36/2014
Slovo Gorčina
Sadržaj
Umjesto uvodnika .............................................................................................................. 5
SJEĆANJA
Šefik Rizvanović: Biberna ruža (50 godina jedne generacije)........................................................ 11
O KNJIŽEVNOSTI I JEZIKU
Irma Marić: Imotski kadija Irfana Horozovića.......................................................................... 17
Elmedina Maglajlija-Hodžić: Smrt je majstor iz Srbije - politički roman Marka Vešovića................... 23
Jasmin Hodžić: Metaforički koncept: “LJUDSKA BIĆA SU ŽIVOTINJE” u poeziji
Muhameda Elezovića: kognitivno-semantička analiza................................................................ 26
Indira Šabić: Onomastička svjedočanstva bosansko-humskih aloglotskih imena.......................................29
Safet Kadić: Za europski morfoložki pravopis bosanskog jezika.................................................... 40
Haris Ćatović: Na znanje i imanje bosanskohercegovačkoj dijaspori – Pravopisni
priručnik bosankog, hrvatskog, srpskog jezika sa osnovama gramatike.......................................... 48
Mirela Karadža: Nastavnik kao presudni faktor uspješne nastave engleskog jezika u srednjoj školi...... 51
KULTURNA BAŠTINA
Alija Pirić: Šta je nama Aliđun / Ilindan / Perunovdne?.............................................................. 59
Salko Šarić: Scenska muzika u predstavama mostarskog Narodnog pozorišta.................................. 62
IZ HISTORIJE
Nedžad Dedović: Nevesinjski Bošnjaci u Hercegovačkom ustanku 1882......................................... 69
OKRUGLI STO: O RATU PJEVATI NAKON RATA - STOLAC 2013.
Elvedin Nezirović: O ratu pjevati nakon rata............................................................................. 75
Adnan Žetica: O ratu pjevati nakon rata............................................................................................................79
GOST PJESNIK
Izbor iz poezije Miljenka Jergovića (Priredio A. K.)................................................................... 83
GOST SLIKAR
Almin Kaplan: Borozanovo kolo ........................................................................................... 95
GORČINOV PJESNIK
Izbor iz poezije Bojana Krivokapića........................................................................................ 101
Alija Pirić: Poezija hladna kao led........................................................................................... 110
SLOVO NA SLOVO
Alija Pirić: Ova i ona stvarnost (O romanu Tajna bosanskog štapa Enesa Ratkušića)......................... 115
Enes Pelidija: Dubravski leksikon Alije Pirića........................................................................... 118
Almira Džanić: Bosanični pravni tekstovi u srednjovjekovnoj Bosni Amire Turbić-Hadžagić............. 120
Slovo Gorčina, 36, 2014
3
Slovo Gorčina
RIJEČ NA RIJEČ
Miraš Martinović: Glasovi spaljenih heretika............................................................................ 125
Enes Ratkušić: Kad ti u Stocu pukne španer.............................................................................. 127
Jasminka Pitić: Trag............................................................................................................. 133
Jasmin Hodžić: Odraz.......................................................................................................... 134
Orhan Tikveša: Sjaj............................................................................................................. 135
4
Slovo Gorčina, 36, 2014
Umjesto uvodnika
Mahmud Derviš
Karta identiteta
Upiši!
Ja sam Arapin
Broj moje karte je pedeset hiljada
Djece imam osmero
I deveto će nakon ljeta doći
Srdiš li se?
Upiši!
Ja sam Arapin
Radim s mučenicima u kamenolomu
Djece imam osmero
Za njih izvlačim komad hljeba
Odjeću i sveske
Iz kamena
A ne prosim na tvojim vratima
Ne ponižavam se
Pred tvojim popločanim pragovima
Srdiš li se?
Upiši!
Ja sam Arapin
Ja sam ime bez prezimena
Trpeljiv u zemlji gdje sve
Živi u ključanju bijesa
Korijeni su moji
Očvrsli prije postanka vremena
I prije otvaranja razdoblja
I prije čempresa i maslina
I prije nego što je izrastala trava
Otac mi je iz porodice ratara
A ne iz roda plemeničkoga
I djed mi seljak bijaše
Nit od roda ni od koljena!
Slovo Gorčina, 36, 2014
5
Slovo Gorčina
Učio me oholosti sunca prije nego čitanju knjiga
Moja kuća je koliba stražareva
Od trske i šiblja
Da li te moje stanje zadovoljava?
Ja sam ime bez prezimena
Upiši!
Ja sam Arapin
Boja kose – ugljenocrna
Boja očiju – smeđa
Posebni znaci:
Na glavi mi ukal preko kufije
I pesnica čvrsta kao stijena
Onog ko je dotakne izubija
Moja adresa:
Ja sam iz sela goloruka zaboravljena
S ulicama bez imena
Njegovi muškarci svi su u polju i kamenolomu
Srdiš li se?
Upiši!
Ja sam Arapin
Vinograde djedova mojih si oteo
I zemlju koju sam obrađivao
Ja i sve moje potomstvo
Nisi ostavio nama niti nekom od mojih unuka
Ništa od ovoga stijenja
A hoće li uzeti i njega
Vaša Vlada kao što se priča
Dakle
Upiši u vrhu prve strane:
Ja ne mrzim ljude
Ne nasrćem ni na koga
Ali – kad ogladnim
Jedem meso svoga tlačitelja
Čuvaj se! Čuvaj se moje gladi
I bijesa mojega!
6
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
Drugih se sjeti
I kad doručak spravljaš, drugih sjeti se
(Ne zaboravi nahraniti goluba)
I kad svoje bitke biješ, drugih sjeti se
(Ne zaboravi one što žedni su spokoja)
I kad plaćaš račun za vodu, drugih sjeti se
(Onih što poje se sa bijelih oblaka)
I kad vraćaš se domu svome, drugih sjeti se
(Koliko duša nema gdje da spava)
I kad dušu svoju gizdaš u metafore, drugih sjeti se
(Onih što nemaju prava da govore)
I kad misliš o onim što daleko su, sebe sjeti se
(Kaži: Da bogdo sam u ovoj tmici iskra jedna)
Izazov
U okove me bacite,
Uzmite mi hartije sve
I duhana što ostalo je
Usta moja zemljom prekrijte…
Al upamtite da pjesma krv je srca mojega…
So kruha svagdašnjega…
Voda bistra očinja…
Ona se piše kandžama,
Kamenjem,
I kopljima.
Ja ću je kazivati
U zatvoru
U kupatilu…
U stajama…
Pod udarcem bičeva,
Pod ranama okova,
Pod gorčinom lanaca:
Milioni ptica
Na krošnjama srca mojega
Skladaju melodiju otpora.
Slovo Gorčina, 36, 2014
7
SJEĆANJA
Šefik Rizvanović
Biberna ruža
(50 godina jedne generacije)
O
ve godine se navršilo 50 godine otkako je 1964.
godine maturirala jedna malobrojna generacija
stolačke Gimnazije, učenika rođenih 1945. godine.
One godine kad je ova generacija upisala gimnaziju
(1960), sa malim zakašnjenjem od nekoliko sedmica po početku školske godine, u Stocu je otvorena Ekonomska škola. Novo sito na visoku visi!
Odjednom se najveći broj učenika, upisan u prvi
razred Gimnazije, prepisao u prvi razred stolačke
Ekonomske škole. U prvom razredu Gimnazije je
ostalo 16 učenika, a prvi razred Ekonomske škole je
upisalo skoro 40 učenika. Početkom drugog razreda generaciji u Gimnaziji se iz Ekonomske škole
pridružio Šefik Rizvanović, koji je prvo polugodište
Eekonomske škole završio u Trebinju. Kasnije je u
razred došlo još troje učenika; jedan nas je dočekao
iz prethodnog razreda, tako da je na kraju maturu
položio 21 učenik ukupno.
Generacija je maturirala sa profesorom Milanom
Bodirogom kao direktorom i profesoricom francuskog jezika mlađahnom Fatimom Čohodarević,
razrednicom. Među ostalim profesorima koju su
nas izveli na pravi put su bili: Mitar Jovičević, Nisa
Behmen, Vasilije i Slavojka Drobnjak, Omer Tanović, Mira Drenić, Vera Milošević, Jovan Rundo,
Vojin Mišelić, Boro Medan, Marković Miodrag,
Šehić Ahmet i još neki.
Pedeset godina kasnije ova malobrojna generacija se biološki osula, ali su ipak trojica tadašnjih maturanata jedan dan u julu ove godine, uz uštipke od
raževa brašna, mladi kozji sir i coktu kao piće naše
mladosti, sjeli pored Bregave evocirajući uspomene
na davno prohujalo vrijeme. Začuđujuće je to kako
se ljudi sjećaju detalja iz tog perioda, a ne sjećaju se
šta su juče ručali.
1. Josip Barišić se ovoj generaciji pridružio u
trećem razredu.
2. Sekul Bodiroga je bio malo stariji, a život je
poslije mature nastavio u Novom Sadu.
Slovo Gorčina, 36, 2014
3. Mara Đogo je kao profesorica istorije radila na
vojnoj akademiji u Rajlovcu.
4. Mira Hadžiomerović je nastavila život u Mostaru.
5. Alija Hodžić, zvani Barun, je nastavio studij
sociologije u Beogradu, a kao student je bio
urednik lista „Student“. Kasnije je nastavio život
u Zagrebu.
6. Mišo Marić, zvani Jarac, imao je fotoaparat i
sve naše foto-uspomene njegov su rad. Studirao
je elektrotehniku u Beogradu i dugo radio kao
uposlenik u Studentskom centru u Beogradu.
Kasnije prešao u Zagreb.
7. Ratko Mitrinović, zvani Lisac, otišao je da
studira u Beograd povučen karijerom koju je
napravio njegov rođak Dimitrije Mitrinović,
čuveni profesor matematike na Beogradskom
univerzitetu, autor mnogih nezaobilaznih knjiga
i zbirki zadataka iz više matematike. Ratko
je dugo radio na ekonomskim poslovima u
Institutu za majku i dijete u Zemunu, a živi u
Surčinu i čezne za svojim Humcem.
8. Danilo Mrkajić, zvani Kaja, rodom sa Bradine,
bio je u đačkom domu u Stocu, završio
pedagošku akademiju i bio nastavnik.
9. Borivoje Muratović, zvani Cola, završio
tehnologiju i bio direktor Hepokove Sokare
u Mostaru.
10. Mira Oglić došla u Stolac iz Mostara i bila nam
prvi prozor u svijet po gradskim manirima koje
je donijela sa sobom. Trenutno živi u Americi.
11. Omer Ovčina, zvani Adže, život je proveo u
Stocu, zakleo se profesoru Tanoviću da će naučiti
„Gorski vijenac“ napamet, a da mu on dâ dvojku
iz matematike.
12. Pavić Josip, Joško, došao u trećem razredu.
13. Drago Raguž je kao profesor francuskog jezika
ostao u Zagrebu, gdje je ostvario uspješnu karijeru.
11
Slovo Gorčina
14. Fahrudin Rizvanbegović, zvani Luna, završio
hrvatskosrpski jezik u Zagrebu, bio direktor
gimnazije u Stocu, doktorirao, profesor na
Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
15. Šefik Rizvanović, završio elektrotehnički fakultet,
smjer automatika, u Sarajevu, karijeru gradio u
Tuzli i Sarajevu.
16. Đorđe Ružić, zvani Đoka i Žorž, većinu života
proveo u Stocu, uz rat preselio u Srbiju.
17. Milena Ružić, zvana Gara, studirala u Sarajevu,
živi u Gacku.
18. Muhamed Šator, Hamica, završio Filozofski
fakultet u Sarajevu, doktorirao, autor više
stručnih knjiga, izvanredni poznavalac Makove
poezije, bio profesor na Univerzitetu „Džemal
Bijedić“ u Mostaru.
19. Ante Terkeš, zvani Šamika, završio Pedagošku
akademiju.
20. Salem Turković, zvani Caki, studirao građevinu u
Sarajevu, život proveo u Stocu, trenutno u Švedskoj.
21. Husnija Vegar, zvani Pipun, više ganjao loptu
nego knjigu, živio uglavnom u Stocu, trenutno
živi na krajnjem sjeveru Norveške, pod šarafom.
I gore igrao lopte u šezdesetoj godini života i
bio najstariji fudbaler ikada u toj ligi gdje je
nastupao njegov tim.
A, mi svi se uvijek sjećamo dogodovština iz tog
perioda koje mogu poslužiti kao potka za zanimljiv
roman, priču. Sjećamo sa kad je jednom Salem u
školu donio ružu, dobro je nabiberio i stavio u otvor
na klupi ispred Husnije koji je sjedio u prvoj klupi.
Prvi čas je bio čas matematike profesora Omera Tanovića koji je volio cvijeće. Čim je profesor ušao u
razred, upisao čas i ugledao divnu ružu – posegao je
za njom. Uzalud ga je Husnija panično upozoravao
da je ta ruža namijenjena razrednici, da to nije on
donio itd. „Nije, nije, veli profesor Tanović, znam ja
da si ti to meni donio, samo te stid reći.“ A, onda je
teatralno zadigao glavu i punim plućima udahnuo
miris ruže. Svi smo zanijemili. Profesor je pozelenio.
Prišao je prozoru ne skidajući oka sa jutarnjeg sunca
koje je kroz visoke prozore austrougarske građevine
Muški dio generacije (slikano u trećem razredu) prilikom odlaska na čas predvojničke obuke u prirodu
12
Slovo Gorčina, 3, 2014
Slovo Gorčina
prodiralo iz pravca Basilija i obasjavalo razred. Još
jednom je udahnuo punim plućima i kihnuo tako
da smo mislili da ode prozor. U razredu je nastao
muk, muha se mogla čuti. Kihanje je ponovio nekoliko puta. A, onda je prišao Husniji i držeći ga za
potiljak svojom desnom rukom, dobro mu natrljao
nos ružom koju je držao u lijevoj ruci. Srećom,
Husnija je na vrijeme suzdržao dah, tako da je ovo
nekako preživio. Profesor, ipak, nije bio osvetoljubljiv, a i Husnija je bio dobar u matematici.
P. s. Ovaj kratki prikaz nema velike pretenzije.
Cilj je da se ova generacija ne zaboravi, da ova imena barem ostanu negdje zapisana. Kao i o drugim
generacijama i o ovoj generaciji, svakom pojedincu
i svakom profesoru bi se mogao napisati roman.
Svaki čovjek i svaki život to zaslužuju.
Slovo Gorčina, 36, 2014
13
O KNJIŽEVNOSTI I JEZIKU
Irma Marić
Imotski kadija Irfana Horozovića
„Najveća kazna kojom sam kažnjen. Ona koju sam sam izabrao.“1
H
orozovićev roman Imotski kadija svojom
umjetničkom fikcijom proširuje duhovni
prostor autorovog romanesknog opusa i zbog toga
što obrazuje jednu svježu dimenziju koja naslućuje
ponešto drukčije kreatorske mogućnosti. Autor tim
romanom produbljuje i univerzalizira onaj motiv
koji dominira u Kalfi, prije svega motiv dramatičnosti samopotrage, motiv protagonističke samozatajnosti a time, nužno, čitavu lepezu psiholoških
motiva u patologiji jedne gotovo mitološke ličnosti.
Status glavnog aktera romana obezbjeđuje poziciju
unutardijegetičkog naratora, onoga u kojeg imamo
puno povjerenje i kojem se bezuslovno može vjerovati, bez obzira što je riječ o izrazitoj subjektivnosti
i njegovoj poetsko-lirskoj sklonosti. Na taj način,
Horozović već na početku romana nagovještava i
ostvaruje perspektivu egzistencijalne potrebe za samoproniknućem u vlastitog sebe. Naratorski status
jeste angažman ispovijesti, a to opet znači autorov
napor da stvaralačku ideju samopronalaženja, kao
toliko puta u svom proznom djelu, ostvari pisanim
jezikom, a koji i jeste najadekvatniji način pouzdane
ispovijesti. Zato je i kod Kadije RIJEČ prapočelo
svega i odbrana od nesigurnosti i zaborava:
Nijedna od riječi u kojoj se čovjek vidi, kojoj
zavidi ili kojoj daruje svoje povjerenje nije toliko
čudna i zamamna kao što je riječ prepoznavanje.
Dostići nju jednako je kao i dostići vrhunac sebe,
spoznaju svega u sebi i svega oko sebe.2
Uz svijeću koja dogorijeva…
Pozicija imotskog Kadije je poetizirana slika čovjeka
koji slovima ispisuje svoju sudbinu i životnu nevjericu „uz svijeću koja dogorijeva“. A to je pozicija
koja je autoru omogućila koliko intimnu samoispovijednu atmosferu – toliko i podlogu za strasnu,
analitičku, prosudbenu suštinu onoga što je prošlo i
što jeste u duši zagubljenog čovjeka. Pravolinijskom
naracijom, pripovjedač čitaoca vodi stazom koja
1 Irfan Horozović, Imotski kadija, „ Šahinpašić“, Sarajevo, 2005. str. 18.
2 Isto, str. 5.
Slovo Gorčina, 36, 2014
postupno biva sve izvjesnija, jasnija i konkretnija,
ali koja, isto tako, otvara brojne perspektive unutarnjih i vanjskih raskršća sudbinskog karaktera. Unutar te pravolinijske priče autor se vrlo često okreće
reminiscenciji, retrospekciji i vokaciji, pa je roman
Imotski kadija jedan svojevrstan konglomerat
životnih usuda čovjeka koji se u svojoj sadašnjosti
ne može otrgnuti ni od prošlosti ni od budućnosti.
Narator i glavni protagonista, Kadija, posebnu satisfakciju i olakšanje osjeća u pisanju, u knjigama. Želi
se prepoznati u Čolaku-učitelju, iako shvata da je
put dug i zapreten (a možda i nemoguć), razdaljina
od učenika do učitelja, od kalfe do majstora. Kadija
piše „samoobjašnjavajuća“ pisma kojima olakšava
tegobu, te tako razgovara sa „krilatom“ dušom:
A ja, eto, zapisujem sve to i moja rana na lijevoj
strani prsa, pod jelekom, biva sve veća i veća. Pišem
tebi, a kome bi drugom, pišem da se zavaram, jer
ovo je knjiga zbog mene, samoobjašnjavajuća, knjiga upućena onom koji je piše, knjiga – unutrašnji
razgovor. Traje taj razgovor godine i godine i već je
nemoguće držati ga više u sebi. Vrijeme je da se ta
unutrašnja rana isisa i da je kalem poput pijavice
posrče i pretoči u tintu, makar crnu kao što je i krv
u rani crna.3
Naratorskom voljom afirmira se neposrednost prvog lica jednine kojim se ostvaruje prisniji
kontakt, a što omogućuje poniranje u nutarnje
sfere intimnog, s ostvarenim lirskim intermecima u
također opravdanoj svrsi poetizacije pripovijednog
teksta. Roman Imotski kadija ujedno je i poetizirani
iskaz glavnog protagoniste – kadije – podvojenog i
opsesivnog intelektualca. Njegova dječačka opsjednutost ženom prerasta i učahurava se kao „bolno
razmaknuti prostor“ u kojem se rađa polje za
ogoljavanje fatalne opsesije neostvarenom ljubavlju,
misterijom nepočetaka i nedovršenosti onoga što
nikad nije bilo. Kadijina priča je kompleks nedjelovanja, samosažaljenja, samookrivljavanja, samouništvanja i (ne)mogućeg samoprepoznavanja:
3 Isto, str. 10.
17
Slovo Gorčina
Slovo po slovo i na hartiji se pojavi riječ. Gledam
je, ne mogu je se nagledati. Kočoperi se ona tako,
samodopadna i ohola, kao da osim nje ne postoji
ništa drugo. A tako je lahko izbrisati je, izgrebati sa
hartije. I tako teško. Sjećam se, jednom sam bio u
oskudici s hartijom. A pritisla me žudnja da nešto
pribilježim. Hodao sam sav taj dan kao opsjednut.
Uvečer, najednom otvorih svoju seharu i počeh
iz nje vaditi neke spise i zapise, razvrstavajući ih
mahinalno po važnosti i po nužnosti. Koliko je tu
bilo nekorisnih i pustih stvari. Sama taština ispunjavala je utrobu te sehare, tako da se jadna (pričini
mi se u jedan tren) sva nadula od tolike nabijenosti
sujetom. Prenuh se najednom, kao da se probudih. Ispred mene bijahu dvije hrpe hartije: lijeva, s
dokumentima koji imaju neku važnost i svakako ih
valja sačuvati i desna, besmislena nekako, koja je u
sehari zauzimala mjesto samo zbog moje navike da
u nju uguram sve što mi dođe pod ruku, a iz bojazni da se ni najmanja vrijednost negdje ne zagubi.
To su uglavnom oni spisi, znaš i sam prijatelju, vidio sam ih i kod tebe u sobi, što se danima skrivaju
i igraju žmurke na stolu, pod stolom i oko njega i
kad na koncu više ne znaš šta bi s njima gurneš ih
u seharu. Tako i ja.4
Kadijin put kreće od slova o prepoznavanju.
Osamljen i suočen s nepodnošljivom patnjom, u
okviru svoje dragocjene samoće – osjeća rezignaciju. Suština njegovog egzistencijalnog uskličnika je u
sinhroniziranom negiranju i priznavanju istine, a to
je savršen krug, besmislen i beskrajan. Na tom putu
njega vodi miris lavande, Klis, ali i njen lik, te u konačnici njen udes i njen krvavi nevjestinski veo. Put
do Imotskog, Vrkodola i Zagvozda se mora proći. U
tom metamorfoznom traženju i besmislenom koračanju kadija sluti nju, ženu-zvijezdu, što primjećuje
i Lada Buturović:
Kadija se, na svojim putovanjima – sjećanjima,
prisjeća važnih trenutaka svoga života, djetinjstva,
kad je sve bilo moguće, stvari otvorene, a on je mogao, da se samo bolje poznavao, ne izgubiti trenutak
koji ga je odredio, prihvatiti djevojčicu iz igre koja je
bila i dio toga njegovog malog svijeta, a koja je kao
dio njega bila prisutna i van granica toga svijeta kao
osoba koju je vidio u gradovima u kojima je bio, na
svojim putovanjima, žena kroz koju je prepoznavao
sve druge žene, njen stid kao karakterizacija njene
4 Isto, str. 16.
18
ličnosti mu je služio kao mjerilo prepoznavanja
drugih žena i njenih suprotnosti. Takvu sposobnost
prepoznavanja mu je ulio Čolak, njegov učitelj u
Stambolu – derviš čije se metode nisu uvijek sviđale
nadređenim.5
U studiji Topos granice i granični fenomeni u
književnosti BiH (Lekcije o granici), u podnaslovu
Skandal prepoznavanja, Nirman Moranjak-Bamburać primjećuje da nas „taj prijelaz iz neznanja u
znanje, paradoksalno, prisiljava da skrenemo pogled
s tek osvojenog zaokruženog entiteta na ono strano,
neiskazivo, nemoguće i nesigurno.“ Dalje, ona navodi:
Nije stoga nikakvo čudo što zrcalno ponavljanje početka i kraja romana, otvarajući i zatvarajući
“Knjigu puta” i, naoko, nominalno potvrđujući
identitete učitelja i učenika (Gaibije - Imotskog
kadije i Nazima - Hasanaginičinog sina), povlači za
sobom dodatnu intervenciju “priređivača rukopisa”
(autora): s one strane ocrtane tekstualne granice,
pogovor-pseudokomentar “pronađenog rukopisa”, s
domišljatošću u Ecovom maniru, dodatnim lukavstvom kritičke transpozicije vlastita pripovijednog
predloška, osim nužnog osiguravanja intertekstualnog čitanja romana, skicira i nove moguće zaplete
prepoznavanja, vezujući tako još jedan čvor u metaforičkoj mreži teksta.6
Pitajući se o identitetu imotskog kadije, Moranjak-Bamburać pretpostavlja tzv. „hermetičku semiozu“ u nastojanju čitaočeve potrage za zatajenim
smislovima, primjenjujući ih na Kadijin rukopis
kojim se postupno detektira naše prepoznavanje sižetskog karaktera određenih koncentričnih krugova
u etapama samopronalaženja:
U stvaralačkoj potenciji Horozović izabire oštećenog i potisnutog pojedinca, intelektualca koji se
ne miri ni sa čim, pa ni sa samim sobom, a tragična
krivica je neizbježna jer se sebe niko, pa ni nesretni
kadija, ne može odreći. Iz te nepomirljivosti izrasta
nevolja koju pripovijeda hermeneutička zagonetka
romana - tko je imotski kadija? - ne rješava se, međutim, u nekoj klasičnoj sceni prepoznavanja, već se
prenosi dalje prema budućnosti (ezoterijsko iskustvo prepoznavanja u sižejnom smislu djeluje kao
kamen koji stvara sve nove i nove krugove po vodi),
u duhu hermetičke semioze i njezina tumačenja
svijeta kao Knjige i Knjige kao svijeta, nagovarajući
5 Lada Buturović, Prepoznavanje kao konstanta u traganjima Irfana Horozovića, „Odjek“, Sarajevo, 2008, str. 115.
6 http://www.openbook.ba/forum/nirman_moranjak.htm
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
čitatelj(icu)a na jedno “oniričko” čitanje u potrazi za
indicijama skrivenog smisla.7
Priča imotskog kadije je ispovijest. On priziva
sjećanja koja ga bole, koja mu zabadaju nož na
mjesto gdje je već nekad ranjen. On je uspavani karakter s pobunom koja mu se javlja u neprimjerena
doba, pred samu starost. Buđenje je neminovnost,
baš kao i san. Njegov duhovni prostor je njegova
vlastita tamnica čistilišta prije kraja. Put ga povraća potisnutim emocijama. Kako se pročistiti, kako
prići sebi? Svoj put očajničkog prepoznavanja kadija
započinje slutnjom koja mu obećava spas. Čežnja za
putovanjem je prvo slovo prepoznavanja „izgubljenog čovjeka“. Strah od prepoznavanja je neimovan,
ali jeziv jer onaj koji sudi jedino sebi ne može da
presudi. Gadi mu se vlastita sjenka i vlastito postojanje. Konačnim putovanjem treba razmrsiti klupko
života do suočenja s Njom. Pričine mu ne daju mira.
Tjeraju na razmišljanja, što ga dovodi do izbezumljenosti. Naslućivanjem želi spoznati san, povratiti
sjećanje, izaći iz labirinta priviđanja. Dijana Hadžizukić primjećuje:
Knjiga o putu samospoznaje i potrage za smislom konačno ishodište nalazi u pismu. Put Mediteranom od Venecije do Aleksandrije, put koji je
osvjetljavala Zuhra / zvijezda (kao ženski princip
koji svojom ljepotom simbolizira božansku ljepotu, pa je čežnja za ženom čežnja za Bogom), put po
islamskom i hrišćanskom svijetu, put kroz krajišku
epiku, renesansu i sufijsku literaturu završava u
knjizi.8
Roman je, shodno kazanom, lirski iskaz glavnog
protagoniste – kadije – nesigurnog u svoj vlastiti
identitet, podvojenog i opsesivnog intelektualca
na putu s kojeg nema povratka. Kadijina „mehka
duša“ i mladalačka zanesenost ženom razgolićuje
prostor materijalnog i nematerijalnog, tijela i duše
već iznemoglog čovjeka. Roman naslućuje univerzum nezačete ljubavi sa ženom-zvijezdom, čime je
izvajan stvaralački prostor zbirke životnjih tlapnji
u kojim suđenu i sudbinsku izvornost iskazuju sve
sami nesporazumi kao produkti nedjelovanja, samosažaljevanja, samookrivljavanja, samouništvanja
do samoprepoznavanja:
Pišem tebi, a kome bi drugom, pišem da
se zavaram, jer ovo je knjiga zbog mene,
7 http://www.openbook.ba/forum/nirman_moranjak.htm
8 Dijana Hadžizukić, Poetski diskurs u bošnjačkom
romanu, „Slavistički komitet“, Sarajevo, 2011, str. 93/94.
Slovo Gorčina, 36, 2014
samoobjašnjavajuća, knjiga upućena onom koji
je piše, knjiga – unutrašnji razgovor. 9
Osvrćući se na ovaj roman, Muhidin Džanko ukazuje, također, na egzistencijalna pitanja,
fokusirajući svoju misao na pitanja života i smrti
i njihovom odnosu, iako napominje da to nije
osnovna stvaralačka intencija Irfana Horozovića:
U Horozovićevoj pripovjedačkoj optici život
je zapravo jedino moguć i ostvariv u priči, u
literaturi, u slovu kao jedinoj priznatoj egzistencijalnoj manifestaciji. Tako dolazimo do osnovnog paradoksa Horozovićevih pripovjednih
proza (...) stvarnih kao sam život. One zapravo
funkcioniraju kao savremeni mitovi u kojima se
postavljaju i razrješavaju ključna pitanja ljudske
egzistencije, prije svih, pitanja o odnosu života i
smrti, priče i stvarnosti. No, Horozovićeva pripovjedačka namjera nije ni da postavlja pitanja
niti da ih razrješava. On, jednostavno, uvodi
čitatoca u labirint priče i budi u njemu strast za
tumačenjem i odgonetanjem.10
Horozovićev roman o imotskom kadiji jeste
stvaralačka preregistracija samo ovlaš naslućene
fabulativne dimenzije gotovo apsolutno anonimnog kadije iz narodne balade. A onaj sadržajni
sloj tradicionalnog i općepoznatog što tendenciozno karakterizira postupak fikcionalnog kao
vrstu „historijske podloge“ apsolutno je pravo
licentia poetice 11. Znamenita balada Hasanaginica je, isto tako, stvaralačka fikcija, pa se bilo
koja umjetnička preregistracija pogotovo onoga
što nije stvarnosna i povijesna činjenica tim
prije interpolira i preorijentira u bezbroj drugih
mogućnosti, sadržajnih i estetskih miljea. Taj
književnoumjetnički postupak nije nikakav Horozovićev stvaralački specifikum, nego bi se prije
9 Imotski kadija, str. 10.
10 Muhidin Džanko, Mit, mašta i stvarnost u pričama Irfana Horozovića (U: Enes Duraković, Bošnjačka
književnost u književnoj kritici), str. 801/802.
11 (Tako u poglavlju Književni tekst u mreži intertekstualnosti, Zdenko Lešić ističe: „To uočljivo uključivanje teksta u sistem tekstova, ili ulančavanje tekstova,
suočava nas upravo s idejom intertekstualnosti, tj. sa
svojstvom teksta da živi među drugim tekstovima, da
se oslanja ili poziva na njih, da s njima stupa u odnos
slaganja ili osporavanja, da ih u sebe upija ili da ih u sebi
preobražava, da ih citira ili aludira na njih.“; Zdenko Lešić, Nova čitanja, Poststrukturalistička čitanka, „Buybook“, Sarajevo, 2003, str. 33)
19
Slovo Gorčina
dalo kazati kako ta idejna zamisao proizilazi iz vrlo
stamene tradicije novije bošnjačke proze i drame,
kao npr. kod Karahasana, ili Ibrišimovića. Taj manir
korespondira i s posebnim vidom intertekstualnosti, odnosno nadgradnje onoga što živi u tradiciji i
pamćenju, kao što je lik imotskog kadije apsolutno
periferan i značenjski preregistriran iz tradicionalne anonimnosti u fokalizatorsku i protagonističku
instancu jedne vrste svojevrsne metastvaralačke
koncepcije.
Kao prosac Hasanaginice („Zuhra je Kadijina
zvijezda vodilja na putu potrage za istinom, na putu
spoznaje, u ropstvu, ratovima i lutanjima, zbog nje
je Kadijin iskaz sjetan i melanholičan, zbog nje se
opredijelio za svijet suprotan Hasanaginom, svijet
kalema i knjige.“12), nije situiran kao kauzalni uzročnik porodičnog zla, nego kao izvanji faktor koji
u baladesknom narativu ima ulogu instrumenta vlastite opservacije neizbježnog kraha i slike porodične
tragedije. To je Horozoviću inicijacija za stvaralačku
prednost i favorizam u realizaciji ideje da se jednom
relativno ukočenom i okoštalom predlošku dadne
dubina akterizacije i protagonizacije. Baladeskni lik
se personificira u subjektizaciju jedne nove i otvorene sudbinske fatalnosti koja izranja iz tuđe nevolje
i prerasta u vlastitu. Tu leži dubina Horozovićeve
nakane da umjetnički oblikuje dimenziju novog a
starog lika. Tako se u romanu pred našim očima
razrasta fatumska priča začeta na temeljima potencijalnog aktera, krivca i krvnika, odnosno priča o
čovjeku s ruba jedne druge priče.
Nameće se misao kako je Kadija utkan u autorovu idejnu nit kreacije jedne kompleksne sudbinske životodajnosti, a to je opet jedna potvrda već
iskazane floskule kako autor za života piše jednu te
istu knjigu, te preko Kadije usložnjavamo spoznaju
o Horozovićevoj imaginativnoj arhitekturi poetički izvajane životne silnice čovjeka intelektualno
okrenutog dubinskom osjećanju svijeta i života
kroz knjigu i preko knjige. Takvi akteri u različitim
akterizacijama djeluju nekako unisono okrećući se,
posebno u nevolji, poetskom shvatanju i izričaju
svijeta i života kojem se valja suprotstaviti snagom
neke harmonije, sklada i ritma koji korespondiraju
s lirskom tankoćutnom instrumentalizacijom. Ta
instrumentalizacija u Horozovićevom proznom
12 Dijana Hadžizukić, Poetski diskurs u bošnjačkom
romanu, str. 178/179.
20
djelu elementarno je osmišljena trima elementima: riječju, pričom i knjigom. Svi ti akteri gotovo
žive od prapočela riječi intelektualno obremenjeni
pričom koja uvijek natkriljuje manje-više nepodnosljivu stvarnost. A to je priča u priči, spoznajnosanjana priča koja se opire životodajnoj surovosti,
priča kao pribježište i sklonište od neshvatljivog
i nemogućeg, od nevolje i čemera, od sablasnog
i demonskog – sklonište u sablasno i demonsko.
Pisana riječ kod gotovo svih autorovih protagonista
predstavlja riječ-alibi, mogućnost izlaza, ali i vid
unutrašnje samospoznaje:
Najednom, slutim, kako riječi koje mi naviru
pupe u nepoznato.
Najednom, ne prepoznajem više riječi koje mi naviru.
Kao da neko drugi iščezne da se prikaže kroz
mene. Nisi li i sam to ponekad osjetio? I te riječi i
dalje huje kroz mene, kao neko davnašnje uvjerenje,
koje sam zaboravio. Kao riječi stranog, nepoznatog
jezika. Ali, nije to ni slično onoj jezičkoj bujici kojoj
smo se predavali na bazaru, opčinjeni riječima što
su vrcale iz nevidljivih usta i dopirale do nas i koje
smo prepoznavali kao voće ili različite stvarčice
kakve se već mogu vidjeti na bazaru. To su bile riječi
čudne i strane, ali razumljive, riječi koje su zajedno
s rukama i nogama bajale slutnju jednog novog,
dosad nezabilježenog jezika.
***
Noćas ne mogu više pisati. Pokušat ću sutra navečer
da ti objasnim šta mi se u njihovom šumu i zagonetnom značenju čini opasno.13
Roman Imotski kadija na posredan način možemo iščitavati i kao vrstu epistolarnog romana
jer spomenute riječi tvore pisma na osnovu kojih
narator korespondira s fokalizatorskom ambijentalnošću, ujedno i dualitetom unutarnjeg i vanjskog,
stvarnosnog i snovnog, konkretnog i apstraktnog:
Eto, to je sva moja prepiska. Zato mi se ovaj tekst,
koji se povećava iz noći u noć sve više čini kao skup
svih mojih nenapisanih pisama. I pisama onoj kojoj
nisam napisao ni jedno, a nikad nisam prestao na
nju misliti.
A noć iza te noći kad ti pisah, noć iz dana kad se
život preobrazi u zraku (džemre ga svojim kopljem zametnu i nevidljiva sjemena oživi), tu noć
osjetih kako se i četvrto džemre zabode, džemre
13 Imotski kadija, str. 54.
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
tajanstveno o kojem nisam čuo da se govori, barem
ne glasno, džemre u duši, džemre u mojoj duši...14
Tako kadija, u dosluhu sa samim sobom, u
pisanju, ispovijedi sa samim sobom (u sebi samom)
nerijetko proživljava haotični koloplet stvoren na
vjetrometini ličnog nesnalaženja. Tako se i priča dovodi na razinu svojevrsne sumnje često kao fatalno
pitanje o izlišnosti i autentičnosti, kao dilema koliko
je svrhovita i snažna u tom pogledu. Ponajprije –
koliko je istinita. Kadijina sumnja u priču i pričanje
nerijetko ga dovodi u apsurdan položaj čovjeka koji
ponekad ne razaznaje razliku između zbilje i tlapnje,
stvarnog i apstraktnog:
Ponekad mi se učini da pišem samo o pričinama,
a i da je pričin ovo što pišem. Sjedim u noći, tamnoplavoj kao vjeđe starice Habibe što salijeva stravu i
baca grah, sjedim s kalemom u ruci i ispisujem ovo
dugo pismo, knjigu što se pretvara u moj jelek. Pergament – knjiga čuva moje kosti od noćne svježine,
mehlemi bol od sandžije.
***
Ni primijetio nisam, a već sam bio star.15
U romanu Imotski kadija motiv knjige biva u
potpunosti otjelovljen poput svojevrsnog žalosnog
svjedoka svoje žalosne sudbine. U bošnjačkoj savremenoj prozi motiv knjige izrasta, moglo bi se reći, u
jedan vrlo prepoznatljiv rekvizit tzv. „pripovjedačke
Bosne“, posebno u prozi druge polovine 20. vijeka,
od Selimovića, Kulenovića i Ibrišimovića – do Karahasana i Horozovića:
A bio sam naumio, priznajem, da tu knjigu, svoju
knjigu, knjigu o sebi, knjigu sebe, nekome podarim,
odnosno ostavim u amanet. Ne znam je li u tome
bilo više dobre volje ili taštine? Ipak, to će odlučiti
onaj kojemu je knjiga namijenjena. Može je otvoriti
i listati, može baciti. Ili pak spaliti. Želio sam samo,
vjerovao sam da to želim, poništiti jedan od cvjetova mržnje, koji niču na čovjekovu putu, gdje god se
makne. Želio sam oproštaj za sebe, kao što sam ja
davno oprostio svima. Zar je to taština?
Ukoliko jeste, onda priznajem da sam tašt.
Taština je mojom rukom ispisala i posvetu na početku knjige: Onome koji će razumjeti.16
Pored elementarne svrhovitosti u prilog kojoj
navodim ovaj pasus, ne mogu se oteti dojmu koliko
14 Isto, str. 48.
15 Isto, str. 57/58.
16 Isto, str. 250/251.
Slovo Gorčina, 36, 2014
su ove rečenice inspirativno-simbolične i koju
značenjsku specifičnu težinu imaju u cjelokupnom
idejno-stvaralačkom postupku Irfana Horozovića
kad je o pisanoj riječi. Ne mogu se, također, oteti utisku da se ta pisana riječ u tijelu knjige može
simbolički shvatiti i kao vid otjelovljene podsvijesti,
unutrašnjeg „ja“.
