Boran Berčić
Filozofija
Svezak Drugi
UDŽBENICI SVEUČILIŠTA U RIJECI
MANUALIA UNIVERSITATIS
STUDIORUM FLUMINENSIS
Boran Berčić: Filozofija (II. svezak)
© Copyright 2012. Boran Berčić i Ibis grafika
Urednica
Saša Krnic
Lektura
Blanka Mesić
Recenzenti
prof. dr. Elvio Baccarini
prof. dr. Zvonimir Čuljak
prof. dr. Snježana Prijić-Samaržija
Oblikovanje naslovnice
Krešimir Krnic
Priprema i tisak
Ibis grafika d.o.o.
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 802926
ISBN 978-953-6927-66-1 (cjelina)
ISBN 978-953-6927-68-5 (II. svezak)
Knjiga je tiskana u rujnu 2012.
Izdavanje knjige pomogli su:
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske
Zaklada Sveučilišta u Rijeci
Korona d.o.o, Rijeka
Alarm automatika d.o.o. Rijeka
Knjiga je dijelom nastala i dijelom je financirana i iz sredstava znanstvenog projekta
Identitet, br. projekta 009-0091328-0737, koji financira Ministarstvo znanosti,
obrazovanja i sporta Republike Hrvatske
Povjerenstvo za izdavačku djelatnost Sveučilišta u Rijeci odlučilo je da se ovaj
udžbenik izda kao sveučilišno izdanje pod brojem: KLASA: 602-09/10-01/38,
URBROJ:2170-5705-10-3
Tiskanje ove knjige omogućeno je uz financijsku potporu Zaklade Sveučilišta u Rijeci
temeljem Ugovora (Klasa: 612-10/11-01/07, Ur.broj: 2170-57-06-11-2).
Mišljenja izražena u ovoj knjizi su mišljenja autora i ne izražavaju nužno stajalište
Zaklade Sveučilišta u Rijeci.
Boran Berčić
FILOZOFIJA
Svezak drugi
Ovaj pregled namijenjen je zainteresiranim čitateljima kako bi se
pobliže upoznali s rasponom tema obrađenih u ovom svesku te sa stilom
kojim je knjiga pisana. U ovom dokumentu, stoga, možete pronaći cjelovit
predgovor knjige, pregled sadržaja. Iz indeksa kojeg također ovdje možete
pronaći možete dobiti podroban pregled pojmova i tema koji se u knjizi
obrađuju. Kratki odlomci preuzeti iz pojedinih poglavlja knjige dat će vam
uvid u njen stil.
Knjiga se može naručiti od nakladnika Ibis grafika d.o.o.
na e-mail: info@ibis-grafika.hr
faxom: 01/2306609
telefonom: 01/2332020
poštom: Ibis grafika d.o.o., IV. Ravnice 25, Zagreb
Cijena knjige je 120 kn.
Narudžbenica se nalazi na kraju ovog dokumenta.
Plaćanje je moguće pouzećem ili plaćanjem na žiro račun nakladnika na
temelju računa. Poštarinu unutar Hrvatske ne naplaćujemo (ulazi u cijenu
knjige). U slučaju plaćanja pouzećem zaračunava se naknada pošte za tu
vrstu plaćanja (7,20 kn).
Zagreb 2012.
Predgovor IX
Sadržaj
ZNANJE 1
Što je znanje? 3
Trodijelna analiza znanja 4; Gettierovi protuprimjeri 9; Jačanje
opravdanja 12; Nozick: tracking 16; Uzročna teorija znanja 18; Epistemička
sreća 21; Paradoks lutrije 24; Internalizam i eksternalizam 26
Skepticizam 30
Mogućnost pogreške i Descartesov zli demon 31; Princip deduktivne
zatvorenosti i inkonzistentna trijada 37; Počiva li skeptički argument
kartezijanskog tipa na previsokom kriteriju znanja? 39; Antički skepticizam i
američki pragmatizam 42; Enesidemovi tropi i relativnost spoznaje 44; Kako
odgovoriti na Enesidemove trope? 53; Sekundarna i relacijska svojstva 56;
Ostale reakcije na relativnost spoznaje 61; Je li skepticizam održiva
pozicija? 65; Agripina trilema i struktura znanja 70; Kako odgovoriti na
Agripinu trilemu? 74
Fundacionalizam 81
Neupitni temelji znanja 82; Descartesov krug 83; Mooreov dokaz postojanja
vanjskog svijeta 85
Koherentizam 86
Piramida i splav 87; Možemo li svoja vjerovanja usporediti sa stvarnošću? 88;
Postoje li neupitni temelji znanja? 89; Kako odlučiti između više koherentnih
skupova vjerovanja? 92; Korespondencijska i koherencijska teorija istine 93;
Neurathov brod 94
Pragmatizam 97
Istinitost kao uspješnost 98; Kako teret dokazivanja prebaciti na skeptika? 99;
Možemo li djelovati “na osnovi pojava”? 101
STVARNOST 111
Realizam 117
Naivni i kritički realizam 118; Zaključak na najbolje objašnjenje 119
Antirealizam 123
Oblikovanje keksa i sječenje mesa 124; Fenomenalizam 127; Berkeleyev
“master argument” 127; Infalibilizam 128; Aletički realizam i epistemičko
shvaćanje istine 130
Verifikacionizam 131
Princip verifikacije kao kriterij smislenosti 131; Skepticizam kao empirijska i
kao transcendentna teza 134; Redundancijska teorija istine 136
V
UM 145
Navodne ili stvarne razlike između mentalnog i fizičkog 148
Protežnost u prostoru 149; Intencionalnost 150; Racionalnost 151; Povlašteni
pristup 152
Bihejviorizam 156
Crna kutija 156; Identifikacija i inferencija 158
Fizikalizam 162
Supervenijencija 166; Leibnizov mlin i fenomenološka pogreška 169;
Eksplanatorni jaz 171; Argument iz znanja 174; Kako je to biti šišmiš? 176;
Modalni argument 179; Duhovi i zombiji 181; Kontingentni i nužni
identitet 183; Leibnizov zakon 184; Intenzionalna pogreška 186
Funkcionalizam 189
Turingov stroj 192; Kineska soba 194
Eliminativni materijalizam 196
Pučka psihologija 196; Detronizacija svjesnog subjekta 199
Dualizam 203
Interakcionistički dualizam 204; Paralelizam: prestabilirana harmonija i
okazionalizam 207; Naturalistički dualizam 209; Dualizam svojstava 211;
Epifenomenalizam 213; Mentalno uzrokovanje i antiredukcionistička
dilema 214; Eksplanatorna ispraznost dualizma 216
BOG 225
Mogu li se religijska vjerovanja vrednovati racionalnim
kriterijima? 227
Odluka o načinu života 227; Možemo li vjerovati u nespoznatljivog
Boga? 233; Verifikacija i religija 237; Logički status teizma 241; Realizam i
antirealizam u filozofiji religije 243
Što je Bog? 246
Atributi 247; Argument oznake 251; Zakonodavac 252; Eutifronova
dilema 253; Argument iz zla u svijetu 256
Presumpcija ateizma 260
Teret dokaza 260; Ad ignorantium 262; Agnosticizam 265; Može li teist teret
dokazivanja prebaciti na ateista? 266; Sensus divinitatis i A/C model 267;
Fundacionalizam i reformirana epistemologija 269
Ontološki argument 271
Anselmova formulacija 271; Hijerarhija bića 273; De re i de dicto 274; A
priori znanje i postojanje 275; Suvremena formulacija 277
VI
Teleološki argument 280
Argument precizne podešenosti 281; Eksplanatorna ispraznost pozivanja na
Boga 282; Beskonačan, ili barem vrlo velik, broj pokušaja 283; Generalna
slabost teleološkog objašnjenja 284; Antropički princip 285
Kozmološki argument 288
Objašnjenje svijeta 289; Temporalni niz 291; Eksplanatorni niz 294;
Modalni argument 299
Pascalova oklada 300
Kolika je očekivana korisnost koje opcije? 303; Zašto je vjerojatnost 0,5 i
0,5? 304; Možemo li odlučiti da vjerujemo? 305; Kako bi Bog gledao na one
koji u Njega vjeruju zbog vlastitog interesa? 308; U što točno vjerovati? 310
ZAŠTO 2+2=4? 317
Teorije u filozofiji matematike 320
Fikcionalizam 322; Nominalizam 323; Konceptualizam 324; Fizikalizam 325;
Platonizam 326; Realizam i antirealizam 326; Kada je postala istina da
2+2=4? 327; Kondicionalno objašnjenje matematičkih istina 328
Karakteristike matematike 330
Ontološka obveza matematičkog diskursa 330; Idealnost matematičkih
predmeta 332; Dokaz i otkriće 334; Beskonačnost 338; Apriornost i
imunost na empirijsko opovrgavanje 339; Primjenljivost i neophodnost 342;
Nužnost 347; Uzročna izoliranost platoničkih predmeta 350
ŠTO JE FILOZOFIJA? 357
Filozofija je traganje za istinom! 360; Filozofska pitanja su ona za koja još nije
utvrđena standardna metodologija rješavanja! 360; Filozofija je znanost! 362;
Sinoptičko gledište: Filozofija je stvaranje sveobuhvatne slike svijeta! 365;
Filozofija je njena povijest! 367; Filozofija je pojmovna analiza! 372; Filozofija
je refleksija! 377
Kazalo 387
VII
Predgovor
Ovo je drugi svezak djela Filozofija. Po izboru tema i načinu pisanja djelo predstavlja jedinstvenu cjelinu. Objavljeno je u dva sveska zbog velikog opsega.
U prvom dijelu izložena je praktična filozofija, a u drugome teorijska. Iako se
predgovor s početka prvog sveska odnosi na oba dijela, možda ipak nešto treba
reći i o samom drugom dijelu. Drugi svezak obuhvaća šest poglavlja: ZNANJE (epistemologija), STVARNOST (metafizika), UM (filozofija uma), BOG (filozofija religije), ZAŠTO 2+2=4? (filozofija matematike), ŠTO JE FILOZOFIJA?
(rasprava o prirodi filozofije). Isto kao i u prvom dijelu, poglavlja uglavnom
predstavljaju tematski samostalne cjeline i može ih se čitati bilo kojim redom.
Na kraju svakog poglavlja nalazi se popis pitanja za provjeru razumijevanja i
navodi se korištena literatura. Na početku svakog poglavlja u opsežnijoj bilješci
navedena je i kratko komentirana literatura za daljnji samostalan rad na području koje se u tom poglavlju obrađuje.
Poglavlje ZNANJE započinje poznatom suvremenom raspravom o definiciji
znanja. Ona predstavlja relativno samostalnu cjelinu. Nakon toga izloženi su
i detaljno analizirani standardni skeptički argumenti. To su uglavnom argumenti antičkih skeptika, ali i danas predstavljaju okosnicu epistemologije. Zato
su najvažnije epistemološke pozicije izložene upravo kao reakcije na skeptičke
izazove. Više prostora posvećeno je fundacionalizmu, koherentizmu i pragmatizmu.
U poglavlju STVARNOST suprotstavljeni su realizam i antirealizam kao
opće metafizičke teorije o prirodi stvarnosti. To poglavlje slijedi nakon poglavlja o znanju jer je rasprava između realizma i antirealizma dijelom motivirana
i epistemološkim uvidima o prirodi znanja. Zato je uputno STVARNOST čitati
nakon ZNANJA, ali nije neophodno.
U poglavlju UM izložene su osnovne teorije i najpoznatiji argumenti iz filozofije uma. Na početku poglavlja izložene su i ukratko raspravljene osnovne karakteristike po kojima se mentalna stanja razlikuju od fizičkih. U logici izlaganja
ključna pozicija ovog poglavlja je fizikalizam. To je najjednostavnija teorija uma.
Najopsežniji i možda najzanimljiviji dio poglavlja jesu antiredukcionistički
IX
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
argumenti protiv fizikalizma. Okosnicu poglavlja predstavlja rasprava između
redukcionizma i antiredukcionizma u pogledu mentalnih stanja. Stoga su ostale
teorije dijelom predstavljene kao različite reakcije na redukcionistički program
u filozofiji uma.
U poglavlju BOG izložena je rasprava između ateizma i teizma. Nakon određenja logičkog statusa teizma i definicije Boga, izloženi su standardni ateistički
i teistički argumenti. Relativno velik prostor posvećen je raspravi oko tereta
dokaza. To je opća epistemološka rasprava, ali igra posebno važnu ulogu u raspravi između ateizma i teizma.
U poglavlju ZAŠTO 2+2=4? prvo su izložene osnovne pozicije u filozofiji
matematike, a zatim filozofski relevantne karakteristike matematičkih istina.
Poglavlje je strukturirano u skladu s uvjerenjem da su filozofske teorije u svojoj
osnovi eksplanatorne i da ih treba vrednovati ovisno o tome kako objašnjavaju
relevantne činjenice. Perspektiva iz koje je pisano ovo poglavlje zapravo je više
ontološka i epistemološka nego intrinzično matematička. Centralno pitanje o
kojem se raspravlja jest logički status matematičkih istina i način postojanja matematičkih entiteta.
U poglavlju ŠTO JE FILOZOFIJA? raspravlja se o prirodi filozofije. Logički
gledajući, ovo poglavlje trebalo bi stajati na samom početku knjige. Međutim,
da bi se moglo relevantno raspravljati o prirodi filozofije potrebno je znati barem
nešto filozofije. Zato je neophodno čitatelja prvo upoznati s filozofskim problemima i raspravama pa tek onda prijeći na raspravu o prirodi filozofije. Iz istog
su razloga u prvom svesku prvo izložene etičke teorije pa tek onda meta-etičke.
U poglavlju je izloženo i raspravljeno nekoliko najčešćih shvaćanja filozofije te
stav da je filozofija u osnovi refleksija o vjerovanju i djelovanju; eksplikacija
načina na koje opravdavamo svoja vjerovanja i postupke. Težište je na tezi da
su filozofske teorije eksplanatorne teorije te da ih treba vrednovati s obzirom na
njihov eksplanatorni uspjeh. Ta je teza prisutna u cijelom drugom svesku, a i u
dijelovima prvog. Zato se u kritici dualizma i teizma posebna važnost pridaje
eksplanatornoj ispraznosti tih teorija.
X
Iz poglavlja
ZNANJE
Još je Platon u Teetetu nastojao odgovoriti na pitanje Što je znanje?1 Definicija
koju je ponudio odgovara definiciji koja i danas predstavlja okosnicu rasprave, a koja je bila prihvaćena sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća: Znanje
je opravdano istinito vjerovanje! Budući da je u ovoj definiciji znanje analizirano
na tri komponente, ona se često naziva trodijelna ili tripartitna definicija znanja.
Budući da dugo nije bila dovedena u pitanje, o njoj se ponekad govori kao o
klasičnoj ili standardoj definiciji znanja. 2 Dakle:
A zna da p akko:
(1) A vjeruje da p.
(2) A-ovo vjerovanje da p je opravdano.
(3) Istina je da p.
Prije nego što krenemo na raspravu o ovoj definiciji, možda ipak nije naodmet
pojasniti tehničku terminologiju koja se u njoj koristi.
Što je A? A je osoba, čovjek. To je spoznavatelj, spoznajni subjekt koji nešto
zna ili ne zna, koji zadovoljava ili ne zadovoljava danu definiciju.
Što je akko? Akko je skraćenica za ako i samo ako.3 Ona označava nužne i dovoljne uvjete. A akko B znači da je A nužan i dovoljan uvjet za B. To da je A nužan
uvjet za B to znači da se B ne može dogoditi bez A, a to da je A dovoljan uvjet
1
2
3
Platonov opus organiziran je upravo po tom principu; u većini svojih dijaloga nastoji
odgovoriti na pitanje Što je X?; Eutifron: Što je svetost?; Hipija manji: Što je ljepota?; Gozba:
Što je ljubav?; Sofist: Što je postojanje?; Lahet: Što je hrabrost?; Harmid: Što je umjerenost?;
Država: Što je pravednost?; Menon: Što je vrlina?; itd.
Platon je o njoj raspravljao u Teetetu, a na nju se oslanjao i u Menonu. A. J. Ayer je u The
Problem of Knowlege iz 1956., str. 34. smatrao da A zna da p akko je (1) istina da p, (2) A je
siguran da p i (3) A ima pravo biti siguran da p. Roderick Chisholm je u Perceiving: A Philosophical Study iz 1957. smatrao da A zna da p akko je (1) istina da p, (2) A prihvaća p i (3)
za A je evidentno da p. Ovu je definiciju pokušao obraniti od gettierovskih protuprimjera
u Theory of Knowledge iz 1966/77., poglavlje 6. O standardnoj definiciji raspravlja i D. M.
Armstrong u Belief, Truth and Knowledge iz 1973., poglavlje 10.
Engleski iff od if and only if, njemački gdw od genau dann wenn ili dann und nur dann wenn.
1
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
za B to znači da ako se dogodi A da se mora dogoditi i B.4 Svaki od navedena
tri uvjeta jest nužan uvjet znanja, a sva tri uvjeta zajedno su nužni i dovoljni
uvjeti znanja. Dakle, lijeva strana definicije mora biti istinita uvijek kada i samo
kada je istinita i desna.5 Ili, lijeva strana definicije mora biti istinita onda i samo
onda kada je istinita i desna. Stoga, govoreći u terminima propozicijske logike,
akko označava bikondicional ili ekvivalenciju; u svim mogućim okolnostima obje
strane moraju imati istu istinosnu vrijednost.6 Sve ono i samo ono što zadovoljava
lijevu stranu definicije zadovoljava i desnu. x je F akko x je G znači da svi oni i
samo oni x-ovi koji imaju svojstvo F imaju i svojstvo G. Govoreći u terminima
teorije skupova, lijeva i desna strana definicije predstavljaju skupove koji se
u potpunosti podudaraju, koji imaju sve elemente zajedničke. Što se želi reći
izloženom definicijom? Tko zna da p? Svi oni i samo oni koji opravdano i istinito
vjeruju da p! Dakle, ovom se definicijom želi reći da nije moguće da netko opravdano i istinito vjeruje da p a da ipak ne zna da p. Kao što ćemo uskoro vidjeti,
postoje protuprimjeri definiciji koji pokazuju da je moguće da netko opravdano
i istinito vjeruje da p, a da ipak ne zna da p, te da je stoga definiciju potrebno
modificirati.
Što je p? p je bilo koja propozicija. Zato se i koristi slovo p jer je prvo slovo
riječi propozicija. Kod nas je u filozofskoj i logičkoj terminologiji prilično ustaljen
izraz sud. Dakle, možemo reći da p stoji za bilo koji sud. Najjednostavnije rečeno, p je izjavna rečenica, p je rečenica kojom se nešto tvrdi ili poriče.7
4
5
6
Prisustvo kisika u atmosferi je nužan ali ne i dovoljan uvjet za život, pored kisika potrebni
su i neki drugi uvjeti da bi život bio moguć. Odsijecanje glave je dovoljan ali ne i nužan
uvjet za smrt, ako se nekom odsiječe glave onda je on sigurno mrtav, ali to nije jedino što
može dovesti do smrti.
Lijeva strana definicije je izraz koji se nalazi lijevo do izraza akko. U pravilu je lijeva strana
definicije izraz koji se definira (definiendum), a desna strana su izrazi pomoću kojih se
definira (definiens).
Ekvivalencija je konjunkcija implikacija [(p ↔ q)] ↔ [(p → q) & (q → p)]. Tablica istinosnih
vrijednosti za ekvivalenciju je sljedeća:
p
7
2
q
p↔q
I
I
I
I
N
N
N
I
N
N
N
I
Inače, bikondicional i ekvivalencija nisu ista stvar; može se reći da je bikondicionali relacija između stanja stvari dok je ekvivalencija relacija samo između propozicija. Na primjer,
“Gledat ću košarku akko bude igrao Rodman” je bikondicional ali nije ekvivalencija zato
što veza između mog interesa za košarku i nastupa Dennisa Rodmana nije značenjska
nego činjenična.
Iako je ova formulacija didaktički vrlo dobra, ona nije sasvim točna. Naime, propozicija ili
sud nije sama izjavna rečenica već radije sadržaj izjavne rečenice. Rečenica je niz znakova
na papiru ili zvukova u zraku, a propozicija ili sud je ono što se rečenicom izriče. Ista se
Pregled odabranih odlomaka
Što je vjerovanje? Vjerovanje je psihološko stanje uvjerenosti u nešto, ili uvjerenosti da je nešto tako i tako.8 U svakodnevnom govoru često se kaže da netko
misli da je nešto takvo i takvo, to je točno ta upotreba; A vjeruje da p znači isto što
i A misli da p. To što A misli da p, to još uvijek ne znači da p, međutim to što A
misli da p, to znači da A misli da je istina da p. Vjerovanje da p je vjerovanje da
je istina da p. Ne možemo vjerovati da p ako ujedno ne vjerujemo da je istina da
p.9 Vjerovanje je propozicijski stav, to znači da je to stav koji možemo imati prema
propoziciji. Propozicijskih stavova ima raznih: možemo očekivati da p, možemo
se nadati da p, možemo sumnjati da p, . . . a možemo vjerovati da p. Ponekad je
teško reći da li osoba doista u nešto vjeruje ili samo na deklarativnom nivou
tvrdi da u to vjeruje. Stoga se vjerovanje ponekad definira kao spremnost na klađenje; ako netko doista vjeruje da p, onda mora biti spreman kladiti se da p; ako
nije spreman kladiti se na p, onda nije doista uvjeren da p. Ovako shvaćeno, vjerovanje se može i stupnjevati; netko vjeruje da p u onoj mjeri u kojoj je spreman
kladiti se na p; što je jače uvjeren da p to će više uložiti na p.
Što je opravdanje? Opravdanje je razlog za vjerovanje! Opravdano vjerovanje
je ono koje je zasnovano na razlogu, neopravdano je ono koje nije zasnovano na
razlogu ili ono koje je zasnovano na lošem razlogu.10 Osoba A opravdano vjeruje
da p akko ima razloga da vjeruje da je istina da p! Opravdanja mogu biti razna, od
stvar može reći na više različitih načina, to se pogotovo jasno vidi kada istu stvar kažemo
rečenicama različitih jezika; rečenice su različite a ono što se njima tvrdi je isto. Može se
reći da propozicije i sudovi jesu značenja rečenica. A moglo bi se reći i da su propozicije
zapravo stanja stvari koja se rečenicama izriču.
8 Pitanje je imaju li samo ljudi vjerovanja ili ih mogu imati i životinje. Za inteligentnije životnje moglo bi se reći da imaju vjerovanja iako ih nisu u stanju propozicijski izraziti: pas
kopa ispod stabla jer vjeruje da je tamo zakopao kost; mačka stoji ispred rupe jer vjeruje
da je unutra miš; itd. Kod manje inteligentnih životinja prije se radi o refleksima nego o
svjesnim mentalnim stanjima. Ipak, i jednostavnijim organizmima mogu se pripisivati
vjerovanja u instrumentalnom smislu, dakle, u smislu da se ponašaju kao da imaju vjerovanja
iako ih zapravo nemaju: vjeverica skuplja lješnjake jer vjeruje da ih zimi neće biti; losos
pliva uzvodno jer vjeruje da će na isto mjesto doći i drugi lososi pa će se moći mrijestiti;
itd.
9 Poznat je Mooreov paradoks koji glasi: p, ali ja u to ne vjerujem! Na primjer: “Kiša pada, ali
ja u to ne vjerujem!” Dakle, s jedne strane, netko tvrdi da je istina da p dok, s druge strane,
istovremeno tvrdi da ne vjeruje da je istina da p. Paradoks je upravo u tome što nije moguće tvrditi da p i istovremeno ne vjerovati da p. Inače, osnova od koje polazi paradoks
jest uvjerenost da mogu postojati istine za koje mi ne znamo i u koje ne vjerujemo. Doista,
bilo bi vrlo arogantno tvrditi da može biti istina samo ono u što ja vjerujem, to bi graničilo
sa solipsizmom. Međutim, iako smo spremni priznati da mogu postojati istine u koje ne
vjerujemo, nemoguće je na konzistentan način navesti točno određenu propoziciju koja
je istinita, a da mi u nju ne vjerujemo. Zbog toga su, po mom mišljenju, Mooreov paradoks
i paradoks lutrije u osnovi isti problem. Ono što je specifično za Mooreov paradoks jest
ispitivanje konteksta u kojem tvrdimo da postoje istine u koje ne vjerujemo i načina na
koji to možemo ili ne možemo tvrditi.
10 Jasno, u teorijskom kontekstu opravdanje je razlog za vjerovanje, u praktičnom kontekstu
opravdanje je razlog za djelovanje.
3
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
najbanalnijih do najsofisticiranijih. Ponekad to može biti Vidio sam! Rekao mi je
susjed! Pročitao sam u novinama!, a ponekad to može biti vrlo složen fizikalni
eksperiment na kojem godinama rade deseci vrhunskih stručnjaka ili krajnje
apstraktan dokaz nekog izuzetno složenog matematičkog teorema. Ono što je
zajedničko svim tim situacijama jest to što daju razlog za vjerovanje. Ako je neko
vjerovanje zasnovano na razlogu, onda je racionalno prihvatiti ga i iracionalno je
ne prihvatiti ga. Opravdanje je normativna kategorija, isto kao i razlog ili racionalnost. To znači da trebamo prihvatiti opravdana vjerovanja i da trebamo odbaciti
neopravdana; da trebamo vjerovati na osnovi razloga i da ne smijemo vjerovati
bez razloga, itd. Stoga alternativne formulacije uvjeta (2) mogu glasiti: A opravdano vjeruje da p; A ima razloga vjerovati da p; A vjeruje da p na osnovi dobrog
razloga, itd. Treba napomenuti da opravdanje ne garantira istinu, opravdanje
daje dobar razlog za vjerovanje ali ne i konkluzivni razlog. Usprkos dobrom
opravdanju, vjerovanje još uvijek može biti neistinito.
Standardna definicija znanja zahvaća naše osnovne intuicije o tome što je
znanje. (1) Da bi netko znao da p, on mora vjerovati da p. Kako netko može znati
da p ako vjeruje da nije istina da p? Dakle, da bi netko znao da p, on mora biti
uvjeren da je istina da p. Ne možemo znati da je Prvi svjetski rat izbio 1914.
ako vjerujemo da je izbio 1917.; ne možemo znati da metali provode struju ako
vjerujemo da metali ne provode struju, itd. Zbunjeni i poplašeni student koji
odgovara na ispitu ili netko tko odgovara za veliki iznos na TV kvizu može
imati tremu i ne biti sasvim uvjeren u istinitost odgovora, ali ako da točan odgovor to ipak znači da je vjerovao da je taj odgovor istinit, jer da je vjerovao
da je taj odgovor neistinit ne bi ga dao, bio bi dao neki drugi. Samouvjerenost
može pratiti vjerovanje ali nije nužan uvjet vjerovanja. (3) Da bi neko vjerovanje
bilo znanje, ono mora biti istinito; ako nije istinito onda ne može biti znanje. Ne
možemo znati da je gravitacija 7,54 ms2, kada je gravitacija 9,81 ms2; ne možemo
znati da 5+7 jest 14, kada 5+7 nije 14; ne možemo znati da je Rijeka glavni grad
Hrvatske, kada nije; ne možemo znati da je Zemlja ravna, kada je okrugla, itd.
Ptolomej je u Almagestu naveo izuzetno dobre razloge za geocentričnu teoriju.
To je pravo znanstveno i sistematsko djelo u kojem je geocentrična teorija potkrijepljena raznim proračunima, grafikonima i statističkim tablicama. No usprkos tome Ptolomej nije znao da se Sunce okreće oko Zemlje jer nije istina da se
Sunce okreće oko Zemlje! Neistinita vjerovanja ne mogu biti znanje! Da bi A znao
da p, mora biti istina da p; ako nije istina da p, A ne može znati da p. (2) Istinito
vjerovanje još uvijek nije znanje jer istinito vjerovanje može biti slučajno istinito,
a vjerovanje koje je slučajno istinito ne može biti znanje. Ćorava kokoš koja je
uspjela pogoditi zrno nije znala da se ispred nje nalazilo zrno kukuruza jer ga
nije vidjela, ona je slučajno pogodila zrno, da se ispred nje nalazio kamenčić
ona bi bila pogodila kamenčić. Hajdukovac koji je uvijek uvjeren da će Hajduk
pobijediti ne zna da će Hajduk pobijediti čak ni kada Hajduk doista pobijedi;
4
Pregled odabranih odlomaka
pesimist koji uvijek vjeruje da će se sve loše završiti ne zna da će se sve loše
završiti čak ni kada se doista sve loše završi, itd. Zbog toga zadovoljavajuća definicija znanja mora isključiti mogućnost slučajnog pogotka. A to bi se trebalo postići
upravo uvjetom opravdanja; da istinito vjerovanje ne bi bilo slučajno istinito,
ono mora biti opravdano. Kada bi Hajdukovac imao dobre razloge da vjeruje da će
Hajduk pobijediti, onda bi znao da će Hajduk pobijediti; kada bi pesimist imao
dobre razloge da vjeruje da će se sve loše završiti, onda bi znao da će se sve loše
završiti, itd. Njihova istinita vjerovanja ne mogu biti znanje ako nisu poduprta
dobrim razlozima.
Gettierovi protuprimjeri
Ova definicija jako dobro izražava naše intuicije o tome što je znanje. Svaki od
tri navedena uvjeta doista izgleda kao nužan uvjet. No pitanje jesu li oni ujedno
i dovoljni za znanje. Prije 45 godina ispostavilo se da nisu.11 Osnovni problem je
u tome što uvjet opravdanja još uvijek ne uklanja u potpunosti mogućnost da je vjerovanje slučajno istinito! Istinita vjerovanja, čak i kada su opravdana, još uvijek mogu biti
slučajno istinita! Kazaljka za gorivo pokazuje da imate pola rezervoara goriva, vi
to vjerujete jer je indikator goriva uvijek do sada bio ispravan. Rezervoar je doista do pola pun. Međutim, kazaljka ne pokazuje da imate pola rezervoara zato
što doista imate pola rezervoara nego zato što je ostala zablokirana na pola. Da
li takvoj situaciji znate da imate još pola rezervoara? Ne znate! U takvoj situaciji
vi opravdano i istinito vjerujete da imate pola rezervoara ali ne znate da imate
pola rezervoara. Ne znate da imate pola rezervoara jer biste isto vjerovali i kada
ga ne biste imali. Ili, uđete u sobu i termostat koji je uvijek do sada bio ispravan
pokazuje 22oC, vi vjerujete da je u sobi 22oC, u sobi je doista 22oC, međutim, termostat je ostao blokiran na 22oC i pokazao bi 22oC i kada u sobi ne bi bilo 22oC.
Da li znate da je u sobi 22oC? Ne znate! Iako opravdano i istinito vjerujete da je
u sobi 22oC, vi ne znate da je u sobi 22oC. Ili, sat na kolodvoru je uvijek do sada
točno pokazivao vrijeme, čovjek koji prolazi pored sata pogleda na sat i vjeruje
da je podne jer sat pokazuje da je podne, međutim, sat pokazuje 12. 00 zato što
je ostao blokiran na 12. 00. Prolaznik opravdano i istinito vjeruje da je podne ali
11 Godine 1963. Edmund Gettier je u članku “Is Justifed True belief Knowledge?”, na svega
dvije stranice, pokazao da standardna defincija znanja nije prihvatljiva. Gettierov članak
potaknuo je izuzetno bogatu i zanimljivu raspravu oko definicije znanja. Gettierov članak
nalazi se u mnogima antologijama epistemologije. Dosutpan je u prijevodu na hrvatski
u zborniku Vjerovanje, opravdanje i znanje Zvonimira Čuljka. Gettierovi protuprimjeri
raspravljaju se u svakom udžbeniku epistemologije, a najdetaljniji i najiscrpniji prikaz
rasprave može se naći u knjizi The Analysis of Knowing koju je 1983. napisao Robert Shope.
Inače, iako je Gettier taj koji se proslavio svojim protuprimjerima jer je pažnju filozofske
javnosti usmjerio na taj problem, filozofi su i prije bili svjesni tog problema. Kao što ćemo
vidjeti, Meinong već 1906., Russell 1948.
5
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
ne zna da je podne.12 Ili, čovjek koji je uvijek do sada dobro čuo ima auditivnu
halucinaciju da mu netko zvoni na vratima i upravo u tom trenutku netko mu
doista zvoni na vratima. Da li on zna da mu netko zvoni na vratima? Ne zna!
Iako opravdano i istinito vjeruje da mu netko zvoni na vratima on ne zna da
mu netko zvoni na vratima.13 Ili, čovjek gleda finale Wimbeldona na televiziji,
vidi da je pobijedio McEnroe, stoga vjeruje da je ove godina na Wimbeldonu
pobijedio McEnroe. Međutim, gledatelj je zakasnio na početak prijenosa pa ne
zna da je direktan prijenos prekinut zbog tehničkih razloga te da je urednik
zbog toga pustio snimku prošlogodišnjeg finala u kojem je isto tako pobijedio
McEnroe. Budući da gledatelju nije moglo pasti na pamet da gleda prošlogodišnju snimku, on opravdano i istinito vjeruje da je ove godine pobijedio McEnroe,
međutim, on ne zna da je ove godine pobijedio McEnroe.14
12 Bertrand Russell Human Knowledge: Its Scope and Limits iz 1948.
13 Ovakav primjer navodi Alexius Meinong već 1906. u spisu Über die Erfahrungsgrundlagen unserens Wissens. Primjer je pronašao i na njega ukazao Chisholm u Theory of
Knowledge iz 1966.
14 Primjer navodi Jonathan Dancy u U uvodu u suvremenu epistemologiju iz 1985., a primjer
pripisuje Brianu Garrettu.
6
IZ POGLAVLJA
STVARNOST
Realizam
Osnovna karakteristika realizma jest teza da stvari postoje objektivno i nezavisno od
nas. Možemo biti realisti u pogledu raznih stvari: fizičkih predmeta, mentalnih
stanja, etičkih ili estetskih vrijednosti, matematičkih istina, teorijskih entiteta
znanosti, prirodnih vrsta, univerzalija, modalnosti, itd. Sve su to stvari za koje
možemo tvrditi da postoje objektivno i nezavisno od nas. Preciznije govoreći,
realizam u pogledu x-a je pozicija prema kojoj
1) x postoji.
2) Postojanje x-a ne ovisi o nama.
3) Naša vjerovanja o x-u uglavnom su istinita.
4) Postojanje x-a nesvodivo je na neku drugu vrstu činjenica.
Uglavnom se realizam definira samo pozivanjem na prve dvije točke.1 O njima
se govori kao o dimenziji postojanja i dimenziji nezavisnosti. Uvjetom 1) naprosto se tvrdi da x postoji. Ostalim uvjetima zapravo se točnije određuju smisao
uvjeta 1). Tako se uvjetom 2) želi reći da postojanje x ne ovisi o našem umu,2 na
primjer, o jeziku kojim govorimo o x-u, o načinu na koji o njemu mislimo, o
perceptivnom aparatu kojim ga spoznajemo, o našim teorijama o x-u, itd. Kao
što ćemo vidjeti u poglavlju o antirealizmu, antirealisti poriču upravo uvjet 2).
Uvjet 3) možda ne ulazi nužno u definiciju realizma, ali ga sigurno čini plauzibilnijom pozicijom. Njime se želi reći da x, barem u nekoj mjeri, jest takav kao
