Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?

9 771512 867009
broj 16, ljeto 2013.
Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
STATUS magazin za političku kulturu i društvena pitanja
broj 16, ljeto 2013.
Nakladnik: Udruga građana „Dijalog“ Mostar, Franjevačka 16, 88000 Mostar
Elektronička pošta nakladnika: info@dijalog.ba
Za nakladnika: Josip Blažević
Uredništvo: Alen Kristić, Milan Sitarski, Dejan Vanjek, Ivan Vukoja
Glavni urednik: Ivan Vukoja
Grafičko oblikovanje: www.CAKUMPAKUM.net
Elektronička pošta uredništva: status@dijalog.ba
Internet: www.status.ba
ISSN: 1512 – 8679
Tisak: Grafotisak, Grude
Objavljivanje ovoga broja financijski su omogućili:
VLADA REPUBLIKE HRVATSKE
Članci objavljeni u ovoj publikaciji ne predstavljaju stavove donatora.
UVODNIK
Ivan Vukoja: Hrvatsko pitanje u BiH kao pitanje političke kulture i građanske vrline.......................................................................4
MISLIOCI
Jadranka Brnčić: Ricœurova hermeneutika........................................................................................................................................ 10
Paul Ricœur: Osoban i narativan identitet............................................................................................................................................ 17
U potrazi za autentičnim kršćanstvom
Alen Kristić: Protiv religijskog ateizma................................................................................................................................................. 26
Hans Küng: Kakvu vjeru živjeti?................................................................................................................................................................ 28
Herman Häring: Cjeloviti pogled na njegov stvaralački opus.......................................................................................................... 31
Željko Ivanković: Osvajanje slobode ili borba za istinu.................................................................................................................... 43
TEMA BROJA: ZAŠTO I KAKO (PRE)UREDITI (F)BiH?
Sead S. Fetahagić: „Identitet Federacije“.............................................................................................................................................. 50
Saša Mrduljaš: Međunarodna zajednica i ustroj Bosne i Hercegovine......................................................................................... 58
Goran Nikolić: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?............................................................................................................................... 68
Milan Sitarski: Identitetski pluralizam, vladavina većine i sloboda pojedinca – jesu li istovremeno mogući u (F)BiH?.73
Dejan Vanjek: Odnos nacionalnog i etničkog: konzekvence za BiH................................................................................................ 82
Ivan Vukoja: Primjeri ne-konstitutivnosti i ne-jednakopravnosti Hrvata u Federaciji BiH....................................................... 92
TEKSTOVI S POVODOM
Mile Lasić: Pledoaje za novi društvovni ugovor o plurimorfnoj BiH.............................................................................................109
Ivan Vukoja: Od liberalnog etnonacionalizma prema interkulturalnom građanstvu................................................................117
AKTUALIJE
Duško Masleša: Problem demokratskog deficita EU ......................................................................................................................120
Miroslav Vasilj: Modeli ustroja javnih RTV servisa u pluralnim državama .............................................................................126
TEKSTOM NA KNJIGU
Mladen Ančić: Neuspjeli akademski izlet jednog političkog poduzetnika..................................................................................134
Stipe Kljaić: Sofizam i kvadratura kruga..............................................................................................................................................151
Robert Jolić: Teško je izbjeći subjektivnost, ali valja izbjegavati pristranost...............................................................................167
Ivo Banac: Novo razdoblje u historiografskom istraživanju najkontroverznijih stranica recentne povijesti BiH ............170
Mile Lasić: Prokletstvo „kulture selektivnog sjećanja“ .....................................................................................................................172
Dubravko Lovrenović: Bosanskohercegovački Hrvati 1941 – 1945: komunisti i ustaše .....................................................175
Radoslav Dodig: Predslavenski korijeni ÜBER ALLES...................................................................................................................204
REAGIRANJA
Ivo Lučić: Bosanski lonac Dubravka Lovrenovića...............................................................................................................................222
Darko Periša: Status kao žrtva izdavačke i uredničke krize............................................................................................................238
UMJETNOST I DRUŠTVO
Ivana Bago: Krš, makadam, autobusi, tramvaji, trgovi. I natrag.....................................................................................................244
Ivo Dragičević: BiH (ne)kultura...........................................................................................................................................................249
Dragan Komadina: Brčko – susreti sukobljenih kanona................................................................................................................252
PRIKAZI
Željko Ivanković: Zavjera koja traje?................................................................................................................................................... 258
Alen Kristić: Skok u bezdan tradicije................................................................................................................................................... 261
Ladislav Tadić: Naslućivanje cjeline..................................................................................................................................................... 264
Dejan Vanjek: Znanstveni, etički i politički izazov............................................................................................................................. 267
status, broj 16, ljeto 2013.
3
Uvodnik
Hrvatsko pitanje u BiH kao
pitanje političke kulture i
građanske vrline
Kako je moguće da se na izborima 2010. godine 330.000 građanki i građana
Bosne i Hercegovine odlučilo zloupotrijebiti svoje biračko pravo i moralno
neprihvatljivim činom prevariti i oštetiti skoro 200.000 svojih sugrađana koji
nisu imali priliku izabrati svoga političkog predstavnika? Bilo bi iznimno važno,
politički i društveno vrlo korisno kada bi svatko ponaosob od 330.000 „lažnih
Hrvata“ koji su glasovali za Željka Komšića pokušao sam sebi iskreno odgovoriti
je li takvo glasovanje bilo moralno prihvatljivo, je li bilo izraz političke kulture
ili političke nekulture, izraz građanske vrline, makijavelističkog pragmatizma,
nacionalnog šovinizma, ideološkog konformizma, ili nečeg trećeg?
Ivan Vukoja
U
raspravama o budućnosti Bosne i Hercegovine sve se
češće čuju razmišljanja kako je sadašnje političko i gospodarsko stanje neodrživo, te kako je potreban preustroj čitave države ili barem Federacije BiH. U posljednje vrijeme
svjedoci smo nekoliko inicijativa koje za cilj imaju ponuditi
konkretne modele (pre)uređenja FBiH, odnosno kriterije i
preporuke za buduće reforme. Vrlo aktivnu ulogu u spomenutom procesu ima veleposlanstvo, odnosno veleposlanik
Sjedinjenih Američkih Država u BiH Patrick S. Moon koji je
– među ostalim aktivnostima – inicirao i podržava rad Pravnog instituta BiH (www.boljafederacija.ba) i Ekspertne skupine za reformu Federacije BiH (http://usembassysarajevo.
blogspot.com/2013/01/federalna-reforma-zadovoljavanje.
html?view=snapshot).
Premda je tematika reforme Federacije BiH bila razmatrana
u određenim tekstovima prethodnih brojeva Statusa, zbog
bitnosti i aktualnosti spomenute problematike, uredništvo
Statusa je odlučilo da tema broja kojeg držite u rukama ili
4
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
na zaslonu ekrana bude: „Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?“.
Sadržaji tekstova teme broja kreću se u rasponu od analize
postojećeg stanja, preko propitivanja ideološko-političkih
načela i društveno-kulturnih vrijednosti na kojima se baziraju pojedini prijedlozi reforme, do prijedloga novih modela
(pre)uređenja.
U procesu redefiniranja ustavno-pravne forme i teritorijalno-institucionalnog sadržaja Federacije BiH aktivno sudjeluje i Predstavništvo Fondacije Konrad Adenauer u Bosni
i Hercegovini, koje je u suradnji s Centrom za nove inicijative, 25. travnja 2013. godine u novoj zgradi Gradske uprave
Mostara organiziralo okrugli stol pod nazivom Reforma Federacije Bosne i Hercegovine. U okviru okruglog stola održana su dva odvojena tematska bloka. Prvi se odnosio na reformu Federacije, a drugi je bio posvećen položaju Hrvata u
BiH, odnosno prezentaciji dijela rezultata istoimene studije
koja se radi pod pokroviteljstvom Fondacije Konrad Adenauer (KAS). Ono što spomenutoj studiji daje iznimnu važnost
Uvodnik
i zanimljivost jest činjenica da je po prvi put nakon Daytonskog sporazuma jedna ugledna i utjecajna strana politička
fondacija javno priznala da postoji „hrvatsko pitanje“ u BiH,
te da to pitanje – položaj Hrvata u BiH – traži stručnu raspravu i argumentirane odgovore.
Prevladavajući stav većine predstavnika međunarodne zajednice u postdaytonskom razdoblju BiH, te mnogih skupina i pojedinaca različitih domaćih i međunarodnih organizacija civilnog društva, bio je ignoriranje bilo kojeg nacionalnog, a osobito „hrvatskog pitanja“ u BiH.
To ignoriranje se u određenim razdobljima – osobito za vrijeme dok su funkciju visokog predstavnika u BiH obnašali
W. Petritsch i P. Ashdown – pretvaralo u izravno negiranje
i oštro suprotstavljanje bilo kojem obliku političke artikulacije „hrvatskog pitanja“. Tih godina hrvatsko je pitanje bilo
tabuizirana tema u bosanskohercegovačkom javnom prostoru, a svi koji bi se usudili o njemu javno govoriti ili se zalagati za njegovo prikladno institucionalno rješavanje bili su
izloženi različitim oblicima pritisaka i represije. Da praksa
tabuiziranja „hrvatskog pitanja“ još uvijek nije prevladana
i napuštena, među mnogim drugim primjerima, svjedoče i
aktivnosti već spomenutog veleposlanika Moona koji je Ekspertnoj skupini za reformu federacije BiH unaprijed zadao
koordinate unutar kojih se njihova ekspertiza smije kretati, i
jasno naveo u kojem smjeru reforma ne smije ići. Prije nego
je Ekspertna skupina i započela s radom, izrijekom je, naime, naveo da se model federalne jedinice s hrvatskom većinom, odnosno bilo koji prijedlog reforme koji bi polazio
od priznavanja „hrvatskog pitanja“ i vodio prema njegovom
institucionalnom rješavanju, ne smije uopće uzeti u razmatranje. Zabranjeno. Tabu.
U tekstu Saše Mrduljaša Međunarodna zajednica i ustroj
Bosne i Hercegovine, kojeg donosimo u okviru teme broja,
mogu se pronaći razmišljanja koja nam pomažu shvatiti
kako je i zašto došlo do spomenutog fenomena tabuiziranja hrvatskog pitanja u BiH. Mrduljaš tvrdi kako je u početnoj fazi svoga bavljenja bosanskohercegovačkom problematikom međunarodna zajednica imala izbalansiran odnos
prema sva tri konstitutivna naroda u BiH, te pokušavala biti
neutralni posrednik u traženju za sve tri strane pravednog
i prihvatljivog pravno-političkog rješenja. Podržavala je
uređenje BiH kao složene države unutar koje bi sva tri naroda bila ravnopravnim političkim subjektima. Rezultat tih
nastojanja bio je, između ostalog, i Cutileirov plan unutarnjeg uređenja kojim je BiH trebala biti ustrojena kao složena
država konstituirana od, uvjetno rečeno, nacionalnih jedinica. Koliki je značaj međunarodna zajednica pridavala tom
planu govori nam činjenica da je njegovo prihvaćanje bilo
jedan od preduvjeta međunarodnog priznanja BiH. Mada
je 18. ožujka 1992. godine Cutlierov plan neformalno prihvaćen, bošnjačka i srpska strana od početka su radile na
njegovom opstruiranju i negiranju. Srpska strana ga je doživljavala kao prepreku njihovom pravu na samoodređenje
do odcjepljenja, a bošnjačka kao prepreku unitarnoj BiH u
kojoj bi većinski Bošnjaci bili temeljni narod. Jedini iskreni
zagovornik toga plana bila je hrvatska strana, koja je načela
iz Cutileirovog plana zagovarala i kroz takozvano Livanjsko
pitanje „postavljeno“ 9. veljače 1992. godine. U strukturalno
političkom smislu, odnos sve tri strane prema ustroju i funkcioniranju BiH u bitnom se nije promijenio od 1992. godine
do danas. Ali ono što se bitno promijenilo u odnosu na 1992.
godinu, i što svih ovih godina u velikoj mjeri utječe na političko stanje i odnos političkih snaga u BiH je uloga i pozicija
međunarodne zajednice.
Naime, po Mrduljašu, tijek rata u BiH te splet određenih
međunarodnih okolnosti doveo je do toga da su se uskoro
po izbijanju rata u utjecajnim zapadnim političkim krugovima pojavila viđenja po kojima su Muslimani/Bošnjaci
bili jedine žrtve rata u BiH, te kako se podrškom složenom
ustroju i oblikovanju nacionalnih jedinica u osnovi pruža
poticaj etničkoj homogenizaciji te u konačnici raspadu te
zemlje. Želeći izbjeći moguća sumnjičenja i optužbe za raspad BiH i sudbinu Bošnjaka-muslimana, međunarodna zajednica je sve više pristajala uz koncepciju unitarno-građanske BiH koju je bošnjačka strana uspješno prezentirala kao
jedinu političku platformu koja može onemogućiti raspad
države. Podrška ovoj platformi, koja se pozivala na vrijednosti sukladne zapadnima, i koju je time bilo lako predstaviti
kao jedino etički opravdano rješenje za BiH, ne samo da je
otklanjala moguće nesporazume Zapada s „islamskim svijetom“, jer su je producirali sami Bošnjaci-muslimani, već je i
otklanjala mogućnost uspostave male te potencijalno problematične bošnjačko-muslimanske državice koja bi zbog
nezadovoljstva vlastitim statusom mogla postati uporištem
antizapadnih tendencija u središtu Europe. Stoga je u sve
većem dijelu međunarodne zajednice jačalo uvjerenje da
upravo tu platformu valja podržati, propagirati i ostvariti.
Međunarodna zajednica je tako napustila poziciju neutralnog posrednika i praktički postala jednom od „strana u sukobu“ koja primarno mora voditi brigu o vlastitim pozicijama i interesima.
U kontekstu ratnih zbivanja, bila je razumljiva i u velikoj
mjeri i opravdana podrška koju je međunarodna zajednica
pružala Bošnjacima kao najvećim stradalnicima rata i najvećim zagovarateljima opstanka BiH. Bez te podrške i bošnjačke odlučnosti da BiH opstane u okviru svojih međunarodno priznatih granica, vjerojatno bi došlo do raspada države i palestinizacije Bošnjaka. Washingtonsko-daytonskim
sporazumima postignut je mir i BiH je opstala u svojim
međunarodno priznatim granicama. Unutarnji ustroj time
dobiven nije bio izraz svojevoljnih kompromisa do jučer zaraćenih strana, nego je oblikovan u ratnim okolnostima kao
rezultat tadašnjih odnosa vojnih i političkih snaga. Stoga je
bilo iluzorno očekivati da takav ustroj profunkcionira bez
aktivne uloge međunarodne zajednice kao autoritativnog,
ali neutralnog posrednika i provoditelja dogovorenih rješenja. Umjesto da prizna kako je neriješeno „nacionalno pitanje“ glavni uzrok svih ostalih političkih problema u BiH, te
uvaži legitimnu potrebu rješavanja i srpskog, i bošnjačkog­
status, broj 16, ljeto 2013.
5
Uvodnik
i hrvatskog nacionalnog pitanja unutar BiH kao cjelovite i
suverene, ali složene višenacionalne države, najveći dio međunarodne zajednice nastavio je podržavati i favorizirati
platformu unitarno-građanske BiH koja se unatoč dobroj
propagandnoj „upakiranosti“ zapravo sve više pokazuje kao
maksimalistička, velikonacionalna politička platforma najmnogobrojnijeg naroda u BiH.
Zahvaljujući raznim oblicima naklonosti i podrške koju su
različite međunarodne institucije i organizacije pružale konceptu unitarno-građanske BiH, u bošnjačkoj javnosti stvorilo se uvjerenje – kreirano u sarajevskim političkim, medijskim i pravno-politološkim krugovima – kako su njihovi
zahtjevi za unitarno-građanskom Bosnom i Hercegovinom
u moralnom, političkom i svakom drugom društvenom smislu legitimniji i superiorniji od svih koncepata i modela koji
pri unutarnjem uređenju države nastoje uvažavati, pored
ostalih, i etno-nacionalne kriterije. Svaki zahtjev za uvažavanje spomenutih kriterija u tim se krugovima proglašavao
nacionalizmom i izvrgavao bespoštednoj ideološkoj kritici
s pozicije moralne, svjetonazorske i političke superiornosti. „Njihova moralna svijest je uzvišena i besprijekorna, a
opravdanost njihove kritike je, čini se, za svagda zajamčena
ratnim strahotama“ – tako ih je u jednom svom tekstu u ironijskom ključu opisao Ugo Vlaisavljević.
U velikom dijelu bošnjačke javnosti, osobito u sarajevskim
medijskim i pravno-politološkim krugovima, ideološko-vrijednosne kategorije građansko-unitarnog modela su u tolikoj mjeri interiorizirane da među njima uopće ne postoji
svijest, ili ju se ne želi javno priznati, da njihov pravno-politološki narativ u postojećim bosanskohercegovačkim okolnostima funkcionira kao legitimacijska ideologija kojom
dominantna etnička grupa, Bošnjaci, osigurava i opravdava
vlastitu hegemonističku poziciju većinskog i temeljnog naroda. Ukoliko u pitanju nije grubo političko nasilje s predumišljajem, jedino se visokim stupnjem ideološke indoktriniranosti može objasniti činjenica da se u navedenim javnostima i krugovima smatra moralno prihvatljivim i politički
opravdanim da, na primjer, izborna volja bošnjačkih glasača
odlučuje o tome tko će biti politički predstavnik Hrvata. Elementarna demokratska politička kultura je sasvim dovoljna
za stav da pripadnici jednog naroda ne smiju birati političke predstavnike pripadnicima drugog naroda, odnosno,
da u procesu izbora hrvatskih političkih predstavnika smiju
sudjelovati samo oni građani BiH koji jesu, ili se barem u
trenutku glasovanja smatraju Hrvatima. Stoga je sasvim logično i opravdano postaviti pitanje: kako može netko tko je
potpuno svjestan da nije niti etnički niti politički Hrvat, na
izbornom listiću zaokružiti kandidata koji bi trebao predstavljati Hrvate? Svatko tko posjeduje elementarnu moralnu
svijest trebao bi takav čin okarakterizirati kao moralno neprihvatljiv, nemoralan, i suzdržati se od njega. Kako je, onda,
moguće da se na izborima 2010. godine, 330.000 građanki i
građana Bosne i Hercegovine odlučilo zloupotrijebiti svoje
biračko pravo i moralno neprihvatljivim činom prevariti i
oštetiti skoro 200.000 svojih sugrađana koji nisu imali pri-
6
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
liku izabrati svoga političkog predstavnika? Bilo bi iznimno
važno, politički i društveno vrlo korisno, kada bi svatko ponaosob od 330.000 „lažnih Hrvata“ koji su glasovali za Željka
Komšića pokušao sam sebi iskreno odgovoriti je li takvo glasovanje bilo moralno prihvatljivo, je li bilo izraz političke
kulture ili političke nekulture, izraz građanske vrline, makijavelističkog pragmatizma, nacionalnog šovinizma, ideološkog konformizma, ili nečeg petog?
Kakvi god bili pojedinačni odgovori, sociološki je nesporno
kako je taj čin u velikoj mjeri bio uvjetovan građansko-unitarističkim diskurzivnim okvirom koji u bošnjačkoj javnosti
i sarajevskim pravno-politološkim krugovima figurira kao
dominantni ideološko-politički narativ. Premda se u posljednjih nekoliko godina situacija počela mijenjati i na tom
planu, odgovornost za takvo stanje u velikoj mjeri snosi i veliki dio međunarodne zajednice, koji je na različite načine
podržavao, propagirao i nastojao u što većoj mjeri ostvariti
građansko-unitarnu političku platformu. Jedan od vidova
tog podržavanja bilo je i dugogodišnje ignoriranje i tabuiziranje „hrvatskog pitanja“ od strane tog dijela međunarodne zajednice, te otvoreno negiranje i demoniziranje od
strane gotovo svih pripadnika sarajevskih društvenih elita
svih profila. Donekle je razumljivo da su takvi stavovi i aktivnosti u ratnim okolnostima, te u godinama neposredno
nakon Daytona, bili izrazom brige za opstojnost Bošnjaka i
države BiH, ali je potrebno i što prije se suočiti s činjenicom
da su današnje političke okolnosti, kako u samoj BiH tako i
u njezinom okruženju, bitno promijenjene u odnosu na stanje i odnose 90-ih godina prošloga stoljeća. Između ostalog,
Republika Hrvatska je postala punopravna članica Europske
unije, a Srbija sve brže napreduje na tom putu, ostavljajući
BiH daleko iza sebe; Herceg-Bosna je utopljena u Federaciju BiH, Republika Srpska je mnoštvo svojih nadležnosti
prenijela na državnu razinu, a donijeta je i odluka o konstitutivnosti sva tri naroda na cjelokupnom teritoriju BiH. U
međuvremenu se pojavilo i mnoštvo egzaktnih pokazatelja
da liberalno-građanska platforma bošnjačkim društvenim i
političkim elitama služi kao legitimacijska ideologija kojom
nastoje prikriti i opravdati velikonacionalne, majorizatorske
i hegemonističke politike i prakse, koje te elite u prvom redu
primjenjuju prema Hrvatima u Federaciji BiH. Bošnjački
unitarizam tako sve više postaje partner srpskom secesionizmu u procesu dezintegracije bosanskohercegovačkog
društva i države. Ukoliko uistinu žele da BiH u političkom
smislu postane samoodrživa zajednica, međunarodna zajednica, ali i bošnjačke elite, bi trebali shvatiti da moraju
napustiti politiku podržavanja i favoriziranja unitarno-građanske platforme i početi aktivnije zagovarati i podržavati
političke koncepte i modele koji BiH vide kao složenu višenacionalnu zajednicu federalističko-konsocijacijskog tipa.
Prvi korak takvoga zaokreta trebao bi biti otvaranje „hrvatskoga pitanja“ i javno zagovaranje institucionalnih modela
koji omogućavaju njegovo primjereno rješavanje.
Uzimajući u obzir prethodno navedeno, nećemo pogriješiti ako ustvrdimo kako je za donošenje odluke da se krene
Uvodnik
u izradu studije Položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini bila
potrebna doza političke hrabrosti i građanske vrline čelnih
ljudi Predstavništva Fondacije Konrad Adenauer u Bosni i
Hercegovini. Imajući prigodu prisustvovati ručku organiziranom nakon spomenutog okruglog stola u Mostaru, to
sam i spomenuo direktorici Predstavništva fondacije Konrad Adenauer u BiH Sabini Wölkner, te joj čestitao na hrabrosti. I pored iskrenih i zasluženih čestitki, nisam se mogao
oteti dojmu da spomenute hrabrosti ipak nije bilo u tolikoj
mjeri da tema položaja Hrvata u BiH bude glavna i jedina
tema okruglog stola. Javni pritisak još uvijek je toliko jak da
ni KAS o toj temi ne smije otvoreno javno govoriti, nego tek
iz drugog plana, onako usput, u okviru drugog tematskog
bloka. I to sam, naravno, spomenuo gospođi Wölkner, te joj
predložio da glavna i jedina tema slijedećeg okruglog stola
u organizaciji KAS-a bude Federalna jedinica s hrvatskom
većinom, a ako baš želi biti do kraja odvažna i javno demonstrirati nesklonost političkim tabuima – da naslov teme, ili
neke nove studije, bude jednostavno Treći entitet. Svrha tog
okruglog stola, naravno, ne bi trebala biti promoviranje ili
favoriziranje „trećeg entiteta“, nego poziv svim zainteresiranim javnostima u BiH da se o pitanju „trećeg entiteta“ otvori
argumentirana javna rasprava koja bi trebala pokazati što
su moguće slabosti, a što prednosti ovog modela u odnosu
prema drugim prijedlozima i modelima unutarnjeg preuređenja BiH.
Zašto sve ovo spominjem u uvodniku Statusa, i zašto se tako
često bavim ovom temom? Postoji više razloga tome. Zacijelo glavni razlog je što me se to tiče. Tiče me se kao Hrvata,
jer se u nacionalnom smislu samoodređujem kao pripadnik
upravo tog a ne nekog drugog nacionalnog kolektiviteta. Tiče
me se kao državljanina i domoljuba Bosne i Hercegovine, jer
smatram da Bosna i Hercegovina ne može biti normalna,
stabilna i prosperitetna država sve dok sva tri njezina konsti-
tutivna naroda ne budu međusobno pravno i stvarno jednakopravna, dok se ne pronađe i uspostavi model unutarnjeg
administrativno-teritorijalnog i institucionalnog uređenja
koji će tu jednakopravnost omogućavati i štititi. Tiče me se i
kao građanina koji se odgovorno i angažirano odnosi prema
društveno-političkom okruženju kojega je dio, od lokalne do
europske i globalne razine. Građanina čija politička kultura
i građanska vrlina nisu uvjetovane i ograničene ideološkim
uvjerenjima i preferencijama. Građanina koji nastoji biti subjekt a ne objekt političkog, ali i svakog drugog društvenog
djelovanja. Građanina koji ne pristaje na diktate, ucjene i tabue, koji misli svojom glavom i u mnogo većoj mjeri uvažava
snagu argumenata nego argument snage. Građanina koji je
svjestan da je zalaganje za konstitutivna prava Hrvata, kao
najmalobrojnijeg i institucionalno najugroženijeg konstitutivnog naroda, ujedno i zalaganje za jednakopravnost svih
naroda i građana u BiH, za pravedniju, stabilniju i prosperitetniju BiH.
Tiče me se i kao sociologa i kao društveno-političkog analitičara jer je „nacionalno pitanje“ uvjerljivo najznačajnije, najzahtjevnije i potencijalno najopasnije društveno-političko
pitanje u BiH, a pri tom i znanstveno-teorijski najsloženije.
Tiče me se i kao urednika časopisa koji se titulira kao časopis za političku kulturu i društvena pitanja. Časopisa koji od
prvog broja, sadržajno a ne samo deklarativno, zastupa ideju
pluralizma a ne fundamentalizma bilo koje vrste, ideju miroljubivog, međusobno uvjetujućeg i prožimajućeg suživota
različitih društveno-političkih identiteta i uvjerenja. Ideju
nove političke paradigme koja nastoji učinkovito i društveno
odgovorno upravljati kulturno-političkim razlikama i harmonizirati ih, a ne ih negirati i pokušati eliminirati raznim
majorizatorskim i asimilacijskim praksama. Praksama koje
nužno vode prema kulturnoj isključivosti, društvenim konfliktima i političkom nasilju.
status, broj 16, ljeto 2013.
7
MISLIOCI:
JEAN GUSTAVE
RICœUR
Mislioci: Jean Paul Gustave Ricœur
Ricœurova hermeneutika
On je prvi u hermeneutici nastojao integrirati kritičku brigu u samu teoriju
interpretacije. Unatoč mnoštvu različitih tema i problema koje obrađuje
u svojim tekstovima, Ricœurovu filozofiju uvjetno je moguće opisati
kao samoreflektirajuću filozofiju u post-kantovskoj tradiciji, pri čemu
refleksiju (promišljanje) treba shvatiti kao čin o kojemu subjekt, u trenutku
intelektualne jasnoće i etičke odgovornosti, reflektira ujedinjujuća načela
koja ga čine subjektom
Jadranka Brnčić
F
rancuski filozof Paul Ricœur (1913-2005) u svom se
istraživanju fenomenologije i hermeneutike susreće s
problemom jezika, primjećujući da se sva filozofska istraživanja danas sijeku na tom području. Stoga se i u njegovu
radu prepleću utjecaji i odjeci Wittgensteinovih istraživanja,
anglosaksonske filozofije jezika, Husserlove fenomenologije,
Heideggerove misli, radova bultmanovske i drugih novijih
škola novozavjetne egzegeze, radova poredbene povijesti religija i antropologije koji se tiču mita, obreda i vjerovanja te
psihoanalize.
Schleiermacher je prvi proširio hermeneutiku od metode
rješavanja teških slučajeva u interpretaciji do općeg pristupa svim interpretacijama. Dilthey je historicitet razumijevanja podigao do „univerzalnosti“. Heidegger gotovo da je
sav bitak smjestio u odnosu na tekst, a Gadamer je stopio
oba horizonta kao uvjet razumijevanja. S Ricœurom počinje povratak kritici: on je prvi u hermeneutici nastojao integrirati kritičku brigu u samu teoriju interpretacije. Unatoč
mnoštvu različitih tema i problema koje obrađuje u svojim
tekstovima, Ricœurovu filozofiju uvjetno je moguće opisati
kao samoreflektirajuću filozofiju u post-kantovskoj tradiciji,
pri čemu refleksiju (promišljanje) treba shvatiti kao čin o kojemu subjekt, u trenutku intelektualne jasnoće i etičke odgovornosti, reflektira ujedinjujuća načela koja ga čine subjektom. Ricœur nasljeduje Diltheya, koji u povijesti vidi priču
svojevrsnoga oblika života, i Heideggera, koji razumijevanje
shvaća kao način „bitka-u-svijetu“. Za Heideggera se razumijevanje, po kojem je Dasein bivanje-u-biću, očituje u govoru
10
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
(Rede). Stoga se razumijevanje ne može odvojiti od govora
koji jest način bitka-u-svijetu. No, ontološka hermeneutika
ne može dati potpune odgovore na pitanja što ih postavlja
diskurs. Heidegger se, penjući se prema primordijalnoj pripadnosti i otvorenosti bića, ne spušta prema detaljima egzegetskih pitanja, prema povijesnoj kritici konteksta te povijesnih i jezičnih oblika ove pripadnosti. Time se radikalno
bavila kritička teorija od Theodora Adorna do Jürgena Habermasa, teorija kakva predlaže kritiku mehanizama moći
koji u komunikaciju uvode iskrivljavanja. Ricœur, međutim,
predlaže kritičku hermeneutiku kakva se nalazi u napetosti
između Gadamerove hermeneutike tradicije i Habermasove
kritike ideologije.
Ricœurova hermeneutika može se shvatiti i kao vrst hermeneutičke varijante Husserlove fenomenologije. U svojoj
filozofiji subjektiviteta Edmund Husserl nastoji prevladati
odvojenost subjekta i objekta polazeći od intencionalna čina
te primjenjujući metodu „fenomenološke redukcije“ koja fenomen, reducirajući ga od primljenih ideja, svodi na projekciju spontane, trenutačne svijesti kao „ostatka“ (residium)
čiste svijesti. Husserl primjenjuje redukciju s dvaju razloga:
da bi reducirao varijacije koji prate fenomen te zadržao njegovu bit (eidos), a onda i da bi ovu bit „pripojio“ svijesti koja
mu je u temelju. Takav postupak reducira pogreške i predrasude koje su izvor nesporazuma te blokiraju svaku istinsku
interpretaciju. Dvostruko, korelativno kretanje eidetičke i
transcendentalne redukcije ilustrira dva momenta svakoga
interpretacijskog posla: odvajanje od stratifikacija koje tvore
Mislioci: Jean Paul Gustave Ricœur
Paul Ricœur (1913-2005)
povijesni profil fenomena te vraćanje prvotnim pozicijama
svijesti čije djelovanje konstituira objekt. Idući od življena
svijeta prema ustanovljujućoj svijesti, interpretacija se potom vraća od svijesti prema svijetu. Ovo vraćanje ima za
cilj da svijesti omogući ponovno nastaniti svijet, ali drukčije nego prije – s odmakom i kritički. Ovakav se pothvat,
zapravo, temelji na etici sebstva: svijest razgolićena od svojega transcendentalnoga statusa postaje hermeneutičkom
sviješću angažiranom u svijetu prema kojem je usmjerena.
Kalemljenje hermeneutičkoga problema na fenomenološku
metodu mora, po Ricœuru, omogućiti ponovno uspostavljanje modusā po kojima subjekt shvaća samoga sebe interpretirajući se. Subjekt se, dakle, ne vraća k sebi izravno, nego
dugim putem (samo)interpretacije.
Za Ricœura tekst se svojim upisivanjem u svijet odvaja od
inicijalnoga semantičkoga konteksta, što njegovu hermeneutiku udaljuje od Gadamerove koja tekst razumije u odnosu na pitanje na koje tekst odgovara. Ricœur, može se reći,
tekst prije razumije u odnosu na pitanje koje postavlja, na
prostor što ga otvara. Tekst se interpretira u svojoj gustoći
odgovora, u svojim unutarnjim sukobima različitih pitanja
i odgovora, kao i u svojoj vlastitoj temporalnosti i spacijalnosti. Metaforičko ovdje nije „iza“, nego „ispred“ naših jezičnih uporaba, ne više u nataloženu jeziku, nego u jeziku u
stanju pojavljivanja. Ricœurova hermeneutika stoga se vraća
prema poetici. Samorazumijevanje sebstva posredovano je
znakovima, tekstovima i djelima te ih subjekt dešifrira u njihovim varijacijama.
Prihvatimo li Ricœurovu definiciju simbola – tumačenje
kojega je temeljan hermeneutički problem – kao prisutnost
dvostrukoga (ili višestrukog) značenja u jednome znaku,
možemo, dakle, reći da se on nastavlja na filozofsku tradiciju hermeneutike, ali ne ostaje usko u okvirima filozofije,
nego uočava da se hermeneutički problem na osobit način
javlja gdje god jezik proizvodi „višak smisla“, tj. gdje se zbog
simboličke prirode jezika javlja dvoznačnost: u psihoanalizi
jer se bavi mitom i snom, a onda i u religijskoj naraciji jer
se teologija dugo opirala promatrati ju „izvana“. Nezamjenjivu pluralnost interpretacija Ricœur vidi kao mnoštvenost
simboličkih posredništava koji karakteriziraju ljudsku egzistenciju. Njegova filozofska antropologija jest antropologija
čovjeka kadra (l’homme capable) za samointerpretaciju na
dugom putu čitanja i tekstova i svijeta.
***
Ricœurovu hermeneutiku tvore tri momenta, tri krila jednoga triptiha: propitivanje simbolike zla, prijepora interpretacija te narativne temporalnosti i konstutiranja sebstva.
Prvo krilo proizlazi iz refleksivne filozofije: rad interpretacije sastoji se u upućivanju na prvotni čin koji ju utemeljuje
i Ricœur ga u svojem projektu filozofije volje (Philosophie de
la volonté, 1950-1960) propituje na problemu simbolike zla.
Drugo krilo proizlazi iz huserlovske fenomenologije: Ricœur
premješta svoje propitivanje na frojdovsku psihoanalizu­
status, broj 16, ljeto 2013.
11
Mislioci: Jean Paul Gustave Ricœur
koju predstavlja, u analitičkoj situaciji, kao situaciju (posebnog) jezika (De l’interprétation. Essai sur Freud, 1965)
te promišlja problem prijepora interpretacija (Le Conflit
des interprétations, 1969). Raspravlja o hermeneutici kao
o „redukciji iluzija i laži svijesti“ te uvodi u njezin kontekst
„mislioce sumnje“ kritički promatrajući njihovo radikalno
istjerivanje subjekta iz njega samoga: u sredstva proizvodnje (Marx), volju za moć (Nietzsche) i u nesvjesno (Freud).
Njegova je nakana pratiti referencijalnu intenciju teksta do
njezine vizije zbiljskoga, do njezine partikularne ontologije.
U trećem krilu triptiha, hermeneutičkoj varijanti fenomenologije, Ricœur upućuje na iskustvo temporalnosti, inherentno jeziku (La Métaphore vive, 1975. i Temps et récit, 19831985), te na realizaciju sebstva kao drugosti koja svoju paradigmu nalazi u priči (Soi-même comme un autre, 1990).
U studiji o narativnim žanrovima (i fikcionalnim i historiografskim) te o metafori, Ricœur tvrdi da je metafora oblik semantičke inovacije koja ponovno opisuje stvarnost te stoga
djeluje usporedno s mímēsis, tj. oponašanjem stvarnosti.
Oni zajedno tvore svijet smisla što ga nastanjuje ljudsko biće
u čijoj se svijesti sukobljuju različite pripadnosti. Budući da
nužno ima vremensku dimenziju, naracija također reflektira živote subjekata koji žive u vremenu. Subjekt na putu od
poznavanja do prepoznavanja sebe prolazi kroz priču koja
ga ponovno uspostavlja tumačenjem ispripovijedanoga, tj.
kroz narativni proces. Narativnost nema samo epistemološko značenje – koje se, po Ricœuru, sastoji u tome da konfigurira vrijeme posredstvom priče – niti ontičko značenje
– koje se sastoji u tome da refigurira vrijeme određenom poviješću – nego ima ontološko značenje. Ono povezuje „pričanje“ sebstva s njegovim konstituiranjem. Narativna struktura nam omogućuje da uvidimo kako postoji autokonstitucija sebstva kao narativnog subjekta koji se ovjerava u priči.
U povijesti hermeneutičkih propitivanja dugo je bila zapostavljena uloga čitatelja (gledatelja, primatelja) koji se
vraća svojem čitanju te odgovara na problematiku teksta.
Interpretacija­ teksta za Ricœura je trajna reinterpretacija.
Interpretirati znači „zaposliti“ imaginaciju, tj. otkrivati moguće svjetove teksta te dopuštati da ti svjetovi djeluju kroz
nas (Du texte à l’action, 1986). Hermeneutika se stvara u
prostoru otvorenu „pred tekstom“ i koristi mogućnosti bivanja kao poetskih prijedloga teksta. Svijet teksta nije skriven iza teksta, nego otvoren njime i pred njim. Čitateljevo
je pustiti da mu poetski rad teksta ponudi svoj svijet kako
bi, prihvaćajući ga, mogao na nov način nastaniti vlastiti
[svijet] te osjećati i djelovati drukčije nego dotad. Zadatak
hermeneutike jest, po Ricœuru, rekonstruirati unutarnju dinamiku aktivnosti teksta kako bi određeni tekst mogao biti
projiciran u ljudski svijet. Ili, drugim riječima: zadatak joj je
rekonstruirati kako to tekst, ili ma koji narativni rad, izlazi
iz „neprozirnosti života, djela i patnje“, daje se preko autora
čitateljima koji ga prihvaćaju te mijenja njihove živote na
osnovi onoga što im govori o svijetu i njima samima. Riječ
je, dakle, o tome da se poetskom diskursu vrati njegova moć
posredovanja između smisla i referencijalnosti.
12
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Osnovni problem oko kojeg Ricœur gradi svoju tekstualnu
hermeneutiku jest upravo problem odnosa smisla i referencije. U svakom diskursu dolazi do spajanja smisla (njegove
unutarnje organizacije) i referencije (njegove moći da upućuje
na izvantekstualnu stvarnost). Način promišljanja o referenciji
kao vezi između riječi, tj. teksta i stvarnosti u suvremenoj je
semiotici i poststrukturalizmu doživio odlučan obrat. Razgrađena je metafizička iluzija da znakovi moraju imati referencijsku ovjeru u stvarnosti te je gotovo posve napušten pojam
mimetičnosti – kao oponašanja, odražavanja stvarnosti u jeziku – u korist pojma dijegeze, prikazivanja, proizvodnje. No,
s prividnim napuštanjem pojmova referencije i mimeze samo
se još više usložnio problem interpretacije. Usuprot tendenciji raskidanja čvrste veze između znaka i predmeta, Ricœur
predlaže novo propitivanje i mimeze i referencije: njega ne zanima funkcija oslobođena značenja, nego interpretativni postupak u dosezanju značenja eksplikativnom analizom konvergentnih metoda te u otvaranju smislu, štoviše „višku smisla“ položenu u „svijet teksta“. Ricœurova je hipoteza da dokidanje referencijalne funkcije običnog jezika ne znači dokidanje svake referencije. Naprotiv, dokidanje stvarne referencije
„prvoga reda“ postaje uvjetom da bi se referenciji „drugoga
reda“ moglo prići na virtualan način: fikcionalno ili poetsko
djelo predlaže određen svijet na imaginativan, fiktivan način.
Tekst se neizravno obraća imaginaciji koja predlaže drukčiji
način osjećanja i djelovanja, tj. obitavanja u svijetu kakav nam
je predložen tekstom. Ricœur referenciju, dakle, shvaća kao
refiguraciju: činom čitanja naše vlastito razumijevanje svijeta
preobražava se novim mogućnostima razumijevanja kakve
nudi sam narativan postupak. Ovaj proces oblik je ne samo
razumijevanja, nego i uređivanja svijeta putem imaginacije.
Na ruševinama doslovne interpretacije iskaza koja samu sebe
razara, gradi se inovacija smisla na razini čitavoga teksta, a
onda i inovacija nove „referencijalne težnje“. Dakle, težište pitanja nije u tome što je to stvarnost, nego što je epistemologija
simboličkog jezika koji posreduje njezin smisao.
***
Ricœur u knjizi Soi-même comme un autre razrađuje dinamički filozofski koncept identiteta kao hermeneutiku sebstva, nastojeći problematiku sebstva osloboditi bremena
istosti kao trajnosti u vremenu. Već u samom naslovu knjige
izražena je složenost problema ljudskog identiteta, tj. dinamika i dijalektika istosti i drugosti sebstva koju autor razvija
u knjizi kao: refleksivnu meditaciju o sebstvu koja se ostvaruje zaobilaznim putem analize, kao dijalektiku značenja latinske pokazne zamjenice idem (jedno te isto, istovjetnost –
istost), u smislu nepromjenjive identičnosti, i značenja latinske pokazne zamjenice ipse (sam po sebi, samosvojan – ipsost), u smislu onoga što tvori sebstvo. Promatranje sebstva
pod dvama aspektima: idem i ipse omogućuje da se upozori
na još uvijek otvorene aporije i proturječnosti u hermeneutici sebstva, a kritika identiteta idem, naposljetku, ima i terapeutsku vrijednost jer se tjeskoba rađa upravo s osjećajem
gubitka identiteta, gubitka istovjetnosti sa samim sobom.
Granična iskustva krajnji su test sebstva: sebstvo gubi potporu istosti te odgovor na pitanje „tko?“ ostaje neiskazanim.
Mislioci: Jean Paul Gustave Ricœur
Slijedeći Dereka Parfita, Ricœur problem osobnoga identiteta zove „zbunjujućim (zagonetnim) slučajem“ (puzzling
case). koji uznemiruju naš uobičajen način mišljenja te su
stoga granične situacije pitanja o identitetu. Puzzling cases
nisu marginalna pitanju identiteta, nego ga upravo konstituiraju. Svaki odgovor na njihovu neodlučivost nije plauzibilan
te pitanje identiteta ostaje otvorenim, neodgovorenim.
Do sintetičkog razrješavanja istosti (bivanja jednim te istim
sa samim sobom) i ipsosti (bivanja samim po sebi) može
doći jedino u narativnom obliku te je stoga kategorija „narativnog identiteta“ ujedno i narativna konfiguracija, odnosno specifičan model povezivanja događaja u fabuli koji
omogućava dijalektičku integraciju proturječja u području
identiteta. Sebstvo se konstituira kao priča: kontingentni
događaji izazivaju nesuglasje unutar cjeline kao obuhvatnog
suglasja, ali su jednako tako i neophodni za razvoj, tj. i sami
pridonose ostvarivanju ovoga obuhvatnog suglasja, postaju
nužne etape razvoja sebstva. Razumjeti sebe znači razumjeti
se pred tekstom, a onda i pred „tekstom“ vlastita djelovanja,
te iz teksta činom čitanja primiti poticaj sebstva, različita
od „mojstva“ od kojega potječe poticaj na otkrivanje vlastite
povijesti. Subjektivnost u svjetlu narativna identiteta naše
je samorazumijevanje nastalo u dinamici taloženja priča u
pretpovijesti i inovacija u našoj artikulaciji i „prisvajanju“
ove pretpovijesti. Naime, naš narativni identitet možemo
uvijek iznova reinterpretirati samo u svjetlu priča što nam ih
nudi naša kultura iz čijeg arhiva crpimo.
Prigovor teoriji da je život naracija – jer „život se živi, a priče
pričaju“ – skriva se u činjenici da etički dobre priče mogu
služiti kao model za stvaran život: ovaj se prigovor svladava
shvaćanjem naracije kao one koja zahtijeva rad čitatelja kako
bi se dovršila, jednako kao što stvarni životi zahtijevaju druge
kako bi bili interpretirani. Naš je život prepleten životima
drugih. Svaki pojedinačni život može se promatrati kao narativna potka unutar sveukupnoga zapleta života: ponekad
su ova tkanja povezana, a ponekad se posve mimoilaze. Da
bi čovjek imao narativan identitet, treba da je u interakciji s
drugima: bez drugih ljudi u svojemu životu, čovjek nema ni
priču koju bi mogao ispričati. Naš identitet, dakle, nikad nije
samo naš. On je drugome „drugi“ jednako kao i što je identitet drugoga nama „drugi“ sve dok ga ne „prisvojimo“.
Metakategorija drugosti, međutim, ne uključuje samo druge
osobe, nego ju valja promatrati na tri razine: drugost svijeta,
drugost druge osobe i drugost sebstva sebi samom. Dakle,
kao suprotstavljenost ega i sebstva, tijela i svijesti, svijesti
i savjesti, riječju: sebstva i jastva. Zbog ovoga prepletanja
identiteta temeljno čvorište intersubjektivne interakcije, tj.
integracije polisemičnosti drugosti kakva je nesvodiva tek
na puku drugost druge osobe, po Ricœuru, jest prepoznavanje. On govori o tri modela prepoznavanja: 1. prevođenje
tuđih ideja u vlastit, subjektivan jezik, što nije puko prisvajanje nego „jezička gostoljubivost“; 2. razmjena sjećanja kakva
proizlazi iz „narativne gostoljubivosti“ te 3. model praštanja
kakav nas oslobađa dugova prošlosti. Prevođenje omogu-
ćuje zajedničku sadašnjost, razmjena sjećanja učvršćuje naš
narativni identitet, a praštanje otvara etički prostor u kojem
je moguća budućnost.
Ricœurov izraz „sebstvo kao drugi“ u sebi nagoviješta i značenje sebstva i drugog u etičkom smislu: „ja“ svoje djelovanje
usmjeravam prema drugom i razmjenjujem se s drugim, „ja“
se stavljam u položaj drugog i samog sebe mogu vidjeti kao
drugog, baš kao što drugome i jesam – drugi. Subjekt, dakle,
nije samo supstancija nego ponajprije etički izbor. Misliti
„sebe“ uključuje „drugog“ kao konstitutivan element mojega
identiteta.
Malo-pomalo antropologija „pogrešiva“ (l’homme faillible)
ili „čovjeka kriva“ (l’homme coupable), o kojoj je pisao u svojoj Philosophie de la volonté, vodila je Ricœura preko fenomenologije „čovjeka kadra“ (l’homme capable) – sposobna
za pripovijedanje i angažman, za kritiku i uvjerenje – do
hermeneutike ljudske povijesne situacije u kojoj je čovjek
istodobno sputan poviješću i sposoban se u njoj angažirati,
što su teme njegovih zadnjih knjiga: La mémoire, l’histoire,
l’oubli (2000), Le Juste (2001) i Parcours de la reconnaissance (2004). Između neuspjeha volje u „pogrešivu čovjeku“
i djelujuće volje u „sposobnom čovjeku“ postoji dug i težak
prelazak s pasivnosti koja podnosi i aktivnosti koja ne zaboravlja prvotnu pasivnost, nego ju preokreće i čini aktivnom.
Kroz cijelu ovu putanju otkriva se ono što bismo paskalovski
mogli nazvati „veličinom bivanja čovjekom“, veličinom koja
ne umije vidjeti osim onoga što naslućuje, koja je u krhkosti
i u želji nikad doželjene i nikad ispunjene želje.
***
Ricœurovi tekstovi prije otvaraju nego zatvaraju mnoga pitanja iz filozofske hermeneutike i teorije teksta. Ricœur je mislilac čija je svaka nova knjiga nastavak prethodne u onoj točki
za koju je mislio da ju nije bio dovoljno razradio. Ukrštavajući
se s pojedinim tuđim refleksijama i gledištima ne opovrgava
ih, nego korigira ili dopunjuje te su, tako, njegovi tekstovi svjedočanstvo pomnih čitanja i dinamike mišljenja: ostavljajući
tragove vidljivima, konstantno počinje od poznatih hipoteza
i nadopunjuje ih novim pristupima, argumentacijama, terminologijom. Vraća se nekim temama, uključujući znanja koja
je stekao u međuvremenu, epigonski ih istodobno akumulirajući i razgrađujući. Njegov je postupak: toliko ozbiljno uzeti
u obzir svaki od razmatranih pristupa da u njima otkrije moguće verzije interpretacija, te tako i ono „mjesto“ na kojem
je moguć artikuliran uvid u onaj drugi, naizgled suprotstavljen pristup te spremnost da se od njega uči. U svakoj svojoj
knjizi Ricœur pokušava odgovoriti na zaseban problem, ali u
njihovu nizu može se, zapravo, iščitati evolucija postavljanja
pitanja. U njegovu djelu ne nalazimo ključ za interpretaciju
kakva bi pružala odgovore, nego otvoren prostor za razmišljanje o dosezima, aporijama i granicama interpretacija.
Ricœur poput Derride isključuje mogućnost jednog, postojanog i nepromjenljivog značenja. I on polazi od višeznačne
status, broj 16, ljeto 2013.
13
Mislioci: Jean Paul Gustave Ricœur
prirode jezika iz koje proistječe neodređenost svojstvena
tekstu i komunikaciji s njim, što se ostvaruje u brojnim iteracijama i reiteracijama. Po Derridi neodređenost je uvijek prisutna već u svakom tekstu: onome koji se tumači i
onome kojim se tumači. Budući da poriče mogućnost ma
kakva značenjskoga usidrenja jezičnih i opažajnih entiteta,
referencija, po Derridi, kao da se prema znakovima može
ophoditi kako joj volja. No, ova je mogućnost samo hipotetske, ali ne i stvarne naravi, tj. uzima u obzir idealnog a
ne stvarnog interpreta. Stvarni interpret nije kadar iskoristiti sve značenjske mogućnosti teksta. Ricœur dijalošku
prirodu interpretacije vidi u okvirima relativno predvidljivih konceptualnih sustava unutar kojih se odvijaju oscilacije
neodređenosti, a suptilnost pristupa polisemiji inherentnoj
riječi i tekstu nalazi u svijesti tumača o razlikama u statusu
značenja na semiološkoj, semantičkoj i hermeneutičkoj razini. „Riječi imaju više od jednoga smisla, ali ne posjeduju
neograničen smisao“ – kaže Ricœur. On je, dakle, suglasan
s Derridom da značenje nije potpuno odredljivo, ali ne i kad
je riječ o razmjerima ove neodredljivosti.
Ricœurova hermeneutika alternativa je dekonstrukciji
utoliko što ne poriče mogućnost prenošenja značenja i ne
odriče ga se u potpunosti, ali proces tumačenja smatra i održava otvorenim, dinamičkim, dijaloškim, polifonim. Ona je
moguća pod pretpostavkom da su spoznaja i razumijevanje
smisla, posredovani simbolima i pričama – za razliku dekonstrukcijskom osporavanju čitljivosti i razumljivosti teksta i svijeta – mogući i priopćivi, premda nikad konačni i
isključivi. Ne postoji kraj igre, nego su posrijedi samo privremene pauze koje novom igraču, odnosno tumaču, omogućuju ući u igru kakva počiva upravo na napetostima među
aporijama. Svrha tumačenja nije ponuditi konačan smisao,
koji bi sam proces kretanja prema i od teksta paralizirao,
nego podijeliti svoj uvid s drugima.
Objavljene knjige
Temps et récit III: Le temps raconté (Vrijeme i priča III: Ispričano vrijeme), Éditions du Seuil, Pariz 1985.
Du texte à l’action: essais d’hermenéneutique (Od teksta do
djelovanja: hermeneutički ogledi), Éditions du Seuil, Pariz
1986.
Political and Social Essays by Paul Ricoeur (Politički i sociološki ogledi Paula Ricœura), ur. Charles E. Reagan i David
Stewart, Beacon Press, Boston 1978.
Le Mal. Un défi à la philosophie et à la théologie (Zlo. Izazov
za filozofiju i teologiju), Labor et Fides, Genève 1986, 20043.
Soi-même comme un autre (Sebstvo kao drugost), Éditions
du Seuil, Pariz 1990.
A Ricoeur Reader: Reflection and Imagination (Ricœurovi
tekstovi: Refleksija i imaginacija), ur. Mario Valdés, University of Toronto Press, Toronto-Buffalo 1991.
Lectures 2. La Contrée des philosophes (Lektira 3. Predjel filozofa), Éditions du Seuil, Pariz 1992.
Lectures 3. Aux frontières de la philosophie (Lektira 3. Na
granicama filozofije), Éditions du Seuil, Pariz 1994.
La critique et la Conviction. Entretien avec François Azouvi
et Marc de Launay (Kritika i uvjerenje. razgovor s Françoisom Azouvijem i Marcom de Launayom), Calmann-Lévy,
Pariz 1995.
Figuring the Sacred: Religion, Narrative and Imagination
(Figuriranje sakralnoga: religija, naracija i imaginacija),
prev. na engleski David Pellauer, Fortress, Minneapolis 1995.
Réflexion faite: autobiograhie intellectuelle (Obavljena refleksija: intelek-tualna autobiografija), Esprit, Pariz 1995.
Autrement. Lecture d’Autrement qu’être ou au-delà de
l’essence d’Emmanuel Lévinas (Drukčije. Čitanje Lévinasove knjige Drukčije nego biti ili Onkraj esencije), PUF, Pariz
1997.
Histoire et vérité (Povijest i istina), Éditions du Seuil, Pariz
1955.
Philosophie de la volonté I (Filozofija volje I): 1. Le volontaire et l’involontaire (Voljno i ne-voljno), Aubier, Pariz 1950;
Philosophie de la volonté II – Finitude et la culpabilité (Konačnost i krivnja): 1. L’homme faillible (Pogrešiv čovjek); 2. La
symbolique du mal, Aubier, Pariz 1960.
De l’interprétation. Essai sur Freud (O tumačenju. Ogled o
Freudu), Éditions du Seuil, Pariz 1965.
Le Conflit des interprétations. Essais d’herméneutique (Prijepor interpretacija. Hermeneutički ogledi), Éditions du Seuil,
Pariz 1969.
La Métaphore vive (Živa metafora), Éditions du Seuil, Pariz
1975.
Lectures on ideology and utopia (Predavanja o ideologiji i
utopiji), Chicago University Press, Chicago 1975.
Interpretation Theory: Discourse and the Surplus of Meaning
(Teorija interpretacije: diskurs i višak smisla), Texas Christian University, Fort Worth 1976.
Essays on Biblical Interpretation (Ogledi o biblijskoj hermeneutici), Fortress Press, Philadelphia 1980.
Temps et récit I: L’intrigue et le récit historique (Vrijeme
i priča I: zaplet i povijesna priča), Éditions du Seuil, Pariz
1983.
Hermeneutics and the Human Science (Hermeneutika i humanistička znanost), Cambridge University Press, New York
1983.
Temps et récit II: La configuration dans le récit de fiction
(Vrijeme i priča II: Konfiguracija u fikcionalnoj priči), Éditions du Seuil, Pariz 1984.
14
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Jadranka Brnčić studirala je francuski i ruski jezik s književnostima na Filozofskom fakultetu u
Zagrebu, gdje je doktorirala temom „Ricœurovo
tumačenje biblijskoga teksta“.
Mislioci: Jean Paul Gustave Ricœur
i André LaCoque, Penser la Bible (Misliti Bibliju), Éditions
du Seuil, Pariz 1998.
La mémoire, l’histoire, l’oubli (Pamćenje, povijest, zaborav),
Éditions du Seuil, Pariz 2000.
i Changeux, Jean-Pierre, Ce que nous fait penser (Što nas potiče na mišljenje), Odile Jacob, Pariz 2000.
Le Juste II (Pravednik), Esprit, Pariz 2001.
Parcours de la reconnaissance (Putanja prepoznavanja),
Stock, Pariz 2004.
La lutte pour la reconnaisance et l’économie du don (Borba
za prepoznavanje i ekonomiju dara), UNESCO, Pariz 2004.
L’herméneutique biblique (Biblijska hermeneutika), Les Éditions du Cerf, Pariz 2005.
Les temps du texte. Recueil des contributions de Paul Ricœur
á la revue ETR (1974-1989) (Vremena teksta. Zbornik priloga Paula Ricœura reviji ETR (1974-1989)), Etudes Théologiques & Religieuses, poseban broj, dodatak br. 4, Institut
protestant de Théologie, Montpellier 2005.
Vivant jusqu’à la mort (Živ do smrti), Éditions du Seuil, Pariz
2007.
O Paulu Ricœuru
Knjige i zbornici (izbor)
Amherdt, François-Xavier, L’herméneutique philospohique
de Paul Ricœur et son importance pour l’exégèse biblique (Filozofska hermeneutika Paula Ricœura i njezina važnost za
biblijsku egzegezu), Les Éditions du Cerf, Pariz 2004.
Bečanović-Nikolić, Zorica, Hermeneutika i poetika. Teorija
pripovedanja Pola Rikera, Geopoetika, Beograd 1998.
The Book of Job and Ricœur’s Hermeneutics (Knjiga o Jobu
i Ricœurova hermeneutika), ur. John Dominic Crossan, Semeia 19, Society of Biblical Literature, Williston 1981.
Dosse, François, Paul Ricœur: les sens d’une vie (Paul Ricœur:
smislovi jednoga života), La Découverte, Pariz 2001.
Hengel, J. van den, The Home of Meaning. The Hermeneutics of Subjects of Paul Ricoeur (Dom značenja. Hermenetika
subjekta Paula Ricœura), Lanham-New York-London 1982.
Jervolino, Domenico, Ricœur. L’amore difficile (Ricœur.
Teško moguća ljubav), Studium, Rim 1995.
Mongin, Olivier, Paul Ricœur, Éditions du Seuil, Pariz 1994.
The Narrative Path. The Later Works of Paul Ricœur (Narativni put. Kasniji radovi Paula Ricœura), ur. Peter Kemp
i David Rasmussen, The MIT Press, Cambridge-London
1988.
Paul Ricoeur: The Hermeneutics of Action (Paul Ricœur: Hermeneutika djelovanja), ur. Richard Kearney, Sage Publication, London 1996.
The Philospohy of Paul Ricoeur (Filozofija Paula Ricœura),
ur. Lewis Edwin Hahn, Sothern Illinois University, Chicago
1995.
Prammer, Franz, Die philosophische Hermeneutik Paul Ricoeurs in ihrer Bedeutung für eine theologische Sprachtheorie
(Filozofska hermeneitika Paula Ricoeura i njezina važnost
za teoriju teološkog jezika), Tyrolia-Verlag, Innsbruck-Beč
1988.
Ricœur, ur. Myriam Revault d’Allonnes i François Azouvi,
L’Herne, Pariz 2004.
A Ricoeur Reader: Reflection and Imagination (Ricœurova
čitanka: refleksija i imaginacija), ur. Mario Valdès, University of Toronto Press, Toronto-Buffalo 1991.
Saggezza pratica e riconoscimento. Il pensiero etico-politico dell’ultimo Ricœur (Praktička mudrost i prepoznavanje.
Etičko-politička misao kasnoga Ricœura), ur. Mauro Piras,
Meltemi editore, Rim 2007.
Simms, Karl, Paul Ricœur, Routledge, London-New York
2003.
Stevens, Bernard, L’apprentisage des signes: Lectures de Paul
Ricœur (Učenje znakova: Ricœurova lektira), Kluver Academic Publishers, Amsterdam 1991.
Stiver, R. Dan, Theology after Ricoeur: New Directions in
Hermeneutical Theology (Teologija poslije Ricœura: novi
smjerovi u hermeneutičkoj teologiji), Westminster John
Knox, Louisville 2001.
Thomasset, Alain, Paul Ricœur. Une poétique de la morale.
Aux fondements d’une éthique herméneutique et narrative
dans une perspective chrétienne (Paul Ricœur. Poetika morala. Prema utemeljenju hermeneutičke i narativne etike u
kršćanskoj perspektivi), Leuven University Press, Leuven
1996.
Temps et récit de Paul Ricœur en débat (Rasprava o
Ricœurovoj knjizi Vrijeme i priča), ur. R. Rochlitz i C. Bouchindhomme, Cerf, Pariz 1990.
Vanhoozer, J. Kevin, Biblical Narrative in the Philosophy of
Paul Ricœur (Biblijska naracija u filozofiji Paula Ricœura),
Cambridge University Press, Cambridge 1990.
Wallace, I. Mark, The Second Naivete: Barth, Ricoeur and the
Yale Theology (Druga naivnost: Barth, Ricœur i Yale teologija), Mercer University Press, Macon 1990.
Prijevodi Ricœurovih
tekstova na hrvatski
Knjige
De l’interprétation. Essai sur Freud – O tumačenju. Ogled o
Freudu, prev. Ljiljanka Lovrinčević, Ceres, Zagreb 2005.
La Métaphore vive – Živa metafora, prev. Nada Vajs, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1981.
status, broj 16, ljeto 2013.
15
Mislioci: Jean Paul Gustave Ricœur
Članci
„Što jest tekst?“, prev. Ljerka Šifler-Premec, Pitanja br. 3/28,
Izdavački centar s[aveza] o[mladine] H[rvatske], Zagreb
1971, str. 803-810.
„Metamorfoze zapleta“, prev. Gordana Omejec; prijevod poglavlja iz: Temps et récit II: La configuration dans le récit de
fiction), u: Uvod u naratologiju (prir. Zlatko Kramarić), Izdvački centar „Revija“, Osijek 1989, str. 183-197.
„Preplitanje historije i fikcije“, prev. Mladen Kožul; prir. Vladimir Biti, Quorum, 6 (1990), 4 (31), Zagreb 1990, str. 236-247.
„Sablazan zla“, prev. Mihaela Vekarić, u: Treći program Hrvatskog radija, (1990) 28, Zagreb 1990, str. 75-79
„Čitanje Freuda“, prev. Ljiljanka Lovrinčević, u: Treći program Hrvatskog radija, (1991) 32, Zagreb 1991, str. 82-89.
„Osobni i naravni identitet“, peta studija knjige Soi-même
comme un autre, prev. Jadranka Brnčić, Književna revija,
(1998) 3/6, Ogranak Matice hrvatske, Osijek 1998, str. 131153. i u: Autor, pripovjedač, lik, prir. Cvjetko Milanja, Svjetla grada i pedagoški fakultet Sveučilišta „Josip Juraj Strossmayer“, Osijek 1999.
„Ja i narativni identitet“ šesta studija knjige Soi-même comme
un autre, prev. Jadranka Brnčić, u: Autor, pripovjedač, lik,
prir. Cvjetko Milanja, Svjetla grada i Pedagoški fakultet Sveučilišta „Josip Juraj Strossmayer“, Osijek 1999.
Tekstovi o Ricœuru
na hrvatskom
Knjige
Ljiljanka Lovrinčević, Nova retorika Paula Ricœura, magistarski rad, Zagreb 1991.
Vili Radman, Kritička hermeneutika i hermeneutički subjekt:
kritičko sučeljavanje s hermeneutikom P. Ricœura i W. G. Jeanronda, Mueller, Sarajevo 2005.
Jadranka Brnčić, Svijet teksta, Naklada Breza, 2012.
Članci
Andrea Zlatar, „Na rubu spekulativnog“, Gordogan, V, br.
13-14, Zagreb 1983.
Mirna Velčić, „Paul Ricœur“, Republika, br. 11-12, Društvo
književnika Hrvatske, Zagreb 1987, str. 73-82.
Šarčević, Ivan, „Hermeneutika, teorija o razumijevanju i tumačenju teksta: od renesanse do Ricœura“, Filozofska istraživanja, god. 20, br. 76, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb
2000, str. 109-138.
16
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Vili Radman, „Subjekt i hermeneutička teorija P. Ricœura
(1)“, Bosna franciscana, (2001), 14, Sarajevo 2001, str. 54-71.
Vili Radman, „Subjekt i hermeneutička teorija P. Ricœura
(2)“, Bosna franciscana (2001), 15, Sarajevo 2001, str. 16-31.
Krešimir Šimić, „Biblijska egzegeza u svjetlu suvremene filozofijske hermeneutike“, Bogoslovska smotra, LXXIV, 1, Zagreb, 2004, str. 1-34.
Andrea Zlatar, „Protiv zaborava“, Gordogan, god. 3 (2005),
br. 6, Udruga za kulturu „Gordogan“, Zagreb 2005, str.
243-248.
Mario Kopić, „Paul Ricœur – filozof čitanja (1913-2005)“,
Odjek, br. 3-4, Sarajevo 2005.
Jadranka Brnčić, „Riječima ponovno uspostaviti smisao“, u:
Filozofska istraživanja, god. 26, sv. 4, Hrvatsko filozofsko
društvo, Zagreb 2005, str. 891-904.
Jadranka Brnčić, „Naracija u historiografiji“, u: Radovi 39,
Zavod za povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Zagreb
2007, str. 277-294.
Jadranka Brnčić, „Paul Ricœur i strukturalna naratologija“,
Republika, vol. LXIV, br. 5, Društvo hrvatskih književnika,
Zagreb 2008, str. 3-19.
Jadranka Brnčić, „Ricœurov hermeneutički poststrukturalizam“, Književna republika, V, br. 5-6, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb 2008.
Jadranka Brnčić, „Opstanak priče“, Kolo, Matica hrvatska,
Zagreb 2009, str. 5-17.
Jadranka Brnčić, „Ricœurova hermeneutika imaginacije“,
Nova Istra, IX, br. 3-4, god. XIII, Istarski ogranak Društva
hrvatskih književnika, Pula 2008, str. 187-199.
Jadranka Brnčić, „Ricœurova hermeneutika sebstva“, Filozofska istraživanja, god. 28, sv. 3, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb 2009, str. 731-747.
Jadranka Brnčić, „Ricœurova hermeneutika biblijskoga teksta“, Nova prisutnost, br. 7/2, Kršćanski akademski krug, Zagreb 2009, str. 221-243.
Jadranka Brnčić, „Augustin u misli Paula Ricœura“, Filozofska istraživanja, god. 29, sv. 4, Hrvatsko filozofsko društvo,
Zagreb 2009, str. 669-688.
Jadranka Brnčić, „Pourquoi se souvenir de la Shoah?“, u: Mémoire et histoire en Europe centrale et orientale, ur. Daniel
Baric, Jacques Le Rider i Drago Roksandić, Presse universitaires de Rennes, Rennes 2010, str. 259-267.
Jadranka Brnčić, „Ricœurova ‘podučena egzegeza’„, Bogoslovska smotra, god. 80, br. 4, Katolički bogoslovski fakultet,
Zagreb 2010, str. 1133-1145.
Jadranka Brnčić, „Postkritičko razumijevanje biblijske vjere“,
Služba riječi, br. 1, Katolički bogoslovni fakultet Split, Split
2012, str. 61-79.
Mislioci: Jean Paul Gustave Ricœur
Osoban i narativan identitet
*
Kriza se sastoji u tome da sam pojam pripadnosti mojih iskustava meni samom
ima dvosmisleno značenje; postoje posjedovanja i zaposjedovanja. Parfit
usmjerava svoj pogled na egotizam koji hrani tezu vlastita interesa, protiv
kojeg ustaje u svom djelu. No, nije li trenutak rasposjedovanja sebe esencijalan
i za autentičnu ipsost? I ne treba li, da bismo bili na raspolaganju, na neki
način pripadati nama samima? Pitamo se: bi li se pitanje važnosti postavljalo
kada ne bi ostao netko kome pitanje vlastita identiteta nije važno? Dodajmo
sada: ako bi moj identitet izgubio svaku važnost u svakom pogledu, ne bi li
također postao posve nevažnim i identitet drugoga?
Paul Ricœur
* Ulomak iz: Soi-même comme un autre, Éditions du Seuil, Pariz 1990. S francuskoga prevela Jadranka Brnčić.
Paradoksi osobnog identiteta
1
. Da se pitanje osobnog identiteta, bez niti vodilje razlikovanja među modelima identiteta i bez pomoći narativnog posredništva, gubi u prepletu teškoća i paralizirajućih
paradoksa, filozofi engleskoga govornog područja i analitičke kulture najprije su naučili kod Lockea i Humea.
Od prvog tradicija je sačuvala izjednačavanje osobnog identiteta i pamćenja. No, treba vidjeti kakva je cijena plaćena
za to izjednačavanje u nekonzistentnosti argumentacije i u
nevjerodostojnosti s obzirom na posljedice. Nedosljednost
u argumentaciji bijaše u sljedećem: na početku poznatog
XXVII. poglavlja Filozofskog ogleda o ljudskom razumu (Essai philosophique concernant l’entendement humain (2. izd.
1694)1 pod naslovom „Identitet i različitost“, Locke uvodi
koncept identiteta koji, izgleda, izmiče našoj alternativi istosti i ipsosti; pošto je rekao da je identitet rezultat uspoređivanja, Locke uvodi jedinstvenu ideju identiteta jedne stvari
sa samom sobom (doslovno: istosti sa samom sobom, same1 Essai philosophique concernant l’entendement humain, prev. P. Coste,
Vrin, Paris 1972.
ness with itself); i doista, uspoređujući stvar s njom samom u
različitim vremenima, oblikujemo ideje identiteta i različitosti; „kada se pitamo je li jedna stvar ista (same) ili ne, uvijek
se referiramo na nešto što je postojalo u datom vremenu i na
određenom mjestu i za što smo sigurni da je u tom trenutku
bilo identično samom sebi (the same with itself)“. Ova definicija kao da gomila svojstva istosti na temelju uspoređivanja i
svojstva ipsosti u korist trenutačne podudarnosti neke stvari
sa samom sobom, podudarnosti koja se održalo tijekom vremena. No, daljnja analiza razdvaja dvije valencije identiteta.
U prvom nizu primjera – brod kojem su izmijenjeni svi dijelovi, hrast čiji se rast prati od žira do stabla, životinja, pa
čak i čovjek, čiji razvoj slijedimo od rođenja do smrti – nad
svime prevladava istost; zajednički element svim ovim primjerima jest postojanost organizacije koja, po Lockeu, što je
točno, ne angažira nikakav supstancijalizam. Međutim, kad
prelazi na osobni identitet, što ga Locke ne poistovjećuje s
identitetom čovjeka kao takvog, onda on trenutačnoj refleksiji pripisuje „istost sa samim sobom“, istost navedena općom definicijom. Preostaje samo da se povlasticu trenutačne
refleksije proširi na trajanje; dovoljno je da se pamćenje promatra kao retrospektivno širenje refleksije u prošlost koliko
je dalje moguće; u korist te mutacije refleksije u pamćenje
status, broj 16, ljeto 2013.
17
Mislioci: Jean Paul Gustave Ricœur
može se reći da se „istost sa samim sobom“ proteže kroz vrijeme. Tako je Locke bio uvjeren da može uvesti cezuru u tijek svoje analize a da pritom ne napusti svoj opći koncept
„istosti (jedne stvari) sa samom sobom“. Međutim, preokret
refleksije u pamćenje ustvari obilježuje konceptualan preokret u kojem se ipsost prešutno odmjenjuje istošću.
Locke ipak nije izazvao najveću zabunu na razini koherencije argumenta: filozofijsko naslijeđe mu je pripisalo invenciju kriterija identiteta, točnije psihičkog identiteta, kojemu
otada možemo suprotstaviti kriterij tjelesnog identiteta
iz kojega je proizašao prvi niz primjera: u njima prevladava stalnost jedne organizacije koju je moguće promatrati
izvana. Otada rasprava o kriterijima identiteta stupa u prvi
plan ističući suprotstavljena, jednako kao i vjerodostojna
plediranja u korist jednog ili drugog. Na taj način Lockeu i
njegovim pristašama redovito suprotstavljamo aporije identiteta koji jedino ovisi o svjedočanstvu pamćenja; psihološke
aporije koje se odnose na ograničenja, prekidanja (primjerice, tijekom sna), slabosti pamćenja, no također i ontološke
aporije sa strožim ontološkim karakterom: nije li prihvatljivije, pita J. Butler,2 da se kontinuitet pamćenja pripiše kontinuiranoj egzistenciji jedne duše- supstancije, radije nego da
se kaže kako osoba postoji ukoliko se sjeća. Locke je otkrio
aporetički karakter samog pitanja o identitetu, a da ga nije
imao pred očima. O tome više od svega drugog svjedoče paradoksi što ih je preuzeo, a koje su njegovi nasljednici pretvorili u dokaze neodlučivosti: uzmimo za primjer slučaj nekog kraljevića čije je pamćenje transplantirano u tijelo obućara – hoće li time obućar postati kraljevićem koji se sjeća
da je to nekad bio ili će ostati obućar kakvog drugi ljudi i
dalje tako vide? Locke, vjeran sebi, odlučuje u korist prvog
rješenja. No, moderni će čitatelji, osjetljiviji na koliziju dvaju
suprotnih kriterija identiteta, zaključiti da je slučaj nerješiv.
Na taj se način, unatoč Lockeovim uvjeravanjima, otvara
razdoblje puzzling cases. Na to ćemo se kasnije vratiti.3
S Humeom je naizgled otvoreno razdoblje sumnje i sumnjičavosti. Na početku analize koju nalazimo u Raspravi o ljudskoj prirodi (Traité de la nature humaine), knjiga I, četvrti
dio, šesti odlomak (1739), Hume postavlja jak koncept odnosa identiteta: „Možemo imati jasnu ideju o nekom predmetu koji tijekom vremena, ostaje nepromijenjen i nepre2 J. Butler, „Of personal Identity, The Analogy of Religion (Analogija religije),
1736., preuzeto u J. Perry (ur.) Personal Identity, University of California
Press 1975, str. 99-105.
3 Situacija nastala zbog hipoteze transplantacije jedne duše u drugo tijelo,
nije počela već kod Lockea, nego kod njegovih nasljednika, izgledati ne toliko nedeterminiranom, koliko jednostavno paradoksalnom, tj. protivnom
zdravom razumu. Jer kako je moguće da kraljevićevo pamćenje ne zahvati
tijelo obućara na razini glasa, gesti, držanja? i gdje smjestiti izražavanje uobičajenog obućareva karaktera u odnosu na izražavanje kraljevićeva pamćenja? Mogućnost razlikovanja dvaju kriterija identiteta: takozvanog psihičkog i tjelesnog identiteta, kao da izražavanje pamćenja nije tjelesni fenomen, još nije bilo Lockeov problem, ali je kasnije postalo problematično.
Ustvari inherentni nedostatak Lockeova paradoksa, osim u slučaju eventualne cirkularnosti argumenta, nesavršen je opis situacije koju je stvorila
imaginarna transplantacija.
18
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
kidan; tu ideju nazivamo identitetom ili sameness“.4 Nema,
dakle ni sumnje ni dvosmislenosti: postoji samo jedan model identiteta, istost. Kao i Locke , Hume nabraja cijeli niz
primjera-tipova, od brodova i biljaka do životinja i ljudi.
Za razliku od Lockea, međutim, on već od prvog primjera
uvodi stupnjeve u označavanju identiteta, ovisno o primjeru
u kojemu se naznačuje da su promjene nekog materijalnog ili živog bića više ili manje obuhvatne ili više ili manje
iznenadne. Pitanje identiteta tako biva izuzeto crno-bijelih
odgovora. No, za razliku od Lockea, Hume ne obrće svoje
kriterije označavanja identiteta kada sa stvari i živih bića
prelazi na sebstvo. Kao dobar empirist za svaku predodžbu
traži odgovarajući dojam („mora postojati dojam koji rađa
svaku novu realnu predodžbu“.5) te kako u ispitivanju „svoje
nutrine“ nalazi samo raznolikost iskustava i nijedan nevarijabilan dojam koji bi se odnosio na ideju nekog sebstva, zaključuje da je ta ideja iluzija.
No, takav zaključak ne zatvara raspravu, nego ju prije otvara.
Što nam to, pita Hume, nameće tako jaku potrebu da identitet nadredimo njegovim sukcesivnim percepcijama te da
pretpostavimo kako posjedujemo nepromjenjivu i neprekinutu egzistenciju tijekom cijeloga našeg života? Tumačeći iluzije identiteta, Hume razvija takvu suptilnost, koja
je, ostavivši jak dojam na Kanta, trajno označila sve kasnije
rasprave o iluziji identiteta. Na scenu dolaze dva nova koncepta: imaginacija i uvjerenje. Imaginaciji se pripisuje sposobnost da s lakoćom prelazi s jednog iskustva na drugo
ukoliko je njihova razlika slaba i stupnjevita, te tako preoblikuje različitost u identičnost. Uvjerenje potom, ispunjajući
manjak dojma, služi kao transmisija. U kulturi kakvoj još
pripada Hume, priznanje da neka ideja počiva na uvjerenju,
a ne na dojmu, ne diskreditira potpuno tu ideju; uvjerenja
imaju mjesto i ulogu koju upravo filozofija ograničava. Pa
ipak, reći da uvjerenje rađa fikcije, znači navijestiti vrijeme
u kojem će uvjerenje postati nevjerojatnim. Hume ne poduzima još taj korak te sugerira da se jedinstvo osobnosti može
pridružiti jedinstvu jedne Republike ili Commonwealth
čiji članovi se neprestance mijenjaju dok veze udruživanja
ostaju. Tek je Nietzsheu pripalo da učini korak od sumnjičavosti prema sumnji. Nasilje osporavanja zamijenit će suptilnost insinuacije.
Zamijetit ćemo: nije li Hume tražio ono što nije mogao naći:
sebstvo koji bi bilo jedno isto?. I nije li pretpostavio sebstvo
kojega i nije tražio? Pročitajmo njegov glavni argument: „Što
se mene tiče, kada prodrem intimnije u ono što nazivam samim sobom, uvijek nabasam na ovu ili onu osobitu percepciju, toplinu ili hladnoću, svjetlost ili tamu, ljubav ili mržnju,
bol ili užitak. Nikad ne dosežem sebe ni u kojem trenutku
izvan neke percepcije i ne mogu ništa drugo primijetiti osim
4 Prijevod autora. Leroyev prijevod (Hume, Traité de la nature humaine,
vol. 2., Aubier-Montaigne, Paris 1968) odveć približno sameness zamjenjuje
s „du meme“ (istost) (t. I, str. 345) i self s „moi“ (ja).
5 Prijevod autora (usp. prev. Leroy, op. cit., t. I, str. 343)
Mislioci: Jean Paul Gustave Ricœur
same percepcije“.6 Evo nekoga tko ispovijeda da nije našao
drugo do privatnu datost ipsosti; netko tko prodire u sebe
samog, traži i izjavljuje da ništa nije našao. Barem, primjećuje Chisholm, u Person and Object,7 netko sebe nalazi kako
upravo odmjerava, primjećuje percepciju. S pitanjem tko –
tko traži, odmjerava i ne nalazi i tko percipira? – vraća se
sebstvu u istom trenutku kada se ono samo sebi uskraćuje.
Ovo je paradoks kakvom se nastavak rasprave u mnogo navrata vraća. Nisam se zaustavljao na pitanju je li bolji kriterij identiteta tjelesnoga ili psihološkoga reda. I to iz više
razloga.
Najprije, ne želim ostaviti dojam da bi psihološki kriterij
imao povlašten položaj naspram ipsosti, a tjelesni rezerviran
za istost. Ukoliko pamćenje ima za ipsost određen afinitet,
kojemu ću se kasnije vratiti, psihološki kriterij se ne može
svesti na pamćenje; sve što je ranije bilo rečeno o karakteru
to dovoljno potvrđuje; jer, vidjeli smo da činjenica karaktera
ponajviše doprinosi tomu da se identitet misli u terminima
istosti. Karakter je, rekli smo, sebstvo pod krinkom istosti. I
obrnuto, tjelesni kriterij po svojoj naravi nije stran problematici ipsosti, u mjeri u kojoj pripadnost moga tijela meni
samom tvori najbremenitije svjedočanstvo u korist nesvodivosti ipsosti na istost.8 Koliko god neko tijelo bilo nalik sebi
samom, to još nije slučaj – dovoljno je usporediti različite
Rembrandtove autoportrete – nije istost ona koja tvori ipsost tijela, nego to čini njegova pripadnost nekome kadrom
da samog sebe označi kao onoga koji ima svoje tijelo.
Potom, unutar polja sadašnje rasprave, najdublje sumnjam u
uporabu termina kriterij. Kriterij je ono što omogućuje da u
potrazi za istinom, razlikujemo istinito od lažnoga. No, pitanje je kako da točno saznamo izlažu li se ipsost i istost na
isti način sudu istine. U slučaju istosti termin kriterija ima
vrlo precizno značenje: označuje dokaze verifikacije i falsifikacije iskaza koji se odnose na identitet shvaćen kao odnos:
jednako kao... (sjetimo se Lockeove i Humeove afirmacije po
kojoj identitet rezultira komparacijom; još kod Kanta supstancija je prva kategorije relacije). Legitimno, dakle, možemo ovaj kriterij nazvati dokazom istinitosti tvrdnji koje se
odnose na istost. Je li ista stvar s ipsošću? Pripadnost moga
tijela meni samom ne otkriva li jednu kriteriologiju? Ili ona
prije pada u polje pukih tvrdnji?9 Je li pamćenje – povlašteni
psihološki kriterij – je li ono kriterij za bilo što? Ne pada li
i ono u polje tvrdnje? Možemo oklijevati: odgovorit ćemo
6 Usp. Leroy, op. cit., t. I, str. 343.
7 R. Chisholm, Person and Object, a Metaphysical Study, G. Allen & Unwin,
London 1976, str. 37-41.
8 Sukob tjelesnog i psihološkog kriterija bio je predmet mnogim tekstovima
na engleskom jeziku; dovoljno je pogledati zbirke sljedećih eseja: Amelie
Pksenberg Rorty, The Identities of Persons Univ. of California Press 1976;
J. Perry, Personal Identity, Univ. of California Press 1975; Sidney Shoemaker, Self-knowledge and Self-identity, Cornell University Press, Ithaca 1963.
i Bernard Williams, Problems of the Self, Cambridge University Press 1973.
9 Nije prvi put da epistemološki status tvrdnje prelazi u prvi plan; isp. ovdje str. 108. Veza ipsosti i tvrdnje bit će izravno obrađena u desetoj studiji.
ne ako poistovjećujemo kriterij ispitivanja verifikacije i falsifikacije; a da ako priznamo da se tvrdnja pripisuje ispitivanju istine jednoga drugog reda od onog u koji pripadaju
sama verifikacija ili faslifikacija. Ova se rasprava ne bi mogla
ispravno privesti kraju sve dok se čvrsto ne uspostavi razlikovanje dviju problematika ipsosti i istosti te sve dok se ne
prođe cijela lepeza slučajeva, idući od njihove pretpostavke
do razdvajanja.
2. Prije nego uđem u raspravu o kriterijima osobnog identiteta, namjerno sam odabrao ogledati se s jednim važnim
djelom koje se, prenoseći raspravu na respektivne zasluge
psihološkog i tjelesnog kriterija, obraća izravno uvjerenjima
što ih mi obično pridodajemo traženju osobnog identiteta.
Riječ je o rijetkom djelu Reasons and Persons Dereka Parfita.10 U njemu sam prepoznao opasnoga protivnika – ne
neprijatelja, daleko od toga – moje teze o narativnom identitetu, u mjeri u kojoj se njegove analize događaju na razini
na kojoj identitet ne znači drugo do istost, namjerno isključujući svako razlikovanje istosti i ipsosti te, dakle, svaku dijalektiku – narativnu ili drugu – istosti i ipsosti. Djelo istodobno podsjeća na Lockea, manje po mjestu koje pridaje
pamćenju, a više po nabrajanju paradoksalnih slučajeva, i na
Humea, po svojem skeptičnom zaključku: famozni puzzling
cases koji služe kao dokaz istine u cijeloj Parfitovoj knjizi,
navode, ustvari, na misao da se samo pitanje identiteta može
pokazati ispraznim u onoj mjeri u kojoj je, u manje ili više
paradoksalnim slučajevima, odgovor neodređen. Za nas će
biti pitanje je li Parfit, kao Hume, tražio ono što nije mogao
naći, čvrsto pravilo osobnog identiteta, definiranoga terminima istosti, i je li unaprijed pretpostavio sebstvo koje nije
tražio, naročito kada je razvijao, s rijetkom snagom misli,
moralne implikacije svoje teze i napisao: „personal identity
is not what matters“ (osobni identitet nije ono što je važno).11
Parfit pobija temeljna uvjerenja vezana uz kriterije identiteta. Iz didaktičkog razloga obična uvjerenja vezana uz
osobni identitet možemo rastaviti u tri niza tvrdnji: prvi se
odnosi na ono što nam valja shvaćati pod pojmom identiteta, na odvojenu egzistenciju od trajne jezgre; drugi se sastoji u uvjerenju da je uvijek moguće naći određeni odgovor u odnosu na ovu trajnost; treći izriče da je postavljeno
pitanje važno kako bi osoba mogla tražiti pravilo moralnog
subjekta. Parfitova strategija se sastoji u tome da ruši jedan
za drugim ova tri niza tvrdnji koje su manje suprotstavljene,
a više pretpostavljene, od one najočitije do najprikrivenije.
Prva Parfitova teza jest da zajedničko uvjerenje mora biti formulirano riječima koje joj nisu vlastite, koje su tezi protivne,
što smatra jedinim ispravnim, te ovo naziva redukcijskom
tezom. Protivnu tezu će pak nazvati neredukcijskom. Po
10 Oxford, Oxford University Press 1986.
11 Reasons and Person, op. cit., str. 255 i passim (prijevod autora). Primijetit
ćemo da D. Parfit u nekoliko navrata piše: „Our identity is not what materss“ („nije važan naš identitet“), str. 245 i passim), formulu koja ponovno
uvodi pitanje pripadnosti (ownership).
status, broj 16, ljeto 2013.
19
Mislioci: Jean Paul Gustave Ricœur
redukcijskoj­ tezi identitet se s vremenom svodi bez ostatka
na činjenicu stanovite lančane povezanosti (connectedness)
među događajima, bilo da su one fizičke ili psihičke naravi.
Važno je dobro razumjeti dva ovdje korištena termina: pod
događajem treba razumjeti sve slučajeve pogodne da ih se
opiše a da se eksplicitno ne tvrdi da su iskustva od kojih je
sačinjen osobni život ujedno u posjedu ove osobe, te da se
ne tvrdi da ova osoba uopće postoji. Svako istraživanje povezanosti moguće je provesti samo pod uvjetom ovakva neosobna opisa, bilo na fizičkom ili tjelesnom ili pak mentalnom
ili psihičkom planu.
Redukcijska teza ponovno uvodi u raspravu neutralan pojam događaja s kojim smo se prvi puta suočili u okviru teorije djelovanja kada je bilo riječ o tezama Donalda Davidsona o odnosu djelovanja i događaja.12 Kao i kod Davidsona,
kategorija događaja pojavljuje se kao prvobitna, tj. nepodložna kategoriji supstancijalna entiteta, nasuprot pojmu stanja koji, čini se, mora biti stanje nekog entiteta. Budući da
pojam događaja, jednom shvaćen u širokom smislu te riječi,
uključuje fizički i psihički događaj, redukcijska teza može
biti formulirana na sljedeći način: „postojanje jedne osobe
jest upravo u postojanju mozga i tijela te u nizu fizičkih i
mentalnih događaja koji ih povezuju“.13
Što redukcijska teza isključuje? Precizno: „da smo entiteti koji postoje odvojeno“ (Reasons and Persons, str. 210).
U odnosu na puki psihički ili psihološki kontinuitet osoba
tvori „dodatno odvojenu činjenicu“ (a separate further fact)
U kom smislu odvojenu? U smislu razlike između njezina
mozga i psihičkog iskustva (his experiences). Za Parfita pojam duhovne supstancije, s kojom poistovjećuje čisti kartezijanski ego, samo je, nesumnjivo, jedna od verzija neredukcijske teze, i to one najpoznatije, premda je jednako razumljiva i ona materijalistička verzija; bitno u ovoj ideji jest da
se identitet sastoji u dodatnoj činjenici u odnosu na fizički i/
ili psihički kontinuitet: „ovu koncepciju nazivam koncepcijom Dodatne Činjenice“ (Further Fact View, ibid., str. 210).
Prije nego što krenemo, važno je naglasiti da upravo redukcijska teza ustanovljuje rječnik referencije u kojem je formulirana protivna teza, rječnik činjenica događaja opisana na
neosoban način; u odnosu na taj bazični rječnik, protivna je
teza definirana istodobno po onom što niječe (redukcionizam) i po onom što dodaje (dodatna činjenica). Na taj je način autor, po mom mišljenju, izbjegao središnji fenomen što
ga teza reducira, tj. to da netko posjeduje svoje tijelo i svoje
12 Usp. ovdje, treća studija, str. 73 sq.
13 Reasons and Persons, op. cit., str. 211 (prijevod autora). Doduše Parfit
priznaje dvije varijante redukcijske teze: po prvoj osoba je samo ono što
smo upravo rekli; po drugoj osobu se može smatrati razlikovnim entitetom
a da ovaj entitet nema odvojenu egzistenciju: ova varijanta daje za pravo
analogiji između osobe i republike ili Commonwealtha, kakvu predlaže
Hume; stoga kažemo da Francuska postoji, ali ne i Rusitanija, iako ova prva
ne postoji odvojeno od svojih građana i svoga teritorija. Ovu drugu verziju
Parfit prihvaća kao pojam osobe. Za njega on nije u suprotnosti s redukcijskom tezom. U drugoj verziji možemo spomenuti osobu a da nije spomenuta (claimed) njezina egzistencija.
20
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
iskustvo. Izbor događaja kao referentnoga pojma izražava, ili
bolje rečeno, vrši ovo ispuštanje, ili radije izbjegavanje onoga
što je uvijek moje, tj. mojnosti (mienneté). I upravo u ovom
rječniku događaja, proizašlom iz sličnoga izbjegavanja, postojanje osobe figura kao dodatna činjenica. Teza, zvana neredukcijskom, na taj je način postala parazitom redukcijske
teze ustanovljenom na njezin račun. Pitanje je kako saznati
pripada li mojstvo nizu činjenica, epistemologiji onoga što
je moguće promatrati, u konačnici otkriva li ontologiju događaja. Na taj smo način još jednom upućeni na razlikovanje
dviju problematika identiteta, ovu ipse i onu idem. Parfit, jer
ne poznaje ovu moguću dihotomiju, ne može a da fenomen
mojnosti u odnosu na činjeničnost događaja ne smatra, u
točnom značenju te riječi, površnom.
Iz tog neznanja kao izravna posljedica slijedi lažno uvjerenje
da tzv. neredukcijska teza svoju najvažniju ilustraciju nalazi
u duhovnom dualizmu, kojem se i sam kartezijanizam prebrzo pridružio. Po mom mišljenju ono što redukcijska teza
reducira nije tek, a ni kao prvo, mojnost psihičkih iskustava
(the experiences u značenju što ga ova riječ ima na engleskom), nego fundamentalnije: mojnost vlastita tijela, mog
tijela. Neosobnost događaja prije svega označuje neutralizaciju vlastita tijela. Stoga istinska razlika između neredukcijske i redukcijske teze nema nimalo podudarnosti s takozvanim dualizmom duhovne i tjelesne supstancije, nego se
odnosi na dualizam moje pripadnosti meni i neosobnoga
opisa. U mjeri u kojoj vlastito tijelo tvori jednu od sastavnica
mojnosti, najradikalnije suočavanje moralo bi očitovati dvije
perspektive tijela, kao mojega tijela i tijela kao takvoga među
drugim tijelima. Redukcijska teza u tom smislu označuje
redukciju vlastita tijela na bilo koje tijelo. Ovakva neutralizacija, koju možemo iskazati u svim iskustvima mišljenja,
olakšava usredočavanje rasprave o tijelu na mozak. Mozak,
ustvari, u onom što je lišeno fenomenoloških pravila, a time
i oznaka pripadnosti, razlikuje mnogobrojne dijelove tijela,
i cijelo tijelo kao integralno iskustvo. Imam iskustveni odnos prema svojim udovima kao organima pokreta (ruka) ili
percepcije (oko), emocija (srce) ili govora (glas). No, nemam
nikakva iskustvena odnosa prema svom mozgu. Zapravo, riječ „mozak“ ništa ne znači, barem ne izravno: govoreći apsolutno, u mojoj lubanji nalazi se jedan mozak, ali ga ja ne
osjećam. Tek prešavši preko cijeloga mojeg tijela kao svoga i
kao onoga koje u sebi sadrži mozak, mogu reći: moj mozak.
Zbunjujući karakter ove riječi osnažuje činjenica da mozak
ne pripada kategoriji objekata koje njegovo tijelo može primijetiti s odmakom. Njegova blizina u mojoj glavi daje mu
čudan značaj neproživljene interijornosti.
Što se tiče psihičkih fenomena, oni predstavljaju sličan problem: možemo smatrati najkritičnijim trenutkom cijelog
pokušaja nemogućnost razlučivanja psihološkog kriterija
od pripadnosti meni. Ako kartezijanski cogito, smatra Parfit, ne može biti jasno lišen oznaka prve osobe, nije isto i
s identitetom kojeg definira samo psihički ili tjelesni kontinuitet. Morali bismo, dakle, definirati mnemički (kontinuitet, ne referirajući se na moje, tvoje, njegovo. Kada bismo
Mislioci: Jean Paul Gustave Ricœur
to mogli, bili bismo slobodni od pripadnosti meni, ukratko
od vlastitosti. A to bi bilo moguće kada bismo mogli stvoriti repliku pamćenja u mozgu drugoga (naravno, riječ je o
manipulaciji mozgom, ali vidjet ćemo kasnije mjesto koje
ova i mnoge slične zauzimaju u Parfitovim imaginarnim
iskustvima); pamćenje možemo smatrati jednakim tragu
mozga. U tom smislu ćemo govoriti i o mnemičkim tragovima. Ništa se, dakle, ne protivi tome da proizvedemo
repliku njegovih tragova. Na toj osnovi možemo definirati
široki koncept kvazi-pamćenja, kojem će obično pamćenje
biti podklasa, tj. kvazi-sjećanja naših vlastitih prošlih iskustava (usp. ibid, str. 220). No, može li vlastito biti poseban
slučaj neosobnog? Ustvari, sve se složilo kada se vlastitu
pamćenju pridodao pojam mnemičkog traga koji razotkriva problematiku neutralna događaja. Ovo prethodno
prelaženje omogućuje da se specifična lančana povezanost
prošlog i sadašnjeg iskustva tretira u kauzalnoj ovisnosti.
Slučaj pamćenja samo je najfrapantniji slučaj u redu psihičkog kontinuiteta. Ono što je u pitanju pripisivanje je
misli nekom mislitelju. Možemo li zamijeniti, a da semantički ništa ne gubimo, „ovo misli“ (ili „misao je u tijeku“)
s „ja mislim“? Pripisivanje sebi ili nekom drugom, da preuzmemo Strawsonov rječnik, čini se neprevodivim terminima neosobna opisa.
Drugo uvjerenje koje Parfit napada jest ono koje pitanje
identiteta smatra uvijek determiniranim, tako da svaki
prividan slučaj nedeterminiranosti možemo svesti pod da
ili ne. Zapravo je ovo uvjerenje povezano s onim prethodnim: upravo zato što neredovite slučajeve smatramo determinirajućim, tražimo stabilnu formulu identiteta. Treći
puzzling cases, s potporom znanstvene fantastike, gdje se
ustvrđuje neodlučnost pitanja identiteta, imaju odlučnu
stratešku funkciju zbog koje je Parfit treći dio svoje knjige
posvetio osobnom identitetu, predstavljajući svoju uznemirujuću tezu o puzzling cases. Na taj je način od početka
insinuirana ispraznost pitanja koje potiče takvu nedeterminiranost odgovora. Ja sam, međutim, radije počeo izlažući redukcijsku tezu jer ona ustvari upravlja konstrukcijom i odabirom puzzling cases.
U stanovitu smislu pitanje identiteta oduvijek je poticalo
zanimanje za paradoksalne slučajeve. Religiozna i teološka
vjerovanja u seobu duša, u besmrtnost, u uskrsnuće tijela,
zainteresirala su i najspekulativnije duhove (o tome svjedoči i odgovor sv. Pavla vjernicima u 1 Kor 15,35s). Vidjeli smo ranije kako se Locke služi jednim imaginarnim,
uznemirujućim slučajem, sigurno ne da bi iznutra minirao
vjerovanje, nego da bi stavio na kušnju paradoks vlastite
teze o jednakosti osobna identiteta i pamćenja. Njegovi
su nasljednici transformirali spomenut paradoks u puzzling cases. Tekstovi o osobnom identitetu puni su sličnih
invencija: transplantacija mozga, bisekcija, udvostručenje
moždanih hemisfera itd., a da ne spominjemo medicinske
slučajeve podvostručenja osobe, kakve dobro poznaje francuska javnost. Mi ćemo, pak, dati značajno mjesto ekviva-
lentu Parfitovih puzzling cases unutar narativne koncepcije
osobnog identiteta. Sukob dviju vrsta puzzling cases bit će
isti na čvrstim točkama obrane u korist naše vlastite teze.
Zaustavimo se na trenutak pri sljedećim opservacijama:
ovaj iznenađujući kontinuitet u vidu imaginacije osjetljivih slučajeva paraliziranja refleksije, ostavlja prostor da se
čuje kako je identitet povlašteno mjesto aporija. Možda bi
trebalo zaključiti ne da je pitanje isprazno, nego da može
ostati pitanjem bez odgovora: upravo u ovome je dobitak
ove jedinstvene strategije.
Parfitovim izborom puzzling cases upravlja redukcijska
hipoteza o kojoj smo maloprije raspravljali, i to je važno
naročito naglasiti. Pa makar i bilo riječi o fiktivnom iskustvu teletransportacije koja bučno otvara treći dio njegove
knjige. Autor predlaže dvije verzije: u oba slučaja nalazimo
na točnu kopiju moga mozga, ova kopija je putem radija
prenesena na primalačko mjesto smješteno na drugoj planeti gdje neki stroj, na temelju informacija, ponovno konstituira točnu repliku mene samog, identičnu u smislu
točno sličnu u organizaciji i povezanosti stanja stvari i događaja. U prvom slučaju moji su mozak i tijelo uništeni tijekom svemirskog putovanja. Pitanje je saznati jesam li preživio u mojoj replici ili sam mrtav. Slučaj je neodlučan: što
se tiče numeričkog identiteta moja replika je drugo nego
ja; što se tiče kvalitativna identiteta ona je nerazlučiva od
mene, dakle, zamjenjiva. U drugom slučaju moj mozak i tijelo nisu uništeni, ali je moje srce oslabilo; susrećem svoju
repliku na Marsu, supostojim s njom; ona zna da ću umrijeti prije nje i nastoji me utješiti, obećavši da će me zamijeniti; što bih još mogao očekivati od budućnosti? Hoću li
umrijeti ili ću preživjeti u mojoj replici?
Koje pretpostavke prethode proizvodnji ovih puzzling cases kao drugih još ingenioznijih? Riječ je najprije o imaginarnim slučajevima koji ostaju shvatljivim, iako ne bi bili
tehnički ostvarivi. Dovoljno je da nisu ni logički ni fizički
nemogući; pitanje je kako znati ne izazivaju li sukob na
jednoj drugoj razini koja se odnosi zemaljsku ukorijenjenost čovjeka. Vratit ćemo se na ovo kasnije kada budemo
uspoređivali slučajeve iz znanstvene fantastike s onima iz
književne fikcije na razini naracije. Osim toga, riječ je o
manipulacijama visoke tehnologije mozgom koji se smatra
ekvivalentom osobe. U ovoj točci redukcijska teza vrši svoj
nadzor; u ontologiji događaja i u epistemologiji neosobna
opisa lančanih povezanosti koje su nositelji identiteta, povlašteno mjesto slučajeva u kojima je spomenuta osoba, a
da se izričito ne traži njezina egzistencija, jest mozak. Jasno je da se Parfitove fikcije, za razliku od književnih fikcija o kojima ćemo kasnije govoriti, odnose na entitete koji
proizlaze iz manipulativna registra, zbog čega je pitanje ipsosti bilo uklonjeno.
Zaključak što ga Parfit izvlači iz neodlučne situacije koju
otkrivaju puzzling cases jest da je samo postavljeno pitanje
isprazno. Ustrajemo li u tome da identitet znači istost, zaključak bi bio nepobitan; ustvari i u slučajevima koji najviše
status, broj 16, ljeto 2013.
21
Mislioci: Jean Paul Gustave Ricœur
zbunjuju, nijedno od triju predloženih rješenja ne bi bilo
prihvatljivo:
a) ne postoji osoba koja bi bila isto što i ja;
b) ja sam isto što i jedan od dva pojedinca proizašla iz
eksperimenta;
c) ja sam isto što i dva pojedinca.
Paradoks je zapravo paradoks istosti (mêmeté): trebalo je
smatrati ekvivalentnim pitanja: „Hoću li preživjeti?“ i „Postoji li osoba koja bi bila ista osoba kao i ja?“ Rješiti paradoks
u ovom predodređenu okviru znači razmrsiti pitanje, ukratko
isprazniti ga. Zapravo, valja nijansirati i reći: u ovoj situaciji
pitanje je neodređeno. Ako, zbog vrsti upitne ekstrapolacije
Parfit puzzling cases pridaje eminentnu ulogu, to je stoga što
oni razaraju sastavnice koje u svakodnevnom životu smatramo nerazorivima i čiju vezu ne držimo slučajnom. Riječ je
o prikrivanju psihološke (i eventualno tjelesne) veze koja, u
konačnici, iz neosobna opisa i osjećaja pripadnosti – osobito
iz sjećanja – može biti otkrivena nekome tko je kadar opisati
samoga sebe kao njihova posjednika. Jedna od funkcija prijašnjih usporedbi znanstvene fantastike i književne fikcije bila
bi da predoči pitanje slučajnosti koje se smatraju temeljnim
oznakama ljudskog stanja. Među njima postoji barem jedna
koja, u imaginarnim iskustvima teletransportacije, izgleda neprevladivom, a to je temporalnost, ne putovanja, nego teletransportirana putnika. Sve dok promatramo samo adekvatnost replike dupliciranom mozgu, važan je jedino identitet
strukture, usporediv s genetskim kodom sačuvanim tijekom
svega iskustva.14 Što se tiče mene koji sam teletransportiran
ne prestaju mi se događati razne stvari: bojim se, vjerujem,
sumnjam, pitam se hoću li umrijeti ili preživjeti, ukratko, brinem se. U tom smislu prelazak s rasprave o problemima pamćenja na probleme preživljavanja15 označuje ulazak na scenu
dimenzije historičnosti o kojoj je vrlo teško dati neosoban
opis.
Treće uvjerenje koje Parfit podvrgava vlastitoj željeznoj kritici
odnosi se na sud o važnosti koju pridajemo pitanju identiteta.
Već sam citirao poznate riječi: „Identity is not what matters.“
Veza ovdje napadnutog uvjerenja s onim prethodnim je sljedeća: ako nam se neodlučnost čini neprihvatljivom, to je stoga
jer nas uznemiruje: ovo je jasno u svim bizarnim slučajevima
u kojima je preživljavanje u pitanju: što će mi se dogoditi, pitao bih se? A ako smo uznemireni to je stoga jer nam se sud o
identitetu čini važnim. Ako se odreknemo ovoga suda o važ14 Dok još možemo promatrati samu konstrukciju imaginarnog slučaja
koji, ukoliko je replika moga mozga integralna replika, ona može sadržavati, osim tragova moje prošle priče, oznaku moje buduće priče u koju su
utkani slučajni susreti; ova situacija izgleda suprotna spoznatljivim pravilima: s mojim odvajanjem od moje replike, moje priče me razlikuju i čine
nesvodljivim. Sam pojam replike je u opasnosti da izgubi svaki smisao.
15 O problemu preživljavanja, u smislu ustrajnosti u budućnosti kroz kušnju radikalna narušavanja osobnog identiteta, usp. u J. Perry (ur.), Personal Identity, sekcija V: „Personal Identity and Survival“ (članci B.Williamsa
i D. Parfita), str. 179-223; u A. O. Rorty (ur.), The Identities of Persons (, op.
cit., članci D. Lewis, „Survival and Identity“, str. 18-40. i G. Rey, „Survival“,
str.41-66.
22
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
nosti, prestat ćemo biti uznemireni. No pred otvorenim opcijama puzzling cases spremni smo smatrati da znamo sve što
je moguće znati o slučaju koji je u pitanju te da možemo ovdje
zaustaviti istragu: „znajući to, znamo sve“ (ibid., str. 261).
Ovaj napad na prosudbu o važnosti zauzima, zapravo, u cjelokupnu Parfitovu djelu središnje strateško mjesto. Izostavili smo reći da je problem identiteta o kojem se raspravlja u
trećem dijelu knjige postavljen da bi se riješio jedan moralni
problem postavljen u dva prva dijela, tj. problem racionalnosti etičkog izbora što ga je postavio utilitaristički moral koji
je prevladavao u engleskom govornom području. Parfit napada njegovu najegoističniju verziju koju preimenuje u „teoriju vlastita interesa“ (self-interest theory).16 U ovoj etičkoj
dimenziji u igri je sebstvo. Parfitova teza jest da se razmirica
između egoizma i altruizma ne može raščlaniti na razini na
kojoj se događa ako prije toga nismo postavili pitanje koje su
vrste entiteta osobe (odatle i naslov djela Reasons and Persons). Valjani razlog etičkog izbora prelaze preko raščlambe
krivih uvjerenja o ontološkoj zakonitosti osoba. Baveći se
trećim dijelom, dakle, vratit ćemo se pitanju postavljenu u
prvom. Zauzvrat sav teret početnih etičkih pitanja ponovno
pada na pitanje identiteta. Ono postaje čisto aksiološki ulog;
prosudba o važnosti sud je koji pruža položaj u hijerarhiji uvažavanja. No, kojeg se identiteta – identiteta u kom smislu te
riječi – treba odreći? Da li istost (mêmeté), koju već Hume
smatra teško nalazivom i nevrijednom interesa? Ili mojnosti (mienneté) koje, po meni, tvori jezgru neredukcijske teze?
Zaista, sve navodi na to da Parfit, zahvaljujući nerazlikovanju
ipsosti (ipseité) i istosti (mêmeté) promatra prvo kroz drugo.
Što nikako nije nezanimljivo: jer se jedna struja budizma, koju
moralna Parfitova teza insinuira, sastoji upravo u tome da se
ne razlikuje istost od mojnosti. No, čineći to ne bacamo li i
dijete zajedno s vodom za kupanje? Kolikogod da sam spreman priznati da imaginativne varijacije o osobnom identitetu
vode u krizu same ipsosti – i bizarni narativni slučajevi koje
ćemo kasnije promatrati to potvrđuju – toliko ne vidim kako
pitanje tko (qui?) može nestati u krajnjim slučajevima u kojima ostaje bez odgovora. Na kraju, kako da se pitamo o tome
što je (ce qui) važno ako se ne pitamo kome (à qui) je stvar
važna ili ne? Pitanje koje se odnosi na ono što (ce) je važno ili
ne otkriva li brigu za sebe, brigu koja je konstitutivni element
ipsosti (ipseité)? I ako se popnemo s treće na drugu, a potom
na treću razinu uvjerenja koja su prošla kroz kritičko sito, ne
nastavljamo li se kretati unutar samog uvjerenja, uvjerenja
koje se odnosi na ono što smo mi (nous)? Postojanost osobnih
imena sve do iskaza redukcijske teze čiji smo dijelovi, izdaje
mnogo više nego retorika argumenata: označuje otpor pitanja
tko? pred zahtjevom za njegovom eliminacijom u neosobnu
opisu.17
16 Parfit to sažimlje u nekoliko riječi: „Svakoj se osobi kao svrha pružaju ciljevi koji bi bili najbolji za njega i koji bi tijeku njegova života jamčili najbolji
smjer“ Reasons and Persons, op. cit., str. 3 (prijevod autora).
17 Trebalo bi citirati čitave privremene zaključke na stranicama 216. do 217.
Parfitove knjige u kojima je pitanje jedino o „našim mozgovima“, „našem
mišljenju i djelovanju“, „našem identitetu“. Deiktične (déictiques) supstitucije koji nisu imena i osobni pridjevi („mozak ove osobe“, „ova iskustva“) ne
Mislioci: Jean Paul Gustave Ricœur
Riječ je, naposljetku, da se promijeni koncepcija koju imamo
o „sebi samima i našeg efektivnog života“ (ibid., str. 217). U
pitanju je „naš način gledanja (our view) na život“.
Ovdje ćemo primijetiti, u moju obranu, u korist nezamjenjivosti oznaka svojstva, da Parfitov kvazi-budizam ne ostavlja
netaknutom ipsost. Parfit traži da se manje brinemo zbog
samih sebe, između ostalog za naše starenje i za našu smrt;
da pridajemo manju važnost pitanju o tome proizlazi li
„ovo ili ono iskustvo iz istih ili različitih života“ (ibid., str.
341): da se manje zanimamo za sama „iskustva“, a više za
„osobe koje ih imaju“ (ibid.); da manje razlikujemo između
nas samih u različitim periodima našeg života od drugih
koji imaju slična iskustva našima; da što više zanemarujemo
granice između života, pridajući manje važnosti jedinstvu
svakog života; da iz jedinstva našega vlastita života, a ne iz
traženja svoje neovisnosti, načinimo umjetničko djelo... Ne
otkriva li moralist Parfit samu neutralizaciju pitanja ipsosti
preko neosobnog promatranja lančane povezanosti jednoga
života? Nije li bezbrižnost – koju, između ostalog propovijeda i Isus u Govoru na gori – ona koju suprotstavlja brizi?
Jasno čujem prigovore. Ali vjerujem da oni mogu biti pritjelovljeni obrani ipsosti nasuprot njezine redukcije na istost.
Moralna Parfitova refleksija izaziva na kraju unutarnju krizu
ipsosti. Kriza se sastoji u tome da sam pojam pripadnosti
mojih iskustava meni samom ima dvosmisleno značenje;
postoje posjedovanja i zaposjedovanja. Parfit usmjerava svoj
pogled na egotizam koji hrani tezu vlastita interesa, protiv
kojeg ustaje u svom djelu. No, nije li trenutak rasposjedovanja sebe esencijalan i za autentičnu ipsost? I ne treba li,
da bismo bili na raspolaganju, na neki način pripadati nama
samima? Pitamo se: bi li se pitanje važnosti postavljalo kada
ne bi ostao netko kome pitanje vlastita identiteta nije važno?
Dodajmo sada: ako bi moj identitet izgubio svaku važnost u
svakom pogledu, ne bi li također postao posve nevažnim i
identitet drugoga?18
mijenja ništa obzirom na konstituciju. U tom smislu je najzačudniji izraz
onaj koji sažima cijelu tezu: „Moja teza je u tome da možemo opisati svoje
živote na neosoban način“ (ibid., str. 217).
18 O sličnosti Parfitovih teza i budizma usp. D. Parfit Reasons and Persons,
op. cit., str. 280; i M. Kapstein, „Collins, Parfit and the problem of personal
identity in two philosophical traditions – A revieuw of selfless persons“,
Feature Book Review (separat).
status, broj 16, ljeto 2013.
23
Temat:
U potrazi za
autentičnim
kršćanstvom
U povodu 85.
rođendana
Hansa KÜnga
U potrazi za autentičnim kršćanstvom
Protiv religijskog ateizma
Küngova se važnost prije svega očituje u tome što zorno pokazuje što bi se
dogodilo kad bi u našoj regiji religijske institucije i politički režimi odustali od
savezništva, koje je usmjereno na odgajanje vjernika i građana u poslušničkokonformističkom duhu, pri čemu je na snazi – o tome nam iz dana u dan
svjedoči naša društveno-politička zbilja – sljedeće načelo: Poslušnokonformistički vjernik uvijek će biti ujedno i poslušno-konformistički podanik
države odnosno poslušno-konformistički pristaša naciona ili stranke, i obratno
Alen Kristić
T
emat o Hansu Küngu vjerojatno nije nešto samorazumljivo u časopisu kakav je „Status“ i ne može ga opravdati puka činjenica da se ovaj značajan katolički teolog
upravo ove godine, proslavivši 85. rođendan, dobrovoljno
povukao sa svih javnih funkcija, uključujući i vodstvo „Zaklade za svjetski etos“, čiji je utemeljitelj.
No, opravdanje temata moglo bi se kretati u vrlo različitim
smjerovima. Za to bi možda moglo već biti dostatno ukazati
na to da drama koja obilježava Küngov život – prije svega
sukob slobodne osobnosti i religijske institucije, koja na vlastitu štetu i protiv vlastitog Osnivača (od)već dugo pokušava
sputati gotovo svaki oblik slobode –premašuje crkveno dvorište i na vrlo zoran način govori ne samo o drami svake misleće nego ljudske egzistencije uopće.
Pored Küngovog promišljanja o tome „Kakvu vjeru živjeti?“
danas i cjelokupnog prikaza njegovog stvaralaštva pod naslovom „Hans Küng – Nekonformistički mislilac, sistematičar i vizionar“ Hermana Häringa, u ovom tematu o tome
vrlo uvjerljivo govori esej Željka Ivankovića posvećen Küngovim „Sjećanjima“, i to prvom svesku naslovljenom „Izborena sloboda“ i drugom svesku naslovljenom „Osporena
istina“, dok se objavljivanje trećeg sveska na njemačkom jeziku očekuje na jesen ove godine.
No, polazeći od našeg tranzicijskog konteksta, možda se
Küngova važnost prije svega očituje u tome što zorno pokazuje što bi se dogodilo kad bi u našoj regiji religijske institucije i politički režimi odustali od savezništva, koje je
26
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
usmjereno na odgajanje vjernika i građana u poslušničkokonformističkom duhu, pri čemu je na snazi – o tome
nam iz dana u dan svjedoči naša društveno-politička zbilja – sljedeće načelo: Poslušno-konformistički vjernik uvijek će biti ujedno i poslušno-konformistički podanik države odnosno poslušno-konformistički pristaša naciona ili
stranke, i obratno.
Pri tome se ne smije zaboraviti: Gdje vlada poslušno-konformistički duh, tamo ne postoji prepreka za nasilno dovođenje svega u potpunu raspoloživost što je prema ključnim uvidima filozofije prošlog stoljeća – sjetimo se primjerice Adorna ili Heideggera – sama suština zla utjelovljena
u metafizici kao načinu mišljenja, ali i političke prakse, čiji
je neprikosnoven simbol sam Auschwitz ili – ako ćemo posegnuti za nedavnom regionalnom prošlošću – Vukovar i
Srebrenica.
Dapače, upravo je metafizika, kao žudnja za potpunom
raspoloživošću, ono što uvijek iznova jedne drugima u zagrljaj doziva religijske institucije i autoritarno-diktatorske
režime, (gotovo) neovisno o njihovom ideološkom predznaku i omogućujući čak uspostavljanje paralela kakve su
one između djelovanja „Svetog oficija“ i Gestapa, i to ne
od bilo koga nego čak i od strane teologa formata kakvog
je bio Y. Congar. U tome se smislu i religijski nacionalizmi
karakteristični za našu regiju, počevši od političkog katolicizma, raskrivaju kao produkt naše stoljetne zapalosti u
metafizički mentalitet, pokušaj apsolutnog raspolaganja
ne samo drugima nego i vlastitom egzistencijom što prak-
U potrazi za autentičnim kršćanstvom
Hans Küng
tično znači negirati vlastitu konačnost i time neminovno
sve dublje zapadati u fundamentalističke neuroze i sektaške provale nasilja.
Stoga ne bi smjelo začuditi što se cjelokupni Küngov teološki
angažman može okarakterizirati upravo kao proročka borba
protiv metafizičkog mentaliteta – Häring bi s pravom rekao
luđačke košulje kršćanskog, ali i religijskog govora uopće – i
to od razine mišljenja preko razine organizacije do razine
prakse. Započeta u okrilju Katoličke crkve, ta se borba preko
projekta svjetskog etosa proširila ne samo na sve religijske
tradicije svijeta nego i na područje svjetskog gospodarstva i
svjetske politike.
Samo oslobođene metafizičkog mentaliteta, čiji je simbol
u Katoličkoj crkvi prije svega „crkveni razlog“, pa umjesto
toga iznova bespoštedno podvrgnute milosrđu i ljudskosti
kao kriteriju i horizontu smislenog djelovanja „ad intra“ i „ad
extra“, religije će biti u stanju pozitivno odgovoriti na zajedničku odgovornost koju posjeduju spram nesigurne budućnosti čovječanstva. A to, ništa manje, važi i za zajedničku
odgovornost religija za budućnost naše regije. Dakako, od
takvog zahtjeva za anti-metafizičkim obratom nisu pošteđene niti politika niti gospodarstvo, iznova kako na svjetskom tako i na regionalnom planu.
Ovo sažeto opravdanje temata o Hansu Küngu i mogući
(dakako, ne jedini ključ njegova čitanja), zaključit ćemo –
tako nam izgleda – vrlo primjerenim i značenjem nabijenim,
mislima Richarda Rortyja, pitajući se ujedno kako bi danas
izgledala Katolička crkva da je dosljedno ustrajala u obračunu s metafizičkim mentalitetom započetim na Drugom
vatikanskom koncilu i koliko bi u tom slučaju mogla pridonijeti preobrazbi ljudske civilizacije, uključujući i našu regiju, poglavito zagovarajući na vjerodostojan način oslobađanje svjetske politike i svjetskog gospodarstva metafizičkih
praznovjerja: „Prekinuti s metafizičkim logosom otprilike je
isto što i prestati tražiti moć i, umjesto toga, zadovoljiti se
milosrđem. Tendencije u kršćanstvu posljednjih stoljeća u
pravcu društvenih ideja prosvjetiteljstva znak su postupnog
slabljenja obožavanja Boga kao moći i njegovog postupnog
zamjenjivanja Bogom ljubavi. Slabljenje metafizičkog logosa
vidim kao posustajanje našeg pokušaja da sudjelujemo u
moći i veličini. Prijelaz s moći na milosrđe i s metafizičkog
logosa na post-metafizičku misao izraz je spremnosti da budemo zadovoljni onim što posjedujemo, umjesto da pokušavamo izmaknuti svojoj konačnosti tako što bismo postali
saveznici beskonačne moći.“
Alen Kristić (Sarajevo, 1977.), filozofsko-teološki
studij završio je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Kao doktorand Filozofskog fakulteta Univerziteta u Zagrebu, trenutno je gost Instituta
za postralnu teologiju i psihologiju Univerziteta
u Grazu. Predmet istraživanja su društveno-političke promjene religijskog na području bivše Jugoslavije iz perspektive slabe misli odnosno slabog kršćanstva G. Vattima. Jedan je od pokretača i
urednika izdanja Međunarodnog teološkog časopisa "Concilium" za BiH i Hrvatsku.
status, broj 16, ljeto 2013.
27
U potrazi za autentičnim kršćanstvom
Kakvu vjeru živjeti?*
Vama, svojim evangeličkim, katoličkim i pravoslavnim sukršćankama i
sukršćanima, želim dug život s čestitom vjerom u Boga, oslobađajućom vjerom
u Krista i vjerom koju pokreće Duh
Hans Küng
* Riječ je o govoru izrečenom tijekom Drugoga ekumenskoga crkvenog susreta u Münchenu, 13. svibnja 2010. U svrhu produbljenja navedenog promišljanja
pogledati: Hans Küng, Was ich glaube, München, Piper, 2009. (nap. prev.). S njemačkoga preveo Alen Kristić.
K
akvu vjeru živjeti?“ Moje drage evangeličke, katoličke i
pravoslavne sukršćanke i sukršćani, radosna sam srca prihvatio poziv na ovaj Ekumenski crkveni susret [Kirchentag].
Ganulo me to što je referat prigodom otvorenja ove glavne
panel rasprave o vjeri zatražen od mene kritičkog teologa. A
nakon što sam doživio mnogo radosti s svojom knjigom „Što
vjerujem“, izgledalo je da će mi predstavljati laganu zadaću
izraditi uvodno priopćenje na temu „Kakvu vjeru živjeti?“.
No, u međuvremenu sam se rastužio. U tom pogledu sigurno
možete suosjećati. Val skandala povezan sa seksualnim zloporabama strovalio je Katoličku crkvu – s posljedicama i za
Evangeličku – u jedinstvenu krizu povjerenja: višeslojnu krizu
vodstva, koja umnogome uzrokuje i krizu vjere. Kako da sada
radosno govorim o svojoj vjeri?
Kao još jedini aktivni koncilski teolog uz Josepha Ratzingera, pod tim sam okolnostima u međuvremenu zauzeo stav
spram te krize povjerenja u „Otvorenom pismu katoličkim biskupima cijelog svijeta“1. U njemu ne zahtijevam samo male
reforme nego nešto poput „druge reformacije, koja ne bi dovela do raskola nego do jedinstva Crkve“. Sutra ću se uvečer o
tome moći iscrpnije očitovati tijekom razgovora s Jürgenom
Moltmannom.2 Ostajući stoga pri ovim uvodnim opaskama,
sada ću pokušati izravno odgovoriti na pitanje: Kako možemo
1 Na hrvatskom jeziku je između ostalog dostupno na http://www.gordogan.com.hr/gordogan/wp-content/uploads/2011/10/G_2_32.pdf (nap.
prev.)
2 Ulomci iz tog razgovora dostupni su u: Hans Küng / Jürgen Moltmann,
Ekumenska duhovnost – življena već danas, u: Concilium, 3/2011, str. 127138. (nap. prev.)
28
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
živjeti kršćansku vjeru u ovoj teškoj situaciji? „Da biste posjedovali svoju nadu“, kako glasi glavni motiv ovog Ekumenskog
crkvenog susreta, nadovezujući se na Prvu Petrovu poslanicu:
„Budite uvijek spremni na odgovor svakome koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama.“ (3,15)
Dakle, „obrazloženje“, a ne psihološko-pedagoške zaključke.
No, unatoč tomu, rečeno mi je da pri tome trebam poći od
svojih iskustava, uvjerenja i svog angažmana. Stoga Vas molim, prijatelji moji, za starački bonus kad Vas kao teolog budem dvadeset minuta bez velikih tumačenja vodio kroz tri
misaona tijeka kako bih pokazao da mogu – a možda i Vi –
živjeti vjeru u teškim vremenima. I to ekumenski: Što se tiče
protestanta, s usredotočenošću na evanđelje, ali s katoličkom
širinom. Što se tiče katolika, s katoličkom širinom, ali ujedno
s usredotočenošću na evanđelje.
Prvi misaoni tijek započet ću polazeći od pitanja: „Što je to
moj životni temelj?“ Ili, sučeljavajući se prije svega s jednostavnim pitanjem: „Što je to za mene važno kao duhovni temelj
mog života?“ Rečeno jednom riječju: povjerenje u život. Niti
načelno nepovjerenje u život, ali niti jeftina lakovjernost. Naprotiv, dobro promišljeno, kritičko povjerenje u smisao našeg
života, u bližnje, u zbilju uopće. Usprkos svim negativnim
iskustvima, povjerenje u život, koje opstaje čak i u neizbježnim životnim krizama.
Nema sumnje: Mnogi ljudi posjeduju takvo povjerenje u život i bez povjerenja u Boga: „nevjernici“, „ateisti“ i „sekularisti“. Oni nisu nužno nihilisti i cinici. No, što se mene tiče, nije
upitno: Za mene je (a sigurno i za mnoge od vas) povjerenje
u život usidreno u povjerenju u Boga. Na temelju povjerenja
U potrazi za autentičnim kršćanstvom
u pratemelj i prasmisao, koji nazivamo Bogom, znam da se
mogu i zašto se mogu u konačnici pouzdati u život. Iz tog
razloga posjedujem u konačnici utemeljeno, konzekventno
povjerenje u život.
Ponekad su me pitali – „Jesam li već nekad posumnjao u
postojanje Boga?“ – pa sam odgovarao: U postojanje Boga
nisam sumnjao, ali jesam, i to dobro, u dokaze njegovog postojanja. Dakako, još više u dokaze njegovog ne-postojanja.
O tome razmišljam još od 60-tih godina prošlog stoljeća, pa
poznajem sve argumente protiv religije i vjere u Boga. Najznačajnijim ateistima – Feuerbachu, Marxu, Nietzscheu i
Freudu – posvetio sam malu monografiju. Dakako, dosađujem se kad „novi ateisti“ mnogostruko variraju samo stare
argumente ili te argumente popunjavaju religijskim i kršćanskim skandalima.
No, što je to rezultat svih mojih iskustava? Prije svega to da
su ateisti u previše toga u pravu. Od slučaja Galileja i Francuske revolucije novim nas sukobima s prirodnom znanošću i
demokracijom uvijek iznova nepotrebno opterećuje autoritarna, nepoučljiva učiteljska vlast [u Crkvi] – od učenja o
evoluciji do savjetovanja u sukobu oko prekida trudnoće. Da
su fanatizam i terorizam pojedinih muslimana naštetili vjeri
u Boga, za to nisu potrebna dodatna objašnjenja. No, jednako tako papinska raskoš i kult osobe, uz to protestantska
vjera u doslovno tumačenje Svetog pisma i politička pobožnost američkog ratnog predsjednika Busha.
No, jedno ateistima nije pošlo za rukom: dokazati da Bog
ne postoji, da je sve to samo projekcija, iluzija i regresija.
Naš teorijski um uopće ne posjeduje krila da bi iz prostora
i vremena mogao preletjeti u vječnost. Postojanje Boga ne
može se znanstveno dokazati, ali – to nam kaže čak i filozof Kant – jednako tako niti poreći. Jedini put do Boga onaj
je bezuvjetnog povjerenja spram kojeg se svaki čovjek može
opredijeliti sasvim slobodno: pro ili contra! Ne prisiljavaju
me nikakvi racionalni razlozi, ali me pozivaju dobri razlozi:
To je sasvim razborito povjerenje. Jer vjerujem u Boga, znam
za porijeklo i cilj svog života, poznajem neopozive etičke vrijednost i norme, posjedujem duhovnu domovinu, ali uvijek
iznova dobivam uz to i snagu za suprotstavljanje nepravednim strukturama u državi, društvu i Crkvi.
Dakako, jedno mi je pri svemu tome važno: Ne mislimo o
Bogu omalovažavajuće. Stvoritelj ovog neizmjernog makro
i mikrokozmosa i procesa evolucije od 13,7 milijardi godina
nije iznad ili izvan svijeta. On je u našem svijetu. A ujedno
i u mom srcu. Svoje oči mogu uzdignuti prema nebu, moleći – „Čast i slava Bogu na visini!“ – ali mogu i promatrati
svoju nutrinu, govoreći – „Bože moj, dragi Bože!“ Iz tog razloga mi je u prosvijećenoj vjeri moguća i smislena molitva
tome Bogu, koji nam je ujedno i Otac i Majka, a iz tog mi je
razloga moguće i smisleno i bogoslužje. Dakle, kakvu vjeru
živjeti? Kao svoj prvi odgovor ponudit ću Vam ovo: živjeti
čestitu vjeru u Boga!
Drugi misaoni tijek: Što je to moj životni model? Tijekom putovanja često sam razmišljao: Da si se rodio u Indiji, vjerojatno bi bio pristaša hinduizma, u Burmi budizma, u Arabiji
islama. Dapače, nekršćani predstavljaju većinu. Kako da sve
njih isključimo iz vječnog spasenja kad je Bog u kojeg vjerujemo Bog i Otac svih ljudi? On želi „da se svi ljudi spase“. (1
Tim 2,4).
No, znači li to sada da svoj životni model trebam sklopiti iz
svih mogućih religija? Potanko sam proučavao hinduistički
i budistički model, konfucijanski, židovski i muslimanski životni model, ovjekovječujući te modele u knjigama i filmovima. U svakom mogu naći mnogo toga dobrog. Pitaju me:
„No, jeste li nekad zažalili zbog toga što ste kršćanin?“
Biti kršćanin, to mi se nije ogadilo čak niti tijekom sedam
godina studija u Rimu. No, kao mladom teologu trebalo
mi je nekoliko godina da uvidim kako se naša vjera u Krista ne temelji u često nerazumljivim dogmama ili uzvišenim
moralnim zapovijedima, ne podrazumijeva veliku teoriju
ili svjetonazor nego da je „bit“ kršćanstva naprosto čovjek
Isus iz Nazareta, on kao Božji Mesija, Christós, Pomazanik,
Poslanik, Sin. O njegovom fascinirajućem, jedinstvenom životu i njegovoj potresnoj, jedinstvenoj smrti dugo sam istraživao i opširno pisao. Za mene Isus Krist jest i ostaje temelj
naše kršćanske egzistencije. Za naš odnos prema bližnjima
kao i prema samom Bogu, on se uvijek iznova nameće kao
izazovan životni model. Za tisuće na ovom Ekumenskom
crkvenom susretu, za milione ljudi u cijelom svijetu, on još
uvijek predstavlja orijentir i mjerilo za njihov život.
Gledano na taj način, za mene nije kršćanin onaj koji samo
govori „Gospodine, Gospodine“ i čvrsto zastupa „fundamentalizam“ – biblicističko-protestantskog, autoritarno-rimokatoličkog ili tradicionalističko-pravoslavnog kova, svejedno je. Naprotiv, kršćanin je onaj tko se tijekom svog osobnog životnog puta – a svaki čovjek raspolaže dakako samo
svojim vlastitim – trudi praktično usmjeravati prema tom
Isusu Kristu. Trudi se – od nas se ljudi, koji uvijek iznova
griješimo, od toga više i ne zahtijeva.
No, mnogi od nas pate, Vi to znate, zbog raskoraka između
onoga što je taj povijesni Isus bio, naviještao, živio, za što se
borio i zbog čega je patio i onoga što institucionalna Crkva
sa svojom hijerarhijom predstavlja danas. Riječ je o raskoraku, koji je postao tako velik da je često nepodnošljiv. Uz
najbolju volju, čak ni ja ne mogu zamisliti Isusa iz Nazareta
na pontifikalnoj službi u bazilici sv. Petra.
No, tim više danas sve ovisi od toga da se, kad je u pitanju
naša kršćanska egzistencija, teološki i praktično ne usmjeravamo više tako mnogo prema tradicionalnim dogmatskim
formulacijama i srednjovjekovnim crkvenim propisima
nego iznova konkretno prema onom jedinstvenom liku po
kojem je kršćanstvo dobilo svoje ime: zbiljskom, povijesnom
Kristu! Unatoč nekim legendama i nepovijesnim razvojima,
status, broj 16, ljeto 2013.
29
U potrazi za autentičnim kršćanstvom
možemo ga, što se tiče njegovog jedinstvenog profila, upoznati na temelju Novog zavjeta.
U Isusovoj radosnoj vijesti riječ je o novoj slobodi. A ona za
mene danas znači primjerice ovo:
• upravo u razdoblju burzovne groznice i vrijednosnih
dionica, ne dopustiti da nama ovladaju pohlepa za novcem i ugledom,
• upravo u razdoblju kad se politika izobličila u strategiju očuvanja moći, ne dopustiti da nas oduševi volja
za moć,
• upravo u razdoblju besprimjernog detabuiziranja i bezgraničnog konzumizma, ne dopustiti da nas zarobi seksualni nagon i strast za užitkom i uživanjem,
• upravo u razdoblju kad se čini da samo uspjeh čini vrijednost čovjeka, založiti se za ljudsko dostojanstvo baš
slabih i žrtava, „neproduktivnih“ i siromašnih.
Kakvu vjeru živjeti? Moj je prvi odgovor bio: čestita vjera u
Boga. Kao svoj drugi odgovor, ponudit ću Vam ovo: živjeti
oslobađajuću vjeru u Krista! No, kako ona postaje i ostaje
živa?
Treći misaoni tijek započet ću polazeći od pitanja: „Što je
to moja duhovnost?“. Ne smijemo nikad zaboraviti: Isus
nije umro kao pobjednik nego na sramotnom stupu križa,
izdan i zanijekan od strane svojih učenika i pristaša. Izrugan i ismijan od strane svojih neprijatelja. Iz tog razloga križ
ostaje čudnovat znak raspoznavanja kršćana, pa se uvijek
iznova pitamo: Kako takav znak sramote za mene može biti
znak spasenja? Kratak odgovor: Na vjerničko uvjerenje kršćana, izazvano duhovnim iskustvima, od samog početka
spada ovo: Isusova smrt nije bila kraj! „Uskrsnuće“, reducirano na bitno, podrazumijeva Isusovo prihvaćanje u Božji
vječni život, koji nadilazi sve ljudske predodžbe. Otuda potječe „nada, koja je u nama!“.
Od njegovog buđenja na novi život očito je da temelj kršćanske duhovnosti predstavlja Isus Krist: Kršćanski život je život
u Kristovom Duhu, koji je Božji Duh. Kao Duh Isusa Krista,
taj se Duh ne može pobrkati s nekim drugim duhom, s nekim
sektaškim duhom, niti s nekim službenim duhom, pogotovu
ne s nekim zlim duhom. On je Spiritus Sanctus, koji predstavlja nadahnuće, pokretačku snagu duhovnosti: Iz tog razloga
vjerujem u Svetog Duha, u sebi i u zajednici vjernika, Crkvi,
ali – budući da puše, tamo gdje hoće – i u svijetu.
30
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Mijenja li taj Duh moj život? Dakako, ako dopustim da budem nadahnut. Kao prvo, tada mi posreduje nove motivacije: Zašto se trebam ponašati upravo tako a ne drugačije,
zašto trebam biti pošten, uviđavan i ako je to moguće prijazan i onda kad zbog toga budem ozlijeđen i moram patiti
zbog nepouzdanosti i brutalnosti drugih.
Kao drugo, taj nam Duh omogućuje nove dispozicije: stavove, „kreposti“, nepretenciozan angažman za bližnje, solidariziranje sa zapostavljenim, borbu protiv nepravednih
struktura u državi, Crkvi i društvu. Dispozicije slobode, zahvalnosti, velikodušnosti, nesebičnosti i radosti.
Kao treće, taj Duh posvuda nadahnjuje nove akcije: nova
djela u svim područjima, koja se putem nasljedovanja Isusa
Krista začinju upravo tamo gdje nitko ne pomaže. Ne samo
općeniti programi usmjereni prema društvenim promjenama nego konkretni znakovi, svjedočanstva i svjedoci ljudskosti i očovječenja čovjeka kao i ljudskog društva.
No, stanite! Nipošto ne bih želio da me pogrešno razumijete:
Ne želim sebe predstaviti kao nekoga tko je sve to ostvario!
Nisam oličenje kršćanina i kandidat za proglašenje svetim.
No, zahvalan sam da je ta duhovna pokretačka snaga oblikovala moju duhovnost prožetu životnom radošću. A uvjeren
sam u to da je i Vama u svakom novom životnom razdoblju bila u stanju uvijek iznova darovati novi životni smisao, novu životnu energiju i životnu radost. No, na koncu
života smijemo se – bez umišljenosti o postignućima i bez
straha zbog naših pogrešnih stavova – praznih ruku u vjerničkom povjerenju do kraja preporučiti Božjoj milosti i milosrđu. To je ona „nada, koja je u nama“, o kojoj sam vam dao
obrazloženje.
Kakvu vjeru živjeti? Vama, svojim evangeličkim, katoličkim i
pravoslavnim sukršćankama i sukršćanima, želim dug život
s čestitom vjerom u Boga, oslobađajućom vjerom u Krista
i, to je moj treći odgovor, vjerom koju pokreće Duh. A želio
bih da na put sa sobom ponesete vrlo sažet obrazac, koji za
mene do danas čini jezgru moje vjere i s kojom sam prije
točno 36 godina poslije gotovo 700 stranica završio svoju
knjigu „Biti kršćanin“:
U nasljedovanju Isusa Krista,
čovjek u današnjem svijetu,
može uistinu ljudski živjeti, djelovati, trpjeti i umrijeti:
u sreći i nesreći, životu i smrti
držan od Boga i ljudima od pomoći.
U potrazi za autentičnim kršćanstvom
Hans Küng – Nekonformistički mislilac, sistematičar i vizionar
Cjeloviti pogled na njegov
stvaralački opus*
Svoj je rad započeo u Katoličkoj crkvi i za nju, tog „global playera“, čiji utjecaj
dopire u sve kulture i koji iz tog razloga posjeduje svjetsku odgovornost. Taj se
rad nastavlja kao borba za otvaranje kršćanske vjere kako bi se u tom svijetu
iznova razumjela. Preko religija i njihove odgovornosti u globaliziranom svijetu
izvorno se pitanje sada pokazuje do kraja raskriveno. Pitanje o Bogu postaje
važnije što ga se više sučeljava s budućnošću svijeta
Herman Häring
* Hermann Häring: Hans Küng – Querdenker, Systematiker, Visionär: Eine Gesamtsicht seines Œuvres), u: Karl-Josef Kuschel / Stephan Schlensog (ur.),
Hans Küng – eine Nahaufnahme, Piper, München / Zürich, 2008, str. 87-121. S njemačkoga preveo Alen Kristić.
H
ansa Künga u cijelom svijetu smatraju jednim od najpoznatijih suvremenih teologa. Kao i do sada, katolik
je. Njegovo je ime od samog početka usko povezano s Drugim vatikanskim koncilom (1962-1965). Već je u to vrijeme
predstavljao simbol kršćanskog ekumenizma, baš kao i dosljedne reforme Crkve sukladno Pismu. U tom svom životnom projektu otada ustrajava s nesmanjenom snagom.
Ime – program
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća objavio je obuhvatne
radove o učenju o Crkvi sukladno Pismu (ekleziologija), o
Isusu Kristu i pitanju o Bogu. Rasprave o tim temama još
su uvijek aktualne. To se odnosi i na teška pitanja o Petrovoj
službi i nepogrešivosti. Unutarcrkvene sankcije protiv Künga
s konca 1979. godine, koje su još uvijek na snazi, njegovu su
poznatost i njegov utjecaj još više povećale. Sadržajno sučeljavanje ili opovrgavanje njegovih spornih teza nije uslijedilo
ni do danas. Mnogi ga, ne zbog osobnih nego zbog sadržajnih razloga, smatraju antipodom Benedikta XVI., koji ga je u
rujnu 2005. primio na dug i opsežan razgovor.
Nadalje, Küngovo ime simbolizira dijalog sa svjetskim religijama, koji je 1990. prerastao u vrlo uspješan „Projekt svjetskog etosa“, koji potiče na zalaganje oko obuhvatnog mira
i održivog pomirenja naroda. Kao utemeljitelj „Zaklade za
svjetski etos“, Küng podupire razvoj ideje globalnog etosa.
Religijski dijalog i svjetski etos u raznovrsnim znanstvenim
radovima, usmjerili su ga najkasnije od 1980. na studij svjetskih religija, na pitanja o svjetskom miru i na etička pitanja
u gospodarstvu, društvu i politici na svjetskoj razini. Za vrijeme nebrojenih svjetskih putovanja i tijekom međunarodnih predavanja na znanstvenim, političkim i gospodarskim
institucijama, propagira svoje ideje – čemu je svojevrsni vrhunac predavanje pred Općom skupštinom Ujedinjenih naroda u studenom 2001., dva mjeseca poslije katastrofalnog
napada na Tornjeve Blizance u New Yorku.
Na taj se način Küng po cijelom svijetu sve do danas brine
za to da njegov životni credo naiđe na živ odjek među kršćanima i mnogo šire od toga: „Nadam se jedinstvu između crkava. Nadam se miru između religija. Nadam se zajedništvu
između nacija.“
status, broj 16, ljeto 2013.
31
U potrazi za autentičnim kršćanstvom
Vrlo buran život
Hans Küng je rođen 1928. u dijelu Švicarske u kojem se govori njemački jezik, i to u Surseeu, smještenom na jezeru
Sempacher, nedaleko od Luzerna i prvotnih kantona1* zajedno s glasovitom livadom Rütli, simbolom švicarske samosvijesti i učinkovitosti. Događaji u Njemačkoj u njemu već
zarana bude zanimanje za ljudska prava i politiku. Na Isusovačkom sveučilištu „Gregoriana“ u Rimu od 1948. do 1955.
studira tri godine filozofije i četiri godine teologije, okončavši i jedan i drugi studij licencijatskim radom. Upoznaje
sve oblasti filozofije, a njegovo osobito zanimanje tiče se J.
P. Sartrea. Na vrlo visokoj razini posreduje mu se teološko
znanje, pri čemu su poticaji „nove teologije“ (nouvelle théologie) nesagledivi. Usredotočuje se prije svega na sustavnu
teologiju, za kojom će uvijek iznova moći posezati kao darovateljicom materijala i problema, proširujući je u smjeru
evangeličke teologije. Od jednake su važnosti njegova prva
formativna iskustva u vezi s unutarnjim pravilima papinske
službe i Kurije, njihovom širinom i njihovim skučenostima,
njihovim sjajem i njihovim granicama. Godine 1950. doživljava hodočasničku rijeku tijekom „svete godine“ i posljednje, teške godine Pija XII. U Rimu je 1954. zaređen za svećenika i tamo zajedno sa svojom obitelji slavi svoju prvu misu.
Poslije nastavka studija u Londonu, Madridu i Parizu, Küng
1957. stječe doktorat na vrlo uglednom „Institutu catholique“ u Parizu o učenju o opravdanju Karla Bartha (istog
dana kad je J. Ratzinger habilitirao u Münchenu). Prvi temelji za taj rad položeni su već tijekom rimskog razdoblja.
Küng sada izvodi zaključke za katoličko-protestantski ekumenizam, koje je u jednom predgovoru bezuvjetno potvrdio
Karl Barth. Na taj način u vrlo kratko vrijeme postaje poznat stručnjacima i sukršćanima zainteresiranim za ekumenizam, kako protestantskog tako i katoličkog porijekla. Već
1960., dakle u dobi od trideset dvije godine, dobiva – poslije
kraćeg dušobrižničkog rada u dvorskoj crkvi u Luzernu i
susljednog asistentskog angažmana na Sveučilištu u Münchenu – katedru fundamentalne teologije na Katoličkom
teološkom fakultetu Sveučilišta u Tübingenu, koju 1964. mijenja katedrom dogmatske teologije. To predstavlja senzacionalno rani početak [znanstvene karijere] u razdoblju, koje
teži buđenju, jer Ivan XXIII. 1959. proglašava Drugi vatikanski koncil, koji je u razdoblju od 1962. do 1965. razvio silnu
dinamiku, čije se posljedice osjećaju do danas.
Otada Küng neumorno radi na širenju ekumenske ideje u
predavanjima i publikacijama. Zajedno s protestantskim
kolegama (H. Diemom, E. Käsemannom, E. Schlinkom, kasnije J. Moltmannom i E. Jüngelom) uspostavlja snažne i
trajne kontakte. Rado dopušta da ga za sobom povuče vrtlog
priprema za Koncil. Godine 1962. proglašen je službenim
koncilskim savjetnikom („peritusom“). Do 1965., do konca
Koncila, nazočan je na svim razdobljima zasjedanja u Rimu.
1 Riječ je o prva tri kantona iz čijeg je savezništva, sklopljenog 1291., nastala
Švicarska: Ury, Schwyz i Unterwalden. (nap. prev.)
32
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Cjelokupnom svojom energijom, uz pomoć nacrta tekstova
i prijedloga izmjena, tijekom predavanja i konferencija, tijekom mnoštva razgovora s biskupima i zainteresiranim novinarima o Koncilu, zalaže se za reformu Crkve, aktivno prati
korake naprijed i blokade, ključne događaje bilježi u svom
sjećanju uz pomoć svog gotovo fotografskog pamćenja, profilira svoju viziju obnovljene Crkve. O tom se napetom razdoblju i njegovoj ulozi u njemu može nanovo čitati u prvom
svesku njegovih „Sjećanja“. Zajedno s Y. Congarom, K. Rahnerom i E. Schillebeeckxom, 1963., dakle za vrijeme Koncila, utemeljuje Međunarodni teološki časopis „Concilium“,
koji mnogo godina izlazi na sedam, od 2003. na pet jezika,
djelujući do danas kao glasnik katoličke obnove.
Napokon, Küng 1964. u Tübingenu utemeljuje „Institut za
istraživanje ekumenizma“ u kojem i uz čiju pomoć može
uvezati svoje snage, ostajući njegov ravnatelj sve do svog
umirovljenja 1996. godine. Sada bi konačno bilo vrijeme za
početak solidnog istraživačkog života. No, kraj Koncila ne
dopušta mu odmoriti se, jer zaključci i nakane tog epohalnog
susreta čekaju sada na svoje izvršenje, pa će tek sada u pravom smislu riječi započeti igra između reformskih i protureformskih snaga. To zahtijeva angažman po cijelom svijetu,
tim više jer spada u najmlađe među kolegama spremnim
za reforme. Slijedi intenzivna međunarodna predavačka
djelatnost i službe gostujućeg profesora u Europi i SAD-u.
Njegove izuzetno raznovrsne teme predstavljaju mnoge aspekte obnove teologije i Crkve. Riječ je o iznova zadobivenoj slobodi kršćanina, o otporu snagama koje ustrajavaju u
autoritarizmu, o pojašnjenju mnogih kompromisnih izričaja
Koncila, kao i o novom otkriću Pisma za kršćansku praksu
i kršćanski angažman u javnosti. Iz tog će razloga za njegovo buduće stvaralaštvo biti važna njegova knjiga o Crkvi
iz 1967. u kojoj na vrlo obuhvatnoj osnovi izrađuje i biblijski,
povijesno kao i sustavno, utemeljuje svoju sliku Crkve. Konačno podastire ekumensko-katoličko učenje o Crkvi, koje
obuhvatno obrađuje aktualno stanje rasprave. Nije li sada
konačno došlo vrijeme za odmor?
No, to se nije dogodilo, jer situacija u Crkvi postupno stagnira, a u Rimu iznova započinje proces samosputavanja, i
to upravo u razdoblju globalnog buđenja, po prvi put i u Latinskoj Americi. Što predstavlja glavni razlog tog razočaravajućeg i prijetećeg razvoja? Kao temu rasprave, Küng 1970.
podastire papinsko polaganje prava na nepogrešivost što mu
Rimska kurija do danas nije oprostila. Uz sudjelovanje javnosti, na teološkoj i crkveno-političkoj razini sada započinju
unutarnja sučeljavanja koja će trajati desetljećima. Unatoč
tom odvraćanju od istinskog teološkog rada, istodobno započinje i desetljeće vrlo intenzivnog istraživačkog rada. Nasuprot rastućoj nesigurnosti mnogih kršćana, Küng iz korijena želi obnoviti teološke temelje, iznova istaknuti Pismo, a
vjeru pozvati na promišljanje sadašnjosti. Na taj način proširuje područje ekumensko-crkvene problematike, obnovljenom vjerničkom razumijevanju Isusa Krista pruža čvrst
temelj, a zarad tog cilja će rekonstruirati novovjekovno pitanje o Bogu – kako s njegovim dramatičnim, spram religije
U potrazi za autentičnim kršćanstvom
blagonaklonim i spram religije neprijateljski nastrojenim raspravama o ateizmu i smislu života, teoriji i praksi, tako i s
buđenjem emancipacijskih pokreta, koji do danas oblikuju
naše mišljenje. Pored toga, u suradnji s pet univerzitetskih
ekumenskih instituta, sudjeluje u izradi „Memoranduma
o reformi i priznavanju crkvenih službi“, koji je do danas –
premda službeno nije prihvaćen – sačuvao svoju valjanost.
Küngova se ideja treba dosljedno potvrditi u obnovljenoj
praksi.
No, svemu tome unatoč, u prvi plan izbija untarcrkveno polariziranje. Ivan Pavao II. (1978-2005) započinje strog konzervativni kurs. Nazočan je strah od razvoja u nizozemskoj i
latinoameričkoj Crkvi. Pod utjecajem Rima, njemački su biskupi već prije toga obznanili ozbiljne prigovore protiv Küngove „kristologije odozdo“ i njegova obnovljenog učenja o
Bogu u pismima, kolokvijima i javnim obraćanjima.
Ponovna pojašnjenja uopće ne pomažu, jer Küng, unatoč
posvemašnjoj spremnosti za razgovor, ne pristaje oslabiti
temelje na koje obvezuje Pismo, a pogotovo ne od njih odustati. Svoju najdublju profesionalnu i životnu krizu doživljava kad Rim u prosincu 1979. u danima pred božićne blagdane zaključi oduzeti mu crkvenu dozvolu za poučavanje.
Dramatični pokušaji posredovanja od strane untarcrkvenih
i drugih instanci ostaju bezuspješni, a poslije teških tjedana
borbe sedam od dvanaest kolega s njegova fakulteta prelazi
na stranu službene Crkve. Prisiljen okolnostima, na koncu
napušta Teološki fakultet, ali kao „profesor teologije“ zadržava zajedno s Institutom mjesto na Univerzitetu, a da ne
pripada ni jednom fakultetu – to je bio pravni novitet u području visokog školstva.
No, dugoročno gledano, taj prijeteći rez za duboko pogođenog promeće se u početak novog i uspješnog teološkog puta.
Njegova nepokolebljiva pozicija, koja se ravna prema Pismu
i suvremenom horizontu vjere, tek ga sada u očima mnogih čini vjerodostojnim prvoborcem. Dvorane su ispunjenije
nego bilo kad do tada. Njegova se europska i prekomorska
predavačka putovanja nastavljaju. U svojoj knjizi o vječnom
životu posvećuje se teološki i egzistencijalno važnom pitanju o „posljednjim stvarima“ (smrti i vječnom životu) i na
taj način zaključuje razdoblje sedamdesetih godina prošlog
stoljeća.
Dosljedna usredotočenost na tematiku svjetskih religija
njegov je novi rad činila sve intenzivnijim i plodonosnijim.
Dakle, dogodila se velika promjena u području zanimanja i
tema, ali ne lom, jer Küng već ranije pokazuje veliko zanimanje za druge, monoteističke kao i dalekoistočne religije, kako
to potvrđuju njegova putovanja i mnogi pasusi u njegovim
knjigama.
Desetljeće nakon toga, ta se tematika sada premješta u središte. Küng se prvo baca na raspoloživu znanstvenu literaturu
o religijama i čita temeljne spise svjetskih religija. Od 1981.
zajedno s religiolozima održava dijaloška predavanja o hinduizmu, budizmu i islamu, kasnije o kineskim religijama. Taj
ga oblik predavanja izlaže izvanrednom pritisku, jer sada u
roku od jednog tjedna mora javno i jednako tako kompetentno odgovoriti na dobro potkrijepljena pitanja otvorena od
strane stručnjaka. Prvi pokušaj postaje golem i vrlo zapažen
uspjeh, pa svoj Institut sustavno razvija u središte susretanja
s drugim kulturama i religijama. Narednih se godina susreću
i stručnjaci za gospodarstvo i politiku, za istraživanje sukoba
i pedagogiju. Za svoj novi cilj Küng ne preže ni od putovanja na druge kontinente, a od javnih zaklada traži financijsku
podršku. No, najvažniji temelj za te aktivnosti ostat će studij i znanstveni rad za pisaćim stolom. Samo između 1991. i
2004., pojavit će se tri velike monografije o monoteističkim
religijama, važne monografije i knjige njegovih suradnika,
a da pri tome ne spominjemo vrlo zahtjevne publikacije o
drugim temama. Ono što napušta njegovu kuću, to je napisano tako da je uvijek znanstveno odgovorno i korektno, ali
i razumljivo za široku čitalačku publiku. Čak niti godinama
nakon što je proglašeno, njegovom isključenju [s Teološkog
fakulteta] nije pošlo za rukom umanjiti Küngov utjecaj i
ugled, vezati ga uz zablude ili prisiliti na odustajanje od razvijenih pozicija.