Nijedna od riječi u kojoj se čovjek vidi, kojoj zavidi ili joj daruje svoje povjerenje nije toliko čudna
i zamamna kao što je riječ prepoznavanje. Dostići
nju jednako je kao i dostići vrhunac sebe, spoznaju
svega u sebi i svega oko sebe.17
Stvaralačka problematika romana Imotski kadija
afirmira težinu kadijine spoznaje i fatalnu grozu
samoprepoznavanja kao moranja što je impresivno
nalik na izvanju tematiku Kalfe. Jer su praznina i
nedovršenost autoportreta idejne poveznice oba
romana u kojim se konkretiziraju podvojenost
(raščlamba), upitanost (dvojba), relativnost (dilema). Neposrednost ich-forme čitaocu obezbjeđuje
imaginativnu bliskost i prisnost s protagonistom, pa
se može reći, s još jednom asocijacijom na Selimovićevog Derviša, kako nas Horozovićev Kadija
privlači i afirmira kao svoje saučesnike. Životna
pozicija Horozovićevog Kadije jednom gradativnom putanjom dovodi do klimaksa samospoznaje
o nužnosti odlaska sa ovoga svijeta i priželjkivanje
dogorijevanja „životne zvijezde“.
Irfan Horozović u Imotskom kadiji otjelovljuje
legendu, ali bez mitološke natruhe, koja je i onako
nedostatna i tek naslućujuća. Zato je njegov Kadija
protagonista koji je izrastao na podlozi ideje koja
samo simbolički traži i nalazi uporište u znamenitoj ličnosti iz pjesme, pa je Horozović u realizaciji
ideje udahnuo život jednom „ukočenom i okoštalom predlošku“.
Izvori
Irfan Horozović, Imotski kadija, „ Šahinpašić“,
Sarajevo, 2005.
Literatura
Lada Buturović, Prepoznavanje kao konstanta u
traganjima Irfana Horozovića, „Odjek“, Sarajevo,
2008.
Dijana Hadžizukić, Poetski diskurs u bošnjačkom
romanu, „Slavistički komitet“, Sarajevo, 2011.
17 Isto, str. 5.
21
Slovo Gorčina
Muhidin Džanko, Mit, mašta i stvarnost u pričama
Irfana Horozovića (U: Enes Duraković, Bošnjačka
književnost u književnoj kritici), „Alef “, Sarajevo, 1998.
Bošnjačka književnost u književnoj kritici; Novija
književnost – proza; priredio: Enes Duraković, IV
knjiga, „Alef “, Sarajevo, 1998.
Enver Kazaz, Bošnjački roman XX vijeka, „Zoro“,
Sarajevo, 2005.
Senahid Nezirović, U labirintima vremena, „Putevi“, 1989.
Asmir Kujović, Knjiga puta i knjiga o putu,
„Ogledalo“, Sarajevo, 2000.
22
Davor Beganović, Strukture prepoznavanja u prozi
Irfana Horozovića, „Novi izraz“ Sarajevo, 2004.
http://www.openbook.ba/forum/nirman_moranjak.htm
Slovo Gorčina, 36, 2014
Elmedina Maglajlija-Hodžić
„Smrt je majstor iz Srbije“ – Politički
roman Marka Vešovića
O
vaj rad ima za cilj da kroz teoriju političkog
romana, a zatim kroz uzuse dokumentarne
književnosti i historijskog narativa, pokaže obilježja
antiratne Vešovićeve proze satkane u zbirci kritičkih
i literarnih eseja, koja se po svojoj cjelovitosti shvaća
i kao roman. Postavljaju se i određene polemike
o umjetničkom dometu samog djela, o paraboli s
drugim antiratnim sličnim djelima, o metafori, o
kritici ideologije, te o značaju ovakvog jednog djela
u modernoj epohi u književnosti.
Dokumentovana / dokumentarna
proza: Poetika svjedočenja
Kad je riječ o knjizi Smrt je majstor iz Srbije kao
književnom ostvarenju, po onome što je i kako je u
knjizi kazano, a uzimajući u obzir osnovna obilježja
književnog teksta, fiktivno, a ne faktivno, treba reći
da u ovoj knjizi dominira ovo drugo, kazano međutim kroz pero njenog autora, kroz njegovo biće: Fakcija postaje umjetnost! Treba li govoriti o razlikama
između književne i stvarne istine, o nadasve dominirajućem mišljenju kako je ova prva naprosto viša:
Historija nas uči popisu činjenica, a književnost o
tome kako su se te činjenice reflektovale u našoj duši,
našem biću – kako smo ih doživjeli, ili proživjeli.
S tim u vezi, i sam Marko Vešović imao je potrebu reći nekoliko rečenica:
Ova knjiga sadrži tekstove koji su od aprila 1992.
do juna 1994. godine objavljivani u sarajevskim
novinama. Čitajući ih, nakon osam godina, stoput
sam zaželio da u njima ovo ili ono doradim, preradim, razradim, poboljšam, produbim, zaokružim. Da podignem njihovu književnu vrijednost.
Ali sam znao da se to ne smije: dokumentarnu
supstancu u njima naknadna pamet bi pokvarila.
Doduše, ponajbolje od onog što sam ikad napisao
živi upravo od naknadne pameti: od uvijek ponovnog kretanja iznova, od neumornih popravki
i dopisivanja koja mi, nekad, izgledaju kao vrsta
bolesti. Ali tako možeš, smiješ čak i moraš postupati sa “ćisto” književnim tekstovima. Ova knjiga
Slovo Gorčina, 36, 2014
je drukčija. Stoga sam se ograničio na sitnije jezike i stilske dorade, a poneki od zapisa u njoj opskrbio bilješkama, tiskanim kurzivom, koje su mi
se jednom činile neophodne, drugi put neizbježne,
a sigurno je da su obogatile cjelinu. Ili joj, barem,
nisu mogle nauditi (Marko Vešović, 2003).
Ono što se iz književnoteorijskog ugla na ovu temu
može reći, prvo je svrstavanje ove knjige u tzv.
dokumentarnu književnost. I sam autor naglašava
„dokumentarnu supstancu“. A kako je knjiga ustvari nastala kao zbirka eseja i članaka, ako već govorimo o eseju i odnosu prema književnosti, treba reći
da je, što se književnosti tiče, u novije vrijeme esej
u usponu. Dakle: „Uspon eseja u našem vremenu
govori tako o sklonosti suvremene književnosti
i prema takvom književnom oblikovanju koje se
neprestano odnosi na istinu u smislu izvjesnosti
iskaza koji su naprosto lažni ili istiniti, a nisu izvan
te opreke naprosto fiktivni“ (Solar 1997: 300). Znači,
radi se o odnosu historije i književnosti, gdje se
javila potreba da se i kroz književno djelo posvjedoči o stvarnim događajima, gradeći tako poetiku
svjedočenja. Jer, „Ta se sklonost zapaža i u porastu
zanimanja za književnost koja želi naprosto svjedočiti o nekom stvarnom zbivanju“ (Solar 1997: 300).
Ali, u čemu su onda razlike?
Ipak, „Dokumentarnu književnost povezuje s
esejistikom odsutnost svjesnog i namjernog oblikovanja fikcije, ali je razlikuje od esejistike traženje
oslonca u zamisli neposrednog opisa stvarnosti,
takvog opisa koji se ne pokušava obrazložiti i dokazivati, neko koji naprosto svjedoči o nekom viđenju
stvarnosti“ (Solar 1997: 300).
Zato Vešović ovim djelom ipak ostaje umjetnik.
Smrt je majstor iz Srbije:
Metafora u alegoriji
Metafora „Smrt je majstor iz Srbije“, osim što je
metafora, ona je i metatekst. To je alegorija na pjesmu Fuga smrti, pjesmu koju je Paul Celan napisao
nakon svirepih nacističkih mučenja i ubistava 1945.
23
Slovo Gorčina
godine, pjesmu u kojoj ima stih: „Smrt je majstor iz
Njemačke“. Dakle, Vešovićev naslov „Smrt je majstor iz Srbije“ u isti red postavlja nacističe zločine
i genocid sa onim što je režim Srbije i Crne Gore
uradio u BiH tokom rata 92-95. Da li je time sve
već kazano?!
U svojoj pjesmi “Fuga smrti”, Celan opisuje
gotovo neljudski surove okolnosti u kojima su se
nalazili Jevreji koji nisu uspeli da pobjegnu iz Njemačke i teritorija okupiranih od strane njemačkih
trupa. Ova pjesma manje ili više počiva na jednoj
autobiografskoj podlozi, jer se zna da je pjesnik i
sâm prisustvovao nekim od grozomornih prizora sa
kakvim se susrećemo u njegovoj pjesmi.
Iako Marko Vešović nije velika povijesna ličnost
(Solar 1997: 302) ali svakako da jeste ličnost istaknutog javnog djelovanja (Solar 1997: 302) pa se svakako
mogu tražiti specifičnosti u njegovoj perspektivi.
Naime, on priča iz perspektive čovjeka, iz perspektive pjesnika, iz perspektive i nekoga ko nije iz Bosne,
ali i konačno iz perspektive nekoga ko preživljava
ratne strahote u opkoljenom Sarajevu.
Vešović raskrinkava iznevjerene identitete kojih
se odriče, tražeći uzroke zla i čudeći se njegovoj
veličini u ovom modernom vremenu. Slično kao
što je to započeo Alija Isaković u svojoj Antologiji
zla, tako i Vešović govori o svojim „prijateljima“ i
po struci, i po identitetu – i tako ustvari na jedan
indirektan način govori samo o sebi! Govori da on
nije taj koji je kao veliko zlo došao preko Drine. Jer,
pravi pjesnici su oličenje životne radosti (iako često
pjevaju o smrti?!) a majstor koji dolazi s druge
strane Drine naziva se smrt, tj. majstorska smrt!
Tako će Srbija postati etiketa preko koje se rijači
smrti identifikuju!
Svjedočeći istinu i sudbinu građana Bosne i
Hercegovine, Vešović kao da je kreatorski iscenirao
samog sebe – nekoga ko će iz ničije perspektive
kazati izvještaj o svim strahotama zla! Nekoga s kim
će konzument datog štiva (ili dokumentarca) moći
da se poistovjeti – a da ne osjeti ni trun osjećaja da
se iz jednog ili drugog razloga preko niskih poriva
priklonio pristrasnom tumačenju istine! Po svemu tome zato Vešovićevo kazivanje jeste najviše i
specifično! Konačno, nisu li ga oni „s druge strane“
proglasili izdajnikom?
24
Smrt je majstor iz Srbije
kao politički roman
Politički roman nije politički po svom stepenu ideološkog usmjerenja, propagande, ideje koju zagovara, i sl. Politički roman je politički u onom stepenu
u kojem tematizira sudbinu jednog dijela uže ili
šire društvene zajednice ili pojedinca, sudbinu
koja je zavisna od volje onih koji se predstavljaju
kao kreatori tuđe sudbine, propagirajući ponašanje
kakvo se ne može opravdati u modernom civilizacijski osvještenom društvu: Politički roman je politički u onoj mjeri u kojem će život jednih zavisiti
od represivnog djelovanja instrumentarija drugih,
kojim se prvima ne ostavlja nikakva mogućnost
izbora već samo okovanost u raljama sistema –
sistema nečiste ideologije i politike. Politički roman
je dakle borba za slobodu, za oslobođenje, za život!
(v. Kovač, 2005)
U tom smislu je i knjiga Smrt je majstor iz Srbije
u stvari politički roman. Taj roman ima jedinstvo
sadržaja koji poetikom svjedočenja često i kritički
razmatra društvene procese u užem i širem okruženju – taj roman je borba! Odbrana! Bilo da je
odbrana časti, odbrana ponosa, odbrana dostojanstva ili odbrana života. Ima jedinstven svijet, aktere
i motive – taj roman je pobuna! I zato je to politički
roman. Bilo da se uzme kao djelo koje je kritika jedne ideologije, ili roman o ljudskoj sudbini i demistifikaciji kulta ličnosti u smrtonosnoj strategiji vođa u
političkom okruženju, bilo kao djelo koje iskazuje i
ličnu dramu pojedinca, ali i kolektiva, ili kao dokaz
o sudbini jednog naroda u određenom stepenu
historije. Skoro sve to ima roman-zbirka literarnih
eseja „Smrt je majstor iz Srbije“.
Vešović se, slično kao i A. Isaković u Antologiji
zla, razračunava s moćnicima jednog postkomunističkog sistema, s „ljudima“ iz SANU, s kolegama
pjesnicima, s ratnim kasapima, s ubicama, s prljavim mozgovima – a često, mnogo više nego Isaković, satirično umjetnički priču dovodi do usijanja.
Tako da je ovo Vešovićevo djelo negdje između
Isakovićeve Antologije i ratnog romana Ahmeta
Rahmanovića „Crna duša“ – a sva tri djela govore
iz opkoljenog Sarajeva! Zajedničko im je i to što
pokazuju kako život bez časti, život ispunjen lažima
i licemjerstvom, kroz ravnodušnost i bolesne požude, može izroditi samo katastrofu. Opisuje se jedan
izokrenut sistem vrijednosti iz kojeg proizlazi samo
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
stradanje nevinog čovjeka, stradanje nevinih žrtava
u raljama pokvarenih političkih ideologija, stradanje cijelog jednog naroda. Sve to utiče na sudbinu
čovjeka kao pojedinca koji dijeli sudbinu cijelog
naroda, u kojemu nevine ljudske duše u direktnoj
izloženosti programu nezdrave političke ideologije,
sve više bivaju dovedene do životnog crnila i tako
postaju crne duše sa crnom sudbinom.
Tako svojim „novinarskim člancima“, Vešović
(osim što) u ime nas svjedoči, on i produhovljava.
Ironiziranom skepsom, kakvom je progovorio i
Abdulah Sidran, govoreći „Opasne priče“ – svojevrsne TV kolumne. Takve su i Vešovićeve kolumne u
Oslobođenju. Da ironija bude veća, baš u „oslobođenju“. Pravo politički!
Zaključak
Roman-zbirka literarnih eseja i članaka Smrt je majstor iz Srbije, spada u dokumentarnu prozu, u antiratnu književnost, u poetiku svjedočenja, u borbu
i pobunu protiv zla, protiv totalitarizma. Kritikom
Slovo Gorčina, 36, 2014
ideologije i poetikom svjedočenja lične drame pojedinca i zajednice, ova knjiga ima i karakter političkog antiratnog romana. Njena stvarna vrijednost
jeste istina, faktivna, ali i književna istina – istina
koja je veća i od same istine! Njen motiv je dizanje
glasa protiv modernih nacističkih ideologija koje su
zadesile naše „moderno“ društvo! Nije li to najbolji
odgovor koji se uklapa u viziju književnosti – da definiše pojam čovjeka na svakom stepenu historije?!
Izvor
Marko Vešović (2003): Smrt je majstor iz Srbije,
Naklada ZORO
Literatura
Milovoj Solar (1997): Suvremena svjetska
književnost. Školska knjiga, Zagreb
Nikola Kovač (2005): Politički roman: fikcije
totalitarizma. Armis-Print, Sarajevo
Lešić Zdenko ( 2005 ): Teorija književnosti, Bemust:
Sarajevo
25
Jasmin Hodžić
Metaforički koncept „LJUDSKA BIĆA SU
ŽIVOTINJE“ u poeziji Muhameda Elezovića:
Kognitivno-semantička analiza
(Na primjeru zbirke „Vučija avlija“, Dobra knjiga, Sarajevo, 2011.)
N
a odabranim stihovima iz zbirke Vučija avlija, a putem osnovnih kognitivnolingvističkih
postavki o konceptualnoj metafori, u ovom radu1
se analiziraju primjeri u kojima se ciljna domena
LJUDSKA BIĆA povezuje s izvornom domenom
ŽIVOTINJE. Povezivanjem ove dvije domene, poetski tekst nam u neočekivano mnogo varijanti date
metafore, kroz samo sebi svojstvenu perspektivu, direktno i suštinski opisuje i pojedine životne datosti
koje su jasno i slikovito sadržane u samom jeziku.
O konceptualnoj metafori
Jednu pravu malu revoluciju u proučavanju jezika donijelo je otkriće o sveprisutnosti metafore u
jeziku i govoru. Pokazano je kako metaforu koristimo dosta često, i najčešće nesvjesno. A, metaforu
koristimo kad nešto nepoznato hoćemo da izrazimo
preko (već) poznatog.
Neki ustaljeni metaforički koncepti su: VRIJEME je
NOVAC, LJUDI su ŽIVOTINJE, ARGUMENTACIJA
je RAT, IDEJE su HRANA, LJUDI su BILJKE, ŽIVOT
je PUTOVANJE, itd. (v. Lakoff & Johnson: 1980).
Što se tiče metaforičkog koncepta LJUDI su
ŽIVOTINJE, osim iskustvenog, svakodnevnim korištenjem takvog koncepta, o njemu znamo i utoliko
što je direktno spomenut i u nekim Božijim objavama, kao npr. u Kur›anu:
(1) Mi smo za džehennem mnoge džinnove i ljude
stvorili; oni pameti imaju – a njima ne shvaćaju,
oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a
1 Ovaj rad je predstavljen na 4. Međunarodnoj naučnoj
konferenciji o učenju stranih jezika i primijenjenoj lingvistici (FLTAL), na Internacionalnom Burč Univerzitetu u
Sarajevu, 9-10. maj 2014. godine, i elektronski pubiciran u
pratećem zborniku radova; a ovo je njegovo prvo štampano
izdanje.
26
njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori - oni su
zaista nemarni (Kur’an: Bedemi, 179),
ili:
(2) Reci: Hoćete li da vam kažem koji su gori od
takvih i koje će Allah još teže kazniti? Oni koje je
Allah prokleo i na koje se rasrdio i u majmune
i svinje pretvorio, oni koji su se šejtanu klanjali
– njih čeka najgore mjesto, jer oni su najdalje s
pravog puta odlutali (Kur’an: Trpeza, 60).
U ovom radu riječ je ipak o metafori u poeziji.
Međutim, kako to nije klasična, već konceptualna
metafora, moguće smjernice za poimanje upotrebe
ovog vida metafore u poeziji mogu napraviti otklon
od umjetničkog teksta do načina mišljenja i poimanja stvarnosti uopšte (a ne samo ambijenta ograničenog na poetski svijet), što je podudarno s osnovnim
postavkama i teorijama o konceptualnoj metafori.
Naime, kako je zadatak književosti da definiše
pojam čovjeka na svakom stepenu historije, čovjek
o kojem je ovdje riječ, ni manje ni više nije ništa
drugo nego: životinja.
Metaforički koncept „LJUDSKA BIĆA SU
ŽIVOTINJE“ u zbirci „Vučija avlija“
Moći će se zaključiti da poezija svojim skrivenim jezikom otkriva mnoge tajne smještene duboko u nama.
Međutim, metaforički koncept „LJUDSKA BIĆA
SU ŽIVOTINJE“ u zbirci „Vučija avlija“ pojavljuje
se, iako se dalo i drukčije naslutiti, u svojih čak
deset različitih vidova. A, bilo je očekivati da je ovaj
koncept realizovan jednoznačno, jednosmjerno,
da nam jasno pokaže / pokazuje u kojoj to i kakvoj
avliji živimo, i ko su ti vuci (vukovi)?
Dati metaforički koncept u zbirci „Vučija avlija“,
razložen je u sljedećih deset vrsta:
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
(1) „Čovjek je pas“ (Slijepac za pravila);
(2) „Mi smo ukroćene zvijeri“ (Divljaci, bez ljubavi);
(3) „Braća koja se svađaju su (kao) rogati ovnovi/
jeleni/jarci/bikovi“;
(4) „Ja (pjesnik) sam kao zvijer –urličem i pjevam“
(Otrovan više nego zmija);
(5) „Moje pjesme (pjesnikove) su ptice kliktalice“,
(Ptice slomljenih krila);
(6) „Uljez u našem gnijezdu (je zvijer, i) od gnijezda
pravi zvjerinjak“;
(7) „Stranci našu djecu tretiraju kao pse“, (Mi smo
„za njih“ psi);
(8) „Mi smo (naš narod) žrtveno jare na meti
agresora“ (Žrtva posvećenog topa);
(9) „Marinci zarobljenike tretiraju kao pse/vukove“
(Pse na lancu);
(10)„Logoraši su ptice žalopojke (kukavice)“ (Ptice
u kavezu).
U datim primjerima treba primijetiti dvostruku
perspektivu. Na LJUDE se kao ZVIJERI gleda iz
vlastite (prva polovina), ili iz tuđe (druga polovina
primjera) perspektive.
U prvom vidu meaforičkog koncepta „LJUDSKA
BIĆA SU ŽIVOTINJE“, uopšteno, neodređeno,
pojam čovjek, označen je kao pas, postaje (kao) pas.
Nije rečeno ni vidljivo koji to zapravo čovjek – zna
se samo da je iz čopora (grupe) neposlušnih (nedresirani pas) ili, navodi se i to da je taj kao takav,
ustvari dresiran u specijalnim školama.
Dakle, poznato je (manje-više) da pas ne razlikuje (slijep je) za boje.2 Pogledajmo primjer:
(1) Čovjek i pas prolaze / Kroz crveno na
semaforu / Policija mirno posmatra / Ali ne
reaguje / Znaju oni / Kojem čoporu pripadaju
/ Neposlušna braća / Oni ne raspoznaju boje
2 Jedan važan detalj iz zoologije moći će poslužiti
sveobuhvatnijem doživljaju naslovne pjesme u zbirci
Vučija avlija. Pitanje: Znamo li imaju li psi mogućnost da
raspoznaju, odnosno, da vide boje? Odgovor je sljdeći: Ne,
psi (kao uostalom i većina životinja) nas zapravo gledaju u
crno-bijeloj tehnici, a mi njih u koloru (Neki kažu da pas
može da vidi žutu i plavu; dakle, našu zastavu – a mačka
još i zelenu. Opet zastava!). Simpatično, sve se može
dovesti u vezu i s citiranim kur’anskim ajetom, odnosno
dijelom ajeta: ...oni oči imaju – a njima ne vide...oni su
kao stoka... (Kur’an: Bedemi, 179).
Slovo Gorčina, 36, 2014
u nebeskim sudnicama / Svoj mrak dijele /
Sa zvijerima / Dresirani su/ U specijalnim
školama... (Vučija avlija)
Bratimljenje čovjeka i psa ovdje je izvršeno preko
neposlušnosti. Konkretno, za psa ne važe (isti)
saobraćajni znaci. Poistovjećivanjem s psom, čovjek
postaje slijep za takva (i druga) pravila čovječnosti.
Mržnja je nedostatak ljubavi. Gubitak smisla za
mir, stvara agresivnog čovjeka, ukroćenu zvijer.
I tako čovjek postaje (kao) životinja. To imamo u
primjeru broj dva:
(2) Postali smo ukroćene zvijeri / Koje gube
smisao / Za pitome prostore / Mržnju (a ne
ljubav!-istakao J.H.) gajimo u srcu... (Glas
čudotvorca)
U primjeru tri, pak, imamo prikazane dvojicu braće,
koja, iako su braća – po čitav dan se sukobljavaju. A,
koja je okolnost, uzrok? Egzistencija: Oskudica. A,
jedino ljubav može otrov odstraniti:
(3) U zemlji rasula živjela dva brata rogata. Živjeli
su u oskudici. Po čitav dan su se boli, a uvečer
bi stali kao dva vodenička kamena. Raspravljali
bi o praznom stomaku i u toj raspravi javljala bi
se među njima bratska ljubav i tako bi potisnuli
otrov iz svojih glava... (Sudbina)
Svađu među braćom prouzrokuje opasni otrov, pa
od čovjeka napravi rogatu životinju.
A, poznato je da se između ostalog, pjesništvo
rađa iz tjeskobe. To je ona kritička funkcija književnosti, da izrazi dramu ljudske duše:
(4) Meni su ptice izmislile ime... Vjerujem u
ljubav stvari / Jer mi iz čela / Iz glasa / Gorda
zvijer krvari / Zmijama sam otrov pozajmljivo...
(Autobiografia)
Također i, slično prethodnom:
(5) Lepršaju pjesme / Tragaju za istinom / One
su uvijek / Izvan jata / U tamnim vilajetima /
Oslobađaju se / Svog zlatnog perja / Vraćaju se /
Polomljenih krila / Žive od kliktaja / I to im je /
Sve. ... (Duša pjesme)
Ova poezija samo je kliktaj jedne napaćene duše
preobražene u otrovnu zvijer.
U šestom primjeru imamo prikazan koncept
nevine ptice u gnijezdu i zvijeri koja vreba. Također,
tu je i primjer metamorfoze:
27
Slovo Gorčina
(6) Kad ti u gnijezdo / Uljezi uđu / Stvoriće novu
pasminu / Zvijeri nad zvijerima / Iz gnijezda
kad padneš / Čućeš vrisak u podne / Noćne
more, prizivanje proroka / Vilice će viriti iz oka...
(Vrisak u podne)
Sve ovo do sad bili su primjeri „životinja“ čiju
ulogu mi igramo, iz vlastite (pjesničke) perspektive
posmatrajući.
Pogledajmo i primjere „životinja“ iz jedne totalno druge perspektive:
(7) Konzerva Ikar sadaka iz Španije / Pseća hrana
/ Za djecu sa Balkana... Možda će naša djeca
/ U budućnosti / Njihovi psi čuvari / Postati...
(Konzerva Ikar)
Ovo je dakle obrnuta perspektiva. Za „njih“, dakle,
iz vanjske perspektive, mi smo (kao) psi. A, regrutovanjem u NATO, naša djeca postaju njihovi psi
čuvari.
Moglo bi se kazati i ovo. Mi smo, u prethodnom
ratu u BiH (92-95), bili samo (kao) dio jedne ceremonije, mi smo žrtveno jare (jagnje). Pale žrtve za
tuđu svetost:
(8) Olovo mu iz usta curi / Oči je naše i uši začepio
/ Na glavu mu peškir mokar svećenik prinosi /
Zubima cvokoće / Traži žrtvenog jarca / Da ga
posveti / I na ražnju okrene. ...(Posvećeni top)
Isto tako, zlo koje potčinjava čovjeka, čovjeka tretira
kao vuka ili psa:
(9) Narkomanka-marinac / Na lancu čovjeka vodi /
Đerdan vučijih zuba / Steže oko vrata / Umotala
zapaljeno srce / U naga ljudska tjelesa / Od
njih kule babilonske gradi / Lahko je njoj biti
nevjesta / Semiramidini vrtovi na krv mirišu...
(Semiramidini vrtovi)
I konačno, ljudi mogu da budu i kao zatvorene ptice
u kavezu! Takva je slika zloglasnih logora iz naše
bliske prošlosti:
(10) U hangaru u Gabeli / Ptice pjevaju jadikovke...
(Put u nezaborav)
I, to je bio pregled deset „vrsta životinja“ u poeziji
M. Elezovića, odnosno, u zbirci Vučija avlija.
28
Tačno je da poezija oneobičava stvarnost, ali, isto
tako, poezija je i slika stvarnosti. Tako, neobično i
neočekivano, poezija M. Elezovića nas je „uslikala“
u čak deset različitih životinjskih pozicija i uloga. A,
sami njen naslov dosta toga implicira.
Zaključak
Kognitivno-lingvistička i semantička analiza datih
primjera iz stihozbirke Vučija avlija, iako ništa ne
govori o umjetnini kao takvoj, o estetskoj ili stilskoj
vrijednosti poezije u njoj kao cjeline, slobodno će i
smjelo moći da poluči zaključke da upotreba datog
metaforičkog koncepta (a sigurno i drugih vrsta
metafore) u ovoj poeziji daje visoku ocjenu o iskorištenim mogućnostima „dijagnoze“ u spoznajama
ljudskog duha, a koje poezija svakako posjeduje.
Bogatstvo fragmentarno prikazanih stihova Muhameda Elezovića jeste u tome što u dvije grupe, tj. u
dvije perspektive i na ukupno deset načina, na deset
dijelova, secira ljudski duh, i pronalazi životinju u
svakom od njih.
Izvori
Muhamed Elezović (2011) : Vučija avlija, pjesme.
Dobra knjiga, Sarajevo
Prevod Kur’ana od Besima Korkuta, te prevod od
Mustafe Mlive; dostupno za pretraživanje na:
http://www.iltizam.org/kuran (Juli, 2014).
Literatura
Fatić, Almir (2009), Metod kontekstualnog
tumačenja Kur’ana, Znakovi vremena, Vol. 12, br. 43/44, Sarajevo, 2009, str. 87-115.
Katz, Albert N . . . [et al.] (1998), Figurative language
and thought, Oxford University Press
Klikovac, Duška (2004), Metafore u mišljenju i
jeziku, Čigoja štampa, Beograd
Lakoff, George & Johnson, Mark (1980), Metaphors
We Live By. Chicago and London: University of
Chicago Press.
Stanojević, Mateusz-Milan (2009), Konceptualna
metafora u kognitivnoj lingvistici: pregled
pojmova, Suvremena lingvistika, Vol.35 No.68
Prosinac 2009.
Slovo Gorčina, 36, 2014
Indira Šabić
Onomastička svjedočanstva
bosansko-humskih aloglotskih imena
N
a čitavom terenu Bosne i Huma, vid adstratnih utjecaja izvršen je preko kršćanstva,
sa istoka i sa zapada, odnosno preko latinskog i
bizantijskog svećenstva. U bizantijskoj kalendarskoj
praksi duže vrijeme se prakticiraju imena istočnih
svetaca (imena koja će svojevremeno postati reprezenti i markeri istočne crkve, dok ih zapadna crkva
zamjenjuje drugim sanktoremima). Najbrojniju
skupinu antroponima u korpusu čine novozavjetna
biblijska osobna imena, a među njima posebno se
ističu imena apostola: Petar, Andrija, Ivan, Toma,
Matija, zatim ime (arh)anđela: Mihail / Mihovil,
imena starozavjetnih biblijskih osoba, koja su uglavnom muška: Avram, Simeon, Damijan, te imena
koja su nebiblijska svetačka Juraj, Bartol. Pred kraj
srednjovjekovnoga perioda, s osmanlijskom nadređenošću, bosansko-humski onomastikon adoptira i
adaptira orijentalna, naročito arapska imena.
Onimijska građa Bosne i Huma nastajala je
unutar bosanskoga jezika ili je bila preuzeta međujezičkim kontaktima, iz supstrata ili adstrata.
Supstrat (lat. substratum, njem. Untergestreute) kao
jezični verijetet koji unutar jezične zajednice utječe
na strukturu dominantnoga jezičnog varijeteta, se
pojavljuje kada se nekoj jezičnoj zajednici neki jezik
nameće kao posljedica političkih ili gospodarskih
okolnosti, pri čemu, tijekom vremena može doći
do promjene jezika (njem. Sprachwechsel). Pojam
adstrat (lat. adstratum, njem. Danebengestreutes)
se često pojavljuje kao sinonim za pojam jezici u
kontaktu, pri čemu se implicira da su jezici koji
se nalaze u međusobnom kontaktu samostalne
jedinice koje uporedo egzistiraju i međusobno
utječu jedan na drugi. Pojmovi supstrat i adstrat
impliciraju nestajanje pojedinog jezika, pri čemu
on ostavlja tek tragove u dugome jeziku s kojim je
bio u kontaktu (Papić 2010: 66). S aspekta jezične
provenijencije, odnosno etimologije opći srednjobosanski osobnoimenski korpus je moguće račvati
na dvije velike skupine koje čine imena stranog podrijetla ili aloglotska koja opet mogu biti supstratna
Slovo Gorčina, 36, 2014
ili adrstatna i imena (staro)bosanskog podrijetla ili
idioglotska (narodna).
Prije nego će Slaveni napučiti prostor današnje
Bosne i Hercegovine, duži eonimski kontinuum na
topikalnom terenu ostvarivali su Iliri, Kelti, Romani
i Besi. Slaveni, dolazeći tokom VII stoljeća, donose
svoj onimijski sustav u rimsku provinciju Iirik u
kojoj se govorio vulgarnolatinski jezik. Zatečeni
aloglotni onimijski sustav je počeo trpiti izvijesni
metamorfozis usljed adoptacije i adaptacije novoga sustava koji se nametao dominantnijim. Dakle,
od početaka VII stoljeća, kada su bivšim ilirskim
zemljama zagospodarili slavenski govornici, položaj
ilirskih dijalekata koji su preživjeli romanizaciju se
dodatno pogoršao, jer su oni u svome značenju pali
sa druge pozicije, na koju su spali kao romanski
govornici, na trećerazrednu poziciju.
Potencijalno najraniji etno-jezički supstrat koji
je pokrivao područje današnje Bosne i Hercegovine o kojem postoje pisani i materijalni tragovi
je ilirski. Samim tim, logično je zaključiti da su
ilirska imena među najstarijim imenima u Bosni i
Hercegovini. Pri tome nam se, u bosanskohercegovačkoj povijesti najpopularnijim čini ime ”velikoga
bana”, ”plemenitog i moćnog muža”, kako ga u svom
izvještaju 1203. godine naziva papski izaslanik Ivan
de Kazamaris, Kulina kao potencijalno ime ilirskoga
porijekla Cillan(-us) iako naporedo postoje teze o
keltskom porijeklu Killan ili Gillan.
Ime bana Kulina je jedinstveno u srednjovjekovnoj bosanskoj onomastici, a u pitanju je vladar čiji
se spomen na tlu države Bosne i Hercegovine očuvao do danas, naročito u formi frazema: od Kulina
bana i dobrijeh dana. Ban Kulin (1180-1204) je jedan
od najpoznatijih srednjovjekovnih bosanskih vladara. U Povelji bana Kulina iz 1189. godine, njegovo
ime je bosančicom zapisano kao ban Kulin (P 1).
Na natpisu iz Podbrežja kod Zenice ime je zapisano
na istovjetan način: Kulinь (Zb.4:252) bosaničnim
pismom. Na Kulinovoj ploči iz Muhašinovića kod
Visokog ime je zapisano oblikom Koulinь (Zb.4:254)
29
Slovo Gorčina
U latiničnoj grafiji ime je najčešće zapisivano kao
banus Culinus (Smičiklas 1905: 10, 24, 25). Ime Kulin
potvrđeno je u jednom zapisu dubrovačkog notara
Andrije Beneše iz l301. godine prilikom prodaje
roblja u srednjovjekovnom Dubrovniku. Zapis
glasi: ”Die primo mensio februarii (l301.) Volcoslaus
de Culino Dragosclauam de Bosena ancilam...etc
Marcuso de Barulo pro uperperis octa, quos... etc.
Iudex Marinus Dersie et Martholus de Mauressa,
testes (X facta)” (Čremošnik 1932: 177). Drugi zapisi
istog notara, u istoj zbirci izvora, pokazuju da je
notar oznaku de koristio kao latinski prijedlog
iz, ali i kao oznaku roda. K. Jireček, tokom svojih
istraživanja imena srednjovjekovne Dalmacije, u
Dubrovniku je pronašao nobilsku porodicu čije
je prezime od 1286-1321. godine zapisivano kao
Culo, Cul, Culio. U Kotoru je 1330. Evidentirano
ime Marcus de Culu (Culli) (Jireček 1942:22). Petar
Šimonović je ovaj antroponim svrstao među imena
motivirana anatomijom ljudskoga tijela (2009: 153),
od pridjeva küljav u značenju trbušat ili gravidan,
prema: kulo – crijevo, kulj – sušast, kulja – drob.
Ranije se za ženu u drugom stanju govorilo da je
kuljava, trudna, noseća. Ime Kulin bi mogao značiti
analogiju prema tom obliku a u značenju trbušasta
djeteta, a ugojenost i pretilost bile su istoznačnice
zdrave, uhranjene jedinke, što se naročito očitovalo
trbuhom. Korijen kul- nalazi se u skoro svim slavinama osim slov., bug. i češ.: polj. kul, rus. kulь, lit.
Küüs, prema lat. culleus, od ie. kel- »bergen, verhüllen«, dok Bruckner uporeduje sa lit. kulti »zbijati«.
(Skok 1971: 230) Postoji i shvatanje da je ime Kulin
svojevrsni domaći metamorfozis od imena Nikola,
prema složenom imenu Kulomir koje je potvrđeno
1071 godine (DIPL 94, ZN VI 297, RKS, OB 30, SNI
55 u Grković 1977: 116). Pored imena Kulin tu su još
supostojeća imena muška Nikulin, Kuliš i žensko
Kujava za koje ime Tomo Maretić smatra da je hipokoristik od Kuzmana.
Unutar domene imena stranoga porijekla razaznaju se sljedeći slojevi:
—— slavenski ili općeslavenski (tip Božidar (Zb.
1:34), Hrabren (Zb. 2:49), Gruba (Zb. 1:1),
Veselica (Zb. 2:61));
—— bosanskom jeziku adaptirane varijante
kršćanskih imena (općekršćanskih, po
crkvenome raskolu zapadnog i istočnog
kršćanstva; tip Ana Zb. 2:83, Marko Zb. 1:2, 22,
Luka Zb. 1:31);
30
—— adaptirane varijante orijentalnih (islamskih)
imena (tip Hasan Zb. 4:217, Ahmat Zb. 4:217,
Mahmut Zb. 4:225, Suliman Zb. 4:230, 281).
Uzimanje imena po želji crkve nije se pretvaralo u
strogu obavezu i nije predstavljalo uslov za primanje kršćanske vjere, pa je kršćanin mogao biti i
onaj koji je zadržao ili sebi odabrao neko slavensko
ime. O tome Pavle Rogić piše: “U prvim stoljećima
srednjeg vijeka kršćanstvo je iz razumljivih razloga
dopuštalo dosta veliku slobodu u izboru imena pri
krštenju djece i odraslih. Ali kad se kršćanstvo raširilo i uhvatilo korijena u životu pojedinih naroda,
osjeća se sve jači utjecaj crkve pri davanju imena.
Kult svetaca i lica koje je crkva kanonizirala, a preko
njihova kulta i njihova imena dolaze, naročito od
XII. stoljeća, sve više u upotrebu. Taj je utjecaj
postao isključiv, kada je crkveni koncil u Tridentu
(1563) odredio, da se pri krštenju djeci daju samo
svetačka imena.” (Rogić 1956: 47; Smailović 1977: 46)
I pravoslavna je crkva potiskivala slavenska imena
premda nije imala svoj Sabor u Tridentu. Najjače je
to provodila među istočnim Slavenima gdje bijaše
državnom vjerom. Iz prethodno navedenih razloga, prije koncila iz XVI. stoljeća, na terenu Bosne i
Huma, prema zabilježenim podacima i dalje su premoć ostvarivala narodna imena, tako da domaćem
onomastikonu nije prijetila opasnost od velikog
stupnja imenske entropije koja je zahvatala većinu
zemalja nakon Tridentskog koncila (sve je više djece
dobijalo isto ime, čime je osnovna identifikaciona
funkcija imena dovođena u pitanje), zbog uskog
svetačkog imenskog repertoara. Domaći etnos je
uporno čuvao narodna imena slavenskoga porijekla.
