SILVIJA BENKOVIć PERATOVA i z m e đ u mene i svijeta Silvija Benković Peratova Između mene i svijeta Biblioteka Suvremena književna obzorja Nakladnik Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci Za nakladnika Božidar Petrač Urednica Ljerka Car Matutinović Recenzija Enerika Bijač -Doni Božić Naslovnica Silvija Benković Peratova Tisak Naklada&Tiskara Ready2Print Grafička priprema Alen Ožbolt CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 130409062. ISBN 978-953-278-163-2 Silvija Benković Peratova Između mene i svijeta Ovu zbirku pjesama posvećujem muzama Između mene i svijeta kraljuju muze koje mi otiske grube u očima prepuštaju pticama i nježnim krilima da se nadvisi bol i obrišu suze. Svijet je negdje tamo u odrazu vode s nejasnim prizmama razlomljenih slika. Ja sam samo ovdje izvan svih vidika manja od sunca – veća od slobode. Na razmeđi bitka JA jesam s pitanjem vječnim: tko sam i gdje sam? Tijesan mi je svemir i tuga mi je tijesna! U beskraju ljudske gluposti i zlobe kraljuje Ego moći i tjeskobe a, između mene i svijeta živi pjesma. ~ 5 ~ POTPISUJEM TUŽNO SVOJE STIHOVE Potpisujem tužno svoje stihove za one što pate na rubu zaloga za one što nemaju nigdje nikoga za one što su se povukli u okove od nemoći, straha, od velikog sutra jer svi se mogu opravdati nečim okrenuti leđa – al pjesnici ničim! Oni slute što donosi sutra oni jedini vide put u mraku i dužnost im je upaliti zraku širiti svjetlo niz dolinu crnu jer ovo je vrijeme već kušalo sve a riječi su bile prve i posljednje svijeće u tami kada duše trnu. ~ 9 ~ Iza mene ne stoji nitko samo dašak svemira urezan u bitak svjetla točka zvijezde što sja u tami jedina utjeha samoći da nismo sami da sam važna i galaksiji bar na trenutak. Ja, od praha stvorena da jesam i živim ko cvjetak u polju med visokim klasjem s pravom na sunce da pod njim rastem i srčem sokove zemlje i da se divim. Jer sve je čudo: i kap vode, i mjesec srebrni sve je obris naše mašte, sve je priziv nestvarni. Sve je moje – na dohvat ruke mi je sunce. I ništa nije moje – to su samo sjene jer nitko ne stoji iza mene samo dašak svemira urezan u zrnce. ~ 10 ~ Moje dobre misli bajkovito zvuče u vremenu ovom sivih akvarela smijeh je luđi i od grijeha tijela – moderna vremena – zastara od jučer! Zar sam prespavala cijeli jedan dan brzohodi žure dostić me u trenu i ja vidim žele čak i moju sjenu trčim nekud, bježim: to je ružan san! U trku tek vidim neka tmurna lica mračne oči pune mokrih crnih ptica neke mlade ljude s očima od vina neke stare ljude što grabe po smeću neke srednje ljude što kupuju sreću: sebe kako bježim od ružnih sudbina. ~ 11 ~ Pisala bih ti o ljepoti prirode o ljubavi i slatkim trenucima o zanosu strastvenom u očima al, ne mogu! Vijesti me drugdje odvode i zalud želim svjetliti u mraku paliti vatru s promrzlim granama omotati se bajkovitim pričama i letjeti iznad svega na oblaku. Ne mogu zatvoriti oči i sanjati sliku svijeta koju želim mijenjati makar u pjesmama, makar u osami jer apsurdi plutaju kao aveti u stoličju razbacane pameti bez molitve, bez ljubavi besramni. ~ 12 ~ Mogla sam biti romantično meka sonetnu izbu isplesti od nježnosti kao mnoge žene s ljubavnikom cvasti bez omče vremena, odsutno daleka. Mogla sam ljiljanima posipati čula poljupcima oviti slatke riječi i preko svega što se zbiva prijeći al krik je ovaj na rubu rasula: nemam uzmaka na raskrižju svemira buket zvijezda gori od ludih nemira a svaka je suza postala grumen utkan u stručak mramornog bokora s mirisom bolnih zemaljskih pokora koje srcem urezujem u kamen! ~ 13 ~ Bila sam s Vilama na Velebitu slušala njihove priče i smijeh plesala, sanjala i činila grijeh jer sam bila odsutna na Velebitu. A, dolje je svijet užurbano rastao ne, pred mojim očima! Ne mogu svjedočiti, samo znam da se nisam mogla suočiti kad sam vidjela da je smijeh nestao i da su ljudi zaboravili plesati i da više nitko nije htio pjevati pitala sam: zašto? A, oni su šutjeli. Vidjela sam strah na mnogim licima gladne ruke što kopaju po ostacima na smetlištu ponosa. A, oni su šutjeli. ~ 14 ~ Istina putuje sporo i dugo ponekad duže od životnog vijeka a sretan je onaj tko je dočeka