Nisu izostali ni novi razvoji povezani s dalekosežnim posljedicama. Kao i sedamdesetih godina prošlog stoljeća u
slučaju teoloških pitanja, tako i u pitanjima o dijalogu između religija od 1989. započinje [razdoblje] produbljivanje. Pri UNESCO-u u Parizu Küng drži predavanje na temu
„Nema svjetskog mira bez mira među religijama“, a predavanje o etičkim pitanjima u području ekonomije tijekom
„World Economic Foruma“ u Davosu (Švicarska) 1990. Ta i
druga programatska pitanja povezana su u malu knjigu čiji
će naslov odrediti nadolazeće razdoblje: „Projekt svjetskog
etosa“ [„Projekt Weltethos“]. Jedan će velikodušni darovatelj
1995. omogućiti osnivanje „Zaklade za svjetski etos“, koja će
Küngu nakon njegova umirovljenja (1996.) postati bazom za
njegov rad. No, već 1993. (još jedan sretan slučaj) za „Parlament svjetskih religija“ u Chicagu zajedno s pripadnicima
drugih religija izrađuje Deklaraciju, koja će postati klasični
tekst kasnijeg rada. Svoje temeljno programatsko usmjerenje projekt svjetskog etosa sada dobiva pomoću četiri upute,
koje su zajedničke svim svjetskim religijama: zaštita života,
pravednost, istinoljubivost i partnerstvo, sve četiri u onoj
mjeri u kojoj uključuju zlatno pravilo.
Ovaj model osvjedočuje javnost. Iz njega proizlazi beskrajna
djelatnost, koja tijekom konferencija, na izložbama i za vrijeme osobnih susreta, Künga dovodi u doticaj s predstavnicima velikih kultura i religija, svjetskog gospodarstva i
svjetske politike. Ne treba zaboraviti veliki televizijski dokumentarac (ujedno multimedijalni projekt) „Potraga za
tragovima“ o svjetskim religijama u sedam dijelova, koji je
između 1995. i 2000. od njega zahtijevao veliko zalaganje.
Küng osmišljava koncept snimanja, s jednim suradnikom i
televizijskim timom putuje po svim kontinentima, pomažući u tome da materijal može biti korišten kako didaktički
tako i pedagoški. Pri tome se uvijek iznova vraća svom pisaćem stolu; Tübingen ostaje središte njegove djelatnosti. U­
status, broj 16, ljeto 2013.
33
U potrazi za autentičnim kršćanstvom
mnoštvu­studija i publikacija projekt svjetskog etosa se – uz
starije teme, koje se uvijek iznova vraćaju – detaljno razrađuje. Svoje temeljne ideje Küng i dalje lepezasto proširuje.
Slijedi tema ljudskih dužnosti i dužnosti institucija, posredovanje tematike svjetskog etosa u škole, poticaji za etiku u
području gospodarstva i politike sve do prijedloga za svjetski politički poredak sposoban za mir. Novo je i neočekivano veliko zanimanje na koje taj projekt, potaknut upravo
od strane jednog teologa, nailazi izvan teoloških i crkvenih
institucija. Svakog se časa projekt svjetskog etosa može etablirati i u drugim zemljama. Pored zaklade u Njemačkoj i
Švicarskoj, inicijative za svjetski etos nastaju u Austriji, Češkoj i Mađarskoj, odnedavno u Kolumbiji i Meksiku; zaklade
su planirane i u Brazilu i u Hrvatskoj. Intenzivni kontakti
postoje s Egiptom, Sirijom i sultanatom Omanom.
Misaoni put dokumentiran u knjigama
Küngova biografija i njegov teološki razvoj uzajamno su usko
povezani i dobro dokumentirani u njegovim publikacijama.
Same knjige obuhvaćaju oko 15.000 stranica, ne ubrajajući u
to članke i priloge2. Njihovo proučavanje omogućuje nam bolji uvid u motive i sadržaje njegovog stvaralaštva. Kao što već
rekoh, osobitu važnost ekumenizmu pridaje njegova disertacija o učenju o opravdanju K. Bartha („Opravdanje“ [„Rechtfertigung“] 1957). Küng zaključuje da učenje o opravdanju
ne razdvaja Katoličku i protestantske crkve. Već se u ranim
svjedočanstvima Stare crkve može pronaći ono što je Luther
kasnije iznova dozvao u našu svijest. Ta teza izaziva pozornost, ali se na katoličkoj strani o njoj raspravlja isključivo uz
oprez i oklijevanje, jer se u to vrijeme sasvim općenito smatralo: Crkveni raskol bit će prevladan čim nas iznova ujedini
učenje o opravdanju. Ta je mogućnost izazivala strah. Iz tog će
razloga proći četrdeset i dvije godine dok konačno 1999. Küngov prodor ne bude potvrđen od strane „Zajedničke deklaracije o učenju o opravdanju“ [„Gemeinsame Erklärung zur
Lehre von der Rechtfertigung“] koja je usvojena u Augsburgu.
Premda na taj skup nije pozvan, Küng se ne zaustavlja nego
ispostavlja konkretna pojedinačna pitanja. U svojim pripremnim spisima za Koncil produbljuje i konkretizira ekumenske perspektive („Konzil i ponovno ujedinjenje“ [„Konzil und
Wiedervereinigung“] (1960), „Strukture Crkve“ [„Strukturen
der Kirche“] (1962) i druge publikacije).
Knjiga „Crkva“ [„Die Kirche“] (1967), koja je postala klasik,
propitiva stanje bogatih egzegetskih spoznaja i mnoge ekumenski osjetljive, još i danas kritičke tematske krugove. Ekumenizam se sada konačno udomaćuje u katoličkom učenju
o Crkvi. No, zbog sve većeg distanciranja od Koncila, ta se
2 Kako je bibliografija Hansa Künga iznimno detaljno i pouzdano dokumentirana na web-stranici „Zaklade za svjetski etos“ (pogledaj www.weltethos.org), u ovom su prilogu, kad je riječ o publikacijama, navedeni samo
glavni naslovi i godina objavljivanja. Nadalje, mogle su biti spomenute
samo najvažnije publikacije. Drugi naslovi i zgodimice vrlo složeno stvarno
stanje bibliografije (nova izdanja i prijevodi na često više jezika, izdanja i
zajednička izdanja zbornika i zbirki dokumenata) mogu se potražiti na spomenutoj web-stranici.
34
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
knjiga može čitati i kao protunacrt, jer dosljedno razvija višestruko domesticirane, kompromisima oslabljene početne
nakane. Dakle, kako se tijekom narednih godina odnosi
prema Koncilu? Zar nije konačno došlo vrijeme za poduzimanje konkretnih ekumenskih koraka? Među naknadno
objavljenim publikacijama, važan je memorandum „Reforma i priznavanje crkvenih službi“ [„Reform und Anerkennung kirchlicher Ämter“] (1973), koji je Küng izradio u
suradnji s pet drugih univerzitetskih instituta. On upućuje
na biblijski i sustavno utemeljen put prema razumijevanju
službi u kojem se mogu susresti obje velike [kršćanske] konfesije na Zapadu. Iz tog vremena potječu i inicijative za ekumensko euharistijsko zajedništvo i za izbor biskupa, za dokidanje obveze celibata i za pripuštanje žena ređenju. Sve su
to zahtjevi koji se danas pokazuju nužnijim nego bilo kad
ranije, a o kojima se često razmatra kao da se o njima još
nikad ništa nije čulo. U sklopu tog pokušaja ubrzavanja obnove, važnom postaje mala, ali s dalekosežnim posljedicama
povezana knjiga „Nepogrešiv? Jedan upit“ [„Unfehlbar? Eine
Anfrage“] (1970) u kojoj Küng energično moli – to se može
usporediti s parlamentarnim postavljanjem upita – za temeljito i uz to egzegetski održivo teološko utemeljenje papinskog polaganja prava na nepogrešivost. Protiv Künga se
često upućivala tvrdnja da je pitanju nepogrešivosti dao preveliko značenje ili da nije razumio njegove istinske razloge.
Pogrešno se vrednuje produbljena hermeneutička refleksija,
ali se iz vida gubi i to da je Küng u svoju hermeneutiku već
davno uključio pitanje interesa i moći, uspostavljanja zakona
i ideološke kritike. Njegova intervencija živi od uvjerenja da
ideologija „redovite“ nepogrešivosti u biti čuva i legitimira
trenutnu nepokretljivost crkvenog režima, to jest ono što se
kroz duže vremensko razdoblje od strane svih biskupa naglašeno naviješta kao Božja volja ili istina, to se prema tom
učenju ne može revidirati. U praksi se to načelo izjednačuje s
motom: „Temeljne promjene predstavljaju zlo.“ U tragičnost
novije katoličke crkvene povijesti spada to da K. Rahner u
sklopu svog pogrešnog razumijevanja smisla crkvene vjere
nikad nije prozreo tu povezanost, pa je svojim kolegama u
tom pitanju uskratio suglasnost. Rim mu je za to zahvalan.
Kao što već rekoh, sedamdesete godine prošlog stoljeća obilježene su središnjim pitanjima o Isusu Kristu i o Bogu. Promotrena pažljivije, pokazuju se važnijim od pitanja o Crkvi.
Godine 1970. Küng objavljuje svoju možda najtežu i najsloženiju knjigu. Ona se hvata u koštac sa slikom Krista i promišljanjem o Kristu jednog zasigurno velikog filozofa novog
vijeka. U toj je monografiji riječ o F. W. Hegelu („Božje utjelovljenje“ [„Menschewerdung Gottes“] 1970)3*. Rukopis je
dugo godina gotovo završen ležao na pisaćem stolu. Küng
je već 1964. privremeno završio jedan opsežan rukopis, koji
Hegelovu sliku Krista analizira iz perspektive klasične kristologije, kakva se razvila u okviru Stare crkve, definirala na
velikim koncilima 4. i 5. stoljeća, uvijek se iznova razvijala u
pojedinostima, ali u svojoj biti ostajala nepromijenjena. Je li
3 Dostupno na hrvatskom: Hans Küng, Utjelovljenje Boga, (I. i II. sv.) Demetra, Zagreb, 2007. (nap. prev.)
U potrazi za autentičnim kršćanstvom
Hegel uz pomoć svoje spekulativne snage tom učenju o Kristu pružio njegov konačni oblik, dakle je li za novovjekovno
mišljenje mjerodavno izložio kako danas možemo i moramo
misliti Božje utjelovljenje? Knjiga je vrlo dramatična. Ne slijedi isključivo razvoj samog Hegelovog mišljenja nego i sve
ogranke te dijalektičke metode, koja u taj proces uključuje
čak i povijest čovječanstva. Bog preko utjelovljenja stupa u
povijest, ostvaruje se Božja povijesnost.
rencirano označiti „Bogom“ ili bićem, koje je postojalo prije
vremena. Uvjeren je u to da njegova misaona ponuda vjeru
u Isusa niti razvodnjava niti banalizira nego produbljuje i
pruža joj nove izazove. Za Künga su neupitne Isusova neusporedivost i njegova posebna osobnost među utemeljiteljima religija. Po njemu je to tvrdnja, koja se povijesno može
razumjeti i potvrditi, a ne tvrdnja prihvaćena u vjeri, čije bi
se značenje danas teško moglo posredovati.
Dakako, tu bogatu rekonstrukciju Küng stvara da bi u posljednjem dijelu knjige ukazao na granice takvog mišljenja.
Koliko god bila genijalna i koliko god bila privlačna, Hegelovu konstrukciju Küng u biti smatra stranputicom, u svakom slučaju nadmašenom. Ne izriče naprosto tvrdnju da je
taj idealistički i u tradiciji vrlo duboko ukorijenjen koncept
pogrešan. Onaj tko želi slijediti Hegela, neka se tog poduhvata slobodno lati (uz pretpostavku da ga je razumio).
Da pitanje o Kristu neće moći ostaviti po strani komplementarno pitanje o Bogu, to je postalo jasno na koncu knjige
„Biti kršćanin“. Dakle, mora uslijediti drugi, jednako tako velik i zahtijevan rad. Nakon četiri godine iznova mukotrpnog
rada, slijedi „Postoji li Bog?“ [„Existiert Gott?“] (1978)5*. U
njoj se korak po korak obrađuje i analizira novovjekovna
povijest mišljenja o pitanju Boga, ponekad uz posezanje za
ranijim istraživanjem, u mnogome uz pomoć novih analiza
i koncepcija.
No, Küng pronalazi dvije prijelomne linije. Prva linija prolazi između te idealističke misaone zgrade, koja je duhovno
vrlo srodna helenističkoj, na jednoj strani i biblijski formulirane slike Krista na drugoj strani. Pod tim se misli na sliku
Isusa, Krista vjere, kakva se danas nadaje iz studija Pisma,
koji ozbiljno uvažava neoborive egzegetske spoznaje iz prošlog stoljeća. Druga prijelomna linija prolazi između tog idealističkog, u biti nadpovijesnog mišljenja klasično novog vijeka, koje se napaja iz svojih grčko-metafizičkih korijena, na
jednoj strani i epohe koja je tu metafiziku izgubila iz vida i
istinu iznova pronalazi u neposrednoj zbilji, koja se u cijelosti može razumjeti povijesno i iskustveno, putem susreta
i odnosa. Ta knjiga možda omogućuje razabrati bolje od
mnogih drugih kojim se to nutarnjim (vrlo „evanđeoskim“)
misaonim poticajima napaja Küngov rad, koliko se mnogo
sučeljava sa svojom vlastitom sadašnjošću i zašto se službena Crkva, pozvana na započinjane drugačijeg mišljenja,
toliko muči s njegovim preporukama.
No, Küng je sada na sebe preuzeo hipoteku koju će morati
što prije isplatiti. U njegovom okruženju nitko ne zna koliko će još trebati napregnuti svoju radnu snagu, no izgleda
da će mu to poći za rukom. Probija se kroz vrlo nagomilan egzegetski materijal o Isusu. Pitanje o Kristu sučeljava
ga dosljedno sa suvremenim pitanjima o kršćanskoj vjeri,
pa razvija, posve u smislu „kristologije odozdo“, suvremeno
razumljivu i uvjerljivu sliku o Isusu. Njezine su povijesne
pretpostavke povijesno utemeljene, poštuju formu i zakone
pripovijedanja. Küng razvija poticaje za kojima još uvijek ne
možemo posegnuti u jeziku ispovijedanja vjere bez intelektualnih devijacija. Knjiga nosi jednostavan naslov „Biti kršćanin“ [„Christ sein“] (1974)4*. Ljudima je razumljiva i postaje bestseler, jer Küng pripovijest o Isusu (poruku, djelovanje, smrt i uskrsnuće) smješta u napete strukture onodobnih i suvremenih konteksta. Niti poriče božansku dimenziju
kršćanske poruke niti zabacuje ontološko promišljanje, ali
ustrajava na tome da se Isusa ne može naprosto i nedife4 Dostupno na hrvatskom: Hans Küng, Biti kršćanin, Konzor / Sarajevo,
Zagreb / Synopsis, 2002. (nap. prev.)
Upravo će sučeljavanje s velikim koncepcijama kritike religije (Feuerbach, Marx, Nietzsche i Freud, pozitivizam i
drugi pristupi) pokazati: Boga se ne može niti dokazati niti
opovrgnuti. On se i ne treba dokazivati ili opovrgavati, jer
neposredno upućuje na pitanje vjere, to znači temeljnog povjerenja, koje otvara najunutarnjiju slobodu i samo se polazeći od nje može ozbiljiti. Küng govori o unutarnjoj racionalnosti, koja se ne podudara s racionalnošću prirodoznanstveno-mentalnog računanja. Moglo bi se govoriti i o unutarnjem i vrlo senzibilnom osluškivanju i razumijevanju u
kojem se čovjekovom srcu otvara zbilja (u tom promišljanju
Pascalovi „razlozi srca“ nemaju slučajno važnu ulogu). Na taj
način ta knjiga o Bogu istodobno oblikuje obuhvatnu kritiku
moderne, tehničke i interesom za moć sužene racionalnosti,
koja je izazvala vrlo mnogo nesreća i koju je javnom ruglu
izvrgla frankfurtska škola. Ona ujedno predstavlja veliki pledoaje za pomirenje vjere i razuma, koje se odnedavno iznova
nalazi u središtu zanimanja. Kao dosljedan nastavak knjige
o Bogu, knjiga „Vječni život?“ [„Ewiges Leben?“] (1982) govori potom o važnoj posljedici tog mišljenja nošenog povjerenjem. To je posve razumno povjerenje, dakle osluškujuće
i razumijevajuće otkriće da s našom smrću sve nije gotovo
nego da – govorom vjere kazano – padamo u Božje ruke,
kao smrtnici bivamo prihvaćeni u Božje sjećanje.
Tom knjigom Küng zaključuje razdoblje sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Zajedno s knjigama „Biti kršćanin“ i
„Postoji li Bog?“, to djelo razumijeva kao posljednju knjigu
trilogije. Osvrćući se unatrag, može se kazati i ovo: Knjigom
„Crkva“ i tom trilogijom tematizirana su središnja pitanja
suvremene kršćanske egzistencije – pri čemu su ostavljena
po strani nanovo otvorena pitanja, koja nam postavljaju
druge religije u razdoblju rastuće pokretljivosti, migracija i
kulturne globalizacije. O njima će biti riječi u drugoj polovici
– tako da kažemo – života ovog teologa.
5 Dostupno na hrvatskom: Hans Küng, Postoji li Bog? – Odgovor na pitanje
o Bogu u novom vijeku, Ex libris, Rijeka, 2006. (nap. prev.)
status, broj 16, ljeto 2013.
35
U potrazi za autentičnim kršćanstvom
Küngovo novo usmjerenje osamdesetih godina prošlog stoljeća odrazilo se i u intenzivnoj autorskoj djelatnosti. Je li se
sada prisilno oprostio od teologije i hoće li se sada baviti isključivo još religiologijom? Neki od toga strahuju, no taj se
okret ne može dogoditi tako jednostavno. Sigurno je da se
Küng sada mnogo intenzivnije okreće prema vani. U sklopu
„Studium Generele“ Sveučilišta u Tübingenu zajedno s Walterom Jensom postaje vrlo poznat. Promatrano iz perspektive organizacije znanstvenog istraživanja, više se okreće
svijetu i sekularnom mišljenju. No, to tumačenje zavarava.
Nema sumnje u to da postaje majstorom dijaloga, konkretno: dijaloških predavanja. Kao tema rasprave pojavljuju
se novovjekovni mislioci, pjesnici i glazbenici. Govori (zajedno s W. Jensom) o Pascalu, Gryphiusu, Hölderlinu, Novalisu, Kierkegaardu, Dostojevskom i Kafki („Pjesništvo i religija“ [„Dichtung und Religion“] 1988), o Thomasu Mannu,
Hermannu Hesseu i Heinrichu Bölu („Branitelji ljudskosti“
[„Anwälte der Humanität“] 1989), također zajedno s W. Jensom o Mozartu, Wagneru i Bruckneru („Glazba i religija“
[„Musik und Religion“] 2005), u jednoj provokativnoj knjizi
također i o pitanju umiranja („Umrijeti na čovjeka dostojan
način“ [„Menschenwürdig sterben“] 1996). Na to se nadovezuje manja knjiga o važnim teolozima („Veliki kršćanski
mislioci“ [„Grosse christliche Denker“] 1994), mala povijest
Crkve („Mala povijest Katoličke crkve“ [„Kleine Geschichte
der katholischen Kirche“] 2001)6* i relativno kasno vrlo zapaženo djelo o odnosu teologije i prirodne znanosti („Početak svih stvari“ [„Der Anfang aller Dinge“] 2005).
No, pri tom okretu prema vani uopće ne napušta teologiju.
Naprotiv, svoj teološki oblik mišljenja nosi u javnost, upuštajući se u plodonosno sučeljavanje s kulturom i njezinim
velikim postignućima. Teologiju iznova čini istinskim partnerom u razgovoru, koji istinski sluša i sebe istinski priopćuje. Učinci tog – u cijelosti teološkog – stila mišljenja još se
ne mogu procijeniti. U ovaj ćemo okvir dometnuti samo još
teološko-književno djelo njegovog učenika K.-J. Kuschela da
bismo uvidjeli bogatstvo moguće obnove.
Slično se događa s okretanjem prema drugim religijama,
koje od 1980. obilježava nadolazeća desetljeća. Predstavlja
li to okret prema religiologiji? Nema sumnje da religiološka
djela i saznanja sada snažno stupaju u prvi plan kao radni
materijal, ali se u biti uvijek iznova provlači teološka problematika, potraga za istinom. Dijaloška predavanja obilježava
upravo to da religiolozi zauzimaju poziciju nasuprot teologa, izazivaju ga i pri tome prisiljavaju da uči posredovati
između religija i oblikovati nove pozicije. Küng ne napušta
teologiju nego njezinu ograničenost na kršćanske tradicije.
Na taj način nastaje otvorena teologija religija. Takav metaekumenizam dokazuje se primjerenim i time što će proširiti
(kulturnu i religijsku) osnovu pitanja o istini. On započinje
ekumenizam religija, i to ne usmjeren na kritiku ili štetu
neke pojedine svjetske religije nego usmjeren prema njiho6 Dostupno na hrvatskom: Hans Küng, Katolička crkva – kratka povijest,
Alfa, Zagreb, 2009. (nap. prev.)
36
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
vom razumijevanju i poštovanju, ali i proširivanju vlastitog
religijskog horizonta, jer nijedna religija nije otok.
U dvije knjige Küng dokumentira već spomenuti dijalog i
rezultate svojih prvih sučeljavanja s religijama. To su „Kršćanstvo i svjetske religije“ [„Christentum und Weltreligionen“] (o islamu, hinduizmu i budizmu, 1984)7* i „Kršćanstvo
i kineske religije“ [„Christentum und Chinesische Religion“]
(1988). Kristalizira se nova dinamika mišljenja, jer se tijekom tih susreta i u obliku globalne razmjene iskustava pročišćavaju Küngova vlastita uvjerenja. Kao i do sada, ona se,
u sebi i smještena u svoje kontekste, očituju u vrlo teološkim
tekstovima o Bogu, spasenju, ljudskom usudu, otkupljenju i
oslobođenju, istini i dobroti, porijeklu i cilju čovječanstva.
Što se tiče stila argumentacije i predstavljanja, na vidjelo
izlaze uvijek kao osobno zajamčene postavke i ocjene, do
kojih Küng dolazi istraživanjem nepoznatih dokumenata i
fenomena. Djelujući povratno na zbiljski postojeće kršćanstvo, taj stil mišljenja i pojašnjavanja u redovitom slijedu
polučuje manje studije i prikaze kao što su „Sačuvati nadu“
[„Die Hoffnung bewahren“] (1990) ili „Vjerovanje“ [„Credo“]
(1992)8*. Kontakt sa svojom vlastitom Crkvom i kršćanskom
tradicijom Küng ne gubi ni sada.
No, njegovo glavno zanimanje neprestano ostaje izmjenično
djelovanje neprestane razmjene – između teologije i kulture,
između kršćanstva i drugih religija. Uslijed dramatičnih promjena u svjetskoj politici od 1990, pokreće istraživački projekt „Suvremena religijska situacija“. Taj moto predstavlja
horizont i želju za pojašnjavanjem u brojnim člancima i detaljnim analizama, ali i u sveukupno tri temeljna djela, koja
sada nastaju u vremenski nešto dužem slijedu. Riječ je o „Židovstvu“ [„Das Judentum“] (1991), „Kršćanstvu“ [„Christentum“] (1994) i o Islamu [„Islam“] (2004). Sve te monografije
slijede istu metodu, koju je Küng otkrio već sedamdesetih
godina prošlog stoljeća. Naziva je „analizom paradigmi“.
U svakoj religiji prvo proučava temelj, koji razvija trajnu
normativnu snagu, koji opstaje kroz sva razdoblja i prema
kojem se ta religija uvijek iznova mjeri. No, potom izdvaja
epohalne promjene, koje zatičemo u svim religijama i koje
uzrokuju niz pojavnih oblika. Prošla paradigma često nastavlja postojati. U slučaju kršćanstva misli se na stari vijek,
srednji vijek i novi vijek, koji se mogu odnositi na pojavne
oblike pravoslavne, rimokatoličke i protestantske crkve (usporedi knjige „Teologija – kuda?“ [„Theologie – wohin?“,
1984] i „Nova paradigma teologije“ [„Das neue Paradigma
von Theologie“, 1986], koje su objavili H. Küng i D. Tracy).
U svim je religijama uspješan pri toj potrazi i uvijek iznova
oblikuje jasan dijagram, koji pruža bitni pregled. Ta metoda
7 Dostupno na hrvatskom: Hans Küng, Kršćanstvo i svjetske religije – Uvod
u dijalog s islamom, hinduizmom i budizmom, Naprijed, Zagreb, 1994.;
Hans Küng – Josef Ess, Kršćanstvo i svjetske religije – Islam, Svjetlo riječi,
Sarajevo, 1995. (nap. prev.)
8 Dostupno na hrvatskom: Hans Küng, Uvod u kršćansku vjeru – Apostolsko vjerovanje protumačeno našim suvremenicima, Svjetlo riječi, Sarajevo,
2011. (nap. prev.)
U potrazi za autentičnim kršćanstvom
tipiziranja i sistematiziranja omogućuje uzajamno razlikovanje dubinske strukture dotične epohe i različite epohe
neke religije. One postaju povijesno raspoznatljive, pa postaje lakše uspoređivati epohe jedne religije s odgovarajućim
epohama drugih religija – a ne primjerice srednjovjekovnu
paradigmu islama s modernim razdobljem kršćanstva, obilježenim prosvjetiteljstvom, nego srednjovjekovni islam sa
srednjovjekovnim kršćanstvom. Na taj način postaje moguća povijesna pravednost.
To razdoblje religijskih studija i religijskog dijaloga neprekidno se proteže sve do nedavno. No, kao što rekoh, 1989.
dolazi do kvalitativnog produbljenja. Kao u konveksnoj
leći, pogled se usmjerava na središnji aspekt: Küng piše
malu knjigu „Projekt svjetskog etosa“ [„Projekt Weltethos“,
1990]9*, posvećujući se na taj način projektu, koji će uskoro
pružiti važan prilog razvoju čovječanstva. Oslanjajući se na
svoju intuiciju, Küng je i prije često predan onome što je
upravo potrebno. Dugo prije nego što se govori o renesansi
religija, naslućuje njihov svjetskopolitički trenutak. Sučelice
trenutnoj svjetskoj situaciji s njezinim prijetećim globalnim
učincima, svjetske religije i njihova suradnja neočekivano
stječu eminentno političko značenje. Uspjeh njegove ideje
potvrđuje da je bio u pravu, a tekst, koji je u međuvremenu
postao klasikom, postiže svjetske učinke s dalekosežnim posljedicama. Zahvaljujući Küngovom pripremnom radu i uz
pomoć jedne međureligijske radne skupine, nastaje „Deklaracija za svjetski etos“ [„Erklärung zum Weltethos“]10*, koju
je 1993. usvojio „Parlament svjetskih religija“ u Chicagu. Ta
Deklaracija na začuđujuće jasan način pokazuje koliko daleko doseže konsenzus svjetskih religija o suvremenim pitanjima, koja se tiču preživljavanja čovječanstva. Riječ je o –
izraženo s pomoću modernih pojmova – o ljudskosti (zlatno
pravilo), nenasilju, pravednosti, istinoljubivosti i ravnopravnosti. Samo uz njihovu pomoć možemo se približiti svjetskom društvu ustrojenom na ljudski način i svjetskom miru.
Na taj način Deklaracija iz Chicaga upućuje na „postojanje
zajedničkih temeljnih vrijednosti“, na „temeljni konsenzus s
obzirom na obvezujuće norme, neopoziva mjerila i temeljne
moralne stavove“, koji u religijama već dugo žive. Na svekoliko
iznenađenje, u svim se religijama kao zajedničko dobro ne raskriva samo zlatno pravilo nego i takozvane četiri upute, koje
se na začuđujuće lagan način mogu prevesti u sadašnjost. Iz
(1) zabrane ubijanja može se izvesti nenasilje i strahopoštovanje pred svakim životom, iz (2) zabrane krađe mogu se razviti
moderni zahtjevi za solidarnošću i socijalnom pravednošću.
Zabrana laganja (3) u suvremenom svijetu medija postaje
nužna na nov način u smislu neprihvaćanja manipulacije i korupcije, a mostove prema kulturi tolerancije i istinoljubivosti
naprosto treba izgraditi. Neke će u konačnici iznenaditi koliko se dugo tomu podrugljivo smijuckalo. Zabrana seksualne
9 Dostupno na hrvatskom: Hans Küng, Projekt svjetski etos, Velika Gorica,
Miob, 2003. (nap. prev.)
10 Dostupno na hrvatskom: http://classic.weltethos.org/pdf_decl/Decl_
croatian.pdf (nap. prev.)
nevjernosti (4) povezana je s vrlo modernim zahtjevima za
kulturom ravnopravnosti i partnerstva, ali i s dužnošću vjernosti i njegovanja djece, starih i slabih. A (5) zlatno pravilo se
pokazuje načelom ljudskosti, koje povezuje sve upute, a čije
značenje nije sporno niti u sekularnom mišljenju.
Uopće nije sporno da se taj etos, umnogome prihvaćen i
življen u religijama i preuzet u stavovima ljudi, može utemeljiti i razumijevati također i sekularno. Zato je suradnja
religija s nereligioznim svjetonazorima onoliko dobrodošla
koliko se smjera sekularnom učinku. Dakako, smjer proboja
tih izjava ne smije se izokrenuti. U njima se religije ne reduciraju na pet parola i ne umanjuju na moralne institucije.
Naprotiv, pokazuje se da su te kulturno snažne upute nošene izvanrednom religioznom energijom i da religije mogu
mobilizirati oblikovanje svijeta. Upravo zato što podsjećaju
na transcendentnu zbilju i omogućuju samotranscendiranje,
svjetske religije predstavljaju najvažnije zastupnike morala
na svijetu.
Küng rijetko napušta područje zanimanja čiji je registar nekad izradio. Na svim područjima zadržava inicijativu. No,
unatoč tom višeslojnom koncertu, koji se još uvijek čuje,
vođen nadahnućem tog novog misaonog svijeta, njegovo se
zanimanje sada usredotočuje na jednu jedinu točku u kojoj
se sastaju velika svjetska politička, socijalna, gospodarska i
kulturna pitanja. Tako njegov rad dovodi do posve nove raznolikosti kako to pokazuju različiti naslovi njegovih publikacija. Spomenut ćemo vrlo sažeto tri skupine:
(1) Kao i do sada, unaprjeđuje se studij i intenzivno poznavanje svjetskih religija. U to spada – pored monografija o
kršćanstvu, židovstvu i islamu – Küngov multimedijalni
projekt „Potraga za tragovima. Svjetske religije na putu“
[„Spurensuche. Die Weltreligionen auf dem Weg“] (1999),
koji se može uvesti u škole i daljnje obrazovanje. Važni su
opsežni radovi suradnika uposlenih u Zakladi za svjetski
etos, između ostalog, o tri monoteističke svjetske religije
i o hinduizmu, K.-J. Kuschela (između ostalog, „Spor oko
Abrahama“ [„Streit um Abraham“] 1994, „Od sporenja do
natjecanja svjetskih religija“ [„Vom Streit zum Wettstreit der
Religionen“] 1998, „Židovi – kršćani – muslimani“ [„Juden –
Christen – Muslime], 2007)11* i S. Schlensoga („Hinduizam“
[„Hinduismus“] 2006). Na to se nadovezuju brojne studije
i zbornici o svjetskim religijama, etičkom odgoju i obrazovanju mladih, kao i o etičkim pitanjima u društvu, gospodarstvu i politici. Zahvaljujući materijalima za nastavu S. Schlensoga i W. Langea („Svjetski etos u školi“ [„Weltethos in
der Schule“] 2007), za nastavu o svjetskoj etici postoji zbirka
materijala od velike pomoći. Kao i na obuhvatnoj bibliografiji o pitanju svjetskog etosa, tu se pokazuje i to kako Küngov
radi postupno preuzimaju drugi, dakle kako nastavlja živjeti.
11 Sva tri spomenuta djela dostupna su na hrvatskom: Karl-Joseph Kuschel,
Spor oko Abrahama, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2000.; Karl-Joseph Kuschel, Od
sporenja k natjecanju religija – Lessing i izazov islama, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2003.; Karl-Joseph Kuschel, Židovi, kršćani, muslimani – Podrijetlo i
budućnost, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2011. (nap. prev.)
status, broj 16, ljeto 2013.
37
U potrazi za autentičnim kršćanstvom
(2) Ideja svjetskog etosa mora se unijeti u sektore koji određuju globalizirani svijet i u oblikovanja svijeta: u znanost,
gospodarstvo i politiku, kao i u javni moral. O tome primjerice govore zbornici „Znanost i svjetski etos“ [„Wissenschfat
und Weltethos“] (1998), „Globalno poduzetništvo – globalni
etos“ [„Globale Unternehmen – globales Ethos“] (2001), kao
i „Čemu svjetski etos?“ [„Wozu Weltethos?“] (2002 i 2006),
ali i Küngov sveobuhvatni rad „Svjetski etos za svjetsku politiku i svjetsko gospodarstvo“ [„Weltethos für Weltpolitik
und Weltwirtschaft“] (1997)12* u kojem proširuje i produbljuje Deklaraciju za svjetski etos. Na intenzivnoj suradnji
s trećim osobama, počivaju „Poziv našim vodećim institucijama“ [„Aufruf an unsere führenden Institutionen“] Parlamenta svjetskih religija u Kapstadtu 1999, koji je nastao
uz Küngovu mjerodavnu suradnju, kao i „Opća deklaracija
o ljudskim dužnostima“ [„Allgemeine Erklärung der Menschenpflichten“] (1998)13*, koju je objavio H. Schmidt.
(3) Nadahnut temeljnim idejama svjetskog etosa, manifest
„Mostovi u budućnost. Inicijativa“ [„Brücken in die Zukunft. Eine Initative] (2001), koji je nastao na poticaj Kofija
Anana i uz suradnju H. Künga, pokazuje koje vanjske posljedice angažmana oko svjetskog etosa mogu sazrjeti. U njemu
je konačno poduzet korak od teorijskog razrađivanja prema
praktičnom oblikovanju političke zbilje.
Dakle, religije (i teologija) za Künga predstavljaju eminentno politički i kulturno istaknute stvari. U sebi ne nose samo
veliki potencijal nasilja nego i moćne snage za oblikovanje
ljudskog suživota, za mir i pomirenje. Dakle, u projektu
svjetskog etosa se ne najavljuje samodopadno bavljenje
religijama nego briga za budućnost svijeta koji se – u vojnom, socijalnom i političkom pogledu – etički raspada. To
je pozadina programa čiju je nužnost Küng otkrio koncem
hladnog rata (1945-1990) i koji nakon 11. rujna 2001. još
energičnije razvija. Dijalog religija je prijeko potreban jer se
čovječanstvo sučelice prijetećoj budućnosti mora sporazumjeti oko svjetskog etosa. Svjetski etos (global ethic) ne podrazumijeva teorijski razvijenu etiku (ethics) nego cjelokupnost „obvezujućih vrijednosti, neopozivih mjerila i temeljnih moralnih stavova“ koje već danas živi, ili makar priznaje,
nebrojeno mnoštvo ljudi.
Središnje ideje u teologiji Hansa Künga
Raznovrsnost i složenost tema omogućuje gotovo zaboraviti
da se iza tog djela nalazi jedna jedina osoba. Što to ona zapravo hoće? Iz tog su razloga za razumijevanje i tumačenje
Küngovog života i djela važna njegova „Sjećanja“. U međuvremenu su objavljena dva sveska: „Izborena sloboda“ [„Erkämpfte Freiheit“] (2002) i „Osporena istina“ [„Umstrittene
Wahrheit“] (2007).14* U duhu tih „Sjećanja“, Küngovo bi se
djelovanje moglo podijeliti na dva stvaralačka razdoblja,
koja jedno od drugog razdvaja veliki sukob s Rimom. Dublji
uvid omogućuje podjelu na četiri razdoblja. Svako razdoblje
pokreće novi poticaj, koji se može nadovezati na onaj raniji.
Dakle, početak novog razdoblja ne znači nužno kraj onog
prošlog. To se prije svega odnosi na treće i četvrto razdoblje.
No, to ćemo razmotriti podrobno. S njemačkim nacionalsocijalizmom pred očima, taj se Švicarac već za svoje mladosti
jako zanima za društvene i svjetskopolitičke odnose. Studij
u svjetskoj metropoli Rimu podario je i njegovom je teološkom promišljanju zauvijek svjetski horizont. Ta pozadina
obilježava njegov teološki rad sve do danas.
Prvo razdoblje (od 1957.):
Ekumenski obnovljena Crkva
Ovo je razdoblje152 obilježeno unutarcrkvenim ekumenizmom, koji po njemu započinje s reformom Katoličke crkve
sukladno Pismu. Od Karla Bartha i protestantske egzegeze
uči ozbiljno uvažavati Pismo kao izvor kršćanskog identiteta, pa vlastitu tradiciju iznova čitati u njegovom horizontu.
Poticaji Drugog vatikanskog koncila (1962-1965) ovjeravaju
ekumenske ciljeve za kojima teži od svoje doktorske radnje.
Iz tog razloga na području katoličke teologije prvi podastire
obuhvatno učenje o Crkvi, koje je dosljedno nadahnuto Pismom. Crkvu poglavito smatra Božjim narodom sazvanim
od Boga. Taj naziv postaje njegov program. Pri tome Crkva
uvijek ostaje provizorij. Ona ne djeluje niti iz sebe niti za
sebe nego mora nasljedovati Isusovu poruku i stvar, podvrgavajući se Božjem kraljevstvu.
Na sva institucionalna pitanja, koja su u Katoličkoj crkvi u
znatnoj mjeri razvila vlastitu zakonitost i vlastitu dinamiku,
mora se odgovarati polazeći od tog cilja. Ekumenski osjetljive i uskoro prijeporne teme su odnos Pisma i Tradicije,
pitanje utemeljenja Crkve, značenje i tumačenje euharistije,
nova svijest o svećeništvu i hijerarhiji, o papinstvu i rimskom centralizmu, o povijesti krivnje Katoličke crkve spram
heretika i židova. Na to se uskoro nadovezuje zahtjev za uza-
12 Dostupno na hrvatskom u obliku dvije knjige: Hans Küng, Svjetski ethos
za svjetsku politiku, Zagreb, Intercon 2007; Hans Küng, Svjetski ethos za
svjetsko gospodarstvo, Zagreb, Intercon 2007. Također i Küngova predavanja s Međunarodne konferencije „Svjetski ethos za Bosnu i Hercegovinu“
(Sarajevo – 14. svibanj 2009): Hans Küng, Svjetski etos za svjetsku politiku,
u: Status – Magazin za političku kulturu i društvena pitanja, 14/2010, str.
185-190. i Hans Küng, Svjetski etos i gospodarstvo, u: Status – Magazin za
političku kulturu i društvena pitanja, 14/2010, str. 191-196. (nap. prev.)
14 Na hrvatskom su dostupna oba sveska: Hans Küng, Izborena sloboda:
Sjećanja, Ex libris, Rijeka 2009; Hans Küng, Osporena istina: Sjećanja, Ex
libris, Rijeka, 2011. Treći svezak na njemačkom trebao bi biti objavljen na
jesen 2013. (nap. prev.)
13 Dostupno na hrvatskom: Opća deklaracija ljudskih prava: Bosna franciscana, 26/2007, str. 281-189. zajedno s promišljanjem Hansa Künga posvećenom tom dokumentu: Hans Küng, Ljudska prava i ljudske odgovornosti, u: Bosna franciscana, 26/2007, str. 243-249. (nap. prev.)
15 Ni jednom stvaralačkom razdoblju nije određen završetak jer Küng nikad nije revidirao ranije koncepcije nego ih je prihvatio u kasnije. Iz tog se
razloga može govoriti o neprestanom proširivanju granica, koje uzrokuju
veću složenost njegovog mišljenja.
38
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
U potrazi za autentičnim kršćanstvom
jamnim priznavanjem crkvenih službi, ekumensko euharistijsko zajedništvo, uvođenje demokratskih elemenata (naročito izbor biskupa), ređenje žena i dokidanje celibata. Ni
jedna od tih želja do danas nije ispunjena na zadovoljavajući
način.
Naočigled unutarcrkvene stagnacije, opća rasprava ta reformska pitanja sužava poglavito na sekundarne probleme,
kakvo je primjerice rimsko polaganje prava na nepogrešivost. Ne zamjećuju se nažalost metodološki razlozi i konzekvence, koje za kršćansku teologiju i kritiku Crkve proizlaze
iz Küngovih intervencija. To pokazuje gore spomenuta monografija o Hegelu, koja je, između ostalog, važna zbog tih
metodoloških pojašnjenja. Grčka metafizika (od Platona do
idealizma) misli u biti nepovijesno, zanemarujući značenje
sjećanja i pripovijedanja, pa zbog toga ne može na primjeren
način izraziti Isusovu stvar. Klasična, metafizički obojena
kristologija ne niječe se naprosto, ali Küng relativizira njezino helenističko-metafizičko obličje, otvarajući za biblijsko
ispovijedanje Krista novi prostor. Budući da se crkveno učiteljstvo s tom vremenski relativiziranom kristologijom bez
zadrške i autoritarno poistovjećuje, Küng istodobno utire
put za sustavno-kritičku hermeneutiku, koja se načelno razlikuje od ustaljene hermeneutike ekumenizma, koja sve pomiruje i tako postaje neučinkovita. Njezine su se posljedice
trebale zamijetiti već u raspravi o nepogrešivosti.
Drugo razdoblje (od 1970.):
Govor kršćanske vjere otvoren svijetu
Novo pojašnjenje pružaju spomenute knjige o kršćanskoj
egzistenciji i vjeri u Boga. Poučen svojom studijom o Hegelu, Božju istinu i volju Küng svjesno premješta ne u ontološki sustav božanske i ljudske „naravi“. Bog je neposredno
nazočan u Isusovom naviještanju, djelovanju i usudu. Dakle, njegova kristologija u biti može preuzeti važne tradicionalne formulacije, ali u novoj neposrednosti Küng te formulacije tumači polazeći od događaja Isusa. To zahtijeva
opreznu rekonstrukciju Isusovog lika na temelju biblijskih
izvora, dakle uvijek i na temelju bogatog materijala, koji je
iznjedrila znanstvene egzegeza posljednjih desetljeća. Pored E. Schillebeeckxa, u katoličkom je prostoru taj posao
u tom opsegu i s tom sustavnom namjerom po prvi puta
poduzeo Küng. Dakle, vjeru u Isusa posreduje ne metafizički nego narativno. Na taj način doseže suvremene ljude
i pruža važne poticaje vjeronauku, katehezi i naviještanju.
Kršćani, znatiželjnici i učenici dobivaju odgovor na ključno
pitanje o tome što to danas čini kršćansku egzistenciju:
„Ono distinktivno kršćansko, to je sam Isus Krist.“ Teološki
bi se moglo govoriti i o ponovnom pronalaženju istinski
ljudskog Isusa, kojeg kršćani priznaju svojim Kristom. O
tom bi se Isusu s nekršćanima moglo govoriti otvoreno i
iskreno, a da se ne napusti niti jedan jedini sadržaj vlastite
kršćanske vjere. Prevladava se stara nesposobnost priopćavanja. Kasnija knjiga „Vjerovanje“ za to će pružiti novi
dokaz.
No, borba za to otvaranje još nije privedena kraju, jer otuđenje naše kulture od njezinih religijskih korijena seže duboko.
Pored slike o Isusu, tema rasprave je i slika Boga. Iz tog razloga u drugoj velikoj monografiji Küng rekonstruira pitanje
o Bogu. U njemu pronalazi prijeporno, ali napeto i presudno
pitanje novog vijeka, koje se ne može ostaviti po strani. Analizira povijest mišljenja novog vijeka (između ostalog Descartesa, Pascala, Hegela, Kierkegaarda, Feuerbacha, Marxa
i Freuda), a Nietzscheov nihilizam predstavlja kao najveći
izazov na koji treba odgovoriti. Kao što je rečeno, Boga se
doduše ne može dokazati, pa vjera u Boga uvijek ostaje izložena prijetnji očaja i opovrgavanja. No, temeljno povjerenje
u zbilju omogućuje razumjeti bezuvjetno povjerenje u Boga
pri narednom koraku kao odluku, koja je u cijelosti smislena,
u cijelosti razborita i u sebi dosljedna. Iznova je riječ o tome
da se povjerimo elementarnoj racionalnosti, koja prebiva u
nutrini, a koju nazivamo vjerom. Promatrajući unatrag, postaje jasno: Te dvije knjige samo što ne čine cjelinu. Nadopunjuju se i jedna drugu pojašnjavaju, i jedna i druga žive
od tog nutarnje razumijevajućeg uma na temelju kojeg se
može kritizirati tehnička racionalnost novog vijeka i pronaći
novi pristup sadašnjosti. To razlikovanje crkvena hijerarhija
možda nikad i nije mogla prihvatiti, jer joj je još uvijek previše stalo do racionalno nepobitnih dokaza njezinih vlastitih
„istina“ i njezinog ekskluzivnog polaganja prava na istinu.
Iz tog je razloga uznemirujući uspjeh tih knjiga i njihove posljedice za rimski sustav morao dovesti i do njegove reakcije,
koja Künga kao teologa bezuspješno pokušava diskriminirati sve do danas. Da Küng do danas niti jedne jedine minute
nije pomišljao na istup iz Katoličke crkve, to svjedoči o unutarnjoj konzistentnosti te koncepcije. Onaj tko zbog te hijerarhije nije katolik, taj zbog nje neće niti istupiti iz te Crkve.
Treće razdoblje (od 1980.):
Otkriće svjetskih religija
Küng se već za vrijeme Koncila zalaže za rehabilitiranje židovstva i postavlja pitanje o značenju svjetskih religija163.
Kasnije će – ograđujući se od K. Bartha – pored unutarcrkvenog ekumenizma zahtijevati i ekumenizam svjetskih religija. Za njega to proizlazi iz njegovog biblijsko-narativnog
i ujedno sustavno reflektiranog pristupa: Ideja o nadmoći
kršćanstva mora se relativizirati. Küngu se sada pred očima
pomalja predodžba teologije, koja će omogućiti iskren pogled na druge religije, a da se time ne zapadne u relativizam,
jer se one po cijelom svijetu raskrivaju kao mjesta vrlo raznolikog, uvijek konkretnog i često zajedničarskog iskustva
Boga. Iz tog se razloga Küng upušta u konkretan, stručan i
za rasprave otvoren razgovor, koji pretpostavlja poznavanje
drugih religija. Taj razgovor od 1980. postaje sve temeljitiji.
16 Usp. H. Küng, Christenheit als Minderheit. Die Kirche unter den Weltreligionen (1965), u: J. Neuner (ur.), Christian Revelation and World Religions. The World Religions in God’s Plan of Salvation, str. 25-66.
status, broj 16, ljeto 2013.
39
U potrazi za autentičnim kršćanstvom
Taj novi pristup za Künga predstavlja ujedno i test za temelje njegove dosadašnje teologije. Promatrajući unatrag,
pokazuje se da je taj eksperiment polučio uspjeh, jer se
njegova teologija, koja se ravna prema Pismu i suvremenom iskustvu, i tada pokazala održivom, dakle izdržala je
podizanje mostova prema drugim sustavima smisla. Kao
i do sada, s jedne se strane može pozivati na Isusa iz Nazareta, a njegovu jedinstvenu povijest i poruku uspješno
iskušavati tijekom razgovora o religijama. U to spada Isusovo nastanjenje u Bogu, njegova solidarnost s bližnjima
utemeljena u Bogu i s njom povezan neuspjeh podnesen
zbog ljudi. S druge strane vjeru u Boga razumijeva kao radikalno povjerenje u posljednju i neizrecivu instancu, koja
ljudima daruje njihovo dostojanstvo, iznutra povezuje i u
konačnici relativizira svekoliku zemaljsku zbilju. A ono
što treba iznova naučiti, to je činjenica da svjedočanstva
o takvoj vjeri postoje i izvan kršćanstva. S tim uvjerenjem
Küng započinje međureligijski razgovor. Ne prakticira ga
niti empirijski prema mjerilima neke ravnodušne fenomenologije niti sa stajališta nekog nadmoćnog kršćanstva. Taj
razgovor započinje kao angažirani kršćanin, koji izvještava
o svom iskustvu vjere i koji je spreman na samokritiku sa
željom da ono drugačije u drugim religijama primi k znanju. U taj proces upoznavanja i priučavanja poštovanju
uključuje sve religije.
Dakle, međureligijski se dijalog odvija kao obogaćujuća,
zgodimice čak i kritička razmjena vjerničkih iskustava,
koja se priopćuju i osluškuju. Ni u jednoj svojoj knjizi Küng
druge religije ne doživljava kao konkurente ili kao kontradiktornost nego uvijek kao proširenje i kao izazov za vlastitu vjeru. Na primjer, od budističkog zazora od Božjeg
imena moramo učiti jednako kao i od muslimanske kritike
naivnog pobožanstvenjenja Isusa, od istočnjačke koncepcije sućuti jednako kao i od židovske zabrane slika. Iz tog
razloga religije uči promatrati na diferenciran način. Kako
prolaze godine, o njima stvara sve složenije slike. Kao što
je rečeno, u svakoj religiji sustavno pronalazi epohalna
obličja, koja naš razgovor o svijetu uvjetuju i konkretiziraju, jer pripadnici neke religije pripadaju uvijek jednom
određenom epohalnom obliku. Iz tog razloga poznavanje
religija ne obogaćuje samo naše znanje o svijetu nego konkretizira i naše znanje o ljudima.
Četvrto razdoblje (od 1989.):
Zalaganje za čovječanstvo pomireno u miru
Kad je riječ o Küngu, po prvi se puta može govoriti o stvaranju škole suradnika, koji skicirane radne modele i njihove
ciljeve preuzimaju s velikom samostalnošću. Metodološki
poticaji iz Küngovih istraživanja religija sve se više nalaze
ne samo u službi teoloških i usporednih analiza religija
nego i u službi sekularne javnosti. Sve snažnije želi posredovati uvide i na temelju susreta stvarati povjerenje. Svjetski horizont, kojem su temelji položeni za njegove mladosti
40
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
i studija, sada jasno izlazi na vidjelo. U njegovim se knjigama od početka „projekta svjetskog etosa“ dosljedno pojavljuje moto: „Nema mira između nacija bez mira između
religija. Nema mira između religija bez dijaloga između religija. Nema dijaloga između religija bez temeljnog istraživanja u religijama.“ U svim danas važnim religijama Küng
naposljetku zamjećuje jedno jedino mjerilo, koje u njima
djeluje i na temelju kojeg se mogu učiniti razumljivim čak
i za pogled izvana.
To se mjerilo može opisati uz pomoć pojma ljudskosti.
Istinska je religija uvijek religija koja je unatoč svekolikom
egoizmu i nasilničkom potencijalu usmjerena na dobrobit, sreću i spasenje čovjeka i svijeta, pa uz to i na (globalno) pomirenje ljudi. Na temelju tog iskustva, ljudskost
za Künga ne predstavlja nereligiozni ili sekularni pojam.
On je već u knjizi „Biti kršćanin“ posjedovao važnu ulogu,
pa iznova spada u Küngova velika otkrića iz osamdesetih
godina prošlog stoljeća: Upravo kao religiozno motivirana
životna praksa, ljudskost se može snažno razvijati, ali ne isključuje sekularne koncepcije ljudskosti. Dakle, taj pristup
ne predstavlja nekritičko-humanistički dodatak modernističkoj nastrojenosti nego posljedicu promišljene slike Krista i Boga.
S obzirom na svjetske religije, taj je postupak povezan s
dalekosežnim posljedicama. Küng religije na taj način izvlači iz njihove obranaške samoizolacije, pripisujući im
naočigled prijeteće budućnosti zajedničku odgovornost.
Nadalje, osnažuju se kulturne i političke dimenzije religija
i njihovi načini vjerovanja. Zauzvrat, sve se religije trebaju
mjeriti prema njihovoj sposobnosti sudjelovanja u pozitivnom oblikovanju prijeteće budućnosti svijeta. Prema Küngovom uvjerenju, religije to ne samo da moraju učiniti nego
su to i kadre snagom svoje (vrlo ljudske) vjere u Boga. U tu
svrhu mogu pružiti religiozne motivacije i potaknuti prijeko potrebno „obraćenje srca“, pri kojem nastaje svijest o
posljednjoj i konačnoj odgovornosti. Sve više potiskivana,
upravo ona nedostaje sekulariziranim i vrlo diferenciranim
društvima, jer sve više gube samoreferencijalnu svijest o
dužnosti. Iz tog razloga njihovi pravni sustavi sve jednostranije ustrajavaju na jačanju individualnih prava.
S druge strane, iz tog programa proizlaze dalekosežne posljedice za budućnost pomirenog čovječanstva, jer aktivira
najvažnija sredstva, koja unutar kultura vrše utjecaj na djelovanje i ponašanje ljudi. Neutemeljena je bojazan da će taj
program religije reducirati na neku vrstu moralnog naoružanja, jer politički potencijal religija smatra izlijevanjem
Božjeg Duha i dokazom moći vjere u Boga. Taj se program
ne može isključiti iz konkretnog susretanja sa svim religijama, koje će se u projektu svjetskog etosa i ubuduće poduzimati. Zato su se u slučaju Künga i u slučaju „Zaklade
za svjetski etos“ treće i četvrto razdoblje, kako su opisana
na ovom mjestu, spojili u nerastavljivoj simbiozi. U kojoj je
mjeri nužan i plodonosan rad na međureligijskom susreta-
U potrazi za autentičnim kršćanstvom
nju usmjerenom na mir među ljudima, to se u istočnoj Europi može ustanoviti svakodnevno na primjeru problema
koje sobom nose višekulturalna i višereligijska društva.
Čini se da se Küngov stvaralački krug sada zaokružio.
Svoj je rad započeo u Katoličkoj crkvi i za nju, tog „global
playera“, čiji utjecaj dopire u sve kulture i koji iz tog razloga
posjeduje svjetsku odgovornost. Taj se rad nastavlja kao
borba za otvaranje kršćanske vjere kako bi se u tom svijetu
iznova razumjela. Preko religija i njihove odgovornosti u
globaliziranom svijetu izvorno se pitanje sada pokazuje do
kraja raskriveno. Pitanje o Bogu postaje važnije što ga se
više sučeljava s budućnošću svijeta. No, te posljedice životnog hoda raskrivaju se istom pri gledanja unatrag. Tim više
zapanjuje, u kojoj je mjeri ispao dosljedan.
Küng i teološki diskurs 20. stoljeća
Počevši od pedesetih godina prošlog stoljeća, Küng utječe
na diskurs katoličke teologije u bitnim pitanjima. U to spadaju – tijekom prva dva razdoblja njegovog stvaralaštva –
sljedeći sadržajno i metodološki važni prilozi: Ekumenski
otvoren razgovor o učenju o opravdanju, koncepcija Crkve,
koja se može zastupati biblijski i ekumenski, vodeća uloga
Pisma u Crkvi i teologiji, povijesno i samokritičko obrađivanje ekumenski osjetljivih tema, kao što su euharistija,
pitanje službi i papinski primat. Vrlo problematičnom temom od 1970. smatra se učenje o nepogrešivosti, kojoj se
nitko više nije usudio približiti, a osim E. Schillebeeckxa,
kao što rekoh, nitko više nije napisao egzegetski dosljedno
odgovornu i narativno oblikovanu kristologiju, koja bi se
mogla usporediti s Küngovom.
Na taj su način Küngove intervencije usko povezane s ekumenskom teologijom. Tiču se (biblijski i povijesno utemeljenog) priznavanja crkvenih službi i drugih crkava, kao i
novog oblikovanja papinstva. Ne treba podcjenjivati Küngove obuhvatno postavljene aktivnosti oko podupiranja
crkvene obnove u području teološke literature, naročito
njegovu suradnju u časopisu „Concilium“17*, oko oblikovanja kritičke javne svijesti (osobne intervencije, inicijative,
akcije skupljanja potpisa), naposljetku niti njegov teološki
odgovoran i nepodmitljivo sproveden osobni otpor crkvenom vodstvu, kad mu se činio naloženim od strane Pisma
i ljudskih prava.
Najtrajniji utjecaj Küng stječe kao protagonist međureligijskog dijaloga i uključivanja drugih religija u katoličkoekumensko mišljenje. Na taj način i uz pomoć projekta
svjetskog etosa pošlo mu je za rukom kršćanskoj teologiji
i religijama u sekularnoj svjetskoj javnosti napokon priskrbiti vrlo snažan odjek. To potvrđuje njegov nastup pred
17 Spomenuti časopis već treću godinu izlazi i na hrvatskom jeziku. (nap.
prev.)
Općom skupštinom UN-a u studenom 2001., baš kao i broj
ženskih i muških govornika, koji su do sada došli u Tübingen kako bi održali govor o svjetskom etosu, koji se organizira jednom godišnje: Tony Blair, Mary Robinson, Kofi
Annan, Hort Köhler, dobitnica Nobelove nagrade za mir
iz Irana, Shirin Ebadi, predsjednik IOC-a, Jacques Rogge i
Helmut Schmidt.
Stoga se na primjeru Künga može razbrati koliko zanimljiva i utjecajna može biti teologija otvorena spram svijeta. Kršćanske crkve bi postupile dobro kad bi posegnule
za poticajima koji otuda proizlaze i svoju poruku bezuvjetno stavili u službu pomirenog čovječanstva.
Pogled u budućnost
Ovaj se prilog latio teškog i nikad dovršivog pokušaja razmatranja rezultata djela jednog dugog, raznolikog i sukobima prožetog života. Je li takva bilanca uopće moguća?
Naravno, to ne može biti bilanca o starosti knjiga, koja sve
može izračunati u bobu, sve obračunati, dobitke i gubitke
uvrstiti u konačni iznos, pa čak uzajamno kompenzirati.
Ne iznosi se tvrdnja da u Küngovoj teologiji nema pogrešaka, možda nedosljednosti ili brzopletih zaključaka. No,
njegovi su protivnici krivi za to da dosada nije provedeno
diferencirano-kritičko sučeljavanje s njegovom teologijom,
pa se o tome niti na ovom mjestu nema što izvijestiti – još
uvijek ne. U Küngove su se protivnike oduvijek ubrajale
dvije skupine. S jedne strane zaštitnici crkvenih interesa,
koji nastupaju žestoko i u borbenim redovima, dokumentirajući u pravilu samo svoju vlastitu nepokretljivost, i teološki individualisti, a među njima prije svega samozvani
mislioci i metakritičari prema kojima Küngovi iskazi nikad
nisu dosegli njihovu vlastitu uzvišenost mišljenja, dakako
visinu koju više ne razumije niti jedan normalan kršćanin.
Iz tog je razloga njegovim zaštitnicima prije svega naloženo pomoći u tome da se njegovo djelo ne razmrvi između tih blokova. Kome je to dosada pošlo za rukom?
Atanazije, kojeg su mnogi silno slavili i koji je za mnoge bio
spasitelj istinske kršćanske vjere, proveo je četiri godine u
progonstvu u Trieru. Kad je umro, inkvizicijski proces protiv Tome Akvinskog bio je u punom jeku. Pri koncu njegovog života, B. Pascalu nije preostalo ništa drugo nego protiv pape apelirati na Kristov tron; povijest genijalnog i vrlo
kritički nastrojenog teologa M. Luthera dostatno je poznata, a Y. Congar, proglašen kardinalom nekoliko mjeseci
prije svoje smrti, godinama je bio ponižavan i šikaniran
od strane „Svetog oficija“ (preteče Rimske kongregacije za
vjeru, koju je u svom Dnevniku usporedio s Gestapoom).
Ni s jednim od spomenutih ne treba uspoređivati Hansa
Künga, ali se može naslutiti da istinski proboj, koji je ostvario, još nije dostatno prepoznat kad je u pitanju filozofskoteološko promišljanje. Možda se već sada može barem
status, broj 16, ljeto 2013.
41
U potrazi za autentičnim kršćanstvom
naznačiti smjer u kojem taj proboj treba smjestiti. U tu će
svrhu na ovom mjestu morati dostajati dvije natuknice.
Prva glasi: Napuštanje kuće platonsko-aristotelovske metafizike, koja je neprimjetno i neizbježno postala luđačkom
košuljom religioznog odnosno kršćanskog govora. Da bi
se to bolje razumjelo, treba poći u školu kod P. Ricoeura,
M. de Certeaua ili kod E. Lévinasa (pri tome bi suputnici
mogli biti Otto Hermann Pesch sa svojom studijom o Lutheru i Carl-Friedrich Geyer sa svojom studijom o heleniziranju). Druga natuknica glasi: Uranjanje u svijet religija i
njihove sposobnosti da u primjeren jezik pretoče elementarna i sveobuhvatna iskustva čovječanstva. Što se njima
više bavio, Küng je tim više imenovao ono što muči svijet
kao svoje vlastito iskustvo, dakle jezikom koji je uključivo i
njega i njegove slušatelje. Preostaje se samo nadati da će taj
projekt biti u stanju nastaviti još neko vrijeme. Polazeći od
te pozadine, recepcija njegova mišljenja u Crkvi, teologiji i
razgovoru o svijetu može još uvijek mirno čekati.
42
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Literatura
Najvažnije knjige Hansa Künga spomenute su u tekstu; što
se tiče točnijih podataka kao i obuhvatne bibliografije, pogledajte www.weltethos.org.
Sekundarna literatura
H. Häring, Hans Küng. Grenzen durchbrechen, Mainz 1998.
K.-J. Kuschel i H. Häring (ur.), Hans Küng. Neue Horizonte
des Glaubens und Denkens, München 1993.
K.-J. Kuschel i W. Jens, Dialog mit Hans Küng, München
1996.
R. Nowell, Hans Küng. Leidenschaft für die Wahrheit. Leben
und Werk, Zürich 1993.
U potrazi za autentičnim kršćanstvom
Osvajanje slobode ili
borba za istinu
Braneći prostore svoje slobode ili boreći se svakodnevno na identitarnim
granicama svoje slobode, Küng neprestance podsjeća ne samo na švicarsku
zavičajnost, nego i kršćansku zavičajnost, onu koju neprestance identificira
u vrijednostima i iskustvima ranog kršćanstva. Küng ne idealizira, ne traži
nemoguće, on samo poziva sebe i one s kojima dijeli duhovnu zavičajnost
kršćanstva na vrijednosti koje postoje i za čije napuštanje nema nikakvih
stvarnih razloga, pogotovu ne potreba i opravdanja. Dapače, napuštanje tog
duhovnog zavičaja slobode, istine, ljubavi... znači njegovu izdaju
Željko Ivanković
I.
H
ans Küng (1928.) je u naslovnim sintagmama svojih
dosada dviju objavljenih knjiga memoara (Izborena
sloboda; Osporavana istina), osobito u imenicama sloboda
i istina izrekao vlastiti intelektualni i moralni credo, granice
svijeta u kojemu živi i za koji se, kao za prostor vlastitog integriteta, bori.
Nadam se kako ne trebam podsjećati da su memoari prozna književna vrsta u kojoj pisac iskazuje uspomene iz svoga
života, ali i važnih društvenih, političkih, ovdje i crkvenih
događaja kojima je svjedočio ili bio akterom. Takve knjige,
osim osobne priče koju donose, imaju i snažnu dokumentarnu vrijednost.
Prva je knjiga tih sjećanja određena svjedočenjem o slobodi:
razumijevanju slobode, njezinim izvorima i njezinim granicama. O slobodi kao zadanoj mjeri ljudskosti, njezinoj zadanosti i trajnoj zadaći njezina dosezanja. O osvajanju slobode
kao jednom od temeljnih životnih smislova.
Kako nas uči filozofija, u fundamentalnom ontološkom smi-
slu sloboda čini bit čovjeka i po tome je čovjek drugi i drukčiji
od svih živih bića. Sloboda, međutim, nije nikakva apstrakcija, nego veoma ozbiljan projekt ljudskosti s naglašenom
mjerom odgovornosti, odgovornosti slobode od i slobode za.
Odgovornosti čiji je temeljni regulativ, regulativ slobode, čovjekova savjest.
Küng s ponosom govori o svojoj obiteljskoj i zavičajnoj utemeljenosti, o ambijentu koji je porodio i oblikovao njegovu
duhovnost. Dakle, o Švicarskoj koja u svojim temeljima ima
stoljetnu tradiciju republikanizma, slobode, otvorenosti, obvezatnosti, suživljenja, tolerancije, svih onih aspekata društvenog življenja, društvene integriranosti koji oblikuju poželjan, socijaliziran društveni ambijent. Ambijent koji gotovo
genski tvori razliku između društvenih ambijenata u kojima
su vrijednosti slobode imanentne i onih u kojima je već i pomisao na slobodu zabranjena, a borba za nju subverzivna djelatnost vrijedna i najteže društvene diskvalifikacije.
Kompariranje različitih ambijenata, onoga koji kao vlastitu
baštinu nosi Küng i onih koji ga cijeli život pokušavaju u većoj ili manjoj mjeri usužnjiti, doista nas uvjerava da je sloboda
„aristokracija ljudske prirode“ (Marx). No, niti mjera aristo-
status, broj 16, ljeto 2013.
43
U potrazi za autentičnim kršćanstvom
kratskog u pitanju slobode, nije trajno dana, ona je neprestano životno zadavana i na nju se neprestano mora odgovarati, ona iziskuje aktivitet. Plava se krv slobode dnevno mora
dijalizirati odgovornim duhovnim i duševnim aktivitetom.
Ovi memoari u svojoj temeljnoj potki imaju trajan sukob
slobode jedne snažne individualnosti (Švicarca – demokrata), s institucionalnim ili s onim i onima koji dolaze iz
drugih i drukčijih, rigidnijih društvenih ambijenata. To je
dijalektički sukob, dramski sukob, poželjan i potreban dinamici življenja, čak i onda kad on postaje ozbiljno zaoštren ideološki sukob mentalno i moralno nepomirljivih entiteta. No, njegova poželjnost i prirodnost, ili bolje – neizbježnost, nužno bi morala imati granice preko kojih pravo
institucionalnog ne bi smjelo prijeći granicu slobode individualnog. Ipak, kakav bi to život bio? Bi li bez njega uopće
bilo misli o slobodi, bi li bilo uopće ikoje misli?
Braneći prostore svoje slobode ili boreći se svakodnevno
na identitarnim granicama svoje slobode, Küng neprestance podsjeća ne samo na švicarsku zavičajnost, nego i
kršćansku zavičajnost, onu koju neprestance identificira u
vrijednostima i iskustvima ranog kršćanstva. Küng ne idealizira, ne traži nemoguće, on samo poziva sebe i one s kojima dijeli duhovnu zavičajnost kršćanstva na vrijednosti
koje postoje i za čije napuštanje nema nikakvih stvarnih
razloga, pogotovu ne potreba i opravdanja. Dapače, napuštanje tog duhovnog zavičaja slobode, istine, ljubavi... znači
njegovu izdaju. Čak izdaju Osnivača!
Küng nije teolog apstraktnog filozofskog i teološkog utemeljenja, koji bi spekulirao o temeljnim vrijednostima svijeta i
života, o institucionalnim oblicima njegova realiziranja, on
je cijelim svojim bićem „umočen“ u njegovu stvarnost, njezinim je akterom i svjedokom, osobito na Drugom vatikanskom saboru, kao najznačajnijem događaju kršćanskoga
svijeta u 20. stoljeću. On ga hrabro i odgovorno anticipira
svojim knjigama (Koncil i ponovno ujedinjenje; Strukture
Crkve), sudjeluje na njemu kao najmlađi koncilski teolog
i najposlije svjedoči o njemu. Svjedoči bitno drukčije od
„službene povijesti“ zadužene za šminkanje ionako mučno
i bolno postignutih polovnih rješenja, tj. (kobnih) kompromisa, koji su izdali ne samo nade i očekivanja velikog pape
Ivana XXIII., pokretača Koncila, nego i svekolikog kršćanstva, pa i, nije pretjerano reći, a to i Küng pokazuje, cijeloga svijeta. Svjedoči o postkoncilskom revizionizmu Pavla
VI. ili Ivana Pavla II., tipičnih institucionalnih zatočenika,
uplašenih konzervativaca, a u biti nekompetentnih teologa, osoba bez vizija, jednostavno – ljudi nedoraslih zahtjevima vremena. Takvim ljudima, posve razumljivo, nije
onda problem izdaja intencija Drugog vatikanskog sabora,
nego Küng koji ih identificira (greška iznova nije u stvarnosti, nego u ogledalu koje ju reflektira!?), kao što su im
bili krivi teolozi Congar ili Chardin čije su ideje ugradili u
Koncil, pritom njih i ne spominjući (damnatio memoriae!),
jer bi tada, makar i implicite, morali dovesti u pitanje vlastitu papolatriju, vlastiti ideološki mit o svojoj veličini i ne-
44
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
zabludivosti. Dakako, takvima je sporan i papa Ivan XXIII.,
sporan jer se, nasuprot Kuriji, zamislite, kao papa, drznuo
biti i kršćaninom, kako to sjajno elaborira Küngova knjiga.
Lako se riješiti Ivana XXIII. On je ionako mrtav. Revizionisti će stvar vraćati unatrag sve do dana današnjeg (vidimo
što Ratzinger radi i danas!), ostali će se pokoriti u strahu i
bezuvjetnoj poslušnosti, dok će službeni historičari i teolozi ni prvi ni zadnji put krivotvoriti i prošlost i sadašnjost.
Problem ostaje jedino Küng. Ne da se, poput Ratzingera,
kupiti ni nježno i s ljubavlju (kako traži Pavao VI.), ni slomiti prijetnjom ili represijom i autoritarnom silom (kako
to čini Wojtyla).
Kao katolik i crkveni čovjek, Küng je postojan i ustrajan
u svom katoličkom utemeljenju, čak i kad ga institucionalno pokušavaju disciplinirati ili čak iz njega iseliti i protjerati; a time što je kao akter i svjedok, dakle kao institucionalno potpuni insider, odan najboljim vrijednostima
tog dijela vlastitog identiteta i tog dijela svoga svijeta, on
ga institucionalno ne odbacuje, nego ga unutarnjim aktivitetom podsjeća na vrijednosti njegove slobode, brani ga
njegovom vlastitom slobodom, čak ga obvezuje njegovom
vlastitom slobodom. Pritom ga, dakako, podsjeća, brani i
obvezuje svojom pojedinačnom, ljudskom, kršćanskom,
teološkom... slobodom.
Küng u tom smislu nema dilema kao Pilat: Što je istina? (Iv
18, 38) ili kao kardinali, biskupi ili njegove teološke kolege:
Što je sloboda? ili Što je sloboda savjesti? Onda kad u vezi s
tim citira svoga kolegu teologa Josepha Ratzingera iz 1968.
da „Iznad pape kao izraza obvezujućeg prava crkvenog autoriteta nalazi se vlastita savjest kojoj se najprije moramo
pokoravati, u slučaju nužde i protiv zahtjeva crkvenog autoriteta.“, on to ne čini samo da bi rekao i vlastitu istinu,
nego i da bi podsjetio na vlastitu ustrajnost u odnosu na
npr. njegovu (Ratzingerovu) metamorfozu od priznavanja vrhovne vlasti savjesti do obnašanja vrhovne vlasti šefa
„Svetog oficija“ ili, kako bi to rekao Dostojevski – Velikog
Inkvizitora.
Tako će život dvojicu profesora teologije, dvojicu kolega sa
sveučilišta i iz koncilske vatikanske aule, odvesti u dvama
različitim pravcima. Drama kakvu samo život može ispisati. Jedan postaje inkvizitor istražitelj, a drugi žrtva inkvizicije?! Tu za Künga vrijedi ono što je sâm rekao u povodu
Yvesa Congara: „Nikad Congar nije htio istupiti, ni iz reda,
ni iz duhovne službe, ni iz Crkve, čak ni provocirati šizmu.
Ali se silno gnušao sustava, koji je usporedio sa staljinističkim (a ‘Sveti oficij’ s Gestapoom), jer se s denunciranjem i
tajnošću u Crkvi pravi atmosfera sumnjičenja i glasina a u
konačnici se temelji na strahu...“ Ustrajavajući u ostajanju u
Crkvi i kritizirajući, poput Congara, praksu u kojoj su „katolici podanici papini i zatočenici kršćanskog, klerikalnog
sustava gdje savjest biva podjarmljena, a odnosi duše s Bogom, čini se, upravljani i kontrolirani“, Küng snažno kritizira autoritarizam crkvenih struktura što ih stvarno i simbolički predstavljaju papa i sustav kongregacija sa „Svetim
oficijem“ s čijim se odlukama ne može, ne da diskutirati.
U potrazi za autentičnim kršćanstvom
Poredeći ga kongarovski s Gestapoom ili s „političkom policijom sovjetskog imperija“ svejedno je, jer zastrašujući
su oblici njegova djelovanja, „Sveti oficij“ se čini strašnim
mjestom neslobode. Kao i sovjetska tajna policija (Čeka,
GPU, NKVD, MGB, a od 1954. KGB) i vatikanska je vrhovna kongregacija, tj. Sanctum officium tijekom povijesti mijenjala imena ali je zadržala metode rada ostajući sve
vrijeme faktički uvijek iznad zakona. Takvim se djelovanjem, takvim metodama, tj. proizvodnjom straha, pothranjivao podanički mentalitet i snažio papinski apsolutizam
i unutarcrkveni totalitarizam. On je posvuda vidljiv. U crkvi prije Koncila, Küng ga raskrinkava u djelovanju papâ
Pijâ. U radu Koncila, nakon Ivana XXIII., Küng svjedoči o
koncilskom zasjedanju i djelovanju Kurije kao slici i prilici
rada CK i partijskog kongresa neke totalitarne države, gdje
ništa neobično nije čak ni krivotvorenje (već usvojenih!)
dokumenata koji su već u tiskari. Nakon Koncila također.
Sâm slučaj Künga na jedan način ili latinoameričke crkve
(s Oscarom Romerom i sličnima) na drugi način, samo demonstrira okoštalost crkvenih feudalnih struktura i snažno
iskazanu i autoritarno demonstriranu volju za moć.
Riječ je, očito, o strukturama utemeljenim u srednjovjekovnom autoritarizmu koji potiče izgradnju i očuvanje
poslušničko-konformističkih struktura, u kojima su onda,
dakako, Chardin, Congar ili Küng eklatantni neposlušnici
koje po svaku cijenu treba disciplinirati, ušutkati, a biskupa
Oscara Romera difamirati kao komunista i time ostaviti
kao nezaštićenu lovinu, a uzori i moralne vertikale su ne
samo pape iz reda Pija, nego i kardinali tipa Ottavianija
ili Tisseranta. To Küngova demokratska mentalno-etička
struktura odbija akceptirati, ne samo zbog demokratskog
milieua iz kojega fizički dolazi (Švicarska), nego i zbog pisamsko-tradicijski utemeljene autentične Crkve prvih stoljeća, kojoj on duhom pripada i koju gorljivo zagovara.
Tu se, na tim primjerima i ogleda sav paradoks rigidnog
totalitarizma, naime da on izvanredno koegzistira s istim
ili sličnim totalitarnim sustavom sve dok se u njega ne
dirne. Tako nacistički totalitarizam ne zabrinjava Crkvu
kao npr. staljinistički, jer se on nije deklarativno očitovao kao ateistički, nije naime tvrdio da „nema Boga“, on je
Boga negirao „samo“ masovnim ubijanjem drugosti! Čak
je ta vrsta totalitarizma (npr. u frankističkoj verziji u Španjolskoj!) poželjna. To demonstrira Wojtyla iznova afirmirajući Opus Dei! No, stoga im nimalo nije demokratska
akcija francuskih svećenika radnika ili južnoamerička teologija oslobođenja; one su sumnjive, provokativne, čak
opasne, subverzivne na način na koji su pojava i djelovanje
Isusa Krista subverzivne u odnosu na „glavare svećeničke
i pismoznance“ (Lk 23,10). Miriše im na komunizam! Nebrojena svjedočenja koja nam nudi Küngova knjiga, najvidljivija su možda na primjeru Crkve u Poljskoj koja od komunističkog sustava za sebe zahtijeva slobodu, ali je sama
nije spremna dati svojim članovima. Spremna je osuđivati
komunističke zločine, predstavljati se mučeničkom, ali ne
želi vidjeti i zločine protiv Židova u Poljskoj. Pokazuju to
u knjizi i primjeri bezobzirnih čistki briljantnih intelektualaca i teologa pod Pijom X. i Pijom XII., kao i portreti, s
druge strane, rigidnih crkvenih aparatčika tipa Ottavianija,
samoproglašenog „starog carabiniera (policajca) Crkve“,
koji sa svojom organizacijom mora brinuti za sigurnost
ideološkog poretka („katoličku istinu“) u Crkvi. Teolozi se
brinu za vrijednosti kršćanskih istina i sloboda, a moćnici
tek i samo za vlastitu poziciju u strogo strukturiranom feudalnom sustavu vlasti. Njima nisu važne temeljne kršćanske vrijednosti, sloboda i istina, sloboda u istini i istina u
slobodi, nego ideologija i moć struktura, njoj podložna
podanička svijest i unutar njega vladavinom mediokritetstva nametnuto ne-mišljenje. Ne-mišljenje pod garantom
„tajne Svetog oficija“, koja je zaštićena najvišim stupnjem
ekskomunikacije, kako svjedoči Küng, a zbog čije povrede
samo papa osobno može podijeliti odrješenje. Duhovni
teror duhovne (katoličke!) policijske superstrukture, gdje
je sofoklovski (asocijacija – Antigona!) tragična sudbina
Chardina („gdje će njegov lijes na Uskrsnu nedjelju 1955.
ispratiti jedan jedini čovjek“) izdaja svih ljudskih i božanskih zakona i u poganstvu, a kamoli u kršćanstvu koje se
hvali da je „religija ljubavi“. Znamo za ova i ovakva iskustva
Staljinovih pogroma, iz literature Solženjicina, Šalamova
ili Mandeljštamove, zar ne!?
U tom i takvom svijetu svakodnevno osvajati slobodu, svakodnevno odgovarati imperativu bîti čovjekove, znači prihvatiti savjest kao vrhovno mjerilo i ne pristajati na ušutkivanje bilo kao mjeru discipliniranja putem instaliranja
redovničke poslušnosti (isusovci!), bilo putem tzv. „dobre
crkvenosti“, bilo kao mjeru potkupljivosti (koruptivnosti)
biskupskim ili kardinalskim počastima, što je, iz ove je to
knjige posve bjelodano, jasno distingviralo npr. Künga i Ratzingera, njihove dvije karijere i udaljilo njihova dva svijeta do mjere da s pravom mislimo kako njih dvojica ili ta
dva tipa mišljenja i življenja kršćanstva jedva da imaju što
zajedničkoga.
II.
Koliko god su sloboda i istina nerazdvojne i po sebi komplementarne, Küngova je „priča“ o istini do kraja individualizirala jednu intelektualnu i moralnu osobenost. A kroz nju
nam je, pak, donijela i presjek jednog stoljeća i sliku zbivanja
u Katoličkoj crkvi, osobito u vrijeme i nakon Drugoga vatikanskoga sabora, otkada, naime, Künga možemo smatrati
najpouzdanijim insiderom.
Cijela se Küngova sjećanja, a mogli bismo reći i sva njegova
djelatnost, sav njegov angažman, sav njegov životno-intelektualni credo može uramiti u dvije misli iz druge Küngove knjige: „Sloboda i istina jesu i ostaju dvije temeljne
vrijednosti moje duhovne egzistencije“, koja se nalazi na početku knjige i misli Tu Wei-Minga o javnom intelektualcu
koga ocrtavaju tri osobine: „kulturna osjetljivost, politička
budnost i socijalni angažman“, a koju nalazimo pri njezinu
svršetku.
status, broj 16, ljeto 2013.
45
U potrazi za autentičnim kršćanstvom
Pomalo je paradoksalno da se jedan od vodećih mislilaca suvremenoga svijeta i na početku 21. stoljeća, pa još u Europi
za koju Vatikan traži da u svoje temeljne dokumente ugradi
kršćansko utemeljenje, mora pozivati na vrijednosti za koje
volimo reći da su zapadne i europske, čak njihov „izvozni
specijalitet“. Da, jer osim na deklarativnoj ravni, grijeh, delikt
mišljenja, a njega uvijek čini pojedinac nasuprot instituciji
i kolektivitetu i on je uvijek u domeni dvije stvari koje mi
tako patetično zovemo Sloboda i Istina, osim po egzekuciji
delinkventa, stoljećima se nimalo nije promijenio. Oko njih
se zapravo vrti povijest svijeta, za njih se živi i umire, i one
su jedine dvije riječi, jedina dva pojma u povijesti dovoljno
zvučna i sadržajna da se koliko-toliko suprotstave riječi i pojmu što na bitno drukčiji način pokreće svijet – Interes.
Namjerno ostajem na razini pojmova, a svakome ponaosob ostavljam da ih popunjava sadržinom. Küng je svojim
knjigama ispisao i svoju i, rekao bih, univerzalnu sadržinu. I
to ne samo na svome osobnom primjeru (memoari to uvijek
rade!), nego na već isprobanoj matrici. Duh njegove druge
knjige sjećanja duh je političkog trilera (zbog čega se lako
i ne ispušta iz ruku), a u knjizi se otkriva sve ono što smo
nekoć saznavali čitajući Zarobljeni um Czeslawa Milosza, U
prvom krugu Aleksandra Solženjicina, Sjećanja i razmišljanja Nadežde Mandeljštam, Moj život disidenta Vladimira
Bukovskog, u memoarskim knjigama braće Medvedev, ili
prozama B. Pasternaka, M. Kundere, V. Grosmanna, Herte
Müller i brojnih drugih. Ili, ako hoćete, danas u knjigama
o totalitarnoj svijesti u zemljama dominantno islamskih
diktatura – država i društava – (islamizma!): Afganistana
(Khaled Hoseini), Irana (Azar Nafisi ili Kader Abdulah),
Egipat (Nagib Mahfuz ili Alaa Al-Aswanii), Somalija (Ayaan
Hirsi Ali), a da ne spominjem Salmana Rushdieja, Orhana
Pamuka i sl.
Vatikan također ima svoje „disidente“, progonjene mislioce,
prognanike savjesti. Osim što Küngove knjige svjedoče o
njegovu progonu, one spominju i druge teologe, a da bi se
pokazalo da nije „samo“ u Küngu problem, u njegovu manjku „crkvenosti“, poslušnosti, u njegovoj oholosti, nego i
stoga što primjeri progona i drugih teologa razgolićuju vatikanski totalitarni sustav. Slučaj teologa M.-D. Chenua, E.
Schillebeeckxa, A. Bugninija, Y. Congara, J. Sobrina...
Ugledni međunarodni teološki časopis Concilium (g. XLVIII., br. 2, svibanj 2012., str. 11.) Küngovo će svjedočenje
dodatno osnažiti: „Tijekom posljednjih trideset godina teolozi su bili ekskomunicirani (Tissa Balasiriya), micani sa svojih položaja (Hans Küng, Charles Curran, Roger Haight),
ušutkivani i/ili poslani na preobrazovanje (Ivone Gebara),
podvrgnuti ispitivanju Vatikana (Edvard Schillebeeckx) te
je, što je gore i navedeno, njihovom djelu upućen službeni
prigovor.“ I sve to da bi se „zaštitili vjernici“, kako Vatikan
opravdava progon svake slobodne misli, kako obrazlaže progon drugosti i istine.
46
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
U tom i takvom svijetu pojedinac ne postoji, on ne smije
postojati, ni njegova ni ikakva osim „službene“ istine. Pojedinac je subverzivan, subverzija je neprijateljstvo, pogotovu
ako dolazi „iz naših redova“. Institucija (Crkva) i kolektivitet
(crkvenost) je sve, institucija je posjednik istine, slobode i
naših života. Naše je da samo budemo poslušni. Pogađate,
istitucija se brani interesom, koji je iznad svega! Interes je,
dakle, i iznad Slobode i Istine, iznad Osnivača i Svete knjige.
A treba li podsjećati u koje se sve uzvišene parole umotava
taj interes?
Institucija (ovdje vjerska!), gdje je snažna nameće svoju volju, a
gdje je slaba traži demokraciju, pa tako od države za sebe traži
pravo na slobodu, istinu, demokraciju, ali je ne da, ne dopušta
unutar vlastitog sustava, unutar sebe. To Küng pokazuje, rekli
smo, u prvom svesku na primjeru Katoličke crkve u Poljskoj,
a kako to funkcionira na njegovu slučaju, vidimo u drugom,
kad njega istražuje Inkvizicija (da, doista se ta sila mora zvati
inkvizicijom, s dobrom asocijacijom na Dostojevskijeva Velikog inkvizitora!) ili, rečeno eufemistički, Sv. oficij.
A kako se isljeđivanje i progon Künga događa u vrijeme kad
Istočnu Europu tenkovima pokorava Brežnjevljeva doktrina
o „ograničenom suverenitetu“, Küngovo asociranje Congara
(crkvenjaci bi rekli – blasfemično!) Kurija = staljinistički sustav, još uvijek je blaže od Sveti oficij = Gestapo, „jer se s denunciranjem i tajnošću u Crkvi pravi atmosfera sumnjičenja
i glasina, a u konačnici se temelji na strahu“, kako svjedoči
Congar. Upad SSSR-a u ČSSR i pohod na slobodu i istinu Küngu, s mnogo razloga, daje za pravo da vatikanska
predstavništva po svijetu (nuncijature) s razlogom nazove
denuncijaturama, a Kuriju s pravom usporedi s Kremljem!
Progon Künga demonstrira da Crkva nema argumente, da
ju ne zanima ni sloboda pojedinca ni moguće drukčija istina,
Crkva poseže za onim za čim obično poseže onaj tko nema
argumenata – za silom, terorom, progonom, utjerivanjem
straha u kosti. No, nije ni Crkva više srednjovjekovno naivna. Ona silu demonstrira na razne načine: koruptivnim
metodama (Ratzinger), preko prijetnje i zastrašivanja (E.
Schillebeeckxa), do zabrane i uništenja (Congar). Na sve argumente se odgovara gušenjem slobode i istine, pa makar
ona bila i istina te njegove ili njezine (vođe ili autoritarne
moći) tzv. svete knjige. Što su tad Marx, Biblija ili Kuran,
ako je u pitanju osporavanje institucionalne moći? Ma, što
je uopće Isus ako ti dovodiš u pitanje moju nezabludivost?
A ako se, kao teolog-istraživač (da uz riječ teolog ne kažem
– znanstvenik), pozovete na te svete istine iz tih svetih
knjiga, onda vas optuže za bahatost: vidite on sebe poredi
s Marxom, Prorokom, Isusom... A što se pritom oni stavljaju i iznad tih proroka, nikom ništa! Naravno, jer vjerovanje
traži monolit u poslušnosti, a ne Istinu. Istina i Sloboda kao
jedno – njima su nepodnošljiva drugost! A pojedinac, slobodan pojedinac, misleći intelektualac, osobito onaj unutar
našeg sustava, potencijalno i stvarno je subverzivan! Čak –
izdajnik! Neprijatelj!
U potrazi za autentičnim kršćanstvom
Küngov ili Saharovljev slučaj – koja razlika? A što je
pritom, s razlogom se pita Küng (ovakvo pitanje nije moglo biti postavljeno u Staljinovoj ili Brežnjevljevoj despociji!), s najobičnijim ljudskim pravima, onima koja se (na
Zapadu) priznaju kriminalcu ili najgorem zločincu? S onim
pravima koja Crkva, s pravom, traži za svoje svećenike
pred državnom vlašću i npr. komunističkim sudovima? I
optužuje te vlasti (totalitarne) da su progonili svećenike
bez suda? A gdje je pravo na susret s odvjetnikom, uvid u
optužbu, pravo na ravnopravnu obranu? A što je s presumpcijom nevinosti? A što s pravom znanstvenika da se bavi
svojom strukom, da istražuje u svojoj struci, što s pravom
i obvezom intelektualca na misao i javni angažman? A što
tek (neka ovo bude na posljednjem mjestu!) s kršćanskim
vrijednostima, koje se punim ustima svakodnevno propovijedaju s oltarâ?
Posebna bi se, gotovo šekspirijanska drama mogla napisati
o paradigmatskom odnosu dvojice nekadašnjih prijatelja
Künga i Ratzingera. Ipak bih, samo ovdje i za ovu prigodu,
sav Küngov osobni odnos s Ratzingerom, današnjim papom, koji je, dakako, daleko kompleksniji nego ga ovdje
simplificirano predstavljam, sveo na fusnotu 4 (II. svezak,
str. 27.): „Ako Joseph Ratzinger objavu postavlja kao ‘uvijek
veću nego samo ono što je napisano’ i ako se njegova istina ‘otkriva postepeno’, tada se mogu pronaći i izmisliti sve moguće
dosad skrivene (apokrifne) gnostičke objave. Time se zapravo
odustaje od prvenstva kanoniziranog Svetog pisma i iznad
njega postavlja tradicija. ‘Crkvi koja razumije’(zapravo rimskim službama) daje se mogućnost i moć da – pozivajući se
na Duha Svetoga – ‘razvije’ ili ‘sankcionira’ sve moguće nove
objave, čak i kad su u Crkvi bila stoljećima nepoznata kao
Marijino bezgrešno začeće (1854.) ili njezino uzašašće na
nebo (1950.) koje je na münchenskom fakultetu prije svega
naišlo na neprihvaćanje.
Kao teolog koncila, Joseph Ratzinger svoje shvaćanje o ‘velu
objave preko Pisma’ koje je münchenski fakultet odbacio
zajedno s Karlom Barthom pomoću vlastitog koncepta,
pokušava uvesti u odredbu o otkrivenju, no nailazi na
‘ogorčene reakcije’ koje će konačno također završiti njegovim i
Rahnerovim ‘razilaženjem puteva’ (Erinnerungen, str. 130f).“
budući da Küngove riječi sadrže ozbiljnu teološku distinkciju, a da pritome sâm ja ne moram reći ništa od onoga što
osobno mislim o Ratzingeru, bilo na osnovi ove knjige, bilo
na temelju Ratzingerovih sjećanja, bilo na temelju njegova
djelovanja sve ove godine. No, ne mogu se oteti dojmu da bi
Ratzingera daleko plastičnije opisala Küngova misao: „Kad
nekom od uglednih teologa otupe zubi, zreo je za kardinalat“ a koju je Küng izrekao u povodu nekih teologa koji su se
dali „otupiti“ (Küng nije rekao korumpirati!) vlašću i čašću,
a koja tako jezgrovito oslikava i intelektualni i moralni Ratzingerov put. Njemu, tom putu, šlag na tortu stavio je Küng
svojim čuvenim Otvorenim pismom katoličkim biskupima
cijeloga svijeta Pet godina Benedikta XVI. – povijesni gubitak povjerenja iz travnja 2010. Barem do pojave treće knjige
Küngovih sjećanja.
Željko Ivanković (Vareš, 1954.), Filozofski je fakultet diplomirao u Sarajevu. Objavio je četrdesetak
knjiga pjesama, priča, romana, eseja, dnevnika, putopisa i prijevoda s njemačkoga. Nagrađivan je za poeziju, pripovijetku, esej i radio-dramu, a pojedini eseji,
proza i poezija, kao i publicistički prilozi, prevedeni
su mu na dvadestak svjetskih jezika. Sudjelovao je na
nizu međunarodnih konferencija i simpozija i boravio na studijskim gostovanjima: Humboldtov Univerzitet u Berlinu 1985., Zaklada Lion Feuchtwanger u Los Angelesu 1996., Heinrich Böll Haus Langenbroich 2000. i Rezidencija Kamov Rijeka. 2012.
status, broj 16, ljeto 2013.
47
Tema BROJA:
ZAŠTO I KAKO
(PRE)UREDITI (F)BIH?
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
„Identitet Federacije“
(ka nekategoričkom promišljanju društvenih kategorija)
Gašenje FBiH nivoa vlasti zapravo ne bi moralo značiti i fizičko gašenje svih
institucija, već njihovu re-nominaciju i fuziju sa postojećim institucijama BiH,
u skladu sa potrebama i nadležnostima centralnih institucija države koje
zahtijeva EU kao minimum za procese uspješne „europeizacije“ ove nesretne
zemlje. Taj novi, centralni nivo vlasti, koji bi obuhvaćao cijelu BiH, trebao bi
nositi naziv „federalni“ ili „savezni“, a sve njegove institucije bi morale imati
takav atribut pored svog naziva. Država bi se mogla zvati „Federalna Republika
Bosna i Hercegovina“, „Savezna Republika Bosna i Hercegovina“, „Savez
Bosne i Hercegovine“ i sl. Neke „savezne“ institucije mogu biti raspoređene po
regionalnim centrima radi sprečavanja da padnu pod neprimjeren utjecaj samo
jednog centra (npr. Sarajeva kao glavnog grada)
Sead S. Fetahagić
P
olitičkim elitama u Bosni i Hercegovini još uvijek nedostaje zajednička vizija o općem smjeru u kojem bi se
zemlja trebala kretati, dok ona istovremeno u velikoj mjeri
zaostaje za zemljama u regionu. Nedostaju joj i odlučnost
političkih lidera na svim razinama vlasti, kao i funkcionalne
državne institucije. Značajnije ustavne reforme, kako one na
federalnom tako i na entitetskom nivou, neophodne su kao
preduvjet da bi Bosna i Hercegovina mogla postati funkcionalna demokracija. Struktura federacije mora biti pojednostavljena, uz primjenu inkluzivnog postupka ustavne reforme koji bi uključivao sve relevantne stranke i zajednice
unutar Bosne i Hercegovine.
Ovako bi glasio slobodni prevod dijelova izjave za javnost
koja se odnosi na Bosnu i Hercegovinu, a koju su nedavno
uputili članovi Europskog parlamenta, odnosno njegovog Komiteta za vanjske odnose1. Na prvi pogled, ona se
ni po čemu bitno ne razlikuje od brojnih sličnih izjava koje
svih ovih godina upućuju europski politički dužnosnici
„zabrinuti“ za stanje u Bosni i Hercegovini. No, pored
50
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
uobičajenih ideoloških fraza bez kojih politički diskurs jedva
da je i moguć, ovdje vidimo i da europski parlamentarci
smatraju da su „značajne ustavne reforme na federalnom i
na entitetskom nivou prijeko potrebne“, te da „struktura federacije mora biti pojednostavljena“ (podvukao autor).
Ali, na šta konkretno ovi ljudi misle kada koriste riječi „federacija“ odnosno „federalni“? Očito je da „federalni“ nivo
vlasti ne poistovjećuju sa „entitetskim“, te možemo pretpostaviti da pod njim podrazumijevaju centralne institucije Bosne i Hercegovine kao federalne, odnosno složene
države. No, ne treba biti previše strog prema ovim ljudima
i optuživati ih za ignoranciju spram ustavnog uređenja ove
zemlje, jer pravne finese inkorporirane u Daytonski ustavni
poredak na kojem država počiva često izmiču i elementarnoj, a ne samo pravnoj logici, dok europski parlamentarci
vjerovatno posežu za logikom pravno uređenih zemalja iz
kojih dolaze, te sljedstveno, ukoliko jedna zemlja o kojoj je
riječ nije uređena kao prosta ili unitarna mora biti složena,
ergo federalna. Očekivati od njih da razumiju kako se u
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
ovom slučaju radi o „federalnoj Bosni i Hercegovini“, koju
kao jedan od njenih autonomnih „entiteta“ čini i „Federacija
Bosne i Hercegovine“ možda je ipak previše!
Nastavimo li s pokušajima raščišćavanja ove terminološke
zavrzlame možemo doći i do tvrdnje da, budući da su izrazi
„federalna“ i „federacija“ državno-organizacijski atributi
vlastitog imena zemlje, internacionalno priznatu državu
Bosnu i Hercegovinu čine jedna (federalna) „Bosna i Hercegovina“ i jedna „srpska republika“ (uz kasnije konstituiran
Brčko Distrikt)!
Priču bi dodatno zakomplicirali ako bismo u nju uveli i lik
drugog „entiteta“, čiji je naziv praktično neprevodiv na engleski kao jezik internacionalne diplomacije2 (te se otud i
u originalnom engleskom tekstu Ustava Bosne i Hercegovine u Čl. I/3. javlja samo u svojoj srpskohrvatskoj inačici
kao the Republika Srpska), ali za potrebe ovog teksta ostavit
ćemo ga po strani u mjeri u kojoj njegovo spominjanje nije
neophodno.
Dakle, ukoliko konstatacija da je Federacija Bosne i Hercegovine (dalje: FBiH) dio federalne Bosne i Hercegovine
odražava postojeće pravno stanje stvari, ne čini li vam se da
tu nešto ne štima? Da ovi izrazi možda predstavljaju logički
paradoks na jezičkosimboličko-nominalnoj ravni, te da
zbog toga i nisu baš najsretnije izabrani? Da je normativnopravni rječnik, koliko god njega nužno karakterizirale i tzv.
pravne fikcije, u ovom slučaju poprilično iluzoran ili besmislen? A ako je besmislen jezik koji dovodi do ovakvih paradoksa, onda bi se možda isto moglo tvrditi i za normativnu
te institucionalnopolitičku strukturu koja na njemu počiva.
Nedavno izabrani sarajevski gradonačelnik Ivo Komšić,
prisjećajući se kao svjedok vremena potpisivanja Washingtonskog sporazuma 1994. godine, u jednoj izjavi za TV
je rekao kako je tada konstituirana FBiH bila zamišljena
samo kao prelazno rješenje koje je prestankom sukoba
na neki način trebalo da obuhvati teritoriju cijele Bosne i
Hercegovine.
Član I. ovog sporazuma3 doista je ostavljao mogućnost da se
ustavnopravni status teritorija „Republike Bosne i Hercegovine sa većinskom srpskom populacijom“ riješi tokom mirovnih pregovora na internacionalnoj konferenciji prilikom
okončanja sukoba na prostoru bivše Jugoslavije. Možda su
neki učesnici Washingtonskih pregovora doista „zamišljali“
takav razvoj događaja u budućnosti, no sam tekst sporazuma
eksplicitno spominje nešto sasvim drugo: naime, preliminarni sporazum za konfederaciju između Republike Hrvatske i FBiH. Ova činjenica se teško može uklopiti u navedene
zamisli, osim ako se ona ne tumači kao pragmatični i taktički
korak radi pridobijanja vojnog savezništva u datim ratnim
okolnostima. No, Daytonski sporazum iz 1995. godine elegantno odbacuje obje navedene ideje – i konfederaciju
sa Hrvatskom i proširenje FBiH na cijelu internacionalno
priznatu bosanskohercegovačku teritoriju, te stvara us-
tavnopravni paradoks – hibridnu i asimetričnu pseudodržavnu tvorevinu „Bosnu i Hercegovinu“. Ne dirajući već
postojeću FBiH kao složenu državu i priznajući legitimitet
unitarno uređene Republike Srpske, Daytonski sporazum
kreira hiper-složenu državu koja će vremenom sve više ličiti
na tronožac kome je nevješt majstor jednu nogu napravio
kraćom od druge dvije, te je na taj način učinio temeljno
nestabilnom, nedovršenom i „nakrivljenom“.
Ovakva ustavnopravna „aljkavost“, a obzirom da se vremenom jedna druga „federalna“ Bosna i Hercegovina – ona
konstituirana „Daytonskim ustavom“ počela afirmirati kao
internacionalno priznata država, dovela je do toga da je
politički identitet, državni značaj, a možda i smisao samog
postojanja naše „Washingtonske“ FBiH počeo rapidno slabiti.
Dovoljno je prisjetiti se da je FBiH, još marta 2006. godine
odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u predmetu
U-4/04 ostala bez vlastitih državnih simbola, te da u ovom
svojevrsnom interregnumu simboli „Daytonske“ Bosne i
Hercegovine de facto figuriraju i kao simboli „Washingtonske“ FBiH4, što je sporno i sa pravnog, a još više sa političkog,
komunikacijskog i simboličkog stanovišta. Možemo samo
naslutiti kakvu sve zabunu u internacionalnom političkom
i medijskom kontekstu, čak i među upućenim komentatorima, ovakva situacija uzrokuje. Govorna fraza „kako u
Republici Srpskoj tako i u Bosni i Hercegovini“ (kao da Republika Srpska već nije dio neke Bosne i Hercegovine) može
se često čuti i u politički neutralnom svakodnevnom javnom
govoru kao puka konstatacija realnog stanja.
Što se tiče ustavnih nadležnosti, FBiH kao takva ima
ograničen opseg poslova u svojoj isključivoj nadležnosti.
Prema Čl. III/1. neslužbenog prečišćenog teksta Ustava
FBiH, koji inkorporira Amandmane I-CIX, takvih je taksativno nabrojeno tek sedam, dok ostale državne nadležnosti
dijeli sa kantonima (njih osam) ili ih ovi samostalno obavljaju
(dvanaest naročito izdvojenih)5. Za usporedbu, drugi „entitet“, Republika Srpska prema Čl. 68. svog ustava „uređuje
i obezbjeđuje“ šesnaest taksativno navedenih nadležnosti6,
dok zbog njegove unitarne strukture ne postoje podijeljene
nadležnosti sa nižim nivoima vlasti.
I bez ulaženja u podrobniju analizu ustavno određenih
državnih nadležnosti, raskorak je očit već i na ovoj
numeričkoj ravni. To nam govori, a u praksi se možemo i
češće u to uvjeriti, da se u slučaju FBiH radi o jednoj „slaboj“
državnoj strukturi dodatno opterećenoj mehanizmom konsenzualnog odlučivanja (etno)političkih interesnih grupacija, koje se drže već uhodane maksime „dogovorili smo se da
se ne dogovorimo“, umjesto da se radi na razvijanju istinskog
političkog dijaloga o iznalaženju zajedničkih interesa, koji bi
počivao na pravno uređenom paritetu između autonomnih federalnih jedinica (kantona). Ta slabost se ispoljava u
nemogućnosti FBiH da na odgovoran način upravlja vlastitom teritorijom i da na njoj implementira vlastito pravo.
Možda najbolji primjer za potporu ovoj tvrdnji predstavlja
neizvršenje presude U-7/98 Ustavnog suda FBiH kojom
status, broj 16, ljeto 2013.
51
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
se upotreba naziva „županija“ u Zapadnohercegovačkom
kantonu proglašava neustavnom7. Kao što se da vidjeti iz
službenih akata ovog kantona dostupnih na službenoj Web
stranici8, i dalje se u praksi koristi sudski osporen termin,
kao da Ustavni sud FBiH uopće i ne postoji, ili kao da njegove
odluke predstavljaju nekakve neobavezne preporuke!
Ovakvih i sličnih problema očito su svjesni i predstavnici
ambasade SAD u Bosni i Hercegovini, koji se na neki način
smatraju i odgovornim „čuvarima“ Washingtonskog sporazuma i njegovih postignuća. Stoga, jedna ekspertna grupa
okupljena pod pokroviteljstvom američke ambasade u Sarajevu već neko vrijeme radi na idejnom rješenju projekta reforme FBiH, a njihovi rezultati bi trebali biti prezentirani
javnosti tokom ljeta 2013. godine. Američki ambasador
u Bosni i Hercegovini, Patrick S. Moon, je na svom blogu
obrazložio ideju kako bi FBiH trebala biti „funkcionalnija, efikasnija i manje birokratska“ jer je trenutno „isuviše
komplicirana, isuviše skupa i ne služi najboljim interesima
građana.“ Odgovornost za provođenje ovih reformi trebali
bi, prema njemu, preuzeti „lokalne vlasti, pravni stručnjaci,
lideri civilnog društva i građani“ sukladno principu „odozdo
nagore“ (bottom-up). Ambasador dalje preporučuje ekspertnoj grupi da se, prilikom analize svih prispjelih prijedloga za reformu, fokusiraju „na prijedloge koji su politički
pragmatični i koji bi mogli dobiti široku podršku svih
građana“, te da „ne uzimaju u razmatranje reforme koje bi
dalje dijelile BiH“.9
Nema nikakve sumnje da je „entitetska“ polovina teritorije Bosne i Hercegovine na kojoj je ustavno konstituirano
jedanaest vlada u mnogo većoj mjeri birokratska i neefikasna od druge „entitetske“ polovine na kojoj djeluje jedna
vlada (dočim je međuentitetski odnos s obzirom na broj
stanovnika tek oko 5:3 u korist FBiH). A da ovakva vlast na
teritoriji FBiH ne služi najboljim interesima građana možda
je najbolji primjer katastrofalna situacija u Kantonu/Gradu
Sarajevu, kao i u Gradu Mostaru, u kojima pojedine javne
službe i institucije gotovo da uopće i ne funkcioniraju. U trenutku pisanja ovog teksta javni gradski prevoz u Sarajevu
nekoliko dana nije radio, a kantonalna vlada čini se u znatnoj mjeri nesposobnom da, umjesto donošenja ad hoc mjera
radi pacifikacije mogućeg socijalnog bunta, ozbiljno radi na
usvajanju dugoročnih i strateških rješenja.
No, nekoliko stvari iz ambasadorovog obraćanja iziskuju
dodatna pitanja. Kada govorimo o tome koji društveni akteri bi trebali preuzeti odgovornost za provođenje reformi,
nije baš jasno na koji bi se način princip „odozdo nagore“
mogao primijeniti. Već godinama pojedini predstavnici
„lokalnih vlasti, pravnih stručnjaka, lidera civilnog društva
i građana“ upućuju manje ili više konstruktivne prijedloge
za reformu Ustava Bosne i Hercegovine (pa samim time i
FBiH) koji jedva da imaju bitnog odjeka u institucijama
političkog odlučivanja ili u centrima političke moći, a i njihova medijska zastupljenost je više nego skromna. Dalje,
pitanje je i kako pomiriti politički pragmatizam, na kome bi
52
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
prijedlozi reforme trebali počivati, sa „širokom podrškom
svih građana“, ako znamo da vladajuće (etno)političke elite,
od kojih se očekuje da dođu do pragmatičnog kompromisa
i sporazuma o temeljnim pitanjima političkog ustrojstva,
suštinski ne vode računa o interesima građanstva, odnosno
o zajedničkom političkom i javnom dobru, bez obzira što
oholo znaju mahati kartom legitimiteta „izborne volje naroda“ osvojenom na „slobodnim“ izborima. Osim toga, šta ako
većina stanovnika ove zemlje i nema izgrađenu građansku
svijest (kao da „građanska svijest“ niče sama od sebe poput
trave, „odozdo“) pa samim tim i nije u stanju politički artikulirati svoje „građanske“ zahtjeve za boljitkom života?
Konačno, šta ako znatan broj „građana“ i ne želi ili nema
volje baviti se nekakvom FBiH te su možda i ravnodušni po
pitanju egzistencije ovakvih državnih struktura? Naročito
imajući u vidu da ovakve strukture kontinuirano generiraju
masu neodgovornih i nekompetentnih „prodavača magle“,
aktera svojevrsnog politainment-a, umjesto da proizvode
i afirmiraju stručnost, profesionalizam i upućenost na
promišljanje i rješavanje strateških društvenih izazova u jednom globalno kriznom trenutku.
Zaključimo ovaj osvrt na tekst američkog ambasadora još i
pitanjem zbog čega prijedlozi „koji bi dalje dijelili BiH“ ne bi
bili dobrodošli? Pretpostavljam da ambasador ovdje ne misli
na dijeljenje Bosne i Hercegovine koje bi imalo kao posljedicu
njen nestanak kao internacionalno priznate države, već na
njeno unutarnje ustrojstvo; u suprotnom sva ova reformska
nastojanja, uključujući i ovaj tekst koji upravo čitate, nemaju
nikakav smisao. Ako je tako, onda se mora postaviti dodatno
pitanje – zbog čega se unutarnji konstitutivni dijelovi Bosne
i Hercegovine (njene autonomne jedinice) ne bi zbog nečeg
mogli dijeliti (ili spajati) ukoliko bi takvi prijedlozi doveli do
„funkcionalnije, efikasnije i manje birokratske“ države, takve
koja bi „služila najboljim interesima građana“?
No, šta nam o ovom problemu kažu „domaće snage“?
Udruženje pravnih stručnjaka „Pravni institut u BiH“ ponudilo je svoje prijedloge reforme na web strani projekta
„Bolja Federacija“. Ovdje se neću detaljnije osvrtati na sva
konkretna rješenja koja oni predlažu, već ću se zadržati
na nekoliko osnovnih prijedloga koji su obrazloženi u
„Izvršnom sažetku“10. Prije svega, prijedlozi koji zagovaraju
„okrupnjivanje kantona“ tj. smanjivanje njihovog broja u
načelu bi se mogli nazvati pozitivnima, jer oni bi sasvim
logično morali dovesti do smanjenja nepotrebne administracije i birokracije, te neracionalne javne potrošnje. Reafirmiranje ideje o ustanovljenju „Distrikta Sarajevo“ smatram također pozitivnim, jer sam i sam zagovarao ovu ideju
pišući o problemima pravnog ustrojstva Grada Sarajeva.11
Također je važan doprinos ove studije što su autori ukazali na potrebu temeljite preraspodjele ustavno propisanih
nadležnosti između viših i nižih razina vlasti. Sukladno hijerarhijskom načelu svake organizacije, pa tako i državne,
viša razina vlasti mora posjedovati s horizontalne strane
širi opseg opće određenih poslova, a s vertikalne veću moć
odlučivanja i propisivanja u odnosu na nižu razinu, koja bi
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
s druge strane trebala imati uži opseg posebno definiranih
poslova, te izvršavati odnosno implementirati odluke više
vlasti. Dalje, ideja o povećanju broja delegata u Domu naroda oslanja se na neke ranije prijedloge, koji su također zagovarali normativnu kategorizaciju tzv. „ostalih“ radi uklanjanja diskriminacije kod uživanja pasivnog biračkog prava
za pojedine institucije vlasti, a sve na tragu sprovođenja
presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju „Sejdić
i Finci“. Prošlogodišnji projekat ACIPS-a „Demokratija bez
građana?“12, u kome je učestvovala i moja malenkost, nešto
je slično zagovarao, ali na razini države Bosne i Hercegovine.
No, uvijek postoji ono „ali“. Ovdje ću stoga ponuditi neke
načelne primjedbe na ponuđene prijedloge iz jedne šire
političko-teorijske perspektive. Teritorijalna reorganizacija, odnosno promjena granica između kantona, njihovo
spajanje, pripajanje ili podjela, koliko god idealno počivalo
na nekim relativno objektivnim kriterijima (prirodnim,
geografskim, ekonomskim ili demografskim), uvijek je i
važno političko pitanje, tim prije što se radi o razinama
vlasti koje posjeduju znatan dio „državnosti“, te se ne radi
o pukim područnim samoupravama. Čak i u slučaju jačanja
više razine vlasti, prebacivanjem nekih poslova iz oblasti
zdravstva i visokog obrazovanja sa kantonalne na entitetsku ravan (kako se sugerira u ovim prijedlozima), kanton
ostaje snažna državno-upravna jedinica autonomne vlasti,
a ne tek „okrug“ kakve su, recimo, županije u Republici Hrvatskoj, koje imaju status jedinice područne (regionalne)
uprave i samouprave. Zbog toga, promjena interkantonalnih granica uvijek je osjetljivo pitanje, naročito u post-konfliktnom kontekstu, kada su u većem broju slučajeva kantoni i bili zamišljeni na način da „zaokruže“ neku „etničku“
cjelinu. Osim toga, trebalo bi razmisliti i o upotrebi nekih
tradicionalnih sredstava popularnog izjašnjavanja (referendum, plebiscit) u spornim slučajevima, te na taj način i
praktično afirmirati instrumente demokracije za koju se
gotovo svi samo deklarativno zalažu, a ne i suštinski. Tako
bi, na primjer, saznali da li većina građana Hercegbosanskog
kantona i većina građana Zapadnohercegovačkog kantona
žele možda spajanje ovih dvaju kantona u jedan. Primjer
nije odabran nasumice. Naime, još i dan danas oba ova kantona dijele identičan kantonalni grb13, što predstavlja važnu
političku poruku na simboličkoj ravni.
Kad je riječ o kantonima, predlaže se također i ustavnopravno normiranje naziva „županija“ u tekstu ustava na hrvatskom jeziku, kako bi se naziv uskladio sa praksom. Već
smo vidjeli da sama praksa zapravo ignorira i ne priznaje
presude Ustavnog suda FBiH u vezi naziva pojedinih kantona. Pravno-politički gledano, ovakav zahtjev je na mjestu
jer ukoliko slovo pravne norme barem načelno ne odslikava stvarnost ili se njen normativni nalog ne primjenjuje u praksi, takva norma, pa makar se radilo i o odluci
najviše sudske instance, je zapravo „mrtva norma“, norma
bez pravnog dejstva. Međutim, sa lingvističkoprevodilačkog
aspekta moramo postaviti pitanje, da li riječ „županija“ uistinu predstavlja prevod riječi „kanton“ na hrvatski jezik,
što se obično implicira. Već sam napomenuo da kantoni iz pravno-političkog sustava FBiH nisu ekvivalentni
županijama iz pravno-političkog sustava Republike Hrvatske, odakle se očito „posuđuje“ naziv „županija“. Naziv „kanton“ je zapravo preuzet iz francuskog jezika (canton), gdje
podrazumijeva manju teritorijalnoupravnu jedinicu unutar
neke države (obično manju od okruga ili provincija). Iako
kantoni postoje u više zemalja i odnose se na različite oblike
teritorijalnih jedinica, najpoznatiji su svakako oni iz pravnopolitičkog sustava Švicarske Konfederacije, gdje označavaju
teritorijalno-političku jedinicu koja predstavlja polu-suverenu državu (npr. svaki kanton posjeduje vlastiti ustav, zakonodavstvo, vladu i sudove) i odakle je termin vjerovatno
i preuzet u Washingtonski sporazum i kasniji Ustav FBiH.
Što se tiče prevođenja, „Englesko-hrvatski rječnik“ R.
Filipovića englesku riječ canton (preuzetu kao galicizam iz
francuskog jezika u identičnoj ortografiji) prevodi kao: „1.
kanton, srez, kotar, okrug (mala administrativna jedinica);
država švicarske konfederacije“14. „Veliki englesko-hrvatski
rječnik“ Ž. Bujasa istu riječ prevodi na hrvatski kao „kanton, okružje“15. Nekoliko online rječnika hrvatskoga jezika
nudi slične prevode. Tako recimo, „EUdict“, „CroatianEnglish Online Dictionary“ te „Englesko hrvatski rječnik
i hrvatsko engleski online rječnik“ engleski izraz canton
identično prevode kao „kanton, okrug, srez, slobodna četvrt,
kvadrant“16. „Hrvatski jezični portal“ fonetski napisanu riječ
kàntōn prepoznaje kao riječ hrvatskoga jezika i nudi sljedeće
njene definicije: „pol. 1. administrativno-teritorijalna jedinica u Švicarskoj, Francuskoj i Belgiji 2. upravna jedinica u
Federaciji BiH; županija“17. Vidimo, dakle, da riječ „kanton“
postoji i u hrvatskom jeziku, te se galicizam canton stoga
ne mora nužno prevoditi kao „županija“. Ovo navodim kako
bih pokazao da inzistiranje na izrazu „županija“ u kontekstu
FBiH nema jako uporište u lingvistici već u nečem drugom.
Ustanovljavanje „Distrikta Sarajevo“ ne bi imalo mnogo
smisla ukoliko si se zadržao Kanton Sarajevo sa postojećim
ovlastima, jer čime bi se onda taj „distrikt“ bavio? Onim protokolarnim poslovima kojima se trenutno bavi Grad Sarajevo? Smatram da bi današnju teritoriju Kantona Sarajevo,
u slučaju potrebe za teritorijalnom reorganizacijom kantona općenito, trebalo transformirati u jedinstveno gradsko
upravno i samoupravno područje, koje zbog statusa glavnog
grada može imati i položaj ili naziv „distrikta“, ali uz jedinstvenu političku organizaciju te znatan broj nadležnosti i
budžetsku samostalnost na način kako su razvijeniji gradovi
približne veličine inače organizirani (npr. Ljubljana)18, te uz
eventualno reorganiziranje gradskih općina, ali to već spada
u domen lokalne samouprave.
Dalje, prijedlog da se neke nadležnosti poput zdravstva ili
visokog obrazovanja dodijele višoj razini vlasti imao bi smisla ukoliko bi ta razina vlasti uistinu imala moć i autoritet da
neometano vlada, odnosno upravlja, što sa današnjom praksom kvazi-konsenzualnog odlučivanja tipa „dogovaramo
se da se ne dogovorimo“ nije slučaj. Podsjetimo se sličnih
status, broj 16, ljeto 2013.
53
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
blokada na nivou institucija Bosne i Hercegovine, koje su,
prvenstveno stranim intervencijama, te uz dubiozne pravne
osnove, zadobile neke važne dotadašnje entitetske nadležnosti, a gdje pojedine „stranke“ ili „klubovi“ (naročito iz
Republike Srpske) mogu i dalje bez posljedica ometati donošenje odluka u poslovima koji potpadaju pod te navodno
„prenesene“ nadležnosti.
Što se tiče pravne kategorizacije tzv. „ostalih“ odnosno građana koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici „konstitutivnog
naroda“ prilikom kandidiranja za izbor u pojedine institucije
kao što je Dom naroda, ona može imati smisla kratkoročno,
kako bi se na brzinu „zašila rupa“ stvorena ustavnom antinomijom koja je ugrađena u cijeli Washingtonsko-Daytonski
poredak, i na taj način „kerberi“ Europske unije umilostivili
da u svoj „privatni klub“ (for members only) „pripuste“ i sumnjivu spodobu, doduše propisno odjevenu u plavo-žuto odijelo prošarano bijelim zvjezdicama, ali sa diskretnom zakrpom na rukavu. No, šta je suština postojanja Doma naroda?
Zbog čega ne postoji recimo „Dom kantona“, kao neka vrsta
„senata“ ili „gornjeg doma“ kakvi su manje-više standard u
„normalnim„ federalno uređenim državama? Doista, jesmo
li sigurni da razumijemo šta nam je Europski sud za ljudska
prava iz Strasbourga poručio svojom presudom iz decembra
2009. u slučaju „Sejdić i Finci“?
Pošto je ovom presudom utvrđeno kršenje odredbi Europske konvencije o ljudskim pravima i njenih protokola koji zabranjuju diskriminaciju prilikom uživanja građanskih i političkih prava (pasivna izborna legitimacija), zahtjev se očito
sastoji u tome da se ova diskriminacija ukloni iz pravno-normativne sfere. Da bi se uklonila diskriminacija, moraju se iz
pravnog teksta ukloniti diskriminirajuće kategorije i s njima
povezane odredbe, a takve su u ovom slučaju kategorije
„konstitutivni narod“ odnosno „ostali“. Ništa više, ali ni ništa
manje! Zbog nečega ova činjenica ne samo da nije dovoljno
obrazložena u javnosti, već je mediji, politički dužnosnici,
akteri nevladinih organizacija, a često čak i znanstvenici te
stručnjaci, izvrću u smislu, te tvrde da je presudom odlučeno kako „pripadnici nacionalnih manjina“ trebaju imati
pravo na izbor u političke institucije! Dakle, umjesto da se
obrazlaže kako se diskriminacija jedino može ukloniti brisanjem normativne kategorizacije ljudskih bića kao takve, zagovara se daljnja kategorizacija i „izmišljanje“ novih normativnih kategorija kao borba protiv diskriminacije! Pa možda
upravo osoba XY koja se ne izjašnjava o pripadnosti „konstitutivnom narodu“ to ne želi učiniti jer smatra da je takvo
izjašnjavanje suštinski besmisleno, a neki bi takvoj osobi
pomogli da zaštiti svoja politička (a ponekad čak i ljudska)
prava na način da ju se sad natjera da se izjasni kao „pripadnik nacionalne manjine“, kao „ostali“ i slično! Ne podsjeća li
ovo na uzrečicu „gašenje požara benzinom“?
Drugim riječima, koliko god nastojali i od „ostalih“ građana
koji se ne uklapaju u shemu „konstitutivnih naroda“ stvoriti
posebnu kategoriju koja bi pravno parirala „konstitutivnim
narodima“ i na taj način ih u izvjesnoj mjeri možda izjedna-
54
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
čila u nekim pravima, uvijek će postojati osoba koja se neće
htjeti izjasniti ni kao „ostali“, a niti bilo kojim drugim nazivom izmišljenim da označi neki kategorički i normativno
shvaćen identitet (osim naših sveprisutnih „konstitutivnih“
etnonima, tu spadaju i svi zamislivi „manjinski“ kategorički
identiteti poput „romi“, „židovi“, „bosanci“, „žene“, „homoseksualci“, „ateisti“, „hercegovci“, „ratni vojni invalidi“, „džedaji“, „bosanciihercegovci“, „vehabije“, „ljevičari“, „nacionalisti“, pa čak u određenom kontekstu i „građani“...). Kao što
pokazuje Delmar England u svom djelu
Mind and Matters: The World in a Mirror, iluzija kategoričkog identiteta leži u tome što „kategorija“ predstavlja subjektivnu misaonu invenciju, a ne nešto što postoji u stvarnosti.19
Craig Calhoun uočava da ovakav identitet karakterizira proces identifikacije putem sličnosti nekih vanjskih obilježja
pripadnika date kategorije, a ne stvarne društvene veze i odnosi između njih.20 Osim toga, jednom kad prihvatimo ovakvu kategorizaciju, nju prati i pripisivanje intrinzične „više
vrijednosti“ Mojoj kategoriji u odnosu na Tvoju kategoriju,
koja je „niže vrijednosti“, a svako polazište koje u startu
prihvata ovakvu invenciju i na njoj pokušava graditi neku
društvenu teoriju u suštini je rasističko.21 Vjeran Katunarić
govori o „kategorijalnom ludilu“ kao obliku ponašanja „kad
pojedinci smatraju druge neprijateljima, demonima, a sebe
same anđelima, [i] koji odgovara jednoj logici koja ne može
biti nametnuta u uobičajenim uvjetima, nego samo u slučaju
rata“22. No, obzirom da ovakav model mišljenja često dominira gotovo svim modernim društvima, bez obzira da li se
nalaze u stanju rata ili mira, mogu samo ovdje pesimistički
zaključiti, parafrazirajući refren jedne starije pop pjesme s
naših prostora – svi smo mi ponekad rasisti!
Problem sa tzv. izjašnjavanjem, odnosno samo-identifikacijom (naročito je ovo pitanje aktuelno u BiH, obzirom na
dugo očekivani popis stanovništva) leži upravo u tome što
je taj proces, odnosno čin, subjektivne i psihološke naravi;
identitet je sam po sebi fluidan i promjenjiv koncept, te je kao
takav podložan moćima „kontrolirane produkcije diskursa“
u Fukoovskom smislu23, za razliku od, primjerice, pravnog
statusa građanina, odnosno državljanina određene zemlje.
Ovaj status, iako i sam predstavlja produkt jedne pređašnje produkcije diskursa, ipak je objektivno dokaziv, a svaki
građanin ga posjeduje upisom u matičnu knjigu državljana,
bez potrebe nekakvog osobnog izjašnjavanja ili odabira. U
suprotnom slučaju, mogli bi zamisliti sljedeću konverzaciju
koju vode Birokracija s jedne i Osoba s druge strane šaltera
prilikom ispunjavanja nekog obrasca za pristup organu državne službe ili javne uprave:
Birokracija: „Izjašnjavate li se kao građanin Bosne i
Hercegovine?“
Osoba: „Ne izjašnjavam se, imam samo osobnu iskaznicu
na kojoj piše Bosna i Hercegovina, je li to dovoljno?“
Birokracija: „Pa dobro, osjećate li se barem državljaninom Federacije?“
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
Osoba: „Nipošto, osjećam se bojovnikom Imperije koja
uzvraća udarac. Nije li Darth Vader s džedajevskom svjetlosnom sabljom naprosto cool?“
Birokracija: „Vidim da ste duhoviti... No, meni treba vaša
izjava o tome koji vam je maternji jezik, molit ću!“
Osoba: „Ne znam, rasla sam bez matere. Može li očinski
jezik?“
Ne samo da slične situacije mogu graničiti sa apsurdom, već
i sama ideja političkog predstavništva zasnovanog na kategoričkom identitetu, do koga se dolazi subjektivnim izjašnjavanjem, odnosno odabirom između nekoliko ponuđenih
a izmaštanih „identiteta“, neodoljivo podsjeća na pogrešku
logičkog zaključivanja poznatu u engleskom jeziku pod frazom No True Scotsman24. Na primjeru sarajevskog (kategoričkog) identiteta ona bi mogla glasiti:
„Sve Sarajlije jedu ćevape.“
„Ali, ja sam Sarajlija i ne jedem ćevape!“
„E, u tom slučaju, nisi pravi Sarajlija.“
Naime, uvijek će se naći osoba koja se po nekim vanjskim ili
formalnim obilježjima volensnolens poistovjećuje sa kategorički određenom skupinom, ali koja suštinski, vrijednosno ili
zbog nekih drugih osobenih karakteristika „nije pravi Škot“.
Podsjeća li vas ovo na politički diskurs u kome se pojedinim
osobama iz političkog ili javnog života spočitava nedostatak
„pravosti“ određenog identiteta (najčešće etniciteta), na pravom ste putu. Vratimo li se na pravni zahtjev iz spomenute
presude, čini se da umjesto jednog, nazovimo ga „normativnog“ pristupa rješavanju problema (ideja da i pripadnici
neke navodno postojeće skupine „ostalih“ ili „manjina“, a ne
samo „konstitutivnih“ skupina trebaju biti izabrani, odnosno zastupljeni u organu vlasti) nije u dovoljnoj mjeri zastupljeno jedno drugačije, nazovimo ga „liberalno“ viđenje (da
je, naime, potrebno ukloniti smetnju, kako bi bilo koja osoba
mogla biti izabrana u organ vlasti ako zadovoljava opće kriterije kandidature). Radi se o otvaranju mogućnosti, a ne o
propisivanju nužnosti.
Vratimo se našoj dragoj Federaciji i pitanju treba li nju reformirati, ili zapravo ukinuti. Još 2004. godine think-tank organizacija „Inicijativa za europsku stabilnost“ (ESI) ponudila
je jedan „radikalni prijedlog za praktičnu reformu“25 Ustava
BiH, pri čemu su njeni analitičari zagovarali ukidanje FBiH,
kao i ustavne kategorije „entitet“, te reorganizaciju Bosne
i Hercegovine na standardnim federalnim principima raspodjele vlasti između centralne države (federalni nivo) i autonomnih federalnih jedinica (kantonalni/regionalni nivo).
Pritom bi broj takvih jedinica prema njima trebao biti dvanaest (deset postojećih kantona, Republika Srpska i Brčko
Distrikt), a svaka bi paritetno bila predstavljena u federalnim organima centralne vlasti. Koliko je taj prijedlog tada
bio „radikalan“ može se raspravljati, ali činjenica da on do
danas nije našao mjesta u relevantnim centrima odlučivanja ukazuje da je prošao prilično nezapaženo. To je šteta jer
se na njegovim osnovnim postulatima mogu nadograđivati
ideje koje bi ponudile istinsku alternativu vladajućim obrascima mišljenja, a možda čak i radikalnu izmjenu bosanskohercegovačke ili čak i postjugoslavenske paradigme.
Sažeto rečeno, „reforma“ FBiH bi se suštinski mogla svesti
i na njenu eliminaciju kao „entiteta“, te na „federaliziranje“
cijele Bosne i Hercegovine kao države na modernim federalnim osnovama i na iskustvima europske političke prakse.
Uzmemo li u obzir i zahtjeve iz presude u slučaju „Sejdić i
Finci“ koji suštinski dovode u pitanje cijeli koncept tzv. državotvornosti „konstitutivnih naroda (skupa sa ostalima)
i građana“, koji je zapravo u toj formi i uveden u ovdašnju
ustavnopravnu i političku praksu tekstom Washingtonskog
sporazuma, onda bi se naša zaključna razmišljanja na temu
mogla kretati i u sljedećem pravcu.
Rekonstitucija i ustavnopravna reforma cijele Bosne i Hercegovine (a ne samo FBiH) na suvremenim načelima federalizma, mogla bi podrazumijevati prije svega brisanje
pojma „entitet“ i sa njim gašenje nivoa vlasti kojeg trenutno
zovemo „federalnim“ u FBiH, a koji, vidjeli smo, nema vlastite državne simbole različite od Bosne i Hercegovine. „Entitet“ sam po sebi predstavlja neologizam u našem jeziku, a
prepisan je iz engleskog jezika gdje entity znači: stvar, biće,
nešto što postoji (a za koje nemamo ime). Zanimljiv izraz
za filozofske rasprave, ali potpuno neprimjeren pravnom jeziku kao oznaka političkoadministrativne jedinice. Gašenje
FBiH nivoa vlasti zapravo ne bi moralo značiti i fizičko gašenje svih institucija, već njihovu re-nominaciju i fuziju sa
postojećim institucijama BiH, u skladu sa potrebama i nadležnostima centralnih institucija države koje zahtijeva EU
kao minimum za procese uspješne „europeizacije“ ove nesretne zemlje. Taj novi, centralni nivo vlasti, koji bi obuhvaćao cijelu BiH, trebao bi nositi naziv „federalni“ ili „savezni“,
a sve njegove institucije bi morale imati takav atribut pored
svog naziva. Država bi se mogla zvati „Federalna Republika
Bosna i Hercegovina“, „Savezna Republika Bosna i Hercegovina“, „Savez Bosne i Hercegovine“ i sl. Neke „savezne“ institucije mogu biti raspoređene po regionalnim centrima radi
sprečavanja da padnu pod neprimjeren utjecaj samo jednog
centra (npr. Sarajeva kao glavnog grada).
Srednji nivo vlasti čine autonomne federalne jedinice, koje
bi ustavno bile kategorizirane jedinstvenim nazivom, npr.
„kanton“ (jer je taj naziv već u upotrebi, a mogući su i drugi
nazivi). Vlastiti nazivi kantona mogu ali i ne moraju u sebi
sadržati riječ „kanton“ (npr. Republika Srpska bila bi kanton, ali mogla bi zadržati sadašnje ime pod uvjetom da se
ustavno de-etnizira). Kantonalne nadležnosti i institucije
bile bi što je moguće više standardizirane između svih kantona, na načelu da su svi kantoni ravnopravni, uz moguće
izuzetke organiziranja „distrikta“ kao posebnih jedinica pod
većim nadzorom centralne, savezne vlasti (već postojeći
Brčko Distrikt, te moguće Sarajevo Distrikt kao glavni grad
savezne države). Nadležnosti kantona bi ostale značajne, po
principu da sve ono što nije izričito ustavom dodijeljeno kao
status, broj 16, ljeto 2013.
55
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
nadležnost centralne vlasti pripada kantonima. Svaki kanton
(trenutno 12 postojećih teritorijalnih jedinica) predstavljao
bi konstitutivni dio savezne države BiH, što bi u skladu sa
svjetskom praksom federalno uređenih država zahtijevalo
njihovo paritetno predstavništvo u „gornjem domu“ budućeg saveznog zakonodavnog tijela.26
Novi ustav BiH morao bi počivati na ideji dosljedne de-etnicizacije prava i brisanju kategorija „konstitutivni narod“ i
„ostali“ jer ih europska praksa ne poznaje i jer su sami po
sebi diskriminacijski i rasistički, kako smo ranije u tekstu
već obrazložili. Oni su i besmisleni, jer konstitutivni dio
moderne države može biti samo granicama određena teritorija čiji građani predstavljaju biračko tijelo (constituency)
koje nakon izbora šalje svoje zastupnike u centralne organe
vlasti. U slučaju složenih država ovih konstitutivnih dijelova
ima više, dok je u prostoj državi u načelu samo jedna. Dakle,
u novom ustavu kantoni (ili kako god se oni nazivali) bili
bi konstitutivni dijelovi savezne (federalne) države Bosne i
Hercegovine.
Savezno predstavničko tijelo bi počivalo na balansu između
demokratskog načela „jedan čovjek-jedan glas“ i federalnog
načela „jedan kanton-jedan glas“, gdje bi neki „donji dom“
predstavljao opće građanstvo Bosne i Hercegovine po demokratskom načelu vladavine većine, dok bi neki budući
„gornji dom“ na paritetnoj osnovi predstavljao svaki kanton
u skladu sa federalnim načelom vladanja putem konsenzusa ili neke vrste kvalificirane većine. Nadležnosti „gornjeg
doma“ bile bi ograničene na odlučivanje u taksativno navedenim slučajevima rješavanja najvažnijih problema i interesa između kantona i savezne države.
Što se tiče teritorijalne reorganizacije kantona, možda bi
bilo uputnije tu aktivnost ostaviti za kasniju fazu, nakon
konstituiranja ovako zamišljene „Federalne Republike Bosne i Hercegovine“. Prilikom podjele, spajanja ili pripajanja
kantona, već smo istakli, bilo bi jako poželjno koristiti i neki
od instrumenata demokratskog, popularnog izjašnjavanja
građana, jer se njih najdirektnije tiče pitanje hoće li stanovnici jednog mjesta do najbližeg doma zdravlja ili nekog drugog urbanog kantonalnog centra putovati jedan sat ili jedan
dan. A hoće li pojedini kantoni biti reorganizirani uzimajući
56
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
u obzir demografske, ekonomske, geografske ili etničke kriterije opet je najbolje ostaviti na odluku građanima dotične
regije i njihovim predstavnicima da to odluče. U nekom slučaju može prevagnuti, recimo, geografski, a u drugom slučaju, recimo, etnički kriterij, što je sasvim legitimno, te ne
bi trebalo zagovarati neku isforsiranu „multietničnost“ tamo
gdje za to nema ni uvjeta ni potrebe. Osim toga, treba i to
istaći nasuprot uvriježenom mišljenju, „etnicitet“ nije nešto
što postoji samo po sebi, a još manje da predstavlja nekakvu
inherentnu odliku svakog ljudskog bića. Prema socijalnom
antropologu T. H. Eriksenu, „etnicitet je u suštini pitanje odnosa [između grupa], on nije odlika neke grupe.“27. Tako da,
naoko paradoksalno, etnicitet može biti jače izražen u „multietničkim“ područjima nego u „etnički homogenim“. Što bi
značilo, ako nam je cilj umanjiti značaj etniciteta, koji se sasvim izvjesno u jugoslavenskim ratovima 1990-ih pokazao
kao izrazito destruktivna snaga, nije preporučljivo koristiti
instrumentarij „multietniciteta“! Konačno, mnogi ljudi, i to
treba u svakoj prilici naglasiti, nemaju uopće izražen ikakav osjećaj etniciteta (jer kod etniciteta se i radi o osjećaju,
odnosno vjerovanju u postojanje grupnih razlika), tako da i
sami izrazi poput „etnička grupa“ ili „nacionalna manjina“
predstavljaju još jedan primjer već spominjanog „kategorijalnog ludila“ koje zamagljuje stvarnost.
Uostalom, svaki novi model ustavnog uređenja, kako Bosne
i Hercegovine tako i njenih federalnih jedinica (kantona),
morao bi u načelu odražavati jedno apstraktno građansko
jedinstvo svih koji u njoj žive, odnosno koji su njeni državljani, kako bi „svoju“ državu smatrali legitimnom tvorevinom. Bez tog elementa, bez obzira na oblik njenog unutarnjeg ustrojstva, ona nikada neće biti ni demokratska ni legitimna ni funkcionalna država jer, kako navodi Sabrina P.
Ramet, „legitimitet je ključni problem svake politike, a stjecanje legitimiteta je neusporediva najvažnija zadaća svakog
sustava.“28
Sead S. Fetahagić (Beograd, 1964.), diplomirani
pravnik, magistrirao 2005. na Europskim studijima
u Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu. U istoj instituciji trenutno radi kao akademski tutor na magistarskom
programu Religijskih studija.
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
1 European Parliament. News. „Bosnia and Herzegovina still
falling behind in the region, MEPs warn“. pristup 23. 3. 2013
<http://www.europarl.europa.eu/news/en/pressroom/
content/20130318IPR06673/html/Bosniaand-Herzegovinastill-falling-behind-in-the-region-MEPs-warn>
2 U praksi se može naići na pokušaje da se naziv entiteta prevede kao „the Republic of Srpska“ ili „the Serb Republic“, no
prosječnom anglofonu ovi nazivi mogu stvarati zabunu u odnosu na jednu drugu „srpsku republiku“, naime na Republiku
Srbiju, eng. „the Republic of Serbia“, koja tek od 2003. godine i
disolucije SR Jugoslavije zapravo predstavlja subjekta internacionalnog prava kao priznata država.
3 Originalni tekst Sporazuma na engleskom jeziku dostupan
je na Web strani: United States Institute of Peace. „Washington Agreement, March 1, 1994“. pristup 30. 3. 2013. <http://
www.usip.org/files/file/resources/collections/peace_agreements/washagree_03011994.pdf>
4 Uporediti grb Federacije BiH sa Web strane Parlamenta Federacije BiH. pristup 30. 3. 2013. <http://predstavnickidompfbih.gov.ba/bs/> sa grbom BiH sa Web strane Parlamentarne
skupštine BiH. Pristup 30. 3. 2013. <https://www.parlament.
ba/default.aspx?langTag=bs-BA&pril=b>
5 Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, neslužbeni prečišćeni tekst, uključeni Amandmani do CIX pristup 10. 4. 2013.
<http://www.ustavnisudfbih.ba/hr/dokumenti/ustav_precisceni_tekst.pdf>
6 Ustav Republike Srpske, neslužbeni prečišćeni tekst, uključeni Amandmani do CXXII. pristup 10. 4. 2013.
<http://www.ustavnisud.org/Doc.aspx?subcat=40&cat=11&i
d=14&lang=cir>
7 Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine. „Odluka
U-7/98 i odvojena mišljenja“. Slične odluke donesene su i za
neke druge kantone, vidjeti Ustavni sud Federacije Bosne i
Hercegovine. Pristup 10. 4. 2013.
<http://www.ustavnisudfbih.ba/bs/open_page_nw.php?
l=bs&pid=178>
8 Skupština Županije Zapadnohercegovačke. pristup 10. 4.
2013.
<http://www.skupstina-zzh.ba/opsirnije.asp?id=130>
9 Moon, Patrick, S. „Federalna reforma: Zadovoljavanje potreba i zaštita prava svih građana“. Ambassador’s Notes: Embassy Sarajevo. Views from U. S. Ambassador to Bosnia and
Herzegovina, Patrick S. Moon, and his Embassy Team. 23. 1.
2013. pristup 31. 3. 2013. <http://usembassysarajevo.blogspot.com/2013/01/federalna-reforma-zadovoljavanje.html>
10 Pravni institut u BiH. „Bolja Federacija“. Izvršni sažetak.
pristup 11. 4. 2013. <http://www.boljafederacija.ba/index.
php/obrazlozenje-reforme-hr?showall=&start=2>
Inače,
izraz „izvršni sažetak“ predstavlja prilično rogobatan doslovni
prevod engleskog izraza „executive summary“, koji se na žalost već odomaćio u brojnim publikacijama ovdašnjih nevladinih organizacija.
11 Fetahagić, Sead S. „Sarajevo – Grad ili slučaj?“ Novi pogledi
XX 2012, str. 14-19.
12 Vehabović, Faris i Sead S. Fetahagić. Demokratija bez građana? U potrazi za modelom političke participacije svih ustavnih kategorija u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: ACIPS, 2012.
13 Uporediti grb Županije Zapadnohercegovačke, službena
Web strana. pristup 12. 4. 2013. <http://www.vladazzh.com/>
sa grbom Hercegbosanske Županije na kantonalnim Narodnim novinama iz 2011, službena Web strana. pristup 12. 4.
2013.
<http://www.vladahbz.com/nn/2011/BROJ_8.pdf>
14 Filipović, Rudolf, ur. Englesko-hrvatski rječnik: EnglishCroatian Dictionary. Zagreb: Školska knjiga, 1998. str. 147.
15 Bujas, Željko. Veliki englesko-hrvatski rječnik, 4. izdanje.
Zagreb: Nakladni zavod Globus, 2005. str. 128
16 Kuzmic, Tomislav. „EUdict“, 2013, Web pristup 13. 4. 2013.
<http://www.eudict.com/?lang=engcro&word=canton>;
„Croatian-English Online Dictionary: Hrvatsko-Engleski online rječnik“, Web pristup 13. 4. 2013.
<http://www.rjecnik.net/search.php?search=canton>; „Englesko hrvatski rječnik i hrvatsko engleski online rječnik“,
Web pristup 13. 4. 2013.
<http://www.englesko.hrvatski-rjecnik.com/default.
asp?action=search>
17 Hrvatski jezični portal, Web pristup 13. 4. 2013.
<http://hjp.novi-liber.hr/index.php?show=search_by
_id&id=el5iWBU%3D>
18 Fetahagić. 2012, str. 18-19.
19 England, Delmar. „The Illusion of Categorical Identity“.
The Multiracial Activist. 1. 4. 2001. Web pristup 13. 4. 2013.
<http://multiracial.com/site/content/view/150/>
20 Calhoun, Craig. Nationalism. Minneapolis: University of
Minnesota Press, 1997. str. 42- 43.
21 England, isto.
22 Katunarić, Vjeran. Lica kulture. Zagreb: Antibarbarus,
2007. str. 33
23 Fuko, Mišel. Poredak diskursa. Loznica: Karpos, 2007. str. 8.
24 Internet Encyclopedia of Philosophy. „Fallacies“. pristup 12. 4. 2013. <http://www.iep.utm.edu/
fallacy/#NoTrueScotsman>
25 European Stability Initiative. „Federalizam koji funkcionira: Radikalni prijedlog za praktičnu reformu“. 8. 1. 2004.
pristup 27. 3. 2013.
<http://www.esiweb.org/index.php?lang=yu&id=156&
document_ID=49>
26 Fetahagić, Sead S. „Povijesni (dis)kontinuitet konstitutivnosti naroda BiH i zahtjevi (post)moderne državnosti“. Status
15 (2011): 116-117.
27 Eriksen, Tomas Hilan. Etnicitet i nacionalizam. Beograd:
XX vek, 2004. str. 31.
28 Ramet, Sabrina P. Balkanski Babilon: Raspad Jugoslavije
od Titove smrti do Miloševićeva pada. Zagreb: Alinea, 2005.
str. 421.
status, broj 16, ljeto 2013.
57
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
Međunarodna zajednica i
ustroj Bosne i Hercegovine
Pitanje unutrašnjeg uređenja BiH, a time i regulacije nacionalnih statusa i
odnosa triju bh. naroda nije baš trebalo predstavljati, kako se znalo reći, niti
„problem iz pakla“ niti „kvadraturu kruga“. Već se na temelju ustavne definicije
socijalističke BiH, po kojoj je imala biti tvorevinom triju konstitutivnih, suverenih
i jednakopravnih naroda tj. Hrvata, Srba i Muslimana (Bošnjaka) dalo relativno
lako oblikovati njen ustroj. Jednako tako i washingtonsko-daytonski model
mogao je biti dobrom osnovom za adekvatno strukturiranje nacionalnih statusa i
odnosa. Doduše nije bilo za očekivati od bh. naroda i njihovih politika, „pritisnutih“
neusklađenim htijenjima i „opravdanim strahovima“ da same razriješe to pitanje.
Za takvo što trebao je „strog i pravedan“ medijator. I tu, krajnje odgovornu ulogu
preuzela je još 1992. međunarodna zajednica. Pri tome je njena autoritativnost,
obzirom da proizlazi iz moći konstanta s kojom se može računati. No, koliko se
može računati sa pravičnošću? Sa medijatorski podrazumijevanim principom
podjednakog uvažavanja i zakidanja pozicija svih triju bh. naroda na putu
uspostave harmonične BiH
Saša Mrduljaš
„Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se osoliti?
Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.“
(Mt 5, 13)
Uvod: ustroj BiH
O
dluka Komunističke partije Jugoslavije da u sklopu federativne Jugoslavije utemelji i republiku BiH (1943/45.) te
njeni poticaji etničkoj samobitnosti bh. muslimanske zajednice bili su usko povezani s namjerom okončanja hrvatskosrpskog nadmetanja oko pripadnosti te zemlje i usklađivanja
ovdašnjih etničkih odnosa.1 Kako bi se u samoj BiH suzio pro1 DURAKOVIĆ, Nijaz, Prokletstvo Muslimana, Oslobođenje, Sarajevo,
1993., str. 122-123; ISAKOVIĆ, Alija, O „nacionaliziranju“ Muslimana, Globus, Zagreb, 1990., str. 122-123.
58
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
stor mogućim nesporazumima, a time i njihovom pretakanju
u neposredno okružje, već je pri njenom formiranju naglašavano da ima biti tvorevinom svojih triju etničkih zajednica.2
Napokon, 60-ih je godina službeno prihvaćeno da bh. musli2 „Danas (27. 11. 1943., S. M.) narodi Bosne i Hercegovine kroz svoje političko predstavništvo Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja
Bosne i Hercegovine hoće da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina u kojoj će biti osigurana puna
ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana, Hrvata.“ Prema: IVANOVIĆ, Vesna, Raspad Jugoslavije i stvaranje BiH 1990. – 1995. (doktorska
disertacija), Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 2000., str. 127.
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
mani predstavljaju posebnu naciju. Taj je realitet dobio svoje
refleksije i u Ustavu BiH (1974.). Po esencijalnom dijelu svoje
ustavne definicije BiH je imala biti tvorevinom triju konstitutivnih, suverenih i jednakopravnih naroda, odnosno Hrvata,
Srba i Muslimana (dalje: Bošnjaci).3
Problem je bio u tome što za trajanja komunističke vlasti
BiH nije ustrojena sukladno svom određenju. Dakle, na način koji bi joj omogućio da bude samoodrživom i funkcionalnom državom svojih triju naroda. U osnovi, valjalo ju je
preoblikovati iz formalne (kon)federacije triju naroda u konkretnu (kon)federaciju njihovih teritorijalnih jedinica. Naime, teško je zamisliti suverenost pojedinog bh. naroda, koja
govori o tome da iz tog naroda ima proizići vlast koja bi artikulirala i štitila njegove interese, bez određene teritorijalizacije suverenosti.4 Te tri jedinice, unutar kojih bi svi građani
bili jednakopravni, zajednički bi kreirale političko-pravni
identitet BiH. Teritorijalna podloga svake od njih primarno
je imala biti bazirana na etničkim prostorima pojedinog naroda (teritorijalnost većinskih naselja tog istog naroda i tim
naseljima gravitirajućih nenaseljenih krajeva). Obzirom na
„raspršenost“ etničkih prostora svake od zajednica i njihove
bi jedinice bile teritorijalno diskontinuitetne a time i međuovisne. U funkcionalnom smislu one bi nužno bile upućene
jedna na drugu. Stoga bi bilo korisno da naznačeni ustroj
BiH pored, uvjetno rečeno nacionalnih uključuje i funkcionalne, na teritorijalno-praktičnom principu utemeljene
cjeline. Kod ovako uređene BiH mogućnost njene disolucije
bila bi minimalizirana jer bez bosanskohercegovačkih državnih mehanizama niti jedna od jedinica ne bi mogla adekvatno funkcionirati (v. karte br. 1 i 2 u Prilogu).
Hrvati
Srbi
Muslimani
Jugoslaveni
Ostali
Ukupno
nisu pokušale ustrojiti BiH sukladno esencijalnom dijelu
njene ustavne definicije. Mjesto toga artikulirale su krajnje
egoistične i međusobno isključive platforme. U vremenu konačnog raspada Jugoslavije krajem 1991., SDS se protivio bh.
neovisnosti, zalagao za formiranje srpske države na gotovo
dvije trećine bh. teritorija i za njeno uključivanje u zajednicu
sa Srbijom i Crnom Gorom.5 HDZ je bio za državnu neovisnost BiH te za njeno složeno uređenje koje bi svakom od
naroda osiguralo vlastitu, u osnovi teritorijalno kompaktnu
jedinicu. S tim da je za hrvatsku tražio približno trećinu bh.
teritorija.6 Bošnjaci su također bili za državnu neovisnost BiH
ali i za njeno unitarno uređenje. Takvo unutar kojeg vlast, a
time i političko-pravni identitet BiH, ne bi proizlazila iz suverenosti triju bh. etničkih zajednica već isključivo iz suverenosti bh. naroda kao skupa građana tj. iz njihove većinske volje
(„građanska BiH“).7 Kako se pak očekivalo da će bh. građani
bošnjačke nacionalnosti u najskorije vrijeme postati apsolutnom većinom, navedeni su zahtjevi realno išli za dokidanjem
hrvatske i srpske te za punom afirmacijom bošnjačke etničke
suverenosti. Faktički se pretendiralo na transformaciju cjelokupne BiH u bošnjačku nacionalnu tvorevinu.
Očekivana uloga međunarodne
zajednice u BiH
U okolnostima duboke etno-političke polariziranosti bh.
društva od izrazitog je značaja bilo što je međunarodna zajednica, koja se u veljači 1992. direktno uključuje u pokušaj razrješenja bh. problematike jasno prepoznala karakter nacionalnih statusa i odnosa u BiH te što ih je pokušala primjereno­
izbalansirati. Sukladno tome kreirala je i odgovarajući,
Etničke zajednice i teritoriji u BiH (1991.)1
nacionalnost (sa državljanima
nacionalnost (bez državljana
veličina
koji borave izvan BiH)2
koji borave izvan BiH)3
etničkih teritorija4
760.852
17,4%
669.354
16,2%
9.948,99 km²
19,44%
1.366.104
31,2%
1.306.397
31,5%
26.683,03 km²
52,13%
1.902.956
43,5%
1.847.817
44,6%
14.550,98 km²
28,43%
242.682
5,5%
319.252
7,7%
104.439
2,45%
4.377.033
100,00%
4.142.820
100.00%
51.183 km²
100,00%
(1) S obzirom da su bh. Jugoslaveni najvećim dijelom potjecali iz kojeg od triju naroda BiH, u stvarnosti je broj i udio tih naroda bio nešto veći od iskazanog
na popisu. (2) CRKVENČIĆ-BOJIĆ, Jasna (ur.), Stanovništvo Bosne i Hercegovine – narodnosni sastav po naseljima, Republika Hrvatska – Državni zavod za
statistiku, Zagreb, 1995., str. 9. (3) Građani R BiH na privremenom radu – boravku u inostranstvu, R BiH – Državni zavod za statistiku, Sarajevo, 1994, str. 7.
(4) MRDULJAŠ, Saša, Veličina etničkih prostora u Bosni i Hercegovini (1991.) i njihova podjela po Daytonskome mirovnom ugovoru, Politička misao, 45 (2008)
3-4, str. 227.
Nažalost, niti nacionalno-afirmativne stranke koje su krajem 1990. preuzele vlast, odnosno bh. HDZ i SDS te SDA
3 Vidjeti uvodni dio Ustava SR BiH (1974.) te članke 1., 2. i 282. kao i amandmane na isti Ustav iz 1990. kod: Ustavi i ustavni zakoni, Informator, Zagreb,
1974., str. 62, 70, 103; Amandmani LIX – LXXX na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list
SRBiH, Sarajevo, 1990.
4 JOVANOVIĆ, Slobodan, Država, Beogradski izdavačko-grafički zavod,
Beograd, 1990., knjiga 1., str. 135.
5 Dnevnik Oslobođenje, Sarajevo, 13/14. 3. 1992., str. 4; VUDVORD Suzan,
Balkanska tragedija, Filip Višnjić, Beograd, 1997., str. 210.
6 BEGIĆ, Kasim I., Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog
sporazuma (1991–1996), Bosanska knjiga, Sarajevo, 1997., str. 65; dnevnik
Oslobođenje, Sarajevo, 26. 3. 1992., str. 5.
7 Vidjeti kod: FILANDRA Šaćir, Bošnjačka politika u XX. stoljeću, Sejtarija,
Sarajevo, 1998., str. 377-383; KASAPOVIĆ, Mirjana, Bosna i Hercegovina:
podijeljeno društvo i nestabilna država, Politička kultura, Zagreb, 2005., str.
18; VALENTA, Anto, Podjela Bosne i borba za cjelovitost, HKD Napredak,
Vitez, 1991., str. 73–74.
status, broj 16, ljeto 2013.