Sljedeća neslavenska imena, koja su preuzimana
najviše iz grčkog, latinskog i hebrejskog, i čija je
pojavnost produkt preporuke i naređenja crkve, su
prepoznata unutar definirane građe:
Ana (lat. Anna, grč. Hanna < heb. Hanna )
a se leži Vukь, sinь kneza Obrada [sa] sestromь
Jelomь, i pokamenova ga mati Ana. (Zb.2:83);
banica Ana (Taloci, 1906:352).
Anka: i česa bogь ne dopusti ako bi se zgodila
smrtь Katarini da ne imamь dovesti u kuću u svoju na misto gospoe Katarine za života banice
Anke ... i da neću ništore učiniti suproćь počteniю
rečene mi matere gospoe banice Anke (P.63)
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
Damijan (grč. Damianos)
Se leži Bolьedьnь, umre. A se na nemь spostьvi
[kami] Damĕnь (Zb.4:318)
Među različitim pretpostavkama o etimologiji
latinskog imena Damianus kao najprihvatljivije
Tagliavini uzima, grčki korijen damas ili damos,
odnosno damazo, damnenisa sa značenjem ukrotiti,
potčiniti. (Marasović-Alujević 1985: 275)
Prilikom prilagodbe u bosanskome jeziku, grčko
ime Georgios je postajalo ne samo Đeorđije nego
i Đorđe, pri čemu je primjetno gubljenje vokala e,
odnosno sinkopa, izrezivanje ili ispadanje samoglasnika unutar riječi. U bosanskom srednjovjekovlju
učestali su i oblici s grafemom đerv, u početnome
položaju, gdje je grčko *ge dalo đ ili ć:
Đeorđije: † m[e]s[e]ca sekьtebra u treti na des[e]
te dьnь prĕstavi se ravь b[o]ži ĵeorgiĕ na večerie
H[risto]va dne (Zb.3:133); [a se l]e[ž]i rabь b[oži]
ĵeôrgiije a zo[vo]mь Dragslavь (Babić 2004: 95);
[se leži ĵ]eorьgie a zovomь [...] Dobrihьničь [pl]
emeniti knežaninь (Babić 2004: 94 )
Đorđe (Giorgio): i obećiva namь rečeni gdnь
Ivanь Đorьži Poklisarь gdnu voevodi Sandalu i bratii našoi ... velike trude koe e imao i trьpio za
tei stvari rečeni gdnь Ivanь Đorьži poklisarь ...
za koe stvari rečeni plemeniti mužь Ivanь Đorьži
Stećak Radića Vladisalića, Boljuni, Stolac
poklisarь rečenoga gdna duža i općine Bnetačьke
(P.78)
Andrej (lat. Andreas)
Đuren: a se leži ĵurenь Pukšićь (Zb.2:60)
ĕ županь Radoslavь sinь kneza Anьdre├ɑ
Latinsko ime Georgius adaptacija je grčkog
Hlmьskago (P.9); † krьstь kneza Andrĕ├ɑ (P.6; ├a
Gheórghios, koje je u većoj primjeni tek u bizanknezь veli hlьmьskы̵ Anьdrĕi (P.3)
tijskom razdoblju, a potječe od gheorgós što znači
Andrijaš: iznamiše što ѥ godire Stipana
Dobrĕnović sь bratomь sa Andrĕ├ašemь i strĕcomь ratar, kao složenica od ghe – zemlja, i (v)ergon - rad.
Spomenuti likovi nastali su prema grčkome imes юremь i nihь poslidnьi što bi drьžalь (P.59)
nu Georgios, a u bosanski su antroponimijski sustav
Andruško: vlastele i poklisarьe knezь Maroe
ušli zbog štovanja kršćanskog mučenika svetog
Rastićь i knezь županь Bunićь i knezь Andruško
Jurja. Romansko je stanovništvo u Dalmaciji toga
Bobalevićь (P.106)
sveca, u skladu s legendom o njegovu protivljenju
Različita su etimološka objašnjenja porijekla
caru Dioklecijanu, zacijelo držalo svojim autohtogrčkog imena Andreas, među kojima je najviše prinim svecem da bi, nakon doseljenja Slavena, štovahvaćeno ono o skraćenom obliku složenog imena,
nje svetog Jurja, u nekim bosanskohercegovačkim
kome je prvi element andras (čovjek). (Marasovićkrajevima, zamijenilo kult slavenskoga poganskog
Alujević 1985: 271)
boga Peruna (ie.* per -udarati).
Obično se tvrdi da je ime Juraj nastalo od grčkog
Avram (grč. Abraam < heb. Abraham)
imena Georgios posredstvom latinskog lika Geora se leži dobri g[ospo]d[i]nь gostь Mišljenь komu
gius, u kojemu se romansko *ge, *gy odrazilo kao
biše pri[redio] po uredbi Avramь svoje veliko goj (Šimunović 2006: 189). Osobno ime Juraj i njestoljubstvo... (Zb.4:249)
gove izvedenice u literaturi se obično navode kao
Slovo Gorčina, 36, 2014
31
Slovo Gorčina
„zapadna varijanta imena“ te se obično vežu uz
katoličanstvo, iako je među Slavenima, osim kod
Hrvata, Slovenaca (Jurij), Poljaka (Jerzy), Slovaka
(Juraj, Jura, Juro, Jurik, Jur pored Ďuro, Ďurko,
Dzuro) i Čeha (Jiři), sličan lik (lik s j) zabilježen i
kod pravoslavnih Rusa (Юpuǔ, Юpeǔ). Ivan Popović
hrvatski i slovački lik Juraj te ruski lik Юpeǔ izvodi
od *Jurьjь, dok češko Jiři, poljsko Jerzy, slovensko
Jurij i ruski lik Юpuǔ izvodi od *Jurjь (Popović 1958:
96–97).
U svojem je temeljnome liku ime Juraj potvrđeno
6. marta, 1392. godine u Povelji kraja Dabiše: našь
počteni kapelanь popь Milacь i Juraj Voletićь (P.
39), a njegova prva posvjedočena inačica iz epigrafske građe potvrđena je iz XVI. stoljeća u liku
ĐurenƄ: a se leži Đuren.
Juraј: da e znati svakomu čoviku юrai Ivanović
kako stekoh blago i s nega pogiboь. (Zb.1:13); † a se
leži gospoĕ Goisavь kći юriĕ Baošiǰa... (Zb.3:178);
† a se leži юrai ko[nь] Rado[ĕ] svoga gospodičića (Zb.4:212); našь počteni kapelanь popь Milacь
i юrai Voletićь (P. 39); knezь юrai Čemerovićь
(P.106); knezь юrai Dragićevićь z bratьiomь (P.96);
knezь юrai Dragićevićь (P.72)
Juriš: a pridohь si sь moimi bolarimi sь
voivodomь Юrišemь tepči├a Radona i bratь ѥgovь Simeonь Peharьnikь (P.5)
Jurko: a tomui svĕdoci knezь Юrko Vladimirikь i
knezь Aleksa Pašrovikь i voevoda Vlьkašinь (P.84);
s knezomь Юrkomь Vladimirićemь (P.82)
Juroje: † a se leži župan юroe koino pog[i]be na
počteno[j] službi za sv[oga] g[ospo]dina (Zb.1:39)
Romansko *ge, *gy moglo se u bosanskome jeziku odraziti kao z, ž ili dž. Tako su od lat. Georgius
nastala osobna imena Žore, Zore, u dijelu oporuke
Sandalja Hranića Kosače iz 1413. Zorci Iuraseuich,
vaiuoda del signor Balsa, et el fiuolo de Zorci Jurassin
kao mještanin Paštrovića (P.63).
Žore: I vlastele tako mi e povdilь protovistarь
Žore da e vaša prĕĕzanь ka mni toi učinila kako
da ste uzeli moe zaklade u svoe ruke od nališka
na tomь zahvalamo (P.57); ĕ kral Stefanь Dabiša s
moimi vlasteli prĕmismo razьlogь od našega sluge
a vašega graždanina gdna protovisti├ar Žorete odь
vsihь carinь komor kupalь što e u nasь drьžalь
(P.44); i razumismo kako namь bihote poručili
posaobine po našemь virьni sluzi gdnu protovistaru
Žoreti o vašihь potrĕbahь i od našihь (P.49)
32
Iako je latinski utjecaj izraženiji kod katolika,
to nipošto ne znači da se sveci kršćanskoga Istoka
nisu štovali i kod današnjih katolika, prije i poslije
Raskola. Uostalom i glagoljaška je tradicija pridonijela širenju kultova svetaca kršćanskoga Istoka
te prodiranju grčkih imena u bosanski antroponimijski sustav. Na topikalnome prostoru se bilježi
interferencija oblika Georgije, Đorđe i Juraj. Upravo
na temelju odraza u toponimiji i hibridnih likova
Ivan Popović dopušta mogućnost da je ime Juraj nastalo kontaminacijom između zapadnoga lika *Jurij
i istočnoga *Đurađ (Popović 1958: 96). S gledišta
pak vanjske povijesti jezika zanimljiva je činjenica
da Tomo Maretić u Hrvatskome ili srpskom jezičnom
savjetniku preporuča čak da se provincijalizam Juraj
zamijeni s prikladnijim Đurađ (Maretić 1924: 40;
Vidović 2007: 432-433).
Gregorije: (grč. Gregorios)
Gligorije: a se leži kaluđerь Gligorie. Večna pametь
emu (Zb.3:144)
Grgur: a se leži s[i]nь Vukca Vukovićь a na ime
Grьgurь (Zb.1:10)
Latinski obik Gregorius, uobičajen za vrijeme
rimskog carstva, potječe od grčkog gregórios, sa
značenjem budan. U pogledu bosanske adoptacije
i adaptacije antroponima Grgur, prepoznatljiva je
ista značajka kao kod oblika Đurađ, naime neke od
antroponima, preuzetih iz tuđih jezika, odlikuje da
u jednom slogu nominativa jednine imaju u umjesto izvornoga o Gregorios > Grgur, najprije ispred
konsonanata n i r, pa to iz nominativa prelazi u sve
padežne oblike.
Ivan (hebr. Jehochánán)
† a se leži Ivanь Maršiǰь, živihь litь PI (88) mnogo nь
zemli ĕ ništa nes (Zb.1:6); Si e grob Pavloviǰa Ivana
(Zb.1:8); † a se leži Ivanь Mrьv[i]ćь. U dobru prĕbihь
a za života ov[i] kami postavihь i ostavih (Zb.3:150);
voevoda Ivanь Šantićь z bratiomь (P. 97, 103, 109);
plemeniti muž gdnь Ivanь Džorьži počteni poklisarь
(P.78); knezь Ivanь Vukovićь (P.86,71, 73)
Ivanac: kako mi smislivše službu bivšega Ivanca
юrinića koю namь posluži u vrime prisvitloga gna
Tvrtka na Usori ... kada nasь izbavi rečeni Ivanacь
od velike teškoće kada nasь bihu ustrilili podь
Pećmi (P.107)
Ivahn: ot Trĕbotićь županь Ivahnь i z bratiomь
(P.11, 14); Na tomu su vĕru dali i prisegli a toizi vĕrĕ
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
i priseži svĕdoci Dobri Bošnane naprĕ voevoda
Purьća sь bratiomь Ivahnь Ivanovićь i sь bratiomь
(P.18); U ime kazьnьca Boleslava i tepčie Ivahna i
kneza Vladislava Dabišića z bratiomь (P.19)
Ivaniš: voevoda Ivanišь Vlatkovićь (P.106);
A vsemu ovomui rotьnici i svidoci naši dobri
velьmože voevoda Ivanišь Pavlovićь z bratьiomь
(P.96); A semu našeu zapisu svidoci vlastele
kralevьstva mi voevoda Petarь Klešićь dvorьski našь Ivanišь Biohanićь i knezь bosanьski Tvrьtko
Borovinićь (P.83); i ako bismo ihь kda imali da ih
daamo vlastelomь dubrovačcĕmь i da veke nikda
mi gdnь voevoda Radosavь i mi gspoĕ Todora ni ĕ
knezь Ivanišь (P.90).
Ivo: a to poslasmo gospoctvu vašemu sluge naše
kneza Iva Petrovićai Tomu Elanića (P.129)
Ivko: a tomui svidoci naši Dobri Bošnane od
Bosne voevoda Petarь Pavlovićь z bratiomь ...
od Humьskѥ zemle voevoda Ivko Semkovićь i z
bratiomь (P.70); Po zapovidi gdna mi gdna hercega Vlatka i gdna kneza Stĕpana upisa Ivko diĕkь
(P.122,126); I na vse više pisano azь gngnь kralь
Tvrtko Tvrtkovićь i s vlasteli i s velьmožami kralevstva mi s voevodomь Vukmiromь ... s voevodomь
Ivьkomь (P.74)
U većini europskih antroponimijskih fondova u
skupini najrasprostranjenijih (počesto i kao prve u
toj skupini) prepoznaje se odraz hebrejskoga muškog osobnog imena Jehochánán, što bi u prijevodu
značilo ‘Jahve je milostiv’. U hebrejskome srodnom
semitskome arapskom jeziku prepoznaje se srodan
lik Jahja prema kojemu su nastali tursko muško
osobno ime Yahya, azerska Yəhya i Yühənna te
perzijsko Yahyā. U tim su jezicima navedena imena
obična muška osobna imena, nisu svetačka. S druge
strane, aramejski je lik Youkanna od nesvetačkoga
muškog osobnog imena postao svetačkim imenom
nakon što su njegovi govornici primili kršćanstvo.
Posredstvom stegnutoga lika hebrejskoga muškog
osobnog imena Johanan nastao je grčki lik Ἰоχάννης.
Od toga je grčkoga lika nastalo mlađe Ἰωάννης te
latinsko muško osobno ime Johannes. Širenjem
kršćanstva temeljni grčki i latinski odrazi hebrejskoga muškog osobnog imena Jehochánán prilagođuju
se brojnim europskim jezicima, a poslije i jezicima
na drugim kontinentima čiji su govornici primili
kršćanstvo. Abdulah Škaljić (1966) ime Jahja povezuje s arapskim korijenom hayy u značenju živ, pa
bi to ime imalo značenje živi, a Gafurov (1971: 152)
Slovo Gorčina, 36, 2014
ukazuje da se arapsko Jahja fonetski podudara sa
starohebrejskim Jehija, što je po značenju blisko s
imenom Johanan. Prvo znači milostiv Jahve, a drugo
Jehova je mislostiv. A Jahve i Jehova su različite
glasovne modifikacije trosložnog starohebrejskog
korijena, čije je značenje svevišnji bog.
Najčešći su temeljni odrazi grčkoga svetačkog
imena Ἰоχάννης na središnjemu južnoslavenskom
području Ivan i Jovan. Ivan Popović (1958: 83) drži
da je osobno ime Ivan na tome području starije od
osobnoga imena Jovan te nudi dva moguća izvođenja navedenog imena od grčkoga lika Ἰωάννης. Prva
je mogućnost da se -ω- između i i -a- konsonantiziralo u –u- u razdoblju kad je južnoslavensko i
istočnoslavensko -v- još moglo biti dvousneno (-ω-)
te su od lika Ioanъ (zabilježena u staroslavenskim,
bugarskim i makedonskim tekstovima) mogao
nastati lik *Iwanъ od kojeg se mogao razviti lik Ivan.
Druga je pak mogućnost da je došlo do redukcije
nenaglašenoga -o- u *-ъ, a potom do razvitka –uzbog zijeva te promjene ji > i bilježene za slavenske
jezike (usp. jьgъla > igla). Osobno je ime Ivan najčešći odraz grčkoga Ἰоχάννης i u ruskome (Иван),
ukrajinskom (Iван) i bugarskom (Ивáн) jeziku,
zabilježen je u slovenskome (ondje je najčešći lik
Janez) i bjeloruskome fondu osobnih imena (uz
osobno ime Иван učestala su i osobna imena Яaн i
Янк) te u starim makedonskim tekstovima (gdje su
osim temeljnog imena Иван evidentirane i brojne
inačice kao što su: Ив, Иваниja, Иванuќ, Иванuш,
Иванuшa, Иванкo, Иванyк... (Ivanova 2006: 178),
a ujedno je i najstariji odraz grčkoga Ἰωάννης u
crnogorskome i srpskome fondu osobnih imena.
(Vidović 2009: 349-350)
Osobno je ime Ivan u bosanskome antroponimijskom fondu, po podacima iz topikalnog korpusa,
prvi put potvrđeno 1322. u Povelji Stjepana Kotromanića, u obliku Ivahn: zь bratiomь ot Trĕbotićь
županь Ivahnь (P.11), a pri epigrafici najranije svjedočanstvo seže u 1463. godinu na sećku iz Bukovice
kod Konjica: Si je grob Pavlovića Ivana (Zb.1:8).
Jakob (hebr. Iahagob)
... postaviše na nemь si biligь četiri sinove Miodrag
i Ratko i Veseoko i ĕkobь.
Porijeklo biblijskog imena Jakob/Jakov, Abdulah Škaljić nalazi u arapskom jeziku (Jakub), dok
se većina ostalih leksikografskih izvora slaže da to
ime potječe od starohebrejskoga jezika. Međutim,
33
Slovo Gorčina
u objašnjenju značenja toga imena ima više neslaganja. Škaljić (1966) i Kemura (1975) ga nikako ne
prevode, a Bratoljub Klaić (1962) tvrdi da Jakob
potječe od hebrejskog iahagob, što znači on slijedi
(boga). Bliski tome su i ruski onomastičari Petrovski
i Gafurov. Petrovski (1966: 235) imenu daje značenje
on slijedi nekoga, a Gafurov (1971: 239) onaj koji ide
za nečijim tragom. Međutim, Oleg Mandić tvrdi da
Jakov znači on hvata za petu, i da je tako nazvan
zato što je u času rođenja držao svog starijeg brata
blizanca Ezava za petu (Mandić 1969).
Jelena (grč. Helena)
azь rabь bži i stoga Grьgura a zovomь gdnь knezь
Vladislavь i gospoĕ knegina Elĕna i niю snь gdnь
banь Tvrьtko i negovь bratь knezь Vlьkь (P.18);
vĕra gdna Tvьtka milostiю bžiomь bana bosnьskoga
i negova srdčanoga brata kneza Vlьka i niю matere počtene gospoe Elĕne i nihь vlastelь ... i kneza
Vlatka Obrinovića i gospoe Elĕne Ostoinice (P.19); i
├a gspg ├ɑ kir Elena i gospo├a kralica kyra doboe├ɑ
vidĕvše obeštani├a i uvĕte gdna krala sь gradom
Dubrovьnikom (P.25); erь mi gospog├a κyra Ellena
po izьvolenю božью kralica Srьblemь Bosne o
Prĕmorью i zapadniemь stranamь (P.48).
Jelica: neka se zna. A se leži Vukь Bartpićević,
ogradi Vučina oca i dubru materь Elicu (Zb. 3:157)
Ime Jelena pominje se u legendama, narodnim
predanjima, u povijesnim izvorima, književnim
djelima, muzici, vjerskoj literature, pravoslavnim i
katoličkim crkvenim kalendarima, ali praiskonski
sve potječe od Jelene Trojanske. U vjerskoj (pravoslavnoj i katoličkoj) literature pominje se više Jelena,
znamenitih starovjekovnih i srednjovjekovnih žena,
koje su proglašene za svetiteljke. U pravoslavnom
kalendaru su: car Konstantin i carica Jelena, Jelena
Anžujska, žena srpskog kraja Uroša I, Jelena Balšić,
kćerka kneza Lazara, žena Đurđa II Stracimirovića
Balšića, Jelena Dečanska, sestra Stefana Dečanskog,
carica Jelena, žena Dušana Silnog. U katoličkim
crkvenim kalendarima pominje se Sveta Jelena
Križarica, majka cara Konstantina Velikog. U
povijsti Bosne i Huma moguće je prepoznati imena
bosanskih kraljica: Jelena Gruba, udovica kralja
Dabiše, Jelena Branković (Mara) supruga posljednjeg bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića, te Jelena
Šubić, hrvatska i bosanska kneginja, Jelena Nelipčić,
splitska vojvotkinja i bosanska kraljica, odnosno
treća supruga kralja Stjepana Ostoje.
34
Ime Jelena evidentirano je i na geografskim i topografskim kartama i toponomastici. Jelena je naziv
naselja u okolini Brsače u Hrvatskoj, a u Zadru je
Perivoj Jelene Mandijevke, žene kralja Krešimira
II. Lokalitet Jelin Dub nalazi se na putu Podgorica
– Kolašin. Oronim Jelica u Srbiji, poznat je po tri
istaknuta vrha: Belo Brdo, Zlatno Brdo i Crna Stena.
Jelenina glava je naziv planinskog vrha u Skopskoj
crnoj gori u Makedoniji.
Katarina (grč. καθαρά)
[† a se leži gos]poĕ Katalina [sь] svoim (Zb.1:25);
A sью knigu p(i)sa Radĕnь di├akь u Ribičihь na
Katalininь dnь na sveticu gospoe ban(e) (P.12); I
česa bogь ne dopusti ako bi se zgodila smrtь Katarini da ne imamь dovesti u kuću u svoю iune žene
na misto gospoe Katarine za života gospoe banice
Anke (P.63).
Grčko osobno ime Aikaterine nastalo je pogrešnom grafijom imena Ekaterine, vjerojatno kao
ženski oblik imena Ekatrós, možda kao derivat od
Ekatos (Apolonov atribut) ili pak od Ekáte, božice
zagrobnog života. Od Aikaterine potječe pogrešna
latinska grafija Catharina iz koje se raširio antroponim Catherina u svim zapadnoevropskim jezicima
(u različitim varijantama). (Marasović-Alujević,
1985:282)
Luka (grč. Lukas)
[†a se grobь sin]a Luke Stiepanova rodih se u veliku radost a umr u veliku žalost (Zb.1:31); Matija i
Lukša (Deb. Not. XLVIII, 154. 137, XLIX, 27).
Grčko ime Lukas, iz kojeg je onda nastalo i latinsko Lucas i Luca, vjerojatno je hipokoristik osobnog
imena Lukanós (što odgovara latinskom obliku
Lucanus). Izvorno ovaj oblik je bio kognomen
etničkog značenja (iz Lukanije), nastao kontrakcijom (stezanjem) riječi Lucanus, odnosno ’čovjek
iz Lukanije’, antičke talijanske pokrajine (današnja Basilicata) koja je bila nastanjena sabelskim plemenom Lukancima (lat. Lucani), ili lukanijski, po
nazivu grada Lucania (od lucus - lug, gaj, šuma), ili
je pak hipokoristik od Lukios, preuzet od latinskog
Lucius. (polj. Łukasz, rus. mak. Лукa, starocrkvenosl.
Лѹка) (Marasović-Alujević, 1985:285)
Marko (lat. Marcus)
Da se zna kako bi u Marka Petrovićь osamь sinova
od plemena Poimilićь, i usikoše kamenь na oca
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
Marka i na materь Divnu (Zb.1:2); Si hramь po[no]
vi pop Vukosav a s nemь hrist[├a]ni boži Marko
kami sapisa sto domь (Zb.3:134); A tomui svidoci dvorski dvora našega knezь Marko Dragišićь
(P.107).
Maroš: a pisa Vlatko Marošь di├akь nadvorni
gdna voevode Radosava (P.75)
Martin (lat. Martinus)
A se leži Martin Vuĕ, voevod[e] sinь Crnogoracь.
(Zb.3:161); A se krstь Martina Stepanovića
(Zb.4:325)
Maretin † a se leži Mihalь Veselinovi[ćь] a postavista [a na] nemь [ka]men [br]at[i]a Maretin i
Batićь (Zb.4:294)
Latinsko ime Martinus javlja se već u pogansko
doba, najviše na natpisima iz Galije, a potječe (isto
kao i Martius i Martialis) od imena Marsa, rimskog
boga rata, pa je, prema tome, začenje imena Martinus posvećen Marsu.
Marija (lat. Maria, grč. Mariam < hebr. Maryam)
Marica:Gospođa Marica Ubieđinь (Zb.1:23)Latinsko ime Maria, veoma često na kršćanskom zapadu,
bilo je u upotrebi i u pretkršćanskom rimskom razdoblju, kao ženski odgovarajući oblik imena Marius.
Kršćani su ga, međutim, preuzeli od novozavjetnog
grčkog oblika Mariam, koji je, pogrešno shvaćen
kao akuzativni oblik, ostao u konačnoj latinskoj
formi tobožnjeg nominativa Maria. Grčko ime se
oslanja na stari hebrejski antroponim Maryam (dok
ime Miryam u hebrejsikim tekstovima predstavlja
tek kasniju varijantu). Etimološki korijeni tog imena
vode i dalje sve do Egipta iz doba faraona i svode se
(bez vokala) na mrjimn (ljubljena od Ammona) ili
pak samo na mrj(t) (ljubljena). (Marasović-Alujević
1985: 286) Dakle, ime je Marija grčko-latinizirani
oblik koji odgovara biblijskom obliku Mirjam. Abdulah Škaljić drži da ime Marija potječe iz starojevrejskog jezika i da mu je osnovno značenje uporna,
gorka (Škaljić 1966). Gafurov (1971: 204) ne sumnja
u njegovo starohebrejsko porijeklo, ali sumnja da
znači gorka, pa je pored objašnjenja stavio znak
upitnika. Bratoljub Klaić nije preferirao nijedno
od spomenutih mišljenja, već je iznio novo: Marija,
hebr. po nekima opora, trpka (Mara), po drugima
isto što i Mirjam (v.), a po trećima riječ potječe iz
staroegipatskoga jezika i znači ona koju bog voli
(Klaić 1962: 917).
Slovo Gorčina, 36, 2014
Marta (aram. Marta)
A se leži monahi[na] Marta ZP (1572) (Zb.2:57)
Grčko ime Martha potječe od aramejskog imena
Marta sa značenjem »gospođa« (prema mar - gospodin, gospodar). Antroponim se javlja u Siriji i Palestini prije pojave kršćanstva isto kao i u latinskim
natpisima u južnoj Italiji (Marta) i Rimu (Martha)
već u 3. st. prije n. e. (Marasović-Alujević 1985: 288)
Matej (grč. Matthaios < heb. Mattiyyah, skraćeno
od Mattithyah, Mattithyahu) :
azь Matei Ninoslavь po milosti bže vĕliki bonь
bosenski (P.5); azь rabь bži Matĕi a odmĕlomь
Ninoslavь banь bosnьski (P.12).
Matheo: i zato uzgovoriše s kralѥvьstvomь mi
sizi vlastele Marinь Menьčetićь Mihailь Bobalѥvik
Dobre Kalićѥvik Matheo Žurьgovik (P.25)
Matiaš: izibrani knezь юrai Mikuličić ... začь u
krala Matiĕša u veliki počteni biše, začь ot cara turskoga ug[a]rskoj zimli mirь našalь biše
(Zb.4:276)
Latinsko ime Mattheus vulgarizirani je oblik grčkog Maththáios, ili u starijim kodeksima Mattháios,
(lat. Matthæus, njem. Matthias, rus. Матвей). Potječe od hebrejskog osobnog imena teoforičnog karaktera Matithyas sa značenjem »Božji dar«, kasnije
·skraćenog u Mathathas. (Marasović-Alujević 1985:
289) Matej je bosanski oblik novozavjetnog imena
a u bosansku pisanu tradiciju dolazi preko latinskog jezika, odnosno oblika Matthæus.
Mihailo (grč. Michael):
vь dni kneza veliega Mihoila vьmrĕ županь Grьdь
trĕbinьski (Zb.3:129); † va [i]me b[og]a dobroga se zida M[i]halь svom g[ospo]d[i]nu knezu
Vuku (Zb.4:256); † a se leži Mihalь Veselinovi[ćь]
(Zb.4:294).
Latinski oblik Michael i grčki Michael vezuju se
na hebrejski oblik Mikha’el sa značenjem »tko (je)
kao Bog?« (Marasović-Alujević 1985: 290)
Nikola (grč. Nikolaos):
[† a se leži gos]poĕ Katalĕna [sь] svoim[ь
gospodinomь županomь Nikolomь] (Zb.1:25);
Gradi Boško, Nikola i Nikola Andrijaš na slavu
boga i s[ve]te Gospe (Zb.2:100), A se leži Nikola Vukdragovićь (Zb.3:120); Usĕče na me kami
Milutinь Kablovićь u Goduši, a pisa Nikola
Dragolevićь (Zb.4:306).
35
Slovo Gorčina
Latinsko ime Nicolaus reprodukcija je grčke
složenice Nikó1aos kojoj je korijen od glagola nikao
(pobijediti), a drugi element laós (narod). Značenje
imena je, prema tome, »pobjednik među narodom«.
(Marasović-Alujević 1985: 291)
Pavao (lat. Paullus):
A tomu svidoci i ručni(ci) vlastele naše odь Bosne
knezь Pavalь Radinovićь sь bratiomь (P.59, 26); A
tomu imь svĕdoci i ručnĕci kralestva mi vlastele voevoda Hrьvoe tepčiĕ Batalo voevoda Vukašinь i voevoda Pav l ь Klešićь (P.53);i semu ručnici dvorьski
Mirьkoo Radoѥvik i voѥvoda Vlatko Vlьkovićь i
knezь Pavьlь ├ablanikь (P.27); a ovomui pisanю
svedokь đupanь Krĕkša ... Pavao Hrьvatinikь (P.16)
Pavko: a tomu imь svidoci naši dobri lюdьe od
Humьske zemle knezь Vukь Rupčićь z bratьomь
knezь Pavko Komlinovićь z bratьomь (P.85)
Pavkun: zaklesmo se naiprьvo knezь Ostoю
Boravinikь knezь Radosavь Vukmirikь ... knezь Pavkunь Zemlikь (P.93)
Latinsko ime Paulus (ili Paullus) bio je isprva
rimski kognomen koji potječe od pauc-s-los sa začenjem »mali« ili »malo«. Grčki oblik je Paulos.
Petar (lat. Petrus, grč. Petros):
gdnь knezь Pavalь roditel mi i potomь gdnь mi i
bratь starii voevoda Petarь (s) slavnimь gradomь
Dubrovnikomь i s togo počtenimi vlasteli i onimi
š nimi (P.75); a vsemu tomui višepisanomu rotnici i svidoci naše dobre velmože voevoda Petarь
Pavlovićь z bratiom (P.70); a vsemu tomui višepisanomu rotnici i svidoci naše dobre velmože voevoda Petarь Pavlovićь z bratiom ... voevoda Pavao
Čubretićь z bratiomь (P.109)
Petar je prvi po izoboru (zvanju) apostol i prvi
poglavar kršćanske crkve. Pogubljen je u Rimu
zajedno s Pavlom za vrijeme Neronovih progona.
Prvobitno se zvao Šimun (hebrejski Shime’on), a
prema Evanđelju, sam Krist je odredio da promijeni
ime u Kepha, tj. »stijena« na starom aramejskom
jeziku. U grčkom prijevodu Kepha je postao Petros,
što je bio sinonim za petra sa značenjem »hrid, stijena, kamen«, od čega je nastao latinski oblilk Petrus.
(Marasović-Alujević 1985: 293)
Simeon
(grč. Symeon < hebr. Šimon - slušanje, (po)sluh):
36
A pridohь si sь moimi bolarimi sь voivodomь
юrišemь tepči├a Radona i bratь ѥgovь Simeonь
Peharьnikь (P.5)
Simo: koe polače bile su prvo nihь vlastelina
Simeta Gradića (P.71); S[imo] M[ilićević] (Zb.2:50);
A se leži Vukobratь Đorđevićь. Simo. (Zb.3:135);
Ovo mlinice [k]upi Vuić Đuro Bilić i pokri Gavro
Učukali ot Sime Obara 1543 (ili 1743) (Zb.4:258).
Stjepan, Stefan (grč. Stephanos):
Stefan Tvtko ml stiю božiom kral Srblѥm i Bosnĕ
i primoriю (P.26, 28); ├a gospodin kralь Stefanь
Dabiša (P.41, 47); A se leži knezь Vladislavь ... bana
Stĕpana neti (nećak) (Zb.1:24); Sije leži dobri Radoje,
sinь voevode Stipana (Zb.1:45); A se leži Stĕpanь, a
a činio ka[mi] Miogostь kovačь (Zb.1:46); A se leži
Stapĕnь Ozrĕnović (Zb.4:213); Desĕnъ Ratъnъčevitъ
pisa u dьni bana Stĕpana (Zb.4:254).
Govor Bosne i Huma, odnosno cjelovit južni
govor, bilježi glas jat ĕ u nekoliko riječi stranoga
porijekla, npr. Mljet, Srijem, prva iz lat. Melita, kada
je -i- ispalo, prešlo je -el- u među konsonantski
položaj u lĕ, pa nastaje mljeti od melti; druga je riječ
postala od lat. Sirmium ili od grč. Sirmion, pa je -iu prvom slogu prešlo u -e-, pa je od Serm postalo
Srijem. Isti je slučaj s antroponimom Stjepan, kojeg
pored Stefan bilježimo i oblikom Sipan, od grčkoga
Stéphanos. Latinsko ime Stephanus susreće se već u
pretkršćanskom razdoblju, a repoducira grčki oblik
Stiphanos sa značenjem »kruna«, što je zapravo
prijevod od starog aramejskog imena Kelilan istoga
značenja.
Tadija (lat. Thaddaeus, grč. Thaddaios < heb.
Taddav od aram. teadhayya)
Žarko Tadiĕa i юrai Humьski vaši u svemь (P.129)
Tobija (heb. Tobhiyyah)
A se leži Vukosavь Kučmanića Tobije (sinь) Zb.1:38
Tomaš (grč. Thomas)
Mi Štefanь Tomašь milostю božiomь kralь Srblemь
Bosni Usori Soli Primorю Donimь kraemь i k
tomu damo viditi vsakomu komu se podoba i pride
ovi našь otvorenь listь (P.107); A upisa vazlюbleni
logofetь kralevьstva mi Tomašь Bućanininь (P.62); i
da znate ere poslasmo k vamь slugu našega ukućnoga Tomaša Stanoevića (P.50)
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
Vid (lat. Vitus):
Pisa Vidь za svoju dušu i dade popu za službu
(Kuna 1974: 34)
Latinsko ime Vitus nalazi se samo u kršćanskom
razdoblju i vjerojatno je vezano uz imenicu vita
(život, podrazumijeva se vječni život duše), iz kojeg
potječu i drugi slični antroponimi (Vitalis, Vitalinus, Vivatius). Kod germanskih naroda također
je raširen antroponim Wido, Wito i Wjtto, a kod
slavena Vid. Latinski oblik Vitalis bio je kognomen
na početku razdoblja Rimskog carstva, a potječe od
pridjeva vitalis sa značenjem »onaj koji daje život«
ili »onaj koji ima mogućnost življenja«, pa je u
kršćanskoj filozofiji dobilo i mitski smisao. (Marasović-Alujević 1985: 298)
Bosansko-humska orijentalna imena
Padom Bosne i Huma pod osmanlijsku vlast nestalo
je samostalne srednjovjekovne bosanske države
i s njom zajedno svih prava i pravno-političkih
atributa koji su joj pripadali.. S tim u vezi pojavila
se nova organizacija uprave i nova struktura političkoga poretka. Zatim su nastali novi društveni i
ekonomski odnosi i unutar tih odnosa nova prava i
obaveže (čiflučenje, timari, zijameti, porezi, dažbine). Posebna novost s dalekosežnim posljedicama
bila je nova vjera – islam, koja je poslužila kao
prvobitna osnova za nastanak posebnog etničkog
subjektiviteta (Smailović 1977: 48; Purivatra 1970:
5). Islamizirani svijet već je imao ustaljenu tradiciju
da novi muslimani uzimaju imena iz jezika donosioca islama (Arapa i Turaka), takav je bio slučaj
i na terenu Bosne i Huma. U turskome rukopisu
iz 1585. godine, kojeg je preveo i objavio Mehmed
Handžić, svjedoči o načinu prisvajanja novih
imena, odnosno o tome da su stanovnici Bosne i
Huma jednostavno imena prevodili na turski jezik.
Kome je bilo ime Željko, naziva se Murat, ako je
ime Živko, naziva se Jahja, kome je bilo ime Vuk,
uzima ime Kurt, a kome je bilo ime Gvozden, uzme
ime Timur. Čim se prozovu muslimanskim imenima, džizja (desetina koju je plaćalo nemuslimansko
stanovništvo) biva ukinuta (Handžić 1938: 39). Iz
najranijih osmanlijskih popisa (1476 - 1543) s imenima stanovnika koji su zakupljali prihode raznih
bosanskih rudnika, voskarnica ili slanih izvora,
prepoznatljivo je doskorašnje kršćansko porijeklo
zakupnika. Prema studiji Adema Handžića njihova su imena sljedeća: Husein sin Radičin, Jahja sin
Slovo Gorčina, 36, 2014
Stjepanov, Nesuh sin Rankov, Džafer sin Radosava i
slično (Handžić 1975: 128, 129). Potvrde u kojima je
moguće prepoznati pripadnost novoj vjeri u imenu,
a staroj u prezimenu, očite su i na epigrafima i administrativnim tekstovima:
Hasan i Ahmatь dova Radilovića sina. (Zb.4: 217)
A sie bil[e]gь Mahmuta Brankovića (Zb.4: 226)
Alibeg Pavlović (Dizdar, 1969: 290-292)
Vjerovatno je u prvim decenijama islamizacije
pristupanje islamu imalo deklarativan karakter i da
se sastojalo samo u uzimanju muslimanskog imena.
Omladina je obično formalno primala islam i živjela
u zajednici s roditeljima kršćanima, žene novih muslimana dobijale su nova imena (Handžić 1975: 142;
Smailović 1977: 51).
Međutim, prije nego se počne s analizom imena
Bosne i Huma iz osmanlijskoga perioda, potrebno je istaknuti distinkciju koju je definirao Ismet
Smailović koji je uradio najopširniju onomastičku
studiju muslimanskih imena u Bosni i Hercegovini,
a to je razlikovanje pojmova muslimansko osobno ime i osobno ime u muslimana. Muslimansko
osobno ime je prema rasporedu glasova i glasovnoj
strukturi orijentalnoga porijekla, i koje po tome,
a veoma često i po svome značenju, potvrđuje da
je posljedica islamizacije. Međutim, osobno ime u
muslimana je šira pojmovna kategorija, koja pored
imena orijentalnoga porijekla sadrži i imena druge
vrste, različitog etimološkoga porijekla i značenja,
čak i bez ikakva značenja. (Smailović 1975: 98) Pošto
je u Bosni i Humu islamizaciju i orijentalnu kulturu
donijelo Osmanlijsko carstvo, moglo bi se pomisliti da su oni islamiziranome stanovništvu Bosne i
Huma dali ili preporučili lična imena iz turskoga jezika, što je načelno pogrešno. Ni oni tada nisu imali
znamenit korpus pravih turskih imena, već najviše
arapskih i nešto perzijskih. Zato je i u bosanskohercegovačkih muslimana najveći dio imenskoga korpusa arapskoga porijekla, nešto manje iz perzijskog,
a najmanje iz turskoga jezika (Smailović 1975: 99).