nakon patnji natopljenih tugom. Istina je kao zlatni prsten na hrpi punoj bižuterije pa se od sjaja i ne primjećuje da potječe od one višnje vrste. I dok traje sjaj te mase na hrpi zlato se ne vidi, a istina trpi. Ali, dođe doba patine i hrđe zasvjetluca sjaj na dnu stare late pa se mnoge stvari na mjesto vrate a istina spada u kovine tvrđe. ~ 15 ~ I tako putem pokupimo svašta i dobro i zlo u oblicima čudnim s namjerama dobrim i očima budnim a najčešće slijepi pred ponudom mnoštva. Pa uprtimo na se tržnicu grada vjerujuć u zlatne omote sreće u čudo što čuči negdje na dnu vreće one sljedeće gdje se sakrila nada. I dovučemo sami virus vremena u akvizicije svoje bez imena trenutkom zaneseni – ispunjeni i lažemo kradom čekajuć vreću onu sljedeću za konačnu sreću ufanjem ogrnuti – prevareni. ~ 16 ~ Svi već spavaju mirnoćom blaženom a jedan um budan je i zabrinut odgovori nisu pronašli put koprca se u klupku zamršenom. Tamo zrikavci jednolično zriču i ritam sata prati ih u stopu idila noći poprima ljepotu al, misli su jače, neprestano niču: a, što ćemo sutra ako ne bude kruha, ako polude od zablude oni što lude i ne mare za puk? Ako polude i rječju i bičem a, što ćemo onda? Jedan um viče među spavačima goloruk. ~ 17 ~ Ne možemo se otrijezniti prijatelju ne želimo! Još uvijek teturamo od mamurluka i dolijevamo novo na staro, moj učitelju. Ne želimo se probuditi i vidjeti prazne kaleže i priznati strahote bez utjehe, bez izlaza i ljepote, jer samo smo htjeli živjeti bez bojazni da ćemo se buditi u svijetu koji nas želi otrijezniti i uvjeriti da smo pijani od vina. A, nije to vino. To je navika sjećanje na malog dobrog čovjeka kojeg je otrijeznila gorka sudbina. ~ 18 ~ Ne želim oboljeti od pelina i korova koji moram pojesti sa svečanim začinima gluposti na pladnjevima profinjenih zločina s one strane pameti gdje nestaju obrisne crte putokaza i smjera u pravcu koji te bez uma tjera tamo gdje se izgubljeni sastaju. Ne mogu dopustiti da ne vidim kako žele da potiho poludim i položim zadnje oružje: svoj duh! Biti svjestan, a ne činiti ništa – zar mogu dopustiti ta zgarišta što vrebaju na zadnji udarac: moj kruh! ~ 19 ~ Nemojte, molim vas! Ne silite nas da vjerujemo u sjaj ponora tamnih još ima ljudi umnih i časnih koji dobro vide – ne kupujte nas! Ne nudimo paket usluga, ni akcija naša djela nemaju popusta – zar postoji cijena za cijenu oprosta, zar božji dar ima drugih opcija? Naučite nas! Možda smo skrenuli, umorili se, ostarili, šenuli... jer sve sam dalje od ovog vemena koje mi nudi ono što ne vjerujem pa se ne uklapam, jer ne kupujem u registru nepoželjnih: Bezimena! ~ 20 ~ Htjedoh još noćas ostavit bol u crnom plaštu uzeti predjele u kojima sam sretna stvoriti polja nepregledna, cvjetna i htjedoh silom prizvati maštu te naslikah ljubav s puno crvene boje sav trud uložih u nježnost scene al... iskreno je platno rastvorilo zjene: ta, poljupci su to koji ne postoje na suze sliče rumene kapi toplina ovdje nestaje i hlapi ne umije srce lagati kistu duša na platnu od tuge gori od silne želje da o ljubavi zborim naslikah tugu iskrenu, čistu. ~ 21 ~ Na putu tkanom od svjetlosti i mraka mozaik života slaže svoju sliku mali timbar u sveopćem krajoliku jedan kamen u arhivi poredaka... A, koliko se puta rasprsnula boja i prosula negdje ko slučajni prasak pretvorivši htijenje u ništa, u dašak u peludni prašak prepun nespokoja u slučajna zrnca na slučajnom mjestu bez naše volje da ondje narastu malene kocke za buduću sliku onu koju možda priželjkivali nismo ali, gle: u odrazu tom upravo mi smo riječju i djelom u stvarnom obliku. ~ 22 ~ Pitaš li se ikad jesi li sretan u odrazu stvarnom vlastitog bića susret sa sobom tajanstvena je priča neka čudna knjiga, neki osjet sjetan pri pomisli da si samo tren od praha načinjen da živiš kao čovjek griješan ponekad i Bogu i sam sebi smiješan s razumom i dušom na razmeđi straha? Putuješ čovječe kako vrijeme hoće nošen i bačen na krilo samoće usprkos svemu što si jučer htio. Sutra ćeš možda već biti onaj kojeg još upoznao nisi – onaj koji si doista uvijek i bio. ~ 23 ~ Ne možeš utjecati na veliko sutra niti možeš znati što će se zbiti i kad