59
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
Cutileirov­plan njenog unutrašnjeg uređenja. On je predviđao BiH kao složenu državu konstituiranu od, uvjetno rečeno nacionalnih jedinica. Što je posebice bitno prihvaćanje tog plana, koji nikad nije odredio granice nacionalnih
cjelina, postalo je jednim od preduvjeta međunarodnog
priznanja.8 Mada je 18. ožujka 1992. neformalno prihvaćen, najave njegove opstrukcije nakon stjecanja neovisnosti, a u interesu unitarizacije te zemlje;9 srpska vojno-tehnička nadmoć, iz koje je proizlazilo uvjerenje da Srbi agresijom mogu postići više; sveprisutno nepovjerenje; zatim
činjenica što je priznanje uslijedilo prije finalizacije nuđenog modela itd. doveli su do izbijanja rata u BiH. Bitno je
istaknuti da je u tom ratu, gledano s aspekta ustavnog statusa triju bh. naroda kao konstitutivnih, suverenih i međusobno jednakopravnih, vodstvo svakog od njih, u političkovojnom smislu djelovao s dvojakih pozicija. S obrambenooslobodilačkih s aspekta zaštite vlastitog naroda i njegovih
etničkih teritorija te s agresivno-osvajačkih u kontekstu
pokušaja da se drugima nametnu vlastita rješenja.
Izbijanjem ratnih sukoba sastavnim dijelom mirovnog rješenja postalo je i pitanje ustroja BiH. On je u konačnici parcijalno oblikovan. Prvo je početkom 1994., posredstvom
Washingtonskog, hrvatsko-bošnjačkog sporazuma od teritorija pod hrvatskom (HVO) i bošnjačkom (Armija
BiH) političko-vojnom kontrolom oformljena Federacija
BiH (FBiH). Time je nastala političko-teritorijalna formacija unutar koje je bošnjački živalj trostruko brojniji od hrvatskog. Iz tog je razloga prilikom formiranja FBiH u njenu
konstrukciju „ugrađen“ niz u osnovi konsocijacijskih mehanizama koji su manjinskom narodu imali osigurati jednakopravnost.10 Nju su u teritorijalnom smislu imali pružiti i tada
formirani kantoni. Mada su oblikovani i s ciljem amortiziranja nezadovoljstva Hrvata zbog urušavanja njihovih zahtjeva
za posebnom hrvatskom jedinicom, kantoni ipak nisu definirani kao nacionalno-autonomne cjeline. Naknadno, krajem 1995., posredstvom Daytonskog sporazuma oblikovan
je odgovarajući aranžman između Republike Srpske (RS) i
FBiH kojim je određen i sam sadržaj bh. državnosti.
Washingtonsko-daytonski ustroj oblikovan je u ratnim
okolnostima i bio je rezultatom tadašnjih odnosa snaga a
ne svojevoljnih kompromisa. Stoga se nije moglo očekivati
da će ga oživotvoriti dojučerašnji protivnici. U tom smislu
uloga međunarodne zajednice, kao neutralnog, kako se već
podrazumijevalo, te autoritativnog posrednika i provoditelja dogovorenih rješenja imala je biti od presudnog značaja za budućnost BiH, njenih naroda i građana. Pri tome
je temeljni vid djelovanja međunarodne zajednice imao
biti usmjeren prema tome da se unutar svakog od triju
naroda odbace ili minoriziraju stare, ratne platforme,
kao i ozračje koje su te platforme producirale te da svaki
8 Dnevnik Slobodna Dalmacija, Split, 19. 3. 1992., str. 4; 30. 3. 1992., str. 11;
7. 4. 1992., str. 13.
od njih unutar prihvaćenih rješenja pokuša iznaći prostora
za vlastitu afirmaciju. Konkretno, naznačeno je djelovanje
trebalo rezultirati time da Srbi otklone ideju državnog osamostaljenja RS te da u okviru BiH pronađu perspektivu i
za vlastite interese i za budućnost RS. Jednako tako, trebalo je postići i to da se Bošnjaci distanciraju od unitarne
koncepcije te da uvide kako svoje interese mogu osigurati i
u složeno uređenoj BiH. Hrvate se pak trebalo uvjeriti, kad
im se već uskratilo pravo na vlastitu jedinicu, da su mehanizmi koji su dogovoreni i koji bi trebali biti u službi njihove jednakopravnosti, kako na razini FBiH tako i na razini
BiH uistinu i funkcionalni.
Pored navedenog, temeljnog cilja, međunarodna je zajednica trebala pripomoći ostvarenju još jednog, podjednako
bitnog. Naime, rješenja do kojih se došlo u vremenu i okolnostima kakve su već bile nisu mogla u svim svojim značajkama biti (trajno) poticajna za razvoj bh. društva. Ona nisu
mogla regulirati niti sva ona, opravdana pitanja iz sfere nacionalnih statusa i odnosa koja su se u naknadnom tijeku
događaja morala otvoriti. Stoga je „oduvijek“ postojala potreba daljnjeg unaprjeđenja i nadogradnje postojećih rješenja. Međunarodna je zajednica trebala osigurati da se taj
proces odvija u ozračju tolerancije, međusobnog uvažavanja te samo i jedino suglasjem.
Nesumnjivo da je pred njom bio težak zadatak. No, postojala su dogovorena rješenja i svi su se obvezali na njihovo
provođenje. Pored toga, uspješnost oživotvorenja tih rješenja trebalo je omogućiti i to što se međunarodna zajednica
do kraja 90-ih uspjela čvrsto etablirati u BiH. Do te mjere
da je u njoj stekla dominantne pozicije s kojih je u bitnome
mogla utjecati na tok unutrašnjih bh. odnosa. 11 Sukladno
tome, barem površinski gledano, nije baš bilo nužno da BiH
do danas ostane duboko polariziranom zemljom, takvom
unutar koje je rat gotovo nastavljen političkim sredstvima i
koja bi bez inozemne nazočnosti i monitoringa vjerojatno
iznova utonula u međunacionalne sukobe. A opet, bilo je
nužno ukoliko se ima na umu da međunarodna zajednica i
nije „došla“ u BiH s namjerom implementacije i nadogradnje washingtonsko-daytonskog ustroja.
Stvarna uloga međunarodne
zajednice u BiH
Kao što je istaknuto, u početnoj fazi svog bavljenja bh. problematikom međunarodna je zajednica imala izbalansiran
odnos prema pitanju regulacije statusa i odnosa između etničkih zajednica u BiH. Podržavala je njeno uređenje kao
složene države unutar koje bi tri naroda bila ravnopravnim
političkim subjektima. Međutim, uskoro po izbijanju rata
taj se odnos iz korijena izmijenio.
Ukratko, projekt oružanog etabliranja RS-a bio je popraćen opsežnim zločinima koje su pojedinci i grupacije iz
srpskog naroda počinili nad pripadnicima druge dvije za-
9 Dnevnik Oslobođenje, Sarajevo, 26. 3. 1992., str. 5; 2. 4. 1992., str. 4.
10 KASAPOVIĆ, Mirjana, Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država, op. cit., str. 153-154, 156.
60
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
11 PETRITSCH, Wolfgang, Bosna i Hercegovina od Daytona do Evrope, Svjetlost, Sarajevo, 2002., str. 92-94; 122-135.
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
jednice. Pri tome su Hrvati, koji su kršćani kao i Srbi, te
Bošnjaci, koji su muslimani – podjednako loše prolazili jer
agresivno-zločinačko djelovanje nije bilo motivirano vjersko-civilizacijskim već nacionalno-interesnim kategorijama. No obzirom na okolnosti većina stradalih i protjeranih bili su Bošnjaci. Jednako tako unutar od Srba opkoljenih enklava, u kojima su životni uvjeti bili porazni i koje su
bile izložene stalnim oružanim napadima, Bošnjaci su bili
izrazito većinskim stanovništvom. Tako se stjecao dojam
da su praktički jedine žrtve rata Bošnjaci te da je u „srcu“,
uvjetno, kršćanske Europe jedna muslimanka zajednica
„napuštena od zapada i progonjena zbog svoje vjere“.12
Ti su doživljaji predstavljali opterećenje za zapadne države
koje su „u ime“ međunarodne zajednice preuzele međunarodni dio odgovornosti za BiH a time i za sudbinu bošnjačko-muslimanske zajednice. Na odnos Zapada prema
pozicijama bh. muslimana postepeno se otpočelo gledati
kao na svojevrsnu mjeru njegovog respekta i korektnosti
prema samom islamu te općenito islamskom „svijetu“. Jasno da zapadnim zemljama nije odgovaralo da ih se u tom
smislu sumnjiči ili optužuje. Prvo zbog „duha“ samog Zapada koji u svom suvremenom izričaju zazire, pored ostalog i od vjersko-civilizacijskih podvajanja i netrpeljivosti.
Ali i zbog sasvim konkretnih interesa koje te iste zapadne
zemlje imaju u islamskom „svijetu.“
Sukladno rečenom, valjalo je pružiti kakvu opipljiviju podršku bošnjačkoj strani. U kom bi smjeru ta podrška mogla
ići donekle je usmjeravala jedna druga, ovaj put zapadna
percepcija bh. zbivanja. Ona ne dovodi u pitanje iskrenost
u komunikaciji zapadnog i islamskog „svijeta“ ali ukazuje
na ono što jest činjenica. Da je ipak riječ o dva „svijeta“ te
da je teško nadići sve barijere koja stoje između njih. Naime, na Zapadu su se uskoro po izbijanju rata u BiH pojavila viđenja po kojima se podrškom složenom ustroju i
oblikovanju kompaktnih nacionalnih jedinica u osnovi
pruža poticaj etničkoj homogenizaciji te u konačnici raspadu te zemlje. Nakon tog raspada u središtu Europe pojavila bi se mala i homogena bošnjačko-muslimanska državica koja bi zbog nezadovoljstva vlastitim statusom mogla
postati uporištem antizapadnih tendencija.13 No, ostajalo
je pitanje što učiniti.
Dvojbe je razriješila sama bošnjačka strana koja je koncepciju unitarne BiH uspješno prezentirala ne samo kao svoju
želju za suživotom i održanjem multietničke i multireligijske BiH već i kao najprimjereniji način da se takvo što osigura. Podrška ovoj platformi, koja se pozivala na vrijednosti sukladne zapadnima, koju je time bilo lako predstaviti
12 SIMMS, Brendan, Najsramniji trenutak – Britanija i uništavanje Bosne,
Buybook / Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji / The Bosnian Institute,
Sarajevo / Beograd / London, 2003., str. 26.
13 Vidjeti: HOLBROOKE, Richard, Završiti rat, TDK Šahinpašić, Sarajevo,
1998., str. 37–38, 340, 343; NOBILO, Mario, Hrvatski feniks – diplomatski
procesi iza zatvorenih vrata 1990–1997, Globus, Zagreb, 2000., str. 539–
540; O’BALLANCE, Edgar, Civil War in Bosnia 1992–94., Macmillan Press
/ St. Martin’s Press, Basingstoke / New York, 1995., str. 79.
kao jedino etički opravdano rješenje za BiH, 14 ne samo da
je otklanjala moguće nesporazume s islamskim „svijetom“,
jer su je producirali sami Bošnjaci-muslimani, već je i otklanjala mogućnost uspostave male te potencijalno problematične bošnjačko-muslimanske državice.
Stoga je na neki način razumljivo što je u okolnostima kakve
su bile već do kraja 1992. unutar dominantnog, za BiH presudnog dijela međunarodne zajednice prevladalo uvjerenje
da upravo tu platformu valja podržati, propagirati i ostvariti. Jasno, time je poništena medijatorska uloga međunarodne zajednice u BiH. Ona je praktički postala jednom
od „strana u sukobu“ koja primarno mora voditi brigu o
vlastitim pozicijama i interesima. Ta ju je briga dovela do
toga da podrži platformu koja unatoč dobroj propagandnoj
„upakiranosti“ zapravo predstavlja najradikalniju, maksimalističku platformu jednog od triju bh. naroda.15
Međutim, za ratnih zbivanja nije bilo nimalo lako nametnuti unitarni model. Prvenstveno je valjalo okončati ratne
sukobe i stradanja ljudi. Iz tog je razloga međunarodna
zajednica i prihvatila uspostavu wasingtonsko-daytonske
BiH. Dakle, ne iz razloga koji su npr. imali svog značaja tijekom početne faze njenog djelovanja. Tad je podrška složenom ustrojstvu bila motivirana željom za harmonizacijom nacionalnih statusa i odnosa u BiH. U novim prilikama
složeno je ustrojstvo prihvaćeno iz nužde. No njegovim se
prihvaćanjem otvarao prostor novom vidu međunarodne
infiltracije u BiH. Ovaj put, kako je istaknuto, u funkciji
posredništva u provođenju prihvaćenih rješenja. Kako bi
ono bilo uspješno valjalo je u BiH steći nadmoćne pozicije
i ovlasti. I njih se steklo i s njima se počelo služiti. Na način
koji nije mogao biti imun od nasljeđa s kojim se, sada u novoj ulozi, međunarodna zajednica „našla“ u BiH.
Rezultat dosadašnjeg djelovanja
na unitarizaciji BiH
Valja naglasiti da su otpori provedbi washingtonskodaytonskih rješenja, konkretno na srpskoj i hrvatskoj strani
bili stvarni. Srbi su htjeli održati praktički državni status
RS dok su Hrvati izbjegavali integrirati vlastite teritorije­ u
ono što je imala biti Federacija BiH.16 U tom smislu međunarodna je zajednica, sukladno svojoj ulozi, imala puno
pravo otkloniti­ te otpore kako bi dogovorena rješenja bila
provedena. Međutim, ona je vrlo brzo otpočela koristiti
to pravo kako bi nametnula­ rješenja koja nemaju veze s
washingtonsko­-daytonskim modelom, odnosno koja su u
izravnoj vezi s bošnjačkom koncepcijom unitarne BiH.
14 BELOF, Nora, Jugoslavija – jedan rat koji se mogao izbeći, Plato, Beograd, 1999., str. 80; HUNTINGTON, Samuel P., Sukob civilizacija, Izvori,
Zagreb, 1997., str. 355; ZIMMERMANN, Warren, Izvori jedne katastrofe,
Globus / Znanje, Zagreb, 1997., str. 253.
15 Vidjeti više kod: MRDULJAŠ, Saša, Oblikovanje međunarodne podrške
unitarnoj Bosni i Hercegovini, Međunarodna politika, 63 (2012) 3.
16 BILT, Karl, Zadatak mir, Radio B92, Beograd, 1999., str. 484-485.
status, broj 16, ljeto 2013.
61
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
Srpsko i hrvatsko protivljenje takvom djelovanju bilo je
lako prikazati kao protivljenje mirotvornim naporima
usmjerenim na provedbu washingtonsko-daytonskog modela. Tim više što velikoj većini promatrača bh. prilika nije
lako razlučiti­ po kom su pitanju srpski ili hrvatski otpori
opravdani a u kom nisu. Ujedno kako bi se umanjio značaj
otpora unitarizaciji ona se odvijala i odvija u prikladnom
propagandnom ozračju unutar kojeg se ustrajno obnavlja
„sjećanje“ na srpske i hrvatske stvarne ili imputirane „grijehove“, u kom se protivljenje nametnutim rješenjima prikazuje kao protivljenje obnovi multietničnosti, pravima
„ostalih“ tj. manjina, samoj BiH ili mogućnosti da bude,
kako se voli reći „normalnom“ državom.17 U konačnici takvom unutar koje bi volja većine građana, a većina građana
su Bošnjaci, bila presudna u određivanju „karaktera“ BiH.
U svakom slučaju, prikazanim se djelovanjem postiglo
određene rezultate. Mada se i nadalje ustrajava gotovo na
identifikaciji bh. problematike sa RS-om činjenica je da
se taj entitet „odavno“ uspjelo čvrsto „usidriti“ u okviru
BiH. Uz količinu pritiska izvršenu na RS te sile „okrenute“
prema njoj, pored svih mehanizama koji su instalirani kako
bi RS bila neupitnim dijelom BiH, svaki pokušaj separacije
tog entiteta u korijenu bi ugrozio same srpske pozicije. Zasigurno su kod velike većine Srba u RS-u i nadalje prisutne
tendencije za separacijom no ona nemaju stvarnu političku
težinu.18 Opet, valja se upitati koliko ih se potencira postojećim pristupom BiH.
U kontekstu RS-a ipak nije najuočljivije do koje se razine ide
s destrukcijom washingtonsko-daytonskog modela. Riječ je
o posebnom entitetu s odgovarajućim samoprotekcijskim
mehanizmima te relativno brojnim stanovništvom koje
podržava njegovu opstojnost. Stoga „demontaža“ RS-a ne
predstavlja nimalo jednostavan posao. No Hrvati u FBiH su
izrazita manjina naspram Bošnjaka, nemaju vlastitu samoupravnu jedinicu, znatnim su dijelom nastanjeni u enklavama
„opkoljenim“ Bošnjacima ili „raspršeni“ među njima.
Obzirom na rečeno, već samo dovođenje hrvatskih pozicija na razinu predviđenu washingtonsko- daytonskim rješenjima, unutar kojih bi bili zaštićeni krhkim konsocijacijskim mehanizmima bilo je dovoljno za otklanjanje nekakve
hrvatske prijetnje integritetu BiH. Tim više što ona, za razliku od srpske nema dubljeg korijena niti u idejnom kontekstu. Naime, Hrvatima iz više razloga odgovara cjelovitost i opstojnost BiH. Jasno, unutar koje je hrvatskom
narodu osigurana ravnopravnost. Jedan od tih razloga,
zasigurno najuvjerljiviji, proizlazio bi iz toga što bi raspadom BiH i inkorporacijom RS u okvir Srbije nastalo stanje
koje se na hrvatskoj strani doživljava kao sigurnosna prijetnja samoj Hrvatskoj. Uz to u hrvatskom „slučaju“, opet za
17 ANČIĆ, Mladen, Tko je pogriješio u Bosni, Pan liber, Osijek / Zagreb /
Split, 1999., str. 117-118, 125-126; TRNKA, Kasim, Konstitutivnost naroda,
Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 2000., str. 57-58.
18 KECMANOVIĆ, Nenad, Nemoguća država – Bosna i Hercegovina, Filip
Višnjić, Beograd, 2007., str. 307.
62
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
razliku od srpskog postoji i snažna identifikacija s bosanskom, od strane franjevačkog reda čuvanom i poticanom
državnom tradicijom.19
Unatoč tome, očigledno se smatralo da su Hrvati previše
dobili washingtonsko-daytonskim rješenjima te su statusno degradirani znatno ispod njih. Da bi se to postiglo
valjalo je koordiniranim međunarodno-bošnjačkim angažmanom te „zaobilaženjem“ hrvatske političke volje „redefinirati“ njeno ustavno određenje, značaj Doma naroda i
prava korištenja veta u njemu, izmijeniti izborni zakon itd.
Tako je FBiH, koja je proizišla iz hrvatsko-bošnjačkog dogovora faktički svođena na bošnjački entitet.20 Doduše, još
uvijek nisu stvoreni uvjeti da se Hrvate i formalno istisne
s najviših razina vlasti. No za sada je dovoljno da Bošnjaci
odlučuju o tome koji će od Hrvata biti na njima.
Naznačeno međunarodno djelovanje zasigurno je suprotno tome kako je BiH zamišljena prilikom svog utemeljenja ili njenoj nekadašnjoj ustavnoj definiciji (Ustav
1974.) po kojoj je imala biti tvorevinom triju konstitutivnih,
suverenih i jednakopravnih naroda. Suprotno je i ustrojstvenim rješenjima koja su predviđana prilikom priznanja njene
neovisnosti posredstvom Cutileirovog plana. I napokon, što
je u postojećim prilikama najvažnije suprotno je samom
washingtonsko-daytonskom modelu te ulozi koju je međunarodna zajednica preuzela u njegovoj provedbi. No,
činjenica je da se zone neuralgičnih međuetničkih odnosa
mogu stabilizirati na različite načine pa i poticanjem dominacije jedne etničke skupine nad drugima.21 Međutim u
BiH su ti poticaji limitirani. Točno je da su određeni razlozi
i interesi doveli do oblikovanja međunarodne podrške unitarnoj BiH. Ali to ne znači da unutar relevantnih međunarodnih krugova ne postoji svijest o rizicima koje sa sobom
nosi realizacija tog projekta. Ne samo u kontekstu (daljnje)
destabilizacije BiH te regije u kojoj se nalazi, odnosno na razini hrvatsko-bošnjačko-srpskih odnosa. Radikalniji istupi u
korist unitarnih rješenja mogli bi dovesti i do polarizacije
na samoj međunarodnoj sceni obzirom da složeno uređena
BiH, koja uključuje RS, ima podršku pojedinih, bitnih segmenta unutar same međunarodne zajednice.22 Pored navedenog postoji i određena svijest o tome da bi realizacija
unitarnog projekta dovela (vremenom) do masovnog iseljavanja Hrvata i Srba iz BiH. Da bi time mjesto homogene
19 DŽAJA, Srećko M., Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine,
Svjetlost, Sarajevo, 1992., str. 180-181; 186.
20 Vidjeti: BISKUPSKA KONFERENCIJA BOSNE I HERCEGOVINE, Bosna
i Hercegovina – izvor nestabilnosti i prijetnja miru, ili buduća članica EU-a,
Sarajevo, 29. 10. 2005., http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=94 (12. 4. 2013).
21 MCGARRY, John, O’LEARY, Brendan (eds), The Politics of Ethnic Conflict Regulation, Routledge, London / New York, 1993., str. 1-40.
22 SFETAS, Spyridon, The Balkans today: Between the European integration and the American-Russian antagonism, Review of International Affairs, 61 (2010) 1, 30-53; PETROVIĆ, Žarko N. (ur.), Zbornik radova : Odnosi
Rusije i Srbije na početku XXI veka, ISAC Fond, Beograd, 2010; RELJIĆ, Dušan, Zapadni Balkan u trouglu SAD – EU – Rusija, Međunarodna politika,
60 (2009) 2, 17-25; VUKADINOVIĆ, Radovan, Američko-ruski odnosi i
NATO, Međunarodne studije, 8 (2008) 2, str. 29-50.
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
muslimansko-bošnjačke jedinice na trećini teritorija složeno
uređene BiH nastala homogena muslimansko-bošnjačka država na cjelini bh. teritorija.
Ukupno, moglo bi se reći da je svojim dosadašnjim djelovanjem međunarodna zajednica dosta učinila po pitanju unitarizacije ali i da su daljnji iskoraci u tom pravcu teško provedivi i neizvjesni. Stoga je nastalo stanje svojevrsne blokade
unutar kojeg svaki od triju bh. naroda iščekuje nekakav preokret u vlastitu korist. I to stanje može potrajati jako dugo.
Dok god traje BiH će biti nestabilnom državom izrazito suženih razvojnih perspektiva što će imati pogubne posljedice
za njene građane i za svaki od njenih naroda.
Valja napomenuti da je održavanjem pa i poticanjem stanja
međunacionalne polarizacije, čemu je podrška unitarizaciji zasigurno vodila, dat doprinos i nepovoljnom ishodu
povratka prognanika u sredine pod „tuđom“ vlašću. Naime, mnogi su svoj povratak odlagali iz uvjerenja da će u
BiH nastupiti radikalne ustrojstvene promjene. Takve koje
će im omogućiti da se u sredinama iz kojih su protjerani
u potpunosti osjećaju kao „svoji na svome“. Ali te se promjene, barem ne u onom smislu u kojem su iščekivane, jednostavno nisu zbile. Onaj dio prognanika koji je uz njih vezivao svoj povratak, a taj zasigurno nije sporedan na koncu
se i nije vratio. A riječ je bila o ljudima koji su svojom egzistencijom u krajevima iz kojih su potekli mogli imati i
znatnu ulogu u reintegraciji bh. društva i države.
Zaključak: bitnost promjene međunarodnog
gledišta i odnosa prema BiH
Kako će se dalje razvijati odnos međunarodne zajednice
prema razrješenju bh. problematike ovisiti će o njenim
mogućnostima, interesima bitnih zemalja koje se „kriju“
pod tim pojmom, o odnosima unutar same BiH, itd. Iz ovdje danog prikaza nužno proizlazi da bi i za međunarodnu
zajednicu i za BiH bila poželjna promjena međunarodnog
gledišta a time i odnosa prema toj zemlji.
U tom smislu, svakako da je točno da su tijekom rata Bošnjaci podnijeli uistinu velike žrtve i da one zaslužuju izrazit
respekt. Ali možda bi trebalo naglasiti da je bošnjačka zajednica, uzimajući u obzir njen stvarni potencijal, uspjela u
tom istom ratu polučiti i najdalekosežnije političko-vojne
rezultate. Npr. bošnjački etnički prostori zauzimali su oko
28% teritorija BiH dok se pod direktnim bošnjačkim nadzorom, po okončanju teritorijalnih razmjena 1996. nalazilo
nekih 33% bh. prostornosti. Ujedno, bošnjačkoj je politici
početkom 1994. uspjelo dovesti Hrvate u poziciju da otklone zahtjev za posebnom jedinicom te da sa svojim prostorima postanu dijelom FBiH. Dakle, entiteta koji zauzima
polovicu bh. teritorija i u kojem su bošnjački interesi, čak
i po washingtonsko-daytonskim rješenjima – osigurani.
Napokon RS je dio BiH te je njena prostornost također, u
mjeri u kakvoj već jest u funkciji bh. države a time i bošnjačke zajednice. Nadalje, točno je da je na teritoriju koji
se nalazi unutar RS prije rata, po popisu iz 1991., živjelo
nekih 475.000 Bošnjaka i 155.000 Hrvata. No i u FBiH je
obitavalo oko 480.000 Srba. Istina je i to da je u RS „ostalo“
oko 5.000 km² bošnjačkih te 1.590 km² hrvatskih etničkih
prostora. Ali točno je i da su srpski etnički teritoriji u FBiH
zauzimali oko 8.525 km² itd. itd.23
Pored istaknutog, valjalo bi se zapitati kojeg smisla ima,
kad RS već jest dio BiH ostavljati širok prostor njenoj kriminalizaciji te popratnim kalkulacijama o potrebi njenog
„rušenja“?24 Da li se takvim pristupom ugrožava ono što
BiH realno može imati od RS, odnosno što bi mogla imati
kad bi se prema Srbima vodila drugačija politika. Takva
koja bi na temelju prihvaćanja RS-a i srpskog subjektiviteta doprinijela tome da Srbi pronađu svoj interes u BiH. S
druge strane, da li je hrvatski narod u FBiH baš tolika prijetnja bošnjačkim pozicijama da je taj entitet nužno transformirati u bošnjački. Možda bi bilo korisnije, i to ne samo
za Hrvate da političko-pravni identitet FBiH ipak proizlazi
iz usuglašavanja hrvatskih i bošnjačkih interesa. Destrukcijom hrvatskih pozicija u FBiH svakako će se, naravno
negativno, utjecati na opći kontekst hrvatsko-bošnjačkih
odnosa. No što iz urušavanja ustavnog statusa brojčano
manjinskog, hrvatskog naroda u FBiH mogu zaključiti Srbi
koji su na razini BiH također brojčana manjina u odnosu
na Bošnjake? Pa tek to da prvu pogodnu priliku trebaju
iskoristiti za izdvajanje RS iz okvira BiH.
Svakako da je zapadnim zemljama koje „u ime“ međunarodne zajednice upravljaju BiH teško mijenjati ustaljeni
odnos prema toj državi pa i kad postoje jasni pokazatelji
da bi ga trebalo mijenjati. Jer suočiti će se s optužbama za
„izdaju“ BiH, multikulturalizma, suživota, sa optužbama
za antibošnjačku a time i protuislamsku politiku, s prijetnjama da same potiču uspostavu nekakve antizapadno
orijentirane bošnjačko-islamske državice itd. No možda
bi uočljivije uključivanje odgovarajućih stručnjaka iz pojedinih islamskih zemalja u pokušaje razrješenja bh. problematike moglo pripomoći rasterećivanju međunarodne
zajednice. Prosudbe koje bi proizišle iz njihovog potpunog
i objektivnog uvida u bh. odnose te u mogućnosti njihovog
razrješenja ne bi se moglo olako diskvalificirati. Na koncu,
bh. unutrašnje suprotnosti niti su bile niti jesu determinirane vjersko-civilizacijskim odrednicama već sasvim
23 Etno-prostorni podatci: v. tablice br. 1 i 2 u Prilogu. Etno-demografski pokazatelji proizišli su iz autorovog proračuna utemeljenog na podacima objavljenim kod: CRKVENČIĆ-BOJIĆ, Jasna (ur.), Stanovništvo Bosne i Hercegovine
– narodnosni sastav po naseljima, Republika Hrvatska – Državni zavod za statistiku, Zagreb, 1995. te iz uvida u linije razgraničenja između Federacije BiH
i RS te između bh. prostora pod kontrolom HVO-a i Armije BiH. Distrikt
Brčko, oformljen 2000. od dijelova nekadašnje općine Brčko koji su se nalazili
pod hrvatskom, muslimanskom/bošnjačkom ili srpskom kontrolom analiziran je u sklopu prostora pod nadzorom HVO-a, Armije BiH ili RS.
24 „… nikada ne smije izgubiti iz vida da je entitet RS nastala agresijom, genocidom i etničkim čišćenjem…“; „ … kad Srpska nestane, nad Banja Lukom ćemo
razviti najveći barjak BiH“; „100.000 Bošnjaka planira da putem izbora sruši
Republiku Srpsku“ itd. http://www.vijesti.ba/vijesti/bih/118490-Izetbegovic-nastala-agresijom-genocidom.html; http://poskok. info/wp/?p=24494; http://eizbori.com/ (12. 4. 2013.)
status, broj 16, ljeto 2013.
63
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
konkretnim­ nacionalnim interesima tj. načinom na koji
ih se shvaćalo i shvaća. Vjersko-civilizacijska pripadnost
samo je korištena, u onoj mjeri u kojoj je bilo moguće, za
njihovu promociju. I bilo bi dobro tome stati na kraj kako u
interesu BiH tako i u interesu skladnog suodnosa onog, povećeg dijela svijeta koji se nalazi izvan njenih okvira a koji
također pripada, uvjetno rečeno kršćanskom ili islamskom
civilizacijskom krugu.
Saša Mrduljaš (Split, 1971.), diplomirao, magistrirao („Međunacionalni odnosi u BiH i politika međunarodne zajednice“) i doktorirao („Politička
dimenzija hrvatsko-muslimanskih/bošnjačkih odnosa do međunarodnog priznanja BiH – travanj
1992.“) na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
Voditelj Područnog centra (Split) Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar.
Tablica br. 1: Dijelovi „washingtonsko-daytonske“ BiH (1995/96.) pod kontrolom HVO-a, Armije BiH i RS te pojedinačni etnički prostori unutar njih1
DIO BIH POD HVO-om
Hrvatski etnički prostori
Bošnjački etnički prostori
Srpski etnički prostori
Ukupno (18,88% BiH):
DIO BIH POD ARMIJOM BIH
Hrvatski etnički prostori
Bošnjački etnički prostori
Srpski etnički prostori
Ukupno (32,74% BiH):
REPUBLIKA SRPSKA
Hrvatski etnički prostori
Bošnjački etnički prostori
Srpski etnički prostori
Ukupno (48,38% BiH):
km²
6.091,78
511,19
3.060,38
9.663,35
km²
2.265,59
9.025,49
5.466,23
16.757,31
km²
1.591,62
5.014,3
18.156,42
24.762,34
UDIO UNUTAR DIJELA BIH POD HVO-om
63,04
5,29
31,67
100,00
UDIO UNUTAR DIJELA BIH POD ARMIJOM BIH
13,52
53,86
32,62
100,00
UDIO UNUTAR REPUBLIKE SRPSKE
6,43
20,25
73,32
100,00
(1) MRDULJAŠ, Saša, Veličina etničkih prostora u Bosni i Hercegovini (1991.) i njihova podjela po Daytonskome mirovnom ugovoru, Politička misao, 45 (2008)
3-4, str. 236.
Tablica br. 2: Raspored pojedinačnih etničkih prostora unutar dijelova „washingtonsko-daytonske“ BiH (1995/96.) pod kontrolom HVO-a, Armije BiH i RS
HRVATSKI ETNIČKI PROSTORI
Dio BiH pod HVO-om
Dio BiH pod Armijom BiH
Republika Srpska
Ukupno (19.44% BiH):
BOŠNJAČKI ETNIČKI PROSTORI
Dio BiH pod HVO-om
Dio BiH pod Armijom BiH
Republika Srpska
Ukupno (28,43% BiH):
SRPSKI ETNIČKI PROSTORI
Dio BiH pod HVO-om
Dio BiH pod Armijom BiH
Republika Srpska
Ukupno (52,13% BiH):
64
km²
6.091,78
2.265,59
1.591,62
9.948,99
km²
511,19
9.025,49
5.014,3
14.550,98
km²
3.060,38
5.466,23
18.156,42
26.683,03
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
UDIO UNUTAR CJELINE HRVATSKIH ETNIČKIH
PROSTORA
61,23
22,77
16,00
100,00
UDIO UNUTAR CJELINE BOŠNJAČKIH ETNIČKIH
PROSTORA
3,51
62,03
34,46
100,00
UDIO UNUTAR CJELINE SRPSKIH ETNIČKIH
PROSTORA
11,47
20,49
68,04
100,00
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
Karta br. 1: Jedan od primjera kako se moglo provesti unutrašnju podjelu Bosne i Hercegovine na nacionalne i funkcionalne
jedinice
Linije – vanjske granice BiH i granice bosansko-hercegovačkih općina (1991); točke – naselja BiH; žuto – hrvatska jedinica;
narandžasto – bošnjačka jedinica; zeleno – srpska jedinica; pune linije – linije razgraničenja između funkcionalnih jedinica.
Kartu izradio dr. sc. Saša Mrduljaš.
status, broj 16, ljeto 2013.
65
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
Karta br. 2: Etnička karta Bosne i Hercegovine (1991.) i njena unutrašnja podjela na prostore pod kontrolom HVO-a, Armije
BiH i RS (1995/1996.)
Linije – vanjske granice BiH i granice bosansko-hercegovačkih općina (1991); točke – naselja BiH; žuto – hrvatski etnički
prostori; narandžasto – bošnjački etnički prostori; zeleno – srpski etnički prostori; pune linije – linije razgraničenja između
dijelova BiH pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane, Armije BiH i Republike Srpske. Etničku kartu izradio dr. sc. Saša Mrduljaš
prema podacima: Crkvenčić-Bojić, Jasna (ur.), Stanovništvo Bosne i Hercegovine – narodnosni sastav po naseljima, Republika
Hrvatska – Državni zavod za statistiku, Zagreb, 1995.
66
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
Literatura
Amandmani LIX – LXXX na Ustav Socijalističke Republike
Bosne i Hercegovine, Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list SRBiH, Sarajevo, 1990.
ANČIĆ, Mladen, Tko je pogriješio u Bosni, Pan liber, Osijek
/ Zagreb / Split, 1999.
BEGIĆ, Kasim I., Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do
Daytonskog sporazuma (1991–1996), Bosanska knjiga, Sarajevo, 1997.
BELOF, Nora, Jugoslavija – jedan rat koji se mogao izbeći,
Plato, Beograd, 1999.
BILT, Karl, Zadatak mir, Radio B92, Beograd, 1999.
Bosna i Hercegovina – izvor nestabilnosti i prijetnja miru, ili
buduća članica EU-a, Sarajevo, BISKUPSKA KONFERENCIJA BOSNE I HERCEGOVINE, 29. 10. 2005., http://www.
ktabkbih.net/info.asp?id=94
CRKVENČIĆ-BOJIĆ, Jasna (ur.), Stanovništvo Bosne i Hercegovine – narodnosni sastav po naseljima, Republika Hrvatska – Državni zavod za statistiku, Zagreb, 1995.
Dnevnik Oslobođenje, Sarajevo, 1992.
Dnevnik Slobodna Dalmacija, Split, 1992.
DURAKOVIĆ, Nijaz, Prokletstvo Muslimana, Oslobođenje,
Sarajevo, 1993.
DŽAJA, Srećko M., Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i
Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1992.
FILANDRA Šaćir, Bošnjačka politika u XX. stoljeću, Sejtarija, Sarajevo, 1998.
HOLBROOKE, Richard, Završiti rat, TDK Šahinpašić, Sarajevo, 1998.
HUNTINGTON, Samuel P., Sukob civilizacija, Izvori, Zagreb, 1997.
ISAKOVIĆ, Alija, O „nacionaliziranju“ Muslimana, Globus,
Zagreb, 1990.
IVANOVIĆ, Vesna, Raspad Jugoslavije i stvaranje BiH 1990.
– 1995. (doktorska disertacija), Fakultet političkih znanosti,
Zagreb, 2000.
KECMANOVIĆ, Nenad, Nemoguća država – Bosna i Hercegovina, Filip Višnjić, Beograd, 2007.
MCGARRY, John, O’LEARY, Brendan (eds), The Politics of
Ethnic Conflict Regulation, Routledge, London / New York,
1993.
MRDULJAŠ, Saša, Oblikovanje međunarodne podrške
unitarnoj Bosni i Hercegovini, Međunarodna politika, 63
(2012) 3.
MRDULJAŠ, Saša, Veličina etničkih prostora u Bosni i Hercegovini (1991.) i njihova podjela po Daytonskome mirovnom ugovoru, Politička misao, 45 (2008) 3-4.
NOBILO, Mario, Hrvatski feniks – diplomatski procesi iza
zatvorenih vrata 1990–1997, Globus, Zagreb, 2000.
O’BALLANCE, Edgar, Civil War in Bosnia 1992–94., Macmillan Press / St. Martin’s Press, Basingstoke / New York,
1995.
PETRITSCH, Wolfgang, Bosna i Hercegovina od Daytona
do Evrope, Svjetlost, Sarajevo, 2002.
PETROVIĆ, Žarko N. (ur.), Zbornik radova : Odnosi Rusije i
Srbije na početku XXI veka, ISAC Fond, Beograd, 2010.
RELJIĆ, Dušan, Zapadni Balkan u trouglu SAD – EU – Rusija, Međunarodna politika, 60 (2009) 2.
SFETAS, Spyridon, The Balkans today: Between the European integration and the American-Russian antagonism,
Review of International Affairs, 61 (2010) 1.
SIMMS, Brendan, Najsramniji trenutak – Britanija i uništavanje Bosne, Buybook / Helsinški odbor za ljudska prava u
Srbiji / The Bosnian Institute, Sarajevo / Beograd / London,
2003.
TRNKA, Kasim, Konstitutivnost naroda, Vijeće Kongresa
bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 2000.
Ustavi i ustavni zakoni, Informator, Zagreb, 1974.
VALENTA, Anto, Podjela Bosne i borba za cjelovitost, HKD
Napredak, Vitez, 1991.
VUDVORD Suzan, Balkanska tragedija, Filip Višnjić, Beograd, 1997.
JOVANOVIĆ, Slobodan, Država, Beogradski izdavačkografički zavod, Beograd, 1990., knjiga 1.
VUKADINOVIĆ, Radovan, Američko-ruski odnosi i
NATO, Međunarodne studije, 8 (2008) 2.
KASAPOVIĆ, Mirjana, Bosna i Hercegovina: podijeljeno
društvo i nestabilna država, Politička kultura, Zagreb, 2005.
ZIMMERMANN, Warren, Izvori jedne katastrofe, Globus /
Znanje, Zagreb, 1997.
status, broj 16, ljeto 2013.
67
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
Zašto i kako (pre)urediti
(F)BiH?
Da bi predlozi preustroja FBiH imali minimalnu šansu za saglasnost političkih
elita u FBiH čini se da je neophodno da teritorijalna reorganizacija kantona
bude takva da eventualne ustupke jednoj nacionalnoj grupi prate kontraustupci drugoj. Indikativan je zaključak Holbruka (Road to the Dayton) da su
pregovarači u Dejtonu najviše bili zainteresovani za crtanje mapa, što u stvari
podržava stajalište političke elite BH Hrvata koja istrajava na teritorijalizaciji
Goran Nikolić
Ž
elja je zapadnih zemalja da se Federacija BiH tokom ove,
a možda i naredne godine radikalno preuredi. Promene
bi, pre svega, podrazumevale reformu nadležnosti entiteta,
kantona i opština, ukrupnjavanje ili čak ukidanje srednjeg
nivoa vlasti (kantona) i drugačiji način funkcionisanja svih
tih nivoa vlasti, posebno entiteta, koji bi postao funkcionalniji. Pored ostalog, formirana je i ekspertska grupa za reformu FBiH.
Mapa 1: Današnje teritorijalno ustrojstvo BiH i FBiH
68
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Već je izneseno nekoliko predloga i dve karakteristike su
zajedničke svima njima. Prvo, smanjuju se ovlašćenja i(li)
broj kantona, čime se povećava mogućnost bržeg donošenja odluka na entitetskoj ravni. Drugo, ogromna većina političkih predstavnika Hrvata nije zadovoljna predloženim
rešenjima. Ovo drugo, naravno, nije direktna posledica prvog, ali je zaista teško zamisliti ustroj FBiH koji bi podrazumevao prvo, a bio prihvatljiv političkoj eliti BH Hrvata.
U tome je, u stvari, suština: kako naći modalitet kojim bi
se povećala mogućnost bržeg donošenja odluka na entitetskom nivou, uz uslov da i bošnjačka i hrvatska politička
elita budu zadovoljne.
Indikativno je da je do pre godinu dana većina zahteva za
preustroj FBiH ili BiH inicirana od strane elite BH Hrvata,
koji su u zahtevali treći entitet ili dominatno hrvatski kanton. Za razliku od tih zahteva, trenutna reforma je od strane
njenih protagonista zamišljena tako da ojača veći enitet (čak
je iz ambasade SAD poručeno da opcija stvaranja hrvatskog
kantona ne dolazi u obzir). Imajuću u vidu ova faktički suprostavljena stajališta o potrebi reforme (F)BiH pokušaću
da predstavim modele koji bi bili (delimično) prihvatljivi za
protagoniste oba stajališta. Biće izneto nekoliko predloga,
kojima je zajedničko da približno podjednako uvažavaju politička stajališta dva najbrojnija naroda FBiH, dok ne pogoršavaju položaj Srba ni „ostalih“.
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
Da bi predlozi preustroja FBiH imali minimalnu šansu za saglasnost političkih elita u FBiH čini se da je neophodno da
teritorijalna reorganizacija kantona bude takva da eventualne ustupke jednoj nacionalnoj grupi prate kontra-ustupci
drugoj. Indikativan je zaključak Holbruka (Road to the
Dayton) da su pregovarači u Dejtonu najviše bili zainteresovani za crtanje mapa, što u stvari podržava stajalište političke elite BH Hrvata koja istrajava na teritorijalizaciji.1 Kada
je u pitanju pravni ustroj mogući kompromis bi bio rast zakonodavne nadležnosti entiteta, praćen smanjenjem njihove
izvršne nadležnosti u korist kantona, što bi povećalo efikasnost sistema. Naravno, moguće je i sa tim izmenama, koje
ne bi doticale teritorijalno ustrojstvo FBiH, postići određene
napretke na polju funkcionalnosti većeg entiteta. Važno je
i da bi eventualni povratak veto glasa za Hrvate na niovu
FBiH, koji trenutno postoji u vrlo redukovanoj formi, mogao
biti praćen nekim kontra-ustupkom kod prve dve navedene
stavke. Vašingtonski sporazum, kasnije potvrđen u Dejtonu,
predviđao je punu konstitutivnost Hrvata u FBiH, ali je kasnijim promenama od strane OHR-a, posebno za vreme Petriča i Ešdauna, njihovo pravo na vetiranje odluka faktički
suspendovano i svedeno na diskrecione odluke Ustavnog
suda FBiH (u pogledu eventualne povrede vitalnog nacionalnog interesa), u kome su predstavnici Hrvata u manjini.
Naglasio BiH da eventualno usvajanje elektorskog načina izbora članova predsedništva BiH (pri kome bi jedna izborna
jedinica bila FBiH sa deset elektora, izabranih u teritorijalnim okvirima koji se podudaraju sa kantonima, a u kojoj bi
se birala dva člana predsedništva) ne bi trebalo da utiče na
reformu FBiH. To znači da bi i eventualna promena broja
kantona ili njihove veličine bila nebitna za elektorske jedinice koje bi ostale identične današnjim kantonima (predloženi elektorski sistem je tako kalibriran da bi i mala promena
sve poremetila).2
radi bolje funkcionalnosti i ekonomičnosti FBiH i smanjenja
troškova.4 Ipak, teze o visokim troškovima FBiH su upitne.
Premijer FBiH je nedavno izveo računicu po kojoj bi ukidanjem kantona, računajući i plaćanje obaveza koje oni imaju,
FBiH ostalo oko 250 miliona evra i taj bi novac odmah mogao biti plasiran u privredu. Međutim, teško da je to tačno,
budući da bi se ovlašćenja koja vrše kantoni morala preneti
na viši ili niži nivo vlasti, koji bi to finansirali. Istina, ušteda
bi bilo, ali samo po pitanju smanjenja kantonalne administracije (što podrazumeva otpuštanja, posledični pad zaposlenosti, kao i troškove otpremnina), koja ipak čini manji
deo javne potrošnje u FBiH. I „pro-hrvatske“ ideje, koje se
svode na dva ili tri mega-kantona (spajanjem sadašnjih kantona FBiH), su uglavnom neprihvatljive za Bošnjake (npr.
Hercegovačko-neretvanski kanton bi spajanjem sa dva praktično hrvatska kantona izgubio svoj bošnjački karakter, koji
danas ima pored hrvatskog karaktera5).
Minimalistički predlog
Po ovom predlogu, koji možda ima najviše šansi da bude
predmet konsenzusa, FBiH bi imala osam kantona. Došlo
bi do ujedinjavanja Podrinjskog kantona sa Sarajevskim
i Zapadno-Hercegovačkog sa Kantonom 10. Međutim,
ovakvu soluciju političke elite Bošnjaka ne žele, jer se
njom stvara jedan dominantno „hrvatski“ kanton, čime se
slabi i položaj tri većinski srpske opštine (B. Grahovo, Drvar, Glamoč). Kompromis bi mogao biti u pripajanju Drvara Unsko-Sanskom kantonu (što figurira u većini predloga koji su izneseni u poslednje vreme), dok bi kao ustupak Hrvatima mogli da vidimo pripajanje opštine Usora
Posavskom kantonu (Usora je u širem smislu, kao deo
Nije teško zaključiti da je teško očekivati da će predlog o
ukidanju srednjeg niova vlasti, koji je pored ostalog iznela
NSRzB biti usaglašen. Slično je i sa predlogom udruženja
Pravni institut u BiH, koji je takođe teško prihvatljiv za elitu
BH Hrvata. Oni predlažu Federaciju BiH sa šest kantona, u
kojoj bi praktično samo jedan i po kanton bio „hrvatski“.3 Po
njima bi sadašnje podeljene nadležnosti između Federacije
i kantona bile bi redefinisane u korist FBiH, i to, kako kažu,
1 United States Department of State, 1997, Road to the Dayton, U.S. Diplomacy and the Bosnia Peace Process, May-December 1995.
2 Videti: http://blog.b92.net/text/21239/Americki-elektorski-sistem-zaizbor-PREDSEDNISTVA-BiH/
3 https://www.google.rs/search?q=pravni+instutut+u+BiH+mapa+6+kant
ona&rlz=1C1GTPM_enRS503RS503&aq=f&um=1&ie=UTF-8&hl=sr&tb
m=isch&source=og&sa=N&tab=wi&ei=Uvo1Ud7RKdDPsgarkoHoAg&bi
w=640&BiH=300&sei=V_o1UcWIL4eTtQbn8YDwCg#imgrc=kci2ijgpUc
pPoM%3A%3BFHlgmoYh-jcJ9M%3Bhttp%253A%252F%252Fwww.hrvatska-rijec.com%252Fwp-content%252Fuploads%252F2013%252F01%252F
fBiH-zemljivid-6-kantona-300x272.jpg%3Bhttp%253A%252F%252Fwww.
h r v at s k a - r i j e c . co m % 2 5 2 F 2 0 1 3 % 2 5 2 F 0 1 % 2 5 2 Fn a c r t a n - n o v i ustroj-federacije-BiH-sa-sest-zupanija-navodno-ga-podrzavajuamerikanci%252F%3B300%3B272
Mapa 2: Teritorijalno ustrojstvo BiH i FBiH po minimalističkom predlogu
4 Novina je ravnopravno učešće na visokim izvršnim funkcijama vlasti
predstavnika ‘ostalih’ naroda („nacionalno neopredijeljeni i nacionalne manjine“). „Vitalni nacionalni interes“ zamenjen je „vitalnim interesom“.
5 Posebno treba imati na umu da je Bošnjacima strateški veoma bitan Hercegovačko-neretvanski kanton.
status, broj 16, ljeto 2013.
69
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
nekadašnje dobojske opštine, deo Posavine). Izbor delegata u Dom naroda FBiH bi ostao nepromenjen, ili bi pak
i tu došlo do izmena u skladu sa dosadašnjim principima.
Ovaj predlog donosi male uštede, ali se njime ipak kompleksnost FBiH blago smanjuje. Položaj Hrvata (kao ni Bošnjaka)
ne bi bio pogoršan, što je krucijalan uslov da se reforma FBiH
usvoji. Zaštita vitalnog nacionalnog interesa pred Vrhovnim
sudom kao institut bi opstala. Eventualne reforme koje bi
vodile u pravcu veće zakonodavne nadležnosti FBiH na račun kantona morale bi biti praćene većim izvršnim nadležnostima kantona, da bi bio moguć konsenzus.
Korigovani minimalistički predlog polazi od želje Hrvata da
sačuvaju samobitnost u Posavini. To bi se delimično rešilo
tako što bi Posavskom kantonu, pored Usore, bili pripojeni i
delovi Brčko distrikta većinski naseljeni Hrvatima (Ravno i
Boderište) i opština Žepče, dominatno hrvatska, koja, istina,
geografski ne pripada Posavini. Brčko distrikt bi opstao, ali
u granicama grada, a ne opštine Brčko (delovi opštine južno
od grada, bez pomenutih hrvatskih enklava, postali bi deo
Tuzlanskog kantona, dok bi mesne zajednice istočno i zapadno od gradskog područja, koje bi imalo iste nadležnosti
kao i Distrikt trenutno, postale deo RS). Ustupak Bošnjacima bio bi pripajanje najvećeg dela opštine Glamoč (bez samog grada, u kome živi znatan broj doseljenih Hrvata) Unsko-Sanskom kantonu.
Bosna, osim tri. Kantonu Herceg-Bosna pripale bi opštine
sa srpskom većinom: Drvar (veći deo opštine, sa samim
gradom) i Bosansko Grahovo, kao i grad Glamoč sa južnom okolinom. S druge strane, opštine Neum i Stolac bili bi
distrikti-kondominijumi FBiH (zajedničko vlasništvo Centralno-bosanskog i kantona Hergeg-Bosna). Treći distrikt
FBiH činio bi deo opštine Glamoč (bez samog grada, sa delom opštine Drvar), a taj distrikt bi bio zajednička teritorija
Unsko-Sanskog i kantona Herceg-Bosna. Nadležnosti i državljanstva ovih FBiH distrikta bila bi slična ili ista kao kod
Distrikta Brčko. Zbog ovih promena, koje bi zakomplikovale
situaciju (jer bi npr. Kanton Herceg-Bosna mogao da traži
minimalnu nadležnost nad Distrikom Brčko) Brčko Distrikt
bi mogao delično promeniti statut tako što bi imao tri opštine u svom sastavu: Južno Brčko, Ravno (Zapad) i Severno
Brčko (koje ne bi imalo kontinuitet jer bi bilo presečeno u
samom gradu zapadno od reke Brke).6
Predlog sa tri kantona
Mapa 4: Teritorijalno ustrojstvo FBiH sa tri kantona
Mapa 3: Teritorijalno ustrojstvo BiH i FBiH po korigovanom
minimalističkom predlogu
Predlog sa tri kantona u FBiH polazi od težnje da se opštine
sa hrvatskom većinom 2013. godine nađu u jednom kantonu, koji bi mogao da ima nacionalno neutralan naziv Herceg Bosna, čiji bi glavni grad bio Mostar, koji bi činilo šest
opština, sadašnjih izbornih jedinica. Ostala dva kantona:
Unsko-Sanski (BiHać) i Centralno-bosanski (Sarajevo), činile bi sve opštine Federacije BiH izvan kantona Herceg-
70
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Kada su u pitanju ustavne promene u FBiH institucija kantonalnog veta mogla bi biti više nego dovoljan garant zaštite
prava za BH Hrvate. Naravno, mnogi će smatrati ovakvo rešenje kao dalje getoiziranje BH naroda. Međutim, postojanje
multietničkog društva u BiH je upitno i praktično se svodi
na integraciju brojčano marginalnih etnosa u pojedinim
gradovima u socijalne tokove. U većini ‘’mešovitih’’ gradova
(Vitez, Busovača, Mostar, Brčko) Bošnjaci, Srbi i Hrvati žive
jedni pored drugih, u odvojenim društvima. Bosanskohercegovačko društvo je, kao i jugoslovensko društvo, bilo fenomen koji je postojao pre 1991/92. godine, ali ti fenomeni
ni tada nisu bili većinski prihvaćeni. Planom sa tri kantona
bi fukcionisanje FBiH bilo jednostavnije i jeftinije, osim što
bi mogućnost veta nekada otežavala dogovor. Ključno je da
bi sva tri naroda usled pojednostavljene situacije bila spremnija da se posvete rešavanju konkretnih problema.
6 Videti: http://blog.b92.net/text/20322/Reorganizacija-Brcko-DistriktaBiH---predlog-resenja/
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
Predlog sa pet kantona
Po ovom predlogu FBiH bi imala pet kantona: dva centralna,
mešovita, koja bi ostala u nepromenjenim granicama (Hercegovačko Neretvanski i Srednjobosanski), te Herceg-Posavski
(koji uključuje Kanton 10, Zapadnohercegovački i Posavski),
Unsko-Sanski i Bosanski (koji bi činila četiri preostala kantona). Budući da bi ovo bilo delimično ukrupanjvanje „hrvatskih teritorija“ u okviru Herceg Posavskog kantona, ustupak
Bošnjacima bi bilo pripajanje Drvara Unsko-Sanskom kantonu, te prenošenje nekih nadležnosti sa nivoa kantona na
nivo FBiH (pre svega, zakonodavnih). Izbor delegata u Dom
naroda FBiH ostao bi nepromenjen, odnosno novoformirani
kantoni nasledili bi broj delegata iz pređašnjih kantona.
Mapa 5: Teritorijalno ustrojstvo FBiH sa pet kantona
Predlog sa ukidanjem kantona
Izvestilac Evropskog parlamenta za BiH Doris Pak smatra
da treba dati više vlasti opštinama, ukinuti kantone i tako
izgraditi funkcionalnu federalnu vladu. Po njoj, Hrvati bi
bili zadovoljni, jer bi upravljali nekim opštinama, koje bi
imale veća ovlašćenja nego danas. Kada su u pitanju veće
nadležnosti opština, uz ukidanje kantona, treba imati u vidu
da su opštine organi lokalnog nivoa vlasti. One, dakle, nisu
ustavne kategorije, niti imaju ustave. kao kantoni, u kojima
Hrvati ostvaruju neki vid autonomnosti, te bi taj plan teško
bio prihvatljiv za Hrvate. Stoga bi uvođenje dva nivoa vlasti
u Federaciji BiH – entitetske i opštinske, zahtevalo izmenu
Ustava FBiH, kojom bi, pored ostalog, opštine postale konstituensi FBiH. Ustupak Hrvatima bio bi i promena granica
opština (npr. Viteza, Travnika, Novog Travnika, Busovače),
snažno povećavanje nadležnosti opština, te omogućavanje
hrvatskim prestavnicima da vetiraju odluke bošnjačke većine. To bi se moglo omogućiti putem Doma naroda, što
je sada samo delimično slučaj. Druga mogućnost je da se
oformi Predstavnički opštinski dom, koji bi činile sve opštine FBiH, kao faktički kontituensi FBiH. Budući da bi op-
štine sa hrvatskom većinom (trenutno ih je 24) činile oko
trećine od ukupnog broja opština FBiH, svaka odluka bi
npr. morala da ima saglasnost tri četvrtine opštinskih delegata. Svaka opština bi imala po jednog delegata, a broj
opština, kao i njihova teritorija, bio bi ustavna kategorija,
što inače nije slučaj u većini zemalja, gde se opštine mogu
oformiti ili ugasiti u skladu sa zakonom.
Postoji nekoliko osetljivih pitanja u ovom predlogu. Prvo je
položaj tri ili četiri opštine sa srpskom većinom (B. Petrovac
ima „nejasnu“ etničku strukturu), koji bi postale konstituensi FBiH, što bi posebno oslabilo položaj Hrvata koji sada
„kontrolišu“ te srpske opštine preko rukovođenja Kantonom
10. Indikativno je da je npr. B. Grahovo nekada bilo deo opštine Livno, što bi moglo biti deo rešenja. Drugo je promena
granica opština, što bi bio ustupak Hrvatima, koji su u demografskoj defanzivi. Po udelu rođenih Hrvata u FBiH, oni
čine tek oko šestinu ukupne populacije FBiH7, a tek je nešto veći udeo u ukupnoj đačkoj populaciji u osnovnim školama. Ovi pokazatelji su praktično projekcija njihovog udela
u stanovništu kroz nekoliko decenija. Hrvati su u opasnosti
da izgube etničku većinu u nekim opštinama u narednim
decenijama. Naime, to se već desilo sa Novim Travnikom i
Busovačom, a dugoročno situacija nije ohrabrujuća za Hrvate u Žepču, Vitezu, Kiseljaku, Odžaku, Brčkom. Izmene
bi podrazumevale da se određene mesne zajednice pripoje
ili izuzmu iz tzv. osetljivih opština (takav slučaj je bio početkom 2000-ih sa opštinom Žepče, kada je odlukom OHR-a,
povećan broj hrvatskih naselja u toj opštini). Pitanje grada
Mostara, takođe, je otvoreno i moglo bi se rešavati u sklopu
celokupne reforme, gde se vraćanje na 6 opština iz perioda
pre 2004 čini najracionalnijim (središnja gradska zona mogla bi biti pripojena dvema susednim gradskim opštinama u
skladu sa trenutnim etničkim sastavom populacije).8
Ovo se delimično uklapa u tzv.konsocijativni model, koji
predlažu određeni BH intelektualci.9 Nije izgledno da bi
se ovaj predlog dao lako usvojiti, ali on bi mogao da reši
jedan krupan problem BiH, posebno FBiH – strah najma7 http://www.mediafire.com/view/?4z81k2eibrhega6
8 Kada je u pitanju kontrola teritorija (početkom 2013) posmatrajući po
etnički većinskim opštinama u FBiH (bez tri izborne jedinice Istočnog Mostara, koje zahvataju 847 km2) opštine u kojima su Hrvati većina zahvataju
6986 km2, što je 27% teritorije FBiH. Uključujući i 2,4 hiljade km2, koliko je
površina Glamoča, Drvara i B. Grahova, to je ukupno 36,2% teritorije FBiH
(ovoj cifri možemo dodati i 175 km2, koliko zahvataju većinski hrvatska
naselja u Brčko distriktu).
9 Konsocijacija, podela političke vlasti između različitih kolektiviteta i njihovih predstavničkih instanci, uz osiguranje relativnih autonomija je predviđena Dejtonom, a postojala je i u SR BiH. Teoretski, konsocijacija ne znači
podelu vlasti isključivo po etničkom ili nacionalnom kriteriju; osnovna jedinica participacije može biti bilo koja grupacija ili politički segment koji se
u politici pojavljuje kao nesvodiv subjektivitet. Ključno pitanje za BiH je u
stvari da li subjekt koji predstavlja brojčanu manjinu, kao BH Hrvati, može
imati jednakopravnost u postojećim institucionalnim aranžmanima u BiH.
Videti, pored ostalog: http://status.ba/wp-content/uploads/2013/01/status11.pdf
http://www.cpi.hr/hr-13188_bosna_i_hercegovina_kako_do_odrzivog_
rjesenja.htm
status, broj 16, ljeto 2013.
71
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
lobrojnijeg BH naroda od „natalitetnog poraza“. Naime,
razlika u stopama nataliteta i mortaliteta je izrazito u koristBošnjaka, što dugoročno ugrožava opstanak Hrvata u nekim delovima BiH, posebno u centralnoj Bosni i Brčkom.
Izvori
Dr. Goran Nikolić (Ivanjica, 1974.), znanstveni suradnik Instituta za evropske studije Beograd.
PsgarkoHoAg&biw=640&BiH=300&sei=V_o1UcWIL4
eTtQbn8YDwCg#imgrc=kci2ijgpUcpPoM%3A%3BFHl
United States Department of State, 1997, Road to the Dayton,
gmoYh-jcJ9M%3Bhttp%253A%252F%252Fwww.hrvatU.S. Diplomacy and the Bosnia Peace Process, May-Decemska-rijec.com%252Fwp-content%252Fuploads%252F2
ber 1995.
013%252F01%252FfBiH-zemljivid-6-kantona-300x272.
http://www.boljafederacija.ba/index.php/obrazlozenje­ jpg%3Bhttp%253A%252F%252Fwww.hrvatska-rijec.
-reforme-federacije-BiH
com%252F2013%252F01%252Fnacrtan-novi-ustroj-fehttp://webcache.googleusercontent.com/search?q=cache: deracije-BiH-sa-sest-zupanija-navodno-ga-podrzavajuh t t p : / / w w w . b o l j a f e d e r a c i j a . b a / i n d e x . p h p / amerikanci%252F%3B300%3B272
obrazlozenje-reforme-federacije-BiH-engleska-verzija
http://status.ba/wp-content/uploads/2013/01/status11.pdf
http://blog.b92.net/text/21239/Americki-elektorski-sistem- http://www.academia.edu/2049192/Drzava_politika_i_
za-izbor-PREDSEDNISTVA-BiH/
drustvo_u_Bosni_i_Hercegovini_-_analiza_postdejtonskog_
http://www.slobodnaevropa.org/content/nikolic-americki- politickog_sistema
elektorski-sistem-za-izbor-predsjednistva-BiH/24904555.html http://www.diskursi.com/uploads/2012/12/Diskursi-3%20
http://blog.b92.net/text/16869/Kako-resiti-krizu-u-BiH/
for%20Web.pdf
http://blog.b92.net/text/20322/­R eorganizacija-Brcko- http://www.cpi.hr/hr-13188_bosna_i_hercegovina_kako_
Distrikta-BiH---predlog-resenja/
do_odrzivog_rjesenja.htm
Views from U.S. Ambassador to Bosnia and Herzegovina, Patrick Konsocijacijski model uređenja države − Spas ili krah Bosne
S. Moon, and his Embassy team. Federalna reforma: Zadovolja- i Hercegovine, Dani, 4. i 11. 8. 2006. http://status.ba/wp-convanje potreba i zaštita prava svih građana/Federation Reform: tent/uploads/2013/01/status10.pdf (str: 190-201).
Meeting the Needs and Protecting the Rights of All Citizens.
Slaviša Orlović, Klasicna i Savremena Shvatanja Demokratije
http://usembassysarajevo.blogspot.com/2013/01/federalna- (Lajphart: većinski versus konsensualni (konsocijativni) model
reforma-zadovoljavanje.html
demokratije) Fakultet političkih nauka, GODIŠNJAK 2008.
http://www.bhmagazin.com/BiH-index/item/11163-trnovit- http://www.fpn.bg.ac.rs/wp-content/uploads/2010/05/3put-do-racionalne-federacije-BiH.html
Doc.-dr-Slavi%C5%A1a-Orlovi%C4%87-Klasi%C4%8Dna-ih t t p s : / / w w w. g o o g l e . r s / s e a r c h ? q = p r av n i + i n s t u t savremena-shvatanja-demokratije.pdf
u t + u + B i H + m a p a + 6 + k a n t o n a & r l z = 1 C 1 G T P M _ http://www.scribd.com/doc/96724363/7/LajphartenRS503RS503&aq=f&um=1&ie=UTF-8&hl=sr&tbm ve%C4%87inski-versus-konsensualni-konsocijativni-model=isch&source=og&sa=N&tab=wi&ei=Uvo1Ud7RKdD demokratije (str. 27)
72
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
Identitetski pluralizam,
vladavina većine i sloboda
pojedinca – jesu li istovremeno
mogući u (F)BiH?
Među savremenim demokratskim državama značajan je broj onih koje su
više ili manje uspešno pronašle institucionalne mehanizme za zaštitu prava
identitetski utemeljenih zajednica. Neki od tih mehanizama podrazumevaju
federalno uređenje ili druge oblike snažne decentralizacije, kao i vrlo originalne,
neteritorijalno zasnovane aranžmane upravljanja u identitetski relevantnim
oblastima društvenog života. Biće predstavljene osnovne odlike političkog
ustrojstva nekih među tim zemljama, koje se po pojedinim bitnim istorijskim,
demografskim i političkim karakteristikama mogu uporediti sa BiH, kako bi
se razmotrila primena elemenata njihovih ili sličnih ustrojstava pri ovdašnjoj
ustavnoj reformi
Milan Sitarski
U
samom naslovu ovog teksta nagovešteni su neki od temeljnih i sve aktuelnijih problema savremenog sveta,
koji su hronično prisutni, a trenutno i izrazito aktuelni u
BiH, naročito u njenom većem entitetu. Kako institucionalno obezbediti puno poštovanje prava identitetski zasnovanih zajednica (mahom etničkih i verskih), pre svega u domenu delovanja javnih servisa relevantnih za očuvanje i formiranje identiteta (školstvo, institucije kulture, mediji i sl.)?
Kako istovremeno obezbediti puno poštovanje temeljnog
demokratskog načela vladavine većine, posebno u identitetski pluralnim političkim zajednicama, kojima je imanentno
postojanje većine i manjine/manjina, uključujući i one koje
nisu etnički ili verski (samo)identifikovane? Kako istovremeno obezbediti i puno poštovanje temeljnog liberalnog
načela zaštite neprikosnovenih prava i sloboda pojedinaca,
kako pred vlastima, uključujući i one demokratski izabrane,
tako i pred strukturama identitetski zasnovanih zajednica
kojima ti pojedinci pripadaju? Ovim načelno postavljenim
problemima se danas dodaju novi, ili se usled raznih okolnosti ponovno aktuelizuju stari zahtevi, naročito u zemljama
u kojima se recepcija konceptualno novih globalnih izazova
i problema odvija u uslovima dugotrajnih kriza uslovljenih
nerazrešenim konfliktima iz bliže ili dalje prošlosti.
Efikasnost političkih sistema u odlučivanju i upravljanju ekonomskim, socijalnim i drugim društvenim resursima i tokovima još je aktuelnija u uslovima globalne krize, naročito u
zemljama sličnim BiH po hronično neefikasnoj ekonomiji­.
status, broj 16, ljeto 2013.
73
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
Kompetitivnost političkih scena, od koje praktično zavisi
efikasnost demokratskih političkih sistema, ponovo je u
centru pažnje, usled krize mnogih tradicionalnih političkih
stranaka i ideologija, naročito onih zasnovanih na načelima
demokratije, slobode i racionalnosti, kao i usled masovnog
prodora različitih, desnih i levih ekstremizama u političko
polje. U BiH, doduše, među parlamentarnim strankama
nisu, u komparativnoj evropskoj perspektivi, izrazito snažne
otvoreno ekstremističke stranke, ali se to verovatno može
pripisati i izraženoj „kontrolnoj“ ulozi međunarodnog faktora. Identitetski zasnovani politički ekstremizam, kao i onaj
zasnovan na potpunoj negaciji tradicionalnih identiteta, često je sadržan u političkom delovanju formalno umerenih
aktera, a i implicitno je prisutan u zemlji do skora razdiranoj
međuetničkim ratom. Imperativ na globalnom i evropskom
nivou postaje i osetljivost na identitetske razlike, sve vidljivije i društveno relevantnije u svetu koji se usled do skora
nezamislivo efikasnih i masovnih sredstava komunikacije i
migracija dramatičnom brzinom „smanjuje“ i „pluralizuje“.
U opisanom kontekstu, problemi nagovešteni u naslovu deluju kao praktično nerešivi. Istorijska baština i savremena
politička praksa demokratskih zemalja pružaju, međutim,
obilje primera i mehanizama koji u celini, ili makar pojedinim svojim elementima, mogu poslužiti kao orijentiri za institucionalno, društveno odgovorno rešavanje ili ublažavanje tih problema u drugim sredinama, čiji građani i političke
elite imaju manje iskustva sa primenom demokratskih poredaka, pa i u Bosni i Hercegovini. Te primere i mehanizme,
uprkos nemogućnosti potpunog razrešenja pomenutih problema, kao i specifičnostima svake političke zajednice, nipošto ne treba olako proglašavati zastarelim, neefikasnim
ili neprimerenim bosanskohercegovačkim uslovima, pre
nego što se temeljno razmotre prednosti i potencijali koje
oni nude.
Među savremenim demokratskim državama značajan je
broj onih koje su više ili manje uspešno pronašle institucionalne mehanizme za zaštitu prava identitetski utemeljenih zajednica. Neki od tih mehanizama podrazumevaju
federalno uređenje ili druge oblike snažne decentralizacije,
kao i vrlo originalne, neteritorijalno zasnovane aranžmane
upravljanja u identitetski relevantnim oblastima društvenog
života. Biće predstavljene osnovne odlike političkog ustrojstva nekih među tim zemljama, koje se po pojedinim bitnim istorijskim, demografskim i političkim karakteristikama
mogu uporediti sa BiH, kako bi se razmotila primena elemenata njihovih ili sličnih ustrojstava pri ovdašnjoj ustavnoj
reformi.
Belgija
Politički sistem Belgije predstavlja jedan od najpoznatijih primera konsocijativne demokratije. Ova država spada
među mlađe u Evropi, a njena teritorija je, delimično i usled
toga što se nalazi na granici između germanskog i roman-
74
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
skog jezičkog područja, kao i blizu granice između dominantno katoličkih i protestantskih oblasti, često bila predmet sporenja i ratnih sukoba među evropskim silama, kao
i sredstvo za postizanje ravnoteže među njima. Nekada deo
srednjevekovne nemačke države (Svetog Rimskog Carstva),
po njegovom faktičkom, mada ne i formalnom raspadu na
niz praktično suverenih država, došla je u sastav vojvodstva Burgundije. Ova, svojevremeno moćna politička tvorevina, koja se protezala od današnje Holandije do Švajcarske, obuhvatajući i celo današnje granično područje između
Nemačke i Francuske, bila je krajem 15. veka ugrožena širenjem snažne i sve jače centralizovane Kraljevine Francuske. Burgundski vladari su zato dinastičkim brakovima predali svoje vojvodstvo u nasleđe dinastiji Habsburg, po čijoj
podeli na austrijske i španske habsburgovce je ono pripalo
španskoj grani, uprkos nepostojanju ikakve teritorijalne veze
sa Španijom.
Španska prevlast je bila ugrožena protestantskom reformacijom tokom 16. veka, koja je rezultirala i Holandskom revolucijom, tj. ratom za nezavisnost u najsevernijim, etnički
germanskim delovima tadašnje španske Burgundije, u kojima je preovladala Kalvinova verzija protestantizma. Posle dugotrajnih borbi, Španija je tek 1648. godine priznala
nezavisnost Ujedinjenih Provincija, tj. današnje Holandije,
na čijoj je teritoriji ostala i brojčano značajna, ali politički
podređena katolička manjina. Teritorija današnje Belgije je,
međutim, uz praktično punu saglasnost lokalnih katoličkih elita, dodatno ujedinjenih Protivreformacijom, ostala
pod španskom vlašću, objedinjavajući na verskoj osnovi područja holandskog (flamanskog) i valonskog (francuskog)
jezika. Njena se granica definisala u takođe dugotrajnim
ratovima sa ekspanzivnom Francuskom, koja je tokom 17.
veka ugrožavala i špansku Belgiju i samu nezavisnu Holandiju. Slabljenjem Španije, Belgija je 1713. godine, delimično
i pod uticajem Velike Britanije koja se bojala dalje francuske
ekspanzije, došla u posed austrijske grane Habsburgovaca,
mada ni sa ostalim austrijskim zemljama nije imala teritorijalni kontinuitet, kao ni do tada sa španskim.
Posle perioda aneksije od strane revolucionarne i Napoleonove Francuske (1794. – 1815. godine), Belgija je na Bečkom kongresu pripojena Ujedinjenoj Kraljevini Nizozemskoj, pod vlašću holandskog kralja, kalvinističkog ne samo
u verskom, već i u političkom smislu. Ta je država bila deo
sistema koje su Austrija, Rusija i naročito V. Britanija, formirale kako bi sprečile ponovno širenje francuske moći Evropom. Posle revolucije u Parizu i Briselu 1830. godine, kada
su se nove, opet revolucionarne, francuske vlasti obavezale
da neće širiti svoje granice na račun evropskih država, velike
sile su pristale da se formira nezavisna Kraljevina Belgija. U
njoj su, kao i za vreme francuske vladavine, sekularno – liberalne frankofone (valonske) elite, dodatno ojačane snažnom
industrijalizacijom tokom 19. veka, bile dominantne nad
konzervativnim, flamanskim, koje su se sve čvršće vezivale
uz Katoličku Crkvu, prema kojoj je državna vlast takođe bila
nenaklonjena.
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
Flamanski jezik je, uprkos flamanskoj većini u Belgiji, dodat francuskom kao zvaničan tek 1898. godine, a punu ravnopravnost je dostigao u 3. i 4. deceniji 20. veka. Do kraja
19. veka je jezička podela u političkoj sferi bila artikulisana
prevashodno kao sukob između pretežno valonskih liberala
i pretežno flamanskih katoličkih konzervativaca. Podela se
dodatno zakomplikovala kada je 1893. godine, pod pritiskom jačajućih socijalista, uvedeno opšte, mada ne i jednako,
pravo glasa za muškarce, čime su frankofoni postali manjina
i među biračima, kao i do tada među stanovništvom. Usled
toga, pored flamanskog, postepeno jača i valonski pokret za
političku i kulturnu autonomiju, čime je otvoren prostor za
kasnije kompromise, mada su među Valoncima trajno ostale
veoma snažne struje naklonjene državnom i nacionalnom
unitarizmu. Svetski ratovi su takođe produbljivali podelu,
s obzirom na izrazitiju naklonjenost Flamanaca nemačkim
okupatorima u oba rata.
U Kraljevini Belgiji danas postoje tri službena jezika – holandski (belgijska varijanta – flamanski), francuski (belgijska
varijanta – valonski) i njemački. U Belgiji, slično trenutnoj
situaciji u BiH, zvanični, popisom utvrđeni podaci o zastupljenosti građana koji govore tim jezicima ne postoje, ali po
relevantnim procenama 59% populacije govori holandski/
flamanski, dok 40% govori francuski/valonski. Geografska
koncentracija populacija koje govore ovim jezicima po belgijskim regijama je jasno vidljiva, što je takođe sličnost sa
BiH. Najuočljivija razlika je u činjenici da u Belgiji inicijative
za identitetski zasnovanu decentralizaciju dolaze iz redova
većinske zajednice i u velikoj meri su argumentovane potrebom da se ta zajednica zaštiti od ekonomskog iskorišćavanja, pošto su regije u kojima je ona brojčano dominantna
znatno razvijenije. Razliku predstavlja i relativna verska homogenost stanovništva, pa su unutarbelgijske podjele pre
svega etničko–jezičke, bez elemenata verskih podjela.
Belgija je federativna država, koja se sastoji od:
•
•
•
Tri zajednice – Flamanska, Frankofona i Nemačka,
uspostavljene zakonskim promenama iz 1970. godine, kao kulturne zajednice, sa nadležnostima u
oblasti kulture. Promenama iz 1980. godine ustanovljene su kao Zajednice, koje pored kulture imaju
nadležnosti i u oblastima zdravstva i omladinske
politike.
Tri regije – Flandrija i Valonija, ustanovljene zakonskim promenama iz 1980. godine, kao i regija Brisel
– Prestonica, ustanovljena promenama iz 1988/89.
godine, koje se dele na pokrajine, a ove na opštine, i
Četiri jezička područja (Holandsko, Francusko, Nemačko i Dvojezično područje Brisel – Prestonica,
uvedena zakonskim promenama još 1963. godine.
Ovi se oblici podela preklapaju, tj. svako područje u zemlji je
klasifikovano u okviru svake od podela, a geografske granice
svih entiteta uspostavljenih svakom od tih podela su potpuno jasne. Regije Flandrija i Valonija se sastoje od po pet
pokrajina, dok je regija Brisel – Prestonica podeljena samo
na opštine, pri čemu je okružena teritorijom Flandrije, dok
oko 85% njenog stanovništva čine Valonci. Četvrtom državnom reformom iz 1993. godine Belgija je Ustavom definisana kao „federativna država koja se sastoji od Zajednica i
Regija“, čija su ovlašćenja i udeo u ubiranju poreza povećani,
dok su prvi direktni izbori za njihova predstavnička tela održani 1995. godine. Dotadašnja tradicionalna pokrajina Brabant je po čisto etničkom kriterijumu podeljena na Flamanski Brabant i Valonski Brabant.
Jezička područja nemaju svoje institucije i ovlašćenja, već
postoje kao ustavno definisani faktički geografski okvir, u
skladu sa kojim se sprovodi konstituisanje ostalih jedinica
decentralizacije i njihovo razgraničenje. Ustavno institucionalizovane Zajednice su geografski određene, tako da se
njihovo postojanje i ovlašćenja zakonski ne zasnivaju na
grupacijama stanovništva, već na pojedinim jasno definisanim geografsko – administrativnim područjima. Flamanska
zajednica i njena zakonska ovlašćenja se teritorijalno poklapaju sa Holandskim jezičkim područjem i regijom Flandrija,
ali obuhvataju i Dvojezičnu jezičku zonu Brisel – Prestonica,
koja se poklapa sa istoimenom regijom. Frankofona zajednica se, takođe, poklapa sa Francuskim jezičkim područjem,
regijom Valonija, kao i regijom Brisel – Prestonica. Nemačka
zajednica, najzad, obuhvata Nemačko jezičko područje i deo
jedne od pokrajina unutar regije Valonija. U skladu sa mogućnostima, javne službe zvanično koriste francuski jezik u
12 opština Holandskog jezičkog područja, a holandski jezik
u 4 opštine Francuskog jezičkog područja (takve se opštine
nalaze u graničnim delovima jezičkih područja).
Regija Flandrija ima jedinstvenu skupštinu i vladu, čije odluke se odnose na poslove te regije, ali i Flamanske zajednice
i Holandskog jezičkog područja, pri čemu flamanski poslanici iz regije Brisel – Prestonica ne mogu uticati na odluke
koje se tiču regije Flandrija, već samo na one koje se odnose
na Flamansku zajednicu i Holandsko jezičko područje. Sa
druge strane, regija Valonija i Frankofona Zajednica imaju
odvojene skupštine i vlade, pri čemu skupštinu Frankofone
zajednice čine frankofoni poslanici skupštine regije Valonija
i skupštine regije Brisel – Prestonica. Ovo asimetrično rešenje verovatno se može objasniti višim stepenom posvećenosti flamanskih političkih aktera teritorijalizaciji zaštite prava
njihove zajednice, kao i sklonosti valonskih aktera da se pitanja teritorijalne regionalizacije zemlje i zaštite kulturnih
prava zajednica barem simbolično razdvoje.
U nadležnost Federalne vlade Belgije spadaju resori pravosuđa, odbrane, federalne policije, socijalne sigurnosti, finansija, nuklearne energije, železnice i poštanske službe, te
u značajnoj meri zdravstva, unutrašnjih poslova i spoljnih
poslova, pre svega zastupanja zemlje u EU i NATO. U oblasti obrazovanja, država određuje minimalne obavezne sadržaje i minimalne kriterijume za sticanje obrazovnih kvalifikacija. Zajednice imaju ovlašćenja unutar jezički definisanih geografskih oblasti, koje se odnose pre svega na jezički
status, broj 16, ljeto 2013.
75
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
relevantna­pitanja – kulturu (uključujući audiovizuelne medije), obrazovanje i službenu upotrebu jezika, ali i na niže
nivoe zdravstvene zaštite, zaštite mladih, socijalne zaštite,
podrške porodici, pitanja imigranata, itd. Ovlašćenja regija
se, na njihovoj teritoriji, odnose na ekonomiju, zapošljavanje, poljoprivredu, vodosnabdevanje, stanogradnju, javne
radove, energetiku, saobraćaj, zaštitu okoline, prostorno
uređenje, kreditiranje i spoljnu trgovinu. Organi regija, takođe, kontrolišu javne službe u nadležnosti pokrajina, opština i međuopštinskih zajednica na njihovoj teritoriji. Svaki
od pomenutih nivoa vlasti ima ovlašćenja u oblastima naučnog istraživanja i međunarodne saradnje po pitanjima iz
svoje nadležnosti.
Kompleksnost identiteta stanovništva i ustavnog poretka
Belgije našla je odraza i u konstituisanju njenog najvišeg
predstavničkog tela na državnom nivou. U Predstavnički
dom Federalnog parlamenta se bira 79 poslanika iz 5 izbornih jedinica sa flamanskom većinom, 49 poslanika iz 5 izbornih jedinica sa frankofonom većinom, kao i 22 poslanika iz
dvojezične izborne jedinice Brisel-Hale-Vilvorde. Federalni
parlament sadrži i Senat, čijih se 40 članova (25 flamanskih
i 15 frankofonih) bira u tri izborne jedinice: Flandrija, Valonija i dvojezična izborna jedinica Brisel-Hale-Vilvorde, čiji
se građani mogu opredeliti hoće li da glasaju za flamanski
ili frankofoni izborni kolegijum (sličan mehanizam optiranja birača postoji u BiH – u Distriktu Brčko). Dodatnih 10
senatora bira skupština Flandrije/Flamanske zajednice, a još
10 skupština Frankofone zajednice, te jednog skupština Nemačke zajednice. Senat, dakle, čine i direktno birani poslanici, koji predstavljaju građane svojih izbornih jedinica, ali i
indirektno birani poslanici, koji predstavljaju skupštine regija i zajednica koje su ih delegirale.
Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije
i Severne Irske
Ujedinjeno Kraljevstvo je faktički nastalo širenjem vlasti engleskih kraljeva na susedne, etnički keltske zemlje na Britanskim ostrvima. Vels je prisajedinjen Engleskoj krajem 13.
veka, a posle duge borbe (od 12. do 16. veka) engleski kraljevi su postali i kraljevi Irske. Viševekovna je bila i kolonizacija ovih oblasti i socijalno potčinjavanje njihovog ruralnog
stanovništva engleskim feudalcima. Posle Reformacije u 16.
veku podele su dobile i religijski karakter, pa je u Irskoj došlo
do identifikacije engleske etničke pripadnosti sa protestantizmom, a irske sa katolicizmom. Irski identitet je dodatno
političko – dinastički profilisan svrstavanjem većine Iraca uz
prokatoličku i antiparlamentarnu dinastiju Stjuart u građanskim ratovima sredinom i krajem 17. veka, po čijem su svrgavanju postali još obespravljeniji.
Škotska je bila srednjevekovna kraljevina, koja je sa Engleskom stupila u personalnu uniju kada je 1603. godine škotska dinastija Stjuart došla na engleski presto, a po njenom
padu je 1707. godine postala deo Ujedinjenog Kraljevstva
76
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Velike Britanije, koje je tada i nastalo. Ujedinjenom Kraljevstvu je 1801. godine formalno prisajedinjena i Irska, mada
je i do tada faktički bila u njegovom sastavu. Stjuarti su pokušali dva puta da se vrate na presto tokom 18. veka, pobunama koje su imale i etnički, škotski i irski karakter. Irci su
u skoro svim ratovima Engleza i Britanaca protiv evropskih
sila dizali ustanke kao saveznici tih sila ili su ih barem podržavali, bez obzira na karakter njihovog uređenja i politike
– katoličke Španije u 16. veku, apsolutističke Francuske u
17. i 18. veku, revolucionarne i imperijalne Francuske krajem 18. i početkom 19. veka, kao i carske Nemačke tokom I
Svetskog rata. Svi su ovi pokušaji bili ugušeni, ali je poslednji među njima ubrzo obnovljen, što je 1922. godine rezultiralo osnivanjem Slobodne države Irske, koja je obuhvatala
celo ostrvo Irsku, osim najsevernije pokrajine Alster, jedine
sa protestantskom većinom. Ujedinjeno Kraljevstvo Velike
Britanije i Severne Irske je proglašeno 1927. godine, a Slobodna država Irska je postala Republika Irska 1949. godine.
Najuočljivija specifičnost UK, kao države koja nije federalna,
već zvanično i dalje unitarna, ali sa uznapredovalim procesom devolucije, tj. prenosa ovlašćenja sa državnih na autonomne organe na nivou zemalja (countries), svakako je izrazita asimetričnost. Ona se ogleda pre svega u činjenici da zemlja sa izrazito najbrojnijim stanovništvom, Engleska, nema
nikakve organe vlasti čija bi se ovlašćenja odnosila samo na
njenu teritoriju. Specifičnost je, takođe, i u nepostojanju zvaničnih, popisom utvrđenih podataka o etničkoj pripadnosti
građana, pošto se tim putem ispituju samo podaci o rasnoj
pripadnosti i eventualnom poreklu iz bivših prekomorskih
kolonija i ostalih zemalja. Pri tome kod izrazito većinskih
etničkih Engleza preovladava zajednički, britanski identitet, pa se stiče utisak da organi nadležni za popisivanje žele
da izbegnu zvanično utvrđivanje podataka upotrebljivih za
argumentovanje identitetski utemeljenog nastavka procesa
devolucije i decentralizacije. Preciznije zvanično utvrđivanje politički relevantnih identitetskih karakteristika stanovništva, za razliku od situacije u Belgiji, otežava i činjenica da
veliki broj etničkih Iraca, Škota i Velšana u praksi govori isključivo engleski jezik, koji ima pojedine zemaljske i lokalne
specifičnosti.
Teritorija Engleske, na kojoj ovlašćenja sa državnih, britanskih organa nisu devolvirana na zemaljski nivo, podeljena je
na devet regija, od kojih svaka ima veoma razvijen, ali takođe asimetrično uređen, sistem subregionalne i lokalne samouprave na više nivoa, sve do ruralnih i urbanih lokalnih
zajednica.
Stanovništvo Severne Irske je etnički i verski oštro podeljeno
na „nacionaliste“ (etničke Irce, velikom većinom katolike)
koji se zalažu za što širu autonomiju, i „unioniste“ (etničke
Engleze, velikom većinom protestante nekolikih denominacija), koji se autonomiji protive, prepoznajući u njoj početni
stadijum separatizma, koji bi vodio pripajanju Severne Irske
Republici Irskoj. Procenat katolika je od popisa 2001. do popisa 2011. godine neznatno porastao, sa 40,2% na 40,8%, dok
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
je procenat nekatoličkih hrišćana (u praksi Severne Irske –
protestanata) opao sa 45,6% na 41,6%. Ovo se može objasniti pre svega intenzivnijom sekularizacijom i ateizacijom
unutar protestantske zajednice, pošto je zbir nereligioznih i
verski neizjašnjenih porastao sa 13,9% na 16,9%.
Od dogovora koji su relevantne stranke u ovoj Zemlji, kao i
vlade UK i susedne Republike Irske, postigle 1988. godine,
Severna Irska ima posebnu skupštinu i upravu (Executive),
čija su ovlašćenja u pojedinim periodima identitetski zasnovanih nereda bila suspendovana i prenošena na Parlament i
vladu UK. Dogovorom je uspostavljeno više koordinacionih
i konsultativnih tela koja uključuju sve pomenute aktere na
nivou zakonodavnih i izvršnih organa, što podrazumeva i
institucionalizovanu saradnju organa Severne Irske sa Republikom Irskom, kao i Republike Irske sa UK kao celinom.
Te procedure bi se mogle uporediti sa institucionalizovanim
oblicima saradnje entiteta u BiH sa matičnim državama pojedinih konstitutivnih naroda.
Skupština Severne Irske je zemaljsku vladu u početku birala
glasanjem većine poslanika koji pripadaju i jednoj i drugoj
zajednici, a od 2006. godine premijera i zamenika premijera
imenuju dva najjača parlamentarna bloka, pri čemu se blokovi sastoje od poslanika registrovanih pod kategorijama
„unionisti“, „nacionalisti“ i „ostali“. Poslanici ne smeju da
promene kategoriju kojoj pripadaju više od jednog puta tokom jednog mandata. Sva ministarska mesta u vladi se dele
proporcionalno zastupljenosti blokova u skupštini, čime se
postiže puna zastupljenost svih političkih snaga u izvršnoj
vlasti, ali i praktično ukida pojam parlamentarne opozicije.
Za izbor predsednika skupštine, izmenu njenog poslovnika
i usvajanje pojedinih finansijskih akata nužna je saglasnost
većine poslanika iz svake zajednice. Svaki akt skupštine
može peticijom 30 (od ukupno 108) poslanika postati podložan proceduri po kojoj ga mora istovremeno podržati i
60% od ukupnog broja poslanika i barem 40% poslanika iz
svake zajednice, što poslanicima svake zajednice daje faktičko pravo veta.
Ovlašćenja zemaljske skupštine i vlade se odnose pre svega
na nadležnosti prenesene sporazumom sa državnog nivoa,
koje nisu eksplicitno definisane, već faktički obuhvataju sve
nadležnosti koje nisu zadržane unutar ovlašćenja britanskih
organa (to su izuzete nadležnosti, koje neograničeno ostaju
u ovlašćenjima države, kao i rezervisane nadležnosti, koje se
vremenom prenose na zemaljske organe). Svi akti zemaljske
skupštine su podložni sudskoj superviziji i (kao i u slučaju
Parlamenta UK) kraljevskom potpisu. U prenesene nadležnosti zemaljskih organa trenutno spadaju poljoprivreda
i ruralni razvoj, kultura, obrazovanje, preduzetništvo, trgovina i investicije, zaštita okoline, finansije, zdravstvo, socijalna sigurnost i javna bezbednost, pravosuđe, regionalni
razvoj i društveni razvoj. Rezervisane nadležnosti države su
trenutno pomorstvo i pomorska trgovina, civilna avijacija,
upravljanje morskim i obalskim dobrima, poštanske usluge,
spoljna trgovina, pitanja minimalnih zarada, finansijske
usluge, finansijska tržišta, intelektualna svojina, merne jedinice, telekomunikacije, emitovanje, internet, igre na sreću,
zaštita potrošača, kao i osetljiva medicinska pitanja vezana
za transplantaciju, oplodnju, trudnoću i genetiku. U izuzete
nadležnosti, trajno ostavljene državi, spadaju pitanja Krune i
Parlamenta, međunarodni odnosi, odbrana, pitanja imigracije i državljanstva, porezi, nacionalno osiguranje, sprovođenje izbora, monetarna politika, nacionalna sigurnost, nuklearna energija i kosmička istraživanja.
Škotska je u reformama tokom poslednjih nekoliko decenija dobila svoj parlament (1999. godine), sa ovlašćenjima
u oblastima poljoprivrede, obrazovanja, zaštite okoline,
zdravstva, lokalne uprave i pravosuđa, kao i vladu koja obavlja izvršnu vlast u tim resorima. Lista nadležnosti rezervisanih za državnu vladu i Parlament je slična kao i u slučaju
Severne Irske, a zanimljivo je da se škotski Parlament, kao i
skupštine Severne Irske i Velsa, bira primenom proporcionalnog izbornog sistema, bitno različitog od jednokružnog
većinskog kojim se biraju poslanici britanskog Parlamenta.
Kompleksan sistem devolucije u UK se, međutim, ne odražava na sastav državnog Parlamenta, u kome Severnu Irsku,
Škotsku i Vels predstavljaju poslanici izabrani na njihovoj
teritoriji. Oni nemaju obavezu da zastupaju njihove autonomne organe, već isključivo građane svojih izbornih jedinica,
kao i poslanici iz Engleske, po principu koji važi u svim unitarnim državama. Odsustvo inicijativa za federalizaciju UK,
tj. za celovitu reformu državnog ustrojstva na bazi identitetski zasnovane decentralizacije, u poslednje vreme je, pre
svega u Škotskoj, dovelo do osnaživanja poziva za potpunim
osamostaljenjem, tj. nezavisnošću, a u Severnoj Irskoj periodično dovodi i do obostrane primene sile.
Švajcarska
Švajcarska je jedna od najstarijih evropskih republika i jedina zvanično konfederalna država na svetu, mada je u poslednjih vek i po faktički federacija. Konfederacija je nastala
na malom delu teritorije Svetog Rimskog Carstva (nemačke
srednjevekovne države) 1291. godine, udruživanjem tri ruralne alpske lokalne zajednice, koje su kasnije nazvane kantonima. Konfederacija se širila priključivanjem novih kantona tokom celog 14. i 15. veka, što je praćeno i vojnim pobedama nad državama različitih nemačkih dinastija. Usled
pobede Cvinglijeve i Kalvinove verzije Reformacije, ceo
period između početka 16. i početka 18. veka protekao je u
periodičnim surovim verskim ratovima, ali su evropske sile
priznale nezavisnost i neutralnost zemlje 1648. godine.
U vreme revolucionarnih i Napoleonovih ratova, Francuska
je na švajcarskom tlu formirala centralizovanu marionetsku
državu, Helvetsku Republiku, pod dominacijom sekularnih
snaga. Taj pokušaj je bio neuspešan zbog snažnog otpora
stanovništva i elita, naročito u katoličkim kantonima, pa je i
Bečkim kongresom 1815. godine obnovljena nezavisna i neutralna konfederacija. Sukobi između pretežno sekularnih­
status, broj 16, ljeto 2013.
77
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
i kalvinističkih centralista i pretežno katoličkih zagovornika veće nezavisnosti kantona tokom cele prve polovine
19. veka, rezultirali su kratkim građanskim ratom 1847.
godine. Ustavima usvojenim 1848. i 1874. godine, Švajcarska je konstituisana po modelu sličnom Ustavu SAD, koji
je putem dvodomnog nacionalnog predstavničkog tela pomirio suprotstavljene političke opcije, koje su imale i versku
komponentu. Tako uspostavljeni unutrašnji balans ove izrazito pluralne države izdržao je iskušenja svetskih ratova, tokom kojih je ostala neutralna, uprkos pokušajima zaraćenih
strana da je uvuku u sukobe, pa i da ugroze njeno jedinstvo i
harmoniju među etničkim grupama.
U Švajcarskoj Konfederaciji 63,7% građana govori nemački
kao maternji jezik, 20,4% francuski, a 6,5% italijanski, što su
jezici koji uživaju status službenih jezika na državnom nivou,
tj. u okviru savezne administracije. Podeljenost stanovništva
po verskom kriterijumu još je očiglednija, pošto je po popisu
iz 2010. godine bilo 38,8% katolika i 30,9% protestanata (mahom kalvinista/reformata), ali i 20,1% nereligioznih, među
kojima je znatno veći procenat bivših protestanata i potomaka protestanata. Istorijska specifičnost Švajcarske je da su
katolički kantoni uglavnom težili većoj samostalnosti, a protestantski jačanju državne kohezije, kao i odsustvo pravilnog
poklapanja etničke i verske pripadnosti, tako da je značajan
broj etničkih Nemaca i Francuza kako među katolicima,
tako i među protestantima.
Država se sastoji od 20 kantona i 6 polukantona, od kojih
svaki ima svoj ustav, skupštinu, vladu i sudstvo. Te skupštine
su uglavnom jednodomne, a broj njihovih poslanika varira
od 58 do 200, dok se broj članova kantonalnih vlada kreće
od 5 do 7. Savezni ustav definiše kantone i polukantone kao
suverene do mere u kojoj je njihov suverenitet ograničen saveznim zakonima, u šta spadaju sva ovlašćenja i nadležnosti
koje nisu eksplicitno dodeljene centralnim organima vlasti.
U ovlašćenja i nadležnosti kantona tako spadaju zdravstvena
zaštita, socijalna zaštita, pravosuđe, javno obrazovanje i
porezi. Ustavi kantona i polukantona određuju nivo autonomije koju uživaju opštine na njihovoj teritoriji, koja najčešće uključuje ubiranje dela poreza i usvajanje i primenu
opštinskih zakona. Kantoni se primetno razlikuju po površini i broju stanovnika i opština, ali i po jezičkoj pripadnosti stanovnika. Tako je nemački službeni jezik u 17 kantona,
francuski u 4, italijanski u jednom, francuski i nemački u 3, a
nemački, retoromanski i italijanski u jednom kantonu.
Federalni karakter Švajcarske (uprkos konfederalnom načelu, koje iz istorijskih razloga sugeriše državno ime) najjasnije se ogleda u načinu konstituisanja organa vlasti na saveznom (državnom) nivou. Savezna skupština ima dva ravnopravna doma – Nacionalno veće i Veće država. Pri izboru
200 poslanika Nacionalnog veća, svaki kanton i polukanton
je posebna izborna jedinica, ali broj poslanika koji se bira u
svakoj od njih zavisi od broja stanovnika, uz garanciju da
svaki kanton/polukanton mora da bira najmanje jednog poslanika, bez obzira na broj stanovnika. Osim te garancije,
78
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
koja se primenjuje na ukupno 6 malih kantona, broj kantona/polukantona i njihove granice ne utiču bitno na prisutnost poslanika iz različitih delova zemlje ili zajednica u
Nacionalnom veću.
S druge strane, broj i granice kantona i polukantona su presudni za izbor 46 poslanika Veća država, u koje svaki kanton,
bez obzira na broj stanovnika, šalje po 2 poslanika (ukupno
40 poslanika), a svaki polukanton po jednog (ukupno 6). Svi
poslanici direktno su izabrani, pa su interesi pojedinih kantona osigurani paritetom u broju njihovih poslanika u Veću
država, a ne njihovim delegiranjem od strane kantonalnih
skupština.
Kanada
Kanada je federalna država pod nominalnim suverenitetom
britanske Krune, nastala na teritoriji dela nekadašnjih britanskih i francuskih poseda u Severnoj Americi. Četiri britanske kolonije ujedinjene su kao pokrajine pod jednom federalnom vladom 1867. godine – Ontario, Nova Škotska i
Novi Brunsvik, sve sa većinom britanskog stanovništva, ali i
Kvebek sa francuskom većinom, mada su sve, u potpunosti
ili većim delom teritorije, prešle iz francuske pod britansku
kolonijalnu vlast mirovnim ugovorima tokom 18. veka. Krajem 19. i početkom 20. veka priključilo im se još pet originalno britanskih pokrajina na Zapadu, kao i dve teritorije
na Severu, a 1949. godine i najstarija britanska kolonija u
Severnoj Americi – pokrajina Njufaundlend. Trvenja između britanskog i francuskog stanovništva, koje je podiglo
i oružanu pobunu 1837. godine, usporavala su uobličavanje
kanadskog identiteta, dok ga je podsticalo oslobođenje od
britanske vlasti 13 južnijih kolonija, koje su 1783. godine formirale SAD, sa kojima je granica između Atlantskog i Tihog
okeana definisana 1846. godine.
Faktičku nezavisnost je Kanada dobila 1931. godine, a jezičke britansko – francuske podele, privremeno potisnute
učešćem u svetskim ratovima na istoj strani i sa UK i sa
Francuskom, industrijalizacijom i snažnim prilivom imigranata, uglavnom evropskih, ponovo su se razbuktale
1960-ih godina. Francuski/kvebečki separatizam na političkoj sceni zastupa Kvebečka stranka na nivou ove države
članice, a Kvebečki blok na federalnom nivou. Federalna
vlada na separatizam nije reagovala represijom, već je dozvolila održavanje referenduma o samostalnosti Kvebeka
1980. (59,56% glasova „protiv“, 40,44% „za“) i 1995. godine (50,58% „protiv“ i 49,42% „za“). Ova praksa, koja bi
se u većini zemalja smatrala nedopustivom, s obzirom na
prilično izjednačen odnos snaga, praćena je i uvođenjem
specifične kanadske verzije federalizma, višejezičnosti i
multikulturalizma.
Uprkos federalnom karakteru države, kanadski Senat nije
predstavničko telo u koje bi, slično Senatu SAD i švajcarskom Veću država, građani svih federalnih jedinica, bez
obzira na njihovu veličinu, birali isti broj senatora. Kanad-
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
ski Senat, naprotiv, čine senatori koje imenuje Generalni
guverner (zastupnik britanske Krune), po čemu više liči
na Dom lordova britanskog Parlamenta, mada se senatori
imenuju u skladu sa pripadnošću kanadskim regijama, koje
čini po nekoliko pokrajina i teritorija. Princip konstituisanja Donjeg doma je isti kao u Ujedinjenom Kraljevstvu,
dakle više odgovara unitarnim državama. Specifičnost kanadskog federalizma je pre svega u širokoj autonomiji saveznih država u velikom broju oblasti, koja je ozvaničena
Kanadskom poveljom o pravima i slobodama. Povelja je
usvojena 1982. godine, posle dugotrajnog sudskog spora
Kvebeka i još dveju država protiv kanadske federalne vlade,
u kojoj je Velika Britanija odbila da presudi u korist centralnih kanadskih vlasti. Kvebek je 1999. godine odbio da
usvoji dogovor o socijalnom osiguranju na saveznom nivou, usled čega se kanadski federalizam nekada karakteriše
i kao asimetričan.
Originalniji doprinos konstituisanju pluralnih zajednica
Kanada je dala u sferi zvanične upotrebe jezika. U celoj državi je po popisu iz 2011. godine engleski prvi jezik 64,78%
stanovnika, francuski 20,61%, a ostali jezici (bilo pretkolonijalnih domorodaca, bilo pretežno evropskih i azijskih
imigranata) 11,09%. Od ukupno 10 pokrajina i tri teritorije,
u 11 federalnih jedinica je engleski jezik izrazito nadmoćan
među stanovništvom, a u četiri među njima je francuski u
ravnopravnoj službenoj upotrebi, pri čemu je samo u Novom Brunsviku procenat frankofonih stanovnika prilično
visok – 28,36%. U Severozapadnoj teritoriji su oba jezika
ravnopravna sa jezicima američkih domorodaca. U Kvebeku je zvanični jezik od 1977. godine francuski, koji govori 79,95% građana, a oba jezika su ravnopravna, zajedno
sa inuitskim (eskimskim) u teritoriji Nunavut, formiranoj
tek 1999. godine.
Zvanični jezici u svim institucijama zakonodavne, sudske i
izvršne vlasti na saveznom nivou su engleski i francuski, što
je regulisano Kanadskom poveljom o pravima i slobodama,
Zakonom o zvaničnim jezicima i uredbama. Građani imaju
pravo da usluge saveznih organa primaju na jednom od ta
dva jezika, a manjine koje govore tim jezicima u svim saveznim državama i teritorijama imaju pravo na školovanje na
svom jeziku. Preko 85% frankofone populacije živi u Kvebeku, ali i u drugim državama postoje značajne frenkofone
manjine. Osnovnu anglo – francusku jezičku podelu su zagovornici većeg državnog jedinstva pokušavali da ublaže
promovisanjem ostalih jezika, uključujući i jezike starosedelačkog stanovništva, pa je Kanada jedna od zemalja
sa najboljom zaštitom kulturnih prava pretkolonijalnih
starosedelaca. Jedan od najpoznatijih i najuticajnijih teoretičara kanadskog multikulturalizma, Vil Kimlika, međutim, podvlači teritorijalnu izolovanost i udaljenost Kanade
od matičnih zemalja svih grupacija njenih stanovnika, ali
i od svih područja identitetski zasnovanih konflikata, kao
nezanemarljiv uslov za razvoj postojećeg multikulturnog
modela.
Primeri konsocijativnih pokušaja
rešavanja identitetskih sukoba na
Bliskom Istoku
Najveći deo država na Bliskom Istoku, tj. u Jugozapadnoj
Aziji, nastao je po raspadu Osmanskog (turskog) carstva
krajem 19. i početkom 20. veka. Njihove granice su uglavnom definisale kolonijalne sile, pre svih Velika Britanija i
Francuska, ne vodeći uvek u potpunosti računa o etničkom
i verskom sastavu stanovništva, pa je među ovim državama
veliki broj identitetski izrazito pluralnih. Po slomu kolonijalne vladavine, tokom celog 20. veka, i pre i tokom i posle
tzv. Hladnog rata, a naročito u epohi „Rata protiv terorizma“
i „Arapskog proleća“, taj pluralitet je praćen veoma čestim,
brutalnim i dugotrajnim identitetski zasnovanim nasiljem
i drugim oblicima represije. U nekima od ovih zemalja su
domaće i strane političke elite pokušavale da takvo stanje
izbegnu, ublaže ili prevaziđu primenom različitih modela
konsocijativne demokratije. Primena ovih modela je najčešće neuspešna, jer su nasilje i represija praktično hronični, a
u poslednjoj deceniji čak i pojačani. To se, međutim, uglavnom ne može pripisati samim modelima, među kojima ima
i veoma originalnih, već endemskoj ekonomskoj, političkoj
i bezbednosnoj nestabilnosti ovog dela sveta, čiji je geopolitički položaj među najvažnijim uzrocima aktuelnog stanja.
Granice Libana su odredili Francuzi, koji su posle Prvog
svetskog rata od Društva naroda dobili mandat da upravljaju
ovom teritorijom, koja je do tada bila u sastavu osmanske
pokrajine Sirije. Granice su povučene tako da pored brojčano dominantnih hrišćana obuhvate i što veći broj muslimana. Libanu je Francuska dala nezavisnost 1943. godine
pod pritiskom svojih saveznika, uplašenih da stanovništvo
nezadovoljno stranom upravom ne priđe silama Osovine, a
francuske trupe su se povukle tri godine kasnije. Usled izrazito komplikovane i nestabilne etnoreligijske strukture stanovništva, poslednji popis je sproveden 1932. godine, a na
njemu je 53% Libanaca pripadalo nekoj od hrišćanskih crkava. Demografski procesi su, međutim, doveli do značajne
promene brojčanog odnosa, pa danas muslimana ima 59% a
hrišćana 41%.
Kompleksnost stanja se može razumeti tek kad se uzmu u
obzir konfesionalne podele među samim libanskim hrišćanima i muslimanima. Po jednom od najpouzdanijih istraživanja, sprovedenom 2010. godine, sunitskih muslimana je
bilo 27%, šiitskih takođe 27%, a druza (islamska konfesija
proistekla iz šiizma, čije je učenje primilo dosta neislamskih
komponenti) 5%. Među hrišćanima, 21% je maronita (nekadašnji orijentalni, tj. istočni nepravoslavni hrišćani, koji su
od 12. veka u kanonskom jedinstvu sa Katoličkom Crkvom),
8% grčkih pravoslavaca, 5% grkokatolika (takođe pod jurisdikcijom Vatikana) i 7% pripadnika manjih hrišćanskih denominacija, mahom orijentalnih jermenskog porekla.
Ovakav sastav stanovništva, koje svoju versku pripadnost u
velikoj meri identifikuje sa etničkom, uticao je pri sticanju
status, broj 16, ljeto 2013.
79
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
nezavisnosti na usvajanje specifičnog uređenja, koje se često
naziva konfesionalizmom. Mesto Predsednika Republike rezervisano je za maronita, premijersko za sunita (čiji je zamenik grčko – pravoslavni), a predsednika Parlamenta za šiita
(takođe sa grčko – pravoslavnim zamenikom). Ovo uređenje
je omogućilo Libanu više decenija stabilnosti, praćenih statusom finansijskog centra arapskog sveta, ali je snažan uticaj susednih država i nadmetanja velikih sila na nestabilnom
Bliskom Istoku dovodio i do dugih perioda sukoba, pa i građanskog rata. Prvi arapsko izraelski – rat iz 1948. godine je
prouzrokovao doseljavanje velikog broja palestinskih sunitskih izbeglica, kojih je u današnjem Libanu oko 10%. Pokušaj
muslimanske pobune sa ciljem prisajedinjenja susednoj Siriji doveo je 1958. godine do intervencije vojske SAD, a proterivanje Palestinske oslobodilačke organizacije iz Jordana
1970. godine je značajno povećalo prisustvo Palestinaca u
Libanu i njihove aktivnosti protiv Izraela.
Razorni građanski rat od 1975. do 1990. godine je bio praćen krvavim sukobima muslimana, uključujući Palestince i
druze, često podržanih od Sirije i drugih arapskih zemalja,
pre svega prosovjetskih, sa hrišćanima, takođe podržavanim
od Izraela, ali i zapadnih sila (SAD, Francuska, UK, Italija),
mada su mnoge grupacije na terenu menjale savezništva tokom samog rata. Rat je završen sirijskom okupacijom većeg
dela zemlje, osim krajnjeg juga na kome je Izrael pod okupacijom zadržao sigurnosnu zonu. Izraelci su se povukli 2000.,
a Sirijjci, usled međunarodnog pritiska posle ubistva Predsednika Libana Haririja, 2005. godine.
Nestabilnost je nastavljena kroz rat Izraela sa šiitskom milicijom Hezbolah 2006., sukob libanske vojske sa sunitskim
ekstremistima 2007. i koalicije predvođene Hezbolahom
sa prozapadnom vladom 2008. godine. Tada uspostavljena
vlada nacionalnog jedinstva, na čije je odluke opozicija
imala veto (što se može smatrati radikalnim oblikom konsocijativne demokratije) primirila je sukobe. Po njenom smenjivanju 2011. godine i formiranju nove parlamentarne većine u kojoj se nalazio i Hezbolah, Liban se suočava sa sve
intenzivnijim prelivanjem ratnih dejstava iz Sirije, razdirane
građanskim ratom koji se faktički vodi između šiita i sunita.
Predsednik Libana se bira dvotrećinskom većinom u Parlamentu, a zajedno sa premijerom određuje sastav vlade. Ovo
rešenje onemogućava preglasavanje velikog broja zajednica
pri izboru izvršne vlasti, ali zahteva veoma širok politički
konsenzus. Libanski parlament je jednodoman, ali se konstituiše po principima predstavljanja različitih identitetski
i geografski definisanih grupacija stanovništva. Od mirovnog sporazuma iz 1990. godine polovina poslanika su muslimani, a polovina hrišćani, dok je do tada proporcija bila 6:5
u korist hrišćana, koji su praktično bili i ostali prezastupljeni
u odnosu na realne brojčane odnose u stanovništvu. Unutar
opisanih kvota, međutim, poslanici moraju biti raspoređeni
tako da proporcionalno predstavljaju 17 zvaničnih konfesija
– 5 islamskih (uključujući i druze) i 12 hrišćanskih, kao i 26
administrativnih regiona.
80
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Izborni sistem je koncipiran sa namerom da se uspostavi politička saradnja među različitim verskim grupacijama, jer su
izborne jedinice namenjene izboru kandidata koji pripadaju
određenim konfesijama, ali za njih mora glasati i većina birača iz njihove jedinice, što uključuje i birače drugačije veroispovesti. Time su u pojedinim izbornim jedinicama birači
koji ne pripadaju konfesiji kojoj je njihova jedinica dodeljena
automatski isključeni iz izbora kao mogući kandidati. Ovakav sistem otvara česte i žestoke sukobe oko određivanja
granica izbornih jedinica. Trenutno su aktuelne optužbe da
je šiitima uglavnom dozvoljeno da glasaju za svoje, tj. kandidate Hezbolaha, dok dodeljivanje velikog broja većinski muslimanskih jedinica hrišćanima primorava hrišćanske političare da zastupaju muslimanske interese.
Irak je takođe nastao podelom Osmanskog carstva posle
Prvog svetskog rata. Tada je postao mandatna teritorija Velike Britanije, koja ga je organizovala kao kraljevinu i dovela
na vlast sunitsku Hašemitsku dinastiju, uprkos šiitskoj većini stanovništva. Kraljevina je dobila nezavisnost 1932. godine, a tokom Drugog svetskog rata su Britanci protiv nje
poveli kratki i pobedonosni rat, a zatim i promenili vladu
sklonu saradnji sa Osovinom. Monarhija je svrgnuta 1958.
godine, prvim u nizu vojnih udara. Tada nastalom republikom je 11 godina kasnije, poslednjim udarom, zavladala autoritarno levičarska BAAS partija, među čijim se liderima
kao neprikosnoveni vođa ubrzo nametnuo Sadam Husein.
Novi režim je, uprkos svom deklarativnom pan-arapskom
i sekularnom ideološkom karakteru, uživao podršku pre
svega među arapskim sunitima. Brojčani odnos šiita, dominantnih u susednom Iranu i koncentrisanih u južnom Iraku,
i sunita, dominantnih u gotovo svim ostalim islamskim zemljama i koncentrisanih u srednjem i zapadnom Iraku, procenjuje se najčešće na 63% : 33% u korist šiita, dok ostatak
populacije verski pripada uglavnom orijentalnim hrišćanima. Među sunitima je i 15% do 20% etničkih Kurda, koji
su etnički bliski Irancima, ali se od njih razlikuju po veri, a
koncentrisani su u severnom Iraku. Sekularna privrženost
Iraku kao državi je prilično raširena među arapskim sunitima, uprkos njihovom faktički manjinskom statusu, s obzirom da su još od osmanske, preko britanske, do kraljevske i
Sadamove vladavine predstavljali privilegovanu grupu, pre
svega preovlađujuću u vojsci.
Represija režima nad šiitima i Kurdima je vrhunac, sa elementima genocida, dostigla tokom rata protiv novog, Homeinijevog šiitskog islamističkog režima u Iranu 1980. –
1988. godine, u kome je Irak uživao podršku i SAD i SSSR,
ali i tokom kratkotrajnog rata koji su protiv Iraka povele
SAD i ostale zapadne sile zbog Sadamove invazije na Kuvajt 1991. godine. Tokom naredne decenije je nad delovima
šiitskih i kurdskih oblasti bio zabranjen let iračke avijacije,
pa su se u njima razvila i područja pod gerilskom vlašću, a
cela zemlja je bila pod sankcijama. Konačno, režim je srušen
u invaziji predvođenoj trupama SAD 2003. godine, koja je
obrazložena prevencijom upotrebe oružja za masovno uni-
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
štenje. Usledila je okupacija i sada već decenijski krvavi sukobi između verskih i etničkih grupa.
Po ustavu usvojenom 2005. godine Irak je demokratska federativna parlamentarna islamska republika, u kojoj je prvi
put kao zvanični jezik, pored arapskog, priznat i kurdski, a
jezici manjina su postali zvanični u pojedinim pokrajinama.
Predsednika, kao u Libanu, bira dvotrećinskom većinom
Predstavnički dom Parlamenta. Taj dom je ternutno faktički
jedini, s obzirom da uprkos njegovog ustavnog definisanja
Federalni dom ni danas nije konstituisan. Federalni dom bi
trebalo da čine predstavnici regiona i guvernorata koji nisu
konstituisali regione. Predstavnički dom bira i federalnu
vladu, a za razliku od Libana, najviše funkcije u državi nisu
dodeljene pripadnicima pojedinih verskih i etničkih grupa.
Razvoj političkih odnosa u poslednjoj deceniji je, međutim,
doveo do ustaljivanja političkog aranžmana po kome mesto Predsednika pripada Kurdu, premijera arapskom šiitu,
a predsednika Predstavničkog doma Parlamenta arapskom
sunitu.
Po zakonu usvojenom 2006. godine region može konstituisati jedan ili više guvernorata (samoupravnih administrativnih jedinica), kao i dva ili više postojećih regiona, a svaki guvernorat se može pridružiti postojećem regionu radi stvaranja novog. Stvaranje novog regiona može predložiti najmanje dve trećine članova skupštine svakog guvernorata ili 10%
registrovanih birača u guvernoratu. Predlog zatim mora biti
odobren od 50% glasalih na referendumu, a u slučaju postojanja više različitih predloga na referendum se stavlja predlog sa podrškom najvećeg broja članova skupštine. Po odobravanju predloga na referendumu, bira se Tranziciona zakonodavna skupština, koja izrađuje predlog ustava regiona,
koji se takođe potvrđuje na regionalnom referendumu, apsolutnom većinom glasova. Predsednika i vladu regiona, za
razliku od federalnog nivoa na kome je potrebna dvotrećinska većina, regionalna skupština bira apsolutnom većinom.
Kurdski autonomni region je formalno konstituisan još
1970. godine, ali je pod jednopartijskim režimom Sadama
Huseina bio bez ikakve realne vlasti, dok je u vreme zone
zabrane letova, 1991. – 2003. godine, postojao kao faktička
tvorevina, neuklopljena u irački ustavni poredak. Tek u postsadamovskom Iraku su irački Kurdi stekli autonomni region sa demokratski izabranom vlašću, pre svojih veoma
brojnih sunarodnika, čiji nerešeni status u Turskoj, Iranu i
Siriji izaziva česte sukobe, uključujući i oružane, sa vlastima
ovih zemalja. Politički sistem demokratskog i federativnog
Iraka je na velikim iskušenjima, ne samo usled opisanih unutrašnjih etničkih i verskih podela, već i uticaja teških kriza iz
susedstva u koje je svaka od većih iračkih zajednica manje ili
više uključena – građanskog rata u Siriji, tursko – kurdskog
višedecenijskog rata, kao i sporova Irana sa gotovo svim najvažnijim zapadnim i bliskoistočnim državama.
Milan Sitarski (Beograd, 1971.), neovisni je predavač i analitičar. Diplomirao povijest na Univerzitetu u Beogradu. Certificirani je trener za pisanje
prijedloga politika (Policy Papers) s 29 treninga i
konsultacijskih procesa održanih diljem Zapadnog
Balkana od 2004. (sa oko 600 izravnih korisnika).
Koordinator Centra za istraživanja religije Beogradske otvorene škole od 2004. do 2011. Urednik
4 prijedloga politika međusektorske suradnje vjerskih zajednica. Koautor je 5 studija izrađenih na
temelju istraživanja stavova korisnika Interneta
(2003. – 2007.). Živi u Mostaru od 2011.
status, broj 16, ljeto 2013.
81
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
Odnos nacionalnog i etničkog:
konzekvence za BiH
Sudeći po sadržaju Ustava, ali i važećim konsocijacijskim rješenjima i
demokratskim praksama, konstitutivni narodi su zapravo suvereni politički
narodi koji dijele, zajednički uređuju i upravljaju administrativno-političkim
prostorom BiH. Ako bi se išlo u krajnost moglo bi se reći da su navedene
ustavne skupine/kategorije „nosioci“ suvereniteta BiH, obzirom da se
eksplicitno navode kao subjekti koji „konstituiraju“ BiH i utvrđuju njen Ustav,
kao najviši društveno-politički akt s kojim se usklađuje sva ostala pravnopolitička regulativa. S druge strane Ustav ne spominje „Bosance i Hercegovce“
eksplicitno niti implicitno kao jedinstven „narod“ koji bi predstavljao izvor
državnog suvereniteta, kao što je to primjerice slučaj sa Ustavom Francuske
kao proto-nacionalne države
Dejan Vanjek
S
ama činjenica da se u kolokvijalnoj uporabi vrlo često zajedno koriste pojmovi „etničkog“ i „nacionalnog“ u cilju denominacije odnosnog kolektivnog identiteta, ukazuje
na njihovu međusobnu bliskost i uvjetovanost. Činjenica je
također da suvremena teorija nije uspjela do kraja razdvojiti ova dva pojma, obzirom da se gotovo i ne može govoriti
o jednom a da se pri tome ne referira na drugi. Interferencija „nacionalnog“ i „etničkog“ vidljiva je na ustavno-normativnoj ali i na empirijskoj razini.1 Bosna i Hercegovina,
konkretno, u tom pogledu predstavlja poligon sukobljavanja
pozicija mišljenja koje nacionalnom ne žele priznati etničke
karakteristike ili „etničko“ nastoje lišiti nacionalnih konotacija, s jedne strane, i stavova koji su orijentirani na konsolidaciju njihovog dijalektičkog odnosa i iznalaženju modusa
vivendi u skladu sa društveno-političkom tradicijom i stvarnošću BiH s druge. Pri tome su tendencije potpunog razdvajanja „nacionalnog“ i „etničkog“ ideološko-politički motivi1 Mediji, javni diskurs, svakodnevni govor i sl.
82
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
rane i polaze od pretpostavke da se utemeljenjem „čistog“2
„nacionalnog“ na normativnoj razini može kreirati i građansko društvo na društvenoj. Stoga se kao preduvjet uspostave građanskog društva postavlja eliminacija „etničkog“
iz ustavno-normativne teorije, a potom i iz pravno-političke
prakse.
2 Kritika konstruktivizma argumentira da društveno-političke tvorevine
ne mogu nastati ex nihilo. To znači da i pored smjeranog djelovanja elita
ka postvarenju nacionalnih projekata, one ne mogu uspostaviti novi društveni poredak na osnovu čistih političkih ideja, već im je za to potrebna i
instrumentalizacija postojećih vrijednosnih dispozicija i simboličkog poretka društvene zajednice koja pretendira na status jedinstvene političke
zajednice sa utvrđenim granicama.
Najbolja potvrda toga je postojanje Europske unije kao egzemplara supranacionalne društveno-političke tvorevine koja je plod promjene opće paradigme kojom je tradicionalno favoriziran koncept nacije-države. Pokretanjem paneuropskog integracijskog projekta simbolički je derogiran dotadašnji ancien regime: europski poredak suverenih država koje funkcioniraju
na bazi promjenjivih savezništava, a uslijed toga i čestih ratova.
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
Nacija-država je kao dominantan model uvjetovala nepomirljivost etničkog i nacionalnog i nametnula tendenciju
njihovog potpunog razdvajanja.3 Takve tendencije imaju
polazište u postulatu Moderne koja „državu-naciju“ prema
unutra pozicionira kao najmjerodavniji okvir integracijskih
i socijalizacijskih procesa, a prema vani kao glavnog aktera
međunarodnih odnosa. Tako se i „nacionalno“ nametnulo
„etničkom“ potpuno ga inkorporirajući ili marginalizirajući njegovu društvenu relevantnost i utjecaj.4 Pri tome se,
međutim, previđa da su okolnosti „moderne“ i „industrijskog“ doba, unutar kojih je skovano sintetičko jedinstvo
„nacije-države“,5 zamijenjene novim čimbenicima djelatnim
u okviru postmodernizacijskih, globalizacijskih procesa. To
ipak ne znači da je „nacija-država“ potpuno prevaziđena u
pogledu svojih integracijsko-socijalizacijskih kompetencija
i međunarodnog subjektiviteta, ali su njena suvremena pozicija i uloga znatno oslabljene. U tom smislu odnos etničkog i nacionalnog koji je, svakako u korist nacionalnog, bio
bespredmetan tijekom procesa izgradnje i konstitucije europskih nacionalnih država, u postmodernim okolnostima
ponovno dobiva na značaju budući da je u međuvremenu
narušena koncepcija nacije-države. Time je otvoren prostor
za rehabilitaciju etno-kulturalnog kao jednog od mogućih
društveno-legitimizacijskih osnova, ali i uspostavu njegovog
modusa vivendi spram nacionalnog.
Povratak etničkih preokupacija u društveno-političku teoriju uvjetovan je urušavanjem države-nacije kao jedinstvenog koncepta koji predmnijeva njihovo sintetičko jedinstvo
i poručuje kako država ne može postojati bez nacije.6 Pri
tome je slabljenje tog koncepta uvjetovano vanjskim-egzogenim (globalnim) i unutarnjim-endogenim (lokalnim) čimbenicima. Jačanjem tih utjecaja i slabljenjem pozicije države
kao okvira izgradnje monolitnog nacionalnog identiteta,
otvorio se prostor za nove vidove legitimiteta i lojalnosti,
ali i promišljanja alternativnih modela osiguranja društvene
kohezije unutar administrativno-političkih okvira i kompetencija suvremene države.
U skladu sa naprijed navedenim u nastavku se tematiziraju
egzogeni i endogeni izazovi nacije-države koji uvjetuju njeno
slabljenje kako prema vani tako i prema unutra.7 Ti procesi
su vezani za smjenu globalne paradigme od općeg ka pojedi3 U smislu oslobođenosti nacionalnog bilo kakvih etničkih, povijesnih,
kulturoloških ili pak tradicijskih konotacija.Takvo mnijenje proizilazi iz
perioda „moderne“ i nacionalnih pokreta koji su se mahom odigrali na tlu
Europe s kraja 19 i početkom 20 stoljeća.
načnom, od ideološko-apstraktnog ka pluralno-pragmatičnom, od nacije-države ka individualnom.8 Konsekvence tog
zaokreta relevantne su i za BiH u kojoj ne postoji jedinstven nacionalni identitet već više etno-nacionalnih. Ta
činjenica zahtjeva propitivanje novih koncepcijskih vidova
države i društvenih odnosa koji nemaju svoju singularnu
ideološku osnovu, kao što je to slučaj sa državom-nacijom
unutar koje prevladava hegemoni diskurs nacionalne integracije, čiji je cilj što veća uniformizacija društva na štetu
njene unutarnje identitetske diversifikacije.
Vanjski izazovi i slabljenje
nacije-države: primjer EU
Postmodernistička9 kriza koncepta „nacije-države“ najvidljivija je na praktičnom primjeru razvoja Europske unije, koja se
može razumjeti jedino u kontekstu širih, globalnih kretanja.
Nakon II svjetskog rata društveno-političko okrupnjavanje
na tlu Europe nametnulo se kao jedina alternativa nacionalizmu, a njegov novi dinamički izraz, ujedno i izazov, postala
je supranacionalizacija. Naime, usljed sveopće povezanosti
svijeta, granice i teritorij su izgubile na značaju, a samim tim
je oslabljena i država na globalnom planu. Moć više nije koncentrirana samo pod državnim okriljem, već je opisni termin
njenog kretanja „likvidnost“ u nekontroliranom i podinstitucionaliziranom globalnom prostoru.10 Pored toga, pojačan je
upliv civilnog društva kao relevantnog čimbenika koji u razvijenim demokracijama utiče na državni autoritet i limitira
njegove unutarnje ingerencije. Usljed navedenog država više
ne može ispuniti očekivanja i biti vjerodostojan mentor sigurnosti i prosperiteta svih društvenih slojeva.
Država je u velikoj mjeri izgubila svoju autonomnost i mogućnost diskrecije u pogledu upražnjavanja svojih unutarnjih i vanjskih kompetencija, što povlači potrebu redefinicije
koncepta suvereniteta koji se ne može do kraja ispoštovati
usljed izmijenjenih globalnih okolnosti. Čak što više, ona
nije u stanju pružiti sigurnost svojim građanima i štititi ih
od nesigurnosti, zbog mnoštva spoljnjih utjecaja koji su
izvan područja njene učinkovite kontrole. Slijedom toga
moderna država radi ono što može i poručuje svojim građanima kako je potrebno da se suoče sa nesigurnošću i nauče
živjeti s njima: „jasno je da su i najeksplicitniji paket zakona
ili odredbi gotovo nedostatni za organiziranje kolektivne
akcije“.11 Država naprosto više nije sposobna biti adekvatan­
4 Stoga je sintagma „etno-nacionalno“ svojevrstan društveno-politički specificum država/društava koja nisu uspjela usvojiti jedinstven nacionalni
identitet, kao što je uostalom slučaj i sa BiH.
8 Smjena stare i razvoj nove paradigme najvidljiviji je na primjeru europskih integracija i njihovog supranacionalnog postmodernističkog produkta
– Europske unije.
5 Tako na primjer Zygmunt Bauman govori o simbiozi nacije i države na
način da nacija legitimizira zahtjev države za disciplinom, dok država stimulira integracijske, asimilacijske ili represivne ambicije nacije. Vidjeti Bauman, Zygmunt (2002): Society under Siege, Polity Press Cambridge, str. 178.
9 Ako još uvijek možemo govoriti o „postmoderni“ obzirom da je ovaj proces
vezan za slabljenje koncepta nacije-države kao najistrajnijeg i najraširenijeg
poznatog okvira socijalizacije, koji, unatoč mnogim predviđanjima još uvijek ne pokazuje simptome nestanka.
6 Ovaj model promišljanja bio je dominantan na europskom prostoru s
kraja 19. i početkom 20. stoljeća.
10 Vidjeti Bauman, Zygmunt (2002): Society under Siege, Polity Press Cambridge, str. 178.
7 U pogledu međunarodnog subjektiviteta i formativno-socijalizacijskih
potencijala države da oblikuje, kontrolira i unificira društvene tokove.
11 Warren, E. Mark (1999): Democracy and Trust, Cambridge University
Press, str. 14.
status, broj 16, ljeto 2013.
83
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
menadžer društvenog povjerenja. Time je globalizacija
obezvrijedila državu u smislu mogućnosti uvođenja učinkovite kontrole nad nižim društvenim razinama i pratećim
formativno-socijalizacijskim procesima.12 Naravno ovakva
argumentacija ne prejudicira zaključak o kraju „nacije-države“, što bi bilo pretenciozno, ali služi pobijanju bilo kakve
ocjene o njenoj neprikosnovenosti i nužnosti zasnivanja
države ili očuvanja njene unutarnje kohezije na matrici
opće nacionalne integracije.13
Skladan brak države i nacije trajao je sve do konca II svjetskog rata kada dolazi do smjene globalne paradigme od
općeg ka pojedinačnom: od države ka pojedincu – s jedne
strane, te supranacionalnim okvirima integracije i međunarodne suradnje s druge. Naravno to ne znači da je EU na
razini nacionalnih realiteta lišena nacionalizma.14 Naprotiv, on je i dalje latentno prisutan ali u drugačijem obliku i
sa bitno izmijenjenom društveno-političkom funkcijom.
Unutar konsolidiranog europskog prostora „ustoličeni“15
su simbolički sadržaji koji su odavno izašli iz okvira smjeranog djelovanja u pravcu nacionalne homogenizacije. Katarzično iskustvo destruktivnog potencijala rata, a potom
unapređenje integracije, međuovisnosti i kooperativnih
dispozicija učinile su „proto“-nacionalizam16 neutemeljenom i suvišnom ideologijom koja se iz današnje perspektive
može nazvati povijesnim anakronizmom. Aktualni europski nacionalizmi su benignog tipa i orbitiraju na razini ba12 Države i njihove klasične institucije ne mogu ostvariti svoju kontrolnousmjeravajuću ulogu kako po pitanju primarnih tako i po pitanju
sekundarnih socijalizacijskih procesa. Naime, visoko razvijeni tehnološkokomunikacijski kapaciteti omogućavaju pojedincu samorealizaciju izvan
lokalnih društvenih okvira, a njegovo uživanje blagodeti globalizacije ima
povratne formativno-socijalizacijske učinke na njegovo zrenje i razvoj.
Tako primjerice roditelji neće djelovati kroz instituciju braka kao pouzdan
agens socijalizacije djeteta prema utvrđenim društvenim očekivanjima, već
prema novostečenom svjetonazoru koji im je omogućio doticaj sa globalizacijskim tokovima i , uvjetno rečeno, kozmopolitskim vrijednostima.
13 Autori kao što su Jean Cohen i Juergen Habermas smatraju da društvena
integracija u modernim diferenciranim društvima ne ovisi o opsežnom nacionalnom konsensusu.
14 On će biti latentno prisutan dok god postoje države koje su svojevremeno nastale kao proizvod nacionalnih pokreta tj. u kojima je nacionalizam bio važna poluga društvene integracije.
15 Odsustvo eksplicitnih pa i burnih nacionalističkih pokreta ne znači da
su suvremene demokratske države lišene svih oblika nacionalizma. Naprotiv, brojni su mehanizmi kojima se on podržava. U tom svjetlu Majkl Bilig,
obrazlažući koncepciju „banalnog nacionalizma“ kao njegovog latentnog
i samopodrazumijevajućeg oblika u nacionalnim državama, navodi kako:
„U svim nacionalnim državama postoje prilike kada se svakodnevne rutinske delatnosti obustavljaju i država slavi samu sebe. Tada mogu izbiti na
površinu patriotska osećanja koja se tokom ostatka godine moraju držati
daleko od svakodnevnih poslova. Godišnji kalendar moderne nacije ponavlja u malom njenu dužu političku istoriju: kratki trenuci nacionalističkih
osećanja prekidaju duža razdoblja postojane smirenosti, tokom kojih se nacionalizam prividno gubi iz vida.“; u Bilig, Majkl (1995): Banalni nacionalizam, SAGE Publications – 2009; Biblioteka XX vek, preveo Veselin Kostić,
Beograd, str. 86.
16 Ovaj pojam podrazumijeva prve nacionalizme, kao opće društvene
pokrete čiji je cilj konstitucija nacionalnih država. Međutim, oni imaju i
svoju drugu stranu, naime, kada se činjenica postojanja neke države
nastoji iskoristiti za nacionalizaciju stanovništva na uštrb njihovog
postojećeg identiteta i političkog subjektiviteta.
84
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
nalne simbolike i društvenih praksi čija se javna percepcija
odvija ispod praga svjesnosti. Drugim riječima, građani EU
su prilično indiferentni kako prema vlastitim tako i prema
zastavama drugih nacija, ali je njihovo suptilno isticanje manje komunikacijskog a više simboličkog karaktera, u funkciji
dnevnog podsjetnika na postojanje apstraktnog institucionalnog autoriteta koji je važna poluga društvenog reda, poretka i povjerenja.17
Zaokret od općeg ka pojedinačnom18 koji je evidentan
po pitanju slabljenja uloge i pozicije države kao tradicionalnog makrosocijalizacijskog okvira, umanjio je značaj i
drugih pratećih ideoloških sadržaja bez kojih je moderna
država nezamisliva. Promjena paradigme kojom je redefinirana uloga države i ojačana pozicija individue unutar
iste nezaobilazno je pogodila i njenu najvažniju pokretačku ideologiju. Kriza države ujedno je značila i krizu nacionalizma kao njene pokretačke snage s pomoću koje je
moderna država svojevremeno uspješno homogenizirala
mase i postizala šire društveno-kohezivne učinke. Potvrda
toga je opadanje nacionalizma u zemljama Zapadne Europe neposredno nakon II svjetskog rata, o čemu su provedena mnoga usporedna istraživanja.19 Suvremena Europa,
zapadna u većoj mjeri nego istočna, bila je u potpunosti
liberalizirana i oslobođena pojava kao što su militarizam,
diktatura, autoritarizam, koji su bili karakteristični za Europu, osobito u periodu između dva svjetska rata. Čak što
više, otklon od militarizma bio je izraženiji u zemljama
koje su poslije rata imale najjači ekonomski rast – Japan
i Njemačka. Navedene zemlje ujedno su najodgovornije
za II svjetski rat i svojevremeno su bile najprivrženije militarizaciji.20 Istovremeno, u pogledu dispozicija bazičnih
društvenih vrijednosti pokazalo se da je heterogenost veća
unutar europskih nacija nego između njih,21 što je bila do17 Mnogi vjeruju da su institucije te koje trebaju biti katalizator
neuravnoteženih društvenih odnosa. Takav je stav i teoretičara Clausa Offea
koji kaže kako se ne možemo pouzdati u druge ljude i grupe, onda možemo
usmjeriti svoje povjerenje na institucije koje vidi kao posrednike i generatore uopćenih oblika povjerenja, odnosno povjerenja čiji djelokrug nadilazi postojeću društvenu fragmentiranost i neravnomjernu raspoređenost
povjerenja. Naravno, pretpostavka za tako nešto je stabilnost institucija kao
i regula na kojima zasnivaju svoj rad. Offe ide korak dalje i tvrdi da su institucije obdarene duhom, etosom tj. implicitnom moralnom teorijom kao
usmjerujućom idejom o načinu života zajednice. Vidjeti Offe, Claus (1999):
How can we trust our fellow citizens?: u Warren, E .Mark (1999): Democracy
and Trust, Cambridge University Press, str. 65 – 84.
18 To je ujedno sveopći zaokret od apstraktnog ka konkretnom,
ideološkog ka životnom, teorijskog ka praktičnom, romantičkog ka
pragmatičnom itd.
19 Takvo je npr. istraživanje koje je dijakronijskim mjerenjem stanja pet osnovnih indikatora nacionalizma utvrdilo njegov pad. Indikatori su: osjećaj
nacionalnog ponosa, povjerenje u nacionalnu armiju, spremnost ili nespremnost za sudjelovanje u ratu protiv druge države u slučaju potrebe,
povjerenje ili nepovjerenje u susjedne zemlje i osjećaj pripadnosti Europskoj zajednici. Vidjeti Dogan, Mattei (1994): The Erosion of Nationalism
in the West European Community: u Toward A European Nation: Political
Trends in Europe, East and West, Center and Periphery, ed. Max Haller i
Rudolph Richter, M.E.Sharpe, str. 33.
20 Ibid, str. 52.
21 Ibid.
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
datna potvrda slabljenja kohezivne snage ideologije nacionalizma u poratnoj Europi.22
U takvim okolnostima, oslobođene ideološkog bremena nacionalizma, europske države preuzimaju funkciju opslužitelja prava i potreba građana i društvenih skupina, naspram
klasičnih uloga koje im je dodijelila Moderna: hegemona,
ekskluzivnih administratora i korisnika sredstava društvene
prinude. Istovremeno, građanin/pojedinac zauzima snažniju ulogu koju upražnjava djelujući asocijativno u okvirima
civilnog društva. Naspram hegemonije makrostrukturalnih
okvira nacije i države, kojima se pojedinac/građanin bezuvjetno pokorava kao apstraktnoj općoj svrsi, država postaje
puki regulator društvenih odnosa, jamac sigurnosti, individualnih/građanskih i kolektivnih prava, opskrbitelj potreba
pojedinca i kreator ambijenta koji pruža obilje mogućnosti
individualne samorealizacije. Time svako propitivanje lojalnosti i posvećenosti državi postaje suvišno i bezpredmetno.
Naprotiv, nova paradigma je predanost države očuvanju poretka, jednakosti građana i skupina, njihovim individualnim
pravima i slobodama.
Etnicizam i komunitarizam kao
unutarnji izazovi „nacije-države“
Moderna demokratska država može se definirati kao kulminacija procesa nacionalnog ujedinjenja putem ideologije
nacionalizma koji operira predmodernim vrijednosnim
sadržajima. Međutim, premda je nacija najizvjesniji i najrašireniji okvir masovne socijalizacije, ona je nikada dovršeni proces, budući da je i sama podložna promjenama koje
uvjetuju kako unutarnji tako i vanjski faktori. Otpori iznutra
prema naciji ne čude obzirom da su asimilacijski pritisci i
„kulturno križarstvo“ neodvojivi dio svakog procesa izgradnje nacije, koji veoma rijetko postižu svoj cilj jednosti
zasnovane na istosti.23 Pored toga nove „zamišljene“ zajednice nastaju naočigled države potkopavajući njene pretenzije na suverenitet, revitalizirajući i jačajući vlastitu vrijednosno-simboličku podlogu, a time i svoju unutarnju koheziju i identitet. Unutar same države odvijaju se procesi koji
slabe njen kapacitet u vršenju funkcije društvene kontrole u
svim područjima života, a osobito po pitanju inženjeringa
vrijednosnih sadržaja kao fundamentalnog izvora autoriteta
i moći države. Pri tome njen glavni unutarnji izazov predstavljaju raznovrsni pojavni oblici etnokulturalnih revindikacija. Stoga mnogi teoretičari, promišljajući ova pitanja
unutar okvira matrice nacije-države, tvrde kako je etnicizam danas protivan nacionalizmu kojem je suprotstavljen
kao sili političkog ujedinjavanja.24 Prema tome etnički pokreti nisu tu da osnaže političke projekte već da ih razbiju,
čemu svjedoči njihovo buđenje koje je uzelo maha pred kraj
prošlog stoljeća. Prethodno se može shvatiti kao empirijski
argument protiv evolucionističke teorije po kojoj nacionalna
forma društvene integracije predstavlja trajan iskorak u odnosu na tribalnu i etničku, a njen epilog moderna demokratska država koja poistovjećuje nacionalnu pripadnost i državljanstvo tj. pripadajuća prava i građanski status.25
Međutim, eventualni izazovi se ne tiču samo potrebe limitiranja vlasništva dominantne etnije nad društvenim procesima i politikama kako bi se izbjegla kulturna hegemonija. Izazovi i zahtjevi za ograničenja dolaze i na području
ideološkog spektra, a njihov povod može biti vid kulturne
i društvene transformacije koji je prepoznat kao prijetnja
kontinuitetu tradicionalno-simboličkog legitimiteta. Takva
je primjerice debata između pristalica komunitarizma i liberalizma koja prožima američko društvo. Dok liberali komunitarizam uglavnom vide kao anakron i regresivan pravac razmišljanja, drugi su skloni kritizirati koncept „države
blagostanja“26 koja promovira izraziti individualizam, a koji
pristalice komunitarizma percipiraju kao samoživ, egoističan i protivan integraciji kojoj prilaze iz vizure vrijednosti
zajednice a ne individualnih vrijednosti, čija afirmacija po
njima vodi ka dezintegraciji društvenog kapitala kao i moralnom osiromašenju javnog diskursa.27
Pojava komunitarizma može se tumačiti i kao pokušaj revitalizacije osjećaja zajedništva i dubokih potreba pripadnosti
nasuprot globalizaciji koja je mnogima, osim tehnološkog
napretka, mobilnosti i novih prilika, donijela dobro poznati
osjećaj otuđenja i tjeskobe. Zato ne čudi da se javlja potreba
za iščezujućim osjećajem solidarnosti čiji manifestacijski
oblici ostaju isti, a čiji su motivi i akteri bitno drugačiji nego
što je to slučaj sa tradicionalnim oblicima društvene solidarnosti izgrađivane na terenu države-nacije. U tom smislu
pojava komunitarizma ne treba čuditi, mada se, međutim,
isti može vezivati za konzervativizam odnosno mogućnost
etničke, vjerske i drugih vidova homogenizacije koji u sebi
nose potencijal isključenja drugih i drugačijih. U svakom slučaju komunitarizam naglasak pomjera ka primordijalnom,
obzirom da je stavljen u funkciju obnove i zaštite zajednice.
Sve u svemu nacija, država i njihovo sintetičko jedinstvo više
nisu neupitni obzirom da im konkuriraju novi oblici lojalnosti, supranacionalizma i etnicizma. Svijet je u pokretu i neupitna je rastuća dijalektička interakcija globalnog i lokalnog­,
24 Bauman, Zygmunt (2002): Society under Siege, Polity Press Cambridge,
str. 233.
22 Što je u kontrastu sa situacijom u BiH gdje se, gotovo dva desetljeća nakon posljednjeg rata, još uvijek neprirodno dugo „njeguje“ postkonfliktnost
neusklađenim i proturječnim javnim memoralizacijama rata koje perpetuiraju podjele i sukobe oko istih ili sličnih političkih pitanja koja su bile aktualna tijekom samog rata.
23 Bauman, Zygmunt (2002): Society under Siege, Polity Press Cambridge,
str. 9.
25 Suprotno tome građanski status se ostvaruje u okvirima koncepcije
„državljanstva“, nevezano za nacionalni identitet koji ima društvene konotacije, što je činjenica koja se često previđa.
26 (izvorno „Welfare state“)
27 Cohen, Jean (1999): Trust, voluntary associations and workable democracy: u Warren, E. Mark (1999): Democracy and Trust, Cambridge University Press, str. 230.
status, broj 16, ljeto 2013.
85
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
univerzalnog i partikularnog, a trajan izazov je dovesti ih
u međusobno suzvučje i ravnotežu. Pri tome je potrebno
imati u vidu da nacija-država nije model koji može nadići
samog sebe i postati vjerodostojan zagovornik univerzalnih
civilizacijskih vrijednosti kao što su humanitet i kozmopolitizam.28 Stoga neki autori smatraju kako i sam odgovor na
izazove globalizacije, pri čemu je komunitarizam jedan od
takvih izazova, mora biti globalan, a priliku za tako nešto
vide u postojanju globalne politike koju razlikuju od međunarodne ili posebno od međudržavne politike.29
Konsekvence promjene opće paradigme
na odnos entičkog i nacionalnog?
Na tragu prethodno rečenog može se reći da je u suvremenim okolnostima neprimjereno terminološko i značenjsko poistovjećivanje države i nacije. Drugim riječima
njihovo jedinstvo više nije samopodrazumijevajuće, unatoč činjenici da se pri kolokvijalnoj uporabi pa čak i unutar
znanstvenog diskursa koriste sinonimno. Međutim, pored
činjenice da se problematika njihova suodnosa može sagledati u kontekstu suvremenog „glokalizacijskog“ okruženja,
njoj se može pristupiti i iz geneološko-teorijske perspektive. Naime, teorija još uvijek nije načisto oko toga što je
prije a što poslije, odnosno da li država stvara naciju ili
obratno. Stoga je možda najbliža istini konstatacija da se
svojevremeno uistinu radilo o usko povezanim i usklađenim procesima, koji su prethodili jedan drugom ovisno o
konkretnim povijesnim okolnostima.30
Kao takav model nacije-države suštinski je predstavljao sintezu institucionalnog autoriteta i društva, a nužno je podrazumijevao društvenu integraciju različitih etničkih, jezičkih,
kulturno-religijskih i/ili drugih skupina na određenom teritoriju pod okriljem jedinstvenog nacionalnog identiteta. Ovi
procesi su se većinom odigrali u vrijeme kada su država i
28 Činjenica da je europska filozofija i praksa ljudskih prava identificirala
nacionalne manjine kao grupe kojima je potrebna posebna zaštita govori
o negativnim trendovima nacionalnog integracionizma koji bi bio ostavljen bez nekog vrsta vanjskog nadzora i kontrole. Pored toga, čitav niz
konvencija je posvećen zaštiti kultura, jezika, naslijeđa, običaja a sve u cilju
očuvanja prisustva nacionalnih manjina u izrazito nepovoljnom okruženju
unutar nacije-države, koja sama unutar sebe nije mogla naći dovoljno rezona za očuvanje „perifernih“ kulturnih oblika koji ne uživaju pravo i privilegiju autorstva pa i suvlasništva nad dominantnim vrijednostima. Zasluga
svakako pripada europskim institucijama čije su vrijednosti i autoriteti
postali relevantan i nezaobilazan čimbenik u odnosu na svaku europsku
državu pojedinačno, ali i šire.
29 Bauman, Zygmunt (2002): Society under Siege, Polity Press Cambridge,
str. 85.
30 Ernest Gellner govori kako je država zasigurno nastala bez pomoći
nacije, ali su i neke nacije formirane bez blagoslova države. Vidjeti Gellner,
Ernest (2006): Nations and Nationalism, Blackwel Publishing Ltd.Oxford,
str. 6.
Tome treba pridodati i čuvenu izreku: „Stvorili smo Italiju; sada moramo
stvoriti Talijane“ koja se dugo vremena pripisivala prvom ministru predsjedniku ujedinjene Kraljevine Italije, da bi se kasnije pokazalo da izjava pripada jednom drugom političaru – Massimu d`Azzegliu, koji ju je izgovorio
na prvom zasjedanju Talijanskog parlamenta
86
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
njen vladajući društveno-politički sloj (buržoaske elite) tek
uvodile učinkovitu kontrolu nad formativno-socijalizacijskim procesima jačanjem nacionalnih ideologija i institucija. Riječ je o „udžbeničkim“ primjerima izgradnje nacije
posredstvom nacionalnih pokreta, koji su većinu zemalja
Zapadne Europe zahvatili sredinom 19 stoljeća, da bi proces nacionalne integracije bio zaokružen s početkom 20 stoljeća. Tada su pod okriljem nacionalnog jedinstva formirane
temeljne institucije kao što su škole, vojska i administracija
sposobna za učinkovito upravljanje vitalnim društvenim
procesima, dok je uloga starih autoriteta religijskog i feudalno-aristokratskog tipa bitno umanjena.31 Svakako, formiranje nacionalnih država pratilo je načelo njihovog punog
suvereniteta i arbitrarnosti odlučivanja i djelovanja kako
na unutarnjem-društvenom tako i na vanjskopolitičkom
planu. Time su se značajke prirodnog zakona proširile i na
područje međunarodnog prava i odnosa, gdje vladaju promjenjivi interesi i savezništva, a manje i slabije države-nacije
mogu postati plijen većih i jačih. U takvim okolnostima interes državnih autoriteta bio je da se osigura što veća uniformnost i homogenost društva posredstvom nacionalne doktrine kako bi se stanovništvo lakše pridobilo i mobiliziralo
u cilju provedbe ekspanzionističke ili obrambene politike.32
Model nacije-države je potvrdio svoju nadmoć samo tamo
gdje su postojale građanske/nacionalne33 elite i ekonomska
baza koje su ga mogle podržati. Međutim, nacionalističke
elite nisu mogle postići učinkovitu društvenu promjenu a
da pri tom njihovo djelovanje nije imalo ideološko-vrijednosno polazište. Drugim riječima, pored moderne upravljačke funkcije nacionalnih elita bila je potrebna i normativno-vrijednosna osnova koja će poslužiti za ostvaranje
društvenog-političkog koncensuza na temeljima nacionalne ideologije. Sadržina te normativno-vrijednosne
osnove, pored suvremenih ideološko-političkih sadržaja,
morala je imati i one povijesno-kulturološke koji su
ugrađeni u kolektivno sjećanje etničkih zajednica/skupina.34 U tom smislu izgradnja nacije je podrazumijevala
31 Ovaj model je nakon II svjetskog rata prenesen i na nove države nastale raspadom imperijalističkog kolonijalnog poretka, ali ne jednako učinkovito, pa je to jedan od mogućih razloga što je većina tih država danas
siromašna i nestabilna (to pokazuju najskorija povijest i aktualna dešavanja
u Sjevernoj Africi i na Bliskom Istoku, ali i drugdje diljem Svijeta), gdje demokracija i njene institucije nisu podjednako uspješne.
32 Takva država je preuzela na sebe negativna nasljeđa europskih monarhija
sa svim svojim, globalno gledajući, negativnim posljedicama kao što su
imperijalizam i kolonijalizam, a potom svakako i nacionalne ideologije
u različitim pojavnim oblicima. Vrhunac akumulacije tog negativnog
nasljeđa je II. svjetski rat u kojem je po prvi put broj stradalih civila uvelike
premašio broj vojnika, neračunajući neizravne posljedice poput materijalnih razaranja, genocida, deportacija, progona i dr.
33 Gellner elite koje upravljaju procesom izgradnje nacije eksplicitno
naziva nacionalističkim. Međutim, te elite su morale djelovati sinhrono
i bazirati svoje djelovanje na zajedničkim vrijednostima kako bi mogle generirati kolektivnu akciju na nižim društvenim razinama. Te vrijednosti su
svakako historijske, transgeneracijske i kao takve su neizbježno i etničke
tj. kulturološke.
34 Da je to tako potvrđuje činjenica da mnoge države danas slave i
obilježavaju ne samo događaje i datume iz vremena njihovog postojanja kao
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
opće vrijednosno-simboličko profiliranje društva kao rezonatorskog osnova nacionalne svijesti, pri čemu se etnokulturalno nametnulo kao nazaobilazan substrat procesa
uspostave i održanja nacionalnog identiteta. To znači da
je „etničko“ resursno simboličko područje koje elite vješto
koriste za društvenu konsolidaciju i nacionalnu integraciju.35 Ta „eksploatacija“ etno-kulturalnog za potrebe nacionalne konsolidacije najviše je upražnjavana na Europskom
kontinentu, koji je zavičaj nacionalizma kao monocentričnog pokreta koji ima za cilj jednu jasno definiranu etničku
ili kulturnu zajednicu, na određenom teritoriju, promaknuti na razinu političkog subjektiviteta.36
Suodnos nacionalnog i etničkog ponajbolje odražava opći
osvrt na teorije Antony Smitha i Ernesta Gellnera. Iako načelno suprotstavljene, po pitanju konstitucije nacije i njenog odnosa sa etničkim, one se međusobno dodiruju pa
i nadovezuju. Po Smithu etničko jedinstvo predstavlja
preduvjet nacionalnog, obzirom da zajednice teško mogu
opstati bez koherentne mitologije, povijesnog simbolizma
i kulture. Za razliku od njega Gellner drži da je nacija rezultat smjeranog djelovanja elita, pa ide i korak dalje od Benedicta Andersona i njegove atribucije nacije kao „zamišljene
političke zajednice“,37 tvrdeći da je nacija plod konstruktivističkog djelovanja elita kadrih izvršiti mobilizaciju
stanovništva apelirajući na nacionalne sentimente i voluntarizam. Pored toga Gellner smatra kako države nastaju
bez pomoći nacija, koje stoga nisu pretpostavka stvaranja
države, čime on prednost daje državi u odnosu na naciju
spram koje pokazuje stanovitu rezervu budući da potonjoj
pridaje konstruktivistički karakter. S druge strane za Gellnera nacija predstavlja kategoriju višeg ranga u odnosu
na etnički identitet koji, po njemu, nije preduvjet formiranja nacija.38 Slijedom toga niti je etnički identitet nužan
za konstituciju nacionalnog, a niti je nacionalni nužan
za konstituciju državnog. Antony Smith tvrdi drugačije,
a njegov model daje sliku uzročno-posljedične povezanosti etničkog i nacionalnog odnosno uspostavlja jasnu vezu
između njih, dok, s druge strane, Gellnerov modernistički
pristup potencira njihovu odvojenost i konstruktivistički
modernih država, već i one koji sežu stotinama godina unazad kada ideologija nacionalizma nije niti postojala i kada su se zajednice okupljale
oko svjetovnih i duhovno-religijskih autoriteta te važećih praksi običajnosti.
