Vranduk
Konjic – Stari grad
Zašto praviš slona od mene?
INTERVJU: Senadin Lavić
EKSKLUZIVNO: Slučaj Gornja Maoča
Gdje je mezar Osnivača Sarajeva?
Medinska povelja: prvi pisani ustav u povijesti
Džihad Anđelija u akciji
Zenica – Muslimanska četvrt
Mostar
Vareš – Čaršija s katedralom
Cazin
STARI BOSANSKO-HERCEGOVAČKI GRADOVI
KRAJ 19. I POČETAK 20. STOLJEĆA
SADRŽAJ
ZANIMLJIVOSTI
Događanja u Sjevernoj Koreji, posljednjoj komunističkoj diktaturi
SADRŽAJ
UVODNIK
Recesijski proračun – vrijeme je opreza ........................................ 3
ISSN 1334-5052
PREPORODOV JOURNAL
mjesečnik KDBH “Preporod”
Izdavač:
Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske
“Preporod”
Glavni urednik:
Ismet Isaković
Zamjenik glavnog urednika:
Filip Mursel Begović
Redakcija:
Amina Alijagić
Mirza Mešić
Sena Kulenović
Edis Felić
Faris Nanić
2
Suradnici:
Mirsada Begović
Ajka Tiro Srebreniković
Edina Smajlagić
Avdo Huseinović (BiH)
Edin Tule (BiH)
Amel Suljović (BiH)
Adresa:
Preporodov Journal
Ilica 35, 10000 Zagreb
Telefon/faks:
+385 (0)1 48 33 635
e-mail:
kdbhpreporod@zg.t-com.hr
kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr
ismet.isakovic@sk.t-com.hr
web: www.kdbhpreporod.hr
Žiro-račun:
ZABA 2360000-1101441490
Devizni račun:
SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Dramaturgija podmetanja ili odakle pirka vjetrić Pirke . ................ 4
Uvjeti bošnjačkog opstanka: vjera islam i država BiH .................... 6
Žene u Iranu .................................................................................. 9
Osteoporoza – tiha epidemija ..................................................... 11
Dodjela novih stipendija . ............................................................. 13
Mevlud u Zagrebu . ...................................................................... 14
HRVATSKA
Bit ću kaktus, a ne fikus ............................................................... 15
KVADRAT NAD HIPOTENUZOM
Zašto praviš slona od mene? . ...................................................... 16
INTERVJU – SENADIN LAVIĆ
Bošnjaci nisu postali od Srba i Hrvata .......................................... 18
BOSANSKI BAROMETAR
Ukidanje viza tek najesen? ........................................................... 22
Vehabije iz Gornje Maoče ............................................................ 24
Vrijeme je da ljudi otvore oči . ..................................................... 26
IZ SVIJETA
Inverzija stvarnosti, slika propasti ................................................ 28
KULTURA
Vrbas voda nosila jablana .............................................................
Gdje je mezar osnivača Sarajeva? . ...............................................
Lice s novčanice od 200 KM ........................................................
Utemeljitelj suvremene bošnjačke politike ..................................
Pisma iz tamnog vilajeta (I) ..........................................................
Kulturne spavaonice otvorenog tipa ............................................
38
39
40
42
44
45
PRIČE IZ BOSNE
Vladar svijeta sa Drine ................................................................. 46
Cijena: 15 kuna
ŽIVJETI ISLAM
Muhammed a.s. – Poslanik islama (IV) ......................................... 47
Pretplata:
RH 80 HRK godišnje
BiH 20 KM godišnje
Svijet 15 E godišnje
POVRATAK U BUDUĆNOST
Inteligentna igra znakova ............................................................. 50
Tisak:
mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica
Tiskano uz financijsku potporu iz
Državnog proračuna Republike
Hrvatske putem Savjeta za nacionalne
manjine Republike Hrvatske
Na naslovnoj stranici:
Begova džamija u Sarajevu
DIJALOG CIVILIZACIJA
Čvrsto uvjerenje ili čvrsta zloupotreba vjere? . ............................ 52
Medinska povelja ......................................................................... 54
MURSELOV ŠEGISTAN
Džihad Anđelija u akciji ................................................................ 57
ZANIMLJIVOSTI
Državna mafija ............................................................................. 59
Državna mafija
Krivotvorenje novca, šverc heroina, ilegalna prodaja krivotvorenih lijekova i cigareta... Nije to popis djelatnosti neke talijansko-američke mafijaške obitelji već opis
posla Sobe 39, najzagonetnije službe najzatvorenije zemlje na svijetu – Sjeverne Koreje. Kako bi se domogla strane valute, posljednja komunistička diktatura na svijetu
osnovala je prije desetak godina državnu
zločinačku organizaciju koja ničim ne odudara od razvikanih mafijaških klanova ili
kolumbijskih narkokartela – i zakonom šutnje koji među članovima i suradnicima vlada i brutalnim osvetama svakome tko prekrši nepisana pravila ponašanja.
“Priznajem da sam član Sobe 39, ali to
je sve što ćete od mene čuti. Radite mi što
god želite, ali veze neću odati. Zna se kakva
je kazna za izdajice, a organizacija svoje
ljude ima i u američkim zatvorima”, izjavio
je pred američkim sudom Chen Chiang Liu,
Korejac koji je prije nekoliko godina osuđen zbog raspačavanja krivotvorenih dolara
u kockarnicama Las Vegasa. Novčanice
koje su u njega nađene toliko su bile dobro
načinjene da su ih automati za promjenu
novčanica u žetone bez problema prihvaćali kao američku valutu. Jedino po čemu su
krivotvorine bile prepoznate nekoliko je namjerno načinjenih oznaka kojima su sami
Sjevernokorejci raspoznavali prave od krivotvorenih dolara.
Prvu je vijest o postojanju supertajne
državne zločinačke organizacije donijela
Choe Eun Hee, južnokorejska glumica koju su agenti Kim Jong Ila oteli kako bi diktatoru doveli glumicu čije filmove obožava. Nakon devet godina zatočeništva,
uspjela je pobjeći iz zemlje, a zapadnim je
obavještajnim službama otkrila skrivene
detalje iz života Sjeverne Koreje.
CIA je ustanovila da je sjedište Sobe
39, koja se brine i o privatnim računima
diktatora u švicarskim bankama, u zgradi
sjevernokorejske Komunističke partije te
da u godini zaradi između 500 milijuna i
milijardu američkih dolara. Posebna joj je
specijalnost krivotvorenje deviza, za što
imaju opremu kojom proizvode gotovo savršene krivotvorine. Već sada, prema procjenama američke Tajne službe, raspolažu
dovoljnom količinom sirovina za tiskanje
krivotvorina vrijednih dvije milijarde dolara. “Iako ga zapadnjaci smatraju razmaženim tiraninom, Kim Jong Il vrlo je spo-
Kim Jong Il – sjevernokorejski diktator i “modna ikona”
soban i prepreden mafijaški don. Riječ je o
diktatoru i kriminalcu svjetske klase”, kaže David Asher, dužnosnik Pentagona koji
je vodio nadzor Sjeverne Koreje.
Soba 39 služi ne samo za nabavu tehnologije za razvitak sjevernokorejskih vojnih
potencijala nego i za udovoljavanje prohtjevima koje pred svoje službe postavlja Kim
Jong Il. Brzi automobili, luksuzna pića, vrhunska elektronika i život u nezamislivu
luksuzu kojim raspolažu diktator i njemu
odani ljudi bili bi nedostižan san bez novca
prikupljena međunarodnom trgovinom drogom ili krivotvorenjem novčanica.
I dok oni uživaju u obilju, diljem zemlje promiče se kampanja “Jedimo samo
dva obroka na dan”. Nedavno su svjetski
mediji javili da je komunistički režim Sjeverne Koreje pogubio svog ministra financija Pak Nam Gia jer je loše proveo reformu valute i tako produbio gospodarske
probleme. Krajem prošle godine Sjeverna
Koreja je promijenila vrijednost svoje valute kako bi obuzdala inflaciju, no ta je
odluka donijela još više problema. Krivcem za propast valutne reforme proglašen
je ministar financija Nam Gi kojeg je komunistička vlast smaknula. Optužen je za
uništavanje nacionalnog gospodarstva te
nanesenu javnu štetu planu vođe Kim Jonga Ila. Smaknuća najviših dužnosnika postaju uobičajena u Sjevernoj Koreji. Zbog
raširene gladi režim je 90-ih godina prošlog stoljeća ubio ministra poljoprivrede.
Novinske agencije prenose da se u
tekstu objavljenom na službenoj internetskoj stranici Vlade Sjeverne Koreje navodi da je sjevernokorejski vođa Kim Jong
Il postao “svjetska modna ikona” zbog
elegantne odjeće koju nosi. Neimenovani
modni “stručnjak” tvrdi da “voljeni vođa” voli nositi jakne sa zatvaračem te sive
i maslinastozelene hlače, čime je stvorio
“istančan modni stil”.
“Kimov osjećaj za lijepo odijevanje postao je globalni modni trend. Razlog leži u
tome što dostojanstveni imidž velikog generala, koji uvijek nosi skromna odijela, ostavlja jak dojam na ljude u svijetu”, piše u tekstu. Autor Kimove modne kritike svoje tvrdnje potkrijepio je i izjavom neimenovanoga
francuskog modnog stručnjaka koji je rekao
da se modni stil Kim Jong Ila velikom brzinom širi svijetom i da tako nešto još nije viđeno u svjetskoj povijesti. Prije nego što je
završio na vladinoj internetskoj stranici, tekst
o Kimu kao modnoj ikoni prvotno je izašao
u službenom listu Komunističke partije.
Ovakvi hvalospjevi za nečije, sasvim
prosječno odijevanje ne trebaju čuditi jer
je poznato da su Kim i njegov pokojni otac
Kim Il Sung od sebe izgradili kult ličnosti.
Stanovnici Sjeverne Koreje oca i sina smatraju božanstvima, a pripisuju im se i nadnaravne moći. O njihovim životima pišu
se bajke, a njih se dvojica vrlo često pojavljuju i u ostalim književnim djelima, kao i
u filmovima. O Kim Jong Ilu i njegovu
ocu pišu se i pjevaju pjesme, a parada proslave rođendana starijeg Kima središnji je
događaj u zemlji za koji se neki pripremaju
gotovo cijelu godinu. Istovremeno, Sjevernu Koreju optužuju da je država s najviše kršenja ljudskih prava u svijetu. Javna
smaknuća, kampovi za političke protivnike režima i mučenja ljudi sjevernokorejska
su svakodnevica. q
Pripremio: Ismet Isaković
59
J
O
U
R
N
A
L
UVODNIK
Uvodna riječ
Recesijski proračun –
vrijeme je opreza
Krajem ožujka, kao i obično, bivamo obaviješteni o raspodjeli sredstava iz Državnog proračuna za programe udruga i ustanova nacionalnih manjina odlukom Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske.
Za razliku od prethodnih godina, ove se susrećemo sa smanjenjem sredstava. Za očekivati je bilo, međutim,
očuvanje prošlogodišnje razine, s obzirom da i sam Državni proračun nije predviđen manjim od prošlogodišnjeg. No to se nije dogodilo.
Odlukom je provedena linearna pravda. Baš kao što su sredstva prošlih godina povećavana linearno u
jednakom postotku svim nacionalnim manjinama, bez obzira na naslijeđene velike razlike, tako je i sada gotovo svima smanjen proračun za pet posto. Linearna pravda, bez obzira, ponavljam, na naslijeđene velike
razlike, omogućuje članovima Savjeta najbezbolniju političku poziciju u odnosu na velik broj korisnika. Razumljivo.
Pet posto nije mnogo, reći ćete. Pa i nije, jer posljednjih dvije-tri godine sredstva su dostigla razinu koja
je napokon bila razmjerna programskim obavezama za koja su odobravana. Kada kažemo programskim obavezama, tada moramo znati da nije riječ o profesionalnoj razini programa jer našim voditeljima, autorima,
suradnicima i izvođačima osiguravamo amaterske ili jedva nešto više uvjete, a od njih očekujemo, i gotovo
redovno dobivamo profesionalni rezultat. Bitno je to da su sredstva bila dovoljna da izbjegnemo nemogućnost pokrivanja neizbježnih materijalnih i režijskih troškova, što se po prirodi stvari događalo, primjerice, u
mom prvom mandatu. Problem smo riješili i maksimalnom racionalizacijom režijskih troškova. Tu dakle,
prostora za daljnje uštede više nema. Zato pet posto nije ni malo. Potrebno je naglasiti da povećanja prethodnih godina nisu samo olakšala financijsko upravljanje, već su, gotovo u potpunosti, rezultirala povećanjem i
poboljšanjem aktivnosti. I to je u prirodi stvari. Manjim povećanjem energije nekog sustava može se ostvariti znatno veći obim i kvaliteta rada istog sustava. I zbog toga pet posto nije malo.
No nisu smanjena sredstva za programe, reći će potencijalni sugovornik iz Savjeta, pronašavši prividno
bezbolnu poziciju. Nominalno i nisu, osim tradicionalno apsurdno i neutemeljeno programska sredstva “Preporodovog Journala”. Ali su zato posve ukinuta sredstva za režijske troškove. Tako se zapravo kristalizira
činjenica da je Savjet u formi naoko zanemarivih pet posto naoko linearnog smanjenja uspio progurati odluku
neshvatljivo motiviranog političkog učinka od petnaest posto smanjenja sredstava za informativnu djelatnost
“Preporoda”.
No pošto je Savjet naš predstavnik na čije odluke ni na koji način ne možemo utjecati, ne preostaje nam
ništa drugo nego, kao i sav narod, prilagoditi se političko-financijskoj stvarnosti. Rješenje je provjereno.
Primjenjivali smo ga u težim vremenima. Kao što su ova. Iz prošlogodišnjeg izvještaja, naime, proizlazi kako
ukupni režijski troškovi čine oko dvadeset i pet posto ukupnih programskih sredstava. Stoga ćemo ove godine iznose nominalno dodijeljene svakoj od programskih aktivnosti umanjiti za navedeni postotni iznos u cilju
očuvanja elementarnog funkcioniranja Društva. Već na prvoj sjednici predložit ću tu odluku novoizabranom
Glavnom odboru.
Što to praktično znači? Striktno ćemo provoditi ograničenje broja stranica naših tiskovina u skladu s odobrenim programskim obimom i sprečavati svako ozbiljnije prekoračenje. Poput drugih redakcija domaćih
časopisa manje naklade, minimizirat ćemo materijalne izdatke u smislu opreme, dizajna i sličnih troškova.
Prostora za dodatne projekte i dodatna opremanja svih aktivnosti iz proračunskih sredstava načelno se neće
pronalaziti. S druge strane, pozivamo sve članove Društva, predstavnike i Vijeća bošnjačke nacionalne manjine, bošnjačke udruge i Islamsku zajednicu da se pretplate na naša izdanja. Pozivamo sve sponzore da
pronađu svoj prostor u širenju informacije o svojim djelatnostima kroz naše medije. Što se tiče sponzorskih
sredstava za naše projekte, ona su prošle godine bila značajno viša od svih prethodnih godina, ali su ta sredstva redovito vrlo namjenska i ograničena. Iz njih se stoga nisu mogli, a niti smjeli, financirati redovni troškovi programskih aktivnosti.
Vrijeme je opreza. Ali i alternativnih vizija. Koje pak ne smiju ostati na razini neobjektivizirane mašte i
neprovjerenih očekivanja. Baš kao u cijelome društvu… Baš kao u cijelome svijetu. q
Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod”
3
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
O denunciranju Bošnjaka u hrvatskim medijima
Dramaturgija podmetanja ili
odakle pirka vjetrić Pirke
Nevjerojatno je da se u hrvatske medije pozivaju isključivo pripadnici tzv. lijeve struje, i da će se u hrvatskim medijima čuti
pravorijek “velikog” književnika iz Bosne, Emira Pirkea, a da će se istom sustavno zanemariti izlazak Ibrišimovićevog “Vječnika”
u zagrebačkoj izdavačkoj kući “V.B.Z.”. Nema šanse da će barda bošnjačke i bosanske književnosti “Novi list” pozvati da im
piše kolumnu i komentira situaciju u Bosni. Nema šanse! Jesu li doista ti izvjestitelji svjesni što čine Bošnjacima i muslimanima
u Hrvatskoj kada pišu svoje tekstove u hrvatskim najčitanijim dnevnim tiskovinama! Nisu, jer uživjeli su se u ulogu nekakvih
ratnih izvjestitelja iz BiH, gdje navodno islamisti i tzv. radikalni Bošnjaci vode džihad protiv sekularne države i svih ostalih.
Filip Mursel Begović
4
J
O
U
R
N
A
L
Nedavno mi je jedan Bošnjak iz Zagreba, građevinar po struci, ispričao “duhovitu” dogodovštinu sa svoga gradilišta. Po
imenu Safet ispričao mi je da je, nakon dugo godina, napokon našao partnera koji je
“naš”, iz Bosne, s kojim će graditi, uz pomoć ostalih bosanskih bauštelaca, hrvatske
zgrade. Safet je bio presretan novim izborom poslovnog partnera, sve do dana početka gradnje. Dolaskom na posao, on je “našem” građevincu, preko čitavog gradilišta
uzviknuo: “Šefiku, bolan, dođi vamo.” Kada je “naš” Šefik došao Safet se neugodno
iznenadio njegovim agresivnim odgovorom: “Jebo te taki poso, budalo, šuti bolan,
čuješ, majke ti, i zapamti, ovdje za tebe nisam Šefik, ovdje sam Štef.” Eto, dok Bošnjaci muslimani u Hrvatskoj čekaju svoju
punopravnu integraciju u društvo, promjene u kojima bi trebali biti izrijekom spomenuti kao nacionalna manjina u preambuli
Ustava RH, neki su već izrijekom sami sebe
asimilirali. Uz to, dok muslimanska inteligencija u Hrvatskoj uređuje kulturne manjinske časopise, i trudi se prikazati bosanske muslimane kao miroljubiv narod golubinje duše, javljaju se glasovi iz Bosne koji
će Hrvatima prezentirati sasvim drugu sliku
našeg nacionalnog i vjerskog bića. Bošnjački puk u Hrvatskoj je načuo nešto o sukobima “lijevih” i “desnih” u Bosni, ali život u
dijaspori, u doba recesije, nije lagan nikome, a pogotovo nekom Bosancu došljaku s
muslimanskim imenom, i što da ga se onda
tiču neka medijska prepucavanja u matičnoj
domovini. Ne treba se previše tužiti, jer, Hrvatska je svim svojim manjinama zagarantirala mnoga prava i razne oblike kulturne
autonomije. Međutim, jedna je priča na papiru, jedna je priča kada se pokušava ući u
Europu, a druga je ona na gradilištima poput onog Safetovog i Šefikovog. Pod teretom muslimanskog imena neki radije izaberu asimilaciju od integracije. Dakle, taj spomenuti sukob “lijevih” i “desnih”, koji se
sve više rasplamsava u našoj matičnoj domovini, pod pritiskom svakodnevnog života i neće previše značiti hrvatskom Bošnjaku. Uostalom, tko bi i mogao uopće definirati pojam lijevo, kada se njegovi nazovi
pripadnici počesto služe sasvim desnim
metodama.
Jedan od tih lijevih “desničara”, koji sistematski piše u hrvatskim dnevnim novinama (“Novi list”, “Jutarnji list”) jest mladi
bosanski književnik Emir Imamović Pirke.
Dok se mi neasimilirani pripadnici muslimansko/bošnjačke inteligencije teško ili nikako probijamo do masovnih medija u Hrvatskoj, Pirke će zadobiti zaista neočekivano veliki prostor za jednog Emira. Razlog
tome će se skrivati u izboru Pirkeovih tema.
Kada će pisati za hrvatske medije, a tiče se
Bosne, Pirke neće zaboraviti u negativnom
kontekstu spomenuti Aliju Izetbegovića i
reisa Cerića, ali i mnoge druge koji njemu i
sličnima nisu po volji, a Bošnjaci u Hrvatskoj ih većinom smatraju kao neoborive
vjerske i političke autoritete. U tom smislu
Hrvatima će podastrijeti kilobajte svojih
misli poput: vođe bosanske islamske revolucije, čuvari novog morala, sarajevocentričnost, bošnjački radikalizam, islamski
radikali, reislamizacija, homofobi, promjena bošnjačkog društva iz sekularnog u teokratsko, islamska inkvizicija, djeca su samo
kolateralne žrtve... i sve će to Hrvati čitati
kao o opasnom po život susjedstvu, gdje
vladaju vehabije, a reis Cerić ih podržava.
Nadalje, čitat će iz pera ovog moralno poli-
tičkog čistunca o islamskoj i bošnjačkoj isključivosti, o tome kako se uvodi islamski
vjeronauk u škole i vrtiće i da se zabranjuje
Djed Božićnjak... Pisat će o tome Emir Imamović s veselim nadimkom Pirke, u riječkom “Novom listu”, dok se u tom istom
gradu, nakon višedesetljetnih entuzijastičkih napora i bezbroj prepreka, napokon gradi džamija. Pirit će Pirke uz vjetar dok se
riječki muslimani, nakon toliko godina, ponekad zaista tegobnog života u međuetničkoj i međuvjerskoj netoleranciji, pokušavaju izboriti za svoja Ustavom zajamčena
prava. Na dan kada će Bošnjak Mujo Isić
podnijeti zahtjev za lokacijsku dozvolu riječke džamije taj će momak imenom Pirke
u riječkim novinama ustvrditi da je Bosna
strašna zemlja, u kojoj vlada očaj i u kojoj
vladaju bošnjački i islamski radikali.
Pirkeu će se pridružiti i njegov kolega
književnik i medijski suborac Faruk Šehić
te će u izjavi za isti “Novi list” reći: “Količina agresije i zla u Sarajevu je takva da od
kuće do samoposluge i natrag poželiš ubiti
deset ljudi, a brojka se višestruko penje ako
voziš auto. Suočeni smo s terorom islama.”
Dok će tu njegovu izjavu čitati riječki Hrvati, mali Harun Demirović će krenuti u
osnovnu školu u riječkom kvartu Zamet, i
nakon drugog školskog sata, recimo povijesti, dobiti batine od učenika čiji su roditelji
s indignacijom i gorčinom povjerovali u napise Emira i Faruka. Ti klinci su od tih roditelja čuli da su muslimani nepopravljivi radikali i da su Bošnjaci opasni ljudi koje
treba silom zaskočiti. Neće ljutitom ocu ništa značiti to što će u tom istom tekstu pod
nazivom “Sarajevo između istoka i napada”, fra Ivo Marković, svećenik iz Samostana svetog Ante na Bistriku, izjaviti da je
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
veći problem što mediji – pogotovo oni u
Hrvatskoj i Srbiji – među bosanskim muslimanima žele vidjeti samo vehabije, to jest,
po riječima svećenika, radikalne elemente
koji produbljuju ionako snažne predrasude
prema islamu. “Nitko ne želi vidjeti sve one
dobre, otvorene i pametne Bošnjake kakvih
je puna ova naša Bosna”, rekao je fra Ivo u
svojoj izjavi dok Faruk živi pod terorom
islama. Nevjerojatno, zar ne, u Hrvatskoj
Faruk napada, a fra Ivo brani bosanske muslimane. Negoduje i književni kritičar Enver Kazaz, sveučilišni profesor književnosti, koji današnje Sarajevo doživljava “klerikalnim islamskim gradom u kojemu se
događa spoj staljinizma i inkvizicije”. Treba spomenuti i njegovog ideološkog učenika, mladog književnika Nihada Hasanovića, koji će, također, nakon objavljene knjige
u cijenjenoj hrvatskoj izdavačkoj kući “Algoritam”, u propagandnom intervjuu ustvrditi da su javna zbivanja u Bosni “svedena
na spektar koji ne iritira (dakle pogoduje,
o.p. au.) islamske radikale”. Mladi deklarirani ateista Nihad uz ibret će, dodati: “Zabrana na slobodno tumačenje Kur'ana je
vrlo ozbiljan problem. Sve dok u ovoj zemlji negativna kritika Kur'ana ne bude javna, i to na takav način da negativni kritičar
ne mora strahovati za svoj život zbog izgovorenih riječi, sve dotle mi ćemo živjeti u
posebnoj vrsti intelektualne neslobode.”
Ovo je bio samo mali presjek njihovih
izjava, barem to po imenima i prezimenima
zaključujemo, ne znajući njihovo točno
opredjeljenje, kao pripadnika etničkih Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine. Takvih i sličnih izjava i tekstova je bilo više, a mogli bi
reći da bi njihovi autori za njih mogli dobiti
nagradu za najnegativniju turističku prezentaciju svoje zemlje u Hrvatskoj. Dakle,
dok u Hrvatskoj bošnjački intelektualci i
književnici ne dobivaju ili teško dobivaju
(nemojmo se zavaravati da je riječ o nekim
amaterima, jer su neki od njih više nego zadužili hrvatsku kulturu), svoje zasluženo
mjesto u medijima, spomenuta ekipa bez
problema dobiva sinekure u dnevnim novinama. Nedavno je na HRT-u gostovao Senad Pećanin, koji je u udarnom terminu
pretežno odgovarao na pitanja o vehabijima, a pritom je pušten i kratki intervju s
Abu Omarom Khadabom, nekadašnjim vođom selefija u Gornjoj Maoči, koji je, izgledom Sandokana preplašio hrvatske građane
izjavom da će “Allahova vojska ući u Rim”
i da će “svi osim muslimana u džehennem”.
Pećanin nije davao dodatna objašnjenja, a
hrvatski novinar ga je morao uvjeriti da “nisu svi takvi u Bosni”. Pritom je nevjerojatno da se u hrvatske medije pozivaju isključivo pripadnici tzv. lijeve struje, i da će se u
hrvatskim medijima čuti pravorijek “velikog” književnika iz Bosne, Emira Pirkea, a
da će se istom sustavno zanemariti izlazak
Ibrišimovićevog “Vječnika” u zagrebačkoj
izdavačkoj kući “V.B.Z.”. Nema šanse da
će barda bošnjačke i bosanske književnosti
“Novi list” pozvati da im piše kolumnu i
komentira situaciju u Bosni. Nema šanse!
Jesu li doista spomenuti izvjestitelji
svjesni što čine Bošnjacima i muslimanima
u Hrvatskoj kada pišu svoje tekstove u hrvatskim najčitanijim dnevnim tiskovinama!
Nisu, jer uživjeli su se u ulogu nekakvih ratnih izvjestitelja iz BiH, gdje navodno islamisti i tzv. radikalni Bošnjaci vode džihad
protiv sekularne države i svih ostalih. Hrvatski čitatelji će dobiti dojam da je u BiH
zaista ratno stanje, da u Sarajevu stoluje neki strašni Osama bin Laden, a ne reis efendija, da su Bošnjaci nespremni za multietničnu Bosnu, itd. Pritom će poticati sliku sebe
kao novinarskih azilanata, zadnjih od svoje
vrste, od onih koji jedini pronose slobodnu
riječ, realnu i vjerodostojnu sliku Bosne.
Ma, kome se to oni žale? – svojoj mamici, u
šali ćemo primijetiti? Što očekuju zauzvrat?
Da ih se asimilira? Možda bi htjeli postati
neki novi hrvatski odvojak? Očekuju li za
nagradu neku knjigu koju će im tiskati poznati hrvatski izdavači, Matica hrvatska
možda? Nadaju li se nekakvim humanitarnim paketima, s obzirom da dolaze iz ratne
zone. Što oni misle, da ih čekaju udomitelji
raširenih ruku? Pa, takvih pisaca poput Pirkea i njegovih ahbaba u Hrvatskoj ima koliko i prosjaka pred zagrebačkom katedralom
– cijelo jedno mnoštvo koje pruža ruku i uzdiše: Usliši! Usliši! Pritom, imena Emir,
Nihad, Senad, Enver i Faruk zvuče posve
muslimanski, posve bošnjački. Upravo njihova imena, u percepciji prosječnog hrvatskog građanina, daju legitimitet izrečenom
kada govore o bošnjačkom radikalizmu i
reislamizaciji BiH. Ako tako misli netko s
muslimanskim imenom, pa mora da je tako,
jer, neće valjda svoj na svoga. Njihove imenjake se, u međuvremenu, u Hrvatskoj počesto tretira s podozrivošću, iako još ne kao
građane drugog reda. Dok Bošnjaci u Hrvatskoj pokušavaju artikulirati svoja osnovna prava, dok u medijima pokušavaju stvoriti pozitivnu sliku islama i svoje tradicije,
neki Bošnjaci iz Bosne rade im nesagledivu
štetu. Jednom zgodom mi je jedan Sarajlija
rekao da “šta ja imam pisati o Bosni kad ju
kao Zagrepčanin, a mogu biti i sto puta Bošnjak i musliman, jednostavno ne razumijem”. Kada je tako, onda mi iz Hrvatske
poručujemo Pirkeu i ekipi da mogu biti sto
puta sekularisti, ateisti i zagovornici “slobodne” demokratske Bosne, ali da ostave
svoje sukobe od tamo gdje su potekli, ako
imaju bošnjačka muda i hrvatske mudante i
ako imaju imalo savjesti neka ne prenašaju
svoj nespokoj u Hrvatsku. Neka se zapitaju:
mogu li to učiniti u ime 1.400 poginulih
Bošnjaka u formacijama Hrvatske vojske
tijekom Domovinskog rata (od oko 8.000
hiljada poginulih hrvatskih vojnika, što je
nevjerojatna statistika), koji leže u zajedničkim grobnicama širom Hrvatske – neki i
pod križevima. Neka to učine zbog Bošnjaka građevinara koji lome svoje kičme gradeći hrvatske zgrade, neka to učine zbog
muslimanske djece koja ponekad imaju
osobne dileme i probleme u svojim školama, jer ne žele ići na katolički vjeronauk.
Napokon, neka nas ostave na miru, neka ne
grade pogubnu sliku o nama i svojoj domovini za sitni kolumnistički honorar, za sumnjivu i kratkoročnu izvjestiteljsku popularnost. Zar ne shvaćaju da njihove karikature
hrane nedobronamjerne za koje se uistinu
nadamo da su regrutirani u još malom broju.
Za kraj treba reći da u Hrvatskoj izlazi
bošnjački časopis za kulturu i društvena pitanja “Behar”, a izdaje ga KDBH “Preporod” iz Zagreba. Časopis je, od mnogih Hrvata kulturnjaka, prepoznat kao ugledan i
respektabilan kulturni glas hrvatskih Bošnjaka i muslimana, ali o njemu u hrvatskim
medijima nećete čuti ni glasa. Sve do prošle
godine kada je u časopisu “Vijenac”, kojeg
izdaje Matica Hrvatska, o “Beharu” izašao
mali prikaz na dnu stranice. Lijepo, rekli bi.
Ali, iznad njega se nadvio tekst stanovitog
Josipa Vrička, Hrvata iz Bosne, s bombastičnim naslovom: “U Sarajevu je više akademika nego Hrvata.” U tekstu se nedvosmisleno govori o unitarnom Sarajevu i isključivim Bošnjacima koji iz Sarajeva protjeruju Hrvate. Na protest redakcije “Behara”, urednički kolegij “Vijenca”, na čelu s
glavnim urednikom, nonšalantno je odgovorio da nije riječ o podmetanju, već o dramaturgiji postavljenoj za gladnog čitatelja.
Zanimljivo, zar ne? Ista će ta dramaturgija,
nas muslimane i Bošnjake iz Hrvatske, potpomognuta napisima “slobodarskih” novinara iz Bosne, koštati preimenovanja Šefika
u Štefa. Možda ćemo Pirke i ja paradoksalno nastaviti ovaj razgovor – on iz Bosne u
riječkom “Novom listu”, a ja iz Hrvatske u
“Dnevnom avazu”. I uzalud onda nama sav
naš golemi trud, sav naš kulturni doprinos u
Hrvatskoj, kada je scenografija za predstavu već postavljena. Možda će, Bog zna, na
kraju priče i vrhuncu ove drame, pisac ovih
redaka morati preseliti iz rodne Hrvatske u
tu “radikalnu” Bosnu, a Emir Imamović
Pirke i ekipa iz rodne Bosne u “slobodnu”
Hrvatsku. Jer, rekli bi oni autentični hrvatski Štefeki: “Najlepše ti je pajdaš kad si svoj
na svome.” q
5
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Promocija knjige “Bošnjaci na pola puta” Muhameda ef. Velića
Uvjeti bošnjačkog opstanka:
vjera islam i država BiH
6
U Islamskom centru u Zagrebu, u
sklopu Islamske tribine “Dr. Sulejman
Mašović”, u četvrtak 4. veljače 2010.
predstavljena je knjiga “Bošnjaci na pola
puta”, autora Muhameda ef. Velića. Osim
autora, knjigu su promovirali imami Abdulgafar ef. Velić i Dženan ef. Kaljanac.
Muhamed ef. Velić (Jajce, 1975.) potječe iz ulemske porodice. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu i Fakultet
islamskih nauka u Sarajevu. Priprema
magistarski rad na Fakultetu islamskih
nauka. Profesionalno je angažiran kao
imam, hatib i muallim pri Medžlisu
Islamske zajednice Sarajevo. Duže od
šest godina je kolumnist islamskih informativnih novina “Preporod”. Aktivno sudjeluje u medijskoj prezentaciji islamskog vjerovanja, pragme i baštine. Bošnjaci su njegova šira porodica, a čitav je
svijet njegova domovina, s posebnim
osvrtom na Bosnu i Hercegovinu.
Dva koncepta imama i hutbi
J
O
U
R
N
A
L
Mr. Abdulgafar ef. Velić, sarajevski
imam, analizirao je nekoliko pojava koje
su jako vidljive u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Naglasio je da posljednja dva desetljeća, tj. kraj 20. i početak 21. stoljeća
simbolizira jedan iskreni povratak Bošnjaka svojim istinskim vrijednostima. Na prvom mjestu svakako je povratak islamu,
kako u domenu vjere tako i prakse. Podsjetio je da kod Bošnjaka postoje tri vrste muslimana: jedni kažu da vjeruju, a nemaju
ništa od prakse; drugi su oni koji prakticiraju vjeru, žive islam; a treći su muslimani
na nivou kulture. U posljednja dva desetljeća Bošnjaci se vraćaju vjeri, naročito u
domeni prakse. Samo u posljednjih nekoliko godina, uprkos teškoj ekonomskoj situaciji, Bošnjaci su podignuli preko 500 džamija i na taj način nadmašili zlatnu generaciju, zlatno doba iz 16. stoljeća. Iako su
pretrpili strašna razaranja, nezapamćen
zločin i genocid, Bošnjaci su pored mnogobrojnih podignutih džamija, otvorili nekoliko novih medresa i pokrenuli nastavu
u Behram-begovoj, Karađoz-begovoj i
Ibrahim-pašinoj medresi, u starim medre-
S promocije u Islamskom centru u Zagrebu
sama koje su u vrijeme komunističkog režima bile ugašene i zatvorene. Štoviše, u
svim tim medresama danas su podignuti
suvremeno opremljeni obrazovni centri u
cilju što boljeg udovoljenja zahtjevima
vremana u kojem živimo. Kao šlagvort na
sve ove zavidne rezultate je nova grandiozna zgrada Gazi Husrev-begove biblioteke
u Sarajevu. “Treba istaći da je Gazi Husrev-beg podigao džemat, medresu i oformio biblioteku. Međutim, u vrijeme svog
života nije uspio podići zgradu za biblioteku. To nisu uspjele niti mnoge generacije
poslije. Hvala dragom Bogu, mi pripadamo generaciji koja je napokon podignula
zgradu za biblioteku u kojoj će nakon
mnogo selidbi naći svoj smiraj najvrijednija djela i neizmjerno zapisano blago bosanskih muslimana, kao i muslimana Balkana”, rekao je Abdulgafar Velić.
Druga važna pojava je odlična popunjenost džamija u Sarajevu i Bosni i Hercegovini na džuma namazu, pri čemu su
pretijesne da prime sve vjernike. Veliki
odziv vjernika na džumu namaz jedna je
jako interesantna pojava u bošnjačkom
narodu, a taj se trend iz dana u dan pojačava i povećava. Gotovo je nemoguće naći razumnog čovjeka danas, a da ne ide na
džumu namaz petkom i da ne pada na sedždu. Prema nekim procjenama samo u
Sarajevu na džuma namazu prisustvuje
preko 40.000 vjernika. U centralnim i najvećim sarajevskim džamijama potrebno
je doći mnogo ranije da se zauzme mjesto
unutar džamije. Ja sam imam u Istikal
džamiji, koja je najveća po prostoru za
klanjanje u Bosni i Hercegovini. Svaki
petak bude preko 2.000 vjernika na džuma-namazu. I ona je pretijesna da primi
veliki broj vjernika”, istaknuo je Velić.
Na džuma namazu su prisutni svi slojevi bošnjačkog naroda, od običnog prosječno obrazovanog čovjeka do visokoobrazovanih ljudi. Pored velikog broja
mladih ljudi, omladine i studenata, na
džumu-namaz dolaze i ljudi koji vode
važne društvene poslove, od načelnika
Općina, kantonalnih ministara do predsjednika države. Na džuma namazu prisutni su i novinari, biznismeni, sudije,
doktori medicine, itd. Može se reći da
struktura bošnjačkog džemata nije nikada
bila raznovrsnija i obrazovanija, kako u
svjetovnom tako i u vjerskom pogledu.
Jedna od najaktualnijih tema je sadržaj hutbe, te spremnost i obrazovanost
hatiba i imama, kako u okvirima Islamske
zajednice tako i šireg bošnjačkog društva.
Slušajući i čitajući komentare i želje kakve nam hutbe, odnosno kakvi nam imami trebaju, nije teško primjetiti da se zagovaraju dva koncepta imama i dva koncepta hutbi. Prvi je tradicionalni način
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
držanja hutbe ili tradicionalni imam. Zagovornici ovog načina držanja hutbe su
mišljenja da se vjernicima petkom na
džumi trebaju kazivati samo osnovni propisi islama, moralne vrijednosti, kazivanja iz povijesti islama, itd. Oni koji zagovaraju tradicionalni pristup, hutba je mjesto gdje će ljudi ponavljati ono što su
učili u mektebu. Drugi koncept je suvremeni pristup hutbi. Zagovornici ovog načina su mišljenja da hatib treba petkom
kazivati i upozoravati vjernike na određene aktualne pojave. Hatib treba svaku pojavu u društvu prepoznati i u duhu islamskog učenja vjernike posavjetovati i uputiti kako da se ispravno postave. Zagovornici suvremenog pristupa hutbi su protivnici školskog načina držanja hutbi u kojoj
se prevede jedan ili dva ajeta ili hadisa te
prenese nekoliko izreka klasičnih islamskih učenjaka. Oni u hutbi isključivo traže ovovremenost i aktualnost.
“Muhamed Velić, autor knjige 'Bošnjaci na pola puta' je eklatantan primjer
suvremenog imama, imama koji živi današnje vrijeme. Međutim, to ne znači da
se on odriče ili negira našu bogatu tradiciju, već je samo protivnik zatvaranja u tu
tradiciju. Muhmed Velić je svjestan da je
islam vjera sredine i umjerenosti, te da bi
sredina između ova dva koncepta trebala
biti najbolje rješenje. Stoga on i poručuje
da su Bošnjaci na pola puta kada je u pitanju mektebsko obrazovanje, zatim nacionalna i državna osviještenost, te ako se
ne vrate svojim vrijednostima bosanski
muslimani su, bez sumnje, i u egzistencijalnom pogledu na pola puta. Stoga bez
dobre analize svih dešavanja u prošlosti
Bošnjaci neće imati sigurnu budućnost.
Mnoga iskustva ranijih generacija će biti
od koristi ako se licem okrenutim naprijed krenemo i suočimo sa svim budućim
izazovima i preprekama”, rekao je Velić.
Podsjetio je da je prije 40-ak godina,
točnije 1974. godine, Kasim Dobrača, jedan od najvećih alima bosanskih muslimana u 20. stoljeću napisao bez sumnje vrijednu i korisnu knjigu pod naslovom “Kloni se zla”. Međutim, Kasim Dobrača, kojeg mnogi preporučuju kao uzora današnjim imamima i hatibima, živio je u vrijeme kada su vladale druge prilike. U njegovo vrijeme kuća je bila sigurno mjesto od
grijeha, u njoj je musliman mogao slobodno podizati i odgajati svoj evlad u duhu
islama. U vijeme Kasima Dobrače vjernici
su postavljali granice kontrole pred kućnim vratima i mahalama i svakom zlu zabranjivali ulazak. U današnjim konstelacijama i vremenu elektronskog prenošenja
informacija vjernik je prinuđen postaviti
granice kontrole u vlastitoj kući, kako bi
zaštitio sebe i svoj evlad od propasti. “Nije
teško uočiti da čak i svako dijete koje ide u
školu ili mekteb posjeduje vlastiti mobitel
i to ne običan, već mobitel s mogućnošću
svih referentnih aplikacija. Ta djeca kod
kuće imaju neograničen pristup internetu,
a o televiziji – kablovskoj i satelitskoj, da
ne govorimo. Svijet je postao jedno globalno selo izmješanih entiteta. Ako se nešto dešava na drugom kraju dunjaluka, ne
znači da toga nema ili neće biti i kod nas.
Moramo biti svjesni da se svaka pojava u
svijetu i kod nas manifestira na isti ili sličan način. Putevi koji vode do zla i harama
je mnogo više. Kasim Dobrača piše o kocki, bludu i mnogim grijesima. Kada piše o
kocki, kao ozbiljnom društvenom problemu, on navodi da se ljudi kockaju u birtijama i kockarnicama. Danas je sistem kockanja toliko raširen i populariziran da se u
vlastitim kućama ljudi kockaju preko interneta. Također, kada se uzme u obzir činjenica da gotovo nema sela u Bosni i Hercegovini, a da nema sportsku kladionicu –
vidimo koliko su knjige pisane prije više
desetina godina zastarjele, tj. nisu više aktualne. Ne kažem da se od njih ne možemo
na neki način okoristiti, ali one su pisane
za neko drugo vrijeme i za neke druge prilike i okolnosti. Također, svi ti alimi su
živjeli u neko svoje vrijeme – mi danas živimo svoje vrijeme”, rekao je Velić i podsjetio na riječi čuvenog islamskog učenjaka Mohammeda Abduhua, koji je rekao da
su svi tefsiri koji su pisani prije – prošli,
oni važe za neko drugo vrijeme. On kaže
da mi moramo pisati nove tefsire, nove
knjige za naše prilike.
“Sve knjige imaju svoje nedostatke
osim Kur'ana, koji je univerzalan i savr-
šen, i hadisa, govora našeg Poslanika Muhammeda a.s. Mi danas živimo svoje vrijeme, moramo ići s licem okrenutim naprijed, nikako natraške. Moramo se okrenuti, trebaju nam novi tefsiri, nove knjige,
nova tumačenja jer imamo nove situacije.
Sveti tekst je uvijek isti, mijenja se tumačenje. Muhamed Velić je imam koji živi
svoje vrijeme i ova knjige je glas suvremenog imama. Nama su potrebni imami
koji žive svoje, a ne neko prošlo vrijeme.
Pošto danas svako dijete na mobitelu ima
slobodan pristup interentu može se lako
desiti da imam, ako živi u nekom prošlom
vremenu, za svojim džematlijama ili djecom u mektebu zaostaje svjetlosnu godinu, tj. njegove džematlije, kako Muhamed kaže, putuju u nekom luksuznom
vlaku, a imam za njima jaše na konju”,
zaključio je Abdulgafar ef. Velić.
Nedostatak redoslijeda prioriteta
Doktorant Dženan ef. Kaljanac, glavni imam za regiju Detroit u SAD-u, je rekao da je Muhamed Velić napisao inspirativnu i nadahnutu kroniku važnih događaja u depresivnom, postratnom periodu.
Autorova opredjeljenost da analizira pozadinu društvenih događaja, koncepte političkog uma koji ih proizvodi Velića također pretvara u kroničara koji prati i
analizira ideologijske matrice koje proizvode islamofobiju. Naglasio je da se
Muhamed ef. Velić ne bavi samo jednom
društvenom dimenzijom, već štoviše nastoji analizirati ukupan depresivni horizont bosansko-hercegovačkog podijeljenog društva. Eseji koji su sabrani u knjizi
“Bošnjaci na pola puta” nastali su u jednom depresivnom vremenu. Nastali su u
svijetu u kojem vlada diktatura ravnodušnosti, u vremenu kada su Bošnjaci razjedinjeni. S ciljem boljeg razumijevanje
knjige potrebno je napraviti kratku analizu faktora i elemenata koji su dali upravo
takav ton ovoj knjizi, a to su: depresija,
ravnodušnost i nedostatak redoslijeda
proriteta u bošnjačkoj politici.
“Ovom prigodom pokušat ću artikulirati svoj doživljaj pojma ili fenomena depresije. Imam običaj nekad reći da se bolest šuga u medicini kod modernog čovječanstva danas zove depresija ili stres. Na
prvi pogled možda nećete prepoznati nikakvu vezu. Međutim, kad malo dublje uđete
u analizu ova dva fenomena vidjet ćete da
itekako ima velike veze. Jedno je vezano
za drugo. Ja neću govoriti o redoslijedu:
što na što utječe i djeluje, vi ćete to sami
sebi odgonetnuti. Što je zapravo bolest šuga? Ona se lijepi za površinu tijela, ona
7
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
8
J
O
U
R
N
A
L
napada tijelo, a depresija napada insansku
dušu, ona se lijepi za dušu. Koji je uzrok
nastanka depresije i koji je uzrok nastanka
bolesti šuge? Kada se dublje analizira, može se slobodno reći da šuga nastaje uslijed
izlaganja tijela nehigijenskim uvjetima.
Tako i depresija nastaje izlaganjem duše
nehigijenskim uvjetima. Šuga se prenosi
dodirom, a za depresiju možemo reći da se
prenosi zrakom, da budem još precizniji –
ružnim govorom, riječima i tekstovima.
Kad pogledate okruženje vidjet ćete i
shvatit ćete da skoro u našim dnevnim listovima nije potrebna posebna rubrika za
crnu kroniku. Dnevni listovi su pretvoreni
u crnu kroniku. Kad pratite vijesti – sve
same afere. Kod nas Bošnjaka, tobe Ja Rabbi, nekad imam osjećaj da nitko ne valja,
pa sam sebe zapitam ima li itko da Bošnjacima valja? I drugo pitanje, ima li itko kod
Bošnjaka da valja? To je strašno. Samo
ružne vijesti. Upravo nam ova knjiga dođe
kao antidepresiv tableta. Kad slušate ružne
vijesti vi postanete gluhi i slijepi na ono što
se dešava oko vas. Vi se više ne interesirate za te probleme i onda postanete nešto
poput onoga što je Camus opisao u svom
romanu 'Stranac'. Imam običaj reći da je
Camusov 'Stranac' paradigma današnjeg
čovjeka: njega se ne tiče sudbina drugih
ljudi, njega se ne tiče niti sudbina njegove
vlastite majke. On ne zna kad mu je majka
umrla, kad mu je majka preselila na Bolji
svijet. On je postao i gluh i nijem i slijep.
To je opasna boljka koja može da pređe i
inficira bošnjačko društvo. To je boljka
ravnodušnosti. Po tome bih mogao istaći
svog kolegu Muhameda ef. Velića. On je
ne samo atipičan imam – atipičan po tome
što piše, zapisuje, već i atipičan Bošnjak.
A ne vidim niti Bošnjake da pišu, da imaju
naviku pisanja. Isto tako, on nije ravnodušan, on se govorom istine bori protiv laži.
On na taj način liječi, otklanja i oslobađa
društvo od duha laži”, rekao je Kaljanac.
Treća dimenzija koja se tiče svakog
Bošnjaka je nedostatak redoslijeda prioriteta. Muhamed Velić kaže da je uvjet za
esenciju – vjera, a uvjet za egzistenciju –
država. “Jedinstvo Bošnjaka i muslimana
je farz, a obaviti teravih-namaz je sunnet.
Tako i mi Bošnjaci moramo znati redoslijed prioriteta. Mi moramo rangirati prioritete ako želimo imati bolju budućnost”,
zaključio je Dženan ef. Kaljanac.
Uvjet esencije i egzistencije
Muhamed ef. Velić se na početku
obraćanja prisjetio Argentinca Borhesa,
znakovitog i velikog mislioca, filozofa,
pisca, bibliotekara svijeta, koji se svoje-
Muhamed ef. Velić
vremeno na koncu svoga života zapitao
što je to ostalo iza njega. Izjavio je da iza
njegovog cjelokupnog života i rada ostalo
svega nekoliko tekstova i pjesama. Borhes je rekao da je velika stvar kada čovjek
napiše i objavi knjigu. “Meni kao muslimanu, kao teologu ova rečenica je krucijalna jer znam i duboko vjerujem da knjige objavljuje isključivo Allah dž.š. Drugo
ime za Kur'an je El-Kitab, što u prijevodu
na bosanski jezik znači Knjiga. I samo je
ta knjiga savršena, univerzalna, ona nema
grešaka, nema manjkavosti, nema suvišnih stvari. A sve ovo što mi ljudi napišemo u svojim knjigama jesu u većoj ili
manjoj mjeri pokušaji”, rekao je Velić.
Naglasio je da je knjiga “Bošnjaci na
pola puta” realizacija potrebe relativno
mladog bosanskog imama da u svijetu u
kojem živi projektira sliku o sebi i pokuša
promijeniti nešto, barem sebe, ili da investira u tu svekoliku zbilju viđenje stvarnog bosanskog imama koje će doprinijeti
boljem razumijevanju situacije i njenom
preciznijem tumačenju. Teolozi su, prije
svega, zaduženi da tumače svijet, a ne da
rješavaju probleme. U tom smislu, knjiga
je i izvjesni dokument koji dokumentira
realnost, ona uredno dokumentira događaje, kao takve komentira i smješta u
kontekst koji je relevantan. Ona je i razmišljanje u vjeri i o vjeri “naglas”; to je i
svojevrsna kronika – ljetopis, književna
forma koja je imanentna muslimanskom
duhu, kronika koja će pamtiti događaje,
recentne povijesne realizacije, (ne)artikulirane ideje, osjećaje, stremljenja itd.
“Bošnjaci na pola puta” je svojim većim dijelom zbirka selektiranih kolumni
objavljivanih u islamskim informativnim
novinama “Preporod” u vremenskom periodu od šest godina, od 2003. do 2009.
godine. Kolumni ima 115, a podijeljene
su u pet kategorija: društveno-politički
diskurs, vjera/duhovnost, kultura, književnost, te rasprave, reagiranja, forumi
(tekstovi koji su objavljivani u različitim
magazinima i publikacijama). “Neki će
reći: zašto je na prvom mjestu društvenopolitički diskurs? Pa zato što je društveno-politički diskurs onaj koji je javan,
prvotan dok vjera, nažalost, nije dominantna u javnom diskursu, nego je zatvorena u intimni krug ili u sveti prostor.
Ipak, vjera je krucijalni fluid, supstancijalna svim kategorijama, svim tekstovima
i uopće razmišljanjima. Unutar pet kategorija tekstovi su raspoređeni kronološki,
polazeći od recentno objavljenih ka starijima; dakle, data je prednost aktualnom
nad vrtlogom prošlog”, rekao je Velić.
Naglasio da njegovi tekstovi figuriraju od
islamofobije do svih bezočnih ataka na
bošnjačko-muslimanski korpus i na
Islamsku zajednicu kao strukturu koja sada kao prva i posljednja stoji na obrani
bošnjačkog naroda. Tema njegovog magistarskog rada je islamofobija u Bosni i
Hercegovini nakon 11. rujna 2001., s posebnim naglaskom na medijske izljeve
islamofobije. Posebno je istaknuo slučajeve islamofobije u emisiji “60 minuta”
Federalne televizije.
Rekao je da je naslov “Bošnjaci na
pola puta” ambivalentan pojam. Može
značiti da smo stali na pola puta (ako se
uopće može stati u tom procesu, osobito
ako se radi o objektu povijesne realizacije) od totalnog nestajanja ili da smo na
pola puta od čvrstog postojanja i afirmiranja, u gradaciji pojmova: od vjerske zajednice/skupine (muslimani), preko bošnjačke etnije/etnosa – etnonacije ili kulturne nacije (Bošnjaci), do, na kraju, nacije u državnom smislu Bosne i Hercegovine (Bosanci i Hercegovci).
Muhamed Velić je naglasio da su dva
uvjeta bošnjačkog opstojanja koji traže
svoje stalno ispunjenje: uvjet esencije –
vjera islam i uvjet egzistencije – država
Bosna i Hercegovina. Prvo i osnovno
određenje bošnjačkog identiteta nije jezik
i kultura, nego vjera islam. Bez države
BiH bit će Hrvata i Srba, međutim bez
BiH ne može niti neće biti Bošnjaka.
“Bosna i Hercegovina je uvjet bošnjačkog opstanka. Toga, nažalost, nisu svjesni mnogi Bošnjaci. Mi moramo biti garant njezinog postojanja. Mi Bošnjaci
