Predgovor
Bert Hellinger je pokrenuo i uzburkao moje misli i taknuo
mi dušu. Bila sam zbunjena, šokirana, ali istovremeno i
radoznala. Mnogo toga mi se u njegovim idejama na prvi
pogled činilo nevjerojatnim, ali i nevjerojatno poznatim.
Rečenice koje sam čula na njegovom seminaru, poput: Majčinstvo je nešto veliko, Poštujte oca i majku! i druge
- zvučale su mi jako katolički! Ne borite se protiv roditelja,
nego ih prihvatite onakve kakvi jesu! - ali ja sam upravo
zbog njih toliko nesretna, toliko nepravde su mi nanijeli,
toliko suza i patnji. Žena treba slijediti muškarca!
I zar ti takvog psihoterapeuta smatraš dobrim?
Baš tako! Jednostavno, očarana sam njegovim terapeutskim radom. Tri dana sam ga promatrala kako radi
s teško bolesnim ljudima pred preko 400 promatrača. U
prvo vrijeme sam se osjećala kao u kazalištu, gdje je sve
bilo napeto, dirljivo i jako realistično. Malo po malo i
skoro neprimjetno, naizgled nezainteresirani promatrači
postaju glavni akteri drame koja se zove vlastita obitelj.
Isto tako neočekivano čovjek se nade usred vlastite
priče, usred vlastitog života, a dotada naizgled sporedni
i beznačajni događaji, odjednom dobivaju pravo značenje. Ah, da, da, točno, sada se sjećam; imam još i jednu polu-
sestru...! I odjednom, teku suze, same od sebe, a ja neočekivano postajem svjedokom jake emotivne veze kćeri
koja stoji u dubokom naklonu pred svojom majkom, s
puno ljubavi, poštovanja i zahvalnosti. Do vraga! Što se
ovo događa sa mnom!? što se više bliži kraj dana, osjećam se sve iscrpljenijom. Tko zna zašto!? Pa ja sam sve
ovo samo promatrala, bila sam samo neutralni promatrač.
Kako je moguće da te smjerne i pobožne riječi odjednom dobiju smisao u terapeutskom radu, i ne samo smisao već i tako djelotvornu moć? Poniznost pred roditeljima, očev blagoslov, tako arhaične riječi kao dobrota,
sudbina, milost... Što je tu istinsko, kad on ispriku naziva neumjesnom, a praštanje oholim?
Što je to čime se rukovodi mišljenje ovog čovjeka njegovom terapeutskom radu i kako mu uopće polazi za
rukom da tako precizno i nepogrešivo upre prst upravo
na mjesta slabosti našeg općeprihvaćenog mišljenja. I
kako je, uopće, moguće prihvatiti njegove stavove mimo
svih konvencija i ustaljenog, normalnog mišljenja, kao na
primjer:
- pri incestu (nad čim se svaki »normalan« čovjek zgrozi i pri samoj pomisli!?) vidi ljubav,
- krivicu u nacističkom kontekstu smatra neizbježnom?
(oni su to ipak morali znati i morali su se boriti!?),
- ogorčenost i ljutnju vidi kao osnovne pokretače
nasilja (pa valjda se protiv nepravde mora boriti!?),
- usprkos svim pokretima emancipacije, on stavlja u
prvi plan muškarca i poštivanje muškog (zar je to uopće
moguće, imajući u vidu toliki prezir muškaraca prema
ženskom rodu!?),
- uvida krivicu usvojitelja prema usvojenom djetetu
(zar usvajanje nije veliko djelo!?),
- ukazuje na drskost djece, koja bi željela sve znati
(djeca valjda imaju pravo znati što su njihovi roditelji
napravili!?),
- smatra vezanost za obitelj izvorom slobode (kao da
od malih nogu nismo učili da se moramo osamostaliti i
odvojiti od roditelja!?),
- ukazuje na neophodnost pomirenja sa sudbinom (zar
svoju sudbinu ne držimo u vlastitim rukama!?).
Toliko mnogo pitanja odjednom! Suština moje fasciniranosti Hellingerovim radom kao da je na nekoj drugoj razini. Riječima je teško opisati dirnutost koju osjećam u dubini duše. Bilo da sam ga doživljavala na djelu,
prelistavala njegove knjige ili kao što je to kasnije bio
slučaj satima razgovarala s njim, uvijek sam poslije toga
osjećala nešto jako čudno, nešto poput dubokog mira,
opuštanja, i zapravo, mirnu vedrinu u odnosu na svijet
i sebe. Zašto? Na čemu to počiva? Vjerojatno to ima veze
s načinom njegova rada i njegove neumorne potrage za
ljubavlju, kao izvoru svih zapletenosti, patnji i bolesti.
Tu bi vjerojatno i trebalo tražiti odgovor na pitanje:
zašto čak i Hellingerov jezik katkad zvuči arhaično. Kad,
na primjer, govori o poniznosti ili milosti, o očevu blagoslovu, o životu kao poklonu, ili o pomirenju, doseže
jedno područje duševnih doživljaja o kojem moderna i
analitički orijentirana psihologija jednostavno nema što
reći. Očigledno je da on gradi most ka razini životne
stvarnosti na kojoj ne postoji jezik za najdublje impulse
duše. Ta komunikacija odvija se na jednoj sasvim drugoj
razini. Sve mi je to bilo i pomalo neobično i tajanstveno.
I često sam se pitala: tko je ovaj čovjek, koji me je uhvatio u raskoraku, s one strane razuma?
Bert Hellinger zna biti i oštar prema svojim klijentima, ustrajan i, blago rečeno, odlučan (neki kažu autoritativan), onda kad smatra da je to neophodno. Ne ustručava se otvoreno reći ono što shvaća, iako je bolno, dok
se drugi jedva usuđuju to i pomisliti! On nema puno
obzira, ali je sigurno čovjek kojeg moramo uzeti u obzir.
To je psihoterapeut koji sebe radije naziva dušobrižnikom. I koji je različit od svih terapeuta, svećenika, samozvanih zaštitnika obespravljenih i svih angažiranih
pomagača. Rječnik svih tih dobrih ljudi s velikim ciljevima prosvjetiteljskog odgoja ili terapije djeluje nekako
bljedunjavo, napuhano i nemoćno u usporedbi s njegovim jednostavnim jezikom. I, povrh svega, Hellinger
uopće ne traži iscrpne informacije o ljudima s kojima radi. Vrlo čudno, gotovo nevjerojatno i smiješno! Pogotovo
ako se zna da se rad većine terapeuta temelji upravo na
tome da se klijent razgoliti i da verbalno prezentira i
posljednji djelić svoje osobne patnje.
Hellinger želi znati samo događaje - ne ono što netko
o tome misli ili kako se upravo sada osjeća. Ne! Često već
napamet naučene žalopojke na loše očeve ili majke on
prekida jednostavnim riječima: Hajde ti najprije postavi
svoju obitelj.
Jedan od sudionika seminara u prometnoj je nesreći
izgubio ženu i sina. Njegovo je izlaganje paraliziralo sve
prisutne u dvorani - toliko je bilo užasno. Hellinger je
stajao nasuprot njega i, saslušavši ga, obratio mu se nježnim glasom: Sada postavi tu situaciju i na teško objašnjiv
način polazi mu za rukom da zajedno s ovim klijentom
sagleda smrt njegovih voljenih i da ga tako vrati natrag
u život, sasvim mirno, s malo riječi i jednom takvom blagonaklonom sigurnošću koja kao melem dopire do svih
prisutnih. To je također on, Bert Hellinger. Blag čovjek,
topla srca, potpuno pribran u svom suosjećanju.
Razgovori s Bertom Hellingerom pozivaju na intenzivnu razmjenu misli i osjećaja. On provocira, fascinira,
duboko dirne i ljuti. Ova mješavina hrani duh i pokreće
um onda kad se on inače zadovoljno zavali u udobni
naslonjač opuštenosti. I poslije toga na svijet se gleda nekako mirnije i popustljivije.
Gabriele ten Hövel
Predgovor
hrvatskom
izdanju
Dragi čitatelju,
sretan sam što je ova knjiga našla put do hrvatske
publike, posebno nakon svih teškoća rata, nesreća zbog
prekinutih mladosti, razdvojenih obitelji i tranzicije u
današnje takozvano 'slobodno zapadno društvo', a sve
ste to morali osjetiti na vlastitoj koži. Nadam se da će
vam ova knjiga pomoći u traženju vlastitih odgovora i
načina kojima možete unaprijediti svoje odnose: odnose
sa životom i odabirima koji su vam zadani ili ste ih sami
stvorili, s obitelji u kojoj ste rođeni, ili ste je zasnovali, sa
zajednicom u kojoj živite, kolegama na poslu... Jer to je
svrha mog rada i ove knjige.
Predstavljene spoznaje nastale su iz iskustava koje
sam stekao radom s mnogim ljudima, iz svih područja
života, iz svih krajeva svijeta, i plod su mojih promišljanja o tome što je za njih funkcioniralo, što im je stvarno
pomoglo. Što se mene tiče, u redu je da ih ne prihvatite
zdravo za gotovo. Slobodno ih provjerite, ili, ako je to u
ovom trenutku vaš odabir, u potpunosti odbacite. Kako
život teče, tako nas poziva da služimo različitim ciljevima, pri čemu se neka pravila igre mogu činiti neprihvatljivima za mnoge od nas. Ali, ako je istina da je sve ono
što je dobro, kao i ono što je loše, stvoreno iz istog izvora ljubavi, tada je jedini način da izliječimo sve što je
možda pogrešno - upotrijebiti tu istu ljubav, nekako drugačije, ali i dalje na ispravan način... i to je bit poruke ove
knjige.
Bilo bi neprilično ne spomenuti ljude koji su mi pomogli prevesti i objaviti ovu knjigu. Posebno zahvaljujem Vladi Iliću, Vedranu Kraljeti, Teodori Živković,
Alemki Atkins, Bruni Šimleši i drugim vrijednim djelatnicima VBZ-a. Bili su na usluzi i vama, baš kao i meni.
Hvala vam...
Vaš
Bert Hellinger
Lakše je
patiti, nego
rješavati
Prvo poglavlje ove knjige je transkripcija radiointervjua
kojim je slušateljima radiostanice »Stuttgart 2« predstavljena metoda rada Berta Hellingera i može poslužiti kao
uvod u Hellingerov rad i način razmišljanja; zato i stoji
na početku razgovora s njim.
Gabriele ten Hövel: Što je sistemska obiteljska terapija?
Bert Hellinger: U sistemskoj obiteljskoj terapiji radi se
na tome da se otkrije je li netko unutar šire obitelji upleten u sudbinu njenih ranijih članova. To se može sagledati postavljanjem obiteljske konstelacije. Kad se sudbinska upletenost rasvijetli, onda se onaj tko je upleten
lakše može osloboditi vlastite mreže.
Što je to obiteljska konstelacija ili postava? Da bismo jednostavnije mogli govoriti o tome, dat ćemo jedan primjer s Hellingerova seminara u okviru Kongresa u Garmischu, gdje je
radio s ozbiljno oboljelim klijentima. Klijenti sjede u velikom
krugu, a okruženi su s otprilike 400 radoznalih promatrača,
sudionika Kongresa. Bert Hellinger počinje rad jednostavnim
pitanjem: Kako ste, što vam nedostaje? Jedan mlađi čovjek
od svoje 18. godine pati od bolesti, koja se očituje u vidu ubrzanog rada srca i vegetativnih smetnji. Odgovarajući na Hellingerova pitanja, klijent kaže:
Klijent: »Obitelj nam je puna konflikata. Majka i otac su
rastavljeni, majka je u svađi s djedom. Sve to donosi i
puno praktičnih problema, npr., kako da ih sve zajedno dovedem na svadbu?«
Hellinger (publici): »Za ovaj rad je važan samo mali broj
informacija. Naime, samo ključni, presudni događaji,
a ne ono što ljudi uobičajeno misle ili rade. Jedan
takav ključni događaj smo upravo čuli: roditelji su rastavljeni. Drugi ključni, sudbonosni događaji su npr.
smrt brata ili sestre, ako je netko bio odbačen ili prognan, ako je u djetinjstvu boravio u bolnici, ako je proživio komplikacije pri rođenju, ili ako je majka umrla
pri porođaju. O takvim stvarima se radi.«
(klijentu): »Postoji li kod tebe takav presudan, sudbonosan događaj?«
Klijent: »Sestra blizanka moje majke je umrla.«
Hellinger: »To mi je već dovoljno. Toliko je upečatljivo
da je vjerojatno prekrilo sve ostalo. Prvo, postavi svoju
primarnu obitelj. Dakle, majka, otac; koliko djece?«
Klijent: »Imam još jednu mladu sestru.«
Hellinger: »O.K.! Znači najprije postavljaš četiri osobe.
Odaberi nekoga iz publike tko će predstavljati tvog
oca, onda nekoga za svoju majku, sestru i za sebe. Uzmi bilo koga. Dovoljno je postaviti samo vas četvero.
To ćeš učiniti tako što ćeš prići svakom pojedinom
predstavniku, uzeti ga za ruke i postaviti na njegovo
mjesto po svom unutarnjem nahođenju, bez riječi. I
predstavnici neka ništa ne govore. Postavi ih tako da
to oslikava tvoju unutarnju sliku obitelji. Tu postavu
obitelji nazivamo konstelacijom.«
Obiteljske konstelacije
Pošto je klijent iz publike medu potpuno nepoznatim ljudima
izabrao predstavnike za oca, majku, sestru i sebe, postavio ih
je jednog prema drugom tako kako je u tom trenutku osjećao.
U ovom slučaju otac stoji leđima okrenut majci, sin stoji nasuprot majke. Pred nama stoje potpuno nepoznati, sasvim slučajno izabrani ljudi; niti poznaju klijenta, niti povijest njegove obitelji. Postavlja se pitanje: što bi se sada tu trebalo dogoditi?
I upravo je to ono što je čudesno kod konstelacija:
izabrane osobe, koje predstavljaju članove obitelji, odjednom imaju osjećaje kao ove stvarne osobe, čim stanu na
njihovo mjesto. Čak dobivaju i simptome koje imaju ovi
članovi obitelji, bez ikakvog znanja o njima. Na primjer,
jednom je jedan predstavnik imao smetnje slične epileptičkom napadaju, jer je predstavljao epileptičara. Često
se događa da predstavnik osjeti smetnje slične srčanim
ili probleme s cirkulacijom u određenom dijelu tijela.
Naknadnim istraživanjem se pokaže da je to zaista tako
i kod osobe koju taj netko predstavlja. To se ne da objasniti, ali se to pri svakoj postavljenoj konstelaciji može
uvijek iznova provjeriti i tisuću puta.
Na koji način djeluje konstelacija? Što na osnovu toga možete
uvidjeti?
Na temelju toga vidim u kakvom su međusobnom odnosu članovi obitelji. Ovdje je npr. vrlo značajna informacija to što otac stoji leđima okrenut majci, a sin neposredno nasuprot njoj. Treba se samo opustiti i dopustiti da
konstelacija ostavi utisak na nas. Na temelju informacije
iz konstelacije uočava se gdje leži problem.
Govorite o upletenosti. Što pod tim razumijevate?
Upletenost znači da netko u obitelji nesvjesno još
uvijek preuzima i živi istu sudbinu kao netko od prethodnika. Događa se npr. da se jedno dijete izdvoji iz obitelji i preda nekoj drugoj obitelji na čuvanje. Neko drugo, kasnije rođeno dijete može preuzeti skrivenu dinamiku ponašanja odbačenog djeteta i nesvjesno se ponašati kao da je i samo odbačeno, tj. nekome dano. To može
biti izraženo i odmah, u okviru iste generacije, kod mlađeg brata ili sestre, ili u nekoj sljedećoj, budućoj generaciji. Iz tog se kruga upletenosti ne možemo izvući sve
dok se ne otkrije pozadina upletenosti.
Do rješenja se dolazi obrnutim postupkom: u postavu se uvodi osoba koja je dana drugima. Ona se pri postavljanju obitelji također postavlja u konstelaciju. I odjednom postajemo svjedoci čudesnosti razrješenja. Pošto
je odbačena osoba ponovno prihvaćena i poštovana, ona
postaje prijateljski naklonjena prema potomcima, pa čak
preuzima i zaštitničku ulogu, prije svega prema onome
tko je bio identificiran s njom.
To se ne može baš tako jednostavno razumjeti. Netko od potomaka ponavlja sudbinu koja mu je potpuno nepoznata. Klijent u ovom slučaju, na primjer, nikada nije upoznao pokojnu
tetu. Kako uopće dolazi do upletenosti? Ima li to možda neke
veze s onim što vi zovete obiteljskom savješću?
Ima. Očigledno je da postoji savjest grupe. Grupi, u
okviru koje djeluje ova savjest, pripadaju djeca, roditelji,
bake i djedovi, braća i sestre roditelja, kao i oni koji su
drugima ustupili mjesto, npr. bivši bračni partner ili zaručnik jednog od roditelja. Ako bi se nekome od njih
nanijela nepravda, u okviru grupe bi se javila nesavladiva potreba za poravnanjem. To znači da će nepravdu,
koja je nekome u prethodnoj generaciji nanesena, kasnije još jednom netko iskusiti i pretrpjeti, kako bi se na taj
način ta nepravednost konačno mogla dovesti u red. To
je tzv. sistemsko prinudno ponavljanje. Ali ova vrsta
ponavljanja nikada ništa ne dovodi u red.
Oni koji su morali preuzeti na sebe sudbinu nekog tko
je odbačen, nepravedno su obvezani grupnom savješću, a
zapravo su potpuno nevini. Oni, naprotiv, koji su zaista
bili odgovorni, jer su npr. predali ili prognali nekog člana
obitelji, oni se uglavnom osjećaju jako dobro.
Grupna savjest ne zna za pravdu kad su u pitanju
potomci. Ona se brine samo za pretke. Očigledno je da
to ima veze s osnovnim redom i poretkom u obiteljskim
sistemima. Grupna savjest ravna se prema zakonu: tko
je jednom postao dio sistema, on ima isto pravo na pripadnost kao i svi drugi pripadnici tog sistema. Kad netko bude optužen ili odbačen, onda je to kao da mu netko
iz sistema kaže: Ti imaš manje prava od mene pripadati ov-
dje. To je nepravda koja će se probati ispraviti upletenošću nekog drugog člana obitelji bez njegovog znanja.
Možete li nam navesti jedan primjer za to, kako to djeluje kroz
generacije? Kako to uopće možemo zamisliti?
Navest ću vam jedan zaista zastrašujuć primjer. Nedavno je kod mene došao jedan pravnik, potpuno zbunjen. Istražujući o svojoj obitelji, otkrio je sljedeće: prabaka mu je prethodno bila udata. Za vrijeme trudnoće,
upoznala je i zaljubila se u drugog čovjeka. Onda joj je
prvi muž iznenada umro, 31. prosinca, u 27. godini, a čak
se sumnjalo da je bio ubijen. Kasnije, od muža naslijeđeno
imanje ova žena nije dala njegovom sinu, već sinu iz sljedećeg braka. Time je načinjena velika nepravda.
U međuvremenu su tri čovjeka iz ove obitelji u 27.
godini izvršila samoubojstvo i to svaki put 31. prosinca.
Uvidjevši to, pravnik se sjetio da je jedan rođak upravo
napunio 27 godina i da se bliži 31. prosinac. Odmah je
otišao do njega upozoriti ga. Rođak je već bio kupio
pištolj da se ubije. To je tipičan primjer djelovanja upletenosti.
Poslije kraćeg vremena, taj isti pravnik došao mi je
još jednom. Ovaj put se i sam nalazio u ekstremno blizu
suicidu. Zamolio sam ga da stane leđima okrenut prema
zidu i da pred sobom zamisli tog mrtvog muškarca i da
mu kaže: »Ja te poštujem. Ti imaš mjesto u mom srcu. Ja
ću iznijeti na vidjelo i glasno izgovoriti nepravdu koja ti
je nanesena i tako doprinijeti pomirenju«. Poslije toga se
moglo vidjeti kako postupno biva oslobođen panike i
kako mu nestaje grč s lica.
Vratimo se sada našem primjeru. Nakon što je postavio konstelaciju svoje obitelji, naš klijent sjeda i promatra što će sada
Bert Hellinger raditi. Hellinger ispituje postavljene članove
obitelji kako se osjećaju.
Hellinger: »Kako je ocu?«
Otac: »Trenutno ništa ne osjećam. Ne znam kako se
osjećam.«
Majka: »Osjećam se malo izolirano i ako je to moj muž,
onda je suviše daleko. I nekako osjećam posebnu vezu
sa svojim sinom.«
Hellinger (publici): »Koga predstavlja sin?
Majčinu umrlu sestru blizanku.
Zamislite što to znači za jedno dijete.
Kako je sin?«
Sin: »Primjećujem da mi ovdje nije mjesto, tu nasuprot
njih. Primjećujem, također, da s majkom postoji intenzivna veza.«
Hellinger: »Kako je sestra?«
Sestra: »S lijeve strane se osjećam loše, nekako suviše
tijesno. Najzanimljivije mi je kod brata.«
Hellinger: (publici): »Ako se u obiteljskoj konstelaciji
vidi da je jedna osoba odbačena i neprimjetna, onda je
sljedeći korak da se ta osoba vrati u obitelj, u konstelaciju.«
Sada ću u konstelaciju uvesti majčinu sestru blizanku.
(klijentu): »Kako je umrla?«
Klijent: »To je bilo izuzetno tragično. Moj djed se upravo
bio vratio iz rata i jedne nedjelje poslije podne morao je
nekamo prevesti nešto kamionom. Poveo je sa sobom i
svoje dijete i moju baku - svoju ženu. Pri polasku dijete
se igralo vratima, ispalo je iz kamiona i rođeni otac ju je
pregazio. Bio je to užas. Dijete je imalo 7 godina.«
Hellinger: »Uzmi sada nekoga za majčinu sestru i postavi je sasvim blizu pored majke.«
(majci) »Kako ti je sada?«
Majka: »Bolje, ali previše je blizu.«
Hellinger: »Da i mora tako biti. Kako je preminuloj sestri?«
Preminula sestra: »Jako je ugodno biti tako blizu.«
Hellinger: »Što se promijenilo kod sina?«
Sin: »Osjećam da veza s majkom sada više nije tako jaka,
da se sada više usmjerava prema ocu.«
Hellinger: {publici): »Točno. On je rasterećen jer je ušla
majčina sestra. Je li se kod muža nešto promijenilo?«
Muž: »Osjećam se izolirano već samom činjenicom da
sam okrenut od obitelji, a uz to još se moram stalno
naprezati kako bih saznao što se događa.«
Hellinger: »Sistemski gledano, ovaj čovjek nema nikakve
šanse kod žene. Ona je toliko vezana za obitelj u kojoj je
odrasla i za svoju sestru blizanku da se uopće ne može
posvetiti nekom muškarcu. Zbog toga je ova veza od samog početka osuđena na propast. Ali djeca moraju ocu.«
(Hellinger postavlja sina i kćerku preko puta oca)
Hellinger: (sinu): »Kako se osjećaš tu?«
Sin: »Nekako se osjećam skladnije. Sada primjećujem
snažniju vezu s ocem. Sestra pored mene čini me nekako jačim.«
Hellinger: (kćeri): »Kako se ti sada osjećaš?«
Kćer: »Bolje. Ali još i prije sam se osjećala bolje, čim se
pojavila sestra blizanka.«
Otac: »Osjećam se znatno bolje, kada netko stoji ispred
mene i promatra me.«
Hellinger: »Sin mora neko vrijeme stajati pored oca, sasvim blizu njega. To je za njega melem.«
(klijentu): »Možeš li to zamisliti i osjetiti?«
Klijent: »Donekle. Godinama nisam imao nikakav kontakt s ocem. U posljednje vrijeme međusobno se posjećujemo i često imam osjećaj da on od mene očekuje
nešto što ja ne mogu ispuniti.«
Hellinger: »Moraš ga zamoliti da te blagoslovi.«
Drukčija slika
Vi tijekom rada ispitujete klijenta i zatim zajedno s njim promatrate konstelaciju. Na kraju on zauzima svoje mjesto u konstelaciji, na mjestu svog predstavnika. Možete li nam objasniti što se odigravalo kod klijenta za. vrijeme ovog rada?
Kao prvo, on je uvidio da je u sebi nosio prilično
nepotpunu sliku svoje obitelji. Tako je npr. sestra blizanka bila odbačena, a on ju je morao nadoknaditi majci. I
vidio je, također, da je otac htio otići.
Onog trenutka kada odbačena osoba stupi u konstelaciju, slika se mijenja. Umjesto da i dalje stoje pored
majke, djeca idu k ocu, a majka ostaje sama sa svojom
sestrom blizankom, jer ostaje duboko vezana za nju. Tako klijent dobiva sasvim drugu sliku svoje obitelji. Odjednom mu postaje jasno da je majka ta koja želi otići, a
da je muž/otac otišao umjesto nje. Često se događa da
jedan partner ode umjesto drugog, iako upravo taj drugi
osjeća poriv za odlaskom. Djeca više ne stoje uz majku,
već uz oca. Otac zrači pozitivnom energijom. Klijent, koji je tako dugo stajao uz majku, a udaljen od oca, sada
mora stati kraj oca. I tako se očeva muška energija prelijeva u njega. Ali to i dalje nije dovoljno. On je bio u zavadi s ocem baš zato što je stajao uz majku. Sada mora pridobiti oca. Potreban mu je njegov blagoslov.
Očev blagoslov
Blagoslov? To zvuči religiozno.
Da. upravo tako. Da budemo precizni, čovjek ne potječe od roditelja, već dolazi uz njihovu pomoć. Život dolazi izdaleka i mi ne znamo sa sigurnošću ni odakle ni
kako. Gledati u smjeru odakle život dolazi, to je religiozno. U tom slučaju, ne gledamo na nešto nama blisko, već
na prauzrok, ne imenujući ga.
Prema tome, ako se sin iz našeg primjera pokloni
pred svojim ocem pokazujući na taj način svoje poštovanje prema njemu i zamoli ga za blagoslov, onda se on
uklapa u ovaj tijek. Stoga, ovaj blagoslov i nije očev blagoslov. On samo njegovim riječima postaje nama čujan,
ali blagoslov dolazi izdaleka, preko mnogo predaka i
otac ga samo izgovara. I to u sebi zaista ima nečeg iskonskog, nečeg religioznog. Dakle, moć ovog blagoslova ne
nalazi se u očevim rukama.
Tko život prihvati na ovakav način, svjestan je svog
porijekla i svoje jedinstvene sudbine koja mu je dobrim
dijelom određena rođenjem, uz pomoć roditelja. Zahvaljujući roditeljima, život dobiva svoje mogućnosti, ali i granice. Prihvaćajući i jedno i drugo takvim kakvo je, prepuštamo se svijetu onakvom kakav jest. To je religiozno.
Konstelacije zbog toga imaju u sebi nešto iscjeljujuće.
Ali to nije nametnuto izvana. Iscjeljiteljska snaga je upravo u unutarnjoj dinamici konstelacije.
Zbog toga ovaj rad zahtijeva mnogo opreza, obazrivosti i strahopoštovanja.
U konstelacijskom radu klijent ima pasivnu ulogu. Promatra
kako terapeut mijenja konstelaciju tako da se svi članovi obitelji osjećaju bolje. To je vrlo pasivan pristup terapiji.
Postavljajući konstelaciju, klijent je jako aktivan. Tek
nakon što ju je postavio, ja mu pomažem uspostaviti
red. Na kraju, kada dolazi do razrješenja, kada npr. moli
svoga oca: Molim te, blagoslovi me, klijent je ponovno aktivan. Ako je netko samo pasivan, ja odmah prekidam s
radom. Ako mi se netko nameće da radim s njim, prekidam odmah. Ne radim na taj način.
Ali ima istine u tome što ste rekli o svećeniku. Kao
terapeut osjećam se u skladu s nekim višim poretkom. I
upravo zato što sam u takvom skladu, mogu vidjeti rješenje i pokrenuti ga. Zato je terapeut, koji se bavi ovakvim poslom, jako aktivan, što se ponekad nekim ljudima
čini zastrašujuće. To je rad s autoritetom.
Mnogi kažu da je to autoritativno.
Da, i sam to često čujem. Međutim, ova se vrsta autoriteta može prakticirati samo s najvećom poniznošću,
naime u skladu s jednim višim poretkom. Ja imam taj
autoritet samo kad sam u skladu sa stvarnošću koja se
odvija preda mnom. Prije svega, osjećam se u skladu s
onima koji su odbačeni.
Odbačeni su oni koji su u jednoj obitelji iz nekog razloga gurnuti u pozadinu.
To su oni, kojima se uskraćuje poštovanje, pravo na
pripadanje ili jednakost.
U ovom slučaju to je bila preminula sestra blizanka. Ali ta je
činjenica očigledno ipak bila poznata obitelji?
Naravno. Zato pogledajmo što se događa pri jednoj
tako velikoj nesreći. U obiteljskom sistemu se širi strah,
tako da nitko više ne želi znati bilo što o tome, a kamoli
se suočiti s time.
Prije nekoliko sam tjedana od ovog klijenta dobio pismo, iz koga se jasno vidjela njegova težnja za oponašanjem
djeda iz sažaljenja. Situacija za djeda bila je grozna. Napisao sam da djedu mora prepustiti njegovu sudbinu.
Djed je prouzročio smrt sestre blizanke?
Da. I nitko ga ne može utješiti. Ni slučajno. Dostojanstvo čovjeka komu se tako nešto dogodilo traži da se
njemu samom prepusti nositi svoju muku. Onda je on
velik. Nitko se ne smije umiješati.
Svjestan sam svoje strogoće kad to kažem, ali istovremeno osjećam duboko strahopoštovanje jer ga poštujem
i prihvaćam takvog kakav jest. Takvim mojim pristupom i unuk će postati slobodan.
U završnoj fazi ove posljednje konstelacije rekli ste: U ovoj
vezi muškarac nema nikakve šanse. Veza je od početka
osuđena na propast. To zvuči vrlo odrješito i hladno.
Nisam ja to izmislio. Kad jedan od blizanaca rano
umre, a naročito kad se to dogodi na ovakav način, onda
onaj drugi osjeća silnu potrebu slijediti ga.
Ova žena se ne može odvojiti od svoje sestre
blizanke, čak i da želi. To je vrlo teško. Mogao bih je sada
postaviti desno uz muža, i sestru blizanku zdesna njoj.
Tako bi sestra blizanka bila uvedena u konstelaciju. No
iz iskustva znam da u ovakvom slučaju to ne pomaže.
Sudbinska vezanost je tako jaka da ova žena mora otići.
Mora se vratiti obitelji iz koje je potekla.
To ne znači da će se ona sada ubiti. Ona jednostavno
ne može podnijeti svoju vlastitu sreću s mužem, znajući
da njena sestra blizanka nije imala prilike biti sretna. Tu
djeluje vrlo jaka ljubav, iz dubine duše. Ako to poštujem,
majka se u potpunosti može suočiti sa svojom sudbinom
i osjećati lakše, jer je sada povezana sa svojom sestrom
blizankom, koja je bila odbačena. Na temelju svojih dosadašnjih iskustava mogu reci da ona jednostavno ne može
imati sretan brak. Tako duboke veze imaju veliku moć.
Ovdje je riječ o veoma bitnim i dubokim vezama koje
se nikako ne smiju podcijeniti.
li ovom slučaju rad ste nastavili malom vježbom s klijentom.
Hellinger: (klijentu): »Otiđi do preminule sestre blizanke
i pokloni se sasvim blago, s poštovanjem. Onda to isto
napravi i pred bakom i djedom. Učini to s puno pažnje
i poštovanja prema njihovoj sudbini.«
(Klijent se poklanja)
»Sad se uspravi i sve ih pogledaj. Sestru blizanku još
uvijek nisi pogledao. Pogledaj tetu u oči. Diši duboko
i ponovno se pokloni sasvim lagano. Pritom otvori
usta i diši duboko. Pusti neka bol dođe... To je bol u
čast tvojoj teti... Sad je ponovno pogledaj.«
Hellinger: (publici): »Sada se vidi razlika u izrazu njihovih lica, njena i njegova. On ne može prihvatiti ono
što mu ona nudi. Za njega je lakša bolest, primanje
blagoslova od svoje tete.«
Tu ste završili rad. Iz publike smo čuli zabrinuto pitanje: Što se
sada događa? Zar ćete mladog čovjeka tek tako pustiti da ode?
Hellinger: (publici): »Njeno pitanje je dakle: Što se dalje
događa? Ona misli da bi se nešto moralo dalje događati. U tome i jest stvar. Ništa se dalje ne događa. On je
odbio rješenje.«
Time postaje vidljivo nešto zaista jako važno: lakše je
živjeti s problemom i patiti, nego prihvatiti razrješenje. To je zato što je patnja, ili održavanje problema, izravno povezano s jednom vrstom osjećaja nedužnosti
ili odanosti. A taj osjećaj je opet povezan s osobnim uvjerenjem i nadom da vlastitom patnjom možemo spasiti nekoga drugog.
S velikim razočaranjem klijent shvaća činjenicu, koja
se ovdje tako jasno pokazala, naime, da teti nije potrebno nikakvo spašavanje! To znači da je sve ono što je
dosada činio za nju, bila uzaludna žrtva. Tako nešto
nije lako priznati, čak ni tada kada je rješenje tu, pred
očima, na dohvat ruke.
Tu se terapeut ne smije miješati niti bilo što raditi. Sve
što mogu napraviti je prepustiti ga njegovoj blagonaklonoj duši.
Rješenje
Terapeuti obično nastave terapeutski rad, a vi jednostavno
prekidate?
Nedavno sam od tog klijenta dobio pismo iz kojega
sam mogao zaključiti da je njegova duša nastavila rad.
Naknadno mu je postalo jasno da blagoslov tete, mamine sestre blizanke, nije mogao prihvatiti jer se identificirao sa svojim djedom, a djed nije mogao, nakon svega, prihvatiti ljubav svoje mrtve kćeri.
Djed koji je prouzročio smrt svoga djeteta?
Da. On svoju krivicu smatra toliko velikom da nije u stanju osloboditi se, prihvaćajući prijateljski osmjeh svog
djeteta koje je pregazio. Klijent se u nekom trenutku
identificirao s djedom. Ali njegova duša je nastavila rad.
To je na njega djelovalo tako što mu je, između ostalog,
postalo jasno kakva je situacija s djedom. Tek tada sam
mogao nastaviti s radom. Tada sam mu mogao pomoći.
Rekao sam mu da djedovu patnju mora ostaviti njemu,
jer će se jedino tako osloboditi.
što konkretno znači kad kažete: Mogao sam mu pomoći. Je
li došlo do poboljšanja njegove bolesti?
Pomogao sam mu da se oslobodi identifikacije s djedom. Djed, poslije spomenutog događaja, svakako ima
potrebu za ispaštanjem. I bolest se ponekad pojavljuje iz
potrebe za ispaštanjem. Vrlo je vjerojatno da i bolest klijenta služi ispaštanju, umjesto djeda. Kada se klijent oslobodi ove identifikacije, možda može doći i do poboljšanja bolesti. Ali ja to ne znam, niti je to moja prvenstvena briga.
Ja brinem o silama koje iscjeliteljski djeluju na dušu i
koje djeluju u obitelji. Kad se pokrene dobra, pozitivna
energija, može doći i do izlječenja. Ali to nije moj neposredan cilj. Moj se cilj nalazi, prije svega, u predjelu duše
i obitelji. I naravno da nemam ništa protiv ako tako dođe
i do povlačenja bolesti. Ali to radije prepuštam liječnicima. Oni su za to mjerodavni. Ja se ne miješam u nešto
što je izvan moje kompetentnosti.
Bolesti u obitelji
Vi radite s bolesnima koji se liječe medicinskim putem. To znači da liječnici sa svojim pacijentima dolaze kod vas i onda ra-
dite zajedno? Kažete da je tumor povezan s nesposobnošću da
se poklonimo i da su želučane tegobe povezane s nerazjašnjenim odnosom prema majci. Ali ne kažete: ]a to liječim obiteljskim konstelacijama?
Radeći s bolesnicima, naučio sam da ista osnovna
dinamika dovodi do različitih bolesti. Ja radim samo s
osnovnim dinamikama.
U obiteljima postoji potreba da jedno od djece naslijedi istu sudbinu kao preminuli brat ili sestru, ili preminulu majku ili preminuli otac. Onda ono kaže u sebi:
Idem i ja za tobom. Tada se događa da onaj tko je u ovakvoj situaciji, izvrši samoubojstvo, ili dobije tumor, ili
oboli od neke druge bolesti. Dakle, ista osnovna dinamika se može očitovati na različite načine. Zato bi bilo potpuno pogrešno, ako bih želio liječiti tumor, ne uzimajući u obzir ove osnovne dinamike.
U biti, postoje tri osnovne dinamike:
• prva tendencija: Ja te slijedim u smrt ili u bolest ili u
određenu sudbinu,
• druga: Radije ću umrijeti ja, nego da ti umreš ili Radije
ću otići ja, nego ti;
• treća: ispaštanje vlastite krivice.
U poretku koji smo uzeli kao primjer, najvjerojatnije
je da je čovjek u sebi rekao: Ženo moja draga, radije ću ja
otići iz obitelji, nego da to ti učiniš.
Zašto on to čini?
To se odvija potpuno nesvjesno. Isto tako rade i djeca, na primjer, kada osjete da jedan od roditelja želi nekog slijediti. U našem primjeru majka želi slijediti istu
sudbinu kao preminula sestra blizankinja. Onda sin kaže: Radije ću ja oboljeti ili umrijeti, nego ti.
Prijeđimo na drugi primjer i time na odnos između
djece i roditelja. Radi se o ženi koja već dvanaest godina
ima multiplu sklerozu. Ona priča o svom ocu koji je bio
nacist i koji je u Ratu bio odgovoran za smrt dvojice dezertera. Ponovno su potpuno nepoznati ljudi iz publike
preuzeli uloge članova obitelji, vi ste u ovom slučaju zamolili oca da izađe iz prostorije. Zbog čega ste to učinili?
Ovdje se radi o velikom izuzetku u obiteljskoj terapiji. Ubojice, po pravilu, gube svoje pravo na pripadnost.
Onaj tko je svojom krivicom odgovoran za nečiju smrt
na ovakav način prokockao je svoje pravo na pripadnost. On mora izaći iz obiteljskog sistema. Izlazak kroz
vrata simbolizira Činjenicu da je on prokockao svoju pripadnost. Ali to isto tako može simbolizirati smrt, tj. želju
da umre ili da se ubije.
Ako sada u obiteljskom sistemu, taj tko je prokockao
pripadnost ne ode, onda umjesto njega odlazi jedno dijete. Zbog toga sažaljenje prema počinitelju ničemu ne vodi. Štoviše, to čak pogoršava situaciju onih koji su zapravo nedužni.