35 U određenom smislu etnicitet može biti samostalno korišten u funkciji
kovanja društvene kohezije ali u znatno užim okvirima identitetske zajednice, što se bitno razlikuje od društvenih okvira koji nadilaze ili politički
objedinjuju više zajednica, a to u današnjim okolnostima nužno ne mora
biti slučaj.
36 Antony Smith navodi primjer Britanije i Francuske kao prve moderne
države koje su se konstituirale oko temeljne etnije. One su kao dominantne kolonijalne sile uticale na preuzimanje Anglo-frankofonskog modela nacije-države u njihovim kolonijama.Time je taj model postao uzor za
ostatak svijeta u smislu formacije i održanja nacionalnih država i društava.
37 Vidjeti Anderson Benedict (1998):“Nacija – zamišljena zajednica“, Plato,
Beograd, str. 6.
38 Vidjeti Gellner, E.(1983). Nations and Nationalism. Oxford: Blackwell
Press.
karakter.39 S tim u svezi valja naglasiti da je u suvremenoj
teoriji Gellnerov pristup prevagnuo, obzirom da se nacionalno nametnulo kao legitimizacijska osnova građanstva/
državljanstva, usprkos činjenici da on naciju nije smatrao
preduvjetom stvaranje države.
Postavlja se pitanje da li je uopće moguće razdvojiti ili odvojeno promatrati nacionalno i etničko, osobito unutar
koncepcije države koja se u većini zemalja svijeta preklapa
sa nacionalnim, dok je anglikanska tradicija na polju lingvističko-semantičkog čak stavila znak jednakosti između
„nationality“ i „citizenshipa“ (nacionalnosti i državljanstva). Njihovo poistovjećenje podržava moderna teorijska koncepcija koju je zastupao Gellner. To predstavlja
dio šireg evolucionističkog40 pristupa koji naciju promatra kao nadgradnju etničkog, uz uvjet da po konstituciji
nacije etno-kulturalno prestaje biti relevantan čimbenik
društvenih odnosa i djelovanja ili pak da oboje nastavljaju
„koegzistirati“ na paralelnim razinama bez međusobnog
dodirivanja i interferencije. S druge strane Smithov integracionistčki pristup ne ostavlja mogućnost oslobođenja
„nacionalnog“ od kulturne, povijesne, tradicijske pa čak i
mitske sadržine. Konsekventno utjecaj etno-kulturalnih
markera nije moguće staviti po strani niti u postmodernim
okolnostima.41
S tim u svezi etnička običajnost i reminiscencija mogu
predstavljati važnu osnovu nacionalne povezanosti i služiti svrsi održanja unutardruštvene kohezije, iz čega proizlazi zaključak da je širok vrijednosni konsenzus neophodan za društvenu integraciju u modernim društvima. Taj
problem je manje izražen u razvijenim odnosno konsolidiranim demokracijama koje nemaju značajnije unutarnje prijepore identitetskog tipa, odnosno gdje ne postoji
tenzija između različitih zajednica a nacionalna integracija
je uspjela u određenoj mjeri ostvariti modernistički ideal
jednakosti zasnovane na istosti, odnosno provesti opći
građanski koncept na bazi uspješne nacionalne integracije.
Međutim, prethodno svakako nije slučaj kada su u pitanju
„mlade“ nekonsolidirane demokracije, unutar kojih su prisutne identitetske posebnosti koje podržavaju postkonfliktni prijepori.42
Na opozitnim teorijskim postavkama Gellnera i Smitha
vidljiva je bliskost nacionalnog i etničkog, ali i potreba da
39 Uistinu, postoje primjeri nacija koje su se konstituirale bez posredništva
dominantnog etnija. Takve su zasigurno Sjedinjene Američke Države.
40 Polazi se od argumenta da nacionalni vid društvene integracije predstavlja iskorak u odnosu na tribalnu i etničku, a njena kulminacija je moderna
demokratska država koja objedinjuje nacionalnu i građansku pripadnost.
Ovaj etatistički pristup koncept etniciteta tretira kao formu koja je ispunila
svoju povijesnu zadaću, što je danas čini zastarjelom i prevaziđenom, suprotno činjenici da možemo posvjedočiti njegovu rastuću relevantnost, te
da na očigled svih države još uvijek nastaju i nestaju.
41 Ili pak u okvirima tzv. Druge moderne koja simbolizira otpornost
nacije-države spram glokalnih čimbenika koji ugrožavaju njenu poziciju.
42 Primjer BiH, Srbije, Makedonije i dr.
status, broj 16, ljeto 2013.
87
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
se zadrži jasna distinkcija između njih. Nacija kao historijska nadgradnja etničkog nije u potpunosti potvrđena jer
je paralelno sa globalizacijom došlo do relokalizacije etnokulturalnog sentimenta koji se transformirao u brojne
političke­zahtjeve za državnošću ili autonomijom. To znači
da je odnos nacionalnog i etničkog potrebno sagledavati
i unutar­ specifičnih povijesno-društvenih miljea. Tako
na primjeru Bosne i Hercegovine „nacionalno“ i „etničko“
tretiramo kao dva korijenska pojma, vjerujući kako bi opća
teorijska konvergencija njihovog razumijevanja mogla doprinjeti nadvladavanju ideološko-komunikoloških inhibicija, koje su ozbiljna prepreka praksama usuglašavanja i
dogovaranja oko ključnih društveno-političkih pitanja relevantnih za unapređenje odnosa i opći razvoj BiH. S druge
strane nije isključeno da se čak i tretiranje „korijenskih“ teorijskih pojmova ne može izvesti izvan doktrinarnih okvira
mišljenja koja su se duboko učvrstila u bh. javnosti,43 ali to
opet ne umanjuje potrebu njihove dosljedne artikulacije.
Refleksije smjene opće paradigme i
odnosa nacionalnog i etničkog u
Bosni i Hercegovini
Popis stanovništva u BiH predviđen za 2013. godinu, između ostalog, otvorio je brojne polemike o nacionalnom
odnosno etničkom izjašnjavanju. Radi se o izuzetno značajnom pitanju koje zadire u temeljne ustavne pretpostavke a konzekventno i društveno-političke odnose. Ne
ulazeći u propitivanje mogućnosti jednog popisa i interpretacije njegovih rezultata da bitnije utiču na društvenopolitički ustroj, mora se priznati da je njegova aktualizacija
uzburkala svekoliku javnost, podstičući na promišljanje
kategorija „nacionalnog“ i „etničkog“ kao značajnih za uspostavu razumijevajućeg odnosa prema bh. društvu i odnosima unutar njega.44
Osim što imaju društvenu dimenziju i relevantan su okvir
kategorizacije kolektivnih ali i individualnih identiteta,
potpuno razumijevanje „nacionalnog“ i „etničkog“ relevantno je i za kreiranje jedinstvenog interpretacijskog
okvira temeljnih ustavnih načela. Naime, Ustav BiH poznaje konkretne identitetske skupine koje su atribui43 Mada je bh. javnost problem za sebe zbog ideološko-političke uvjetovanosti političkog javnog diskursa, koja je obično parcijalnog, bolje rečeno,
mjesnog karaktera (lokalne, administrativne ili regionalne naravi), s čim
je opet povezana nemogućnost uspostave, Habermasovski rečeno, „literarne“ tj. rezonatorski sposobne građanske javnosti. Naravno, preduvjeti
njenog razvoja, o čemu i sam Habermas govori, su odsustvo ideoloških
sukobljenosti, ravnopravnost u pogledu komunikoloških sposobnosti i
mogućnosti pristupa „javnom“, te zajedničko dobro koje se opet ne može
zasnovati ex nihilo, već smjeranim angažmanom društveno-političkih elita na usuglašavanju i realizaciji zajedničkih interesa na temelju zajedničke
vrijednosno-simboličke podloge, koja ne mora i ne treba interferirati sa
postojećim partikularnim/kolektivnim identitetima.
44 Već sada je popis ispolitiziran u tolikoj mjeri da se onemogućava usvajanje jedinstvene metodologije, a za očekivati je veliku politizaciju i zloporabu njegovih rezultata u dnevno-političke svrhe.
88
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
rane kao „konstitutivne“, a u svakodnevnom govoru kao
„etničke“ i/ili „nacionalne“. Navedene atribucije su postale
dio svakodnevnog govora i simultano ili naizmjence se
koriste u nastojanjima korektne kvalifikacije kolektivnih
identiteta u Bosni i Hercegovini, kao i njihovog društvenopolitičkog statusa.45
Prethodno rečeno navodi na zaključak da se pojam nacije
može promatrati izvana, kroz prizmu klasične pravno-političke teorije, ali se može observirati i iznutra, uzimajući u
obzir šire društvene implikacije. Naime sociološki pojam
nacije nužno podrazumijeva zajedničke vrijednosti, ideje,
osjećaj zajedništva, odnosno da demokratsko društvo „..ne
može da postoji ako svim članovima nisu zajednički jedan
jezik, izvesna kultura i, barem, neke vrednosti..?“46 Za A.
Smitha je nacija populacija koja dijeli povijesni teritorij, zajedničke motive i historijsko sjećanje, masovnu, javnu kulturu, zajedničku ekonomiju i zakonska prava i obveze za
sve članove.47 S tim u vezi postavlja se pitanje da li bh. društvo unutar sebe zadovoljava elementarne sociološke kriterije koji mu omogućavaju da se konstituira nacija i postoji
li mogućnost uspostave održive razine društvene kohezije
koja bi bila zasnovana na nekim drugim, nenacionalnim,
vrijednostima i načelima?
Postojeća istraživanja uvelike ukazuju na probleme vezane za društvene odnose koji delegitimiraju mogućnost
socio-nacionalnog diskursa kada je u pitanju bh. društvo.
Razina društvenog povjerenja je izrazito niska, evidentna
je prisutnost etničke distance; naprosto sve upućuje na
to da je“..BiH duboko podijeljeno društvo sa niskom razinom povjerenja između tri etničke skupine, uz istovremeno
snažno prisustvo unutargrupnih lojalnosti, bez općeg normativnog konsenzusa o granicama i vrijednostima političke
zajednice“48 Takvo stanje stvari poučava da je fokus koji cilja dugoročne perspektive BiH potrebno pomjeriti iz zone
isključivih krajnosti prema objedinjujućoj sredini, te s
mjerom odnosno kritički promatrati kako etnonacionalne
tako i nacionalno-građanske tendencije koje njihovi protagonisti međusobno isključuju. Međutim, da li je uopće
moguća pomirba ove dvije paradigme?
Pri tematizaciji odnosa „nacionalnog“ i „etničkog“, ali i nacije i države, potrebno je uzeti u obzir realitete i specifično45 Konstitutivnost kao ustavni i pravni normativ vrednuje se kroz ravnopravnost – kao načelo čijom se potvrdom u društveno-političkoj praksi
postiže sama konstitutivnost. U „Priručniku pojmova i izraza najčešće
korištenih u jeziku pravnih propisa institucija BiH“, Sarajevo (2013), na
strani 137: „konstitutivan“ je onaj „koji čini sastavni dio neke cjeline,
na kojem se nešto zasniva, temeljan“, dok se sintagma „konstitutivnost
naroda“ definira kao „pravna formulacija koja znači da jedan ili više
naroda tvore neku državu“
46 u Schnaper, Dominik (1996): Zajednica građana, Izdavačka knjižara
Zorana Stojanovića, Novi Sad, str. 104.
47 Smith, A.D. (1991). National Identity. London: Penguin, str. 52.
48 Dr. Skoko Bože (2009): Socijalno povjerenje u Bosni i Hercegovini: Friedrich Ebert Stiftung (FES), str. 67 i 68.
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
sti BiH u kontekstu nadvladavanja unutarnjih podvojenosti i kreiranja razumnog ustavnog okvira, što je zasigurno
proces koji će još dugo trajati i pri tom konstantno otvarati
stara i generirati nova pitanja. Važno je pri tome naglasiti
da je javna polemika koja se tiče suodnosa „nacionalnog“ i
„etničkog“ u BiH duboko prožeta ideološkim podvojenostima postkonfliktnog tipa, koja su evidentna u bh. društvu. Takve podvojenosti predodređuju čak i individualna
promišljanja pojedinaca koji bi morali imati relativnu autonomiju mišljenja (intelektualci). Prijepori najčešće dolaze do izražaja kada je riječ o izjašnjavanju o validnosti
postojećeg ustavnog okvira i kreiranju prijedloga za njegove preinake, koji se u pravilu legitimiraju prema javnosti
ciljem njegova „unapređenja“, pa se kao načelno polazište
uzimaju funkcionalnost, ekonomičnost, upravljivost itd.49
Kao što je poznato sadašnji Ustav BiH sadrži koncepciju
konstitutivnih naroda koji, ne samo da su predmet Ustava,
nego su i njegovi kreatori: „Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s Ostalima) i građani Bosne
i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine..“
Ipak, to je samo djelomično istina jer Daytonski ustav nikada nije referendumski potvrđen od strane bh. naroda tj.
građana ili usvojen u redovitoj parlamentarnoj proceduri,
već, kao što je poznato, predstavlja sui generis kreaciju međunarodne zajednice u suradnji sa predstavnicima zaraćenih strana. Sudeći po sadržaju Ustava, ali i važećim konsocijacijskim rješenjima i demokratskim praksama, konstitutivni narodi su zapravo suvereni politički narodi koji
dijele, zajednički uređuju i upravljaju administrativnopolitičkim prostorom BiH. Ako bi se išlo u krajnost moglo bi se reći da su navedene ustavne skupine/kategorije
„nosioci“ suvereniteta BiH, obzirom da se eksplicitno navode kao subjekti koji „konstituiraju“ BiH i utvrđuju njen
Ustav, kao najviši društveno-politički akt s kojim se usklađuje sva ostala pravno-politička regulativa. S druge strane
Ustav ne spominje „Bosance i Hercegovce“ eksplicitno niti
implicitno kao jedinstven „narod“ koji bi predstavljao izvor
državnog suvereniteta, kao što je to primjerice slučaj sa
Ustavom Francuske kao proto-nacionalne države.
Prema tome jasno je da BiH zapravo i nije nacionalna država u smislu modela koji je s kraja 19. stoljeća (p)ostao
najrašireniji na tlu Europe a i dominantan diljem svijeta.
U najmanju ruku nema eksplicitnog ustavnog osnova da
se govori o bosanskohercegovačkoj naciji, mada politički
pojam države podrazumijeva ili u najmanju ruku implicira
naciju kao opću normu u pravno-političkoj teoriji. Prethodno rečeno znači da se za BiH iz međunarodne pravno49 Posljednjih godina brojni akteri su se bavili ustavnim reformama, a neki
od prijedloga su bili i sveobuhvatnog karaktera. Toliko je ideja producirano
i razmijenjeno od strane političkih subjekata, nevladinih i međunarodnih
organizacija, da se s razlogom postavlja pitanje je li uopće moguć prijedlog,
barem na načelnoj razini, koji bi bio općeprihvatljiv. To se može tumačiti
mjesnim političkim mentalitetima koji su prateći učinak dugotrajnog stanja
podvojenosti društva u poratnom periodu, koja još uvijek nije premoštena
niti postoji volja i spremnost za tim.
političke perspektive, dakle izvana, a priori pretpostavlja
da ima „naciju“ koja se konstituirala i na društvenoj razini,
kao što je to u većoj ili manjoj mjeri slučaj sa većinom drugih zemalja koje imaju ustoličene jedinstvene nacionalne
identitete. Dakle, pojam države kao takav unaprijed pretpostavlja postojanje jedinstvenog „demosa“ ili „naciona“,
koji se u određenom povijesnom trenutku konstituirao kao
osnova državnog suvereniteta ili je pak ojačan neposredno
nakon njenog formiranja. Ipak, gledajući sve bh. ustave
poslije II svjetskog rata pa sve do danas nigdje se ne
govori o singularnom demosu – bh. narodu, već o narodima, čime izostaje jedinstvena osnova za konstituciju
nacije na društvenoj razini.
Ne ulazeći u brojne povijesne uvjetovanosti evidentno je
da suvremena Bosna i Hercegovina, sukladno Gellneru,
nema elite spremne povesti i sprovesti nacionalni pokret koji bi na društvenoj razini doveo do rekonstitucije
prevladavajućeg „etno-nacionalnog“ vida identifikacije
u „nacionalno-državno-građanski“. S druge strane, slijedeći Smitha, može se reći da uslijed povijesnog diskontinuiteta i vrijednosno-simboličke divergencije u Bosni i
Hercegovini ne postoji jedinstvena etno-kulturološka
podloga na osnovu koje bi društvene elite (do)vršile izgradnju bosanskohercegovačke nacije. Osim toga još je
ranije postavljeno pitanje da li je uopće moguće konstituirati naciju pod suvremenim okolnostima, kada je izuzetno
teško ostvariti nužan formativno-socijalizacijski utjecaj
mimo globalnih čimbenika i uvjetovanosti masovne komunikacije. Drugim riječima monopol izgradnje identiteta
teško sebi može priskrbiti bilo kakva elita u suvremenom
okruženju, obzirom da ne kontrolira uvjete niti raspolaže
instrumentima formativno-socijalizacijskog djelovanja
koji bi rezultirali njegovom izgradnjom.
Međutim, posebno značajan čimbenik nemogućnosti izgradnje bh. nacije u sociološkom smislu predstavlja činjenica da je prostor „nacionalnog“ uvelike popunjen
konstitutivnim narodima, koji, obzirom da imaju svoj
ustavom reguliran politički izraz, nadrastaju kulturološke determinante etničkog.50 Tu je važno podsjetiti da
se sadržaj „etničkog“ veže za kulturno-religijsku i ukupnu
običajnost kolektiviteta, te predstavlja odrednicu nižeg
ranga u odnosu na nacionalno određenje koje je sveobuhvatnije i implicira objedinjujuću građansku kvalifikaciju
unutar države. Stoga etnička odrednica pristaje konstitutivnim narodima u BiH obzirom da u konstituciji njihovog identiteta kultura, religija, jezik i običajnost zauzimaju
izrazito važnu ulogu. Međutim, u političkom smislu prethodna konotacija ne stoji, budući je riječ o političkim narodima koji konsocijacijskim mehanizmima pluralne parlamentarne demokracije ostvaruju svoju ravnopravnost i
50 Koje Schemrmehorn naziva: Kolektivitet unutar većeg društva koji ima
realno ili navodno zajedničko porijeklo, sjećanja na zajedničku prošlost, i
kulturni fokus na jedan ili više simboličkih elemenata definiranih kao epitom njihovog narodstva. Vidjeti Schermerhorn, A. (1970). Ethnic Relations.
New York: Random House.
status, broj 16, ljeto 2013.
89
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
suodlučuju u važnim ekonomskim, društveno-političkim i
dr. pitanjima.51 Drugim riječima postoji jasna korelacija
državnosti BiH i konstitutivnih naroda. To upućuje na
sintetičko jedinstvo konstitutivnih naroda, koji su sa stanovišta ustavno-političke pozicije „nacionalne“ a po društvenim obilježjima „etničke“ skupine. Stoga je „etno-nacionalno“ najprikladnija opisna kvalifikacija konstitutivnih­
naroda u BiH.
Konstitutivnost je postulat koji je korišten i kao pretpostavka ustavnog normiranja, te je to razlog što bi ustavne
promjene koje bi ga zanemarile zapravo značile donošenje
potpuno novog Ustava koji ne poznaje kategoriju konstitutivnih naroda – što nije izgledno. Čak i profiliranje drugih
dodatnih kolektiviteta unutar kategorije Ostalih suštinski
ne može „uzdrmati“ višenacionalan karakter BiH, jer prostor „nacionalnog“ već popunjavaju kolektiviteti odnosno
konstitutivni narodi i Ostali.52 Na normativnoj razini nema
sumnje da su ustavno priznate društveno-političke skupine tj. konstitutivni narodi zapravo politički53 narodi, što
donekle legitimira odrednicu BiH kao „multinacionalne“
ili „plurinacionalne“ države – ukoliko se naglasak želi
staviti na poziciju njihove ravnopravnosti. S druge strane
društveni realitet je takav da su običajnost, kultura i religija
i dalje relevantni za određenje kolektivnog identiteta što
daje za pravo „etničkoj“ kvalifikaciji konstitutivnih naroda,
pa se o BiH može govoriti i govori kao o „multietničkoj“
državi.54 Zbog svega navedenog društvu kakvo je bosanskohercegovačko najviše pogoduju konjuktivne („i“) kvalifikacije, a jedna od njih je obuhvatna paradigma koja priznaje i plurietnički multietnički i plurinacionalni multinacionalni karakter BiH, tj. nastoji uvezati liberalno-građansku i konsocijacijsko-federalističku ideološku paradigmu.55
Slična pitanja i dileme prate i proces europskih integracija,
odnosno EU kao njihov recentan proizvod. Baš kao i EU,
na normativnoj razini Ustav BiH ne da naslutiti postojanje
51 Makar u teoriji.
52 ...kao heteregona kategorija koja okuplja nacionalno neopredijeljene
građane koji ne pripadaju nekom od konstitutivnih naroda. Što svakako ne
znači da ne mogu ostvariti pripadajuću „konstitutivnost“ koja bi ih izjednačila u ravnopravnosti sa tri naroda: pitanje je iznalaženja proceduralnotehnički sofisticiranih rješenja koja će prava Ostalih dovesti u ravan sa pravima konstitutivnih naroda. Isti pristup je potrebno primijeniti i pri međusobnom ujednačavanju prava konstitutivnih naroda u društveno-političkoj
praksi.
53 Upravo je politička dimenzija po mnogima diferencia specifica nacionalnog u odnosu na etničko: Smith, Gellner, Kohn..
54 Ono što priječi da bh. etnije (konstitutivni narodi/Ostali i eventualno
u perspektivi druge konstitutivne ustavne kategorije) potpuno prerastu u
nacije su nedjeljivost i teritorijalna cjelovitost BiH kao nezamjenjivih
odlika države, iako se prisutna etnoteritorijalizacija može promatrati kao
odraz „prirodne“ tendencije etnija da u punom kapacitetu postanu nacije,
te u tom smislu na određenom teritoriju u potpunosti realiziraju svoju nacionalnu suverenost i državnost.
55 Isključivo zauzimanje za samo jedan od ovih principa vodi u krajnost i
politikantsku tendencioznost koje su štetne za „reparaciju“ osjetljivog društveno-političkog ambijenta u BiH i postvarenje trajnog modela političkog
uređenja koji bi bio proizvod dogovorne koncepcije.
90
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
bh. nacije, izuzev što posebno tretira pitanje državljanstva,
gdje se, između ostalog, konstatira da postoji državljanstvo
BiH i državljanstvo entiteta koja su međusobno komplementarna. Međutim, dio domaće javnosti aktivno zagovara klasičnu koncepciju bh. nacije, nastojeći je integrirati
sa državljanstvom (nad-„etno-nacionalnim“) i građanstvom (unutardruštvenim). Ipak, ne može se ignorirati
činjenicu da ovaj vid „trojne“ integracije „nacionalnogdržavnog-građanskog“ u BiH nije uvjerljiv niti izgledan
kako na političkoj tako i na društvenoj razini. Naime, prevladavajući oblici lojalnosti i kolektivne identifikacije su i
dalje „etno-nacionalne“ prirode namjesto „nacionalno-državne“, što priječi integraciju cjeline društva na način i s
ciljevima koje implicira koncepcija države-nacije.
S obzirom da se koncepcija građanstva, kao pravna kategorija, ne može vezivati za nacionalno, koja je u suštini
društveno-homogenizacijska kategorija, postavlja se pitanje koji drugi krovni koncept podržava „građanstvo“ kao
osnovu jednakosti prava svih pojedinih članova društva?
Načelo građanstva, u nedostatku jedinstvenog nacionalnog određenja, moguće je sagledati u okviru kategorije
„državljanstva“, kojim se ujednačavaju prava svih građana bez obzira na nacionalnu ili etničku pripadnost, a po
osnovu pripadajućih prava koja proizlaze iz statusa državljanstva. Ovakav pristup se primjenjuje i u kontekstu EU
koja je uvela državljanstvo kao primjer novog društvenolegitimizacijskog koncepta oslobođenog nacionalnih konotacija. Konkretno, Ugovorom iz Mastrichta inaugurirano je državljanstvo/građanstvo EU čija je osnovna svrha
jačanje i unapređenje europskog identiteta kako bi se omogućilo građanima EU intenzivnije sudjelovanje u procesu
integracije Unije.56 Uvođenjem građanskog statusa pokrenut je intenzivan proces ujednačavanja prava pojedinaca
unutar EU, a on se sastoji u imperativu osiguranja normativnih društveno-političkih preduvjeta za realizaciju svake
individue u bilo kojoj zemlji i na bilo kojem dijelu EU. (Primjer Hrvata iz BiH koji će uskoro dobiti EU državljanstvo/
građanstvo, a pri tom će biti i državljani/građani BiH).
U tom smislu koncept europskog državljanstva, iako prevashodno pravna kategorija, u suštini adresira pitanje
društvene kohezije, bazirane na „Europskoj kulturnoj formuli“ koja je kombinacija racionalizma, političkog pluralizma, individualizma, „državljanstva“ i tehničkog razvoja.
To su vrijednosti koje su se stoljećima preljevale izvan
područja europskog kontinenta i s vremenom postale od
globalnog značaja.57 One predstavljaju osnov prevlada56 Potreba davanja posebnih prava unutar EEC građanima zemalja članica
iznesena je po prvi put na sastanku Europskog vijeća u Parizu 1974. godine.
Međutim, tek je objavljivanjem Tindemanovog izvještaja 1976.g. jasno objavljen cilj nadilaženja koncepta zajedničkog tržišta i uspostave zajednice
građana: u „The History of the European Union – The European Citizenship“
(http://www.historiasiglo20.org/europe/).
57 Giner, Salvador (1994): The Advent of a European Society, in Toward a
European Nation: Political Trends in Europe, East and West, Center and
Periphery, ed. Max Haller and Rudolph Richter, M. E. Sharpe, str. 16.
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
vajućeg europskog integracionističkog diskursa koji motivira aktere tog procesa da traže rješenja i ulažu napore
u generiranje novog zamaha unatoč brojnim izazovima,
dugotrajnosti samog procesa i neizvjesnosti njegovog konačnog ishoda. Možda upravo navedene vrijednosti, uz
odgovarajuću koncepciju državljanstva i afirmaciju vrijednosti pluralizma, nude mogućnost dugoročnog unapređenja društvenih odnosa u BiH kao i izlaz iz naizgled nerješive antinomije „nacionalno-građanskog“ i „etno-nacionalnog“, koju je nameće rigidni i anakroni teorijski okvir
nacije-države. Na kraju krajeva postoje primjeri europskih
država58 koje su uspješno izgradile državni identitet bez
prethodne nacionalne integracije/asimilacije, te razvile
vlastite oblike ustavnog domoljublja koje ne interferira za partikularnim kulturno-jezičkim identitetima, već
orbitira paralelno s njima. Naravno, preduvjet su brojne dorade i prilagodbe ustavnog okvira potrebama društveno-političkih zajednica kojima je potrebno unaprijediti osjećaj „suvlasništva“, specifičnog razumijevanja i naklonosti građana
prema institucijama države, njenim zakonima i simbolima.
Literatura
7. Gellner, Ernest (2006): Nations and Nationalism, Blackwel
Publishing Ltd.Oxford
8. Anderson Benedict (1998):“Nacija – zamišljena zajednica“, Plato, Beograd
9. „Priručniku pojmova i izraza najčešće korištenih u jeziku
pravnih propisa institucija BiH“, Sarajevo
(2013)
10. Schnaper, Dominik (1996): Zajednica građana, Izdavačka
knjižara Zorana Stojanovića, Novi Sad
11. Smith, A.D. (1991). National Identity. London: Penguin
12. dr. Skoko Bože (2009): Socijalno povjerenje u Bosni i
Hercegovini: Friedrich Ebert Stiftung (FES)
13. Schermerhorn, A. (1970). Ethnic Relations. New York:
Random House
14. „The History of the European Union – The European Citizenship“ (http://www.historiasiglo20.org/europe/)
15. Giner, Salvador (1994): The Advent of a European Society, in Toward a European Nation: Political
Trends in Europe, East and West, Center and Periphery, ed.
Max Haller and Rudolph Richter, M. E. Sharp
1. Bauman, Zygmunt (2002): Society under Siege, Polity
Press Cambridge
2. Warren, E. Mark (1999): Democracy and Trust, Cambridge University Press
3. Bilig, Majkl (1995): Banalni nacionalizam, SAGE Publications – 2009; Biblioteka XX vek, preveo
Veselin Kostić, Beograd
4. Offe, Claus (1999): How can we trust our fellow citizens?:
Warren, E .Mark (1999): Democracy and
Trust
5. Dogan, Mattei (1994): The Erosion of Nationalism in the
West European Community: u Toward A
European Nation: Political Trends in Europe, East and
West, Center and Periphery, ed. Max Haller i
Rudolph Richter, M.E.Sharpe
6. Cohen, Jean (1999): Trust, voluntary associations and
workable democracy: u Warren, E. Mark
(1999): Democracy and Trust, Cambridge University Press
Dejan Vanjek (Sarajevo, 1975.), diplomirao je u Zagrebu na fakultetu „Hrvatski studiji“, smjer filozofija/croatologija (komparativni studij hrvatske
kulture). Magistrirao je u Sarajevu/Bologna na
Europskom regionalnom magistarskom programu
iz područja ljudskih prava i demokracije za jugoistočnu Europu, pri Centru za interdisciplinarne
studije Univerziteta u Sarajevu. Doktorirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu (Odsjek za sociologiju) na temu „Uloga mobilnosti i interakcije
u razvoju društvene kohezije: BiH - EU“.
58 Švicarska i Belgija koje su uređene po federalnom načelu.
status, broj 16, ljeto 2013.
91
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
Primjeri ne-konstitutivnosti i
ne-jednakopravnosti Hrvata
u Federaciji BiH
Bošnjaci imaju mogućnost suvereno izabrati i time kontrolirati 12 od 17 članova
bošnjačkog i srpskog kluba Doma naroda Parlamenta FBiH, 5 od 7 članova
„ostalih“, te 7 od 17 članova hrvatskog kluba. Time faktički imaju osiguranu 2/3
većinu u bošnjačkom i srpskom klubu, 2/3 „ostalih“, te 1/3 u hrvatskom klubu.
To im omogućava da „samostalno“ – bez uvažavanja izbornog legitimiteta
Hrvata, Srba i Ostalih u FBiH – formiraju „svoju“ Vladu i izaberu „svoga“
predsjednika FBiH, kao i dva potpredsjednika FBiH
Ivan Vukoja
Uvod i osnovna načela
U
raspravama o budućnosti Bosne i Hercegovine sve se češće čuju razmišljanja kako je sadašnje administrativnoteritorijalno uređenje neodrživo, te kako je potrebno napraviti preustroj čitave države, ili barem Federacije BiH. U posljednje vrijeme svjedoci smo mnoštva inicijativa koje za cilj
imaju ponuditi konkretne modele unutarnjeg (pre)uređenja.
Institucionalno i administrativno-teritorijalno rješavanje
jednakopravnosti tri bosanskohercegovačka konstitutivna
naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba – uz puno uvažavanje individualnih, grupno-specifičnih i građanskih prava i sloboda
svih državljana Bosne i Hercegovine, najznačajnije je i najzahtjevnije pravno-političko pitanje u BiH.
Uspješno rješenje navedenog pitanja, prihvatljivo za pripadnike sva tri konstitutivna naroda i za sve građane, nužna je
pretpostavka za uspostavljanje bazičnog društveno-političkog konsenzusa o poželjnosti i legitimnosti bosansko-
92
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
hercegovačkog državno-pravnog okvira. Ono predstavlja
neophodni preduvjet normalizaciji stanja i napretku u svim
oblastima društvenog, ekonomskog i političkog života u Bosni i Hercegovini, uključujući i međunarodne odnose i procese, prije svega proces primanja u EU i NATO, te odnose sa
susjednim državama.
Sustavne prepreke za uspostavljanje takvog konsenzusa su
ugrađene u sadašnje ustavno-pravno i administrativno –
teritorijalno ustrojstvo zemlje, koje bi se u najkraćem moglo definirati kao „dva entiteta za tri konstitutivna naroda“.
Premda su u ustavno-pravnoj teoriji sva tri konstitutivna
naroda jednakopravna i konstitutivna na cjelokupnom teritoriju BiH, u društveno-političkoj praksi Republika Srpska
funkcionira kao srpski entitet, a Federacija BiH sve više
kao bošnjački entitet. Takvim ustrojstvom, njime proizvedenim odnosom političkih snaga i stanjem na terenu, produbljuje se međusobno nepovjerenje među narodima i građanima i dovodi u pitanje funkcioniranje, pa i sami opstanak
države Bosne i Hercegovine.
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
Postojeće ustavno-pravno uređenje i njegova primjena
u društveno-političkoj praksi, ne samo da Hrvatima kao
konstitutivnom narodu ne osiguravaju niti omogućavaju
stvarnu jednakopravnost s druga dva konstitutivna naroda,
nego, također, na određeni način negativno diskriminiraju
i pripadnike nacionalnih manjina (takozvani slučaj SejdićFinci), kao i etnički neopredijeljene građane koji svoj politički identitet ne žele vezati uz pripadnost bilo kojem etnonacionalnom identitetu, nego se u političkom smislu kao
građani identificiraju s državljanstvom kao izvorom kolektivno-političkog identiteta (takozvani Ostali).
Pored toga što je, po mjerilima jednakopravnosti konstitutivnih naroda i ravnopravnosti građana, ovakav ustroj nelogičan i nepravedan, i kao takav izvor stalnih međunacionalnih i društveno- političkih konflikata, on je i glomazan,
netransparentan, neupravljiv, skup i neučinkovit.
Stoga bi svaki model unutarnjeg (pre)uređenja (F)BiH trebao uzeti u obzir slijedeća tri kriterija:
•
•
•
institucionalna i stvarna jednakopravnost konstitutivnih naroda;
pravo svih građana/državljana da biraju i budu birani (tzv. slučajevi Sejdić/Finci i Ostali);
jednostavnost, transparentnost, upravljivost, ekonomičnost i učinkovitost unutarnjeg uređenja
Ukoliko želi biti legitiman, svaki model preuređenja morao
bi po svakom od tri prethodno navedena kriterija ponuditi
kvalitetnija rješenja od onih koje nudi postojeći model unutarnjeg uređenja, asimetrični i nedosljedno provedeni federalni model izražen krilaticom „dva entiteta za tri konstitutivna naroda“.
Analiza postojećeg stanja
Kao uvod u neke buduće modele unutarnjeg preuređenja (F)
BiH, u ovom tekstu ćemo analizirati kako i u kolikoj mjeri
sadašnji ustavno-pravni i institucionalno-teritorijalni model
uređenja ispunjava i zadovoljava prvi od tri navedena kriterija: institucionalna i stvarna jednakopravnost konstitutivnih naroda.
Važeći Ustav BiH u svojoj preambuli navodi Bošnjake, Hrvate i Srbe kao konstitutivne narode države Bosne i Hercegovine. S obzirom da je Ustav temeljni pravni akt jedne države, sva zakonska i institucionalna rješenja u toj državi moraju biti usklađena s Ustavom, odnosno, iz njega izvedena.
Jedna od karakteristika konstitutivnosti naroda ogleda se u
određenom obliku i stupnju pravno-političkog subjektiviteta i autonomnosti navedenih nositelja konstitutivnosti (u
našem slučaju Bošnjaka, Hrvata i Srba). Da nije tako, Ustav
ih ne bi poimenično navodio u svojoj preambuli. Stoga, u
skladu s Ustavom, svaki model unutarnjeg uređenja mora
osigurati punu institucionalnu i stvarnu jednakopravnost
između Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda.
Minimum pravno-političkog subjektiviteta i autonomnosti sastoji se u pravu i mogućnosti da konstitutivni narodi
slobodno i samostalno biraju vlastite političke predstavnike.
Dakle, izborni sustav i izborni zakon u BiH moraju Bošnjacima, Hrvatima i Srbima omogućiti da sami biraju vlastite
političke predstavnike, te da ih tako izabrani legitimni predstavnici predstavljaju u institucijama i tijelima vlasti. Hrvatima, kao jednom od tri konstitutivna naroda, to na Ustavu
utemeljeno pravo na legitimne političke predstavnike nije
omogućeno niti na razini BiH, niti u FBiH, niti u RS-u. Za
razliku od Hrvata, Bošnjaci i Srbi nemaju problem nelegitimnosti političkih predstavnika, odnosno, imaju ga sporadično i u mjeri koja ne može ugroziti njihov status konstitutivnih naroda. Dok se u slučaju Bošnjaka i Srba radi o
iznimkama koje potvrđuju pravilo da ukupno gledajući,
i Bošnjaci i Srbi sami sebi biraju političke predstavnike, u
slučaju Hrvata radi se o činjenici da bošnjačka izborna volja
u FBiH, i srpska izborna volja u RS-u onemogućavaju Hrvatima pravo na izbor vlastitih političkih predstavnika. Za
Hrvate i njihovu konstitutivnost posebno je štetno ono što
se događa u Federaciji BiH, zato jer u FBiH živi oko 95% od
ukupnog broja Hrvata u BiH, a u RS oko 5%, i zato jer se odnosi iz FBiH prenose na državnu razinu.
Ne-konstitutivnost i ne-jednakopravnost
Hrvata u (F)BiH
Washingtonskim sporazumom je 1994. okončan bošnjačkohrvatski sukob u BiH. Dogovoreno je primirje između Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije Republike Bosne i
Hercegovine (ARBIH). Unutarnji ustroj teritorija s većinskim bošnjačkim i većinskim hrvatskim stanovništvom u
Republici Bosni i Hercegovini preoblikovan je u Federaciju
Bosne i Hercegovine, koja se sastoji od federalnih jedinica,
kantona1, koji imaju jednaka prava i odgovornosti.
Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović potpisali su u Washingtonu, 18. ožujka 1994. godine,
Okvirni sporazum o konfederalnim vezama između Republike Hrvatske i buduće bošnjačko-hrvatske federacije u Bosni i Hercegovini. Premijer Bosne i Hercegovine Haris Silajdžić i predsjednik Predsjedničkog vijeća Hrvatske Republike
Herceg-Bosne Krešimir Zubak potpisali su u Washingtonu
tekst Nacrta ustava federacije Hrvata i Bošnjaka u Bosni i
Hercegovini. Dana 30. ožujka 1994. godine, Ustavotvorna
skupština Federacije Bosne i Hercegovine prihvatila je
1 Naziv „kanton“ smatramo primjerenijim od naziva „županija“. „Kanton“
u pravno-političkom smislu u kojem se koristi u BiH, nije ekvivalent „županiji“ u pravno-političkom sustavu Republike Hrvatske. „Kanton“ u BiH,
odnosno Federaciji BiH, predstavlja federalnu jedinicu koja ima svoj vlastiti ustav, zakonodavstvo, vladu, sud... Time se sadržaj i značenje termina
„kanton“ u Federaciji BiH bitno razlikuje od sadržaja i značenja termina
„županija“ u Republici Hrvatskoj. „Kantoni“ u Federaciji BiH najsličniji su
kantonima u Švicarskoj Konfederaciji iz čijeg je pravno-političkog sustava
termin vjerojatno i preuzet.
status, broj 16, ljeto 2013.
93
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
velikom­većinom glasova Ustav Federacije BiH kojim se uspostavlja Federacija Bosne i Hercegovine na teritoriju s većinskim bošnjačkim i većinskim hrvatskim stanovništvom.
Određene političke strukture među Hrvatima u BiH protivile su se Washingtonskom sporazumu jer je njegovim
potpisivanjem došlo do transformiranja Hrvatske Republike Herceg-Bosne (HRHB), odnosno, prijenosa ovlasti i
njezinog utapanja u Federaciju BiH2. To protivljenje bilo je,
jednim dijelom, izraz procjene da unutar FBiH Hrvati neće
moći ostvariti punu konstitutivnost, odnosno jednakopravnost s izrazito brojnijim Bošnjacima. Ti strahovi od moguće
ne-jednakopravnosti bili su dijelom neutralizirani gore spomenutim Okvirnim sporazumom o konfederalnim vezama
između RH i buduće bošnjačko-hrvatske federacije u Bosni i Hercegovini. Ujedno, model ustroja FBiH trebao je biti
proširen na teritorij cijele BIH. Do realizacije tog plana, kao
ni do realizacija bilo kojeg segmenta Okvirnog sporazuma
o konfederalnom savezu sa RH, nikada nije došlo. BiH je
Daytonskim sporazumom određena kao država sastavljena
od dva entiteta za tri konstitutivna naroda.
Premda je uspostavom Federacije BiH smanjen stupanj političke samouprave Hrvata u BiH, Ustav Federacije BiH iz
1994. godine napisan je uz značajno uvažavanje hrvatske
konstitutivnosti u (F)BiH. Ustavne odredbe vezane za Dom
naroda, Vladu FBiH, predsjednika i potpredsjednike FBiH,
definiranje kantona kao federalnih jedinica, itd., omogućavale su Hrvatima prilično visok stupanj institucionalne i političke jednakopravnosti s Bošnjacima na razini FBiH.
Takva ustavno-pravna i institucionalna pozicija, te njome
uspostavljeni odnos političkih snaga u Federaciji BiH, nisu
2 U medijskom, i općenito javnom prostoru postdaytonske BiH, često se
događaju ideološki i politički motivirana prešućivanja i iskrivljavanja činjenica o Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni (HRHB), kao i o Hrvatskom
vijeću obrane (HVO). Stoga i ovdje treba spomenuti kako postoji ustavnopravni kontinuitet između HRHB i Federacije BiH, odnosno HVO-a i Vojske FBiH, odnosno Oružanih snaga BiH.
Dana 9. ožujka 1996. Zastupnički dom Hrvatske Republike Herceg-Bosne
donio je odluku o postupnom prijenosa funkcije civilne vlasti Hrvatske
Republike Herceg-Bosne na tijela vlasti Federacije Bosne i Hercegovine.
Održavaju se utemeljiteljske skupštine županija u Federaciji BiH. U svibnju
1996. godine, na sjednici Predsjedničkog vijeća reorganizirana je Vlada Hrvatske Republike Herceg-Bosne u prijelaznom razdoblju, te ju je činila šest
ministarstva. Hrvatska Republika Herceg-Bosna formalno je ugašena 14.
kolovoza 1996. godine.
HVO je nakon Daytonskog mirovnog sporazuma definiran kao hrvatska
komponenta Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, a nakon reforme
obrane 2005. godine, transformiran je u 1. pješačku (gardijsku) pukovniju,
jednu od tri pukovnije u okviru Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (OS
BiH). Pukovnije baštine identitet i vojno naslijeđe jedinica i konstitutivnih
naroda (Bošnjaka, Hrvata i Srba) iz kojih potiču: Armije Republike Bosne i
Hercegovine (ARBiH), Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) i Vojske Republike
Srpske (VRS).
Imajući u vidu iznesene činjenice, možemo zaključiti kako nije opravdano
govoriti o ukidanje HRHB, nego o njezinoj transformaciji i prijenosu ovlasti na Federaciju BiH. Isto tako, ne može biti govora o ne priznavanju legalnosti i legitimnosti HVO-a kada HVO i danas funkcionira kao hrvatska
komponenta Oružanih snaga BiH, na isti način kao što je bivša ARBiH bošnjačka komponenta OS BIH, ili bivša VRS kao srpska komponenta OS BiH.
94
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
bili prihvatljivi određenim društvenim i političkim strukturama u BiH. Stoga su zastupnici i predstavnici tih struktura krenuli u proces reforme FBiH, odnosno proces amandmanskih promjena Ustava Federacije BiH. Ovaj tekst nema
namjeru niti mogućnost sustavnog analiziranja niti vrjednovanja ukupnih društvenih i političkih odnosa koji su doveli do spomenutog procesa, kao ni aktera koji su taj proces
pokrenuli i provodili, stoga je usmjeren prvenstveno na one
činjenice koje se tiču ustavno-pravne i institucionalne pozicije Hrvata u FBiH, odnosno njihove (ne)jednakopravnosti
s Bošnjacima kao izrazito mnogobrojnijim konstitutivnim
narodom u FBiH.
Slijede primjeri majorizacije nad Hrvatima u Federaciji BiH
koja se ogleda u činjenici da na određenim razinama vlasti
Hrvatima, kao jednom od tri konstitutivna naroda u BiH,
pripadnici drugih konstitutivnih naroda biraju njihove političke predstavnike, ili pak u činjenici da ih u određenim tijelima vlasti predstavljaju oni politički predstavnici koji nemaju legitimitet hrvatskog biračkog tijela.
Primjer br. 1: Željko Komšić kao
„hrvatski“­član Predsjedništva BiH
kojeg­su izabrali Bošnjaci
Na službenoj web stranici Predsjedništva BIH3 stoji kako
povijest Predsjedništva Bosne i Hercegovine počinje 1974.
godine, kada je Ustavom tadašnje Socijalističke Republike
Bosne i Hercegovine, u okviru SFRJ, ustanovljena nova institucija u društveno-političkom sustavu. U tadašnjem sustavu
Predsjedništvo je brojalo 9 članova, da bi, nakon prvih višestranačkih izbora u prosincu 1990. godine, imalo 7 članova;
po dva člana iz reda bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda
i jedan član iz reda ostalih naroda.
Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, na osnovu sadašnjeg
Ustava, definirano je kao najviša državna institucija, u kojoj
funkciju kolektivnog šefa države vrše ravnopravno tri člana iz
reda konstituirajućih naroda Bosne i Hercegovine: bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda. Ustavne nadležnosti Predsjedništva definirane su člankom V. Ustava, koji predstavlja
poseban aneks Okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini koji je parafiran u Daytonu 21. studenoga 1995. godine
i zvanično potpisan u Parizu 14. prosinca 1995. godine.
U skladu s važećim Ustavom i Izbornim zakonom, Predsjedništvo BiH se sastoji od 3 člana od kojih 1 treba biti Bošnjak,
1 Hrvat i 1 Srbin.4 Biraju se tako da se Srbin (tj. srpski član
3 http://www.predsjednistvobih.ba/hron/Template.aspx?cid=74,3,1 (pristup ostvaren 29. 4. 2013.)
4 U Ustavu BiH, Članak V, Predsjedništvo, sadrži: Predsjedništvo Bosne i
Hercegovine se sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji se
svaki biraju neposredno sa teritorije Federacije, i jednog Srbina, koji se bira
neposredno sa teritorije Republike Srpske.
Izborni zakon: POGLAVLJE 8, PREDSJEDNIŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE, Članak 8.1.
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
Predsjedništva BiH, odnosno član Predsjedništva iz reda
srpskog naroda) bira u RS-u, a Bošnjak (tj. bošnjački član
Predsjedništva BiH, odnosno član Predsjedništva iz reda
bošnjačkog naroda) i Hrvat (tj. hrvatski član Predsjedništva
BiH, odnosno član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda)
biraju se u Federaciji BiH. Oba člana Predsjedništva iz FBiH,
i bošnjački i hrvatski, se biraju s cjelokupnog teritorija FBiH
kao jedne izborne jedinice, preko zajedničkog izbornog listića koji se sastoji od dva stupca – 1 stupac s bošnjačkim i 1
stupac s hrvatskim kandidatima.
Za birače iz Federacije BiH to je u stvari 1 glasački listić na
kojem imaju pravo odabrati samo jednog kandidata. U Predsjedništvo ulaze pobjednici stupaca 1 i 2. Dakle, riječ je o
čistom „građanskom“ modelu biranja u kojem Bošnjaci zbog
izrazite brojčane dominacije (Bošnjaci čine oko 80% stanovništva u FBiH) mogu izabrati i bošnjačkog i hrvatskog člana
Predsjedništva BiH.
Upravo to se i dogodilo na prethodnim izborima 2006. i
2010. godine, kada je Željko Komšić, kao kandidat SDP-a,
bošnjačkim glasovima izabran za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Zbog mnoštva, u političkoj stvarnosti BiH
neutemeljenih tumačenja ovoga fenomena, treba istaknuti
kako Komšić kao predstavnik Hrvata nije izabran uz pomoć
bošnjačkih glasova, nego isključivo i jedino bošnjačkim
glasovima.
Uzimajući u obzir rezultate popisa stanovništva iz 1991. godine, te analitičke procjene o broju i nacionalnoj strukturi
glasača u FBIH, u granicama statistički prihvatljive vjerojatnosti možemo ustvrditi da je u strukturi glasova koje je
Komšić dobio na izborima 2010. bilo oko 1,35% hrvatskih
glasova, i 98,65% glasova Bošnjaka (i Ostalih). Budući je
Željko Komšić na izborima dobio 337.065 glasova, to znači
da je za njega glasovalo 4.550 glasača koji čine hrvatsko biračko tijelo u FBiH, te 332.514 glasača koji po popisu 1991.
spadaju u kategoriju Bošnjaka (i nešto malo postotaka iz kategorije Ostalih). Nije se dakle radilo o sporadičnom glasovanju preko etničkih linija razdvajanja i djelomičnom
utjecaju na izborni rezultat, nego o izbornom inženjeringu
u kojem su pripadnici jednog konstitutivnog naroda (Bošnjaci) ogromnom većinom (98%) utjecali na izborni rezultat za političkog predstavnike drugog konstitutivnog naroda
(Hrvata), odnosno, grubom kršenju kolektivnih prava jednog konstitutivnog naroda, sramotnom izigravanju osnov(1) Članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Predsjedništvo BiH) koji se neposredno biraju s teritorija Federacije Bosne i
Hercegovine – jednog Bošnjaka i jednog Hrvata – biraju birači upisani u
Središnji birački popis za glasovanje u Federaciji Bosne i Hercegovine. Birač
upisan u Središnji birački popis za glasovanje u Federaciji Bosne i Hercegovine može glasovati ili za Bošnjaka ili za Hrvata, ali ne za oba. Izabran je
bošnjački i hrvatski kandidat koji dobije najveći broj glasova između kandidata iz istog konstitutivnog naroda.
(2) Člana Predsjedništva BiH koji se neposredno bira s teritorije Republike
Srpske – jednog Srbina – biraju birači upisani u Središnji birački popis za
glasovanje u Republici Srpskoj. Izabran je kandidat koji dobije najveći broj
glasova.
nih načela predstavničke demokracije, te izbornom nasilju
nad legitimnim političkim pravima Hrvata da slobodno i samostalno biraju vlastite političke predstavnike.
Prethodne činjenice je važno istaknuti jer u bosanskohercegovačkoj i međunarodnoj javnosti pojedini komentatori
ovoga fenomena izražavaju razmišljanja kako je politički
sustav etničke reprezentacije u BiH društveno nepravedan
i diskriminatorski prema pripadnicima ne konstitutivnih
naroda, te kako glasovanje preko etničkih linija razdvajanja
vodi slabljenju etničkih podjela i jačanju integracije društva.
Takva razmišljanja, sagledana načelno i izvan konteksta,
uistinu mogu izgledati logično i kao da su u skladu s liberalno-demokratskim načelima i zahtjevima za društvenom
jednakošću. Međutim, sasvim drugačija slika se dobiva kada
se primjena tih načela i razmišljanja analizira u konkretnom
bosanskohercegovačkom društvenom i političkom okruženju. Njihova primjena, naime, za posljedicu ima diskriminaciju jednog cijelog konstitutivnog naroda, odnosno, dovodi
do kršenja ustavnog načela koje se nalazi u podlozi „prava
konstitutivnih naroda“ – načela kolektivne jednakosti. U višenacionalnim državama kakva je BiH, nepoštivanje načela
kolektivne jednakosti ima za posljedicu kršenje ne samo kolektivnih nego i individualnih građanskih prava.
Spomenuto glasovanje preko etničkih linija razdvajanja
imalo bi smisla samo u slučaju postojanja institucionalnih
mehanizama koji onemogućavaju pripadnicima jednog
konstitutivnog naroda da njihova izborna volja presudno
utječe na izbor političkih predstavnika drugog konstitutivnog naroda. Kada bi se hrvatski član Predsjedništva BiH
birao u federalnoj ili makar izbornoj jedinici u kojoj Hrvati
čine barem natpolovičnu većinu, sudjelovanje pripadnika
ostalih konstitutivnih naroda i građana iz te federalne ili izborne jedinice u izboru hrvatskog člana Predsjedništva ne
bi moglo presudno utjecati (50% + 1) na izbor hrvatskog
člana Predsjedništva BiH. U tom slučaju, glasovanje preko
etničkih linija razdvajanja moglo bi biti društveno i politički
opravdano i prihvatljivo. Osnovni problem, kada je konstitutivnost i jednakopravnost Hrvata u Federaciji BiH u pitanju,
i jeste u tome što ne postoji federalna ili izborna jedinica u
kojoj Hrvati čine većinu, ili barem institucionalni i izborni
mehanizmi koji onemogućavaju da mnogobrojniji Bošnjaci
posredstvom izbornog inženjeringa majoriziraju i politički
obespravljuju malobrojnije Hrvate u Federaciji BiH.
Glasovanje preko etničkih linija razdvajanja bilo bi načelno
prihvatljivo i kada bi brojčani omjer dva konstitutivna naroda u FBiH iz kojih se biraju dva člana Predsjedništva BiH
bio barem približno izjednačen, odnosno, kada bi u postotcima bilo podjednako pripadnika i jednog i drugog konstitutivnog naroda (recimo 50% naspram 50%, ili barem 60% naspram 40%). Osnovni problem se sastoji u tome što je FBiH
jedna izborna jedinica za izbor dva člana Predsjedništva koji
se biraju po načelu „jedan čovjek, jedan glas“, a pri tom, Bošnjaci čine gotovo 80% stanovništva FBiH, a Hrvati tek 20%.
Takav omjer Bošnjacima omogućava da mogu u potpunosti­
status, broj 16, ljeto 2013.
95
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
kontrolirati izbor oba člana Predsjedništva iz FBiH, i time
u potpunosti izigrati i obesmisliti ustavno načelo da jedan
od dva član Predsjedništva BiH koji se biraju u Federaciji
BiH treba biti iz reda hrvatskog naroda. Kada bi svi Hrvati
iz FBiH glasovali za jednog člana Predsjedništva (recimo
kandidat H) on bi u kontekstu FBiH kao jedne izborne jedinice mogao dobiti maksimalno 20% glasova. Bošnjaci (i
u zanemarivom postotku Ostali), ukoliko žele, mogu svoje
glasove rasporediti tako da, na primjer, kandidat B1 dobije
40% glasova, a kandidat B2 također 40% glasova. Ili pak, da
kandidat B1 dobije 55% glasova, a kandidat B2 25% glasova.
U svim navedenim slučajevima, dva člana Predsjedništva iz
FBiH bili bi kandidati B1 i B2, a kandidat H, bez obzira što
su za njega glasovali svih Hrvati u FBiH, ne bi mogao biti
izabran za člana Predsjedništva BiH. U političkoj praksi to
znači da bi u Predsjedništvu BiH imali dva bošnjačka člana
Predsjedništva – dovoljno je samo da se jedan od njih izjasni
kao Hrvat. Time dobivamo situaciju u kojoj je jedan cijeli
konstitutivni narod (Hrvati) diskriminiran i majoriziran od
strane mnogobrojnijeg naroda (Bošnjaci), odnosno situaciju
u kojoj je diskriminirano i majorizirano 20% građana FBiH.
Tvrdnja da Komšića nisu izabrali Bošnjaci nego „građani“
koji ne pristaju na etnonacionalne podjele ne može se opravdati niti logičkim argumentima, niti legitimnim pravno-politološkim konceptima, niti ju potvrđuje konkretna društveno-politička praksa u BiH. Premda, ništa bitno se ne
mijenja bilo u slučaju da su Komšića izabrali Bošnjaci, bilo
da su ga izabrali „građani koji ne pristaju na etnonacionalne
podjele“ jer Ustav propisuje da jedan od tri člana Predsjedništva BiH treba biti Hrvat, odnosno, član Predsjedništva
BiH na kojeg su Hrvati glasovanjem na izborima prenijeli
svoj izborni legitimitet. S obzirom da predstavnici predstavljaju one koji su ih izabrali, da bi netko bio legitiman hrvatski član Predsjedništva BiH, treba biti izabran većinskom
voljom hrvatskog biračkog tijela.5 Ukoliko uistinu postoje
„građani koji ne pristaju na etnonacionalne podjele“ to im
ne daje nikakvo pravo da najmalobrojnijem konstitutivnom
narodu izbornim inženjeringom nameću svoju izbornu volju i krše njegova ustavna prava. Logično pitanje upućeno
takvim „građanima“ bilo bi i zašto su glasovali za hrvatskog
a ne za bošnjačkog kandidata? A najlogičnije, ako već ne pristaju na „etnonacionalne podjele“, zašto su pristali sudjelovati u izboru etnonacionalno određenih kandidata?6 Zar ne
bi bilo logičnije da su bojkotirali izbore i tražili promjenu izbornog zakona, ili barem uspostavili jednak izborni tretman
prema svim etnonacionalnim kandidatima?
Teza kako je dovoljno da se hrvatski član Predsjedništva
izjasni kao Hrvat, bez obzira tko ga je na tu funkciju izabrao,
5 Više o izboru Željka Komšića vidi u: Ivan Vukoja, Bošnjačko odustajanje
od nacionalizma na SDP-ov način nasuprot deklaraciji ZAVNOBIH-a i preambuli Ustava, STATUS, broj 15, UG Dijalog, Mostar, 2011., str. 83.-98.; te
u: Ivan Vukoja, Koga predstavljaju predstavnici, Puls demokratije, Sarajevo,
2006 – tekst je 1. 11. 2006. objavljen na www.pulsdemokratije.ba, a može
ga se pronaći na http://arhiva.pulsdemokratije.net/index.php?id=138&l=bs
(pristup ostvaren 29. 4. 2013.)
6 Isto
96
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
pored toga što je izraz antidemokratske totalitarne svijesti,
u političkom smislu i u liberalno-demokratskim okvirima u
potpunosti je besmislena i u suprotnosti s osnovnim načelom predstavničke demokracije.7 Uvažavajući osnovno načelo predstavničke demokracije po kojem predstavnici predstavljaju one koji su ih izabrali, odnosno načelo da izvorni
izborni legitimitet imaju oni koji biraju (birači), a ne na oni
koji su izabrani (politički predstavnici), možemo konstatirati da je Komšić „de facto“ bošnjački član Predsjedništva,
to jest, da već drugi mandat za redom Hrvati nemaju svoga
predstavnika/člana u Predsjedništvu BiH, a da Bošnjaci
imaju dva od tri člana u Predsjedništvu BiH. Slučaj Komšić
stoga je neosporiv dokaz da Hrvati nisu jednakopravni s
Bošnjacima u FBiH, i da su im na razini Predsjedništva BiH
onemogućena prava koja im pripadaju kao konstitutivnom
narodu.
Slična situacija glede hrvatskih konstitutivnih prava je i u RSu, gdje je Hrvatima, također, onemogućen izbor legitimnog
hrvatskog predstavnika u Ured predsjednika RS-a. Naime,
Emil Vlajki, potpredsjednik RS-a, na tu funkciju izabran je
većinom srpskih, a ne hrvatskih glasova u RS-u. Usprkos jasnoj analogiji između slučaja Komšić i slučaja Vlajki, ova dva
događaja nemaju ni približno istu niti političku niti simboličku važnost. Prvi razlog je u činjenici da je funkcija člana
Predsjedništva BiH, i politički i simbolički mnogo važnija od
funkcije potpredsjednika RS-a. Drugi razlog je činjenica da
od ukupnog broja Hrvata u BiH, u FBiH živi više od 95%
od ukupnog broja Hrvata u BiH, a u RS-u manje od 5% –
ukoliko Hrvati nisu konstitutivni u entitetu u kojem ih živi
95%, besmisleno je očekivati da svoju konstitutivnost mogu
ostvariti u entitetu u kojem ih je 5%.
Primjer br. 2: Način izbora hrvatskih
članova za Dom naroda FBiH
Kao uvod u razmatranje o načinu i smislu izbora hrvatskih
članova za Dom naroda FBiH, citirat ćemo odredbe Ustava
FBiH iz 1994. koje se tiču Doma naroda, te amandman kojim su promijenjene te odredbe.8
7 Isto
8 Izvor podataka koji smo koristili za citiranje članaka Ustava FBiH i amandmana je službena stranica Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine
(http://www.parlamentfbih.gov.ba). Simbolično, zadnji amandmani koje
je moguće pronaći na toj stranici – ukoliko je odabran hrvatski jezik – su
upravo ti Petritschevi amandmani, link:
http://www.parlamentfbih.gov.ba/hrv/parlament/o_parlamentu/ustavfbih.
html (pristup ostvaren 29. 4. 2013.) Na dnu stranice piše: 19. travnja 2002.
Godine, Sarajevo, visoki predstavnik Wolfgang Petritsch, v. r. Što se
Hrvata u BiH tiče, uistinu bi se moglo kazati da je tog datuma za njih, u
političkom smislu, vrijeme stalo. Pristup amandmanima donesenim nakon 19. travnja 2002. godine, moguć je jedino u varijanti na bosanskom
jeziku: http://www.parlamentfbih.gov.ba/bos/parlament/o_parlamentu/
ustavfbih.html (pristup ostvaren 29. 4. 2013.)
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
Ustav Federacije BiH iz 1994. godine
IV. USTROJ FEDERALNE VLASTI – A. ZAKONODAVNA
VLAST FEDERACIJE – PARLAMENT FEDERACIJE – 2.
Dom naroda – Članak 6.
Dom se naroda sastoji od trideset izaslanika Bošnjaka
i trideset izaslanika Hrvata kao i izaslanika drugih naroda čiji je broj u istom omjeru prema šezdeset kao što
je i broj zastupnika kantonalnih zakonodavnih tijela
koji se ne izjašnjavaju kao Bošnjaci i Hrvati u odnosu na
broj bošnjačkih odnosno hrvatskih zastupnika u kantonalnim zakonodavnim tijelima.
Amandmani iz 2002. godine
AMANDMAN XXXIII – Sastav Doma naroda i izbor
članova
Sastav Doma naroda Federacije Bosne i Hercegovine će
biti paritetan tako da svaki konstitutivni narod ima isti
broj delegata. Dom naroda sastoji se od pedeset osam delegata, i to
po sedamnaest delegata iz reda svakog od konstitutivnih naroda i sedam delegata iz reda ostalih. ustavno-pravne i političke pozicije Hrvata u Federaciji BiH,
koja je izvorno zamišljena i formirana kao bošnjačko-hrvatski entitet formiran udruživanjem teritorija s većinskim
bošnjačkim i većinskim hrvatskim stanovništvom10, odnosno, teritorija pod kontrolom ARBiH i teritorija HRH-B koji
je bio pod kontrolom HVO-a. Zahvaljujući spomenutim
amandmanima i političkim praksama koje se na njih oslanjaju, Federacija BiH se pretvara u bošnjački entitet u kojem
Hrvati sve više figuriraju kao multietnički ukras na bošnjačkom političkom reveru.
Povod Petricshevim i Ashdaunovim amandmanima je bila
odluka Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda.11 Odluka
je, između ostalog, iskorištena, bolje reći zloupotrijebljena,
kako bi se dekonstituirao malobrojniji konstitutivni narod u
FBiH – Hrvati, te kako bi se pod krinkom građanskih prava
ostvario što veći stupanj političke i institucionalne hegemonije izrazito brojnijeg konstitutivnog naroda – Bošnjaka.
U procesu dekonstituiranja Hrvata naročito je bila značajna
2002. godina, odnosno amandmani koje su te godine donijeli visoki predstavnici za BiH W. Petritsch i P. Ashdown.
Od 2002. godine Dom Naroda Federacije BiH se sastoji
od 58 izaslanika i to 17 Bošnjaka, 17 Hrvata, 17 Srba i
7 Ostalih. Prema postojećem izbornom zakonu, Dom Naroda Federacije BiH se popunjava iz kantonalnih skupština
na način da svaka kantonalna skupština bira određeni broj
zastupnika bošnjačke, srpske i hrvatske nacionalnosti kao i
odgovarajući broj „Ostalih“, prema slijedećoj tablici:
Ostali imaju pravo da ravnopravno učestvuju u postupku većinskog glasanja.
Ovim amandmanom mijenja se član IV.A.2.6. Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine.
Kako je iz citiranih odredbi razvidno, prema Ustavu Federacije BiH iz 1994. godine, Dom naroda Federacije BiH se sastojao od 30 izaslanika Bošnjaka i 30 izaslanika Hrvata, kao
i određenog broja izaslanika drugih naroda. Takva struktura
Doma naroda, skupa s ostalim ustavnim i zakonskim određenjima9, jamčila je Hrvatima visok stupanj institucionalne
jednakopravnosti s Bošnjacima na razini FBiH.
Od 1994. pa do kraja 2005. godine na Ustav Federacije BiH
ukupno je doneseno 108 amandmana. Neki od amandmana
su bili čisto „tehničke“ naravi, ali je određen broj njih, osobito oni koje su donijeli i nametnuli visoki predstavnici u BiH
W. Petritsch (1999. – 2002.) i P. Ashdown (2002. – 2006.), u
bitnome izmijenio temeljna načela Ustava iz 1994. godine.
Zajednička karakteristika svim „spornim“ amandmanima je
da je svaki od njih u većoj ili manjoj mjeri doveo do slabljenja
9 O tome više slijedi u Primjeru br. 3.
10 Ustav Federacije BIH, I. USPOSTAVA FEDERACIJE – Članak 1.
(1) Bošnjaci i Hrvati kao konstitutivni narodi, zajedno sa ostalima, i građani
Republike Bosne i Hercegovine, ostvarujući svoja suverena prava, preoblikuju unutarnji ustroj teritorija s većinskim bošnjačkim i hrvatskim pučanstvom u Republici Bosni i Hercegovini u Federaciju Bosne i Hercegovine
koja se sastoji od federalnih jedinica sa jednakim pravima i odgovornostima.
11 Amandmane XXVII. – LIV. na Ustav Federacije BiH donio je visoki
predstavnik za BiH Wolfgang Petritsch radi provođenja Odluke Ustavnoga
suda BiH, br. 5/98 od 30. lipnja i 1. srpnja 2000. godine o konstitutivnosti
naroda. Ovi su amandmani objavljeni u „Službenim novinama Federacije
BiH“, br. 16/02. (Izvor: http://www.parlamentfbih.gov.ba)
Amandmane (LXVIII. – LXXXVII. na Ustav Federacije BiH donio je visoki predstavnik za BiH Paddy Ashdown radi dodatnog usklađivanja Ustava
Federacije BiH s Odlukom Ustavnoga suda BiH o konstitutivnosti naroda.
Ovim je amandmanima, između ostalog, definiran mehanizam zaštite vitalnog interesa konstitutivnih naroda u kantonima i ukinuta je dužnost
predsjednika kantona i zamjenika federalnoga ministra. Ovi su amandmani
objavljeni u „Službenim novinama Federacije BiH“, br. 52/02.
(Izvor: http://www.parlamentfbih.gov.ba – pristup ostvaren 30. 4. 2013.)
status, broj 16, ljeto 2013.
97
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
Kantoni
1. Sarajevski
2. Tuzlanski
3. Zeničko-dobojski
4. Unsko-sanski
5. Bosansko-podrinjski
6. Srednjobosanski
7. Hercegovačko-neretvanski
8. Zapadnohercegovački
9. Posavski
10. Herceg-bosanski
Ukupno
Bošnjaci
3
3
3
2
1
1
1
1
1
1
17
Hrvati
1
1
2
1
1
3
3
2
1
2
17
Srbi
5
2
2
2
1
1
1
1
1
1
17
Ostali
2
2
1
1
1
7
Ukupno
11
8
8
5
3
6
6
4
3
4
58
Tablica 1
Daytonskim sporazumom su jasno definirane kantoni s
bošnjačkom većinom (Sarajevski, Tuzlanski, Zeničko-dobojski, Unsko-sanski i Bosansko-podrinjski kanton), kantoni s hrvatskom većinom (Herceg-bosanski, Zapadnohercegovački i Posavski kanton), te mješoviti kantoni (Srednjobosanski i Hercegovačko-neretvanski kanton).
Način izbora izaslanika u Dom naroda FBiH slikovito ćemo
objasnit na simuliranom primjeru Zeničko-dobojskog kantona. Prema procijenjenim podacima u Zeničko-dobojskom
kantonu živi oko 10% Hrvata. Skupština ZD kantona ima 35
izaslanika. Dakle, hrvatski izborni legitimitet (10%) mogu
imati 3 do 4 izaslanika koji se izjašnjavaju kao Hrvati. Izborni
zakon dopušta bilo kojoj stranci da istakne kandidata bilo koje
nacionalnosti, dovoljno je samo da se dotični kandidat izjasni da je npr. Hrvat (čak i u slučaju ako je taj isti kandidat u
tu istu skupštinu na prošlim izborima izabran kao Bošnjak).
Tako hrvatske kandidate mogu imati, na primjer, stranke SDP
i SDA. Pretpostavimo da s liste SDP-a budu izabrana 3 Hrvata
u Skupštinu ZD kantona, a s liste SDA 2 kandidata. Tako bi
SDP i SDA zajedno u Skupštini ZD kantona imali 5 Hrvata.
Pretpostavimo također da svi Hrvati iz ZD kantona glasaju za
kandidate sa zajedničke liste stranaka članica Hrvatskog narodnog sabora (HNS) i da izaberu 4 izaslanika (maksimalno
koliko mogu izabrati) u Skupštinu ZD kantona. Tih 9 izaslanika Hrvata (4 iz HNS-a, 3 iz SDP-a i 2 iz SDA) između sebe
biraju 2 izaslanika za Dom naroda FBiH (vidi gornju tablicu),
odnosno, hrvatski klub u Domu naroda FBiH. S obzirom da
Hrvati iz SDP-a i SDA imaju većinu (5 od 9) logično je da se
za Klub Hrvata u Domu naroda FBiH iz ZD kantona izabere
1 Hrvat iz SDP-a i 1 Hrvat iz SDA. Prema postojećem Izbornom zakonu, takvi „Hrvati“ bili bi legalni članovi Kluba Hrvata Doma naroda Parlamenta Federacije BiH premda ne bi
imali izborni hrvatski legitimitet jer nisu izabrani hrvatskim
glasovima nego isključivo (100%) glasovima bošnjačkih birača. Dakle, pod pretpostavkom da svi Hrvati iz ZD kantona
glasaju za kandidate HNS-a, može se dogoditi da niti jedan
od tih kandidata ne bude izabran za Dom naroda FBiH, odnosno, da dva kandidata za Dom naroda FBiH koji dolaze iz
Skupštine Zeničko-dobojskog kantona budu „Hrvati“ koji su
98
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
izabrani isključivo bošnjačkim glasovima, bez iti jednog glasa
Hrvata iz ZD kantona. Slična, po Hrvate još i teža situacija je u
ostalim „bošnjačkim kantonima“ (Sarajevski, Tuzlanski i Unsko-sanski) u kojima Bošnjaci čine preko 95% stanovništva.
Najapsurdnija situacija je, ipak, u Bosansko-podrinjskom
kantonu. Prema procjenama u tom kantonu ima tek desetak
Hrvata (da slučajno ne bi bilo nedoumice: 10 stanovnika, a
ne postotaka). Izborni zakon BiH u Članku 10.12. stavak 1
navodi: Svakom konstitutivnom narodu daje se po jedno mjesto u svakoj Županiji – 10 mjesta. To znači da se iz svakog
kantona u kantonalnu skupštinu može izabrati jedan izaslanik iz svakog od tri konstitutivna naroda, bez obzira koliki bio broj pripadnika određenog konstitutivnog naroda u
tom kantonu. Usprkos činjenici da u Bosansko-podrinjskom
kantonu živi desetak Hrvata, Izborni zakon BiH ostavlja
mogućnost da u kantonalnoj skupštini bude izabran jedan
izaslanik koji će se izjašnjavati kao Hrvat (za takvo izjašnjenje ne postoje nikakvi formalno – pravni uvjeti osim odluke
dotičnog kandidata da se – iz samo njemu znanih razloga
koje nikome ne treba niti objašnjavati niti dokazivati – izjasni kao Hrvat ). Zbog činjenice da u Bosansko-podrinjskom
kantonu živi tek desetak Hrvata sasvim je logično da skupštinski izaslanik koji se izjasni kao Hrvat, i kao takav bude
izabran u kantonalnu skupštinu, nema apsolutno nikakav izborni hrvatski legitimitet. Takav izaslanik, ukoliko je jedini
koji se izjasnio kao Hrvat, po formiranju kantonalne skupštine automatski postaje član Kluba izaslanika hrvatskog naroda u Domu naroda Parlamenta FBiH.
Ako brojke o izboru izaslanika u Dom naroda Parlamenta
FBiH grupiramo po kriteriju bošnjačkih, hrvatskih i mješovitih kantona, dolazimo do slijedećih podataka o tome koliko koji kanton bira čijih izaslanika u Dom naroda (vidi tablicu br. 2).
Postojeći način izbora izaslanika za Dom naroda Parlamenta
FBiH omogućava, dakle, Bošnjacima da u „svojim“ kantonima izaberu dvotrećinsku većinu (12 od 17) članova Bošnjačkog kluba Doma naroda FBiH, dvotrećinsku većinu (12
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
Kantoni:
Kantoni s bošnjačkom većinom
Kantoni s hrvatskom većinom
Mješoviti kantoni
Ukupno
Bošnjaci
12
3
2
17
Hrvati
6
5
6
17
Srbi
12
3
2
17
Ostali
5
2
7
Ukupno
35
11
12
58
Tablica 2
od 17) članova Srpskog kluba Doma naroda FBiH, te 5 od 7
pripadnika „Ostalih“. Znači, Bošnjaci u potpunosti (dvotrećinskom većinom) kontroliraju dva kluba u Domu naroda FBiH: bošnjački i srpski, te 5 od 7 „ostalih“. Premda
i Hrvati imaju formalnu mogućnost izabrati, recimo, „Bošnjaka“ koji će iz Zapadnohercegovačkog kantona ući u Dom
naroda Parlamenta FBiH, time nemaju mogućnost bitno
utjecati na sastav Kluba Bošnjaka u Domu naroda, jer se
u većinskim hrvatskim kantonima biraju 3 od 17 Bošnjaka
za Dom naroda Parlamenta FBiH. Stoga ta 3 „Bošnjaka“ ne
mogu „ovladati“ Klubom Bošnjaka niti u slučaju odluka za
koje je potrebna većina od 1/3.
Pored kontrole bošnjačkog, srpskog i kluba „ostalih“, Bošnjaci mogu presudno utjecati i na sastav Hrvatskog kluba
u Domu naroda Parlamenta FBiH. Postojeći izborni zakon, naime, omogućava da se veći broj hrvatskih izaslanika
u Dom Naroda bira u kantonima s bošnjačkom većinom
nego u kantonima s hrvatskom većinom – 6 Hrvata se bira u
„bošnjačkim kantonima“, 5 Hrvata se bira u „hrvatskim kantonima“, a 6 u „mješovitim kantonima“.
bova Doma naroda Parlamenta FBiH, a ne natpolovična
većina kao što je to bio slučaj prije amandmana. Kako smo
već ranije naveli, Bošnjaci imaju mogućnost suvereno izabrati i time kontrolirati 12 od 17 članova bošnjačkog i srpskog kluba Doma naroda Parlamenta FBiH, 5 od 7 članova
„ostalih“, te 7 od 17 članova hrvatskog kluba. Time faktički
imaju osiguranu 2/3 većinu u bošnjačkom i srpskom i klubu,
2/3 „ostalih“, te 1/3 u hrvatskom klubu. To im omogućava
da „samostalno“, bez uvažavanja izbornog legitimiteta Hrvata, Srba i Ostalih u FBiH formiraju „svoju“ Vladu i izaberu
„svoga“ predsjednika FBiH, kao i dva potpredsjednika FBiH.
Stoga je i način izbora za Dom naroda, odnosno njegov sastav, neosporiv dokaz da Hrvati nisu jednakopravni s Bošnjacima u FBiH, i da su im i na razini Doma naroda onemogućena prava koja im pripadaju kao konstitutivnom narodu.
Hrvati, tako, unutar „svojih“ kantona samostalno i slobodno
biraju manje od jedne trećine izaslanika u Klubu Hrvata unutar Doma naroda Parlamenta FBiH (samo 5 od 17). Nemaju
mogućnost sigurnog izbora svih 6 izaslanika iz „mješovitih
kantona“ – izbornim inženjeringom Bošnjaci mogu presudno
utjecati na izbor minimalno 1 od 6 izaslanika u Hrvatski klub
Doma naroda FBiH iz „mješovitih kantona“, a izbor svih 6
izaslanika u Hrvatski klub Doma naroda FBiH iz „bošnjačkih
kantona“ u potpunosti ovisi o bošnjačkoj izbornoj volji.
U ovom kontekst treba sagledati i „famoznu“ preporuku
55 Ekspertne skupine za reformu Ustava FBiH. Ekspertnu
skupinu formirao je američki veleposlanik u BiH Patrick
Moon. Članovi te skupine su Kasim Trnka, Vehid Šehić,
Mirjana Nadeždin-Defterdarević, Mile Lasić i Krešimir Zubak. Oni su 7. svibnja 2013. godine javnosti predstavili set
od 181 preporuke za izmjenu Ustava FBiH. Sredinom lipnja
2013. u Parlament Federacije BiH je upućen tekst preporuka
s popratnim analizama u cilju izrade konačnog prijedloga
amandmana na Ustav FBiH. Održana je i zajednička sjednica Zastupničkog doma 24. lipnja 2013. čija je jedina točka
dnevnog reda bila upoznavanje i rasprava o preporukama za
promjenu Ustava FBiH koje je sačinila spomenuta Ekspertna skupina.
Iz prethodno navedenih pokazatelja je očito kako postoji
mogućnost da Bošnjaci izaberu 7 od 17 izaslanika unutar Kluba izaslanika hrvatskog naroda Doma naroda Parlamenta FBiH, te da Hrvati u postojećim okolnostima nemaju
nikakav izborni niti institucionalni mehanizam da to spriječe. Specifična politička težina ove situacije može se sagledati tek u kontekstu spomenutih ustavnih amandmana kojima je bitno izmijenjena procedura kandidiranja i biranja
Vlade FBiH, te predsjednika i dva potpredsjednika FBiH.
Spomenute promjene su omogućile da je za izbor i potvrdu
predsjednika i dva potpredsjednika FBiH (a time, posredno,
i Vlade FBIH12) dovoljna 1/3 u svakom od nacionalnih klu-
Posebnu pozornost je izazvala je činjenica što materijal koji
je upućen zastupnicima sadrži 188 preporuka, a ne 181 kao
u prvoj verziji, te da je sadržaj pojedinih prijedloga značajno,
pa čak i suštinski drugačiji od onih koji su prezentirani prigodom javnog predstavljanja. Tako je, na primjer, u Nacrtu
od 7. svibnja 2013. godine objavljena preporuka 55. koja je
glasila: „O pitanjima koja su razmatrana na zajedničkoj sjednici, domovi odlučuju na odvojenim sjednicama.
Predstavnički dom odlučuje većinom glasova svojih članova, a Dom naroda većinom glasova delegata, koja
uključuje većinu bošnjačkih, većinu hrvatskih i većinu
srpskih delegata.“
12 Detaljniji opis procedure imenovanja Vlade FBiH koji objašnjava iznijetu tvrdnju, dat ćemo u nastavku teksta.
Ista preporuka je, bez bilo kakvog objašnjenja tko je to i zašto
napravio (otud i pridjev „famozna“), u verziji objavljenoj 29.
status, broj 16, ljeto 2013.
99
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
svibnja 2013. godine dobila broj 54 i sada glasi: „O pitanjima
koja su razmatrana na zajedničkoj sjednici, domovi odlučuju u ravnopravnoj nadležnosti na odvojenim sjednicama, u skladu sa Ustavom i poslovnicima domova.“
Dakle, u Preporukama koje su objavljene 7 svibnja 2013. godine bilo je predviđeno da Dom naroda o pitanjima koja se
razmatraju na zajedničkoj sjednici odlučuje većinom glasova
koja uključuje većinu bošnjačkih, većinu hrvatskih i većinu
srpskih delegata u Domu naroda Parlamenta FBiH. U tom
slučaju bi se moglo govoriti da kroz institut „natpolovične većine u klubovima“ Hrvati imaju određeni oblik tzv. institucionalne ravnopravnosti. Novom preporukom, koja je objavljena
29. svibnja 2013. godine i poslana u Parlament FBiH, 1/2 je
svedena na 1/3, jer u skladu sa Ustavom i poslovnicima domova o pitanjima kao što su izbor Vlade FBiH, predsjednika
i dva potpredsjednika FBiH... ne odlučuje se natpolovičnom
većinom, nego je dovoljna podrška samo jedne trećine članova Doma naroda, odnosno pojedinih klubova. Dakle, onaj
tko „kontrolira“ 1/3 članova Kluba Hrvata Doma naroda Parlamenta FBiH, „kontrolira“ cijeli Klub Hrvata Doma naroda
Parlamenta FBiH. S obzirom da klubovi konstitutivnih naroda
imaju po 17 članova, za „kontrolu“ cijelog kluba dovoljno je 6
članova. Prethodne analize su pokazale da, u skladu s postojećim Ustavom i Izbornim zakonom, Bošnjaci imaju mogućnost izabrati i time „kontrolirati“ čak 7 članova Kluba izaslanika hrvatskog naroda u Domu naroda Parlamenta FBiH.
Izgleda da nekim članovima Ekspertne skupine i interesnim
skupinama koje stoje iza njih ni to nije bilo dovoljno, pa su
osmislili i slijedeće 3 preporuke koje se tiču načina izbora
izaslanika u Dom naroda Parlamenta FBiH, odnosno njegove nacionalne klubove.
62. Dom naroda se sastoji od 44 delegata: 13 Bošnjaka; 13 Hrvata; 13 Srba i 5 delegata iz reda onih
koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih
naroda.“
63. Delegate u Domu naroda biraju poslanici kantonalnih skupština, u skladu sa članom IV.A.8. Ustava.
Ukoliko se prihvata preporuka o minimalnim kvotama
zastupljenosti (aut.nag.) pripadnika konstitutivnih naroda i onih koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda u strukturi kantonalnih skupština,
neće se pojaviti problem nedostatka odgovarajućeg
broja delegata iz svake nacionalne grupe.
131. Kako poslanike/zastupnike u skupštinu kantona
biraju birači na demokratskim i slobodnim izborima, a
stranački i etnički sastav ovisi od izborne volje birača,
a ne od nacionalnog sastava stanovništva u kantonu,
potrebno je utvrditi minimalnu kvotu zastupljenosti
tri konstitutivna naroda, nacionalnih manjina, te onih
koji ne pripadaju konstitutivnim narodima (aut.nag.),
a na osnovu popisa stanovništva iz 1991. godine.
100 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Ranije u tekstu, kod objašnjenja izbora izaslanika u Dom naroda Parlamenta FBiH na primjeru Bosansko-podrinjskog
kantona, naveli smo da Izborni zakon ostavlja mogućnost
da se i iz Bosansko-podrinjskog kantona imenuje 1 izaslanik u Klub izaslanika hrvatskog naroda Doma naroda Parlamenta FBiH, premda u tom kantonu trenutačno živi tek
desetak Hrvata. Nekim članovima Ekspertne skupine nije
bila dovoljna mogućnost, pa su je htjeli pretvoriti u izvjesnost, odnosno obavezu. Stoga su predložili uvođenje minimalne kvote zastupljenosti tri konstitutivna naroda, nacionalnih manjina, te onih koji ne pripadaju konstitutivnim
narodima, a na osnovu popisa stanovništva iz 1991. godine.
Minimalne kvote zastupljenosti prema popisu iz 1991. već
su napravljene i prikazane u Tablici broj 2 ovoga teksta. Iz
tablice je vidljivo da je minimalna kvota za Bosansko-podrinjski kanton 1 Hrvat u kantonalnoj skupštini, a time automatski i u Klubu izaslanika hrvatskog naroda Doma naroda
Parlamenta FBiH. Postojeće ustavne i odredbe izbornog zakona ostavljaju mogućnost da se iz Bosansko-podrinjskog
kantona izabere 1 izaslanik koji bi bio član Kluba izaslanika
hrvatskog naroda Doma naroda Parlamenta FBiH, a preporuke koje je predložila Ekspertna skupina žele uvesti zakonsku obavezu da se isti mora izabrati.
Zanimljivo je ovdje i spomenuti kako se o minimalnim kvotama zastupljenosti konstitutivnih naroda razgovaralo i
1994. kada je bilo predviđeno da se svaki klub konstitutivnog
naroda sastoji od 30 izaslanika i da Federacija BiH bude uređena kroz 6 kantona, 3 bošnjačka i 3 hrvatska. Navedeni izborni model iz 1994. omogućavao je Bošnjacima da (ukoliko
se na to odluče) izaberu i kontroliraju 3 izaslanika Kluba izaslanika hrvatskog naroda Doma naroda Parlamenta FBiH, 3
od 30 ili 10%. Preporukama koje je u Parlament FBiH uputila Ekspertna skupina Bošnjacima bi bilo omogućeno (ukoliko se na to odluče) izabrati i kontrolirati 7 izaslanika Kluba
hrvatskog naroda Doma naroda Parlamenta FBiH, ali, 7 od
13 ili 54%.
Očito je, dakle, kako bi realizacijom navedenih preporuka
Bošnjaci mogli ostvariti natpolovičnu većinu u Kluba izaslanika hrvatskog naroda Doma naroda Parlamenta FBiH (7
od 13). S obzirom da već u potpunosti „kontroliraju“ srpski
klub (12 od 17) i „ostale“ (5 od 7), Bošnjaci bi primjenom navedenih preporuka u potpunosti ovladali cjelokupnim Domom naroda Parlamenta FBiH. To bi im omogućilo da, na
primjer, u Domu naroda Parlamenta FBiH prođe odluka o
ukidanju Doma naroda Parlamenta FBiH, i time pretvaranju Federacije BiH u unitarni entitet zasnovan isključivo na
izbornom načelu „jedan čovjek, jedan glas“. Unitarni entitet
u kojem Bošnjaci čine oko 80%, a Hrvati oko 20% stanovništva, odnosno, glasača.
Ekspertna skupina je, treba spomenuti, u nekim drugim
preporukama navela kako bi se broj kantona u FBiH trebao
smanjiti, a time promijeniti i način izbora i struktura izaslanika za Dom naroda FBiH, ali nisu naveli koliko bi bilo tih
novih kantona, i u kolikoj mjeri bi uvažavali nacionalne kri-
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
terije pri njihovom formiranju. Imajući u vidu da su svi dosadašnji amandmani na Ustav FBiH bili na štetu Hrvata, te
da je već jednom smanjen broj članova u klubovima Doma
naroda Parlamenta FBiH sa 30 na 17, a da je pri tom ostao
isti broj kantona, sasvim je razumljivo da su ovako formulirane preporuke koje se tiču Doma naroda Parlamenta FBiH
izazvale burne negativne reakcije u hrvatskoj društvenoj i
političkoj javnosti. Pridodamo li prethodno izrečenom i činjenicu da su Bošnjaci već dva puta za redom izabrali Željka
Komšića za „hrvatskog“ člana Predsjedništva BiH, te da su
politički predstavnici na koje su većinski izborni legitimitet
prenijeli birači bošnjačke nacionalnosti upotrebom grube
političke sile, kršeći odredbe Ustava i Izbornog zakona, iz
Vlade FBiH izbacili političke predstavnike koji su na izborima 2010. osvojili 90% hrvatskog izbornog legitimiteta, kao
i niz drugih činjenica i pokazatelja majorizatorskih praksi
koje bošnjačka većina provodi nad hrvatskom manjinom u
FBiH, bit će nam razumljiviji i sve glasniji zahtjevi hrvatskih
političkih predstavnika za federalnom jedinicom s hrvatskom većinom kolokvijalno zvanom Treći entitet.
Primjer broj 3: Imenovanja predsjednika
i Vlade FBiH nakon izbora 2010.
Izbor predsjednika i dva Dopredsjednika FBiH
U okviru desno navedeni su citati odredbi Ustava FBiH iz
1994. koje se tiču imenovanja predsjednika i dva dopredsjednika FBIH, te amandman kojim su promijenjene te odredbe.
Iz navedenih odredbi jasno su vidljive dvije velike promjene
napravljene amandmanom XLII. iz 2002. godine:
Ustav Federacije BiH iz 1994. godine
IV. USTROJ FEDERALNE VLASTI
B. IZVRŠNA VLAST FEDERACIJE
1. Predsjednik i Potpredsjednik Federacije
Članak 1.
Predsjednik Federacije je državni poglavar.
Članak 2.
Pri izboru Predsjednika i Dopredsjednika Federacije
Klub bošnjačkih izaslanika i Klub hrvatskih izaslanika
u Domu naroda kandidiraju zasebno po jednu osobu.
Izbor Predsjednika i Dopredsjednika Federacije moraju zajedno odobriti većinom glasova Zastupnički
dom, a onda Dom naroda, uključujući većinu glasova
bošnjačkih izaslanika i većinu glasova hrvatskih izaslanika. Ukoliko jedan od domova odbije zajedničku
kandidacijsku listu, klubovi moraju ponovo razmotriti
kandidaturu Predsjednika i Dopredsjednika Federacije.
Izabrane osobe će naizmjenice, po godinu dana, biti
Predsjednik Federacije, a potom Dopredsjednik Federacije, tijekom četverogodišnjeg razdoblja. Susljedni
predsjednici Federacije ne mogu pripadati istom konstitutivnom narodu.
Amandmani iz 2002. godine
AMANDMAN XLII
1) Kandidate za predsjednika i dva potpredsjednika FBiH
više ne predlažu klubovi većinom glasova kao što je to bio
slučaj po Ustavu iz 1994. godine, nego se pravi zajednička lista za čiju kandidaturu je dovoljna 1/3 glasova po klubovima
– dakle, u procesu kandidiranja predsjednika i dva potpredsjednika FBiH 1/2 u Domu naroda i njegovim klubovima
je pretvorena u 1/3.
(1) U izboru predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, najmanje trećina delegata
iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata
u Domu naroda mogu kandidirati predsjednika i dva
potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine.
2) U skladu s poglavljem (2) Amandmana XLII., da bi kandidati za predsjednika i dva potpredsjednika Federacije BiH sa
zajedničke liste bili potvrđeni, potrebno je da zajednička lista dobije podršku većinom glasova u Zastupničkom domu,
a zatim i većinom glasova u Domu naroda, uključujući većinu kluba svakog konstitutivnog naroda. S ovim poglavljem
još uvijek se ima privid da je za izbor predsjednika i dva potpredsjednika FBiH potrebna podrška 1/2 izaslanika u klubu
svakog konstitutivnog naroda. Poglavlja (3) i (4) koja slijede
u potpunosti ukidaju taj privid. Naime, „ukoliko nijedna lista
kandidata ne dobije potrebnu većinu u oba Doma, postupak kandidiranja se ponavlja“, a „ukoliko i u ponovljenom
postupku jedan od Domova odbije zajedničku listu, smatrat
će se da su kandidirane osobe izabrane prihvatanjem liste u
samo jednom Domu“.
(3) Ukoliko nijedna lista kandidata ne dobije potrebnu većinu u oba Doma, postupak kandidiranja se
ponavlja.
(2) Izbor za predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine zahtijeva prihvatanje zajedničke liste tri kandidata za predsjednika i potpredsjednike Federacije, većinom glasova u Zastupničkom
domu, a zatim i većinom glasova u Domu naroda,
uključujući većinu kluba svakog konstitutivnog naroda.
(4) Ukoliko i u ponovljenom postupku jedan od Domova odbije zajedničku listu, smatrat će se da su
kandidirane osobe izabrane prihvatanjem liste u samo
jednom Domu.
status, broj 16, ljeto 2013. 101
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
Pretpostavimo da zajednička lista za predsjednika i dva potpredsjednika FBiH u 1. krugu glasovanja ne dobije natpolovičnu većinu u Hrvatskom klubu Doma naroda Parlamenta
FBIH (s obzirom da Hrvati u Zastupničkom domu mogu
imati maksimalno 20% zastupnika, Hrvatski klub u Domu
naroda je jedini institut zaštite njihovih kolektivnih, konstitutivnih prava, odnosno, vitalnog nacionalnog interesa).
Slijedi 2. krug. U 2. krugu je dovoljna natpolovična većina
samo u jednom od Domova. Kako lista u 1. krugu nije prošla
u Domu naroda Parlamenta FBiH, naravno, u 2. krugu odlučuje se samo u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH u
kojem je dovoljno da zajednička lista za predsjednika i dva
potpredsjednika FBiH dobije podršku većinom glasova
(obična natpolovična većina). S obzirom da u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH bošnjačke stranke (stranke na
koje je izborni legitimitet glasovanjem prenijelo bošnjačko
biračko tijelo) imaju ne samo natpolovičnu, nego i komotnu
Ustav Federacije BiH iz 1994. godine
B. IZVRŠNA VLAST FEDERACIJE
2. Vlada Federacije
Članak 4.
Vlada Federacije se sastoji od Premijera, koji je predsjednik Vlade, zamjenika Premijera i ministara, od kojih svaki
ima zamjenika. Nijedan zamjenik, uključujući zamjenika
Premijera, ne može biti iz istog konstitutivnog naroda kao
njegov ministar. Zamjenik Premijera obavlja dužnost ministra odbrane ili ministra vanjskih poslova.
dvotrećinsku većinu (Bošnjaci čine 80% stanovništva, a time
i birača u Federaciji BiH), očito je da u 2. krugu hrvatski politički predstavnici (stranke i pojedinci na koje je izborni
legitimitet glasovanjem prenijelo hrvatsko biračko tijelo)
nemaju nikakav utjecaj na izbor predsjednika i dva potpredsjednika FBiH. Tako je, posredno, 1/2 u Domu naroda
i njegovim nacionalnim klubovima, kao osnovnom instrumentu zaštite kolektivnih prava konstitutivnih naroda,
u 2. krugu glasovanja o predsjedniku i dva potpredsjednika
FBiH pretvorena u nulu. Kao što smo već rekli, navedena
procedura Bošnjacima ne predstavlja nikakav problem, jer u
Zastupničkom domu Parlamenta FBiH imaju skoro 80% zastupnika i kroz Zastupnički dom mogu realizirati sve svoje
(veliko)nacionalne političke ciljeve i interese (na primjer:
ukidanje županija i potpuna centralizacija i unitarizacija
FBiH), odnosno, mogu Hrvatima bez ikakvih ograničenja
nametnuti svoju političku volju i majorizirati ih.
Premijer ili zamjenik Premijera. U svrhu ispunjenja ove
odredbe, odluke Vlade odnose se samo na odluke navedene u člancima IV. B. 3. (2), IV. B. 9. i VIII. 1.
(2) Osim u okolnostima opisanim u članku IV. B. 3. (2).
kada Premijer zaključi da Vlada ne može postići konsenzus u uvjetima opisanim u točki (1) ovog članka, on će
prenijeti sporno pitanje Predsjedniku ili Dopredsjedniku
Federacije, onome koji ne pripada istom konstitutivnom
narodu kojem pripada Premijer, radi donošenja odluke bez
odlaganja
Amandmani iz 2002. godine
AMANDMAN XLIV
Članak 5.
(1) Predsjednik Federacije, u suglasnosti s Dopredsjednikom Federacije, imenuje Vladu Federacije nakon konzultacija s Premijerom ili s kandidatom za taj položaj. Za
imenovanje je potrebno odobrenje većine Zastupničkog
doma. Svako nepopunjeno mjesto popunjava se istim postupkom. Najmanje jedna trećina ministarskih mjesta bit
će popunjena Hrvatima.
(2) Vlada se može smijeniti bilo odlukom Predsjednika
Federacije, uz suglasnost Dopredsjednika Federacije, bilo
većinskim izglasavanjem nepovjerenja Vladi u jednom i
drugom domu. Predsjednik Federacije smjenjuje ministre i
zamjenike ministara na prijedlog Premijera.
Članak 6.
(1) Odluke Vlade Federacije koje se tiču vitalnih interesa
bilo kojeg konstitutivnog naroda, donose se konsenzusom.
Na ovu odredbu može se pozvati jedna trećina ministara,
osim Premijera i zamjenika Premijera, ukoliko drugačije
neodredi Ustavni sud u hitnom postupku koju zatraže
102 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Minimalna zastupljenost u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine u prijelaznom periodu do potpune provedbe
Aneksa 7.
(1) Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (premijer/ predsjednik Vlade i šesnaest ministara) sastoji se od osam
ministara iz reda bošnjačkog, pet ministara iz reda hrvatskog i tri ministra iz reda srpskog naroda. Jednog ministra
iz reda ostalih može imenovati premijer/predsjednik Vlade
iz kvote najbrojnijeg konstitutivnog naroda. Vlada ima
i premijera/ predsjednika Vlade koji ima dva zamjenika,
iz različitih konstitutivnih naroda, koji se biraju iz reda
ministara.
(2) Nakon potpune provedbe Aneksa 7., najmanje 15%
članova Vlade mora biti iz jednog konstitutivnog naroda.
Najmanje 35% članova Vlade mora biti iz dva konstitutivna naroda. Jedan član Vlade mora biti iz reda ostalih.
Ovim amandmanom mijenja se članak IV.B.2.4. Ustava
Federacije Bosne i Hercegovine, koji je izmijenjen Amandmanom XII na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine.
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
Vlada Federacije BiH
Prema odredbama Ustava Federacije BiH koje su vrijedile
do 2002. godine (vidi tekst u okviru lijevo), u sastav Vlade
FBiH su osim ministara (gdje je Hrvatima bila zagarantirana najmanje 1/3 ministarskih mjesta) ulazili i njihovi zamjenici. Po pravilu, ako je ministar bio Bošnjak – zamjenik je bio Hrvat, i obrnuto, ako je ministar bio Hrvat –
zamjenik je bio Bošnjak. Kada se zbroje mjesta ministara
i zamjenika ministara može se ustvrditi kako su Hrvati u
velikoj mjeri bili ravnopravan partner Bošnjacima u Vladi
FBiH (i po brojnosti i po načinu odlučivanja).
Donošenjem i primjenom Amandmana XLIV. iz 2002. godine, ta ravnopravnost između Bošnjaka i Hrvata je drastično promijenjena – na štetu Hrvata. Iz ustavnih odredbi
koje se tiču načina odlučivanja u Vladi FBiH izbačen je
termin „KONSENZUS“, tako da se nakon 2002. godine
odluke u Vladi FBiH donose isključivo glasovanjem običnom većinom. Ta većina su, naravno, uvijek Bošnjaci (8
ministara + premijer = 9, a 9 je natpolovična većina od 17).
Tome treba dodati da zbog brojnosti Bošnjaci kroz „svoje“
stranke redovito popune i srpsku kvotu u Vladi FBiH (3
ministra) tako da faktički imaju „svojih“ 12 glasova od 17,
što čini i dvotrećinsku većinu.
Određenim bošnjačkim političkim elitama ni to nije bilo
dovoljno, pa su nakon izbora 2010. godine – podržani od
strane određenih krugova iz međunarodne zajednice (neki
veleposlanici zemalja članica PIC-a predvođeni američkim veleposlanikom u BiH Patrickom Moonom, te visokim predstavnikom u BiH Valentinom Inzkom) – pokušali
preuzeti potpunu kontrolu nad Vladom FBiH. Tako SDP
BiH, nakon izbora 2010. godine, u pregovorima oko sastava nove Vlade FBiH izražava otvorenu namjeru da uđe
u hrvatsku kvotu u Vladi FBiH. Lažno se predstavljajući
kao stranka koja ima i hrvatski izborni legitimitet, SDP je
tražila da joj pripadnu najprije dva, a onda barem jedno
od ministarskih mjesta iz hrvatske kvote, premda udio hrvatskih glasova u ukupnom broju glasova koje je SDP dobio na spomenutim izborima ne prelazi 2%.13 „Bošnjački
blok“ SDP-SDA u pregovorima za formiranje Vlade FBiH
je polagao pravo na svih 8 ministarskih mjesta u bošnjačkoj
kvoti, premijera i sva 3 mjesta u srpskoj kvoti, a pri tom osporavao pravo „hrvatskom bloku“ HDZBiH-HDZ1990 da
popune sva ministarska mjesta iz hrvatske kvote, premda
„hrvatski blok“ ima znatno veći hrvatski izborni legitimitet (oko 85% od ukupnog broja hrvatskih glasova), nego
što „bošnjački blok“ u sastavu SDP–SDA ima bošnjački
izborni legitimitet (oko 55% od ukupnog broja bošnjačkih
glasova). Preuzimanje srpske kvote u Vladi FBiH (3 ministarska mjesta) od strane „bošnjačkog bloka“, rijetko tko u
FBiH više i spominje kao problem.
„Bošnjački blok“ i njegovi podržavatelji navedenim nastupom pokazuju ili da ne razumiju, ili da svjesno krše temeljna
načela konsenzualne ili konsocijacijske demokracije. Jedno
od tih načela je „podijeljena vlast“.14 U složenim i podijeljenim društvima vlast uvijek treba biti podijeljena između
više raznorodnih političkih aktera, odnosno, na vlasti uvijek treba biti velika i široka koalicija sastavljena od političkih stranaka na koje su izborni legitimitet prenijeli pripadnici svih važnih segmenata društva. U slučaju Bosne i
Hercegovine ta velika vladajuća koalicija uvijek treba biti
formirana od stranaka koje predstavljaju većinsku izbornu
volju Bošnjaka, Hrvata i Srba (i Ostalih), odnosno, stranaka
koje imaju „bošnjački izborni legitimitet“, „hrvatski izborni
legitimitet“ i „srpski izborni legitimitet“ (pitanje „Ostalih“
je posebno pitanje čije rješavanje ne dovodi u pitanje legitimnost iznesenog modela „podijeljene vlasti“). Navedena
„podjela vlasti“ koja se etničkim i drugim kvotama zastupljenosti uspostavlja među glavnim društvenim skupinama
(u BiH su to konstitutivni narodi Bošnjaci, Hrvati i Srbi) ne
uključuje samo parlamente i vlade, nego i ostale institucije
tipa vojske, policije, sudstva, … Pored načela „podijeljene
vlasti“ možemo govoriti i o „razmjernosti i paritetnosti kao načelima ustrojstva političkih institucija“15, kao i o
„konsenzusu, kvalificiranoj većini i vetu kao pravilima
odlučivanja“16 u ustavnim konsocijacijskim demokracijama kao što je, barem po Ustavu, BiH.
Jedna od ustavnih konsocijacijskih demokracija je i Švicarska. Ono po čemu je Švicarska širom svijeta poznata i
što je osnova njene konsenzualne demokracije jeste stranački sastav savezne vlade. Od 1959. godine četiri najjače
etnički/jezično/regionalno profilirane, a uz to još i ideološki suprotstavljene stranke zajednički formiraju i vode
vladu, a od 2009. godine u vladi je čak pet stranaka. Tih pet
stranaka zajedno čine parlamentarnu većinu s više od 70%
zastupnika.17
Umjesto da poštuje načela podijeljene vlasti, razmjernosti,
paritetnosti i kvalificirane većine, te uvaži hrvatski izborni
legitimitet, „bošnjački blok“ je pokušao ući u hrvatsku
kvotu u Vladi FBiH, odnosno, uz pomoć političkog nasilja i ucjena uzurpirati određena ministarska mjesta koja
pripadaju­ Hrvatima­ kao jednom od konstitutivnih naroda
u BiH. Kada je „hrvatski blok“ HDZBiH – HDZ1990 odbio prihvatiti nemoralnu, nelegitimnu i neustavnu ponudu
koju im je u nazočnosti određenih veleposlanika akreditiranih u BiH ponudio „bošnjački blok“ SDP-SDA, uslijedilo
je formiranje „platformaške“ Vlade FBiH koju sačinjava
14 Više o tome u: Mirjana Kasapović, BiH: deset godina nakon Daytona,
STATUS, broj 9, UG Dijalog, Mostar, 2006., str. 44.-73.
15 Isto str. 64.
16 Isto str. 64.-65.
13 Više o tome u: Ivan Vukoja, „Bošnjačko odustajanje od nacionalizma
na SDP-ov način nasuprot deklaraciji ZAVNOBIH-a i preambuli Ustava“,
STATUS, broj 15, UG Dijalog, Mostar, 2011., str. 83.-98.
17 Podaci preuzeti iz dokumenta: „Prijedlog za provedbu odluke Evropskog
suda za ljudska prava u slučaju „Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine“,
Koalicija Jednakost / Coalition Equality, www.budigradjanin.ba (pristup
ostvaren 3. 5. 2013.)
status, broj 16, ljeto 2013. 103
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
koalicija SDP–SDA–HSP- NSRzB. Iz Vlade FBiH je izbačen „hrvatski blok“ koji nosi 85-90% hrvatskog izbornog
legitimiteta, a kao „hrvatska sastavnica“ u Vladi su se pojavile stranke koje zajedno imaju 10-15% hrvatskog izbornog
legitimiteta.
Kao što iz navedenih odredbi Ustava Federacije BiH proizlazi, Vladu imenuje predsjednik Federacije uz suglasnost
dva potpredsjednika. Da bi Vlada FBiH bila formirana potrebno je i da bude potvrđena natpolovičnom većinom u
Zastupničkom domu FBiH. S obzirom da svaki „bošnjački
blok“ koji ima većinu unutar bošnjačkog biračkog tijela,
zbog izrazite brojčane premoći u FBiH u kojoj Bošnjaci
čine 80% stanovništva, automatski ima i većinu u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH, jasno je da je s pozicije
zaštite konstitutivnih prava Hrvata kod formiranja Vlade
FBiH odlučujuća politička volja predsjednika i dva potpredsjednika FBiH. I ustavotvorci su bili svjesni te činjenice, stoga su odredili da mjesto predsjednika Federacije
BiH spada u hrvatsku kvotu. Kako bismo razumjeli razmjere i sadržaj hrvatske ne-jednakopravnosti u FBiH, i majorizacije koju nad njima provode bošnjačke političke elite,
potrebno je u priču ponovno uvesti odredbe koje se tiču
načina odlučivanja u Domu naroda Parlamenta FBiH,te
kriterije za članstvo u spomenutom Domu naroda.
Do 2002. godine predsjednik i potpredsjednik FBiH birali
su se na način da su trebali dobiti natpolovičnu većinu u
svakom od klubova konstitutivnih naroda Doma naroda
Parlamenta FBiH. Amandmanima iz 2002. godine ta natpolovična većina (1/2) za kandidiranje i potvrđivanje je
pretvorena u jednu trećinu (1/3). Dakle, da bi predsjednik i dva potpredsjednika FBiH bili kandidirani, a time
posredno i potvrđeni, potrebno je da imaju podršku 1/3
izaslanika u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamenta FBiH,
odnosno 6 hrvatskih izaslanika.
Premda je imala mogućnost bolje se pripremiti, i kroz izborni proces instalirati u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH 7 Hrvata koji su izabrani većinskom bošnjačkom
izbornom voljom, „bošnjačka crveno-zelena koalicija“ nije
to odradila na način kako je to SDP napravila s Komšićem. Nisu bili dovoljni ni glasovi koje su dobili kroz platformaške koalicijske partnere, tako da su „Platformaši“ u
konačnici imali podršku samo 5 izaslanika unutar Kluba
Hrvata Doma naroda Parlamenta FBiH. Za kandidiranje
„svoga“ hrvatskog predsjednika FBiH, a time posljedično i
formiranje „svoje“ Vlade FBiH, nedostajao im je jedan glas.
S obzirom da je u procesu pregovora oko sastava Vlade
FBiH nakon izbora 2010. godine „hrvatski blok“ HDZBiHHDZ1990 tražio da im pripadnu sva mjesta koja ulaze u
hrvatsku kvotu, te nije htio pristati na ucjene, u prvom
redu od strane SDP-a, da se odreknu određenih pozicija
koje po Ustavu i Izbornom zakonu pripadaju Hrvatima,
„hrvatski blok“ iskoristio je jedinu proceduralnu moguć-
104 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
nost koja im je u tim okolnostima bila na raspolaganju za
zaštitu svojih legitimnih političkih i ustavnih prava. Za vrijeme pregovora o formiranju Vlade, u kantonalnim skupštinama u kojima je „hrvatski blok“ imao većinu, nisu još
bili provedeni izbori za Dom naroda FBiH. Ne obazirući
se na tu činjenicu, te kršeći Ustav i Izborni zakon stranke
„Platforme“ su krenule u proceduru imenovanja predsjednika, dva potpredsjednika i Vlade FBiH. Na zajedničkoj
sjednici oba doma Parlamenta FBiH održanoj 17. ožujka
2011. godine za predsjednika Federacije BiH izabran je
Živko Budimir (HSP), a za dva potpredsjednika Svetozar
Pudarić (SDP) i Mirsad Kebo (SDA). Potvrđena je i nova
Vlada FBiH koju su činile stranke SDP–SDA–HSP-NSRzB.
Nakon toga, 24. ožujka 2011. godine, Središnje izborno
povjerenstvo (SIP) donosi odluku kojom se proglašavaju
protuzakonitima i poništavaju imenovanja predsjednika i
dva potpredsjednika FBiH, a time i Vlade FBiH koju su ti
nezakoniti predsjednici imenovali. U obrazloženju odluke
se navodi kako se ona donosi jer je postupak imenovanja
proveo Dom naroda Parlamenta FBiH koji nije bio konstituiran sukladno odredbama Izbornog zakona. Naime,
u trenutku imenovanja predsjednika i potvrđivanja Vlade
FBiH bilo je imenovano samo 6 od 17 hrvatskih izaslanika
u Domu naroda Parlamenta FBiH.
Pored toga što Dom naroda Parlamenta FBiH nije bio konstituiran, i kao takav nije mogao legalno zasjedati niti donositi bilo kakve odluke, „platformaška koalicija“ je prekršila i
Amandman XLII. Ustava Federacije BiH, odnosno, njegov
stavak (1) koji glasi: U izboru predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, najmanje trećina
delegata iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda mogu kandidirati predsjednika i dva
potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine. Naime, na
sjednici održanoj 17. ožujka 2011. godine samo 5 izaslanika u hrvatskom klubu i onako krnjeg i nelegalnog Doma
naroda Parlamenta FBiH podržalo je kandidaturu Živka
Budimira za predsjednika, te Svetozara Pudarića i Mirsada
Kebe za potpredsjednike FBiH. A Ustav FBiH jasno kaže da
je za kandidaturu potrebna podrška najmanje trećine delegata iz nacionalnih klubova. Kako svaki nacionalni klub
ima po 17 članova, trećinu od 17 izaslanika ne može činiti 5 nego minimalno 6 izaslanika. Zbog činjenice da je
na spomenutoj sjednici dva puta prekršen Ustav i Izborni
zakon, SIP je i donijelo odluku o nezakonitosti svih odluka
koje su donesene na toj sjednici. Nakon toga, ne poštujući
Ustav (F)BiH i Izborni zakon, ali ni zakone logike i matematike, kao ni odluke nadležnih i mjerodavnih institucija
Bosne i Hercegovine, 28. ožujka 2011. godine visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko donosi odluku o poništavanju
odluke SIP-a od 24. ožujka 2011. godine18, i u potpunosti se
razotkriva kao politički pokrovitelj pučista iz „Platforme“.
18 Skandalozna odluka V. Inzka o poništenju odluke SIP-a kojom je „potvrdio“ da je 5 trećina od 17, u dijelu javnosti koji s ironijom gleda na spomenutu odluku, nazvana je „Inzkov poučak“.
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
Od tog datuma do danas (svibanj 2013.) traje najveća politička kriza u FBiH od završetka rata.
•
Činjenica da su HDZ BiH i HDZ 1990 u kantonalnim skupštinama u kojima su imali većinu odugovlačili s izborom
članova za Dom naroda Parlamenta FBiH, u formalnopravnom smislu nije valjano opravdanje da se saziva nelegalna sjednica. U slučaju da su HDZ-ovi kršili zakon odugovlačenjem sa imenovanjima, trebalo je pokrenuti proceduru njihovog sankcioniranja i stvaranja formalno-pravnih pretpostavki za rješenje tog problema. Ipak, činjenica
odugovlačenja s izborom izaslanika za Dom naroda, mogla
je strankama „Platforme“ poslužiti barem kao političko
opravdanje, opravdanje koje nije zakonski utemeljeno, ali
se može braniti specifičnošću političke situacije. Čin sazivanja sjednice bio je protuzakonit, kao i sve odluke koje
su na noj donesene, i oko toga ne bi trebalo biti nikakve
dileme, ali, kako rekosmo, imao je barem razinu na kojoj se
mogao opravdavati političkim razlozima.
nametanje amandmana na Ustav Federacije BiH
koji za posljedicu imaju slabljenje ustavno-pravne,
institucionalne i političke pozicije Hrvata u FBiH;
•
izbor Željka Komšića za „hrvatskog“ člana Predsjedništva BiH bošnjačkim glasovima;
•
način izbora i struktura hrvatskih izaslanika za
Dom naroda Parlamenta FBiH;
•
uloga i značaj Doma naroda Parlamenta FBiH, odnosno, ovlasti i način funkcioniranja Doma;
•
struktura Vlade FBiH, procedure odlučivanja i način njezinog funkcioniranja;
•
način izbora predsjednika i dva potpredsjednika
FBiH nakon izbora 2010. godine;
•
način formiranja, sastav i rad Vlade FBiH nakon izbora 2010. godine.
Kršenje Ustava, zakona i poslovnika koje se dogodilo prilikom glasovanja na spomenutoj nelegalnoj sjednici kada su
kandidati za predsjednika i potpredsjednike FBiH umjesto
propisanih 6 dobili samo 5 glasova, pokazatelj je kako se
na toj sjednici radilo o unaprijed dogovorenom i pripremljenom državnom udaru, odnosno, svjesnoj odluci
da se vlast uspostavi kršeći Ustav, Izborni zakon i parlamentarne procedure. Koliko su urotnici iz „Platforme“
pri tome bili bahati i uvjereni u svoju političku nadmoć i
zakonsku nedodirljivost, govori i činjenica da se sporna
sjednica izravno prenosila na programu RTV FBiH. To je
ujedno bio i još jedan pokazatelj kako Hrvati u FBiH nisu
samo politički obespravljeni i majorizirani, nego se ta obespravljenost ogleda kako na medijskoj, tako i na ukupnoj
društvenoj razini u FBiH. RTVFBiH, kao što joj samo ime
kaže, bi trebala biti javni televizijski servis svih konstitutivnih naroda i građana u FBiH, pa tako i hrvatskog naroda.
U kojoj mjeri je taj servis i hrvatski jasno govori činjenica
da je RTVFBIH u potpunosti bila, i ostala, u funkciji izbacivanja legitimnih hrvatskih predstavnika iz Predsjedništva
i Vlade FBiH, te da je aktivno sudjelovala u pripremi, realizaciji i kasnijem opravdavanju udruženog zločinačkog
projekta (s elementima državnog udara) stranaka „Platforme“ i njihovih međunarodnih sponzora.
Zaključna razmatranja
Činjenice iznesene u ovome tekstu nedvojbeno upućuju
da Hrvati u FBiH nisu jednakopravni s Bošnjacima, odnosno da su izloženi različitim majorizatorskim praksama od
strane određenih bošnjačkih političkih elita, Bošnjak/građana koji tim elitama daju izborni legitimitet, te međunarodnih političko-interesnih krugova koji te majorizatorske
prakse odobravaju i podržavaju. Majoriziranje i dekonstituiranje Hrvata najviše se ogleda u primjerima koje smo
analizirali u tekstu:
Spomenute primjere, i njima proizvedeno društveno-političko stanje, smatramo opasnim i štetnim ne samo s pozicije političkih interesa i konstitutivnosti Hrvata u BiH,
nego i s pozicije opstojnosti i uspješnosti cijele Bosne i
Hercegovine, kao i s pozicije legitimnih političkih interesa svih konstitutivnih naroda i svih građana ove zemlje.
Međusobno uvažavanje, dogovor i suradnja legitimnih političkih predstavnika Bošnjaka, Hrvata i Srba, uvjet je ne
samo normalizacije i napretka, nego, dugoročno gledajući
i opstanka Bosne i Hercegovine. Uvažavanja, dogovora i
suradnje nema i ne može biti u situaciji kada pripadnici
jednog konstitutivnog naroda biraju političke predstavnike
pripadnicima drugog konstitutivnog naroda, odnosno,
kada političke elite jednoga konstitutivnog naroda onemogućavaju sudjelovanje u vlasti legitimnim političkim
predstavnicima drugoga naroda. Prekid i onemogućavanje
te prakse je sine qua non normalizacije političkih odnosa
između Hrvata i Bošnjaka u FBiH, ali i odnosa između svih
konstitutivnih naroda i građana u cijeloj BiH.
U proces ustavne reforme Federacije BiH treba krenuti tek
kada se jasno dijagnosticiraju glavni nedostaci i problemi
sadašnjeg ustavno-pravnog i institucionalnog stanja. Na
prvom mjestu po političkoj i društvenoj važnosti zasigurno
je problem ustavno-pravne, institucionalne i političke nejednakopravnosti Hrvata u odnosu na Bošnjake u Federacije BiH. Stoga, ukoliko želi biti legitiman, svaki prijedlog
reforme i preustroja FBiH, među ostalim, trebao bi ponuditi modele za postizanje ustavno-pravne, institucionalne
i praktično primjenjive jednakopravnosti između Hrvata i
Bošnjaka u Federaciji BiH. Institucionalno i zakonodavno
jamstvo da Hrvati kao jedan od tri konstitutivna naroda u
BiH mogu samostalno i slobodno izabrati svoje političke
predstavnike, kao i pravna i politička sigurnost da će ih na
svim razinama vlasti predstavljati isključivo oni politički
predstavnici na koje su Hrvati kao zasebna „izborna jedinica“ prenijeli svoj većinski izborni legitimitet, prava su
koja Hrvatima pripadaju u (F)BiH i po Washingtonskom
i Daytonskom sporazumu, i po ustavima BiH i Federacije
status, broj 16, ljeto 2013. 105
Tema broja: Zašto i kako (pre)urediti (F)BiH?
BiH, i po europskoj ustavno-pravno-političkoj tradiciji i
suvremenosti.
U tekstu smo se primarno bavili ustavno-pravnom i političkom pozicijom Hrvata u odnosu na Bošnjake u Federaciji BiH, stoga na kraju možemo samo spomenuti da kon-
106 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
stitutivna prava Srba u Federaciji BiH, Bošnjaka i Hrvata u
RS-u, kolektivna prava nacionalnih manjina, te individualna građanska i politička prava svih državljana BiH bez
obzira u kojem entitetu živjeli i kojega kolektiviteta bili dio,
također trebaju biti uvažena u maksimalno mogućoj mjeri
i uključena u proces ustavne reforme (F)BiH.
TEKSTOVI S POVODOM
Tekstovi s povodom
F
akultet političkih nauka
Univerziteta u Sarajevu bio je organizator znanstvenog skupa „Društveni dijalog i politika konvergencije
u BiH“. Skup je 11. svibnja 2012.
godine održan u Sarajevu. Među
ostalima, kao izlagači u radu skupa
sudjelovali su Mile Lasić i Ivan Vukoja. Proširene su verzije izlaganja
nakon skupa trebale biti objavljene
u Godišnjaku FPN-a. Zbog nemogućnosti uklapanja u rok za dostavu
rada Vukoja je odustao od pisanja
proširenog teksta i zahvalio se uredništvu Godišnjaka na pozivu. Lasić je
tekst dostavio u predviđenom roku,
ali su od njega naknadno zatražene
preinake u formi rada. Lasić je odbio
mijenjati „Ich Form“, uz obrazloženje
da ju je koristio na skupu, te povukao
referat, ostavši, po vlastitom iskazu,
u vječitom neznanju je li problem za
urednike Godišnjaka bila forma ili
108 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
sadržaj njegova referata. Povod toj
sumnji dogodio se na samom skupu
kada je od strane jednog od urednika
Godišnjaka izgovoreno da su zagovornici konsocijacije „neprijatelji
demokracije“. U duhu vlastitog referata, Lasić je odgovorio da je konsocijacijska metoda najdemokratskija
metoda upravljanja razlikama u svim
podijeljenim društvima, pa tako i u
bosanskohercegovačkom.
S
matrajući spomenuti skup,
i sve ono što se na njemu i oko
njega događalo, važnim akademskim
i društvenim događajem, a same tekstove izlaganja vrijednim čitateljske
pažnje, uredništvo Statusa odlučilo
je objaviti izlaganja spomenutih autora koja nisu uvrštena u Godišnjak
FPN-a.
Uredništvo
Tekstovi s povodom
Pledoaje za novi društvovni
ugovor o plurimorfnoj BiH*
Bosna i Hercegovina se nije konstituirala kao pravna, održiva i funkcionalna
država ni 20 godina poslije međunarodnog priznanja. U njoj funkcioniraju
„paralelni svjetovi“, a nad njezinom budućnošću visi disolucijski mač. Nedostaje
joj, zapravo, sposobnost samorefleksije svoje izlomljene prošlosti i podijeljene
stvarnosti, to jest iskreno prihvaćanje vlastite plurimorfne nacionalne, vjerske
i kulturološke kompozitnosti kao sudbine. BiH vapi za političko-socijalnom,
gospodarskom i kulturološkom konsolidacijom, ali joj za nju nedostaje volja za
kompromisom
Mile Lasić
* Riječ na znanstvenom skupu „Društveni dijalog i politika konvergencije u BiH“, održanom 11. 5. 2012. u Sarajevu, u organizaciji Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.
Č
I.
im sam bio počašćen pitanjem uvaženog kolege profesora Šaćira Filandre o ovom znanstvenom skupu, podržao sam ideju da na njemu razgovaraju oni znanstvenici
i kulturolozi koji BiH priznaju svojom zemljom i argumentirano se zalažu za njezin temeljni ustavnopravni i kulturološki preustroj, dakle novi „društvovni ugovor“. Pri tomu
ne krijem kako bi mi bilo najdraže kada bismo promišljanje
poželjnog dogovora o BiH mogli utemeljiti na tragu ili uz
pomoć „nove paradigme“, kako je poima, primjerice, najliberalniji živući katolički teolog, profesor iz Tübingena dr.
Hans Küng. Dakako, doći u post-daytonskoj BiH do dogovora o novom ustavu koji bi omogućio konstituiranje BiH
kao pravne države i funkcionalne političke zajednice, izgleda
sada nemogućom misijom. Do nečega takvog i može se stići
samo lukavstvom europskoga političkog uma, ili „letom u
nebo“ domaće pameti, odnosno vizijom o europskoj BiH na
tragu Küngova „svjetskog ethosa“. Bez ovakve vizije teško
je, naime, uopće misliti nenasilno rasplitanje bh. povijesnih zapleta. Novu paradigmu sam uveo u igru i na nedavnome međunarodnome znanstvenom skupu „BiH, europska zemlja bez
ustava – znanstveni, etički i politički izazov“, održanog u sarajevskom hotelu Holiday-Inn, 3. i 4. veljače 2012. Na tom
skupu u organizaciji bivšeg provincijala Bosne Srebrene i
aktualnog ravnatelja Franjevačkog instituta za kulturu mira
iz Splita, fra Mije Džolana, govorilo se o pretpostavkama za
novi društvovni dogovor na načelima paradigme nenasilja
i međusobnog uvažavanja. I na ovom bi se skupu govorom
o politikama konvergencije trebalo pomoći nadilaženje neskrivenoga rovovskog ukopavanja u vlastite narative u našim
akademskim sredinama, koje nerijetko neuvažavaju drugost
ili bh. plurimorfnost. Pitanje je samo, kako nadići sadašnju
dominantnu autističnost ili winner-loser logiku, govoreći fra
Mijinim jezikom, kako konačno nadići ostrašćenu „kulturu
nadbijanja“ (Ivan Lovrenović) kulturom dijaloga i političkog
kompromisa? U
mojemu izlaganju na fra Mijinom skupu sam posve ciljano
ukazao na model mišljenja bh. bezizlazja uz pomoć proeuropskog narativa, utemljenog na „novoj paradigmi“ profesora Künga. On je, naime, u predgovoru hrvatskom izdanju
status, broj 16, ljeto 2013. 109
Tekstovi s povodom
njegove knjige Svjetski ethos za svjetsku politiku, nove realnosti u zemljama EU (i OECD-a) sažeo u paradigmu koja
načelno kaže: umjesto novodobne politike nacionalnih interesa, moći i ugleda (kao još u versajskom ugovoru) politika
regionalnog razumijevanja, približavanja i izmirenja...“, pri
čemu te nove političke okolnosti pretpostavljaju promjenu
mentaliteta, koja bitno nadilazi dnevnu politiku. Za takvu
vrstu promjena nisu dovoljne samo nove organizacije, ma
koliko bile nužne, nego je potrebit i novi način mišljenja. U
same temelje toga novog mišljenja mora stajati da se nacionalne, etničke i vjerske različitosti ne smiju više shvaćati
načelno kao prijetnja, već barem kao moguće obogaćenje.
(Ovu vrstu diskursa, dakako, smatram pretpostavkom i za
poželjnu kulturu i politiku konvergencije.) U osnovi se radi
o promjeni spoznaje da se trajno blagostanje ne unaprjeđuje
ratovima, nego u miru, i to u zajedništvu. Naravno, politika
u novoj paradigmi nije postala lakša. Dapače, ona pretpostavlja društvovnu suglasnost glede temeljnih vrijednosti,
temeljnih prava i temeljenih obveza. Tu „društvovnu suglasnost“, po dr. Küngu „demokratski sustav ne smije postići
silom nego je mora pretpostaviti kao zajedničku zalihu vrijednosti i mjerila, prava i obveza, kao zajednički ethos, ethos
čovječanstva“. (Küng, 2007:13-14)
Mi ovdje, profesori političkih znanosti, filozofi, sociolozi i
kulturolozi moramo respektirati činjenicu da je povijest
ljudskog roda bila povijest nasilja, da je sve do jučer rat smatran legitimnim sredstvom, odnosno produžetkom politike
drugim sredstvima, upravo na tragu Clausewitzove teorije.
Rat je, dakle, bio „ultima ratio“ ili nastavak diplomacije drugim sredstvima, nametanje vlastitih interesa kao općih, a što
je takvo što podrazumijevalo žalost, jad i bijedu za druge,
nije brinulo brojnije i nadmoćnije. Sve se to u vremenu u
kojemu živimo tendencijski dovodi u pitanje, makar unutar
složenoga integracijskog sustava zvanoga EU, u kojem žive
elementi nove paradigme. Jedan od tih najočiglednijih elemenata je nebrisanje identiteta. U EU se, praktički, radi o čuvanju svih primordijalnih identiteta i življenju složenih identiteta, dakle o alteritetu kao filozofiji života. Tako daleko se
u EU nije stiglo slučajno, nego putem oživotvorenja načela
„četiri slobode“ (slobode kretanja ljudi i ideja, rada i kapitala,
usluga). Utoliko je EU praktičan vid realizacije i Popperove
filozofije „otvorenog društva“, odnosno otvaranje prostora
za novi ethos i unutar pojedinih društava i u svjetskoj politici i gospodarstvu. Dakle, nova paradigma podrazumijeva
visoke etičke i slobodarske standarde, te upravljanje nacionalnim razlikama (i konfliktima), međusobno uvažavanje,
kulturu kompromisa i dogovora.
Već iz Küngova apela za novim mentalitetom i novim mišljenjem jasno bi trebalo biti razumnima – što je raditi i u
BiH glede novoga ustavnog ugovora. U njemu se trebaju sustavno naći oni standardi koji već postoje u zajednici-integraciji kojoj težimo. Ali, na nesreću u BiH bjesne akademski, medijski i politički ratovi poslije oružanih ratova, pa se
fragmentacije ne zaustavljaju nego se problemi umnažaju.
Pitanje je samo je li se dodirnulo dno, ili je u tijeku dovršava-
110 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
nje „nezavršenog rata“ (Ivan Lovrenović)? Najžalosnije je što
procesima nadbijanja i konfrontiranja ton daju akademske
elite, univerziteti i sveučilišta, fakulteti i instituti, te duboko
etnicizirane i provincijalizirane institucije, koje zlorabe znanost i kulture u funkciju učvršćenja redukcionističkih narativa dominantnih monokulturološko orijentiranih političkih elita. Odustajanjem od interkulturacija, pak, akademske
elite čine crimen i prema znanosti i kulturi, i povijesti i stvarnosti u svojoj zemlji.
II.
Pripremajući se za ovaj „Filandrin skup“ isčitavao sam, između ostalog, Rabicovu „smeđu biblioteku“, pa tako i knjigu
fra Petra Anđelovića „Fratar i njegova Bosna“, njegov posthumni pledoaje za povratak Bosni i Hercegovini njezinih
otuđenih naroda i građana. Bojim se iskreno da je logika
podjela, na jednoj strani, i logika nadmenosti i ignorancija,
ideološkog i pravno-političkog siledžijstva, na drugoj, poprimila takve dimenzije da su u BiH danas podjele dublje nego
u fra Petrovo vrijeme. Zbog toga se i pitam:- može li se u
fra Petrovom obzorju više uopće osigurati povratak istinski
multikulturalnoj Bosni i Hercegovini, ako se njezine različitosti vide manom a ne vrlinom, odnosno mogu li više takvo što uopće osigurati pseudo političke i akademske elite
Bosne i Hercegovine. Bojim se, također, kako su dezintegracijski procesi doveli u pitanje i neupitnu mudrost Ivana Lovrenovića, izgovorenu na ruševinama Franjevačke teologije
u Nedžarićima, na koju se pozvao i fra Petar: „Ako bi fratri
digli ruku od Bosne, nijedna sila na svijetu ne može je spasiti,
i obratno, ako je fratri htjednu, htjet će je i svi drugi, koji su
važni i koje se pita...“. (Anđelović, 2009: 251-252)
Bilo bi dobro, dakle, kada bismo se i na ovom skupu imali
snage iskreno zapitati: dovode li BiH u pitanje i njezini separatistički i unitaristički politički i kulturološki narativi, odnosno politike koje u nekakvoj čudnoj sinergiji isključivosti
i suludosti onemogućuju stvarnu potragu za vjerodostojnim
pripadanjem ovoj zemlji? Porazno je, zapravo, što se isto
pitanje mora postaviti i danas kao nakon rata. Postavilo se
ključno pitanje „bosansko-hercegovačke današnjice, koje je
nužno političko: Hoće li Bosna i Hercegovina ostati cijela,
odnosno, može li poći potom državne integracije?“, zapitao
se i fra Petar Anđelović, oslanjajući se na razmišljanja Ivana
Lovrenovića staro 16 godina (izloženo u časopisu Erasmus,
broj 15/1996, strane 37-41.), koje samo što je izgovoreno,
prerasta u još ključnije pitanje: može li BiH nakon svega biti
„zemlja ljudi?“ (Anđelović, Ibid.)
Po mojemu osjećanju za mjeru stvari, najgore je što se u
Bosni i Hercegovini otišlo predaleko u njegovanju kulture
laži, nadbijanja i isključivosti, dovođenja u pitanje identiteta zemlje ili pojedinih njezinih sastavnica, čak orgijastičko,
sladostrasno dovođenje u pitanje državnog ili međusobnih
identiteta, pa je veliko pitanje mogu li se čvrsto formirani
narativi i politike uopće više zaustaviti u njihovoj pogubnoj
Tekstovi s povodom
zahuktalosti­. (Uostalom, krajnje je vrijeme da se prestane s
nonšalantnim, kulturološko, povijesno i politički neutemeljenim silovanjem oficijelnog imena naše zemlje, izostavljanjem dijela njezina punog imena.) Posluživši se još jednom
Lovrenovićevim disputom, koji je na fra Mijinom skupu govorio o potrebi „trećeg modusa“ hrvatske politike u BiH, kazao bih kako je cijeloj BiH potreban „treći modus“ kojeg, nažalost, nema ni na puškomet. BiH bez alternativnog narativa
i politike utemeljene na nenasilju, na uvažavanju drugosti,
na njegovanju a ne ništenju bilo kojeg od svojih identiteta,
na dijalogu i kompromisu, uopće ne može postati normalnom zemljom i ne može opstati.
Meni se čini kako su samo rijetki među nama voljni detektirati na podjednako kritičan način sve blokirajuće ili razarajuće trendove koji onemogućuju konstituiranje Bosne i
Hercegovine kao „zemlje ljudi“! Svi su dominantni narativi
zarobljeni u vlastite logike, bez volje da se pronađe čak i simboličan kompromis koji bi omogućio i drugima kazati – ovo
je i moja, naša zemlja! I datumi koji bi to mogli biti nisu „zajednički datumi“, ma koliko su bitni i za one političke elite
koje ih dovode u pitanje. Možda će na kraju Dan Europe –
9. svibanj biti jedino mogući prihvatljivi datum za sve? Jer,
skoro je izvjesno kako nećemo po tko zna koji put umjeti
obilježiti kako treba, ni dvije decenije od kada se i zastava
Bosne i Hercegovine zavijorila na East Riveru. I taj bi 22. svibanj, dan kada su Ujedinjeni narodi priznali BiH kao neovisnu državu, mogao uz malo dobre volje biti datum koji se
dostojanstveno obilježava u cijeloj zemlji. Ali, za takvo što bi
bilo neophodno prestati s neodrživim pričama u RS-u kako
je povijest BiH započela u Daytonu, ili s onim narativom u
Federaciji kako je tog dana u UN primljen „bosanski“, ili „bosanskohercegovački“ narod, kako tvrdi, primjerice, profesor
Edin Šarčević. Oba redukcionizma pripadaju staroj paradigmi, jer niječu bh. povijest ili aktualnu bh. plurimorfnost,
bili toga svjesni ili ne.
Međunarodno priznanje BiH nije slijedilo, dakle, sve do danas međusobno unutarnje priznanje bh. konstituenata – bh.
nacija i građana. Povijesne, ratne vjersko-etničke diobe zacementirane su u „paralelne svjetove“, koji ne priznaju državu BiH, ili ne žele razumjeti bh. plurimorfnu nacionalnu
kompozitnost. Ova veoma pogođena sintagma potječe opet
od književnika Ivana Lovrenovića, a njezino razumijevanje
isključilo bi brojna druga nerazumijevanja Bosne i Huma
u prošlosti, odnosno Bosne i Hercegovine danas. Ilustracije radi, u dossieru Ivana Lovrenovića „Lakrdija Komšić“,
kojega je postavio u rubrici „Sarajevski dnevnik“ na svojoj
internet stranici, nalaze se i upozorenja ispisana povodom
prvog izbora Željka Komšića u Predsjedništvo BiH 2006.
godine. Lovrenović je, naime, uočio već tada kako je ambicija narečenog da u ovom gremiju predstavlja sve građane
BiH u opreci s funkcijom, za koju se kandidirao i na koju
je izabran, jer mu ona „baš nalaže da predstavlja narod, hrvatski“. U ovom Lovrenovićevom dossieru se nalazi i crtica
„Problem Komšića i SDP-a“ u kojoj autor lucidno dijagnosticira: „Ima nešto suspektno u načinu na koji Komšić gotovo s
indignacijom odbija nacionalni moment. Komšić je tipičan
predstavnik jednog političko-mentalnog sklopa, posebno u
Sarajevu, neovisno o strankama, koji bi najradije da ne vidi
plurimorfnu nacionalnu strukturu, taj bazični problem BiH.
On ga osjeća kao nešto retrogradno i vrijedno prezira, a riješiti se može tako – malo karikiram – da se ne vidi. U tome
je najveći problem te opcije, istodobno i velika mana SDP-a
BiH. Ta stranka jednostavno nema snage da intelektualnopolitički promišlja cjelinu vlastite zemlje. Bojim se da će to
biti i najveći problem Željka Komšića.“ (Lovrenović, Ivan,
2012:21.03.2012.) O kakvom pogubnom nerazumijevanju vlastite plurimorfnosti se ovdje radi, bit će možda jasnije ako navedem i ono
što je kolega dr. Nerzuk Ćurak smjestio u fusnotu broj četiri
u knjizi „Filozofija zagrljaja“ – BiH je jednostavno položila
„Sebstvo u Razliku i to jeste njena Radost koja pati“. (Ćurak,
2009:82) Usuđujem se dodati kako bi u nekoj uljuđenoj BiH
položeno „sebstvo u razliku“ moralo biti razlogom radosti, a
ne patnje. Nažalost, Lovrenovićeve ili Ćurkove dijagnoze ne
nailaze na bilo kakvu refleksiju, mada bi se od njih moralo
poći, ukoliko se želi misliti nova paradigma u BiH i za BiH.
III.
Iza nas je 20 protraćenih godina, u kojima smo jedni o drugima bez stida govorili na najružniji mogući način. I zbog
toga jeste BiH failure state, a takvom će i ostati, sve dok ne
budemo bili u stanju priznati se međusobno kao ljudi različitih nacija, ali istodobno i građani ove zemlje, srodnih
kultura i jezika, vjero-etnija i nacija. Dakako, ne smije se iz
ćudorednih razloga zaboraviti koje su politike i koliko odgovorne za zločine, opsade i razaranja gradova, logore, genocide i kulturocide u posljednjem ratu, kao i u onima ranije.
Ali je krajnje vrijeme shvatiti kako u zemlji kakva je BiH, ne
mogu biti slavljeni kao nacionalne vrijednosti oni pojedinci
ili događaji koji su drugima nanijeli zlo. Ne možemo obilježavati iste datume i događaje na posve različite načine, a to
uporno činimo, njegovati kulturu sjećanja na žrtve u vlastitim nacijama, vjerama, etnijama, a kulturu zaborava na ono
što su „naši junaci“ uradili drugima. BiH, zapravo, uzaludno
žudi za konsenzualnim uljuđenim narativom, s onu stranu
logike i politika nasilja.
Nema dvojbe, pred našim očima se dovršavaju etničke, vjerske i nacionalne diobe, započete vjerojatno onda kada su po
prvi put Bosna i Hum dijeljeni vjerskim i političkim velikoimperijalnim ambicijama. Svi su zavojevači i de facto i de
iure umećali vlastite interese i ambicije u komplicirani mozaik naših unutarnjih dioba, uključivši osmanlijski diobnoupravljački koncept zvani „millet“, kojeg Will Kymlicka s
razlogom zove „federacijom teokracija“, sve do austrougarskih unificirajućih eksperimenata, ili starojugoslavenskih i
endehazijskih teritorijalnih prekrajanja. Nečelno neupitna
ZAVOBiH-formulacija o BiH kao domovini triju njezinih
status, broj 16, ljeto 2013. 111
Tekstovi s povodom
naroda­, s mukom je zaživljavala tek posljednjih godina pokojne SFRJ, kako bi bila na najgori mogući način kriminalizirana u ratu „protiv BiH“, kako je to primijetio rahmetli
Hamza Bakšić. Osobno preferiram govor o dvostrukom
udaru izvana i trostrukom iznutra „protiv BiH“, pri čemu ne
očekujem da mi ijedan nacionalizam zbog toga aplaudira,
uključivši bošnjački i bosanski koji sebe uzimaju za mjeru
bh. patriotizma. U BiH bi se umjesto njegovanja manifestnih
regionalnih i državnog patriotizma trebalo učiti biti „skeptikom“ i „neudobnim građaninom“, poslužit ću se mudrostima
I. Lovrenovića i G. Grassa. Uostalom, ako sličnu pojavu kod
sebe zovemo patriotizmom a kod drugih nacionalizmom,
kazao je jedne prigode profesor Dubravko Lovrenović, to
samo progovara budala u nama! Sve je to povezano i s onim
što se poslije rata svjesno odnjegovalo u akademskim zajednicama, na univerzitetima i sveučilištima, tim našim „unitarištima“ i „separatištima“ (unezveriteti i svemučilišta, zove ih
još šarmantnije profesor Enver Kazaz), a nema drugu svrhu
doli obranu dominantnih svjetonazora vjersko-nacionalnih
elita. One ne zaslužuju, naravno, elitni status po ideji dobra
i učincima, nego što zauzimaju elitnu poziciju u društvenoj
stratifikaciji.
„Interpretiran i institucionaliziran modernim političkim
sredstvima, etnički ili etnoreligiozni identitet je postao nacionalni identitet“, opisuje lucidno profesor Ugo Vlaisavljević
u njegovoj knjizi „Etnopolitika i građanstvo“ stvarnost pokojne Jugoslavije, pri čemu je svaki etnoreligiozni identitet
bio zasebno „nacionaliziran“. Iako je u SFRJ bilo u izobilju
militantnih pokušaja stvaranja zajedničkoga političkog identiteta, nije se radilo o tomu da se etnički identiteti istisnu,
nego da se ponovno povežu ili objedine. Za našu temu je
najvažnije, ipak, Vlaisavljevićevo uočavanje kako je etničko
bilo od samog početka upisano „u osnove novog političkog
poretka“, jer je upravo „etnički pluralizam nalagao federativno uređenje socijalističke države“. (Vlaisavljević, 2006: 12)
Ovaj naputak vodećeg bh. političkog filozofa o takorekući
organskoj svezi etničkog pluralizma i federalizma je možebitno najdragocijeniji podsticaj nekoj budućoj ozbiljnijoj
priči o potrebitoj re-konsituticiji BiH. Samo da za takvo što
ne bude isuviše kasno, jer se u cijeloj zemlji mogu jedva uočiti znaci spremnosti na produbljene razgovore, sukladno
modernim teorijama upravljanja etničkim razlikama, među
koje se ubrajaju i metode kantonizacije i federalizacije, na
jednoj, te (odgovorne) konsocijacije na drugoj strani. One
su, zapravo, te najdemokratskije metode razrješenja unutaretničkih konflikata.
Pred našim očima su, dakle, davno započete diobe po vjerskim i etničkim šavovima samo vrhunile u politikama etniciziranja, odnosno osvajanja i nacionaliziranju teritorija, s ambicijom kontrole ljudskih, proizvodnih i prirodnih resursa
od strane političkih elita sviju provenijencija, ma koliko takvo što bilo u suprotnosti s procesima trans-nacionalizacija i
integracija u europskom okruženju, ili predstavljalo smrtnu
opasnost po mogućnost konstitucije Bosne i Hercegovine
kao pravne i funkcionalne države. Etnonacionalističke elite
112 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
su, zapravo, savršeno dobro razumjele kako nacija ima svoju
teritoriju, baš onako kako ovaj fenomen promišlja dr. Vlaisavljević u njegovoj novoj knjizi „Avetinjska stvarnost narativne politike“, posebice u eseju „Ustav i zemljišni posjed“:
„Doba nacija-država jeste doba državno-političkog prisvajanja i obrade zemlje, i to prema krilatici: jedan politički narod,
jedna teritorija, jedna država“, što je u bitnomu i razlikuje od
etnije, jedan je narod, dakle, kao većina prisvojio jednu zemaljsku površinu. (Vlaisavljević, 2012:125-153)
U opisanom se ambijentu i dovršava bitka za fomiranje nacija-država na tlu Bosne i Hercegovine. Formiranje bh. etnija u političke narode je skoro privedeno kraju, ali bez mogućnosti formalno završnog čina, to jest ustrojstva svake bh.
nacije u zasebnu državu-naciju. U RS-oj se skoro svim srpskim političkim i akademskim elitama ovaj ideal čini, ipak,
na dohvat ostvarenja. U Federaciji se radi o formalno multietničkom bošnjačko-hrvatskom entitetu, u kojem su glavni
sudionici prisiljeni ponašati se mimikrično. Nije slučajno
što se bošnjačke političke elite, i etnokratske i socijaldemokratske provenijencije, i u teorijskoj i u ideološko-političkoj
ravni mimikrično odnose spram suptilnih razlika između
pojmova nacija i etnija (etnija vs. nacija), pa i povremeno
negiranje formiranih bh. nacija. U političkoj praksi se i SDA
i SDP, i druge bošnjačke stranke, ponašaju samo kao (potencijalni) vlasnici zemljišta i resursa u cijeloj Federaciji, dakle i
onih dokle u ratu nije stigla Armija BiH. Mnogima se među
Bošnjacima čini kako bi kontrola cijelog prostora Federacije
bila nekakav vid pravične nadoknade za gubitke bošnjačkog
utjecaja u RS-oj. Ali, i hrvatske političke elite u osnovi žele
kontrolu zemljišta ili resursa na dijelu teritorija koje je kontroliralo u ratu Hrvatsko vijeće obrane, ma koliko u tomu
sve manje uspijevale. Proizvodnja kaosa od strane dr. Lagumdžije, kako bi se uz pomoć minornih hrvatskih stranaka
formirala nelegalna vlast u Federaciji i nije imala drugi smisao doli ubrzavanje „unitarizacije“, odnosno preuzimanje
ingerencija lokalnih zajednica i kontrole federalnih resursa
u svoje ruke. Ma koliko izgledalo nekima (još) nevjerojatno,
iz posve depresirane situacije hrvatske etno-politike počinju
govoriti glasom razuma, ali ih se ne čuje dobro kako zbog
zaglušujuće halabuke vele-bošnjačkog nacionalizma, tako i
zbog njihovih grijeha u prošlosti. U osnovi su sve bh. elite savršeno svikle na demokraturske
ambijente post-daytonske BiH i samoizgrađene javašluk-jaranske konsocijacijske forme političkog života u BiH. Može
se, čak, bh. političare i razumjeti, njima ne može biti ni u jednom drugom sustavu ovako dobro kao u demokraturskom,
kojeg su sami proizveli pod plaštom demokracijske tranzicije. Demokratura je, naime, onaj oblik vladavine u kojem ne
postoji „strah od izbora“, tvrdi švicarski politolog dr. Frank
Schimmelfenning. Ali, zato postoji „strah od Drugoga“,
dodajmo ovomu. Mimikrični govor političkih elita ima u
pravilu zadaću prikriti javašluk konsocijacijsku igru tih većih ili manjih manipulatora tuđom mukom, bilo da se radi
o srpskim, bošnjačkim ili hrvatskim elitama, otupjelim na
stvarne interese i probleme njihovoga biračkog tijela. Ovo je,
Tekstovi s povodom
dakako, igra s vatrom, u kojoj se jednom prikriveno negiraju
državni, a drugi put nacionalni ili neki drugi identiteti, ali
u krajnjem efektu BiH kao moguća „zajednica ljudi“. Skoro
se unutar ovih samozadovoljnih pseudo-elita više nitko i ne
pita: ima li uopće potrebe u modernom dobu formirati dvije
ili tri nacionalne države na tlu BiH, i to po modelu nacionalne države 19. stoljeća?
IV.
Nažalost, umjesto da se barem unutar akademskih zajednica počne pitati o užasima demokrature i ahistorijskih,
anticivilizacijskih tranzicija, one su i dalje pretežito instrumentalizirane u obranu dominantnih političkih narativa
unutar prisvojenih zemljišta i resursa. Utoliko se ne smiju
isključiti ni najgore vrste političkog sljepila u budućnosti,
dakle solucije tipa disolucije. Iz neovisno znanstveničke
pozicije je zbog toga posve legitimno ustvrditi kako se ne
smije više isključiti ni disolucijska sudbina, ukoliko se u
BiH uporno nastavi primjenjivati golo ili pravno-političko
nasilje. Ukazivanje na ovu vrstu opasnosti po BiH se, nažalost, olako „sotonizira“ po uzoru na ideološko-političku
stigmatizaciju u totalitarnim, zatvorenim društvima. Zato
sam se – na prezentaciji projekcije Friedrich Ebert Stiftung
„Bosna i Hercegovina 2025: scenariji budućeg razvoja događaja“ – u Mostaru, 8. svibnja 2012. godine i našalio na
račun agilnoga SDP-ovog parlamnetarca dr. Denisa Bećirevića i predsjednika SDP BiH dr. Zlatka Lagumdžije. Kazao sam, čim se pitanje disolucije spomene, slično kao nekoć konsocijacije, odmah se jave doktori za nešto, pa tako
i jedan koji je u ime SDP BiH optužio baš Friedrich Ebert
Stiftung, odnosno njezinu podružnicu u BiH, za nečasne
namjere ili opasne igre. Taj (pre)ambiciozni igrač u dream
teamu predsjednika SDP-a stalno piše neke „pozdrave i
čestitke“, ali i kontraproduktivna pisma, primjerice ono
Martinu Schulzu, predsjedniku Europskog parlamenta, u
kojem umanjuje opasnosti od onih u „kratkim hlačama a
s dugim bradama“, oličenje je „kulture nadbijanja“, manifestnog patriotizma i antifašizma, dakle svih očitovanja koji
ne podrazumijevaju nikakve napore, nego tek uobrazilju o
svojoj ispravnosti. Upravo s time se i razgolićio kao zarobljenik stare paradigme, anti-europljanin i anti-socijaldemokrat. S takvim „socijaldemokratima“, koji od prijatelja
poput FES-a, prave neprijatelje, SDP BiH i nije drugo do
neojakobinska, federalna SNSD-inačica, tek provincijalizirano „bošnjačko-centrično“ izvitoperenje bh. socijaldemokracije. FES-ov scenarij se i ne mora vrednovati posebno
visokim ocjenama, ali se mora uočiti FES-ova dobra namjera i zabrinutost. Uostalom, u njemu spomenuta „disolucija“ samo je jedna od pet projekcija ili upozorenje- što bi
nam se moglo dogoditi do 2025. godine. S vođama, poput
spomenutih i njima sličnima, takav je scenarij vrlo predvidljiv, nažalost. „Friedrich Ebert Stiftung“, zakladi bliskoj
njemačkom SPD-u, bi morali, inače, i SNSD i SDP biti zahvalni za enormni napor u proteklih 15 godina u funkciji
preživljavanja ideje socijademokracije u BiH. Disolucija BiH po modelu SFRJ se, srećom, može još uvijek izbjegnuti, ali samo pod uvjetom da se međusobno priznamo kao jednakopravni narodi/nacije, dakle ukoliko pojmimo BiH kao nacionalno-plurimorfnu kompoziciju koja,
kao takva, mora ući u još plurimorfniju, sui generis tvorevinu kakva je Europska unija. Jer, ako bi u BiH bila neupitna
njezina plurimorfna kompozitnost, našao bi se lakše i put k
takvoj vrsti koordinacije koja bi ubrzala procese privođenja
EU. Prapočetna pretpostavka za izbjegavanje disolucije i za
europsku budućnost BiH je međusobno unutranje priznanje
i priznanje da je u BiH na djelu par excellence konsocijacijska situacija. Samu konsocijaciju, pak, ponajbolje je razumjeti kao preostalu nam šansu, šansu za izlazak iz stanja nestabilnosti, čak pred-disolucije, u stabilno stanje koje vodi u
EU. Uostalom, i samu Europsku uniju se može razumjeti kao
iskorištenu konsocijacijsku šansu, ma koliko ona nije samo
to. Nažalost, ovdje se mora ostati skeptikom, jer se kod nas
prosto još uvijek ne želi razumjeti da je odgovorna konsocijaca najdemokratskija metoda iz seta upravljanja etničkim/
nacionalnim konfliktima u demokratskom svijetu. Posebice
unutar bošnjačkog korpusa izostaje dubinsko razumijevanje
svoje zemlje kao „idealne konsocijacijske situacije“, pa je do
daljnjega nemoguće izabrati konsenzualni put i zajedničku
budućnost u Europskoj uniji.