S adoptacijom orijentalnih imena u bosanskome jeziku tekao je i proces njihove adaptacije, te se
njihov suglasničko-samoglasnički sklop prilagođavao domaćoj fonologiji. S tim u vezi neka imena su
iz orijentalnih jezika prenesena u bosanski jezik bez
ikakvih izmjena u izgovoru, primjerice ime bos. Hasan od tur. Hasan, kod nekih se promjena sastoji u
tome što je na kraju turskog imena dodan bosanski
37
Slovo Gorčina
nastavak –ja, primjerice bos. Alija od ar. Ali, međutim u nekima je moralo dolaziti do zamjenjivanja
glasova, primjrice zamjena turskoga d bosanskim t
(što nije uvijek bivalo dosljedno primjenjivano):
Mahmud > Mahmut (A sie bil[e]gь Mahmuta
Brankovića Zb.4: 225)
Mehmed (gdna mi cara amirь sultanь Mehmedьbega P.104)> Mehmet (velikoga gospdara gdna
turskoga Mehmet-bega P.106)
Ahmad > Ahmat (Hasan i Ahmatь dova Radilovića sina Zb.4: 217, u ovome primjeru je također
provedena i samoglasnička zamjena a > e)
Ako se uz ime tipa Alija doda titula beg, aga,
paša ili slično, onda se ne kaže ili piše Alija–beg,
Alija-aga ili Alija-paša, nego prema turskome načinu, sa crticom: Ali-beg, Ali-aga i Ali-paša ili kao
potpune srasliče Alibeg, Aliaga, Alipaša. Velik broj
muslimanskih imena ovoga tipa po svome etimološkom porijeklu ne pripadaju samo jednom orijentalnom jeziku. To su uglavnom složena imena čiji
jedan dio potječe iz jednog, a drugi iz drugog jezika.
Tako je primjerice u imenima Muratbeg (P.82), Esabeg (P.118), Hamzabeg (P.126), Alibeg (Dizdar 1969:
290-292), i sličnim, prvi dio iz arapskog, a drugi
dio (-beg) iz turskoga jezika. To su, dakle, imena
arapsko-turskoga porijekla, čije se značenje utvrđuje
prema značenju njihovih sastavnica.
Među muslimanskim imenima orijentalnoga
porijekla ima izvijestan broj onih čije je etimološko porijeklo u starohebrejskom jeziku. Ona su u
arabiziranome obliku ušla u arapsku muslimansku
antroponimiju uglavnom preko kuranskih priča i
tekstova, odakle su ih preuzimali ostali islamizirani narodi. Takav je slučaj s imenom Suliman (A si
bilegь Sulimana Oškopice Zb.4: 230; Ovdije leži Mitran na svojoj baštini za cara Sulimana Zb.4: 281).
Kao i u mnogim drugim jezicima, i u orijentalnim
imena su uglavnom nastajala označavanjem lijepih
ljudskih moralnih ili fizičkih osobina: ar. Hasan –
ljepotan, ar. Ahmad – mnogo hvaljen i slično.
Zaključak
Kontakti sa neslavenskim narodima omogućavaju
prodor leksičko-semantički nemotiviranih imena
u postojeći bosansko-humski onomastikon. Takve
posuđenice vezuju se za uži, najviši sloj feudalaca
i ne utječu na opću antroponimsku sliku. Primanje kršćanstva, međutim, donosi veću pojavu
38
kalendarskih odnosno kršćanskih imena koja su
leksičko-semantički također nemotivisane riječi.
Narušava se odnos između punih i skraćenih imena,
a hipokoristici od ovih imena nastaju dodavanjem
slavenskih sufikasa tipa: Jovica. Iako ih je crkva nekoliko stoljeća nametala, nije se promijenio tradicionalni odnos širokih narodnih slojeva prema imenu
kao motiviranom, intimnom dijelu bića. Izvijestan
broj kalendarskih imena biva prihvaćen kao: Ivan,
Georgije, a od njih su pomoću poznatih nastavaka
i preinaka građeni novi oblici poput: Ivaniš (P.106),
Ivanac (P.107), Ivahn (P.11), Ivko (P.70), Đorđe (P.78),
Đuren (Zb.2:60), Juraj(Zb.1:13), Juriš (P.5), Jurko
(P.82), Juroje (Zb.1:39), Žore (P.39). Dakle, u ukupnosti osobnih imena stranog podrijetla jasno se luči
skupina tradicijskih, uglavnom svetačkih osobnih
imena koja su usklađena sa zakonima bosanskog
jezičnog sustava, koji stoji naprema slavenskom
antroponimijskom korpusu koji je u početku bio
sastavljen od semantički prozirnih narodnih imena,
i koji se kao takav zadržao do kristijanizacije, kad
s njim s procesom pokrštavanja u naslijeđeni fond
osobnih imena ulaze i svetačka. Tako interferiraju
idioglotska (narodna) i aloglotska (uglavnom svetačka) imena. Proces adoptiranja novina u imenskoj
formuli tekao je ovako: kad su tijekom IX. i XI.
stoljeća južnoslavenska plemena počela masovno
odbacivati rodovsku mnogobožačku religiju, te
adoptirati i prakticirati jednobožačko kršćanstvo,
isto je dalo odraz i na imenski praktikum, odnosno
na obrazbu osobnih imena. Crkvena dogma, starozavjetne i novozavjetne priče i parabole postaju kod
novih kršćana sve popularnije, a svećenici, mučenici
i bogougodne ličnosti iz takvih priča ističu se ističu
se u crkvenim propovijedima i knjigama pokrštenim Slavenima kao uzorne ličnosti. Tako dolazi do
postepenog prodiranja u južnoslavensku antroponimiju raznih biblijskih i kalendarskih imena čija
je etimologija neslavenskoga porijekla. Taj proces
crkva je svjesno pomagala raznim vidovima svoje
djelatnosti, a najviše aktom krštenja novorođenog
djeteta kad mu se zvanično davalo ime. Pred kraj
srednjovjekovnoga perioda u bosansko-humski
onomastikon, pod utjecajem nadređene culture i
običaja koji dolaze s okupacijom Osmanlijskoga
carstva, ulaze i orijentalna, naročito arapska imena
koja se usvajaju prilagodbom bosanskome jeziku.
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
Ključne riječi: onomastika, antroponimi, idioglotska i aloglotska imena, supstrat, adstrat, Sabor u
Tridentu
Summary
On the whole field of Bosnia and Hum, the anthroponyms are very influenced by eastern and
western churches and their saints’ names. Most
anthroponyms in the corpus consists of the New
Testament Biblical personal names, among which
stand out in particular the names of the Apostles:
Petar, Andrija, Ivan, Toma Matija, then the name
(arch) angels Mihail / Mihovil. Old Testament biblical names of persons, who are mostly male: Avram,
Simeon, Damijan, and names that are unbiblical
saints, for example, George, Bartol. Towards the end
of the medieval period, the Ottoman domination,
Bosnia and Hum corpus of anthroponyms accepts
and adapts Oriental, particularly Arab names.
Izvori
Kuna, Herta 1974. Hrestomatija starije bosanske
književnosti, knj. I, Svjetlost, Sarajevo
Nakaš, Lejla 2011. Konkordancijski rječnik ćirilskih
povelja srednjovjekovne Bosne, Društvo za
proučavanje srednjovjekovne bosanske historije,
Sarajevo
Vego, Marko 1962-1970. Zbornik srednjovjekovnih
natpisa Bosne i Hercegovine, knj. I-IV, Izdanja
Zemaljskog muzeja, Sarajevo
Literatura
Brozović Rončević, Dunja; Kapetanović, Amir
2009. Onimi u Srednjovjekovnom pjesništvu
na starohrvatskome jeziku, Folia onomastica
Croatica, 18, Zagreb
Čremošnik, Gregor 1932. Istorijski spomenici
Dubrovačkog arhiva – Kancelarski i notarski spisi
1278-1301, Zbornik za istoriju, jezik i književnost
srpskog naroda, Beograd
Dizdar, Mehmedalija Mak 1969. Stari bosanski
tekstovi, Svjetlost, Sarajevo
Gafurov, Alim 1971. Lev i Kiparis (o vostočnyh
imenah), Akademija nauk SSSR, Institut
vostokovedenija, Nauka, Moskva
Slovo Gorčina, 36, 2014
Grković, Milica 1977. Rečnik ličnih imena kod Srba,
Beograd
Ivanova, Olga 2006. Makedonski antropnomastikon
(XV – XVI. vek). Skopje
Jireček, K. 1942. Die Romanen in den städten
dalmatiens währed des mittelalters, II, Wien
Klaić, Bratoljub 1962. Rječnik stranih riječi, izraza i
kratica, Zora, Zagreb
Mandić, Oleg 1969. Leksikon judaizma i kršćanstva,
Matica hrvatska, Zagreb
Maretić, Tomo 1924. Hrvatski ili srpski jezični
savjetnik. Zagreb: JAZU
Marasović-Alujević, Marina 1985. Hagionimi srednjovjekovnog Splita, Starohrvatska prosvjeta 15.
Papić, Valentina, Renata Husinec 2010. Njemačke
posuđenice u suvremenome križevačkome
govoru, Cris, god. XII, br. 1.
Popović, Ivan 1958. Hrišćanska grčka onomastika u
Hrvata. Zbornik radova SANU, 59, Beograd
Rogić, Pavle 1956. Ime kao predmet
antroponimijskih ispitivanja, Pitanja književnosti
i jezika, knj. 3. Sveska I i II, Sarajevo, str. 47.;
Smičiklas, Tabija l905. Codex diplomaticus regni
Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, JAZU, Zagreb,
knjiga III
Skok, Petar 1971–1974. Etimologijski rječnik
hrvatskoga ili srpskoga jezika. Zagreb: JAZU
Smailović, Ismet 1977. Muslimanska imena
orijentalnog porijekla u Bosni i Hercegovini,
Institut za književnost i jezik u Sarajevu,
Odjeljenje za jezik, Monografije I, Sarajevo
Šimunović, Petar 2009. Uvod u hrvatsko
imenoslovlje, Golden marketing, Zagreb
Šimunović, Petar 2006. Hrvatska prezimena, treće
izmj. i dop. izd., Golden marketing-Tehnička
knjiga, Zagreb
Škaljić, Abdulah 1966. Turcizmi u srpskohrvatskom
jeziku, Svjetlost, Sarajevo
Thallóczy, Ljudevit 1906. Istraživanja o postanku
bosanske banovine sa naročitim obzirom na
povelje körmendskog arkiva, Glasnik Zemaljskog
muzeja, XVIII, Sarajevo
Vidović, Domagoj 2009. Prilog proučavanju odraza
svetačkog imena Ivan u hrvatskoj antroponimiji,
Raspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 35.
39
Safet Kadić
Za europski morfoložki pravopis
bosanskog jezika
U
zpostavljanje morfoložkog principa u pravopisu bosanskog jezika javlja se kao prirodni
slijed poteza Bošnjaka nakon postgenocidnog
uzpravljanja i ponovnog stupanja na svjetsku
kulturno-povijestnu pozornicu.1) Bosansko društvo se nalazi na epohalnoj prekretnici, a bosanski
lingvisti pred neponovljivim izazovima imperativnog naloga budućnosti i zato ovo vrijeme traži i
epohalna rješenja, u što svakako spada i korjenita
reforma standardnojezičke norme bosanskog jezika, pisma i pravopisa, jer su se Bošnjaci i bosanski
jezik oslobodili nametnutih stega i stupili u neposredan doticaj sa europskim i svjetskim jezicima.
Taj proces otvoren je Sarajevskim simpozijumom
o jezičkoj toleranciji sedamdesete godine prošlog
stoljeća, koji je potvrđen od najviših organa vlasti
u SRBiH, a nastavljen Mostarskim savjetovanjem
tri godine kasnije i potonjim pregalaštvom mnogih
pojedinaca kao što su Mak Dizdar, Alija Isaković
i drugi, sve do ustavnog pozicioniranja bosanskog jezika devedesetih godina i pojave prvog
pravopisa bosanskoga jezika krajem agesije na
SRBiH. Čini se da je pristupanje Evropskoj uniji
(EU) najbolja prilika i, možda, posljednja šansa da
bosanski jezik napokon dobije «europski» pravopis.
Valja karadžićevski tzv. fonetski pravopis srpskohrvatskog jezika konvertirati u europski morfološki
1 U ovom tekstu autorov jezik i stil ciljano odstupa od
ranije srbsko-hrvatske i recentne b/h/s standardnojezičke
norme, jer je djelimično primijenjen europski morfoložki
pravopis bosanskog jezika, za koji se autor svesrdno zalaže
kod uzstrojavanja pravopisne norme. U tekstu se nalazi
izvjestan broj namjerno, ali neselektivno, unesenih ikavskih
oblika riječi, kao podsjećanje na prvobitni, iskonski ikavski
organski idiom Bošnjaka i potvrđujući stav da su se riječi
sa ‘jatom’ mogle dubletno normirati u ikavsko-ijekavskom
obliku. Također se prednost daje narodnim šćakavskim
oblicima nad nametnutim književnim crkvenoslovenskim
štakavskim oblicima. Na taj način se praktično implementiraju teorijske postavke o standardnojezičkoj normi, koje se
u tekstu razmatraju. Taj postupak u postojećoj standardnojezičkoj konstelaciji autor zasniva na stavu o nedovršenosti
procesa standardiziranja i pravu na samostalan individualni
stilski izraz, koji ne dovodi do “šuma u komunikaciji”.
40
pravopis bosanskog jezika prema elementarnom
pravilu: sve morfeme u procesu afiksacije, deklinacijske, kon’jugacijske i komparacije fleksije te derivacije ostaju nepromijenjene u pisanju bez obzira
na glasovno ujednačavanje u govornom procesu.
Vukovo pravilo: Piši kao što govoriš treba priobratiti
u bosansko: Piši izvorno, govori normalno! Time
će se standardnojezička norma bosanskog jezika,
prvenstveno pravopisna, približiti principima na
kojima su normirani i europski jezici, kao i slavenski (izuzev srbskog i hrvatskog), i usaglasiti sa
dostignućima savremene lingvistike.
U javnom diskursu primjećuju se spontani, intuitivni, koraci u tom pravcu. “Dani Grebka” bilo je
svojevremeno izpisano na povelikom transparentu,
iztaknutom na goraždanskom Domu kulture. Ovaj
nadpis, baš tako napisan, označavao je, zapravo, naziv memorijalne goraždanske manifestacije, koja se
održava svake postratne godine u ovom bosanskom
gradu na Drini u znak sjećanja na nadljudsku borbu
Goraždana za obstanak u toku srbske obsade grada
tokom agresije 1992-1995. godine. Planina Grebak,
koja se prostire na zapadnoj strani toga grada prema
Sarajevu, postala je pojam spasiteljice i od tada nosi
oreol legende, jer je samo neprohodnim stazama
i bogazama, urvinama i visovima ove planine bilo
moguće uzpostaviti improvizirani tajni noćni koridor, kojim su se iznureni stanovnici ovoga herojskog
grada mogli obskrbiti najosnovnijim potrebšćinama
za preživljavanje, poput brašna i soli. Te staze kriju
tajnu nestalih Goraždana u neravnopravnoj borbi
za obstanak sa nedokučivim ćudima ove planine i
njenim nepredividljivim (za neke i nesavladivim)
sniježnim holujama i mećavama. Leksički korijen
ovoga oronima -greb- čini zajedničku morfoložku
osnovu za tvorbu drugih riječi obšćeg značenja: grebati, greb/grob, grebje/groblje, pogreb i sl. Kao što se
odmah na prvi pogled može uočiti, ime ove planine
u genitivu, Grebka,2) bilo je napisano po morfoložkom, a ne prema važećem fonetskom pravopisu,
2 FTV dnevnik u 22,30 sati, dana 08.08.2010. godine
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
bez grafemske aplikacije jednačenja po zvučnosti
zvučnog b iz korijenske morfeme Greb- i bezzvučnog k iz sufiksalne morfeme, koji su došli u doticaj
nakon gubljenja ‘nepostojanog a’. Međutim, sve
naše novine navodile su ime ove legendarne planine
u genitivnom obliku Grepka, tj. sa registrovanjem
u pisanju glasovnog ujednačavanja po zvučnosti
(bk > pk). U prvom slučaju privagnulo je intuitivno
narodno osjećanje svoga jezika, pogotovo što se
ovdi radi o vlastitom imenu kada je kod izvornih
govornika svijest o korijenskoj morfemi mnogo jače
prisutna, a u drugom slučaju se radi o vještački nametnutom pravilu fonetskog pravopisa. Vas absurd
takvog pravopisanija uočljiv je odmah na prvi pogled: ako odbijemo nominativni i genitivni nastavak
dobijemo sasvim različit grafemski sastav morfološke osnove jednog te istog naziva: Greb- i Grep- i
tada se postavlja pitanje identiteta, jer se radi o
jedinstvenom oronimu. Sa druge strane, sasvim je
jasno da uočljiva zvučna varijacija glasa b u Grebka
u odnosu na izgovor Grepka, kao alofonska varijanta te foneme, ne utiče na funkcionalni identitet ove
jezičke jedinice u jezičkoj strukturi. Uočena formalna varijacija nije jezički distinktivna, jer ne dovodi
do promjene značenja i zato je ne treba grafemski
distingvirati. U ovom slučaju realizacija foneme b u
vidu alofona, čiju je zvučnost eliminisao sukcesivni glas k, nije dovela do novog značenja ove riječi.
Unošenje nove grafeme za označavanje alofona neke
foneme bezrazložno i nepotrebno se narušava pravilna fonoložka korespondencija među oblicima u
paradigmi. Uostalom, ova varijacija u formi glasa b
je redundantna u odnosu na, primjerice, distinktivnost genitivnog a. Prema tome, u ovom primjeru
možemo govoriti o zvučnom i bezzvučnom alofonu
foneme b. Tako je i sa drugim vlastitim imenima
poput toponima, hidronima, patronima, antroponima... Kada se u javnosti otvorilo pitanje navodnog
sukoba interesa kod zamjenika državnog ministra
odbrane, Igora Crnadka, nekadašnjeg pripadnika
one vojske koja je držala u okruženju grad Goražde,
njegovo prezime Crnadak “Dnevni avaz” je u udarnom naslovu naveo u genitivnom obliku Crnatka, u
skladu sa srbsko-hrvatskom pravopisnom normom,
zasnovanom na nakaradnom Vukovom pravilu: Piši
kao što govoriš!? Ovakvo pravopisno skrnavljenje
vlastitih imena nema nikakvog smisla ni opravdanja
Slovo Gorčina, 36, 2014
niti se takvo kvazifonetsko pravilo može pravdati
izgovorom tih riječi. 3)
Kao što je poznato, govor i pismo su dvi zasebno konstituirane forme jednog jezičkog sistema.
Foneme su abstrakcije i konkretni fonetski oblik
koji dobijaju zavisi od mnogobrojnih činilaca,
naročito od njihovog položaja u odnosu na druge
glasove u vezanom govoru. Kada u vezanom govoru, na primjer, izgovorimo riječ izpoljavaju njena
zvučna slika javlja se u glasovnom sklopu ispoljavaju, jer u govoru zvučni glas z izpred bezzvučnog
p, zamjenjuje njegov bezzvučni parnjak s. Njena
ortografija je nešto drugo i zavisi od etimologije
i tvorbe. Ona je u procesu afiksacije tvorena od
četiri morfeme kao tvorbena formanta: iz-poljava-ju. Stari imenski genitivni prijedlog iz postao
je vezana morfema u funkciji glagolskog prefiksa i
dodaje osnovi informaciju svoga izvornog značenja izdvajanja i poticanja od i on, zato, u pisanju
ostaje nepromijenjen, jer, zapravo, samostalna
morfema is, kao prefiks, ne postoji u bosanskom
vokabularu i bosanskoj ortografiji; polj je morfoložka osnova korijenske morfeme polje, a ava je
sufiksalna morfema glagolske osnove sa značenjem
iterativnog aspekta, a ju je sufiksalna glagolska
morfema sa značenjem trećeg lica množine prezenta. Pored navedenog, uvođenje morfološkog
principa u pravopisnu normu znači pojednostavljivanje kompjuterskog programiranja i zadovoljavanje još dva bitna zahtjeva modernog doba,
prohodniju internet komunikaciju i kompjutersko
prevođenje. Na unutarlingvističkom planu ta
norma bi doprinijela zaustavljanju dalje destrukcije izvornih oblika riječi, morfema u paradigmi,
osobito korijenskih, u procesu derivacije i afiksacije, a i semantičkih jezgara riječi te erozije izvorne
strukture bosanskog jezika, a time i osigurati povijesni kontinuitet njegova razvoja. Dosadašnjom
vulgarizacijom fonetskog principa unakažene su
mnoge riječi, bezrazložno destruirani morfološki
korijeni riječi i unesena prava konfuzija u pravopis
koji je za mnoge, pogotovo za strance (pa i naše
školarce) postao nepotrebno komplikovan i nesavladiv, bez jasnih načela i sa bezbroj izuzetaka u
svakom pravilu. Tako je, na primjer, destrukcijom
korijenske morfeme ust- (kao morfoložke osnove
3 Jasno je kojim i čijim pravilima su se rukovodili oni
koji su bosanski narodni naziv mjesta Podkraj kod Kiseljaka
priobratili u Potkraj na saobraćajnoj tabli.
41
Slovo Gorčina
od lekseme usta) u us-, tvorbeno je destruirana
opozitivnost antonima pismen:ustmen (pis-men :
ust-men) u pismen:usmen.
Zašto je “reformator srbskog jezika i pravopisa”,
Vuk Karadžić, uveo tzv. fonetski princip u pravopisu? Iz jednostavnog razloga, jer potiče iz stočarskog
miljea i načina života i najnižeg društvenog staleža - raje, koji nije poznavao pismenost, nego se ta
“kultura” zasnivala na govoru i usmenoj predaji, a
trebalo je to sve prevesti u kulturu pisma i pismenosti u komunikaciji i stvaralaštvu pa je trebalo
popisati riječi u riječnik i ustanoviti pravila pisanja,
tj. pravopis za potrebe srbskog nacionalnog pokreta
i nastupajuće buržoazije. Osim pismenosti na starocrkvenoslavenskom, ograničenu na malobrojne popove u manastirima, a kasnije na slavenoserbskom
i srbskoslavenskom, imali su i Srbi književnost sa
morfoložkim (evropskim) pravopisom, čiji je književnik Dositej Obradović bio predstavnik evropskih
Srba iz današnje Vojvodine, ali je to odbačeno pred
navalom agresivnog Vukovog hajdučkog i dinarskovlaškog narodnog mentaliteta, jer su, kako smatra
srbska historičarka, Dušanka Bojanić “Vlasi u Srbiji,
među kojima je bilo dosta hercegovačkih, su praktički, vlahizirali Srbe, a u Bosni i Hercegovini su Srbi
srbizirali Vlahe”.4) Fonetski princip u pravopisu koji
se pripisuje Vuku Karadžiću teorijski je uzpostavio,
zapravo, njegov epigon Đorđe Popović u svojoj
knjizi “Rat za srpski jezik i pravopis”, objavljenoj
1847. godine u Pešti, koju je podpisao pseudonimom Đuro Daničić prema liku iz narodne poezije:
“Pa će onda biti najbolji pravopis oni kojijem će
se moći sa svijem onako pisati kako se govori, glas
po glas, a etimolođićki pravopis, po kojem će se
riječi samo korijena radi drukčije pisati nego što se
govori, biće nikakav pravopis, - i sama misao luda.”
5
) Manje je poznato da je to, ustvari, plagijat, jer je
Daničić doslovno prepisao to načelo od Bunjevca i
pripadnika franjevačkog reda Bosne srebrene Lovre
Bračuljevića koje je on uspostavio u svojoj knjizi
“Uzao... “, objavljenoj stotinjak godina ranije (1736),
također u Pešti, a ugrađen je i u temelje tzv. Bečkog
književnog dogovora: “Ali je lipše i pofahljenije pisati onako kako se govori, jer štogod je odviše, nije
fahljeno, veće kuđeno. Suprflua sunt visanda. Zato
4 Mulić dr. Jusuf: Velika Srbija, muslimani i Bosna,
autorsko izdanje, Sarajevo, 2006. godine (moto)
5 Daničić, Đuro: Rat za srpski jezik i pravopis, Pešta
1847. godine
42
ja u ovim knjigama pišem onako, kako govorimo i
izgovaramo naške riči, jer kako se mogu izgovarati,
onako se mogu i u knjigah čitati.” Inače, fonetski
pravopis prihvatili su Vlada Kneževine Srbije 1868,
Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu 1883, a u
Hrvatskoj je uveden nakon pojave Hrvatskog pravopisa Ivana Broza 1892. godine.
Karadžićeva jezička pobjeda nad oponentima (D.
Obradović, J. Hadžić, Stratimirović i dr.) u “ratu za
srpski jezik i pravopis” značila je ujedno i pobjedu
ruralnog vlaškog elementa u srpskom nacionalnom
biću koji će ih pod Miloševićem u Srbiji i Karadžićem juniorom u Bosni, dovesti do agresije, fašizma i
genocida. Da je tada pobijedila građanska evropska
struja na čelu sa Dositejem Obradovićem, gotovo je
sigurno da do toga ne bi došlo. Tu srpsku paradigmu kristalno jasno izrazila je srpska historičarka
dr. Dušanka Bojanić naprijed citiranim stavom.
Dakle, dosadašnja zajednička Karadžićeva
pravopisna norma nastala je na ustmenoj, a ne
pismenoj tradiciji, u nepismenom ruralnom okruženju, jer je bila i usmjerena prema nepismenim
konzumentima, kao što je čitava ta kultura nastala
na kolektivnoj ustmenoj epskoj predaji i mitologiji,
a ne na individualnom umjetničkom i znanstvenom stvaralaštvu. Tako su mnoge riječi izgubile
svoju etimologiju. Kada danas čujemo riječ otkinuti,
teško možemo indicirati njenu etimologiju i kad je
razzglobimo na predpostavljene tvorbene morfeme:
ot-, -ki-, -nu-, -ti. Najproblematičnija je korijenska
morfema, jer ne postoji neko semantičko jezgro koji
bi činio glasovni sklop -ki-, ali postoji -kid-, prema
glagolu kidati. Karadžićevim filoložkim zahvatima
najviše su nastradale riječi, u čijoj glasovnoj strukturi po etimologiji postoji glas h, koje ovo stanovništvo nije imalo u svom glasovnom sistemu. Tako
je, na primjer, od glagolskog pridjeva naduhnut,
nakon što mu je sa glasom h izbačen i cijeli tvorbeni
formant za glagolsku osnovu nu pa je ostao deformisani glasovni sklop nadut, bez ikakve etimologije
i ikakva značenja. Od krhak je ostalo krt, od kuhinja
– kujna, od mehak – mek i tako dalje. Isti slučaj je i
sa posvojenicama, poput, primjerice, orijentalizama
lehemiti iz sanskrta ili mahana iz arabskog, kojima je amputiran po jedan čitav slog pa je ostalo je
samo: lemiti i mana. Na toj osnovi dolazi i do nepravilne upotrebe glagola izvinuti, u značenju zatražiti
oprost, kao kombinacije i preklapanja dva glagola
različitog značenja: izviniti (iz-vin-i-ti) i izvihnuti
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
(iz-vih-nu-ti). Sve su to posljedice glorifikovanja
govornog tzv. fonetskog principa, koji nije polazio
od jezika kao sistema, nego od pojedinačne ili uobičajene govorne realizacije. Fonetski princip, koji
podrazumiva da jedan znak odgovara jednom glasu
u fonetskom sistemu, razvio se u svoju suprotnost,
tzv. vulgarni fonetizam, gdje se u pisanju registrovalo gotovo svako ujednačavanje glasova u vezanom
govoru. Provođenjem ovoga kvazifonetskog principa toliko se destruira jezička struktura (fonetska,
morfološka, leksička) i komplikuje pravopis da to
postaje opterećenje u školstvu, izdavaštvu, medijima, administraciji. Taj pravopis nametnut je kasnije,
putem zajedničkog književnog jezika, i Bošnjacima,
Hrvatima i Crnogorcima iako je, kako napominje
Belić, bio “bosanski jezik narodna osnovica našeg
književnog jezika”.6)
Za razliku od “fonetskog” pravopisa, koji je, zapravo, fonoložki, morfoložki princip podrazumiva
pismenost i pisanu tradiciju, koju su Bošnjaci već
imali, od samog početka pismenosti u 9. stoljeću
kroz cijeli srednji vijek na tri pisma (bosan(č)ica,
latinica i arebica) i četiri jezika (bosanski, turski,
arabski i perzijski). Oni su imali kontinuitet pisma
i pisanja na narodnom jeziku i nikakav pravopis,
pogotovo nekakva reforma im nije bila potrebna.
Bošnjacima su jednako bili razumljivi i Kulin ban,7)
i humski knez Miroslav,8), inače Kulinov zet, i
Hewai Uskufi,9) i fra Matija Divković10) i svi ostali
6 Belić, Aleksandar: Bosanski jezik i stil, 1937. godine
7 “I da im’ ne bude od’ moih’ čestnikov’ sile” (Bosanskohercegovačka književna hrestomatija, (I. STARIJA KNJIŽEVNOST, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1974.
godine, str. 40.
8 “Ja, knez Miroslav, kln se i podpisah... “ (Dizdar,
Mak: Antologija starih bosanskih tekstova, izbor i uvodni
tekst Mak Dizdar, Alef, Sarajevo 1997. godine), str. 35.) I
njegov sin Andrija piše Dubrovčanima: “...i vsěj obćině...”
(Bosanskohercegovačka književna hrestomatija, (I. STARIJA KNJIŽEVNOST, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1974. godine, str. 41.)
9 kadca (kaca); modka (motka); nizko (nisko); odkat
(otkati); petdesed; podkov, podkovat; putce (puce, tur.
düğme); šestdeset. (Uskufi, Hevai Muhamed: Bosansko-turski rječnik iz 1631. godine, Izdavač: Općina Tuzla,
Suizdavač: Ministarstvo nauke i obrazovanja FBiH,
Tuzla 2011. godine (Original: Muhammed Hewai Üsküfî
Bosnevî: Makbūl-i ‘ārif (Sviđa se učenom ili Upućenom
mio) Bosnali Lisāni Üzere Lügāt-i Manẓūme (Ričnik u
stihu na bosanskom jeziku), završen 1041/1631. godine))
10 “Poklisaru počtovani...”, (Bosanskohercegovačka književna hrestomatija, (I. STARIJA KNJIŽEVNOST, Zavod za
Slovo Gorčina, 36, 2014
pisci na bosanskom narodnom (ikavskom) jeziku
sve do danas. Na tu činjenicu prvi je ukazao Alija
Isaković,11) a potom kristalno eksplicirao norveški
bosnista Svein Mønnesland: “Bosna i Hercegovina
ima, u odnosu na ostali dio srednjojužnoslavenskog
prostora, izvanredno jedinstvenu književnojezičku tradiciju. Od Povelje bana Kulina 1189. godine
do danas postoji kontinuitet u književnom jeziku
na osnovu govornog jezika. Od jezika srednjovjekovnih povelja i natpisa, preko književnog jezika
bosanskih franjevaca, krajiških i hercegovačkih begova i jezika alhamijado književnosti do književnih
tokova u devetnaestom vijeku vidimo jasnu liniju
– književni jezik na osnovu govornog jezika, (novo)
štokavskog (ijekavskog ili ikavskog) tipa. Prihvatanje modernog standardnog jezika na osnovi novoštokavskog narječja u devetnaestom stoljeću zato
nije naišlo na otpor u Bosni, kao u drugim sredinama, jer nije bilo ni slavenosrpske opterećenosti, ni
nenovoštokavskih tradicija.”12)
Morfoložki pravopis primjenjivan je u ilirskom
književnom jeziku na bazi bosanskog jezika, na
kojem su stvarali hrvatski pisci više od pola stoljeća, među kojima i A. Šenoa. Tako se izražavao
i srbski gramatik Đorđe Popović (alias Đura Daničić) u dopisu 10. srpnja 1867. godine, kada je
kao sekretar JAZU obavijestio nadležno tijelo “da
skuplja građu za obširan rječnik hrvatsko-srbskoga
jezika”,13) mada se dvadeset godina ranije u Pešti
bezkompromisno borio za fonetski pravopis, a
“etimolođićki pravopis” za njega je bila “sama misao
luda”.14) U “Popisu kńiga i rukopisa upotrijebljenih
za Rječnik”15) navode se publikacije iz Bosne, među
kojima i “Bosanske narodne pripovijedke”, koje je
izdao Zbor redovničke omladine bosanske u Sisku
izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1974. godine, str. 151.)
11 Alija Isaković: “Leksika u muslimanskih pisaca i
naši pravopisi”, Sveske Instituta za proučavanje nacionalnih
odnosa, br. 5-6, Sarajevo 1984. godine
12 Iz predgovora urednika Sveina Mønneslanda u
knjizi: “Jezik u Bosni i Hercegovini”, izdanje: Institut za
jezik u Sarajevu i Institut za istočnoevropske i orijentalne
studije u Oslu, Sarajevo, 2005.)
13 Maretić, Tomo: Crtice o Rječniku naše Akademije, u: Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, tom XXIII,
svezak 97, Zagreb, 1976. godine, Dodatak, materijali o
Rječniku, str. 15-54.
14 Daničić (1847)
15 Rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika, Jugoslavenska
akademija znanosti i umjetnosti (JAZU), tom I – XXIII,
Zagreb, 1880 – 1976. godine
43
Slovo Gorčina
1870. godine. Posebno treba naglasiti da Bošnjaci do
sada ni na koji način nisu učestvovali u normiranju
zajedničkog književnog jezika i izradi dosadašnjih
pravopisa (izuzme li se poratni pravopis Senahida Halilovića16) pa u tom pogledu nikom ništa ne
duguju. Jedan od zaključaka “Simpozija o bosanskom jeziku”17) bio je izrada Pravopisa bosanskog
jezika, ali se do danas ništa nije uradilo. Ohrabruje
činjenica da je u intervjuu jednom magazinu18) univerzitetski profesor Dževad Jahić pozvao bosanske
lingviste da se ujedine u izradi novog pravopisa. S
razlogom, jer izrada pravopisa u postojećim bosanskim okolnostima predstavlja veliki sociolingvistički
poduhvat, ravan istinskom podvigu, pogotovo što se
radi o maloj sociokulturnoj sredini i narodu. Inače,
morfoložki pravopis imaju, uglavnom, svi najveći
evropski jezici, kao i slavenski, među kojima i ruski
i poljski,19) te nama najbliži, slovenski (slovenački).
Među prvima koji su otvorili pitanje odnosa
između fonetskog i etimoložkog pravopisa bio je
Ivan Klajn, koji je polovicom sedamdesetih godina,
gotovo heretički, uztvrdio da “naša ortografija nije
fonetska nego fonematska (fonološka), jer njena slova
ne označavaju glasove (fone) nego foneme”, posebno
iztičući potrebu sagledavanja pravopisne problematike iz savremenog ugla i sa stanovišća potreba jezika novog vremena.”Nije najsavršenije pismo ono koje
najvernije odražava govor. Naprotiv, takvo pismo, to
jest detaljna fonetska transkripcija, bilo bi – kao što je
isticao i sam Saussure – krajnje nečitko i odgovaralo
bi zahtevima naučnika, ali nikako i potrebama svakodnevnog sporazumevanja”, bio je decidan Klajn.20)
Morfoložki princip obuhvaća i oblike pridjeva
ženskog roda tipa: težak-težka (< *teg-) i od njeg
izvedena imenica težkoća ili drzak-drzka-drzkost.
Isto načelo važi i u komparaciji (drzkiji). Morfoložko načelo nalaže da se piše etimoložko l i u
genitivu drevnog južnobosanskog grada Stólca, sa
dugim ili kratkim akcentom na o, prema nominativnom Stolac, bez obzira što se ova likvida l još davno
16 Halilović, Senahid: Pravopis bosanskoga jezika,
“Preporod”, Sarajevo 1996. godine
17 Bihać, 07. i 08. septembar 1998. godine
18 “Saff ” br. 224 od 25. juli 2008. godine (www.saff.ba)
19 U nadpisu na tabli kod autobusskog stajališća
u poljskom gradiću Zory piše da je vožnja bezpłatna.
(Aljazeera Balkans, 15.05.2014.)
20 Klajn, Ivan: Konvencionalno i suštinsko u pravopisu, RADOVI, Institut za jezik i književnost u Sarajevu,
Odjeljenje za jezik, knj. III (1976), str. 59-75.
44
izjednačila u govoru sa vokalom o i kontrahirala u
dugo ō: Stòlac – Stòlca > Stooca>Stóca. Razumije
se da se ovaj princip odnosi i na sve riječi obšćeg
značenja, tzv. ‘zajedničke imenice’ tipa dubak-dubka, izvadak-izvadka, izlazak-izlazka, kolac-kolca i
druge, gdje u govoru dolazi do glasovnog ujednačavanja. I u dosadašnjim tzv. fonetskim pravopisima uočena je pojava destrukcije morfema kada se
dosljedno registruju u pisanju sva glasovna ujednačavanja u vezanom govoru pa su kao izuzetci od
pravila navođeni oni primjeri koji bi u morfološkom
pravopisu trebali biti pravilo, kao što je uputa da
se u pisanju ne registrira jednačenje po zvučnosti
d izpred s i š. U govornom procesu javljaju se npr. i
oblici ljucki, svjecki, ižljubiti i sl., ali je preporučeno
pisanje: ljudski, svjetski, izljubiti. U Halilovićevom
fonetskom pravopisu imamo riječ fesdžija prema
morfoložkom pravopisu (po fonetskom bi bilo
fezdžija ili feždžija. U vezanom govoru riječi izvući,
ispasti, iščašiti, iždžikljati u procesu afiksacije imaju
morfemske alternante prefiksa iz- u nedistinktivnim
varijantnim oblicima: iz-, is-, iš-, iž-, što su dakle
alomorfi morfeme iz- i zato ih po morfološkom
pravopisu ne registrujemo u pisanju, pa ove riječi
glase: izvući, izpasti, izčašiti, izdžikljati, a neka ih
svako izgovara kao i dosad i niko nikoga neće nagoniti da razčlanjuje riječ na sastavne dijelove i tako
ih pojedinačno izgovara.Takav je slučaj i sa veoma
razširenim prefiksom bez- koji, prema dosadašnjem
pravopisu, u procesu afiksacije dobija oblike bez- i
bes- u zavisnosti kojim glasom počinje korijenska
morfema iako ima isto značenje i funkciju, kao u
riječima poput bezličnost i beskućnik. Ovako razjednačavanje grafemskog oblika na temelju zvukovnog
približavanja i ujednačavanja u govoru prefiksa i
leksičkog korijena nema nikakvog znanstvenog utemeljenja u strukturalnoj lingvistici. Ovdi je s samo
alofon foneme z i ne treba ga registrovati u pisanju,
jer je nedinstinktivan. Nije čudo što se stranci,
kad uče naš jezik, pitaju jesu li to dva prefiksa ili je
jedan. Tako treba pisati u izvornim oblicima i ostale
prefikse nastale od nekadašnjih prijedloga (bez-,
uz-, pod-, nad-, ob-, od- i sl. kao u primjerima:
bezkućnik, bezčašće, bezživotan, uzputno, podpunost, nadkoljenica, obširan, odkos, odkameniti.21)
Po istom principu ponaša se i korijenska morfema
21 /Trebalo bi se odkameniti/- glasi jedan stih Maka
Dizdara u “Kamenom spavaču”
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
izprid raznih sufiksa (bosanskih ili posvojenih),
npr. mektebski,22) srbski, interesdžija, ćevapdžija,)23
stubca, podbradka. Ili u oblicima promjene, npr.
vrutak – vrutci, dohodak – dohodci, zadatak-zadatka-zadatci kao i u tvorbi složenih riječi, osnovni
tvorbeni elementi ostaju nepromijenjeni u pisanju
iako se u govoru vrši jednačenje. Vukov nakaradni
kvazifonetski princip: Piši kao što govoriš izazvao
bi nesagledive posljedice ako bi se iz govora, a ne
pisma priuzimale riječi iz arabskog jezika, posebno
iz vjerskog života.24) U pisanju po morfološkom
pravopisu svakako se registruju geminate i udvojene
grafeme prilikom stapanja dvihu riječi, npr. prefiksa sa leksičkom morfemom (bezzakonje, poddojiti,
oddati, naddograditi i sl.). Imajući u vidu polumilenijsko pripadanje Bošnjaka orijentalno-islamskom
kulturno-povijestnom krugu, sve posvojene riječi
iz orijentalnih jezika, u kojima postoje geminate,
držeći se etimoložkog principa, treba zadržati u
bosanskom jeziku: Allah, Muhammed i dr.