smo gotovo u pravilu svedeni na dvostruko tumačenje: tumačenje sadašnjosti
prošlošću i tumačenje prošlosti sadašnjošću. Budućnost je još uvijek, nažalost,
negdje između, na pola puta”, zaključio je
Muhamed ef. Velić. q
Ismet Isaković
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Tribina o položaju žene u Iranu nakon Islamske revolucije
Žene u Iranu
U Islamskom centru u Zagrebu, u
okviru Islamske tribine četvrtkom “Dr.
Sulejman Mašović”, 11. veljače 2010.
predavanje o položaju i ulozi žene u IR
Iran nakon Islamske revolucije održala je
Batool Sh. Khodaei, supruga iranskog veleposlanika u Hrvatskoj. Tribinu je povodom 31. godišnjice iranske Islamske revolucije organiziralo Vijeće žena Islamskog centra u Zagrebu.
Islamski pogled na položaj žene
Islamska revolucija u Iranu bila je
1979. godine i u protekla tri desetljeća
uloga iranskih žena je bila vrlo značajna.
“Ako prihvaćamo ulogu žene koja osim
svoje prirodne uloge supruge, majke i odgojiteljice, zadužene za stvaranje i održavanje topline doma, nastojimo značajno
utjecati na vrednovanje te uloge unutar
obitelju, istovremeno smo nastojale suzbit diskriminaciju žene u društvu. Ovo
pitanje diskriminacije je kroz povijest
stalno prisutno i u svakoj prilici koja im
se prižila žene su protestirate protiv tradicije koja ih je držala u neravnopravnom
položaju. Razlika u stavu prema pitanju
diskriminacije žene postoji manje više u
svakom društvu i razna udruženja i pojedinci zauzimali su se za suzbijanje tog
problema”, rekla je na početku predavanja Batool Sh. Khodaei.
Podsjetila je da su u proteklih stotinjak godina doneseni mnogi zakoni, osobito u zapadnim zemljama, koji se zauzimaju za jednakost žene i muškarca u svim
segmentima života. Ipak se još uvijek u
tim zemljama čuje glas žena koje protestiraju protiv diskriminacije i ne smatraju
to pitanje riješenim. Prije više od jednog
stoljeća počele su se događati velike promjene u smjeru realizacije ženskih prava
u svijetu. U europskim zemljama to se
događa u drugoj polovici 20. stoljeća.
Prema ustavnim odredbama prije 1938.
godine u Francuskoj žena nije imala pravo samostalno raspolagati svojim financijama, već je suprug vodio njene financijske poslove. 1971. godine žene u Švicarskoj su uspjele dobiti pravo glasa na izborima, tj. birati i biti birane. 1979. godine
usvojena je Konvencija za suzbijanje diskriminacije žena u Ujedinjenim narodima, koja je stupila na snagu u prosincu
Batool Sh. Khodaei, supruga iranskog
veleposlanika
1981. godine. Važno je naglasiti da su
Ujedinjeni narodi u svojih više od 5 godina postojanja usvojili više od stotinu Deklaracija, Rezolucija i različitih preporuka za zaštitu ljudskih prava i suzbijanje
diskriminacije. Unatoč tome, žene širom
svijeta se i dalje bore za realizaciju svojih
prava.
Govoreći o islamskom pogledu na
položaj žene Batool Sh. Khodaei je rekla
da islam nedvojbeno govori o čovjeku
kao o vrijednom biću kojem su dati razum, volja i pravo izbora. Kada je Allah
stvorio čovjeka nazvao ga je Ahsan al
haleghain – najsavršenijim od Božjih
stvorenja i predstavio ga melecima svojim halifom na zemlji. Naredio je melecima da čovjeku učine sedždu. I u
kur'anskim ajetima je istaknuta posebnost čovjeka. “Kur'an inzistira na uvažavanju i poštivanju ljudskih prava. U pogledu na karakter čovjeka ne razlikuje
rase, jezik, nacionalnost i klasu i jedinu
različitost među ljudima čini razina takvaluka. U očima Božjim najcjenjeniji je
onaj koji je najčišći tj. onaj koji se čuva
grijeha. Misija svih Božjih poslanika, a
pogotovo Muhammeda s.a.v.a. je bilo
oslobođenje čovjeka od okova koje smo
nabrojili i da čovjeka gleda kroz njegovu
čistoću”, rekla je supruga iranskog veleposlanika u Republici Hrvatskoj. Njezine
riječi su potvrđene i u Kur'anu. “Mi smo
sinove Ademove, doista odlikovali, dali
smo im da kopnom i morem putuju i opskrbili ih ukusnim jelima i dali im velike
prednosti nad mnogima koje smo stvorili.” (Al-Isra, 70).
Islam za vrednovanje ljudi ima samo
jedan kriterij. I muškarac i žena stvoreni
su od iste materije. “O ljudi, bojte se
Gospodara svoga, koji vas od jednog
čovjeka stvara, a od njega je i družicu
njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge
muškarce i žene rasijao. I Allaha se bojte – s imenom čijim jedni druge molite
– i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah
zaista stalno nad vama bdi.” (Al Nisa,
1).
Prema islamskom pogledu na svijet,
kroz istinu, žena i muškarac su jednaki –
ni jedno nema prednost pred drugim.
“Muslimanima i muslimankama, vjernicima i vjernicama.” (Al Ahzab, 35).
Karakterne i duhovne vrijednosti
Allah dž.š. i kod žene i kod muškarca
vrednuje jednako. Preporučio je 10 bitnih
stvari koje i za žene i za muškarce jednako vrijede: iman, vjersko ponašanje,
iskrenost, strpljenje, skromnost, darežljivost, post, ifet, učenje dova. Muškarac i
žena su jednako nagrađeni za izvršavanje
preporučenog. Razumijevajući navedene
ajete, vidimo da su žena i muškarac u
Božjim očima jednaki. Muškarac i žena
imaju jednaku sposobnost za svoje duhovno usavršavanje.
9
Islamska revolucija i uloga žene
kroz tri desetljeća
Pobjedom Islamske revolucije u Iranu, koja se zbila 11. veljače 1979. godine,
dogodile su se znatne promjene u načinu
gledanja na ženu u političkom i socijalnom smislu. Svojim učestvovanjem u demonstracijama i podrškom revoluciji, dokazale su značaj svoje uloge u uspostavi
Islamske Republike Iran. Svoju ulogu posebno su naglasile tijekom nametnutog
osmogodišnjeg rata s Irakom.
Utjecajem Islamske revolucije i utjecajem imama Homeinija ženama muslimankama u Iranu omogućen je veći prostor za sudjelovanje u svim segmentima
društva, kao što su politički, naučni i kulturni i uz te mogućnosti su postigle svoj
položaj u društvu. Prvih dana pobjede
Islamske revolucije imam Homeini je
istaknuo dvije važne obaveze žene. Prva
njena obaveza je prema obitelji, kao majka i supruga, a druga je sudjelovanje u političkim i društvenim aktivnostima. Taj
proces traje od tada do danas i svjedoci
smo prisutnosti žene u svim segmentima
društva.
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
10
J
O
U
R
N
A
L
Ustav Islamske Republike Iran, osim
jednakih prava za žene i muškarce, s obzirom na važnost i vrijednost žene prema
islamskom sustavu ima posebnu osjetljivost prema pravima žene. “Ovdje bih željela kratko predstaviti sve organizacije
koje su osnovane poslije Islamske revolucije radi poboljšavanja prisutnosti žena u
svim segmentima društva. U sferi zakonodavstva i odlučivanja o krupnoj politici
žene su prisutne u dvije organizacije: u
zakonodavstvu i Ženskom vijeću za sociologiju i kulturu. Osim toga, postoji Centar za ženu i obitelj pri Uredu predsjednika, Ured za ženu i obitelj pri svim ministarstvima, te Uredi za ženu i obitelj pri
županijama”, naglasila je Batool Sh.
Khodaei i dodala da je značajna prisutnost žena u sferi ekonomije, nauke, obrazovanja, kulture, sociologije i politike.
Aktivnosti žena u tim područjima koncentrirana je na tri točke: individualna
prava, obiteljska prava, te politička i sociološka.
Supruga iranskog veleposlanika je
istaknula neke od iranskih zakonskih
odredbi koji štite prava žena: ženama je
zabranjen rad teških poslova, osiguran je
porodiljni dopust, tokom radnog vremena žene imaju slobodne sate radi dojenja,
zakonska podrška 4-satnog radnog dana,
zaštita žene od gubitka radnog mjesta radi trudnoće, zabrana učestvovanja u ratnim oružanim borbama i podrška ženama
i djeci bez skrbi i hranitelja. “Vijeće za
sociologiju i kulturu žene je prva organizacija za kulturnu politike. Član ovog
vijeća je savjetnik za ženska pitanja u kabinetu predsjednika države. Žene zastupnice u parlamentu su također članice
tog vijeća, kao savjetnice ministara i profesorice na fakultetima”, rekla je Batool
Sh. Khodaei.
U političkoj sferi važno je naglasiti
da je žena jedna od zamjenika predsjednika države, a zadužena je za ženska i
obiteljska pitanja. U Vladi IR Iran nalazi se i jedna žena ministrica. Zabilježeno je značajno povećanje žena kandidatkinja za zastupnice u Parlamentu
Irana, a od prvog do sedmog parlamentarnog saziva broj žena je povećan za
čak 165%.
“Žene u Islamskoj Republici imaju
pozitivnu i utjecajnu ulogu na svim planovima društva. Svojim angažmanom
stabilizirale su tu ulogu. Žene muslimanke u Iranu imaju aktivnu prisutnost u
gradskim i općinskim vijećima na cjelokupnom teritoriju Irana. Povećanje postotka žena na čelnim mjestima tvrtki, u
zakonodavnom aparatu, visokopozicioni-
Tribina u Islamskom centru o položaju
iranskih žena
rane ćlanice Vlade, dokazi su napretka
žene u svim segmentima društva.
Statistika pokazuje da se kroz tri desetljeća postotak visokoobrazovanih žena
povećao za 93%. Prisutnost žena i njihovo zapošljavanje u Ministarstvu znanosti
i prosvjete te poljoprivrede je u stalnom
usponu, kao i u industriji, državnom i privatnom sektoru te uslužnim djelatnostima. Jedan od pokazatelja razvijenosti
društva je aktivnost žena i njihova prisutnost u privatnom sektoru koje se jako brzo razvija. Prema statistici kojom raspolažemo, broj nevladinih organizacija u
području kulture, ekonomije i socijale je
u porastu i možemo reći da postoji preko
520 takvih organizacija u zemlji”, rekla je
Batool Sh. Khodaei.
Naučna, obrazovna, kulturna,
socijalna i sportska sfera
Supruga iranskog veleposlanika je
naglasila da su nauka i obrazovanje jedna od mogućnosti povećanja prisutnosti
žene u društvu. Važnost obrazovanja s
istamskog stajališta je vadžib, kako za
muškarce tako i za žene. S obzirom da
je pismenost jedan od glavnih pokazatelja razvijenosti društva, realizacija tog
projekta i povećanje aktivnosti Vlade za
smanjenje nepismenosti je jako važno
za društvo. Statistika iz 2009. godine
Posjetitelji na tribini
pokazuje da je pismenost žena 86%.
Očekuje se da će se u narednim godinama nepismenost potpuno otkloniti, što
predstavlja veliko postignuće. “Temeljem iste statistike svjedoci smo 20-erostrukog povećanja broja žena studenata
visokoškolskih obrazovnih ustanova u
odnosu na stanje od prije 30 godina.
Udio žena na pojedinim stupnjevima visokoškolskog obrazovanja su sljedeći:
za diplomski studij 62%, za postdiplomski studij 63%, za doktorski studij
40,7%. 2007. godine udio profesorica u
cjelokupnom broju profesora na medicinskom fakultetu je bilo 40%, što pokazuje povećanje u odnosu na stanje od
prije 30 godina za 166%”, rekla je Batool Sh. Khodaei.
Nedvojbena je činjenica da svi ljudi,
niti bi mogli niti bi željeli, raditi u državnim poduzećima. Postoji struktura društvenih, nevladinih organizacija, kojih
prema zadnjim pokazateljima ima 980, u
kojima se žene aktivno bave kulturnim,
socijalnim i humanitarnim radom. Od
svukupnog broja 3.420 časopisa koji se
izdaju u Iranu, 369 časopisa se bave ženskim i obiteljskim temama. 696 žena radi u filmskoj industriji kao redateljice,
glumice, producentice i sl. Radi se o podacima iz 2008. godine. Batool Sh. Khodaei je prezentirala još nekoliko zanimljivih pokazatelja: postotak zaposlenih
žena u zadnjim godinama u usporedbi s
20 godina ranije povećan je za 13,5%.
Zaposlene žene u 31,6% slučajeva rade
u uslužnim djelatnostima, 30,8% u industriji i 31,6% u poljoprivrednom sektoru.
U IR Iran se velika važnost daje psihofizičkom zdravlju žene. Prema podacima
iz 2006. godine sportom se bavi 3,25 milijuna žena, kao natjecatelji, suci ili treneri.
“Smatramo muškarce i žene prema
svojim pravima i obavezama jednakima.
Ali njihove funkcije su različite. Današnji svijet treba novi sustav da bez obzira
na rasu i spol ljudi budu jednako uvažavani, da i žene i muškarci nađu pravi položaj u takvom sustavu. Novi sustav se
mora temeljiti na pravdi, miru i sigurnosti da se nasilje bilo kojeg oblika ne pojavljuje. Da ljudi budu ljubazni jedni prema drugima. Da bi žena ostvarila svoj
pravi položaj u društvu treba se osloniti
na svoj moral i Božju uputu koja djeluje
kao svjetiljka u mraku koji čovjeka vode
na vrh uspjeha društvo učini zdravim i
uspješnim”, rekla je na kraju predavanja
Batool Sh. Khodaei, supruga iranskog
veleposlanika u RH. q
Ismet Isaković
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Tribina o osteoporozi
Osteoporoza – tiha epidemija
U Islamskom centru u Zagrebu, u
okviru Islamske tribine četvrtkom “Dr.
Sulejman Mašović”, 18. veljače 2010.
Vijeće žena Islamskog centra organiziralo je predavanje o osteoporozi. Predavač
je bila prof. dr. Selma Cvijetić-Avdagić,
specijalist, epidemiolog i znanstveni savjetnik na Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada. Izvanredni je profesor na Medicinskom fakultetu u Osijeku i vanjski suradnik na Medicinskom i
Prehrambeno-tehnološkom fakultetu u
Zagrebu. Njezino uže stručno područje je
osteoporoza, epidemiologija, dijagnostika i terapija. Voditelj je nekoliko domaćih i inozemnih znanstvenih projekata iz
područja epidemiologije i koštano-zglobnih bolesti. Član je Hrvatskog društva za
osteoporozu i Hrvatskog internacionalnog društva za kalcificirana tkiva. Usavršavala se u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim
Američkim Državama. Članica je Vijeća
žena Islamskog centra.
Koštana razgradnja i izgradnja
Danas je u svijetu velika učestalost
kroničnih nezaraznih bolesti, uslijed načina života i produžetka trajanja očekivanog života, pri čemu stanovništvo postaje
sve starije. Većina tih bolesti se liječenjem može dobro kontrolirati, međutim
većinom se te bolesti ne mogu potpuno
izliječiti. Zato medicina danas usmjerava
svoje napore prema prevenciji, odnosno
spriječavanju nastanka takvih bolesti. U
preventivne mjere spada i edukacija, proširivanje znanja o zdravlju i bolesti kako
bi nam život bio što kvalitetniji.
Osteoporoza je jedna od takvih kroničnih bolesti o kojoj se više govori u zadnjih 15-ak godina, kada su se povećale
dijagnostičke i terapijske mogućnosti vezane uz bolest. Tako su se i proširila znanja o osteoporozi, pri čemu se došlo do
podataka o koliko ozbiljnoj se bolesti radi. Prema istraživanjima koja su rađena u
Europi skoro svaka treća žena koja je starija od 50 godina ima osteoporozu. S obzirom da se povećava očekivano trajanje
života, u sljedećih 40-50 godina možemo
očekivati da će se povećati učestalost te
bolesti. Procjenjuje se da trenutno oko
200 milijuna žena u svijetu ima osteoporozu.
Prof. dr. Selma Cvijetić-Avdagić
Osteoporoza je bolest skeletnog sustava, koju karakterizira smanjena čvrstoća
koštanog tkiva i povećana sklonost prijelomima. Većinom percipiramo naše kosti
kao statične organe s kojima se ništa ne
događa kada završi naš rast. Međutim, istina je posve drugačija – naše kosti su vrlo
živ i aktivan organ, koji se neprekidno obnavlja. Kosti se stalno razgrađuju i ponovo
izgrađuju. To se s našim kostima događa
cijelog života s različitim intenzitetom.
Gledajući pod mikroskopom vidimo
da se kosti sastoje od brojnih tankih spužvastih pločica (gredica), koje moraju
imati određenu tvrdoću i čvrstoću kako bi
kost bila zdrava. Kost se neprekidno pregrađuje jedinicama koštane pregradnje,
gdje se ona prvo razgradi, a zatim se na
tim istim mjestima stvori nova kost. Proces razgradnje i izgradnje kosti mora biti
u ravnoteži, tj. razgradnja mora biti jednaka izgradnji. Međutim, pod utjecajem
različitih faktora koji se dešavaju u našem
životu ta se ravnoteža može poremetiti –
stanice mogu početi više razgrađivati nego je potrebno kosti i u tom slučaju nastaju poremećaji u metabolizmu i bolest
osteoporoza.
Koštana pregradnja ima svoju dinamiku tijekom ljudskog života. Koštana
izgradnja je najaktivnija u vrijeme našeg
djetinjstva, a nagli uspon doživljava u pubertetu, te negdje oko 20. ili 30. godine,
ovisno o mjestu u našem skeletu. Tu se
postiže ono što zovemo vršna koštana
masa. To je maksimalna koštana gustoća
koji neki organizam može ostvariti za vrijeme svoga rasta i razvoja. Kod žena nakon menopauze, kada se izgube estrogeni
hormoni, koštana gustoća počinje padati.
To se sve događa u zdravom organizmu,
ništa nije patološki, već je normalna linija
naše koštane pregradnje. Muškarci imaju
veću koštanu gustoću i oni ostvaruju nešto veću vršnu koštanu masu, te nemaju
nagli pad za vrijeme menopauze. Međutim, u starijoj životnoj dobi i kod žena i
kod muškaraca ubrzano se gubi koštana
gustoća, najviše uslijed manjka vitamina
D. Veoma je važno koliku ćemo vršnu
koštanu masu ostvariti tokom rasta i razvoja jer je to “miraz” koji nosimo kroz
cijeli život. Veoma je važno u vrijeme rasta – djetinjstva i adolescencije, poduzeti
sve moguće mjere zdravog života kako bi
imali što bolje i čvršće kost.
Na vršnu koštanu masu utječu naslijeđe, hormonski status, prehrana i tjelesna
aktivnost. Prema mnogim istraživanjima
60-70% vršne koštane mase uvjetovano je
naslijeđem. Mi možemo utjecati na prehranu (važno je uzimati kalcij u dovoljnoj
količini) i tjelesnu aktivnost (naročito tzv.
antigravitacijske aktivnosti, gdje se opiremo sili teže – dizanje utega, penjanje uz
stepenice, planinarenje). Djeca i mladi ljudi koji su tjelesno aktivni, piju mnogo mlijeka i jedu dosta mliječnih proizvoda sigurno će imati bolje kosti kroz cijeli život,
nego oni koji to ne prakticiraju.
Koštana razgradnja i izgradnja moraju
stalno biti u ravnoteži. Postoje različiti rizični faktori koji mogu poremetiti ravnotežu, faktori na koje nije moguće utjecati:
obiteljska predispozicija (naslijeđe), starija životna dob, ženski spol, kasna menarha, prerana menopauza i gracilna tjelesna
konstitucija. Rizični faktori na koje je moguće utjecati su dugotrajni niski unos kalcija i vitamina D, pušenje cigareta, prekomjerno uživanje alkohola i kave, nedostatna i neprimjerena tjelesna aktivnost.
Istraživanja su pokazala da ljudi koji
puše imaju manju koštanu masu, što je
djelomično uvjetovano i niskom tjelesnom težinom u pušača. Unos kalcija je u
prosjeku nedostatan, a povećanje unosa
ima blaži povoljan učinak na kost. Vitamin D omogućuje apsorbciju kalcija iz
11
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
12
J
O
U
R
N
A
L
našeg probavnog trakta. Stvara se u koži
pod utjecajem sunca, ovisno o dobi dana,
godišnjem dobu (geografska širina) i pigmentaciji kože. Potrebno je 10-15 minuta izlaganja ruku i lica 2-3 puta na tjedan.
Fizička aktivnost ima značajnu ulogu u
postizanju vršne koštane mase i u prevenciji osteoporoze i osteoporotskih fraktura.
Najučinkovitije su vježbe s opterećenjem
i one s velikim intenzitetom, ali važne su
i one balansa i ravnoteže. U postmenopauzalnih žena žustro hodanje može smanjiti rizik za frakture kuka i kralješaka.
Postoji i tzv. sekundarna osteoporoza,
tj. niz bolesti koje neminovno sekundarno
dovode do gubitka koštane mase. To su
hiperparatireoidizam, amenoreja, kronične anovulacije, primarni ili sekundarni
hipogonadizam, Cushingov sindrom (hiperkortizolizam), tireotoksikoza, šećerna
bolest, reumatoidni artritis, poremećaji
apsorpcije hrane iz želuca i crijeva, te
kronične bolesti jetre i bubrega.
Tu spada i niz lijekova koji se daju kod
određenih bolesti, a koji dovode do smanjenja koštane gustoće: dugotrajno liječenje kortikosteroidima (Pronison više od
7,5 mg, duže od 6 mjeseci), prekomjerna
doza hormona štitnjače, antikonvulzivi,
dugotrajna primjena antikoagulanasa, tamoksifen (premenopauzalno), citotoksični
lijekovi (kemoterapija), imunosupresivi,
agonisti ili antagonisti hormona koji oslobađaju gonadotropine, danazol, te aluminij
i litij. Kod dugotrajnog uzimanja takovih
lijekova danas u medicini postoje protokoli da se pacijenti odmah šalju na dijagnostiku vezanu uz osteoporozu, te ima se čak
preventivno daju i lijekovi.
Osteoporoza nema simptoma sve do
pojave najvažnije posljedice, odnosno
komplikacije, a to je prijelom. Stoga se
osteoporoza zove “tiha epidemija”. Ako
nismo napravili dijagnostiku ne možemo
znati da li imamo osteoporozu. Za osteoporozu su karakteristični prijelomi koji
nastaju uz minimalnu traumu (npr. samo
saginjanje ili dizanje težeg tereta). Za
osteoporozu su karakteristične tri lokacije
prijeloma: kralješci (45%), kuk (16%) i
podlaktica (16%). Ostale frakture su vezane uz zdjelicu, nadlaktice i rebra (2025%). Smatra se da se više od 90% fraktura kralješaka i kuka odnosi na postmenopauzalnu osteoporozu.
Prijelom kuka se smatra najozbiljnijom posljedicom osteoporoze, stoga što
su posljedice prijeloma kuka mnogo ozbiljnije od prijeloma drugih kostiju. Prijelom kuka treba operativno liječiti i ako se
radi o starijoj osobi onda su komplikacije
mnogo češće i ozbiljnije. Posljedice prije-
loma su invalidnost (više od 2/3 bolesnika), dugotrajna kućna njega (25%) i smrtnost (15-20%, kod prijelom kuka zbog
postoperativnih komplikacija).
Dijagnostika osteoporoze
Vrlo često pacijenti dolaze kod liječnika sa simptomima bolova, te se žale na
bolove u kostima i zglobovima. Dijagnostiku osteoporoze čine klinički pregledi,
Rtg nalazi, laboratorijske pretrage i biopsija kosti (histološki nalaz). Temeljna
pretraga u dijagnostici osteoporoze zove
se denzitometrija skeleta. Postoji nekoliko vrsta denzitometrije: DEXA – dvoenergetska apsorpciometrija x-zraka,
kvantitativna ultrazvučna denzitometrija
i kvantitativna kompjutorizirana tomografija (QCT). Denzitometrija ima brojne
prednosti: visoka preciznost mjerenja, niske doze zračenja, mogućnost mjerenja
koštane gustoće na više regija skeleta i
mogućnost procjene sastava mekog tkiva
(mišićno/masno tkivo).
Tko treba učiniti denzitometriju? Bilo
bi idealno da svatko s navršenih 30 godina, kada ostvarimo vršnu koštanu masu,
napravi denzitometriju. Svakako bi denzitometriju trebale napraviti žene starosti
preko 60 godina i muškarci stariji od 65
godina, te sve mlađe osobe koje imaju neke od nabrojanih rizičnih faktora. Denzitometriju trebaju obaviti osobe čije liječenje zahtjeva uzimanje lijekova koji uzrokuju smanjenje koštane mase.
Kada pacijent dobije terapiju onda
treba denzitometrijski pratiti kakav je
učinak terapije na kosti. Kontrolnu denzitometriju liječnici obično preporučuju nakon godine dana. Međutim, pošto je koštani metabolizam relativno spor i pošto
se promjene često ne mogu točno vidjeti,
onda se kontrola obavlja nakon dvije ili
tri godine, kada sa sigurnošću možemo
vidjeti da li terapija imala ikakav učinak.
Kod ljudi kod kojih se denzitometrijski utvrdi da nemaju dobre kosti, obično
liječnici propisuju dodatne laboratorijske
pretrage. To su obično pretrage u kojima
se određuje prisustvo kalcija u krvi i urinu, međutim isto tako treba odrediti i hormone koji utječu na kosti, a u krajnjem
slučaju se radi i biopsija kosti, kada se
operativno uzima uzorak kosti i zatim mikroskopski analizira. Osnovne laboratorijske pretrage su SE, KKS, transaminaze, kreatinin, Ca/s, P, AP (K-AP), Ca/u, P
(urin), elektroforeza proteina.
RTG snimanje se radi kod ljudi koji
imaju osteoporozu, kada se sumnja na
prijelom ili deformitete lokomotornog su-
stava, pri pojavi iznenadne ili trajne boli
u kralježnici, zdjelici ili dugim kostima.
RTG snimanje je nepouzdano u određivanju koštane gustoće.
Lijekovi koji se koriste u liječenju i prevenciji postmenopauzalne osteoporoze su
hormonska nadomjesna terapija (HNL), raloxifen, alendronat, risedronat, ibandronate,
stroncij ranelat i PTH. Hormonska nadomjesna terapija služi za ublažavanje simptoma menopauze (naleti vrućine, poremećaji spavanja), te prevenciju i liječenje osteoporoze kod žena. HNL smanjuje rizik od
nastanka bolesti krvožilnog sustava. Međutim, postoje i nepovoljni učinci: povećana
učestalost nastanka krvnih ugrušaka i raka
maternice, dok je njezin potencijal izazivanja raka dojke još uvijek upitan. Prije primjene HNL-a potrebno je učiniti mamografski i ginekološki pregled te kontrolu
svake godine. Kod hormonske nadomjesne
terapije kod muškaraca daje se hormon testosteron, koji povećava koštanu masu, međutim zbog nepovoljnog učinka na prostatu
nije dio rutinske terapije osteoporoze.
Pored uzimanja lijekova potrebno je
redovito uzimanje kalcija i vitamina D.
Potreban dnevni unos kalcija je sljedeći:
od 1 do 10 godina – 800 mg; 11 do 24
godine – 1.200-1.500 mg; žene od 25 do
60 godina – 1.000 mg; žene starije od 65
godina – 1.200 mg; trudnice i dojilje –
1.200 mg; muškarci 25 do 60 godina –
1.000 mg; muškarci stariji od 65 godina
– 1.500 mg. Kalcij je najbolje uzimati
kroz hranu, mnogo bolje nego kroz tablete. Razlog tome je bolja iskoristivost (apsorbcija). Kalcij se u hrani (100 g) nalazi
u sljedećim količinama: tvrdi sirevi – prosjek 900 mg; mlijeko (obrano) – 120 mg;
jogurt (obrani) – 125 mg; meso i mesni
proizvodi – prosjek 10 mg; ribe i morski
plodovi – prosjek 40 mg; peršin – 245
mg; zelje – 230 mg; lješnjaci – 225 mg;
sezamove sjemenke – 783 mg; čokolada
– 245 mg. Normalna doza vitamina D
iznosi 400 do 800 i.j. na dan. Najviše vitamina D ima u ribljem ulju i ribljim prerađevinama, mlijeku, mliječnim proizvodima, žitaricama i žumancu jajeta.
Osim kalcija i vitamina D, vrlo je važan način života kako bi se spriječio prijelom, komplikacija koja umanjuje kvalitetu života. Potrebno je polagano hodati,
izbjegavati nagle pokrete i dizanje tereta,
obaviti korekciju vida. Kod poticanje prevencije potrebno je razvijati svijest o faktorima rizika razvoja osteoporoze. Tri su
osnovna faktora na koja možemo utjecati:
tjelesna aktivnost, pravilna prehrana i
održavanje optimalne težine. q
Ismet Isaković
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Fond za stipendiranje BNZH
Dodjela novih stipendija
Na prigodnoj svečanosti 20. veljače
2010. godine, u prostorijama Bošnjačke
nacionalne zajednice Hrvatske u Zagrebu, dodijeljeno je šest stipendija za akademsku godinu 2009./2010. Podsjetimo
se, prvi Ugovor o stipendiranju potpisan
je za akademsku godinu 2006./2007. s
Aminom Alijagić iz Lovrana, članicom
redakcije “Preporodovog Journala”, a tadašnjom studenticom prve godine Pravnog fakulteta u Rijeci. Za akademsku godinu 2007./2008. dodijeljeno je osam stipendija, a za 2008./2009. čak 13 stipendija, što je predstavljalo značajno kvantitativno povećanje. Prošlogodišnji stipendisti bili su: Adela Sadiković, Alma Mehulić, Almir Šabić, Amina Alijagić, Anela
Memišević, Elma Ramić, Fuad Hafizović, Merima Karađuz, Nedžad Bašagić,
Sabrina Bradarić, Sanda Halilović, Vildana Semić i Zinka Mujkić.
Do zadanog roka, 12. veljače 2010.,
prispjelo je 27 molbi za stipendiranje u
akademskoj godini 2009./2010., pri čemu se nije razmatralo pet molbi jer se
radilo o studentima koji ne zadovoljavaju
kriterij da žive i studiraju u Republici Hrvatskoj. Ove godine se Fond za stipendiranje BNZH (dosadašnji Fond za stipendiranje “Salim Šabić”) našao pred brojnim problemima, te je stoga i mnogo kasnije raspisan natječaj za dodjelu stipendija. Doznačene su mnogo manje donacije (ukupno oko 30.000 kuna) nego prethodne godine, a i nisu blagovremeno izvršene organizacijske promjene i aktivnosti na nivou BNZH koje su bile ranije
dogovorene. Zaključeno je da se stipendije isplaćuju za sedam mjeseci počevši
od 1. siječnja 2010. godine, s ciljem udovoljavanja većem broju molbi. Ovogodišnje stipendije iznose 700 kuna mjesečno.
Komisija za razmatranje i usvajanje
molbi za stipendiranje za akademsku
2009./2010. godinu, u sastavu Džavid
Hadžavdić (predsjednik), Ahmed Ikanović, Nazifa Gačanović-Čamdžić, Sulejman Čičić, Mithat Muzurović i Samir
Avdagić, zasjedala je nekoliko puta i donijela odluku da su ovogodišnji stipendisti Fonda za stipendiranje BNZH sljedeći: Nermina Ahmetović (Društveno veleučilište, Zagreb), Amina Alijagić (Pravni
fakultet, Rijeka), Adela Sadiković (Eko-
Zajednička fotografija
nomski fakultet, Zagreb), Azra Đulović
(Kemijsko-tehnološki fakultet, Split),
Nedžad Bašagić (Medicinski fakultet,
Rijeka) i Omer Bešić (Društveno veleučilište, Zagreb). Pored ovih šest stipendija, naglašeno je da je će Nizam Halidović
iz Zagreba stipendirati dvoje studenata
(Elmu Ramić i Bedrina Mekšića), koji su
se prijavili na Natječaj za stipendiranje,
te će na taj način ove akademske godine
biti stipendirano osam studenata bošnjačke nacionalnosti. Komisija je sačinila i tzv. B-listu od pet studenata, koja će
se eventualno postupno financirati ovisno o pronalasku novih donatora. Na toj
listi nalaze se Samra Dervović, Lejla Bikić, Sanda Halilović, Adis Keranović i
Samra Muslija.
Prema člancima iz Ugovora o stipendiranju, stipendisti imaju vrlo jasno definirane obaveze na fakultetu i prema bošnjačkim asocijacijama u Hrvatskoj. Tako
se npr. primatelj stipendije obavezuje da
će uredno pratiti nastavu na fakultetu i ne
može bez saglasnosti Fonda mijenjati vrstu i smjer fakulteta. Osim toga, obavezuje se da će dva sata tjedno biti aktivan
u djelovanju Bošnjačke nacionalne zajednice. Ukoliko se primatelj stipendije
tri puta ne odazove na poziv za gornji angažman i rad, i ne opravda svoj izostanak, uskraćuje mu se stipendija. Također, stipendista se obavezuje da će najmanje dva puta u toku godine izvijestiti
Fond o stanju i rezultatima svog školovanja, i to na kraju ljetnog i zimskog semestra, potvrdom od fakulteta o položenim
ispitima. Primatelj se obavezuje da će
nakon završenog studija i sklapanja ugovora o radnom odnosu, određeni dio dobivenog iznosa stipendije, u skladu s
aneksom ugovora sa Fondom uplaćivati
dogovoreni iznos u Fond. Na kraju, Fond
za stipendiranje ima pravo obustaviti
isplatu stipendije i raskinuti Ugovor o
stipendiranju sa studentom koji na vrijeme ne završi godinu za koju je stipendiran, ukoliko godinu nije završio zbog
bolesti, što dokazuje liječničkim uvjerenjem.
U pozdravnom govoru Mithat Muzurović, predsjednik Odbora Fonda za stipendiranje BNZH, podsjetio je da je cilj
Fonda prikupljanje financijskih sredstava i njihovo usmjeravanje na stipendiranje nadarenih studenata bošnjačke nacionalnosti slabijeg imovnog stanja. Posebno se zahvalio Mešihatu Islamske
zajednice u Hrvatskoj i Medžlisu Islamske zajednice Zagreb na velikom financijskom doprinosu Fondu, bez čijih sredstava ne bi bilo ovogodišnje dodjele stipendija. Oni su stožer financiranja za
akademsku 2009./2010. godinu. Muzurović je naglasio potrebu stalnog širenja
broja donatora, bez obzira na visinu
sredstava, te jačanja svijesti o značaju
obrazovanja i društvenoj ulozi Fonda za
stipendiranje. Ova godina je bila kritična
za Fond, pri čemu se nije dozvolilo da
propadne ideja o pomoći mladim, ambicioznim i nadarenim studentima Bošnjacima. Predsjednik Odbora Fonda za stipendiranje BNZH je istaknuo važnost
dobivanja visokih ocjena na fakultetu i
aktivnog uključivanja u rad bošnjačkih
asocijacija. “Bez obrazovanja ne mogu
kvalitetno pratiti dešavanja u zemlji i
svijetu, ne mogu se pratiti usvajanja i
promjene zakonskih propisi, ne mogu se
dobro implementirati u životna zbivanja.
Bez znanja je teško, obrazovanje je bošnjačko-muslimanski imperativ. Najbolji
dijalog i jedinstvo nas Bošnjaka u Hrvatskoj je kroz projekte, gdje postoji project manager i tim, koji će širiti lepezu
ljudi koji su uključeni. Potrebno je
uključiti što više mladih ljudi u kvalitetno osmišljene programe. Potrebno je
pronaći adekvatne forme kako bismo izvršili supstituciju starih kadrova s mladim, obrazovanim snagama. U svakom
slučaju, najbolji je način kroz projekte,
kroz koje se može izgrađivati i jedinstvo
bošnjačkog naroda”, rekao je Mithat
Muzurović. q
Ismet Isaković
13
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Svečano obilježavanje rođendana posljednjeg Božjeg poslanika Muhammeda a.s.
Mevlud u Zagrebu
14
J
O
U
R
N
A
L
U četvrtak 25. veljače 2010./12. rebi'ul-evvela 1431. h. g. u svim džamijama i
mesdžidima u Hrvatskoj, kao i širom
islamskog svijeta, svečano je obilježen rođendan našeg uzora, posljednjeg Božjeg
poslanika Muhammeda a.s. Posebno je
svečano bilo u Zagrebačkoj džamiji, gdje
su mevludski program izveli polaznici
mektebskog zbora i članice Vijeća žena
Medžlisa Islamske zajednice Zagreb.
Brojnim prisutnima u molitvenim prostorima Zagrebačke džamije obratio se
hafiz Aziz ef. Alili, glavni imam zagrebački, koji je rekao da je mevlud okvir u
kojem se okupljamo i prisjećamo svoga
Poslanika a.s., u svjetlu njegove uloge koja zrači kao perfekatska, prezentna i futuralna. Poznato je da svoje najveličanstvenije događaje – useljenje u novu kuću,
hajirli završetak nekog posla i slično, obilježavamo mevludom. “Ako se osvrnemo
na prepoznavanje etničkog identiteta naših naroda, nailazimo da mevlud predstavlja jedan od simbola našega etničkoga
identiteta, simbola pripadnosti jednoj zajednici na ovim prostorima. Svatko od nas
nosi u sjećanjima stihove recitirane na
mevludima, u našim ušima još odzvanja
ona muzikalnost ilahija i kasida koje su se
izvodile u našim mahalskim džamijama.
Drugo je pitanje shvatanje tradicije u tradicionalističkom smislu. Naravno da treba
i moramo upozoravati da to nije obredni
dio vjere jer obrede daje Zakonodavac,
Allah dž.š., ali jeste dio naše tradicije koja
je imala i ima specifičnu ulogu za narode
na ovim prostorima. Oni koji lako posežu
za odbacivanje drugog i drugačijeg shvaćanja i razumijevanja tradicije trebaju
shvatiti da samo jedno razumijevanje, jedno tumačenje ne daje poruci atribut univerzalnosti, primjenjivosti u svakom vremenu i prostoru. Mevlud nije obred koji
otključava vrata dženneta, ali jeste prilika
da se okupimo, zbližimo i prisjetimo našega Poslanika a.s. u vremenima kakva jesu”, rekao je hafiz Alili, koji je u nastavku
govora citirao nekoliko znamenitih povijesnih ličnosti koji su lijepim riječima opisali ulogu Muhammeda a.s. u povijesti.
Američki pisac Heart: “Moj izbor
Muhammeda za vodeću poziciju među
najistaknutijim historijskim ličnostima,
vjerojatno će neke čitatelje iznenaditi.
Međutim, on je jedini čovjek u cjeloku-
Mevlud u zagrebačkom
Islamskom centru
pnoj historiji koji je maksimalno uspio na
dvjema razinama: onosvjetskoj i ovosvjetskoj. Bilo je poslanika i vjerovjesnika koji su započinjali s velikim poslanjima, ali su umrli a da poslanja nisu dovršili, kao što je bio slučaj s Mesihom (Isusom) u kršćanstvu. Bilo je i onih s kojima
su drugi poslanici sudjelovali u istom poslanju ili su im drugi prethodili, kao što je
slučaj s Musaom u Židova. Međutim,
Muhammed je jedini koji je upotpunio
poslanje u vjeri čije odredbe su sasvim
jasno određene, u koje su narodi potpuno
vjerovali još za njegovog života. Uz vjeru, on je uspostavio i novi oblik države. S
tog stanovišta on ima i velike ovosvjetske
zasluge. Plemena i narode je ujedinio u
jedinstvenu zajednicu i uspostavio njena
životna načela, uredio život te zajednice
na ovom svijetu davši joj univerzalan model organiziranja koji se iz njegovog zavičaja širio svijetom. On je taj koji je i započeo i upotpunio ovosvjetsko i onosvjetsko poslanje.”
Mahatma Gandi: “Poželio sam upoznati tog čovjeka koji neosporno plijeni
srca miliona i miliona ljudi. Nedvojbeno
sam se uvjerio da sablja nije bila sredstvo
pomoću kojeg je islam stekao svoju poziciju, već je to bila jednostavnost tog Poslanika praćena preciznošću, ispunjavanjem datih obećanja, te njegova potpuna
odanost prijateljima, privrženost sljedbenicima, hrabrost i apsolutno pouzdanje u
Gospodara tokom izvršavanja svog poslanja. To su osobine koje su presudno
krčile put i otklanjale teškoće, a nikako
sablja. Nakon što sam završio čitanje drugog dijela Poslanikovoga životopisa,
shvatio sam koliko mi je žao što se djelo
tu završava, zbog toga što sam osjetio želju da što više saznam iz Poslanikovoga
grandioznog života.”
Ruski književnik Lav Tolstoj: “Muhammedu je dovoljno da bude ponosan to što
je jednu primitivnu zajednicu, ogrezlu u
krvi, izbavio iz vraških kandži ružnih običaja. Pred njom je otvorio put uspona i napretka. Muhammedov vjerozakon će svijet
voditi u sporazumijevanje s razumom i
mudrošću. Nema nikakve sumnje u to da
je Vjerovjesnik Muhammed jedan od najvećih reformatora čovječanstva. Pripada
mu najveća slava jer je on čovječanstvo
uputio istinskom svjetlu, pravdi i miru, jer
je spriječio prolivanje nedužne ljudske krvi i tako otvorio put ka napretku i civilizaciji. Ovo veliko djelo nije mogao izvesti
niko drugi do čovjek koji je imao nadnaravnu snagu, čovjek koji je dostojan svakog poštovanja, divljenja i pažnje.”
Engleski pisac George Bernard Shaw:
“Više nego ikad prije, svijet ima potrebu
za čovjekom koji bi razmišljao kao što je
razmišljao Muhammed, taj vjerovjesnik
koji je svoju vjeru uzdigao na razinu dostojnu istinskog poštovanja i uvažavanja.
To je najsnažnija vjera u historiji civilizacija, vječna i neprolazna vjera. Ja svoje
mnogobrojne sunarodnjake zamišljam
kako nesumnjivo ulaze u tu vjeru. Ta vjera će svoje prostrano područje naći na
ovom kontinentu, u Europi. Posljedicom
neznanja ili šovinizma, teolozi su u srednjem vijeku o Muhammedu iscrtavali
mračan portret. Smatrali su ga neprijateljem kršćanstva. Međutim, ja sam nastojao proniknuti u istinu o tom čovjeku i
uvjerio sam se da je on pravo čudo. Došao sam do zaključka da on nije bio neprijatelj kršćanstva. Prije bi se mogao nazvati spasiteljem čovječanstva. Prema
mome mišljenju, da je njegova vjera zavladala suvremenim svijetom, teškoće bi
nam riješila zahvaljujući značaju koji ona
pridaje miru i sreći za čim ljudi imaju nasušnu potrebu. U sadašnje vrijeme mnogo
mojih iz Europe prelazi u Muhammedovu
vjeru i može se reći da je vraćanje Europe
u islam već počelo.” q
Ismet Isaković
HRVATSKA
Inauguracija novog hrvatskog predsjednika Ive Josipovića
Bit ću kaktus, a ne fikus
Mirsada Begović
“Pobjeda nije samo moja. To je pobjeda svih poštenih ljudi. Pobjeda koju slavimo svi.”, rekao je u svom pobjedničkom
govoru treći hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Nakon žestokog drugog kruga, u
kojem mu je protivnik Milan Bandić zadao
veći broj niskih političkih udaraca, najuvjerljiviju je pobjedu odnio baš u njegovu
Gradu. Svijet je prenio vijest o Josipovićevoj pobjedi kao “dokazu zrelosti demokracije u Hrvatskoj”, a susjedi i kao “pobjedu
jedne Hrvatske bitno drugačije od Hrvatske Milana Bandića.” (Zlatko Lagumdžija,
SDPBiH) 18. veljače Ivo Josipović svečano je prisegnuo pred političkim vrhom
(kremom) Hrvatske, ali i Europe. Među
brojnim uzvanicima na Markov trg, uz već
uobičajene povike “lopove, lopove” stigao
je i jedan od domaćoj javnosti “najzanimljivijih” uzvanika, bivši premijer Ivo Sanader i to u društvu HDZ-ovaca Franje
Gregurića i Nikice Valentića. U kratkom
čestitarskom rukovanju Sanader je Josipoviću poželio da ispuni sve ciljeve koje je
naveo u svom govoru.
Nedolazak srbijanskog predsjednika
Borisa Tadića, u prvom intervjuu nakon
inauguracije, Josipović je komentirao na
način da mu je žao što ruka koju je pružio
Srbiji nije bila prihvaćena. “Bila je to prilika za jedan dobar početak. Srbija je to
učinila zbog svojih specifičnih odnosa s
Kosovom. Ja to neću razumjeti kao neki
čin neprijateljstva prema Hrvatskoj i meni osobno, ali isto tako Srbija mora znati
da se svi odnosi ne mogu prelamati kroz
njihove prilike.” Osim Tadića, jedan od
važnijih nedolazaka bio je i onaj kardinala Bozanića, kojem je, čini se, druženje s
dijasporom bilo važnije od inauguracije
novoizabranog predsjednika Hrvatske. U
svom govoru na samoj inauguraciji, koji
je po vlastitim riječima pisao danima i vagao svaku riječ, predsjednik Josipović
rekao je da želi “biti predsjednik svih hrvatskih građana, ali i beskompromisno
afirmirati vrijednosti demokratskog društva, pravednosti i društvene solidarnosti.”
Zahvalio je i Stjepanu Mesiću, koji je u
svojih 10 godina “dao izniman doprinos
razvoju hrvatske demokracije i jačanju
položaja u međunarodnoj zajednici.”
15
Inauguracija predsjednika Ive Josipovića
O demokraciji, ljudskim pravima i
slobodi, te nacionalnim manjinama, rekao je kako se “demokratski procesi moraju nastaviti, moraju uključiti ne samo
pravo većine da donosi političke odluke,
nego i kulturu koja će štititi i legitimne
interese manjine. Vjerovanje ili nevjerovanje – pravo je svakog građanina. Svaka
diskriminacija, nacionalna, vjerska, spolna, prema seksualnoj orijentaciji, socijalnom ili regionalnom podrijetlu, ili iz bilo
koje druge osnove, nedopustiva je i osobno ću joj, kao predsjednik Republike, biti
zapreka. Nacionalne manjine i njihova
kultura bogatstvo su Hrvatske i sastavni
dio ukupne hrvatske baštine. Sjajna su
poveznica Hrvatske sa svojim matičnim
državama, kao što je hrvatska dijaspora
most koji Hrvatsku spaja s drugim zemljama” O razvoju dobrih odnosa sa susjedima, što smatra od strateškog značaja
za Hrvatsku, Josipović je kazao kako je
potrebno “razriješiti sva otvorena pitanja,
od onih graničnih do onih koji su ostali
kao posljedice rata. Otkrivanje sudbine
nestalih osoba, inzistiranje na odgovornosti za ratne zločine, povrat otetog kulturnog blaga, izgradnja porušenih objeka-
ta, povrat izbjeglica i jamstvo njihove sigurnosti te povrat imovine i rješavanje
svih otvorenih pitanja, najvažnije su zadaće političara u svim državama. Miroljubiva politika nema alternativu, a sadašnja generacija političara nema pravo probleme ostavljati generacijama koje dolaze.” U jednom intervjuu Josipović je naglasio kako mu je od samog početka bilo
jasno “u što se uvalio”, no, pobjedničku
reprizu najavio je za pet godina. Obećanja koja je dao težak su teret, ali spremno
je odgovorio da među ljudima koji žele
voditi državu ne bi smjelo biti mjesta za
neambiciozne. Josipović vjeruje da će mu
u tome pomoći brojni ljudi koji žele isto,
a među njima su, nada se, Vlada i Sabor.
Čini se da treći hrvatski predsjednik ima
jasno zacrtanu politiku, koja je proeurposki i demokratski orijentirana, a njegova
izjava “bit ću kaktus, a ne fikus” može
navijestiti pikava vremena. Naime, iako
su mnogi novog predsjednika označili
kao ekspozituru SDP-a te suhoparnog i
dosadnog sveučilišnog profesora, pijanista i skladatelja klasične glazbe, on je pokazao zavidnu razinu samostalnosti u
svojim prvim političkim istupima. q
J
O
U
R
N
A
L
KVADRAT NAD HIPOTENUZOM
Hrvatska u zakašnjelom tripu
Zašto praviš slona od mene?
Jadranka Kosor je izrekla naučenu frazetinu o “stvaranju održivog tržišta rizičnog kapitala za inovativne poduzetnike”.
Drugim riječima, naprijed braćo kockari, otvaramo vam još himenom zaštićeno hrvatsko tržište koje niste razdjevičili.
Treba li vam u tom silovanju naša pripomoć, dajemo koliko vi kažete.
Faris Nanić
16
J
O
U
R
N
A
L
Kada je naslovno pitanje, u drugoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća, zafrkantski, umjereno lascivno, u funky ritmu i aranžmanu, postavio Dino
Dvornik, pripadnik generacije rođene u
Jugoslaviji ranih šezdesetih, a uništene u
Hrvatskoj ranih devedesetih, osmjehivali
smo se hudoj sudbi višekratno, od djevojke prevarenog mladića. Nije ni Dino, kasniji narkoman i samoubojica, tih godina
zrele ekonomske i nezrele političke krize,
mislio ništa dalje i ništa više od toga. To
se pokazalo katastrofalnom greškom, zabludom i nezrelošću jednog cijelog naraštaja ili barem njegova većinskog dijela.
Slonovi smo vrlo brzo postali svi, kada je
ekonomska kriza eksplodirala, a politička
postala zrelom, opasnom i ubojitom. Na
vlast smo doveli (naravno, ne sudjelujući
svi u toj avanturi, glasalo se i za normalnije ljude) pučističku stranku, totalitarnih
namjera i nevjerojatne količine pohlepe.
Svakom godinom vlasti te partije, a posebno svakim izbornim ciklusom kada je
njezin namrgođeni, a neuki poglavica bio
biran za šefa države, ili kada su oni uvijek
ponovo osvajali vlast ili većinu vlasti na
parlamentarnim i lokalnim izborima, naše su surle postajale sve izduženijima,
pogledi sve tupljim, noge sve otečenijima, a mozak sve manjim. Dok je trajao
rat, u početku oslobodilački, a poslije
evoluirao u dogovoren i agresivan prema
susjednoj Bosni i Hercegovini, ti su likovi prvo društvenu imovinu, vrlo vrijedno
blago, nacionalizirali, a potom privatizirali, što će reći, uglavnom, budzašto rasprodali između sebe odabranim “poduzetnicima”, iz vlasti i opozicije i uspostavili pravi klijentelistički kapitalizam primitivne akumulacije koji je, biološkim
odlaskom i odumiranjem političkih pokrovitelja i skorašnjom eliminacijom njihove mafije, prerastao u vladavinu privatnih korporacija vlasnika koji su društveni
kapital, narodno blago stekli poklonom.
U stvari, prljavom trgovinom. Danas ka-
Premijerka Jadranka Kosor
da nema nakinđurenog Mrguda iz Velikog Trgovišča, kada je njegov hercegovački Mefisto također na vječnim lovištima, a njihovom strankom i državom rukovode blijede političke sjenke, bez svojih stavova i ikakvog suštinski važnog
znanja, vlasnici većine blaga u Hrvatskoj
stvarno vladaju ovom zemljom. Slonovi
kod njih kupuju, zadužuju se da bi kupovali i rade potplaćeni da bi im vraćali dugove.
Parada kiča
Prisjetimo se, načas, parade morbidnog kiča u nečemu što se zvalo Vlakom
slobode, kada je supijani Tuđman u Kninu siktao o onima koji se više neće vratiti.
Istovremeno s tim siktanjem, todorići i
njihovi ministri gospodarstva, škegre i
slični, sa slavonskim su tamburašima u
tom istom vlakiću revali novokomponovanu narodnu, ali 'rvacku “Otvor' ženo
kapiju”. Otvorivši si tako kapiju, ušli su u
Ali Babinu pećinu s neograničenim pravima raspolaganja. Ti danas vladaju tako
da su ovu zemlju doveli na rub propasti,
dok njihovi političari-klijenti mantraju o
uspjesima i njezinom sjajnom položaju u
međunarodnoj zajednici. Vladaju iz sjene, vukući konce svojih marioneta-sjenki,
nekakve Kosor, Šukera, Friščića i njima
sličnih praznih ljuštura. Istovremeno,
nadziru i one koji bi ih trebali pratiti, prozivati, javnosti prokazivati – medije, posebno privatne. Sveudilj praveći slonove
od nas.
Kako je pohlepa jedini grijeh koji čovjeka opsjeda do groba, što nam svjedoči
Kur'an Časni u prvim ajetima sure Et-tekathur, ovi poduzetni domoljubi, ovladali
su i ostalim, normalnijim strankama u Hrvatskoj, pa tako financijski podržavaju
sve ozbiljne predsjedničke kandidate, sve
stranke sa šansom ulaska u Sabor. Njihovi odabrani predstavnici u određenim trenucima postaju ministri gospodarstva ili
potpredsjednici vlade i tomu slično. Konačno, kada ekonomske neznalice poput
Kosorice i Josipovića formiraju svoje