što mi mislimo da jest. Što bi nam vrijedilo da x postoji objektivno i nezavisno
od nas kada mi to ne bismo mogli znati ili kada bi naša vjerovanja o x-u bila iz
1
2
Zanimljivo je da je definiciju realizma koja se danas koristi u svjetskoj literaturi još 1934.
dao jedan naš autor. To je Stjepan Zimmermann u Temeljima filozofije; on kaže “Realisti
uče 1. da egzistira o našoj svijesti neovisni (realni) svijet, i 2. da ga možemo upoznati.” str.
163. To je pozicija koju je Zimmermann zastupao. Temelji filozofije vrlo su jasna, kvalitetna
i na nekim mjestima iznenađujuće suvremena knjiga.
Postojanje nebodera i automobila očito u nekom smislu ovisi o nama, naime, mi smo ih
napravili. Međutim, to nije smisao koji je ovdje relevantan.
7
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
osnove pogrešna? Definiciji realizma ponekad se dodaje i uvjet 4). Mislim da
je on neizbježan. Njime se želi reći da se x ne može svesti na neku drugu vrstu
činjenica, dakle, da x mora postojati per se. Na primjer, fizikalisti su redukcionisti
u pogledu mentalnih stanja jer smatraju da ona zapravo nisu ništa drugo nego
fizička stanja mozga. Isto tako, naturalisti u etici su redukcionisti u pogledu
vrijednosti jer smatraju da su vrijednosti zapravo samo vrsta činjenica (o tome
koje stvari uvećavaju ili umanjuju našu sreću), stoga nisu realisti u pogledu vrijednosti. Ili, ako bi se ispostavilo da je moralnost zapravo samo dugoročna racionalnost, to bi značilo da moralnost zapravo nikada nije ni postojala kao nešto
različito od dugoročne racionalnosti. Fenomenalisti su redukcionisti u pogledu
fizičkih predmeta jer smatraju da fizički predmeti nisu ništa drugo nego skupovi
osjetilnih dojmova, stoga nisu realisti u pogledu fizičkih predmeta.3
Naivni i kritički realizam
Prije nego što krenemo na epistemološku komponentu realizma, nije na odmet
razlučiti barem dvije vrste realizma; naivni i kritički. Naivni realizam je intuitivno vrlo prihvatljiva ali intelektualno prilično dogmatska pozicija. To je pozicija
prema kojoj stvari naprosto jesu takve kao što nam izgledaju. Predreflektivno, mi
smo svi uglavnom naivni realisti, uglavnom svi vjerujemo da stvari jesu takve
kao što nam izgledaju.4 Međutim, epistemološka refleksija pokazuje da stvari
barem ponekad nisu takve kao što nam izgledaju. Prije svega radi se o skeptičkim argumentima Enesidemovog tipa koji su nas, na primjer, nagnali da uvedemo razliku između primarnih i sekundarnih svojstava i da uvidimo da u našem
znanju postoji element konvencije. Naivni realizam uglavnom se odbacuje zato što
ne može objasniti razliku između sna i jave, razliku između primarnih i sekundarnih
svojstava, slučajeve pogrešne percepcije, iluzije, halucinacije i hipnoze. Da bi se te pojave objasnile potrebno je uvesti razliku između toga kako nam stvari izgledaju i toga
kakve one doista jesu.5 Prihvaćanje te distinkcije upravo je karakteristika kritičkog
3
4
5
8
Fenomenalisti nisu realisti i zato što krše uvjet nezavisnosti - 2).
Filozofska pozicija u kojoj se brane i razrađuju intuicije naivnog realizma najčešće se naziva direktni realizam zato što se nastoji pokazati da stvari ne percipiramo indirektno (preko
svojih predodžbi) već direktno, dakle, da ono što vidimo nisu naše predodžbe stvari već
same stvari. Često se koristi i izraz zdravorazumski realizam. Na koncu, tko bi htio da se
pozicija koju zastupa zove naivna.
Hans Reichenbach, u Experience and Prediction iz 1938., posebno III, §19, vrlo lijepo pokazuje zašto trebamo prihvatiti, kako ju on naziva, “teoriju reduplikacije” prema kojoj
vidimo stvari oko sebe tako što imamo mentalne reprezentacije tih stvari. Posebno je
zanimljiv i, mislim, vrlo plauzibilan Reichenbachov stav da ono što vidimo jesu same
stvari, a ne mentalne reprezentacije tih stvari. Postojanje mentalnih reprezentacija nešto
je do čega smo došli zaključivanjem, a ne percepcijom. Mentalne reprezentacije tako imaju
isti epistemološki status kao i elektricitet ili atomi, one su teorijski entiteti. Ova je teza
direktno suprotstavljena descartesovskoj tezi da smo neposredno svjesni svojih vlastitih
Pregled odabranih odlomaka
realizma. Međutim, kada se ta razlika jednom uvede, otvara se prostor za radikalnu skeptičku mogućnost da stvari nikada nisu takve kao što nam izgledaju. Stoga
je potrebno je uložiti značajan intelektualni napor da bi se, barem u nekoj mjeri,
premostio jaz između toga kako nam stvari izgledaju i toga kakve one doista jesu.
Drugim riječima, da bi se pokazalo da stvari, barem u normalnim okolnostima,
doista jesu takve kao što nam izgledaju. Stoga se ova varijanta realizma i naziva
kritička zato što iskustvo ne prihvaća zdravo za gotovo, kao naivni realizam, već
ga kritički preispituje.
***
Antirealizam
Antirealizam je pozicija prema kojoj stvari koje spoznajemo postoje, ali ne neovisno o nama, one su u velikoj mjeri “naši proizvodi”.6 Drugim riječima, iz gore navedene definicije realizma antirealist prihvaća dimenziju postojanja, ali odbacuje
dimenziju nezavisnosti. Stoga se rasprava između realizma i antirealizma u pogledu x-a u osnovi svodi na pitanje da li postojanje x-a ovisi o nama ili ne, drugim
riječima, svodi se na pitanje da li mi detektiramo x ili ga projeciramo. Realist smatra
da mi otkrivamo činjenice u svijetu u smislu kojem je Kolumbo otkrio Ameriku
– one su tu takve kakve jesu i čekaju da ih otkrijemo. Antirealist smatra da mi
svojom spoznajom stvaramo činjenice u svijetu, u smislu u kojem stvaramo povijesne i socijalne činjenice, umjetnička djela ili tehničke proizvode. Pitanje ovisi li
postojanje x-a o nama ili ne može se postaviti u terminima Eutifronove dileme7.
Da li mi vjerujemo da stvari postoje zato što one postoje ili stvari postoje zato što
mi vjerujemo da one postoje? Ako akcent prebacimo sa samih stvari na svojstva
stvari, dilema bi glasila:
Da li mi vjerujemo da x jest F zato što x jest F ili x jest
F zato što mi vjerujemo da x jest F?
Dilema predstavlja elegantno i prirodno sredstvo za razlikovanje primarnih i
sekundarnih svojstava. Na primjer, x nam izgleda okruglo zato što jest okruglo,
dok s druge strane, x jest crveno zato što nam izgleda crveno8. Ovaj stav im-
6
7
8
mentalnih stanja koju, na primjer, zastupa Nagel u Što sve to znači? iz 1987., str. 5. hrvatskog izdanja.
U nas su svojevremeno bile popularne teze, ili radije slogani, da “subjekt nije pasivan u
procesu spoznaje” i da su “subjekt i objekt zapravo jedno” i slično.
Eutifrovu dilemu upravo u ovom kontekstu koristi Crispin Wright u knjizi Truth and
Objectivity 1z 1992., dodatak trećem dijelu, str. 108-140.
Jasno, ovdje se pod “crveno” ne misli na (primarno) svojstvo predmeta da ima molekularnu strukturu površine takvu da odbija svjetlost te i te valne duljine, već na subjektivni
9
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
plicira realizam u pogledu oblika i ostalih primarnih svojstava i antirealizam u
pogledu boja i ostalih sekundarnih svojstava. Jasno, možemo biti realisti u pogledu nekih stvari, na primjer, fizičkih predmeta u vanjskom svijetu, teorijskih
entiteta znanosti, itd, i antirealisti u pogledu nekih drugih stvari, na primjer,
etičkih i estetskih vrijednosti, univerzalija, modalnosti, itd.
Realist u pogledu postojanja vanjskog svijeta može prihvatiti da neka svojstva stvari u vanjskom svijetu ovise o nama, ali ipak smatra da naša vjerovanja
o vanjskom svijetu u najvećoj mjeri ne ovise o nama već o tome kakav je svijet
nezavisno od načina na koji ga vidimo. Tako realist može prihvatiti da, na primjer, sekundarna svojstva stvari ovise i o načinu na koji ih vidimo. Antirealist
pak smatra da vanjski svijet u daleko većoj mjeri nego što inače mislimo ovisi o
načinu na koji ga vidimo. Tako da se može reći da je rasprava između realizma
i antirealizma u pogledu vanjskog svijeta zapravo više stvar stupnja nego stvar
jasne i čvrste odluke. Slikovito rečeno, antirealist pobjeđuje u sporu u mjeri u
kojoj uspije “prepumpati stvari iz svijeta u naše glave”. Možda najpoznatiji pokušaj u tom pravcu jest djelo Immanuela Kanta. On je smatrao da naše znanje
gotovo u potpunosti ovisi o arhitektonici našeg uma, dakle, o subjektivnim faktorima i da je jedina objektivna komponenta našeg iskustva stvar po sebi, nešto
što nema nikakvih svojstava i o čemu ionako ništa ne možemo znati. Smatrao
je, na primjer, da čak prostor i vrijeme ne pripadaju objektivnoj stvarnosti ili
odnosima predmeta u objektivnoj stvarnosti već da predstavljaju subjektivne
uvjete našeg iskustva.9 Sapir i Whorf uporište za antirealizam pronašli su u jeziku, smatrali su da je struktura stvarnosti u kojoj živimo određena strukturom
jezika kojim govorimo.10 Primjer kojim se često ilustrira ovu tezu jest snijeg. Mi
imamo samo jednu riječ za snijeg te, prema tome, za nas postoji samo jedna
vrsta snijega. S druge strane, Eskimi imaju imaju desetak različitih riječi za različite vrste snijega te, prema tome, za njih postoji desetak različitih vrsta snijega.
Najradikalniji zaključak koji se izvodi iz primjera ove vrste jest da postojanje
stvari u svijetu ovisi o jeziku kojim govorimo i mislimo. Sociolozi znanja Bloor i
Barnes smatraju da su naša vjerovanja o stvarnosti u potpunosti determinirana
socijalnim faktorima, tako da je i stvarnost zapravo socijalni produkt.11 Filozof
znanosti Thomas Kuhn smatra da su naša vjerovanja o svijetu u kojem živimo
uvijek određena teorijom koju prihvaćamo, te da stoga ne možemo govoriti o
tome kakav je svijet nezavisno od toga koju smo teoriju prihvatili. Iz toga onda
doživljaj osobe koja gleda crveni predmet, dakle, na to kako crveni predmet izgleda normalnom spoznavatelju u normalnim okolnostima.
9 Kritika čistoga uma iz 1781., Transcendentalna estetika, str. 33-48. navedenog izdanja.
10 Njihovu tezu vrlo oštro kritiziraju Devitt i Sterelny u Jezik i stvarnost iz 1999., dio IV,
poglavlje 12.
11 Njihovi radovi dosutpni su na hrvatskom jeziku u zborniku radova Sociologija znanstvene
spoznaje – “Strogi program” i “Edinburška škola” u sociologiji znanosti koji je uredio Darko
Polšek.
10
Pregled odabranih odlomaka
izvodi zaključak da znanstvenici koji prihvaćaju različite teorije zapravo žive u
različitim svjetovima.12 Realist, jasno, smatra da su sve ovo faktori koji ometaju
našu spoznaju svijeta, ali da je ona ipak dostižna. Antirealist smatra da su ovo
faktori koji konstituiraju našu spoznaju svijeta, pa i svijet sam.
Oblikovanje keksa i sječenje mesa
Antirealist smatra da aktom spoznaje x-a mi konstituiramo sam x. Spoznavanjem x-a mi mu “utiskujemo” njegova svojstva i tako ga stvaramo. Da ga nismo
spoznali ne bi imao svojstva koja ima ili ga čak uopće ne ni bilo. Što onda ostaje
u objektivnoj stvarnosti, nezavisno od naše spoznaje? Antirealist smatra da je
to nekakva amorfna masa koju mi oblikujemo svojom spoznajom. Antirealist
koristi metaforu kalupa za kekse: naša spoznaja je poput kalupa za kekse koji utiskivanjem u amorfno tijesto (objektivnu stvarnost nezavisnu od naše spoznaje)
stvara keks i njegova svojstva (predmet koji spoznajemo). S druge strane, realist
koristi metaforu sječenja mesa: naša spoznaja je poput kuhara koji ne siječe meso
(objektivnu stvarnost nezavisnu od naše spoznaje) kako mu drago, već siječe
po već postojećim zglobovima i spojevima i tako razdvaja prirodne dijelove tog
komada mesa (predmete koje spoznajemo).13
12 Thomas Kuhn The Structure of Scientific Revolutions iz 1962.
13 Ovo je Platonova metafora iz Fedra, 265e, str. 163. navedenog izdanja.
11
IZ POGLAVLJA
UM
Fizikalizam
Općenito govoreći, fizikalizam je filozofska pozicija prema kojoj je sve što postoji fizičke prirode. Točnije rečeno, to je pozicija prema kojoj postoje samo entiteti
koje priznaje suvremena fizika. Ono što navodno nije fizičko, to zapravo ne postoji.
Ista se pozicija često naziva i materijalizam. Ideja je da je sve što postoji u krajnjoj liniji materijalne prirode.1 Ne smijemo se zabuniti, fizikalisti ne smatraju
da mentalno ne postoji i da se tu nema što objašnjavati. Mentalna stanja postoje,
međutim, pitanje je kakva je njihova priroda.2 Fizikalist smatra da su mentalna
stanja zapravo samo jedna vrsta fizičkih – to su neurološka stanja naših mozgova.
Mentalna stanja su, isto kao i sve drugo što postoji, u krajnjoj liniji samo fizička
stanja. Ona su isto što i fizička stanja. Fizičko i mentalno jedno su te isto. Relacija
između mentalnog i fizičkog jest relacija identiteta. Pazite, fizikalist ne tvrdi da fizičko uzrokuje mentalno ili da ga određuje. Kada bi to tvrdio, ne bi mogao tvrditi
da su fizičko i mentalno jedno te isto, budući da jedna stvar može uzrokovati ili
određivati drugu samo ako se radi o dvije različite stvari, a prema fizikalizmu,
vidjeli smo, radi se o jednoj te istoj stvari. Za fizikalista stanja mozga ujedno jesu
stanja svijesti. Jedna fizička stanja uzrokuju druga fizička stanja, budući da su
neka fizička stanja ujedno i mentalna, može se reći da i mentalna stanja imaju
uzročnu moć. Jasno, zato što su ujedno i fizička. Stoga se ova teorija u filozofiji
1
2
12
Ponekad se materijalizam razlikuje od fizikalizma zato što fizika govori i o nematerijalnim entitetima, na primjer, silama.
Fizikalizam ili teorija identiteta jest teorija prema kojoj mentalna stanja postoje ali zapravo nisu ništa drugo do li neurološka stanja naših mozgova. Da bi se uopće moglo govoriti
o identitetu između mentalnog i fizičkog, mora se prethodno priznati postojanje i jednog
i drugog. Stoga se za teoriju identiteta često kaže da jest redukcionistička pozicija ali da
nije eliminativistička. U okviru općenito fizikalističkog svjetonazora postoje i eliminativističke pozicije prema kojima mentalno naprosto ne postoji, tada je riječ o eliminativnom
materijalizmu. To je pozicija koju zastupaju Paul i Patricia Churchland, pogotovo je jasno
izložena u knjizi Paula Churchlanda Matter and Consciousness iz 1984. Bihejviorizam je
isto tako eliminativistička pozicija, budući da iskaze o mentalnim stanjima razumije samo
kao skraćene iskaze o ponašanju. To je pozicija koju su, od filozofa, zastupali logički pozitivisti Rudolf Carnap i Karl Hempel, zatim Gilbert Ryle i Ludwig Wittgenstein. Iako su
općenite karakterizacije nezahvalne, korisno je razlikovati neeliminativni redukcionizam
od eliminativnog redukcionizma. Dakle, općenito se smatra da fizikalistička teorija identiteta predstavlja neeliminativnu redukcionističku poziciju.
Pregled odabranih odlomaka
uma naziva teorija identiteta, ili teorija psihofizičkog identiteta.3 Teorija identiteta je
zapravo prilično plauzibilna pozicija i implicite smo joj skloni. Sljedeći primjer
dobro ilustrira osnovni stav teorije identiteta. Grupa mladića na Grobniku rugala se svome kolegi koji, čak i na svoju vlastitu nevjericu, nikako nije uspijevao
složiti neki krajnje jednostavan mehanizam. Nato je jedan od njih “ustao u obranu” nespretnoga kolege i rekao: “Što mu se rugate, pa nije kriv on, kriv je njegov
mozak!”. Jasno, prešutna ideja u ovome komentaru jest da on naprosto jest isto
što i njegov mozak i da je zbog toga besmisleno krivnju prebacivati s njega na
njegov mozak u smislu kojem se krivnja ponekad može s osobe prebaciti na
fukcioniranje njene jetre ili njenog želuca. Budući da je mozak sjedište našeg
mentalnog života, uvjereni smo da je veza između nas i našeg mozga daleko
čvršća od veze između nas i naših ostalih organa.4 Jasno, u nekim slučajevima
izgleda sasvim primjereno krivnju za nedostatak određenih mentalnih funkcija pripisati neurološkim oštećenjima ili poremećajima. Međutim, budući da u
ovom slučaju nije bilo nikakve evidencije o neurološkim oštećenjima, komentarom se htjelo reći da je kolega naprosto glup. Kriviti njegov mozak, isto je što i
kriviti njega samog.
Fizikalizam je redukcionistička pozicija. To znači da ne poriče postojanje mentalnih stanja, ali da smatra da ona zapravo nisu ništa drugo i ništa različito od
fizičkih stanja. Dakle, prema fizikalizmu mentalna stanja ne postoje sui generis,
kao nešto različito od fizičkih stanja u svijetu. Ona postoje, ali samo kao jedna
vrsta vrsta fizičkih stanja. Prema fizikalizmu, sve što postoji svodivo je na fizičko,
pa tako i mentalno. Redukcija na fizičko nije problematična za veliki broj stvari.
Prije svega, neživu materiju pa čak i jednostavije žive organizme, stabla i travu.
Međutim, mentalna stanja svjesnih organizama, prije svega ljudi, predstavljaju najtežu prepreku redukcionističkom programu fizikalizma. Upravo se zato raspravo oko fizikalizma najviše rasplamsala upravo u području odnosa uma i tijela.
Fizikalisti se oslanjaju na znanost. Oni smatraju da je otkriće prave prirode mentalnih stanja zapravo stvar znanosti. Znanost je otkrila pravu prirodu
mnogih stvari oko nas, te je stoga za očekivati da će otkriti i pravu prirodu
mentalnih stanja, da će otkriti što ona doista jesu. Na primjer, vjerovalo se da
grmljavina izražava ljutnju Zausa, Jahvea, ili Svetog Ilije. Međutim, znanost je
3
4
Fizikalizam u filozofiji uma javio se pedesetih godina dvadesetog stoljeća, dva su rada
označila rađanje te teorije; članak U. T. Placea “Is Consciousness a Brain Process?” iz
1956. i članak J. J. C. Smarta “Sensation and Brain Processes” iz 1959. Pored ova dva rada
iste je stavove dijelom zastupao i Herbert Feigl u radu “The”Mental” and “Physical”” iz
1958. Ideje fizikalizma i teorije identiteta izuzetno su dobro izložene na hrvatskom jeziku
u knjizi Nevena Sesardića Fizikalizam iz 1984.
Kada bi vam presadili jetru, ili bilo koji drugi organ, to biste i dalje bili vi, međutim, kada
bi vam presadili mozak, to više ne biste bili vi, to bi onda bio netko drugi. Zato je komentar “Da mi je imati tvoj mozak 7 dana, kako bih se odmorio!” skoro kontradikcija – kada
bih 7 dana imao tuđi mozak ne bih se mogao ja odmoriti, budući da to ne bih bio ja već
prije osoba čiji je mozak.
13
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
otkrila što grmljavina stvarno jest: grmljavina jest elektromagnetsko pražnjenje.
Dakle, grmljavina je isto što i elektromagnetsko pražnjenje. To nisu dvije različite stvari, to je jedna te ista stvar. Isto tako, nije bilo jasno što je toplina. Znanost
je otkrila da toplina jest molekularno gibanje. Mislilo se da je voda element.
Znanost je otkrila da je voda spoj, H2O. Znanstvena otkrića ove vrste nazivaju
se teorijske identifikacije ili aposteriorne identifikacije. To su otkrića u kojima znanost otkriva pravu prirodu pojava u svijetu, znanost otkriva što one doista jesu.
Nikakva količina apriorne filozofske spekulacije ne može nam reći što je voda,
što je toplina ili što je svjetlost. To su sve činjenična pitanja i ono što je potrebno
da bi se na njih odgovorilo jest empirijsko istraživanje. Ne možemo unaprijed
reći što je mentalno stanje svjesnog bića, isto kao što nismo mogli unaprijed
reći što je voda, toplina ili svjetlost. Fizikalist je uvjereni materijalist i optimist u
pogledu znanstvene spoznaje. Ipak, fizikalist nije spreman unaprijed, na osnovi
nekakve filozofske argumentacije, isključiti mogućnost dualizma – teorije da je
um nematerijalne prirode. Fizikalist smatra da je dualizam logički moguć ali de
facto neistinit. On smatra da je logički moguće da je um nematerijalan, isto kao
što je logički moguće da voda nije H2O, da svjetlost nije elektromagnetski val ili
da toplina nije molekularno gibanje. Ali je uvjeren da mentalna stanja de facto
jesu neurološka stanja, isto kao što voda de facto jest tvar koja ima molekularnu
strukturu H2O, itd. Što to znači da je nešto logički moguće? Logički je moguće sve
ono što nije kontradiktorno. Drveno željezo i okrugli kvadrat nešto su što je logički nemoguće. Već na osnovi samog značenja pojmova “drvo”, “željezo”, “okruglo” i “kvadrat”, znamo da drveno željezo i okrugli kvadrat ne mogu postojati.
Nije nam potrebno nikakvo empirijsko istraživanje da bismo doznali postoji li
okrugli kvadrat ili drveno željezo, dovoljno je da razumijemo te pojmove da
bismo znali da su takve stvari nemoguće. S druge strane, le li voda element ili
spoj, je li svjetlost valne ili korpuskularne prirode – to ne možemo znati na osnovi razumijevanja pojmova vode i svjetlosti. To možemo znati samo na osnovi
iskustvenog istraživanja. Fizikalist smatra da je i pitanje o prirodi uma samo još
jedno u nizu znanstvenih pitanja i da odgovor na to pitanje isto tako možemo
dobiti samo znanstvenim istraživanjem. Zbog toga fizikalist smatra da je identitet mentalnog i fizičkog kontingentan i aposterioran, a ne nužan i aprioran.5 Iako
ogromna neurološka evidencija pokazuje da mentalna stanja de facto jesu jedna
vrsta fizičkih stanja, ostaje otvorena logička mogućnost da mentalna stanja nisu
fizička i da je um nematerijalne prirode.6 Fizikalisti smatraju da znanost, barem
u principu, može u potpunosti objasniti pravu prirodu mentalnih stanja i time
5
6
14
Aristotel je smatrao da je mozak organ čija funkcija nije mišljenje već hlađenje krvi. Iako
danas znamo da to nije točno, izgleda da u tome nema ničeg kontradiktornog.
Time što je pitanje o odnosu uma i tijela postavio kao čisto empirijsko i znanstveno pitanje, fizikalist nije ostavio previše prostora za filozofske argumente o odnosu uma i
tijela. Tako, na primjer, poznata Descartesova realna distinkcija između mentalnog i fizičkog (modalni argument) postaje sasvim irelevantna; nebitno je što je logički moguće da
Pregled odabranih odlomaka
pokazati što ona zapravo jesu. Neurologija je već jako puno napravila u tom
pravcu. Otkrilo se, na primjer, što je bol. Bol je aktiviranje C-vlakana. C-vlakna
su vrsta živaca. Kada je ta vrsta živaca aktivna, nas boli. Prema tome, bol jest
aktiviranje C-vlakana. Ona nije ništa drugo do li aktiviranje C-vlakana. Ona je isto
što i aktiviranje C-vlakana.7
grom = elektromagnetsko pražnjenje
voda = tvar molekularne strukture H2O
toplina = molekularno gibanje
bol = aktiviranje C-vlakana
svjesni procesi = neurološki procesi
Fizikalisti se nadaju da će znanost, prije svega neurologija, isto tako otkriti i
pravu prirodu ostalih mentalnih stanja. Doista, neurološka evidencija je ogromna. Oštećenje tog i tog dijela mozga dovodi do poremećaja u tim i tim mentalnim funkcijama. Stimuliranje ovog ili onog dijela mozga dovodi do ovih ili
onih osjeta. Itd. Pojačano lučenje ovog ili onog hormona dovodi do ovakvog ili
onakvog raspoloženja. Već imamo i vrlo precizne karte mozga, znamo koji je
dio odgovoran za koje funkcije. Evidencija još nije potpuna, ali je bez sumnje
značajna. Ona nam daje racionalnu osnovu da očekujemo da će u budućnosti
znanost točno otkriti pravu prirodu naših mentalnih stanja, da će otkriti da ona
doista jesu neurološka stanja mozga.
***
Eksplanatorni jaz
Intuiciju koju je imao Leibniz imaju i neki suvremeni autori. Oni smatraju da
između fizičkoga i mentalnoga postoji eksplanatorni jaz, to jest, da nikakva čisto
fizička stanja, ma kako bila složena i sofisticirana, ne mogu objasniti pojavu mentalnih stanja. 8 Dakle, čak ako bismo i prihvatili fizikalističku identifikaciju mentalnih stanja s neurološkim stanjima mozga ili funkcionalističku identifikaciju
7
8
mentalno postoji bez fizičkog, relevantno pitanje je može li mentalno de facto postojati bez
fizičkog.
Doduše, kasnije se otkrilo da je neurološka osnova boli nešto složenija, ali to u ovom kontekstu ništa ne mijenja na stvari. Poanta je u tome da je poznata neurološka osnova boli
i da se onda i da se onda s korelacije boli i njene neurološke osnove zaključuje na njihov
identitet.
Izraz explanatory gap (objašnjavalački jaz ili eksplanatorni jaz) uveo je Joseph Levine u
članku “Materialism and Qualia: The Explanatory Gap” iz 1983. Inače, Levine smatra
da eksplanatorni jaz predstavlja epistemološki problem za fizikalizam a ne i ontološki,
to jest, da eksplanatorni jaz pokazuje da iz znanja o neurološkim stanjima ne možemo
15
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
mentalnih stanja s funkcionalnim stanjima organizma, još uvijek ne bi bilo jasno
zašto baš ta i ta neurološka ili funkcionalna stanja izazivaju upravo to i to mentalno
stanje, a ne neko drugo. Drugim riječima, izgleda da pozivanjem na neurološka ili
funkcionalna stanja ne možemo objasniti kvalitativni karakter svjesnih iskustava. Nije
jasno zašto aktiviranje C-vlakana osjećamo upravo kao bol, a ne kao škakljanje
ili kao neki drugi osjet, i zašto uopće izaziva nekakvo svjesno stanje, a ne radije
nikakvo. Zašto elektromagnetski val te i te frekvencije vidimo upravo kao crvenu
boju, a ne kao neku drugu, plavu ili žutu? Zašto neurološki korelat svijesti jest
titranje neurona frekvencijom od upravo 40 Hz, zašto ne 4 Hz ili 400Hz? Itd.9 Ova
su pitanja otvorena pitanja jer nedostaje objašnjenje činjenice da to i to neurološko ili funkcionalno stanje doživljavamo upravo kao to i to mentalno stanje, a ne
kao neko drugo, to jest, nedostaje objašnjenje kvalitativnog aspekta mentalnih stanja.
Znanstvena objašnjenja u pravilu su potpuna i nikakav jaz ne ostaje nepremošćen: objašnjenje pozivanjem na zakon gravitacije u potpunosti objašnjava činjenicu da tijela padaju; objašnjenje pozivanjem na izvjesne kemijske procese u potpunosti objašnjava činjenicu da organizam hranu pretvara u energiju, itd. Međutim,
kvalitativna stanja svjesnog iskustva uopće ne možemo objasniti pozivanjem na njihove neurološke korelate ili funkcionalne uloge. Da bi materijalistička redukcija
mentalnog na fizičko bila uspješna, objašnjenje mentalnog pozivanjem na fizičko
trebalo bi pokazati zašto se organizam koji se nalazi u tom i tom fizičkom stanju
ujedno nalazi upravo u tom i tom mentalnom stanju, a ne u nekom drugom.
Dobro fizikalističko objašnjenje mentalnog trebalo bi pokazati da treba očekivati
da će to i to fizičko stanje svjesni organizam doživjeti kao to i to mentalno stanje.
U dobrom objašnjenju eksplanans mora eksplanandum učiniti nužnim ili barem
uvećati njegovu vjerojatnost.10 Problem je u tome što u fizikalističkim objašnjenjima
mentalnog, barem onakvima kakva danas imamo, nema nikakvih naznaka o tome
izvesti nikakvo znanje o mentalnim stanjima ali da to ne pokazuje mentalna stanja nisu
isto što i neurološka stanja.
9 Moglo bi se tvrditi da objašnjavalački jaz nije nešto što se javlja samo u identifikaciji mentalnog i fizičkog, već nešto što se javlja i prilikom bilo koje druge teorijske identifikacije
u znanosti. Naime, isto se tako možemo pitati Kako to da molekule H2O čine baš vodu a
ne, na primjer, benzin ili alkohol? Kako to da elektromagnetsko pražnjenje daje baš grom,
a ne, na primjer, kišu ili vjetar? Itd. U tom slučaju, fizikalistička redukcija mentalnog na
neurološko ne bi bila u lošijem položaju od bilo koje druge redukcije u znanosti. Jasno,
antiredukcionist smatra da postoji poseban problem s redukcijom mentalnog na neurološko, i da eksplanatorni jaz ostaje otvoren samo u tom slučaju, a ne i u slučajevima drugih
redukcija u znanosti.
10 37 Filozofska literatura o prirodi i strukturi znanstvenog objašnjenja prilično je velika. Odličan pregledni rad je The Structure of Science (poglavlje 2) Ernesta Nagela iz 1961. Klasičan
rad svakako je Aspects of Scientific Explanation and Other Essays in the Philosophy of Science
Carla Hempela iz 1965. Od suvremenih radova nezaobilazan je opsežan zbornik Scientific
Explanation koji su 1989. uredili Philip Kitcher i Wesley Salmon u seriji Minnesota Studies
in the Philosophy of Science, a informativna uvodna studija Wesleya Salmona Four Decades of Scientific Explanation dostupna je i kao samostalno izdanje iz 1990. Zainteresiranog
16
Pregled odabranih odlomaka
zašto bi organizam koji se nalazi u tom i tom fizičkom stanju ujedno trebao biti
upravo u tom i tom mentalnom stanju, pa čak niti naznaka o tome zašto bi uopće trebao biti u bilo kakvom mentalnom stanju. Stoga eksplanatorni jaz u filozofiji
uma jest jaz koji ostaje otvoren između mentalnog eksplananduma i bilo kojeg fizičkog
eksplanansa.11 Pitanje je što točno pokazuje činjenica da postoji objašnjavalački jaz
između fizičkog i mentalnog. Autori skloni ovoj ili onoj varijanti dualizma mogli
bi tvrditi da je to jaz koji je u principu nemoguće premostiti; budući da su mentalno
i fizičko dvije sasvim različite vrste stvari, uopće ne iznenađuje što pozivanjem
na fizička stanja mozga ne možemo objasniti nikakvu činjenicu o mentalnim stanjima uma.
Autori s više vjere u napredak znanosti tvrde da se radi o jazu koji je trenutno
nepremošćen i koji će razvojem znanosti postepeno biti premošćen. Istina je da
pojmovi i spoznaje sadašnje psihologije i neurologije nisu još dovoljno bogati da
bi nam omogućili formuliranje objašnjavalačke veze između neuroloških stanja
i mentalnih stanja, ali to ne znači da će zauvijek takvi i ostati. Dakle, pitanje je
da li je ovaj jaz nešto s čime smo de facto suočeni ili nešto s čime smo i u principu
suočeni. Antiredukcionisti smatraju da je jaz u principu nepremostiv, dok redukcionisti smatraju de facto nepremošćen, ali u principu premostiv.
Pitanje je i da li je eksplanatorni jaz nešto što je specifično za objašnjenja mentalnih stanja ili je nešto što se javlja i u ostalim znanstvenim objašnjenjima. Naime,
isto se tako možemo pitati i zašto je H2O baš voda a ne, recimo, alkohol ili benzin;
ili, zašto je CH3COOH baš alkohol a ne vosak ili čokolada; ili, zašto je molekularno gibanje baš toplina a ne, recimo, hladnoća ili neko agregatno stanje. Dakle,
ako je eksplanatorni jaz proširena pojava koja nije specifična za odnos fizičkog i
mentalnog, onda ona ne predstavlja nikakav poseban problem za fizikalističko objašnjenje mentalnoga te stoga ne može predstavljati dovoljnu osnovu za tvrdnju da
fizikalističko objašnjenje mentalnog u principu nije moguće. Jasno, antiredukcionist nastoji pokazati da je eksplanatorni jaz problem koji je specifičan za objašnjenje
mentalnoga, i to stoga što se u svim drugim teorijskim redukcijama radi samo o
kvantitativnim svojstvima koja mogu biti reducirana jedna na druga, dok mentalna stanja imaju kvalitativna svojstva koja su u principu nesvodiva na bilo kakva
kvantitativna. S druge strane, redukcionist smatra da to ne predstavlja nikakvu
