и здесь, как и при всех восстаниях и svetu, jedni su koji stvar kreću i vode, a drugi переворотах в мире, одни дают толчок и руководят, а другие их осуществляют и koji je ostvaruju i izvode. (TH, 183) проводят. (ТХ, 139) Denn auch hier, wie bei allen Bewegungen und Umwälzungen auf dieser Erde, gibt es eine Gruppe, die eine Sache auslöst und vorantreibt, und eine zweite, die das Prinzip verwirklicht und ausführt. (WUK, 138) Вolest je i ovde sirotinjska sudbina, ali i Для бедных-эта судьба, для богатыхbogataška kazna. (TH, 263) наказание. (ТХ, 194) Die Krankheit ist für die Armen Schiksal und für die Reichen Strafe. (WUK, 200) O ženama se ne govori. О женщинах не принято говорить. (TH, 276) (ТХ, 204) Man spricht nicht über Frauen. (WUK, 211) 192 HUM 8 LOKALNO I UNIVERZALNO ANDRIĆEVIH POSLOVICA U IZVORNIKU TE U RUSKIM I NJEMAČKIM PRIJEVODIMA Нет на свете более печального и Nema stvorenja koje je tako žalosno i растерянного существа, чем больной zbunjeno kao seljak koji boluje. нрестьянин. (ТХ, 198) (TH, 268) Es gibt kein Geschöpf, das so traurig und verwirке ist wie ein kranker Bauer. (WUK, 205) Pri rastancima se ljubavnici najlakše odaju. При расставании влюбленные легче всего (TH, 304) выдают себя. (ТХ, 222) Beim Abschied verraten sich Liebespaare am leichtesten. (WUK, 232) I mišja rupa vredi hiljadu dukata. Теперь и мышиная норка стоит тысячу (TH, 475) дукатов. (ТХ, 340) Auch ein Mauseloch tausend Dukaten wert ist. (WUK, 360) Smrt je najteži zalog. Смерть-самый тяжккий удел. (NDĆ, 59) (МНД, 60) Der Tot war das schwerste Pfand. (DBÜDD, 47) ...da se carskoj ruci nije ništa otelo. (NDĆ, 73) ...для великого визиря нет ничего невозможного. (МНД, 71) ...dass der Hand der Sultans nichts entgleitet. (DBÜDD, 58) Turci ne diraju budale. (TH, 87) Турки дураков не трогают. (ТХ, 73) Da die Türken keinem Narren etwas antun. (WUK, 65) ...znajući „da je voda dušmanin“. ... зная что вода-враг. (NDĆ, 87) (МНД, 84) „...dass das wasser ein tückischer Feind ist“. (DBÜDD, 70) Забвение все исцеляет, а песня-самое Zaborav sve leči, a pesma je najbolji način лучшее средство забыться, ибо занятый zaborava, jer u pesmi se čovek seća samo ею человек помнит только о о том что onoga što voli. любить. (МНД, 90) (NDĆ, 94) Das Vergessen heilt alles, und das Lied ist die schönste Form des Vergessens, den im Liede erinnert sich der Mensch nur dessen, wass er liebt. (DBÜDD, 76) srpnja 2012. 193 Stojan Vrljić Человеку часто слышится то, чего он Čovek često misli da čuje ono čega se boji ili боится или за что надеется. čemu se nada. (МНД, 92) (NDĆ, 96) Der Mensch glaubt oft das zu hören, wofor er sich fürchtet oder worauf er hofft. (DBÜDD, 77) Нет власти без восстаний и заговоров, Nema vlasti bez bune i zavere, kao što nema как не бывает имения без без хлопот и imanja bez brige i štete. убытков. (МНД, 91) (NDĆ, 95) Es gibt keine Macht ohne Aufstand und Verschwörung, so, wie es keinen Besitz ohne Sorge und Verlust gibt. (DBÜDD, 77) Srasla s njom „kao nokat i meso“. Он сросся с нею как ноготь с пальцем. (NDĆ, 95) (МНД, 91) Sie war mit ihm wie der „Nagel mit dem Finger“. (DBÜDD, 77) Pripadao je svima i nije bio ničiji. Мальчик пренадлежал всем и никому. (NDĆ, 114) (МНД, 107) Er gehörte allen und gehörte doch zu niemandem. (DBÜDD, 92) Svaka svetlost brzo dogori i svaka svečanost Всякий огонь догорает, и любое prođe. (NDĆ, 170) торжество кончается. (МНД, 155) Jedes Licht verbrennt schnell, und jedes Fest geh vorüber. (DBÜDD, 138) Paze se ko pop i hodža. Любят один другого, как поп ходжу. (NDĆ, 155) (МНД, 142) Sie stehen zueinander wie Pope und Hodscha. (DBÜDD, 126) Švapski su lagumi na dugu fitilju! У швабских мин длинный фитиль! (МНД, (NDĆ, 188) 169) Die schwäbischen Minen haben eine lange Zündschnur! (DBÜDD, 152) Ljudi krute pameti i tvrda srca sporo stare. Люди крепkого ума и твердого сердца (NDĆ, 247) старятся медленно. (МНД, 221) Menschen mit steifem Geist und hartem Herzen altern langsam. (DBÜDD, 202) 194 HUM 8 LOKALNO I UNIVERZALNO ANDRIĆEVIH POSLOVICA U IZVORNIKU TE U RUSKIM I NJEMAČKIM PRIJEVODIMA Существует три вещи, которые нельзя Ima tri stvari koje se ne daju sakriti: ljubav, снрыть: любов, кашель и бедность. (МНД, kašalj i siromaštvo. 272) (NDĆ, 306) Drei Dinge lassen sich nicht verbergen: Lieben, Husten und Armut. (DBÜDD, 151) Ljubavnicima je vreme uvek kratko i nijedna staza im nije dovoljno dugačka. (NDĆ, 307) Для любовников время всегда летит быстро, и ни одна дорога не кажется слишком длинннной. (МНД, 272) Denn Liebesparen ist die Zeit immer kurz, und kein Pfad ist ihnen lang genug. (DBÜDD, 251) To su stvari koje se ne kazuju, nego Факты, о которых не рассказывают, zaboravljaju. (NDĆ, 328) забываются. (МНД, 290) Das sind Dinge, die man nicht ausspricht, sondern vergisst. (DBÜDD, 269) Znaš što se kaže: cijena je u sahibijinoj ruci. Помнишь поговорку: цена в руке хозяина. (NDĆ, 334) (МНД, 295) Der Preis liegt in der Hand des Besitzers. (DBÜDD, 274) Это та восточная ложь, о которой To su one orijentalne laži, турецкая пословица говорят, что она za koje turska poslovica veli da su „istinitije „правдивее всякой истины“. od svake istine“. (ПОСВ, 62) (POVS, 43) Es sind jene orientalischen Unwarheiten, von denen ein türkische Sprichwort sagt, sie seien „warhaftiger als alle Wahrheit“. (DEDW, 277) Podsmevači su uopšte retko u pravu. Насмешники вообще редко бывают правы. (POVS, 44) (ПОСВ, 63) Spötter sind überhaupt selten im Recht. (DEDW, 278) I ono što se za nekog čoveka može slagati, i to ponekad dosta kazuje o njemu. (POVS, 45) То, что можно солгат о каком-нибудь человеке, иной раз немало о нем говорит. (ПОСВ, 63) Denn auch das, was über einen Menschen zusammengelogen werden kann, sagt zuweilen genug über ihn. (DEDW, 279) „Zvijere nabavilo zvijere.“ (POVS, 55) „Зверь завел себе зверя.“ (ПОСВ, 72) „Das Tier sich ein Tier eingeschafft hat.“ (DEDW, 289) srpnja 2012. 195 Stojan Vrljić Rakijski dah traži jake reči. Запах водки рождает страсть к громким (POVS, 71) словам. (ПОСВ, 86) Der Geist des Branntweins sucht starke Worte. (DEDW, 305) Sulude se glave dobro drže na ramenu. Дурные головы крепко держатся на (POVS, 77) плечах. (ПОСВ, 91) Verrückte Köpfe hielten sich, so meinten sie, gut auf den Schultern. (DEDW, 311) Lukavstvo ide uz bogatstvo. Хитрость идет рядом с богатством. (POVS, 81) (ПОСВ, 94) List geht mit Reichtum. (DEDW, 315) Nigde kletve i žalbe, sašaptavanja i planovi ne Проклятия и жалобы, тайные совещаныя и планы вообще редко ограничиваются ostaju na samim rečima, только словами, а меньше всего в Боснии. a ponajmanje u Bosni. (ПОСВ, 94) (POVS, 81) Nirgends, wo verwünscht und geklagt wird, wo man flüstert und Pläne schmiedet, bleibtes lange bei blossen Worten, am wenigsten in Bosnien. (DEDW, 315) Istina je jevtinija od laži. Правдa была дешевле чем ложь. (ПОСВ, (POVS, 85) 97) Warheit billiger war als alle Lüge. (DEDW, 319) Pod zemljom (ovde) za svakog ima mesta. В земле для всакого есть место. (POVS, 90) (ПОСВ,101) Unter der Erde ist für jeden Platz. (DEDW, 324) Šta ti vredi da imaš imanje i silu kad je Что значат богатство и сила, если nemaš kome pokazati. (POKS, 133) некому их поkазать. (РОКС, 167) Denn wozu Besitz und Macht, wenn man sie niemandem zeigen kann. (DGVZS, 86) Люди охотно с нами разговаривают и дают советы всегда, кроме тех случаев, когда они нам действитель но нужны. (ТХ, 294) ...dass es uns niemals an Gesprächen und Ratschlägen mangelt, ausser dann, wenn wir am meisten auf sie angewiesen sind. (WUK, 310) Razgovora i saveta ime uvek, osim onda kada nam je to najpotrebnije. (TH, 411) 196 HUM 8 LOKALNO I UNIVERZALNO ANDRIĆEVIH POSLOVICA U IZVORNIKU TE U RUSKIM I NJEMAČKIM PRIJEVODIMA Ko prije jabuci, onoga je djevojka. Кто раньше добежит тому и девушка (PAĐ,12) достанется. (ПАДЖ, 10) Wer zuerst den Apfel erreicht, dem gehört das Mädchen. (DWDADJ, 19) И кроме того, человек так устроен, A opet, naš čovek je takav da bolje ne guje что он больше любят свои рассказы i više voli svoju priču o stvarnosti nego о жизни, чем самую жизнь, о которой stvarnost o kojoj priča. рассказывает. (ПОСВ, 72) (POVS, 55) Unsere Menschen zumal haben die Eigenart, ihre Gescichten von der Wirklichkeit besser zu pflegen und mehr zu lieben als die Wirklichkeit, von der sie handeln. (DEDW, 288) Так уж подобает молодухе; пусть она To je nevestinsko: da otplače ona выплачется, пока не заплакал ребенок. dok ne proplače dete. (О, 107) (O, 221) Dies das Schicksal aller jungen Frauen sei: zu weinen bis das erste Kind aufweine. (O, 76) Чувствует только: одни-жандармы, другие Vidi samo da su jedni žandarmi a drugi гайдуки, одни немилосердно проследуют hajduci (dva lica jedne iste nesreće). других. (Ж, 205) (Ž, 187) Sie sieht nur, dass die einem Gendarmen und die anderen Heiducken sind (zwei sheinugsformen des gleichen Unglicks). (D, 132) Od tuđe nesreće niko sreće vidio nije. Еще никто на чужой беде счастья себе не (Ć, 151) построил. (К, 193) Mit fremdem Unglick hat noch niemand sein Glück gemacht. (DT, 118) Наши дураки думают, будто чужое горе Naše budale misle da tuđe zlo mora svakako должно непременно обернутся для них biti njihovo dobro. добром. (ПОСВ, 72) (POVS, 55) Unsere Narren denken, dass fremdes Leid gewiss zu ihrem Wohle gereichen müsse. (DEDW, 289) Ovde, kao i svuda na svetu oči lako vide ono Здесь, как и везде, глаз легко находит то, čega je duša prepuna. (POVS, 54) что ищет душа. (ПОСВ, 71) Hier, wie überall auf der Welt sehen die Auge nur das - was das Herz beschäftigt. (DEDW, 288) srpnja 2012. 197 Stojan Vrljić Неумолимые, неподкупные, неустрашимые Neumoljiva, nepodmitljiva, и и всевидяющие дети. neustrašljiva i svevideća deca. (ПОСВ, 70) (POVS, 53) Die unnerbittlichen, unberstechlichen, unerschrockenen und alles sehenden Kinder! (DEDW, 286) Каждий миг человек может ошибиться. U svakom minutu u životu čovjeka postoji (Т, 48) mogućnost da čovjek pogriješi. (T, 114) In jeder Minute des Lebens besteht die Möglichkeit , dass der Mensch einer Fehler begeht. (DR, 136) Он не знал или забыл сирийскую U Siriji ima poslovica, zna je svako dijete, пословицу о ключах, которую знает koja kaže za kućne ključeve: ako hoćeš da si каждий ребенок: если хочешь жить без bez brige, ti ih čuvaj za pojasom; ako hoćeš da imaš štete, daj ih najvjernijem sluzi; a ako забот-храни ключи за поясом, если хочешь терпеть убытки – дай их самому верному hoćeš svoju propast, podaj ih ženi. своему слуге, если желаешь своей гибели – (T, 116) дай их жене. (Т, 49) ... dass es in Syrien eine Sprichwort gab; jedes Kind kannte es, und es besagte von den Hausschlüsseln: Wenn du ohne Sorge sein willst, beavahre sie hinten deinem Gürtel; wenn du Schaden erleiden willst,gib sie dem treuesten Diener; willst du aber dein Verderben, gib sie einer Frau. (DR, 137) U Aziji […] gdje se pitanja ne rješavaju nego В Азии [...] где вопросы не получают zaboravljaju. (T, 118) ответов, а забыаются. (Т, 51) In Asien [...] wo die Fragen nicht gelöst, sondern vergessen werden. (DR, 139) ...консул великого французского ... konzul velikog francuskog cara Napoleona, императора Наполеона, „который для „koji je za Jevreje dobar kao dobar otac“. евреев что отец родной“. (ТХ, 28) (TH,22) ...Konsul der grossen französische Kaisers Napoleon, von dem es hiess, er sei „zu den Juden gütig wie ein guter Vater“. (WUK, 14) 198 HUM 8 LOKALNO I UNIVERZALNO ANDRIĆEVIH POSLOVICA U IZVORNIKU TE U RUSKIM I NJEMAČKIM PRIJEVODIMA Вся беда несчастьных людей в том и Nesreća nesrećnih ljudi i jeste u tome što za njih stvari koje su inače nemoguće i zabranjene состоит, что невозможное и запрещенное становится для них на мгновенные postanu, za trenutak, dostižne i lake. достижимым и дозволенным. (МНД, 175) (NDĆ, 194) Das Unglück der Unglücklichen liegt eben darin, dass ihnen Dinge, die sonst unmöglich und verboten sind, für einen Augenblick zugänglich und leicht werden. (DBÜDD, 158) U mojoj ruci lijek, a u božjoj zdravlje. (TH, В моей руке лекарство, а в божьей 266) здоровье. (ТХ, 197) In meiner Hand die Arznei, in Gottes Hand die Gesundheit. (WUK, 203) Для большинства сама жизнь всегда …jer je većini život uvek važniji od oblika u оказывается важнее, чем форма, в kom se živi. которую она облекается. (МНД, 150) (NDĆ, 164) ... denn dem meisten war das Leben wichtiger und teuerer als die Form, in der sie leben. (DBÜDD, 133) Ведь, влюбленная женщина, даже потеряв Jer, zaljubljena žena, i kad je potpuno razočarana, voli svoju ljubav kao nesuđeno всякую надежду, любит свою любовь, как нерожденного ребенка. (МНД, 299) dete. (NDĆ, 339) Denn, eine liebende Frau liebt, auch wenn sie völlig enttäuscht wurde, ihre Liebe, als sei sie ein Kind. (DBÜDD, 278) Не усвоил в жизни даже того, что Još ni to nije naučio u životu da su razgovori разговоры разговорами, а дела делами. razgovori, a da su poslovi poslovi. (ТХ, 180) (TH, 242) Der in seinem Leben einscheinend noch nicht erfässt hatte, dass Unterhaltungen Unterhaltungen und Geschöpfte eben Geschöpfte. (WUK, 184) Кто хотел остаться в живых, должен Ko hoće da ostane živ mora da se pravi mrtav; был притворяться мертвым, но и это не pa ni to uvijek ne pomaže. всегда не помагало. (МНД, 318) (NDĆ, 360) Denn wer am Leben bleiben wollte, der musste sich tot stellen, aber nicht einmal das half immer. (DBÜDD, 296) srpnja 2012. 199 Stojan Vrljić Turci se boje samo onoga ko se ne boji. Турки боятся только того, кто сам не (TH, 194) боится. (ТХ, 147) Die Türken fürchteten nur den, der selbst keine Angst hätte. (WUK, 147) 2.2. Druga skupina U drugoj skupini nalaze se poslovice koje imaju podudarnost sadržaja u izvorniku i prijevodu, ali je svaki jezik sačuvao posebnost izraza. Prevode se na razini sintagme ili skupine riječi: Ama bez božjeg emera, bezbeli, nit se bere nit Да, без божьей воли дeйствительно, se ženje. (NDĆ, 334) ничего не собрать. (МНД, 295) Ja, ohne Gottes Willen erntet man natürlich nicht. (DBÜDD, 274) Za svakog zemlja lijek krije. Каждому земля припасла лекарство. (TH, 280) (ТХ, 207) Für jeden hat die Erde eine Arznei bereit. (WUK, 214) Но тяжелые времена не длятся вечно Nevolje ne traju večno (i to im je zajedničko s (что роднит их их с радостями)… radostima)... (МНД, 111) (NDĆ, 119) Aber die Nöte dauern nicht ewig – und dies sie haben sie mit den Freuden gemein – … (DBÜDD, 96) Досита наелись сладкого даже те, кто во Tada se osladio onaj koji дни байрама не видел. ni na Bajram nije. (МНД, 73) (NDĆ, 74) Da ass sich auch der an Süssigkeiten satt, der es zu Bairam nicht getan hatte. (DBÜDD, 60) Ибо тяжелые времена не проходят без Teška vremena ne mogu proći того, чтобы не принести кому-либо bez nečije nesreće. несчастье. (МНД, 171) (NDĆ, 190) Schwer Zeiten können nicht ohne irgend jemandes Unglück abgehen. (DBÜDD, 154) Svima težak a sebi najteži. (NDĆ, 166) Он был бременем для всех, а в особенности для себя самогою (МНД, 150) Allen zur Last, am meisten aber sich selbst. (DBÜDD, 135) 200 HUM 8 LOKALNO I UNIVERZALNO ANDRIĆEVIH POSLOVICA U IZVORNIKU TE U RUSKIM I NJEMAČKIM PRIJEVODIMA Najslađe se plače povodom tuđe žalosti. Слаже всего плачется над чужим горем. (NDĆ, 208) (МНД, 186) Am süssesten weint es sich um fremden Kummer. (DBÜDD, 170) Тишина необходима для молитвы, боле Tišina je za molitvu; того, это сама молитва. i sama kao molitva. (МНД, 337) (NDĆ, 383) Die Stille ist zum Gebet bestimmt, sie ist selbst wie ein Gebet. (DBÜDD, 316) Bogati ljudi najteže daju paru. Богачи труднее всего расстаются с (POVS, 44) деньгами. (ПОСВ, 62) Reiche Leute am schwersten eine Münze aus der Hand geben. (DEDW, 277) Горе нам от злих господ, но еще горше Teški su zli gospodari ali su još teže njihove от нахальных насильников.их слуг и nasilne sluge i čankolizi. прихлебателей. (ПОСВ, 78) (POVS, 62) Schwer zu ertragen sind böse Herscher, noch schwerer aber ihre gewalttätigen und anmassenden Diener und Tellerlecker. (DEDW, 296) Usta ima jezik nema. Язык у таких, как говорят, ниткой (POKS, 139) перевязан. (РОКС, 172) Einen Mund hat sie, eine Zunge nicht. (DGVZS, 92) Но никто еще от грусти ракией A ko rakijom tugu liječi, taj ne ozdravlja od не излечивался, а только смерти tuge, nego umire od rakije. прибежался! (РОКС, 170) (POKS, 136) Wer jedoch seinen Kummer mit Schnaps zu heilen sucht, wird nicht gesund, sondern stirbt am Schnaps. (DGVZS, 89) ...со золотым порошком на жирновыведенных словах, каждое из которы „словно стреляет“. (РОКС, 175) …mit Goldstaub auf den grossgeschriebenen Worten, von denen „jedes wie ein Dreschflegel dreinschlug“. (DGVZS, 96) ... sa zlatnim praškom po krupnim rečima od kojih „ svaka bije kao maljem“. (POKS, 143) srpnja 2012. 201 Stojan Vrljić Puno obećavaju dani i ljudi. Все его здесь радовало и вселяло в душу (PAĐ, 25) надежду. (ПАДЖ, 21) Vieles versprechen Tage und Menschen. (DWDADJ, 32) Razgovor posla ne sviđa. (POVS, 68) Разговор дела не делает. (ПОСВ, 83) Aus Worten allein entsteht nichts. (DEDW, 302) Time se prekida svaki daljnji razgovor i stavlja На этом он прекращал всякий дальнейший разговор и объявлял, что клиент либо do znanja mušteriji da stvar treba uzeti i должен взять товар и заплатит, либо platiti ili poljubiti i ostaviti. положит на место – „полюбовался и (TH, 266) хватит“. (ТХ, 197) Damit brach er jedes weitere Gespräch ab und liess die Kundschaft wissen, das sie die Arznei nehmen und bezahlen oder sie liegelassen sollte. (WUK, 203) Teror kao sredstvo vladanja brzo otupi. Нельзя постоянно управлять с помощью (TH, 505) этого метода (насилия). (ТХ, 505) Terror als Mittel der Herrschaft stumft schnell ab. (WUK, 383) 2.3. Treća skupina U ovoj skupini nalaze se poslovice koje imaju isti značenjski sadržaj, ali u drugome jeziku imamo posve različit leksički izraz. Primjerice: Magarcu je more do koljena (Č, 152), u njemačkome prijevodu glasi: Wenn dem Esel zu wohl ist, geht er aufs Eis tanzen (DG, 171). Ovakve poslovice ne mogu se prevoditi doslovno. Njihov prijevod zahtijeva veću jezičnu kompetenciju prevoditelja. To su poslovice koje se prevode na višim razinama: Nikad se ne zna šta ko nosi i ko je čiji kalauz. Никогда не знаешь, с чем человек (TH, 18) приходит и кому он служит. (ТХ, 25) Schliesslich weiss man nie, wer was im Schilde führt und wer in wessen Hand Werkzeug und Dietrich ist. (WUK, 11) „Vi mećete kola pred rudu“, vikao je Herak… „Вы ставите телегу впереди лошади“, (NDĆ, 293) кричал Херак. (МНД, 260) „Ihr zäumt das Pferd von hinten auf“, schrie Herak. (DBÜDD, 239) 202 HUM 8 LOKALNO I UNIVERZALNO ANDRIĆEVIH POSLOVICA U IZVORNIKU TE U RUSKIM I NJEMAČKIM PRIJEVODIMA Drugi dan druga i nafaka. (NDĆ, 19) Будет день-будет деньги. (МНД, 24) Der neue Tag bringt einem jeden, was ihm das Schicksal an irdischen Gütern beschieden hat. (DBÜDD,13) Dvaput se ženio ali mu se nije dalo u deci. Был дважды женат но с детми ему не (NDĆ, 174) повезло. (МНД, 158) Zweimal hatte er sich verheiratet, aber er stellte sich kein Kindersegen ein. (DBÜDD, 141) Ni traga ni glasa. (NDĆ, 191) Не было ни слуху ни духу. (МНД, 173) ...von dem nichts zu hören noch zu sehen war. (DBÜDD, 155) Od kolevke pa do groba. (NDĆ, 162) От мала до велика. (МНД, 148) Von der Wiege bis zum Grabe. (DBÜDD, 132) Treba udariti rđom o zemlju. Надо эту ржавчину стереть песком. (POVS, 75) (ПОСВ, 89) Dabei ist es dochnotwendig, die schändlicheFeigheit zu unterdrücken. (DEDW, 309) Pazio je da mrava ne zgazi. Стараясь не обидет мухи. (NDĆ, 377) (МНД, 332) ...keinem auch nur ein Haar zu krümmen. (DBÜDD, 311) Prevoditelj uvijek mora imati na umu da jezične jedinice jesu sredstvo, ali sredstvo koje nije samo sebi svrhom. Jezični su oblici zamjenjivi, osim nekih posebnih slučajeva. To bi se moglo usporediti s odijelom što ga slažemo u „kofere“ različitih veličina. Umjetnost našega slaganja ponekad ovisi o veličini „kofera“. Pri tome stalno moramo misliti na svrhu za koju će nam poslužiti odijelo što ga pakiramo. Imamo i takvih jezičnih jedinica, riječi ili poslovica, koje su karakteristične samo za jedan jezik. Riječ je o kulturnoj neprevodivosti. „Njihova neprevodivost leži u: a) osnovi njihove ‘iracionalnosti’ tipične za određene jezike, ili dolazi od b) određenoga svjetonazora koji ne postoji u drugome jeziku, ili od c) ‘tehničke mogućnosti’ prijevoda, ali prijevoda koji u jeziku cilja uopće srpnja 2012. 203 Stojan Vrljić nema smisla, ili nije uobičajen.“4 U takvim slučajevima prevoditelj ne može postići prijevodnu ekvivalenciju. Kratice NDĆ – Na Drini ćuprija TH – Travnička hronika POKS – Priča o kmetu Simanu POVS – Priča o vezirovom slonu PAĐ – Put Alije Đerzeleza T – Trup Ž – Žeđ Ć – Ćilim O – Olujaci Č – Čaša DBÜDD – Die Brücke über die Drina WUK – Wesire und Konsuln DGVZS – Die Geschichte vom Zinsbauern Siman DEDW – Der Elefant des Wesirs DWDADJ – Der Weg des Alija Djerzelez DR – Der Rumpf D – Durst DT – Der Teppich O – Olujaci МНД – Мост на Дрине ТХ – Травницкая хроника РОКС – Рассказ о кмете Симане ПОСВ – Предание о слоне визиря ПАДЖ – Путь Алии Джерзелеза Т – Туловище Ж – Жажда К – Ковер О – Олуяковцы 4Erich Prunč, Einführung in die Translationswissenschaft, Frank &Timme, Graz, 2002., str. 137. 204 HUM 8 LOKALNO I UNIVERZALNO ANDRIĆEVIH POSLOVICA U IZVORNIKU TE U RUSKIM I NJEMAČKIM PRIJEVODIMA Literatura I. • Sabran djela Ive Andrića, Svjetlost – Sarajevo, Mladost – Zagreb, Prosveta – Beograd, Državna založba Slovenije – Ljubljana, Misla – Skopje, Sarajevo, 1976.: - Na Drini ćuprija - Travnička hronika - Priča o kmetu Simanu, Znakovi, str. 127. – 157. - Priča o vezirovom slonu, Nemirna godina, str. 43. – 90. - Put Alije Đerzeleza, Znakovi, str. 175. – 180. -Trup, Žeđ, str. 107. – 119. -Ćilim, Nemirna godina, str. 145. – 156. -Čaša, Žeđ, str. 149. – 156. -Žeđ, Žeđ, str. 179. – 190. -Olujaci, Žeđ, 215. – 224. II. • Die Brücke über die Drina, im Verlag Ullstein GmBH, Frankfurt/M – Berlin – Wien (übers. von Ernst E. Jonas) • Wesire und Konsuln, Deutshe Taschenbuch Verlag GmBH-Co. KG, München, 1978 (übers. von Hans Thurn) • Sämtliche Erzühlungen: Im Streit mit der Welt, Carl Hanser Verlag, München, 1963: - Die Geschichte vom Zinsbauern Siman, 80-111 (übers. von Elemar Schag) - Olujaci, 70-79 (übers. Von Elemar Schag) - Der Teppich, 112-123 (übers. von Johannes Weidenheim) - Durst, 124-134 (übers. von Johannes Weidenheim) srpnja 2012. 205 Stojan Vrljić • Sämtliche Erzählungen: Der Elefant des Wesirs, Carl Hanser Verlag, München, 1963: - Der Weg des Alija Djerzelez, 15-39 (übers. von Alois Schmaus) - Der Rumpf, 129-141 (übers. von Werner Creutziger) - Der Elefant des Wesirs, 277-324 (übers. von Werner Creutziger) - Das Glas, 149-156 (übers. von Milo Dor und Reinhard Federmann) III. • Иво Андрич, Мост на Дрине (Вышеградская хроника), Издательство иностранной литературы, Москва, 1956 (перевод: Н. Н. Соколова), • Иво Андрич, Травницкая хроника (Консульские времена), Москва, 1958 (перевод: М. Волконский). • Иво Андрич, Избранное, Издательство иностранной литературы, Москва, 1957: - Путь Алии Джерзелеза, стр. 7-27 (перевод Н. Макаровской и Т. Языковой) - Туловище, стр. 42-52 (перевод И. Голинишева-Кутузова) - Предание о слоне визиря, 62-101 (перевод Н. Вагаповой) - Олуяковцы, 102-109 (перевод А. Романенко) - Рассказ о кмете Симане, 162-187(перевод О. Кутасовой) - Ковер, 188-197 (перевод Т. Поповой) - Жажда, 198-207 (перевод Т. Поповой) IV. • Kekez, Josip, Poslovice i njima srodni oblici, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta, Zagreb, 1984. • Kekez, Josip, Poslovice, zagonetke i govornički oblici, Matica hrvatska, Zagreb, 1996. 206 HUM 8 LOKALNO I UNIVERZALNO ANDRIĆEVIH POSLOVICA U IZVORNIKU TE U RUSKIM I NJEMAČKIM PRIJEVODIMA • Košutić-Brozović, Nevenka, Čitanka iz stranih književnosti, Školska knjiga, Zagreb, 1966. • Ожегов, Сергей Иванович, Словарь русского языка, Москва, 1968. • Prunč, Erich, Einführung in die Translationswissenschaft, Frank &Timme, Graz, 2002. • Simeon, Rikard, Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva, Matica hrvatska, Zagreb, 1969. • Wahrig, Gerhard, Deutsches Wörterbuch. Mosaik-Verlag, München, 1980. srpnja 2012. 207 Stojan Vrljić THE LOCAL AND THE UNIVRSAL OF ANDRIĆ’S PROVERBS IN THE ORIGINAL AS WELL AS IN RUSSUAN AND GERMAN TRANSLATIONS Summary The expressive inspiration of Ivo Andrić is always at the spring of popular expression. This especially refers to proverbs originating from the conciseness type of the folklore, popular štokavian dialect. Proverbs are deeply woven into Andrić`s work showing thereby a high conciseness, semantic density, and nuanced specificity of expression. We recognise the greatness of our Nobel Prize winner also by how much in his work he managed to reise the local to the level of the universal. The translation equivalent of Andrić’s proverbs in the Russian and German Languages has once again confirmed their universal value. However, it also confirmed that Croatian, Russian and German belong to the same civilisation circle. Key words: proverbs, translation, Russian, German, the local, the universal 208 HUM 8 UDK 811.163.4´373.7:811.112.2 81´255´373.7:821.163.41/.42(497.6)-32ANDR Izvorni znanstveni članak Primljen 5. III. 2012. Magdalena Ramljak ♦ Marija Musa Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru ramljakm@gmail.com FRAZEMI U ANDRIĆEVIM PRIPOVIJETKAMA I NJIHOVI PRIJEVODNI EKVIVALENTI U NJEMAČKOME JEZIKU Sažetak Frazeologija kao jezikoslovna disciplina nema dugu tradiciju, no to ne umanjuje njezinu važnost kako unutar jednoga jezika tako i u kontrastiranju dvaju jezika. Zanimljiv i aktualan dio kontrastivne lingvistike svakako su postupci prevođenja frazeoloških izraza u književnim djelima. Pri prevođenju nije uvijek moguće pronaći odgovarajući ekvivalent u jeziku na koji se prevodi, stoga je u tim slučajevima bolji opisni prijevod kojim se ne će izgubiti slikovitost i ekspresivnost određene slike. U ovom se radu s kontrastivnoga motrišta analiziraju frazeološki izrazi u pripovijetkama Ive Andrića i njihovim prijevodima na njemački jezik. U analizi se pozornost usmjeruje na strukturna obilježja frazema i njihovu međusobnu potpunu, djelomičnu ili nultu ekvivalentnost. Ključne riječi: Ivo Andrić, kontrastivna analiza, frazeologija, ekvivalencija srpnja 2012. 209 Magdalena Ramljak ♦ Marija Musa Uvod Stvaranje književnoga djela iznimno je zahtjevna djelatnost. No ništa manje zahtjevno nije ni prevođenje nekoga književnog djela na drugi jezik. Štoviše, slobodno se može govoriti i o svojevrsnoj umjetnosti (ne samo o umijeću). Naime prevođenje književnih djela nije tek puko prebacivanje jezičnih znakova (leksema) iz jednoga jezika u drugi; ono je kudikamo više od toga. Prevođenje je proces u kojemu se jezične jedinice iz jezika polaznika zamjenjuju odgovarajućim jezičnim jedinicama u ciljnome jeziku. Pri tome se često nailazi na problem kako neke izraze i pojmove prevesti na ciljni jezik ako u njemu ne postoje odgovarajući izrazi. Ovaj se problem najčešće javlja pri prevođenju frazema. Poznavanje jezika nije dovoljno za kvalitetan prijevod; to je samo tehnički preduvjet. Stoga će neki reći da prevođenje nije ništa drugo doli „sizifovski posao“, no prevoditi se mora.1 Teorijska osnova ovoga rada daje uvid u definiciju frazema i postupak prevođenja frazema. U drugome se dijelu, na reprezentativnome uzorku, prikazuje način prevođenja frazema u književnim djelima. 1. Frazeologija i prevođenje frazema Frazeologija kao jezikoslovna disciplina stara je svega nekoliko desetljeća. Ona sve češće postaje predmetom istraživanja kako unutar jednoga jezika tako i kontrastivno, među dvama jezicima ili više njih. Da bismo mogli analizirati frazeme, najprije je potrebno jasno odrediti značenje toga pojma. U Hrvatskome frazeološkom rječniku (Menac, FinkArsovski, Venturin) nalazimo sljedeću definiciju: „Frazemi su ustaljene sveze riječi koje se upotrebljavaju u gotovu obliku, a ne stvaraju se u tijeku govornog procesa, i kod kojih je barem jedna sastavnica promijenila značenje, tako da značenje frazema ne odgovara zbroju značenja njegovih sastavnica.“2 Sličnu definiciju daje i Josip Matešić koji kaže kako 1Usp. Stojan Vrljić, „Prijevod kao umjetnost – na odabranom primjeru“, Lingua Montenegrina, god. III (2010.), br. 6, str. 11. 2 Antica Menac – Željka Fink-Arsovski – Radomir Venturin, Hrvatski frazeološki rječnik, Naklada Ljevak, Zagreb, 2003., str. 6. 210 HUM 8 FRAZEMI U ANDRIĆEVIM PRIPOVIJETKAMA I NJIHOVI PRIJEVODNI EKVIVALENTI U NJEMAČKOME JEZIKU su frazemi „jedinice jezika značenjskoga karaktera koje se kao cjelina reproduciraju u govornom aktu, raspolažući pri tome najmanje dvjema punoznačnim (autosemantičkim) riječima, od kojih barem jedna upućuje na semantičku pretvorbu jedinice koje, zbog sposobnosti uklapanja u tekst, poput svake druge riječi, mogu vršiti sintaktičku funkciju u rečenici“3. Dakle u frazema dolazi do procesa desemantizacije, tj. značenje frazema nije zbroj značenja njegovih pojedinačnih sastavnica, nego svaki frazem kao cjelina ima svoje zasebno značenje. Frazem se osim toga rabi u svome gotovom obliku. Drugim riječima, same riječi i njihov poredak unutar frazema nezamjenjivi su. Sljedeća su bitna obilježja frazema, koja određeni spoj riječi uopće čine frazemima, metaforičnost i slikovitost.4 Značenje frazema nije doslovno nego slikovito, preneseno te čitatelj dobiva određenu predodžbu kada čuje neki frazem. Da bi prevoditelj uspio vjerno prenijeti sadržaj izvornoga teksta, važno je prenijeti ne samo značenje frazema nego i zadržati što više svojstava izvornika kao što su stil, kulturne asocijacije, pa i oblik. Drugim riječima, frazem bi trebalo zamijeniti frazemom.5 No to nije uvijek moguće. U radu će se pokazati da jedan te isti frazem prevoditelj može prevesti na više različitih načina (frazemom ili opisno), a da pri tome ostane vjeran slici koju je pisac izvornika želio prikazati. Postupci pri prevođenju frazema u književnim djelima predstavljaju aktualan i zanimljiv dio rada u kontrastivnoj lingvistici. Prevođenje frazema također ovisi i o različitim tipovima ekvivalencije i njihove zastupljenosti u dvama kontrastiranim jezicima. Ponekad je neki frazem bolje prevesti opisno negoli po svaku cijenu tražiti odgovarajući ekvivalent u jeziku na koji se prevodi, a kojim će se izgubiti na slikovitosti ili ekspresivnosti određene slike.6 U ovome se radu autorice služe Burgerovom 3 Josip Matešić, Frazeološki rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika, Školska knjiga, Zagreb, 1982., str. VI. 4Usp. Željka Fink, „Tipovi frazema – fonetskih riječi“, Riječki filološki dani, zbornik radova, 3, Rijeka, 2000., str. 94. 5Usp. Josipa Forko, „Prevođenje frazema – Sizifov posao“, Hrvatistika, vol. 3, Osijek, 2009., str. 95. 6 Usp. Meliha Hrustić, Kontrastivna analiza frazeloških izraza sa komponentom «Kopf» / «glava» u njemačkom i u b/h/s jeziku, Off set, Tuzla, 2001., str. 107. srpnja 2012. 211 Magdalena Ramljak ♦ Marija Musa analizom frazema. Pri prevođenju frazema nekoga teksta, po Buregru, postoje tri mogućnosti:7 1) potpuno odgovarajući prijevod 2) zamjena nekim drugim frazemom koji značenjski odgovara originalu 3) nefrazeološki opisni prijevod originalnoga frazema 2. Analiza frazema u Andrićevim pripovijetkama Predmet su ovoga rada frazemi u Andrićevim pripovijetkama i njihovi prijevodni ekvivalenti u njemačkome jeziku. U središtu je zanimanja pitanje koliko je prevoditelj vjerno preveo frazeme Andrićevih pripovijedaka, odnosno koliko je često hrvatski frazem moguće prevesti potpunim ekvivalentom na njemački jezik te što je prevoditelj učinio za frazeme za koje ne postoji (ili postoji neki drugi, bolji) odgovarajući frazem na njemačkome jeziku. Kao građa za istraživanje odabrana je po jedna pripovijetka iz Andrićevih triju međuratnih stvaralačkih faza: Mustafa Madžar8 (MM1) iz prve zbirke pripovijedaka (1923.), Mara milosnica9 (MM) iz druge zbirke pripovijedaka (1931.) i pripovijetka Žeđ10 (Ž) koja je objavljena u trećoj zbirci pripovijedaka (1936.). Pripovijetke su uspoređene s prijevodima Martina Zöllera Durst11 (D) i Mustafa Madžar12 (MM2) te Aloisa Schmausa Die Geliebte des Veli Pascha13 (DGdVP). Za registriranje frazeološke građe rabljeni su jednojezični i dvojezični frazeološki rječnici: Duden, Das große Wörterbuch der deutschen Sprache in 8 Bänden, 1993., 7Usp. Harald Burger, Handbuch der Phraseologie, De Gruyter, Berlin – New York, 1982., str. 309. 8 Ivo Andrić, Priča o vezirovom slonu i druge pripovetke, Reč i misao, Beograd, 1965., 99. – 114. 9 I. Andrić, Jelena, žena koje nema, Svjetlost – Sarajevo, Mladost – Zagreb, 1977., str. 93. – 172. 10 I. Andrić, Žeđ, Svjetlost – Sarajevo, Mladost – Zagreb, 1977., str. 179. – 190. 11 I. Andrić, Die Geliebte des Veli Pascha – Erzählungen, Svjetlost, Sarajevo, 1987., str. 180. – 193. 12 Isto, str. 161. – 180. 13 Isto, str. 5. – 73. 212 HUM 8 FRAZEMI U ANDRIĆEVIM PRIPOVIJETKAMA I NJIHOVI PRIJEVODNI EKVIVALENTI U NJEMAČKOME JEZIKU potom Duden 11, Redewendungen und sprichwörtliche Redensarten iz 1998., Moderne deutsche Idiomatik Lutza Röhricha iz 1995., a za hrvatski jezik rabljen je Frazeološki rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika Josipa Matešića iz 1982. godine. Budući da je ova analiza kontrastivna, od velike su važnosti bili rječnici Hrvatsko-njemački frazeološki rječnik (1988.) Josipa Matešića te Njemačko-srpskohrvatski frazeoločki rječnik Pavice Mrazović i Ružice Primorac. Na oko 105 stranica teksta analizirano je ukupno 83 frazema, što je pokazalo da se Andrić prilično služio frazemima. Cilj je bio provjeriti koliko je Andrić u svojim pripovijetkama često rabio frazeme te utvrditi način prevođenja tih frazema na njemački jezik. Budući da ni jedan rječnik ne sadrži sve frazeološke izraze, u analizu korpusa uključeni su i izrazi koji po svojoj strukturi, obliku i značenju mogu biti frazemi. Zanimanje je bilo usmjereno na postupak koji su prevoditelji rabili da bi što vjernije prenijeli sadržaj izvornoga teksta. 3. Mogućnost različitih prijevoda istoga frazema Kod potpune ekvivalencije govorimo o značenjskoj i leksičkoj podudarnosti u obama jezicima. U ovu skupinu bit će uvršteni i frazemi s morfosintaktičkim razlikama iako se takvi frazemi u detaljnijim analizama svrstavaju u zasebnu skupinu. Za potrebe rada izabrana je analiza prijevoda na tri načina: 1) potpuno ekvivalentan prijevod frazema, 2) zamjena frazema iz polazišnoga jezika nekim drugim značenjskim ekvivalentom u ciljnome jeziku, 3) mogućnost prevođenja gdje se prevoditelj odlučuje za opisni prijevod frazema. Ponekad se jedan te isti frazem može prevesti na dva ili čak sva tri načina. Prvi takav primjer ujedno je i Andrićev najčešće rabljen frazem s vremena na vrijeme (značenje: ponekad). U naznačenome korpusu ovaj je frazem evidentiran čak šest puta. Najčešći prijevodni ekvivalent u oba je prevoditelja von Zeit zu Zeit.14 U obama jezicima postoji 14 Da ovo nije slučajnost samo u pripovijetkama koje su odabrane za ovu analizu, potvrđuje i Stojan Vrljić u svojoj knjizi Andrić u njemačkom u kojoj kaže: „Jedan od najčešćih Andrićevih frazema ‘s vremena na vrijeme’ u njemačkim verzijama, bez obzira na ime prevodioca, ima uvijek isti prijevodni ekvivalent ‘von Zeit zu Zeit’“ te svoja zapažanja potvrđuje primjerima srpnja 2012. 213 Magdalena Ramljak ♦ Marija Musa kako značenjska tako i strukturna podudarnost pa se može govoriti o potpuno odgovarajućem frazemu, a evidentiran je u svim analiziranim rječnicima. Na ovom će se primjeru pokazati da se jedan frazeološki izraz iz jezika polaznika u ciljnome jeziku može prevesti na više različitih načina. (11) S vremena na vrijeme valja da ustane, ma i s najvećim naporom, da pali svijetlo i otvara prozor, da se uvjeri da je živ, da ga nisu satrle i raznijele mračne sile. (MM1, 100) Von Zeit zu Zeit trieb es ihn, aufzustehen, wenn auch mit größter Anstrengung, Licht anzuzünden und die Fenster zu öffnen, um sich zu überzeugen, daß er noch lebte und daß ihn die dunklen Mächte nicht schon zermalmt und weggeschleppt hatten. (MM2, 163) (12) S vremena na vrijeme bi stao i okrenuo se svjetini... (MM, 110) Von Zeit zu Zeit blieb er stehen und wandte sich zu der Menge, die dann ebenfalls haltmachte. (DGdVP, 20) (13) U sunčanoj tišini moglo se čuti kako se dolje, u varoši, svjetina roti i mrmori, i kako se s vremena na vrijeme stotine glasova stapaju u otegnuto, nerazumljivo klicanje: (MM, 130) In der sonnigen Stille war drunten in der Stadt das Gewimmel und Gemurmel der Menge zu hören; von Zeit zu Zeit vereinigten sich dort Hunderte von Stimmen zu einem langgezogenen, unverständlichen Schrei: (DGdVP, 36) (14) I u jednoličnoj topovskoj grmljavini čulo se s vremena na vrijeme jasno kako puščano olovo udara u dasku na krovu i kako daska pod njim prašti. (MM, 168) Und in dem eintönigen Geschützdonner hörte man von Zeit zu Zeit deutlich eine Bleikugel gegen die Schindeln schlagen und das Brett darunter splittern. (DGdVP, 69). iz nekoliko različitih Andrićevih romana i pripovijedaka. S. Vrljić, Andrić u njemačkom, Univerzitet u Mostaru, Pedagoška akademija, Mostar, 1991., str. 122. 214 HUM 8 FRAZEMI U ANDRIĆEVIM PRIPOVIJETKAMA I NJIHOVI PRIJEVODNI EKVIVALENTI U NJEMAČKOME JEZIKU U sljedećem primjeru prevoditelj rabi drugi odgovarajući frazem u njemačkome jeziku, a koji hrvatskomu frazemu odgovara po značenju, ali ne i po sastavu leksema. U ovome slučaju govorimo o mogućnosti zamjene frazema drugim značenjski ekvivalentnim frazemom. (2) Tu je živila sama, jer djece nije imala, a njen čovjek, Šimun, držao je han na Kiseljaku i s vremena na vrijeme dolazio u Sarajevo. (MM, 139) Sie lebte hier allein, da sie keine Kinder hatte und ihr Mann Šimun in Kiseljak ein Wirthaus hielt und nur hin und wieder einmal nach Sarajevo kam. (DGdVP, 44) Da se jedan frazem može prevesti na tri različita načina, odnosno u ovoj analizi potpunim ekvivalentom, nekim drugim značenjski odgovarajućim frazemom, pa i nefrazeološkim opisnim prijevodom, dokazuje i sljedeći primjer nulte ekvivalencije analiziranoga frazema s vremena na vrijeme. (3) Dolazio bi s vremena na vrijeme u Carigrad... (MM, 94) Er kam nur zuweilen nach Istanbul... (DGdVP, 6) Niti u jednome od navedenih primjera prijevod nije izgubio izvorno značenje frazema iz jezika polaznika. Sljedeći frazem s komponentom imenice vrijeme, a koji također često nalazimo u Andrićevu izričaju jest frazem s vremenom. Frazem u ovome obliku nije evidentiran u Matešićevu Frazeološkome rječniku hrvatskoga ili srpskog jezika, ali ga nalazimo u Njemačko-srpskohrvatskome frazeološkom rječniku (Primorac-Mrazović) sa značenjem postepeno, polako. U Dudenovoj zbirci frazeoloških izraza nalazimo zabilježen izraz mit der Zeit, a značenje odgovara hrvatskomu. Ovaj frazem također nalazimo u dvjema prijevodnim inačicama. Prevoditelj na dvama primjerima rabi potpuno odgovarajući prijevod mit der Zeit, a na sljedećem primjeru rabi drugi odgovarajući frazem istoga značenja, različite strukture – im Laufe der Zeit – što bi prema ovoj analizi odgovaralo drugoj mogućnosti prijevoda frazeoloških izraza, odnosno zamjena nekim drugim srpnja 2012. 215 Magdalena Ramljak ♦ Marija Musa frazeološkim izrazom koji značenjski odgovara frazemu iz polazišnoga teksta. (41) Ali s vremenom poče da se privikava. (MM, 100) Aber mit der Zeit begann sie sich daran zu gewöhnen. (DGdVP, 11) (42) Taj njen odlazak s vremenom i zaboravi. (MM, 145) Ihr Weglaufen geriet mit der Zeit sogar in Vergessenheit. (DGdVP, 50) (5) S vremenom, njoj se dala prilika da vidi ponekog od Pamukovića; (MM, 139) Im Laufe der Zeit bot sich ihr Gelegenheit, den einen oder anderen aus der Familie zu sehen; (DGdVP, 44) Još jedan frazem koji Andrić vrlo često rabi jest na svoju ruku sa značenjem na vlastitu odgovornost, bez ičije suglasnosti, po vlastitome mišljenju, koji također ima više prijevodnih inačica.15 U naznačenome korpusu ipak je evidentirana samo jedna prijevodna inačica: auf eigene Faust. (6) Gdje će hazela i fukara na svoju ruku ratovati? (MM, 117) Wie soll der Pöbel und die armen Teufel auf eigene Faust Krieg führen? (DGdVP, 25) Sljedeći primjer različitih mogućnosti prijevoda jest frazem biti izvan sebe. U Matešićevu Frazeološkome rječniku hrvatskoga ili srpskog jezika ovaj je frazem evidentiran s više značenja: 1) ne biti pri svijesti; 2) biti razjaren/ ljut/ uzbuđen/ izbezumljen/ ogorčen; 3) biti presretan. Iz konteksta se zaključuje da u gore navedenome primjeru frazem ima drugo značenje. I u Dudenovu kao i u Mrazović-Primorac rječniku nalazimo frazem außer sich geraten u značenju razjariti se, razbjesniti se pa se može govoriti o varijaciji frazema (jer se ne rabi uz glagol geraten in etw.) te o potpuno odgovarajućem prijevodu kako s izražajnoga tako i sa sadržajnoga gledišta. 