U ovom vražjem kolopletu nema nevinih, čak se ne smije sa
sigurnošću tvrditi ni koja je isključivost „kokoš“, a koja „jaje“.
Na separatističke izazove ne-konstitucije, ili opasnosti iščeznuća BiH, uzvraća se posve kontraproduktivnim narativom
o bosanskohercegovačkom ili češće „bosanskom“ temeljnom
političkom narodu. Oni manje sofisticirani govore o Bosni
kao zemlji Bošnjaka i onih koji je vole, pri čemu bi, valjda, oni
koji nisu Bošnjaci (i muslimani) morali imati nečiji atest –
vole li ili ne vole svoju zemlju. Ali, to i nije drugo doli zahtjev
za prisvajanjem teritorija u cijelosti za sebe, dakle, dovršenje
procesa etnizacije u formi unitarizacije. Time se do krajnjih
konzekvenci razotkrila ružnoća i unitarnih formi, koje se prožimaju sa separatističkim dovođenjem u pitanje BiH.
V.
Jasno bi trebalo biti, dakle, i posljednjom političkomu i kulturološkom slijepcu kako etnokracijski koncept uređenja
nekog društva ne može biti vrhunac povijesno-političkog
hoda, pa ni u zemlji kakva je BiH. Ali, do nove političke kulture međusobnog uvažavanja u višenacionalnoj zemlji, kakva je BiH, može se stići samo uz respekt svih identiteta i
realiteta. Utoliko smislenu alternativu ne traže ni oni koji
nisu svjesni nužnosti konsenzualnih i konvergencijskih rješenja, bili pripadnici etnokracijskog ili „neokomunističkog“
kruga, kako to formulira kolega dr. Šaćir Filandra, kao ni
bh. liberali koji opravdano inzistiraju na nužnosti razlikovanja „ethnosa“ i „demosa“, ali posve neopravdano polaze od
(jednog) „demosa“ kojeg još nema, uz implicitnu ignoranciju „ethnosa“, odnosno nacija koje imaju u sebi i elemente
liberalno-građanskog. Ma koliko se sa zagovornicima ove
status, broj 16, ljeto 2013. 113
Tekstovi s povodom
orijentacije nije mudro sporiti, niti je smisleno dovoditi liberalne ideje u pitanje, što i ne činim, mora se kazati kako
je dovođenje u pitanje višenacionalnosti BiH, dakle bilo kojega bh. nacionalnog identiteta, kao i bilo kojega etničkog,
ili regionalnog, vrlo kontraproduktivna rabota i po ideju i
po (buduću) praksu demosa, odnosno poželjne konstitucije
političke zajednice u BiH. Zato je i nužno potvrdno odgovoriti na pitanje: ne ostaju li i zagovornici liberalnih koncepcija
unutar stare paradigme, ukoliko direktno ili implicite niječu
potrebu strpljivoga građenja političke zajednice uz respektiranje ne samo individualnih, nego i prava kolektiviteta?
Nužno bi bilo, dakle, ne polaziti od idealnog, ali izmišljenoga
konstrukta, pa priznati kako se u BiH u osnovi još uvijek radi
o tribalističkom društvu, u kojem se politička većina artikulira u prvom redu kao „ethnos“, kako bi potom majorizirala
u pravilu sve druge koji su manjina po etničkom/nacionalnom ili nekom drugom kriteriju. „Etničko je predominantni oblik socijalnog života“, uočava prof. Vlaisavljević, „tamo
gdje politika još nije dovoljno politika, a nacija još nije nacija
u pravom smislu riječi: demokratska nacija.“ (Vlaisavljević,
2006:119) Otuda se – uz svijest o važnosti i garancije indidividualnih sloboda i prava – i nameće potreba zaštite prava
nacionalnih, kulturoloških identiteta, i to putem izgrađenog
registra prava i procedura zaštite prava kolektiviteta, dakle i
putem tzv. institucionalne ravnopravnosti. Dakako, sve što
bi se u tom registru zaštite neupitnih identiteta navelo, vrijedilo bi podjednako za zaštitu kolektivnih identiteta, ma u kakvim se okruženjima i konstelacijama našli. Zagarantirana
zaštita nacionalne ravnopravnosti tri konstitutivna naroda
podrazumijevala bi i zaštitu drugih kolektivnih identiteta,
pa zvali se jednom „ostali“, ili „Bosanci“ ili „Hercegovci“.
Institucionalna jednakopravnost, ili „institucionalna autonomija“ (Ivan Lovrenović) i jeste suština konsocijacijskog
modela i do njega se može doći ako bi bilo manje zle krvi
nego što je ima danas u BiH. Ova konsenzualna metoda ne
isključuje, dakako, metode federalizacije i kantonizacije,
nego ih na neki način pretpostavlja. Podrazumijeva, pak,
preustroj koji može, ali ne mora imati aspekte funkcionalnih
teritorijalizacija..
VI.
„Bosansko-hercegovačko društvo ima sve povijesne pretpostavke za instaliranje modela konsocijacijske demokracije,
jer kao podijeljeno društvo živi praktički od pada bosanskog
kraljevstva 1463. godine“, citirao je profesor povijesti Dubravko Lovrenović književnika Željka Ivankovića, braneći
ga (u Oslobođenju) od objeda jednog profesora islamskih
nauka i Odjela iranske ambasade u BiH, zapravo maestralno
demistificirajući bajku o političkom kontinuitetu srednjovjekovne Bosne (i Hercegovine) s onim što je El Fatih stvorio
od nje, nakon što je ukinuo „tri ključne institucije Bosanskog kraljevstva: Bosanski sabor, Bosansku crkvu i Bosansku
krunu“. Ukidanjem se, veli profesor Lovrenović, „ne postižu
nikakve transformacije“. Za našu temu je jednako važno i
114 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Lovrenovićevo pozivanje na Ursa Altermatta i ocjenu kako
je BiH još uvijek „poslijeosmanska u svojoj strukturi i društvu“, odnosno kako „pravi uzrok konflikata na Balkanu leži
u tomu što još nije uspio prelazak od propalog otomanskog
poretka bez teritorijalnog mileta sa kvazidržavnom autonomijom na zapadni sistem nacionalnih država sa čvrstim teritorijalnim granicama“. Od posebnog je značenja Lovrenovićevo navođenje Altermattove ocjene kako su članovi jednog milleta živjeli u jako zatvorenom miljeu i ženili se samo
međusobno. „Radi se o jednostavnoj povijesnoj istini, iz koje
treba izvući odgovarajuće pouke u procesu transformacije
arhajske u modernu političku kulturu“, konstatira trezveno
profesor Lovrenović, kojemu je jasna kao malo komu drugomu bajka o „povijesti bosanskog nepodijeljenog društva“,
koju propovijedaju tzv. učitelji bosanskog dostojanstva. „Takvo nešto u rudimentarnoj je formi postojalo jedino između
1970. i 1990 godine“, poručuje profesor Lovrenović, „prije
toga sasvim sigurno nije, a sudeći po aktualnom trendu teško
da će ikada više i postojati“. (Lovrenović, D., 2009: 198-204
Što činiti? Nama koji ono razdobolje, o kojem govori profesor Lovrenović, mislimo „Periklovim dobom“ u životu BiH,
pripada u obvezu ustati i u obranu i „mješanaca“ i suprotstaviti se daljnjem ponižavanju te vrste multikulturalnosti i bh.
plurimorfnosti. Osobno mislim kako ljudi ove sudbine svojim životima i djelom svjedoče najuvjerljivije ideju i praksu
alteriteta i multikulturalnosti. Dakako, ukoliko pristanu –
uslijed agresije „monokultura“ ili dogmatskog liberalizma
–na samozataju svojih identiteta, ili na negaciju identiteta
drugih, kako to, primjerice, podrazumijeva „nacionalistički
anti-nacionalizam“, sami su sebe unizili. Pristankom na negaciju važnih identiteta za druge ljude, naime, pristaje se na
agresivnu ideologiju anti-multikulturalizma, protiv interkulturalizma, čiji su oni potencijalno ponajbolji svjedoci,
pod uvjetom da su toga i svjesni.
Htio sam svim ovim navođenjima pokazati kako je BiH
primjer kompleksne konsocijacijske situacije, s čime se tek
treba naučiti ophoditi. Zbog toga je i važno što je i na ovom
skupu došao do izražaja narativ koji konsocijacijsku mogućnost tretira „zločinom protiv demokracije“, ma koliko bio
zarobljenikom stare paradigme. Ništa pri tomu ne pomaže
pozivanje na lieberalne teorije i načela. Uostalom, profesor
Ugo Vlaisavljević razložno upozorava kako je i postojeći bh.
ustav u osnovi postao čvorištem konsocijacijskog i građanskoga, pa se razgovor o tome izbjegava. Problem je, dakako,
i u tomu što oni koji počinju sricati priču o nužnosti tzv. kohabitacije nacionalnog i građanskoga, na primjeru kohabitacije domova naroda i zastupničkih domova u parlamentarnim skupštinama, govore o tomu poput predsjednika SDP
BiH – nedosljedno i neiskreno. Nije dovoljno stalno govoriti kako je BiH sui generis tvorevina, nego ona mora hic et nunc pokazati sposobnost autorefleksije i iznalaženje zajedničke vizije, temeljem vrijednosti koje podrazumijeva nova paradigma. Uostalom, Will
Kymlicka je načelno veoma razložno upozorio: „Ako dvije
Tekstovi s povodom
ili više nacionalnih grupa naprosto ne žele da žive zajedno,
onda je možda nemoguće da se solidarnost stvori ni iz čega.“
(Kymlicka, 1995:191) Nitko ne bi među odgovornim znanstvenicima i kulturolozima, dakle, smio ignorirati ovu vrstu
upozorenja, ili isključiti mogućnost razrješenja naše povijesne i aktualno-političke drame upravo putem institucionalne jednakopravnosti ili „autonomije“, u kombinaciji s
drugim metodama iz seta upravljanja etničkim razlikama.
Možda bi potom na dužu stazu mogla iz više demosa biti
formirana jedna politička zajednica, u obzorjima nove paradigme i otvorena za raznovrsne interkulturacije? U tom
slučaju bi, možda, bilo mogućno da se i u novi društvovni
dogovor o BiH upiše – po uzoru na švicarski ustav – mi bosansko-hercegovački narodi, ili mi narod Bosne i Hercegovine i njegovi regioni (kantoni, federalne jedinice) odlučili
smo da …?
Trebalo bi, dakle, s respektom uzeti u razmatranje ono što je
kolegica Mirjana Kasapović kazala prije par godina, u mostarskom časopisu za političku kulturu „Status“: Ni konsocijacijska ponuda neće biti vječito na dnevnom redu naših
zakrvljenih i ignorantskih akademskih i političkih elita.
Postoje povijesni momentumi koji bivaju neiskorišteni, uči i
iskustvo disolucije Jugoslavije. Ali, do tog momentuma smo
beskrajno daleko, jer takvo što podrazumijeva političku zajednicu koja respektira svoju svekoliku plurimormfnost i
upravo po tom osnovu gradi budućnost. Prva pretpostavka
za ovakav vid konvergencije ostaje da razumijemo sebe kao
složeno društvo i višenacionalnu zemlju, osuđenu na „Sebstvo u Razlici“, kako ne bi više zbog toga bili nesretni, pa da
potom mislimo i EU kao europsku obitelj brojnih naroda u
kojoj se živi „Sebstvo Razlika“ iliti alteritet. Pojam alteritet (njem. Alterität) vuče podrijetlo iz latinske
riječi alter (onaj koji je drugačiji, drugi) i u biti označava
„drugost“ (njem. „Anderheit“) i „razliku“ (njem. „Differenz“), objasnio sam u mojoj monografiji o Europskoj uniji.
(Lasić, 2009) Zemlja poput BiH je prosto osuđena na alteritet, samo toga tek mora postati svjesna. „Svi koji danas
uzdišu za političkom jednosti, tražeći uzore u ‘normalnim
evropskim državama’, mogli bi znati da Bosna i Hercegovina
po povijesnoj formaciji (s vrlo živim današnjim refleksima)
spada u drukčiji kontekst, u krug onakvih višereligijskih i višekulturnih zemalja – poput Libanona – koje su se na političkoj mapi ukazale nakon epohalne civilizacijske i političke
oseke, po propasti posljednjih velikih imperija, otomanske
i habsburške (te u našemu slučaju – i jugo-federacije, kao
manje pseudoimperije), i da je u takvim zemljama nametanje bilo kakve političke jednosti loš, opasan i u krajnjoj liniji
kontraproduktivan posao“, upozorio je i književnik Ivan Lovrenović u dossieru „Lakrdija Komšić“.
Umjesto zaključka
Sve što nam se danas događa je uzrokovano najvećim dijelom time što se BiH našla u situaciji da sama promišlja svoju
sudbinu, a da za ovu vrstu autorefleksije nije spremna. U BiH
se skoro uvijek bivalo pod nečijim „kišobranom“, ili se imalo
iskustva samo s represivnim metodama razrješenja vjerskih/
etničkih/nacionalnih konflikata, Vjerojatno se zbog toga temeljnim pitanjima zajedničke države, nacije, kulture, identiteta i jezika bavimo na posve anakroničan i neznanstven
način? Možda zbog toga patimo i od sindroma „jednosti“,
ili mlako branimo ideju alteriteta u BiH, uključivši ideju pripadanja ujedinjenoj Europi alteriteta? Ne treba se pri tomu
bojati tzv. kaosa identiteta. Umjesto njihova ništenja ili potiranja, u unitarističkim varijantima, ili njihove apsolutizacije
u monokulturalnim interpretacijama, bilo bi potrebito uočiti kako se u modernim političkim društvima odustaje od
eliminiranja etničkih razlika, te da se uz njihovo poštivanje
rađa i šansa za interkulturalne vrijednosti, pa s time i nastanak političke zajednice. Uostalom, o tomu civilizacijki nadmoćno piše ne samo Will Kymlicka u „Multikulturalnom
građanstvu“, nego i brojni drugi autori a među njima i John
McGarry i Brendan O’Leary, kada govore o osam metoda
upravljanja i eliminiranja međuetničkih razlika. Na okruglom stolu časopisa „Diskursi“, krajem prošle godine, o tobožnjoj „smrti multikulturalizma“ detaljnije sam
govorio o metodama upravljanja etničkim razlikama, s pozivom na spomenuti anglosaksonski dvojac, jer se u njih
ubrajaju: hegemonistička kontrola; arbitraža (intervencija
treće strane); kantonizacija ili federalizacija; te konsocijativizam ili sporazumna podjela moći. I još, k tomu, očigledna je civilzacijska nadmoć metoda upravljanja nad metodama eliminiranja etničkih razlika: genocid; prisilno masovno preseljenje stanovništva; razdvajanje i odcjepljenje
(samoodređenje); (prisilna) integracija ili asimilacija (McGarry, O’Leary, 1993). Prve metode su izraz „nove pardigme“, a druge oličenje „stare paradigme“. Na osnovu ovoga
naputka načinjena su potom i neka zapažena istraživanja u
našoj regiji. Primjerice, nezaobilzana je studija „Mogućnosti rešavanja unutardržavnih konflikata“ Srđana Milašinovića i Želimira Kešetovića, jer je u njoj ukazano na razlike
u pristupu etničkim/nacionalnim konfliktima u političkim
i pred-političkim društvima. Ovaj autorski dvojac veli: „Iz
ugla sprečavanja i rešavanja konflikata značajno je pomenuti da se po pravilu etnički konflikti najlakše generišu
između predpolitičkih i tribalističkih društava ili u društvima koja nisu dozrela do nivoa moderne parlamentarne
demokratije. S druge strane etničko-konfesionalni sukobi
su najprisutniji tamo gde postoji takozvana ‘fingirana demokratija’ ili ‘demokratija niskog intenziteta’…“ (Milašinović, Kešetović, 2009)
U Bosni i Hercegovini su sva velika pitanja već postavljena,
samo su odgovori zarobljeni u logiku paradigme gologa ili
političkog nasilja. Ako je tomu tako, međunarodno priznata
i unutarnje nepriznata BiH bi mogla zadugo ostati ogledalo
kontraproduktivnih divergencija, u krugu zemalja „zamrznutog konflikta“ ili kontroliranih sukoba, koji podrazumijevaju međunarodni nadzor i onemogućuju stjecanje pune
suverenosti, pa potom i uključenje u određene geopolitičke
status, broj 16, ljeto 2013. 115
Tekstovi s povodom
saveze ili polit-ekonomske integracije. „Teufelskreis“, kazali
bi Nijemci, bez međunarodnog nadzora BiH prijeti disolucija, a uz nadzor ona i nije puno više od (polu)protektorata. Ponajveći je problem što se „zamrznuti konflikti“ za čas
mogu pretvoriti u nasilni sukob, ili biti uvodom u disoluciju,
koja u BiH nikomu ne bi donijela dobroga. Ali, podjednako
je loša i beskonačna (europska) neizvjesnost u kojoj se intenziviraju disfukcionalizacije na uštrb funkcionalne konstitucije zemlje. Nisu problem bh. društva bh. nacije, ma koliko je toga
ružno artikulirano u proteklih 20 godina u njihovo ime,
nego što se pokušavaju praviti dvije (ili tri) države u BiH po
modelu koji nije uopće kompatibilan s dominantnim procesima i trendovima u svijetu, čiji dio želimo postati. Moderna nacionalna država je dobila, naime, u Europskoj uniji
ulogu su-kreiranja trans-nacionalizacija ili sprovođenja u
djelo zajednički izgrađenih i usvojenih, europeiziranih politika. EU nema zasebne organe i institucije za sprovođenje
usvojenih europskih politika, nego se oslanja na organe i
institucije nacionalnih država. Tvrdoglavom ustrajavanju na isluženom modelu nacije iz 19. stoljeća, BiH se ne
izlaže toliko riziku obnove rata, jer je takvo što manje vjerojatno zbog međunarodne prezentnosti u Zemlji, koliko
posve izvjesnom (za)ostajanju u izgradnji politike konvergencije, unutarnje koegzistencije i konzistencije. S tim se
pristupom bh. političke elite, ma što govorile, opredjeljuju
za nekompatibilnost, model čekaonice, za predvorje EU, ili
za potpunu europsku neizvjesnost. Biti ravnopravnom članicom kruga europskih zemalja koje čine EU je, pak, posljednja šansa da BiH postane funkcionalnom i održivom
zemljom.
Reference
Anđelović, fra Petar (2009): Fratar i njegova Bosna, Rabic,
Sarajevo
Ćurak, Nerzuk (2009): Filozofija zagrljaja, Rabic, Sarajevo
Haverić, Tarik (2009): I vrapci na grani, Rabic, Sarajevo
Kazaz, Enver (2008): Neprijatelj ili susjed u kući, Rabic,
Sarajevo
Kymlicka, Will (1995): Multicultural Citizenship, Clarendon
Press, Oxford (Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003)
Küng, Hans (2007): Svjetski ethos za svjetsku politiku, Intercon, Zagreb
Lasić, Mile (2009): Europska unija: nastanak, strategijske nedoumice i integracijski dometi, Sarajevo Publishing, Sarajevo
Lasić, Mile (2011), Od „multikulturalizma“ ka postsekularističkom inter-kulturalizmu, Diskursi, 2/2011
Lijphart, Arendt (1992): Demokracija u pluralnim društvima, Školska knjiga i Globus, Zagreb
116 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Pri samom kraju, ponovit ću, prijeko potrebnu konsolidaciju u BiH nije moguće postići s onima koji se vrte u obzorju paradigme nasilja, bilo da privode kraju etnokratske
revolucije u formu zasebnih „nacija-država“, bilo da mogu
zamisliti BiH samo kao prosti zbir nacionalnih država. Zarobljenici paradigme nasilja su, nažalost, i oni koji zagovaraju
liberalnu BiH, ali nemaju sposobnosti i volje priznati plurimorfnu kompoziciju BiH kao njezinu trajnu odrednicu. Bliski duhu i sadržaju „nove paradigme“ su, zapravo, samo oni
koji zagovaraju apsolutno međusobno uvažavanje, politički
i teorijski pluralizam, uključivši i odgovornu konsocijaciju i
federalističko ustrojstvo zemlje, primjerice poput glavnoga
urednika magazina „Status“, sociologa Ivana Vukoje. U Sarajevu se, nažalost, na pobrojane instrumente iz seta razrješenja međuetničkih konflikata u složenim i pluralnim društvima gleda, još uvijek, kao na instrumente podjele zemlje,
ili nekakvu „hrvatsku ujdurmu“. A riječ je tek o mogućemu
modelu izgradnje „trećeg modusa“ i u hrvatskoj i bošnjačkoj
i srpskoj, odnosno bh. politici. Vrijeme je, dakle, ugledati se
na složena društva i zemlje, one koje su putom federalističkih i konsocijacijskih rješenja postale stabilnima, bile ili ne
bile članice Europske unije. Rješenja za bh. otvorena nacionalna i državno-politička pitanja mogu se prosto „opipati“
u ideji i praksi prenesenog i djeljivog suvereniteta, ili višerazinskog upravljanja „s drugu stranu nacionalne države“, u
praksi regionalizacija i svekolikih trans-nacionalizacija koje
se odvijaju unutar Europske unije. Ona u njezinoj biti i nije
drugo doli uspješno realizirana konsocijacijska ideja u funkciji harmonizacije i mira. Zbog toga bi morala postati i našom paradigmom, našim orijentirom i potencijalnim toposom razrješenja svih otvorenih bh. nacionalnih i. državnopolitičkih pitanja … Lovrenović, Dubravko (2009): Povratak u prirodno stanje,
Oslobođenje, 7. 9. 2009., u: Čitati Ivankovića u Sarajevu, Rabic / Synopsis, Sarajevo, str. 198-204
Lovrenović, Ivan (2012): Lakrdija Komšić (dossier), u: Sarajevski dnevnik, 21. 3. 2012., www.ivanlovrenovic.com
McGarry, John and O’Leary, Brendan (1993): Introduction:
The macro-political regulation of ethnic conflict, in: John
McGarry i Brendan O’Leary (eds.): The Politics of Ethnic
Regulation, London and New York: Routlege
Milašinović, Srđan, Kešetović, Želimir (2009): Mogućnosti
rešavanja unutardržavnih konflikata, www.doiserbia.nb.rs,
01/2009
Pasch, Paul, ur. (2012), Bosna i Hercegovina 2025: scenariji
budućeg razvoja događaja, Friedrich Ebert Stiftung, Sarajevo
Vlaisavljević, Ugo (2006): Etnopolitika i građanstvo, Udruga
građana Dijalog, Mostar
Vlaisavljević, Ugo (2012): Avetinjska stvarnost narativne politike, Rabic, Sarajevo
Tekstovi s povodom
Od liberalnog
etnonacionalizma prema
*
interkulturalnom građanstvu
Da ne bi skliznuo u ne demokratski i ne liberalni etnofundamentalizam
i šovinizam, ili da bi se iz njega izvukao ako se tamo već nalazi,
etnonacionalizmu u BiH je nužno određeno usuglašavanje s liberalnoeglitarističkim teorijama i praksama i zagovaranje principa etnokulturne
pravde. Time etnonacionalizam poprima odlike demokratskog i liberalnog
nacionalizma, te potiče razvoj multikulturalnog i interkulturalnog građanstva.
Optimalan društveno-politički okvir za takvu liberalno-demokratsku
egzistenciju etnonacionalizma osiguravaju federalističko-konsocijacijski modeli
i aranžmani
Ivan Vukoja
* Tekst izlaganja na jednodnevnom znanstvenom skupu „Društveni dijalog i politika konvergencije u BiH“ – FPN Sarajevo, 11. svibnja 2012.
N
eupitna društveno-politička činjenica je da u Bosni i
Hercegovini postoje tri etnije/naroda/nacije i ako ćemo
u bilo kojem obliku uvažiti činjenicu da im kao takvima pripadaju i određena kolektivna prava nužno ćemo završiti u
raspravi ne o tome „treba li nam konsocijacija“, nego koji
konsocijacijski model je najprikladnije primijeniti u Bosni i
Hercegovini koja i petnaest godina nakon rata funkcionira
kao „podijeljeno društvo i nestabilna država“. Očito je da
ovakva nedovršena kvazikonsocijacija ili javašluk konsocijacija kako je naziva Mile Lasić ne funkcionira između ostalog
i zbog lošeg rješenja srednje razine vlasti koja se u najkraćem
može opisati krilaticom „dva entiteta za tri naroda“, ali prvenstveno zbog činjenice da bošnjačke i „građanske“ društveno-političke elite odbijaju dosljedno i odgovorno prihvatiti i primijeniti konsocijacijska načela. Odgovorno prihvaćanje konsocijacijskih načela i njihova dosljedna primjena
od strane svih bitnih društveno-političkih aktera mnogo bi
više doprinijeli stabilizaciji društva i države nego pokušaji
njihovog načelno-teorijskog i praktično-političkog osporavanja u konkretnim bosanskohercegovačkim okolnostima.
Jer, kao što sam više puta javno naveo: „u konkretnoj bosanskohercegovačkoj situaciji – konsocijacijski modeli ne
esencijaliziraju etnonacionalizam, nego upravo suprotno,
stvaraju realne društveno-političke pretpostavke za proces
demokratizacije i liberalizacije etnonacionalnih koncepata,
pogoduju razvoju civilnog društva i političkoj artikulaciji
multikulturalnog građanstva, te, što je u ovom trenutku
možda i najvažnije osiguravaju legitimitet i opstojnost višenacionalne države Bosne i Hercegovine.“
U ideološko-političkom smislu BiH je kompleksna država.
Osnovna ideološko-politička podjela tiče se odnosa prema
građanskom i nacionalnom. S jedne strane imamo nacionalne koncepte i ideologije bazirane na ethnosu, a s druge
status, broj 16, ljeto 2013. 117
Tekstovi s povodom
takozvane građanske koncepte i ideologije bazirane na demosu – etnonacionalizam nasuprot građanskom(državnopolitičkom) nacionalizmu. Da ne bi skliznuo u ne demokratski i ne liberalni etnofundamentalizam i šovinizam, ili da bi
se iz njega izvukao ako se tamo već nalazi, etnonacionalizmu
u BiH je nužno određeno usuglašavanje s liberalno-eglitarističkim teorijama i praksama i zagovaranje principa etnokulturne pravde. Time etnonacionalizam poprima odlike
demokratskog i liberalnog nacionalizma, te potiče razvoj
multikulturalnog i interkulturalnog građanstva. Optimalan
društveno-politički okvir za takvu liberalno-demokratsku
egzistenciju etnonacionalizma osiguravaju federalističkokonsocijacijski modeli i aranžmani.
Da ne bi skliznuo u ideološko-politički fundamentalizam i
pseudoreligijski patriotizam, ili da bi se iz njega izvukao ako
se tamo već nalazi, građanskom nacionalizmu u BiH je nužno
određeno usuglašavanje s principima etnokulturne pravde,
grupno-diferenciranih prava i multikulturnog građanstva što
u konačnici vodi odbacivanju ideje proste nacije-države i prihvaćanju konsocijacijskih i federalističkih hipoteza kao optimalnih modela rješavanja etnokulturne i nacionalne složenosti Bosne i Hercegovine.
Dodatna opasnost za građanski nacionalizam nalazi se u
mogućnosti njegove instrumentalizacije od strane većinskog, bošnjačkog etnonacionalizma. Tu instrumentalizaciju moguće je izbjeći samo na dva načina. Prvi je način da
većinski bošnjački etnonacionalizam odustane od instrumentalizacije građanskog nacionalizma, odnosno, odustane od velikobošnjačke etnonacionalističke matrice te se
otvoreno počne zalagati za principe etnokulturne pravde i
dosljednu primjenu konsocijacijskih modela i aranžmana.
Drugi je način da građanski nacionalizam odustane od zahtjeva za doslovnom primjenom načela liberalnog fundamentalizma i apstraktnog egalitarizma, odnosno, odustane
od „mita o etnokulturnoj neutralnosti“ i prihvati konsocijacijsku paradigmu.
Građanski nacionalizam, kao partikularan društveno-politički fenomen u BiH, nema društveno-politički niti kulturno-simbolički kapital dostatan za realizaciju vlastitih
političkih koncepata i opcija. Ono što ga čini potencijalno
moćnim je njegova (strateško-politička) sprega s većinskim, bošnjačkim etnonacionalizmom. Isto tako, bošnjački etnonacionalizam bez sprege s građanskim nacionalizmom nema društveno-politički niti kulturno-simbolički kapital dostatan za realizaciju velikobošnjačke etnonacionalističke matrice. Tek strateško-politička sprega
u kojoj (veliko)bošnjački etnonacionalizam funkcionira
kao društveno-politička baza a građanski nacionalizam
kao kulturno-simbolička nadgradnja ima određeni društveno-politički potencijal za pokušaj dokidanja etnokulturnog kao političkog odnosno nacionalnog pluralizma u
Bosni i Hercegovini, i pretvaranja Bosne i Hercegovine u
prostu naciju-državu s Bošnjacima kao temeljnim naro-
118 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
dom i bošnjačkom etnokulturom kao dominantnim državno-kulturnim obrascem.
Bez obzira na vrijednosna određenja prema takvoj sprezi i takvim pokušajima, ne smije i ne može se osporiti legitimitet
takvim društveno-političkim opcijama. Naravno, sve dok se
te opcije u realizaciji svojih ciljeva koriste legalnim i legitimnim demokratskim sredstvima i procedurama. Svako stajalište koje bi a priori osporilo legitimitet ovakvoj opciji trebalo
bi se smatrati ne demokratskim. Ali, isto tako, svaki pokušaj
ideološke diskvalifikacije konsocijacijskih i federalističkih hipoteza, te pluralističkih etnonacionalnih koncepata koji se
pridržavaju liberalno-demokratskih načela i procedura multikulturalnog građanstva, treba smatrati nelegitimnom i totalitarnom društvenom pojavom i praksom.
Sud o ispravnosti i poželjnosti pojedinih društveno-političkih opcija i njihov status na društveno-političkoj pozornici
u konačnici bi trebali određivati rezultati slobodnih i demokratskih izbora, odnosno rezultati referendumskih izjašnjavanja građana kao slobodnih i autonomnih individua sposobnih odlučivati o vlastitim političkim potrebama, ciljevima i
interesima.
I na kraju, kao prijedlog za razmišljanje i raspravu, navodim
model preustroja BiH koji mi se u postojećim društveno-političkim okolnostima čini prihvatljivim i izvodivim. Radi se
o preustroju Federacije na dva entiteta, odnosno dva velekantona. Jedan sa središtem u Sarajevu, drugi sa središtem u
Mostaru. Na razini svake općine, odnosno grada, proveo bi
se referendum o tome kojem od ta dva kantona općina želi
pripadati. Tako bismo, pretpostavljam dobili dva velekantona,
jedan s bošnjačkom, i jedan s hrvatskom većinom. Unutar
svakog kantona, u skladu s Odlukom o konstitutivnosti svih
naroda na cjelokupnom teritoriju Bosne i Hercegovine, sva tri
narodi bi imali status konstitutivnih naroda i sukladno tome
osigurana nacionalna prava. Kantoni bi imali teritorijalni diskontinuitet. Dodatna sigurnost za „bošnjačku stranu“ koja
je najmanje sklona ovakvim promjenama je u činjenici da bi
Federacija ostala kao institucionalni i administrativno-teritorijalni okvir. Time ne bi bila oslabljena pozicija Federacije u
odnosu na Republiku Srpsku, a postojao bi i mehanizam korekcije prema politikama unutar velekantona. Time bi se mogao riješiti i slučaj Sejdić-Finci, a i građanske politike napokon
bi dobile okvir unutar kojeg mogu djelovati bez strukturalnih
preklapanja s velikonacionalnim politikama.
U teorijsko-konceptualnom smislu ovaj model preustroja BiH
zasnovan je na činjenici da je BiH višenacionalna država koju
treba urediti na načelima liberalnog etnonacionalizma i interkulturalnog građanstva. Odnosno, da budem malo precizniji,
na načelima multinacionalnog federalizma koji naglašava elemente „samouprave“ i „korporativizma“, konsocijacijskim demokratskim aranžmanima koji naglašavaju­ mehanizme „podijeljene uprave“ i „institucionalne autonomije“, te ustavnim
odredbama koje štite individualna građanska i politička prava.
AKTUALIJE
Aktualije
Problem demokratskog
deficita EU
Od svoga osnivanja do danas Evropska unija je kontinuirano evoluirala. Ona
je postala jedinstven politički sistem sa jedinstvenom strukturom koja je
neuporediva sa bilo kojim prethodnim političkim sistemom. Danas je, međutim,
u kontekstu ekonomske i finansijske krize, Evropska unija kao politički sistem
više nego ikada ranije suočena sa pitanjem političkog legitimiteta. U rascjepu
između različitih koncepata, ideologija i političkih teorija, u Evropskoj uniji ima
onih koji žele da je učine transparentnijom i više demokratskom, kao i onih
koji misle da Evropska unija ne treba da bude ništa više od jedne regulatorne
međunarodne organizacije
Duško Masleša
Uvod
D
ok je 9. maja 1950. godine većina istočnoevropskih država bila pod totalitarnom staljinističkom vlašću, francuski ministar spoljnih poslova Robert Schuman je postavio
kamen temeljac onoga što će kasnije postati novi i jedinstveni
nadnacionalni demokratski politički poredak, tj. Evropska
unija. U vremenu kada je evropski kontinent bio devastiran
zbog posljedica ekstremnih oblika nacionalizma, prijedlog
Roberta Schumana u vezi sa stavljanjem jedinstvene francusko – njemačke proizvodnje uglja i čelika pod zajedničku
Visoku vlast, u okviru organizacije koja je bila otvorena i za
druge evropske zemlje, bio je toplo dočekan od šest zemalja
osnivača (Francuske, Zapadne Njemačke, Italije, Belgije, Nizozemske i Luksemburga), koje su bile opredijeljene da ubuduće učine rat ne samo nezamislivim nego i nemogućim. 1
Danas, više od šezdeset godina otkako je Evropska zajednica
za ugalj i čelik učinila prvi korak ka ujedinjavanju Evrope putem ekonomske saradnje, evropski projekat se našao u fokusu
brojnih akademskih i političkih diskusija. Tačnije, u vremenu
ekonomske, finansijske i socijalne nestablilnosti, političko nepovjerenje na evropskom kontinentu je veće nego ikada ra-
120 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
nije. Evropski građani, koji se ne mogu osloniti na svoje nacionalne lidere u smislu rješavanja međunarodnih problema, su
izgleda osuđeni na to da ih predstavljaju nadnacionalne institucije, čiji se legitimitet sve više dovodi u pitanje. Neusvajanje
Ustavnog sporazuma o Evropskoj uniji prije par godina jasno
ukazuje na postojeće javno nepovjerenje u pogledu veće političke integracije Evropske unije.
Dok neki naučnici kao što je G. Majone zagovaraju tezu da
Evropska unija jednostavno pati od krize kredibiliteta, velika
većina političkih analitičara, poput S. Hixa, označavaju kao
uzrok nepovjerenja u Evropsku uniju značajan nedostatak
demokratije u okviru njenih institucija. Opažanjem političke
i pravne partikularnosti Evropske unije, međutim, pitanje
demokratskog legitimiteta dobija jednu potupuno drugu dimenziju. Uistinu, Evropska unija je evoluirala kao jedinstven
sistem, koji predstavlja mnogo više od jedne međunarodne
organizacije. Ona ima nadnacionalne institucije, različite
agencije i pravni sistem, koji ima suprematiju nad nacionalnim ustavima. U isto vrijeme, Evropska unije ne može biti
definisana kao država, obzirom da u mnogim ključnim oblastima, kao što su odbrana ili spoljni poslovi, nadležnost imaju
države članice, a ne Evropska unija.
Aktualije
U tom kontekstu, debate koje se vode više od dvije decenije
se protive stavovima onih koji tvrde da postoji demokratski
deficit u Evropskoj uniji, kao i onima koji govore da je to
samo jedna vrsta mita. U pogledu analize argumenata jedne
i druge strane, pokušaću da bliže razmotrim demokratsko
funkcionisanje institucija Evropske unije i namjera mi je da,
prije svega, preispitam do koje mjere institucije Evropske
unije pate od demokratskog deficita. Takođe, namjera mi
je da razmotrim mogućnosti kojima bi institucije Evropske
unije mogle da povećaju svoju odgovornost prema građanima Evropske unije.
Od demokratije do deficita
Prije nego što razmotrim koncept demokratskog deficita,
smatram da bi bilo korisno da pomenem šta demokratija
izvorno znači i koje joj je današnje značenje. Pojam demokratije proizilazi iz grčke riječi demokratia – što znači „vladavina naroda“ i njeno značenje je evoluiralo tokom istorije.
Preciznije, koncept predstavničke demokratije je nastao
u američkoj i francuskoj revoluciji, a u kontekstu vremena
Prosvećenosti. S tim u vezi, obje revolucije su promovisale
principe jednakosti svih i slobodu za sve, što implicira da
svako ima pravo da izrazi svoje mišljenje i da ima jednako
pravo učešća u procesu donošenja odluka.
U današnje vrijeme, najčešći sistem demokratske vladavine
je parlamentarna demokratija, u kojoj građani učestvuju
u izbornom procesu i biraju svoje predstavnike u zakonodavnim tijelima. U takvom sistemu, ministri u izvršnoj vlasti crpe svoj demokratski legitimitet iz zakonodavnih tijela
kojima su odgovorni. Bez obzira na to što je Abraham Linkoln definisao demokratiju kao „narodnu vlast, od naroda
i za narod“2, dajući tačnu i potpunu definiciju demokratije,
sporno je što se ona više odnosi na politički ideal vrijednosti
i principa, nego na konkretan oblik vlasti. Kako bih mogao
da razmotrim argumente za ili protiv navodnog demokratskog deficita u Evropskoj uniji, moraću da uzmem u obzir
sljedeće pretpostavke kao ključne karakteristike savremene
demokratije: „Institucionalno uspostavljene procedure koje
regulišu borbu za kontrolu nad političkom vlašću na osnovu
zakonski propisanih normi, kada gotovo svi odrasli građani
imaju pravo učešća u izbornom mehanizmu, gdje njihove
preference prema alternativnim kandidatima određuju ishod na način da je vlast odgovorna većini.“3
Prethodno navedeno u svakom slučaju nije potpuna definicija demokratije, ali ove, po mome sudu ključne karakteristike demokratskog poretka, su do te mjere jasne da bi se,
uvjeren sam, s njima složila ogromna većina teoretičara demokratije. U tom kontekstu, američki politikolog Eric Schattschneider je već tokom šezdesetih godina prošloga vijeka
definisao demokratiju kao „konkurentni politički sistem u
kojem lideri i političke organizacije definišu alternativne
javne politike na način da javnost može učestovovati u procesu donošenja odluka“. U kontekstu novog i jedinstvenog
oblika nadnacionalnog upravljanja, princip demokratskog
legitimiteta se više nego ikada ranije pokazao kao izazov koji
je potrebno uzeti u razmatranje. Sam koncept demokratije
se, u stvari, razvio u kontekstu moderne države i sve teorije
demokratije su zasnovane na principu političkog suvereniteta. S tim u vezi, već više od dvije decenije, političari i naučnici sistematično preispituju institucionalno funkcionisanje
Evropske unije i pokušavaju da pronađu zajedničku osnovu
u demokratskoj analizi ovog konkretnog vida politike.
Na kraju, nakon mnogo godina političke i javne debate,
Evropska unije se nalazi na demokratskom raskršću, i to između onih koji tvrde da Evropska unija pati od demokratskog deficita i onih koji zagovaraju da je Evropska unija demokratska u onoj mjeri u kojoj može ili bi trebala biti.
Standardna verzija
demokratskog deficita
Uprkos širokom spektru značenja koja se dovode u vezu sa
pojmom demokratski deficit, postoji takozvana standardna
verzija značenja ovog pojma, koju je prvi definisao južnoafrički naučnik Joseph Weiler 1995. godine. Ova verzija nije
predstavljala jedan jedinstven pogled, nego prije čitav spektar argumenata. Kako bih se, međutim, na adekvatan način
suočio sa suprotstavljenim pogledima na demokratski deficit u Evropskoj uniji, baziraću se na unaprijeđenoj Hixovoj
standardnoj verziji demokratskog deficita. Naime, Hixova
verzija, koja datira iz 2006. godine, tj. nekoliko godine prije
stupanja na snagu Lisabonskog sporazuma, uključuje sljedećih pet ključnih tvrdnji.
Prvo, evropske integracije znače povećanje izvršnih vlasti i smanjenje kontrole nacionalnih parlamenata. Ustvari,
struktura Evropske unije implicira da su radnje izvršnih aktera (kao što su nacionalni ministri u Savjetu ministara ili
imenovani vladini dužnosnici u Komisiji) izvan kontole nacionalnih parlamenata.
Drugo, Evropski parlament je previše slab. Bez obzira na reforme ugovora o Evropskoj uniji, uključujući i Lisabonski,
koje su povećale ovlasti Evropskog parlamenta, on je još uvijek u slabijem položaju u odnosu na vlade u Savjetu ministara ili u poređenju sa Evropskom komisijom.
Treće, uprkos rastućim ovlastima Evropskog parlamenta,
još uvijek ne postoje istinski evropski izbori. Ustvari, izbori
za Evropski parlament uopšte nisu evropski izbori nego više
nacionalni izbori, obzirom da građani Evropske unije ne
mogu glasati za transnacionalne kandidate, nego samo za
nacionalne. Ovo sasvim sigurno onemogućava bilo kakav
vid političke konkurencije na evropskom nivou.
Četvrto, Evropska unija je, jednostavno, suviše distancirana
od svojih glasača, kako institucionalno tako i psihološki.
Kompleksan i nejasan sistem zakonodavstva ne doprinosi
status, broj 16, ljeto 2013. 121
Aktualije
tome da građani Evropske unije razumiju ili žele da razumiju taj politički sistem.
Peto, djelimično kao rezultat prethodna četiri faktora,
Evropska unija usvaja politike koje ne podržava većina građana. I zaista, kako Simon Hix navodi, „vlade su u mogućnosti da vode politike na evropskom nivou koje ne mogu da
provode na nacionalnom, gdje ih u tome ograničavaju parlamenti, sudovi i korporativni interesi grupnih struktura.4“
Demokratski deficit kao mit
Kao odgovor na te široko rasprostranjene argumente koji
govore u prilog postojanja demokratskog deficita u Evropskoj uniji, neki renomirani intelektualci, kao što su profesor
Andrew Moravcsik5 i profesor Giandomenico Majone6 pobijaju samu ideju prema kojoj Evropskoj uniji manjka demokratske odgovornosti, iako zbog sasvim drugih razloga.
Majone – Evropska unija kao
regulatorna država
Majoneov početni argument je taj da je Evropska unija u
biti regulatorna država na način da je njen glavni zadatak
da reguliše sve oblasti za koje je nadležna. Prema Majoneu,
regulatorna Evropska unija samo kreira one politike koje
su pareto efikasne7 radije nego redistributivne ili vrijednosno alokativne (tamo gdje postoje i pobjednici i gubitnici).
S ovog stanovišta, funkcija Evropske unije se može uporediti
sa domaćim regulatornim agencijama kao što su telekom
agencije, centralne banke ili čak sudovi.
Kao rezultat toga, Majone stoji na stanovištu da Evropska
unija ne treba da bude demokratska u klasičnom smislu, obzirom da bi tada politike Evropske unije prestale da budu pareto efikasne ukoliko bi ih donosile, kako ih Majone naziva,
većinske institucije.8 Nadalje, on naglašava da je takva vrsta regulatornih ili ne-demokratskih institucija neophodna
kako bi se osigurala implementacija dugoročnih ciljeva. Iz
ove perspektive, Evropska unija kojom bi dominirao Evropski parlament ili Evropska komisija izabrana na direktnim
izborima bi politizirala regulatorni proces donošenja odluka, što bi imalo za rezultat politike redistributivnog, a ne
pareto efikasnog karaktera.
Konačno, Majone smatra da je Evropska unija suočena sa
krizom kredibiliteta, a ne demokratskim deficitom. On zapravo zagovara proceduralne promjene u okviru samih institucija, što bi trebalo da dovede do transparentnijeg procesa donošenja odluka. To bi, po njemu, povećalo kredibilnost Evropske unije među njenim građanima i pitanje demokratskog deficita ne bi više bilo aktualno.
122 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Moravcsik – Evropska unija kao
međuvladina organizacija
U svome radu koji nosi naziv – In Defense of the „Democratic Deficit“ (U odbrani demokratskog deficita), Andrew
Moravcsik dominantno zagovara da funkcionisanje institucija Evropske unije ne treba posmatrati u svjetlu onih demokratskih preduslova na koje ne može odgovoriti nijedna
savremena vlada. U stvari, ovaj američki naučnik krivi one
koji smatraju da postoji demokratski deficit, zbog toga što
porede Evropsku uniju sa utopijskim modelom demokratije,
umjesto sa savremenim i realističnim kritierijima vršenja
vlasti.9 Štaviše, Andrew Moravcsik se pozabavio standardnom verzijom demokratskog deficita, iznoseći opsežnu
kritiku ključnog argumenta toga pojma.
Kao prvo, u smislu tvrdnje da evropska egzekutiva nije pod
kontrolom nacionalnih parlamenata, Moravcsik ističe da
mediji kontinuirano prate nacionalne ministre u smislu odluka koje donose u Briselu. Prema tome, oni su odgovorni
svojim građanima za ono što čine kako na evropskom tako
i na nacionalnom nivou. Nadalje, sa uvođenjem mehanizma
ranog upozoravanja u Lisabonskom sporazumu, nacionalni
parlamenti se ubuduće mogu usprotiviti onim prijedlozima
Evropske komisije koji nisu u skladu sa principima subsidijarnosti. Preciznije rečeno, nacionalni parlamenti imaju
pravo da daju svoje komentare na prijedloge zakona i da
nadgledaju da Evropska unija ne prevaziđe svoja ovlaštenja,
na način da se umješa u pitanja za koja su nadležne nacionalne ili lokalne institucije.
Drugo, u vezi sa slabom političkom ulogom Evropskog parlamenta, Moravcsik naglašava da su Evropskom parlamentu
od 1979. godine, tj. od prvih direktnih izbora, dodijeljene
značajne ovlasti. Takođe, posebno nakon stupanja na snagu
Lisabonskog sporazuma, Evropski parlament ima status zakonodavca u većem broju oblasti nego što je to bio slučaj
ranije. Što je još važnije, on naglašava činjenicu da Evropski
parlament ima pravo veta nad odlukama Evropske komisije. To implicira da izabrani evropski parlamentarci imaju
mogućnost da blokiraju sjednice Evropske komisije, kao i
odluke koje pojedinačno donose komesari. Takođe, od donošenja Amsterdamskog sporazuma, zakonodavne odluke
se više ne mogu donositi u skladu sa uobičajenom zakonodavnom procedurom bez obezbijeđivanja većine u Savjetu
ministara i Evropskom parlamentu.
Treće, za razliku od onih koji vjeruju da institucionalne prilike trebaju biti predmet javnog učešća, Moravcsik vjeruje
da se Evropska unija pozabavila pitanjima koja jednostavno
nisu predmet interesovanja potencijalnih glasača, kao na
primjer, izbori za Evropski parlament. Zakonodavstvo
Evropske unije i regulatorne aktivnosti su u korelaciji sa nezainteresovanošću evropskih glasača, tako da bi bilo kakav
napor u smislu stimulisanja učešća u izborima imao malo
izgleda da prevlada apatiju. Štaviše, Moravcsik ne zagovara
da Evropski parlament bude više odgovoran građanima
Aktualije
Evropske unije, obzirom da po njemu proces usvajanja politika na nivou Evopske unije putem većinskog demokratskog
sistema ne samo da bi rezultirao povećanem troškova, nego
bi čak doprinijeo tome da zaštita interesa manjine bude dovedena u pitanje.
Četvrto, uzimajući u obzir stav da je Evropska unija suviše
udaljena od svojih građana, ovaj američki naučnik smatra da
je međunarodna organizacija na kontinentalnom nivou predodređena da bude veoma udaljena od svojih pojedinačnih
građana. On takođe zastupa tezu da je proces donošenja odluka na nivou Evropske unije mnogo transparentniji od sličnih procesa na nacionalnim nivoima, obzirom da građani
mogu veoma lako pristupiti velikoj većini dokumenata koje
donose evropske institucije.
Na kraju, Moravcsik ne prihvata tvrdnju da Evropska unija
donosi odluke koje ne podržavaju
njeni građani, zbog jednostavnog razloga, a to je razrađeni
sistem kontrole i balansa koji uvijek osigurava da su odluke
podržane jednoglasno ili putem kvalifikovane većine. S time
u vezi, pravosudna kontrola putem nacionalnih sudova, kao i
Evropskog suda pravde, učvršćuje sistem kontrole i balansa.
Kao zaključak, Andrew Moravcsik ne prihvata opštu ideju
da Evropskoj uniji nedostaje demokratske odgovornosti, obzirom da on smatra da je Evropska unija odgovorna svojim
građanima preko izabrane parlamentarne skupštine, a takođe i indirektno preko nacionalnih predstavnika u Evropskom savjetu.10
Demokratski deficit: Iza kulisa
Kao što se može zaključiti iz argumenata koje iznose Giandomenico Majone i Andrew Moravcsik, i jedan i drugi smatraju
demokratski deficit jednom vrstom mita. Njihove nesuglasice
leže u činjenici da ovi autori imaju različiti koncept o tome šta
Evropska unije jeste ili bi trebala da bude. Dok Majone smatra
da je Evropska unija regulatorna država ili četvrti nivo vlasti
i dok Moravcsik posmatra Evropsku uniju kao međunarodnu
organizaciju, čini se da oni koji tvrde da postoji demokratski
deficit imaju federalistički pogled na Evropsku uniju. Kao rezultat toga, debata o demokratskom deficitu u Evropskoj uniji
se savršeno uklapa u dobro poznatu debatu između onih koji
zastupaju koncept federalizma i koncept EU kao međuvladine organizacije.
I zaista, zastupnici federalističkog pristupa žele da Evropska
unija postane u potpunosti integrisana i demokratska nadnacionalna država. Sa ove tačke gledišta Evropska unija kao potencijalna suverena vlast fedralnog karaktera treba da zadovolji sve preduslove koji karakterišu savremeni demokratski
poredak. S tim u vezi, nije slučajno da su izraz demokratski
deficit prvi put upotrijebili Mladi evropski fedralisti u svome
manifestu 1977. godine. S druge strane, oni koje stoje na stanovištu međuvladine saradnje, smatraju da Evropska unija
kao manje ili više regulatorna organizacija ne treba da ima bilo
kakav vid političke nadležnosti u procesu donošenja odluka.
Realnost iza mita
Bez obzira na teoretsko, političko ili filozofsko razmatranje,
smatram da bi bilo korisno razmotriti do koje mjere su Majoneovi i Moravcsikovi argumenti validni. Podsjećanja radi,
Majoneova ključna pretpostavka je da su svi tržišni mehanizmi Evropske unije ili druge regulatorne politike pareto-efikasne, što opravdava izolovanost od većinskih demokratskih
procesa. Iako je to sasvim sigurno tačno, problem je u tome
što je realnost u Evropskoj uniji potupno drugačija. Tako,
na primjer, uredbe koje se tiču zaštite okoliša i koje treba da
stvore jedinstvene standarde u toj oblasti mogu imati za rezultat štetne ekonomske efekte za određene poslovne lidere.
Prema tome, u današnje vrijeme je spektar aktivnosti Evropske unije tako širok, da će uvijek postojati dugorčni i kratkoročni pobjednici i gubitnici. To, međutim, ne znači da Evropska unija treba da bude izolovana od demokratskog procesa
donošenja odluka.
U pogledu Moravcsikovih argumenata, želim da se osvrnem
na to koliko su oni validni u kontekstu postlisabonske Evropske unije. Prvo, što se tiče kontrole nacionalnih parlamenata
u Evropskoj uniji, potrebno je razmotriti dva pitanja. S jedne
strane, bez obzira na činjenicu što su nacionalne vlade odgovorne svojim parlamentima, većina odluka donesenih u
Evropskom savjetu nisu predmet parlamentarne kontrole,
obzirom da se veoma često donose u malim diplomatskim
komitetima, kao što je Komitet stalnih predstavnika (COREPER). S druge strane, niko ne bi trebalo da bude zavaran
mehanizmom ranog upozoravanja koji je predviđen Lisabonskim sporazumom, obzirom da nacionalni parlamenti
imaju pravo da daju svoje komentare ili da odbiju provođenje
dotične zakonodavne procedure, ali oni ni na koji način ne
mogu obavezati Evropsku komisiju da povuče svoj prijedlog.
Drugo, bez obzira na to što su sukcesivne reforme ugovora EU
povećale broj oblasti u kojima Evropski parlament dijeli nadležnosti u pogledu donošenja odluka sa Savjetom ministara,
nadležnosti Parlamenta u poređenju sa drugim institucijama
su još uvijek slabe. I zaista, Evropski parlament, kao predstavnik evropskih građana, još uvijek nema pravo na podnošenje
zakonodavne inicijative, pa je primoran da se oslanja na široki
spektar tehnokrata za podnošenje zakonodavnih prijedloga.
Evropski parlament može samo sugerisati Komisiji da podnese zakonodavni prijedlog u određenoj oblasti. Treba, međutim, imati u vidu da Evropski parlament ne samo da ima
pravo da odobrava prijedloge Evropske komisije, nego i da natjera Komisiju da podnese ostavku putem izglasavanja nepovjerenja. Pa ipak, Evropski parlament je do sada samo jednom
posegao za mehanizmom izglasavanja nepovjerenja Komisiji.
Treće, Moravcsikov stav da Evropska unija putem svojih nevećinskih mehanizama usvaja politike koje uvijek podržava
većina građana, možda i nije tačan. Zaista i nije, zato što
status, broj 16, ljeto 2013. 123
Aktualije
Evropska unija svoje odluke donosi putem visoko sofisticiranog mehanizma kontrole i balansa, za koje cijeni da ih podržava većina građana. U demokratskim sistemima vlasti preference glasača nisu fiksne i one se kontinuirano oblikuju kroz
procese debata, dogovaranja i konkurencije između političkih
partija, što čini ključne elemente demokratije. S tim u vezi,
politička konkurencija je ono što prema Simonu Hixu očito
nedostaje političkoj areni Evropske unije. Građani jedva da su
svjesni konkurentskih političkih pozicija u Evropskoj komisiji,
Savjetu ministara ili Parlamentu. Prema tome, uopšte ne čudi
da građani Evropske unije ne pokazuju interes za političku
agendu Evropske unije. Međutim, bez obzira na to što više
dogovaranja ne mora nužno da proizvede bolji demokratski
poredak, šire učešće bi sasvim izvjesno doprinijelo prevladavanju apatije, obzirom da je nezainteresovanost za pitanja
Evropske unije rezultat nedostatka političke konkurencije.
Konačno, Hix zagovara da je ono što nedostaje Evropskoj
uniji ulazna strana političkog procesa, koja prema njemu razlikuje demokratiju od prosvijetljenog despotizma 11.
Od deficita do demokratije:
put ka demokratizaciji Evropske unije
Već duže vrijeme su političari svjesni postojanja demokratskog deficita u Evropskoj uniji i oni sami potvrđuju da ovaj
fenomen postoji. Konkretnije, oni su svjesni slabosti institucionalnog okvira Evropske unije i znaju da Evropsku uniju treba
učiniti više demokratskom i odgovornijom građanima Evropske unije, ukoliko ne žele da dovedu u pitanje čitav evropski
projekat, posebno u vremenu ekonomske i finansijske krize.
Što se tiče Evropske komisije, većina naučnika i političara se
slažu da je to institucija kojoj najviše nedostaje demokratskog
legitimiteta. S tim u vezi, niti evropski građani, a još manje
evropski parlamentarci, mogu birati članove najvažnije izvršne institucije u Evropskoj uniji. Kako bi odgovorili na taj
izazov, većina zemalja na Konvenciji o budućnosti Evropske
unije, održanoj 2001. godine, je predlagala da se omogući
većini u Evropskom parlamentu da umjesto predsjednika
Evropskog savjeta imenuje predsjednika Komisije. To bi sigurno doprinijelo stvaranju preduslova za političku konkurenciju u Evropskoj uniji. Međutim, manjina nacionalnih
vlada predvođenih Francuskom i Velikom Britanijom su se
usprotivile tome, plašeći se takve promjene kao suviše federalističke. To je sasvim sigurno bila greška, obzirom da potencijalni uticaj višeg stepena demokratske konkurencije ne
mora nužno da vodi većem stepenu federalizma12. Pa ipak, u
skladu sa reformskim odredbama Lisabonskog sporazuma,
Evropski parlament od sada bira, a ne samo potvrđuje predloženi sastav Evropske komisije. Takođe, Evropski savjet mora
da uzme u obzir rezultate izbora za Evropski parlament kada
predlaže kandidata. Ovo je očigledan korak u pravcu veće politizacije institucija Evropske unije.
U cilju povećanja ulazne strane demokratije u Evropskoj uniji,
Lisabonski sporazum predviđa mogućnost podnošenja gra-
124 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
đanskih inicijativa, na način da million građana iz različitih
država članica može podnijeti peticiju za novi prijedlog zakona Evropskoj komisiji. Na žalost, Komisija nije dužna da
uzme takvu peticiju u razmatranje. Takođe, odluke koje se
donose u Evropskom savjetu ili u Savjetu ministara i dalje
nisu trasnparentne. Kako bi bile odgovornije građanima
Evropske unije, ove institucije bi trebale da omoguće javnosti da putem medija vide koje koalicije su se formirale, koji
su amandmani pali i ko je na kraju dobio, a ko izgubio.13
Prema tome, institucija koja definitivno ima najviše demokratskog legitimiteta je Evropski parlament. Od kada je Lisabonski sporazum stupio na snagu, Evropskom parlamentu
su dodijeljene ne samo veće ovlasti, nego je povećan i njegov
ukupan kapacitet donošenja odluka. Evropski parlament je,
međutim, takođe suočen sa izazovima koji proizlaze iz legitimiteta izbora. Naime, još od prvih izbora održanih 1979.
godine, evropski izbori nisu bili ništa drugo nego drugostepeni nacionalni izbori, u kojima su se nacionalne političke
partije natjecale gotovo u potpunosti oko nacionalnih tema.
To je iz razloga što se parlamentarci biraju na nacionalnom
nivou i prema tome njihov je cilj da uvjere nacionalne, a
ne evropske birače. Prema tome, moglo bi se zaključiti da
Evropskom parlamentu nedostaje evropskih parlamentaraca. Posljedica ovakvog izbornog mehanizma je ta da postojeće evropske političke partije ne vode transnacionalne
izborne kampanje, kao i da ne promovišu ideje i projekte za
Evropu. Prema tome, Evropski parlament nije u mogućnosti
da obezbjedi političku konkurenciju na evropskom nivou,
što ima za posljedicu da građani ne pokazuju interes za transnacionalna pitanja. Bez obzira na to što je u današnje vrijeme slaba izlaznost na izborima tipična za sve demokratije,
manjak transnacionalne političke konkurencije bi mogao da
djelimično objasni zašto se učešće glasača na izborima za
Evropski parlament konstantno smanjuje, od 62% 1979. do
samo 43% 2009. godine.14
Reforma izbora za Evropski parlament
U kontekstu mogućih reformi izbora za Evropski parlament,
britanski parlamentarac i predsjednik Unije evropskih federalista Andrew Duff je 2010. godine inicirao proces reforme
sa ciljem djelimičnog rješavanja manjka političke konkurencije u Evropskoj uniji. Zajedno sa svojim kolegama iz
Komisije za ustavna pitanja EP, Andrew Duff je predložio
formiranje dodatnih 25 mjesta u Evropskom parlamentu,
namijenjenih kandidatima koji bi bili birani sa evropskih listi političkih partija. Suština ovoga prijedloga je formiranje
transnacionalnih listi sa kojih bi 25 kandidata, koje bi birala
najmanje trećina država članica, bilo izabrano putem panevropske izborne liste, i koji bi u skladu sa time bili odgovorni
kako svojim evropskim političkim partijama, tako i svome
evropskom glasačkom tijelu. Uvođenje takvih transnacionalnih listi bi omogućilo evropskim političkim partijama
da provode stvarne evropske kampanje i to bi omogućilo da
dođe do političke konkurencije na nivou Evropske unije.15
Aktualije
Pa ipak, otkako je prvi radni izvještaj ugledao svjetlo dana
2011. godine, Duffov prijedlog je bio suočen sa kritikama, posebno od manjih država članica, koje su se pribojavale da bi
takvo rješenje moglo da promoviše kandidate iz većih država
članica. Duffov odgovor na to je bio da bi u svakom slučaju
glasači, kako iz velikih tako i iz manjih država članica, imali
mogućnost da podržavaju kandidata druge nacionalnosti, što
upravo predstavlja suštinu postnacionalne Evrope.16 Duffov
prijedlog i dalje predstavlja veoma osjetljivu temu i još uvijek se ne nazire način za postizanje konsenzusa o praktičnoj
implementaciji predložene reforme. Prijedlog je odbijen 14.
marta 2012. godine, tokom plenarnog zasjedanja EP u Strasbourgu, kada je asocijacija evropskih narodnih partija donijela jedinstvenu odluku da glasa protiv Duffovog prijedloga.
Sve su naznake da pomenuti prijedlog najvjerovatnije neće
biti usvojen prije sljedećih evropskih izbora 2014. godine.
Zaključak
Od svoga osnivanja do danas Evropska unija je kontinuirano
evoluirala. Ona je postala jedinstven politički sistem sa jedinstvenom strukturom koja je neuporediva sa bilo kojim prethodnim političkim sistemom. Danas je, međutim, u kontekstu ekonomske i finansijske krize, Evropska unija kao politički
sistem više nego ikada ranije suočena sa pitanjem političkog
legitimiteta. U rascjepu između različitih koncepata, ideologija i političkih teorija, u Evropskoj uniji ima onih koji žele
Citati
1 Schuman, R. Schuman declaration. Quaid d’Orsay, Paris. 9 May 1950. Dostupno na http://europa.eu/abc/
symbols/9-may/decl_en.htm
2 Lincoln, A. Gettysburg Address. Soldiers’ National Cemetary, Gettysburg, Pennsylvania. Dostupno na http://
showcase.netins.net/web/creative/lincoln/speeches/gettysburg.htm
3 Follesdal, A. (1998) ‘Democracy, Legitimacy and Majority
rule in the EU’ (London: Routledge).
4 Hix, S., Follesdal, A. (2006) ‘Why There is a Democratic
Deficit in the EU: A Response to Majone and Moravcsik’, Journal of Common market Studies, Vol. 44, No.3. Dostupno
na: http://princeton.edu/~amoravcs/library/hix.doc
5 Andrew Moravcsik je profesor politologije i direktor studijskog programa o Evropskoj uniji na Princeton univerzitetu. On je takođe uveo studijski program na Harvard univerzitetu o Evropskoj uniji.
6 Giandomenico Majone je talijanski naučnik i trenutno drži
katedru na Evropskom univerzitetskom institutu u Firenci,
kao i na EU centru i diplomskim studijima javnih i međunarodnih odnosa Univerziteta u Pittsburghu.
da je učine transparentnijom i više demokratskom, kao i onih
koji misle da Evropska unija ne treba da bude ništa više od
jedne regulatorne međunarodne organizacije.
Međutim, kao što se može vidjeti iz Majoneovih argumenata,
Evropska unije je već dugo mnogo više od jedne regulatorne
organizacije, pa prema tome nema valjanog razloga da ona
bude izolovana od demokratskih procesa donošenja odluka.
Kratki pregled funkcionisanja institucija Evropske unije je bio
dovoljan da se identifikuju slabosti njenog institucionalnog
okvira i da se evidentira da demokratski deficit nije samo puki
mit nego jasna realnost. Tu realnost dijeli sve veći broj naučnika i političara koji pokušavaju da ponude odgovore na ovo
pitanje. Lisaboski sporazum u sebi sadrži neke, ali sigurno ne
sve potrebne mehanizme za uspješno prevazilaženje pitanja
demokratskog deficita u institucijama Evropske unije.
Konačno, Adnrew Duff je prvi koji je pokušao da se pozabavi
ključnim uzrokom postojanja demokratskog deficita svojim pokušajem kreiranja evropskog prostora političke konkurencije, predlažući reforme izbornog sistema Evropskog
parlamenta.
Zaključno, čini se da kompleksna debata u vezi sa postojanjem demokratskog deficita u Evropskoj uniji treba da pređe
još veoma dug put, obzirom da se tim pitanjem treba kontinuirano baviti, kako Evropska unija nastavlja da se razvija kao
novi oblik političkog sistema.
7 Rezultat određene politike se smatra „pareto efikasna“
ukoliko učini najmanje jednog pojedinca uspješnijim bez da
učini drugog pojedinca manje uspješnim.
8 Majone, G. (2002) ‘Delegation of Regulatory Powers in a
Mixed Polity’. European Law Journal, Vol. 8, No. 3.
Dostupno na http://onlinelibrary.wiley.com/doi/10.1111/
14680386.00156/abstract
9 Moravcsik, A. (2002)’In Defense of the „Democratic Deficit“: Reassessing the Legitimacy of theEuropien Union’. Journal of Common market Studies, Vol. 40, No.4.
10 Isto
11 Hix, S., Follesdal, A. (2006) ‘Why There is a Democratic
Deficit in the EU: A Response to Majone and Moravcsik’, Journal of Common market Studies, Vol. 44, No.3. dostupno
na: http://princeton.edu/~amoravcs/library/hix.doc
12 Isto
13 Isto
14 Isto
15 Duff, A. (2012) ‘Why do MEPs fear electoral reform?’
Euobserver, [online]. Dostupno na: http://euobserver.
com/7/115596
16 Isto
status, broj 16, ljeto 2013. 125
Aktualije
Modeli ustroja javnih RTV
servisa u pluralnim državama
Rad se bavi ustrojem javnih RTV servisa u pluralnim europskim državama.
Kakvi su modeli ustroja javnih RTV servisa kada u državi ne postoji jedna
javnost nego više njih? Postavljeno je sedam osnovnih kriterija prema kojima
se ogledava o kakvom je ustroju riječ: U Europi su se profilirala tri potencijalna
modela ustroja javnih RTV servisa u pluralnim društvima: integrirajući,
konsocijacijski i dezintegrirajući
Miroslav Vasilj
Uvod
F
inanciranje, slušanost i gledanost, kvaliteta programa,
stupanj neovisnosti od politike i korporacija – sve su to
problemi s kojima se susreću javni RTV servisi u vremenu
globalizacije diljem europskog kontinenta.
No javni RTV servisi u pluralnim društvima susreću se s
dodatnim problemima od kojih su pošteđeni oni u homogenim društvima. Usporedo s navedenim problemima javnosti od javnih RTV servisa u pluralnim državama očekuju
da osim informativne, obrazovne i zabavne uloge imaju
dodatne uloge. One se odnose na pitanje jednake zatupljenosti jezika, tema, kulture, tradicije, kadrovske zastupljenosti, zastupljenosti u upravljačkim strukturama određenih segmenata.
Znanost i struka su ovom pitanju do sada posvećivali malu
ili gotovo nikakvu pozornost. No pitanje javnih RTV servisa često je jedno od ključnih političkih pitanja u složenim
državama. Europska praksa u tom pogledu je različita, no
ipak može se kazati da su se profilirala tri osnovna modela
ustroja javnih RTV servisa u pluralnim društvima: integrirajući, konsocijacijski i dezintegrirajući.
U prvom dijelu rada bit će predočene osnovne razlike između javnih i komercijalnih elektroničkih medija, što je
uloga javnih RTV servisa u pluralnim društvima te što su
126 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
univerzalne preporuke eksperata kada je riječ o medijskoj
sceni u pluralnim društvima. U drugom dijelu rada iznose
se tri modela ustroja javnih RTV servisa u pluralnim državama. Modeli su zasnovani na sedam čimbenika u djelovanju javnih RTV servisa: zakonska regulativa, organizacijska struktura, financiranje, upravljanje, kadrovska politika,
program i recipijenti.
Javni RTV servis – uloga i zadaće
Ideja javnoga RTV servisa jedan je od novijih europskih
darova civilizaciji. No posebnu zaslugu imaju Britanci. Prvi
generalni direktor BBC-a1 John Reith je vizionarski zahtijevao da BBC ostane javna ustanova. Upravo je „pod svojim
prvim direktorom John Reithom BBC dobio zaduženje da
pokaže ono najbolje iz britanske kulture.“2 Koliko Britanci
drže do vlastitoga javnoga RTV servisa govori činjenica
da mu je kraljevskim ukazom dodijeljen poseban status.
„U Velikoj Britaniji takav su status uživale tek malobrojne
1 British Broadcisting Corporation (BBC) osnovana je Kraljevskom poveljom 1. siječnja 1927. godine. BBC je naslijedio radijsku kompaniju koja je
osnovana 1922. godine. Najstarija je javna radio-televizija na svijetu. Dugo
je služila, a i danas služi, kao model i uzor organizacije televizije: sabilnost
sustava, visoka kvaliteta programa, neovisnost novinara u odnosu na vlast i
korporacije te skladan odnos javnog i privatnog sektora.
2 McQUEEN, David: Televizija. Medijski priručnik, Beograd, Clio, 2000.,
str. 28.
Aktualije
ustanove, a među njima ponajprije sveučilišta.“3 Usporedo
s takvim razvojem radio-televizijskoga sustava4 u SAD-u se
razvijao posve drukčiji model zasnovan na komercijalnom
principu koji na građane gleda isključivo kao na potrošače.
Na taj način „novinarstvo postaje filijala u okviru velikih
korporacija koje su suštinski čvrsto povezane sa drugim
poslovnim svrhama.“5 Michael Kunczik i Astrid Zipfel pak
navode kako je komercijalnim televizijama važno da uz
minimalne troškove programske proizvodnje reklamnu
poruku vidi što više gledatelja... Prije svega nezahtjevna zabava, najpogodnija je za privlačenje pozornosti kvantitativno najveće kategorije konzumenata, a njih karakterizira
niska obrazovna razina.“6 Sve to dovodi, kako piše Roger
Fidler, da su građani pretrpani trivijalnim informacijama.7
James Potter je još kritičniji prema komercijalnim medijima te ističe da „tračevi imaju prednost nad vijestima“.8
U tom slučaju dolazi do pojave infotaimenta9. „Iz udarnih
termina nestaju temeljno pripremljene vijesti, analize aktualnih tema i dokumentarne emisije.10 S obzirom da se komercijalna televizija prije svega veže za SAD Francis Balle
navodi kako se Europa, prevedeno javni RTV servisi, nisu
sposobni zaštititi i suprotstaviti Americi.11 S druge strane
javni RTV servisi bi trebali imati zadaću da informiraju,
obrazuju i zabave. Reith je na samim početcima BBC-a naveo i ostale zadaće javnih RTV servisa koji u većoj mjeri
vrijede i danas:
•
•
•
zemljopisna univerzalnost – emitirani programi bi
trebali biti dostupni cjelokupnom stanovništvu
plaćanje koje obuhvaća sve – osnovno sredstvo javnog emitiranja programa u zemlji trebali bi financirati izravno njegovi korisnici
konkurencija programa, a ne brojki – javno emitiranje programa treba biti postavljeno da potiče
3 INGLIS, Fred: Teorija medija, Zagreb, AGM, 1997., str. 119.
4 Pojam javni RTV sustav ima šire značenje od pojma javni RTV servis.
Javni RTV sustav može obuhvatiti više javnih RTV servisa. Npr. u BiH se
odnosi na cjelokupni sustav i u nadležnosti mu je praćenje naplate RTV
pristojbe, donosi programski kodeks za cijeli sustav… S druge strane javni
RTV servisi (BHRT, RTV FBIH i RTV RS) imaju nadležnost nad programskom shemom, koncepcijom i produkcijom programa, zapošljavanjem,
raspolaganjem imovinom…
5 KOVACH, Bill i ROSENSTIEL, Tom: Elementi novinarstva. Šta bi ljudi
koji se bave novinarstvom trebalo da znaju i šta bi javnost trebalo da očekuje, Podgorica, CID, 2006., str. 44.
6 KUNCZIK, Michael i ZIPFEL, Astrid: Uvod u znanost o medijima i komunikologiju, Zagreb, Zaklada Friedrich Ebert, 2006., str. 41.
7 Usp FIDLER, Roger: Mediamorphosis. Razumijevanje novih medija, Beograd, Clio, 2004., str. 162.
8 POTTER, James: Medijska pismenost, Beograd, Clio, 2011., str. 270.
•
•
•
•
•
konkurenciju u stvaranju dobrih emisija, a ne konkurenciju u brojkama.
univerzalna privlačnost – cilj programa bi trebao
biti da popularne emisije budu dobre, a dobre emisije popularne
emisije za manjine – programi se trebaju emitirati
za manjinske skupine: hendikepirani, veoma stari i
veoma mladi, siromašni, oni koji pripadaju različitim kulturama i rasama
nacionalni identitet – javno emitiranje može doprinijeti stvaranju zajedničkog osjećaja nacionalnog
identiteta12
autonomija – emitiranje javnih programa bi trebalo
biti neovisno od svih privilegija, a naročito od utjecaja vlade
sloboda uređivanja programa – upute za javno
emitiranje programa trebale bi biti takve da oslobađaju, a ne da ograničavaju stvaraoce programa13
No globalizacija, preciznije komercijalne televizije i novi
mediji, pred javnu televiziju stavljaju nove izazove: „mora
proizvoditi gledane programe koji su kvalitetni i kvalitetne
programe koji su gledani.“14 Unatoč sve većem utjecaju novih medija televizija je i dalje najutjecajniji medij. Pierre
Bourdieu piše kako televizija samo tijekom jedne večeri
oko televizijskog Dnevnika može okupiti više ljudi nego
sve francuske jutarnje i večernje dnevne novine zajedno.15
Upravo zbog toga je njezina posebna važnost u politički
osjetljivim pluralnim europskim društvima.
Javni RTV servisi u pluralnim državama
Politološke teorije o konsocijacijskim društvima ne dotiču
detaljnije pitanje medija. S druge strane mediolozi, politolozi i povjesničari detaljnije su se bavili pitanjem utjecaja medija na stvaranje europskih nacija. Giovanni Gozzini piše kako su mediji odigrali presudnu ulogu u većem
12 Ova preporuka pisana je iz kuta anglo-američkog modela demokracije te
se teško može odnositi na pluralne europske države. Od homogenih europskih država ova preporuka je protivna i glede njemačke prakse pri ustroju
javne RTV.. Poraz u II. Svjetskom ratu utjecao je na ustrojstvo njemačkoga
radio-televizijskog servisa. Zbog toga je javna RTV u Njemačkoj, za razliku
od drugih europskih zemalja, ustrojena na regionalnom principu. Saveznici
su smatrali kako će se takvim ustrojem bez jednoga jakoga središta smanjiti
opasnost od bujanja nacizma. Radiodifuzija je u nadležnosti saveznih zemalja. ARD je osnovan 1950. godine kao zajednica devet javnih radiotelevizijskih poduzeća, a nakon ujedinjenja Njemačke, pridodana su mu još dva.
Drugi kanal javne televizije ZDF, osnovan je 1961. godine. Bliži je europskom modelu jer iz jednoga središta Mainza emitira informativni program
za cijelu Njemačku. ARD i ZDF imaju zabranu međusobne konkurencije i
obvezu kompatibilnosti.
9 Infotainment – programski sadržaj u kojem se miješaju informacija i zabava. Televizijski program koji teži senzacionalističkom žutom novinarstvu.
Ponekad se misli na televizijsku emisiju, a izraz se upotrebljava i kada se
misli na cjelokupnu programsku shemu pojedinog televizijskog programa.
13 Usp. SHINGLER, Martin i WIERINGA, Cindy: Radio, Beograd, Clio,
2000., str. 151-152.
10 HERMAN, Edward i MacCHESNEY, Robert: Globalni mediji. Misionari
korporativnog kapitalizma, Beograd, Clio, 2004., str. 227.
14 PERIŠIN, Tena: Televizijske vijesti, Zagreb, Naklada medijska istraživanja, 2010., str. 49-50.
11 Usp. BALLE, Francis: Moć medija. Mandarin i trgovac, Beograd, Clio,
1997., str. 43.
15 Usp. BOURDIEU, Pierre: Narcisovo ogledalo. Rasprava o televizijskom
novinarstvu, Beograd, Clio, 2000., str. 64.
status, broj 16, ljeto 2013. 127
Aktualije
ujednačavanju jezika, stvaranju zajedničkog govora, koji
postaje presudan­ uvjet za stvaranje i integriranje jedne
nacije.16 O sličnom­ utjecaju radija na stvaranje nacije pišu
i Asa Briggs i Peter Burke.17 No što kada u jednoj zemlji
postoji više nacija ili segmenata, više javnosti18? To pitanje
postaje od suštinskoga značaja za predstavnike segmenata
i ono je svojevrsni ispit spremnosti, poglavito većinskog
segmenta za istinski pluralizam. „Područja s visokim stupanjem pluralizma su obrazovanje i sredstva komunikacije
za koje se sasvim prirodno može očekivati da će se jezično
posebno organizirati.“19 Mirjana Kasapović pitanje medija u bosanskohercegovačkim prilikama ističe kao jedan
od ključnih problema.20 No ukoliko se vratimo u prošlost
političke elite bivših višenacionalnih socijalističkih država
bile su svjesne ovog pitanja. Iako se u njihovim slučajevima
ne može govoriti o javnim RTV servisima, nego državnim
radio-televizijama. „U višenacionalnim državama socijalizma veoma se vodilo računa o tome da sve nacionalnosti i manjinski narodi imaju programe na svom jeziku. I
mada se i na njih prelijevala ideološka propaganda, ljudi
su imali osjećaj da pitanje njihovog nacionalnog identiteta
nije zanemareno.“21 Pa ipak pitanje ustroja javnih RTV servisa u pluralnim društvima ne može se isključivo svoditi
na pitanje zastupljenosti jezika. Osim jezika tu su i pitanja:
posebnosti određenih nacija, etničkih, religijskih skupina...
Postojeći dokumenti koji se odnose na javne RTV servise
i prava različitih segmenata više su bazirani na prava nacionalnih manjina u homogenim državama te na regionalne
i manjinske jezike iako ne isključuju ni različite segmente
u pluralnim društvima. Neki od dokumenata su: Europska
povelja o regionalnim i manjinskim jezicima, Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina, Preporuka Vijeća
Europe o medijima i promoviranju kulture tolerancije, Deklaracija o namjerama o multikulturalnoj programskoj politici Programskog komiteta EU-a za radiodifuziju (EBU).
Preporuke eksperata za javne RTV servise
u pluralnim društvima
Tek se 2003. godine u studiji eksperata „Mediji u višejezičnim državama“ koja je održana pod pokroviteljstvom
OESS-a precizinije odgovorilo na pitanje ustroja javnih
16 Usp. GOZZINI, Giovanni: Istorija novinarstva, Beograd, Clio, 2001., str. 15.
17 Usp. BRIGGS, Asa i BURKE, Peter: Društvena istorija medija, Beograd,
Clio, 2006., str. 316.
18 Segment – politološki termin koji se koristi za različite etničke, religijske,
jezične, rasne, ideološke pripadnike u pluralnim društvima. Arend Lijphart
segment definira kao dijelove populacije nastale rascjepima.
19 LIJPHART, Arend: Demokracija u pluralnim društvima, Zagreb, Globus, 1992., str. 124.
20 Usp. KASAPOVIĆ, Mirjana: Bosna i Hercegovina: Podijeljena država i
nestabilno društvo, Zagreb, Politička kultura, 2005., str. 187.
21 VELJANOVSKI, Rade: Javni RTV servis u službi građana, Beograd, Clio,
2005., str. 80.
128 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
RTV servisa u pluralnim europskim državama. Ona je rezultat opsežnih istraživanja o stanju medija u: Švicarskoj,
Luksemburgu, Makedoniji, Moldaviji, Finskoj te bivšoj
državnoj zajednici Srbije i Crne Gore. Posebna poglavlja
posvećena su upravo javnim RTV servisima kao bitnim segmentima medijskoga prostora. Osim toga studija je dala i
preporuke ponaosob za svaku od država, ali i univerzalne
preporuke na što bi se posebice trebala obratiti pozornost
kod medija u pluralnim društvima.
U zaključcima se navodi da slijedeći čimbenici imaju univerzalnu vrijednost. Prvo da je potpora od strane vlade
posvuda od presudne važnosti za preživljavanje medija na
različitim jezicima. „Državne institucije trebaju biti svjesne
svoje odgovornosti i da stvaraju zakonski okvir koji će biti
povoljan za medije na različitim jezicima, ako to već nije
ustanovljeno. Treba istražiti mogućnosti za definiranje zakonskih propisa koji bi uveli pozitivnu diskriminaciju. Pored toga imajući u vidu da ova vrsta medija nikada neće
biti u potpunosti samoodrživa, vlade bi trebalo da nastave
ili počnu osiguravati dugoročnu financijsku potporu ovim
medijskim glasilima… Vlade bi trebale osigurati da građani
koji su pripadnici različitih jezičnih grupa, imaju pravo i
priliku da slobodno izražavaju, čuvaju i razvijaju svoj jezik
putem medija.“22 U zaključku se dalje navodi kako u protivnom slušatelji i gledatelji imaju malo ili nimalo povjerenja
u lokalne medije, te da dolazi do tendencije upiranja pogleda ka susjednim stranim medijima. „Na duže staze to
može imati za posljedicu destabiliziranje društva.“23
Drugi zaključak se odnosi na ulogu medija u borbi protiv
diskriminacije, u poboljšavanju razine razumijevanja i izgradnji stabilnog mira u pluralnim društvima. „Cilj medija
treba biti oslikavanje multietničkog i višejezičnog društva,
umjesto što se oni fokusiraju samo na svoju zajednicu, zaboravljajući na potrebe drugih skupina.“24
U trećem zaključku se ističe važnost uloge javnih RTV servisa te da privatni sektor sam ne može jamčiti pluralnost
medijskog prostora. „Pored zakonski osigurane količine
programa na različitim jezicima, javna glasila trebaju posvetiti prikladnu pozornost životu i situaciji u kojoj se nalaze razne etničke skupine koje žive u toj zemlji. Pokrivanje
tema koje se tiču ovih skupina mora biti jedan od osnovnih prioriteta u glavnim vijestima i programima o tekućim
poslovima.“25
Eksperti u četvrtom zaključku ističu kako će dvojezični i
višejezični mediji biti u stanju pokazati pozitivne rezultate
samo ako društvo prihvati višejezičnost kao dio normalne
22 DUVE, Freimut: „Mediji u višejezičnim društvima. Sloboda i odgovornost“,.Beč, OESS, 2003., str. 10-11. http://www.osce.org/sr/fom/13877 (24.
4. 2013.).
23 Nav. mj.
24 Isto, str. 12.
25 Nav. mj.
Aktualije
svakodnevne situacije. Navode i kako je potrebno izbjeći
opasnost „getoizacije“ društva putem medija.
Modeli ustroja javnih RTV servisa u
pluralnim europskim društvima
Europska praksa ustroja javnih RTV servisa u pluralnim
društvima u najvećoj mjeri zasniva se na uvažavanju potreba različitih segmenata, no unatoč tome pluralne europske države su na različite načine pristupile njihovom
ustroju. Političko ustrojstvo i učinkovitost političkoga sustava u velikoj mjeri reflektiraju se i na ustrojstvo i učinkovitost javnih RTV sustava u takvim državama. Negdje
se ustroj javnih RTV sustava temeljio na teritorijalnom
ustrojstvu zemlje, a negdje na segmentima bez teritorijalizacije. Na primjer u Belgiji, Španjolskoj i Bosni i Hercegovini je ustroj javnoga RTV sustava sličan ustroju zemlje,
dok su u Švicarskoj presudnu ulogu u ustroju RTV sustava
imale jezične zajednice u odnosu na kantone. Prvi koji su
politološke teorije pokušali ukomponirati u ustroje javnih
RTV servisa su Sandra Bašić-Hrvatin i Mark Thompson.
Oni su moguće ustroje javnih RTV servisa u pluralnim državama podijelili na dva modela: integrativni i konsocijacijski, s tim da su konsocijacijski model podijeli na odvojeni i pluralno odvojeni.26 Autori su svoje modele opisali
u kratkim crtama i nisu išli u njihovu daljnju razradu. Pa
ipak velike su razlike između onoga što Thompson i Bašić-Hrvatin svrstavaju u konsocijacijski model, te je čini se
primjerenije govoriti o tri posve različita modela:
•
•
•
ska javna televizija – Television Espanola TVE28. Španjolski javni RTV servis na nacionalnoj razini ima pet kanala:
prvi, drugi, informativni, sportski i kanal za djecu. Također
emitiraju se brojni programi na međunarodnoj razini. No
u Španjolskoj postoje i servisi na regionalnoj razini. „Prihvaćanjem Zakona o trećem kanalu … 26. prosinca 1983.
regionalne autonomije dobile su pravo na osnivanje vlastitih televizija.“29 Zakon utvrđuje da država upravljanje regionalnim televizijama povjerava regionalnim vlastima. Tu
mogućnost su prvi iskoristili Baski koji su 1983. godine
osnovali Euskal Telebista (ETB 1) koji emitira program na
baskijskom jeziku, a 1986. godine je osnovan drugi baskijski kanal (ETB 2) koji emitira program na španjolskom jer
veliki dio baskijskoga stanovništva ne govori euskaru30. Na
taj način „standardni oblik euskare širi se danas televizijom…“31 Katalonci su 1984. godine osnovali Televise de
Catalunya koja je uzela kraticu TV 3. Damir Matković navodi kako je riječ o najvažnijoj regionalnoj postaji u Španjolskoj. Katalonci su osnovali i drugi Canal 33. „Svi strani,
programi, osim španjolskih filmova, sinkronizirani su na
katalonski.“32 I ostale pokrajine su iskoristile mogućnost
osnivanja vlastitih RTV servisa. Reklamiranje je najvažniji
prihod regionalnih televizija. Gubici se pokrivaju subvencioniranjem regionalnih vlada. Unatoč neovisnosti regionalnih televizija u odnosu na Madrid njihov utjecaj na nacionalnoj razini je zanemariv.
Posebnosti integrirajućeg modela su:
•
integracijski
konsocijacijski
dezintegracijski
Integrirajući model
Integrirajući model ustroja javnih RTV servisa zasniva se
na potenciranju države na uštrb različitih segmenata. Iako
je segmentima dopušteno isticanje posebnosti te osnivanje vlastitih RTV servisa na regionalnoj razini prijenos i
emitiranje programa ostaje u nadležnosti javnoga RTV
sustava na državnoj razini. Kod integracijskog modela većinski segment i prijestolnica vode financijsku, kadrovsku,
upravljačku, zakonsku politiku te od njih ovisi koliko će
autonomije u sklopu javnoga RTV sustava imati određeni
segment. Na programima tih javnih radio-televizija posebice se ističu integrirajuće vrijednosti u društvu. Model
„teži spajanju razlika i izgradnji sveobuhvatne lojalnosti u
pokušaju da nadvlada postojeće etničke, jezične, vjerske i
ideološke razlike.“27 Jedan od takvih primjera je španjol26 Usp. BAŠIĆ-HRVATIN, Sandra i THOMPSON, Mark: Razjedinjeni propadaju. Javni radio-televizijski servisi u multietničkim državama, Sarajevo,
Mediacentar, 2008., str. 24.
27 BAŠIĆ-HRVATIN, S. i THOMPSON, M.: Nav. dj.., str. 24.
•
•
•
Zakonska regulativa – segmentima nije omogućenom stvarati vlastite sustave i servise na nacionalnoj razini. Preferira se javni RTV servis u glavnom
gradu. Omogućeno je osnivanje regionalnih radiotelevizija. Prijenos i emitiranje ostaju u nadležnosti
javnog RTV sustava na državnoj razini.
Organizacijska struktura – jedan javni RTV servis
na državnoj razini s mogućnošću osnivanja javnih
RTV servisa na nižim razinama.
Financiranje – javni RTV servis na nacionalnoj razini ubire znatno veća financijska sredstva od regionalnih rado-televizija.
Upravljanje – većinski segment i integracijska politika vode glavnu riječ.
28 TVE – španjolska televizija je počela emitirati program 1956. godine na
godišnjicu osnivanja Falangističke stranke. Program je započeo misom koju
je služio Francov ispovjednik msgr. Boulart.
29 MATKOVIĆ, Damir: Televizija: Igračka našeg stoljeća, Zagreb, AGM,
1995., str. 392.
30 Euskara – baskijski jezik – osnova je baskijskoga identiteta. Bez obzira
na nepoznavanje materinskoj jezika, zbog emigracije ili asimilacije, veliki
broj Baska povezan je s baskijskom kulturom i tradicijom i poistovjećuje se
s njom. To se posebice očituje u nastojanju da se nauči barem manji dio euskare. Inače riječ je o jedinom neindoeuropskom jeziku u zapadnoj Europi.
31 FERNANDEZ-ARMESTO, Felipe: Narodi Europe. The TIMES, Zagreb,
Naklada Zadro, 1997., str. 71.
32 MATKOVIĆ, D.: nav. dj., str. 393.
status, broj 16, ljeto 2013. 129
Aktualije
•
•
•
Kadrovska politika – pripadanje određenom segmentu nije bitna, no većinski segment prednjači.
Program – ističe integracijske čimbenike.
Recipijenti – obraća se svim recipijentima.
Konsocijacijski model
U konsocijacijskom modelu posebnosti segmenata se uvažavaju, ali se pokušavaju istaknuti i zajedničke integracijske vrijednosti društva. Segmenti u ovom modelu ne vide
gotovo nikakvu opasnost od pokušaja asimilacije ili programa koji ne bi uvažavali njihove jezične, kulturne, tradicijske i druge posebnosti. Istodobno ne vide opasnost od
stvaranja zajedničkih vrijednosti te svjesno pristaju na njih.
Dolazi do razmjene programa, ali i gostovanja pripadnika
jednoga segmenta u programima drugih segmenata. Isto
tako RTV servisi jednoga segmenta prate i događaje s područja drugih segmenata. Takav primjer ogledava se pri
ustroju švicarskoga javnoga RTV sustava – SRG SSR idee
suisse33. Švicarski javni RTV sustav ima povelju prema kojoj emitira nacionalne, jezične, regionalne i specifične servise i pri tome mora u svim programima voditi računa o
specifičnostima zemlje i potrebama kantona. SRG SSR idee
suisse obuhvaća: po tri radiopostaje za njemačku, francusku i talijansku jezičnu regiju i jednu radiopostaju za retroromansko jezično područje34, te po dva televizijska kanala
za njemačku, francusku i talijansku regiju, s programima
na retroromanskom. SRG SSR vrši napore kako bi došlo do
veće razmjene programa između javnih RTV servisa i to
kako bi između ostaloga:
•
•
•
predstavljali i objašnjavali razlike među grupama
izazvali zanimanje publike za teme iz drugih regija
ukazali na privlačnost kulturnih razlika…
Prema tome konsocijacijski model omogućuje:
•
•
•
Zakonska regulativa – svakom segmentu omogućuje osnivanje vlastitoga RTV servisa u sklopu zajedničkog RTV sustava.
Organizacijska struktura – svaki segment ima vlastiti RTV servis u sklopu zajedničkog RTV sustava.
Financiranje – svaki segment financira vlastiti RTV
servis. Kosncoijacijski model može uključivati i sustav solidarnosti gdje većinski segmenti svjesno sufinanciraju servis manjinskoga segmenta u slučaju
da servis malobrojnijeg segmenta nije financijski
samoodrživ.
33 SRG SSR – švicarsko radiodifuzno poduzeće osnovano je u Bernu 1931.
godine. Emitiranje pokusnih televizijskih emisija počelo je 1951. godine u
Lausanni. Emitiranje redovnog programa započelo je 1953. godine
34 Njemačko i francusko govorno područje imaju i glazbene radijske kanale, a njemačko područje ima i kanala za mladež. Tri glazbene stanice (klasična glazba, jazz i pop) također su dostupne za sve jezične skupine.
130 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
•
•
•
•
Upravljanje – upravljačka struktura se zasniva na
jednakoj zastupljenosti svih segmenata u javnom
RTV sustavu na državnoj razini.
Kadrovska politika – pripadanje određenom segmentu, u švicarskom slučaju poznavanje jezika je
preduvjet za zapošljavanje, no ne i jedini.
Program – programski sadržaj održava etničke,
jezične, kulturne, tradicijske, religijske i druge posebnosti segmenta, ali i razmjenu programskih sadržaja s javnim servisima drugoga(ih) segmenata.
Istodobno se ukazuje i na zajedničke vrijednosti
društva.
Recipijenti – iako je ciljana skupina jedan segment
nipošto se ne isključuju programske potrebe recipijenata koji ne pripadaju tom segmentu.
Dezintegrirajući model
Dezintegrirajući model podrazumijeva potpuno odvojene
javne RTV sustave svakog od segmenata. Osim što je riječ o zasebnim pravnim subjektima taj model uključuje i
potpunu nezainteresiranost glede razmjene programa,
praćenja događaja kod drugih segmenata, ugošćavanje
pripadnika drugih segmenata, te kadrovsku politiku koja
preferira isključivo kadrove jednoga segmenta. Osim toga
uređivačka politika, ako izravno ne potiče raskol u državi,
onda ne ističe bilo kakve zajedničke vrijednosti. Takav primjer na djelu je u Belgiji gdje Flamanci i Valonci imaju dva
potpuno odvojena RTV sustava35: uz postojanje trećeg javnog RTV sustava njemačke govorne zajednice:
•
•
•
Flamanski RTV sustav – VRT
Valonski RTV sustav – RTBF
Njemački RTV sustav – BRF
Labava belgijska federacija na taj način se potpuno preslikala na ustroj javnih RTV sustava u toj zemlji. John Street
na primjeru Belgije navodi kako je zbog političkih rascjepa
vidljiva podjela i u kontroli emitiranja, te da o vladama
ovisi održavanje takvih televizija.36
Svaki od sustava ima vlastiti način financiranja. Dok se flamanska RTV financira putem flamanskog proračuna dotle
se valonska RTV financira putem RTV pristojbe.
Dezintegrirajući model sadrži slijedeće čimbenike:
35 Belgijska vlada slijedila je primjer Velike Britanije te je 1930. godine uspostavila Državni institut za radiodifuziju. Ta organizacija je emitirala programe na nizozemskom i francuskom jeziku. Javni RTV sustav je 1960. dobio novi statut koji je potvrdio daljnje decentraliziranje. Dotadašnji zajednički državni institut podijeljen je u dvije zasebne organizacije: flamansku
BRT i valonsku RTB. Naknadno je osnivan i treći sustav zadužen između
ostaloga za program na njemačkom jeziku.
36 STREET, John: Masovni mediji, politika i demokracija, Zagreb, Fakultet
političkih znanosti, 2003., str. 100.
Aktualije
•
•
•
•
•
•
•
Zakonska regulativa – svakom segmentu je zakonski omogućeno osnivanje potpuno odvojenih javnih RTV sustava.
Organizacijska struktura – ne postoji jedinstveni
javni RTV sustav niti preporuke regulatornog tijela
za razmjenjivanje ili ujednačavanje programa.
Financiranje – svaki segment ima vlastite načine
financiranja.
Upravljanje – svaki segment zasebno regulira načine upravljanja u vlastitim sustavima. Ne postoji
interes da se u upravljačke strukture uključe predstavnici drugoga(ih) segmenata.
Kadrovska politika – potencira kadar isključivo
jednoga segmenta bez interesa da uključi i druge
u program.
Program – ne postoji razmjena programa. Ne prate
se događaji kod drugih segmenata niti se ugošćuju
sugovornici iz drugih segmenata.
Recipijenti – pripadnici jednoga segmenta prate isključivo vlastiti RTV sustav i nezainteresirani su za
događaje kod drugih segmenata.
Bosanskohercegovački javni RTV sustav
Bosanskohercegovački javni RTV sustav nije moguće svrstati u niti jedan navedeni model. Ustroj bh. javnoga RTV
sustava temeljen je na daytonskom teritorijalnom ustroju
zemlje sastavljene od dva entiteta. Javni RTV sustav BiH na
taj način sastavljen je od četiri cjeline:
•
•
•
•
BHRT
FRTV
RTVRS
Korporacije
Riječ o kombinaciji sva tri navedena modela. Tako se uzimajući državnu razinu može usporediti s integracijskim
modelom gdje se na javnom RTV servisu BHRT-u ističu
integracijske vrijednosti na uštrb segmenata. Dominaciju
u uređivačkom i kadrovskom smislu ima najbrojniji segment. Ukoliko se gleda s razine entitetskih javnih emitera
riječ je o potpuno dezintegracijskom modelu s obzirom
da među njima ne postoji suradnja na bilo kojoj razini: od
programske razmjene, zanemarivom praćenju događaja u
drugom entitetu, zanemarivom postotku sugovornika iz
drugoga entiteta. Istodobno Bošnjaci većinom prate FTV,
a Srbi TV RS. Gledajući unutar Federacije BiH riječ je o
modelu koji je u europskim okvirima specifičan za Bosnu
i Hercegovinu – asimilirajućem modelu u kojem jednom
od segmenata, Hrvatima, nije omogućeno osnivanje vlastitoga RTV-a servisa u sklopu javnoga RTV sustava BiH. To
rezultira nezadovoljstvom jednoga segmenta koji se ogleda
u ne praćenju programa javnih emitera te u konačnici gra-
đanskim neposluhom i neplaćanjem RTV pristojbe na većinskim hrvatskim područjima u BiH.
Zaključak
Ustroj javnoga RTV sustava u pluralnim društvima jedno
je od ključnih, ne samo medijskih, nego i političkih pitanja. Europska praksa omogućavanje segmentima osnivanje
vlastitih javnih RTV servisa, a Bosna i Hercegovina je jedan od rijetkih izuzetaka gdje je jednom segmentu to pravo
oduzeto. Vidljivo je da se političko stanje u državama, to
jeste rascjepi između segmenata, u velikoj mjeri reflektiraju na javne RTV servise. Također nije zanemariv ni utjecaj javnih RTV servisa s vlastitim uređivačkim politikama
na političke tijekove u takvim zemljama.
Bio da je riječ o integrirajućem, konsocijacijskom ili dezintegrirajućem modelu ustroja javnih RTV servisa svaki od
njih ima svoje prednosti i nedostatke. Primjerice prednost
integrirajućeg modela je što je financijski najisplativiji, no
s druge strane nedostatci su mu vjerojatno nezadovoljstvo
segmenata, u pravilu onih koji su demografska manjina.
Također taj model može ostaviti dojam asimilacijskih težnji brojnijeg segmenta. Konsocijacijski model financijski
je skuplji, a organizacijski kompliciraniji jer svaki segment
ima vlastiti RTV servis u sklopu javnog RTV sustava na
državnoj razini, no gledano dugoročno najprikladniji je
za pluralne države, jer kao što je vidljivo u švicarskom primjeru, s jedne strane čuva posebnosti svakoga segmenta,
a s druge strane ne niječe postajanje države i osjećaj pripadnosti takvoj državi. Kod dezintegrirajućeg modela je
prednost što svaki segment još samostalnije nego u konosocijacijskom modelu odlučuje o kadrovskoj, programskoj
i svakoj drugoj politici u vlastitom RTV sustavu, no nedostatak je što to dovodi do gotovo nepremostivih rascjepa
među segmentima, a što u velikoj mjeri može doprinijeti
nerazumijevanju među njima.
No stabilan i pravedan ustroj javnih RTV servisa u pluralnim društvima tek je prvi korak za uspostavu funkcionalnog, pravednog, relevantnog, profesionalnog te slušanog
i gledanog radijskoga i televizijskoga programa. Također
javni RTV servisi u pluralnim društvima, kao i oni u homogenim trebaju ispunjavati i ostale bitne čimbenike kao
što su: neovisnost u uređivačkoj politici, kvalitetan i obrazovan kadar, programska shema koja je istodobno i kvalitetna i gledana, poštivanje etičkih standarda… Samo na taj
način europska ideja javne radio-televizije, samim time i
javni RTV servisi različitih segmenata u pluralnim društvima, moći će se uspješno oduprijeti američkoj ideji komercijalne televizije.
Miroslav Vasilj je asistent na Studiju novinarstva
Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru na
kolegijima: Uvod u novinarstvo i Tehnike pisanja u
novinarstvu.
status, broj 16, ljeto 2013. 131
Aktualije
Literatura
BALLE, Francis: Moć medija. Mandarin i trgovac, Beograd,
Clio, 1997.
BAŠIĆ-HRVATIN, Sandra i THOMPSON, Mark: Razjedinjeni propadaju. Javni radio-televizijski servisi u multietničkim državama, Sarajevo, Mediacentar, 2008.
BOURDIEU, Pierre: Narcisovo ogledalo. Rasprava o televizijskom novinarstvu, Beograd, Clio, 2000.
BRIGGS, Asa i BURKE, Peter: Društvena istorija medija,
Beograd, Clio, 2006.
DUVE, Freimut: „Mediji u višejezičnim društvima. Sloboda
i odgovornost“,.Beč, OESS, 2003.
FERNANDEZ-ARMESTO, Felipe: Narodi Europe. The TIMES, Zagreb, Naklada Zadro, 1997.
FIDLER, Roger: Mediamorphosis. Razumijevanje novih medija, Beograd, Clio, 2004.
GOZZINI, Giovanni: Istorija novinarstva, Beograd, Clio,
2001.
HERMAN, Edward i MacCHESNEY, Robert: Globalni mediji. Misionari korporativnog kapitalizma, Beograd, Clio,
2004.
INGLIS, Fred: Teorija medija, Zagreb, AGM, 1997.
132 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
KASAPOVIĆ, Mirjana: Bosna i Hercegovina: Podijeljena
država i nestabilno društvo, Zagreb, Politička kultura, 2005.
KOVACH, Bill i ROSENSTIEL, Tom: Elementi novinarstva.
Šta bi ljudi koji se bave novinarstvom trebalo da znaju i šta
bi javnost trebalo da očekuje, Podgorica, CID, 2006.
KUNCZIK, Michael i ZIPFEL, Astrid: Uvod u znanost o medijima i komunikologiju, Zagreb, Zaklada Friedrich Ebert,
2006.
LIJPHART, Arend: Demokracija u pluralnim društvima,
Zagreb, Globus, 1992.
MATKOVIĆ, Damir: Televizija: Igračka našeg stoljeća, Zagreb, AGM, 1995.
McQUEEN, David: Televizija. Medijski priručnik, Beograd,
Clio, 2000.
PERIŠIN, Tena: Televizijske vijesti, Zagreb, Naklada medijska istraživanja, 2010.
POTTER, James: Medijska pismenost, Beograd, Clio, 2011.
SHINGLER, Martin i WIERINGA, Cindy: Radio, Beograd,
Clio, 2000.
STREET, John: Masovni mediji, politika i demokracija, Zagreb, Fakultet političkih znanosti, 2003.
VELJANOVSKI, Rade: Javni RTV servis u službi građana,
Beograd, Clio, 2005.
TEKSTOM NA KNJIGU
Tekstom na knjigu
ISTRUNULI KAPITALAC
Neuspjeli akademski izlet
jednog političkog poduzetnika
Socijalizirani u tradiciji sedimentiranoj u desetljećima rascvata „samoupravne
političke filozofije“ à la H. Pozderac i bez stvarnoga dodira s vanjskim svijetom
koji im ostaje stran i nerazumljiv, kako se to vidi na primjeru Z. Hadžidedića
koji nije bio u stanju privesti rad na disertaciji u Londonu onakvome kraju
kakav se tamo očekuje, pripadnici toga kruga, bez
obzira na to govore li o „deliberativnoj demokraciji“,
„novom društvenom ugovoru“ ili nekoj trećoj, petoj ili
n-toj trenutnoj „političkoj fatamorgani“ pokazuju jednu
zajedničku notu – odbijanje važnosti povijesti i tradicija
koje se kroz nju oblikuju. Nemoć nošenja s teretom
povijesti i inače je značajka post-komunističkih elita
(argument je izvanredno razvijen u Cohen, 1999) što
je onda u Sarajevu, zahvaljujući uvjetima relativne
zatvorenosti i samoizolacije, još vidljivije – otuda dolazi
i relevantnost ovdje često korištenoga izričaja „kotlina“
Mladen Ančić
U
idealnoj slici svijeta, koju kao normu usvajamo u procesu socijalizacije, tiskanje, objavljivanje i promocija
svake nove knjige koja problematizira društvene fenomene
tvore proces koji je ujedno prigoda za javno pokazivanje
autora ali i ideja koje, ako ih uopće ima, u svome djelu zastupa i brani. U ovisnosti o vještini i sposobnostima autora i
njegova nakladnika, pisac će davati intervjue, o njegovoj će
knjizi pisati i govoriti drugi (poželjno je da ima i društveno
važnih pojedinaca koji se ne slažu s autorom), ona će se pojaviti ne samo na policama knjižara nego i u njihovim izlozima. Ideje koje se pri tomu javno izlažu obično daleko nadilaze ono što se može naći na stranicama knjige, a društveni
134 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
trenutak, vještina autora i uvjerljivost njegovih argumenata
određuju što će od ideja izrečenih u i povodom knjige biti
primijećeno. U slučaju da su javno ponuđene ideje primijećene i izazivaju društvenu pozornost, one mogu u slijedećoj fazi ostvariti i veći ili manji utjecaj u sredini gdje se sve
to odigrava. Većina autora koji se odluče pisati knjigu o nekom društvenom fenomenu ili problemu ima pred očima
upravo ovaj uspješni scenarij (inače se na pisanje ne bi ni
odlučili – vlastite ideje možemo iznijeti u privatnim razgovorima, a čin pisanja i traženja nakladnika već je sam po
sebi potraga za širokom publikom i želja za ostvarivanjem
utjecaja na javnu sferu).
Tekstom na knjigu
No, najčešće se događa tek dio svega što je upravo opisano – poglavito se teško može očekivati ostvarenje
opisanoga scenarija u društvima u kojima knjiga nije
važan komunikacijski medij i ne postoji raširena navika čitanja (kako pokazuju primjeri Hrvatske te Bosne
i Hercegovine, to je moguće i u društvima s modernom infrastrukturom te formalno razvijenim sustavima masovnoga obrazovanja – samo se zapitajte kad
ste zadnji put vidjeli nekoga u vlaku, autobusu ili tramvaju s knjigom u rukama; u ovome je kontekstu vrlo
indikativno vidjeti studente koji se pripremaju čitajući
ono što se zove „skripte“, a ne knjige). U takvim okolnostima javna će pozornica biti tek površno uznemirena, autor će imati nekoliko javnih istupa, a ukoliko
u tim prigodama svoje ideje ne iznese najizravnije i u
formi koja sadržajem, otklonom od vladajućih shvaćanja, ali i kratkoćom izričaja (važan čimbenik u ovakvim
okolnostima – ne zaboravimo, riječ je o publici koja
nema sklonosti kroz čitanje razvijati ideje) privlači pozornost, knjigu će vrlo brzo prekriti „prašina zaborava“.
Ona će biti odložena na knjižnične police i ubuduće
privlačiti pozornost samo uskoga kruga „knjižnih moljaca“ (indikativna je podrugljiva nota ovakvoga izričaja kojim se opisuju ljudi skloni čitanju), ljudi sličnih
autoru, onih koji su (više ili manje) ozbiljno shvatili sve
što su čuli i naučili o „Gutembergovoj galaksiji“.
Upravo ovaj drugi scenarij odvija se pred našim očima
s knjigom Zlatka Hadžidedića Silom slobodni. Paradoksi liberalizma i nacionalizma, koju su objavili nakladnici „Dobra knjiga“ iz Sarajeva i „Synopsis“ iz Zagreba, prikladno je datiravši Sarajevo – Zagreb, 2012.
Nakon pojave knjige, održana je „promocija“, javni ritual kojim se što je moguće širem krugu ljudi objavljuje postojanje tiskane knjige, autor je dao nekoliko
intervjua, a sve je to manje-više zabilježeno na internetu. Knjiga je, kako je to već odavno uobičajeno u
akademskim krugovima, zapravo autorova doktorska
teza – to, pak, nije nigdje jasno izrečeno ali se dade naslutiti. I već tu počinju problemi sa Zlatkom Hadžidedićem – na stranicama ovoga istoga časopisa još prije
sedam godina sam je Hadžidedić sebe najavljivao kao
doktoranda na uglednoj instituciji „London School of
Econcomics“ (LSE) – tvrdio je, a uredništvo je to prenijelo u bilješci koja je objavljena iza njegova teksta,
kako je „pred obranom doktorata iz političkih znanosti
na London School of Economics and Political Science,
koji je započeo 1999. godine“1. Godine su prolazile a
1 Hadžidedić, 2006, 92. Doktorski studij koji traje sedam godina već je
onda bio jako neuobičajen u svijetu – disertacija se pisala i branila po pravilu u roku od četiri do pet godina! Danas doktorski studij (tamo gdje je
(ne više tako mladi) doktorand nije završavao svoj
doktorat. Tekst njegove buduće doktorske teze danas
je dostupan na internetskim stranicama LSE-a i doista je datiran 2005. godinom ali je tek nedavno u ovoj
formi objavljen2, što je nedvojbeno povezano s činjenicom da je taj engleski tekst tiskan u nakladi jednog
njemačkog akademskog nakladnika iz Baden-Badena,
s potpuno istom opremom kao sarajevsko-zagrebačko
izdanje3. No u biografijama koje su propratile pojavu
knjige (biografije, ili bar bilješke o autoru, nema nigdje u samoj knjizi) sada se samo spominje „studiranje“
na LSE bez informacije o rezultatu toga „studiranja“.
Formulacija strašno podsjeća na biografije prvih generacija partijskih dužnosnika u bivšoj SFRJ – svi su oni
negdje „studirali“, ali nikad nije bilo navedeno da su i
diplomirali. Kako se čini4, Z. Hadžidedić je vjerojatno
2009. godine stekao akademsku doktorsku titulu na
Fakultetu političkih nauka (FPN) sarajevskoga sveučilišta s prevedenim i neznatno izmijenjenim tekstom,
na bosanskom jeziku, teze koju je svojedobno podastro LSE-u nakon što je tamo dobio akademski stupanj
Master of Philosophy. Da bi se razumjelo što znači akademski stupanj Mphil, koji je Z. Hadžidedić stekao na
LSE i kojega prigodno ističe, valja poznavati akademski
labirint anglo-saksonskog svijeta – riječ je o tituli koju
dodjeljuju pojedine tamošnje visokoškolske institucije,
a koja znači da je kandidatu odobrena izrada doktorske
teze, odnosno da je prihvaćena njegova kandidatura
za izradu i obranu iste, nakon što je sa stečenom titulom „magistra znanosti“ (MD – Master Degree; tu je
titulu Z. Hadžidedić stekao na CEU u Warszavi) pohađao obično daljnje jednogodišnje obrazovanje – otuda
valjda izričaj o „studiranju na LSE“. Što to sve znači?
Praktično, teza Z. Hadžidedića, koja se sada pojavila
na engleskom i bosanskom jeziku u obliku knjige, a s
kojom je u Sarajevu stekao i akademsku titulu doktora
znanosti, za LSE je torzo – nedovršena stvar na kojoj
je očigledno još trebalo raditi kako bi se stvarno prometnula u doktorsku tezu kakve priznaje ta visokoškolska institucija (u vrijeme nakon što je Habsburška
monarhija okupirala BiH mogla se na studiju u Beču,
ukoliko je student dolazio iz nove polu-kolonije, dobiti
provedena tzv. „bolonjska reforma“, traje tri godine te se optimalnim računa
obrana rada u slijedećih godinu do dvije).
2 Može se naći na internetskoj adresi: http://etheses.lse.ac.uk/540/1/Hadzidedic_Forced_be_free_2012.pdf (pristup ostvaren 20. 4. 2013.), ali kao što
je vidljivo njegovo je „postavljanje“ datirano u 2012. godinu.
3 Hadžidedić, 2012a.
4 Zaključak slijedi iz odluke Senata Univerziteta u Sarajevu od 29.01.2009.
o formiranju povjerenstva za obranu doktorske disertacije kandidata Zlatka
Hadžidedića dostupne na internetskoj adresi: http://unsa.ba/s/images/
stories/pdf/Senat/senat/Zapisnik%20Senat%203%20sjednica%2021%20
01%202009.pdf (pristup ostvaren 20. 4. 2013.).
status, broj 16, ljeto 2013. 135
Tekstom na knjigu
ocjena uz kvalifikaciju gut für Balkan, no promjene tijekom 20. stoljeća dovele su do dokidanja dvostrukih
akademskih mjerila, pa studenti iz „egzotičnih krajeva“
više nemaju „popusta“, u što se mogao uvjeriti i Z. Hadžidedić; o razlozima zbog kojih tekst kakav je autor podastro LSE-u nije mogao biti priznat kao kvalifikacija
za doktorsku titulu vratit ću se dalje u tekstu). Ništa
više, i ništa manje!
Jednostavno rečeno – ono za što nije mogao dobiti
doktorat u Londonu, Z. Hadžidedić je elegantno pretvorio u sarajevski doktorat. No, krene li se u interpretaciju ove spoznaje stanovitu ulogu već počinju igrati i
biografski podaci o autoru, kao i posjedovanje stanovite sume „lokalnog znanja“ koje se stječe ponajprije
participacijom u društvenom životu a bez kojega je gotovo nemoguće u potpunosti razumjeti sklopove društvenih odnosa5. Naime, Z. Hadžidedić nije, kako bi se
na prvi pogled pomislilo, profesionalni znanstvenik
iako, kako se to posvuda navodi, drži određene kolegije na sarajevskom Fakultetu političkih nauka – FPN.
On se čak i javno predstavlja kao „ugledni bosanskohercegovački politolog, sociolog i književnik, koji u
svom CV-u, među akademskim titulama i kvalifikacijama ima i one zavrijeđene na prestižnim Central
European University (CEU) u Budimpešti (Mađarska) i londonskoj London School of Economics, iz
oblasti političkih nauka i sociologije“6 – vidjeli smo,
međutim, što neke od tih „titula“ znače. Riječ je, zapravo, o profesionalnom političaru, koji nije profesionalac u smislu aktivnog sudjelovanja u političkom procesu na izborima te susljednoga zauzimanja mjesta u
zakonodavnim, odnosno izvršnim tijelima države. On
je stvarno profesionalni politički savjetnik i neke vrsti
izvršne ruke onih koji sami sudjeluju u izbornoj utrci
i zauzimaju mjesta sukladno izbornim rezultatima. Z.
Hadžidedić je izravno vezan uz „Stranku za BiH“, koju
je svojedobno utemeljio, vodio a potom i napustio, Haris Silajdžić, koji danas živi i vodi poslove u Turskoj.
Sam Hadžidedić dakle nije izravni sudionik „političkog spektakla“ koji se uprizoruje u BiH7, već se kreće
u onom javnoj percepciji nedostupnom području koje
se obično naziva „koridori moći“. Što i kako tamo radi
5 Kategoriju „lokalno znanje“ uveo je u znanstveni diksurs Geertz, 2010,
a što to u ovome konkretnom slučaju znači može se ilustrirati „znanjem“ o
tomu što znače i kako se dolazi do akademskih titula (univerzalna kategorija) u jednoj lokalnoj sredini (sarajevska kotlina).
6 Vidi: http://doznajemo.com/2012/04/11/sta-je-sporno-u-vjerovanju-dace-se-obnoviti-osjecaj-zajednicke-pripadnosti-bih/ (pristup ostvaren 20. 4.
2013.).
7 Pojam „političkoga spektakla“ koristim ovdje u značenju koje mu daje i
vrlo detaljno obrazlaže Edelman, 2003.
136 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
može se jasno razabrati iz minornoga skandala izazvanog 2011. godine objavljivanjem izvješća nekadašnjega
američkog veleposlanika u Sarajevu Douglasa McElhaneya na wikileaksu. Upravo je Z. Hadžidedića D.
McElhaney apostrofirao kao Silajdžićeva lobistu koji je
doprinjeo tomu da paket ustavnih reformi 2006. godine neslavno propadne u parlamentarnoj proceduri.
Američki je veleposlanik tvrdio da je Silajdžićev lobista potkupljivao zastupnike, što je sam Z. Hadžidedić
negirao8, no samo bi beskrajno naivan čovjek mogao
povjerovati da u sve to nije bio upleten novac (dakako
drugo je pitanje u kojoj formi – gotovina, ili kakav unosan posao plaćen državnim novcem, ili nešto treće ili
peto, no u svakome slučaju američki veleposlanik nije
baš bez ikakva razloga naveo upravo jedno ime). Čak je
i tekst kojega je Z. Hadžidedić 2006. godine objavio na
stranicama Statusa bio izravno povezan s odbijanjem
paketa ustavnih promjena, a obrazloženja za odbijanje
uvelike se razlikuju od onoga što je pet godina kasnije
pisao o tim događajima. Naime, on 2011. piše:
Koliko mi je poznato, s obzirom na moju ulogu „koordinatora udruženih napora SBiH i HDZ 1990“, ove dvije
stranke nikada nisu bile protiv predloženih amandmana
kao takvih, budući da je velika većina sadržavala odredbe
koje bi vodile jačanju državnih struktura BiH. Njihove
primjedbe odnosile su se samo na jedan amandman koji
je, prema njihovom mišljenju, mogao da dovede do potpunog raspada ovih struktura.
No, 2006. godine bio je vrlo energičan u odbijanju cjeline
paketa obrazlažući to ovako9:
Prije svega, ovakav pokušaj „cementiranja“ Dejtonskog
ustava krije i potencijalno veoma opasnu namjeru da se
trajno legitimira postojanje Republike Srpske, kao tvorevine nastale uz pomoć etničkog čišćenja i genocida, čije
postojanje je unutar međunarodne zajednice do sada
uglavnom bilo tretirano kao privremeno i iznuđeno.
Trajno legitimiranje RS, pomoću iznuđenog konsenzusa
političkih partija u BiH (putem pregovora vođenih u
strogoj tajnosti i pod pritiskom), učinilo bi reintegraciju
BiH trajno nemogućom, i ponovo otvorilo perspektivu
njenog konačnog raspada.
Dakle, po Z. Hadžidediću paket ustavnih reformi je i „jačao“
i „slabio državu BiH“, on ju je i „integrirao“ i „dezintegrirao“,
očito u ovisnosti o tomu kada, gdje i kojoj se publici sve to
predočuje. Još privlačnije izgleda usporediti Hadžidedićev
8 O „buri u čaši vode“ koju je izazvalo objavljivanje McElhaneyeva izvješća i načinu na koji se Z. Hadžidedić „branio“ čitatelj se može informirati na internetskoj adresi: http://www.dnevnik.ba/novosti/
bih/had%C5%BEidedi%C4%87kako-bi-mcelhaney-prikrio-svojunemo%C4%87-plasira-teoriju-zavjere (pristup ostvaren 20. 4. 2013.).
9 Hadžidedić, 2006, 90.
Tekstom na knjigu
tekst iz Statusa s onim što je napisao niti nepunu godinu kasnije. Naime, 2006. godine Z Hadžidedić je tvrdio da paket
ustavnih promjena10:
dolazi upravo u vrijeme kada u najvećem dijelu međunarodne zajednice sazrijeva politička volja da se ide ka
trajnom ukidanju RS i konačnoj integraciji BiH na stabilnim osnovama. U tom smislu, ovaj „projekat“ sigurno
ne predstavlja volju tog većinskog dijela međunarodne
zajednice, nego pokušaj da se dobra volja međunarodne
zajednice izmanipulira i iskoristi za posve suprotne ciljeve – legitimiranje nasilnog secesionizma RS i podsticanje konačnog raspada BiH.
Procjena o mogućem „ukidanju RS“ temeljila se, kako će
se to pokazati godinama kasnije nakon što su „procurila“
McElhaneyeva izvješća, tek na mutnim obećanjima koja je
davao američki veleposlanik o „drugoj fazi promjena“, u kojoj je navodno na dnevni red trebalo biti stavljeno pitanje
održanja, odnosno ukidanja Republike Srpske11. Obećanje je
moglo zvučati uvjerljivo samo onome tko nije pročitao što
je paket ustavnih promjena donosio – treba samo upozoriti
kako je već i sam Z. Hadžidedić u tekstu iz Statusa jasno
zaključio da s onakvim ustavnim promjenama nije moglo
biti ni govora o bilo kakvim razgovorima o ukidanju RS ni u
„drugoj“, ni u „trećoj“ ni u „n-toj“ fazi pregovora. Pa ipak, i
sam je u istom tekstu govorio o volji za ukidanjem RS!
Koliko je vjerovao u svoje vlastite tvrdnje vidi se iz teksta što
ga je pod nadnevkom 18. lipnja iduće, 2007. godine, u točno
22 sata i 49 minuta (nevolje s internetom – sve se bilježi i
pamti) objavio isti autor, pod znakovitim naslovom „Slabo
utemeljene procjene o ukidanju RS“12. Tu eksplicitno govori
o „sarajevskoj političkoj čaršiji“ i o tomu kako se tamo razvila
(č)itava politička kultura koju bi se eufemistički moglo nazvati „kulturom žrtve“, odnosno, „kulturom mučeništva“,
unutar koje je postala zamisliva samo jedna „strategija“
– beskonačno iščekivanje vanjske „intervencije na strani
žrtve“, u skladu sa infantilnom projekcijom zamišljenog
„svjetskog poretka“, unutar koje je uvijek na djelu neka
„viša sila“, koja „štiti globalnu pravdu i one koji su na strani
te pravde“. A takva „strategija“ – uprkos činjenici da ni u
ratu ni nakon rata nije proizvela nikakve praktične rezultate, i da nije dovela ni do kakve „intervencije na strani žrtve“, niti do „ponovnog uspostavljanja“ one „pravde“ koja
je trebalo da predstavlja samu „suštinu svjetskog poretka“
10 Isto, 90-91.
11 Veleposlanikovo izvješće sadrži i slijedeće riječi: „Belkić nam je rekao
da mu je potreban signal američke vlade i Srba koji bi mogao koristiti unutar svoje partije, koji bi osigurao da ‘druga faza’ obuhvati pitanja uloge entiteta. Ambasada je naglasila našu jasnu podršku da se bavi svim potrebnim pitanjima u sljedećoj fazi pregovora“ (tekst dostupan na internetskoj
adresi: http://www.source.ba/clanak/700360262316/; pristup ostvaren 24.
4. 2013.).
12 Tekst dostupan na internetskoj adresi: http://shoba.blogger.ba/arhiva/2012/02/16/3144641 (pristup ostvaren 24. 4. 2013.).
– održala se unutar sarajevske političke čaršije, kao jedina
zamisliva, sve do današnjeg dana. Sve do danas – i nakon
svih potpuno suprotnih iskustava – održalo se uvjerenje
da „samo treba biti dovoljno strpljiv“, i da „intervencija na
strani žrtve“, a „u službi pravde“, naprosto mora uslijediti,
te da se sva „politička mudrost“ sastoji u pasivnom čekanju da „viša sila“ izvrši ovu „svoju obavezu“. Pri tome, neki
su odabrali nešto rizičniju „taktiku“ da „višu silu“ neprekidno iritiraju podsjećajući je na tu „obavezu“, dok su se
drugi opredijelili za „sigurniji način“, da „višoj sili“ neprekidno stavljaju do znanja da su oni uvijek i u svakoj prilici
„na njenoj strani“, te bi zbog toga „bilo logično“ da i ona
bude „na njihovoj strani“. Čak i kada je Međunarodni sud
pravde u Hagu – institucija formalno zadužena za „zaštitu
pravde unutar međunarodnih odnosa“ – „propustio priliku“ da „stane na stranu žrtve“ u slučaju tužbe Bosne i
Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore „za počinjenu agresiju i genocid“, i tuženu stranu praktično oslobodio krivice
za zločine čije postojanje je i sam utvrdio (iako u ograničenom obimu, isključivo za područje Srebrenice), pomenuti
krugovi su ponovo odbili da se suoče sa stvarnošću. Frustrirani, kao i mnogo puta ranije, neadekvatnošću vlastite
predožbe o „pravdi u svijetu“, oni su ovakvu odluku Suda
protumačili kao „presudu“ kojom se „Republika Srpska
proglašava krivom“ za navedene zločine, iz čega su, opet,
zaključili da se time „jasno osporava legalitet i legitimitet
Republike Srpske“ – iako su taj legalitet i legitimitet jasno
utvrđeni međunarodnim mirovnim sporazumom iz Dejtona i, kao takvi, formalno-pravno, teško mogu biti predmetom osporavanja pred Međunarodnim sudom pravde.
Zapita li se čitatelj sada što je zapravo Z. Hadžidedić zastupao u svim ovim tekstovima i što su bila njegova „stvarna“
stajališta odgovor je vrlo jednostavan – on nema stajališta
jer mu nisu ni potrebna za ono što najbolje zna, kako je to
jasno pokazao i postupkom s doktoratom, a što se u „kotlini“ (da pređemo na lokalni rječnik – u njemu se, ili bar u
rječniku jednoga dijela stanovnika, onih koji su koliko-toliko
skloni autorefleksiji, tim pojmom označuje samo Sarajevo)
precizno označuje kao „muljanje“. Njegovo je lobiranje i susljedna propast paketa ustavnih reformi služilo samo jednoj
stvari, a to je perpetuiranje „političkog spektakla“ (iz potrebe
za spektaklom dolaze i velike riječi o „državi“ – i Z. Hadžidediću i njegovim šefovima, međutim, „država“ još zadugo
neće trebati, bar do onoga trenutka kada će moći i morati
učvrstiti i osigurati sve ono čega su se u međuvremenu dočepali). Da bi se u potpunosti razumjelo što to po „kotlini“
u sklopu uprizorenja lokalnog „političkog spektakla“ rade
razni Hadžidedići, ne nužno i s bošnjačkim prezimenom,
s mjesta „savjetnika“ i samo naizgled „lijevih smetala“ valja
se obratiti iskustvu Miroslava Krleže i rijetko lucidnoj primjedbi kojom je svojedobno propratio tekst enciklopedijske natuknice o Jugoslaviji i to onoga dijela gdje je bila apostrofirana „dinastija“ Karađorđevića. Kao pravi „sveznadar“
M. Krleža se inače rado pačao u stvari o kojima zapravo
nije znao gotovo ništa, ili je znao jako malo (kao ogledan
se primjer može uzeti njegove pripomene uz odrednicu o
status, broj 16, ljeto 2013. 137
Tekstom na knjigu
aachenskome­ miru iz 812. godine13), ali je istodobno imao
izraziti dar zaviriti iza pojavne razine stvarnosti u kojoj je
doista živio i razaznati njezinu strukturalnu osnovicu. Tako
je i o stanju međuratne Jugoslavije napisao14:
Dinastija je formula. Dvor predstavlja jednu čitavu socijalnu grupaciju raznovrsnih interesenata od generaliteta
i čaršije pa sve do politikanata sarajevskih, ljubljanskih
i zagrebačkih, a tih je bilo mnogo. Ne može se reći da
šestojanuarska diktatura nije objavila i neku vrstu prosperiteta. Pola Beograda i pola Zagreba sazidano je na šestojanuarskoj akumulaciji (industrijalizacija, brodogradnja, financiranje agrarne demagogije na terenu i t.d.). Sve
to objasniti samo psihološkim motivima „nacionalnog
i stranačkog renegatstva“ i to tako simplistički da se je
kralj okružio „nacionalnim i stranačkim renegatima“
ipak je suviše jeftino. Imena ove gospode ne bih navodio kao Aćimovića, Dragog Jovanovića, Vujkovića, Kosmajca i t.d., to su sitni policioti! Interesantniji su Šverljuge, Mažuranići, Demetrovići i čitava kompanija Bella.
Ovo „porobljivačko jugoslavenstvo koje sije razdor i raspiruje mržnju“ i t.d. „monarhofašistički najmanici“, koji
su svjesno išli za izazivanjem nacionalnog razdora i t.d.,
od svega toga mnogo uvjerljivije govorile bi cifre, kretanje investicija, davanje kredita, konkretno razne burzovne špekulacije, a tih cifara na žalost nema.
Promijene li se ovdje vremensko-prostorne odrednice i govor preseli u poratno Sarajevo, pa se umjesto „dvora“ uvedu
pojmovi „vlada“ svejedno koje administrativne razine, „predsjedništvo“ i sve ono što su političke parafernalije tih institucija, neće biti teško locirati razne Hadžidediće i njihov posao
„diskurzivne proizvodnje (fiktivne) države BiH i političkoga
bosanstva“ kao paralelu „porobljivačkom jugoslavenstvu koje
sije razdor i raspiruje mržnju“. I ovdje se pojavljuju „nacionalni
i stranački renegati“ (od Komšića i Lijanovića, preko Lovrenovića do Pejanovića i Pudarića), ljubljanski i zagrebački (ali
i beogradski) politikanti, a prepoznavanje „Šverljuga, Mažuranića“ i ostalih ostavljam nekome drugom tko bolje poznaje
prilike i okolnosti provedbe raznih „poslovnih projekata“, od
podjele raznih državnih premija i poticaja te koncesija, preko
podizanja „BBI“ i „Avaz tornja“ do cvjećarnica, kioska i štandova po gradskim ulicama. Cilj je cijeloga političkog spektakla
koji se tamo uprizoruje dizanje dimne zavjese iza koje će, u
trikovima što ih izvode veliki borci za „državu BiH“ od Alije
Izetbegovića i njegova sina, preko Harisa Silajdžića do Zlatka
Lagumdžije (uz asistenciju sa sitnom nadoknadom raznoraznih Komšića, Lovrenovića i sličnih), nestati dobar dio onih
milijardi dolara pristiglih iz islamskoga i neislamskoga svijeta kao ratne donacije i odgovarajući dio milijardi navodno
utrošenih na obnovu zemlje – u javnosti se licitira s različitim iznosima, a onaj je najniži osamnaest milijardi utrošenih
na rekonstrukciju BiH od 1996. godine. U bošnjačkom dijelu
BiH, o hrvatskom i srpskom dijelu zemlje u ovoj prigodi neću
13 Vidi Krleža, 2011, 15-16 (s.v. Aachen).
14 Isto, 201-201 (s.v. Dinastija je formula).
138 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
govoriti jer prilike iz različitih razloga nisu iste, to znači da je
umjesto oružja i ratne opreme koji su mogli sačuvati živote
u razdoblju između 1992. i 1995. godine, i suvislo uloženih
sredstava u oživljavanje zamrznutoga gospodarstva u poraću,
pučanstvo dobilo šarenu lažu o „državi BiH“ u kojoj će se jesti
zlatnim kašikama, teći med i mlijeko, a sve na račun bosanskih katolika i pravoslavaca koji će samo raditi, „a mi ćemo iz
Sarajeva praviti državu i u njoj vladati u skladu s bosanskim
interesima“. U međuvremenu, i ono malo toga što se mora i
može osigurati na licu mjesta, pa onda donosi i realnu zaradu
– struja, kruh, mlijeko, pivo, generički lijekovi, nešto malo cementa i pokoja zakrpa na odavno izgrađenim cestama (zvuči
nevjerojatno, ali u svojoj 58-oj godini i danas, u onim rijetkim
prigodama kad krenem za Sarajevo, u Jablanicu silazim istom
onom uskom i jedva prohodnom cestom kojom sam prolazio, prvi put a da se toga sjećam, još prije 53 godine) već su
odavno izvor prihoda „boraca za državu“. Krene li pak u bolnicu, prosječan stanovnik tih krajeva mora tamo ponijeti sve
svoje i usput se usrdno moliti da to iskustvo i preživi, ali može
biti radostan jer šef klinike na kojoj leži u vlastitoj pidžami i
uzima vlastite lijekove, s neizvjesnim izgledima za preživljavanje, ima u Sarajevu dvorac, luksuzni apartman u Dubrovniku
ili nekom sličnom mjestu, a na vezu ga čeka njegova vlastita
jahta (sve je to lijepo opisano u anonimnom pismu koje po
sarajevskim liječničkim krugovima, s pouzdanim podacima,
kruži već mjesecima). Uza sve to može svaki dan pročitati,
potvrđeno autoritetom nekoga od Hadžidedića, da su Dragan
Čović i Milorad Dodik najveći lopovi u našoj galaksiji, da su
oni, a ne nesposobnost i predatorski način vladanja „izabranih
narodnih predstavnika“, krivi što njegovo dijete ili unuče već
mjesecima ne može dobiti JMBG. I, ako je Bošnjak, osjeća se
vjerojatno jako sretnim ako je na prošlim izborima dao svoj
glas za Željka Komšića jer je „prokletim Latinima“ pokazao
gdje im je mjesto.
Što je, uz „muljanje“ (u jednome je dijelu svijeta ta aktivnost
legalizirana i donekle uređena te se zove lobiranje) u „koridorima moći“ i usputno pretvaranje državnog u privatni
novac, u svemu tomu posao likova poput Z. Hadžidedića?
Oni nesretnog konzumenta političkoga spektakla uvjeravaju
kako će jednoga lijepog dana (što bi se u Bosni reklo „kad na
vrbi rodi svirala“) ojačati „država BiH“, kako će ta „država“
svojim djelovanjem proizvesti i „bosansku naciju“, a to će biti
povijesni happyend, poput onih što ih proizvode holywoodske „tvornice snova“, za današnju nemilu stvarnost. Ni sam
ne znam koliko sam puta slušao ili čitao likove s različitih
pozicija bošnjačkoga političkog hranidbenog lanca kako
uvjereno projiciraju taj happyend u ono vrijeme kad će Bošnjaci predstavljati preko 60% populacije BiH. No, na pitanje
vjeruje li Z. Hadžidedić u tu bajku koju i sam usrdno podržava, objavljujući svoje uratke i na stranicama na kojima
im nikako nije mjesto, poput one što ju drži tzv. „(nevladina
udruga) Dječiji pokret mira, ljubavi, prijateljstva – Djeca
Sarajeva“15, priznajem nemam odgovora.
15 Vidi primjerice intervju objavljen na internetskoj adresi: http://www.
radiosarajevo.ba/novost/104741 (pristup ostvaren 24. 4. 2013.), ili pak članak objavljen na adresi: http://www.radiosarajevo.ba/novost/78450/zlatkohadzidedic-nema-nevaznih-identiteta (pristup ostvaren 24. 4. 2013.). Naj-
Tekstom na knjigu
Stoga se ovdje vraćam Hadžidedićevom doktoratu, odnosno
njegovoj knjizi ne bih li tu potražio odgovor na postavljeno
pitanje i ujedno pokušao razaznati što je pošlo po zlu da taj
tekst nije mogao biti branjen na LSE-u kao doktorat. Valja
u prvome redu upozoriti da je Z. Hadžidedić jedan važan
dio postavljenoga zadatka doista dobro obavio – raščlanio je
tekstove petorice odabranih autora (Algernon Sidney, JeanJacques Rousseau, John Stuart Mill, John Rawls, Lord Acton) i u toj raščlambi jasno pokazao da politički liberalizam i
nacionalizam idu ruku pod ruku, odnosno po njegovu sudu
predstavljaju integralni dio političke diskurzivne formacije
koja se u europskoj tradiciji političke teorije razvija u najmanju ruku od 18. stoljeća, a u zasebnoj engleskoj tradiciji
svakako najmanje jedno stoljeće više. Njegov je zaključak,
izveden iz raščlambe tekstova petorice liberalnih političkih
filozofa, jednostavan ali i neoboriv16:
Od svojih najranijih početaka, liberalizam promovira
nacije i države-nacije kao jedine legitimne jedinice kroz
koje se njegovi ideali slobode i liberalne demokracije
mogu artikulirati. Sadržavajući zajedničko konceptualno
jezgro, izgrađeno oko samog termina nacija, liberalizam i nacionalizam također se međusobno prožimaju u
svojoj historijskoj aplikaciji na moderni politički sistem,
promovirajući slobodu i demokraciju kroz nacionalne
revolucije i posljedično uspostavljanje država-nacija. ...
Kroz permanentnu nacionalizaciju svakodnevnog života, nacija biva prihvaćena od strane većine stanovništva kao prirodan politički i društveni aranžman i jedino
zamisliv oblik društvene egzistencije. Nacionalizam se
tako neprekidno iznova pojavljuje i nacija se neprekidno
supstancijalizira unutar filozofskog i praktično-političkog okvira liberalizma, neugrožen individualističkim i
kosmopolitskim aspektima liberalizma, koji se pojavljuju
paralelno sa nacionalizmom, a ne nasuprot njemu.
Iako jednostavan i uvjerljiv, ovaj je zaključak zapravo kopernikanski obrat u političkoj filozofiji, bar onoj i onakvoj
kakva se producirala u 20. stoljeću. Temeljna istraživačka
mlađim stanovnicima Sarajeva uputio je Z. Hadžidedić slijedeće misli:
„Nasa zemlja i nasa Drzava je Bosna, a Hercegovina je oduvijek bila samo
jedan njen dio, kao sto je npr. krajina. U skladu s tim, mi jesmo i mozemo
biti samo bosanci, a taj identitet moze postati nacionalni identitet tek kada
vecina bosanaca, bez obzira kojoj religijskoj tradiciji pripadaju, prihvati da
svoj identitet i politicko opredijeljenje vezu za zemlju u kojoj zive, a ne za
svoju religijsko-tradicijsku zajednicu i za susjedne zemlje. Tek kada se stvori
takva vecina, moguce je da ta vecina ustavno-pravno definira Drzavu Bosnu kao drzavu svih svojih gradjana, bez obzira na njihov religijsko-tradicijski identitet, ciji jedini nacionalni identitet, po samoj prirodi odnosa izmedju drzavnosti i nacionaliteta, moze biti jedino bosanski.“ (http://www.
djecasarajeva.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=252:z
latko-hadidedi-o-naciji-i-bih&catid=36:obavjestenja-reakcije&Itemid=18
– pristup ostvaren 24. 4. 2013.; namjerno sam ostavio tekst bez dijakritičkih
znakova, kako on izgleda u izvorniku, želeći upozoriti na temeljnu nesposobnost onih koji ovaj i ovakav projekt izvode, a koji ne znaju i nisu u stanju
pritisnuti jedan gumb na računalnoj tipkovnici i dobiti tekst s dijakritičkim
znacima koji se koriste i u bosanskom jeziku, ali zato žele stvarati „novu
naciju“).
16 Hadžidedić, 2012a, 249.
zamisao – čitati liberalne političke filozofe bez a priori odbijanja mogućnosti da su oni zapravo i nacionalisti – doista je originalna, a rezultat istraživanja, bar iz kuta etabliranih političkih filozofa, posve neočekivan. U kojoj je mjeri
izvorna ideja autora izvan matice postojeće literature o nacionalizmu i političkim ideologijama dovoljno jasno govori
činjenica da nema gotovo ni jednoga autora koji je na ovakav način pristupio istraživanju. Tek je pokoji vrlo rijetki
povjesničar ideja u rečenici ili dvije spomenuo činjenicu da
su političke ideologije, kao odgovor na realne društvene i
životne izazove, oblikovane unutar „političke posude“ koja
je već imala obrise forme države/nacije, što je onda moralo
utjecati na taj proces i njegove rezultate17. Još i u najnovije
vrijeme pojedini su politički filozofi liberalnoga usmjerenja razmatrali iste one tekstove čije se raščlambe poduhvatio Z. Hadžidedić, ne primjećujući ono što je on kroz svoju
istraživanje jasno vidio – takav je, primjerice, slučaj Waynea
Normana koji u svome djelu lakonski prelazi preko misli
J.S. Milla da su „zajednička nacija i jezik neophodni uvjeti
za društveno jedinstvo i demokraciju“ te J.J. Rousseauovih
savjeta Poljacima18, istih, dakle, onih tekstova koji su Z. Hadžidedića doveli, zahvaljujući drugačijem čitanju, do njegovih
gore ekspliciranih zaključaka. Zašto je to i kako bilo i jest
moguće otkriva se tek nekoliko stranica dalje u Normanovoj knjizi, kad autor tumači razlike u nastojanjima vlasti Britanske Kolumbije i Quebeca, dviju saveznih država Kanade,
da od saveznih vlasti preuzmu i stave pod svoje ingerencije
politiku imigracije: u tome je tumačenju zahtjev koji dolazi
iz Britanske Kolumbije protumačen kao „liberalni“ odgovor
na „društveni izazov“ nastao masovnim priljevom kineskih
imigranata, dočim je isti takav zahtjev pristigao iz Quebeca,
uz uporabu gotovo istih argumenata, kako ističe i sam autor,
protumačen kao „nacionalistički“ jer se tiče „identiteta“, odnosno želje vlasti u Quebecu da izbjegnu situaciju u kojoj će
glavni grad države, Montreal, priljevom imigranata postati u
dogledno vrijeme anglofon19.
Na prvi se pogled cijelo tumačenje čini besmislenim, kao da
masovni priljev Kineza ne ugrožava identitet Britanske Kolumbije na isti način na koji priljev imigranata, koji po logici
savezne države koriste engleski jezik kao prvi izbor, ugrožava identitet Quebeca i Montreala. Stvari, međutim, postaju puno jasnijima uzme li se u obzir da iza toga stoji logika
države/nacije. Riječ je, zapravo, o tomu da je „obrana“ od
Kineza stvar „liberalne nacionalne države Kanade“, dočim je
nastojanje na održanju frankofone većine u Montrealu, iako
počiva na istim premisama, realno suprotno politici te iste
„liberalne nacionalne države Kanade“ u kojoj anglofona većina diktira društvene norme i, htjeli to priznati ili ne, želi
integrirati frankofonu manjinu (nije, dakako, u svemu tomu
beznačajna činjenica da je i autor pripadnik vladajuće anglofone većine – svaka sličnost s prilikama u BiH nije slučajna).
17 Vidi primjerice Szorpluk, 1988, 8-9.
18 Norman, 2006, 7.
19 Norman, 2006, 12.
status, broj 16, ljeto 2013. 139
Tekstom na knjigu
Iz te je logike „liberalne nacionalne države“ vremenom izrastao i jedan posve novi, slobodno se može reći imperijalni
diskurs, koji je vrlo važan za razumijevanje „vanjske percepcije“ BiH i njezinih problema u današnjem svijetu, pa njegovim temeljnim koordinatama valja posvetiti par redaka. U
održanju i reprodukciji toga diskursa i društvene formacija
koju on konstituira važnu ulogu ima akademska zajednica20,
a u njoj W. Norman pripada onome srednjem sloju hranidbenoga lanca, pa se stoga čini zgodnim okrenuti jednom
puno istaknutijem članu te zajednice, koji uz to posve jasno
definira parametre novoga imperijalnog diskursa. Riječ je o
sociologu Danielu Chirotu, koji je osim po brojnim autorskim i uredničkim knjigama te profesorskim pozicijama na
uglednim sveučilištima, poznat i kao konzultant brojnih zaklada i „ne-vladinih organizacija“ u „Istočnoj Europi i Zapadnoj Africi“, a osvrnut ću se na njegovo utjecajno i udžbeničko makrosociološko djelo iz 1994. godine21, koje je nedavno dobilo i novo izdanje. Govoreći o „pronalasku nacije“
i posljedicama koje je to imalo, na tri stranice autor svojim
predviđenim čitateljima, studentima, uspijeva savršeno jasno vrednovati moderne svjetove, postaviti ih u međusobni
hijerarhijski odnos te čak projicirati njihovu budućnost sukladno ideološkom obrascu, a da to ne uradi izravnim izričajem. Tajna je u pridjevima i usputnim kvalifikacijama, pa
onda skraćenim i pojednostavljenim teleološkim prikazima
prošlosti, kroz što se konstituiraju vrijednosni sudovi – kroz
takav se postupak, koji ne zahtijeva dublje promišljanje izrečene misli, sudovi usađuju mnogo dublje no što bi to bio slučaj u argumentiranome obrazlaganju.
„Pronalazak“, dakle, nacije kao kategorije modernog društva
u Engleskoj od 16. stoljeća, a onda i susljedni slični razvoj u
Francuskoj u 18. stoljeću, D. Chirot prikazuje u neutralnome
tonu, da bi prikaz daljnje difuzije toga „pronalaska“ započeo
znakovitim riječima: „Ali, nacionalizam se vrlo brzo izvrgnuo u opasno oružje“22. Vrijedi naglasiti i zapamtiti: u Engleskoj i Francuskoj nacionalizam nije bio opasno oružje, a
da bi to postao morao se izvrgnuti, dakle promijeniti svoju
izvornu narav! Zašto se to dogodilo? D. Chirot smatra da su
vladari i kraljevi zemalja koje nisu bile tako uspješne (i „napredne“) nastojali usaditi nacionalističke ideje i u svoja društva ne bi li tako pružili učinkoviti otpor ekspanziji Engleske
i Francuske23 – nota bene: u izričaju je negativna stigma na
onima koji pružaju otpor ekspanziji, a ne na ekspanzionističkim težnjama uspješnih (i „naprednih“). Nakon ovoga,
prelazi autor na objašnjenje razlike između onih izvornih i
„dobrih“ nacionalizama, i onih „opasnih“24:
20 O praktičnoj važnosti što ju društvene i humanističke discipline i diskurs
koji one (re)produciraju ima za modernu civilizaciju i njezino svakodnevno
funkcioniranje vidi oštroumne primjedbe u Giddens, 1984, 348 i d.
21 Chirot, 1994.
22 Isto, 72 (naglasio M.A.).
Novi nacionalizam u Engleskoj i Francuskoj bio je u suštini demokratski, kao što je to bio i u engleskom izdanku,
Sjedinjenim Američkim Državama. Predmnijevano je
kako će svi ljudi sudjelovati u upravljanju državom, biti
odani svojoj naciji i od toga imati koristi. Engleska i Sjedinjene Američke Države imale su stare parlamentarne
tradicije na kojima su mogle utemeljiti nove demokratske ideale, ali Francuska nije. Bio je to glavni razlog za
pokretanje Francuske Revolucije, kojom je prvo ustanovljena parlamentarna demokracija, da bi to onda postala nacionalistička vojna diktatura pod Napoleonom.
Učini li se čitatelju da je ovo bajkovita priča (govoriti o „demokraciji“ i „općoj participaciji“ u kontekstu makar i letimičnoga prikaza prilika u 16., 17. i 18. stoljeću znači ne
obazirati se na elementarne činjenice: uvođenje općega
prava glasa bio je neuspjeli zahtjev engleskih Levellera
1647/48.; nakon toga, tek je velika reforma biračkoga prava
u Velikoj Britaniji iz 1832. godine dovela do toga da je, u
prosjeku, na svakih 24 stanovnika dolazio po jedan birač;
opće pravo glasa za muškarce uvedeno je 1918. a za žene
tek 1928. godine, itd. itd.; što, pak, uopće kazati na tvrdnju
da su Sjedinjene Američke Države imale „staru parlamentarnu tradiciju“ – možda „vijeća staraca“ indigenih populacija) posve je u pravu – ona je namijenjena studentima na
nižim godinama studija, kada se ucjepljuju stanovite vrijednosti, koje će poslije dobiti status neoborivih istina. No, D.
Chirot nastavlja i dalje: Napoleonovi su uspjesi isprovocirali pojavu njemačkoga nacionalizma, a engleska i francuska kolonijalna osvajanja su „raznijela“ ideju nacije posvuda
po svijetu, da bi onda opet jednom usputnom kvalifikacijom
stavio stvari na „pravo mjesto“ i pojasnio što je ono „opasno“
što je na početku spomenuo25:
Na nesreću svi kasniji nacionalizmi, počevši od onoga
njemačkog, stvoreni su istoj mjeri iz odbijanja i straha
od najuspješnijih zapadnoeuropskih sila, koliko i iz svijesti da je europska demokracija vrijedna ugledanja. „Demokracija“ se počela interpretirati kao nešto različito od
vlasti koja počiva na predstavničkim tijelima i koja treba
pojedinca zaštiti od zloporabe moći.
Iz ovako postavljenoga prikaza slijedi neizrečena ali jasna
misao: ekspanzija „demokratskih i uspješnih sila“ bila je, zapravo, nastojanje na širenju liberalne ideje demokracije, a
strah i nastojanje da se održe odnosi koji „nisu demokratski“ generirao je ono što je označeno kao „opasni nacionalizam“. Tekst D. Chirota moglo bi se i dalje razlagati, no mislim da je već i ovo dostatno, a autorovu dosljednost dokazuju i druga djela s njegovim potpisom, nastala prije i poslije
udžbenika za makrosociologiju iz 1994. godine. Tako je D.
Chirot još 1989. godine uredio jedan zbornik sa znakovitim
naslovom: Ishodišta zaostalosti u istočnoj Europi26 (prava
kvalifikacija za posao savjetnika u zakladama i ne-vladinim
23 Isto, 72-73.
25 Isto.
24 Isto, 73.
26 Chirot, 1989.
140 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Tekstom na knjigu
organizacijama u tamošnjim zemljama 90-ih godina – autor je pokazao ekspertno znanje o razlozima „zaostajanja“,
pa ga dakako valja angažirati kako bi se ta „zaostalost“ eliminirala i stvari vratile na onu točku prije no što se počeo
pružati otpor „demokratskim i uspješnim silama“), a onda
2001. i zbornik: Etnopolitičko ratovanje: uzroci, posljedice
i moguća rješenja27, u kojem se puno govori o sukobima u
zapadnoj Africi, također mjestu gdje je pružao svoje savjetničke usluge. Treba li uopće naglasiti da D. Chirota nije ni
„dotakla“ ona misaona struja što su je zacrtali svojim djelima
Edward Said, Michel Foucault, Gayatri Chakravorty Spivak
i Maria Todorova28, a koja se razvila u kompleksni postkolonijalni diskurs. Ne samo to – njegova je manihejska podjela
svijeta na „uspješni, liberalno-demokratski i razvijeni“ i onaj
drugi, „neuspješni, nerazvijeni, nedemokratski kojim vlada
etnonacionalizam“, ili neki drugi negativni „izam“, zapravo
samo nova verzija već odavno uspostavljene imperijalne
misaone matrice29. Prema istoj takvoj misaonoj matrici, primjerice, u „društvenom znanju“ Rimskoga Carstva postoji
svijet kojim vlada pax Romana i onaj drugi svijet, svijet
„barbara“ (imenica je u grčkome jeziku, iz kojega je prešla i
u latinski pa onda došla i do nas, proizašla iz onomatopeje
kojom se opisuje nerazumljivi govor – „brboriti“) koje valja obuhvatiti poretkom „mira“. Posve ista logika organizira
znanje u Otomanskome Carstvu dijeleći svijet na „prostor
Islama“ (dar-ul-Islam) i „prostor rata“ (dar-ul-Harb), pri
čemu se onaj prvi „prirodno“ širi na ovaj drugi. Riječ je o prilično jednostavnom procesu – jedna partikularna značajka
određenoga sustava („mir“, „Islam“, „sloboda“ organizirana
kroz liberalnu ideologiju) postaje univerzalna vrijednost
prema kojoj se, u posebno skrojenoj diskurzivnoj formaciji
čiji društveni status počiva na uspjehu nasilja ujedno opravdavajući to nasilje, samjeravaju cijela prošlost i sadašnjost te
definira projekt budućnosti.
27 Chirot, 2001.
28 Umjesto navođenja pojedinačnih djela upućujem čitatelja na dobar pregled „postkolonijalne teorije“ iz vremena prije pojave knjige Marie Todorove (Gandhi, 1998), a u kojemu je i prigodan prikaz teorija o „dobrim“
i „lošima“ nacionalizmima u kontekstu kolonijalizma i anti-kolonijalnih pokreta (str. 103 i d.), no D. Chirot je ipak dio „druge priče“, jer su za
njega „opasni“ svi nacionalizmi osim engleskog, francuskog i američkog.