Poslije završetka rada rekli ste ovoj ženi da se u njezinom slučaju radi o stavu: Radije ću ja nestati, nego ti. Umjesto oca,
kćer želi otići. To je uzrok njene bolesti. Na temelju ovog objašnjena došlo je do kratkog dijaloga između Vas i žene, poslije
čega ste je pitali, je li joj to jasno:
Gospođa: »Dakle, to za mene znači da se konačno mogu
i smijem osloboditi osjećaja da ja moram snositi odgovornost za svog oca i za ono što je on napravio, a nije se
ni znalo. Dosad sam se osjećala odgovornom za njega. Do
prije dvije-tri godine, o tome što je on učinio nije se ni pričalo. Ja sam to rekla svojoj braći i sestrama.«
Hellinger: To nikako nisi smjela napraviti. Ne. Nisi
smjela čak ni pitati.
Gospođa: »Nisam pitala, samo sam rekla: Pričaj mi, kako
je bilo u ratu.«
Hellinger: »Dijete to ne smije. Dijete ne smije zadirati u
tajne roditelja. Može biti da je jedan dio tvoje patnje
naprosto okajanje za tvoje miješanje.«
Pitanje iz publike: »Zar nam naši roditelji nisu smjeli
pričati o nacistima i što se tada događalo?«
Hellinger: »Ne, to nikako nisu smjeli! Ne, ako su i sami
bili umiješani. Jer što inače djeca rade? Ona kažu: Što
ste tamo radili, kako ste mogli! I time djeca postaju jednako loša kao i roditelji.«
Pitanje iz publike: »Ja tako nešto mogu pitati i saznati
od svojih roditelja i mogu razumjeti njihovo ponašanje
i njihov postupak. I mogu oprostiti.«
Hellinger: »Razumijevanje i opraštanje nisu uloge djeteta. Kakva arogantnost! Nije do djeteta da razumije ili
da oprosti svojim roditeljima. To je arogantno.«
Arogantnost i njene posljedice
Ovo je prouzročilo prilično negodovanja i nemira. Jedan dio
publike bio je zgranut. Djeca imaju intuitivan osjećaj za pravednost. Kako to da odjednom nemaju pravo pitati? Zašto?
Djeca osjećaju kad roditelje zbog nečeg muči savjest.
Da, to je točno, djeca to primjećuju, ali ne smiju se
miješati.
Djeca nisu odrasli. Ona jednostavno pitaju. Sasvim nedužno. Moraju li zbog toga ispaštati bolešću?
Ovisi o tome o čemu se radi. Kada se radi o krivici
roditelja ili njihovoj intimnoj vezi, svako pitanje djeteta
je nečuvena drskost. Kada se radi o krivici, oni preispituju roditelje i stavljaju ih pred vlastiti sud i zahtijevaju
od njih: »Opravdajte sebe preda mnom.« Veće arogantnosti od te nema.
Kad dijete to napravi, samo će sebe kazniti za takvu
uobraženost. Isto se događa i kad roditelji sami ispričaju djetetu nešto o sebi, nešto iz svoje intimne veze. Npr.
ako majka kaže: Otac je impotentan, ili U našem braku se
ništa ne događa ili tako nešto. Ili ako otac govori djetetu o
majci umanjujući njenu vrijednost, dijete sluša i onda samo sebe kažnjava samom činjenicom što to zna. Utoliko
više, ako se još naknadno i raspituje.
U takvom slučaju za dijete postoji samo jedno rješenje. Ja to zovem duhovno zaboravljanje. Dijete se mora potpuno povući iz toga. Dijete ima roditelje kakve ima. Roditelji ne mogu biti drugo osim ono što jesu. Nije ni potrebno da budu nešto drugo od onoga što jesu. Jer muškarac i žena postaju roditelji, ne zato što su dobri ili loši,
već zato što se vezuju kao muškarac i žena. Samo tako
postaju roditelji. Dijete zbog toga mora od roditelja prihvatiti život onakav kakav su mu dali. Roditelji mu ništa
ne mogu ni pridodati niti oduzeti. Ni dijete ne može ništa niti pridodati, niti isključiti. Dijete mora prihvati život
onako kako mu je dan od roditelja.
Zar ne bi trebalo biti obrnuto? Ne bismo li trebali reći roditeljima da ne smiju pričati djeci o nekim stvarima i da trebaju
odvojiti odrasli dio života od djece?
Naravno. Dijete nije krivo ako je uvučeno u stvari
odraslih. Učinak je, međutim, isti. Samom činjenicom da
dijete zna određene stvari dolazi u položaj koji mu ne pripada. U pravu ste, to se mora red roditeljima. Ranije su
područja između roditelja i djece bila puno više odvojena
nego danas. Partnerstvo koje se danas između roditelja i
djece često može primijetiti, jako je loše za djecu.
Vratimo se opet još jednom primjeru sa seminara. Jedna žena
priča:
Klijentica: »S dvadeset i pet godina sam imala operaciju štitnjače, prije pet godina operaciju želuca, a onda
sam oboljela i od kroničnog bronhitisa.«
Hellinger: »Jesi li udana?«
Klijentica: »Ne.«
Hellinger: »Koliko imaš godina?«
Klijentica: »Trideset pet.«
Hellinger: »Što je bilo specifično u tvojoj obitelji?«
Klijentica: »Otac me je seksualno zlostavljao, a moja
majka nije htjela stati na moju stranu kad sam joj to
rekla. Rekla mi je: Nikome to ne pričaj, inače će on otići u
zatvor. Tako sam bila ušutkana.«
Hellinger: »O.K. Imaš oca, majku i koliko braće i sestara?«
Klijentica: »Dva brata i jednog dječaka, prvog sina moje
majke, koji je umro tri dana poslije rođenja.«
Hellinger: »Od čega?«
Klijentica: »Poplavio je i umro.«
Hellinger: »Dakle, prvo postavi obitelj: otac, majka i
djeca.«
Kad je postavila obitelj, žena je sjela tako da može dobro pratiti što
se događa, a Bert Hellinger je postavljao pitanja sudionicima koji
su uzeti iz publike da predstavljaju članove te obitelji.
Hellinger: »Kako je otac?«
Otac: »Ne osjećam ženu pokraj sebe. Osjećam samo
vezu s kćeri.«
Hellinger: »Kako je majka?«
Majka: »Ovdje se osjećam previše blizu i nekako je ovo
dijete problematično. Ono je tako daleko od mene.
Neugodno mi je. Željela bih biti bliže tom djetetu.«
Hellinger: »A kako je kćer?«
Kćer: »Ruke su mi sasvim vrele. Osjećam agresiju, strah
i bijes.«
Hellinger (klijentici): »Sada uvedimo u konstelaciju
umrlo dijete. Izaberi i postavi ga.«
Hellinger: (kćeri): »Što se promijenilo kod tebe?«
Kćer: »Osjećam se puno bolje, zašrićenije. Nisam više
sama.«
Otac: »Osjećam vezu s njim.«
Majka: »Ja jednostavno želim k ovom djetetu.«
Hellinger: »Kćeri?«
Majka: »Da.«
Brat: »Želio bih od obitelji napraviti jedinstvo.«
Hellinger: (umrlom djetetu): »A kako si ti?«
Umrlo dijete: »Osjećam se mrtvo.«
Hellinger: »Da, točno, (klijentici): Što se dogodilo u obitelji tvoje majke?«
Klijentica: »Jedna mamina sestra je s osam godina otišla
u inozemstvo i tamo ostala.«
Hellinger: »Kako dijete može samo otići s osam godina?«
Klijentica: »Pa bila je to jedna vrsta školske razmjene.«
Hellinger: »S osam godina? Čudno.«
Klijentica: »Da, ona je otišla u inozemstvo. To je bila
neka vrsta školske razmjene između Mađarske i švicarske. Žena i muž u Švicarskoj su zamolili moju baku
i djeda da im daju jedno dijete, jer ih oni imaju dovoljno.
Onda su djed i baka dijete...«
Hellinger: »To mi je već dovoljno. Kome majka želi
otići?«
Klijentica: »Svojoj sestri.«
Ponovno je majka ta koja želi otići iz obitelji?
Dakle, njenu sestru su dali drugima i majka također
želi otići. Ona želi otići svojoj sestri. Medu sestrama i
braćom postoji jako duboka ljubav i povezanost. Ako je
nekom od njih loše, onda to i drugi oponašaju. Ako je
npr. jedno dijete hendikepirano, drugi se često tako ponašaju kao da ne smiju život živjeti u potpunosti. Tu se
radi o djelovanju ljubavi i odanosti.
Pitali ste: Što se dogodilo u majčinoj obitelji. Niste pitali:
Što je bilo u očevoj obitelji. Na kraju otac je bio taj, koji je
seksualno zlostavljao svoju kćerku.
Iz konstelacije se moglo vidjeti da problem, zapravo,
leži u majci. Kod seksualnog zlostavljanja najčešće postoje
dva počinitelja. Naime, jedan, koji je u prvom planu, što bi
ovdje bio otac, i jedan koji je u pozadini. Zbog toga kod
zlostavljanja nije moguće rješenje, ukoliko se oba ne uzmu
u obzir. Ovakvo tumačenje je pomalo smjelo. Ipak, polazim
od toga da majka želi otići od muža, jer želi svojoj sestri.
Osjećajući se zbog toga krivom i dužnom prema mužu, navodi ga na kćer, kao vrstu naknade.
Počinitelji i žrtve
To je veoma provokativno. Mnogi koji rade sa seksualno zlostavljanim djevojčicama vjerojatno su zgranuti kada čuju da je
majka zapravo uzrok zlostavljanja.
Ja ni slučajno ne opravdavam muškarca. Bilo bi sasvim
pogrešno ako bi se na to tako gledalo. Ali vrlo je bitno imati
cijelu sliku o tome. Npr. nije dovoljno što se dijete ljutilo na
oca, već se moralo ljutiti i na majku. Koliko sam dosad vidio, kod seksualnog zlostavljanja, roditelji su uglavnom u
prešutnom dogovoru, tj. tajnoj vezi.
Onima koji žele analizirati sve to može zvučati prilično čudno.
Moglo bi se reći da vi samo postavljate neke tvrdnje. Odakle vi
to uopće možete znati?
To sam naučio iz obiteljskih konstelacija, radeći s klijentima. Prije svega, vidio sam da svaki napad na počinitelja ima jako loše posljedice.
Dakle, napad na one koji su nešto skrivili.
Da, jer dijete ostaje vjerno počinitelju koji je kažnjen
i kažnjava samo sebe zbog toga. Ako to ono samo ne
napravi, onda to ponekad kasnije učini njegovo dijete.
Ponekad to ide kroz više generacija. Ispričat ču vam
jedno moje, veoma neobično iskustvo.
Na tečaju za psihijatre jedna liječnica je pričala o svojoj pacijentici koju je otac silovao. Bila je vrlo ogorčena.
Rekao sam joj da bi trebalo postaviti tu obitelj, i ona je to
napravila. Onda sam joj rekao da se kao terapeut postavi u
konstelaciji kod osobe gdje misli da joj je najbolje mjesto. I
ona je stala pored svoje klijentice. Svi u obiteljskom sistemu
su bili ljutiti na nju i nitko nije imao povjerenja u nju.
Potom sam joj rekao: Sada stani pored zlog oca. Svi u sistemu su odahnuli i počeli stjecati povjerenje u nju.
Kod ove konstelacije sam otkrio i uvidio da se terapeut mora povezati s odbačenim članom sistema. Samo
tako mu može poći za rukom da nešto dovede u red.
Ako se veže za žrtvu i postane ogorčen, svi se osjećaju
loše. A to je, prije svega, loše za žrtvu.
To je samo jedno iskustvo. To nije tako zato što ja
mislim da tako mora biti. Ova sam saznanja stekao postavljajući obiteljske konstelacije. Ali ako to netko drugačije vidi, ili ima neko drugo iskustvo koje pomaže, od-
mah ću se povući. Nikome ne želim stvarati obrazac
kako treba postupati.
Ali to nije nikakva čvrsta teorijska konstrukcija.
Ni slučajno. I to ne samo u ovom slučaju već i inače.
Ja postupam fenomenološki. To znači da promatram što
pomaže, i to isprobavam. Ako pronađem pravi put, na
temelju toga stvorim pretpostavku. Ali ona se mijenja od
slučaja do slučaja.
/ po čemu vidite što pomaže?
Po izrazu lica. Čim se dođe do rješenja, lica počinju
zračiti i svi se osjećaju opušteno. To se suprotstavlja staroj poznatoj izreci: Biti pravedan prema svima umjetnost je
koju nitko ne umije. U obiteljskoj terapiji rješenje podrazumijeva da su svi članovi u obiteljskom sistemu zadovoljni. Kada svatko stoji na svom pravom mjestu, kada
svatko stoji iza onoga što je napravio i svatko se brine o
sebi i ne miješa se u živote drugih, onda svi imaju osobno
dostojanstvo i osjećaju se dobro. To je rješenje.
(Kraj radiointervjua)
Pokoravam
se spoznatoj
stvarnosti
Fenomenološka psihoterapija
Promatranje bez namjere
Vi kažete da je vaša psihoterapija fenomenološka. Kojoj tradiciji pripadate?
Fenomenologija je filozofska metoda. Za mene ona
znači sljedeće: Opažam neki viši poredak, ali bez želje da
ga razumijem, bez namjere da mu pomažem, bez namjere
da nešto dokažem, ali i bez bojazni od toga što može izaći
na vidjelo. Isto tako, ne bojim se ni kada vidim nešto strašno. Suočim se sa svime, točno onakvim kakvim jest.
U konstelaciji gledam sve, kao i one koji su odsutni.
Sve ih imam pred sobom. I onda mi se munjevito javlja
uvid u nešto što leži iza fenomena.
Na primjer, za vrijeme rada iznenada spoznam: tu je
ubijeno dijete. To se ne može vidjeti, već leži iza fenomena. Tu se iskristalizira nešto što je jako bitno za osobe u
toj obitelji. Za njihovo ponašanje i međusobni odnos. To
je nešto suštinsko. To se ne vidi, ali promatranjem fenomena tijekom konstelacije to iznenada izađe na vidjelo.
To je fenomenološki postupak.
Ovaj postupak nije vezan ni za jednu školu, niti se na
temelju njega može osnovati određen teorijski smjer ili
škola zato što se ništa ne preuzima od nekog drugog.
Učenje se temelji na sposobnosti promatranja fenomena
bez određenog cilja i bez straha. Tada, ljudi mogu otkriti taj iznenadan bljesak na temelju vlastitog iskustva.
Ovaj način gledanja i spoznaje podrazumijeva određen okvir
bez kojega to nije moguće?
Tako je. Postoji određena granica. Ja npr. promatram
obitelj ili promatram sve fenomene koji imaju veze sa
savješću ili krivicom. Dakle, pozornost je usmjerena na
te specifične fenomene. Ne može se odjednom gledati na
sve. To jednostavno nije moguće. Svemu se mora dati
određeni okvir.
Ljubav
Kako ste došli do svojih spoznaja? Kako ste razumjeli što se
događa?
Sva objašnjenja su, po pravilu, naknadna, prvo dolazi iskustvo. Dat ću vam jedan primjer radi boljeg razumijevanja značenja fenomenologije.
Ranije sam na svojim tečajevima radio vježbe u grupama od šest ljudi. Pet sudionika je sjedilo u polukrugu,
a jedan je sjedio licem u lice ispred njih petoro. Zadatak
je bio da njih petero promatranjem spoznaju šestog, s
pozornošću koja omogućava gledanje u daljinu i da ga
promatraju s ljubavlju, takvog kakav jest. I tako, sve dok
im ne sine neka ideja o njemu. Iznenada svatko od njih
shvati nešto suštinsko o njemu. I to su mu onda i rekli.
Tijekom ovog procesa također se moglo uočiti da se promatrana osoba vidljivo promijenila kao rezultat promatranja. To znači da opažanje nije samo receptivno, nego
da stvara energiju koja ima vidljiv utjecaj na okolinu. Sudionici su bili prilično začuđeni.
Zahvaljujući ovoj vježbi možemo spoznati nekoliko
fenomenoloških zakonitosti:
Prva je - istinsko viđenje drugih zahtijeva ljubav.
Prihvaćanje onakvima kakvi jesu, s njihovom sudbinom,
obitelji i problemima koje imaju.
Druga je - mora postojati određena distanca. Ako se
požrtvovno bacite na pomaganje drugima ne možete imati
ovu moć opažanja. Intenzivna intimnost, koja se ovom
vrstom opažanja stvara, moguća je samo s određene udaljenosti, ne u bliskom kontaktu. Terapeut nikada ne smije
biti preblizu. On djeluje bez posebne namjere, u prostoru u
kome vrijedi samo ono što jest i što djeluje. I ništa više.
Cjelovitost
Bez namjere, to znači bez projekcija i bez osjećaja koji se javljaju kod promatrača?
Kao prvo, moramo se osloboditi bilo kakve namjere
za pomaganjem. To je prvo pročišćavanje. Drugo bi bilo
biti bez straha od onoga što će se pokazati, makar bilo i
opasno po mene. Često za mene može biti opasno ako
vidim nešto na određen način pa to onda i kažem, jer se
izlažem reakcijama i optužbama drugih.
Moj prvi impuls je kada se tako promatra, s ljubavlju, ali bez
namjere, da onda na svjetlost dana izlazi samo dobro.
Nije baš tako. Evo i primjera. Nedavno je na seminaru bio jedan mladić. Moja slika je bila: on neće još
dugo živjeti. Gledao je u jednom smjeru i tada mi je odjednom bilo jasno: to što on gleda je smrt. Rekao sam mu
da nastavi gledati tamo i kaže: Daj mi još malo vremena.
Na ovaj način dobio je određenu duboku snagu. Ali kada to tako ispričam, netko će reći: Hellinger ga tjera u
smrt. To je, naravno, vrlo loše kada se tako nešto čuje ili
pročita i shvaća na tako površan način. Ali s takvim
stvarima se treba suočiti bez straha.
Kada kažete da ljudi u vježbi trebaju gledati s ljubavlju: to ipak
ne može svatko. Netko osjeća agresiju, netko projekcije, itd...
Kad radim s nekim, koga inače ne poznajem, prvenstveno ga promatram s ljubavlju. Ljubav ne znači da ja
želim nešto od njega, već samo da ga prihvaćam onakvog kakav jest. Bez osude. Jedan primjer: Tko drveće
opaža na ovaj način, smatra da je svako drvo lijepo, ma
kako se drvo razvilo. Drugačije jednostavno nije moguće. Tako je i s ljudima. To je ljubav: priznanje da je sve što
postoji lijepo i dobro upravo takvo kakvo jest.
Učinak
U tom smo trenutku u dodiru s drukčijom vrstom svjesnosti i u vezi sa sasvim drugim snagama opažaja, sa snagama koje nešto prouzrokuju, kao što su na primjer snage rasta i sazrijevanja. Kada ovakvim načinom opažanja
spoznam rješenje za klijente, onda to ima neposredni
učinak na njih. Vidi se kako njihova lica blistaju.
Ponekad ne znam točno je li moje opažanje ispravno.
Onda testiram. Ako na licu nema nikakve promjene, onda je sve što sam rekao, ma koliko to razumno i pametno bilo, uzaludno. Onog trenutka, međutim, kada se lice
ozari sjajem, znam da sam pogodio. Nešto se pokrenulo.
Bio sam u skladu s energijom koja u njemu pozitivno
djeluje. Kad je osoba jednom u dodiru s tom energijom,
moj posao je završen.
Suprotnosti
Zašto je to tako? To već ima nekakav magijski prizvuk.
Reći ću vam što je Jackob Steiner1 jednom napisao. Rekao je da mi znamo nešto samo u odnosu prema nečem
1
Jacob Steiner Rilkes Duineser Elegien. Francke Verlag 2. izdanje 1969., str 78
drugom. Naša svijest je dijalektična. U dijalektici, kao i
po Hegelu, svaka antiteza bar dijelom pobija tezu, tako
što otkriva njen nedostatak. U dijalektički strukturiranom mišljenju postoji uvijek opasnost da je sve već
unaprijed izloženo sumnji, jer već sljedeća misao može
razotkriti relativnost prethodne, jer tu se misli shematski. Već sama mogućnost ideje da bi nešto suprotno
moglo postojati, značila bi ograničavanje ispravnosti validiteta teze. Ako ljubav shvaćam kao suprotnost mržnje
i ako joj dam istu težinu u svojoj slici svijeta, onda se
ljubav relativizira mržnjom. Da bismo jedno mogli vidjeti jasno, uvijek smo ga prisiljeni odvojiti od drugog.
Kod fenomenologije to je drugačije. Tu dijalektičko
mišljenje ne vrijedi. Suprotnosti spoznajem kao dijelove
cjeline, npr. dobro i loše, ili politički suprotne stavove i
pokrete. Onome što se pokaže iz tog odnosa ne može se
proturječiti. Kad na primjer, nešto kažem, neki komentiraju: To ipak može biti i drugačije. To je antiteza i ona ruši
tezu. Ali prava antiteza bi bila jedna nova spoznaja. Ako
sam npr. otkrio nešto o poretku i netko drugi pronađe
još neki drugi poredak, i o njemu mi nešto kaže, onda on
nešto pridodaje mojoj spoznaji. Njegova spoznaja nije
antiteza, on time ne opovrgava moju tezu, već se oba viđenja povezuju u jednu sintezu, a da ne postoji nekakva
antiteza. Ono što je destruktivno kod antiteze je način na
koji ona često nastaje - kao rezultat teoretskog suprotstavljanja, a ne kao nešto uobličeno kroz novo iskustvo
temeljeno na opažanju.
Što nas privlači antitezi?
Antiteza se temelji na iluziji da je u mojoj moći misliti ono što želim. Ja mogu svaki put, kad mi netko nešto
kaže, postaviti antitezu za to, a da pritom ne budem vezan
za stvarnost. To mi daje osjećaj slobode. I putem svoje antiteze mogu dovesti u pitanje nešto drugo, mogu ga uništiti,
a da sam ne učinim ništa konstruktivno.
Međutim, kada pristupam fenomenološki i kada stvarnost prihvatim onakvom kakvom se ona prikazuje, onda
se odričem slobode da mislim ili želim drugačije od onoga
što ona jest. Tada se pokoravam spoznatoj stvarnosti, a
postupkom pokoravanja, dobivam slobodu djelovanja.
Tko samovoljno postavi antitezu ima, doduše, slobodu zamisliti nešto drugačije od onoga što jest. I što s tim?
Sloboda
To je vrlo uznemirujuće. Vaš pojam slobode je načelno drugačiji od pojma slobode prosvijećenog racionalizma, vi kazete
da čovjek nije slobodan, već...
Naša sloboda je ograničena. Ja, doduše, mogu birati
različite putove, ali ne i mjesto kojem oni vode, to je unaprijed dano. Ja se npr. mogu ogriješiti o osnovni poredak, ali onda više nemam nikakvu moć nad posljedicama. One su unaprijed dane. Sloboda ovdje znači priznati da ja ne mogu izbjeći posljedice svog ponašanja.
Ako to učinim, onda sam sposoban za djelovanje.
Mogu misliti puno toga, ali kada mišljenjem isprobam sve mogućnosti, koliko mi još energije ostaje za djelovanje? Ako, međutim, postupam fenomenološki i uvidim što je bitno, imam energije i prostor za djelovanje.
Slobodan sam unutar tog prostora.
Postoji također široko rasprostranjena predodžba da ako
dovoljno dugo patim zbog nečega, onda to nikako ne može
biti pogrešno. Tako se samo opravdava patnja, radije nego da
se prizna da je krajnje vrijeme da se proba nešto drugo.
Vjera u ljudskost
Neki kritičari kažu: Hellinger je i dalje katolik, koji Bibliju
prenosi u terapiju. Prije ste pripadali jednom katoličkom misionarskom redu. Što je prouzrokovalo Vaše istupanje iz njega?
Ja sam to jednostavno prerastao. I otišao sam, bez
svađe. Ni na koga nisam bio ljut, nikome nisam imao što
predbaciti. To je za mene prošlost. Isto tako je i s vjerom.
U tome sam odrastao i to pripada mojoj prošlosti. Dijelovi te prošlosti i dalje djeluju pozitivno na mene. Ali ja
više tome ne pripadam. Imam prijateljski odnos s ovdašnjim svećenikom. Poštujem to što radi. Mislim da bi
bio nečuven gubitak ako više ne bi bilo župnog rada.
Mislim da je to nešto dobro, ali to više nije moje polje
djelovanja. Ja ga potpomažem tako što ga poštujem.
]e li rastankom od misionarskog reda i okretanjem psihoterapiji došlo do promjena u vašem sustavu vrijednosti i gledanju na svijet?
Da. U psihoterapiji sam vidio puno toga što me je jako
dirnulo. Događa se da terapeut ponekad zaplače kada
netko priča nešto loše iz svog života. Bio sam impresioniran činjenicom da terapeut može dopustiti sebi da bude
toliko ganuće i suosjećanje bez potrebe postavljanja određenih uvjeta.
U Južnoj Africi sam studirao na jednom državnom
sveučilištu, još uvijek se sjećam kako sam bio začuđen da
ljudi, koji nisu bili pobornici nikakve vjere, mogu biti tako
dobri ljudi. Prije toga sam imao predodžbu da čovjek
može biti dobar samo ako ima neku vjeru. Ona ga održava
i čini moralnim. Ali to nije točno. Naprotiv, često sam
doživljavao ljude bez vjere ili vjeroispovijesti koji su bili
puno suosjećajniji. Tu sam otkrio što znači pravo ljudsko
poštovanje i čast, i da se do njih ne dolazi samo zato što je
negdje zapisano da se mora voljeti i poštivati druge.
Svatko je
upleten na
svoj način
Uloga savjesti
Zar na način Vašeg razmišljanja nije utjecalo Vaše katoličko
porijeklo do današnjeg dana?
Ne. Za mene je bilo odlučujuće ono što sam uz pomoć fenomenološkog pristupa otkrio o savjesti.
Godinama sam se pitao: što je, zapravo, savjest? Što
je savjesno i što se događa sa savjesnim ljudima i čine li
oni dobro ili loše?
Jedan od učinaka savjesti koji sam uočio je da ona
onemogućava ljubav prema onima izvan granica određene grupe. To je za mene bila važna spoznaja. Da mogu
voljeti i poštivati one koji ne pripadaju mojoj grupi samo
ako se izdignem iznad savjesti. To je važno u mom radu.
Ova spoznaja je rezultat pomnog promatranja i nije
preuzeta iz bilo koje teorije ili tradicije.
Nedužnost
Kako ste došli do ove spoznaje?
Promatranjem učinaka nevinosti i krivice. Vidio sam da
se nedužnost i krivnja u različitom kontekstu sasvim
različito doživljavaju. Kao i to da uvijek postoji veza s jednom sasvim određenom savješću. Vidio sam da savjest nije
nešto jedinstveno, već nešto višeslojno. Ograničeno je na
određeno područje i određene ljude i ima važnu ulogu
regulacije ljudskog ponašanja. Dakle, ona nema nadređenu, tako reći, božansku funkciju i ne daje nam informaciju o tome što je zapravo dobro ili loše u nekom univerzalnom kontekstu.
Kako je to utjecalo na vaš terapeutski rad?
Prvo što sam vidio bilo je da postoji duboka vezanost
djece za obitelj iz koje potječu. Za dijete je najgore ako bi
bilo isključeno iz nje. To je elementarno. Dijete živi sa
spoznajom da pripada određenoj obitelji. Dijete želi tu
pripadnost i ono dijeli sudbinu te obitelji, ma kakva ona
bila. Stoga će dijete učiniti sve kako bi očuvalo osjećaj
pripadnosti, ponekad bez obzira na posljedice po sebe.
Ova ljubav ne služi strategiji preživljavanja, jer je dijete
voljno žrtvovati i vlastiti život da bi pomoglo drugim
članovima obitelji. Ova veza je potpuno nesebična i njome upravlja jedno posebno osjetilo. Dijete instinktivno
zna što mora učiniti i dopustiti, kako bi steklo pravo na
pripadnost. To čak zna i pas, dakle, to nije samo ljudska
osobina.
Svuda gdje postoji ovakva veza, automatski postoji i
spontano opažanje: Koja pravila ovdje vladaju i što moram
ispoštovati da bih stekao pravo na pripadnost, i što moram napraviti ili dopustiti kako ne bih izgubio svoju pripadnost? Os-
jetilo za ovu vrstu opažanja je savjest. Stoga onaj tko
pripada većem broju grupa ima i različite savjesti.
Može se, isto tako reći da ista savjest reagira različito
u različitim grupama. To počinje već kod oca i majke. Ja
točno znam što moram napraviti da bih se svidio svome
ocu i što moram napraviti da bih se svidio svojoj majci.
Kod oboje važe različita mjerila. Ali uvijek se radi o
istom: Pripadam li tu ili ne. Ovu savjest nazivam savjest
vezivanja.
Kad dijete ide u školu ili pripada nekoj skupini ili se
priključi nekom pokretu, lijevim ili desnim radikalima,
u svakoj se grupi ponaša savjesno. Ove grupe služe različitim ciljevima s različitim sadržajima. Sami sadržaji,
međutim, ništa ne govore o savjesti. U svakoj grupi nameće se isto pitanje: Što moram napraviti kako bih pripadao
i što moram izbjegavati da ne izgubim pravo na pripadnost.
Imati osjećaj krivice ovdje znači samo bojazan gubitka
prava na pripadnost. Imati čistu savjest znači samo da
naša pripadnost nije ugrožena. Težnja ka pripadnosti i
ovoj vrsti nedužnosti glavna je pokretačka snaga našeg
ponašanja na jednoj dubokoj ljudskoj razini. U tome nema
ničeg nadređenog ili božanskog. Grupa odlučuje što je
za mene dobro, savjesno, ili neprihvatljivo.
Svejedno kojoj grupi, religiji ili partiji netko pripada,
članovi su savjesni u istoj formi, s istim osjećajima, s istim strahovima ako prekrše pravila, bez obzira na to koliko različiti bili sadržaji i ciljevi na koje su se ove grupe
obvezale.
To je za mene bio jedan od ključnih uvida. Sada na
savjest gledam mnogo nepristranije.
To što vi opisujete je na neki način napuštanje dogme i okretanje čovjeku.
To nije napuštanje. Ja mogu biti svjestan svih vrijednosti svog porijekla, ali one nisu apsolutne. Ponekad ih
se pridržavam, iz odanosti prema mojoj obitelji. Čitao
sam da je Martin Heideger kada bi ulazio u crkvu, uzimao svetu vodu, kleknuo i prekrižio se iako više nije bio
pobornik te vjere. Na takav način je odavao priznanje
svojim korijenima. Smatram divljenja vrijednim to prihvaćanje svojih korijena bez potrebe za opravdavanjem.
Svaka grupa pokazuje osnovne ljudske vrijednosti,
bez obzira što su one različite. I, naravno, nije mi bilo
lako napraviti ovaj skok iz katoličkog porijekla preko
noći i početi život gledati na ovaj način.
Što se time promijenilo?
U tom smislu, nisam više tako savjestan.
Dobro
Kako činjenica da nužno morate biti objektivni utječe na vaše
razumijevanje savjesti?
Definiranje dobrog ili lošeg više ne počiva na savjesti. Ono je nastanjeno s druge strane savjesti. Savjest nam
ne može pomoći da spoznamo dobro. Ono se prvenstveno, odvija opažanjem, promatranjem, poštivanjem. Tek
kada se odreknem uske savjesti kao mjerila, mogu vidjeti da je svatko vezan na svoj način, svatko je na svoj način i dobar i upleten. Ono što netko čini zbog svoje upletenosti je ponekad izuzetno loše. Usprkos tome, on je
samo upleten. Tu prestaju sva vrednovanja. Ali ne iz ljubavi, već iz uvida. To je velika razlika. Nije mi cilj zavoljeti nekoga, i zato tu osobu mogu ostaviti na miru i poštivati je bez uplitanja svoje savjesti. Istovremeno, gledajući
na ljudsku savjest na ovaj način uviđam da je pojedinac
uvijek ograničen. Onda se mogu odreći mojih zahtjeva
prema drugoj osobi, mogu joj pristupiti puno opuštenije i
pustiti je na miru da bude upravo onakva kakva jest.
Zato je za mene potpuno nezamislivo obrazovati grupu koja bi zastupala jedno jedino mišljenje.
Savjest i superego
To što ste rekli bi značilo: ne postoji samo jedan superego, već
postoji mnogo njih.
Da, upravo tako. Ovisno od toga gdje se nalazimo u
određenom trenutku.
Je li savjest isto što i superego?
Ne. Superego se čuje. To ima veze sa sabranim osobama. Savjest ide dalje od toga i ima učinak na nas bez obzira čujemo li mi njen glas ili ne.
Ima »tjelesnih« terapeuta, koji kažu da djeca preuzimaju držanje tijela svojih roditelja. Imaju slične poteškoće s disanjem, ili
idu povijeni prema naprijed, ili im je dijafragma blokirana.
Čini se da je to isti fenomen kao i ovaj koji ste opisali kao savjest, samo na tjelesnoj razini.
Točno. To je jedan od načina iskazivanja pripadanja.
Isto ponašanje, isto disanje. Djeca slijepih roditelja se
ponekad ponašaju kao da su i sama slijepa, iako vide. Tu
je očigledno koliko je duboko ovo vezivanje.
Vi kažete da superego djeluje svjesnije od savjesti.
Savjest je obuhvatnija od superega. Ako je netko pod
kontrolom superega onda čuje: To ne smiješ raditi. Dok
kod savjesti on ništa ne čuje. Na jednoj elementarnoj razini, jednostavno se zna da treba tako ili onako, da to
pripada tamo ili tu.
To je savjest vezivanja. A kako se odražava osjećaj krivnje?
Kod savjesti vezivanja, osjećaj krivnje je strah od gubitka pripadnosti. Suprotno od toga je osjećaj nevinost, koji
doživljavamo kao pravo na pripadnost. To se, također,
naziva i čast. Onaj tko je u nekoj grupi ugledan, ima veliko pravo na pripadnost.
Savjest i poravnanje
Drugo iskustvo krivice je u vezi s poravnanjem između
davanja i uzimanja ili dobitka i gubitka. Sasvim duboko
u duši postoji potreba za poravnanjem. Ako netko nešto
dobije, ima potrebu za poravnanjem, i onda daje. To ima
važnu društvenu funkciju: omogućuje razmjenu i slogu.
Grupa se održava upravo tako što svatko daje i svatko
uzima, i to podjednako.
Dat ću jedan sasvim jednostavan primjer: Čovjek
voli ženu i ona njega. On dolazi iz obitelji gdje se manje
ili više smije uzimati, što važi i za ženu. To se osjeća instinktivno. Kada sam zajedno s nekim, točno znam koliko on smije uzeti, a koliko smije ili može dati. Time se
vodim i znam koliko i što mu smijem dati. Dakle, smijem mu dati samo onoliko koliko mi može i želi vratiti.
Kad netko daje više nego što drugi može primiti, veza je
ugrožena. Stoga je davanje u vezi uvijek ograničeno mogućnostima partnera.
Jedan drugi primjer: onaj tko se vjenča s hendikepiranom osobom, automatski dolazi u položaj da više daje.
Usprkos svemu, onaj drugi se ljuti na njega jer nema nikakve šanse da mu vrati na isti način. I ovdje isto može
doći do ravnoteže, ali na jednoj višoj razini. I to ako hendikepirana osoba poštuje ono što mu drugi daje i kaže: Ja
znam da mi ti daješ više, nego što ti ja mogu vratiti i to primam
kao poseban poklon. Veza u kojoj nema ravnoteže između
uloženog i primljenog ne može se dugo održati.
Kada nešto od nekoga dobijem, osjećam da sam mu
nešto dužan. To, međutim, nije isti osjećaj krivice kao kod
savjesti vezivanja. Ovdje se krivnja doživljava kao obveza, a nevinost kao oslobođenost od te obveze, kao vrsta
slobode.
li kojim okvirima se ovo može primijeniti?
Ova vrsta dinamične razmjene ograničena je na male
grupe, tako otprilike oko dvadesetak osoba, koliko ih ima
u jednoj normalnoj hordi. To na toj razini ima smisla. Prema većim grupama kao na primjer državi, imamo sasvim
drugi osjećaj. Ljudi će ponekad varati na porezu, dok im
ne bi palo na pamet da ukradu novac od prijatelja.
Što je odnos anonimniji, manji je osjećaj dužnosti?
Točno. To djeluje samo na ograničenoj razini. Ali često
se ova granica prekoračuje na poguban način. Ako je, na
primjer, nekome sudbina naklonjena, on se počinje prema njoj odnositi kao prema nekoj osobi i pokušava platiti za ono što je dobio stjecajem okolnosti.
Na primjer: netko je spašen iz životne opasnosti, dok su
drugi poginuli, kao npr. Židovi koji su preživjeli koncentracijski logor. Mnogi od njih poslije toga se ne usude ponovno prihvatiti život. Žive ograničeno. Svoj spas plaćaju
ograničenim životom. Osjećaju se dužni prema mrtvima,
jer oni žive, iako su drugi mrtvi. Potreba za ravnotežom
primjenjuje se na razini na kojoj je potpuno neprikladna i
apsurdna.
Pravedan Bog
Isto se događa i s Bogom. Od tu i proizlazi zahtjev za
pravednim Bogom i oblikom pobožnosti koja želi udobrovoljiti Boga i plaća ga ne bi li ga umilostivila da pruži
ono što se od njega očekuje. Pravilo koje vrijedi samo u
okviru razine malih grupa, prenosi se na jednu sasvim
visoku razinu. To je onda potpuno poremećeno.
Zahtjev da Bog mora biti pravedan odgovara onome
što mi zahtijevamo od sebi ravnih. Ako sam nešto napravio za Boga, ako se, na primjer, zalažem u župi ili sam
napravio križ i bosonog ga odnio u Rim, onda neki misle
da sam zaslužio da me Bog spasi. Boga se tretira kao da
je obavezan tako raditi.
Ali kada promatramo prirodu ili evoluciju, onda vidimo da sile koje djeluju nisu uvijek pravedne. Naša
predodžba o pravednosti, koja se temelji na poravnanju
vrlo je ljudska i, kao takva, važna u osobnim vezama, ali
neprimjenjiva kao sveopće načelo. Na toj razini ona proturječi doživljajnoj stvarnosti.
Poravnanje i ljubav
Odakle potječe ova potreba za poravnanjem?
Ne znam odakle potječe, ali bez ove potrebe za poravnanjem ne bi bilo ljudske zajednice. Nama je ona dana da bismo mogli živjeti zajedno kao ljudi. To je njen
smisao i, kao takvu je moramo poštivati.
Ali to se nigdje ne susreće kao konvencija među ljudima.
Ne, za to nije potreban dogovor. To svatko instinktivno osjeća.