15 Usp. S. Vrljić, Andrić..., str. 123. 216 HUM 8 FRAZEMI U ANDRIĆEVIM PRIPOVIJETKAMA I NJIHOVI PRIJEVODNI EKVIVALENTI U NJEMAČKOME JEZIKU (7) Još juče su neki ljudi pričali gvardijanu da od Doboja ide Mustafa Madžar, da se ostrvio i, kao izvan sebe, bije koga god sretne i stigne. (MM1, 104) Schon am Vortage hatte einige dem Klostervorsteher erzählt, daß von Doboj her Mustafa Madzar unterwegs sei, der „Blut geleckt“ habe und wie außer sich jeden schlage, dem er begegne oder den er einhole. (MM2, 167) (8) Iako sasvim izvan sebe, on nije podlijegao udarcima i trčao je mnogo brže od svih njih. (MM1, 114) Obwohl er ganz von Sinnen war, brachten ihn die Schläge nicht zu Fall, und er lief viel schneller als alle anderen. (MM2, 179) U ovome drugom primjeru vidi se kako je prevoditelj za hrvatski frazem (biti izvan sebe) uporabio drugi odgovarajući njemački frazeološki izraz (von Sinnen sein). Frazem doći (k) sebi ima dva značenja: 1) osvijestiti se, 2) smiriti se poslije kakva uzbuđenja; snaći se. U korpusu ovoga rada postoji primjer za oba značenja, ali i primjer dviju mogućnosti prijevoda: jedanput potpuno odgovarajući prijevod, a u drugome primjeru prevoditelj se služi drugim značenjski odgovarajućim frazeoloških izrazom. (91) Nije nikako dolazila sebi. (MM, 131) Es kam überhaupt nicht zu sich. (DGdVP, 37) (92) Ma koliko je stara dozivala, ona nije mogla da dođe sebi, (MM, 145) So sehr die Alte sie auch zu beruhigen suchte, sie konnte nicht zu sich kommen, (DGdVP, 49) (93) Prvih dana, kad su je tek doveli iz Travnika, ona nije mogla nikako sebi da dođe. (MM, 100) Als man sie aus Travnik hergebracht hatte, kam sie die ersten Tage überhaupt nicht zu sich. (DGdVP, 11) srpnja 2012. 217 Magdalena Ramljak ♦ Marija Musa (94) Od toga dana kći travničkog pekara i Veli-pašina milosnica borila se stalno sa utvarama i priviđenjima, i nije više dolazila sebi. (MM, 165) Von diesem Tage an rang die Tochter des Bäckers aus Travnik und Geliebte des Veli Pascha ständig mit Gespenstern und Gesichtern und kam nicht mehr zu sich. (DGdVP, 66) Iako imamo odgovarajući prijevod izraza doći k sebi, prevoditelj se na jednome mjestu odlučio za novi, u našim rječnicima nezabilježeni izraz das Bewußtsein erlangen. Po značenju su izrazi jednaki, po svojoj strukturi drukčiji, ovaj bismo prijevod mogli označiti kao zamjenu nekim drugim frazeološkim izrazom. (10) Na kraju ga je, pred valijom i cijelim medžlisom, udario onom knjigom tako po glavi, da su slabunjavog mektudžbiju morali umivati i šerbetom zalijevati dok nije došao k sebi. (MM, 114) Schließlich versetzte er ihm in Gegenwart des Vali und des ganzen Rats mit jenem dicken Buch einen solchen Schlag auf den Kopf, daß der schwächliche Sekretär mit Wasser besprengt und ihm Scherbet eingeflößt werden mußte, bis er wieder das Bewußtsein erlangte. (DGdVP, 23) 4. Potpuno odgovarajući prijevod U nastavku se analiziraju frazemi s potpuno odgovarajućim prijevodima iz Andrićevih triju pripovijedaka. Frazem načiniti nekomu mjesta ima značenje pomaknuti se nekomu. Iako kao takav nije evidentiran u frazeološkim rječnicima, slika je jasna iz dvaju navedenih primjera. (111) I iza te prve noći, kad siđe u varoš, svi se ljudi u kahvi pomakoše i načiniše mu mjesta. (MM1, 101) Als er nach dieser ersten Nacht in die Stadt ging, rückten alle Leute im Gasthaus zur Seite und machten ihm Platz... (MM2, 163) (112) Niko nije htio da se skloni i da joj načini mjesta. (MM, 105) Niemand wollte bei Seite rücken und ihr Platz machen. (DGdVP, 15) 218 HUM 8 FRAZEMI U ANDRIĆEVIM PRIPOVIJETKAMA I NJIHOVI PRIJEVODNI EKVIVALENTI U NJEMAČKOME JEZIKU Frazem von Hand zu Hand gehen prevoditelj rabi kao potpuni ekvivalent hrvatskomu frazemu ići od ruke do ruke (ili iz ruke u ruku), a značenje je frazema mijenjati vlasnika, biti predan dalje. (12) Tako su dječaci, polumrtvi od straha i bola, išli od ruke do ruke. (MM1, 101) So gingen sie, halbtot vor Angst und Qualen, von Hand zu Hand. (MM2, 164) Frazem plitka pamet nije naveden u analiziranim rječnicima. Ipak, sinonimno tomu značenju imamo zabilježen frazem kratka pamet (slaba/mala pamet, glupan). Možemo dakle govoriti o varijaciji frazema, a prevoditelj je u ovome slučaju rabio frazeološki izraz beschränkter Verstand koji također nije evidentiran u rječnicima te se može govoriti o potencijalnome frazemu koji se može uvrstiti u sljedeće kontrastivne rječnike hrvatskoga i njemačkoga jezika. (13) Noć i rakija i plitka pamet nemaju mjere, pa sve niču nova i sve čudnija junaštva još njegova djeda i pradjeda... (MM1, 109) Die Nacht, der Schnaps und der beschränkte Verstand haben kein Maß, deshalb sprossen lauter neue und immer sonderbarere Heldentaten hervor, die schon von seinem Großvater und seinem Urgroßvater vollbracht worden waren... (MM2, 174) Davati povoda za što sa značenjski i formalno odgovarajućim njemačkim frazemom Anlaß zu etw. geben možemo smatrati varijacijom evidentiranoga frazema dati nekomu povoda (jmdm. Anlaß zu etw. geben). (14) A on je sa svoje strane, davao sve više povoda za mržnju i ogovaranja. (MM, 95) Er wiederum gab seinerseits immer mehr Anlaß zu Haß und schlechter Nachrede. (DGdVP,6) Frazem komad po komad (Stück um Stück) sa značenjem malo po malo nalazimo zabilježen u kontrastivnim, ali ne i u jednojezičnim srpnja 2012. 219 Magdalena Ramljak ♦ Marija Musa rječnicima. No to ne znači da nije riječ o frazemu, a još manje da frazem nema svoj potpuni prijevodni ekvivalent, što dokazuje i prijevod Andrićeve pripovijetke Mara milosnica. (15) ...i prodavao komad po komad očevine. (MM, 94) ...und veräußerte Stück um Stück des väterlichen Besitzes. (DGdVP, 6) Uz ovaj se frazem usporedo možemo analizirati i frazem korak po korak – Schritt für Schritt, istoga značenja, slične leksičke strukture. (16) A sluškinje su, krsteći se, zakretale glavu u stranu i s grozom uzmicale korak po korak. (MM, 164) Und die Dienerinnen schlugen das Kreuz, wandten das Gesicht zur Seite und wichen entsetzt Schritt für Schritt zurück. (DGdVP, 66) U sljedećem primjeru ponovno se može govoriti o varijaciji jednoga frazema. U rječnicima je zabilježen frazem zametnuti kavgu (započeti svađu) – Streit/Händel suchen, no nije i frazem tražiti kavgu. (17) Kavge ne tražim, ali šućur, umijem da se bijem. (MM, 95) Ich suche keine Händel, kann mich aber gottlob zur Wehr setzen. (DGdVP, 7) Da je u sljedećem primjeru riječ o frazeološkoj svezi, zaključit ćemo ako leksemima živ i zdrav zamijenimo mjesta. Zdrav i živ nije uobičajen oblik koji možemo čuti, a to dokazuje tvrdnju da je u primjeru (18) riječ o frazemu iako kao takav nije zabilježen u hrvatskim frazeološkim rječnicima. U rječničkoj literaturi njemačkoga jezika nije se moglo potvrdjeti postojanje izraza gesund und wohlauf, ipak smatramo da bi odgovarajući ekvivalent mogao biti njemački izraz gesund und munter. Kako se prevoditelj odlučio za izraz gesund und wohlauf koji svojim izrazom asocira na izraz gesung und munter, može se govoriti o još jednome frazemu koji bi se uskoro mogao naći u popisu frazeoloških izraza obaju jezika. (18) Tako, svešteniče, da bude kao što kažem, pa da budeš i ti miran i živ i 220 HUM 8 FRAZEMI U ANDRIĆEVIM PRIPOVIJETKAMA I NJIHOVI PRIJEVODNI EKVIVALENTI U NJEMAČKOME JEZIKU zdrav u nedjelju. (MM, 107) „Hör, Pfaffe, es soll sein, wie ich sage, damit auch du am Sonntag ruhig und gesund und wohlauf bist.“ (DGdVP, 17) Kada je riječ o frazemu jmdm. die Lust nehmen (ili verderben) sa značenjem omrznuti nekomu nešto, pokvariti nekomu radost, oduzeti volju za nešto, može se govoriti o varijaciji ovoga frazema i tvorbi jednoga novog frazema: ubiti svaku volju za rad – jede Arbeitslust ertöten, koji nije zabilježen u rječnicima. (19) Širi se onaj šapat koji obično ide pred događajima, i koji u masama stvara neodređeno uzbuđenje i ubija svaku volju za rad. (MM, 109) Das heimliche Geflüster griff um sich, das gewöhnlich den Ereignissen vorangeht und in den Massen jede Arbeitslust ertötet. (DGdVP, 18) Ako frazemu mrmljati (sebi) u bradu – etwas in seinen Bart murmeln (govoriti nejasno, govoriti za sebe) zamijenimo sastavnicu u bradu prijedložnim izrazom preda se – vor sich, frazem ne gubi svoje značenje pa se dade govoriti o varijaciji frazema. (20) Mrmljao je neke molitve preda se. (MM, 110) Er murmelte etwas wie Gebete vor sich hin. (DGdVP, 20) Iako frazem sipati šale kao takav nije zabilježen u rječnicima, preneseno značenje izraza potvrđuje da je riječ o frazemu. U Dudenovoj zbirci frazema zabilježen je izraz Witze reißen koji semantički odgovara navedenomu frazemu. (21) Sipao je uvijek šale i poslovice, i iza njih vješto krio ono što misli... (MM, 115) Immer ließ er Witze und Sprichwörter sprühen, hinter denen er geschickt versteckte, was er dachte oder nicht wußte. (DGdVP, 23) Doći na red nije naveden u Frazeološkome rječniku hrvatskoga ili srpskog jezika J. Matešića, ali slika je jasna, izraz se vrlo često rabi u hrvatskome jeziku, a budući da je izraz an die Reihe kommen evidentiran u srpnja 2012. 221 Magdalena Ramljak ♦ Marija Musa Dudenovoj zbirci frazeoloških izraza, i ovaj frazem može se smatrati potpunim ekvivalentom izvornoga frazema. (22) Kad je opet došao red na nju, molila je malo glasnije i mirnije. (MM, 136) Als die Reihe wieder an sie kam, betete sie schon ein wenig lauter und ruhiger. (DGdVP, 41) Izraz s teškom mukom – mit großer Mühe nije zabilježen u dostupnim nam rječnicima. Mišljenja smo da se ovdje može govoriti o idiomatiziranome značenju cijele konstrukcije: nesnosne, nepodnošljive muke. Ako su izrazi paklena muka i živa muka već zabilježeni kao frazemi, možda se i ova konstrukcija može uvrstiti među frazeološke spojeve. (23) S teškom mukom mu je i skidala zabrekle čizme, a on je trepćući, gledao u nju nekim ne toliko pijanim koliko zlim pogledom. (MM, 152) Mit großer Mühe zog sie ihm die verquollenen Stiefel aus, während er sie blinzelnd ansah mit einem mehr bösen als trunkenen Blick. (DGdVP, 55) Izraz ni za koje pare nije evidentiran u frazeološkim rječnicima, ali uzmemo li u obzir da ima isto značenje (nikako, nipošto) kao i frazem ni po koju cijenu, možemo govoriti o varijaciji frazema čiji je prijevodni ekvivalent u njemačkome um keinen Preis. Prevoditelj se u ovome slučaju odlučio upravo za taj prijevod, a to potvrđuje naše zapažanje. (24) Poneke od tih budala su mu dodijavale i dolazile same, a neke nisu htjele ni za koje pare da mu po drugi put dođu, nego su bježale čim ugledaju njega ili njegove momke. (MM, 156) Manche von diesen Narren ließen ihm keine Ruhe mehr und kamen immer von selbst wieder, während andere um keinen Preis zum zweitenmal kommen wollten, sondern davonliefen, wenn sie seiner oder seiner Diener ansichtig wurde. (DGdVP, 59) Na temelju evidentiranoga frazema mit halber Stimme (prigušeno, poluglasno, veoma tiho) možemo zaključiti da se i neevidentirani izraz mit lauter Stimme (veoma glasno, na sav glas) može smatrati njegovim 222 HUM 8 FRAZEMI U ANDRIĆEVIM PRIPOVIJETKAMA I NJIHOVI PRIJEVODNI EKVIVALENTI U NJEMAČKOME JEZIKU antonimskim parom. Odgovarajući hrvatski frazemi jesu: iz sveg glasa/ na sav glas i njegov antonimski par u po glasa. (25) Vikala je kroz plač i na sav glas. (MM, 164) So rief sie, während ihre Tränen flossen, mit lauter Stimme. (DGdVP, 66) Iz sljedećega navedenog primjera evidentno je da je izraz posljednji dani, koji označuje posljednje dane života, vrijeme pred smrt, zapravo frazemu. Iako ovaj izraz kao takav nije zabilježen u frazeološkim rječnicima, prevoditelj je uporabio potpuni ekvivalent – die letzten Tage – te ove ekvivalente možemo s pravom očekivati na stranicama novih frazeoloških rječnika. (26) Njegovala je Maru, smirivala i tješila Nevenku, koja je bila u poslednjim danima i nepodnošljivo mučila sebe i druge. (MM, 166) Sie pflegte Mara, beschwichtigte und tröstete Nevenka, die in den letzten Tage kam und sich und die anderen unasustehlich quälte. (DGdVP, 68) Sljedeći primjer iz pripovijetke Mara milosnica nije zabilježen kao frazem u njemačkim frazeološkim rječnicima, ali jest u Matešićevu Frazeološkome rječniku hrvatskoga ili srpskog jezika. (27) Paša je bio jutros svjež, miran i brz na misli i riječi, kao što odavno nije. (MM, 107) Der Pascha war an diesem Morgen frisch, ruhig, schlagfertig in Wort und Gedanke wie schon lange nicht mehr. (DGdVP, 16) Frazem der tiefe und feste Schlaf nije zabilježen u njemačkim frazeološkim rječnicima; ipak se prijevod hrvatskoga frazema tvrd i težak san u njemačku rečenicu uklopio i sačuvao izričaj ostvaren u tekstu izvorniku. (28) Rasanjena i uzdrhtala, žena je slušala sve to sedeći na rubu kreveta i neosećajući svoje telo ni sobu oko sebe, gubeći se sva u novim, njoj dotle nepoznatim užasima koje su joj otvarali hajdukov jauk i Živanovo siktavo ućutkivanje, i sam tvrdi i teški san čoveka pored nje. (Ž, 187) srpnja 2012. 223 Magdalena Ramljak ♦ Marija Musa Von der Frau war der Schlaf ganz gewichen, sie zitterte und hörte das alles, saß auf dem Bettrand, fühlte weder ihren Körper noch das Zimmer, das sie umgab, und verlor sich ganz in dem für sie bis dahin unbekannten Grauen, das ihr da des Hajduken Jammern und Živans zischende Beschwichtigungen, ja selbst der tiefe und feste Schlaf des Mannes neben ihr eröffnete. (D, 188) Isti je slučaj i sa sljedećim frazemom: (29) Kao sa sopstvenom smrću, mirila se sa mišlju da će onaj što jauče večno moliti i jaukati, a ovaj što spava i diše pored nje, večno tako spavati i ćutati. (Ž, 188) Wie mit ihrem eigenen Tode versöhnte sie sich mit dem Gedanken, daß jener, der jammerte, ewig flehen und klagen würde, und dieser, der schlief und neben ihr atmete, ewig schlafen und schweigen würde. (D, 190) Primjer neevidentiranoga frazema koji bi po svojoj ekspresivnosti mogao biti zabilježen kao frazem jest i sljedeći: (30) ...kako će se lijepo udati i namiriti ovdje u Sarajevu; kako je lijepa, mlada kao kap, zdrava; (MM, 127) ...sie werde gut heiraten und hier in Sarejevo ihr ruhiges Heim haben; sie sei schön und jung wie ein Tautropfen und gesund; (DGdVP, 33) Budući da kod potpunih prijevodnih ekvivalenata nema razlika u leksičkome i semantičkome smislu, a s naše strane ni napomena, ako su frazemi u obama jezicima evidentirani kao takvi, nadalje se u nizu navode ostali primjeri iz Andrićevih triju pripovjedaka zajedno s njihovim formalnim i značenjskim prijevodnim parovima. (31 i 32) Nemam ni para ni veresije, ni kučeta ni mačeta. (MM, 96) Habe weder Geld noch Kredit, weder Hund noch Katze. (DGdVP, 7) (33) Tu je i Veli-paša često zaustavljao konja da izmjeni pokoju riječ sa tim mršavim dervišem, koji je bio pun neobičnih sentencija i smio i umio o svemu da govori sa nekom mudrom i veselom gorčinom. (MM, 97) 224 HUM 8 FRAZEMI U ANDRIĆEVIM PRIPOVIJETKAMA I NJIHOVI PRIJEVODNI EKVIVALENTI U NJEMAČKOME JEZIKU Hier hielt auch Veli Pascha oft sein Pferd an, um ein Paar Worte mit diesem Hageren Derwisch zu wechseln, der voll ungewöhnlicher, weiser Sprüche war und über alles mit einer abgeklärten, fröhlichen Bitterkeit reden durfte und konnte. (DGdVP, 8) (34) Dok su se uplašeni seljaci ustrčali oko upornih konja, paša baci pogled u pekarnicu. (MM, 98) Während die erschrockenen Bauern um die wiederspenstigen Pferde hin und her sprangen, warf der Pascha einen Blick in den Laden. (DGdVP, 9) (35) ...kako treba sa odlukama sačekati, a sad se samo porazgovarati za svaki slučaj i umiriti prost svijet. (MM, 114) ...man müsse mit allen Beschlüssen warten, sich einstweilen nur für alle Fälle darüber unterhalten und das gemeine Volk beruhigen. (DGdVP, 22) (36) Poslije valije uzeo je, iza neprijatnog tajca, riječ Ismet-pača Uzunić, ali njegove rečenice nisu imale ni veze ni smisla. (MM, 115) Als der Vali ausgeredet hatte, nahm nach einer unangenehmen Pause Ismet Pascha Uzunić das Wort, aber seine Sätze waren ohne Zusammenhang und Sinn. (DGdVP, 24) (37) Ali ona i tako niti ga je čula, ni razumjela; sve što se sada dešavalo i govorilo, ona je gledala i slušala kao kroza san; (MM, 120) Sie aber hörte zu und verstand ihn nicht; alles was da geschah und gesprochen wurde, sah und hörte sie wie im Traum; (DGdVP, 28) (38) Htjela je da uhvati samo malo daha, ali je uvijek ponovno navirao plač... (MM, 121) Sie wollte nur ein wenig zu Atem kommen, aber immer wieder würgte und schüttelte sie der Weinkrampf.... (DGdVP, 29) (39) Ona obori glavu od straha, i pogled joj pade na plitku sijeru vodu i sitan šljunak na dnu. (MM, 127) Sie senkte vor Angst den Kopf, um ihr Blick fiel auf das seichte graue srpnja 2012. 225 Magdalena Ramljak ♦ Marija Musa Wasser und die kleinen Kieselsteine auf dem Grund. (DGdVP, 34) (40) I kad se svi, ovako kako jesu, nađu na drugom svijetu (jer, često joj je iznemogla misao bježala tamo), njoj se sve čini - ma koliko da je grehota – da nijedno od njih neće oboriti oči ni pred sjajem božjeg lica, i da će se i tamo oni izdići, izdvojiti od ostalih i vladati po svojoj volji i svojim zakonima. (MM, 150) „Und wenn sie, wie sie nun einmal sind, ins Jenseits kommen“, möchte sie fast glauben, so sündhaft es auch ist, „wird keiner von ihnen auch vor dem Glanz des göttlichen Antlitzes die Augen niederschlagen, werden sie sich auch dort über die anderen erheben, von ihnen absondern und nach eigenem Willen und eigenen Gesetzen herrschen.“ (DGdVP, 53) (41) Tek u trećoj godini, ovoga proljeća, kad je već bila počela da gubi svaku nadu, zatrudnje nevjesta iznenada. (MM, 153) Erst im dritten Jahr, gerade im vorigen Frühling, als fast schon die letzte Hoffnung aufgegeben hatte, wurde Nevenka schwanger. (DGdVP, 57) Valja navesti još jedan frazem kao eventualni novi frazeološki izraz koji nastaje kao prijevod hrvatskoga frazema. Naime kada netko živi oskudno, uporabit ćemo frazem živjeti o kruhu (hljebu) i vodi. Ovaj frazem nije evidentiran u njemačkim frazeološkim rječnicima iako bi njegov značenjski ekvivalent mogao biti nicht das Salz zum Brot haben (naveden u Matešićevu Hrvatsko-njemačkome frazeološkom rječniku). Uzmemo li u obzir idiomatičnost frazema, s pravom se može tvrditi da bi ovaj frazem bio potpuni ekvivalent navedenomu hrvatskom izrazu. (42) Da iz godine u godinu pod crkvenim suzama pereš, da o hljebu i vodi živiš, ti ne možeš svoje sramote sprati ni popraviti zlo koje si poradila. (MM, 135) „Wenn du auch Jahr und Tag den Kirchenfußboden mit deinen Tränen wüschest, wenn du nur von Brot und Wasser lebtest, könntest du deine Schande doch nicht reinwaschen und das Böse nicht wiedergutmachen, das du begangen hast.“ (DGdVP, 410) 226 HUM 8 FRAZEMI U ANDRIĆEVIM PRIPOVIJETKAMA I NJIHOVI PRIJEVODNI EKVIVALENTI U NJEMAČKOME JEZIKU Slično je i sa sljedećim primjerom: (43) Nećeš biti gladna ljeba, nego lijepe riječi i pogleda. (MM, 144) Nach Brot wirst du nicht hungern, dafür aber nach einem freundlichen Wort und Blick. (DGdVP, 48) O potpunoj ekvivalenciji govori se i u sljedećem primjeru. U njemačkim frazeološkim rječnicima zabilježen je izraz aus dem Schlaf reißen pa se dade govoriti o varijaciji navedenoga frazema. (44) Pokatkad se trgne iza sna i skoči s vriskom, (MM, 158) Manchmal fuhr sie aus dem Schlaf empor und sprang mit einem lauten Schrei aus dem Bett, so nahe glaubte sie die Rufenden. (DGdVP, 61) Frazemi za koje je prevoditelj pripovijetke Žeđ našao potpuno odgovarajući prijevod sljedeći su: (45) Primetivši u poslednjem trenutku poteru, mladić je pobegao niz potok i izgubio se bez traga. (Ž, 181) Im letzten Augenblick entdeckte er die Gendarmen, begann bachabwärts zu laufen und verschwand spurlos. (D, 182) (46) Zaklopila je oči i ujednačila dah. (Ž, 185) Sie schloß die Augen und begann gleichmäßig zu atmen. (D, 186) 5. Zamjena nekim drugim frazemom koji značenjski odgovara izvorniku Ako prevoditelj za frazem iz jezika polaznika pronađe frazem u ciljnome jeziku koji ima istu sliku, isto značenje, ali se razlikuje po svojoj stukturi, odnosno sastavu leksema unutar frazema, govori se o značenjskim ekvivalentima. U pripovijetki Mustafa Madžar zabilježeni su sljedeći primjeri u kojima je prevoditelj za hrvatske frazeme uporabio semantičke ekvivalente sa strukturnim razlikama. Iako je za frazem zapjevati što me grlo nosi srpnja 2012. 227 Magdalena Ramljak ♦ Marija Musa (sa značenjem zapjevati iz svega glasa) zabilježen njemački ekvivalent aus dem vollen Hals(e) singen, prevoditelj se ipak odlučio za frazeološki izraz singen was die Stimme her gibt, koji pak nije zabilježen u njemačkim frazeološkim rječnicima, no svojom se ekspresivnošću ipak uklapa u tekst. (47) Iziđemo na mrtvu stražu prema Mlječiću, pa svi drhte i šapuću u mraku, a ja se ispnem na meteriz, pa zapjevam što me grlo nosi, a glas u mene, bog dao, ko zurna. (MM1, 109) Wir gehn hinaus auf die Wache ins Niemansland gegenüber den Venezianern, und alle zittern und flüstern im Dunkeln, ich aber kletterte raus auf die Schanze und singe, was die Stimme hergibt, und eine Stimme hab ich, Gott sei´s gedankt, wie eine Zurla. (MM2, 174) Iz nešto opsežnije pripovijetke Mara milosnica valja navesti sljedeće primjere. Hrvatski frazem svratiti/skrenuti pozornost/pažnju na nešto nemamo zabilježen u frazeološkim rječnicima iako se sa sigurnošću može kazati da je riječ o izrazu koji se svakodnevno rabi. Odgovarajući evidentirani njemački frazem koji semantički odgovara navedenomu hrvatskom jest jmnd. auf etw. aufmerksam machen. (48) Jednog petka prije podne ode deputacija od trideset Turaka, predstavnika trgovaca, aga i esnafa, valiji da se žali na teško stanje i oskudicu, da mu svrati pažnju na hrišćansku opasnost iz Austrije... (MM, 110) An einem Freitagvormittag begab sich eine Abordnung von dreißig Türken, Vertretern der Kaufmannschaft, der Agas und Zünfte, zum Vali, um über die schwere Lage und Not Klage zu führen, ihn auf die christliche Gefahr aus Österreich aufmerksam zu machen. (DGdVP, 19) Frazem freien Spielraum erhalten možemo smatrati varijacijom frazem freien Spielraum lassen koji ima značenje dati oduška. Izraz dobiti maha nismo pronašli ni u jednome dostupnom rječniku pa se može smatrati da je i ovo jedan od mogućih novih frazema hrvatskoga jezika koji će uskoro biti uvršten u popis hrvatskoga leksika. 228 HUM 8 FRAZEMI U ANDRIĆEVIM PRIPOVIJETKAMA I NJIHOVI PRIJEVODNI EKVIVALENTI U NJEMAČKOME JEZIKU (49) Ogorčenje i zabrinutost toga svijeta dobili su konačno maha, i našli izraz; (MM, 110) Die Erbitterung und Besorgnis erhielt endlich freien Spielraum und machte sich Luft; (DGdVP, 19) Iako za frazem birati riječi (odmjereno se izražavati, voditi računa o tome što se govori) imamo ekvivalent nach Worten suchen, prevoditelj se ipak odlučio za novi frazeološki izraz na njemačkome jeziku koji će sigurno naći mjesta i u njemačkim frazeološkim rječnicima. (50) Govoreći s njim, svak je birao riječi i pazio da ga ne izazove i ne razdraži. (MM, 114) Wer mit ihm redete, überlegte sich jedes Wort und nahm sich wohl in acht, um ihn nicht herauszufordern und zu reizen. (DGdVP, 23) Izvrsna se semantička ekvivalencija dade vidjeti na sljedećem primjeru. Ako se nekomu odveć približimo ili ako pomno pratimo nečiji govor, možemo reći da smo mu se unijelu u oči. Značenjski ekvivalent u njemačkome jeziku glasi jmndm. auf den Leib rücken. (51) Mektudžbija je navodio svoje razloge, a zapjenjeni Kaukdžić svoje i sve se više unosio protivniku u oči. (MM, 114) Der Sekretär führte seine Gründe an, der wutschnaubende Kaukdžić seine Gründe, wobei er dem Gegner immer mehr auf den Leib rückte. (DGdVP, 23) Za označivanje nečega što traje stalno, neprekidno, dugo vremena, upotrijebit ćemo frazem iz godine u godinu, a za njega imamo dva moguća frazemska ekvivalenta: jahraus, jahrein ili drugi, koji je uporabio prevoditelj Andrićeve Mare milosnice, jest Jahr und Tag. (52) Da iz godine u godinu pod crkvenim suzama pereš, da o hljebi i vodi živiš, ti ne možeš svoje sramote sprati ni popraviti zlo koje si poradila. (MM, 135) „Wenn du auch Jahr und Tag den Kirchenfußboden mit deinen Tränen srpnja 2012. 229 Magdalena Ramljak ♦ Marija Musa wüschest, wenn du nur von Brot und Wasser lebtest, könntest du deine Schande doch nicht reinwaschen und das Böse nicht wiedergutmachen, das du begangen hast.“ (DGdVP, 410) Frazem lak san označuje san u situaciji kada se lako, uz najmanji šum, budimo. Suprotno je toj situaciji kada bezbrižno spavamo, dakle kada imamo miran i tvrd san. Prevoditelj je ovdje na vrlo zanimljiv način hrvatski frazem lak san preveo izrazom izgubiti miran san. (53) Nevjesta je povazdan mislila na to; i san joj postade lak od straha i misli. (MM, 148) Die junge Frau mßte den ganzen Tag darin denken; und vor Furcht und Nachdenken verlor sie auch ihren ruhigen und festen Schlaf. (DGdVP, 52) Semantički komplementarne frazeme nalazimo u sljedećim primjerima: (54) Skoči i obuče se na brzu ruku, pomože mu da sjedne. (MM, 151) Sie sprang auf, zog sich in aller Eile an und half ihm sich niederzusetzen. (DGdVP, 55) (55) Šestoga dana pred veče izdahnu Mara bez riječi i bez molitve. (MM, 170) Am Abend des sechsten Tages verschied Mara, ohne ein Wort zu sprechen oder ein Gebet zu tun. (DGdVP, 71) (56) Čovek se vraćao mrtav umoran od hoda i nespavanja, zarastao u bradu, kaljav i mokar. (Ž, 180) Er kam an, zu Tode erschöpft vom Marschieren und vom fehlenden Schlaf, unrasiert, schlammverschmiert und durchnäßt. (D, 181) (57) Ispoganili se i iskrvili između se, i sad čekamo ko će doći iz bijela svijeta da nas uredi i pokrsti. (MM, 123) Die Leute sind verdorben und leben miteinander in Zwist und Hader, 230 HUM 8 FRAZEMI U ANDRIĆEVIM PRIPOVIJETKAMA I NJIHOVI PRIJEVODNI EKVIVALENTI U NJEMAČKOME JEZIKU und wir müssen jetzt abwarten, daß ein Wildfremder kommt und bei uns Ordnung schafft und uns zu Christen macht. (DGdVP, 30) (58) U sunčanoj tišini moglo se čuti kako se dolje, u varoši, svjetina roti i mrmori, i kako se s vremena na vrijeme stotine glasova stapaju u otegnuto, nerazumljivo klicanje: (MM, 130) In der sonnigen Stille war drunten in der Stadt das Gewimmel und Gemurmel der Menge zu hören; von Zeit zu Zeit vereinigten sich dort Hunderte von Stimmen zu einem langgezogenen, unverständlichen Schrei: (DGdVP, 36) (59) Prileže na posao i poče pomalo da upoznaje Pamukovićeve, i kuću, i život u njoj. (MM, 146) Sie widmete sich ganz der Arbeit und lernte allmählich die Pamuković, ihr Haus und das Leben darin besser kennen. (DGdVP, 50) Iako za frazem u punom jeku imamo ekvivalent im vollen Gange, prevoditelj se ovdje odlučio za drugi izraz: (60) Jer, u varoši je bila buna u punom jeku; (MM, 157) In der Stadt tobte der Aufruhr mit großer Gewalt; (DGdVP, 60) U sljedećem primjeru nije odmah jasno je li riječ o frazeološkome ili konkretnome značenju: (61) Izgledalo je da se nikada neće rastati s djetetom. (MM, 167) Fast schien es, als ob sie das Kind nie loswerden würde. (DGdVP, 69) Izraz rastati se s djetetom nije zabilježen u frazeološkim zbirkama i rječnicima, no iz konteksta se dade zaključiti da je riječ o idiomatiziranome značenju navedene konstrukcije sa značenjem roditi. Idiomatičnost izraza evidentna je i u njemačkome prijevodu, stoga bi se dalo govoriti o dvama semantički podudarnim frazeološkim spojevima. srpnja 2012. 231 Magdalena Ramljak ♦ Marija Musa U sljedećim dvama primjerima riječ je o dvama frazemima realiziranima na različite načine na hrvatskome jeziku, dok je njemački frazem isti: (62) Jedne godine se pronese glas da je poginuo, i kako je bio nedruževan i mlad, brzo ga zaboraviše. (MM1, 100) Jahre danach wurden Stimmen laut, er sei gefallen, und da er keine Freunde hattet und noch jung war, vergaß man ihn schnell. (MM2, 162) (63) Dođoše i opet glasovi o njegovim junaštvima po Mađarskoj i Slavoniji o strašnom boju kod ušća Orljave. (MM1, 101) Abermals wurden Stimmen über seine Heldentaten in Ungarn und Slawonien laut, über die furchtbare Schlacht an der Mündung der Orljava. (MM2, 163) Sljedeći frazeološki primjeri nisu zabilježeni u rječnicima, ali ih po njihovoj strukturi i značenju možemo smatrati frazemima u obama jezicima: (64) Odmah poče da ga san hvata kao što odavno nije. (MM1, 106) Sofort befiel ihn der Schlaf wie schon lange nicht. (MM2, 169) (65) ...i kako upire u nju pogled, smeđ, oštar, neumoljiv, ispod gustih obrva. (MM, 134) ... und fühlte unter den buschigen Brauen seine braunen, scharfblickenden, unerbittlichen Augen auf sich gerichtet. (DGdVP, 40) (66) Nedoseno i kržljavo, Marino dijete je slabim glasom i sa nekoliko pokreta i grimasa odgovorilo na studen i na svjetlost ovoga svijeta, i ugasilo se odmah. (MM, 169) Vorzeitig zur Welt gebracht und unentwickelt, antwortete Maras Kind mit schwacher Stimme und einigen Bewegungen und Grimassen auf die Kälte und das Licht dieser Welt, dann erlosch sein Lebenslichtlein wieder. (DGdVP, 70) (67) 232 HUM 8 FRAZEMI U ANDRIĆEVIM PRIPOVIJETKAMA I NJIHOVI PRIJEVODNI EKVIVALENTI U NJEMAČKOME JEZIKU Uđe mirno u kuću i u sobu, ali čim je majka zagrli, nju obori na koljena grčevit plač koji je prijetio da je uguši. (MM, 145) Sie trat ruhig ins Haus und in die Stube; aber als die Mutter sie umarmte, fiel sie vor ihr auf die Knie, von krampfhaftem Weinen geschüttelt. (DGdVP, 49) 6. Nefrazeološki opisni prijevod iz izvornoga teksta Kod nefrazeoloških opisnih frazema prevoditelj za frazem iz izvornoga teksta ne nalazi odgovarajući ekvivalent te zbog ekspresivnosti teksta i lakšega shvaćanja metaforičkih slika izvornika frazeme prevodi opisno. U nastavku se donosi nekoliko reprezentativnih primjera. (68) Pa i opet nastade tajac; (MM, 115) Wieder wurde es mäuschenstill; (DGdVP, 24) (69) Pri rastanku, jedini je Salih-aga Šahinagić, bogat i ugledan čovjek, poznat sa svoje iskrenosti, darežljivosti i poštenja, na sav glas govorio šta misli. (MM, 116) Nur Salih Aga Šahinagić, ein reicher und angesehener Mann, der durch seine Aufrichtigkeit, Freigebigkeit und Ehrenhaftigkeit bekannt war, sagte beim Abschied laut heraus, was er dachte. (DGdVP, 25) (70) Vi se rasturate kud koji, i Bog će milostivi dati pa će vam dobro biti, i vama i svem turskom uhu... (MM, 122) Ihr geht auseinander, jeder in einer anderen Richtung, und der gütige Gott wird es euch gut ergehen lassen, euch und allen Rechtgläubigen... (DGdVP, 30) (71) Vidila je da se svakom od njih, kad dođe u godine, otvara živa rana ili na nozi ili na ruci, pa je ponoći kriomice peru i previjaju. (MM, 146) Sie sah, daß bei jedem unter ihnen, wenn er älter wurde, offene und unheilbare Wunden am Arm und Bein aufbrachen, die dann des Nachts heimlich gewaschen und verbunden wurden. (DGdVP, 51) srpnja 2012. 233 Magdalena Ramljak ♦ Marija Musa (72) A sve to ne bi niko ni čuo ni vidio. (MM, 153) Und niemand hörte oder sah etwas davon. (DGdVP, 56) (73) Ali jedan po jedan, prestadoše svi gosti da dolaze. (MM, 157) Die gäste blieben allmählich einer nach dem anderen aus. (DGdVP, 60) Frazem voditi računa o komu (brinuti se o komu/čemu, obraćati pozornost, paziti na koga/što) nema svoj frazemski ekvivalent na njemačkome jeziku. U Matešićevu Hrvatsko-njemačkome frazeološkom rječniku ovaj je izraz preveden glagolom sich kümmern um jmdn./etw. Navedeni je izraz u korpusu ovoga rada evidentiran čak četiri puta. (741) Ona je vodila računa o svima a niko o njoj. (MM, 142) Sie kümmerte sich um alle, aber niemand um sie. (DGdVP, 46) (742) Jedino o tim jedinicama je vodio računa, pohodio ih i pregledao. (MM, 96) Nur um diese Truppeneinheiten kümmerte er sich, besuchte und inspizierte sie. (DGdVP, 7) (743) Jedino o tim jedinicama je vodio računa, pohodio ih i pregledao. (MM, 96) Nur um diese Truppeneinheiten kümmerte er sich, besuchte und inspizierte sie. (DGdVP, 7) Prevoditelj se u sljedećem primjeru odlučio za jedan drugi glagol, glagol schonen. (75) Uzalud ga je vezir, rođak mu, molio i opominjao da ne dira u tursko i da vodi računa o osjetljivosti begova. (MM, 95) Vergebens bat und ermahnte ihn der Wesir, sein Verwandter, von türkischem Gut die Finger zu lassen und die Empfindlichkeit der Begs zu schonen. (DGdVP, 7) 234 HUM 8 FRAZEMI U ANDRIĆEVIM PRIPOVIJETKAMA I NJIHOVI PRIJEVODNI EKVIVALENTI U NJEMAČKOME JEZIKU Frazem sa svih strana (značenje: odasvud) ima svoj prijevodni ekvivalent na njemačkome jeziku von allen Seiten, no prevoditelj se ovdje u dvama primjerima ipak odlučio za nefrazeološki opisni prijevod. (761) Zasuše je mržnja i prezir sa svih strana… (MM, 105) Von überall schlug ihr Haß und Verachtung entgegen... (DGdVP, 15) (762) Posluga je bila sakupljena sa svih strana, nevaljala, kradljiva i lijena. (MM, 93) Die Dienerschaft war von überall zusammengelesen, niederträchtig, diebisch und faul. (DGdVP, 5) Sljedeći primjer predstavlja nefrazeološki prijevod frazeološkoga izraza iz izvornoga teksta. Hrvatski je frazem u Matešićevu Frazeološkome rječniku hrvatskoga ili srpskog jezika objašnjen značenjem vrlo siromašan, puki siromah, bez igdje ičega. Mišljenja smo da je prevoditelj ovdje uporabio izraze kojima opisuje izbjeglice koje su bile bez odjeće i obuće, a da je u izvornome tekstu o njima rečeno kako su bili jadni i siromašni. Dakle u izvorniku imamo preneseno značenje, a u prijevodu bi se moglo govoriti o doslovnome značenju. (77) - Ama vidim i ja, moj hadži- Hafize, da ne sluti na dobro, dok carska vojska i begovat sjede, a nikšićki bjegunci i goli i bosi, tutnje i halaču po Sarajevu, i dok su kazandžije i crevari počeli da predvode vojske. (MM, 117) „Freilich sehe ich auch selber, mein lieber Hadži Hafiz, daß es auf nichts Gutes deutet, wenn das kaiserliche Heer und die Begs müßig dasitzen, während nackte und barfüßige Flüchtlinge aus Nikšić in Sarajevo toben und randalieren und Kesselschmiede und Darmdreher ein Heer anführen. (DGdVP, 2) Za primjer opisnoga prijevoda izvornoga frazema može se navesti i sljedeće: (78) Unosio joj se sasvim u lice. (MM, 134) srpnja 2012. 235 Magdalena Ramljak ♦ Marija Musa Er beugte sich dabei immer näher zu ihr hin. (DGdVP, 40) Hrvatski frazem padati komu na pamet (sjećati se/sjetiti se/prisjetiti se čega) nema svoj ekvivalent na njemačkome jeziku, stoga je prevoditelj taj izraz preveo glagolom einfallen. (79) Pade joj na um jedino to da je juče, kad je bila u štali, vidila kako preko ograde visi komad konopca. (MM, 163) Ihr fiel bloß noch ein, daß sie gestern, als sie im Stall war, das Ende eines Strickes hatte über einen Balken hängen sehen. (DGdVP, 65) Iz konteksta se dade zaključiti da izraz pasti ničice ima isto značenje (pokoravati se, moliti koga za kakvu pomoć ili milost) kao i zabilježeni frazem pasti pred koga na koljena. Prevoditelj je uporabio glagol sich niederwerfen te tako podastro još jedan primjer nefrazeološkoga opisnog prijevoda izvornoga frazema. (80) Ne mogući sačekati da joj priđe posve blizu, djevojka pade ničice, i pruži se prema njoj po kaldrmi. (MM, 164) Ohne es mehr erwarten zu können, bis sie ganz zu ihr herankäme, warf sich Mara nieder und streckte sich auf dem Pflaster vor sich hin. (DGdVP, 66) Još jedan primjer predstavlja nefrazeološki prijevod frazeološkoga izraza iz izvornoga teksta pripovijetke Žeđ: (81) A hajduk je, mučen nepodnošljivom žeđu i vatrom, nalazio očigledno neko olakšanje u bogaranju, u nizanju teških reči i zakletvi, i u neprestanom ponavljanju reči: voda. (Ž, 185) Der Hajduk aber, von dem unerträglichen Durst und vom Fieber gequält, fand anscheinend im Flehen, im Aneinanderreihen schwerwiegender Worte, im Beschwören und in der ununterbrochenen Wiederholung des Wortes „Wasser“ Erleichterung. (D, 187) Da se cijeli frazeološki izraz jednoga jezika (jedan te isti) može zamjenicom (derselbe) prevesti u drugome jeziku, dokazuje i sljedeći primjer: 236 HUM 8 FRAZEMI U ANDRIĆEVIM PRIPOVIJETKAMA I NJIHOVI PRIJEVODNI EKVIVALENTI U NJEMAČKOME JEZIKU (82) A žena je jednako sedela, ukočena, osluškujući svaki šum odozdo, i mislila neprestano jednu te istu misao bez kraja i izlaza. (Ž, 187) Und die Frau blieb weiter erstarrt sitzen, lauschte jedem Geräusch, so das von unten heraufdrang, und hing immer demselben Gedanken nach, einem Gedanken ohne Ende und Ausweg. (D, 189) (83) Možda bi i ozdravio da je smeo potražiti malo bolji ležaj i da nisu naišle neke rane vrućine, od kojih mu se rana dala na zlo.(Ž, 181) Vielleicht wäre er längst wieder genesen, wenn er ein besseres Lager hätte suchen können und wenn in diesem Jahr nicht so früh die Hitze hereingebrochen wäre, durch die sich seine Wunde verschlimmerte. (D, 182) Zaključak Ovu analizu, kojom se željelo pokazati koje su postupke prevoditelji Andrićevih pripovijedaka najčešće rabili kako bi što vjernije prenijeli sadržaj izvornoga teksta, može se završiti zaključkom da je najbrojnija ona skupina u kojoj frazemi imaju svoj potpuni značenjski i strukturni ekvivalent. Na ovu skupinu otpada gotovo polovica analiziranih frazema. Broj semantičkih ekvivalenata sa strukturnim razlikama nešto je manji. Oko 20 frazema istraženoga korpusa pripada ovoj skupini. Nešto manje, točnije 15 frazema, prevoditelji su preveli opisno. Neki frazemi nisu evidentirani u frazeološkim rječnicima, ali po svojim obilježjima u tim se primjerima sa sigurnosti može tvrditi da je riječ o frazemima koji se rabe u razgovornome jeziku, a kako se proces frazeologizacije vrši i preko književnih djela, pretpostaviti je da će se ti izrazi uskoro svrstati u neki jednojezični ili dvojezični frazeološki rječnik. Također se može zaključiti da su modifikacije i varijacije frazema vrlo česte u Andrićevu izričaju. I ovakvi primjeri mogu biti od velike važnosti za budući leksikografski rad. Radi pregednosti i kao svojevrstan sažetak dosada rečenoga u nastavku se donosi tablični popis frazema (s prijevodima) analiziranih u radu. srpnja 2012. 237 Magdalena Ramljak ♦ Marija Musa Potpuno odgovarajući prijevod s vremena na vrijeme von Zeit zu Zeit s vremenom mit der Zeit na svoju ruku auf eigene Faust biti izvan sebe außer sich sein doći sebi zu sich kommen načiniti nekomu mjesta jmdm. Platz machen ići od ruke do ruke von Hand zu Hand gehen plitka pamet der beschränkte Verstand dati nekomu povoda jmdm. Anlaß zu etw. geben komad po komad Stück um Stück korak po korak Schritt für Schritt tražiti kavgu Händel suchen živ i zdrav gesund und wohlauf ubiti svaku volju za rad jede Arbeitslust ertöten mrmljati preda se vor sich hin murmeln sipati šale Witze sprühen doći na red an die Reihe kommen s teškom mukom mit großer Mühe ni za koje pare um keinen Preis na sav glas mit lauter Stimme posljednji dani die letzten Tage biti brz na misli i riječi schlagfertig in Wort und Gedanke sein imati tvrd i težak san den tiefen und festen Schlaf haben miriti se s mišlju sich mit dem Gedanken versöhnen mlada kao kap jung wie ein Tautropfen ni para ni veresije weder Geld noch Kredit ni kučeta ni mačeta weder Hund noch Katze izmijeniti pokoju riječ ein Paar Worte wechseln baciti pogled einen Blick werfen za svaki slučaj für alle Fälle uzeti riječ das Wort nehmen 238 HUM 8 FRAZEMI U ANDRIĆEVIM PRIPOVIJETKAMA I NJIHOVI PRIJEVODNI EKVIVALENTI U NJEMAČKOME JEZIKU kao kroza san wie im Traum uhvatiti daha zu Atem kommen oboriti glavu den Kopf senken oboriti oči die Augen niederschlagen gubiti svaku nadu die letzte Hoffnung aufgeben živjeti o kruhu i vodi nur von Brot und Wasser leben biti kruha gladan nach Brot hungern trgnuti se iza sna aus dem Schlaf springen izgubiti se bez traga spurlos verschwinden zaklopiti oči die Augen scjließen Zamjena nekim drugim frazemom s vremena na vrijeme hin und wieder s vremenom im Laufe der Zeit biti izvan sebe von Sinnen sein doći sebi das Bewußtsein erlangen što nekoga grlo nosi was die Stimme hergibt svratiti pažnju na nekoga/ nešto aufmerksam machen auf etw. dobiti maha freien Spielraum lassen birati riječi sich jedes Wort überlegen unijeti se komu u oči jmndm. auf den Leib rücken iz godine u godinu Jahr und Tag san nekomu postade lak ruhigen und festen Schlaf verlieren na brzu ruku in aller Eile bez riječi ohne ein Wort zu sprechen mrtav umoran zu Tode erschöpft doći iz bijela svijeta ein Wildfremder kommt roti i mrmori das Gewimmel und Gemurmel prileći na posao sich ganz der Arbeit widmen u punom jeku mit großer Gewalt rastati se s djetetom das Kind loswerden pronijeti glas Stimmen werden laut srpnja 2012. 