čitatelja može se uputiti i na ostale radove Wesleya Salmona: Scientific Explanation and the
Causal Structure of the World iz 1984, te Causality and Explanation iz 1998.
11 Zadovoljavajuće fizikalističko objašnjenje mentalnog trebalo bi između ostaloga isključiti
mogućnosti odsutnih qualia i obrnutog spektra, dakle, pokazati da se organizam koji se nalazi u takvom i takvom neurološkom stanju mora nalaziti u takvom i takvom mentalnom i
da se ne može nalaziti u nekom drugom mentalnom stanju. Međutim, ništa od svih poznatih neuroloških podataka ne isključuje mogućnost odsutnih qualia i obrnutog spektra, a
to pokazuje da, barem za sada, eksplanatorni jaz između neurološkog i mentalnog ostaje
sasvim nepremošćen.
17
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
principjelnu prepreku potpunom fizikalističkom objašnjenju mentalnoga i da će
razvojem znanosti fizikalistička objašnjenja postupno obuhvatiti i kvalitativne aspekte našeg iskustva.
Pored toga, u nekom smislu i treba očekivati javljanje eksplanatornog jaza
u objašnjenju mentalnog pozivanjem na fizičko. Naime, mentalno možemo
objasniti ili pozivanjem na mentalno ili pozivanjem na ne-mentalno. Ako bismo
mentalno objasnili pozivanjem na mentalno, objašnjenje bi bilo cirkularno te stoga neinformativno. Ako bismo pak mentalno objasnili pozivanjem na ne-mentalno, objašnjenje ne bi bilo potpuno budući da bi uvijek ostala otvorena mogućnost
da dato neurološko ili funkcionalno stanje doživljavamo na neki drugi način,
to jest, eksplanatorni bi jaz ostao nepremošćen. Pitanje je stoga možemo li uopće
imati objašnjenje mentalnoga koje bi zadovoljilo oba deziderata, to jest, koje bi
bilo i informativno i potpuno. Nekome tko pita kakvog je okusa melisa možemo
reći da je to negdje između koprive i limuna. Isto tako možemo reći da je okus
đumbira nešto između hrena i limuna. Ova su objašnjenja točna i u svakodnevnom kontekstu informativna, međutim, u kontekstu rasprave o odnosu uma i
tijela ona su cirkularna i neinformativna zato što se kvalitativno svojstvo jednog
iskustva objašnjava pozivanjem na kvalitativna svojstva drugih iskustava. U
kontekstu rasprave o odnosu uma i tijela prihvatljivo objašnjenje kvalitativnog
svojstva nekog iskustva moralo bi se pozivati na sasvim drugu vrstu stvari, na primjer, na kemijske sastojke melise i na strukturu receptora na jeziku. Naravno da
će u objašnjenju okusa melise pozivanjem na njene kemijske sastojke i strukturu
receptora na našim jezicima ostati otvoren objašnjavalački jaz. Uvijek ćemo se
moći pitati: a zašto ti i ti kemijski sastojci i takva i takva struktura receptora na
jeziku dovodi upravo do takvog okusa, a ne do nekog drugog. Međutim, ovakvo objašnjenje, iako je u navedenom smislu nepotpuno, ipak je informativno
i nije cirkularno. Dakle, ako smo suočeni s dilemom da objašnjenje mentalnog
mora biti ili cirkularno ili nepotpuno, bolje je prihvatiti ono nepotpuno.
***
Kako je to biti šišmiš?
Thomas Nagel vjeruje da je fizikalizam neodrživ zato što ne zahvaća ono što je
bitno za mentalna stanja, a to je subjektivno iskustvo posjedovanja mentalnog stanja.12
Taj stav Nagel ilustrira primjerom šišmiša. On se pita Kako je to biti šišmiš? Šišmiš se orijentira u prostoru tako da ispušta zvukove visoke frekvencije koji se
12 Svoje je stavove Nagel izložio u vrlo poznatom članku “What is it Like to be a Bat?” iz
1974. Možda bi se moglo reći da je upravo tim člankom započela antiredukcionistička
revolucija u filozofiji uma.
18
Pregled odabranih odlomaka
odbijaju od predmeta u prostoru. On čuje zvukove koji su se odbili i tako zna
gdje se što nalazi. Mogli bismo reći da šišmiš vidi tako što čuje, da gleda tako
što sluša. On gleda uz pomoć neke vrste sonara. Šišmiš živi u istom svijetu u
kojem i mi živimo, ali, on ga vidi na potpuno različit način. Iskustvo šišmiša
mora biti nešto sasvim različito od našeg iskustva. Mi ne možemo točno znati
kako šišmiš vidi svijet, vjerojatno ne možemo niti približno znati kako ga vidi.
Međutim, uvjereni smo da mu nekako izgleda, da ima nekakvo iskustvo, nekakav doživljaj svijeta u kojem živi. Dakle, uvjereni smo da postoji nešto takvo kao
što je biti šišmiš, to jest, da postoji način na koji šišmiš doživljava svijet. Mi možemo
proučiti neurologiju šišmiša, njegove navike, mehanizme njegove percepcije,
itd. Međutim, možemo li znati kakva su subjektivna iskustva šišmiša? Može li
nam bilo kakvo znanje o neurologiji i o ponašanju šišmiša pomoći da doznamo
kako on doživljava svijet? Mi možemo čak gledati sonarom, preseliti se u špilju,
visiti okačeni o krov. Međutim, time još uvijek ne bismo otkrili kako to izgleda
šišmišu, otkrili bismo samo kako to izgleda nama. Ne možemo znati kako je to
biti šišmiš jer jedini način da to znamo jest da i sami budemo šišmiš, a to je nemoguće jer tada mi više ne bismo bili mi. A ipak, uvjereni smo da postoji nešto
takvo kao što je biti šišmiš, da postoje neka mentalna stanja koja taj organizam
ima. Sam Nagel čak smatra da neki organizam ima svjesna mentalna stanja ako i
samo ako postoji nešto takvo kao što je biti taj organizam. Možda ne bismo rekli da
su mentalna stanja šišmiša svjesna, ali vjerujemo da ih on ima, da ona postoje, bez
obzira na to je li ih u nekom smislu svjestan ili nije. Budući da nikakva znanstvena analiza neurologije ili ponašanja šišmiša ne može otkriti kako je to biti
šišmiš, niti kako je to biti bilo koji drugi svjesni organizam, fizikalizam je naprosto netočan: mentalna stanja nisu isto što i fizička stanja. Ona su bitno nesvodiva
na bilo kakva fizička stanja. Njihova bit nije u fizičkim stanjima koja organizam
mora imati da bi ih imao, njihova bit je u subjektivnom doživljaju, u iskustvu
organizma koji ih ima. Argument tipa Kako je to biti? ne vrijedi samo za šišmiše
ili neka druga stvorenja čiji su perceptivni aparati različiti od naših. Jednako
se tako možemo pitati Kako je to biti susjed s trećeg kata? Kako njemu izgleda
svijet, kako ga on doživljava? Nikada nećemo doznati kako njemu izgleda svijet
jer je jedini način da to doznamo da budemo on sam, a to je nemoguće jer tada
mi više ne bismo bili mi. Nagelov je argument intuitivno vrlo uvjerljiv i vrlo
uspješan u suvremenoj filozofiji uma. Njime se nastoji pokazati da bit mentalnih
stanja nije ni u njihovoj neurološkoj osnovi, kao što misle fizikalisti, ni u njihovoj ulozi u
funkcionalnom ustroju, kao što misle funkcionalisti, ni u ponašanju do kojeg dovode kao
što misle bihejvioristi, već u subjektivnom doživljaju koji imamo kada imamo ta mentalna stanja, to jest, u tome kako nam izgleda imati ta i ta mentalna stanja. Ova je teza
vrlo plauzibilna, bit boli nije u aktiviranju C-vlakana, ni u psovanju, jaukanju i
skakanju do kojeg ona dovodi. Bit boli je u osjećaju koji imamo kada nas boli.
Isto tako, bit viđenja crvene boje nije u aktiviranju čunjića, štapića i očnih živaca
19
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
do kojeg dolazi kada vidimo crvenu boju. Nije ni u zaustavljanju na semaforu
kada vidimo crveno svjetlo, već u tome kako nam izgleda crvena boja, u subjektivnom iskustvu koje imamo kada gledamo crvenu boju.
Usprkos velikoj plauziblnosti i uspješnosti Nagelovog stava u suvremenoj
filozofiji (to je možda najpoznatiji antiredukcionistički argument), nije sasvim
jasno koliko je zapravo vrijednost ovog argumenta. Prije bi se moglo reći da
je Nagel točno formulirao problem koji mora riješiti svaki redukcionizam u filozofiji
uma nego da je ponudio argument protiv redukcionizma. Stoga se opća kritika koju
redukcionisti upućuju Nagelu i zastupnicima sličnih antiredukcionističkih argumenta svodi se na sljedeće: iz činjenice da nešto ne znamo ne slijedi da je to nespoznatljivo, to jest, iz toga što nešto trenutno ne znamo ne slijedi da to nikada nećemo
znati i da to ne možemo znati. Redukcionisti smatraju da u idealnom slučaju, ako
bismo znali sve o nekoj pojavi i ako bismo znali sve o organizmu koji je s njom
suočen, onda bismo znali i kako tom organizmu izgleda ta pojava. Mi zapravo već dugo imamo nekih spoznaja o tome kako drugi organizmi vide svijet,
na primjer, po obliku i smještaju očiju insekata i riba možemo zaključiti koliko
je njihovo vidno polje, po broju i vrsti receptora u nosu i na jeziku možemo
procijeniti koliko su sofisticirana osjetila pojedinih organizama, to isto možemo
procijeniti i na osnovi njihovih bihejvioralnih reakcija, itd. To što trenutno ne
znamo kako drugi organizmi doživljavaju svijet oko sebe, to samo znači da ne
znamo dovoljno o perceptivnim aparatima tih organizama. Kada bismo znali dovoljno, onda bismo znali i kako ti organizmi vide svijet oko sebe. Jasno,
antiredukcionist smatra da se ne radi o tome da mi trenutno ne znamo dovoljno
o perceptivnim aparatima drugih ljudi i drugih živih organizama, već da se
radi o tome da nikada nećemo moći doznati kako je to biti neki drugi čovjek ili
neki drugi organizam. Što daltonistu vrijedi znanje o percepciji boja? Dakle,
antiredukcionist ne smatra da se tu radi o trenutnoj de facto nemogućnosti, već o
nemogućnosti u principu. Koliko god mi znali o nekom organizmu, koliko god znali
o predmetu koji taj organizam percipira, koliko god znali o fizičkim i kemijskim
aspektima procesa percepcije, mi nikada nećemo moći znati kako taj organizam
doživljava svijet. Što vi mislite, zašto ne možemo znati kako drugi organizmi
doživljavaju svijet oko sebe – zato što je to u principu nemoguće ili zato što još
uvijek što ne znamo dovoljno? Ako mislite da to ne možemo znati zato što još
ne znamo dovoljno, vaše su intuicije redukcionističke. Ako pak mislite da je to
nešto što nam je u principu nedostupno, vaše su intuicije antiredukcionističke.
Još je jedna strategija koja redukcionistu stoji na raspolaganju. Naime, redukcionist može čak i prihvatiti antiredukcionističke argumente, ali će ih nastojati trivijalizirati, to jest, nastojat će pokazati da iz njih zapravo ne slijedi ništa što bi potkopavalo njegovu tezu. Na primjer, tvrdit će sljedeće: budući da
mentalna stanja i nisu ništa drugo doli fizička stanja nekog organizma, jasno je
da možemo znati kako je to biti taj organizam samo ako možemo biti u istim
20
Pregled odabranih odlomaka
fizičkim stanjima kao i taj organizam; budući da zbog naše fizičke konstitucije
to ne možemo, jasno je da ne možemo ni znati kako je to biti taj organizam. Drugim riječima, u ovakvom odgovoru redukcionist odbacuje pretpostavku da iz znanja
o fizičkim aspektima nekog organizma mora slijediti i znanje o mentalnim aspektima
istog organizma. Jasno, pitanje je da li je ova strategija doista otvorena za redukcionista, to jest, pitanje je može li redukcionist odbaciti ovu pretpostavku, a da
i dalje ostane redukcionist. Redukcionist će u pravilu tvrditi da se u antiredukcionističkim argumentima tipa Kako je to biti . . . ? zapravo radi o epistemološkom
dualizmu koji nema nikakvih ontoloških implikacija. Drugim riječima, tvrdit će da se
radi o nesvodivosti epistemološke perspektive, a ne o nesvodivosti entiteta u svijetu. Sva
razlika između toga kada smo sami u neurološkom stanju S1 i toga kada proučavamo drugu osobu koja je u neurološkom stanju S1 svodi se na razliku između
perspektive prvog lica i perspektive trećeg lica iz koje ne slijedi da mentalno i fizičko
nisu isto. Ovaj je odgovor prilično plauzibilan, međutim, pitanje je predstavlja
li dobar odgovor na Nagelov argument. Naime, Nagelov argument upravo se
oslanja na intuiciju da postoji nešto takvo kao što je perspektiva prvog lica, to
jest, da postoji nešto takvo kao što je biti ta i ta osoba ili taj i taj organizam. Pored
svih ostalih fizičkih činjenica u svijetu, postoji i činjenica da toj i toj osobi svijet
izgleda tako i tako, činjenica da taj i taj organizam svijet oko sebe doživljava na
takav i takav način, itd. Poanta argumenta je u tome da su te činjenice dodatne
činjenice o svijetu u kojem živimo u odnosu na skup svih fizičkih činjenica.
Na ovom je mjestu pitanje ima li redukcionist načina da postojanje perspektive
prvog lica uklopi u fizikalističku sliku svijetu.
Turingov stroj
Funkcionalisti funkcioniranje ljudskog uma nastoje objasniti u terminima Turingovog stroja.13 To je apstraktni stroj čije je ponašanje u potpunosti određeno
uputama u obliku sljedećeg kondicionala:
Ako je stroj u stanju S1 i ako primi input I1, onda će dati output O1 i preći u stanje S2.
U najjednostavnijem obliku Turingov stroj sastoji se od čitača položenog na traci koja je podijeljena u polja a neka su polja označena znakovima. Čitač se kreće
jedno mjesto ulijevo ili udesno, ovisno o tome u kakvom se stanju nalazio i o
tome kakav je znak pročitao. Čitač može upisati znak u prazno polje ili obrisati upisani znak. Nakon obavljene funkcije, čitač može ostati u istom stanju ili
preći u neko drugo stanje. I tako dalje u nedogled. Mnogi jednostavni automati
mogu biti opisani u terminima Turingovog stroja: strojevi za izdavanje parkirnih kartica, termostati, strojevi za kavu ili osvježavajuće napitke, itd. Jasno je
13 Alan Turing (1912.-1954.), britanski matematičar, jedan od utemeljitelja informatike i
umjetne inteligencije, stroj po kojem je poznat osmislio je 1936.
21
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
zašto je Turingov stroj privukao pažnju filozofa u filozofiji uma. Funkcionalni
ustroj stroja u potpunosti je određen s tri parametra: (1) ulaznom informacijom,
(2) stanjem stroja i (3) izlaznom informacijom. A upravo su to parametri kojima se može odrediti i funkcioniranje ljudskog organizma: (1) vanjski podražaji,
(2) unutrašnja mentalna stanja, (3) tjelesno ponašanje. Između funkcionalnog
ustroja Turingovog stroja i funkcionalnog ustroja ljudskog uma vlada potpuni
izomorfizam. Stoga je i ponašanje ljudskog organizma najbolje opisivati kondicionalima kojima se opisuje funkcioniranje Turingovog stroja:
Ako je organizam u stanju S1 i ako primi ulaznu informaciju I1,
onda će dati izlaznu informaciju O1 i preći u stanje S2.
Potpun popis ovakvih kondicionala istinitih za neku osobu predstavlja potpuni opis njenog funkcionalnog ustroja i to je ono što bi trebao biti cilj psihološkog
istraživanja. Sva mentalna stanja organizma bila bi u potpunosti određena funkcijama koje imaju u okviru ukupnog funkcionalnog ustroja organizma. Prema
ovakvoj slici, bit mentalnih stanja i svjesnog iskustva leži u odgovarajućem
funkcionalnom ustroju. Budući da je moguće napraviti strojeve čiji bi funkcionalni ustroj bio izomorfan našemu, Turing je vjerovao da je umjetna inteligencija
moguća. Stoga je predložio i uvjet koji stroj mora zadovoljiti da bi mu se pripisala inteligencija, to je poznati Turingov test.14 Zamislimo da preko ekrana ili
pisanih poruka komuniciramo s nekim ili nečim što se nalazi u susjednoj sobi.
Mi ne znamo je li to kompjuter ili živ čovjek. Ako bismo na osnovi razmijenjenih
poruka zaključili da komuniciramo s inteligentim bićem, onda bismo tome što
se nalazi u susjednoj sobi, ma što to bilo, trebali pripisati inteligenciju. Ako bi
se ispostavilo da je to stroj, stroju bismo trebali pripisati inteligenciju. Drugim
riječima, ako je stroj dovoljno složen da kod nas uspije stvoriti dojam da je inteligentan,
onda on doista jest inteligentan.15
Tako funkcionalizam u filozofiji uma otvara mogućnost pripisivanja inteligencije strojevima. Ideja je sasvim jednostavna: budući da se posjedovanje mentalnih stanja i svjesnog iskustva u potpunosti svodi na posjedovanje određene vrste
funkcionalnosti ustroja, bilo što što ima jednak funkcionalni ustroj mora imati i jednaka
mentalna stanja i svjesna iskustva. Stav se može izrazit takozvanim principom funkcionalne invarijantnosti, koji bi glasio:
Funkcionalni ustroj u potpunosti određuje svjesno iskustvo.16
14 Idjeu ovakvog testa Turing je izložio 1950.
15 Važniji filozofski radovi o funkcionalizmu, umjetnoj inteligenciji i takozvanoj kompjuterskoj metafori dostupni su u hrvatskom prijevodu u antologiji Nenada Miščevića i Nenada Smokrovića Računala, mozak i ljudski um iz 2001.
16 Princip je formulirao i izložio David Chalmers u tekstu “Absent Qualia, Fading Qualia,
Dancing Qualia” iz 1995.
22
Pregled odabranih odlomaka
Jasno je da je ovako jaka teza izazvala burne reakcije među filozofima uma.
Velik broj autora smatra da se svjesno iskustvo ne može svesti na funkcionalni
ustroj organizma i da bi strojevi s izomorfnim fukcionalnim ustrojem ipak i dalje
bili samo strojevi koji ne bi mogli imati mentalna stanja i svjesno iskustvo. Stroj
koji bi zadovoljio niz kondicionala koji bi zadovoljilo prosječno ljudsko biće ne
bi mogao vidjeti, čuti, osjećati, htjeti, razumjeti, odlučivati, itd. Primjeri poznati u
filozofskoj literaturi jasno ilustriraju ovu kritiku. Zamislimo da netko izgradi
sistem vodovodnih cijevi i ventila čiji bi funkcionalni ustroj bio izomorfan našemu.
Apsurdna je i sama pomisao da bi takav sistem mogao imati mentalna stanja i
svjesni život. Ili, zamislimo da se milijardu Kineza poveže malim radio stanicama
točno na način na koji je povezano milijardu neurona u našem mozgu.17 Bi li se u
tom slučaju kineskom narodu javila mentalna stanja i svjesni život? Isto vrijedi
i za kompjutore koji bi bili funkcionalno izomorfni našoj psihologiji – i kada
bi uspjeli proći Turingov test ne bismo vjerovali da mogu biti svjesni i imati
mentalna stanja kao što ih mi imamo. Budući da smo uvjereni da mehanički ili
elektronski sistemi funkcionalno izomorfni našoj psihologiji ne bi imali svjesna mentalna stanja, ovaj se problem za funkcionalizam obično naziva problem
odsutnih qualia. Qualia su subjektivne kvalitete naših mentalnog stanja, kvalitete
koja se javljaju kada vidimo crvenu boju, čujemo visoki C, osjećamo okus jabuke,
itd.18 Qualia se ne mogu kvantificirati, nemoguće ih je izmjeriti ili iskustvo njihovog doživljaja prenijeti verbalnim opisom. One se doživljavaju. To su doživljaji
okusa, mirisa, boja. Znati kako je to vidjeti plavu boju može samo onaj tko ju je i
sam vidio, znati kakav okus ima jagoda može samo onaj tko ju je i sam probao,
znati što je bol može samo onaj tko ju je i sam osjetio, itd. Primjeri različitih sistema funkcionalno izomorfnih našem umu, kao što su sistem vodovodnih cijevi
i ventila ili milijarda Kineza povezanih malim radio stanicama, pokazuju da
funkcionalistička analiza uma ne može biti prihvatljiva zato što ne može zahvatiti ono što je bitno za mentalna stanja i svjesno iskustvo. Pored funkcionalnog
ustroja naš um sadrži i qualia, te stoga teorija uma koja ih izostavlja ne može biti
zadovoljavajuća teorija uma. Isto, samo u manje radikalnom obliku, pokazuju i
primjeri obrnutog spektra. Zamislimo da je nekom spektar boja, okusa ili tonova
od rođenja obrnut – da mu je slatko ono što je nama slano, da mu je crveno ono
što je nama plavo, itd. On je plavu boja, koja njemu izgleda onako kako nama
izgleda crvena, naučio zvati “plava”. Zbog toga nema načina da otkrijemo da
on plave predmete vidi kao crvene. Funkcionalni ustroj takvog čovjeka bio bi
potpuno jednak našem, međutim, njegova mentalna stanja ne bi bila jednaka
našima, stoga se posjedovanje mentalnih stanja ne može izjednačiti ni s kakvim
funkcionalnim ustrojem.
17 Kineska nacija je poznati primjer koji je izložio Ned Block u članku “Troubles with Functionalism” iz 1978.
18 Lat. singular quale, plural qualia.
23
IZ POGLAVLJA
BOG
Logički status teizma
Jedno od osnovnih pitanja u filozofiji religije jest točno određenje logičkog statusa teizma – radi li se tu o empirijskoj tezi ili o transcendentnoj? Teza je empirijska
akko je empirijska evidencija relevantna za njenu istinitost ili vjerojatnost, teza
je transcendentna akko empirijska evidencija nije relevantna za njenu istinitost
ili vjerojatnost. Dakle, pitanje je da li empirijska evidencija jest ili nije relevantna
za istinosnu vrijednost ili vjerojatnost teizma. Dok se ne odgovori na ovo pitanje
nemoguće je započeti s ozbiljnom raspravom. Prije nekoliko godina u blizini
Zadra navodno se ukazala Gospa. Vijest se odmah proširila. Grupa mladića iz
obližnjeg mjesta uzela je baterijske lampe i prije nego što je svanulo temeljito
pregledala mjesto događaja. Razočarano su zaključili “Tu nema ničega!” Žena
koja je sutradan došla donijeti cvijeće na mjesto događaja, čuvši za rezultate
pretrage, s podsmijehom je komentirala takav pristup: “Pa nije Gospa mačka
da ju se može tražiti baterijom po grmlju! Ti momci ne razumiju o čemu se tu
radi, tu se radi o nečemu drugom!” Pitanje je koji je stav primjeren, mladića
koji su pretraživali grmlje ili žene koja smatra da se tu radi o “nečem drugom”.
Dakle, pitanje je jesu li tvrdnje religije nešto što se barem u principu može provjeriti
uobičajenim empirijskim metodama ili su empirijske činjenice iz osnove irelevantne za
tvrdnje religije. Tu se teist mora odlučiti, svoju tezu mora izložiti i zastupati ili
kao empirijsku ili kao transendentnu. Tijekom rasprave ne smije se mijenjati
logički status teze, empirijska evidencija ili jest ili nije relevantna za tezu o kojoj
se raspravlja. Moramo znati na kojem smo terenu, empirijskom ili transencendentnom. U popularnim raspravama oko teizma često se događa sljedeće: kada
se otkriju neke činjenice koje bi se mogle interpretirati kao pozitivna evidencija
za teizam, na primjer, da se doista dogodio opći potop ili da je Mojsije doista
proveo Židove kroz pustinju, teist kaže: “Eto vidiš!” Međutim, kada se ateist
pozove na to da uobičajena osjetila ne daju nikakvu evidenciju o postojanju
Boga, teist onda kaže: “E, pa ne možeš tako! Tu se radi o nečem drugom!” Jasno
je da se tako ne može raspravljati. Ako pozitivna empirijska evidencija uvećava vjerojatnost da je religija istinita, onda negativna empirijska evidencija ne može biti irelevantna već mora umanjivati vjerojatnost da je religija istinita. Žena koja smatra da se
Gospu ne može tražiti baterijom po grmlju ne smije prihvatiti geološku evidenciju o općem potopu ili arheološku evidenciju o prolazu Židova kroz pustinju
kao pozitivnu evidenciju za teizam. Ako je irelevantno ono što su otkrili mladići u
grmlju, onda mora biti irelevantno i ono što su otkrili geolozi i arheolozi. Dakako, ovo
24
Pregled odabranih odlomaka
vrijedi pod prešutnom pretpostavkom, koju teisti često prihvaćaju, a to je da
religija predstavlja jedinstvenu teoriju, to jest, da evidencija koja potkrepljuje neke
religijske tvrdnje automatski potkrepljuje sve religijske tvrdnje. Međutim, geološka i arheološka evidencija o događajima koje opisuje Biblija nije sama po sebi
evidencija da postoji Bog. Opći potop i prolazak kroz pustinju mogli su se dogoditi i bez Božje intervencije. Religija, bez niza dodatnih pretpostavki, ne predstavljaju jedinstvenu teoriju. Čak niti tvrdnje “tvrdog jezgra” religije ne predstavljaju jedinstvenu teoriju. Zagrobni život može postojati, a da Bog ne postoji,
Bog može postojati, a da ne postoji zagrobni život, itd. Te teze mogu psihološki
predstavljati neraskidivi neksus, međutim, one su logički nezavisne. Stoga teist
koji smatra da neke arheološke ili paleontološke činjenice predstavljaju pozitivnu evidenciju za teizam mora pokazati zašto te činjenice ukazuju na istinitost hipoteze o postojanju Boga. Dakle, trebao bi objasniti zašto tih činjenica ne bi bilo kada
ne bi bilo Boga, to jest, pokazati da pretpostavka da postoji Bog ulazi u najbolje
objašnjenje tih činjenica. Na primjer: da opći potop nije posljedica prirodnih pojava već Božje volje, da prolazak Židova kroz pustinju nije bio moguć bez Božje
intervencije, itd. Dakako, da bi ovako izložena teza bila doista empirijska, teist
bi morao opisati uzročne mehanizme Božje intervencije, a te bi pretpostavke opet
trebale, barem u principu, biti dostupne empirijskoj provjeri. U tom bi slučaju
teizam bio empirijska hipoteza, a empirijska evidencija bila bi presudna za njegovu istinitost ili vjerojatnost. Dakako, empirijska evidencija može biti direktna i
indirektna. Direktna evidencija ne ovisi ni o kakvim dodatnim pretpostavkama,
dok indirektna ovisi.1 U slučaju teizma ukazanja bi bila direktna evidencija, dok
bi geološka i palaentološka evidencija o općem potopu i prelasku pustinje bila
indirektna, budući da ovisi o pretpostavci Božje intervencije. Isto se tako i tezu
da empirijska evidencija nije relevantna za teizam može shvatiti na dva načina –
kao tezu da nikakva evidencija nije relevantna i kao tezu da empirijska evidencija
nije relevantna, ali da je zato relevantna apriorna evidencija, kao, na primjer, u
matematici i logici. Dakle, imamo četiri mogućnosti:
1) Teizam je empirijska hipoteza, relevantna je direktna empirijska evidencija.
2) Teizam je empirijska hipoteza, relevantna je indirektna empirijska evidencija.
3) Teizam je transcendentna hipoteza, relevantna je apriorna evidencija.
4) Teizam je transcendentna hipoteza, nikakva evidencija nije relevantna.
Pitanje je koji je logički status religije, to jest, pitanje je koji logički status imaju religijska vjerovanja. U principu ovo je jednostavno empirijsko pitanje i do odgovora bi trebalo doći anketom. Dakako, trebalo bi očekivati velike problemi u formuliranju ankete i interpretaciji rezulatata, a anketa bi najvjerojatnije pokazala
da religija nema jedinstveni logički status. Kako bilo, pogledajmo koje opcije
1
Suvremenena razvijena znanost znatno je udaljena od neposrednog iskustva tako da je
evidencija u pravilu indirektna.
25
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
ostaju otvorene za teista. Ako se teizam shvati kao 4), onda je, vidjeli smo, ili
doslovno besmislen ili, u najboljem slučaju, nema nikakvog razloga za njegovo
prihvaćanje. Ako se teizam shvati kao 1), treba ga odbaciti kao naaajvjerojatnije
neistinitog. Slučajevi direktne evidencije vrlo su rijetki i upitni – ukazanja i čuda
vrlo su slaba osnova za prihvaćanje vjerovanja. Izgleda da teizam nije prihvatljiv ni kada je shvaćen kao 2). U tom bi slučaju imao isti logički status koji ima i
većina suvremenih znanstvenih teorija. Međutim, u slučaju znanstvenih teorija
njihovo prihvaćanje opravdano je tek nakon što se utvrdi njihova eksplanatorna vrijednost – sistematičnost i preciznost u objašnjenju i predviđanju pojava.
Budući da teizam nema takve vrijednosti, ili barem još uvijek nema, nema ni
razloga za njegovo prihvaćanje. Isto vrijedi i za opciju 3) – apriorna evidencija
u korist teizma vrlo je mala, a njena je vrijednost upitna. Ontološki i/ili modalni
argument najverojatnije počivaju na logičkim pogreškama i na njih se sigurno
ne može osloniti. Pored toga, opcije 2) i 3) problematične su i iz još jednog razloga. Naime, eksplanatorna vrijednost teorije i logička argumentacija, uz rijetke
izuzetke među filozofskom populacijom, nisu razlozi na osnovi kojih ljudi de
facto prihvaćaju religijska vjerovanja. Stoga, čak i kada bi se ispostavilo da je
religija istinita u smislu 2) ili 3), to bi značilo da su sva dosadašnja religiozna
vjerovanja bila slučajno istinita, to jest, da su, iako istinita, bila prihvaćena na
osnovi pogrešnih razloga. U tom slučaju, religijska vjerovanja, iako istinita, ne
bi predstavljala znanje. Sumnjam da bi religiozni ljudi to prihvatili, oni, pretpostavljam, vjeruju i da su sva njihova dosadašnja vjerovanja istinita i da ih prihvaćaju na osnovi dobrih razloga. U svakom slučaju, teist stoji pred izborom: treba
odlučiti koji će logički status pripisati svojoj tezi, empirijski ili transcendentni. Izbor
nije lak jer, kao što smo vidjeli, niti jedna opcija nije izgledna. Može eventualno
zastupati nekakvu kombinaciju prvih triju opcija, jedino četvrta isključuje sve
ostale. Ipak, mora odlučiti može li ikakva evidencija biti relevantna za njegovu
tezu. Dok teist to ne odluči, nije moguća ozbiljna rasprava o teizmu jer naprosto
nije jasno kakvu to tezu zastupa i o čemu uopće govori.
***
Zakonodavac
Religijsko zasnivanje etike prilično je prošireno u povijesti zapadne misli. Velik
broj autora smatrao je da religija predstavlja temelj etike, to jest, da je etika nemoguća bez religije. Poznata je izreka “Ako nema Boga, sve je dopušteno!” Doduše,
26
Pregled odabranih odlomaka
nije baš jasno što slijedi iz ove tvrdnje, različiti autori izvlačili su različite implikacije. Kant je smatrao da stoga moramo pretpostaviti da Bog postoji. Nietzsche
je s oduševljenjem dočekao odbacivanje religije jer je smatrao da ono otvara
prostor za novi i radikalno drukčiji moral. Dostojevski je smatrao da nikome
ne smijemo reći da Boga zapravo nema jer bi to dovelo do kaosa u društvu.
Egzistencijalisti su smatrali da se odbacivanjem religije odgovornost za izbor
etičkih principa prebacuje na samog čovjeka, itd. Teisti su ponekad tvrdili da
je ateizam, osim što je neistinit, ujedno i nemoralan jer podriva samu osnovu
moralnosti. To je zapravo sasvim dosljedna reakcija za nekoga tko smatra da
moralnost nije moguća bez religioznosti. Ćudoređe i bogoštovlje često su bili
zajednički resor. Ipak, ni iz daleka nije jasno kako bi religioznost mogla predstavljati temelj moralnosti. Najjednostavnije objašnjenje oslanja se na očekivanje
nagrade i strah od kazne: ako budemo dobri, Bog će nas nagraditi, ako ne budemo
dobri, Bog će nas kazniti. Stoga moramo biti dobri da bismo izbjegli kaznu i dobili nagradu. Tu je veza između religioznosti i moralnosti naizgled sasvim jasna.
Međutim, problem s ovakvim objašnjenjem jest u tome što strah od kazne ne može
biti prava osnova moralnosti. Tko je moralan, onaj tko ne krade zato što vjeruje da je
krasti loše ili onaj tko ne krade zato što se boji kazne? Pa jasno je da je moralan onaj
tko ne krade zato što vjeruje da je krasti loše, a ne onaj tko ne krade zbog straha
od kazne. Problem za ovako shvaćeno religijsko zasnivanje etike jest u tome
što Bog nije izvor moralnih principa već samo garancija njihovog provođenja. Prema
ovakvoj slici, Bog bi bio izvor etike u istom smislu u kojem bi to bila policija ili
neka zaštitarska tvrtka. Oni se brinu da se etika provodi, ali ne mogu biti njen
izvor. Postoji još jedan način na koji se etika može pokušati zasnovati u religiji,
a to je da se Boga shvati kao zakonodavca moralnog zakona. Prema ovoj slici, besmisleno je govoriti o zakonu bez zakonodavca, iza svakog zakona mora stajati