Dakle, sve morfeme zadržavaju svoj prvobitni
oblik i prilikom tvorbe složenica, zatim u derivaciji i izvođenju novih riječi, kao i u morfološkom
procesu afiksacije, i korijenska morfema i afiks u
pisanju ostaju u izvornom obliku bez obzira što se
u govoru dešavaju jednačenja. Tako bi se, kao što
je već rečeno, zaustavila dalja erozija i destrukcija strukture bosanskog jezika i bosanskih riječi, a
22 U Dnevnom avazu od 16.01. 2009. godine zabilježen je nepravilan oblik: mektepska nastava
23 Vuković-Ostojićevi srbsko-hrvatski književnojezički policajci nagonili su burekdžije po sarajevskoj
Baščaršiji da svoje radnje nazivaju buregdžinica kako bi
udovoljili Karadžićevu pravopisu i tako destruirali posvojenicu iz turskog: burek. Zapravo, obadvije morfeme: i
korijenska burek i sufiksalna dži (tur. –ci) su pozajmljene
iz turskog i tako ih izvorno treba i pisati, uz bosanski dodatak –ja, dakle burekdžija. Škaljić je zadržao korijensku
morfemu izvorno, ali je prema njoj ujednačio sufiksalnu:
-čija pa je normirao paralelno burekčija i buregdžija.
24 Tako bi vukovci Allahu ekber, zbog jednačenja po
zvučnosti kb>gb zapisali kao Alahu egber, što bi značilo
Allah je prašina, neuzubillah. Vjernik, također, često
izgovara riječi pokajanja i traženja oprosta: estagfirullah
(oprosti mi Allahu), ali ako bi neko zapisao i izgovorio estakfirullah, to bi značilo: učini me nevjernikom pa bi čovjek umjesto traženja oprosta, tražio nevjerstvo. Također,
nije dozvoljeno vršiti metatezu glasovnog skupa vh u hv,
jer bi se tevhid (tj. jednoća Stvoritelja kao osnovni postulat islama) priobrazio u tehvid, što bi značilo pojevrejiti
se. Ili ako bi neko tražio lehvu, umjesto levhu, dobio bi
strast, požudu, umjesto ukrasnog arabskog kaligrafskog
zapisa na tabli, ploči.
Slovo Gorčina, 36, 2014
sačuvao korijen i tako zadržala svijest o kontinuitetu
i razvoju. Taj gramatički postulat da riječi u procesu
derivacije i afiksacije čuvaju svoj osnovni oblik treba
pretočiti u početno ortografsko-ortoepsko pravilo:
u pisanju se u svakoj situaciji zadržavaju izvorni
primarni grafemski oblici svih morfema, a razraditi
ortoepska pravila kao i u drugim jezicima, shodno
prirodnim zakonima približavanja, prilagođavanja,
saglašavanja, ujednačavanja glasova jednog prema
drugom po mjestu obrazovanja ili po zvučnosti u
neposrednom doticaju radi racionalnijeg i lakšeg
izgovora u vezanom govoru.
Ključna stvar je u tome što se ova era smatra
erom pisma, jer je ljudska kultura i civilizacija i
počela u pravom smislu riječi pojavom pisma. Ovo
je u nekom smislu civilizacija pisma i pismenosti.
U tom smislu trebalo bi izvršiti i reformu pisama.
Trebalo bi zadržati bosan(č)icu kao ćirilsko pismo
uz neobhodnu stilizaciju i savremeno dizajniranje,
poput nekih ideja profesorice Amre Zulfikarpašić. U
pogledu latinice zbog opredїłeńa za EU buduchnost
i inkorporirańa u europsku civilizaciju, zasnovanu
na latinskoj tradiciji, pored uvoģeńa europskog
morfolozhkog pravopisa, trebalo bi prihvatiti i
europsku latinicu kako se ovdi eksplicira. Vech je
u praksi u internetskoj komunikaciji kod Bosanaca
veoma rashirena upotreba znaka ch za dosadashńe č
i ć, kao i sh za š, a tako bi trebalo i za ž grafem zh. I
afrikate dž i đ trebalo bi svesti na jedan znak, možda
ģ i Ģ ili tursko Ҫ i ҫ. Za nj bi trebalo uvesti znak
ń (kao što je u nauci ili nh, kao što je u portugalskom), a za lj znak ł (kao što je u połskom, samo što
u połskom ima suprotan, tvrd, izgovor). Osim toga,
u bosansku abecedu obavezno bi trebalo uvesti znak
za sliveni glas i fonemu šć, koji je u bosan(č)ici imao
poseban znak (mozhda sch <sh+ch> sch25) (schene,
klїscha, prisch) ili neki monografem), zatim znak ї
za nekadashnji grafem ‘jat’ (vrїme, pїsma), koji bi
neki izgovarali kao i, a neki kao je ili ije u zavisnosti od duzhine sloga, kao shto je bilo i u proshlosti.
Uvoģenje znaka ї, koji postoji josh i u ukrajinskom
jeziku, pored pojednostavłeńa abecede, sprїchilo bi
ekaviziranje bosanskih sredńevїkovnih ikavskih kodeksa, shto se zlonamїrno chini chak i na bosanskim
univerzitetima, a izbїgla brojna pravopisna pravila
o ijekavizmu. Dakle, savremena europska abeceda
25 Poznati violončelista Vedran Smajlović napisao je
30.12.2013. na svom fb. profilu: shchuchuren (šćućuren)
45
Slovo Gorčina
bosanskog jezika imala bi 30 znakova i izgledala bi
ovako: Aa, Bb, Cc, Chch, Dd, Ģ ģ (Ҫҫ), Ee, Ff, Gg,
Hh, Ii, Ïї, Jj, Kk, Ll, Łł, Mm, Nn, Ńń (Nhnh), Oo, Pp,
Rr, Ss, Shsh, Schsch, Tt, Uu, Vv, Zz, Zhzh.
Ova abeceda za shkolarce ne bi predstavljala
nikakav problem, a starijim bi stvaralo potezhkoche
samo sedmicu dana.
Iako se jezik uzima kao rodno mjesto duha i prva
domovina čovjeka, danas moramo prvenstveno
imati u vidu da se nalazimo na pragu informatičkog
društva u savremenoj internet-eri globalnih komunikacija, gdje se težišće stavlja na komunikativnu
funkciju jezika i njegovu veću prohodnost, uključujući i automatsko prevođenje. Poznato je da jezičku
strukturu u sprezi čine i pismo i govor. Prirodnom
stanju bosanskog jezika najbolje odgovara jedan
kombinovani fonetsko-morfološki pravopis u kojem
bi izbalansirano, paralelno fungirala ortografska i
ortoepska pravila, kao npr. u engleskom. Od Karadžićevog vremena do danas lingvistika je gotovo
zaokružila naučna saznanja o tajnama i samoj prirodi jezičkog fenomena, ustrojstvu njegove strukture,
pojavama i procesima u njegovom razvoju, načinu
funkcioniranja i sl. da neki Karadžić-Daničićevi
stavovi izgledaju zastarili i nepotrebni. S druge
strane, savremena genetika je 2008. godine odkrila
postojanje posebnih gena jezika u genetskom lancu,
odnosno genomu čovjeka. Tekovina je savremene
nauke i saznanje da se riječi ne čitaju sukcesivnom
identifikacijom pojedinih slova, nego po principu globalne percepcije riječi. Zapreke i otpori za
uvođenje morfološkog pravopisa više su posljedica psihološke i statusne prirode, konzervatizma,
konformizma i ksenofobije, nego pomanjkanja
naučnih argumenata. Osim toga u cijeloj Evropi i
šire postoje stoljetna iskustva i modeli morfološkog
pravopisa na koji se može ugledati, kao i kod svih
Slavena, osim karadžićevskih Srbo-Hrvata i “suncokretnih” Bošnjaka. Nakon tektonskih geopolitičkih
promjena i drastične promjene sociolingvističke
situacije na Balkanu, Bošnjaci/Bosanci u pogledu
jezika ne duguju nikome ništa i mogu brez opterećenja i balasta prošlosti samostalno normirati svoj
jezik onako kako najbolje odgovara organskom
biću bosanskog jezika za potrebe bosanskohercegovačkog družtva i zemlje Bosne, za njen savremeni
razvoj i priključenje zajednici naprednih i razvijenih
evropskih naroda. Ali on mora na najprikladniji
način korespondirati sa evropskim jezicima. Može
46
se sasvim osnovano predpostaviti da će za dvadesetak godina većina obrazovanog stanovništva u BiH
znati engleski najmanje kao i bosanski i zato nam taj
jezik može poslužiti kao uzor za normiranje. Ako se
iz skromnosti kao uzor u pogledu morfološkog pravopisa ne žele uzeti veliki jezici kao što su engleski,
francuski, ruski ili arapski, zašto se ne može uzeti
kao uspješan primjer slovenski (slovenački) jezik,
jezik koji pripada istoj zajednici južnoslavenskih
jezika i koji je u mnogim elementima strukture (još
uvijek) blizak bosanskom. Iako su brojem i prostorom koji zaposijedaju mali narod, približno kao
Bošnjaci danas, vidimo kakvu su samostalnu kulturu na tom jeziku razvili Slovenci i koji napredak
su postigli da se svrstavaju rame uz rame sa drugim
velikim europskim narodima. Do početka 2008.
godine predsjedavali su Europskom unijom.
Neki će odmah postaviti pitanje: zašto raditi
novi pravopis kad već postoji “Pravopis bosanskoga
jezika”26), koji je pripremila osamnaestočlana pravopisna komisija respektabilnih imena i intelektualnog kapaciteta, a objavio “Preporod” 1996. godine.
Autorstvo je podpisao također sveučilišni profesor,
Jahićev kolega sa iste jezikoslovne katedre Filozofskog fakulteta u Sarajevu prof. dr. Senahid Halilović.
Izrada novog pravopisa može kod nekih pobuditi
nedoumicu da li se radi samo o naučnoj sujeti i ličnom prestižu dvojice lingvista (mada jedan od njih
sam sebe titulira kao “filolog opće prakse”) i unosnoj zaradi ili se radi o dubokim neslaganjima bosanskih lingvista oko temeljnih principa na kojima
će se zasnovati striktna pravopisna pravila. Dilemu
ove vrste otklanja na samom početku činjenica da
je izrada novog pravopisa bio je jedan od zaključaka
bihaćkog “Simpozija o bosanskom jeziku”,27), ali se
od tada ništa nije uradilo. S obzirom na okolnosti,
svojevremena pojava “Halilovićevog pravopisa”
ima povijestno značenje kao stručni i kulturni, pa i
politički, događaj bez presedana. Njegovi kritičari
zaboravljaju da je to bio prvi normativni kodeks
bosanskog jezika savremenog doba dok još nije bila
urađena gramatika i riječnik, čija je norma, inače,
osnova i podloga za pravopisnu normu, pa djelimice
iz toga proizilazi njegova eventualna nedorečenost i određene kontroverze, ali i iz činjenice da je
26 Halilović, Pravopis (1996)
27 “Simpozij o bosanskom jeziku” (zbornik radova),
Institut za jezik u Sarajevu, posebna izdanja, knjiga 10, Sarajevo 1999. godine
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
pripreman tokom agresije, nakon Bošnjačkog sabora 1993. godine. S druge strane, ostaju prigovori da
je tu ostvaren pristup sa pozicija serbokroatistike, a
ne bos(a)nistike i da se čini da je njegova pozitivna
misija prelaznog rješenja izcrpljena.
Dakle, korjenita reforma standardnojezičke norme bosanskog jezika, pisma i pravopisa je imperativ
budućnosti, jer živimo u eri pisma, eri posvemašnje
pismene internet-komunikacije, a bosanski jezik
ima, kako su to jasno izrazili bosanski književnik
Alija Isaković i norveški slavista Svein Mønnesland,
savršen kontinuitet od dolaska Slavena u Bosnu,
historijski (samo)identifikovanih kao Bošnjani, u
šestom stoljeću sve do tzv. Vukove reforme polovinom 19. stoljeća. Nekima uvođenje morfološkog
pravopisa izgleda kao (nepotrebno komplikovanje i
učenje svog jezika) nemoguća misija i daleka futuristička vizija, o kojoj ne treba ni razgovarati i uzalud
trošiti vrijeme, ali zagovarače ne obezhrabruju takvi
Slovo Gorčina, 36, 2014
konzervativni stavovi, držeći se devize da će se svaki
cilj ostvariti ako se napravi prvi korak, jer i najdalji put počinje prvim korakom. Ovu ideju brojni
Karadžićevi epigoni u Bosni i šire dočekat će sa
prijetećim gnjevom, kao što su sedamdesetih godina
prošlog stoljeća dočekali ideju istaknutog bosanskog
angliste Midhata Riđanovića da se dvije afrikate
‘č/ć’ i ‘dž/đ’ svedu na po jedan znak, jer su u većini
bosanskih narodnih govora (kod Bošnjaka) odavno
izjednačene, ali ta ideja se nanovo aktualizira.
Hoće li Bošnjaci prilikom izrade novog pravopisa bosanskog jezika izvući neke pouke iz prošlosti,
osloboditi se balasta karadžićevskog naslijeđa i uvažiti dostignuća savremene nauke o jeziku te slijediti
potrebu priključenja zajednici evropskih naroda,
pitanje je koje dugo visi u zraku, pogotovo nakon
srpsko-hrvatske agresije na Bosnu i srpskog genocida nad Bošnjacima.
47
Haris Ćatović
Na znanje i imanje bosanskohercegovačkoj
dijaspori – Pravopisni priručnik bosankog,
hrvatskog, srpskog jezika sa osnovama gramatike
Jezik kao fundamentalni resurs kulturnog identiteta
R
iječ dijaspora potječe od grčke riječi, a znači
raseljenost, rasutost, raspršenje. Ovaj fenomen označava onu etničku skupinu zajedničkog
porijekla koja živi izvan svoga matičnog okruženja,
izvan svoje historijske domovine. Identitet je jedan
od ključnih pojmova o kojem se raspravlja kada se
govori o dijaspori i o kojem se danas aktivno promišlja u različitim oblastima humanističkih nauka
jer je isti u jednoj vrsti korelacije s društveno-političkim i kulturnim promjenama koje se događaju u
svijetu (globalizacija, postkolonijalizam, postmodernizam). Osoba je nosilac čitavog niza identiteta –
kulturnog, jezičkog, političkog, vjerskog, etničkog,
teritorijalnog. Kulturni i jezički faktori nacionalnog
identiteta nesumnjivo su njegovi glavni markeri. Jezički faktori omogućavaju pojedincu identificiranje
s kolektivom koji pripada zajedničkom kulturnom
entitetu. Dakle, jezik je jedno od najvećih i najsvojstvenijih dostignuća čovječanstva koji je, zahvaljujući čovjeku, postao najmanji sadržalac onoga što
se može nazvati osnovnom karakteristikom cjelokupne civilizacije, pa samim tim i jednog naroda.
Granice ljudskoga svijeta su granice jezika, što znači
da je svijet onoliki koliko nam je znanje jezika. Jesu
li granice našega bića omeđene jezičkim barijerama,
postavljamo sebi pitanje kada je naš, maternji jezik
drugi, odnosno kad se upotrebljava na prostoru na
kojem nije njegovo matično stanište. Nije nepoznata činjenica, a nauka je na istu davno ukazala, da
se čovjek najljepše izražava na maternjem jeziku.
Služiti se drugim, dakle nematernjim jezikom znači
biti u uskom i zagušljivom jezičkom okviru koji
nam ne omogućava da svoje misli izrazimo potpuno
i temeljito. Svoj intelektualni napon i svoj duhovni
izričaj pojedinac može u potpunosti dostići samo u
okvirima svoga maternjeg jezika.
Jedan od gorućih problema savremenog obrazovanja u uslovima bilingvizma je onaj koji se odnosi
na traženje i pronalaženje prave ravnoteže koja će
48
dati odgovor na oba zahtjeva istovremeno. Prvi
zahtjev je uklapanje u kulturnu fizionomiju društva
koje se služi svojim jezikom na staništu koje je historijsko stanište toga jezika, drugi zahtjev je potreba
za i jačanjem svog identiteta, kako kulturnog tako i
jezičkog. Na ovom mjestu valja reći nekoliko riječi
o Projektu koji za cilj ima afirmiranje bosanskog,
hrvatskog, srpskog jezika upravo u takvim uslovima.
Pravopisni priručnik bosanskog, hrvatskog,
srpskog jezika sa osnovama gramatike autora Aide
Kršo i Hadžema Hajdarevića nastao je upravo iz
potrebe da se našoj bosanskohercegovačkoj dijaspori ukaže na značaj i funkciju maternjeg jezika.
Podršku ovom i projektu dala su i tri nadležna
ministarstva Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i
Hercegovine, Ministarstvo civilnih poslova Bosne i
Hercegovine i Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine. U okviru operativne
nadležnosti, stručnosti i profesionalnosti iza ovog
Projekta stoji Federalno ministarstvo obrazovanja
i nauke, Javna naučna ustanova Institut za jezik i
Izdavačka kuća BH Most.
Osnovna svrha i strateški cilj Projekta jeste
afirmacija bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika u
zemljama bosanskohercegovačkog iseljeništva, te uz
direktni angažman bosanskohercegovačkih institucija, njegovo pozicioniranje u institucije sistema
zemalja prijema, a prvenstveno u obrazovne institucije. U okviru Projekta izrađen je stručni nastavnometodički udžbenik koji na jednom mjestu objedinjuje sve dijelove jezičke strukture. Pisan je u skladu
sa vladajućim normativima standardnih jezika i
svojom metodologijom u potpunosti udovoljava
nastavnim metodološko-didaktičkim potrebama.
Udžbenik je podijeljen na tri dijela:
Pravopis (ortografija sa fonetikom),
•• Gramatika (morfologija i sintaksa)
•• Mali pravopisni rječnik
••
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
Udžbenik je napisan jednostavnim i pristupačnim
jezikom koji je u ovom slučaju bio neophodan. Nastojeći rasteretiti tekst i ujedno učiniti lakšim učenje
jezika autori su se koristili najosnovijom lingvističkom terminologijom. Udžbenik je jasno koncpiran
i za cilj ima poboljšanje jezičkih vještina na svim
nivoima jezičke strukture. Knjiga je opremljena
mnoštvom ilustracija koje su u skladu sa temama
koje se tretiraju i koje imaju cilj da olakšaju učenje
jezika i učine ga zanimljivim. Na kraju udžbenika se
daje Mali pravopisni rječnik od A do Ž čiji je alfabetar pisan latiničnim pismom abecednog rasporeda
i ćiriličnim pismom azbučnog rasporeda. Kroz ovaj
Mali pravopisni rječnik od A do Ž postoje male
razlike u obradi između latinične i ćirilične verzije.
Razlike su u obradi onih natuknica kod kojih su
navedene razlike između bosanskog, hrvatskog i
srpskog standardnog jezika.
Udžbenik je namijenjen i prilagođen svim uzrastima, a ujedno je, sadržajno i tematski, koncipiran za
različite korisničke potrebe. Posebna vrijednost udžbenika je njegova prilagođenost učenicima i nastavnicima koji, u okviru redovnih ili dopunskih nastavnih procesa i aktivnosti, izučavaju maternji jezik.
Prvenstveno je namijenjen bh. građanima koji
žive van granica Bosne i Hercegovine – učenicima
u dopunskim školama, nastavnicima u dopunskim
školama, onima koji žele samostalno stjecati i
usavršavati znanje maternjeg jezika bez obzira na
uzrast. Projekat je orijentiran i namijenjen onoj
bosanksohercegovačkoj iseljeničkoj populaciji
koja je nastanjena u sljedećim zemljama: Turska,
Švedska, Danska, Norveška, Njemačka, Austrija,
Slovenija, Švicarska, Belgija, Holandija, Luksemburg, Velika Britanija, Francuska, Italija, Albanija,
SAD, Kanada, Australija.
Projekt je usmjeren u dva pravca, tzv. širi kontekst Projekta i uži kontekst Projekta.
Projektom u širem kontekstu nastoji se inicirati znatno aktivnija, u odnosu na dosadašnju
praksu, interakcija, saradnja i koordinacija između nadležnih bosanskohercegovačkih institucija,
institucija zemalja prijema i bosanskohercegovačkog iseljeništva (bosanskohercegovačkih saveza,
organizacija, udruženja, vjerskih zajednica...).
Cilj uspostavljanja proaktivnog odnosa između
naznačenih strana, jeste detektiranje dosadašnjih
problema vezanih za izučavanje maternjeg jezika
sa kojima se, u direktnom i indirektnom smislu,
Slovo Gorčina, 36, 2014
susreću bosanskohercegovački građani u zemljama
iseljeništva, te definiranje odgovarajućih, sistemskih, modela i aktivnosti za njihovo prevazilaženje
i otklanjanje.
Saradnja sa institucijama zemalja prijema nameće
se kao neophodan oslonac u pomenutom procesu.
Projekt u užem kontekstu neposredno je usmjeren na sam proces izučavanja maternjeg jezika u
okviru vladinog i nevladinog sektora. Ponuda udžbenika Pravopisni Priručnik, kao udžbenika u kojem
je na stručan, savremeno-metodički i jednostavan
pristup obrađena i sveobuhvatno prikazana jezička
materija, ima za cilj približiti i olakšati izučavanje
maternjg jezika u okviru nastavnih i vannastavnih
aktivnosti, ali istovremeno bosanskohercegovačkim
građanima omogućiti dostupnim udžbenik koji
će im kao mjerodavna jezička baza u dugoročnom
smislu poslužiti kao jezički oslonac. Ujedno, Projektom je planirano organiziranje okruglih stolova,
tribina, savjetovanja, jezičkih radionica, ljetnih škola i drugih oblika obrazovnih aktivnosti, koje imaju
za cilj ostvarivanje čvršće i dugoročnije veze između
lingvista tj. akademskog jezičkog kadra iz Bosne i
Hercegovine i bosanskohercegovačkih građana u zemljama iseljeništva, sa fokusom na učenike, nastavni kadar i općenito mlade.
Jezik je snaga obrazovanja koja se treba i mora
njegovati pravilno i sistemski u školskoj praksi. Jezik
oblikuje duh i um, njeguje osjećaje, dovodi u dodir
sa naukom, umjetnošću, kulturnom baštinom, s
čovjekom od jučer i danas, pomaže dati novi oblik
našim idejama i vizijama. Bez sistemskog jezičkog
obrazovanja čovječiji um je osuđen na atrofiju. Ako
školski programi ne daju prednost učenju jezika,
onda je sigurno naše obrazovanje felerično i vrlo
slabo odgovara zahtjevima koje nam postavlja svakodnevnica. Razvoj jezičkih vještina i jezičke spremnosti prije svega zavisi od jezičkog iskustva koje
pružaju škole te od kvaliteta nastave tih istih škola.
Stoga je pravilno i sistematizirano jezičko obrazovanje koje škola nudi granacija očuvanja našeg
jezičkog identiteta i baštine. Nemojmo previdjeti
činjenicu da je zbog kolonijalizma oko 5.000 dijalekata nestalo u 20. stoljeću. Ovom riziku danas su
posebno izloženi jezici malih kultura zbog globalnog društva koje prijeti asimilacijom i preslojavanjem. U maternjem jeziku su sadržane i isprepletene vrijednosti na kojima se temelji kultura. Te
vrijednosti grade kulturnu tradiciju i usmjerene su
49
Slovo Gorčina
na formuliranje našeg moralnog bića koje je potpuno samo ukoliko u svojoj duhovnoj osobnosti ima
integriranu svijest o maternjem jeziku.
Očuvanje jezičke tradicije može unaprijediti ljepotu i bogatstvo našeg kulturnog bića otkrivši mu tajne
šarma i izražajnu moć našeg jezika ne samo pukim
predstavljanjem konzervativnog pomaka u obrazovanju koje je u suštini čin njegovanja demokratskih
principa i koje će našoj djeci koja žive izvan svog
matičnog jezičkog prostora ponuditi edukativnu
imovinu čija vrijednost je od nacionalnog značaja
iako je nadišla nacionalne granice.
50
Slovo Gorčina, 36, 2014
Mirela Karadža
Nastavnik kao presudni faktor
uspješne nastave engleskog jezika u
srednjoj školi
Uvod
Imajući u vidu naučno dokazanu činjenicu da
su presudna tri faktora koji determiniraju nastavu i rezultate u nastavi: nastavnik, učenik i uslovi
u kojima se nastava organizuje, u ovom radu se
propituje od kolike je važnosti ličnost nastavnika za
nastavu engleskog jezika. Predmet ovog rada jeste
srednjoškolska nastava engleskog jezika, s obzirom
na višegodišnje lično iskustvo ovog autora u takvom
podučavanju engleskog jezika.
Značajna karakteristika ovog rada jesu rezultati
istraživanja dobijeni anketiranjem 147 srednjoškolaca iz HNK, kao i dugogodišnje opserviranje srednjoškolaca, što je radu dalo konkretnost usmjerenu
na trenutne uslove rada u našim srednjim školama,
tako da se ne bi desilo da rad ima samo obilježje teorijskih postavki, što bi bilo nedovoljno za obuhvatnije sagledavanje i rješavanje postavljenih ciljeva.
(Primjerak ankete koju su popunjavali učenici vidjeti u mojoj doktorskoj disertaciji u rukopisu: Mirela
Karadža (2013): Važnost gramatike i uloga nastavnika u današnjoj srednjoškolskoj nastavi engleskog
jezika, Fakultet humanističkih nauka u Mostaru.)
Anketiranje je sprovedeno u 37 srednjih škola u 2
kantona BiH (23 škole u HNK i 14 u Ze-do kantonu).
Analiza rezultata anketiranja
Anketa sadrži 17 pitanja koji se odnose na subjektivne stavove učenika prema preovladavajućim ličnim
i stručnim karakteristikama nastavnika (profesora).
U prvom pitanju ankete za učenike traženo je da
se odgovori koje pozitivne osobine cijene kod svog
profesora. U sklopu tog pitanja ponuđeno je 7 odgovora za koje su se učenici trebali opredijeliti Najviše
učenika (31,29%) potvrđuje da oni najviše cijene strpljenje svojih profesora u radu s njima. To se može
protumačiti dvojako: a) da su profesori u odnosu s
učenicima vrlo strpljivi, pa tu karakteristiku učenici
cijene i posebno ističu, i b) profesori ne pokazuju
dovoljno strpljenja, pa učenici ističu potrebu za tim.
Slovo Gorčina, 36, 2014
Nepreciznost ankete evidentna je u ovom i nekoliko
narednih pitanja. U svakom slučaju odgovori učenika
dobar su indikator našim predavačima engleskog
jezika koje su za njih poželjne osobine na prvom mjestu od 7 ponuđenih karakteristika u ponašanju prema
učenicima. Taj podatak naši bi predavači mogli koristiti kao putokaz i usmjerenje za njihovo ponašanje.
Drugo mjesto po važnosti sa stanovišta učenika
zauzima pravednost (23,81%). Ovdje su također
moguća dvojaka tumačenja.
Na 3. mjesto učenici po važnosti svrstavaju
razumijevanje kao bitnu karakteristiku. Ono ovdje
podrazumijeva da li profesori razumiju poziciju učenika, njihove poteškoće i problem i kako se odnose
prema tom problemu. Za to se opredijelilo 21,77%
ispitanika. Dvojaka tumačenja moguća su i ovdje.
Na 4. mjestu po važnosti ispitanici ističu fer nastupanje, odnosno fer ponašanje prema učenicima.
To, naravno, uključuje i poštovanje ličnosti učenika,
uvažavanje njihove individualnosti. Za ovo se
opredijelilo 10,21% ispitanika. Očekivalo seda će ova
karakteristika profesora biti bolje vrednovana sa stanovišta učenika, ali se ta očekivanja nisu potvrdila.
Objektivnost kao svojstvo rangirana je na
5. mjestu sa 6,12% odgovora. U ovom je vidljiva
izvjesna nedosljednost u odgovorima ispitanika.
Naime, teško je razgraničiti pojam pravednosti i
pojam objektivnosti u odnosu profesora, naročito
pri vrednovanju rada učenika (mada ta dva pojma
nisu identična), ali postoji doza nedosljednosti jer
su ispitanici pravednost rangirali na drugo mjesto, a
objektivnost tek na peto.
Tolerantnost kao poželjno ponašanje zauzima
6. mjesto sa 5,64% odgovora. Ovdje se također ispoljava izvjesna nedosljednost. Naime, tolerantnost
djelimično uključuje u sebe strpljenje i razumijevanje, pa je teško objasniti velike procentualne razlike
u vrednovanju ovih triju poželjnih oblika ponašanja profesora u nastavi. Najvjerovatnije je da se
51
Slovo Gorčina
ispitanici nisu dovoljno fokusirali da bi nijansirali
ponuđene pojmova.
Ispitanici su povjerenje rangirali na 7. mjesto sa
2,72% potvrdnih odgovora.
Zanimljivo je da na drugo pitanje učenici nisu
odgovarali. Najvjerovatnije je da je ono učenicima
bilo nejasno, da ga nisu dobro razumjeli, zbog terminologije, što se može smatrati nedostatkom ankete.
U trećem pitanju od učenika je traženo da po
važnosti poredaju kvalitete svojih profesora sa
stanovišta načina rada, tj. s metodičkih zahtjeva.
Učenički odgovori potvrđuju da se najviše cijeni
sposobnost da se prenese znanje (105 učenika –
71,43%). Svakako da je ovo svojstvo sa stanovišta
učenika najvažnije i to se i očekivalo. Za profesore engleskog jezika ovo je bitan indikator koji se
treba uvažavati.
Na 2. mjesto učenici su svrstali kreativnost i inovativnost u radu svojih profesora, sa 17% potvrdnih
odgovora. Treće mjesto zauzima organiziranost
časova s 11,56% potvrdnih odgovora.
U 4. pitanju je 34% potvrdnih odgovora da su
njihovi profesori pametni, zatim da su odgovorni
(2. mjesto sa 22,45% potvrdnih odgovora), pošteni
(3. mjesto sa 14,28%), iskreni (4. mjesto sa 8,16%) i
dostojanstveni (5. mjesto sa 6,12%).
Na 5. pitanje 90,48% njih odgovara potvrdno
da su im profesori bliski, da pokazuju ljudskost i
da ne glume lažni autoritet. Samo njih 9,52% ima
odgovor “ne”.
Ponovo treba istaći činjenicu da ispitanici
u svojim odgovorima veoma cijene i pozitivno
ocjenjuju lična svojstva svojih profesora, što je, s
obzirom na ukupnu situaciju u FBiH, prijatno i
ohrabrujuće. Ova konstatacija može se potkrijepiti
i njihovim daljim odgovaranjem na pitanja (6-17):
87,76% učenika odgovorilo je da im profesor nije
strog, 85,03% smatra da njihov profesor ima u njih
puno povjerenje, 88,44% odgovara da im profesor
strpljivo ponovo objasni i ne prigovara kad nešto
ne razumiju, 94,56% kažu da im je profesor uvijek
strpljiv i ne ponižava ih, na pitanje da li profesor
poštuje njihove individualnosti i ne vrijeđa ih,
96,60% učenika odgovara sa “da”, 92,52% ih smatra
da im je profesor dosljedan i pravičan u ocjenjivanju, 79,59% je zaokružilo odgovor “da”. Na pitanje
“Ne osjećamo ocjenjivanje kao prijetnju i on nam
ne prijeti ocjenama?” - 59,86% učenika odgovara
“nikad”. Na pitanje da li se profesor ljuti kad ne
52
znaju objašnjeno gradivo i to poprati grdnjama,
36,74% kaže “ponekad”, a 3,4% “često”. Isto tako,
91,16% odgovara potvrdno da profesor s učenicima izgrađuje saradničku atmosferu i pomaže im u
rješavanju problema, dok to 8,84% učenika negira.
Na pitanje da li se od učenika traži puno zalaganje
i redovno ispunjavanje obaveza 84,35% učenika
odgovara “da” (15,65% kaže “ne”). Također, 80,27%
učenika odgovara da se pred njih, učenike, postavljaju srednji zahtjevi, 13,61%-visoki i 6,12%-niski.
Zanimljivo je da na posljednje pitanje - „Da li bi ti
volio biti profesor engleskog jezika i zašto?“, učenici
odgovaraju ovako: 55,10% se izjasnilo da ne bi, jer je
to prevelika odgovornost i zahtjevan posao; 19,05%
kaže da bi, zato što se uvijek radi sa mladim ljudima; i 25,85% također, ne bi, iz nekih drugih razloga
(učenici ekonomske škole, njih 21,09%, ne bi željeli
biti profesori engleskog jezika jer žele biti ekonomisti, dok se svi ostali ne bi opredijelili za taj posao jer
„ne vole školu i to im je neinteresantno“.).
Uloga nastavnika (profesora)
u nastavi je presudna
Uloga nastavnika (riječ nastavnik ne odnosi se na
predavača u srednjoj školi, nego generalno na predavača u nastavnom procesu) u nastavi je presudna.
Po Branku Ostojiću, komunikacija u nastavi je najznačajnija. Naravno, to mnogo više u osnovnoj školi, kad nastavnik predstavlja jedino lice koje učenici
imitiraju i slijede, ali i u srednjoj školi nastavnik je
također vrlo bitan faktor u nastavi. On je savjetnik,
prati, podstiče i inicira komunikaciju u učionici, što
je je krajnji cilj nastave engleskog jezika. On stvara
atmosferu i kreira nove okolnosti u razredu. Predstavlja psihološku podršku učenicima, posebno pri
prelasku iz pretkomunikativnog u komunikativni
stadij vježbanja. On utječe na modeliranje njihovih
karaktera i osobina mlade ličnosti.
Nastavnik mora poznavati psihologiju učenika,
posebno kad se radi o srednjoškolcima, adolescentima. Razdoblje u kojem se oni nalaze vrlo je osjetljivo. To je razdoblje koje je u psihologiji označeno
kao prelaz iz djetinjstva u svijet odraslih, zrelih osoba, period buntovništva, suprotstavljanja, vrijeme
kad mlada, neizgrađena i zbunjena osoba prelazi u
svijet odraslih, razdoblje praćeno biološkim, psihološkim i socijalnim promjenama. Osjećanja (uzbuđenje, strah, bijes, ljubav) naglo im se smjenjuju.
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
Adolescenti su, po biološkoj datosti, u dobi
kad su u potražnji za svojim identitetom. Jako su
osjetljivi na zapažanja i sugestije nastavnika. Žele
se dokazati pred svojim kolegama i to im je bitnije
nego dokazati se pred nastavnikom, za razliku od
osnovaca. Ne vole kad se na njih viče, ali ipak vole
autoritativne nastavnike. Adolescenti žele potvrdu svog samopoštovanja. Preuzeti novi ili drugi
identitet ogroman je i spor proces i jako utječe na
adolescente, pa Brown smatra “da uspijevaju samo
oni koji premoste ovaj emocionalni jaz, emocionalnu inhibiciju” (Brown 1994: 63).
Slažem se s tvrdnjom Penny Urr da su adolescenti najbolji učenici. Jako su kreativni, domišljati
i entuzijastični. Angažirani su i predani nastavnim zadacima kad ih zainteresiraju. “Nema ništa
zanimljivije od časa s ovim mladim ljudima koji
teže cilju s velikim entuzijazmom» (Harmer, 31).
Zaista je velika šteta ako takav nastavni proces
kreira osoba koja neće umjeti usmjeriti i kreirati
radnu atmosferu u kojoj će se moći dokazati entuzijastični učenici.
Adolescenti se stide što ne vladaju dobro jezikom, a to se tada već očekuje od njih, pa su zbog
toga često nervozni i isfrustrirani kad ne uspijevaju
tačno reći ono što misle. Oni su pod stalnim nadzorom i ništa im se ne prašta. Kod djece njihovi prvi
nesavršeni pokušaji su hvaljeni ili barem prihvaćeni.
Pod velikim su pritiskom, pa im to često otežava
govor, a poznato je da “voda koju nadgledaš nikad
ne provrije”. Ove okolnosti nastavnici moraju imati
u vidu u svom radu.
Adolescenti usvajaju potpuno novi fizički, kognitivni i emocionalni identitet. Njihov ego ne očituje
se samo u tome kako oni shvataju sebe nego i u
tome kako shvataju svijet oko sebe, kako se odnose
prema drugima socijalno, kako komuniciraju da bi
iznijeli svoju emocionalnu ravnotežu.
Skloni su nedisciplini jer ih je teško zainteresirati i motivirati. Da bi se umanjili disciplinski
problemi, nastavnik je prinuđen pronalaziti različita organizacijska rješenja kako bi održao učenike
spremne za aktivno učešće u radu: sprovoditi više
oblika rada na svakom času stranog jezika, zainteresirati ih zanimljivim aktuelnim materijalom, pobuditi i zadržati njihovu pažnju unoseći u rad dosta
entuzijazma, noviteta, pokazujući stalno ljubav
prema njima i radu. Najlakše je raditi s tinejdžerom koji misli da je poseban, da zaista vrijedi i da
Slovo Gorčina, 36, 2014
profesor primijeti njegov napredak u radu. Pohvala
ovih mladih ljudi od velikog je značaja.
Ako profesori ovo sve ne razumiju i svoje
ponašanje ne usklađuju s tim spoznajama, neće
uspjeti u ostvarivanju obrazovno-odgojnih ciljeva.