239 Magdalena Ramljak ♦ Marija Musa dođoše glasovi Stimmen wurden laut hvatati nekoga san der Schlaf befählt jmndn. uprijeti pogled u nekoga Augen auf jmndn. richten ugasiti se sein Lebenslichtlein erlöschen oboriti nekoga grčevit plač von krampfhaftem Weinen geschüttelt sein Nefrazeološki opisni prijevod s vremena na vrijeme zuweilen nastade tajac es wurde mäuschenstill govoriti na sav glas laut heraus sagen kud koji auseinander gehen doći u godine älter werden ni čuo ni vidio niemand hörte oder sah etwas jedan po jedan allmählich voditi računa o komu sich kümmern um jmdn./etw voditi računa o komu jmndn. schonen sa svih strana von überall goli i bosi nackt und barfüßig unijeti se u lice sich näher zu jmndn. beugen padati komu nešto na pamet einfallen pasti ničice sich niederwerfen teške riječi schwerwiegende Worte jedan te istu derselben dati se na zlo (sich) verschlimmern 240 HUM 8 FRAZEMI U ANDRIĆEVIM PRIPOVIJETKAMA I NJIHOVI PRIJEVODNI EKVIVALENTI U NJEMAČKOME JEZIKU Izvori i literatura - Andrić, Ivo, Die Geliebte des Veli Pascha- Erzählungen, Svjetlost, Sarajevo, 1987. - Andrić, Ivo, Jelena, žena koje nema, Svjetlost – Sarajevo, Mladost – Zagreb, 1977. - Andrić, Ivo, Priča o vezirovom slonu i druge pripovetke, Reč i misao, Beograd, 1965. - Andrić, Ivo, Žeđ, Svjetlost – Sarajevo, Mladost – Zagreb, 1977. - Burger, Harald, Handbuch der Phraseologie, De Gruyter, Berlin – New York, 1982. -Duden 11, Redewendungen und sprichwörtliche Redensarten, Dudenverlag, 1998. -Duden, Das große Wörterbuch der deutschen Sprache in 8 Bänden, Dudenverlag, 1993. -Fink, Željka, „Tipovi frazema – fonetskih riječi“, Riječki filološki dani, Zbornik radova 3, Rijeka, 2000. -Forko, Josipa, „Prevođenje frazema – Sizifov posao”, Hrvatistika, vol. 3, Osijek, 2009. -Friedrich, Wolf, Moderne deutsche Idiomatik, Max Hueber Verlag, München, 1997. - Hrustić, Meliha, Kontrastivna analiza frazeloških izraza sa komponentom «Kopf»/ »glava» u njemačkom i u b/h/s jeziku, Off set, Tuzla, 2001. -Matešić, Josip i dr., Hrvatsko-njemački frazeološki rječnik, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb; Verlag Otto Sagner, München, 1988. -Matešić, Josip, Frazeološki rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika, Školska knjiga, Zagreb, 1982. - Menac, Antica – Fink-Arsovski, Željka – Venturin, Radomir, Hrvatski frazeološki rječnik, Naklada Ljevak, Zagreb, 2003. srpnja 2012. 241 Magdalena Ramljak ♦ Marija Musa -Mrazović, Pavica – Primorac, Ružica, Njemačko-srpskohrvatski frazeološki rječnik, Narodna knjiga, Beograd, 1981. -Röhrich, Lutz, Lexikon der sprichwörtlichen Redensarten, 5 Bände, Herder Spectrum Verlag, 1995. -Vrljić, Stojan, Andrić u njemačkom, Univerzitet u Mostaru, Pedagoška akademija, Mostar, 1991. -Vrljić, Stojan, „Prijevod kao umjetnost – na odabranom primjeru“, Lingua Montenegrina, god. III (2010.), br. 6. 242 HUM 8 FRAZEMI U ANDRIĆEVIM PRIPOVIJETKAMA I NJIHOVI PRIJEVODNI EKVIVALENTI U NJEMAČKOME JEZIKU Magdalena Ramljak ♦ Marija Musa PHRASEMES IN ANDRIĆ’S SHORT STORIES AND THEIR TRANSLATION EQUIVALENTS IN GERMAN LANGUAGE Summary Phraseology as a linguistic discipline does not have long tradition, but that does not alleviate its importance either within one language or in contrasting two languages. Translation of phraseological terms in literary works is an interesting and topical part of contrastive linguistics. While translating it is not always possible to find the adequate equivalent in the target language, therefore it is better to use descriptive translation in those cases in order not to loose splendor and expressivity of a certain image. This paper deals with contrastive analysis of phraseological terms in Andrić’s short stories and their translations in German. In analysis special attention is paid to structural characteristics of phrasemes and their mutual full, partial or zero equivalence. Key words: Ivo Andrić, contrastive analysis, phraseology, equivalence srpnja 2012. 243 Ante Bašić Senj UDK 821.163.41/.42(497.6).09 Andrić I. 821.163.4.09 Andrić I. Izvorni znanstveni članak Primljen 11. II. 2012. ante_basic@yahoo.com ANDRIĆEV HOMO BALCANICUS U SVESKAMA I ZNAKOVIMA PORED PUTA Sažetak Analizom fragmentarnih zapisa iz Sveskā i Znakova pored puta u radu se iščitavaju i propituju Andrićeve predodžbe o Balkanu i tipičnome balkanskom čovjeku – kako ga sam Andrić naziva – homo balcanicus. Kao dobar poznavatelj mentaliteta i običaja brojnih naroda, Andrić svoje viđenje homo balcanicusa ispisuje iz dvostrukoga očišta: postavljajući Balkan i Balkance u vizuru zapadnjačkih predodžaba, u kojima se Balkan redovito doživljava kao Drugi u odnosu na (prosvijećeni) Zapad – zaostao, neciviliziran i nedovoljno uljuđen, ali, s druge strane, promatrano i iz domicilne vizure – ističući i neka pozitivna obilježja stanovnika Balkana te ne propuštajući otvoreno kritizirati Zapad. Ključne riječi: Ivo Andrić, Balkan, identitet, Drugi, Sveske, Znakovi pored puta 244 HUM 8 1. Svaki spomen pojmova Balkan, Balkanac, balkanski na Zapadu (ali i na području Balkana) uglavnom najprije otvara negativne konotacije: to je područje izvan europskih kulturnih tokova, zaostao i nerazvijen, s povijesti obremenjenom turskim osvajanjima i čestim sukobima, rascjepkan prostor vjerske i etničke nehomogenosti te stalne netrpeljivosti. Ukratko – područje nimalo poželjno za normalan i uljuđen način života. Predodžbe su se o Balkanu na Zapadu u geografskome i geopolitičkome smislu mijenjale i razvijale tijekom vremena. Tako je sve do XIX. stoljeća ostao praktički bezimen.1 Početkom toga stoljeća pojam Balkan počinje se odnositi isključivo na planinu šireći se kasnije na čitav poluotok2 i potvrđujući se kao „Europska Turska“, da bi istom početkom XX. stoljeća počeo dobivati i političku konotaciju.3 Zapadni su promatrači (uglavnom putnici) neizbježno konstruirali svoje predodžbe o Balkanu pa se tijekom vremena iskristalizirao odnos nalik onomu Orijenta i Zapada,4 no, važno je naglasiti, uz određene rezerve. Marija Todorova naime naglašava kako balkanizam ne možemo smatrati tek podvrstom orijentalizma i kako je riječ o nečemu većemu od puke „orijentalističke varijacije na temu Balkana“5, što se u prvom redu uvjerljivo može potkrijepiti geografskom činjenicom po kojoj, „za razliku od neopipljivog Orijenta, Balkan postoji kao istorijski i geografski konkretna celina“6, ali isto tako i evoluiranjem balkanizma neovisno 1Usp. Božidar Jezernik, Divlja Evropa: Balkan u očima putnika sa Zapada, Biblioteka XX vek, Beograd, 2007., str. 21. 2 Ime „Balkanski poluotok“ (Balkanhalbinsel) predložio je 1808. godine njemački geograf A. Zeune. Usp. Paul Garde, Balkanske rasprave: O riječima i ljudima, Naklada Ceres, Zagreb, 2009., str. 17. 3Usp. B. Jezernik, n. dj., str. 21. – 23.; Paul Garde, n. dj., str. 17.; Marija Todorova, Imaginarni Balkan, Biblioteka XX vek, Beograd, 1999., str. 45. – 72. 4Usp. Edward W. Said, Orijentalizam, Konzor, Zagreb, 1999. 5 M. Todorova, n. dj., str. 23. 6 Isto, str. 28. srpnja 2012. 245 Ante Bašić o orijentalizmu.7 Jelena Dimitrijević ide još korak dalje uvodeći fenomen tzv. balkanskoga orijentalizma.8 Suprotno navedenim predodžbama koje Zapad već dugo nastoji održati kao jedine ispravne i nepogrješive, Todorova, ne vjerujući u homogenost istoga tog Zapada, reagira i protiv stereotipa koji se stvaraju na Zapadu. Slično kao i kod zapadnjačkoga razumijevanja Istoka, napose Orijenta u Saida, tako i ovdje temeljni problem proizlazi iz razumijevanja Zapada da je Balkan uvijek ono Drugo u odnosu na Europu, osobito s obzirom na standarde ponašanja iz civiliziranoga svijeta.9 Ne želeći iskazati tek „moralno zgražavanje nad tuđim moralnim zgražavanjem“, Todorova je nastojala objasniti kako takva nepromjenjiva a negativna slika uporno opstaje; kako se dogodilo da se geografski naziv preobrazio „u jednu od najsnažnijih pogrdnih etiketa u istoriji, u međunarodnim odnosima, u političkim naukama i, u današnje vreme, u opštem intelektualnom diskursu?“10 Upravo kao što je to nekada bio slučaj s Orijentom, Balkan se na Zapadu reflektirao kao Drugo u odnosu na Europu i ostatak Zapada: Balkan je zgodno poslužio da apsorbuje mnoštvo eksternalizovanih političkih, ideoloških i kulturnih frustracija koje potiču iz tenzija i protivrečnosti svojstvenih regionima i društvima izvan Balkana. Balkanizam je vremenom postao zgodna zamena za emocionalno pražnjenje koje je ranije pružao orijentalizam, pošto je oslobodio Zapad optužbi za rasizam, kolonijalizam, evrocentrizam i hrišćansku netrepeljivost prema islamu. Uostalom, Balkan se nalazi u Evropi, Balkanci su belci, uglavnom su 7 Za navedeno Todorova iznosi nekoliko razloga; od onoga geopolitičkoga, preko odsutnosti kolonijalnoga naslijeđa, pa do onoga po kojemu je, u određenome povijesnom trenutku, Balkan odigrao važnu ulogu u održavanju križarskoga duha Europe. Isto tako važnim smatra spomenuti kako i na Balkanu postoji ono Drugo – njegov geografski susjed i protivnik – Osmansko Carstvo i Turska. Usp. isto, str. 44. 8 Navedeni termin Dimitrijević određuje kao poliglotski nomadizam, pogled zapadnoga i kolonizatorskoga, feminističkoga prosvjetiteljstva, pokušaj smještanja u nacionalni (ali multikulturalni) program. Ove su odlike međusobno u većoj ili manjoj mjeri suprotstavljene, ali uspješno povezuju jedan specifičan oblik orijentalizma – balkanski. Usp. Svetlana Slapšak, „Harem kao prostor roda u balkanskim kulturama: primjeri Jelene Dimitrijević i Elisavet Moutzan-Martinengou“, Kultura, drugi, žene, Institut za društvena istraživanja, Hrvatsko filozofsko društvo, Plejada, Zagreb, 2010., str. 55. 9Usp. M. Todorova, n. dj., str. 15. 10 Isto, str. 21. 246 HUM 8 ANDRIĆEV HOMO BALCANICUS U SVESKAMA I ZNAKOVIMA PORED PUTA hrišćani pa se zato projektovanjem sopstvenih frustracija na njih mogu zaobići uobičajene rasno ili verski obojene insinuacije. Kao i u slučaju Orijenta, Balkan je poslužio kao skladište negativnih karakteristika naspram kojih je konstruisana pozitivna i samohvalisava slika „Evropejca“ i „Zapada“.11 Gotovo je nemoguće, kao što primjećuje ugledni francuski lingvist i slavist Paul Garde, raspravljati o Balkanu oslanjajući se samo na fizičku geografiju zato što se razmatranje ljudskoga činitelja neizbježno nameće, a „balkanizacija“ je, od pojma koji je označavao stvaranje malih, teritorijalno rascjepkanih i „životno nesposobnih država“, tijekom vremena zadobila mnogo šire društvene, političke i kulturološke konotacije.12 Stoga ne iznenađuje što pridjev balkanski, pri otvaranju pitanja o nacionalnome identitetu gotovo sviju balkanskih naroda, u pravilu uvijek označuje nekoga drugoga. U središtu je čitave priče dakle na Saidovim postavkama utemeljena binarna opozicija između racionalnoga i nadmoćnoga Zapada te iracionalnoga i inferiornoga, Zapadu suprotnoga, drugoga i drukčijega, Balkana, na temelju kojega taj isti Zapad gradi svoj pozitivni identitet. Riječ je prema tome više o ideji o Balkanu, a ne stvarnome Balkanu, odnosno, parafrazirajući Saida (kada piše o Orijentu) – u pitanju je manje mjesto nego topos, skup referencija, gomila obilježja.13 Nakana je ovoga rada istražiti na koji način jedan vrhunski intelektualac, književnik, diplomat i nobelovac poput Ive Andrića u jednome dijelu svojega opusa operira tim pojmovima, odnosno kako on vidi Balkan i Balkance. 2. Sveske i Znakovi pored puta čine široj javnosti slabije poznat dio Andrićeva opusa. Oba su naslova naime objavljena posthumno.14 Riječ je o 11 Isto, str. 323. –324. 12Usp. P. Garde, n. dj., str. 19. – 21. 13Usp. E. W. Said, n. dj., str. 231. 14 Sveske su prvi put objavljene 1981. godine kao sedamnaesti svezak Sabranih djela. Znakovi pored puta najprije su fragmentarno objavljivani u dnevnim listovima i časopisima, a u srpnja 2012. 247 Ante Bašić zapisima u obliku fragmenata, s tom razlikom što su oni u Znakovima pored puta dobrim dijelom naglašenije meditativnoga karaktera pa ih je i sam Andrić smatrao vrstom svoga „lirskog dnevnika“, dok one okupljene u Sveskama nerijetko karakterizira nedorađenost te predstavljaju neku vrstu autorskih prototekstova, svojevrsnih „nacrta“ iz kojih su se razvijali gotovo svi njegovi tekstovi u kasnijim stvaralačkim fazama, od 1942. godine do književnikove smrti.15 Ipak, s obzirom da su uglavnom rijetko datirani, ne može se tvrditi da imaju karakteristična obilježja dnevnika. Ni Andrićevo određenje Znakova pored puta kao dnevnika ne treba shvatiti doslovno – zapise su naime priređivači podijelili na veće tematske cjeline.16 Kada je o Sveskama riječ, osim bilježnica u koje je Andrić godinama bilježio najrazličitija zapažanja, u njima su se našli i u zaostavštini pronađeni odvojeni listovi ispunjeni bilješkama.17 S obzirom da ih autor nije pripremio za objavljivanje, logična je njihova nesređenost i nedorađenost. Pa ipak, u cjelini gledano, i u tim fragmentima može se pratiti „nit koja se provlači kroz piščev život i stvaranje“18, a sam Andrić o njima govori kao o svojevrsnim „skladištima, ambarima u koje smešta i zapisuje sve što pročita, čuje od ljudi, ili vidi na njihovim licima“19. Zadržavajući na umu karakter spomenutih zapisa, ovdje se pokušava pobliže promotriti one koji se odnose na Balkan i Balkance ili – po riječima samoga Andrića – homo balcanicusa, „našeg čoveka“20. obliku knjige prvi se put pojavljuju kao četrnaesti svezak u prvome posthumnom izdanju Sabranih djela iz 1976. godine. Usp. „Beleška o ovom izdanju“ u: Ivo Andrić, Znakovi pored puta, Sabrana djela Ive Andrića, knjiga 16, Sarajevo, 1981., str. 605. 15„Znakovi su, prema tome, moja lirska ispovest, to je neka vrsta unutrašnjih, duševnih simbola koji naviru i traže da ih objasnim. [...] Beležnice su moje pomagalo pri čitanju, a Znakovi su neka vrsta lirskog dnevnika. [...] Za razliku od Znakova, koji su zasebni, i manje-više, trebaju takvi i da ostanu, u beležnicama je moj ‘potrošni materijal’, ja se odatle snabdevam kad mi god šta zatreba.“ Ljubo Jandrić, Sa Ivom Andrićem, drugo prošireno i dopunjeno izdanje, Veselin Masleša, Sarajevo, 1982., str. 166. 16 Usp. „Beleška o ovom izdanju“, u: Ivo Andrić, Znakovi pored puta, str. 605. – 613. 17 Usp. „Napomene“, u: I. Andrić, Sveske, Sabrana djela Ive Andrića, knjiga 17, Sarajevo, 1982., str. 233. – 236. 18 „Beleška o ovom izdanju“, u: I. Andrić, Sveske, str. 228. 19 N. mj. 20 Valja napominuti kako Andrić pod terminima homo balcanicus i „naš čovek“ ponajprije podrazumijeva stanovnike s područja bivše Jugoslavije pa se, u skladu s tim, u ovome 248 HUM 8 ANDRIĆEV HOMO BALCANICUS U SVESKAMA I ZNAKOVIMA PORED PUTA 3. Analizom zapisa i fragmenata iz Sveskā i Znakova pored puta moguće je napraviti ovakvu klasifikaciju Andrićevih predodžaba o balkanskome čovjeku:21 I. nekulturan, neciviliziran, sklon izazivanju sukoba II. egocentričan, s manjkom poštovanja i osjećaja prema drugima, naglašeno hipertrofiran III.nesposoban i lijen, nesklon stvaranju novih vrijednosti IV.nerealan, pati od viška mašte, nemaran, površan i neuredan22 Iz navedenih značajkā nije teško zaključiti kako su Andrićeve predodžbe o našem čovjeku generalno uglavnom negativne. Sve su one međutim prisutne i u vizuri prosječnoga Balkanaca o sebi i svojima. Pođemo li od sebe samih, uočit ćemo da su Hrvati (kao uostalom i ostali narodi bivše Jugoslavije) upravo posljednjih desetljeća pokazivali jasnu tendenciju da se barem kulturološki, kad to već nikako nije bilo moguće geografski, izdvoje iz zagrljaja onoga Balkana i onih Balkanaca, jasno se pritom lakanovski identificirajući kao Drugo u odnosu na Balkan, Balkance i sve balkansko.23 Političko stanje potkraj osamdesetih i u prvoj polovini devedesetih godina samo je pospješila izbijanje odavno prisutne, a desetljećima zatomljivane krize identiteta u obliku brojnih političkih, ideoloških i kulturoloških frustracija. Tako je Lacanova teza po kojoj se svaki identitet ostvaruje u kontekstu Drugoga te kako je za formiranje identiteta redovno potreban Drugi – antipod prema kojemu se formira onaj vlastiti,24 ovdje još jednom dobila svoju potvrdu. radu rabljeni značenjski širi pojmovi Balkan, Balkanac, balkanski, osim ako nije drukčije navedeno, odnose također samo na pripadnike tih naroda. 21 Dakako, navedenu je podjelu bilo moguće organizirati i drukčije, posve sigurno i drukčijim redoslijedom. Stoga ju, kao uostalom i svaku drugu, valja shvatiti tek uvjetno. 22 Ova se posljednja kategorija ponajprije odnosi na nered društva i stanje duha. 23 Dodajmo ovdje kako Garde govori o „tvrdoj jezgri“ narodā u središtu poluotoka koji općenito ne odbacuju svoju balkansku pripadnost (Bugari, Makedonci, Albanci, Srbi, Crnogorci i Bosanci (usp. P. Garde, n. dj., str. 26.), a rasprava o Balkanu najžešće razmjere poprima u Hrvatskoj (usp. isto, str. 30.). No isto tako u nastavku zaključuje da je o Hrvatskoj nemoguće govoriti bez promatranja kroz prizmu Balkana: „Ne radi se o ontološkoj definiciji prema kojoj neka zemlja jest ili nije Balkan, nego o postavljaju u pragmatičnu perspektivu.“ Isto, str. 33. 24Usp. Žak Lakan [Jacques Lacan], Spisi (izbor), Prosveta, Beograd, 1983.; J. Lacan, Écrits: srpnja 2012. 249 Ante Bašić 3.1. Možda najraširenija predodžba o Balkancima na Zapadu jest upravo ona po kojoj im se zamjera neciviliziranost i pomanjkanje kulture: Gledajući naše ljude u pozorištima, na koncertima ili predavanjima po unutrašnjosti, često sam mislio: zašto su kod našeg čoveka tako upadljivo vidne sve one fizičke funkcije koje kod istinski civilizovanog čoveka, dok je u društvu, retko izbijaju na površinu. Za vreme dok predavač govori ili pevač peva, naš čovek kašlje, kiše, zeva, proteže se, štuca ili uzdiše. On čačka zube ili uši, češe se kad god oseti za to potrebu i gde god ga zasvrbi. On se ne kontroliše, on i ne pomišlja da bi mogao savladati sitne i krupne fizičke potrebe, nego im naprotiv pušta maha i zadovoljava ih, bez pomisli da li gledaju i kako na to gledaju ljudi oko njega. Ponekad prosto izgleda da će se sav taj čovjek rasuti tu pred vama. Ali neće, ne bojte se, on će doći i na idući koncert i – biti na njemu isti takav kakav je i danas bio na ovome. On prosto ne misli na drugog, nije još dorastao do stepena na kome čovjek počinje da ima obzira prema okolini.25 Da ova Andrićeva primjedba nije bila pretjerana u vrijeme kada je nastala, možemo se, nažalost, nerijetko uvjeriti i danas. Razloge ovakvu neuljuđenu ponašanju on vidi u nedoraslosti do stupnja „na kome čovjek počinje da ima obzira prema okolini“26, čemu uzroke vidi u „divljačkom načinu života“27 i povijesnim okolnostima. Zanimljivo je međutim da se ovdje eksplicitno navodi kako su takva ponašanja zapažena „po unutrašnjosti“, što bismo možda jednim dijelom mogli protumačiti češćom posjećenošću kulturnih zbivanja na kontinentu, ali isto tako i možebitnim osobnim dojmom da se taj isti „naš čovjek“ u priobalnome području civilizacijski nalazi pokoju stubu više u odnosu na onoga u unutrašnjosti.28 the first complete edition in English, W. W. Norton & Company, cop., New York – London, 2006. 25I. Andrić, Znakovi pored puta, str. 196. –197. Iako se ova analiza izvodi na temelju uvida u cjelinu fragmenata u Sveskama i Znakovima pored puta, s obzirom na ograničenost prostora, tvrdnje se potkrepljuju uglavnom jednim, eventualno dvama navodima. 26 Isto, str. 197. 27 N. mj. 28Usp. Zvonko Kovač, „Andrićeva eksplicitna semiotika (poetika, epifanija, eshatologija, ekologija i interkulturalnost u Znakovima pored puta“, Poredbena i/ili interkulturna povijest književnosti, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 2001., str. 206. – 208. 250 HUM 8 ANDRIĆEV HOMO BALCANICUS U SVESKAMA I ZNAKOVIMA PORED PUTA U istu bi se kategoriju također mogao ubrojiti i manjak smisla za civilizirano vođenje dijaloga, što se često očituje kao sklonost svađi i mnoštvu nepotrebnih replika u obliku laveža i režanja: U nas je čest tip čoveka koji misli da je svađa akcija, a grubost isto što i energija, da naneti neprijatelju uvrede znači isto što i zadati mu udarce, da je svaka uzdržljivost u govoru slabost, a svaki pokušaj predviđanja – danguba; ukratko; da se tzv. životna borba sastoji od neprestanog i naizmeničnog laveža i režanja.29 Andriću je često zamjerana introvertiranost i nespremnost da javno govori o sebi i svome djelu,30 što je on redovito opravdavao jednom od svojih najpoznatijih deviza: „Sve je u delu“. Kao tipičan introvert, posve se sigurno nije ugodno osjećao u društvu ovoga tipa ljudi, a takvima je nerijetko i neizbježno bio okružen. U bilješci spomenuta „uzdržljivost u govoru“, što je bila crta Andrićeve osobnosti koja je teško mogla ostati nezamijećenom, daje naslutiti da je bilješku zapisao na temelju proživljenoga iskustva s „tipom čoveka“ kakvoga opisuje. 3.2. Sljedeća je važna značajka homo balcanicusa izražena egocentričnost koja se često očituje u pomanjkanju poštovanja prema drugima, dok je istodobno prisutna naglašena „hipertrofija ličnosti“: Homo balcanicus. Posmatram ljude koji počinju svoj put u nauci, u poeziji ili u filmu, i kod većine zapažam isto prokletstvo. Za svako i najmanje ostvarenje u umetnosti ili nauci potreban je jedan minimum samoodricanja, neophodno je za trenutak ne samo potisnuti u pozadinu nego i sam zaboraviti svoju ličnost i svoje lične interese. To je samo trenutno i prolazno, jedan akt volje pri kojem samo prividno gubimo. Ali ti ljudi nisu sposobni ni za to. Zbog toga, što god svojim darom, veštinom i znanjem stvore, to ne može da se održi kao umetnost ili nauka, jer iz svake crte i svakog retka zjapi njihovo neplodno, golo, gladno i nezajažljivo ja.31 29I. Andrić, Znakovi pored puta, str. 195. 30 O tome na više mjesta svjedoče zapisi Ljube Jandrića (n. dj.). 31I. Andrić, Znakovi pored puta, str. 314. – 315. srpnja 2012. 251 Ante Bašić Pitanje identiteta za Andrića je od iznimne važnosti.32 U ovoj je bilješci važno uočiti kako njegova kritika nije upućena najširim slojevima, priprostu puku oko kojega se, također stereotipno, najčešće ispreda veo balkanstva u bilo kojem negativnome kontekstu, nego intelektualcima, ljudima „koji počinju svoj put u nauci, u poeziji ili u filmu“33. Tu nesposobnost samoodricanja Andrić ocjenjuje kao prokletstvo koje nas sprječava da uđemo „u krug prosvećenog sveta“. Kao jedan od razloga navodi upravo „odsustvo poštovanja čoveka, njegovog punog dostojanstva i pune unutarnje slobode, i to bezuslovnog i doslednog poštovanja“34 koje je međutim nedovoljno osviješteno: Tu školu nismo još prošli ni taj nauk potpuno izučili. Taj nedostatak mi svuda nosimo sa sobom kao neki istočni greh našeg porekla i pečat manje vrednosti koji se ne da sakriti. O tome bi trebalo govoriti i na tome raditi.35 Spomenuto zorno oslikava i sljedeća zabilješka iz Sveskā: Završen je novi veliki stadion i otvara se međunarodnom futbalskom utakmicom. Razgovaram sa jednim tipičnim „našim“ čovekom i izražavam bojazan da bi kiša mogla pokvariti utakmicu. – Gde je vaše mesto – pita me on. – U loži broj 3. – E, pa onda nema što da brinete, jer lože su pokrivene. – Znam, ali nisu ostala mesta, pa nije igralište, a neprijatno je gledati druge... – Šta se vas tiču drugi? Naprotiv, imate još veće uživanje: vi ste pokriveni i u suvu, a gledate one dole ispod sebe kako zapinju po kiši!... Hteo sam da mu kažem da ne može biti za čoveka zadovoljstvo da vidi pred sobom hiljade gledalaca kako kisnu i igrače kako se muče na kiši, po klizavom igralištu, da je to, naprotiv, mučno i neprijatno, – ali nisam rekao ništa. Pred njegovim očima, u kojima je bilo i sjaja metala i bleska mirnog, animalnog životnog zadovoljstva, nisam našao reči kojima bih mu suprotstavio svoje shvatanje. Samo sam ga gledao kao stvorenje iz 32 Usp. primjerice Krešimir Nemec, „Kulturni identitet u Andrićevoj ‘Travničkoj hronici’“, u: K. Nemec, Putovi pored znakova: Portreti, poetike, identiteti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006. 33I. Andrić, Znakovi pored puta, str. 315. 34 Isto, str. 322. 35 N. mj. 252 HUM 8 ANDRIĆEV HOMO BALCANICUS U SVESKAMA I ZNAKOVIMA PORED PUTA drugog sveta. A on se shvativši da se slažem s njim, brzo praštao, govoreći nadmoćno, živo: – Nema se tu šta! Sedite pa uživajte!...36 A uzroci se svemu ovome, iz perspektive jednoga stranca, kriju u sljedećem: Jedan stranac govori. Ono što često koči mnoge poslove kod vas, to je hipertrofija ličnosti koju susrećemo na svakom koraku. Tu se kao pijani ili mamurni često ponašaju oni koji nikad ne piju alkoholna pića. Vaš čovek ne ume da govori ni o čemu bez aluzija, a sporove voli da raspravlja prepirkom ili svađom. On je pun ambicija koje bi, da su normalno upućene, mogle biti vrlo korisne. Nevolja je što je njegova ambicija redovno već u samom početku pogrešno postavljena. Umesto da ima u vidu cilj i rezultat rada, vaš čovek stalno misli na stav i ulogu svoje ličnosti pri tom radu. Čak ni šoferu ili nosaču nije stalo toliko do toga da što racionalnije i što pravilnije izvrši posao, pa čak ni da što više zaradi, koliko da pri tom poslu ispolji svoju volju i istakne svoju ličnost u što povoljnijoj svetlosti.37 Ova je bilješka osobito zanimljiva i stoga što je zabilježena kao priča jednoga stranca, dakle nekoga tko Balkan promatra sa strane i tako je (vjerojatno) u stanju dati nepristranu i objektivnu sliku. „Hipertrofija ličnosti“ koja se ovdje spominje postaje tako još jedno od stalnih obilježja našega čovjeka koje, nažalost, zbog pogrješno postavljenih ambicija ne biva produktivno realizirano. 3.3. Treća kategorija stereotipa koji se vezuju za Balkance obuhvaća njihovu nesposobnost, lijenost i manjak produktivnosti:38 Kad posmatrate našeg čoveka pri radu i razgovoru, vi možete nesumnjivo utvrditi da u njega vrlo često ima jedan suvišak mašte i doza lenjosti, veća nego kod većine drugih naroda. – Da li je mašta uzrok lenjosti ili 36 I. Andrić, Sveske, str. 60. 37 I. Andrić, Znakovi pored puta, str. 202. 38 Podsjetimo da je ovaj stereotip iznimno čest u jednostavnim oblicima – vicevima i pošalicama na račun lijenih i radu nesklonih primjerice Crnogoraca i Dalmatinaca. srpnja 2012. 253 Ante Bašić obrnuto, ili jedna i druga potiču iz nekog zajedničkog nevidljivog izvora iz kojeg potiču toliki drugi nedostaci i besporeci našeg života, to nije lako utvrditi. A trebalo bi ispitati.39 Ili: Neefiksanost čoveka dinarskog tipa! (Oprostite mi varvarizam „neefikasnost“, jer ja ne mogu da ga sam sebi oprostim.) Time hoću da kažem: njegova urođena nesposobnost da lepo i hrabro započeto delo dosledno i dostojno privede kraju.40 Odrednicama iz ovih navoda poput: „urođena nesposobnost“, „za neke naše ljude“, „dvostruko prokletstvo jedne lepe rase“41 do izražaja dolazi, u gotovo svakoj rečenici Andrićeva opusa u cjelini, sveprisutan oprez. Uporabom ovakvih dodatnih pojašnjenja, čini se, eufemističkoga karaktera kao da se želi izbjeći generaliziranje i pretjerano uopćivanje. U prilog tomu ide i posljednja bilješka o „neefikasnosti“ dinarskoga čovjeka, koja postoji u dvjema verzijama – prvoj, objavljenoj u Znakovima pored puta, i drugoj, „necenzuriranoj“, prvi put objavljenoj istom nekoliko godina nakon njegove smrti, po čemu nije teško zaključiti do koje je mjere Andrić vodio računa o tome što, kada i u kojoj mjeri prikazati i pokazati javnosti.42 U većem broju fragmenata do izražaja dolazi Andrićeva sklonost da za ovakvo stanje našega čovjeka okrivi i splet povijesnih okolnosti, napose višestoljetni utjecaj Osmanlija koji su, koliko god dovodili do kakva-takva napretka, ipak u konačnici bili osvajači koji su ovim područjima, dugoročno gledano, poremetili prirodan kulturološki razvoj i napredak.43 Tako u sljedećem fragmentu naš čovjek dobiva dvostruku odrednicu – tursko-balkansku: 39 I. Andrić, Znakovi pored puta, str. 196. 40 Isto, str. 211. Uz ovu se bilješku u Znakovima pored puta u fusnoti nalazi i nešto šira varijanta koju je moguće pronaći u „Crnoj knjizi“ u Sveskama (usp. str. 211.). 41 Sva su isticanja autora ovoga članka. 42 U prilog navedenomu ide i Andrićevo žestoko protivljenje objavljivanju Ex Ponta i Nemira u okviru sabranih djela ili na nekome stranom jeziku. Usp. o tome npr. Miroslav Karaulac, Rani Andrić, 2. dopunjeno izdanje, Prosveta, Beograd, 2003.; Lj. Jandrić, n. dj. 43 Naslijeđe općenito, a ne samo ono osmanlijsko, Andrić smatra iznimno važnim čimbenikom koji je iznjedrio ovakvoga „našeg čoveka“. Općenito, vjerojatno zbog nesigurnosti u vlastiti, 254 HUM 8 ANDRIĆEV HOMO BALCANICUS U SVESKAMA I ZNAKOVIMA PORED PUTA Nesreća našeg tursko-balkanskog čoveka što tako često troši snagu na to da iz postojećih vrednosti istera za sebe stvarne ili uobražene koristi, umesto da stvara nove vrednosti koje će same po sebi osigurati i njemu i drugima dobar život.44 A cijena koja se u konačnici plaća za takav, „divljački“ način života cijena je života samoga: Divljački način života, bez plana i predviđanja, bez svesti o zajednici i bez poštovanja drugog čoveka i sebe u njemu, proteže se daleko i duboko u vremenu i prostoru. Sa tragovima toga života borimo se još na mnogom području. To pokazuju nedostaci u uređenju naših sela i gradova. Ne organizujemo čišćenje, ne predviđamo nevreme, stvari koje nije teško predvideti. Umesto toga, mi teško i neprijatno živimo danima i nedeljama, podnosimo nepotrebne patnje i odricanja. Tako mi, umesto cenom rada, razmišljanja, dogovora i predviđanja, sve plaćamo najskupljom cenom, cenom života.45 Treba također dodati da su u nekim bilješkama (vjerojatno kako bi se pokušalo izbjeći da se iz čitanja pojedinih zapisa dobije dojam kako se jedino balkanska rasa smatra prokletom, lijenom i povodljivom) prisutna i uopćavanja kao u sljedećem primjeru (iako i dalje uz naglasak kako je riječ i o našem čovjeku i o našim /balkanskim/ područjima): Svuda u svetu, a naročito valjda u ovim balkanskim zemljama46, možete na dva načina da se odbranite i održite u struji života i da ljude prisilite da vas poštuju i – poštede. Prvi je: da stečete toliko novca i sigurnih dobara da vam niko ne sme i ne može ništa. Drugi je: da pokažete takvu ravnodušnost prema novcu, vlasti i svakom društvenom sjaju i uspehu, da vam i opet – ne može niko ništa.47 naš je čovjek tijekom povijesti bio iznimno sklon brzu preuzimanju tuđih identiteta, što je Andrić prikazao primjerice u opisu Sarajeva 1906. godine u romanu Gospođica: „Ovaj naš građanski svet, i inače nasledno opterećen turskim navikama nerada i slovenskom potrebom za ekscesom, primio je sada još i austrijske formalističke pojmove o društvu i društvenim obavezama, po kojima se lični ugled i klasno dostojanstvo čoveka zasnivaju na određenoj veličini neproduktivnih, besmislenih troškova, često samo praznom i smešnom luksuzu bez duha i ukusa.“ I. Andrić, Gospođica, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1988., str. 37. 44I. Andrić, Sveske, str. 62. 45I. Andrić, Znakovi pored puta, str. 197. 46 Istaknuo autor. 47I. Andrić, Znakovi pored puta, str. 177. srpnja 2012. 255 Ante Bašić 3.4. Naposljetku, tu su i nerealnost i višak mašte koje Andrić spominje zajedno s lijenosti, o čemu je već bilo govora u dosad citiranim fragmentima.48 Ovdje će se međutim navesti fragment koji se bavi površnošću i neurednošću u društvu. Navedeno je, po Andrićevu viđenju, u homo balcanicusa prošireno u svim područjima, pa čak i u nečemu toliko egzaktnome poput brojkā i mjerā, odnosno športu koji je nezamisliv bez reda i discipline. Sve to zajedno ima dugoročne negativne posljedice u percepciji našega čovjeka „pred strancima“: Dokle ide naša neurednost ne pokazuju samo neredi u duhovima i političkim stvarima. Čak ni brojka za nas nije brojka, ni mera – mera. Naši bokseri učestvuju na europskim šampionatu amaterskog boksa u Berlinu. Otišlo ih je sedmorica. Tehnika boksera je propisana pravilima šampionata. Kad je trebalo u Berlinu da nastupe, utvrđeno je da jedan naš bokser ima 250 grama preko propisane težine. Naravno da je diskvalifikovan i neće moći učestvovati u takmičenju. Ovo je zaista „tipičan“ slučaj. Ili u Beogradu nije valjala vaga? Ili je bilo nepažljivo merenje? Ili je izmeren dobro ali je poslan sa pretpostavkom (uz šeretsko namigivanje) da Švabe neće primetiti podvalu? Ne zna se koje je od ovih objašnjenja gore i teže po shvatanja i postupke naših ljudi. U svakom slučaju ostaje nam kao sigurno: gubitak za naš sport, uzaludan utrošak skupocenih deviza, bruka pred strancima itd.49 U ovome mnoštvu negativnih kvalifikacija homo balcanicusa ipak se našla i jedna pozitivna civilizacijska stečevina – istinsko gostoljublje. Nažalost, utjecajima sa strane50 i ono je osuđeno na propast: Istinsko gostoljublje koje je dugo živelo u našem narodu, i još ponegde živi, stvar je nesumnjivo nesavremena i zastarela, osuđena na propast zajedno sa patrijarhalnim društvom, plemenskim uređenjem i starinskim načinom putovanja. Ali samo po sebi, ono je veličanstveno i predstavlja veliku tekovinu u čovekovoj borbi protiv varvarstva, a za bolji položaj čoveka u svetu i bolje odnose među ljudima.51 48Usp. isto, str. 196. 49I. Andrić, Sveske, str. 163. 50 Todorova upozorava na postojanje raširenog uvjerenja prema kojemu je „Balkan počeo da gubi svoj identitet kada je počeo da se evropeizuje“. M. Todorova, n. dj., str. 31. 51I. Andrić, Sveske, str. 539. 256 HUM 8 ANDRIĆEV HOMO BALCANICUS U SVESKAMA I ZNAKOVIMA PORED PUTA Još je britanski vojni konzul u Dubrovniku A. A. Paton pisao o morlačkoj rasipnosti i gošćenju koje prelazi svaku granicu „razumne evropske gostoprimljivosti“52. Širenjem običaja ispijanja kave na Balkan šalica toga aromatičnog napitka postaje nezaobilaznim dijelom neumorne gostoljubivosti svojstvene za usporeni istočnjački način života. Na cijeni uglavnom zbog svoje ceremonijalne uloge vezane za gostoljubivost, redovito je iznošena u vrijeme posjeta, bilo privatnih, bilo službenih,53 a tu je ulogu zadržala do danas.54 Ne bi se moglo reći da je balkanskoga gostoljublja danas u potpunosti nestalo. Ono je međutim zasigurno znatno reducirano u odnosu na davnu prošlost, kada je primanje slučajnoga putnika namjernika pod krov bio element tradicije o kojemu nije moglo biti rasprave. Dio njegove „nesavremenosti“ i „zastarelosti“ zacijelo se dobrim dijelom krije i u balkanskome nastojanju da se bude što više nalik pravim Europljanima, kao i u neumitnome ubrzavanju svakodnevnoga načina života koji ostavlja sve manje prostora i vremena za dulja ceremonijalna okupljanja.55 Andrić gostoljublje kvalificira kao prastaru civilizacijsku stečevinu narodā s ovih područja koja, iako polako gubi bitku s vremenom, predstavlja nešto veličanstveno u borbi protiv barbarstva te podiže kvalitetu ljudskih odnosa na višu i uljuđeniju razinu. Na istom se mjestu upozorava i na čestu zapadnjačku zlouporabu toga prastarog običaja: Vašu gostoljubivost on smatra vašom urođenom slabošću, vrstom prirodnog danka koji njemu i njegovima duguju niže i slabije rase. Biti uslu- 52 „Kad dođe praznik, svinje i živina se peku ili se ovce kolju; i oni jedu dok se ne prejedu i piju rakiju dok se ne opiju. Uopšteno gledano, Morlak živi u bedi zbog rasipnosti i trošenja prihoda unapred, ali kad se praznuje neki svetac, iako jedva ima hleba da jede, on će prirediti gozbu koja će biti istočnjački preobilna i preterana, a ne u granicama razumne evropske gostoprimljivosti.“ A. A. Paton, Highlands and Islands of the Adriatic, vol. II, London, 1849.; cit. prema: B. Jezernik, n. dj., str. 76. 53 Usp. B. Jezernik, n. dj., str. 171. 54 Naravno, i gostoljubivost je imala granice, pa bi se onima koji bi posjet odužili više nego što su to domaćini željeli bila poslužena tzv. sikter-kava. Usp. I. Andrić, Sveske, str. 539. 55 Ipak, primjećuje Jezernik, „europeizacija“ Balkana još je uvijek snažnije provedena samo izvana. Čim je riječ o jelu i piću, cijela se stvar pokazuje mnogo žilavijom. Usp. B. Jezernik, n. dj., str. 263. srpnja 2012. 257 Ante Bašić žan i gostoljubiv prema takvima znači povrediti osnovno načelo gostoljublja: jednakost i uzajamnost, znači grešiti i prema sebi i prema njima.56 Na kraju ne će biti naodmet osvrnuti se i na to kako Andrić piše o Slovencima. Kontrastirajući red, čistoću i svjetlinu njihovih kućanstava s karakterističnim nemirom i neredom balkanskih, Slovenci i slovenski prostor u Znakovima pored puta redovito su određivani kao Drugo u odnosu na Balkan:57 Slovenačka kućanstva su redovno čista, uredna i svetla, a slovenačke žene ih vode sa mirom, prisebnošću i nekom nezainteresovanom revnošću koja im je, kako izgleda, u prirodi. Jedina mana tih kućanstava je u tome što pomalo liče na sakristiju, ili na one modele u etnografskim muzejima. Nedostaje im onaj topli individualni dah koji oživljuje naša kućanstva, ali koji je i uzrok svih nemira i nereda u njima.58 4. Kao diplomat i svjetski putnik Andrić se nebrojeno puta našao u prilici dobro upoznati brojne druge narode i usporediti njihove navike i mentalitete s onim domicilnima. Jasno je da je upravo na temelju takvih usporedaba nastao ovaj niz gore analiziranih fragmenata – da bi se nešto analiziralo, nužan je širi uvid, mogućnost usporedbe nečega s nečim; ovdje sebe s drugim, domaćega s tuđim. Ne bi li još dodatno naglasio gore analizirane osobitosti svojega domicilnog naroda, Andrić u Znakovima pored puta nerijetko (kao npr. u već navedenoj bilješci o „hipertrofiji ličnosti“59) autora „promeće u ‘lik’ stranca“60. Tek zaštićen 56I. Andrić, Sveske, str. 539. 57 Usp. o tome i u: Z. Kovač, n. dj., str. 206. 58I. Andrić, Sveske, str. 349. Sva su isticanja autora ovoga članka. 59I. Andrić, Znakovi pored puta, str. 202. 60 Z. Kovač, n. dj., str. 210. Kovač je navedeno zapazio iščitavajući Znakove pored puta, između ostaloga, i u interkulturalnome ključu: „Opažamo, strano i svoje razotkrivaju se snagom međusobna distanciranja viđenja, što Andriću diplomatu i putniku, pa i kao ‘strancu’ u odnosu na posesivne domaće sredine, kao da je postalo normalnim stanjem: omjeravajući svoje o tuđe, kako u unutarnjem tako i prema vanjskom svijetu, Ivo Andrić nalazio je mjeru svoje osobne, ali i naše domaće višepripadnosti, u međuprostorima, upravo interkulturalnosti.“ Isto, str. 210. – 211. 258 HUM 8 ANDRIĆEV HOMO BALCANICUS U SVESKAMA I ZNAKOVIMA PORED PUTA takvom vizurom, promatrača sa strane, usuđuje se iznijeti sve kvalifikacije koje su bile teme dosadašnjega razmatranja. Iz spomenute bilješke o često zloupotrebljavanu balkanskome gostoljublju Zapadnjaka razvidno je da Andrić ne gaji idealizirane predodžbe o Zapadnjacima naspram Balkanaca kako bi se iz većine prije analiziranih fragmenata možda dalo pogrješno naslutiti. Štoviše, u Sveskama nalazimo i jasnu, nedvosmislenu kritiku upućenu Zapadu: Zapadu. Vi, kad kažete za nas da smo kulturni ljudi, mislite da poznajemo vašu umetnost i da smo prodrli u sve njene finese i tančine. A šta to konkretno znači za nas? Znači: da živimo vašim snovima, jer vi druge ne znate i ne priznajete, a svojim životom, jer mi drugog nemamo; bolje i jasnije rečeno: da u tuđim snovima tražimo pribežište od svog ubogog, oporog i često neljudskog života, umesto da se sa njim borimo i da ga borbom i radom menjamo.61 Uvjerljivo je Andrić u ovome kritički intoniranome fragmentu jezgrovito upozorio na hendikep Zapada: ne uspijeva razumjeti Drugo, upravo kao što je to uočio T. Eagleton u svojoj Ideji kulture,62 a zatim i M. Todorova u Imaginarnome Balkanu: Kao i u slučaju Orijenta, Balkan je poslužio kao skladište negativnih karakteristika naspram kojih je konstruisana pozitivna i samohvalisava slika „Evropejca“ i „Zapada“. Ponovnom pojavom Istoka i orijentalizma kao nezavisnih semantičkih vrednosti, Balkan je ostao kmet Evrope, anticivilizacija, njen alter-ego, njena tamna strana. Razmišljajući o geniju Evrope, Agneš Heler tvrdi da je „priznavanje dostignuća drugih oduvek bilo sastavni deo evropskog identiteta“, da „mit Zapada i Istoka ne implicira samo poređenje civilizacije i varvarstva, nego pre poređenje dveju različitih civilizacija“, te da se „evropski (zapadni) kulturni identitet u podjednakoj meri doživljava i kao etnocentričan i kao anti-etnocentričan“.63 U istom bi se ključu dala razriješiti i posljednjih desetljeća sveprisutna težnja balkanskih naroda za antibalkanizacijom: Balkan je naime 61I. Andrić, Sveske, str. 64. 62 „...ostaje istina da je zapadna kultura nevjerojatno nesposobna zamisliti druge kulture.