nemaš moći ni nad čim, nit nad ovim sad jer sve se obrće u snagama vjetra. Kao da je zapisan još od začetka po logici višnjoj već označen put tebi u magli stranputica razasut a moraš ga proći do konca svršetka s pitanjem čestim koliko još ima dana i noći u tvojim koracima? Hodaš po navadi od pamtivijeka a svijest i savjest putuju za tobom u želji da se sretneš sam sa sobom na putu životnom tražeći čovjeka. ~ 24 ~ Sve što jest il nije, zrcalo je tvoje jer obzor se širi i sužava kradom obložen sumnjom, otvoren nadom vidici se prema tebi kroje. Odabireš boje nesvijestan čina i pretačeš svijet u svoju nutrinu slikaš u sebi šareno il tminu i prenosiš nama svoju suštinu. Pa sjeti se uvijek da svatko žudi primiti ljepost od drugih ljudi jer osmijeh liječi, a grubost boli. Oboji svoj svijet najdivnijim ruhom i dođi, pokaži nam vidik duhom jer ti to možeš, a ja te molim. ~ 25 ~ Zemaljski pejzaži opkoliše slike s kojima dišem bez neba i zraka i sve su mi boje prepune mraka a ja žudim osjetiti one vidike gdje korak mi tone u šareni krik i buktinja strasti gori od plama gdje frcaju iskre divljih ciklama a svaki se potez oklizne o stih o ludi ples što ne pozna granice već samo puni i ispunja stranice kao pečatom zlatnim, zdravim, mladim... jer tamo sam JA u mojim slikama a ne ovdje među ruinama i, što još čekam, što li tu radim? ~ 26 ~ Što još čekam? Što li radim tu? kad mnogi su davno napustili brod stari, pohabani, nekoć slavni brod na kojem smo jedrili kao u snu prepuni nade i volje i vjere u njegovu snagu: u ime časti ne sluteći da ćemo susresti moćne valove i oštre glečere od kojih se nema kamo skrenuti već gledati, moliti, udahnuti i biti sužnji svjedok povijesti ovog broda kojeg su razapele sante leda bešćutne i bijele visoke i oštre bez milosti. ~ 27 ~ Moglo bi se pobjeći u nevide otkinuti život samo za sebe prisvojiti ga za svoje potrebe nestati polako da te ne vide. Moglo bi se, zašto ne? Ta, kratko je ovo vrijeme življenja za pomake za važne stvari i teške odluke jer više nitko nikoga i ne čuje. Jest, svi su putovi lako prohodni i nadasve popularni, moderni – pa, doista bi se moglo pobjeći! Da nema one mrvice savjesti što redovno šapuće do besvijesti: samo ti ja ne dopuštam pobjeći! ~ 28 ~ Jutros rano, još nije ni svanulo probudio me šapat pahulja i ledene grane poput dragulja sve se u bijelo ruho odjenulo. Nema lista bez bijeloga plašta nema detalja bez detalja snijega a onda cjelina: svečanost brijega – čipka koju je isplela mašta. Sjetim se domaćeg kruha iz peći te ga umijesih za doživljaj veći kako su nekad činile žene pa upalih vatru u kaminu oprezno da ne remetim tišinu krećući se tiho poput sjene. ~ 29 ~ Kada se trud razlije u ništa kroz brojne godine pune ufanja s rukama praznim od silnog čekanja od borbe, od hrabrosti, od ratišta... Kada te ugase prije vremena a ti bi još mogao biti mlad kada te zaskoče laž, nepravda, glad s puno bešćutnih lica bez imena sjeti se da nije strašno živjeti mnogo je strašnije prerano umrijeti i nemati šansu za još jedan dan ne popiti kavu, pročitati vijesti gunđati na vrijeme, poznanike sresti... sjeti se da nisi besmrtan. ~ 30 ~ Ne žalim ni za čim i neću žaliti ni jednog dana kada ostarim ni onda ako se boli pokorim pa me nemoć posjeti – neću žaliti za onim objedom koji sam odbila za pobjedom koja je kratko trajala za greškama zbog kojih sam se kajala zbog svih ljubavi koje sam izgubila jer često sam birala što mnogi ne bi davala drugima, a najmanje sebi puna ideala i snova velikih bez pitanja. hoću li jednom žaliti sa silnom čežnjom da sve mogu vratiti... ne, ja ne žalim ni za čim, i opet bih! ~ 31 ~ Ja imam jednu neizlječivu bolest za koju nitko nije pronašao lijek jer to čak i nije bolest, nego privid tek: stalno mi se čini da ću opet srest ono što sam davno vidjela poput praska svjetlosti kad te zaslijepi pa te dotakne i snagom okrijepi i zauvijek utisne znamen raspela žig od ljubavi, od vjere i čekanja na križu patnje, boli i praštanja – ta me bolest opsjeda i ne prestaje jer ideali šiknu samo jednom snagom izvora daju čašu žednom i više nama povratka – nema izdaje. ~ 32 ~ Što se to zbilo s ovim godinama koje sam čekala s