neki zakonodavac, dakle, netko tko je taj zakon propisao. Budući da postoji moralni zakon, očito je da mora postojati i moralni zakonodavac, a to onda može
biti samo Bog. Dakle, ideja je da bi, bez pretpostavke da postoji Bog, moral bio
sasvim besmislen, neshvatljiv i neobjašnjiv. Jasno, ovdje je osnovno pitanje može
li se činjenica da postoje moralni zakoni objasniti bez pretpostavke da postoji nekakav
zakonodavac koji ih je propisao, to jest, postoje li alternativna objašnjenja moralnih
zakona. Alternativna objašnjenja moralnih zakona postoje i sigurno su plauzibilnija od objašnjenja koja se pozivaju na moralnog zakonodavca. Moralni zakoni
nastali su dugotrajnom interakcijom ljudi u društvu, a imaju i svoju biološku osnovu.
Ne ulazeći u detalje rasprava oko nastanka morala, može se reći su moralni
zakoni objašnjivi i u velikoj mjeri objašnjeni i bez pretpostavke o postojanju
nekakvog posebnog zakonodavca koji ih je izdao. Pored toga, shvaćanje da je
Bog zakonodavac moralnih zakona nailazi na još jednu prepreku, po mišljenju
mnogih nesavladivu, a to je Eutifronova dilema.
27
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
Eutifronova dilema
Vidjeli smo, teisti u pravilu smatraju da je Bog izvor moralnih vrijednosti i da
one ovise o Bogu, dakle, smatraju da kada ne bi bilo Boga da ne bi bilo ni morala.
Međutim, je li to doista tako? Jesu li dobre stvari doista dobre upravo zato što ih
Bog propisuje, ili je stvar zapravo obrnuta? Nije li zapravo tako da Bog, ako
uopće postoji, propisuje dobre stvari zato što su one dobre prethodno i nezavisno od
njegove volje?2 Dakle, pitanje je: Da li dobri postupci postaju dobri time što nam Bog
naređuje da ih činimo ili nam On naređuje da ih činimo zato što su oni dobri? Ovakvu
je dilemu prvi puta izložio Platon u dijalogu Eutifron pa se stoga dilema naziva
Eutifronova dilema:3
Je li X dobro zato što ga naređuje Bog ili Bog naređuje X zato što X jest dobro?
Dakle, pitanje je da li to što Bog naređuje i zabranjuje ovisi o tome što je dobro
i loše, ili to što je dobro, a što loše ovisi o tome što Bog naređuje i zabranjuje?
Što ovisi o čemu? Da li Božja volja ovisi o dobrome, ili dobro ovisi o Božjoj volji? Da
li X postaje dobro tako i zato što Bog naređuje X, ili je X dobro prije i nezavisno od
Božje naredbe? Da li X postaje dobro Božjom odlukom, ili Bog prepoznaje da je
X dobro prethodno i nezavisno od Njegove odluke pa nam onda još i naređuje
da činimo X? Dakle, dvije su opcije
1) X je dobro zato što Bog naređuje da treba činiti X.
2) Bog naređuje da treba činiti X zato što X jest dobro.
Treba napomenuti da dilema iscrpljuje sve opcije: ili etika ovisi o Bogu ili etika
ne ovisi o Bogu već o nečem drugom, treće mogućnosti nema. Dakle, argument je
oštriji nego što možda izgleda. Nisu slučajno navedene samo dvije opcije. Stvar
je ili-ili. Razmotrimo stoga sadržaj i posljedice obiju opcija.
1) X je dobro zato što Bog naređuje da treba činiti X. Da Bog nije naredio da
treba činiti X, X ne bi bilo dobro. Kada bi Bog zabranio da se čini X, ne bi se
smjelo činiti X. Kada Bog ne bi naređivao “Ljubi bližnjeg svog!”, ne bi trebalo
ljubiti bližnjeg svog. Kada bi Bog naređivao “Mrzi bližnjeg svog!”, trebalo bi
mrziti bližnjeg svog. Stoga, ako prihvaćamo 1), trebamo prihvatiti da kada bi Bog
naređivao da mrzimo bližnjeg svog da bi onda to bilo dobro i da bismo to trebali
činiti. To je posljedica stava da dobro i loše ovise o Božjoj volji. Ako bi nam Bog
naredio da ubijamo, silujemo i pljačkamo, time bi ubijanje, silovanje i pljačkanje
Božjom naredbom postale dobre. Te bi stvari po definiciji bile dobre, zato što ih je
Bog naredio, isto kao što bi po definiciji bilo dobro i sve drugo što bi naredio.
Bog bi nam mogao narediti da činimo stvari koje inače smatramo lošima. Ali nam
2
3
28
Diksusiju je odlično izložio Robin Le Poidevin u knjizi Arguing for Atheism iz 1996.
Sokrat se pita je li pobožno bogovima drago zato jer je pobožno ili je pobožno zato jer im
je drago, Eutifron, 10a.
Pregled odabranih odlomaka
po definiciji ne bi mogao narediti da činimo stvari koje jesu loše, budući da ništa
što On naređuje ne bi moglo biti loše, upravo zato što to On naređuje.
2) Bog naređuje da treba činiti X, zato što X jest dobro. Kada X ne bi bilo
dobro, Bog ne bi naređivao da treba činiti X. Ako je X doista dobro, onda bi
trebalo činiti X čak i kada bi Bog zabranjivao da se čini X. Bog naređuje “Ljubi
bližnjeg svog!” zato što je prethodno i nezavisno od Božje volje istina da trebamo
ljubiti bližnjeg svog. Čak i kada bi Bog naređivao da mrzimo bližnjeg svog, i
dalje bismo trebali ljubiti bližnjeg svog. U tom bi slučaju strah od Božje kazne
bio prudencijalni razlog da mrzimo bližnjeg svog, ali ne bi mogao biti moralni
razlog. Moralno gledajući, i dalje bismo trebali ljubiti bližnjeg svog. Čak i kada
bi nam Bog naređivao da ubijamo, silujemo i pljačkamo, mi to ne bismo smjeli
činiti jer bi to i dalje bilo jednako loše kao i do sada.
Izgleda sasvim jasno da je prva opcija neodrživa i da trebamo prihvatiti drugu. Moralne vrijednosti nezavisne su od Božje volje, štoviše, one joj samo mogu
prethoditi. Stoga je Eutifronova dilema argument koji pokazuje da religijsko zasnivanje etike nije održivo. Pazite! Dilema ne pokazuje da Bog ne postoji i da zato
religija ne može biti osnova etike. Dilema se ne oslanja na ateizam. Ne pretpostavlja se niti da Bog postoji niti da Bog ne postoji. Dilema je neutralna u odnosu
na Božje postojanje. Ono što ona pokazuje jest da i kada bi Bog postojao, da Bog ne
bi mogao biti osnova etike. Dakle, čak ako i pretpostavimo da Bog postoji, Božje
postojanje i Božja volja ne može biti ono o čemu ovisi moral. Drugim riječima,
dilema pokazuje da je moral nezavisan od religije i da religije nije neophodna
osnova morala. Ona pokazuje da to što je dobro a što loše ne zavisi o tome postoji
li Bog ili ne. Ako je nešto dobro, onda je to dobro, postojao Bog ili ne. Ako nešto
nije dobro, onda to nije dobro, postojao Bog ili ne.
Pored toga, Eutifronova dilema pokazuje još jednu stvar, a to je da atribut
savršene dobrote nije spojiv s atributom izvora moralne obveze. Naime, teist u pravilu
smatra i da je Bog savršeno dobar i da predstavlja izvor moralne obveze. Međutim, ova dva atributa zapravo nisu spojiva te stoga teist mora odustati od barem
jednoga od njih. Dakle:
(1) Bog je dobar.
(2) Bog određuje što je dobro.
S jedne strane, kada teist tvrdi 1) on time želi reći da je Bog dobar po nekakvom objektivnom i nezavisnom kriteriju koji prethodi i Božjim naredbama i
našoj procjeni Božje dobrote. Teist ne želi reći da je Bog dobar u smislu da se
pridržava pravila koja sam propisuje već da je dobar u smislu da se pridržava
pravila koja vrijede otprije, nezavisno i prethodno od Njegovih naredbi. Međutim, s druge strane, kada tvrdi 2) teist želi reći da moralni kriteriji ne postoje
prethodno i nezavisno od Božjih naredbi već da počinju postojati i vrijediti time
što ih Bog propisuje. Jasno je da oba shvaćanja moralnih kriterija ne mogu biti
29
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
istovremeno istiniti i da se teist ovdje mora odlučiti: ili će smatrati da je Bog
izvor moralnih kriterija ili će smatrati da Bog nije izvor moralnih kriterija. Ako
će smatrati da Bog nije izvor moralnih kriterija, može zadržati 1) ali mora odustati od 2) – stava da Bog određuje što je dobro. Ako će, pak, smatrati da Bog
jest izvor moralnih kriterija, može zadržati 2) ali mora odustati od 1) – stava je
Bog dobar u smislu da zadovoljava moralne kriterija koji postoje prethodno i
nezavisno od njega. Naime, ako bi kriteriji po kojima bismo tvrdili da je Bog dobar zavisili od Božje volje, onda bi tvrdnja 1) zapravo bila sasvim prazna, a teist,
koji tvrdi da je Bog dobar, smatra da time tvrdi neku sadržajnu istinu o Bogu.
Ako bi moralni kriteriji ovisili o Bogu, tvrdnja 1) mogla bi biti istinita samo u
smislu da je Bog dosljedan, to jest, da se pridržava normi koje sam propisuje, a
ne u smislu da zadovoljava od njega nezavisne kriterije. Stoga je inkonzisentno
istovremeno tvrditi i 1) i 2). Ako tvrdimo da Bog određuje što je dobro, to znači
da ne postoji nikakav kriterij dobroga nezavisan od Božje volje. Međutim, da
bismo mogli tvrditi 1) da je Bog dobar, moramo pretpostaviti da postoji kriterij
dobroga nezavisan od Božje volje.
Što vi mislite, može li Bog biti izvor moralnih vrijednosti? Čak i kada bi Bog
postojao, bi li On loše stvari mogao učiniti dobrima, a dobre lošima? Koju biste
opciju prihvatili u Eutifronovoj dilemi? Što mislite, je li shvaćanje Boga kao dobroga spojivo sa shvaćanjem Boga kao izvora moralnih vrijednosti?
***
Presumpcija ateizma
Teret dokaza
Ateist i teist raspravljaju tko je u pravu, a tko u krivu, ima li Boga ili ga nema:
A: Nema Boga!
T: Ima Boga!
A: Dokaži mi da ga ima.
B: Ne, ti dokaži meni da ga nema!
A: Zašto bih ti vjerovao da Bog postoji? Dokaži mi da postoji pa ću onda vjerovati
da postoji!
T: Ne! Dokaži ti meni da ne postoji, pa ću onda i ja vjerovati da ne postoji!
A: Ali ne možeš bez razloga vjerovati da nešto postoji! Ako hoćeš da i ja počnem
vjerovati, ti moraš meni dokazati da Bog postoji.
T: Ne, stvar je suprotna, ako ti hoćeš da ja prestanem vjerovati, ti moraš meni dokazati da Bog ne postoji!
A: Gledaj, ti nemaš pravo vjerovati u nešto ako nemaš razloga da u to vjeruješ!
30
Pregled odabranih odlomaka
T: Ne, obratno je, imam pravo vjerovati u što god hoću dok se ne dokaže suprotno!
A: Ma imaš ti političko pravo da vjeruješ u što god hoćeš, ali nemaš epistemološko pravo
da vjeruješ bez razloga!
T: Imam, sve dok mi ne dokažeš suprotno! Ti imaš političko pravo ne vjerovati, oko
toga se slažemo, ali nemaš epistemološko pravo ne vjerovati sve dok ne dokažeš
da nema Boga!
A: Ne! Ti si taj koji vjeruje da ga ima, i ti trebaš dokazati da ga ima!
T: Ne! Ti si taj koji vjeruje da ga nema i ti trebaš dokazati da ga nema!
Itd.
Ovdje nije pitanje tko je u pravu, a tko krivu, već tko treba dokazivati da je u
pravu, ateist ili teist. Pitanje je na kome je teret dokaza ili breme dokaza? Pitanje je
tko ima pravo zadržati svoje vjerovanje dok mu se ne dokaže suprotno? Tko, zbog nedostatka razloga, treba odustati od svojih vjerovanja, ateist ili teist? U filozofiji
se često javlja pitanje na kome je teret dokazivanja. Stoga je rasprava oko tereta
dokazivanja važan dio metafilozofije. Ne raspravlja se o tome koja je od dviju
filozofskih pozicija točna, a koja netočna, već koja što treba dokazati. Problem
tereta dokazivanja jasno je postavljen u pravosuđu: svatko je nevin dok se ne dokaže suprotno. Teret dokazivanja je na tužitelju. Tužitelj je taj koji treba dokazati
da je optuženi kriv. Ako u tome ne uspije, optuženi nije kriv. Pretpostavka je da
optuženi nije kriv dok se ne dokaže suprotno. Nedostatak dokaza da je kriv dovoljan je
dokaz da nije kriv. Obrana ne mora izlagati neke posebne razloge kojima dokazuje da je optuženi nevin, dovoljno je da pobije dokaze koje je iznijela optužba.
Suprotna pretpostavka, da je optuženi kriv dok ne uspije dokazati da je nevin,
naziva se presumpcija krivice i predstavlja skandal u pravosuđu.
U teorijskom kontekstu isto je tako sasvim jasno na kome je teret dokazivanja
– teret dokazivanja uvijek na onome tko nešto tvrdi, on je taj koji treba dokazati to što
tvrdi. Teret dokaza je na onome tko od nas traži da vjerujemo još nešto, nešto dodatno, nešto novo, u odnosu na ono u što već vjerujemo. On je taj koji treba pružiti razloge
na osnovi kojih bismo prihvatili njegovo vjerovanje. Ako osoba O1 ima vjerovanja
v1 . . . vn, a O2 ima ista ta vjerovanja v1 . . . vn, plus još jedno vjerovanje vn+1, onda
je osoba O2 ta koja treba navesti razloge na osnovi kojih prihvaća vjerovanje vn+1.
Navođenjem tih razloga treba navesti i osobu O1 da prihvati vjerovanje vn+1. Ako
O2 ne može opravdati vjerovanje vn+1, onda zapravo i sama treba od njega odustati. Ako netko tvrdi da u predavaonici u kojoj se nalazi dvadeset četvero studenata
i profesor, zapravo ima četrdeset osoba zato što, pored ovih dvedeset i pet osoba,
ima još petnaest duhova, onda je na onome tko to tvrdi da dokaže postojanje tih
dodatnih petnaest duhova. Ako normalna osjetila pokazuju da u prostoriji ima
dvadeset i pet osoba, onda je teret dokazivanja na onome tko tvrdi da ih ima još
petnaest, nedostupnih običnim osjetilima. U vremenu u kojem se znalo za pet
planeta u Sunčevom sustavu, teret dokazivanja bio je na onome tko je tvrdio da je
31
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
otkrio još jedan. Ako netko tvrdi da je otkrio da nešto postoji, onda je na njemu da dokaže
da to nešto doista i postoji. U raspravi oko postojanja Boga, i ateist i teist dijele sva
ostala vjerovanja, ili to barem smijemo pretpostaviti u svrhu argumenta. Razlika
je u tome što teist ima još jedno ekstra, još jedno dodatno vjerovanje, u odnosu na
skup vjerovanja koja dijeli s ateistom, a to je da Bog postoji.
A vjeruje v1 . . . vn.
T vjeruje v1 . . . vn i vn+1.
Prema tome, budući da je teist taj koji ima dodatno vjerovanje u odnosu na ona
koja obojica dijele, teist je taj koji treba dokazivati svoje vjerovanje. To znači da je
ateist, budući da vjeruje manje, taj koji je u pravu sve dok teist ne pokaže suprotno.4 Koliko je poznato, ovakav je stav prvi zastupao Straton, te se stoga pretpostavku
da je teret dokaza na teistu, a ne na ateistu ponekad naziva Stratonička presumpcija ili Stratonička pretpostavka.5 Presumpcija ateizma pokazuje da u nedostatku
razloga da se vjeruje da Boga ima, treba vjerovati da Boga nema. Ne treba ateist dokazivati da je u pravu, teist je taj koji to treba činiti. I dok u tome ne uspije ne smije
se vjerovati da Bog postoji.
U argumentu ateističke presumpcije ateist traži samo to da se zdravorazumski kriteriji koji se primjenjuju u pravosuđu primijene i na religiju.6 Budući da se
epistemološki kriteriji ili primjenjuju na sve domene ljudskog znanja ili se ne
primjenjuju ni na jednu, teist bi smio formirati vjerovanja na osnovi nedovoljne
evidencije samo ako bi bio spreman osuđivati ljude na osnovi nedovoljne evidencije. Dakle, smio bi tvrditi da je teizam istinit sve dok se ne dokaže suprotno
samo ako bi bio spreman tvrditi da su optuženi krivi sve dok ne uspiju dokazati
da su nevini. Budući da je presumpcija krivice apsolutno neprihvatljiva u pravosuđu, isto je tako apsolutno neprihvatljiva i presumpcija u korist teizma u
raspravama o religiji. Prema tome, ako želimo vjerovati da su ljudi nevini dok
se ne dokaže suprotno, moramo vjerovati i da je ateizam istinit dok se ne dokaže
suprotno. U ovom se argumentu ateist oslanja na plauzibilan princip da:
Nedostatak razloga da se vjeruje da p jest razlog da se vjeruje da ne-p.7
4
5
6
7
32
Klasični radovi o tom argumentu svakako su knjiga Primary Philosophy Michaela Scrivena
iz 1966. i članak “The Presumption of Atheism” Antonya Flewa iz 1972.
Straton je grčki filozof i fizičar, živio je otprilike od 340.-270. pne. Naslijedio je Teofrasta
na čelu Peripatetičke škole, smatra se da je prvi uočio akceleraciju u slobodnom padu i da
je eksperimantalno dokazivao postojanje praznog prostora.
Na ovoj poanti posebno inzistira Georges Rey u članku “Meta-atheism: Religious Avowal
as Self-Deception” iz 2007.: absence of evidence is evidence of absence.
U ovom kontekstu princip može izgledati sasvim uvjerljivo. Međutim, on je održiv samo
uz pretpostavku da smo u takvoj epistemičkoj poziciji da bismo imali evidenciju da p kada
bi bila istina da p. Ja nemam nikakve evidencije da prolaznik na ulici ima brata, no iz
toga ne slijedi da je racionalno vjerovati da nema brata. Ja nemam na osnovi čega suditi
ima li brata ili nema. Međutim, ako se radi o osobi koju dobro poznajem od najranijeg
Pregled odabranih odlomaka
Dakle, činjenica da nema razloga, ili barem da nema dovoljno dobrih razloga,
da se vjeruje da Bog postoji osnovni je razlog da se vjeruje da ga nema. Nedostatak evidencije da x postoji jest evidencija da x ne postoji. Stratonička presumpcija
samo je eksplicitna formulacija zdravorazumskog stava da ne treba vjerovati da
Bog postoji naprosto zato što nema dovoljnih razloga da se to vjeruje. Ovo je, po
mom mišljenju, najjednostavniji i najjači argument protiv teizma. Razmotrimo
u nastavku moguće teističke odgovore.
Što vi mislite, na kome je teret dokazivanja, na teistu ili ateistu? Tko je u
krivu dok se ne dokaže suprotno? Je li nedostatak evidencije o postojanju x-a
razlog da vjerujemo da x ne postoji?
djetinjstva, poznajem njegove roditelje, bio sam u njegovoj kući bezbroj puta, zajedno
smo išli u školu, itd, onda nedostatak evidencija da ima brata jest evidencija nema brata.
Protuprimjer je iznio Mylan Engel. Dakle, ovaj princip vrijedi u filozofiji religije uz pretpostavku da bismo imali nekakvu evidenciju da Bog postoji kada bi Bog postojao. Dakle,
uz opću evidencijalističku pretpostavku.
33
IZ POGLAVLJA
ZAŠTO 2+2=4?
Ontološka obveza matematičkog diskursa
Postoje li brojevi veći od 5? Postoje! Dakle, postoje brojevi veći od 5. Ima li 16
kubni korijen? Ima! Dakle, postoji broj čija je treća potencija 16. Itd. Prema tome,
brojevi postoje. Postoji li geometrijski lik kojemu su jednake sve stranice i svi
kutevi? Postoji! To je, na primjer, kvadrat, ili istostranični trokut. Dakle, postoje
barem dva takva geometrijska lika. Itd. Prema tome, matematički predmeti postoje.
To je zaključak koji nam nameće naš matematički diskurs. Način na koji govorimo o brojevima obvezuje nas da tvrdimo postojanje brojeva. Način na koji
govorimo o geometrijskim likovima obvezuje nas da tvrdimo postojanje geometrijskih likova. Itd. To je ontološka obveza načina na koji govorimo o matematičkim predmetima.1 Naš matematički diskurs pretpostavlja postojanje matematičkih
predmeta– brojeva, funkcija, skupova, geometrijskih likova, itd. Isto kao što, na
primjer, diskurs fizike implicira postojanje predmeta fizike – elektrona, atoma
i kvarkova, ili kao što diskurs sociologije implicira postojanje grupa, klasa, itd,
tako i matematički diskurs implicira postojanje brojeva, funkcija, skupova, geometrijskih likova itd. Naš je matematički diskurs realistički. To znači da način
na koji govorimo o matematičkim predmetima implicira da su oni nešto što
postoji nezavisno od nas i od činjenice da o njima mislimo i govorimo. Što zapravo pokazuje činjenica da je naš matematički diskurs realistički? Budući da se
radi samo o načinu na koji govorimo, ova činjenica možda i nema neku veliku
težinu.2 Ipak, ona barem prima facie, podržava platonizam. Platonist smatra da
je prirodno pretpostaviti da doista postoje matematički predmeti, da rečenice
matematike govore o njima i da su oni to što ih čini istinitima. Drugim riječima,
da postoji posebna matematička stvarnost koju rečenice matematike odražavaju,
opisuju ili izražavaju, i koja postoji nezavisno od tih rečenica i od nas koji ih izričemo. Kada rečenice matematike ne bi odražavale matematičku stvarnost, zašto
bi onda matematički diskurs bio realistički? Mora biti da postoji neki razlog
zbog kojeg on jest realistički i zbog kojeg nas ontološki obvezuje na postojanje
matematičkih predmeta. Platonist smatra da očiti odgovor jest da matematički
predmeti doista postoje. Drugim riječima, smatra da pretpostavka da postoji
1
2
34
Izraz “ontološka obveza” prijevod je engleskog izraza “ontic commitment”.
Carnap je čak mislio da nema nikakvu težinu, to jest, da nas činjenica da je naš diskurs
o apstraktnim entitetima realistički ne obvezuje ni na što. Upravo je u ovom kontekstu
formulirao svoj poznati princip tolerancije: budimo oprezni u tvrđenju i kritični u razmatranju, ali tolerantni u dozvoljavanju jezičkih oblika. Članak “Empiricism, Semantics, and
Ontology” iz 1950.
Pregled odabranih odlomaka
matematička stvarnost najbolje objašnjava činjenicu da je naš matematički diskurs realistički. Kada matematika ne bi odražavala nekakvu objektivnu i nezavisno postojeću stvarnost, njen diskurs ne bi bio realistički. Jasno, realistički
karakter matematičkog diskursa može se smatrati i potporom fizikalizmu, jer
fizikalizam je isto tako realistička pozicija.3
Međutim, i fikcionalizam, koji u potpunosti negira postojanje bilo kakvih
matematičkih predmeta, može ponuditi prilično plauzibilno objašnjenje činjenice da je matematički diskurs realistički.4 Objašnjenje se svodi na analogiju s
igrama ili književnim djelima. Fikcionalist smatra da je pitanje o postojanju brojeva u principu iste vrste kao i pitanje o postojanju figura u šahu ili karata u
briškuli ili pokeru.5 Da li postoji sedmica herca? Postoji! Da li postoje lovac i
kraljica? Postoje! Da li postoji duja baštoni? Postoji! Broj 5 postoji na isti način
na koji postoji laufer ili duja baštoni. Funkcije i skupovi postoje na isti način na
koji postoji tref ili karo. Oni postoje u istom smislu i jednako su “realni”. To da
2+2=4 istinito je u istom smislu u kojem je istinito i da je Odisej bio kralj Itake ili
da se Ana Karenjina bacila pod vlak.6 Ontološka obveza matematike jednaka je
ontološkoj obvezi šaha, briškule, pokera, romana ili filma. Radi se o postojanju
u okviru konvencije. Sasvim je jednostavno objasniti takvo minimalno postojanje,
ono je ontološki potpuno bezazleno. Entiteti matematike jednako su “realni” kao i
entieteti šaha, briškule, epa ili drame. Pravila zbrajanja jednako su “realna” kao
i pravila rukometa ili kriketa. I jedna i druga isključivo su stvar konvencije. Dojam da je matematika “realnija” od igara isključivo je stvar rasprostranjenosti.
Kada bi se briškula podučavala u svim školama od prvoga osnovne, i studirala
na svim sveučilištima, isto bismo tako imali dojam da je duja baštoni ipak na
neki način realna i da ne može biti samo produkt naše konvencije. Razlika je
sociološka i psihološka, ne ontološka. Jasno, pitanje je jesu li brojevi, skupovi i
funkcije u matematici realni u istom smislu u kojem je realan lovac u šahu, duja
baštoni u briškuli, glavni lik u romanu ili meksičkoj sapunici? Postoje li oni na
isti način? Ako ne, onda antirealističke pozicije u filozofiji matematike ne mogu
dati zadovoljavajuće objašnjenje činjenice da je naš matematički diskurs realistički i činjenice da su barem neki od nas uvjereni da entiteti matematike ipak na
neki način postoje. Ako je analogija ipak održiva, onda je ontologija matematike
uspješno riješena na vrlo jeftin način.
3
4
5
6
Ipak, matematički diskurs je sav realistički, a pitanje je da li je moguće dati fizičku interpretaciju svega o čemu matematika govori. Gdje su u prirodi beskonačno velike ili
beskonačno male veličine, i kako ih spoznajemo, ako uopće postoje? Stoga izgleda da
realistički karakter matematičkog diskursa bolje podržava platonističku hipotezu.
Jasno, na isto objašnjenje mogu se oslanjati i nominalizam i konceptualizam.
Ovo rješenje vrlo lijepo i jasno zastupa R. L. Goodstein u članku “Postojanje u matematici” iz 1968., prevedenom i objavljenom u antologiji Zvonimira Šikića Novija filozofija
matematike iz 1987.
Primjer koji razmatra Hartry Field jest da je istina da je Oliver Twist živio u Londonu;
Realism, Mathematics and Modality, 1989., str. 3-5.
35
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
IZ POGLAVLJA
ŠTO JE FILOZOFIJA?
Filozofija je njena povijest!
Jedan od mojih profesora stalno je ponavljao da je filozofija njena povijest. On
je doista vjerovao u tu ideju i radio u skladu s njom, napisao je trotomnu povijest filozofije.1 Ipak, nije sasvim jasno što točno znači teza da je filozofija njena
povijest. Duh teze je jasan, ali ne i njeno točno značenje. Može ju se shvatiti u
smislu da ono što najviše vrijedi u filozofiji jesu njeni klasici, da paradigmatski
primjeri filozofije jesu veliki filozofski sistemi klasika iz prošlosti, da je podjela
rada zahvatila i filozofiju tako da se danas više ne pišu tako obimna i sustavna
djela kao što su se nekada pisala, da najbolji način da se radi filozofija jest da se
radi povijest filozofije, da najbolji način da nauči filozofija jest da se studiraju
radovi klasika, da se nešto novo i originalno može raditi samo nakon temeljitog
studija prethodnih autora, itd. Formalno gledajući, teza da je filozofija njena
povijest je genetička definicija: X se definira tako što se opisuje kako je X nastalo
i kako se razvijalo. Najbolji način da se odgovori na pitanje Što je X? jest da se
objasni kako je nastalo i kako se razvijalo X. Najbolji način da razumijemo što
je Rimsko carstvo jest da vidimo kako je nastalo i kako se razvijalo. Najbolji
način da razumijemo što je automobil jest da vidimo kako su nastali i kako
su se razvijali automobili, itd. To je ideja koju imamo na umu kada kažemo
da najbolji način da razumijemo sadašnjost jest da razumijemo prošlost. Ipak,
striktno uzevši, teza da je filozofija njena povijest je negramatička, frustrirajuća i
samopobijajuća. Negramatička je jer postojanje X-a logički prethodi povijesti X-a. Da
bi X mogao imati svoju povijest, on mora postojati prethodno i nezavisno od
svoje povijesti. Stoga identitet X-a mora biti u nečem drugom, a ne u njegovoj
povijesti. Genetička definicija nije prava definicija, ona može biti korisno pomoćno sredstvo, ali ne može biti definicija. Frustrirajuća je jer implicira da griješi
svatko tko pokušava učiniti nešto novo i originalno. Ako se želimo baviti filozofijom,
jedino što možemo učiniti jest posvetiti se proučavanju klasika, bolje ili lošije
naučiti gotov i završen korpus znanja. Što god želite reći, već je rekao netko
drugi prije vas. Više se nema što reći! Sve je već rečeno! Gdje god kročite, već je
tu netko bio prije vas! Samopobijajuća je jer povijesti filozofije ne bi ni bilo da su svi
vjerovali da je filozofija njena povijest. Da su svi samo proučavati svoje prethodnike
stvar ne bi mogla ni početi. n-ti filozof je mogao proučavati n-1-og, n-1 je mogao
proučavati n-2-og, n-2 je mogao proučavati n-3-eg, itd. Ali stvar nije mogla tako
ići u nedogled! Netko je morao biti prvi! Da su svi samo proučavali svoje pret1
36
Branko Bošnjak: Povijest filozofije I-III iz 1993.
Pregled odabranih odlomaka
hodnike stvar nikada ne bi mogla ni početi jer nitko nikada ne bi iznio nikakvu
pozitivnu tvrdnju.
Ipak, klasici filozofije nisu uzalud klasici! Oni su to zaslužili! Njih treba cijeniti! Ništa ne može zamijeniti čitanje izvornih radova. Ništa! Nikakvi uvodi,
pregledi, kompendiji, itd. U filozofiji ne postoji reading digest! Uvijek se moramo
iznova vraćati izvornim filozofskim tekstova, klasičnim isto kao i suvremenim.
Povijest filozofije je nepresušan izvor ideja, neke od tih ideja su i danas aktualne,
a neke će opet postati. Suvremene filozofske rasprave itekako se oslanjaju na filozofsku
tradiciju a time ju čine i danas živom: radom o definiciji znanja Gettier je nastavio
točno tamo gdje je stao Platon; simulacijama nastanka etičkih normi u populacijama Axelrod i Skyrms su nastavili rad Rousseaua i Hobbesa; radovima o
smrti Nagel i Fisher su nastavili tamo gdje su stali Epikur i Lukrecije; zastupajući antiredukcionizam u filozofiji uma Nagel, Levine, Jackson i Chalmers dijele
intuiciju koju su imali Descates i Leibniz; koristeći aparat suvremene modalne
logike Malcolm i Plantinga nastoje pokazati da su Anselmo i Toma bili u pravu;
odbacujući podjelu na analitičko i sintetičko Quine nije kritizirao samo logičke
pozitiviste nego i Humea, Leibniza i Kanta; suvremena etika vrlina direktno se
nastavlja na Aristotelovu Nikomahovu etiku; Agripina trilema je i danas okosnica
epistemologije; platonisti u filozofiji matematike se i nazivaju platonisti jer s
Platonom dijele istu osnovnu intuiciju o prirodi matematičkih entiteta; itd.
Doista, ako pogledamo radove klasika vidjet ćemo da su rijetko interpretirali
radove svojih prethodnika, u pravilu su iznosili vlastite stavove, i to zato zato što
su za svoje stavove vjerovali da su istiniti i važni! Doduše, teza da je filozofija
njena povijest nije samopobijajuća ako ju se shvati u smislu da je filozofija završena. Doista, ima autora koji to misle: Hegel je mislio da filozofija završava njegovima sistemom; Marx je mislio da je filozofija završila kao teorijska aktivnost i
da je došlo vrijeme da se krene u temeljito mijenjanje društva; neki scijentistički
nastrojeni mislioci smatraju da filozofija svoje mjesto treba ustupiti znanosti;
neki postmodernisti misle da je racionalna argumentacija iscrpila sve svoje mogućnosti te da se stoga treba okrenuti ironiji ili čak rezignaciji; itd. No oni griješe! Filozofija nije završena! Ako se pogleda filozofska produkcija u posljednjih
pedesetak godina, ideja da je filozofija završena naprosto je smiješna. Nikada se
u filozofiji nije radilo toliko koliko se danas radi. Neki će možda lamentirati da
unatoč ogromnoj produkciji ovo što se danas radi nije prava filozofija. No takva
konstatacija ima istu težinu kao i konstatacija da kuće koje se danas grade više
nisu prave kuće, da ono što se danas igra više nije nogomet, da automobili više
nisu ono što su bili, da više nema lijepih žena, itd.
Tezu da filozofija jest njena povijest može se shvatiti u smislu da povijest
filozofije predstavlja linearni kumulativni napredak. Prema ovoj slici napredak
se odvija tako što svaki filozof od svog prethodnika preuzima ono što vrijedi, a odbacuje ono što ne vrijedi i zbog toga je svaka filozofska teorija bolja od
37
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
prethodne. Ova ideja često predstavlja implicitnu osnovu za vrednovanje filozofa i njihovih djela. To je prevladano, to je zastarjelo, time je filozof Fn anticipirao
Fn+3, time se Fn vratio na pozicije Fn-4, itd. Ponekad po tome kako kritiziraju svoje
oponente možete znati iz kojeg tabora filozofi dolaze: kantovci svoje oponente
diskvalificiraju tvrdeći da je to što rade predkritičko, hegelovci smatraju da oni
koji se s njima ne slažu nisu na nivou epohe, marksisti tvrde da oni koji ih kritiziraju to čine jer nisu uspjeli napustiti okvire građanske filozofije, itd. Svi oni dijele
pretpostavku o linearnom napretku filozofije samo se ne slažu oko toga na kojoj
je točki krivulja dosegla svoj vrhunac. Međutim, da bi kritika bila opravdana
nije dovoljno da pozicija s koje kritiziramo bude kasnije u vremenu od pozicije