“ Terry Eagleton, Ideja kulture, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2002., str. 63. 63 M. Todorova, n. dj., str. 323. – 324. srpnja 2012. 259 Ante Bašić u Europi opisivan kao Drugo u odnosu na istu – osobito s obzirom na standarde ponašanja iz civiliziranoga svijeta, kao primitivan, zaostao, plemenski, barbarski, kao „bure baruta“ kojemu je potrebna tek iskrica da plane i na kojemu nema mogućnosti ni volje za civiliziranim dijalogom.64 Uzroke tomu Todorova međutim ne vidi u samoj predodžbi Zapada o balkanskoj zaostalosti i primitivnosti nego u vlastitu zrcalnome odrazu toga istog visoko kultiviranoga Zapada od prije samo nekoliko naraštaja,65 što se na isti način, iluzorno dakako, ponovilo i na Balkanu devedesetih godina. Dovoljno je bilo ubaciti pojmove Europe i europskoga kao sinonime za nešto drukčije – bolje, naprednije, uljuđenije, i proces rekultivacije mogao je započeti. Prije toga trebalo je, naravno, izbrisati svoj stari, nepoželjni (a nikad dokraja izgrađen!) identitet, iako su bivši Jugoslaveni i prije devedesetih negirali svoju pripadnost Balkanu.66 Po W. Lippu riječ je zapravo o psihološkome mehanizmu samožigosanja (Selbststigmatisierung) koji se susreće u naroda svih balkanskih zemalja, pri čemu je, zaključuje Todorova, „verovatno da postoji korelacija između samožigosanja i uklanjanja žiga (Selbststigmatisierung als Entstigmatisierung). Prema hipotezi Volfganga Lipa, samožigosanje postaje reflektivan proces koji se ne usmerava na žigosanog, nego na ‘vlast koja kontroliše’. Sve balkanske nacije sebe doživljavaju kao raskrsnicu civilizacijskih kontakata i kao most između kultura. U tom pogledu Balkan nije jedinstven ni originalan; ta karakteristika zajednička je i većini drugih nacija Istočne Evrope.“67 64Usp. isto, str. 15. 65 „Prema tome, u zapadnom balkanističkom diskursu prezir prema Balkanu nije izazvala njegova srednjovekovna, nerazvijena, primitivna priroda, naprotiv, ta uzbudljiva činjenica bila je uzrok kvazi-romantične privlačnosti kojom je Balkan zračio. Nije Zapadu bilo mrsko da vidi sopstvenu sliku iz praskozorja ljudske istorije, već svoju sliku od pre samo nekoliko generacija.“ Isto, str. 79. 66Usp. isto, str. 98. 67 Isto, str. 105. – 106. Ovo nije jedino mjesto na kojemu Todorova spominje metaforu mosta koja se redovito vezuje za Andrićevo djelo: „Most kao metafora za ovaj region uvek se vezuje za književno delo Ive Andrića, tako da smo skloni da zaboravimo da je ta metafora mosta, kako u inostranim opisima tako i u svakoj od balkanskih književnosti i u svakodnevnom govoru, gotovo banalna. Balkan se uspoređuje sa mostom između Istoka i Zapada, između Evrope i Azije.“ Isto, str. 36. – 37. 260 HUM 8 ANDRIĆEV HOMO BALCANICUS U SVESKAMA I ZNAKOVIMA PORED PUTA 5. Da bi se nekud stiglo i nešto postiglo, potrebno je u nas mnogo. Kao i svuda u svetu, možda i više. Pre svega treba proći, po dubokoj tami, kroz blatnjavo selo i čopor nevezanih pasa u njemu. Pa posle toga – ako šta ostane od tebe – sačekati jutro, pojaviti se tamo negde među ljudima, ispavanim, ornim za borbu i razgovor, i – biti takav kakvi su i oni i, po mogućnosti, jači i bolji od njih.68 U Znakovima pored puta i Sveskama Andrić je prikazao neke svoje (ali istodobno široko raširene) predodžbe o našem čovjeku/homo balcanicusu. Međutim jasno rezimirajući i široko promatrajući, ništa manju dozu kritičnosti nije propustio uputiti i onomu (u obrnutoj perspektivi!) Drugomu – Zapadu, koji je stoljećima gradio razliku između sebe, kao predstavnika civiliziranoga društva, i primitivaca, barbara i divljaka, a sve kako bi se sâm mogao definirati kao civiliziran i napredan. Balkanci su tu (uopćeno gledajući), zaključuje Jezernik, izvrsno poslužili: Zapravo, teško je zamisliti Drugog koji bi jasnije bio definisan od Balkanaca. Oni kao da su, na ekstravagantan i živopisan način, predstavljali sve što je Zapad odbacio generacijama pre toga. S druge strane, oni su otelovljavali mešavinu koju Julija Kristeva naziva „uznemirujuće stranom“, bili su „drugost naše našosti“, s kojom ne znamo kako da izađemo na kraj. Drugim rečima, oni su predstavljali ono što su Evropljani bili, ali im nije više bilo dozvoljeno da budu.69 Ne treba međutim uzorak zrcalnoga odnosa poput ovoga promatrati kao izdvojen slučaj: „Drugost je“, kao što zaključuje Simone de Beauvoir u Drugome spolu, „osnovna kategorija ljudske misli“. Riječ je o beskonačnome procesu dijaloškoga karaktera: „Mi određujemo naš identitet uvijek u dijalogu, a katkada i u borbi s našim označavanjem drugih/ Drugog, koje želimo vidjeti u nama samima.“70 68I. Andrić, Znakovi pored puta, str. 121 69 B. Jezernik, n. dj., str. 26. – 27. 70 Mladen Labus, „Filozofske primjedbe multikulturalizmu“, Kultura, drugi, žene, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Hrvatsko filozofsko društvo, Plejada, Zagreb, 2010., str. 140. srpnja 2012. 261 Ante Bašić Iako unaprijed zadan opseg rada nije otvarao velikih mogućnosti za pomnije oprimjerivanje i dublje analize, pokušalo se barem u konturama naznačiti kako su se u ovim zapisima zrele dobi formirale i kristalizirale Andrićeve predodžbe o Balkanu i homo balcanicusu. Unatoč činjenici da je riječ o fragmentima načelno nenamijenjenima objavljivanju, i ovdje se snažno osjeća tipičan andrićevski, gotovo diplomatski oprez. Isto tako na pojedinim je mjestima teško ne zamijetiti i određenu dozu skepse i gorčine koja je ponekad nedvojbeno bila posljedica proživljene, ne samo promatračke doživljajnosti. Kritikama upućenima i onoj drugoj strani, Zapadu, Ivo Andrić i ove je svoje nefikcionalne zapise uspio izdići do kategorije binarnosti ljudskih odnosa na univerzalnoj razini. Izvori i literatura - Andrić, Ivo, Gospođica, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1988. - Andrić, Ivo, Sveske, Sabrana djela Ive Andrića, knjiga 17, Sarajevo, 1982. - Andrić, Ivo, Znakovi pored puta, Sabrana djela Ive Andrića, knjiga 16, Sarajevo, 1981. - Eagleton, Terry, Ideja kulture, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2002. - Garde, Paul, Balkanske rasprave: O riječima i ljudima, Naklada Ceres, Zagreb, 2009. - Jandrić, Ljubo, Sa Ivom Andrićem, drugo prošireno i dopunjeno izdanje, Veselin Masleša, Sarajevo, 1982. - Jezernik, Božidar, Divlja Evropa: Balkan u očima putnika sa Zapada, Biblioteka XX vek, Beograd, 2007. -Karaulac, Miroslav, Rani Andrić, 2. dopunjeno izdanje, Prosveta, Beograd, 2003. -Kovač, Zvonko, „Andrićeva eksplicitna semiotika (poetika, epifanija, eshatologija, ekologija i interkulturalnost u Znakovima 262 HUM 8 ANDRIĆEV HOMO BALCANICUS U SVESKAMA I ZNAKOVIMA PORED PUTA pored puta“, Poredbena i/ili interkulturna povijest književnosti, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 2001., str. 185. – 213. - Labus, Mladen, „Filozofske primjedbe multikulturalizmu“, Kultura, drugi, žene, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Hrvatsko filozofsko društvo, Plejada, Zagreb, 2010., str. 129. – 159. - Lacan, Jacques, Écrits: the first complete edition in English, W. W. Norton & Company, cop., New York – London, 2006. - Lakan, Žak [Lacan, Jacques] Spisi (izbor), Prosveta, Beograd, 1983. - Nemec, Krešimir, „Kulturni identitet u Andrićevoj ‘Travničkoj hronici’“, u: Nemec, Krešimir, Putovi pored znakova: Portreti, poetike, identiteti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006. - Said, Edward W., Orijentalizam, Konzor, Zagreb, 1999. - Slapšak, Svetlana, „Harem kao prostor roda u balkanskim kulturama: primjeri Jelene Dimitrijević i Elisavet Moutzan-Martinengou“, Kultura, drugi, žene, Institut za društvena istraživanja, Hrvatsko filozofsko društvo, Plejada, Zagreb, 2010., str. 39. – 56. -Todorova, Marija, Imaginarni Balkan, Biblioteka XX vek, Beograd, 1999. srpnja 2012. 263 Ante Bašić ANDRIC’S HOMO BALCANICUS IN THE NOTEBOOKS AND SIGNS NEAR THE TRAVEL ROAD Summary Analysis of the fragmented writings from The Notebooks and Signs near the Travel Road reveals Andric’s notion of the Balkans and the typical Balkan man – in the words of Andric – homo balcanicus. Knowledgeable in the mentality and customs of many nationalities, Andric writes about homo balcanicus from two perspectives. The first is perspective of the West, often viewing the Balkans as the Other as compared to the (enlightened) West, and the Balkan people as primitive, unsophisticated and uncivilized. The second is a domicile perspective which emphasizes positive traits of the Balkans people and does not shy away from openly criticizing the West. Key words: Ivo Andric, Balkan, identity, Other, The Notebooks, Signs near the Travel Road 264 HUM 8 UDK 821.163.41/.42(497.6)-31.09 Andrić I. 821.163.4-31.09 Andrić I. Pregledni članak Primljen 3. II. 2012. Mirna Brkić Vučina Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru bmirna2002@yahoo.com IDEJA POVIJESNOGA CIRCULUSA U ROMANU NA DRINI ĆUPRIJA IVE ANDRIĆA Sažetak Razmatranja o povijesti i ponovljivosti povijesti u romanima hrvatske književnosti nužno je započeti sa Šenoom i koncepcijom povijesti koju je razvio u svojim povijesnim romanima. Za Šenou je povijest magistra vitae, učiteljica života, čime izražava svoje uvjerenje da se, na temelju stečenih iskustava, mogu izbjeći pogrješke i izabrati najbolja rješenja. No žanr povijesnoga romana u hrvatskoj književnosti stalno se mijenja, kao i koncepcija povijesti u njemu, te afirmativan odnos prema prošlosti zamjenjuje vizija povijesti kao prostora zla, ludila i smrti. Takav negativan odnos prema povijesti bit će prikazan u ovome radu na primjeru romana Na Drini ćuprija (1945.) Ive Andrića. Središnja je ideja povijesnoga circulusa, tj. prepoznavanje sadašnjega u prošlome i prošloga u sadašnjem te vječno vraćanje istoga. Ključne riječi: povijesni roman, hrvatska književnost, Na Drini ćuprija, ideja povijesnoga circulusa srpnja 2012. 265 Mirna Brkić Vučina Povijesni je roman relativno mlada romaneskna podvrsta u kojoj se na temelju većega ili manjega uvažavanja povijesnih činjenica i realija prikazuju događaji iz bliže ili daljnje prošlosti. Glavni likovi, bilo stvarni (tj. historijski potvrđeni) ili izmišljeni, smješteni su u pomno rekonstruiran povijesni ambijent i motivirani historijskim obilježjima svoga doba. Začetnikom tako koncipirana povijesnog romana obično se smatra škotski pisac Walter Scott (1771. – 1832.).1 Model povijesnoga romana koji je uveo Walter Scott brzo se širio pa je imao u europskim književnostima prilično sljedbenika: Manzoni, Guerrazzi, Merimee, Hugo, de Vigny, Freytag, Puškin, Sienkiewicz i mnogi drugi. U hrvatskoj književnosti nasljednik modela povijesnoga romana koji je uveo Walter Scott jest August Šenoa. No Šenoa je navedeni model povijesne fikcije prilagodio posebnim hrvatskim prilikama i domaćoj književnoj tradiciji te je zahvaljujući upravo Šenoi formirana prva hrvatska čitateljska publika. Za Šenou je povijest magistra vitae, učiteljica života. Nije tek zbroj slučajnosti i besciljnoga događanja, nego svrhovito kretanje prema napretku. Kada Šenoa ističe da je povijest učiteljica života, time izražava svoje uvjerenje da se, na temelju stečenih iskustava, mogu izbjeći pogrješke i izabrati najbolja rješenja.2 U historičkom romanu moraš analogijom između prošlosti i sadanjosti narod dovesti do spoznaje samoga sebe. Za to ima sto prilika. Pusto hvalisanje praotaca, krvava slava prošlih vremena nije zadaća našeg historičkog romana. Prikazat valja sve grijehe, sve vrline naše minulosti, da se narod uzmogne čuvati grijeha, slijediti vrline.3 Povijesni roman prisutan je u svim stilskim razdobljima novije hrvatske književnosti. Naš je vjerojatno, kako navodi Krešimir Nemec, najvitalniji prozni žanr jer je uvijek bilo potrebe da se govori jezikom povijesnih analogija i da se aktualno stanje iščitava pomoću povijesnoga ključa. Od svojih je početaka bio svojevrsni literarni lakmus koji je 1 Usp. Krešimir Nemec, „Povijesni roman u hrvatskoj književnosti“, u: K. Nemec, Tragom tradicije: Ogledi iz novije hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 1995., str. 7. 2Usp. isto, str. 15. 3August Šenoa, Zabavna knjižica, I. dio: Kantorčica, u A. Šenoa: Sabrana djela, knj. XI., prir. S. Ježić, Zagreb, 1964., str. 103. 266 HUM 8 IDEJA POVIJESNOGA CIRCULUSA U ROMANU NA DRINI ĆUPRIJA IVE ANDRIĆA najosjetljivije reagirao na sve mijene, potrebe i vrijednosne predodžbe hrvatske nacionalne književnosti.4 Dakako, povijesni roman doživio je u suvremenim interpretacijama nove transformacije u skladu s promjenama u poimanju povijesti. Afirmativan odnos prema prošlosti u novopovijesnim romanima hrvatske književnosti zamjenjuje vizija povijesti kao prostora stradanja, zla, ludila i smrti. Suvremene varijante hrvatskoga povijesnog romana najbolje ocrtavaju djela Ivana Aralice, Nedjeljka Fabrija i Feđe Šehovića. U povijesti hrvatske književnosti i pregledu povijesnih romana izdvojeno stoje Andrićevi romani-kronike Na Drini ćuprija (1945.) i Travnička hronika (1945.). Iako Na Drini ćuprija, tipološki gledano, nije samo povijesni roman, i u njemu uočavamo ideju povijesnoga circulusa, vječitoga vraćanja istoga, te negativan odnos prema povijesti kao prostoru zla, ludila i smrti. Roman Na Drini ćuprija možemo uvrstiti u povijesni roman, kroniku i psihološki roman. Andrić i sam većinu svojih romana određuje kao kronike, a Na Drini ćuprija (1945.) naziva se i Višegradskom kronikom. Kompozicija romana sastoji se od dvadeset četiri poglavlja koja nisu tematski povezana te se roman sastoji od niza manjih, gotovo samostalnih novelističkih cjelina. Radnja obuhvaća razdoblje od 1516. godine, kada bosanske dječake odvode u tursko ropstvo, u janjičare, do početka Prvoga svjetskog rata. Od prvoga do osmoga poglavlja Andrić piše o životu kasabe za vrijeme turske okupacija, a već u devetome poglavlju opisuje ulazak austrijske vojske u Višegrad. Kao i većina drugih Andrićevih romana i pripovijedaka, roman Na Drini ćuprija napaja se poviješću Bosne, zemlje razmeđa na kojoj se susreću Istok i Zapad, miješaju religije i načini života. „Sve se u romanu zbiva smireno, bez žurbe, kao kroničarski strpljivo tkanje. Jedan svijet i jedna civilizacija, sa svojim stečevinama, ljepotama i vrijednostima, polako se povlače pod udarom zapadnjačkog aktivizma.“5 4 K. Nemec, n. dj., str. 10. 5 K. Nemec, „Egzotika u svakodnevici, svakodnevica u egzotici: Pripovjedačko umijeće Ive Andrića“, predgovor u: Ivo Andrić, Nemiri od vijeka, Mozaik knjiga, Zagreb, 2007., str. 25. srpnja 2012. 267 Mirna Brkić Vučina Roman funkcionira na tri temeljne razine: prva je povijesna i realistična (donosi dokumentarnu građu i njezino tumačenje); druga je psihološka i univerzalna (donosi majstorski modelirane psihoportrete pojedinih likova). Treća je razina romana simbolizacijska (s mostom u središtu kao simbolom ljudske kreativnosti, trajnosti nasuprot propadljivosti i spojem između ljudi i civilizacija, prošlosti i budućnosti). Pripovjedač često preuzima ulogu komentatora i mudraca koji gnomskim iskazima nadgleda, opisuje i komentira priču. Sažimanje i maksimalna zgusnutost izraza i Andrićev je estetski ideal. I njegovo pripovjedno tkanje […] temelji se na sažimanju, čišćenju rečenice od svega suvišnoga i nepotrebnoga, da bi se na kraju dobio sublimat, najprimjerenija forma: smiren, gotovo aforističan izraz u kojem nema ničega zalihosnoga i kojemu se ne može ništa ni oduzeti ni dodati.6 U romanu je jak utjecaj i usmenoga kazivanja, lokalnih i drevnih legendā i predajā, koje se prepliću s povijesnim i dokumentarnim gradivom službene povijesti te je jasno predočeno da Oral History, usmena povijest, ima veliku ulogu u životu i svijesti stanovnika kasabe, kao i u samome romanu. Budući da je romansijerski nemoguće obuhvatiti raspon od četiri stotine godina, koliko traju opisana zbivanja u romanu, pisac je nužno morao da ih grupira oko prelomnih povijesnih trenutaka i da tako obrazuje nekoliko bitnih prstenova romana, da bi onda ove povezao fiktivni pripovjedač uopćavanjima i uopćenim meditacijama o vremenu i povijesnim događajima koji su se odigrali u međuvremenu.7 U Razgovoru sa Gojom, esejiziranome dijalogu napisanome 1934. godine, Andrić definira svoj umjetnički cilj: „biti tumač povijesti i ljudskih sudbina u povijesti.“8 Andrićev pripovjedač stoga „ulazi u psihologiju pojedinca i mase, podastire povijesne argumente, traži uzroke i 6 Isto, str. 8. 7Radovan Vučković, Velika sinteza o Ivi Andriću, Svjetlost, Sarajevo, 1974., str. 295. 8 K. Nemec, „Egzotika u svakodnevici…“, str. 9. 268 HUM 8 IDEJA POVIJESNOGA CIRCULUSA U ROMANU NA DRINI ĆUPRIJA IVE ANDRIĆA posljedice i tako, preko opisa ljudskih sudbina, postaje istinski tumač bosanske povijesti“9. U pozadini velikih povijesnih događaja kriju se drame malih ljudi. Andrić tako u romanu donosi majstorski ispripovijedane životne drame Alihodže, lijepe Fate, Lotike, Milana Glasničanina i još brojnih drugih malih ljudi, sporednih figura povijesti koji su tradicionalnoj historiografiji nezanimljivi. Mali čovjek redovito je žrtva globalnih odnosa: politike i nacionalne mitologije. Potrošni je materijal povijesti, marioneta kojom upravljaju mehanizmi vlasti i ideologije. U ludilu povijesti i politike i u Andrićevu romanu uviđamo da često stradavaju nevini, kao kad su dvojica malih običnih ljudi, mladić Mile i starac Jelisije, prvi stradali na novosagrađenome mostu jer su Turci, poneseni psihozom nemirnih vremena, smatrali da imaju nešto s ustanicima. Tipična je to metoda lova na vještice u kojoj stradavaju i nevini, oni koji se nađu na pogrješnome mjestu u pogrješno vrijeme: „Slučaj je hteo, slučaj koji satire slabe i neoprezne, da su tu povorku otvorila ova dva prosta čoveka, dvojica iz gomile neukih, ubogih i nedužnih, jer ti su često prvi koje hvata nesvestica pred vrtlogom velikih događaja i koje taj vrtlog neodoljivo privlači i guta.“10 U Andrićevu romanu očit je drastičan zaokret od šenoinske koncepcije povijesti. Andrić ne smatra da se iz povijesti nešto može naučiti te afirmativan odnos prema povijesti zamjenjuje vizija povijesti kao izvora zla, stradanja i patnje. Središnja je ideja povijesnoga circulusa, tj. prepoznavanje sadašnjega u prošlome i prošloga u sadašnjem te vječno vraćanje istoga. Poput citata iz Brešanova romana Ispovijedi nekarakternog čovjeka: „Tko ništa nije naučio iz povijesti, osuđen je da mu se ona ponavlja.“11 Kao zoran primjer povijesnoga circulusa, tog vječnoga vraćanja na isto, nameće se sličnost između dvaju vrlo dramatičnih i emocijama nabijenih scena u romanu – one na početku romana kada kršćanske dječake nasilu odvode u tursko ropstvo, u janjičare, i scene prije samoga kraja 9 Isto, str. 23. 10 I. Andrić, Na Drini ćuprija, Svjetlost, Sarajevo, 1976., str. 105. 11Ivo Brešan, Ispovijedi nekarakternog čovjeka, Znanje, Zagreb, 1996., 492. – 493. srpnja 2012. 269 Mirna Brkić Vučina romana u kojoj, stoljećima kasnije, bosanski mladići odlaze, naoko dobrovoljno, u vojsku da bi služili nekomu tuđem, dalekom kralju i ostavljali svoje živote na nekim tamo dalekim ratištima u ime nekih velikih, njima neshvatljivih interesa, a njihove majke, žene i sestre stoljećima plaču za djecom, muževima, braćom koji odlaze nekamo daleko da se više nikada ne vrate. Radi usporedbe valja navesti ta dva ulomka. Opis danka u krvi na početku Andrićeva romana: Već je šesta godina prošla od poslednjeg kupljenja ovog danka u krvi, zato je ovog puta izbor bio lak i bogat; bez teškoća je nađen potreban broj zdrave, bistre i naočite muške dece između desete i petnaeste godine, iako su mnogi roditelji skrivali decu u šumu, učili ih da se pretvaraju da su maloumni ili da hramlju, odevali ih u dronjke i puštali u nečistoći, samo da izmaknu aginom izboru. Neki su i stvarno sakatili rođenu decu, sekući im po jedan prst na ruci. Izabrani dečaci otpremani su na malim bosanskim konjima, u dugoj povorci dalje. Na konju su bila po dva pletena sepeta, kao za voće, sa svake strane po jedan i u svaki sepet stavljan je po jedan dečak i sa njim mali zavežljaj i kolut pite, poslednje što nosi iz očinske kuće. Iz tih sepeta, koji su se jednomerno klatili i škripali, virila su sveža i preplašena lica ugrabljenih dečaka. Neki su mirno gledali preko konjskih sapi, što je moguće dalje u rodni kraj, neki su jeli i plakali u isto vreme, a neki su spavali, sa glavom prislonjenom uz samar. Na izvesnom odstojanju od poslednjih konja u ovom neobičnom karavanu, išli su, raštrkani i zadihani mnogi roditelji ili rođaci ove dece, koja se odvode zauvek da u tuđem svetu budu obrezana, poturčena i da, zaboravivši svoju veru, svoj kraj i svoje poreklo, provedu život u janjičarskim odama ili u nekoj drugoj, višoj službi Carstva. To su bile većinom žene, ponajviše majke, babe i sestre otetih dečaka. Kad bi se suviše približile, agine suharije bi ih rasterivali udarcima svojih bičeva, nagoneći na njih konje uz glasno alakanje. One bi se tada razbežale i posakrivale u šumu pored puta, ali bi se malo posle opet sakupljale iza povorke i naprezale da suznim očima još jednom ugledaju iznad sepetke glavu deteta koje im odvode. Naročito su uporne i nezadržljive bile majke. One su jurile, gazeći žustro i ne gledajući gde staju, razdrljenih grudi, raščupane, zaboravljajući sve oko sebe, zapevale su i naricale kao za pokojnikom, druge su raspamećene jaukale, urlale kao da im se u porođajnim bolovima cepa maternica, obnevidele od plača naletale pravo na suharijske bičeve i na svaki udarac biča odgovarale bezumnim pitanjem: „Kud ga vodite? Kud 270 HUM 8 IDEJA POVIJESNOGA CIRCULUSA U ROMANU NA DRINI ĆUPRIJA IVE ANDRIĆA mi ga vodite?“ Neke su pokušavale da razgovetno dozovu svoga dečaka i da mu daju još nešto od sebe, koliko može da stene u dve reči, neku poslednju preporuku ili opomenu na put. - Rade, sine, nemoj majke zaboravit’…12 Vrlo slična scena ponavlja se stoljećima kasnije kad novače bosanske mladiće u vojsku kako bi služili u Beču caru: Mnogo veću uzbunu od samih regruta stvarale su žene, majke, sestre i rodice ovih mladića, koje su došle iz dalekih sela, da ih isprate, da ih se još jednom nagledaju, da se naplaču i nakukaju, i da im uz put pokuče još poslednju ponudu i miloštu. […] Uzalud im je ranije po selima objašnjavano da mladići ne idu ni u rat ni na robiju, da će u Beču služiti cara, siti, odeveni i obuveni, da će se posle roka od dve godine vratiti kućama […] Sve je to prolazilo mimo njih kao vetar, tuđe i potpuno nerazumljivo. One su slušale samo svoje nagone i samo po njima su mogle da se upravljaju. A ti drevni i nasleđeni nagoni terali su im suze na oči i jauk na grlo, vukli ih da uporno prate dok god mogu, i poslednjim pogledom još onoga koga vole više od svog života, a koga nepoznati car odvodi u nepozatu zemlju, na nepoznata iskušenja i poslove. […] A kad je došao čas da se kreće i kad su se mladići svrstali kako treba u četvorne redove i krenuli preko mosta, nastale je gužva i jurnjava u kojoj su i najprisebniji žandarmi jedva zadržavali prisebnost. Žene su trčale i, otimajući se da svaka bude pored nekog svoga, gurale jedna drugu i obarale. Njihovi jauci su se mešali sa dozivanjima, preklinjanjima i poslednjim porukama. Neke su istrčavale čak pred povorku regruta koju su predvodili četvorica žandarma u redu, padale im pred noge, tukući se u razdrljene grudi i vičući: - Preko mene! Samo preko mene, ojađene!13 Mustafa Madžar, glavni lik istoimene Andrićeve pripovijetke, više puta ponavlja misao da je „svijet pun gada“, a ta se misao provlači kao vodilja kroz čitavo Andrićevo djelo. U eseju o Goyi Andrić je napisao da se „ne može znati zašto postoji zlo u svijetu, jer sve što postoji nema smisla i razloga“. Tu „bezražloznost zla“ Andrić je varirao u svim svojim djelima i potkrjepljivao primjerima i dokazima.14 Tako i u ovome 12 I. Andrić, Na Drini ćuprija, str. 24. 13 Isto, str. 208. 14 Usp. K. Nemec, „Egzotika u svakodnevici…“, str. 15. – 16. srpnja 2012. 271 Mirna Brkić Vučina romanu Andrić, opisujući bosansku kasabu, svjedoči o ponovljivosti zla i nasilja tijekom čitave ljudske povijesti. Zlo je uvijek isto, mijenjaju se tek etikete i u ime koga i za koga se nasilje čini: U kasabi je tek sada otpočela prava hajka na Srbe i sve što je sa njima u vezi. Ljudi su se podelili na progonjene i na one koji gone. Ona gladna životinja koja živi u čoveku i ne sme da se pojavi dok se ne uklone prepreke dobrih običaja i zakona, sad je oslobođena. Znak je dat, prepreke su uklonjene. Kao što se često u ljudskoj povesnici dešava, prećutno su dopušteni nasilje i pljačka, pa i ubijanje, pod uslovom da se vrše u ime viših interesa, pod utvrđenim parolama, nad ograničenim brojem ljudi, određenog imena i ubeđenja.15 Mali je čovjek uvučen u neku nedokučivu igru povijesti i može se samo nadati da će opstati na površini. U Vježbanju života Nedjeljko će Fabrio to metaforički usporediti s igrom domina: „Svi smo u igri. Ona traje otkako je svijeta i ljudi, i nikad neće stići svome kraju […] Svi smo u igri, ali mi nismo igrači. Mi smo samo u igri.“16 I u Andrićevu romanu Na Drini ćuprija nalazimo slične primjedbe: To je neka luda i podmukla igra, koja sve većem broju ljudi sve češće zagorčava život, ali protiv koje se ne može ništa, jer dolazi odnekud izdaleka, iz istih onih nedokučljivih i nepoznatih izvora iz kojih su dolazile i blagodeti prvih godina. […] I ne sluteći, svi mi u toj igri igramo, neko sa manjim neko sa većim ulogom, ali svi sa stalnim rizikom.17 Način na koji mali čovjek može izbjeći biti žrtvom u igri povijesti u romanu ne nalazimo. Izlaza i sretnoga rješenja nema. Kako samo s osjećajem krajnjega očaja i svjesna bezizlaznosti iz situacije plače Zorka na kraju romana: Plakala je najpre tiho, pa sve jače, sa osećanjem teške, opšte bezizlaznosti. I što je više plakala, sve je više nalazila razloga za plač i sve joj je beznadnije izgledalo sve oko nje. Nikad izlaza i rešenja […] nikad se neće vratiti lepi i veseli dani kakvi su još lane osvitali nad kasabom; nikad nit15 I. Andrić, Na Drini ćuprija, str. 349. – 350. 16Nedjeljko Fabrio, Vježbanje života, Znanje, Zagreb, 1996., str. 26. 17 I. Andrić, Na Drini ćuprija, str. 258. 272 HUM 8 IDEJA POVIJESNOGA CIRCULUSA U ROMANU NA DRINI ĆUPRIJA IVE ANDRIĆA ko od naših neće uspeti da se spase iz ovog kruga mrkih bregova, ni da vidi tu Ameriku, ni da ovde ostvari zemlju u kojoj se, kako kažu, mnogo radi ali se dobro i slobodno živi. Nikada! Nakon što sasluša proglas cara Franje Josipa o aneksiji BiH, prepun velikih, nerazumljivih i blještavih riječi, kojima se puno govori a malo kaže, Alihodža, jedan od najupečatljivijih likova u romanu, shvatio je da mali čovjek nema izbora niti izlaza iz igre u koju je, mimo svoje volje, uvučen: Ovo se carevi, evo već trideset godina, dovikuju preko zemalja i gradova i preko glava svojih naroda. A teška je svaka reč u svakom proglasu svakog cara. Zemlje se kidaju, glave lete od njih. Tako se kaže „seme…zvezda…brige prestola“, da se ne bi moralo nazvati pravim imenom i kazati što jeste: da i zemlje i pokrajine, a sa njima i živi ljudi i njihova naselja, idu od ruke do ruke kao sitna para, da pravoveran i dobronameran čovek ne nalazi na zemlji mira, ni onoliko koliko mu za njegov kratki vek treba, da se njegovo stanje i imanje menja nazavisno od njega i protivno njegovim željama i najboljim namerama.18 Ipak, usprkos prikazivanju zla i niskih nagona, u Andrićevu djelu snažna je vjera u život, u čovjeka i njegove sposobnosti. Vjera da je, kolika god snaga zla i razaranja bila, još snažnija snaga dobra i stvaranja. Smisao ljudskoga života izrekao je gnomski Dauthodža na početku romana: Taj mudri i pobožni, tvrdoglavi i uporni čovek, koga je kasaba dugo pamtila, nije se ničim dao odvratiti od svoga bezizglednog napora. Radeći predano on se odavno bio pomirio sa saznanjem da je naša sudbina na zemlji sva u borbi protiv kvara, smrti i nestajanja, i da je čovek dužan da istraje u toj borbi i onda kad je potpuno beizgledna. I sedeći pred hanom koji je na njegove oči nestajao, on je odgovarao onima koji su ga odvraćali i žalili: - Ne treba mene žaliti. Jer svi mi umiremo samo jednom a veliki ljudi po dva puta: jednom kad ih nestane sa zemlje, a drugi put kad propadne njihova zadužbina.19 18 Isto, str. 269. 19 Isto, str. str. 84. srpnja 2012. 273 Mirna Brkić Vučina Kako smo u romanu uočili ideju povijesnog circulusa, povijesne ponovljivosti, tako će slične misli imati i Alihodža na posljednjim stranicama romana dok umire na mostu koji bombardiraju: Ali neka, mislio je on dalje, ako se ovde ruši, negde se gradi. Ima valjda još negde mirnih krajeva i razumnih ljudi koji znaju za božji hator. Ako je bog digao ruke od ove nesrećne kasabe na Drini, nije valjda od celog sveta i sve zemlje što je pod nebom? […] Sve može biti. Ali jedno ne može: ne može biti da će posve i zauvek nestati velikih i umnih a duševnih ljudi koji će za božju ljubav podizati trajne građevine, da bi zemlja bila lepša i čovek na njoj živeo lakše i bolje. Kad bi njih nestalo, to bi značilo da će i božja ljubav ugasnuti i nestati sa sveta. To ne može biti.20 Može se zaključiti da u Andrićevu romanu Na Drini ćuprija nalazimo znatno drukčije poimanje povijesti od onoga koje se javlja u Šenoinim romanima. Afirmativan odnos prema povijesti, shvaćanje da prošlost može dati smjernice i poučke kako bi se izbjegle pogrješke u budućnosti, u Andrićevu romanu zamjenjuje vizija povijesti kao izvora zla, stradanja i patnje. Opisujući Bosnu te „poviješću zasićene prostore“21, uočava se ideja povijesnoga circulusa, vječnoga ponavljanja istih uzoraka i istih pogrješaka. Mali čovjek u takvoj viziji postaje tek marioneta u nedokučivoj igri koja ga melje. Sretnoga kraja i bijega od povijesti koja se, kako bi rekao Fabrio, kao suh čičak nalijepila na pojedinca, nema. Čovjek ipak treba nastojati ostati čovjek, stvarati usprkos rušenju, jer ljudski život i nije drugo nego „borba protiv kvara, smrti i nestajanja“. Izvori i literatura - Andrić, Ivo, Na Drini ćuprija, Svjetlost, Sarajevo, 1976. - Andrić, Ivo, Nemiri od vijeka, izbor i predgovor napisao Krešimir Nemec, Mozaik knjiga, Zagreb, 2007. - Brešan, Ivo, Ispovijedi nekarakternog čovjeka, Znanje, Zagreb, 1996. 20 Isto, str. 388. 21 K. Nemec, „Egzotika u svakodnevici…“, str. 5. 274 HUM 8 IDEJA POVIJESNOGA CIRCULUSA U ROMANU NA DRINI ĆUPRIJA IVE ANDRIĆA - Fabrio, Nedjeljko, Vježbanje života, Znanje, Zagreb, 1996. - Ivo Andrić u svjetlu kritike, Svjetlost, Sarajevo, 1977. - Ladan, Tomislav, Zoon Graphicon, Veselin Masleša, Sarajevo, 1962. - Leksikon hrvatske književnosti – Djela, Školska knjiga, Zagreb, 2008. - Nemec, Krešimir, „Egzotika u svakodnevici, svakodnevica u egzotici: Pripovjedačko umijeće Ive Andrića“, predgovor u: Andrić, Ivo, Nemiri od vijeka, Mozaik knjiga, Zagreb, 2007., str. 5. – 29. - Nemec, Krešimir, „Povijesni roman u hrvatskoj književnosti“,: Nemec, Krešimir, Tragom tradicije: Ogledi iz novije hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 1995., str. 7. – 39. - Nemec, Krešimir, Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000, Školska knjiga, Zagreb, 2003. - Nemec, Krešimir, Povijest hrvatskog romana od početaka do kraja 19. st., Znanje, Zagreb, 1994. - Nemec, Krešimir, „Šenoina koncepcija povijesnog romana“, Umjetnost riječi, 36, Zagreb, 1992., str. 155. – 164. - Solar, Milivoj, Smrt Sancha Panze: Ogledi o književnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1981. - Šenoa, August, Zabavna knjižica, I. dio: Kantorčica, u: Šenoa, August, Sabrana djela, knj. XI., prir. S. Ježić, Zagreb, 1964. - Žmegač, Viktor, „Povijesni roman danas“, Republika, 47 (1991.), 5-6, str. 58. – 75. srpnja 2012. 275 Mirna Brkić Vučina THE IDEA OF HISTORICAL CIRCULUS IN THE NOVEL THE BRIDGE ON THE DRINA BY IVO ANDRIC Summary It is necessary to start the speculations on history and its repetition in the novels of Croatian literature with Senoa and the concept of history developed in his historical novels. For Senoa, history is magistra vitae, the teacher of life, which expresses his attitude that, based on the acquired experiences, you can avoid mistakes and find better solutions. However, the genre of historical novel in Croatian literature has been constantly changing, as well as the concept of history within it and the affirmative attitude towards the past has been replaced by the vision of history as the time of evil, madness and death. Such a negative attitude towards history will be depicted in this paper through the example of novel The Bridge on the Drina (1945) by Ivo Andric.The main idea of historical circulus, i.e. recognition of the present through the past and vice versa and their permanent turns, has marked this mentioned novel. Key words: historical novel, Croatian literature, The Bridge on the Drina, idea of historical circulus 276 HUM 8 UDK 821.163.41/.42(497.6)-32.09 Andrić I. 821.163.4-32.09 Andrić I. Pregledni članak Primljen 11. III. 2012. Marica Grigić Filozofski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku mgrigic@gmail.com MOTIV STRAHA U KRATKIM PROZAMA U ZBIRCI DECA Mali ljudi koje mi zovemo „deca“, imaju svoje velike bolove i druge patnje koje posle kao mudri i odrasli ljudi zaboravljaju. Upravo gube ih iz vida. A kad bismo mogli da se spustimo natrag u detinjstvo kao u klupu osnovne škole iz koje smo davno izišli, mi bismo ih opet ugledali. Tamo dole, pod tim uglom, ti bolovi i te patnje, žive i dalje i postoje kao svaka stvarnost. (Ivo Andrić, Deca) Sažetak Iako nastajale u relativno dugu vremenskom razdoblju od više od dvadeset godina, kratke proze skupljene u zbirci Deca imaju nekoliko dodirnih točaka: osim što ih povezuje djetinjstvo i mladenaštvo glavnih likova, zajednički im je nazivnik, u pojedinim prozama više ili manje transparentno variran, motiv straha. Iako je strah osjećaj koji je prisutan u ljudskome životu gotovo od samoga rođenja, posebnu dimenziju i čestoću psihologijska literatura bilježi u adolescentskoj dobi. Ivo Andrić još jedanput dokazuje da je poman proučavatelj ljudskoga ponašanja i razvoja: iako piscu ni izbliza nije namjera baviti se znanstvenim problemima ovoga osjetljivog razdoblja ljudskoga postojanja, Andrić minucioznošću znanstvenika, kroz prizmu svakodnevnih malih stvari, promatra svoje likove, njihove reakcije te nas još jedanput uspijeva, kako je sâm to jednom istaknuo, „iznenaditi poznatim“. Ovaj će se rad baviti funkcijom motiva straha u kratkim prozama iz zbirke Deca. Ključne riječi: strah, odrastanje, funkcija motiva straha, pripovijetka, psihologija, Ivo Andrić srpnja 2012. 277 Marica Grigić 1. „Živeti u strahu, u kajanju, u stalnom strahu od straha, ne moći oka sklopiti i ne moći dušom danuti, i pri svemu tome raditi i smejati se i razgovarati, to znači za ljude kao ja živeti i uspevati među svetom.“1 Ovo je samo jedan od Andrićevih zapisa posvećen strahu, ali i prilog tezi da je strah osjećaj koji ne samo da postaje gotovo stalnim mjestom čitanja u njegovim djelima nego je riječ i o osjećaju koji je u bitnosti obilježio književnikov život. Gotovo da ne postoji djelo ovoga književnika u kojem ne bismo pronašli motiv straha variran na transparentan ili latentan način. Slično je i sa zbirkom Deca. U svakoj od trinaest pripovijedaka nastalih u više od dvadeset godina moguće je detektirati strah. Za ovu prigodu promišljanje je usmjereno na motiv straha u pripovijetkama „Knjiga“, „Na obali“ te „Aska i vuk“. Jednodušan je stav stručne psihologijske literature da su strahovi sastavni dio odrastanja svakoga čovjeka. Dječji strahovi opisuju se kao reakcije na percipiranu prijetnju koje uključuju izbjegavanje te prijeteće situacije ili objekta te subjektivni osjećaji nelagode koji su praćeni fiziološkim promjenama. Ako je opasnost prepoznata i vezana za realne, izvanjske objekte i ako osoba zna čega se boji, onda govorimo o strahu. Međutim ako je riječ o opasnosti koja je objektivno nepostojeća, neodređena, ona potiče prvobitna doživljavanja straha od nepoznatoga i javlja se osjećaj očekivanja nepoznate i prijeteće opasnosti. Taj tzv. „slobodno plutajući strah“ unutarnjeg je podrijetla: nije vezan za određenu situaciju ili objekt, a stručna ga literatura naziva anksioznost.2 I upravo ta vrsta straha, koja ne uključuje objektivnu opasnost nego osjećaj neugode, tjeskobe, nemogućnosti normalnoga i očekivanoga funkcioniranja djeteta, odnosno lika, vrsta je straha kojom je Ivo Andrić u najvećem broju slučajeva opskrbio likove u svojim pripovijetkama u zbirci Deca. 1 2 Ivo Andrić, Znakovi pored puta, Udruženi izdavači: Svjetlost – Sarajevo, Prosveta – Beograd, Mladost – Zagreb, Državna založba Slovenija – Ljubljana, Misla – Skopje, Pobjeda – Titograd, 1981., str. 24. Anita Vulić-Prtorić, „Strahovi u djetinjstvu i adolescenciji“, Suvremena psihologija, br. 5, Naklada „Slap“, Jastrebarsko, 2002., str. 271. – 272. 278 HUM 8 MOTIV STRAHA U KRATKIM PROZAMA U ZBIRCI DECA 2. Sa osećanjem sličnim strahu počinjem da pišem kratku istoriju jednog dugog i velikog straha. Ovaj strah nema veze sa tako mnogobrojnim i različitim bojaznima i plašnjama koje ispunjavaju ljude u njihovoj borbi za opstanak i utakmicu za imanje, bolji život, položaj, slavu i prvenstvo, na sticanje i uvećanje stečenog. Reč je o drugom strahu, koji – već prema tome kakav je prvi dodir toga deteta s društvom i njegovim zakonima – ili iščezava docnije s godinama, sa umnim razvitkom i pravilnim vaspitanjem ili, naprotiv, ostaje u detetu, raste sa njim zajedno, ispunjava, lomi, satire mu dušu, truje život kao skrivena boljka i teško opterećenje. Reč je o onim sitnim, nevidljivim a sudbonosnim događajima koji često lome duše tih malih ljudi, koje mi zovemo decom, a preko kojih su naši stariji zauzeti svojim brigama, tako olako prelazili ili ih uopće nisu primećivali.3 Adolescentnu dob, najburnije razdoblje u čovjekovu odrastanju kada je riječ i o tjelesnim i psihičkim promjenama, prate kontroverzni osjećaji koje, slaže se većina psihologa, mlade osobe vrlo teško prolaze bez pomoći i razumijevanja okoline. Što je okolina empatičnija, sklonija prijateljskomu promišljanju pokušaja i pogrješaka tinejdžera, veća je vjerojatnost da će mlada osoba bez posljedica, gradeći samopouzdanje na zdravim osnovama, prevladati to trusno razdoblje. U pripovijesti „Knjiga“, koja je prvi put objavljena u beogradskome časopisu Naša književnost 1946. godine, Andrić prikazuje unutarnju patnju petnaestogodišnjega Ivana Latkovića, koja je samo na prvi pogled rezultat banalnoga događaja: Ivan je sarajevski gimnazijalac koji je u to tamno i sivo mjesto visokih i neprijateljskih kuća, hladnih i nezainteresiranih ljudi, prispio odnekud iz provincije. Materijalna oskudica i neprijateljsko okružje pridonijeli su da se taj introvertirani dječak još više povuče u svoj svijet u kojem su mu jedini prijatelji knjige. Kako bi naglasio dječakovu usamljenost i u isto vrijeme njegove teškoće da dođe do knjige, Andrić detaljno i pedantno, iz pozicije naoko nezainteresiranoga 3 I. Andrić, „Knjiga“, u: I. Andrić, Deca, Udruženi izdavači: Svjetlost – Sarajevo, Prosveta – Beograd, Mladost – Zagreb, Državna založba Slovenija – Ljubljana, Misla – Skopje, Pobjeda – Titograd, 1981., str. 63. srpnja 2012. 279 Marica Grigić pripovjedača, oslikava sve one mučne detalje koji su vezani za posudbu knjige. Ovako, svakog utornika jednu knjigu, pa i to samo od onih koje su za njegov razred, koje profesor odobri, i to još pod uslovom da ni iz jednog predmeta ne dobije lošu ocenu. Sve uslovljeno, ograničeno, tesno i oskudno. […] - Jesi li došao da spavaš ovde ili da uzmeš knjigu? Trgao ga je iz tih maštarija profesorov glas, rezak i nestrpljiv, ali dečak je imao muke da se pribere. […] Pred njim, sasvim pred njim, stajao je otresiti riđi profesor. Video mu je jake pesnice, snažan vrat, kratko šišanu crvenu kosu, opuštene brkove i zelene oči tvrda i podrugljiva pogleda, oči čoveka koji zna šta hoće i šta treba da se radi, i koji od drugih neumoljivo traži da to isto znaju o svakoj stvari i u svakom trenutku. […] Dečaku se činilo kao da je odjednom i neočekivano stavljen na neku pretešku i nemilosrdnu probu. Najlepše što je imao od biblioteke – dvogodišnja želja i misao na njeno ostvarenje – sad je prošlo. Grubo probuđen, uhvaćen u maštanjima kao u krivici, on je bio zbunjen i uplašen.4 Kad je napokon uspio sve prebroditi i dobiti željenu knjigu o dalekim (i sretnim) krajevima, knjiga je iskliznula iz njegovih drhtavih ruku te završila na dnu stuba, oštećena, odvojena od korica. Slijedili su mjeseci duševne agonije u kojima je Ivan Latković stigao do ruba pomišljajući čak da je jedino rješenje, rješenje mnogo bolje od suočavanja s „podrugljivim riđim čovekom“ – okončati svoj život. Da umrem – mislio je tada dečak u krevetu, stegnutih vilica, sav zgrčen – da umrem sada odmah! Umreti značilo bi ne morati poveravati se nikome, ne čekati čuda koja neće da dođu, ne odgovarati za ono što nisi kriv, ne morati više nikad stupiti pred onog riđeg, podrugljivog čoveka. To bi značilo da nestane mene, ali i sa mnom i knjiga, zdravih, oštećenih i popravljenih, biblioteka i bibliotekara, i odgovornosti i straha od njih.5 Nemogućnost da promotri širi kontekst, pa onda i donese pravilnu odluku, rezultira mučnim i teškim unutarnjim autodestruktivnim 4 Isto, str. 67. – 68. 