nadom da ću znati sve što bi zreo čovjek trebao znati bez gubljenja putova pod nogama. Zbunjenost se tek sada usijava odjednom svijet gledam drugim očima a čuđenje se poput prizme otima i novo se viđenje stalno razlistava. Zasja li sunce, ne vidim ljepotu već njegovu magmu u svom životu vidim veliki svemir i Zemlju kao prah i pomislim tada na isprazne stvari na ljudski rod koji zbog njih krvari ...a, suza mi kane... i, stane mi dah. ~ 33 ~ U predah se zavlačim, u samoću otkidam dio vremena za mene za razgovor sa mnom, za obračun sjene za sve što ne mogu, a hoću! Hoću malo mira od tog svemira samo kutak u kojem me neće naći bezglavi, brzi, vremenski kotači – neka me nitko ničim ne umara! Jer ništa ne mogu mijenjati, maknuti ne mogu ni rub neba dotaknuti ne znam niti jesam li dobro činila? U brzini se čovjek lako spotakne pa mu i sunce, mjesec... život promakne, a možda sam ga i ja propustila? ~ 34 ~ Moj ulog u tebe bila je jeka razbijeni zvuci među brdima izgubljena misao na papirima riječ nevidljiva i predaleka. Moj ulog u tebe bio je poraz izgubljena bitka s oblacima zgažena vojska u očima i pravi neodsanjani odraz zatravljen negdje među zvijezdama pijan i sam u posljednjim bajkama u mom okruženju velika briga. A, drugog uloga nisam imala – to mi je dao Bog pa sam vjerovala da je svijetu još uvijek potrebna knjiga. ~ 35 ~ Krenule su teške kiše, jesenje kad se nebo zatvara u sivilo kad se tuge skupe u ništavilo a, misli zvuče kao one posljednje. Preslaguju se sjećanja i slike u kopreni od magle i života ubrzani film što ga vrijeme mota nejasne sekunde i sve prilike kaplju sa nebesa, moče se u blatu nepovratno kao kazaljke na satu. Jesenje kiše zamrače i nadu pa se radost čini odveć daleko mračne misli tutnje podmuklom jekom i skladaju tihu sjetnu baladu. ~ 36 ~ Pristala sam na sve svoje uvjete još onog dana kad su me stvarali otac i mati, kad su mi davali gene i krv – primila sam zavjete svete sakramente i svetu vodu još u povojima su me škropili da se ditetu ne bi izgubili puti u budućem velikom hodu. Usadiše mi Amen moji preci kao što i ja činim svojoj djeci s pitanjem vječnim: hoću li moći upaliti luč nasuprot vjetrova što nemilo gase svjetla djedova pred očima onih koji će doći? ~ 37 ~ Na koncu svega vrijedilo je biti ptica u mislima, nevidljivi oblak što je nebom plovio prpošan i lak satkan od svijetla i nebeskih niti znao se dići iznad svih zemaljskih gnijezda kad je bilo najteže za ljubav, za bol znala sam postati dah, nestati na pol i vinut se duhom visoko do zvijezda. Znala sam natkriliti vlastitu tugu obojati crno nebo u dugu i varati druge da je šaren svijet. Vrijedilo se roditi s ovim darom i stvarati, živjeti sa žarom i bljesnuti katkad kao vatromet. ~ 38 ~ Zaplešimo noćas naš davni ples kao mudraci na rubu litice budimo leptiri i skitnice nek šiknu munje, nek bude zemljotres! Mi, čudaci od pjesme i vina uzmimo vjetar našim muzama i napojimo njive toplim suzama ljubavlju velikom lucidnog čina! Mi, od praha stvoreni da sanjamo o tajnama za koje ništa ne znamo zaplešimo još jednom onaj davni ples u kojem smo tražili put do istine tkani od cvjetova i gorke sudbine nek bude slavlja, nek bude urnebes! ~ 39 ~ PONEKAD PJESMA Ponekad pjesma kao prosjak živi sa suglasja malo u danima sivim bez velikih misli i mudrih riječi drhti u mraku plamićak na svijeći. To nije požar niti vulkan frca samo trenutak žalosnog srca kad višnji je um pred bolom sitan a veliki stih nije ni bitan. ~ 43 ~ Kako tužna si u omotu mračnom med zidinama zatočena kako plaha si dok samuješ daleko od ljudi preplašena kako jadna si u raljama tame s teškim utezima Hada... O, kako moja si kada te napuste osmijeh i nada! ~ 44 ~ Strašne su bure prošle u vremenu koje je bilo moje toliko moje koliko je smrt neizbježna. Stajala sam ispod gromova i gledala kako munje režu sve što je bilo moje toliko moje koliko je tijelo neizbježno. Plakala jesam držeći se za stari drveni plot strepeći od novih udara toliko mojih koliko je duša neodvojiva. Strašne su bure poharale cvjetove prepune nade a crni tmasti oblaci još uvijek dolaze i skupljaju se nad zemljom koja je toliko moja kao što je i ovaj život moj. ~ 