koju kritiziramo, potrebno je da pozicija s koje kritiziramo bude istinita! Ako je ideja transendentalnog neistinita onda samo predkritičko može biti istinito. Ako
filozofija nije bitno povijesna onda je besmisleno govoriti o tome što jest a što
nije na nivou epohe. Ako je marksizam neistinit onda treba ostati u okvirima
građanske filozofije, itd. Ipak, teza da je filozofija njena povijest prirodno dovodi do toga da se težište filozofskog rada premješta s procjene istinitosti nekog djela na
procjenu utjecaja pod kojima je to djelo nastalo i utjecaja koje je to djelo izvršilo
na buduća djela. No ovo premještanje težišta može dalje dovesti do toga da
procjena utjecaja u potpunosti zamijeni procjenu istinitosti! Tako da se više uopće ne
raspravlja o tome je li to što je tvrdio Fn istina ili nije nego se raspravlja samo o
tome kako je na njega utjecao Fn-1 i kako je on utjecao na Fn+1. A to je intelektualna
katastrofa! Odsjecanje filozofije od istinitosti je samoubojstvo filozofije! Filozofija koja ne teži istini nije filozofija. Filozofske teorije ne mogu biti isključivo o
drugim filozofskim teorijama. One moraju biti o nečemu i to nešto je onda ono
što ih čini istinitima ili neistinitima. U krajnjoj liniji to su uvijek činjenice o nama
samima i o svijetu u kojem živimo. Rasprava o tome je li neki filozof dobro
razumio svoje prethodnike nikada ne može zamijeniti raspravu o tome jesu li
stavovi koje zastupa istiniti. Prva rasprava može pripadati u povijest ideja a
samo druga rasprava može doista biti filozofija. Povijest filozofije se ponekad
izlaže kao priča, a onda se zaboravlja na istinitost jer nije primjereno pitati je li
priča istinita. Zbog toga, kada pred sobom imamo neko filozofsko djelo, jedino
pravo pitanje može biti Je li to doista tako? Je li ono što u njemu stoji istina ili
nije? Pitanja o utjecaju i povijesnim okolnostima mogu biti vrlo zanimljiva, ali
pitanje o istinitosti mora ostati primarno. Nadalje, da bi napredak uopće mogao
biti napredak on mora biti napredak prema nečemu. Da bismo uopće mogli reći
da je jedna filozofska teorija bolja od druge moramo imati neki kriterij po kojem
sudimo da je ona bolja. Jasno je da vremenski redoslijed ne može biti taj kriterij!
Na koncu, kada bi povijest filozofije doista predstavljala linearni kumulativni
napredak tek bi onda povijest filozofije bila nevažna jer bi sve što vrijedi uvijek
bilo sadržano u najnovijoj teoriji.
38
Pregled odabranih odlomaka
Tezu da je filozofija njena povijest može se shvatiti i u smislu da je filozofija izraz svog vremena tako da studij povijesti filozofije uvijek na neki način
predstavlja studij ukupne povijesti. No kako shvatiti tezu da je filozofija izraz
svog vremena? Tu se tezu može shvatiti na više načina. (1) Može ju se shvatiti
u smislu da način života određuje način mišljenja tako da različiti načini života
dovode do različitih načina mišljenja. Ako živite na način N1 imat ćete filozofiju
F1, ako živite na način N2 imat ćete filozofiju F2, itd. No to bi značilo da način
života kauzalno determinira filozofsku teoriju. Međutim, nema ozbiljnog objašnjenja koje bi pokazalo kako neki način života dovodi do neke filozofske teorije!
Možemo reći da je Aristotelova etika vrlina primjerena slobodnom građaninu
Atene koji nastoji ravnomjerno razviti sve svoje potencijale, da je Kantova deontička etika primjerena pruskom podoficiru ili niže rangiranom činovniku,
da je Millov utilitarizam primjeren službeniku Istočnoindijske kompanije koji
nastoji što efikasnije eksploatirati svoje kolonije, itd. No to u najboljem slučaju
mogu biti ilustracije duha različitih etičkih teorija, i to vrlo loše ilustracije, a ni
u kom slučaju doslovna kauzalna objašnjenja njihovog nastanka. Sve tri teorije
danas imaju svoje zastupnike i teško da bi se mogla pronaći ikakva relevantna
razlika u njihovom načinu životu koja bi objasnila zašto zastupaju baš ovu a ne
onu teoriju. Osim što ova teza izgleda empirijski sasvim netočna, ona iz osnove
podriva samu ideju racionalne spoznaje. Naime, ako je način života ono što
determinira sadržaj filozofske teorije onda filozof ne vjeruje u svoju teoriju zato
što mu racionalni razlozi pokazuju da je ona istinita nego zato što njegov način
života uzrokuje vjerovanje da je ona istinita. Autor koji je izložio teoriju je doista
vjerovao da je ona istinita, ali njegovo vjerovanje nije bilo uzrokovano činjenicom da ona jest istinita nego je bilo uzrokovano načinom na koji je živio.2 Kada
bi to doista bilo tako u filozofskim teorijama ne bi bilo nikakve istinitosti nego
bi njihova vrijednost bila samo u tome da predstavljaju zanimljive indikatore
načina na koji su njihovi autori živjeli. (2) Tezu da je filozofija izraz svog vremena može se shvatiti u smislu da je filozofija način na koji epoha razumije samu
sebe. Stoga bi povijest filozofije bila povijest načina na koji su ljudi razumjeli sebe i
svijet oko sebe. Ona to u nekom smislu sigurno i jest. Sigurno je zanimljivo kako
su u prošlosti ljudi razumjeli sebe i svijet oko sebe, no ono što nas primarno
zanima jest koje je točno razumijevanje sebe i svijeta oko sebe. Manje nam je
2
Koliko god bila radikalna teza da su naša vjerovanja kauzalno determinirana društvenim
okolnostima ona ima svoje zastupnike. Sovjetski autori smatrali su da je filozofija određena društvenim okolnostima. Grupa sovjetskih autora u redakciji Titarenka u knjizi Ethics,
iz 1986. nastoji pokazati da su etičke norme posljedica društvenoekonomskih okolnosti.
Zastupnici Strogog programa u sociologiji znanosti smatraju da su sve znanstvene teorije,
one prihvaćene kao i one odbačene, jednako uzrokovane društvenim faktorima. Kod nas
je ideje strogog programa zastupao Darko Polšek u knjizi Peta Kantova antinomija iz 1992.
U ovom kontekstu je zanimljivo da ovi autori zastupaju istu osnovnu ideju iako dolaze iz
različitih intelektualnih tradicija.
39
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
važno što netko misli da mi jesmo i da svijet oko nas jest. Želimo znati što što
mi stvarno jesmo i što svijet oko nas stvarno jest, ma što tko mislio o tome!
Želimo znati je li nas stvorio Bog ili smo produkt evolucije. Želimo znati jesmo
li svjesni subjekti ili nama upravlja podsvjesno. Želimo znati jesmo li slobodni
ili postoji sudbina, itd. Znamo da ima različitih odgovora na ova pitanja, ali
nas zanima koji su istiniti. No zastupnik teze da je filozofija način na koji epoha
razumije samu sebe mogao bi tvrditi da ovakav stav pokazuje nerazumijevanje
bitno povijesnog karaktera filozofije jer pretpostavlja da su mogući atemporalni i
ahistorijski odgovori na ova pitanja. Budući da se filozofsko samorazumijevanje
uvijek odvija u nekom povijesnom trenutku atemporalni i ahistorijski odgovori
na ova pitanja su nemogući. Odgovori mogu biti istiniti ili neistiniti, ali samo
unutar neke epohe, nema odgovora koji bi bili istiniti ili neistiniti nezavisno od
bilo kakve epohe. Budući da je čovjek uvijek čovjek neke epohe ne može se pitati
što je čovjek naprosto. Ideja da istinitost uvijek mora biti indeksirana u odnosu na povijesnu epohu naziva se povijesni relativizam. Povijesni relativizam je
apsurdna ideja: srednjovjekovnog čovjeka je stvorio Bog, a današnji je produkt
evolucije; u srednjem vijeku se Sunce okretalo oko Zemlje, a u novom vijeku
se Zemlja okreće oko Sunca; u Rimu je fatalizam bio činjenica baš kao što je u
doba slobodnog poduzetništva sloboda volje činjenica; do Kanta čovjek je pasivni spoznavatelj, a od Kanta je aktivni subjekt spoznaje, itd. Jasno je da ova
pitanja imaju bezvremenske odgovore!3 Povijesni relativizam je prvenstveno
zgodna retorička figura – umjesto da kažemo da su u epohi E1 ljudi vjerovali da
p možemo figurativno reći da je u E1 bila istina da p, a da u E2 nije bila istina da
p. Dovoljnim ponavljanjem metaforu možemo pobrkati s doslovnim značenjem.
Povijesni relativizam može biti posljedica lijenosti ili nedostatka vremena. Često
je daleko lakše ostati na konstataciji da su u jednoj epohi ljudi vjerovali jedno, a
u drugoj drugo, nego pokazati koji su bili u pravu i zašto. Pored toga, tezu da
pri vrednovanju neke filozofske teorije treba uzeti u obzir povijesne okolnosti u
kojima je nastala lako je zamijeniti tezom da je istina relativna u odnosu na povijesne okolnosti. Stoga, unatoč neospornoj važnosti povijest filozofije, ne može
se prihvatiti teza da je filozofija njena povijest.
3
40
Povijesni relativizam može se braniti uz vrlo jake antirealističke pretpostavke da zapravo ne
postoji stvarnost koja naše mišljenje čini istinitim ili neistinitim nego da jedino što postoji
jest samo naše mišljenje ili da stvarnost koja bi naše mišljenje činila istinitim ili neistinitim
nije dostupna našoj spoznaji tako da jedino što nam ostaje jest opet samo naše mišljenje.
Pregled odabranih odlomaka
Filozofija je pojmovna analiza!
Velik broj autora smatra da je filozofija pojmovna analiza. Danas većina filozofa prihvaća ovu definiciju filozofije.4 Shvaćanje filozofije kao pojmovne analize
dobro odgovara onome što inače imamo na umu kada govorimo o filozofiji.
Nastavnik procjenjuje je li učenik znao gradivo, poslodavac procjenjuje je li radnik znao raditi, sudac procjenjuje je li poduzetnik znao da neće moći vratiti
kredit, a filozof se pita Što je znanje? Vatrogasac i policajac se pitaju što je uzrok
požara, ekonomist se pita što je uzrok krize, povjesničar se pita što je uzrok
Prvog svjetskog rata, a filozof se pita Što je uzrok? Političar se pita što je dobro
za naciju, roditelji se pitaju što je dobro za njihovo dijete, a filozof se pita Što je
dobro? Svi govorimo o tome da nemamo vremena, da nismo stigli na vrijeme,
što radimo u slobodno vrijeme, a filozof se pita Što je vrijeme? Svi govorimo o
tome da ljudi jesu ili nisu onakvi kakvi bi trebali biti, a filozof nastoji utvrditi Što
je čovjek? Shvaćanje filozofije kao pojmovne analize dobro odgovara i onome
što možemo naći u radovima klasičnih i suvremenih filozofa. Platon i Aristotel
pitali su se Što je vrlina? Svi Platonovi dijalozi imaju oblik Što je X? Spinoza
i Leibniz pitali su se Što je supstancija? Augustin je tvrdio da se sloboda volje
sastoji u mogućnosti izbora, a Hobbes je to poricao i tvrdio da se sloboda volje
sastoji u osustvu prepreka da se čini ono što se želi činiti. Sv. Toma i C. S. Peirce
su se pitali Što je istina? McTaggart i Bergson su se pitali Što je vrijeme? Rawls i
Nozick su se pitali Što je pravda? Doista, filozofska pitanja u pravilu imaju oblik
Što je P? A odgovor na pitanje Što je P? jest definicija P-a. Dakle, posao filozofije
jest davanje definicija! Određivanje značenja riječi! Analiza pojmova! No što je definicija? Nekoliko je odgovora. (1) Obično se nastoje navesti nužni i dovoljni uvjeti
koje nešto mora zadovoljiti da bi bilo P. Tada definicija ima oblik: x je P akko x
je ____________. (2) Može se navesti genus proximum i differentia specifica P-a. (3)
Može se navesti popis relevantnih uvjeta od kojih mora biti zadovoljena većina
da bi nešto bilo P. (4) Može se tvrditi da ne postoje nikakvi uvjeti za primjenu
P-a nego da se značenje P-a sastoji u načinu na koji se koristi P. Tada se značenje
objašnjava tako da se navode tipični slučajevi upotrebe P-a. No je li svako definiranje riječi filozofija? Ako želimo znati što znače riječi, trebamo samo pogledati u rječnik! Nije li to sve što trebamo učiniti? Ono što je specifično za filozofiju jest da filozofija ne analizira sve pojmove već samo najvažnije, najopćenitije i
najtemeljnije pojmove! Pored toga, pojmovi koje koristimo mogu imati implikacije
kojih nismo svjesni i koje možemo otkriti tek detaljnom analizom koju jezikoslovac neće izvršiti. Analiza odgovornosti otkriva da možemo biti odgovorni
4
Shvaćanje filozofije kao pojmovne analize proširilo se iz takozvane analitičke ili jezičkoanalitičke filozofije; zastupali su ga logički pozitivisti iz Beča i Berlina te filozofi običnog jezika
s Oxforda. Ovo shvaćanje filozofije detaljno razmatra Timothy Williamson u knjizi Philosophy of Philosophy iz 2007.
41
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
i za posljedice naših postupaka koje nisu pod našom kontrolom i da možemo
biti odgovorni za svoje postupke i kada ne možemo učiniti drugačije. Analiza
znanja otkriva da su mogući slučajevi u kojima opravdano istinito vjerovanje
nije znanje. Analiza identiteta otkriva da prostornovremenski kontinuitet nije
nužan uvjet identiteta, itd. Čak i kada pojam koristimo svaki dan nikada ne možemo unaprijed znati što je sve u njemu sadržano i koje će sve implikacije otkriti
njegova analiza.5 Zato je filozofija zanimljiva i zato su moguća otkrića u filozofiji.
Iako u pojmovnoj analizi ne možemo otkriti ništa što otprije nije bilo sadržano
u pojmu, pojmovna analiza nije trivijalna, ona može dovesti do iznenađujućih
rezultata. Iz istog razloga i u matematici su moguća otkrića i napredak. Iako su
i filozofija i matematika ogromne tautologije, to ni u kom slučaju ne znači da se
u njima više nema što otkriti!
Prema ovom shvaćanju filozofije, filozofija je iz osnove različita od empirijskih
znanosti, ona je bitno drugačija od empirijskih znanosti. Filozofija je a priori dok
je empirijska znanost a posteriori. Znanost je empirijska, a filozofija nije. Filozofija nije o svijetu, nego o načinu na koji govorimo i mislimo o svijetu. Filozofija
ne proučava same stvari, nego pojmove kojima mislimo i govorimo o stvarima. Filozofija nije o činjenicama, filozofija je o značenjima. Da bismo analizirali činjenice
potrebno nam je iskustvo, a da bismo analizirali pojmove dovoljno je da ih razumijemo. Sposobnost koja je potrebna da bismo se mogli baviti filozofijom jest
jezična kompetencija. To nije nikakva nadnaravna sposobnost poimanja vječnih i
nepromjenjivih istina, to je najobičnija svakodnevna sposobnost razumijevanja riječi.
Filozofija je aktivnost pojašnjavanja i preciziranja riječi. Ideja je da pojmovnom
analizom određujemo što je P, a da onda empirijskim istraživanjem utvrđujemo je li
nešto P ili nije. Da bismo mogli znati je li nešto P ili nije, prvo moramo znati što
je P. Da bismo znali je li netko postupio pravedno ili nije, moramo znati što je
pravda. Da bismo znali da li netko zna ili ne zna, moramo znati što je znanje.
Da bismo znali je li nešto istina ili nije, moramo znati što je istina, itd. Dakle,
prvo trebamo utvrditi značenje P-a pa tek onda možemo utvrditi koje stvari
jesu P, a koje nisu. U tom smislu filozofija prethodi empirijskom istraživanju. No
iako pojmovna analiza logički prethodi empirijskom istraživanju, ne mora mu
prethoditi i vremenski. I prije nego što dođemo do zadovoljavajuće definicije pojma mi intuitivno i predreflektivno zahvaćamo pojam. Iako nemamo eksplicitan
kriterij istine, možemo razlikovati istinu od neistine, iako nemamo eksplicitan
5
42
Ovo je zapravo odgovor na paradoks analize, argument kojim se nastoji pokazati da pojmovna analiza ne može ničemu služiti. Naime, ako se analizom otkrije nešto čega u pojmu nema onda analiza ne može biti valjana, a ako se otkrije samo ono što je već sadržano
u pojmu onda analiza ne može biti informativna. Isto vrijedi i za deduktivni argument: ako
je u konkluziji nešto čega u premisama nema onda argument ne može biti valjan, a ako je u
konkluziji samo ono što je već sadržano u premisama onda argument ne može biti informativan. Objašnjenje izloženo u tekstu pokazuje u kojem smislu i analiza pojma i deduktivni
argument i dokaz u matematici mogu biti informativni.
Pregled odabranih odlomaka
kriterij pravde, možemo razlikovati pravedno rješenje od nepravednog, iako
nemamo eksplicitan kriterij uzroka, možemo reći što je uzrok neke pojave a što
nije, itd.6 Upravo je u tome posao filozofije: eksplicirati pojmove i kriterije koje već
koristimo na intuitivnom i predreflektivnom nivou! Suvremena rasprava o definiciji znanja je izuzetno dobra ilustracija teze da je filozofija pojmovna analiza.7
Ayer i Chisholm smatrali su da je znanje opravdano istinito vjerovanje, a onda
je Gettier pokazao da znanje ne može biti opravdano istinito vjerovanje jer i
opravdano vjerovanje još uvijek može biti slučajno istinito. Time je započela izuzetno bogata i plodna rasprava. Ta se rasprava odvijala po sljedećem obrascu:
predložila bi se definicija D1, onda bi se pronašli protuprimjeri koji bi oborili D1
i predložila bi se D2, onda bi se pronašli protuprimjeri koji bi oborili D2 i predložila bi se D3, itd. Jasno, ideja vodilja bila je da će se pronaći Dn koja će biti dobra
definicija jer će biti imuna na sve moguće protuprimjere. Pri tome je svejedno
jesu li protuprimjeri stvarni ili izmišljeni jer dobra definicija ne trpi nikakve protuprimjere, ni stvarne ni moguće. Jasno je da moramo imati nekakvo intuitivno
i predreflektivno razumijevanje znanja da bismo uopće mogli procijeniti jesu li
protuprimjeri uspješni. Iako nemamo zadovoljavajuće definicije znanja, moramo imati implicitni kriterij znanja da bismo mogli reći da nešto jest D2, a da nije
znanje. Pitanje je što to pokazuje. Da se taj implicitni kriterij ne može eksplicirati
jer je znanje primitivan pojam koji se ne može definirati? Ili samo pokazuje da
se nismo dovoljno trudili?
Teza da je filozofija pojmovna analiza može biti vrlo uvjerljiva no njena posljedica je da filozofija nije i ne može biti o samim stvarima nego samo o jeziku kojim
govorimo i mislimo o stvarima. A to naprosto nije točno! Ako pogledamo filozofske tekstove vidjet ćemo da filozofi u pravilu nešto tvrde o samim stvarima,
a ne samo o jeziku kojim govorimo o tim stvarima. Jasno je da filozofi koriste
pojmove, ali ne govore o pojmovima nego o samim stvarima. Zenon nije nastojao
pokazati da ne postoji pojam kretanja nego je nastojao pokazati da ne postoji
kretanje. Parmenid nije nastojao pokazati da ne postoji pojam mnoštva, nego je
nastojao pokazati da ne postoji mnoštvo. Piron nije nastojao pokazati da nemamo zadovoljavajuću definiciju znanja, nego je nastojao pokazati da nitko ništa
ne zna. Anselmo nije nastojao pokazati da postoji pojam Boga, nego je nastojao
pokazati da postoji Bog. Spinoza nije govorio o pojmu supstancije, nego je govorio o samoj supstanciji. Descartes nije tvrdio da su mentalno i fizičko različiti
6
7
Što uopće znači da netko ima pojam P? Da može navesti definiciju? U suvremenoj naturaliziranoj filozofiji jezika i uma često se smatra da organizam ima pojam P akko ima
sposobnost razlikovanja predmeta koji jesu P od predmeta koji nisu P. Pas ima pojam
kosti jer je u stanju razlikovati kost od onoga što nije kost. Jasno, pitanje je da li je to dovoljno. Da bi netko imao pojam kosti mora znati čemu kost služi u organizmu, mora znati
da se na nju spajaju tetive i mišići, itd. Može se reći da razumijemo pojam kosti samo ako
imamo koliko toliko istinitu mini teoriju o tome što je kost.
Rasprava je izložena u dijelu ZNANJE, poglavlju Što je znanje?
43
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
pojmovi, nego je tvrdio da su mentalno i fizičko različite stvari. Berkeley nije
tvrdio da ne može postojati pojam fizičkog predmeta na koji nitko ne misli, nego
je tvrdio da ne može postojati fizički predmet na koji nitko ne misli. Hobbes
nije pokušao objasniti kako je nastao pojam moralnih normi, nego je pokušao
objasniti kako su nastale moralne norme. Marx nije kritizirao pojam društva,
nego je kritizirao društvo. McTaggart nije tvrdio da ne postoji pojam vremena,
nego je tvrdio da ne postoji vrijeme. Taylor nije analizirao pojam neizbježnog,
nego je htio pokazati da je sve što se događa neizbježno. Mackie nije tvrdio da
ne postoji pojam objektivnih vrijednosti, nego je tvrdio da ne postoje objektivne
vrijednosti, itd. Filozofija je o stvarima, a ne o pojmovima kojima mislimo o stvarima!
Filozofija je o svijetu u kojem živimo, a ne o jeziku kojim govorimo o svijetu! Istina,
neke od ovih tvrdnji moguće je prilično plauzibilno reinterpretirati kao primjere
pojmovne analize. Možemo tvrditi da prava vrijednost Zenonovih argumenta
nije u tome što pokazuju da kretanje nije moguće, nego u tome što pokazuju da
nešto nije u redu s pojmom kretanja, da prava vrijednost Pironovih argumenata
nije u tome što pokazuju da znanje nije moguće, nego u tome što pokazuju da
nešto nije u redu s našim pojmom znanja, da prava vrijednost McTaggartovog
paradoksa nije u tome što pokazuje da vrijeme ne može postojati, nego u tome
što pokazuje da nešto nije u redu s načinom na koji mislimo o vremenu, da je
prava vrijednost Descartesove filozofije uma u tome što je ukazao na pojmovnu
nesvodivost mentalnog na fizičko, itd. Mi danas ne znamo što su stvarno htjeli
Zenon i Piron, ali znamo što su htjeli McTaggart, Taylor i Mackie. Mi možemo
tvrditi da prava vrijednost onoga što su radili nije bila u činjeničnim tvrdnjama koje su iznosili, nego u pojmovnoj analizi koju su izvršili, ma što oni sami
o tome mislili. U velikom broju slučajeva ovo bi bila nasilna reinterpretacija
onoga što su filozofi doista radili. Kako bilo, shvaćanje da je filozofija pojmovna
analiza nailazi na još jedan veliki problem, a to je da striktna podjela na pojmovnu
analizu i tvrdnje o činjenicama izgleda neodrživa. Gdje završava apriorna pojmovna
analiza i počinje aposteriorno empirijsko istraživanje? Izgleda da između te dvije
aktivnosti nema jasne i oštre granice! A ako nema jasne i oštre granice između
apriorne pojmovne analize i aposteriornog empirijskog istraživanja onda nema
jasne i oštre granice između filozofije i znanosti! Krenuli smo od pretpostavke da
filozofska pitanja tipično imaju oblik Što je X? i da dobar odgovor na to pitanje
jest definicija X-a. Međutim, mora li odgovor na pitanje Što je X? biti definicija
X-a? Važni i istiniti odgovori na to pitanje mogu biti stvar empirijske znanosti, a
ne pojmovne analize, čak i definicije mogu biti stvar empirijske znanosti. Locke
je smatrao da postoje nominalne i realne definicije, do nominalnih dolazimo razumijevanjem pojma, a do realnih znanstvenim istraživanjem. No i realne definicije mogu s vremenom postati nominalne. Što je zlato? Kemijski element koji u
periodnom sustavu elemenata ima redni broj 79! To se danas smatra definicijom
zlata. Pojmovna analiza nam možda može reći da je zlato žuti metal, ali to da
44
Pregled odabranih odlomaka
mu je redni broj 79 to je stvar empirijskog istraživanja. Je li to da je voda H2O
definicija vode? Možemo reći da to nije definicija vode nego važno otkriće o
vodi, a možemo reći i da je to s vremenom postala definicija vode. Je li to da kit
nije riba pojmovna istina o kitu ili empirijska istina o kitu? To da je pas životinja,
je li to pojmovna istina ili činjenična istina? To da gripu uzrokuje virus, to je
empirijsko otkriće, no ono je već postalo pojmovna istina o gripi. Možemo reći
da neka bolest po definiciji nije gripa ako ju ne uzrokuje virus. Je li tvrdnja Zid
je bijel ili nije bijel! činjenična istina o zidu ili pojmovna istina o vezniku ili? Što
tu tvrdnju čini istinitom, boja zida ili značenje veznika? Općenito nije jasno u
čemu bi se sastojala razlika između pitanja Što je X? i Što znači izraz “X”? Stoga
nije jasno ni u čemu bi se sastojala razlika između pitanja Što je znanje? i pitanja
Što znači “znanje”?, između Što je dobro? i Što znači “dobro”?, između Što je
sloboda volje? i Što znači “sloboda volje”?, itd. Razlikovanje između jezika i meta-jezika omogućava nam da razlikujemo ova dva pitanja, ali nije jasno u čemu
bi se trebala sastojati razlika između dobrog odgovora na prvo pitanje i dobrog
odgovora na drugo.8 Zbog toga teza da je filozofija pojmovna analiza nije ni izdaleka toliko točna ni toliko jasna kao što možda na prvi pogled može izgledati.
8
Zapravo nije jasno što iz ovoga slijedi. (1) Pokazuje li to da su svi sudovi činjenični? Čak su
i radikalni empiristi kao što su Locke i Mill smatrali da postoje pojmovne istine. Doista,
nije jasno kako bi kvadrat je jednakostranični pravokutni četverokut ili ujak je brat od majke
mogli imati ikakav činjenični sadržaj, izgleda da su to čisto pojmovne istine. (2) Leibniz
je smatrao da su u Božjem umu sve istine analitičke. Doduše, nije jasno što bi ova metafora
trebala pokazati, možda to da kada bismo znali sve o svemu da bi onda i za nas sve istine
postale analitičke. (3) Quine je s jedne strane odbacio podjelu na analitičko i sintetičko
dok je s druge strane tvrdio da nema čisto analitičkih ni čisto sintetičkih sudova nego
da je svaki sud sud u nekoj mjeri analitički i u nekoj mjeri sintetički. No druga teza je
zapravo nespojiva s prvom. Naime, ako je svaki sud sud u nekoj mjeri analitički i u nekoj
mjeri sintetički onda je barem u principu moguće izlučiti čisto analitičku komponentu od
čisto sintetičke komponente. A ako je to moguće onda je podjela na analitičko i sintetičko
sasvim legitimna i održiva. Na koncu, treba napomenuti da je moguće razlikovati definicije od ostalih istinitih tvrdnji i pod pretpostavkom da nema razlike između pojmovnih i
činjeničnih istina. Možemo reći da se definicijama predmetu pripisuju esencijalna svojstva
dok se ostalim sudovima predmetu pripisuju akcidentalna svojstva.
45
Kazalo
abdukcija: 78-79, vidi: zaključak na najbolje objašnjenje.
Absence of evidence is evidence of absence!
(Rey): 261 (b. 35), 260-262, 265-266.
A/C model: 267-269; vidi: reformirana
epistemologija, sensus divinitatis, teizam
i ateizam.
ad hoc: dualizam u filoziji uma 217; i
nezavisna evidencija 282 (b. 54); instrumentalističko shvaćanje beskonačnosti
(fizikalizam u filozofiji matematike)
338; teizam: istočni grijeh 268, nevidljivi
vrtlar 239, pseudoobjašnjenja 282-283;
vidi: objašnjenje, eksplanacija.
ad ignorantium: 262-263; i Stratonička
presumpcija 263-265: vidi: teret dokaza,
logičke pogreške.
agnosticizam: 265-266, 304, 310-311; vidi:
religija, teizam i ateizam, evidencija.
Agripa: 42 (b. 73), 70 (b. 130).
Agripina trilema (argument kriterija, Friesova trilema, Münchausenova trilema,
Zašto? Zašto? Zašto? argument): 31, 47
(b. 84), 67 (b. 118), 70-80, 368; i fundacionalizam 81; i internalizam 75-76,
79-80; i koherentizam 87; i ljudsko
znanje kao deduktivni sistem 75-80;
i metodološki konzervativizam 100; i
osnovne epistemološke pozicije 80; vidi:
skepticizam, opravdanje, znanje.
akko: 5-6, 93: vidi: ekvivalencija, definicija.
ako-ondaizam (if-thenism, Russell): 335;
kondicionalno ili hipotetičko objašnjenje matematičkih istina 328-330; vidi:
matematika, istina.
aktualna beskonačnost: 292-294; vidi:
beskonačnost, kozmološki argument.
Al Ghazali: 292-293.
Alston William: 114 (b. 3).
analitičko i sintetičko: 132-133, 276-279,
323-326, 365 (b. 8), 368, 376 (b. 20).
analogija bića (Toma Akvinski): 235 (b. 3):
vidi: postojanje, Bog, teizam i ateizam.
Annas Julia: 49 (b. 87).
antiredukcionizam: vidi: redukcionizam i
antiredukcionizam.
antiredukcionistička dilema: 214-216; vidi:
epifenomenalizam, uzročna zatvorenost fizičkog, redukcionizam i antiredukcionizam u filozofiji uma, mentalna
stanja.
antirealizam: vidi: realizam i antirealizam.
Anselmo Kanterberijski: 271-273, 368, 375.
antropički princip 285-288; jaka i slaba
formulacija 285-286; vidi teleološki
argument, argument precizne podešenosti, objašnjenje.
antropocentričnost: kopernikanskog
obrata 115 (b. 5); antirealizma 113-116;
fizikalizma 190; teleološkog objašnjenja
284; teizma 288.
aposteriorna identifikacija (teorijska
identifikacija): 164; mentalnih i fizičkih
stanja u fizikalizmu 165-166, 184; i
funkcionalizam 190; vidi: fizikalizam,
identitet kontingentni, mentalna stanja.
a priori i a posteriori: apriorna argumentacija i beskonačnost 294; apriorna
vjerojatnost 236, 304; apriorni dokaz
postojanja 271, 275-277; apriornost
47
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
matematike 323-326, 339-342, 344;
aposteriorna identifikacija mentalnog
i fizičkog (fizikalizam) 164-165, 184;
filozofija kao pojmovna analiza 372-376;
sintetički a priori i metafizička mogućnost 182 (b. 48); vidi: logički status,
pojam, evidencija.
apriorna vjerojatnost: 236, 304; vidi:
vjerojatnost, Pascalova oklada, princip
nedovoljnog razloga.
apstrakcija: apstraktni predmeti 95, 96,
326, 331 (b. 17), 333, 364; sposobnost
apstrahiranja 252; uzročna izoliranost
apstraktnih predmeta 20, 351-2; vidi:
platonizam, Bog.
argument: Agripina trilema (argument
kriterija, protiv opravdanog vjerovanja) 70-74; Ahil i kornjača (beskonačni
regres u dedukciji, Carroll) 80 (b. 138);
antiredukcionistička dilema (protiv
antiredukcionizma u filozofiji uma)
214-216; Berkeleyev master argument
127-128; da ja ne mogu biti materijalno
biće (Descartes) 205; Descartesov krug
(protiv Descartesove epistemologije)
83-85; Descartesov zli demon (za skepticizam) 31-39; Duhem-Quineov argument (za holizam u pogledu znanja)
89 (b. 159); eksplanatorni jaz (protiv
redukcionizma u filozofiji uma, Levine)
171-173; Enesidemovi tropi (za skepticizam) 44-61; Eutifronova dilema (protiv
religijskog zasnivanja etike) 253-256;
inkonzistentna trijada (za skepticizam)
37; iz beskonačnosti (protiv empirizma
u filozofiji matematike) 338-339; iz čuda
znanosti (kozmičke koincidencije, za realizam u filozofiji znanosti) 345 (b. 37);
iz idealnosti matematičkih predmeta
(protiv fizikalizma u filozofiji matematike) 332-334; iz imunosti matematike
na empirijsko opovrgavanje (protiv
fizikalizma u filozofiji matematike) 340341; iz iluzije (za skepticizam) 31 (b.
51), 36 (b. 63); iz povlaštenog pristupa
(za antiredukcionizam u filozofiji uma)
184-187; iz primjenjivosti matematike
(za fizikalizam u filozofiji matematike) 342-345; iz subdeterminiranosti
48
teorija empirijskom evidencijom (protiv
realizma u filozofiji znanosti) 44 (b.
78); iz vjerojatne ograničenosti znanja
(za skepticizam) 60 (b. 107); iz znanja
(za antiredukcionizam u filozofiji uma,
Jackson) 174-176; iz zla u svijetu (protiv
postojanja Boga) 256-259; Kako je to biti
šišmiš? (za antiredukcionizam u filozofiji uma, Nagel) 176-179; kozmološki
(za postojanje Boga) 288-299; Leibnizov
mlin (za antiredukcionizam u filozofiji
uma) 169-171; modalni (za dualizam
u filozofiji uma Descartes, Chalmers)
179-181; modalni (za postojanje Boga)
299-300; Mooreov dokaz postojanja
vanjskog svijeta 85-86; neophodnosti
(indispensability argument, za realizam u
filozofiji matematike, Quine, Putnam)
