Markus Wolf ČOVJEK BEZ LICA Copyright © 2004., Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb Sva prava pridržana Nakladnik Golden marketing-Tehnička knjiga Jurišićeva 10, Zagreb Za nakladnika Ana Maletić Naslov izvornika: Spionagechef im geheimen Krieg Erinnerungen V. njemačko izdanje, 2003. Copyright © 1997 Markus Wolf Spionagechef im geheimen Krieg: Erinnerungen je proširena i obrađena verzija engleskog originalnog izdanja, objavljenog pod naslovom The Man Without a Face, u izdanju Crown Publishers a Division of Random House, Inc. ISBN 953-212-213-3 Markus Wolf ČOVJEK BEZ LICA Šef špijuna u tajnom ratu S njemačkoga preveo Tomislav Jakić Golden marketing-Tehnička knjiga Zagreb, 2004. Za Andreu Sadržaj Uvodna riječ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Prolog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 1. Od Neckara do Moskve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 2. Ulazim u igru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33 3. Učimo radeći . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 4. Sudbinska godina 1956. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69 5. Betonsko rješenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 6. Špijuni iz ljubavi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 7. Njemačko – njemačka džungla . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 8. Herbert Wehner . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129 9. Vruće ljeto godine 1968. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143 10. Promjene preko približavanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 153 11. Kancelarova sjena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171 12. Otrov izdaje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 189 13. Nova 1914.? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 205 14. Aktivne mjere . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 223 15. Otkrivanje Trećeg svijeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 233 16. Daleki kontinent . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 251 17. Izlazim iz igre . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 275 18. Ljudski faktor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 295 19. Sjaj i bijeda špijunaže . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 307 Epilog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 313 5 Zahvala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 317 Ilustracije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 319 Transkripti zapisa iz dnevnika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 337 Pojmovnik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 343 Kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 347 Uvodna riječ Ova je knjiga svojevrsni pothvat. Kao uspješni čelnik obavještajne službe dobio sam status simbola pa zbog toga moram računati s visokim očekivanjima čitatelja. Jedni će očekivati neku vrstu enciklopedije toga drugoga po redu među najstarijim zanimanjima, drugi pak nešto u stilu filma o Jamesu Bondu ili špijunskog romana. No, junaci takvih filmova i knjiga sliče stvarnim protagonistima obavještajnih aktivnosti baš onoliko koliko životinje iz priča Walta Disneyja sliče životinjskom svijetu šuma, stepa i savana. U stvarnosti, živci šefa obavještajne službe mnogo su više izloženi pritisku od onih filmskih junaka, a akcije što