Vidio sam što se događa kod veze između partnera kada se ovo načelo ne poštuje. Kod ljubavi mnogi imaju predodžbu: ljubav znači da ti moraš meni davati, dok ja ne trebam činiti apsolutno ništa. Isto kao što dijete doživljava
majku. I tu je to tako. Majka se potpuno nesebično brine o
svom djetetu. Ali to je iskustvo koje smo doživjeli ranije,
kao djeca. Ono je potpuno neprikladno za vezu medu partnerima. Veza među zrelim osobama uspijeva samo kada
postoji zdrava potreba za vraćanjem s ljubavlju, što obogaćuje odnos kroz pozitivnu razmjenu. Isto načelo vrijedi takđer i u negativnom smislu.
Partner koji
je predobar
da bi bio
zao zapravo
razara vezu
Poravnanje, ljubav i osveta
Kada mi netko naudi, imam potrebu i ja njemu nauditi. To
je potreba za osvetom. Ako ona uspije, ponovno je uspostavljena ravnoteža. Ako mi netko naudi ja mu jednostavno
oprostim, time dovodim sebe u nadmoćniji položaj i onaj
drugi više ništa ne može učiniti kako bi ponovno uspostavio ravnotežu, osim što se još više ljuti na mene.
Ako se potreba za poravnanjem ne poštuje iz ideoloških ili religioznih razloga, to ima loše posljedice. To
je uvreda ljudskoj potrebi za poravnanjem. Ako od drugog zahtijevam nešto kao nadoknadu za ono što mi je
učinio, veza može ponovno biti dovedena u red. Dakle,
ili mu moram učiniti nešto loše zauzvrat ili zahtijevati
od njega nešto što ne može tako lako ispuniti. Da se veza
održi, zlo koje se uzvraća mora biti nešto milostivije od
onoga što je meni učinjeno. Kad je u pitanju ljubav, onda
dobro uzvraćam tako što dajem malo više dobrog, loše
tako što uzvraćam malo manje lošeg.
Primjer: Jedan čovjek je naudio nešto svojoj ženi, on joj
je npr. u ljutnji rekao: Ista si kao tvoja majka ili nešto slično
tome. Ako je jako povrijedio ženu, i ona mora njemu nešto
nauditi, u smislu poravnanja, nešto što će ga zaboljeti.
To je lekcija koju mnogi ne razumiju: mora postojati
poravnanje, kako u dobru tako i u zlu. Ljubav cvjeta ako
u dobru dajem nešto više nego što sam primio, a u lošem
nešto manje.
Jedan drugi primjer - u Južnoj Africi preuzeo sam
ulogu direktora jedne elitne škole, a učenici su me htjeli
testirati. Bio sam istovremeno i direktor i svećenik. Na
Veliki četvrtak su mi rekli da žele ići u grad. Imali su slobodno poslijepodne. Dobro, ali morate se vratiti do mise.
Bili su mi potrebni zbog pjevanja. No oni su se vratili tek
uvečer. Dakle, učinili su mi nešto nažao i kako bi se ponovno uspostavio red, moralo je doći do poravnanja. U
školi je postojala vrsta samouprave. Uvečer sam pozvao
predstavnike učenika. Najprije sam ih pustio da malo
sjede i petnaest minuta ništa nisam govorio.
Kao drugo, rekao sam: Disciplina je narušena. Idete u
školu, jer želite nešto od mene i od škole. Ako vam ja više ne
želim ništa dati, što ćete onda? Morate me ponovno pridobiti.
Stoga imam jedan prijedlog: Sutra rano ujutro ćete, iako su
praznici, pozvati sve učenike i razgovarati s njima kako možete ponovo uspostaviti disciplinu.
Sljedećeg jutra su mi poslije četiri sata savjetovanja
došli s prijedlogom, koji nije bio dovoljna nadoknada. Rekao sam: Ne, to je smiješno, posavjetujte se još jednom. Nakon
što su se ponovno četiri sata savjetovali, predložili su mi:
Za vrijeme školskih praznika jedan cijeli dan ćemo raditi na nogometnom igralištu i dovesti ga u red. Rekao sam im: Vrijedi,
pristajem. Nakon što su radili pola dana na igralištu, rekao
sam im: Sada je dovoljno. Dakle, izašao sam im ususret. Od
tada više nikada nisam imao poteškoća s disciplinom.
To moram zapamtiti i primijeniti kod kuće.
Ako je majka potpuno dosljedna, ona gubi ljubav.
Mora nekad i popustiti. Mora nekad odustati od svojih
načela, da bi održala ljubav. Ali za dijete je loše i kada
majka nema nikakva načela.
Drago mi je to čuti.
Većina majki to radi automatski. One uvijek pomalo
popuste i onda je djeci lakše.
Vrijedi li to davanje i uzimanje u dobrom, kao i u lošem samo
za male grupe?
Da, i time se potpomaže veza. Tko sebe smatra previše dobrim da bi mogao biti zao, taj razara vezu. Osvetiti se onome koji mi je nešto naudio je vrlo važno, kako bi se veza uopće mogla ponovno uspostaviti. Ako,
pak, netko čini puno lošeg, jer osjeća da ima pravo na to,
onda zlu nema kraja.
Granice poravnanja
Zašto to vrijedi samo za male grupe?
Tamo gdje to nadilazi granice male grupe, ima loše
djelovanje. Treba samo pogledati ratove.
Ali tu očigledno djeluje isto načelo.
Ako to nadilazi malu grupu, onda se tu ne poštuje
granica. Kad na primjer jedan narod od drugog zahtijeva kolektivnu nadoknadu, onda se ovo načelo, koje važi
za konkretne ljude, prenosi na čitav narod. To je glavni
uzrok rata. Do mira se na kraju stiže samo odricanjem
od takve vrste nadoknade. To znači da obje strane omogućuju jedna drugoj novi početak.
Moramo, dakle, jasno razlikovati društveno-političku od
individualno-obiteljske razine i poznavati sve one probleme u
području međuljudskih odnosa s kojima se vi kao terapeut susrećete. To znači kada govorimo o vašim saznanjima, da se to
odnosi na manju zajednicu ljudi, od 20 do 30 ljudi, koju u
pravilu, čine obitelj i prijatelji.
Točno. Miješanje razina vodi ka nesporazumu. Ljudima teško pada, u svojoj potrebi za nadoknadom, ograničiti se na određene okvire i u tim okvirima napraviti
red. Ako bi to učinili, to bi se naravno odrazilo i na društvenu sferu. Ali ako prekoračimo ovu granicu pod izlikom što je dobro za mene, dobro je i za cijelo čovječanstvo,
možemo prouzročiti veliku štetu.
Dakle, to što opisujete vrijedi u okvirima male zajednice i u
tim okvirima to ima smisla i potpomaže zajednicu. Ako prekoračimo granice ovih okvira, stvara se nemir. Drugim riječima,
činiti dobro i zlo također pripada jednom određenom kontekstu
i taj kontekst mora ostati očuvan. U trenutku kada čovjek
misli da na svoja leda mora preuzeti zlo i patnju svijeta, dobro
se okreće u svoju suprotnost.
Točno. I uvijek se nađe netko, tko sebe smatra boljim
i jačim od ostalih. Iz tog razloga mnoge dobronamjerne
misije humanitarnih organizacija imaju neočekivan učinak. Ja vidim da postoje granice i poštujem ih.
Kao misionar sam i ja smatrao da čovjek mora pomagati jadnim nevjernicima. Imao sam prilike promatrati
prima li se pomoć i kako se prima i koliko je opasna kada nije u skladu s onima koji je primaju. I, prije svega,
ako im se ona ne daje uz veliko poštovanje.
Spomenuli ste dvije vrste savjesti: Davanje i uzimanje i savjest grupe. Ima li ih još?
Ima ih još nekoliko. Ako počnem nabrajati, onda naravno postoji opasnost da se to shvati kao znanost. To je
toliko široko područje, da ga ne mogu obuhvatiti u cijelosti. Ali za početak je dovoljno ako nam pode za rukom
razjasniti makar nekoliko aspekata. To je dovoljno da se
spriječi loše i da se dobru pripremi put.
Rekli ste: loše spriječiti, a dobru pripremiti put.
Da, u smislu poštovanja činjenice da smo svi na neki
način ograničeni da smo svi u službi nečega. Ovo je već
transcendentalno viđenje, koje nadilazi konkretno. Ako
se promatra s te točke, ono stvara mir. Svejedno što se
događa, bilo dobro ili loše, sastavni je dio nečeg većeg.
Onda mogu prihvatiti oba osjećaja, bez utjecanja. Ovaj
način gledanja ima naravno dalekosežne posljedice, ali
to je najmiroljubljiviji način koji je meni poznat.
Dakle, ne samo, ne mijenjati svijet već i biti u suglasju sa svijetom, onakvim kakav jest.
Upravo tako. I to s ljubavlju.
Odakle crpite ljubav? Dolazi li ona automatski?
Ljubav se razvija. Ona dolazi kroz rad i prihvaćanje
vlastitih granica. Mi živimo u okviru svojih granica, u
Dobru, kao i u Zlu. Ova ljubav, načelno, nije ništa drugo
nego prihvaćanje da nas, bez obzira na sve naše razlike,
vezuju niti dubokog zajedništva.
Najdublju ljubav možete doživjeti upravo kada vas
voljena osoba prihvaća onakvim kakvi jeste. Jer vi i da
hoćete ne možete biti drugačiji, koliko god se trudili. Iako
je ona drugačija od mene, i ja od nje, mi priznajemo jedan
drugome da smo upravo takvi kakvi jesmo, jedinstveni i -
pravi. To je istinska ljubav - mnogo više nego što podrazumijevaju naši uobičajeni, površni izljevi ljubavi.
Takva ljubav je u skladu s najdubljim silama i ima nečeg religjskogg u sebi. Mogli bismo čak reći da je upravo
to religija - povezanost s nečim većim od nas, bez želje
da u to proniknemo.
Misterij
Postoji, dakle, nešto u što niste mogli proniknuti? To zovete
nečim većim?
To su samo metafore. Ponekad to zovem i Velika Duša
ili Nešto Tajanstveno. Ali ja ne želim proniknuti u to.
Zato što se u to ne može proniknuti ili zbog toga što mislite da
bi morala postojati područja koja trebaju ostati nedosegnuta?
Ne idem tako daleko. To ostavljam tako kako je. Ako
bih ovdje želio ići dalje, to na mene zasigurno ne bi imalo pozitivan učinak. Onako kako druge ljude poštujem,
tako poštujem i tajanstvenost, bez želje da je razotkrijem. I upravo zato što ostajem na distanci, ostajem povezan s njom.
Tko je u skladu
sa sobom,
nema potrebe
za borbom
O pozivu
Kažete da savjest ovisi o grupi kojoj pripadam. Ipak postoje
situacije u kojima se moram rukovoditi isključivo prema sebi,
prema svom unutarnjem nagonu.
Svi mi imamo unutarnji osjećaj za određeno vlastito
opredjeljenje ili poziv ili zadatak. Taj osjećaj dolazi iz dubine našeg bića koja je iznad savjesti. Biti s tim u skladu,
znači imati svoj mir. Tko se ogriješi o ovaj unutarnji nagon, npr. ako odbije neki zadatak za koji je netko predodređen, jer mu se čini previše teškim, onda se u duši
nešto slama. Ako ga preuzme, osjeća se usklađeno, bez
obzira na teškoće.
To onda nema nikakve veze s ljudima koji nas okružuju.
Ne. Onaj tko postupa u skladu sa svojim unutarnjim
nagonom, osjeća se dobro, makar i radio suprotno od
onoga što drugi od njega očekuju. To je neovisno tome
jesu li drugi suglasni s tim ili ne.
Mnogi u dubini svoje duše čeznu upravo za tim: biti u skladu
sa samim sobom, pronaći sebe. Ali upravo to i jest najteže.
To ne znam. To je put koji proizilazi iz našeg životnog puta. Ne može se trenirati niti mu se može težiti.
Niti se do toga može doći meditacijom. To je iznad svega
toga. Ali to se osjeća i svatko od nas ima priliku biti u
kontaktu s tim osjećajem.
Nesvjesno ili svjesno?
Uzmite primjer majke i djeteta. Kada se majka posveti
djetetu, to je razina na kojoj joj je potpuno jasno da je u
skladu s nečim višim. Više ne vidi samo dijete. Tu dolazi
do miješanja razina: u prvom planu su srčanost i ljubav, a
u pozadini nešto poput potpune spremnosti. To je nešto
što se ne odnosi samo na dijete već i na vlastitu osobnost.
Ali u svom djelovanju je to, u svakom slučaju, usmjereno na
druge.
Točno. Dat ću još jedan primjer - Kad se neki par
vjenča jer je dijete bilo na putu, roditelji ponekad kažu
djetetu: Vjenčali smo se, jer si ti bio na putu. Onda se dijete
osjeća dužno prema roditeljima, pogotovu ako su oni
nesretni. Ako roditelji umjesto toga kažu: Vjenčali smo se
jer smo tako željeli, ili jer nam je bilo stalo do naše ljubavi, onda se nalazimo na sasvim drugoj razini: to onda više nema
veze s djetetom, već s muškarcem kao ocem, i ženom
kao majkom. Na ovoj se razini nalazimo u službi višeg
poretka koji je temelj za naše postupke. Ali taj poredak
nije opipljiv, niti može biti lako definiran, niti se možemo prema njemu odnositi jednako kao prema zakonima
koji su poznati i koje je lako poštivati.
Jednostavnost
To se jednostavno događa.
To se jednostavno događa. To je u biti jedan potpuno
jednostavan ljudski čin, ništa naročito, ništa sveto. To je
nešto čemu čovjek sam od sebe teži, ako mu neka ideo-
logija nije pomutila svijest. Onaj tko je u skladu sa samim sobom, to jednostavno zna.
Mislite li da su samo ideologije problem?
Ne. Različita vremena nose sa sobom strujanja koja
to otežavaju, ali i ona koja pripomažu.
Ako je netko u dubini duše u potpunom skladu sa sobom i donese odluku, upravljajući se upravo prema tom svom unutarnjem impulsu, može li ta odluka biti usmjerena protiv drugih?
Biti u skladu sa samim sobom nije nikada upereno
protiv nekoga. Možda nema uspjeha ili se ne poštuje, ali
onaj tko je u skladu, taj se ne bori. Tu nema potrebe za
borbom. Tko je u skladu, on je u skladu i sa samim sobom i sa svojom okolinom. Osjeća dubok mir. Ne samo
smirenost već mir u duši. Osjeća duboku povezanost, a
istovremeno je na distanci.
To je prilično spiritualan stav.
Moglo bi se tako reći kad ne bi bilo toliko prirodno.
Ako se u tome traži nešto spiritualno, gubi se iz vida.
Nestaje. Zato što je previše obično. Vrlo jednostavno.
Obično, najobičnije.
Izvršavanje
Ali često se baš to najjednostavnije i najprirodnije prekriva
svim mogućim opterećenjima. To što opisujete podsjeća me na
stanje koje taoisti ili budisti dostižu meditacijom.
To je u vezi s izvršavanjem običnih zadataka. Kada
netko teži samoostvarenju kroz spirirualni put u uvjerenju da ga to čini posebnim, onda se u dubini duše nalazi
u raskoraku sa samim sobom, jer se umanjuje kako bi
dosegao to što želi dostići, ne primjećujući da je to ustvari nadohvat ruke.
Meditacija je, naravno, značajna. Ja to ne osporavam,
to bi bilo besmisleno. Ali ne u smislu jačanja ovakvog
načina ophođenja. Onaj tko je u skladu sa sobom, ponekad ima potrebu sabrati se. Onda meditacija proizlazi i
teče iz sklada. Ona za njega ne predstavlja put kojim će
negdje dospjeti, već suprotno: zato što je u skladu, on se
ponekad i povlači u sebe, ali uvijek usmjeren prema
konkretnom zadatku. Zbog toga mislim da je upravo
najjednostavnijim djelovanjima najjednostavnije dostići
sklad.
Djelovanje i sklad su pojmovi koje često upotrebljavate. Što
podrazumijevate pod tim?
Obične djelatnosti. Najjednostavnija, istovremeno i
najdublja djelovanja susrećemo u obitelji. Djelovanje oca
i majke prema djetetu, djeteta prema roditeljima. To su
najbitnija i najdublja djelovanja. Ona čine temelj svih
drugih procesa.
Tko je u skladu sa svojom ulogom oca, majke, partnera, djeteta, brata ili sestre i tko jednostavno prihvaća
i izvršava zadatke koji iz tih uloga proizlaze, taj ostvaruje svoju ljudskost. Upravo se u ovim jednostavnim aktivnostima dolazi do samoaktualizacije. Pritom se čovjek osjeća u skladu s nečim velikim. Bez propagande,
bez dogme, bez doktrine, bez moralnih zahtjeva. Sve to
ovdje ne igra nikakvu ulogu.
Veličina se
može pronaći
u običnom
Meditacija i spiritualni putevi
Zar meditacija nije jedna od mogućnosti povratka izvornom,
jednostavnom skladu, pogotovo ako se uz pomoć nje uspijemo
otvoriti i isprazniti i tako potpuno prazni doseći razinu slobode s koje ponovno možemo uspostaviti kontakt s onim izvornim u nama?
Meditacija može djelovati kao put koncentracije u
smislu koncentriranja naših unutarnjih potencijala iz kojih dobijamo snagu. Koncentracija ovdje znači: ja izobilje
snage koje nosim u sebi koncentriram u trenutak, u osjećaj, u pristanak. Biti ispražnjen od svega je u potpunoj
suprotnosti od sabranosti. Tako možemo izgubiti dodir s
cjelinom, sa sveobuhvatnim, i upravo to se često događa.
Imao sam prilike upoznati mnogo njih koji meditacijom žele ostvariti određene ciljeve. Usprkos velikom trudu
koji u to ulažu, ništa se ne događa. Ostvarenje dolazi kroz
akciju koja ispunjava i dovršava - to je put do veličine. Meditacija koja ne služi tom cilju ima ograničen učinak.
Za mnoge ljude meditacija ima veliki značaj. Ne zato što žele
na brzinu dosegnuti prosvjetljenje tako što će trčati s jednog
vikend-seminara na drugi, već zato što u meditaciji vide mogućnost naučiti kako drugačije živjeti. Zar niste i vi meditirali?
Naravno da jesam. Inače ne bih mogao ovako govoriti.
Bitno je razumijevanje koje omogućava produbljen uvid, a
prije svega ispravno djelovanje. Uvidi koji se stječu fenomenološkim putem ne mogu se steći meditacijom.
To je smjela tvrdnja.
Uvide stječem angažiranjem pri čemu unosim sebe u
proces djelovanja koje vodi ostvarenju. Čineći sasvim
obične stvari, dolazim do sklada. Neki od onih koji meditiraju povlače se iz ovog procesa djelovanja. Oni žele
nešto sasvim drugo, npr. prosvjetljenje. Ali to je odvojeno od života. Kod meditacije moramo se zapitati čemu
ta meditacija služi.
Ponekad moram sjesti i sabrati se, a onda se, po
pravilu, događa da satima poslije toga, imam posla s
nekim teškim slučajem koji zahtijeva svu moju energiju,
svu moju hrabrost. Potreba da se saberem dolazi kao
predosjećaj da će mi uskoro trebati energije i hrabrosti.
Tada mi je potrebna meditacija. Meditacija je bila poput
neke vrste predosjećaja. Ukoliko nemam ovaj predosjećaj, onda i ne meditiram. Kada mi je potrebna energija,
javlja mi se neodoljiva potreba za meditacijom.
Ne želim meditaciju dovoditi u pitanje. To nije moj
način. Ako promatramo ljude koji meditiraju, primjećujemo da neki ljudi ponešto ostvare. Međutim, kod mnogih primjećujem i ovo: meditiranje uopće nije imalo nikakav naročit učinak na njih. Oni meditacijom nisu postali sposobniji voljeti. Nisu postali ni blaži ni mudri. Oni
samo sjede. Zbog toga i gledam na to s dozom sumnje.
Za mene je bitno samo ovo: što je rezultat meditacije?
Meditacija nije nikakav univerzalan lijek, nikakva kompenzacija, nikakva mogućnost da se pobjegne od svojih problema.
Mislite li na to?
Upravo tako. U budističkoj tradiciji mnogi ljudi odlaze na neko vrijeme u samostan, da bi tamo meditirali.
Takav postupak više promatram kao neku vrstu škole,
nego kao način života. I smatram da je to dobro. Meditacija se uči i može se koristiti po potrebi. Ako netko
pristupi nekom vjerskom redu podvrgava se sličnom
treningu. Ali ako ja iz toga stvorim samo nekakav svakodnevan ritual, onda to gubi svrhu.
Ipak se meditacija može promatrati i kao neka vrsta oslonca u
životu.
Točno. Ali onda je to nešto sasvim obično. Onda to
nije nikakav veliki religijski čin, već nešto sasvim ljudsko. Poput umjetnika koji se koncentrira. Ili netko tko
sluša glazbu - i to je jedan od načina kojim se može ostvariti unutarnji mir.
Ezoterično
Što imate protiv ezoterije? Na moj komentar da je to spiritualni način shvaćanja Boga, vi kažete: Da, to bi se moglo i ta-
ko reći, da to nije nešto tako prirodno... Stječe se dojam kao
da je za vas ovaj pojam previše pompozan.
Da, zato što na taj način ljudi bježe od onog uobičajenog, prirodnog. Po mom mišljenju puno je značajnija
normalna svakodnevna djelatnost koja nas ispunjava.
Kada kažete djelatnost koja ispunjava mislite: kvalitetno rješavanje problema na koje nailazimo u svakodnevnom životu?
Točno. To je ono što nas očekuje u svakodnevnom životu: u emotivnoj vezi, u odnosima s djecom, na poslu.
To su zadaci koji se moraju izvršiti i djelovanje koje nas ispunjava. Tko to čini s lakoćom, ima dobar utjecaj i na druge.
Mislite li da ima mnogo ljudi koji bi željeli biti nešto posebno
i koji se kite određenim etiketama, npr. da su sada na spiritualnom putu ili meditiraju?
Da, točno. Jer kad ih promatram, mnogi su potpuno
isprazni. U usporedbi s nekim tko obavlja težak posao, oni
su sasvim isprazni, bez težine. Uzmite, na primjer, kakvu
težinu ima seljak koji ujutro hrani svoje krave, a onda odlazi
u polje... u usporedbi s nekim tko kaže: »Ja meditiram«!
Ta izjava nije baš ljubazna.
Duhovna težina
Možda, ali pravo je pitanje što ljudima daje težinu?
To se kod svakog može odmah uočiti. Najangažiraniji su oni koji imaju djecu, oni imaju najveću specifičnu
duhovnu težinu.
Čak i u obiteljima u kojima su odnosi potpuno neurotični, bolesni, neugodni?
Neovisno o tome.
Ali roditelji se često jako loše odnose prema djeci. Vrlo je važno
da se ove razine jasno odvoje.
Da, ali sama činjenica da imaju djecu i da ih podržavaju i da pokušavaju od njih nešto napraviti je nešto veliko. Veličina je upravo u samoj toj činjenici.
Jedan poznanik mi je ispričao da je kod njih uvijek
bilo nekoliko djece izvan kuće, a bilo ih je petnaestero
braće i sestara. Neki su uvijek bili negdje drugdje, jer je
kuća bila premalena. Za djecu, međutim, to nije bio nikakav problem, za njih je to bilo sasvim normalno, to se
jednostavno podrazumijevalo. Zamislite sada roditelje
koji su, i pored velikog siromaštva, uspjeli sve to nekako
savladati. To je za mene veličina. Dok drugi, koji žele biti
nešto posebno s pomoću ezoterije i kanaliziranju - samo
lebde. U usporedbi, oni su laka kategorija.
Da to nije previše pojednostavljeno shvaćanje? Mnogi se okreću ezoteriji jer su imali tešku sudbinu, bolest, smrt ili slićno,
i putem ezoterije traže put.
To je potpuno drukčije, naravno, kada se netko suočava s teškom bolesti, gubitkom ili smrću. Ovakvi doživljaji produbljuju čovjeka. Bol, bolest, teška sudbina,
ali i velika krivnja doprinose specifičnoj duhovnoj težini.
Čak i zločinci često imaju određenu duhovnu težinu.
To znači da duhovna težina nije pitanje vrednovanja?
Naravno da je pitanje vrednovanja. Viša specifična
težina je, za mene, nešto dragocjenije. Ali ja je ne vrednujem u smislu: to je nešto čemu treba težiti. Nje jednostavno ima ili nema. I to svatko može vidjeti. U prisutnosti ljudi s visokom specifičnom duhovnom težinom, u
pravilu, se osjećamo mnogo bolje. Ima ljudi koji poslije
teškog udarca sudbine ili bolesti krenu spiritualnim putem. Međutim, oni često gube svoju težinu na taj način.
Ja to ne razumijem.
Oni se više ne suočavaju s bolešću, već kažu: Bog me je
spasio i tako odlebde. Teška patnja se tako poništi i više joj
se ne gleda u oči. Na taj način se izgubi potencijalna snaga.
Što mislite kada kažete da duhovna težina daje snagu? Snagu
za što?
Kada netko kaže: Poslije ove bolesti vratio sam se Bogu,
ta bolest je u mojim očima bila uzaludna. Jer on je sada
na putu na kojem se više ne suočava s ozbiljnošću onoga
što se dogodilo. Naprotiv, on se udaljava od iskustva.
Bolest, opasnost, blizina smrti više nisu prisutni. Umjesto toga, on sada ima sliku Boga koji ga je spasio ili
zahvaljuje Majci Božjoj ili slično. To mu oduzima snagu.
Pritom uopće ne želim govoriti o sadržajima, jer ovo
nema nikakve veze s Bogom, Blaženom Djevicom Marijom itd. Ja vidim samo učinak svega toga. Ako netko na
ovaj način govori o Bogu, to djeluje odbojno na druge ljude. Imao sam prilike to vidjeti kod osoba koje su krenule
putem ezoterije i, u manjoj mjeri, putem spiritualnosti.
Spiritualno
Spiritualno ili ezoterično? Za vas tu ima razlike?
Spiritualnost za mene ima pozitivnu konotaciju. U
smislu produhovljenosti, mudrosti. Spiritualno ide u širinu i obuhvaća je, dok ezoterično, naprotiv, isključuje.
Onaj koji je spiritualan ne smatra sebe boljim od drugih,
što je kod ezoteričara gotovo pravilo, i to se očituje već u
samom ustaljenom pojmu ezoteričnog. Ezoteričan žele
proniknuti u bit tajanstvenoga i posjedovati tajanstvena
znanja koja će ih uzdići u odnosu na druge. Ali baveći se
time oni gube kontakt sa uobičajenim stvarima svakodnevnog života.
Dakle, ezoterija je za vas negativna ako se tako gubi kontakt s
ovozemaljskim i svakidašnjim?
Da. Oni odbijaju baviti se svakodnevnim stvarima.
Kao na primjer, onaj čuveni duhovni učitelj koji je napisao niz knjiga o spiritualizmu. Imao je vanbračnog sina,
o kome se nikada nije brinuo. Otvoreno govoreći, što mu
vrijede sve te knjige? Sin živi u Londonu. Otac ga nikada
nije ni vidio. Da se otac brinuo o svome sinu, imao bi sasvim
drugačiju duhovnu težinu. To je jedan ekstremni primjer.
Uzmimo drugi primjer: Moja poznanica prevela je
knjigu jednog poznatog gurua. On je živio u Turskoj i
tamo se okrenuo ezoteriji. Neposredno prije toga je
napustio kćer i ženu i nikada se više nije brinuo o njima.
Čemu onda sav taj put ezoterije?
Vi ste vrlo strogi?
Naravno. Mislim da je to previše krupan zalogaj. Buda je to isto učinio. Ostavio je ženu i djecu i krenuo spiritualnim putem. To je vjerojatno učinio radi osjećaja izuzetnog poziva, ali ja bih ipak bio oprezan. S druge strane, na ovom putu postoji i nešto što djeluje poput blagoslova. Reći tako nešto uskogrudno o Budi je sigurno velika drskost. Naravno da je on bio temelj za ogroman pokret koji je učinio mnogo toga dobrog. Ali ja i dalje mislim da je početak svega toga ipak bio pomalo čudan.
Nekoga napustiti i nekoga ostaviti na cjedilu - zar to nisu
dvije različite stvari?
U redu. Ali normalni ljudi koji su bili u takvoj životnoj situaciji bar ne kažu za sebe da su nešto posebno.
Naprotiv, oni će obično reći: Ja sam samo običan grješnik.
Kada osoba izjavljuje da slijedi poseban, izuzetan put, a
kada ja vidim da je to počelo u ovakvim okolnostima,
onda se moram zapitati o čemu se tu zapravo radi.
Napredak je
povezan s
krivnjom
Odanost i pobuna
Što vas je ponukalo za toliko iscrpno bavljenje krivnjom i savješću?
To je nešto na što stalno nailazim u terapiji i što mnogi ne mogu prebroditi. Često se jasno vidi da je potreba
za nevinošću jako vezana za djetinjstvo, dakle jedna
dječja potreba. To je potreba da roditelji kažu da si dobar.
U tom slučaju je sva koncentracija usmjerena k roditeljima, a ne ka stvarnosti i sadašnjoj situaciji. Tada nije moguće razlikovan ono što doprinosi unaprjeđenju života, od
onog što ga koči. I osoba se ne može odvojiti od roditelja
zbog osjećaja krivice. Razvoj je uvijek praćen krivnjom.
Dakle, razvoj ima veze s krivnjom?
Nitko ne može napredovati, a da se pritom ne suoči
s neizbježnom krivnjom i prihvati je i pristane na nju.
Evo sasvim jednostavnog primjera: dijete napušta obitelj
i ženi se ili udaje. Odvaja se od obitelji i veže se za partnera koji obitelji možda i nije po volji, ali je po volji njegova srca. U tom slučaju se može oženiti ili udati samo
ogrešujući se o norme svojih roditelja.
Svako dijete mora prekršiti pravila kako bi se razvilo. Tako se raste. Roditelji zabranjuju jer to smatraju potrebnim. Ali često se i potajno nadaju da će dijete prekrši-
ti njihovu zabranu. Ukoliko dijete to ne učini, to je loše i
za dijete i za roditelje. Ako roditelji djetetu sve dopuštaju to je također loše za dijete. Dijete ne može steći nikakvu duhovnu snagu ukoliko mu je sve dopušteno. Stoga
je razvoj i moguć jedino kršenjem pravila. Svako kršenje
doprinosi jačanju ega, pri čemu je dijete istovremeno
povezano s roditeljima, ali na jednoj drugoj razini.
To znači da je za dijete loše ako mu roditelji sve dopuštaju?
Jako loše. Dijete se ne može orijentirati, a prije svega
ne može razviti vlastitu snagu ega.
Čak ste rekli da tada dijete može i umrijeti?
To je, naravno, samo jedna od razina. Na drugoj razini
je dijete jako sebično. To i mora biti da bi uopće moglo
preživjeti. Problem je u tome što se višeslojnost njegovih
reakcija često uopće i ne opaža. Ono što dijete kaže je jedna stvar, a ono što hoće sasvim druga. Ponekad se dijete
ponaša kao buntovnik, ali istovremeno je na jednoj drugoj,
sasvim dubokoj razini potpuno vjerno i odano. Ako se na
ovo gleda previše usko, onda se vidi samo jedna strana.
Ima djece koja u svoje obitelji unose potpun kaos. Tu nema ni
govora o odanosti ili nečem sličnom. To su djeca koja se stalno
suprotstavljaju obitelji. Ako se sad kaže: djeca su nesebična i
puna predanosti, onda to zvuči kao da su djeca nekakva idealna bića, s one strane Dobrog i Zlog.
Moje opažanje je da svako dijete postupa iz ljubavi. I
kada unosi nemir, ono postupa iz ljubavi. Mora se samo
pronaći gdje leži ta ljubav. Kada se to pronađe, njegovo
ponašanje postaje odjednom potpuno jasno.
U jednom odgojno-popravnom domu, za djevojke s
problematičnim ponašanjem, držao sam tečaj za te djevojke i njihove roditelje. Došao sam na poziv odgajatelja i
tamo sam u prisutnosti roditelja postavljao obiteljske
konstelacije. U svakoj konstelaciji mogla se vidjeti ista
dinamika: Bolje da mene nema, nego tebe. Dotad nitko nije
primijetio koliko su zapravo te djevojke voljele svoje roditelje. Kada je to izašlo na vidjelo, odgajatelji i terapeuti, koji su imali toliko problema s tom djecom, bili su potreseni. Odjednom su shvatili što su, ustvari, ove djevojke radile i zbog čega su se tako ponašale.
Na primjer?
Na primjer, neke postaju ovisne o drogi. To je jedan
oblik želje za umiranjem, kako otac ili majka ne bi otišli.
Jedna se djevojka bacila s krova Doma. Pri postavljanju njene obitelji, postalo je sasvim jasno da je njen
otac htio umrijeti. Taj otac je, opet, htio slijediti svog mrtvog oca. Onda je dijete svojim ponašanjem reklo svome
ocu: Bolje da ja umrem, nego ti.
Kada se ovako nešto iznese na vidjelo, postoji mogućnost izlječenja. Ali za dijete to nije jednostavno. Njegova potreba za takvim osjećajima je na jednoj arhaičnoj
razini. Dijete podsvjesno misli: Ako ja preuzmem ovaj teret, onda je otac njega oslobođen. Ovakva predodžba naročito je rasprostranjena medu kršćanima.
Kada ova dinamika izađe na vidjelo, djetetu postaje
jasno vidljivo da njegova patnja ne pomaže roditelju. Ali
to znači odricanje predodžbe o moći, koju je povezivalo
sa svojom patnjom, tj. umiranjem. Ljubav sada doseže
jednu višu razinu. Dijete tada može reći: Dragi tata što
god ti učinio, ja ostajem. Život koji sam od tebe dobila sada
mogu prihvatiti i poštivati. Time se dijete odvaja od oca i
to s ljubavlju i poštovanjem. Ovo je, ogroman korak ka
jačanju vlastite osobnosti. Puno je lakše umrijeti u uvjerenju da vlastita smrt nekome može pomoći.
Mnogim pomagačima je, s druge strane, mnogo teže
nekoga prepustiti njegovoj lošoj sudbini, koja je neminovna, nego mu prići i umiješati se. Često se umiješaju
ne zato što klijent toliko pati, već zato što sami to ne mogu izdržati. Postoje, naravno, i druge dinamike.
Vi ste postavili konstelaciju i ta dinamika je isplivala na
površinu? Jesu li djevojke razumjele?
Neke jesu, ali kod dvije djevojke sam imao dojam da se
njihova sudbina ne može promijeniti. U takvom slučaju se
tu ne smijemo uplitati. Na vidjelo sam iznio stvarnost i više
od toga ne smijem učiniti. Sve bi bilo uzalud. Ako stvarnost/istina ne pomaže, što onda uopće može pomoći?
To znači da prava pomoć ne dolazi od ljudi već od stvarnosti?
Od jasno sagledane stvarnosti. Kada se stvarnost tj.
istina rasvijetli, više joj se ne može izbjeći. Oni koji je usprkos toga ne slijede, u najmanju ruku, više nisu tako
nevini kao što su bili. Sada im je jasno što rade i to više
ne mogu činiti s istom nevinošću kao ranije.
To znači da je obiteljska konstelacija neka vrsta rastanka od
čiste nevinosti, od nedužnosti?
Točno, većina obiteljskih konstelacija pokazuje da je
onaj za koga se smatra da je zao ili problematičan, ustvari dobar i motiviran dubokom ljubavlju. Istovremeno se
često vidi da su upravo oni, koji sebe smatraju boljim od
drugih, prouzročili štetu i otvorili put izuzetno lošim dinamikama. I tako se svakom otvara put za jedan drukčiji pogled na sve.
Nevina osoba se iznenada mora suočiti s učincima svoje oholosti, dok krivac može uvidjeti neželjene učinke, iako
je djelovao u najboljoj namjeri. Posljedica toga je jasnija predodžba o sebi, bolji uvid u situaciju i promjena ponašanja.
Bivstvovanje
je veće od
života
O smrti
U obiteljskom poretku ne radi se uvijek samo o živima, već, čak
i važnije, o mrtvima, fesu li pokojni članovi obitelji uvijek prisutni?
Svi koje pamtimo do generacije naših djedova, ponekad i pradjedova vrše utjecaj kao da su medu nama.
Naročito oni koji su zaboravljeni ili izostavljeni.
To bi, dakle, bio empirijski način uspostavljanja veze s duhovima.
Ako pomno slušate priče o duhovima, u njima su
duhovi bića kojima je uskraćena pripadnost. Oni kucaju
na vrata, sve dok ne dobiju svoje mjesto. Kada ga dobiju,
nastaje mir. To sam vidio pri postavljanju obiteljskih
konstelacija. Kad isključeni i neomiljeni članovi obitelji
konačno dobiju svoje mjesto koje im pripada, više ne
smetaju, već postaju izvor dobrote i iscjeljujuće energije.
Kada konačno budu prihvaćeni, ponovno odlaze ostavljajući obitelj u miru, darujući energiju živima.
Postoji tradicija da se mrtvi u svom domu polažu na odar i
danima oplakuju kako bi se oprostili od njih i kako bi oni lakše
mogli otići.
To nije dovoljno. Pripadnici plemena Zulu na sljedeći
način postupaju sa svojim mrtvima: preminuli se sah-
rani da bi se poslije godinu dana posebnim obredom
ponovno pozvao u kuću. Članovi njegove obitelji uzimaju jednu granu i zamišljaju da njihov predak sada sjedi na njoj. Potom je unose u kolibu, u kojoj je jedan dio
rezerviran za pretke. I on tu dobiva svoje mjesto. Preci
su isto uvijek tamo gdje je pivo. Kada se pije pivo, i precima se daje nekoliko kapi.
Slične rituale susrećemo i na drugim meridijanima. Na
Tajlandu, npr. Iako su Tajlandani budisti, prakticiraju jedan star obred, koji je zapravo u suprotnosti s budizmom.
Preminuli se pokapa, ali se potom na karminama ostavlja
mjesto za stolom za njega, kako bi i on bio prisutan.
Kada kod nas palimo svijeću za nekog umrlog, on je
zapravo prisutan u plamenu te svijeće. Kad se mrtvima
da pažnja koju zaslužuju, oni su u miru i doživljavaju se
kao pozitivna energija.
Kod nas to više i nije tako uobičajeno.
U obiteljskim konstelacijama uključujemo i mrtve
kako bi oni opet bili prihvaćeni. Mnoge bolesti i poremećaji se mogu pripisati isključenju članova obitelji iz obiteljskog sistema. Vrlo često su to oni koji su već preminuli. Kada ih opet uključimo u sistem, članovi obitelji se
ponovno osjećaju slobodni. Tajlandani to rade obredom,
a mi psihoterapijom. Tu nema velike razlike, niti u postupku niti u učinku.
Naš odnos prema smrti je ispunjen strahom.