345-347; nužnosti (protiv fizikalizma u
filozofiji matematike) 347-350; ontološki (za postojanje Boga, Anselmo,
Plantinga) 271-279; oznake (trademark
argument, Descartes) 251-252; Pascalova
oklada (za vjerovanje u postojanje
Boga) 300-311; pesimistička indukcija
(protiv napretka znanosti) 36 (b. 63);
precizne podešenosti (fine tuning
argument, za postojanje Boga) 281-288;
presumpcija ateizma (Stratonička presumpcija, protiv vjerovanja u postojanje
Boga) 260-262; uzročna izoliranost apstraktnih predmeta (Benacerraf problem,
protiv platonizma u filozofiji matematike) 350-352; teleološki (za postojanje
Boga) 280-288.
Arhimedov zakon: 329, 349.
arhimedovska točka spoznaje (Descartes):
3, 84; vidi: karetzijanska epistemologija,
fundacionalizam.
arbitrarnost jezične konvencije: i činjenice:
59; i nužnost 349-350; vidi: značenje.
artefakt: 150, 284.
ateizam: vidi: teizam i ateizam.
ataraxia: 42 (b. 74).
Austin J.L: 54 (b. 97).
autonomija: osobe 229; psihologije 191.
Ayer A.J: 5 (b. 5), 26, 32 (b. 53), 41 (b. 72),
81 (b. 140), 90 (b. 160), 125 (b. 26), 127
(b. 28), 131 (b. 39), 133, 136 (b. 47), 239
Kazalo
(b. 8), 323 (b. 6), 341 (b. 32), 349 (b. 40),
374.
Baccarini Elvio: 379 (b. 28).
Barnes Barry: 114 (b. 3), 124.
Barnes Jonathan: 49 (b. 87), 67 (b. 121).
Benacerraf Paul: 20 (b. 35), 319 (b. 1), 351
(b. 42).
Benacerraf problem (uzročna izoliranost
apstraktnih predmeta): 20 (b. 35), 351
(b. 42); vidi: platonizam, matematika.
Berčić Boran: 88 (b. 156), 89 (b. 159), 91 (b.
161), 98 (b. 170), 114 (b. 3), 121 (b.17),
127 (b. 30), 131 (b. 39).
Berić Boran: 147 (b. 1).
Berkeley George: 115, 125 (b. 26), 127-128,
131 (b. 39), 208 (b. 73), 375.
Berkeleyev master argument: 127-128; vidi:
fizički predmeti, postojanje.
beskonačni regres: kontingentnih bića
(modalni argument za postojanje boga)
299-300; matematičkih istina 334 (b.
22); opravdanja vjerovanja (Agripina
trilema) 70-80; u deduktivnom zaključivanju (Carroll) 80 (b. 138); zamislivosti
(Berkeley) 128.
beskonačnost: aktualna beskonačnost:
292-294; Al Ghazali 292-293; beskonačna korist vječnog života (Pascalova
oklada): 300-303, 305; beskonačan broj
pokušaja (argument precizne podešenosti) 283-284; beskonačno mnogo
bogova (Pascalova oklada): 310-311;
beskonačno mnogo načina na koji su
stvari mogle biti (Nozick) 289 (b. 59);
Hilbertov hotel 293-294; nemogućnost
beskonačnog niza uzroka i posljedica
291-294; u matematici 321 (b. 2), 331 (b.
18), 338-339, 342; paradoks Tristrama
Shandya 293.
bihejviorizam: 156-162; bihejvioralni
korelat vjerovanja 202; definiranje
mentalnog u terminima fizičkog 157,
162; i automati 159-160; i bit mentalnih
stanja 161-162, 177; i crna kutija 156;
i funkcionalizam 189; i introspekcija
161, i introspekcionizam 156 (b. 12);
i jedinstvo znanosti 157; i panpsihizam 159, i pogreška supstantivizacije
158; i problem tuđih umova 159; i
supervenijencija 169, i svjesni subjekt
199-200, 383; identifikacija mentalnih
stanja i ponašanja 158-159; intersubjektivna provjerljivost 156; kao redukcionistička pozicija 148, 163 (b. 17); kriterij za
pripisivanje mentalnih stanja 160; mentalna stanja kao dispozicijska svojstva
161-162; metodološki i logički 157-158;
ponašanje kao predmet psihologije 156;
vicevi o bihejvioristima 161; vidi: um,
mentalna stanja, svijest.
BIV (Brain in a Vat, Putnam): 33 (b. 55);
vidi: skepticizam.
Black Max: 185 (b. 52).
Blindsight: 196 (b. 64).
Block Ned: 193 (b. 59).
Bog: atributi (definicija) 247; bestjelesan
248; causa sui 298 (b. 71); dobar 255259; izvor morala 252-255; nepojmljiv
233-235; nespoznatljiv 235-237; nužno
postoji 271-279, 299-300; osoba 247-248;
prvi uzrok 291-299; realističko i antirealističko shvaćanje 243-246; savršen
251-252; svemoćan 249-251; sveprisutan
252; sveznajuć 248-249; tašt 308-309;
tvorac svijeta 280-288; uzrok samoga
sebe 298-299; uzrok svijeta 288-29; vidi:
teizam i ateizam, religija.
boje: 57-59, 114-115, 123, 128-129, (fenomenološka pogreška) 170, (Mary)
174-178, (qualia) 193, (obrnuti spektar)
194; (fenomenalne karakteristike) 210;
svojstva cjeline i dijelova 291; vidi: svojstva primarna i sekundarna, response
dependent.
BonJour Lawrence: 80 (b. 139), 88 (b. 155).
bol: i eliminativni materijalizam 201; i
eksplanatorni jaz 171; i interakcionistički dualizam 212; i povlašteni pristup
152; kao aktiviranje C-vlakana 165-166,
186-190; kao mentalna činjenica 320;
kao qualia 193-194; vidi: mentalna stanja,
svijest, um.
Božičević Vanda: 83 (b. 144).
Brown J.R: 319 (b. 1), 326 (b. 11), 352 (b.
43).
Buridanov magarac: 379.
Burnyeat Myles: 42 (b. 73), 49 (b. 87), 66
(b. 117).
49
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
Carnap Rudolf: 75, 81 (b. 140), 96 (b. 66),
131 (b. 39), 132 (b. 41), 156 (b. 13), 157
(b. 14), 163 (b. 17), 234 (b. 2), 321 (b. 3),
323 (b. 6), 331 (b. 17), 365.
Chalmers David: 147 (b. 1), 168 (b. 29),
180-182, 193 (b. 58), 195 (b. 62), 209-211,
368.
Chisholm Roderick: 5 (b. 5), 10 (b. 16),
374.
Churchland Paul: 147 (b. 1), 163 (b. 17),
196 (b. 65), 198 (b. 66), 202 (b. 68).
Churchland Patricia: 163 (b. 17).
Cilj opravdava sredstvo!: 258.
cirkularnost (begging the question, petitio
principii): objašnjenja 52, 120, 173, 202,
263, 268-269; opravdanja 34-36, 71,
74, 80, 83-85, 87, 119-120; u skeptičkoj
argumetaciji 34-35, 51-52, 71, 86, 91,
94-95, 120.
Crane Tim: 147 (b. 1), 149 (b. 3).
crna kutija: 156-158; vidi: bihejviorizam,
funkcionalizam.
čudo na auto-putu (Russell): 287; vidi:
teleološki argument, argument precizne
podešenosti, objašnjenje.
Čuljak Zvonimir: 4 (b. 2), 9 (b. 14), 80 (b.
139).
Dancy Jonathan: 4 (b. 2), 10 (b. 17), 19 (b.
34), 80 (b. 139), 92 (b. 162).
Darwin Charles: 91, 280, 364, 383.
dedukcija: beskonačni regres u deduktivnom zaključku (Ahil i kornjača, Carroll)
80 (b. 138); deduktivno opravdanje 13;
i indukcija 348; i inferencijalne veze
između vjerovanja 78-79; i kvazipercepcija 26; i paradoks analize 373 (b. 17); i
refleksija o načinu na koji zaključujemo
381; ljudsko znanje kao deduktivni
sustav 75-77; matematika kao deduktivna struktura 334; opravdanje dedukcije
(internalizam) 79-80; princip deduktivne zatvorenosti 37-39; reflektivni
ekvilibrij 77 (b. 136); sredstva dokazivanja 65; valjanost deduktivnog zaključka
12 (b. 22).
definicija: 11 (b. 21), 372-374; genetička
367-368; i pojam 374 (b. 8); nominalna
i realna 376; vidi: analitičko, pojam,
značenje.
50
de re i de dicto: 274-275.
Descartes: 3, 17 (b. 30), 28 (b. 46), 31 (b.
52), 31-33, 36 (b. 63), 39-41, 44 (b. 80), 69
(b. 125), 70, 75, 81 (b. 140), 83 (b. 145),
84-85, 95, 99, 101, 115, 118 (b. 12), 153
(b. 8), 165 (b. 21), 179-180, 184, 186, 204
(b. 71), 204-207, 211-212, 217, 251-252,
275-276, 282, 319, 361, 375; vidi: kartezijanska: epistemologija, filozofija uma,
filozofija religije.
Descartesov krug: 83-85; vidi: fundacionalizam, opravdanje, epistemologija.
Descartesov zli demon: 31-39; vidi: skepticizam, znanje, opravdanje.
Devitt Michael: 114 (b. 3), 119 (b. 13), 124
(b. 22), 130 (b. 36).
dilema: antiredukcionistička 214-216; Eutifronova 56 (b. 101), 123-124, 253-256,
327; između verifikacionizma i skepticizma 136; zatvorenikova 381.
direction of fit (usmjerenost želja i vjerovanja): 113 (b. 1); vidi: vjerovanje.
disjunkcija: 10-11.
dokaz: a priori dokaz postojanja 271, 276278; i istina 334-337; i opravdanje 7-8; i
znanje 4 (b. 3); kao razlog za vjerovanje
8; konkluzivni 263-264, 348; Mooreov
dokaz postojanja vanjskog svijeta 85-86;
nepotrebnost dokaza 85; pretpostavke
dokaza 89; sredstva dokazivanja 65;
vidi: teret dokaza.
dominantna strategija: 303-304.
dualizam: 148, 169, 172, 203-217, 362;
duhovi i zombiji 181-183; eksplanatorna
ispraznost 216-217; epistemološki 178179; modalni argument za dualizam
(Descartes, Chalmers) 179-181; naturalistički (Chalmers) 209-211; i eksplanatorni jaz (Levine) 172; i epifenomenalizam (Jackson) 213-214; i fizikalizam 164
(b. 5); i funkcionalizam 191; i Leibnizov
zakon 184-185; i privilegirani pristup
153 (b. 8), 188; i pojam osobe (Descartes,
Strawson) 211-212; interakcija mentalnog i fizičkog 206-207; interakcionistički 204-207; okazionalizam 207-209;
paralelizam 207-209; prestabilirana
harmonija (Leibniz) 207-209; res cogitans
i res extensa 204; supstancija 204-207;
Kazalo
svojstava (Spinoza, Nagel) 211-212;
teorija dualnog aspekta 169; uzročna
zatvorenost fizičkog univerzuma
214-215; vidi: mentalna stanja, svijest,
um, eksplanatorna ispraznost, redukcionizam i antiredukcionizam u filozofiji
uma, kartezijanska filozofija uma, duša.
Duhem-Quineov argument: 89 (b. 159).
duša: 147 (b. 2), 159, 170, 179, 205, 206,
210, 248, 351 (b. 41).
eksplanatorna ispraznost: dualizma 216217; teizma 208-209, 282-283, 296-297;
vidi: objašnjenje.
eksplanatorna vrijednost: filozofske
teorije 138-139, 362-365, znanstvene
teorije 121, 243, teorije evolucije 280;
vidi: objašnjenje.
eksplanatorni jaz (Levine): 169, 171-173,
197, 217; vidi: redukcionizam i antiredukcionizam u filozofiji uma.
ekvivalencija: 6 (b. 9).
elan vital: 199, 201-202; eliminativni materijalizam, cirkularnost.
eliminativizam: u filozofiji uma 147-148,
362 (b. 5); bihejviorizam 158; fizikalizam (u filozofiji uma) 163 (b. 17), 200;
eliminativni materijalizam 196-203;
epifenomenalizam i redukcionistička
dilema 214-216; fizikalizam (u filozofiji
matematike) 327 (b. 14); vidi: redukcionizam i antiredukcionizam, postojanje,
realizam i antirealizam.
eliminativni materijalizam: 196-203; elan
vital 202; eliminativna i neeliminativna
redukcija 148, 163 (b. 17), 200-201;
flogiston, eter i vještice 199, 202-203; i
eksplanatorni jaz 197; i neuroznanost
196; i jedinstveni neurološki korelat
vjerovanja 202-203; i kognitivna
znanost 200; i praktični silogizam 199;
i propozicijski stavovi 197; i pučka
psihologija 196-199; i razvoj znanosti
199, 203; i svjesni subjekt 199-200;
i zdravorazumska vjerovanja 199;
mentalna stanja kao teorijski entiteti
197-198, 201; objašnjenje i predviđanje
ponašanja 197,199; petitio principii 202;
psihoanaliza i bihejviorizam 199-200;
reductio ad absurdum 201; vidi: mentalna
stanja, svijest, um.
empirija: empirijska spoznaja i skeptički
argument 49; empirijska stvarnost
i znanstvena teorija 75; empirijska
znanost i filozofija 373-376; empirijske činjenice i uzročna teorija znanja
19-21; empirijski sadržaj i eksplanatorna ispraznost 283; empirijsko i
transcendentno 134-136, 236-243, 248;
empirijsko istraživanje i aposteriorna
identifikacija mentalnog i fizičkog
164-165; empirijsko istraživanje i nužno
nemoguće postojanje 271, 276; empirijsko znanje i matematika 279, 324 (b. 8),
333-325, 339-346; subdeterminiranosti
teorija empirijskom evidencijom 44
(b. 72), 363 (b. 6); značenje empirijske
rečenice 132-134, 238; vidi: a priori i a
posteriori, evidencija empirijska.
empirizam: britanski 115, 153 (b. 8), i
koherentizam 92, i temelj znanja 81,
u filozofiji matematike 325 (b. 10), i
skepticizam 33 (b. 54), 49.
Enesidem: 42 (b. 73).
Enesidemovi tropi: 31, 35 (b. 59), 44-61,
67 (b. 118), 70 (b. 130), 71, 79, 118; vidi:
skepticizam, relativnost, epohé.
Engel Mylan: 262 (b. 36).
epifenomenalizam: 213-214; i antiredukcionistička dilema 214-216; i argument
iz znanja 169, 174; i dualizam 204; i
introspektivna evidencija 213, 216; i
mentalno uzrokovanje 214-216, i supervenijencija 169, i uzročna zatvorenost
fizičkog univerzuma 214-215; i uzročni
kriterij postojanja 215-216; vidi: mentalna stanja, svijest, um.
epistemologija: 3 (b. 1), 4 (b. 2), 80, 380;
epistemička dužnost 23-24, 26, 280, 379;
epistemička odgovornost 22, 305-306;
epistemička sreća 21-25; epistemički
voluntarizam 44 (b. 80); epistemičke
zasluge 22; epistemičko shvaćanje istine
130-131, 138; epistemološka norma 43,
306; epistemološka perspektiva 178-179,
187-188; epistemološka rekonstrukcija
54 (b. 97); epistemološka refleksija 27,
75, 80, 380; epistemološki dozvoljeno
51
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
i zabranjeno 232, 308-309; epistemološki dualizam 178-179; epistemološki
principi prihvaćanja vjerovanja 72-73;
epistemološki princip nedostatka
evidencije 262; epistemološki razlog
42-43, 72-73, 261-262; epistemološki red
77; epistemološki status entiteta 118
(b. 12); epistemološko pravo 72, 260,
266; i kognitivna znanost 361; i religija
227-233; i semantika 131-136, 158-159;
matematike 320, 344, 350-352; normativnost epistemologije 381; princip
ekvipolencije 43; princip epistemičke
zatvorenosti 38-39, 85 (b. 152); samopobijajuća 90; struktura znanja 75-80;
epistemološke teorije: 80; antirealizam
123-126; falibilizam i infalibilizam
128-130; fundacionalizam 81-83, 89-92;
internalizam i eksternalizam 26-30,
75-76; kartezijanska epistemologija
39-42, 83-85, 102; koherentizam 86-87,
89-92, 96-97; metodološki konzervativizam 100; pragmatizam 97-102;
realizam 118-122, 130-131; reformirana
epistemologija 267-271; relativizam
44-65; relijabilizam 27-28; skepticizam
42-44, 65-70; vidi: znanje, opravdanje,
evidencija, racionalnost, teret dokaza,
istina, empirizam, racionalizam, teorija
odraza.
epohé: 44 (b. 79); suzdržavanje od suda
(skepticizam) 31, 44, 48, 70 (b. 130).
Esse est percipi (Berkeley): 115, 128.
etika: emotivizam 362; etička vjerovanja
i skeptički argumenti 46-47; etičke i
meta-etičke teorije kao eksplanatorne
teorije 362 (b. 5), 330 (b. 15); etičke
teorije kao refleksija o tome što trebamo
učiniti 381; Eutifronova dilema 253-256;
intuicionizam 268 (b. 49); moralna sreća
23; moralno savršeno biće 256-259, 278;
način života određuje etičku teoriju 370,
371 (b. 14); naturalizam kao redukcionizam 117; neetičnost Pascalove oklade
309; objašnjenje nastanka moralnih
normi 253; realizam i antirealizam u
pogledu etičkih vrijednosti 117, 123;
redukcija moralnosti na dugoročnu
racionalnost 117; refleksija o etičkim
52
principima 378; simulacije nastanka
etičkih normi 368; status etičkih vrijednosti (naturalizam i intuicionizam) 367;
supervenijencija 167 (b. 26), 167-168;
teorija pogreške u meta-etici 322 (b. 5);
vidi: meta-etika, vrijednosti.
Eutifronova dilema: primarna i sekundarna svojstva 56 (b. 101); realizam i antirealizam 123-124; religijsko zasnivanje
etike 253-256; matematička istina 327;
vidi: realizam i antirealizam.
Every thing is what it is, and not another
thing! (Butler): 366 (b. 10): vidi: redukcionizam i antiredukcionizam.
evidencija: Absence of evidence is evidence of
absence! (princip nedostatka evidencije,
Rey) 261 (b. 35), 261-262, 265-266; apriorna 236, 243; bez eksplicitnog kriterija
79; direktna i indirektna 242; dobra
i konkluzivna 13, 71, 77-79; drugih
osjetila: i Molyneuxov problem 53 (b. 94),
i argument iz relativnosti 53-54; evidencijalizam 269-270; falibilizam i infalibilizam (sva moguća evidencija pokazuje
da p) 129-130; hipoteza kao objašnjenje
evidencije 35 (b. 60), 54-55, 77-79; i ad
ignorantium 262-265; i agnosticizam
265-266, 310; i apriorna vjerojatnost
304; i epistemička sreća 21-24; i opća
struktura skeptičkog argumenta 36 (b.
62); i uzročna teorija znanja (Skyrms)
21; i internalizam 26-30; i vlastiti interes
(Pascalova oklada) 305-307; introspektivna i epifenomenalizam 213, 216; kao
veza među vjerovanjima 77-79, 78 (b.
137); konkluzivna: 26, 36 (b. 62); konkluzivna i probabilistička 266; nedovoljna evidencija i teret dokaza 261-262;
nezavisna 217, 282 (b. 54); osjetilna
evidencija i radikalni skeptički scenariji
34-36, 102; osjetljivost na evidenciju
16 (b. 27); odsustvo evidencije za p i
vjerojatnost da ne-p 264; ponašanje kao
evidencija za pripisivanje mentalnih
stanja (bihejviorizam) 158-160; princip
nedovoljnog razloga 304; subdeterminiranost teorija evidencijom 44 (b. 78),
363, 363 (b. 6); epistemičko shvaćanje
istine 130-131; teorija kao objašnjenje
Kazalo
evidencije 77; vjerojatnost evidencije i
hipoteze 77-79, 281 (b. 53); vjerojatnost
odsustva evidencije za postojanje x-a
pod pretpostavkom da x postoji 265;
zaključak na najbolje objašnjenje kao
veza između evidencije i istine 78;
znanje i konkluzivna evidencija (kriterij znanja) 36 (b. 62); 40; empirijska
evidencija: i apriorna 242; i smislenost
iskaza (princip verifikacije) 133 (b. 43),
133-135, 237-240; i transcendencija 133135, 236-242; za fizikalizam 164-166,
325; za matematičke istine 325-326; za
religijska vjerovanja 227-233, (logički
status teizma) 241-243, (James) 308 (b.
80); vidi: opravdanje, empirija, vjerovanje racionalno.
evidencijalizam: 262 (b. 36), 269-270, 311;
vidi: teizam i ateizam.
falibilizam i infalibilizam: 24-26, 38-42,
128-130, 136, 138, 263 (b. 37); vidi: znanje, istina, paradoks lutrije, paradoks
predgovora, internalizam i eksternalizam.
fenomenalizam: 117-118, 127; vidi: fizički
predmeti, realizam i antirealizam.
fenomenološka: pogreška 169-171;
svojstva same stvarnosti (Chalmers)
210; svojstva sna i jave 35 (b. 59); vidi:
mentalna stanja, svijest, qualia, redukcionizam i antiredukcionizam u filozofiji
uma.
emergentna svojstva: 171 (b. 34); vidi:
svojstva, redukcionizam i antiredukcionizam.
Fermatova hipoteza: 336.
fideizam: 269; vidi: evidencijalizam.
Field Hartry: 319 (b. 1), 322 (b. 4,5), 332 (b.
21), 343 (b. 34).
fikcionalizam (u filozofiji matematike):
322; i beskonačnost 339; i imunost na
empirijsko opovrgavanje 341-342; i
istinosna vrijednost 322; i konzervativnost 343-344; i matematička istina 328; i
neophodnost 346; i primjenjivost 347; i
realistički diskurs 331-332; i teorija pogreške 321 (b. 3); i uzročna izoliranost
352; kao eksplanatorna teorija 362 (b. 5;,
vidi: matematika, postojanje.
filozofija: čovjek kao biće refleksije
377-378; društvene i prirodne znanosti
366; klasici filozofije 368; logički status
filozofske teorije 364; metodologija
rješavanja problema 360; naturalizacija
361; normativnost filozofske teorije
381; i enciklopedije 365; i postuliranje
teorijskih entiteta 363; i podjela rada
379; i povijesni relativizam 371-372;
i povijest filozofije 367-372; i svjesni
subjekt 383; i vrijednost preispitanog
života 377-378; i vrijednost teorijskog
znanja 378-379; i znanost 361, 373-376;
izdvajanje posebnih znanosti iz filozofije 361; općenitost i apstraktnost 364-365;
otkrića u filozofiji 373; redukcionizam
366-367; sinoptičko gledište 365-367;
skeptik i amoralist 380; Što je X? pitanja
372-373, 376; Weltanschauung 382; neki
pravci i pokreti: analitička filozofija
372 (b. 16); američki pragmatizam 42
(b. 75); antički skepticizam 42 (b. 73);
britanska filozofija običnog jezika 132
(b. 40), 372 (b. 16); britanski empirizam
115, 153 (b. 8); empirizam 3, 49, 81, 92,
115; egzistencijalizam 377; Frankfurtska
škola 381; logički pozitivizam 131 (b.
39); marksizam 55 (b. 98), 116 (b. 6),
203, 369; neokantovci i tomisti 116 (b.
6); novovjekovna filozofija subjektiviteta 115; Praxis 55 (b. 98), 116 (b. 6),
381; racionalizam 3, 66, 81, 115, 208;
priroda filozofije: filozofska teorija kao
eksplanatorna teorija 330 (b. 15), 362 (b.
5), 362-363, 366 (b. 9); kao racionalna
rekonstrukcija razloga za vjerovanje i
djelovanje 381; kao apologija vremena 382; kao izraz vremena 370-372;
kao pojmovna analiza 372-376; kao
priprema društvene revolucije 382;
kao refleksija 377-383; kao traganje za
istinom 360; kao znanost 362.
fizički predmeti: direktni realizam i
reprezentacionalizam 153-154; dokaz
postojanja (Moore) 85-86; fenomenalizam 117-118, 122; i idealni predmeti 332-333; i rečenice o njima 88;
i struktura našeg uma 344; interna i
eksterna pitanja (Carnap) 95-96; kao
53
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
osjetilne posljedice u našem iskustvu
(Peirce) 101-102; kao permanentna
mogućnost osjeta (Mill) 116, 127; kao
teorijski konstrukti (zaključak na
najbolje objašnjenje) 54; kao truth makeri
matematičkih istina 320-321, 324-325,
328-329, 340-341; mogućnost uklapanja
u prostorno-vremensko-uzročni niz kao
kriterij postojanja 96; na koje nitko ne
misli (Berkeley) 127-128, 375; panpsihizam 159; protežnost 149; stupnjevanje
postojanja 273; vidi: postojanje, realizam
i antirealizam.
fizikalizam (u filozofiji uma): 163 (b. 18),
162-189; bit mentalnog stanja 177-179,
177, 367; duhovi i zombiji 181-183;
eksplanatorni jaz 171-173; fenomenološka pogreška 170; i dualizam
164-165; i funkcionalizam 189-190; i
materijalizam 162 (b. 16); i mentalna
stanja vanzemaljaca 190-191; i intencionalnost 150-151; i introspekcija 188; i
kvalitativni karakter svjesnog iskusva
171-172; i napredak znanosti 178; i
povlašteni pristup 152-155; i priroda
mentalna stanja 162-163; i protežnost
149-150; i racionalnost 151-152; i realna
distinkcija 179; i supervenijencija 166169, 167 (b. 26); i uzročna zatvorenost
fizičkog 214-216; i znanost 164; identitet
mentalnog i fizičkog 165-166; intenzionalna pogreška 186-189; Leibnizov mlin
169-171; Leibnizov zakon 184; Kako je
to biti šišmiš? 176-179; kao redukcionizam 117, 148, 163 (b. 17), 164, 200, 366;
kontingentni i nužni identitet 183-184;
Mary (argument iz znanja) 174-176;
modalni argument 179-181; No difference without physical difference! (Davidson)
167; obrnuti spektar 172 (b. 38); osoba
i njen mozak 163-164; odsutne qualie 172 (b. 38); teorija identiteta 163;
višestruka mogućnost realizacije 168;
vrste i primjerka type physicalism i token
physicalism 191; vidi: mentalna stanja,
svijest, um.
fizikalizam (u filozofiji matematike):
325-326; i apriornost 339-340; i beskonačnost 338-339; i empirijska evidencija
54
325; i idealnost 333; i matematička
istina 328; i matematička stvarnost
336-337; i imunost na empirijsko
opovrgavanje 341; i kondicionalno
shvaćanje matematičke istine 328-330;
i neophodnost 346-347; i nužnost
348-349; i primjenjivost 342; i realistički
diskurs 331; i sintetički a posteriori 326;
kao eksplanatorna teorija 362 (b. 5); kao
redukcionistička pozicija 327 (b. 14),
vidi: matematika.
Flew Antony: 239 (b. 19), 240 (b. 12), 261
(b. 33).
flogiston: 199-200, 202-203; vidi: eliminativni materijalizam, napredak znanosti.
Frankfurtski krug: 381.
Frede Michael: 42 (b. 73), 66 (b. 117).
Frege Gottlob: 136 (b. 47), 319 (b. 1), 341
(b. 32).
Freud: 147 (b. 2), 203; vidi: psihoanaliza,
pučka psihologija.
fundacionalizam: u epistemologiji: 81-86,
88, 89-92, 270; arhimedovska točka
spoznaje 3, 84; Descartesov krug 83-85;
i naivni realizam 120; kao eksplanatorna teorija 362 (b. 5); i korespondencijska
teorija istine 93-94; i skepticizam 38,
80-86; Mooreov dokaz postojanja
vanjskog svijeta 85-86; nepogrešivost
temeljnih vjerovanja 81 (b. 141), 82 (b.
142); piramida i splav 87; preispitivanje
vjerovanja 83; samoopravdavajuće
vjerovanje 71, 81-86; temelji znanja 8182, 89-90; Vidim što vidim! (Schlick) 90;
vidi: epistemologija, znanje, opravdanje,
vjerovanje, koherentizam; u filozofiji
religije: 269-270, A/C model 267-269,
prigovor Velike tikve 270, reformirana
epistemologija 267-270, sensus divinitatis
267-269; vidi: teizam i ateizam, religija,
Bog.
funkcionalizam: 189-196; i autonomija
psihologije 191; i bihejviorizam 189; i
bit mentalnih stanja 177, 189-190, 203;
i eksplanatorni jaz 171-172; i fizikalizam 189-191; i funkcionalni korelat
vjerovanja 202; i kineska soba 194-195;
i kineska nacija 193; i obrnuti spektar
194; i problem odsutnih qualia 193; i
Kazalo
qualia 193-194; i supervenijencija 169;
i šovinizam ljudskog mozga 195-196;
i Turingov stroj 192; i Turingov test
192-193; i vanzemaljci 190; i višestruka
mogućnost realizacije 168 (b. 28), 191;
i zamjena neurona 195-196; software
i hardware 190; vidi: mentalna stanja,
svijest, um.
Garrett Brian: 10 (b. 17).
Gaunilo: 272-273.
genetička: definicija 367-368; pogreška
153-154.
Gettier Edmund: 5 (b. 5), 9-24, 368, 374.
Goldbachova hipoteza: 336.
Goldman Alvin: 18 (b. 32).
Goodman Nelson: 114 (b. 3).
Greenough Patrick: 114 (b. 3).
Grgić Filip: 42 (b. 73), 115 (b. 4).
grijeh: 268-269.
halucinacije: gettierovski protuprimjeri
9, 13, 14; Descartesov zli demon 32-33,
35; argument iz relativnosti 49-50; i fundacionalizam 90, i koherentizam 94, i
skepticizam i pragmatizam 99; i naivni
(direktni) realizam 118, 368; i antirealizam 126; i reprezentacionalizam 154; i
hijerarhija bića 273, i imunost matematike na empirijsko opovrgavanje 341.
Hankinson R.J: 42 (b. 73), 49 (b. 87).
Hanson N. R: 63 (b. 112), 114 (b. 3), 116.
Harman Gilbert: 54 (b. 96), 120 (b. 15).
Hartshorne Charles: 277 (b. 48).
Hempel Carl: 88 (b. 156), 156 (b. 13), 157
(b. 14), 163 (b. 17), 172 (b. 37), 239 (b. 9),
323 (b. 6), 343 (b. 34), 367.
hijerarhija bića: 273-274: vidi: postojanje,
ontološki argument.
Hilbert David: 293-294.
Hilbertov hotel: 293-294.
hollywoodska zamislivost: 182; vidi:
modalnosti, pojam.
Hookway Christopher: 30 (b. 50), 49 (b.
87).
Horvich Paul: 88 (b. 156), 136 (b. 47), 138
(b. 48).
Hume David: 67 (b. 119), 69, 81 (b. 140),
115, 208 (b. 73), 323 (b. 6), 368.
identitet: Leibnizov zakon (identičnost
nerazlučivih) 184-186; teorijska ili
aposteriorna identifikacija (mentalnog
stanja uma i fizičkog stanja mozga,
fizikalizam) 163-166; nužni i kontingentni 183-184.
if-thenism (ako-ondaizam, Russell): 335;
kondicionalno ili hipotetičko objašnjenje matematičkih istina 328-330; vidi:
matematika.
imunost matematike na empirijsko opovrgavanje: 340-341; vidi: matematika.
indukcija: 348; induktivne generalizacije
i uzročna teorija znanja 19; istine matematike kao induktivne generalizacije
329, 342, 348-349; opravdanje indukcije: animalni instinkt, (Hume) 67 (b.
119), pojedinog zaključka i metode 79,
zaključak na najbolje objašnjenje (Harman) 54 (b. 96), 120 (b. 15); pesimistička
indukcija 36 (b. 63), 44, 66, 122; vidi:
opravdanje, zaključak.
inkonzistentna trijada: 37-39; vidi: skepticizam, znanje.
intencionalnost: 149-151, 184, 195, 362 (b.
5): vidi: mentalna stanja, svijest, um.
interna i eksterna pitanja (Carnap): 96;
vidi: postojanje, verifikacionizam,
koherentizam.
internalizam i eksternalizam: 4 (b. 3), 2630, 75-76, 79-80; i Agripina trilema 7576, 79-80; i kartezijanska epistemologija
26-27, i znanje 26-30, 41 (b. 71), 75-76;
interno i eksterno opravdanje 26-30,
75-76; novi zli demon 28; relijabilizam
27; vidovnjak 28-29; vrijednost znanja
i istinitog vjerovanja 29-30; znanje da i
znanje kako 4 (b. 3); ZZ uvjet 26-28, 75
(b. 134), vidi: opravdanje, znanje.
introspekcija: 154-155; argument iz
povlaštenog pristupa i intenzionalna
pogreška 184-189; direktan i nepogrešiv
pristup vlastitim mentalnim stanjima
118 (b. 12) 153 (b. 8); 152-155, 187-188,
201; i bihejviorizam 156, 161; i eliminativni materijalizam 201; i epifenomenalizam 213, 216; i genetička pogreška
153, i reprezentacionalizam 153-154;
introspekcionizam (Wundt) 156 (b.
12); kod zubara (povlašteni pristup)
152; kompresor 154-155; nesvodivost
55
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
introspekcije 154-155; objašnjenje introspekcije 154-155; povlašteni pristup
152-155, 184, vidi: mentalna stanja,
svijest, um.
intuicionizam: u etici 268 (b. 40), 362 (b.
5), 366 (b. 10), 337; u filozofiji matematike 321 (b. 3), 337, 337 (b. 28); vidi:
matematika.
istina: aletički realizam 130-131; analitička
376 (b. 20); a priori i a posteriori 128-129;
aproksimativna 199, 203; apsolutna i
relativna 63-64, 65 (b. 114); epistemičko
shvaćanje istine 130-131; i dokaz (intuicionizam i realizam) 337; i evidencija
264; i konzervativnost (čuvanje istinosne vrijednosti) 343-344, 346, istinitost i
korisnost 307-308; i običaj 58 i povijesni
relativizam 371-372; i razumno vjerovanje (ad ignorantium) 263; i valjanost
12 (b. 22), 26, 51 (b. 91); i vjerovanje 7; i
znanje 8, 40-41; jezična (nominalizam)
323; kategorička i hipotetička 334-335;
koherencijska teorija istine 88, 93-94;
kondicionalna (hipotetička) 328-330;
korespondencijska teorija 93; nužna i
kontingentna 180 (b. 45), 347-350; očita
26; pragmatističko shvaćanje istine
98-99; različite vrste istine 320-321;
redundancijska teorija istine 136-138;
truth maker 320; uvjeti istinitosti i značenje 133-136.
igra: fikcionalizam 331-332; obiteljska
sličnost 11 (b. 21); pravila i istina 321.
instrumentalizam: 44 (b. 78), 121 (b. 17),
322 (b. 5), 338.
isostheneia: 43 (b. 77); vidi: princip ekvipolencije, vjerovanja suprotstavljena.
izvjesnost: 39-42; bog kao jamac izvjesne
spoznaje (Descartes) 84-85, Euklidska
geometrija kao uzor izvjesne spoznaje
44, falibilizam i infalibilizam 38-42,
129-131, i djelovanje 101, i klasična
epistemologija 38, i mogućnost pogreške 31-39; kao kriterij znanja 39-42;
matematike 319; neizvjesnost empirijske spoznaje 13, 26, 78, 119-120, 135;
spoznaja vlastitih mentalnih stanja 201;
temelja znanja 82-84, 89; vidi: falibilizam i infalibilizam, znanje, opravdanje.
56
ja, jastvo: vidi: osoba.
Jackson Frank: 174-176, 213 (b. 80), 368.
Jezični obrat: 132 (b. 40).
Kako je to biti šišmiš? (antiredukcionizam
u filozofiji uma, Nagel): 176-179; vidi:
fizikalizam, redukcionizam i antiredukcionizam u filozofiji uma.
Kant Immanuel: 3, 55 (b. 98), 61 (b. 108),
68 (b. 122), 86, 114 (b. 3), 115 (b. 5),
115-116, 124, 182 (b. 48), 252, 276, 321
(b. 3), 324 (b. 8), 344, 348, 361, 364, 368,
369, 370, 371.
Kant-Laplaceova hipoteza: 361.
kartezijanska: epistemologija: argument
zlog demona 31-42, 69; arhimedovska
točka znanja 84; bog kao jamac izvjesne
spoznaje 84-85; Cogito 84; Descartesov
krug 83-85; epistemički voluntarizam
44 (b. 80); fundacionalizam 83-84; i
filozofija subjektiviteta 115; i internalizam 26-27; i koherentizam 95; i novi
argument zlog demona 28; i pragmatizam 102; i temelj znanja 81; jasne i
odjelite ideje kao kriterij istine i izvjesne
spoznaje 84; metodološki skepticizam
83-84, 95; mogućnost pogreške 36 (b.
63); previsok kriterij znanja 33 (b. 57),
39-42; privremeni moral (djelovanje
na osnovi pojava) 69 (b. 125), 101;
skepticizam i teret dokazivanja 99-101;
filozofija uma: argument iz povlaštenog pristupa 184-188, 201; direktan i
nepogrešiv pristup vlastitim mentalnim
stanjima 118 (b. 12) 153 (b. 8); 152-155,
187-188, 201; eksplanatorna ispraznost
dualizma 216-217; i eliminativni
materijalizam 201; interakcionistički
dualizam 204-207, 211-212, 216-217;
modalni argument 179-183, 187-188;
priroda osobe 204-206, 211-212, 217;
realna distinkcija uma i tijela 165 (b.
21), 179-184, 204, 375; filozofija religije:
argument oznake 251-252; eksplanatorna ispraznost teizma 282; ontološki
dokaz 275-276.
KK-uvjet (ZZ-uvjet): 26-27: vidi: znanje,