ih takav obavještajni čelnik pokreće, u idealnom slučaju protječu u potpunoj tišini i uglavnom neprimijećeno. Za koju vrstu čitatelja da izdvojim nešto iz mnoštva sjećanja i raz mišljanja, kako da iz šarolikosti onoga što je za mene bila svakidašnjica, izdvojim ono što je vrijedno da bude ispričano? Ponešto od toga što je prije mnogo godina izazivalo najveće uzbuđenje, čini se – podvrgnuto sudu vremena – gotovo banalnim. S druge pak strane, informacije i događaji što su pripadali dnevnim poslovima, kao i ljudi koji su mnogo toga stavljali na kocku, često tek gledani u retrospektivi dobivaju pravo značenje. Osobe koje se spominju u mojoj knjizi najvećim su dijelom još žive. Njima sam poklanjao i poklanjam i danas najveću pažnju. Jer, privlačnost posla kojim sam se bavio nije za mene proizlazila iz papira što su se dnevno gomilali na pisaćem stolu nego iz susreta s ljudima koji su se, vrlo različito motivirani, bavili jednim opasnim poslom, i iz upoznavanja njihovih tako različitih karaktera. Moralna odgovornost 7 Č O V J E K B E Z L I CA prema tim ljudima postoji i dalje. Mnogima još prijete sudski postup ci, mnogi su ugroženi u svojim građanskim egzistencijama. Neki su, poslije odsluženih zatvorskih kazni, izgradili novi život. Sve to moram uzeti u obzir u mojoj priči. I zato moram čitatelje zamoliti za razumijevanje što mnoga imena ne spominjem, što sam u nekim stvarima suzdržan te što ponešto posve prešućujem. Pojmovi koji bi se ponekom čitatelju mogli učiniti posve nerazumljivima, objašnjeni su u glosaru, u dodatku. Uspjesi službe kojoj sam bio na čelu označavaju vrhunce hladnoga rata. To je vrijeme bilo obilježeno grubim i nepomirljivim portretiranjem neprijatelja na obje strane. Mi smo u našim protivnicima vidjeli „imperijalističkog agresora”, a u isto vrijeme smo sami za mnoge ljude na drugoj strani bili utjelovljenje „carstva zla”. Klišeji utvrđivani deset ljećima djeluju još i danas. Istodobno u svijesti prevelikog broja ljudi godine ogorčenoga hladnog rata prebrzo bivaju potisnute u prošlost. Ispričati priču o tome vremenu što sam ga sâm doživio, i to tako da bude razumljiva i onima s druge strane nestale željezne zavjese, nije lako. I na kraju: nakon žalosnog raspada jedne države pisati o uspjesima obavještajne službe, što više ne postoji, može se učiniti prepotentnim. No, izazov za mene leži upravo u slomu cijeloga sustava u koji je bila uključena moja zemlja. Što su uzroci, kada i gdje ih možemo utvrditi? Otprilike desetak godina prije preokreta do kojega je došlo u jesen 1989., obuzeo me nemir, praćen porivom da razmišljam o simptomima i uzrocima bolesti sustava koji smo držali socijalizmom, bolesti što je postajala sve vidljivijom. Počeo sam pisati – tada još vjerujući u mogućnost ozdravljenja. Zbog toga sam i godine 1983. zatražio da budem umirovljen, i od tada ova knjiga živi u meni. Pokušao sam iznijeti činjenice bez uljepšavanja. Neka ih čitatelji, kritičari i povjesničari ispitaju, potvrde ili opovrgnu. U ujedinjenoj se Njemačkoj pokušavalo i pokušava se i dalje, uz pomoć pravosuđa i na druge načine, pri sučeljavanju s poviješću izravnati račune na taj način da na kraju ostane samo jedno gledanje na stvari. Ja, međutim, mislim da bi – nakon proglašenoga kraja hladnoga rata – na obje strane nekadašnje fronte valjalo načiniti inventuru i da povijest, koja zaslužuje to ime, ne smiju pisati samo pobjednici. Povijest se može razumjeti samo na osnovi doživljenoga. Takvom razumijevanju jednog vremena, punog proturječnosti, želio bih pridonijeti svojim subjektivnim svjedočenjem. 