5 Isto, str. 72. – 73. 280 HUM 8 MOTIV STRAHA U KRATKIM PROZAMA U ZBIRCI DECA monolozima iz kojih se dade iščitati da dječak za stanje u kojemu jest okrivljuje jedino i isključivo sebe. Nedelje i meseci prolazili su, a događaj sa knjigom, običan i neznatan sam po sebi, dobivao je, stalno i sve brže, nestvarni i avetinjski izgled mučne tajne i nepopravljive greške koju valja kriti.6 Ta situacija povišene napetosti i tjeskobe i ne može drukčije djelovati na osobu nego joj uništiti i ono malo ljudskoga dostojanstva i samopouzdanja što ga je imala. Strah je u ovoj pripovijesti osnovni, temeljni i pokretački motiv koji u konkretnome slučaju (kada je riječ o aktivnosti koju osoba poduzima kako bi se riješila neugodnoga osjećaja) djelovao pasivizirajuće produbljujući patnju i nanoseći mladoj osobi nesagledive posljedice. 3. Suvremena teorija potrebā zasniva se na mišljenju da je potreba temeljni pokretač ljudske aktivnosti. Mladen Zvonarević7 definira potrebu kao određeno stanje organizma ili društveno stanje koje postoji neovisno o svijesti osobe koja se nalazi u stanju narušene biološke ili društvene ravnoteže, čime je naglašena ljudska težnja za biosocijalnom ravnotežom; drugim riječima: čovjeka na aktivnost potiče, osim zadovoljenja primarnih potreba (hrana, voda, tjelesni nagon…), i potreba za društvenom afirmacijom, prihvaćanjem i društvenim ugledom. I upravo prihvaćanje, i to prihvaćanje među vršnjacima, ono je što bitno određuje ponašanje adolescenata. Pripovijetka „Na obali“ prvi je put objavljena 1952. godine u zagrebačkoj Republici. Riječ je o pripovijetki prstenastoga sižea čiji sadržaj obuhvaća vremenski raspon od šest godina. Glavni je lik sarajevski gimnazijalac, inače Višegrađanin, Marko koji na obali rijeke rodnoga grada provodi posljednje dane ljetne dokolice prije jesenskoga povratka u 6 Isto, str. 71. 7Vidjeti: Vlado Andrilović – Mira Čudina, Osnove opće i razvojne psihologije, Školska knjiga, Zagreb, 1986., str. 60. – 61. srpnja 2012. 281 Marica Grigić Sarajevo. Preplivavanje Drine i pogled na raslinje s druge obale te hladnoća što ga je tresla zbog hladne vode u prustovskoj će maniri zaustaviti sadašnje vrijeme i vratiti Marka šest godina u prošlost, u vrijeme kad ga je isto tako tresla drhtavica, ali ne zbog hladnoće, nego u iščekivanju prvoga poljupca. Eto, tih se godina seća Marko, dok sedi go, s licem u dlanovima, i podrhtava na tvrdoj steni. Seća se neprirodno jasno, kao da je to sećanje isto što i ova mučna studen na kamenoj obali.8 Cilj je Markova vraćanja u prošlost, konkretnije – u prošlost Rozine obitelji (Roza je djevojčica koju je poljubio), oslikati lik te neobične strankinje, pa još i djevojčice, koja se tako dobro suživjela s kasabom i njezinim stanovnicima. Gradeći Rozin lik, Andrić na tragu Hippolytea Teinea inzistira na trima točkama: nasljeđu (Roza nije dijete svoga oca, ona je plod majčine nevjere), sredini, multietnička višegradska sredina patrijarhalnoga „štiha“, izrazito nepovjerljiva prema strancima te trenutak koji je odredio njezinu sudbinu – javno poniženje pred vršnjacima: mjesni je nasilnik Blaško Lekić, sin mlinara koji se obogatio pod sumnjivim okolnostima, dječak nešto stariji od Roze, kako bi pred vršnjacima dokazao svoju hrabrost, Rozi zadigao suknju. Iako svjesni nejednakosti koje proizlaze iz patrijarhalne kulture kad je riječ o muško-ženskim odnosima, svjesni su i razlika koje postoje na razini domaći čovjek – stranac, ono što je slijedilo bez sumnje je etabliralo Rozu kao neobičan lik čije reakcije znatno izlaze iz okvira očekivanoga: Vratila se noseći obema rukama, kao da nosi koplje, očevu paradnu sablju, koja je bila duža od nje. […] Roza je prišla, polagano i pažljivo obuhvatila balčak sablje obema rukama, i onda odjednom, mučki i bez zamaha, ali celom snagom svoga tela, udarila dečaka vrhom sablje posred grudi, tako da se zaneo i jeknuo.9 Poput karika u lancu, postupkom digresije, nižu se priče u priči odvlačeći nas sve dalje od vremena sadašnjega i kamenitoga prostora drinske 8 I. Andrić, „Na obali“, u: I. Andrić, Deca, str. 98. 9 Isto, str. 92. 282 HUM 8 MOTIV STRAHA U KRATKIM PROZAMA U ZBIRCI DECA obale, ondje gdje su raskoš i ljepota ono što „na ovim obalama ne niče i ne cvate. O tom se mašta.“10 Prva od njih priča je o obitelji bivšega vojnog časnika, ponijemčenoga Čeha, financijskoga inspektora Antona Kalina (Rozin otac pred svijetom), doseljenika u višegradsku kasabu u koju je upleteno čak pet priča (ljubav s Lolom /Rozinom majkom/ i bijeg u Rumunjsku, izbacivanje iz vojske, Lolina nevjera, rođenje Roze i dolazak u Višegrad, život u Višegradu i mračna obiteljska tajna). Strah kao pokretački motiv dade se detektirati u svim epizodama ove pripovijetke: no Andrića u ovome slučaju ne zanimaju strahovi odraslih koji u biti ostavljaju traga kako na njima samima (Rozinim roditeljama) tako još više na njihovoj djeci (Rozi i njezinu bratu, iako s bitno drukčijim rezultatom). Andriću nije niti do strahova koje čitatelji očekuju kao rezultat izvanjskih, moguće pogibeljnih situacija. U ovom je djelu pripovjedač usredotočen na adolescentne strahove od nepoznatoga, one bezazlene strahove koji su rezultat čistih i neiskvarenih dječjih duša. Deca su bila zbunjena i nema. Bilo je nemogućno dugo stajati tako pognut. Prvi se spustio Ahmo. […] Onda i Roza čučnu nasred male čistine, potpuno bosanski, kao Ciganke iz Osojnice, sa rukama skrštenim u krilu. Bojažljivo i nespretno, spusti se i Marko prema njoj. Tako su čučali bez daha i pokreta kao da u zapetu zamku love retku pticu. – Muklo je i gluvo kao van sveta, ili na sumračnom ulazu u novi svet. […] Vreme se ne oseća i ne razaznaje. […] Tada Marko sporo i nesigurno podiže pogled. Kao da se neprimetno približila, iako se nije s mesta pomakla […] I Roza je, čini mu se, sva u nekom iščekivanju, ali ono nije neprijatno i mučno kao što je njegovo.11 I kad je napokon, nakon cijele vječnosti oklijevanja, Marko smogao snage dodirnuti svojim usnama djevojčičin obraz, osjećaji koji su ga preplavili ni izbliza nisu odgovarali strahu što ga je osjećao i velikim očekivanjima što ih je gajio. No grubi povratak u stvarnost i razočaranje, kao i tjeskobe što ih je osjećao očekujući nezamislivo, nisu ništa drugo, poučava nas Andrić, nego sastavni dio odrastanja, a to je neminovnost kojoj čovjek ne može pobjeći i koju mora na svojoj koži osjetiti. 10 Isto, str. 88. 11 Isto, str. 101. srpnja 2012. 283 Marica Grigić 4. Posve je drukčije s pripovijetkom „Aska i vuk“ koja je prvi put objavljena u beogradskoj Politici 1953. i vjerojatno je pripovijest o kojoj se najviše pisalo (kada je riječ o ovoj zbirci pripovjedaka). Aska je, za razliku od Ivana Latkovića, voljeno dijete kojemu ne nedostaje samopouzdanja, vjere u ljudi do te mjere (što se može opravdati njezinom dobi) da nema kriterija kada je riječ o odnosu povjerenja prema svijetu izvan obitelji. Znatiželja, nerazmišljanje, neslušanje majčina savjeta odvode je izvan granica sigurnosti u susret smrtnoj opasnosti i trenutku kad će započeti svoj „ples života“. Motrili mi taj tekst kao alegorijski ili ne, temeljni je pokretač događaja i u ovome djelu strah. Znanstvena literatura ovu vrstu straha naziva primarnim, i to je strah kojemu je temeljni cilj, kako je već spomenuto, aktivirati sve tjelesne i psihičke resurse radi očuvanja života. Zanimljiv je podtekst priče jer u trenutku kada počinje svoj ples Aska premošćuje vrijeme i prostore i postaje Šeherezada koja pleše svoje priče kako bi svakim pokretom (pričom) kupila još koji trenutak života, podsvjesno se nadajući rješenju (milosti silnika) koje će je izbaviti iz te smrtne opasnosti. Mi i ne znamo koliko snage i kakve sve mogućnosti krije u sebi svako živo stvorenje. I ne slutimo što sve umemo. Budemo i prođemo, a ne saznamo što smo sve mogli biti i učiniti. To se otkriva samo u velikim i izuzetnim trenucima kao što su ovi u kojima Aska igra igru za svoj već izgubljeni život.12 Za žrtvu to su bili neočekivani čudni trenuci, negde između samrtnoga užasa u kom je već bila potonula, i nezamišljive, krvave i konačne činjenice koja se krije iza reči – smrt. To je već premrloj Aski ostavljalo nešto malo vremena i tamo gde je mislila da ga više nema i ne može biti, ali tako malo da je to jedva ličilo na vreme. To joj je dalo i snage za pokret, ali to nije bio pokret odbrane jer za njega nije bila sposobna. Poslednji pokret mogao je biti samo – igra. [...] a valja živeti i, da bi se živelo, – igrati.13 12I. Andrić, „Aska i vuk”, u: I. Andrić, Deca, str. 195. 13 Isto, str. 192. – 193. 284 HUM 8 MOTIV STRAHA U KRATKIM PROZAMA U ZBIRCI DECA Ako riječ „ples“ zamijenimo riječju umjetnost, onda smo na razini podteksta dekodirali i temeljno životno opredjeljenje Ive Andrića. Čovjekov susret sa spoznajom o vlastitoj prolaznosti neminovno rezultira osjećajem tjeskobe i vlastite nemoći da se to ljudsko ograničenje prevlada. Ivo Andrić na dnu Pandorine kutije koja se zove ljudski zemaljski život vidi nadu, a ona se zove ljudska stvaralačka energija, umjetnost, davanje sebe bez ostatka, bez strahova jer umjetnošću se premošćuje vrijeme koje nemilosrdno upozorava čovjeka da je smrtan i prolazan. No vratimo se strahu. Usporedimo li gore navedenu znanstvenu elaboraciju s Andrićevim promišljanjem straha, vidjet ćemo da se u potpunosti preklapaju pa ako književniku i nije do znanstvene istine, ona je ovjerena jer je životna i stvarna. Primjenjujući dakle znanstvene zaključke na Andrićeve pripovijetke i likove o kojima smo razmišljali, jasno je, kako god paradoksalno zvučalo, da je najveću patnju doživio Ivan Latković: iako je s pozicije odrasloga, racionalnoga čovjeka neupitno da je riječ o gotovo trivijalnome razlogu za višemjesečnu tjeskobu što ju je osjećao (oštećena knjiga), Andrić je, postavljajući svoj lik u društveni kontekst te naznačujući Ivanove temeljne osobine (izrazito introvertirano, nesigurno dijete), stvorio više nego uvjerljiv okvir za Ivanovu duboku patnju koja je u jednome trenutku kulminirala mislima o samoubojstvu. Markovi pak strahovi rezultat su želje za prihvaćanjem pa i poboljšanjem statusa među vršnjacima: činjenica da je upravo njega Roza odabrala da bude taj koji će je poljubiti, umnogome je utjecala na njegov status u skupini vršnjaka. I koliko god s jedne strane bila riječ o afirmacijskim osjećajima, s druge pak strane Marko je opterećen strahom od nepoznatoga: nepoznatih, ali snažnih emocija koje oluje njegovom nutrinom i koje ne može zauzdati, nepoznate situacije, pa i nepoznate osobe jer Rozu, koju je doživljavao kao člana družine, u kontekstu muško-ženskih odnosa, nije poznavao. Posve je drukčiji slučaj kada je riječ o Aski: naznačujući isti kontekst kao i u slučaju I. Latkovića (društveni te osobine lika), Andrić je ovo mladunče opskrbio sposobnošću da se bori s najvećim životnim iskušenjima. Aska, suočena s opasnošću, mobilizirala je energiju za konkretnu akciju (ples) i na taj način obranila svoj život. srpnja 2012. 285 Marica Grigić Na kraju se može zaključiti da je Andrićeva obuzetost strahovima kontinuirana o čemu svjedoče ne samo njegova književna djela nego i eseji te dokumentaristički zapisi u kojima se pisac osvrće na relevantne probleme svoga doba, ali i čovjeka samoga. Nije pretenciozno zaključiti da je strah najfrekventniji motiv u njegovu djelu: dok u djelima koja se bave djetinjstvom strah često predstavlja pokretački motiv, kakva djelovanja/nedjelovanja, u djelima čiji su glavni likovi odrasli ljudi Andrić predstavlja posljedice dječjega straha jer je gotovo redovito riječ o psihički oštećenim osobama koje zbog nemogućnosti da žive normalan (uobičajen) život postaju najčešće silnici čija su djelovanja i odnosi s okolinom obilježeni agresivnošću i nepoštovanjem čovjeka (Alija Đerzelez, primjerice). U tome smislu govorimo o nekoj vrsti studije karaktera, ali i Andrićevu univerzalizmu i svevremenosti jer i danas, paradoksalno, uza sve deklarativne stavove o ljudskome dostojanstvu te pravima čovjeka, poštovanju njegovih osjećaja i opredjeljenja, strah je ono što upravlja našim životima. Pa ako je Andrićevo djelo studija o čovjeku i njegovu životu, a ako je strah prevladavajući osjećaj, nije li onda ljudska povijest zapravo povijest obilježena strahom i nadom da će ga se prevladati? Izvori i literatura - Andrić, Ivo, Deca, Udruženi izdavači: Svjetlost – Sarajevo, Prosveta – Beograd, Mladost – Zagreb, Državna založba Slovenija – Ljubljana, Misla – Skopje, Pobjeda – Titograd, 1981. - Andrić, Ivo,, Znakovi pored puta, Udruženi izdavači: Svjetlost – Sarajevo, Prosveta – Beograd, Mladost – Zagreb, Državna založba Slovenija – Ljubljana, Misla – Skopje, Pobjeda – Titograd, 1981. - Andrilović, Vlado – Čudina, Mira, Osnove opće i razvojne psihologije, Školska knjiga, Zagreb, 1986. - Vulić-Prtorić, Anita, „Strahovi u djetinjstvu i adolescenciji“, Suvremena psihologija, br. 5, Naklada „Slap“, Jastrebarsko, 2002., str. 271. – 293. 286 HUM 8 MOTIV STRAHA U KRATKIM PROZAMA U ZBIRCI DECA Marica Grigić THE MOTIF OF FEAR IN SHORT PROSE IN THE COLLECTION DECA Summary Although they were written over a long period of time of more than 20 years the short prose gathered in the collection Deca have a few common underlying themes: aside from being connected by the themes of childhood and adolescence, their common topic, in some prose more and in some less transparently varied, is the motif of fear. Although fear is an emotion which is present in human life almost from birth, special dimension and frequency are noted in adolescence in psychological literature. Ivo Andrić proves one more time that he is a mindful scholar of human behavior and growth. Although the author’s intentions are far from dealing with the scientific problems of this sensitive period of human existence, Andrić, with the meticulousness of a scientist, through the prism of everyday little things observes his characters, their reactions, and he once more manages to, as he once said, surprise us with the familiar. In this work we will deal with the function of the motif of fear in short prose in the collection Deca. Key words: fear, growth, the function of the motifs of fear, short story, psychology, Ivo Andrić srpnja 2012. 287 UDK 821.163.41/.42(497.6)-32.09 Andrić I. 821.163.4-32.09 Andrić I. Izvorni znanstveni članak Primljen 25. I. 2012. Ivica Musić Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru ivica.music@gmail.com EGZISTENCIJALI U ANDRIĆEVOJ PROKLETOJ AVLIJI Sažetak Roman Prokleta avlija nije samo literarni ostvaraj iznimne književnoumjetničke vrijednosti nego je i filozofična priča s mnoštvom egzistencijalističkih tema, što ne iznenađuje jer je Andrić bio upućen u suvremenu mu filozofiju, osobito onu s egzistencijalističkim predznakom, iz koje je obilato crpio građu za refleksije o životu te psihološku karakterizaciju svojih likova. U pervertiranoj stvarnosti dvadesetoga stoljeća, u gotovo posve opustošenu misaonu krajobrazu spoznaja svijeta kao pakla i katastrofičnosti nametala se sama od sebe. Tu dramu Andrić znalački prikazuje u svome djelu smještajući radnju u zloglasni turski zatvor koji je zapravo paradigma posvemašnjega raščovječenja i razvlaštenja ljudskoga duha što se dogodilo u visokociviliziranome i tehnički moćnome dvadesetom stoljeću. O istim su pojavcima pisali i filozofi egzistencije pa se, dakako, daju povući određene usporednice između Andrića i primjerice Jaspersa, Sartrea i Heideggera. Tako se susreću zajednički im motivi kao što su bačenost u svijet, paradoks, napuštenost, ugroženost, borba, krivica, rezignacija, tjeskoba, očaj, smrt, ništavilo. Riječ je o tzv. egzistencijalima, odnosno osnovnim fenomenima ljudskoga postojanja koji su u središte zanimanja došli osobito u doba katastrofā svake vrste. Ključne riječi: tubitak, egzistencija, komunikacija, bačenost u svijet, krivica, mučnina, smrt, onostranost 288 HUM 8 I. Kao i svaki drugi čovjek, i Andrić je dijete svoga doba. Društvenopolitičke i ine okolnosti zacijelo su presudno utjecale na njegovu zaokupljenost i nezamjenjiv su okvir u kojemu izrasta njegova umjetnička misao. Vrijeme pak u kojemu je ovaj umnik živio obilježile su velike revolucije, svjetski ratovi, masovna ubojstva, strašna razaranja, iznašašće nuklearne bombe, vladavina sumanutih diktatora koji se u ime ideologija nisu libili ubiti desetke milijuna ljudi. Primjerice samo je Staljin, po mnogima najveći satrap u povijesti čovječanstva, dao pobiti oko dvadeset milijuna osoba, a barem je još dvostruko zavio u crno. Njegova je i ona zastrašujuća izjava kako je smrt jednoga čovjeka tragedija, a milijun smrtī – statistika. Po najstrožim procjenama u ime režima i ideologija u dvadesetom je stoljeću ubijeno više od dvjesto šezdeset milijuna ljudi. Dostatno je sjetiti se Verduna i Staljingrada, Auschwitza i gulagā, Dresdena i Hirošime… Unatoč svim civilizacijskim i tehnološkim postignućima te ostvarenu blagostanju stoljeće je to dvojbene uljudbe, raskida s tradicijom, prevrjednovanja svih vrijednosti i posvemašnjega raščovječenja. Spomenute su negativnosti nesumnjivo snažno utjecale na svijest suvremenoga čovjeka te su se odrazile i u njegovu stvaralaštvu. Tu je činjenicu u nekoliko poteza izvrsno ocrtao Danilo Pejović u svojoj knjizi Suvremena filozofija Zapada: Nemoć pred rušilačkim snagama vlastitoga vremena, iskustvo povijesne krize građanskoga svijeta kada sve postaje upitno a pojedinac se nalazi napušten usred svemira suočen sa svim mogućim katastrofama i stavljen pred golo ništavilo, izaziva u evropskom čovjeku čuvstvo tjeskobe, rezignacije i uzaludnosti. Takva se situacija reflektira u epohalnoj svijesti o propasti, a ugroženost duha od sveopćeg besmisla nalazi svoj filozofski izraz u pitanju o smislu ljudskoga opstanka…1 Duhu vremena nisu odoljele ni znanost, filozofija i umjetnost. Štoviše, znanost je doživjela najdublju krizu u svojoj povijesti izgubivši 1Danilo Pejović, Suvremena filozofija Zapada: I odabrani tekstovi (Filozofska hrestomatija IX), Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske, 41983., str. 95. srpnja 2012. 289 Ivica Musić perspektivu cjeline te zapavši u znanstveno praznovjerje.2 Naime novi je poredak instrumentalnomu, „računajućem“ umu, odnosno kartezijanskoj logici neizmjerno proširio područje djelovanja i podario neograničeno povjerenje, dok je druge čovjekove dimenzije i duhovne sposobnosti stavio pod stotinu okulara. Posljedica je toga „bijeg bogova, razaranje zemlje, pomasovljenje čovjeka, sumnja puna mržnje prema svemu stvaralačkomu i slobodnomu“3. To je pak pridonijelo plošnosti i uskoći čovjekova života te gubitku odjeka, dubine i bogatstva zbiljnosti oko njega.4 Filozofija pak, koja je stoljećima nastojala oko stjecanja uvida u ono što istinski jest, postala je tehnika, pogon analitičko-pozitivističkoga, na empirizmu utemeljenoga objašnjavanja, izlaganja i računanja bića da bi se njime ovladalo.5 Time je otpočeo proces „odčaravanja“ svijeta koji vodi u diskreditiranje svakoga poretka koji se ne zasniva na načelu uspjeha, odnosno maksimalne učinkovitosti.6 Osim toga od polovine devetnaestoga stoljeća filozofija je postala ekskluzivnim „poslom sveučilišta“ odvojivši se tako od svoga izvora i izgubivši dodir s povijesnom zbiljom i kvalitetan dijalog sa znanosti i umjetnosti.7 U doba tehnike na cijeni je umjetnost koja ima izrazite tehničke konture. Tako depoetizirana i lišena meditativne matrice umjetnost „sudbonosno unakazuje poiesis“8 te zakazuje u većini slučajeva gdje bi se trebala očitovati gorostasnost artističkoga genija koji u ljepoti, što nije ništa drugo doli ljubav koja shvaća samu sebe, uočava jedinstvo u mnoštvu pojava unutar univerzuma. 2 Znanstveno se praznovjerje ponajviše očituje u scijentističkome svjetonazoru koji tvrdi da znanost kao cjelina pokriva sva područja prirode, svijesti i društva i da znanstvena metoda može odgovoriti na svako smisleno pitanje. Budući da su metafizička pitanja pseudopitanja, odnosno besmislena, znanost se na njih ni ne osvrće. 3 Martin Heidegger, Einführung in die Metaphysik, Niemeyer, Tübingen, 31966., str. 29. 4Usp. Charles Taylor, Etika autentičnosti, Verbum, Split, 2009., str. 12. 5 Usp. Ivan Kordić, Misaono putovanje s Martinom Heideggerom, Naklada Jurčić d.o.o., Zagreb, 2010., str. 250. 6Usp. Charles Taylor, n. dj., str. 9. – 10. 7Usp. Karl Jaspers, Duhovna situacija vremena, prevela Vera Čičin-Šain, Matica hrvatska, Zagreb, 1998., str. 144. – 145. 8 M. Hedegger, „Die Frage nach der Technik“, u: M. Hedegger, Vorträge und Aufsätze, Stuttgart, 81997., str. 34. 290 HUM 8 EGZISTENCIJALI U ANDRIĆEVOJ PROKLETOJ AVLIJI Riječju, duhovna se razvlaštenost očituje na svakome koraku. Nema više cjeline. Nju zamjenjuje isprekidanost, rascjepkanost, slomljenost, izoliranost. Čovjek se u svijetu više ne osjeća sigurno, udomaćeno, zaštićeno, smireno. Naprotiv, svijet mu se pokazuje kao nešto, strano, puno suprotnosti, nesklada, zagonetnosti. Zbog osjećaja izloženosti i nezaštićenosti u nesklonu mu ambijentu povlačenje u anonimnost i egzistencijalnu usamljenost čini se jedinim valjanim rješenjem. Ne treba se stoga čuditi što mnogi mislitelji romane Prokleta avlija Ive Andrića, zatim Mučnina Jeana Paula Sartrea, Proces Franza Kafke te Majstor i Margarita Mihaila Bulgakova drže paradigmatskim za ovo doba. Uzroke takvu stanju valja tražiti u procesu dugotrajne dehumanizacije na svim područjima kulture i društvenoga života.9 Društvo se naime pretvorilo u golem stroj kojim upravlja nedodirljivi vođa, a čovjek – koji je nekoć bio supstancija i vrijedio za smisao cjelokupnosti – postao je sredstvom ili pukom sirovinom koju treba što uspješnije iskoristiti.10 Taj novi društveni poredak pojedinca uvlači u anonimnost lišavajući ga osobnosti.11 Ljudsko iskonsko dostojanstvo ozbiljno je dovedeno u pitanje i raznim antropološkim teorijama, posebice onima što se zasnivaju na biološkim postavkama Charlesa Darwina, koje, pojednostavljene, fragmentirane i ideološki usmjerene, ljudsku vrstu u bitnim svojstvima izjednačuju sa životinjskim,12 te Sigmunda Freuda, koji u pojedinčevu 9Usp. Nikolaj Berdjajev, Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu: Za razumijevanje naše epohe, prev. dr. Nikola Thaller, Verbum, Split, 2007., str. 18. 10 O zastrašujućim posljedicama industrijsko-tehnološkoga društva već je pisao Arthur Schopenhauer: „Kako čovjek postupa s čovjekom pokazuje primjerice trgovina crnim robljem čija je krajnja svrha šećer i kava. No nije potrebno ići tako daleko: u dobi od pet godina ući u predionicu pletiva ili neku drugu tvornicu i od tada raditi deset, pa dvanaest te naposljetku četrnaest sati dnevno i obavljati jednoličan mehanički rad znači radost udisanja zraka platiti visokom cijenom. Ali to je sudbina milijuna, a mnogi drugi milijuni žive analognim životom.“ Arthur Schopenhauer, Die Welt als Wille und Vorstellung, II., Wissensch. Buchg., Darmstadt, 1961., str. 740. 11 Usp. K. Jaspers, Vom Ursprung und Ziel der Geschichte, R. Piper & Co. Verlag, München, 1950., str. 158. – 164. 12 U životinjskome svijetu vlada pravo jačega što je socijaldarvinizam primijenio i na ljudsko društvo. Po tome učenju u čovjekovoj je prirodi sukob i borba. Kao tužan rezultat toga svjetonazora jesu barbarstvo, ratovi i ubijanja koja su opravdanje nalazila u vulgarnome darvinizmu, umotanome u tzv. znanstveni ogrtač, pa je dvadeseto stoljeće postalo vrijeme srpnja 2012. 291 Ivica Musić libidu vidi najveću snagu i osnovno mu pokretalo. Čovjek se tako od remekdjela, kako ga nazvā Shakespeare, ili gordoga bića, riječima Maksima Gorkoga, pretvorio u Sartreovu beskorisnu težnju. Odjednom se, kako netko reče, našao na rubu svemira gdje poput Ciganina svira tužnu melodiju viseći nad ponorom. Tankoćutnosti Andrićeva duha i oštrini njegova spekulativnoga genija nisu mogle promaknuti ove pojavnosti koje su njegovi suvremenici filozofi egzistencijalističkoga usmjerenja označili pojmovima: bačenost u svijet, paradoks, napuštenost, ugroženost, borba, krivica, rezignacija, tjeskoba, očaj, smrt, ništavilo.13 Iako ovi problemi čovjeka prate od njegova postanka, zasigurno se ni u jednoj povijesnoj epohi nisu tako dramatično očitovali kao u doba svakovrsne izopačenosti i moralne iščašenosti. Sve je to nesumnjivo našlo odjeka i u Andrićevim djelima, pa tako i u njegovu romanu Prokleta avlija. Iako je radnja ovoga djela smještena u relativnu daleku prošlost, kroz riječi i svjetonazore glavnih likova nesumnjivo progovara Andrić suočen sa strahotama svoga vremena te prisiljen na egzistencijalno-duhovno traganje za krajnjim smislom. II. Budući da filozofske i umjetničke vrijednosti uglavnom korespondiraju (oslikovljen izraz i stroga pojmovna razludžba samo su naizgled u neskladu), nije teško povući usporednicu između Andrićeva ilustrativnoga prikaza zloglasnoga turskog zatvora i svijeta kako ga doživljuju filozofi egzistencije. Prokleta se avlija lako može shvatiti kao metafora za svijet dvadesetoga stoljeća. Kao što je sam položaj Proklete avlije bio čudan i kao „sračunat na mučenje i veće stradanje zatvorenika“ pa je čovjek u njoj imao osjećaj da je negdje na đavolskome otoku,14 tako je i čitava zemaljska kugla postala sveopća ludnica i svratište svih nedaneizmjerne patnje i nemilosrdnosti. Vidi: Harun Yahya, The Disasters Darwinism Brought To Humanity, Al-Attique Publishers Inc. Canada, Toronto, 2001. 13 Andrić je 1913. godine u Beču slušao predavanja iz književnosti, filozofije i povijesti, što daje pravo zaključiti kako je bio upućen u suvremene mu filozofske struje, a također je poznato da je rado čitao djela Sørena Kierkegaarda čiji se utjecaj osjeća ponajviše u njegovoj prvoj stvaralačkoj fazi (Ex Ponto, Nemiri). 14 Ivo Andrić, Prokleta avlija, Matica srpska, Novi Sad, 21986., str. 19. 292 HUM 8 EGZISTENCIJALI U ANDRIĆEVOJ PROKLETOJ AVLIJI ća. Mogla bi se prispodobiti kockarskomu stolu za kojim samozvane mesije odlučuju o sudbinama milijuna, i to na temelju trenutačne inspiracije.15 Ljudi su postali zrnca u golemoj dječjoj čegrtaljci kojom se bez ikakva pravila poigrava gigantska ruka.16 Tu ruku Andrić poosobljuje u liku zatvorskoga upravitelja – Karađozu. Tako čitamo: „Ničeg od teškog dostojanstva osmanlijskog visokog činovnika nije bilo na Karađozu ni u njegovom govoru i kretanju. U svakom pojedinom slučaju, sa svakim osumnjičenim licem on je igrao naročitu igru, bez stida i obzira, bez poštovanja drugog čoveka i sebe sama.“17 Nitko nije mogao biti siguran da će upravo on izbjeći ovo gnjusno mjesto „jer, carigradska policija se drži osveštenog načela da je lakše nevina čoveka pustiti iz Proklete avlije nego za krivcem tragati po carigradskim budžacima“18. Andrićevim literarnim opisom omraženoga zatvora provlači se nekoliko bitnih egzistencijalističkih ideja. Ponajprije tu je misao o bačenosti u svijet. „Zapalost“ u svijet zatečena je činjeničnost koju čovjek nikako ne može promijeniti niti na nju bilo kako utjecati. Štoviše, ambijent u kojemu se tubitak pojavljuje na njega djeluje „neodređeno, bezimeno i tuđe“19, što rađa osjećajem straha i uzaludnosti. Odatle se nužno nameće i ideja o nesvrhovitosti svega što jest pa će Sartre reći kako u svijetu vlada „savršena bezrazložnost“.20 Uvid u tu spoznaju uzrokuje mučninu21 koju slijede osjećaji napuštenosti, tjeskobe, očaja,22 pa čak i odvratnosti 15 Budući da je iznimno privlačna, gotovo neodoljiva, mesijanska je uloga zaslijepila mnoge koji su sebi, svjesni svoga „izabranja“, dopuštali ono što je inače zabranjeno te su tako uzrokovali silna zla. „Kadija“, zapravo Andrić, iz iskustva je znao „kako štetni, i po društvo i pojedinca opasni mogu biti ljudi koji zbog svoje ograničenosti neograničeno veruju u svoju pamet i pronicljivost i u tačnost svakog suda i zaključka“. Isto, str. 65. 16Usp. isto, str. 21. 17 Isto, str. 28. 18 Isto, str. 11. 19Usp. isto, str. 19. 20 Ovu Sartreovu misao Andrić gotovo doslovno prenosi u drugome svom djelu: „Tu smo, dakle. Na dnu ambisa: ne može se znati zašto postoji zlo na svetu, jer sve što postoji nema smisla ni razloga.“ I. Andrić, Istorija i legenda, Svjetlost – Sarajevo, Mladost – Zagreb, Prosveta – Beograd, Državna založba Slovenije – Ljubljana, Misla – Skopje, 1976., str.143. 21Usp. Jean Paul Sartre, Mučnina, prev. Zlatko Crnković, Konzor, Zagreb, 1997. 22Usp. J. P. Sartre, Egzistencijalizam je humanizam, s pogovorom Vanje Sutlića, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1964., str. 23. srpnja 2012. 293 Ivica Musić prema životu (taedium vitae23). Kierkegaard će to pesimistično stanje na sebi svojstven način dočarati sljedećim tekstom: Svrha života je u tome da se dođe do najvećeg gađenja nad životom. […] Nastao sam prijestupom; nastao sam protiv Božje volje. Krivica, koja na jedan način i nije moja, iako me u Božjim očima čini zločincem, jest: dati život. Kazna odgovara krivici; nemati nikakve životne radosti, biti doveden do najvišeg stupnja gađenja nad životom.24 Kierkegaardovu ideju o sveopćoj krivici Andrić gotovo doslovno stavlja Latifagi u usta: Neka mi samo niko ne kaže za nekog: nevin je. Samo to ne. Jer ovde nema nevinih. Niko ovde nije slučajno. Je li prešao prag ove Avlije, nije on nevin. Skrivio je nešto, pa ma to bilo u snu. Ako ništa drugo, majka mu je, kad ga je nosila, pomislila nešto rđavo. […] Ja ljude znam krivi su svi, samo nije svakom pisano da ovde hleb jede.25 Na istom je misaonome tragu i Karl Jaspers za koga je čovjek jednostavno kriv, bez obzira što i kako činio.26 Naime osjećaj krivice javlja se ne samo zbog zla što ga osoba čini sama nego i zbog zla što se događa u svijetu a ta se osoba ne zalaže da ga spriječi.27 K tomu, osim moralne, postoji i dublja, metafizička krivica – krivica samoga ljudskog bitka. Naime za Jaspersa je najveća čovjekova krivica u tome što je rođen28 i što je takav kakav jest.29 A takav je da se nikada ne može ostvariti u svojoj iskonskoj biti; nikakvim angažmanom ne može doći do potpunoga i savršenoga ostvarenja vlastite mu osobnosti. Odatle osjećaj krivice. Ovdje Jaspers (uostalom i Kierkegaard i Andrić) kao da evocira katoličko učenje o istočnome grijehu (lat. peccatum originale originatum) koji je 23 Ovaj latinski izraz rabi i Andrić u Prokletoj avliji (str. 117.). 24 Søren Kierkegaard, Papirer, sv. XI, Gyldendal, København, 21968. – 1978., br. 439; citirano prema: Ozren Žunec, Suvremena filozofija, sv. I (Hrestomatija filozofije, sv. 7), Školska knjiga, Zagreb, 1996., str. 139. 25 I. Andrić, Prokleta avlija, str. 30. 26 Usp. K. Jaspers, Chiffren der Transzendenz, R. Piper & Co. Verlag, München, 1970., str. 26. 27 Usp. K. Jaspers, Philosophische Logik. Erster Band: Von der Wahrheit, R. Piper & Co. Verlag, München, 1947., str. 536. 28 Usp. K. Jaspers, Philosophische Logik…, str. 932. 29Usp. isto, str. 530. – 531. 294 HUM 8 EGZISTENCIJALI U ANDRIĆEVOJ PROKLETOJ AVLIJI trajna popudbina svekolikoga čovječanstva što su mu ga u baštinu namrli prvi ljudi počinivši grijeh po kojemu je zlo „zarazilo“ ljudsku narav. To je grijeh što će se prenositi razmnožavanjem, odnosno prenošenjem ljudske naravi lišene izvorne svetosti i pravednosti. U tom se surječju može razumjeti i Jaspersov zaključak da je egzistencija stalno pod nesavladivim teretom krivnje koja ju drži u trajnoj napetosti. Zbog toga je čovjek u neprestanoj tjeskobi i borbi sa samim sobom. Tjeskoba se dakle javlja pred jezivom činjenicom patničkoga grizodušja, nemoći, konačnosti, ograničenosti, neodredivosti, neautentičnosti vlastitoga bitka te upozorava čovjeka da je zapravo samomu sebi najveća zagonetka. U ovaj se misaoni okvir uklapa i Andrićeva refleksija o jastvu: Ja! – Teška reč, koja u očima onih pred kojima je kazana određuje naše mesto, kobno i nepromenljivo, često daleko ispred ili iza onog što mi o sebi znamo, izvan naše volje i iznad naših snaga. Strašna reč koja nas, jednom izgovorena, zauvek vezuje i poistovećuje sa svim onim što smo zamislili i rekli i sa čim nikad nismo ni pomišljali da se poistovetimo, a u stvari smo, u sebi, već odavno jedno.30 Čovjekov je tubitak dakle određen stvarima, okružjem i javnim mišljenjem, a ne svojim autentičnim jastvom. Posljedak je toga rezignacija i patološko prihvaćanje zadanih oblika postojanja. Taj začudni učinak poistovjećivanja s onim što se zapravo mrzi manirom izvrsna psihoanalitičara Andrić detektira na stanovnicima Proklete avlije: Svi su oni navikli na Karađoza, srodili se na svoj način sa njim. Grde ga, ali kao što se grdi voljeni život i kleta sudbina. On je deo njihovog prokletstva. U stalnoj strepnji i mržnji, oni su postali jedno s njim i teško im je bilo zamisliti život bez njega. I kad već mora da postoji Prokleta avlija i u njoj upravnik, onda je još najbolji ovaj i ovakav.31 O nužnosti prihvaćanja i identificiranja s vlastitom sudbinom govori i Jaspers. Po njemu sreću i nesreću ne treba shvatiti kao nešto tuđe, nešto što nam samo izvana i akcidentalno pridolazi, nego kao nešto što 30 I. Andrić, Prokleta avlija, str. 94. 31 Isto, str. 34. srpnja 2012. 295 Ivica Musić bitno pripada dubini našega bića. Treba stoga reći „da“ svojoj opstojnosti onakvoj kakva jest. Tako primamo sudbinu ne samo kao nešto izvanjsko nego kao našu. Ljubimo ju (amor fati) kao što sami sebe ljubimo jer samo u njoj postajemo egzistencijalno svjesni samih sebe.32 Slično rezonira i Jean Paul Sartre koji drži da pojedinčeva sudbina ne bi bila drukčija ni kada bi postojao svemoćni Bog. Stoga je zadaća egzistencijalizma uvjeriti čovjeka „da ga ništa ne može od njega samoga spasti“33. Gotovo istu misao nalazimo i u Andrića: „Ne mogu ja – kaže – dobri čovječe, ozdraviti, jer ja i nisam bolestan, nego sam ovakav, a od sebe se ne može ozdraviti.“34 Tek u toj svijesti moguće je nadvladati očaj zbog stanja u kojemu se tubitak nalazi. A njegovo je mjesto zapravo na razmeđu dvaju nepomirljivih svjetova koja neprestano ukrižavaju svoje mačeve i njihovoj se borbi ne nazire kraja: …postoje dva sveta, između kojih nema i ne može biti ni pravog dodira ni mogućnosti sporazuma, dva strašna sveta osuđena na večiti rat u hiljadu oblika. A između njih postoji jedan čovek koji je, na svoj način, u ratu sa oba ta zaraćena sveta.35 Ova je Andrićeva misao gotovo doslovno literarizirana središnja ideja zoroastričkoga nauka o dvama počelima – Ahuri Mazdi (tvorcu svega dobroga) i Ahrimanu (zloduhu, koji je uzrok smrti i svakoga zla) i njihovu tisućgodišnjem dvoboju u koji je uvučen i ljudi rod.36 O čovjekovoj umiješanosti u ovaj sukob također govore (dakako, na svoj način) i filozofi egzistencije prebacujući konflikt na područje morala. Čovjek naime, kako piše Sartre, „nije od početka gotov, on sebe čini izabirući svoj moral, i pritisak prilika jest takav da on ne može a da ne izabere 32 Usp. K. Jaspers, Philosophische Logik…, str. 855. 33 J. P. Sartre, Egzistencijalizam je humanizam, str. 43. – 44. 34 I. Andrić, Prokleta avlija, str. 117. 35 Isto, str. 90. 36 U nešto preinačenu obliku ovaj se nauk susreće i u maniheizmu. Tvorac svega dobroga i duhovnoga jest Bog čiji je simbol svjetlost, dok je tvorac svega materijalnoga i zavodljivoga Sotona čiji je simbol tama. Po nekima nauk Crkve bosanske bio je vrlo blizak Manijevu učenju, no takvo mišljenje novije studije pobijaju. Andrić je međutim bosanske krstjane smatrao nasljedovateljima spomenutoga dualističkoga svjetonazora. 296 HUM 8 EGZISTENCIJALI U ANDRIĆEVOJ PROKLETOJ AVLIJI jedan moral“37. Sličnog je mišljenja i Jaspers za koga čovjek nije završena zbiljnost nego se istom treba ostvariti,38 i to ponajviše opredjeljujući se za dobro ili zlo. Dobro je pak ono što je bezuvjetno, a to je ljubav i želja da ono što se voli postane zbiljsko. Zlo je, naprotiv, izraženo u želji za razaranjem, u nagonu za uništavanjem, u nihilističkoj želji da se upropasti sve što jest i što ima vrijednost. Čovjek može htjeti samo jedno ili drugo. On slijedi ili sklonost ili dužnost; djeluje potaknut dobrim ili zlim motivima; živi u ljubavi ili u mržnji. Ljubav teži k biću, mržnja k nebiću. Ljubav raste iz odnosa prema transcendenciji, mržnja se srozava do egoizma.39 Osim na moralnome „bojnom polju“, čovjek iskon svoje vlastitosti traži i u egzistencijalnoj komunikaciji. „Da bih došlo do bilo kakve istine o sebi, potrebno je da prođem kroz drugog“40, reći će Sartre dodajući da čovjek nije zatvoren u sebe samoga nego je „svagda prisutan u nekom ljudskom svemiru“41 koji je ambijent njegove samospoznaje i ostvarenja. O subitku govori i Jaspers za koga nema izolirane egzistencije jer se ona može ostvariti samo u odnosu na drugoga. Naime već kao empirijski bitak čovjek postoji posredstvom drugoga tubitka. Izolirano ljudsko biće može postojati samo kao predodžba, a nikako stvarno. No egzistencijalna komunikacija nije bilo kakva zajednica ljudi; odlučujuća je ideja cjelovitosti: u nju je nužno uložiti čitavo svoje biće. Istom tada ona postaje intimni dodir dviju egzistencija koje nastoje ostvariti svoje pravo ja.42 Stoga je nužno odustati od toga da se polazeći od sebe jedinoga dođe do smisla života. Čovjek je u nemogućnosti stajati-jedino-na-sebi: ne može naći smisao života kao „jedini“; ne može naći ono što je istinito 37 J. P. Sartre, Egzistencijalizam je humanizam, str. 36. 38 U tom će surječju Jaspers reći da biti čovjek znači postajati čovjek. Usp. K. Jaspers, Filozofija egzistencije – Uvod u filozofiju, prev. Miodrag Cekić i Ivan Ivanji, Prosveta, Beograd, 1967., str. 183. 39Usp. isto, str. 171. – 173. 40 J. P. Sartre, Egzistencijalizam je humanizam, str. 30. 41 Isto, str. 43. 42 Usp. K. Jaspers, Filozofija: Filozofska orijentacija u svetu, Rasvetljavanje egzistencije, Metafizika, prev. Olga Kostrešević, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, 1989., str. 295. srpnja 2012. 297 Ivica Musić jer je istinito ono što nije samo njemu istinito; ne može voljeti sebe ako se ne voli tako što će voljeti drugoga.43 Za uspješnu komunikaciju ponajprije je važno da egzistencije koje u nju stupaju budu u potpuno ravnopravnu položaju jer čovjek ne može postati on sâm ako i drugi ne postaje on sâm, ne može postati slobodan ako i drugi ne postane slobodan. To je pak moguće samo u komunikaciji koja prerasta u „ljubavnu borbu“. Ljubavna pak borba nije borba dviju egzistencija jedna protiv druge, nego je zajednička borba pojedinaca za vlastitu i drugu egzistenciju ujedno. Borba je to koja ne razdvaja nego spaja, u njoj su dobitak i gubitak zajednički i nikad se ne ide za nadmoći i pobjedom. U komunikaciji, koja je ljubavna borba, svatko stavlja sve onomu drugomu na raspolaganje i zato je ona put istinskoga povezivanja egzistencija.44 O važnosti komunikacije govori i Andrić na više mjesta u Prokletoj avliji. Unatoč svoj bijedi što ih je snašla fra Petar i Ćamil otkrivaju komadićak zadovoljstva u međusobnim susretima i razgovorima, ma kako oni neznačajni bili: „Pa i takvi kakvi su, ti razgovori su, izgleda, bili obojici zatvorenika prijatni i dragi kao neočekivani darovi nečeg što ovde najviše nedostaje…“45 Fra Petar zna da čovjek samo po drugome dolazi do jasnoće o samome sebi i da sam nije ništa. Zato u sebi govori: „…ja sam pomalo na mog amidžu, pokojnoj fra-Rafu, koji je svakog mogao da sluša i podnese i u šali je uvijek govorio: ‘Ja bih bez hljeba još i nekako mogao, ali bez razgovora, beli, ne mogu.’“ Na Ćamilovu patnju egzistencijalno osviješteni fra Petar ne može ostati imun pa ne samo što suosjeća nego i supati s nesretnim mladićem. Štoviše, na sve mu načine nastoji pomoći: „I uveravao ga je da čovek u nevolji treba više da jede i da bude snažniji i vedriji nego kad je u dobru.