internalizam i eksternalizam.
kineska nacija (funkcionalizam, Block):
193-194.
Kazalo
kineska soba (funkcionalizam, Searle):
194-195.
Kitcher Philip: 172 (b. 37). kognitivna znanost: i epistemologija 361; i
pučka psihologija 200, 203.
koherentizam: 86-97; Neurathov brod 94;
i Agripina trilema 80, 87; i argument iz
cirkularnosti 87; i Descartesov krug 85
(b. 150); i granice revizije vjerovanja 91;
i iluzija 55; i metodološki konzervativizam 89; i metodološki skepticizam 95; i
odsječenost vjerovanja od svijeta 92-94;
i provjera vjerovanja 96-97; i radikalni
skepticizam 96-97; i temelji znanja
89-90; i uspoređivanje sa stvarnošću
88; jači i slabiji smisao 86 (b. 153);
kao eksplanatorna teorija 362 (b. 5);
koherencijska teorija istine 93; kriterij
postojanja 96; piramida i splav 87; vidi:
epistemologija, znanje, opravdanje,
istina, fundacionalizam.
kompatibilizam (sloboda volje): 248 (b.
21).
konceptualizam (u filozofiji matematike): 324; i beskonačnost 339; i dokaz
337; i idealnost 333; i kondicionalno
shvaćanje matematičke istine 328-330; i
nužnost 350; i ostale pozicije u filozofiji matematike 319 (b. 1), 321 (b. 3); i
primjenjivost 334-345; i psihologija 324;
i realističnost matematičkog diskursa
331-332; i sintetički a priori 324; i uzročna izoliranost 352; kao eksplanatorna
teorija 362 (b. 5).
kondicionalno ili hipotetičko objašnjenje
matematičke istine: 328-330; ako-ondaizam (if-thenism) 335; i nulta ontologija
335; kategorička i hipotetička istinitost
335; vidi: ontološka obveza, istina.
kontekst: intenzionalni i ekstenzionalni
185-188; opravdanja i otkrića 20 (b. 37);
osjetljivost na kontekst (ad ignorantium)
264.
kontekstualizam: 18 (b. 31), 38, 80; vidi:
epistemologija, opravdanje, znanje.
kontradikcija: 165, 250, 275-7; duhovi i
zombiji 179-183; granata koju ništa ne
može zaustaviti 250; hollywoodska
zamislivost 182; i fizikalizam 164 (b.
19), 167 (b. 27); i koherencija 86 (b. 153);
i mogućnost 305; i nužna istina 350;
i nužna neistina 232; i omnipotencija
250-251; i predmeti koji ne postoje (Meinong) 364; i putovanje kroz vrijeme
182; i predmeti na koje nitko ne misli
(Berekeley) 127-128; i preferencije 47; i
relativnost percepcije 60; i sustavnost
ljudskog znanja 365; i vjerovanje u
neshvatljivo 235; kontradiktornost
skepticizma 65-70; mentalno stanje koje
ne dovodi ni do kakvog ponašanja (bihejviorizam) 159-160; nepostojeći bog
(ontološki argument) 271-272, 275-278;
vjerovanja i djelovanja 101.
kontrapozicija: 39.
konvencionalizam (Poincaré): 59 (b. 105).
kopernikanski obrat (Kant): 115 (b. 5).
kozmološki argument (za postojanje
Boga): 288-299; eksplanatorna varijanta 294-297; i aktualna beskonačnost
292-294; i inkonzistentnost 297-299;
modalna varijanta (modalni argument) 299-300; temporalna varijanta
(argument prvog uzroka) 291-294;
vidi: teizam i ateizam, Bog, objašnjenje,
eksplanatorna ispraznost teizma.
kreacionizam: 36 (b. 61), 280, 296-297; vidi:
teleološki argument, kozmološki argument, Bog, objašnjenje, eksplanatorna
ispraznost teizma.
kriterij: argument kriterija (Agripina
trilema) 31 (b. 51), 70-71, 70 (b. 130);
eksplicitni i implicitni 374; evidencije 79; filozofije 361, 370; identiteta
vjerovanja 102; istine i izvjesne spoznaje (Descartes) 84-85; izvjesnost
kao previsok kriterij znanja 33 (b. 57),
39-42; koherencije 92-94; koherentistički
kriterij postojanja 96; moralni kriteriji i
bog 255-256; nepostojanje objektivnog
kritierija (argument iz relativnosti)
44-65; objašnjenja 79, 121; opravdanog
vjerovanja i znanja 237; pragmatistički
kriterij za pripisivanje vjerovanja 97-98;
pravosuđa i religije 261-262; princip
verifikacije kao kriterij smislenosti
131-134, 138-139; racionalni kriteriji i
religija 227-233; razlikovanja mentalnog
57
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
i fizičkog 148-149; uspješnost kao
kriterij istine (pragmatizam) 98; uzročni
kriterij postojanja 214-216; za pripisivanje intencionalnosti 151; za pripisivanje
mentalnih stanja (bihejviorizam) 160;
zamislivost kao kriterij mogućnosti 250
(b. 24); zaključak na najbolje objašnjenje
kao kriterij postojanja 121; ZZ-teza kao
previsok kriterij znanja 26.
Kuhn Thomas: 63 (b. 112), 114 (b. 3), 116,
124, 380.
Laplaceov demon: 74.
Lebensborn (relativnost, skepticizam):
47-48.
Lehrer Keith: 41 (b. 72), 88 (b. 155), 250
(b. 25).
Leibniz: 114 (b. 2), 169-171, 180 (b. 45), 207
(b. 72), 207-208, 259, 282, 319, 333, 334,
368, 372, 376 (b. 20).
Leibnizov mlin (antiredukcionizam u
filozofiji uma): 169-171.
Leibnizov zakon (identičnost nerazlučivih): 176, 184-186, 333.
Lemos Noah: 4 (b. 2), 20 (b. 38), 80 (b.
139).
Levine Joseph: 171 (b. 35), 368.
logičke pogreške: ad ignorantium 262-265;
brkanje de re i de dicto smisla 274-275;
ekvivokacije 176; fenomenološka 169171; genetička 153; intencionalna 186 (b.
53); intenzionalna 186-189; kategorijalna pogreška 149 (b. 3); kvantifikatora
89, 290-291, 300; petitio principii 202;
supstantivizacije (hipostaziranja) 158;
vjerojatnosti 287.
logički pozitivizam: 4, 20 (b. 37), 75, 81 (b.
140), 127 (b. 30), 131 (b. 39), 132 (b. 40),
157, 163 (b. 17), 237-238, 323 (b. 6), 343
(b. 34), 365, 367-368, 372 (b. 16).
logički status: argumenta iz zla u svijetu
257; filozofske teorije 364; radikalnog
skeptičkog scenarija 119-122, 134-136;
teizma 241-243; vjerovanja u postojanje
vanjskog svijeta 119: vidi: a priori i a
posteriori, evidencija.
Luther Martin: 268.
Lynch Michael: 114 (b. 3).
Mackie John: 227 (b. 1), 293 (b. 64), 294 (b.
67), 322 (b. 5).
58
Malcolm Norman: 227 (b. 48), 368.
Marx Karl: 369, 375, 382.
matematika: 319 (b. 1), 321 (b. 3); apriornost matematike 323-326, 339-342, 344;
beskonačnost u matematici 321 (b. 2),
331 (b. 18), 338-339, 342; beskonačni
regres matematičkih istina 334 (b. 22);
dokaz i istina 334-337; epistemologija
matematike 320, 344, 350-352; Fermatova hipoteza 336; fizički predmeti
kao truth makeri matematičkih istina
320-321, 324-325, 328-329, 340-341;
Goldbachova hipoteza 336; i matematika 279, 324 (b. 8), 333-325, 339-346;
idealnost matematičkih predmeta 332334; imunost matematike na empirijsko
opovrgavanje 340-341; kao deduktivna
struktura 334; kondicionalno objašnjenje matematičke istine 328-330, 335;
konzervativnost matematike 343-344,
346; matematička istina i Eutifronova
dilema 327; nužnost matematike 347350; ontološka obveza matematičkog
diskursa 330-332; otkriće u matematici
326, 336-337; primjenljivost matematike
342-347; razlika u modalnom statusu
matematike i fizike 349; realistički
diskurs matematike 331-332; realizam i
antirealizam 326-327, 336-337; sinonimnost i matematička istina 323-324,
343; sui generis matematička stvarnost
322, 326, 327 (b. 14), 337-342; argumenti: neophodnosti matematike (indispensability argument, za realizam, Quine,
Putnam) 345-347; uzročna izoliranost
apstraktnih predmeta (Benacerraf
problem, protiv platonizma) 350-352;
teorije: 320-321, 321 (b. 3), 328; teorije u
filozofiji matematike kao eksplanatorne
teorije 330 (b. 15), 362 (b. 5); ako-ondaizam 335, empirizam 325 (b. 10);
fikcionalizam 322; fizikalizam 325-326;
formalizam 321 (b. 3); intuicionizam
321 (b. 3), 337 (b. 28); logicizam 321 (b.
3); konceptualizam 324; nominalizam
323; platonizam 326; psihologizam 324
(b. 8); vidi: realizam i antirealizam; a priori i a posteriori, postojanje, modalnosti,
Kazalo
apstrakcija, pojam, značenje, definicija,
znanje, istina.
Mates Benson: 42 (b. 73), 48 (b. 86), 67 (b.
118), 68 (b. 123).
Matrix: 17, 33, 38-39, 135 (b. 45).
Maxwell J.C: 210.
McDowell John: 114 (b. 3).
McTaggartov paradoks: 375.
mentalne reprezentacije: vidi: reprezentacionalizam.
mentalna stanja: 147 (b. 2); duhovi i zombiji 179-183; i intencionalnost 150-151; i
povlašteni pristup 152-155; i protežnost
149-150; i racionalnost 151-152; kao
dispozicije za ponašanje (bihejviorizam) 156-162; kao epifenomeni fizičkih
stanja mozga (epifenomenalizam)
213-214; kao fundamentalna činjenica
(naturalistički dualizam) 209-211; kao
funkcionalna stanja organizma (funkcionalizam) 189-196; kao neurološka
stanja mozga (fizikalizam) 162-166; kao
stanja umske supstancije (dualizam)
203-209; kao subjektivni doživljaj
(Jackson, Nagel) 174-179; kao teorijski
entiteti pučke psihologije (eliminativni materijalizam) 196-203; kao vrsta
svojstava (dualizam svojstava) 211213; supervenijencija mentalnog nad
fizičkim 166-169; višestruka mogućnost
realizacije 168, 191; vidi: svijest, um,
redukcionizam i antiredukcionizam u
filozofiji uma.
mentalno uzrokovanje: dualizam 206-209,
212-213; epifenomenalizam 213-216; fizikalizam 163; funkcionalizam 189-190;
vidi: mentalna stanja, svijest, um.
Meinong Alexius: 10 (b. 16).
metafilozofija: 260.
meta-etika: emotivizam 362; intuicionizam 268 (b. 49); 366 (b. 10), 367;
meta-etičke teorije kao eksplanatorne
teorije 362 (b. 5); naturalizam (Mill) i
intuicionizam (Moore) 367; način života
određuje etičku teoriju 370, 371 (b. 14);
naturalizam kao redukcionizam 117;
objašnjenje nastanka moralnih normi
253; realizam i antirealizam u pogledu
etičkih vrijednosti 117, 123; redukcija
moralnosti na racionalnost 117; religijsko zasnivanje etike 252-256, simulacije
nastanka etičkih normi 368; teorija
pogreške (Mackie) 322 (b. 5); vidi: etika.
metafizika: i fizika 361; i semantika 130
(b. 36), 182 (b. 47); i svijet 113-116; metafizički realizam i antirealizam 114 (b. 3),
116 (b. 6), 130 (b. 36), kao eksplanatorne
teorije 138-139; mogućnost: metafizička
i epistemička 41 (b. 72); metafizička
i fizička 167 (b. 27); metafizička i
pojmovna 182 (b. 48); vidi: postojanje,
istina, pojava, transcendencija, svojstva,
realizam i antirealizam, filozofska
objašnjenja, redukcionizam i antiredukcionizam, modalnosti.
Mill J.S: 116, 125 (b. 26), 127, 321 (b. 3),
325 (b. 9), 341 (b. 32), 349 (b. 39), 367,
370, 376 (b. 20), 381.
metodološki: bihejviorizam 157-158; konzervativizam 80, 89, 100; metodološka
refleksija 78-79, 362 (b. 4), 381; skepticizam 83-84, 95, 99-101.
misaoni eksperimenti: aparat za kavu
(vrijednost znanja, Zagzebski) 29; automati i roboti (bihejviorizam) 159-160
(179); beskonačno mnogo bogova (Pascalova oklada) 310; biblioteka (aktualna
beskonačnost) 292; blokirana kazaljka
(definicija znanja) 9, 13; brodolom
(obrana pozivanjem na neizbježnost
zla) 258; brojanje (fizikalizam u filozofiji
matematike) 340-341; brončana kugla
(verifikacionizam) 133-134; buđenje u
bolnici (skepticizam) 135-136; Buridanov magarac (jednako jaki razlozi)
379; CD s Aidom (teleološki argument)
280; čudo na auto-putu (teleološki
argument, Russell) 287; čudovište iz
Loch Nessa (Stratonička presumpcija), 265-266; Descartesov zli demon
(skepticizam) 31-39; duhovi i zombiji
(dualizam) 179, 181-182; dva astronoma
(epistemička sreća) 22-23; dva fizičara
(eksplanatorna ispraznost teizma)
283; dva ulja na platnu (supervenijencija) 166; dvije budilice (paralelizam,
Leibniz) 207-208; dvije kugle (Leibnizov zakon, Black) 185 (b. 52); dvojica
59
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
jednako uspješnih (vrijednost refleksije)
378; €1000 (formiranje vjerovanja)
306; Gospa (logički status teizma) 241;
hipohondar (uzročna teorija znanja,
Lemos) 20; Hajdukovac (slučajno
istinito vjerovanje) 8-9; Hilbertov hotel
(beskonačnost) 292; Jupiter i Saturn (aktualna beskonačnost, Al Ghazali) 292;
kineska nacija (funkcionalizam, Block)
193-194; kineska soba (funkcionalizam,
Searle) 194-195; knjiga na koju nitko ne
misli (antirealizam, Berkeley) 127-128;
kod zubara (povlašteni pristup) 152;
kompresor (introspekcija) 154-155;
Leibnizov mlin (antiredukcionizam)
169-171; Mary (epifenomenalizam,
Jackson) 174-176; Matrix (skepticizam)
17, 33; milijunita decimala broja Π (modalnosti) 279; mozak u posudi (skepticizam, Putnam) 33; narančasta kugla
(fundacionalizam i koherentizam) 90;
Neurathov brod (koherentizam) 94-95;
nevidljivi vrtlar (verifikacionizam,
Flew) 239-240; Newtonova jabuka
(uzročna teorija znanja) 20; nogometna lopta (ad ignorantium) 264; novi
zli demon (internalizam) 28; obrnuti
spektar (funkcionalizam, Block) 194;
ovca (definicija znanja) 14; paranoik
(slučajno istinito vjerovanje) 16 (b. 27);
Pascalova oklada 300-303; pesimist (slučajno istinito vjerovanje) 8-9; petnaest
duhova (Stratonička presumpcija) 261;
piramida i splav (fundacionalizam i
koherentizam) 87; poludjeli nasilnik
(formiranje vjerovanja) 306; porota
(epistemička sreća) 23; predsjednik
kućnog savjeta (bihejviorizam) 159160; Russellova hipoteza (skepticizam,
kreacionizam) 35-36; samouvjerenost
na ispitu (formiranje vjerovanja) 308;
sat (definicija znanja, Russell) 9, 13; sedmica na Lotu (hijerahija bića) 272; Seiko
5 (teleološki argument, Paley); sin sa
sjekirom (obrana pozivanjem na slobodu volje) 257; sistem vodovodnih cijevi
(funkcionalizam) 193-194; sladoled
(antiredukcionizam, Nagel) 161 (b. 15);
stablo u pustinji (antropički princip)
60
285; studija (formiranje vjerovanja) 306;
šišmiš (antiredukcionizam, Nagel) 176179; termostat (definicija znanja) 9, 13;
vanzemaljaci (funkcionalizam) 190-191;
vidovnjak (internalizam) 28; vremeplov
(Hollywoodska zamislivost) 182; TV
studio (skepticizam) 33; Turingov test
(pripisivanje mentalnih stanja) 192-193;
Wimbeldon (definicija znanja, Garrett)
10, 13; yeti (Stratonička presumpcija)
265-266; Zagrebčanin u Kontu (definicija znanja) 10, 13; zamjena neurona (šovinizam mozga, Searle) 195-196; zvono
(definicija znanja, Meinong) 9-10, 14.
Miščević Nenad: 147 (b. 1), 193 (b. 57).
modalni argument: za dualizam u filozofiji uma (Descartes, Chalmers): 165
(b. 21), 179-183, 187-188, 209-211; vidi:
dualizam, mentalna stanja, modalnosti;
za postojanje Boga (Toma, Plantinga):
277-279, 295, 299-300; vidi: kozmološki
argument, ontološki argument, modalnosti, teizam i ateizam, Bog.
modalnosti: 367 (b. 12); i hollywoodska
zamislivost 182; i supervenijencija 167
(b. 27); iteracija modalnih operatora
279; kombinatorna teorija mogućnosti
367; metafizičke 182 (b. 48); modalni i
epistemički status (milijunita decimala
broja Π) 279; modalni realizam 367;
mogući svjetovi 180 (b. 45), 363; mogućnost i zamislivost 250 (b. 24), 341 (b. 33);
nužnost matematike 347-350; razlika u
modalnom statusu matematike i fizike
349; realizam i antirealizam u pogledu
modalnosti 117, 123; vidi: modalni argument, nužni i dovoljni uvjeti.
modus ponens: opravdanje (internalizam)
79-80; ili reductio ad absurdum (antiredukcionistička dilema) 215-216; načini
zaključivanja 381, vidi: dedukcija.
mogućnost: vidi: modalnosti.
Molyneuxov problem: 53 (b. 94).
moral: vidi: etika, meta-etika.
Moore G.E: 7 (b. 12), 25 (b. 43), 85-86, 167
(b. 26), 366-367.
Mooreov dokaz postojanja vanjskog
svijeta: 85-86.
Mooreov paradoks: 7 (b. 12), 25 (b. 43).
Kazalo
mudrost: 359 (b. 2).
Nagel Thomas: 114 (b. 3), 118 (b. 12), 120
(b. 14), 153 (b. 9), 161 (b. 15), 170 (b. 33),
176-179, 212 (b. 78), 234 (b. 2), 368, 379.
Nagel Ernest: 172 (b. 37), 203 (b. 69), 284
(b. 55).
napredak znanosti: 36 (b. 63), 63 (b. 112),
66, 164-166, 172-173, 196-203, 216-217,
234-235, 239 (b. 11), 244, 360-361; vidi:
fizikalizam, eliminativni materijalizam,
naturalistički dualizam, pesimistička
indukcija.
Nema razlike bez fizičke razlike! (Davidson):
167.
neophodnost matematike (indispensability argument, za realizam u filozofiji
matematike, Quine, Putnam): 345-347;
vidi: matematika.
nesvodivost: vidi: redukcionizam i antiredukcionizam.
Neurath Otto: 81 (b. 140), 94-95, 365.
Neurathov brod (koherentizam): 94-95.
nevidljivi vrtlar (verifikacionizam,
teizam, Flew): 239-240.
Newton-Smith William: 36 (b. 63), 63 (b.
112).
nominalizam (u filozofiji matematike):
323; i analitičke a priori istine 323; i
arbitrarnost jezične konvencije 350;
i beskonačnost 339; i idealnost 333; i
imunost na empirijsko opovrgavanje
340; i istine jezika 323-324; i kondicionalno shvaćanje matematičke istine
328-330; i konzervativnost 344, 347; i
neophodnost 346; i nužnost 349-350;
i otkriće 337 (b. 29); i ostale pozicije u
filozofiji matematike 319 (b. 1), 321 (b.
3); i primjenjivost 343-344; i tautološke
transformacije 344; i uspješnost 346;
kao eksplanatorna teorija 362 (b. 5);
vidi: matematika, analitičko i sintetičko,
pojmovi.
Nozick Robert: 16-18, 289 (b. 59), 359 (b.
3), 366 (b. 9), 372, 377 (b. 23).
nužni i dovoljni uvjeti: 5 (b. 7), 11 (b. 21),
12 (b. 23), 162, 166 (b. 24), 372-373: vidi:
modalnosti.
nužnost: vidi: modalnosti.
objašnjenje: antropocentrično 288;
cirkularno 52, 120, 173, 263, 268-269;
eksplanandum i eksplanans 119-120,
172, 289-290, 295-296; eksplanatorni niz
294-299; eksplanatorni prioritet 294; eksplanatorni rock bottom 289; evolucijsko
91-92; hipoteza kao objašnjenje evidencije 35 (b. 60), 77-79; i genetička definicija 367-368; i nezavisna evidencija 217;
i opravdanje 120; i pogreška kvantifikatora 290; informativnost objašnjenja
173, 282-283, 295-297; intencionalno i
mehaničko 151-152; ontološka obveza
objašnjenja 121; prediktivna snaga 283;
pseudoobjašnjenje 282-283, 296-297;
potpunost 173; potreba za objašnjenjem
(antropički princip) 285-288; princip
uzročnosti 288, 290; pseudoobjašnjenje
282-283, 296-297; svršni ili finalni uzrok
288; teleološko 284-285; uvođenjem
teorijskih entiteta 154, 197-198, 209-210,
216-217, 363; uzročni mehanizam 297;
uzročno 297; virtus dormitiva 120; vidi::
eksplanatorno, uzrok, ponašanje.
obrana (od argumenta iz zla u svijetu):
pozivanjem na neizbježnost zla 258-259;
pozivanjem na slobodu volje: 257-258;
vidi: zlo, teizam i ateizam.
obrnuti spektar (funkcionalizam, Block):
172 (b. 38), 194.
očekivana korisnost: 303, 305, 311.
odluka: da vjerujemo 44 (b. 80), 305-308;
i istinosna vrijednost 228; između
teorija subdeterminiranih empirijskom evidencijom 363 (b. 6); između
više koherentnih skupova vjerovanja
(koherentizam) 92-93; mentalni i fizički
aspekti odluke (mentalno uzrokovanje)
206-212; o promjeni vjerovanja (metodološki konzervativizam) 89; o statusu
temeljnih vjerovanja (fundacionalizam
i koherentizam) 90; o logičkom statusu
teizma 241-243; o bogu kao izvoru moralnih kriterija 255; religija kao odluka
o načinu života 227-232.
okazionalizam (Malebranche): 207-209,
282; vidi: dualizam, um, mentalno
uzrokovanje.
61
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
okrugli kvadrat: 165, 179, 247, 249-250,
276-278, 364; vidi: modalnosti, pojam, a
priori i a posteriori.
ontološki argument: 271-279, 368;
Anselmova verzija 271-272; de re i de
dicto smisao najstvarnijeg bića 274-275;
Gaunilo 272-273; hijerarhija bića 273274; i apriorna spoznaja 275-277; logički
i realni predikati 276; moguće je da je
nužno 279; najveće biće i savršeno biće
278; Plantingina verzija 277-279; vidi:
teizam i ateizam, Bog.
ontološka obveza: epistemološkog dualizma 178-179; matematičkog diskursa
330-332; princip tolerancije 331 (b. 17);
zaključka na najbolje objašnjenje 121;
vidi: postojanje, teorijski entiteti.
opravdanje: 7-9, 12-15, 21-30, 70-80, 381382; dedukcije 79-80, 80 (b. 138); deduktivno 13; cirkularno 34-36, 71, 74, 80,
83-85, 87, 119-120; empirijskog vjerovanja 13, 26, 78; evolucijsko 91-92; i istina
8, 13, 41; i objašnjenje 120; i slučajna
istina 8-11, 29, (epistemička sreća) 2124, 41 (b. 71); i struktura znanja 70-80; i
teret dokaza 99-101, 260-262, 266-267; i
vidovnjak 28-29; i vjerojatnost 25, 71 (b.
131); i znanje 5-21, 24 (b. 41), 70-71; i zaključak na najbolje objašnjenje 119-122;
indukcije 54 (b. 96), 67 (b. 119), 79, 120
(b. 15); interno i eksterno 24-30, 75-76;
kao navođenje razloga 7-8; konkluzivno 13; kontekst opravdanja i kontekst
otkrića 20 (b. 37); modus ponensa 79-80;
normativnost opravdanja 8; regres
opravdanja 70-80; religijskih vjerovanja
227-233, 269-270; samoopravdavajuće
vjerovanje (fundacionalizam) 71, 81-86;
teorijsko i praktično 7 (b. 13); vjerovanja 7-9, 12-15, 39 (b. 68); vidi: razlozi,
racionalnost, vjerovanje, teret dokaza,
internalizam i eksternalizam, evidencija, znanje, istina, epistemologija.
osoba: 211-212, 247-248; autonomija osobe
229; Bog kao osoba 247-248, 289; čovjek
kao biće refleksije 377-383; i njen mozak
163-164, 195-196; i perspektiva prvog
lica 178-179; i povijesni relativizam 371;
i Turingov test 193-193; kao primitivan
62
pojam Descartes i Strawson, 211-212;
kao prirodno biće 98, 151-152; kao res
cogitans 204-205; kao svjesni subjekt
199-200; racionalna 151-152, 301, 303,
308; u vremenu (hollywoodska zamislivost) 182; savršeni blizanci i Leibnizov
zakon 185; vidi: subjekt.
otkriće: i definicija 376; i dokaz 334-337;
kontekst otkrića i kontekst opravdanja
20 (b. 37); logika znanstvenog otkrića
20 (b. 37); Platonovo otkriće apstraktnih
predmeta 326 (b. 11); prave prirode
mentalnih stanja 164-166; u filozofiji
373; u matematici 326, 336-337; znanstvena otkrića i filozofske teorije 364.
p: 6; vidi: propozicija.
panpsihizam: 159-160, 210.
paradoks: Ahil i kornjača (dedukcija,
Carroll) 80 (b. 138); analize 373 (b. 17);
biblioteka (beskonačnost) 292; Buridanov magarac 378-379; granata koju
ništa ne može zaustaviti (Smullyan)
250; Hilbertov hotel (beskonačnost)
293-294; Istina je da ništa nije istina!
65-66; Jupiter i Saturn (beskonačnost,
Al Ghazali) 292-293; lutrije (racionalno
vjerovanje) 24-25; McTaggartov 375;
Mooreov 7 (b. 12), 25 (b. 43); postojanje
nepostojećih predmeta (Meinong) 364;
putovanja kroz vrijeme (Hollywoodska zamislivost) 182; predgovora
(racionalno vjerovanje) 24 (b. 41), 25 (b.
43); predmet na kojega nitko ne misli
(Berkeley) 127-128; svemoći (omnipotencija) 250-251; sveznanja i slobode
volje (omnisciencija) 248-249); Tristrama
Shandya 293; Znam da ništa ne znam!
65-66.
paralelizam: 169, 207-209; prestabilirana
harmonija (Leibniz) 207-208; okazionalizam (Malebranche) 208-209; dvije budilice (Leibniz) 207-208; vidi: dualizam,
mentalna stanja, um.
Parmenid: 115, 375.
Pascal Blaise: 300 (b. 74).
Pascalova oklada: 271, 300-311; vidi:
teizam i ateizam, racionalnost.
Pavlov Ivan: 156 (b. 13).
Pavlov Todor: 55 (b. 98).
Kazalo
Peirce C.S: 42 (b. 75), 97 (b. 168), 99 (b.
171), 101-102 (b. 172-174), 130 (b. 37),
372.
perspektiva: dvije epistemološke perspektive 188; nesvodivost epistemološke
perspektive 178-179; prvog i trećeg lica
(Nagel) 178-179; u skeptičkom argumentu 45, 52.
percepcija: dedukcija i kvazipercepcija 26;
i intencionalnost 150-151; i introspekcija
188, 201; i Molyneuxov problem 53 (b.
94); i nezavisno postojanje predmeta
(realizam i antirealizam) 113-118, 123131, 138-139; i primarna i sekundarna
svojstva 56 b.101; i regres opravdanja
73; i religijski osjećaj (sensus divinitatis)
267-268; i subjektivno iskustvo (qualia)
174-179; kao inferencijalni proces 54-56,
61; naivni realizam i pogrešna percepcija 118; perceptivna vjerovanja kao
temelj znanja 81-83, 88-92; perceptivno
znanje i eksternalizam 27-29, 75-76;
relativnost percepcije i skepticizam 45,
48-54, 71; reprezentacionalizam i direktni realizam 153-154, 363; veridička 50;
vidi: boje, svojstva primarna i sekundarna, reprezentacionalizam, Enesidemovi
tropi, relativizam, mentalna stanja,
qualia, bol.
pesimistička indukcija: 36 (b. 63), 44, 66,
122; vidi: napredak znanosti.
Piron: 42 (b. 73), 67, 375.
pironizam: kartezijanski i pironovski
skeptik 39 (b. 68); ruralni i urbani 67-69;
vjerovanje i djelovanje 101-102; vidi:
skepticizam.
Pitagora: 319, 326, 336, 342, 361.
Place U.T: 263 (b. 18), 170 (b. 32).
Plantinga Alvin: 256 (b. 30), 267 (b. 39),
270 (b. 41), 271 (b. 42), 277-279, 368.
Platon: 5, 5 (b. 4, 5), 47, 125 (b. 25), 254,
319, 321 (b. 3), 326 (b. 11), 342, 351 (b.
41), 368, 372, 377 (b. 21).
ponašanje: objašnjenje ponašanja:
bihejviorističko 199-200; eliminativnomaterijalističko 200; epifenomenalističko 213-214; pozivanjem na mentalna
stanja 158; pozivanjem na razloge 199;
pučko-psihološko 196-203; psihoanalitičko 199-200, 203; vidi: mentalna stanja,
um.
preispitani život (Sokrat): 377-378.
platonizam (u filozofiji matematike): 326;
i beskonačnost 339; i idealnost 333; i neophodnost 345-346; i nužnost 347; i posebna spoznajna sposobnost 268 (b. 40);
i uspješnost 342-343; i realistički diskurs
331; i uzročna izoliranost apstraktnih
predmeta (Benacerraf problem) 19-20,
350-352; i vječnost matematičkih istina
328, 329; kao eksplanatorna teorija 362
(b. 5); vidi: matematika, postojanje.
pogreška: vidi: logičke pogreške, teorija
pogreške.
Poincaré Henri: 59 (b. 105), 319 (b. 1), 324
(b. 7).
pojava: (kako stvari izgledaju i kakve
jesu): Austin 54 (b. 97); Enesidemovi
tropi 45; fainomena i noumena 68; fenomenološka svojstva sna i jave 35 (b. 59);
Mary (Jackson) 175; Mates 48 (b. 86);
pojavna i znanstvena slika svijeta 90-91;
privremeni moral (Sekst i Descartes)
101; radikalni skeptički scenariji 33; realizam i antirealizam 113-114, 118-131;
relativnost spoznaje 48-58; reprezentacionalizam 153; šišmiš (Nagel) 176-179;
vidi: realizam i antirealizam, percepcija,
boje, svojstva primarna i sekundarna,
postojanje.
pojavna i znanstvena slika svijeta (Sellars): 91, 91 (b. 161), 366.
pojam: bogatstvo pojmova i eksplanatorni
jaz 172; definicija pojma 372-373, filozofija kao pojmovna analiza 372-376; i obiteljska sličnost (Wittgenstein) 11 (b. 21);
paradoks analize 373 (b. 17); pojmovna
analiza i ontološki dokaz 271, 275-279;
posjedovanje pojma kao sposobnost
diskriminacije 374 (b. 18); predreflektivni pojam 374; pojmovna mogućnost 167
(b. 23); pojmovna mogućnost duhova i
zombija 182; značenje pojma i logička
nemogućnost 165; primitivan pojam:
dobro (Moore) 366 (b. 10); osoba (Strawson) 211-212; znanje (Williamson) 12 (b.
23); pojmovni okvir: dualizma 212 (b.
63
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
79), pučke psihologije 202-203, teizma
234-235; vidi: značenje, analitičko i
sintetičko.
Pojman Louis: 227 (b. 1).
Popper Karl: 20 (b. 37), 70 (b. 129).
postojanje: bit i pojava 113; sekundarnih
svojstva 59-60, 118, 123, 128; entiteta
filozofije 363; fainomena i noumena
113; fizički predmet kao permanentna
mogućnost osjeta 116, 127; i apriorna
spoznaja 275-277; i egzistencija (po sebi
i za sebe) 377; interna i eksterna pitanja
(Carnap) 96; kontingentno i nužno 299;
Mooreov dokaz postojanja vanjskog
svijeta 85-86; nije realan predikat (Kant)
276, 278; odvojeno postojanje uma i
tijela 179-182; postojanje X-a i povijesti
X-a 368; postuliranje teorijskih entiteta
197-198, 363; predmeta na koje nitko
ne misli (Berekeley) 127-128; prošlosti
i budućnosti 367; realizam i antirealizam 117, 123-126; refleksija o vlastitom
postojanju 377-378; stupnjevanje
postojanja 273; u okviru konvencije 331332; vanjskog svijeta 34-39, 97-102, 113,
119-122, 132, 138-139; vlastito 84, 286287; kriterij postojanja: koherentistički
95-96, zaključak na najbolje objašnjenje
121, uzročni 214-216; vidi: ontološka obveza, teorijski entiteti, pojava, realizam
i antirealizam.
povlašteni pristup: vlastitim mentalnim stanjima 152-155, 187-188; vidi:
introspekcija, mentalna stanja, svijest,
kartezijanska epistemologija, um.
povijest filozofije: 367-372.
praktični silogizam (Aristotel): 199; vidi:
svjesni subjekt, racionalnost.
Praxis: 381.
prediktivna snaga: 283.
prestabilirana harmonija (Leibniz): 207209.
presumpcija ateizma (Stratonička
presumpcija): 260-270; vidi: teizam i
ateizam.
presumpcija krivice: 260; vidi: presumpcija ateizma, teret dokaza.
protežnost: 149-150.
64
pragmatizam: 42 (b. 75), 42-43, 97-102; i
Agripina trilema 80; i antički skepticizam 42-43; i antirealizam 125 (b. 26);
i metodološki konzervativizam 100; i
teret dokaza 99; istinitost kao uspješnost 98; kriterij za pripisivanje vjerovanja 97; vidi: epistemologija, opravdanje,
vjerovanje, filozofija.
prigovor Velike tikve: 270: vidi: fundacionalizam u filozofiji religije, teizam i
ateizam.
Prijić-Samaržija Snježana: 114 (b. 3), 147
(b. 1), 379 (b. 28).
primjenljivost matematike: 342-347; vidi:
matematika.
princip: antropički 285-288; bivalencije
47-48, 62-64, 336-337; da se vjerovanje
ne smije odbaciti bez razloga 100; da
se vjerovanje ne smije prihvatiti bez
razloga 72; deduktivne zatvorenosti
37-39; ekvipolencije 39 (b. 68), 43-44, 65;
epistemičke zatvorenosti 18 (b. 31), 38,
85 (b. 152); funkcionalne invarijantnosti
193; nedovoljne evidencije 262; nedovoljnog razloga 304; očuvanja materije
i energije 300; da opravdanje mora biti
opravdano 73; pripisivanja svojstava
54; tolerancije 331 (b. 17); tranzitivnosti
328; uniformnosti prirode 181-182;
uzročnosti (kauzalnosti) 288, 290-291,
364; uzročne zatvorenosti fizičkog univerzuma 215-216; verifikacije 131-134,
239 (b. 9).
prirodna teologija: 269, vidi: evidencijalizam, teizam i ateizam.
Pritchard Duncan: 23 (b. 40).
problem: Benacerraf problem 351 (b. 42);
logičkog sveznanja 38 (b. 66); mnogo
bogova 310; Molyneuxov problem 53
(b. 94); odsutnih qualia 193-194; poseban
problem s redukcijom mentalnog na
fizičko 171 (b. 36); tuđih umova.159; zla
u svijetu 256-259.
propozicija: 6, 6 (b. 10), 7 (b. 11); diskurzivno ili propozicijsko znanje
4-5; i evidencija 26, 78 (b. 137); nužne
i kontingentne 279; propozicijska
logika 6; višeg reda 76-78; sadržana u
Kazalo
premisama 337 (b. 29), vidi: propozicijski stavovi.
propozicijski stavovi: 6; i eliminativni materijalizam 197-203, u religiji 232-233.
pseudoobjašnjenje: 282-283, 296-297; vidi:
objašnjenje.
pseudoproblem: 132, 158, 360.
psihoanaliza: 199-200, 203; vidi: subjekt
svjesni.
psihologizam: 324 (b. 8); vidi: matematika.
pučka psihologija: 196-203; vidi: eliminativni materijalizam, propozicijski
stavovi.
Putnam Hilary: 33, 42 (b. 75), 114 (b. 3),
125 (b. 26), 189 (b. 54), 319 (b. 1), 345 (b.
36).
qualia: 174, 193-194; vidi: mentalna stanja,
svijest, um, redukcionizam i antiredukcionizam u filozofiji uma, funkcionalizam, argument iz znanja, Kako je to biti
šišmiš?
Quine W.V.O: 88 (b. 155), 89 (b. 157-159),
345 (b. 36), 368, 376 (b. 20).
racionalnost: i agnosticizam 265-266, 304305; i internalizam 26; i pragmatizam
97-98, 100; i religija: 227-233, James 308
(b. 80); i suzdržavanje od suda (skepticizam) 31, 44, 48, 70 (b. 130); i stvarni
uzroci filozofskih teorija (način života a
ne istina) 370-371; i svjesni subjekt 199200; instrumentalna 228-229; i vlastiti
interes (Pascalova oklada) 300-311; ljudska 151-152; moralnost kao dugoročna
racionalnost 117; racionalizam 3, 66,
81, 115, 208; racionalna rekonstrukcija
4, 230, 247, 381; racionalni kriteriji za