8 Prolog Došao je dan za koji nitko od mojih rođaka i prijatelja nije želio vjerovati da će doći. Poznati i nepoznati, stari prijatelji u Moskvi i novi u Beču, francuski i švedski književnici, rabin iz Jeruzalema i jedan bivši čelnik Mossada iz Tel Aviva, senatori i pravnici iz Sjedinjenih Američkih Država, nitko nije bio spreman na sudski proces protiv mene, nitko osim mene samoga. U pratnji supruge i dvojice odvjetnika prilazio sam nekoliko stotina metara udaljenoj zgradi Višega zemaljskog suda u Düsseldorfu. Na njezinu je tornju širila svoja krila figura orla, simbola iz grba Njemačkoga carstva. U pravoj oluji fotografskih bliceva izronilo je na trenutak preda mnom lice onoga fotoreportera koji je na određeni način postao kroničarem potresa što su se dogodili u prethodnim godinama mojega života. Još u vrijeme postojanja DDR-a u potpisu ispod fotografije nazvao me „nositeljem nade”. Drugačije je već bilo s fotografijom snimljenom prilikom velikih prosvjednih demonstracija na berlinskom Alexanderplatzu 4. studenoga 1989.; tu sam iznenada postao „Stasi general”. A kako li sada gledaju na mene? Prostorija u kojoj se trebalo odvijati suđenje bila je ona ista dvorana A 01 u kojoj je isto kazneno vijeće vodilo postupak protiv Christel i Güntera Guillamea. Mnogi i danas drže da je ubacivanje Guillamea u neposrednu okolinu Willyja Brandta bilo jedan od mojih najvećih uspjeha, mada nije tako. Za proces protiv špijuna kojega je kancelar prigrlio tada je u podrumu uređena posebna dvorana koja je bila osigurana od prisluškivanja. Da su baš nju odabrali za proces protiv mene, sigurno nije bio tek puki slučaj. 9 Č O V J E K B E Z L I CA Za vrijeme sljedećih sedam mjeseci u kojima se pred mojim očima poput igrokaza odvijao irealni proces, u sjećanjima su iskrsnule mnoge slike iz proteklih godina, slike koje mi se često nisu činile ništa manje nestvarnima od predstave u dvorani A 01. Kad su se dvije njemačke države, nakon četiri desetljeća odvojenosti i neprijateljstva, pripremale na ponovno ujedinjenje, našao sam se bez svoje volje u ulozi taoca povijesnih zbivanja. Moja zemlja i svijet socijalizma raspali su mi se pred očima. Tu sam zemlju četrdeset godina nazivao Njemačkom Demokratskom Republikom i takvom sam je i shvaćao, a ipak je ona cijelo to vrijeme bila u nekoj vrsti prisilnoga braka, vezana za gospodarski snažnu Saveznu Republiku Njemačku. Situacija u kojoj sam se našao nije bila zavidna. Sve sam nade u mogućnost opstanka reformiranog DDR-a morao zauvijek pokopati. Moja reputacija „nositelja nade” i pristaše Gorbačova nije više vrijedila ni prebijenog novčića. Kako bih izbjegao sve većoj histeriji i kako bih mogao raditi na knjizi o događajima iz godine 1989., već sam u proljeće 1990. potražio savjet i mir u Moskvi, gradu mojega djetinjstva i mladosti. Dio mojega srca uvijek je ostao u Moskvi, gdje je moja obitelj svojedobno našla zaklon od progona Trećeg Reicha. Dača moje polusestre Lene, a prije svega njezin lijepi stan u čuvenoj „sivoj zgradi na obali” gdje su stanovali mnogi od velikana 1930-ih godina koje smo poštivali i koji su nerijetko postali žrtvama Staljinovih progona, snažno su vratili sjećanja na doba moje mladosti, puno proturječja i burno. Pogled preko zamrznute