stručne “krizne” timove, u njih zovu samo šefove velikih firmi koje možete upitati sve samo ne kako su “zaradili” prvih
par milijuna. Glagol zaraditi ovdje bi
ipak bilo primjerenije zamijeniti glagolom steći jer postati vlasnikom kapitala
može se na različite načine. Kakvim to
znanjem ti poduzetnici, u pravilu ekonomski tukci, sa završenim sumnjivim
ubrzanim tečajevima menadžmenta, ma
što to bilo, čiji je, opetovano izrečeni,
motto maksimiranje profita za svoje tvrtke, mogu pomoći jednoj Kosorici, koja
stvarno ništa ne zna, a još manje razumije
ili Josipoviću koji, preuzevši predsjedništvo države u najkritičnijem trenutku, radije odlazi na koncerte ozbiljne glazbe i dijeli nagrade Porin. No, sebi i svojim firmicama mogu pomoći beskrajno. Za teorijsko pokriće, u timovima se nalaze po
jedan ili dvojica profesora s beznadežno
izgubljenog Ekonomskog fakulteta koji
usred možda najteže ekonomske krize,
KVADRAT NAD HIPOTENUZOM
izazvane financijskim spekulantskim ludilom i hiperinflacijom financijskih i monetarnih agregata, i nadalje propagira sulude teorije koje su do krize i dovele. Rezultati takvog savjetovanja su jednokratne mjere koje pomažu ovom ili onom
sektoru iz državnih fondova, već kritično
prezaduženih, dok stvarnih makroekonomskih mjera nema ni u tragovima, a
država tone poput Titanica. Sva je sreća
da nam je predsjednik muzičar, pa može
na dobrano skošenoj palubi još zasvirati
Chopina ili Stravinskog. A možda i Lennona. Long live rock'n'roll. Dok slonovi
marširaju.
Iz te ideološko-profitne papazjanije
proizašla je i teza o 2. i 3. stupu mirovinskog te dopunskom zdravstvenom osiguranju kao nužnosti. Razlog te nužnosti,
uvjeravaju nas, nije u ratnom i poratnom
zavlačenju državne i njoj bliskih ručetina
u fondove socijalne sigurnosti i kasnijim
spekulacijama na istima, već - u skupoj
dijagnostici. 'Bem ti tehnologiju, umjesto
da smanjuje, ona povećava troškove. I to,
zanimljivo, ona ista koja u masovnim i
telekomunikacijama, smanjuje troškove.
E, pa kada narod hoće dijagnostiku i hoće
da se liječi, neka i plati. Koliko, kao i kod
lijekova, odredit će privatni fondovi koji
trguju i ulažu i napuhane dionice tzv. tehnološkog sektora i farmaceutske industrije. Jer slonovi te složene tržišne mehanizme, svakako ne razumiju.
Škegronomija
Posljednja, medijski vrlo slabo popraćena “mjera” stručnih timova je uvođenje
fondova za gospodarsku suradnju, zapravo poludržavnih fondova rizičnog kapitala, kako se to lijepo, eufemistički kaže.
Privredni vjesnik je tako objavio u tekstu
Igora Vukića da su ti fondovi, čiji će kapital s 50% uplatiti država (odakle Šukeru?), namijenjeni za financiranje projekata koje banke ne žele pratiti. Kako banke
uvijek prate projekte za koje procijene da
donose profit uz razuman rizik, po definiciji, ovi bi fondovi onda pratili projekte
koji podrazumijevaju nerazuman rizik.
Zašto to treba pratiti država i hoće li se
dodatno zaduživati kako bi uplaćivala pola kapitala, dok nema za izvršenje ranije
preuzetih obveza? Odgovor na to pitanje
dala je nekakva Mira Marović, predsjednica hrvatske udruge Private Equity i
Venture Capital za Privredni vjesnik. Taj
naziv, strahopoštovanja hrvatskog čovjeka vrijedan, eufemizam je za vrlo rizične,
kockarske fondove koje su osnivale velike financijske institucije i tvrtke i koji su
trgovali na veliko upakiranim dugovima
te to lažno prikazivali kao aktivu, što je
dovelo do sloma 2008., a kasnije su se
našli među primateljima izdašnih budžetskih sredstava za pokriće desetina bilijuna dolara neotplativih dugova. Sve po
glavi stanovnika. Ta mala se, zajedno s
još jednim ambicioznim balavcem, proizašlim iz zagorjele kuhinje Ekonomskog
fakulteta, državnim tajnikom za financije,
Zdravkom Marićem u domindžosu pojavila kod Togonala u emisiji Otvoreno
HRT-a kako bi javnosti predstavila novu,
genijalnu mjeru tima Jadranke Kosor. S
obzirom da je Mira u emisiji više pažnje i
umješnosti pokazala u kontroliranju položaja golih nogica i vrlo kratke minice, da
ne bi otkrila guzu ili nešto drugo, od eksplikacije uloge novozamišljenih fondova, Privredni vjesnik se potrudio barem
donekle rasvijetliti ovaj Olimp, taj Paradis moderne financijske teorije neukim
nama. Slonovima.
Tako će vlada i privatni ulagači (ovo
je vrlo širok pojam, puno toga je privatno
u ovoj zemlji, posebno banke) ulagati po
50%, što u praksi znači da će vlada uložiti koliko prije nje najavi/e privatni
ulagač/i. Tako je na konferenciji o Private Equity, održanoj u hotelu Westin u Zagrebu, ministar gospodarstva, jedan od
poslodavaca i ekonomista amatera iz
spasonosnog tima, Đuro Popijač doslovno rekao da će vlada za jednu kunu uložiti jednu kunu, a za 100 milijuna eura isto
toliko. Njegova nominalna šefica, Jadranka Kosor na istoj je konferenciji
izrekla naučenu frazetinu o “stvaranju
održivog tržišta rizičnog kapitala za inovativne poduzetnike”. Drugim riječima,
naprijed braćo kockari, otvaramo vam
još himenom zaštićeno hrvatsko tržište
koje niste razdjevičili. Treba li vam u
tom silovanju naša pripomoć, dajemo
koliko vi kažete. Po prijedlogu, plan je
vlade uložiti milijardu kuna u osnivački
kapital fondova, s tim da ukupni ulog u
jedan fond ne može biti veći od 300 milijuna. Ministarstvo gospodarstva će uputiti javni poziv ulagačima s minimalnim
ulogom od 75 milijuna kuna za otvaranje
zajedničkih fondova s državom i to na
rok od 10 godina. Hrvatska agencija za
nadozor financijskog poslovanja HANFA će odabirati društva za upravljanje
fondovima koja će uzimati 20% od profita fonda koji bi u prosjeku trebao iznositi
8% godišnje. Temeljem kakve analize su
Mira trofrtaljka i njezini pokrovitelji
došli do ovih 8%, nije poznato neukim
nama. Slonovima. No, važno je da je Mira za Privredni vjesnik, kako već reko-
smo, dala odgovor na uvodno pitanje o
razlozima zbog kojih bi država plaćala
pola kockarskog fonda. Zavodnički se
smiješeći pojasnila je kako takvo, valjda
osjetljivo i izuzetno sofisticirano, tržište
“nije moguće razviti bez pomoći države”. A kada država pomogne, onda je
najbolje da se makne i dadne fondovima
“široku autonomiju u odlučivanju” kako
to lijepo pojašnjava neukim nama, na
istoj konferenciji u Westinu, stanoviti
Yigal Erih, šef Yozmae, izraelskog modela po kojem je precrtan ovaj hrvatski!
U emisiji Otvoreno, od svih pitanja koja
su se logično nametala, Togonal se usudio državnog tajnika i mini Miru upitati o
mogućnosti da nekakav prljav, mafijaški,
novac uđe u takav fond i opere se. Mira
je, sva slatka, zaključila kako je takvošto
nemoguće zbog široke regulacije. Koje,
kakve, nije se potrudila izvijestiti neuke
nas, već je lagano premetnula jednu golu,
preko druge gole nogice. Za podsjetiti je
mini Miru i ostale da je upravo manjak
regulacije bio uzrokom eksponencijalnog rasta spekulacija i posljedičnog financijskog sloma. No, znakovito je da se
s njom, u odgovoru na isto pitanje, nije
složio državni tajnik koji je rekao kako
država neće uložiti kapital u fond za koji
postoji sumnja da je kontaminiran takvim novcem. Tko će to i kako, u uvjetima “široke autonomije u odlučivanju” u
ime vlade provjeravati, državni se tajnik
nije izjasnio. A bogme, ni Togonal nije
pitao.
Smiješili su se tako i Mira u domindžosu i državni tajnik s licem pristojnog
pubertetlije istisnutih prišteva, ali je iza
njihovih smješaka provirivao najšarmantniji smješak od svih – onaj Borislava
Škegre, Kosoričinog šefa savjetnika, Mrgudovog ministra privatizacije i gospodarstva, utjerivača poreza na dodanu vrijednost u Hrvatskoj i današnjeg šefa Questus rizičnog fonda. Možda bi tog gospodina, lica još glatkijeg i nevinijeg od državnog tajnika, trebalo upitati za kakvu
bilancu, račun dobiti i gubitka ili revizorski izvještaj fonda kojem je na čelu i ima
li to kakve veze s ovom plemenitom vladinom inicijativom o ulaganju 50% kapitala, našeg vražjeg novca, u rizične fondove koje će osnivati questusi, škegre ili
mini Mire. Ili bi trebalo bez puno pitanja
pomoći Kosorici da siđe s vlasti, a s njom
i njezini ministri koji tvrde kako je položaj Hrvatske koja se, sve više po sve nepovoljnijim cijenama, zadužuje, odličan
i, naravno, njezini i Josipovićevi ekonomski savjetnici- poslodavci i spekulanti. Da više ne prave slonove od nas. q
17
J
O
U
R
N
A
L
INTERVJU
Senadin Lavić, novoizabrani predsjednik BZK “Preporod” iz Sarajeva za “Preporodov Journal” govori o kulturi optimizma, smjernicama novog vodstva BZK “Preporod”, povezivanju Bošnjaka i doprinosima dijaspore,
utjecaju globalizacije, bosanskom i bošnjačkom identitetu, pitanju stvaranja trećeg entiteta, Deklaraciji Srbije o
genocidu u Srebrenici...
Bošnjaci nisu postali od Srba i Hrvata
Mi stalno naglašavamo: “Preporod” je kulturna institucija ili institucija kulture Bošnjaka, vakuf kulture i zajedničko dobro Bošnjaka, tj. mi nismo politička partija, niti religijska zajednica. Odgovorno se brinemo za profiliranje kulturnih
stečevina i tendencija bošnjačkog naroda kako onih tradicionalnog kulturnog izraza, tako i ovih današnjih, impregniranih duhom savremene dinamike.
Razgovarao: Filip Mursel Begović
18
J
O
U
R
N
A
L
Prof. dr. Senadin Lavić rođen je u Konjicu 13.07.1965. godine. U rodom gradu
završio osnovnu i srednju školu. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1985./1986.
školske godine započinje studij na Odsjeku za filozofiju i sociologiju, koji uspješno okončava 1989. godine. Postdiplomski studij na istom fakultetu upisao je
1990. godine, a 1999. godine odbranio je
magistarski rad o Adornovoj kritici savremenog društva. Također, na Filozofskom
fakultetu u Sarajevu 2003. godine obranio je doktorsku disertaciju pod naslovom Racionalnost, jezik i zajednica.
Za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hrecegovinu bio na strani dobra i
branio svoju državu u redovima Armije
RBiH. Od 1997. godine radi na Univerzitetu u Sarajevu, Fakultet političkih nauka,
prvo kao asistent na predmetu Metodologija društvenih znanosti; od 2000. godine
kao viši asistent na istom predmetu, od
2004. godine kao docent, a od 2008. kao
vanredni profesor. Na studijskim boravcima u Njemačkoj (Bonn) i Austriji
(Graz) istraživao je sa stanovišta pluralističke perspektive pristupe i metodologije
koji su u dvadesetom stoljeću dominirali
u radu društvenih znanosti. Sudjelovao je
u brojnim znanstveno-istraživačkim aktivnostima sa studentima i sa drugim
istraživačkim timovima. Sudjelovao je u
radu znanstvenih skupova posvećenih
perspektivama znanosti, obrazovanja, razvitka kulturnog sadržaja bosansko-hercegovačkog društva i države Bosne i Hercegovine. Okrenut je principima kulture
mira i vrijednostima pluralističke racionalnosti koja je osnova života u razlikama. Do sada je objavio dvije knjige: Pluralistička racionalnost (Sarajevo, 2004) i
Između periferije i centra (Sarajevo,
Prof. dr. Senadin Lavić
2006) Pored toga, Lavić je izvršni urednik univerzitetskog časopisa Pregled,
član redakcije Godišnjaka BZK “Preporod”, te član Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99. Od 2010. predsjednik
BZK “Preporod” BiH. Profesor je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u
Sarajevu. Voditelj je master studija na
Fakultetu političkih nauka. U zvanju vanrednog profesora od 2008. godine.
Početkom godine izabrani ste za novog predsjednika BZK “Preporod”. Kakvo ste stanje zatekli, kakve ste promjene
uveli, ili ćete ih tek uvesti, u organizaciju
kulturne zajednice koja slovi za jednu od
najznačajnih za Bošnjake?
Da, početkom 2010. godine, tačnije na
izbornoj Skupštini BZK “Preporod” Bosne i Hercegovine od 16. siječnja 2010.,
izabran sam za predsjednika. Što je najvažnije ne polazim s nule, jer nastavljam
aktivnosti već etablirane institucije kultu-
re u bošnjačkom i bosanskom kontekstu.
Mnogo je lakše nastaviti određene aktivnosti i modificirati ih u skladu sa intencijama kulturno-povijesnog sklopa savremenog svijeta, nego počinjati iz početka.
“Preporod” je institucija koja zna šta hoće
i kuda ide, a naš je zadatak da osiguramo
poputninu, kvalitetno i odgovarajuće djelovanja u 21. stoljeću. Bošnjački narod,
nažalost, mnoge bitne poslove počinje iz
početka, s gole ravni. Ljudi koji su sada
angažirani oko BZK “Preporod” održavaju razinu koja je teško stečena u posljednjih 107 godina od utemeljenja, ili 20 godina od obnoviteljske Skupštine “Preporoda”. Želim kazati da je “Preporod” institucija koja ima tradiciju, iskustvo i kulturno-povijesnu poziciju u bosansko-hercegovačkom društvu.
Najbitnija promjena na kojoj radimo
već nekolika mjeseca jeste razvijanje svijesti o tome da živimo u 21. stoljeću koje
je stoljeće znanosti i tehnike – informacijska paradigma, stoljeće očuvanja prirode
i razvijanja kulture mira između ljudi te
između ljudi i prirode. Pritom, također,
naglašavamo da imamo državu Bosnu i
Hercegovinu i da moramo sve svoje sposobnosti i znanja podrediti njezinom
prosperitetu. Nama ne treba duh 19. stoljeća koji bi se mogao simplificirano nazvati nacionalno-romantičarski, niti isključivost 20. stoljeća koju smo iskusili
kao žrtva genocida. Treba nam kultura
optimizma i mira u kojoj ćemo se razvijati i dostići ljudsku slobodu.
Ono što sam zatekao u BZK “Preporod” jeste sadržano u dobroj strateškoj
usmjerenosti na izradi nekoliko ključnih
projekata bošnjačke kulture. Pošto je BZK
“Preporod” institucija nastavit ćemo njihovo institucionalno sprovođenje i zao-
INTERVJU
kruživanje. Za to sam odgovoran. Nadam
se da će neki projekti za vrijeme moga
predsjedavanja biti približeni ostvarenju ili
pak potpuno dovršeni. Uz to neki novi projekti će biti započeti, jer kulturu jednog
naroda pored književnika predstavljaju i
znanstvenici, sportisti, muzičari, slikari,
privrednici, političari, radnici te mnogi
drugi koji svojim djelovanjem doprinose
kvalitetu bošnjačkog bića. Mnogo mi je
stalo do toga da se u okviru “Preporoda”
razvije analitičko-istraživački odjel koji bi
bio posvećen analizi kulturnih trendova
koji bitno utiču na Bošnjake danas.
Kao sve institucije koje čuvaju tradicijske vrijednosti nekog naroda (u Hrvatskoj je to Matica Hrvatska), BZK “Preporod” u svoje odbore postavlja odabrane i
kroz društvena priznanja “provjerene”
znanstvenike, književnike, kulturne i naučne poslanike raznih profila. “Preporodu” se znalo prigovarati da je anakronističan, prepun spavača i maštara, da ne
korespondira sa stvarnošću, s mlađima i
njihovim potrebama itd. Hoćete li tu sliku
ispravljati ili mislite da su to samo zajedljive opaske? Treba li “Preporod” osuvremeniti, uskladiti s novovjekom kulturnom i povijesnom dinamikom?
Neke slike su takve kako Vi kažete,
jer su zasnovane na predrasudama i neznanju. Stoga ne treba oko njih trošiti vrijeme. BZK “Preporod” nema samo konzervirajuću i čuvajuću funkciju unutar
bosansko-bošnjačkog bića. Mnoge predstave i predrasude o “Preporodu” dolaze
iz fideističko-fatalističkih krugova i mentaliteta. Na njih se ne treba previše obazirati! Mi stalno naglašavamo: “Preporod”
je kulturna institucija ili institucija kulture Bošnjaka, vakuf kulture i zajedničko
dobro Bošnjaka, tj. mi nismo politička
partija, niti religijska zajednica. Odgovorno se brinemo za profiliranje kulturnih stečevina i tendencija bošnjačkog naroda kako onih tradicionalnog kulturnog
izraza, tako i ovih današnjih, impregniranih duhom savremene dinamike. U tom
kontekstu naglašavam jasno da Bošnjaci
nisu “verska skupina”, nisu ni “rukavac”
koji je ostao poslije Velike rijeke, ni
“Azijati”, niti došljaci, orijentalci, istočnjaci. Bošnjaci nisu postali od Srba, a ni
od Hrvata. Nema više mjesta za podmetanje krivica i mitova o porijeklu. Bošnjaci
su iznikli iz Bosne i jesu narod s prepoznatljivom vlastitom kulturom među drugim evropskim narodima i kulturama.
Naša uloga jeste da čuvamo “Preporod”,
razvijamo ga kao naši stari i da ga prenesemo sljedećim generacijama.
Danas je “Preporod” otvoren mladim
ljudima, uostalom kao i prije. Na čelu općinskih društava diljem Bosne uglavnom
su mlađi ljudi s mnogo entuzijazma, energije, odvažnosti i volje da bošnjačku kulturu razvijaju i čuvaju. Tako je u Zenici,
Livnu, Bratuncu, Zvorniku, Brčkom, Konjicu i drugdje.
Postoje stavovi nekih ljudi da su narodna kulturna društva anahronizam iz 19.
stoljeća i da su nepotrebna. Mislim da u
multietničkim zajednicama ima smisla razvijati ovakva društva, jer se onda politika
oslobađa od manipuliranja s etničkim i religijskim sadržajima. Smatram, također,
da bi etnička/narodna pitanja trebalo ostaviti kulturnim društvima i institucijama da
ih ona elaboriraju na znanstveno-kulturnoj
razini i oslobode ih etnopolitičkih zloupotreba. Svi oni koji smatraju da treba napraviti zasebne etničke univerzitete, akademije nauka i umjetnosti, sisteme srednjih i
osnovih škola, sisteme zdravstva, energetike, socijalne skrbi itd. direktno udaraju u
bosanskohercegovačku državnost i identitet te pretvaraju Bosnu i Hercegovinu u
konsocijacijsku izoliranost. Getoizacija nije bosanskohercegovački model života.
Narodna kulturna društva mogu pomoći
da se njeguje opuštena građanska kultura u
kojoj će se razvijati znanje o različitostima
koje su naše zajedničko bogatstvo. Narodna kulturna društva kao nevladine organizacije i vakufi mogu, dakle, pomoći da se
sačuva i unaprijedi bosanskohercegovačko jedninstvo u različitostima.
Vaše izjave o potrebi umrežavanja
svih Bošnjaka u svijetu zasigurno su na
tragu držanja koraka sa sadašnjim i budućim vremenom koji nosi svakojake
izazove? Hoću reći da je gotovo svima
jasno da bez zajedništva ne možemo opstati kao narod, ali pitanje je koliko u to
zajedništvo uopće vjerujemo? Treba li
zaista naš “Mujo” opet pod nož da bi
shvatio neke stvari?
Kontekst u kojem mi danas živimo
određen je opasnim političkim ideologijama iz kojih proizlaze genocidi i genocidne namjere. Mi smo toga svjesni i znamo da se tim ideologijama možemo oduprijeti. To smo pokazali u mnogo težim
okolnostima nego što su to današnje. Povezivanje svih potencijala bošnjačkog naroda podrazumijeva mnogo “nevidiljivog
rada” u oblasti organiziranja, komunikacije, projiciranja, harmonizacije i objektiviranja zamisli. Oni koji naivno misle da
se može ljude ili predstavnike jednog naroda skupiti u veliku salu ili dvoranu i time riješiti sva pitanja zajedničkog ostva-
rivanja ciljeva i interesa, u cjelosti se varaju. Uvezivanje narodnih interesa i njihovo realiziranje u vremenu i prostoru
podrazumijeva dugotrajan i odgovoran
rad. Bošnjacima nedostaje mnogo organizacijske aktivnosti na svim poljima, te
instrumentalne i komunikativne racionalnosti u plodnoj kombinaciji. Uvezivanje
potencijala je složen višegodišnji rad kojim se ne možete pohvaliti nakon deset
dana i on se uglavnom tek kasnije primjeti kroz određene projekte i djela.
Ako pod Vašim vodstvom BZK “Preporod” krene umrežavati (po vašim riječima riječ je o mrežama timova ili povezanim grupama na osnovama znanja)
Bošnjake iz BiH s Bošnjacima iz dijaspore, radeći pritom na zajedničkim projektima, ne bi li prije toga trebalo uvesti reda
u podružnice “Preporoda” koje djeluju
širom Bosne? Osobno sam se uvjerio da
“Preporodi” u nekim mjestima ne rade
gotovo ništa ili je rad ozbiljno narušen
međusobnim prepucavanjima i svađama.
Zastupam filozofiju dijaloga i mosta,
tj. spajanja “obala” ili suprotstavljenosti,
te priznavanje razlika u pojedinačnosti. Iz
te osnove mogu sa svakim da sarađujem i
ostvarujem komunikativno i praktičko djelovanje. Naša općinska društva imaju veliku slobodu u svome radu i mi ih podstičemo da razvijaju svoje lokalne specifičnosti
i povezuju ih s općim vrijednostima tradicionalne i savremene bošnjačke kulture. U
tome poslu neki su sasvim posvećeni zadatku i požrtvovano rade na njegovom
ostvarenju, a neki su inertni. Zato imamo
redovne izborne skupštine kojima se uvodi
“svježa energija” u rad svakog odbora i
općinskog društva. BZK “Preporod” nije
homogeno ili jednoumno, već heterogeno i
multiaspektno društvo bošnjačkih aktivista u kulturi, što mu daje posebnu kvalitetu. Opći principi razvoja bošnjačke kulture
i njenog očuvanja su zajednički, ali svaka
sredina ima svoje posebnosti i ona ih njeguje. Tako je u Bratuncu, Osmacima kod
Kalesije, Livnu, Konjicu, Tesliću, Bijeljini, Goraždu ili Sarajevu – sva ta općinska
društva su dio naših jedinstvenih tendencija u bošnjačkoj kulturi, a opet svi su pojedinačno autonomni u ostvarenju domaćih
programa i sadržaja iz kulture. Ne treba
zaboraviti da je u “Preporod” uloženo
mnogo volonterskog rada i ljubavi prema
kulturi. Hijerarhija u “Preporodu” nije vojnička ili birokratska, nego intelektualna i
humanistička.
Iz tog ugla viđeno “Preporod” je intelektualna mreža bošnjačkog bića i on se kao
takav širi van granica Bosne i Hrecegovine.
19
J
O
U
R
N
A
L
INTERVJU
20
J
O
U
R
N
A
L
Napokon, što mislite o zagrebačkom
“Preporodu” (ali i ostalim bošnjačkim
institucijama u Hrvatskoj) i na koji način vidite našu buduću suradnju? Iskreno, mlad ste čovjek za jednog predsjednika, energičan i poduzetan ste čovjek za
jednog fakultetskog profesora, koji često
slove za “mrtva puhala”, i nameće mi se
pitanje hoće li sve ostati samo na našem
oduševljenju pri međusobnom upoznavanju (kako to često biva), na velikim
riječima uvažavanja i obostrane hvale ili
ćemo uistinu nešto konkretno napraviti?
Ukratko – mi u Zagrebu spremni smo za
umreživanje i svaki vid suradnje.
Poznajem gospodina Nanića i cijenim
njegov višegodišnji angažman u “Preporodu”. Poznajem, također, mnoge ljude iz Zagreba, Dubrovnika, Splita i Rijeke koji vrlo
odgovorno i kompetentno prezentiraju bošnjačko biće u Hrvatskoj. U Zagrebu poznajem profesora Berberovića, profesora Novalića, dr. Hasanbegovića, gospodina Jogunčića, gospodina Ramadanovića, gospodina Družića i mnoge druge. Sarađujem sa
svima njima već nekoliko godina i postoje
jasni tragovi naše saradnje u Zagrebu ili u
Dubrovniku. No, smatram da to nije dovoljno i da to treba znatno unaprijediti.
Bošnjačka zajednica u Zagrebu, sa nizom respektabilnih institucija, predstavlja
važan dio bošnjačkog bića i smatram je
našom reprezentacijom u oblasti kulture.
Naravno, pred nama stoje vrlo složeni poslovi oko pozicioniranja bošnjačkog naroda u Evropi u 21. stoljeću. U tom smislu
trebamo raditi zajedno i moramo se predstavljati na primjeren način drugim evropskim narodima. Za početak možemo osmisliti kulturne programe i prezentirati ih po
evropskim metropolama. Možemo, također, izdavati jedan zajednički časopis u
kojem bi drugi narodi mogli saznati o nama i o našim kulturnim vrijednostima.
Jednom prilikom sudjelovao sam na
simpoziju gdje su organizatori pozivali dijasporu da se vrati u BiH, da bih kasnije, u
neformalnom druženju, paradoksalno slušao o tome kako isti dijele svoja saznanja o
mogućnostima zaposlenja na Zapadu. Profesor ste na Fakultetu političkih nauka u
Sarajevu i što mislite na koji način možemo
zadržati bošnjačku inteligenciju u BiH?
Ljudi će uglavnom težiti da žive tamo
gdje im je bolje. To je sasvim prirodno,
da kažem, ljudski. Ali, onemogućiti ljudima da žive u svojoj kući, stanu, gradu, na
djedovini i očevini – to je zločin. Tako
nešto je učinjeno u Bosni i Hercegovini, a
naročito na njezinom području koje se danas imenuje entitet Republika Srpska.
Pitanje naše budućnosti usko je vezano
s pitanjem razvijanja znanja u svim znanstvenim oblastima. Bošnjačka inteligencija
je uglavnom odana Bosni, bez obzira gdje
se danas nalazila, ili u SAD ili u Norveškoj.
Naravno, tu su djelatni i nezaobilazni procesi asimiliranja dijela bošnjačkog naroda
koji nema dovoljno razvijenu svijet o sebi.
Mislim da bi naša današnja inteligencija u
Bosni i dijaspori trebala posvetiti više pažnje razvijanju bosansko-bošnjačkog identiteta u složenim procesima globalizacije.
Malobrojni narodi nisu zaštićeni od neumoljivih ritmova globalizacije. Naravno,
ne treba se plašiti izazova, jer se blagodeti
savremenih znanosti i tehnike mogu iskoristiti za prosperitet svakog naroda. Danas
više Bošnjaka živi izvan, nego u granicama
države Bosne i Hercegovine. Oni su dio
našeg nacionalnog bića i mogu odigrati
važnu ulogu u pozicioniranju Bosne. Ne
morate, dakle, živjeti u Sarajevu ili bilo kojem drugom bosanskohercegovačkom
mjestu, da bi ste pomogli Bosni i Hercegovini. Možda danas Bošnjaci mogu više uraditi za interese države Bosne i Hercegovine
u inostranstvu nego da sjede na birou u Zenici ili Goraždu. Oni mogu privlačiti ulaganja i ulagače, razbijati predrasude različite
vrste, objasniti ljudima da je u Bosni moguće graditi, proizvoditi, ostvarivati nove
vrijednosti, dakle, ljudski živjeti.
Naravno, vrlo je važno da u Bosni postoji i djeluje vrhunski obrazovana bošnjačka inteligencija koja će razvijati i unaprijeđivati životni ambijent, znati šta je
bosansko-hercegovački interes, koji su neophodni procesi u kojima se mora sudjelovati danas i tome slično. U sinhorniziranom djelovanju unutarbosanske i dijasporalne bošnjačke inteligencije vidim vrhunske mogućnosti napredovanja Bosne.
Što Vi mislite o Bošnjačkom saboru,
čije održavanje zagovaraju neke Vaše
ugledne kolege?
Uvijek sam podržavo konstruktivan dijalog među bošnjačkim predstavnicima. Iz
razgovora se uvijek razvije nešto što pokaže izlaz iz složene situacije. Bošnjaci, bez
obzira na svoj svjetopogled, moraju neprestano razgovarati o svim pitanjima koja ih
se tiču. Izvršni odbor BZK “Preporod” se
već izjasnio o ovome pitanju i naša institucija u ovome času ne vidi svrhovitost i
opravdanost održavanja bilo kakvog sabora. Ako se promijene okolnosti “Preporod”
će poduzeti odgovarajuće korake i očitovati se o relevantnim pitanjima.
Nedavno je hrvatsku javnost zaintrigirala izjava bivšeg ministra obnove Jure
Radića, člana Vlade Franje Tuđmana.
Pred Haaškim sudom je izjavio da mu je
bivši predsjednik u razgovoru, a bila je
riječ o održavanju Stoca, Trebinja i Jajca
hrvatskim gradovima, rekao da “nema
druge nego da muslimane postepeno kroatiziramo”. Radić je objasnio da to ne
znači “pohrvatiti”, jer su Hrvati i Bošnjaci strateški partneri, već “europeizirati”,
učiniti nas dijelom europske civilizacije.
Dodamo li nakon toga daytonizaciju Bosne, gdje su Bošnjaci i BiH danas?
Prije svega i zasvagda – Bošnjaci su
od svoje poniklosti u Bosni dio evropske
civilizacije i to će ostati bez obzira na sve
“magle povijesnih bespuća”. Oni koji misle izigravati policajce i disciplinirati navodno “nemirne” Bosance pripadaju bajkama o predziđu. Nikada Stolac, Trebinje
i Jajce nisu bili hrvatski gradovi – to su
bosansko-hercegovački gradovi. Naravno, u njima žive bosanskohercegovački
Hrvati s drugim bosansko-hercegovačkim građanima.
Tu predstavu da postoje “više i niže
kulture” odavno je u paramparčad razbio
veliki francuski strukturalista, etnolog i
antropolog Claude Lévy-Strauss, a danas
je zastupanje takve predrasude znak ozbiljnog neznanja, neupućenosti i opasnih
nakana. Većina Hrvata su iskreni prijatelji Bosne i Bošnjaka – s njima treba graditi bolju i ljepšu budućnost, razvijati kulturu mira i slobode.
Može li tvrda bosanska glava primiti
europsku pamet i hoće li uopće bosanstvo nešto značiti kada i ako BiH uđe u
Europsku uniju? Neće li tada svi mali
narodi biti manjine?
Mi već razmišljamo o vlastitom identitetu u zajednici evropskih naroda, o tome kako naći svoje ljudsko mjesto među
450 miliona ljudi, ili kakav će biti budući
odnos između bosanstva i evropejstva.
Nama “europska pamet” nije tuđe, jer je
to naša “pamet”, odnosno mi smo komadić u mozaiku evropskih kultura. No, vaše pitanje vodi u politološki okvir i otvara
nam pitanje o manjinama. To je već ozbiljno pitanje i traži od nas da se s njim
suočimo. Svjedoci smo da gradnja Evropske unije kao zajednice država (nacija) i
naroda ne ide željenim tempom. No to i
nije važno ako je riječ o iznalaženju rješenja kojima će svima biti zagarantovana
jednaka prava bez obzira na broj građana
i površinu državnog teritorija. Ako bi se
na razini politoloških znanosti i konkretnih pravno-političkih regulativa našli
obrasci koji će omogućiti slobodu, ravnopravnost i samostalnost svakome onda će
INTERVJU
EU biti efikasan i siguran okvir za stotine
miliona ljudi. EU ne smije biti zasnovana
na jednom principu ili istini koji bi ostvarivali volju religijskog, etničkog ili nekog
drugog redukcionizma. Evropa sutrašnjice mora biti carstvo pluralnog svijeta bez
obzira na ksenofobiju, rasizam, fašističke
intencije, “dijalektiku prosvjetiteljstva” i
“cinički um” nesretne svijesti.
Bošnjaci imaju perspektivu u EU i ne
trebaju se plašiti “brojeva”. Njihova budućnost je u zajednici evropskih država i
naroda, bez ikakve sumnje!
Čuo sam u hrvatskim medijima izjavu Senada Pećanina da se bosanskim
muslimanima nameće neki arapski model islama, dok u Bosni postoji zaista duga tradicija sekularnog islama. Gledajući slike bosanskih kasaba početkom
prošlog stoljeća, ne možemo se oteti dojmu da neke Bošnjakinje i Bošnjaci
izgledaju kao pripadnici današnjeg vehabijskog pokreta, kojega tada u Bosni
nije bilo. Što se to nama ustvari podmeće
– sekularizam ili vehabizam? Ili se istina
krije na trećoj strani, a rijetko tko ju želi
vidjeti i zagovarati.
Danas imate mnogo “stručnjaka” za
islam, za muslimane, za tzv. islamski fundamentalizam, za terorizam i ostale strašne priče u konstrukcijama o “njima i nama”, o “vjekovnim neprijateljima”, o opasnostima po “našu kulturu”. Mi smo svjesni podvala koje nam se podmeću s ciljem
da se od nas napravi evropski Drugi, došljak u raj, nepoželjni stranac. Bošnjaci
nisu došljaci u Evropu. Bošnjaci su Evropljani ili, još preciznije rečeno, Bošnjaci su
stari evropski narod. Svi znamo da je islam
u Bosni sasvim tolerantna religija, puna
sabura i mira. O Bošnjacima se nastoji namaknuti druga slika koja služi antibosanskom projektu velikodržavlja. Ta slika je
poslužila za izvršenje genocida nad nama i
ona je tu da se, ako se ugrabe tzv. povoljne
povijesne okolnosti, nad nama čine i počine novi zločini. Slika o nama se tako pojavljuje kao “opravdanje zločina”.
Bosni treba normalno liberalno građansko društvo, bez obzira što to ne dozvoljavaju ni kao pomisao mnogi tobože
bosansko-hercegovački dušebrižnici. Mislim da Bosna i Hercegovina treba biti
građanska republika u kojoj će svaki građanin biti slobodan. U etnoklerikalnoj
konsocijacijskoj dejtonskoj podvali građani nisu slobodni jer ih oktroirani ustav
(Anex IV) ne poznaje.
Cjelokupna konstrukcija oko vehabijskog fenomena u Bosne ne potiče iz Bosne. Ona dolazi sa strane i izražava brojne
intencije kojih mi u Bosni u potpunosti
nismo svjesni.
U Hrvatskoj se po nekim medijima
tvrdi da su Hrvati u BiH od konstitutivnog naroda postali manjina. Po istima
za to su ponajviše krivi Bošnjaci koji se
unitariziraju i centraliziraju. Kritizira se
i izjava bivšeg hrvatskog predsjednika
Stipe Mesića da Hrvati u BiH trebaju
svoje institucije tražiti u Sarajevu, a ne u
Zagrebu. Tko je kriv za iseljavanje Hrvata iz BiH? Nije li upravo Mesićev prethodnik Tuđman, zajedno sa Šuškom i
Bobanom, pobrkao državotvorne lončiće
bosanskim Hrvatima dok je s Miloševićem šarao neke mape po salvetama? Također, danas nad Federacijom visi sjena
zagovaranja trećeg entiteta.
Bosanski Hrvati trebaju biti potpuno
svjesni da je država Bosna i Hercegovina
njihova jedina matična država na ovoj planeti, a da je država Hrvatska njihova susjedna država u kojoj također žive hrvatski
Hrvati. Naravno, danas oni jesu jedan narod! Glavni grad bosanskohercegovačkih
Hrvata je Sarajevo. Sve dok to nije tako
imaće problem s manipulacijom i iskorištavanjem od nekih političkih elita. Bosanski Hrvati također trebaju shvatiti da ih je
Tuđman odvojio od Posavine, iskoristio ih
u dogovoru sa Miloševićem, odvojio ih od
Bosne. Sve su to teška iskustva koja su poremetila normalnost hrvatskog identiteta u
Bosni i Hercegovini, ali ih se ne može nikako zanemariti. Optuživati Bošnjake za
unitarizaciju, kad znamo da je Bosna izdijeljena svim mogućim i nemogućim linijama, predstavlja vrhunac političkog cinizma i licemjerja. Priča o trećem entitetu
apsolutno je opasna i pogrešna priča. Ona
najviše šteti hrvatskom narodu, upravo
kao i velikohrvatski udar na Bosnu 1993.
godine koji nikome nije donio nikakva dobra. Sve je to rezultat totalno pogrešne etnopolitike HDZ BiH koji se licemjerno
prodaje za zaštitnika zbiljskih interesa hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. To
je nažalost politika manipulacije i prijevare hrvatskog naroda. Trebamo se nadati da
će među bosansko-hercegovačkim Hrvatima prevladati politika koja ih vezuje za
Bosnu i Hercegovinu, za njihovu državu,
domovini i djedovinu.
Razmotrimo sve učinke onoga koji je
crtao mape na salvetama?! Mnogo toga je
već danas sasvim jasno. Mislim da prezimena Šušak i Boban etnički ne dolaze iz
hrvatskog korpusa.
Kako ocjenjujete Deklaraciju Skupštine Republike Srbije o Srebrenici? Da
li je tim činom Srbija sa sebe saprala dio
odgovornosti za ratni zločin? Zanimljivo
je da Deklaracija dolazi nakon što su
britanski agenti uhapsili Ejupa Ganića
temeljem tjeralice srbijanskog Interpola
i tužbe koju je podigla vlast u Srbiji.
Nama ne treba moralni stav srbijanske vlade, nego jasno priznanje osude
genocida u Srebrenici gdje se bez ikakvog velikosrpskog, prevarantskog podvaljivanja mora naglasiti riječ genocid.
Svi oni Bošnjaci koji u rezoluciji srbijanske vlade nalaze neke “moralne poteze”,
“prve korake” i slično jesu naivni. Od srbijanske vlade se traži deklaracija o genocidu u Srebrenici, a ne o “strašnom
zločinu”, “krvavom nesporazumu”, “velikom masakru” i slično. Srbijanci moraju poštovati pravni okvir rezolucije, a ne
pričati o tome da je “bilo žrtava na sve
strane”. Srbija se još uvijek nije izvukla
od odgovornosti za agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Velikosrpska
politika vrlo uspješno manipulira s Bošnjacima ili s bošnjačkom politikom, tako
što stalno insistira na dogovaranju i pregovaranju oko onoga o čemu se ne može
pregovarati. Nema dogovora oko države
Bosne i Hercegovine! Bosna i Hercegovina ne ovisi o volji jednog naroda i njegove iredente, jer je nadnarodna kategorija. Treba naglasiti da nema dogovaranja oko presude za genocid u Srebrenici.
To je utvrđena sudska istina i to se mora
ispoštovati i priznati. Šta velikosrpska
politika hoće s naracijom o dogovaranju?
Hoće, jednostavno rečeno, da relativizira
svaki zločin nad Bošnjacima i tako definitivno dovrši genocid. Nadam se da bošnjačka politika neće nasjesti na velikosrpske podvale.
Naravno, postoji već odavno koordinirano djelovanje između britanske i velikosrpske politike. To nikako ne smijemo
zaboraviti. Preporučujem knjigu Brendana Simmsa Najsramniji trenutak. Britanija i uništavanje Bosne (Buybook, Helsinški odbor za ljudska prava Srbije, Sarajevo, Beograd, 2003.). Profesor Ganić
se pokazao tipičnim Bošnjakom te upao u
ruke velikosrpskog Levijatana. Nadati se
da će u slučaju profesora Ganića Srbija
imati štetu, a on korist. Dao Bog!
Da li je po Vama Dodik novi Karadžić?
Obojica su biološki i politički dio velikosrpskog pohoda na one druge, i komšije. Pamti Bosna mnoge vojne koje su
nakanile da je nema, da pod svaku cijenu
unište sve nas čija je to država, domovina, otadžbina, djedovina: Bošnjake, Hrvate, Jevreje, Srbe, Rome... q
21
J
O
U
R
N
A
L
BOSANSKI BAROMETAR
Bezvizni režim za građane Bosne i Hercegovine u Europskoj uniji
Ukidanje viza tek najesen?
Građanima Bosne i Hercegovine nije odobren bezvizni režim kad i Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji zbog sporosti
njihove zemlje u ispunjavanju uvjeta iz Mape puta. No, iako su sada ispunjeni, ovaj put su se ispriječili briselska spora
administracija i procedura te albanski azilanti iz Srbije i Makedonije.
Edis Felić
22
J
O
U
R
N
A
L
Građanima Bosne i Hercegovine (i Albanije) gotovo sigurno neće biti ukinute
vize 1. srpnja 2010., kako su mnogi vjerovali. Iako je Europska unija pokazala dobru volju, sporost bosanskih vlasti utjecala
je da nije odobren bezvizni režim. S druge
strane, stupanjem na snagu Londonskog
sporazuma doći će do izražaja i briselska
procedura koja će odluku o ukidanju viza
gotovo sigurno odgoditi do jeseni.
Sredinom veljače 2010. u Bosni i Hercegovini su boravila dva monitoring tima
Eurpske komisije koji su održali sastanke
s Radnim timom za liberalizaciju viznog
režima BiH. Cilj im je bio da se na na licu
mjesta uvjere kako funkcioniraju institucije, odnosno kako se provode rješenja
koja su u međuvremenu usvojena kroz
zakonske ili podzakonske akte u BiH.
Osman Topčagić, ambasador Misije
BiH pri Europskoj komisiji, još je prije te
posjete rekao da nema nikakvih novih uvjeta za liberalizaciju viznog režima sa zemljama Europske unije i da su svi uvjeti već
navedeni u Mapi puta koja je ranije dostavljena BiH. “Očekujemo da će nakon uvida u
stanje na terenu i razgovora sa nadležnim u
BiH pripremiti jedan kvalitetan izvještaj
koji će biti osnova za institucije EU da donesu odluku o ukidanju viza. Na osnovu
ostvarenih rezultata, naša očekivanja su da
se to desi već do ljeta ove godine”, bio je
optimističan Topčagić. On je podsjetio da
je u ovoj fazi na snazi privremeni Sporazum
o stabilizaciji i pridruživanju koji se najvećim dijelom odnosi na trgovinske aspekte
između BiH i EU te je naglasio da je BiH
očekivala povećanje obima trgovine sa EU
i realno povećanje investicija, međutim,
stupanje Sporazuma na snagu došlo je u periodu ekonomske krize, što je utjecalo da ne
budu ispunjena sva očekivanja.
Ostalo je da eksperti odluče
Međutim, s obzirom na stupanje na snagu Lisabonskog ugovora, proces donošenja
odluka za liberalizaciju viznog režima donekle će se za BiH razlikovati u poređenju s
procedurom koja je bila na snazi kada su
Srbija, Crna Gora i Makedonija prolazile
kroz proces vizne liberalizacije. Zato BiH i
Albanija moraju ukalkulirati dodatni period
koji je potreban Europskoj komisiji za provođenje zakonodavnog procesa od trenutka
kada ona odluči da su ispunjeni svi uvjeti za
bezvizno putovanje. Na to je upozorila Alida Vračić, direktorica Centra za socio-ekonomske studije Populari iz Sarajeva, neprofitne istraživačke organizacije koja se u
okviru svojih istraživanja bavila analizom
procesa vizne liberalizacije, pojasnivši
funkcije tri institucije EU koje su sada
uključene u ovaj proces.
U skladu sa Lisabonskim sporazumom, naglasila je Vračić, Vijeće sada podjednako dijeli svoju zakonodavnu ovlast
sa Europskim parlamentom po principu
kvalificirane većine (kao i po dosadašnjem principu). “Europski parlament i
Vijeće su sada podjednaki donosioci odluka, za razliku od ranije kada je Vijeće
samo bilo obavezno da se posavjetuje sa
Parlamentom prije glasanja, ali mišljenje
Parlamenta nije nužno utjecalo na odluke
Vijeća”, kazala je Vračić.
Proces donošenja odluka koji ova dva
tijela sada slijede se zove “uobičajena zakonodavna procedura”. Ovo znači da predloženi amandman Uredbe Vijeća 539/2001
(vezan za BiH) mora proći jedno ili dva čitanja, tako što obično Europski parlament
prvo pogleda prijedlog i, ako se dva tijela ne
mogu usaglasiti, tada prijedlog ide Odboru
za usklađivanje, koji pokušava da iznađe
način za usvajanje. Odbori unutar Europskog parlamenta obično raspravljaju o nekom prijedlogu na najmanje tri zasebna sastanka (koji se sastoje od prezentacije, nakon koje slijedi debata i rasprava o amandmanima, nakon koje slijedi glasanje) i
ovaj proces može trajati mjesecima.
Dakle, u skladu sa “usklađenim zakonodavnim procedurama” (nazvanim “procedura suodlučivanja” u skladu sa starim
Sporazumom EU), ova dva tijela se moraju
usaglasiti. U pravilu, Parlament prvi razmatra prijedlog dostavljen od Komisije i zatim
isti zajedno sa prijedlozima o izmjenama i
dopunama sročenim od Parlamenta prosljeđuje Vijeću. “Ako Vijeće odobri ovaj tekst,
prijedlog se usvaja na prvom čitanju. Ako
ga Vijeće ne odobri, tada prijedlog ide na
drugo čitanje, opet istim redoslijedom, prvo
Parlament, a zatim Vijeće. Ako se ova dva
tijela ne mogu usaglasiti, formira se Odbor
za usklađivanje sa predstavnicima iz redova
Parlamenta, Vijeća i komisije koji zatim
pokušavaju da dođu do teksta koji je uzajamno prihvatljiv. Ako uspiju, tada se tekst
šalje Vijeću i Parlamentu na dodatno glasanje. Ako ova dva tijela usvoje tekst, tada isti
biva usvojen”, pojasnila je Vračić. U slučaju da jedno od ova dva tijela odbije tekst,
tada se prijedlog povlači (što se vrlo rijetko
dešava).
Vijeće je glasalo o viznim pitanjima po
principu kvalifikovane većine, što znači da
prijedlog mora dobiti 228 od 309 glasova.
Redovan broj glasova u Vijeću je 345, ali
Velika Britanija i Irska ne učestvuju u glasanju o viznoj politici. Broj glasova po zemlji je u skladu sa brojem stanovnika u toj
BOSANSKI BAROMETAR
zemlji. Osim toga, prijedlozi trebaju biti
prevedeni na 23 službena jezika Unije, što
može dugo trajati. Međutim, sve dok postoje prevodi na tri službena jezika: njemački, engleski i francuski, Komisija ih
može usvojiti, dajući im službeni status.
Nakon glasanja Vijeća, usvojeni zakonodavni dokument biva objavljen u Službenom vjesniku Europske unije. Ovaj proces
obično traje tri tjedna, ali se može i brže
završiti ako se ukaže potreba. Ovo uzima
pretpostavku da je Vijeće prije usvajanja
teksta isti poslalo pravnicima-lingvistima
da bi oni imali dovoljno vremena da ga
provjere i osiguraju da je pravno smislen.
Većina pravnih dokumenata stupa na snagu 20 dana nakon datuma njihovog objavljivanja u Službenom vjesniku EU. To je
komplicirana procedura koju će morati
proći BiH jer nije zahvaljujući raznim politikantima uspjela ispuniti sve uvjete iz
Mape puta. Unatoč tome Europska inicijativa za stabilnost Populari napravila je detaljnu ocjenu progresa BiH u ispunjenju
uvjeta iz Mape puta, koja pokazuje da je
Bosna i Hercegovina spremna doći na “bijelu Šengen listu”. “Većina uslova iz Mape puta je ispunjena, te ostaje da eksperti
EU donesu svoje ocjene. Blok I koji se tiče
putnih isprava je već urađen, blokovi II i
III će biti ocijenjeni u februaru. Blok IV će
biti obrazložen u pismenoj formi. Eksperti
bi trebali zavrsiti izvještaje do sredine
marta. Međutim, prethodna iskustva nam
govore da se i tu mogu pojaviti kašnjenja.
Ukoliko Komisija dobije izvještaje na vrijeme i pripremi ocjenu spremnosti, koja bi
interno bila odobrena u aprilu, procesirana
i poslana u maju, Evropskom parlamentu i
Vijeću, još ostaje procedura u Parlamentu,
gdje će različiti komiteti diskutovati o prijedlogu na plenarnim sjednicama. Sve ove
procedure traju duže nego prvobitno, ali
Evropska komisija u svakom slučaju treba
imati u vidu da je BiH ispunila uslove i da
u slučaju kada Parlament može, treba ubrzati procedure, te posmatrati ovo pitanje
van konteksta skorih izbora u BiH da bismo se što prije našli na 'bijeloj listi'”, kazala je direktorica Popularija Alida Vračić.
Izvještaj EK tek sredinom travnja
Bosna i Hercegovina je ipak ispunila
sve uvjete iz Mape puta za liberalizaciju
viznog režima, pa je odluka o ukidanju
viza BiH sada u rukama birokrata iz
Bruxellesa. Postavljeni su čitači biometrijskih putovnica na graničnim prijelazima, završen je i dio koji se odnosi na sačinjavanje i usvajanje preostalih podzakonskih akata potrebnih za osiguranje
efektivne provedbe Zakona o graničnoj
kontroli. Uskoro se očekuje da stignu
knjižice potrebne za izdavanje putnih i
identifikacijskih dokumenta za izbjeglice. Služba za poslove sa strancima analizirala je stanje izbjeglica s Kosova, a rješenje će biti doneseno u skladu sa Zakonom o kretanju i boravku stranaca. Pripremljen je i Akcijski plan za borbu protiv organiziranog kriminala, a izrađeno je
i potpisano uputstvo za informiranje obveznika o izvještavanju o sumnjivim
transakcijama, te raspisan konkurs za
upražnjene pozicije direktora i zamjenika
policijskih agencija. Usvojen je Krivični
zakon BiH, a 29. siječnja 2010. potpisan
je Sporazum o elektronskoj razmjeni podataka iz policijskih i tužilačkih evidencija. Konačno, Vjeće ministara BiH je donijelo odluku da sjedište Direkcije za koordinaciju policijskih tijela bude u Sarajevu, a Agencije za prevenciju korupcije i
koordinaciju borbe protiv korupcije u
Istočnom Sarajevu, te obavilo imenovanja u policijskim tijelima.
No, iako je Sesilija Malmström, komesarka za unutrašnja pitanja EU čestitala BiH na ostvarenom napretku rekavši da
je neupitna posvećenost i opredjeljenje
Europske komisije, kao i njeno lično
opredjeljenje, kad je riječ o liberalizaciji
viznog režima za građane BiH, izgleda da
su se pojavile nove prepreke, koje ne ovise o BiH. Naime, najavljeno je da bi se
ukidanje viza građanima BiH moglo realizirati tek početkom jeseni 2010. godine.
U Bruxellesu, odnosno članicama
EU, nastala je panika zbog problema s velikim brojem Albanaca s juga Srbije i
Makedonije koji su zloupotrijebili ukidanja viznog režima, te doputovali u Belgiju i Njemačku i zatražili azil. “Pojedine
članice EU uspaničile su se zbog toga i to
ne pomaže BiH. Ali, to se zvanično ne
predstavlja kao razlog za kašnjenje s procedurom ukidanja viza bh-građanima, što
se ranije planiralo učiniti sa 1. srpnjem
ove godine. Razmišljanje u Vijeću ministara EU ide više u smislu da Europska
komisija ne može prezentirati izvještaj i
dati preporuku prije sredine travnja, a i
bolje je da idemo malo laganije, kako bi
se vidio ishod afere s azilantima”, kazala
je Alexandra Stiglmayer, direktorica Europske inicijative za stabilnost (ESI).
Ako izvještaj EK bude prezentiran tek
sredinom travnja, kao što je najavljeno,
Stiglmayer navodi kako su izrazito male
šanse da se kompletna procedura usvajanja i potvrđivanja odluke o ukidanju viza
okonča do 1. srpnja, već nakon ljetne pauze. Šef Misije BiH pri EU Osman Top-
čagić, iako optimističan početkom veljače, sada je rekao da u Bruxellesu nitko ne
govori o datumu ukidanja viza građanima
BiH. “Aktivnosti se odvijaju u skladu s
procedurama EU. Ekspertni izvještaj je
na usuglašavanju u Europskoj komisiji,
nakon toga će biti razmotren i među državama članicama EU, a potom slijedi izrada prijedloga o ukidanju viza, koji ide na
potvrdu u Europski parlament i Vijeće
EU”, rekao je Topčagić. Naveo je da se