45 ~ Idi! Tu je prazno more livada bez trave ruševina, a ne vila poljubac bez jave. Tu je golo ništa ples na rubu stakla tvoja hladna ruka što me nije takla tvoje tvrdo srce ivančice u zraku čekanje i muka da nađem te u mraku. ~ 46 ~ i već dan je i već mjesec i već mnogo noći, dana... da se barem može mrijeti od duše nam danih rana ali sunce izlazi svemir se i dalje vrti tko još čuje tko još vidi život sam na zadnjoj crti i već ljeto mnogo zima i trilijun tužnih dana... svaka je suza ispisala stih što je srcu bila rana. ~ 47 ~ Bol više nema moć da spusti suzu izgubi noć ni sreća više nema snagu da zavrti srce za ludost dragu ni život više nema strasti iz ničega opet mlađahan rasti ni ljubav više nema plama da gori u sebi posve sama ni zlatno sunce nema sjaj da osvijetli stari put u raj. ~ 48 ~ Hodam ulicom bez ugode prolaznici mrki nitko se ne smije ispružene ruke iza ugla, iza kuta svirači sa šeširom ispod promrzlog kaputa dva novčića zjape harmonika svira... no, netko se ipak smiješi s velikog papira osmijeh razvučen preko cijele zgrade u ruci drži karticu od nade na reklami blješti novac kao lijek ispod nje sitnica: čovjek tek. ~ 49 ~ Mala tišina i cigareta kucanje sata na kraju ljeta. Stanka mala tu za stolom sastanak moj sa starim bolom i malo vina za čašu muza – veliko ništa u moru suza. ~ 50 ~ Valja se spustiti napustiti mir odigrati igru ući u vir i ostati živ s peharom na dlanu izbjeći zamke u svakome danu naučiti biti i sokol i vuk čuvati strijele i napeti luk jer dolje je lov na divljač i ljude u janjećem krznu doći će Jude! ~ 51 ~ Vidjeh radost u rapsodiji pjesme na obroncima smijeha u danima vina u danima plodnim. Vidjeh bezum u divljem plaštu crna jata ptica pod sivim nebom u danima magle u danima praznim. Vidjeh svemir na dva dijela rasporen mačem sliku svijeta u zrcalu zvijezda i vidjeh sebe kako plačem u danima tužnim. ~ 52 ~ Vidjeh ocean koji svemir suče vrtlog sumanuti što me k sebi vuče u danima kobnim. Vidjeh ništavilo u rasulu trena kad postaje prah velika stijena. I nastavak vidjeh čudo života u danima divnim i vidjeh sebe u zrcalu zvijezda: kako živim! ~ 53 ~ Boli više nema i spokojno živim al prirodu gledam očima sivim. Nestalo je puno toga u pepeo, u prah valjalo bi plakati izgubiti dah al i to je nestalo osta samo grč pomrčina jednog svijeta i prazan vrč. Sve se izgubilo i radost i tuga – vrijeme je za neka vremena druga. ~ 54 ~ A da se sastanemo nas dvije pa zajedno ispočetka kao prije!? Da odemo u rajski vrt a ostanemo tu – znaš i sama, nitko ne će znati prići našem snu. Zajedno smo jače i Vile i žene pođimo, zažmiri i drži se za sjene pobjegni i reci: Spas za mene! ~ 55 ~ Sada si sigurna zaštićena zidom anđelima, Bogorodicom i Svetim Vidom. Iako će vrazi danonoćno bdjeti sve će sveto u tebi za sebe htjeti a nećeš ih prepoznati kad se opet vrate u nekom novom ruhu jer oni modu prate. ~ 56 ~ NOVA MJERA STVARI Ne plačem više ne boli me više pretvaram se u obličje koje samo diše koje samo ćuti sve što duša može odvajam se kao sjena iznad svoje kože i prolazim onim putom kroz dolinu davnih suza kao stranac nakon ropstva slobodna od sviju uza bičeva se onih sjećam i tamnice pustih želja gdje ostavih teške rane i patnje dragih prijatelja kao leptir lebdim iznad sebe same u milosti Duha Svetog izlazim iz tame. ~ 59 ~ Nova mjera stvari osušen herbarij, sunce sja u punom luku baca tople čari. Sve je tako nježno u okviru mom odletjele godine utrke za snom. I napokon mir: šalica kave kocka šećera lagana šetnja ručak... pa večera. ~ 60 ~ Smirio se korak olakšala glava usporeno diše moja java. Ne dolaze više neke davne sanje smanjilo se nebo na manje i manje. Sve su zvijezde stale tek u jedan san: da mirno dočekam i ispratim dan. ~ 61 ~ Povučem se tako isključim telefone i mobitele i sve napasti koje zvone u dvorište sjednem tako i buljim u nebo u plavo moj mozak prazan je pokriva se travom popijem kavu tako u društvu ruža i pčela i muha leptira i ponekog puža osluškujem tako disanje zemlje disanje mrava – sve vrvi životom a meni se ne da a meni se spava. ~ 62 ~ Tu je mirno ništa se ne događa otkucava sat i pas na rubu predgrađa. Preko pruge