Da, u velikoj mjeri. To je zbog toga što se život promatra izolirano, kao osobni posjed koji ja iskorištavam
dokle god mogu. Ali to se može promatrati i drukčije: da
ja pripadam životu, odnosno onoj snazi koja me donijela
u život i koja me drži na životu i koja me, konačno, pusti
iz života. Ovakvo viđenje mi izgleda mnogo bliže
stvarnosti.
Onaj koji sebe doživljava kao dio neke veće cjeline
ima doživljaj energije koja ga nosi i pomaže mu. Ako ta
energija može donijeti i patnju. Iako nije sreća ta koja
omogućuje funkcioniranje svijeta. Nešto drugo je važno.
Ono što nas uzima u svoju službu i čemu se moramo
pokoriti. Na kraju ispadamo iz života vraćajući se nekamo, o čemu ne znamo ništa.
Mi tu nismo tek tako. Dolazimo kroz naše roditelje.
U njih se ulijeva nešto što teče dalje i nama daje život,
uklopljen u nešto veliko. Život koji dobijamo kroz naše
roditelje je samo dio nečeg većeg. Mi već zapravo postojimo, inače ne bismo mogli nastati. I kada umiremo, mi
ne nestajemo. Doduše, više nismo vidljivi za žive. Ali
nestati? Kako je uopće moguće nestati?
Bivstvovanje, ono duboko, sveobuhvatno, veće je od
života. Život je, u usporedbi s bivstvovanjem, nešto sasvim malo i prolazno.
Gledano iz ove perspektive, dijete ne propušta ništa
ako rano umre. Mi kažemo: Jadno dijete, umrlo je tako rano, a djed mu ima devedeset godina i još živi. Ako je djed
mrtav, po čemu se onda razlikuje od djeteta koje je umrlo
poslije jednog dana života? Oboje tonu u zaborav i u
bivstvovanje koje je izvan dometa našeg razumijevanja.
Tu nema nikakve razlike.
Kod Rilkea nailazimo na pretpostavku da oplakivanjem rano preminulih, njima samo otežavamo odlazak,
umjesto da ih pustimo da odu. Ono što nam može pomoći
u tome je spoznaja da ćemo i mi jednog dana otići.
U svojoj terapiji primjenjujem jednu izreku koja nas
solidarizira s mrtvima, tako da možemo prihvatiti svoj
život u svoj njegovoj punini bez osjećaja superiornosti.
Izreka glasi: »Ti si mrtav, ja živim još malo, a onda ću i ja
umrijeti.« Na ovaj način su i mrtvi uzeti u obzir, a život
nije uzdignut iznad smrti kao nešto posebno. Život nije
bolji ili lošiji. Život je ono što mi trenutno preostaje. Ali
uvjeren sam da je život samo jedan dio veće cjeline u
koju se sve uklapa, koja je sveobuhvatna i, kao takva,
veća od života.
Veća onda i od smrti. Ovako gledano život i smrt su samo dva
načina postojanja.
To su dva carstva koja su povezana. Zato i mrtvi
imaju utjecaj na naš život, a možda i mi na život mrtvih,
kao npr. kada ih puštamo da odu.
To je drevna ideja.
Nebo i Zemlja
To je opća ljudska predodžba. Kako god ljudi o tome
pričali; jedni kažu Nebo, drugi nirvana, treći opet kažu: ne
znamo. Sam naziv ne igra nikakvu ulogu. Radi se o unutarnjem stavu. To je promatranje života kao nečeg privremenog. Neki se brinu da se zbog toga može propustiti
sadašnjost. Drugi opet misle da će dospjeti na Nebo jedino
ukoliko se odreknu zemaljskog, kao na primjer asketi, po
devizi: Ako se dovoljno kažnjavam, ili ako samo meditiram, on-
da ću lakše postići nirvanu. Oni na sadašnjost gledaju kao na
prepreku za ono što treba doći kasnije.
To je vrlo čudna predodžba jer se ono što dolazi zapravo već nalazi u sadašnjem. Ako sam u miru sa samim
sobom, onda sam u vezi i s Nebom i Zemljom.
Jednom sam napisao izreku koju mnogi smatraju
nerazumljivom: Istinski put stoji. Ako i stojim, na pravom
sam putu. Nikuda ne moram stići, jer sam već povezan
sa svim. Sudjelujem u cjelokupnom carstvu tako što sam
pribran i što ozbiljno prihvaćam i ispunjavam zadatke
koji mi se postavljaju, bez velikih prigovora ili zahtjeva.
Svakodnevnica kao vježba?
Nazivajući to vježbom već smo otišli jedan korak
predaleko. Samo trebam živjeti.
Što znači samo? Naš život uopće nije usmjeren tome, biti i
živjeti u trenutku, za trenutak. Ljudi jure kroz život, uvijek u
potrazi, ne bi li u tom jednom životu stoje moguće više dobili,
poduzeli, doživjeli. Jer poslije toga sve je, navodno, gotovo.
Uzimajući u obzir ovaj grozničai, nemiran život, uvijek upravljen prema izvanjskom i budućnosti, ovaj jednostavan stav:
samo-biti-ovdje i reći: Sve je već tu - onaj je koji se mora
vježbati. Nije slučajnost da kod nas cvjeta tržište raznih metoda za opuštanje i relaksaciju, za kojima je, očigledno, velika
potražnja.
Postoje, naravno, tradicionalne metode koje mogu
pomoći. Kao na primjer, kad idem u školu i učim od nekoga tko već zna više od mene. S druge strane, i u spiritualnom učenju postoji vrsta vježbi, koje su užurbane i
zahtjevne i koje se kao takve ne razlikuju nimalo od
drugih aktivnosti koje radimo u žurbi.
Vi mislite da je ova potreba da se nešto postigne rasprostranjena i u spiritualnim vježbama?
Da. Mnoge new-age vježbe djeluju mi kao spiritualni
fastfood. Kao da je moguć takav odnos prema životu. Na
brzinu istrenirati nešto bez duge i cjelovite pripreme. To
je dugotrajan razvojni proces. Mudrost se ne nalazi zato
što se za njom traga. Ona raste kroz mnoge zadatke koje
smo obavili sa zadovoljstvom. Odjednom je tu, s lakoćom i bez napora.
Dodirnuti
veličinu
duše
Kako uspijevaju razrješenja
Obiteljske konstelacije imaju u sebi nečeg obrednog.
Razrješenja imaju nečeg obrednog, ne same konstelacije.
Cijeli proces mi izgleda kao ritual: pred nama je velik krug,
netko ulazi u njega, vi mu postavljate pitanja o njegovoj obitelji, on postavlja svoju obitelj i sjeda. Onda vi ispitujete postavljene osobe, raspoređujete ih drugačije i onda, na kraju,
možda dolaze rečenice razrješenja. Ovo se odvija po potpuno
jasnoj dramaturgiji, koja je uvijek ista.
Upotreba riječi ritual stavlja ovaj rad u sasvim drukčiji kontekst. Obiteljske konstelacije su metoda rada. Ja
mogu sagraditi kuću samo slažući ciglu na ciglu, ali to
ne čini ritual.
Ali što vas sprječava da ga nazovete ritualom?
Za razliku od obiteljskih konstelacija ritual ima religioznu pozadinu. Samo razrješenje ponekad ima značajke rituala, ali konstelacije su samo metoda.
jednom sam vas pitala kako je uopće moguće da obiteljske konstelacije djeluju. Tu stoje potpuno nepoznati ljudi, koji nemaju nikakvo znanje o biografiji klijenta s kojim radite. Kako se
oni mogu osjećati baš onako kako se osjećaju ljudi iz klijentove
obitelji? Tada ste rekli: Naravno da to nije nikakav predstavnik koji je tu da glumi i da osjeća. Predstavnik je samo barka s pomoću koje klijent može pronaći novi put
ka svom izvoru.
Tako gledano, tu zaista ima nečeg ritualnog.
Zar ritual ne počinje već tamo gdje ljudi u ulozi, koja im je
dana, zapravo predstavljaju dio ljudskog iskustva? Kroz onoga
tko ih je postavio u ulogu, oni su u mogućnosti predstavljati
nešto o čemu ništa ne znaju. I oni to rade intuitivno? Po načelu - sve što je ljudsko nije mi strano?
Dubina
Da. Pitanje je: kako je tako nešto moguće? Postoji dubina u koju se sve ulijeva, i ona je izvan vremena. Za mene
je život kao piramida. Gore u maloj točki na samom vrhu odvija se ono što nazivamo napretkom. U dubinama su
prošlost i budućnost jedno. Tu je samo prostor, bez vremena. Ponekad smo u situaciji da možemo doći u kontakt
s ovom dubinom. Tada, npr. prepoznajemo poretke, skrivene poretke, i možemo dotaknuti veličinu duše.
Ovi poreci se ponavljaju u prostoru i mogu se prepoznati i
prikazati čak i na velikim udaljenostima?
Prostor
Da. Možda se teorijom malih dijelova može bolje rasvijetliti ono što se događa. Nobelovac Gerd Binnig u svojoj
knjizi Iz Ničega zastupa tezu da se prije evolucije materije i duha, morala dogoditi evolucija prostora. Prostor je
uređen simetrično i ovaj red se uvijek ponavlja iznova i
to na isti način. List je npr. sazdan na isti način kao i cije-
lo drvo. Svaki list je različit, ali ipak slijedi isto načelo,
isti poredak.
Kada postavim obitelj, pojedinci koji stoje kao predstavnici njenih članova, točno osjećaju što se u toj obitelji
zbiva, iako su stvarni članovi obitelji daleko. Poredak te
obitelji utjelovljuje se kroz konstelaciju. Postavljanjem
obitelji iznenada dobivam pristup jednoj stvarnosti do
koje ne mogu doći razmišljanjem. Na vidjelo izlazi nešto, što je dotad bilo skriveno. Tek kad je otkriveno, onda
mogu vidjeti postoji li neko rješenje.
I isto tako kako nam se kroz obiteljsku konstelaciju
prikazuje dana obitelj, isto vrijedi i obrnuto: rješenje u
konstelaciji s predstavnicima djeluje na stvarnu obitelj,
čak i kada oni o tome ništa ne znaju.
Zato što postoji ova povezanost u prostoru?
To ne mogu objasniti. Ipak, navest ću jedan primjer:
jedna mlada žena pokušala se ubiti, ali je preživjela. Postavili smo njenu obitelj na scenu i vidjeli da se zapravo njena
majka htjela ubiti. Majčin otac se, naime, utopio.
Vi hoćete reći da je ta djevojka izvela pokušaj samoubojstva
umjesto svoje majke, koja je ustvari htjela slijediti svog oca?
Da. Onda smo uveli majčinog oca i postavili ga pokraj majke. Rješenje je bilo da se majka nasloni na svog
oca, i kaže kćeri: Ja ostajem.
Klijentičin otac je dopratio kćer na ovaj tečaj i bio je
prisutan. Majka je bila kod kuće u Njemačkoj. Postavljanje obitelji na scenu odigravalo se jednog nedjeljnog jutra u Švicarskoj. Toga dana, u isto vrijeme kada je obitelj
bila postavljana u Švicarskoj, majka se kod kuće šetala s
psom preko jednog mosta. Taj je most vodio preko rijeke
u kojoj se utopio njen otac. Svaki put kad bi došla na
ovaj most, zastala bi uz lijevu ogradu i, gledajući uzvodno prema mjestu gdje joj se otac utopio, pomolila bi se za
svog oca. Ovog nedjeljnog jutra bila je na mostu i htjela
je ponovno, kao uvijek, pomoliti se. Tada je osjetila kao
da ju je netko uhvatio za rame i preveo na drugu stranu
mosta. Iznenada ju je preplavio snažan osjećaj sreće koji
sebi nije mogla objasniti. Glava joj je bila okrenuta
nizvodno i najednom je imala osjećaj: Sada mogu plivati
rijekom života. Ranije je često pomišljala na samoubojstvo, a nakon ovog iskustva, te su misli nestale.
Ovdje je nešto djelovalo usprkos prostornoj udaljenosti, a da žena nije ništa znala o postavljanju obitelji. Postavljanja konstelacija djeluju, dakle, unutar porodica, čak i
ako se o tome ništa ne govori. To su tajanstvene veze.
I obratno. Postavljanjem obiteljske konstelacije može
izaći na vidjelo nešto iz obitelji, iako je obitelj daleko. To
ne vrijedi samo kad netko iz obitelji postavlja svoju obitelj. I terapeut može postaviti obitelj, čak i onda ako nitko od članova obitelji nije prisutan.
Primjer: u jednom časopisu je bio opisan slučaj shizofrene kćeri, a pretpostavljalo se da je psihoza nastala uslijed
obiteljskih tajni. Kad sam to pročitao, moj dojam je bio da
je kćer postala shizofrenik zato što je u obitelji bilo dvoje
rano preminulih. Zamolio sam Guntharda Webera da u
jednoj od svojih grupa postavi ovu obitelj. On nije poznavao tu obitelj, a ni grupi nije bilo rečeno o kakvoj se obitelji
radi. Kada je postavio tu obitelj, žena koja je predstavljala
shizofrenu kćer odmah se počela osjećati poremećeno. Bila
je potpuno zbunjena. Onda smo na scenu uveli dvoje
mrtvih, za koje smo smatrali da su važni. Jedno od njih je
bila rano preminula sestra majke shizofrene kćeri, a drugo
rano preminulo dijete njene majke, dakle sestra pacijentice.
Čim su oboje bili postavljeni na scenu, predstavnica pacijentice se opet osjećala potpuno normalno.
Zvuči kao magija ili kao jedan od primjera za morfogenetska
polja Ruperta Sheldrakea2. Može li se učinak obiteljske konstelacije objasniti na ovaj način?
Ja nisam zainteresiran za teorije. Meni je važno samo da
vidim da se to događa. Naknadna objašnjenja ništa ne doprinose praktičnom radu. Mnogi žele znati točno kako je
nešto takvo moguće. Meni nisu potrebna objašnjenja da bih
mogao uspješno koristiti taj fenomen u mom radu.
Ali moje pitanje se odnosilo na nešto drugo. Pričali smo o konstelacijama kao ritualu. Moja predodžba je da ako svaki čovjek
ima korijenje koje se pruža sve do centra, onda je on u vezi s cijelim čovječanstvom i zbog toga su mu dostupni osjećaji koji zapravo nisu njegovi, a koji mu, ustvari, dolaze iz te praosnove.
Za mene takvo objašnjenje ide predaleko. Ja stvari
promatram više površinski. Obitelj se sastoji od više osoba koje prostorno stoje u određenom međusobnom odnosu. Kad netko postavlja svoju obitelj, ono što se u toj
obitelji odvija on prenosi u trodimenzionalnu sliku. Ukoliko ih ispravno postavi, oni koji stoje u rasporedu nisu
više u svom obiteljskom sistemu, već u jednom drugom.
Oni tada točno mogu osjetiti što se događa u tom sistemu.
Često se odmah može vidjeti je li netko postavio konstelaciju autentično.
Vi to možete reći?
2
Teorija morfogenstskih polja potiče od engleskog biologa Ruperta Sheldrakea On
kaže da se nasljeđivanje ne odvija samo preko gena, već i preko morfičkih polja.
Zahvaljujući ovim poljima, postoji jedna vrsta kolektivnog pamćenja kojem doprinosi
svaka jedinka određene vrste. I koje je, također, dostupno svakom pojedincu te
vrste. Morfička polja su, kako tvrdi Sheldrake, poput elektromagnetskih polja Na
primjer, u Southamptonu su neke vrste sjenica otkrile mlijeko kao hranu. Odguruju
poklopce na posudama za mlijeko svojim kljunovima i piju dokle god im dosežu
kljunovi. Poslije nekoliko godina je i na drugim mjestima zabilježeno da sjenice piju
mlijeko na isti način. Za vrijeme rata mlijeko više nije bilo dostavljano u ovakvim
posudama Poslijeratne sjenice, koje nisu bile među onima koje su naučile ovu vještinu, vrlo su brzo počele krasti mlijeko ovim načinom kad se ono opet pojavilo u ovim
posudama. Sheldrake time hoće reci da se sposobnosti nasljeđuju preko morfogenetskih polja jedne vrste i to upravo preko ovakvog kolektivnog pamćenja.
Odmah. Nedavno je jedna žena postavila svoju obitelj. Rekao sam joj: Nisi je ispravno postavila. Jesi li je ikada
već postavljala? Ona je rekla: Da. Pitao sam je: Je li to bilo
baš tako, kako si je sad postavila? Rekla je: Da. Rekao sam
joj da još jednom postavi obitelj, potpuno sabrano. Onda
je svoju obitelj potpuno drugačije postavila.
Kako vi možete tako jednostavno ocijeniti da konstelacija nije
ispravno postavljena?
Ja vidim taj sistem. Kad netko priča o sebi, ja imam
izvjesnu, mada ne i sasvim jasnu, sliku o njegovom sistemu. Ako konstelacija od toga odstupa, ja to odmah osjetim. Kao kada se čuje pogrešan ton.
To bi bilo nešto slično kao kada ljudi kažu da mogu vidjeti auru. Vi takoreći opažate auru sistema?
To objašnjenje ide predaleko. Kad radim s nekim, ne
radim iz svoga ega, već odlazim u dubinu svoje duše i
tu slijedim svoj osjećaj: je li u skladu ili nije. To nije sasvim jasna slika, nego više samo sjenka osjećaja, ali to je
dovoljno za početak.
To više ima veze sa svjesnošću, nego s promatranjem?
Širina
Razliku između ega i osobnosti sam jednom prilikom
objasnio pokretom ruku. Ego sam prikazao podizanjem
ruku odozdo i širenjem ih iznad glave, sve dok se ne dodirnu vrhovima prstiju. Osobnost sam prikazao obrnutim pokretom: od vrhova prstiju prema dolje.
Po vašem pokretu rekla bih da je promatranje usredotočeno na
jednu točku, dok je opažanje, naprotiv, gledanje u Širinu prostora.
Točno. Kad fokusiram pozornost vidim detalje, ali ne
mogu vidjeti cjelinu. Znanstvenik koji promatra drvo ne
može nikada spoznati drvo kao drvo. On vidi detalje.
Slikar, naprotiv, vidi cjelinu. Ili pjesnik. Na takav se ja
način sistemski ophodim prema ljudima. Ne promatram
pojedinačnu osobu, već vidim čovjeka kao dio njegova
vlastita sistema i odnosa u njemu.
Mnogi za vas kažu da zvučite kao svećenik. Ima li to veze s
ovakvim načinom opažanja?
Možda. Jednom mi je jedna žena napisala: Vi se ne
obraćate egu, vi se obraćate duši.
Duša je u dodiru s više stvari. Tako mi ponekad iznenada sine gdje leži rješenje, i onda vidim odnose do kojih se ne može doći zaključivanjem.
Tako sam npr. uvidio da ako netko ima bradu, često
otkrijemo da mu je majka prezirala oca, a sebe smatrala
boljom osobom. I da je i kod oca njegovog oca bilo isto
tako. Ili kada se netko sjeća priče o Sretnom Ivici kao priče iz svog djetinjstva koja ga izuzetno privlači. U tom
slučaju je čest fenomen, da mu je djed izgubio imovinu,
ili je pak prisutna dinamika: Bolje da umrem ja nego ti, ili
Slijedit ću te u smrt.
Vratimo se još jednom na pitanje o ritualu. Vaša terapija se
odvija po prilično utvrđenom redoslijedu, što se pojedinosti tiče,
a i s obzirom na tridesetak uobičajenih rečenica-razrješenja.
To su sve pojedinačne rečenice koje se mijenjaju u
odnosu na situaciju. Kad radim s njima, ja ih mijenjam,
kombiniram. Ako se ove rečenice samo jednostavno izgovaraju, onda nismo u kontaktu s trenutnim događanjem. Upravo zbog toga to nije ritual u kome se sve uvijek odvija na isti način. To je postupak prilagođen trenutnoj situaciji. Uvijek se radi samo o tome pomaže li to
ili ne. Koja riječ je tu na svom mjestu, a koja nije? I to svaki put iznova preispitujem.
Svaka obiteljska konstelacija je različita. Ne postoje
dvije iste. Postupak proizlazi iz određene situacije u tom
trenutku i ne može se ponoviti.
Jednom ste rekli: Ono što se ispriča terapeutu je samo obrambeni mehanizam. Koliko terapeut uopće treba znati o
svom klijentu?
Usredotočenost
U ovoj vrsti terapije nije potrebno znati npr. kakvi su roditelji. Kada mi netko o tome priča, to se oko mene obavija poput neke mreže slika i tumačenja, i onemogućava
mi izravno viđenje tih roditelja. Ono što moram znati su
samo bitni događaji: jesu li u braku, ima li braće ili sestara, je li netko umro, je li netko odbačen i sl. Onda, moram znati je li bilo bolesti ili nesreća u obitelji, ili alkoholizma. Više od toga mi nije potrebno.
Za sistemski pristup to je dovoljno. Vrijedi li to općenito za
sve? To bi onda bila neka vrsta neindividualizirane terapije.
Vaša terapija nije skrojena po individualnim mjerilima, jer vi
postavljate pitanja o događajima koji su se mogli dogoditi bilo
kome. Kod obiteljske konstelacije je individualno samo to kako
klijent vidi i osjeća svoj vlastiti sistem.
Upravo to nije individualno. Kada bi klijent postavio
obitelj prema slici koju je on stvorio, to bi bilo individualno. Ali ja zahtijevam da on svoju obitelj postavi potpuno sabrano i da slika izađe na vidjelo kao posljedica te
aktivnosti. Onda slika koju on postavlja nije slika koju je
on smislio, već ona izlazi iz njegove podsvijesti na svjetlost dana. Tako je često i sam klijent iznenađen ishodom.
Ali zar nesvjesno nije individualno? Ili je za Vas samo ego individualan?
Ovo nesvjesno sigurno nije individualno. Klijent
opaža nešto Što vrijedi izvan njegove osobne sfere. Ako
bi neki drugi član obitelji sabrano postavio obitelj, u krajnjem ishodu ta slika ne bi bila vrlo različita.
Nedavno sam imao jedan takav primjer. Jedan čovjek
je postavio svoj sistem. Poslije toga je njegova žena isti sistem postavila potpuno drugačije. Ali sudionici su se prilikom obje postavke osjećali potpuno isto. Pri postavljanju
može doći i do iskrivljene slike. Ali kada dvoje postavljaju
jedan te isti sistem, odmah se može vidjeti tko je od ovo
dvoje bliži stvarnosti, a tko postavlja iskrivljenu sliku, vodeći se pritom nekim osobnim ciljem ili željom. U svakom
slučaju, suština nije u apsolutnoj preciznosti.
Zar kod postavljanja nema ničeg individualnog?
Velika je razlika između onoga tko postavlja prema
već unaprijed smišljenoj slici i onoga tko to čini u skladu
sa svojom dušom. U prvom slučaju je klijent voden svojim stavovima, u drugom je on voden vlastitom dušom.
Duša nadilazi granice pojedinca, ona doseže dalje.
Neki kažu da vi ne promatrate pojedinca i da vas posebni problemi pojedinca uopće ne zanimaju. U konstelacijskom radu se
svi tretiraju na isti način, po određenom pretpostavljenom
poretku, zar ne?
Kad mi netko priča o svom problemu, istovremeno
mi pruža i tumačenje o sebi, svojoj obitelji i svojoj situaciji. Točnije rečeno, poziva me preuzeti njegovo viđenje,
opisuje mi svoje probleme, kako bih vidio rješenje koje
odgovara točno onome što je on sam unio u svoje probleme. Time me unaprijed obavezuje, a ja mu, ustvari,
uopće nisam ni potreban. Želi me samo kao izvršitelja
onoga što on sam smatra rješenjem. Ali ja to ne dopuštam i
zadržavam slobodu promatrati stvarnost na svoj način.
I sam klijent, također, promatra što se u konstelaciji
događa, neovisno od toga kako je on dosad vidio svoju
situaciju. On postavlja svoju obitelj, a ne ja. Pritom iznenada na vidjelo izlaze stvari kojih u njegovom opisu
uopće ne bi moglo biti.
Kako je to kod drugih metoda? Gestalt terapija, npr. polaže
dosta pozornosti individualnim doživljajima. Zar nije previše
pojednostavljeno reći da klijent primorava terapeuta na svoj
način viđenja? Naravno da se u terapiji mnogo priča, ali ipak
se uvijek radi na tome da se nauči osjećati umjesto da misli, da
se nauči doživljavati umjesto što teoretizira. Vrijedi li u svim
situacijama Vaša izjava: Ono što klijent priča je samo obrambeni mehanizam?
Na ovaj način je to vrlo provokativno rečeno. Naravno da to ne vrijedi općenito. Klijent dolazi zato što
traži pomoć. Ali on često dolazi i kako bi dobio potvrdu
za vlastito ponašanje. U tom slučaju ja skrećem pogled s
klijenta i uopće ga više ne gledam u tom smislu. Gledam
njegovu obitelj, situaciju u kojoj se nalazi. Kad s nekim
imam velikih problema, zamišljam da su mu tek četiri
godine i pitam se: što se tada dogodilo da je on postao ova-
kav? Onda odmah imam sasvim drukčiju sliku o njemu i
mnogo sam bliži onome što je bitno, nego kad slušam što
mi on govori.
Ono što drugi rade ne želim niti komentirati, niti ih
želim trpati u istu vreću. Ja samo opisujem ono što sam
otkrio da je korisno za moj način rada.
Kada kažete: Skrećem pogled s njih, to meni zvuči vrlo provokativno. Kad si zamislim da sam došla kod vas, a znam: Bert
Hellinger gleda pored mene, čak me ne Mi ni vidjeti...
Kad nekog vidim u okviru njegove obitelji, s ocem,
majkom braćom, sestrama i umrlima, vidim mnogo više
o njemu, mnogo, mnogo više. Gledam u nešto veće i na
taj način ga vidim mnogo obuhvatnije.
Znači kad kažete da skrećete pogled, onda to znači da ne dopuštate da bujica riječi utječe na Vas: Moj otac je uvijek tra-
žio ovo i ono, moja majka je bila depresivna i nije me voljela, ... patio sam zato što su uvijek više voljeli mog brata...
Toliko rečenica ne bih čak ni saslušao. To mi nanosi
skoro tjelesnu bol. Tu bih već puno ranije prekinuo osobu. Ja se rukovodim svojim unutarnjim osjećajem. Pojednostavljeno rečeno, ono što mi nanosi tjelesnu bol ne
može biti relevantno.
Ovo zvuči skoro arogantno.
Kada radim u grupi, primjećujem da se i drugi osjećaju isto kao i ja. To je kriterij koji ja koristim. Kada netko
u grupi govori na ovaj način, čitava grupa se uznemiri.
Počinju zijevati, protezati se ili pričati. I oni osjećaju kao
i ja i zato počinju pokazivati obrambeno ponašanje.
Moja reakcija nije zlonamjerna.
Pronalazi se
poredak
Iskustvo, sloboda, ideologija
Vaš pojam poredak je sasvim poseban i često nailazi na nerazumijevanje. Ima prizvuk uređenosti i strogo utvrđenog kanona, koji ograničava autonomiju pojedinca, sužavajuću slobodu. Zvuči arhaično i patrijarhalno i sigurno ne odiše slobodom. Na što mislite kad govorite o poretku?
Kad se nešto dovede u red, stvara se osjećaj olakšanja, mira i neometanog zajedništva. To je značenje jednostavne rečenice: Dovesti u red. Iznenada se osjećamo rasterećeno. Ovi poreci se uočavaju, a ne propagiraju, i ja ih
pronalazim putem obiteljskih konstelacija.
Podjednako pravo na
pripadnost
Možete li navesti primjere za takve poretke i postoje li određena pravila kojima se oni rukovode?
Da, kad napravite mnogo konstelacija, počnete uočavati poredak. Na primjer da svaki član obitelji ima podjednako pravo na pripadnost. To je osnovni poredak: tko
tu pripada, on ima pravo na pripadnost i to podjednako
pravo kao i svi ostali. To je jedan lijep poredak iz kojega
može izaći samo dobro. Kada govorim o ovom poretku,
ne rukovodim se nečim što je negdje bilo tako proglašeno, npr. u kršćanstvu. O ovom poretku se tamo ne
govori. Govorim samo o onome što postaje očito tijekom
konstelacija i što ima utjecaj. Ako se poštuje, nastaje dobro. I to svatko može iskusiti i ispitati na samom sebi. Kada se ovi poreci ne poštuju, ljudi zapadaju u krize ili
obolijevaju.
Uzmite primjer gdje je jedan od članova obitelji bio
homoseksualac. Zbog toga je bio prezren i odbačen. Kada je opet dobio svoje mjesto, svi su se odjednom osjetili
rasterećeno. Ako bi on, pak, ostao isključen, kasnije bi ga
netko drugi oponašao, ne primjećujući to. Poredak djeluje neovisno o tome jesmo li ga mi svjesni ili ne, priznali
li ga mi ili ne.
Iz ove empirijske relacije po vama ipak postoji nešto poput pravila ponašanja?
Postoje oblici ponašanja ili stavovi koji služe poretku, a
postoje oblici ponašanja koji ga narušavaju. Cilj terapije je
da se nešto što je u neravnoteži ponovno dovede u red.
Ako neka žena, npr. umre na porođaju ili ako je mnogo članova neke obitelji poginulo, to ulijeva strah. Onda
ti mrtve ne želimo priznati, već ih radije zaboravljamo.
Nitko zbog toga u moralnom smislu nije zao ili kriv, ali
usprkos tome to ima loše djelovanje, što se i vidi kada se
ta obitelj postavi. U obrnutom slučaju, kada se dostojno
odnosi prema mrtvima, kada im se da počasno mjesto
koje im pripada, vidi se pozitivan utjecaj na obitelj.
Pravo na vlastitu sudbinu
Ovim porecima pripada i to da se svakome mora prepustiti njegova sudbina.
Kad u nekoj obitelji otac ili majka žele umrijeti zato
što su im brat ili sestra poginuli, onda kod njihove djece
postoji jaka unutarnja potreba spriječiti smrt roditelja.
Ponekad to ide tako daleko da djeca umru umjesto roditelja. To je klasičan način ogrješenja o poredak. Djeca se upliću u nešto, na što nemaju pravo. Iako ona za takav postupak nisu kriva i čine to iz ljubavi, takvo djelovanje ima loše
posljedice za sve. Ovakav sistem dolazi opet u red tek kada
djeca puste oca ili majku da odu, bez obzira koliko im to
teško padalo. U ovom slučaju to je znak poslušnosti i poštovanja. Štoviše, roditelji imaju veće šanse ostati ako im
nitko ne staje na put, nego ako ih netko želi zadržati.
Hijerarhija
Drugi poreci imaju veze s hijerarhijom. Npr. roditelji dolaze prije djece i njihov partnerski odnos ima prednost
pred roditeljstvom.
Što znači to da roditelji dolaze prije djece?
Roditelji moraju u odnosu na djecu stajati na prvom
mjestu. Onda se djeca osjećaju u redu. Ako se roditelji
pokušavaju partnerstvom izjednačiti sa svojom djecom
ili ako se ustručavaju kako ne bi ostavili dojam da su
nadmoćni ili nadređeni, to ima vrlo loš učinak za djecu.
Djeca se onda osjećaju nesigurno i neslobodno.
Poretku pripada i to da određena djela sobom nose
posljedice koje se ne mogu poništiti. Mnogi imaju predodžbu da se neko loše djelo može ispraviti ili poništiti, npr.
terapijom. Kad se radi s teškim bolesnicima, može se vidjeti da postoje djela koja se više ne mogu poništiti ili iskupiti. Poretku pripada i to da se toj osobi bezrezervno prepuste
posljedice njenog vlastitog djelovanja. Ako se to učini i ona
pristane na njih, stječe posebno dostojanstvo koje ranije nije
imala i koje bez toga ne bi bilo moguće.
Koja su to loša djela koja se ne mogu poništiti?
Na primjer, abortus ili kada netko vlastitog oca strpa u
zatvor. Takve stvari se ne mogu izbrisati, ne možemo se
pretvarati da se nisu dogodile. Jedino što preostaje je da se
krivici pogleda u oči zajedno sa svim posljedicama i da ih
se prihvati sa svom težinom koju one nose. Ponekad iz
reakcije klijenta vidim da se nešto više ne može promijeniti. Na primjer, prije bi umro, nego roditeljima odao priznanje. Onda mu to i kažem, ali ne u smislu da se tu uopće
više ništa ne može dovesti u red, već kao terapeutsku mjeru. Ne kažem, dakle, da bi bilo nemoguće stvari dovesti u
red, ali u cilju terapije potrebno je razotkriti dinamiku koja
djeluje. Moja namjera je predočiti osobi svu ozbiljnost
situacije ne bi li tako došlo do promjene.
To zvuči jako strogo.
Da, ali sve drugo bi značilo zatvaranje očiju pred istinom, uz moto: Ne može biti da je baš tako kako jest. Onda
bismo i on i ja iskrivili stvarnost i konstruirali je po vlastitom viđenju, kako bi nam bila ugodnija, umjesto da joj
pogledamo u oči. Promjena je moguća samo kad se stvarnosti pogleda u oči.
U ljubav se
uvijek možemo
pouzdati
Terapija i obitelj
Svećenici kao da gube svoju ulogu dušobrižnika i autoritet im
opada. Kakvu ulogu vi kao terapeut imate u današnjem svjetovnom društvu?
Za mene je važno pomagati ljudima u rješavanju
konflikata i povezivanju s iscjeljujućim energijama u njihovim obiteljima. To, u biti, i nije samo terapija već i neka vrsta pomirenja. U tom smislu ja sam također i dušobrižnik. Imam također i ulogu učitelja. Za mene terapeut
nije pojam koji mi puno znači.
Zašto? Upoznali ste i područje dušobrižnika i područje terapeuta. Nalazite li se sada između ove dvije grupe?
Za pojam terapeuta se, po mom mišljenju, veže predodžba o tome da se nešto radi, liječi, nešto što je u mojoj
moći, pod mojom kontrolom. Po mom mišljenju sudbina i
sile koje njome upravljaju suviše su moćne da bih za sebe
rekao da se mogu umiješati kako bih ostvario određen cilj.
Čini mi se da je ovaj vaš argument razumljiv ako u vidu imamo tradicionalnu psihoterapiju. Ali, u međuvremenu je nastao čitav niz drugih terapeutskih škola koje sebe ne shvaćaju
kao izvršitelje, već u krajnjoj liniji kao pomagače pri iscjeljivanju rana i koji samo otvaraju prostor za izlječenje.
I to za mene ide predaleko. Ja se udružujem s roditeljima ili nekim drugim osobama kojima je nanijeta nepravda i uvodim ih u stvarnost. Iscjeljenje potječe od
njih, a ne od mene. Isto tako suprotstavljam se onima koji opterećuju sistem i dovode ga u kaos svojom drskošću,
sprečavajući na taj način iscjeljujuće djelovanje sistema.
Ne radim ništa više od toga.
Možda bih se mogao nazvati obiteljskim terapeutom,
jer pomažem sistemu pronaći svoj put i svoj poredak.
Otkud vam tolika sigurnost da će obiteljski sistem naći svoj
poredak?
Snaga i intenzitet vezivanja u obiteljskim sistemima
su izuzetno snažni. Vezivanja imaju nešto tako snažno,
što pokreće sve u sistemu. Ja se pouzdajem u to. Obitelj
daje pojedincu život sa svim mogućnostima i ograničenjima. Preko obitelji dolazi se i u određeni narod, u određeno okruženje, biva se uvučen u određene sudbine i
mora se s njima nositi.
Ne postoji ništa jače od obitelji. Ako se umiješam u
neku obitelj na način koji zanemaruje sistemske sile, remetim poredak. Zbog toga prilazim obitelji s velikim
poštovanjem. Prije svega poštujem roditelje, jer roditeljstvo je za mene nešto toliko veliko da kao terapeut nikada ne bih zauzeo stav protiv roditelja. Za mene je nezamislivo nagovarati nekoga protiv njegovih roditelja, što se
u nekim vrstama terapija i čini, u smislu: Morate se osloboditi od roditelja. To je za mene apsurdno. Kako se netko
može osloboditi roditelja? Mi jesmo naši roditelji.
Kad kažete da je obitelj najdublja spona koja drži ljude na
okupu - to je i polazište klasične psihoterapije. Obitelj kao najjača veza, a istovremeno i elementarni izvor bolesti, neuroza i
psihičke bijede. Put psihoterapije je dakle oslobođenje, viđanje
rana. Razlika bi onda bila u tome kojim putem se ove rane viđaju? Čini li se to razgraničenjem, odvajanjem od roditelja?
Mislite li da takvo gledište ne priznaje elementarnu vezu?
Sasvim je jasno da smo vezani za obitelj i njenu sudbinu. Slažem se s Vama da iz ove vezanosti može nastati i jako mnogo patnje. Moj zaključak je, međutim, nešto
drugačiji.
Neke terapeutske škole kažu da se pojedinac mora
odvojiti od obitelji, odnosno da joj se suprotstavi, ili da
se čak bori protiv nje kako bi ozdravio.Tu su i vježbe kojima se od klijenta zahtijeva: Ubi svoje roditelje (simbolično, naravno), ili Udri, ili Izviči svoj bijes. Za mene je to
smiješno, jer nema nikakvog drugog učinka osim što se
poslije toga klijent samokažnjava.
Terapeut se onda pojavljuje kao bolji otac ili bolja
majka, što je već samo po sebi apsurdno. Jer kada dođe
vrijeme za donošenje važnih odluka ili podnošenja žrtve
zbog bolesne djece, onda su potrebni pravi roditelji i oni
su obično tu. Terapija može biti lijepa priča i njome se
netko može podržati, ali živjeti zajedno s teškim ljudima
i dijeliti njihovu sudbinu je nešto sasvim drugo.
Obitelj može prouzročiti i bolest, ali ne zato što su
ljudi zli, već zato što u obitelji djeluju sudbine koje pogađaju sve uključene. Sve počinje kod roditelja, koji opet
sami imaju svoje roditelje, i potječu iz obitelji s vlastitim
sudbinama, i sve to utječe na novu obitelj. Uslijed vezanosti, sudbine se zajednički nose i podnose. Ako se u
obitelji dogodilo nešto loše, iz generacije u generaciju
postoji potreba za poravnanjem.
Djeluje li ovdje nešto poput obiteljske savjesti?
Možemo to nazvati obiteljskom savješću. Postoji jedna sila koja djeluje tako da usmjeri cijeli sistem ka poravnanju i ravnoteži. Na primjer, da se isključeni ponovno
vrate u obitelj, ili da svatko snosi odgovornost za svoje
postupke i posljedice svoje krivice, ili da se posljedice
krivnje ne prebacuju s roditelja na djecu i unuke.
Ako to sagledam i uključim u svoje rasuđivanje onda
mogu sistem dovesti u red koji izbavlja iz ovih teških
sudbina ili, pak, ublažava njihovo djelovanje. Tada svi
mogu odahnuti. Dobre sile su opet na djelu i imaju rasterećujuć učinak.