pitanje “lažnih azilanata” ne dovodi u direktnu vezu sa BiH, ali se od predstavnika Bosne i Hercegovine traži da se upozna bh-javnost s tim što zapravo znači
ukidanje viznog režima. “Konkretno, traže da objasnimo građanima da se bezvizni režim odnosi na turistička i poslovna
putovanja do 90 dana boravka u zemljama EU, a nikako i na mogućnost zaposlenja, studiranja, dužeg boravka, a pogotovo ne traženja azila u EU”, rekao je Topčagić.
Europski poslanik Jelko Kacin potvrdio je da je uputio dopis visokoj predstavnici EU za vanjsku politiku i sigurnost Catherine Ashton i komesaru za proširenje
Stefan Fuele navodeći da je BiH imenovanjem ispunila sve uvjete za ukidanje viznog režima. Tom prilikom istakao je da
iskustva priliva azilanata iz Srbije i Makedonije u pojedine zemlje EU ne smiju
ugroziti poziciju BiH. Zvaničnog odgovora iz kabineta Ešton i Filea još nema, no,
iako su za sada svi uvjeti ispunjeni, Bosna
i Hercegovina će se morati strpiti barem do
jeseni zbog sporosti briselske administracije i procedure (pogotovo nakon stupanja
na snagu Lisabonskog sporazuma) te problema albanskih azilanata.
Tko je kriv za ovakvu situaciju, trebalo bi posebno razglabati. Svakako je da je
sporost same Bosne i Hercegovine, odnosno politički sukobi u njoj samoj, dovela
do toga da s drugim balkanskim zemljama nismo u paketu dobili bezvizni režim.
No, način na koji je skrojena BiH, a čemu
su kumovale SAD, a posredno i zemlje
EU, tjeraju nas da uperimo prst krivnje i
prema njima. Od BiH su nakon rata stvorili nakaradno državno čudovište gdje su
licemjerno poručili domaćim političarima da se sad fino dogovore. Kašnjenje
BiH u izvršavanju obaveza za bezvizni
režim još je jednom zapravo pokazao kako su ustavne reforme u cilju značajnijeg
jačanja države jednostavno neumitne. Da
je BiH normalno ustrojena država, već
davno bi i prije, primjerice Srbije, bila na
putu za pregovore u EU. Zato, ako i EU
želi pomoći BiH, mora se više angažirati
u smjeru ustavnih promjena. q
23
J
O
U
R
N
A
L
BOSANSKI BAROMETAR
Policijska akcija u Gornjoj Maoči: halal vjera momci, al’ što ćemo s Dodikovim bradonjama?
Vehabije iz Gornje Maoče
Uhapšeno je osam pripadnika vehabijskog pokreta, no čini se da od spektakularne akcije na kraju neće biti ništa. Uz opravdano procesuiranje vehabija mnogi se pitaju zašto zbog rušenja ustavnog poretka policija ne hapsi i Milorada Dodika.
Edis Felić
24
J
O
U
R
N
A
L
Građani Bosne i Hercegovine mogli su
početkom veljače 2010. pratiti razvoj najveće poslijeratne združena operativne akcije “Svjetlost” na širem području Tuzlanskog kantona i Brčko Distrikta BiH, u kojoj je sudjelovalo 600 policijskih službenika i više desetina vozila i prateće opreme
iz svih policijskih agencija u BiH. Akcija
je provedena na osnovu akata i naredbi
Tužiteljstva BiH i Suda BiH radi otkrivanja i kaznenog procesuiranja osoba osumnjičenih za kaznena djela - ugrožavanje
teritorijalne cjeline Bosne i Hercegovine,
napad na ustavni poredak BiH i izazivanje
narodnosne, rasne ili vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti. Usmjerena je protiv
pripadnika vehabijskog pokreta koji su bili
stacionirani u Gornjoj Maoči kod Tuzle.
Akcija je bila predstavljena kao nešto
spektakularno s obzirom da su vehabije
percipirane kao ljudi koji su spremni ići do
najekstremnijih rješenja da bi obranili svoj
teritorij. No, uprkos tome, većih incidenata nije bilo, pa su policajci uhapsili samo
osam osoba koji su predati u nadležnost
Tužilaštva BiH. Uhapšeni su Nusret Imamović (39), Safet Barčić (43), Edis Bosnić
(30), Hajrudin Ribić (40), Senad Midžić
(39), Dževad Hodžić (39) i Mersad Čekić
(47), svi bh-državljani, te Adnan Rustemi,
državljanin Hrvatske. Federalna uprava
policije saopćila je da su uhapšeni od
2002. godine, djelovanjem u okviru vehabijske zajednice osnovali zločinačku organizaciju. Cilj te organizacije bio je da se
upotrebom ili prijetnjom fizičkom silom
pokuša promijeniti ustavni poredak BiH ili
da svrgnu njene najviše institucije te da na
isti način pokušaju otcijepiti dio teritorije
BiH. Tužilaštvo BiH je priopćilo da su pripadnici te zajednice nastojali izazvati rasnu i vjersku mržnju, razdor i netrpeljivost
među narodima i građanima FBiH ugrožavanjem njihove sigurnosti, izlaganjem poruzi vjerskih ili etničkih simbola, skrnavljenjem spomenika i grobova i nastojali su
na protupravan način da spriječe povratak
izbjeglica i raseljenih, zatim da silom pri-
bave i ostvare prava koja im ne pripadaju.
Također su nastojali da na protupravan način utječu na birače u BiH da na izborima
glasaju protivno svom opredjeljenju – da
uopće ne glasaju, spriječavali su službena
lica da obavljaju svoje poslove, neovlašteno su nabavljali i držali vatreno oružje i
činili i druga krivična djela.
U Gornjoj Maoči živi oko 400 vehabija isključivo po šerijatskom zakonu, a vođa te zajednice je Nusret Imamović. Prije
njega vođa je bio Jusuf Barčić koji je prije tri godine poginuo u saobraćajnoj nesreći u Tuzli. Iako su mediji objavili da su
vehabije u tom selu uvele nastavu po jordanskom planu i programu, direktor
osnovne škole “Podorašje” iz Podorašja
Sead Ahmetović saopćio je da to nije tačno kad je u pitanju područna osnovna
škola u Gornjoj Maoči, već se realiziraju
nastavni planovi devetogodišnje osnovne
škole koje je donijelo Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona. “Svi uposlenici dolaze u
školu u Gornjoj Maoči iz Srebrenika i
Dobrnje”, rekao je Ahmetović.
Od Beča do Maoče
Ipak, stručnjaci su kritizirali rad policije i tužiteljstva. “Imamo ozbiljan problem. Nitko važan iz Sarajeva, ni Sulejman Tihić, Haris Silajdžić, Bakir Izetbegović, pa ni reis, nisu dali podršku i sad se
stvara fronta. Policija je bukvalno ostavljena sama, ali policija mora nastaviti akciju, inače ćemo imati propalu akciju poput slučaja ‘Pogorelica’”, izjavio je Dževad Galijašević, član Ekspertnog tima
jugoistočne Europe za borbu protiv tero-
rizma i organiziranog kriminala. Galijašević smatra da je Tužiteljstvo BiH napravilo lošu kvalifikaciju kaznenih djela
za koje tereti sedmoricu uhićenih, te da će
teško dobiti sudski proces. “Ako dan poslije akcije glavni državni tužitelj Milorad Barašin kaže da su uhitili opasnu terorističku grupu, zašto im terorizam nije
stavljen na teret? A to što imaju dvije-tri
žene, što djeci ne daju u školu, to je prekršaj”, prokomentirao je Galijašević za
nezavisne novine.
Vehabija i stanovnik Gornje Maoče
Jasmin Mustajbašić rekao je ipak da protekla policijska akcija “Svjetlost” predstavlja napad na islam. “To je napad na
islam i njegove pratioce, a mi smo sretni
što imamo islam u grudima”, rekao je
Mustajbašić. No, ovdje nema govora o
napadu na islam, kako tvrdi ovaj vehabija, ali ako se na vrijeme ne reagira, ova
akcija sa mršavim rezultatima mogla bi
biti više od koristi onima koji već 20 godina na ovaj ili onaj način vrše napad na
Bosnu i Hercegovinu. Naime, kako je pisao austrijski list “Standard”, ove vehabije imaju intenzivnu razmjenu s Bečom te
da mjesto Gornja Maoča već godinama
važi za tvrđavu vehabija u kome šef mjesta Nusret Imamović provodio islamski
zakon. “Standard” ukazuje i da se usred
tog mjesta našao i jedan automobil s bečkim tablicama. Naime, bosanski državljanin Imamović koji je, prema izvještajima,
živio u Beču i često putovao na relaciji
Austrija – BiH, važi za povjerenika Muhameda Porče, hodže bosanske džamije u
12. bečkom okrugu, koji se pominje u
kontekstu nabavljača sredstava za vehabije. Porča je školovan za hodžu u Saudijskoj Arabiji, a Imamović je preko jedne
internet stranice samoubilačke atentate
opravdavao vanrednim situacijama. U izvještaju Ustanove za zaštitu ustavnosti i
borbu protiv terorizma u Austriji iz 2007.,
navodi se da su unutar bosanske dijaspore
u Austriji ustanovljene grupacije koje pripadaju neofundamentalističkoj interpre-
BOSANSKI BAROMETAR
taciji vehabizma. “Standard” podsjeća da
povijest nastajanja tih poketa datira još od
Daytonskog sporazma kada su te grupacije uspostavljene od bivših boraca bosanskih mudžahedinskih brigada s ciljem
uspostavljanja islamske države. Regrutacija je uslijedila prvenstveno u ciljnoj
grupi mladih muslimana druge generacije, koji su odrasli na Zapadu, konstatira
list, dodajući da se kao centri islamskih
fundamentalističkih aktivnosti navode
Beč i austrijska pokrajina Gornja Austrija. U periodu koji obuhvaća izvještaj su
poznate osobe i grupe muslimana druge
generacije imigranata koji se nalaze pod
uticajem ideologije Al-Qaide, navodi se u
izveštaju vlasti za 2008. o sigurnosti u
Austriji. Portparol Ministarstva unutarnjih poslova Austrije Rudolf Golia smatra da Beč nije “glavni grad vehabija”.
Prema našim saznanjima, Beč nije glavni
grad vehabija, već postoje u više europskih gradova bosanske zajednice s vjerskom pozadinom, kazao je on “Standardu”. Istovremeno je ukazao da Porča, kao
i drugi članovi vehabija u Austriji, nisu
do sada prekršili austrijski zakon.
Trening za napad na Dodika?
Treba reći da ovdje nema mjesta obrani
vehabija jer njihova životna ideologija, posredstvom senzacionalizma željnih medija,
prezentira potpuno krivu sliku bosanskih
muslimana u svijetu. Dakle, iako je “Standard” kao ugledan list dobro upućen te nema sumnje da su njihovi novinari do u tančine ispitali o kome se tu radi, ovdje ipak
moramo biti oprezni, jer se pišući o vehabijama, vjerujemo nesvjesno barem što se tiče
“Standarda”, stvara jedna pogrešna slika o
Bosni i Hercegovini, konkretnije muslimanima u toj zemlji. A ta je, kao što uostalom
možemo vidjeti i u nekim hrvatskim medijima čiji pojedini novinari žele opravdati
zahtjeve za nelogični treći hrvatski entitet u
BiH, da u BiH jača islamski fanatizam i isključivost. U tu je zamku upao “Standard”
jer je morao napomenuti da se radi o jednoj
mizernoj ekstremnoj skupini koju nitko razuman ne podržava. Uostalom, dokaz je i
hapšenje osmorice vehabija (tvrdi se da ih u
Gornjoj Maoči ima oko 400) bez gotovo
ikakvog incidenta. Zašto? Upravo zato što
trenutačno ili nisu toliko jaki pa nisu niti
sposobni da se organizirano odupru državnom represivnom aparatu ili im to uopće i
nije namjera. Mnogo veći problem u Bosni
i Hercegovini su srpske i hrvatske vehabije,
u našim narodima poznati kao nosioci četničke i ustaške ostavštine koji su daleko
brojniji i koji su još u toku agresije rušili
ustavno-pravni poredak Republike Bosne i
Hercegovine, a pošto nisu u potpunosti to
uspjeli ostvariti, danas to pokušavaju kroz
ideju mirnog razdruživanja, kako to traži
pročetnički orijentirani Milorad Dodik, ili
kroz zahtjeve o nekakvom trećem hrvatskom entitetu, kako to traže licemjerni
HDZ-ovci istovremeno tvrdeći da su oni za
funkcionalnu BiH. Dakle, vehabije jesu
opasne, pogotovo jer ih njihova ideologija
uči da ne prezaju za bilo kakvim sredstvima
da dođu do cilja. Ali vehabije iz ovih dviju
Maoča nisu dio političkog sustava BiH, dok
srpske i hrvatske vehabije to zasigurno jesu.
Zato treba jasno reći da napuhavanje priča o
vehabizmu u BiH kojima su skloni neki hrvatski i srpski novinari, a u čiju zamku je
nesvjesno upao i članak objavljen u uglednom austrijskom listu, nije ništa drugo nego
pokušaj opravdanja da Dodikova tzv. RS
jednog dana dobije zeleno svjetlo da se otcijepi od BiH, a sa njima i tzv. Čović-Ljubićeva Herceg-Bosna koju oni pokušavaju
zapravo oživjeti kroz zahtjev za trećim entitetom. U tom smislu morala je i biti reakcija
vodećih muslimanskih dužnosnika u BiH, a
zbog čega ih je Galijašević i kritizirao. Svijetu je to trebalo i trebaće objasniti upravo
na taj način – muslimanske vehabije osuđujemo, ali problem Bosne i Hercegovine su
srpsko-hrvatske vehabije, a ne gotovo zanemariva skupina onih u dvjema Maočama.
Zanimljiv članak u tom smislu objavljen je u bosansko-hercegovačkom nezavisnom listu “Dani”, koji nikad nije bio
blizak SDA, ali su zato poznati kao zagovarači bosanske cjelovitosti. Pod nazivom “Važno je hapsiti vehabije iz Gornje
Maoče: A Milorad Dodik!?” “Dani” pišu
da je posve jasno zašto je u dosadašnjoj
Ova akcija najveća je združena
policijska akcija u Bosni i Hercegovini poslije rata i u njoj su sudjelovali
službenici OSABiH, policijski službenici Granične policije, Službe za poslove sa strancima, Državne agencije
za istrage i zaštitu, MUPRS-a, Policije
Brčko Distrikta BiH, Federalne uprave policije, uprava policija kantonalnih ministarstava unutarnjih poslova u
FBiH i predstavnici Misije EUPM-a u
BiH. Akcijom su koordinirali i rukovodili Zajednički stožer policijskih
agencija u okviru akcije “Svjetlost” sa
sjedištem u Brčkom s direktorom Federalne uprave policije, glavnim tužiteljem Tužiteljstva BiH i tužiteljima
Posebnog odjela za organizirani kriminal, gospodarski kriminal i korupciju Tužiteljstva BiH.
historiji BiH ova akcija zaslužila da bude
najspektakularnija i koje je uopće opravdanje za toliki broj angažiranih “udruženih snaga”? Ako je suditi, formalno, po
težini djela za koja se stanovnici Gornje
Maoče sumnjiče – ugrožavanje teritorijalne cjeline BiH, napad na ustavni poredak BiH i izazivanje narodnosne, rasne ili
vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti –
po nekima i jest prihvatljivo; no, zašto i
drugi na dosadašnja “kršenja ustavnog
poretka” nemaju isti “tretman”? Zašto se
prijetnje Milorada Dodika o otcjepljenju
RS-a, koje se građanima serviraju svako
jutro uz doručak, ne čitaju kao napad na
ustavni poredak? Zašto izjave poput “ne
želim da mi sude muslimani” ili “Markale
i Tuzlanska kapija su inscenirane” ne
predstavljaju izazivanje narodnosne mržnje, razdora i netrpeljivosti? Po čemu
paravojne formacije u službi entitetskog
premijera nisu također “ugrožavanje teritorijalne cjeline BiH”?
Ponuđeni zvanični odgovor Tužilaštva
BiH – institucije na kojoj se isto tako Dodikovim izjavama demonstrirao čin rušenja
poretka – na klimavim je nogama: “Akcija
je izvedena u tom omjeru jer se radi o vrlo
ozbiljnim kaznenim djelima.” Dokaznih
materijala za ovu tvrdnju za sada nema.
Kao niti odgovora na pitanje zašto su nadležni organi ovom slučaju priklonili pažnju
kakvu nije imao niti jedan od najamblematičnijih primjera bh-postratne realnosti do
sada: zločinačke organizacije, trgovina ljudima, lanac prostitucije, automafija... U
vremenu kada je islamski terorizam jedna
od najsenzacionalnijih svjetskih tema, državi je lakše trenirati moć na nekolicini bradatih vehabija u kratkim pantalonama i maskirnim uniformama koji, istina, ponekad
samim izgledom i stavom mogu izazvati
strah. Najspektakularnija akcija u povijest
BiH poslužit će tek samo kao alibi za jačanje svih etnonacionalističkih radikala, kažu
sarajevski “Dani”. Na kraju navedimo da
uprkos svemu neki poznavatelji prilika u
BiH ovu akciju čitaju i na način da bi se baš
i Dodik sutra mogao naći na udaru zbog rušenja ustavnog poretka ili pak kriminala.
Kao god bilo, nakon svih natezanja Sud
BiH je 25. veljače 2010. ukinuo pritvor vehabijama i vraćeni su u Gornju Maoču,
odredivši im mjere zabrane napuštanja mjesta boravka, kontaktiranja s ostalim osumnjičenima, ili razgovor o predmetu bilo s
kim izuzev s odvjetnicima, međusobnu komunikaciju, kao i zabranu prisustvovanja
javnim okupljanjima. Istraga u ovom predmetu se nastavlja, a u slučaju kršenja mjera
zabrane osumnjičenima iz Gornje Maoče
ponovo će biti određen pritvor. q
25
J
O
U
R
N
A
L
BOSANSKI BAROMETAR
Slučaj Gornja Maoča – priča uhapšenika koji je bespravno lišen slobode
Vrijeme je da ljudi
otvore oči
Adnan Rustemi (27), hrvatski državljanin i zagrebački džematlija, jedan od uhapšenika u BiH u združenoj policijskoj
akciji “Svjetlost” govori o nemilim događajima u slučaju Gornja Maoča, ali i stalnoj nepravdi koja pogađa muslimane u
BiH. Rustemiju je izdato rješenje o deportaciji iz BiH, a zbog navodnog nepoštivanja pravnog poretka BiH, u naredne tri godine zabranjen mu je ulazak u BiH.
Razgovarao: Filip Mursel Begović
26
J
O
U
R
N
A
L
Jedan ste od uhapšenih u slučaju
Gornja Maoča. Hrvatski ste državljanin,
a policija vas je uhitila u Rahićima, distrikt Brčko, na povratku u Hrvatsku?
Što ste radili u Bosni i Hercegovini i jeste li sljedbenik selefijskog nauka?
Ovaj intervju sam odlučio dati zbog
nepravde koja se događa muslimanima u
Bosni i našoj vjeri islamu. Jedan sam od
uhapšenih u akciji koja se odvijala diljem
Bosne, a poznata je pod nazivom “Svjetlost”. Ne smatram se vehabijom niti selefijom nego muslimanom, inšallah. U Bosnu sam krenuo da bih našao ženu koja je
slična mom načinu života i mojoj vjeri.
Da me krivo ne shvatite, nisam tražio ženu pod burkom, niti smatram da su muslimanke u Zagrebu manje vrijedne, nego
jednostavno ovdje nisam do sada našao
srodnu dušu. U Bosni je, elhamdulillah,
izbor veći, pa sam krenuo u nadi da ću
naći životnu družicu.
Jeste li bili i u Gornjoj Maoči?
Prije četiri godine Allah dž.š. mi je
dao uputu i ja sam se vratio svojoj vjeri.
Poučen iskustvom džahilijjeta (život u
neznanju) iz prošlosti shvatio sam da je
uputa i vjera Allahova nešto najvrednije
i najljepše što se može dogoditi u čovjekovom životu. Bosna je za mene zemlja
gdje žive muslimani i predstavlja vrata
islama u Europi. Život vjernika u Zagrebu je zahtjevan i zbog dunjalučkih obveza čovjek ne može u potpunosti osjetiti
slast imana i vjere. Zbog toga je za mene
odlazak u Bosnu, među muslimane, bio
veliki predah i odmor i donosio je dobro
mojem imanu. Boravio sam u mnogim
mjestima u Bosni. Bio sam u Bosanskoj
Krupi, Srebrenici, Zavidovićima..., a između toga iz znatiželje bio sam i u Gornjoj Maoči. Tamo sam vidio ljude koji
su predani svojoj vjeri, a između toga
bave se i dunjalučkim poslovima. Vidio
sam ljude koji više žele dobro svojem
bratu u vjeri nego sebi. Vidio sam ljude
koji žive skladnim i harmoničnim životom, a glavne životne smjernice su im
čvrsto pridržavanje kur’anskih odredbi i
sunneta Poslanika. Vidio sam djecu koja
se natječu u učenju Allahove knjige, a
glavna zabava im je tko će od njih proučiti više džuzeva. Suprotno medijskim
lažima i špekulacijama, djeca idu u školu i rade po državnom programu. Djeca
su odlična u školi i finog i pristojnog ponašanja. Kao prvo, za vrijeme svog boravka nisam, a navratio sam par puta,
čuo da sami sebe nazivaju vehabijama ili
selefijama. Ono što sam ja vidio i zaključio jest da su oni otišli gore da žive islam
u potpunosti i da se predaju Allahu dž.š.,
jer to nisu mogli, a i ne može se u velikom gradu u onoj mjeri kojom bi željeli.
Sagradili su svoj mesdžid, imaju svog
imama i u svemu što rade čvrsto se oslanjaju na Allaha dž.š. – i to je to… ako
njih pitate, ali mediji žele stvoriti neku
drugu sliku. Sve ono što se pisalo u medijima, nije istina. Nisam tamo vidio nikakvo oružje, čuo pozivanje na rušenje
Ustava BiH i poticanje na međurasnu
mržnju, ali i na sve ostalo što se stavljalo
na teret uhapšenim. Ono što sam primijetio, tijekom boravka tamo i nakon što
su me bespravno lišili slobode, jest da će
svatko u Bosni, tko želi živjeti svoju vjeru, bez obzira na izgled, biti sumnjiv cijelom svijetu.
Možete li opisati okolnosti svoga uhićenja?
Dakle, ono što ljudi ne znaju i što lažljivi mediji ne objavljuju je da se ta akcija “Svjetlost” događala u cijeloj Bosni.
Uhapsili su me u Rahiću, gdje sam boravio u mesdžidu i bio u posjeti prijatelju,
ponavljam u nadi da ću naći ženu. U četiri ujutro došla je gomila policije i započela raciju, pri tome nimalo nisu poštivali
svetost tog mjesta. Svi su ušli u obući, a
neki su bili vidno pijani, pušili su cigarete
i pred sam sabah došlo je do naguravanja
i svađe zbog toga što su džematlijama
branili klanjanje sabah namaza. Nakon
burne svađe, naguravanja i prepirke, uz
veliko policijsko osiguranja uspio se obaviti namaz. Pa zar ne bi svaki čovjek s
imalo razuma morao ovo osuditi i uvidjeti što se uistinu događa? Zar nije to napad
na islam i na naše svetinje? Svim ljudima,
koji su se tamo zatekli (njih dvadesetak),
pregledali su osobne stvari. Na upit jednog od džematlija: “Čemu ova racija?”,
policija je rekla da traži eksploziv i oružje. No, kod nikoga nisu ništa našli, Allah
dž.š. mi je svjedok. Dobili smo i rješenja
da ništa sporno nije nađeno. Pretragom
cijelog mesdžida također nisu ništa našli.
Od četiri ujutro do jedanaest sati držali su
nas zatvorene u jednoj prostoriji dok su
oni vršili pretres. Nakon toga posjeli su
nas u policijski autobus, a ono što je otvorilo oči svima, i hvala Allahu dž.š. što je
to ukazao, bio je natpis na autobusu:
OVO VOZILO JE DONIRALA VLADA
SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA. Pametnom dosta. Nakon toga privedeni smo u policijsku postaju Brčko, zatim su mene odvezli u Sarajevo u Imigracijski centar. Do mog dolaska u taj centar
nisam bio svjestan što se dešava i tu počinje moja agonija.
Jesu li Vam objasnili zašto su Vas
priveli?
Ujutro me nazvao moj pravni savjetnik da bi mi rekao: “Adnane, ja u svojih
BOSANSKI BAROMETAR
25 godina odvjetničkog rada nisam vidio
ovakav slučaj. Pripremi se na najgore jer
je se vodi montirani proces.” Svaki dan
sam bio u kontaktu s njim i sa svojom aktivisticom za ljudska prava Nađom Dizdarević, da je Allah dž.š. nagradi svakim
dobrim, i baš nisu bili optimistični u pogledu razvoju situacije. Mene su priveli
zbog toga što sam boravio u Bosni, a prema Ustavu BiH, svatko tko boravi duže
od tri dana mora prijaviti svoj boravak, a
ja to nisam učinio. Međutim, policijske
vlasti su to znale i tu sam vidio da se sprema prljava igra. Samo čvrsta vjera u Allaha dž.š. i misao da je On taj koji je Svemogući i kadar sve, davalo mi je snage da
prebrodim te dane. Međutim, u Imigracijskom centru sa mnom su boravili ostali
muslimani koji su bespravno lišeni slobode, a državljani su BiH. Riječ je o muslimanima koji već od prije borave u tom
centru i sami ne znaju kad će izaći van.
Nakon svega shvatio sam da te usred bijela dana mogu privesti bez pravovaljanih
dokaza – svakog onog tko govori: “Moj
Gospodar je Allah”. U početku je bilo govora da ću u pritvoru ostati devet mjeseci.
Kao i ostalim uhapšenicima, tokom mog
boravka u Imigracijskom centru bili su mi
podmetani dokazi od strane medija i policije. Mene su optužili da su mi našli tri
putovnice, što je velika laž. Nisam ni za
šta bio optužen i po zakonu su me morali
pustiti nakon 24 sata, a ja sam tamo bio
devet dana.
Jesu li Vas maltretirali ili zlostavljali?
Tokom tih devet dana prolazio sam
razna ispitivanja pri čemu su se služili prljavim metodama. Oni su morali opravdati moje hapšenje te su podmetali dokaze,
a novine su po njihovom naputku objavile
da su mi nađene tri putovnice, što ponavljam nije istina niti je dokazano. Bilo je
prijetnji da se neću vratiti u Zagreb, da
neću vidjeti porodicu i ostale gnjusne
stvari. Paralelno s mojim hapšenjem i
hapšenjem u Gornjoj Maoči ljudi u Bosni
su uvidjeli što se događa. Gotovo svi su
dali podršku uhapšenicima i osudili ovaj
gnjusni čin te uvidjeli da je ovo napad na
islam. Prijetili su mi i da će mi zabraniti
ulazak u europske države koje su potpisnice Schengenskog sporazuma. Svi mediji su prenijeli da su u Gornjoj Maoči
maltretirali djecu uhapšenih i ostale stanovnike služeći se ružnim metodama.
Nakon ovih događanja ljudi iz Islamske
zajednice BiH i predsjednik Odbora Mjesne zajednice Gornja Maoča, došli su u
Maoču da izraze podršku i neslaganje povodom događanja u Bosni. Ljudi moraju
biti svjesni, da sve što se događalo bila je
Allahova dž.š. volja. Nadamo se da su napokon uvidjeli tko je kome prijatelj. Vrijeme je da ljudi otvore oči. Postavlja se
pitanje jesu li su neprijatelji islama i Bosne oni koji samo žele predano živjeti
svoju vjeru, ili oni koji nemaju nimalo
stida i ne poštuju islamske svetinje. Međutim, ne treba posustajati u vjeri i obazirati se na podmetanja i spletke drugih.
Allah dž.š. nam je dao vjeru u islam i taj
dar ne trebamo mijenjati i prodavati ni za
što drugo, bez obzira što se to ne sviđa
drugima.
Na koji način ste oslobođeni i kakve
su bile reakcije Vaše okoline kada ste
stigli u Zagreb?
Nakon devet dana pritvora nisu mi
našli inkriminirajuće dokaze, jer ih nije ni
bilo, i nisu me optužili, a policija Republike Srpske me je sprovela na granicu
gdje su me predali hrvatskim vlastima koji su bili zaista ugodni i ljubazni. Nažalost, što mnogi muslimani danas ne vide,
a ljudi iz hrvatske policije koji su me pratili u Zagreb su shvatili, jest to da je ovo
što se dogodilo u Bosni dokaz da se Europa boji buđenja islama u njenom središtu.
Žalosno je što, nakon mog povratka iz
pritvora, najviše podrške i riječi ohrabrenja dolaze od ljudi koji nisu muslimani, a
najviše nerazumijevanja, prijezira i mržnje dolazi iz pera i usta muslimana. Molim Allaha dž.š. da se smiluje Muhammedovom Ummetu, jer Allah dž.š. i Njegov
Poslanik ne uče nas tako. Žalosno je da
neki ljudi uzimaju sebi za pravo da se brinu o drugima i njihovim postupcima više
nego o sebi i o svojoj familiji, ogovarajući ih, istražujući im mahane i smatrajući
da time doprinose vjerskom prosperitetu i
napretku. Zaboravili su na kur’anski ajet
u kojem Allah dž.š. kaže: “One, koji vole
da se o vjernicima šire bestidne glasine,
čeka teška kazna na ovom i na onom svijetu. Allah sve zna, a vi ne znate.” Allahov Poslanik s.a.v.s. ukazuje na obveze
muslimana prema muslimanu: “Musliman je muslimanu brat, ne čini mu nepravdu niti ga ostavljaj na cjedilu. Tko
bude pomogao svome bratu, i Allah će
njemu pomoći. Tko otkloni nedaću od
muslimana, Allah će od njega otkloniti
nedaću na Sudnjem danu. Tko prekrije
sramotu (grijeh) svoga brata, Allah će mu
prekriti sramotu na Sudnjem danu (Mutefekun alejhi).”
Koju ste pouku izvukli iz čitave priče?
U ovoj cijeloj priči ja sam najmanje
bitan jer se to moglo dogoditi svakom mu-
slimanu – bio on iz Zagreba ili Zanzibara.
Hvala Allahu dž.š. na svemu, ja sam svoju
lekciju naučio, ali žalosno je nakon svega
da oni, koji su samo vjerovali u Boga i
zbog toga bili zatvoreni, najviše osude dobivaju od muslimana. Od njih bivaju
označeni pogrdnim imenima, stavljaju se
na marginu društva, smatraju se nepismenim, nepodobnim za društvo itd. Nakon
svih događaja u Bosni, ovim intervjuom
želim samo ukazati ljudima da još više vole svoju vjeru, Allaha dž.š. i Poslanika, a
dokle god izgovaraju šehadet bit će napadani, zatvarani, a negdje i ubijani. Međutim, Allah dž.š. za uzvrat obećava oprost i
vječnu nagradu. Želim reći da jedni drugima moramo biti podrška i oslonac, pogotovo u ovim vremenima kada se napada
islam. Ne smijemo dati drugima priliku da
se naslađuju našim međusobnim neslaganjem. Ako ima nesuglasica, Allah dž.š. je
taj koji mijenja naša stanja, inšallah na bolje. Ja sam dijete koje je odraslo u Zagrebu, dijete s asfalta i doživio sam puno lijepih trenutaka ovdje, ako Bog da, bit će ih
još. Hoću reći da volim svoju domovinu i
ne želim se u njoj osjećati kao stranac ili
ne dao Bog kao ekstremist. Ja sam građanin koji nikad zbog svoje vjere nije imao
problema, jer musliman uvijek mora biti
najbolji, uzorit i lijepog ponašanja. Zašto
je onda moja brada, ili od nekog drugog
muslimana, izraz ekstremizma, a brada
nekog subkulturalnog građanina, recimo
metalca ili pankera nije? Po tome su pravoslavni monasi i židovski rabini isto ekstremisti. Nama muslimanima treba biti
čast i ponos što smo uvijek čisti, pod abdestom, namirisani, pa imamo i bradu, jer
tako nam sugerira sunnet našeg Poslanika.
Isto tako želim reći da se ljudi iz Gornje
Maoče ne žele osjećati kao ekstremisti i
svatko tko se osjeća kao musliman i ima
imalo zdravo srce treba im pružiti podršku, a ne ih osuđivati i još im više nepravde
i boli nanositi. Ne samo ljudima iz Gornje
Maoče, nego svakom muslimanu koji govori “Moj Gospodar je Allah”. Dokle god
smo mi složni i čvrsto se Allahova užeta
držimo, možemo se nadati Allahovoj pomoći, napretku i boljitku u životu na ovom
i na onom svijetu. Čvrsto se držeći jedni
uz druge podržavamo islam jer to nam je
najveći dar od Allaha dž.š. Ako imamo
nesuglasica, na lijep način ih moramo riješiti. Moramo svojim ponašanjem, lijepim
odnosom jedni prema drugima i pokornošću prema Allahu dž.š. pomoći Njegovu
vjeru, Njegov šerijat i Njegovog Poslanika. Međusobnim optužbama, sumnjičenjima i ružnim riječima pridonosimo samo
nazadovanju samih sebe i islama. q
27
J
O
U
R
N
A
L
IZ SVIJETA
Vijesti iz svijeta
Inverzija stvarnosti, slika propasti
Oslobađanje Afganistana
ubijanjem civila
28
J
O
U
R
N
A
L
Assosciated press je sredinom veljače
2010. opsežno izvještavao o udruženoj
ofenzivi američke okupacijske vojske i
afganistanskih kolaboracionista na talibanska uporišta u južnim provincijama,
posebno u gradu Mardža koja je započela
13. veljače. Nakon početnih uspjeha i
ovladavanja gradom, sva bedastoća europskih okupacijskih taktika ratovanja u
Afganistanu još jednom se pokazala u punom svjetlu. Usprkos sve većem broju
američkih i savezničkih okupacijskih vojnika (među koima ima sve više hrvatskih)
i posljednjoj združenoj protutalibanskoj
ofenzivi na jugu zemlje, posebno u Mardži, navodnom talibanskom uporištu, ništa se bitno u strateškom smislu ne mijenja. Prije svega, protiv okupacije više ne
ratuju samo talibani, već i šarolike skupine, prvenstveno paštunskih plemena, ali i
ostalih nezadovoljnika korumpiranom
domaćom kolaboracionističkom vlašću i
sve većim civilnim žrtvama, pa se rat protiv jedne ideološke skupine sklone terorizmu i nasilju polako pretvara u okupacijski, agresivni rat protiv naroda. Kako
je to završilo u Vijetnamu, valjda Amerikance nije potrebno podsjećati. Ali Hrvate možda jest.
U dosada dokazano uspješnoj strategiji ratovanja izvan gradova koji se vrlo
brzo prepuštaju napadaču, dok se preko
80% teritorija drži pod efikasnom kontrolom, a gradove vraća nakon potpunog
iscrpljivanja agresora, Afganistanci su
napustili Mardžu, premjestili se na već
osigurane položaje oko grada i pustili, uz
sporadičnu borbu, oko 15.000 američkih,
britanskih i domaćih kolaboracionističkih snaga da ovladaju gradom. Saveznici
ovu operaciju smatraju najvećom od
agresije i okupacije Afganistana 2001.
No, već početkom napada svim mogućim
“pametnim” oružjem, prvi dan dvije su
američke rakete pogodile dvije kuće
izvan grada, ubivši pri tomu najmanje 9
civila. To je potvrdio 14. veljače ministar
unutarnjih poslova Atmar u Lashkar Garu. Dan uoči ofenzive Hamid Karzai, afganistanski predsjednik je zamolio saveznike da budu posebno obzirni prema sigurnosti civila. Komandant NATO okupacijskih snaga u Afganistanu, general
Stanley McChrystal ispričao se Karzaiju
zbog “tragičnog gubitka života” i suspendirao upotrebu tzv. sofisticiranih HIMARS raketnih sustava.
Deseti dan ofenzive afganistanske
vlasti priopćile su da je NATO u zračnom
napadu usmrtio 33 civila, među kojima
četiri žene i jedno dijete, što predstavlja
novu pogrešku koja je natjerala zapovjedništvo međunarodnih snaga da se još jednom ispriča. Snage NATO-a priznale su
napad i obećale istragu, a McChrystal je
opet izrazio “veliku žalost zbog gubitka
nevinih života”. Avioni ISAF-a ciljali su
ujutro 21. veljače tri vozila u pokrajini
Uruzgan, istaknuo je glasnogovornik afganistanskog ministarstva unutarnjih poslova Zemarai Bašari. U udaru je ubijeno
najmanje 33 civila, među kojima četiri
žene i jedno dijete, a ranjeno je još 12
osoba piše u priopćenju Vijeća ministara
kojim predsjedava šef države Hamid Karzai. “Skupina osoba za koju se sumnjalo
da se radi o pobunjenicima koji bi napali
postrojbu afganistanskih snaga i ISAF-a,
poslužila je kao meta zrakoplovima i neki
su ubijeni”, priopćio je ISAF. “Kad su zajedničke snage stigle na lice mjesta i otkrile žene i djecu, ranjene su prebacile u
medicinske centre”, nastavlja se u priopćenju NATO-a. McChrystal, piše u priopćenju, izrazio je “veliku žalost zbog gubitka nevinih života” i razgovarao s Karzaijem kako bi mu izrazio “svoju bol i
žaljenje”. Smrt tih civila nova je tragična
greška međunarodnih snaga, koje predsjednik Karzai redovito optužuje da ubijaju previše civila u svojim operacijama.
Odgovor je uslijedio isti dan, ponovo po
glavi stanovnika. Najmanje je sedam osoba poginulo u eksploziji bicikla na kojem
je bila montirana bomba, a koji je bio
ostavljen u blizini autobusne stanice u
gradu Lashkar Gar na jugu Afganistana,
javio je BBC. Prema izvještajima lokalnih vlasti svi poginuli u eksploziji, koja je
aktivirana daljinski, su civili, a ozlijeđeno
je još 14 osoba. Niti jedna militantna grupa još nije preuzela odgovornost za napad.
Rat je već dovoljno dugo i izravno
prenesen na pakistanski teritorij zbog optužbi da se talibanski štabovi i logistika
nalaze na teritoriju te države. Jedan od
navodno glavnih talibanskih vođa u Afganistanu uhapšen je u Pakistanu, a to je
četvrto uhićenje visoko rangiranih talibanskih dužnosnika u zadnjim tjednima,
javili su 23. veljače američki mediji.
Mullah Abdul Kabir, član vijeća vođa talibana u Pakistanu, uhapšen je u okrugu
Nowshera na sjeveroistoku zemlje, javili
su New York Times i Washington Post,
citirajući anonimne pakistanske dužnosnike. Tjedan ranije pakistanski i američki dužnosnici rekli su da je u Karačiju
uhićen drugi čovjek afganistanskog talibanskog pokreta, Mullah Abdul Ghani
Baradar. Još dvojica talibanskih vođa,
Mullah Abdul Salam i Mullah Mohammad, uhićeni su “prije 10 i 12 dana u Pakistanu”, rekao je guverner afganistanske
provincije Kunduz. Talibani su to demantirali, a nema potvrde iz nekog nezavisnog, a vjerodostojnog izvora.
IZ SVIJETA
Principi
Konzervativni (kako to umilno zvuči)
gradonačelnik Jeruzalema koji, protivno
rezolucijama Vijeća sigurnosti, dakle ilegalno, vlada i okupiranim Istočnim Jerzalemom, odnosno Kudsom, najavio je nastavak izgradnje turističkog naselja na
području Kudsa, usprkos obećanjima
izraelskog premijera Netanyahua da će, u
zamjenu za palestinski pristanak na nove
pregovore, obustaviti svu ilegalnu izgradnju, dakle onu židovskih naselja ili investitora na okupiranim područjima. Palestinci su, nakon jakog Obaminog pritiska
pristali, unatoč nepostojanju dokaza o zaustavljanju ilegalnih aktivnosti židovske
države. Zauzvrat su dobili odluku jeruzalemskog gradonačelnika. On odluku o
nastavku izgradnje pravda njezinom razvojnom karakteristikom od koje će i Palestinci imati koristi. No, kojim to pravom on uopće donosi bilo kakve odluke
na području koje je već davno trebao napustiti, izgleda ne zanima svjetske medije. Ta zavjera šutnje i pristajanje na fait
accompli kao i u slučaju izgradnje ilegalnog zida, na koncu dovodi do faktičnog
priznanja stanja na terenu i “novih realnosti” koje se onda uzimaju u obzir pri svakom nastavku pregovora. Tako Palestinci
imaju sve manje zemlje, a sve više frustracije, a svima se u svijetu šalje jasan
signal – ako ste jači uzmite tuđe jer samo
ćemo taj zakon priznati, pozivajući se na
realnosti.
Dubailand
Emirat Dubai do sada je u tvrtku Dubai World, financijski posrnuli konglomerat u vlasništvu vladajuće familije Al
Mektum, uplatio financijsku injekciju od
čak 6,2 milijarde dolara ne bi li je spasio
od posvemašnje propasti, a najavio je i da
je spreman uložiti dodatna sredstva, javljaju svjetske agencije. Dubai World, koji
je krenuo u golem projekt gradnje niza
otoka u obliku karte svijeta i koji je kao
svjetska atrakcija trebao privući najbogatije ljude svijeta, zbog ekonomske je krize zapao u velike dugove, a njegova je
zaduženost prošle godine snažno potresla
globalna tržišta. Agencije prenose izjavu
glasnogovornice vlade u Dubaiju, koja je
rekla da je u veljači 2009. godine formiran fond Dubai Financial Support Fund
(DFSF), čiji je zadatak pomoći zaduženim državnim korporacijama. Taj je Fond
u proteklih 12 mjeseci u grupaciju Dubai
World Group ulio više od 6,2 milijarde
dolara, a spreman je uplatiti još i više, kao
što je i najavljeno u prosincu 2009., kada
je vlada izdvojila 4,1 milijardu dolara za
pokrivanje dospjelih obveznica tvrtke
Nakheel, dijela Dubai Worldova poslovanja nekretninama. Tvrtka Nakheel je u
zadnji trenutak spašena od sigurne propasti zahvaljujući pomoći susjednog Abu
Dhabija, čime je ukupna financijska pomoć tog emirata Dubaiju u razdoblju financijske krize dosegnula 10 milijardi
dolara. Središnja banka Ujedinjenih
Arapskih Emirata također je u veljači
prošle godine pomogla s 10 milijardi dolara, a vladina glasnogovornica ističe kako je financijska pomoć Dubai Worldu
dodijeljena isključivo na komercijalnoj
osnovi iako se ona nalazi u vlasništvu države, što je u uvjetima UAE vrlo često
sinonim za vlasništvo vladajuće familije.
Dubai je krajem studenoga prošle godine
potresao svjetska financijska tržišta najavom da radi restrukturiranja mora zamrznuti sve isplate dugova Dubai Worlda na
najmanje šest mjeseci. To je pokrenulo
val zabrinutosti u svijetu i strah da će taj
nekada prosperitetan emirat, čije je bogatstvo akumulirano na spekulaciji nekretninama, financijskim derivativima i
pranju novca, zapasti u dužničku krizu, s
konsolidiranim dugom između 80 i 100
milijardi dolara.
Dubailand II
Policija u Dubaiju je u vezi s likvidacijom vođe palestinskoga pokreta Hamas
uhapsila 15 osumnjičenih koji imaju putovnice zapadnoeuropskih država. Ukupno je uhapšeno 26 zapadnjaka koje se
povezuje s ubojstvom Mahmuda el Mahbuha koje je, pomoću naručenih putnih
isprava zapadnih država, izvršila izraelska
tajna služba Mossad. El Mahbuh, kojeg
Izrael optužuje kao bitnu kariku u lancu
krijumčarenja oružja u Gazu, pronađen je
mrtav u hotelskoj sobi u Dubaiju 20. siječnja. Dok izraelski dužnosnici poriču vezu
Mossada s tim slučajem, izraelski mediji
pišu da je ta tajna služba odgovorna za zločin. Među 15 novih osumnjičenih je šest
osoba s britanskim putovnicama te tri s
francuskim, irskim i australskim. Među
njima je i pet žena. Skupina je uhvaćena
nakon pokušaja napuštanja Dubaija. Prema priopćenju dubaijske policije, svih 15
uhapšenih je pokušalo koristiti kreditnu
karticu iste banke, a nakon toga su planirali otputovati u šest različitih europskih zemalja i Hong Kong. Policija je objavila i
nove detalje istrage. Ravnatelj policije u
Dubaiju Dahi Halan je izjavio da je “99%
uvjeren da iza atentata stoji izraelski Mossad”. Službeni Izrael to opovrgava. Halan
je rekao da su Mabhuhove ubojice koristili
diplomatske putovnice zapadnih država
koje su ili krivotvorene ili ukradene. To je
izazvalo i diplomatski skandal u više europskih država, a o zloupotrebi putovnica
europskih država su govorili i ministri
vanjskih poslova članica EU-a. Afera je
buknula desetak dana nakon izraelskog raketiranja Gaze koje je koincidiralo s izjavom francuskog šefa diplomacije, Kouchnera kako Francuska razmišlja o priznavanju Palestine i prije okončanja mirovnih
pregovora.
Američki državnik Lyndon LaRouche
izjavio je 27. veljače da je ubojstvo el
Mahbuha proračunato da izazove odmazdu prema slično pozicioniranoj osobi u
Izraelu, što bi tek bio povod izraelskom
vojnom napadu na Iran. Zašto bi inače tamo bili tuceti ljudi, izravno umiješanih,
uhvaćenih na djelu sigurnosnim kamerama, upitao se. Čisto smaknuće bi uključilo dvoje ljudi i ne bi izazvalo mjesec dana
dugo međunarodno komešanje. Postojala
je namjera iza ovakve scenografije i to
namjera provokacije nečega mnogo većeg, zaključio je LaRouche. Svaka kritič-
29
J
O
U
R
N
A
L
IZ SVIJETA
30
na točka opreacije je snimljena kamerama, a dubaijski dužnosnici su otvoreno
optužili izraelski Mossad za ubojstvo.
Članovi grupe su koristili francuske, njemačke, irske i britanske putovnice i time
provocirali dodatni međunarodni skandal. LaRouche navodi da sigurnosnim
službama UAE dominiraju bivši MI6 i
MI5 operativci, a akcija je tako organizirana do detalja da će Hamas sada biti obavezan izvesti odmazdu nad visokorangiranim izraelskim dužnosnikom. Dubaijski sigurnosni dužnosnici objavili su otkriće DNK i otisaka prstiju na mjestu
ubojstva, s čime su suočili izraelske vlasti. Bliskoistočni eksperti tvrde da ovaj
slučaj podsjeća na događaje iz 2001., na
ubojstvo tadašnjeg izraelskog ministra
Rehavama Ze’evija kojeg je počinila Habashova Narodna fronta za oslobođenje
Palestine kao odgovor na izraelsko ubojstvo jednog od vođa Narodne fronte, Ebu
Ali Mustafe, dva mjeseca ranije. Ubojstvo Ze’evija i lov na atentatore završili
su izraelskom invazijom i ponovnom
okupacijom dijelova Zapadne obale. Koliko visoko u izraelsku hijerarhiju će ići
Hamasova moguća odmazda, nije jasno.
Neki izvori tvrde do Netanyahua, čije
hapšenje je od emiratskog državnog tužitelja zatražio šef policije u Dubaiju 25.
Alternativa ili...
J
O
U
R
N
A
L
Latinoameričke i karipske zemlje dogovorile su u meksičkom Cancunu formiranje nove političke unije u kojoj nije
predviđeno sudjelovanje SAD i Kanade,
javio je 24. veljače BBC. Novi je blok
stvoren kao alternativa postojećoj Organizaciji američkih država (OAS), koja
igra odlučujuću ulogu u određivanju međunarodnih odnosa u tom dijelu svijeta u
posljednjih 50 godina, a u kojoj SAD
igraju najvažniju ulogu. OAS je posljednjih godina značajno oslabio zbog međusobne netrpeljivosti nekih zemalja, ali i
pritiska SAD na većinu odluka organizacije, zbog čega su stale zemlje članice optuživale Washington da kroz OAS promiče isključivo svoje interese. Odluka o
stvaranju novog bloka donesena je na regionalnom summitu u Meksiku na kojem
sudjeluju predstavnici 32 zemlje iz Južne
Amerike i Kariba, a predsjednik Venecuele Hugo Chavez je naglasio kako je formiranje nove organizacije država “odmak
od kolonizacijske politike SAD-a u tom
dijelu svijeta”. Predstavnik američkog
State Departmenta Arturo Valenzuela novinarima je izjavio kako Washington ne
vidi ništa lošega u stvaranju nove politič-
Hugo Chavez
ke opcije, dodajući kako ona zasigurno
neće zamijeniti sadašnji OAS. Nova organizacija južnoameričkih i karipskih zemalja mogla bi, kako se najavljuje, formalno zaživjeti na sljedećem regionalnom summitu 2011. godine u Venecueli.
Kolumbijski predsjednik Alvaro Uribe
i venezuelski mu kolega Hugo Chavez su,
tokom svečane večere održane nakon
summita, gotovo svima pokvarili dobru
atmosferu, koja je pratila latinoamerički
summit, prenose mediji. Uribe se, kako
prenose prisutni na večeri, počeo žaliti na
trgovinske sankcije koje je Venezuela nametnula Kolumbiji. Chavez mu je na to
odgovorio da Venezueli neprestano prijete
paravojne snage iz susjedne zemlje, insinuirajući da iza takvih prijetnji stoji kolumbijska vlada. Istina je da SAD kontroliraju i jedne i druge, ljevičarsku narko
mafiju preko Chaveza i paravojne kolumbijske desničare preko Uribea. Venezuelski predsjednik pokušao je bijesno izjuriti
ali je zastao kada ga je Uribe neizravno nazvao kukavicom. “Budi muško. Ostani, jer
ponekad vrijeđaš s distance, ali kad se nađemo licem u lice ne razgovaramo”, rekao
je Uribe, kako prenosi dužnosnik prisutan
na večeri koji je želio ostati anoniman.
Bure baruta
Američke tajne službe objavile su 4.
veljače sigurnosnu procjenu situacije u
svijetu, u kojoj se u ocjenama situacije na
jugoistoku Europe navodi kako će taj prostor i dalje zahtijevati poseban angažman
Zapada i SAD. Balkan će, tvrdi se u procjeni, i dalje ostati područje od posebnog
interesa zapadnih sila i najveći izazov stabilnosti u Europi, a međuetničke tenzije u
BiH i neriješeno pitanje srpske manjine
na Kosovu, kao glavni izvori napetosti u
regiji, tražit će i dalje diplomatske i sigurnosne intervencije Zapada. Izvještaj podnesen senatskom odboru za obavještajna
pitanja Kongresa SAD, koji potpisuje savjetnik američkog predsjednika i direktor
Nacionalne obavještajne službe Dennis
Blair, spominje kako SAD i Europska
unija i dalje moraju zadržati značajan
utjecaj na zapadnom Balkanu, jer će njihov angažman na tim prostorima utjecati
i na razvoj događaja u regiji. U dokumentu se tvrdi kako je prisutnost NATO snaga na Kosovu i dalje potrebna kako bi se
spriječili mogući incidenti i međuetničko
nasilje, jer većina Srba i dalje nastavlja
odbijati integraciju u kosovske institucije, a istodobno je utjecaj kosovskih vlasti
na Srbe na sjeveru zemlje vrlo slab. Priština će i nadalje, tvrdi se u dokumentu,
ovisiti o ekonomskoj i razvojnoj pomoći
međunarodne zajednice, ali i o diplomatskoj i potencijalno sigurnosnoj podršci
radi daljnje konsolidacije državnosti.
SAD procjenjuju kako se političari u Beogradu zalažu za europsku budućnost Srbije, te je u tom dijelu vidljiv napredak u
odnosu na prijašnje stanje, ali smatraju
kako Beograd i dalje ne pokazuje namjeru da prihvati nezavisnost Kosova. Izvještaj se posebno osvrće i na stanje u BiH.
Navodi se kako u toj zemlji, doduše, ne
postoji neposredna opasnost od rasplamsavanja nasilja ili raspada države, ali da
etnička pitanja i problemi i dalje dominiraju u svim političkim procesima u toj
državi, zbog čega stoji proces reformi.
Američke službe upozoravaju kako se tri
strane u BiH i dalje ne uspijevaju dogovoriti oko potrebnih ustavnih promjena
koje od njih zahtijevaju EU i SAD, te da
ta činjenica koči nastavak eurointegracijskog procesa u zemlji te sprečava ulazak
BiH u NATO. Ocjenjuje se i da bosanski
Srbi igraju značajnu ulogu u neuspjelom
provođenju potrebnih reformi, jer i dalje
koče reformske procese u zemlji i unose
dodatni nemir te pojačavaju tenzije inzistiranjem na raspisivanju referenduma o
nezavisnosti, a taj će se trend, tvrdi izvještaj, nastaviti i dalje. Dio posvećen Balkanu nalazi se pri dnu izvještaja o procjenama rizika u svijetu, a dokumentom dominiraju rizici od cyber kriminala, prijetnje ekonomske krize i rizici od terorističkih napada.
Predsjednik kosovskog parlamenta
Jakup Krasniqi je 9. veljače za prištinske
medije kazao da “‘ukoliko dio Srba nije
spreman živjeti u sjevernom djelu (Kosova) i ukoliko oni smatraju da se mogu odvojiti od Kosova, onda su i Albanci iz
Preševske doline spremni pripojiti se Kosovu”. Državni tajnik u srbijanskom ministarstvu za Kosovo Oliver Ivanović je
izrazio zabrinutost jer nitko od međuna-
IZ SVIJETA
rodne zajednice na Kosovu nije reagirao
na tu Krasniqijevu izjavu koju smatra
“ratnohuškačkom”. Osim toga, Ivanović
je ustvrdio kako “Srbija neće mijenjati
svoje za svoje”. Naglasio je da ni srbijanska strana ne zagovara ni podjelu ni zamjene teritorija. “Ovakvi i slični potezi u