“46 A kada doznaje da su mladića nakon saslušanja koje je izmaklo kontroli iznijeli pod okriljem noći iz zatvora, osjeća golemu sućut i silnu prazninu, kao kad se izgubi vrlo bliska osoba: 43Usp. isto, str. 299. 44Usp. isto, str. 304. – 305. 45 I. Andrić, Prokleta avlija, str. 46. 46 Isto, str. 47. 298 HUM 8 EGZISTENCIJALI U ANDRIĆEVOJ PROKLETOJ AVLIJI Fra Petar je stezao zube od nekog gorkog gneva na svoju sudbinu, na sve oko sebe, pa čak i na ovog nevinog Haima i njegovu večitu potrebu da sve saznaje, prenosi i raspreda do u tančine. Stajao je jednako u mestu i brisao ostudeneo znoj sa čela.47 Pomisao da je Ćamil mrtav izaziva nepodnošljivu jezu kakva se samo doživljuje u susretu sa smrti drage osobe. Granična je to situacija, kako bi rekao Jaspers, pred kojom čovjek upoznaje svu svoju slabost i nemoć. Odatle međutim i pitanje o onome što slijedi nakon toga fatalnog događaja. U Andrića nalazimo nedvosmislen odgovor: nakon smrti čeka nas kraj, ništavilo, grob među nevidljivim grobovima te jednostavna „činjenica da se umire i odlazi pod zemlju“48. Nema tu mjesta za onostranost u smislu odvojenosti nekoga transcendentnog svijeta od ovoga empirijskoga, koja bi jamčila nastavak čovjekova života. Čak se ne može naći ni naznaka tzv. subjektivnoj besmrtnosti u Comteovu smislu. Nigdje se naime ne govori o nastavku života barem u sjećanju onih koji ostaju poslije preminulih, pa čak i ako su si podigli „monumentum aere perennius“ (Horacije).49 Upravo suprotno, „ljudi koji popisuju zaostavštinu iza pokojnika koji je još pre dva dana bio tu, živ kao što su i oni sada“ predstavnici su „pobedničkog života koji ide svojim putem, za svojim potrebama“ i više izgledaju kao otimači onoga što je nakon mrtvaca ostalo 47 Isto, str. 107. 48 Isto, str. 124. 49 Govor o takvoj vrsti besmrtnosti susrećemo primjerice u „Pjesmi mrtvog pjesnika“ Dobriše Cesarića: Moj prijatelju, mene više nema. / Al nisam samo zemlja, samo trava. / Jer knjiga ta, što držiš je u ruci, / Samo je dio mene, koji spava. / I ko je čita – u život me budi. / Probudi me, i bit ću tvoja java. // Ja nemam više proljeća i ljeta, / Jeseni svojih nemam, niti zima. / Siroti mrtvac ja sam, koji u se / Ništa od svijeta ne može da prima. / I što od svijetlog osta mi života, / U zagrljaju ostalo je rima. // Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh) / U stihove. U žaru sam ih kovo. / Al zatvoriš li za njih svoje srce, / Oni su samo sjen i mrtvo slovo. / Otvori ga, i ja ću u te prijeći / Ko bujna rijeka u korito novo. / Još koji časak htio bih da živim / U grudima ti. Sve svoje ljepote / Ja ću ti dati. Sve misli, sve snove, / Sve što mi vrijeme nemilosno ote, / Sve zanose, sve ljubavi, sve nade, / Sve uspomene – o mrtvi živote! // Povrati me u moje stare dane! / Ja hoću svjetla! Sunca, koji zlati / Sve čeg se takne. Ja topline hoću / I obzorja, moj druže nepoznati. / I zanosa! I zvijezda, kojih nema / U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati. // Ko oko svjetla leptirice noćne / Oko života tužaljke mi kruže. / Pomozi mi da dignem svoje vjeđe, / Da ruke mi se u čeznuću pruže. / Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit, / I biti ljubljen, moj neznani druže! // Sav život moj u tvojoj sad je ruci. / Probudi me! Proživjet ćemo oba / Sve moje stihom zadržane sate, / Sve sačuvane sne iz davnog doba. / Pred vratima života ja sam prosjak. / Čuj moje kucanje! / Moj glas iz groba! srpnja 2012. 299 Ivica Musić negoli kao njegovi istinski poštovatelji. Stoga „kad ih čovek tako gleda i sluša, sve se u njemu i nehotice okreće od života ka smrti, od onih koji broje i prisvajaju ka onom koji je sve izgubio i kome više ništa i ne treba, jer i njega nema“50. Budući da je i Karađoz svjestan te činjenice, u njegovu glasu, „ispod sve grubosti i velikog gnušanja prema svemu, jedva čujno trepti nešto kao suzan grč i žaljenje što je sve to tako“51. Što se odnosa prema onostranosti tiče, Andrić je u Prokletoj avliji najbliži Sartreu koji je izričiti ateist i nihilist (u smislu nijekanja svake vrste besmrtnosti).52 Heidegger je više agnostik; o postojanju Boga i zagrobnoga života on se uglavnom ne odlučuje ni za ni protiv.53 Jaspers je pak otvoren za transcendenciju, odnosno za sveobuhvatni bitak, no odbacuje bilo kakvu pomisao o prekogrobnome životu. Čovjek bi se, po njemu, jednostavno trebao zadovoljiti spoznajom da postoji vječni Bog koji je neizmjerno različit od svega kontingentnoga i u toj se spoznaji mirno i vedro osloboditi svake iluzije o besmrtnosti.54 Izvori i literatura -Andrić, Ivo, Istorija i legenda, Svjetlost – Sarajevo, Mladost – Zagreb, Prosveta – Beograd, Državna založba Slovenije – Ljubljana, Misla – Skopje, 1976. -Andrić, Ivo, Prokleta avlija, Matica srpska, Novi Sad, 21986. -Berdjajev, Nikolaj, Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu: Za razumijevanje naše epohe, prev. dr. Nikola Thaller, Verbum, Split, 2007. -Cesarić, Dobriša, Izabrane pjesme, Matica hrvatska, Zagreb, 1996. -Hedegger, Martin, „Die Frage nach der Technik“, u: Hedegger, Martin, Vorträge und Aufsätze, Stuttgart, 81997. 50 51 52 53 54 I. Andrić, Prokleta avlija, str. 6. – 7. Isto, str. 30. J. P. Sartre, Egzistencijalizam je humanizam, str. 43. Usp. I. Kordić, n. dj., str. 368. Usp. K. Jaspers, Filozofija egzistencije…, str. 153. 300 HUM 8 EGZISTENCIJALI U ANDRIĆEVOJ PROKLETOJ AVLIJI -Heidegger, Martin, Einführung in die Metaphysik, Niemeyer, Tübingen, 31966. -Jaspers, Karl, Chiffren der Transzendenz, R. Piper & Co. Verlag, München, 1970. -Jaspers, Karl, Duhovna situacija vremena, prevela Vera ČičinŠain, Matica hrvatska, Zagreb, 1998. -Jaspers, Karl, Filozofija egzistencije – Uvod u filozofiju, prev. Miodrag Cekić i Ivan Ivanji, Prosveta, Beograd, 1967. -Jaspers, Karl, Filozofija: Filozofska orijentacija u svetu, Rasvetljavanje egzistencije, Metafizika, prev. Olga Kostrešević, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, 1989. -Jaspers, Karl, Philosophische Logik. Erster Band: Von der Wahrheit, R. Piper & Co. Verlag, München, 1947. -Jaspers, Karl, Vom Ursprung und Ziel der Geschichte, R. Piper & Co. Verlag, München, 1950. -Kordić, Ivan, Misaono putovanje s Martinom Heideggerom, Naklada Jurčić d.o.o., Zagreb, 2010. -Pejović, Danilo, Suvremena filozofija Zapada: I odabrani tekstovi (Filozofska hrestomatija IX), Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 41983. - Sartre, Jean Paul, Egzistencijalizam je humanizam, s pogovorom Vanje Sutlića, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1964. - Sartre, Jean Paul, Mučnina, prev. Zlatko Crnković, Konzor, Zagreb, 1997. -Schopenhauer, Arthur, Die Welt als Wille und Vorstellung, II., Wissensch. Buchg., Darmstadt, 1961. - Taylor, Charles, Etika autentičnosti, Verbum, Split, 2009. -Yahya, Harun, The Disasters Darwinism Brought To Humanity, Al-Attique Publishers Inc. Canada, Toronto, 2001. -Žunec, Ozren, Suvremena filozofija, sv. I (Hrestomatija filozofije, sv. 7), Školska knjiga, Zagreb, 1996. srpnja 2012. 301 Ivica Musić EXISTENTIALS IN ANDRIĆ’S PROKLETA AVLIJA Summary Prokleta avlija as a novel is not only an outstanding literary achievement. It is also a philosophic tale with many interwoven existential themes. This does not come as a surprise because Andrić was well versed in the philosophy of his time, especially its existential streamings, which he abundantly used to portrait the psychological aspects of his characters and also for reflections about life itself. In the distorted reality of the 20th century, seen as a mental wasteland, the idea of world as infernal and catastrophic was almost self evident. Andrić skilfully uses this tumult as a background for his novel, placing the action in an infamous Turkish prison. This prison serves well as a paradigm of total dehumanization, even though it is placed in the 20th century, a time of technical advance and the peak of civilization. Existential philosophers as Jaspers, Sartre or Heidegger deal with the same phenomenons, so there exist some correlates between Andrić and these philosophers. So we find motifs as thrownness in the world, paradox, abandonment, vulnerability, struggle, guilt, resignation, anxiety, despair, death, nothingness. Here we are dealing with the so called existentials, in other words fundamental aspects of the existence of a man, which assume a pivotal role in this age of all – inclusive calamity. Key words: subsistence, existence, communication, thrownness in the world, guilt, nausea, death, transcendence 302 HUM 8 Mirko Marjanović Sarajevo UDK 929 Andrić I. 821.163.42(497.6)-94 Stručni članak Primljen 9. XI. 2012. mirkomarjanovic0@gmail.com JANDRIĆ I ANDRIĆ Autentični Ivo Andrić u iznimnoj knjizi Ljube Jandrića Sažetak Punih je sedam godina (1968. – 1975.) Ljubo Jandrić u svojoj knjizi Sa Ivom Andrićem portretirao velikoga pisca. Nije to prestao činiti ni osme 1975. godine svoga susretanja s njim, u čijih je dva i pol mjeseca preležanih bez svijesti u bolnici prenio i trinaest takvih Andrićevih dana iz prethodne 1974. godine. Od 17. listopada 1968. do 13. ožujka 1975. Jandrić je s Andrićem bio ono što je Johann Peter Eckermann bio s Johannom Wolfgangom Goetheom, Max Brod s Franzom Kafkom, Predrag Matvejević s Miroslavom Krležom, i njima sličnim. U tome je razdoblju Jandrić u ulozi strpljivoga slušatelja svoga mudrog sugovornika, koji bilježi sve što ga karakterizira i kao čovjeka i kao pisca, i kao intelektualca, diplomata, političara, zaljubljenika u Bosnu, njezine ljude i njezinu povijest. Jandrićeva knjiga tako postaje neka vrsta portreta Andrićeva unutarnjega života i portreta njegove umjetnosti, autentičan izvornik gotovo svih sadržaja njegova ljudskoga i stvaralačkoga lika. Od svoga sugovornika zapisivač uzima sve što mu on ponudi u šetnji, uz kavu, na raznim mjestima, i na stranicama svoje knjige sve to čuva kao poseban dar. Ključne riječi: Jandrić, Andrić, susreti, zapisi srpnja 2012. 303 Mirko Marjanović 1. Kako je nastajala ova knjiga Slično drugim poštovateljima Andrićeve pisane riječi, i Jandrić1 je često razmišljao o mogućem susretu s njim. „Najposlije, godine 1963, kad je on ono trebalo da putuje u Višegrad, grad svoga djetinjstva i mladosti, da bi sa zemljacima podijelio radost laureata, ja sam se, u stvari, prvi put u svom životu sreo s Andrićem, na bliskom odstojanju, onako okom u oko, što bi se kazalo, ali i taj susret, poduprt slučajem, zbio se nakratko, i ja, pokoleban i slab, bijah sklon da povjerujem kako su putevi koji vode prema autoru Na Drini ćuprije, Travničke hronike, Gospođice, i tolikih drugih knjiga, za me zauvijek i potpuno zakrčeni.“2 To se događa u vrijeme Jandrićeva premještanja na radno mjesto u Republički sekretarijat za obrazovanje, nauku i kulturu SRBiH, na resor kulture, u vrijeme kada Andrić u dvama navratima novčani iznos svoje Nobelove nagrade daruje upravo instituciji u kojoj Jandrić dobiva resor kulture, „sa jednom jedinom željom da se ta sredstva ‘korisno upotrijebe’ za razvoj i širenje mreže narodnih biblioteka u Bosni i Hercegovini“3. Osnovan je Fond za tu namjenu, s kojim je Andrić „nastojao da održi što je mogućno aktivniji odnos“, a zahvaljujući toj njegovoj brizi Jandrić putuje u Beograd, u stan darovatelja u ulici Proleterskih brigada broj 2, tada i bez pomisli da bi „mogao štogod zabilježiti, kakvu Andrićevu misao, rečenicu, primjedbu, sadržaj anegdote, ili tako nešto“4. Malo-pomalo susreti se Jandrića s Andrićem množe, želja prvoga da ih zabilježi sve je izraženija, ali je ona jednako ispunjena i strahom. „Ovaj umjetnik nije bio jedan od onih koji se lako povjeravaju.“5 „A kad je on, uprkos svemu, 1 Ljubo Jandrić rođen je 11. listopada 1934. u Velikoj Žuljevici, Bosanski Novi. Umro je u Sarajevu 26. studenoga 1990. Završio je studij književnosti i hrvatsko-srpskoga/srpskohrvatskoga jezika na Filozofskome fakultetu u Sarajevu. Roman Prah i pepeo objavio je 1971. godine u izdanju Veselina Masleše u Sarajevu. Priredio je knjigu Andrićevih Eseja i kritika koju je objavila sarajevska Svjetlost 1976. godine. Roman Jasenovac objavio je 1980., drugo izdanje 1981. godine, oba u izdavačkome poduzeću Svjetlost iz Sarajeva. Objavio je i svoje poznate razgovore Sa Ivom Andrićem, Srpska književna zadruga, Beograd, 1977., Veselin Masleša, Sarajevo, 1982. 2 Ljubo Jandrić, Sa Ivom Andrićem, Veselin Masleša, Sarajevo, 1982., str. 6. 3 Isto, str. 8. 4 N. mj. 5 N. mj. 304 HUM 8 JANDRIĆ I ANDRIĆ: Autentični Ivo Andrić u iznimnoj knjizi Ljube Jandrića postao darežljiviji s pozivima, ukazala mi se, najzad, dobra zvijezda“, zapisuje Jandrić.6 „Uzdržan u svemu, ponajviše u razgovorima o sebi, Andrić je s nešto manje otpora prihvatao dijalog o svom književnom djelu i to je, nema sumnje, bila jedina kapija koja je vodila do umjetnika. Pa smo potom stali da se bavimo i drugim piscima. On mi je polako, bez želje da pokazuje ili nameće svoj sud, predlagao da čitam djela Anri de Monterlana, Hari Martinsona, Ejvina Jonsona, Margerit Jursenarove, Rože Martena di Gara, Ilje Erenburga, Viljema Foknera, Franca Kafke, Agnasa Vilsona, Andreja Platonova i mnogih drugih. On je sva ta i druga djela, manje-više, čitao u originalu i njegovi zanimljivi sudovi o njima zaslužili su makar da budu udaljeni od zaborava.“7 U početku se Jandrić nije mogao pred Andrićem oslanjati na olovku i papir jer je pred piscem jednako strahovao od njege spoznaje da bilježi njegove misli. Oslanjao se na pamćenje, onda mu je ipak morao pokazati i svoju bilježnicu. Andrić je reagirao iznenađeno: - Sada još i to? - Ovo je za moju dušu! – požurih s opravdanjem. - Pa šta vi zapravo smerate s tim? - Rad bi da ponešto, s vašim dopuštenjem, unesem u svoju bilježnicu. - Taman posla ... pa da to padne novinarima u šake. - Ne, neće. Velim vam: to je samo za moju dušu. - Nemojte me sada pod starost navoditi na stid i sramotu. - Htio bih, vjerujte mi, da odagnam svaku vašu sumnju u tom pogledu. Moja je namjera da poneku pojedinost zapišem, da je ostavim u svojoj arhivi; pomen će biti valjan ostane li u granicama običnosti, i ako se budem trudio da nigdje ne idem ispod ili mimo vaše riječi. - Čuvajte se vi da ne pođete iznad nje. Znate, ja sam se uvek klonio kazivanja o sebi. Ni po koju cenu ne bih pristao da pišem neku vrstu ispovesti o sebi. To su subjektivne stvari i one uvek navedu čoveka na pogrešan put. Englezi imaju lepu misao o tome koja glasi: Ima više načina da se laže, jedan od njih su memoari.8 I od tada se Andrić i Jandrić susreću nekoliko puta godišnje, uvijek u nekome drugom gradu. Od svoga sugovornika zapisivač uzima sve što 6 N. mj. 7 Isto, str. 8. – 9. 8 Isto, str. 9. – 10. srpnja 2012. 305 Mirko Marjanović mu on ponudi: zapisivač je diskretan i nenametljiv u svojoj radoznalosti, a sugovornik je, opet, u svakoj prigodi oprezan, nesklon da govori o sebi izravno. Uvijek to čini citirajući druge, u kojima je pronašao i svoje uzore, svoje učitelje i u životu i u umjetnosti, kojoj je odan svim svojim bićem. Uzajamno poštovanje iskazuju i jedan i drugi u svim situacijama propitivanja i iskaza. I od tada nastaje oko tridesetak Jandrićevih bilježnica, rukopis od oko sedam stotina pretipkanih stranica. Iz konačne verzije Jandrić je isključio sve „intimne stvari“9, kazivanja o živim ljudima, sporednije događaje, podatke o suputnicima i sl. Za pisca koji je doživio „dva rata i tri carevine“ Jandrić je u svojoj knjizi našao mjesta i za nekoliko njegovih pisama: riječ je o njegovoj prepisci s Tugomirom Alaupovićem, dobivenoj od fra Rastislava Drljića iz Dobroga pastira, te o dijelu Andrićeve prepiske s Markom Markovićem i Isakom Samokovlijom iz arhiva Muzeja književnosti BiH u Sarajevu. 2. Jandrićevi susreti i razgovori s Andrićem od 1968. do 1975. 2.1. Susreti: Mjesta susreta i vrijeme U 1968. godini Jandrić se susreo s Andrićem tri puta, i to u Beogradu (17., 18. i 19. listopada). U 1969. godini susreli su se samo jednom (12. travnja), opet u Beogradu. Sljedeće godine u ovome gradu susreti su bili 26. srpnja i 7. i 8. rujna, svi drugi u Sarajevu (8., 9., 10. i 11. rujna, 1., 2. i 3. listopada). Godine 1971. prvi je susret u Beogradu (13. listopada), drugi u Beogradu i Sarajevu (14. listopada), treći i četvrti u Sarajevu (15. i 16. listopada), potom u Beogradu (3. i 15. studenoga, 7. prosinca). U 1972. godini autor je ove knjige zabilježio petnaest susreta s Ivom Andrićem: u Beogradu (15. travnja i 11. listopada), u Sarajevu (20. i 25. rujna, 11., 12., 13., 14., 15., 18., 19., 23. listopada), Travnik (15. listopada), na putu za Višegrad (16. listopada), Višegrad (17. listopada), Višegrad – Rogatica – Sarajevo (18. listopada). Susreti Jandrića i Andrića u 1973. počinju u Sarajevu (7. i 19. veljače), nastavljaju se u Beogradu (20. veljače), vraćaju se 9 Isto, str. 11. 306 HUM 8 JANDRIĆ I ANDRIĆ: Autentični Ivo Andrić u iznimnoj knjizi Ljube Jandrića u Sarajevo 14. svibnja, događaju se potom i u Sokobanji 21. i 22. svibnja, onda u Beogradu 5. srpnja i 28. kolovoza, u Sarajevu (9. i 23. rujna), pa u Sarajevu i Mostaru (25., 26., 27., 28., 29. i 30. rujna), u Sarajevu i Beogradu (1., 23., 28., 29. listopada), a završavaju u Sarajevu 23. studenoga. Pretposljednje godine Andrićeva života (1974.) Jandrić nastavlja svoje susrete s velikim piscem: u Beogradu je s njim na samome početku te godine (10. siječnja), zatim na kraju siječnja (29.) i na početku veljače (4. i 7.), na kraju ožujka (29.), u travnju (4., 23.), u svibnju (16.), a u istome mjesecu 29. prima od njega i pismo, 6. lipnja s njim razgovara telefonom, a 7. lipnja putuje k njemu u Beograd, 11. lipnja Andrić je u Sarajevu, 12. lipnja u uglednoj je izdavačkoj kući Svjetlost u Sarajevu, sljedećeg je dana u Sarajevu s njim i toga dana odlaze u Mostar u kojemu borave i 14. lipnja, a 15. lipnja u Stonu su, 16. i 17. u Sarajevu, 18. u Sarajevu i Beogradu, 19. rujna u Beogradu, 7., 8., 29. i 30. listopada u Beogradu, 11. studenoga i 11., 17. i 22. prosinca također. Godina 1975. u Jandrićevoj je knjizi bez susreta s Andrićem i njegovom živom riječi. Andrićeva borba za život u njoj započinje odlaskom nobelovca u bolnicu 17. prosinca 1974. i trajat će sve do 13. ožujka te godine. 2.2. Razgovori: Važnije teme i važniji iskazi U Beogradu 17. listopada 1968. Andrić svomu sugovorniku Jandriću govori o Voltaireu, Henry de Montherlantu, o tome kako se ne plaši opasnosti, „već publiciteta“ („Ne volim da se o meni govori i piše“, kaže na stranici 20.). Razgovaraju i o glazbi, o tome da sve mora biti podređeno djelu, jer djelo „treba da ide ispred i iza nas“10, a onda o položaju i obvezama pisca ilustrirajući sve navedeno i mislima koje pripadaju Strindbergu, Balzacu, Tolstoju, Kranjčeviću, Mannu, Malcolmu Lauriju, Arthuru Milleru, Seneki, Turgenjevu.11 U Knez-Mihajlovoj ulici, u šetnji prema Kalemegdanu, sutradan, priča mu o svome odnosu prema likovnoj umjetnosti, posjetu 1928. godine Galeriji Prado u Madridu kada je 10 Isto, str. 21. 11Usp. isto, str. 23. – 25. srpnja 2012. 307 Mirko Marjanović bila priređena velika izložba u povodu stote obljetnice Goyine smrti.12 Na Jandrićevo pitanje što misli o svojim dosad napisanim djelima odgovara: „Ne verujem ni da je dovoljno ni dobro to što sam napisao. Stvorio sam ono i onoliko koliko se dalo i koliko sam mogao, da ne kažem: koliko mi je bilo suđeno.“13 Priča mu i o Prokletoj avliji, koju je u sebi nosio punih sedamnaest godina i čija je prva verzija imala 250 stranica, a konačna je drastično skraćena na devedesetak.14 Priča mu i o tome kako mu je tamnovanje u mariborskoj kaznionici pomoglo pri pisanju ove pripovijesti.15 Razgovaraju o Bosni, Andrićevu „duhovnom pribježištu“, pri čemu se Jandrić prisjeća i jedne misli Midhata Begića: „Bosna je njegova najbliža i najdraža svojta.“16 Slijede Andrićeva razmišljanja o piscu i pisanju, o radu na rukopisu o Omer-paši Latasu, o tome kako su mu mnogi prigovarali da nije „baš u najboljem savezu sa sadašnjošću“ i da zato piše o prošlosti. („Ja mislim da to nije tačno. Pitanje je kako ko shvata prošlost. Za mene su budućnost, sadašnjost i prošlost delovi jednog beskrajnog vremena u kome ono što mi zovemo prošlošću postaje začas sadašnjost ili budućnost – i obratno!“17 Onda opet o Bosni kao sredini s miješanim stanovništvom i sudbini bosanskih Muslimana i o tome kako su se u prošlosti mnogi trudili „da ih premame na svoju obalu“18. Andrić: „Kad bih, kojim slučajem, ponovo dolazio na svet, bio bih nesrećan ako se opet ne bih rodio u Bosni.“19 Tvrdi da su i Turci „na podlozi bosanske 12 „Eto vidite – nastavi Andrić – tu u Galeriji Prado rodila se želja da napišem esej o Goji.“ Isto, str. 28. Andrić je napisao dva eseja o Goyi: svoje dojmove o toj izložbi objavio je u Srpskome književnom glasniku, knjiga XXVI, broj 1, 1929., a Razgovor s Gojom, započet u Bordou, gdje je Goya proveo posljednje godine života, šest godina kasnije, također u Srpskome književnom glasniku, knjiga XLIV, broj 1. 13Lj. Jandrić, n. dj., str. 29. 14 „Tako sam, iako teška srca, izbacio sve ljubavne scene između glavnog junaka i neke Francuskinje, rekavši sebi: ‘Ostavi se toga, nije to tvoj posao!’ Ili kako bi to Mušicki lepše kazao: ‘A ja, tako mi aljine i leba, ne smem se u to upuštati!’ Kasnije sam video da nisam rđavo postupio.“ Isto, str. 30-31. 15 Od srednjoškolskih i studentskih dana Andrić je pripadao naprednoj djelatnosti revolucionarne mladeži Mlada Bosna. Na početku Prvoga svjetskog rata, dok je ljetovao, u Splitu ga uhićuju austrougarske vlasti. Između 1914. i 1917. godine provodi u mariborskome zatvoru i internaciji. 16Lj. Jandrić, n. dj., str. 32. 17 Isto, str. 36. 18 Isto, str. 37. 19 N. mj. 308 HUM 8 JANDRIĆ I ANDRIĆ: Autentični Ivo Andrić u iznimnoj knjizi Ljube Jandrića zemlje, bosanskih ljudi i bosanskog podneblja trpeli znatne uticaje“20 te da su postupali mudro „što su mnoge stvari preuzeli od domaćeg, hrišćanskog sveta“21. Zadržali su narodni jezik, način obradbe zemlje, gajenje stoke, mnoge običaje. Ističe vitalnost i dinamiku višenacionalnih sredina, takve razlike označuje bogatstvom. Kaže: „Naša je zla sreća što su se dva osvajača, Turska i Austrija, smenila u našim krajevima u svoje dekadentno doba: oba su bila na izdisaju. Turska je bila dotrajala, a Austrija je dotrajavala. Ona je uzimala iz Bosne sve što se moglo odneti. Napoleon je za Austriju govorio: ‘Ona kasni za stotinu godina i zaostaje za čitavu jednu armiju.’“22 Sutradan su u Andrićevu domu. Pisac je umoran, razgovor započinju o novome nobelovcu, Jasamari Kavaboti, onda i o televiziji kao novome mediju („To je, izgleda, kanal za sve naše gluposti“, veli23). U ovoj godini susreta Jandrić je zabilježio neke temeljne Andrićeve životne stavove kojima je bio fanatično odan i u svojoj umjetnosti. Godine 1969., točnije 12. travnja, Jandrić bilježi samo jedan susret s Andrićem, i to u njegovu domu. Njegove su misli o književnosti, stilu, kritičarima i darovanju vlastitih knjiga drugima mudre i inspirativne. Spominju Slobodana Novaka i njegov te godine NIN-ovom nagradom ovjenčan roman Mirisi, zlato i tamjan, prilike u Čehoslovačkoj, Pabla Picassa i njegov 87. rođendan, smrt Jacquesa Polena, urednika Gallimarda, stogodišnjicu rođenja Alekse Šantića, memorijalni muzej Jovana Cvijića (otvoren 20. listopada 1968. u Beogradu), sarajevsku izložbu posvećenu Ivanu Frani Jukiću u Muzeju književnosti SRBiH (održana 16. listopada 1968.). Na prolazu kroz Beograd 26. lipnja 1970. Jandrić svraća k Andriću prije njegova odlaska na liječenje na Bled, odakle mu 25. srpnja od njega u Sarajevo stiže pismo. Odgovara na njegovu obavijest da je dobio 27.-julsku nagradu BiH: ne će moći doći primiti ju zbog liječenja.24 U 20 21 22 23 24 Isto, str. 38. N. mj. Isto, str. 41. Isto, str. 45. Novčani iznos i ove nagrade, kao i Nobelove i nagrade AVNOJ-a, Andrić je darovao Savjetu za kulturu SR BiH, odnosno Republičkomu fondu za unapređivanje bibliotekarstva. srpnja 2012. 309 Mirko Marjanović sljedeća dva susreta u Beogradu, nakon Andrićeva povratka s Bleda, Jandrić ne bilježi ništa osobito. Oni su zapravo samo priprema za put u Sarajevo gdje će veliki pisac boraviti od 8. rujna do 3. listopada. U Sarajevu je 25. kolovoza u 2:40 sati bio potres jačine 6-7 stupnjeva; bilo je materijalne štete. Jandrić je predao izdavaču svoj roman Prah i pepeo. Na putu od Beograda do Sarajeva odmaraju se u Srebreniku i Tuzli, svraćaju u Vogošću da pogledaju Dom kulture oštećen u potresu. Andrić odsjeda, po običaju kad je u ovome gradu, u apartmanu Hotela „Evropa“, odmah kreće u šetnju Baščaršijom. Prije večere u svom je apartmanu s Goetheovom knjigom aforizama. Sutradan su u Skenderiji iz koje se vraćaju pješice uz Miljacku. Govori kako ga je iznenadila masivnost i skladnost ove građevine.25 Jandrić svjedoči da je Andrić navečer dugo pisao svoju kratku besjedu za sutrašnje primanje 27.-julske nagrade. Donosi je u cjelini,26 ima tri rečenice. Dana 11. rujna, nakon doručka u hotelskoj sobi, uz kavu mu priča kako je dospio u zatvor. Spominje Vladimira Čerinu (Split, 1891. – Šibenik, 1932.), književnika i jednoga od vođa jugoslavenske revolucionarne mladeži s kojim je surađivao u Vihoru i Književnome jugu i koji se poslije atentata sklonio u Veneciju. Umro je pomračena uma u šibenskoj bolnici.27 K njemu je često, ljeti, odlazio u Split, njegovima, kod kojih se odmarao besplatno. Bio je tada u Sarajevu predsjednik Društva napredne srpskohrvatske omladine (naslijedio ga, poslije, na toj dužnosti Borivoje Jevtić), koje je tek kasnije nazvano „Mlada Bosna“. Čerina ga je prije hapšenja u Splitu, nažalost, napustio u Rijeci i otputovao za Rim. Nakon devetnaest dana Andrić je ponovno u Sarajevu. Uručit će nagrade pobjednicima natječaja Oslobođenja za kratku priču. Jandrić ga podsjeća na davnu 1947. i njegov tekst objavljen u Oslobođenju, čiji je čest suradnik, kao i beogradske Politike, o omladinskoj pruzi ŠamacSarajevo.28 Razgovor nastavljaju o Naserovoj smrti (Gamal Abdel Naser 25 Skenderija je kao kulturno-sportski centar sagrađena 1970. Projektanti: Muhasilović, Janković i dr. 26Usp. Lj. Jandrić, n. dj. , str. 62. 27Usp. isto, str. 63. 28 „Ne zaboravite da ja uz pomoć Oslobođenja održavam redovnu jezičku vezu sa Bosnom“, kaže Andrić. Isto, str. 66. 310 HUM 8 JANDRIĆ I ANDRIĆ: Autentični Ivo Andrić u iznimnoj knjizi Ljube Jandrića umro je 27. rujna 1970.), buđenju Arapa i njihovoj kulturi u svjetskoj kulturnoj riznici. Šeću potom Štrosmajerovom, Miskinovom i Titovom ulicom do zgrade Oslobođenja, pa natrag, do Muzeja grada Sarajeva gdje se otvara izložba o životu i djelu Isaka Samokovlije, o kojemu mu Andrić govori vrlo nadahnuto. Nakon popodnevnoga odmora zajedno su u knjižari Svjetlosti, a sutradan u klubu Oslobođenja na predaji nagrada za kratku priču kada govori o kratkoj priči kao književnome žanru. Dana 3. listopada, za doručkom u restoranu Hotela „Evropa“, Jandrić u svoju bilježnicu unosi Andrićevu želju o bratimljenju Travnika i Višegrada.29 Godine 1971. u Jandrićevoj je bilježnici otvorena jedna vrlo osjetljiva tema. U Andrićevu domu u Beogradu 13. listopada, tri dana nakon što je Andrić proslavio svoj sedamdeset deveti rođendan, Jandrić s velikim piscem razgovara o izložbi „Umjetnost na tlu Jugoslavije od praistorije do danas“, održanoj u Parizu od 2. ožujka do 23. svibnja, a u Sarajevu od 28. lipnja do 28. listopada te godine, ali i o Herceg-Novome i o nacionalističkim ispadima pojedinaca iz Matice hrvatske i napadima na Andrića.30 Poslije večere prešli smo u njegovu radnu sobu. Pričao mi je zabrinuto o nacionalističkim ispadima pojedinih ljudi iz Matice hrvatske i o grubim napadima na njegovu ličnost. – To je pljusak koji ne prestaje – kaže potišteno. – Voleo bih više nego ne znam šta na svetu da to živ nisam dočekao... To je okrutno i podgrejano groznim namerama kleroustaša! Šta bi oni hteli od mene? I čemu to vodi? Ja to nisam zaslužio! Ja sam za slogu i bratstvo bio celog svog veka. Ja sam bio za jugoslovenstvo još onda kad je Austro-Ugarsku trebalo oterati s našeg ognjišta... Mi sarajevski gimnazijalci bili smo protiv 29 Ova su se dva grada zbratimila u listopadu 1972., na 80. obljetnicu Andrićeva rođenja. 30 Na Glavnoj skupštini Matice hrvatske održanoj u Zagrebu 22. studenoga 1970. „Dr. Šime Đodan pomenuo je nekoliko delikatnih pitanja: jedno od njih bilo je u vezi sa pojedincima koji su se, kako je naveo, odrekli svoga naroda. Pominjući imena Ive Andrića i Jorja Tadića, Đodan je rekao, između ostalog, da se u Hrvatskoj u poslednjih sto godina, od nametnute austrougarske nagodbe, formirala klika oportunista koji su se u Austro-Ugarskoj zvali nagodbenjaci, a u Jugoslaviji se formirali u orjunaše. Potučeni u redovima hrvatskoga naroda, oni su svršili kao malobrojni pojedinci koji su se definitivno odrekli svoga naroda.“ Stevo Ostojić, „U čemu su nesporazumi“, Politika, 23. novembra 1970. srpnja 2012. 311 Mirko Marjanović hegemonizma bilo koje vere i bilo kojeg naroda. Naše društvo je nosilo ime naprednjačke srpskohrvatske mladeži, iako je – na drugoj strani – bilo i reakcionarnih tajnih organizacija koje su okupljale omladinu. Ne bih voleo da liči na hvalu kad kažem da sam bio predsednik naprednjačke srpskohrvatske omladine u Sarajevu. Mi nismo bili unitaristi, kako bi to nekom moglo da izgleda; pre bi se moglo reći da smo bili panslavisti i internacionalisti, a svako ko zdravo rasuđuje zna da panslavizam nije isto što i unitarizam... Ja sam za jugoslovenstvo bio i 1941. godine kad je Komunistička partija Jugoslavije u sve, pa i u to, unela marksitičko shvatanje... Ja sam za jugoslovenstvo bio i 1948, a i danas sam – i pre ću da umrem takav nego da pod starost menjam uverenja! Ti pojedinci, jer ovde se odista radi o šačici pojedinaca koji neće ili ne mogu da shvate našu stvarnost – nastavi Andrić, sada već nešto smirenijim glasom – uvek su se, pa i ovoga puta, oslanjali na neku spoljnu silu, obično na sumnjivog i reakcionarnog saveznika; nažalost, nikad na svoj narod čije su ime tako grlato izvikivali. U tome ja vidim njihovu osnovnu grešku. Obziri su zahtevali da se uzdržim od bilo kakve polemike s tim ljudima. Podsetio bih ih samo na poznate reči pesnika Petra Preradovića: „Moja nacionalnost je humanost.“ Mene su i neki srpski šovinisti pokušavali da uzmu na zub... Šovinizam je svugde isti i svagda mu je jednaka namera: suprotstavljanje pravoj umjetnosti i istinskom zajedništvu. Ja ovo navodim pre svega zato da bih ukazao da svaki nacionalšovinizam, pa i ovaj o kojem sada govorimo, nastupa uvek sa zadnjim namerama, i da je jedan od ne manje važnih zadataka nas pisaca da mu se odupremo na svakom koraku i kad god ustreba. Smirivši se, stao je, lagano i u predasima, da govori o svom književnom putu, o umjetničkim principima kojih se tvrdoglavo držao cijeloga života.31 31 Jandrić se na ovome mjestu prisjeća Andrićeva pisma iz 1933. godine upućenoga dr. Mihovilu Kombolu koji ga je 2. studenoga 1933. obavijestio da zagrebačka „Minerva“ „kani prigodom stogodišnjice Ilirizma izdati jednu Antologiju novije hrv. lirike, čija je redakcija povjerena meni. (Ne znam je li Vam o tom već govorio M. Krleža koga sam molio da mi saopći Vašu adresu.“ Moleći ga da svojim lirskim pjesmama sudjeluje u ovoj antologiji, Kombol u drugome pismu Andriću, koje nosi datum 20. studeni 1933., po čemu se može zaključiti da predstavlja odgovor na Andrićevo pismo od 14. studenoga iste godine, pobliže objašnjava ciljeve „Minerve“ i samu antologiju pa, između ostaloga, kaže: „Niko neće biti isključen zbog toga (podvukao M. Kombol – prim. Lj. J.) što je druge vjere ili iz druge pokrajine, već je čitav izbor osnovan po slučajnosti istorijskih okolnosti. Osim Vraza, svi su ‘Ilirci’, napr. bili Hrvati, pa ako u spomenutoj ‘Ilirskoj knjizi’ bude govora samo o Vrazu, Gaju, Mažuraniću, Preradoviću itd., to ne znači da je to zbog toga što su njihovi savremenici Banko, Njegoš itd. iz drugih pokrajina i druge vjere, već zbog toga što je Ilirizam po istorijskoj slučajnosti bio zagrebački pokret… Meni, da iskreno priznam, nije uopće ni došlo do svijesti da bi se 312 HUM 8 JANDRIĆ I ANDRIĆ: Autentični Ivo Andrić u iznimnoj knjizi Ljube Jandrića Zar u ovoj Andrićevoj reakciji nisu iskazane i bol i gorčina što uopće netko sumnja u njegovu nacionalnu pripadnost? Istina, on svoje jugoslavenstvo prenaglašava, ali svoju nacionalnu pripadnost uopće ne osporava. On govori o pojedincima i u hrvatskome i u srpskome narodu koji njegovu spremnost da služi isključivo umjetnosti doživljavaju kao izdaju naroda; za pojedince iz hrvatskoga naroda „koji neće da shvate našu stvarnost“ kaže da se ne oslanjaju na narod, „čije su ime tako grlato uzvikivali“. On dakle isključuje narod iz te halabuke, a halabuku pojedinaca doživljava uvrjedljivo i bolno. On u nacionalni okvir ne će, hoće da bude iznad njega ne poričući ga. U Beogradu 15. studenoga 1971. Jandrić razgovara o raskidu sa zagrebačkim Književnim jugom 1919. i prepisci s Tugomirom Alaupovićem. Andrić kaže: iko mogao buniti protiv ove antologije (tj. nisam se sjetio da je kod nas sve politikum – podvukao M. Kombol), pogotovu kad se zna da će u njoj pored Vraza, Preradovića, Šenoe, Iva Vojnovića biti zastupljeni od živih Tresić, Tin Ujević, Milan Marjanović (posljednji u knjizi eseja) i mnogi drugi naši pisci sasvim jugoslavenski orijentisani… Meni će biti vrlo žao ostanete li i dalje pri svojoj odluci, a nesretno je i to što će u našoj surovoj javnosti bilo tko potezati tu stvar kad vidi da jedino Vašeg imena nema (a sve će se to ponoviti kad dođe na red sveska pripovjedača). Bilo bi mi to žao i zbog Vas, jer znam da ste umjetnik, a ne borac ‘po nečistijem ulicama’ kako reče g. Jovan Dučić.“ Kombol inzistira u pismu da se ovaj nesporazum razjasni jer bi „mogla na meni ostati i jedna sumnja koju nisam zaslužio“. Evo toga Andrićeva pisma u cijelosti, datiranoga u Beogradu 14. XI. 1933.: „Poštovani gospodine, Primio sam Vaše pismo sa pozivom da svojim lirskim radovima uzmem učešća u Antologiji koju izdaje zavod Minerva povodom stogodišnjice Ilirstva. Zahvaljujući Vam na pozivu moram da Vam kažem da mi, sa moga gledišta, ne izgleda razumljivo ni opravdano da se danas izdaje jedna antologija, ograničena na jedno pleme. Ponajmanje povodom stogodišnjice Ilirstva. Izdavač i Vi kao urednik imate, izvesno, za to sve razloge. Živeći na strani i po strani, ja te razloge ne znam, a i da ih znam ja bih ih mogao samo poštovati ali ne i deliti. Ne bih nikad mogao učestvovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pesnici samo zbog toga što su ili druge vere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje verovanje od juče nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne menjaju. Iz Vašeg pisma vidim da Vam je poznato da sam bio jedan od osnivača i urednika Književnog juga koji je zastupao najšire gledište jedinstva obuhvatajući ne samo srpsko-hrvatsku nego i slovenačku književnost. To je bilo 1917. godine; godine 1933. ja ne mogu zastupati drukče gledište. To su razlozi, čisto književne i načelne prirode, zbog kojih žalim što mi nije mogućno učestvovati u Vašoj Antologiji. Morao sam da Vam, za Vaše lično obaveštenje, iznesem ceo ovaj istorijat. Ja ne sumnjam, dragi gospodine, da ćete razumeti moj stav i moju želju da ostanem pri njemu, i još Vam jednom zahvaljujem na ljubaznom pozivu i na interesovanju za moju liriku.“ srpnja 2012. 313 Mirko Marjanović - Meni je sada nemogućno da u sećanju prevalim vremenski razmak, pa da objašnjavam zbog čega sam pre više od pedeset godina napustio Zagreb i redakciju Književnog juga… Mi mladi bili smo nepomirljivi protivnici Austro-Ugarske, a za ujedinjenje južnih Slovena. Mi smo sa oduševljenjem dočekali kraj rata i stvaranje jugoslovenske zajednice. Ali, ubrzo nas je zahvatilo ohlađenje, jer to nije bila zajednica kakvu smo željeli i očekivali, i jer su mnogi naši ideali bili iznevereni… Kako je Književni jug, pored ostalog, imao i ulogu da pruža podršku u književnom i umetničkom, pa i širem vidu oko tog ujedinjenja, ta svrha je počela pomalo da bledi… Drugo, što zbog zdravlja, što zbog sredine koja je za me bila nova i u mnogo čemu različita od one bosanske, ja u Zagrebu32 nisam mogao uhvatiti koren i ostati. Ja tu nisam imao nikoga svoga, bilo je trenutaka kad sam padao u očajanje i po svaku cenu želeo da odem… To što sam krenuo u Beograd, takođe treba razumeti, mahom iz dva razloga. Prvi je u tome što se Alaupović starao da mi pomogne da dobijem stalnije nameštenje,33 a drugi verovatno u onoj skrivenoj zamci kojom vas privlači svaka prestonica. Iz 1971. godine u Jandrićevoj bilježnici ostalo je zapisano i o ovome: Andrić ne voli razgovarati o svemu i svačemu sa „stokućama“ te o moći mitske predaje.34 Nakon pomnoga razgledanja izložbe „Umjetnost na tlu Jugoslavije od praistorije do danas“ u Skenderiji u posjetu je oboljelomu Meši Selimoviću s kojim razgovara „o iskušenjima književnog stvaranja, krizi čitanja kod nas, odnosu prema knjizi i ulozi pisane riječi“. Na Trebeviću je snijeg (petak, 15. listopada), Andrić je u svojoj hotelskoj sobi, opet s Goetheom. Dana 3. studenoga Jandrić je s Andrićem u Beogradu, raspoložen je, vedar i veseo, priča mu o Flaubertu čiji realizam iznimno cijeni, a koji je počeo objavljivati kasno („i to je mudro uradio: zrelo voće se iznosi na trpezu“35). Osam dana kasnije Jandrić u Sarajevu dobiva od 32 Andrić je u Zagrebu prvi put boravio 1912. godine kada se upisao na ondašnji Mudroslovni fakultet. Nakon toga prelazi nakratko u Beč, a semestar 1913./1914. upisuje na Jagelonskome univerzitetu u Krakovu. Poslije tamnice i internacije ponovno boravi u Zagrebu, a 1919. prelazi u Beograd i zapošljava se kao činovnik u Ministarstvu vjera. 33 „Ovih dana“ – piše Andrić Tugomiru Alaupoviću 8. srpnja 1919. – „likvidiram posao sa Književnim jugom i ostajem bez ikakva zanimanja. Razumjet ćete da mi je teška ova neizvjesnost, i da jedva čekam Vaš odgovor i naimenovanje. Život je ovdje nemoguć. Ja nemam žive duše, ja moram u Beograd, pa kako je da je.“ (Rastislav Drljić, „Pabirci o životu i radu Ive Andrića“, Dobri pastir, Sarajevo, I-IV /1962./, br. 11-12.) 34 Usp. Lj. Jandrić, n. dj., str. 76. 35 Isto, str. 79. 314 HUM 8 JANDRIĆ I ANDRIĆ: Autentični Ivo Andrić u iznimnoj knjizi Ljube Jandrića Andrića pismo: zahvaljuje mu na paketu knjiga o Bosni, među kojima je i njegov roman Prah i pepeo. Dana 7. prosinca u Beogradu je, Andrićevo je raspoloženje tmurno, jada se da mu je rđavo. Dok sjede na divanu, dugo šuti, odbija čašicu, pije kavu. Jandrić ga podsjeća na Omer-pašu Latasa, pita ga „nije li to možda dio trilogije kojim bi se – zajedno s Travničkom hronikom i Na Drini ćuprijom – zatvorio krug povijesti o Bosni?“36 I jest i nije, odgovara Andrić. („Ja vam nisam čovek koji radi sa unapred utvrđenim planom. Ja sam često počinjao nasumce, pa šta ispadne…“37) Opet o mediju televizije koja se „još u kolevci spajdašila sa stranim rečima“, o narodnoj književnosti iz koje bi trebalo da uče i pisci i novinari, o ugledanju na drugoga i učenju od drugoga („Ja bih mirne duše mogao da kažem: to su Vuk i Njegoš“, str. 84). Na povratku u Sarajevo Jandrić dobiva primjerak bibliofilskoga izdanja Mosta na Žepi. U petnaest susreta koje je imao s Andrićem 1972. godine (str. 87. – 189.) Jandrić je zabilježio više važnih tema za izučavanje Andrićeve osobe i djela: kako je nastao naslov Na Drini ćuprija, opis scene nabijanja na kolac u tome romanu, proslava njegova osamdesetoga rođendana u Beogradu i Bosni (Sarajevo, Travnik, Višegrad). Razgovor o pripovijetkama Zlostavljanje i Susedi zabilježio je vozeći se s njim i s Rodoljubom Čolakovićem kroz selo Lopare prema Tuzli, gdje će se susresti s Ismetom Mujezinovićem, onda o pričalicama i ljepoti pričanja, a pred Sarajevom Andrić govori i o svojoj pripovijetki Ljetovanje na jugu. Nakon posjeta kavani na Vratniku u kojoj se pije tucana kava, spuštajući se prema Baščaršiji, priča mu o kritičarima, o svome strahu od lektora i korektora, o romanu Gospođica i poroku škrtosti, o poteškoćama pisanja pripovijetke i romana, a u kavani „Daire“ kaže: „Moja domovina neće se valjda naljutiti ako kažem da sam se u Bosni rodio, a duhovno progledao u Poljskoj.