vrednovanje znanstvenih teorija 63
(b. 112); racionalno vjerovanje 7-8,
71-72, 78-79, 121, 227-233, 263, 300-308;
vjerovanja u nespoznatljivo 234-237;
paradoksi racionalnog vjerovanja: lutrije 24-25, Mooreov paradoks 7 (b. 12),
25 (b. 43), predgovora 24 (b. 41), 25 (b.
43); vidi: opravdanje, razlozi, Pascalova
oklada, vjerovanje.
razlozi: dokaz i razlog za vjerovanje 335336; dostupnost razloga (internalizam)
27; i objašnjenje ponašanja 199-200; i
racionalnost 151-152; i svjesni subjekt
199-200; i uzroci 151-152; i uzročna
teorija znanja 20-21, 27; i ZZ-teza 26-27;
interni i eksterni 26-30; konkluzivni 8,
13, 72, 263-264; medicinski i epistemološki 42-43; metode rasuđivanja kao
veze između razloga za vjerovanje i
samih vjerovanja 79; nedostatak razloga
da vjerujemo p kao razlog da vjerujemo ne-p 262-265; nedostatak razloga
za vjerovanje i teret dokaza 260-262;
normativnost razloga 8; opravdanje
kao navođenje razloga 7-9, 77-78, 381;
princip nedovoljnog razloga 304; prudencijalni i moralni 255; racionalnost
kao osjetljivost na razloge 302; teorijski
i praktični 7 (b. 13); uzajamni (koherentizam) 87, 91; vjerovanje ne smijemo
odbaciti bez razloga 100; vjerovanje
ne smijemo prihvatiti bez razloga 72;
vlastiti interes kao razlog za vjerovanje
(Pascalova oklada) 300-311; za razloge za razloge ... (beskonačni regres)
72-73; za religioznost 227-233; vidi:
opravdanje, racionalnost, internalizam
i eksternalizam, skepticizam, Pascalova
oklada, teret dokaza, vjerovanje.
realizam i antirealizam: definicija 117,
metafizički 113-131, u filozofiji matematike 326-327, 336-337, u filozofiji religije
243-246; aletički realizam i epistemičko
shvaćanje istine 130-131; Berkeleyev
master argument 127-128; dimenzija
postojanja i dimenzija nezavisnosti
117; direktni realizam 118 (b. 11),
153, 363; Eutifronova dilema 123-124;
326-327; falibilizam i infalibilizam
128-130; fenomenalizam 117-118, 127;
interni realizam (Putnam) 125 (b. 26);
metafora sječenja mesa i kalupa za
kekse 124-126; naivni i kritički realizam
118-119; realizam i relativnost spoznaje
64-65; realizam i skepticizam 52 (b. 92);
realizam kao eksplanatorna teorija:
35 (b. 60), 40, 117-122, 125, 138-139;
realistički diskurs matematike 331-332;
uspoređivanje vjerovanja sa stvarnošću
88, 126; verifikacionistička eliminacija
rasprave 138-139; zaključak na najbolje
objašnjenje 35 (b. 60), 117-122, 125,
65
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
138-139; znanstveni realizam 98 (b.
170), 345 (b. 37); vidi: postojanje, pojava,
ontološka obveza, Eutifronova dilema,
istina, svojstva.
realna distinkcija (stvarna razlika, Descartes): 204; i fizikalizam 165 (b. 21), vidi:
dualizam, mentalna stanja, pojam.
reductio ad absurdum: antiredukcionizma
214, 216; dualizma supstancija 209; eliminativnog materijalizma 201; fizikalizma 190; i modus ponens 216; izvjesnosti
kao kriterija znanja 40; ontološki dokaz
kao reductio 271.
redukcionizam i antiredukcionizam: 117118, 148, 366-367; eliminativna i neeliminativna redukcija 148, 163 (b. 17),
200; nesvodivost: kao konstituenta realizma 117-118; Boga na fizičku silu 244246, istine na dokazanost (intuicionizam) 337, iskaza o fizičkim predmetima
na iskaze o osjetima (fenomenalizam)
127; istine na evidenciju (infalibilizam
i epistemičko shvaćanje istine) 129-130;
različitih domena znanja 366-367; teleološkog objašnjenja na uzročno 284; sui
generis matematičke stvarnosti 322, 326,
327 (b. 14), 337-342; Sve je to što jest a
ne neka druga stvar! (Butler): 366 (b. 10);
vidi: postojanje, realizam i antirealizam;
u filozofiji uma: antiredukcionistička
dilema 214-216; autonomija psihologije
191; duhovi i zombiji 181-183; modalni
argument za dualizam 179-181, 209-211;
nesvodivost: entiteta pučke psihologije na njihove neurološke korelate
(eliminativni materijalizam) 202-203;
intencionalnosti na fizičke procese
150-151; introspekcije na fizičke procese
154-155; iskaza o mentalnom na iskaze
o ponašanju (logički bihejviorizam)
157, 161-162; kvalitativnog karaktera
svjesnih iskustava na bilo što drugo
(eksplanatorni jaz) 171-173; mentalnih
stanja na bilo što drugo (dualizam) 203204, (naturalistički dualizam) 209-210;
mentalnih stanja na fizička (fizikalizam)
162-166; mentalnih stanja na funkcionalna stanja (funkcionalizam) 189-194;
racionalnosti na fizičke procese 151-152;
66
subjektivnog iskustva na neurologiju
(šišmiš) 176-179, (Mary) 174-175; uloga
Leibnizovog zakona u antiredukcionističkim argumentima 184; vidi: mentalna stanja, svijest, um.
redundancijska teorija istine: 136-138;
vidi: istina.
reflektivni ekvilibrij: 77 (b. 136).
refleksija: internalizam 27-28, falibilizam
41, 75, višeg i nižeg reda 78-79, pozitivna funkcija skeptičkih argumenata
80, naivni realizam 118; čovjek kao biće
refleksije 377; dužnost da koristimo
refleksiju 379; filozofija kao refleksija
377-388; intrinzična i instrumentalna
vrijednost refleksije 378; kao slika o
sebi 382; mentalne reprezentacije kao
rezultat teorijske refleksije 154; normativnost refleksije 381; o teorijskoj
situaciji u kojoj se nalazimo 381; o
praktičnoj situaciji u kojoj se nalazimo
381; preispitani život 377; pretjerana
378; uloga skeptika i amoralista 380;
vidi: internalizam i eksternalizam,
opravdanje, znanje, filozofija.
reformirana epistemologija: 267-270; vidi:
A/C model, sensus divinitatis, fundacionalizam u filozofiji religije, teizam i
ateizam.
Reichenbach Bruce: 227 (b. 1).
Reichenbach Hans: 75, 118 (b. 12), 131 (b.
39), 135 (b. 44), 154 (b. 10), 362 (b. 4).
Reid Thomas: 83, 270 (b. 41).
relativizam: kulturni 46-48, 61 (b. 109), 63;
i istina 63-64; i tolerancija 62 (b. 111);
inkonzistentnost 65 (b. 114); povijesni
371-372; spoznajni 44-65, 70 (b. 130).
religija: agnosticizam 265-266; antirealizam i socijalni konformizam 244;
doslovno i prenešeno značenje religijskog diskursa (realizam i antirealizam)
243-246; i argument iz relativnosti 46;
i dualizam supstancija 205; i racionalnost 227-246; i pogrešni razlozi
243; i teret dokaza 260-262; i vlastiti
interes 300-311; korisnost i istinitost
religijskih vjerovanja 307-308; kreacionizam i teorija evolucije 280; logički
status religijskih vjerovanja 241-243;
Kazalo
monoteističko shvaćanje Boga 247-251;
odustajanje od religije zbog moralnog
razočaranja (argument iz zla u svijetu)
257; političko i epistemičko pravo da
se vjeruje bez razloga 260; praktična i
teorijska komponenta religije 227-234;
psihologija i epistemologija religijskih
vjerovanja 305-306; religijska pseudoobjašnjenja 282-283; religijsko zasnivanje etike 252-256; verifikacionistička
eliminacija religije 237-240; vjerovanje u
boga kao naknadna racionalizacija 231;
vidi: teizam i ateizam, Bog.
reprezentacionalizam: 118 (b. 12), 152-154,
201, 363; vidi: mentalna stanja, svijest,
teorija reduplikacije, introspekcija,
teorijski entiteti.
response dependent: 56 (b. 101); svojstva
sekundarna, zvuk, boje.
Rey Georges: 147 (b. 1), 204 (b. 70), 261
(b. 35).
Rorty Richard: 114 (b. 3), 132 (b. 40).
Russell Bertrand: 9 (b. 14, 15), 36, 75, 81
(b. 140), 98 (b. 169), 287, 290, 335 (b. 24,
26), 361.
Russellova hipoteza: 36.
Ryle Gilbert: 156 (b. 13), 163 (b. 17).
Salmon Wesley: 172 (b. 37).
savršenstvo: 251-252, 272-278; vidi:
apstrakcija, argument oznake, ontološki
argument.
Schlick Moritz: 88 (b. 156), 90, 131 (b. 39).
Schopenhauer Arthur: 113 (b. 2), 116.
Scriven Michael: 261 (b. 33).
Searle John: 194 (b. 61), 196 (b. 63).
Sekst Empirik: 35 (b. 59), 42 (b. 73), 45 (b.
81), 46 (b. 83), 61 (b. 108), 66-70, 101.
sensus divinitatis: 267-269; vidi: A/C model,
fundacionalizam u filozofiji religije,
teizam i ateizam, Bog.
Sesardić Neven: 147 (b. 1), 152 (b. 7), 163
(b. 18), 170 (b. 32), 227 (b. 1), 239 (b. 11),
366 (b. 11).
Shapiro Stewart: 319 (b. 1), 321 (b. 3).
Shope Robert: 9 (b. 14).
sinonimi: nominalizam u filozofiji
matematike 323-324, 343; objašnjenje
sinonimnosti postuliranjem značenja
363; vidi: značenje, pojam, analitičko i
sintetičko.
sinoptičko gledište: 365-367, 382: vidi:
filozofija.
skepticizam: 30 (b. 50), 30-80, 99-101,
134-136; ataraxia 42-43; epohé 44 (b. 79),
69; fainomena i noumena 61, 68 (b. 122),
113, 125-126; i cirkularnost (begging the
question, petitio principii) 34-35, 51-52,
71, 86, 91, 94-95, 120; i konvencije 59; i
kriterij znanja 39-42; i objektivni kriterij
48-52, 58-59, 63; i princip deduktivne
zatvorenosti 38-39; i privremeni moral
68-69; i teret dokaza 39 (b. 68), 99-101; i
zaključak na najbolje objašnjenje 53-56,
58-59; isostheneia 43 (b. 77); kao praktično samopobijajuća pozicija 67-70; kao
teorijski samopobijajuća pozicija 65-67;
princip ekvipolencije 39 (b. 68), 43-44,
65; skeptičko vjerovanje 66-67, 101-102;
skeptik kao fiktivni lik 31, 380; u pogledu sjećanja (Russellova hipoteza) 35-36;
Znam da ništa ne znam! 65-66; varijante:
antički 31, 34 (b. 58), 42 (b. 73), 42-52, 61
(b. 108), 65-74; descartesovski i pironovski 39 (b. 68); empirijski i transcendentni 33 (b. 56), 134-136; metodološki
83-84, 95, 99-101; urbani i ruralni 67-69,
101-102; skeptički argumenti: opća
struktura skeptičkih argumenata 36 (b.
62), 37-38, 48 (b. 86), 49 (b. 87), 44-52;
Agripina trilema 31, 47 (b. 84), 67 (b.
118), 70-80, 81, 87, 100, 368; argument iz
iluzije 31 (b. 51), 36 (b. 63), 45, 54-56, 61;
BIV 33 (b. 55); Descartesov zli demon
31-42, 70, 83-85, 94-97, 99-101, 119-122,
129, 134, 201; Enesidemovi tropi 31, 35
(b. 59), 44-61, 67 (b. 118), 70 (b. 130), 71,
79, 118; inkonzistentna trijada 37-38;
logički status radikalnog skeptičkog
scenarija 119-122, 134-136; Matrix 17,
33, 38-39, 135 (b. 45); pesimistička
indukcija 36 (b. 63), 44, 122; radikalni
skeptički scenariji 17-18, 28, 31-40,
94-97, 99-100, 118-119, 128, 134-136; i
epistemološke teorije: dogmatizam
42, 44, 62-63, 69-70; eksternalizam 80;
epistemički voluntarizam 44 (b. 80); falibilizam i infalibilizam 38-42, 129-131;
67
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
fundacionalizam 38, 80-86; infinitizam
80; kontekstualizam 38, 80; koherentizam 80, 83, 86-87, 96-97; metodološki
konzervativizam 80, 89, 100; pozitivna
funkcija skepticizma u epistemologiji
37-38, 61, 80, 118, 380-381; pragmatizam 42-43, 99-102; realizam 62, 64-65,
119-122; relativnost (relativizam) 46-54,
58-59, 61-64, 65 (b. 114); verifikacionizam 131-136; vidi: znanje, vjerovanje,
opravdanje, epistemologija.
Skinner B. F: 156 (b. 13).
Skyrms Brian: 21 (b. 39), 368.
Smart J.J.C: 115 (b. 5), 163 (b. 18), 170 (b.
32), 227 (b. 1).
Smokrović Nenad: 147 (b. 1), 193 (b. 57),
309 (b. 81).
Smullyan Raymond: 250 (b. 26).
Sokrat: 254 (b. 29), 377.
solipsizam: 33, 160.
Sosa Ernest: 4 (b. 2), 80 (b. 139), 87 (b.
154).
Spinoza: 75, 211, 298 (b. 71), 319, 362 (b.
4), 372, 375.
Straton: 261 (b. 34)
Stratonička presumpcija (presumpcija
ateizma): 261-264; vidi: teret dokaza, ad
ignorantium, teizam i ateizam.
Strawson P.F: 114 (b. 3), 211-212, 378 (b.
26).
Striker Gisela: 49 (b. 87).
Stroud Barry: 30 (b. 50), 37 (b. 64), 136 (b.
46).
stvar po sebi (Kant): 124-126.
subdeterminiranost teorija evidencijom:
44 (b. 78), 363.
subjekt: aktivni 55 (b. 98), 123 (b. 18), 371;
filozofija subjektiviteta 115; gramatički
132, 274 (b. 45), 276; i objekt 116 (b. 6),
123 (b. 18); intersubjektivno provjerljivo
156-157; kao osoba 211-212; refleksije
75, 382-383; kopernikanski obrat 115116; spoznajni 5, 14-15, 23, 26-27, 75, 80,
115-116, 123 (b. 18), 382-383; subjektivno i objektivno 114, 124, 308, 382-383;
subjektivno iskustvo 154, 156, 161,
174-177, 193; subjektivističko shvaćanje
vjerojatnosti 286 (b. 56); svjesni 199,
200, 371, 383.
68
sui generis: mentalna stanja 164, matematička stvarnost 322, 326, 327 (b. 14),
337-342, vidi: redukcionizam i antiredukcionizam.
supervenijencija: 166-169; vidi: fizikalizam, višestruka mogućnost realizacije.
svijest: argument iz povlaštenog pristupa
187-188; argument iz znanja (Jackson)
174-176; argument da materija ne
može misliti (Descartes) 205; direktna
i indirektna 153-154; evidencija iz
introspekcije (epifenomenalizam) 213,
216; fenomenološka pogreška 170; egzistencija kao svjesno postojanje 377; i
funkcionalni ustroj (princip funkcionalne invarijantnosti) 192-193; i mentalno
147 (b. 2); i naturalistički dualizam 210;
i racionalnost 151-152; i suvremena
znanstvena slika svijeta (naturalistički
dualizam) 209; i zamjena neurona 195196; introspekcija 154-155; Kako je to biti
šišmiš? (Nagel) 177-179; kao empirijsko
pitanje 164; kao epifenomen evolucijskog razvitka 213; kao fundamentalna
činjenica 209; kineska nacija (Block) 193;
kineska soba (Searle) 194; kriterij za
pripisivanje mentalnih stanja (bihejviorizam) 160; kvalitativni karakter
svjesnih iskustava (eksplanatorni jaz,
Levine) 171-172; Leibnizov mlin i fenomenološka pogreška 169-171; mentalna
stanja svjesnih organizama (redukcionizam, fizikalizam) 164; modalni
argument (Chalmers) 180; neposredna
svjest o vlastitim mentalnim stanjima
118 (b.12); neurološki korelat svijesti (40
Hz) 171; o samoj sebi kao nužan uvjet
osobe 247-248; panpsihizam 159; predmet psihologije (bihejviorizam) 156;
problem obrnutog spektra 194; problem
odsutnih qualia 193; qualia 174, 193-194;
sistem vodovodnih cijevi 193; stanja
mozga kao stanja svijesti (fizikalizam)
163; svjesna mentalna stanja i refleksi
7 b.11; svjesni procesi kao neurološki
procesi 166; svjesni subjekt 199-200,
371, 383; šovinizam ljudskog mozga
(Searle) 195; Turingov test 192-193;
Turingov stroj 192-194; vidi: mentalna
stanja, um, qualia.
Kazalo
svojstva: apstrahiranje 251-252; cjeline i
dijelova 171 (b. 34), 291; dispozicijska
161-162; dualizam svojstava 211-213;
emergentna 171 (b. 34); esencijalna i
akcidentalna 376 (b. 20); fenomenološka
35 (b. 59), 170, 210; i stvar po sebi 124;
intrinzička i relacijska 56-58, 60-61, 365;
kvantitativna i kvalitativna 173; kriterij
za pripisivanje svojstava 54; matematike 330-352; mentalnog i fizičkog
148-155, 184-185; nepoznata 45, 60 (b.
107); primarna i sekundarna 56 (b. 101),
56-58, 60-61, 118, 123, 126, 365; primitivno 366 (b. 10); projecirana i detektirana
123; supervenijentna i subvenijentna
166-168.
Swinburne Richard: 247 (b. 17), 296 (b.
68).
Šikić Zvonimir: 319 (b. 1), 321 (b. 3), 331
(b. 20), 334 (b. 22), 337 (b. 28).
šovinizam ljudskog mozga (funkcionalizam, Searle): 195-196.
tablica istinosnih vrijednosti: ekvivalencije 6 (b. 9), disjunkcije 10 (b. 19).
tautologija: 276, 323, 324 (b. 7), 373, tautološka transformacija (primjenjivost
matematike) 343-344, 346.
teizam i ateizam: 227-311, 227 (b.1); A/C
model 267-269; agnosticizam 265-266;
argument iz zla u svijetu 256-259; argument oznake 251-252; definicija boga
246-251; evidencijalizam 269-270; eksplanatorna ispraznost teizma 208-209,
282-283, 296-297; Eutifronova dilema
253-256; i apriorna spoznaja 275-277;
i beskonačnost 291-294; kozmološki
argument 288-300; logički status teizma
241-246; ontološki argument 271-279;
Pascalova oklada 300-311; presumpcija
ateizma (Stratonička presumpcija) 260265; realizam i antirealizam u filozofiji
religije 243-246; sensus divinitatis 267269; religijsko zasnivanje etike 252-256;
teizam kao eksplanatorna hipoteza
281-282; teleološki argument 280-288;
teret dokaza 260-267; verifikacionistička
eliminacija religije 237-240; vidi: Bog,
religija.
teleologija: antropički princip 285-288;
argument precizne podešenosti (fine
tuning argument) 281-282; svršni ili
finalni uzrok 288, 298 (b. 71); teleološki
argument 280-288; teleološko objašnjenje 284-285; vidi: objašnjenje.
teodiceja: 25; vidi: zlo.
teorija: agnosticizam 265-266, 304,
310-311; aletički realizam 130-131;
ako-ondaizam 328-330, 335; bihejviorizam 156-162, 200; de­skriptivna teorija
značenja 363; direktni realizam 118 (b.
11), 153, 363; dogmatizam 42, 44, 62-63,
69-70; dualizam 148, 169, 172, 179-183,
203-217, 362; dualizam svojstava 211213; eliminativni materijalizam 196-203;
empirizam (u filozofiji matematike)
325 (b. 10); epifenomenalizam: 213-214;
epistemički voluntarizam 44 (b. 80);
epistemičko shvaćanje istine 130-131;
evidencijalizam 262 (b. 36), 269-270, 311;
falibilizam i infalibilizam 24-26, 38-42,
128-130, 136, 138, 263 (b. 37); fenomenalizam 117-118, 127; fikcionalizam
322; fizikalizam (u filozofiji uma) 163
(b. 18), 162-189; fizikalizam (u filozofiji
matematike): 325-326; formalizam 321
(b. 3); fundacionalizam 38, 81-83, 89-92;
funkcionalizam 189-196; infinitizam 80;
interakcionistički dualizam 204-207;
internalizam i eksternalizam 4 (b. 3), 2630, 75-76, 79-80; interni realizam 125 (b.
26); intuicionizam (u filozofiji matematike) 321 (b. 3), 337, 337 (b. 28); intuicionizam (u meta-etici) 268 (b. 40), 362 (b. 5),
366 (b. 10), 337; introspekcionizam 156
(b. 12); instrumentalizam 44 (b. 78), 121
(b. 17), 322 (b. 5), 338; kauzalna teorija
značenja 363; koherencijska teorija istine
88, 93-94; koherentizam 86-97; kombinatorna teorija mogućnosti 367; kompatibilizam 248 (b. 21); konceptualizam 324;
kontekstualizam 18 (b. 31), 38, 80; konvencionalizam 59 (b. 105); korespondencijska teorija istine 93; kreacionizam:
36 (b. 61), 280, 296-297; kritički realizam
118-119; logički bihejviorizam 157-160;
metodološki bihejviorizam 157-158; metodološki konzervativizam 80, 89, 100;
naivni realizam 118-119; naturalistički
dualizam 209-211; nominalizam 323;
okazionalizam 207-209, 282; paralelizam
69
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
169, 207-209; platonizam 326; povijesni
relativizam 371-372; pragmatističko
shvaćanje istine 98-99; pragmatizam
42 (b. 75), 42-43, 97-102; prestabilirana
harmonija 207-208; psihoanaliza 199200, 203; psihologizam 324 (b. 8); pučka
psihologija 196-203; realizam i antirealizam 113-131, 243-246, 326-327, 336-337;
redukcionizam i antiredukcionizam
117-118, 148, 366-367; redundancijska
teorija istine 136-138; reformirana
epistemologija 267-270; relativizam
44-65, 70 (b. 130), 371-372; relijabilizam
27-28; reprezentacionalizam 118 (b. 12),
152-154, 201, 363; skepticizam 30 (b. 50),
30-80, 99-101, 134-136; solipsizam: 33,
160; šovinizam mozga 195-196; teizam
i ateizam: 227-311, 227 (b.1); teorija
identiteta (fizikalizam) 162-166; teorija
odraza 55 (b. 98), 116 (b. 6); teorija pogreške 322 (b. 5), 362 (b. 5), 375; teorija
reduplikacije 118 (b. 12); uzročna teorija
znanja 18-21, 27, 352 (b. 43); verifikacionizam 131-136, 237-240.
teorijska identifikacija: vidi: aposteriorna
identifikcija.
teorijski entiteti: filozofije i znanosti 363;
fizički predmeti 54; mentalne reprezentacije 118 (b. 12), 154; mentalna stanja
pučke psihologije 197, 201; realizam i
antirealizam 117, 123, vidi: postojanje,
objašnjenje.
teret dokaza: u epistemologiji 39 (b. 68),
99-101; u filozofiji religije 260-270; u
pravosuđu 260, 264; vidi: presumpcija
ateizma (Stratonička presumpcija),
skepticizam, pragmatizam, ad ignorantium, evidencija.
tolerancija: i relativizam 62 (b. 111); princip tolerancije (u ontologiji, Carnap)
331 (b. 17).
Toma Akvinski: 235 (b. 3), 267, 299 (b. 72),
368, 372.
tracking (Nozick): 16-18, 27; vidi: vjerovanje, znanje.
transcendencija: definicija 236; Bog
kao transcendentno biće 236-243; i
redundancijska teorija istine 137-138; i
skepticizam 134-135, i verifikacionizam
237-240; transcendentna stvarnost 126;
70
vidi: logički status, evidencija, evidencijalizam, verifikacionizam, realizam i
antirealizam.
transsupstancijacija: 101 (b. 73).
Trobok Majda: 319 (b. 1), 327 (b. 12).
Turing Alan: 192 (b. 55), 192-195.
Turingov stroj: 192-195.
Turingov test: 192-195.
um: 147 (b. 1), 147 (b. 2); karakteristike:
intencionalnost 150-151; neprotežnost
149-150; povlašteni pristup 152-155;
racionalnost 151-152; teorije u filozofiji
uma: bihejviorizam 156-162; dualizam
svojstava 211-213; eliminativni materijalizam 196-203; epifenomenalizam
213-214; fizikalizam 162-169; funkcionalizam 189-196; interakcionistički
dualizam 204-207; naturalistički dualizam 209-211; okazionalizam 208-209;
prestabilirana harmonija 207-208; vidi:
mentalna stanja, mentalno uzrokovanje,
svijest, redukcionizam i antiredukcionizam u filozofiji uma.
unutrašnja i vanjska pitanja (interna i eksterna, Carnap): 96; vidi: koherentizam,
verifikacionizam.
uzrok: argument prvog uzroka 291-299;
bestjelesno uzrokovanje 248; devijantno
uzrokovana vjerovanja 20-21; događaj
bez uzroka 167 (b. 27), 182 (b. 48);
filozofsko pitanje o uzroku 372, 374; i
posljedica 102 (b. 174), 251; i pogreška
kvantifikatora 290-291; i razlog 20,
151-152; i svrha 284; ideje savršenstva
251; kao dio pojma 376; mentalno
uzrokovanje 163, 189-190, 206-209, 212216; mog postojanja 286-287; princip
uniformnosti prirode 181-182; princip
uzročnosti 288, 290, 364; prvi 294-296;
samog sebe 298-299; svršni ili finalni
288; svijeta 289-290; uzroci ponašanja
199-200; uzročna izoliranost platoničkih
predmeta 20, 350-352; uzročna određenost fizičkog apstraktnim 342-343;
uzročna određenost filozofske teorije
370-371, 382; uzročna preodređenost
(superdeterminiranost, causal overdetermination) 215; uzročna teorija znanja
18-21, 27, 352 (b. 43); uzročna zatvorenost fizičkog univerzuma 214; uzročni
Kazalo
lanac 291-294; uzročni kriterij postojanja 95-96, 214-215; uzročni mehanizmi
242, 297; uzročno objašnjenje 297;
uzročno i teleološko objašnjenje 284;
vidi: objašnjenje, mentalno uzrokovanje,
ponašanje.
valjanost: 12 (b. 22), 26, 51 (b. 91).
Veljak Lino: 55 (b. 98).
verifikacionizam: kao kriterij smislenosti
131-134; i eliminacija religija 237-240;
besmislenost neprovjerljivih tvrdnji:
radikalni skepticizam 134-136, realizam
i antirealizam u pogledu postojanja
vanjskog svijeta 138-139, transcendentni teizam 237-238; vidi: značenje,
empirija.
Vidim što vidim! (Schlick): 90.
vidovnjak (internalizam): 28-29; vidi: internalizam i eksternalizam, opravdanje.
virtus dormitiva: 120: vidi: objašnjenje,
cirkularnost.
vjerojatnost: apriorna 236 (b. 4), 304-305;
da fundamentalne fizikalne sile budu
takve da život bude moguć (fine tuning
argument) 281-282; da su stvari nastale
same od sebe 280; eksplananduma u
objašnjenju (eksplanatorni jaz) 172; evidencije i hipoteze 281 (b. 53) i paradoks
lutrije 25; i paradoks predgovora 24 (b.
41); odsustvo evidencije za p i vjerojatnost da ne-p 264-265; subjektivističko
shvaćanje 286 (b. 56); suda i njegove
negacije (princip ekvipolencije) 43-44;
u beskonačnom nizu pokušaja 284;
vlastitog postojanja 286-287.
vjerovanje: 7; neurološki korelat vjerovanja 202-203; i objašnjenje ponašanja
(praktični silogizam) 199-20; i znanje 5,
8-9, 40-41; kao dispozicija za djelovanje
(pragmatizam) 97-98; kao teorijski
entitet pučke psihologije (eliminativni
materijalizam) 197; kriterij identiteta
vjerovanja (pragmatizam) 101-102; prihvaćanje vjerovanja na osnovi vlastitog
interesa (Pascalova oklada) 305-308;
prvog i drugog reda 66; skeptika 66-67,
69; suprotstavljena vjerovanja 44-45;
temeljno (fundacionalizam) 81-82;
tracking (Nozick) 16-17; transparentnost
vjerovanja 380 (b. 31); usmjerenost
vjerovanja i želja (direction of fit) 113 (b.
1); uzrokovano na pravi i devijantan
način (uzročna teorija znanja) 18-21;
vrijednost znanja i istinitog vjerovanja
29; wishful thinking: 43, 307-308; životinja 7 (b. 11); vidi: znanje, opravdanje;
paradoksi racionalnog vjerovanja:
lutrije 24-25; Mooreov paradoks 7 (b.
12), 25 (b. 43); predgovora 24 (b. 41), 25
(b. 43).
vrijednost: eksplanatorna 209, 243, 296;
etički naturalizam kao redukcionizam
117, 367; Eutifronova dilema 253-256;
filozofije 370-371; filozofskih argumenta
375; intrinzična i instrumentalna vrijednost refleksije 378; preispitanog života
377-378; svodivost etičkih vrijednosti
367; uklapanje etičkih vrijednosti u
znanstvenu sliku svijeta (interna i
eksterna pitanja) 96, znanja i istinitog
vjerovanja 29.
vrline: etika vrlina 368, 370; koherencija
kao epistemička vrlina 86; unifikacija
kao vrlina znanstvene teorije 321 (b. 2);
vrline znanstvenih teorija 362.
Watson J. B: 156 (b. 13).
Weltanschauung: 382-383.
Williamson Timothy: 12 (b. 23), 359 (b. 3),
372 (b. 16).
wishful thinking: 43, 307-308.
Wittgenstein Ludwig: 11 (b. 21), 132, 156
(b. 13), 157 (b. 14), 163 (b. 17), 270 (b.
41).
Wright Crispin: 114 (b. 3), 123 (b. 19).
zaključak: abduktivni 78-79; induktivni i
deduktivni 348; valjani 12 (b. 22), 51 (b.
91); i kvazipercepcija 26, po kontrapoziciji 39; modus ponens 79-80; s odsustva
evidencije za p na ne-p 260-265; vidi:
indukcija, dedukcija, dokaz, argument;
zaključak na najbolje objašnjenje: 54
(b. 96), 78-79, 120 (b. 15), 119-122, 363;
i antirealizam 125, 138-139; i argument
iz relativnosti 52-58, 61, 64; i filozofska
teorija 362-365; i inteligentni dizajn
280; i realizam 35 (b. 60), 119-122, 125,
138-139; i povlašteni pristup vlastitim
mentalnim stanjima 187-188; kao
kriterij postojanja 121; kao veza između
71
Boran Berčić / Filozofija – svezak drugi
evidencije i istine 78; vidi: objašnjenje,
postojanje.
Wundt Wilhelm: 156 (b. 12).
zakon: Arhimedov 329; Bog i zakoni
logike 249-250; identiteta 324 (b. 7);
isključenja trećeg (bivalencije) 47, 336;
kondicionalni oblik zakona 329; Leibnizov 184-186, 333; logike 321; matematike 324 (b. 8), 325-326, 340-344; očuvanja
materije i energije 300; Pitagorin
poučak i Arhimedov zakon poluge 349;
pučke psihologije 198; zakoni psihologije svodivi na zakone neurologije 191;
zakonodavac moralnog zakona 252-253.
zamislivost: beskonačni regres zamislivosti (Berkeley) 128; hollywoodska
zamislivost 182; i mogućnost 250 (b.
24), 341 (b. 33); vidi: modalnosti, pojam.
Zašto uopće nešto a ne radije ništa? (Leibniz,
Nozick): 289 (b. 59).
Zenon: 293, 364, 366, 375.
Zimmerman Stjepan: 114 (b. 3), 117 (b. 8).
zlo: argument iz zla u svijetu 256-259;
moralno i metafizičko zlo 257; obrana
pozivanjem na neizbježnost zla 258-259;
obrana pozivanjem na slobodu volje
(free will defence) 257-258; teodiceja 257.
značenje: arbitrarnost jezične konvencije
i nužnost 349-350; de re i de dicto smisao
294-295; dvodimenzionalna semantika
182 (b. 47); falsifikacionizam 240 (b.
12); i inferencijalna uloga 240 (b. 13); i
modalnosti 165; i strojevi (kineska soba)
194-195; i uvjeti istinitosti 240; istina na
osnovi značenja 323; Jezični obrat 132
(b. 40); kauzalna i deskriptivna teorija
značenja 363; kao teorijski entitet 363;
princip verifikacije 132-133; propozicije
kao značenja rečenica 6 (b. 10); višak
značenja (semantička redukcija): fenomenalizam 127; mentalni i bihejvioralni
vokabular 157, 161-162; pragmatistička
teorija istine 98; realizam i antirealizam
u filozofji religije 245; intuicionizam u
filozofiji matematike 337; redundancijska teorija istine 137; vidi: definicija,
pojam, analitičko i sintetičko, redukcionizam i antiredukcionizam.
72
znanje: kao opravdano istinito vjerovanje
5; znanje da i znanje kako 4-5; znanje
kroz upoznatost i kroz opis 175-176;
definicija znanja: 5, 9 (b. 14), 3-30; Ayer
i Chisholm 5 (b. 5); četvrti uvjet 14-15;
epistemička sreća 21-24; falibilizam
i infalibilizam 24-26, 39-42, 129-130;
Gettierovi protuprimjeri 9-12; Goldman
(uzročna teorija znanja) 18-21; i istinito
vjerovanje 28-30; i opravdano vjerovanje 70-71; i opravdanje 12-15, 20-21;
i slučajno istinito vjerovanje 8-9, 16,
21-23, 243; internalizam i eksternalizam
26-28, 41 (b. 71), 75-76; kao primjer
pojmovne analize 374; trodijelna ili
tripartitna definicija 5; Lehrer 41 (b. 72);
Nozick (tracking) 17; relijabilizam 27-28;
vidovnjak 28-29; vrijednost znanja i
istinitog vjerovanja 29; znanje kao izvjesnost 39-42; ZZ-uvjet 26-29; struktura
znanja: Agripina trilema 70-74, 80;
Descartesov krug 83-85; fundacionalizam 81-83, 89-92; jedinstvo znanosti
157; koherentizam 86-87, 89-92, 96-97;
metodološki konzervativizam 100;
Neurathov brod 95; piramida i splav
(Sosa) 87; sinoptičko gledište 365-367;
znanje kao deduktivni sustav 75-80;
vidi: vjerovanje, opravdanje, istina,
epistemologija, pojam.
Znam da ništa ne znam!: 65-66.
zombi: logički bihejviorizam 159-160;
dualizam 179-183; vidi: modalnosti,
pojam.
zvuk: 60, 114-115; vidi: svojstva primarna
i sekundarna, response dependent.
ZZ-uvjet (KK-uvjet): 26-27; znanje, internalizam i eksternalizam.
želje: eliminativni materijalizam i pučka
psihologija 197-199; epifenomenalizam i objašnjenje ponašanja 219; i
instrumentalna racionalnost 228; kao
hipostazirani entiteti 197; praktički
silogizam i svjesni subjekt 199; psihoanaliza i bihejviorizam 200; racionalnost
151; smjer želja i vjerovanja (direction of
fit) 113 (b. 1).
Boran Berčić
FILOZOFIJA (svezak drugi)
Ibis grafika
IV. Ravnice 25
10000 Zagreb
www.ibis-grafika.hr
Boran Berčić redoviti je profesor na Odsjeku za filozofiju Filozofskog
fakulteta u Rijeci. Predaje Uvod u filozofiju i Metafiziku te niz izbornih
kolegija. Autor je tri knjige: Znanost i istina (1995), Realizam, relativizam,
tolerancija (1995), Filozofija Bečkog kruga (2002).
ISBN 978-953-6927-68-5
9 789536 927685
Cijena 120 kn
www.ibis-grafika.hr
NARUDŽBENICA
(ovu narudžbenicu možete ispisati i poslati je faxom ili poštom, ili je popuniti u računalu i poslati je kao pdf privitak u e-mail poruci. U
slučaju slanja narudžbenice e-mailom molimo vas da u polje potpis naručitelja upišete e-mail s kojeg šaljete poruku)
Ovime neopozivo naručujem/naručujemo _____ primjeraka knjige FILOZOFIJA svezak drugi, autora Borana
Berčića, po cijeni od 120 kn po primjerku.
Podaci o naručitelju
Ime i prezime / naziv poduzeća ustanove
Ulica i kućni broj / kontakt telefon
Poštanski broj i mjesto
Način plaćanja
OIB (za poduzeća i ustanove)
Virmanom – općom uplatnicom
- elektroničkim bankarstvom
Potpis naručitelja / e-mail
Gotovinom (pouzećem)*
* kod plaćanja pouzećem zaračunava se dodatnih 7,20 kn naknade za taj oblik plaćanja
www.ibis-grafika.hr
Ibis grafika d.o.o.
IV. Ravnice 25
10000 Zagreb
tel. 01 2332020
fax 01 2306609
info@ibis-grafika.hr
www.ibis-grafika.hr

Uvod u filozofiju odgoja 1

Untitled - Kazimir Majorinc

Pitanja i Odgovori – Mektebska Nastava za Prvi Stupanj

ISTINA O BIBLIJI

Magični realizam

Uvod, ili o načelima

čitaj iz preglednika

23. Isusov odlazak Ocu – Put, Istina i Život za učenike

(1.) MUDROST (2./3.) FILOZOFIJA I FILOZOFI Što znači biti mudar

Iako od rasprava s... - Symblogia

ISPRAVNO VJEROVANJE - Ehlus

File

Dolazim † Kristova pentekostna crkva

- Udruga Roma

- Udruga Roma

Istina u sudskom postupku, Zagreb: Pravni fakultet