prošlosti su izazivali komplikacija i sukobe”, ustvrdio je, pozivajući predstavnike
EU i druge međunarodne faktore na Kosovu da osude Krasniqijevu izjavu.
Pripadnik multietničke policije u južnosrbijanskom mjestu Bujanovcu Blerim
Mustafa teže je ozlijeđen u eksploziji
bombe postavljene ispod njegovog službenog auta. Također je ozlijeđena i njegova supruga koja je bila s njim u trenutku eksplozije, kao i dvije maloljetne djevojčice koje su se slučajno zatekle u blizini, izvjestili su beogradski elektronski
mediji. U izjavi za B92, srbijanski ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić rekao
je da je uvjeren da su napad koji se dogodio 14. veljače navečer organizirali Albanci koji se protive multietničkoj policiji te naveo da će istraga pokazati prave
motive napadača. Postoje, kako je rekao,
indicije da je riječ o terorističkom činu jer
su, osim pripadnika policije, među žrtvama i obični građani. Od mještana Bujanovca se doznaje da je Mustafa do sada
bio nekoliko puta meta napada te da su
mu sunarodnjaci Albanci prijetili zbog
njegova angažmana u policiji. Bujanovac
je, uz Preševo i Medveđu, jedna od tri
južnosrbijanske općine naseljene većim
brojem Albanaca, u kojima djeluje multietnička policija.
Ruski ambasador u Srbiji, Aleksandar
Konuzin upozorio je tu zemlju kako će
činom ulaska u NATO savez i formalno
priznati neovisnost Kosova, jer ta vojna
organizacija Kosovo ne smatra dijelom
teritorija Srbije. Konuzin je u intervjuu
portalu “Econom.east”, početkom veljače
otvoreno kazao kako na odnos Rusije s
ostalim državama vrlo jak utjecaj ima i
činjenica jesu li one članice NATO-a ili
nisu, upozoravajući tako Srbiju da bi, ako
nastavi inzistirati na ulasku u NATO, mogla ugroziti tradicionalno čvrste veze s
Moskvom. “NATO ima dosta određen
stav o Kosovu i ako pristupate organizaciji koja smatra da je Kosovo nezavisna
država, to znači da i vi dijelite takav
stav”, kazao je Konuzin. On je rekao kako Srbija sama treba odlučiti želi li postati članica NATO i u toj se odluci na nju ne
smije vršiti nikakav pritisak izvana, no
složio se sa stavovima dijela političkog
vrha u Srbiji, prema kojima o eventualnom ulasku uzemlje u NATO treba raspi-
sati referendum i o tome zatražiti suglasnost srpskog naroda. “NATO je 1999.
godine bombardirao čitavu zemlju i svaka obitelj u Srbiji ima svoje mišljenje o
tome kakav odnos treba imati prema ovoj
organizaciji. NATO smatra da je situacija
na Kosovu već stabilna i smanjuje prisutnost KFOR-a, a postojanje ovih snaga
nije u skladu sa Rezolucijom 1244. Samo
naivni ljudi vjeruju NATO-u”, rekao je
Konuzin u intervjuu.
Quod licet Iovi...
Egipatske vlasti namjeravaju, nakon
dva desetljeća, ponovno pokrenuti svoj
civilni nuklearni program te su 7. veljače
objavile kako će početi graditi nuklearnu
elektranu u gradu El-Dabaai na obalama
Sredozemnog mora. Još 2007. godine su
egipatske vlasti objavile svoje planove za
gradnju elektrane zbog povećane potražnje za električnom energijom. Sjevernoafrička država je od nuklearnog programa
odustala 1986. godine, nakon katastrofe u
elektrani u Černobilu. Egipatske novine
El-Ahram citirale su ministra energije
Hassana Younesa koji je rekao da će
gradnja prve nuklearne elektrane trajati
oko devet godina, a cijena gradnje će biti
od 1,5 do 2 milijarde dolara. Rusija, SAD,
Kina i EU su poduprli egipatski civilni
nuklearni program te su toj državi ponudili pomoć u njegovoj gradnji.
Iran u svemiru, nuklearan
Iran je objavio kako je u svemir lansirao raketu koja u kapsuli nosi životinje:
dvije kornjače, jednog štakora i crve. Ovo
je treća raketa koju su Iranci poslali u sve-
mir, ali prva sa živim organizmima. Raketa Kavoshgar 3 je nosač koji služi za postavljanje satelita u Zemljinu orbitu. Prva
raketa Kavošgar 1 lansirana je u veljači
2008. godine. Al Alam, iranska TV postaja na arapskom jeziku, nije dala dodatne
pojedinosti o lansiranju već je samo javila
da je testiranje rakete Kavošgar 3 bilo
uspješno. Također, Iranci su na dan lansiranja rakete sa živim organizmima otkrili i
tri nova telekomunikacijska satelita. Zapadne zemlje zabrinute su da bi raketna
tehnologija uz pomoć koje se lansiraju sateliti mogla biti iskorištena i za lansiranje
bojnih glava, premda Iran to opovrgava.
Predsjednik Mahmud Ahmadinedžad
je izjavio 11. veljače da je Iran proizveo
prvu količinu urana obogaćenog na višoj
razini, ustvrdivši da njegova zemlja neće
biti natjerana od Zapada da obustavi svoj
nuklearni program. Izjava dana na skupu
povodom godišnjice Islamske revolucije
1979. uslijedila je dan nakon što su SAD
nametnule nove sankcije. On je rekao stotinama tisuća okupljenih Iranaca da je zemlja sada postala “nuklearnom državom”,
što je ponovljena izjava od 9. veljače. Također je ponovio kako Iran nema namjere
razvijati nuklearno oružje. Međutim, nije
jasno koliko je stvarno proizvedeno obogaćenog urana.
David Albright s washingtonskog Instituta za znanost i međunarodnu sigurnost
rekao je AP-u da bi 20-postotni obogaćeni
uran, proizveden u samo nekoliko dana
nakon početka procesa bio “malen iznos”.
Obogaćivanje urana proizvodi gorivo za
nuklearne elektrane, ali može se koristiti i
za izradu materijala za atomsko oružje,
ako se obogati do 90% ili više. “Mi imamo
mogućnosti obogaćivanja urana više od
Mahmud Ahmadinedžad
31
J
O
U
R
N
A
L
IZ SVIJETA
32
J
O
U
R
N
A
L
20%, ili 80%, ali ga ne obogaćujemo na tu
razinu jer nam to nije potrebno”, rekao je
iranski predsjednik u direktnom prijenosu
na nacionalnoj TV. Nakon te najave, tzv.
međunarodna zajednica drugi je dan nametnula nove sankcije Teheranu. Teheran
tvrdi da želi daljnje obogaćivanje urana
kao dio plana za razvijanje goriva za svoj
istraživački reaktor koji osigurava medicinske izotope za stotine tisuća Iranaca koji se liječe od raka. Zapadne zemlje tvrde
kako Teheran nije sposoban pretvoriti materijal u šipke goriva koje su potrebne reaktoru. Pa onda tvrde kako se boje da Iran
želi obogaćivanje urana za naoružanje. To
je valjda lakše proizvesti. Ahmadinedžad
je ponovio kako iranska pozicija nije razvoj nuklearnog oružja. “Kada kažemo da
ne proizvodimo bombu, to i mislimo i ne
vjerujemo u proizvodnju bombe. Kada bismo željeli proizvodnju bombe, to bismo i
objavili”, rekao je okupljenima. Dodao je i
da iranska nacija nikada neće popustiti prijetnjama i nelogičnim primjedbama. Zapadne nacije optužuju Teheran zbog odbijanja međunarodno prihvaćenog plana
smirivanja stanja putem izvoza iranskog
urana niske razine obogaćenja u inozemstvo i njegov povrat u obliku šipki za gorivo za nuklearni reaktor. Iran naglašava
kako nije imao druge nego nastaviti proces
obogaćivanja jer njegove primjedbe na
plan nisu prihvaćene. Associated press je
došao u posjed povjerljivog dokumenta
UN agencije za atomsku energiju koji kaže
da su iranski početni rezultati dosizanja više razine obogaćivanja urana skromni.
Lyndon LaRouche upozorio je 20. veljače da su neki krugovi u Londonu, uključujući i bivšeg premijera Blaira, stvarni
arhitekti izraelskih preventivnih napada
na iranske nuklearne pogone o kojima se
sve više može čuti iz izraelskih izvora.
LaRouche je podsjetio na Blairovo svjedočenje pred Chilcot povjerenstvom, u
kojem je uvjeravao članove povjerenstva
u potrebu vojne akcije protiv Irana danas,
baš kao što je i lagao kako bi uvukao SAD
i Britaniju u invaziju na Irak 2003. Izvori
bliski izraelskoj vladi upozorili su Executive Intelligence Review da je uži kabinet
premijera Netanyahua blizu odluke o pokretanju preventivnog napada na iranske
nuklearne pogone. Isti izvor tvrdi kako su
unutar izraelske vojske vodi oštra rasprava o izraelskim kapacitetima za uspješan
napad na iranske pogone u Natanzu i
drugdje. Nedavno je bivši načelnik generalštaba izraelskih obrambenih snaga
(IDF), general Dan Halutz rekao izraelskim medijima da IDF nema mogućnosti
ozbiljno naštetiti iranskom programu. Za
nedavna posjeta Rusiji, premijer Netanyahu i ekstremistički šef diplomacije Lieberman zatražili su od premijera Putina dozvolu za izvođenje napada s ruskog teritorija, što je ovaj odlučno odbio, tvrdi EIR,
pozivajući se na izvore bliske izraelskom
kabinetu. Isti se zahtjevi upućuju i Kazahstanu. Izvor dodaje kako je najizglednija
opcija napada s izraelskih podmornica,
opremljenih krstarećim raketama. No, njihova je točnost nepouzdana, a većina pogona s izraelske liste za odstrel nalazi se u
urbanim područjima. Izvori su potvrdili
da je tim za nacionalnu sigurnost Obamine administracije poslao nekoliko vrlo
snažnih poruka, upozoravajući Izrael da
ne poduzima nikakve unilateralne akcije
protiv Irana. Američki mininistar obrane
Gates, šefica diplomacije Clinton, predsjedavajući Zajedničkog vojnog zapovjedništva admiral Mullen, savjetnik za
nacionalnu sigurnost general Jones i potpredsjednik Biden priznaju da je vojni napad na Iran scenario u najgorem slučaju,
zadnja opcija i da je situacija daleko od
točke u kojoj bi se takva odluka trebala
donijeti. Čak i izraelski vojni planeri vjeruju da Iran ima mogućnost asimetrične
odmazde u slučaju napada, posebno u Perzijskom zaljevu, ali i samom Izraelu koja
može zaustaviti redovni transport nafte,
poremetiti odnos snaga na Levantu, a time
sudbinski ugroziti svjetsku ekonomiju.
Stoga izraelski izvori najavljuju mogućnost vrlo jakog, uništavajućeg napada na
libanonski Hizbullah i palestinski Hamas
koji se smatraju iranskim saveznicima.
Dok su se stotine tisuća pristaša vlade
u Teheranu okupili na proslavi godišnjice
revolucije, snage sigurnosti su se sukobile s demonstrantima koji su tražili poništenje lipanjskih predsjedničkih izbora.
Policija se sukobila s demonstrantima na
nekoliko mjesta oko Teherana, uz upotrebu suzavca i paintball metaka za obilježavanje ljudi za hapšenje, tvrde neke neimenovane web stranice, a prenosi AP.
Nastup snaga sigurnosti je uspio spriječiti
veći opozicijski skup. Jedna je djevojka
rekla da je pokušala pridružiti se demostracijama, ali je ubrzo napustila poprište,
razočarana. “Bilo nas je 300, najviše 500.
Protiv 10.000 ljudi”, rekla je. “To znači
da su oni pobijedili, a mi izgubili. Porazili su nas.” “Snage sigurnosti ispaljivale su
suzavac kako bi raspršili grupu demonstranata koja je pokušala doći na Trg slobode, uzvikujući ‘smrt diktatoru’”, objavila je opozicijska web stranica Rahesabz
i izvijestila o nepoznatom broju uhapšenih. Policija i Basidž milicija na motociklima sjatili su se u centar grada gdje su
se demonstranti i snage sigurnosti sukobile na nekoliko mjesta.
Viktor Janukovič novi predsjednik
Ukrajine
Ukrajinski oporbeni čelnik Viktor Janukovič proglasio je u 8. veljače pobjedu
na predsjedničkim izborima, nakon što je
prebrojano gotovo 90% glasačkih listića.
Taj je rezultat kasnije potvrdilo državno
izborno povjerenstvo, unatoč osporavanjima njegove protukandidatkinje, premijerke Julije Timošenko. Ubrzo je uslijedilo i prizanje rezultata tzv. zapadnih zemalja koje se nadaju političkoj stabilnosti i
boljim odnosima Ukrajine s Rusijom u
cilju izbjegavanja njihovih sukoba oko
isporuka prirodnog plina, zbog kojih zimi
dolazi do ozbiljnih poremećaja isporuke
plina Europi. Izborno povjerenstvo priopćilo je rano 8. veljače da je Janukovič
osvojio 48,54%, a Timošenko 45,80%
glasova, nakon što su obrađeni rezultati s
88% biračkih mjesta. Izborni stožer aktualne premijerke odbio je priznati poraz,
tvrdeći da je razlika premala. Ukrajina je
nakon pet godina vladavine “proeuropske” koalicije ponovo vratila u tješnje odnose s Rusijom. Unutarnji politički sukobi i posrtanje ekonomije euforiju nakon
tzv. Narančaste revolucije pretvorili su u
masovno razočarenje i frustraciju. Iako
oboje kandidata najavljuju istodobno jačanje veza s EU i Rusijom, malo je vjerojatno da će se Janukovič nastaviti zalagati
za pristupanje NATO, što bio jedan od
glavnih ciljeva Narančaste revolucije i
najveći trn u ruskom oku.
Ovakav je rasplet, nakon inauguracije
doveo do raspada koalicije parlamentarnih stranaka koje su u ukrajinskom parlamentu podržavale premijerku Juliju Timošenko. To je 28. veljače objavio predsjednik ukrajinskoga parlamenta Volodimir Litvin. Parlament je na taj način otvorio put stvaranju novog političkog savezništva koje će biti naklonjeno novoizabranom predsjedniku Viktoru Janukoviču. Janukovičeva koalicija je, nakon pobjede na predsjedničkim izborima 7. veljače, pozivala Timošenko da odstupi s
premijerske pozicije, što je ona odbijala
Nakon raspada “narančaste” koalicije koja je podržavala premijerku, prema ukrajinskom zakonu, u roku od 30 dana se
mora formirati nova koalicija. Nova koalicija će se najvjerojatnije oblikovati oko
Janukovičeve Stranke regija. Ako se to ne
dogodi u roku od 30 dana, Janukovič kao
novi predsjednik, ima ustavno pravo raspustiti parlament i raspisati prijevremene
IZ SVIJETA
Viktor Janukovič
parlamentarne izbore. Timošenko je dosad u parlamentu imala potporu koalicije
koju je premijerka osnovala s bivšim
predsjednikom Viktorom Juščenkom.
Sudan je sljedeći
Glavni tužitelj Međunarodnog krivičnog suda (ICC), Luis Moreno Ocampo,
uložio je žalbu na odluku Suda iz ožujka
prošle godine da ne uključi zločin genocida u optužnicu protiv sudanskog predsjednika Omera el Bašira. Žalbeno vijeće
ICC-a objavilo je 3. veljače da je zatražilo
od predraspravnog suca da izda novu odluku, “upotrebljavajući korektan standard
dokazivanja”, čime je impliciralo da je
prethodna odluka bila neispravna. Objava
je puštena u javnost na dan el Baširovog
dolaska u Dohu, sjedište mirovnih pregovora o Darfuru, na nastavak pregovora.
U Sudanu se u travnju održavaju opći
izbori. ICC je najavio donošenje nove odluke kroz nekoliko tjedana. Tužitelj Moreno Ocampo je izjavio kako očekuje da
će optužnica biti proširena i na genocid.
Protuvladin darfurski pokret Jednakost i
pravda izrazio je zadovoljstvo razvojem
događaja. Promatrači smatraju da će ovo
onemogućiti sudansku vladu da postigne
sporazum do općih izbora, kako se nadala. Politički aspekt ovog poteza naglasio
je i londonski Guardian koji je dan poslije
objavio kako odluka ICC-a ide na ruku
sudanskim vlastima koje su tvrdile da je
sudski pravorijek donesen u cilju zaustavljanja napora sudanske vlade za održavanjem izbora i mirne primopredaje
vlasti. Sudanski ministar informiranja
Kemal Ubeid izjavio je: “Ako gledate na
vrijeme ovoga procesa, onda vam ono pokazuje da ICC želi zaustaviti politički razvoj u Sudanu”.
Iduće godine istječe šestogodišnji prijelazni rok za ujedinjenje juga i sjevera
zemlje, kada bi trebalo ili postići sporazum
o konačnom ujedinjenju ili provesti referendum o otcjepljenju sirovinama bogatog
juga. Sudanski ambasador pri UN odbacio
je kao neodgovorne navode američke mu
kolegice Susan Rice o vladinom slanju
oružja militantima na Jugu koji se bore
protiv vlade Južnog Sudana. Ambasador
Abdulmahmud Abdulhalim je kategorički
opovrgnuo njezine navode, rekavši da je
ona propustila pomaknuti se od antisudanskog aktivizma k poziciji dostojnoj predstavnici supersile. Pobunjenici i milicije u
Sudanu naoružavaju se iz drugih država,
svjedoči sve više nezavisnih izvještaja.
Poplava oružja prouzročit će vrlo krhku
situaciju koja bi mogla upropastiti izbore i
referendum iduće godine.
Haiti – case study
Američki ekonomist Lyndon LaRouche izdao je 23. veljače hitan poziv američkoj administraciji da angažira inženjerijske jedinice vojske koje bi surađivale s
Vladom u Port au Princeu i premjestile
oko milijun Haićana koji su ostali bez
krova nad glavom i žive u ruševinama
pod nemogućim okolnostima u gradu, nakon katastrofalnog potresa 12. siječnja
koji je ostavio preko 200.000 mrtvih. Hitnost je potrebna zbog približavanja kišne
sezone. Port au Prince će biti poplavljen
pod ovim okolnostima kroz mjesec-dva,
naglasio je. Poseban problem će tada biti
smeće i ljudski otpad te epidemije širokih
razmjera, upozorio je. Čak i prije potresa
Haiti nije imao pogon za tretman otpadnih voda.
Haiti je slika onoga što čeka cijelo čovječanstvo zbog posljedica održavanja
bankrotiranog financijskog sustava. To je
lice novog mračnog Srednjeg vijeka. Moramo se zaustaviti u Haitiju, ako još imamo moralne snage preživjeti na ovoj planeti, zaključio je LaRouche. On je pozvao
i na sklapanje bilateralnog sporazuma
SAD-Haiti o privremenom izmještanju
milijun Haićana unutar zemlje i u SAD
kako bi se spriječilo izbijanje i širenje
epidemija koje se neće moći kontrolirati.
Potpuna obnova Haitija moguća je u 25
godina, ali kratkoročno je moguće izgraditi relokacijske kampove izvan Port au
Princea, pa čak i gradove gdje se treba
osigurati zadovoljenje osnovnih životnih
potreba. “Ne možete primijeniti band-aid
pomoć Haitiju. Cilj je, ako će zemlja biti
održiva, nakon izlaska iz ove more, suveren Haiti. Dakle, sporazum treba biti,
sporazum koji će ponovno uspostaviti
efikasni suverenitet haićanske nacije, nakon destruktivnog učinka ove i prethodnih poteškoća. Haiti je mala nacija ljudi
koji su bili podvrgnuti strašnoj povijesti,
kojima se svašta obećavalo, a zatim ih se
izdavalo mnogo puta”, naglasio je američki ekonomist.
Američki novinar Carlos Wesley, uspoređujući potres u San Franciscu 1989.
u kojem je poginulo 63 ljudi i oštećeno
oko 3.000 domova, s haićanskim potresom iste magnitude zaključuje da nije potres izazvao veliko razaranje i ljudske žrtve toliko koliko nedostatak infrastukture
te solidnog temeljenja i izgradnje. On je
također dao i kratak povijesni osvrt na
sudbinu ove nesretne zemlje.
Haiti je u stanje bijede došao znatno
prije potresa, zahvaljujući nametanju sve
pogubnijih ekonomskih politika i modela
kojima je kruna bila globalizacija, tvrdi
Wesley. Zemlja je bila žrtvom praktički od
dana stjecanja nezavisnosti 1. siječnja
1804. Haiti je bila prva zemlja Amerike
koja je izborila nezavisnost nakon SAD i
proglasila se modernom crnačkom republikom. Nezavisnost je izborena kao rezultat jedine uspješne pobune robova u povijesti koju je vodio Toussaint L’Ouverture,
pobijedivši snage tri sile u regiji – Španjolske, Engleske i Francuske. Haitiju, kaže
Wesley, to nikada nije oprošteno, kao ni
podrška Američkoj revoluciji i potpora Simonu Bolivaru u njegovom posljednjem i
uspješnom pokušaju da izbori nezavisnost
za zemlje Velike Kolumbije. Značajno je
33
J
O
U
R
N
A
L
IZ SVIJETA
34
J
O
U
R
N
A
L
da je haićanski Rat za nezavisnost omogućio SAD pripojenje Luizijane i udvostručenje teritorija. Haiti je kažnjavan blokadama i karantenama i od imperijalističkih
sila i od nezahvalnih bolivarskih zemalja, i
od SAD. Promjena je nastupila dolaskom
Abrahama Lincolna na vlast kada su SAD
napokon diplomatski priznale Haiti, a
1889. poslale prvog ambasadora, afroameričkog lidera Fredericka Douglasa. Krajem 19. stoljeća Haiti je bila samoodrživa
zemlja, s ugledom među ostalim nacijama.
Stara, imperijalna američka politika obnovljena je za vrijeme Woodrow Wilsona
koji je izvršio i invaziju na Haiti 1915, preuzevši kontrolu nad carinama, uvevši okupaciju koja je trajala do 1934. i u nekim
periodima bila brutalna. S okupacijskim
snagama stigle su horde antropologa koje
su počele uvjeravati Haićane da je vudu
praznovjerje njihova “izvorna, afrička” religija. Tridesetih godina na vlast u susjednoj Dominikanskoj republici koju također
pod okupacijom drže Amerikanci dolazi
diktator Rafel Trujillo koji je izvršio etničko čišćenje Haićana iz graničnih područja
1937. Smatra se da su tada ubijeni deseci
tisuća Haićana. Američka je okupacija završila kada je predsjednik Roosevelt pokrenuo politiku dobrosusjedstva koja je
omogućila Haitiju povratak na put kakvog-takvog razvoja. Poslije njegove smrti, ponovo je došlo do pogoršanja. Američke obavještajne službe organizirale su dolazak na vlast liječnika, doktora Francoisa
Duvaliera, koji je u SAD studirao i antropologiju. On je vrlo brzo nametnuo oštru
diktaturu, a proglasio se Velikim vudu
svećenikom. Poslije smrti naslijedio ga je
sin Jean-Claude. Narod je oca zvao Papa
Doc, a sina Baby Doc. Ipak, Haiti je svo to
vrijeme zadovoljavao svoje potrebe za rižom iz vlastite proizvodnje i gladi nije bilo. Padom Baby Doca 1990. MMF je kao
uvjet za manji zajam od 24 milijuna dolara, zatražio ukidanje trgovinskih barijera
na rižu i ostalu hranu. Nakon ukidanja protekcionističkih mjera, Haiti je postao netto
uvoznikom riže iz – SAD, što je u stečaj
dovelo lokalne proizvođače, kako tvrdi
pravnik Bill Quigly. Bivši svećenik JeanBertrand Aristide 1991. je na izborima izabran za predsjednika, ali je ubrzo zbačen
vojnim udarom zbog inundacije vudu
praksom procesa donošenja političkih odluka. Ovo je bio povod američkom predsjedniku Bushu starijem da nametne još
jedan međunarodni embargo koji je razultirao epidemijom gladi. Embargo je završen još jednom američkom invazijom
1994. koju je naredio Bill Clinton. Aristide
je vraćen na vlast, a s njim i zahtjevi za
potpunom privatizacijom, uključivši i
osnovnu infrastrukturu, opskbu vodom i
strujom, sve luke i zračne luke i obrazovanje. Kada se tomu nije promptno udovoljilo, uslijedle su nove ekonomske sankcije
koje su dovele do potpunog osiromašenja i
kolapsa društva. Aristide se suprotstavljao
ovim mjerama, što je dovelo do njegovog
ponovnog svrgavanja 2004., uz punu podršku Busha juniora. Američka Obalna
straža je zadržala blokadu kako bi spriječila bijeg Haićana u SAD.
Alternativu Laroucheovom planu dao
je britanski ekonomist Paul Collier koji je
predložio da se Haiti preuredi u slobodno-trgovinsku zonu za kontrolirani izvoz
multinacionalnih korporacija, uz zapošljavanje lokalne, jeftine radne snage.
Collier je zadužen od UN da razradi i
plan obnove zemlje. Tako je Haiti u nešto
više od 200 godina načinio puni krug – od
oslobođenja od ropstva do ropstva.
Ledeno doba
Dok se sjeverna polutka Zemlje gušila
pod velikim količinama snijega i vrlo niskim temperaturama zraka, dvije strane u
debati o klimatskim promjenama nastojale su ojačati svoje argumente. Skeptici
teorije o globalnom zatopljenju koriste
rekordne količine snijega da pod sumnju
stave one koji upozoravaju na klimatske
promjene uslijed ljudskog djelovanja. Argument potonjih je da je upravo globalno
zagrijavanje rezultat frekventnijih i intenzivnijih promjena vremena. New York
Times je u broju od 15. veljače prenio napis s Weather Underground bloga meteorologa Jeffa Mastersa u kojem on tvrdi da
ekstremne vremenske prilike u veljači po
sebi ne pokazuju ništa u odnosu na dugoročnu klimatsku trajektoriju planete. Klima je po definiciji, piše Masters, izmjera
desetljeća i stoljeća, a ne mjeseci i godina. Obje strane u debati se slažu u jednom
– niti jedan vremenski događaj ne može
se koristiti za dokaz o promjeni klime.
Globalno zatopljenje je, uvjeravaju
nas lideri najmoćnijih zemalja, najveći
svjetski problem. To je tema na koju se
održavaju konferencije i skupovi, traže se
načini da se ograniči emisija stakleničkih
plinova i smanji navodni destruktivan
ljudski utjecaj na naš planet. Dio međunarodne znanstvene zajednice, među kojima su i vrlo ugledna imena, smatra kako
je globalno zatopljenje velika fama iza
koje stoje politički i financijski interesi.
Stav tih znanstvenika o globalnom zatopljenju drastično se razlikuje od mišljenja
koje je široko zastupljeno u javnosti, do-
brim dijelom i zbog medijske propagande. Naravno, oni nisu niti prvi niti jedini
čije se mišljenje drastično razlikuje od
prevladavajućeg. “Čovječanstvo se mora
početi pripremati za ledeno doba”, rekao
je jedan od skeptika, akademik Vladimir
Paar u nekoliko navrata, gostujući na hrvatskim medijima. “To znači da će velik
dio Europe biti pod ledenjacima: Njemačka, Poljska, Francuska, Austrija, Slovačka, dobar dio Slovenije... Ogroman
dio mora bit će pokriven vječnim ledom,
što znači da ćete moći kopnenim putem
stići od Hrvatske do Irske. Sjeverno i Baltičko more neće postojati”, kaže Paar i
nastavlja: “U prošlosti su ledena doba trajala oko 70.000 godina. Unutar svakog
ledenog doba postoje razdoblja malog zatopljavanja i zahlađenja. To su poznate
činjenice, novo ledeno doba ne može se
izbjeći. Veliko je pitanje što će se onda
dogoditi sa stanovništvom zemalja u
srednjoj Europi. Mogu se iseliti na jug iako bi mogli ostati gdje jesu, ali samo uz
ogromno povećanje proizvodnje energije.
Također, što će biti s hranom? Ja vjerujem da će se morati uzgajati u plastenicima. Zbog toga su također potrebne ogromne količine energije kako bi se ti plastenici mogli grijati.” Na pitanje kako je
moguće da se, uz silna znanstvena istraživanja, dogodi da ne postoji konačan stav
o zatopljenju odgovorio je: “Nekoliko tisuća klimatologa koji sudjeluju na znanstvenim skupovima, koriste selektirane
znanstvene informacije, samo one koje su
u skladu s njihovim uvjerenjima, dok one
druge ignoriraju. To je vrlo zabrinjavajuće. Prije nekoliko godina sam bio na
Svjetskom znanstvenom forumu u Budimpešti kao predstavnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Tamo su ti
vrhunski eksperti iz Međunarodnog panela za klimatske promjene, koji su dobili i
Nobelovu nagradu, iznosili svoje stavove
i zaključke. Radi se o panelu koji ima punu podršku UN i mnogih velikih država.
Glavni ekspert, vođa tog tima, održao je
izlaganje u kojem je pokazao kako se klima kretala u zadnjih pet tisuća godina,
gdje se vidi da se temperatura minimalno
mijenja. Njegov je stav da je klima stabilna, ali je ljudi ugrožavaju svojim djelovanjem zbog sagorijevanja nafte i povećanja ugljičnog dioksida u atmosferi. Ja
sam nakon izlaganja postavio pitanje zašto nisu pokazali zadnjih 15.000 godina.
Onda bi se vidjelo i razdoblje zadnjeg ledenog doba, vidjeli bi da je temperatura
bila za 12 stupnjeva niža nego danas i da
je u kratkom razdoblju naglo porasla.
Došlo je, dakle, do drastičnih klimatskih
IZ SVIJETA
promjena s prijelazom iz ledenog doba u
globalno zagrijavanje. A tadašnji praljudi
sigurno nisu imali automobile.” Na to je
dobio vrlo nervozan odgovor. “Počeli su
se buniti kako je to provokacija, kako se
radi o sabotaži. Ali ja sam inzistirao na
odgovoru. Rekao sam da se njemu ne mora sviđati moje pitanje, ali mi u skladu sa
znanstvenom etikom mora odgovoriti na
svako pitanje koje je znanstveno utemeljeno. Na kraju mi je taj vođa tima rekao
kako ne smiju pokazati duže vremensko
razdoblje, jer bi onda sasvim zbunili političare. Tada mi je sve postalo jasno.”
“Znanstveni argument, na koji ja upozoravam već godinama, jest da je globalno zagrijavanje prirodna pojava, kaže
Paar. Prije 130.000 godina je temperatura
bila jednako visoka kao sada, razina CO2
bila je skoro kao i danas, a razina mora
bila je za četiri metra viša nego danas.”
Razlog porasta količine CO2 u atmosferi
je u rastu temperature. Biljni i životinjski
svijet buja, povećava se truljenje, pojavljuju se mikroorganizmi u tlu i vodi koji
stvaraju CO2. Novim se mjerenjima točno
vidi da je koncentracija CO2 rasla usporedno s globalnim zagrijavanjem. A kada
je došlo do ledenog doba, koncentracija
CO2 je pala jer je CO2 topiv u vodi. CO2
pada s kapljicama kiše, a s rijekama odlazi u more. Kada tako otopljen CO2 dođe u
more, gdje ima kalcija i drugih reagensa,
dolazi do međudjelovanja i nastaje kalcijev karbonat koji se na morsko dno taloži
u obliku stijena.”
Porast temperature uvjetuje Jupiter, a
u nešto manjoj mjeri Mars i Venera, nastavlja Paar. “Zemlju ne privlači samo
Sunce, već i ostali planeti. Najveću masu
ima Jupiter i zbog toga je njegov utjecaj
najveći. Zbog toga se Zemljina putanja s
vremenom mijenja. U vrijeme globalnog
zagrijavanja Zemlja se kreće u elipsi vrlo
malog izduženja koja je dosta slična kružnici. Tada je Zemlja dosta blizu Suncu i
više se grije. No, pod utjecajem drugih
planeta, Zemljina putanja se izdužuje i
neko je vrijeme puno dalje od Sunca.
Efekt je isti kao kad se udaljavate od kamina koji vas grije. Zemlja se najprije
50.000 godina udaljava od Sunca, pa mu
se 50.000 godina približava. Globalno zagrijavanje i ledeno doba su periodi koji se
normalno izmjenjuju. To je bilo poznato
još krajem 19. stoljeća, ali nije se znalo
kakav utjecaj takvo Zemljino kretanje
ima na temperaturu”, zaključuje ovaj fizičar i dodaje kako smo trenutno na kraju
globalnog zagrijavanja iza kojeg slijedi
ledeno doba. Ovo zagrijavanje je vrlo
specifično jer traje duže nego sva ranija
doba globalnog zagrijavanja i to zbog
ljudskog utjecaj posljednjih 8.000 godina
i povećane proizvodnje CO2. Kako se
smanjivao dotok Sunčeve energije, čovjek je stvarao sve više CO2, poljoprivredom i sagorijevanjem drva i ugljena te je
tako je nastala labilna ravnoteža - temperatura se vjerojatno održala zbog efekta
staklenika. Najveći problem kojeg treba
riješiti prije ulaska u ledeno doba jest
energija nuklearne fuzije. U tome se Paar,
iako s jedno dvadesetak godina zakašnjenja slaže s Lyndonom LaRoucheom koji
tvrdi da se Sunce ne treba koristiti postavljanjem silnih kolektora koji ne mogu
proizvesti dovoljno energije više gustoće
toka i zauzimaju ogroman prostor, inače
upotrebljiv za nešto drugo, već da treba
oponašati način na koji Sunce, fuzijom
stvara energiju. Gorivo za taj proces je
vodik, a takva demonstracijska elektrana
je već u gradnji. U Francuskoj, kraj Marseillea, Europska unija, SAD, Rusija, Kina, Japan i Južna Koreja zajedno grade
prvu demonstracijsku elektranu za fuziju
vodika. Gradnja će trajati deset godina, a
demonstracije 30 godina. Tako da bi za
40 godina trebali vidjeti funkcionira li ta
metoda u praksi. “To bi bilo rješenje koje
bi trajalo tisućama godina. Goriva, vodika, ima u izobilju, a vrlo je važno i da se
radi o ekološki povoljnoj metodi. Ne može nikako doći do katastrofe zato što je
unutar reaktora uvijek vrlo mala količina
vodika. Ako taj eksperiment uspije, čovjek će se moći vrlo efikasno suočiti sa
svim izazovima ledenog doba. Moje je
mišljenje da je problem ledenog doba direktno vezan s problemom energetike”,
rekao je akademik Paar. Zaključio je upozorenjem kako nije dobro postavljati globalno zagrijavanje kao glavni problem
bez odgovarajućih dokaza, a pogotovo
kad se zbog toga poduzimaju mjere koje
znače pad životnog standarda. A to je obveza koju je Hrvatska na sebe preuzela.
Međuvladin odbor za klimatske promjene UN (IPCC) ponovno je u središtu
skandala, nakon što se ispostavilo da je
njegov čelnik izmišljao podatke o topljenju glečera na Himalaji kako bi dobio milijunske donacije. Institut za energiju i
resurse (TERI) Rejandre Pachaurija, šefa
IPCC-a, dobio je oko 400.000 eura od zaklade Carnegie u New Yorku i veći dio
europske donacije vrijedne preko tri milijuna eura, što znači da su građani EU plaćali donacije za lažno istraživanje. IPCC
je već ranije izjavio da će se glečeri na
Himalaji otopiti do 2035. godine, što su
znanstvenici odbacili kao sumanutu ideju. Prošli je tjedan IPCC povukao to pred-
viđanje i maknuo ga iz svog izvještaja.
No, ispostavilo se da je TERI koristio iste
podatke kad se prijavljivao za donacije.
Zaklada Carnegie, u objašnjenju svoje
donacije, napisala je kako se “himalajski
glečeri, ključni za preko deset velikih rijeka na kojima živi stotine milijuna ljudi
u južnoj Aziji, tope zabrinjavajućom brzinom”, što bi “moglo imati razoran učinak
na regiju”.
TERI je prihvatio novac 15. siječnja,
netom prije izbijanja skandala s glečerima, a Pachauri je u priopćenju ponovio
diskreditirana predviđanja dr. Sayeda Hasanaina, glaciologa koji je 1999. godine
predvidio topljenje glečera. Kako kažu
kritičari, smiješno je da je upravo Hasanain, koji bi trebao biti vodeći stručnjak
za himalajske glečere, rekao tako nešto
besmisleno. Donacija EU bila je namijenjena “procjenjivanju učinka povlačenja
glečera na Himalaji”, a čak je i ravnatelj
jedinice za klimatske promjene Europske
komisije citirao lažne tvrdnje Pachaurija i
njegove ekipe. Pachauri odbija i pomisao
na ostavku, a u Indiji ga sve češće pitaju
za povezanost s naftnom kompanijom
GloriOil iz Houstona u Teksasu, gdje je
naveden kao utemeljitelj i znanstveni
konzultant. Neobično je da jedan od najvećih svjetskih boraca protiv emisija CO2
surađuje s naftnim kompanijama. No,
njegov glavni mentor, bivši američki potpredsjednik Al Gore koji je objavio i potpuno neutemeljenu, čak glupu knjigu za
koju je, s Pachaurijem dobio Nobelovu
nagradu, na temelju ovakvih istraživanja,
još se nije javio. Kao ni umne glave iz
Nobelova komiteta.
Nakon što su zbog hakerskog napada
iz britanskog Climate Research Unita u listopadu procurile tisuće e-mailova, pred
oči javnosti izašla je velika istina o globalnom zatopljenju - znanstvenici zapravo
nemaju pojma što ga uzrokuje niti je li
uopće u pitanju globalno zatopljenje. U emailovima su pronađene prepiske nekih
od vodećih stručnjaka za klimatske promjene koji otvoreno priznaju da u ovome
trenutku i u vremenu navodnog globalnog
zatopljenja zapravo ne mogu objasniti preniske temperature koje su pogodile svijet.
Slijedom takvih saznanja, propali su napori da se na summitu o klimatskim promjenama u Kopenhagenu postigne sporazum
kojim bi se zemlje svijeta usuglasile oko
redukcije emisije ugljičnog dioksida. “Činjenica da ne znamo što se zapravo događa
s klimom svaki potez u tom smjeru, uključujući smanjenje emisije plinova, čini besmislenim jer nema nikakvog uporišta u
znanosti niti možemo znati jesu li naši na-
35
J
O
U
R
N
A
L
IZ SVIJETA
36
pori uzaludni ili nisu”, piše u prepiski Kevin Trenberth, jedan od najvećih svjetskih
klimatskih stručnjaka. On objašnjava kako
globalno zatopljenje nastaje kao rezultat
toga što Zemlja apsorbira više energije nego što je u određenom periodu gubi, a čega
je posljedica porast temperatura. U jednoj
prepiski priznaje kako stručnjaci zapravo
ne znaju kuda odlazi taj višak apsorbirane
energije niti pretvara li se on u toplinu. Na
web stranici prisonplanet.com postavlja se
pitanje i zašto mediji prešućuju prepiske
stručnjaka otkrivene u hakiranim mailovima, a čitav slučaj stavljaju u kontekst zavjere. Navode i kako se o globalnom zahlađenju spekuliralo još 70-ih godina, a o
čemu su u to vrijeme izvještavali gotovo
svi veći svjetski mediji. Tako je naslovnica
Newsweeka 1975. bila prekrivena upozorenjem o globalnom zahlađenju, a New
York Times je 1976. izvijestio da Zemlja
ide prema novom ledenom dobu. O globalnom zahlađenju sredinom 70-ih pisalo
je 56 novina u 45 zemalja svijeta. Jedan od
znanstvenika u otkrivenoj prepisci, Michael Mann objašnjava kako se sada više uopće ne radi o istini, već o nekim znanstvenicima koji su više zainteresirani da konstruiraju priču koja će podržavati postojeću
teoriju, onu o zatopljenju, nego da javnost
informiraju na temelju činjenica.
Nije Grčka, nego...
J
O
U
R
N
A
L
Međunarodni financijski sustav kolabrira brže nego što to mnogi žele vjerovati.
Najjasniji znak sloma sustava je slijed događaja oko bankarske grupe Inter-Alpha
koju vodi španjolska Banco Santander.
Sve više se otkriva kolika je stvarna uloga
te banke u kolapsu Eurozone, padu vrijednosti eura i krizi oko grčkog duga. Britanska Royal bank of Scotland uvučena je u
vrtlog nenaplativih potraživanja od brazilskih valutnih spekulacija koje je plasirala
preko Banco Santander, pa se tako čini da
je epicentar europskog monetarnog sloma
Španjolska, a ne Grčka. S obzirom da je
većina spekulativnih shema Banco Santander plasirana preko Brazila, kriza se iz
Europe odmah preselila u Južnu Ameriku,
odnosno njezinu najjaču ekonomiju. Početkom veljače ukupna vrijednost banke
pala je za 16%, što je bio početak gotovo
strmoglavog pada vrijednosti dionica, baziranih na spekulativniom valutnim transakcijama na razlici eksontnih stopa u Europi i Brazilu. Union Bank of Switzerland
(UBS) je odmah izdala preporuku svojim
klijentima da prodaju dionice Santandera.
Iako je banka objavila godišnju dobit 8,9
milijardi eura, morala je priznati da će se
otpis neotplativih kredita značajno povećati u 2010. Tržišta su to nagradila, spustivši cijenu dionice za 10%. Britanski Guardian tvrdi kako je Banco Santander upetljana u polovicu svih hipotekarnih aranžmana u Britaniji kao i u različite poslove
u Južnoj Americi, uključivši i brazilske državne obveznice s visokom kamatom.
2008. Santander je izgubila više od 2 milijarde dolara u skandalu financijske piramide Bernia Madoffa. Banka je primila pozamašne kredite Europske Centralne banke
2007. i 2008., uz vrlo sumnjive kolaterale,
što je izazvalo mnoge da posumnjaju u poštivanje osnovnih postulata Europske Centralne banke.
Unatoč upozorenjima EU liderima da
ne čine iste greške i novcem poreznih obveznika spašavaju beznadežno prezadužene banke jer bi to moglo imati još pogubnije posljedice, oni su se ipak odlučili sve
vlade EU zone staviti pod striktnu kontrolu, osnovati i nekakav europski monetarni
fond i onemogućiti bilo kakvu samostalnu
ekonomsku politiku zemalja članica. Londonski je Independent objavio da je predsjednik EU Herman Van Rompuy poslao
pismo učesnicima summita u Bruxellesu s
tajnim aneksima u kojima je tražio da sve
članice EU, ne samo Grčka budu podvrgnute pod nadnacionalnu kontrolu. Independent je citirao jedan neimenovani
izvor EU koji je izjavio: “Ono što trebamo
je ista vrsta mehanizma koju smo nametnuli Grčkoj u cilju osmatranja i provjere
zemalja Eurozone. Ideja je podvrgnuti sve
europske ekonomije pod prismotru.” Istovremeno, savjetnik EU komisije Alberto
Giovannini, vođa grupe za tehničku tranziciju iz nacionalnih valuta u euro izjavio
je 10. veljače za talijanski dnevnik Il Sole
24 Ore: “Povijest nas uči da su imperije
(!) efikasnije i postižu veće blagostanje jer
je imperijalni model uspješan na većem
teritoriju.”
Lažna aktiva Banco Santander u Brazilu Ujedinjenom kraljevstvu i Španjolskoj “pokazuje da Santander mora prihvatiti masovan otpis svojih potraživanja
jer su ona neodrživa”, izjavio je već više
puta spomenuti Lyndon LaRouche. Dodao je kako se ne može potopiti cijela Europa zbog jedne banke i njezinih družica
iz Inter-Alpha grupe. Cijeli sustav održanja te bankarske grupacije ovisi o eskontnoj stopi brazilske centralne banke koja
je neodrživa. Naime, grupacija je kupovala eure po vrlo niskoj cijeni, odnosno
eskontnoj stopi Europske centralne banke, vršila konverziju po visokom tečaju
eura za brazilski peso. Taj je novac oročavala u brazilskim bankama po visokoj kamatnoj stopi, na temelju kojih je izdavala
vrijednosne papire koje je prodavala čak
do Rusije i širom Južne Amerike i Europe, posebno preko Royal Bank od Scotland. Jamac dobiti u ovim transakcijama
bila je visoka brazilska eskontna stopa i
27-postotna inflacina pesa koje su uništavale brazilsku ekonomiju, smanjivale
budžetske prihode i povećavale zaduženost zemlje.
Europljani su na sastanku skupine zemalja G7 u Kanadi 7. veljače najavili da će
sami riješiti financijske probleme koji su
su počeli širiti zbog grčke krize. Stručnjaci
upozoravaju da tu zemlju treba spasiti, jer
će se u suprotnome dogoditi domino-efekt.
Panika koja sustavno raste na financijskim
tržištima predstavlja sve veći pritisak na
Eurozonu. Na summitu vodećih industrijskih zemalja u kanadskom mjestu Iqaluitu
IZ SVIJETA
Europljani su svojim partnerima zajamčili
da su problemi pod kontrolom oko budžeta
zemalja članica kao što je Grčka. Pomoć
izvana, primjerice od MMF-a, nije potrebna. Međutim, ekonomisti, bankari i analitičari od Europljana traže da predstave koncept za spašavanje u slučaju da pojedine
države više nisu platno sposobne. Stručnjaci strahuju da bi kriza državnih financija mogla u Eurozoni “eksplodirati” i time
povući i svjetsko gospodarstvo u novu spiralu krize, prenio je Deutsche Welle. Predsjednik Europske središnje banke JeanClaude Trichet je rekao kako je uvjeren da
će grčka vlada učiniti sve što je potrebno i
da će do 2012. godine svoj proračunski deficit od trenutno gotovo 13% smanjiti na
dopuštena 3%. Kako, nije objasnio, ali je
iz svega što se dešava u Grčkoj koja je postala jedna od najnestabilnih zemalja svijeta, gotovo preko noći, jasno da to znači po
glavi stanovnika. Zbog toga financijska tržišta sumnjaju da će Grčka moći odgovoriti na pritisak EU i provesti planove štednje
u atmosferi sve većih prosvjeda svojih građana koji su najviše pogođeni. Sumnje se
prenose i na neke druge članice koje također imaju vrlo visok deficit, a to su Španjolska, Portugal i Italija.
Preko pet milijuna grčkih radnika 24.
veljače štrajkalo je protiv mjera koje Vlada želi uvesti kako bi se pokušala izvući iz
krize. Više od 30.000 prosvjednika na ulicama sasvim je paraliziralo Grčku. Osim
zatvorenih aerodroma i zaustavljenog javnog prijevoza, u Grčkoj nisu radile ni škole kao ni ostale državne institucije. U štrajk
su ušli i mnogi zaposlenici privatnog sektora koji su jednostavno napustili radna
mjesta. Prosvjednici se potukli s policijom
Prosvjed nije mogao proći bez nasilnih ispada i sukobima s policijom. Organi reda i
mira suzavcima su krenuli na štrajkaše nakon što je prema zgradi parlamenta poletjelo kamenje i plastične boce, a zapaljeno
je i nekoliko požara. Nakon što ispaljivanje suzavca nije smirilo prosvjednike, došlo je i do fizičkog obračuna s pripadnicima
specijalne policije u Ateni. Prosvjednici su
kroz centar Atene promarširali noseći transparente s natpisima poput “oporezujte bogate” i “skidajte ruke s naših mirovinskih
fondova”. “Što nam još mogu skresati?
Zrak koji dišemo? Ovo je gore od zatvorske kazne. Vladini čelnici u suradnji s Europskom komisijom, Europskom bankom
i MMF-om ipak su pronašli još nekoliko
stvari koje mogu ukinuti i koje će dodatno
otežati život stanovnicima Grčke. Tokom
ožujka će se povećati porez na dodanu vrijednost, opet će porasti cijena naftnih derivata, a državna i privatna poduzeća najvje-
rojatnije će ukinuti sve bonuse koje zaposlenici dobivaju. Taj drugi generalni štrajk
u samo dva tjedna poklopio se s rastućim
nezadovoljstvom Grka zbog načina na koji
je Europska unija odgovorila na krizu. Radi se o najvećoj radničkoj akciji od kada je
socijalistička vlada otkrila da će početi štedjeti kako bi državni dug i deficit stavili
pod kontrolu. Trenutni deficit u Grčkoj je
12,7 posto. To je više nego četiri puta više
od dopuštenog deficita u Eurozoni, a vlada
ga ove godine pokušava srezati do 8,7 posto. Za to je donesen plan kojim će se raditi velike uštede u javnom sektoru. U visok
deficit, Grčka ima i dug od 300 milijardi
eura. U planu smanjenja deficita stoji kako
će se zamrznuti plaće u javnom sektoru, te
da će se do 2015. godine povećati dob odlaska u mirovinu na 63 godine. Grke očekuje i povećanje poreza na naftu, alkohol i
cigarete.
Prema najavama prvoga ekonomskog
stručnjaka Međunarodnog monetarnog
fonda, Oliviera Blancharda, “proračunski
rezovi u Europi bit će izuzetno bolni i potrajat će i do 20 godina.” Blanchard je
naglasio da su prilagodbe lakše u onim
zemljama koje mogu devalvirati nacionalne valute. “Zemljama koje nemaju tu
opciju, treba otvoreno reći da će rezovi u
proračunu biti iznimno bolni”, rekao je
24. veljače Blanchard za talijansku La
Repubblicu. On je rekao i da će proces
zahtijevati zajedničke napore tokom razdoblja od 10 do 20 godina. Prema njegovim procjenama, zemlje će u kratkoročnoj perspektivi ostvarivati niske stope rasta i neizbježan danak bit će kresanje
plaća kako bi se obnovila konkurentnost.
Blanchardove procjene kazuju da će europske vlade te SAD morati provesti rezove u potrošnji i podići poreze kako bi
se sredile proračunske financije. Kakva je
tu poruka za stanovitog Šukera i njegovu
smiješnu nazovi šeficu?
Sve ovo navodi na izvjesnu mogućnost državnog bankrota južnih članica Eurozone s potencijalno dramatičnim posljedicama za čitav bankarski sustav. Politika
G20, s paketima za spašavanje u bilijunskim vrijednostima za propadajuće banke
nije dala rezultata. Iako je pažnja medija
bila usmjerena na Grčku, Španjolsku, Portugal, Island, Irsku, Italiju i Latviju kao
zemlje s najvećim deficitom u eurozoni,
Ukrajina, Dubai, Irak, Pakistan, Argentina i Venezuela se suočavaju s državnim
bankrotom kao i Britanija i SAD. Isti političari, bankari i ekonomisti koji su, deregulacijom financijskih tržišta, omogućili
visokorizične spekulacije banaka, fondova i investicijskih društava i koji su onda
osigurali da porezni obveznici plate desetke bilijuna dolara za kockarske dugove,
sada prijete da gurnu većinu najviše pogođenih zemalja u stanje bezvlađa i to brutalnim zahtjevima za štednjom. Tako se
traži da Grčka svoj budžetski deficit od
12,7% do 2012. smanji na 2.8%, što znači
drakonske rezove u svim sferama. Predsjednik EU Komisije Joaquín Almunia
Mira je čak zaprijetio Grčkoj statusom EU
protektorata kao upozorenje ostalim članicama (njih 19) koje su također prekršile
idiotski zahtjev Maastrichtskog sporazuma o maksimalnom budžetskom deficitu
od 3% BDP-a. Španjolska mora reducirati
svoj budžet u iduće tri godine za 70 milijardi eura, investicije za 14%, uvesti zaustavljanje novog zapošljavanja u javnom
sektoru, smanjiti plaće, povećati dob za
odlazak u mirovinu i slično. U svim je pogođenim državama stanovništo počelo
odgovarati otporom. Čak i u Hrvatskoj.
Sve ove mjere neće riješiti problem. Sve
će države pod takvim režimom upasti u
spiralu deflacije koja će smanjiti opseg
ekonomije, povećati budžetske deficite i
tražiti još odricanja. Stoga je realno očekivati da, ukoliko ne žele bankrotirati, te
države će se morati povući iz Europske
monetarne unije i vratiti dio suvereniteta,
barem u financijskom i monetarnom smilsu kako bi spasile ostatke svojih ekonomija. Kaos se neće zaustaviti na granicama
država koje su sada u centru pažnje. Ubrzo će razotkriti pravo stanje stvari u državama koje uživaju AAA kreditni rejting.
Britanija, koja uljepšava svoje statistike
jednostavnom operacijom isključivanja
dugova nacionaliziranih banaka, uskoro
bi se mogla naći u goroj situaciji od Grčke, piše Ian Campbell Daily Telegraphu.
Priopćenje Komiteta za monetarnu politiku Bank of England, da će zaustaviti politiku “kvantitativnog otpuštanja” , odnosno štampanja novca moglo bi ubrzo uvjeriti tržišta da je zemlja beznadežno bankrotirala i dovesti do stanja u kojem britanske državne obveznice nalaze onoliko
kupaca koliko i grčke.
Eurozona je na točki povrata prema