Zato je veoma bitno da profesori podstiču postojeća samopoštovanja koja su kod većine učenika u
procesu izgrađivanja ili su već izgrađena, jer se tako
povećava motivacija za učenje, što je bitan preduslov za uspjeh u ostvarivanju cilja i zadataka nastave
svih predmeta, pa tako i nastave engleskog jezika.
Nastavnik se treba doticati onih tema zbog kojih
će se učenik lijepo osjećati dok raspravlja o njima
(poštivati emotivna stanja učenika) i onih okolnosti
koje im se pojavljuju u svakodnevnom životu, što
predstavlja humanističko podučavanje.
Treba istaći da je neophodna dobra pripremljenost nastavnika za čas. Nastavnik treba napredovati
u svojoj struci, pratiti stručne seminare (kad god je
u mogućnosti), čitati najnovije metodičke knjige ili
barem putem interneta pratiti nove metode ili tehnike rada u učionici. U savremenoj nastavi učenik
dobija centralno mjesto (student-centered teaching),
postaje gotovo ravnopravan nastavniku i njegov je
bliski saradnik. To se sve može ostvariti u prijatnoj atmosferi u učionici. Za razvoj komunikativne
kompetencije učenika zadužen je nastavnik. Pored
nastavnika, bitna je i razredna zajednica, njena
kompaktnost i homogenost, motivacija za učenje
i sadržaj nastavne jedinke koje su, opet, ovisne o
kvaliteti dobrog nastavnika.
Nastavnik i nastavne metode
„Jim Scrivener razlikuje 3 vrste profesora: onaj
koji objašnjava (the explainer) – koji se oslanja na
objašnjavanje i predavanje kao način prenošenja
informacija učenicima, the involver – koji pokušava
aktivno uključiti učenike u rad, tražeći odgovarajuće
i zanimljive aktivnosti i the enabler – koji stvara
uslove koji će omogućiti učenicima da samostalno
uče. Ukratko, on smatra da sposoban nastavnik zaista sluša svoje učenike, pokazuje poštovanje prema
njima, daje jasne, pozitivne povratne informacije,
ima dobar smisao za humor, strpljiv je, poznaje svoj
predmet, podstiče povjerenje, vjeruje im, uvažava
probleme učenika, dobro je organiziran, dobro
predaje, ne komplicira nepotrebno, entuzijastičan je
i podstiče entuzijazam, autoritativan je bez distanciranja, iskren je i pristupačan.
53
Slovo Gorčina
Zapravo, uloga nastavnika je različita, ovisno od
metode koju koristi. Tako, u gramatičko-prevodnoj
metodi njegova uloga je ipak dosta tradicionalna.
Nastavnik je autoritet u učionici. U direktnoj metodi nastavnik i učenici su kao partneri u procesu
podučavanja/učenja. U audiolingvalnoj metodi nastavnik je kao dirigent koji upravlja jezičkim ponašanjem svojih učenika i kontrolira ga. On je također
odgovoran za to kako će prikazati sebe kao dobar
model za imitaciju. U šutljivoj metodi nastavnik je
tehničar ili inženjer. Oslanjajući se na ono što njegovi učenici već znaju, može dati neophodnu pomoć,
fokusirati učeničke percepcije, prodrijeti u njihovu
svijest i osigurati im pogodnost za učenje jezika.
U sugestopedijskoj metodi nastavnik je autoritet u
učionici. Da bi ova metoda bila uspješna, nastavnik
mora vjerovati učeniku i poštivati ga.
Učenje jezika u zajedništvu zahtijeva od nastavnika da inicira nastavu, pa on vješto razumije
i podržava učenike u njihovoj borbi da ovladaju
jezikom koji uče. U metodi totalne fizičke reakcije
(Total physical response) nastavnik je rukovodilac
cjelokupnog ponašanja učenika. Učenici preuzimaju
verbalnu ulogu tek kad budu spremni. U komunikativnom pristupu ili kod komunikativnog podučavanja jezika nastavnik olakšava komunikaciju u
učionici, ponaša se kao savjetnik. Stoga, zavisno o o
ulozi nastavnika, a ne samo tehnikama ili aktivnostima koje se sprovode u učionici, možemo jednostavno prepoznati metodu koju nastavnik koristi
i uvjerenja i stavove koji su u podlozi te metode.“
(Kitić 2007: 54, 55 – vlastiti prevod).
“Želja da uči strani jezik bitno zavisi od njegovog
samopouzdanja, od osjećanja da može utjecati na
konačni rezultat učenja, te o osjećaju povezanosti s
nastavnikom i razredom kao cjelinom. Ako su sve
te tri „slike“ pozitivne, ističu psiholozi-metodičari
Andrilović i Čudina, učenik će usmjeriti svoju pažnju na materiju i uložiti napor da je nauči. Ponašanje učenika tada će biti praćeno ugodnim emocijama: zanimanjem, znatiželjom i zadovoljstvom, a
sve to je izrazito značajno za nastanak, održavanje
i razvoj motivacije. Motivacija će dovesti do učenja čiji će rezultat biti znanje. Svijest o tome da je
stekao kvalitetno i upotrebljivo znanje iz stranog
jezika stvorit će u učeniku osjećaj ponosa i povećati
mu osjećaj samopouzdanja, samoutjecajnosti i pripadnosti, na osnovu čega se stvara nova motivacija
54
za daljnje učenje stranog jezika» (prema: Andrilović
i Čudina 1996: 151).
Zaključak
Za rezultate nastave i njenu uspješnost izrazito je
važno kako učenici doživljavaju svoje profesore,
kakva su iskustva učenika, da li su ta iskustva preovladavajuće pozitivna ili preovladavajuće negativna.
Neupitna je direktna povezanost odnosa profesora
prema svojim učenicima i motiviranost učenika za
savladavanje brojnih poteškoća koje se u procesu
nastave stranog jezika neminovno često pojavljuju.
Ako u odnosu profesora i učenika prevladavaju
negativna iskustva učenika, ako učenici ne cijene
ljudske i profesionalne osobine svojih profesora,
onda je motiviranost učenika izrazito smanjena.
Ta okolnost izrazito negativno utječe na ukupne
rezultate nastave. Nasuprot tome, ako učenici
cijene svoje profesore, stvaraju se povoljni uslovi
za nastanak, razvoj i održavanje motivacije. (Ovdje
nema potrebe posebno obrazlagati presudni značaj
motivacije za ukupne rezultate jer je taj utjecaj za
ljudsko ponašanje neupitan, kao i za opredijeljenost i spremnost za ulaganje potrebnih napora za
ostvarivanje bilo kojeg postavljenog cilja). To je bio
glavni razlog što sam u dostizanju ciljevau razradi ove teme od učenika željela otkriti šta misle o
ljudskim i stručnim karakteristikama nastavnika,
njihovim odnosima prema učenicima, njihovoj
bliskosti ili distanciranosti, stepenu strogosti (blagosti) u valoriziranju učeničkih znanja, spremnosti
nastavnika da učenicima ponovo objasne neshvaćeno gradivo, poštovanju ličnosti učenika, uvažavanju
individualnosti učenika, postojanju ili nepostojanju presije, postojanju ili nepostojanju straha od
ocjena, izgrađivanju ili neizgrađivanju saradničke
atmosfere u procesu rješavanja nastavnih problema,
visini zahtjeva koje postavljaju pred svoje učenike,
dosljednosti i pravičnosti prilikom ocjenjivanja učenika, insistiranju da se učenici zalažu za postizanje
cilja nastave, tj. za usvajanje potrebnog znanja i za
izgrađivanje vještina, itd.
Posmatrajući učenike s kojima sam duži niz
godina u nastavi, mogla sam primijetiti da učenici najviše vole i najviše ih motiviraju za rad
demokratski-autoritativni nastavnici. Ovu vrstu
nastavnika treba razlikovati od autoritarnog nastavnika, koji je “prestrog i često neobjektivan, te radi
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
samo iz vlastite koristi, a ne iz ljubavi prema poslu i
učenicima” (v. Mandekić 2012).).
Inače, poznato je da: „Autoritativan nastavnik zajedno s učenicima dogovara pravila rada i
ponašanja. On ima kontrolu, ali s učenicima često
razgovara i objašnjava im razloge nekih odluka.
Sat je u obliku interakcije nastavnika i učenika
koja potiče). Ovakvi nastavnici ulijevaju učenicima
sigurnost te se oni osjećaju prihvaćenima. Ovakva
vrsta nastavnika je najučinkovitija i najprihvaćenija
u savremenoj nastavi, među tzv. “generacijom Y”
ili, kako ih još nazivaju, “digitalnim urođenicima”
(v. Mandekić 2012).
Slovo Gorčina, 36, 2014
Literatura
ANDRILOVIĆ, Vlado i ČUDINA, Mira, Psihologija
učenja i nastave (Psihologija odgoja i obrazovanja),
IV. dopunjeno izdanje, “Školska knjiga”, Zagreb, 1996.
BROWN, H. Douglas, Principles of Language
Learning and Teaching, San Francisco State
University, 3rd edition, 1994.
HARMER, Jeremy, The Practice of English Language
Teaching, “Longman”, New Edition.
KITIĆ, Slobodanka, An introduction to Methodology
of ELT, Filozofski fakultet Univerziteta u Nišu, 2007.
MANDEKIĆ, Maja, British Council, Upravljanje
razredom, Agencija za strukovno obrazovanje i
obrazovanje odraslih, 2012.
55
KULTURNA BAŠTINA
Alija Pirić
Šta je nama Aliđun / Ilindan /
Perunovdne?
A
ko je išta u našoj sumornoj kolektivnoj zbilji
ostalo zajedničkom tradicijom onda je to ova
narodna / pučka svetkovina što se vijekovima unatrag kontinuirano slavi na pučini ljeta širom Bosne
i Hercegovine. Ta se tradicija naprosto ne može zatrijeti, mada se već dugo opiremo sjećanju i predajemo kolektivnoj amneziji i bezrazložnoj šutnji o toj
„nesretnoj“ kulturnoj i obrednoj sastavnici. Tradicija ove srednjoljetne svetkovine seže daleko unatrag,
o nekom tačnom vremenskom datiranju ne može
biti govora, ali prema nekim izvorima ona vuče
genezu još iz paganskog / mnogobožačkog perioda
naše civilizacije. Dakle, pored Jurjeva / Đurđevdana
i ova se svetkovina može smještati u vrijeme prije
hrišćanstva i islama, dakle prije monoteističkih
religijskih sistema, koji imaju u svojoj tradiciji svetkovinu Ilindan. Kultura sjećanja počiva najviše „na
oblicima odnošenja prema prošlosti“, jer se samo u
sjećanju rekonstruira prošlost, misle teoretičari, te
je u tom smislu je značenje teze da „prošlost nastaje
tako što se odnosimo spram nje“. Dakle, ne samo da
se odnosimo prema prošlosti, nego je i rekonstruiramo, aktivnim principom čuvanja sjećanja koje
mora sadržati neka svjedočanstva o sebi, koja iskazuju neku diferencu naspram današnjeg vremena ili
je, kako mi to nerijetko činimo, prepustimo šutnji
i tihom zaboravu. Moguće je da tradicija / prošlost,
pa time i ova naša svetkovina o kojoj govorimo, trpi
prekide i diskontinuitet trajnja pa time vodi nestanku prošlosti, ali se u novopočecima i renesansama
javlja unatražni zahvat u prošlost u cilju pokušaja
novog početka.
U genezi svetkovine ljeta spomenuli smo vertikalu Perun-Ilija, pa bi bilo umjesno o tome
progovoriti nekoliko riječi. Naime, u paganskoj,
slavenskoj tradiciji i svjetonazoru obitava, poznato
je, mnoštvo bogova čija su imena, sa izuzetkom
Peruna, uglavnom deskriptivnog karaktera: Dažbog,
Stribog, Svetovid, Triglav i konačno ostaje nejasno
da li su Perun i Svetovid bili jedan lik ili ne. (Vidi:
Slovenska mitologija). Na Peruna se, čini se, gledalo
kao na „prvog“ među bogovima, kao nadmoćnog
Slovo Gorčina, 36, 2014
boga, predstavnika svih bogova, boga uopće. Perun
i moguće je Svetovid bili su oni mitološki likovi koji
su zahvaljujući prvenstvu nad ostalima značili nov i
vrlo važan pravac u razvitku cjelokupnog religijskog
sistema a što je tendiralo ka monoteizmu, mada je
to vrhovništvo još uvijek daleko od jednoboštva.
Hrišćanstvo je prema Perunu pokazivalo neprijateljstvo zbog opasnosti da dojučerašnji pagani ne
izjednače Peruna sa hrišćanskim Bogom. Lik proroka Ilije Gromovnika rezultat je teškog i mučnog
historijskog kompromisa sa novom stvarnošću i
novim religijskim sistemom, budući da se može rekonstruisati veza Peruna sa gromom i munjom,(up.
Perun „grom“, kletva „da te Perun ubije“, pominjanje Perunovog oružja „Perunova strijela“ i „Perunov kamen“) gdje Perun pobjeđuje upravo munjom
i gromom. Otuda lik sveca Ilije Gromovnika kao
nastavljača Peruna i njegove funkcije. Perun je takođe vezan za vatru i vodu, za kamen i hrast, za vrh
i nebo te na kraju za konja i kola.
Za Peruna i njegovu aktivnost vezuje se u južnoslavenskoj tradiciji, proljetno-ljetni obred izazivanja
/ prizivanja kiše a centralni lik u tom obredu zove
se Dodola. Naziv dodola potiče od tradicionalnog
početka i refrena pjesama koje se pjevaju „Oj, dodo,
oj, dodole“. Prema Slovenskoj mitologiji, obred je
uključivao obilazak kuća, pjevanje rečenih pjesama,
polijevanje i prskanje vodom učesnika obreda i konačno dobijanje poklona od domaćina svake kuće
koju bi posjetili. Centralni lik obredne povorke,
obavijen u zelenilo, grm i cvijeće, obično je djevojčica, sirotica a ponekad i dječak. Obredi su se izvodili, razumljivo, u vrijeme sušnih perioda uglavnom
u periodu od Đurđevdana do Petrovdana.
Sukladno funkciji i aktivnostima paganskog, slavenskog boga Peruna, monoteističko je hrišćanstvo
slične prinadležnosti prenijelo na svoga sveca Iliju
Gromovnika, koji je kao starozavjetni prorok, u
narodnoj tradiciji postao gospodar groma, nebeske
vatre, kiše i svekoliki zaštitnik ljetine i plodnosti.
Praznik i svetkovina svetog Ilije tradicionalno se
obavljala i obavlja i danas dvadesetog dana mjeseca
59
Slovo Gorčina
jula kod katolika, prema gregorijanskom i drugog
augusta u hrišćanskoj tradiciji pravoslavnih, prema
julijanskom kalendaru. Prema slavenskim narodnim legendama Ilija je živ podignut na nebo jer
nije mogao da hoda, ali mu je Bog podario ogromnu snagu i sad sveti Ilija putuje nebom, izliječen
i snažan, vozeći se u vatrenim (kamenim) kolima
u koja su upregnuti vatreni, bijeli i krilati konji, od
čega nastaje grmljavina i gromovi. Sveti Ilija se, kao
davalac i zaštitnik ljetine i stočnog priploda, javlja
u obrednom folkloru; u uskršnjim i novogodišnjim
pjesmama, gatkama, koledarskim i žetalačkim
pjesmama, kao i u kalendarskim obredima usmjerenim na uvećanje plodnosti i zaštiti stoke pa su se
u tom kontekstu svetom Iliji prinosile žrtve, kurbani (zaklana životinja) i palile vatre u petak, uoči
Ilindana. Na Ilindan se u nekim slavenskim tradicijama priređivala „bratčina“, zajednička trpeza svih
stanovnika sela. Prema tome, osobenosti narodng
kulta sveca Ilije svjedoče, odnosno idu u prilog tezi,
kako je upravo Ilija „hrišćanski zamjenik slavenskog
paganskog boga-gromovnika“, rečenog Peruna. U
narodnom kultu svetaca funkcije i prinadležnosti
svetog Ilije mogu se u potpunosti poistovjetiti sa
funkcijama boga Peruna, jer su bezmalo sve zadržane u novom sistemu samo je iščezlo Perunovo ime.
Osim toga, hrišćanstvo je moralo poštovati tradiciju
narodnih obreda samo se kompromisom prilagođavalo kako prošlosti isto tako i prezentnosti. Posebno
se, u tom smislu, spominje Perunovo i Ilijino upravljanje gromom i kišom.
Kako se kiša posvuda, u svim tradicijama i
kulturama, smatra simbolom nebeskog uticaja na
zemlju, zanimljivo je primjetiti kako se u predajama
američkih Indijanaca, kiša smatra „sjemenom boga
oluje“. Dakle, u hijerogamiji nebo-zemlja, „kiša je
oplođujuća sperma“. (Vidi: Rječnik simbola). Isto
tako kod Asteka je Tlaloc, bog kiše i groma i munje,
ognjene kiše. Kod Inka u Peruu, kišu na zemlju šalje
bog groma Illapa, a nju crpi iz Mliječne staze, velike
nebeske rijeke. „Rosite, nebesa odozgo pravednošću. Neka se rastvori zemlja da procvjeta spasenje...“, stoji u Isaiji. Islamski ezoteričari i filozofi kažu
kako „Bog šalje svoga anđela / meleka sa svakom
kapi kiše“. Ta kiša sadrži u sebi simbolizam plodnosti i oživljavanja te svekoliku božiju milost i mudrost
obnove. Nema nikakve sumnje, a s tim se slažu i
etnolozi, kako je svetkovina Aliđuna (narodni izraz
za Ilindan kod muslimana, slijedi analogiju riječi
60
Ilindan, orijentalizam) kod balkanskih muslimana običaj i izraz staroslavenske, tačnije paganske
tradicije. Narodni teferiči na Aliđun održavani su
često „na kakvim visovima“ i redovito na mjestima
gdje ima izvor, najprije radi praktične vrijednosti
vode ali i radi mitološke koprene koja pokriva takva
kultna mjesta. „Turci u Bosni - piše 1872. godine G.
Vuković - na dan našeg Svetog Ilije imaju neku slavu, neko veselje. Oni izlaze na najviša i najveća brda
i tamo noće, lože vatre, jedu i piju, puškaraju, Bogu
se mole“. U djelu Sinkretički elementi u islamu, autor
Muhammed Hadžijahić, govoreći o proslavi Aliđuna, kod bosanskohercegovačkih muslimana, kaže:
”U muslimanskom svetkovanju Aliđuna došle su do
izražaja staroslavenske paganske tradicije povezane
s kultom Sunca, gromova i kiše.”
Istovremeno, moglo bi se reći kako su muslimani, i sami praveći kompromis sa narodnom tradicijom, vezuju ovaj dan upravo s kišom i plodnošću,
pa su slijedom logike dodolskih pjesama upućenih
Perunu, te hrišćanske molitve svetom Iliji, uputili
kišnu dovu svemogućem Allahu. Aliđun je mogao
biti i izraz zahvale Bogu radi plodne godine, jer je
tada završena žetva. Čini se kako su svi vjerovali,
i nadam se ispravno, da će zajedničkim snagama i
zajedničkom molitvom / dovom u jednom blagdanu umilostiviti Svemoćnog i dobiti toliko željenu
plodnost i kišu usred ljeta. Nesreća, istina je, najbolje zbližava ljude, a suša je redovito imala takve
prerogative, te je učinila da svi pavoslavni, katolici
i muslimani participiraju u zajedničkoj tradiciji,
obrednim sastajanjima i molitvom, te svetkovinom
Aliđuna / Ilindana, do današnjeg dana. Stvar se
može čitati i na drugi način; Aliđun / Ilindan je
izraz zajedničke participacije u složno i obredno
izraženoj želji i nasušnoj potrebi za kišom te emanacije ljudske ljubavi i dobrote spram svemoćnog Apsoluta. Ako je sinkretizam vidljivo prisustvo Drugog
i Drugačijeg u vlastitoj kulturi i svjetonazoru, onda
je ovdje bjelodano prisustvo sinkretičkih elemenata
kod sve tri svjetonazora, ali isto tako je vidljivo da,
do danas, nikome od njih nije „pala kruna s glave“
radi njihove koegzistencije u svekolikoj tradiciji
Aliđuna / Ilindana, iako vjerski autoriteti nesumnjivo znaju kako je antitetička dinstikcija naspram
Drugoga najbolji recept za jedinstvo vlastitog stada.
U stolačkom kraju, koliko je poznato, postojala
su dva mjesta okupljanja o Aliđunu; u Zabrđu za
gornje krajeve, te na Barama (Dubrave) za donje
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
prostore istočne Hercegovine. Naravno, da je tu
bilo miješanja, ali se redovno 2. augusta svetkovalo i
skupljalo na rečena mjesta. Rekonstruirati danas suštinu i sadržaj takvih okupljanja bilo bi nezahvalan
posao, jer nemamo pouzdana svjedočanstva osim
kolektivnog i ličnog sjećanja na takva okupljanja.
Ne može se ni sa sigurnošću reći od kada je počelo
takvo nešto u slučaju bosanskohercegovačkih muslimana, ali je svetkovina kao takva, vidjeli smo to već,
starija od dvije hiljade godina. U takvom kontekstu
naše se kulturno pamćenje usmjerava na fiksne
tačke u prošlosti a prošlost se ovdje zgrušava u simboličke figure za koje prijanja sjećanje. Svetkovina
služi, pored niza drugih funkcija, i „uprisutnjavanju fundirajuće prošlosti“ (Jan Assmann, Kulturno
pamćenje) jer spajanjem sa prošlošću utemeljuje se
identitet grupe koja se sjeća. Sociogrupa, u neopismenjenim kulturama, stiče pravo participacije u
kulturnom sjećanju samo okupljanjem i osobnim
prisustvom, a svetkovine i obredi su pravi povodi za
takvo nešto, a oni opet redovitošću svoga ponavljanja jamče za posredovanje i prenošenje znanja koje
osigurava identitet grupe. Svetkovinom kao osnovnom organizacijskom formom kulturnog pamćenja
vrijeme neopismenjenih zajednica dijeli na svakodnevno i svetkovno. U narodnom kalendaru vrijeme
se računa do i poslije svetkovine, događaji se datiraju sa prije i po obavljenoj svetkovini. Svetkovno
vrijeme je vrijeme događaja, zgusnute događajnosti
i samim time vrijeme sjećanja.
Aliđunska je svetkovina morala imati organizacijsku formu svake svetkovine i obrednog okupljanja članova zajednice / grupe a ona se sastoji
u oficijelnom religijskom obredu, kao primarnom
elementu organizacije svetkovine a njega predvodi
sveštenik, vjerski uglednik, hodža. Taj ritual ima
najveću kohezinu i integrirajuću snagu jer u njemu
učestvuju svi a uz to postoji predvodnički autoritet
sveštenika. Oni, takvi obredi, su mogli sadržavati i
kišnu dovu. To su trenuci koji su veći i od samog
života, oni prekoračuju horizont svakodnevnog i
obrazuje predmet nesvakodnevne, dakle ceremonijalne komunikacije. Kako to nije svakodnevni
identitet, ovakvom kolektivnom identitetu, koji se
stiče upravo ovim obredom, svojstveno je nešto
svečano, izvansvakodnevno.
Slovo Gorčina, 36, 2014
Drugi nivo organizacijske forme svetkovine,
pa time i Aliđuna, jeste svenarodno reprezentiranje folklora i subkulture, preko pjevanja i sviranja pjesama, igranja pučkih kola te prezentiranja
narodne kulture odijevanja i na koncu ostvarenje
opće komunikacije među članovima zajednice. U
ovoj organizacijskoj formi na učestvuju svi članovi
grupe, ali je ona također integrirajući faktor jer se
izvođenje pjesama i svirke povjerava samo predstavnicima koji su predestinirani za takvo nešto, dok ih
ostali podržavaju slušanjem i općim odobravanjem.
Njima su takve stvari poznate.
I konačno, treći nivo organizacijske strukture
svetkovine imao je takmičarski, nadmetateljski
princip, sportski rekli bismo danas, i on je po broju
aktivnih učesnika bio najmalobrojniji, ali je, što je
paradoksalno, privlačio najviše pažnje okupljenih.
Ljudi su se uvijek divili onim koji mogu učiniti ono
što ne može većina, jer su ti rijetki pojedinci obdareni spretnošću, hrabrošću i drčnošću a to su osobine koje su u epskom okruženju uvijek bile na cijeni.
Trke pješaka, trke konja, bacanje kamena s ramena,
hrvanje, penjanje uz nalojen stub, skakanje udalj, na
mijeh, bile su vjerovatno takmičarske discipline koje
su se mijenjale ovisno o prostoru i vremenu.
Znakovito je da prostor igra glavnu ulogu u
kulturi sjećanja, pa se zato nudi pojam mjesta
sjećanja, mnemotopi, kako ih naziva Jan Assmann.
Svako sjećanje traži uprostorenje, traži mjesto
sjećanja, koje se onda diže u rang znaka, biva
semiotizirano, kaže Assmann. Tako se hodočašćem
prema određenim mjestima, radi svetkovine, pripadnici grupe „osvjedočuju o vlastitom grupnom
identitetu“, drugim riječima, dok god postoji
svijest kod kritične grupe ljudi o mjestu sjećanja
(Zabrđe, Bare) oni su mi-identitet, oni su zajednica koja ima tu poveznicu u vlastitom sjećanju.
Kada prestane postojanje svijesti, kada zaboravimo narativ i sjećanje o tim krajolicima sjećanja
ostajemo bez identiteta a time prestaje postojanje
zajednice. Eto i to je, dakle, dio naše tradicije. To
ne smijemo zaboraviti. Stoga, narode, doviđenja u
Zabrđu ili Barama o Aliđunu i ove godine.
61
Salko Šarić
Scenska muzika u predstavama
mostarskog narodnog pozorišta
U
svojoj repertoarskoj politici mostarsko Narodno pozorište nastojalo je da svom gradu i
području Hercegovine, na kome Pozorište djeluje,
sistematski prikaže sve značajnije pisce i djela iz
svjetske klasične dramaturgije (Schiller, Shakespeare, Čehov, Gorki, Ostrovski, Lope de Vega, Goldoni,
Sofoklo, Strindberg i dr.).
Međutim trudili su se, da Pozorište bude u stalnom kontaktu sa djelima savremenih autora (Miller,
Sartre, Anouilh, Dürenmatt i dr.). Ali, nije se
zaboravljala ona divna raspjevana atmosfera starog
Mostara u pozorišnim djelima mostarskih autora
Ćorovića, Šantića, Đikića.
Muzika je, većinom, paralelni pratilac pozorišnih
predstava i na različite načine je prisutna u njima. Tako
su, nekad veoma popularni, narodni komadi s pjevanjem uvelike sadržavali i bogate folklorne kolorite.
Mostarsko Narodno pozorište je bez velikih
poteškoća rješavalo pitanje izvođenja muzike u takvim komadima. U Mostaru je bilo dosta nadarenih
muzičara i pjevača izvorne narodne muzike.
Za narodne komade s pjevanjem u svom repertoaru Pozorište je imalo na raspolaganju iznimno
kvalitetan narodni i tamburaški orkestar RKUD
„Abrašević“, u to vrijeme pod vodstvom MustafeBabe Voljevice, kao i pjevače izvornih narodnih
pjesama ovog Društva.
Tako muzičare iz „Abraševića“ susrećemo kao
izvođače muzike, često i pjevače, zajedno sa glumcima, u predstavama koje su zahtijevale njihovo
učešće (Koštana, Adembeg, Zona Zamfirova, Zulumćar, Zla žena, Zlatija, Mister dolar, Legenda o
jednoj ljubavi).
U Zulumćaru su (1953) kao pjevači nastupili znameniti mostarski pjevači sevdalinki Šefkija Šehović i
Nazif Bukovac, članovi „Abraševića“.
Mustafa-Babo Voljevica je, svojom inventivnošću, znao majstorski iznijeti svu svježinu, živahnost, duhovnost i ljupkost mostarske sevdalinke i
prilagodit je scenskoj izvedbi, a po potrebi, i tradicionalnu muziku sa drugih jugoslavenskih prostora
62
(Zona Zamfirova, Zla žena, Koštana, Pečalbari itd.),
koja su brzo osvojile publiku tzv. narodnih komada. Pored toga znao se savršeno ravnati prema
izvođačkim mogućnostima ansambla – pjevačkog
i instrumentalnog – i sposobnosti percepcije od
strane mostarske publike ulazeći znalački u duh
bosanskohercegovačke izvorne muzike i mostarskog gradskog folklora.
Za koreografiju narodnih plesova u tim komadima tu su bili koreografi folklornog ansambla
mostarskog „Abraševića“- Dorotea Zimolo, Eduard
Venier i Kemal Dedović.
U predstavama na repertoaru, koje su zahtijevale
drugu vrstu muzike, korišten je u početku Orkestar
Doma JNA, potom mostarski Simfonijski orkestar,
Mješoviti hor „Abrašević“, Baletni odsjek Muzičke škole, Oktet „Abrašević“ te mostarske pop i rock grupe.
Osnivanjem Simfonijskog orkestra (1954), čije je
osnivanje iniciralo mostarsko Narodno pozorište
(počinje svoju djelatnost kao Salonski orkestar ovog
Pozorišta), jedan od prvih angažmana navedenog
Orkestra bilo je izvođenje zahtjevne muzike Davorina Jenka za Đidu, pozorišni komad iz narodnog
života J. Veselinovića i D. Brzaka pod dirigentskom
palicom Alfreda Tučeka (premijera 8. 3. 1954).
Tuček je za ovu predstavu komponovao uvertiru i
obradio muziku Davorina Jenka.
Predstave za koje su članovi mostarskog Orkestra Doma JNA, pod dirigentskom palicom Ivana
Rebule, izvodili živu scensku muziku su: Montserat
E. Roblèsa (1952); Ženidba i udadba J. S. Popovića
(1952); Zlatarevo zlato A. Šenoe (1952); Svi moji sinovi A. Millera (1952); Othelo W. Shakespearea (1953).
Posljednji nastup na kojem je izvođena živa scenska
muzika, ovaj put Vojni kamerni orkestar Mostar,
nastupio je u Pozorištu izvodeći muziku Josipa
Škorjaneca za predstavu Krmeći kas A. Popovića
pod dirigentskom palicom autora muzike (1970).
Orkestar Doma JNA snimio je 1967. godine
scensku muziku Tripe Tomasa za predstavu Tripče
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
de Utolče M. Držića, pod dirigentskom palicom
Antuna Kumera.
Mostarski Simfonijski orkestar, pored navedene
predstave Đido, izveo je živu scensku muziku u
ovim predstavama: Mala čajana J. Petricka (1955);
Požar strasti J. Kosora (1956); Biberče Lj. Đokića
(1956); Vječiti mladoženja J. Ignjatović-S. Petrović
(1957); Tartif Molièra (1957); Djelidba S. Kulenovića
(1957); Put oko svijeta B. Nušića (1958); Mletački
trgovac W. Shakespearea (1958); Ožiljak J. Lešića
(1958); Zona Zamfirova S. Sremca (1958); Protekcija B. Nušića (1958); Mandragola N. Machiavellia
(1959); Pesma Davičo-Đurković (1959); Na zelenoj
rijeci čun A. Diklića (1959); Don Juan Molièra
(1959); Ždralovo perje Z. Kinosita (1959); Đerdan J.
Gotovca (1961); Bastien i Bastiena, komična opera
u jednom činu, W. A. Mozarta i Vila lutaka, balet
u jednom činu, J. Bayera; Poetsko-muzički recital
(1964) sve pod dirigentskom palicom Alfreda Tučeka. Zatim slijede: Banović Strahinja B. Mihajlovića-Mihiza (1963) dirigent Frano Milićević; Stjenica
V. V. Majakovskog (1963) dirigenti Antun Kumer
i Alfons-Alfi Kabiljo; Stvaranje sveta D. Dobričanina (1964) dirigenti Antun Kumer i Milivoje Ilić;
Poetsko-muzički recital povodom 100-godišnjice
rođenja A. Šantića (1968), dirigent Abid Kusturica
(izveli kompozicije na Šantičeve stihove od Stanislava Biničkog, Jakova Gotovca, Josipa Hatzea, Stevana Hristića, Petra Krstića, Ilije Lakešića, Alfreda
Tučeka i Šantićeve kompozicije); recital Na stazama
slobode (1969) dirigent Josip Škorjanec; Para bunci,
bunci, bum… A. Vicana (1971) dirigent Abid Kusturica; Posljedni put mostarski Simfonijski orkestar
izvodio je živu scensku muziku u predstavi Lulu
F. Wedekinda-A. Berga (1990) pod dirigentskom
palicom Ilmara Lapinša.
Od kraja pedesetih godina. muzika se sve češće
snimana na magnetofonsku vrpcu i kao takva korištena je kao zvučna zavjesa u predstavama. I za ovu
namjenu mostarski Simfonijski orkestar snimio je
znatan broj komponovane scenske muzike mostarskih i gostujućih autora za predstave Narodnog
pozorišta: Lov na vještice A Millera (1957), kompozitor muzike i dirigent Bogumil Klobučar; Ana
Kristi E. O’Neilla (1963), snimili muziku Enrika
Josifa, dirigent Frano Milićević; Stojan Mutikaša S.
Ćorovića (1964), snimili muziku Alfreda Tučeka,
dirigent Alfred Tuček; Bogojavljenska noć W Shakespearea (1965), snimili muziku Milivoja Krstića,
Slovo Gorčina, 36, 2014
dirigent Josip Kovač; Legenda o jednoj ljubavi A.
Nametka (1966), snimili muziku Abida Kusturice,
dirigent Abid Kusturica; Braća Karamazovi Dostojevskog (1966), snimili muziku Veljka Marića,
dirigent Abid Kusturica; Grozdanin kikot H. Hume
(1970), snimili muziku Josipa Škorjaneca, dirigent
Josip Škorjanec; David Koperfild C. Dickensa – M.
Moreja (1970), snimili muziku dr. Ilije Marinkovića,
dirigent Josip Škorjanec; Dolazi nam Djeda Mraz
A. Vicana (1970), snimili muziku Abida Kusturice,
dirigent Abid Kusturica; Pakao i raj u gradu M. S.
Ćorovića (1972), snimili muziku Vojina Komadine,
dirigent Abid Kusturica; Dundo Maroje M. Držića
(1979), snimili muziku Krešimira Baranovića, dirigent Abid Kusturica.
Zahvaljujući kvalifikovanoj infrastrukturi
profesionalnih muzičkih kadrova u mostarskom
Simfonijskom orkestru, Muzičkoj školi i Vojnom
orkestru razvila se plodna saradnja muzičara sa
gradskim pozorištima.
Mnogi mostarski muzičari iskazali su se i kao
talentirani kompozitori scenske muzike. Tako je
Bogumil Klobučar komponovao scensku muziku
za slijedeće predstave Narodnog pozorišta: Zlatarevo zlato A. Šenoe (1952); Svi moji sinovi A. Millera
(1952); Zla žena J. S. Popovića (1953); Tri naranče S.
V. Mihalkova, komponovao pjesme (1957); Mletački
trgovac W. Shakespearea, komponovao madrigal za
drugi čin (1958); Mandragola N. Machiavellia (1959);
Pesma Davičo-Đurković (1959); Na zelenoj rijeci čun
A. Diklića (1959); Pukotina raja M. Tutorov (1959);
Don Juan Molièra (1959); Ždralovo perje Z. Kinosita,
komponirao pjesme (1959); Balada o Tilu Ojlenšpigelu … G. Weisenborna (1959); Ženidba N. V. Gogolja (1960) i Magareći kvartet A. Vicana (1961).
Pored komponovanja scenske muzike za predstave Narodnog pozorišta za mnoge predstave je, kao
muzički suradnik, uradio izbor muzike. Također je
B. Klobučar komponovao scensku muziku za šesnaest predstava mostarskog Pozorišta lutaka u periodu
1955-1967. godina.
Dirigent Alfred Tuček komponovao je inspirativnu scensku muziku za nekoliko predstava mostarskog
Pozorišta: uvertira za predstavu Đido J. Veselinovića i
D. Brzaka (1954); scenska muzika za predstavu Djelidba S. Kulenovića (1957) i scensku muziku za predstavu
Stojan Mutikaša S. Ćorovića (1964).
I muzičar Eduard Tudor bavio se komponovanjem scenske muzike za predstave mostarske
63
Slovo Gorčina
teatarske kuće: Maskerata/Adam i Eva M. Krleže
(1963) i komponuje pjesme za predstavu Afroditin
otok A. Parnisa (1967). Za mostarsko Pozorište
lutaka E. Tudor je komponovao scensku muziku za
dvije predstave.
Dirigent Vojnog orkestra u Mostaru Josip Škorjanec komponovao je scensku muziku za slijedeće
predstave Narodnog pozorišta: recital Na stazama
slobode (1969); Grozdanin kikot H. Hume (1970)
i za predstavu Krmeći kas A. Popovića (1970). Za
mostarsko Pozorište lutaka komponovao je J. Škorjanec scensku muziku za četiri predstave u periodu
1969-1971. godina.
Dirigent mostarskog Simfonijskog orkestra
Abid Kusturica također se uspješno bavio komponovanjem scenske muzike za predstave Narodnog
pozorišta: Dolazi nam Djeda Mraz A. Vicana (1970);
Para bunci, bunci, bum…novogodišnji mjuzikl A.
Vicana (1971); Ekvinocij I Vojnovića (1972); Grešni herceg M. Jančića (1974); Barijonovo vjenčanje
Feydeaua (1977).
Pored komponovanja scenske muzike za ovu
pozorišnu kuću uradio je također, kao muzički
saradnik, izbor muzike za znatan broj predstava. Za
mostarsko Pozorište lutaka uradio je A. Kusturica
scensku muziku za jednu predstavu (1968) i izabrao
muziku za njih nekoliko.
Komponujući scensku muziku u komadima za
djecu Kusturica je u koncipiranju muzičke komponente djela pokazao izuzetnu sposobnost da se
prilagodi tekstu namijenjenom dječjem uzrastu.
Inspirisan fabulom bajke kao kompozitor je ostvario
dobre odnose između teksta i muzike, i dolazio je
do pojedinih dramaturških rješenja koja nisu bila
karakteristična za tadašnje komade za djecu.
Mostarac Dženan-Đani Salković, uz pjevanje,
bavio se uspješno i komponovanjem. Okušao se i
u scenskoj muzici. Za potrebe Narodnog pozorišta
komponovao je muziku za ove predstave: Ti si to
S. Stojanovića (1974); Svadbeni marš Z. Božovića
(1983); Gospoda i drugovi Fadila Hadžića (1984);
Mostarska trilogija S. Ćorovića, zajedno sa Seadom
Trnovcem (1984); Putujuće pozorište Šopalović
S. Pešića (1986); Omer i Merima M. Belovića i S.
Pešića (1988).
Salković je autor mjuzikla Slavujev poj, urađenog
po motivima Dekamerona G. Boccaccioa. Za ovaj
mjuzikl uradio je scensku adaptaciju teksta, komponovao muziku i songove i igrao ulogu Frančeska.
64
Ovaj mjuzikl na scenu Narodnog pozorišta postavio
je Ahmet Obradović (1984).