rijeke Moskve na Kremlj izazvao je osjećaj sigurnosti, a hladni je zimski zrak poticao misli. Naravno, u Moskvi sam želio i ustanoviti možemo li, moji suradnici iz inozemne obavještajne službe, obavještajci koji su djelovali na Zapadu, i ja, računati s podrškom i pomoći nekadanjih kolega iz KGB-a i Kremlja. U Berlinu suradnici svih odsjeka odgovarajućega ministarstva uvijek su mi iznova, usmeno i pismeno, iznosili svoje sudbine. Otkrića o makinacijama Ministarstva državne sigurnosti koja su svakim danom sve više izlazila na vidjelo, nužno su podgrijavala mržnju naroda prema bivšim državnim službenicima, neovisno o tome kakvu je tko dužnost obnašao, pa su moji nekadanji suradnici postupno morali početi strahovati i za goli život. Nakon dolaska primio me vrlo srdačno, u gostinjskoj kući nedaleko novog sjedišta Prve glavne uprave – središta sovjetskih obavještajnih 10 Prolog službi, u blizini prstena autoceste u Jasenovu, na jugozapadu Moskve – Leonid V. Šebaršin, koji je, poslije mojega umirovljenja, postao čelnikom inozemne obavještajne službe u KGB-u. Za vrijeme višesatnoga razgovora što je završio za bogato prostrtim stolom, nisam mu mogao reći mnogo novoga. Berlinska ispostava KGB-a dobro ga je o svemu informirala. Njegova prijaznost nije mogla sakriti činjenicu da se u stvari koja me zanimala, a riječ je bila o oslobađanju od kaznenoga gonjenja naših službenih suradnika u istočnom dijelu ponovo ujedinjene zemlje, kao i tajnih u njezinu zapadnom dijelu, nešto može postići samo na razini predsjednika. Malo više sam očekivao od mojeg izravnog kontak ta s Valentinom Falinom, dobrim poznavateljem njemačko-sovjetskih odnosa koji se vinuo do funkcije najbližega Gorbačovljeva vanjskopolitičkog savjetnika. Još od početka osamdesetih godina nisam pred njime skrivao zabrinutost u vezi s razvojem događaja u DDR-u, a Falin bi se uvijek pokazao pozornim i živahnim partnerom u razgovoru. Nije to bilo prvi put u životu kako sam se našao u položaju da očekujem pomoć od „majčice Rusije”, mada – suprotno svim glasinama što su kružile – poslije umirovljenja godine 1986. nisam bio u bližoj vezi niti s Moskvom, niti s berlinskom ispostavom KGB-a. Na izborima u ožujku 1990. svoj sam glas dao u veleposlanstvu DDR-a u Moskvi. Svim predviđanjima usprkos, na položaju premijera nije Hansa Modrowa zamijenio do tada nepoznati socijaldemokrat Ibrahim Böhme, nego političar CDU-a Lothar de Maiziere, također pridošlica u politici. Moj dugogodišnji pretpostavljeni, Erich Mielke, bio je u zatvoru, a pritisak na moje bivše suradnike svakim je danom bio sve jači; ipak, odlučio sam vratiti se u Berlin. Još je postojala makar sjenka nade u razum, prije svega što se tiče držanja našega glavnog saveznika. Ni u mojim najcrnjim snovima nisam mogao zamisliti ono što će se dogoditi nakon potpisivanja dva-plus-četiri ugovora između Kohla i Gorbačova na Kavkazu. Usprkos sve većim sumnjama u Gorbačovljeve političke sposobnosti, još dugo nakon objavljivanja zaključaka iz Arysa u srpnju 1990., kojima je područje DDR-a bezuvjetno uključeno u NATO, nisam želio smatrati mogućim da bi prvi čovjek Sovjetskog Saveza najbliže prijatelje i saveznike svoje zemlje samo tako mogao prepustiti njihovoj sudbini – na poprilično iznenađenje svojega novog prijatelja Helmuta Kohla i njegove okoline. U ljetu 1990. još se nije moglo procijeniti koje će sve posljedice iz toga proizaći. No, poslije toga nismo više mogli računati na milost pobjednika već, u najboljem slučaju, na njihov politički razum. 