nacionalnim valutama jer su se ispostavila točnim upozorenja još iz devedesetih
godina. Jedinstvena valuta bez političke
unije i s ogromnim jazom u ekonomskom
razvoju pojedinih članica ne može funkcionirati. Prava se dinamika procesa sada
vidi jer je početna iluzija o zemljama priključenja u kojima se dogodio boom prerasla u noćnu moru prsnuća spekulantskog mjehura, a time i iluzija o Europskoj
uniji. q
Pripremio: Faris Nanić
37
J
O
U
R
N
A
L
KULTURA
Priča o sevdalinkama
Vrbas voda nosila jablana
Avdo Huseinović
Vrbas voda nosila jablana,
Na jablanu kujundžija Mujo,
Na jablanu kujundžija Mujo.
Kujundžija, tako ti tvog nama,
Skuj ti meni ašik momka mlada.
Uzmi urnek iz našeg džemata.
Sa ljepote Smail-efendije,
Sa visine age Edhem-age,
Sa dva bega dva Džinića mlada.
Sa ponosa bega Mustajbega,
Sa jordama bega Hasan-bega,
Skuj ti meni takvog momka mlada.
38
J
O
U
R
N
A
L
Ovo su stihovi poznate banjalučke sevdalinke koji su doživjeli transformaciju
poslije Drugog svjetskog rata, jer bezima i
agama nije bilo mjesta na tadašnjim medijima. Ne tvrdimo da su ovo originalni stihovi, jer originalni stihovi starih sevdalinki ne postoje, postoje samo varijante, ali
ovom prilikom želimo da ukažemo na ljepotu ove sevdalinke, na način kako djevojačka mašta zamišlja svoga ašikliju, i kakav bi on, po njenoj mašti, trebao da izgleda. Ljubavni uzdah, prouzrokovan čežnjom i maštom djevojačkom, rezultira
samo događajem u podsvijesti, ali tolikom
jačinom da oblikuje pjesmu sa emotivnim
nabojem, povezanim sa fragmentima realnog događanja. Mašta je, konkretno, vezana za neke ličnosti iz određene sredine.
Pjesma “Kujundžija, tako ti tvog nama”, ili nama poznatija kao “Vrbas voda
nosila jablana” odražava intimni djevojački doživljaj, koji je, ustvari, odjek čežnje
za imaginarnim mladićem, koji bi trebao
imati vrline najboljih banjalučkih mladića
toga vremena: ljepotu Smail-efendije Ekića, vitak stas age Edhem-age, ponos bega
Mustaj-bega i njegovog brata Hasan-bega
Džinića. Ovi mladići su stvarno postojali.
Naime, krajem 19. i početkom 20. stoljeća gradonačelnik Banja Luke bio je
ugledni hadži Himzaga Bahtijarević. Imao
je lijepo uređenu kuću na sprat sa više odaja. Od njegovih sinova, školovanih i u Beču
jedan je bio Edhem-aga Bahtijarević.
Edhem-aga je bio druželjubiv pa se često
sastajao sa svojim vršnjacima. Neki su svirali i pjevali, pa su u kući Bahtijarevića priređivali lijepa druženja, naročito petkom. U
kući preko puta sastajale su se djevojke, i
slušajući svirku i pjesmu davajući oduška
svojoj mašti, spjevale ovu pjesmu.”
Inače, u vremenu komunizma kad su
bege i agovi istjerani iz ove banjalučke
sevdalinke, ova pjesma se pjevala u sljedećoj skraćenoj varijanti:
Vrbas voda nosila jablana,
na jablanu kuje kujundžija:
“Kujundžija, tako ti zanata,
Skuj ti meni, od zlata junaka.
Nemoj plava, tako ti zanata,
Već garava, k'o što sam i sama!”
Penzionirani banjalučki profesor
Mehmed-Medo Selman, najviše vremena
provodi u pisanju, bilježeći sjećanja na
rodnu Banja Luku, njene mahale i ljude
sačuvane od zaborava u njegovoj memoriji. Nedavno je objavio knjigu ispunjenu
sjećanjima na Banja Luku kroz pjesme
sevdaha i serenada, ilustrovana sa više
starih fotografija kuća i mostova kojih
odavno više nema. Profesor Selman je od
zaborava otrgao mnoge banjalučke pjevače koji su pisali historiju bosanske sevdalinke kroz vrijeme. Nije se džaba govorilo “kroz Banja Luku ne pjevaj”. Profesor
od zaborava otima muzikalnu porodicu
Smailage Ekića i njegove sinove Envera,
Nedžiba i Enesa. Njihova pjesma i svirka
gitara i harmonike se čula često ne samo
na akšamlucima i teferičima, nego i šire...
U Stupnici je živio i pjevao Safet Ibrahimbegović zvani Boro, koji je nadimak
dobio po svojevremeno čuvenom pjevaču
i harmonikašu Bori Janjiću, koji je zajedno
sa legendom zvanom Vuka Šeherović iz
Beograda, često gostovao i u Banja Luci...
U Donjoj Stupnici na Mejdanu lijepo su
pjevale djevojke Behija-Behka Šašivarević i Razija Dizdarević vezući na đerđefu,
kao i Džemila Maglajlić-Šeranić, dok je u
Gornjem Šeheru lijepo pjevala sevdalinke
Fata-Fatka Đulman, koju su od milja zvali
Đulmanova Fatka! Iz Stupnice su bili poznati pjevači još i braća Adem i Smajo Kovačević, zatim Mujo, Hakija i Irfan Karabegović, te Mehmedalija-Garo Selman. U
Novoselijama je bio najpoznatiji pjevač i
harmonikaš nakon Drugog svjetskog rata
Ale Varjača, golman “Olimpa” iz Predgrađa, koji je najviše pjevao o nekoj lijepoj
Ajši, zatim sestre Hajrija i Nada Ljutić,
kao i profesionalni pjevač Sidik Semiz sa
Graba. Medu pjevačima koji su medu prvima snimili gramofonsku ploču bio je i
glumac Muhamed Čejvan, a po ljepoti i
lijepom pjevanju su bile poznate sestre Rasema i Muniba Katana...
Pored neproilazne sevdalinke “Vrbas
voda nosila jablana”, u gradu na Vrbasu su
se prije ko zna koliko stoljeća izrodile i
mnoge druge sevdalinke poput “Otkako je
Banja Luka postala”, “Banja Luko i ta tvoja sela”, “Šeher grade Banja Luko mila”,
“Put putuje Latif-aga”... Oni koji se danas
u ovom novom nevaktu nazivaju Banjalučanima, a došli su i usidrili se na bošnjački
imetak prije desetak godina, odnekud iz
Knina, Dvora na Uni, Hrvatske Kostajnice, Drvara, Glamoča ili tko zna još odakle,
zasigurno nikada nisu ni čuli, niti će ikada
čuti za ljude koji su decenijama širili slavu
šehera pjevajući njemu i o njemu, njegovim ljepoticama, nestašnoj rijeci, akšamlucima, momačkim uzdasima i viđenijim ljudima svog vakta. q
KULTURA
Priča o Isa-begu Ishakoviću
Gdje je mezar osnivača Sarajeva?
Amel Suljović
Prve gradske objekte u Sarajevu podigao je Isa-beg Ishaković kao svoj vakuf, o
čemu svjedoči najstariji dokument u Bosni i
Hercegovini na orijentalnim jezicima, Vakufnama Isa-bega Ishakovića datirana između 1. februara i 3. marta 1462. godine
(džumadel-ula 866 h.g). Original se svojevremeno nalazio u rukama Mustajbega Fadilpašića (prvog) gradonačelnika Sarajeva,
sina Fadil-paše Šerifovića, “koji je između
1840.-1879. bio 'svrha i razvrha' svih stvari
u Sarajevu”, a ovaj ga je posudio Kosti Hormannu, od kada mu se gubi svaki trag.
Kako je porodica Šerifovića, odnosno
Fadilpašića došla u posjed Isa-begove Vakufname nije teško predpostaviti; Fadilpaša je bio glasoviti (onovremeni) oligarh
koji je preuzimao dugove posrnulih begovskih porodica i kupovao nekretnine
koje bi (po njegovoj slobodnoj procjeni)
“načeo zub vremena”, krijući se pritom iza
milozvučja i poezije. Ništa “opskurniji” u
svojoj ulozi nije bio ni pomenuti Hormann, u službi Zemaljske vlade, u čijoj se ličnosti iza dušebrižnika za našu kulturnu
baštinu, sevdalinku, krije zapravo bespoštedni mešetar i trgovac umjetninama.
Gdje je nestala “lična karta” Sarajeva?
Gdje je “posuđeni mu na uvid” original Vakufname Isa-bega Ishakovića završio - vjerovatno nikada nećemo saznati.
Treba li uopće naglašavati da se takve
vrijednosti nikome ne prodaju, niti “posuđuju”? Valja je trebalo, i tada i danas. U
kafani “Kod Sameka”, koja se nalazi u vidokrugu mjesta gdje je Isa-beg udario temelje Sarajevu, Tin Ujević je (očito pripit)
zapisao: “Nikada nisam vidio ovoliko ljepote na jednom mjestu, ali ni više lupeža
koji njome upravljaju.” No iz postupka
(prvoga) gradonačelnika Sarajeva Mustajbega Fadilpašića zapravo ponajbolje možemo potcrtati odnos koji su naši “visoki
predstavnici” u svakome vremenu imali
prema “domaćem srebru”, prema najvećim vrijednostima koje čine naš identitet,
razmjere kulture i određuju preduvjete budućnosti za generacije koje dolaze.
Je li naša budućnost mogla biti bolja
od ove ako je Mustaj-beg Fadilpašić, naš
(prvi) gradonačelnik nije niti bio svjestan?
Je li Vakufnana Isa-bega Ishakovića, “lična karta” Sarajeva mogla imati u tom trenutku veću vrijednost osim one koju su joj
dodijelili Fadilpašići? Ne znam. Na pitanje
Koste Hormanna, “gdje se nalazi grob velmože Ishakovića, vlasnika (“posuđene
mu” op.au.) Vakufname”, Fadilpašić je
dao prilično neodređen odgovor, mističan
koliko i poslovi njegovog oca. Behija Zlatar, direktorica Orijentalnog instituta, ne
može sa sigurnošću potvrditi da li su Fadilpašići znali za mjesto ukopa Isa-bega Ishakovića, no zasigurno može potvrditi da je
prof. Mehmed Mujezinović ugledni orijentalist, autor trotomnog izdanja “Islamske epigrafike u BiH” napravio jednu od
najopsežnijih analiza u potrazi za mezarom osnivača Sarajeva.
“Prof. Mujezinović je nakon opsežnih
proučavanja i obilaska lokacija ustvrdio
da je onaj veliki stari našan bez natpisa
koji se nalazi u mezarluku iza mihraba
Careve džamije zapravo mjesto ukopa Isa
bega Ishakovića”, kaže Zlatar koja je iza
rata, u svojstvu člana komisije za utvrđivanje mjesta ukopa Isa-bega Ishakovića
koju je oformio Grad Sarajevo kontaktirala i Skoplje, gdje su ukopani njegov sin
i unuk. Međutim, prema njenim riječima,
njegov mezar nije pronađen.
Šta se dogodilo s originalom Vakufname, Zlatar jednostavno – ne zna. Ona svjedoči jednom prijepisu koji se čuva u Gazi
Husrev-begovoj biblioteci. “Takođe, kada
sam bila u posjeti Vakufskoj direkciji u
Istanbulu, u opsežnoj arihivi koja nam je
bila dostupna, nismo pronašli originalni
dokument”, decidna je Zlatar.
Isa-beg nije bio slavenskog porijekla
O porijeklu Ishakovića postoje jednako zanimljive varijacije, gotovo kao i o
mjestu njegova ukopa.
Behija Zlatar decidno odbacuje teze
na račun porijekla osnivača Sarajeva, koje vode u smjeru njegovog slavenskog
porijekla.
Ta dvojenja idu u smjeru – da je riječ
o bratu Stjepana Vukčića Kosače, koji ga
je predao Mehmedu II kao garanciju lo-
jalnosti. Po ovoj teoriji Isa-beg je, nakon
što ga je usvojio Ishak-beg (otud prezime), konvertirao na islam, te za ondašnje
prilike izgradio zavidnu vojničku i političku karijeru.
Po drugima, Isak Hranić/Hranušić zarobljen je tijekom jednog upada akindžija
na posjed velikaške obitelji Pavlović, inače gospodara velikog dijela Istočne Bosne, uključujući i srednjovjekovnu župu
Vrhbosnu. U zarobljeništvu se dokazao
kao izuzetno sposoban, što je vođu spomenutih akindžija potaknulo da mu ostavi imetak, ali i poziciju koju je obnašao.
Potpuno drukčiji pristup na porijeklo
Ishakovića imaju istraživanja historičarke
umjetnosti Lidije Bogojević Kumbaradži
iz Skoplja. Ona smatra da je rodonačelnik
Ishakovića Pašajigit-beg iz Saruhana (Kapadokije), a da je Ishak-beg bio njegov sin.
Zanimljivosti idu do mjere u kojoj se
skopski begovi Kumbaradžije smatraju
izravnim potomcima Isa-bega Ishakovića,
o čemu posjeduju i autentičnu dokumentaciju. Iznad ulaza u nekadašnji bazar u Skopju, građevine koju je podigao Ishaković,
stoji ploča o obnovi bazara. Natpis kazuje
da su bazar obnovili begovi Kumbaradžije, nasljednici Isa-begovi.
39
Bezimeni nišan
Mehmed Mujezinović najugledniji
orijentalista u BiH, te autor trotomnog izdanja Islamske epigrafike u BiH, ostao je
do smrti pri tvrdnji da je onaj stari nišan
iza mihraba Careve džamije, stvarno mjesto ukopa Isa bega Ishakovića.
No pitanje je zašto nije obilježen?
“Nerijetko ćemo sresti u islamskoj tradiciji, imate to i danas, da se uglednici ukopavaju bez nekih obilježja”, kaže Zlatar.
Doista, kod pojedinih islamskih redova tradicija je da se rahmetlija/umrli spušta u “bezimeni” mezar. Time se zapravo
želi ukazati – da njegova duša ne umire
već seli na drugi svijet, te da gizdavi,
ukrašeni mezari, ni u kom slučaju, ne
predstavlju bogatstvo duše koja je napustila ovaj – prolazni perivoj.
Jer, šta ima posebno u tome što će ljudi
obilježiti mjesto gdje su nam se kosti pro-
J
O
U
R
N
A
L
KULTURA
sule, i uopće kakve to može imati koristi
po život koji je neumitno prošao?! Postoji
nekoliko sufijskih izreka o tome, od kojih
je jedna posebno upečatljiva: Rahmetlija
(umrli op.au.) i njegov prijašnji život više
nemaju ništa zajedničko. Takođe, hadis
časnog poslanika islama je izričit po tom
pitanju: “(…) od zdravlja uzmi za bolest…
()..od života uzmi za smrt, jer ti ne znaš
kako ćeš se sutra zvati”.
Ako je doista “bezimeni nišan” iza
mihraba Careve džamije Isa-begov, onda
se postavlja jedno logično pitanje – čemu
se uopće nadamo svi mi, mali autorizirani
doajeni vlastitih tumačenja današnjeg Sarajeva kada se njegov utemeljitelj, čovjek
koji ga je podigao, bojao svojega zadnjeg
akšama, u mjeri da je svoj mezar ostavio
bez imena?!
Tajne koje se nisu imale kome reći
Zanimljivo je i korisno ukazati i na
usmenu predaju koju baštine preostali
derviški redovi u Sarajevu po kojima je
šejh Isa-begove tekije na Bentbaši naslijeđivao dvije neprocjenjive vrijednosti:
štap koga je, po predanju, zadnji bosanski
did poslije svoje smrti dao prvom šejhu
Isa-begove zavije i koji se s koljena na
koljeno prenosio sve do 1924. godine kada je umro posljednji kvalificirani šejh
Ruhi efendija i kada je štap nestao, te pouzdano znanje o mjestu ukopa osnivača
Sarajeva koje je ostalo u tajnosti. Možda
je tako i bolje. q
Ivo Andrić – 35 godina od smrti (1975.-2010.)
Lice s novčanice od 200 KM
Amel Suljović
40
J
O
U
R
N
A
L
Skoro će četvrta decenija otkako je bosansko-hercegovački pisac Ivo Andrić napustio ovaj svijet. U susjednoj Srbiji slave
se njegovi rođendani, pa tako i godišnjice
smrti. Odluka srbijanskog predsjednika
Borisa Tadića, da se 50. godišnjica dobijanja Nobelove nagrade (2011.) obilježi u
cijeloj zemlji kao – godina Ive Andrića,
ima za cilj da se definitivno stavi pečat na
minimalističke pretenzije bosanske i hrvatske strane, koje su Andriću, po njegovim riječima, priskrbile više neugodnosti
nego pažnje, što je, u dobroj mjeri, i točno.
Beogradski NIN u jednom od svojih
prethodnih brojeva ističe kako je Andrić već
duže prisutan na susjedskim politikantskim
licitacijama, “u kojima se često, nedostojno
čereče i ličnost i delo velikog pisca”. Nedavno je u jednoj emisiji FTV-a, gostovao i
“Andrićev biograf” Radovan Vučković, koji je jasno potcrtao stavove srbijanskog političkog i ideološkog vrha. “Andrić je u Beogradu dobio jedini pravi status koji mu pripada – nedodirljivost. Srbija je jedina lepo
primila Andrića i on je to znao da ceni.”
Da je Srbija oduvijek znala da cijeni
ovoga pisca svjedoči i činjenica da je mirna
ulica Andrićev venac zapravo sjedište srbijanskog državnog vrha; na broju 1 je Predsedništvo i Kabinet Predsednika Republike,
na broju 8 živio je Ivo Andrić. Tamo je danas istoimena zadužbina. Bart &comp,
ugledni investitor odmah do njegove zadužbine, gradi hotel pod imenom Nobel.
Zaboravljen i u rodnom Travniku
U Sarajevu, gradu njegovih gimnazijskih dana, Andrićeva ulica se nalazi u so-
Ivo Andrić
cijalističkom naselju Alipašino polje, dok
u njegovom rodnom Travniku ulice uopće i nema. U Tuzli je još prije desetak godina provedena sramotna inicijativa za
preimenovanjem Andrićeve ulice. Dalje
nije odmakao ni Višegrad.
U BiH, domovini pisca, godišnjice
smrti i naše (jedine) Nobelove nagrade za
književnost, obilježavaju se uvijek isto,
nekom televizijskom emisijom, čiji gosti
su nezavisni intelektualci ili nacionalistički dušebrižnici; obje skupine bez ikakve stvarne mogućnosti da bilo šta promijene i preduprijede.
No, o stvarnom Andrićevu statusu u
BiH odlučuju ljudi koji kreiraju politiku i
donose odluke, najprije čelnici političkih
partija. Bojan Bajić, predsjednik Naše
stranke, smatra da Boris Tadić nema pravo da lamentuje nad Andrićevom sudbi-
nom i da Nobelovu nagradu veže isključivo za Srbiju. “To isto možemo mi da uradimo. Da nije bilo nas ovakvih kakvi smo
– on je ne bi ni dobio. Mi i današnja Bosna smo najbolji dokaz koliko je bio u
pravu. Mi smo primjer kakav je on bio”,
kaže Bajić. Krivca za današnji odnos prema Andriću, Bajić vidi “u nacionalističkim politikama koje razapinju BiH te je
čine taocem njihove promašene politike”.
Za Jerku Ivankovića Lijanovića, čelnika stranke Radom za boljitak pitanje odnosa prema Andriću je pitanje odnosa prema
BiH. Inicijativa iz Srbije ga ne čudi, “jer
Parlament BiH raspravlja više o problemima u Srbiji nego o vlastitim”. “Naši političari više brinu o tome što Srbija radi nego
šta im se dešava u vlastitoj kući. Andrić
nije bio islamofob, kao što nije ni srpski
pisac, kako misle Tadić i Kusturica. Sve
im to pada u vodu. Ja lično ću podržati bilo
kakav prijedlog da se za Andrića učini više
nego što je to sada slučaj”, kaže Lijanović.
Mladen Bosić, predsjednik SDS-a, odbio je da komentira ovu temu, istaknuvši
da je Andrić “odavno dao odgovor na ovo
i slična pitanja”. Bosić vjerovatno aludira
na piščevo deklarisanje - da je srpski pisac.
Za bošnjačke intelektualce i dalje
islamofob
Edhem Bičakčić, predsjednik Sabora
Islamske zajednice u BiH, naglašava da
Andrićeve književne vrijednosti nisu upitne, te da otuda odnos prema njemu treba
biti korektan. Međutim, Bičakčić smatra
da Andrićeva doktorska disertacija i kon-
KULTURA
troverzno albansko pitanje ukazuju na neospornu islamofobiju. “Andrić je bio u
službi velikosrpske politike, i to je tako.
To što je neko dobar pisac, ne znači da je i
dobar čovjek, da nije nacionalista ili fašista. Uzmite primjer Knuta Hamsuna. Pogledajte Andrićevo djelo i dajte mi jednog
normalnog uravnoteženog Bošnjaka, to su
uglavnom morbidni zlikovci koji zbog
svoje nečiste krvi čine stravične zločine, ili
ih razjedaju sulude strasti; Alija Đerzelez i
Mustafa Madžar”, kaže Bičakčić.
Lamija Tanović, predsjednica LDP-a
BiH, ističe da je Andrić samo pisac, “sloboda koja misli”. Ona smatra da stavovi
koje je Andrić iznosio u svojim djelima
nisu isključivo i njegovi stavovi. “To što je
uradila bošnjačka intelektualna vrhuška
jeste očigledno nasjedanje na Karadžićevu
politikantsku igru oko Andrića, čijim je
izvodima iz djela pokušavao uvjeriti međunarodnu zajednicu da je u Bosni nemoguć zajednički život. Mi nemamo odnos
prema Andriću, mi imamo bolestan odnos
prema nekim komadićima namjerno vađenim iz djela, kako je kome trebalo. Andrić
neće dobiti svoje zasluženo mjesto dok ne
oborimo nacionaliste u BiH, jednom zauvijek”, naglašava Tanović.
Potpredsjednik SDA Bakir Izetbegović
smatra da je Andrićevo djelo neosporno, ali
dodaje kako je i slovo Muhsina Rizvića takođe neosporno. “Mi smo za njega bili zalutali narod u Evropu, degenerici i nedonoščad. Ne znam zašto se sada iznova politizira i diže hajka o našoj mržnji spram njega.
Tobože, Bošnjaci su krivi što Andrić nema
mjesto u ovoj zemlji koje zaslužuje. Pitam
se kada će ljudi prestati da govore neistinu.
Bošnjaci se njemu jedini nisu svetili, za razliku od ostalih koji su ga isturali na koplja
dok su činili zločine po Bosni. Bošnjaci su
bili doslovno letargični prema mitološkom
karakteru njegovih djela. Nas on nije nadahnjivao kao Karadžića. To što je on svoju
zemlju predstavljao kao ostatak nečega što
je zalutalo i valjda trebalo nestati s Turcima,
to je druga priča. Ironija je još veća da taj
događaj u Beogradu, politički i kulturno,
režira izdajnik svoje zemlje - Emir Kusturica, kojeg se stidi svaki busen u Sarajevu.
Neka gospoda izvole pa neka ne dižu prašinu i to obično pred izbore, nego neka konkretno nešto predlože. Bošnjaci će, kao i
uvijek, biti posljednji koji to neće podržati.
Nisu krivi Bošnjaci, nego stvarni ideolozi
takvih hajki”, kaže Izetbegović.
Anatema Muhsina Rizvića
Ideolozi koje pominje Izetbegović
možda naizgled nemaju stvarnu političku
moć da nešto promijene, ali oni su ona tiha
snaga koja potkopava mjesto Ive Andrića
u bosansko-hercegovačkoj kulturi uopće.
Odnos Srba, Hrvata i Bošnjaka prema Andrićevom djelu i liku komplicira se, dakle,
ne samo kada se prepiru koliko je čiji, već
i kada mu izražavaju divljenje.
Ozbiljnija rasprava o Andriću u BiH
počela je u vrijeme slabljenja do tada neupitne Izetbegovićeve vladavine. Doista,
ta 1999. bila je godina konsolidacije ukupnog, do tada misleno nestalog ideološkog okvira, zbog kojega su bošnjački intelektualni okviri postajali paradoksalni u
mjeri, koja danas, desetak godina kasnije,
dobija stvarne razmjere.
U prilog tome najbolje svjedoči jedna
naizgled simpatična pošalica, izgovorena
prošloga ljeta u parku ispred Svjetlosti u
Sarajevu, gdje su izložene, kao na nekoj
pijaci, biste naših slavnih književnika. Andrićeva glava, u nedostatku kiše bila je zamazana ptičijim izmetom. Jedan od književnika, uzoritih Bošnjaka, tada je rekao:
“E vidi Andrića, ne vidi od izmeta. Znaju
bošnjački golubovi – ko je naš, a ko nije.”
No, kada malo bolje razmislimo, ima
tu istine. Anatema koju je na Andrića bacio Muhsin Rizvić (Bosanski muslimani u
Andrićevom svijetu, Muhsin Rizvić,
1995.) možda nikada neće biti skinuta.
Samo što u odnosu na devedesete godine
prošloga stoljeća više nema one slobode s
kojom su se anateme bacale na svakoga
tko nije bio ideološki podoban.
Hladno lice s novčanice
No, nisu Andriću ostala dužna ni ostala dva naroda, te otuda Vučkovićeva teza
o srpskoj bezgrešnosti – ne stoji. Srbi su
ga u vrijeme “čelične pesnice” Aleksan-
dra Belića (1926.) primili u Akademiju
nauka i umjetnosti kao najmlađeg dopisnog člana, ali su ga u opkoljenom Beogradu šićardžijski stavljali u neugodnu
poziciju; agenti Dragog Jovanovića tražili su od njega da se uključi u javni život,
što je pisac i pismeno odbio.
Esej Ivana Lovrenovića, Paradoks šutnje, zanimljivo zaobilazi anatemu koju je
opet Andrić još za života bacio na Franjevce i na hrvatske antologičare. Ako pročitamo prepisku Vlahe Bogišića i Mirka Majanovića bit će nam jasnija pobuda nastajanja
ovoga eseja, te Lovrenovićevog izbora iz
Andrićevog djela za Hrvatsku književnost u
100 knjiga. Šta je posrijedi; Hrvatska je u
svojemu procesu integracije shvatila da i
ona polaže pravo na tu Andrićevu nagradu.
No, u Zagrebu to i dalje nema neki odjek;
Andrić je bio i ostao samo netko zbog koga
Krleža nije dobio istu. Tako su doboši slave
i prodike ponovo ostavljeni Bosni, a stvarna
korist ediciji Hrvatska književnost u 100
knjiga, tačnije Vlahi Bogišiću.
Drugi segment je Andrićevo raskidanje odnosa sa fratrima nakon 1962. (dr
Rastislav Drljić, Pabirci o životu i radu
Ive Andrića, Dobri Pastir, Sarajevo 1962.)
kada su, bez njegovog znanja i odobrenja,
objavili njegovu prepisku sa Tugomirom
Alaupovićem.
Političke igre traju i ko zna hoće li
ikada prestati. Jedino mjesto koje je odmor i počivalište za pisca u njegovoj rodnoj Bosni, mjesto na kojem je rado viđen
i gdje ga svi narodi bezpogovorno prihvataju kao svojega najrođenijeg, jeste novčanica od 200 KM. Doista, jedino tamo,
iza hladne plave pozadine, bosansko-hercegovački nobelovac dobija poštovanje
koje mu i priliči. Jedino tamo je on i srpski, i hrvatski - i bošnjački. q
41
J
O
U
R
N
A
L
KULTURA
Bošnjački književnik Safvet-beg Bašagić (Nevesinje, 1870. – Sarajevo, 1934.)
Utemeljitelj suvremene
bošnjačke politike
Ajka Tiro-Srebreniković
42
J
O
U
R
N
A
L
Safvet-beg Bašagić (Mirza Safvet),
sin je Ibrahim-bega i Almase, kćeri Derviš-paše Čengića. U obitelji je oduvijek
vladala književna atmosfera, tako da se
Safvet u najranijoj mladosti upoznao s
narodnom usmenom predajom i orijentalnom tradicijom. Ibrahim-beg je bio kadija
u Mostaru, poslanik u turskom parlamentu, sakupljač narodnog blaga, istražitelj
orijentalnih književnosti i posljednji pjesnik koji je stvarao na turskom jeziku.
Safvet je osnovnu školu pohađao u
Mostaru i Konjicu. U Sarajevu pohađa
ruždiju gdje se budi “ljubav za Istok”. U
gimnazijskim danima počinje pisati poeziju. Društvo Kranjčevića, u kojem se
kretao, imaće utjecaja na njegovo stvaralaštvo, reflektirano kroz sva tri književna
roda. Vrlo rano je počeo objavljivati poeziju u časopisima toga vremena – Biser,
Gajret, Behar, itd. Pjesme su mu objavljene u nekoliko zbirki: Trofanda iz hercegovačke dubrave (1896.), priređena još
u studentskim danima u Beču, Misli i
čuvstva (1906.), Izabrane pjesme (1913.).
Objavio je i religiozni ep u slavu rođenja
Muhammeda a.s. – Mevlud (1924.). Napisao je i tri drame u stihovima, od kojih
su dvije dovršene: Abdullah paša, s povijesnom temom iz 18. stoljeća, Pod Ozijom ili krvava nagrada s povijesnom temom iz 16. stoljeća. Kranjčević je u Nadi
za Trofandu iz hercegovačke dubrave rekao kako ta zbirka predstavlja svježinu
erotskog lirizma. Bašagićevo djelovanje
na polju znanosti odnosi se na istraživanje orijentalnih i povijesnih tema.
Znanstvena studija Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti (1912.),
koja predstavlja malo izmijenjeni oblik
Bašagićeve doktorske radnje, značajna je
u kulturološkom kontekstu ne samo toga,
nego bilo kojeg drugog vremena. Safvet
Bašagić je pojasnio vlastitu potrebu da se
znanstveno sagleda i uobliči ne mali doprinos Bošnjaka na polju umjetnosti, politike, znanosti, itd. u društveni kontekst
tada vrlo moćnog i respektabilnog car-
Safvet-beg Bašagić
stva. Još u djetinjstvu, slušajući narodna
predanja, priče i pjesme, Safvet se divio
“vrlim junacima”, “mudrim državnicima”, “velikim učenjacima” i “vrsnim pjesnicima” te je ostala želja da “zamrle uspomene na glasovite Bošnjake” dovede u
vezu s povješću, u namjeri da se ne zaborave. U romantičarskoj zanesenosti, Bašagić se izjasnio: Uspomene na velike
ljude iz mog naroda meni su uvijek bile
svete, uvijek ih čuvam kao najdragocjenije amanete, tako da će Bašagić motiviran
uspomenom, upravo predočiti elitističku
kulturu koju je stvarao aristokratski sloj
društva. Na jednom mjestu žali za zlatnim vremenom bosanske povijesti u kojemu su društvenom scenom hodili učeni,
daroviti i plemeniti Bošnjaci: Kafije, Hercegovići, Nerkesije itd., a sa žaljenjem
ističe kako je došlo vrijeme da su narodu
postali uzor hajduci, probisvjetovi i panduri. U uvodu studije stoji kako je Bašagić posredno iskazao i svoje kroatofilstvo, oslanjajući se na mišljenje osmanskog historičara Alija, koji je Bošnjake
označavao plemenom Hrvata.
1900. godine izdana je knjiga Kratka
uputa u prošlost Bosne od 1463. do 1850.
koja je bila u to vrijeme jedini standard za
proučavanje povijesti Bosne. Bašagić
predstavlja značajno ime u prevoditeljstvu s orijentalnih jezika. S perzijskog je
preveo Rubaije, misaonu poeziju Omera
Hajjama, ali su značajni njegovi prijevodi
i njemačkih pjesnika, posebno Heinea i
njegova pjesma Kraj tanana šadrvana.
Bašagić se bavio i politikom te je bio
predsjednik i dva puta potpredsjednik bosansko-hercegovačkog Sabora. Nakon
završenog studija, bio predavač arapskog
jezika na Velikoj gimnaziji u Sarajevu,
ali je otpušten s obrazloženjem da nije
položio profesorski ispit. Istina leži u tome da se zamjerio tadašnjoj vlasti. Osnivač je nekoliko društava: Gajreta, El-Kamera, Muslimanskog kluba, itd. 1. svibnja 1900. skupa sa Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nuri Hadžićem pokreće
Behar. Kad je zatražio od mjerodavnih
vlasti pokretanje političkog časopisa, odbijen je. Kako bi smirili Bašagićev nemirni duh i neukrotivu prirodu, licemjerno
mu je ponuđeno da se vrati na posao. Bašagić je, kao i u svakoj drugoj životnoj
situaciji, znao prepoznati prave namjere
tadašnjih vlastodržaca te odbija ponudu.
Osniva Ogledalo, časopis koji je izlazio
samo u 1907. godini. Naredne godine odlazi u Beč i pristupa izradi doktorske disertacije koju je obranio 1910. godine. Do
1927. bio je kustos Zemaljskog muzeja,
kada je umirovljen.
Muslimansko-bošnjačka renesansa
Bašagić se cijeli život zalagao za opći
duhovni preporod vlastitog naroda, tako
da se njegovo životno, umjetničko i političko djelovanje označava kao utemeljenje “muslimansko-bošnjačke renesanse”.
Može se s pravom reći kako je Bašagić
utemeljitelj suvremene bošnjačke politike i moderne bošnjačke nacionalne svijesti. Jedan je od prvih Bošnjaka koji su
nauk stjecali izvan orijentalnih centara. U
Beču je studirao arapski i perzijski jezik.
KULTURA
Skupa s generacijom koju je krasio preporodno-romantičarski duh, stvara na narodnom jeziku i latiničnom pismu. Njegov prijatelj Edhem Mulabdić u Spomenici (1926.) piše kako je Bašagić slatkoćom duše, intimnošću i iskrenošću privlačio mnoge prijatelje da se kupe oko njega.
Muhsin Rizvić je Bašagićevo okretanje prema južnoslavenskim poetikama
označio manifestovanjem na tematsko-sadržajnom i stilskom planu, izraženo, prije
svega, kroz patetiku domoljubne lirike. Ta
se generacija pjesnika nije uspjela odlijepiti od folklorne građe i njenog utjecaja.
Temeljni “duhovni etimon” pjesnika ovog
vremena mogao bi se označiti utjecajem
narodne pjesme, slijedeći poetiku i stilske
obrasce, bolno-elegični senzibilitet sevdalinke i balade. Njihovo stvaralaštvo bilo je
otvoreno senzibilitetu patrijarhalnog građanstva, ali i sentimentalno-romantičkoj
srpskoj i hrvatskoj lirici romantizma. Bašagić stupa, s lirskim vrijednostima i poetskim dometom svojih pjesama, u kolo jugoslavenskih romantičarskih pjesnika kao
što su Vraz, Zmaj, Preradović, Jakšić, Šenoa i drugi. Osobina koja ga iz tog društva
izdvaja jeste činjenica da je on u svome
pjesničkom biću prisnije i izvornije nego
ijedan romantičarski pjesnik naših književnosti, ostvario inspirativni dodir i stvaralački spoj vlastitog slovenskog duha i
poetskog prostora Orijenta. Između narodne pjesme sevdalinke te Hafiza i Hajjama
može se tako situirati znatan dio Bašagićeve poezije intimnog karaktera. U oblast
Bašagićevog rodoljublja, slavljenja predaka i maštovito – epskog pričanja legendi o
njihovoj slavi koja ulazi u nacionalnu tradiciju, od perzijskih pjesnika ušao je još i
Firdusi, čije ime Bašagić često i neposredno spominje među svojim uzorima i uz čije djelo vezuje mnoge svoje poetske asocijacije. U pjesmi posvećenoj ovom pjesniku, Bašagić se svečano identifikuje s njegovom poezijom, čiji se idejni i poetski
elementi, kako ih Bašagić iznosi, poklapaju u općim postavkama sa najšire uzetom
poetskom motivikom Bašagićeve poezije.
To su: borba među svjetlom i tminom;
osjećanje proticanja vremena i mijena u
njemu; junaštvo, srčanost i bojni mejdani;
pjesma, piće i ljubav; uzdisanje u vatri ljubavne strasti; reagiranje na sile mraka i
mračnjaštva, i domovinska slava…
U novijoj bosanskoj književnosti Bašagić predstavlja jedno od vrlo značajnih
imena kulturnog i nacionalnog preporoda. Midhat Begić je za Bašagića rekao
kako je on “temeljnica poetsko-duhovne
konstitucije bosanskih Muslimana u fazi
njihova snažnog i istorijski nezaobila-
znog kretanja ka modernom svijetu, modernom utemeljenju duha i senzibiliteta”.
Bašagić je znao reći kako jedan narod
može izgubiti moć i gospodstvo; slava
njegova oružja može isplaviti, bajrak pod
kojim je vojevao može postati plijenom
neprijatelja, njegova prava i pravice mogu se pretvoriti u mrtva slova – kratko
rečeno: jedan narod može doživjeti pravi
politički, socijalni i ekonomski fiasco u
svojoj postojbini. Sve je to privremeno,
sve može biti od danas do sutra. Ali ipak
imade nešto što nije prolazno, što ne može ni puki slučaj ni najljući neprijatelj
uništiti, a to su umotvorine koje mi zovemo literaturom. U tome carstvu ni sila ni
slučaj, dapače ni zub vremena ne može
pomračiti umne stečevine naroda koje je
privrijedio, kad je pobijedio barbarstvo i
neznanje. Taj trijumf ostaje na vijeke, jer
je on amanet budućim naraštajima.
Safvet je imao tu sreću ili nesreću da
je još u mladalačkim godinama dočekao
dolazak Austro-Ugarske u Bosnu koja je
sa sobom donijela “plimu novog vremena” s kojim je nazaustavljivo u bosanski
prostor uplovljavao europski, ili kako je
narod zvao švapski način života: bankarski sistem, novi način odijevanja, novi
način plaćanja roba i usluga. Agrarnom
reformom, nakon Prvog svjetskog rata,
uništen je begovski sloj. Najveća promjena u društvenom sistemu reflektirala se u
nesnalaženju i propadanju nekih islamskih i državnih turskih institucija. Mladi
ljudi su počeli slijepo slijediti novi način
života, ali ne i novi način naobrazbe, što
će dovesti do ispraznog pomodarstva.
Maksimilijan Braun je tu generaciju nazivao “postokupacionom generacijom” koja je sve više počela uživati u novopristiglim europskim novotarijama (alkohol,
kocka, neobuzdani život, itd.) Bašagić je
o tom vremenu svoje mladosti, već pred
kraj života, teško bolestan i vezan za krevet napisao pjesmu autobiografskog karaktera s puno gorčine Sumorne melodije.
Bašagić je skupa sa Karabegovićem i
Ćatićem započeo otvaranje bošnjačke
poezije prema duhovnom stvaralaštvu
ostalih južnoslavenskih naroda. Enes
Duraković taj fenomen u bošnjačkom
pjesništvu je obrazložio na način da se
stvaralaštvo Bašagića i Karabegovića
prema drugima iskazuje više dekorativno, preuzimanjem versifikacijske sheme
i konvencionalne stilematike hrvatskog i
srpskog romantizma i deklarativno, romantičarsko-patetičnim očitovanjem hrvatskog ili srpskog nacionalnog identiteta. Ali i onda kad su zazivali srpsku i hrvatsku vilu poezije oni su ispisivali poe-
ziju bez estetske vrijednosti, zanimljivu
danas samo kao svjedočanstvo burnih
srpsko-hrvatskih nadmetanja u nacionaliziranju muslimana.
Bošnjaci su u novo vrijeme uplovili s
osobenim književnim izričajem, zahvaljujući književnom naslijeđu, posebno
narodnoj predaji koja je slična predaji
drugih južnoslavenskih naroda, ali koja je
zbog svog civilizacijsko-kulturnog konteksta imala i svoju posebnost (naslijeđe
na orijentalnim jezicima, alhamijado
književnost, bogato orijentalno naslijeđe
pjesničkih vrsta i formi: divanska poezija,
rubaije, gazeli, kaside, mistična poezija,
itd.). Ta živa tradicija će utjecati na cjelokupno pjesničko stvaralaštvo Bošnjaka
20. stoljeća od Bašagića, Ćatića, Kulenovića, Hajdarevića, Kajana, Sidrana, itd. U
poeziji je Bašagić ostavio svjedočanstva
kako o pjesničkim uzorima (utjecaj narodne pjesme, orijentalno pjesništvo i
moderna južnoslavenskih naroda), tako i
o vlastitom shvaćanju poezije, o njenoj
emocionalno-idejnoj sadržini i formi kao
izrazu poetske cjeline. To je predstavljalo
osnovni put sazrijevanja od pjesama duboko intimistično osjećajnih do filozofsko-mističnih, reflektirano u poemi Na
pučini svjetla:
Na pučini svjetla gori/ Kao alem žiška
mala;/ Kad svemoćni svemir stvori,/ Ta je
žiška zatreptala.
Kolko bura i orkana/ Gasilo je svojim
bijesom,/ Pa još nije pomrčana,/ Još se
blista sjajnim krijesom.
Mnogi um je poticala/ Da dokuči
iskru njenu,/ Nu ona se odmicala,/ Ostavljajuć svoju sjenu.
I vjekovi redom lete,/ I umovi redom
ginu;/ Ali od te žiške svete/ Niko iskre još
ne skinu.
I ja eto za njom bludim,/ I bludeći
slatko sanjam;/ Za njom čeznem, za njom
žudim, / Njoj se divim, njoj se klanjam.
Ali, zalud su moje želje,/ Do nje doći
nigda neću;/ Ko da shvati tajne velje:/ Otkud miris šarnu cvijeću?
Na pučini svjetla gori/ kao alem žiška
sjajna;/ Da je shvati svak se mori,/ A svakom je – opet tajna.
Enes Duraković ističe kako se s Bašagićem, Đikićem, Karabegovićem i Š. Sarajlićem dovršava faza romantizma u razvoju bošnjačkog pjesništva, a stihovi
Muse Ćazima Ćatića nakon početnih mucavosti, već su bili uronjeni u maticu simbolističke poetike. “Bašagićevo djelo ima
mnogostruk i mnogovidan značaj u prvom redu kao određeni književni kvalitet
i domet, ali i kao kompleks indikacija i
podataka izvan književnih okvira.” q
43
J
O
U
R
N
A
L
KULTURA
Stanje u bosansko-hercegovačkoj kulturnoj provinciji
Pisma iz tamnog vilajeta (I)
Amel Suljović
44
J
O
U
R
N
A
L
Toliko se u posljednje vrijeme piše o
krizi kulturnog života u Bosni i Hercegovini da je nemoguće više tagirati bilo kakvu
validniju analizu koja na kraju ne bi završila
u sivilu naše svakodnevice. Dakako, najveći dio tih analiza, lamenta i prodike, ako ne
i većina, odnosi se na kulturni život u našem
glavnom gradu, s kataklizmičkim izuzecima Narodnog pozorišta u Mostaru ili fabriciranim nevoljama zeničkog glumačkog
kolektiva. Sarajevo je, htjeli mi to priznati
ili ne, u medijskoj slici kulturnog života u
BiH, početak i kraj gotovo svih dešavanja.
Ipak, povremeno se, zarad samoga mozaika, oslikaju i oni udaljeni krajevi naše domovine, po prilici pogranični, zagušeni nedostatkom sarajevske medijske larme te
političko-teokratske oligarhije kojoj taj andrićevski tamni vilajet, već godinama ide
na ruku. U želji da za potrebe ove teme donesemo nešto dosljedniju analizu bosanskohercegovačkih kulturoloških provincija u
pozadini, barem nekolicine, zatečeni smo
dvjema činjenicama: institucionalno uzdržavanje kulturnih događaja dešava se isključivo u okviru općinskih budžeta, svedeno na namanji mogući opseg te isključivo
za potrebe promidžbe aktualnih političkih
struktura na vlasti, dok se nezavisne kulturne aktivnosti svode na entuzijazam pojedinaca ili malobrojnih kulturnih udruženja.
Simbolično je da poratno obilje međunarodne pomoći koje je u cjelosti ugašeno krajem 2005. godine, nije ostavilo značajnijeg
uticaja na kulturni život u manjim sredinama;
kontinuitet brojnih promocija, izložbi i manifestacija naprosto je urušen u posljednje dvije
godine. Teška, sumorna slika kulturnog života u manjim bosansko-hercegovačkim sredinama nalikuje, ponajviše, zimskoj panorami
Olova; kiša, magla i nevjerica da je vrijeme
stalo u ovim kulturološkim enklavama.
Čudo u Olovu
Olovo nije jedina manja sredina u BiH
koja izgleda lošije nego u vrijeme Austrougarske monarhije, ako izuzmemo benzinsku pumpu i banjsko liječilište. Podatak po
kojemu recimo Tešanj danas ima gotovo
isti broj stanovnika kao 1906. dovoljno govori o progresu naših manjih sredina.
Centar za kulturu Olovo, zapravo je
veoma zanimljiv lingvistički termin. Sa-
stoji se od biblioteke koja se nalazi u zapećku zgrade Općine te kino dvorane u
kojoj filmovi igraju po potrebi, najčešće
kada se producenti nekog domaćeg ostvarenja, u dosluhu sa općinskim vlastima,
odluče isto prikazati i u Olovu. Drskost i
zlovolja sarajevskih kulturnih protagonista
ide do te mjere, da se dometi nekog privatnog postmodernističkog teatra, pokušaju
odigrati i u ovom mjestu sa preko 80% nezaposlenih, i to za (cijelih) 7.000 KM. No,
na sreću, ti prijedlozi, iz više razloga, ostaju samo na tome – na prijedlozima.
Ako (aktualni) srednjoškolci zeničke gimnazije nikada nisu imali priliku vidjeti gotovanje opere u svom gradu, što li je tek s
njihovim vršnjacima u Olovu? Branko Ćopić je u poznim godinama rekao da je u svojim rodnim Hašanima postao piscem jer ništa drugo zapravo nije ni mogao biti. Bezperspektivnost manjim sredinama je donekle oduzeo socijalizam, na sistemu – jedno
mjesto, jedna fabrika. No danas, ostaci nekada velikih postrojenja podsjećaju na sociološke utvare. Biblioteka u Olovu čijim fondom dominira nekada kultna edicija Lastavica te imena Šukrije Pandže, Mate Lovraka
ili pomenutog Ćopića, tih starih zaboravljenih asova našeg socijalističkog djetinjstva,
uistinu je prigodan kulturološki – scerco u
crnini. Na prijemu u biblioteku, jedna gospođa plete neki sitan bod, usudio bih se reći
da je u pitanju zahtijevniji vuneni šal. Osim
rešoa, par fildžana i malog stolića za poslugu, atmosferu kao iz filmova Živojina
Pavlovića, upotpunjuje tranzistor sa kojega
dopire glas Halida Bešlića negdje s početka
karijere, koji pjeva o uzjamnom odnosu
snjegova i ljubavnih rastanaka. Gospođa odlaže igle za kratko te predlaže da sve ostale
informacije dobijem od Samira, direktora
centra, koji je poslom otišao u Tuzlu. Osim
crkve koju je proslavio Andrić, u priči “Čudo u Olovu”, značajnijih sakralnih uspomena iz ovog mjesta nećete ponijeti.
Osim Muške vode, te mistične Djevojačke pećine kako se zove i istoimena interna kulturna manifestacija koja traje duže nego Sarajevska zima u svom prvotnom
obliku (gotovo tri mjeseca), Kladanj je uistinu zaboravljeno bosansko-hercegovačko mjesto. Biblioteka svojim fundusom
nije nikada izašla iz socijalizma jer je knjiga o proslavljenim narodnim herojima po-
najviše, a rukovodstvo se žali i na dotrajalu infrastrukturu; krov vidno curi, a najlonska folija je tek privremeno riješenje.
Konjic alias Twin Peaks
Kada se sa Lašvanske petlje, skrene prema Vitezu, Novom Travniku, Donjem Vakufu i Bugojnu, malo pažljiviji promatrač
će uistinu vidjeti koliko je Bosna i Hercegovina kulturološki vrlo slojevita te da su pojedine sredine, pravi – mikrokosmosi za
sebe. U Vitezu mi je putem telefona, bibliotekarka Marica hladno kazala da ima problema sa zdravljem te da biblioteka neće
raditi do petka. Donji Vakuf podsjeća na
grad koji nikada nije u cjelosti završen. Kulturno sportski centar podignut uz rijeku, nikada nije dovršen; otvoreno betonsko zdanje sovjetskog tipa, danas je stjecište malobrojnih narkomana jer je to u ovom dijelu
BiH veoma skup hobi. Kao i svi objekti koji su potekli iz perioda socijalizma nije zaintrigirao pažnju novih demokratskih snaga
čiji je bošnjački predstavnik u Donjem Vakufu rekao da će, po uzoru na Sultana Abdul Hamida, vladati do Sudnjeg dana. Jeziva je i pomisao da se validniji kulturni događaj u ovoj općini nije održao unazad nekoliko godina. Bibliotekara nisam uspio
pronaći (jer valjda ne postoji), ali me je lokalni efendija posavjetovao da ipak nastavim dalje prema Bugojnu.
Bugojno – predratna oaza porodičnog
života i prosperiteta, danas je klaustrofobično mjesto čiji je privredni gigant “Slavko
Rodić” doživio prozaičnu privatizacijsku
sudbinu. Biblioteka i kino dvorana djeluju u
sastavu KSC Bugojno koji je prije rata važio za najmoderniju instituciju te vrste u
BiH. Činjenica da se promocije knjiga, unazad nekoliko godina, uglavnom odvijaju u
džamiji Princeze Dževhere, i to u okviru
vjerske manifestacije “Dani Ajvatovice”
dovoljno govori sama za sebe. Osim sporadičnih internih programa Bugojanske gimnazije, drugih validnijih sadržaja i nema.
Ovaj zanimljivi kaleidoskop sa putovanja po malim bh-sredinama, za ovaj put,
završit ćemo u Konjicu (kojeg prozaično
zovu kulturološki Twin Peaks), rodnom
gradu Zuke Džumhura, u čijoj se rodnoj
kući jednom godišnje otvore avlijska vrata, pročita neki simpatični dio njegove ne-
KULTURA
male prepiske, i tako do slijedeće godine.
Kulturna manifestacija, kao i istoimena
književna nagrada koja je nosila njegovo
ime (i čiji je jedan od utemeljitelja autor
ovoga teksta), ugašeni su još prije dvije
godine, jer se iz Beograda oglasila
Džumhurova kćer, tražeći – koješta! Biblioteka koja djeluje u okviru Narodnog uni-
verziteta Konjic, bila je, donedavno, primjer uspješne kulturne institucije koja
prati gotovo sve trendove – prestolnice.
Samo nekoliko godina kasnije, biblioteka
u Konjicu je pomalo surovo vraćena u sferu – interne prihvatljivosti.
Da zaključimo: recesija, riječ čiji
zloslutni prizvuk polako uzima maha u
zemlji koja i nakon dvije decenije demokratskoga ozračja još uvijek živi svoju
(kulturnu) tranziciju, kao da je pravljena
po mjeri našega mentaliteta, njome se
tako jednostavno može amnestirati
iskonsko neznanje da kulturnom životu
u ovoj zemlji podarimo – nešto kontinuiteta. q
Kulturološka krvna slika: stanje u sarajevskim muzejima
Kulturne spavaonice otvorenog tipa
Amel Suljović
Možete li se sjetiti kada ste zadnji put bili u nekom sarajevskom muzeju? Činjenično
stanje koje sam zatekao tokom nedavne posjete Zemaljskom, Historijskom te Muzeju
književnosti i pozorišne umjetnosti, nipošto
ne odgovara kontekstu vremena u kojem živimo. Muzeji na pragu druge decenije 21.
stoljeća su digitalne tvrđave u kojima se čuva
svaki pomen na historiju čovječanstva. Pobrojani muzeji u Sarajevu ne samo što nisu
modernizirani, već su, gotovo nevjerovatno,
daleko i od progresa vremena u kojem su
utemeljeni. Točnije, posjeta ovim (doslovno)
kulturnim spavaonicama otvorenog tipa
podsjeća na fragmente Andrićeve priče “Panorama”, gdje se virtualna posjeta brojnim
svjetskim metropolama ne može održati na
entuzijazmu jednog višegradskog dječaka.
Preslikano na ovo današnje vrijeme,
možemo konstatirati isto. U tu svrhu preformulirati ćemo pitanje sa početka teksta. Kada ste posljednji put osjetili potrebu da posjetite jedan od sarajevskih muzeja? Na sreću, odavno se nije posezalo za jednom širom
javnom analizom nastalog društvenog fenomena, po kojemu zastrašujuće veliki broj
ljudi u glavnome gradu Bosne i Hercegovine nikada nije niti kročio u muzej.
Socijalizam i dinosauri
Za funkcioniranje jednog muzeja prije
rata, pored plaća zaposlenima, odvajala se
određena svota novca za istraživanja, iskopine i otkup eksponata. Tada je bilo gotovo
nezamislivo da učenici osnovnih škola po
nekoliko puta godišnje ne posjećuju muzejske postavke. Autoru ovoga teksta se, prije
gotovo 25 godina, trajno urezao u sjećanje
veliki (umjetni) skelet dinosaura postavljen u
onom lijevom krilu Zemaljskog muzeja koji
sada zjapi gotovo prazan, s bijelim, metalnim vitrinama koje su premjereniji inventar
za neku podružnu bolnicu. U sredini dvorane, namjesto kostura prahistorijskog giganta,
sada stoji položena čađava, drvena brodica,
točnije indijanski kanu, kao da uprava muzeja želi simbolično ukazati na naše trenutne
civilizacijske domete. Socijalistički “kulturni
sletovi” i dinosauri, atipični su i neprihvatljivi u kontekstu burnoga postranzicijskog
“progresa” jedne europske mikrokulture.
Marica Filipović, zamjenik direktora Zemaljskog muzeja ističe da je osnova cijelog
problema danas, neriješen status koji opet
povlači druge probleme, prije svega finansiranje ustanove i nedovoljan broj kadrova.
Radovi na renoviranju, onog mitskog,
lijevog krila Zemaljskog muzeja započeti
su prošle godine, ali su prekinuti zbog nedostatka novca.
No, sve je to koliko-toliko podnošljivo
za lijepih ljetnjih večeri, kada se, po ko zna
koji put, i pokreću inicijative za definiranje
statusa muzeja. Sa prvim snijegom, prestaju
i ona posljednja interesiranja rijetkih pasioniranih zaljubljenika za našu kulturnu prošlost, jer tada temperatura u objektima jedino
odgovara izloženim eksponatima.
Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine
osnovan je 1888. godine i najstarija je moderna kulturna i naučna ustanova u Bosni i
Hercegovini zapadnog tipa. Na njegovo
osnivanje uticao je splet historijskih događanja. Samom osnivanju prethodio je dug
period u kojem su brojni pojedinci ili grupe
intelektualaca ukazivali na potrebe za jednom takvom ustanovom. To je doprinijelo
poduzimanju konkretnijih mjera u cilju
ostvarivanja dugo prisutne ideje o osnivanju muzeja, što se ogledalo u osnivanju Muzejskog društva nakon čega je 1. februara
1888. godine Zemaljska vlada osnovala Zemaljski muzej za Bosnu i Hercegovinu. Za
direktora Muzeja imenovan je vladin savjetnik Kosta Hörmann.
S. S. Kranjčević, all about