Posebno, naravno, valja tretirati knjigu M. Todorove (Todorova, 2006),
objavljenu doduše nakon Chirotova udžbenika, u kojoj autorica zastupa
stajalište da „balkanizam“ kao sklop „društvenog znanja o drugom“ valja
razlikovati od „orijentalizma“ kako ga predočava Edward Said.
29 „Imperiji“ su, nakon što je sam pojam tijekom 20. stoljeća nosio izrazito
ambivalentan naboj (usp. primjerice Wesson, 1967, gdje se „imperij“ predstavlja kao patološka aberacija, dočim je u engleskoj tradiciji pojam imao
izrazito pozitivan prizvuk), unatrag desetak godina postali omiljeni predmet makrohistorijskih i historijsko-socioloških rasprava, no pokazalo se
vrlo teškim, ako ne i nemogućim, pothvatom definirati značajke koje tvore
„imperij“ na različitim vremenskim i prostornim točkama ljudske povijesti
(usp. kako se s pojmom nose, primjerice, Kautsky, 1982; Münkler, 2007;
Turchin, 2006, ili Burbank – Cooper, 2010). Mnogo više obećava pristup u kojem se polazi od ideje „univerzalne (svjetske) vlasti“ eksplicirane
kroz specifični „imperijalni diskurs“ s parafernalijama u obliku ideologije,
mitova i rituala (usp. Shumate, 2006; Mutschler – Mittag, 2008 i Fibiger Bang – Kołodziejczyk, 2012).
Tek, dakle, uzimajući u obzir te misaone matrice postaje jasno zašto je za D. Chirota „prirodno“ da se onaj „razvijeni
svijet“ širi na prostor „nerazvijenoga svijeta“, a onda izvedeno iz toga i zašto W. Norman ne može u istome svjetlu
vidjeti probleme s kineskim migrantima u Britanskoj Kolumbiji i probleme s anglofonim govornicima u Quebecu.
Konačno tu leži i odgovor na pitanje zašto liberalni politički
filozofi izrasli i socijalizirani u toj istoj misaonoj matrici ne
mogu uočiti nacionalistički diskurzivni okvir cijele svoje liberalne filozofske tradicije (nije, na kraju, teško zamisliti što
znači poslati politologa/sociologa s MA-om obrazovanog na
idejama kakve su one D. Chirota kao vladina službenika, čija
puna titula zvuči imperijalno pompozno – Assistant Secretary for European and Eurasian Affairs – ali realno označuje prilično nisku poziciju u organizacijskoj shemi institucije zvane Department of State, jer takvih Assistant Secretaryja ima čak sedmorica na četvrtom stupnju hijerarhije,
u zemlju kakva je BiH, kojom vlada „opasni etnonacionalizam“; pitanje je dakako općih okolnosti i osobnoga stava u
kojoj će mjeri taj iskazati gorljivost u rješavanju problema
„zaostalosti“).
Vraćajući se knjizi Z. Hadžidedića valja ponoviti: s originalno postavljenim i dosljedno obavljenim istraživanjem on
je došao do vrijednoga i u akademskim okvirima zanimljivog rezultata, pa i to (između ostaloga) objašnjava zašto je
LSE konačno nakon toliko godina njegovu projektiranu, a
po njihovu mišljenju ipak nedovršenu, disertaciju objavio u
elektroničkom obliku na svojim internetskim stranicama,
odnosno zašto se njemački nakladnik odlučio na tiskanje
istoga tog teksta. No, sa svim ovim postaje još nejasnije zašto je i kako taj tekst za LSE ipak ostao torzo.
U potragu za odgovorom na to pitanje treba poći od jednostavne postavke prema kojoj originalno zamišljeno i dosljedno provedeno istraživanje u dobroj akademskoj tradiciji služi kao podloga onome što je zapravo i pravi zadatak
znanstvenika – interpretaciji i oblikovanju pisanoga iskaza u
kojem su predstavljeni dobiveni rezultati i uklopljeni u sklop
već postojećih spoznaja (pokušao sam to ukratko octati razmatranjem transformacije liberalne političke ideologije iz
nacionalističkoga u imperijalni diskurs). Upravo toga kod Z.
Hadžidedića nema! Da bi se to postiglo, naime, potrebno je
pročitati cijelu silu drugih tekstova koji u ovome konkretnom slučaju govore o nacionalizmu (omiljena tema povjesničarskih, socioloških, politoloških i antropoloških istraživanja unatrag više od dva desetljeća, što je rezultiralo doista
golemim brojem zasebnih djela i još većim brojem članaka
po časopisima i zbornicima, pravim morem literature u kojoj
se nije lako snaći čak ni onima usko specijaliziranima, a da
o „političkim savjetnicima“ u potrazi za akademskom legitimacijom i ne govorimo) i liberalizmu (tu je stanje bar nešto
bolje, u smislu postojanja literature koju treba konzultirati).
Rezultat, pak, autorova bjelodanoga nepoznavanja literature
i problema kojim se želio baviti jest i to da u uvodnome dijelu svoga teksta iznosi nekoliko u najmanju ruku smješnih
tvrdnji, poput one da je „(s)amo jedan autor, Elie Kedourie,
status, broj 16, ljeto 2013. 141
Tekstom na knjigu
pokušao da istraži ove korijene (filozofske korijene nacionalizma – op. M.A.) iz perspektive historije ideja“30. Djelo
Elie Kedouriea je prvi put tiskano 1960. i do danas je imalo
četiri izdanja31, a njegovo značenje u današnjoj teoriji koja
se bavi nacionalizmom svodi se na ilustraciju razvoja istraživanja, pa ga uglavnom nitko ni ne citira zbog spoznaja do
kojih je došao. Samo nabrajanje autora čiji su rezultati, između ostaloga i istraživanja idejnih korijena nacionalizma,
učinili Kedourievo djelo zastarjelim zahtijevalo bi najmanje
pola stranice32. U „kotlinskim“ raspravama Z. Hadžidedić se,
međutim, napadno razmeće poznavanjem autoriteta na području istraživanja nacionalizma33, pa mi je u tome kontekstu pozornost privukla činjenica da u svojoj knjizi citira, kao
jedno od konzultiranih, i djelo Liah Greenfeld34, ali autoricu
ne navodi u naputku za rad mlađemu kolegi. Obzirom da
se u svome djelu bavi mišlju Algernona Sidneya, engleskoga
političkog mislioca 17. stoljeća, čini se gotovo nevjerojatnim
da se u takav posao upustio bez potpore koju u tome smislu daju razmatranja Liah Greenfeld, autorice koja je prva
jasno uočila i objasnila engleske ranomoderne korijene europskoga nacionalizma. Stvar postaje još čudnija uzme li se
u obzir da je devet godina nakon ključnoga djela Nationalism. Five Roads to Modernity ista autorica objavila drugu,
isto tako opsežnu knjigu u kojoj razvija tezu prema kojoj čak
i kapitalizam ima ishodište u diskurzivnoj formaciji koja se
zove „nacionalizam“35. No, pogledajmo kako Z. Hadžidedić
30 Hadžidedić, 2012a, 9.
31 Na raspolaganju sam imao drugo izdanje knjige, iz 1961. godine (Kedourie, 1961), koje se od aktualnoga 4. izdanja razlikuje po tomu što nema
„Pogovor“ na devet stranica.
32 Poseban problem u djelu Z. Hadžidedića predstavlja oslonac isključivo
na djela podrijetlom s anglofonoga područja, pri čemu se zanemaruje izrazito bogata i vrijedna njemačka tradicija istraživanja povijesti nacionalizma
(što ta tradicija donosi može se nazrijeti iz teksta jednoga hrvatskog autora koji ju očigledno dostatno poznaje – usp. Cipek, 2007), ili pak ona
frankofona, koja nije ništa manje vrijedna. No, ova zamjerka ne ide samo
na račun Z. Hadžidedića, nego i takva autoriteta kakav je Anthony Smith,
kod kojega je praktično nemoguće naći literaturu koja nije na engleskom
jeziku (govoriti o razlozima ove ignorancije, a što je svakako povezano s
oblikovanjem imperijalnoga diskursa o kojemu je bilo riječi, odvelo bi predaleko od postavljenoga okvira ovoga teksta). Pa ipak za snaći se u moru
anglofone literature o nacionalizmu i nacijama preporučljivo je krenuti od
Özkirimli, 2010.
33 Mlađega kolegu, Eldara Sarajlića, upozorava da je trebao „proučiti brojna
djela o nacionalizmu napisana u posljednjih četrdesetak godina (Kedourie,
Gellner, Anderson, Barth, Smith, Brubaker, itd.)“ – vidi: http://doznajemo.
com/2012/04/11/sta-je-sporno-u-vjerovanju-da-ce-se-obnoviti-osjecajzajednicke-pripadnosti-bih/ (pristup ostvaren 24. 4. 2013). Kad se već odlučio spomenuti imena autoriteta, valja onda primijetiti: Kedourie je ipak
daleko od toga statusa; Fredrik Barth tek je posredno važan za razvoj misli
o nacionalizmu; konačno, u svojoj knjizi sam citira samo jednu od dvanaest
knjiga (to je rezultat brze pretrage i podatak ne pretendira na točnost) što ih
je objavio Anthony Smith, pri čemu ih čak osam već u naslovu imaju pojam
„nacionalizam“ (ne i ona citirana kod Hadžidedića).
izlazi na kraj s L. Greenfeld: prvi je puta spominje uz tvrdnju
da je ona „primijetila“ kako se36
nacionalizam po prvi put praktično pojavio kada je u
17-stoljetnoj Engleskoj termin nacija poprimio svoje
moderno, široko i neprecizno značenje suverenog naroda, i time stekao potencijal za sva semantička pomjeranja sa političkim implikacijama. U Sidneyevim Discourses Concerning Government, implikacije termina nacija kao termina koji označava suvereni narod bile su elaborirane po prvi put, i – ako slijedimo logiku koju nudi
Greenfeld – Algernon Sidney bi zbog toga trebalo da
bude priznat kao osnivač doktrine nacionalizma, ništa
manje nego kao jedan od osnivača doktrine liberalizma.
Što, pak, i gdje na takav ili sličan način govori L. Greenfeld?
Uočavajući značenje Staroga Zavjeta „kao vrela pučkoga idioma za iskazivanje nastajuće nacionalne svijesti“, ona govori
o engleskim prijevodima Biblije (iz 16. stoljeća) te konačno
svoju misao ovako uobličuje37:
... ne postoji izravni ekvivalent riječi „nacija“ (posebice
u njezinu modernom značenu) ni u biblijskom hebrejskom ni u biblijskom grčkom jeziku. Pa ipak, sve engleske Biblije koriste tu riječ. Ovo bi se dalo lako objasniti
bez poziva na rast nacionalnoga osjećaja da je latinski
natio korišten u istim kontekstima u Vulgati, s kojom su
engleski prevoditelji Biblije bili dobro upoznati i koja je
na neke od njih (poglavito na Milesa Coverdale) utjecala.
No, natio se u Vulgati ne koristi na isti način. „Autorizirana verzija“, ili King James Bible (koja se samo datumom
tiskanja, 1611. godine, može vezati uz „17. stoljeće“ – op.
M.A.), je posebice upečatljiva u ovome smislu. Za početak, riječ „nacija“ u toj se verziji pojavljuje 454 puta,
što treba usporediti sa stotinu puta ponovljenim natio u
Vulgati. Štoviše, u Vulgati se bez izuzetka rabi u svezi s
rodovskim i jezičnim zajednicama; pojam ima ograničene „etničke“ konotacije. Nasuprot tomu, u engleskome
prijevodu riječ „nacija“ ima višestruko značenje, koje korespondira s drugim engleskim vrelima istoga doba. Ona
godine na tradicionalnom godišnjem „Gellner Lecture“ što ga organizira
upravo LSE (to znači da te godine Z. Hadžidedić nije bio na predavanju,
iako je „studirao“ na LSE-u), a prema kojima je „(n)acionalizam ukratko
moderna kultura. To je simbolički nacrt realnosti moderniteta, način na
koji vidimo, pa susljedno tomu i konstruiramo svijet oko nas, specifično
moderna svijest ... (N)acionalizam je u temelju sekularna i humanistička
svijest oslonjena na načela narodnog suvereniteta i egalitarizma. Ove su tri
značajke nazočne u svakom posebnom slučaju manifestacije nacionalizma.
Moderna je kultura suštinski, govoreći uopćeno, nacionalistička u smislu da
se u njezinoj jezgri nalazi nacinalistički svjetonazor i da ona taj svjetonazor
projicira u svaku sferu kulturne/društvene aktivnosti“ (Greenfeld, 2005,
326 i 327 – citirati ove riječi ne znači, naravno, prihvatiti stajalište autorice
doslovno i u potpunosti).
34 Riječ je o djelu Greenfeld, 1992, koje Hadžidedić, 2012a, citira na
tri mjesta u svojoj knjizi (51, 64, 71), no na takav način da se jasno raspoznaje kako djelo nije ni vidio a kamoli pročitao njegovih skoro pet stotina
stranica.
36 Hadžidedić, 2012a, 51. U bilješci je navedeno samo ime autorice i naslov djela, dočim upute na stranicu ili stranice nema!
35 Greenfeld, 2001. Od kolike je važnosti konzultirati djelo Liah Greenfeld za nekoga tko pokušava utvrditi svezu između nacionalizma i liberalizma pokazuju autoričine tvrdnje izrečene (pa potom i tiskane) 2005.
37 Greenfeld, 1992, 52. Autoričin ću tekst nešto opširnije citirati kako
bih upozorio na Hadžidedićevo „čaršijanersko muljanje“ pri reprodukciji
nečijeg tuđeg sažetka misli L. Greenfeld.
142 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Tekstom na knjigu
se rabi kako bi se označilo pleme koje vezuju rodbinske
i jezične veze, kao i rasa, no u najmanju ruku isto tako
često se rabi kao sinonim za narod, političku tvorbu, pa
čak i teritorij. ... Značenje riječi „nacija“ je vrlo često nepogrješivo političko.
Dakle, ako čitate Liah Greenfeld ne možete niti pomišljati
na to da iza bilo kojega teksta „otkrijete“ osobu kojoj možete
prikačiti svečanu titulu „osnivača doktrine nacionalizma“ –
nije ovdje riječ o „parnom stroju“, „letjelici“, „električnom
štednjaku“, stvarima koje imaju precizno definirane izumitelje. Riječ je o diskurzivnoj formaciji čije je oblikovanje
kolektivno djelo, a ona sama postaje dio fonda „društvenog
znanja“ kojim se ljudi koriste posve nesvjesni da to rade, dograđujući (dakako, nakon izuma tiska i enormnoga širenja
kruga čitatelja) svakom novom uporabom to kolektivno intelektualno i duhovno zdanje koje na naše živote onda utječe
na vrlo praktične načine. To je uostalom uočio i sam Z. Hadžidedić a da toga uopće nije svjestan, jer nije do kraja obavio
svoj akademski zadatak i ne zna ono što se od doktoranda
koji se time bavi očekuje da zna. On, kako se pokazalo u
aferi s bivšim američkim veleposlanikom, zacijelo zna kako
u BiH „parlamentu“ prikupiti glasove, vjerojatno zna kako
urediti da XY dobije posao koji se plaća državnim novcem
i kako se naplaćuje dug nastao takvim odnosom, zna čak,
i to jako dobro, kako se djecu na internetskim stranicama
uči nacionalizam, ali sve to ne pomaže u izradi doktorata,
osim možda u „kotlini“. Naime, na stranici njegove knjige
koja prethodi onoj s „epohalnim otkrićem osnivača doktrine
nacionalizma“, raspravljajući način na koji Algernon Sidney
rabi pojam „nacija“, on veli38:
Dvosmislenost sa kojom Sidney koristi termin nacija je
eminentno moderna: semantički i kognitivni sadržaj tog
termina permanentno se pomjera, od toga da on označava tijelo naroda ujedinjeno zajedničkim zakonodavnim institucijama (ili, dodatno, zajedničkom kulturom,
jezikom, religijom), do toga da označava državu kao političku instituciju, ili do toga da označava zemlju kao geografsku, prije nego političku kategoriju.
Upravo zato što nije uzeo u ruke knjigu koju citira (a to je
ono što se u akademskoj zajednici „kotline“ vrlo brzo nauči
kao poželjna procedura – osobno iskustvo petnaestogodišnje participacije u toj zajednici je u tome smislu nenadoknadivo, pa bih o tome mogao pričati ili pisati pola dana), on
zapravo, gotovo pa doslovno, ponavlja ono što je L. Greenfeld rekla razmatrajući geneaologiju nacionalizma kao diskursa, uvjeren da je otkrio nešto jako veliko i novo. Takvom
tipu „otkrića“ pripada i izričaj koji se mora u cijelosti citirati
kao zorni primjer „akademske bezobraštine“, sastavnoga dijela lokalne akademske kulture. Naime, razmatrajući pojavu
pojma „suvereni narod“ u sklopu diskursa što ga razvija J.J.
Rousseau (divljenja je, inače, vrijedna hrabrost čovjeka koji
djelo francuskoga mislioca poznaje samo u engleskom pri-
jevodu, pa se temeljem toga upušta u suverenu raspravu o
semantičkim nijansama), Z. Hadžidedić se opet, po nesreći,
poziva (u bilješci) na L. Greenfeld, pa veli39:
Prema Liah Greenfeld, nacionalizam je nastao kada je
termin nacija poprimio značenje suvereni narod. Ovo se
prvi put dogodilo u 17. stoljeću, tokom Engleske revolucije ... Dodao bih da je takvom razvoju događaja, a time i
usponu engleskoga nacionalizma, vjerovatno bitno doprinijelo ranije otcjepljenje Engleske od Katoličke crkve,
pod Henryjem VIII.
Ostavimo po strani to što ovako sročene misli i zaključka
nema nigdje u djelu L. Greenfeld – u svezi s Revolucijom
ona upozorava da su ta dva desetljeća „izgurala“ božje proviđenje iz objašnjenja društvenih promjena, stavljajući naglasak na praktično djelovanje ljudi te se koristi rezultatima
poznatoga povjesničara Christophera Hilla i doslovno citira
njegovo stajalište prema kojem je Revolucija veliki broj ljudi
„uvukla u političko djelovanje tijekom revolucionarnih četrdesetih i pedesetih godina (17. stoljeća – op. M.A.), dovodeći ih u situaciju izravnije dominacije Londona ... (stoga je)
nacionalna svijest bila raširena na nova područja i niže društvene slojeve“40. Pravu mjeru nepoznavanja stvari o kojima
se želi autoritativno govoriti, međutim, otkriva ono Hadžidedićevo „dodao bih ... vjerovatno“ – čak i pomisliti da se
drugi nisu dosjetili mogućnosti dovođenja u svezu crkvenoga odvajanja od Rima i susljednoga oblikovanja nove svijesti pod utjecajem toga epohalnog događaja (za to je skovan
i poseban izričaj – „politička teologija“) je onaj tip naivne
bahatosti tako karakterističan za autističnu kulturu „kotlinske akademije“. U normalnim okolnostima prvi poriv kad se
čovjeku učini da vidi nešto važno jest provjeriti jesu li i drugi
to vidjeli – slijedi traganje po relevantnim publikacijama (što
je, dakako, olakšano ako „studirate“ u Londonu s njihovim
knjižnicama i „bazama podataka“) te (gotovo izvjesno, ali
ne uvijek, kako pokazuje onaj originalni dio njegova istraživanja) pronalaženje golemoga broja sličnih uvida. Takvi su
uvidi, inače, uobičajeno posljedica čitanja, a kako je to, izvan
Hrvatske i BiH, masovna aktivnost, tako se i događa da veliki
broj ljudi dolazi do istih uvida i zaključaka. No, „naučnik“ iz
ovakve sredine ne bi bio to što jest kad bi postupio tako –
on će svoju „originalnu“ zamisao izbaciti pred čitatelja pod
odrednicom „vjerovatno“, pa neka drugi razbijaju glavu je li
to tako ili nije.
Posljedica, pak, toga što Z. Hadžidedić nije pročitao literaturu neophodnu za interpretaciju starih tekstova s kojima se
uhvatio u koštac je na jednoj strani konstantni proces „otkrivanja tople vode“ – on je zapravo cijelo vrijeme u poziciji učeno objašnjavati „zapanjujuću“ činjenicu da iz slavine
izlazi topla voda ako se okrene onaj kružni predmet obojen
crvenom bojom, ili što je još više zadivljujuće ako se ona,
dulja ili kraća, ručica podigne i okrene u lijevo, na crveno
39 Hadžidedić, 2012a, 71 bilj. 164 (naglasio M.A.).
38 Hadžidedić, 2012a, 50.
40 Greenfeld, 1992, 72-77 (s citiranim tekstom na str. 77).
status, broj 16, ljeto 2013. 143
Tekstom na knjigu
obojenu stranu. Nema nikakve dvojbe da je to jasno vidio i
ocjenjivač njegove teze podastrte LSE-u te je od kandidata
zacijelo zahtijevao doradu koja je podrazumijevala daljnje
čitanje kako bi se onom prvotnom uspjehu s raščlambom
tekstova pet mislilaca dao pravi akademski okvir. No, prijeki
zadaci u „borbi za državu BiH“ (i bolju vlastitu budućnost
u njoj – rušenje paketa ustavnih promjena) ispriječili su se
na putu kandidatova akademskoga profiliranja, pa je rukopis u istom obliku našao put do sarajevskoga FPN-a, gdje
se o takvim „trivijalnim sitnicama“ kao što je čitanje relevantne literature ionako nikad nije vodilo računa – pa nije
„bez vraga“ tamo profesorom, i to ni manje ni više no „opće
sociologije“, bio glavom i bradom Hamdija Pozderac, jedan od legendarnih boraca za „državu BiH“ i, sudeći prema
poslovima koje je radio i funkcijama koje obnašao, čovjek
„renesansne širine“. Naime, uz to što je bio profesor „opće
sociologije“ na sarajevskom FPN-u cijelo to vrijeme, bio je
od 1971. godine „predsjednik Skupštine SR BiH“, a od 1982.
je bio na čelu komunističke partije u istoj Republici, što je
inače bila najvažnija partijsko-državna funkcija. Posao u
akademskoj zajednici služio mu je kako bi, u dirljivo naivnoj
formulaciji jednoga „kotlinskog“ povjesničara, „održavao
svoju ljubav prema znanosti i teorijskom proučavanju političkih sistema“. Znanost kojom se bavio i teorija političkih
sistema, kakvu je vjerojatno „predavao“ i kakva i danas zna
„izviriti“ u govoru i pisanju njegovih nasljednika na toj instituciji, omogućili su mu i tako duboke uvide da je još 1983.
godine mogao zaključiti kako bi „(u)vođenje treće smjene
u čitavoj industriji osiguralo zapošljavanje 72 000 radnika
što je više od pola onih koji čekaju posao u BiH“41. Bila je
to „čista samoupravno-socijalistička znanost“ – utvrditi broj
radnih mjesta, izračunati koliko tih radnih mjesta uključuje
mogućnost (nota bene: ne potrebu) rada u noćnoj smjeni, i
tako dobiveni broj oduzeti od postojećega broja nezaposlenih. Kako je izgledala ta „znanost“ u očima samih aktera vidi
se iz riječi neuobičajeno iskrenoga i jednostavnog izričaja H.
Pozderca, oblikovanoga 1986. godine kao odgovor na sklop
optužbi prema kojima je plagirao dijelove knjige beogradskoga politologa Petra Mandića. Iznerviran tim tvrdnjama,
H. Pozderac je „skinuo rukavice“ i ostavljajući pretenzije o
učenosti pučkim riječima objasnio: „ja sam kao čovjek koji
se tom problematikom bavi više decenija i kao profesor toliko puta sam pisao i govorio o demokratskom centralizmu,
dakle i mnogo prije Petra Mandića i njegove knjige, da je valjda jasno da nisam mogao imati neku posebnu namjeru da
kradem njegove ideje. Poslije sam provjerio da je on prepisivao od Kardelja, Kardelj od Lenjina, a Lenjin od Plehanova
... I na kraju, Hamdija lopov“42. Dakle, prema shvaćanjima
koja su vrijedila u tome svijetu ideje se normalno prepisuju,
ali može postojati i posebna namjera krađe, a sve se to poslije („više decenija“, koliko se autor time bavio) provjerava,
kad nešto postane sporno. Izrečeno/napisano beskrajno je
41 Sve informacije koje se odnose na H. Pozderca, uključujući i onu karakterizaciju po kojoj je riječ o „borcu za BiH“, te citati u tome sklopu potječu
iz Mulaosmanović, 2010, 123 i d.
42 Mulaosmanović, 2010, 132, bilj. 418 (naglasio M.A).
144 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
interesantno i znakovito na više razina, pa bi zasluživalo
posebnu raspravu, zajedno s načinom kako današnji povjesničar tretira te riječi, no o tome nekom drugom prigodom.
Ovdje, pak, izjava pod pravo svjetlo stavlja instituciju u kojoj je H. Pozderac mogao desetljećima biti profesor „opće
sociologije“, a u takvome svjetlu nije nikakvo čudo što ta i
takva znanstvena institucija može bez problema prihvatiti
tezu koja nije prihvaćena na LSE!
Na drugoj strani, nedostatak čitanja ostavio je autorova polazna stajališta nedovoljno izbrušenima i realno neinterioriziranim – u kratkim uvodnim pripomenama on sam nacionalizam definira praveći gaf kakav je moguć samo u sarajevskim akademskim krugovima. Naime, za polazno stajalište
uzima Z. Hadžidedić, prema vlastitom izričaju „teorije nacionalizma čiji autori su Rogers Brubaker i Mark Beissinger“43.
I dok bi se za Rogersa Brubakera još i moglo prihvatiti da je
razvio teorijsku misao o nacionalizmu (doduše tek onom suvremenom i aktualnom, jer kao klasični sociolog nije sklon
dijakronom uklonu i razmatranju promjena kroz vrijeme),
pojava imena Marka Beissingera mora kod svakoga tko zna
nešto o literaturi posvećenoj nacionalizmu izazvati čuđenje.
Mark Beissinger je, naime, politolog koji se već odavno bavi
SSSR-om, a onda dakako i raspadom sovjetskoga imperija te
postkomunističkim političkim naslijeđem SSSR-a, pri čemu
je svakako najvažnije njegovo politološko djelo ono o udjelu
nacionalističke mobilizacije u procesu raspada „prve zemlje
socijalizma“44. No, Beissengerovo ime nikad i nigdje nije ušlo
u krug autora koji se smatraju „teoretičarima nacionalizma“,
a o tomu da je on autor posebne „teorije supstancijacije
nacije“ da i ne govorimo45. Razlog, pak, zašto ga upravo Z.
Hadžidedić promovira u autoritet na tome području i tvorca
ni više ni manje no jedne od „teorija nacionalizma“ jest to
što se njegov članak našao u zborniku posvećenom Ernestu
Gellneru i njegovu doprinosu „teoriji nacionalizma“, očito
jedne od rijetkih publikacija koje se bave nacionalizmom a
koje je Z. Hadžidedić imao u rukama. Ali, „ne lezi vraže“
– kako kaže sam urednik zbornika, John Hall, Beissinger u
tome tekstu, ponukan Gellnerovim idejama, „teoretizira politiku“ a ne „nacionalizam“, posve u skladu sa svojim profesionalnim iskustvom i akademskom ekspertizom46, pa u tome
slučaju o „teoriji nacionalizma“ može govoriti samo netko
s vrlo oskudnim znanjem o predmetu. Z. Hadžidedić je
upravo takav slučaj – iako je napisao knjigu o nacionalizmu
43 Hadžidedić, 2012a, 12.
44 Beissinger, 2004, je djelo tiskano kod uglednog nakladnika CUP, s
određenim odjekom u znanstvenim krugovima, ali u njemu nema ni natruha osobene teorijske razrade pojma „nacionalizam“.
45 Da je, kao što nije, Z. Hadžidedić pročitao temeljnu sociološku literaturu, iako u „kotlini“ figurira kao „poznati sociolog“, bilo bi mu jasno da
se iza izričaja o „supstancijaciji nacije“ kriju postupci i procesi koji se u toj
literaturi nazivaju „simbolička“ i „diskurzivna“ konstrukcija zajednice (vidi:
Lincoln, 1989, i Cohen, 1985), pa bi onda razumio i zašto, primjerice, U.
Özkirimli tvrdi kako je „postojanje nacionalističkoga diskursa tek ‘potrebni’,
ali ne i ‘dovoljni’ razlog postanka pojedinih nacija“ (Özkimirli, 2010, 214).
46 Zbornik Hall, 1998a, uključuje i raspravu Beissinger, 1998, a ocjenu
o „teoretiziranju politike“ donosi uvodni tekst, Hall, 1998b, 12.
Tekstom na knjigu
(i to s dobrim rezultatom), on o njemu zna vrlo malo, a vrlo
malo zna jer je malo i pročitao, što se jasno vidi iz bibliografije priložene na kraju njegove knjige, ali i cijele dosadašnje
raščlambe. Među onim rijetkim stvarima koje je pročitao su
i tekstovi R. Brubakera i M. Beissengera, ali se čini da ostatak
zbornika nije čitao, jer da jeste, a poglavito rasprave Brendana O’Learyja, Toma Nairna i Miroslava Hrocha47, veliko
je pitanje bi li poput papagaja ponavljao Gellnerovu misao
kako „nacionalizam pravi nacije tamo gdje ih nema“48.
Uglavnom, Z. Hadžidedić nije pročitao sve ono što se podrazumijeva kao neophodna literatura pri izradi prosječnog
doktorata i to je vidljivo na svakoj stranici njegove knjige.
Nedostatak čitanja je rezultirao nedorađenim stajalištima,
neizgrađenim konceptima i iz toga proizašlom nemogućnošću uočavanja problema i povezivanja spoznaja do kojih je
došao realno vrijednom raščlambom izvornih tekstova. Uslijed toga što su mu se pomiješale temeljne kategorije – nacionalizam kao diskurzivna formacija s dugom poviješću49;
politička „doktrina nacionalizma“, izvedena i razvijena iz diskurzivne formacije nakon njezina prvoga „sklapanja“ tijekom
16. stoljeća, koja vidi i zaziva kao normu podjelu svijeta na
„nacionalne države“50; „etnicitet“ kao diskurzivna formacija
47 O’Leary, 1998; Nairn, 1998; Hroch, 1998 – ova posljednja donosi poglavito uvjerljive argumente kojima se neke Gellnerove postavke stavljaju
pod veliki znak pitanja.
48 U knjizi je ta misao ponovljena, koliko sam na brzinu, kolacioniranjem
engleskoga i teksta na bosanskom jeziku, mogao utvrditi, tri puta – Hadžidedić, 2012, 11, 13, 68, a autor je ponavlja i u svakome javnom istupu. U raspravi iz 1992. (objavljenoj na engleskome jeziku 1994. godine – Gellner,
1994 – a koju Hadžidedić očito nije čitao, iako stajališta Gellnera, kako sam
tvrdi, jako cijeni) s Hrochovim odavno oblikovanim stajalištima (izvorno
još krajem 60-ih godina 20. stoljeća, ali na engleskome tek 1985. godine –
već je činjenica da s Hrochom nije raspravljao dok se nije pojavio engleski,
skraćeni, prijevod njegova djela jasni pokazatelj u kojoj je mjeri sam Gellner prožet duhom „imperijalnog diskursa“) Gellner je sam zaključio kako
bi prihvaćanje Hrochovih ideja vodilo zaključku kako su u slučaju „malih
nacija“ (pojam nema veze s veličinom) nacije proizvodile nacionalizam, a
onda je tu ideju odbio s obrazloženjem da ju je nemoguće braniti (195 i d.).
Njegovo je objašnjenje jednostavno i svodi se na pozivanje na „mitove“ 19.
stoljeća, „nacionalizam i marksizam“, no vrijedi primijetiti: Hroch je povjesničar koji svoje tvrdnje temelji na istraživanjima izvornog materijala
vrela i više no dobrom poznavanju lokalnih prilika, dočim je Gellner tvorac
„velikih teorija“ oblikovanih po načelu one size fits all (njegovo je vladanje
„lokalnim znanjem“ za mnoga područja kojima se bavi više no šepavo – za
autore poput Z. Hadžidedića bilo bi više no korisno pogledati djela kakva
su, primjerice, ona Judson – Rozenbilt, 2005, ili Roudometof, 2001, i
provjeriti kako Gellnerove ideje prolaze u susretu s povijesnom stvarnošću). Pritisnut zauzeti stajalište, u ovoj raspravi ne bih „dao za pravo“ ni jednome od sudionika – M. Hroch nije uzeo u obzir mogućnost da se „buđenje
nacije“, uza sve njegove precizne društvene kvalifikacije, ipak odvija usvajanjem „nacionalizma“ (kao diskurzivne formacije popunjene sadržajima
„lokalnoga znanja“), dočim Gellnerovu „opću teoriju“ ne držim uvjerljivom
upravo zbog njezine strech naravi, ali i stoga što je jasno pobijaju rezultati
do kojih je došla primjerice L. Greenfeld, ali i mnogi povjesničari koji se
bave srednjovjekovnom i ranomodernom poviješću Europe (usp. samo kao
primjer način na koji Gellnerova najvažnija stajališta dezavuira Hermet,
1997, 54 i d., 70 i d.).
49 Jedna od najjasnijih i najdosljednijih, ako ne i najjasnija i najdosljednija,
eksplikacija temeljne zamisli da je nacionalizam u prvome redu diskurzivna
formacija je ona predočena u Callhoun, 2007.
50 Vrijedi svakako upozoriti na uvjerljivo stajalište L. Greenfeld prema kojemu „nacionalna država“ zapravo nikad nije stvarno postojala (kao što ni
predmodernih društava51; političke doktrine o uređenju nacionalnih društava (liberalizma itd.) – i vremenski planovi –
aktualni trenutak nacionalnoga diskursa i vrijeme i okolnosti
njegova postanka i oblikovanja – njegov je tekst krajnje neobičan; s jedne strane on ima izvanredan rezultat istraživanja, ali je taj rezultat po akademskim kriterijima tako traljavo
predočen da se lako može dogoditi da djelo bude proglašeno
posve bezvrijednim i beznačajnim. Što je sve propustio uraditi Z. Hadžidedić može se zorno raspoznati uzme li se u ruke
ovdje već spominjana knjiga U. Özkirimlija, također nastala iz
autorove doktorske teze (nije beznačajno pripomenuti kako
je i Özkirimli bio student na LSE, gdje je stekao akademski
stupanj MA – ne bih, poznajući načine funkcioniranja akademskih institucija, bio puno iznenađen da je Z. Hadžidediću,
među ostalim, bilo sugerirano pogledati upravo to djelo). Tu
se jasno može raspoznati što znači oblikovati vlastiti teorijski
stav o predmetu istraživanja (a ne pokušavati „slijepiti“ teorijski okvir na temelju dvije-tri pročitane knjige i članka)52,
dakako poznajući relevantnu literaturu, prihvaćajući, interiorizirajući i dalje nadograđujući tuđe spoznaje i ideje, što je
zapravo i smisao akademskoga pothvata, čak i onda kad je riječ o originalnim i vrijednim rezultatima istraživanja. Prava
vrijednost originalnih rezultata do kojih je došao Z. Hadžidedić pojavljuje se tek u svjetlu čitanja većega dijela onoga što
je ovdje već ili će tek biti citirano, a što je zapravo neke vrsti
uvoda za kanon tekstova koji su podloga za akademsku raspravu o nacionalizmu (za koju se Z. Hadžidedić zbog svog
bjelodanoga neznanja očito nije kvalificirao – tražeči metaforu za njegov cijeli postupak palo mi je na pamet da bi se on
mogao usporediti s postupkom ribiča koji je ulovio kapitalni
primjerak i onda ga ostavljenog na livadi pustio da istrune jer
nije znao ni kako ga očistiti ni kako, eventualno očišćenoga,
pripraviti).
Na ovu konstataciju prema kojoj se Z. Hadžidedić, unatoč
vrijednom rezultatu do kojega je došao, jednostavno nije
„totalitarni sustavi“ nisu nikad uspjeli ostvariti svoju ambiciju totalne kontrole), već je riječ o ideji iz sklopa onoga što se u francuskoj intelektualnoj
tradiciji naziva „društveni imaginarij“, a u njemačkoj „društveno znanje“
(vidi: Greenfeld, 2004, 41-42; za „imaginarij“ francuske intelektualne tradicije vidi Le Goff, 1993, 7 i d., a za kategoriju „društvenog znanja“ u njemačkoj intelektualnoj tradiciji Oexle, 2000, 41 i d.).
51 Ovdje upućujem na ono što sam napisao 2008. godine, definirajući etnicitet kao ideologiju (možda bi ispravnije bilo i ovdje koristiti pojam diskurzivne formacije) koja „organizira znanje o kulturnim značajkama (jezik, običaji, različiti oblici legendi i mitova) u kognitivne i interpretativne
sheme, što onda omogućuje kategoriziranje ljudi u izravnim društvenim
interakcijama. Ključne su distinkcije u odnosu na nacionalizam odsustvo
masovne diseminacije ovako organiziranog znanja, potom s time povezani
nedostatak neizravne masovne komunikacije u sudionika društvenih procesa te, konačno, odsustvo jednoobraznosti ideološkoga poticaja koji se
kroz prostor i vrijeme širi difuzijom“ (Ančić, 2008, 17). Inače često zazivanje etniciteta kao kategorije društvenog života današnje BiH je zapravo nastojanje na delegitimiranju već u potpunosti integriranih i oblikovanih (od
20-ih godina 20. stoljeća) modernih nacija Hrvata i Srba, što radi i Z. Hadžidedić, no na to se uopće ne isplati trošiti vrijeme (onome tko želi znati,
puno toga u svezi s etnicitetom u predmodernoj BiH bit će jasno pročita li
djelo Džaja, 1999, koje je u tome smislu još uvijek neprevaziđeno) – na to
ću se još ukratko vratiti pri kraju ovoga teksta.
52 Vidi Özkirimli, 2010, 199-219.
status, broj 16, ljeto 2013. 145
Tekstom na knjigu
kvalificirao svojim uratkom za člana akademske zajednice
(osim, naravno, po kriterijima institucije kakva je sarajevski
FPN) valja nadovezati ponovno upozorenje kako se, zapravo,
radi o pravome „političkom poduzetniku“ kojemu je akademska titula tek dio legitimacije u onoj primarnoj djelatnosti, „političkom poduzetništvu“. Iako, dakle, nedvojbeno
raspolaže potencijalom za kreativan znanstveni rad, a to u
prvome redu znači sposobnost uočavanja onoga što drugi,
koji gledaju istu stvar, ne vide (riječ je zapravo o sposobnosti
da se izdvojene činjenice povežu u obrasce koji nisu vidljivi
na prvi pogled), on se ipak odlučio za drugu karijeru, onu
„muljanja“/lobiranja i obavljanja izvršnih zadataka u „političkom poduzetništvu“, u kojoj doktorska titula otvara puno
bolje izglede kroz vrata takvih institucija kakve su IFIMES
ili America – Bosnia Foundation, a koje vape za „uglednim
sociolgom i politologom“ kojemu nigdje ne možete naći bibliografiju. Njegov će originalni akademski rezultat zacijelo
vrlo brzo nekome drugom poslužiti kao polazna osnovica da
do kraja i na odgovarajući način izvede zaključke, tim prije
što postoji engleska verzija knjige.
Sam, pak, Z. Hadžidedić je iz svoje kratkotrajne „akademske
avanture“, koja je realno i praktično okončana 2005. godine,
kada je rukopis disertacije predao na LSE, izvukao stanovite
spoznaje i s njima povezane pouke koje koristi u onoj „poduzetničkoj“ dimenziji svoga društvenog djelovanja, u svojim
javnim istupima. Naime, njemu je očito jasno kako je nacionalizam tu i kako nigdje „neće otići“ – suvremeno je društvo
realno nezamislivo bez te diskurzivne formacije, a ona je, s
druge strane, pupčanom vrpcom povezana s državom, pa je
u okolnostima kakve vladaju u BiH po njegovu sudu zapravo
ključno pitanje tko nadzire i kontrolira državu kao središnje
mjesto reprodukcije diskursa i ideja. U njegovim javnim istupima, bez obzira kojoj publici su okrenuti, država ima središnje mjesto, pa tako u ranije citiranom tekstu namijenjenom
„djeci Sarajeva“ on tu opću imenicu čak piše velikim slovom,
a zamišlja je kao „naredbodavca“, isto onako kako je to inače
shvaćao i Alija Izetbegović53, čovjek koji je u novije vrijeme
najsnažnije utjecao na razvoj političkih ideja kod Bošnjakamuslimana. U intervjuu koji je dao Radio Sarajevu povodom
izlaska svoje knjige54, on ukratko ocrtava sliku aktualne stvarnosti i razvija politički plan za budućnost – Bosna (u ranije
citiranom tekstu namijenjenom „djeci Sarajeva“ već je objasnio: „naša zemlja i naša Država je Bosna, a Hercegovina je
oduvijek bila samo jedan njen dio“) je u stalnoj opasnosti od
„podjele“ koja ugrožava njezin opstanak (i ovdje treba upozoriti na misaono naslijeđe A. Izetbegovića – on je u rat ušao
kako bi očuvao BiH kao „potpunu s nepodijeljenom suverenošću“, ali je potpisivanjem sporazuma u Daytonu morao
odstupiti od toga ratnog cilja; njegovu ostvarenju pod novim
uvjetima, „nastavka rata drugim sredstvima“, posvetio je svoje
cjelokupno djelovanje od 1995. do smrti55); kako bi se to izbje53 Za tu formulaciju vidi Pehar, 2011, 32.
54 Vidi bilj. 15.
55 Ovakav zaključak opširno argumentira Pehar, 2011, 43-50.
146 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
glo država treba biti konstituirana kao „nacionalna država
svih Bosanaca, sa punim suverenitetom nad cijelom svojom
teritorijom“. Za ostvarenje toga cilja potrebno je „stvaranje
bosanskog nacionalizma“, a to se postiže, povijesna je pouka
do koje je došao svojim istraživanjima, „političkom akcijom
od strane malobrojne političke elite“. Z. Hadžidedić je svjestan da je to zasad nemoguće izvesti, no ne treba odustati od
djelovanja u tome pravcu, a prvi je korak utjecati na službeni
opis stvarnosti, i to tako da se prestane govoriti o „nacijama“ u
BiH, umjesto kojih treba uvesti kategoriju „religijsko-tradicijskih zajednica“. U objavljenom tekstu on niječe postojanje čak
i etničkih zajednica, kako ih pak naziva u tekstu objavljenom
na engleskom jeziku 2012. godine56, ili izrijekom: „Specifično
je to što svoje etničke, ili tačnije religijsko-tradicijske zajednice nazivamo ‘nacijama’“ – dakle, one nisu čak ni „etničke
zajednice“, nego je točan opis onaj koji koristi sintagmu „religijsko-tradicijske zajednice“.
Tamo, međutim, gdje mu je očekivana publika nešto drugačija, kao u slučaju teksta iz 2012. objavljenoga na engleskom
jeziku i namijenjenog internacionalnoj publici, sve to izgleda
ponešto drugačije – i tu je država u prvom planu (podrazumijeva se da tu nema velikog slova u riječi state, kao što
je to slučaj s „Državom“ u tekstu namijenjenom „djeci Sarajeva“), no potreba za nepodijeljenom i suverenom državom tu je obrazložena željom za izgradnjom učinkovitoga
„demokratskoga društva“ (još 2003. godine, pogrešno procjenjujući prioritete „međunarodne publike“, zalagao se Z.
Hadžidedić za nepodijeljenu i suverenu državu u interesu
razvoja „poduzetničkoga kapitalizma“, nasuprot „rentijerskom kapitalizmu“ koji je sukladno onomu u što je tada
uvjeravao čitatelja posljedica podijeljene države57). To „demokratsko društvo“ je moguće ostvariti tek s poništenjem
nacionalnog diskursa (i opet naravno, u ovome tekstu nema
56 Vidi Hadžidedić, 2012b, 97. No, istini za volju i u tome tekstu (bilj.
1) on upozorava: „ovdje su tri zajednice označene kao etničke. Pa ipak,
među njima nema razlika u smislu etničkoga podrijetla i jezika ... Međusobne razlike utemeljene su na različitim vjerskim tradicijama“. Nije teško
zamisliti reakciju prosječnog Hrvata ili Srbina kad netko od Bošnjaka-muslimana počne mudroslovno govoriti o tomu kako su oni pripadnici nekih
„etničkih zajednica“, ili čak „tradicijsko-vjerskih zajednica“ – zaviri li čovjek
malo po internetskim portalima vidjet će prave salve smijeha i izrugivanje,
u benignijim verzijama komentara, s „nacijom“ koja ove godine „slavi 20.
rođendan“.
57 Vidi Hadžidedić, 2003. Iako publikacija u kojoj je tekst objavljen zapravo nije akademska, posvećena je naime „problemima kulture u društvenom i političkom kontekstu“ (pa svakako ne spada u one koje bi prigrlile
bilo kakva „državotvorna“ i „aktivističko-kapitalistička“ stajališta), autor
je tu mogao nastupati s puno više kredibiliteta sa svojim tadašnjim MPhil
statusom, no što to može danas objavljujući u akademskim publikacijama,
obzirom na status nikad dovršenoga PhD-a (osim ako se takvim ne računa,
naravno, doktorat dobiven u „kotlini“ na FPN-u, ali tamo je ionako sve drugačije no drugdje u svijetu, tamo se i „Država“ u tekstovima namijenjenim
djeci piše velikim slovom). Kako bi, međutim, zadovoljio i subverzivne kriterije publikacije u kojoj je objavio svoj tekst, Z. Hadžidedić će cijeli niz realno funkcionalnih društvenih konstrukta (međunarodna zajednica, nacije,
postojeća historiografija, mirovni sporazum i proces, itd. itd.) proglasiti za
utvare koristeći prefiks „tzv.“ (so-called u izvornom engleskom tekstu). Jedino što za njega nije utvara jest Bosna i Hercegovina (bez obzira na činjenicu da je među nabrojanima jedino taj društveni konstrukt realno disfunkcionalan) i, naravno, „Stranka za BiH“!
Tekstom na knjigu
ni riječi o produkciji državne „nacije“, ali je ona tu implicitno
ako već nije eksplicitno) i sklapanjem novoga „društvenog
ugovora“. Zvučne i velike riječi, poput takvih kakve su „novi
društveni ugovor“, „demokracija“, „univerzalne vrijednosti“,
jasno pokazuju da tekst nije namijenjen domaćoj publici u
BiH jer ti pojmovi u svijetu BiH političkog spektakla gotovo i
da nemaju težinu u usporedbi s pojmovima kakvi su „žrtva“,
„prognanici i izbjeglice“, „agresor“, „ognjišta“. Tekst, dakle,
predočava plan za političku budućnost koji može, kako autor to zamišlja nakon oskudnoga čitanja o kojemu je ovdje
ranije bilo riječi, imati pozitivnu reakciju kod vanjskih političkih čimbenika, poglavito onih američkih – treba li uopće i
reći: autor se nesvjesno uklapa u „imperijalni diskurs“ i očekuje intervenciju imperijalnoga središta sukladnu proklamiranim univerzalnim načelima. Ostaje otvorenim pitanje je li
to u „nevinosti svoga neznanja“ Z. Hadžidedić doista misli
da su „Amerikanci“ još uvijek spremni, poput viteza na bijelome konju (u imaginariju je zapadne mitologije viteški konj,
dextrarius, igrao jako važnu ulogu, a njegovo se značenje
održalo u metafori koju poznaju gotovo svi europski jezici)
jurnuti u akciju zaštite proklamiranih filozofsko-političkih
vrijednosti kao da je riječ o „dami u nevolji“.
S druge strane otvara se i pitanje je li tako postavljeni plan za
budućnost BiH u bilo kojoj mjeri realan? Pitanje vrijedi postaviti ako ništa drugo bar zbog djelomične točnosti Hadžidedićeve dijagnoze ustavne krize zemlje58. Odgovor počinje
s konstatacijom da je „lijek“ koji on predlaže, temeljno reformiranje države oslonjeno na novi, „tačan“, kako veli sam
autor, ali u bosanskoj verziji argumenta, opis stvarnosti: u
BiH nema nacija već samo tradicijsko-religijskih zajednica,
a priori iluzija. Svaka dalja rasprava na tu temu značila bi
„ponavljanje gradiva“ iz rasprave što se na stranicama Statusa i Odjeka te na nekim internetskim portalima vodila oko
knjige Mirjane Kasapović Bosna i Hercegovina: Podijeljeno
društvo i nestabilna država. Ta je rasprava pokazala jednu
vrst hiperopije (dalekovidosti) kod sarajevskih „političkih filozofa“ koji imaju ozbiljnih problema u raspoznavanju bliske stvarnosti koja ih okružuje, uslijed deformacije izazvane
onim što sam u sklopu te rasprave nazvao nereflektiranim ili
neosviješćenim nacionalizmom. No, već se u toj prethodnoj
58 Vidi razmatranja u Hadžidedić, 2012b, 100. Konstatacija kako samo
(etnički podijeljena) struktura države ne daje mjesta za kompromis ne
može se smatrati potpuno točnom – veliku ulogu u definiranju prostora za
kompromis igra „horizont očekivanja“ biračkoga tijela koje daje i oduzima
mandat političkim elitama, a upravo se tu i javljaju najveći problemi. Na
bošnjačko-muslimanskoj strani stvoren je „horizont očekivanja“ (a u tome
je sudjelovao i sudjeluje i Z. Hadžidedić) koji realno isključuje mogućnost
kompromisa (nepodijeljena i suverena država je središnji dio programa svih
političkih stranaka koje se mogu smatrati „bošnjačkim“ po tome čije glasove dobivaju, a ne po tome kako se kroz nazive predstavljaju); na srpskoj
strani još je uvijek u biračkom tijelu izuzetno snažan ressentiment zbog raspada Jugoslavije, pa se od političke elite očekuje stalno „kažnjavanje“ suprotne strane onemogućavanjem bilo kakvoga kompromisa koji bi od BiH
stvorio funkcionalan konstrukt. Uz to, političkim elitama (a tu je već riječ o
sve tri strane) zbog njihove duboko usađene predatorske naravi (već je pokazano da je i u tome Z. Hadžidedić itekako aktivan kao „lobist“) odgovara
stanje permanentnoga nereda, pa je iz njihova prešutnog kompromisa o
njegovom održanju jasno vidljivo da prostora za kompromis ima.
raspravi pojavila ideja „redeskripcije stvarnosti“, pa po tome
ideje Z. Hadžidedića o „novom (točnom) opisu stvarnosti“
predstavljaju tek recikliranje onoga što je viđeno u „prošlosezonskoj predstavi“ – jedina je razlika u opravi: ovaj je
put sve obučeno u odoru namijenjenu „svečanim izlascima
vani“, pa se na početku čak i govori o „priznavanju stvarnoga
stanja“59, koje se onda planira urediti po modelu španjolskih
autonomnih regija (autorovo nepoznavanje svijeta o kojemu
želi autoritativno govoriti jasno se sagledava iz činjenice da
je, dok se njegov tekst spremao za objavljivanje, u Španjolskoj otvoreno i jasno artikuliran politički program za samostalnu Kataloniju, za pripremanje kojega je izazvano nezadovoljstvom ingerencijama središnje vlasti znao svatko tko
se iole smatra upućenim u politička gibanja). No, čak se i u
„svečanoj opravi za izlaske vani“ kakvu ima tekst o kojemu
je riječ jasno razaznaje rukopis „kotlinskoga uglednog sociologa i politologa“ – već na samome početku, i prije no što
dođe do faux pasa s ugledanjem na Španjolsku koja se pred
njegovim očima počinje raspadati, pojavljuje se „dirljivo naivna“ konstatacija, ili „bezočna laž“ (ovisi iz kojega se kuta
stvar vrjednuje), prema kojoj je „otprilike jedna četvrtina
pučanstva“ u BiH uskraćena za svoja prava, jer se izjašnjavaju kao „Bosanci“, a te kategorije nema u službenoj nacionalnoj nomenklaturi60. Čak se i ona postavka o priznavanju
„stvarnoga stanja“ već na slijedećoj stranici dovodi u pitanje
još jednim mudroslovnim, a zapravo „zamuljanim“ argumentom kojega vrijedi, za kraj, u cijelosti citirati61:
Pa ipak, konkretni interesi konkretnih populacijskih konstelacija u konkretnoj političkoj i društvenoj realnosti ne
mogu se uspješno artikulirati i rješavati kroz (administrativno-upravne) jedinice utemeljene na interesima, a konstituirane na apstraktnom načelu etničkoga samoodređenja, (jer takve jedinice) po svojoj ugrađenoj nutarnjoj logici
mogu samo proizvoditi, rješavati i legitimirati apstraktne
etno-nacionalističke zahtjeve. Umjesto toga (ti konkretni
interesi) mogu biti artikulirani, rješavani i održavani kroz
transformirane (administrativno-upravne) jedinice utemeljene na njima i konstituirane na načelu zajedničke
dobrobiti, bez obzira na to koincidiraju li te populacijske
konstelacije s određenim etničkim identitetima ili ne.
Jedini smisao ovoga filozofsko-političkoga vatrometa sastoji se u zaprječavanju, kako to autor razumijeva, dalje
59 Hadžidedić, 2012b, 101, eksplicitno navodi kao „stvarno stanje“ slijedeće postavke: „a/ činjenica (je) da se rezultati etničkoga čišćenja u realnom
prostoru i vremenu ne mogu poništiti; b/ činjenica (je) da se status quo
ante bellum nikad više ne može uspostaviti; c/ činjenica (je) da se problem
fizičke koncentracije određenih etničkih grupa na određenom području
može rješavati samo analognom političkom koncentracijom njihovih partikularnih interesa unutar partikularnih teritorija i administrativnih jedinica
na razini ispod državne“.
60 Vidi Hadžidedić, 2012b, 98. Naravno da autor niti ne pokušava pojasniti kojim je to i kakvim izračunom došao do zaključka o „jednoj četvrtini
pučanstva“ – to je jednostavno konstatacija kojoj se mora vjerovati, jer, za
Boga miloga, bi li on (kao „ugledni bosanskohercegovački politolog, sociolog i književnik“) lagao?
61 Hadžidedić, 2012b, 102.
status, broj 16, ljeto 2013. 147
Tekstom na knjigu
transformacije­etničko-političkog diskursa u nacionalni, kao
da to nije urađeno već desetljećima ranije.
Ovdje, tek ukratko, treba podsjetiti, ostavljajući po strani
nešto drugačiji srpski sučaj, na ono za što ne treba čak ni
navoditi literaturu: integracija moderne hrvatske nacije (ne
smije se zaboraviti: administrativno-politički okvir u kojemu je to izvedeno zvao se Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, pa je već i na toj razini to bila nacionalna politička
tvorba; sva kasnija „igranja“ s pojmom Jugoslavije u tome
smislu nisu imala stvarnog, masovnog i trajnog učinka, kako
se to jasno pokazalo krajem 80-ih i početkom 90-ih godina
istoga stoljeća) privedena je kraju političkom djelatnošću
Stjepana Radića 20-ih godina 20. stoljeća. Nacionalističko
načelo stvaranja zasebne teritorijalne jedinice koja pripada
naciji ostvareno je 1939. proklamacijom Banovine Hrvatske
i susljednim stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske. Nove
komunističke vlasti nisu više mogle (kako bi to rekao D. Chirot) „opasni“ nacionalni duh pušten iz boce vratiti natrag, pa
su oblikovane (nacionalne) „Socijalističke Republike“ koje
su vremenom postajale sve više „nacionalne“ a sve manje
„socijalističke“ da bi onda 1991/92. te republike konačno izbacile Jugoslaviju „iz igre“.
Značenje tih čina bilo bi jasno i sarajevskim „političkim filozofima“ da su ikada došli u stvarni dodir s ljudima koji su
živjeli i žive u Busovači, Žepču, Duvnu (Tomislavgradu),
Ljubuškom ili Stocu (a zovu se „Hrvati“). Bilo bi im to jasno
i da je društvena znanost i misao u doba socijalizma opisivala i raščlanjivala stvarnost, kao što nije jer se bavila „dubokim uvidima“ kakve ilustrira ono što je rečeno o H. Pozdercu
profesoru „opće sociologije“, ostvarenim na temeljima ideoloških konstrukta Moše Pijade, Edvarda Kardelja i sličnih
likova, koji i danas predstavljaju „ideološku pozadinu“ toga
intelektualnog kruga62. U tome bi slučaju mogli spoznati i
razumjeti zašto je u kolektivnom „ormaru s uspomenama“
posebno mjesto pripadalo Banovini i „našoj državi“ (bez
obzira na eventualnu svijest o zločinačkoj naravi vlasti u
NDH), pa bi onda mogli shvatiti kako su se i zašto početkom
90-ih „niotkud“ pojavili predmeti sa simbolima tih političkih
tvorbi, dobivši u novim okolnostima nova značenja u sklopu
ponovno rascvaloga nacionalnog diskursa. Sa svim time bi
onda možda mogli i razumjeti zašto su ta i takva shvaćanja,
ma kako bila potiskivana u prostoru javnoga govora nakon
1945. godine, bitno utjecala na praktične postupke tih istih
ljudi koji u golemoj većini nikad u SR BiH nisu vidjeli ono
62 Socijalizirani u tradiciji sedimentiranoj u desetljećima rascvata „samoupravne političke filozofije“ à la H. Pozderac i bez stvarnoga dodira s vanjskim
svijetom koji im ostaje stran i nerazumljiv, kako se to vidi na primjeru Z. Hadžidedića koji nije bio u stanju privesti rad na disertaciju u Londonu onakvome
kraju kakav se tamo očekuje, pripadnici toga kruga, bez obzira na to govore li
o „deliberativnoj demokraciji“, „novom društvenom ugovoru“ ili nekoj trećoj,
petoj ili n-toj trenutnoj „političkoj fatamorgani“ pokazuju jednu zajedničku
notu – odbijanje važnosti povijesti i tradicija koje se kroz nju oblikuju. Nemoć nošenja s teretom povijesti i inače je značajka post-komunističkih elita
(argument je izvanredno razvijen u Cohen, 1999) što je onda u Sarajevu,
zahvaljujući uvjetima relativne zatvorenosti i samoizolacije, još vidljivije –
otuda dolazi i relevantnost ovdje često korištenoga izričaja „kotlina“.
148 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
što su vidjeli u SR Hrvatskoj, odnosno u Sarajevu nisu vidjeli
ono što su vidjeli u Zagrebu ili Splitu, pa čak i Rijeci ili Osijeku, a što se najjasnije očitovalo u pravcima migracija. Bilo
bi im također jasno zašto u tome svijetu od 1992. godine i
stvaranja Hrvatske zajednice (od ljeta 1993. i Hrvatske Republike) Herceg-Bosne nikakva Bosna i Hercegovina bez takve ili slične jedinice ne može postati fokus lojalnosti63. Čak
bi i pokušaj nasilnoga „zatvaranja ormara s uspomenama“ u
tome smislu, uz pomoć neke vanjske intervencije kad bi do
nje došlo (a nje nikad neće biti, jer je ta intervencija svoju zadaću ispunila mirovnim sporazumom iz Daytona; u kojoj je
mjeri „problem BiH“ važan u trenutnom imperijalnom središtu, američkom Department of State, nakon 2001. godine
jasno se vidi iz činjenice da je za veleposlanika u tu zemlju
poslan čovjek kojemu je to posljednja služba, i pri tomu tek
utješna nagrada pred umirovljenje, jer nikad nije dosegao
veleposlaničku razinu u napredovanju) izazvao samo nasilje
kao odgovor, kao i na toliko drugih mjesta u svijetu.
No, na kraju nisam nimalo siguran kako sve ovo nije jasno
i Z. Hadžidediću – čovjek koji je još 2007. godine napisao
onakav tekst o „kulturi žrtve i mučeništva“ te pogrešnim
prosudbama oko mogućega „gašenja“ Republike Srpske nije
baš toliko naivan da pomisli kako njegov plan o „novom
društvenom ugovoru“ može bilo koga pokrenuti na akciju
– najdalje što taj „plan“ može dosegnuti u današnjem Department of State, u kojem su činovnici i više no zauzeti svim
mogućim i nemogućim krizama po svijetu, jest neka zagubljena soba s prištavim vježbenikom upravo izašlim sa sveučilišta, kojemu je glava još uvijek puna bedastoća iz knjiga
D. Chirota. S druge strane, da to doista vjeruje, vjerojatno
bi autor uložio daleko više truda oko promocije svojih ideja.
Ovako su one samo dio „dimne zavjese“, stvaranje privida da
se nešto radi oko budućnosti BiH, a pri tomu se zapravo čeka
da vrijeme uradi svoje i Bošnjaci-muslimani postanu natpolovična većina u državi64, ili, što bi zapravo tek bilo pravo
„političko poduzetništvo“, da se zauzme i politički konsolidira kao „nacionalni teritorij“ što veći dio Federacije BiH kao
osnovica za stvarne pregovore oko preuređenja države.
Mladen Ančić (Sarajevo, 1955.), u zvanju redovitoga profesora predaje različite kolegije srednjovjekovne povijesti te socijalne historije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, na studiju
Povijesti Sveučilišta u Zadru te Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.
63 U kojoj mjeri, preko diskursa i rituala izvedenih iz njega, sentimenti konstruiraju i konstituiraju društveno tkivo jasno pokazuje, temeljeći razlaganje
na rezultatima do kojih su došli još Durkheim i Mauss, Lincoln, 1989, 20 i d.
64 Numerička prevlast bošnjačkoga pučanstva igrala je vrlo važnu ulogu i u
idejama i stajalištima A. Izetbegovića, koji je iz toga izvodio zaključak o „većem pravu“ Bošnjaka na BiH (Pehar, 2011, 49), no kod projekcija budućih
omjera je zapravo riječ o pogrešnom razumijevanju demografskih trendova,
koji nisu stalna i nepromjenljiva kategorija (u tome će smislu puno toga biti
jasnije nakon što se, i ako se provede popis pučanstva). Uza sve to, čak i sami
puki rast broja stanovnika BiH koji se definiraju kao Bošnjaci (muslimani,
Muslimani, Bosanci) još uvijek ne znači, zbog logike prostornoga razmještaja, odnosa sa susjedima i mnogo čega drugo, „preuzimanje“ BiH.
Tekstom na knjigu
Literatura
Ančić, 2008 = Mladen ANČIĆ, Što „svi znaju“ i što je „svima
jasno“. Historiografija i nacionalizam, Zagreb;
Beissinger, 1998 = Mark BEISSINGER, „Nationalisms that
bark and nationalisms that bite: Ernest Gellner and the substantiation of nations“, u: Hall, 1998a;
Beissinger, 2004 = M. BEISSINGER, Nationalist Mobilization and the Collapse of the Soviet State, Cambridge;
Burbank – Cooper, 2010 = Jane BURBANK – Frederick
COOPER, Empires in World History: Power and the Politics
of Difference, Princeton (N.J.);
Callhoun, 2007 = Craig CALLHOUN, Nations Matter,
Abingdon;
Chirot, 1989 = Daniel CHIROT (ur.), The Origins of Backwardness in Eastern Europe: Economics and Politics from
the Middle Ages until the Early Twentieth Century, Berkeley
– Los Angeles;
Chirot, 1994 = D. CHIROT, How Societies Change, Thousand Oaks (Cal.);
Chirot, 2001 = D. CHIROT – Martin E.P. SELIGMAN
(ur.), Ethnopolitical Warfare: Causes, Consequences and Possible Solutions, Washington (DC);
Cipek, 2007 = Tihomir CIPEK, „Nacija kao izvor političkog
legitimiteta“, u: T. CIPEK – J. VRANDEČIĆ (ur.), Nacija i
nacionalizam u hrvatskoj političkoj tradiciji. Zbornik radova, Zagreb;
Cohen, 1985 = Anthony COHEN, The Symbolic Construction of Community, London – New York (NY);
Cohen, 1999 = Shari COHEN, Politics without a Past: The
Absence of History in Post-communist Nationalism, Durham
(NC);
Džaja, 1999 = Srećko DŽAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine (izv. Konfessionalität und Nationalität Bosniens und der Herzegowina – Voremanzipatorische
Phase 1463-1804, 1984), Mostar;
Edelman, 2003 = Murray EDELMAN, Konstrukcija političkog spektakla (izv. Constructing the Political Spectacle,
1988.), Zagreb;
Fibiger Bang – Kołodziejczyk, 2012 = Peter FIBIGER
BANG – Dariusz KOŁODZIEJCZYK (ur.), Universal Empire: A Comparative Approach to Imperial Culture and Representation in Eurasian History, Cambridge;
Gandhi, 1998 = Leela GANDHI, Postcolonial Theory: A
Critical Introduction, Crows Nest (NSW);
Geertz, 2010 = Clifford GEERTZ, Lokalno znanje (izv. Local
knowledge, 1983.), Zagreb;
Gellner, 1994 = Ernest GELLNER, Encounters with Nationalism, Oxford;
Giddens, 1984 = Anthony GIDDENS, The Constitution of
Society, Berkeley – Los Angeles (Cal.);
Greenfeld, 1992 = Liah GREENFLED, Nationalism: Five
Roads to Modernity, Cambridge (Mass.);
Greenfeld, 2001 = L. GREENFLED, The Spirit of Capitalism: Nationalism and Economic Growth, Cambridge (Mass.);
Greenfeld, 2004 = L. GREENFELD, „Is Modernity Possible
without Nationalism“, u: M. SEYMOUR (ur.), The Faith of the
Nation State, Montreal & Kingstone;
Greenfeld, 2005 = L. GREENFLED, „Nationalism and the
Mind“, Nations and Nationalism 11(3)/2005.;
Hall, 1998a = John A. HALL (ur.), The State of the Nation:
Ernest Gellnerand the Theory of Nationalism, Cambridge;
Hall, 1998b = J.A. HALL, „Introduction“, u: Hall, 1998a;
Hadžidedić, 2003 = Zlatko HADŽIDEDIĆ, „Bosnia now =
no future, no past: Bosnia and Herzegovina in the spring of
2003“, Variant 18(2)/2003.;
Hadžidedić, 2006 = Z. HADŽIDEDIĆ, „Hejsov plan –samoubistvo iz zasjede“, Status 9/2006.;
Hadžidedić, 2012 = Z. HADŽIDEDIĆ, Silom slobodni: paradoksi liberalizma i nacionalizma, Sarajevo – Zagreb;
Hadžidedić, 2012a = Z. HADŽIDEDIĆ, Forced to be Free:
The Paradoxes of Liberalism and Nationalism, Baden-Baden;
Hadžidedić, 2012b = „Is There a Viable Model for Bosnia?“,
u: Vedran DŽIHIĆ – Daniel HAMILTON (ur.), Unfinished
Business: The Western Balcans and the International Community, Washington (DC);
Hermet, 1997 = Guy HERMET, Nazioni e nazionalismi in
Europa (izv. Histoire des nations et du nationalisme en Europe, 1996), Bologna;
Hroch, 1998 = Miroslav HROCH, „Real and constructed:
the nature of the nation“, u: Hall, 1998a;
Judson – Rozenbilt, 2005 = Pieter M. JUDSON – Marsha
L. ROZENBILT (ur.), Constructing Nationalities in East Central Europe, New York (NY) – Oxford;
Kautsky, 1982 = The Politics of Aristocratic Empires, Chapel
Hill (NC);
Kedourie, 1961 = Elie KEDOURIE, Nationalism, London;
Krleža, 2011 = Miroslav KRLEŽA, Marginalije: 1000 izabranih komentara o tekstovima za enciklopedije JLZ(pr. V. Bogišić), Beograd;
Le Goff, 1993 = Jacques LE GOFF, Srednjovjekovni imaginarij (izv. L’imaginaire médiéval, 1985.), Zagreb;
Lincoln, 1989 = Bruce LINCOLN, Discourse and the Construction of Society, New York (NY) – Oxford;
Münkler, 2007 = Herfried MÜNKLER, Empires: The Logic
of World Domination from Ancient Rome to the United States (izv. Imperien, 2005.), Cambridge;
Mulaosmanović, 2010 = Admir MULAOSMANOVIĆ,
Bihać i Bihaćka krajina 1971. – 1991., Sarajevo;
Mutschler – Mittag, 2008 = Fritz-Heiner MUTSCHLER
– Achim MITTAG (ur.), Conceiving the Empire: China and
Rome Compared, Oxford;
status, broj 16, ljeto 2013. 149
Tekstom na knjigu
Nairn, 1998 = Tom NAIRN, „The curse of rurality: limits of
modernisation theory“, u: Hall, 1998a;
Norman, 2006 = Wayne NORMAN, Negotiating Nationalism: Nation-building, Federalism, and Secession in the Multinational State, Oxford;
Oexle, 2000 = Otto Gerhard OEXLE, Paradigmi del sociale:
Adalberone di Laon e la società tripartita del Medioevo (izv.
„Die funktionale der ‘Gesellschaft’ bei Adalbero von Laon.
Dentungsschemata der sozialen Wirklichkeit im früheren
Mittelalter“, Frühmittelalterliche Studien 12/1978), Salerno;
O’Leary, 1998 = Brendan O’LEARY, „Ernest Gellner’s diagnoses of nationalism: a critical overview, or, what is living
and what is dead in Ernest Gellner’s philosophy of nationalism?“, u: Hall, 1998a;
Özkirimli, 2010 = Umut ÖZKIRIMLI, Theories of Nationalism: A Critical Introduction, Basingstoke²;
Pehar, 2011 = Dražen PEHAR, Alija Izetbegović i rat u Bosni i Hercegovini, Mostar;
150 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Roudometof, 2001 = Victor ROUDOMETOF, Nationalism, Globalization, and Orthodoxy: The Social Origins of
Ethnic Conflict in the Balkans, Westport (Conn.);
Shumate, 2006 = Nancy SHUMATE, Nation, Empire, Decline: Studies in Rhetorical Continuity from the Romans to the
Modern Era, London;
Szporluk, 1988 = Roman SZPORLUK, Comunism and
Nationalism: Karl Marx Versus Friedrich List, New York
(NY) – Oxford;
Todorova, 2006 = Marija TODOROVA, Imaginarni Balkan (izv. Imagining the Balkans, 1997.), Beograd²;
Turchin,
2006
=
Peter
HIN, War and Peace and War: The
nd Fall of Empires, New York (N.Y.);
TURCRise a
Wesson, 1967 = Robert G. WESSON, The Imperial Order,
Berkeley (Cal.);
Tekstom na knjigu
Sofizam i kvadratura kruga
Jergovićeva krajnje oštra kritika Tuđmanove politike prema Bosni i Hercegovini
u tolikoj je mjeri drastično formulirana da bi čitatelj neupućen u zamršeno
klupko nedavne povijesti ex-Jugoslavije pretpostavio da je Tuđman započeo rat
u Bosni i Hercegovini, no onda se u završnim dionicama svoga teksta uzgredno
osvrće na „uzaludno halabučenje nesretnika koji su se nadali da postoji način
na koji bi se Radovana Karadžića moglo odgovoriti
od rata“. Među tim „halabučenjem nesretnika“ prije
5. travnja 1992. nalazio se i Lovrenovićov glas koji
izgleda nije vjerovao ili nije želio vjerovati u mogućnost
srpskoga napada na Sarajevo, nego je ustrajao do tada
u antituđmanovskoj retorici. Razlog takvom stavu
Sarajeva i Lovrenovića leži u činjenici komplementarnosti
ili gotovo bi se moglo reći tautologiji između titoističkog
behaizma i jugoslavenstva. Stoga je za njih bilo kakvo
jugoslavenstvo, makar i ono Miloševićevo, bilo puno
prihvatljivije nego Tuđmanov „kroatocentrizam“
Stipe Kljaić
O
vaj osvrt nastao je na tragu čitanja knjige Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenoga rata, autora Miljenka
Jergovića i Ivana Lovrenovića. Nakana je ovoga osvrta, potaknuta spomenutom knjigom, u obliku istraživačkoga eseja
ući u promišljanja i ponuditi neka nova i drukčija tumačenja o „nezavršenom“ ratu, naravno izravno polemizirajući sa
onima iznesenima u ovoj knjizi. Sama knjiga izašla je krajem 2010. u izdanju zagrebačke izdavačke kuće Novi Liber,
u sklopu njezine posebne edicije pod nazivom Biblioteka sa
zrnom soli. Koncipirana je od uvodnoga Jergovićeva eseja,
intervjua koje je Jergović vodio s Lovrenovićem i niza Lovrenovićevih eseja o Bosni Hercegovini, Franji Tuđmanu i Aliji
Izetbegoviću. Jergovićev uvodni dio knjige, kao priprema intervjua u tekstu pod naslovom „Sam u Bosni“1, predstavio je
1 Ivan LOVRENOVIĆ, Miljenko JERGOVIĆ, Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenoga rata, Zagreb 2010. 11.-32.
Ivana Lovrenovića. Metaforički i doslovno, predstavljen je
kao martir ideje cjelovite i jedinstvene Bosne i Hercegovine
koji stoji nasuprot etno-nacionalnim paradigmama koje su
ovladale političkim prostorom poslije prvih demokratskih
izbora 1990. godine. Odnosno, kao zadnja linija intelektualne obrane bosansko-hercegovačkog identiteta od tada pa
do danas, kakvog su slična, primjerice u moderna vremena
bezuspješno pokušali stvoriti vladajući establishment avnojevske Jugoslavije (1945-1990) i Austro-Ugarske Monarhije
(1878-1918).2
2 Lovrenovićeva vizija toga identiteta kojeg je zastupao i zastupa najbolje je
iskazana u izrazu samoga naslova u nedavno objavljenom intervjuu s njim.
Ivan LOVRENOVIĆ, „Bosanska kultura? Piši jedan, pamti tri!“ (razgovor s
Emirom Imamovićem u Slobodnoj Dalmaciji od 18. 5. 2011.), (http://www.
slobodnadalmacija.hr/Arterija/tabid/247/articleType/ArticleView/articleId/138072/Default.aspx).
status, broj 16, ljeto 2013. 151
Tekstom na knjigu
U otvaranju teksta srpski nacionalizam se tretira kao „trojanski konj“ na kojem jaše Slobodan Milošević i koji u isto vrijeme ruši Jugoslaviju i BiH te predstavlja neodoljivi zov za
mobilizaciju srpske populacije u BiH. Da bi na kraju istu tu
ulogu, koja je po tonu teksta izgleda bila i veća i presudnija od
one Miloševićeve, dodijelio Tuđmanu i njegovoj politici čiji je
supstancijalni elemenat bio „antibosanski“, pa se po Jergoviću
na početku rata u Hrvatskoj kao takva „apologetski držala
spram srpske vizije Bosne i Hercegovine.“3 U istom smislu su
konstatacije da je Tuđman sredinom 1990. imao u glavi već
zamišljeni famozni konsenzus iz Karađorđeva tako da je već
tada „formulirao razloge i modalitete podjele Bosne i Hercegovine, te povijesni dogovor sa Slobodanom Miloševićem oko
podjele bosanskoga plijena“.4 Takve tvrdnje argumentira da je
Tuđman nakon prosinca 1991. zaoštrio svoju antibosansku
retoriku koja je svoj finale imala u Grazu 6. svibnja 1992. u
pregovorima Boban-Karadžić. Stoga je Pismu petorice od 6.
siječnja 1992. koje su sastavili hrvatski intelektualci iz Sarajeva
pridao proročanski karakter koji je tobože razotkrio Tuđmanovu „rolu“ s Miloševićem o podjeli Bosne i Hercegovine.5
Jergovićova temeljna teza u ovom dijelu knjige odnosi se na
izravnavanje krivnje između Miloševićeve i Tuđmanove politike za rat 1990-ih što je u ravni s vrhovnom „istinom“ Regiona o tzv. „konglomeratu loših politika 90-ih“, koja postaje
na neki način središnja odrednica političkog diskursa nakon
2000. i političkih promjena u Hrvatskoj i Srbiji.6 S njim se slaže
i Lovrenović, pa je po njegovom mišljenju sve napravljeno u
duhu „povijesnog dogovora“ – i jesenski rat 1991. u Hrvatskoj7, pa tako i rat te podjela teritorija u Bosni i Hercegovini
– što potkrjepljuje „Tuđmanovim govorom na Silvestrovo
1991. i njegovim sastankom s vođom bosanskih Srba Nikolom Koljevićem početkom siječnja 1992. godine u Zagrebu“.8
Ukratko rečeno, sve bi to bio dokazni materijal za naširoko
razglabanu tezu o Tuđmanovoj „podjeli Bosne“, pri čemu nije
posve jasno što bi ta toliko često spominjana teza uopće značila. Teza koja u vremenski izrazito dugom razdoblju od skoro
dva desetljeća ne prestaje biti pretresana u dnevnopolitičkim
raspravama i raznoraznim pokušajima interpretacije posljednjega rata. Mogla je početkom 1992. sugerirati na dvije glavne
3 I. LOVRENOVIĆ, M. JERGOVIĆ, Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenoga rata, 22.
4 Isto, 19.
5 Isto, 27. Pismo petorice hrvatskih intelektualaca iz Sarajeva na čelu
s Ivanom Lovrenovićem potpisali su još Miljenko Jergović, Ivan Kordić, Mile Stojić i Ivo Komšić. vidi: „Tuđmanovi pogledi na BiH podudarni s Miloševićevim i Karadžićevim“ (http://www.bhdani.com/default.
asp?kat=txt&broj_id=671&tekst_rb=8).
6 Isto, 9.-11.,16.-21. Pri tome se misli na sarajevsku izjavu predsjednika RH
Ive Josipovića iz travnja 2010. nakon što je izabran za predsjednika Republike Hrvatske, koja je svojevrsna paradigma tog diskursa. Nakon pobjede
radikala Nikolića za predsjednika u Srbiji u svibnju 2012. i oslobođajuće
haške presude hrvatskih generala u studenom 2012., te očekivanim ulaskom Hrvatske u Europsku uniju u ljeto 2013., situacija je takva da takva
definicija političkog diskursa o ratovima 90-ih sve više gubi svoje značenje i
sve je manje uvjerljiva politička dogma u „regionu“.
7 Isto, 115.
8 Isto, 107.-108.
152 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
pretpostavke, prva se odnosi na unutarnju podjelu, u smislu
stvaranja entitetskih jedinica po nacionalnom ključu, različito
nazivanih unijama, kantonima ili federacijama. I ona druga
koja znači nestanak BiH, a odnosi se na vanjsku podjelu od
strane susjednih država što bi impliciralo „kidanje“ teritorija
između Miloševićeve Jugoslavije (čitaj: Srbije) i Tuđmanove
Hrvatske, dok bi ostatak teritorijalne mase pripao državi
bosanskohercegovačkih Muslimana. Ova zadnja opcija podjele premda je razmatrana u međunarodnim diplomatskim
krugovima o „bosanskoj krizi“ u razdoblju 1992.-1995. nikada nije operacionalizirana kroz nijedan mirovni prijedlog,
pa stoga možemo govoriti isključivo o očuvanju Bosne i
Hercegovine kroz njezinu unutarnju podjelu. Prije nego
uđemo u detaljnu analizu teze o Tuđmanovoj podjeli Bosne,
valjalo bi se osvrnuti na događaje i povijesne procese u Bosni i
Hercegovini i Jugoslaviji prije početka 1992. i postaviti pregršt
pitanja kako bi smo stigli do obrisa prijeko potrebnoga povijesnoga konteksta.
Nije li podjela postojala i prije, samo što je „bratstvo i jedinstvo“ prikrivalo nacionalne-religijske podjele držeći ih neupitno stvarima prošlosti i povijesnim anakronizmima koje je
„pregazio trijumfalni nalet jugoslavenske revolucije“? Ili je to
gaženje nositelja podjela privid, ne radi li se zapravo o kompromisu „jugoslavenske revolucije“ s obzirom da je utemeljiteljski dokument ZAVNOBiH ma koliko bio deklarativne
naravi, priznao nacionalnu-religijsku diferencijaciju BiH po
formuli da je ona „i srpska, i muslimanska i hrvatska“?9 Zar
se nisu komunisti 1968. otvoreno upleli u rješavanje identitetskih podjela u BiH kada su pokušali dati nacionalni
status bosanskohercegovačkim muslimanima dotad smatranim pripadnicima vjerske zajednice?10 Nije li zapravo
9 Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a održano je 25. i 26. studenoga 1943. u Mrkonjić Gradu, na kojem nije jasno definirano hoće li Bosna i Hercegovina
biti autonomna (što je impliciralo njezino vezanje uz Srbiju ili Hrvatsku)
ili federalna jedinica u sklopu nove federativne Jugoslavije. Tek je drugo
zasjedanje ZAVNOBiH-a od 30. lipnja do 2. srpnja u Sanskom mostu otklonilo tu dilemu, kada je BiH proglašena federalnom jedinicom. Spominjanje muslimana u deklaraciji priznalo je njihov poseban identitet, ali su
komunisti vjerovali da će se oni protokom vremena kroatizirati ili srbizirati.
Prije Drugoga svjetskoga rata, KPJ je zagovarala autonomiju Bosne i Hercegovine te se protivila srpsko-hrvatskom sporazumu iz 1939. ZAVNOBiH
treba promatrati u povijesnim okolnostima koji je nastao, u ratnoj situaciji kada muslimani traže svoju autonomiju, komunistički pragmatizam im
izlazi u ususret s idejom Bosne i Hercegovine kako bi ih predobio u svoje
redove. Zahtjev Husage Čišića (1878-1956) da se bosanski muslimani proglase šestim jugoslavenskim narodom pod imenom Bošnjaci odbacivao je
u saveznoj Ustavotvornoj skupštini Milovan Đilas krajem 1945. i početkom
1946. Vrlo zanimljiva rasprava koju Džaja donosi je i pitanje administrativne podjele BiH, po mišljenju Kecmanovića i Pucara, srpskih komunista
trebala je biti ona iz jugoslavenskog doba, dok su Hrvati i Muslimani zagovarali administrativnu podjelu iz austrijskoga doba. vidi o tome više u:
Srećko M. DŽAJA, Politička realnost jugoslavenstva s posebnim osvrtom na
Bosnu i Hercegovinu (1918-1991), 103., 262.; Rodoljub ČOLAKOVIĆ, „Čija
je Bosna i Hercegovina“, Zbornik AVNOJ i Narodnoosolobodilačka borba u
Bosni i Hercegovini, 1942-1943., Institut za istoriju, Sarajevo 1974., 11.-20.
10 Vidi autoričinu analizu o konfesionalnoj artikulaciji muslimanskoga
identiteta od strane jugoslavenskih komunista u: Iva LUČIĆ, „Stavovi CK
SKJ o nacionalnom identitetu bosanskih Muslimana/Bošnjaka“, Zbornik
radova Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka, Institut za istoriju u
Sarajevu, Sarajevo 2009., 97.-115.
Tekstom na knjigu
kompromisni­eksperiment Titove Jugoslavije bio napregnut
između Revolucije i Nacije i nisu li uslijed urušavanja marksističko-lenjinističke zgrade, Jugoslavija, a onda i BiH kao
„mala Jugoslavija“ ostale osuđene na Naciju, iliti u prijevodu
na nacionalne podjele kao posljednju fazu (post)titoizma?11
Je li bilo onda moguće održati BiH, nakon raspada SFRJ i
sunovrata „jugoslavenske revolucije“ i transformirati je u
građansku državu bez unutarentitetskih podjela po trostrukoj nacionalnoj definiciji? Nije li podjela BiH nastala već
na smjeni komunističkog vodstva i pobjedi nacionalnih
stranaka (SDA, HDZ, SDS) na prvim demokratskim izborima koncem 1990. godine?12 Nisu li njihovi programi
bili oštro suprostavljeni i podijeljeni u pogledu budućnosti
BiH i njezinom položaju u odnosu na Jugoslaviju? Je li bilo
moguće izbjeći podjelu BiH nakon što je srpski političkoideološki program osporio Kardeljevu federaciju, zahtjevajući reorganiziranje Jugoslavije prema etničkom principu, u
smislu stvaranja srpskih autonomnih oblasti u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj?13 Nije li raspad i podjela Bosne i Hercegovine uvjetovana jesenskim ratom u Hrvatskoj koji srpski
i hrvatski nacionalni korpus u BiH doživljavaju kao vlastiti
rat, etnički rat Srba i Hrvata neovisno o republičkim granicama? Je li zapravo rat u Hrvatskoj zbog tog označio de
facto kraj socijalističke republike Bosne i Hercegovine kada
se njezini teritoriji i stanovništvo uključuju u rat u Republici
Hrvatskoj i ne znači li to da je BiH zajedno sa Srbijom sudjelovala u ratu protiv Hrvatske? Jesu li bosansko-hercegovački
Srbi 21.listopada 1991. proglasili srpske autonomne oblasti
u BiH i time prvi započeli etničku teritorijalizaciju? Je li slučajno nakon toga kao reakcija osnovana 18. studenoga 1991.
Hrvatska zajednica Herceg-Bosna kao politički oblik organiziranja hrvatskoga naroda u BiH nastala u opasnosti od
prenošenja srpskih napada na hrvatska etnička područja
u BiH i potpunoj nemoći centralne vlasti u Sarajevu da
zaustavi daljnju eskalaciju sukoba? Nije li političko vodstvo bosansko-hercegovačkih Muslimana tada zauzelo neutralnu poziciju spram hrvatsko-srpskog rata u Hrvatskoj i
njihovim sukobima u Bosni i Hercegovini? Nisu li dijelovi
Bosanske Posavine nastanjeni Hrvatima imali golemu važnost za osiguranje srpskoga koridora od zapada prema Srbiji? Nisu li dijelovi nastanjeni Hrvatima u jugozapadnoj
Bosni i zapadnoj Hercegovini imali golemu vojno-stratešku
11 Originalnu tezu sarajevskoga filozofa Uge Vlaisavljevića o nacionalizmu
kao posljednjoj fazi socijalizma u jugoslavenskom slučaju vidi u njegovim
knjigama: Ugo VLAISAVLJEVIĆ, Rat kao kulturni događaj, Sarajevo 2007.,
Isti, Lepoglava i univerzitet, Sarajevo 2009. Isti, Etnopolitika i građanstvo,
Mostar 2006.
12 Kosta, NIKOLIĆ, Bosna Hercegovina u vreme raspada SFRJ 1990.-1992.,
Beograd 2011., 13.
13 Po modelu „zajednica opština“ kao autonomnih oblasti, SDS je težio
stvoriti zajednički politički entitet za Srbe u Hrvatskoj i BiH, tako da je u
Bosanskom Grahovu na Vidovdan 1991. proglašena Deklaracija o ujedinjenju Zajednica opština Bosanske krajine i SAO krajine. I u drugim
krajevima BiH gdje žive Srbi u proljeće 1991. se organiziraju „zajednice opština“, primjerice, nešto prije 27. svibnja 1991. nastupa i deklaracija Zajednice opština Istočne i Stare Hercegovine koja progovora o tada aktualnom
položaju srpskoga naroda u tom području. vidi: K. NIKOLIĆ, Bosna i Hercegovina u vreme raspada SFRJ 1990.-1992., 16.-17.
važnost na prijelazu u ratnu 1992. za obranu Dalmacije?
Nije li se potom tamo ubrzo dogodio posljednji pokušaj
Miloševića i JNA da vojnom silom uspostave „srpsku“
Jugoslaviju slamanjem južnog bojišta u trokutu „Kupres-Split-Mostar“? Je li hrvatski narod u BiH priželjkivao
pripojenje matičnoj državi i izbjegavanje ostajanja u krnjoj
Jugoslaviji na čelu sa Srbijom nakon što se Hrvatska odcijepila od Jugoslavije?
Tek kad se u razmatranje uzmu svi ovi povijesno-politički
gabariti, može se reći da je BiH doživjela svoju političku disoluciju kombinacijom različitih vanjskih i unutarnjih događanja i procesa. Međutim, unutarnja podijeljenost i nedostatak konsenzusa između njezinih naroda nastale posljedicom dezintegracije SFRJ i odnosa prema novim političkim
okolnostima u kojima se našla ta republika doimaju se presudnim za raspad i političku fragmentaciju 1991./1992. Sve
u svemu, teško bi bilo dokazati da je Tuđman svojom političkom inicijativom izvršio „famoznu podjelu Bosne“ kao
što sugeriraju Jergović i Lovrenović. Prije bi to bila sudbina
njezine vlastite podjele i propast njezinih pokrovitelja
i projektanata – zajedničke jugoslavenske države i Saveza
komunista Jugoslavije. Bosna i Hercegovina iz komunističkoga razdoblja, rođena u vrijeme Drugoga svjetskoga rata u
Mrkonjić Gradu, više takva nakon raspada Jugoslavije i SKJ
teško da je bila održiva i moguća. Čak i ako uzmemo u obzir
i to da je Tuđman rušio Jugoslaviju, a znamo da nije rušio
svaku potencijalnu Jugoslaviju 1990./1991., nego samo onaj
model Jugoslavije koju mu je nudio Milošević. Koliko to god
bio dio Tuđmanova političkoga manevra da pridobije veoma
snažne unutarnje političke snage „staroga“ sustava u Hrvatskoj i međunarodnu politiku koja nije bila nikako sklona raspadu jugoslavenske države kako bi osvojio vlast i imao dobru
pregovaračku poziciju u jugoslavenskoj krizi, zaboravlja se
da politički program HDZ iz 1990. nije izlazio iz okvira
Jugoslavije, nego je sve do rata u ljeto i jesen 1991. stajao
na načelu „transformacije Jugoslavije“, odnosno njezine
„konfederalizacije“.14 U vezi s tim kada se već toliko rado
uspoređuju Milošević i Tuđman „za sve zlo koje nam se dogodilo“ bagatelizira se činjenica da je Milošević došao skoro
četiri godine prije na vlast što u političkim utakmicama ima
itekakvu težinu. I da je kroz te četiri godine prednosti svojim
„antibirokratskim revolucijama“ i „mitinzima istine“ koje su
probijale puteve raspadu zemlje uzurpirao takvu moć u saveznom aparatu i vojsci, te do te mjere konsolidirao svoju
vlast u Srbiji, Crnoj Gori i autonomnim pokrajinama, da se
činilo kako je na trenutke u liku „srpskoga vožda“ Jugoslavija
ugledala „novog Tita“.15 Odgovor na Tuđmanovu odgovor14 Budislav VUKAS, ml., „Prijedlozi i nacrti konfederalizacije Jugoslavije
1990./91. – posljednji pokušaji „spašavanja“ zajedničke države“, Zbornik
Pravnog fakulteta Sveučilšta u Rijeci, vol. 27, br. 2, (2006)., 770.-773. također tu spada i slovensko-hrvatski prijedlog iz listopada 1990.
15 Sabrine RAMET, „Stiže Oluja 1987.-1989.“, Balkanski babilon, Zagreb
2005., 46.-70. Miloševićeva smjena Ivana Stambolića unutar srpskoga partijskog vodstva na famoznoj 8. sjednici CK SK Srbije u rujnu 1987., i smjene
partijskih rukovodstava autonomnih pokrajina Vojvodine 5. listopada 1988.
i Kosova 17. studenoga 1988., te republičkih vlasti u Crnoj Gori 11. siječnja
status, broj 16, ljeto 2013. 153
Tekstom na knjigu
nost i krivnju za raspad Jugoslavije i posljedično tome, podjelu i raspad BiH treba proporcionalno tražiti u omjerima
političke i vojne moći 1991. Ona je u usporedbi s Miloševićevom, ako se tome još pridoda i vanjskopolitička potpora
SAD-a i EEZ-a te godine da pošto-poto „očuva jedinstvenu
i cjelovitu Jugoslaviju“ makar i na silu, rekli bi smo gotovo
pa minorna.16 Točnije, kriv je utoliko što se našao na udaru
kulta zločina i nasilja, zajednički demonstriranih od strane
Miloševića, vrha JNA i velikosrpskog nacionalizma, koga
su ovi mu poklonici makjavelistički opravdavali vojevanjem
za sveti cilj, „spasenja Jugoslavije“. Uzgred je za spomenuti i
ono što se prečesto ignorira u prevladavajućim mišljenjima
o procesima dezintegracije Jugoslavije promatrane jedino i
isključivo kroz „hrvatsko-srpski“ obračun, a to je slovenska
uloga. Slovenska je politika do Tuđmanovog uspona na vlast
u svibnju 1990., jedina ozbiljno parirala Miloševićevom konceptu „centralizirane“ Jugoslavije, zahtijevajući prva napuštanje jugoslavenske državne zajednice.17
Nakon što je utvrđeno da podjela Bosne i Hercegovine nije
njegova planirana i razrađena politička inicijativa, važno je
vraćanje na „mjesto nesreće“ kako bi se ustanovilo kako je
Tuđman gledao na podijeljenu Bosnu i Hercegovinu nešto
prije i u toku samog rata. Kod ove analize bi trebalo provesti distinkciju između „intelektualnog“ i „političkog“
Tuđmana jer su to dvije sfere koje se istodobno preklapaju
i razilaze, a razilaze se upravo ondje gdje „politički“ Tuđman nije mogao realizirati ono što je „intelektualni“
zamišljao. Kod „intelektualnog“ Tuđmana je neupitno da je
predviđao i očekivao da će poslije raspada Jugoslavije doći na
red BiH. U takvom je scenariju „intelektualni“ Tuđman vidio
mogućnost stvaranja hrvatske države na teritorijima bivših
1989., konačan su epilog Miloševićevih priprema za pokušaj preuzimanja
vlasti u čitavoj federaciji. One su dobile i pravnu snagu kada je 22. veljače
1989. Ustavna komisija srpske(srbijanske op.a.) skupštine jednoglasna prihvatila ustavne amandmane koje su značile ukidanje autonomije Kosovu i
Vojvodini.
16 Isto, „Prijatelji Beograda na Zapadu“, 255.-259. Ramet progovara o tradicionalnoj srbofiliji Francuske i njezinoj potpori Miloševiću u doba jugoslavenske krize. Također i o potpori engleske službene politike Miloševiću
i vezama Petera lorda Carringtona, glavnoga mirovnoga pregovarača Londonske mirovne konferencije 1991.-1992. sa srpskom elitom. Ovome treba
pridodati i držanje Busheve administracije u istom razodblju u vezi s posjetom Beogradu državnog tajnika Bakera u lipnju 1991. „Američka politika
bila je nepopravljivo sklona održanju svega što je bilo kontraproduktivno za
Jugoslaviju. Kad se na sceni pojavio Slobodan Milošević, ambasador John
Scanlan predstavio ga je kao reformatora upravo zato što je Milošević naizgled prionuo projektu poboljšanja recentralizacije. I kad je u lipnju 1991.
postalo jasno da Jugoslavija ne može opstati kao federacija, državni tajnik
James A. Baker još uvijek ju je pokušavao održati, čime je Miloševića naveo
na pomisao da se Washington neće suprostaviti planiranim vojnim pohodima na Sloveniju i Hrvatsku“. vidi: Ivo BANAC, Raspad Jugoslavije, Zagreb
2001., 154.
17 S. RAMET, n. dj. „Mobilizacija Slovenije“, 53.-57. Posebno se ističe širok konsenzus slovenskih komunista i njihove opozicije u izgradnji nove
slovenske nacionalne politike krajem 1980-ih. U tom smislu, su njihovi
politički potezi, 8. svibnja 1989. Svibanjska deklaracija slovenske opozicije i izglasavanje amandmana na republički Ustav krajem rujna 1989. koji
su otvorili Sloveniji vrata izlasku iz jugoslavenske federacije. Odgovor na
ustavne amandmane bila je Miloševićeva objava gospodarskoga rata Sloveniji krajem 1989. godine.
154 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
jugoslavenskih republika SRH i SR BiH nadahnut onim da
je on „predsjednik svih Hrvata“.18 I time bi bilo riješeno hrvatsko nacionalno pitanje na razvalinama Jugoslavije prema
povijesnom uzoru Banovine Hrvatske iz 1939. čije bi istočne
granice avnojske BiH obuhvaćale zapadnu Hercegovinu, jugozapadnu i srednju Bosnu te Bosansku Posavinu. Prema
onoj već otrcanoj da je „politika uvijek umijeće mogućeg“
prelazimo na „političkog Tuđmana“ koji se dakako bitno razlikovao od pozicija „intelektualnog“ Tuđmana. „Politički“
Tuđman je političkim rječnikom rečeno prihvatio „realitet“
dezintegracije BiH na prijelazu iz 1991. u 1992., i bio zagovornikom unutarnje podjele putem nacionalne kantonalizacije nasuprot dotadašnjem unitarnom uređenju republike.19 Bilo mu je itekako jasno da potpuno cijepanje BiH nije
ostvarivo i da takvo što nema podrške u međunarodnoj politici, tako da su ideje „intelektualnog“ Tuđmana imale male
izglede za praktičnu realizaciju.20 Osim toga, ono što je još
za Tuđmana važnije je to, da bi izmjena granica bivših jugoslavenskih republika po istom principu mogla dovesti u pitanje teritorijalni integritet Republike Hrvatske s obzirom na
18 Franjo TUĐMAN, Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi, Zagreb
1990. 120.-123. Tuđmanove još uvijek samo intelektualne aspiracije, prije
političkoga angažmana, prema Bosni i Hercegovini i kritičnost prema odluci jugoslavenskih komunista da ona bude zasebna federalna jedinica, jasno se vide u dijelu teksta gdje kritizira priključivanje Vojvodine Srbiji nakon čega ukazuje da nisu primijenjeni isti kriteriji u slučaju Bosne i Hercegovine: „Ona bi istovjetnim mjerilima očito trebale ući u sastav hrvatske
federalne jedinice. BiH su proglašene posebnom federalnom republikom
– u granicama nastalim u doba turske okupacije osvajanjem najvećeg dijela hrvatskih zemalja – unatoč tome, što su Bosna i Hercegovina povijesno
najvećim dijelom bile povezane s Hrvatskom i što se u njome najpunijem
smislu čine nerazdvojnu geografsku i gospodarsko-prometnu cjelinu.“ U
daljnjem dijelu teksta Tuđman teritorijalno komparira Banovinu Hrvatsku i
Socijalističke republiku Hrvatsku implicitno naglašavajući povoljnije rješenje Banovine Hrvatske za hrvatske nacionalne interese pa tako kaže: „Njegovo značenje proizlazi iz činjenice, da je Banovina Hrvatska obuhvatala
površinu od 65.456 km2 (sa 4,03 mil. stanovnika prema popisu iz 1931.), a
današnja SR Hrvatske (s pripojenom Istrom, Rijekom, Zadrom i otocima
što su bili pod Italijom) ima 56.538 km2 (sa 4,15 mil stanovnika 1961).“
19 U vrijeme pregovora bosanskohercegovačkih lidera u Lisabonu u drugoj
polovici veljače pod pokroviteljstvom Europske Unije, Tuđman je osvrćući
se na krizu u BiH o njoj izjavio kako je „samostalna i suverena Hrvatska
izravno zainteresirana za rasplet te krize jer je s BiH povijesno i geopolitički
povezana“. Dodao je kako „Hrvatska mora biti čvrst oslonac za osiguranje
nacionalnih prava i težnji hrvatskoga naroda u BiH. Mi se zauzimamo za to
da se prava hrvatskoga naroda i njegovi odnosi s muslimanskim i srpskim
narodom urede međusobnim sporazumima na osnovama priznanja i suvereniteta u političkom i teritorijalnom smislu svakoga od tih naroda u okviru
konfederalno kantonalno uređene BiH“. „Proslava 2. obljetnice Prvoga sabora HDZ-a“, Vjesnik, br. 15959., 24. II. 1992., 3.
20 Konačno, izgleda da je Carrington sredinom studenoga ponudio Beogradu i pravo na referendum srpskom stanovništvu u Hrvatskoj. Mišljenja
br. 2. i 3. od 11. siječnja 1992. u kojima je Badinterova komisija zaključila
da Srbi u Hrvatskoj i BiH nemaju pravo na samoodređenje kao i da u nedostatku slobodno postignutog sporazuma postojeće granice postaju zaštićene međunarodnim pravom, a nikakve promjene granica silom nemaju
pravni učinak, predstavljali su potvrdu njemačkog stava, ali i konačan udarac Miloševićevu projektu Velike Srbije. U deklaraciji koja predstavlja 21.
kolovoza 1991. prvu snažnu osudu srpske agresije protiv Hrvatske ministri
vanjskih poslova država članica Europske zajednice upozoravaju da „nikada
neće prihvatiti politiku fait accompli“ te da su članice Zajednice „odlučne
da ne priznaju promjene granica silom i poticati će ostale (države) da to isto
ne priznaju.“, Mirjana CUPEK HAMILL, Konferencija o miru u Jugoslaviji i
raspad jugoslavnekse federacije (1991.-1992.), Zagreb 2008., 101.-105.
Tekstom na knjigu
goruće srpsko pitanje u Hrvatskoj. Stoga se koncentrirao na
podržavanje hrvatske autonomije koja bi uz druge dvije političke autonomije Srba i Muslimana činile „federaliziranu“
BiH poslije završetka rata, jer bi „unitarna država ugrožavala
opstanak hrvatskoga naroda, ali i strateške interese hrvatske
države“.21 Međutim, ono što je iznimno važno za čitavu ovu
analizu jest to da hrvatsko pitanje u BiH i uopće BiH, nisu
kod Tuđmana imalo onakav prioritet kao rješavanje srpskog
pitanja u Hrvatskoj i uspostava vlasti nad čitavim teritorijem
unutar avnojevskih granica. Bio je svjestan da je jedino moguće vratiti trećinu okupiranih područja jer je zato postojao
pravno-politički legalitet, a da hrvatski teritoriji u BiH ne
mogu biti ni na koji način izravno inkorporirani Hrvatskoj.
Lebdjela je i opasnost da ako bi se teritoriji Herceg-Bosne
priključili Republici Hrvatskoj u ratu, da bi po istom principu i po reciprocitetu to isto mogli učiniti i hrvatski Srbi u
Krajini, stoga bi ga takvi potezi mogli uvući u vrlo nezavidnu
političku avanturu u ionako složenoj situaciji kada Milošević preko Srba u Hrvatskoj i BiH sve do Washingtonskoga
sporazuma u ožujku 1994. ima vodeću inicijativu na vojnom
i političkom terenu. Da je tomu tako pokazuje prilično lagano Tuđmanovo pristajanje na ukidanje Hrvatske Republike Herceg-Bosne u ožujku 1994. i njezino utapanje
u Federaciju BiH.
Kada je riječ o preustroju k unutarnjoj podjeli BiH koji su
osim Tuđmana podržavali i drugi relevantni politički faktori, najprije „međunarodna zajednica“, a kasnije i Izetbegović, Karadžić, Boban i Milošević činjenica je da se ovakav
pristup „Bosanskoj krizi“ održao kao konstanta tijekom cijelog rata i mirovnih pregovora u krugovima međunarodne
politike. Milošević i Karadžić nakon što su ratom osvojili
70% posto teritorija do kraja 1992., teškom mukom su
prihvaćali bilo kakav razgovor o ikakvoj BiH i unutarnjoj
podjeli, za njih je to bio teritorij nove srpske države nastale
raspadom BiH, ali su ipak pristali na takvo rješenje pod pritiskom međunarodne zajednice i hrvatsko-muslimanskih
ratnih operacija 1995. Carrington-Cutileirov plan u veljači
1992. neposredno prije izbijanja rata, Vance-Owenov plan
u siječnju 1993., Vance-Stoltenbergov u kolovozu 1993.,
Kontaktna skupina 1994., dio su istih nastojanja oko unutarnje podjele zemlje na nacionalne entitete i zaključivanja
rata, koji su svoju kulminaciju doživjeli u Daytonskom sporazumu iz studenoga 1995. Zdravorazumski vidljivo iz svega
prethodno naznačenog, unutarnja podjela i centifugalne sile
oko Bosne i Hercegovine bile su i jest realpolitik, neprestani
politički kontinuum zadnjih 20 godina. Bilo bi krajnje tendenciozno teret apsolutne „krivnje“ natovariti na Tuđmana
kad su BiH javno dijelile ikone međunarodne politike 90-ih
godina iz EU-a i SAD-a kao što su Peter Carrington, Jorge
Cutiller, David Owen, Cyrus Vance, Thorwald Stoltenberg,
Richard Hollbrooke i Warren Christopher, u što su naravno
bile involvirane i „domaće“ snage, Milošević i Izetbegović.
Kad se Tuđmana pozicionira u ovaj zeitgeist postavlja21 „Govor predsjednika Tuđmana“, Vjesnik, br. 15357. god. LXIV., 7. IX.
1993., 1.
jući ga u političko-povijesni kontekst u kojem je djelovao, teze tipa „Tuđman je dijelio Bosnu“ pokazuju svu
svoju apsurdnost.
Njegove zasluge za očuvanje i održanje kakve-takve BiH
nisu nipošto malene, ako se pogleda na početak i završetak
rata, one su čak i ključne, za obranu i oslobođenje Bosne
i Hercegovine te pacifikaciju srpskoga faktora u BiH. Godine 1992. podržao je referendum o nezavisnosti 29. veljače
i 1. ožujka pa su hrvatski glasovi bili presudni u situaciji srpskoga bojkota referenduma i među prvima početkom travnja iste godine priznao BiH.22 Logističkom potporom iz
Hrvatske obranjena je BiH od potpunog srpskoga osvajanja obranom vitalnih komunikacija u dolini Neretve i jugozapadnoj Bosni, koje su preko Dalmacije i Hercegovine
bila jedina veza sa svijetom za sjeverni neosvojeni dio Bosne (Tuzlanska regija, Srednja Bosna). U završnoj fazi rata
u jesen 1995. godine, hrvatska vojska na čelu s Tuđmanom i
HVO-om izvršila je u suradnji s Muslimanima-Bošnjacima
ključne vojne operacije u zapadnoj Bosni koje su pripremile
mogućnost da Dayton uopće diplomatski bude moguć. Veliko je pitanje je da li bi vodstvo bosanskih Srba na čelu s
Karadžićem i Mladićem pristalo na Daytonski sporazum,
da se nisu našli pred teškim vojnim porazom i stvarnošću
nestanka Republike Srpske. Nakon ovih činjenica, teza o
Tuđmanovoj „podjeli Bosne“ kao kvalifikacija cjelokupnoga
povijesnoga suda o njegovom odnosu prema Bosni i Hercegovini nedvojbeno zvuči još apsurdnije. Pogotovo nema
mjesta za ocjene da je Tuđmanov stav prema pitanju Bosne
i Hercegovine bio fiksiran i pravocrtan tokom cijeloga rata
kako impliciraju ovakve kategoričke teze. Varirao je ovisno
o različitim okolnostima u političkim konstelacijama, diplomatskim pregovorima i stanjima na ratištima u Hrvatskoj i
BiH.
Prva bi se faza toga odnosa omeđila od pobjede na izborima
u Hrvatskoj 1990. do referenduma i priznanja Bosne i Hercegovine u travnju 1992. godine. Druga faza je od travnja
1992. do početka hrvatsko-muslimanskoga rata u srednjoj
Bosni na prijelazu iz 1992. u 1993. Treću fazu u vrijeme hrvatsko-muslimanskoga rata do ožujka 1994. i potpisivanja
22 I referendum o nezavisnosti BiH je u sebi više je nego kontroverzan,
mimo referendumskoga pitanja „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i
Hercegovinu kao državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba i Hrvata kao i pripadnika drugih naroda koji
u njoj žive“?, Hrvati su predlagali tzv. Livanjsko pitanje, ali se od toga pod
utjecajem Zagreba odustalo, a glasilo je: „Jeste li za suverenu i nezavisnu
Bosnu i Hercegovinu kao državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih
naroda – hrvatskog, muslimanskog i srpskoga naroda – u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)?“ vidi: S. DŽAJA, nav.dj., 268. Hrvati
traže švicarski model kantonizacije i izlazak BiH iz Jugoslavije, i to je zajednički muslimansko-hrvatski cilj, ali se razilaze u startu oko uređenje buduće
BiH. Sporna je i čitava pravna procedura oko referenduma o nezavisnosti jer je ona od početka nosila majorizacijsku namjeru nad konstitutivnim
srpskim narodom, a Ustav je tražio da dvotrećinskom većinom može biti
promijenjen teritorijalni status republike, dok je na izborima bilo tek 64
posto od potrebnih 66 posto glasova za takvo što vidi: Dražen, PEHAR,
„Deparlamentarizacija ustavotovrstva – Daytonske ustavne aporije i simulakrum „bosanske nacije“, Status, Mostar 2011., 131.-132.
status, broj 16, ljeto 2013. 155
Tekstom na knjigu
Washingtonskoga sporazuma. I četvra faza od Washingtonskoga sporazuma do Daytonskoga mira i zaključenja rata u
studenom 1995. godine. U svim ovim fazama, dominiralo
je Tuđmanovo nominalno zagovaranje održanja i očuvanje
Bosne i Hercegovine kroz savez s Muslimanima, ali se takva
politika suprotstavljala interesima Hrvata u BiH. Tuđmanova nastojanja da se uspostavi politička suradnja RH i RBiH
(21. 7. 1992. „sporazum o savezu i prijateljstvu“ s Izetbegovićem u Zagrebu) i preko HVO-a uspostavi i zajedničko vojno
zapovjedništvo s Armijom BiH u studenom 1992. (JaganjacPraljak) doživjela je potpuni fijasko.23 Početak hrvatsko-muslimanskoga rata za jedne i druge u „fatalnoj“ Srednjoj Bosni
početkom 1993., raznio je sve iluzije da je moguće podržavati oprečne političke vizije. Muslimanska ratna politika njegovala je unitarističke vizije, simbolički utjelovljene u onoj
aspiraciji da Alija Izetbegović nije bio predsjednik Predsjedništva BiH, nego predsjednik BiH. Ovo se protivilo stvaranju
emanicipiranog i autonomnoga položaja Hrvata u BiH i njihovom eventualnom pripojenju Hrvatskoj, ako bi međunarodne političke prilike takvo nešto omogućile.
Navedeno ruši stereotip da su Muslimani i Hrvati u BiH
trebali biti bezuvjetni saveznici s obzirom na to da su
imali zajedničkoga neprijatelja. Riječ je o potpuno drugačijim političkim ciljevima muslimanskoga i hrvatskoga vodstva što je osobito došlo do izražaja od smjene Stjepana Kljuića u veljači 1992 i dolaska Mate Bobana na čelo HDZ-a. Tako
da se Tuđman našao u raskoraku između političkih interesa
hrvatskoga naroda u BiH i interesa Republike Hrvatske koji
je u savezu s Muslimanima tražio ravnotežu od pritiska
„dviju srpskih država“ i Miloševićeve SRJ u BiH i Hrvatskoj.
Prevagu je Washingtonskim sporazumom u ožujku 1994. o
stvaranju Federacije BiH odnio interes Republike Hrvatske
čime se trebala stvoriti vojno-politička ravnoteža i kao što
se u konačnici i dogodilo razbiti srpski pritisak na ratnom
polju Hrvatske i BiH. Ovdje se urušava i drugi stereotip, a to
je da je Hrvatska Republika Herceg-Bosna bila „produžena
ruka“ Tuđmanovoj politici. Tuđman je htio savez s Muslimanima i u isto vrijeme, težio je osigurati autonoman položaj
Hrvatske Republike Herceg-Bosne, oslonjene na Republiku
Hrvatsku.24 Stoga se može zaključiti da politički ciljevi Hr23 Davor MARJAN, „Vještački nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i Bosne
i Hercegovine (1991.-1995.)“, Časopis za suvremenu povijest, (dalje: ČSP),
36/2004., br.2., 211.-247.
24 Za ilustraciju, Tuđmanov govor u ožujku 1993. tipičan je za pogled na
Bosnu i Hercegovinu i njezinu važnost za novu hrvatsku državu i njegovu
nacionalnointegralističku viziju hrvatstva: „Svijet, nažalost nije bio potpuno svjestan činjenice da su se u BiH zgusnuli svi problemi prisutni u bivšoj Jugoslaviji i to još u izrazitijem obliku. Zadnji je čas da se taj užasan rat
bude zaustavljen jer on može prerasti u razmjere lokalnoga i regionalnoga
sukoba“(...). Ocjenjujući ulogu zapadnoga svijeta predsjednik Tuđman drži
„da je on pokazao odveć neodlučnosti i nejedinstvenosti u suzbijanju srpskog agresora, poduzimajući znatne humanitarne korake koji su neučinkoviti sa stanovišta obustavljanja rata“. Među razlozima takvoga predsjednik
ističe to što „svijet nije imao rješenje objektivno krajnje zamršen problem
krize u BiH. On je osudio srpsku agresiju, ali se očito zauzeo protiv tendencije ustroja islamske države u Europi. Na primjeru zbivanja u BiH očituje se ispravnost hrvatske politike“, ocijenio je predsjednik Tuđman, navodeći glavne smjernice te politike. „Hrvatski narod se prvi organizirao
156 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
vatske republike Herceg-Bosne nisu bili istovjetni Tuđmanovoj politici kako se obično misli, niti je ova premda
je dobila njegovo „zeleno svjetlo“, njegov autentični politički projekt. Bila je rezultat snažne tendencije kod velikoga
dijela bosanskohercegovačkih Hrvata pripojenju Republici
Hrvatskoj, čiji je „realitet“ također Tuđman morao uzimati u
obzir. Posljedica je to povijesnoga sjećanja jer je stvaranje avnojske republike Bosne i Hercegovine za njih značio presjecanje povijesnog procesa integriranja u hrvatski nacionalni
korpus koji se već ranije profilirao kroz seljački pokret Radića i Mačeka, Banovinu Hrvatsku i NDH. Međutim, Herceg-Bosna u vrijeme rata s Muslimanima-Bošnjacima kroz
1993. sve više postaje „breme“ Tuđmanovoj politici s jedne
strane navlači pritisak međunarodne politike prijetnjom
sankcijama na RH, dok s druge strane onemogućava željeni
savez s Muslimanima-Bošnjacima. Washingtonski sporazum25 je konačno prelomio Tuđmanovu politiku obostrane
podrške Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i savezu s Muslimanima, stvaranjem Federacije BiH. Izgleda da je na kraju
rata smatrao održanje Bosne i Hercegovine kroz suradnju
s Muslimanima, dugoročnim hrvatskim geopolitičkim interesom zbog mogućeg ponovnog zabijanja „srpskog klina“ u
„meki hrvatski trbuh“. Suradnja s Muslimanima-Bošnjacima
bila je uvjetovana činjenicom da hrvatski udio brojčano najinferiornijeg subjekta nije mogao sam održati balans prema
značajnoj srpskoj komponenti u BiH.
Poslije analize Tuđmanovih intelektualnih pogleda, njegovih i inih političkih akcija oko BiH, prelazimo na iznimno
važno područje utemeljenja ratnih politika triju bosanskohercegovačkih naroda u izrazito turbulentnim okolnostima
za borbu protiv agresora, svestrano pomognut iz matice zemlje. On
je uspio obraniti veći dio svojega teritorija i spriječiti da je cijela BiH
šaptom padne i već odavno ne bude u sastavu Velike Srbije ili treće Jugoslavije. Hrvatska je priznala BiH i do sada jedina uputila svoga veleposlanika u tu zemlju. U okviru londonske, ženevske i njujorške konferencije o bivšoj Jugoslaviji i o BiH, Hrvatska se principijelno zalagala
da BIH može opstati kao državna zajednica triju ravnopravnih konstitutivnih naroda od kojih svaki ima vlast u oblastima gdje je većinski.
Takvo rješenje može biti zalog da građanska i nacionalna prava na načelu reciprociteta neće biti uskraćivana na ostalom prostoru gdje su
drugi većina. Time bi se osigurala opstojnost i suverenost hrvatskoga
naroda, ali i strateška sigurnost hrvatske države“(...) „Rat u Bosni i Hercegovini izazvan srpskim agresijom i njegov ishod, još uvijek su neizvjesni
a to je za Hrvatsku od najvećeg mogućega interesa: nama je od životne važnosti da što prije dođe do završetka rata i do rješenja bosnaskohercegovačke krize, rekao je predsjednik Tuđman. Argumentirajući zbog čega je za
rješenje te krize on je istaknuo geopolitičku i stratešku povezanost i međuovisnost Hrvatske i BiH, znatan dio hravtskoga naroda koji živi u toj državi
i koji je tamo bio od davnina i prije drugih državotvoran narod te utjecaj
rata u BiH na gospodarske i političke prilike u Hrvatskoj do toga stupnja
da se i normalizacija u kriznim područjima u Hrvatskoj ne može postići
dok nema rješenja bh krize.“ „Poslanica predsjednika Tuđmana“, Vjesnik br.
15190., god. LIV., 24. III. 1993., 2.-3.
25 Washingtonski sporazum je potpisan 1. III. 1994. od strane Franje Tuđmana, Alije Izetbegovića, Mate Granića, Krešimira Zubaka i Harisa Silajdžića čime je završio muslimansko-hrvatski rat u Bosni i Hercegovini, te su
stvoreni uvjeti za stvaranje Federacije BiH u u koju su uklapaju teritoriji pod
kontrolom HVO-a i Armije BiH. Sporazum je predviđao i stvaranje konfederalnih veza Republike Hrvatske i buduće Federacije BiH u koji se trebala
uključiti i Republika Srpska, ali ti planovi nikada nisu ostvareni.
Tekstom na knjigu
raspada Jugoslavije i početka rata u BiH. Ovaj proces donosi
rađanje novih političkih paradigmi u kojem je došlo do radikalnih i često paradoksalnih izmjena političkog identiteta triju naroda, zbog čega Lovrenović s pravom uočava
da su se identiteti triju naroda prije 1990. iza rata promjenili
do neprepoznatljivosti. Ovo je najznačajnija komponenta,
uz događanja u međunarodnoj politici oko „Bosanske krize“
koja zajedno rasvjetljavaju temeljne strukture Tuđmanova
povijesnoga konteksta.
Nitko se nije tako žestoko opirao ideji nezavisne BiH u predigri ratnoga vihora od izbora 1990. do izbijanja rata u republici kao što su to bili bosansko-hercegovački Srbi. Što je
s obzirom na njihovu neospornu političku i vojnu premoć i
znatan udio u stanovništvu republike, sadržavalo jedan od
važnih momenata raspada zemlje i rata. Bio je to svojevrstan povijesni paradoks, ako se zna da su Srbi imali „vodeću
ulogu u narodnooslobodilačkom ratu i revoluciji u BiH“, dok
je ideja stvaranja BiH u Drugom svjetskom ratu kao protureakcija na Nezavisnu Državu Hrvatsku, bila izraz politike komunističkog pokreta. U vrijeme toga rata ideja BiH nošena
je pragmatizmom Titova pokreta ususret autonomističkim
težnjama bosanskohercegovačkih muslimana. Po završetku
rata, srpski komunisti zagovaraju da BiH postane autonomna pokrajina unutar srpske federalne jedinice, ali kako su
se poslijeratni komunisti zaputili u izgradnju nove Jugoslavije izbjegavajući ponavljanje predratnoga scenarija hrvatsko-srpskih aspiracija na njezin teritorij, pribjegli su stvaranju BiH kao posebne federalne jedinice.26
tiziranog u programu Srpske demokratske stranke (SDS),
označio je redefiniranje političkoga identiteta kod bosanskohercegovačkih Srba. Ovdje je prekinuto relativno poduže osciliranje između ko-egzistentnih identiteta, „projugoslavenskog srpstva“ i srpskog ekskluzivizma, između titoističkih tekovina revolucije i narodnooslobodilačkoga rata, te
izvornoga srpskoga nacionalizma 19. i prve polovine 20. st.
U tom preslagivanju srpski nacionalni ekskluzivizam izašao
je kao trijumfalni pobjednik, pa je praćen oživljavanjem „uspavane“ tradicije srpskoga nacionalizma, skoro pa dokrajčio
titoističko naslijeđe kod bosanskohercegovačkih Srba. Karadžićeva pobjeda na izborima u studenom 1990. i srpska
homogenizacija u BiH ostvarena godinu dana kasnije putem
podizanja srpskih autonomnih oblasti konačni su saldo spomenute redefinicije srpskoga identiteta.27 Politika etničkog
distanciranja za kojim je ova posegnula zadala je tako smrtonosni udarac republici kojoj je bila namijenjena sudbina
i uloga da bude „najjugoslavenskija Jugoslavija u malom“.
Srpskim su etničkim i teritorijalnim zaokruživanjem nepovratno rasparani već ionako olabavljeni šavovi „bratstva
i jedinstva“.
Premda nije moguće pod zajednički nazivnik svesti jugokomunizam i srpsku nacionalnu ideju u BiH, za naglasiti je
podudarnost nacionalnoga interesa Srba „Prečana“ i ciljeva
jugoslavenskih komunista u vrijeme rata u pogledu obnove
i stvaranja poslijeratne Jugoslavije. Pa i usprkos tome da su
se u poslijeraću njihovi interesi razilazili, tako što su jugoslavenski komunisti na čelu s Titom i Kardeljem forsirali federaciju BiH protivno interesima srpskih komunista, do Rankovićeve ekskomunikacije iz vrhova Partije 1966., BiH
je još jedna srpska „pokrajina“ na mapi jugoslavenske
revolucije. Identitetski joj je žig iscrtan prvenstveno pedigreom jugoslavenskog komunizma, iza kojeg je odmah stajala srpska nacionalna tradicija. Sukladno ideji Titova kruga
o „jačanju političke periferije“ jugoslavenske federacije, BiH
se pod partijskom direktivom politički, ekonomski, kulturno
i identitski udaljuje od srpske dominacije od kraja 60-ih i početka 70-ih godina.
Pandorina kutija tada je širom otvorena, jedinstvena i cjelovita BiH kao monolitni entitet postaje „nemoguća misija“,
tim više što takav primjer po logici domino-efekta nezaustavljivo slijede hrvatski i muslimanski etnikum. Odlaskom
Hrvatske i Slovenije, srpski politički putokaz u drugoj polovini 1991. i početku 1992. bezuvjetno je usmjeren ostanku
BiH u „krnjoj“ Jugoslaviji. Neuspjeli pregovori KaradžićZulfikarpašić u kolovozu 1991. u vrijeme rata u Hrvatskoj,
oko „historijskoga srpsko-muslimanskoga dogovora“ i
vezivanja BiH uz „krnju“ Jugoslaviju, bacile su republiku u
potpuno neizvjesnu budućnost.28 Nakon što je izrađen „Akt
o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine“
15. listopada 1991., Srbi odgovaraju stvaranjem srpskih autonomnih oblasti 21. listopada 1991., koje će 21. prosinca
iste godine prerasti u jedinstvenu Srpsku Republiku Bosnu i
Hercegovinu i ovime naznačiti srpsku etničku teritorijalizaciju u BiH. Na referendum koji protivno ustavu SRBiH nije
imao dvotrećinsku većinu (od potrebnih 66 posto dobio
je jedva 64 posto glasova) i koji je zaobišao konstitutivnost srpskoga naroda, 29. veljače i 1.ožujka 1992. godine,
Srbi nisu ni izašli, nego su plebiscitom od gotovo 100 posto
glasova glasovali za „ostanak u federalnoj državi Jugoslaviji“.
Provlačenje ovoga u svakom slučaju, spornoga referenduma
treba sagledati u svjetlu otvorenih prijetnji ratom i nestankom muslimanskoga naroda od strane Radovana Karadžića
„Događanja naroda“ krajem 1980-ih, sinonim za srpsku
nacionalnu mobilizaciju na jugoslavenskoj razini, imala su
dakako utjecaja i na bosansko-hercegovačke Srbe. Pojava i
širenje Ćosić-Karadžićeva ideološkog imaginarija konkre-
27 Prve inicijative o stvaranju srpskih autonomnih krajina u sjevernoj i zapadnoj Bosni potaknute od SDS-a nastale su već u svibnju 1991. te su trebale biti povezane sa srpskim područjima u Hrvatskoj vidi: Noel Malcolm,
Povijest Bosne, Zagreb 1998., 177.
26 O tome zašto je uopće formirana Bosna i Hercegovina u vrijeme rata
kao važan element nove jugoslavenske federacije i kako je do doprinijelo
izgrađivanju njezine državnosti u specifičnim uvjetima jugoslavenskoga socijalizma vidi: Drago BOROVČANIN, Izgradnja državnosti Bosne i Hercegovine u uslovima NOR-a, Sarajevo 1976.
28 U tom „srpsko-muslimanskom historijskom dogovoru“ KaradžićZulfikarpašić dogovorena je cjelovita BiH u konfederalnom savezu sa
krnjom Jugoslavijom, dok je Sandžak trebao dobiti administrativnu i
kulturnu autonomiju u području obrazovanja, jezika i kulture. Milošević je suglasan, ali Izetbegović nije prihvatio dogovor. S. RAMET, nav.
dj., 235.-236.
status, broj 16, ljeto 2013. 157
Tekstom na knjigu
upućenih sa skupštine parlamenta BiH 15. listopada 1991.
nakon rasprave o mogućem izlasku BiH iz Jugoslavije. Osim
toga, tu su i maksimalistički zahtjevi na 64 posto „srpske
zemlje“, zatim prikrivena vojna okupacija JNA, te financijskoga rata koje su savezne institucije Beogradu vodile protiv
republike. Srbi tako uz pomoć snaga JNA koje su se sarajevskim primirjem između Šuška i Rašete povukle u BiH iz
Hrvatske, nakon što su bojkotirali referendum o nezavisnosti u početkom travnja 1992. ustaju protiv novoproglašene
države i započinju otvoreni rat protiv Hrvata i Muslimana.
Takav postupak u srpskoj ratnoj ideologiji opravdan je time
da je „ponovnim vaskrsenjem NDH“ majoriziran srpski narod i prekršena njegova politička volja, te je zbog toga prisiljen na „oslobodilački rat“. Nije kod ovoga nevažna ni reaktualizacija prošlosti dodatno potencirana time da se naglašena uronjenost srpske kulture mišljenja u povijesnom,
iskazivala u pokliku „da je došlo vrijeme da se Srbi svete“ za
1389. i 1941. Drugi važan moment rata je pohranjen u nacionalnom mitu da je „Bosna vekovna srpska zemlja“, tako da
ratna teritorijalna osvajanja „Bosne“ i provođenje etničkoga
čišćenja nad nesrpskim stanovništvom imaju za cilj pretvoriti „Bosnu“ u etnički čisto srpsku zemlju.29 Na taj je način,
srpski nacionalni ekskluzivizam prešao u ratnom vihoru ekstremnu točku, brišući svaku identitesku vezu s idejom Bosne i Hercegovine, što je najbolje istaknuto preimenovanjem
dotadašnje Srpske Republike Bosne i Hercegovine u Republiku Srpsku 12. kolovoza 1992.30
Naznačivši time okončanje procesa radikalne transformacije identiteta bosanskohercegovačkih Srba koji je otpočeo
krajem 80-ih, o čemu najbolje svjedoči doživljaj političke
baštine ZAVNOBiH-a, koja se u novonastaloj Republici
Srpskoj nastoji prešutiti, unatoč činjenici da su u njoj Srbi
odigrali odlučujuću ulogu. Priznati takvu političku baštinu,
pretpostavljalo bi priznavanje jednakopravnosti sva tri konstitutivna naroda na cjelokupnom teritoriju BiH, što Srbi
nakon Daytona vrlo teško prihvaćaju, tako da prisilno spriječeni od totalnoga samoodređenja te potpunoga odvajanja
od BiH, u novim postdaytonskim prilikama nastoje svim
silama obraniti dvoentitetski ustroj države, odnosno srpski
ekskluzivitet RS-a.
Za razliku od Srba na suprotnoj poziciji stajali su Muslimani
koji su najstrastvenije zagovarali ideju Bosne i Hercegovine.
U odnosu na Srbe koji odbacuju titoizam i „projugoslavensko srpstvo“, Muslimani zadržavaju simpatije prema titoizmu i jugoslavenskoj ideji, uvjetovane sjećanjima na oso29 O intelektualnoj pripremi etničkoga čišćenja u Bosni i sudjelovanju srpskih intelektualaca orijentalističkog usmjerenja, kao i Srpske pravoslavne
crkve u izgradnji antimuslimanskoga naboja, naročito prisutnih u tekstovima autora kao što su Vuk Drašković, Miroljub Jeftić, Vojislav Lubarda,
Darko Tanasković i Dragoš Kalajić vidi: Norman CIGAR, „Pripremna faza
– popločavanje puta u genocid“, Genocid u Bosni, Politika etničkog čišćenja,
Sarajevo 1998., 33.-50.
30 K. NIKOLIĆ, Bosna i Hercegovina u vreme raspada SFRJ 1990.-1992.,
56.
158 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
bitu blagonaklonost koji im je iskazivao propali režim. Titu
su Muslimani otvarali vanjskopolitičke putove u povezivanje
s nesvrstanim islamskim zemljama, a u unutarnjoj politici
iza 1966. generacija novih muslimanskih komunističkih političara (braća Pozderac, Dizdarević, Bijedić) važan su mu
oslonac u federalizaciji zemlje i s njom povezanog neovisnijeg položaja BiH republike.
Uoči ratne kataklizme, iza muslimansko-bošnjačkog agitiranja za ideju BiH zataškavale su se skrivene ideološke namjere političkoga unitarizma. One su ilustrirane u idejnim
projekcijama SDA o „temeljnom i većinskom narodu“ sa
uporištima u islamskom vrijednosnom sustavom. Oživljavanje sekularizacijom „umrtvljenog“ islama bila je nužna u
identitetskoj krizi Muslimana-Bošnjaka izazvanoga rastakanja jugoslavenske federacije i sloma komunizma. „Islamizacija“ je postala identitetski surogat za potisnuti titoizam i jugoslavenstvo, te je trebala u novonastalim okolnostima popuniti „ispražnjene“ identitete Muslimana-Bošnjaka.31 Priča
o „temeljnom narodu“ polazila je od shvaćanja da BiH
mora biti muslimansko-bošnjačka nacionalna država, iz
razloga što Hrvati i Srbi već imaju svoje matične nacionalne države. Pozivanje na titoizam obećavalo je u novoj situaciji, obranu ideje cjelovite i jedinstvene BiH, koja se sada
sasvim drugačije reinterpretira, protivna logici partijskoga
egalitarizma.
Pragmatično prekrajanje te logike ocrtava se u ratnoj promjeni nacionalnoga imena u Bošnjake, koju su 60-ih partijski
čelnici oštro odbacivali kao suviše „unitarističko“ ime.32 Naklonjenost muslimanskog političkoga i kulturnoga identiteta
u 20. st. „neutralnim“ identitetma jugoslavenstva odraz je
pokušaja emanicipacije od identificiranja s pripadnošću
hrvatskoj i srpskoj naciji. Problem s takvim „neutralnim“
identitetima pojavio se onda kada se Partija obračunavala s
„unitarističkim i integralističkim“ naslijeđem monarhističke
Jugoslavije te se odlučila na presedan da vjerski muslimani
postanu nacionalni „Muslimani“. Ni do samoga kraja druge
Jugoslavije, „nacionalizirani“ bosansko-hercegovački Muslimani nisu odustajali od identifikacije sa idejom Jugoslavije.
Zbog jugoslavenstva su čak bili 1991./92. okrenuti prihvaćanju Miloševićeve Jugoslavije, koja je nijekala sve ono što
31 Više o tome u: Dženita SARAČ, „Neuspjeh sekularizacije i jačanje religijskoga identiteta u Bosni i Hercegovini“, Zbornik radova Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka, Institut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo 2009.,
153.-184.
32 Rasprava muslimanskih intelektualaca oko nacionalnoga imena bosanskohercegovačkih muslimana između Envera Redžića zastupnika bošnjačkoga imena i Envera Imamovića, te Atifa Purivatre zastupnika muslimanskoga imena s velikim „M“. Purivatra brani od 1968. službeni stav partije u
korist imena Musliman jer ime „Bosanac“ i „Bošnjak“ upućuje na unitarizam i negiranje srpske i hrvatske nacionalne zajednice u BiH, dok
Redžić odbacuje promoviranje muslimanske nacije, jer prema njemu zajednica bosankohercegovačkih Muslimana u etničkom smislu nije muslimanska, nego je ona po svome etničko-povijesnom razvoju, bosanska. O tome
vidi : Atif Purivatra, Nacionalni i politički razvitak Muslimana, Sarajevo
1972. i Enver Redžić, Sto godina muslimanske politike u tezama i kontraverzama istorijske nauke, Sarajevo 2000.
Tekstom na knjigu
je titoizam nosio u sebi.33 Kako Milošević nije uspio zaustaviti Hrvatsku u napuštanju Jugoslavije, Izetbegović je vidio
šansu za muslimansku emanicipaciju, kretanjem na samostalni politički put bez oslanjanja na Beograd i Zagreb. Nacionalno ime „Musliman“ više nije odgovaralo promjenama
koje su uslijedile poslije raspada Jugoslavije i BiH, stoga je
oktroiranje bošnjačkog imena ratnim političkim dekretom
poslužilo za hranjenje unitarističkih apetita nove političke
ideologije bosansko-hercegovačkih Muslimana-Bošnjaka.
Mahanje idejom u ratu propale države, trebalo je prikriti političku stvarnost i potaknuti ambiciozne planove muslimanske političke elite, koja je u svoj ideološkoj viziji zadržavala
ideju avnojevske slike Bosne i Hercegovine, pa je pod utjecajem toga u političkoj stvarnosti „muslimansko-bošnjačkom
ratnom republikom“ nastojala uzurpirati legitimitet propale
države. Najočitiji dokaz takvih tendencija primjetan je u
(post)ratnoj muslimansko-bošnjačkoj propagandi koja rat
Muslimana-Bošnjaka sa Srbima i Hrvatima interpretira tezom o „dvostrukoj agresiji na BiH“.
sansko-hercegovačkih Muslimana, između političkoga unitarizma i prihvaćanja složenoga tipa države, što je sve skupa
makar i nesvjesno, utjecalo na njegov dvosmisleni i „pitijski“
politički diskurs.34 Izetbegovićevo odbacivanje dogovora sa
srpskom stranom u kolovozu 1991. u pregovorima KaradžićZulfikarpašić, povlačenje potpisa iz Lisabona, to jest neprihvaćanje koncepta „podjele Bosne“ od srpske strane i čvrsto
zagovaranje unitarizma bez namjere popuštanja, Izetbegović je isprovocirao i navukao ionako radikalnu i agresivnu
srpsku politiku spremnu na rat. Važno mjesto u svemu ima
i Izetbegovićev politički fatalizam35 da je rat neizbježan i da
BiH mora biti unitaristička država na muslimanskoj-bošnjačkoj bazi gurnuo ga je u rat najprije sa Srbima, a kasnije i
sa Hrvatima. Ishod je bio katastrofalan, muslimanski narod
pretrpio je golema ljudska stradanja kao nijedan u postjugoslavenskim ratovima, a BiH poslije rata postaje još podijeljenija i još više „nemoguća“ država nego do tada, sa još
više rigidnoga nacionalizma i nacionalističkog naboja među
njezinim narodima.
Kako Lovrenovićev i Jergovićev „sarajevski“ pogled nateže
čitavo objašnjenje rata u BiH na hrvatsko-srpski obračun za
njezine teritorije i dogovore Milošević-Tuđman, takvim pogledom izmiču iz vida muslimansku poziciju i političko djelovanje Alije Izetbegovića, nedvojbeno oca moderne bošnjačke
nacije. Takvo promatranje zastire i prave izvore bosanskohercegovačke političke krize uoči rata, kada se otvoreno sukobljuju srpska i muslimanska vizija oko budućega političkoga
uređenja i položaja prema raspadajućoj Jugoslaviji. Htjelo se
to priznati ili ne od strane Lovrenovića i Jergovića, hrvatska
politika u BiH tada s obzirom na svoju političku snagu nije
imala onakav utjecaj kakav su imali Karadžić i Izetbegović, pa
je njezina pozicija stajala na distanci spram obje vizije, ne zagovarajući tako oštro i dosljedno Karadžićev koncept parcelizacije niti pristajući uz Izetbegovićev unitaristički status quo.
Koliko god da je Tuđman instrumentalizirao hrvatsku politiku u BiH, njezin gotovo bi se moglo reći marginalan položaj u sučeljavanju dviju glavnih vizija teško da mu je ostavljao
puno prostora da značajnije utječe na glavni politički smjer,
kako predmnijevaju ovakve intepretacije.
Preostaje nam za slobodno razmišljanje mogućnost jedne
alternativne povijesti, da li bi se prihvaćanjem Lisabonskog
sporazuma, čiji je potpis stavio pa kasnije povukao Izetbegović, dok su ga druge dvije strane prihvatile, u drugoj polovini veljače 1992. pod pokroviteljstvom EU-a i njegovom
implementacijom, odnosno etničkom kantonalizacijom
izbjegla ratna apokalipsa? Ne znači li da bi toliko spominjana „podjela Bosne“ ipak mogla zaustaviti rat ili makar mogla smanjiti njegovu potpunu eskalaciju na ograničene sukobe manjega intenziteta? Činjenica je i to da je
čak Karadžić u ožujku 1992. poslije Izetbegovićeva odbijanja
Lisabona i referenduma o neovisnosti na pregovorima u Sarajevu i Bruxellesu, bio spreman prihvatiti suverenu BiH i
time on kao jedan od „bogova rata“ dati posljednju šansu
Izetbegoviću za mirno rješenje, s tim da budući srpski entitet bude konfederalan govoreći da ako već „srpski narod
izlazi iz Jugoslavije, on mora dobiti svoju državu u BiH“.36
Bespoštedni politički rat od listopada 1991. do travnja 1992.
vodio se u najvećoj mjeri između Karadžića i Izetbegovića
od parlamentarne rasprave o referendumu, do crtanja etničkih mapa i pregovora od Lisabona, Bruxellesa do Sarajeva
početkom 1992. Izetbegović se neprestano lomio između
suverenosti BiH i Jugoslavije, između političkoga suvereniteta muslimanskoga naroda i teritorijalne cjelovitosti BiH,
između islamske renesanse i koncepta građanske države,
između pomalo megalomanske ambicije da bude vođa jugoslavenskih Muslimana i one realnije da bude vođom bo33 Xavier BOUGAREL, „Bosnian Muslims and the Yugoslav Idea“, Yugoslavism: Histories of a failed idea, Dejan DJOKIC (editor), London 2003.,
110-114. 100.-115. vidi i Danko Plevnik ratni tekst novinara i publiciste koji
je baziran oko ideje muslimanske naklonosti i nostalgije prema Jugoslaviji,
Danko PLEVNIK, „Muslimani posljednji Jugoslaveni“, Slobodna Dalmacija,
br. 15182. god. L. 16. III. 1993. 6-7.
Političke tradicije avnojske BiH daleko su najslabiji odaziv
nalazile među Hrvatima, koji su nakon Drugoga svjetskoga
34 O međuodnosu diskursa i političke akcije Alije Izetebegovića vidi: Dražen PEHAR, Alija Izetbegović i rat u Bosni i Hercegovini, Mostar 2011.
35 Pehar donosi Izetbegovićevo shvaćanje filozofije povijesti koja niječe
ljudsku slobodu podvrgnutu bezuvjetno Božjem planu i koja je po Peharu
imala utjecaja na njegove odluke o izboru između rata i mira, između sile i
pregovora, tako da je Izetbegović vidio rat kao neizbježnu sudbinu, pa ga
je čak kao takvog i otvoreno zagovarao jer je vjerovao da će se njime izgraditi konačno bošnjačka politička nacija i da će se time ona afirimirati pred
islamskim svijetom. U ocrtavanju političke biografije Alije izetbegovića,
Pehar tako upozorava na znatan utjecaj islamskog vjerskog mentaliteta na
Izetbegovićev pogled na svijet koja odražava to da je povijest determiniran proces i da poviješću vlada nužnost koju čovjek ne može spoznati nego
je ona poznata samo Bogu. Božji plan u konkretnom slučaju rat u BiH se
mora slijediti, unatoč tome što on donosi nevolje i stradanje bošnjačkom
narodu jer je to u skladu s islamskim moralom predanosti i pokoravanja.
Vidi „Izetbegovićeva strateška politička vjerovanja“ u: Dražen PEHAR,
Alija Izetbegović i rat u Bosni i Hercegovini, Mostar 2011., 50-58. odnosno
potpoglavlja četvrto „Islam“ i peto „Povijest i predviđanje budućnosti“.
36 „Srbi propustili šansu“, Vjesnik, br. 15974., god. LIII., 10. III. 1992., 6.
status, broj 16, ljeto 2013. 159
Tekstom na knjigu
rata i propasti NDH nosili hipoteku krivnje ratnih gubitnika.
S napomenom da se 70-ih i 80-ih u život republike uključuju
i pojedini etnički Hrvati poput primjera samog Ivana Lovrenovića i Branka Mikulića.37 Uvlačenjem Hrvata u republičku
elitu, trebalo je opravdati „novi kurs“ režima poslije 1966.
koji je pokušavao implementirati dotada samo formalnu
ravnopravnost triju naroda. Forsiranjem hrvatskog i muslimanskoga elementa u BiH, nastojala se uspostaviti ravnoteža prema srpskom prvenstvu i izgraditi prema partijskom
naputku na svim područjima života novokomponirani bosanskohercegovački identitet republike. Simboličan primjer
o drugačijoj recepciji avnojske tradicije BiH u odnosu na
Srbe i Muslimane pokazuje, primjer Sarajeva, glavnog republičkog grada i najjačeg identitetskog toposa republike.
Muslimani i Srbi imali su približan udio stanovništva republičkoj razini, dok je udio Hrvata u tom gradu bio trostruko
manji u odnosu na republički.
Obnova poslijeratne Jugoslavije u kojoj je jedna od federativnih republika i BiH, poništio je povijesne težnje bosansko-hercegovačkih Hrvata da žive u zajedničkoj hrvatskoj
državi. Međutim, u jesen avnojske Jugoslavije dešava se još
jedan paradoks, da upravo Hrvati postaju najjači zagovornici suverene i samostalne BiH, iako je ona nastala suprotno njihovoj političkoj volji i bez njihova znatnijeg sudjelovanja, izbjegavajući pošto-poto ostanak u „krnjoj“ Jugoslaviji. Naravno, takvo raspoloženje uvjetovano je događajima
u matičnoj republici gdje Tuđmanova nacionalna homogenizacija privlači emocije bosansko-hercegovačkih Hrvata.
Najmalobrojniji konstitutivni narod raštrkan po čitavom
republičkom području iznjedrio je dvije temeljne političke
koncepcije u pogledu prema budućem položaju Hrvata.
Prva, integralna hrvatska politika s uporištem u etnički
kompaktnijim dijelovima, u Zapadnoj Hercegovini, Srednjoj
Bosni i Posavini, kratkoročno je razmišljala u okvirima autonomnog položaj hrvatskoga naroda spram Sarajeva i „federalizacije“ BiH, te dugoročno mogućem pripojenju Republici
Hrvatskoj. Druga, zvana „bosansko hrvatstvo“ intelektualno je formulirana među dijelom bosanskih franjevaca i hrvatskih intelektualaca sarajevskoga kruga (Pismo petorice)38,
koji su do travnja 1992. zagovarali očuvanje Jugoslavije i s
njom održanje BiH po dotadašnjem ustroju. Poslije osamostaljenja BiH koji je koindicirao s izbijanjem rata i raspadom
zemlje, kritiziraju hrvatsku nacionalnu emanicipaciju od
Sarajeva i približavanje Tuđmanovoj Hrvatskoj. Dok se inzistiranjem na spašavanju „ideje Bosne“ od srpskog negacionizma putem hrvatsko-muslimanske sinteze izjašnjavaju za
političko bosanstvo, koje je po svojim idejnim zamislima sličilo kasnijem muslimanskom bošnjaštvu. Smjena Stjepana
Kljuića i dolazak Mate Bobana na čelo HDZ-a početkom
1992. prijelomna je točka u kojoj integralna verzija hrvatska
politike izlazi definitivnim pobjednikom. U tom obratu Tu-
đman je imao zasigurno svoju važnu ulogu jer se nije slagao
s Kljuićevom podrškom Izetbegovićovom unitarizmu, tako
da se odtada Tuđman s Bobanom sve više približava srpskoj
politici diobe prema etničkim kriterijima u smislu unutarnje
kantonalizacije zemlje. Nakon što je 25. siječnja 1992. referendum prošao zakonsku proceduru, Kljuić je smijenjen, a
u Livnu 10. veljače 1992. HDZ s četiri glasa protiv od 130
poslanika odlučuju se za preinaku referendumskoga pitanja
prema kantonalizaciji kao uvjetu za glasovanje o neovisnosti
(tzv. livanjsko pitanje)39, od kojeg se odustalo pod pritiskom
političkog Zagreba. Izlazak na referendum za Hrvate je naizgled značio ispunjenje svih njihovih političkih ciljeva, bijeg
od opasnosti aveti „krnje“ Jugoslavije te put k njihovoj političkoj autonomiji u novoj državi. U usporedbi sa Srbima i
Muslimanima koji su oko ideje Bosne Hercegovine stajali na
kontra stranama, Hrvati su se našli između ove dvije krajnje točke, iako su se nastojali distancirati od ideje Bosne i
Hercegovine po unitarnoj formuli, nisu poput Srba izgubili
svaku identitetsku vezu s njom o čemu je bjelodano svjedočio i naziv Hrvatska republika Herceg-Bosna.
U završnici, izdiže se na horizontu pitanje, što je uopće bila
BiH u političkom i ratnom vakuumu između kraja 1991. i
1995., od propasti avnojevske BiH do rađanja suvremene
daytonske BiH? Iako je de iure u ratu nosila državnopravni
kontinuitet od osamostaljenja u ožujku 1992., država se de
facto iznutra raspala na tri ratne republike: Republiku
Srpsku, Hrvatsku republiku Herceg-Bosnu i muslimansko-bošnjačku Republiku BiH. Završetak rata također će
dočekati podijeljena između dvaju entiteta, hrvatsku-muslimansku Federacije BiH i Republiku Srpsku od kojih je krajem 1995. formirana, nova država, prozvana kolokvijalno
daytonskom Bosnom i Hercegovinom.
Zaključno, Bosna i Hercegovina ostaje duboko podijeljena
zemlja, daleko prije i poslije Tuđmana, tako da je toliko famozna „podjela“ supstanca njezine povijesne egzistencije
koja daleko nadilazi povijesne aktere poput Tuđmana. Riječ
je o kontinuitetu dugoga povijesnoga trajanja kojeg presudno
određuju snažne kulturne „podjele“ i „razlike“, pa bi kulturnohistorijski pristup povijesti Bosne i Hercegovine kakvoga
uostalom primjenjuje u svojim analizama i Lovrenović dao
puno bolje razumijevanje povijesnih događaja 90-ih godina.
Za istaknuti je i to, da u skladu sa svojim vlastitim ideološkim predispozicijama Lovrenovićov pristup (pre)naglašava
kulturno „jedinstvo“ triju etničko-religijskih zajednica. No
usprkos tome, Lovrenović pobija samog sebe kada kaže da je
to „jedinstvo“ umnogočemu podržavano iz eksteritorijalnih
uporišta političkoga odlučivanja i ozračja etnički i religijski
složenih država poput Osmanskoga Carstva, Austro-Ugarske i Jugoslavije, a ne iz unutarnje supstance BiH na što bi
upućivalo naglašavanje „jedinstva“. Bez obzira na to, takvim
pristupom ispustio bi se jednodimenzionalni pogled na to
razdoblje kroz isključivo političku prizmu i izbjegli­paušalni
37 I. LOVRENOVIĆ, M. JERGOVIĆ, nav.dj., 87.
38 „Otvoreno pismo Franji Tuđmanu predsjedniku RH“, Vjesnik br. 15918.,
god. LIII., 14. I. 1992., 1.
160 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
39 Ermin Krehić, „Koliko su tvrdi Hercegovci“, Vjesnik, br. 15987., god.
LIII., 24. III. 1992., 7.
Tekstom na knjigu
zaključci da je Tuđman „dijelio Bosnu“ kao i bilo koji drugi
akter ili strana u tom ratu. Takav zaključak sam je po sebi
kontradiktoran jer Bosna i „podjela“ jesu nešto što je ugravirano u „ploče“ njezine šeststoljetne povijesnice počevši od
osmanlijskoga osvajanja u 15. st. naovamo. Čitava politička
zavrzlama oko jagme za baštinom propale „jugoslavenske
Bosne“ 1990-ih i nije ništa drugo nego „mreškanje valova
na površini mora“, reflektirajući bljesak dubokih kulturnih
podjela.40
Pa čak ako se u razmatranje uzme i razvoj političkih i vojnih
događaja takve se teze vrlo lako urušavaju, pregovori između
hrvatske i srpske strane su vođeni i nisu upitni, ali je pitanje
kako su oni primjenjivani na vojno-političkom polju. Jer da
je do takvoga čvrstoga vojno-političkoga saveza došlo u BiH,
a nije do njegove uspostave moglo doći zbog iskustva hrvatsko-srpskoga rata u Hrvatskoj, iluzorno je uopće pomišljati u kakvoj bi se situaciji tada našli Muslimani-Bošnjaci. Ovako se to iskrivljavanje povijesnih događaja približava pomalo infantilnom zaključku najvulgarnijih misli
bošnjačkoga nacionalizma o tome kako su Muslimani-Bošnjaci spasili Bosnu od „urotničkoga saveza četnika i ustaša“.
Daljnji događaji jasno su ovo demantirali, ako su se Tuđmanova i Miloševićeva politika nakon Karađorđeva u ožujku
1991., a onda i politika Bobana i Karadžića nakon Graza 6.
svibnja 1992. dogovorile u BiH zbog čega od travnja i tokom
cijele 1992. godine traju napadi vojske bosanskih Srba i JNA
na područja pod kontrolom HVO-a: jugozapadnu Bosnu,
Bosansku Posavinu, Jajce, dolinu Neretve i Mostar? Zar postojanje dogovora ne nosi u sebi pretpostavku o uzajamnom
nenapadanju i zadovoljavanja interesa dviju strana u BiH, a
ne Miloševićev napad na RH i hrvatske dijelove u BiH? U
uspoređivanju Tuđmana i Miloševića, stječe se impresija ili
se (ne)namjerno nameće kako je raspored njihovih snaga i
moći bio jednak 1991., i da se ta ravnoteža snaga odrazila
na podjelu BiH. Ravnoteža snaga definitivno nije postojala
notorna je činjenica, pogotovo u BiH gdje je srpska politička
i vojna supremacija još izrazitije dolazila do izražaja i zašto
bi u takvoj konstelaciji daleko nadmoćni Milošević dijelio
BiH s Tuđmanom, ako je jasno da ako slomi Tuđmana i Hrvatsku uzima sve, i Hrvatsku i BiH i Jugoslaviju. Uz to, ima
JNA i Srbe u Hrvatskoj na svojoj strani koji u tom trenutku
40 Te kulturne podjele sjajno je u književnosti oslikao Andrićev genij, u tom
pogledu je vrlo zanimljiv razgovor likova u jednom od njegovih romana,
člana francuskoga konzulata u Travniku, Defosea i bosanskoga fratra fra
Julijana, u kojem mu ovaj mladi francuski diplomat upućuje ova zapažanja: „Kako je mogućno da se ova zemlja smiri i sredi i da primi bar onoliko
civilizacije koliko njeni najbliži susedi imaju, kad je narod u njoj podvojen
kao nigde u Europi? Četiri vere (misli se i na židovsku op.a.) žive na ovom
uskom, brdovitom i oskudnom komadiću zemlje. Svaka od njih je isključiva
i strogo odvojena od ostalih. Svi žive pod jednim nebom i od iste zemlje, ali
svaka od četiri grupe ima središte svoga duhovnoga života daleko, u tuđem
svetu, u Rimu, u Moskvi, u Carigradu, Meki i Jerusalimu ili sam bog zna
gde, samo ne onde gde se rađa i umire. I svaka od njih smatra da su njeno
dobro i njena korist uslovljeni štetom i nazatkom svake od tri ostale vere,
a da njihov napredak može biti samo na njenu štetu. I svaka od njih je od
netrpeljivosti načinila najveću vrlinu i svaka očekuje spasenje odnekud spolja, i svaka iz protivnoga pravca.“ Ivo ANDRIĆ, Travnička hronika, Zagreb
1964. 240.-241.
kontroliraju znatan dio teritorija RH. BiH je tijekom 1991.
sekundarna politička tema u krizi jugoslavenske federacije,
glavna koplja se lome nad Hrvatskom, tako da pitanje BiH
u pregovorima Tuđman-Milošević 1991. nije moglo imati
središnje, nego rubno značenje. Bespredmetno je razgovarati, da su u ožujku 1991. Tuđman i Milošević imali proročanske vizije, pa da su znali daljnji razvoj događaj, jer ispada
po ovoj tezi da je Milošević odustao od Hrvatske i da su on
i Tuđman sve svoje političke i vojne snage usmjerili prema
BiH. Ali kako onda objasniti jednogodišnji nepremostiv
diskontinuitet između Karađorđeva i otvaranja rata u BiH
početkom 1992., diskontinuitet koji je obilježen Miloševićevim „odustajanjem“ od Hrvatske. Treba dodati i to da je
Milošević u kolovozu 1991. bio spreman prihvatiti i dogovor
Karadžić-Zulfikarpašić o srpsko-muslimanskom dogovoru
u BiH, kojeg je Izetbegović odbacio. Pitanje BiH ulazi u fokus zbivanja početkom 1992., nakon neuspjeha u slamanju
Tuđmana i Hrvatske kao Miloševićev rezervni plan za uspostavu zapadnih granica buduće srpske države, odnosno
mini-Jugoslavije pod dominacijom Beograda. Da je kojim
slučajem Hrvatska u ljeto i jesen 1991. pokleknula, BiH
bi bila potpuno irelevantna za daljnji razvoj događaja,
označenih gotovo sigurnom „miloševićevizacijom“ detitoizirane Jugoslavije. Zanimljivo je, na kraju još i dodati da su
Tuđman i Milošević, obojica demantirali navodni „dogovor
o podjeli Bosne“.41
Ovu nepostojeću „krivnju“ nametnule su Tuđmanu one političke i intelektualne elite „stare paradigme“, među koje
spadaju i članovi Pisma petorice, koje su BiH promatrale
iz titoističkog političkoga pejzaža. Frustrirane raspadom
Jugoslavije i BiH, one u nove političke i ideološke borbe 90ih ulaze sa „starim perspektivama“, videći BiH po modelu
unitarne republike jugoslavenske federacije. Baštinile su također i titoistički testament, da je „BiH kamen temeljac
Jugoslavije, i da se ona ne da ni Beogradu, ni Zagrebu“.