11 Č O V J E K B E Z L I CA S rasprodajom DDR-a počela je i dražba na kojoj se kupovalo surad nike moje službe, a i mene – točnije rečeno, tajne što ih se možda iz mene moglo izvući. Za to je bila ponuđena visoka cijena, cijena slobode. Prva je ponuda bila iznenađenje. Znao sam, doduše, da se moji nekadanji protivnici iz zapadnonjemačkih službi intenzivno i bez nekoga prevelikog skanjivanja vrte oko bivših suradnika mojega aparata. Mojemu zetu koji je uspješno prodro u Savezni ured za zaštitu ustava, ponudili su oslobađanje od kaznenog progona i pola milijuna DM – ako oda svoje izvore. Odbio je i pretpostavio je to suočavanju sa životnom krizom i preispitivanjem smisla života, što je gotovo potpuno iscrpilo sve njegove snage. Tada, početkom svibnja 1990., nazvao me Peter-Michael Diestel, ministar unutarnjih poslova u vladi de Maizierea, i upitao jesam li voljan razgovarati s njime. Dogovorili smo susret u gostinjskoj kući ministarstva unutarnjih poslova u Zeuthenu, jugoistočnom predgrađu Berlina. Nije bilo nikakve sumnje da je savezni ministar unutarnjih poslova, Wolfgang Schäuble, znao za naš razgovor. Moji nasljednici u službi, Werner Großmann i Bernd Fischer, obavijestili su me da uz Die stela već djeluje i Schäubleov emisar, izvjesni gospodin Werthebach. Diestel nije u susretu sa mnom pokazivao ni aroganciju, ni ponašanje kakvo je bilo tipično za one koji su se smatrali dobitnicima u vremenu poslije političkog preokreta. Prijazno je stvorio atmosferu uzajamnog poštivanja i povjerenja. Nikakvih aluzija na moju nezavidnu situaciju; želio bi se samo sa mnom savjetovati kako da se stanje na najbolji mogući način smiri i razjasni. Moj je partner u razgovoru objasnio kako Schäubleovi ljudi s mojim nasljednicima nikako ne uspijevaju ostvariti napredak. Bonn je pod pritiskom, a Schäuble postaje nestrpljiv. Prije li kasnije njegovi će ljudi ionako doći do cilja. U razgovoru mi je sve više postajalo jasno da od mene očekuje stvari koje sam im očito mogao dati samo ja. U ušima su mi još odzvanjali javni napadi iz usta tadanjeg predsjednika Saveznog ureda za zaštitu ustava i nisam konstruktivnu suradnju s tom stranom smatrao previše ostvarivom, a kamoli da bih u nju mogao vjerovati, no bio sam u tome trenutku pripravan na svaki razgovor koji bi mi ponudio makar i najmanju mogućnost da učinim nešto za moje ljude. Ipak, u lavlju se špilju bez prijeke potrebe nisam htio uvlačiti ... pa sam stoga promijenio temu razgovora i ponudio Die stelu savjete u području teškoga kriminala i borbe protiv terorizma. 12 Prolog „Gospodine Wolf”, rekao je, umoran kao i ja od boksanja sa sjenama, „Vi znate vrlo dobro, baš kao i ja, da nam svima predstoji ratno zarobljeništvo. Jedina je mogućnost što je još imamo, da možemo utjecati na to kakvi će biti uvjeti u zatvoru i kakva će tamo biti hrana.” Sigurno je bio u pravu. Jedina je razlika između nas bila u tome što je njega možda očekivala karijera u ponovo ujedinjenoj Njemačkoj, a meni duge godine iza zatvorskih zidina. Naravno da sam želio slobodu, ali bio sam svjestan i moje moralne odgovornosti koja je podrazumijevala da ne izdam nikoga od onih koje je moja služba regrutirala i motivirala za obavještajnu djelatnost. Naposljetku smo dogovorili da ću kontaktirati moje nasljednike Großmanna i Fischera