Muhiba Kaljanac, direktorica Historijskog muzeja BiH potpisuje sve navode
gđe. Filipović jer se ova institucija nalazi
u gotovo istoj poziciji. Nešto sredstava
koje dobijaju od Ministarstva civilnih poslova, odnosno kantonalnog Ministarstva
kulture nisu dovoljna niti za podmirivanje osnovnih potreba muzeja. Pojedini
tenderi ili donacija rijetke su prilike da
Historijski muzej dobije neka dodatna
sredstva.
U najlošijoj situaciji je ipak Muzej
književnosti i porodične umjetnosti, koji
jednom godišnje otvori vrata spavaće sobe S. S. Kranjčevića, ili pokaže neko zalutalo pismo A. B. Šimića; nadalje troši
struju i skuplja prašinu. Unutra gotovo pa
vlada ona mistična (evanđeoska) tišina
koja pogoduje svecima ili sufijama, te
ustinu podsjeća na neko starozavjetno
mjesto gdje se primaju pokajanja ili se
traže utočišta od razuzdanog svijeta.
Direktorica Mehdija Maglajlić, osim
neriješenog statusa, ističe kako 120.000
KM koje dobijaju od Ministarstva civilnih poslova BiH nisu dovoljni niti za preživljavanje. Prijavljeni projekti ministarstvima kulture Kantona i Federacije, te
rad galerije Mak su jedina dodatna sredstva na koja ovaj muzej može računati.
Je li ovakva “kulturološka krvna slika”
zabrinjavajuća, i jesmo li mi kao društvo
uopće svjesni toga stanja? Slika naše kulturne zbilje više nije zabrinjavajuća, ona
polako ulazi u domen metastaza, tačnije
širit će se i na one rijetke, preostale, zdrave
fragmente dok se cijela kompozicija na
kraju ne uruši. A svjesni smo i stanja, i toga što bi napose moglo da uslijedi, ali stojimo nepomični, kao neispavani bosanski
emigranti u romanu Irfana Horozovića. q
45
J
O
U
R
N
A
L
PRIČE IZ BOSNE
Priča o velikom vojskovođi Mehmed-paši Sokoloviću
Vladar svijeta sa Drine
Avdo Huseinović
46
J
O
U
R
N
A
L
Ime Mehmed-paše Sokolovića velika
većina Bošnjaka uglavnom danas zna
kroz most u Višegradu, veliku zadužbinu
ovog Bošnjaka ili po pjesmama “Prođoh
Bosnom kroz gradove” i “Mehmed paša
tri cara služio”.
Tko je bio taj insan čije ime i hairi ne
blijede ni preko 400 godina od njegovog
preseljenja na bolji svijet. Rođen je u selu
Sokolovići kod Rudog 1505. godine, a
umro je 1597. godine. Legedna kaže da je
njegova majka još dok je bila trudna usnila čudan san. Odlučila ga ispričati svekru
koji je umio tumačiti sanjano. Nakon što
je čuo san koji je snaha usnila, on je odmahnuo rukom i rekao: “Slobodno zaboravi to što si sanjala, ne može tebe zapasti
da rodiš vladara svijeta, čija će djela natkriliti svijet.” Iako svekar nije vjerovao
da je moguće ostvarenje sna, on ga je ipak
dobro protumačio, malo stvorenje iz stomaka žene iz Sokolovića kod Rudog je
postalo Mehmed-paša Sokolović i za svoga vakta zavladao svijetom.
Mehmed-paša (Sokoli) Sokolović
službovao je tri sultana: Sulejmana Veličanstvenog Zakonodavca, Selima II i Murata III. Mehmed-paša Sokolović bio je zet
sultana Selima II, bio je oženjen njegovom
kćerkom Esmom starom 16 godina i od
njega mlađom 20-ak godina od koje se jedino pribojavao u životu. Za života se proslavio kao znameniti, mudar državnik
moćnog Osmanskog carstva i jedan od
najvećih zadužbinara – legatora svoga vremena. U Beogradu je Mehmed-paša Sokolović izgradio karavan saraj, bezistan, hamam koji Ćelebi naziva novim hamamom
i od sedam novih javnih hamama postavlja
ga na prvo mjesto, podiže sebi veliki sebilj
na velikoj čaršiji najomiljenijih fontana,
nova česma – vrelo života. Na rijeci Trebišnjici kraj Trebinja, postoji Arslanagića
most kojeg je kao zadužbinu za svoga poginulog sina u borbi sa Mlečanima izgradio Mehmed-paša Sokolović, kao i Karavan saraj sa druge rijeke, koji više ne postoji. Arslanagića most sagradio je vezir
Mehmed-paša. Gradnju čuvene na Drini
ćuprije povjerio je Mehmed-paša Sokolović Kodža Mimar Sinanu, koji je 1529.
godine postao mimar baša, glavni arhitekt
Mehmed-paša Sokolović
Osmanskog carstva. Most je izgrađen u
periodu od 1571. do 1577. godine.
Mehmed-paša Sokolović se obratio
svom zavičaju, još u vrijeme kad je kao
mlad dvorjanin, doveo svoje roditelje i braću u Carigrad, preveo ih u islam i oca Džemaludin Sinan-bega postavio za upravitelja
jednog od svojih vakufa u Bosni. On se,
sumnje nema, prvo sjetio svog sela Sokolovića, gdje je 1557. godine sagradio džamiju, mekteb, musafirhanu, imaret, vodovod i
česmu. Džamija je stradala u Prvom srpskom ustanku 1806. godine. Prema jednom
aktu višegradskog kadije, koji je upućen
bosanskom veziru Ibrahim Hilmi-paši,
ustanici su sa ove džamije i drugih Mehmedpašinih zadužbina u selu Sokolovićima skinuli šesdesetak tovara (kosijskih) olova i
otjerali ih u Srbiju. Od musafirhane gdje su
besplatno konačili putnici-namjernici još su
se potkraj prošlog stoljeća vidjele ruševine.
Ostaci vodovoda još duže su svjedočili da
je to bilo rijetko tehničko djelo u građevi-
Džamija u Sokolovićima kod Rudog
narstvu ove vrste. Pomenuta džamija je
stradala i u ovom ratu, ali je opet, hvala
Allahu dž.š., obnovljena i otvorena 4. kolovoza 2007. godine.
Jedan od najvećih svjetskih vojskovođa,
već istaknut u ratovima sa Ugarskom i Austrijom (1526.-1533.), u vrijeme sultana Sulejmana I Veličanstvenog, Mehmed-paša
Sokolović obavlja razne dužnosti u carskom
saraju. Već 1543. bio je zapovjednik dvorske straže (kapidžibaša), a 1546. biva unaprijeđen u kapundan-pašu. Za dalje ratne
zasluge, posebno na istoku i u perzijskoj
vojni, ovaj plemeniti Bošnjak dobiva položaj trećeg vezira 1555. Diplomatski i vojni
uspjesi otvorili su put Mehmed-paši ka položaju prvog činovnika Carstva - 28. lipnja
1565. godine Mehmed-paša biva unaprijeđen na položaj prvog činovnika Carstva.
Nakon pogibije Sulejmana Veličanstvenog
pod opsjednutim Sigetom 6. rujna 1566., janjičari na juriš zauzimaju Siget tri dana kasnije. Pune tri sedmice, koliko je trajala opsada Sigeta u kojoj se nalazio Sulejman Veličanstveni, Mehmed-paša je čvrsto držao
vojnu snagu Carstva u svojim rukama, a i
kasnije punih 13 godina bio je - u sklopu
Carstva - jedan od najsnažnijih svjetskih
vladara. Osvajanjem Sigeta, pod vodstvom
Mehmed-paše Sokolovića, hrvatski ban Nikola Zrinski živ je zarobljen i odmah pogubljen. Njegovu odrubljenu glavu Mehmed
paša Sokolović šalje svom nećaku, Gulabiagi, budimskom namjesniku sa zadatkom da
je proslijedi do Beča na ugarski carski dvor.
20 godina nakon što je sagradio ćupriju
na Drini (na kojoj su 415 godina poslije poklane hiljade njegovih Bošnjaka tokom krvave 1992. godine od strane ratnih monstruma Milana i Sredoja Lukića, Željka Leleka,
Mitra Vasiljevića i ostale višegradske zločinačke bande), u atentatu, od navodne dvorske lude, u 73. godini gine slavni Bošnjak,
jedan od najvećih kojeg kao narod imasmo,
Mehmed-paša Sokolović. Po predajama zadavljen je od derviša iz Vučitrna, podmuklo
i iznenadno kad je pokušao da izvadi svoju
kesicu i daruje ga uobičajeno bakšišom. Međutim, djela žive puno duže od ljudi i nema
sumnje da će i priča o velikom veziru,
Mehmed-paši Sokoloviću, vladaru svijeta sa
Drine, živjeti dok ima ijednog Bošnjaka. q
ŽIVJETI ISLAM
Islamske teme
Muhammed a.s. – Poslanik islama (IV)
Mirza ef. Mešić
(...) U Časnom Kur'anu na više mjesta
Dragi nam Bog govori da su većinu Poslanika prije Muhammeda a.s. u laž utjerivali,
ismijavali, progonili, a da su neke od njih
čak i najokrutnije ubili. Narodne ili plemenske vođe, koje su često imale neograničenu vlast, nisu tako lako mogle podnijeti promjenu starog naslijeđenog poretka,
zasnovanog na nepravdi, kršenju temeljnih ljudskih prava, iskrivljenoj i lažnoj
vjeri te prihvatiti vjeru u Jednoga, Istinskoga Boga. Naprosto, lokalnim oligarsima i plemenskim vođama nije bilo u interesu da se izjednačavaju bilo s kim, osobito ne sa siromašnima i svojim robovima, a
što je jedno od temeljnih učenja islama.
Stoga su svim sredstvima onemogućavali
Poslanike u njihovim misijama, koji za
ono što su propovijedali nisu tražili nikakvu nadoknadu nit su pretendirali na visoke političke položaje. Poput svojih prethodnika, istu je sudbinu doživio i Muhammed a.s. Čak i kad je odlučio napustiti
rodni grad, njegovi ga neprijatelji nisu pustili na miru. U zadnji je tren uspio umaknuti naoružanim mekkanskim mladićima, koji su ga u noći uoči samog odlaska u
Medinu pokušali planski ubiti, te se s najvjernijim prijateljem Ebu Bekrom r.a.
skloniti u obližnju pećinu Sevr. Tih je nekoliko dana za Muhammeda a.s. predstavljalo najopasnije momente u njegovom životu. Sve raspoložive snage i najbolje
arapske vodiče mekkanski su vlastodršci
angažirali da pronađu i ubiju Muhammeda
a.s. Onome tko bi to učinio bila je obećana
i bogata nagrada uz sve povlastice koje je
nudilo mekkansko džahilijjetsko društvo.
Dobro su znale mekkanske glavešine da će
Muhammed a.s. uspjeti u svojoj misiji u
Medini, ako ostane živ, te ugroziti cijeli
poredak stare Arabije. I zato su ga željeli
ubiti po svaku cijenu. No, Allahovom voljom, nisu uspjeli.1
Dolazak u Medinu
Koliku su god mržnju mekkanski pogani (mušrici) iskazivali prema Muhammedu a.s., još će mu veću ljubav i odanost
pokazati stanovnici Medine.2 Puno su toga čuli o uzvišenoj misiji svoga novog
sugrađanina i njegovim plemenitim osobinama. Mnogi su od njih već postali muslimani, a drugi su čekali islam primiti
pred samim Muhammedom a.s. Svaki su
dan napuštali svoje redovite poslove kako
bi osobno svjedočili trenutak Muhammedovog a.s. ulaska u Medinu čije će posljedice, kasnije će se ispostaviti, donijeti takve promjene da će preusmjeriti hod sveukupne ljudske povijesti. I konačno su ga
dočekali pjevajući mu “Talea-l-Bedru
Alejna…”, stihove koje generacije muslimana pjevuše prigodom obilježavanja
Hidžre, najznačajnijeg događaja u povijesti islama. Hidžrom je započeo novi i sasvim drugačiji period Muhammedove a.s.
poslaničke misije. U Mekki su muslimani
bili proganjana manjina, a u Medini postaju važan politički, ekonomski i sigurnosni subjekt, najprije u okvirima Arapskog poluotoka, a ubrzo i u svjetskim
razmjerima. Dok je u Mekki strahovao za
vlastiti život i živote svojih sljedbenika
od agresivnih Mekkelija, u Medini će
Muhammed a.s. dobiti vlast, odnosno povjerenje predstavnika plemena Evs i Hazredž te ostalih plemena da uredi medinsku grad/državu po Božjoj volji. Muhammed a.s. je poduzeo tri važne akcije, tri
povijesna koraka u ostvarenju tog cilja:
izgradnja džamije, bratimljenje muhadžira (doseljenici iz Mekke) i ensarija (pomagači, stanovnici Medine) i sastavljanje
Medinske povelje, prvog pisanog Ustava
u ljudskoj povijesti u današnjem smislu i
značenju te riječi.
Uspostava novog (islamskog)
poretka
Nakon dolaska u Medinu, Muhammedov a.s. je prvi zadatak bio započeti izgradnju Islamskog centra, odnosno džamije, kao mjesta zajedničke molitve, edukacijskog centra, sastajališta za muslimane, prihvatilišta za nemoćne i mjesta
važnih društveno-političkih događaja.
Muhammed a.s. će u džamiji dočekivati
razne delegacije, u njoj će sa svojim ashabima donositi strateške planove, vršiti
pripreme za obranu interesa zajednice te
ispred nje ispraćati vojne ekspedicije. Po-
slanikova džamija je preteča modernih
društvenih, političkih i institucija humanitarnog karaktera u muslimanskom svijetu. Prve građevine u svim muslimanskim gradovima, poput Kaira, bile su
džamije oko kojih su formirana prva naselja. Vidjevši kakav utjecaj džamija ima
na svijest muslimana i medinski su munafici (licemjeri) odlučili napraviti svoju
koja nije potrajala dugo, jer Muhammed
a.s. nikad nije klanjao u toj džamiji. U prvim danima svoga boravaka u Medini,
Mekkelije su imale velikih poteškoća sa
privikavanjem na novu sredinu. Posebno
im je teško padala klima. Skoro svi ashabi iz Mekke teško su se razboljeli. Da bi
im olakšali boravak u Medini, te ih ohrabrili da se osjećaju kao u vlastitom gradu,
ensarije su odlučile pobratimiti se sa svojim novim sugrađanima, braćom u vjeri,
što je značilo i podjelu imetka i svih pogodnosti koje su uživali domaći stanovnici. Iako će kasnije Mekkelije vratiti imetak svojim domaćinima, jer su ga smatrali
dugom časti, ni prije ni poslije slično nije
zabilježeno u povijesti. “I siromašnim
muhadžirima koji su iz rodnog kraja svoga protjerani i imovine svoje lišeni, koji
žele da Allahovu milost i naklonost steknu, i Allaha i Poslanika Njegova pomognu - to su, zaista, pravi vjernici - i onima
koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili;
oni vole one koji im se doseljavaju i u
grudima svojim nikakvu tegobu, zato što
im se daje, ne osjećaju, i više vole njima
nego sebi, mada im je i samima potrebno.
A oni koji se uščuvaju lakomosti, oni će,
sigurno, uspjeti.” (El-Hašr, 8-9.)
Prije islama, dva su medinska plemena
međusobno ratovala koliko su i postojala.
Tek ih je Muhammed a.s. snagom islama
uspio ujediniti kao što će ujediniti i cijelu
Arabiju. U prvoj godini boravka u Medini,
Muhammed a.s. i njegovi ashabi postavit
će sami fundament islamskoga društva,
ukupne islamske kulture i civilizacije. Sama hidžra je dokaz da je Muhammed a.s.
do prvih pravih rezultata svoga djelovanja
morao izboriti osobnim zalaganjem, trudom i planiranjem. Božja je pomoć stizala
tek kada su iscrpljene sve zemaljske mo-
47
J
O
U
R
N
A
L
ŽIVJETI ISLAM
gućnosti i kada se djelovalo po kur'anskosunnetskim smjernicama te u skladu sa
okolnostima i sredinom življenja. Ovi nas
primjeri uče da bez planiranja, ustrajnosti i
žrtve muslimani ne mogu polučiti uspjeh u
izgradnji svoje zajednice.
Početak izgradnje pravednog
društva
48
J
O
U
R
N
A
L
Sada su u Medini živjeli muslimani
muhadžiri i muslimani ensarije zajedno
sa svojim sugrađanima Židovima te ostalim plemenima koja u to vrijeme još nisu
primila islam. Osim što se demografska
struktura stanovništva promijenila, nastale su i potpuno nove okolnosti u kojima je
bilo nužno hitno definirati najvažnije
stvari među pripadnicima različitih plemena i različitih vjerskih skupina u njihovim međusobnim odnosima, pravima i
obvezama. Svaka je etnička grupa imala
vlastitog vođu čiji je autoritet ovisio od
podrške njegovih sljedbenika. Plemena
Evs i Hazredž jednoglasno su pristali da
ih od sada vodi Muhammed a.s. iz plemena Qurejš, što je do tada bilo nezamislivo.
Njegova plemenska pripadnost nije imala
nikakav značaj koliko je imala njegova
poslanička uloga. No, Muhammed a.s. je
bio samo prvi od jednakih, bez ikakvih
privilegija u odnosu na svoje sljedbenike
i ostale građane Medine. Zabilježeno je
nekoliko slučajeva da su pojedinci Muhammeda a.s. dovodili pred sud radi neriješenih međuljudskih odnosa i određenih
materijalnih potraživanja. Često će Muhammed a.s. naglašavati da Arap nema
nikakve prednosti kod Boga nad nearapom, osim po kvaliteti vjere. Pred sudom
su apsolutno svi isti i nitko po islamu ne
može dobiti imunitet od odgovornosti pa
radilo se i samom vođi. Znao je Muhammed a.s. da bez jasnih zakona i propisa,
koji određuju prava i dužnosti onih koji
vladaju i onih nad kojima se vlada, nema
opstanka ni jednom društvu, pa ni medinskom. Zato će Muhammed a.s. osmisliti
pisani dokument koji točno uređuje međuplemenske i međuvjerske odnose u
Medini. Kasnije će taj dokument biti nazvan Medinska povelja ili Medinski
ustav. Nastajao je u etapama kao rezultat
rasprava i dogovora između Muhammeda
(a.s.), njegovih suradnika, ashaba, i izabranih predstavnika Medine. Povelja nije
bila jednostran akt, odnosno volja jedne
strane, nego je nastala na osnovama kompromisa svih uključenih strana.
U jednom od članaka Ustava pisalo je
da medinski Židovi čine jednu zajednicu
zajedno sa muslimanima. Oni Židovi koji
Mekka
su poštovali Povelju imali su pravo na pomoć i podršku sve dok se ne ogriješe o
muslimane ili dok ne pomognu njihove
neprijatelje (Čl. 16). “Židovima njihovi
vlastiti troškovi, a muslimanima njihovi.
Oni će pomoći jedni drugima u slučaju
bilo kojeg napada na ljude obuhvaćene
ovim dokumentom. Bit će iskreno prijateljstvo, razmjena dobrih savjeta, korektnog ponašanja i neće biti nikakvih izdajstava među njima (Čl. 37)3
Samo treba pogledati kako su Židovi
živjeli u drugim sredinama i kako se neljudski odnosilo prema njima, a kakva su
prava dobili u Medini, pa da se uvidi sva
vrijednost Medinske povelje. Bilo je to
sedmo stoljeće nove ere. Nezabilježen
dokument sve do 1948. godine kada će
Organizacija UN-a u nekoliko dokumenata zaštiti ljudska prava i slobode. Židovi su imali priliku živjeti u miru u Medini,
kao što su slobodno živjeli i trgovali kroz
cijelu povijest islama u različitim dijelovima muslimanskog svijeta, no kasnije će
medinski Židovi u više navrata prekršiti
sporazum i tako ugroziti opstanak Medine, zbog čega je Muhammed a.s. bio primoran da ih protjera. Zlonamjerni takav
Muhammedov a.s. potez tumače kao progon ili čak i genocid nad Židovima. Međutim, tada je to bilo sasvim razumljiva
gesta. Izdajstvo medinskih Židova i grubo kršenje sporazuma dovelo je u opasnost cijelu Medinu i budućnost misije
Poslanstva. Muhammed a.s. i muslimani
Medine nisu mogli dopustiti da budu dva
i više puta izigrani. Razlozi ovakvog židovskog ponašanja vjerojatno leži u činjenici jačanja Muhammedovog a.s. autoriteta i konačne spoznaje da oni neće
zavladati Medinom. Nisu se mogli ni pomiriti sa činjenicom da je Bog poslao
Objavu nekome tko nije Židov, o čemu i
Kur'an govori na više mjesta.
Bitke za islam
Islam je istovremeno i vjera i zakon
koji definiraju pravila ponašanja i donose
univerzalne principe za svako vrijeme,
mjesto i okolnosti. Islam je skup propisa
koji čovjeka čine čovjekom. To je podrazumijevalo i propise o ratu, jer ljudska
povijest je više povijest rata nego mira.
Zbog činjenice da svi ljudi neće povjerovati niti slijediti Muhammeda a.s. te da će
islam i muslimani “steći” svoje neprijatelje, islam je donio i propise o obrani mlade zajednice od njenih neprijatelja. Nizom kur'anskih ajeta muslimanima ne
samo da je dozvoljena nego je naređena
oružana borba protiv svih onih koji ugrožavaju opstanak islamske zajednice, a takvih kroz povijest zaista nije nedostajalo.
Oko tih kur'anskih ajeta i dan-danas najviše je sporenja i nerazumijevanja kod
nemuslimana. Često se islam optužuje
kao nasilna religija sklona agresiji, osvajačkim ratovima i ubojstvima nemuslimana. Takve optužbe su najgnusnija podvala
islamu. No o tome ćemo posebnom prilikom. Ovdje treba kazati da nijedna ideologija poput nacionalizma, fašizma, socijalizma ili komunizma, koje su odnijele
milijune života, nije nastala u islamskom
svijetu. Muhammedu a.s. je sada dozvoljen džihad za razliku od mekkanskog perioda, kada je samo pozivao u vjeru i trpio
različite vidove uvreda i poniženja. Sada
su svoje dostojanstvo i pravo na vjeru
muslimani mogli braniti i vojnim putem.
Za deset godina poslaničke misije u
Medini, muslimani su na čelu sa Muhammmedom a.s. morali nekoliko puta vojno
braniti svoju zajednicu i svoj grad od
mekkanskih pogana, ali indirektno i od tadašnjih sila Bizanta i Perzije. Bio je to početak oružanih sukoba i početak kraja kako predislamskog džahilijetskog arapskog
društva, tako i moćnih susjednih carstava,
izraslih na nepravdama i grubom kršenju
elementarnih ljudskih prava. Na scenu je
dolazila nova sila, čiji su protagonisti više
voljeli budući vječni svijet nego njihovi
neprijatelji ovaj. Muslimani se javljaju kao
nova poletna snaga i u nekoliko desetaka
godina snagom vjere, a ne isključivo mača, uspostavit će novi politički poredak u
tom dijelu svijeta koji je osiguravao zaštitu
života, vjere, imetka i časti. No prije ekspanzije islama, nezabilježene u povijesti
širenja vjera, muslimani su u malim bitkama morali obraniti nastavak i dovršetak
poslaničke misije. Netom što se uspostavilo islamsko društvo u Medini, uslijedile su
najznačajnije bitke za opstanak islama.
Spomenut ću samo neke od njih. U prvoj,
bici na Bedru, koja se dogodila 2. godine
Muhammedovog a.s. boravka u Medini u
mjesecu ramazanu, muslimani su izvojevali sjajnu pobjedu. Iako malobrojni i sla-
ŽIVJETI ISLAM
bije opremljeni, ali sa čvrstom vjerom u
Allaha dž.š.i pouzdanjem u njegovu pomoć, muslimani su pobijedili tri puta nadmoćnijeg neprijatelja. Iako je trajala samo
dva sata i sa zanemarivim brojem učesnika
u usporedbi s velikim bitkama iz povijesti
ljudskog roda, za islam i muslimane bitka
na Bedru je bila presudna za opstanak i nastavak misije islama. U ovoj su bici poginuli neki od najvećih neprijatelja islama i
muslimana kao što je bio Ebu Džehl, a
Muhammed a.s. je pokazao svoju veličinu
kada nije dozvolio pogubiti zarobljene pogane, koji su svoj život mogli otkupiti naučivši po deset nepismenih muslimana čitanju i pisanju. U drugoj bici, godinu kasnije, muslimani će od dobivene bitke doživjeti poraz. Bilo je to na Uhudu, kada su
muslimani požurili sakupljati ratni plijen,
neprijatelj ih je iznenadio i porazio, a Muhammed a.s. je jedva sačuvao živu glavu.
Dragi je Bog ovom bitkom naučio muslimane sve o njihovom odnosu prema ovome odnosno budućem svijetu; kada se
svim svojim bićem okrenu prema ljepotama ovoga svijeta, odnosno kada im taj svijet postane preokupacija i jedini cilj: poraz
i neuspjeh su neminovni. Nakon Bedra i
Uhuda, mekkanski će vlastodršci okupiti
do tada neviđenu koaliciju, s ciljem konačnog uništenja Medine i muslimana. Bila je
to bitka na Hendeku. Više od 10.000 dobro
naoružanih poganskih boraca protiv 3.000
muslimanskih branitelja. Opsada Medine
je potrajala 45 dana, no nevjernici nisu
uspjeli ući u Medinu. Nakon tog neuspjelog pohoda cijela Arabija je čula sa Muhammeda a.s. i njegove ashabe. Od tada je
Muhammed a.s. diktirao tempo u konačnom obračunu s poganima Mekke. A taj će
se konačni obračun dogoditi bez prolijevanja krvi i bez osvetničkih akcija. Osme godine po hidžri, Muhammed a.s. je na čelu
od 10.000 ashaba ušao u Mekku i označio
kraj rata između muslimana Medine i pogana Mekke. Iako su Mekkelije očekivale
osvetu, Muhammed a.s. je oprostio svima
koji nisu počinili zločin i tako osvojio srca
Mekkelija, koji su pohitali primiti islam,
jer su još jedanput svjedočili Muhammedovu a.s. velikodušnost i mudrost Poslanstva. Tako je i Ebu Sufjan, tada veliki neprijatelj islama, a kasnije dobar musliman,
odgovorio svojoj ženi Hindi, naručiteljici
ubojstva Hazreti Hamze, voljenog Muhammedovog a.s. strica, na njenu opasku da
će Muhammed a.s. porušiti Mekku, a stanovnike poubijati: “Hinda, on ne ruši kuće, on osvaja ljudska srca.” Bilo je je to 20.
ramazana 630. godine.
Muhammed a.s. je mogao birati gdje će
nastaviti živjeti u rodnom gradu Mekki ili
Medini, gradu čiji su ga stanovnici ugostili
kada mu je bilo najteže. Odabrao je Medinu
u kojoj će dočekati i kraj Objave i svoga
zemaljskog života. U zadnje dvije godine
života Muhammed a.s. će primiti brojne delegacije arapskih plemena, ali i predstavnike okolnih carstava koji su željeli primiti
islam ili uspostaviti dobre odnose s novom
državom/hilafetom. U ovom tekstu bitno je
spomenuti još i oprosni hadž, zapravo prvi i
jedini kojeg je obavio Muhammed a.s. Bilo
je to otprilike dva mjeseca prije njegova
preseljenja na Ahiret. Tom prilikom Uzvišeni je Allah objavio Muhammedu a.s. posljednje ajete Časnoga Kur'ana: “...danas
sam vam vašu vjeru usavršio, svoju blagodat prema vama upotpunio i zadovoljan
sam da vam islam bude vjera.” Utemeljio
je hilafet, islamsku državu i ostavio je u
emanet svojim ashabima, ali i svim generacijama muslimana do Sudnjega Dana:
Kur'an, autentičnu Riječ Božju i posljednju
Poruku te Sunnet, osobni doživljaj i prakticiranje vjere islama. Umro je kao Pečat Poslanika, ali i običan čovjek, rob Božji. Strogo je zabranio da se od njegova mezara napravi svetište, jer se samo Bog obožava, a
ne Poslanik. Njegov je život stalna inspiracija i duhovna hrana svim muslimanima i
muslimankama, koji ga slijede u svim aspektima njegova života. Veličina vjere kod
jednog muslimana ili muslimanke mjeri se
kvalitetom ljubavi prema Muhammedu a.s.
Ako su veličina cilja, nedostatak sredstava i beskrajnost uspjeha tri mjerila ljudskog genija, tko će se usuditi usporediti prema ljudskim mjerilima nekog velikana suvremene povijesti s Muhammedom? Najslavniji su samo baratali oružjem, mijenjali
zakone, carstva; utemeljili su (ako su nešto
i utemeljili) samo materijalne sile koje su se
često rušile pred njih samih. A on je pokrenuo oružje, zakonodavstvo, carstva, narode,
dinastije, milijune ljudi na trećini nastanjene zemaljske kugle. Osim toga, pokrenuo je
oltare, bogove, vjere, misli, vjerovanja, duše: na osnovu Knjige, čiji je svako slovo
postalo zakonom. Ustanovio je duhovnu
nacionalnost koja obuhvaća narode svih jezika i rasa, a nadahnuo je mržnju prema lažnim bogovima kao neizbrisivu značajku te
muslimanske nacionalnosti i ljubav prema
Bogu, jednome i bestjelesnom. Ideja o jedinstvu Božjem, objavljena u dosadi nevjerojatnih teologija, imala je sama po sebi takvo djelovanje da je, prasnuvši na njegovim
usnama, izazvala požar starih hramova idola i zapalila svojom svjetlošću trećinu svijeta. Da li je taj čovjek bio obmanjivač? Nakon što smo dobro proučili njegovu povijest, ne mislimo tako. Obmana je licemjerje
uvjerenja. A licemjerje nema snage koju
ima uvjerenje, kao što nema nikad jačinu
vjerodostojnosti. Filozof, govornik, apostol, ratnik, osvajač ideja, utemeljitelj razumskih dogmi, vjeroispovijesti bez slika,
osnivač brojnih zemaljskih carstva i jednog
duhovnih, to je Muhammed! Po svim mjerilima ljudske veličine, koji je čovjek bio
veći od njega?...4
Umjesto zaključka
Ako bi uspoređivali mekkanski i medinski period Objave, odnosno poslaničke
misije, možemo s pravom kazati da je medinski bio puno uspješniji i plodotvorniji za
Muhammeda a.s. i njegove sljedbenike.
Islam i muslimani u Medini bivaju zvanično priznati. Njihova Umma, njihova država
postala je prva politička tvorevina u povijesti koja nije formirana na teritorijalnom ili
nacionalnom principu. To je bila nadnacionalna i multikonfesionalna država i zajednica, utemeljena na tevhidu, vjeri u Jednoga
Boga. Niti jedan drugi sustav, a kamoli pojedinac, ni prije, a ni poslije, nije uspio sa
manje sredstava urediti zajednicu na način
kako je to Muhammed a.s učinio. Analiziramo li i kur'anske ajete objavljene u Mekki
sa onima objavljenim u Medini uvidjet ćemo da se i tu mijenja način Allahova obraćanja Muhammedu a.s., odnosno svakome
čovjeku. I dok mekkanski ajeti hrabre
Mekkelije da se ostave vjere u više božanstava i prihvate vjeru u Jednoga Boga, medinski ajeti donose propise i zakone za mladu zajednicu koja će postati univerzalna
paradigma za savršeno društvo sa nesavršenim ljudima. Medinska zajednica uređena i
predvođena Muhammedom a.s. i najboljom
generacijom ljudi koji su hodali zemljom
ostat će cilj svakoj muslimanskoj zajednici
do Sudnjega dana u pokušaju da ostvare
ozračje pravednoga društva kakvog je uspio
organizirati Muhammed a.s.
Neka su mir i spas Muhammedu, njegovoj časnoj porodici i njegovim časnim
ashabima. q
49
Bilješke:
Mekki je neprijateljstvo prema islamu doživjelo
U
svoju kulminaciju. Muhammed a.s. je u takvoj situaciji naložio svome bratiću Aliju r.a., kasnije
četvrtom halifi, da vrati sve stvari koje su bile povjerene Muhammedu a.s. na čuvanje, kako prijateljima tako i neprijateljima, a tek onda da dođe za
njim u Medinu. Da bi zavarao svoje progonitelje
ostavio je Alija u svome krevetu što je ujutro jako
iznenadilo, ali i još više razljutilo mekkanske
mušrike.
2
U to vrijeme Medina se nazivala Jesrib.
3
Montgomery Watt, Muhammad at Medina, Oxford,
Clarendon Press, 1956, str. 221-228.
4
Preuzet citat iz: Muhammed Hamidullah, Muhammed a.s., Djelo, knjiga 2, Zagreb, 1977. Str. 269.
1
J
O
U
R
N
A
L
POVRATAK U BUDUĆNOST
Islamska psihologija
Inteligentna igra znakova
“Mi ćemo im pružiti dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samima, dok im ne bude jasno da je Kur'an
istina...” (Fussilet, 53)
Edin Tule
50
Planeta Zemlja je fantastičan poligon
za istraživanje zahvaljujući bogatstvu različitih pojava i intrigantnih ekosistema
koji mame pažnju svakog radoznalog
uma. Ona je data na predano istraživanje
čovjeku uz više priručnika za korištenje.
Posljednji priručnik za korištenje Planete
i njenih dobara, Kur'an, svojim poglavljima otvara um čovjeka prema mikrosvijetu (“Pčele”, “Mravi”, itd.), prema makrosvijetu (“Pulsari”, “Sunce”, itd.), ali više
od svega prema razumijevanju čovjeka
(“El-Insan”, “An-Nisa'”, “Eš-Šura”, itd. )
kao glavnom korisniku Planete.
U ajetu s početka ovog rada Stvoritelj
svjetova otvara ljudske vidike paralelno u
pravcu dva poligona, potičući nas da promišljamo pojave na horizontima u komparaciji s pojavama u ljudskom biću. Uzimajući u obzir da je veći dio ljudske inteligencije određen čovjekovim prošlim,
sadašnjim i budućim okruženjem – odnosno njegovom percepcijom tog okruženja
- krenućemo od najjednostavnijih pojava
na nebu i pokušati naći njihov ekvivalent
u samom čovjeku.
Oblaci misli
J
O
U
R
N
A
L
“Zar ne vidiš da Allah razgoni oblake, i onda ih spaja i jedne nad drugima
gomila, pa ti vidiš kišu kako iz njih pada;
On s neba, iz oblaka veličine brda, spušta
grad, pa njime koga hoće pogodi, a koga
hoće poštedi - blijesak munje Njegove gotovo da oduzme vid.” (Nur, 43)
Poznato je da ajet iznad precizno opisuje proces nastajanja oblaka jasno ističući tri etape: kretnje oblaka zahvaljujući
vjetru; njihovo grupiranje/spajanje; i na
kraju, njihov rast kroz gomilanje i kondenzaciju. Međutim, pitanje je da li promatranjem smislenih kretnji na nebu
iznad nas možemo objasniti određene
mentalne procese u našim glavama? Ukoliko oblake zamijenimo mislima, vidjećemo da i misli bivaju navođene različitim
društveno-političkim strujanjima, nakon
kojeg se spajaju, pa gomilaju da bi u zavi-
snosti od kvalitete misli i njihove čistoće
udahnule život društvu ili mu naštetile
destruktivnim idejama koje poput grada
razaraju organizacijske ćelije društva.
Ukoliko ste u skorije vrijeme letjeli avionom lako ćete prizvati slike oblaka vrlo
različitih dimenzija, boje i oblika. Na
određenom dijelu neba oblaci su razbacani u paramparčad te nije došlo do njihovog spajanja niti gomilanja, odnosno
udruživanja u zahtjevnije strukture. Takvi razbacani i usitnjeni oblaci imaju svoju puku dekorativnu vrijednost i iz njih
neće poteći ni kap kiše koja će kvalitetno
dotaknuti nečiju zemlju. Slično je i sa
umovima koji, naprimjer, čitanjem, putovanjima, itd., nisu sakupili dovoljno ideja
nego površno prilaze svemu. Slično tome, mnošto pojedinaca se može okupiti/
okupljati na jedno mjesto, a da uopće ne
dođe do izgradnje međuljudske arhitekture ideja i projekta koji će generirati ljepši
svijet. Vrlo često, oblaci iako spojeni i
nagomilani, ne nude Zemlji ono što će je
oživjeti i oploditi, nego isijavaju zaglušujuću grmljavinu i prosipaju grad koji nanosi štetu prirodi i ljudima. Poput određenog parčeta neba ispunjenog zgusnutim
crnim oblacima i ljudski um može biti krcat diskutabilnim znanjem i mračnim ideologijama koje natapaju različita društva
kiselinom koja kapa iz njihovih pera.
Promatrajući nebo na ovaj način ono
postaje, iako i dalje vrlo skupa, ipak svima
dostupna pokretna laboratorija koja nam
omogućava – dok sjedimo s dragim ljudima na nekoj klupi – da objasnimo, sebi i
drugima, misaone procese, koncepte intelektualne sterilnosti, različita društvenopolitička strujanja, prednosti timskog rada
u odnosu na neuvezane napore kvalitetnih
pojedinaca ili uzroke kolektivne (ne)inventivnosti određenog podneblja.
Crne rupe
Najneobičnija rupa - spomenuta u zadnjem uputstvu za korištenje Planete - iz
koje možemo derivirati izuzetno korisne
zaključke je rupa u brodu koju buši Musaov, a.s., tajanstveni saputnik Hidr, r.a.,
koji jednim, na prvi pogled, destruktivnim potezom rješava egizistencijalna pitanja radničke klase ugrožene vladom, tj.
njenim nemilosrdnim zakonima konfiskacije privatnog vlasništva. Postoje i
mnogo zanimljivije crne rupe u živom organizmu (zemlji) u koje se povlačio jedan
od najorganizovnijih oblika života (mravi) sklanjajući se ispred najmoćnijeg čovjeka na Planeti ikad (Sulejman, a.s.).
Nisu se samo mravi sklanjali u svoje rupe
ispred Sulejmana, a.s., jer je on pored
osvajanja kopna bio pionir u istraživanju
oceana, nego su to činili i brojni iznenađeni stanari oceanskog dna koji su se povlačili ispred ekspedicije njegovih agilnih
ronilaca (v. El-Enbija, 82).
Međutim, ovdje ćemo govoriti o nebeskim tijelima sa toliko jakim gravitacijskim poljem da im ni svjelost ne može
umaći. Ove crne rupe mogu biti veličine
graška, a da pri tome, svojom gravitacijskom silom, mogu usisati u svoj bezdan
nebeska tijela veličine našeg Sunca. Šta u
ljudskom organizmu može biti određeni
ekvivalent opisanom nebeskom tijelu?
Oko je, naprimjer, isto tako veličine graška, s potpuno crnom zjenicom koja može
obuhvatiti u jednoj sekundi, naprimjer,
Mount Everest, cijelu panoramu jednog
megapolisa ili krajolik sačinjen od nekoliko hektara šume i jezera. Tako i dobar dio
od onoga što oko usisa kroz svoju zjenicu
završava u nepoznatim dijelovima ljudske
podsvijesti, gdje se gomila i/ili slaže, dok
samo mali broj ljudi uspijeva te nepregledne arhive slika kvalitetno iskoristiti.
Duga misli i osjećaja
Na koji način povezati dugu, kao pojavu na nebu, sa čovjekom i onim što se
zbiva u njemu? Da bi se pojavila duga, ta
lepeza najrazličitijih boja posloženih u
polukrug na nebu, neophodno je da se na
nebu pojave u isto vrijeme dvije krajnosti
– Sunce i kiša. Vrlo je slično i sa intelek-
POVRATAK U BUDUĆNOST
tualnim procesima u čovjeku. Ukoliko
želimo u našim srcima i umovima probuditi cijelu lepezu najrazličitijih osjećaja i
misli neophodno je da vlastita bića izlažemo različitim krajnostima, odnosno nepredvidivostima. Nijedan čovjek ne želi
da mu mozak ostane bez dopamina, enzima bez kojeg padamo u indiferentnost i
depresiju, a najbolji način za povećanje
lučenja dopamina je izlaganje naših bića
različitim nepredvidivim situacijama.
“Krajnosti” u prirodi koje potiču kreativne procese u čovjeku su, naprimjer, Sunce i snijeg ukoliko im se izložimo skijajući na nekoj planini. Slično je i sa boravkom u dijelovima naše Planete gdje se
pjenušavi morski valovi razbijaju o okomite hridi; točke sudaranja sjevernog i
južnog vjetra na planinama; mjesta dodirivanja morskih struja, itd. Jedan od najkreativnijih položaja u koje čovjek može
dovesti svoje tijelo je stanje skoka u vodu
sa neke tvrde površine tokom kojeg, u samo nekoliko sekundi, mijenjamo tri životne sredine (kopno, zak i voda). Jedna
od najpoticajnijih situacija za čovjekove
kognitivne procese je probijanje nježne i
propustljive vodene opne najtvrđim dijelom ljudskoga tijela (lobanjom), bilo da
uranjamo ili izranjamo.
Stvoritelj čovjeka i njegov najbolji
Poznavalac s razlogom potiče kod čovjeka taj, u kreativnom smislu, neprocjenjivi
osjećaj neizvjesnosti i vremenske oskudice: “A zar su stanovnici sela i gradova
sigurni da ih Naša kazna neće snaći noću
dok budu spavali? Ili su stanovnici sela i
gradova sigurni da ih naša kazna neće
stići danju dok se budu zabavljali?” (ElE'araf, 97-98)
Ljudska jezgra
U vrijeme dok čovjek još nije bio izgubio senzibilnost u pogledu cijelog bogatstva zemljinih ekosistema, cijeneći ih i
uvažavajući iz ljubavi prema Stvoritelju
istih, planeta Zemlja nije imala svoje ledene polove nego je na svim njenim meridijanima vladala optimalno ugodna klima bez oscilacija u temperaturama. U
prilog toj činjenice govore brojni fozilizirani primjeri flore i faune tipične za tropske krajeve, a koji su pronađeni na sjevernom i južnom polu. Čovjekovo otuđenje
od svoje zdrave prirodnosti direktno je
uticalo na uvjete života na Planeti, tj. zamrzavanje velikog postotka dvaju čovjekovih polova – uma i srca – odrazilo se na
surovost uvjeta života na polovim Planete. A kada su smrznuto srce i razum
uskraćeni za procvjetavanje u svoj svojoj
ljepoti – izuzimajući periodične refleksije
tuđe svjetlosti slabog intenziteta – kako
potaknuti proljeće srca i uma? Kako liječite gangrenu duše i uma?
Osim što čovjek sa svojom matičnom
planetom dijeli isti postotak minerala, jezgra planete Zemlje je, svjedoče naučnici,
sačinjena od užarene tekuće magme koja
doprinosi zemljinom okretanju, a u mnogome podsjeća na čovjekovu srž. Taj nemir u utrobi Zemlje je toliko snažan da bi
naša Planeta eksplodirala u paramparčad
samo da nije njenih ispušnih ventila u vidu
erupcije vulkana, zemljotresa, gejzira, itd.
Slično je i sa čovjekom pošto je stvoren sa
velikim unutarnjim nemirom koji ga čini
da se kreće, istražuje, osvaja planinske vrhove, ukroćuje divlje rijeke, traži odgovore, testira teze, prkosi gravitaciji, usvaja
mišljenja, pomjera svoje granice, mapira
okeansko tlo, preispituje prijatelje, vodi
ratove, mijenja sredine, itd.
Čovjekov unutarnji nemir je i njegova
najveća pokretačka snaga ukoliko taj nemir tretira poput jogunastog konja kojeg
zna zauzdati, timariti i voditi u pravim
smjerovima. Ljudski nemir biva tretiran
kroz redovne erupcije misli i emocija koje izlaze iz čovjeka putem raznih ispušnih
ventila. Nekada je to vika u šumi, pljusak
suza, pecarski štap, teniski reket, olimpijski bazen, a nekad pero ili neki drugi vid
vatrenog oružja.
Zaključak
Koliko je teško prebrojati Allahove
znakove u svijetu možda najbolje govori
činjenica da su oceani do dana današnjeg
istraženi svega 3%. Oko 97% vodenog
prostora planete Zemlje je još uvijek pun
iznenađenja za naše umove uz ogromne
mogućnosti komparativnog promišljanja
mnoštva znakova. Ljepotu svijeta, kao ni
njegovu mudrost, ne možemo otkriti preko
stranica tuđih knjiga, bez obzira koliko
one zanimljive i iscrpne bile, nego preko
iskustva iz prve ruke. Bježeći od društvenog konteksta koji može inicirati krv i znoj
iz naših tijela, a suze u našim očima, ustvari bježimo od iščitavanja najvažnijih stranica proaktivnog života i rizikujemo da
skončamo emocionalno nepismeni. Luk
koji vadimo iz crne i vlažne zemlje zabezeknuti njegovom sniježnom bjelinom ulijeva nadu jer nam govori da u svakom
mjestu i vremenu čovjek – uz najveću aktivnost – može ostati čist poput snijega bez
obzira na društveno crnilo i ideološku tamu. Kao što ljubimo Kur'an prije i poslije
čitanja njegovih stranica u znak zahvalnosti Stvoritelju jer smo pronikli u značenje
nekog ajeta, i detalji ovog opipljivog svijeta zahtijevaju istu ljubav i nježnost. Posebno nakon što nas Gospodar nadahne njihovih ispravnim iščitavanjem. Oblaci misli i
emocija najljepše zuje kad su zasićene
zdravim prirodnim nektarom koji sija ispod duge jer tada umovi i srca postaju aktivne košnice koje osnažuju i osvježavaju
svojim medom. U suprotnom, umjesto duge imamo udaljenu lelujavu polarnu svjetlost koja nastaje u gornjim slojevima
atmosfere, a koja ističe ozebline duša uslijed prekida dovoda hranjivih tvari, nakon
čega slijedi raspadanje ili amputacija promrzlina u dugoj povorci šepajućih duševnih bogalja. q
51
J
O
U
R
N
A
L
DIJALOG CIVILIZACIJA
Sagledavanja
Čvrsto uvjerenje ili
čvrsta zloupotreba vjere?
Što se desi sa vjerom i vjerskim kada budu zloupotrijebljeni? Ukratko: kaos! Strah, nevjerica, podozrenje, zebnja,
odvratnost i mučnina u stomaku na činjenicu da se jedna tako uzvišena stvar može toliko srozati i vulgarizirati.
Mirnes Kovač
52
Danas se vulgarizacija vjere i vjerskog dešava obostrano i od onih koji vjeru brane i od onih koji je napadaju. Slike
osakaćenih i ukrvavljenih na bagdadskim
ulicama ili u pakistanskim džamijama,
stotine mrtvih i još više ranjenih su postale samo varijabilne brojke koje danas slušamo (i sve više primamo) poput kakve
vremenske prognoze. “Preko 80 civila je
stradalo u samoubilačkom napadu u Iraku
kada se eksplozivom opasani samoubica
raznio u blizini velikog ši’itskog svetišta… stotine drugih su povrijeđeni. Za
napad se optužuje ‘Islamska vojska’…”
– pitanje je koga, što, čega “islamskog”???
Monopol nad istinom
J
O
U
R
N
A
L
Muslimani danas sebi moraju postaviti mnogo teških pitanja. Možda bi
kur’anska dova “Bože nemoj nas kazniti
zbog onog što oni kratke pameti među nama čine!”, ponajbolje došla u vremenu
kad se svako malo neka neuka i neodgojena ličnost (sumnjive i uglavnom umrljane prošlosti) hvata tumačenja i pokazivanja u praksi “pravog” islama. Oni koji
pronose ovu lažnu ideološku postavku o
“pravom” islamu, kako na globalnoj tako
i na domaćoj sceni, idealni su partneri i
savršeno opravdanje lovcima na neprijatelje – hegemoniji kojoj je otvaranje konflikata jedini mogući modus opstanka.
Danas je lažna ideološka postavka o
“pravom” islamu muslimanski svijet dovela u stanje iščašenosti – gdje se u stvari
ne radi o “pravom” islamu, već o “pravom” i “ispravnom” meni ili mojoj grupi
– gdje je pojedinačni i kolektivni egoistički duh prevagnuo. “Čvrsto uvjerenje”
kojeg promoviraju zagovornici “pravog”
islama nije isto što i personalna “čvrsta
vjera” za čiji intenzitet ne postoje kantari
ovoga svijeta. To je stvar ličnog i intimnog. Realizacije te vjere u životu su samo naznake, i ona je kao takva nedodirljiva, čista i neukaljana sve dok se ne izloži
intenzivnoj kontaminaciji, skrnavljenju i
vulgarizaciji gdje ljudski ego, a ne Bog,
postane mjera i cilj vjerskog. “Naprasno i
skučeno 'čvrsto uvjerenje' može biti smrtonosno, posebice u religijskim stvarima.
Mi sada živimo u jednoj globalnoj eri, i
opasno je i pretpostaviti, bez propitivanja, da 'mi' posjedujemo monopol nad
istinom i pravdom”, smatra Karen Armstrnog, jedna od najuglednijih i najčitanijih autora o religiji i religijskom u današnjem vremenu.
Križarski etos
Svekoliki muslimanski intelekt bi danas mogao naučiti jednu veliku lekciju iz
samoprijekora i samokritike kroz koju je
lično prošla ova bivša katolička redovnica
i iz koje je izvela jedan ovakav zaključak.
Armstrongova tada nije čitala Kur'an (kao
što je to radila poslije) već je do ove konstatacije došla istražujući Križarske ratove
pri čemu su je scene ubijanja, klanja i masakriranja koje je u literaturi pronalazila
lično (čak i zdravstveno) duboko pogodile.
Ona je tada ukazala na razmjere “zločina”
zloupotrebe vjere i vjerskog kojeg izravno
kreira egoistično ljudsko nastupanje sa po-
zicije “čvrstog uvjerenja” u ispravnost isključivo jednog stava i mišljenja. Amstrongova tada nije znala da je na opasnost
ovog psihološkog (u smislu pojedinca), ali
i društvenog problema (u smislu zajednice) Kur'an već ukazao, kada je za ljude
koji postupaju sa pozicije “apsolutne uvjerenosti u ispravnost svojih postupaka” upitao, a zatim konstatirao: “Hoćete li da vam
kažemo čija djela neće nikako priznata biti? To su oni čiji će trud u životu na ovom
svijetu uzaludan biti, a oni će misliti da je
dobro i ispravno to što rade?” (Pećina,
103-106). Netko će upitati kakve veze ima
križarski etos “čvrstog uvjerenja” s onim
što nam se danas događa? “Čvrsto uvjerenje” kao koncept nastranog egoističkog
reprezentovanja religijskih osjećaja je
izravni rezultat križarskog etosa. A njegov
današnji oblik je izražen kroz dominirajući
poklik i demagogiju: “Tko nije s nama, on
je protiv nas!”, a njeni ekskluzivni zagovornici više nisu samo osioni vladari supersila današnjice. Sve više je evidentno
da se ovaj modalitet mišljenja polako, ali
sigurno udomaćuje među muslimanima.
Paradoksalno, upravo radi tih istih muslimana je taj etos rođen (na Zapadu) u srednjovijekovnom zakrvaljenom ruhu mržnje.
K svemu ovome, zašto povezivati taj
prosvijetljenim Zapadnjacima (i dakako
svim Istočnjacima) mrski “križarski etos”
s današnjim etosom “zloupregnutog džihada”? Kolikogod je Istok stoljećima
ostao u traumi onog što se na engleskom
kaže “crusade” (križarski), toliko je danas
Zapad istraumiran onim što se arapskom
riječju kaže “džihad”. Neobična je i znakovita činjenica da oba termina i “džihad” i “crusade” imaju vrlo bliska značenjska polja: trud, odvažnost, smionost,
istinski napor, nastojanje, unutarnju borbu, odvažnost i sl. A zar jezik ne reflekti-
DIJALOG CIVILIZACIJA
ra stvarnost, odnosno realno stanje stvari
i vice versa?
Zloupregnuti džihad
“Križarski ratovi su bili prvi čin suradnje nove Europe u vremenu kada se
ona počela oporavljati od Mračnog doba i
borila za povratak na međunarodnu scenu. Ipak, Križari su izmasakrirali hiljade
židova i muslimana sa poklikom ‘Bog to
hoće!’ na svojim usnama… Prve njihove
žrtve su bili židovi Europe. Godine 1096.
jedna grupa križara iz Njemačke desetkovala je židovske zajednice uz dolinu rijeke Rajne, nudeći tom židovskom stanovništvu brutalan izbor: smrt ili krštenje. Od
tog doba mržnja prema judaizmu postala
je neka vrsta hronične bolesti u Europi.
Svaki puta kada bi bio oglašen križarski
pohod na Bliski istok radi borbe protiv
muslimana, kršćani koji se nisu mogli
pridružiti ekspediciji svoj udio su odradili
ubijajući židove kod kuće”, kaže Armstrongova u svojoj autobiografiji zaključujući da je ovaj mrzilački etos kulminirao u Hitlerovim logorima smrti.
Muslimani Balkana općenito, a Bošnjaci posebno, izgleda su jedinstveni primjer naroda koji još uvijek živi u živoj traumi od (stvarnih historijskih ubilačkih [križarskih] pohoda iz dalje i bliže prošlosti), i
u prilici je da podjednako stekne traume
kako od križarskog etosa, tako i od etosa
zloupregnutog džihada!? Taj “zloupregnuti
džihad”, kojeg danas na globalnoj sceni
vode pobornici ideje “pravog” islama, samoubičakim napadima i bombama po džamija, na bosanskom jeziku se pak vodi u
svojoj cyber formi. I to ponajviše putem
raznih internet-portala čije su hosting-domene rezgistrirane uglavnom van BiH, a
čiji urednici godinama vode “odlučni džihad” istovremeno uredno primajući socijalne pomoći i doplatke za djecu od sistema
zapadnih “nevjerničkih demokratija”. Takvi cyber džihadisti dostojni su partneri i
opravdanje onima koji su Bošnjacima svezali ruke i ostavili ih nenaouružane pred
zločinačkim hordama u agresiji 1992.-95.
Upravo je obrana Bošnjaka od takve agresije svom svojom puninom, to ne treba
uopće poricati, bila časni i dostojanstveni
“džihad” u punini svog značenja (rat u
obrani vjere, života, imetka, porodice i časti). Međutim, danas tom istinskom “džihadu” u kome su Bošnjaci pokazali svoj
“trud, odvažnost, smionost, istinski napor,
nastojanje, unutarnju borbu” izravna je prijetnja njegovo dovođenje u rang i izjednačavanje sa organiziranom zločinačkom