Kad je obitelj na ovaj način dovedena u red, pojedinac se
može odvojiti od obitelji, ali i dalje osjećati njihovu podršku.
Tek kada priznaje vezanost za obitelj i jasno uvida i prihvaća vlastitu odgovornost, osjeća se rasterećeno i može krenuti svojim vlastitim i samo njemu određenim posebnim
putem, a da ga prošlost ne opterećuje i ne proganja.
Time prilično ograničavate uvjerenje da je obitelj uzročnik
bolesti.
Ljubav u obitelji uzrokuje kako bolest, tako i ozdravljenje. Nije obitelj ta koja izaziva bolest, već je to dubina
vezanosti i potreba za ravnotežom. To je ono što u obitelji može dovesti do bolesti. Kada se ovo iznese na vidjelo, istom tom ljubavlju i potrebom za ravnotežom može se na jednoj višoj razini iscjeliteljski utjecati na bolest.
U tom smislu bilo bi nepravedno reći da je obitelj uzročnik bolesti.
Vi ne dopuštate da se loše govori o obitelji.
Ne, optuživati obitelj jednostavno je nepravedno.
Patnje u obitelji ne nastaju zbog toga što obitelj postoji.
Kakva je obitelj, takav je i život. U obitelji započinjemo
život i pitanje je samo kako pojedinac na ovoj osnovi
može ostvariti svoj život na način koji će mu omogućiti
napredak.
Vratimo se još jednom terapeutskim školama. Ponekad imam
dojam da kritički gledate na svoje kolege. Terapeutsko tržište je
postalo široko polje djelovanja. Klasična psihoanaliza s klijentom na kauču i analitičarom izvan vidnog polja samo je jedan
mali dio u području terapije. Na sve moguće načine se pokušava terapeutskom intervencijom pokrenuti iscjeljujuće sile. Terapija glazbom, bojama, psiho-fizioterapija, terapija razgovorom, plesom, hipnozom, kontrolom disanja itd. Bilo bi sigurno
nepravedno umanjiti vrijednost svih ovih vrsta terapije.
To svakako nije moja namjera, tim prije što sam i sam
puno naučio kroz psihoterapiju. I psihoterapija se vremenom na osnovu iskustva vrlo razvila.
Freudovi uvidi su do danas ostali kamen temeljac
psihoterapije, ali oni su se u međuvremenu, u mnogim
sferama dalje razvili. Ne možemo se danas ograničiti na
Freudove metode, ali one se zbog toga ne moraju podcjenjivati. One ostaju temelj i početak psihoterapije.
Mnoge terapije se koncentriraju na pojedina područja i pružajući nova iskustva, proširuju svijest. Tjelesne
terapije kao npr. bioenergetika, polaze od toga da se
mnogi psihički poremećaji očituju u napetosti mišića, i
da se oni mogu otkloniti. Na ovaj način se uspostavlja
veza s dubokim osjećajima i to isto tako s ljubavlju prema svojoj obitelji. To olakšava, opušta i daje novu snagu.
Ipak, osnovni problemi su vezani za obitelj. Točnije
rečeno, za činjenicu da je pojedinac, što god on javno izjavljivao, u dubini svog bića odan svojoj obitelji. Ja moram priznati tu duboku ljubav. Ali ako netko u današnje
vrijeme kaže da voli svoju obitelj, za neke već postaje
sumnjiv i zapada u probleme.
Vi mislite da u terapijama trend ide u smjeru učenja kako se
odvojiti od roditelja i obitelji i tako postati slobodan?
Čini mi se da je tako. Ali ova duboka ljubav ne trpi
da se netko na duži period suprotstavlja svojoj obitellji.
Zato onaj tko se bori protiv svog oca postaje sam upravo onakav kakav mu je otac, a tko se bori protiv svoje
majke, postaje sasvim sigurno upravo onakav kakva je i
majka. Kao što je Muhamed rekao: Onaj tko svog brata okrivi za neki grijeh, neće umrijeti prije nego što i sam počini isti
grijeh. Slično će se dogoditi i nama, ukoliko svoje roditelje odbacujemo na ovaj način.
Mnogi poremećaji i bolesti nastaju iz ove borbe, zato što
netko neće priznati da je vezan. Ja onda kao terapeut pokušavam ponovno pokrenuti pozitivnu silu izvorne ljubavi.
Prekinuta veza u ranom djetinjstvu
Često se događa da je ljubav prema roditeljima poremećena. Na primjer, kada se u sasvim ranom djetinjstvu
dužim boravkom u bolnici prekine veza djeteta s roditeljima. Toga se dijete uvijek sjeća s velikim bolom, što se
očituje suprotstavljanjem roditeljima. Ali suprotstavljanje je samo sjećanje na trenutak odvajanja u ranom djetinjstvu. Ako se usredotočim samo na površinu, na suprotstavljanje, neću biti koristan toj osobi.
Druga je stvar ako znam da se u ljubav uvijek mogu
pouzdati. Ona je uvijek prisutna. Samo je treba potražiti.
Kad je netko ljut na svoje roditelje, tragam za mjestom
na kojem je u ranom djetinjstvu došlo do prekida zbližavanja. Kada ga pronađem, vraćam se s klijentom u to
vrijeme i pomažem djetetu u njemu pronaći put do majke ili oca. Tada borba prestaje i svi mogu odahnuti, pa i
roditelji. Oni se mogu ponovno okrenuti djetetu i dijete
se opet može okrenuti njima.
Ovo je ista tema kao i u tjelesnoj terapiji. Imala sam priliku
sudjelovati na seminaru na kojem nam je jedan od terapeuta,
koji je bio i dobar glumac odglumio ovu prekinutu vezu u ranom djetinjstvu: blistajući od sreće dolazi majci skakućući iz
dvorišta kao četverogodišnje dijete, s debelim slojem blata na
cipelama, u ruci drži cvijet. Majka upravo sređuje kuću i čisti.
U strahu za svoj upravo uglancani bijeli pod ona vikne: Stoj,
ne ulazi! Dijete se u strahu trgne i podiže ramena. On je
ovakvo držanje tijela veoma upečatljivo demonstrirao. Svi smo
se smijali, jer je sve ovo izgledalo tako jednostavno. Postalo je
jasno da nitko nikome nije želio načiniti zlo, već je samo svatko bio zanesen svojom aktivnošću. Time nam je objasnio kako
naše tijelo zauzima određen položaj, a da mi nismo ni svjesni
toga, jer se naši mišići navikavaju na pogrešno držanje, znači
više se ne izaziva nikakva bol, ali i ne dopušta se protok energije. Naprotiv, trošimo energiju da održimo ovakvo stanje šoka,
koje uopće više i ne osjećamo kao takvo. Naravno, ovo se događa samo ako se ovakvi šokovi češće događaju i tako stvore obrazac ponašanja. Onda kroz život idemo napeti, stisnuti, podignutih ramena, uvučene glave ili povijeni. Kada se mišići
oslobode napetosti, još jednom se javlja onaj isti šok, i onda
energija ponovno slobodno teče.
To je divan opis prekinute veze u ranom djetinjstvu.
Ona se očituje i tjelesno. Tijelo je povijeno unazad, glava
usmjerena prema gore. Suprotno bi bilo: glava ide dolje,
a ruke se ispruže.
Moguće je raditi na tome na sasvim tjelesnoj razini,
osloboditi se napetosti, i pružanjem ruku ponovno uspostaviti ovu, u djetinjstvu, prekinutu vezu. Ili ja, npr.
kažem klijentu da se u sebi vrati na mjesto traume i zamisli da je ponovno dijete. Ovaj put može slobodno otići
majci i uručiti joj cvijet. I na ovaj način se veza ponovno
uspostavlja, i napetost nestaje. Može se dakle vidjeti da
različite terapeutske metode imaju isti cilj i dovode do
istog rezultata.
Ne samo da se dijete s ovakvim ukrućenim držanjem
ne usuđuje prići majci, ono će se kasnije i prema drugim
osobama isto ponašati i neće im smjeti prići. I ne bi bilo
jako korisno ako bi samo vježbao prilaziti drugim ljudima.
Ono se mora vratiti na mjesto, gdje se odigrao ovaj rani
prekid i tamo ponovno uspostaviti vezu i doći do cilja.
Tjelesni terapeut bi ovdje rekao: Sjećanjem na napetost i bol
i njihovim razrješenjem mijenja se i odnos kako prema
roditeljima, ali i prema drugim osobama.
Želio bih ovdje ukazati na jednu opasnost. Dijete se
u trenutku uplašilo, a možda i razočaralo ili naljutilo.
Ako ja sad posebno ukazujem na površne osjećaje iz
onog vremena, a ne dovodim ih u vezu s prekinutom vezom, do izražaja dolazi samo taj površni osjećaj, dakle
bijes, očaj ili bol. Ali dijete je htjelo majci dati cvijet. Ako
se usredotočim na djetetovu ljubav, stići ću do cilja puno
brže nego ako se usredotočim na ljutnju ili očajavanje.
Ovo je bitna razlika. Ja ne radim s osjećajima koje klijent opisuje, već promatram cjelokupan proces i vraćam
se prvobitnom važnom osjećaju, koje bi moglo biti relevantno. A to je uvijek ljubav, bez izuzetka.
Znači li to da druge terapije idu zaobilaznim putem?
Terapeut, koga ste upravo opisali, prekinut će vezu
sasvim sigurno ponovno uspostaviti. Ja samo upozoravam na opasnost, da se ponekad više obraća pozornost na površne osjećaje, koji nastaju kao posljedica prekinute veze, tj. prekinute ljubavi. Njima se ništa ne može
riješiti. Naprotiv, umjesto da ponovno uspostave vezu i
omoguće ljubavi da opet poteče ona cementiraju, pojačavaju ondašnje iskustvo. Ili se njima inzistira na odvajanju od roditelja, umjesto vraćanju roditeljima s ljubavlju.
Moralni zahtjevi
Ovo se odnosi na proces terapije. Zar nije svakoj dobroj terapiji cilj čovjekovo odrastanje? To znači da bude odgovoran za
samog sebe, da ni na kog drugog ne svaljuje krivicu za vlastitu sudbinu, i da se može rukovoditi svojim vlastitim unutarnjim impulsima.
To su moralni zahtjevi zbog kojih duša otvrdne, koji
zvuče kao napor i koji se ne oslanjaju na sile koje nas
potpomažu.
Postoje i terapije koje postavljaju zahtjeve kakav bi
čovjek trebao biti. On mora biti individualiziran, kažu neki. Što god to značilo, ili: On mora odrasti, ili On mora ojačati svoj ego. Ako čovjek razmisli što sve ovo znači, i zadovoljava li on ove zahtjeve, osjeća se malim i počinje
sumnjati. U obitelji se međutim ovako nešto razvija sasvim spontano.
Dijete je najprije usko vezano za obitelj, a onda mu se
polje djelovanja širi. Tako vremenom uzme iz obitelji sve
što od nje može dobiti. Ako to poštuje, razvoj se odvija
spontano, bez napora. Ne mora se truditi da odraste.
Jednostavno postane odrasla osoba.
Ako moram odlučiti nešto napraviti, to znači da to
nije ono što zapravo želim, inače ne bih morao donositi
odluku i truditi se. Odluke su same po sebi znak da nešto nedostaje ili da se mora dovesti u red. Kad čujem takve zahtjeve, znam da je nešto još nedovršeno. Onda pokušam pomoći osobi ispraviti ili dovršiti ono što treba ili
se toga osloboditi.
Trijumf je
odricanje
od uspjeha
Razlikovanje osjećaja
U Vašem radu uvijek iznova govorite o ljubavi koja izlazi na
vidjelo. Što je s osjećajima poput bijesa, mržnje, zavisti? U
Vašem terapeutskom radu, koliko vidim, bijes ne igra nikakvu
ulogu. Zašto?
Razlikujem izvorne osjećaje od onih koji služe kao zamjena za izvorne osjećaje. Izvorni osjećaji potiču na akciju,
dok sekundarni osjećaji služe kao zamjena za akciju. Zato
rad sa sekundarnim osjećajima ne daje rezultate, jer se
time samo utvrđuje poricanje potrebe za akcijom.
Zavist
Pokazat ću ovu razliku na primjeru zavisti. Što je zavist?
To je potreba da se nešto ima, a da se za to ne plati odgovarajuća cijena. Umjesto da radim sa zavisti, klijenta usmjeravam ka spremnosti da za željenu dobit i uspjeh
plati punu cijenu.
Ljutnja
Slično je i sa ljutnjom. Ona je jedno od elementarnih stanja našeg postojanja, koje u trenutku kad nas netko napadne pokreće naše obrambene mehanizme i u presudnim trenucima daje snagu za samoobranu i, u krajnjoj
liniji, omogućava preživljavanje. To je, dakle, pozitivna,
dobra energija, koja nas osposobljava za akciju.
U većini se slučajeva, međutim ljutnja javlja bez stvarne opasnosti, već samo na temelju predodžbe, i onda
bijesnimo umjesto da djelujemo. Tako sam, na primjer,
kod sebe primijetio da, ako se u mislima naljutim na nekog i pomislim: Kako samo mogu biti takvi! Što li mi samo
spremaju? znam da se na ovaj osjećaj i pretpostavke obično ne mogu osloniti. Jer svaki put kad sam ih provjerio,
uspostavilo se da je sve drukčije nego što sam pretpostavljao. Moj bijes je bio izazvan mojom maštom. Ova
vrsta bijesa nije potkrijepljena informacijama, već počiva
na projekciji i sumnji i samim tim je i neosnovana.
Bijes je često osjećaj koji je potisnut. Rijetko se događa da se
ljudi zaista razbjesne. Često se taj potisnuti bijes uopće i ne
pokazuje, već se ugnijezdi u sasvim pogrešne dijelove duše.
Bijes nastaje kad se ne zahtijeva ono na što se ima
pravo. Dakle, ako ništa ne učinim kako bih ostvario i dobio ono što mi inače pripada, to me dovodi do bijesa.
Ovaj bijes je također samo zamjena za akciju.
Rekli ste da uopće ne držite do toga da se bijes iživi u procesu
terapije Međutim, u procesu terapije česte su situacije pri kojima klijenti upravo preko bijesa uče kako osjetiti samog sebe.
Jer bijes je izvor ogromne energije.
Ta snaga je često samo prividna. Presudni osjećaji su
bol i ljubav. Umjesto da se suočim s boli, lakše mi je razbjesniti se.
Uzmimo da se klijent tijekom terapije sjeti da je npr.
kao dijete bio istučen, i razbjesni se na počinioca. U tom
stanju bijesa on izbjegava osjećaj boli. Ali ako kaže: Ovo
jako boli, on dospijeva na jednu sasvim drugu razinu,
postaje pribraniji i puno snažniji. Suočiti se s boli je puno
dublje nego ako se kaže vratit ću ti za to.
Ima ljudi koji razbiju čašu kako bi izrazili osjećaj Kako si mi
mogao to napraviti! Ne razumijem što se tu može prigovoriti. To, svakako, ne oslobađa od boli, ali izravno izražava trenutno emotivno stanje.
Takav bijes se može vidjeti kao izraz boli. Ali njime se
dospijeva blizu opasne granice. Ukoliko se ona samo
malo prekorači, sve je izgubljeno. Bijes je, doduše, iskazan, ali iz toga ništa ne proizlazi.
Razlika koju ovdje želim naglasiti je ona između trijumfa i uspjeha. Ako se povedemo za osjećajima koji vode k pobjedi i trijumfu, prokockali smo svoju šansu za uspjehom.
Znači onda osjećamo da smo plemenitiji.
Ja sam sama plemenitost, a ti si gad. Ja sam vjerna
supruga, a ti me varaš. Cijena trijumfa je gubitak partnera. Do uspjeha se, naprotiv, dolazi odricanjem od trijumfa.
U azijskoj kulturi se nikada ne smije dopustiti da netko izgubi obraz. Time je osiguran uspjeh u budućnosti.
Ako svojim ponašanjem omogućim drugome sačuvati
obraz, čak i ako je učinio nešto loše, pridobio sam ga za
sebe. On će onda učiniti sve što je u njegovoj moći da
svoje nedjelo ispravi. Ako ga, naprotiv, ponižavani pred
drugima, ja sam ga izgubio. I još gore: stekao sam u njemu
neprijatelja. Time, dakle, ništa ne dobivam. Naprotiv, čak i
neutralni promatrači će se okrenuti protiv mene i solidarizirati s poniženim, iz potrebe za ravnotežom.
Trijumf je odricanje od uspjeha. Tko trijumfira, gubi
prijatelje. Oni se radije okreću onome koji je izgubio. To
je potreba kojoj se ne može odoljeti.
Mržnja
Mnogi osjećaji su samo naličje ljubavi i boli. Mržnja je
npr. samo druga strana ljubavi. Ona nastaje kad je netko
povrijeđen u svojoj ljubavi. Onaj tko mrzi, zagrađuje
sebi pristup ljubavi. Ali ako kaže: Jako sam te volio i to me
strašno boli, onda tu više nema mjesta mržnji. Poslije jedne ovakve rečenice moguće je pomirenje, poslije mržnje,
međutim, pomirenje više nije moguće. Mržnjom čovjek
upravo gubi ono što bi, ustvari, zaista želio imati.
Tjeskoba
Neki ljudi kažu da je tjeskoba suprotnost ljubavi.
Ne, suprotnost ljubavi je ravnodušnost. Kad mi dođe
par i kažu mi da više ne mogu živjeti zajedno, ja samo
pogledam koliko su još angažirani. Ako ih to jako boli,
znači još uvijek su dosta angažirani, što znači da su i
šanse za pomirenje dobre. Ali ako ih više ne boli, zavladala je ravnodušnost i ta veza je završena.
Ali vratimo se tjeskobi. Ona je stvarna kad imam
razloga za strah, kao na primjer, da će majka zauvijek
otići, bez povratka. Roditelji, po pravilu čine sve kako
djeca ne bi morala osjećati ovaj strah, kako bi se dijete
osjećalo sigurnim.
Ali predodžba o odgoju bez straha je čista utopija.
Kad mi netko kaže: Djeca se moraju odgajati bez straha,
Crkva mora izazivati manje straha, rado mu ispričam priču
o baki koja je za svoje unuke htjela ublažiti bajke, jer su
one tako okrutne. Kad je svojim unucima ispričala te pročišćene bajke, djeca su se počela bojati bake.
Strah je osjećaj koji se za nešto veže. Ako uklonim sve
za što bi se strah mogao vezati, on postaje veći. Bolje je
pogledati u oči situacijama koje izazivaju strah. Na primjer, kad u obitelji umre djed, ja bih u toj situaciji uzeo
PRIZNATI ONO
STO J E S T
107
dijete za ruku i rekao: Djed je sad mrtav. Onda bih s djetetom dotaknuo djedovu ruku, i rekao: Vidi, njegova ruka je
hladna. Mi ćemo ga sad pokopati, ali ti ga se uvijek možeš sje-
ćati. Tada dijete može bez straha promatrati mrtve.
U terapiji, npr. u transu, često još jednom odvodim
klijente do samrtničke postelje voljene osobe i puštam ih
da gledaju svog voljenog pokojnika kako leži mrtav. Djeci bih dopustio i da legnu pored preminulog. Kada ustanu, oslobođeni su straha, jer su mu pogledali u oči.
Straha od smrti?
Straha od mrtvih. Kod drugih situacija koje kod djeteta izazivaju strah, dijete možete izložiti takvoj situaciji,
istovremeno ga zaštićujemo. Tako dijete uči kako se ophoditi sa strahom.
U intimnim vezama postoji sirah od blizine, strah da se nekom
dopusti da dođe preblizu. Otuda proizlaze mnogi seksualni
problemi. Zato sam i došla na ideju da je ljubav povezana sa
strahom.
Da, i to postoji. Strah predati se i prepusti sebe ženi
je zapravo najveći muškarčev strah. Kao u bajci o onome
koji se otisnuo u svijet, da bi se naučio bojati. Što je strah,
muškarac je naučio u krevetu, pored žene. Ili Wagnerov
neustrašivi Siegfried, koji je shvatio što je strah tek kad
je otvorio Brunhildin oklop i spoznao je kao ženu. Ovaj
strah je povezan s dubinom života i smrti.
Obićno se ovaj strah od prepuštanja pripisuje, prije svega,
muškarcima. Bojim se da je on skoro u istoj mjeri rasprostranjen i kod žena.
I žena to sigurno osjeća na svoj način, kao na primjer
Brunhilda prema Siegfriedu.
Moja slika je da oboje, i muškarac i žena, znaju da seksualnim činom dolazi do neraskidivog vezivanja. Kada se
ovo shvati, javlja se strah. To naočigled proturječi suvremenom shvaćanju, ali izgleda da svi to ipak znamo.
Je li to vezivanje, povezanost, isto što i veza između dvoje ljudi? Jer ovaj strah se javlja gotovo u svakoj vezi.
Vezivanje je snažnije od veze. Cesto bježimo od vezivanja upravo ostvarujući vezu koja je površna i prolazna, bez rizika. Ili ako se jedan od partnera unaprijed sterilizira, onda i ne dolazi do vezivanja, iako je i to veza. S
druge strane, vezivanje može nastati i bez postojanja veze, kao na primjer prilikom silovanja.
To znači da je vezivanje povezano s dobivanjem djece?
Ne, ovdje se radi o izvršavanju ljubavi između ostalog
i seksualnim činom. Ako je u ovom činu isključeno nešto
suštinski bitno, onda ne dolazi do vezivanja. Ali ovdje se
mora biti jako oprezan kako se ne bi stvorio dojam da postoje nekakvi propisi o tome kako bi to trebalo izgledati. Je
li došlo do vezivanja ili nije može se vidjeti samo pomnim
promatranjem utjecaja, odnosno posljedica veze.
Opisujete vezivanje polazeći od ishoda, koji postaje vidljiv
kroz generacije i pomoću obiteljskih konstelacija?
Točno. Ovo otklanja nesporazume. Definira se samo
na temelju ishoda.
Depresija
Maloprije ste rekli da čovjek kažnjava samog sebe kad sudjeluje u terapijama koje potiču izražavanje bijesa prema roditeljima. Što podrazumijevate pod ovim samokažnjavanjem? Kako se ono pokazuje?
Takav netko, na primjer, postaje depresivan.
Ukoliko to već nije bio. Ipak, postoje mnogi koji ne mogu izraziti svoju ljutnju.
Oni ne obolijevaju zato što potiskuju ljutnju, već zato
što potiskuju aktivnost i djelovanje koje vodi k rješenju.
Samo izražavanje ljutnje nije još nikoga oslobodilo. I nakon ljutnje ostaje potreba za odgovarajućom akcijom.
Rekli ste, ukoliko već prethodno nije bio depresivan.
Depresivan je, po pravilu, samo onaj tko nije prihvatio
svoje roditelje ili jednog od njih. Ako svoj bijes na roditelje iskazuje na opisan način, još jednom ih gura od sebe, a time se depresija još više produbljuje.
Mnogi se samokažnjavaju jednostavno neuspjehom.
Na primjer, na poslu ili u odnosima s partnerom, tako
što izgube svoje radno mjesto ili ga uopće i ne nalaze, ili
tako što gube svog partnera ili puno novaca.
Ali to ne znači da je svatko tko je jednom bio na ovakvoj vrsti
terapije ili radionici doživio neuspjeh?
Ovisi o mjeri i ozbiljnosti stvari. Za uspješan razvoj od
ključne je važnosti odavanje časti roditeljima i poštovanje
značaja roditeljstva i promidžbe života. Pritom uopće nije
bitno kakvi su roditelji. Onaj tko prezire svoje roditelje,
sam će u svom životu postati upravo ono što prezire. Upravo prezirom postaje isti kao i roditelji koje prezire.
Tko poštuje svoje roditelje i prihvaća ih u cijelosti,
prihvaća i sve dobro koje roditelji imaju i ono se ulijeva
u njega. Ovdje se događa nešto vrlo neobično: kad netko
prihvati svoje roditelje u cijelosti, taj bude pošteđen njihovih slabosti i njihove teške sudbine.
Nedavno je izašla knjiga autorice Nancy Friday: Kao moja majka. U njoj ona vrlo plastično opisuje ono što mnogi prepoznaju iz
svakidašnjeg iskustva. Iznenada u ogledalu prepoznaju svoju
majku i uviđaju da u svakidašnjim stvarima rade baš ono što
su oduvijek htjeli raditi drugačije, poput neke vrste prinude za
ponavljanjem.
Da, što više netko odbija svoje roditelje, više im liči.
Ako netko ne prihvati svog roditelja, na primjer zato što
je otac alkoholičar, ili zato što majka ima izvanbračno dijete onda pogled prelazi upravo na ono što se ne prihvaća i odbacuje. Tada više nije moguće vidjeti i prihvatiti
ono dobro koje su roditelji dali. To odricanje prebacuje se
onda i na druga područja života. Nije ni čudo što se
osjeća prazno i depresivno.
Ne može prihvatiti ono što je dobio?
Točno. Poseban oblik odbijanja roditelja je zahtjevnost. Kada netko postavlja zahtjeve kakvi trebaju biti roditelji, ili što još sve trebaju učiniti za njega, ometa sebe
u uzimanju onog što je bitno.
Prihvaćanje i »uzimanje«
Možete li detaljnije opisati to »uzimanje«?
»Uzimanje« je za mene osnovni proces i razgraničavam ga od prihvaćanja. Prihvaćanje je milosrdno i tolerantno. Kod »uzimanja« uzimam ono što je dano upravo
onako kakvo je. Ovakvo »uzimanje« je ponizno, skromno i smjerno i suglasno s roditeljima onakvima kakvi jesu. Kroz takvo »uzimanje« prihvaćam i samog sebe onakvim kakav jesam. To ima pomirujuću kakvoću, unosi mir.
Ono je iznad svakog vrednovanja, ni dobro ni loše.
Kad se netko razmeće svojim roditeljima, ni on ih u biti
nije »uzeo.« I idealiziranjem se odbacuje ono što je bitno.
Ovo »uzimanje« je, dakle, iznad svakog divljenja, idealiziranja ili optuživanja?
Točno, ono je potpuno elementarno i tu ovakva vrednovanja ne igraju nikakvu ulogu. Tko uzima na ovakav
način, on je načisto sa sobom i sa svojim roditeljima, i
stoji čvrsto na vlastitim nogama.
Bol
Svaka terapija se vrti oko odnosa prema roditeljima i boli zbog
onoga što nije bilo moguće.
Bol zbog onoga što nije bilo moguće. Već sama ova reče-
nica ima loše djelovanje.
Zato i pitam ponovno. Zar prihvaćanje roditelja kakvi jesu,
nije proces, za koji je kod nekih ljudi potrebno vrijeme i koji se
ne odvija potpuno prirodno? Imati oca alkoholičara npr. teška
je sudbina za dijete.
Ako netko osjeća bol zato što mu je otac alkoholičar,
ne može ga prihvatiti.
Ali prihvaćanje nije nešto što se odvija preko razuma. To znači
da nekome ništa ne vrijedi ako mu se kaže: Čak i ako je tvoj
otac alkoholičar, moraš ga prihvatiti.
Ne, to ne ide. Rješenje postoji tek ako dijete potpuno
duboko voli oca i kaže: »Prihvaćam te onakvog kakav jesi,
kao mog oca«. Ako dijete osjeća bol zbog toga kakav je
otac, zazidan je put »uzimanju.« Klijent se mora izdignuti iznad ovog bola i savladati ga kako bi mogao prihvatiti svog oca. Osjećaj boli u odnosu na oca sprječava ga
u tome.
Nešto je drugo kod situacije kad dijete ne može doći
do oca. Na primjer, ako je otac umro. Onda je to bol zbog
gubitka oca i ona ima drugačiju kakvoću. To je bol s
ljubavlju. No, bol koja podrazumijeva odbijanje ili podcjenjivanje roditelja ima loš učinak.
Ali imati oca alkoholičara jeste gubitak jer to znači neostvarenu mogućnost da se živi u miru s ocem koji kući dolazi pijan
i tuče svoju djecu ili ženu.
Oni oblici boli i tuge koji podrazumijevaju da vam je
netko naudio imaju loš utjecaj.
Svatko tko ide na terapiju dolazi do točke gdje je bio povrijeđen. Jer se doživljaji iz djetinjstva ne mogu izbjeći. Ima mnogo
djece koja su patila zbog svojih roditelja i zato nose rane iz djetinjstva. Kako se odnositi prema tome? Moraju postojati načini kako izaći na kraj s boli koju čovjek nosi u sebi. Jer se to ne
odvija preko razuma tako što se jednostavno kaže: Ja ih prihvaćam kakve jesu. Što se tu može napraviti?
I sam sam prošao kroz ovakva razmišljanja i pokušaje rješenja, ali oni su mi, u međuvremenu, postali strani
i više ih ne mogu slijediti. U njima djeluje sljedeći scenarij: Ja mogu ovo dovesti u red tako što ću pustiti da bijes ili
bol izađu na površinu. Kao da bi ovaj način uspostavljanja reda bio u našoj moći.
Ne mislim na uspostavljanje reda, već prije svega na izlječenje.
Zajedno s ocem ili majkom osjećati potpuno duboku
bol to je ono što iscjeljuje. Ja bih rekao šteta. To je jednostavno šteta. Na taj način nema optuživanja nego samo
zajednička bol.
Već smo govorili o prekinutoj vezi s roditeljima u ranom djetinjstvu i tu ste rekli da se klijent dovodi na mjesto gdje je veza
bila prekinuta.
Na taj način se veza ponovo uspostavlja i nešto se
može popraviti. Usprkos tome, na jednoj drugoj razini
ostaje ova šteta, zato što zbližavanje toliko dugo vremena nije bilo moguće. Ova riječ šteta je dragocjena. Tu se
ništa ne odstranjuje. Mnogo više je ovo šteta poput nekakve žive sile koja sada može djelovati u pozitivnom
smislu. Reći šteta ima pozitivan utjecaj zato što se ne moramo ničega odreći, ništa odstraniti, a istovremeno dolazimo u dodir s pozitivnom energijom koja vodi dobru.
To je dakle proces preobražavanja.
Točno. Ono o čemu govorimo su iskustva. Za sva ta
iskustava vrijedi da se ona, obogaćena nečim novim,
proširuju ili korigiraju. Svaka općenita izreka udaljava
nas od ovog napornog ali stvarnog procesa promatranja.
Time nam izmiče velik dio stvarnosti. Stoga, ovi izričaji
služe samo kao putokazi, tako da se pojedincu pokaže
smjer, ali svaka osoba mora sama naučiti kako vidjeti
stvari na pravi način.
Oni koji su
»uvijek u pravu«,
zapravo odbijaju
istinsko znanje
O znanju i opažanju
Kako dolazite do svojih spoznaja? Rekli ste da je za to bio potreban pomak u razmišljanju, novo prosvjetijenje.
Ja samo promatram vidljive relacije. Kad uočim odnose, usredotočim se na njih. To je suprotno od ideologije.
Ne očekujem ništa i nemam nikakvih zahtjeva. Ne kažem
da se čovjek mora vratiti u zajednicu i sigurno se ne zalažem povratku uskogrudnoj moralnosti. To nije moj cilj.
U radu s obiteljima npr. vidim da postoje određeni
poredci. Ovisno o tome pridržavamo li ih se ili ne imamo i različite posljedice. Te posljedice se ne mogu izbjeći. To je prosvjetljujuće. Ja pojašnjavam i osvjetljujem
ono što se događa u obitelji ispod površine.
Ali drugi to ne vide.
Tko promatra, taj može i vidjeti. Ako netko ne želi
vidjeti, ja ga ne želim uvjeravati. Ali se suprotstavljam
kada netko procjenjuje stvari i dolazi do zaključka bez
promatranja.
Na primjer, u konstelacijama se može vidjeti da kad
je netko u svom drugom braku, ulogu bivšeg partnera
preuzima netko od djece iz tog braka. To dijete preuzima
osjećaje bivšeg partnera. Ako je bivši partner bila žena,
kćer stupa u rivalski odnos prema majci, ne znajući zbog
čega. Kćer stupa s ocem u odnos koji bi više odgovarao
partnerci. To se događa onda, kad se ne poštuje bivši
partner. Sad netko može reći da ja to samo tako tvrdim.
Ali umjesto poricanja, mogao bi i svatko sam pogledati
je li to zaista tako. Ako stane i pogleda i možda vidi nešto drugo, onda možemo o tome razgovarati i jedan drugome obogatiti spoznaju jer smo oboje nešto vidjeli.
Ali gdje on treba gledati, što treba promatrati?
U ovom slučaju on treba gledati obitelji u kojima je
bilo bivših partnera i dopustiti da na njega djeluje ono
što je opazio da se odvija u takvim obiteljima. Posebno
jasno se takve stvari vide u obiteljskim konstelacijama.
Ljudi drugih teorijskih orijentacija mogu reći da je sve to glupost i mogu dovesti u pitanje vrijednost informacija koje dobijemo putem obiteljskih konstelacija.
Nedavno sam držao seminar na koji je bio pozvan i jedan profesor da se osobno, vlastitim iskustvom uvjeri kako
djeluju obiteljske konstelacije. Ali rekao je jednom mom prijatelju da ne mora to ni vidjeti da bi znao da je to glupost.
Ovo me podsjeća na Crkvene predstavnike koji su
rekli Galileu da oni ne moraju gledati kroz teleskop jer
već znaju da ne mogu postojati nikakvi Jupiterovi sateliti. Oni koji sve znaju, ne žele saznati ništa novo.
jedna je stvar reći da se sve to može vidjeti: poreci, upletenosti i posljedice, ali ja imam osjećaj nelagode slušajući takve izreke, jer one zvuče tako nepobitno. Što zapravo znači kada kažete da dovodite nešto u red?
Kao prvo, ovakve izjave dajem uvijek u okviru konkretnog konteksta. Ako je netko postavio svoju obiteljsku
konstelaciju, onda je iznio na svjetlost nešto, što je za njega
ranije bilo sakriveno. U tom trenutku mogu prokomentirati
taj sistem i ponekad to može zvučati strogo i hladno.
Nedavno je jedna žena bila na mom seminaru. Bila je
dijete iz treće veze svoje majke. Prva kćer je bila ostavljena baki. To je pri postavljanju njene obiteljske konstelacije izgledalo vrlo čudno. Drugo dijete je umrlo odmah
po rođenju. Iznenada mi se učinilo da je ovo drugo dijete bilo ubijeno. Pitao sam je: Je li ovo dijete ubijeno?, a ona
je rekla: Ja to ne znam, ali se uvijek govorilo da je majka htjela
ubiti prvo dijete.
Iznenada je veoma intenzivno u ovom sistemu u prvi
plan izbila tema ubojstva. Kad ovako nešto izbije na površinu, to je zastrašujuće za sve, šokantno.
Ne tvrdim da je to tako bilo. Ali potom je izašlo na vidjelo da se klijentica boji da ne bude nasilna prema svom
sinu. A i da je sin nasilan prema njoj. Očigledno, odnos pun
opasnosti. Onda smo predstavnicu majke izveli van i uveli
očeve. Odjednom je zavladao mir. Klijentica je otišla do
predstavnika svog rano preminulog oca i pomirila se s njim.
Onda je svog sina, koji je također bio prisutan upoznala sa svojim ocem. Potom je sin stao kraj svog oca s
kojim nije živio. Ovdje se osjećao sigurno.
Ovo su ekstremne situacije u kojima sve naše dosadašnje znanje zakazuje i u kojima se čovjek može osloniti samo na svoje opažanje. Kad netko sumnja u ono što
vidi i opaža, ili se boji posljedica onoga što vidi, reći će
možda: Probajmo radije nešto drugo, ali to ne pomaže.
Autoritet
Ja radim s autoritetom, ali ne i autoritativno. Samo slijedim svoj uvid i testiram ga da vidim je li to zaista tako.
Ako su klijenti poslije toga rasterećeni, onda je moj pristup bio opravdan.
Autoritet za mene znači biti u mogućnosti odgovoriti
na određenu potrebu. Imam autoritet toliko dugo koliko
mi je neophodno da bih u danoj situaciji mogao učiniti ono
što je nekome potrebno. Autoritet ovisi o veličini potrebe i
sposobnosti da se ta potreba zadovolji. To znači, što je veća
nečija potreba i što je veća moja sposobnost da na tu potrebu odgovorim, utoliko je veći i moj autoritet.
Ako netko, međutim, koristi svoj autoritet, a da pritom ne ostvaruje nekakvu potrebu, onda je on autoritativan. Pripisuje sebi autoritet koji zapravo nema, jer nije
spreman ili sposoban učiniti nešto što bi promijenilo
tešku situaciju.
Prizemljenost
U vezi s neophodnošću terapije rekli ste da se na selu mnogo
toga rješava bez terapije. Je li terapija neophodna santo ljudima u gradu? Da to pomalo nije idealiziranje života na selu?
U psihoterapiji imamo mnogo posla s poremećajima,
tako da ne vidimo tako često one kod kojih se rješavanje
vlastitih problema podrazumijeva samo po sebi, bez
ikakve terapije.
Čini mi se kao da hoćete reći da je na selu sve u boljem redu.
Ne, to se odnosi na ono što je bitno u životu. Kao na
primjer naš odnos prema radu.
Netko tko izučava zanat, često ima višu specifičnu
težinu od studenta. Onaj tko uči zanat, ne može tražiti
izgovore u raznim teorijama ili odgađati svoju budućnost. On se mora prilagoditi stvarnosti što dovodi do
prizemljenosti.
Prizemljenost, što podrazumijevate pod tim?
Nešto nam se suprotstavi na putu, i to nas koči. To je
stvarnost koja me prisiljava da joj se prilagodim i prihvatim
situaciju takvom kakva jest. Tako se seljak prilagodava
zemlji, vremenu, godišnjem dobu, svemu što je dano,
štagod to bilo. Zanatlija se prilagodava materijalu, alatu,
planu. Između ovih granica postoji i prostor za stvaralačko djelovanje, ali je materijal taj koji postavlja granice
i izvan njih se ne može. Sve ove činjenice doprinose harmoniji sa zemljom. Tko živi bez ovih prilagodbi, ako
npr. ne mora zarađivati svoj novac, već ga drugi izdržavaju, taj nije suočen sa stvarnošću.
Svaka pošteda od neposrednog kontakta sa stvarnošću otuđuje čovjeka, ne samo od zemlje već i od sama sebe.
Grijesi imaju
i dobre
posljedice
Subverzivna strana poretka
Tko remeti poredak? Sve što je vezano za ratna događanja, kad je
netko postao počinitelj? Ili na razini morala: homoseksualci, vanbračna djeca, djeca koja se prešute, odbace ili poturaju drugome?
Jesu li to iznimke? Ovo pitam iz sljedećeg razloga: ako kažemo da
su ova pravila neovisna od društvenih uvjerenja o moralu, onda
u tome ima nečeg subverzivnog. Onda ovakav duhovni poredak
može biti u suprotnosti s društvenom konvencijom.
Da, može. Ako se bavimo ovom vrstom rada, pokazuje se da oni koji su isključeni moraju biti rehabilitirani.