kako bi se razgovori s gospodinom Wertheba chom pomaknuli s mrtve točke. Još mi je stavljeno do znanja da ima i drugih koji se nude i da vrijeme nije stalo. U međuvremenu, pojavila se iznenadna ponuda s one strane na koju ja sam nikad i ni pod kojim uvjetima ne bih pomislio. Potkraj svibnja 1990. pojavila su se na vrtnim vratima moje vikendice u Prendenu dva američka gospodina. S otvorenošću koja je razoružavala predstavili su se kao predstavnici CIA-e. Noseći cvijeće i bombonijeru za moju suprugu, uljudno su zamolili da ih primim. Stariji, besprijekorno odjeven, predstavio se kao g. Hathaway, osob ni izaslanik Williama Webstera, tadanjega direktora CIA-e. Govorio je korektnim, vrlo dobrim njemačkim jezikom. „Tipični birokrat”, došapnula mi je supruga Andrea dok smo u kuhinji tražili, ona vazu za cvijeće, a ja pepeljaru. Hathaway se pokazao kao fanatični nepušač koji nije propuštao ništa ne bi li me odvratio od toga da zapalim cigaretu. Kad sam u šali upitao je li CIA pokrenula kampanju protiv pušenja, reagirao je sa suzdržanim smiješkom. Njegov je mlađi pratitelj djelovao ukočeno na drugi način. Rekao je da se zove Charles i da je na čelu berlinske ispostave CIA-e; pri tome je sve u svemu djelovao više kao tjelohranitelj – bio je škrt na riječima i činilo se kao da ga razgovor osobito ne zanima; Andreu je podsjećao na marince kakve je vidjela u filmovima. Moji su posjetitelji objasnili da su sasvim svjesno izbjegli bilo kakav telefonski kontakt, a time i najavu svojega dolaska, kako ih ne bi prisluškivali KGB ili istočnonjemačke službe. Svidjelo mi se što su došli na pomisao da me posjete u šumi, daleko od svakoga znatiželjnog pogleda. Bio je to neobičan osjećaj, četiri godine poslije odlaska iz obavještajne službe, sjediti u svoja četiri zida licem u lice s 13 Č O V J E K B E Z L I CA vodećim predstavnicima najmoćnije obavještajne institucije zapad noga svijeta. Nije bilo teško odgonetnuti što od mene žele. Hathaway je u našu neobvezatnu konverzaciju utkao poneki kompliment o mojemu časnom držanju i mojem ugledu šefa uspješne obavještajne službe, a nije skrivao ni svoje suosjećanje u vezi s velikom vjerojatnošću da mi nakon ponovnog ujedinjenja prijeti uhićenje. Dao je naslutiti, i to na način što ga nije bilo moguće prečuti, da mnogo toga o meni zna i da to u razgovoru zapravo samo provjerava. A da bi stvorio atmosferu otvorenosti, prividno je bez ustručavanja govorio o sebi i svojoj karijeri. „Vi ste čovjek visokoga radnog morala i inteligencije”, rekao je. Prvo mrkva, pomislih; a gdje je batina? Pili smo šalicu za šalicom kave, a ja sam palio cigaretu za cigaretom, što se nije sviđalo mojim gostima. Napokon sam izgubio strpljenje. „Gospodo, sigurno niste došli zato da biste mi dijelili komplimente. Vjerojatno nešto očekujete od mene.” Obojica su se nasmijala, osjećajući očito olakšanje što sam ih oslobodio toga da se u razgovoru vrte kao mačak oko vruće kaše. Hathaway je spustio glas. „Znamo da ste vi uvjereni komunist. No, ako biste nas željeli savjetovati, ili pomoći nam, mogli biste to sa mnom urediti u četiri oka. Nitko drugi ne bi o tome ništa znao. Vi znate da mi možemo srediti takve stvari.” Tu smo, signalizirao je moj mozak. Izaslanik našega glavnog protivnika iz vremena hladnoga rata ponudio mi je utočište od osvete njegova njemačkog NATO-saveznika. „Kalifornija je”, nastavio je svojim njemačkim u kojemu jedva da je