miruju pašnjaci i koze masline i voćnjaci i vinove loze. Tek poštar dolazi prijatelji neki al sve se ovdje povuklo u svijet daleki izvan mijene vremena i arene danje gdje se gaze livade otimaju sanje. Tu je tako mirno zeleno u srcu mom tu na kraju svijeta skromni je moj dom. ~ 63 ~ Prekrasan dan samo za mene ne dolazi nitko osim moje sjene a ona je mirna ne postavlja pitanja poslušno slijedi lijena skitanja. Prazan um pod suncem drijema o, kakva ljepota! kao da me nema... ~ 64 ~ Zbacih sa sebe težak plašt grubim koncem tkan i krenuh lako u novi dan. Mrtve su sjajne lomače slave tamo daleko obzori se plave. Tamo u dolini huče kamioni na brijegu sela mog crkva zvoni još uvijek na rubu sačuvanog svijeta pjevaju ptice i livada cvjeta. ~ 65 ~ Kamo bih pošla danas pod ovim nebom sunčanim s kime bih se srela da vedar dan podijelim upitah se ludo sretna što uopće postojim puna želje da učinim još jedan dan života dostojnim. Mnoga srca srela sam u vagonima samoće nigdje nikog na mom putu tko se smijat hoće ...al, gle travke mali busen iz kamena žilavo se nebu propinje kroz procjep vremena put mi pokazuje i briga ga nije što ja društva nemam da se sa mnom smije. ~ 66 ~ O, radosti skrivam te kao blago što se odati ne smije kao istinu zbog koje se pogiba kao vjeru s kojom se ne maše kao ljubav koja se ne otkriva. O, radosti štitim te od gladnih vukova! ~ 67 ~ Na kočiji sreće poletjet bi htjeli moji konji zdravi lagani i bijeli iznad svijeta, iznad svega jurila bih s njima i kriknula: Sretna sam! kriknula svima, al ćutim da ne smijem. Oni koplje spremaju oni su pretužni što kočije nemaju. ~ 68 ~ Sjeti se da još ništa ne znaš o životu, o Bogu, o ljudima. Ti samo učiš samo stremiš spoznati da je ljubav čudljiva u ljudskim srcima a postojana u božjem naumu da su dobre namjere često opasne i da ne možeš mijenjati svijet jer on pripada volji Stvoritelja Sve što moraš činiti jest truditi se spoznati što moraš činiti i sjeti se da to nikada nećeš saznati. ~ 69 ~ I nađoh mir u bojama sunca na padini punoj cvijeća čistoga života mimo svih želja i snova za kojima žudjeh nađoh mir takav kakav jest sav od sklada na putanji vječnoj. ~ 70 ~ Sve se u meni pomirilo sa mnom pa se naklonih ponizno životu nisam i nikad neću biti ptica da iznad života živim ljepotu nisam i nikad neću biti duga da obojim svijet u širokom luku tek pjesnik ja sam što snivao je nekad kako će snovi pružiti mi ruku i toliko žudjeh za krilima onim koja će me vinut visoko, visoko tamo gdje svijet od želja je tkan gdje radost se širi široko, široko a ne vidjeh dobro da sve je tu stvoreno baš da vidim ljepotu napokon, sve se pomirilo sa mnom pa se naklonih ponizno životu. ~ 71 ~ Pojavilo se brdo koje moram prijeći ono na me čeka čeka moje riječi moju mudrost traži baš moje korake cijelu mene hoće da dotaknem oblake i stoji preda mnom visoko do neba to brdo moje koje prijeći treba! ~ 72 ~ Silvija Benković Peratova Rođena je 29.4.1964. u Zagrebu. Živi i radi u Rijeci. Po struci je profesor likovnih umjetnosti. Članica je Društva hrvatskih književnika. Članica je uredništva časopisa za književnost “Književna Rijeka”, idejni je pokretač i voditelj “Susreta mladih pjesnika i prozaika” te je okupila i promovirala više od 80 mladih spisatelja. Objavila je deset knjiga za djecu i odrasle: poezija: - Mali veliki ljudi, 1995. – i drugo izdanje 2011. - Jedro ljubavi, 2000. - Boja istine, 2007. roman Slast pelina, 2004. pripovjetke na senjskoj čakavštini: - Teta, 2004. - Tetin luštrin, 2011. zbirke pjesama za djecu: - Zlatak, 1997. – i drugo dopunjeno izdanje Zlatak i Zlatica, 2008. bajka Čuvari legende – knjiga 1. Drevna zemlja Nari, 2011. Knjiga Tetin luštrin je bila nominirana za književnu nagradu “Fran Galović” te je uvrštena u 7 najboljih knjiga zavičajne tematike za 2011.g. Pjesme su joj prevođene i objavljivane na poljskom, talijanskom, bugarskom i makedonskom jeziku. Pozivana je na mnoge eminentne književne manifestacije u zemlji, a čest je gost-književnik mnogih vrtića, škola, knjižnica i izdavačkih kuća u Primorsko-goranskoj i Ličko – senjskoj županiji. Zaposlena je kao likovni pedagog u osnovnoj školi “Kozala” u Rijeci. Za mnoge zasluge i inovacije u prosvjetnom radu, ~ 73 ~ po treći put je unaprijeđena u zvanje učitelj savjetnik. Mentor je za polaganje Stručnih državnih ispita, te voditelj Županijskih stručnih vijeća već dugi niz godina. 