agresijom, pljačkom, silovanjem i ubija-
njem koja su kulminirala genocidom. Bošnjaci su poput Jevreja doživjeli genocid od
onih koji su ubijajući njih: ubijali Turke,
Moslemane, Saracene, i sve druge stanare
tamne strane svoje podsvijesti.
Holokaust i Srebrenica
Etos “čvrstog uvjerenja” križara u konačnici je porodio holokaust kao što je srpska historijska potreba za mržnjom prema
islamu u konačnici porodila genocid. “Zapadnjaci su imali potrebu mrziti islam. U
maštarijama koje su stvorili islam je postao sve ono čemu su se oni nadali da nisu,
i učinjen sukusom svega onoga čega su se
bojali da jesu. Islam bijaše postao tamna
strana psihe Zapada, pa čak i 1980-tih, primjetila sam, izgledalo je kao da nam teško
pada odnositi se prema muslimanskoj vjeri
i civilizaciji sa poštenjem i objektivnoću.
Stereotipsko gledanje na islam, prvotno
razvijeno u vrijeme križarskih ratova, bilo
je na neki veoma dubok način suštinska
stvar našeg zapadnog identiteta”, tvrdi
Armstrongova kojoj je ovo istraživanje bilo svojevrsno otriježnjujuće otkriće i koje
je zauvijek promijenilo njeno razmišljanje.
“Nikada više neću biti u stanju olahko
ustvrditi da je Zapad najbolji. Od Auschwitza, civilizirani Zapad je postao kultura koja bijaše izmasakrirala svoje židovsko
stanovništvo, a taj čin genocida je okaljao
sva naša druga postignuća. Ako smo kultivirali jednu takvu pokvarenu mržnju i judaizma i islama toliko stoljeća, koje smo
to još druge grješke počinili i koje smo to
još druge zablude odnjegovali? Najednom
sam stekla dojam da je važno saznati i o
drugim kulturama i tradicijama. Bila sam
pogođena nihilizmom križarskih pohoda.
Umjesto da su prilazili židovima u svojim
sredinama, umjesto pokušaja da nauče od
islama (daleko naprednije civilizacije od
svoje vlastite) križari nisu bili u stanju
upravljati svojim strahovima i jadom. Bijahu ubijali, sakatili, spaljivali, skrnavili i
uništavali ono što psihološki nisu bili u
stanju razumijeti. A radeći to, iskvarili su
svoj vlastiti integritet i svoju vlastitu moralnu viziju. Auschwitz je pokazao gdje
jedna tako sračunata mržnja može odvesti,
a ja sam shvatila da dok god zapadni narodi i dalje budu nastavljali prihvatati stari
iskrivljeni portret islama, jednostavno će
produbljivati izvornu grješku”, konstatira
Armstrongova u svojoj ispovjesti. Po istoj
liniji ovakva historijska dijagnoza se može
(p)ostaviti srpskom nacionalnom biću jer
od Srebrenice, srpsko nacionalno biće je
postalo kultura koja bijaše izmasakrirala
svoje komšijsko muslimansko stanovništvo, a ovaj čin genocida okaljao sva njihova historijska i civilizacijska dostignuća.
Križari modernog doba
“Priča o križarskim pohodima je bila
gnusna hronika ljudske patnje, fanatizma i
okrutnosti. Čitala sam o masakrima u kojima je krv plivala do koljena križarskih heroja; o židovima koji su kao stada satjeravani u svoje sinagoge i živi spaljivani; o
ženama i djeci silovanima i zaklanima. Jedan anglikanski biskup me je nedavno prekorio tokom jedne radio diskusije zbog
moje osude križarskih pohoda. Bilo je to
prosto: Europa ‘pokazuje svoje mišiće’ i
‘malo joj se otelo kontroli’. Nisam bila u
stanju odgovoriti, jer sam ovo doživjela
kao najšokantniju primjedbu koju ikada
bijah čula. Ovi zločini su bili počinjeni
promišljeno i na hladnokrvan način. Križari su uživali u mržnji prema svojim žrtvama. Kada je jedan očevidac opisao
osvajanje Jeruzalema u julu 1099. godine,
u kojem je za dva dana nekih 40.000 židova i muslimana bili izmasakrirano, likujući
je u oduševljenju poviknuo da je to bio jedan ‘slavan’ dan i najvažniji historijski događaj od Isusova raspeća”, iznosi Armstrongova utiske istraživanja križarskih
pohoda. A zar se nije po istom scenariju
(ista mržnja, ubijanja i silovanja, hladnokrvni zločini, krv do koljena) repriza srednjovjekovne mržnje “križarskog etosa”
desila 1992.-1995. godine u Bosni i Hercegovini? Samo što su ovaj put umjesto
evropskih židova žrtve bili europski muslimani Bošnjaci, a umjesto srednjovijekovnih križarskih vitezova mržnje i zločina na
sceni bili Mladićevi i Karadžićevi srpski
“heroji i junaci”!
Zbog svega ovog Bošnjacima ne trebaju oni koji će u srednjovijekovnom križarskom duhu “čvrstog uvjerenja” propagirati nekakav “pravi” ili “ispravni” islam
budući da su Bošnjaci zbog jednog i jedinog islama kojeg su njihovi preci prije
šest stoljeća prigrlili krvlju, hrabrosti i
dostojanstvom plaćali njegovo čuvanje i
njegovu i svoju egzistenciju na evropskom tlu. q
53
J
O
U
R
N
A
L
DIJALOG CIVILIZACIJA
Prvi pisani Ustav u povijesti čovječanstva
Medinska povelja
Alem ef. Crnkić
Predislamska Medina
54
U predislamskom periodu Medina se
zvala Jesrib što je spomenuto u 13. ajetu
sure El-Ahzab. Nakon Poslanikove a.s.
hidžre, taj grad dobiva naziv Medinetu Resulillah (Grad Allahovog Poslanika) ili
skraćeno Medina, i uskoro postaje prijestolnica novonastale islamske države. Da
je nekim slučajem Medina zadržala naziv
Jesrib onda bi u ovom gradu imalo mjesta
samo za dvije tadašnje glavne plemenske
zajednice Evs i Hazredž, a da je grad nazvan Kućom hidžre, onda bi ovaj grad bio
samo za muhadžire. Preimenovanjem Jesriba u Medinu, taj grad postaje širom
otvorenih vrata za sve ljude. Prije dolaska
Poslanika, s.a.v.s, u Medini je vladalo nestabilno političko, kulturno i ekonomsko
stanje. Što se tiče političkog života u Jesribu-Medini još je vladalo plemensko uređenje i nije postojao čak organiziran ni
grad-država. Bratoubilački ratovi između
dvije glavne plemenske zajednice Evsa i
Hazredža trajali su godinama čemu je doprinosila činjenica da u Medini nije bilo
vrhovnog poglavara. U Medini je živjela
određena skupina Židova podjeljena u tri
plemena: Kajnuka, Benun-nazir i BenuKurejza. Kajnuka je bila saveznik Hazredža, a Benu-Kurejza Evsa. Činjenica da su
Židovi podržavali različita neprijateljska
arapska plemena ukazuje na neslogu među
njima. U Medini nije bilo veće kršćanske
populacije. U predislamskoj Medini osim
paganstva (idolopoklonstva), židovstva i
malo kršćanstva nema tragova drugim
oblicima religioznosti.
Predislamska Mekka
J
O
U
R
N
A
L
Iako je idolopoklonstvo kao u Medini
bilo prisutno i u Mekki, politička organiziranost je bila nešto drugačija u Mekki u
kojoj među stanovnicima Mekke nije bilo
strano uređenje i organiziranje države.
Mekka je, i pored toga što nije imala prirodnih resursa, bila najrazvijeniji grad u
okruženju. To joj je, prije svega, omogućavala uloga grada u kojoj se nalazi Sveti hram.
Mekka je bila organizirana kao grad država,
kojom je upravljao savjet od deset nasljednih
šefova. Ne treba zanemariti činjenicu da je
Muhammmed a.s. poticao porijeklom iz vrlo
ugledne mekkanske porodice Benu Hašim,
koja je bila članica najuglednijeg plemena
Kurejš, a tada je zauzimala vrlo visoke i časne pozicije među vladajućom elitom tog
vremena. Njegov djed Abdul-Mutalib se
proslavio ulogom glavnog za vodosnabdijevanje, što je u to vrijeme bila žila kucavica za
funkcioniranje grada Mekke.
Pomenute činjenice je posebno važno
istaći kako bi stekli spoznaju da je Božji
Poslanik a.s. itekako imao priliku upoznati se sa načinom funkcioniranja državnih organa, što će mu kasnije u Medini
biti od velikog značaja, odnosno stvoriti
pretpostavke za postavljanje prve islamske zajednice – umme.
Muslimani u Mekki su od samog početka objave Kur’ana i javne obznane da slijede vjeru u koju poziva Muhammed a.s., pa
sve do prelaska u Medinu, bili izloženi
strašnoj torturi i stradanju. Jedini razlog takve teške situacije je bila činjenica da su se
usudili izabrati za sebe drugu vjeru od one
koja je bila zvanična religija u Mekki.
Uzroci nastanka Medinske povelje
Shvaćajući da se stabilna zajednica ne
može praviti na isključivosti, baš zbog činjenice da je na svojoj koži i koži svojih sljedbenika osjetio pogubnost takve politike te
prihvaćajući realnost situacije u kojoj se nalazila Medina, gdje pored muslimana žive
Židovi, a na krajnjim granicama države i kršćani, te idolopoklonici, Muhammed a.s. je
nastojao učiniti sve da sa njima napravi dogovor u vidu pisanog akta. Taj dokument bi
trebao biti, smatrali su tada, obavezujući za
sve strane u ugovoru, na osnovu kojeg bi se
obavezale da će raditi na izgradnji zajedničke države u kojoj će imati mjesta za sve ljude dobre volje, bez obzira na vjeroispovijest.
Ovim dokumentom nastojalo se izbjeći opasnost anarhije, kao i moguće reakcije muslimana na ono što su doživjeli u Mekki zbog
svoje religijske pripadnosti. Bez čvrstih zakona i propisa koji jasno određuju prava i
dužnosti onih koji vladaju i onih nad kojim
se vlada, nema opstanka ni jednom civiliziranom društvu i zajednici.
Treba istaći da je Muhammed a.s.
ovim dokumentom želio pokazati da zajednica muslimana, kao i svaki naredni
korak u radu ummeta na društvenom ure-
đenju, bude zasnovana na zakonskim
osnovama gdje će se eksplicitno znati prava i obaveze svakog njenog člana. Interesantna je činjenica da je i ranije bilo ugovora između Muhammeda a.s. i muslimana, kakav je, recimo, bio dogovor poznat
kao Ugovor na Akabi, između muslimana
Jesriba, odnosno Medine, i Poslanika, 621.
godine, ali Medinska povelja za razliku od
Ugovora na Akabi bila je u pisanom obliku. Kao da je Poslanik s.a.v.s. želio da poslije ustaljenja u Medini sve to stavi “na
papir” kako bi svatko imao pred sobom ispisana prava i dužnosti, kroz ustav i zakon.
Prijevod Medinske povelje (Ustava)
U ime Allaha, Milostivog, Svemilosnog, ovo je dokument/povelja od Muhammeda Poslanika, a odnosi se na vjernike
i muslimane iz plemena Kurejš iz Jesriba,
kao i na sve ostale koji ih slijede i priključe im se i bore se s njima.
Čl. 1 Oni čine jednu zajednicu (ummu) izvan ostalih ljudi.
Čl. 2 Muhadžiri (iseljenici) iz plemena Kurejš ostaju u stanju u kojem ih je
zatekao islam, na isti način među sobom
uređuju pitanje krvarine i među sobom
oslobađaju ili otkupljuju zarobljenike na
lijep i pravedan način.
Čl. 3 Pripadnici plemena Benu 'Avfa
ostaju u stanju u kojem su bili dosad i u
pogledu krvarine se ponašaju kao i ranije.
I svaka zajednica će pravedno, uz dobročinstvo među vjernicima, plaćati otkup
svojih zarobljenika.
Čl. 4-11 Ista odredba odnosi se i na pripadnike rodova Benu Sa'ide, Benu-l-Haris,
Benu Džušem, Benu-n-Nedždžar, Benu
'Amr ibn 'Avf, Benu-n-Nebit i Benu Evs.
Čl. 12 (a) Vjernici zaista neće ostaviti
svog člana pod teretom obaveza (duga i porodice), a da ga uz dobročinstvo ne pomognu da plati krvarinu ili otkup zarobljenika.
Čl. 12 (b) Ni jedan vjernik neće uzeti
kao štićenika oslobođenog roba (mewla)
bez suglasnosti njegovog ranijeg vlasnika.
Čl. 13 Svi pobožni vjernici moraju se
suprostaviti nasilniku među njima, ili
onome koji želi da učini nepravdu, zločin,
grijeh, ili širi međusobno neprijateljstvo
između vjernika, pa makar on bio i sin
jednog od njih.
DIJALOG CIVILIZACIJA
Čl. 14 Nijedan vjernik neće ubiti drugog vjernika zbog nekog nevjernika, niti
će pomoći nevjerniku protiv vjernika.
Čl. 15 Budući da je Božja zaštita jedna i nedjeljiva, punovrijednu zaštitu (dživar) može pružiti i najskromniji vjernik.
Vjernici su jedan drugom braća, mimo
ostalih ljudi.
Čl. 16 Svaki Židov koji je s nama ima
pravo na našu pomoć i ista prava kao bilo
koji od nas; ne može mu biti nanesena nepravda.
Čl. 17 Budući da je mir za vjernike
jedan i nedjeljiv, nijedan vjernik ne može
sklopiti mir mimo ostalih vjernika ako to
nije zasnovano na jednakosti i pravednosti za sve druge. Čl. 18 U vojnim pohodima naši članovi će pomagati jedni druge.
Čl. 19 Svi vjernici će osvetiti krv drugih vjernika koji su poginuli boreći se na
Božjem putu.
Čl. 20 (a) Bogobojazni vjernici se nalaze na najispravnijem i najčvršćem putu.
Čl. 20 (b) Nije dozvoljeno da idolopoklonik iz Medine pruža materijalnu i
osobnu podršku Kurejšijama niti da vjernika sprečava (u borbi) protiv njih.
Čl. 21 Tko neosnovano i bez očita razloga ubije vjernika, na njega će biti primjenjena smrtna kazna. Sve dok ne zadovolji obitelji ubijenog, počinilac će biti
izložen osveti svakog vjernika.
Čl. 22 Nijednom vjerniku, potpisniku
ovog dokumenta, koji vjeruje u Allaha i
Sudnji dan, nije dozvoljeno pomaganje ili
pružanje zaštite zločincu; tko to uradi – čeka ga Allahovo prokletstvo i Njegova
srdžba na Sudnjem danu i neće mu biti primljeno njegovo pokajanje niti iskupnina.
Čl. 23 U bilo kojem međusobnom
sporu, treba se obratiti Allahu Uzvišenom
i Muhammedu, s.a.v.s.
Čl. 24 Židovi će dijeliti troškove s vjernicima dokle god budu saveznici u borbi.
Čl. 25 Židovi iz plemena Benu'Avf
čine jedinstvenu zajednicu (ummet) sa
muslimanima. Židovima njihova vjera, a
muslimanima njihova, kao i njihovi štićenici i životi. Izuzima se samo onaj ko bude činio nasilje i grijeh; takav će nauditi
samo sebi i svojoj obitelji.
Čl. 26 Židovima Benu n-Nedždžar pripadaju ista prava kao i Židovima Benu 'Auf.
Čl. 27-32 Ista odredba odnosi se na
pripadnike židovskih rodova Benu l-Haris, Benu Sa'ide, Benu Dušem, Benu-lEvs, Benu Sa'lebe... Izuzetak je samo
onaj tko nasilje i grijeh počini, takav će
nauditi samo sebi i svojoj obitelji.
Čl. 33-34 Džefna, oggranakk Sa'lebe,
ima isti status kao i pripadnici Sa'lebe. I Be-
Medina
nu Šutejbi pripada sve što i jevrejima Benu
'Avfa, a dobro treba da bude brana zlu. Štićenici Sa'lebe imaju isti status kao i Sa'lebe.
Čl. 35 Osobe koje Židovi prime u svoje redove imaju isti status kao i Židovi.
Čl. 36 (a) Nitko od navedenih ne može se priključiti (pohodu muslimana)
osim s dozvolom Muhammeda a.s. Čl. 36 (b) Nije zabranjeno osvetiti zadane rane. Onaj tko ubije, kazni je izložio
sebe i članove svoje obitelji, osim ako mu
je učinjena nepravda – onda će mu Allah
oprostiti. Čl. 37 (a) Židovi će u ratu sudjelovati
sa svojom imovinom, a muslimani sa
svojom. Jedni druge će pomagati u borbi
protiv onog tko nasrne na bilo koga od
potpisnika ovog dokumenta. Među njima
će vladati pošteni i prijateljski odnosi u
kojem će dobro biti brana zlu.
Čl. 37 (b) Nijedan čovjek neće odgovarati za zločin svog saveznika. Pomoć će
biti data strani kojoj je učinjena nepravda. Čl. 38 Židovi snose dio troškova s
muslimanima sve dok su ratni saveznici.
Čl. 39 Potpisnicima ovog dokumenta
teritorij Jesriba/Medine, treba biti svet i
nepovrediv.
Čl. 40 Onaj tko je pod zaštitom smatra
se ravnopravnim sa zaštitnikom, ne može
mu se nanositi šteta i nepravda.
Čl. 41 Štićenik ne može pružiti zaštitu
nikom, osim uz dozvolu svog zaštitnika.
Čl. 42 Za sve razmirice i nesuglasice
između potpisnika ovog dokumenta, za
koje postoji bojazan da bi mogle prouzrokovati smutnju, treba se obratiti Allahu i
Allahovom Poslaniku. Allah jamči da će
se na najsigurniji i najbolji način sadržaj
ovog dokumenta sprovoditi.
Čl. 43 Kurejšijama i onima koji ih pomažu ne smije se pružati pomoć i zaštita.
Čl. 44 Među potpisnicima ovog dokumenta mora biti ispomaganja protiv onog
tko napadne Jesrib.
Čl. 45 (a) Ako od Židova bude traženo da zaključe mir, treba da ga zaključe i
pridržavaju ga se. Ako od muslimana bude zatraženo da zaključe mir, treba da ga
zaključe i pridržavaju ga se, osim u slučaju rata protiv njihove vjere.
Čl. 45 (b) Svi ljudi imaju svoju zonu
odgovornosti na strani i u području u kojem žive.
Čl. 46 Židovi plemena Evs, kao i njihovi
štićenici, imaju ista prava koja su data potpisnicima ove Povelje (dokumenta) u dobročinstvu i dobroti. Svi oni na koje se ovaj
dokument (Povelja) odnosi, moraju ga se
najstrožije pridržavati i ne kršiti ga. Tko to
ne bude činio, odgovarat će za svoja djela.
Čl. 47 Ova Povelja (dokument) ne pruža zaštitu kriminalcima ili nepravednim.
Oni koji krenu u borbu, kao i oni koji ostanu u Medini, bit će zaštićeni, osim ako su
počinili nepravdu ili zločin. Allah i Njegov
Poslanik pružaju zaštitu onima koji se budu pridržavali odredbi ove Povelje.
Osvrt na opća načela i zakonske
norme u Medinskoj povelji
Po nekim autorima Povelja sadrži 52
člana. Međutim, potrebno je napomenuti da
se ne radi o nekim novim točkama u Povelji, već o različitom tretiranju istih točaka
prilikom njihovog pobrojavanja. Zbog toga
se i prof. Hamidullah opredijelio za to da
Povellja sadrži 47 članova, s tim da je neke
članove raščlanio u dva dijela: a i b.
55
J
O
U
R
N
A
L
DIJALOG CIVILIZACIJA
56
J
O
U
R
N
A
L
Možemo uočiti kako je Medinska povelja po svome sadržaju i strukturi podijeljena na dva bitno različita dijela: članovi
1-23 odnose se na muslimane, a članovima
24-47 reguliraju se, između ostalog, odnosi sa židovskom zajednicom. U članu 25
ističe se da Židovi čine jedinstvenu zajednicu (ummet) sa muslimanima. Istim članom garantira im se pravo na život, imetak
i slobodu ispovijedanja svoje vjere.
Medinska povelja je ustanovila nekoliko važnih političkih principa koji su, kada
se uzmu skupa, činili Ustav prve islamske
države i koji su definirali politička prava i
obaveze članova novoosnovane političke
zajednice, muslimana i nemuslimana podjednako, i koji su određivali političku
strukturu društva u nastajanju.
Najvažniji principi Povelje su:
Prvo, Povelja je proglasila da je Ummet
politička zajednica, otvorena za sve pojedince koji su odani njenim principima i vrijednostima, i koji su spremni ponijeti njene
obaveze i odgovornosti. To nije zatvorena
zajednica čije je članstvo, sa svim pravima i
garancijama koje sa sobom nosi, ograničeno na odabranu skupinu. Dakle, privrženost
i briga za javno dobro su principi koji određuju članstvo u Ummetu i tako ga i definira
prvi član dokumenta: “Ovo je dokument/
povelja od Muhammeda Poslanika, a odnosi se na vjernike i muslimane iz plemena
Kurejš iz Jesriba, kao i na sve ostale koji ih
slijede i priključe im se i bore se s njima.”
Drugo, Povelja skicira opći okvir koji
definira pojedinačne norme i obim političke
akcije unutar novog društva, zadržavajući
istovremeno društvene i političke strukture
tada dominantne u plemenskoj Arabiji. Medinska povelja je zadržala plemensku strukturu negirajući istodobno plemenski duh i
stavljajući plemensku lojalnost moralno
utemeljenom pravnom poretku.
Treće, islamski politički sistem je prihvatio princip vjerske tolerancije utemeljene na slobodi vjere za sve članove društva.
On je priznao pravo Židovima da žive po
principima i pravilima u koje su vjerovali:
“Židovi iz plemena Benu 'Avf čine jedinstvenu zajednicu (ummet) sa muslimanima.
Židovima njihova vjera, a muslimanima
njihova, kao i njihovi štićenici i životi.” Povelja naglašava fundamentalni značaj suradnje između muslimana i nemuslimana u
uspostavi pravde i obrani Medine od vanjske agresije. “Židovi moraju snositi svoje
troškove, a muslimani svoje. Svaka skupina
mora pomoći drugoj protiv bilo koga tko
napadne potpisnike ove Povelje. Oni se moraju savjetovati i dogovarati.” Povelja je
zabranila muslimanima da čine nepravdu
Židovima ili da se svete nad sljedbenicima
židovske vjere za svoju muslimansku braću
ne vodeći računa o principima istine i dobra. “Svaki Židov koji je s nama ima pravo
na našu pomoć i ista prava kao bilo koji od
nas; ne može mu biti nanesena nepravda.”
Četvrto, Povelja predviđa da društvene
i političke aktivnosti u novom sistemu moraju udovoljavati skupu univerzalnih vrijednosti i standarda koji sve ljude tretiraju
podjednako. Suverenitet u društvu neće
pripadati vladarima ili nekoj posebnoj grupi, već zakonu utemeljenom na pravdi i
dobru, koji garantira dignitet svih članova
društva. Povelja opetovano i često naglašava temeljnu važnost pravde, dobrote i
pravičnosti, a na različite načine osuđuje
nepravdu i tiraniju: “Svi pobožni vjernici
moraju se suprostaviti nasilniku među njima, ili onome koji želi da učini nepravdu,
zločin, grijeh, ili širi međusobno neprijateljstvo između vjernika, pa makar on bio i
sin jednog od njih”, stoji u Povelji.
Peto, Povelja je uvela nekoliko političkih
prava koja će uživati i pojedinci u medinskoj
državi, kako muslimani tako i nemuslimani,
kao što su: a) obaveza da se pomogne ugnjetene; b) izvan zakona je stavljena krivica po
srodstvu koju su često praktikovala predislamska arapska plemena: “Osoba neće
odgovarati za nedjela svoga saveznika”; c)
sloboda vjerovanja: “Židovi imaju svoju vjeru, a muslimani svoju”; i d) sloboda kretanja
iz i u Medinu: “Tko god želi napustiti Medinu siguran je, i tko god želi ostati u Medini
siguran je osim onoga ko se ogriješio o nekoga ili je počinio grijeh”.
Zaključak
Prvim Ustavom islamskog društva
Muhammed a.s. je želio ustrojiti sistem
društvenog življenja, koji će biti okosnicom jedinstva stanovnika Medine.
Muhammed Hamidullah, govoreći o
ovom fenomenu kaže: “Poslanikov Medinski ustav, ne predstavlja samo prvi
ustav muslimanske zajednice, društva i
države, već je prvi, pravi, komplementarni i konzistentni Ustav, bilo koje države u
svijetu. Svi raniji, takozvani ustavi: Aristotelov, Atinski, Konfučijev, i Kautilijev, nisu ustvari bili ustavi, već upute vladarima kako da vladaju i povijesni opisi
država. Zato što regulira odnose među
svim narodima, konfesijama i građanima,
Poslanikov Ustav je i prvi građanski
Ustav u povijesti svijeta. On jasno, precizno i neupitno, u najboljem duhu pozitivnog prava, utvrđuje i precizira ponašanje,
postupke, prava, obaveze i dužnosti svakog građanina ponaosob, ali i svake religijske, rasne i nacionalne skupine.”
Medinskom poveljom su, dakle, udareni
temelji vladavine prava i zakona: svi građani
imaju ista prava i pred zakonom su jednaki.
Ta činjenica je veoma važna, jer odredbe
Medinske povelje ne ostavljaju nimalo sumnje u to da je islamsko društvo u vrijeme
Allahova Poslanika bilo bazirano na osnovama ustava i zakona. Članovi Povelje, inače,
sadrže prava i dužnosti mnogih ljudi i plemenskih zajednica od kojih se sastojalo društvo tadašnje Medine i okolice, što navodi na
zaključak da je njen tekst nastao kao rezultat
rasprave i dogovora između Muhammeda
a.s, njegovih suradnika, ashaba-suvremenika, izabranih predstavnika Medine i drugih
zainteresiranih strana u njemu. To znači da
Medinska povelja nije jednostran akt ili volja
jedne strane, nego je to akt koji je nastao na
najzdravijim osnovama demokratske rasprave i diskusija zainteresiranih struktura društva u Medini i njenoj okolini. Kao društvenopolitički i državno-pravni dokument, ovaj
Ustav nije nametnut ili poklonjen od vladara
onima nad kojima se vlada.
Značaj Medinske povelje i njenu važnost za razumjevanje političkog pluralizma
i zaštitu ljudskih prava istakao je suvremeni
turski sociolog Ali Bulaç koji smatra da
Medinska povelja koju su prihvatili i potpisali muslimani, Židovi i mušrici predstavlja
prvi pravni dokument uopće pisan na temelju jednakih prava za sve i zaštite demokratskih vrijednosti i taj dokument je daleko
stsriji od onih koji se pojavljuju u 17. i 18.
stoljeću. Očigledno specifičnost Medinske
povelje u tome što ona daje prednost vjerskim, pravnim i kulturnim posebnostima,
pretežira pluralistički model i taj pluralizam
stavlja pod ustavnu garanciju.
Medinska povelja pruža neoboriv dokaz
da je islamska država utemeljena na socijalnoj pravdi, da je polazište u odnosima muslimana i nemuslimana mir, te da su načela
istine, pravde, potpomaganja u dobru i bogobojaznosti, rad za korist ljudi i onemogućavanje kriminalaca da štete društvu i državinajistaknutije vrijednosti koje afirmira
islamska vlast i država. Zahvaljujući toj činjenici, brojne nemuslimanske zajednice,
prvenstveno židovske i kršćanske, ne samo
da su opstale u islamskoj sredini i okruženju,
već su uživale potpunu duhovnu sigurnost
kao i potpunu slobodu religije, kulture i društvenog razvoja. Povijest islama pruža nepobitne dokaze da su kršćani i Židovi, na prostorima koji su bili pod muslimanskom vlašću, bili istaknuti vladari, učitelji, filozofi, trgovci, poslovni ljudi. Sve to omogućeno je
duhom islama i njegovim velličanstvenim
naučavanjima o slobodi i ravnopravnosti
svih ljudi, bez obzira na njihovu vjersku, etničku ili neku drugu pripadnost. q
MURSELOV ŠEGISTAN
Što ako se tzv. Allahove nevjeste počnu regrutirati među Srpkinjama, Slovenkama i Hrvaticama
Džihad Anđelija u akciji
Američke obavještajne službe nedavno su se suočile sa jednim sasvim novim profilom islamskog teroriste ili ako baš
hoćete džihadiste. Ono što je nedavno uznemirilo CIA-u i FBI bilo je šokantno otkriće da je plavokosa i plavooka
nezaposlena četrdesetogodišnja američka domaćica iz Teksasa preko interneta organizirala skupinu islamskih terorista, koji su pripremali atentat na švedskog karikaturistu Larsa Vilksa... dok američki sateliti scaniraju svaki pedalj
kokošinjaca u Gornjoj Maoči, u Ljubuškom neka Ivana oko sebe veže tri kile dinamita. Sprema se na akciju u Širokom
Brijegu. Uzalud je nekim Hrvatima u Hercegovini plakati kada nešto odleti u zrak, trebali su prije misliti, još dok su
devedesetih djecu učili vikati “Za dom spremni”. Taj bi se, nažalost još uvijek aktualni poklič, uskoro mogao zamijeniti s “Allahu ekber” i onda – Bum, ode sve u zrak, pa vi mislite.
Filip Mursel Begović
Kada se spomene riječ džihad gotovo
svaki će Zapadnjak osjetiti neku neobjašnjivu nelagodu i nemir u prsima. Sve
je dobro dok se taj džihad odvija na televiziji, u nekom dalekom Afganistanu ili
Iraku, ali ne daj Bože da, nošen nekim
istočnim vjetrom, ne stigne i u naše krajeve. Kada bih ja svojim susjedima rekao da svaki dan vodim džihad, oni bi
odmah pozvali policiju. Mislim da ne bi
trebao dugo čekati dolazak ljudi u crnom
ili plavom na svoj kućni prag. “Gospodine Begoviću, molim vas stanite uza zid,
raširite noge, moramo vas pretražiti!” –
rekli bi zasigurno uznemireni agenti dok
bi pretraživali mene i moju kuću u potrazi za tim džihadom. Da bi vodio džihad i
da bi potvrdio svoj status džihadiste, treba ti valjda neko oružje ili moraš u kompjutoru imati barem internetsku razglednicu koju si primio iz Kandahara. E-mail
razglednicu na kojoj piše: “Dragi brate
Mursele! Ovo nam je najljepše ljetovanje u životu. U kampu je lijepo i sunčano, nema oblačka na nebu i naučili smo
raditi koktele. Da si barem s nama. Uvijek tvoji Ebu Omer i Abu Hamza.” Nađu
li Vam ovakav sadržaj možete se oprostite se sa svim životnim radostima. Treba paziti s kime se dopisujete.
Međutim, ja slobodno mogu reći da
svaki dan, više ili manje uspješno, vodim džihad i nitko mi ništa ne može prigovoriti. Vodim ga na dobrobit svoje
porodice, svojih prijatelja, svog džemata, svojeg ummeta, na dobrobit svoje
bošnjačke manjinske zajednice, ali i hrvatske većine s kojom sam svakodnevno
u socijalnom kontaktu. Da li Vam je poznato - onima koji pomno čitaju ovaj
Collen LaRose ili Džihad Jane –
američka kućanica koja predstavlja
novo lice islamskog terorizma
tekst, vadeći ključne riječi i zapisujući ih
u svoje crne i plave notese, onima koji
njuškaju po našim časopisima u strahu
da će se muslimani radikalizirati i započeti s ekstremističkim djelovanjem – da
postoje dvije vrste džihada. Prvi džihad
je onaj mali, po definiciji obrambeni rat
kojeg vode oružjem neki Abu Hamza i
Ebu Omer protiv onih koje nazivaju nevjernicima i koji su sa svojim vojnim
postrojbama ušli u njihovu zemlju. Dru-
gi je onaj veliki i njega je dužan voditi
svaki živući musliman na ovoj zemaljskoj kugli. Opa, što je sad! Zbunjeni ste?
Ako je taj mali džihad donio toliko nevolja i muke, što će tek učiniti veliki.
Bez straha dragi agenti, on donosi samo
dobro. Veliki džihad je onaj koji svaki
musliman vodi protiv sebe sama, protiv
svoje niže prirode i svojih pokuđenih
poriva (nefsa). Vodi ga čitav svoj život
jer nefs se ne može uništiti, on je dio naše prirode, samo se može ukrotiti, vezati,
porobiti... Prenosi jedan hadis da je Poslanik Muhammed nakon povratka iz
jedne bitke rekao da se iz malog džihada
vraća u veliki džihad. Džihad ili borba na
Allahovom putu, dakle, nije samo borba
oružjem ili bolje reći manje je važna od
borbe sa samim sobom. Onaj musliman
koji na kraju života uspije pobijediti u
velikom džihadu, obećana mu je velika
nagrada od Tvorca. I zašto onda zvuči
toliko negativno kada nekoga nazovete
velikim džihadistom. Pa to je pozitivna
stvar koju bi Zapad trebao poticati kod
muslimana, a ne nas hapsiti zbog toga.
Zapad bi trebao iz europskih fondova izdvajati znatna novčana sredstva da pomogne ovakav džihad. Pa to je, gospodo
agenti, i geostrateški i geopolitički interes svakog nemuslimana – da potaknu
veliki džihad u cijelom svijetu. Atentatori, otimači koji novinarima na internetu sijeku glave, teroristi koji ruše nebodere i raznose autobuse treba nazivati
drugim imenom – oni nisu džihadisti.
Oni su budale. U islamu je zabranjeno
udarati nekoga u lice, a kamoli kukavički ići u bitku ubijajući nevine ljude. Budale, jašta da su budale.
57
J
O
U
R
N
A
L
MURSELOV ŠEGISTAN
58
J
O
U
R
N
A
L
Američke obavještajne službe nedavno su se suočile sa jednim sasvim
novim profilom islamskog teroriste ili
ako baš hoćete džihadiste. Ono što je nedavno uznemirilo CIA-u i FBI bilo je
šokantno otkriće da je plavokosa, plavooka i nezaposlena četrdesetogodišnja
američka domaćica iz Teksasa preko interneta organizirala skupinu islamskih
terorista, koji su pripremali atentat na
švedskog karikaturistu Larsa Vilksa, autora karikature Poslanika Muhammeda.
Vilks je nacrtao psa na kojeg je nasadio
glavu, kako novine prenose “islamskog
proroka Muhammeda”. Skupina je uhićena nakon akcije irske policije, a Collen LaRose, na internetu poznata kao
Džihad Jane ili Fatima Rose, po svim
podacima nije bila regrutirana od Al
Qa’ide. Ta teroristička organizacija raspisala je i nagradu za Vilksovu likvidaciju: nudi 100 tisuća dolara uz 50% bonusa ako mu, pazite sada ovo, “ubojica
prereže vrat i zakolje ga kao janje”. Je li
tu nezaposlenu kućanicu zaintrigirao baš
taj bonus ili nešto drugo, postao je najveći problem obavještajnih agencija Sjedinjenih Američkih Država. Gospođa
LaRose, koja nikakve veze s islamom do
tada nije imala, a njen bivši dečko i bliža
okolina nisu primijetili da vrši islamske
obrede, odjednom je postala islamski terorist koji na internetskim forumima nudi da postane mučenicom. Upravo ju je
njena aktivnost na internetu, pisala je kako je spremna na sve i kako se s njenom
američkom putovnicom može svašta
učiniti jer ju neće nadzirati i smatrati
sumnjivom, koštala uhićenja. FBI, koji
nadgleda internetske forume sumnjiva
sadržaja, počeo se zanimati za Fatimu
Rose ili Džihad Jane, a kada je gospođa
skupila svoje stvari i krenula na put do
Švedske i Irske, zatražili su od svojih irskih kolega pomoć. Irci su u mah američku kućanicu povezali sa sumnjivim
osobama koje su se o nečem važnom i
nadasve opasnom dogovarali u Irskoj te
su ih odmah uhitili. Ekipa je, prenijeli su
mediji, spremala atentat na karikaturistu
Vilksa. Irci su zaključili da je riječ o samoukim teroristima koji su se povezali
na internetu i počeli se urotnički organizirati. I eto ti noćne more svake obavještajne organizacije u svijetu. Kako stati
na kraj anonimnim građanima koji su samoinicijativno odlučili ispunjavati želje
Al Qa’ide?
Uzgred rečeno, mediji su prenijeli da
je jedan od uhićenih u Irskoj i hrvatski
državljanin Danijel Oršuš. Kao da Hrva-
tima nisu bile dovoljne pompozne medijske informacije o postojanju radikala
u Gornjoj Maoči, već ih je dodatno zaprepastila vijest o prvom hrvatskom
islamskom teroristu. Uz to, Večernji list
(22. ožujka) radi intervju sa stanovitim
dr. Sajjanom Gohelom, NATO-ovim
stručnjakom za borbu protiv terorizma,
koji tvrdi da Hrvatska, članstvom u NATO-u te približavanjem EU, postaje sve
zanimljivija Al Qa’idi i drugim islamskim terorističkim organizacijama. Ipak,
kaže da situacija nije izmakla kontroli.
Nije ni u Bosni jer očito je da je na našim
prostorima u opticaju veliki džihad, a da
se onaj mali još uvijek vodi na Istoku.
Doktor za terorizam je uvjeren da se teroristi ponajviše regrutiraju po internetskim forumima, ali i pomoći džamija i
medresa u Europi. Crnomanjasti doktor
za terorizam, zamišljena i zabrinuta pogleda, kako u nadnaslovu intervjua sugerira Večernji list, blizak je i obavještajnoj službi MI6. Što to u ovom slučaju
znači “blizak”, nije jasno? Radi li za njih
ili je samo blizak pa na prijateljskim roštilju i ručku izmjenjuje važne informacije? Kako se to biva “bliskim” s tajnim
službama, tko će znati?
I sad, što ako više nećemo teroriste
moći locirati po boji kože, dugoj bradi i
muslimanskom imenu? Što ako počnemo strahovati od običnih bjelkinja, poput domaćice iz Teksasa? Što ako se mali džihadisti počnu skrivati među običnim radnim narodom u našoj regiji. Zamislite da se tzv. Allahove nevjeste počnu regrutirati među Srpkinjama, Slovenkama i Hrvaticama. Financijska kriza je,
mnoge su nezaposlene, a znamo da je
besposlen um radionica šejtanova. Što
ako domaćice, umjesto metle, u ruke uzmu skraćenu dvocijevku, umjesto limunade počnu spravljati zapaljive koktele?
Eto, dok američki sateliti scaniraju svaki
pedalj kokošinjaca u Gornjoj Maoči, u
Ljubuškom neka Ivana oko sebe veže tri
kile dinamita. Sprema se na akciju u Širokom Brijegu. Uzalud je nekim Hrvatima u Hercegovini plakati kada nešto odleti u zrak, trebali su prije misliti, još
dok su devedesetih djecu učili vikati “Za
dom spremni”. Taj bi se, nažalost još
uvijek aktualni poklič, uskoro mogao zamijeniti s “Allahu ekber” i onda – bum,
ode sve u zrak, pa vi mislite. Ili, dok
obavještajci pretražuju bosanske islamske forume, ne bi li pronašli i najmanji
trag terorističkog uvezivanja, u Banja
Luci opasnost prijeti od domaćice Anđelije.
Ona je puno vremena provodila na
internetu, a ukućani su nevino pretpostavljali da skida recepte za banjalučku
baklavu. Gospođa je pak skidala jednu
drugu recepturu – kako od akumulatora
starog stojadina napraviti eksplozivnu
napravu. Pod kodnim imenom Džihad
Anđa, na internetu je naučila kako dignuti most na Vrbasu u zrak, uzgojiti
spore antraxa, ali i svezati mahramu prije islamske molitve. Međutim, nije bila
dovoljno oprezna i uskoro specijalne
postrojbe Republike Srpske, po direktnoj zapovijedi Milorada Dodika, upadaju u njenu kuću. Pretražujući kompjuter, nalaze korespondenciju sa Džihad
Špelom, Slovenkom iz Ljubljane. Zadnja poslana e-mail poruka glasi : “Špelo, bona, dobila sam upustva za delovanje, inšallah napadamo tačno u podne,
raznećemo sve u paramparčad!” Špela
kratko odgovara: “Elhamdulillah, o krasnih vesti, preklete ćafire pred vrati pekla!” Uz to, specijalci u Anđelijinoj
smočnici nalaze priručnu knjižicu “Kako se klanja namaz” i dobro razrađeni
plan za dizanje u zrak Skupštine Republike Srpske. Istražitelje zbunjuje to što
su iza teglica pekmeza pronašli uokvirenu fotografiju Radovana Karadžića i
Ratka Mladića, na kojoj piše: Ne damo
srpske heroje. “A šta je ovo, bre Anđelijo?” upita ju detektiv za specijalna dejstva. “To nije moje, to je od moga muža
Stojana!” uvrijeđeno odgovori Džihad
Anđa.
Nemojmo misliti da je ovo neka izmišljena kozerija, bolje da na vrijeme
učimo od američkih iskustava. Ako nešto pod hitno ne učinimo, srpske i slovenske domaćice mogle bi raznijeti
Skupštinu Republike Srpske. A tko će
upozoriti Milorada Dodika, pitamo se?
Ili, sačuvaj Bože, možda je i on dio neke
prikrivene islamske terorističke ćelije.
Ako je tako, pitanje je hoće li Dodik,
pod prijetnjom razotkrivanja, iz svoje
smočnice prije ukloniti knjižicu “Kako
klanjati namaz” ili uokvirenu sliku Ratka Mladića i Radovana Karadžića, na
kojoj piše Ne damo srpske heroje. Također, u duhu islama, Dodiku savjetujemo
da prije nego započne mali džihad, ipak
razmisli o velikom džihadu. Bude li tako,
možda u toj borbi sa svojim nefsom napokon shvati, da će Bosni napraviti najveću uslugu ako sam sebe smijeni sa
svih političkih dužnosti i mirno ode u
penziju uživati u blagodatima novootkrivene vjere. Bolje to nego da sam sebe
digne u zrak. q
SADRŽAJ
ZANIMLJIVOSTI
Događanja u Sjevernoj Koreji, posljednjoj komunističkoj diktaturi
SADRŽAJ
UVODNIK
Recesijski proračun – vrijeme je opreza ........................................ 3
ISSN 1334-5052
PREPORODOV JOURNAL
mjesečnik KDBH “Preporod”
Izdavač:
Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske
“Preporod”
Glavni urednik:
Ismet Isaković
Zamjenik glavnog urednika:
Filip Mursel Begović
Redakcija:
Amina Alijagić
Mirza Mešić
Sena Kulenović
Edis Felić
Faris Nanić
2
Suradnici:
Mirsada Begović
Ajka Tiro Srebreniković
Edina Smajlagić
Avdo Huseinović (BiH)
Edin Tule (BiH)
Amel Suljović (BiH)
Adresa:
Preporodov Journal
Ilica 35, 10000 Zagreb
Telefon/faks:
+385 (0)1 48 33 635
e-mail:
kdbhpreporod@zg.t-com.hr
kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr
ismet.isakovic@sk.t-com.hr
web: www.kdbhpreporod.hr
Žiro-račun:
ZABA 2360000-1101441490
Devizni račun:
SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Dramaturgija podmetanja ili odakle pirka vjetrić Pirke . ................ 4
Uvjeti bošnjačkog opstanka: vjera islam i država BiH .................... 6
Žene u Iranu .................................................................................. 9
Osteoporoza – tiha epidemija ..................................................... 11
Dodjela novih stipendija . ............................................................. 13
Mevlud u Zagrebu . ...................................................................... 14
HRVATSKA
Bit ću kaktus, a ne fikus ............................................................... 15
KVADRAT NAD HIPOTENUZOM
Zašto praviš slona od mene? . ...................................................... 16
INTERVJU – SENADIN LAVIĆ
Bošnjaci nisu postali od Srba i Hrvata .......................................... 18
BOSANSKI BAROMETAR
Ukidanje viza tek najesen? ........................................................... 22
Vehabije iz Gornje Maoče ............................................................ 24
Vrijeme je da ljudi otvore oči . ..................................................... 26
IZ SVIJETA
Inverzija stvarnosti, slika propasti ................................................ 28
KULTURA
Vrbas voda nosila jablana .............................................................
Gdje je mezar osnivača Sarajeva? . ...............................................
Lice s novčanice od 200 KM ........................................................
Utemeljitelj suvremene bošnjačke politike ..................................
Pisma iz tamnog vilajeta (I) ..........................................................
Kulturne spavaonice otvorenog tipa ............................................
38
39
40
42
44
45
PRIČE IZ BOSNE
Vladar svijeta sa Drine ................................................................. 46
Cijena: 15 kuna
ŽIVJETI ISLAM
Muhammed a.s. – Poslanik islama (IV) ......................................... 47
Pretplata:
RH 80 HRK godišnje
BiH 20 KM godišnje
Svijet 15 E godišnje
POVRATAK U BUDUĆNOST
Inteligentna igra znakova ............................................................. 50
Tisak:
mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica
Tiskano uz financijsku potporu iz
Državnog proračuna Republike
Hrvatske putem Savjeta za nacionalne
manjine Republike Hrvatske
Na naslovnoj stranici:
Begova džamija u Sarajevu
DIJALOG CIVILIZACIJA
Čvrsto uvjerenje ili čvrsta zloupotreba vjere? . ............................ 52
Medinska povelja ......................................................................... 54
MURSELOV ŠEGISTAN
Džihad Anđelija u akciji ................................................................ 57
ZANIMLJIVOSTI
Državna mafija ............................................................................. 59
Državna mafija
Krivotvorenje novca, šverc heroina, ilegalna prodaja krivotvorenih lijekova i cigareta... Nije to popis djelatnosti neke talijansko-američke mafijaške obitelji već opis
posla Sobe 39, najzagonetnije službe najzatvorenije zemlje na svijetu – Sjeverne Koreje. Kako bi se domogla strane valute, posljednja komunistička diktatura na svijetu
osnovala je prije desetak godina državnu
zločinačku organizaciju koja ničim ne odudara od razvikanih mafijaških klanova ili
kolumbijskih narkokartela – i zakonom šutnje koji među članovima i suradnicima vlada i brutalnim osvetama svakome tko prekrši nepisana pravila ponašanja.
“Priznajem da sam član Sobe 39, ali to
je sve što ćete od mene čuti. Radite mi što
god želite, ali veze neću odati. Zna se kakva
je kazna za izdajice, a organizacija svoje
ljude ima i u američkim zatvorima”, izjavio
je pred američkim sudom Chen Chiang Liu,
Korejac koji je prije nekoliko godina osuđen zbog raspačavanja krivotvorenih dolara
u kockarnicama Las Vegasa. Novčanice
koje su u njega nađene toliko su bile dobro
načinjene da su ih automati za promjenu
novčanica u žetone bez problema prihvaćali kao američku valutu. Jedino po čemu su
krivotvorine bile prepoznate nekoliko je namjerno načinjenih oznaka kojima su sami
Sjevernokorejci raspoznavali prave od krivotvorenih dolara.
Prvu je vijest o postojanju supertajne
državne zločinačke organizacije donijela
Choe Eun Hee, južnokorejska glumica koju su agenti Kim Jong Ila oteli kako bi diktatoru doveli glumicu čije filmove obožava. Nakon devet godina zatočeništva,
uspjela je pobjeći iz zemlje, a zapadnim je
obavještajnim službama otkrila skrivene
detalje iz života Sjeverne Koreje.
CIA je ustanovila da je sjedište Sobe
39, koja se brine i o privatnim računima
diktatora u švicarskim bankama, u zgradi
sjevernokorejske Komunističke partije te
da u godini zaradi između 500 milijuna i
milijardu američkih dolara. Posebna joj je
specijalnost krivotvorenje deviza, za što
imaju opremu kojom proizvode gotovo savršene krivotvorine. Već sada, prema procjenama američke Tajne službe, raspolažu
dovoljnom količinom sirovina za tiskanje
krivotvorina vrijednih dvije milijarde dolara. “Iako ga zapadnjaci smatraju razmaženim tiraninom, Kim Jong Il vrlo je spo-
Kim Jong Il – sjevernokorejski diktator i “modna ikona”
soban i prepreden mafijaški don. Riječ je o
diktatoru i kriminalcu svjetske klase”, kaže David Asher, dužnosnik Pentagona koji
je vodio nadzor Sjeverne Koreje.
Soba 39 služi ne samo za nabavu tehnologije za razvitak sjevernokorejskih vojnih
potencijala nego i za udovoljavanje prohtjevima koje pred svoje službe postavlja Kim
Jong Il. Brzi automobili, luksuzna pića, vrhunska elektronika i život u nezamislivu
luksuzu kojim raspolažu diktator i njemu
odani ljudi bili bi nedostižan san bez novca
prikupljena međunarodnom trgovinom drogom ili krivotvorenjem novčanica.
I dok oni uživaju u obilju, diljem zemlje promiče se kampanja “Jedimo samo
dva obroka na dan”. Nedavno su svjetski
mediji javili da je komunistički režim Sjeverne Koreje pogubio svog ministra financija Pak Nam Gia jer je loše proveo reformu valute i tako produbio gospodarske
probleme. Krajem prošle godine Sjeverna
Koreja je promijenila vrijednost svoje valute kako bi obuzdala inflaciju, no ta je
odluka donijela još više problema. Krivcem za propast valutne reforme proglašen
je ministar financija Nam Gi kojeg je komunistička vlast smaknula. Optužen je za
uništavanje nacionalnog gospodarstva te
nanesenu javnu štetu planu vođe Kim Jonga Ila. Smaknuća najviših dužnosnika postaju uobičajena u Sjevernoj Koreji. Zbog
raširene gladi režim je 90-ih godina prošlog stoljeća ubio ministra poljoprivrede.
Novinske agencije prenose da se u
tekstu objavljenom na službenoj internetskoj stranici Vlade Sjeverne Koreje navodi da je sjevernokorejski vođa Kim Jong
Il postao “svjetska modna ikona” zbog
elegantne odjeće koju nosi. Neimenovani
modni “stručnjak” tvrdi da “voljeni vođa” voli nositi jakne sa zatvaračem te sive
i maslinastozelene hlače, čime je stvorio
“istančan modni stil”.
“Kimov osjećaj za lijepo odijevanje postao je globalni modni trend. Razlog leži u
tome što dostojanstveni imidž velikog generala, koji uvijek nosi skromna odijela, ostavlja jak dojam na ljude u svijetu”, piše u tekstu. Autor Kimove modne kritike svoje tvrdnje potkrijepio je i izjavom neimenovanoga
francuskog modnog stručnjaka koji je rekao
da se modni stil Kim Jong Ila velikom brzinom širi svijetom i da tako nešto još nije viđeno u svjetskoj povijesti. Prije nego što je
završio na vladinoj internetskoj stranici, tekst
o Kimu kao modnoj ikoni prvotno je izašao
u službenom listu Komunističke partije.
Ovakvi hvalospjevi za nečije, sasvim
prosječno odijevanje ne trebaju čuditi jer
je poznato da su Kim i njegov pokojni otac
Kim Il Sung od sebe izgradili kult ličnosti.
Stanovnici Sjeverne Koreje oca i sina smatraju božanstvima, a pripisuju im se i nadnaravne moći. O njihovim životima pišu
se bajke, a njih se dvojica vrlo često pojavljuju i u ostalim književnim djelima, kao i
u filmovima. O Kim Jong Ilu i njegovu
ocu pišu se i pjevaju pjesme, a parada proslave rođendana starijeg Kima središnji je
događaj u zemlji za koji se neki pripremaju
gotovo cijelu godinu. Istovremeno, Sjevernu Koreju optužuju da je država s najviše kršenja ljudskih prava u svijetu. Javna
smaknuća, kampovi za političke protivnike režima i mučenja ljudi sjevernokorejska
su svakodnevica. q
Pripremio: Ismet Isaković
59
J
O
U
R
N
A
L
Vranduk
Konjic – Stari grad
Zašto praviš slona od mene?
INTERVJU: Senadin Lavić
EKSKLUZIVNO: Slučaj Gornja Maoča
Gdje je mezar Osnivača Sarajeva?
Medinska povelja: prvi pisani ustav u povijesti
Džihad Anđelija u akciji
Zenica – Muslimanska četvrt
Mostar
Vareš – Čaršija s katedralom
Cazin
STARI BOSANSKO-HERCEGOVAČKI GRADOVI
KRAJ 19. I POČETAK 20. STOLJEĆA

Intervju mr. Sabine Veladžić u listu Preporod od 1. oktobra 2011.

PREPORODOV

dalje - Svjetski Savez Dijaspore Bosne i Hercegovine

PREPORODOV

O “JOURNALU” I NAMA U DRUŠTVU DOBRIH LJUDI INTERVJU

O. S. Ivancevic, Adio kauboju, ulomci

Nova cool generacija

ovdje - IGBD

pdf

"Triptih od živog kreča" (PDF, 1.4mb)

LAKŠE DO VIZA - Bosnian Media Group

preporodov journal 126 - Vijeće bošnjačke nacionalne manjine

null

Studeni

Mrvica... prvo je izvukao transkript sa talijanskog

BOŠNJAČKI GLAS - izdanje broj 18 - Vijeće bošnjačke nacionalne

ovdje - Mulla Sadra

Savremeno islamsko mišljenje i odnos prema Martinu Lutheru i

Iz djela Risale-i Nur

Ovdje

Ovdje - ISLAMSKI PEDAGO?KI FAKULTET

islamska scena.indd - Konrad-Adenauer