bilo traga stranome naglasku, „vrlo lijepa. Prekrasno vrijeme cijele godine.” „Nije ni Sibir tako loš”, našalio sam se. Bio sam svjestan nestvarnosti situacije koja je na upravo neugodan način sličila najprizemnijim špijunskim klišejima. Svi smo se nasmijali i to mi je dalo nekoliko trenutaka za razmišljanje. „Znate”, rekao sam, „stvar je u tome da si ja ne mogu zamisliti život u Americi. Ja vašu zemlju uopće ne poznajem.” Hathaway je spomenuo kuću i svaku zamislivu financijsku potporu. Webster ga je ovlastio da dade čvrsta obećanja. Nisam reagirao. Znao sam, međutim, da je pukovniku Jürgenu Rogalli koji je u mojoj Službi vodio odjel za SAD, bilo ponuđeno pola milijuna dolara u zamjenu za ono što je znao. Uljudno smo nastavili razgovarati o slomu komunizma i visokom ugledu što ga je uživala moja Služba. Na pitanje kakvu protuuslugu od mene očekuju, Hathaway je odvratio: „Naravno, i vi biste morali nešto učiniti za nas.” 14 Prolog Kako bih spriječio da razgovor krene u smjeru koji ne bi imao nikakva smisla, izjavio sam da se od mene ne može očekivati da odam ime bilo kojega agenta. „Ali to bi vam se isplatilo”, rekao je Hathaway. Ta mješavina laskanja i arogancije izazvala je u mene reakciju kakvu moji gosti nisu očekivali. „Gospodo”, odvratio sam, „ja u ovome području imam određenoga iskustva. Znam što želite postići. Od mene očekujete mnogo toga, no ja vam to ne mogu pružiti. Strpljenje je u takvim slučajevima najbolja metoda. O mnogo čemu se može razgovarati, a da se nema odmah potpisani ugovor u džepu.” To je bio najuljudniji način da dadem oduška svojim, ne baš previše prijateljskim, mislima. Mogao sam, naravno, Hathawaya odbiti i na jasniji način. Očito je mislio da ima posla s nekim neiskusnim početnikom. „Morate nam pomoći”, tvrdoglavo je ponavljao. „Tako nešto biste mogli tražiti da sam ja načinio prvi korak”, rekao sam strpljivo, iako je u meni sve kuhalo. „U tome biste me slučaju zaista mogli pitati što vam imam namjeru donijeti. Ali situacija nije takva. Vi ste meni pristupili, a nije bilo obratno.” „Svakako, svakako”, povukao se Hathaway. „Razumije se samo po sebi da sam ja došao u Berlin kako bih razgovarao s vama.” „Za mene postoji granica”, nastavio sam, „i to tamo gdje je riječ o izdaji ljudi s kojima sam surađivao. Ako želite da nastavimo razgovarati, pozovite me u SAD. Tamo možemo nastaviti razgovor. Prije no što donesem bilo kakvu odluku, moram u najmanju ruku upoznati zemlju u kojoj bih, prema vašem prijedlogu, trebao podići svoje šatore.” „S vašom sigurnošću ovdje baš ne stoji dobro”, ubacio je Hatha way, kao da nisam i sam bio svjestan toga što mi prijeti. „Ne zaboravite, još uvijek postoji Rusija”, odgovorio sam. „Nemojte ići u Moskvu”, reče Hathaway, okrenut sada prema Andrei. „Život je tamo težak. Razmislite o svojoj obitelji. Dođite u zemlju u kojoj ćete moći uživati u životu, gdje ćete moći nesmetano raditi i pisati. Ako se ne varam, te vam se mogućnosti u sadašnjim okolnostima pružaju samo u Americi.” Bez ikakve dvojbe, ideja o tome da svoje umirovljeničke dane provedem u sunčanoj Kaliforniji, bila je privlačnija od pomisli na zatvorsku ćeliju u Njemačkoj. No, postići slobodu kao „gost” CIA-e? Naravno, bio bih izložen pritisku. Mogućnost odlaska u SAD želio sam ostaviti otvorenom, ali ne po cijenu da izgubim obraz. 