2013. je imenovana članicom Državnog povjerenstva za natjecanje učenika osnovnih škola pod nazivom LIK. Aktivno se bavi slikarstvom, te je izlagala kroz brojne skupne i petnaest samostalnih izložbi. Likovno je opremila, ilustrirala i uredila mnoge knjige. Piše i objavljuje likovne kritike i književne osvrte. Organizirator je i voditelj raznih kulturnoumjetničkih manifestacija u županiji i šire. Predsjednica je Društva hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci (od 2010.- ...) Nagrade: Nagrada Grada Senja za promicanje Grada Senja i senjske čakavštine diljem Hrvatske i šire (2012.) Nagrada Primorsko-goranske županije za najuspješnijeg prosvjetnog djelatnika (2010.) Zastupljena je u antologijama: “Vijenac izabranih”, “Jadranski književni susreti” (autorice Ljerke Car Matutinović) i “Galovićeve jeseni” (autorice Enerike Bijač”), te u knjizi WHO IS WHO. ~ 74 ~ Kazalo Između mene i svijeta kraljuju muze......................................5 POTPISUJEM TUŽNO SVOJE STIHOVE Potpisujem tužno svoje stihove..............................................9 Iza mene ne stoji nitko.........................................................10 Moje dobre misli bajkovito zvuče........................................11 Pisala bih ti o ljepoti prirode...............................................12 Mogla sam biti romantično meka........................................13 Bila sam s Vilama na Velebitu..............................................14 Istina putuje sporo i dugo....................................................15 I tako putem pokupimo svašta.............................................16 Svi već spavaju mirnoćom blaženom....................................17 Ne možemo se otrijezniti prijatelju......................................18 Ne želim oboljeti od pelina..................................................19 Nemojte, molim vas! Ne silite nas.......................................20 Htjedoh još noćas................................................................21 Na putu tkanom od svjetlosti i mraka..................................22 Pitaš li se ikad jesi li sretan...................................................23 Ne možeš utjecati na veliko sutra.........................................24 Sve što jest il nije, zrcalo je tvoje..........................................25 Zemaljski pejzaži opkoliše slike...........................................26 Što još čekam? Što li radim tu?............................................27 Moglo bi se pobjeći u nevide...............................................28 Jutros rano, još nije ni svanulo.............................................29 Kada se trud razlije u ništa...................................................30 Ne žalim ni za čim i neću žaliti............................................31 Ja imam jednu neizlječivu bolest..........................................32 ~ 75 ~ Što se to zbilo s ovim godinama...........................................33 U predah se zavlačim, u samoću..........................................34 Moj ulog u tebe bila je jeka..................................................35 Krenule su teške kiše, jesenje...............................................36 Pristala sam na sve svoje uvjete............................................37 Na koncu svega vrijedilo je biti............................................38 Zaplešimo noćas naš davni ples...........................................39 PONEKAD PJESMA Ponekad pjesma...................................................................43 Kako tužna si.......................................................................44 Strašne su bure prošle..........................................................45 Idi!......................................................................................46 i već dan je..........................................................................47 Bol više nema