Othranjene na takvoj kulturi ideološkoga mišljenja stvaraju
intelektualni i politički diskurs koji čitav posljednji rat interpretira kroz dogovaranje Zagreb-Beograd, odnosno Tuđman-Milošević, a u tom paketu i „famoznu“ podjelu BiH.
Čak i inzistiranjem da se „podjela“ dogodila na izvjesnom
sastanku u Karađorđevu na izvanredan se način ocrtava karakter njihovih vlastitih mentalnih struktura. Tipična je to
interpretacija za „reciklirane“ elite čije se shvaćanje političke kulture još uvijek doživljavalo u svjetlu zakulisnih partijskih sastanaka, pa bi takav trebao biti valjda i
sastanak Tuđmana i Miloševića, neovisno o tome da su i ova
dvojica bili sastavnim dijelom te i takve političke kulture. I
još nešto, nije na odmet zamijetiti i gotovo identični diskurs,
doduše drugačije sadržajno formuliran, a opet transferiran
iz titoističkih ideoloških izvora, koji je sličnim tonovima govorio o „dogovoru srpske i hrvatske buržoazije oko podjele
povijesne bosanskohercegovačke zemlje i njihovoj odgovornosti za kapitulacije stare Jugoslavije“. Guranje logike čita41 Ivo LUČIĆ, „Politički mit ili dogovor“, Časopis za suvremenu povijest,
(dalje: ČSP), 35/2003, br.1., 7.-36.
status, broj 16, ljeto 2013. 161
Tekstom na knjigu
vog posljednjega rata u jedan sastanak na kojem se odigrala
„podjela Bosne“ i na kojem je dogovoren rat, pokazuje grubo
simplificiranje povijesne zbilje. Iza čega se, teško se ne oteti
takvom dojmu, nazire klasičan mit jednoga dnevnopolitičkoga diskursa, koji u sudaru sa svakim iole ozbiljnijim znanstveno-istraživačkim pristupom o posljednjem ratu teško da
ima ikakvih izgleda.
Kako je „famozna“ Tuđmanova podjela Bosne jedan od udarnih leitmotiv-a čitave knjige zaslužila je ovoliki prostor. Vratimo se sada na početak priče, Sarajevu 1991. i Lovrenoviću.
Teško je prihvatiti da se Lovrenovićev diskurs o Tuđmanu
1990. i 1991., kao što Jergović inzistira, u supstancijalnom
smislu bitnije razlikovao od onoga što Jergović sugerira kao
„rogoborenje sarajevske reformističke i srpskonacionalističke čaršije“ protiv Tuđmana kao obnovitelja NDH i ratnog huškatora“.42 Ako i jest, ono što povezuje Lovrenovićeva i
„sarajevsku medijsku čaršiju“ upregnutu u kola Miloševićeve
propagande jest to da je za njih u to vrijeme Tuđman kudikamo opasnija figura za opstanak Jugoslavije i BiH nego su to
primjerice tada Vuk Drašković i Vojislav Šešelj, kao što i sam
Jergović na kraju krajeva potvrđuje.43 Jergovićeva krajnje oštra kritika Tuđmanove politike prema Bosni i Hercegovini u
tolikoj je mjeri drastično formulirana da bi čitatelj neupućen
u zamršeno klupko nedavne povijesti ex-Jugoslavije pretpostavio da je Tuđman započeo rat u Bosni i Hercegovini, no
onda se u završnim dionicama svoga teksta uzgredno osvrće
na „uzaludno halabučenje nesretnika koji su se nadali da postoji način na koji bi se Radovana Karadžića moglo odgovoriti od rata“.44 Među tim „halabučenjem nesretnika“ prije 5.
travnja 1992. nalazio se i Lovrenovićov glas koji izgleda nije
vjerovao ili nije želio vjerovati u mogućnost srpskoga napada
na Sarajevo, nego je ustrajao do tada u antituđmanovskoj retorici. Razlog takvom stavu Sarajeva i Lovrenovića leži u činjenici komplementarnosti ili gotovo bi se moglo reći tautologiji između titoističkog behaizma i jugoslavenstva. Pa je
za ove bilo kakvo jugoslavenstvo, makar i ono Miloševićevo,
bilo puno prihvatljivije nego Tuđmanov „kroatocentrizam“.
U razmišljanjima o socijalističkom razdoblju BiH u intervjuu Lovrenović napominje „da je bilo krugova osobito u
Beogradu, ali i u Zagrebu kojima je jako smetalo političko
„osamostaljenje“ Bosne i Hercegovine“.45 Iako se u više prethodnih navrata naglašava da je beogradska politika bila jedini i najjači protivnik tzv. behaizaciji iz 60-ih i 70-ih godina
u kojima je i sam djelatno sudjelovao i radi čega je bio politički proganjan 70-ih godina. Uostalom, proces behaizacije
opisuje kao distanciranje od „konzervativnog, što je značilo
probeogradskog, filosrpskog i unitarističkog udijela“ u bosanskohercegovačkoj politici krajem 60-ih godina.46 Tako42 I. LOVRENOVIĆ, M. JERGOVIĆ, nav. dj., 18.
43 Isto, 19.
44 Isto, 28.
đer, spominje otpor Beograda u afirmaciji muslimanske nacije od godine 1968. i znanstvene polemike o načinu istraživanja povijesti BiH na relaciji Benac-Ekmečić. U njima je
Ekmečić protivno Benčevom „unitarističkom“ metodološkom modelu konfrontirao onaj „nacionalnohistorijski“ koji
je omogućavao naglašavanje srpske nacionalne komponente.47 Jergović u daljnem tijeku intervjua ide toliko daleko da
u Zagrebu 70-ih nalazi ni više ni manje nego tuđmaniste (?!)
koji su se protivili uspostavi bosanskohercegovačkih kulturnih i političkih institucija.48 Ako postoji ikakva hrvatska
opozicija događajima u BiH onda se ona možda nalazila u
emigraciji, ali sigurno ne u Zagrebu, čije politički relevantne elite nakon sloma hrvatskog proljeća ‘71 upravo čvrsto
zagovaraju procese tzv. etatizacije bosanskohercegovačke
republike.
U refleksijama o raspadu Jugoslavije i početku ratne katastrofe u Hrvatskoj i BiH, Lovrenović se poziva na svoj intervju
u zagrebačkom Danasu netom nakon Tuđmanove pobjede
na izborima 1990. u kojem kaže da je tvrdio da su Miloševićev srpski i Tuđmanov hrvatski nacionalizam „jednojajčani
blizanci“ koji će uništiti Bosnu i Hercegovinu te se čini da se
i danas dvadeset godina poslije čvrsto drži te svoje formulacije.49 Malo poslije Lovrenović će poreći vlastitu formulaciju i
na neki način kontrirati samom sebi i svojoj prethodnoj formulaciji o „jednojajčanim blizancima“. Dati će suprotnu interpretaciju od one o „povijesnom dogovoru“ Tuđman-Milošević, riječima da je srpski nacionalizam poseban fenomen te
da je pitanje srpskog nacionalizma u drugoj Jugoslaviji „bilo
previše subverzivno i da je odnos prema tomu pitanju dolazio
do izražaja najviše u onoj krilatici o nacionalizmima da su svi
jednaki i da su svi jednako opasni“. U nastavku dodaje, „kritizirali smo tu floskulu shvaćajući da ona udaljava od istine,
od uviđanja važnih historijskih tokova koji se ne mogu uopće
razumjeti ako se ne uočavaju sve različitosti u razvoju nacija“
(jednojajčani blizanci?! op.a.). Stoga je „srpska historijska
priča u tome najvažnija i ona je na presudan način odredila
političke tokove u Jugoslaviji, ne samo od njezinog nastanka
1918. godine, nego i prije toga“.50
Lovrenović ide čak dotle da ubicira intelektualne izvore
srpske pretenzije na Bosnu i Hercegovinu u Cvijićevim
geopolitičkim­analizama iz vremena austrougarske okupacije
gemonija nad bosanskohercegovačkom republikom, progovorio je i sam
Branko Mikulić 4. lipnja 1973. tada jedan od vodećih bh komunista: „Otvoreno ću reći da nosim utisak odnosno pribojavam se da lakše i uslovno ću
reći, slađe govorimo o onome šta nije dobro u Hrvatskoj, a to podugo traje
kod nas, a nevidimo ili zatvaramo oči pred istim pa i težim stanjem u drugim sredinama. I tu treba reći da su naše veze iz BiH daleko veće, i u školstvu, i u filmu, i u književnosti, i u privredi, i u štampi na primjer, sa Beogradom, ali ne vidimo sve to i mislim da ne ocjenjujemo kuda nas ta slijepoća
i neopreznost može odvesti, u kakvo stanje nas može uvesti. Ne samo Bosnu i Hercegovinu, već i Jugoslaviju. Možda sam pretjerao, ali to sam rekao
uslovno“. S. M. DŽAJA, nav. dj., 278.
47 I. LOVRENOVIĆ, M. JERGOVIĆ, 89., 95.-96.
45 Isto, 92.
48 Isto, 101.
46 Isto, 75. O snažnom utjecaju Beograda, ne samo u smislu katalizatora
srpskoga nacionalizma, nego kao i centra odakle je isijavala i kulturna he-
50 Isto, 121.-122.
162 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
49 Isto, 107.
Tekstom na knjigu
BiH 1908. godine.­U toj Cvijićevoj studiji, Bosna i Hercegovina
je (ključna) srpska zemlja.51 Taj dio intervjua ovako zaključuje:
„a s nastankom prve Jugoslavije kao države iz perspektive te
ideologije izgledalo je da je proces historijski dovršen – stvorena je „država svih Srba“. Po njoj je Bosna i Hercegovina zaglavni kamen te države i po udjelu srpskog stanovništva u
njoj, ali možda još više po geopolitičkom kriteriju. Pogled na
geografsku kartu to jasno pokazuje. To je bio i najvažniji moment Miloševićevoga rata“.52
Tako Lovrenovićeve misli o posljednjem bosanskohercegovačkom Infernu završavaju u krajnjim oblicima nedosljednosti i proturječjnosti, smještene u shizofrenom raskoraku između teško dokazive teze o „dogovoru“ Tuđman-Milošević
i teze da je Miloševićeva politika bila repetitivan proces, dakako u bitno drugačijim povijesnim okolnostima. Bilo je to
po njemu historijsko vraćanje na program pašićevsko-karađorđevićevske agende „svi Srbi u jednoj državi“ skrivene pod
eufemističkom maskom jugoslavenstva. Komu je titoistički
zamisao jugo-federacije predstavljao neuralgičnu točku izraženu u sintagmi „slaba Srbija, jaka Jugoslavija“.
Nadalje, Lovrenovićeve i Jergovićeve metode interpretacija
rata u Bosni i Hercegovini reduciraju povijest ratnih događaja time da oni izdvajaju rat u Bosni i Hercegovini kao zasebnu pojavu neovisnu o onoj u Hrvatskoj pa čitatelj dobiva
sugestiju o ratu u pluralnom obliku kao da su postojali tobože
ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.53 Takva konstelacija
prikriva činjenicu o jednome ratu, o ratu pro et contra „Treće
Miloševićeve Jugoslavije“, jer početak rata u Hrvatskoj nije
bio izvediv u ljeto i jesen 1991. bez aktiviranja teritorija i
resursa Bosne i Hercegovine koja postaje doslovce „logistički poligon“ za Miloševićev rat u Hrvatskoj.54
Zbog toga ostaje i sporna datacija početka rata u Bosni i
Hercegovini jer je prvo ratno djelovanje na njezinom teritoriju izvršeno od strane JNA u napadu na hercegovačko selo
Ravno već krajem rujna i početkom listopada 1991. godine.
Na isti način, čitav tijek rata, iako zato postoji bezbroj činjenica navodimo npr. opsadu Bihaćkoga džepa 1994. godine ili
51 Jovan CVIJIĆ, Aneksija Bosne i Hercegovine i srpski problem, Beograd
1908. Ni hrvatski nacionalizam u vremenu oko austrougarske aneksije nije
stajao bez svojih ambicija u Bosni i Hercegovini pa kao svojevrsni pandan
Cvijiću s hrvatske strane stoji Stjepan RADIĆ, Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu, Zagreb 1908.
52 I. LOVRENOVIĆ, M. JERGOVIĆ, 124.
53 Isto, 27. Tako Jergović o primirju u Sarajevu od 2. siječnja 1992. godine
kaže da je nakon toga počeo „novi, veći i krvaviji rat“ od onoga u Hrvatskoj.
54 Isto, 115. Bilo bi krajnje suvišno nabrajati sve činjenice koje govore u
prilog tome, pa navodimo samo neke: napad na Dubrovnik u listopadu
1991. godine, djelovanje Banjalučkoga korpusa u Zapadnoj Slavoniji,
avio-bombardiranje hrvatskih gradova izvršeno s vojnih aerodroma
u BiH, Bihać i Mostar, kao i Lovrenovićev iskaz o Zagrebačkoj ulici i
osmrtnicama oficira u Sarajevu – vidi Davor MARIJAN, Smrt oklopne
brigade, Prilozi za istraživanje rata za Hravtsku i Bosnu i Hercegovinu, Zagreb 2002. Posebno poglavlja „Jugoslavenska narodna armija u agresiji na
Republiku Hrvatsku 1990.-1992. godine 1.-43. i „Slavonija u ratnoj 1991.
godini“ osobito dijelove o djelovanju Banjalučkoga korpusa na području
Zapadne Slavonije 43.-83.
bombardiranje Slavonskoga Broda, tipičan je primjer kako
su vojni i politički ciljevi dviju „srpskih država“ bili identični
u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ili jedan drugi primjer,
kada je nakon primirja u siječnju 1992. „zaleđena“ hrvatska
bojišnica dolaskom snaga UNPROFOR-a i mogućnost hrvatskih protunapada na trećinu teritorija pod srpskom kontrolom neutralizirana, osovina Beograd-Pale-Knin oslobođena tako mogućeg udara na „zapadnim“ granicama usmjerila je pod Miloševićevom dirigentskom palicom koncentraciju vojnog i političkog pritiska u prvim mjesecima 1992. na
BiH, poslije čega je došlo do otvaranja ratnih sukoba. Jednako tako, i početak završetka toga rata u jesen 1995. godine započinje prvo razbijanjem Republike Srpske Krajine
u ljeto 1995. u Hrvatskoj, a završava potiskivanjem bosanskih Srba u Zapadnoj Bosni u združenim akcijama Hrvatske
vojske, HVO-a i Armije BiH.55 Radi ovoga Jergovićev i Lovrenovićev reduktivni metodološki koncept unosi krivu
perspektivu pogleda na ratna zbivanja 1990-ih te može
dovesti čitatelja do potpuno krivog zaključka da je rat u
Bosni i Hercegovini izoliran i nepovezan događaj s ratom
u Hrvatskoj što ne odgovara zdravom razumu ako se baci
samo letimičan pogled na geografsku kartu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a kamoli povijesnim događajima iz tog
razdoblja.
U eseju pod naslovom „Dvadesetjedna teza“56 Lovrenović
donosi opservacije o ratu i daytonskoj Bosni i Hercegovini
unatrag posljednjih petnaest godina. Nit-vodilja provučena
kroz čitav ovaj Lovrenovićev esej jest „etnopolitička paradigma“ koja je po njemu odgovorna za rat i postratnu političku krizu daytonske BiH. Nalazimo je u pojedinim poglavljima pod naslovima „Poslije njujorške apokalipse“57, „Srpska Bosna i Hercegovina“58, i „Hrvati: teritorijalna ili institucionalna autonomija“59 gdje raspravlja o aktualnoj bošnjačkoj, srpskoj i hrvatskoj politici kao čisto „etnopolitičkima“.
Izvore „etnopolitičke paradigme“ povezuje s religijama kao
predmodernim fundamentima etničkoga prisutnih u formulacijama: „etnoreligijski nacionalizam“ i „etničko-konfesionalno-politički kolektivizam“, zaključujući na kraju da
55 Davor MARJAN, Oluja, Zagreb 2007., 234. „Jednako tako, pobunjeni
Srbi su znali da područje bihaćko-cazinske krajine, koje se mjesecima nalazilo u njihovom potpunom okruženju, a koje je uz velike žrtve uspješno
branio 5. korpus Armije BiH i 101. pukovnija HVO-a, predstavlja glavnu
prepreku za potpuno vojno, političko i ekonomsko povezivanje RSK i RS.
Zbog toga je konačno uništenje 5. korpusa bio glavni vojni i politički cilj
pobunjenih Srba s obje strane granice“. Iz ovoga se uočava strateška važnost
Bihaća za obje zaraćene strane u završnici rata s kojim su bile povezane i akcije Zima ‘94 na području Livno-Grahovo-Glamoč-Kupres kojim se htjelo
rasteretiti Bihać i ugroziti položaj RS i RSK. Ovom akcijom je pripremljeno
područje za nove vojne operacije koje će uslijediti u ljeto-jesen 1995. (Oluja,
Južni Potez, Maestral, Sana ‘95) na ratištima u Hrvatskoj i Zapadnoj Bosni,
i na kraju dovesti do kraja rata. vidi u poglavlju: „Bihaćka kriza – napad pobunjenih Srba iz Bosne i Hercegovine i okupiranoga teritorija Hrvatske na
zaštićenu UN zonu Bihać“, Isto, 232.-323.
56 I. LOVRENOVIĆ, M. JERGOVIĆ, nav. dj., 149.-233.
57 Isto, 196.-200.
58 Isto, 200.-209.
59 Isto, 209.-218.
status, broj 16, ljeto 2013. 163
Tekstom na knjigu
je „konfesionalna pluralnost otomanskoga mileta oblikovala
moderne etnije-nacije u BiH“.60
U ovoj trećoj raspravi Lovrenovićeva primjenjena analiza bosanskohercegovačke situacije neodoljivo vuče asocijaciju na
iskustvo titoizma. Ovaj je idejom bratstva i jedinstva pokušavao premostiti društvene razlike i konflikte na način da je
koristio ideološko „oružje“ pohranjeno u postulatu „da
su svi nacionalizmi jednaki i da su svi isti“. Indikativno je
da su se tokom intervjua Lovrenović i Jergović usuglasili da
je to bila „floskula“ komunističke propagande. Unatoč tome,
teško se oteti utisku da sličnu „floskulu“ ne nudi i Lovrenovićev esej samo što umjesto marksističko-lenjinističkog ključa
za ukidanje nacionalizama, nudi ideološki ključ liberalizma.
A koji bi se trebao ostvariti kroz „individualnu emanicipaciju
od kolektivnog identiteta“ te bi po njemu tako bila razriješena
duboka društvena i politička agonija današnje BiH.61 Svođenje
svih etničkih nacionalizama pod zajednički nazivnik, na što
upućuju sve navedene Lovrenovićeve formulacije i njihovo
prikazivanje u pluralnom izričaju, daje sugestiju da su oni svi
ekvivalentni i da svi imaju podjednaku odgovornost za rat i
poslijeratne političke i društvene probleme u BiH. Međutim,
teško je prihvatiti tu tezu, prije svega jer njihovi intelektualni
i kulturni izvori nemaju ista polazna ishodišta, zbog čega oni
niti u kvalitativnom, a pogotovo ne u kvantitativnom smislu
nisu bili i nisu jednaki. Gledajući kroz prizmu intelektualne
i kulturne baštine, etnički nacionalizmi rađaju se u potpuno
drugačijim religijskim tradicijama specifičnoga osmanskog
konfesionalizma.62 To Lovrenović potvrđuje uvidima o paralelnim društvenim zajednicama i svjetovima, suprotstavljenim slikama povijesti i kulturama sjećanja koji se kontinuirano održavaju do danas.63 Ni povijesne geneze tih etničkih
nacionalizama u BiH nisu u kronološkom smislu izvedene
u simultanitetu. Tako se srpski nacionalizam nametnuo već
četredesetih i pedesetih godina 19. st., hrvatski negdje u isto
vrijeme pod utjecajem hrvatskog ilirizma i jugoslavizma toga
istoga stoljeća, dok je bošnjački imao dugi povijesni hod konstituiranja svoga nacionalnoga identiteta koji je trajao sve do
rata 1990-ih godina. Osim toga, srpski nacionalizam imao je
nesumnjivo najprikladniji kulturni ambijent za svoj povijesni
razvoj u okolnostima autokefalne srpske pravoslavne crkve
koja je baštinila snažnu ideju narodne crkve i sna o obnovi
60 Isto, 221.
61 Isto, poglavlja u knjizi „Etnički i individualni identitet“ 159.-162. i „Kultura kritičnosti, individualitet“ 225.-227.
62 Pritom se, religija ne može shvaćati kao privatna stvar po modernističkom pristupu, nego je ona imala širok utjecaj na kulturne i političke tradicije i njihovo utemeljenje u razdoblju osmanske vladavine, pa se ne mogu
različitosti svesti samo i jedino na religiju, jer je ona imala šire i dublje implikacije na različite sfere života. Džaja zbog ovoga oštro kritizira Malcolmov modernistički pristup koji bosanskohercegovački pluralizam reducira
isključivo na religiju vidi: Srećko DŽAJA, „Još jednom o Malcolmovoj Povijesti Bosne“, Erasmus 1997 (19), 93.-96.
63 Isto, 194.-196. Da je tomu tako i da su kulture sjećanja o „nezavršenom“
ratu i dalje suprostavljene i različite primjećuje se i po samom nazivu teksta
koji govori o trima nacijama i trima ratnim naracijama vidi: Ugo VLAISAVLJEVIĆ, „Tri nacije kao tri ratne naracije“, Status br.14., god.7., Mostar
2010. 152.-160.
164 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
srednjovjekovne srpske države.64 Hrvatski je, nastao u okruženju habsburške univerzalne monarhije i kulture katoličanstva,
imao u takvim uvjetima manje pogodnu situaciju, tim više
što se od 1878. definitivno formira srpska nacionalna država
što je još više osnažilo širenje i jačanje srpskoga nacionalizma.65 Bošnjačko-muslimanski nacionalizam je, naposljetku,
odupirući se snažnom pritisku prethodnih, muku mučio s
usvajanjem vlastite nacionalne ideje jer je nacionalizam kao
zapadni kulturni fenomen bio posvema stran islamskoj vjerskoj tradiciji. U ovome treba tražiti razloge dugog vremenskoga nastajanja i konačnog definiranja nacionalnoga identiteta bosanskohercegovačkih muslimana, kao i u činjenici da
se politički suverenitet muslimanske nacije nije poklapao sa
bosanskim teritorijalnim integritetom.66 Niti povijesni odnosi
64 „Manastir – u srednjem vijeku kultno mjesto srpskih kneževa – razvio
se u osmanskoj epohi u prvorazredni locus politicus u imaginarnu rezidenciju nacionalnih svetaca i u geografsko stjecište gdje se njegovala politička
tradicija i gdje su se donosile najvažnije političke odluke. Vodeća je uloga
pri tomu pripadala srpskim patrijarsima. Oni su se u svojoj političkoj samosvijesti smatrali upraviteljima srpskoga carstva i ponašali se kao nastavljači „povećanja posjeda“ u smislu ekspanzivne politike srednjovjekovnih
srpskih vladara.“ O političkoj ulozi institucija Srpske pravoslavne crkve u
osmanskoj Bosni i Hercegovini vidi više u Srećko M. DŽAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1992. 98.-99., 87.-125.
65 Džaja prenosi iskustvo jednoga bosansko-hrvatskoga intelektualca, inače
tada tuzlanskoga gimnazijalca s početka 20. st., Ante Neimarevića (18911963) kako bi argumentirao razlike između hrvatskoga i srpskoga nacionalizma, i kako bi istakao znatnu veću ideološku kompaktnost srpskoga nacionalne ideologije koja se za razliku od hrvatske „gradila na pučkim elementima i sebi utvarala da nepravoslavnim narodima navodnim pripadnicima
velike srpske nacije bez daljnjega smije ponuditi preobraženu i mitološku
povijesnu sliku s duboko pomješanim crkvenim i državnim simbolima, što
nijedna od oba oblika hrvatskoga nacionalizma – niti jugoslavenstvo niti
velikohrvatstvo – nije raspolagalo modelom te vrste.“ Neimarevićevo iskustvo, kolikogod bilo nabijeno kompleksom jednog mladog nacionalista vrlo
je indikativno: „Srbi su imali svoju ćirilicu, mi (Hrvati) internacionalnu latinicu. U njihovim su crkvama vršili obrede na staroslavenskom jeziku, u
našim na latinskom; njihovi su sveštenici započinjali propovijedi s : „Braćo
Srbi i Srbovi“, a naši sa „Braćo kršćani!“. Oni su imali krsnu slavu i prosvjetitelja Savu, a mi Antune i Bonaventuru. Svaki srpski seljak znadijaše za
Kosovo, za Miloša Obilića i za Marka Kraljevića, a hrvatski ne znadijahu
ni za Gupca, ni za Siget, ni za Krbavu, ni za Zrinsku, ni za Petrovu goru, ni
za našega Leonidu (Nikola Šubić Zrinski 1566!)...Svoju historiju Srbi nose
u srcima, a mi u knjigama“ vidi „Hrvatska nacionalna ideologija i Bosna
i Hercegovina“, Srećko M. Džaja, Bosna i Hercegovina u Austrougarskom
razdoblju – inteligencija između tradicije i ideologije, Mostar-Zagreb 2002.
200., 200.-209.
66 Bougarel je ovako u kratkim crtama opisao povijesni put konstituiranja
toga identiteta u postosmansko doba od kraja 19. i kroz 20. st.: „Ključna
istaknuta crta političke historije bosanskih Muslimana je činjenica da su se
oni organizirali kao neo-milet na kraju 19. st., i u drugoj polovini 20. st. Ova
specifičnost objašnjava upotrebu imena Musliman od kraja 19. do kraja 20.
st., kao i ulogu zamjenske nacionalne institucije koje su često igrale islamske vjerske institucije. U tim okolnostima, priznanje muslimanske nacije
1960-ih godina i uz to povezani proces „nacionalne afirmacije predstavlja
važan preokret: tokom komunističkoga perioda, bosanski Muslimani nisu
dobili novo ime, ali su stekli novi politički status. Komunistički period je
bio period kada su ponovno otkrivene i promovirane historija i kulturna
baština bosanskih Muslimana. Zamjena nacionalnog imena Musliman nacionalnim imenom Bošnjak na Bošnjačkom saboru u septembru 1993. godine bila je logičan rezultat dugoga historijskoga procesa koji je vodio od
muslimanskog neo-mileta do bošnjačke političke nacije“, Xavier BOUGAREL, „Od Muslimana do Bošnjaka: pitanje nacionalnog imena bosanskih
Muslimana, Zbornik radova Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka,
Institut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo 2009. 132.-133. 117.-135.
Tekstom na knjigu
moći i položaji­tih triju etničkih zajednica nisu bili u različitim
povijesnim razdobljima isti, što također Lovrenović primjećuje u tezi „Težnja za dominacijom“.67 Naravno to neće biti ni
1990. godine kada je s površinskog sloja skinuta dotadašnja
marksistička-titoistička paradigma, a iz drugoga plana nastupila dugo potiskivana „etnonopolitička paradigma“. Lovrenović tako van jugoslavenskoga konteksta počinje čitanje
bosanskohercegovačkog „teksta“ fiksiranog na toj godini,
pri čemu izostavlja istaknuti tokom čitavog eseja koji je etnički nacionalizam utemeljio novu paradigmu preokrenuvši
politički i ideološki diskurz u predvečerje raspada avnojevske
Jugoslavije.68 Doduše, izvan eseja ga spominje, u intervjuu s
Jergovićem, pa eksplicitno naglašava da se snaga srpskog nacionalnog i kulturnog koda u Bosni i Hercegovini nakon 1945.
najžešće suprotstavljala emanicipaciji bosanskohercegovačke
republike i izgradnji njezinog autonomnog identiteta. I da je
srpski nacionalizam imao glavnu ulogu u Miloševićevoj agresiji na BiH i raspadu Jugoslavije.69
Ova prethodna Lovrenovićeva misao o srpskom nacionalizmu kao uzroku rata i raspada jugoslavenske države,
upućuje na to da bi prema tome bošnjačko-muslimanski i
hrvatski nacionalizam bili reakcija na njega i u biti njegova
posljedica. Takvo što izravno protuslovi s postavkom o ekvivalentnim i identičnim „etnopolitikama“ u BiH koja je mainstream ideja promovirana u eseju, po kojoj izgleda da su oni
svi jednako odgovorni za ratnu katastrofu i sadašnju krizu u
kojoj se zemlja nalazi. Sve „etnoparadigme“ etiketirati i denuncirati kao nešto najgore što se dogodilo BiH danas i prije,
nivelirati i izjednačiti ih jest „politički korektno“, ali u isto
vrijeme doima se olako, banalno i trivijalno, što potvrđuje
Lovrenovićev paradoksalan govor o prošlosti i sadašnjosti
BiH. Prije svega jer se taj i takav govor na površini njiše od
ultimativnog izjednjačavanja esencija tih triju povijesno-političkih nacionalizama kao ekvivalentnih kulturnih pojava u
svakom smislu do toga da on sam zadiranjem u sustavniju
povijesnu i kulturnu analizu njihova porijekla nailazi na njihove evidentne supstancijalne razlike. Napose, uvjetovane
time što su iznikle iz različitih predmodernih religijskih
zajednica. Drugo, kada govori o sadašnjem trenutku, onda
se njegovo mišljenje kreće do točke demoniziranja etničkih
67 I. LOVRENOVIĆ, M. JERGOVIĆ, nav. dj., 170.-174.
68 „Proces nazvan antibirokratska revolucija predstavljao je novum u poslijeratnoj jugoslavenskoj istoriji. Revolucija je i po svojoj sadržini i po svom
diskursu, i po recepciji u čitavoj zemlji – predstavljala raskid sa osnovnim
elementima komunistički shvatane političke korektnosti, pre svega raskid
sa osnovnim elementima odnosa prema nacionalizmu. Umesto radničke
klase (radnih masa), na političku scenu je stupio etnički određen narod, a
na mesto jugoslavenskog rukovodstva koje ukazuje na deformacije na nižim nivoima izdiglo se jedno republičko vodstvo da rešava probleme savezne države. Birokratija protiv koje se digla revolucija prepoznata je u klasi
svih drugih (pokrajinskih, republičkih, saveznih) rukovodilaca koji moraju
biti smenjeni, a jedini zahtev revolucije je bilo plebiscitarno stajanje uz
svog republičkog/nacionalnog vođu i bianko potpisivanje promena koje on
nudi.“, Olivera MILOSAVLJEVIĆ, „Antibirokratska revolucija 1987.-1989.“,
Hans Georg Fleck, Igor Graovac (ur.), Dijalog povjesničara/istoričara, Zagreb 2004. 320., 319.-337.
69 I. LOVRENOVIĆ, M. JERGOVIĆ, nav. dj., 124.
nacionalizama pri čemu Lovrenović upućuje intelektualni
apel da se raskine s takvim tipom kolektivnog identiteta kao
uzrokom svih prošlih i sadašnjih zala koje su snašle zemlju.
Ipak, Lovrenović je, kao poznavalac društvenog i kulturnoga
mentaliteta BiH, svjestan da to barem za sada nije moguće
očekivati, tako da priznaje njihove egzistencije kao realne
i legitimne, osvrćući se na važnost poštovanja „pluralnosti
i spremnost na istinsko priznavanje različitosti“ kao jedini
mogući izlaz za BiH. Zaključuje i to, da su i građansko-unitaristička i etnoseparatistička koncepcija BiH jednako
opasne, pa drži presudnim da se „pronađu rješenja kojima bi
se neutralizirale te po državu i društvo razorne tendencije“.70
Ono što povezuje Jergovićeve i Lovrenovićeve egzegeze o
prošlom ratu jest uporno inzistiranje na apriornoj tezi o „povijesnom dogovoru“ Tuđman-Milošević koja cirkulira kroz
njihove rasprave o Bosni i Hercegovini, dok se istodobno u
njihovim dubljim raščlambama koje se referiraju na konkretne povijesne događaje i procese produciraju potpuno
drugačije teze koje nikako ne odgovaraju gore spomenutoj
premisi. Stoga bi za dekonstrukciju njihova intelektualnog
sofizma najbolje oružje bio Aristotelov temeljni princip mišljenja principium contradictionis koji glasi: nijedna stvar ne
može u isto vrijeme i u istom smislu i biti i ne biti. Drugim
riječima, ne mogu u isto vrijeme i u istom smislu, a ovdje je
riječ o ratu u BiH, postojati tvrdnje o Tuđman-Miloševićevom dogovoru oko podjele te zemlje i rata u njoj, o „Bosni
ključnoj srpskoj zemlji“ koja je uzrok i glavni moment velikosrpskoga rata u BiH ili pak da je Tuđman i njegov hrvatski pankroatizam „dušmanin“ meritoran za svu zlu sudbinu koju je snašla BiH. Kad bi se kojim slučajem njih dvojica ogradili od takvih teza, iznoseći ih sustavno i dosljedno
jednu za drugom kao potencijalne hipoteze rata, njihov govor o bosanskohercegovačkoj prošlosti bio bi legitiman, ali
ovako takve teze koje razbacane cirkuliraju kroz čitav razgovor, vode potpunoj nekonzistentnosti i kontradikciji
u njihovim iskazima. Uzgred je za dodati da u čitavoj Lovrenovićevoj raspravi usporedo sa portretima posvećenima
Franji Tuđmanu i Aliji Izetbegoviću, nešto kronično nedostaje. Bez lika i djela Slobodana Miloševića nije moguće u
punini razumjeti događaje u bivšoj Jugoslaviji i BiH početkom 1990-ih, kao ni političko djelovanje spomenute dvojice,
tako da je to ozbiljan propust pogotovo kada je već esejističkim putem obrađen drugi dvojac.
I što na kraju? Lovrenovićeva i Jergovićeva naracija o prošlom ratu, o prošlosti i sadašnjosti BiH ispunjena je ideološkim uvjerenjima, diktatima službenih i aktualnih ideoloških
dogmi i stvarnim povijesnim činjenicama, zbog čega kritičko
iščitavanje nailazi na brojne pukotine njihove naracije koje se
sastoje od mješavine apriornih hipotetičkih postavki („svi
su etnički nacionalizmi u BiH jednaki“ i „sve strane su jednako
odgovorne i jednako krive“), kontradiktornih teza (za isti rat
se govori da je to „dogovor“ Tuđman-Milošević, onda da je
70 Isto, 165. kao i čitavo poglavlje „Između integralizma i autonomije“,
165.-170.
status, broj 16, ljeto 2013. 165
Tekstom na knjigu
warlord toga rata Milošević i na kraju da je Tuđman „dušmanin“ BiH i čini se po tome glavni krivac za rat), i na kraju krivih metoda intepretiranja (ne dva rata, nego jedan rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini). Stalna strast za optuživanjem
Tuđmana i Miloševića za rat, podiže „kule u zraku“ koje vode
zaključku da je raspored snaga između Tuđmana i Miloševića
bio u ravnoteži tokom cijele jugoslavenske političke krize i čitavoga rata, te da je njihov utjecaj na zbivanja u BiH preko
hrvatske i srpske strane u njoj, bio podjednak tijekom političke krize i rata. Prvo, iako su politike bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata bile nedvojbeno izrazito eksploatirane od
strane Beograda i Zagreba, ipak nisu u svim vremenima i situacijama u tijeku političke krize i kasnijeg rata stajali u potpunoj harmoničnosti, a Tuđmanov i Miloševićev paternalistički
odnos prema njima nerijetko je bio ograničenoga dometa i
na momente potpuno nemoćan pred zbivanjima ratnog kaosa u BiH. Drugo, s obzirom na vojnu i političku premoć Srba
u BiH, Miloševićeva paternalistička politika ostavljala mu je
puno više prostora da utječe na procese u BiH, nego je to bio
slučaj s Tuđmanom i bosanskohercegovačkim Hrvatima, koji
166 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
osobito uoči rasplamsavanja rata ipak igraju samo sporednu
ulogu u sudaru dviju glavnih politika – srpske i muslimanske.
Sve je ovo moguće zanemariti i odbaciti, ali samo u slučaju
da je svaka naracija o prošlosti legitimna, a posljedično tome
veritativna, branjena geslom anything goes, iz čega bi proizlazilo da i kod ove rasprave nema i niti bi trebalo biti spornih
i diskutabilnih pitanja. Poslije svega izloženog ostaje bojazan
da tome nije tako unatoč sve prisutnoj atmosferi relativizma
današnjice koja legitimira ovakve Lovrenovićeve i Jergovićeve
sofističke intepretacije rata u Bosni i Hercegovini.
Stipe Klajić (Šibenik, 1982.), diplomirao na studiju jednopredmetne povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilištu u Zagrebu. Polaznik je poslijediplomskog studija „Moderne i suvremene hrvatske povijesti u europskom i svjetskom kontekstu“ na istom fakultetu. Od
ožujka 2010. radi kao znanstveni novak na Hrvatskom
institut za povijest i kao vanjski suradnik pri Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža.
Tekstom na knjigu
Teško je izbjeći subjektivnost,
ali valja izbjegavati pristranost
U Šarca nema „navijanja“ niti izbjegavanja teških i (Hrvatima) nepodobnih
tema. Na prvome mjestu je povijesna istina i znanstveni pristup do kraja. A nije
se nimalo lako snaći u čitavoj zbrci ne samo ideoloških
naslaga vezanih za zadanu temu, nego i kolektivnoga
sjećanja koje se, trajno uvećavajući ili umanjujući
stvarnost, izvrnuto ili prepričano na svoju ruku, sačuvalo
do danas, kako među Hrvatima, tako među Srbima. Ima
tu i bolnih momenata, ali unatoč svemu autor je gotovo
u potpunosti ispunio obećanje dano na početku svoga
teksta: teško je izbjeći subjektivnost, ali valja izbjegavati
pristranost ili selektivnost u izboru izvora i pojedinih
detalja vezanih za navedeni prostor i vrijeme
Robert Jolić
P
ovijest hrvatskoga naroda za vrijeme Drugoga svjetskog
rata iznimno je ne samo zanimljiva, nego i kontroverzna
tema. Čini se da je to pitanje još zamršenije vezano za područje Hercegovine, čije se hrvatsko stanovništvo od 1945.
kroz cijelo vrijeme trajanja komunističke Jugoslavije, pa i danas, nastojalo poistovjetiti s ustaštvom, pa u tome kontekstu i sa zločinima počinjenima od strane ustaškoga pokreta
i vlasti tijekom rata, osobito 1941. godine, kada su počinjeni
uistinu teški i ničim opravdivi zločini nad srpskim pučanstvom u Hercegovini (i na drugim stranama). Štoviše, jedan
(dobar) dio identitetskog obilježja i stereotipa o Hrvatima
(zapadne) Hercegovine stvoren je upravo na temelju fame o
njihovoj identifikaciji s ustaškim pokretom kao takvim, što
bi – barem u očima komunističkih ideologa i njihovih sljedbenika u naše vrijeme – dakako uključivalo i zločinačku narav toga naroda kao takvoga. Kada se uz to prizna – a to se
konačno mora učiniti ne samo zbog povijesne istine, nego
i zbog duboko moralnih i humanih razloga – da su u Her-
cegovini u prvim mjesecima Nezavisne Države Hrvatske
(NDH) uistinu bili počinjeni neki masovni zločini, onda je
doista bila potrebna velika hrabrost i dakako izvrsna znanstvena potkovanost da bi se neki autor prihvatio te teške i
zahtjevne teme: Hercegovina od travnja do rujna 1941. godine. Upravo se te tematike prihvatio dr. Ivica Šarac te odličnim uvidom u izvornu građu, kako objavljenu tako neobjavljenu, kao i vrsnom akribijom i nepristranim pristupom
načinio jedan rad koji će ubuduće zasigurno biti mjerodavan
i sa zahvalnošću prihvaćen od cjelokupne znanstvene (i ine)
javnosti, „bez razlike vjere i nacije“ – kako se to govorilo u
komunističko vrijeme. U Šarca nema „navijanja“ niti izbjegavanja teških i (Hrvatima) nepodobnih tema. Na prvome
mjestu je povijesna istina i znanstveni pristup do kraja. A
nije se nimalo lako snaći u čitavoj zbrci ne samo ideoloških
naslaga vezanih za zadanu temu, nego i kolektivnoga sjećanja koje se, trajno uvećavajući ili umanjujući stvarnost, izvrnuto ili prepričano na svoju ruku, sačuvalo do danas, kako
status, broj 16, ljeto 2013. 167
Tekstom na knjigu
među Hrvatima, tako među Srbima. Ima tu i bolnih momenata, ali unatoč svemu autor je gotovo u potpunosti ispunio
obećanje dano na početku svoga teksta: teško je izbjeći subjektivnost, ali valja izbjegavati pristranost ili selektivnost u
izboru izvora i pojedinih detalja vezanih za navedeni prostor
i vrijeme.
Kako bi znanstvenik u što većoj mjeri izbjegao selektivnost i
mogućnost pogrešnoga ili pristranoga tumačenja određenih
događaja nužno je ići na izvore te stvarnost pokušati protumačiti uvidom u izvornu dokumentaciju. A popis izvorne
građe koju je autor koristio za sklapanje suvisle i istinite slike
o događajima iz 1941. je uistinu i impresivan i toliko raznovrstan da odmah sam po sebi daje nadu kako će stvar biti
obrađena i isrpno i znanstveno. Tako je prilikom nastanka
djela korištena objavljena njemačka građa: Akten zur deutschen auswärtigen Politik 1918-1945 (ADAP), Arhiv Hercegovačko-neretvanske županije (HNŽ, bivši Arhiv Hercegovine) u Mostaru: Njemačka dokumentacija; dokumentacija NDH: Hrvatski državni arhiv (HDA) u Zagrebu: Zbirka
izvornih dokumenata NDH, kao i Arhiv HNŽ: Zbirka ustaških dokumenata; partizanska građa: Arhiv HNŽ: Sreski komitet Saveza komunista Mostar; crkveni arhivi: Arhiv Hercegovačke franjevačke provincije u Mostaru i Arhiv samostana i župe na Humcu. Brojna druga građa, osobito iz partizansko-komunističkih izvora, već je objavljena pa se autor
služi tom tiskanom građom. Veoma su važni i drugi tiskani
izvori, koji su dosada veoma rijetko korišteni za obradbu
tema slične naravi kakva je ova, primjerice zakoni NDH, Šematizam NDH, poglavnikovi govori, NDH: Acta (prir. Višnja Pavelić). Autor koristi i suvremene časopise i novine (iz
1941.), a zrnca istine traži i kod različitih autora koji su dosada, bilo u znanstvenom diskursu, bilo u svojevrsnim sjećanjima na ratne dane, pisali o istoj temi; tako na red dolaze
partizanski, ustaški, srpski, muslimanski, židovski, crkveni
autori, kao i suvremeni znanstvenici iz domovine i svijeta. I
sve je to na kraju valjalo dovesti u red, uskladiti, prekontrolirati i dakako pronaći najlogičnije rješenje i – koliko je to moguće – istinu. Velik broj dosadašnjih autora u najvećoj mjeri
o posve istim događanjima piše iz različitih, nerijetko oprečnih zrenika, polazeći redovito s unaprijed zadanih ideoloških pozicija, pa je onda istina nerijetko ne samo nedostupna,
nego je stvarnost koja je kod njih prezentirana dijametralno
oprečna istini.
Nema nikakve dvojbe da je proglašenje samostalne hrvatske države u travnju 1941. donijelo veliku radost svim slobodoljubivim Hrvatima, pa tako i onima u Hercegovini.
Godine velikosrpskog tlačenja za vrijeme „stare“ Jugoslavije,
kao i sjećanje na ranije strane gospodare, učinile su hrvatski
narod potpuno spremnim na stvaranje samostalne države.
Ipak, ustaško rukovodstvo niti je imalo kadrovskih niti organizacijskih mogućnosti da u teškim vremenima kada je u
Europi već naveliko buktio svjetski rat formira kvalitetnu i
odgovornu kako državnu, tako vojnu upravu. Jedna od kobnih pogrešaka novoga državnog vodstva (koje je na vlast,
uostalom, došlo ne voljom hrvatskoga naroda, nego po želji
168 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
i pod uvjetima njemačke nacističke, i pogotovo talijanske fašističke politike) bili su zločini počinjeni nad srpskih stanovništvom u prvim mjesecima Nezavisne Države Hrvatske.
Autor otvoreno progovara o zločinima na području Hercegovine, i to u nekoliko faza, o masovnim grobnicama, ali donosi i vijesti o prvim, i dubokim, sumnjama samih Hrvata,
i ne samo intelektualne elite, nego i običnih seljaka i radnika, koji su se ne samo zgrozili na vijesti o masovnim ubojstvima, nego i počeli s crnim predviđanjima o propasti takve
države i o navlačenju prokletstva na čitavi narod – makar on
u ogromnoj većini niti je imao niti je želio imati ikakve veze
s tim strašnim zlodjelima. S druge pak strane, srpski narod u
najvećoj mjeri ni po koju cijenu nije želio živjeti ni u kakvoj
hrvatskoj državi i ni pod kakvim uvjetima, pa se spremao
na ustanak protiv hrvatskih vlasti. Koliko je ustanak potaknut ustaškim zločinima, masovnim ubojstvima srpskoga
življa, a koliko je pak bio posljedica srpske mržnje na sve
što je hrvatsko, teško je danas sa sigurnošću reći. Nipošto
se ne smije isključi ni treći element koji je uvelike doprinio
razbuktavanju mržnje između hrvatskoga (svejedno katoličkog ili muslimanskog) i srpskog življa u Hercegovini, a to
je neiskrena i do kraja pokvarena politika talijanskih civilnih i vojnih vlasti koje su na temelju te mržnje i poželjnoga
međusobnog istrjebljenja gledale svoju priliku za potpunim
i trajnim ovladavanjem istočnom jadranskom obalom i što
širim zaleđem. U svakom slučaju, slanje redovito mlađih
ustaških logornika i tabornika u Hercegovinu (studenata!),
pošto se stanje nakon propasti Kraljevine Jugoslavije, barem
na hercegovačkom području, bilo primirilo i slutilo na dobro, koji su započeli s progonima i masovnim zločinima nad
srpskim stanovništvom, bila je tragična pogreška vrhovne
ustaške vlasti, među kojima su neki (rasovi) i sami zastupali
ideju o potrebi gruboga obračuna sa Srbima na prostoru (zamišljene) NDH, među kojima ne treba isključiti ni samoga
poglavnika dr. Antu Pavelića. S druge strane, hercegovačko
svećenstvo, kako biskupijsko, tako franjevačko, kao i daleko
najveći dio katoličkih vjernika, s grozom i strepnjom, pa i
krajnjom nevjericom je dobivalo šture podatke o zločinima
koji se počinjeni. Brojni su – kako autor dokumentira na temelju bezbrojnih svjedočanstava i izvorne građe – na sve načine pokušavali zaštititi nedužno srpsko pučanstvo u svojim
mjestima, neki ponekada izlažući opasnosti i vlastiti život.
A srpski ustanak povezan s Vidovdanom i ulaskom SSSR-a
u rat s Njemačkom uskoro je pokazao da će stara mržnja
između srpskoga i hrvatskog naroda biti sve razarajuća i s
nesagledivim posljedicama: završila je konačno na „križnim
putovima“ hrvatskih vojnika i civila u proljeće 1945.
Autor nastoji komparativnom metodom, stavljajući naglasak na izvorne dokumente, probiti se kroz šumu nerijetko
ideološki obilježenih, pa tako i lažnih, prikaza hercegovačke
stvarnosti 1941. kako bi došao do pune istine. Upravo je tu
i najveće dostignuće ovoga rada: on je logičan, nepristran,
nenapadan, reklo bi se bez teških riječi, ali neumoljivo lomi
ili pak ispituje različite vijesti, sjećanja, kao i povode zbog
kojih je netko pisao na svoj način o događajima u Hercegovini 1941. godine. Osobito preispituje preobilnu partizansku
Tekstom na knjigu
literaturu koja je višestruko preuveličavala ustaške zločine,
optužujući za nje i one koji s njima nisu imali nikakve veze,
a s osobitim užitkom svećenstvo. Takve su konstrukcije dakako nastajale post festum, zbog potrebe opravdavanja vlastitih zločina, bilo tijekom rata nad civilnim stanovništvom
ili svećenstvom, bilo po svršetku rata, na bezbrojnim kolonama smrti od slovensko-austrijske granice pa preko čitave
„nove“ Jugoslavije. Jer činjenica je da su upravo partizani tijekom rata i po njegovu okončanju pobili daleko najveći broj
ljudi u Hercegovini (kao uostalom i na drugim prostorima).
Uvidom u tako bogatu i raznovrsnu, a u velikoj mjeri dosada nekorištenu izvornu građu; isključivo znanstvenim
pristupom povijesnoj stvarnosti; hrabrim suočavanjem s
ideološkim pristupima ratnoj stvarnosti, bez obzira s koje
strane dolazili; dosljedno provedenom metodologijom rada;
i – sukladno svim navedenim prednostima – po svojim rezultatima ili zaključcima ovo djelo možemo uvrstiti među
pokazne radove, uzorke kako treba istraživati, pisati i donositi zaključke. Stoga nema nikakve dvojbe da rad treba
biti prezentiran i široj javnosti, i to ne samo zbog ispravnog
vrednovanja događanja starih 70-ak godina, nego isto tako
– ako je uistinu historia magista vitae – zbog pogleda u budućnost. Na (lošim) primjerima iz prošlosti treba učiti kako
pojedinac, tako narod kao zajednica.
Dakako, time se nipošto ne želi reći da je tema ratnih godina
i događanja u Hercegovini, pa čak i same 1941. godine, iscrpljena. Naprotiv, tisuće i tisuće dokumenata različite provenijencije: ustaške, partizanske, talijanske, njemačke čeka u
arhivima na svoje istraživače. Trebalo bi upravo mlade, školovane snage upućivati u arhive i odvikavati ih loše navike da
čekaju i neprestano iznova prezentiraju već gotove i objavljene rezultate. Ova radnja dr. Ivice Šarca može svima biti
uzorak kako se služi arhivskom građom i donosi kvalitetne i
nepristrane znanstvene rezultate.
status, broj 16, ljeto 2013. 169
Tekstom na knjigu
Novo razdoblje u historiografskom
istraživanju najkontroverznijih
stranica recentne povijesti BiH
Tipično je da se u komunizmu mnogo pisalo o žrtvama „fašističkog terora“
(9.125 žrtava u Hercegovini, od čega 5.899 Srba), a nakon 1990. gotovo
isključivo o partizansko-komunističkim žrtvama, s tim
što je „daleko najveći broj katoličkih žrtava (njih 12.653)
... ubijen na kraju samoga rata ili neposredno nakon
njegova završetka“. Zato nas Šarac u prvom svesku vraća
u razdoblje između travnja i rujna 1941., na izvorište
stereotipa i sam početak ratnih sukoba u Hercegovini,
kako bi ukazao na stvarna događanja u njihovom
povijesnom kontekstu, a izvan proizvodnje klišeja o
samom prostoru, u kojima je i zemljopis prerastao u
ideologiju
Ivo Banac
E
krani na prijenosnim računalima sve podnose, štoviše s
takvom lakoćom, da bi im pamfletisti iz ne tako daleke
prošlosti samo mogli pozavidjeti. Izgooglajte „naročito u
Hercegovini“ i ulazite u svijet parahistoriografije i naturalističkih stereotipa, koji su redovito gorivo balkanskih sukoba:
ulaz u zečju rupu mogao bi nositi naslov „pod uticajem Vatikana“, dok će prva postaja zacijelo biti obilježena imenom
neke kraške jame. Stoga ne iznenađuje što je fenomen stereotipnih slika o hercegovačkim Hrvatima postao predmetom
istraživanja dr. sc. Ivice Šarca, docenta na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, autora ove
prevažne knjige.
Ivica Šarac je svjestan utjecaja komunističke publicistike
(teško je reći, historiografije), koja je stvarala stereotipe o
170 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
ustaškoj „zapadnoj Hercegovini“, te obrambene protumjere
među hercegovačkim Hrvatima. Cilj Ivice Šarca je objaviti
trilogiju o ispreplitanju identiteta i stereotipa kod hercegovačkih Hrvata. U upravo dostupnom prvom svesku autor
razmatra početak tog procesa iz 1941. godine, a u planiranim svescima namjerava istraživati razdoblje komunističke
pobjede (1944.-1946.) te etabliranje komunističke vlasti (nakon 1946.). Tipično je da se u komunizmu mnogo pisalo o
žrtvama „fašističkog terora“ (9.125 žrtava u Hercegovini, od
čega 5.899 Srba), a nakon 1990. gotovo isključivo o partizansko-komunističkim žrtvama, s tim što je „daleko najveći
broj katoličkih žrtava (njih 12.653) ... ubijen na kraju samoga rata ili neposredno nakon njegova završetka“ (msgr.
Tomo Vukšić). Zato nas Šarac u prvom svesku vraća u razdoblje između travnja i rujna 1941., na izvorište stereotipa i
Tekstom na knjigu
sam početak ratnih sukoba u Hercegovini, kako bi ukazao
na stvarna događanja u njihovom povijesnom kontekstu, a
izvan proizvodnje klišeja o samom prostoru, u kojima je i
zemljopis prerastao u ideologiju.
Po Šarcu su u „travanjskim ratnim sukobima između lokalnih hrvatsko-muslimanskih naoružanih skupina i pripadnika jugoslavenske (srpske) kraljevske vojske najgore ...
prošli civili“, i to ponajviše hrvatski seljaci iz mostarskog i
čapljinskog kraja. Nakon toga, unatoč naravi ustaške vlasti,
koja je bila neprijateljski ustrojena prema čitavim kategorijama stanovništva, u prvom redu prema Srbima i pravoslavcima, nastupilo je relativno mirno prijelazno razdoblje
(do početka lipnja 1941.), kad se stvarao kakav-takav novi
upravni aparat pod budnim okom talijanske vojske, koja je
održavala okupacijsku vlast u ovom dijelu NDH. Tek nakon
Rimskih sporazuma i predaje Italiji dijelova Dalmacije i Hrvatskog primorja, što je izazvalo veliko nezadovoljstvo u narodu, ustaške vlasti brane svoj legitimitet pokretanjem žestoke protusrpske kampanje, koja ujedno veliča preuzimanje
cijele Bosne i Hercegovine, kao dokaz rješenja hrvatskog pitanja („Mi možemo živjeti kao ljudsko tijelo bez kojega uda,
ali ne možemo bez Bosne i Hercegovine, jer je Bosna i Hercegovina naše tijelo i naše srce“).
U ovom ozračju mise-en-scène skreće prema dobro naoružanim i pretežito pravoslavnim kotarevima istočne Hercegovine, gdje su muslimani bili tek trećina stanovništva, a
katolika gotovo i nije bilo (svega 10-15 %), te u kojima su
lokalni srpski političari već pokrenuli akciju pripajanja ovih
krajeva talijanskoj Crnoj Gori. Ovdje je u prvim lipanjskim
danima, u Koritima između Gacka i Bileće, došlo do zastrašujućeg zločina, u kojem su gatački muslimani, predvođeni
braćom Hermanon i Leonom Togonal, inače studentima rodom iz Travnika, što su imenovani ustaškim povjerenicima
za Gacko i Ljubinje, ubili oko 140 Srba, bacivši ih u Koritsku jamu. Bez obzira na rezervoar animoziteta što se među
vjerskim i nacionalnim zajednicama umnožio od vremena
Prvog svjetskog rata i poraća, ovaj će zločin postati paradigma za ustaške pokolje u Hercegovini. Tipično je da su u
ovakvim nedjelima često predvodili pojedinci izvan Hercegovine, premda je bilo i domaćih mladića – povratnika sa
studija u Zagrebu (u Čapljini: Franjo Vego i Niko Filipović).
Pored problematičnih pojedinaca, koji su poput Togonalâ i
Vege pokretali krvavo kolo, Ivica Šarac vidi i diferenciranu
politiku endehaških vlasti, koja se ne može svesti na planirani genocid. Tako je podmaršal Vladimir Laxa, zapovjednik kopnenih snaga NDH i Pavelićev posebni opunomoćenik za Velike župe Hum i Dubrava, poduzeo niz mjera kako
bi uspostavio mir u istočnoj Hercegovini. U svom izvještaju
o situaciji pisanom 4. srpnja, Laxa je naveo razorni rad ovih
„mladića“, koji su „nepristupačni svakom dobronamjernom
savjetu“, a „nepoznavajući tačno vjekovni anatagonizam
Srba i muslimana u ovim krajevima“, naoružali uličare među
potonjima i „dali im punu vlast života i smrti svih stanovnika“. Zapravo, ovakvi i slični iskazi (bacanje u šarmansku
jamu 600 srpskih žena i djece iz Pribilovaca početkom kolovoza; ubojstvo 104 žitelja sela Čavaša kod Stoca, također u
kolovozu) svjedoče o anarhičnosti situacije iz 1941. i sasvim
suprotnim tendencijama kod novih vlasti u uspostavljanju
reda.
Ivica Šarac jednako uspješno dočarava sva ograničenja u državnoj politici „prekrštavanja“ pravoslavaca, odnosno prinuđivanju prijelaza s pravoslavlja na katoličanstvo. Važno
je uvidjeti da su svećenici poput Tugomira Solde i Andrije
Jelčića (Čapljina) odlučili ne sprovoditi državnu politiku
„kad je vlast naredila, da se Srbi imadu pokrstiti“ (iz iskaza
T. Solde). Pravoslavcima su dijelili papiriće na kojima je, za
potrebu državne administracije, pisalo da su se javili za prijelaz, ali su Srbima objašnjavali da ostaju u pravoslavlju, jer
„Katolička Crkva ne traž da Ti porijedješ na kat. Vjeru.“ Jednako tako, on pokazuje sve nedostatke u stvaranju negativne
slike o nizu crkvenih ljudi, koji su zbog raznih razloga nakon
rata prikazivani kao okorjele ustaše. Štoviše, Šarčev je zaključak da je bilo politiziranih svećenika i redovnika „ali nije
potvrđen nijedan slučaj organiziranja ili sudjelovanja u zlodjelima (kako je inače glasila službena verzija jugoslavenske
historiografske literature).“
Hercegovačka 1941. ili, bolje, razdoblje od travnja do talijanske reokupacije u rujnu 1941., pokazuje da se krhkost NDH
očitovala i primjenom straha u cilju uspostavljanja reda. Šarac dobro primjećuje da su veliki lipanjski i kolovoški valovi
nasilja nastali „kao produkt različitih pristupa ustaša i domobrana/oružnika u pokušajima razoružavanja stanovništva, samovoljnog djelovanja lokalnih ustaških skupina, a stajali su u vrlo uskoj (kronološki i uzročno/posljedičnoj) vezi
s dva ustanka srpskog stanovništva: najprije pod vodstvom
(uglavnom) časnika bivše jugoslavenske kraljevske vojske i
pripadnika četničke organizacije (potkraj lipnja, početak
srpnja), a potom pod zajedničkim vodstvom komunista i
četnika (potkraj srpnja, početak kolovoza).“ Njegova knjiga
pokazuje sve prednosti intenzivna istraživanja lokalne povijesti, te učinke dostupnosti i sustavnog korištenja arhivskih vrela. Istinoljubiv u svojim nastojanjima, te dosljedan
u osudi zločina, Šarac uvijek daje do znanja na kakva je sve
ograničenja naišao u vlastitom dosegu. Može se zaključiti
kako njegovom knjigom počinje jedno novo razdoblje u historiografskom istraživanju najkontroverznijih stranica recentne povijesti Bosne i Hercegovine.
status, broj 16, ljeto 2013. 171
Tekstom na knjigu
Prokletstvo „kulture
selektivnog sjećanja“
Među hercegovačkim Hrvatima se pretežito govori o
partizanskim zločinima za vrijeme i poslije Drugoga
svjetskoga rata, bez ozbiljnog referiranja na užas koji
je proizvela NDH-azija u njezinom kratkom životu u
Hercegovini i drugdje. Među Bošnjacima se ne propituje
vlastiti doprinos zločinima ustaške države, primjerice
u lipanjskim tragedijama srpskog naroda u Istočnoj
Hercegovini 1941. godine. A Srbi žive iluziju tzv.
komunističke historiografije o vlastitoj zasebnoj ulozi, te
novije o bezgrešnom začeću Republike Srpske
Mile Lasić
T
ko se iole razumije u fenomen kritičkog nadvladavanja
prošlosti, znade da je najveća prepreka tomu odnjegovano selektivno sjećanje, odnosno ljudska sklonost da pamti
u pravilu samo zlo koje su drugi nanijeli nama, ili kolektivitetu kojemu pripadamo. Samo se u rijetkim kulturama njeguje kultura kritičkog sjećanja na vlastite kolektivne tamne
mrlje iz prošlosti, u kojoj se i naši preci pojavljuju kao „dželati“, a ne žrtve. Takva je, primjerice, ovovremena kritička
kultura sjećanja u SR Njemačkoj, odnjegovana s mnogo
truda poslije nacional-socijalističkog sunovrata i traume
(1933-1945). Dolasku Hitlera i nacional-socijalista mirnim
putom na vlast je ovih dana bilo 8o godina, od kraja Drugog
svjetskog rata je prošlo skoro 68, a od posljednjih balkanskih
ratova više od 17 godina. Pa ipak, veliko je pitanje da li smo
mi u BiH i u regiji jugoistoka Europe uopće nešto naučili iz
svega toga. Po svoj prilici, mi i ne uspijevamo kritički misliti
vlastitu prošlost, pa zbog ideologijskog tretmana povijesti i u
tzv. komunističkom i u tzv. tranzicijskom odsječku naše recentne povijesti i dalje vodimo „nedovršene ratove“, ili „građanske ratove sjećanja“…
172 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Neskromno izdvajam da sam iz ovih razloga godinama pisao o njemačkim iskustvima nadvladavanja prošlosti, da bi
po povratku u BiH pripremio knjigu „Kultura sjećanja“ (FES,
Sarajevo, 2011., vidjeti www.fes.ba, publikacije/2011), čija se
suština ogleda u njezinom podnaslovu „Pledoaje za izgradnju kulture sjećanja i u regiji jugoistoka Europe“. Dakako,
riječ je o apelu za promjenu paradigme, u krajnjem da se
umjesto „viktimo trans-agresije“ koju živimo u postjugoslavenskoj, ili postratnoj bh. okrutnoj stvarnosti počnemo obzirno odnositi prema našim recentnim nesrećama, upravo
po uzoru na šampione „kritičke kulture sjećanja“, ovovremene Nijemce. Mi se, zapravo, imamo priliku vrlo rijetko
obradovati ozbiljnijim istraživačkim naporima, primjerice poput projekta Mirsada Tokače „Bosanska knjiga mrtvih“, ili projektu Zaklade Friedrich Ebert kojim se pokušalo
osvijetliti­ traumatične ključne godine 20. stoljeća na našim
prostorima (1918., 1941., 1945., 1991.). Zbog toga se i moraju pozdraviti i svi odgovorni istraživački napori glede kritičkog preispitivanja naše prošlosti, u koji ubrajam i upravo
objavljenu knjigu profesora Filozofskog fakulteta Sveučilišta
Tekstom na knjigu
u Mostaru, docenta dr. sc. Ivice Šarca „Kultura selektivnog
sjećanja. Hrvati Hercegovine i Nezavisna država Hrvatska“
(„Crkva na kamenu“, Mostar, 2012.).
Ne njegujemo kritičku,
nego selektivnu kulturu sjećanja!
Već sam naslov knjige dr. Šarca je obećavajući. Postaviti fenomen „selektivnog sjećanja“ u središte vlastitog istraživanja podrazumijeva, naime, kritički preispitati omiljenu nam
kulturu zaborava vlastitih sramota u povijesti. Uostalom,
radi se o studiji koja obrađuje jednu od najdelikatnijih tema
novije povijesti naroda Hercegovine, krvavim proljećem i
ljetom 1941. godine, u kojima su počinjeni užasni zločini na
svim stranama, samo što se o njima šuti kao zaliven. Među
hercegovačkim Hrvatima se pretežito govori o partizanskim
zločinima za vrijeme i poslije Drugoga svjetskoga rata, bez
ozbiljnog referiranja na užas koji je proizvela NDH-azija u
njezinom kratkom životu u Hercegovini i drugdje. Među
Bošnjacima se ne propituje vlastiti doprinos zločinima
ustaške države, primjerice u lipanjskim tragedijama srpskog
naroda u Istočnoj Hercegovini 1941. godine. A Srbi žive
iluziju tzv. komunističke historiografije o vlastitoj zasebnoj
ulozi, te novije o bezgrešnom začeću Republike Srpske. Utoliko će knjiga „Kultura selektivnog sjećanja – Hrvati Hercegovine i Nezavisna Država Hrvatska“ šokirati sve nacionalističke interpretacije, prvenstveno jer obrađuje najosjetljiviju
traumatičnu tematiku iz historije hrvatskog naroda u prvoj
polovici 20. stoljeća, koja je isprepletena s traumama oba
druga hercegovačka naroda, pa ako i na različit način. Na
knjizi je dr. Šarac – kako je kazao na promociji njegove studije krajem siječnja u Mostaru – radio posljednje tri-četiri
godine, strpljivo prebirući po arhivskoj građi u Hrvatskom
državnom arhivu u Zagrebu, Arhivu Hercegovačko-neretvanske županije u Mostaru te Arhivu Hercegovačke franjevačke provincije. Sami izbor tema je takav da na neki način provocira, svjestan je dr. Šarac da i metodološki pristup
i interpretacijski pokušaj ove problematike nužno izazivaju
reakcije. „Nadam se da one neće ići ad hominem, nego da
će se baviti samom temom“, poželio je autor, „bit ću zahvalan za svaku dobronamjernu korekciju. A nadam se da će se
istraživanje osjetljivih dijelova prošlosti nastaviti, jer nam je
potrebno i nužno nam je „suočavanje s vlastitom prošlošću,
pa i s onim najmračnijim i najneugodnijim dijelovima“.
Ne mogu čitatelje voditi kroz potresne stranice stradanja
kako jednih tako drugih i trećih tijekom tih stravičnih šest
proljetno-ljetnih mjeseci 1941. godine u Hercegovini. No,
tko voli ovaj toponim i sve hercegovačke ljude osjetit će zahvalnost autoru zbog enormno uloženog truda da kroz teške
događaje prođe što etičnije. Pitanje je samo da li se takav njegov pristup uopće može svima dopasti. U Završnim promišljanjima obimne studije od 383 stranice, opremljene impresivnom interpretacijom izvornih dokumenata, uz korišćenje
literature i na engleskom i na njemačkom jeziku, dr. Šarac je
s tim svim u vezi napisao: „Kada se govori ili piše o mržnji i
ubijanju, o oružanim sukobima i ratovima, onda je to nužno
govor ili tekst (i) o zlu. Od toga ovdje nisam bježao, ali sam
ga nastojao kontekstualizirati, pokušao sam razmrsiti neke
od njegovih kauzalnih čvorova, naznačiti mu razmjere, dakako u granicama vlastitih spoznajnih mogućnosti, izvorne
građe i sredstava koja su mi bila na raspolaganju. Govor o
ratu i zlu koje taj povijesni fenomen proizvodi jest u prvom
redu govor o čovjeku. Ovdje sam pokušao priči toj temi stazom koju je davno utabao Stendhal, a ona je sazdana od njegove čvrste (i uvjerljive) pretpostavke da je ‘čovjek toliko nesavršen da ne može biti ni savršeno zao’. U interpretativnom
pristupu nastojao sam se pomučiti u primjeni mudra a teško
ostvariva načela da povjesničara ‘ne bi trebalo zanimati je li
nešto ‘negativno’ već kako je i zašto nešto postalo ‘negativno’
(M. Aničić). Dakako da je moja interpretacija proljetnih i
ljetnih zbivanja 1941. godine u Hercegovini subjektivna“,
samokritičan je autor, ali „u ovaj tematski svijet ušao sam
otvoreno i svjestan ‘da o ratu odavno sve znamo, osim još
ponešto’ (Ugo Vlaisavljević). Mene je upravo zanimao ovaj
prostor ‘još ponečega’ …“
O ratu odavno sve znamo,
osim još ponešto!
Iz završnih poruka dr. Šarca izdvojit ćemo i ocjenu: „U Hercegovini su se dogodila tri vala nasilja u proljeće i ljeto 1941.
godine: prvi je bio najmanji po intenzitetu i broju žrtava i
u njemu je stradala skupina Hrvata i Muslimana (travanj),
a druga dva, vidovdanski (potkraj lipnja) i kolovoški (prva
polovca kolovoza) bila su jačega intenziteta … i njima je stradao veliki broj Srba u Hercegovini …“ Izdvojit ćemo i autorov sud: „Treći i završni dio pokazuje da će se historiografija
ubuduće morati daleko intenzivnije i ozbiljnije pozabaviti
ulogom, djelovanjem i stradanjima Katoličke crkve u Hercegovini u vremenu Drugoga svjetskog rata…“ Po njegovom
nalazu, „nekoliko svećenika i redovnika ušlo je aktivno (s
dopuštenjem i bez dopuštenja nadređenih instanci) u polje
političkoga i svjetovnoga djelovanja, ali nije potvrđen nijedan slučaj organiziranja ili sudjelovanja u zlodjelima (kako je
inače glasila službena verzija jugoslavenske historiografske
literature)“. Bojim se da će se o ovomu dijelu studije i ovim
formulacijama voditi ponajveći prijepori…
Govoreći jasperovski, i kada nema kriminalne odgovornosti,
jer to je uvijek odgovornost pojedinca, ostaje pitanje političke, moralne i metafizičke odgovornosti svakog kolektiviteta, pa u ovom slučaju i hercegovačkog hrvatskog naroda i
njegova katoličkog klera za sramotnu iluziju zvanu ustaški
pokret, ma kolika ona bila, odnosno zločine počinjene nad
ljudima druge vjere i nacije, ma koliko ih počinili pojedinci
s imenom i prezimenom. U tomu ništa ne mijenjaju kriminalne, političke, moralne i metafizičke odgovornosti drugih
za ubojstva Hrvata, uključivo 66 svećenika Hercegovačke
provincije, tijekom rata i poraća, u pravilu iz pobjedničke
obijesti i odmazde, i na vrlo surov način. Takvo što se svugdje
mora označiti kulturocidom, ma koliko nam se formulacija­
status, broj 16, ljeto 2013. 173
Tekstom na knjigu
činila preteškom i gdje nam bili u Drugom svjetskom ratu
srodnici. Ako držimo do sebe, i drugih …
Knjiga kolege Šarca je, doista, pisana znanstvenim stilom,
uz kritičko vrednovanje brojne i nerijetko proturječne arhivske građe, pa se autorov istraživački postupak može
mirne duše nazvati i „hodom po mukama“, ili prolazom
kroz „minska polja“, koje su patriote i „osvetnici“ raznih
provenijencija posijali u svojim interpretacijama recentne
povijesti, pa i ovog odsječka u zemlji Hercegovoj. „Autor
nastoji komparativnom metodom, stavljajući naglasak na
izvorne dokumente, probiti se kroz šumu nerijetko ideološki obilježenih, pa tako i lažnih, prikaza hercegovačke
stvarnosti 1941. godine kako bi došao do pune istine“ –
kazali su u popratnoj obavijesti javnosti o Šarčevoj knjizi
urednici „Crkve na kamenu“, koji su uvjerenja da je upravo
tu „i najveće dostignuće ovoga rada: on je logičan, nepristran, nenapadan, reklo bi se bez teških riječi, ali neumoljivo lomi ili pak ispituje različite vijesti, sjećanja, kao i
povode zbog kojih je netko pisao na svoj način o događajima u Hercegovini 1941. godine. Uvidom u tako bogatu i
raznovrsnu, a u velikoj mjeri dosada nekorištenu izvornu
građu; isključivo znanstvenim pristupom povijesnoj stvarnosti; hrabrim suočavanjem s ideološkim pristupima ratnoj stvarnosti, bez obzira s koje strane dolazili; dosljedno
provedenom metodologijom rada; i sukladno svim navedenim prednostima po svojim rezultatima ili zaključcima
ovo djelo možemo uvrstiti među pokazne radove, uzorke
kako treba istraživati, pisati i donositi zaključke.“
174 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Moguće je da se u ovoj pohvali dr. Šarcu radi i o nakladničkoj pristranosti? Pa želim dometnuti kako i osobno smatram
autorov napor nesvakidašnjim činom, u osnovi čestitim, ma
koliko ne mogao dijeliti sve autorove obzire, uključivo prema
Katoličkoj crkvi. A imam potrebu, ipak, izdvojiti posebno vrijednom činjenicom što se kao nakladnik ove zahtijevne literature pojavljuje jedna crkvena institucija u Mostaru. Uostalom,
uvjeren sam kako se bez pomoći KC među herecegovačkim i
uopće Hrvatima o ovoj temi uopće ne može otvoriti ozbiljna
rasprava. Zbog toga bih i volio da je u pravu Uredništvo „Crkve na kamenu“, kada smjelo tvrdi da će ova knjiga od sada biti
nezaobilazna literatura svima onima koji se budu željeli baviti
ovom tematikom. Tomu bi se kao neovisan čovjek i intelektualac mogao samo radovati. No, bojati se da će se autorovo
ozbiljno propitivanje državnih i crkvenih arhiva, uključivo
ideološki jednostranih svjedočenja (iz vremena tzv. komunizma i tzv. dolaska demokracije) suočiti s ignorancijom, ili
nipodaštavanjem unutar podijeljenih akademskih zajednica i
nacionalnih historiografija. Jer, studija dr. Šarca se, zapravo,
ne može dopasti ni hrvatskim ni srpskim ni bošnjačkim jednodimenzionalnim historiografijama koje više skrivaju nego
otkrivaju. Dopast bi se mogla, eventualno, samo onim znanstvenicima i kulturolozima i slobodnim građanima koji njeguju kritički diskurs protivu „kulture selektivnog pamćenja“,
jer ona i nije drugo do ne-kultura zaborava!
Mile Lasić (Uzarići, 1954.), docent na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, novinar, publicista i
bivši diplomata.
Tekstom na knjigu
Bosanskohercegovački Hrvati
1941 – 1945: komunisti i ustaše
U kakvim je društvenim i političkim okolnostima raspada i bezvlašća nastala
ova makabrična povijest razularenih nagona, kako su skupine i pojedinci preuzeli
krojenje pravde u svoje ruke, tko je sve – imenom i prezimenom – sudjelovao u
zločinima a tko se, često rizikujući vlastiti život, stavio na stranu progonjenih,
govori studija koja minucioznom analizom dokumenata – iz dana u dan između
aprila i septembra 1941. – prati zbivanja na području Hercegovine (Šarac, I.,
2012). Za poželjeti je da autor nastavi i produbi svoja (najavljena) istraživanja
od kojih povijesna znanost i politička kultura – barem dugoročno gledano
– mogu imati samo koristi. Ne treba dakako gajiti iluziju da za ovakve teme
postoji historiografski „vademekum“, ali se treba nadati da će znanstvenokritički utemeljena analiza događaja i (ne)ljudskih postupaka djelovati u pravcu
smirivanja atavističkih strasti i širenja prostora utvrđivanju obostrano prihvatljive
istine nasuprot višku „zamrznutog“ znanja i „višku emocija“
Dubravko Lovrenović
Bh. Hrvati u političkom projektu
jugoslavenskih komunista do 1941.
S
vaki odgovor na postavljeni problem mora poći od toga
da su „i Hrvati nesumnjivo bili tvorci komunističkog nacionalnog programa“ (Banac, http://www.camo.ch/odnos_
hrv_bih.htm). To isto se odnosi na Bosnu i Hercegovinu
koja u žižu zanimanja KPJ, nakon idejnih lutanja između
1919. i 1938., dolazi izborom Josipa Broza Tita na dužnost
generalnog sekretara KPJ 1937. kada je formulirana partijska platforma o „narodnoj autonomiji Bosne i Hercegovine“
(Hadžirović, 1990, 185-188, 197, 199; Humo, 1973, 92). Po
svome sadržaju potpuno nova na „tržištu“ političkih ideja,
platforma o položaju BiH u sklopu Jugoslavije iznesena je
najprije decembra 1939. u Trećem otvorenom pismu bosanskohercegovačke studentske omladine – „Protiv rata! Za slobodu, demokratiju i ravnopravnost naroda! Za autonomiju
Bosne i Hercegovine“ – zatim u Rezoluciji Pete pokrajinske
konferencije KPJ za BiH jula 1940. (Redžić, 1973, 20-21).
Zahtjev za uspostavom historijsko-političkog subjektiviteta
BiH sadržan je i u Rezoluciji Pete zemaljske konferencije
održane od 19. do 23. oktobra 1940. u Dubravi kod Zagreba.
To opredjeljenje, kao podrška jugoslavenskih komunista
bosanskohercegovačkim komunistima, iskazano je tako
da „narodi Bosne i Hercegovine treba da se sami slobodno
opredijele i nađu rješenje za uređenje u tim oblastima“. Tito
je tada naglasio da je Bosna „jedno, zbog vjekovnog zajedničkog života, bez obzira na vjeru“. Sam pojam autonomije ostao je podložan različitim tumačenjima (Bandžović,
2007, 21). Međutim u tom historijskom trenutku, obilježenom srpsko-hrvatskom podjelom BiH, narodna autonomija
predstavljala je najviši „oblik demokratskog rješenja pitanja
političkog položaja Bosne i Hercegovine (…) kao zajednički
politički program Srba, Hrvata i Muslimana“ uspostavljen
pod vodstvom KPJ (Redžić, 1973, 21). Osim toga ovaj kon-
status, broj 16, ljeto 2013. 175
Tekstom na knjigu
cept autonomije BiH, istaknuvši prvi put stav o Muslimanima kao posebnoj etniji, suštinski se razlikovao od zahtjeva
za autonomijom muslimanskih političkih krugova sadržavajući u sebi i rudimentarne elemente bosanskohercegovačke
državnosti (Humo, 1973, 93).
Uza sve nedorečenosti time je za Bosnu i Hercegovinu načelno izabran oblik buduće državnosti s akcentom na njezinom položaju u odnosu na Srbiju i Hrvatsku kao i pitanju
statusa Muslimana (Lukač, 1973, 258). Jednom započet, ovaj
proces državno-političke emancipacije Bosne i Hercegovine,
usprkos kasnijim otporima i konceptualnim razilaženjima u
samoj KPJ, više se nije mogao zaustaviti. Formuliranje platforme o narodnoj autonomiji BiH bio je prvi, možda i najvažniji korak, ostali će uslijediti tokom i nakon završetka rata.
Formiranje Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH 1938. dalo je
novi poticaj sazrijevanju te ideje, iako je broj članova Partije
u to vrijeme dostigao tek 800 što je znatno ispod jugoslavenskog prosjeka (oko 10% ukupnog članstva KPJ uoči rata)
(Morača, 1973, 284). Uloga hrvatskih komunista BiH potvrđena je na partijskom savjetovanju održanom maja 1941. u
Zagrebu koje je okupilo delegate nacionalnih i pokrajinskih
rukovodstava osim Makedonije. U dokumentu Majskog savjetovanja naglašena je uloga hrvatskih komunista: „Vodeći
borbu hrvatskog naroda protiv okupatora i njihovih slugu,
komunisti Hrvatske treba da budu spona koja će povezati
borbu hrvatskog naroda sa borbom ostalih naroda Jugoslavije za njihovo nacionalno oslobođenje“. Kao prvorazredni
zadatak komunista iz BiH ističe se „raskrinkavanje frankovačkih izdajnika pred narodima Bosne, borba protiv okupatora i uzurpatora u Bosni, borba za bratstvo naroda“ (Colić,
1973, 188). Ovaj poziv upućen bh. Hrvatima bio je više puta
ponovljen tokom rata.
Svjesni neravnopravnog položaja Hrvata u Prvoj Jugoslaviji,
komunisti nisu izbjegavali raspravu o tom pitanju. U članku
„Komunisti i hrvatski narod“ objavljenom u Proleteru (br.
5) maja mjeseca 1937., pripisanom Titu, kritički se analizira hrvatsko nacionalno pitanje i beogradska centralistička
vlast uz obećanje da će, nakon preuzimanja vlasti, KPJ „riješiti hrvatske probleme, poštovati volju hrvatskog naroda,
dosljedno i odlučno se boriti za hrvatske zahtjeve i potrebe“
(Jandrić, 2010, 411-412). U pismu se kaže: „Ugnjetavanje
hrvatskog naroda jeste jedna nepravda za hrvatski narod, a
nesreća i za srpski narod, jer narod koji ugnjetava druge narode ne može biti ni sam slobodan. Komunisti su protivnici
svakog izrabljivanja i pljačkanja jednog naroda, jedne klase
ili pojedinog čovjeka. Zbog toga se komunisti bore protiv
pljačkaške politike beogradske gospode i beogradskih kapitalista, koji privredno pljačkaju hrvatski narod. Oni osuđuju
beogradsku privrednu politiku kojoj hrvatski narod plaća
velike daće i poreze, koji se, onda, troše za veliki državni
aparat, u kojem u ogromnoj većini sjede Srbi ili se troši u
objekte koji se grade na srpskoj teritoriji. To što vrijedi na
privrednom to isto vrijedi i na prosvjetnom, zdravstvenom i
socijalnom polju“ (Radojević, 2010, 376, nap. 10).
176 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Ispravljanje nepravdi nanesenih Hrvatima u Prvoj Jugoslaviji, sudeći prema ovom pismu, predstavljeno je kao jedan
od programskih ciljeva KPJ. Dodatno zaoštreno ratnim zbivanjima i poslijeratnim centralističkim kursom Partije, na
političkom dnevnom redu srpsko-hrvatskih odnosa ovdje
opisano stanje, donekle modificirano, ponovo će se naći u
Titovoj Jugoslaviji.
Bh. Hrvati između zločina, pasivizacije i
narodno-oslobodilačkog pokreta:
između Pavelića, Mačeka i Tita
Većina bh. Hrvata pozdravila je uspostavu NDH aprila 1941.
kao ostvarenje hrvatske nacionalne države i „dugo željenu
i iščekivanu priliku za nacionalno oslobođenje“ (Mihalić,
2012, 42). Država koja je kapitulirala smatrana je srpskom
i zato je pojava nove države, još i hrvatskog predznaka, bila
praćena velikim nadama i iluzijama (Lukač, 1973, 260). Novu
državu Hrvati u Hercegovini nisu nazivali ni „ustaškom“ ni
njezinim punim imenom, nego „hrvatskom državom“ i „našom državom“ a njezinu vlast i vojsku „hrvatska vlast“ i „hrvatska vojska“ (Šarac, I., 2012, 42-43). Znatan dio bh. Hrvata
podržao je Mačekovu HSS, njegovu opozicionu politiku
prema NDH i otklon prema „komunističkom“ NOP-u. Tek
pojedinačno i u manjim grupama, osobito u gradskoj ilegali, uključili su se bh. Hrvati od početka u NOB-u (Redžić,
2007, 375). Našavši se od samoga početka između ekstremnih pozicija personificiranih upravo u Hrvatima – Paveliću, Mačeku i Titu – hrvatski narodnooslobodilački pokret
u BiH „bio je najisturenija tačka borbe cjelokupnog hrvatskog naroda“, i to u procijepu između dvaju reakcionarnih
koncepcija: velikosrpske i velikohrvatske (Humo, 1973, 90).
Sagledane u tom svjetlu revolucionarne biografije pojedinih
bh. Hrvata poput Ante Babića i Franje Herljevića dodatno
dobivaju na svojoj ljudskoj i nacionalnoj veličini. Dok je srpski izbor za ustanak i NOP pod pritiskom ustaškog terora
u krajnjoj liniji pojednostavljen, hrvatski je na drugoj strani
bio znatno kompleksniji. Sama spoznaja o kolaboracionističkom karakteru NDH i ustaškim zločinima nije bila dovoljna za masovno uključenje bh. Hrvata u ustanak (Redžić, 1973, 28). Zato je prvi val političkog i oružanog otpora
ustaškom režimu u BiH zahvatio tek dio hrvatske omladine,
inteligencije i radništva (Humo, 1973, 104).
Desno orijentirani članovi i pristalice HSS pristupili su ustaškim vojnim formacijama (Историја Савеза комуниста
Југославије, 1985, 180). Ne samo HSS nego i ostale građanske političke grupacije aktivne u političkom životu
međuratne­ BiH nisu podržale opredjeljenje KPJ za oružanu borbu protiv okupacije (Историја Савеза комуниста
Југославије, 1985, 208). Ovakav stav formiran je „iz opreza
prema komunističkoj ideji i sovjetskom iskustvu“ (Mihalić,
2012, 53). Stanje političke pasivizacije i čekanja, obilježeno
„domišljanjem i proglasima iz gradskih kabineta“, išlo je na
ruku KPJ koja se „u hodu prilagođavala hrvatskom mentalnom sklopu – da intenzivnim političkim djelovanjem uvjeri
Tekstom na knjigu
hrvatski narod da je Komunistička partija sposobna odgovoriti na nacionalne i socijalne probleme hrvatskog naroda“
(Mihalić, 2012, 42-43). Na ratnu i poslijeratnu sudbinu Hrvatske (i Hrvata u cjelini) upravo je ta činjenica – da otpor
ustaškom režimu i okupacijskim silama nisu organizirale
hrvatske legitimne političke snage – imala presudan značaj
(Stančić, 2002, 218-219).
Za razliku od bh. Srba koji su NOP-u, ne toliko vlastitom
voljom koliko stjecajem niza međusobno uvjetovanih okolnosti, pristupili ubrzo nakon aprilskog rata 1941., pokretu
protiv okupacije i ustaškog režima, najviše zahvaljujući
oklijevanju vođe HSS Mačeka, bh. Hrvati priključuju se
od 1942. Njihovoj pasivizaciji, svojom rigidnom politikom
prema HSS koju je izjednačavala sa ustaškim pokretom, sve
do 1942. pridonijela je i sama KPJ. S druge strane, budući
da je „radićevština“ vodila hrvatske mase, komunisti bez
HSS i hrvatskog seljaštva nisu mogli računati na omasovljenje svog pokreta (Mihalić, 2012, 46, 52). Seljak je, osim
toga, tradicionalno vezan za kuću i zemlju, teže ga je pokrenuti, pogotovo u borbu u udaljeni i nepoznati kraj (Piljević,
1973, 239). Rezerviranom držanju hrvatskog seljaštva, kako
pokazuje primjer Hercegovine, u znatnoj mjeri je pridonijela
snažna katolička tradicija ali i to da je po svome općem mentalnom sklopu „seljak [bio] najdublji protivnik komunizma“.
Ovakav stav hrvatskog stanovništva u Hercegovini, unatoč
splašnjavanju početne euforije prema NDH, u osnovi se
nije mijenjao sve do uspostave komunističko-partizanskog
režima 1945. (Šarac, I., 2012, 47, nap. 72). Svjedoči o tome
na svoj način anegdota zabilježena u Ratnom dnevniku fra
Josipa Markušića pod datumom 2. IV. 1945.: „U Podmilačju
kaže mi seljak, Ivo Dramac-Lucić na pitanje: zašto seljaci
ne će da idu u N.O.V.J.?! – Nismo Cigani da idemo nas pola
kuće u ovu vojsku kad nas je polovina već na drugoj strani!
Kad se svrši svi ćemo ići u svoju vojsku“ (Markušić, Ratni
dnevnik 1941-1945, 288).
Jedno od sredstava kojim se nastojalo ostvariti omasovljenje
partizanskog pokreta bio je i partijski rad među vojnicima i
oficirima oružanih snaga NDH u Hrvatskoj i BiH. Septembra 1941. Očevidni odjel Glavnog stožera domobranstva napravio je evidenciju sumnjivih lica zavedenih pod etitektom
„sklon komunizmu“, „komunistički agitator“, „surađivao sa
komunistima“ (Colić, 1973, 189-190, 310-311). U to vrijeme
iz gatačkog domobranskog garnizona prebjegli su u partizane satnik Hrvoje Tičinović, narednik Antun Nemet i Ibro
Šator (Čampara-Kovač, 2010, 284). Premda slični primjeri
nisu brojni oni su ipak nagovještavali kasniju, znatno masovniju pojavu.
Jednim od svojih strateških ciljeva postavila je KPJ pretvaranje ustanka, pretežno srpskog seljaštva, u oružanu borbu
sa hrvatskim i muslimanskim seljaštvom kao sastavnim dijelom. Odvajanje dijela srpskog seljaštva od četničke politike
kao i odvajanje dijela muslimanskog i hrvatskog seljaštva od
NDH bili su usko povezani sa prvim ciljem. Već u saopćenju
Vrhovnog štaba NOP o Savjetovanju u Stolicama održanom
26. IX. 1941. istaknuto je da „sve više muslimana i Hrvata
svakodnevno dolazi u oslobodilačke partizanske odrede“
(Babić-Otašević, 1970, 21). Ovo Savjetovanje znatno je pridonijelo razvoju ustanka u BiH, posebno formiranjem Glavnog štaba NOP za Bosnu i Hercegovinu kao i daljnjim mjerama reorganizacije, učvršćivanja i povezivanja partizanskih
vojnih jedinica (Redžić, 1973, 25). Usprkos svemu tome brojali su partizanski odredi u BiH krajem 1941. tek oko 18.200
boraca naspram preko 212.655 dobro naoružanih pripadnika raznih neprijateljskih formacija, među kojima i 47.655
vojnika NDH (Redžić, 1973, 31-32).
Jačanju simpatija za oslobodilački pokret i distanciranju od
NDH značajno je pridonio odnos boraca proleterskih brigada prema lokalnom stanovništvu prilikom oslobođenja
hrvatskih i muslimanskih sela oko Prozora, Gornjeg Vakufa,
Bugojna, Donjeg Vakufa, Duvna, Šujice i Livna u ljeto i jesen
1942. Sličan proces odvijao se pri oslobađanju muslimanskih sela u Cazinskoj krajini od strane krajiških i hrvatskih
partizana praćenim sve masovnijim priključenjem siromašnih seljaka NOP-u. Bio je to „najveći uspjeh i korak u radu
Partije u Bosni i Hercegovini“ (Lukač, 1990, 245, 254, 261,
265-266). Istovremeno jačanje partizanskih uporišta u sjeverozapadnoj Hrvatskoj bilo je rezultat sve šire zastupljenosti
hrvatskog naroda u NOP-u (Историја Савеза комуниста
Југославије, 1985, 222-223). Značajno mjesto u tom procesu imala je „promidžbeno-politička uvjerljivost predodžbe o nekomunističkoj naravi partizanske vojske koju je
njeno komunističko vodstvo uspjelo postići“ (Mihalić, 2012,
105). Neovisno o svemu tome galopirajuća kompromitacija
NDH kao države koja nije sposobna riješiti ni jedan od gorućih problema koji su pritiskali bh. Hrvate u Prvoj Jugoslaviji (političke slobode, demokracija, pravna država, bolji
život) uvjetovala je njihovo postepeno političko otrežnjenje
praćeno sumnjom u novoproklamirane vrijednosti ove satelitske tvorevine (Humo, 1973, 104).
AVNOJ, ZAVNOH i ZAVOBiH:
afirmacija federalnog koncepta nove
Jugoslavije
Prvo zasjedanje AVNOJ-a održano u Bihaću 26./27. XI. 1942.
okupilo je, osim makedonske i slovenačke zbog spriječenosti,
nacionalne odnosno pokrajinske delegacije. Pored predstavnika KPJ u Izvršni odbor AVNOJ-a ušli su i neki istaknuti prvaci građanskih stranaka, kulturni i javni radnici a za njegovog
predsjednika izabran je dr. Ivan Ribar hrvatski i jugoslavenski
političar, jedan od osnivača Demokratske stranke (Историја
Савеза комуниста Југославије, 1985, 243-244).
Nacionalni sastav vijećnika prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a
održanog u Mrkonjić Gradu 25. XI. 1943. odgovarao je približno nacionalnoj strukturi NOP-a u BiH: od 172 vijećnika
bilo je 110 Srba, 45 muslimana, 12 Hrvata i 5 ostalih. Od ukupno 58 vijećnika u bosanskohercegovačkoj delegaciji na drugom zasjedanju AVNOJ-a našlo se 35 Srba, 18 muslimana i 5
status, broj 16, ljeto 2013. 177
Tekstom na knjigu
Hrvata (Redžić, 2007, 374). Hrvati su, kako se vidi, brojčano
još uvijek bili najslabije zastupljeni. Otuda u Rezoluciji prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a zaključak da Srbi prednjače u
NOP-u, da se pred ZAVNOBiH postavlja zadatak pojačane
mobilizacije Srba i „da u NOV uvodi nove borce i da ubrzano
privlači u NOP naročito muslimane i Hrvate“ (Redžić, 2007,
372). Na tom zasjedanju izrekao je Josip Vidmar, predsjednik
Osvobodilne fronte Slovenije, jednu veliku historijsku istinu,
naime da je BiH „najkomplikovanija zemlja u Evropi“. Na tom
tragu osudio je Rodoljub Čolaković ustaške i četničke zločine
počinjene u ime stvaranja „hrvatske Bosne“ i „srpske Bosne“
(Babić-Otašević, 1970, 63). Vremenom je postajalo sve jasnije da opredjeljenje za KPJ i NOP, u okolnostima trostruke
okupacije NDH, predstavlja jedinu izglednu alternativu za
bh. Hrvate, pogotovo s obzirom na držanje HSS koje pokazuje „da se čuvanje nacionalne nezavisnosti ne može ostvariti
čekanjem što će o hrvatskoj sudbini odlučiti velike i moćne
zemlje, prilagođavanjem i glavinjanjem u političkom djelovanju“ (Usp. Mihalić, 2012, 229).
Nasuprot nacionalnih ekstrema praćenih zločinima počinjenim u to ime, okupili su AVNOJ, njegovo Predsjedništvo
i Nacionalni komitet raznolik sastav pojedinaca, ne samo
komunista, nego i bivših čelnika građanskih stranaka, kulturnih i javnih radnika, svećenika i oficira među kojima i
Hrvata, osobito onih angažiranih u političkom životu Jugoslavije do 1941. (Историја Савеза комуниста Југославије,
1985, 277). Nakon oslobođenja Tuzle i gotovo cijele istočne
Bosne oktobra 1943. među novoformiranim partizanskim
vojnim formacijama bila je i 18. hrvatska brigada (Morača,
1990, 282-283). Dok se zapadna Hercegovina još uvijek nalazila pod kontrolom ustaša hrvatsko stanovništvo ostalih
dijelova zemlje zahvatila je sve oštrija idejna i politička diferencijacija. Taj se proces odvijao sporije u oblastima nastanjenim kompaktnim seljačkim stanovništvom, u gradovima znatno intenzivnije. Prvi značajan preokret odigrao se
u Tuzli i tuzlanskom rudarskom bazenu. Osim formiranja
18. hrvatske brigade grupa prijeratnih prvaka HSS uputila
je proglas Hrvatima da se priključe NOP-u kojemu u sve
većem broju s jeseni 1943. pristupaju radnici i omladinci
hrvatske nacionalnosti iz gradova. Krajem 1943. osniva se
Okružno povjereništvo KPJ za zapadnu Hercegovinu što
je bilo „rezultat postepenih pozitivnih promjena u raspoloženju hrvatskih masa i stvaranja uporišta NOP-a i u ovom
kraju“ (Morača, 1990, 283, 294; Đonlagić, 1990, 314). Usprkos tome na području Brotnja, kako to pokazuju poslijeratni
podaci, 1943. evidentirano je 2.550 lica sudionika neprijateljskih vojnih formacija, nasuprot 40 pojedinaca koji su stupili na stranu NOP-a (Šarac, I., 2012, 47, nap. 71).
Izvještaj komandanta Jugoistoka Von Weichsa, koji koncem oktobra 1943. sadrži analizu stanja u NDH, konstatira
da ustaše nisu sposobne ovladati situacijom i da su izgubile
svaki utjecaj u hrvatskom narodu. To je ubrzalo proces diferencijacije unutar HSS-a, čije se članstvo u sve većem
broju uključivalo u NOP (Историја Савеза комуниста
Југославије, 1985, 259-260). Ivan Kuzmić, predsjednik
178 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
splitskog HSS-a, objavio je augusta 1943.: „Mi, Hrvati, prvi
put imamo svoju pravu hrvatsku vojsku, narodnooslobodilačku vojsku Hrvatske na čelu sa Glavnim štabom Hrvatske i
jedinim pravim predstavništvom hrvatskog naroda: Zemaljskim antifašističkim vijećem narodnog oslobođenja Hrvatske“ (Mihalić, 2012, 45).
Iako sporije nego kod muslimana, odvijao se proces pristupanja bh. Hrvata NOP-u, naročito iz gradskih i industrijskih centara, dok su istovremeno kod hrvatskog seljaštva
rasle rezerve prema NDH uz izbjegavanje mobilizacije u
Domobranstvo i drugih obaveza prema ustaškom režimu
(Историја Савеза комуниста Југославије, 262). Tokom
1943., pogotovo nakon uspostave kontrole Narodnooslobodilačke vojske nad većim dijelom teritorija NDH u BiH
i vojnih poraza četnika, zaustavljeni su procesi koji su pod
okupacijom vodili produbljivanju jaza između srpskog, hrvatskog i muslimanskog stanovništva (Историја Савеза
комуниста Југославије, 1985, 261). Snažan limitirajući faktor za bh. Hrvate predstavljali su ostaci vodećih struktura
HSS koji su zagovarali politiku čekanja „povoljnog trenutka“
za preuzimanje vlasti uz oslonac na zapadne sile (Историја
Савеза комуниста Југославије, 1985, 303). Između tadašnjih „scila“ i „haribda“ „hrvatske građanske snage proživljavale su krizu savjesti“: tako su se na strani NDH našli antikomunisti koji nisu pristajali uz ustaški režim dok su uz
partizane pristali demokrati i antifašisti koji nisu prihvaćali
komunističku ideologiju (Stančić, 2002, 221).
Odnos snaga međutim neminovno se mijenjao tako da je
samo tokom februara 1944. NOP-u pristupilo 1.500 boraca
iz Posavine, pretežno Muslimana i Hrvata (Đonlagić, 1990,
307). Iako su pozicije ustaša bile oslabljene, na oblasnim savjetovanjima održanim februara i marta 1944., konstatirano
je da je učinak Hrvata u borbi protiv ustaških vojnih formacija
„još uvijek nedovoljan“ (Đonlagić, 1990, 316). Proces približavanja bh. Hrvata NOP-u potvrđen je na Prvoj zemaljskoj
konferenciji Narodnooslobodilačkog fronta BiH održanoj u
selu Zdeni kod Sanskog Mosta 3. VII. 1944. na kojoj su sudjelovali i neki antifašisti članovi HSS. Borba protiv nastojanja
Mačekovih pristalica u HSS da spriječe uključivanje „svojih“
članova u Narodnooslobodilački front „bila je jedan od važnih zadataka organizacija KPJ u Bosni i Hercegovini sve do
kraja rata“ (Đonlagić, 1990, 321, 333, 336). Osnovni problem,
prema riječima Rodoljuba Čolakovića na Prvom zasjedanju
ZAVNOBiH-a, ogledao se u tome što je među bh. Hrvatima
bila prisutna „kobna zabluda“ da je NDH „kakva takva ipak
hrvatska država“ i da je „narodno oslobodilačka borba uperena protiv hrvatstva“ (Lučić, 2010, 634-635). Takvo shvaćanje, kapilarno rašireno u narodu, sporo se mijenjalo. Na drugoj strani prevladala je u KPJ ideja federalizma – upravo preko
HSS zastupana u Prvoj Jugoslaviji­ – kao najpogodnijeg ideološko-političkog okvira za rješavanje nacionalnog pitanja i
unutrašnjeg uređenja nove Jugoslavije. Federalna koncepcija,
ozvaničena na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, predstavljala je
snažan udarac „velikosrpskoj hegemoniji“ i „versajskoj Jugoslaviji“ (Bandžović, 2007, 19, 32).
Tekstom na knjigu
Ugled partizanskog pokreta kod Hrvata jačalo je sudjelovanje javnih ličnosti poput pjesnika Vladimira Nazora te svećenika i znanstvenika Svetozara Rittiga. U posljednoj godini
rata cijele jedinice hrvatskih domobrana, uz srpske četnike,
prešle su u partizane (Steindorff, 2006, 182-183). Tome je
znatno pridonijela još jedna odluka Predsjedništva AVNOJa od 21. XI. 1944. o amnestiji pripadnika domobranskih i
četničkih formacija koji nisu počinili zločine (Đonlagić,
1990, 331). Sve do početka 1944. Hrvatska je zajedno sa BiH
prednjačila po broju boraca u partizanskim vojnim formacijama. U Hrvatskoj koja je pri kraju rata brojala oko 150.000
boraca nacionalni sastav bio je sljedeći: 60,40% Hrvata,
28,64% Srba, 2,76% Muslimana, 0,25% Židova i 2,96% ostalih (Džaja, 2004, 100-101). Procjena Britanske obavještajne
službe glasila je da se sudbina NOP-a rješava u Hrvatskoj i
BiH: „Problem Hrvatske, koji je uključivao Bosnu i Hercegovinu, bio je glavni za budućnost Narodnooslobodilačkog
pokreta“ (Mihalić, 2012, 227). Presudne ratne operacije, tokom tri ratne godine, vođene su na području Bosne i Hercegovine i Hrvatske gdje je partizanski pokret imao glavni
oslonac (Goldstein, 2012, 420).
Oružanu borbu na terenu pratila je politička borba u vrhu
KPJ sa Bosnom i Hercegovinom kao jednom od centralnih
tema. Nakon što je otpala mogućnost da BiH prema sovjetskom modelu bude uspostavljena kao autonomna pokrajina,
zatim da bude priključena Srbiji ili Hrvatskoj, na drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a (30. VI. – 2. VII. 1944.) u Sanskom
Mostu proglašena je BiH šestom federalnom jedinicom buduće države. Predsjedništvu AVNOJ-a upućena je poruka
„da ćemo u izgradnji bosansko-hercegovačke državnosti
učvršćivati bratstvo naših naroda“ (Kac, 2010, 395). Hrvatski članovi Predsjedništva ZAVNOBiH-a, dr. Jakov Grgurić i Ante Babić, zajedno sa muslimanskim predstavnicima,
Avdom Humom i dr. Muhamedom Sudžukom, rješenje za
buduće administrativno uređenje BiH, za razliku od srpskih
predstavnika dr. Voje Kecmanovića i Đure Pucara, vidjeli su
u njezinom historijskom kontinuitetu. Završno konstituiranje ZAVNOBiH-a u Narodnu skupštinu BiH između 26. i
28. IV. 1945. nije se moglo odigrati bez aktivne uloge hrvatskih komunista (Džaja, 2004, 232-235).
Donošenje političkih odluka unutar ZAVNOBiH-a bilo je
izraz volje pokrajinskog partijskog vrha, a ne političke baze.
Istovremeno, to je značilo legitimiranje BiH kao historijske
pokrajine, odnosno uspostavu njezine državnosti (Redžić,
1998, 456, 459). O sudbinskom pitanju državnog položaja
BiH odlučivalo se u uskom krugu od desetak ljudi, čemu se
naknadno davala forma demokratičnosti i institucionalnosti
(Bandžović, 2007, 24). Ključnu arbitarsku ulogu u procesu
uspostave BiH kao federalne jedinice odigrao je Tito nakon
sastanka sa članovima Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH
kada je odlučeno da se sazove „bosanska skupština“ (ZAVNOBiH) (Kac, 2010, 393-394).
Kobna greška ZAVNOBiH-a bilo je spajanje zakonodavne i
izvršne vlasti što je otvorilo put u diktaturu „koja će se po-
slije oslobođenja zemlje uspostaviti u obliku i sistemu tzv.
narodne demokratije“ (Redžić, 2007, 375). Paralelno sa ZAVNOBiH-om konstituiran je ZAVNOH – Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske – koje se na
čelu sa Andrijom Hebrangom i uz sudjelovanje većeg broja
članova HSS predstavljao kao istinski zastupnik „hrvatskog
nacionalnog pokreta unutar Jugoslavije“ (Steindorff, 2006,
184-185; Mihalić, 2012, 47-48). Uspostavljanje ZAVNOH-a
kao hrvatske ratne vlade i deklaracija istog tijela zasnovana
na „međunarodno prihvaćenoj osnovi samoodređenja naroda“ presudno je pridonijelo masovnom odlasku Hrvata
u partizane tokom 1943. Treće zasjedanja ZAVNOH-a u
Topuskom maja 1944. izglasalo je „hrvatsku republikansku
povelju o narodnim i ljudskim pravima“ na principima ravnopravnosti (Mihalić, 2012, 98-99). ZAVNOH se proglasio
„jedinim pravim državnim saborom Hrvatske“ i „predstavnikom suvereniteta naroda i države Hrvatske kao ravnopravne federalne jedinice demokratske federativne Jugoslavije“. Uz NDH time je konstituirana Federalna Država Hrvatska u okviru Jugoslavije (Stančić, 2002, 223), što znači da
su ZAVNOH i ZAVNOBiH utvrdili ustavnu poziciju hrvatskog naroda u poslijeratnoj Jugoslaviji. Time se Hrvatska u
sklopu Jugoslavije svrstala na stranu antifašističke koalicije –
na pobjedničku stranu Drugoga svjetskog rata predvođenu
Velikom Britanijom, SSSR-om i SAD-om. Jednako značajno
bilo je to što su tako Hrvatska i hrvatski narod u cjelini izbjegli zamku identifikacije sa ustaškom NDH (Goldstein, 2012,
419).
Uz daljnje vojno urušavanje Sila osovine, ova zasjedanja sa
svojim proklamacijama nisu mogla ostati bez odjeka na držanje bh. Hrvata prema NOP-u. Takav odjek, praćen velikim
valom prelaska pripadnika hrvatskih oružanih snaga u partizane u srednjoj i sjevernoj Bosni, imao je neuspjeli protuosovinski prevrat u NDH koncem augusta 1944. (tzv. „urota“
Vokić-Lorković) „koji je poništio hrvatska iščekivanja i ugasio posljednju mogućnost da se na neki način [izvan NOP i
KPH] hrvatski politički interesi uspiju afirmirati za vrijeme
trajanja Drugog svjetskog rata“ (Mihalić, 2012, 190-192).
Između proklamacija i činjeničnog
stanja: „A nikada se ništa ne ostvaruje“
Razlika između proklamacija i činjeničnog stanja na terenu
ipak je bila vidljiva. U NOP-u BiH masovno su sudjelovali Srbi,
zaostajali su Muslimani, a Hrvati još više. Početnu borbu KPJ
protiv velikosrpske hegemonije u Prvoj Jugoslaviji zamijenilo
je u NDH novo stanje obilježeno masovnim odzivom egzistencijalno ugroženih Srba u partizanski pokret. To je rezultiralo time da je u nacionalnom sastavu političkih organizacija
i institucija – PK KPJ za BiH, Narodnoj skupštini i Narodnoj
vladi BiH – prevladao srpski element. Hrvati BiH ostali su
zato politički problem čije rješenje je ostavljeno za poslijeratni
period (Redžić, 1998, 455, 460-461). Hrvati u cjelini nisu gajili
realnu predodžbu o političkoj strategiji KPJ jer se radilo o „narodu koji nije imao razvijeno političko mišljenje, koji prije rata
status, broj 16, ljeto 2013. 179
Tekstom na knjigu
nije imao bogatu političku scenu, niti je kao nacija imao političkog iskustva“ (Mihalić, 2012, 48). Zahvaljujući dosljedno
provođenoj strategiji, „žilavim svakodnevnim radom među
masama“ koji nije bio lišen demagoških sredstava, KPJ je ratni
autoritet pretočila u „politički autoritet i vodstvo za široke slojeve politički nerazvijenog hrvatskog naroda“ (Mihalić, 2012,
57). Životno zainteresiran za oslobođenje i prestanak rata,
taj je narod kao alternativu pred očima imao jedino iskustvo
ustaškog terora i još živo sjećanje na trulež, nepravde i unitarizam monarhističke Jugoslavije.“ „Građani vichyjevske Francuske poznavali su bolju Francusku, ali Hrvati nisu poznavali
bolju Hrvatsku“ (Mihalić, 2012, 58, 228). Osim razdoblja austrougarske vlasti, u svome kolektivnom pamćenju bh. Hrvati
također nisu imali sliku nikakve bolje Bosne i Hercegovine.
Odlazak u partizane zato nije značio opredjeljenje hrvatskog
naroda za komunizam nego borbu za nacionalnu slobodu i
bolje životne uvjete (Mihalić, 2012, 155).
Uzimajući sve to u obzir, ako se ovakav tok i završetak političke borbe za BiH u funkciji njezine ravnopravnosti sa
drugim jugoslavenskim republikama usporedi sa pravaškim konceptom priključenja BiH Hrvatskoj u sklopu Austro-Ugarske zastupanim po HNZ i HKU, ili sa maglovitom kombinatorikom H(R)SS-a, koja je završila podjelom
u okviru Hrvatske Banovine, onda komunistički, time i hrvatski, doprinos izgradnji bh. državno-političke individualnosti dobiva na historijskom značaju. Ključ uspjeha komunista ogleda se u tome što je proces izgradnje socijalističke
državnosti BiH započeo s ustankom i odvijao se paralelno
s oružanom borbom (Enciklopedija Jugoslavije, 1993, 133).
Primjer stvaranja hrvatske antifašističke države unutar hrvatske osovinske države (Mihalić, 2012, 156), mogao je djelovati samo poticajno na političku orijentaciju bh. Hrvata u
ratnim okolnostima. Za razliku od ustaša i četnika koji su
nastupali samo u ime svojih naroda, vlastitu političku platformu ponudili su partizani svim narodima Jugoslavije i tako
osigurali najširu podršku svome pokretu (Steindorff, 2006,
183). BiH je iz rata izišla sa nekim elementima državnosti
koja „ima uporište prvenstveno u NOP-u, a ne u istorijskoj
tradiciji“ (Redžić, 2007, 370). Na nacionalnoj i političkoj razini ta je državnost svoj izraz dobila neposredno nakon rata
u Narodnoj vladi BiH sastavljenoj od predstavnika Srba, Hrvata i Muslimana (Usp. Babić-Otašević, 1970, 124-125).
Oružani otpor i politička borba rezultirali su 29. XI. 1945.
ukidanjem monarhije i proglašenjem Federativne Narodne
Republike Jugoslavije (FNRJ) koja je 20. I. 1946. dobila svoj
prvi ustav pisan prema sovjetskom modelu (Steindorff,
2006, 192). U praksi je to ipak bila centralistička država rukovođena centralistički ustrojenom komunističkom partijom na čelu sa jednim čovjekom i malom skupinom ljudi od
povjerenja koja je donosila sve ključne odluke (Goldstein,
2003, 301). Tako se moglo desiti da je politički sustav Druge
Jugoslavije predstavljao „permanentni eksperiment“ (Džaja,
2004, 146) i da se „Jugoslavija zapravo tek Ustavom iz 1974.
vratila duhu i izvornim načelima AVNOJ-a iz 1943. godine“
(Bandžović, 2010, 41).
180 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Proklamacije i obećanja zamijenio je postratni obračun s
političkim protivnicima po sistemu prijekih sudova, revolucionarni zahvati u područje vlasništva pri čemu je Katoličkoj crkvi oduzeto oko 85% dobara i isključenje političkih
konkurenata (prijeratnih političkih stranaka). Na izborima
održanim 11. XI. 1945. nije izostala masovna podrška birača što je značilo i praktično legitimiranje novog političkog poretka. Usprkos svim neregularnostima koje su pratile
izbore, posebno komunističke propagande i pritisaka tajne
policije, izborni rezultati u cjelini su ipak odražavali raspoloženje biračkoga tijela. U izborima za Saveznu skupštinu
u BiH je od izborne kvote (1.086.112) glasalo 1.004.964 što
znači 92,53% od čega je za Narodnu frontu svoje glasove
dalo 956.909 ili 92,53% birača. Za bezlisnu kutiju glasalo je
48.155 ili 4,79%. U izborima za Skupštinu naroda od izborne
kvote (1.086.112) glasalo je 999.698 ili 92,04%, od toga na
Narodnu frontu 941.391 ili 94,17%, dok je za bezlisnu kutiju
glasalo 58.307 ili 5,83% birača. Oponenti su bili isključeni iz
političkog života.
Englesko diplomatsko predstavništvo u Beogradu izborne je
rezultate ocijenilo više kao sklonost birača onoj vlasti „koja
im može obećati red i sigurnost... nakon svega što su prošli
u ratu i nakon njega“ nego kao izraz povjerenja komunizmu
(Džaja, 106-126).
„Komunistička partija uspostavila se kao internacionalna,
svevideća, sveznajuća i nepogriješiva nadsvijest“. Tradicionalni Bog detroniziran je i zamijenjen „komunističkom
divinizacijom Partije i partijskog vodstva – ovozemaljskim
političko-društvenim božanstvom“. Legaliziran je „vrijednosni ikonoklazam“, a „slobodarske i plemenite ideje Narodnooslobodilačke borbe povijesno [su] završile u političkim
i moralnim devijacijama“ (Mihalić, 2012, 60-61, 221). Pred
sami kraj rata rezignirao je partizanski pukovnik i politički
komesar Ivan Šibl: „A nikada se ništa ne ostvaruje“ (Mihalić,
2012, 222).
Trojnost fenomena NDH:
spoznajna, etička i psihohistorijska razina
Ovakvom epilogu prethodilo je kratkotrajno, do tada nepoznato, hrvatsko povijesno iskustvo življenja u Nezavisnoj
Državi Hrvatskoj. Iz brutalnosti monarhističke Jugoslavije
gurnuti su Hrvati pod žrvanj drugoga ekstrema: u oba slučaja sve se odigralo mimo naroda. Njemu su ostavljene samo
stravične posljedice sučeljavanja triju nepomirljivih svjetonazora: naci-fašizma, komunizma i demokracije. Na hrvatskoj povijesnoj pozornici našla su se suprotstavljena tri politička bloka: komunistički, ustaški i Hrvatska seljačka stranka
(Kisić Kolanović, 2002, 691).
Kao historiografski problem predstavljala je NDH područje
nadmetanja dviju interpretativnih „škola“: „marksističkog“ modela i „nostalgično apologetskog“ personificiranog
u časopisu hrvatskih publicista u izbjeglišvu pod nazivom
Tekstom na knjigu
„Hrvatska­ revija“. Dok su „marksistički“ obrazac obilježili
„ideološko ustrojavanje protiv nacionalizma“ i crno-bijeli
interpretativni klišeji, „nostalgično apologetski“ završio je
u „hipostaziranju njezinog [NDH] romantično-oslobodilačkog aspekta“ (Kisić Kolanović, 2002, 684-685, 687). Problem je znatno složeniji da bi se mogao svesti samo na jedan „idiom“. Dvojnost fenomena NDH uključuje koliko spoznajnu toliko etičku razinu čitanja prošlosti, na jednoj strani
kategoriju nacionalne države, na drugoj „fenomen etnocentričnosti i mračno područje zločina“ (Kisić Kolanović, 2002,
679). Ovima se, u razumijevanju psihološke „arheologije“
zločina, pridodaje i treća, uglavnom zanemarena dimenzija:
psihohistorija sa svojim bogatim spoznajnim resursima o
odnosu svjesnog i nesvjesnog utemeljena na etnopsihologiji,
etnopsihijatriji i etnopsihoanalizi (Rendić- Miočević, 2001,
187. i d.).
Bez obzira na to što NDH „za povijesno istraživanje još uvijek [ostaje] krajnje težak izazov“ ne podliježe sumnji ocjena
da se radilo o tome „da je sustav vlasti u toj marionetskoj državi, koji je bio izgrađen po načelu vođe i na rasističkim temeljima, progonio svoje političke protivnike i pritom izvršio
genocid nad Srbima, Židovima i Romima“ (Džaja, 2004, 81).
Sva ostala pitanja: prvotna podrška hrvatskog stanovništa
i klera osnivanju te države, zatim pitanje da li su počinjeni
zločini bili rezultat rasističkih uvjerenja ili radije političkih
prilika Prve Jugoslavije, koliki dio u genocidu pripada ustašama a koliki drugim domaćim i inozemnim vojnim formacijama, kada je došlo do otklona Hrvata od ustaškog režima
i koliko su oni sudjelovali u otporu okupacijskim silama, konačno zašto su prosvjedi zagrebačkog nadbiskupa Alojzija
Stepinca (1898-1960) protiv ustaških zlodjela bili obzirni i
diskretni a protiv komunističkih vlasti oštri i odlučni (Džaja,
2004, 81) – sva ta bez sumnje važna pitanja odlaze u drugi
plan pred zločinačkom naravi NDH te pogubnim političkim
i moralnim posljedicama što ih je za sobom ostavila. Rezultat je to „kameleonske permutacije nacionalizma, kao ideologije“ s ideologijom fašizma (Smit, 2010, 30).
Država „Božje providnosti“:
Jedan narod, jedna vjera, jedan vođa
Kao i prilikom prethodnih povijesnih i civilizacijskih mijena
– iz 1878. i 1918. – vojni slom Prve Jugoslavije 1941. praćen
urušavanjem koncepta agresivne političke i kulturne integracije pod srpskom hegemonijom otvorio je kratkotrajno,
ali suštinski novo, osim toga dalekosežno po svojim posljedicama, poglavlje u povijesti bh. Hrvata. Nakon stoljećâ
provedenih pod tuđinskim i otuđenim režimima našli su se
bh. Hrvati u svojoj, hrvatskoj državi. Mitski tisućugodišnji san o toj istoj državi preko noći se međutim rasplinuo
i pretvorio u svoju suprotnost: u noćnu moru. Geslo pod
kojim je Slavko Kvaternik 10. IV. 1941. proglasio NDH – Jedan narod, jedna vjera, jedan vođa (Grünfelder, 2012, 139)
– kompromitiralo je sve te „svete“ pojmove pojedinačno i
zajedno. Na ovim „vrijednostima“ zasnovana država nosila
je u sebi snažan konfliktni potencijal koji je morao doći do
izražaja u sudaru sa drugom, etničkim i povijesnim kriterijima definiranom, stranom – srpskom. Ustaše pri tome nisu
razlikovale srpsku političku elitu, „objektivno najodgovorniju za nezadovoljstvo Hrvata i ostalih naroda u Kraljevini
Jugoslaviji, od običnoga srpsko-pravoslavnog puka“ (Usp.
Šarac, I., 2012, 49-50, 53). Kao i obično, „račune“ velikih i
nedodirljivih plaćali su tzv. obični ljudi koji niti su se bavili
politikom, niti su je previše razumjeli. Daleko bližom njima
je ostala „politika“ svakodnevnog života, zapravo prečesto
gologa preživljavanja.
Umjesto HSS i drugih stranaka hrvatskoga predznaka koje su
u međuratnom razdoblju parlamentarnim sredstvima nastojale riješiti „hrvatsko pitanje“ ta je uloga pripala profašističkom ustaškom pokretu Ante Pavelića koji je odmah zabranio
djelatnost svih političkih stranaka. Prilikom preuzimanja vlasti ustaše su predstavljale marginalnu i malobrojnu skupinu,
bez ikakvog državnog i političkog iskustva, tako da je njihov
pristup organiziranju državnoga aparata bio lišen svake ozbiljnosti. Osim državotvornog raspoloženja u hrvatskom narodu i vlastitoga manihejskog sna o uspostavi velikohrvatske
države oni nisu raspolagali nikakvom osmišljenom strategijom i infrastrukturom za realizaciju svojih planova. Pogotovo
u zabačenim sredinama mogao je svaki, „imalo ambiciozniji
katolik ili Musliman“ pod krinkom ustaštva zadobiti neograničenu vlast i zagospodariti životom i smrti (Šarac, I, 2012, 38,
55-56). Situacija idealna za raspojasavanje i legitimiranje širokoga spektra prigušenih ljudskih nastranosti. Tako je, kao prilikom poplave, na površinu isplivao cijeli niz opskurnih „poglavnika“ koji su – slijedeći Poglavnikove riječi – „drage volje“
preuzeli odgovornost „i za politiku i za živote“ (Šarac, I., 2012,
57). Oni koji pamte ratna dešavanja između 1991. i 1995. u
BiH sebi će lako moći predočiti kako su lokalne kabadahije i
bašibozuk pedeset godina ranije u ime „viših“ ciljeva postali
oličenje „reda“ i „poretka“. Remake: 1941-1945 – 1991-1995.
Tu pojavu slikovito je 1945. opisao ustaški svećenik Dragutin Kamber: „Smjesta su se pojavili kojekavi probisvjeti i lutali okolo, snabdjeveni kojekakvim punomoćima od bogzna
koga, pa ‘pravili red’ i postavljali u ime hrvatske države predstavnike vlasti onako odoka i po prvim informacijama, a često i po nižim kriterijima (…) Ljudi do jučer politički šareni,
koji kod ispravnih Hrvata nisu uživali dobar glas odjednom su
radi nekih rodbinskih ili drugih veza postali osobe povjerenja
sa znatnim funkcijama (…) Da konfuzija bude potpuna, svi
su nastupali (ili bar gotovo svi) prilično ekskluzivno i bahato
(…) Ova starija i mlađa derišta cijenili su patriotizam po broju
ubijenih Srba i Židova“ (Rendić-Miočević, 1996, 338).
Od početka do kraja ostao je ustaški pokret izdvojen iz
hrvatske građanske politike (Colić, 1973, 65, 162-163), a
NDH država bez temeljnog zakona – ustava (Matković,
1994, 67). Svoju vlast, drugim riječima, Pavelić nikad nije
legitimirao na izborima (Stančić, 2002, 217). Premda očekivan izostao je Poglavnikov trijumfalni ulazak u Zagreb
kroz mase naroda kao i njegov govor na Jelačićevom trgu ili
ispred Hrvatskog narodnog kazališta. Umjesto toga, Pave-
status, broj 16, ljeto 2013. 181
Tekstom na knjigu
lić je pod okriljem noći došao na Markov trg i odatle ušao
u Banske dvore (Kovačić, 2005, 90). Sagledana kroz prizmu
međunarodnog prava, NDH kao ratna tvorevina nije poništila suverenitet Jugoslavije, i njezini su stanovnici bili jugoslavenski državljani (Kisić Kolanović, 2002, 685). Nasuprot tome, NDH je postavila dvostruki cilj: „raskid s nasljeđem Kraljevine Jugoslavije i kroatiziranje svih segmenata
državnoga i društvenoga života“ (Šarac, I., 2012, 59).
Od provotno proklamirane borbe usmjerene na rušenje
jugoslavenske i stvaranje hrvatske države, s bremenom
krajnje problematičnog političkog legitimiteta, iskliznuo
je ustaški pokret, oslanjajući se na fašističku Njemačku i
Italiju, u pravcu usvajanja rasne ideologije (Šarac, I., 2012,
263). U tom smislu razvio se on iz Hrvatske stranke prava
Ante Starčevića, a svoj hrvatski radikalizam crpio je iz velikosrpskog karaktera političkog režima Prve Jugoslavije.
„Vraćanje“ BiH kao „hrvatske zemlje“ u državno-pravni
okvir NDH, u sklop „hrvatskih“ zemalja od Mure i Drave
do Drine, od Dunava do Jadranskog mora, bio je jedan od
primarnih programskih načela ustaškog pokreta (Redžić,
1998, 115-117). U proglasu upućenom 24. IV. 1941. „bosanskohercegovačkim Hrvatima“ naglasio je pukovnik
Slavko Kvaternik da „ustaše dolaze kao oslobodioci BiH,
bez koje nema hrvatske države“ (Jelić-Butić, 1978, 100).
Nerealna očekivanja iskazana su u euforičnom pozdravu
nadbiskupa vrhbosanskog Šarića upućenom Paveliću gdje
se ističe da je s osnivanjem NDH Pavelić donio slobodu i
nezavisnost hrvatskom narodu Bosne i Hercegovine (Matković, 1994, 110). U trezveno formuliranoj okružnici upućenoj 17. V. 1941., definirajući poziciju Provincije prema
novoj vlasti („ne gubeći se suvišno u vrevi i buci gomile, ne
izlažući se zaraznom utjecaju duha ovoga svijeta“), provincijal hercegovačkih franjevaca fra Krešimir Pandžić ipak je
podlegao opojnosti trenutka iznoseći uvjerenje da je uspostavom NDH „ostvarena […] zavjetna misao i želja pravaških pokoljenja“ (Šarac, I., 2012, 297).
U suštini, međutim, predstavljalo je ustaštvo rigidnu negaciju izvornog Starčevićeva pravaštva. Dok je za Starčevića austrougarska okupacija bila protivzakonit čin, Pavelić
je prihvatio njemačku okupaciju Hrvatske i BiH kao izraz
nacionalnog oslobođenja. Bilo je zato zakonomjerno da se
sa Trećim Reichom uruši i NDH (Redžić, 1998, 207-208).
Za razliku od Pavelića nadbiskup Stepinac bio je skeptičan
prema ulozi Njemačke u osamostaljenju Hrvatske (Grünfelder, 2012, 153, 157). Uostalom, tek nakon što je mađarski regent Miklos Horty odbio njemački plan o pripojenju
Hrvatske Mađarskoj (Šarac, I., 2012, 27) i nakon što je uoči
njemačkog napada na Jugoslaviju aprila 1941. Maček odbio igrati ulogu maršala Petaina, okrenuo se Hitler ustašama (Stančić, 2002, 217). Za Nijemce su ustaše bile tek
nužno zlo budući da je za njih „HSS bio pravi predstavnik
hrvatskoga naroda i kao takav predstavljao jamstvo političke stabilnosti i reda u budućoj državi“ (Šarac, I., 2012,
27, nap. 10).
182 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Početna obećanja ustaškog vodstva o državi „reda, rada i
blagostanja“, o „državi koja će biti samo hrvatska i seljačka“
(Šarac, I., 2012, 45) svoj su vokabular crpila iz područja eshatološkog uz poziv – na „Božju providnost“, na „mukotrpnu i višestoljetnu borbu hrvatskog naroda i veliku požrtvovnost našeg poglavnika dra Ante Pavelića“, konačno
na „dan uskrsnuća Božjega Sina“ kada će „uskrsnuti i naša
Nezavisna Država Hrvatska“. Tekst ustaške zakletve glasio
je: „Hrvatski vojnik priseže Bogu svemogućem i sveznajućem, kune se svim što mu je drago i sveto, da će državi Hrvatskoj i Poglavniku uvijek biti vjeran, makar i život dao“
(Čampara-Kovač, 2010, 155; Mujbegović, 1984, 239). Ako
je i predstavljala dio „državotvornog ceremonijala“ i puku
formalnost prekršioci ove zakletve dospijevali bi u pogibeljnu situaciju (Mujbegović, 1984, 239).
Bila je to – kazana jezgrovito – „kulturna povelja“ nove države: u međusobnu vezu dovedeni su Bog i hrvatski nacionalni „rodonačelnik“ i „mudrac“ – preslik biblijskih ličnosti i patrijarhalnih rodovskih zajednica. Budući da „zlatnog
doba“ nije bilo u prošlosti, teško ga je bilo čak i izmisliti,
ono se transformira u sadašnjost: NDH je početak „zlatnog
doba“. Preskriptivni nacionalni sentimenti isključivosti,
segregacije i selektivnog čišćenja/prisvajanja kulture iskliznuli su u području iracionalnog. Čišćenje kulture postaje
sinonim etničkog čišćenja: genocida nad Srbima, Židovima
i Romima. Ako se zna da je ustaški pokret implementiran
odozgor otvoreno je pitanje do koje se mjere spustio „u
društveno tkivo sela i gradova“, odnosno koliko je pojedinaca izravno sudjelovalo u zločinima? (Kisić Kolanović,
2002, 710). „Zamjenski ratovi“ što ih je za to vrijeme vodila Katolička crkva na polju „ćudoređa“, podržavajući drakonske mjere režima poput smrtne kazne za pobačaj, nisu
bitno utjecali na individualni i kolektivni moral (Grünfelder, 2012, 163).
Unatoč demagoškoj propagandi s ciljem da se nova država prikaže „samo hrvatskom i seljačkom“, državom „reda
i blagostanja“ (Šarac, I., 2012, 45, 46, nap. 67), i naklonosti prema Hrvatima i Muslimanima formiranje ustaških
vojnih formacija nije se odvijalo planiranom dinamikom.
NDH nije uspjela steći čvršće uporište u narodu jer se
nije javila „kao dublja njegova potreba, nego kao nametnuta tvorevina u službi okupatora“. U većinski hrvatskim
područjima raspoloženje naroda variralo je „od rezervisanog stava i iščekivanja do otvorene podrške“. Ustaški režim
zadobio je simpatije dijela katoličkog klera, dijela čaršije i
seljaštva kao i većine malograđanskih i deklasiranih elemenata. Znatan dio hrvatskog radništva, građanstva i seoskog
stanovništva gajio je iluziju da je u NDH dobio toliko željenu „svoju državu“, ali su ustaški zločini tu iluziju uskoro
razbili i zamijenili je zaprepaštenjem i odbojnošću (Antonić, 1990, 215, 217). Dr. Đuro Vranešić, jedan od hrvatskih
intelektualaca aktivnih pod ustaškim režimom, svoje viđenje stvari sažeo je u izjavu da se radi „o običnom kriminalu,
a ne o politici“ (Mihalić, 2012, 93).
Tekstom na knjigu
Hercegovina: april – septembar 1941.:
„masovno ubijanje u kršu“
U hrvatskom nacionalnom pokretu u BiH između dva svjetska rata ustaška ideologija ostala je marginalna. Iako se njihov centar nalazio u Sarajevu, ustaše su najaktivnije bile u
Hercegovini gdje je djelovalo 30 studenata i 32 ustaški orijentirana svećenika. Pretežno na području mostarskog, ljubuškog i čapljinskog kotara nastale su 23 ustaške grupe sa
oko 300 članova (Colić, 1973, 66). Vremenski daleko stariji i brojčano jači, aktivan na području BiH, bio je četnički
pokret legalno djelujući u razdoblju Kraljevine Jugoslavije
(1918-1941). U drugoj polovici 20-ih i tokom 30-ih godina u
većini mjesta sa srpskim stanovništvom, naročito u istočnoj
Bosni i Hercegovini, osnivaju se četnički pododbori. Zagovarajući velikosrpski hegemonizam i uključenje BiH u Veliku Srbiju stvorio je četnički pokret do aprilskog rata 1941.
poluvojne organizacije sa više desetaka hiljada pristalica čijim je žrtvama postalo oko 1.000 bh. Hrvata i nekoliko hiljada Muslimana (Dizdar, 2002, 38-40, 345-346).
Raspad Jugoslavije 1941. stvorio je povoljnije okolnosti
za afirmaciju ustaštva u hrvatskom narodu (Redžić, 1998,
119). Nije proteklo dugo vremena krenuo je prvi val zločina.
Bez obzira na teško shvatljive razmjere zlodjela, uključujući
snažnu antisrpsku propagandu i zakonske odredbe usmjerene protiv Židova i Srba, primjer Hercegovine govori da
ustaški zločini nisu toliko bili rezultat nekog ranije osmišljenog plana koliko proizvod spleta raznih okolnosti a prema
datim prilikama i improvizacije (Šarac, I., 2012, 75-76, 7879). Istina je također da su tokom desetogodišnje emigracije
ustaška glasila „raspirivala kult osvete, mržnje i noža“ i da je
Pavelićeva posjeta Hitleru 6. VII. 1941. antisrpskoj paranoji
dala novi poticaj (Goldstein, 2012, 90, 119-120). Koliko je ta
propaganda dopirala do onih, tzv. „običnih ljudi“, koliko ih
je stvarno motivirala na zločin, drugo je pitanje. „Izvorno“
porijeklo zločinačkih nastranosti bilo je i dublje i vremenski duže od ustaške propagande i Hitlerove podrške. O tome
više na stranicama koje slijede.
U kakvim je društvenim i političkim okolnostima raspada i
bezvlašća nastala ova makabrična povijest razularenih nagona, kako su skupine i pojedinci preuzeli krojenje pravde u
svoje ruke, tko je sve – imenom i prezimenom – sudjelovao
u zločinima a tko se, često rizikujući vlastiti život, stavio na
stranu progonjenih, govori studija koja minucioznom analizom dokumenata – iz dana u dan između aprila i septembra
1941. – prati zbivanja na području Hercegovine (Šarac, I.,
2012). Za poželjeti je da autor nastavi i produbi svoja (najavljena) istraživanja od kojih povijesna znanost i politička kultura – barem dugoročno gledano – mogu imati samo koristi.
Ne treba dakako gajiti iluziju da za ovakve teme postoji historiografski „vademekum“, ali se treba nadati da će znanstvenokritički utemeljena analiza događaja i (ne)ljudskih postupaka
djelovati u pravcu smirivanja atavističkih strasti i širenja prostora utvrđivanju obostrano prihvatljive istine nasuprot višku
„zamrznutog“ znanja i „višku emocija“ (Šarac, I., 2012, 18).
Aprilskim slomom Kraljevine Jugoslavije preko noći su promijenjene „pozicije tri nacionalne /vjerske zajednice u Hercegovini“ čiji su odnosi bili opterećeni snažnim nabojima
starijeg datuma (Šarac, I., 2012., 83). Horor – „masovno ubijanje u kršu“ – započeo je sredinom aprila 1941. zločinima
ostataka jugoslavenske vojske srpskog sastava nad Hrvatima. U sukobima između lokalnih hrvatsko-muslimanskih
skupina i jugoslavenske vojske najviše su stradali civili hrvatskih sela u okolici Mostara (Cim, Ilići, Gnojnice, Bijelo Polje)
i na području donjeg toka Neretve (naročito selo Struge kod
Čapljine) (Šarac, I., 2012, 35-36; Dizdar, 2002, 346-347). Bio
je to još jedan morbidni detalj utisnut u stari srpsko-hrvatski
„okvir za mržnju“, natopljen povijesno-tribalnim nasljeđem
i „slikama o neprijatelju“, u međuvremenu „legitimiran“ potpuno oprečnim velikodržavnim projektima zasnovanim na
kombinaciji etničkog i povijesnog prava (Šarac, I., 2012, 48,
51. i d.). Pogodniji materijal „za potpalu“ teško je bilo zamisliti. Na jednoj strani zamišljena Velika Hrvatska, na drugoj
Velika Srbija, u sredini, stiješnjana između njih, „mala“ Bosna i Hercegovina“ na čiji su se račun trebale realizirati ove
postkolonijalne povijesne „veličine“.
Do novog stradanja civilnog stanovništva – ovaj put srpskoga – proteći će više od mjesec i pol dana i to na području
istočne Hercegovine naseljenim pretežno srpskim, u manjoj
mjeri muslimanskim i najmanjim dijelom hrvatskim stanovništvom (Šarac, I., 2012, 82). Nasumični zločini „divljih
ustaša“ nad srpskim življem započeti u junu 1941. – posebno
onaj koji se veže za mjesto Korita smješteno između Gacka i
Bileće (Šarac, I, 2012, 95. i d.) – ubrzo su doveli do oružane
pobune lokalnih Srba predvođenih zapovjednim kadrom jugoslavenske kraljevske vojske i članovima četničke organizacije, koja će sa svojim posljedicama „NDH pratiti za sve
vrijeme njezinog postojanja“ (Marijan, 2003, 571-572; Šarac,
I., 2012., 305). Recentna istraživanja na vidjelo iznose znatno
diferenciraniju sliku ustaških zločina nego što je to slučaj sa
marksističkim interpretativnim modelom koji je to (ne)rješivo pitanje nastojao objasniti kognitivnom prečicom: tezom o genocidnosti hrvatskog naroda. Povijesna stvarnost
– istina: samo vrh ledenog brijega uzroka i posljedica – polazi od toga da je srpsko stanovništvo odbilo predati oružje
nosiocima nove vlasti, da je ustanak protiv NDH pokrenut pod dojmom napada Njemačke na SSSR koji sa srpske
strane protumačen kao napad „Rusije na Njemačku“, da je
prvi val ustaških zločina bio usmjeren prema pripadnicima
četničke organizacije, da je prešućeno stradanje nesrpskog
stanovništva u dolini Neretve na završetku tzv. aprilskog
rata 1941., da su lokalni srpski političari radili na pripajanju istočne Hercegovine Crnoj Gori, da je bio značajan udio
muslimana u zločinima počinjenim nad srpskim življem ne
zaboravljajući da su prve zločine ipak počinili „ustaše sveučilištarci“ pristigli iz Zagreba krajem maja 1941. (Marijan,
2003, 547, 550, 554, 572-573, 575-576; detaljno: Šarac, I.,
2012, 95. i d.). Tako formirana slika koja ne umanjuje morbidnost zločina računa sa dva različita stava prema Srbima:
nemilosrdnim provođenjem novih (rasnih) zakona i odredbi
pripadnika ustaškog pokreta i vojničkim (domobranskim),
status, broj 16, ljeto 2013. 183
Tekstom na knjigu
svjesnim „opasnosti takvog pristupa“. Razum i vojnička čast,
dugoročno uzevši, bili su osuđeni na propast jer nisu dobili
odgovarajuću političku podršku (Marijan, 2003, 550, 572,
576). Nezaobilazan je također stav pojedinih ustaških vojnih
zapovjednika koji su osudili teror i nastojali uspostaviti red.
Posebni opunomoćenik Poglavnika za Velike Župe Hum i
Dubrava, podmaršal Laxa, piše 5. VII. 1941. da su te „’TAKO
ZVANE USTAŠE’ pogazile […] nogama uzvišene ideale
ustaškog pokreta, pokopale njegov ugled i navukle mržnju
pučanstva“. Dan kasnije pukovnik Šimić je strogo zabranio
„TEROR, nasilje, pljačku i svaki nered“ istaknuvši da „Vojska
svojim taktičnim, strogim i korektnim postupanjem mora
imponirati i biti iznad svih“. Zadatak zapovjednika na terenu
bio je da spriječe teror mještana i „došljaka, van sastava vojske“ (Marijan, 2003, 570, 575; Šarac, I., 2012, 149-170). Nije
međutim carovao samo teror. Poznati su primjeri solidarnosti Hrvata sa ugroženim Srbima među kojima se, svojim
hrabrim držanjem, posebno ističu dr. Ivan Bosnić-Kovačić i
Lovro Pandžić zemljoradnik iz Čitluka (Piljević, 1973, 227,
nap. 25).
U svemu tome treba računati sa više međusobno povezanih i uvjetovanih činjenica među kojima se ističu dvije: jugoslavenska se vojska 1941. – kao i na početku ratova iz 90ih – raspala po nacionalnim šavovima: „Srbi ostaju, ostali
većinom odlaze“ (Šarac, I., 2012, 28), dok su najteži zločini
nad srpskim stanovništvom počinjeni u danima bezvlašća,
odnosno prije zvanične uspostave ustaškog režima u Hercegovini: između 3. VI. i 5. VIII. 1941. u Velikoj župi Hum
te između 3. i 30. VI. u Velikoj župi Dubrava (Šarac, I., 2012,
40-41, 134, 137, 139, 171-206). Nakon što su 7. IX. 1941. ingerencije nad Hercegovinom preuzeli Talijani započeo je
osvetnički val srpskih naoružanih skupina tako da će sada
„nezaštićeno muslimansko i hrvatsko stanovništvo završavati u zbjegovima ili u jamama“ (Šarac, I., 2012, 207). Prije
nego su talijanske trupe preuzele vojnu i civilnu vlast, a nakon novog ustanka krajem jula i početkom augusta 1941. –
ovaj put s aktivnim sudjelovanjem komunista ali i četnika
– odigrao se stravični zločin nad srpskim stanovništvom,
većinom ženama i djecom, sela Prebilovci na stratištu u jami
blizu hrvatskog sela Šurmanci (Šarac, I., 2012, 217-243, 305).
Paralelno sa zločinima odvijalo se već od aprila 1941. uništavanje i pljačkanje srpskog kulturnog nasljeđa. Među prvima stradali su i demolirani manastiri Zavala i Žitomislić,
a kulturno blago koje nije uništeno završilo je u Sarajevu i
Zagrebu gdje mu se gubi svaki trag (Piljević, 1973, 224).
Nasuprot etnički homogene NDH realiziran je na području
Hercegovine zločinački projekt „Homogene Srbije“ Stevana
Moljevića (Šarac, I., 2012, 208-209). Nakon četničkih zločina počinjenih u istočnoj Hercegovini u ljeto 1942. s tog
je područja izbjeglo oko 26.000 Hrvata (Dizdar, 2002, 355).
Osim srpskog stanovništva u prvom valu ustaških zločina
stradao je veći broj komunista i članova SKOJ-a u Mostaru,
Čapljini, Nevesinju, Stocu i Ljubuškom. Slična sudbina stigla je komuniste Hrvate u zapadnoj Hercegovini što je imalo
184 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
pogubne posljedice na razvoj NOP-a na ovom području (Piljević, 1973, 226).
U Hrvatskoj je na djelu bio drukčiji scenarij. Do kraja 1941.
većina članova HSS distancirala se od ustaškog pokreta, a
tokom 1942, naročito 1943. i 1944, znatan broj pristupio je
partizanskim jedinicama (Goldstein, 2003, 269-271, 279).
Intenzitet pristupanja članova HSS i općenito seljačkog
stanovništva NOP-u osnovni je pokazatelj hrvatskoga odnosa prema partizanskom pokretu (Matković, 1994, 177).
Septembra 1942., Stijepo Perić, hrvatski političar, kaže: „Mi
ćemo se održati kao nezavisna država samo onda, ako ju cijeli hrvatski narod bude tražio“ (Mihalić, 2012, 228).
Tuzla: april – decembar 1941.:
Hrvati i NDH
Dok je NOP u istočnoj, sjevernoj i južnoj Hercegovini od
oktobra 1941. pored Srba okupio određen broj Muslimana
i Hrvata, hrvatsko stanovništvo zapadne Hercegovine i dalje je većinom ostalo vezano za NDH (Piljević, 1973, 244).
Partijska organizacija poput one u Ljubuškom, aktivna još
od 1919. sa istaknutim pojedincima poput Ivana Krndelja i
Jure Galića, čiji su članovi od juna 1941. bili izloženi raznim
represalijama (Galić-Filipović, 1973, 246-251), svojom aktivnošću u bitnom nije mijenjala ovu sliku.
Drugi primjer odnosa bh. Hrvata prema NDH u prvoj godini
njezina postojanja – koliko god sličan još više različit od hercegovačkog – pruža Tuzla: rudarski grad u sjeveroistočnoj
Bosni sa jakom tradicijom radničkog i komunističkog pokreta
(Antonić, 1984, 18; Mijatović, 1984, 37-38). Po završetku
aprilskog rata 1941. u Tuzli je bilo aktivno desetak ćelija sa 40
članova Partije i 9 aktiva SKOJ-a sa oko 50 skojevaca (Sarajlić,
1973, 426). Za razliku od zapadne Hercegovine, gdje je uloga
Partije i NOP-a među Hrvatima ostala marginalna, u tuzlanskoj regiji našli su se Hrvati od samoga početka rata na obje
strane državotvorne „medalje“. Već u proljeće 1941., tokom
priprema za ustanak, pojedini Hrvati bili su članovi Oblasnog
komiteta KPJ za tuzlansku oblast (Albin Herljević), Oblasnog
komiteta SKOJ-a (Tomislav Ramljak) kao i Mjesnog komiteta
KPJ Tuzle (Antonija Henjel). Članica Sreskog komiteta KPJ
bila je Ludmila Pandža (Nikolić S. – Lazarević, Đ, 1984, 64).
Ona je tokom četiri ratne godine, na različite načine surađujući sa NOP-om, više puta hapšena i mučena, prošla put od
Tuzle preko Zenice do logora u Jasenovcu („kada je najteže
bilo sačuvati moral i vjeru u život“), gdje je 1945. dočekala
oslobođenje (Pandža, 1984, 523-529). Usprkos tome što su za
svoje ideje ustaše pridobile značajan dio hrvatske omladine,
članovi SKOJ-a, naročito iz Kreke i radničke sredine, poput
braće Herljević, Rudija Vikića, Zvonka Primorca, Slavice i Franje Marković, aktivni prije rata, nastavili su sa svojim djelatnostima i pod novim režimom (Peleš, 1984, 133).
Od opće euforije „patriotskog raspoloženja koja je daleko
prevazilazila široki krug simpatizera KPJ“ kao odgovora na
Tekstom na knjigu
raskidanje Trojnog pakta 27. III. 1941., preko vojnog sloma
u aprilskom ratu i kratkog razdoblja bezvlašća, do ulaska
njemačkih trupa u Tuzlu i uspostave NDH 10. aprila odnosi
među ljudima iz korijena su se promijenili. Još uvijek žive
predstave o „starom dobrom“ Švabi iz austrougarskog perioda koji nije zadirao u „vjeru, običaje i imovinu“ uvjetovali
su da muslimansko i hrvatsko stanovništvo, ako ne s oduševljenjem onda svakako s poštovanjem, dočeka Nijemce.
Bio je to signal da mračni tipovi s viškom ambicija uz marginalne društvene skupine i pojedince gladne časti i vlasti,
postanu produžena ruka novog (ne)poretka.
Još prije ulaska Nijemaca u Tuzlu, u danima bezvlašća, pojavili su se na ulicama mladići na motorbiciklima – dojučerašnji
kulturbundovci i frankovci – „neka vrsta građanske straže“.
Uspostavu ustaške vlasti, uz potporu Vermachta i Gestapoa,
pratila je pojava uniformiranih ustaša, među kojima i tzv.
ustaša-povratnika: emigranata iz Belgije i drugih zemalja. U
roku od mjesec dana preuzeli su oni vlast u Tuzli – političku,
vojnu i policijsku. Za velikog župana župe Usore i Soli postavljen je Ragib Čapljić, lokalni političar iz Rogatice, dr. Drago
Dujmušić, višegodišnji vjeroučitelj, postao je kotarski povjerenik, dok je za podžupana imenovan dr. Felix Niedzielski,
pravnik iz Banje Luke. I u takvim okolnostima opojnog svevlašća bilo je pojedinaca poput dr. Luke Šimovića, upravnika
Doma zdravlja, zahvaljujući kojima su tuzlanski ljekari-Židovi
i njihove porodice preživjeli razdoblje do prvog oslobođenja
Tuzle oktobra 1943. Domobranski oficir Đuka Kolak iz Brčkog, tada nastanjen u Tuzli u kući porodice Popadić, bio je
suradnik NOP-a (Mujbegović, 1984, 233-238, 245, 248). Kao
pristalica pokreta otpora, zajedno sa Šimovićem, doktor Eugen Šerstnev pružao je pomoć u sanitetskom materijalu, lijekovima i medicinskim uslugama (Nikolić, S. – Lazarević, Đ,
1984, 83). Jedan od punktova u gradu za održavanje svakodnevne ilegalne veze bila je gostionica Ante Kamenjaševića,
vlasnika hotela „Tuzla“, sudionika oktobarske revolucije. Kada
je septembra 1941. Tajni odbor za istrebljenje Srba i Židova u
Tuzli isplanirao pokolj Srba u Srpskoj varoši, protest uglednih
Muslimana u njemačkoj komandi bio je popraćen sličnim akcijama protesta nekolicine građana Hrvata (Nikolić, S. – Lazarević, Đ, 1984, 77-79; Henjel, 1984, 389).
Član Tajnog odbora bio je doktor Dragutin Dujmušić, siva
eminencija ustaškog pokreta u Tuzli (Nikolić, S. – Lazarević,
Đ, 1984, 69). „Zaslugom“ Ivice Zlovića, ustaškog konfidenta,
uhapšena je grupa istaknutih komunista, među njima i Rudolf Vikić koji je kasnije strijeljan (Nikolić, S. – Lazarević, Đ,
1984, 72, 82). Za Vikićem sahranjenim jedino u prisutnosti
oca i brata u dijelu katoličkog groblja određenom za samoubojice ostalo je, pod datumom 5. IX. 1941., očevom rukom
upisano na kalendaru: „Rudi strijeljan“. Pokopu kostiju Envera Šiljka, Meme Suljetovića i Rudolfa Vikića prisustovalo
je u Tuzli 1946., u koloni dužoj od 2 km, između 6 i 7 hiljada
građana (Vikić, 1984, 496-500).
Bilo je, dakako, i promjene strana. Upravo je Zlovića, člana
SKOJ-a od juna 1941., zavrbovala ustaška policija da bi
nakon oslobođenja Tuzle 1943. kao agent provokator bio
osuđen na smrt (Peleš, 1984, 135, nap. 6). Početkom septembra 1942. dezertirao je i predao se Stožeru 3. pješačke
divizije u Tuzli Andrija Kruškovski – Đaković, jedan od
pratilaca Pašage Mandžića, visokog komunističkog funkcionera i vojnog zapovjednika, na čiju su dojavu u Bukinju
zarobljeni Ivo Kerošević Pušo i Franjo Miljanović Čaruga
(Nikolić, S. – Lazarević, Đ, 1984, 105). Pašaga Mandžić i
Ilija Brkić uspjeli su izbjeći hapšenje i skloniti se u selo Rapače kod Pavla Josića ali ih je on prijavio žandarmerijskom
naredniku Anti Đeldumu. U vojnoj akciji organiziranoj
sljedećega dana u zoru Pašaga Mandžić se uspio probiti iz
obruča dok je Ilija Brkić ranjen u stomak i zarobljen, da bi
nakon dva dana podlegao u bolnici u Kreki. Nakon prvog
oslobođenja Tuzle oktobra 1943. Kruškovski i Josić izvedeni su pred sud i osuđeni na smrt strijeljanjem (Tomić,
A. – Pejić, Š., 1984, 789-790, 793). Najprije tuzlanski skojevac, našao se septembra 1941. Braco Rolinger u ustaškoj
uniformi u Doboju (Henjel, 1984, 392). Kao šef specijalne
političke policije ustaškog režima (UNS) od početka 1942.
angažirao se Stipe Vujica (Peleš, 1984, 130).