“ Dok u ovoj kavani sjede, govori mu o svojoj poeziji, o Znakovima pored puta, Ex Pontu, Nemirima. Dana 12. listopada s delegacijama je zbratimljenih gradova Travnika i Višegrada, poslijepodne sa slikarom Mariom Mikulićem, uvečer na akademiji u povodu njegova osamdesetoga rođendana. Prije ovih događaja priča mu o sebi, o tome 36 Isto, str. 83. 37 N. mj. srpnja 2012. 315 Mirko Marjanović kako je u bolnici Milosrdnih sestara u Zagrebu upoznao Ivu Vojnovića, zatim o majci: - Majka mi je umrla krajem 1925. godine u Sarajevu, sahranjena je na Koševskom groblju.38 Pre nekoliko godina umrla je i žena koja se brinula o njenom grobu… Inače sam bio jedinac, jedinac u siromašnoj porodici. Eden bih u majke, kako je to zapisano na stećku… Svoju ispovijest nastavlja o studiju u Beču, mariborskome zatvoru, izlasku iz zatvora, kratkome boravku u Travniku, onda u Višegradu kod tetke Ane, novačenju i odlasku u sarajevsku vojnu bolnicu, pa u zeničku. Zadivljuje Andrićevo poznavanje povijesti Sarajeva. Dok ga portretira Mario Mikulić, priča im o Omer-paši Latasu, Husein-kapetanu Gradaščeviću i Ali-paši Rizvanbegoviću, o Vjekoslavu Karasu kad je portretirao pašu Latasa,39 u ulicama JNA i Štrosmajerova prisjeća se svojih šetnjā s mladobosancima, opisuje svoj rad na romanu Na Drini ćuprija u Beogradu u vrijeme okupacije, o odbijanju suradnje s Nijemcima i nedićevcima da surađuje u njihovim časopisima i tisku, o jezičnim varijantama. („Krleža je“ – nastavi – „nedavno lepo kazao šta misli o jeziku. Nije važno kako ga ko zove, a razlike i varijante samo ga obogaćuju.“) Govori o tome što je pisanje („Ja mislim da svaki istinski pisac doživljava želju za stvaranjem kao glad, kako je to lepo rekao Andrej Platonov.“40) Razgovaraju i o jednome odlomku iz eseja o Goyi i Mannovoj noveli Smrt u Veneciji, o nastanku opisa vezirskoga grada u Travničkoj hronici, o povijesti Travnika i vezirskome vaktu, o Heinrichu Heineu, po tko zna koji put o Bosni, Švedskoj i Nobelovoj nagradi,41 o Turskoj i njezinoj varoši Brusa, o zvanju i titulama („Čovek je sam sebi najveća titula“42), o uzorima („Ja nisam, kad je reč o uzorima, čovek jednog pisca i jedne 38 Umrla je u Sarajevu 15. XII. 1925. u 53. godini života od reume, primila je sakramente umirućih, a ukopana 18. XII. 1925. u sarajevskome rimokatoličkome groblju svetoga Mihovila. Svećenik na pokopu bio je Mate Bekavac, župnik. Njezin se grob nalazi na polju V, parcela 6, redni broj 1399 (stare oznake), K4 – 35 – 12 (nove oznake). S potpisom „Svojoj dobroj majci njezin Ivan“ spomenik joj je podigao sin. 39 Usp. Lj. Jandrić, n. dj., str. 119. – 123. 40 Isto, str. 133. 41Usp. isto, str. 144. – 145. 42 Isto, str. 150. 316 HUM 8 JANDRIĆ I ANDRIĆ: Autentični Ivo Andrić u iznimnoj knjizi Ljube Jandrića knjige“43), o Rogeru Martinu du Gardu i Guy de Maupassantu, opet o Heineu i Goetheu, Dostojevskome, ulozi vremena u njegovu djelu.44 Razgovaraju i o njegovoj tetki Ani i njezinu prijatelju Mitru,45 o starim drumovima i negdašnjim putovanjima,46 o stvarnome Ćorkanu i splavarenju niz Drinu, Višegradu i njegovim ljudima,47 Ajkuni Hreljić koja je radila u kući njegove tetke Ane u Višegradu kod koje je živio,48 portretu kao likovnoj disciplini (s njima je u Višegradu i Mario Mikulić koji nastavlja portretirati ga), Henryu de Montherlantu, Leonardu da Vinciju. U automobilu, penjući se prema Sjemeću, priča o svome prezimenu: Svačije prezime, pa i moje, zavisi od porekla. Moj otac je iz Sarajevskog polja. I u Veletovu kod Višegrada ima dosta Andrića. Od imena Andrija su Andrići, sa kratkim naglaskom na prvome slogu; a od imena Andra, koje je rasprostranjeno u Srbiji, su Andrići, sa dugim silaznim akcentom na prvom slogu. Prema tome je lako zaključiti da je moje prezime nastalo od imena Andrija, jer sam ja rođen u Bosni!49 U Rogatici (Čelebi Pazar, podsjeća Andrić na turski naziv) doznaje od domaćina da je most na Žepi demontiran i ponovno sagrađen na drugome mjestu; prima na dar fotografiju prijenosa mosta nekoliko stotina metara uzvodno. Govoreći o svojim pripovijetkama iz ovoga kraja, podsjeća na pripovijetku Zmija. U Sarajevu se, idući prema Hotelu „Evropa“, prisjeća kako je s drugim gimnazijalcima poslije nastave iz prikrajka u ljetne dane kada su iznosili stolove promatrao Petra Kočića dok je sa svojim društvom ispijao kavu. Pričaju i o ulozi igre u umjetničkome stvaranju, neizbježno je spominjanje Aske i vuka, a povod je knjiga Johana Huizinga Homo ludens (Matica hrvatska, 1970.). Prije povratka u Beograd u Sarajevu je sve zabijelilo: snijeg je pao već 19. listopada. Četiri dana kasnije Jandriću stiže pismo od Andrića u kojemu piše da je s Mitrom Papićem putovao do Beograda dobro, a 15. studenoga i drugo: 43 Isto, str. 151. 44Usp. isto, str. 153. 45Usp. isto, str. 156. – 157. 46Usp. isto, str. 159. – 161. 47Usp. isto, str. 165. – 169. 48Usp. isto, str. 170. – 171. 49 Isto, str. 178. srpnja 2012. 317 Mirko Marjanović odabrao je za Muzej književnosti dvadesetak svojih knjiga prevedenih na strane jezike. Slaže se da portret Marija Mikulića preda Muzeju. Godine 1973. Jandrić je imao dvadeset jedan susret s Andrićem, u Beogradu, Sarajevu, Sokobanji i Mostaru. Prvo mu se 7. veljače obraća pismom i predlaže da posjet Mostaru odgode za proljeće, dvanaest dana kasnije zove ga iz Beograda telefonom, predlaže da s Ristom Besarovićem, upravnikom Muzeja književnosti, dođe k njemu. Sutradan ih prima u svome beogradskom domu, u Ulici Proleterskih brigada, pridružila im se i Mira Miljanović, kustosica Muzeja. Moli ih da u Muzeju s knjigama prevedenim na strane jezike ne prave „Andrićevu sobu“ jer on nije Lav Tolstoj, a ni Goethe kojemu u Frankfurtu na Maini čuvaju kuću. Skromni Andrić. Takav je na svim stranicama ove iznimne knjige. Gotovo tri mjeseca kasnije (14. svibnja) telefonom ga obavještava da ne će moći na jug jer mu liječnici predlažu liječenje u Sokobanji, kamo odlazi i Jandrić i provodi s njim dva dana (21. i 22. svibnja). Andrić je sa svojim nedovršenim rukopisom romana o Omer-paši Latasu, Ljubo sa svojim bilješkama. Prvi put kaže Jandriću: „Vi ste skroman i pažljiv čovek. Nećete valjda tim beleškama podizati sebi hram; bar dok sam ja još u životu.“50 Onda ga moli da u njima nikad ne uporabi zvučne riječi: „veliki umetnik“, „čuveni pisac“.51 I poslije toga priča mu o Andreu Gideu i Rogeru Martinu du Gardu, o Nizozemskoj u koju će, nakon Sokobanje, službeno otputovati Jandrić, o flamanskome slikarstvu, Rembrandtu, Rubensu, Van Gaughu, Amsterdamu i Rotterdamu, a onda i o svome putovanju u Sovjetski Savez i susretima s Erenburgom te posjetu Narodnoj Republici Kini. Po povratku iz Nizozemske Jandrić je u Beogradu kod Andrića, odakle, s Gvozdenom Jovanićem i Milanom Đokovićem,52 odlaze do Fruš50 Isto, str. 203. 51 N. mj. 52 Sve se ovo događa 5. lipnja 1973. Gvozden Jovanić i Milan Đoković će, godinu i pol dana kasnije, 5. prosinca 1974., umjesto Andrića koji u bolnicu odlazi istom 17. prosinca te godine, potpisati dokument „Posljednja želja Ive Andrića“, na temelju kojega će u Opštinskome sudu u Beogradu 20. lipnja 1975. biti utemeljena Zadužbina Ive Andrića kao institucija u čijoj će mjerodavnosti biti i autorska prava na njegova objavljena djela. Zašto taj dokument nije potpisao Andrić koji je još živ? Nisu li ovi drugovi izigrali njegovo povjerenje? Nije li taj dokument krivotvorina? Prijevara? Zanimljiva je i ova činjenica: autor ovoga teksta 318 HUM 8 JANDRIĆ I ANDRIĆ: Autentični Ivo Andrić u iznimnoj knjizi Ljube Jandrića ke gore. Svraćaju u Krušedol i Hopovo, pa na Petrovaradinsku tvrđavu zvanu „Gibraltar na Dunavu“, podignutu kao „bedem protiv Turske“53 (Andrić), čija je gradnja trajala gotovo stotinu godina. Drugi put (9. rujna) zbog zdravlja pismom odgađa odlazak u Hercegovinu, u Mostar, Počitelj i Mogorjelo. Napokon putuju prema jugu (23. rujna) kanjonom Drinjače, kroz Loznicu, banju Koviljaču, Kušlat, Vlasenicu. Svraćaju i u manastir u Olovu gdje Andrić povjerava Jandriću da mu je majka često pričala o ljekovitome izvoru i hodočasnicima koji su ga posjećivali. („Izgleda da je i ona ovamo hodočastila“54, kaže mu Andrić.) U Sarajevu mu u šetnji Baščaršijom priča o Hercegu Stjepanu, onda i o Montherlantu, Pablu Nerudi (kad nakon šetnje uđe s Jandrićem u restoran Hotela „Evropa“ i kupi novine, pročita da je Neruda umro).55 Putuju prema Mostaru sa Safetom Ćišićem. Pred Hotelom „Neretva“ dočekuju ga Skender Kulenović i Zuko Džumhur. Sa Skenderom vodi dijalog o jeziku. Prenoćili su u Mostaru, putuju za Počitelj o čijem etimološkom korijenu raspravljaju (glagol počinuti, riječ podcitadelum, mjesto ispod tvrđave). Po povratku u Mostar razgledaju izložbu o starome Mostaru, kujundžiluk i mostarsku čaršiju. Sa Zukom Džumhurom svraćaju u radionicu Sule Čelebića. Odgovara na Zukino pitanje kako mu je bilo u sarajevskoj gimnaziji, priča kako je zbog slabe ocjene iz matematike ponavljao godinu. U hotelskoj sobi opet je s Goetheom i njegovom knjigom aforizama. Prevodi Jandriću jednu rečenicu napisanu sto godina prije Hitlera: „Nema nacionalne umetnosti ni nacionalne nauke.“ I kaže Jandriću: „Svi nacionalisti sveta trebalo bi da ovo znaju! Pa i naši!“56 Posjećuju atelje Juse Nikšića, Mladena Solde i Bobe Samardžića, kiparsku radionicu Milivoja Bokića. Kreću u Mogorjelo sa Zukom Džumhurom i Veljkom Paškvalinom, kustosom Zemaljskoga muzeja u Sarajevu, koji ih upoznaje nije niti na jednoj stranici Jandrićeve knjige, koju je pomno čitao više puta, naišao na riječ zadužbina. Andrić se u ovoj knjizi stalno buni protiv bilo kakvih sadržaja koji ga veličaju, pogotovo institucionalnih. Nije li dakle ta njegova posljednja želja puka izmišljotina kako bi se na taj način osigurao novac od njegovih honorara? 53Lj. Jandrić, n. dj., str. 225. 54 Isto, str. 234. 55 Usp. str. 235. – 239. 56 Isto, str. 250. Nije li ovim citatom i Andrić iskazao svoj stav prema pripadnosti nacionalnoj književnosti? Sve do smrti otimao se takvu konceptu. srpnja 2012. 319 Mirko Marjanović s povijesti Mogorjela. Odlaze za Ston. Šeću s pričom o ovome kraju kroz stoljeća. Na povratku svraćaju i u Neum. Sutradan putuju u Stolac, prvo se zaustavljaju u Radimlji. („Sve je ovo lepo da ne može biti lepše“, kaže povjerljivo Jandriću nakon razgledanja. „Ali, čini mi se da malo preterujemo sa stećcima. Ma, molim vas, jedan naš naučnik sasvim ozbiljno piše kako se prve socijalističke ideje u Bosni i Hercegovini javljaju već s bogumilima. Šteta što Marks i Svetozar Marković nisu čuli za ovo otkriće!“57) U Stocu su posjetili Begovinu. U Mostaru, u njegovoj sobi, priča o Krleži kao velikome piscu. Pričaju i o istaknutim autorima europskoga romana: Tolstoju, Stendalu, Tomasu Mannu, Walteru Scottu, Manconi, Sienkiewicz, Mauricu Dekobru, Anatolu Francu, Margueriti Yourcenar. Nastavljaju o Moby Dicku, Faulkneru, Hemingwayu. U Sarajevu su ponovno na Baščaršiji (29. rujna). Priča mu kako je s majkom kao gimnazijalac prije Drugoga svjetskog rata devet godina stanovao u ulici Basamaci. Po ratu je u Sarajevu stanovao pet godina iako je u Beogradu imao iznajmljen stan. Sutradan su prijepodne na Trebeviću, popodne je u svojoj sobi, a predvečer razgledaju izloge. Prvoga listopada putuju autom za Beograd, zaustavljaju se u Kladnju pa u srebreničkome motelu gdje ručaju. Reagira na mišljenja čitatelja i književnih kritičara o tome tko je veći pisac on ili Krleža. „Neka ljudi o nama dvojici misle što god im je drago, ali bolje da umesto: Krleža ili Andrić, kažemo: Krleža i Andrić.“58 Priznaje da je Njegoš s Vukom na njega izvršio velik utjecaj. O književnome stvaranju kaže: „Pisati – to znači stavljati sebe na probu.“59 O sebi veli: „Moja je vrlina u tome što sam celog života znao da se divim drugima – nikad sebi, i da cenim lepotu već stvorenih i potvrđenih dela koja su grejala dušu mnogim ljudima pre mene…“60 Dana 23. listopada izvješćuje Jandrića iz Beograda da ne će doći na Sajam knjiga, a pet dana poslije Jandrić s njim iz Sarajeva razgovara telefonom: „Još uvek se odmaram i sporo dolazim k sebi od puta u Sarajevo i Mostar.“61 Sutradan je Jandrić kod njega u Beogradu, u njegovoj radnoj 57 58 59 60 61 Isto, str. 260. Isto, str. 71. Isto, str. 272. Isto, str. 273. Isto, str. 280. 320 HUM 8 JANDRIĆ I ANDRIĆ: Autentični Ivo Andrić u iznimnoj knjizi Ljube Jandrića sobi. Pita ga kako podnosi samoću. „Uvek sam voleo da budem sam.“62 Piše li? Kaže da na takva pitanja uvijek odgovara da radi, ali ne piše, da je prikupio dosta građe za roman Omer-paša Latas, da ga muči odnos Bosna – more. Jandrić ga izvješćuje da je pročitao Martinsonove Klokrike, razvija se priča o Šveđanima za koje Andrić tvrdi da „po prirodi imaju nečeg pripovedačkog u sebi“ i da su poput nas te nastavlja o Martinsonu.63 Sutradan je Jandrić s Miodragom Bogićevićem, glavnim urednikom sarajevske „Svjetlosti“, kod Andrića. Jada im se kako su nas „u svet gurnuli bez duhovne opreme“64, komentira sve učestalije skupove o jeziku, govori o publicitetu i novinarima, o muslimanskoj obitelji kao književnoj temi, o Hvaru, o fra Grgi Martiću, o Tahi Huseinu, najvećem egipatskom pjesniku koji je upravo umro, o sukobu na Bliskome istoku, o hercegovačkoj pećini Vjetrenici. Potkraj studenoga (23.) Jandriću stiže pismo iz Beograda: ne će moći doći 25. rujna na proslavu 30. obljetnice ZAVNOBiH-a zbog nesigurnoga zdravlja. Godine 1974. Jandrić je s Andrićem imao najviše susreta (27). Razgovarali su o različitim novim temama, a vratili su se i nekim otvorenim prethodnih godina. U Beogradu 10. siječnja Andrić je svoju pozornost zadržavao na ovim temama: bolest, kič, pisci čije je ime pomalo iznad djela (Louis Aragon, Ilja Erenburg, Veljko Petrović), pisci čije je ime ispod djela (Roger Martin du Gard, Babelj, Faulkner, Mihajlo Lalić) i pisci čije je ime usklađeno s djelom (Montherlant, Neruda, Krleža).65 Izdvojeno od ovih tema govorio je Jandriću o Babelju i Skenderu Kulenoviću,66 onda i o Gvozdenu Jovaniću („Treba li nekom lečenje, odlazak u inostranstvo, stan, ili što god drugo, taj ide pravo Gvozdenu“67), ali i o siromaštvu koje ga je obilježilo još u djetinjstvu i stalno ga tjeralo u samoću.68 Dana 10. siječnja dotakli su i temu zle sudbine pisaca koji su nakon 62 Isto, str. 281. 63Usp. isto, str. 282. – 283. 64 Isto, str. 284. 65Usp. isto, str. 297. 66Usp. isto, str. 297. – 298. 67 Isto, str. 298. Jovanić je dakle u to vrijeme vrlo moćan čovjek! A, nešto kasnije, potpisnik je i „Posljednje želje Ive Andrića“. 68Usp. isto, str. 299. srpnja 2012. 321 Mirko Marjanović smrti dobili svoje muzeje-kuće (spomenuo je Majakovskoga i Šantića69). On je rezolutno protiv takvih spomena na pisce, čitanje njihovih djela smatra prikladnijim: „To je piščeva zadužbina na oba sveta.“70 Divi se i Eckermannu i Goetheu,71 skromnim ljudima, Poljskoj i Poljacima (“Poljaci su duhovno nezavisan narod“72). Govori mu o prevođenju Krležinih djela, svojoj prevoditeljici Gun Bergman i o svome švedskom izdavaču Albertu Bonijeru. Zanima ga dokle je Jandrić stigao sa svojim romanom Jasenovac, savjetuje ga da se nikad ne zadovoljava svojim djelom („Zadovoljstvo nas vara. Ono mami i podmeće zamke na svakom koraku“73) i vraća se na „berlinski“, „najmučniji dio svog života“.74 Zatim mu govori o drami, jeziku, moli ga da ništa ne objavljuje za njegova života, odbija da se u BiH ustanovi nagrada s njegovim imenom, ali hoće dati novac za nagradu koja bi poticala razvoj dramske umjetnosti jer je deficitarna. Predlaže nagradu za pripovijetku ili roman o kojoj bi trebalo početi promišljati.75 Prije Sabora bh. kulture u Beogradu 23. travnja prima delegaciju radi dogovora za izbor njegovih zapisa i pripovijedaka s hercegovačkom tematikom. Mjesec dana kasnije Jandrić mu priča kako je bio u Travniku gdje su u tijeku radovi na obnovi kuće u kojoj se Andrić rodio (zamjera što će u toj kući biti i kavana jer ona ne ide s knjižnicom, od čega se kasnije odustalo, što će ta kuća biti daleko od sirotinjske u kakvoj se rodio) te da je bio i u Gučoj Gori i da je ondje sreo fra Ljubu Hrgića koji mu je rekao: „Andrić i ja sretali smo se u Zenici, Ovčarevu, Gučoj Gori, pa čak i u Parizu… Njegov otac je bio kujundžija i popravljao je mlinove za kafu. Istina, u krštenici mu stoji da je bio podvornik, ali to nije tačno…“76 Nakon dva telefonska razgovora iz Sarajeva, potkraj svibnja i početkom lipnja, Jandrić je s Andrićem ponovno u Beogradu. Razgovaraju o Dučiću, Ivi Vojnoviću, opet o rukopisu romana Omerpaša Latas, teškoćama izdavača, o strahu od publiciteta prije odlaska u 69 Isto, str. 300. 70 N. mj. 71Usp. isto, str. 302. – 303. 72 Isto, str. 305. – 306. 73 Isto, str 308. 74 Isto, str. 309. 75Usp. isto, str. 316. 76 Isto, str. 319. 322 HUM 8 JANDRIĆ I ANDRIĆ: Autentični Ivo Andrić u iznimnoj knjizi Ljube Jandrića Stocholm na dodjelu Nobelove nagrade („Videvši kako sam ubledeo, prijatelji su mi govorili: ‘Ti kao da ideš u aps, a ne po Nobelovu nagradu’.“77) Na Kalemegdanu priča mu o Meštroviću, Branku Radičeviću, Aleksi Šantiću, Vojislavu Iliću. Dogovaraju put u Sarajevo, Mostar, Počitelj, Ston, po njega će doći Risto Besarović 11. lipnja. Jaka kiša zadržava ih u Hotelu „Evropa“ u koji je Andrić doputovao sa svojom bilježnicom i Markom Aurelijem. Prelistavaju tu njegovu bilježnicu, poslije večere su s Marijem Mikulićem u šetnji. Priča im dvije zgode bosanskih izaslanika koji su 12. prosinca 1878. (fra Grgo Martić, Ali-paša Čengić i Makso Despić) putovali u Beč na poklonstvo caru,78 onda se prisjeća i Goye.79 Dana 12. lipnja u „Svjetlosti“ su, potom u Narodnoj biblioteci. Govori o svojoj ravnodušnosti prema književnoj kritici, o jeziku, o ljubavi prema Bosni, a u „Dairama“ o Veri Stojić. („Blizu četrdeset godina, Vera Stojić čita moje tekstove, prekucava ih, vodi korespondenciju i financije. Ona je takav radni čovek da prosto tamani posao.“) Misli da je suđeno da Omer-paša Latas ostane njegovo nedovršeno djelo, obrazlaže svoj stav zašto nije dopustio dr. Milanu Markoviću i Andreu Mazonu prijevod Ex Ponta i Nemira 1938. godine na francuski jezik (citira Chateaubrianda: „Liru treba ostaviti sa mladošću“80). Priča kako je teško dolazio do povijesnih osnova za svoje romane i pripovijetke („Ja sam svoj vid pogubio po raznim podrumima, stalažama, razasutim dokumentima.“81) Sutradan ga u Sarajevu ponovno portretira Mario Mikulić. To je povod da podsjeti na Kur’an prema kojemu je samo Bogu „dano da iznova stvara likove“82, ali i na to kako je Vjekoslav Karas portretirao Omer-pašu Latasa.83 Istoga dana, na putu za Mostar, prisjeća se u automobilu Petra Bakule, u vili „Neretva“ s Icom Mutevelićem i Rankom Trifković kaže da se u Hercegovini uvijek osjeća „kao da se pomalo nalazim u bestežinskom stanju“. Prije polaska u Počitelj povjerava kako mu je prvi pisac kojim je 77 Isto, str. 333. Andriću je Nobelova nagrada za književnost uručena u Stocholmu 10. prosinca 1961. 78Usp. isto, str. 341. 79Usp. isto, str. 342. 80 Isto, str. 347. 81 Isto, str. 353. 82 Isto, str. 354. 83Usp. isto, str. 355. srpnja 2012. 323 Mirko Marjanović bio opsjednut bio Poljak Stefan Žeromski, njegov kratki roman Vjerna rijeka.84 I opet priča o svome dvogodišnjem studiju u Krakovu gdje je drugovao s Jovanom Bijelićem, Romanom Petrovićem i Petrom Tiješićem. Iz Počitelja odlaze u Mogorjelo. Jandrić bilježi kako on govori: „Sve je kod njega nekako pripovijedno i izusti se kao drevna mudrost i smirena metafora.“85 U hotelskoj sobi listaju Andrićevu bilježnicu. Sutradan kreću za Ston, u Počitelju im se pridružuje i Zuko Džumhur, svraćaju u Stolac i Radimlju. Prije Stona povjerava se Jandriću da ga tomu mjestu vuče pokojna Milica86 s kojom je tu dolazio. U restoranu „Adriatik“ pita se kako će budući čitatelj komentirati Jandrićeve bilješke u kojima će biti zapisano da su od Mostara do Stona putovali dva sata, komentira sukob Židova i Arapa, govori kako bi umjetnicima bilo najbolje da provedu posljednje godine života između Mostara i Stona, Žitomislića i Trebinja. Povede priču o Faulkneru, o tome kako su mu se kao književne teme otele znamenite osobe Herceg Stjepan i Ruđer Bošković. Prisjeća se svoje Milice koja je bila „pametna i u svemu dobra“87. Po povratku u Sarajevo na večeri je u Jandrićevu domu, ponavlja da je Prokletu avliju pisao punih sedamnaest godina, a sutradan su na Trebeviću s Marijem Mikulićem. Opet ističe da ga pohvale ljute, sišavši s Trebevića izražava želju da ode do vrela Bosne („Šta znate, možda je ovo moj posljednji boravak u Bosni.“88) Nakon posjeta ateljeu Ibrahima Ljubovića šeće Baščaršijom kao da se oprašta od „šeher Sarajeva“. Dana 18. lipnja Jandrić s Andrićem kreće za Beograd. Andrić se ne osjeća dobro, strahuje da je ovo njegovo posljednje putovanje. U Beogradu mu 5. srpnja priznaje da se ipak još pomalo trudi oko rukopisa romana Omer-paša Latas. Nakon dva mjeseca, 19. rujna, Jandrić mu je opet u posjetu u Beogradu. Otvorena je obnovljena Andrićeva rodna kuća u Travniku („Hvaleći mene – veli – Travničani pomalo hvale i sami sebe. Ne zameram im. Sva je Bosna slična Travniku“89). Na Avali pričaju o Mihailu Laliću i Hasana84Usp. isto, str. 359. 85 Isto, str. 361. 86 Supruga, umrla 1968. 87Lj. Jandrić, n. dj., str. 365. 88 Isto, str. 368. 89 Isto, str. 372. 324 HUM 8 JANDRIĆ I ANDRIĆ: Autentični Ivo Andrić u iznimnoj knjizi Ljube Jandrića ginici. Dana 7. listopada u Beogradu su opet zajedno, obradovala ga je dodjela Nobelove nagrade Martinsonu i Jonsonu. Sutradan su s Travničanima Avdom Maglićem i Momom Ćihorićem, a 29. listopada u svojoj sobi Andrić priča Jandriću o Ruđeru Boškoviću, Sørenu Kierkegaardu, o prvim poratnim izdanjima svojih djela, o spomen-knjižnici u Višegradu, pa ponovno o književnoj kritici. Sutradan je Jandrić kod Andrića s Miodragom Bogićevićem. Priča im o Jukiću i o mladobosancima. Dana 12. studenoga Jandrić je u šetnji s Andrićem Tašmajdanom. Andrićev glas Jandrić će posljednji put čuti 11. prosinca 1974. U telefonsku slušalicu tada će mu pročitati sadržaj svoga telegrama sudionicima Sabora kulture SRBiH na koji ne će doći zbog slaba zdravlja. Tada će mu reći: Ja ću u mislima biti prisutan više nego mnogi drugi koji će tamo da sede. – Kad je Bosna u pitanju, ja nikad nisam niti mogu biti odsutan. U stvari, ja se nikad od Bosne ni odvajao nisam. Ono što smatram svojim duhovnim dosegom – to je dar dobijen od Bosne. Meni je Bosna suđena, što bi se reklo. Ja sam, za razliku od vas mladih, progledao i počeo da mislim još u prošlom veku. Turci su Bosnu prozvali: tuhafli vilajet, što znači „budibogsnama zemlja“ […] Tek posle oslobodilačkog rata, taj tamni vilajet na Balkanu počeo je snažno da se razvija. To mora svakoga da raduje. Kad bi sada kojim slučajem banuli u Bosnu Evlija Čelebija, Evans, Giljferding, Kikle i drugi, ne bi mogli ni da poveruju da je to ona ista zemlja u kojoj su boravili nekad. Nije moje da kudim, ali na kulturnom planu moramo se brže kretati. Ja tu pre svega mislim na nepismenost. Samo nemojte sad da se zaletite, pa na Saboru usvojite zaključak: za sledeće četiri godine iskoreniti nepismenost. To treba da bude obaveza nekolikih generacija. Ne može se to odjednom…90 Dana 17. prosinca Jandrić doznaje da je Andrić u bolnici, 22. prosinca s načelnikom je Klinike za unutrašnje bolesti Vojno-medicinske akademije prof. dr. Mioljubom Kičićem („…izvesno pobljšanje“, „…srce se ne da“, to je sve što od njega doznaje). Godine 1975. Jandrićeva knjiga 6. veljače bilježi da Andrić već sedam nedjelja „lebdi između života i smrti“. Prima ga na Klinici prof. dr. Vojislav Ćosić, savjetuje mu da bi bilo bolje ne vidjeti bolesnika, ipak mu 90 Isto, str. 388. srpnja 2012. 325 Mirko Marjanović odlazi, dočekuje ga. („Kad sam odlazio, uzeo sam ga za ruku i na svome dlanu osjetio nejak, gotovo djetinji stisak njegovih prstiju. Da li je to bilo posljednje što mi je za života pružio ovaj čovjek kome sam toliko dugovao?“91) Jandrić se vraća iz Poljske, opet je kod Andrića. Ne prihvaća da više nema nade. Rano ujutro 13. ožujka diže slušalicu svoga telefona u Sarajevu: „Umro Ivo Andrić.“ Sve se dogodilo jedan sat poslije ponoći. Zaključak Ovako je Andrića sačuvao Ljubo Jandrić u svojoj knjizi čije je prvo izdanje objavljeno dvije godine poslije Andrićeve smrti. Što su poslije pojedinci nastojali stvoriti od ovoga pisca, kao potpisnici „njegovih“ posljednjih želja, na dušu njima, nisu za to krivi ni Andrić ni Jandrić. Onaj Andrićev stav s 300. stranice ove knjige – da je čitanje knjiga piscu važnije od svega drugoga („To je piščeva zadužbina na oba sveta“) – kao da je obrana od takvih koji su ga iz vlastita koristoljublja i nacionalističkih pobuda željeli na taj način vezati samo za sebe. Ono njegovo izdvajanje Goetheovih rečenica iz njegove knjige aforizama sa stranice 250. kao vlastitih svetinja („Nema nacionalne umetnosti ni nacionalne nauke […] Svi nacionalisti sveta trebalo bi da ovo znaju! Pa i naši!“) obrana je od onih koji ga danas gromoglasno proglašavaju piscem samo srpske književnosti jer je, tvrde, sva svoja djela napisao na srpskome jeziku, što je netočno.92 Pisao ih je i na hrvatskome, odnosno na službenome jeziku državne zajednice u kojoj je živio, na hrvatskosrpskome jeziku. Ona njegova rečenica: „Moja je vrlina u tome što sam celog života znao da se divim drugima – nikad sebi, i da cenim lepotu već stvorenih i potvrđenih 91 Isto, str. 389. 92 Po kriteriju na kojemu je jeziku pisao svoja djela svakako je i srpski pisac. Ali po istome kriteriju, da ne nabrajam i druge, jednako bitne za utvrđivanje pripadnosti pisca nacionalnoj književnosti, jest i hrvatski. To je i u samome temelju tvrdnje koju danas ističu upravo srpski jezikoslovci. I nakon raspada Jugoslavije oni ne odustaju od dokazivanja da su hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski jezik jedan jezik. Ako je tako, onda je Andrić pisac i svih tih jezika, pa dakle i hrvatskoga. U čemu je onda problem uvrstiti Andrića u svaku nacionalnu književnost nabrojanih jezika? Ili nam i na taj način hoće kazati: Zovite vi te jezike kako hoćete, u njima je samo jedan jezik – srpski?! 326 HUM 8 JANDRIĆ I ANDRIĆ: Autentični Ivo Andrić u iznimnoj knjizi Ljube Jandrića dela koja su grejala dušu mnogim ljudima pre mene…“ potvrda je da nije želio instituciju koja će nakon smrti braniti veličinu njegove osobe. Da „Posljednju želju Ive Andrića“ nije potpisala njegova ruka. Da je na svim drugim stranicama Jandrićeve knjige život pisca u vremenu kad ga ne bude na ovome svijetu prepuštao isključivo snazi njegova djela, pa tako i snazi svoga djela. Da je bio i ostao autor koji služi isključivo umjetnosti, i nikomu i ničemu drugo. Mojim su čitanjem ove Jandrićeve knjige izdvojene samo najvažnije teme sačuvane u njoj, ne sve. Što nam njihovo isticanje govori o Andriću kao čovjeku i piscu? Da je Andrić dosljedan u svemu. Da je skroman i da odbija sve oblike slave. Upućuje na svoje djelo koje treba biti jedini i isključivi nositelj i čuvar svih vrijednosti njegove osobe. Dok je živ, ne će u nacionalni okvir, ni hrvatski ni srpski, i ne želi vlastitu instituciju koja će brinuti o njegovu djelu kad ne bude živ. Da je svaka Andrićeva rečenica u ovoj Jandrićevoj knjizi prvorazredna literatura. Da je uman i u najsvakodnevnijim životnim situacijama. Mudar i oprezan. Široko obrazovan. Sjajno se kreće kroz povijest i izvrsno poznaje djela svjetske književnosti. On je u njoj čovjek velikoga iskustva, mudrac, filozof, diplomat, političar, zaljubljenik u zemlju Bosnu i njezina čovjeka, pravednik, obožavatelj vrijednosti drugoga. Svoju vrijednost minimizira. Na temelju Andrićevih iskaza o temama sadržanih u ovoj knjizi dakle mogao bi se načiniti vrlo precizan i autentičan njegov ljudski, umjetnički, intelektualni, pa i politički profil. Jandrić je radoznao, ali diskretan, zadivljen je Andrićem u svakome svom komentaru njegove osobnosti. Bili smo prijatelji, gotovo je svaki razgovor o književnosti započinjao i završavao oslanjajući se na njegovu misao. Često sam primjećivao kako je prisvajao i neke Andrićeve geste. (Imao je običaj primjerice, kao i Andrić, rukom okrenuti uho svomu sugovorniku da bi ga tako što bolje čuo! Nosio je sličnu kapu, oblačio je sličan ogrtač!) Sve što je Andriću bilo važno za života rekao je Andrić Jandriću u ovoj knjizi. Sve što su mu poslije smrti pripisivali drugi daleko je od duha riječi koje su izgovarala Andrićeva usta na stranicama ove knjige. srpnja 2012. 327 Mirko Marjanović Prema tim je riječima Andrić, privatno, bio protivnik svega što ga je veličalo i petrificiralo u institucionalnome smislu. Osim za opciju jugoslavenstva, dakle za opciju multikulturne i multinacionalne ondašnje državne zajednice, ponovimo to još jednom, nije se nikada svrstavao niti u hrvatsku niti u srpsku nacionalnu opciju. Nije nigdje niti rekao niti napisao da nije hrvatski i da jest srpski pisac. Svoje etničko i vjersko podrijetlo nikada i nigdje nije poricao. Da je čovjek izrazitih skrupula 1951. godine u svoju osobnu iskaznicu u rubriku narodnost upisao srpsko podrijetlo, s čime je trideset šest godina nakon osnivanja93 u javnosti istupila savjetnica u Zadužbini Ive Andrića (Večernje novosti, Beograd, 16. V. 2011.), i smiješno je i žalosno. Skandalozno! Sramotno je pripisivati takvu promjenu tako stabilnoj i dostojanstvenoj osobi. Tekstom „Zadužbina u Beogradu niknula na krivotvorenom testamentu velikog pisca?“ (redakcijski naslov, Jutarnji list, 9. IV. 2011, autorov naslov „Čija je Zadužbina Ive Andrića“) analizirao sam nastanak institucije koja danas uporno tvrdi da se Andrić „za života opredelio za pripadanje srpskoj književnosti“ i da zbog toga ne može biti uvršten i u hrvatsku književnost.94 „Otkriće“ savjetnice Zadužbine Žanete Đukić-Perišić 93 Upravnik Zadužbine Dragan Dragojlović u javnosti mi je, obmanjujući je da sam u Upravnome odboru bio osam godina, a ne četiri, više puta zamjerio što nisam u to vrijeme raspravljao o pravnoj valjanosti te ustanove, a svojoj savjetnici ne zamjera što ovu „istinu“ javnosti priopćava istom nakon trideset šest godina! Zar to nije čudno? 94 Ovaj je moj tekst izazvao razne komentare u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu. Ovdje ću se osvrnuti samo na dva jer su u svome temelju slična: jedan je onaj kojim me je upravnik Zadužbine Dragan Dragojlović pokušao diskvalificirati kao vjerodostojna kritičara neprihvatljivoga odbijanja Zadužbine da se djela Ive Andrića uvrštavaju u edicije i s hrvatskim atributom, a autor je drugoga Muharem Bazdulj „Andrić u dimu demagogije“, objavljen na portalu Peščanik.net 16. IV. 2011. U Dnevnome listu, primjerice, od 9. IV. 2011. novinarki Andrijani Copf Dragan Dragojlović rekao je: „Nacionalno nema veze s njegovim opredjeljenjem kao pisca. Poštujući Andrićevu volju, Zadužbina ne daje pravo da se on svrstava tamo gdje se on sam nije svrstao. To uopće nije političko, nego obligacijsko pravo. Apsurdno bi i ludost bi bila reći da Andrić po roditeljima nije bio Hrvat. Do raspada Jugoslavije, svi smo bili jugoslavenski pisci i svi smo pisali srpsko-hrvatskim jezikom. Kad je nestalo zemlje, što je ostalo piscima? Ostali su jezici kojima su pisali. No, čak i da je Andrić pisao hrvatskim jezikom, Zadužbina iz kojeg god razloga, s obrazloženjem ili ne, ne mora dati pravo za objavljivanje djela.“ Ne znam je li autor ovih redaka, u kojima misli ratuju jedna protiv druge, uopće svjestan što je njima priopćio čitateljima Dnevnoga lista, znam da nema niti jednoga dokumenta kojim pravno valjano dokazuje da se Andrić za života opredijelio za srpsku književnost, a on uporno tvrdi da jest. Potom čitateljima, ne samo Dnevnoga lista već i još nekim sarajevskim i zagrebačkim listovima, laže da sam u Upravnome odboru Zadužbine 328 HUM 8 JANDRIĆ I ANDRIĆ: Autentični Ivo Andrić u iznimnoj knjizi Ljube Jandrića u beogradskim Večernjim novostima slijedilo je upravo nakon te moje analize koja je uzdrmala pravnu utemeljenost Zadužbine. Nije onda nikakvo čudo što se i ona, kao što je i njezin upravnik pokušao da mi pripiše neistine, opredijelila za tako šokantan naknadni „nalaz“ kako bi njime odgurnula rezultat moje analize i zadovoljila sve srpske nacionaliste, ali i obranila svoju „vjerodostojnost“, koji od Hrvata, uostalom, svojim projektom „Deset vekova srpske književnosti“ namjeravaju uzeti i djela Marina Držića, Ivana Gundulića i drugih hrvatskih pisaca. Andrićeva ruka, sigurno je, nije ispisala taj dokument, onoga čija jest mogla je ako je za prilog imala dokument kao dokaz da je ta osoba, u skladu s ondašnjim zakonom, promijenila svoju narodnost. I u komunističkoj je državi, valjda, postojala utvrđena zakonska procedura za mijenjanje identiteta! bio punih osam godina, od 1980. do 1988., i da sam za to vrijeme trebao pokrenuti pitanje vjerodostojnosti ustanove nastale bez Andrićeva potpisa, jer sam bio samo u jednome mandatu, od 1980. do 1984., u vrijeme kad je taj Upravni odbor vodio Rodoljub Čolaković, kad se nije smjelo ni zucnuti o pravnoj valjanosti onoga što je već dogovoreno „negdje“. O vjerodostojnosti te ustanove dakle morao je raspravljati prethodni saziv Upravnoga odbora, onaj koji ju je vodio od utemeljenja 1975. do 1980. godine. I Muharem Bazdulj mi u spomenutome pamfletu žestoko zamjera što sam kao glavni urednik edicije dopustio objavljivanje Andrića bez ugovora u sarajevskoj Matici hrvatskoj. Iako zna da je ugovor prije objavljivanja od Zadužbine tražen i da je izdavaču uskraćen, ipak ističe: „Da se razumijemo, iz književnoistorijske perspektive je besmisleno poricati da Andrić pripada i hrvatskoj književnosti. Nije tu ništa sporno“, piše on. Pa, pobogu, Bazdulje, upravnik Zadužbine upravo je utvrdio da Andrić ne pripada hrvatskoj književnosti! Dakle sporno je. Ali ako je taj upravnikov argument i po ovome autoru neodrživ, zar nije logično da je upitao Zadužbinu zašto je onda izdavaču uskratila ugovor tražen prije objavljivanja Andrićevih djela u ediciji s hrvatskim atributom? Ako je tako, zar je izdavač trebao pristati na izmišljeni razlog odbijanja jer je „besmisleno poricati da Andrić pripada i hrvatskoj književnosti“? Ako joj pripada, zar sam kao glavni urednik edicije Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga bio dužan poštovati uskraćivanje ugovora Zadužbine, a onda i ne upuštati se u dokazivanje da je institucija koja je ugovor uskratila također izmišljotina kao i tvrdnja njezina upravnika „da se Andrić za života opredelio za srpsku književnost“? Ako je tako, onda je posve svejedno u čiju će korist ići konačna presuda, koja će ionako biti apsurdna i neuplativa? Ako ništa nije sporno „iz književnoistorijske perspektive“ da je Andrić i hrvatski i srpski i bosanskohercegovački pisac, zar je bitno što će sud u konačnici uopće reći? Ako ništa nije sporno u tome smislu, zašto se Bazdulj svrstava na stranu onoga koji kaže da jest i koji tvrdi bez ikakva dokaza „da se Andrić za života opredelio za srpsku književnosti“, dakle ne i za hrvatsku, ne i za književnosti službenoga jezika državne zajednice u kojoj se izjašnjavao Jugoslavenom? Ovdje je bitna istina, mladi gospodine, koja se od javnosti krila godinama! Da, istina! Ako sud odredi da je treba skupo platiti, u redu, neka je na čast takvu sudu! Na sve drugo u Bazduljevu pamfletu ne vrijedi se osvrtati ni u fusnoti, pogotovo ne na njegovo čuđenje da je jugoslavenstvo odavno propalo u rupu. srpnja 2012. 329 Mirko Marjanović Malo je vjerovati da se na nju odlučio Andrić u svojoj zreloj pedeset i devetoj godini! Zakleti Jugoslaven da u toj dobi mijenja svoj identitet, i to u korist narodnosti koja nije upisana u njegov rodni list, neuvjerljivo je i smiješno. Nevjerojatno! U najmanju ruku, Andrićevu iznimno stabilnomu moralnom profilu neprimjereno. Međutim sve i da je u pravnome smislu ovaj dokument valjan, napisao mi je priređivač Andrićeva četveroknjižja u ediciji Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, „Andrićeva građansko-privatna pripadnost srpskoj naciji, i da je milijun posto dokumentirana, po mojemu ne mijenja ništa u činjenici njegove književne pripadnosti svim književnostima ovoga jezika, čiju jedinstvenost, uostalom, najviše naglašavaju baš sami Srbi. (Doduše, proglašavajući ga srpskim, ali to ništa ne mijenja na suštini.) Tako gledam i na ovo ‘otkriće’: ono ništa novo ne donosi, niti išta mijenja. Osim toga, nemoj se zamarati dilemama o rukopisu u ličnoj karti: te dokumente ionako nije popunjavao nitko od nas lično, to su uvijek radili činovnici u sekretarijatima unutrašnjih poslova.“95 Čitao sam dakle u ovoj knjizi sve Andrićeve ispovijesti, slovo po slovo, rečenicu po rečenicu, da bih tako utvrdio je li Andrić kao svoju posljednju želju igdje spomenuo svoju zadužbinu i je li igdje izgovorio da se „opredelio za pripadanje srpskoj književnosti“. Nigdje nisam naišao na iskaze koji to potvrđuju. Nigdje nisam naišao na njegovu ispovijest da je davnih dana promijenio svoju narodnost.96 Niti na jednoj stranici nisam naišao na njegovu riječ koja spominje osnivanje zadužbine koja će nakon njegove smrti brinuti o njegovu djelu i autorskim pravima od objavljivanja tih djela. Pa da jest, valjda bi to priznao čovjeku kojemu se ispovijedao, u pravome smislu te riječi, o svemu. Punih sedam godina. Ovo je moj hommage i jednomu i drugomu, i Jandriću i Andriću. 95 Ivan Lovrenović autoru ovoga teksta u elektroničkoj poruci od 18. V. 2011. 96 Je li nešto o tome zabilježeno u onim Jandrićevim isključenim bilješkama o „intimnim stvarima“ o kojima se govori na 11. stranici ove knjige, autoru ovoga teksta ostaje tajna. 330 HUM 8 JANDRIĆ I ANDRIĆ: Autentični Ivo Andrić u iznimnoj knjizi Ljube Jandrića Izvori i literatura -Bazdulj, Muharem, „Andrić u dimu demagogije“, Peščanik.net, 16. IV. 2011. -Copf, Andrijana, „Pitanje nije čiji je Andrić pisac, nego tko krši zakon, a tko piščevu volju“, Dnevni list, 9. travnja 2011. -Drljić, Rastislav, „Pabirci o životu i radu Ive Andrića“, Dobri pastir, Sarajevo, I-IV (1962.), br. 11-12. -Jandrić, Ljubo, Sa Ivom Andrićem, Veselin Masleša, Sarajevo, 1982. -Ostojić, Stevo, „U čemu su nesporazumi“, Politika, 23. novembra 1970. srpnja 2012. 331 Mirko Marjanović JANDRIĆ ET ANDRIĆ Un Ivo Andrić authentique dans un livre exceptionnel de Ljubo Jandrić Résumé Dans son livre Avec Ivo Andric, qu’il a mis sept ans à écrire (1968-1975), Ljubo Jandrić dresse le portrait de ce grand écrivain. Il a fini ce livre en 1975, huit ans après sa première rencontre avec Andric. Cette année-là, bien qu’hospitalisé et inconscient pendant deux mois et demi, il a réussi à décrire les treize journées d’une expérience similaire vécue par Andrić l’année précédente. Du 17 octobre 1968 jusqu’au 13 mars 1975, Jandrić était pour Andrić ce que Johann Peter Eckermann était pour Johann Wolfgang Goethe, Max Brod pour Franz Kafka, Predrag Matvejević pour Miroslav Krleža etc. Pendant ce temps-là, Jandrić a assumé son rôle d’auditeur patient de son sage interlocuteur en notant tout ce qui le caractérisait comme homme, intellectuel, diplomate, politicien et amoureux de la Bosnie, de ses habitants et de son histoire. Le livre de Jandrić devient ainsi une sorte de portrait de la vie intérieure d’Andrić et de son art, une source authentique de presque tous les traits de son caractère d’homme et d’artiste. Le preneur de notes prend tout ce qu’on lui offre – en promenade, autour d’une tasse de café et dans d’autres endroits – pour le restituer comme un don précieux dans les pages de son livre. Mots-clés: Jandrić, Andrić, rencontres, notes 332 HUM 8 UDK 347.78:821.163.41/.42(497.6) Andrić I. Izvorni znanstveni članak Primljen 5. III. 2012. Ilija Musa Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru ilija.musa@ffmo.ba AUTORSKO PRAVO NA DJELO IVE ANDRIĆA Sažetak U radu se govori o načinu na koji je Zadužbina Ive Andrića stekla autorsko pravo na njegovo djelo te problemima dobivanja dopuštenja za izdavanje njegovih djela. Poseban se naglasak stavlja na slučaj objave Andrićevih djela Prokleta avlija, Na Drini ćuprija, Travnička hronika i Pripovijetke u ediciji Hrvatska književnost BiH u sto knjiga Matice hrvatske Sarajevo i pozitivno-pravne propise s obzirom na autorsko i srodna prava, kao i nasljedno pravo. Ključne riječi: autorsko pravo, oporuka, nasljeđivanje, Ivo Andrić, Zadužbina Ive Andrića, Matica hrvatska Uvod Problem raspolaganja autorskim pravom na djelo Ive Andrića kulminirao je objavljivanjem njegovih djela Prokleta avlija, Na Drini ćuprija, Travnička hronika i Pripovjetke u ediciji Hrvatska književnost BiH u sto knjiga Matice hrvatske Sarajevo. Autorskim pravom na Andrićevo djelo, smatralo se, raspolaže Zadužbina Ive Andrića iz Beograda osnovana 1976. godine, nadugo nakon njegove smrti. Ali problem se javio kada je Matica hrvatska Sarajevo odlučila objaviti neka djela Ive Andrića u ediciji Hrvatska književnost BiH u sto knjiga, što je Zadužbina odbila dopisom br. 116/26.3.2007.g. obrazlažući „da je Upravni odbor Zadužbine Ive Andrić na sjednici održanoj 22.03.2007.g. odlučio da ne može srpnja 2012. 