Za mostarsko Pozorište lutaka uradio je Salković
scensku muziku za četiri predstave u periodu 19751980. godina te komponovao niz uspjelih songova u
predstavama ovog dječjeg Pozorišta.
U mjuziklu Western F. Erola - R. Goželskog - P.
Hertela, u režiji Ljubiše Georgievskog (1972), bio je
angažiran popularni mostarski bend „Impro grupa“
koji je vodio Duško Štrekelj.
Također je mostarski muzičar Josip Sliško komponovao scensku muziku za slijedeće predstave
Narodnog pozorišta: Priča o drugu Titu S. Rapajića
(1977) i Odbrana Sokratova i smrt Platona (1981).
Komponovao je J. Sliško scensku muziku i za jednu
predstavu mostarskog Pozorišta lutaka (1985).
Mostarac Mišo Petrović autor je scenske muzike
za dvije predstave mostarskog Narodnog pozorišta:
Kolo polnosti A. Schnitzlera (1989) i Dom Bernarde
Albe F. G. Lorce (1991).
Muzičar Jasenko Krpo komponovao je scensku
muziku za predstavu Zločin na Kozjem otoku U.
Betia (1991).
Mostarski profesionalni muzičari, iz Simfonijskog orkestra i Muzičke škole sudjelovali su u više
projekata kao živa klavirska pratnja u predstavama
Narodnog pozorišta: Margareta Semiz, Elvira Kvartuč, Jozefina Musa, Blaženka Hausmaninger, Zlata
Eterović-Đikić, Zdravka Lovričević, Duško Štrekelj,
Abid Kusturica i drugi muzičari.
U prvim predstavama mostarskog Pozorišta
lutaka u periodu 1953-1954. marionetske predstave
na klaviru, pratila je pijanistica Katarina Abianac a
na gitari Milada Huša Karailić.
Od mostarskih profesionalnih muzičara komponovanjem scenske muzike bavio se i Duško Štrekelj
koji je veoma uspješno, za predstave mostarskog
Pozorišta lutaka, komponovao muziku za četiri
predstave u periodu 1966-1972. godina.
I Frano Milićević je komponovao scensku muziku za pet predstava mostarskog Pozorišta lutaka u
perodu 1963-1965. godina.
Sead Trnovac je, u saradnji sa Ahmetom Ćupinom, komponovao hvaljenuu scensku muziku za
mostarske lutkare, za jugoslavensku praizvedbu
komada Plava ptica S. Pešića (1982).
Veoma plodonosna saradnja Narodnog pozorišta
bila je sa mostarskom Muzičkom školom, sa njenim
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
Baletnim odsjekom od osnivanja 1956. do gašenja
Odsjeka 1968. godine.
Učenici ovog odsjeka nastupili su u slijedećim
predstavama Narodnog pozorišta: Pepeljuga D.
Danića (1958); Put oko svijeta B. Nušića (1958);
Ždralovo perje Z. Kinosita (1959); Magareći kvartet A. Vicana (1961); Mali ptičari M Širole (1962);
komična opera u jednom činu Bastien i Bastiena W.
A. Mozarta (1963); balet-pantomima u jednom činu
Vila lutaka J. Bayera (1963); Olovni novčić Lj. Đokića
(1963) za ovu predstavu scensku muziku komponovala je Vjekoslava Šunjić; Stjenica V. Majakovskog
(1963), Bogojavljenska noć W. Shakespearea (1965);
Jelovnik B. Draškovića (1967); Zlatni kondir M.
Ratkovića (1967).
Iako je Baletni odsjek Muzičke škole ugašen 1968.
godine njegove polaznice sudjelovale su i u predstavama Dolazi nam Djeda Mraz Ante Vicana (1970) i
Para bunci, bunci, bum… Ante Vicana (1971).
Učenici solo pjevanja Muzičke škole nastupili su
u predstavama Slovo ljubavi S. Raičkovića (1960);
muzički komad u pet slika Đerdan J. Gotovca 1961.
godine (solisti Blaženka Cigić: Petrica i Gordana
Marić: Ciganka); Poetsko-muzički recital Šantić-Nametak (1964).
U predstavama Narodnog pozorišta sudjelovao
je, nekoliko puta, i mješoviti hor RKUD „Abrašević“
pod vodstvom Bogumila Klobućara i drugih dirigenata ovog hora, te hor Muzičke škole. Hor muzičke
škole uvježbavala je za nastupe Vjekoslava Šunjić a
soliste, Milka Padovan.
Slovo Gorčina, 36, 2014
Također su nastavnici Baletnog odsjeka Muzičke škole, Sofija Cvjetičanin i Eduard Venier, radili
koreografije za sve nastupe Baletnog odsjeka kao
i niz koreografskih rješenja i scenskih pokreta sa
glumcima Narodnog pozorišta u više projekata ove
teatarske kuće.
Poznati bosanskohercegovački muzičar Goran
Bregović komponovao je scensku muziku za predstavu Majčina sultanija Svetozara Ćorovića (1981).
Od bosanskohercegovačkih kompozitora scensku
muziku za predstave Narodnog pozorišta komponovao je i Enco Lesić za ove predstave: Prizori iz života
i sna jednog karaktera I. Andrića (1983); Neprijatno
interesovanje M. Žalice (1985); Don Žuan Molière
(1985) i Gospođa ministarka B. Nušića (1986). Komponovao je scensku muziku i za jednu predstavu
mostarskog Pozorišta lutaka (1984).
Pored navedenih mostarskih i bosanskohercegovačkih muzičkih stvaralaca originalnu scensku
muziku za predstave Narodnog pozorišta uradili
su brojni autori sa prostora bivše Jugoslavije. Među
njima se ističu: Alfons-Alfi Kabiljo, Mladen Pozajić,
Srđan Barić, Jurislav Korenić, Veljko Marić, Borislav-Boro Tamindžić, Tripo Tomas, Vojislv-Voki
Kostić, Vojin Komadina, Silvije Bombardelli, Boris
Relja, Joško Koludrović, Dario Bulić, Jovan Adamov,
Koki Dimuševski i brojni drugi muzički stvaraoci.
Veliki je gubitak da su, brižno čuvani, originalni
notni zapisi scenske muzike za predstave mostarskog Narodnog pozorišta i Pozorišta lutaka stradali
u ratu 1992-1995. godine, kao i magnetofonske vrpce
sa snimljenom scenskom muzikom.
65
IZ HISTORIJE
Nedžad Dedović
Nevesinjski Bošnjaci u
Hercegovačkom ustanku 1882.
Uvod
Hercegovački ustanak, poznat još i kao Druga nevesinjska puška i Uloški ustanak počinje 10. januara
1882. napadom ustaničkih četa na žandarmerijsku
stanicu u mjestu Ulog, srez Nevesinje. Povod za dizanje ustanka bilo je donošenje tzv. Vojnog zakona
za Bosnu i Hercegovinu u novembru 1881. kojim se
proglašava vojna obaveza (regrutacija) za sve umno
i tjelesno sposobne muškarce koji navrše 20 godina
starosti. Zakonu se suprotstavljaju hercegovački
Bošnjaci i Srbi te dva mjeseca poslije objavljivanja
zakona zajednički počinju oružanu pobunu protiv
Austo-Ugarske na teritoriji istočne Hercegovine,
dijelova sreza Konjic, te u gornjem Podrinju.
Na početku treba istaknuti da ovaj tekst nema
pretenzije ulaziti u političko-ideološke aspekte
Ustanka - cilj teksta je osvijetliti ulogu nekolicine
istaknutih Bošnjaka Nevesinja, ustaničkih vođa,
koji su imali vrlo važnu, ako ne i presudnu ulogu
u samom podizanju Ustanka i njegovom širenju.
Također, pomenut ćemo i ostale učesnike ustanka,
one za koje imamo podatke. Nažalost, naša historiografija nije do sada adekvatno opisala i valorizirala
učešće nevesinjskih Bošnjaka u ovom vrlo značajnom historijskom događaju. Ovaj tekst će pokušati,
barem djelomično, skinuti sjenu sa ličnosti koje su
sinonim za Ustanak i nadamo se potaknuti historičare da daju jedan cjelovit, opsežan i snažno naučno
utemeljen prikaz učešća nevesinjskih Bošnjaka u
Ustanku 1882.
Salko / Salih-aga Forta
Salko Forta je centralna ličnost Hercegovačkog
ustanka, jedan od glavnih organizatora i komandanta vojnih operacija protiv austro-ugarskih snaga.
Forta je rođen u selu Sopilja, Nevesinje. Bio je vrlo
ugledan i poštovan među narodom, a isticao se
svojom mudrošću, nemirnim duhom, oratorskim
sposobnostima i vojnim umijećem. Fortino junaštvo i ugled pomenuto je i u narodnim pjesmama:
Slovo Gorčina, 36, 2014
(...) Drugu vijest da mi učinimo,
buljubaši Salih-agi Forti,
U Sopilju selu malenome (...)
***
(...) Boj se bije, a krvca se lije
na Neretvi i Glavatičevu
a pred vojskom Salih-aga Forta
(....)
Kao takav, Forta je obavljao vrlo značajne i odgovorne funkcije za vrijeme turske uprave. U toku tzv.
Nevesinjske puške iz 1875, na dužnosti je kordunskog buljubaše i krkserdara te aktivno učestvuje u
borbi protiv ustanika. Forta sudjeluje i u pružanju
otpora prilikom okupacije Bosne i Hercegovine
1878. Tako se, prema austro-ugarskim izvorima,
zajedno sa još 500 ljudi bori protiv austro-ugarskih
snaga kod Stoca, u avgustu 1878. Pojavljuje se i u
borbama na Buni i Domanovićima gdje njegovi
borci zarobljavaju tri Schudlerova vojnika, jednog
ubijaju a dvojicu puštaju. No, poslije okupacije Forti
je suđeno ali ubrzo biva pomilovan. Fortin izuzetno veliki autoritet može se iščitati i iz izvještaja
Mehmed-bega Kapetanovića, koji je bio u misiji
smirivanja stanja i sprječavanja otpora. Kapetanović
predlaže da se kao čin pridobijanja nevesinjskih
Bošnjaka za serdare imenuju Salko Forta i Ahmet
Dedović, poznatiji kao Japalak. Forta odbija ovaj
prijedlog i odmeće se u šumu sa grupom svojih istomišljenika gdje rade na pripremanju pobune.
Prva Fortina vojna akcija nastupa 11. januara
1882. kada učestvuje u napadu na žandarmerijsku
stanicu u Hateljima, Dabar. Žandarmerijski kapetan
Lukić pominje Fortu 15. januara 1882. kao jednog od
komandanata 1000 ustanika smještenih oko Kazanaca i Lipnika u gatačkom srezu. Već 16. januara
Forta zapovijeda napadom na komunikacijski
centar na Koritima. Smatrajući da je za pobunu izuzetno važna masovnost i prostor djelovanja, Forta
69
Slovo Gorčina
odlazi u konjički srez gdje vrlo uspješno djeluje kao
agitator podižući narod na ustanak. Vrlo brzo postiže uspjehe jer ustanici, pod njegovom komandom,
zauzimaju Glavatičevo. Nakon Glavatičeva, Forta
učestvuje u borbama za Foču (februar 1882). Forta i
u ovim borbama ispoljava veliku hrabrost i umijeće
ratovanja te u izvještaju Ibragi Tanoviću pominje
velike neprijateljske gubitke. U vrijeme austro-ugarske ofanzive na Ulog, Salih-aga iskazuje nevjerovatnu požrtvovanost i odanost. Naime, sa svojom
jedinicom i Ibrahim-begom Čengićem Kutalijom
maršira od Zagorja do Crvenog klanca gdje se bori
protiv jedinica generalštabnog potpukovnika grofa
Lipe (prema izvještajima, austro-ugarski gubici bili
su 24 mrtva i i ranjena vojnika, dok su ustanici imali
25 mrtvih i 60 ranjenih). Zanimljiv je podatak da
je Fortinoj četi pristupio i vojvoda Petar Radović sa
svojim borcima. Ovime nastaje multietnička jednica
kojom komanduju Forta i Radović (Radović zbog
bolesti jedinicu napušta u ljeto 1882).
Fortina popularnost među stanovništvom bila je
važna i za uspjehe ustaničkih jednica, posebno s aspekta materijalnog pomaganja ustanika. Tako Forta
na Cetinju u novembru 1882. govori da je „narod
dobrovoljno izdržavao njegove četu“. Ustanici su
posebno dobru saradnju imali sa stanovnicima sela
Bijenja, Fojnica, Lakat, Čitluk, Pridvorci, Kifino Selo
i Grabovica.
Kao mudar ratnik Forta je pažljivo analizirao
neprijateljsku vojsku, njene sposobnosti, karakter,
način ratovanja. Forta u opisu austro-ugarske vojske
navodi da ona nije ni slična turskoj ni crnogorskoj
vojsci, ne može da maršira ni u kožnim čizmama ni
u opancima, glad ne može izdržati duže od 24 sata,
žeđ i manje, u rovovima se brani dobro i žilavo, na
otvorenom se odmah daje u bijeg, bez zaustavljanja
i štićenja, na kratkom odstojanju ne gađa tačno, ni
iz pušaka ni iz topova, slabo podnosi loše vrijeme,
padavine i zimu. Ipak, Forta ističe da su austrougarski oficiri bolji od turskih, ali da je uvijek spreman da sa hiljadu naoružanih Hercegovaca udari na
četiri hiljade Austrijanaca.
Salih-aga Forta je imao i vrlo naglašene diplomatske sposobnosti. To se posebno ogleda u snažnoj
saradnji sa crnogorskim vlastima. Tako ga posjećuje
izaslanstvo Ministarstva unutrašnjih poslova Crne
Gore, a dopušta mu se i preseljenje porodice, sinova
Muhameda i Alije, u Crnu Goru radi zaštite. Kako
se već u ljeto 1882. nazirao potpuni krah bune, tako
70
i počinju snažne austro-ugarske aktivnosti koje idu
u pravcu predaju Salih-age Forte. Već u septembru
Forta najavaljuje predaju a baron Nikolić mu obećava pomilovanje. No, Forta manevrira i odlaže predaju sve do novembra, tražeći što bolju poziciju za
sebe i svoje suborce. Okružni predstojnik u Mostaru
šalje svoga povjerenika Aliju Mulaosmanovića koji s
Fortom treba dogovoriti detalje predaje. Na iznenađenje, Forta se ne pojavljuje na zakazanom mjestu i
odlučuje otići u Crnu Goru, a prethodno je ulazak
dogovorio njegov izaslanik Salko Pobrić. Forta je
izuzetno srdačno primljen u Crnoj Gori, odata mu
je počast zbog junaštva i mudrosti. Mašo Vrbica,
ministar unutrašnjih poslova, naređujući upravniku Podgorice vojvodi Bećir-begu Osmanagiću da
ugosti Fortu, govori slijedeće: „Vi znate, vojvoda,
da je Salihaga čovjek i junak prema kojemu treba
imati obzira... Kada dođe, neka kuću nađe gotovu
i smještenu“. Knjaz Nikola odobrava da se Forti,
njegovim sinovima, te Pobriću i bajraktaru Salihu
Loliću izdaje jedan dukat dnevno za izdržavanje. Na
kraju, Salih-aga Forta se s porodicoma trajno preselio u Novopazarski sandžak te se niko od njegovih
potomaka nikada nije vratio u rodno selo Sopilja.
Ostali istaknuti ustanici
Treba kazati da je s Fortom u Crnu Goru prešlo 105
ustanika, a samu njegovu četu su sačinjavali, sudeći
prema prezimenima, mahom Nevesinjci: Husko
Merzić (jedan od ustaničkih vođa), Osman Merzić,
Hasan Merzić, Omer Šendro, Ibro Šendro, Alija
Marić, Salko Mućić, Alija Broćić (ustanički vođa),
Ahmet Abaza, Meho Abaza, Suljo Abaza, Omer
Omerika, Ševko Omerika, Ibro Ćuković (ustanički
vođa), Salko Tucović, Huso Tucović, Meho Kajan,
Omer Husić, Muho Mušinović, Muho Kasumović
(ustanički vođa), Halil Klepić, Alija Bajgorić, Ahmet
Šabanac, Hasan Mašić, Ibro Leo, Maho Begović,
Omer Zolj, Ahmet Zolj, Ibro Zolj, Mušan Zolj,
Huso Zolj, Mujo Čagalj, Ibro Halvadžija, Avdo Dinaš, Avdo Pajević, Alija Šabović, Alija Čamo, Ramo
Čamo, Omer Bralj, Ibro Totić, Omer Kafadar, Omer
Zukanović (ustanički vođa), Alija Mavrak, Alija Tucak (ustanički vođa), Alija Muhić (ustanički vođa).
Omer Šačić
Šačić je rođen u Ulogu (danas teritorijalno u Općini
Kalinovik, za vrijeme Ustanka srez Nevesinje). Šačić
je bio bogati veleposjednik, vlasnik mlina i trgovac
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
stokom. Bio je, poput Forte, veoma ugledan među
narodom a pominje se i u narodnoj pjesmi:
(...) Omer-agu, Šačića sokola,
praunuka Šake harambaše (...)
Šačić je, može se kazati, zajedno s Perom Tunguzom i otpočeo Ustanak budući da je njihov napad
na žandarmerijsku stanicu Ulog označio i početak
pobune. Napad je počeo u noći s 10. na 11. januar
1882. Nakon nekoliko sati borbe stanica je osvojena
a zarobljeni panduri, žandarmi i njihov komandir
pušteni na slobodu. Četiri domaća žandarma i svi
panduri prišli su ustanicima. Nakon zauzimanja
Uloga, Šačić sa ustaničkim četama Pere Tunguza,
Stojana Kovačevića i Salke Forte učestvuje u zauzimanju Kalinovika. Također, jedan je od aktera
zarobljavanja austro-ugarske karavane kod Kifinog
Sela. Učestvovao je i pomenutoj bici na Crvenom
klancu sa četom od 250 Bošnjaka. Početkom juna
1882. njegova četa broji 125 ljudi. Šačić se predaje u
ljeto 1882. a zauzvrat je pomilovan.
Od ostalih ustanika sa područja Uloga i donjeg
Borča ističu se i buljubaše Omer Balbozan, Ibro
Pandurević, Hasan Šljivo, Omer Džano, Halil Barac,
Alija Kurtović, Meša Šatara, Salih Redžo i Mujo
Kurtović. Nadređeni svim buljubašama bio je Halil
Šačić, bratić Omerov.
Ahmet Dedović Japalak
Ahmet Dedović, u narodu poznat kao Japalak, rođen je u selu Gornja Bijenja, Nevesinje. Prema predaji, Dedović se odlikovao natprirodnom fizičkom
snagom, stasom i držanjem. Imao je ogromni ugled
u narodu u kojem je već za života postao legenda.
Pronosile su se vijesti da „ima zvijezdu cara od
Stambola“. Njegov ugled se potvrđuje i u već pomenutom Kapetanovićevom izvještaju gdje Dedovića
predlaže za serdara.
Slovo Gorčina, 36, 2014
I on je, poput Forte i Šačića, pomenut u narodnoj
pjesmi, u nabrajanju najuglednijih ljudi istočne Hercegovine i mjesta iz kojih dolaze:
(...) s Bijenje Ahmet Dedoviću
Prenosilo se da Japalaku „puška ne može ništa“, a
u osamdesetim godinama života, skoro potpuno
slijep i na koljenima je pobijeđivao omladinu u igri
kamena s ramena.
Za vrijeme Ustanka Dedović zapovijeda četom
i dobija titulu i nadimak buljubaše. Dedović je najvjerovatnije organizovao i straže u Bijenji za vrijeme
Ustanka pošto je sa svojom jedinicom djelovao na
drugim terenima (straže su, prema izvještajima,
organizovane i u Kifinom Selu, Kuli i Zovom Dolu).
Dedović se sa svojom četom pominje u izvještaju poslanom crnogorskom ministru unutrašnjih
poslova. Naime, zbog pritiska austro-ugarskih snaga
ustanici sve češće prelaze crnogorsku granicu. Jedan
takav prelazak izvršila je i četa na čelu s Japalakom
Dedovićem – iz planine Babe kod Korita ušli su u
crnogorsku teritoriju.
Nakon sloma Ustanka, Dedović je po svoj prilici
amnestiran budući da je umro prirodnom smrću, u
svom rodnom selu, početkom 20. stoljeća.
Literatura
Kapidžić, Hamdija (1958) Hercegovački ustanak 1882.
godine, Sarajevo, Veselin Masleša.
Buha, Milivoje-Mijo (2004) Uloški ustanak 1882.
i stanje u Hercegovini pod austrougarskom
okupacijom (Druga „Nevesinjska puška“), Istočno
Sarajevo, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.
Stijepović, Nikola (1963) Hercegovačkobokeljski ustanak 1882, Beograd, Vojno delo.
71
OKRUGLI STO: O RATU PJEVATI
NAKON RATA - STOLAC 2013.
Elvedin Nezirević
O ratu pjevati nakon rata
Književnost i rat
Od najranijih vremena čovjek je vodio ratove, male
ili velike, manje ili više strašne, opravdane ili neopravdane, i iskustva iz tih ratova prenosio – ovako
ili onako – na dolazeće generacije. Tako ljudsko
ratno stradanje, kao tema, ima dugu tradiciju u
svim svjetskim književnostima. Ta tradicija seže do
duboko u povijest, sve do pojave helenskih epova
„Ilijada“ i „Odiseja“ (13. vijek p.n.e.), koji se smatraju
začecima evropskog kulturnog kruga i koji, između
ostalih, obrađuju temu rata i ljudskog stradanja, a u
nekim kulturama čak i prije.
Ratovanje je u određenim fazama razvoja ljudskog društva smatrano uzvišenim i časnim činom.
Gledano kroz povijest, milioni ljudi su umrli iz ovog
uvjerenja. Takve društvene norme ostavile su traga
i u književnosti. Međutim, s napretkom civilizacije,
jačanjem ljudske svijesti i individualnih sloboda, sve
artikuliranije se čuje glas običnog, malog čovjeka
– onog koji u zlim vremenima služi tek kao jeftino, pogonsko gorivo povijesti. S vremenom, to će
dovesti do afirmacije jedinstvenih antiratnih stavova
unutar cjelokupnog svjetskog kulturnog naslijeđa, a
svoja najveća postignuća doseći će upravo u književnosti i umjetnosti općenito.
Sam pojam „anti-ratni pokret“ (eng. anti-war
movement) u širu praksu uveden je tokom 20.
vijeka. Pod tim terminom se obično podrazumijeva pokret širih društvenih razmjera koji za cilj
ima propagiranje oponentskog stava odluci Vlade
određene zemlje da započne ili nastavi neki oružani sukob, bezuvjetno negirajući eventualni casus
belli 1. Poema Roberta Southeya2 „After Blenheim“,
1 HYPERLINK “http://en.wikipedia.org/wiki/Anti-war_
movement”http://en.wikipedia.org/wiki/Anti-war_movement
2 Robert Southey (1774 – 1843) je engleski pjesnik iz
perioda Romantizma. Skupa s Willamom Wordsworthom,
Samuelom Taylorom Coleridgeom i drugima, pripadao je
tzv. Jezerskim pjesnicima (eng. Lake Poets), odnosno grupi
pjesnika koji su živjeli u Jezerskoj oblasti (Lake districht) u
Engelskoj, kako su ih svojevremeno etiketirali u škotskom
časopisu Edinburgh Review. Najpoznatija su mu djela:
drama „Robespjerov pad“ (The Fall of Robbespierre), 1794.
godine, te poeme Joan of Arc, i „Poslije Blindhajma“ (After
Slovo Gorčina, 36, 2014
ili „Poslije Blindhajma“, objavljena 1796. godine u
Engleskoj, rani je primjer moderne antiratne književnosti. Napisana je s određene vremenske distance, dakle nekoliko generacija poslije same Bitke na
Blindhajmu3, a u vrijeme kada je Engleska ušla u
novi rat s Francuskom.
Ne mislim se u ovom eseju upuštati u bilo kakvo pobrojavnje autora i knjiga inspirisanih ratnim iskustvima,
ne samo zato što to nije cilj ovoga rada, već naprosto
zbog toga što je to posao za antologičare, a ja to nisam,
niti kanim biti. Za potrebe ovog teksta, bit će sasvim
dovoljno da navedem neke meni bliske primjere.
Prvi svjetski rat izbacio je generaciju pjesnika i
pisaca čiji su književni radovi, a u nekim slučajevima i kompletni književni opusi, bili inspirisani
vlastitim ratnim iskustvima. Radovi pjesnika kao
što su Rupert Brooke4, Wilfred Owen5 i Siegfried
Sassoon6, sva trojica britanski vojnici u literaturi
Blenheim), 1796., itd. [izvor: http://en.wikipedia.org/wiki/
Robert_Southey, 20. 8. 2013.]
3 Bitka na Blindhajmu smatra se najvažnijom bitkom
tzv. Rata za špansko naslijeđe. Odigrala se 13. Avgusta 1704.
godine. Strane Velike Alijanse izvojevale su u njoj važnu
pobjedu. Poznato je da se Engelska Velikoj Alijansi priključila 1689. godine. [izvor: http://en.wikipedia.org/wiki/
Battle_of_Blenheim, 20. 8. 2013.]
4 Rupert Brooke (1887 – 1915) je bio engleski pjesnik,
poznat po svojim ratnim sonetima, objavljenim u zbirci pod
nazivom „1914“. Među najpoznatijim mu je sonet „Vojnik“
(The Soldier). Služio je u mornarici, a umro je na Istočnom
mediteranu, od trovanja krvi, dok se njegova jedinica kretala
prema Galipolju. [izvor: Rogers, Pat (1987: 416),The Oxford
Illustrated History of English Literature, Oxford University
Press, New York, USA]
5 Wilfred Owen (1893 – 1918) je bio engleski pjesnik i
vojnik. Njegova šokantna, realistička ratna poezija o životu
u rovovima bila je nadahnuta radovima njegovog mentora i
prijatelja Siegfrieda Sassoona. Među njegovim najpoznatijim
radovima – od kojih je većina objavljena posthumno – su:
Dulce et Decorum Est, „Neosjetljivost“ (Insensibility), „Himna
ukletoj mladosti“ (Anthem for Doomed Youth), „Uzaludnost“
(Futility) i „Čudan sastanak“ (Strange Meeting), itd.[izvor:
http://en.wikipedia.org/wiki/Wilfred_Owen, 20. 8. 2013.]
6 Siegfried Sassoon (1886 – 1967) engleski je pjesnik,
pisac i vojnik. Odlikovan je za hrabrost na Zapadnom frontu
u Prvom svjestkom ratu. S vremenom je postao jedan od
vodećih pjesnika u toku i nakon istog. U svojoj poeziji je
75
Slovo Gorčina
poznati kao Rovoski pjesnici (Trench Poets) ili Ratni
pjesnici (War poets), otkrivaju sav kontrast između
realnosti života u rovovima i načina na koji je u ono
vrijeme britanska javnost svakodnevno prikazivala
taj rat. Na isti period povijesti odnosi se i roman
njemačkog pisca Ericha Marie Remarquea7 „Na
zapadu ništa novo“, jedno od najpoznatijih i najcitiranijih djela o ratu i svemu onome što rat, u svojoj
suštini, i jeste – jedna velika klaonica. Ništavnost
i bezidejnost generacije koja je, samo u fizičkom
smislu, preživjela Prvi svjetski rat, najbolje su u svojim djelima opisala dva američka nobelovca: Ernest
Hemingway8 i William Faulkner9, a u kontekstu
opisivao brutalnost života u rovovima, ali i satirizirao džingoističke stavove engleske vanjske politike tog doba. Napisao
je i objavio više od dvadeset zbirki poezije, te više proznih
radova. [izvor: http://en.wikipedia.org/wiki/Siegfried_Sassoon, 20. 8. 2013.]
7 Erich Maria Remarque (1898 – 1970) njemački je
pisac, najpoznatiji po svom romanu „Na zapadu ništa novo“
(njem. Im Westen nichts Neues) 1927. godine, baziranom
na vlastitom iskustvu sa Zapadnog fronta u Prvom svjetskom ratu. Remarque je regrutovan u dobi od 18 godina, a
1917. godine premješten je na front. Zanimljivo je da su mu
nacisti spalili sve radove, još 10. maja 1933. godine. Objavio
je ukupno četrnaest romana. [izvor: http://en.wikipedia.org/
wiki/Erich_Maria_Remarque, 20. 8. 2013.]
8 Ernest Miller Hemigway (1899 – 1961) američki je pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1954. godine.
Tokom Prvog svjetskog rata, u dobi od 18 godina, prijavio
se kao dobrovoljac u sanitetski odred na sjeveru Italije, gdje
biva teško ranjen. Kao novinar, izvještavao je iz Španskog
građanskog rata u drugoj polovici 1930-tih, a u nekoliko
navrata je iskusio i užase Drugog svjetskog rata na svojoj
koži. Najpoznatija antiratna djela su mu: „Zbogom oružje“
(A Farewell to Arms), 1929. godine; „Sunce se ponovo rađa“
(The Sun Also Rises), 1926. godine; „Kome zvono zvoni“ (For
Whom the Bell Rings), 1940., itd.
[izvor: Radeljković, Zvonimir (2005: 376), American
Topics, Buybook, Sarajevo, BiH]
9 William Faulkner (1897 – 1962) američki je pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1949. godine. Nakon
izbijanja Prvog svjetskog rata, nije mogao da se regrutuje
u američku vojsku jer je bio premalen, pa se pridružio
Kanadskim zračnim snagama. U romanima se uglavnom
bavio temama s američkog juga, poput ropstva i rasizma, a
radnja svih njegovih romana odvija se u imaginarnom gradu
smještenom na jug SAD, kojeg je nazvao Yoknapatawpha.
U svom prvom romanu „Vojnikova plaća“ (Soldier’s Pay),
objavljenom 1926. godine, obrađivao je tematiku, tzv. „izgubljene generacije“, američkih vojnika koji su nakon pakla
Prvog svjetskog rata, prolazili kroz razočaranje i depresiju
postratnog života na američkom jugu. Najpoznatije djelo
mu je „Krik i bijes“ (The Sound and the Furry), objavljeno
1929. godine.[izvor: Radeljković, Zvonimir (2005: 374), American Topics, Buybook, Sarajevo, BiH]
76
zbivanja u Prvom svjetskom ratu, ne bi valjalo
preskočiti ni čitavu plejadu ruskih pjesnika i pisaca
iz ovog perioda među kojima se posebno ističu
Nikolay Gumilev10 i Alexander Blok11.
Drugi svjetski rat u knjiženost uvodi pisce poput
Normana Mailera12 koji stvarnim, sirovim opisom
scena ljudskog stradanja na japanskom frontu u
svom romanu „Goli i mrtvi“, postiže fantastične efekte na zapadnu čitalačku svijest uglavnom ispranu
medijskim klišeizmom o ratu, herojstvu i pobjedi. U
ovom kratkom uvodu, pomenut ću još jedan roman
„Slaughter-house Five“, kod nas preveden kao „Klanica pet“, autora Kurta Vonneguta13, koji iz perspektive science-fiction djela opisuje savezničko bombardiranje Dresdena u Drugom svjetskom ratu, kojemu
je pisac, kao američki vojnik, lično i svjedočio.
U Južnoslavenskoj literaturi, koja se još dugo
nakon okončanja rata nije mogla osloboditi stega
komunističkog režima i njegove ideologije, te je
samim tim pokadšto bivala i neobjektivnom, najveći
izbačaji antiratne književnosti nalaze se u prozi
Miroslava Krleže, Meše Selimovića, Danila Kiša,
odnosno u poeziji Izeta Kike Sarajlića, Ivana Gorana
Kovačića, Desanke Maksimović, Branka Miljkovića i drugih. Osamdesetih godina prošloga vijeka
nastaju i prve Antologije jugoslavenske antiratne
10 Nikolay Stepanovich Gumilev (1886 – 1921) ruski
je pjesnik, pisac, književni kritičar i oficir ruske vojske.
Gumilev je bio i prvi suprug, u književnom svijetu mnogo
poznatije, Ane Akhmatove. Po izbijanju Prvog svjetskog
rata, pridružio se elitnoj ruskoj konjici. Borio se na istočnopruskom i makedonskom frontu. Ratna iskustva prenio
je u zbirci poezije „Tobolac“ (Koлчan), 1916. godine. [izvor:
http://en.wikipedia.org/wiki/Nikolay_Gumilyov, 21. 8. 2013.]
11 Alexander Alexandrovich Blok (1880 – 1921) ruski je
liričar. Smatra se najvećim predstavnikom ruskog simbolizma. Objavio je više zbirki poezije među kojima su
mu najpoznatije kompilacije ili sabrani stihovi (Coбraниe
ctихotвopenий), objavljene u nekoliko navrata i različitih
izdanja početkom 1920-tih. [izvor: http://en.wikipedia.org/
wiki/Alexander_Blok, 21. 8. 2013.]
12 Norman Kingsley Mailer (1923 – 2007) američki je
pisac, novinar, esejist, dramski pisac, režiser, producent,
glumac i političar. Najvažnija djela su mu: „Goli i mrtvi“
(The Naked and the Dead), 1948. godine; „Američki san“ (An
American Dream), 1965.; „Armije noći“ (The Armies of the
Night), 1968., itd. [izvor: http://en.wikipedia.org/wiki/Norman_Mailer, 20. 8. 2013.]
13 Kurt Vonnegut (1922 – 2007) je američki pisac, poznat po svojoj satiričnosti, crnom humoru i science fiction
temama. U toku života, dosta se bavio i humanitarnim
radom. [izvor: http://en.wikipedia.org/wiki/Kurt_Vonnegut, 20. 8. 2013.] Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
književnosti, pisane nakon drugog svjetskog rata, a
između kojih valja izdvojiti onu Đoke Stojičića, pod
nazivom „Ljudi bez oružja: Antologije jugoslavenske antiratne poezije 1945–1985“. Kada već spominjemo antologije antiratne poezije, ne mogu a da ne
spomenem i onu, meni posebno dragu, koju je, za
englesko govorno područje, 1984. godine priredio
antologičar Stephen M. Gill.
Druga polovica 20. vijeka donijela je i nove ratove. Po antiratnoj propagandi koju su ti ratovi izazvali u zaraćenim zemljama, posebno se ističu oni
koje su vodile SAD u Koreji i Vijetnamu. William
Wantling14 je američki pjesnik koji je u svojoj poeziji opisao užase kroz koje su prošli američki marinci
na korejskom poluotoku, dok je Michael Casey15
svoja iskustva vojnog policajca u Vijetnamu opisao
u odličnoj poetskoj zbirci, njegovom prvijencu „Odvratnosti“ (Obscenities).
Slična situacija je zapravo i u svim svjetskim
književnostima: poslije svakog rata, kao po nekom
pravilu, nastajale su velike antiratne knjige pisane
najčešće, ali ne i isključivo, od strane samih protagonista – onih koji su na ovaj ili onaj način iskusili
ratne užase na vlastitoj koži. Ljudsko iskustvo uzaludnosti i besmisla ratovanja nagomilalo se do fanatičnih razmjera, ali primjeri iz naše bliže prošlosti
govore nam da ljudski rod iz toga baš i nije mnogo
naučio. Prizvaću, ovdje, u pomoć Miroslava Krležu koji je jedne prilike rekao: „Čitao sam jedanput
negdje da jedna košnica u jednoj sezoni izvrši oko
trideset miliona kilometara leta. Ljudi su izračunali uopće sve samo nisu – šta je to čovjek i kako bi
trebalo da se taj čovjek ljudski vlada.“
14 William Wantling (1933 – 1974) bio je američki
pjesnik, romanopisac, esejist i bivši marinac. Za njega kažu
da je mio najmlađi vodnik u američkoj vojsci (imao je 18
godina kada je činovan). Proveo je deset dana u komi, viseći
nad provalijom smrti, nakon što je, u toku svog vojnog
angažmana u ratu u Koreji, džip u kojem se vozio naletio
na minu. Najpoznatija njegova pjesma u kojoj opisuje ratne
strahote je „Sloboda u Pusanu“ (Pusan Liberty) – po korejskom gradu Pusan.
15 Michael Casey (1947) američki je pjesnik. Zahvaljujući svojoj prvoj zbirci poezije „Odvratnosti“ (Obscenities),
objavljenoj 1972. godine, Stanley Kunitz ga je uvrstio u
Yaleovu Antologiju mlade američke poezije tog doba. Casey
u zbirci prenosi svoja iskusktva iz rata u Vijetnamu gdje je
služio kao pripadnik američke Vojne policije.
Slovo Gorčina, 36, 2014
U predvečerje, dok je toplo
avgustovsko sunce zalazilo za rijeku...
Prvo fizičko iskustvo rata imao sam u dobi od nepunih šesnaest godina. Bio je 3. april 1992. godine,
17 sati i 20 minuta. U blizini kasarne „Sjeverni
logor“, nekoliko blokova dalje od mjesta na kojem
sam tada živio, eksplodirala je cisterna s benzinom.
Od detonacije, u stanu su nam popucala sva stakla, majka je skočila s mjesta na kojem je sjedila i
prigrlila me na način na koji to nikada ranije nije
uradila: da me fizički zaštiti.
Tako je počelo.
„Nikad nemoj misliti da rat, nebitno koliko bio
potreban i opravdan, nije zločin“, rekao je jednom
Nietzsche. Ko je za to, onda, mario? Kao i svaki rat,
i onaj koji sam ja preživio, odnio je mnoge živote
i promijenio mnoge sudbine, načine razmišljanja,
društvene norme. Mnogi, koje sam znao, izgubili su
sve osim golog života: kuću, porodicu, bogatstvo...
Mnogi, opet, nisu uspjeli sačuvati ni to. Ja sam izgubio mladost. Nakon svega, jedino to još brojim. Skoro dvije godine poslije, u dobi od sedamnaest
godina, našao sam se u rovu. Bilo je to u predvečerje, dok je toplo, avgustovsko sunce zalazilo za rijeku,
u nekoj vukojebini što je podjednako mirisala na
barut i paprat. Branili smo jednu njivu, i usred te
njive, jedan stari orah, iskaišan šrapnelima i malo
naget, kao toranj u Pizzi. Ime rijeke nisam upamtio,
ali se zato još uvijek sjećam njene boje: bila je toliko
crvena da nisam mogao jasno razlučiti je li to od
krvi ili od zalaska sunca. Te noći, dok su zvijeri rata
uzimale predah, kroz glavu mi je prošla ironična
misao: ako preživim, jednom ću o ovome napisati
knjigu. Trebalo je da prođe šest godina pa da počnem ispunjavati obećanje dato samome sebi.
Nisam tada znao ništa o Robertu Southeyu, Rovovskim pjesnicima, Ernestu Hemingwayu, Miroslavu Krleži ili pak Meši Selimoviću. Istina, ponešto
sam čitao od potonje trojice, ali uglavnom samo ono
što sam morao tokom osam razreda osnovne škole
i jednog srednješkolskog polugodišta. Tek mnogo
godina poslije, shvatit ću da je te moje prve noći u
rovu postojalo nešto što me je na jedan nanosekund
povezalo sa svima njima: potreba da se progovori o
onome što se ne smije i ne može prešutjeti. I zaista,
držim da je, u suštini, svako stvarno, realistično
pisanje o užasima rata, na neki način, plemenit
čin: ono ne samo da raskrinkava demonsku stranu
77
Slovo Gorčina
ljudske prirode, nego nas obavezuje da je u svakom
trenutku i na svakom mjestu očovječujemo mišlju,
razumom, logikom.