Na primjer, žena s petoro vanbračne djece od pet različitih očeva. Zbog nje su neki možda u moralnom smislu
ogorčeni, ali ono što moralisti ne mogu tako lako razumjeti je da grijesi često imaju i dobre posljedice - na primjer ovo petoro djece. Ako se postavi konstelacija ove žene,
onda bi se vidjelo da ona posjeduje posebnu snagu, koju
oni koji je osuđuju nemaju. Ona se suočava sa životom na
poseban način. Ona je prihvatila svoju seksualnost sa svim
posljedicama i brinula se za svoju djecu.
Odanost
S druge strane, ako se promotri pozadina ovog ponašanja, koje je okarakterizirano kao nemoralno, isto se vidi da ono ima veze s odanošću vlastitom sistemu. U
nešto ovako teško nitko se ne upušta bez sistemske upletenosti. Čest je slučaj da dijete koje je rođeno vanbračno i samo ima vanbračno dijete. To je kao neka vrsta suglasnosti s majkom. Jedna vrsta izražavanja ljubavi i odanosti prema njoj.
Je li odanost uvijek znači i ljubav ili ona može biti i vezanost
koja nije razriješena?
Odanost jest ljubav, a znači spremnost da se nosi
sudbina obitelji.
Postoji i pobuna protiv obitelji, na primjer kad se dijete protivi brinuti o roditeljima i njegovati ih kad ostare.
To bi bila izdaja ove odanosti i vezanosti, ali ona ne može biti uništena.
Jer onda odanost djeluje u vidu samokažnjavanja?
Netko će ispaštati. Ne nužno onaj koji se ovako ponaša,
već možda tek njegova djeca. Stvarni počinitelj često prolaze nekažnjeno, a ceh plaćaju tek djeca ili njihova djeca.
Što znači odanost u odnosu između partnera?
Odanost je tu povezana sa zajedničkim zadatkom
partnera, prije svega kad imaju djecu. Ovaj zadatak se
ogleda u tome da se oni mogu uzdati jedno u drugo, ostati zajedno i zajednički podizati djecu. Na ovaj način
ona služi dobrom cilju. Kod parova koji nemaju, ili ne
žele imati djecu, odanost nema isto značenje.
Važno je imati na umu da odanost koja se često zahtjeva u odraslom odnosu je zapravo dječji zahtjev da majka bude prisutna u odnosu.
/ onda kada partner izjavljuje vjernost?
Strah koji stoji iza jednog ovakvog zahtjeva je strah
djeteta da će ga majka ostaviti. Kada se ovaj zahtjev postavi pred partnera, on razara vezu. Tada onaj drugi nije
više partner, već majka. Ovo u istoj mjeri vrijedi i za
muškarca i za ženu. Zahtjev za ovakvom odanošću ne
ojačava vezu, već je oslabljuje.
Odanost medu odraslima za mene znači: Poštuj me i
ostani pouzdan za ostvarenje našeg zajedničkog zadatka. Ovo
jača ljubav i daje joj čvrstinu, ali ako netko npr. kaže: Ako
odeš, ja ću se ubiti, jer onda moj život za mene nema više nika-
kvog smisla, to je pogrešno shvaćanje odnosa medu partnerima. Oba partnera su odrasla. Oni ne ovise jedno o
drugom, kao što dijete ovisi o majci. Ako se perspektiva
pomakne na opisan način, onaj drugi, po pravilu odlazi,
jer to ne može izdržati.
Ali nevjera i odlazak, tj. napuštanje, to su dvije potpuno različite stvari.
Može se dogoditi da tijekom jednog ljubavnog odnosa postoji i značajna veza s nekom drugom osobom. Također, i seksualna veza. To se ne smije unaprijed osuđivati.
Ljudski život je previše složen. Ako načelna odanost i
pouzdanost ostanu očuvane, i ako se ovaj dodatni doživljaj
prihvati kao osobno obogaćenje i kao takvo ulije u vezu s
partnerom, onda to može imati i pozitivan učinak.
S druge strane, neriješena vezanost za obitelj iz koje
se potječe, ometa odanost. Ako se, na primjer, neka žena
ne može odvojiti od svog oca, ona pored svog muža
traži još i oca, a to je onda najčešće ljubavnik. To se ne
može jednostavno osuditi. Pitanje je kako to dovesti u
red? Tako što se ona odvaja od oca i staje pored majke.
Onda joj možda više neće biti potreban ljubavnik, a i
moći će se svome mužu u potpunosti okrenuti kao žena.
Isto to važi i za muškarca, koji je vezan za svoju majku:
kad se odvoji od majke i stane uz oca, onda mu možda
više neće biti potrebna ljubavnica i moći će se potpuno
okrenuti svojoj ženi kao čovjek.
I obrnuto, ako se žena u braku ponaša kao majka i
pokušava preodgojiti muža, onda on pored majke traži i
ženu. Onda ljubavnica postaje žena, a žena postaje majka. Isto to se događa i kada žena ima oca za muža. Ovdje
ima mnogo mogućnosti za upletenost. Punoća života
jednostavno ne dopušta da se sve ovo jednostavno svede na pitanje vjernosti ili nevjere.
Abortus
Kakve posljedice sa sistemskog stajališta ima abortus?
Ako abortus promatramo u odnosu na posljedice, to
je uvijek dubok rez i za ženu i za muškarca. U Kini, gdje
je abortus skoro strategija preživljavanja, on sigurno ima
drugačije značenje, nego kad se događa kod nas.
I ovdje žene prekid trudnoće smatraju strategijom preživljavanja.
Pitanje je vidi li to tako i duša. Postoji razlika između
onoga što se misli i onoga što se u duši osjeća. Ako duša
te razloge ne prihvaća, ne pomažu ni najbolji argumenti
jer duša se ravna prema drugim zakonima neovisno o
argumentima.
Prvi učinak koji ima abortus jest da se veza, po pravilu, jako brzo raskida. Pobačaj djeteta je istovremeno i
pobačaj partnera. To djeluje kao ritual razdvajanja: Mi
smo sad razdvojeni i za nas, kao par, nema više budućnosti.
Ako postoji zajednička bol zbog tog događaja, onda
par može i ostari zajedno. Oboje prihvate krivicu što
onda može dopustiti nov početak. Ali intimnost više nije
ista kao prije. I to se, također, mora imati u vidu.
Također vrlo često se događa da se partneri samokažnjavaju, prije svega žene. One npr. ostaju same, ili više ne ulaze u ozbiljniju vezu.
Abortus je 50-ih godina npr. služio kao sredstvo za kontracepciju. Bilo je preko dvjesto tisuća ilegalnih abortusa. Ne poznajem skoro nijednu ženu koja bar jednom nije prekinula trudnoću. Usprkos tome, sve imaju partnera.
Nisam baš siguran. Posljedice abortusa postaju jasne
samo ako se ima na umu cijeli sistem i to se vidi kada se
se taj sistem postavi.
Ne želim moralno osuđivati. Ono što što mi se čini
najvažnijim za rješenje je neophodnost da se raskine s
iluzijom da se nešto što je već učinjeno može izbrisati. Ta
predodžba je jako raširena upravo kod abortusa. Dijete
je pobačeno i time je stvar završena, kao da se ništa nije
dogodilo. Međutim, ako se netko odluči na abortus iako
zna da to može imati posljedice koje traju cijeli život, to
onda ima drugačiju kakvoću. To je onda vrlo ozbiljna
odluka.
Psihokapitalizam
najgore vrste
Samoostvarenje, vezivanje,
ispunjenje
Slobodan razvoj pojedinca zauzima trenutačno prilično visoko
mjesto na ljestvici ljudskih vrijednosti. Po onome što opisujete
porecima u obiteljskim sistemima, te slobode nema u neograničenoj mjeri. Kako vi gledate na samoostvarenje?
Često se misli da je samoostvarenje ono kad netko
kaže: Ja to radim neovisno, ili Ja to radim bez obzira na sve.
Fritz Perls je napisao takozvanu Gestalt-molitvu u kojoj
stoji otprilike ovako: Ja radim svoje, ti radi svoje. Kako se ti
osjećaš, to se mene ne tiče. Ja idem svojim putem. Ovdje se
poriču veze i teret se prebacuje na drugoga. Ja takve samoostvaritelje smatram psihokapitalistima najgore vrste.
Moramo također uvidjeti da oni ovim samoostvarenjem
sami sebe isključuju, što vjerojatno prikazuje teret koji
nose u vlastitom sistemu.
Kad očevi ili majke svom partneru i djeci kažu: Ja sad
živim svoj život i što se vama događa to se mene ne tiče, to se
u obitelji doživljava kao zločin, zbog kojeg netko od djece ispašta. Kad se netko lakoumno odvoji od svoje obitelji i prestane se brinuti o njoj, često se događa da jedno
od djece umre, ili se ubije, ili se teško razboli. Apsurdno
je kad netko misli da se može razvijati napuštajući svoje
veze. Treba samo pogledati te tzv. samoostvarene. Oni ne
posjeduju duhovnu težinu.
Po čemu to primjećujete?
To je samo slika, ali odmah se primijeti koliko netko
ima snage. Na primjer, ima psihoterapeuta kod kojih,
uglavnom, dolaze lakši slučajevi. Teži slučajevi ne idu
kod njega, jer osjećaju da terapeut nema dovoljnu duhovnu težinu da bi se mogao suočiti s njihovim problemom. Kad takav terapeut proživi neku tešku osobnu
patnju, iznenada primijeti da mu dolaze i drugi klijenti.
On sada drugačije može suosjećati s drugima i klijenti
osjećaju njegovu veću duhovnu težinu.
To znači da svaki terapeut u svom praktičnom terapeutskom
radu može ići samo toliko daleko, koliko je i sam proživio ili
propatio?
Da. Ali to ima veze i s godinama. Duhovna težina se
povećava s godinama. Težak i dubok rad može, zapravo, obavljati samo stariji čovjek, čovjek koji je dosta proživio. Mladi mogu raditi na lakšim zadacima, na razvijanju sposobnosti, na primjer.
To dolazi ili ne dolazi?
To dolazi kroz obavljanje uobičajenih životnih zadataka. Onaj tko obavlja svakodnevne poslove i suoči se s
onim što život nosi, taj stječe duhovnu težinu. Tko traži
nešto naročito, taj ima manju duhovnu težinu.
Da to nije pomalo kategorično, kad kažete da samoostvareni
ljudi imaju manju specifičnu težinu?
Morali bismo reći takozvani samoostvareni. Pravo samoostvarenje se događa kad netko prati svoj unutarnji
poziv, svoj poseban zadatak za koji je pozvan. Kad ga
obavi, on se ostvaruje. Ovakav čovjek je u miru sa sobom, i ima težinu na području na kojem je stručan. Na
primjer, zanatlija ili poduzetnik, seljak ili majka, otac ili
glazbenik. Nikakvu ulogu ne igra o kojem se području
radi. Važno je ispuniti naš životni poziv. To je ostvarenje.
Ono što mi je u terapiji najvažnije je prije svega da
klijentima pomognem pri tom samoostvarenju.
Snage i slabosti
Trenutačno u obiteljskim konstelacijama radite uglavnom s
teško oboljelima, je li dovoljna jedna seansa?
Tamo gdje se radi o teškim stvarima, o životu i smrti
ne mogu se provoditi dugi programi. Na primjer, kod
oboljelih od raka. Što vrijedi provoditi dugačku psihoterapiju s nekim tko je izravno suočen sa smrću?
Zato ga, prije svega, dovodim u kontakt s težinom
njegove bolesti, pustim ga da pogleda smrti u oči i vidi
da mu je kraj blizu. Onda tražim koje su to snage u njegovoj obitelji koje mu mogu pomoći i što on još mora dovesti u red. To mogu napraviti na jednoj seansi.
Za to je dovoljna jedna seansa? Ali vi uglavnom radite s ljudima koji dolaze sa svojim terapeutima, dakle s ljudima koji su
već na terapijskom liječenju?
U većim grupama, da. Tako da terapeuti mogu i sami
nastaviti s radom, ako je to potrebno. Ali ja vidim i onu
drugu stranu. Poslije rada s teško oboljelima, ne smijem
reći: Vidimo se opet sljedeći tjedan. On bi se onda možda o-
slonio na mene, a ja ga upravo želim dovesti u vezu s
njegovim vlastitim snagama i snagama njegove obitelji.
Bilo bi protivno cilju terapije ako bih napravio više od
toga.
To znači da terapeut može i oslabiti pacijenta?
Može. Moj glavni kriterij kad s nekim radim je: čini li
ga to jačim ili slabijim.
Kako vi vidite snagu i slabosti?
Na temelju neposrednog opažanja koje ponekad testiram u grupi. Na primjer, kada netko počne nešto govoriti, i ja kažem: Stop i pitam članove te grupe: Ako on sada
nešto kaže, hoće liga to oslabiti ili ojačati? Koji je vaš dojam? Svi
obično znaju odgovor, čak i osoba koja je htjela nešto reći.
Ali ovo opažanje nije moguće obrazložiti.
Ne. To je neposredan dojam.
Kako ste vi to naučili?
Odjedanput mi je postalo jasno da je to vrlo važno
mjerilo. Promatrao sam na sebi što me čini slabijim, a što
jačim. I vidio sam da sve ono što me čini slabim, stoji na
putu rješenja. Također, što kraće traje sam rad, to ostaje
više snage za djelovanje.
Što kraće, to bolje. }e li to i zbog toga što se u brzini ne mogu vidjeti individualni obrisi, već samo ono što je bitno? Snaga, u svakom slučaju, leži u koncentraciji na minimumu informacija, a time i u zanemarivanju nebitnog. Jednostavne sheme se bolje uklapaju. Ako se sve svede na minimum informacija, nema zabune, ne gubimo se u detaljima.
Osnovne snage
Ovdje se radi o osnovnim snagama. Snaga ili slabost, sabranost ili rastresenost, djelovanje ili promišljanje. To su
kretanja koja me vode. Glavni kriterij je: slabi li nas to ili
jača.
Ima li to veze s energijom?
Da. Čim vidim da je netko pun energije, ja prestanem. Inače ga energija opet napušta.
Kako provjeravate učinak? Kažete da radite s oboljelima, po
pravilu samo jedanput, i da to djeluje?
Zašto bih provjeravao? Kad bih to provjeravao, odnosio bih se kao da je moja intervencija odlučujuća.
Ozdravljenje klijenta nije jedino odlučujuće mjerilo. Ja
ne znam koja je njegova sudbina, ali mu pomažem da se
suoči sa svojom sudbinom, čak i ako je to smrt i da aktivira
svoje vlastite iscjeliteljske snage. Apsurdna je i sama pomisao da bih ja bio u stanju promijeniti nečiju sudbinu.
Znači da vama nije ni stalo do znanstvenog priznanja? Trenutačno je aktualna diskusija o tome koliko je psihoterapija
uopće znanstvena metoda.
Najveći učinak se vidi tijekom rada, znači u procesu
terapije. Ako netko počinje zračiti ili se na njemu vidi veliko olakšanje - meni je to dovoljno. I kako bi se znanstveno dokazao učinak obiteljskih konstelacija kod teško
bolesnih ljudi? Ovi pacijenti su i u okviru medicinskog
liječenja, a izloženi su i nebrojenim drugim utjecajima. I
kada im poslije godinu dana krene nabolje, to se ne može pripisati samo obiteljskoj konstelaciji.
Vratimo se pitanju sudbine. Vašim pristupom rušite vjeru psihoterapije u napredak, u uvjerenje da se sudbina može promijeniti i da svatko može naći svoju sreću.
Da, upravo tako. Ova predodžba o napretku zapostavlja veličinu snaga koje su na djelu. Ima zaista ljudi
koji su uvjereni da je svijet pogrešno napravljen i da je
naš zadatak da ga dovedemo u red.
Je li to razlog zbog kojeg kažete da psihoterapija nazaduje?
Za mene je psihoterapija, prije svega, briga o duši.
Činim nešto za dušu nekog drugog, tako da on može
doći u kontakt sa svojim vlastitim snagama. Tu ima nečeg religijskog, spiritualnog. Nakon terapije on je u većem miru sa samim sobom i može u skladu svoju sudbinu privesti kraju, kako god to bilo. Ako bih htio uzeti
sudbine u svoje ruke i sam bih na određen način postao
psihokapitalist.
Ali u psihoterapiji ima i drugih situacija, na primjer,
kad netko ima neku fobiju i liječi se terapijom promjene
ponašanja. Onda se sve mjere usmjeravaju na usko opisan problem i uspjeh se može znanstveno ispitati. Terapeut je ovdje majstor i tu je htijenje da se nešto napravi
legitimno. Ali to nije tako kod velikih problema, gdje se
radi o životu i smrti, ili o teškim bolestima ili o krivnji.
Jedna od vaših važnih izjava glasi: Stvarnost pomaže.
Naravno. Spoznata stvarnost pomaže. Ne radim ništa osim što iznosim stvari na vidjelo. Na primjer da je
netko teško bolestan, ili da mu ostaje još samo malo vremena za život. Ili da netko nosi krivnju. Nemam se potrebe s bilo kime svađati ili ga uvjeravati. To djeluje samim time što je objelodanjeno. Veličina je u prepoznavanju i prihvaćanju stvarnosti.
Djeca
pripadaju
svojim
roditeljima
O usvajanju i incestu
Sjećam se jednog slučaja sa seminara na kojem sam bila. Tamo
je bila jedna gospođa koja je usvojila dvoje djece. A onda je
rodila još svoje dvoje djece. Poslije nekog vremena ste prekinuli konstelaciju komentarom: Tko je previše dugo bio na
pogrešnom putu, više se ne može vratiti natrag.
Strah proizlazi iz spoznaje stvarnosti.
Rekli ste da usvajanje proturječi poretku. Ono se, pak, u našem
društvu smatra izuzetno dobrim i usvojitelji su veoma uvaženi.
Ako netko usvoji dijete zato Što sam nema djece i na
taj način ih želi dobiti, to proturječi poretku. Djeca pripadaju svojim roditeljima. Smatram jako lošim kad se mladoj majci kaže: Umjesto abortusa, rodi dijete i onda ga daj na
usvajanje. Mi ćemo srediti sve što je potrebno.
Trebalo bi joj pomoći da ostane s djetetom. Ako ona i
otac još ne mogu sami brinuti o djetetu, može se pomoći
tako što će dijete prihvatiti majčini ili očevi roditelji. Hi
rođaci. Tako se možemo suočiti s trenutačnom krizom, a
dijete ostaje u obitelji. Ali jednostavno dati nekome djecu
ili ih prihvatiti bez neke nužde, to stvara veliku krivnju.
Usvajanje je opravdano ako djeca nemaju nikog, ako
su, na primjer, oba roditelja poginula ili ako je dijete na-
pušteno. Ako tada netko prihvati dijete i odgoji ga, to je
opravdano i veliko. Ako su djeca nepromišljeno usvojena i oduzeta od roditelja i bake i djeda, to je velika nepravda. Nepravda je najprije za dijete kojem su oduzeti
roditelji i obitelj, a onda i za roditelje koji su u nevolji i
od kojih je dijete oduzeto na ovakav način. To podrazumijeva i stav da se ljudi ne mogu nositi sami sa svojom
sudbinom.
Ako dijete, na primjer, odrasta u zemlji trećeg svijeta u
velikom siromaštvu i ako stranci dođu i kažu: Spasit ćemo
te i omogućiti ti bolji život, onda oni zapravo nisu pomogli
djetetu. Njemu se onda osporava pravo na njegovu obitelj
i njegovu sudbinu. A to pripada njegovoj veličini.
Duša usvojitelja osjeća ovaj oblik usvajanja kao krivnju. To se vidi vlastitim gubitkom plate za usvajanje. Ponekad, na primjer, umre vlastito dijete ili majka koja je
usvojila dijete ostane u drugom stanju i abortira to dijete. Tada se to njezino dijete žrtvuje. Veoma često se rastavljaju brakovi usvojitelja. Gubitak partnera je žrtva koja
se plaća za tako dobiveno dijete
Ipak, postoje stotine i tisuće slučajeva gdje je usvajanje uspjelo. Postoji mnogo sretnih obitelji koje su usvojile dijete i mno-
go sretne usvojene djece.
Ono što sam rekao, vrijedi samo za nepromišljena usvajanja. Kada netko hoće imati dijete za sebe, a ne zato
što želi pomoći djetetu. Ja sam protiv zloupotrebe usvajanja. Ako usvojeno dijete vidi da nema oslonac u biološkim roditeljima, ono ih može priznati kao svoje roditelje, ali zna da mora odrasti kod roditelja koji su ga usvojili. Dijete onda poštuje kako svoje roditelje tako i usvojitelje.
Ali s druge strane, isto tako vrijedi, ako su usvojitelji
dijete usvojili i ako se ono razvija u pogrešnom smjeru -
vjerojatno baš zato što su to učinili nepromišljeno ili zato
što su podcjenjivali njegove roditelje - onda usvojitelji
ne mogu jednostavno odustati. Oni to moraju nositi kao
posljedicu krivnje.
To znači da je usvajanje za Vas načelno nešto prema čemu se
mora vrlo pažljivo odnositi.
Upravo tako. Više se zalažem za hraniteljstvo, nego
za usvajanje. Hraniteljstvo je nešto privremeno.
Ali usvojitelji se kod hraniteljstva boje toga da im se u svakom
trenutku dijete može ponovno oduzeti, da nije sigurno njihovo.
Ako ga dobro njeguju, dijete je sigurno njihovo.
Vaš terapeutski stav prema usvajanju protivi se društvenom,
koji kaže da je okolina važnija za odrastanje od bioloških korijena. Vaš stav prema incestu je u opreci prema društvenim
moralnim normama i izaziva buru negodovanja.
O ovoj temi najradije ne bih govorio, jer što god se
kaže, upada se u osinjak.
Incest je, naravno, loša stvar. To je prvo i osnovno. Ali
ja na incest gledam u kontekstu: kad se javlja i u kakvom
kontekstu? Tko sudjeluje? Postoji splet okolnosti i odnosa koji obično okružuju incest.
Navest ču i jedan primjer iz prakse. Jedna klijentica
je pred grupom ispričala da se pokušala ubiti. Prije pokušaja samoubojstva bila je ili silovana ili navedena na
seks. Pošto je sama upotrijebila taj izraz, vrlo je vjerovatno da se tu više radilo o navođenju na seks. To je i navela
kao razlog za pokušaj samoubojstva. Potom je još i rekla
da je od njene 11-e godine postojao incest s ocem. Zamolio sam je: Postavi muškarca kojeg okrivljuješ da te je naveo na seks i postavi sebe u odnosu na njega. Ona je sebe
postavila tako da su se oboje ovlaš dodirivali lijevim ramenom. Pritom su gledali u suprotnom smjeru.
Žena koja je predstavljala klijenticu počela je snažno
drhtati. Potom sam, na izvjesnom odstojanju, postavio i
oca i rekao mu da to promatra. Poslije nekog vremena
sam ga pitao kako se osjeća kad vidi da drugi muškarac
stoji pored njegove kćeri. Odgovorio mi je: Bolje mi je.
Kao sljedeći korak postavio sam kćer pored oca. Ponovno
je počela duboko disati i još jače drhtati. Onda sam postavio i majku, na malom odstojanju poludesno od oca. Otac
je jednom rukom spontano zagrlio kćer, poslije čega ga je
ona iskreno i grčevito zagrlila. Bio je to nevjerojatan intenzitet ljubavi koji se prelijevao između oca i kćer.
Onda sam rekao kćeri da skupi snagu i uspravi se,
pogleda majku u oči i kaže joj: To činim za tebe i umjesto
tebe. To je tako rekla i to je bilo točno. Onda sam joj rekao
da kaže ocu: Puštam te kod mame. Tamo je tvoje mjesto. ]a
sam samo dijete. Očev predstavnik je gorko zaplakao i rekao da osjeća duboku ljubav prema kćeri. Rekao sam mu
da joj kaže: Žao mi je. Sada svu odgovornost preuzimam na
sebe, za sve, i s ljubavlju te puštam. Kad je onda kćerina predstavnica rekla da osjeća koliko puno kćer voli svog oca,
rekao sam joj da mu kaže: Jako sam te voljela i to sam rado
činila za tebe. Ali sada se povlačim. To je i učinila. Onda je
rekla muškarcu kojeg je krivila za primoravanje na seks:
Ja sam te iskoristila. Žao mi je. Sada te puštam da ideš, a i ja
se povlačim od tebe. Kao sljedeće rekao sam joj da kaže
majci: Ja odlazim od tebe. Na kraju je svatko stajao sam za
sebe i kćer je bila slobodna.
Ovdje nije bilo nikog koga sam optuživao. Ipak, krivnja je sasvim jasna.
Kod koga? Kod majke?
I kod oca. Kod oboje. Ne mogu objasniti što se ovdje
događalo. Meni je stalo do razrješenja. Sad bi, naravno,
netko mogao doći i reći: To nije u redu. Ne radi se to tako.
Ali na koga onda misli? Misli li on na žrtvu? Hoće li pomoći kćeri? Ili se hoće osvetiti, i kome? I čemu to vodi,
ako bi osveta i uspjela? Kako je onda kćeri? Onda se dublji smisao gubi iz vida.
Kad sam u ovoj konstelaciji pogledao oca i kćer, bilo
mi je jasno da se tu još nešto događa. Objasnit ću vam to
jednim primjerom.
Na tečaju za bračne savjetnike svoju obitelj postavio
je klijent kod kojeg je u tijeku obiteljske konstelacije izašlo na vidjelo da želi napusti svoju obitelj. Odmah sam
prekinuo rad. Klijent je bio snažno pogođen.
Poslije nekog vremena me je nazvao i rekao da sada
zna zašto hoće napustiti obitelj. Imao je sestru blizankinju koja je umrla pri rođenju. Htio ju je slijediti. Shvativši to, zamislio je svoju sestru pored sebe i rekao joj da
je njeno mjesto tu pored njega. Sada je konačno mogao
sretno ostati uz svoju obitelj.
Nekoliko mjeseci kasnije ponovno me je pozvao i rekao da je shvatio još nešto jako važno. Već dulje vrijeme
je stajao na granici pokušaja da počini incest sa svojom
kćerki. Onda mu je iznenada postalo jasno da je u kćeri,
ustvari, vidio svoju sestru blizankinju. Od tog trenutka
više nije osjećao potrebu za pokušajem incesta.
Ako se problematici incesta prilazi s moralnom osudom u prvom planu, ne uviđaju se više zakonitosti, koje,
ustvari, uzrokuju ovu dinamiku. U tom slučaju se nikome ne može pomoći. U najboljem slučaju može se samo
kažnjavati. Tada imamo ustaljenu shemu Dobra i Zla i
one koji trijumfiraju. Ali to u duši ostavlja pustoš.
Koliko sam vidjela iz Vaših obiteljskih konstelacija, majke
igraju veliku ulogu u slučajevima incesta. Vaše izjave da su
žene iz pozadine bitno utjecale na incest, izazivaju veliko ne-
godovanje i nemir. Upravo ste govorili i o krivici, jesu li žene
krive za incest?
Nisam zainteresiran za to tko je kriv u smislu optuživanja. Samo iznosim na vidjelo prikrivenu dinamiku
i pitam se kako svim sudionicima mogu pomoći pronaći
put iz zamršene situacije?
Najčešća dinamika kod incesta je potreba za poravnanjem. Često se u takvoj obitelji žena kloni muža i udaljava. Ne zato što je loša, već zato što, na primjer, u
podsvijesti osjeća jaku želju za napuštanjem obitelji. To,
na primjer može biti težnja da se ode za umrlom sestrom
ili bratom. Istovremeno se javlja i osjećaj krivice i zbog
toga ona traga za zamjenom, kako bi mirno mogla otići.
Onda na njeno mjesto dolazi kćer. Ali ne zato što bi je
majka tamo gurnula. To je skrivena dinamika, prešutni
dogovor koji se odigrava nesvjesno i kod majke i kod
kćeri. Zbog toga i jest to tako teško razumjeti.
Krivicu, svakako, u prvom redu snosi muškarac. On
zna što je napravio, iako nije svjestan sistemske pozadine. Žena, po pravilu, ne zna što je učinila, jer je njena
uloga nesvjesna.
To znači da je majka upletena, a da muškarac snosi krivicu.
Upleteni su svi. Međutim, temeljno načelo i dalje vrijedi: za ono što netko napravi, što god to bilo i koliko
god bio upleten, svatko mora sam snositi posljedice. Ni
slučajno ne bih muškarca proglasio nevinim samo zato
što je sistemski upleten.
Ne biste ni rekli: Tvoja žena je kriva, ona te je gurnula u to.
Ne. On ne može svaliti krivicu na ženu. To je potpuno jasno. Ali ako postane jasno da je i žena upletena,
onda ona mora preuzeti svoj dio krivice i mora reći kćeri:
Žao mi je, ja sam te predala ocu, ali to nisam ni znala. Što se
mene tiče, sada si slobodna i ja ću te zaštiti tako što ću preu-
zeti svoje mjesto supruge. Ali ne u smislu da napada muža. To ne ide tako ako je i sama sudionik.
Jako je važno napraviti ove fine razlike i objasniti incest na
jednoj drugoj razini od ustaljene borbe medu spolovima.
Točno. Ja pomažem ljudima da izađu iz svojih upletenosti. Ništa više. Ostajem na svom polju.
Postoje dvije velike kritike vama upućene. Žene kažu: Pa
da, sad su žene krive i za incest. I opet žene, a muškarci
se uzimaju u zaštitu. Mislim da tu vlada velik nesporazum.
Na društveno-političkoj razini se diskutira o stvarima koje tamo ne pripadaju. One pripadaju u terapeutske okvire i tamo se
moraju još jednom izdiferencirati.
Drugi, pak, poredak za koji pretpostavljate da je bitan kod
incesta, kritiziraju kao patrijarhalan poredak. Kažu: Hellinge-
rov sistem poretka patrijarhalan je i unutar ovog patrijarhalnog sistema to funkcionira, ali uvijek na štetu žene.
I to je nesporazum, ali sada ne želim u to dublje ulaziti.
Želio bih za rješenje incesta ponuditi još nešto za razmišljanje. Kroz seksualni doživljaj nastaje veza između
počinitelja i žrtve. Ona ometa dijete da se ono kasnije u
potpunosti preda nekom drugom partneru. Ova prva
veza je veoma duboka. Zbog toga je ovo: Sada se povlačim
od tebe, i kod oca: Puštam te da ideš i preuzimam krivicu na
sebe, veoma važno. Time se veza razrješava.
Ovo rješenje podrazumijeva i kćerine riječi: To sam rado uči-
nila za tebe. Zašto?
Ne uvijek. Kad ova rečenica doprinosi rješenju, onda
je to zato što kćer dovodi u kontakt s njenom ljubavlju
prema ocu. U ovom konkretnom slučaju, ljubav je bila
prisutna. Ako se ova ljubav poštuje, kćer se može dostojanstveno povući i može se u potpunosti kao žena s ljubavlju predati nekom drugom čovjeku. Optuživanje je
beskorisno, jer učvršćuje vezanost umjesto da je razriješi.
Što za ulogu terapeuta znači to, kad kažete da se u terapeutskim okvirima ne radi o osuđivanju muškarca?
Niti muškarca niti bilo kog drugoga. Tko radi kao
terapeut u društvenoj sferi, na primjer tako što prijavi
nekog počinitelja, on više ne može pomoći u području
osobnog.
Evo jednog primjera: jedan bračni par je usvojio dvoje djece, čiji je pravi otac u zatvoru jer je seksualno zloupotrebljavao jedno od njih. Pomajka ove djece je ranije
bila terapeut ove obitelji. Za vrijeme obiteljske konstelacije sam je pitao je li ona sudjelovala u tome da otac
ode u zatvor. Prvo je poricala, a onda je rekla: Ne bi bilo
baš potpuno iskreno, ako bih rekla da nisam igrala nikakvu
ulogu u tome.
Zatim sam biološku majku i oca postavio okrenute
jedno od drugog, a kćer iza oca, tako kao da ga želi slijediti. To je bilo jedino mjesto na kojem se ona osjećala
dobro. Poruka je bila jasna: time što je otac bio osuđen,
stvorila se kod kćeri jaka potreba slijediti ga. Onda sam
okrenuo oca i postavio kćer pored njega. Svima je bilo
očigledno da ga ona jako voli.
Isto tako se jasno vidjelo da ova terapeutkinja, koja je
sada djeci pomajka, niti više može pomoći djetetu, niti
može biti tu za dijete kad mu je netko potreban. Umiješala se i intervenirala tamo gdje nije bila nadležna umiješati se, a kamoli sudjelovati.
Što ste joj rekli?
Rekao sam joj da mora vratiti dijete.
Roditeljima?
Ne roditeljima, ali nekom drugom. Ona, svakako,
više ne može zadržati dijete. Dijete žurno mora doći u
neku drugu sredinu. Zatim sam pomajku također postavio nasuprot ocu i rekao joj da mu kaže: Ti imaš mjesto u
mom srcu. Ona to nije mogla. Na ovom mjestu sam prekinuo rad. No ona je bila vrlo uviđajna žena. Primijetio
sam da je mnogo toga u njoj počelo raditi i imao sam
osjećaj da će se dobro nositi s tim.
Na temelju toga se jasno vidi koliko je opasno kad se
miješaju terapeutski i javni okviri. Terapeut ne smije intervenirati na ovaj način. Za to postoje nadležne institucije. One moraju intervenirati. To je njihovo pravo i obveza.
Seksualnost
je veća od
ljubavi
O ljubavi, nasilju i vezivanju
Seksualnost u proteklih 30 godina u mnogim sferama praktično više i nema tabua. Danas mi se sve više čini da živimo u
vremenu u kojem je uloga žudnje sve manje prisutna. Koju
ulogu igra seksualnost?
Mi živimo s pripitomljenom seksualnošću. Ukrotili
smo je i tako od silovite bujice napravili kanal u kome
voda više i ne teče jer je želimo u potpunosti držati pod
kontrolom. Time smo je, naravno, potpuno lišili kako
njene veličine, tako i njenih posljedica.
Smrt
Seksualni čin je temelj cjelokupnog života i predstavlja
najmoćniji je ljudski čin uopće. Taj čin se odvija u sjeni
smrti - seksualnost je neophodna zato što smo smrtni.
Seksualnost otkriva prolaznost naše egzistencije. Par
koji rada djecu zna da će ih djeca nadživjeti. Time što rađaju dijete, oni mu stvaraju i ustupaju mjesto.
Seksualnost je također opasna. Roditelji znaju da su
trudnoća i rađanje, iskustva na rubu života i smrti, iskustva koja ženu mogu koštati života, ranije doduše
mnogo češće, ali i danas. Dakle, i u ovom pogledu je seksualnost u bliskoj vezi sa smrću.
Seksualnost i smrt sasvim su usko povezani. Seksualni čin je u ovom najdubljem smislu zapravo moguć tek
onda kad postanemo svjesni vlastite smrtnosti i njene
povezanosti sa smrću. Ona je uvijek usredotočena na
kraj, pa prema tome i na kraj ovog odnosa.
Ono što je čini intenzivnom je upravo spoznaja da će
se i veza završiti smrću. Ako se par znajući ovo svjesno
preda ljubavi i prepusti seksualnom činu, rezultat je nešto što će nadživjeti njih i njihovu vezu. To seksualnosti
daje njenu veličinu.
Ovo što opisujete, polazi od dvije pretpostavke: prva je da se
seksualnost ostvaruje u ljubavi. To se danas više ne podrazumijeva samo po sebi. I druga, da se ona događa da bi se začelo
dijete.
To je još uvijek temelj seksualnosti. Seksualnost ima
isti učinak i bez ljubavi. Do začeća može doći i bez ljubavi, i to je isto tako veliki događaj kao i kad se događa iz
ljubavi. Za sam ishod je potpuno nebitno ima li ljubavi
ili ne. Seksualnost dolazi prije ljubavi. Ona je veća od
ljubavi. Mnogi bi radije to vidjeli obrnuto, ali veza koju
na dubokoj razini stvara seksualnost je veća od ljubavi.
Ona je kao sudbina.
Nasilje
Npr., seksualnost čak i pri silovanju ostaje nešto veliko.
Jer nije seksualnost kriva za nasilje i ona time ne postaje
loša. Okolnosti mogu biti loše. Usprkos svemu, seksualnost ima velik utjecaj i posljedice su neporecive. Ponekad žena poslije silovanja ostane trudna. Posljedice se ne
mogu popraviti ni ako se dijete abortira. Niti se time može izbrisati silovanje, niti veza koja je time uspostavljena, niti se može poreći majčinstvo ili očinstvo. Posljedice
ostaju, kako god ih mi moralno vrednovali.
Pitanje je kako se može pomoći sudionicima loše
stvari dovesti u red?
Dijete, koje je silovanjem začeto moralo bi reći silovatelju: Ti si moj otac i prihvaćam te kao mog oca. Što bi drugo
reklo? Neće valjda reći: Ti nisi moj otac ili Ne prihvaćam te
kao oca. To bi bilo potpuno besmisleno. Dakle: Ti si moj
otac i ti si za mene jedini pravi otac. Za mene ne postoji nijedan drugi. Isto bi moralo reći i majci.
Ako majka želi za dijete ublažiti loše posljedice nasilja, morala bi reći muškarcu: Ti si otac našeg djeteta. ]a te
prihvaćam i poštujem kao oca našeg djeteta.
Zašto ga ona treba poštovati kad je to bio nasilnički događaj?
Ona ga treba poštovati kao oca zajedničkog djeteta.
Ishod je tu i očigledan je. Ona će u tom djetetu uvijek vidjeti i oca. Ako ne želi vidjeti oca u djetetu, time odbija i
dijete. Znači da ne gleda na rezultat, nego na okolnosti.
Tek kada događaj sagleda u njegovoj cjelokupnosti - u
smislu da je iz nečeg lošeg nastalo nešto dobro može pristati i reći: Sada sam se pomirila s lošim, jer vidim dobre stvari
koje su proizašle iz loših. Ako joj ovaj korak uspije, može s
ljubavlju gledati na dijete. Tada i dijete može prihvatiti oca.
Ako majka odbija oca u djetetu, teško će i dijete moći
priznati i prihvatiti oca. Za dobro djeteta majci mora
poći za rukom da oca djeteta vidi i poštuje.
Zar to što ona voli svoje dijete i na taj način se pomiri sa situacijom nije dovoljno?
Ne, to je samo površno. Ako voli dijete, mora gledati
u njega. Pritom, ona u njemu vidi i oca. Ako ne poštuje
oca, ne može poštivati ni dijete. To je druga strana. Dijete
u podsvijesti osjeća da otac u njemu nije voljen. Iz odanosti prema ocu ono će postati kao i on.
Dakle žena ne može voljeti oca u djetetu ako ne voli silovatelja?