Ovo je samo karakteristični „isječak“ tadašnjeg stanja duhova, inače duga je lista pojedinaca-Hrvata tuzlanske regije
svrstanih na obje strane hrvatske državotvorne medalje između 1941. i 1945. Slijedeći ne samo sirenski zov nacije i države, nego i vlastite karakterne osobine i dublji osjećaj za dobro i zlo, birali su „imeni“ i „bezimeni“ strane, čime i vlastite
sudbine. Okolnosti su bile takve da je partijska aktivistica
Olga Marasović prilikom dolaska iz Sarajeva u Tuzlu jula
1941. smještaj našla u kući ustaškog pukovnika Stipkovića
s čijom je ženom bila kuma (Marasović, 1984, 177). Kada je
kao član SKOJ-a krajem februara 1942. bio uhapšen Rudolf
Štorh, potomak češke porodice čiji bh. korijeni datiraju iz
austrougarskog razdoblja, oslobođen je juna iste godine i to
zahvaljujući jamcima: Viktoru Luncu i jednome kulturbundovcu (Štorh, 1984, 775-776).
Kao važno prometno čvorište, zbog ogromnog privrednog
potencijala i ljudskih resursa, područje Tuzle imalo je za Nijemce i NDH izuzetan vojno-strategijski i politički značaj.
Zbog toga su vlasti NDH utvrdile grad i sistemom kontrolnih ulaza nastojale osigurati puni policijski nadzor javnog
i privatnog života građana a time i svaki kontakt sa NOP.
Uvjeren u pobjedu Nijemaca novi režim se osjećao sigurnim (Peleš, 1984, 128-129, 137; Zekić, M. – Tihić, E., 1984,
1050-1051).
Poplava novih vještačkih riječi, zabrana upotrebe ćirilice, postavljanje „razglasne postaje“ na Kapiji koja je cijeli dan emitirala vijesti, proglase, pozive, naredbe i koračnice, rušenje
židovske sinagoge 20. V. 1941. te deportacije srpskog stanovništva u Srbiju (uskoro i likvidacije), bili su također vidljivi
znaci uspostave novoga neporetka. Progoni i masovno uništavanje pogodili su i tuzlanske Židove. S obzirom na takvu
represiju i propagandu, malo se hrvatskog i muslimanskog
stanovništva odazvalo pozivu za pristupanje ustaškim „po-
status, broj 16, ljeto 2013. 185
Tekstom na knjigu
strojbama“. Praćena prijetnjama o obaveznom učlanjenju,
ukoliko se pojedinci žele upisati u školu ili dobiti posao, aktivirana je „Ustaška mladež“ a obrazovana je i „Ustaška časna
radna služba“. Uspostavljene su i druge ustaške organizacije
propagandno-političkog i kontraobavještajnog karaktera. Kasnije su pojedine članice „Starčevićeve mladeži“ kako se zvala
u Gimnaziji evoluirale u stavovima, odvajale se od ustaštva a
neke su pristupile i NOP-u. „Opraštali smo se ujedno od našeg bezbrižnog detinjstva i postajali odrasli ljudi pre vremena“
– zapisala je jedna od svjedokinja tih događaja (Mujbegović,
1984, 238-239, 243; Peleš, 1984, 129, 133).
Koncem juna 1941. uhapšena je brojna skupina članova Partije, skojevaca i antifašista među kojima i nekolicina istaknutih Hrvata, dok je za ostalima raspisana potjernica (Nikolić,
S. – Lazarević, Đ, 1984, 70-71). Hapšenja, isljeđivanja, prijeki
sudovi, strijeljanja i deportacije u logore koji nisu zaobišli ni
Hrvate postali su dio svakodnevice (Nikolić, S. – Lazarević,
Đ, 1984, 70 i d.). Ravnateljstvo ustaškog redarstva u Tuzli i
susjedne kotarske oblasti dobili su početkom jula 1941. nalog da se hitno pohapse Židovi i Srbi za koje se sumnja da su
komunisti ili njihovi simpatizeri. „Iste mjere“ – kaže se u dokumentu – „valja preduzeti i protiv komunista katoličke ili
muslimanske vjeroispovijesti“ (Antonić, 1984, 15). Udar na
komuniste, na inicijativu njemačke komande u Tuzli, praćen
potjernicom raspisanom 4. VII. za osmoricom tuzlanskih
komunista koji su prešli u ilegalu – među kojima i troje Hrvata sa Ivanom Markovićem – Ircem (Antonić, 1984, 16) –
označio je novi val organiziranog napada na najopasnije političke protivnike. Čak i u takvim pogibeljnim okolnostima
oformljena je u Osmoj domobranskoj pukovniji u Tuzli jula
1941. partijska grupa koja je dugo radila za potrebe NOP-a
(Mujezinović, 1984, 187-188). Krajem jula i početkom augusta 1941. izbio je ustanak na Ozrenu, Majevici, Birču i
Romaniji što je dovelo do sve jasnije diferencijacije između
pojmova „partizan“ i „četnik“ (Mujbegović, 1984, 238-241).
Surovi postupci ustaša prema srpskom stanovništvu – kako
se kaže u izvještaju kotarskog predstojnika u Vlasenici –
bio je glavni razlog oružane pobune (Brčić, 1984, 553). Uz
Cvijetina Mijatovića – političkog komesara i Pašagu Mandžića – zamjenika komandanta bio je Ivan Marković – Irac
imenovan za komandanta Oblasnog vojnog štaba tuzlanske
oblasti (Antonić, 1984, 19). Članovima istog štaba postali su
Todor Vujasinović i Josip Jovanović (Danilović, 1984, 55).
Kao revolucionar i partijski radnik, dugogodišnji robijaš i
radnički borac, uživao je Marković velik ugled u tuzlanskoj
regiji a naročito je bio omiljen među radnicima (Danilović,
1984, 52). Kada je oktobra 1941. rasformiran Oblasni vojni
štab za tuzlansku oblast Ivan Marković – Irac raspoređen
je na mjesto komandanta Odreda na Majevici (Nikolić, S. –
Lazarević, Đ, 1984, 91). Političkim komesarom imenovan je
Fadil Jahić – Španac a zamjenikom komandanta Ratko Perić.
Izbalansirani nacionalni sastav vojnog rukovodstva – Hrvat,
Musliman, Srbin – jačao je međusobno povjerenje i otvarao
prostor za zajedničku oružanu borbu naročito protiv četnika (Herljević, 1984, 361-363). Ustaške su vlasti oružani otpor nastojale prikazati kao isključivo „srpsku stvar“ tvrdeći
186 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
da među Hrvatima nema komunista, a ako se poneki Hrvat i
nađe u njihovim redovima da on nije „hrvatskog podrijetla“
(Brčić, 1984, 556).
Još 1939. formiran je u Tuzli Aktiv žena koji je kasnije prerastao u partijsku ćeliju čija je istaknuta članica bila Antonija
Henjel. Najprije u ilegalnom radu u Tuzli i Sarajevu, zatim u
oružanim akcijama na području Podromanije, Kladnja, Šekovića, Vlasenice, Ozrena, Zavidovića i Zenice sve do Sutjeske i Tjentišta, između ustaša, četnika i Nijemaca, prošla je
Henjelova do oslobođenja Tuzle 1943. trnovit životni i borbeni put prebolivši tifus i gubitak tek rođenog djeteta (Henjel, 1984, 388-402). Također, Vera Perić, predratna aktivistkinja KPJ, osuđena pred Prijekim ustaškim sudom u Tuzli
krajem januara i početkom februara 1942., našla se u logoru
Stara Gradiška. Nakon što su je ustaše tamo dočekale kao
„izroda hrvatskog naroda“, nakon što je prošla torture i neljudske uvjete života i nagledala se smrti, Perićeva je decembra 1943. oslobođena, nakon čega se vratila u Tuzlu gdje je
nastavila sa radom za NOP (Perić, 1984, 475-481).
Porodica Herljević je bila naročito aktivna u pokretu otpora. Na početku ustanka pod komandom Ivana Markovića
– Irca (Mijatović, 1984, 50), kasnije napredujući na zapovjednoj liniji NOP-a do komandanta 38. istočnobosanske
divizije NOVJ, jedan od najistaknutijih tuzlanskih Hrvata
u antifašističkom pokretu bio je Franjo Herljević (Herljević,
1984, 356-387). Početkom septembra 1941. Miroslav i Albin Herljević (član Oblasnog komiteta Partije), kroz kanalizacionu cijev su pobjegli iz zatvora u Tuzli i priključili se
partizanskom odredu na Majevici. Sredinom oktobra 1941.,
zahvaljujući konfidentskom držanju nekih komšija, uhapšen je Zvonko Herljević (Nikolić, S. – Lazarević, Đ, 1984, 83,
86). Nakon ponovnog hapšenja februara 1942. otpremljen je
Zvonko u logor Jasenovac, dok je u logor Stara Gradiška bila
sprovedena Lucija Herljević s djecom Paulom i Nikolom.
Dok je Nikola preživio, Lucija i Paula u logoru su našle smrt.
Smrtna kazna strijeljanjem stigla je tada Amaliju Lebeničnik
i njezinog sina Andriju, kao i Zvonka Herljevića (Nikolić, S.
– Lazarević, Đ, 1984, 93; Herljević, 1984, 386; Perić, 1984,
478). Pored Ivana Markovića – Irca, u okršajima sa četnicima na Majevici 20. i 21. II. 1942., poginuli su Albin i Tomislav Herljević. Od brojne porodice Herljević u Tuzli više nije
bilo nikog (Herljević, 1984, 368, 386). Nacionalni sastav KPJ
i SKOJ-a u tuzlanskoj oblasti odgovarao je strukturi stanovništva sa srpskom, muslimanskom i hrvatskom, dijelom i židovskom komponentom, dok su po socijalnom sastavu najbrojniji bili radnici (Nikolić, S. – Lazarević, Đ, 1984, 70-71).
Imajući u vidu to da je NDH, pogotovo ako se računa sa njezinom iznenadnom uspostavom i pratećom demagoškom
propagandom, postala sinonim „hrvatstva“, imajući također
u vidu distancu koju su vremenom bh. Hrvati kao cjelina uspostavili prema ovoj kvislinškoj tvorevini, primjer tuzlanske
oblasti pruža mogućnost identifikacije užih skupina, pojedinaca i grupa zahvaćenih ustaškom ideologijom – nosioca
ustaškog poretka, državne vlasti i terora. Među njima se
Tekstom na knjigu
ističu: 1. Nacionalistička omladina; 2. Trgovačko-zanatlijski i
malograđanski polusvijet; 3. Deklasirani elementi; 4. Dijelovi
klera i konzervativne inteligencije; 5. Dijelovi radničke klase;
6. Dijelovi seljaštva. Porijeklom iz različitih slojeva jedne mješovite nacionalne sredine, svaka sa svojom specifičnom strukturom i motivacijom, društvenim i porodičnim kompleksima, različite po brojnosti, neke okrenute brzom bogaćenju
i ostvarenju brojnih pogodnosti i privilegija nuđenih ljudima
bez skrupula i morala, druge usmjerene na ideološki značaj i
moralno-politički utjecaj, neke istaknute po svojim miltitantnim i radikalnim stavovima kao podlozi za osvetu i uništenje,
našle su ove grupacije mjesto u ustaškom pokretu doživjevši
u njemu različite sudbine. Tako su se naprimjer pripadnici
nacionalističke omladine u sastavu „Crne legije“ razišli po
domaćim bojištima, neki su dospjeli čak na istočni front dok
su pojedinci zbog svojih zlodjela kasnije došli pod udar komunističkih vlasti. Na čelu tuzlanske „Legije“ sastavljene na
brzinu uglavnom od lokalnih seljaka, dijelom i kriminalaca,
nalazio se, najprije austougarski poručnik, kasnije major jugoslavenske vojske, inače trgovac, Muhamed Hadžiefendić. Pod
zvaničnim nazivom „Dobrovoljačka legija narodnog ustanka“
počinila je ova vojna formacija brojne zločine, jedan od najtežih u proljeće 1942. u selu Jeginov Lug u dolini Spreče gdje je
pobijeno više od dvije stotine stanovnika dok su žene i djeca
dovedeni u Tuzlu. Jedan dio radničke klase, izložen snažnoj
propagandi za odlazak na rad u Njemačku, svoju je egzistenciju i težak materijalni položaj nastojao riješiti na taj način.
Osnovna masa seljačkog stanovništva ostala je vezana za HSS
zahvaljujući samostalnom držanju lokalnog vodstva i njegovom distanciranju od ustaške države (Mujbegović, 1984, 256258, 260). Još početkom 1942. – prema jednom suvremenom
izvještaju – „od 1200 poziva za vojsku javilo se svega 300 obveznika, pa će sad raspisati za njima potjernice“. Da bi se preduhitrila nova mobilizacija partijska organizacija poduzela je
niz mjera na uspostavljanju suradnje sa uglednim članovima
HSS (Nikolić, S. – Lazarević, Đ, 1984, 100). Samopouzdanje
ustaških vlasti u Tuzli – kako to pokazuje dramatični sadržaj
telegrama upućenih iz Tuzle u Zagreb između oktobra 1942.
i septembra 1943. – vremenom je kopnilo. „Ako se ovome
čim prije ne stane u kraj, neka nam je bog na pomoći“ stoji u
jednom izvještaju adresiranom krajem 1942. Obavještajnom
centru u Zagrebu (Peleš, 1984.a, 1044-1048).
Slučaj za sebe predstavlja selo Husino – jedno od prijeratnih
uporišta KPJ. Nakon što su se po zadatku partijske organizacije prijavili u ustaške redove, deset Husinjana – članova i
simpatizera Partije – napustili su s oružjem, opremom i municijom u noći između 15. i 16. VIII. 1941. ustaški tabor i
pridružili se jedinicama NOP-a. Kao hrvatsko selo Husino
je bilo od iznimne važnosti i ustašama i partizanima. Prilikom smotre uniformiranih Husinjana, početkom augusta
1941., ustaški logornik Drago Milas istaknuo je da je na Husinu „zvono“ aludirajući na husinsku bunu i komunistički
pokret. Tom prilikom je rekao: „Došlo je vrijeme da se Husinjani svrstaju u hrvatske redove, da okaju i isprave prošlost i postanu primjerni Hrvati“. Dezertiranje Husinjana u
ustaškim uniformama imalo je neprocjenjiv politički značaj
(Mijatović, 1984, 43), jer se radilo o Hrvatima koji su tako
osudili ustaške zločine i na djelu pokazali da postoji bosanskohercegovačka hrvatska vojna i politička alternativa ustaškoj državi (Pejić, 1984, 211-216). Vremenom se, iz borbe u
borbu, Husinska partizanska četa „topila“ da bi, kao njezin
posljednji član, u okršajima protiv četnika u selu Čađavića
kod Bijeljine, 3. XII. 1946. život izgubio Mijo Kerošević –
Guja (Pejić, 1984, 217-223).
Dok su se u hercegovačkom kršu odvijale krvave orgije, uz
naizmjenične valove srpsko-hrvatskih (četničko-ustaških)
zločina, sa Hrvatima koji su većinom aktivno ili pasivno pozdravili osnivanje „hrvatske države“, u tuzlanskoj oblasti odigravao se drukčiji scenarij sa Hrvatima raspoređenim na obje
strane državotvorne medalje: komunističkoj i ustaškoj. Posljedica je to ponajprije činjenice da se, za razliku od zapadne
Hercegovine, radilo o višenacionalnoj sredini i da je na ovom
području još prije izbijanja Drugog svjetskog rata postojao
snažan i organiziran radnički pokret i aktivnost KPJ u čijem je
radu sudjelovao značajan dio urbane radničke hrvatske populacije. Do punog izražaja to je došlo tokom ratnih godina do
prvog oslobođenja Tuzle 2. X. 1943. kroz ilegalnu aktivnost
u gradu, uključivanjem u NOP patriota svih nacionalnosti i,
naročito, zahvaljujući solidarnosti građana, spriječavanjem
pokolja Srba pripremanog od strane ustaša (Nikolić, S. – Lazarević, Đ, 1984, 126). Jedna takva akcija pokrenuta je decembra 1941. kada je delegacija od 11 tuzlanskih Muslimana i 3
Hrvata seljaka u Zagrebu protestirala zbog ustaškog nasilja
nad Srbima (Hadžijahić, 1973, 276).
Oslobođenje Tuzle – najvećeg grada što su ga do tada zaposjele partizanske jedinice – pratila je izjava uglednih pristalica HSS o pristupanju Hrvata NOP-u što je predstavljalo
krupan politički čin i zvanično napuštanje Mačekove politike pasivizacije. U proglasu upućenom Hrvatima tuzlanskog bazena kaže se:
„Došlo je vrijeme kad više nema oklijevanja. Zadnji je čas da
se Hrvati istočne Bosne opredijele. Mi smo se opredijelili.
Idemo sa našom braćom uvjereni da time radimo u duhu
nauke Stjepana Radića koji je uvijek upirao oči u veliki ruski narod. Mi Hrvati tuzlanskog kraja ponosni smo što smo
ovako jednodušno stvorili odluku […] U zajedničkoj borbi
sa Muslimanima koji su se također listom digli kao i sa braćom Srbima, koji se bore u našoj Narodnooslobodilačkoj
vojsci, mi vedra pogleda i ponosna čela idemo naprijed“.
Od nekih 25.000 Hrvata tuzlanske oblasti, uglavnom nastanjenih na selu, iz kojih se regrutirao pretežni dio radništva,
najveći dio pristajao je uz HSS i zato među njima nije bilo
većeg otpora Mačekovoj politici kao u Hrvatskoj. Tamo je
sa Franjom Gažijem na čelu u ljeto 1943. osnovana Hrvatska republikanska seljačka stranka koja se pridružila NOPu. Zbog brojnih specifičnosti taj je proces u BiH, time i u
tuzlanskoj regiji, bio znatno sporiji. Do tada je NOP-u pristupalo uglavnom hrvatsko gradsko stanovništvo a sada „su
se pokrenula hrvatska sela tuzlanskog industrijskog basena,
status, broj 16, ljeto 2013. 187
Tekstom na knjigu
na prvom mjestu rudari i solari“. Osnovana je 18. hrvatska brigada NOVJ u istočnoj Bosni (Čolaković, 1984, 1103,
1107-1109).
***
Nesvodiv na ideološke stereotipe i crno-bijele klišeje, nastao
kao rezultat brojnih povijesnih, psiholoških i socioloških
uvjetovanosti, odnos bh. Hrvata prema NDH ne iscrpljuje
se na primjerima Hercegovine i tuzlanske oblasti. Generalno
on je od početne euforije, preko otrežnjenja i distanciranja
vodio do pasivnog ili aktivnog (oružanog) otpora. Pojedinačni primjeri mikro-regija poput livanjske otkrivaju svu
složenost reakcija na uspostavu NDH koje su, uz aktivnu
suradnju sa ustaškim režimom, uključivale sudjelovanje bh.
Hrvata u prijeratnom i ratnom ilegalnom radu Partije i oružanom otporu pri čemu su izginule cijele porodice ili njihov veći dio poput Jurkića, Kutleša, Vidović-Bekana, Tadića
i Rafa (Dizdar, 1973, 252). Iako se do kraja 1941. aktivnost
livanjskog NOP-a više osjećala na političko-propagandnom
nego na vojnom polju, većina Hrvata na ustaške je zločine
gledala s prezirom i, osim pojedinačnih grupa po selima
koje su već u jesen prve ratne godine stale na stranu NOP-a,
uglavnom se držala pasivno (Brčić, 1973.a, 604-605).
Katolička crkva u BiH i NDH:
franjevačka i biskupska linija
Odnos Katoličke crkve i NDH historiografska publicistika
jugoslavensko-komunističkog razdoblja predstavila je u
formi dogmatske optužnice, kao dugo planirani crimen, s
ciljem „kompromitacije Katoličke crkve i hrvatske državotvorne ideje“ (Šarac, I., 2012, 247-252). Studije nastale na tu
temu od 90-ih godina prošloga stoljeća, pored onih koje i
dalje slijepo slijede ideološke stereotipe, otvorile su novi
istraživački diskurs čije je težište s dogmatsko-ideološkog
pomjereno na znanstveno polje. Time se stvara jedna nova, i
ljudskoj i ratnoj stvarnosti primjerenija slika. Na toj je liniji i
ovdje više puta citirana knjiga (Šarac, I., 2012, 247-305).
Uzimajući u obzir kleričku i laičku, vertikalnu i horizontalnu
složenost samoga pojma Katoličke crkve primjetne su dvije
službene linije u držanju klera: franjevačka i biskupska. U
oba slučaja povijesno iskustvo pokazuje da je Katolička crkva kao institucija tradicionalno bila duboko involvirana u
politička zbivanja koja je ponekad i presudno usmjeravala.
Otuda proizlazi i njezina eminentno politička odgovornost
za događanja u razdoblju NDH. Ne samo zbog toga, nego i
zbog iznimno kompleksnih okolnosti i duboko poremećenih međuljudskih odnosa, institucija poput Katoličke crkve
iz rata nije mogla izići „potpuno čista i neporočna“. Dakako:
vrijedi i obratno (Šarac, I., 2012, 251).
Proglašenje NDH poklopilo se sa proslavom 1300. obljetnice
povijesnih veza Hrvata sa Papinstvom i tim je povodom iz
crkvenih krugova rado isticana simbioza katoličanstva i hr-
188 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
vatstva: „Svemoguća Providnost“ dovođena je u vezu s uspostavom „Države Hrvatske“ (Šarac, I., 2012, 252-253). Već
samim tim – apsolutizacijom i sakralizacijom jednog profanog pojma poput države – Katolička crkva se, htjela ona to
ili ne, opasno poistovjetila sa ustaškom apsolutizacijom nacije i stvaranjem velikohrvatske države (Šarac, I., 2012, 264,
nap. 38). U franjevačkim krugovima ta je opasnost prepoznata, za episkopat se to ne može reći.
Osnova službenog franjevačkog stava prema NDH formulirana je na zasjedanju franjevačkih provincijala održanom
u Zagrebu od 10. do 12. VI. 1941. popraćena zaključkom da
„nijedan franjevac ne smije biti učlanjen u Ustaškom hrv.
pokretu“. Vrhovna uprava franjevačkog reda poslala je 24.
VII. 1941. „Upute mnogopošt. Ocima Provincijalima Hrvatskih franjevačkih provincija“ koje su im priječile bilo kakav
angažman u političkom i vojnom aparatu NDH, sudjelovanje u progonima Srba i Židova, u rasturanju njihove imovine
kao i u masovnom prevođenju pravoslavnih na katoličku
vjeru. Preuzimanje pravoslavne župe bilo je strogo zabranjeno „sve da im je i preuzv. gg. Mjesni Ordinariji ponude“ a
za pojedince zanesene „narodnom surevnošću“ bile su predviđene stroge crkvene kazne (Šarac, I., 2012, 297-299). Tako
precizan dokument sadržan od 10 tačaka nije izdala nijedna
crkvena institucija tokom Drugog svjetskog rata. Dva ratna
provincijala Bosne Srebrene, fra Anđeo Kaić (1939-1942) i
fra Kruno Misilo (1942-1945) strogo su se pridržavali primljenih uputa zbog čega su došli u sukob sa manjim dijelom
proustaški orijentiranih franjevaca (Jeleč, 2008, 58-59). Fra
Anđeo Kaić pozvao je „naš episkopat“ da „javno ustane protiv ove pojave, i to jednom skupnom poslanicom, kojom se
ova zlodjela osuđuju, a vjernici pozivaju, da ne samo pasivno
nego i aktivno ustanu protiv ovih krvnika i izroda. Dosada
je, mostarski biskup, fra Alojzije Mišić, ustao svojom okružnicom protiv ove pojave osvećivanja, naredivši i teške kazne
protiv zločinaca. Ali je potrebno, da svi biskupi, kao predstavnici službeni Katoličke crkve, zajedno dignu glas protiv
ovog u nebo vapijućeg grijeha“ (Jeleč, 2011, 21).
Takva je reakcija prije svega Biskupske konferencije izostala,
a ustaške vlasti uspostavile su tijesne veze sa najvišim crkvenim velikodostojnicima u BiH tradicionalno povezanim sa
hrvatskom državnom idejom (Colić, 1973, 166-173; Grünfelder, 2012, 156). Upravo u toj činjenici – višekratno isticanoj povezanosti Katoličke crkve i hrvatske državne ideje –
krila se zamka položaja episkopata u NDH koji se (pre)često
kretao po tankoj liniji njegove osude ili suradnje sa ustaškim
režimom. Također treba računati s tim da „biskupi Katoličke crkve u Hrvata nisu imali ujednačen stav o mnogim
pitanjima u NDH“ (Šarac, I., 2012, 295, nap. 124). Tako je
naprimjer biskup đakovački, dr. Antun Akšamović, prošao
put od zagovornika ideje ujedinjenja Hrvatske s Kraljevinom SHS, preko ustaškog simpatizera do pomagača svećenika suradnika partizana (Grünfelder, 2012, 162). Sličan put
od poziva upućenog svećenicima da organiziraju molitve za
maloljetnog kralja Petra II. Karađorđevića nakon državnog
udara u Beogradu, preko podrške osnivanju NDH iskazane
Tekstom na knjigu
u poslanici­od 9. V. 1941. do osude ustaških zločina mjesecdva kasnije u pismima upućenim predsjedniku Biskupske
konferencije prošao je biskup mostarsko-duvanjski fra Alojzije Mišić (Šarac, I., 2012, 255-256, 296).
Biskupi su, s druge strane, prema Kanonskom pravu bili
„vladari“ u svojim dijecezama i za svoje su postupke bili odgovorni izravno papi koji ih imenuje na tu dužnost (Zakonik
kanonskoga prava, 1988, Kan. 382, & 2, & 3; Kan. 399, & 1).
Konačno, za razliku od franjevaca, biskupi Katoličke crkve
u NDH sličnu zvaničnu instrukciju od Rima nisu nikad dobili. Slično je bilo sa priznanjem NDH od strane Vatikana: de
iure to se nije desilo, de facto – jeste (Grünfelder, 2012, 151152. U takvoj, nedefiniranoj situaciji, bez službenih instrukcija upućenih episkopatu, otvaralo se polje za samostalan
nastup biskupa. Teško je pri tome vjerovati, jer to demantira
reakcija Vrhovne uprave franjevačkog reda, da Rimska kurija nije bila dovoljno i pravovremeno informirana o zbivanjima u NDH (J. Krišto: citirano prema Šarac, I, 2012, 294,
nap. 119).
Nadbiskup vrhbosanski Ivan Ev. Šarić, tokom cijelog rata
zdušno je u duhu hrvatskoga ultranacionalizma podupirao Antu Pavelića a time i njegov režim. Za Šarića je Pavelić
bio „divni Poglavnik“, „vođa naš zlatni“, „Dobar Genij, dubok kao mistik“, „ime drago“, apostol, čovjek molitve, blag i
pun vjere, nade i ljubavi kakvog ga je ovjekovječio u svojim
pjesmama (Jeleč, 2008.a, 57). Glavni predstavnik HSS u jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi i njezin potpredsjednik, Juraj Krnjević, kazuje u svom javljanju putem Radio Londona
16. XI. 1942. da se Šarić „ponaša kao da je izgubio dušu i
pamet“ (Tomasevich, 2010, 611). Mnogi svećenici iz višeg
i nižeg klera podržali su ustašku vlast ili su se pasivno odnosili prema ustaškoj politici (Matković, 1994, 111). Uz analizu njihova praktičnog djelovanja nijansiranog u tri skupine
različito držanje svećenika – u većini sukladno vlastitome
pozvanju – očituje se na području Hercegovine. Poznati su
– imenom i prezimenom – hercegovački franjevci koji su
ustali protiv progona srpskog stanovništva i ustaških zločina, a pojedinci su prosvjedovali čak u Zagrebu (Šarac, I.,
2012, 265-266 i d.).
Svećenički sjemeništarci i redovnički novaci – oduševljeni
idejom nacionalne države i njezinim jedinstvom s Crkvom
– prihvatili su militantni katolicizam kao protutežu jačanju
komunizma i sekularne Europe (Grünfelder, 2012, 157-158).
Oduševljenje Crkve i mlađe generacije klerika hranilo se također time što su se ustaše s Pavelićem na čelu predstavili ne
samo kao „obnovitelji“ hrvatske države nego i kao nositelji
moralne obnove društva zasnovane na kršćanskim načelima
(Šarac, I., 2012, 258-259). Usprkos tome samo je neznatan
broj katoličkih svećenika iz BiH zauzeo mjesto u upravnom
aparatu NDH poput sarajevskog župnika Božidara Brale
i dobojskog župnika Dragutina Kambera štićenika nadbiskupa Šarića (Tomasevich, 2010, 421, 544). Krunoslav Draganović stao je na čelo Ureda za kolonizaciju NDH „koji se
bavio preseljenjem rimokatolika u istočnu Bosnu na imanja
srpskog stanovništva“ (Cvitković, 2006, 295). Među malobrojnim primjerima katoličkih svećenika uključenih u
upravni aparat NDH nezaobilazan je fra Radoslav Glavaš,
član Hercegovačke provincije, djelatan pri vjerskom odsjeku
Ministarstva bogoštovlja i pravosuđa, „potpisnik nekih izrazito problematičnih vladinih dokumenata o temi prijelaza“,
nakon zarobljavanja strijeljan vjerovatno početkom jula
1945. (Šarac, I., 2012, 289-292).
Većina katoličkog svećenstva bili su „patrioti, humani i pošteni ljudi“, ponekad su bili neodlučni ili su mijenjali stavove
(Čampara-Kovač, 2010, 151). Kako su pojedinci pod pritiskom događaja mijenjali gledišta govori primjer fra Tugomira Solde koji je najprije podržao „misao slobodne i samostalne Hrvatske“ da bi nakon zločina počinjenih u Hercegovini rezignirao uz konstataciju da više ne živi „u predratnoj
magli“ te da je „ustaša Vego tako [...] zagadio ustašluk, razbio
iluzije i mitologiju o ustaštvu i Paveliću, da to nikada nikome
nije više uspjelo, da bih ih na časak mogao zavoliti“ (Šarac,
I., 2012, 261-263). Generalno: distanca klera i episkopata od
NDH ni približno nije bila jasna kao u odnosu na komunističke vlasti poslije 1945., kao što podrška ustaškom režimu
nije bila bespogovorna i jedinstvena kako je to u pravilu isticala marksistička historiografija (Jeleč: prema Grünfelder,
2012, 144, nap. 26).
Da ustaško orgijanje neće proći bez osvete bio je svjestan već
prvih ratnih godina generalni definitor fra Dominik Mandić,
koji iz Rima, u prepisci s mostarskim biskupom fra Alojzijem Mišićem, nagovještava takav rasplet: „Sa raznih strana
čuo sam, što su mi nažalost potvrdili i nadošli naši, o strahotama koje se događaju u našoj Domovini: masovno ubijanje ljudi bez suda i osude, pokolj nevine dječice i nemoćnih
žena; bacanje u jame živih ljudi; paljenje kuća i uništavanje
cijelih sela. Duboko me to u duši boli. Bojim se i strepim
za budućnost Hrvatskog naroda i katoličke stvari u našim
krajevima. Zar može ostati bez kazne Božje nevina krv, koja
vapije osvetu u nebo?! (...) Rado vjerujem, da Hrvatski narod
u svojoj cjelini nije učestvovao u tim zlodjelima, da to žali i
osuđuje. Ali gdje su bile vlasti da to prepriječe; gdje li se je
Hrvatski narod javno od toga ogradio i zatražio kaznu za
zločince koji su to počinili?“ (Jeleč, 2008.b, 56-57).
Pretvaranje višenacionalne u
jednonacionalnu državu: „Hrvatska
Hrvatima“
NHD je po samome svome nazivu trebala predstavljati nacionalnu državu Hrvata, dok je u stvarnosti to bila višenacionalna država sa 6,3 milijuna stanovnika od kojih 3,3 milijuna
Hrvata, 1,9 milijuna Srba i 0,9 milijuna muslimana. Ustaški
režim „karakterizirala je zloporaba vlasti“, država „proizvoljnih poduhvata“, „snažan kult ličnosti“ Ante Pavelića, „kronične borbe za vlast unutar ustaškog vodstva“, „polikracija“,
„agresivni nacionalizam“, „povezanost hrvatstva i katoličanstva kao glavna oznaka identiteta NDH“, „rasna ideologija“ u
status, broj 16, ljeto 2013. 189
Tekstom na knjigu
vidu arijevskog porijekla Hrvata, antisemitizam, antisrpska
politika, ideologija „krvi i tla“, „agrarna romantika“ prema
kojoj su Hrvati seljački narod, regrutiranje pristalica poretka
„iz deklasiranog građanstva i iz pasivnih krajeva“, „organizirano nasilje“ i „divljanje neformalnih grupa“, sve zaogrnuto
„prividnim legalitetom“ koji je naknadno dobivao zakonsku
formu (Steindorff, 2006, 177-180). Glavni destabilizirajući
faktor NDH bili su Srbi a antisrpstvo „je činilo temelj ustaške
političke doktrine“. Pred Srbe su stavljene tri mogućnosti:
iseljenje sa hrvatske zemlje i povratak u Srbiju; pokatoličenje
čime i stjecanje prava na ostanak i – uništenje. Rigidni stav
prema Srbima pravdan je velikosrpskom hegemonijom i
progonima Hrvata u Prvoj Jugoslaviji kao i četničkim zlodjelima počinjenim nad Hrvatima u Hercegovini tokom aprilskog rata. Motiv „obrane“ uskoro je međutim zamijenjen
naredbom „pravednog kažnjavanja“ (Redžić, 1998, 123-125;
Grünfelder, 2012, 167)). Nečuvena zvjerstva čija su meta bili
Srbi, nad kojima se neskriveno zgraža, biskup Alojzije Mišić u svome izvještaju od 7. XI. 1941. pripisuje manipulaciji
stožernika i logornika koji su „iskoristili nastrane instinkte
masa, podržali slabije ljudske strane, da je strahota, što je iz
toga proizašlo“ (Tomasevich, 2010, 595). Pokušaj da se od
višenacionalne države stvori jednonacionalna čak su i Nijemci smatrali za „čistu ludost“ (Redžić, 1998, 139, 206). Da
bi se ostvario taj „epohalni“ zaokret dokinut je naziv srpskopravoslavna vjera i zamijenjen nazivom grčkoistočna vjera
korištenim prije 1918, dok je NDH proglašena državom
„dviju vjera – islamske i katoličke koje su apsolutno ravnopravne“. Polazeći od toga da je „islam bio ona snaga koja je
kroz burnu hrvatsku povijest očuvala iskonsku hrvatsku krv“
Hrvati i muslimani smatrani su jednom nacijom (Matković,
1994, 113-114, 119-120).
Samo do 3. IX. 1941. – prema njemačkim podacima –
prebjeglo je iz NDH u Srbiju 104.000 Srba koji su značajno
utjecali „na porast pobunjenika u Srbiji“ (Brčić, 1984, 556).
U isto vrijeme pokrenuli su četnički zločini u BiH nekoliko
izbjegličkih valova tako da je prema najnovijim istraživanjima tokom rata (1941-1945) prognano oko 100.000 Hrvata
i više od 200.000 Muslimana (Dizdar, 2002, 355). Masovni
prijelaz pravoslavnih na katoličanstvo službena je vlast tumačila „samo“ kao „povrat prijašnjoj djedovskoj vjeri“ (Tomasevich, 2010, 597-598), što vjerno ocrtava retrogradnu
historijsku svijest na koju se pozivala NDH.
U svim razmatranjima odnosa bh. Hrvata prema NDH iz
vida se ne smije gubiti to da je uključenje BiH u ovu satelitsku državu predstavljalo rezultat dogovora između Njemačke i Italije (Bečki sporazum 21. i 22. IV. 1941.), a ne
aranžmana sa sudjelovanjem legitimnih hrvatskih političkih stranaka. Ne čudi zato da je već koncem 1941. bilo
primjetno pasivno držanje hrvatske seljačke populacije „u
pogledu odbrane Države i društveno-političkog poretka“ u
oblasti Usore i Soli (Redžić, 1998, 118, 136). Ovakve ocjene
ustaških dužnosnika, koji bilježe ne samo pojave simpatija
prema komunizmu i jugoslavenstvu unutar užih hrvatskih
intelektualnih krugova nego i slučajeve izbjegavanja služenja
190 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
u ustaškoj vojsci, vremenom su bivale sve učestalije i dramatičnije (Redžić, 1998, 140-142, 152, 160, 168-169, 183). Reducirana na „odanost Poglavniku i ustaškoj Hrvatskoj“, kako
augusta 1942. zagovara list „Spremnost“ (Redžić, 1998, 156157), hrvatska integralna ideologija u ustaškoj odori bivala
je sve izoliranija. Jedan od znakova gubitka povjerenja u vladajući režim jest i izraz „Pravi Hrvati“, kako stoji u jednom
ustaškom izvještaju o stanju u Hercegovini sredinom 1942,
za razliku od uobičajenih naziva „Hrvati katoličke i islamske
vjere“ (Redžić, 1998, 159).
Bosna i Hercegovina u geopolitičkoj
koncepciji NDH
Jedan od argumenata hrvatskih nacionalista za polaganje
prava na BiH bio je demografski budući da je između 1921.
i 1931. katoličko stanovništvo u BiH naraslo za 25,5% dok
se u istom razdoblju u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Slavoniji povećalo za 11,2% a u Dalmaciji samo za 10% (Tomasevich, 2010, 420, 427, nap. 69). Računajući sa diskriminirajućim rasnim zakonima, bila je unutarnja podjela izvršena po
županijama kao hrvatskom povijesnom sustavu, odnosno
velikim župama nazvanim prema imenima upravnih jedinica iz vremena srednjovjekovnog Hrvatskog i Bosanskog
kraljevstva: velika župa Vrhbosna sa sjedištem u Sarajevu,
Hum u Mostaru, Usora i Soli u Tuzli, Sana i Luka u Banjoj
Luci, Lašva i Glaž u Travniku, Krbava i Psat u Bihaću, itd.
Za glavni grad bila je planirana Banja Luka kao geografsko
središte čitave NDH. Spajanjem argumentacije o zajedničkoj prošlosti sa pravaškom doktrinom Ante Starčevića – i
u tom duhu proglašenjem bh. muslimana „cvijetom hrvatskog naroda“ a BiH „srcem Hrvatske“ – novoj državi nastojala se osigurati ekskluzivno hrvatska povijesna legitimacija
i etnička homogenizacija. Ovako izvedena upravna podjela
trebala je otkloniti podvojenost između Hrvatske i BiH i
učvrstiti jedinstvo hrvatskog državnog i nacionalnog prostora (Matković, 1994, 70). U konačnici vodilo je to brisanju
imena Bosne i Hercegovine, također i Sandžaka, što je bila
Pavelićeva trajna preokupacija (Jelić-Butić, 1973, 48). Takva
sudbina stigla je područje Bosanske krajine koja se neposredno nakon učvršćenja režima NDH počela nazivati „Hrvatska krajina“ (Mišković, 1973, 72).
NDH je pridavala strateški značaj uključivanju BiH u novu
vlast (Šarac, I., 2012, 81) a stav Njemačke tumačen je kao
podrška rješenju hrvatskog nacionalnog pitanja, odnosno
uspostavi hrvatske države u njezinim povijesnim granicama
(Kovačić, 2005, 87-88). Politički program ustaškog pokreta,
fokusiran na etničku i teritorijalnu komponentu, formuliran
je kao geopolitička teorija s Bosnom i Hercegovinom kao
središnjim životnim prostorom ustaške države (Jelić-Butić,
1973, 43). Sam je Ante Pavelić u prvom broju „Spremnosti“
od 1. III. 1942. u tekstu „Pojam Bosne kroz stoljeća“ pseudohistorijskim argumentima dokazivao hrvatski karakter
bosanskog srednjovjekovlja kao središnjeg pojma Hrvatske
države i ponovnu uspostavu hrvatskog suvereniteta nad
Tekstom na knjigu
Bosnom­(Redžić, 1998, 143). Time je samo ponovio stavove
iznesene još jula 1938. o Bosni „koja je svojedobno otrgnuta
od Hrvatske, i koja opet mora postati središte hrvatske države“ (Dizdar, 2002, 43). Ustaška velikohrvatska koncepcija
o Bosni i Hercegovini sadržavala je tri bitna elementa: 1. u
povijesnom i državnopravnom pogledu BiH su hrvatske
zemlje; 2. one su to i u etničkom smislu jer su nastanjene
hrvatskim stanovništvom sa Muslimanima kao sastavnim
dijelom; 3. BiH ima presudnu ulogu u nastanku i održanju ustaške države (Jelić-Butić, 1973, 44). Cijela ta nevješto
skrojena konstrukcija počivala je na tezi o Muslimanima kao
Hrvatima, jer ako oni to nisu „onda hrvatska politika nema
ozbiljnih izgleda za trajno etabliranje u ovim zemljama“
(Jelić-Butić, 1973, 46-47). Potrošene su „tone“ papira i mastila, uložena je ogromna energija da se Muslimane uvjeri da
su Hrvati s ciljem „trajnog etabliranja u ovim zemljama“. I
jedno i drugo pokazalo se nemogućom misijom!
Argumentaciju ovog političkog podzemlja koristio je župnik
i kotarski povjerenik u Doboju, dr. Dragutin Kamber, predlažući Paveliću da Jajce kao nekadašnji kraljevski grad pretvori u kraljevsku rezidenciju (Čampara-Kovač, 2010, 153).
U jednoj prijeratnoj publikaciji namijenjenoj američkim Hrvatima objašnjavao je doglavnik Mile Budak da se Hrvatska
treba riješiti Srba u NDH isto kako su se Srbi riješili Turaka
(Čampara-Kovač, 2010, 145, 235). Bh. Srbi smatrani su „doseljenicima“ i „ostacima romanskog elementa“, što znači da
„taj elemenat nikada nije bio srbski“, pri čemu je značajan
dio katoličkog stanovništva silom prešao na pravoslavlje (Jelić-Butić, 1973, 45). Postavljajući BiH u središte hrvatske etničke državnosti gubila se iz vida činjenica da su upravo Srbi
činili njezino većinsko stanovništvo. Naime, prema popisu
iz 1931. živjelo je na tom području 1.031.446 pravoslavca,
645.175 muslimana i 496.013 rimokatolika (Dizdar, 2002,
69). Učiniti je isključivo hrvatskom bilo je moguće jedino
zločinima, na kraju krajeva čak ni tako. Omađijan pseudopoviješću, šalje 10. IV. 1942. ustaški povjerenik za Bosnu
Jure Francetić telegram Paveliću s obala Drine: „Poglavniče,
sretan sam da Vam mogu javiti da hrvatske ustaške puške
i ustaški topovi od danas čuvaju našu povijesnu granicu“
(Čampara-Kovač, 2010, 183). Bilo je to povampirenje ideologije kao mita, ideologije kao sekulariziranog derivata religije sa mitom kao bitnom sastavnicom (M. Weber: prema
Perica, 2010, 38).
Jedno ludilo hranilo se drugim; četnici pjevaju po Hercegovini: „Grabit ćemo, ko će prvi, da balijske pije krvi“ (Čampara-Kovač, 2010, 236). Pušteni s lanca u svjetskoj kataklizmi, komične fantazmagorije, arhetipski klišeji i epski
mitovi proizvodili su tragične posljedice. Sve je to pogodovalo klimi međunacionalnih, međukonfesionalnih i socijalnih sukoba koji su prerasli u rat sa pet međusobno ukrštenih frontova: okupatorskim, ustaškim, muslimanskim, četničkim i partizanskim od kojih je svaki nastupao sa svojim
političkim konceptom vezanim za BiH (Redžić, 1998, 119,
121, 464; Goldstein, 2003, 274). Pri tom su i NDH sa svojom ekskluzivnom ideologijom i partizanski pokret sa paro-
lama „narodno-oslobodilačkog rata“ te „bratstva i jedinstva“
Hrvata i Srba nastupali pod hrvatskom trobojnicom ali sa
distinktivim simbolima: ustaški pokret sa hrvatskim grbom
a partizanski sa crvenom zvijezdom petokrakom (Stančić,
2002, 132).
Neki od Paveliću najodanijih ministara (Andrija Artuković, Jozo Dumandžić, Julije Makanec, Nikola Mandić, Ante
Vokić i Vjekoslav Vrančić) kao i zapovjednika ustaškog redarstva i policije (Rafael Boban i Vjekoslav Luburić) bili su
Hrvati iz BiH (Tko je tko u NDH, 1997, 11-12, 42, 105-106,
145, 240-242, 252-253, 417-420). Tom društvu mračne slave,
rođen u Banjoj Luci 23. XII. 1901, pripadao je Viktor Gutić, ustaški povjerenik i veliki župan, poznat po brutalnome
genocidu provedenim nad srpskim stanovništvom u Bosanskoj krajini juna 1941. (Goldstein, 2012, 123-124).
Za razliku od ustaške propagande koja je i prije uspostave
NDH Bosnu i Hercegovinu, kao neki hrvatski povijesni fetiš,
držala u vlastitom fokusu, i koja je toj temi dala neslućene
mitske dimenzije, historijski trezven sud o odnosu Hrvatske, NDH i BiH donosi septembra 1942. komandant Druge
talijanske armije Mario Roata. U pismu, koje je uputio Ministarstvu vanjskih poslova, stoji:
„(...) treba da priznamo da je Hrvatska, takva kakva je danas
u velikoj mjeri minirana po pitanju etničkog sastava zbog
priključenja Bosne i Hercegovine, jer ta oblast nema ništa
zajedničkog sa Hrvatskom u pravom smislu te riječi i pretežno je naseljena Srbima pravoslavcima i muslimanima (...)
Bosna i Hercegovina nemaju nikakve veze sa Hrvatskom, od
koje ih dijeli široko korito Save i to ne samo fizički jer dok
se u Hrvatskoj osjeća istorijsko-kulturni uticaj Beča, Bosna
i Hercegovina svojim navikama, običajima, nošnjama i načinu života odražavaju bitni vizantijski uticaj, kao i uticaj
duge otomanske vladavine. Bosna je šarolika, tipično balkanska oblast, koja može da bude sve, sem hrvatska“ (Brčić,
1973, 456).
Po svome osjećaju za povijesni realitet, po svojoj konciznosti, Roatina ocjena autentičan je presjek jednog povijesnog
stanja koje se nasilno nastojalo izmijeniti. Kao da poručuje
ustašama: „Od Bosne i Hercegovine nemoguće je napraviti
Hrvatsku“!
Zablude i strasti
Nepogrešivi znaci kolapsa ustaškog režima vidljivi su
upravo u njegovoj retorici. Još je u februaru 1942. ministar
unutrašnjih poslova Andrija Artuković govorio o potrebi da
se odstrane „eugenički pokvarena bića sa Hrvatskog narodnog tkiva“ što će „Hrvatski narod... učiniti krvavom rukom“
posjedujući „Poglavnikovu ovlastbu da će ih se istriebiti do
dieteta u kolievci“ (Babić-Otašević, 1970, 13-14). Ovaj militantni vokabular zamijenjen je sljedeće godine „čitavim
košmarom ideja i koncepcija“. Od sredine 1943, naročito nakon kapitulacije Italije, postojanje NDH sve se češće dovo-
status, broj 16, ljeto 2013. 191
Tekstom na knjigu
dilo u vezu sa opstankom „zapadnjačkog kulturnog kruga“
i Europe u cjelini sa Hrvatskom kao njezinim organskim
dijelom. NDH se nastojala prikazati kao dio širega fronta
i obrambenog zida protiv komunizma i osvajačkih težnji
Istoka, odnosno kao element ravnoteže koji na Balkanu osigurava prevlast „biele civilizacije“. Početni, ekskluzivni koncept hrvatstva, koji je obuhvaćao i bh. Muslimane, redefiniran je u jesen 1944. i zamijenjen ideologijom integralnog
hrvatstva koja sada okuplja i pravoslavne budući da taj pojam izražava „jednako orijentalni duh Islama kao i zapadni
duh katolicizma, te epsko gledanje hrvatskog pravoslavlja“
(Redžić, 1998, 180-181, 193-195).
Silaznu liniju ustaške strahovlade potvrđuje krajnje nepovoljno mišljenje njemačkog generala Löhra zabilježeno aprila
1943.: „oružane snage i oružništvo neupotrebljivi su kao instrument države, sređeni privredni život ne postoji, nepouzdano je osoblje na željeznici, radništvo je sklono sabotažama
i popustljivo prema komunističkoj propagandi, seljaštvo je
bez povjerenja u državu i odmetnuto u partizane“. Jula iste
godine zapovjednik njemačkih trupa u NDH, general Rudolf Lüters, u svome izvještaju piše da „najveći dio stanovnika Hrvatske potpomaže partizane, dio iz uvjerenja, dio iz
straha, a dio iz računice“. Krajem 1943. feldmaršal Von Weichs smatrao je da se hrvatsku vojsku više ne može „uzimati
ozbiljno jer se ona sve više raspada“. Nominalno nezavisna,
osovinska se Hrvatska od kraja 1943. nalazila pod njemačkim protektoratom. Hitler je smatrao da je za „nesređeno
stanje u Hrvatskoj kriva politička nesposobnost Hrvata da
se, nakon dugog povijesnog življenja bez vlastite države, ponašaju državotvorno“ (Mihalić, 2012, 24, 28, 31, 34, 35).
Nakon razmjene informacija između NDH i zapadnih Saveznika koja se odvijala još od 1942., na osnovi britanskih planova upućenih NDH, skrojeni su između januara i augusta
1944. planovi koji su značili „vojno-politički protuosovinski
prevrat u osovinskoj Hrvatskoj“. Radilo se o objedinjavanju
„stremljenja hrvatskih nacionalnih političkih i građanskih
snaga u smjeru odstupa ustaške vlasti, uspostavljanja legitimne hrvatske vlade i [...] svrstavanja NDH na stranu zapadnih saveznika, protiv Trećeg Reicha, jednako i protiv širenja utjecaja SSSR-a“. Prevagnula je dogma „o Poglavniku
i ustaškom pokretu kao stupovima hrvatske državotvorne
suverenosti“, Pavelić je Hrvatskoj „stao na put“, a hrvatska
država ostala je „vezana za jednog čovjeka“ (Mihalić, 2012,
159- 164, 173-174). Njemački opunomoćeni general u Hrvatskoj, E. Glaise von Horstenau, u više je navrata upozoravao visoke ustaške dužnosnike da će Treći Reich izgubiti
rat i da „Hrvati trebaju spasiti što se spasiti dâ, bez obzira na
ikoga“ (Mihalić, 2012, 181). Već tada su – pokazat će se na
kraju rata – „ovjerene“ uloge za krvavi rasplet na bleiburškom polju. U bolesnom uvjerenju nezajažljivog, podmuklog i lukavog diktatora, sklonog dvostrukim igrama i manipulaciji, da je „njegova osoba presudna za život i opstanak
hrvatskog naroda“ (Mihalić, 2012, 178), takav je kraj u najvećoj mjeri režirao Pavelić. Njemačkom generalu bilo je nepojmljivo „da bi vođa pokreta koji se zaklinje u Hrvatsku spri-
192 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
ječio spas hrvatske države i to u situaciji kada sve ukazuje
na potpunu propast politike s kojom je ova bila povezana“
(Mihalić, 2012, 181). Sve to odigravalo se u trenutku kada su
septembra 1944. britanske vojno-političke procjene govorile
o gubitku realnog uporišta da Jugoslavija i Hrvatska izbjegnu komunističku poslijeratnu prevlast (Mihalić, 2012, 201).
Toga je bio svjestan i kralj Petar II. Karađorđević koji je 28.
VIII. 1944. oduzeo vojno zapovjedništvo Draži Mihailoviću
i priznao Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije na čelu
sa Titom. Britanska politika time je ozvaničila kontinuitet i
legalitet Titove komunističke Jugoslavije (Dizdar, 2002, 350).
Tada je sarajevski nadbiskup Šarić sa franjevcima i „križarima“ radio na formiranju „vlade nacionalnog spasa“ kao alternative savezu NDH sa Reichom. Tražeći povoljnije političke moduse za poslijeratnu Hrvatsku, nadbiskup Stepinac
obratio se britanskom diplomatskom predstavniku u Vatikanu ali bez uspjeha. Neposredno pred ulazak partizana u
Zagreb kovao je planove o odlasku u Rim da bi motivirao
saveznike da Hrvatsku zauzmu prije partizana (Grünfelder,
2012, 192-193). Jedna tlapnja nastojala se brzinski zamijeniti
drugom – onom o vlastitoj nevinosti. U tekstu memoranduma što ga je Krunoslav Draganović 14. II. 1944. predao
britanskom predstavniku u Vatikanu, zločine NDH prema
Srbima objasnio je „nesretnim ekscesima [...] zbog gnjeva
Hrvata zatomljenog kroz 23 godine, zbog kojeg je [...] gotovo
nemoguće utvrditi tko je više kriv za izgrede“ (Grünfelder,
2012, 167, nap. 151; 193, nap. 267). Je li ovdje u pitanju samo
politička naivnost, licemjerje ili nešto treće?
Saveznici su međutim „NDH tretirale kao dio fašističkog sustava“ (Stančić, 2002, 225) i nikakvo posipanje pepelom sa
zgarišta jedne kvislinške tvorevine to nije moglo preko noći
izmijeniti. Postalo je to do kraja jasno nakon održavanja
konferencije u Jalti na Krimu od 4. do 11. II. 1945. Staljina,
Roosevelta i Churchilla gdje je, uz podjelu interesnih sfera
velikih sila, zaključeno da se suradnjom dvaju jugoslavenskih vlada – komunističke i one u Londonu – pristupi uspostavi Jugoslavije (Perić, 1995, 22). Time su u vodu pale sve
dotadašnje kombinacije o prebacivanju Hrvatske na savezničku stranu sa HSS kao glavnim adutom (Katalinić, 1997,
41-42). Sve što je nakon toga u NDH poduzimano u pravcu
afirmacije prava hrvatskog naroda na svoju vlastitu državu
i odbijanja „ikakve Jugoslavije“, poput pisanja Hrvatskog
naroda“ i tjednika „Spremnost, Pastirskog pisma petorice
hrvatskih biskupa datiranog 24. III. 1945. i Memoranduma
rektora zagrebačkog sveučilišta Stjepana Horvata upućenog
svim rektorima sveučilišta i visokih škola 10. IV. 1945. (Perić,
1995, 18-19, 23-24), bilo je osuđeno na neuspjeh kao izraz
potpunog odsustva orijentacije i osjećaja za politiku. U tom
svjetlu nužno je sagledati događaje vezane za Bleiburg i kasniji Križni put, odnosno odluku da se u povlačenje pokrene
narod.
Rasulo i kraj NDH odgovarali su duhu naslova Poglavnikove
knjige – prve tiskane korijenskim pravopisom: Strahote zabluda. Čak i nakon što su partizanske jedinice 6. IV. 1945.
Tekstom na knjigu
ušle u Sarajevo, živio je Pavelić u nekom svom, alternativnom svijetu. Povodom obilježavanja obljetnice uspostave
NDH 10. IV. 1945. dijelio je on posmrtna odlikovanja istaknutim predratnim hrvatskim borcima i mučenicima, istovremeno donijevši zakonsku odredbu o ustanovljenju nagrada Medalja Ruđera Boškovića i Medalja Augusta Šenoe
zaslužnima na polju znanosti i umjetnosti. Hvatajući se,
poput svakog diktatora, za slamku, proglasio je Pavelić 3. V.
1945. zakon kojim se izjednačavaju svi građani NDH bez obzira na njihovu rasnu pripadnost (Perić, 1995, 24-26). Teško
da bi se našao primjer takvog patološkog odnosa spram vlasti, isključujući poteze što ih je, opsjednut vlastitom grandomanijom, zadnjih dana života povlačio Hitler, odbijajući se
suočiti sa stvarnošću.
Savršeno precizno ocijenio je 1945. ustašku državu Dragutin Kamber: „Osjetio sam da ćemo za sve ovo snositi jedamput strašnu kolektivnu odgovornost i oni koji su u najboljoj
vjeri radili za slobodnu Hrvatsku, vjerujući da rade sa najpoštenijim slojem Hrvata, i da će ta Hrvatska daleko nadmašiti u poštenju Jugoslaviju, i oni će odgovarati, kao da su
unaprijed znali u što će se sve to izvrći. Vidio sam da godine
provedene u emigraciji nisu poslužile ni Paveliću ni njegovu
društvu da izrade plan o organizaciji države. Na sve strane
improvizacija (...) I tako je NDH propala, a da se nikad pravo
nije ni doznalo tko je kome nadležan i kakav je odnos između ustaškog pokreta, naroda i čitavog ostalog državnog
stroja“ (Rendić-Miočević, 1996, 338-339).
Tako je, zasnovan na nasilnoj intervenciji u povijest, završio
pokušaj stvaranja i preoblikovanja novih ljudi i unutarnja
obnova NDH da „bi se hrvatska kultura oslobodila negativnih utjecaja kojima je bila izvrgnuta u prethodnom razdoblju“ (Matković, 1994, 121). Bio je to žalostan kraj „nove
mlade i božije Hrvatske u kojoj imaju riječ samo Bog i Hrvati“, kako je o tome 1937. zborio križarski tisak (ČamparaKovač, 2010, 107). Istim tonom grmio je na ustaškom zboru
u Novoj Gradiški 2. VI. 1941. ustaški ministar dr. Milovan
Žanić: „Ova država, ova naša domovina mora biti Hrvatska
i ničija više [...] Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikog drugog i
nema te metode, koju mi nećemo kao ustaše upotrebiti, da
načinimo ovu zemlju zbilja hrvatskom i da je očistimo od
Srba koji su nas stotine godina ugrožavali i koji bi nas ugrozili prvom zgodom. Mi to ne tajimo, to je politika ove države
i to kad izvršimo, izvršit ćemo samo ono što piše u ustaškim
načelima“ (Goldstein, 2012, 89).
Kao izraz ovih paranoičnih ideja skončala je „ustaška revolucija“ Ante Pavelića – „narcisoidnog radikala, političkog terorista i ratnog zločinca“ – kao „vojno-politički prevrat jedne militantne skupine pod zaštitom okupatora Hrvatske, skupine
koja se oslanjala na nacionalni i državotvorni osjećaj Hrvata,
a pri tom ga zloupotrijebila i unakazila protuhumanističkim i
protukršćanskim djelom“ (Mihalić, 2012, 35, 163).
Dokaz je to, među brojnima, da je „nacionalizam taj koji
stvara naciju, a ne obratno“. Ne treba također tražiti boljeg
dokaza da nacionalizam često nastupa u ime kulture kao
svoje „vlastite izmišljotine“ ili u ime kulture „izmijenjene do
neprepoznatljivosti“ (Gellner, 1998, 75-76). Povijesno iskustvo NDH u prvi plan postavlja pitanje odnosa nacionalne
misli i demokratske emancipacije učeći nas da oni „nisu ni u
kakvom neposrednom odnosu“, naprotiv da te „dvije pojave
pripadaju različitim svjetovima“ (Usp. Kordić, 2010, 217).
Dublja analiza ustaškog radikalizma primarno ipak ne vodi
u područje nacionalnog, nego u područje patrijarhalnog poretka. To ne znači da dimenziju nacionalnog treba zanemariti, naprotiv, i ona je bila „ugrađena“ u strukturu zločina već
samom nemogućnošću operacionalizacije političkog programa pseudopovijesne romantičarske geostrategije sa centralnom tezom o navodnom hrvatskom karakteru Bosne i
Hercegovine. Patrijarhalni sloj bio je međutim daleko stariji,
dublji i djelotvorniji.
Porijeklo zločina: sindrom Kraljevića
Marka i dinarski mentalni sklop
Patrijarhalni poredak razvio se na slavenskom jugu unutar
triju formi: orijentalne, plemenske i pod zapadnjačkim utjecajima. Unatoč njihovim primjetnim razlikama, svi ovi oblici
patrijarhalnog života „varijacije su jedne te iste teme“ (Erlich,
1964, 343). Ova klasifikacija je u izravnoj vezi sa učinkom
što ga je osmanska vladavina imala na Južne Slavene: sa orijentalnim i dinarskim junačkim stilom života (Erlich, 1964,
410). Za našu temu od ključnog je značaja dinarski junački
stil života povezan sa borbenom tradicijom otpora Osmanlijama. „U Dinarskim planinama“ – još i šezdesetih godina
XX. st. – „činilo se gdjekad kao da su upravo Turci upali u
Evropu, a junaci se digli da brane kršćanski svijet“ (Erlich,
1964, 349, 404). Bio je to (i ostao) svijet zaleđenog znanja,
svijet prostora a ne vremena, opkoljen mitskim Turcima!
Mnogi od vođa ustaškog (i četničkog) pokreta, brojni sa visokom naobrazbom, vodili su porijeklo sa područja nekadašnjih „vlaških“ društava pod kontrolom Osmanskog Carstva kao i Vojne krajine. Ta su područja tek površinski bila
zahvaćena modernizacijskim procesima, u njima „je još bio
živ plemenski mentalitet koji je naciju prihvatio kao prošireni plemenski kolektivitet“. Ratne okolnosti izazvale su
„lom tanke civilizacijske ljuske“ i raspojasale atavističke nagone ispoljene u zločinima „običnih ljudi“ (Stančić, 2002,
134). Prethodno stvorene dominantne vrednote do punog
izražaja dolaze u kriznim historijskim situacijama, kada
skupine i pojedinci odlučuju pod pritiskom i kada reagiraju
spontano (Erlich, 1964, 405-406). Vjekovni sukobi na području Ilirika praćeni destrukcijom – opisani kao sindrom
Kraljevića Marka – iskazuju se u „nasilju svakidašnjice“ a
praćeni su simptomima projekcije, kastracijskog straha, paranoje, narcizma, eksternalizacije agresije i negativnim osjećajima poput mržnje koji se prenose s generacije na generaciju. Polunomadsko stočarstvo kao dominantan oblik života
ljudskih zajednica podesno je za stvaranje korporativnih
status, broj 16, ljeto 2013. 193
Tekstom na knjigu
veza sa vodećom ulogom muškarca i potčinjenim položajem
žene (Rendić-Miočević, 2001, 189-190). U Dalmatinskoj zagori rasprostranjeno je bilo uvjerenje da je za ženu sramota
učiti, čitati i pisati, žena je manje značila od domaće životinje, za ženom se kad umre nije žalilo. Ne čudi zato što se kod
žena, opterećenih prekomjernim rađanjem, raširio običaj –
„strašan čin, gotovo životinjske brutalnosti“ – čedomorstva.
Prema tvrdnjama seljana to se događa kod 20% poroda (Bićanić, 1936, 99-100). Naziv „žena“ koristio se u patrijarhalnoj sredini „za muškarca u smislu najgore pogrde“ (Erlich,
1964, 363). Nedostatak djetinjstva i igre u procesu sazrijevanja i socijalizacije jedna je od karakteristika patrijarhalnog
društva hrvatskih pasivnih krajeva prve polovice XX. st. Uz
traumatsku neurozu kao posljedicu ugrožavanja života to
stvara plodno tlo za instrumentaliziranu agresiju protiv pripadnika drugih naroda, stvarnih ili izmišljenih neprijatelja.
Utemeljeni na arhetipovima ti agensi, živi stoljećima, „prelijevali [su se] u moderne nacionalizme i nacionalnu svijest“
(Rendić-Miočević, 2001, 190-192). Takav stav zasnovan na
vrijednosnom kodu „časti“ izjednačava se sa sindromom
machisma prisutnim u latinoameričkoj sredini (Denich,
1986, 89). Povezanost individualne neuroze sa općom slikom društva očita je (Devereux, 1992, 136).
Patrijarhalno društvo sa svojim naslijeđenim psihičkim
strukturama kao vrstom kolektivne svijesti razvilo se na području Crne Gore, planinskih oblasti Srbije, Bosne i Hercegovine, Dalmatinske zagore i Like. Slika narodnog života na
području zapadne Bosne i Hercegovine i Dalmacije sredinom tridesetih godina XX. st. pruža prizor patnje kojoj se
ne vidi kraja – portret zajednice lišene nade u bolje dane čiji
su stalni pratioci: sablast gladi, suša i poplave, primitivna
poljoprivreda, neljudski uvjeti života povrgnuti rodovskoj
kontroli, zadružna svijest, svakovrsna oskudica, kmetovski
odnosi, očajne saobraćajne veze, razbijenost na niz malih
lokalnih tržišta, prezaduženost, „tri četvrtine Hrvata [koji]
nemaju vlastitog kreveta“, praznovjerje, alkoholizam, pretjerivanje u jelu prilikom raznih blagdana, izloženost ekonomskom izrabljivanju uz nepremostivi jaz sa višim društvenim
slojevima, nehigijenski uvjeti života, nikakva zdravstvena
zaštita, visoke daće svećenicima (Bićanić, 1936, 8-15, 27-29,
58-59, 60-63, 79-103, 121, 124-125).
U takvim, neljudskim uvjetima života, u klimi autoritarnog
političkog sistema, dometi evangelizacije zastali su na površini preklapajući se sa snažnim paganskim matricama. „Dovršetak prave evangelizacije“, praćen uvažavanjem znanstvenih rezultata kompatibilnih sa suvremenim crkvenim
učenjem, bio bi moguć jedino uz primjenu demokratskih
načela (Rendić-Miočević, 2000.a, 140). Resantimani muslimanskih, katoličkih i pravoslavnih seljaka vezani uoči Drugog svjetskog rata za razdoblje austrougarske uprave u BiH
– upamćeno po „redu“, „pravdi“ i „urednosti“ (Erlich, 1964,
416-417) – jasno pokazuju kako tradicionalna ideologija
nejednakosti sa svojim „junačkim“ refleksom gubi tlo pod
nogama u okolnostima koliko-toliko pravedne uprave. Promjena materijalnih uvjeta vezana za proces industrijalizacije
194 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
u Jugoslaviji sedamdesetih godina XX. st. i migracije sa sela
u gradove očituju napuštanje tradicionalnih shvaćanja vezanih za „dogmu“ o muškom nasljedniku i prevladavanje važećih pogleda na izbor zanimanja djece bez obzira na spol
sa ekonomskom samostalnošću kao idejom vodiljom (Denich, 1986, 97). Ne dovodeći u pitanje odnos između „zločinačkog“ i „neurotičnog“ ponašanja – upravo suprotno –
na ovim primjerima pada „smiješno naivan mit o ‘rođenom
zločincu’“ (Devereux, 1992, 195). Kao „model lošeg ponašanja“ etnička psihoza ili neuroza nije izlječiva dok je liječnik izložen istim nevoljama kao i pacijent, odnosno dok se
ne promijeni „društveno-kulturni okoliš“ (Devereux, 1992,
268, 271).
Fizička izdvojenost iz primarne životne sredine, od „svojih“,
rađa kod patrijarhalaca – ustanovila je medicina u razdoblju
austrougarske vladavine – psihičke reakcije u vidu histerije.
Odraz je to neelastične strukture patrijarhalne zajednice i
visoko postavljenih ciljeva koji za posljedicu imaju „naročitu
borbenu spremnost i visoki moral, ali često ugrožavaju psihičku ravnotežu ljudi“. Prema rezultatima vlastitih istraživanja potvrđenim i drugim uvidima sa terena navedena autorica smatra da su ljudi iz „patrijarhalne sfere labilniji (…)
nego oni iz orijentalne sfere“, odnosno da su „Hercegovci
više ugroženi nego Bosanci“ (Erlich, 1964, 360-364).
Uz pomoć psihopatoloških i etnopsiholoških analiza koje
obuhvaćaju potisnutu seksualnost, volju za moć, osjećaj manje vrijednosti nastao u djetinjstvu, edipovske zaplete i incest otkriva se dublja pozadina rušilaštva kao odlike „ideologije bratstva koja im obrambenu ulogu, ali se može ostvariti
tek ako uništava“. U toj ideologiji koja se rado predstavlja kao
borba za slobodu, ali koja uvijek vodi u novu neslobodu, budući da plemenski čovjek nikad ne može biti slobodan, bio je
zasnovan četnički i ustaški pokret. Kodeks moralnih normi
sadržan u Nad-ja pripadnika patrijarhalnog društva, formiran u djetinjstvu prema slici roditeljskog Nad-ja, pretvara
pojedinca u „zastupnika tradicije i vrijednosnih sudova koji
se provlače kroz naraštaje“ (Rendić-Miočević, 2000.a, 138).
To dovodi do toga da je skupina „narcisoidno zadovoljna
sama sobom“ dok religiozna pripadnost pojačava osjećaj samodovoljnosti: ta skupina idealna je, drugi su „nevjernici“
i sve što naprave grešno je i pogrešno. Kulturne i psihičke
osobine plemenske kulture iskazuju se u „autokratskim težnjama istaknutih ličnosti“, u nepotizmu kao recidivu rodovske solidarnosti, urotništvu vezanom za izdvojene male
skupine, u obožavanju vlasti kao najviše društvene vrijednosti, izostanku autokritike, potcjenjivanju i netoleranciji
protivnika, nedostatku smisla za disciplinirani rad, pomanjkanju humanosti, gramzljivosti za materijalnim dobrima,
odanosti sili kao osnovnom sredstvu vladanja, prevari kao
poželjnom obrascu društvenog ponašanja te isticanju društvenih razlika i privilegija (Rendić-Miočević, 2000, 143-149).
Arhajska destruktivnost prisutna u svim etničkim skupinama manifestirala se bez racionalnih motiva u vidu fizičkog
istrebljenja „protivnika“. Iako u obliku „obrambene agresije“
Tekstom na knjigu
napadaču je „suprotstavljen isti model i vrijednosni sustav“
(Rendić-Miočević, 2000, 157-158).
Forenzički obrađujući njegovo maligno tkivo opisao je Slobodan Blagojević ovaj „epohalni kukavičluk patrijarhalizma“:
„(…) Ovdašnja su plemena suviše dugo morala da istrajavaju
u primitivnim i škrtim oblicima života, i ona su u duševnom
svom jezgru otpora prema porobljivačima konačno porobila
svoju dušu. Društveno, smišljena je vlastita porobljivačka diktatorska vlast, jer se duša akomodirala samo na takvu vlast.
Nekad je ta duša vijek vjekovala po vrletima i katunima, u hajdučko-uskočkoj formi ‘društva’. Kad je predugi vijek minuo,
ona se panično uplašila mogućeg svog razvoja, složenosti, modernosti, ‘gubitka sebe’, kako to ona iz svoje ideološke autističnosti kazuje. Na obrani od tog ‘gubitka’, obrani plemenske autističnosti, ona je zasnovala ‘novi’ vijek autoritarne vlasti nad
samom sobom. (…) Sva rješenja naših patrijarhalaca su istrijebljenja, svi njihovi raspleti su umnožavanje smrti. Danas oni
svoja ‘prava’ svoje ‘pravde’ potražuju u ratu, čineći jedni drugima zla. (…) I tako je narod stjeran u stupicu svoje ‘sudbinske
linije’ što mu je smisliše ishlapjele glave i političke kabadahije.
I tako je neizvjesna nada u bolji život odbačena u ime izvjesne
bijede življenja. Prihvaćena je čak i izvjesnost smrti, u ratu i
pokolju, samo da ne dođe do suočenja sa sobom, sa svojom
stvarnom civilizacijskom mjerom. Zar to nije epohalni kukavičluk? Nisu li naši ‘heroji’ rata, patrijarhalni muškarci-vojnici,
danas sebe prokazali kao najzaplašenija stvorenja na kugli zemaljskoj?“ (Prema: Rendić-Miočević, 2000, 159).
Na ovim je premisama funkcionirala „logika“ „svakidašnjice
nasilja“ zasnovana na „narcizmu malih razlika“ (Freud). Jedan narod, jedna vjera, jedan vođa – geslo pod kojim je proglašena NDH – savršen je obrazac optimalizacije ubilačkih
nagona pripadnika ovog „plemena u agoniji“ (R. Konstantinović). Ustaška politička kultura – legalizirani oblik patrijarhalnog „undergrounda“ – uspostavila je „neokonzervativni
obrazac posvemašnje podložnosti vođi“. „Opjevao“ ga je u
svojim romantičarskim vizijama o moćnom djedu i podložnoj obitelji književnik i ustaški ministar Mile Budak zaključivši da je etnopsihologija Hrvata podatna za autoritarni
sustav vladanja. Drugi ustaški dužnosnik, Tomislav Sertić,
ustvrdio je da „hrvatski čovjek opterećen stavom opozicije“
općenito uzevši „nije državotvoran, osim dinarskog tipa našeg čovjeka“, jer „Dinarac zna što hoće“. „Kaputaši“ i „parveni“, podrugljivi nazivi koje za opis mentaliteta ustaškog
sloja inteligencije koriste neki ustaški suvremenici, odražava
njihovu „sociokulturnu utemeljenost u seoskom ambijentu“
(Kisić Kolanović, 2002, 708, nap. 87). I sam porijeklom iz
patrijarhalne sredine, okružen dalmatinsko-hercegovačkim
i ličkim gorštacima, svoj boravak u ustaškom zatvoru Ivan
Meštrović popratio je sljedećim zapažanjem: „Osjetio sam,
da ovi ljudi žive još u doba epske narodne pjesme, a izvan
doba u kom su, i razumio sam, da oni samo nastavljaju život
svojih predaka“ (Meštrović, 1993, 301).
Konačno – zločinački potencijal koji je, ne samo pod krinkom ustaštva, eruptivno izbio na površinu za vrijeme Dru-
gog svjetskog rata generiran je pod nedoraslom, protekcionističkom i nepotističkom državnom upravom Prve Jugoslavije gdje su rivaliteti korumpiranih klika poprimili oblik
borbe između jugoslavenskih naroda produbljujući njihove
međusobne opreke. Tako su „rastavne tendencije“ stalno jačale na račun sastavnih, dok je proces „stapanja, amalgamacije i akulturacije bio buran, često i eksplozivan“. Sve to, naročito u pasivnim oblastima, praćeno je rastućom bijedom
i depresijom, padom životnog standarda i osiromašenjem
uz uvjerenje „da je nezadovoljstvo nepromjenljiva sudbina
čovjeka i da su nedoraslost i nesposobnost za zadatke administracije i ekonomije urođene čovjeku“. Nezadovoljstvo
državom svoj je izraz našlo u nostalgiji za „mirnim dobom“
kako je općenito nazivano predratno vrijeme. Razočarenje
se hranilo i spoznajom da caruje pravo jačega (Erlich, 1964,
417-421).
Pritajene osvetničke nagone, stoljećima hranjene atmosferom straha i zebnje „koja naprosto tjera da se ubije prije nego
se bude ubijen“, nije trebalo buditi dva puta u rodbinskom
društvu „bez povijesti“, naročito u trenucima narušene ravnoteže patrijarhalnog života (Rendić-Miočević, 1996, 305).
Zato ustaški pokret „nema utemeljenja u ideologijama razvijenoga zapadnoga društva, nego je zasnovan na dinarskom
naslijeđu“, a „sa svojim pretežno patrijarhalno-totalitarnim
obilježjima može biti samo ‘kompatibilan’ s fašizmom, ali nije
identičan s njim“ (Rendić-Miočević, 1996, 326).
Bleiburg – hrvatski transgeneracijski
sindrom sloma NDH
Bleiburg, malo polje nedaleko od jugoslavensko-austrijske
granice, postaje transgeneracijski traumatski sindrom sloma
NDH, duboko urastao u kolektivnu hrvatsku svijest. Nakon bezuspješnog pokušaja vodstva NDH da se sa golemom
skupinom vojnika i civila preda zapadnim saveznicima, svi
su izručeni NOVJ postajući time objektom besprizorne odmazde. Ovaj ratni zločin i zločin protiv čovječnosti započeo je
17. V. 1945. a nastavio se narednih mjeseci na marševima kroz
Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima. U hrvatskoj povijesno-publicističkoj literaturi to je nazvano Križni put (Mijatović, 1995, 29-36; Goldstein, 2003, 303-306; Steindorff, 2006,
187). Kolone smrti kretale su se od Bleiburga u tri osnovna
smjera: jedan je preko Zagreba, Požege i Bosanskog Broda
završavao u Sarajevu i Mostaru, drugi u istočnoj i južnoj Srbiji i Makedoniji dok je treći vodio do Zagreba, Karlovca,
Kočevskoga Roga i Rijeke. Pored ovih postojali su drugi putevi i druge destinacije kojima su vođeni i gdje su skončavali
zarobljenici (Matković, 2012, 198-199). Jedna od njih bila je
istočna Hercegovina, i dalje Nikšić i Podgorica, gdje su se odigrale masovne likvidacije zarobljenika iz Bosne i Hercegovine
i Hrvatske (Matković, 2012, 199-202, 204-207 i d.).
Dok je većina civila s područja NDH dobila jednosmjerne
propusnice za povratak u zavičaj, uniformirana lica i civilni
dužnosnici institucija NDH upućivani su u već pripremljene
status, broj 16, ljeto 2013. 195
Tekstom na knjigu
logore. Brojni su odmah izdvajani za grupnu likvidaciju bez
suda ili saslušavanja. Iza tih inkvizitorskih postupaka stajala
je OZNA, dok su ulogu izvršitelja, poput dvaju bataljona iz
brigada 17. istočnobosanske divizije, preuzele odabrane jedinice JA i KNOJ-a (Goldstein, 2012, 425-426). Prema temeljito provedenim istraživanjima broj žrtava Hrvata iznosi
oko 45.000, a Muslimana 4.000 (Žerjavić, 1997, 83). Ukupan broj žrtava Bleiburga i Križnoga puta procjenjuje se na
70.000. Budući da su se u narodu postupci partizana počeli
izjednačavati sa ustaškim i četničkim, nakon što je u državnom i partijskom vrhu Jugoslavije ubrzo sazrelo uvjerenje
o političkoj štetnosti likvidacija, donesen je 5. VIII. 1945.
Zakon o amnestiji i pomilovanju (Goldstein, 2012, 427-428)
koji je otupio oštricu poslijeratnog terora.
Paralelno s ovim odvijao se „Bosansko-posavski Bleiburg“ –
bitka za Odžak između 3. i 27/28. V. 1945. završena masovnim likvidacijama i strijeljanjima hrvatskih vojnika i civila
počinjenih od pripadnika 25. srpske divizije. Novija istraživanja ovih zbivanja donose imena 1027 žrtava (Pilić-Matković, 2012, 126-136).
Pored svih ostalih unutrašnjih i vanjskih pratećih okolnosti,
nakon što je zapovjednik Glavnog štaba Hrvatske Ivan Rukavina bio smijenjen, ovakvom krvavom raspletu značajno
je pridonijelo to što je od 30. IV. 1945. Glavni štab Hrvatske lišen svojih operativnih nadležnosti u korist Vrhovnog
štaba. Na zapovjednoj sceni tada su ostali jugokomunisti čiji
je zadatak bio uništenje sjemena hrvatskog „separatizma“ i
srbopartizani snažno motivirani da „naplate“ srpske žrtve
rata (Mihalić, 2012, 206-213). Zahvaljujući općoj amnestiji
i mobilizaciji 1944-1945. brojni su pripadnici četničkih formacija kokardu zamijenili crvenom petokrakom da bi zatim
sudjelovali u masovnim likvidacijama Hrvata i Muslimana
diljem Bosne i Hercegovine (Dizdar, 2002, 357).
Značajan dio stradalnika do Bleiburga je stigao iz Bosne i
Hercegovine. Nakon oslobođenja Sarajeva 6. IV. 1945. „iz
Bosne dolazila je množina izbjeglica u Zagreb kada za njih
već nije imalo stanova. (...) Vojska se tada iz Sarajeva povlačila prema Bosanskom Brodu, a sa njima i mnoštvo civilnog
pučanstva. Tu su bile i domobranske i ustaške postrojbe koje
su vodili viši časnici, a naravno i neki generali“ (Spomenica
Bleiburg 1945-1995, 101).
Na „putovanju“ dugom skoro godinu dana našao se početkom
aprila 1945. kao učenik osmoga razreda franjevačke Klasične
gimnazije u Visokom i Stjepan Slipac. Imajući pred očima slučaj ubistva fratara na Širokom Brijegu, nastojeći izbjeći njihovu mobilizaciju u partizane, uprava Internata u Visokom
odlučila je skloniti svoje štićenike na sigurnije mjesto. Tako je
u grupi visočkih gimnazijalaca Slipac krenuo put Zagreba gdje
je, prošavši brojne peripetije i pogibelji, stigao krajem aprila.
Prvih dana maja, nakon što im je u kasarni civilna odjeća zamijenjena uniformama bez oznaka, saopćeno im je da napuštaju Zagreb i povlače se prema Austriji, gdje će se predati
Englezima. Od tada do polovine marta 1946. kada je pušten
196 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
na slobodu prošao je Slipac, uglavnom pješice, Križni put sa
sljedećim „postajama“: Zagreb-Podsused-Zaprešić-BrežiceKrško-Sevnica-Zidani Most-Laško-Celje-Velenje Slovenjgradec-Dugo Selo-Bjelovar-Virovitica-Podravska Slatina-OsijekSombor-Apatin-Novi Sad-Petrovaradin-Vršac-Pančevo-Beograd-Sarajevo-Travnik. Izgladnjivanje, saslušanja, maltretiranja, batine, glad i žeđ, žega i zima uz razna druga poniženja
pratili su ga cijelo to vrijeme (Slipac, 1997, 113-119).
Krajem 1944., kao maturant franjevačke Klasične gimnazije
u Visokom, u Zagreb je sa nepunih 20 godina došao Tomislav Obrdalj da bi tu završio školovanje. Poput Slipca i Obrdalj je prošao svoj Križni put sa sljedećim itinerarom: Zagreb-Celje-Dravograd-Bleiburg-Maribor-Zagreb-ČazmaBjelovar-Osijek-Vinkovci-Slavonski Brod-Bosanski BrodDerventa-Doboj-Zenica-Sarajevo. Vremenski znatno kraći
– oko dva mjeseca – put se odvijao po uhodanom scenariju
a završen je mobilizacijom u Jugoslavensku armiju. Jedna od
najupečatljivijih slika horora veže se za Obrdaljev boravak u
Slavonskom Brodu početkom juna 1945. gdje je sa drugim
uznicima mogao vidjeti leševe „hrvatskih vojnika vezanih
žicom po dva ili četiri, a lako ih je bilo prepoznati po karakterističnim bojama odijela hrvatske vojske“. Domaćini iz
Broda objasnili su da su to „leševi ubijenih iz Jasenovca gdje
su zarobljenici dovođeni i tamo ubijani masovno“ (Obrdalj,
1997, 130-134). Na mjestu najvećeg srpskog stratišta u Drugom svjetskom ratu, opet pod krinkom ideoloških floskula,
nastavljeno je ubijanje Hrvata.
Kao što je to u vrijeme Prve Jugoslavije postao grob Stjepana
Radića, sada je Bleiburg izrastao u sinonim hrvatskoga stradanja u Drugom svjetskom ratu. Mitski značaj Bleiburga,
pogotovo u hrvatskim emigracijskim krugovima, vremenom je dobivao na volumenu, a kada su u pitanju „etničke
nacije“ poput hrvatske „mitološki temelji nacionalnosti su
od gotovo krucijalnog značaja“ (Perica, 2003, 204).
Svođenje računa vezanih za ovu monstruoznu paradržavu
nastavilo se neposredno nakon rata ali i kasnije, kao transgeneracijska hipoteka i kletva bačena na Hrvate. NDH i
Bleiburg, zločin i kazna, presudno su odredili mjesto Hrvata u novoj državnoj zajednici – Drugoj Jugoslaviji – time
i u BiH. Tome je na svoj način pridonio službeni historiografski diskurs zasnovan na „vječnoj“ ideološkoj matrici pobjednik-poraženi, nasuprot kojemu je njegovana privatna,
obiteljska pripovijest – jednako udaljena od stvarne istine
kao i njezin zvanični oponent – o vlastitoj nevinosti, izdanosti i pravednosti (Lovrenović, I., 2010, 255-257). Iz duge
sjenke Bleiburga i Križnoga puta – vremenom sve dužom
i tamnijom – usprkos svim promjenama i labavljenju ideoloških stega bh. Hrvati kao cjelina nikad nisu izišli i politički
istinski prodisali. Za tako nešto nije ni bilo prave prilike, a
ona je prije svega podrazumijevala kritički odmak od NDH
– proces vlastite katarze koji je uključivao niz nelagodnih
pitanja i odgovora. Složit ćemo se pri tom s matematičarem
Georgom Cantorom „da je važnije postaviti ispravno pitanje
nego na njega odgovoriti“ (Devereux, 1992, 145).
Tekstom na knjigu
Paradoks Bleiburga potencira neprijeporna činjenica: da su
Hrvati većinski – aktivno i pasivno – iz „temeljno egzistencijalnih motiva“ podržali NOP rukovodeći se „nacionalnim
osjećajima domoljublja, sudioništva i solidarnosti“ ali uz
„neprihvaćanje i zaziranje od idejno-političkog sklopa kojeg
je nudila partizanska vojska“ (Mihalić, 2012, 100-102). Kada
su nakon pobjedonosnog partizanskog završetka rata 1945.
skinute maske i hrvatsko republikanstvo po drugi put brutalno izigrano bila su širom otvorena vrata partijskom teroru
u ime države i naroda. To je bilo tim lakše što je „s tzv. druge
strane ostao, trajno i zamalo konačno, ogroman dio hrvatskog nacionalnog korpusa koji nije mogao prihvatiti komunističku perspektivu i u temeljima svog racionaliziranja zatomiti svoj povijesni identitet, nacionalne i kulturne vrijednosti (...) i – ponovno u ime jugoslavenske ideje – odreći se
borbe za nacionalnu i političku suverenost“ (Mihalić, 2012,
226). Sa ovom partizansko-ustaškom dihotomijom baštinjenom iz Drugog svjetskog rata ušli su Hrvati u razdoblje
Druge (Titove) Jugoslavije u stanju „mentalne internalizacije“ (Vučić, 1995, V). Ono je započelo likvidacijom građanske demokracije i građanske kulture; prema riječima J. Horvata: „(...) svi su očekivali sa svršetkom rata – mir, a umjesto
njega došla je revolucija“ (Mihalić, 2012, 214). Umjesto rasnog do izražaja je došao klasni koncept nacije i države –
uza sve razlike zajedničko im je bilo to što su definirali prava
skupina a ne pojedinaca (Kisić Kolanović, 2002, 692).
Obistinilo se ono što je još 1941., u razgovoru sa ustaškim pukovnikom Tomislavom Sertićem u Zagrebu, predvidio Ivan Meštrović:
„Nakon svih doživljaja, ja Vas razumijem da hoćete svoju potpunu
slobodu, koju vi vidite jedino u svojoj nezavisnoj državi, nu ja Vas
pitam hoće li ta država biti uistinu slobodna i nezavisna. Po ovim
konturama, koje se ocrtavaju, izgleda da ne će. Vi ste rekli da biste
se udružili i s crnim vragom, a zar ne vidite da ste se udružili s dva, a
ne samo s jednim? Oni su vas već uhvatili za grlo i sjeli vam na grudi
(...). Što ću nastaviti, zar da plačem s Vama od stida i bola? Pitate što
će biti od nas iza pobjede jednih ili drugih. Naša je propast u jednom
i drugom slučaju. Pobijedi li Osovina, postat ćemo vazali i kolonija
talijanske politike, ili plijen koji će oni podijeliti, uzimajući jedni cijelo
Primorje, a drugi Posavinu. Pobijede li oni drugi, tretirat će nas kao
neprijatelje i pustiti velikosrbe da kroje Veliku Srbiju (...). Zar ne vidite da okupator gura Srbe na Hrvate, a Hrvate na Srbe, da se trijebe
među se kao crni i žuti mravi“ (Meštrović, 1993, 284-285).
Četiri godine kasnije, tokom njegova boravka u Švicarskoj,
posjetio je Meštrovića „jedan dobar znanac, koji je bio u
podzemnoj organizaciji i kroz cijelo vrijeme radio za partizane, pa je bio i pristaša komunizma. I on je bio moralno
utučen“. Pripovijedao mu je o teroru što su ga, po principu
metak u potiljak, „četnički partizani“ počinili nad „hrvatskim življem“ prilikom „trećeg oslobođenja nesretne Hrvatske“. „Kruna je toj slici Bleiburg. (...) Poglavnik je zagonetnim
načinom umakao da dalje ‘usrećuje’ Hrvate, a svu svoju ‘pokretnu imovinu’ ostavio u Bleiburgu, da iskupi njegovu ‘junačku glavu’, koja je ‘mislila na sve’“ (Meštrović, 1993, 347).
U svom prvom javnom nastupu nakon povratka u Hrvatsku,
u govoru održanom u Karlovcu 14. IV. 1941., Pavelić je izja-
vio: „Svi državni organi, svi činovnici i namještenici nosit će
odgovornost preda mnom, a svi vi znadete da se ja ne šalim“
(Šarac, I., 2012, 56). I – zaista nije se šalio.
Stupanje na vlast 1941. popratio je i sljedećom krilaticom:
„Ili ćemo ostati mi ili komunisti“ (Kisić Kolanović, 2002,
709).
Ostali su komunisti, Pavelić je pobjegao ostavivši iza sebe
krvavi trag serijskog ubojice i kompromitirani pojam hrvatstva. Trebalo je u tom „sprženom“ krajoliku što su ga osmislile mudre hrvatske glave ostati i opstati, živjeti i preživjeti
osvetnički val plemensko-dinarske psihologije nadahnute
despocijskom vlašću, sada zaogrnute plaštom komunističkih parola (Tomašić, prema: Rendić-Miočević, 2000, 147,
152). Umjesto sredstva za ostvarenje općeg dobra, kao isključivo „svoja“, država je pretvorena u instrument represije
nad ne-svojima, ovaj put odijeljenih i ideološkom barijerom,
osim toga vojno poraženima. Jedan krug zla se zatvorio –
otvorio se novi! Protagonisti većinskih i manjinskih kompleksa na javnoj su sceni samo zamijenili mjesta.
Bleiburg: pasivni i aktivni udruženi
zločinački poduhvat
U potrazi za odgovorom na pitanje postavljeno u naslovu
ovog teksta nužno je poći od činjenice da su se tokom rata
1941-1945 u sukobu našle „tri Europe: demokratska, nacifašistička i komunistička“. Ovim „trima Europama“ odgovarale su tri Hrvatske: demokratska, antifašistička i pronacionalistička. Ovakva konstelacija izravno se reflektirala na bh.
Hrvate čiji je politički razvoj još od konca XIX. stoljeća bio
tijesno skopčan sa sličnim procesima u Hrvatskoj. Izloženost planovima o stvaranju Velike Njemačke, Velike Italije,
Velike Mađarske i Velike Srbije činila je iluzornim i samu
pomisao o stvaranju slobodne i demokratske Hrvatske. Demokratska Hrvatska pala je u ratu kao žrtva sukoba drugih
dviju radikalnih ideologija. Sljedeća opasnost za Hrvatsku
i Hrvate dolazila je iz vezivanja za Hitlerov Treći Reich kojemu je Hrvatska trebala isključivo kao dio ratne i gospodarske infrastrukture, konačno opasnost je nosila obnova Kraljevine Jugoslavije. Kada je u ljeto 1943. postalo jasno da će
sile Trojnog pakta biti poražene a zapadne sile Titovoj vojsci
priznale status saveznika postalo je također jasno da režim
NDH nezaustavljivo klizi u poraz. Preciznije: obje navedene
opasnosti za Hrvatsku (time i za BiH) mogle su biti otklonjene jedino svrstavanjem Hrvata na stranu antifašizma:
„Dakle, hrvatski nacionalni interes u II. svjetskom ratu bio
je: sudjelovati u borbi protiv nacifašizma ne samo zato da
Hrvatska sebi osigura dostojno mjesto među budućim sigurnim pobjednicima, već i zato da se tom borbom i samo
njome istodobno razbiju velikosrpske hegemonističke snage
koje su radile o glavi Hrvatskoj. Svijest o tom dvostrukom
cilju je bila razvijena u narodu i upravo iz nje su se pojavljivali impulsi o nužnosti kompromisa sukobljenih aktera u
Hrvatskoj“ (Bilandžić, 1997, 35-36).
status, broj 16, ljeto 2013. 197
Tekstom na knjigu
Sagledana u ovom svjetlu, posebno u svjetlu povijesnog
iskustva između 1945. i 1991. – u vremenu od nastanka do
početka raspada Druge Jugoslavije – bleiburška postratna
hrvatska tragedija može se sažeti u sljedeću ocjenu: „Događaji, vezani uz Bleiburg i Križni put, postali su ne samo tragična stvarnost, već i simbol tragike hrvatskoga naroda. Kad
se bolje razmisli o svemu što je bilo i što je moglo biti da Hrvati nisu onako masovno sudjelovali u partizanskim redovima, dolazi do stravične pretpostavke: da bi u tom slučaju
najvjerojatnije cijela Hrvatska postala Bleiburg i zemlja križnih puteva“ (Perić, 1995, 28). Ovu „stravičnu pretpostavku“
podupire, tek u konturama naznačena, patološka dimenzija
dinarske psihologije koja je svoju krvožednu narav oslobodila svih stega tokom četiri godine postojanja NDH zatim,
kao naličje, neposredno nakon rata kada su Hrvati doživjeli
sudbinu Srba pod NDH. Široki spektar dinarskih psiholoških kompleksa, duboko usidren u svijet paganskih normi
podsvjesnog i nesvjesnog, neovisno o etničkoj strani medalje, nije znao za oprost kao eminentno kršćansku kategoriju,
iako se verbalno zaklanjao upravo iza kršćanske etike. Bliži
su mu ostali relikti krvne osvete.
Ova ocjena računa i s pobjedničkom euforijom koju su, surovošću vlastitih postupaka prema poraženom neprijatelju,
prilikom zaposjedanja Njemačke 1945., nekažnjeno iskazale
sovjetske trupe, također sa savezničkim neselektivnim bombardiranjem njemačkih gradova poput Leipziga i masovnim
ubijanjem civilnoga stanovništva tokom 1944. i 1945.
Ona, dakako, ne isključuje nego naprotiv obavezuje na propitivanje svih povijesnih i psiholoških uzroka koji su Hrvate
u maju 1945. poput slijepaca odveli na Bleiburg. Može se
pri tome krenuti od samoga kraja, od sjednice generaliteta
(30. IV.) pod predsjedanjem Poglavnika gdje je predloženo
a na sjednici Vlade pod predsjedanjem dr. Nikole Mandića
(u noći od 3. na 4. V.) usvojeno rješenje o povlačenju prema
Austriji i predaji zapadnim saveznicima (Katalinić, 1997,
43). Prema svjedočenju Božidara Kavrana na saslušanju
1948. tada je Vlada NDH donijela odluku – na kakvim procjenama zasnovanu? – da se Zagreb evakuira. Neposredno
prije pokreta, u razgovoru sa Kavranom, upravnim zapovjednikom Glavnog ustaškog stana, predviđao je Poglavnik
„da će sve trajati 5-6 tjedana i da ćemo se nakon toga vratiti“
(Spomenica Bleiburg 1945-1995, 102). Nedugo zatim, prije
nego što će ih hladnokrvno izručiti partizanima, konstatirao
je engleski brigadni general Patrick D. Scott u pregovorima
vođenim sa ustaškim generalom Herenčićem kod Bleiburga
„da nije imalo smisla, da svojom propagandom tjeramo narod na taj strahoviti put“ kako je zabilježio Danijel Crljen
(Spomenica Bleiburg 1945-1995, 97). O toj propagandi vršenoj putem novina i radija govorio je na saslušanju 1945.
Tomislav Obrdalj (1997, 134). Znao je, drugim riječima,
Poglavnik da je opcija sa predajom Englezima farsa i zato
masovna evakuacija civila ne predstavlja ništa drugo nego
udruženi zločinački poduhvat. Bio je to, najblaže rečeno, ruski rulet s narodom kao glavnim ulogom, politika „grlom u
jagode“! Da je Paveliću uistinu bilo stalo do naroda i države
198 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
i da se htio okrenuti antifašističkoj koaliciji prihvatio bi rezultate pregovora između HSS i ustaških ministara Vokića
i Lorkovića prema kojima je u ljeto 1944. bilo dogovoreno
uklanjanje ustaškog režima i uspostava nove vlasti koja će
Hrvatsku prevesti na stranu Saveznika. Poglavnik je međutim pohapsio „pregovarače obiju strana i time nastavio put u
hrvatsku tragediju“ (Bilandžić, 1997, 37).
Da za tragediju koja je visila u zraku Poglavnik nije osmislio nikakvu alternativu, da ga ona nije ni zanimala, govori
svjedočanstvo generala Vjekoslava Luburića: „Postavio sam“
– kaže on – „svojim kolegama pitanje: što oni misle da će se
dogoditi, ako Britanci uzmu naše oružje i tada nas izruče
partizanima. Dodao sam, da će izvan svake sumnje ovi ubiti
našu mladež, koju su generali toliko željeli spasiti. Na moje
pitanje i tjeskobu, sam dr. Pavelić je odgovorio kratko: ‘Onda
će oni [Britanci] biti odgovorni’“ (Geiger, 1997, 75). Pavelićev ministar, dr. Milovan Žanić, teško bolestan, kao emigrant u Fermu, u Italiji, bio je u ljeto 1946. „ogorčen i govorio
[je] da Pavelić nije uništio samo nas osobno i čitavu jednu
generaciju, nego i hrvatsku državnu ideju kao takovu“ (Goldstein, 2012, 88-89).
Svjestan svih mogućih katastrofalnih posljedica ove avanture,
isturivši narod kao živi štit, Pavelić se nikad nije vratio sa Bleiburga, nije ni umro za hrvatski narod kako se zaklinjao da
je spreman, Kavran je prilikom ilegalnog ulaska u Jugoslaviju
1948. uhapšen, izvedan pred sud i pogubljen. I inače, Poglavnik nije škrtario na zvučnim riječima i obećanjima. Tako je
nakon neuspjelog puča Vokić-Lorković, u govoru održanom
8. IX. 1944. na sastanku zagrebačkog Ustaškog stožera, negirao Vokićevu tvrdnju da Englezi, „ako dođu“, neće htjeti razgovarati sa ustašama: „Ja vam kažem“ – rekao je – „Ne će doći,
ali ako bi tko došao ovamo morat će razgovarati s ustaškom
vojnicom (...), s ustaškim jezikom, to jest s puškama i topovima“ Bio je, na riječima, za svoju ideju spreman i umrijeti:
„Ali kad god bi trebalo, ja ću umrieti da hrvatski narod bude
mogao živjeti“ (Perić, 1995, 17). „Umirao“ je dugo, najviše od
straha, krijući se nakon rata u Argentini i Španjolskoj. Za to
vrijeme umirali su kao „razbaštinjeni pojam“, stvarno i simbolički, oni koji su zavedeni njegovim obećanjima lakovjerno
pohrlili prema Bleiburgu. Što je pri svemu tome način na koji
su Englezi izručili masu hrvatskih vojnika i civila Jugoslavenskoj armiji bio krajnje dvoličan i u suprotnosti sa Ženevskom
konvencijom iz 1929. (Tolstoy, 1997, 53-63) ne umanjuje odgovornost onih koji su donijeli ovakvu zdravom razumu i vojnoj logici suprotnu odluku. Povlačenje je, naime, bilo „izvedeno bez potrebnih i valjanih političkih i vojnih priprema“
(Geiger, 1997, 71). Osim toga, povlačenje je, i to nakon zvaničnog završetka Drugoga svjetskog rata, protivno svim ratnim
pravilima, bilo praćeno žestokim oružanim otporom elitnih
ustaških jedinica pri čemu se, samo između 9. i 14. V. 1945,
partizanske žrtve računaju na oko 1000 ubijenih i ranjenih
(Goldstein, 2012, 422-423).
Surovi postupci partizana prema zarobljenicima, koji nemaju svoje moralno, političko i pravno opravdanje, opisani
Tekstom na knjigu
u svjedočenju Milana Zajeca (1997, 120-125) pripadaju
svijetu bestijalnih nagona. Mnoge od zločinaca stigla je tzv.
„partizanska bolest“ – „partizanski napadaji“ „a psihijatri
smatraju da ih je bilo na hiljade“ (Erlich, 1964, 361).
Imamo Hrvatsku – imamo
Bosnu i Hercegovinu
Nacionalno-romantičarski, autoviktimizirajući diskurs – da
se „veliki pokolj nedužnog hrvatskog naroda“ dogodio i da su
„Hrvati (...) okrutno kažnjeni zato što su htjeli obnoviti svoju
staru državnost“ (Baković, 1997, 95) – ne pomaže da se sagledaju sve okolnosti koje su dovele do tragedije većinom nevinih ljudi. Obnova te državnosti u okviru Druge Jugoslavije i
novog međunarodnog poretka uspostavljenog 1945., naročito
preko federalno-konfederalnog Ustava iz 1974., pokazala se
dužim ali i sigurnijim putem (Bilandžić, 1997, 40).
Konačno – eto: „Imamo Hrvatsku“, kontinentalnu i jadransku. I – šta sad? Da li smo prešli onu tanku, opasnu granicu, na kojoj smo doživjeli ostvarenje ideala?!
Imamo i Bosnu i Hercegovinu koja od konca XIX. stoljeća
živi svoju „nacionalističku dramu spasenja“ (Usp. Smit,
2010, 38).
Tada započet, proces kulturološke standardizacije i ujednačavanja rezultirat će – pretvaranjem Bošnjaka-katolika u
Hrvate-katolike – značenjskom promjenom pojmova poput „historijske zemlje“, „domovine“, „kulture“ i „države“
s dalekosežnim, transgeneracijskim preoblikovanjem njihovog političkog i kulturološkog habitusa. „Historijska zemlja“ (BiH) – područje na kojem se tokom više generacija
vrši „uzajaman, i blagotvoran, uticaj terena i ljudi“ (Smit,
2010, 23), postepeno će gubiti svoj izvorni značaj u korist
proširene, nacionalne domovine (Hrvatske). Bio je to također početak preoblikovanja pojma „političke domovine“
koji će, najprije zahvaljujući političarima, historičarima,
književnicima, pravnicima, filozofima i raznim propagandistima, zatim putem škola, masovnih medija i knjiga postati zajednički masama (Kordić, 2010, 229).
Između dvaju modela nacije: građansko-teritorijalnog i etničko-genealoškog, kao i između dvaju puteva oblikovanja
nacije: puta birokratske inkorporacije i puta vernakularne
mobilizacije (Smit, 2010, 193), hrvatska nacija u BiH predstavlja primjer etničko-genealoškog modela i puta vernakularne mobilizacije. U nedostatku „aristokratske etničke
zajednice“ i „birokratske inkoroporacije“ nacije preoblikovanje bh. katolika kao „podaničke zajednice“ u naciju odvijalo se na principu „demotskih etnija“ tek sa posrednim
utjecajem države. Preobražaj demotskih etnija u nacije bio
je „često spor i traumatičan“ (Usp. Smit, 2010, 101-102).
Dio tog procesa predstavljala su nastojanja – od pravaške
ideologije sa svojim protagonistima u Hrvatskoj i BiH,
preko seljačkog pokreta braće Radić kao mirotvornih do
uspostave rasističko-militarističke NDH – da se Bosna i
Hercegovina, zajedno sa bh. Hrvatima, u različitim kombinacijama inkorporira u hrvatski politički prostor. Zasnovani na pseudohistorijskim projekcijama tipa hrvatskog
povijesnog prava i geopolitičkim fantazmagorijama o navodnom hrvatskom karakteru BiH, ti su pokušaji završili
neslavno i desilo se ono s čim ni jedna od tih ideologija
nije računala: Bosna i Hercegovina postala je samostalna
država sa Hrvatima kao državotvornim narodom.
Odigralo se to u dugom povijesnom hodu XX. stoljeća
koji nije bio lišen nedoumica i frakcijskih borbi, u kojem
su ulogu uspostave bosanskohercegovačke državnosti
federalnoga tipa na sebe preuzeli komunisti na čelu sa –
Hrvatom: Josipom Brozom Titom. Na pravnom naslijeđu
Drugog svjetskog rata personificiranom u AVNOJ-u i ZAVNOBiH-u, legitimiranim Ustavom iz 1974., uključujući
glasove bh. Hrvata, stekla je BiH 1992. status međunarodno priznate države.
Kako god: imamo Hrvatsku – imamo Bosnu i Hercegovinu. Bilo bi konačno vrijeme da tako počnemo politički
misliti i ponašati se. Za početak: zaboraviti romantičarsku
pravašku floskulu o „materi-zemlji“. Potreban je drugi rječnik, nužni su modeli političkog djelovanja zasnovani na
bosanskohercegovačkom kulturološkom iskustvu. Separiranje od vlastitog kulturološkog habitusa i na tome zasnovana politička (sve)hrvatska akcija nisu opravdali očekivanja koja su ih pratila. Naprotiv: koliko u svojoj romantičarskoj toliko u zločinačkoj verziji pokazali su se neizvodivim.
Vjerujem da bi bio produktivan povratak na startnu poziciju – na godinu 1900. kada je u Zagrebu održan Prvi hrvatski katolički kongres – i kada su u kontekstu političkog
katolicizma službeno zacrtane crkvene smjernice kroatizacije bh. katolika. Bila bi to prilika da se sagleda pređeni put
i sve posljedice što ih je ostavio taj događaj.
Značilo bi to i suočenje sa ustaško-partizanskom prošlosti
na graničnoj liniji – do devedesetih (prošloga stoljeća) i nakon toga – kada je značenje pojmova „ustaša“ i „partizan“,
po principu „crno-bijelo“, u hrvatskom kontekstu suštinski
promijenjeno. Oslobađanje od tog „opasnog sjećanja“ (J. B.
Metz), kako pokazuje iskustvo zadnje dvije decenije, moguće je jedino ako tu prošlost priznamo kao svoju, zvala
se ona ustaškom ili partizanskom (Markešić, 2012, 40-42).
A komunista što se tiče – „ne faleć im vjere“ – ostaje nepobitna činjenica da svoju suvremenu državnost i Hrvatska i
Bosna i Hercegovina u najvećoj mjeri duguju upravo njima.
Ko drukčije kaže – kleveće i laže!
Dubravko Lovrenović (Jajce, 1956.), povjesničar,
profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Sarajevu.
status, broj 16, ljeto 2013. 199
Tekstom na knjigu
Literatura
Antonić (1984), Z., Pripreme, početak i razvoj ustanka u tuzlanskoj oblasti, u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji.
Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april
1941 – oktobar 1943, Tuzla.
Antonić (1990), Z., Rad KPJ na pripremama i pokretanju
ustanka 1941, u: Istorija Saveza komunista Bosne i Hercegovine, knj. I, Institut za istoriju – Oslobođenje, Sarajevo.
Babić (1970), A., Narodi Bosne i Hercegovine prema KPJ
i revoluciji, u: Radnička klasa i KPJ u borbi za socijalizam
u Bosni i Hercegovini. ANUBiH, posebna izdanja, knj. XIII,
Odjeljenje društvenih nauka, knj. 3, Sarajevo.
Babić, N. – Otašević, D. (1970), ZAVNOBiH i izgradnja
bosanskohercegovačke državnosti, Muzej revolucije BiH,
Sarajevo.
Babić (1973), N., Osnovna obilježja društveno-političkih
prilika i djelatnosti Komunističke Partije u Bosni i Hercegovini uoči aprilskog rata 1941. godine, u: 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Naučni skup, održan u Drvaru od
7. do 9. oktobra 1971. godine, Veselin Masleša.
Baković (1997), A., Hrvatski svećenici – žrtve Bleiburga, u:
Međunarodni znanstveni skup: „Bleiburg 1945.-1995.“, Zagreb, 12.-13. V. 1995., Hrvatska matica iseljenika, Zagreb.
Banac, I., http://www.camo.ch/odnos_hrv_bih.htm
Bandžović (2007), S., Bosna i Hercegovina u koncepcijama
Komunističke partije Jugoslavije (1941-1945), u: Bosna i
Hercegovina prije i nakon ZAVNOBiH-a, ANU BiH, Posebna izdanja, knjiga CXXIV, Odjeljenje društvenih nauka,
knjiga 37, Sarajevo.
Bićanić (1936), R., Kako živi narod. Život u pasivnim krajevima, Zagreb.
Bilandžić (1997), D., Hrvatska u Europi na kraju Drugoga
svjetskoga rata, u: Međunarodni znanstveni skup: „Bleiburg
1945.-1995.“, Zagreb, 12.-13. V. 1995., Hrvatska matica iseljenika, Zagreb.
Bilandžić (2007), D., Zlatno dobra Bosne i Hercegovine, u:
Bosna i Hercegovina prije i nakon ZAVNOBiH-a, ANU BiH,
Posebna izdanja, knjiga CXXIV, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 37, Sarajevo.
Brčić (1973), R., Okupatori i kvislinzi u borbi protiv ustanka
u Bosni i Hercegovini, u: 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Naučni skup, održan u Drvaru od 7. do 9. oktobra
1971. godine, Veselin Masleša.
Brčić (1973.a), R., Djelatnost livanjske partijske organizacije
na pripremanju i pokretanju ustanka, u: 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Naučni skup, održan u Drvaru od
7. do 9. oktobra 1971. godine, Veselin Masleša.
Brčić (1984), R., Vojno-političke mjere okupatora i ustaša
na razbijanju ustanka, u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija:
april 1941 – oktobar 1943, Tuzla.
200 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Colić (1973), M., Takozvana Nezavisna Država Hrvatska
1941, Delta Pres, Beograd.
Cvitković (2006), I., Hrvatski identitet u Bosni i Hercegovini. Hrvati između nacionalnog i građanskog, Synopsis,
Zagreb-Sarajevo.
Čampara S. – Kovač, F. (2010), Izdaja i zločin. Novi dokumenti o ustaškom, četničkom i partizanskom pokretu, „Futur
art“, Sarajevo.
Čolaković (1984), R., Značaj prvog oslobođenja Tuzle, u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar 1943,
Tuzla.
Danilović (1984), U., Tuzla u pripremama za oružanu borbu,
u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar
1943, Tuzla.
Denich (1986), S. B., Spol i moć na Balkanu, Etnološki pregled, 22, Beograd.
Devereux (1992), G., Ogledi iz opće etnopsihijatrije, Naprijed. Zagreb. Naslov izvornika: Georges Devereux, Essais d’
etnopsychiatrie générale, Editions Gallimard, Paris, 1977.
Dizdar (1973), M., Djelatnost livanjske partijske organizacije
na pripremanju i pokretanju ustanka, u: 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Naučni skup, održan u Drvaru od
7. do 9. oktobra 1971. godine, Veselin Masleša.
Dizdar (2002), Z., Četnički zločini u Bosni i Hercegovini
1941. – 1945., Hrvatski institut za povijest, Zagreb.
Đonlagić (1990), A., KPJ u borbi za konačno oslobođenje zemlje i pobjedu NOP-a (1944-1945), u: Istorija Saveza komunista Bosne i Hercegovine, knj. I, Institut za istoriju – Oslobođenje, Sarajevo.
Džaja (2004), M. S., Politička realnost jugoslavenstva (19181991) s posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, Svjetlo
riječi, Sarajevo – Zagreb. Naslov izvornika: Die Politische
Realität des Jugoslawismus (1918-1991) mit besonderer
Berücksichtigung Bosnien-Herzegowinas, R. Oldenbourg
Verlag, München, 2002.
Enciklopedija Jugoslavije (1983), Socijalistička Republika
Bosna i Hercegovina. Separat iz II. izdanja Enciklopedije Jugoslavije, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb.
Erlich (1964), S. V., Porodica u transformaciji. Studija u tri
stotine jugoslavenskih sela, Naprijed, Zagreb.
Galić, J. – Filipović, N. (1973), Aktivnost KPJ u Ljubuškom
1941. godine, u: 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine,
Naučni skup, održan u Drvaru od 7. do 9. oktobra 1971. godine, Veselin Masleša.
Geiger (1997), V., Bleiburg i Križni put u historiografiji, publicistici i memoarskoj građi, u: Međunarodni znanstveni
skup: „Bleiburg 1945.-1995.“, Zagreb, 12.-13. V. 1995., Hrvatska matica iseljenika, Zagreb.
Gellner (1998), E., Nacije i nacionalizam, Politička kultura,
Zagreb. Naslov izvornika: Ernest Gellner, Nations and Nationalism, Blackwell Publishers Ltd, Oxford, (1983), 1997.
Tekstom na knjigu
Goldstein (2003), I., Hrvatska povijest, Novi Liber, Zagreb.
Goldstein (2012), S., 1941. Godina koja se vraća, Службени
Гласник – Synopsis, Beograd – Sarajevo.
Grünfelder (2012) M. A., Katolička crkva i ustaška vladavina
1941-1944/45., Bosna franciscana, 37, Sarajevo.
Hadžijahić (1973), A., Muslimanske rezolucije iz 1941. godine, u: 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Naučni
skup, održan u Drvaru od 7. do 9. oktobra 1971. godine, Veselin Masleša.
Hadžirović (1990), A., Konsolidacija KPJ i razvoj revolucionarno-demokratskog pokreta 1937-1941. godine, u: Istorija Saveza komunista Bosne i Hercegovine, knj. I, Institut za
istoriju – Oslobođenje, Sarajevo.
Henjel (1984), A., U redovima ilegalaca i proletera, u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar 1943,
Tuzla.
Herljević (1984), F., Revolucija – čvrsto opredjeljenje KPJ,
u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar
1943, Tuzla.
Humo (1973), A., Moralne i političke pretpostavke za ustanak 1941. godine, u: 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Naučni skup, održan u Drvaru od 7. do 9. oktobra
1971. godine, Veselin Masleša.
Историја Савеза комуниста Југославије (1985),
Издавачки Центар Комунист (Народна књига) Рад,
Београд.
Jandrić (2010), B., Josip Broz Tito i fenomen hrvatskoga proljeća (1967. – 1971.), u: Suočavanje sa prošlošću – put ka budućnosti: istorija Jugoslavije 1918-1991, Sremska Kamenica.
Jeleč (2008.), P., Katolička crkva u BiH i NDH (1941-1945).
Franjevačka provincija Bosna Srebrena, Svjetlo riječi, Broj
308, Sarajevo.
Jeleč (2008.a), P., Katolička crkva u BiH i NDH (1941-1945),
Biskup Šarić – savkoliki Hrvat, Svjetlo riječi, Broj 302,
Sarajevo.
Jeleč (2008.b) P., Katolička crkva u BiH i NDH (1941-1945).
Mostarska i banjolučka biskupija, Svjetlo riječi, Broj 307,
Sarajevo.
Jeleč (2011), P., „Sve tobože u ime hrvatstva, a zapravo radi
pljačke“, Svjetlo riječi, Broj 336, Sarajevo.
Jelić-Butić (1969), F., Prilog proučavanju djelatnosti ustaša
do 1941, Časopis za suvremenu povijest, I-II, Zagreb.
Jelić-Butić (1973), F., Bosna i Hercegovina u koncepciji stvaranja Nezavisne Države Hrvatske, u: 1941. u istoriji naroda
Bosne i Hercegovine, Naučni skup, održan u Drvaru od 7. do
9. oktobra 1971. godine, Veselin Masleša.
Jelić-Butić (1978), F., Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska
1941-1945., Sveučilišna naklada Liber – Školska knjiga,
Zagreb.
Kac (2010), V., Tito i nacionalno pitanje u Bosni i Hercego-
vini, u: Suočavanje sa prošlošću – put ka budućnosti: istorija
Jugoslavije 1918-1991, Sremska Kamenica.
Katalinić (1997), K., Konac NDH, povlačenje, Bleiburški
pregovori, predaja, u: Međunarodni znanstveni skup: „Bleiburg 1945.-1995.“, Zagreb, 12.-13. V. 1995., Hrvatska matica
iseljenika, Zagreb.
Kisić Kolanović (2002), N., Povijest NDH kao predmet istraživanja, Časopis za suvremenu povijest, 34, br. 3., Hrvatski
institut za povijest, Zagreb.
Kordić (2010), S., Jezik i nacionalizam, Durieux, Zagreb.
Kovačić (2005), D., Uspostava i djelovanje policijskog i sigurnosno-obavještajnog sustava Nezavisne Države Hrvatske od
1941. do 1943. godine, Časopis za suvremenu povijest, 37, br.
1, Hrvatski institut za povijest, Zagreb.
Lovrenović, I. (2010), Bosanski Hrvati. Esej o agoniji jedne
evropsko-orijentalne mikrokulture. Synopsis, Zagreb
– Sarajevo.
Lučić (2010), I., Hrvatska protukomunistička gerila u Bosni i
Hercegovini od 1945. do 1951., Časopis za suvremenu povijest, 3, Hrvatski institut za povijest, Zagreb.
Lukač (1973), D., Garancija nacionalne ravnopravnosti preduslov uspjeha ustanka u Bosni i Hercegovini 1941. godine,
u: 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Naučni skup,
održan u Drvaru od 7. do 9. oktobra 1971. godine, Veselin
Masleša.
Lukač (1990), D., KPJ u središtu borbe za vojni i politički
razvoj narodnooslobodilčkog pokreta (1941-1942), u: Istorija Saveza komunista Bosne i Hercegovine, knj. I, Institut za
istoriju – Oslobođenje, Sarajevo.
Marasović (1984), O., Na partijskom zadatku, u: Tuzla u
radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar 1943, Tuzla.
Marijan (2003), D., Lipanjski ustanak u istočnoj Hercegovini
1941. godine, Časopis za suvremenu povijest, 35, br. 2, Hrvatski institut za povijest, Zagreb.
Matković (1994), H., Povijest Nezavisne Države Hrvatske.
Kratak pregled, Naklada P.I.P Pavičić, Zagreb.
Matković (2012), B., Poslijeratni komunistički zločini i grobišta u istočnoj Hercegovini, Hum – časopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, Mostar.
Markešić (2012), I., U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini na
Križu života, Synopsis, Zagreb – Sarajevo.
Markušić, J., Ratni dnevnik 1941-1945 (strojopis)
Meštrović (1993), I., Uspomene na političke ljude i događaje,
Matica Hrvatska, Zagreb.
Mihalić (2012), N., Borba Hrvata protiv Trećeg Reicha. Hrvatski protuosovinski otpor i dinamika vojno-političkih
strategija na hrvatskom ratištu u Drugom svjetskom ratu,
Despot Infinitus d.o.o., Zagreb.
Mijatović (1984), C., Oblasni komitet KPJ i Oblasni vojni
štab u neposrednim pripremama i pokretanju ustanka u tuzlanskoj oblasti, u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji.
status, broj 16, ljeto 2013. 201
Tekstom na knjigu
Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april
1941 – oktobar 1943, Tuzla.
Mijatović (1995), A., Hrvatski križni put 1945. u kolektivnoj memoriji hrvatskoga naroda, u: Spomenica povodom 50te obljetnice Bleiburga i Križnog puta 1945. – 1995. Glavni
urednik dr. Mirko Valentić, Quo Vadis, Zagreb.
Mišković (1973), P., Pokret otpora u Bosanskoj krajini od kapitulacije do ustanka 1941. godine, u: 1941. u istoriji naroda
Bosne i Hercegovine, Naučni skup, održan u Drvaru od 7. do
9. oktobra 1971. godine, Veselin Masleša.
Morača (1973), P., Problemi rukovođenja ustankom u BiH u
1941. godini, u: 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine,
Naučni skup, održan u Drvaru od 7. do 9. oktobra 1971. godine, Veselin Masleša.
Morača (1990), P., Komunistička partija u periodu prelomnih zbivanja 1943. godine, u: Istorija Saveza komunista
Bosne i Hercegovine, knj. I, Institut za istoriju – Oslobođenje, Sarajevo.
Mujbegović (1984), V., O prvoj ratnoj godini u okupiranoj Tuzli, u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga
druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 –
oktobar 1943, Tuzla.
Mujezinović (1984), R., Na partijskim vezama, u: Tuzla u
radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar 1943, Tuzla.
Nikolić, S. – Lazarević, Đ. (1984), Djelovanje KPJ u Tuzli
april 1941 – oktobar 1943, u: Tuzla u radničkom pokretu i
revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar 1943, Tuzla.
Obrdalj (1997), T., „Kolona duga više od 70 kilometara“, u:
Međunarodni znanstveni skup: „Bleiburg 1945.-1995.“, Zagreb, 12.-13. V. 1995., Hrvatska matica iseljenika, Zagreb.
Pandža (1984), L., Partijska aktivnost u Tuzli, u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar 1943, Tuzla.
Pejić (1984), Š., Husinska partizanska četa, u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar 1943, Tuzla.
Peleš (1984), M., Djelovanje SKOJ-a u Tuzli april 1941 – oktobar 1943, u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga
druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 –
oktobar 1943, Tuzla.
Peleš (1984.a), M., Veliki strah, u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i
revolucija: april 1941 – oktobar 1943, Tuzla.
Perica (2003), V., Uloga crkava u konstrukciji državotvornih mitova Hrvatske i Srbije, u: Historijski mitovi na Balkanu. Posebna izdanja, knj. 1, Institut za istoriju u Sarajevu,
Sarajevo.
Perica (2010), V., Sumrak panslavenskih mitova, u: Suočavanje sa prošlošću – put ka budućnosti: istorija Jugoslavije
1918-1991, Sremska Kamenica.
202 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Perić (1984), V., U punktu NOP-a, ustaškom zatvoru i logoru, u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga
druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 –
oktobar 1943, Tuzla.
Perić (1995), I., Hrvatska u vrijeme Drugoga svjetskoga rata,
u: Spomenica povodom 50-te obljetnice Bleiburga i Križnog
puta 1945. – 1995. Glavni urednik dr. Mirko Valentić, Quo
Vadis, Zagreb.
Pilić, S. – Matković, B. (2012), Bitka za Odžak: Rat je završio
dvadeset dana kasnije, Bosna franciscana, 37, Sarajevo.
Piljević (1973), Đ., Hercegovina 1941. godine, u: 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Naučni skup, održan u Drvaru od 7. do 9. oktobra 1971. godine, Veselin Masleša.
Radojević (2010) M., Josip Broz Tito i koreni jugoslovenske
federacije, u: Suočavanje sa prošlošću – put ka budućnosti:
istorija Jugoslavije 1918-1991, Sremska Kamenica.
Redžić (1973), E., Političko jedinstvo naroda Bosne i Hercegovine u svjetlu ustanka 1941., u: 1941. u istoriji naroda
Bosne i Hercegovine, Naučni skup, održan u Drvaru od 7. do
9. oktobra 1971. godine, Veselin Masleša.
Redžić (1998), E., Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom
ratu, OKO, Sarajevo.
Redžić (2007), E., ZAVNOBiH – nedovršena istorija Bosne i
Hercegovine, u: Bosna i Hercegovina prije i nakon ZAVNOBiH-a, ANU BiH, Posebna izdanja, knjiga CXXIV, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 37, Sarajevo.
Rendić-Miočević (1996), I., Zlo velike jetre. Povijest i nepovijest Crnogoraca, Hrvata, Muslimana i Srba, Književni krug,
Split.
Rendić-Miočević (2000), I., Etnopsihologijski okvir hrvatske
i srpske nacije, u: Migracijske teme – časopis za istraživanje
migracija i narodnosti, godina 16, 1-2, Zagreb.
Rendić-Miočević (2000.a), I., U potrazi za hrvatskom kolijevkom, Književni krug, Split.
Rendić Miočević (2001), I., Freud i znanost o povijesti danas, Časopis za suvremenu povijest, 33, br. 1, Hrvatski institut za povijest, Zagreb.
Sarajlić (1973), A., Otpor u okupiranoj Tuzli 1941. godine,
u: 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Naučni skup,
održan u Drvaru od 7. do 9. oktobra 1971. godine, Veselin
Masleša.
Slipac (1997), S., Moj Križni put, u: Međunarodni znanstveni skup: „Bleiburg 1945.-1995.“, Zagreb, 12.-13. V. 1995.,
Hrvatska matica iseljenika, Zagreb.
Smit (2010), D. A., Nacionalni identitet, Biblioteka XX vek,
Beograd. Naslov originala: Anthony D. Smith, National
Identity, Penguin Books, 1991.
Spomenica Bleiburg 1945-1995. Spomenica povodom 50te obljetnice Bleiburga i Križnog puta 1945. – 1995. Glavni
urednik dr. Mirko Valentić, Quo Vadis, Zagreb.
Stančić (2002), S., Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20.
stoljeću, Barbat, Zagreb.
Tekstom na knjigu
Steindorff (2006), L., Povijest Hrvatske od srednjeg vijeka do
danas, Naklada Jesenski i Turk – Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb. Izvornik: Ludwig Steindorff, Kroatien.
Wom Mittelalter bis zur Gegenwart, Verlag Friedrich Pustet,
Regensburg, 2001.
Šarac, I. (2012), Kultura selektivnog sjećanja. Hrvati Hercegovine i Nezavisna Država Hrvatska. Od proklamacije NDH
do talijanske reokupacije (travanj-rujan 1941.), Crkva na kamenu, Mostar.
Štorh (1984), R., Aktiv SKOJ-a u Srpskoj varoši, u: Tuzla u
radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar 1943, Tuzla.
Tko je tko u NDH (1997), Hrvatska 1941. – 1945., Minerva,
Zagreb.
Tolstoy (1997), N., Blajburški pokolj, u: Međunarodni znanstveni skup: „Bleiburg 1945.-1995.“, Zagreb, 12.-13. V. 1995.,
Hrvatska matica iseljenika, Zagreb.
Tomić, A. – Pejić, Š. (1984), Izdaja Andrije Kruškovskog, u:
Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar
1943, Tuzla.
Tomasevich (2010), J., Rat i revolucija u Jugoslaviji 19411945. Okupacija i kolaboracija, Europapress holding – Novi
Liber, Zagreb. Naslov izvornika: War and Revolution in Jugoslavia 1941-1945. Occupation and Collaboration.
Vikić (1984), L., Rat mi je uzeo voljenog brata, u: Tuzla u
radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar 1943, Tuzla.
Vučić (1995), P., Proslov. Politički zemljopis hrvatskih zemalja. Geopolitička studija, Consilium, Zagreb.
Zajec (1997), M., „U jami nas je ostalo osamnaest živih“, u:
Međunarodni znanstveni skup: „Bleiburg 1945.-1995.“, Zagreb, 12.-13. V. 1995., Hrvatska matica iseljenika, Zagreb.
Zakonik kanonskoga prava (1988), Glas koncila, Zagreb.
Zekić, M. – Tihić, E. (1984), Oslobođenje i odbrana Tuzle,
u: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji. Knjiga druga. Narodnooslobodilački rat i revolucija: april 1941 – oktobar
1943, Tuzla.
Žerjavić (1997), V., Demografski i ratni gubitci Hrvatske u
Drugom svjetskom ratu i poraću, u: Međunarodni znanstveni skup: „Bleiburg 1945.-1995.“, Zagreb, 12.-13. V. 1995.,
Hrvatska matica iseljenika, Zagreb.
status, broj 16, ljeto 2013. 203
Tekstom na knjigu
Retrogradni prilozi bošnjačkoj etnogenezi
Predslavenski korijeni
ÜBER ALLES
Iz navedenih knjiga multidisciplinarna istraživača
akademika Ibrahima Pašića ništa se objektivnoga,
verificiranoga i znanstvenoga nije moglo iščitati. Samo
predslavenska i neslavenska magla, u koju je pisac srljao
brže nego Radićeve guske. U antislavenskom raspoloženju,
pun predrasuda o urotama i falsifikatima, pokušao je biti
arbiter ethnogenesis Bosnensium, ali per negationem, u
prvom redu svojih susjeda Hrvata i Srba. Trebalo je a priori
prikazati da se u Bošnjacima nalazi stariji etnički kod, da u
njima teče neslavenska ilirsko-gotsko-tračka krv, a da su
drugi narodi u Hercegovini i Bosni slavenski dotepenci
Radoslav Dodig
Ibrahim Pašić:
Predslavenski korijeni Bošnjaka, knjiga I: Od planine
Romanije do istočnih granica rimske provincije Dalmacije,
Mostar, 2008., 727 str.
Predslavenski korijeni Bošnjaka, knjiga II: Mile i Moštre
– Ilirsko-gotski korijeni bosanske vladarske dinastije, stećaka i crkve bosanske, Sarajevo, 2009., 674 str.
Predslavenski korijeni Bošnjaka, knjiga III: Tračko ime
Bosna i Tračani u Bosni, Sarajevo, 2012., 466 str.
P
isanje prikaza spomenutih naslova predstavljalo je umni,
tjelesni i financijski napor. Trebalo je u glavi svladati silne
prepreke protiv gomile pisana materijala koji ab ovo nema
znanstvenu vrijednost jer niječe sve što je u proteklih dvadeset stoljeća napisano o balkanskim prostorima s povijesnoga,
arheološkoga, filološkoga i etnološkoga stajališta. Tri knjižu-
204 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
rine s ukupno 1.867 stranica i 3,22 kg težine nije lako listati
i prevrtati. Uložio sam u njih 300,00 konvertibilnih maraka,
s namjerom da ih uskoro deponiram u tamni dio podruma,
s osjećajem da moji potomci za tri-četiri desetljeća za njih
neće moći dobiti ni deset eura (ili koje druge valute). Olovna
vremena u zemlji Bosni i Hercegovini – zatvaraju se muzeji,
galerije, arhivi i instituti, niču privatni fakulteti, univerziteti
i akademije, nema potpore ni poticaja ozbiljnim znanstvenim i kulturnim projektima, pa ipak samozvani istraživači,
prognozeri, multi-kulti marketari, proroci i poroci paradiraju intelektualno scenom na kojoj je odavno otupjela kritična masa. Ibrahim Pašić iz Rakitnice sebe predstavlja kao
istraživača čiji rad karakteriziraju „multidisciplinarna istraživanja zasnovana na klasičnom historijskom, arheološkom,
etnološkom, politološkom, lingvističkom i onomastičkom
metodu“ (navod na vanjskoj korici njegove prve knjige). Na
Tekstom na knjigu
korici treće u modro ofarbane knjige piše da je akademik
i da „u bošnjačkoj historiografiji nema prethodnika“. Unatoč strahu od akademskih visina latio sam se pera ponajviše
što su se vijesti o njegovim knjigama i „otkrićima“ valjali po
tiskovinama i bljeskali po elektronskim medijima, a da se
nitko nije oglasio ni slovom pohvale ili pokude.1 Smatram da
je muk o Pašićevim predslavenskim sizifovskim traganjima
manjim dijelom posljedica opće društvene apatije, ali većim
dijelom neupućenosti u vrlo složenu materiju etnogenetskih
procesa, što je vidljivo iz znanstvene i stručne bh. humanističke publicistike, gdje prevladavaju često jalove rasprave i
besprizorna otkrića.
Ilirski imaginarij
U uvodu svoje prve knjige auktor nastupa s kritično-političkoga stajališta, kada tvrdi da se u BiH profilirala „svojevrsna
obrazovna mafija i novi znanstveni soj“, koji nije prihvatio
njegovu disertaciju (koja je pretočena kasnije u knjigu), već
je svoju doktorsku temu o predslavenskim bošnjačkim korijenima obranio u Prištini. Na kraju uvodnika veli „da zemlja Bosna, bosanski čovjek, njegovi hidronimi, oronimi,
ojkonimi, zoonimi, povijesni antroponimi, bošnjački običaji
itd. znatnim dijelom imaju predslavenske i uglavnom ilirske korijene“ (str. 17.). Iz poglavlja „Pristup temi“ zanimljivo
je izdvojiti pohvalu knjizi Muhameda Filipovića Historija
bosanske duhovnosti. Duhovni život Ilira i srednjevjekovne
Bosne.2 Riječ je o promašenoj umotvorini koja je, koliko
mi je poznato, ovdje prvi put jaranski citirana, vjerojatno i
posljednji.3 Ne vidim čemu služi piščeva primjedba da Ciceronove poslovice Sua cuique civitati religio est4 nema ni
u jednoj zbirci latinskih poslovica iz Zagreba i Beograda,
kada je svatko može pronaći u knjizi J. Marevića, Latinski
zauvijek, V. Gorica, 2002., 600. Drugu i treću glavu knjige
(43-124) najbolje je preskočiti jer u njima piše o nebulozama
koje samozvano krsti kao „politički motivirane falsifikate“.
Prije nego što sam počeo listati sljedeća poglavlja, u kojima
se pisac bavi predilirskim, ilirskim, grčkim i latinskim nazivima na području rodnoga Glasinca (visoravan istočno od
Sarajeva, s gradom Sokocem i Glasinačkim poljem), zavirio
sam u literaturu na kraju knjige. Ona odaje profil i identitet
svakoga stručnjaka. Ako je Ibrahim Pašić napisao da u svojemu radu, između ostalih, koristi arheološke, lingvističke
i onomastičke metode, očekivali bismo relevantna i suvremena djela iz tih znanstvenih disciplina. Iz arheologije nema
1 Pisac ovih redaka davno je reagirao na Pašićevu knjižicu „Kulin i Prijezda
– dva imena ilirskog porijekla u vladarskoj dinastiji srednjovjekovne Bosne“ jednim novinskim člankom „Bosanski Iliri, jašta“, Slobodna Dalmacija,
19. 11. 2006., 10., kao i osvrtom „Besni Besi u Bosni“ na Pašićevu knjigu
„Tračko ime Bosna“, portal poskok.info od 26. 2. 2013. (http://poskok.info/
wp/?p=38557).
2 U izvorniku Filipovićeve knjige piše „srednjevjekovne“ što Pašić ne vidi i
piše „srednjovjekovne“.
ni jedne monografije Hrvatskoga arheološkoga društva (do
2010. objavljena su 24 naslova), u kojima su sumirani rezultati najnovijih istraživanja sa znanstvenih skupova, na kojima su sudjelovali i vodeći bosansko-hercegovački arheolozi
– A. Benac, B. Čović, I. Bojanovski, Đ. Basler, V. Paškvalin i
dr. Nigdje rada ili monografije akademika N. Cambija5, numizmatičara I. Mirnika, Ž. Deme, P. Kosa6 i dr. Nema visokih
uzleta u znanost tko ne koristi neiscrpno vrelo sveukupnih
klasičnih znanja – Pauly’s Real-Encyclopädie der classischen
Altertumswissenschaft, Metzler Verlag, Stuttgart (od 1893.
do 1980. objavljena 24 sveska, 16 dodatnih svezaka i indeks
na kraju, skraćeno RE, PRE ili PWRE), a za početnike korisna je i znatno skraćena inačica.7 Kako se baviti toponimijom i antroponimijom kada vrlo rijetko (ili nikako) susrećemo radove iz relevantnih i nezaobilaznih strukovnih časopisa – Onomastica Jugoslavica (13 godišta do 1989.), Folia
onomastica Croatica (FOC, 20 brojeva do 2011.), Filologija,
HAZU (59 svezaka do 2012.), Onomatološki prilozi, SANU
(21 broj do 2011.), da nabrojimo samo odabrane? Glavni
oslonac u fonetskim tumačenjima piscu je gramatika B. Jurišića Nacrt hrvatske slovnice, I, Zagreb, 1944. (istina, postoji
i pretisak, i to u dvama svescima iz 1992.), za koju je rečeno
„da je zastarjela i teorijski prevladana“.8 Gdje su gramatike
S. Ivšića,9 S. Babića,10 I. Popovića,11 G. Holzera,12 ili suvremeni lingvistički priručnici?13 Među rječnicima arhaičnost,
pauperizacija i stručni propuh. Koliko vidim, samo dva etimološka rječnika – P. Skoka i E. Çabeja?! Kako se praviti etimolog a ne služiti se još dobrim rječnikom F. Miklošića,14
a da ne govorimo etimološkim rječnicima J. Pokornyja,15
A. Ernouta & A. Meilleta,16 P. Chantrainea,17 V. Orela,18 T.
Papahagija,19 ili najnovijima R. Derksena20 i R. Matasovića?21
Za one kojima ne prijaju strani i klasični jezici ostaje A.
5 Antika, Zagreb, 200
6 Leksikon antičke numizmatike, Zagreb, 1998.
7 Der Kleine Pauly, Deutscher Taschenbuch Verlag, München, I-V, 1979.
8 R. Matasović, Poredbeno povijesna gramatika hrvatskoga jezika, Zagreb,
2007.
9 Slavenska poredbena gramatika, Zagreb, 1970.
10 Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku, Zagreb, 1991.
11 Geschichte der serbokroatischen Sprache, Wiesbaden, 1960.
12 Historische Grammatik des Kroatischen, Frankfurt a/Main, 2007.
13 R. Matasović, Uvod u poredbenu lingvistiku, Zagreb, 2001; M. Kapović,
Uvod u indoeuropsku lingvistiku, Zagreb, 2008.
14 Franz von Miklosich, Etymologisches Wörterbuch der slavischen Sprachen, Wien, 1886. (pretisak, Amsterdam, 1970.).
15 Indogermanisches etymologisches Wörterbuch (IEW), Bern, I-II, 1969.
16 Dictionnaire étymologique de la langue latine, Paris, 2001.
17 Dictionnaire étymologique de la langue grecque, Paris, 1999.
18 Albanian Etymological Dictionary, Leiden – Boston – Köln 1998.
3 Vidjeti prikaz R. Dodiga Patareni i partizani, Hrvatska misao, XI/4, Sarajevo, 2007., 213-236.
19 Dicţionarul dialectului aromân, II. ed., Bucureşti 1974.
4 Usput zamjenicu cuique piše pogrešno cuiqve.
21 Etymological dictionary of Proto-Celtic, Leiden, 2009. 20 Etymological Dictionary of the Slavic Inherited Lexicon, Leiden, 2008. status, broj 16, ljeto 2013. 205
Tekstom na knjigu
Gluhak,22 M. Snoj23 i novopokrenuti srpski rječnik.24 Iako I.
Pašić bježi od slavenskoga kao vrag od križa, tko sebe smatra
ozbiljnim onomastičarem mora posegnuti za sveslavenskim
etimološkim rječnikom Этимологический словарь славянских языков: Праславянский лексический фонд, ред.
Олег Н. Трубачев, Mосква 1974.-(ЭССЯ). Do 2013. objelodanjemo je 38 svezaka. Istina, u dvjema bilješkama auktor
jednom stidljivo navodi rječnik W. Meyer-Lübkea Romanisches etymologisches Wörterbuch (ali s pogrešnim umlautom Romänisches, s. 146, b. 72.), bez kojega nema traganja
o romanizmima, kao i rječnik H. Friska, Griechisches etymologisches Wörterbuch, Heidelberg, 1960. (142, b. 41), ali se
ne služi njima. Zar nije anakrono koristiti Latinsko-hrvatski
rječnik M. Divkovića iz 1900. i Petračićev Gèrčko-hèrvatski
rèčnik iz 1875.(?), pored Latinsko-hrvatskoga enciklopedijskoga rječnika, I-II, V. Gorica, 2000. I. Marevića i za grčki
H. G. Liddell, R. Scott, A Greek-English Lexicon, Oxford,
Clarendon Press, 1996.? Što reći za nepoznavanje rječnika
nezaobilazna za srednjovjekovne dokumente, koje auktor
neprestano navodi: Lexicon Latinitatis medii aevi Iugoslaviae, ed. M. Kostrenčić Fasc. I-VII, Zagrabiae, MCMLXIXMCMLXXVIII.? Dodajmo ovom zamorno-sažetom popisu piščevih promašaja zaobilaženje dvaju kapitalnih djela
romanistike: H. Mihăescu, La romanité dans le sud-est de
l’Europe, Bucureşti, 1993. i Ž. Muljačić, Das dalmatische:
Studien zu einer untergegangenen Sprache, Böhlau, 2000.,
kao i edukativan članak P. Tekavčića, O kriterijima stratifikacije i regionalne diferencijacije jugoslavenskog romanstva
u svjetlu toponomastike, Onomastica Jugoslavica 6, Zagreb,
1976., 35-56.
Središnji dio knjige (str. 125-385) u pet poglavlja bavi se podrijetlom glasinačkih naziva predilirskoga, ilirskoga, grčkoga, latinskoga i gotskoga podrijetla. Auktor je uvjeren da
je pronašao više od stotinu naziva (ima ih svakojakih – sela,
zaseoka, polja, brda, njiva, potoka, izvora, pa čak lokava i
bunara), od kojih je ponajviše latinskih (48) i ilirskih (47),
s nešto sitneži predilirskih (7), grčkih (9) i gotskih (5). Nisu
zaboravljeni ni nazivi za krave, konje, volove i pse (431-446),
u kojima se traže predslavenski jezični korijeni. Bilo bi zamorno ocjenjivati pojedinačno Pašićev onomastički repertoar, jer se radi o promašaju do promašaja koji s ozbiljnom
toponimijom i antroponimijom nema puno veze. Prvo pisac
uglavnom nabada korijene riječi i traži im suzvučan slog, zanemarujući sufikse, semantiku i morfologiju riječi, bez sinkronijske i dijakronijske raščlambe, krpareći tu i tamo fonetske promjene, ali bez jasnih kriterija. Gotovo svi navedeni
toponimi imaju slavenske sufikse (-ac, -ač, -an, -ava, -aša,
-ci, -eta, -ica, -ići, -in, -ik, -ovo, -sko, -ulja i dr.), kao da su
se Slaveni dogovorili s domorocima – Vama prvi dio riječi,
nama što ostane. Što znači višestoljetni jezični hijat između
predslavenskih žitelja i slavenskih doseljenika, što s Glasinca
22 Hrvatski etimološki rječnik, Zagreb, 1993. (Gluhak, HER)
nema niti jedne pisane potvrde nekoga toponima prije 13. st.,
što iz ilirskoga jezika zasigurno znamo samo dvije-tri glose
(o predilirskome da ne govorimo), to puno ne zabrinjava Pašića? S druge strane ne navodi zemljopisni opseg ilirskoga
jezika, jer u Bosni i Hercegovini trebamo razlikovati barem
tri imenska područja: Delmatsko-panonsko, liburnsko-histarsko i ilirsko u užem smislu (Ilyrii proprie dicti), koje se
protezalo južno od Neretve, ne zanemarivši i pojedinačne
utjecaje keltskoga i možda nepoznatih supstratnih jezika i
dijalekata.25 A što je s jezikom posrednikom između doseljene slavenske populacije i autohtonoga stanovništva? Je li
primjereno povezivati jezične primjere iz Dalmacije s onima
u istočnoj Bosni? Naravno da nije, jer se i danas, recimo,
brački čakavski dijalekt znatno razlikuje od ijekavskoštakavskoga govora istočne Bosne,26 fonetske promjene mogu varirati i u jednoj mikroregiji. Tko tvrdi da se romansko početno
„a“ mijenja u „o“ (Salona>Solin, Narona>Norin),27 može uvidjeti na primjeru vulgarnolatinskoga Monte(m) acutu(m),
Oštro Brdo, da jednom imamo o>o: Motokit (Hvar), drugi
put o>a Matokit (Vrgorac), treći put on>on Montokuc
(Mljet), ali i o>u Mutogras, Split, od Monte(m) grassu(m),
Debelo Brdo.28 Da bi se pokušalo etimologizirati treba prije
svega opisati jezičnu situaciju na analiziranu području.
Premda je Dž. Jahić potpisan kao recenzent Pašićeve knjige,
on u popisu literature ne navodi njegovu knjigu Ijekavskoštakavski govori istočne Bosne, Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, k. VIII, Sarajevo, 2002. Jahić na priloženu
zemljovidu jasno navodi da su njegovi ispitivački punktovi
bili u Prači, Sokocu i Rogatici (s. 236), dakle na glasinačkom
području. Za razliku od I. Pašića koji samouvjereno tvrdi
na temelju stotinjak krivo protumačenih naziva da je „kontinuitet glasinačkog stanovništva historijska činjenica“ (str.
598.),29 Dž. Jahić piše na temelju opsežnih terenskih istraživanja da „dobar dio muslimanskog stanovništva pripada
migracionim strujama, prije svega onoj iz Ugarske, Slavonije
i Hrvatske“ (o. c., 19.). Pored toga Jahićevi naglasci više glasinačkih toponima (33-35) razlikuju se od Pašićevih (Datelji,
Godimilje, Parževići, Batovo, Osovo) što izaziva sumnju u
kompetentnost auktora iz Rakitnice. Sapienti sat!
Za školski primjer neznalačkoga etimologiziranja izabrat
ćemo nekoliko primjera toponima Baltići (138-139), Batovo (140-143), Bradva (153-154), Kotorište (161-169), Pariževići (197-198), Radovan (203-204), Glasinac (252-255),
Prača (266-281) i antroponim Kulin (169-178). Prije njihove
raščlambe ne mogu odoljeti a ne spomenuti mikrotoponim
Bikin bunar u selu Rakitnici (piščev zavičaj!), za koji on nudi
duhovito rješenje: Seoski bunar, jer je u pitanju latinsko­
25 R. Matasović, Skokove ‘ilirske’ etimologije, FOC 4, Zagreb, 1995, 91.
26 Za Brač vidjeti zorne primjere u P. Šimunović, Rječnik bračkih čakavskih
govora, Supetar, 2006.
27 I. Pašić u knjizi, str. 349.
23 Slovenski etimološki slovar, 2. izdanje, Ljubljana, 2003.
28 L. Rocchi, Latinismi e romanismi antichi nelle lingue Slave meridionali,
Udine, 1990., 46.
24 Eтимолошки речник српског језика, ур. A. Лома, Београд, I-III,
2003.-2008.
29 Još izrazitije piše na str. 369. da su „na području glasinačke ilirske kulture
Bošnjaci isključivo starinačko stanovništvo „.
206 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Tekstom na knjigu
vicus, selo! Sirota Bika (hipokoristik od Bijela, Bisera ili
Dobrina)30 nije ni slutila da će jednoga dana na bunaru učiti
latinski. Za glasinačko selo Baltiće (spomen tek 1835.) pisac
pretpostavlja da je tračko-ilirska riječ *balta, ravnica, bara
(prema Skoku, Kraheu i Mayeru). Koncept Skokove ilirotračke odrednice napušten je kao zastario i neprecizan,31
paniliristička stajališta H. Krahea i A. Mayera također su
pretrpjela kritiku.32 Zbog više razloga teorija je naivna i neodrživa, jer je prevelik vremenski raspon od prapovijesti do
19. st. Usto, metatezom bi se razvio oblik *blata (Krahe, o.c.
navodi blatea). Riječ je očito o patronimiku (sa standardnim
sufiksom –ići). Prema popisu stanovništva iz 1991. Baltići
su selo naseljeno isključivo srpskim življem.33 U Makedoniji
blizu Štipa nalazi se selo Baltalija, te mnogi lokaliteti: Baltova livada, Baltov dren, Baltov Kičer i dr. O. Ivanova izvodi
ih od osobna imena Balta, Balto, tur. sjekira.34 U Hrvatskoj
s postoji prezime Baltić u mnogim mjestima: Samobor, Pleternica, Sisak, Glina, Zagreb, Split i dr.35 Postoje i prezime
Balta (H. prezimenik, 207.), koje se javlja i u Hercegovini.36
Ovim prezimenom pozabavio se opsežno Velimir Mihajlović.37 Rod Balta zabilježen je u Budimu 1707., Baltić u Boki
Kotorskoj 1692., dok se ime Balta javlja u Braničevu 1467.
Hrvatsko prezime Balta pokrata je od imena Baltazar,38 dok
su srpska prezimena Balta i Baltić vezana za turcizam balta,
sjekira,39 sa semantikom poput Tesla, Kundačina i Lopatić.
Batovo, kao i Batušnicu, Pašić kuša povezati s legendarnim
ustanicima Batonom breučkim i desitijatskim (6-9. po. Kr.).
Koje li romantično-utopijske smjelosti?! Puno je srodnih toponima s osnovom Bat-: Batočina, (selo, mjesno ime), Kragujevac; Batoglav, uzvisina, Livno; Batov dol, udolina, Bačka
Palanka; Batovac, selo, Kragujevac; Batović, polje, Novigrad; Batovo, udolina, Kladanj; Batin, selo Posušje; Batina,
Batinac, Batinci, Batinovac, Batkovići i sl.40 U Makedoniji, u
strumičkom kraju, poznati su mikrotoponimi Batevo guvno,
Batovata niva i Batovo.41 Batovo je nedvojbeno patronimik
prema pokraćenom imenu Bato (od Bratislav, Branimir ili
Bratoljub).42 Za jedan rogatički zaselka Bradva pisac je ponudio tumačenje da se radi o ilirskom kognomenu Bradua.
Što se tiče nadimka, koji se javlja na više natpisa, on je ponajprije rimski, jer ga nosi više patricija u Italiji, od kojih i konzul A. Annius Bradua, 160. po. Kr.43 Mikrotoponim Bradva
zasigurno je nastao od bradva, sjekira, čiji je praslavenski
oblik podrijetlom iz balkanskoga gotskoga.44 Tvrdnja da je
riječ poznata u južnoslavenskim jezicima tek od 16. st. neznalački je interpretirana. Tada se, naime, javlja prvi pisani
spomen, ali kako se radi o praslavenskoj posuđenici, ona je
primljena od Gota (ili Germana) prije 6. st. Inače poznati su
još dva toponima s nazivom Bradve: u okrugu Zenici i Nikšiću.45 Uz glasinačku gradinu Kotarište (Kotorište) Pašić je
zbog jednoga slova stvorio teoriju zavjere – kao da su mnogi
istraživači, od Truhelke do Čovića, falsificirali njezin naziv
(Kotarište), jer on se svojski zalaže za Kotorište, ne bi li ga
strpao u predslavenski leksički fond. Na južnoslavenskom
prostoru velik je broj toponima s osnovom kot-, ali s različitim sufiksima: -ar (Kotar, Kotari, Kotarište i sl. 16 primjera),
-or (Kotor, Kotorac, Kotorača, Kotorsko i sl. 18 primjera),
-ur (Kotur, Koturi, 6 primjera), -nik (Kotnik, 6 primjera), te
bez sufiksa (Kot, 16 primjera).46 P. Skok odavno je u svim navedenim nazivima pronašao ie. osnovu *qet-, s prijevojima
*qot-/*qat-, koja je dala široko rasprostranjenu slavensku
balkansku skupinu riječi, ne samo pastirske terminologije
(staja, tor) već i administrativne – okrug, međa.47 Ne igra
veliku ulogu je li uz osnovu Kot- sufiks –orište, -arište ili pak
–ine. Ovom popisu može se pridodati pomalo zaboravljeni
ljubuški oronim Kotarine (čuje se i Obale, tako se zove na
mapi JNA, Mostar, 574-3-1, kota 366m), vrlo moćna brončanodobna gradina s trima obrambenim zidovima.48 Dakle,
semantički nema razlike između glasinačke gradine Kotarište/Kotorište i ljubuške gradine Kotarine. Isto vrijedi za hrvatska prezimena Kotarac (Solin, Split, Makarska, Kaštela i
dr.) i Kotorac (Pakrac, Požega, Varaždin i dr.).49 Glasinačko
selo Parževiće pisac zove Pariževići. u „Imeniku naseljenih
mesta SFRJ“, Beograd, 1985., pronašli smo naselje Pariževići
30 M. Šimundić, Rječnik osobnih imena, Zagreb, 1988., 477; M. Bosanac,
Prosvjetin imenoslov, , Zagreb, 1984., 28.
31 R. Matasović, 1995, 98-99.
32 G. R. Solta, Einführung in die Balkanlinguistik mit besonder Berücksichtigung des Substrats und des Balkanlateinischen, Darmstadt, 1980.,
28-29.
33 Stanovništvo Bosne i Hercegovine: Narodnosni sastav po naseljima, Državni zavod Republike Hrvatske, Zagreb, 1995., 221.
34 Mesnite iminja na oblasta po slivot na Bregalnica, Skopje, 1982., 27
(ćirilica).
35 F.