moć...............................................................48 Hodam ulicom....................................................................49 Mala tišina..........................................................................50 Valja se spustiti....................................................................51 Vidjeh.................................................................................52 Boli više nema.....................................................................54 A da se sastanemo................................................................55 Sada si sigurna.....................................................................56 NOVA MJERA STVARI Ne plačem više....................................................................59 Nova mjera stvari................................................................60 Smirio se korak...................................................................61 Povučem se tako..................................................................62 Tu je mirno.........................................................................63 Prekrasan dan......................................................................64 ~ 76 ~ Zbacih sa sebe težak plašt....................................................65 Kamo bih pošla danas..........................................................66 O, radosti............................................................................67 Na kočiji sreće.....................................................................68 Sjeti se.................................................................................69 I nađoh mir.........................................................................70 Sve se u meni pomirilo sa mnom.........................................71 Pojavilo se brdo...................................................................72 Životopis autorice...............................................................73 ~ 77 ~ Naklada 200 primjeraka Knjiga je tiskana uz financijsku potporu Primorsko-goranske županije. Tiskanje dovršeno u travnju 2014. Copyright © Silvija Benković Peratova Iz recenzija: "...riječi pomno unizane u poruku vrijednu promišljanja, odslikava čitavu zbirku – pjesme kojima ne teče 'med i mlijeko', nego se sa stranice na stranicu prelijeva realnost življenja ljudi danas i ovdje, svuda oko nas i šire. U takvu realnost opće i osobne svakodnevice pjesnikinja uranja i sa srcem i sa umom. I to je točka na kojoj se zbirka razlikuje od mnogih koje donose pretežito socijalnu tematiku, kakvu donosi ova knjiga... promišljanje stihova u ovoj knjizi navodi na suze, ali Silvija Benković Peratova ne dopušta patetiku svome stihu, tek suzu u srcu. To je ta točka na kojoj um i srce pjesnikinje naliježu i postižu ravnotežu. Otuda sve vrline ove zbirke pjesama koja teče umjerenim ritmom, ulančavajući pjesme kao mini priče u stihu... Upravo sudeći po tome obavljenom, po zasijecanju u duboke socijalne probleme, po suočenju sa životom oko sebe, oko nas i sebe – ovo je nesvakidašnja knjiga u suvremenoj hrvatskoj književnosti." Enerika Bijač "Rukopis zbirke pjesama 'Između mene i svijeta', Silvije Benković Peratove, pjesnikinje, prozaistice i slikarice, donosi osebujnu poetsku personalnost koja je znala pronaći komunikaciju između imaginarnog svijeta i svijeta realnosti... Već sami naslovi soneta 'Potpisujem tužno svoje stihove', 'Istina putuje sporo i dugo', 'Nemojte, molim vas! Ne silite nas', 'Kada se trud razlije u ništa', 'Ne žalim ni za čim i neću žaliti','Pristala sam na sve svoje uvjete', 'Na koncu svega vrijedilo je biti', govore o inspirativnoj snazi koja pokreće duhovnost u traženju egzistencije dostojne čovjeka... Dijapazon poetskih slika naše autorice žudi za suglasjem svijeta, za srodnošću imaginacija, za jednostavnošću egzistiranja u kojem je moguća radost i ljubav... Kontrapunkt između intimnih prostora bića, njegovih zaljubljenosti u život te tjeskoba i okrutnosti svijeta, čini se nepremostivim i nije uvijek po mjeri pjesnika pa ipak stvaralaštvo u životu čini ga budnim..." Ljerka Car Matutinović Cijena: 100,00 kn ISBN 978-953-278-163-2 9 789532 781632