Ovdje ljubav znači: ja poštujem to što se dogodilo, jer
to je nešto veliko, kakve god da su bile okolnosti. Time
se krivnja ne ukida. Nikako. Uopće ne. Ali događaj se sagledava puno šire. Žena priznaje: dogodilo se nešto veliko što je promijenilo moj život, i iz toga je nastao novi
život. Sada se složila s tim kako je, i s okolnostima kroz
koje je taj novi život nastao. To je jedna vrsta dubokog
poštovanja sudbine.
Ono što opisujete ne odgovara našim uobičajenim predodžbama o ljubavi.
Tu ima nečeg od onog: Ljubav je jaka kao i smrt. Žena
prilikom silovanja doživljava koliko je seksualni doživljaj blizak smrti. Na djelu je bilo nešto nasilno, čime ona
nije mogla upravljati i čemu je bila prepuštena. Ipak,
kroz to iskustvo ona se povinula nečem većem.
Ako bi ova žena koja nosi svoju patnju bila u stanju
priznati ovu vezu i njene posljedice, to bi značilo da ima
posebnu snagu i dostojanstvo. Predočite sebi ženu koja
je sposobna to napraviti i svom djetetu reći: U tebi poštujem i tvog oca što god da se dogodilo. Raduje me da si ti tu, i
prihvaćam sve onako kako je bilo. Možete li zamisliti veličinu duha takve žene? I kako se onda osjeća dijete?
Silovanje obično za posljedicu nema rađanje djece. Najčešće
žena i ne poznaje onoga tko ju je silovao. Postavlja li se onda
problem drukčije?
Vezivanje
I takvim silovanjem dolazi do vezivanja. Nedavno je terapeutkinja koja je radila s obitelji u kojoj je došlo do
incesta postavila obiteljsku konstelaciju. Za vrijeme rada
odjednom je počela gorko plakati.
Sljedećeg dana je došla i rekla mi da se pri postavljanju sjetila svog vlastitog silovanja kad je bila jedanaestogodišnja djevojčica. Te noći je odjednom postala svjesna
kako duboko je ustvari voljela tog muškarca i kako ga se
preko te ljubavi konačno može osloboditi.
Nije jednostavno osloboditi se moralnih predodžbi i
uvidjeti i priznati duboke posljedice koje za sobom ostavljaju ovakva iskustva, htjeli mi to ili ne.
Kad govorite o vezivanju, to nema nikakve veze s moralom. To
nema nikakve veze ni s brakom, ljubavlju, već...?
To su životni procesi. Oni nemaju nikakve veze s
dobrim i lošim. Ja ih vidim kao prirodan događaj.
Kao prirodnu snagu valova ili vode.
Točno. Ne može se valu narediti kako se mora valjati.
Ali možemo vidjeti kako se valja.
Što biste rekli silovatelju ?
Do sada nijedan silovatelj nije zatražio moju pomoć.
Ali ako bi ozbiljno zatražio moju pomoć, jasno mi je što
bih mu rekao.
Kao prvo, da ženu pogleda u oči, da se duboko pokloni pred njom i kaže: Počinio sam ti nepravdu. Žao mi je.
Poštujem te i dajem ti mjesto u svom srcu.
Zatim, trebao bi priznati da se njegova krivnja ne
može poreći. Poštovanje prema ženi i djetetu može ostvariti jedino ako prizna svoju krivicu, uključujući i loše
posljedice po njega - npr. ako je osuđen za silovanje i
treba ići u zatvor.
Silovatelj je najčešće netko tko se boji žene i svoj strah
kompenzira nasiljem. Na sličan način i macho man svojim ophođenjem prema ženi u stvari prikriva svoj strah
od nje. Dublje gledano ovaj strah ima veze s osjećajem
blizine smrti. Ali ne u smislu da ćemo brzo umrijeti, već
u smislu blizine nečeg velikog. Već je to slutnja da se zadire u nešto sasvim duboko.
Wagner je to predivno opisao u Siegfriedu. Kad je
probudio Brunhildu, Siegfried se još uvijek ničega nije
bojao. Iznenada ga je obuzeo strah. Osjećao je samrtnički strah, ali ne strah od smrti, već strah koji je povezan s
veličinom smrti. U pomoć poziva svoju majku, koja je
umrla pri njegovom porodu. U tom trenutku shvaća, da
sve što je u vezi sa ženom ima veze i sa smrću, tako kao
što je i njegov život koštao života njegovu majku. Sve
ove slutnje opasnosti, veličine i rizika koji je s tim povezan,
i onoga što je vezano za pojam žene i majke, sve to se u
jednom takvom događaju sjedinjuje na dubokoj razini.
Ali silovanje je prije svega traumatičan događaj.
Što god da je, na ovaj način, koji sam upravo opisao,
moguće je ovaj, za ženu traumatičan, događaj zaliječiti
ili bar ublažiti. Svaki drugi pokušaj ophođenja prema tome, kao npr. optužbe ili samoponiženje ima upravo suprotan učinak i drži ženu kao okovanu za ovaj događaj.
Nagoni
Seksualnost, je po svojoj prirodi, nasilna. Ovdje djeluje
nagon koji pripada životu i on tjera naprijed, čak i silom.
Zar jedno od najvećih dostignuća ljudske prirode ne leži upravo u obuzdavanju ovih nasilničkih potencijala?
To je veliko postignuće. Ali već i sama činjenica da
seksualnost moramo obuzdavati, jasno nam govori koliko su velike njene moći.
S te strane gledano, može biti da je to i točno. S druge strane,
ja mislim da je onaj tko mora ženu silovati da bi je imao, jednostavno bolestan.
To je, svakako, točno. Prije svega to proturječi našim
normama i postignućima. To je nešto što mi ne želimo i
što pokušavamo izbjeći, prije svega da bismo zaštitili žene. Sve je to u redu. Ipak ne bi bilo pravedno svesti nasilničku seksualnost samo u okvire bolesti.
Žene doživljavaju silovanje kao nešto razarajuće.
Silovanje može biti razarajuće. Ali i seksualnost koja se
događa iz ljubavi može biti razarajuća, npr. kada žena
umre na porodu. U tom pogledu nema razlike. To je uvijek nešto što nas u dubini duše obuzima, ali i ugrožava.
Ako seksualnost vidimo u svoj njenoj žestini, možemo se prema njoj odnositi s više strahopoštovanja. Tko
misli da je zapovijedima i zabranama može zarobiti i upravljati njome, poriče i potiskuje činjenicu, da smo potpuno prepušteni njenoj moći.
Nije valjda da tu uključujete i silovanje?
Bože sačuvaj! Ali na ovaj način postaje jasno koliko
široko moramo promatrati seksualnost. Seksualnost u
dubljem smislu vrši nasilje nad nama i savladava nas.
Činjenica, da se ona može pokazati i u takvim ekstremnim oblicima leži u samoj prirodi seksualnosti, a ne u
prirodi individualnog počinitelja.
Što je onda u tome uopće uživanje?
To što nas ta jaka bujica nosi i što puštamo da nas nosi.
Na početku ste rekli: Ukrotili smo seksualnost. Što ste time
mislili?
Uz pomoć sredstava za kontracepciju seksualnost je
postala nešto što vrlo lako stoji na raspolaganju, bez prirodnih posljedica, koje su za nju vezane. Ako se uzme u
obzir začeće kao mogućnost i rizik, seksualnost dobiva
sasvim drukčiju dubinu i snagu. Ne kažem da se sve
svodi na to. Ali treba uvidjeti da postoji bitna razlika u
tome, ima li uopće ima šansi da se iz seksualnog čina
rodi dijete, ili je u središtu samo ljubav dvoje zaljubljenih ili pak samo zadovoljstvo.
Grijeh
Seksualnost se obuzdava i na drugi način. Proglasili su
je grijehom. I to je jedan od oblika obuzdavanja. Vratimo
se još jednom incestu. U nekim krugovima vlada mišljenje
da se incestom ubija duša u djetetu. To je vrlo čudna ideja
ako imamo u vidu što zapravo seksualnost znači za život.
Ako dijete tako rano dođe u dodir sa seksualnošću, ono
isto tako sasvim rano dolazi i u dodir sa snagom života,
iako se to događa u zastrašujućim okolnostima.
Ta životna snaga može i ubiti nježnu dječju dušu.
Može, kao što seksualnost i inače može ubiti. Ali ako
se to iskustvo preživi i podnese, dostiže se dubina i snaga koju druga djeca nemaju.
Ono što nas boli, zapravo nas jača?
Ne, ne na tako jeftin način. Objasnit ću to još jednom
na jednom primjeru: Mnoge prostitutke su kao djevojčice bile zlostavljane. One nesvjesno govore ocu: Ako
netko mora preuzeti krivicu na sebe, onda je radije preuzimam
ja. Ako ja kao terapeut objelodanim ovu stranu, djevojčica prepoznaje veličinu svoje ljubavi i što zbog nje čini.
Kad se to objelodani, javlja se neobičan sjaj na licu i jer
osjeća svoju snagu. Nevino dijete to ne može imati. Naravno da to čitavu stvar ne čini opravdanom. Ne radi se
o tome. Ako se kaže: To ubija dušu djeteta, to prije svega
služi kao oružje protiv počinitelja ali se djetetu time ne
pomaže. Moja razmišljanja bi trebala pomoći da se vidi
duša zlostavljanog djeteta i da mu se pomogne ponovno
pronaći svoje dostojanstvo.
Je li to isto slučaj i kod zlostavljanih žena?
Da, kod mnogih. Kad savladaju traumu incesta, zlostavljane žene postaju izuzetno dostojanstvene i snažne.
Nadilaženje traume mnogo je teže postići optužbama i
prezirom. Onda se, uglavnom, ostaje u traumi, a ne ide
se ka iscjeljenju.
Rekli ste da sredstva za kontracepciju negativno utječu na seksualnost i da joj na izvjestan način uzimaju nešto od njene dubine. Ipak je za žene odvajanje seksualnosti od mogućnosti začeća veliko postignuće, jer veza između seksualnosti i smrti
prije svega je žensko iskustvo, a ne muško.
S jedne strane, to u svakom slučaju jeste postignuće,
ali s druge strane je gubitak.
Je li to zaista tako? Otkrivanje ženske strasti i uživanja u seksualnom činu bez ikakvih posljedica je za žene ipak velik dobitak.
Ženska strast nije otkrivena u posljednjih trideset godina. U najbolju ruku je ona ponovno otkrivena nakon što
je u određenom kulturnom kontekstu bila zabranjena. I
jeste li zaista sigurni da neobvezni seksualni odnos ne
ostavlja nikakve posljedice? U obiteljskim konstelacijama
može se vidjeti da to nije tako. Ali ne radi se o tome. Radi
se o tome da seksualnost više ne zauzima podjednako
važno mjesto kao ranije. Poklanja joj se mnogo manje
pozornosti usprkos slobodama.
Očigledno da to ima veze s tim, da je ni mi više ne
uzimamo tako ozbiljno kao prije i da je ona, kao izraz
ljubavi, sjedinjavanja, potvrđivanja i postojanosti, izgubila mnogo od svojih ranijih funkcija. Sama seksualnost,
bez emotivne veze izgubila je svoju ulogu u samoostvarenju, ispunjenju.
Ne vjerujem da je tako! Mnogi parovi pate zbog mrtvila i manjka strasti i čeznu za ispunjenjem. Jednostavno se ne bih
složila s tim da je seksualnost izgubila svoje značenje ispunjenja. Više mislim da smo mi to izgubili iz vida zbog našeg načina života. Naš život se oslanja na sve drugo osim na senzualnost. Uz to u našem podneblju ne postoji njegovanje tjelesne
ljubavi ili njegovanje prave kulture ljubavi.
Seksualnost ispunjava ako je izričaj veze. Najveće
njegovanje seksualnosti bi bilo onda kada bi se muškarac i žena pritom gledali u oči. Onda ne bi bila potrebna
nikakva druga vježbanja u smislu: Što sad da radimo kako
bismo povećali uživanje. To bi bilo smiješno.
Točno. To bi bio klasični prosvjetiteljski moto šezdesetih godi-
na. Sada ću ti pokazati kako funkcionira žena, a sad kako funkcionira muškarac. To je objašnjenje koje ima malo
veze s dušom. Umijeće ljubavi je nešto sasvim drugo i povezano je s potpunim predanjem sebe.
Ispunjena seksualnost je i predanost duše. Ako je u
duši sve u redu, senzualnost teče sama od sebe. I obrnuto, ako seksualnost presuši, presahne ponekad i duša.
Presahnule duše ne moraju ostati takve. Postoje putovi da se
duša ponovno nahrani i ponovno pronađe strast i zadovoljstvo.
To je točno ako je seksualnost povezana s ljubavlju.
Ali često je seksualnosti neophodno i odricanje, što je u
vezi s poštovanjem i unutrašnjom sabranosti. Jer svaki
ljudski odnos je istovremeno i proces umiranja. U procesu opraštanja s jednim ili drugim vidom nas samih (kao
npr. s iluzijom) postajemo nekako mirniji i spokojniji u
našim vezama. Iako to ponekad podrazumijeva jenjavanje seksualnosti, iz dubina se može pojaviti nešto novo i
dragocjeno.
Ogorčenost
ne vodi ničem
dobrom
O politici i angažmanu
Vi ste se 1969. godine vratili u Njemačku. To znači da ste doživjeli studentski pokret tog vremena. Kakav je vaš odnos prema tom pokretu? Ja mislim da je to bio vrlo važan preokret u
povijesti Njemačke.
To je bilo tako za vašu generaciju. Ali mojoj generaciji, koja je prošla kroz sasvim drugačije stvari, studentski pokret je izgledao manje značajan.
Ima ljudi i u vašoj generaciji, možda malo mlađih, koji kažu da su
odahnuli, jer se po prvi put konačno moglo govoriti o nacizmu.
Za mene to nije bilo tako. Kao prvo, ja nisam bio
uključen u tu priču. Bio sam na drugoj strani. Još nisam
imao ni sedamnaest godina, a Gestapo me je proglasio
štetnim elementom po narod. Kao drugo, smatram da su te
diskusije na pogrešnom putu. Ovdje se argumentira na
istoj osnovi kao što su to radili i sami nacisti. Jedna grupa smatra sebe boljima i kaže: Ovako više ne ide. Svi oni
koji sebe smatraju pozvanim poboljšati svijet, posjeduju
sličnu agresivnu energiju. Samo se predznaci razlikuju,
ali žustrina i rušilačka energija malo se razlikuju od onih
koje sam vidio i kod nacista.
Ali impuls je bio drukčiji!
Pokret je 1933. godine počeo vrlo slično, kao što biste
vi vjerojatno opisali ovaj iz 1968. godine. Imali ste osjećaj
dezintegracije društva i mogućnosti novog početka, a
sve pod motom: Sada dolazimo mi, maknite se starci!
Godina 1968. je bila kao šarolika djeca, počevši od Flower Power, preko dječjih grupa i slobodnih škola, prvih koraka feminističkog pokreta, glazbe, konzumiranja droge i slobodne ljubavi.
I u vrijeme nacizma je postojao omladinski pokret,
povratak prirodi, selu, oslobađanje obveze reparacije,
oslobađanje područja Rajne, odbijanje versajskog mirovnog pakta. Raspoloženje je i onda zrcalilo uživanje u slobodama.
To me zaista iritira. Po mom shvaćanju povijesti, pokret iz
1968.g. doprinio je tome da naše društvo postane tolerantnije
i demokratskije.
Ja ove pokrete gledam uspoređujući ih, kao što i religije gledam uspoređujući ih. U emotivnom izražavanju
ovi pokreti su slični, neovisno o sadržaju.
Ali emotivna strana je ipak drukčija od političke. Čini mi se da
je ova razlika vrlo važna. Kao što postoje terapeutski i javni
okviri, mislim da postoje i različite razine na kojima se takvi
pokreti mogu vrednovati. Jedno je raspoloženje, a nešto sasvim
drugo politička suština ili politički učinak u određenom povijesnom kontekstu. To se ipak mora razlikovati.
Ogorčenost
Tu sam jako oprezan. Sumnjivi su mi svi koji sebe smatraju boljima od drugih. Isto to važi i za pokrete. Uzmite
nastojanja istočne Njemačke da prihvati svoju prošlost.
Neki od onih, koji su ranije bili žrtve, sada progone
počinitelje sličnom žustrinom kojom su se ovi nekada
ophodili prema njima. Za mene se ljudski napredak
ogleda u tome da mi poslije takvih iskustava možemo
jedni drugima reći: Bez obzira na prošlost, dopustit ćemo
sebi nov početak.
Što je sa žrtvama? S mnogim velikim i malini disidentima ili
jednostavno
nonkonformistima,
koje je
STASI špijunirao,
maltretirao, i uništio?
Oni koji danas ogorčeno progone krivce iz prošlosti,
isto tako istražuju i žele drugima zlo. Njihova ogorčenost ne vodi dobrom i usmjerena je na uništenje drugih.
Ali takva ogorčenost je posljedica doživljene patnje. Zar tu za
Vas nema razlike?
Ako netko koristi vlastitu patnju kao opravdanje da
bi drugima dijelio pravdu ili činio zlo, onda je njegova
patnja bila uzaludna.
Za mene prebrodivanje trauma prošlosti uspijeva kad
se stane pored žrtava i plače s njima ne napadajući pritom
počinitelje. Plakanje je ponizan čin, smjeran i skroman. Tu
se nitko ne napada. To je nešto sasvim drukčije nego kad se
kaže: Što ste to učinili! Za mene su ovakva predbacivanja
drskost, koja nije opravdana i ničemu ne vode.
Kako se plakanje može društveno organizirati?
Ja sam nešto u tom smislu doživio kad je Willy Brandt
1970.godine u Poljskoj pao na koljena. To je bio postupak
bez bilo kakvog zahtijevanja, samo kao poklon žrtvama.
Odatle i danas proizlazi nešto iscjeljujuće. Ali optužbe i
prijetnje imaju potpuno suprotan učinak. One ljute dušu.
To znači da ne postoji mogućnost da se razračunamo s prošlošću kroz razgovor?
Ne putem optužbi i ogorčenja. Vidio sam da se mnogi, koji zahtijevaju takvu vrstu razjašnjenja prošlosti,
osjećaju boljima od drugih. U takve osjećaje ne vjerujem.
Ako tražim rješenja, pri kojima bi užas zaista ustuknuo,
tada je za mene na prvom mjestu sjećanje na žrtve i solidariziranje s njima u smislu žaljenja. Iz toga proizlazi snaga koja stvara dobro. Ali skromno, bez velikih zahtjeva.
To načelno znači da za Vas nema primjerenog društvenog, kolektivnog odnosa prema prošlosti?
Naravno da ima: kad bi taj odnos bio skromniji i kad
bi se ograničio na žaljenje. Ono što uvijek ostavlja dubok
dojam na mene je kad se na Dan žalosti kaže: Mi žalimo,
mi žalimo, mi žalimo. To je primjereno. Tu se može suosjećati. Ja zato i podržavam brigu o grobovima onih koji su
poginuli u ratu. Tu se događa nešto sasvim jednostavno.
Mrtvi se poštuju i cijene, tko god da su.
Što biva s počiniteljima? Odakle dolazi ljudska potreba za
osvetom i ogorčenje koje je jednostavno prisutno?
Vidio sam da ogorčenje, po pravilu, ne potječe od žrtvi,
već od onih koji sebi pripisuju prava umjesto žrtvi. Oni
sebi sasvim nelegitimno daju za pravo biti ljuti na počinitelje, iako sami nisu patili. Zato što imaju podršku većine ne moraju snositi rizik da će morati ispaštati za zlo koje
žele nanijeti počiniteljima. Ovdje, dakle, postoji čudna podudarnost ogorčenih s počiniteljima, iznad kojih se uzdižu.
Jer oni su počinili isto; smatrali su sebe boljima i iz tog osjećaja su sebi dali za pravo druge napasti i uništiti.
Poniznost
Odakle dolazi potreba za osvetom? Ogorčenje je jedan od načina da se s nepravdom izađe na kraj.
Odakle to dolazi? To se i ja pitam. Ta je potreba izvan
zdravog razuma.
Ali to je jako intenzivan osjećaj. Kad pijanac pregazi dijete ili
zlobnost STASl-uhoda ili čuvara koncentracijskog logora koji
zatvorenike ubija kao zečeve. To izaziva muku i opravdanu
ogorčenje. Ovaj spontani impuls: On mora biti kažnjen ili
misao: Kakva svinja, kako netko uopće može biti tako
zao, ili tako neodgovoran - sve su to ljudski osjećaji?
Na razini: Tu se ipak mora nešto učiniti, to se mora osvetiti, to se više na smije dogoditi, vlada predodžba kao da
su počinitelji djelovali svojevoljno. Dakle: to je učinio
ovaj pijanac, ili Eichmann je organizirao progon Zidova.
Ja to gledam s jedne druge razine. Sve njih vidim na razini sudbine, koja sve obavija na svoj način i dopušta da
ljudi pate i umiru. Svatko je izložen sudbini na svoj način i svatko je u službi sudbine. Ali svatko mora snositi
posljedice svojih djela.
Svi nagoni za poboljšanje svijeta, revolucije ili reformacije polaze od pretpostavke: ]a to mogu, to je u mojoj moći,
pod mojim nadzorom. To dovodi do gubljenja veze s onim
što u dubini zaista djeluje i rezultat je, u pravilu, loš.
Ali ako izmaknem tom utjecaju i imam vjeru u duboke snage, iz mene zrači nešto što na druge djeluje umirujuće, umjereno, pomirljivo.
Mene su učili da ako se potrudiš, možeš ostvariti ono što želiš.
Ako pazimo, naša okolina će postati čišča. Ako se angažiramo protiv nepravde, zajednički će život biti bolji i odnosi pravedniji. To
je konačno u našim rukama. Treba se boriti protiv loših stvari.
Zar je Vama ovaj prosvjetiteljski pogled na svijet potpuno stran?
To su naša uvjerenja. Pitanje je kakav učinak ona
imaju u praksi? Umjesto ovoga bi se moglo učiti da se
temeljitije promatra, kako se i pod kojim uvjetima doga-
da dobro. Onda ja više neću nešto smatrati dobrim samo
zato što mislim da je to dobro. Poslije nekog vremena promatram učinak i onda se pokazuje koliko je to bilo vrijedno i koliko je još preostalo od nekadašnjih osjećaja. To je
oprezna, iskustvena metoda. Ona omogućava da se želje i
predodžbe bistrije i stvarnije sagledaju. To mi omogućava
da ostanem unutar spoznate, iskustvene stvarnosti.
Ali mi znamo da ljudi po pravilu vide samo ono što žele. Naš
pogled na svijet je obojen našim mišljenjem.
Točno. Zato i jesam tako oprezan prema onima koji
se smatraju boljim od drugih. Pokreti puni entuzijazma
imaju utopijski cilj koji nije testiran u praksi. To ograničava vidike i rezultati su porazni. Kad se ljudi osjećaju pozvanim napraviti nešto posebno, i to i provedu, najčešće se na drugoj strani događa nešto loše. Nemoguće
je sagledati cjelokupnu sliku posljedica našeg angažmana ukoliko ne uspijemo biti suzdržani i sabrani.
Što time želite reći?
Uzmite, na primjer, humanitarnu pomoć gladnima u
Africi. Koliko god visok bio ideal da se pomogne, rezultat je vrlo često razočaravajuć.
Svaki strastveni angažman podrazumijeva fokus
na samo
jedan određen vid. Pritom je neminovno da se ostatak zanemaruje. I napuštanje vlastitog poznatog doživljavanja stvarnosti je pritom ponekad neophodno i sasvim normalno. Makar
samo za određeno vrijeme, slično kao kad smo zaljubljeni. Zar
to nije isto samo jedna od ljudskih osobina - da se u danom
trenutku pun entuzijazma jednostavno strmoglaviš u nešto,
čije posljedice u tom trenutku ne možeš sagledati?
To su u prvoj liniji omladinski pokreti. Oni se iz generacije u generaciju otprilike isto odvijaju. Kao netko
tko je prevalio 70.-U, na to gledam s jednog sasvim drugog gledišta. Ne možete od mene očekivati da se time
oduševljeno pridružim. Promatram to i vidim da se nešto slično već događalo i očekujem da će vjerojatno na sličan način ostariti i pasti u zaborav.
Služenje
Ovi pokreti polaze od uvjerenja da se određena ideja može
ostvariti i da se događaji mogu kontrolirati. Za mene su to
pokreti u određenom povijesnom kontekstu, pri čemu su
svi oni u službi nečeg većeg, kako u dobru tako i u zlu. Zato
je, po mom shvaćanju, svaka ideja o slobodi, koju pojedinac
u svom angažmanu ima pred očima, potpuno iluzorna.
Nitko se ne može suprotstaviti prirodnom tijeku povijesti.
Znači li to da mi i živimo po unaprijed danom konceptu?
Kažem da smo uzeti u službu, što je nešto drukčije. Loši
pokreti su u našem razvoju u najmanju ruku isto toliko
bitni, koliko i dobri. Kao što dobri pokreti imaju loše posljedice, tako i loši pokreti imaju dobre posljedice, i ništa
nije pod našim nadzorom. To leži u sferama, koje su izvan
onoga što bi pojedinac mogao planirati ili provoditi.
Moj temeljni stav je: Prihvaćam i slažem se sa svijetom,
onakvim kakav jest. Ne pravim razliku u tome je li jedan
pokret loš, a drugi dobar. Za mene su oba sastavni dio
jednog mnogo većeg, sveobuhvatnog procesa, kojem se
ja pokoravam. I sam sam onda jednom dio dobrog pokreta, a drugi put dio lošeg. Ja to često i ne znam. A i da
znam, to ne mijenja stvar.
To znači da se slažete sa svim onim zastrašujućim što su prouzrokovali nacisti? Kakva je to vrsta slaganja?
Kad kažem da se slažem, onda to netko odmah interpretira kao da ja to opravdavam i smatram dobrim. To bi
bilo strašno i to nije ono što ja mislim. Slaganje za mene
ovdje znači samo jedno: slažem se s pokretima onako
kako su se povijesno razvijali, onakvim kakvi jesu, bez
drskosti da o njima sudim.
Onda gledam gdje je u ovim pokretima moje mjesto.
Nekada se pridružim, nekada se povučem. Kad kažem da
trebamo biti ponizni, mislim na upravo takav odnos
prema svijetu. Onda mogu biti mnogo pribraniji i imam
puno više snage raditi ono što je u mojoj domeni moguće.
Ne prekoračujem granice.
Naš razgovor se odvija na društveno-političkoj razini. Ovaj
način razmišljanja onemogućava svaki oblik politike.
Tko zna. Sve ovisi o posljedicama. Ispričat ću Vam jedan primjer: u jednom velikom domu za mentalno zaostale, kojim upravlja jedna fondacija, pitao sam direktora kako
je došlo do osnivanja fondacije. Ispričao mi je da je prije 100
godina jedan seljak loše poslovao i dobio je staratelja koji je
bio pijetist i pokušao je pomoći seljaku u nevolji. Na kraju
je imanje ipak prodano licitacijom. Staratelj je na licitaciji
ponudio vrlo visoku cijenu i onda je kupio imanje.
Tjedan dana poslije, preko jezera, je došao propovjednik i staratelj mu je rekao: Kupio sam imanje na licitaciji.
Možda bismo s tim mogli nešto učiniti za maloumnu djecu, ta-
ko su ih tada nazivali. Propovjednik mu je odgovorio: Ne,
ne tako brzo. Trebamo pričekati na Božji znak. Nakon 14 dana
je ponovo došao i rekao: Dobio sam znak. Povjerili su mi na
čuvanje jedno maloumno dijete. Učinimo sada nešto od toga.
Već 100 godina je prošlo otkad ova ustanova postoji
na tom imanju. Tijekom vremena se razvila u jednu od
najpoznatijih za mentalno zaostale i potpuno je integrirana u okolinu i stanovništvo. Takoreći bez namjere i
planiranja. I to je politika, ali jedna potpuno jednostavna
politika.
Napuštam
nadu u
vječni mir
Iluzija moći
Vi kažete da su ljudi često u službi nečeg većeg, a da toga ponekad nisu ni svjesni. Ako se povijest naprosto odvija tako kako se odvija radi li se po vama o ljudskoj arogantnosti ako se
misli da se nešto može razviti nabolje?
Naravno da postoji razvoj, ali mi ne znamo kuda on
konačno vodi. Djeca počinju u nadi, mladež se angažira,
nešto postigne, da bi ubrzo postali svjesni stvarnosti, koja ih usporava i ograničava. Kad se granice spoznaju, onda se možda povuku u nešto manje pretenciozno. Mladi
ljudi to nazivaju uskogrudnim. Ja u tome vidim prihvaćanje svijeta onakvim kakav jest i pomirenje sa stvarnošću.
Također, kada se netko vjenča i ima djecu, osjeća ograničenost i primjećuje da vlastita energija nije bezgranična. Tada se pomiri sa svijetom onakvim kakav jest. To za
njega ima blagotvorno djelovanje i njegovoj djeci otvara
put da ponovno krenu ispočetka.
Vi sada govorite prije svega s osobnog, obiteljskog stajališta.
Postoji li za vas i na društvenoj razini nešto kao razvoj, učenje iz iskustava?
Svakako. Njemačku demokraciju u današnjem obliku ne mogu zamisliti bez iskustva nacizma. Bez obzira
koliko je sve to bilo strašno, za one koji su preživjeli
imalo je dobrobitno djelovanje.
Zar se prvo to moralo dogoditi?
Ne bih se usudio ni pomisliti da imam odgovor na to
pitanje. Jer bi to bilo arogantno. To je za mene jednostavno činjenica. Heraklit je rekao: Rat je otac svih stvari. Naravno da ga sada zbog toga možemo i kritizirati. Ali pitanje je: je li on u pravu? Kad vidim da nemamo šansu
izbjeći svađe, ratove i sva ta loša iskustva koja ona sobom nose, prihvaćam ih takvima kakve jesu. Napuštam
nadu u vječni mir.
Suprotnosti promatram na jednoj višoj razini. Takozvano dobro i takozvano loše na toj višoj razini djeluju zajedno. Rat i mir djeluju zajedno. I jedan i drugi politički
pravac djeluju zajedno i međusobno su uvjetovani. Tako
viđeno, svaki pokret, i onaj koji osuđujemo, pruža doprinos cjelini.
To znači da su najveći povijesni pokreti neizbježni.
Nacistički pokret, komunizam, ali isto tako i pokret koji
je doveo do ponovnog ujedinjenja Njemačke, za mene
su neizbježni. I nitko ih nije mogao zaustaviti. To su
erupcije moći koja je snažnija od pojedinca. Mnogi, koji
su sudjelovali u takvim pokretima, mislili su da je bilo u
njihovoj moći pokrenuti ih i njima upravljati. Istu predodžbu imali su i oni koji su im se suprotstavljali.
Danas, na primjer, mnogi misle da je u moći čovjeka
uništiti svijet atomskim bombama. Drugi, koji protiv toga protestiraju, polaze od toga da oni posjeduju moć da
to zaustave. Time se gube iz vida prave snage koje djeluju u svijetu. U oba slučaja je izvor djelovanja ili snage
premješten u vlastito Ja. To nije dovoljno.
Protest i otpor je bitan. On mora postojati. Ali pretpostavka da je rješenje u našoj moći i u našim rukama,
za mene je potpuno neprihvatljiva. Zato i vidim, kako
izazivače rata, tako i njihove protivnike u istom čamcu.
Obje strane misle da im je sve u ruci i obje strane su
možda spremne na isto nasilje. One se ne razlikuju po
osnovnom stavu, već samo po sadržaju.
Ne mora značiti da su uvijek obje strane spremne na isto nasilje.
Naravno da ne mora uvijek biti tako, ali je često tako.
Nacional-socijalisti su bili spremni na sve, dakle na nasilje do smrti. I ljudi iz Pokreta otpora su uvidjeli da samo
nasiljem mogu nešto promijeniti. Ali u konkretnom izvršenju jedni nisu bili više naklonjeni miru no drugi.
Opozicija je, naravno, u odnosu na zločine koje su počinili Nacionalsocijalisti potpuno razumljiva, ali to još
uvijek ne znači da je ona bila miroljubiva. To su dva ratnika koja se bore jedan protiv drugog i svaki od njih mora uništiti onog drugog, da bi ostvario ciljeve i ideje za
koje se bore.
Zar ne smatrate legitimnim da u tako ekstremnim situacijama
i najmiroljubiviji ljudi bivaju spremni prihvatiti se oružja?
To za mene nije pitanje legitimnosti. Ima situacija u
kojima je nasilje neizbježno. Predodžba da se o neopravdanosti tih postupaka može i smije odlučivati za pisaćim
stolom, meni se čini vrlo naivna.
Krivnja
To bi značilo da smo svi mi, bez obzira što radimo, u službi
nečeg većeg?
Da. I što je za mene jako važno: ne postoji djelovanje
bez spremnosti za preuzimanje odgovornosti. Oni, koji
žele ostati nevini, ostaju bez snage. Svojim nastojanjem
da ostanu nevini oni čak nanose patnju drugima.
Još nešto je također jako važno. Iz vremena koje sam
proveo u Južnoafričkoj Republici, gdje sam dugo bio
svjedok kako su crnci i bijelci razdvojeni, naučio sam
ponešto o grupama. Kad radim s obiteljima ili grupama,
ono što je očigledno je da ljudi pripadaju određenoj grupi i kad je ta grupa u opasnosti, oni se brane napadajući
druge grupe. Svaka grupa razvija vlastitu savjest i prema njoj je dobro sve ono što vlastitoj grupi ide u korist,
a drugoj šteti. Onda se mirne savjesti čine i najstrašnija
djela drugoj grupi. Ta vrsta savjesti je zastrašujuća.
Pitanje je što netko može učiniti kad se nade zarobljen u takvoj situaciji? Može li izaći? Mnogi kažu da bi to
bilo ispravno. Ali kuda ići kad se napusti svoja grupa?
Nijedna druga grupa ga neće prihvatiti.
Sreća je
postignuće
duše
Što je sa srećom? Postoji li ona uopće?
Sretni trenuci postoje u svakom životu, npr. u prvoj
ljubavi, u braku ili pri rođenju djeteta.
Svaka faza života ima vlastite zakone i vlastito ispunjenje. To se često zanemaruje. Uzmimo dijete u majčinoj
utrobi. Ono je sretno. Ali iako je sretno, poslije devet
mjeseci dijete više ne može izdržati. Ako je zaista sretno,
naći će put do majčinih ruku. Dijete će biti dojeno, njegovano, voljeno. Poslije nekog vremena, ni to ne može
više izdržati. Dijete želi hodati, udaljiti se.
Onda od djeteta postaje mladić ili djevojka, sav u pokretu s osjećajem beskrajne slobode. Poslije nekog vremena i to postaje dosadno. Tada dolazi nova faza: zanimanje, obveze, brak, djeca itd.
U mnogim kulturama je to regulirano obredima tako
da svatko na unaprijed određen način prelazi od djeteta
ka adolescentu i od adolescenta do odrasle osobe. Tih
obreda kod nas uglavnom više nema. Npr, ranije je vojna služba za mladića označavala prijelaz iz mladica u
odraslu osobu. Poslije toga se ženio.
Mislite li da nam danas ti rituali prijelaza nedostaju?
Da. Kad je, na primjer, ranije netko išao kod majstora na zanat to je bio prijelaz. Kasnije kad je i sam postajao majstor, opet prijelaz. To su bili putokazi. I danas
prolazimo kroz slične promjene, ali im više ne pridajemo
nikakav značaj.
Imamo li pogrešnu sliku sreće?
Naša slika sreće je najčešće slika sreće iz mladosti. Mnogi smatraju mladost privilegiranim vremenom koje žele što
je moguće više produžiti. Ne shvaćaju što time propuštaju.
Što, na primjer radi onaj, koji se recimo s 50 godina
ponaša kao neki momčić? Koji nema obitelj i pojma nema što to znači. On odjednom postaje usamljen i primjećuje da je propustio nešto veliko: krenuti naprijed u
pravom trenutku.
Za mene je sreća višeslojna. Ona nije stanje euforije, već
je slična osjećaju da sam na pravnom mjestu u pravo vrijeme, na pravom mjestu u razvojnoj fazi u kojoj se upravo
nalazim. Kad sam dijete da sam dijete, ili mladić, ili muškarac, ili žena, ili majka...
Isto tako je bitno i da se u pravo vrijeme povučem. I
to je važan korak, da onima koji dolaze iza mene, napravim mjesta i suočim se sa smrću.
A što je s onima koji imaju tešku sudbinu?
Kad netko ima tešku sudbinu, npr. majka čije je dijete
hendikepirano, tada mnogi kažu da je to nesreća i za majku
i za dijete. Međutim, ako se majka suoči s tim i ako se dijete
suoči s tim, onda za njih iz toga izrasta posebna veličina i
snaga. To je više od obične sreće. Treba samo zamisliti kako
bi to bilo da postoje samo sretni ljudi. Kakvo bi to bilo
društvo? Koliko bi tu bilo snage? I koliko veličine?
Postoji li neki dublji smisao za trud majke s hendikepiranim
djetetom?
Ja to ne želim tumačiti. Ali treba samo pogledati takve ljude oko nas. Pogledajte majku s hendikepiranim
djetetom koja ga je prihvatila i odgaja ga ljubavlju. To na
čitavu okolinu djeluje ljekovito. Razbija iluzije i djeluje
kao energetsko polje iz kojeg zrači energija.
Jeste li vi to doživjeli?
U terapiji se stalno susrećem s takvim slučajevima.
Vidim kako se majke i očevi odnose prema tome. Pred tim
se duboko poklanjam. To je veličina koja je meni nedostupna, mogu je uočiti i ona na mene ima iscjeljujuć učinak.
Neki ljudi kažu da mi nismo ovdje da bismo bili sretni. Što je
to opasno u sreći?
Ja jednostavno vidim da takozvani sretnici baš i nisu oni,
koji su i najispunjeniji. Ispunjen život se drugačije osjeća.
Zaista ispunjen čovjek zrači. To bi za mene bio pojam sreće.
Takvih ljudi na svijetu nikad dosta, jer oni već samom svojom
prisutnošću mijenjaju ozračje ljudskog zajedništva. Ali to je
svakako sasvim drukčiji pojam o sreći od onog površnog koji
nam svakodnevno propagiraju masovni mediji.
Postoji i sreća djece koja se igraju, zaboravivši na sve
ostalo. Ili zaljubljeni, oni su isto tako sretni. To je sve jako
lijepo, ali biti ispunjen nije sreća u tom smislu. Sreća je,
biti u harmoniji s Velikim, i s patnjom, i sa smrću. To daje
duboku sabranost, težinu i smirenost. To je nešto sasvim
tiho, sreća kao postignuće. To nije onaj osjećaj dječje zanesenosti pri čemu zaboravimo na sve ostalo. Takva
sreća ima snagu i energiju.
Snaga, energija? Postignuće? Što mislite time?
Kad netko gradi kuću i ona je lijepa, ili ako netko lijepo svira violinu ili mu pak bilo što drugo uspije. Mi živimo u našim djelima. I djeca su uspjeh roditelja. Ta vrsta radosti je drukčija od one na nekoj zabavi.