15 Č O V J E K B E Z L I CA Inzistirao sam, dakle, na prijedlogu da dobijem službeni poziv i da mi se organizira kružno putovanje Amerikom. To se mojim posjetiteljima uopće nije svidjelo. Govorili su o kvotama koje ograničavaju mogućnosti CIA-e, kao i o potrebi da se ima obzira prema osjetljivostima Savezne Republike Njemačke. Niti moja ideja da se prikaže neku izdavačku kuću ili pak filmsku kompaniju kao domaćina koji me pozvao, napokon ni kao autor nisam bio posve nepoznat, nije naišla na odjek. U sebi sam pomislio da u suprotnom slučaju za moju Službu tako nešto ne bi bilo nikakav problem. Nastupila je prilično dugačka stanka. Hathaway je odrečno kimao glavom. Uporno je ponavljao da mogu postići dogovor s CIA-om a da nikoga ne moram izdati. Već sam poodavno shvatio kako on i njegova organizacija nisu zainteresirani za ono što sam znao, a što je bilo relevantno za Saveznu Republiku Njemačku, nego za nešto što je bilo povezano s mojim odnosima s KGB-om, sovjetskom obavještajnom službom. Kako bih bio posve siguran, upitao sam: „Ne znam koji odjel vaše službe predstavljate, iako naslućujem. Vi želite od mene saznati nešto sasvim određeno, je li tako?” „Gospodine Wolf”, rekao je Hathaway tiho i promišljeno, „mi smo ovdje zato što pretpostavljamo da biste nam mogli pomoći u jednoj sasvim određenoj stvari. Tražimo agenta-krticu koji djeluje unutar naše Službe. Napravio je veliku štetu. Od godine 1985. dogodile su se gadne stvari, ne samo u Bonnu nego i drugdje. Izgubili smo između trideset i trideset pet suradnika, od toga neke u samome aparatu.” Bio je tako dobro informiran o strukturi sovjetskog aparata, osobito inozemne obavještajne službe, da sam pretpostavio kako je preda mnom visokorangirani dužnosnik američke kontraobavještajne služ be. Oprezno je spominjao poznate sovjetske izdajnike poput Penkov koga, Gordijevskog i Popova. Cijeni, rekao je, mojega ruskog kolegu, generala Kirejeva, čelnika inozemne kontrašpijunaže s kojime sam planirao nekoliko zajedničkih operacija protiv CIA-e; činilo se da Hathaway ponešto zna o nekima od tih operacija; potom je pokušao skrenuti razgovor na Felixa Blocha, američkog diplomata na kojega je CIA gledala sa sumnjom. Budući da je centrala CIA-e u Langleyju vjerojatno pedantno registrirala svaku naznaku moje suradnje s KGB‑om, nadali su se valjda da će preko mene najprije doći do nekih podataka o pretpostavljenoj krtici. Takve su informacije, međutim, najbolje čuvane tajne svake obavještajne službe. Nikad se ne odaje identitet nekoga vrhunskog izvora podataka, čak ni nekoj savezničkoj službi s kojom se usko surađuje. 16 Markus Wolf ČOVJEK BEZ LICA Nakladnik Golden marketing-Tehnička knjiga Zagreb, Jurišićeva 10 tel.: 01/4810-819, 4810-820, faks: 01/4810-821 e-mail: gmtk@gmtk.net www.gmtk.net Urednik Vilko Težak Izvršni urednik Ilija Ranić Lektorica Alka Zdjelar-Paunović Likovno rješenje korica Željko Prodanović Grafički urednik Nenad B. Kunštek Tisak i uvez Kastmiler, Zagreb CIP – Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica – Zagreb UDK 355.40 (430.1) 327.84 (430.1) 929 Wolf, M. WOLF, Markus Čovjek bez lica : šef špijuna u tajnom ratu / Markus Wolf ; s njemačkog preveo Tomislav Jakić. – Zagreb : Golden marketing-Tehnička knjiga, 2004. Prijevod djela: Spionagechef im geheimen Krieg : Erinnerungen. – Kazalo. ISBN 953-212-213-3 I. Wolf, Markus, časnik -- Memoari II. Tajne službe -- Njemačka (Demokratska Republika) III. Njemačka (Demokratska Republika) -- Tajne službe 440909148