333 Ilija Musa da prihvati zahtjev za štampanje iz razloga što se sam Andrić za života opredijelio za pripajanje korpusu srpske književnosti i da su spremni da odobre hrvatskim izdavačima štampanje pod uobičajenim uslovima ali ne mogu prihvatiti objavljivanje Andrićevih djela bibliotekama koje ga svrstavaju u bilo koju nacionalnu književnost, izuzev one za koju se za života opredijelio“1. U postupku pred Općinskim sudom u Sarajevu uočilo se mnoštvo činjenica koje bude sumnju da je Zadužbina nastala na pravno valjanim dokumentima, kao i to da je rad Zadužbine nakon raspada Jugoslavije sukladan posljednjoj želji Ive Andrića da se njegovo nasljedstvo „sačuva kao celina i da se, kao legat odnosno, zadužbina, nameni za opšte kulturne i humanitarne potrebe“2. U radu će se vidjeti kako je vrsta oporuke, najblaže rečeno, čudna, kako zbog okolnosti u kojima je nastala tako i zbog činjenice da je Andrić kao dugogodišnji diplomat, iskusan u pravno-administrativnim poslovima, znao da oporuka te vrste nije pravno valjana osim u iznimnim prilikama i da ima ograničen rok trajanja. Prikazat će se i na koji način Zadužbina upravlja Andrićevim djelom i rabi li ga za opće kulturne i humanitarne svrhe kako bi trebala prema oporuci kojom je utemeljena. 1. Valjanost oporuke Autorsko pravo kao najveća privatnopravna vlast apsolutnoga djelovanja daje izravnu vlast nad autorskim djelom i nositelja autorskoga prava ovlašćuje da ima privatnu vlast nad autorskim djelom i da svakoga spriječi zadirati u autorsko pravo. Prema sudskome rješenju vidi se kako je nositelj autorskih prava na djela Ive Andrića Zadužbina Ive Andrića iz Beograda. Međutim postavlja se pitanje na koji je način Zadužbina postala nositeljem autorskih prava na Andrićeva djela. Oporuku Ive Andrića potpisali su Gvozden Jovanić i Milan Đoković 5. prosinca 1974., tri mjeseca prije njegove smrti i dvanaest dana prije njegova odlaska u bolnicu. Riječ je dakle o usmenoj oporuci, a prema 1 2 Presuda općinskoga suda u Sarajevu, broj 65 0 Ps 043647 08 , Ps Sarajevo, od 29. VI. 2009. Cit. prema: <http://www.ivoandric.org.rs/html/delatnost.html> 334 HUM 8 AUTORSKO PRAVO NA DJELO IVE ANDRIĆA tadanjem Zakonu o nasljeđivanju članak 78. st. 1. i 2. „oporučitelj može izjaviti svoju posljednju volju usmeno pred dva svjedoka samo ako uslijed izuzetnih prilika nije u mogućnosti da napravi pismenu oporuku. Usmena oporuka prestaje važiti kad protekne 30 dana od prestanka izuzetnih prilika u kojima je napravljena.“3 Kako je usmena oporuka izvanredan oblik oporuke, mora zadovoljavati četiri uvjeta. „Usmena oporuka može biti valjana 1/ ako je oporučitelj svoju volju očitovao usmeno, 2/ tome su bila nazočna najmanje dva svjedoka, sposobna za to da budu svjedoci usmene oporuke, a 3/ oporučitelj se pritom nalazio u takvim izvanrednim okolnostima da zbog njih nije mogao valjano oporučiti niti u jednom drugom obliku i 4/ ovaj oblik oporuke nije izgubio valjanost protekom vremena.“4 Bitno je istaknuti i činjenicu da naše nasljedno pravno uređenje ne daje oporučitelju mogućnost da u redovitim okolnostima oporuči na bilo koji način osim pisanoga. U slučaju ove Andrićeve oporuke upitni su treći i četvrtu uvjet: treći, ako se Andrić nalazio u tako teškim okolnostima da ne može napraviti nikakav drugi, pisani, oblik oporuke, kako je tek dvanaest dana od nastanka ove oporuke dospio u bolnicu te četvrti, je li u tri mjeseca koliko je još Andrić živio od nastanka oporuke protekao rok od trideset dana od prestanka iznimnih prilika u kojima je napravljena usmena oporuka. Još je sumnjivije da bi Andrić, iskusan u administrativno-pravnim poslovima kao dugogodišnji diplomat, načinio ovu vrstu oporuke ako je mogao napraviti vlastoručnu oporuku, javnu oporuku pred predstavnikom suda ili bar pisanu oporuku pred svjedocima5 što je vjerojatno i mogao. Naime prema Zakonu o nasljeđivanju SFRJ članak 69. stavak 1. „oporučitelj koji zna čitati i pisati može napraviti oporuku tako da će ispravu koju mu je netko drugi sastavio, 3<http://public.carnet.hr/gpp/Akti/Propisi/ZN/A-zn.htm>; Službeni list SFRJ 20/55 od 11. 5. 1955.; Zakon o nasljeđivanju (prečišćeni tekst), SL SFRJ od 15. 9. 1965, Ispravak prečišćenog teksta ZN, SL SFRJ od 29. 9. 1965; Ispravak ZN (prečišćeni tekst), SL SFRJ od 20. 10. 1965; Zakon o preuzimanju saveznih zakona kojima se uređuju odnosi o kojima po Ustavnim amandmanima XX do XLI na Ustav SFRJ odlučuju republike (čl. 1. st. 72), NN 52/71 od 16. 12. 1971; Zakon o dopunama ZN, NN 47/78 od 28. 11. 1978. 4 Nikola Gavella – Vlado Belaj, Nasljedno pravo, Narodne novine, Zagreb, 2008., str. 147. 5Usp. Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2007., str. 952. srpnja 2012. 335 Ilija Musa vlastoručno potpisati u prisutnosti dvaju svjedoka izjavljujući pred njima da je to njegova oporuka“6. Ali, ako tako teško bolestan nije mogao napisati, štoviše, niti potpisati oporuku kako i ovdje ističe zakonska odredba, je li onda vjerodostojna i njegova „prepričana“ oporučna izjava. 2. Rad Zadužbine Ive Andrića Prema Andrićevoj oporuci nakon njegove smrti Veri je Stojić prepušteno čuvanje njegove ostavštine, upravljanje njome i briga o autorskim pravima do osnutka Zadužbine. Na temelju književnikove oporučne volje od 12. ožujka 1976. počela je raditi Zadužbina Ive Andrića čija je prva upraviteljica bila gospođa Stojić. Prije raspada Jugoslavije rad Zadužbine vodio je Upravni odbor sastavljen od uglednika s područja tadanje države. U to vrijeme Andrićeva djela tiskala su se ne samo kao djela srpske književnosti nego i hrvatske, a i bosanskohercegovačke književnosti, kao što je izdanje Savremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga izdavačke kuće „Svjetlost“ Sarajevo iz 1984./1985. godine, kada su izdavaču bez problema ustupljena autorska prava za izbor iz cjelokupnoga djela Ive Andrića.7 Danas Zadužbinom „rukovodi Upravni odbor od jedanaest članova […] koje imenuje Srpska akademija nauka i umetnosti“8, a koji manipulira Andrićevim djelom želeći ga prisvojiti samo srpskoj književnosti. Tako je na zahtjev Matice hrvatske Sarajevo za sklapanje ugovora o izdavanju Andrićevih djela u ediciji Hrvatska književnost BiH u sto knjiga Upravni odbor Zadužbine istakao da su spremni dati suglasnost za izdavanje pod uobičajenim uvjetima, ali ne može prihvatiti objavljivanje Andrićevih djela u „bibliotekama koje bi ga svrstavale u bilo koju nacionalnu književnost izvan one za koju se Andrić za života opredijelio“ aludirajući time da se Andrić opredijelio za srpsku književnost. 6<http://public.carnet.hr/gpp/Akti/Propisi/ZN/A-zn.htm>, nav. članak 7Usp. Mirko Marjanović, „Ivo Andrić, i kao pisac hrvatske književnosti Bosne i Hercegovine“, Kolo, br. 2/2008; <http://www.matica.hr/kolo/kolo2008_2.nsf/AllWebDocs/ Ivo_Andric__i_kao_pisac_hrvatske_knjizevnosti_Bosne_i_Hercegovine> 8<http://www.ivoandric.org.rs/html/rukopisndelatnost.html> 336 HUM 8 AUTORSKO PRAVO NA DJELO IVE ANDRIĆA Uistinu je tendenciozno to što članovi Upravnoga odbora Zadužbine smatraju kako se Andrić opredijelio za srpsku književnost jer znaju da je sam Andrić u sveučilišnome nacionalu za školsku godinu 1912./1913. naveo da mu je hrvatski jezik materinski,9 kao što znaju i da je prilikom upisa na studij u Krakowu naveo kako je po nacionalnosti Hrvat.10 Zaboravljaju, izgleda, da je Andrić sedamdesetih godina XX. stoljeća planuo kada je čuo izjave kako se odrekao svoga naroda. Naime na glavnoj skupštini Matice hrvatske u Zagrebu 22. studenoga 1970. dr. Šime Đodan primijetio je kako su se neki književnici odrekli svoga naroda, a među njima naveo je i Ivu Andrića. Doznavši za taj nastup, Andrić je, kako piše Ljubo Jandrić, burno reagirao i rekao: „To je pljusak koji ne prestaje – Odluka Matice – to je pobjeda podlosti! Voleo bih više nego neznam šta na svetu da to živ nisam dočekao […] Zar oni da me podižu ovako na sramni stub, oni? […] Šta bi oni hteli od mene? I čemu to vodi? Ja to nisam zaslužio! Ja sam za slogu i bratstvo bio celog svog dugog veka. Ja sam bio za jugoslavenstvo još onda kad je Austro-Ugarsku trebalo oterati s našeg ognjišta…“11 Tvrdnju da Zadužbina zlorabi Andrića potkrjepljuje i činjenica da se „Pravila o dodeljivanju Andrićeve nagrade“ na sjednici Upravnoga odbora Zaklade (Zadužbine) održanoj 28. rujna 2005. odlučilo „osavremeniti“ tako što je na sjednicama od 21. prosinca 2005. i 29. ožujka 2006. Upravni odbor donio izmjene i dopune pravila po kojima sada nagradu mogu dobiti kako u članku 1. stoji: „… najbolja pripovetka, ciklus, odnosno zbirka pripovedaka napisana i prvi put objavljena na srpskom jeziku između 1. januara i 31. decembra, a koja je svojim naslovom i sadržajem u skladu sa dostojanstvom Andrićevog dela. Nagradu može dobiti Delo objavljeno u Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj.“12 Svi ovi primjeri pokazuju da je Zadužbina okrenuta zlouporabi Andrićeva djela sukladno velikosrpskoj ideji, a najbolji je pokazatelj sudski postupak koji je pokrenula protiv Matice hrvatske iz Sarajeva. 9 Usp. <http://www.tvrtkodolic.bloger.hr/post/da-li-je-andric-ivo-ili-jovo/7639257.aspx> 10 Usp. <http://www.croatianhistory.net/etf/et2.html> 11 Ljubo Jandrić, Sa Ivom Andrićem, IRO „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1982., str. 102. 12<http://www.ivoandric.org.rs/html/andriceva_nagrada.html> srpnja 2012. 337 Ilija Musa 3. Sudski postupak protiv Matice hrvatske Sarajevo Zadužbina Ive Andrića iz Beograda tužila je Maticu hrvatsku Sarajevo, kako je već navedeno, zbog objavljivanja Andrićevih djela Prokleta avlija, Na Drini ćuprija, Travnička hronika i Pripovijetke u ediciji Hrvatska književnost BiH u sto knjiga. Tužbi je prethodio zahtjev Matice hrvatske upućen Zadužbini Ive Andrića 9. veljače 2007. da se načini autorski ugovor i odredi iznos naknade za objavljivanje navedenih djela koji je Zadužbina odbila. Usprkos tomu što je zahtjev za objavljivanje Andrićevih djela odbijen, Matica hrvatska Sarajevo tiska spomenute naslove. Na ovaj postupak Zadužbina reagira opomenom pred tužbu na koju Matica hrvatska Sarajevo nudi odštetu od 4.000,00 KM, uz napomenu da je Matica obnovila i nadgrobni spomenik majci Ive Andrića, što je prema „posljednjoj Andrićevoj volji“ dužnost Zadužbine. Nakon višestrukih pokušaja mirnoga rješenja spora i neuspjeha o dogovoru visine autorske naknade Zadužbina podnosi tužbu Općinskomu sudu u Sarajevu tražeći odštetu od 42.000,00 KM. Općinski sud presuđuje u korist Zadužbine Ive Andrića i određuje odštetu u iznosu od 19.810,00 KM uvećanu za zakonsku kamatu i troškove postupka. Tužitelj (Zadužbina Ive Andrića) visinu je tužbenoga zahtjeva formirao tako što je uobičajenu naknadu izdavačkoga ugovora od 10% maloprodajne cijene (14.000,00 KM) odlučio podići sukladno članku 113. Zakona o autorskom pravu i svim pravima na iznos uvećan za 200% zbog toga što je Matica hrvatska ovu povredu autorskih prava uradila namjerno. Međutim sud je odlučio ne prihvatiti potpuno tužbeni zahtjev pa u presudi navodi „da je tužena [Matica hrvatska] objavljujući četiri knjige Ive Andrića bez odobrenja Zadužbine pokazala očiglednu namjeru i napravila povredu imovinskog prava autora o kojima se brine Zadužbina u vrijednosti 100% od uobičajene autorske naknade, jer načinjena povreda nije vrijednosti 200% obzirom da je tužena bila u stalnoj korespondenciji s tužiteljem i nije osporavala njegovo pravo na uobičajenu autorsku naknadu“13. Uz to je i iznos od 28.000,00 KM umanjila za 13 Presuda Općinskog suda u Sarajevu, broj 65 0 Ps 043647 08 , Ps Sarajevo, od 29. VI. 2009. 338 HUM 8 AUTORSKO PRAVO NA DJELO IVE ANDRIĆA vrijednost obnove spomenika majci Ive Andrića, što je dovelo do iznosa od 19.810,00 KM. Zašto je Matica hrvatska izgubila spor za naknadu autorskih prava? Matica hrvatska Sarajevo je i prije tužbe koju je Zadužbina podnijela protiv nje učinila pogrješku. Iako je u postupku Matica hrvatska inzistirala na nepostojanju stranačke sposobnosti i stvarne legitimacije Zadužbine, to joj nije pošlo za rukom. Naime da nije od Zadužbine Ive Andrića tražila autorski ugovor, moglo bi se posve logično i legitimno dovoditi u pitanje postojanje autorskih prava Zadužbine Ive Andrića na književnikovo djelo jer je, kao što je rečeno, upitna valjanost Andrićeve oporuke. U skladu s tim bilo je i inzistiranje na nepostojanju stranačke sposobnosti i stvarne legitimacije Zadužbine koju je Matica hrvatska dala samim obraćanjem i traženjem autorskoga ugovora i pregovorima o visini autorske naknade, što je omogućilo ovakav ishod postupka. Zaključak Kako je postupak na prvostupanjskome sudu završio nepovoljno za Maticu hrvatsku Sarajevo, pitamo se hoće li Zadužbina Ive Andrića nastaviti praksu zabrane tiskanja Andrićevih djela u bibliotekama i edicijama s hrvatskim ili bosanskohercegovačkim nazivom. Vjerojatno hoće! To možemo zaključiti: a) prema internetskoj stranici Zadužbine na kojoj je istaknut popis država u kojima se izdaju Andrićeva djela, a na kojem nisu ni Bosna i Hercegovina ni Republika Hrvatska; b) prema „osavremenjenim“ pravilima za dodjelu Andrićeve nagrade; c) prema stavu Zadužbine da se Andrić odlučio za srpsku književnost i sl. S obzirom na sve ove okolnosti i odnos Zadužbine prema nesrpskim književnostima bivše Jugoslavije čini se da nakladnici s područja Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske trebaju poštovati volju Ive Andrića koji je antologičaru koji ga je htio uvrstiti u hrvatsku antologiju odbio zahtjev. Na kasnijem susretu taj je antologičar pitao Andrića zašto mu nije dao odobrenje da ga uvrsti u svoj izbor. Ovaj je odgovorio: „Zašto ste me pitali?“ srpnja 2012. 339 Ilija Musa Da ne treba tražiti dopuštenje za tisak Andrićevih djela u edicijama s hrvatskim predznakom, pokazuje i potez Mozaik knjige koja je u biblioteci Biseri hrvatske književnosti tiskala Andrićev Nemir od vijeka 2007. godine. Svakako, u možebitnim sljedećim sporovima Zadužbine temeljem traženja zaštite autorskih prava na Andrićeva djela valja tražiti da se dokaže postojanje stranačke sposobnosti i stvarne legitimacije, tj. valjanost oporuke kojom je Zadužbina nastala. To će biti teško, pa i nemoguće, s obzirom na raspoložive dokaze i konstrukciju cijele teze o Andrićevoj oporuci. Izvori i literatura - Jandrić, Ljubo, Sa Ivom Andrićem, IRO „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1982. - Kreativan izraz: Uvod u autorsko i srodna prava za mala i srednja poduzeća, Institut za intelektualno vlasništvo BiH, Sarajevo, 2008. - Marjanović, Mirko, „Ivo Andrić, i kao pisac hrvatske književnosti Bosne i Hercegovine“, Kolo, br. 2/2008. - Marković, M. Slobodan, Pravo intelektualne svojine, Magistrat i Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007. - Gavella, Nikola – Belaj, Vlado, Nasljedno pravo, Narodne novine, Zagreb, 2008. - Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2007. - Presuda Općinskog suda u Sarajevu, broj 65 0 Ps 043647 08 , Ps Sarajevo, od 29. VI. 2009. <http://public.carnet.hr/gpp/Akti/Propisi/ZN/A-zn.htm>; Službeni list SFRJ 20/55 od 11. 5. 1955; Zakon o nasljeđivanju (prečišćeni tekst), SL SFRJ od 15. 9. 1965, Ispravak prečišćenog teksta ZN, SL SFRJ od 29. 9. 1965; Ispravak ZN (prečišćeni tekst), SL SFRJ od 20. 10. 1965; Zakon o preuzimanju saveznih zakona kojima se uređuju odnosi o kojima po Ustavnim amandmanima XX do XLI 340 HUM 8 AUTORSKO PRAVO NA DJELO IVE ANDRIĆA na Ustav SFRJ odlučuju republike (čl. 1. st. 72), NN 52/71 od 16. 12. 1971; Zakon o dopunama ZN, NN 47/78 od 28. 11. 1978. -<http://www.croatianhistory.net/etf/et2.html> -<http://www.ivoandric.org.rs/html/andriceva_nagrada.html> -<http://www.ivoandric.org.rs/html/delatnost.html> -<http://www.ivoandric.org.rs/html/rukopisndelatnost.html> -<http://www.matica.hr/kolo/kolo2008_2.nsf/AllWebDocs/Ivo_ Andric__i_kao_pisac_hrvatske_knjizevnosti_Bosne_i_Hercegovine> -<http://www.tvrtkodolic.bloger.hr/post/da-li-je-andric-ivo-ili-jovo/7639257.aspx> srpnja 2012. 341 Ilija Musa COPYRIGHT TO WORK OF IVO ANDRIC Summary The paper speaks about the way in which Ivo Andric Foundation gained the copyright to his work and problems of getting permission for publishing his works. The special emphasis is put on the case of publishing Andric’s works The Damned Yard, The Bridge on the Drina, Chronicles of Travnik and Short Stories in the edition Croatian literature of B&H in one hundred books of Central Croatian Cultural and Publishing Society Sarajevo, positive legal regulations regarding copy and related rights as well as inheritance right. Key words: copyright, will, inheritance, Ivo Andric, Ivo Andric Foundation, Central Croatian Cultural and Publishing Society 342 HUM 8 Vanda Babić ♦ Denis Vekić Zadar UDK 929 Andrić I. 061.22/.23(497.6=163.42) Stručni članak Primljen 4. V. 2012. vanda.babic@zd.t-com IVO ANDRIĆ I HRVATSKO KULTURNO DRUŠTVO „NAPREDAK“ Sažetak Poznato je da je Ivo Andrić bio Napretkov stipendist i da je objavljivao u njegovu Godišnjaku, no malo se zna postoje li za to arhivski podatci i dokumenti poput članske iskaznice i sl. Autori pokušavaju pronaći dokumente koji potkrjepljuju činjenicu da je Andrić bio Napretkov član i stipendist te dokumente koji osvjetljuju ulogu Hrvatskoga kulturnog društva „Napredak“ u Andrićevu životu kao i njegov odnos prema tomu društvu. Velik se naglasak stavlja i na važnost Napretka za rad, život i opstojnost onodobnih bosanskohercegovačkih Hrvata. Ključne riječi: Ivo Andrić, Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“, školske organizacije, konvikt, stipendiranje Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“ nastao je fuzijom dvaju potpornih društava, onoga u Mostaru, 14. rujna 1902. pod nazivom Hrvatsko potporno društvo za potrebne đake srednjih i visokih škola iz Bosne i Hercegovine, i onoga u Sarajevu od 11. studenoga iste godine naziva Napredak, hrvatsko društvo za namještenje djece na zanate i u trgovinu. Predsjednik mostarskoga društva bio je profesor bogoslovije fra Radoslav Glavaš, pokrovitelj biskup Paškal Buconjić, a najveći dobrotvor đakovački biskup Josip. J. Strossmayer. U prvoj godini mostarsko društvo srpnja 2012. 343 Vanda Babić ♦ Denis Vekić imalo je 174 utemeljitelja i 564 redovita člana te je u prve tri godine podijelilo 68 đačkih stipendija. Ideju za pokretanje sarajevskoga Napretka dali su dr. Ivan Šarić, pjesnik i kasniji nadbiskup, dr. Tugomir Alaupović, pjesnik i ministar, te Anto Palandžić. Mostarsko i sarajevsko društvo ujedinjuju se 1907. godine pod imenom Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“ koje je ostalo jedinstveno društvo Hrvata u BiH. Ono je već od početka razvilo svestranu aktivnost.1 Napretkova palača u Sarajevu otvorena je 28. rujna 1912., a kroničar bilježi da je ovoj svečanosti koja je trajala dva dana nazočilo više od 10.000 ljudi.2 U ratnim nedaćama Napredak se posvetio karitativnomu djelovanju koje se sastojalo od skupljanja hrane, rublja, njegovanja ranjenika itd. Napredak posjeduje i konkvikte, muške – „Kralj Tomislav“ u Sarajevu za oko 150 đaka i „Kralj Petar Svačić“ u Mostaru, i ženske – „Zora Zrinska“ i „Katarina Zrinska“ u Sarajevu. Također ima domove u Vitezu, Zenici, Bihaću, Konjicu, Brčkome i na Alipašinu Mostu. Upravu konvikta redovito vode direktor, dva prefekta (od kojih je jedan redovito svećenik) i ekonom, a domaćinstvo najčešće vode časne sestre.3 Osim školovanja studenata i đaka Napredak se intenzivno brine i za odgojno uzdizanje mladeži. Radi toga se od 1920. godine osnivaju školske organizacije, godine 1926. osniva se srednjoškolski pjevački zbor, zatim se po konviktima i u Napretkovim prostorijama upriličuju predavanja iz povijesti, religije i opće kulture. Napredak objavljuje svoj godišnji kalendar u kojemu pišu ponajbolji hrvatski pisci i kulturni djelatnici, a imao je zavidnu nakladu od 4000 primjeraka. Tiskaju se i različite knjige popularno-znanstvenoga žanra.4 Godine 1928. otvara se središnja knjižnica s početnim fondom od 10.000 knjiga, a ubrzo se pokreću pomične knjižnice koje putuju od mjesta do mjesta. U prigodi otvaranja knjižnice pročelnik je, između ostaloga, rekao i ovo: „Radi mladeži se i otvara ova knjižnica. Napredak 1 Usp. Franjo Topić, „Društvo svijetle tradicije“, Glas Koncila, br. 35., 2. 9. 1990. Sa svojim amblemom Napredak objavljuje zidne kalendare, godišnje kalendare, knjige, šibice, cigarpapir, likere, sapune, razglednice, blokove, poštanske marke… 2Usp. isto. 3Usp. isto. 4Usp. isto. 344 HUM 8 IVO ANDRIĆ I HRVATSKO KULTURNO DRUŠTVO „NAPREDAK“ hoće da očuva mladež od indiferentnosti, on hoće da u njoj probudi smisao za lijepo, dobro i plemenito, da u njoj probudi narodni duh i socijalnu svijest.“5 Knjižnica vrlo brzo ispunjava svoju zadaću pa već 1932. godine bilježi 2324 čitatelja, a izdano je ukupno 22.536 knjiga. Želeći što bolje ostvariti svoje poslanje, a to je promicanje prosvjete i kulture, ostalo je zabilježeno da je Napredak organizirao masovne tečajeve opismenjivanja pučanstva. Od 1931. godine djeluje i statistički odsjek za skupljanje građe s područja demografije, prosvjete, školstva, iseljeništva. Godinu dana kasnije utemeljeno je kulturno-povijesna zbirka koja posjeduje sve dokumente, povijesne i literarne rukopise, brošure i časopise. Također se marno prikupljaju slike, nošnje i vezovi Hrvata Herceg-Bosne. Napredak je očito bio već onda tržišno orijentiran te se utemeljuje Zadruga koja je bila posebni oblik banke kako bi se široko razgranata djelatnost mogla financijski osiguravati i podupirati. Unatoč tomu Napredak zapada u teške financijske neprilike te je stoga 1929. godine prodao svoje nekretnine u Sarajevu, Mostaru, Zenici, Vitezu i na Alipašinu Mostu, Vrhbosanskoj nadbiskupiji, koja je od početka pa sve do ukinuća Napretka 1949. godine bila čvrst oslonac i stalna potpora cjelokupnomu radu ove iznimne kulturne ustanove. Nakon prodaje tadanji predsjednik Napretka izričito je naglasio da „tom prodajom nije stavljena u pogibao i pitanje naša omladina, za koju se je i do sada brinuo Napredak, jer se Nadbiskupija obavezala da će svake godine od prihoda nekretnina podjeljivati 120-torici Hrvata stipendije, a ako bude potrebno, uzdržavat će i naše konvikte“. Iz toga je razvidno da bi Crkva i danas trebala nastaviti djelovati u suradnji s Napretkom jer je njezino poslanje i zvanje eminentno kulturni rad.6 Nakon obnove 1990. godine HKD „Napredak“ nastavio je raditi i danas je jedno od najaktivnijih europskih kulturnih društava.7 Više od stotinu godina stipendiranjem studenata Napredak potiče razvoj znanosti i umjetnosti diljem svijeta, a posebno u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Poznato je da su pojedini Napretkovi stipendisti postali 5 Isto. 6Usp. isto. 7 Više na <www. hkdnapredak.com>. srpnja 2012. 345 Vanda Babić ♦ Denis Vekić cijenjeni umjetnici – slikari, glazbenici, književnici.8 Jedan od najistaknutiji stipendista tadanjega Hrvatskog potpornog društva „Napredak“ bio je i Ivo Andrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. Činjenica da je Andrić bio Napretkov stipendist nije nebitna i nije zanemariva. Upravo je Napretkova stipendija Andriću omogućila odlazak na studij godine 1912. i afirmiranje u zagrebačkoj studentskoj sredini. Ta je godina ključna za početak Andrićeva društvenog i političkog afirmiranja. Te je godine sudjelovao na demonstracijama pred katedralom u Sarajevu. Tada je spaljena mađarska zastava, a prosvjednici su se krvavo sukobili s policijom. Andrić je zbog toga izgubio dotadanju stipendiju. Potom je maturirao u sarajevskoj gimnaziji, dobio stipendiju Hrvatskoga potpornog društva „Napredak“, otputovao u Zagreb na studij i boravio u Pragu promijenivši studijsku grupu. Andrićev umjetnički potencijal prepoznao je njegov gimnazijski profesor Tugomir Alaupović koji je poslije bio ministar u Beogradu. Prema Andriću se ponašao pokroviteljski i zaštitnički možda i zbog toga što su podrijetlom iz istoga kraja. Još je u Sarajevu opazio Andrićevu nadarenost, a poslije je iskoristio i svoj položaj u beogradskoj vladi te mu osigurao dobro namještenje, ali time ujedno i prijelaz iz hrvatske u srpsku sredinu. Sačuvano je dvadesetak Andrićevih pisama upućenih Alaupoviću. Nakon što je maturirao 24. lipnja 1912. vraća se u Višegrad na praznike te, čekajući novosti iz Potpornoga društva „Napredak“, piše pismo Vojku pl. Dubrešiću u kojemu izražava svoje nade da će dobiti stipendiju kao i ojađenost životom: „Živim u ovom gnezdu žalosnom, težak od prošlosti, zabrinut radi budućnosti (ako mi Napredak ne dade štipendije ne znam šta će biti od mene). Živim u odsutnosti duha i lepote, s ljudima koji me ne vole i koje mrzim. Nedostojan život. Višegrad, IX. 1912.“9 Godine 1912. Hrvatsko potporno društvo „Napredak“ pred velikim je financijskim izdatcima jer planira svoj gigantski projekt – gradnju 8 Napredak je do zabrane 1949. godine školovao i pomagao školovati oko 16.000 đaka i studenata, među kojima su i dva nobelovca, Ivo Andrić i Vladimir Prelog, zatim slikari Gabrijel Jurkić, Ismet Mujezinović, pjesnik Nikola Šop i mnoge druge poznate osobe (www. hkdnapredak.com). 9Željko Poljak, Hrvatski književnik Ivo Andrić: Zagrebačko razdoblje na temelju Andrićevih neobjavljenih pisama s trideset i pet slika, vlastita naklada, Zagreb, 2002., str. 13. 346 HUM 8 IVO ANDRIĆ I HRVATSKO KULTURNO DRUŠTVO „NAPREDAK“ Napretkove palače u Sarajevu. Realizirane su pripremne radnje za izgradnju Zakladnoga doma. Predračunska vrijednost zaokružena je na 700.000 kruna. Usvojen je projekt arhitekta Dioniza Sunka po kojem se građevina trebala sastojati od triju zgrada, a palača je svečano otvorena 28. rujna 1912. Vjerojatno zbog toga Andriću ne odgovaraju iz Napretka, a njemu je dosadilo čekati odgovor pa piše prijatelju: „Kad će to biti to ne zna niko, tek do tada ću ja sediti i gledati kroz prozor i živeti bez knjiga i bez prijatelja i bez radosti.“10 Također se boji mogućnosti da nikada ne će dobiti svjedodžbe od Zemaljske vlade kao i da bi mu Napredak mogao poslati odbijenicu za stipendiju: „...Neću doći 28. IX. kao što pisah, nego bog zna kad; kad se visoka zem. Vlada smiluje i vrati mi moje svedodžbe i odbijenicu i kad isto to ili slično učini slavni glavni odbor hrv. Potpornog društva Napredak. Kad će to biti to ne zna niko.“11 Sudeći po dokumentaciji, Potporno društvo „Napredak“ Andriću je za prvi semestar odobrilo 600 kruna, a za drugi semestar samo 60 kruna. Već sljedećega mjeseca on odlazi na studij u Zagreb. Tako u Napretkovu Kalendaru iz 1913. godine piše: „Andrić dolazi u Zagreb, u jesen dvanaeste, da se upiše na Filozofski fakultet. U izveštaju sa godišnje skupštine hrvatskog kulturnog društva ‘Napredak’ vidimo da je krajem avgusta te godine dodeljena redovita stipendija od središnje uprave ‘Napretka’ od 600 kruna, Andrić Ivi iz Travnika, I godina filozofije u Zagrebu.“ Radovan Popović potvrđuje isto: „U oktobru se upisuje na Mudroslovni fakultet Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa I u Zagrebu. Dobija stipendiju ‘Napretka’, hrvatskog kulturnog društva iz Sarajeva.“12 Godina 1913. za Andrića je bila neizvjesna barem što se tiče zahtijevanja nove stipendije od Potpornoga društva „Napredak“. U nekoliko pisama koje je uputio svomu prijatelju Durbešiću izražava negodovanje, pa čak i prijezir prema pojedinim članovima Napretka. Iz Zagreba piše pismo 4. lipnja 1913. u kojem se donekle može iščitati strpljivost u vezi 10 Isto, str. 55. 11 N. mj. 12Radovan Popović, Ivo Andrić: Život, Zadužbina Ive Andrića u Beogradu, Beograd, 1988., str. 16. srpnja 2012. 347 Vanda Babić ♦ Denis Vekić sa stipendiranjem: „Stvar s Napretkom neka stoji, kad dogješ ovamo pričaću ti sve.“13 Po svemu sudeći, zahtjev za stipendiranjem već je poslan i vijest iz Napretka iščekuje se iako postoje mnoga nesuglasja između Andrića i Jure Caratana, vinarskoga trgovca koji je član Napretkove uprave u Višegradu. U pismu koji je poslan potkraj srpnja 1913. Andrić također izražava nesigurnost u nastavak Napretkove stipendije: „Ako mi Napredak ne zaustavi stipendij, doći ću valjda u Beč.“14 Sredinom kolovoza 1913. Andrić šalje pismo Durbešiću u kojem se vidi sva silina njegova sukoba. Nesuglasice s Caratanom Andrić je shvaćao osobno i nije želio nikakvu intervenciju pri odobravanju subvencije kao što je to bio slučaj kada je tražio stipendiju za studiranje u Krakovu kada je profesor Alaupović pomogao da mu se odobri financijska potpora. Hrvatsko potporno društvo „Napredak“ u Sarajevu dugo ne odgovara na njegovu molbu i požurivanja pa se Andrić zbog toga u pismima Durbešiću od 17. kolovoza 1913. nekoliko puta prilično pogrdno izražava o Napretku i njegovim činovnicima: Nego, što se tiče stvari s Napredkom ja opet kažem ne želim da se moli; nikogarazumiješ?- nikoga neću da molim. Ovaj Caratan je čifta15 i šuft i mrzi me što „nikad njemu ne dogjem da ga upitam za savjet, što sam ohol, što ne studiram pravo, nego neku beskorisnu mudrost, što ne idem u crkvu“ i.t.d. Sada plus Tandarić, koga poznaš i onda vidiš moj crni petak. Ali ovdašnja podružnica, ljudi dobri i uvigjavni, je jednoglasno protiv Caratana a za mene i prijete da će, ako ne dobijem stipendiju oni umjesto Napretku slati meni novac... ja sam imao stip. Sad sam kolokvirao (18 časova) dakle imam pravo na nju i nadalje, a ako mi je ne daju znači da su nepošteni i da mrze. Toliko!16 Potkraj kolovoza iste godine Andrić u pismu moli Durbešića da o cijeloj situaciji s Napretkom šuti jer ne želi širiti glasine: „Molim te nemoj nikom da govoriš za moju stvar s Napretkom, jer ne dozvoljavam da se iko zauzme. Nipošto nemoj. Vidjećemo što će biti.“17 13Ž. Poljak, n. dj., str. 70. 14 Isto, str. 72. 15 Riječ čifta je turcizam pogrdnoga karaktera i u slobodnome prijevodu obilježava osobu koja se nadimlje i „lakta“. 16Ž. Poljak, n. dj., str. 74. – 75. 17 Isto, str. 76. 348 HUM 8 IVO ANDRIĆ I HRVATSKO KULTURNO DRUŠTVO „NAPREDAK“ Zbog toga što je bio u privatnome sukobu s Caratanom, a i zbog svoje naravi, Andrić je uporno izbjegavao moguće intervencije koje bi mu omogućile odobravanje Napretkove stipendije. Takav je stav razumljiv, a iz pisama je vidljivo da je bio u sukobu s pojedincima, ali ne i s Hrvatskim potpornim društvom „Napredak“. U konačnici za financijsku se pomoć najviše oslanjao na Napredak jer u pismima piše samo o Napretkovu stipendiranju. Međutim, bilo zbog osobnih razmirica, bilo zbog novčane nestašice, potkraj kolovoza 1913. godine Andrić od Napretka prima pismo u kojem mu se preporučuje da stipendiju zahtijeva od Vlade: „Od polaska u Beč izgleda neće biti ništa. Juče mi stiže list od Napretka: molite stipendiju od vlade, jer bi se moglo da... i.t.d. To vam javljamo radi ravnanja; potpisan Tandarić.“18 Pisac je razočaran i ojađen odbijenicom, što je posve razumljivo jer mu je nužna i mnogo mu znači, a to je vidljivo iz pisma Durbešiću: „Iza službenog hladnog lista naslućujem intrigu. Šta hoće ti ljudi od mene?Zar meni moja zemlja zbilja ne može dati trideset forinti da pišem svoja dva-tri stiha i vidim svijeta? Ili sam zbilja bezvrijedan? Ne znam.“19 Iz drugoga pisma nastaloga potkraj rujna 1913. Andrić gotovo ironično komentira kako u općinskim novinama čita da je općinsku stipendiju dobio Ivan Andrić kojega pisac ne poznaje te izražava žaljenje što i on nije poslao općini zahtjev za stipendiranjem jer je smatrao da ju je mogao dobiti: „Čitam: neki Ivan Andrić je dobio od općine 600 kr. stipendije; ja nisam molio (o nepraktičnosti), pa koji je to?“20 U istome pismu moli Durbešića da dozna što je s rješenjima molbā koje je poslao Napretku i još jednoj ustanovi: „Pre prvog neću nikako moći doći, a najvolio bih sačekati dok mi se povrate svjedodžbe i rješenja obaju molbi; da znam na čemu sam i kamo idem. Dakle gledaj da saznaš za oba rješenja (kod Napr. će ti to biti lako)...“21 Iz upisnoga lista Sveučilišta u Beču može se iščitati da je Andrić dobio stipendiju od Općine u Sarajevu, no neki tvrde da to može biti i 18 19 20 21 Isto, str. 75. N. mj. Isto, str. 78. N. mj. srpnja 2012. 349 Vanda Babić ♦ Denis Vekić od Hrvatskoga kulturnog društva „Napredak“ u iznosu od 1200 kruna godišnje s obzirom da na upisnim listovima iz Zagreba stoji samo da ga stipendira Napredak iz Sarajeva, dok na upisnome listu iz Beča stoji „općina u Sarajevu“. Po dobitku stipendije Andrić se nastanjuje u Beču u ulici Severingasse broj 4 i upisuje filologiju. Tu su mu, između ostalih, predavali Milan Rešetar i Konstantin Jozef Jireček. No do sada iz Napretkova arhiva nismo pronašli dokaz o Napretkovu stipendiranju Andrića u Beču pa se trenutno može govoriti samo o jednoj godišnjoj stipendiji koju je HKD „Napredak“ odobrio Andriću. O stipendiji u Beču više ćemo moći reći nakon uvida u još neke neistražene dijelove Napretkova arhiva koji govore o Andriću, a čuvaju se u Sarajevu. Činjenica da je njegovo krsno ime Ivan govori u prilog tezi kako ju je dobio od tadanje Općine Sarajevo, no prave podatke doznat ćemo istom nakon uvida u preostalu dokumentaciju. Naposljetku, iz rečenoga se dade zaključiti: 1. financijska potpora Hrvatskoga kulturnog društva „Napredak“ koju je dobio 1912. godine, za što postoje arhivski podatci, Ivi je Andriću značila mnogo 2. Andrić je bio Napretkov član, kao gotovo i većina bosanskohercegovačkih Hrvata, no, nažalost, nemamo sačuvanu njegovu člansku iskaznicu, ali znamo da su samo članovi mogli dobiti stipendiju 3. Andrić je imao poseban odnos prema Napretku, u svojim ga je pismima i hvalio i kudio, a znao je istaknuti i sumnje da možda ne će dobiti stipendiju jer nije aktivan član ni praktični vjernik, što se tada vjerojatno od svih očekivalo 4. Napretkov Arhiv u Sarajevo nije do kraja istražen, što nam otvara nove mogućnosti i eventualne nove spoznaje 5. stipendiranje ovoga književnika i nobelovca od iznimne je važnosti i za HKD „Napredak“ jer još jednom pokazuje i dokazuje kako je ovo društvo spremno pomagati i poticati darovite siromašne đake koji su se svojim trudom i darovitosti upisali u sam vrh književnosti. Budući da Napredak i danas financijski pomaže studente i đake slaboga imovinskog stanja, mora se odati 350 HUM 8 IVO ANDRIĆ I HRVATSKO KULTURNO DRUŠTVO „NAPREDAK“ priznanje kontinuitetu ulaganja u jačanje kulture, umjetnosti i karitativnosti. Odlaskom na studij u Zagreb Andrić je tako stekao mnoga poznanstva koja su ga kasnije formirala i afirmirala kao zrela književnika, a HKD „Napredak“ još je jednom dokazao da se nije umorio čineći dobro. Izvori i literatura - Glibo, Rajko, Domoljublje i „otpadništvo“ Ive Andrića, Hrvatsko filološko društvo, Rijeka, 1997. - Karaulac, Miroslav, Rani Andrić, Prosveta, Beograd, 1980. - Napretkov Kalendar, Napretkova knjižnica, Sarajevo, 1913. - Poljak, Željko, Hrvatski književnik Ivo Andrić: Zagrebačko razdoblje na temelju Andrićevih neobjavljenih pisama s trideset i pet slika, vlastita naklada, Zagreb, 2002. - Popović, Radovan, Ivo Andrić: Život, Zadužbina Ive Andrića u Beogradu, Beograd, 1988. - Topić, Franjo, „Društvo svijetle tradicije“, Glas Koncila, br. 35., 2. 9. 1990. - Zbornik Ivo Andrić i njegovo djelo, ur. Š. Musa, Sveučilište u Mostaru, Mostar, 2003. srpnja 2012. 351 Vanda Babić ♦ Denis Vekić IVO ANDRIC AND CROATIAN CULTURAL AND PUBLISHING SOCIETY “NAPREDAK” Summary It is well known that Ivo Andric was scholarship holder of “Napredak” and that he published his works in its Almanac, but it is little known if there are archive data for that or documents such as member card or something similar. The authors try to find documents which prove the fact that Andric was a member and scholarship holder of “Napredak”, as well as documents which throw light upon role of the Croatian Cultural and Publishing Society “Napredak” in Andric’s life and his relation to that society. The emphasis is also put on significance of “Napredak” for the work, life and existence of Bosnian-Herzegovinian Croats in that time. Key words: Ivo Andric, Croatian Cultural Society “Napredak”, school organizations, convent school, awarding scholarships 352 HUM 8 NAPUTCI AUTORIMA ZA SURADNJU Opće upute HUM – časopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru znanstvena je publikacija koja objavljuje recenzirane radove te one koji ne podliježu recenzentskom postupku. Recenziji podliježu članci koji se prema općim standardima dijele u četiri kategorije: izvorni znanstveni članak, prethodno priopćenje, pregledni članak, stručni članak. Primaju se samo neobjavljeni rukopisi. Kategoriju članka predlaže autor, a konačan sud donosi urednik na prijedlog recenzenata rada. Prihvaćanje kategoriziranih radova za objavljivanje obvezuje autora da isti članak ne smije objaviti na drugom mjestu bez dopuštenja uredništva Časopisa. Nekategorizirani radovi (recenzije, prikazi i slično) ne podliježu recenzentskom postupku, tj. urednik i tajnik prihvaćaju ih na temelju svojih uvida. Oprema rukopisa a)Poželjan opseg znanstvenih i stručnih članaka jest 16 do 20 autorskih kartica (jedna kartica sadrži 30 redaka sa 60 znakova u retku), a recenzijâ, prikazâ te drugih priloga od 2 do 6 kartica. Tu su uračunate bilješke te sažetak na hrvatskome i na jednom svjetskom jeziku te literatura koju je nužno navesti zasebno. U sažetku – opsega do 12 redaka – treba skraćeno predstaviti sadržaj članka te prezentirati glavne rezultate i zaključke istraživanja. Pisati valja u trećemu licu i izbjegavati pasivne glagolske oblike. Uz njega treba navesti oko pet ključnih riječi, odnosno pojmova koji pomažu u klasifikaciji rada. U dogovoru s urednikom opseg članka, iznimno, može biti i veći. b) Naslovi knjiga i zbornika te nazivi časopisa pišu se ukošenim pismom (kurziv, italik). Dijelovi knjiga (npr. pojedine rasprave iz znanstvenoga djela) pišu se u navodnicima. Naslovi članaka pišu se u navodnicima. Istaknuta mjesta u tekstu valja označavati kosim slovima (kurzivom) ili masnim slovima (boldom), a nikako velikim slovima ili podvučeno, osim ako za to ne postoje posebni razlozi. srpnja 2012. 353 Ako unutar navoda treba nešto ponovno označiti navodnicima, onda valja rabiti tzv. polunavodnike (‘unutarnji navod’). c) U pisanju pozivnih bilježaka autor se može služiti europskim ili američkim sustavom, ali njihovo kombiniranje nije dopušteno. Tehničke upute Budući da se u postupku slaganja ovoga časopisa rabe ujednačeni formati za sve članke, molimo autore da nam olakšaju postupak na sljedeći način: a) Svi prilozi moraju biti pisani na računalu, u nekoj od inačica programa MS Word (od verzije MS Word 6.0 nadalje), ili u nekom od programa kompatibilnih s MS Word, te trebaju biti snimljeni u formatu MS Word dokumenata (**.doc). b) Obvezna je uporaba fonta Times New Roman (odnosno Times New Roman CE) – kako bi se izbjegli problemi s hrvatskim znakovljem! c) U tekstu priloga veličina slova treba biti 12, a prored 1,5 (srednji). U bilješkama veličina slova jest 10, a prored jednostruki (single). d) Nije poželjno da prijelom već bude obavljen. Zato je najbolje tekst predati odvojen od ostalih priloga (ako ih ima). Crteže i grafike (slike) treba dostaviti posebno, kao samostalne papire ili datoteke, i obilježiti ih (npr. rednim brojevima). U tekstu jasno treba naznačiti gdje prilozi dolaze. e) Rad se dostavlja Uredništvu u dva primjerka, otipkana s jedne strane papira A4, te na magnetskom mediju (disketi, CD-u i sl.). Može biti dostavljen i elektroničkom poštom (e-mailom). Priloge treba slati poštom na adresu Filozofski fakultet (za časopis Hum), Matice hrvatske bb, 88000 Mostar, ili e-mailom na adresu: hum@ffmo.ba, ili predati osobno. Molimo autore da uz ime i prezime, akademski stupanj (ili profesionalnu titulu) te puno ime institucije u kojoj rade – naznače telefon, adresu i e-mail radi kontakta. Rukopisi se ne vraćaju. Uredništvo pridržava pravo rukopis redakcijski prilagoditi propozicijama Časopisa i standardima hrvatskoga književnog jezika. Molimo sve suradnike da se dosljedno pridržavaju navedenih naputaka. Uredništvo 354 HUM 8
© Copyright 2024 Paperzz