Povezana je sa samoizražajem?
Da, točno. Sreća je postignuće duše.
Duša se ravna
prema svojim
zakonima, a
ne prema
duhu vremena
O muškarcu i ženi
Vaš rad neki kritiziraju kao nešto što je staromodno, što nije u
duhu vremena, u smislu: nazad ka starim vrednostima. Kažu
da je vaše mišljenje upereno protiv dostignuća pokreta za emancipaciju žena. Koliko je patrijarhalan vaš sistemski poredak?
Primarnost žene
Kad govorim o poretku, opisujem ono što se opaža i što
se može provjeriti. Zato se protivim kad mi netko te poretke pripisuje kao da su moji. No vratimo se vašem pitanju. Kad se pogledaju obitelji vidi se da je važnost na
ženi, a ne na muškarcu. U većini obitelji žene preuzimaju vodstvo jer se smatraju boljima od muškaraca. To ne
bi bilo moguće ukoliko ne bi bile svjesne svog značaja.
U odnosu prema djeci žena se skoro uvijek smatra
kompetentnijom od muškarca. To se vidi pri razvodu braka. Djeca se skoro automatski dodjeljuju ženi, a muškarac
ostaje bez ičega. Dostojanstvo oca se ne uzima u obzir.
Kod izvanbračne djece muškarac je dosad i onako uglavnom bivao izopćen. Nije imao nikakva prava, već samo
obveze. Znači da u uskom obiteljskom krugu vlada matrijarhat, tu žena stoji u središtu i određuje ono što je bitno.
A gdje po vama počinje patrijarhat?
Vodeća uloga muškaraca i ugnjetavanje žena prisutna je prije svega u javnom životu. To što postoji pokret
koji ženi i u javnosti daje mjesto i na taj način joj vraća
dostojanstvo, bez svake sumnje je velik napredak. Vodeća uloga muškarca u javnom životu stoji u izvjesnoj vezi
s vodećom ulogom žene u obitelji. Upravo zato što žena
vlada u obitelji, muškarac osjeća nagon okretanja ka javnom životu i dokazivanja. Dakle i ovdje djeluje potreba
za poravnanjem.
Za mene je međusobno priznavanje spolova vrlo bitno. Po mom mišljenju stup obitelji je žena. Muškarac stoji u službi žene. Žena čuva život i promiče ga. Ono što
muškarac radi u javnom životu je, po pravilu, u službi
obitelji, on zastupa obitelj i brine se o osnovnim potrebama obitelji, brine o sigurnosti, hrani. Zato on u javnom
području ima određenu prednost.
Ali to danas više nije svuda tako.
Ne u tom obimu kao ranije. Obitelji su sve manje, pa
žena u obitelji više nije opterećena kao ranije. Danas je
podizanje djece zajednički zadatak pa žena može sve
više iskoračiti u javnost. To je posljedica društvenog razvoja. Za mene niti je to ideal, niti je nešto nepovoljno. To
se tako razvilo i ja samo uočavam da je to tako.
Može li se onda reći da vidite poredak koji se vjekovima
razvijao i trudite se da taj poredak uskladite s protokom energije. To što je on svojim povijesnim razvojem u biti patrijarhalan, vi vidite, ali prihvaćate stvarnost onakvu kakva je i ne želite je promijeniti?
U tom području zapravo sebe smatram društvenopolitički angažiranim. Ali svoje uvide stekao sam prvenstveno u području terapije.
U obiteljskim konstelacijama muškarac, po pravilu,
ima prednost. Ali ne zbog njegove nadmoći, već zbog
njegove uloge, jer ono što u jednoj grupi čini temelj, to
ima prednost nad ciljevima grupe.
Tako, na primjer, uprava bolnice čini njen temelj, a
cilj joj je liječenje pacijenata. Uprava služi temeljima, a
liječnici i medicinske sestre služe ciljevima liječenja. Uprava ima prednost zato što se brine o temeljima. Ona nije
važnija od liječnika, ali u izvršenju, uprava mora imati
prednost. Liječnici se ne smiju miješati. No iako uprava
ima prednost, ona je u službi liječnicima.
Tako je i u obitelji. Muškarac ima prednost zato što
brine o temeljima, ali gledajući ciljeve obitelji, žena je u
središtu.
Ono što vi opisujete možda se može odnositi na situaciju kad
samo muškarac zarađuje, a žena je posvećena odgoju djece. Danas to više nije tako. Možda bi se moglo reći da u duši to još uvijek djeluje tako, iako u stvarnosti to više nije tako. Mnogo žena
danas radi izvan kuće i uz to još obavljaju i svoj posao u obitelji.
Prvo se želim zadržati na tradicionalnom modelu. Po
pravilu, tu je prvo muškarac, pa žena, pa djeca. Kad je
obrnuto, kad se žena postavi na prvo mjesto, a muškarac
na drugo, na primjer kad ga ona prezire, tada muškarac
želi otići iz obitelji i ostaviti ženu samu. Žena se tada
osjeća napuštenom.
Ako u konstelaciji muškarca postavim desno pored
žene na prvo mjesto, tada se on osjeća odgovornim, a žena se osjeća rasterećeno i podržano.
Ako bih sada rekao da muškarac mora zauzeti prvo
mjesto zato što je muškarac, to bi bio patrijarhalan stav i
ja bih to odbacio. Ja gledam i usredotočujem se na ono
što najviše doprinosi harmoniji i procvatu svih članova
unutar jedne obitelji.
]e li slika drukčija, kad oboje zarađuju i ne žive po tradicionalnom modelu?
Ako oba roditelja zarađuju, onda, po pravilu, žena
ima prednost unutar obitelji. Ona preuzima važnije zadatke koji su vezani za unutarnji život obitelji. Muškarac
joj pritom možda pomaže, ali to ne znači da se uloge
mogu zamijeniti ili da postoji jednakost. Nejednakost se
umanjuje, ali se ne ukida.
Ako muškarac ne može brinuti o obitelji npr. ako je
bolestan i ovisi o tuđoj njezi, onda žena ima prednost i
izvan obitelji.
Poštovanje
Kod nekih žena postoji tendencija da muškarca koriste
samo za dobivanje djece, a da sve ostalo rade same. To
su dobrovoljne samohrane majke koje ne žele muškarca
pored sebe.
To je osporavanje stvarnosti i kršenje poretka za koji
se djeca kasnije često osvećuju majkama. Kad se djeci uskrati otac, čini im se nepravda. Kad majka kaže: ja to mogu sama, time prezre i potisne muškost. Iz takvih obitelji
potječu dječaci kod kojih se muškost očituje u iskrivljenom obliku, jer ona kod njihovih majki nije naišla na
poštovanje. Radikalno desničarsko ponašanje često je
osveta zbog majčine oholosti, majke koja je mislila da
muškarca može prezreti ili protjerati.
Ja mislim da je broj majki koje kažu: Hoću dijete, ali ne i
muža, veoma malen. Većina samohranih majki su samohrane,
jer u jednom trenutku više nisu mogle živjeti s ocem djeteta ili
on s njima.
Ali taj način razmišljanja se osjeća u mnogim drugim
obiteljima.
I ovdje smo se ponovno našli kod žena, ali ovog puta kod žena
koje preziru muškarce. Ženski pokret se upravo i formirao
zbog muškog prezira ženstvenosti i žena. Čini se da kod oba
spola postoji prezir? Kako objašnjavate taj prezir koji žene pokazuju prema muškarcima, koji ste i sami uočili?
Dvostruki pomak
Isto kao što sebi objašnjavam i muškarčev prezir žena. U
oba slučaja je to često samo poravnanje za ranije učinjenu nepravdu. Ponekad se u obiteljima može vidjeti da
kasnije rođeni, npr. unuke žele izjednačiti nepravdu koju su muškarci nanijeli njihovim bakama ili majkama. To
su žene koje su muškarci ostavili ili iskoristili, tukli ili
ponižavali. Imamo za to mnogo strašnih primjera.
Tada unuke kažu: to se više nikada ne smije dogoditi. One žele to dovesti u red tako što se udružuju protiv
muškaraca ili se prema vlastitom mužu ophode tako kao
da je on počinitelj. Pritom ne vide da se uzdižu iznad
svojih baka, kao da one ovise o pomoći svojih unuka. I
time ih ponižavaju.
Zato što žele za njih nešto preuzeti, nešto što im ne pripada?
Točno. Bijes ili agresija tih žena ne pothranjuje se iz
vlastitog iskustva, već iz nepravde koja je zadesila druge. One time ništa ne dovode u red.
Primjerice, kad suprug svojoj ženi učini nepravdu i
ona inzistira, ponekad i agresivno da on tu nepravdu
ispravi, ona to čini jer je svjesna svoje vrijednosti i časti.
Snagu za to crpi iz nepravde koju je iskusila i iz vlastitog jada. Ako agresija ne potječe iz iskustva na vlastitoj
koži doživljene nepravde, onda ona i nema snagu nešto
dovesti u red.
Znači, ako se žene svete muškarcima za nepravdu,
koja je nanesena nekoj ženi od nekih drugih muškaraca,
onda dolazi do pomaka, i to ne samo u subjektu, npr. s
bake na unuku, već i u objektu, s djeda na vlastitog muža. Agresija tada nije usmjerena na počinitelja, već na nekog od muškaraca ili, pak, na muškarce općenito. Time
se ništa ne rješava, već se izaziva protupokret, koji na
sasvim neplodan način dovodi do borbe spolova, borbe
u kojoj svi gube.
Put ka rješenju bio bi da te žene, prije svega, svojim
bakama ili drugim povrijeđenim ženama vrate njihovu
izgubljenu čast i dostojanstvo. Na primjer, tako što će
reći: Klanjam se pred tvojom sudbinom, onako kako si se njome nosila i kako si je iznijela. Ja iz toga crpim snagu da sama
učinim nešto veliko i dobro. Tada se više ne moraju osvećivati za svoje bake i snaga ponovno može teći. Tek tada
mogu prihvatiti snagu svoje bake i dostojanstveno nositi svoju ženstvenost, bez potrebe da zbog toga druge ponižavaju. Veličina se ne stječe ponižavanjem drugih, već
je ona tu, u nama, i ako smo u skladu i miru sami sa sobom i drugima dopuštamo da budu onakvi kakvi jesu,
onda rastemo i dobivamo na veličini.
Nedavno ste rekli da je doba u kojem živimo, doba žene, a da
se muškarci povlače.
To je malo provokativno rečeno. Žene napreduju na
jedan zdrav način. Nema potrebe da se muškarci zbog
toga povlače. Ali kad se žene bore protiv muškaraca, većina muškaraca se radije povlači Tim načinom povlačenja,
žene, međutim, ništa ne dobivaju. Muškarac se ne osvaja tako što se protiv njega bori.
Znači, kad kažete da žene preziru muškarce, to nije u smislu
pripisivanja krivnje, već vi to vidite kao generacijsku upletenost u povijesti obitelji.
Vidim to kao posljedicu nekadašnjih sudbina, koje se
tek sada počinju obrađivati. Jednostavno zato što žene
sad imaju više mogućnosti. Smatram da je razvoj, kojim
su se žene izborile za svoja prava, velik napredak.
Što je ovdje terapijski, a što društveno politički okvir? vi i dalje tvrdite da muškarci imaju prednost u obitelji. Kakva je to
izjava?
Ne mogu stati iza takve uopćene izjave. Ja ne postavljam društvene norme, već ostajem u području terapije, području u kojem se djelovanje može provjeriti. Kad
radim s obiteljima, pitam: Gdje i kako se svi članovi jedne
obitelji osjećaju najbolje? Kako je kad muškarac stoji naprijed,
a kako kada je žena naprijed? Provjeravam to postavljanjem
obiteljske konstelacije. U 70 % slučajeva, obitelj se osjeća
bolje kad je muškarac naprijed, a u 30 % slučajeva, kad
je žena naprijed.
Ogleda li se u tome povijesno čvrsto utemeljen patrijarhalan
život? I igra li socijalizacija neku ulogu i u nesvjesnom?
Duša
Više od toga. Tu djeluje i duša, a duša se ne ravna prema
društveno političkim zahtjevima. Ako se, na primjer,
zahtijeva da žene moraju na prvo mjesto, matrijarhat se
mora ponovno uspostaviti i u javnosti, to možda zvuči i
razumno. Ali u dušama sudionika se to ne prihvaća. Oni
osjećaju da nešto nije u redu i zbog toga pate. Duša se ne
može uvjeravati ideologijom. Kao što se ne može reći da
duboki duhovni procesi ovise o socijalizaciji. Mi samo
vidimo da duše u našim kulturnim sferama otprilike isto
reagiraju.
Ali to je uvjetovano kulturom.
Zaključak bi bio da se mijenjanjem kulture, automatski mijenja i duša. Ali ona se tako ne mijenja. Čak i ako
bi javnost odjednom bila sasvim drugog mišljenja, duše
će i dalje reagirati na stari način.
Jeste li sigurni u to?
Po onome što sam dosad vidio, duša se ravna prema
drugim zakonima, a ne prema duhu vremena.
Možemo li zaista znati koji su zakoni duše?
Oni su u sjeni. Mi vidimo samo njihovo djelovanje. Ja
bih radije obratio pozornost na ono što duše stvarno pokreće i na tom temelju tražio rješenja. Rješenja bez borbe.
Duša ne postavlja zahtjeve koji su štetni ili po ženu ili po
muškarca. Duša želi nešto dovesti u red i djelovati blagotvorno.
Pri čitanju vaših knjiga uočava se da žene igraju veću ulogu
u rješavanju upletenosti nego muškarci, vi kažete da žene, po
pravilu, sebe smatraju boljima od muškaraca. Kako to?
To se i ja pitam. Ali točno je da je ključ za rješenje češće u rukama žene, nego u rukama muškarca. I to zahtijeva priznanje i poštovanje.
Muškarac i žena nemaju istu težinu. Po pravilu, žene
imaju veću težinu. One su više centrirane. Prije je muškarac
u službi žene, nego obrnuto. Bar je tako u većini obitelji.
Vi kažete i da se žene, u pravilu, osjećaju boljima od muškaraca. Upravo taj osjećaj je temelj za razvoj lošeg.
Jasno je da žena kroz svoje specifično iskustvo, trudnoću i rađanje biva svjesna svog posebnog značaja. To
nije bez osnove i u smislu osjećaja - osjećam se bolje već ona osjeća svoj značaj.
Muškarac nema tako duboka iskustva. On ih traži na
drugi način. Za razliku od žena, muškarac stalno mora
potvrđivati svoju muškost, uglavnom u društvu drugih
muškaraca.
On je drukčiji od žene. Nije to zato što on to tako hoće, već zato što je to unaprijed određeno. Često je ženi
teško shvatiti zašto je muškarac toliko drukčiji. I obrnuto, muškarcu je također teško shvatiti tu razliku, ali ne u
istoj mjeri kao ženi.
Po mom mišljenju to ne rješava problem osjećaja superiornosti. Nije lako samo tako prihvatiti da su žene gazde u kući zato
što se osjećaju superiornima.
Osjećaj superiornosti je samo iskrivljen oblik svjesnosti o vlastitoj važnosti. Kad žene jednostavno prihvate
tu važnost, nema osjećaja superiornosti.
Ali vi kažete da se žene, u pravilu, osjećaju superiornima.
Dobro, možda i ja nekad dramatiziram.
Ja bih se time još jednom ozbiljnije pozabavila. Ženski pokret
se suprotstavlja upravo preziranju ženstvenog. Što drugo i
preostaje onima koje su žrtve nepravedne upotrebe moći nego
da se osjećaju superiorno?
Ugnjetavanje i ograničavanje, kojim su žene bile vjekovima izložene, jako je loša stvar. Ja to objašnjavam velikim muškarčevim strahom od važnosti žene. Muška-
rac se pokušao zaštititi tako što je ženu obuzdavao i dominirao njome. Ali isto tako znam da je muškost u službi
ženstvenosti. Sad bi se muškarac trebao suočiti s važnošću
ženstvenog i odati mu poštovanje. Tada bi žene imale ista
prava i mogućnosti koje su muškarci prisvojili.
Žene su se teško izborile za to malo dostojanstva u javnom životu.
Da, točno. S druge strane, muškaraci su im to rado i
dali - naročito u obitelji.
Zaista? Ali već kad žene hoće raditi i zarađivati vlastiti novac,
postojao je, a i danas i dalje ponegdje postoji, žestok otpor
muškaraca.
Kad žena zarađuje i to toliko da može zaraditi za samostalan život, onda je njena važnost još veća. Muškarac to
doživljava kao pretjerano, što i jest. U takvim izmijenjenim
okolnostima neophodna je nova kultura ophođenja.
Vi kažete da se žene svete za nepravdu koja nije njima nanesena, već njihovim majkama ili bakama. To je, po mom mišljenju, previše jednostrano. Mnoge žene danas doživljaju puno
nepravde, baš zato što su žene: Nejednako plaćanje istog posla,
3
na primjer, (78% Njemica ne može se samostalno izdržavati).
Često su samohrane majke bez dovoljno sredstava za život. Ne
kaže se bez razloga da je siromaštvo ženska stvar. To nije nepravda koju je netko drugi doživio.
To je točno. Ali na jednoj drugoj razini bih upitao:
kako žena, koja se bori protiv te nepravde, poštuje muškarca? Je li ga ikada poštivala? Primjerice, priznaje li njegova očinska prava? To žena uglavnom ne čini. Ne radi se
samo o ponašanju muškarca. Muškarac se tako ponaša i
3
Za isti posao žene u Njemačkoj često dobijaju i do 20 %. u ekstremnim slučajevima
i do 40 % manju plaću od muškaraca (primj. prev.)
zbog posljedica obezvrjeđivanja, odbacivanja i isključivanja od žene. To je začaran krug.
U svakom radikalnom pokretu puno se toga radi nepromišljeno. Mislim da to leži u biti svakog pokreta. Ako Vas dobro razumijem, vi kažete: usprkos svoj nepravdi, bitno je da žene
poštuju muškarce. Pripada li to novoj kulturi ophođenja? Da
muškarci i žene nauče poštivati suprotni spol? I da žene ne
poistovjećuju muškost sa svim zlom ovoga svijeta?
Da, to ste jako lijepo rekli.
Briga za
sljedeću
generaciju
Angažiranost i poravnanje
Vi ste obiteljski terapeut. Zbog toga je jasno zašto se uvijek
vraćate na majku, oca, dijete. Međutim, čini se kao da je ovdje
određen broj ljudi isključen. Oni koji nemaju djecu, oni koji ne
žive u vezi ili oni koji žive u drukčijim životnim zajednicama od
onih klasičnih, kao što su brak ili obitelj. Ova raznolikost životnih putova danas mnogo više odgovara stvarnosti. Ponekad se
stiče dojam da je po Vama žena, koja nije rodila, neprirodna.
Gubitak
Kroz vjekove žena je morala rađati mnogo djece. U antičko doba svaka žena je morala roditi petoro djece kako
bi se osigurao opstanak grada. To je bilo nešto sasvim
normalno. Život tih ljudi ne možemo ni zamisliti - teške
okolnosti, rano umiranje. Ipak, bili su veseli i uživali su
u životnim zadovoljstvima.
Toliko mnogo života može cvjetati samo kad ima i
mnogo smrti. Ako više nema toliko smrti, onda ne može
biti ni toliko novog života. Cinično rečeno, zato što nas
velika postignuća čuvaju prerane smrti, oduzeto nam je
ono drugo, ispunjavajuće iskustvo.
Danas je nezamislivo imati četvoro ili petoro djece.
Mi smo zbog današnje situacije upućeni na drukčiji put:
mnogi parovi nemaju djecu i mnogo je onih, koji žive sami,
bez partnera. To je prikladno našoj današnjoj situaciji.
Ono što je čudno je da oni koji su izabrali put bez
djece, misle da su izabrali bolji put. Oni možda ne primjećuju da je taj put neophodan, predodređen potrebama
cjeline. Isto tako ne primjećuju, da su - iako zadovoljni
svojim izborom - isključeni iz nečeg važnog.
To se odnosi na samce i samice i parove bez djece?
Nekada je za žene, ali i za muškarce, bilo ispunjavajuće imati puno djece. Drugi načini ispunjenja nisu ni
postojali. Kad žena danas ima samo jedno dijete, ona u
obitelji nije ispunjena. A pogotovo ako uopće nema djece.
Onda tada traga za drugim poljima djelovanja u kojima
može razvijati svoje sposobnosti. To je u duhu našeg vremena. Duboko ispunjenje koje imaju žene s mnogo djece
nije više dostupno ženama u današnjem društvu.
Rilke opisuje upravo to kad kaže da je priroda za nas
izgubljena. Izgubljena je i složenost. Zemlja postaje siromašnija. Mnogo toga što je nekada bilo, nestalo je i ostaje samo u sjećanju. Tuga zbog tog gubitka vraća nam
natrag nešto od onog što još ostaje od izgubljenog bogatstva i njegove dubine.
Kad žena uvidi da ispunjavajuće majčinstvo za nju nije
moguće i ako to doživi kao gubitak, i s njim se pomiri, onda ona kroz tu žalost i odricanje dobiva natrag dio izgubljene mogućnosti. To oplemenjuje ono čime se ona trenutno bavi. Kad ima saznanje o tom gubitku, a bavi se nekim
poslom, ona je njime drukčije ispunjena, drukčije nego
kad bi rekla: Ah, što će mi djeca, Crkva, kuhinja, ili ako ono
što je ustvari gubitak, doživljava kao napredak.
Ne radi se o tome da mi to možemo ili moramo promijeniti. Ne možemo. Ali suočiti se s izgubljenim, dati
mu mjesta u srcu i s tim sjećanjem pogledati u oči onom
što nam je moguće - to ima dubinu.
Znači da onim što vi radite u terapeutskom okviru kroz konstelacijski rad - odajete poštovanje odbačenima, mrtvima i
onima koji nisu poštovani - može li se to učiniti i na društvenoj razini?
Nisam o tome još razmišljao na taj način, ali se slažem s Vama. Cjelina je punija ako se uključi i ono što je
izgubljeno, iako je otišlo i ne može se vratiti.
To nije niti nostalgija u smislu da je ranije sve bilo bolje, niti
je negacija prošlosti u smislu da je danas sve bolje nego prije.
Tu nema oholosti niti nostalgije, ali ni želje za obnavljanjem, čak i kad bi to bilo moguće. Razvoj se može usporiti, nešto se može sačuvati, ali misliti da se sve može
spasiti je iluzorno.
Maloprije ste upotrijebili za vas pomalo neobičnu riječ - angažman. Govorili ste o djelovanju za stvaranje dobrog. Znači
da i za Vas postoji nešto poput angažmana? O mnogim ste se
angažiranima izjasnili uglavnom negativno, zato što se oni
često osjećaju boljima od drugih. Što vi podrazumijevate pod
angažmanom?
Briga za naraštaj. To je briga koja je primjerena odraslima. Na primjer, da su djeca dobro i da imaju ono što im
je potrebno za razvoj.
To se ne odnosi samo na roditelje?
Ne. Svako ispunjenje uvjetovano je takvom brigom.
Čak i u politici je odlučujuća briga za generacije koje dolaze. Ta briga je bez užurbanosti, sasvim mirna i doprinosi ravnoteži. To znači: Ja uzimam ono što sam dobio od
roditelja i poštujem ih tako što to dajem dalje i dopuštam da se
prelijeva na druge.
Često poslije terapijskog rada zamišljam kako je djeci
poslije konstelacije koju su odradili njihovi roditelji.
Mnogima je bolje. Time sam ganut. Ali to nije angažman
u smislu da ja nešto poduzimam. To je kao lako titranje,
primanje i prosljeđivanje onoga što smo primili.
To se vidi onda kad su djedovi zajedno sa svojim
unucima. Oni su tako opušteni. Bez zahtjeva daju sve
što imaju. Za mene je to prekrasna slika starosti.
Oni koji stoje u sredini života to još ne moraju raditi.
To bi bilo besmisleno. Ali lijepo je znati da se nalazi u
struji života, struji iz koje se dolazi, u kojoj se sudjeluje i
od koje se daje drugima.
To bi bila neka vrsta etike.
Da, kad ne bi bilo tako obično. Tako nešto se ne treba
nikome reći. Etika postavlja zahtjeve koji se moraju ispuniti. Djedu ne moram reći kako se treba ophoditi prema
unucima. On to zna. Ako bih htio tu postaviti etička
pravila, vjerojatno bih se time suprotstavio struji života.
Sudbina
Veliku važnost pridajete prepuštanju sudbini. U kakvom je to
odnosu prema angažiranju?
Sudbina je nešto što je svakom predodređeno, bez
mogućnosti da se točno definira. Kod angažmana pojedinac se osjeća pozvanim da se angažira na nekom zadatku.
Postoji li za svakog čovjeka predodređena sudbina?
Sudbina je velika riječ. Ja radije kažem da smo uzeti
u službu. To ima veze s ciljem kojem se teži. S druge
strane, pojedinac je ograničen okolnostima, bolešću, tje-
lesnom gradom, zemljom, narodom, i razvija se unutar
tih danih okolnosti. Ako se pomiri s danim okolnostima
i prizna granice koje iz njih proistječu, to će mu dati
snagu za ispunjen život.
Kao terapeut, kod svakoga vodim računa o tome kuda
i u kojem smjeru vodi njegov put? Gdje su ograničenja?
Vodim ga do toga da uvidi svoje granice i složi se s njima,
da nema iluzija, i da ne miješa snove sa stvarnošću.
Sudbini pripada i to da se suglasimo s posljedicama
vlastitog djelovanja i odgovornosti. Na primjer, da određena osoba ima upravo tu partnericu, upravo to zanimanje, upravo tu djecu, možda kratak životni vijek,
možda ga čeka neuspjeh - sve to pripada sudbini te osobe i ja se tu ne miješam. Radim isto ono što i ona mora
raditi. Usuglašavam se s tom sudbinom. Upravo zato što
sam suglasan, mogu unutar postavljenih granica pronaći putove koji su korisni.
Zar ne postoji zahvat koji može preokrenuti sudbinu?
Naravno. Ono što preokreće sudbinu nije protiv te
sudbine. Ona sama nam ponekad poklanja mogućnost
preokreta. Ali kad vidim da za to nije pravo vrijeme, ništa ne poduzimam.
To je ili staromodno ili postmoderno. Moderan čovjek polazi od
toga da sam upravlja svojim životom, da je sam majstor svoje
sudbine. Postoji i izreka 'krojač svoje sudbine. Zar u okvirima sudbine ne postoji i nešto poput vlastite kreacije sreće i
nesreće?
Svakako da postoji. Ali postoji i drugi put, put prilagodbe i prepuštanja struji života. Kad netko primijeti da
je pozvan za neki zadatak i tome se pokorava, dolazi na
putove koje sam nije mogao ni zamisliti. Cilj nije jasan i
sljedeći korak je još u tami. On je suglasan, ali još ne zna
kuda to točno vodi. Onda, po pravilu, biva vođen ka puno većem, onom što više ispunjava, nego netko tko se
oslanja samo na sebe. Poduzimanje akcije stvara otpor.
Kad govorite o poretku primjećujem da se uvijek vraćate na
osjećaj superiornosti. Dobiva se dojam da je takav stav osnovni razlog za poremećaj u poretku. Postoji li još neki sličan stav
s takvim velikim utjecajem?
Da, ali u pozitivnom smislu. Kad priznam da svi
imaju isto pravo na pripadnost. Ne kao postulat, već kao
sistemski poredak koji djeluje. I u sveukupnoj strukturi
svatko ima svoje posebno mjesto. Nitko nije bolji ili gori
zbog toga što je drukčiji.
Poredak duše i moral
To je poprilično amoralan duhovni poredak.
Može se reći i da je to najviši moral.
Kad kažem amoralno, mislim na to da je ranije žena s izvanbračnim djetetom bivala izolirana, ili ona žena koja živi nevjenčano
ili neki homoseksualac. Izvanbračna djeca su se krila, sve su to
načini ponašanja koji su odgovarali tadašnjem moralu.
Takva vrsta morala je sredstvo pomoću kojeg se stavljamo u superioran položaj u odnosu na druge. Sve teške rasprave proizlaze iz ovog temeljnog stava da ja imam više
prava od tebe i da te mogu isključiti - to je put uništenja.
Pod amoralnim podrazumijevam: to je osjećaj poretka i jednakosti neovisno od vladajućeg morala u društvu.
Upravo tako.
Ali to znači da taj duhovni poredak može napraviti zbrku u
vladajućem moralu. Kada se, na primjer osvrnemo na rigidna
pravila maloga mjesta ili na krute moralne kodekse 50-ih godi-
na - postaje očito da postoje povijesni društveni konteksti, koji
su jednostavno predodređeni za takav način izopćavanja drugih.
Točno. Tako da čim se javi neka smetnja i neka grupa
više ne funkcionira, onda je prvi korak da se pogleda
gdje je netko isključen i da se taj netko ponovno uključi.
Ali i vi imate određenu predodžbu o tome što je dobro. I onda
kad kažete da prihvaćate svijet onakvim kakav jest. Kako biste
vi definirali dobro? / kako izbjeći osjećaj superiornosti?
Kriterij za dobro je - donosi li ono drugima olakšanje,
radost ili im ublažava nevolju. Ali ja isto tako vidim da
je drugima često bolje kad se ne miješam u njihove poslove. Ne radi se, znači, samo o tome da se čini dobro, već
i da se radi dobra ništa ne čini, da se pusti.
Ima mnogo javnih diskusija o Vašem radu. Kako se odnosite
prema napadima na Vaše izjave?
Sasvim jednostavno. Ako netko napadajući moje izjave postigne nešto dobro, ja se s tim slažem.
O autoru
Bert Hellinger4 (1925), istaknut je psihoanalitičar, nekada katolički svećenik. Poznat je po svojim izuzetnim i temeljitim doprinosima na području psihoterapije. Bert
Hellinger unosi u svoj rad bogato i raznoliko iskustvo
svoga života, uključujući svoje dugogodišnje iskustvo
kao svećenika i šesnaest godina misionarskog života u
Africi s plemenom Zulu.
Bert Hellinger smatra da su njegovi roditelji i njegovo djetinjstvo bili prvi osnovni utjecaj za njegov kasniji
rad. Kao mladić bio je registriran kod Gestapoa i osumnjičen kao narodni neprijatelj. Njegov nestanak s popisa
Gestapoa bio je paradoksalan kao i način kako je na nj
uvršten. Navršivši sedamnaest godina postao je vojnik
te je stekao životno iskustvo kroz bitke, zarobljavanje,
poraz, te život u Kampu ratnih zarobljenika u Belgiji sa
neprijateljima saveznika. Drugi osnovni utjecaj bila je
očito njegova želja iz djetinjstva da postane svećenik. U
dvadesetoj godini, odmah po bijegu iz kampa ratnih zarobljenika, zaredio se za svećenika u katoličkoj Crkvi i
započeo dug proces pročišćavanja tijela, razuma i duše u
tišini učenja kontemplacije i meditacije.
Dugi niz godina misionarstva kod plemena Zulu u
JAR-i duboko je oblikovalo njegov kasniji rad. Tamo je
4
Usp. www.Beft.HeIlinger.com
upravljao jednom velikom školom, podučavao i istovremeno bio župnik. Naučio je dobro zulu jezik kako bi
podučavao i služio mise. S vremenom se počeo osjećati
kao da je kod kuće, naravno, toliko koliko je to moguće
jednom Europljaninu. Proces napuštanja jedne kulture
da bi se živjelo u drugoj oblikovao je njegovu svjesnost
odnosa mnogih kulturnih vrijednosti.
Sljedeći utjecaj na njegov život bilo je njegovo sudjelovanje u jednom višerasnom, ekumenskom treningu
grupne dinamike koji su vodili anglikanski svećenici.
Oni su iz Amerike donijeli oblik rada u grupama koji je
posebno vrednovao dijalog, fenomenologiju i individualno ljudsko iskustvo. Tada je prvi put stekao iskustvo te
nove dimenzije brige za duše. Priča se kako je jednom
jedan od instruktora upitao grupu: Što je za vas važnije,
vaši ideali ili čovjek? Slijedila je jedna besana noć jer su
sadržaji pitanja bili duboki. Hellinger kaže: Vrlo sam zahvalan tom svećeniku koji je postavio takvo pitanje. Na neki način, to pitanje je promijenilo moj život. Takva temeljna smjernica prema čovjeku obilježila je otad moj rad.5
Nakon dvadeset i pet godina napustio je svećenstvo.
Opisuje kako je postupno postao svjestan da biti svećenik nije više bio odgovarajuć izraz njegovog unutarnjeg odrastanja. Donio je odluku i odustao od života koji
je toliko dugo poznavao. Vratio se u Njemačku i započeo
s obrazovanjem u psihoanalizi.6
Zajednica psihoanalitičara u Beču nije bila oduševljena njegovim novim načinom uključivanja tjelesnog
iskustva/tjelesnog posredništva, fenomena tijelo u terapeutski proces te je ponovno stajao pred pitanjem što je
važnije - lojalnost grupi psihoterapeuta ili ljubav prema
5
6
Usp. Bert Hellinger: Love's own truths - Bonding and balancing in close retationship, Zeig Tucker & co Inc. 2002.
Usp. www.Bert.Hellinger.com
istini i njenom pronalaženju? Pobijedila je ljubav slobodnog istraživanja i pronalaženja istine. Njegova vještina u psihoterapiji tijelom, postala je bitan element u njegovom radu.
Radom na analizi obiteljskih stabala otkrio je da neki
zapisi/događaji funkcioniraju kroz generacije u obiteljskom
sustavu odnosa. Ipak, najvažniji element njegove terapije
je naglasak na radu s izvorima, a ne problemima.
Oni kojima je blizak čitav niz psihoterapija prepoznat će da je Hellingerov doprinos jedinstvu integracija
različitih elemenata ogroman. Hellinger nije podnio
zahtjev za službenim, znanstvenim priznavanjem nečeg
novoga, ali nema sumnje da je upravo on učinio jednu
novu integraciju. Na neki način on je pravi empiričar i
osnivač psihoanalize pod nazivom Orders of love - Poredak ljubavi, koja se odvija kroz grupni rad Obiteljskih
konstelacija.
Njegov filozofski pratilac bio je Martin Heidegger.
Heideggerovo traganje za iskrenim riječima koje odjekuju u duši i koje moraju biti povezane s onima koji govore
u konstelacijama, koji vode nečem boljem, signaliziraju
obnovljen protok ljubavi.
S tisućama obiteljskih sistema Bert Hellinger je ponovno potvrdio važnost spoznaje o ljubavi u obiteljima koja je toliko snažna da čovjeka obuzima i mijenja njegov
život. Prekinuta ljubav u ranijim generacijama uzrokom
je patnje i trpljenja sljedećim generacijama, a liječenje
zahtjeva ponovno postavljanje članova prethodnih generacija u pravilan obiteljski poredak.
Bert Hellinger je danas jedan od najutjecajnijih i najkontraverzijnih obiteljskih teoretičara i praktičara u svijetu. Na
svojim seminarima - radionicama demonstrira upotrebu obiteljske konstelacije (obiteljskog poretka) u kojoj
predstavnici članova obitelji pojedinca proživljavaju
osjećaje i simptome one osobe koju predstavljaju. Takva
radionica je rijetka prilika da se doživi Berta Hellingera
kao stručnog i vrhunskog terapeuta kojeg se danas smatra najizvornijim u suvremenoj psihoterapiji.
Ova metoda prikladna je za rad s obiteljima koje se
suočavaju s najtežim životnim problemima: teška bolest,
smrt, samoubojstvo, nevjera, odvojen život, rastava, incest, pobačaj jer pronalazi uzroke i rješenja te mogućnosti koje obnavljaju ljubav. Dakle, pomaže pokrenuti životni projekt, bilo od početka, bilo od one točke gdje je nekada davno stao.
Ono što privlači Bertu Hellingeru i njegovoj metodi
uspostavljanja poretka ljubavi uz pomoć obiteljskih konstelacija je jednostavnost kojom ljude dovodi do spoznaje izvora problema koji generacijama otežava protok ljubavi. Bez puno riječi i teorije rješava najteže obiteljske
probleme, s puno poniznosti i poštovanja prema pojedincima i njihovim obiteljima.
Komentari
Nijedan terapeut u njemačkom govornom području nije
proteklih godina pobudio toliki interes javnosti kao Bert Hellinger. Pred vama je njegova knjiga, u kojoj Hellinger u sažetom razgovoru s novinarkom Gabriele ten Hovel daje uvid
u svoj rad i način razmišljanja. Hellinger u dubini duše dotiče
ljubav. Ljubav, koja ponekad upravlja teškim sudbinama. On
traga i nalazi rješenja koja mogu preokrenuti takve sudbine.
(Vlado Ilić, sistemski terapeut i edukator)
Bert Hellinger je pružio neprocjenjiv doprinos čovječanstvu. Za relativno kratko vrijeme uspio je razviti konstelacijski terapeutski rad i proširiti ga diljem svijeta, povezujući različite kulture na način koji uspije ostvariti veoma malen broj
ljudi tijekom jednog životnog vijeka.
(Barbara Morgan, urednik internacionalnog konstelacijskog magazina The Knowing Field)
Hellinger se u svom radu služi vještinama iz različitih izvora, ali sveobuhvatna snaga njegovog rada proizlazi iz vještine pomnog slušanja duše. To nije nikakva zagarantirana
tehnika, već jedina zaštita koju imamo od podlijeganja lažnim
autoritetima. Prema Hellingeru - priznati ono što jest, za razliku od slijepog prihvaćanja onog što se govori - bez razlike od
koga dolazi ~ temelj je ovog, ne tako lakog rada na iscjeljivanju pojedinaca i društva.
(Hunter Beaumont, psihoterapeut i edukator koji je
dokumentirao Hellingerov rad i proširio ga na englesko
govorno područje)
Hellinger razmatra pitanja života i smrti, sudbine, savjesti, krivnje i nedužnosti. Dobra i Zla. Za razliku od većine
suvremenih psihoterapeuta, on ne zazire od pitanja duše i duhovnosti, ili životnog poziva u službi nečeg većeg od nas. I, što
možda najviše iznenađuje, Bert Hellinger središnju ulogu u
polju psihoterapije dodjeljuje - ljubavi!
(Alemka Atkins, psihoterapeut i voditelj obiteljskih
konstelacija)

USPOREN JEZIČNO-GOVORNI RAZVOJ

odgoj i strpljenje (pdf) - Epo-igra

RAZVOJNE KARAKTERISTIKE DJECE U 2. I 3. GODINI ŽIVOTA

Preuzmi (pdf - 2.19MB )

Dijete i igra

Kliknite za detalje

Pubikacija 2

Što kada dijete grize ?

VODENE KOZICE (VARICELLA) U DJECE

Krepost umjerenosti

Preporučena literatura

Izjave o Obiteljskom kampu

PDF dokument, oko 180 Kb - Vita