Ima tu još nešto na šta vrijedi obratiti pažnju:
svaka dobra antiratna književnost predstavlja, po
mom skromnom sudu, ako već ne suprotnost, onda
neku vrst nadopune ili priručnika ljudskoj povijesti: ona saopštava ono što nemilosrdni, povijesni
fakti prešućuju – intimme ljudske drame, nesreće,
stradanja, patnje, strahove, boli, traume... Na taj
način ona pridonosi stvaranju društvenih kretanja
zasnovanih na humanističkim idejama, suprotstavljajući se svakoj budućoj ratnoj tenziji u jednom
društvu, bez obzira s koje strane i od koje ideologije
takva tenzija da dolazi.
Gledano iz perspektive samog autora, ili svjedoka
ratnih zbivanja, književnost se počesto ukazuje kao
mogući zbijeg od ratne traume. Moram biti iskren
i reći da sam i sam bio u prilici osjetiti blagotvornu
moć pisanja: secirati najbolnija mjesta u vlastitom sjećanju i onda njima bojiti papir pred sobom
postupak je koji me je sredinom prošle decenije doslovno iščupao iz ralja depresije. Pisao sam danima
ne vodeći računa o formi: važno je bilo osloboditi
slike koje sam dugo nosio u glavi, sirove i nepretvorene u riječi. Poslije sam došao do zaključka da je
78
književna forma čiji sadržaj pretendira biti antiratni
zapravo najmanje bitna. Ono što je bitno moglo bi
se izraziti jednim poređenjem koje mi se neprestano
javlja, tražeći prostor u ovom tekstu: slike ratnog
stradanja moraju biti zatočene u svojoj formi kao
duša u tijelu vojnika.
Ponekad mi se čini da cijeli život pišem istu knjigu: onu koju sam poželio da napišem kao sedamnaestogodišnji mladić dok sam u rovu strahovao za
svoj život. Ne vidim u tome ništa čudno, ni loše čak.
Svaki pisac, svaki čovjek općenito, razmišlja unutar
tačno određenih koordinata koje određuju njegovo
životno iskustvo i njegov razum. O čemu god da
piše, piscu je nemoguće da pobjegne od toga. Čak ni
onda kada se pretvara da je neko drugi.
Vratit ću se, na kraju, još jednom u onaj mračni
rov na bjelimićkoj vrleti. Ponekad mi se čini da sam
čitav život proživio samo radi tog jednog trenutka
u kojem sam poželio svoje iskustvo ratnog užasa
podijeliti s drugima. Bio sam glupi klinac koji je,
bez obzira na blizinu smrti, vjerovao da će jednom,
ipak, sustići vrijeme, da će pisati neke knjige, doktorirati i putovati svijetom, usput pišući, možda, članke za National Geographic ili The New York Times, a
ne znajući, zapravo, da će za tih par godina koje je
izgubio u ratu, bezuspješno juriti do kraja života.
Slovo Gorčina, 36, 2014
Adnan Žetica
O ratu pjevati nakon rata
N
edeljno jutro bilo je dovoljno mlado i svježe
da se može uraditi nešto posla prije početka ljetne žege. Nas desetak se okupilo da čistimo
lokalni harem. Većinu sam poznavao iz viđenja, u
putu smo se pozdravljali, spojila nas je činjenica da
naši mrtvi djele zajedničku ledinu koju treba urediti. Sjekući jednu veliku šikaru koja po slobodnom
sudu nije dirana bar dva desetljeća pronašli smo
limenu tablu sa natpisom MOSTAR. Bio je to tanki
komad lima u obliku pravouganika, neravnomjerno
otkinut na čijoj je površini crvenim slovima, vjerovatno farbom, napisano ime grada sa strelicom.
Bila je to ratna tabla.
Rat je period kad se perspektive mjenjaju, kako
Vešović pjeva, „rat je kad stvari prekonoć svrhe
promjene: podrumi postanu za ljude, knjigama se
štite prozori od granata“, u ovom primjeru jedni
putevi gube, a drugi dobijaju na značaju. Put pored
harema nikada nije bio jedan od važnijih puteva
prema gradu. Rat je donio da brojni pješaci, prolaznici, glavni magistralni put zamjene nizom manjih
lokalnih puteva. Kad bi lokalni put završavao, putovanje bi se nastavilo kroz nečiju bašču, dvorište,
sve u svrhu što bezbjednijeg dolaska na odredište.
Ovakve table upozoravale su na snajpere, i pokazivale alternativne rute.
Pjevati o ratu poslije rata treba činiti na ovakav
način, govoriti o tablama, izmjenjenim perspektivama, pjevati o svemu onome što se dešavalo u pozadini. Volim čitati ratnu poeziju u kojoj nema mjesta
velikim patriotskim temama i uzvišenom patosu, tj.
interesantna mi je poezija koja se bavi čovjekom, a
ne domovinom tako na pitanje novinara u „Poljskoj
konjici“ odgovara jedan od ratnika na mostarskom
ratištu da li bi život dao za Nedjeljivu i Suverenu?
Isma ratnik odgovara: „Jebeš Suverenu bez Isme.“
Kad govorim o izmjenjenim perspektivama
potkrjepiću to sa par primjera, tako u Sarajevskom
blusu Semezdina Mehmedinovića Edvard Limonov, ruski pisac, dolazi na Pale da puca na Sarajevo,
gradić pored Pala.
Kada padaju granate knjiga izgubi svoju prvobitnu funkcije tada knjige postaju dobra mreža za gelere. Čak i sapun ima simboličan nagovještaj smrti.
Slovo Gorčina, 36, 2014
Lirski subjekt govori kako je dobio sapun u znak
zahvalnosti od žene koja radi u gasulhani i sapuna
je u pokoljenom Sarajevu bilo za mrtve, njihova
higijena uslovljena religijskim datostima imala je
prednost nad živima.
Uslovno rečeno poezija u kojoj dominiraju
motivi ratne i poratne svakodnevnice je ona vrsta
poezije koje privlači pažnju. Bosanskohercegovački
pjesnik u čijoj poeziji dominiraju ratni motivi je i
Faruk Šehić.
U jednom svom intervju ili kolumni pjesnik nam
daje najtačniji odgovor o kakvoj se poeziji radi.
Vodio je razgovor sa starijim pjesnikom mislim
odnekud iz Zapadne Evrope. Pjesnik je pročitao
njegove stihove i priznao da su ostavili snažan
dojam na njega da bi nakon razgovora o poeziji
zapadnoevropski pjesnik zaključio sa nevjericom ovo se vama stvarno desilo.
Za Šehića Filip Mursel Begović kaže da je pjesnik
koji lebdi između nametnute stvarnosti i fantastizacije stvarnosti.
Takva ratna bosanskohercegovačka poezija je
nešto nalik magijskom realizmu, sve se moglo desiti
i nevjerovatno je što se desilo, da pjesnik pali kuću
ratnog zločinca benzinom a da mu sutra umire sestra zbog nestašice benzina u opkoljenom Sarajevu
(A.Kujović)
Kujović nam u pjesmi potpuno realistično, ali
ipak poetski prikazuje stvarnost koju je živjela
njegova generacija: „Tog dana nakon velikih žrtava
/ zauzeli smo kotu na Popišanom brdu / dok smo
razvezali kolo i harmoniku / dok se okretalo jagnje
prinijelo jelo i piće / četnici su povratili izgubljeni
položaj / i nastavili dernek. Na naš račun.“
Pjesnik Sead Vrana (1975) se u svojoj poeziji bavi
kako ratnom tako i poratnom stvarnosti. Tako Vrana u svojoj poeziji navodi imena, fakte poetski ih
uobličava slično Vešoviću u poljskoj konjici. Ismet
Hrastoder bivši tenkista u ratu sad za žutim valjkom
gradi put i puca na utvarne vojnike koji izranjaju iz
prošlosti, koja ih uvijek drži na nišanu.
Ovaj Vranin motiv posjeća na Kiševu pripovjetku „Krmača koja proždire svoj okot“. Rat, domovina zaboravlja svoje zaslužne, za što možemo naći
79
Slovo Gorčina
potvrdu u još jednoj Vraninoj pjesmi „Nabildani
mladić obraća se djevojci za šankom caffe bara Curry“ igrajući se ključevima automobila, sami naslov
pjesme sugeriše nam kakvu iskrivljenu stvarnost
pjesnik uobličava. Mladić u formi monologa iznosi
svoje životne stavove materijalne vrijednosti koje
dominiraju i poslijeratnoj stvarnosti BiH ili kako se
to popularno kaže u tranzicijsko vrijeme parafraziram, Nabildani mladić kaže da je u ratu bio Rambo,
pa otišao u Njemačku a sad je privrednik (žargonski
kriminilac) koji ima zlatan sat i prazan stan.
Zanimljiva je pjesma Faruka Šehića koja liči
na ratni izvještaj do posljednjeg stiha, kad imamo
snažno poetsko uobličavanje pjesme: „Redžo Begić
je poginuo / na Golom brdu / zrno mu je prošlo /
uzduž kroz prsa / na usta mu je izlazila krv / umjesto toplog zraka / lice mu je postajalo / bijelo i žuto
/ sve je trajalo par sekundi / modrina neba / nakupljala mu se u usnama.“
Forma u kojoj se obraćaju pjesnici koji govore
o ratnoj i poratnoj stvarnosti je u većini pjesama
narativna. Vešović pjesme u „Poljskoj konjici“ naziva tekstovima koji su pravljeni od rečenica iz živih
80
usta, novina, knjiga i piščeve glave. Kod svih gore
navedih pjesnika: Vrana, Šehić, Vešović, Kujović,
pojavljuju se faktografski elementi, imena suboraca,
ljudi o kojima pjevaju ali to ovakvoj poeziji daje
dodatnu uvjerljivost jer se u pjesmama dešavaju
nevjerovatne stvari ljudima a upotrebom faktografskih elemenata dešavaju se s ljudima s imenom i
prezimenom koji su igrom sudbine postali poželjni likovi za književnu obradu. Najuspjelije su one
pjesme koje svojom narativnom formom razvijaju
jedan suptilan lirski osjećaj ili koketiraju s elementima magijskog realizma. I za kraj citiraću Envera
Kazaza koji kaže da je ratno pismo zasigurno najzanimljiviji fenomen na koncu dvadesetog vijeka u
bosanskohercegovačkoj književnosti, oprjedjeljeno
je za optiku žrtve. Ratna odnosno antiratna književnost u BiH je dokaz smjene paradigmi modernističke i postmodernističke. Zašto ratna književnost?
Vladim Pištalo kaže u jednom svom intervju da nije
mogao i da je bilo besmisleno pisati o cveću dok
vani kolju ljude, da je, dakle, bilo besmisleno graditi
poetiku beogradske manufakture snova dok se upravo odvija povijesni užas.
Slovo Gorčina, 36, 2014
GOST PJESNIK
Slovo Gorčina
Izbor iz poezije Miljenka Jergovića
Priredio: Almin Kaplan
SVAĐA
U kući nemamo oca, svađamo se dugo i bučno
ja i moja majka
Kada konačno hoću da skočim kroz prozor
svađa naglo prestaje
i nastupa tišina koja traje narednih sedam
dana
Mirimo se tako što me ona zove
da isproba dužinu rukava na džemperu
koji mi plete
ŠKOLA LETENJA
Žena na sjedalu broj pet ljubila je krunicu
U trenutku kad smo se odvajali od zemlje
Nije osjetila tu ljepotu, u Frankfurtu je čekaju sinovi
Povjerila je stjuardesi u vjeri da je ona
U modroj odori, bakelitnog osmijeha
Baš ta kojoj se razlozi za život povjeravaju
Žena na sjedalu broj pet lagala je masno
Kao kad se svetom Petru laže u vjeri
Kako je i on samo neka vrsta prometnika
Letjeli smo nad Alpama kada je avion počeo poskakivati
Džombasti neki oblaci rekao je susjed s broja sedam
Žena sa sjedala broj pet čvrsto je stegnula svoj rozarij
Njezini modri prsti postali su bijeli kao Alpe
Kada je rastvorila dlan, kada je zbog prolaska džombastih oblaka
Još jednom pošla cjelivati križ, Krist na njemu bio je krvav
Stjuardesa je donijela jod i flaster za dlan žene sa sjedala broj pet
Prije nego smo dodirnuli zemlju
Već sve je bilo u najboljem redu, u skladu s vjerom
Da Boga ima za svakog po potrebi
I svakome prema zaslugama
Slovo Gorčina, 36, 2014
83
Slovo Gorčina
NȖR
Već treći dan pada kiša, crni snijeg topi se sporo, sloj po sloj
Kad pogledam kroz prozor, smeđa mješanka uvija se pod
strehom kioska
Jezikom bi da obliže ranu što joj se pruža duž kralježnice, ne
izlazim van
I čini mi se da se ni ona ne miče sa svog mjesta, katkad se
učini kako je sasvim
Blizu i kako joj jedan trzaj treba jezikom da obliže ranu, a
onda opet
Sve dalje i teže, koprca se u mjestu, sijevaju jedan po jedan,
kao neoni
Kralješci usred krvlju slijepljene dlake, već treći dan pada kiša
Ja čekam povoljan čas, iza prozora što gleda u crni dan,
čekam svjetlo
I svaki put vdim samo nju, to je kučka ̶ sliku pretvaram u
riječi
Onda se sjetim da je kučka odavno neka druga i da ženski
pas svoga imena
Nema, mogla je biti kuja da je imala sedam mladih i
plemenitost majke
U očima, ali nije, niz njezina leđa zijevnula je rana, kao od
sablje
Ili od munje, ona je nikad liznuti neće, čovjek bi shvatio da
uzaludan je
Svaki trud, kad pogledam kroz prozor ona se uvija
Pod strehom kioska, crni snijeg topi se sloj po sloj, već treći
dan
Po njemu pada kiša, ja čekam svjetlo, njegov trag iznad ovog
neba
Da konačno izađem van, ne svijetli ništa osim kralježaka
njenih
Daleko od ljekovitih trava juga kučka se uzalud proteže za ranom
Riječi se tope kao crni snijeg pod njima
84
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
REQUIEM ZA HAUZMAJSTORA ŠULCA
Prste su sjekli hauzmajstoru Šulcu, od najmanjeg
Pa sve do palca, prvo na lijevoj, a onda na desnoj
Nozi, Božić je dočekao samo s jednim
Pa je na Staru godinu otišao i taj, nogu su rezali
Hauzmajstoru Šulcu na Uskrs dok su djeca u snijegu
Tražila smrznute zečeve od pliša, doći će proljeće
Rekla si, i ono zakasni na koji dan, jer kasne i ljudi
I neke su vijesti gore od svake koja nakon njih dođe
Sve dobro bit će, već sutra ili za sedam dana
Rekla si, dok hauzmajstoru Šulcu su rezali nogu
Umro je najtoplijeg dana ljeta, išli smo s groblja
I zemlja je mirisala na pustinjski pijesak, na mrtvi polenov prah
Vidjela sam ga s drvenom nogom, žuri uz našu ulicu
Popraviti sve što se pokvarilo dok je bio u bolnici
I znala sam da je istina to, od utjehe koju sebi kažeš
Veće istine nema, rekla si
Slovo Gorčina, 36, 2014
85
Slovo Gorčina
SEVDAH ZA HAUZMAJSTORA ŠULCA
Što je život: tri koraka od avlije do sokaka
Kratak kaljav put, pjeva mi Salih Nurkić
Sirota duša bjelavska, kad mu popravim nešto
Vazda mu prazni džepovi, a Šulc ne radi nikome zabadava
Znao je dobro Salih, nudio orahe ukradene u nečijoj bašči
Nudio cvijeće da ponesem Magdi i džepni sat kao zalog
Dok se ne snađe i dok ne kapne neka para
Novac nije ni suza, ni kiša, pa da iz oka i s neba kapa
Rekao sam mu, Šulc nikome ne radi zabadava
I proplaka Salih Nurkić, sirota duša bjelavska
A znaš šta ti je kad odrasli plaču, ili pukni il im se pokloni
Ali Šulc ne poklanja nikome: Šta će ti suze kad nisu od zlata
Rekao sam mu tad i još da su priča o novcu i priča o duši
Dvije različite priče i nikad se u istoj riječi ne nađu
Ne pamtim kako je dalje išlo, jer davno sam Salihu
Popravljao prvi put, i kako je došlo do toga da zapjeva
Ne pamtim, ali kad sam čuo glas
Što je život: tri koraka od avlije do sokaka
Kratak kaljav put, suzu sam pustio u se
Da ide muškim putem
Salihu Nurkiću, sirotoj duši bjelavskoj
Od tog vremena popravim svaki kvar
A kvari mu se sve jer ničeg nema
I više je dijelova mojih nego što je njegovih stvari
Četiri noge na jednoj stolici i sve četiri su moje
I onda na tu stolicu sjednem
On na sećiji sklapa oči kao da gleda mrvu kruha na horizontu
I meni pjeva
Što je život: tri koraka od avlije do sokaka
Kratak kaljav put
Pa više ne znam, ili neću reći,
Tko od nas dvojice u poslu tom prolazi bolje
86
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
IZGUBLJENI PRSTEN
Moj bratić Rudi u Fojnici ispire zlato
Obuče čizme, zagazi rijeku, pastrmke ga u korak znaju
Jer svakog ljeta, čim juli je i august
Moj bratić Rudi u Fojnici provodi godišnji odmor
Rijeka i mjesto isto se zovu, a nekima to je čudo
I razlog dobar da zbunjeni budu
Od zbunjenosti on ovaj svijet liječi tako što ispire zlato
Umjesto da lovi ribu, da bere jagode i među bukvama traži gljive
On skuplja zlato u rijeci koja je zlatna bila
A danas više nije, jer su tragači izgubili vjeru
Moj bratić Rudi ima vjere da ju po crkvama prodavati može
Kad dovoljno zlata skupi, prsten će mu iskovati
Najbolji zlatari čaršijski
Da ga noću niz ulicu našu baci
I ko ga nađe – njegov da bude
MONGOLSKA PJESMA
Svakoga jutra, malo prije sedam, mahalom se raširi glas
Unjkav kao mongolska pjesma, viče: Poooopravljamao kišobrane!
Izviruju lica gradskih službenika, stara gospođa Wagner se na
pijacu sprema
Komšije postaju dimnjačari i tesari, mehaničari, šusteri i krojači
Od običnih ljudi, malo prije sedam, kad mahalom se uvijek
Raširi glas i nestane brzo, da smo imali pokvarene kišobrane
Ne bi ih stigli naći, daleko je već, s drugoga kraja grada viče
I rekao bih da mu posao slabo ide, majstoru koji od mušterija
bježi
Možda od kišobrana nije, nego je njegovo samo da viče
A naše je da ga se sjetimo kada nsa pljusak stigne
Slovo Gorčina, 36, 2014
87
Slovo Gorčina
OŠTRI RUB KUHINJSKOG STOLA
Njene šake, sklopljene kao krov kolibe u snijegu, počivaju na
rubu stola
Njegova kašika tone u duboku mutnu čorbu i smješka mu se
brk tom zrnu graška
Koje usamljeno plovi i otok je u južnom Pacifiku, mjesto
savršenog mira
Na kraju radnog dana, ona čeka njegove riječi, šta bilo je
danas u Svijetu
Koji ratovi, kakve nesreće i koga je u zlo doba mašio ovaj
dan, on misli
Što će joj prvo reći, natovariti joj brigu ako je brižan, razlog
za sreću
Ako mu je dobro išlo, i tako žive svako popodne, sami, Đuro i
Dragica
Dobri ljudi iz Ulice Nikole Kašikovića, sve dok on ne završi s
ručkom
A njoj ostane crvena crta na dlanovima, oštri rub kuhinjskog
stola
POSLJEDNJI LET CRVENOG BARUNA
Mesar mi kaže da je u njemu sto pedeset kila žive vage
A doktor iz ambulante na Mejtašu da mu jetra nije
Od naprstka veća, u Majevici pije od jutra do povečerja
Pojede Eva sardinu i jedno kuhano jaje, šibenska loza
Od smrti mu je bliža, Crveni barun ga zovu
Po nosu, Trenku i pilotskoj kapi, o njegovom podvigu
Neće se pisati knjige, ni koliko je u viteškoj borbi
Ubio onih koji su ga ubiti mogli, na predzadnjoj strani
Oslobođenja pisat će: Posljednji pozdrav
Crveni barun je pao, Majevica se još uvijek drži
88
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
NE REŽE SE, ŽENO, KRUH NA RUŽAMA
Kuhinjski stol prekirven mušemom, stotine plavih i crvenih ruža
Naslikanih na njoj i Ibro Zec, sjedi, laktova na rubu stola
S glavom među dlanovima, gleda u ruže i plače
Stužilo mi se, majstore, danas ko nikad u ovih pet godina
Otkako je otišla, govorio sam joj: Seno, vrag te u šumu okrenuo
Uzmi dasku kad režeš kruh, a ne tako, nožem pa po stolu
Nikad me nije poslušala, nesretnica moja
Ove crte po stolu, jutros ih gledam, njene su
Drži me to i ne pušta, kao da je prije pet minuta izašla
I doći će da me čuje: ne reže se, ženo, kruh na ružama
Nego na dasci, Seno moja
BOLEST RIZE ABADŽIJE
Tamo leži Rizo abadžija, žena mu prozore ne otvara
Nikad, jer njemu dašak vjetra lomi kosti, jer njemu leptir
Proleti li, sve zglobove u staklenu prašinu mrvi, I tako već treća godina, u perju, u svili, u tišini
Muke svoje u dušu već zna, Rizo abadžija
A doktor kad dođe govori isto: brzo će on, nema u njemu
Kuveta, žena Jadranka ne čuje to, jadna je gluha
Od rođenja, nego dan po dan, dever po dever, oko postelje igra
Na vrhovima prstiju, u bolest ne vjeruje, od leptira lakša,
Žena koja razgoni buru
Za nju trpi Rizo abadžija,
Pa život ne da ni bogu ni vragu, da njoj ne uzme jedino što ima
Tvoj uzdah mu lomi kosti, ne diši dok ovo slušaš
U ljubavi počiva živ i ne znam što mu je lakše: Voljen biti
Ili mrtav Slovo Gorčina, 36, 2014
89
Slovo Gorčina
DEPRESIJA HAUZMAJSTORA ŠULCA
Padala je žuta pustinjska kiša, s juga su stigle eskadrile
Galebova i spustile se na rijeku, pametan čovjek iz kuće
Ne izlazi, nedjelju je ured tjedna proglasio vrag
A ja uzimam svoju torbu i idem, sam usred Saraja
Tu ostali su samo oni koji nemaju kamo i muka ih veže
Za ovaj dan i grad, pa uzimam francuski ključ, čekić
Klješta što vonjaju na čelik davnih bombardera
Velik je kvar nastupio, čini se da nikad
Takav bio nije, i da neće ovo proći
Sve dok nada ne mine u srcima sinoptičara
Pala je žuta pustinjska kiša, nad Miljackom umiru galebovi
Vonja čelik davnih bombardera, posljednji ja
Prolazim, nedjelju je proglasio vrag
ZAŠTO SIROTINJA LOMI PETE NA CIPELAMA
Trideset cipela potpećenih razbacano pred njihovim vratima
Pred vratima hiljadu sarajevskih kuća: zlu ne trebalo,
sirotinjo moja
Ako se jednoga jutra probude kao stonoge, da svaka od
trideset hiljada nogu
Svoju cipelu nađe, trideset cipela, a znaš ih svaku: za prvu
službu
Za ženidbu i par kupljen onako, od rahmetli daidže i tetke i
jednog Safeta
Druga iz vojske, nikad se ne vrati po njih, trideset cipela, a
svaka slomljene pete
Da ih navuku na noge kad prelaze avliju, da znaju i zna svatko
Da nisu pošli i nemaju kamo ići
90
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
LJUBAVNA PRIČA HAUZMAJSTORA ŠULCA
Ako ti, zmijo moja, izgubiš iglu, ja ću ti je, dušo moja, svojim
tabanom naći
Ili će mi se pod nokat zabosti kad budem papuču pod
krevetom tražio
Ako ti, zloćo moja, zaboraviš u zahod baciti pokvarenu sarmu,
ja ću je, srećo moja
Pojesti kada se noću kasno s posla vratim, a ti ćeš me onda,
znam, bolesnog čuvati
Ne misleći da mi je i ova bolest od tebe i da me je tvoja igla
ubola
TEORIJA KVARA
Čitao sam da se za Dan mladosti na stadionu popalilo pedeset
hiljada sijalica
Da jedna je pregorila, propao bi slet, veličanstven je to rizik
Pedeset hiljada malih svjetala od kojih od kojih zavisi jedno veliko
To je kao pedeset hiljada vojničkih srca, kad stane jedno, staje
čitav svijet
Ja u to vjerujem, a ne u poeziju, ja vjerujem u svjetlo
Pedeset hiljada puta ugasivije od bilo kojeg svjetla, od šibice
i žara cigarete
Od sunca, pjesnici bi da poprave kvar u svijetu, ali ga ne
znaju naći
Njihov je svijet nepopravljiv jer u njemu nije moguć kvar
Jer ne postoji pedeset hiljada sijalica i užas električara
Koji zna da kvar jedene gasi sve
Slovo Gorčina, 36, 2014
91
Slovo Gorčina
NI
Ni luk u kamenu isklesan, ni strela odapeta
koja već sedam vekova leti, i nije se rodilo još
to dete Sveta, mesija, Mahdi, da ga u grudi strela
pogodi, zvučno, kao da je pogodila bukvu, zamrznutu
usred šume nad Fojnicom. Ni ti koja skamenjena
usred Velikog parka stojiš, među polegnutim
razbacanim nišanima, znamenjem jednog
nestalog čovečanstva, ni ti koja ne razumeš
šta ovo činim, jesam li lud ili se samo pravim važan
Ni prosjak onaj slepi, koji za očima svojim većma
žali, i svake sedmice po jedan prst na rukama seče
prvo na levoj, potom na desnoj ruci. Ni brižan otac
ni čovek koji čeka, ni žena u samoposluzi, koja u
ceker polaže hleb, kojem se vide rebra (još dok je dete
bio hleb, u testo mu ih utisnu pekar bog), ni žena koja
u belu krpu zamata hleb, kao u pokrov mrtvački, ni ljudi svi
koji se u svečan dan spuštaju prema gradu, ni duše
na strašnome sudu, ako u njega veruje još ko, ni duše
ubijenih pred građanskim sudom, ni ubice, ni sudije
ni milicioneri, ni svi stećci ispred Zemaljskog muzeja
ni Miljacka koja grad kao kičma deli, na levu i na desnu
stranu
ni sve reke koje Bosnom teku i ulevaju se u neke veće tuđe
reke
ni Sarajevo pred kojim stojim, još uvek kao dečak stojim
ni Sarajevo koje će me poterati od sebe kad jednom
odrastem,
kao što kuja od sebe odbija prerasla mladunca,
ljuto na njega reži i grize, i on zatim odlazi
osvrće se za njom dugo, sve dok ne zaboravi
ni ti koja skamenjena usred Velikog parka stojiš
ni ti koja ne razumeš zašto ovo činim
92
Slovo Gorčina, 36, 2014
GOST SLIKAR
Almin Kaplan
Borozanovo Kolo
N
a samom početku teksta o djelu slikara i
kipara Igora Borozana imam neodoljivu
potrebu citirati Egona Šilea. A on je rekao sljedeće:
“Vjerujem da svaki umjetnik mora biti i pjesnik.”
Moje razmišljanje o ovoj Šileovoj definiciji umjetnika, a inspirisano likom i djelom Igora Borozana,
nastavlja se otprilike ovako: pjesnik nije isključivo
osoba koja piše poeziju, niti je nužno da poezija
mora biti pisana, pa ni to da se poeziju piše slovima.
Poezija ostaje poezija bez obzira je li napisana, naslikana, odsvirana ili pak prešućena. Poezija ne traži
ni to da je se poezijom zove.
Igor Borozan u ciklusu Kolo tretira temu stećka. Mnogima bi se moglo učiniti nemogućim iz
pomenute teme izvući nešto novo, nešto što bi bilo
vrijedno pažnje, jer ta je tema obrađivana i interpretirana na različite načine. Nažalost, na spomen
riječi stećak mnogi se zgražavaju kao nad nečim
“upropaštenim”, navikli da se o tim srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima govori samo
onda kad se govori u korist jednih, a protiv drugih
– dakle, navikli smo da se o stećcima govori samo
onda kad ih se zloupotrebljava. Međutim, gradeći
ciklus Kolo, Borozan zanemaruje takva previranja, i
stećcima pristupa na jedan, slikovito rečeno, “asketski” način. Temu nadgrobnih spomenika obradio je
isključivo po uzusima slikarskog zanata i, što je još
važnije, po uzusima vlastitog srca. Ovdje je možda
zgodno spomenuti Borozanov ciklus Razgovori s
bjelinom i onim boljim poznavateljima njegovog
djela na taj način približiti značenje riječi asketizam
u njegovom slučaju.
Borozan nije preslikavao stećke. Nije ih ni
razotkrivao slikajući simbole koji su na tim stećcima prisutni. Zagledan u bjelinu platna, u vječnost,
dao im je jedan novi kontekst, ili možda da kažem:
vratio je stećcima kontekst koji im po prirodi stvari
pripada. Vratio ih je njihovom jedinom vlasniku običnom smrtniku.
Ove slike govore o granici između dvaju svijetova. Jedan od njih poznajemo, odnosno, pripadamo
mu, dok o drugom svijetu, onom koji gledamo na
ovim slikama, mi ništa ne znamo. Ne znamo čak ni
gdje je taj drugi svijet: je li on u prošlosti ili u našoj
Slovo Gorčina, 36, 2014
skorijoj budućnosti. Linija razgraničenja pojavljuje se kao tanana sjenka koju baca vlat trave dok je
njiše povjetarac, kao nestalna linija koju našem oku
otima svjetlost, kao varljiv pokret, pa, na kraju, i kao
skoro nepostojeći stećak.
U granici između svjetova, u slikama Igora Borozana, ima nešto od čega čovjeka podilazi jeza. Moguće je da vas spopadne osjećaj sličan onome koji
se javlja kad činimo grijeh. Ta granica koja izmiče,
postavljena detaljem ili već kompozicijom, nešto
je krajnje intimno. Gledati s njene druge strane je
ravno pogledu u unutrašnjost nečije kuće - u nečiju
intimu. Međutim, u ovom slučaju, kuća s druge
strane granice (s druge strane linije) je ni manje ni
više nego kuća u kojoj stanuje Bog.
Slikar smješta stećke u prostor koji je nepregledan, svjestan da isti ne možemo pojmiti, odnosno
dokučiti “format” univerzuma. Prostor u kojem
“igraju” Borozanovi motivi obično je hladnog kolorita koji sugerira protjecanje vremena koje se neumoljivo krčka u kotlini hercegovačkog kamenjara.
I kad sunca nema, kad, dakle, zađe, ono je prisutno
u odsustvu jarkih boja - u odsustvu biljnog života.
Tada, kad je sunce iz hercegovačkog krajolika istjeralo i posljednju kap, život održava svoju tananu nit
u busenu trave. U tački zelene.
Prostor o kojemu je ovdje riječ ne priprada današnjem čovjeku. Onaj ko taj prostor bude gledao
(i pri tom ga bude vidio), vidjet će oneskrnavljeni i zaboravljeni prauzor prostora, koji je danas,
zahvaljujući ovim slikama, u našem vlasništvu.
Jednom riječju, Borozan slika “početak”, odnosno
esenciju života.
Početak je oslikan, predstavljen, osnovnim oblicima. Dovedeni u određene odnose, predstavljaju
onu nevidljivu materiju od koje je na koncu sve
satkano. Jedan od često prisutnih oblika jeste krug.
Slikar mu daje različita značenja - nekada pozicioniranjem, a nekada njegovom bojom. Osim te promjenjivosti značenja kruga, znalačko i odmjereno
pozicioniranje kružnice sliku dovodi do napetosti i
usijanja, do prijetnje da će se sama u sebe urušiti i
za sobom povući onoga ko sa njom komunicira.
95
Postelja, ulje na platnu 70x50
Kuća, ulje na platnu 70x50
Zovem se Crvena, ulje na platnu 70x50
Svjetla, ulje na platnu 70x50
Slovo Gorčina
Stabilnu i istovremeno krhku kompoziciju, koja
je jedan od osnovnih elemenata Borozanove likovne
sintakse, narušilo bi odsustvo samo jedne, recimo,
tačke. To je obično detalj na koji nam umjetnik ukazuje i koji je od vitalnog značaja za sliku. Takav potez nas čini nesigurnim: tjera nas da, dok uživamo,
budemo svjesni krhkosti ljepote. Budemo nesigurni.
Na slici Igralište vidimo loptu (dječija lopta?)
smještenu na zelenu plohu, i imamo neodoljivu
potrebu da tu loptu uhvatimo jer ona samo što nije
ispala sa slike. Radi se o potrebi umjetnika da sa
svojom publikom komunicira, da je provocira, pa
da je možda na neki način i šokira.
Motivi sa stećaka često su ogoljeni, otkinuti od
sigurnosti sive plohe (od stećka) i postavljeni tako
da se doimaju živim. Međutim, slikar nije imao
namjeru oživljavati likove sa stećaka, već oživjeti
njihove za svagda umrle živote - njihova životna
kola ponovo aktivirati, ponovo ih uključiti. Ponekad su ti nijemi oblici uklesani u kamenje isprovocirani odbjeglim ukrasom (da ga tako nazovem),
i tako suočeni sa neminovnošću stećka kojem je
suđeno da šuti.
Na ovim slikama je i dosta praznine. Postavljena
je tako da djeluje kao nešto, pred čim je nemoguće
izvojevati pobjedu. Ta praznina je živa. Oživljena.
Vješto je stavljena u funkciju slika i usmjerena prema oblicima koji joj se pokušavaju oteti. Kao da je
prazninu slikar nahuškao na svoje tanane linije i kao
da će ih ona jednog dana uistinu izbrisati, obojiti u
bijelo, u ništa. Borozanove praznine su neizdržive,
baš kao što je neizdrživa (i nepojmljiva) vječnost.
Praznini se često suprostavljaju optimistični
uzorci neba, koje je također bitan motiv i često je
dominantno. Kroz taj presjek bi se moglo govoriti
o dva formata - o onom koji je nepojmljiv i beskonačan i ovom kojim smo limitirani. Na slikama su
varirani tako što se daje prednost jednom u odnosu
98
na drugi. Dešava se da vidite komadiće neba koje
kao da je neko udrobio obeznađenim dušama.
Ima slika na kojima nije bilo mjesta optimizmu.
Na slici Postelja vidimo čovjekoliku priliku sa stećka
kako leži ispod crnog plašta. Taj plašt je ustvari
mrak - i jedino što je imao za pokriti se. Postelja na
kojoj leži je siva beskonačnost (opet praznina). Međutim, te dvije boje kojima je prekivena svaka nada,
nisu na slici najbeznadnija stvar. Ono što poraz
dovodi do vrhunca je ustvari prazna postelja. Naime
prilika prekrivena crnim plaštom na sivoj postelji je
sama. Njenu samoću Borozan je poduplao tako što
ju je pozicionirao na način da je pored nje ostavio
prazno mjesto. Prazno i tužno.
S obzirom da je kovač srednjovjekovnih spomenika bio limitiran (nedostajao mu je alat) (ili već:
nije bio umjetnik) motiv kola tretirao je kao ukras,
a naučnici su ga često objašnjavali kao posmrtno
kolo. Međutim, na ovim slikama kola poprimaju nova značenja. Na slici Kuća, likovi su kolom
obuhvatili (opasali) kocku koja je (možemo pretpostaviti) bila stećak. Sigurno je da ona to više nije. Ta
kocka je sad praznina, ta kocka je sad kuća, ta kocka
je sad kocka leda. Kolo po Borozanu simbolizira
predaju pred nemilosrdnom vječnošću - prihvatanje
jedinog izvjesnog obrasca.
Slika Jesenas koja prikazuje jelena, još kao skica
me je osvojila. Jelen na srednjovjekovnim spomenicima (prema nekim naučnicima) simbolizira
nemirnu ljudsku dušu i čest je motiv. Igor je jelena
(možda svoju dušu) smjestio na blago izvijenu plohu. Taj blagi luk mogućeg stećka jelenu je utisnuo
život (opustio ga) i on se na slici doima ne samo
živim, već i ponosnim.
Da se vratim na početak teksta, odnosno na onu
Šileovu da svaki umjetnik mora biti i pjesnik. Usuđujem se reći kako je Igor Borozan jedan od naših najvećih pjesnika. Pjesnik kojem treba vjerovati i čije oči
treba koristiti. Osim ako nam se ne bude u mraku.
Slovo Gorčina, 36, 2014
GORČINOV PJESNIK
Slovo Gorčina
Izbor iz poezije Bojana Krivokapića
žoharov let
ja imam privilegiju
da budem u domu onih
koje biram
bez domovine i bez ognjišta
za stolom mrtve spisateljice
gledam u solitere
daleko od periferije
i od grada
ja imam privilegiju
da ne budem gladan
i da prozor može ostati
otvoren
iako sam na devetom spratu
posmatram žohare
kako tiho i hitro
razvlače ostatke
sinoćnje bale
zamišljam tuđe smrti
sopstvenoj se
smejem
mrtvi žohar
suši se
pored opranog tanjira
Slovo Gorčina, 36, 2014
101
Slovo Gorčina
isključio sam frižider
led mi više ne treba
ja imam privilegiju
da mi se pod jastukom
legu nepozvani
a pod krevetom
bubamare
teški soliteri urušavaju se
dok gori
nebo
tope se mravi
ja imam privilegiju
da tražim žohare
i da im se čudim
dok u žurbi osvajaju
svet
102
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
da se ne stidim
danas sam kupio cipele
na trećem spratu tržnog centra
dok su ljudi mirno prolazili
vukući svoju decu i pune kese
iz kojih su ispadali artikli sa sniženja
markice, nalepnice i popusti
a deca ih brižno skupljala
da ne moraju mama i tata
akcija od malena
gledao sam u izloge
provirivao ispod velike crvene kape
i crvenog šala
honorar je stigao juče
donela ga je beate iz berlina
sa nekoliko knjiga
iz istog projekta
hvala vam, zaista niste trebali
uvek su nas učili da odbijamo poklone
fala, imamo kod kuće
uzeo sam knjigu i stavio je u ranac
kad se ceremonijal pozdravne reči završio
i kada su primerci publike otpljeskali svoje
a kamere i fotoaparati zabeležili trenutke
mi smo kroz hodnike etnografskog muzeja
žurili na međusprat
nisam znao da muzeji imaju svoje sobe
male i malo veće
kao hotelske
potpisano, isplaćeno, zahvaljeno, pozdravljeno
izašao sam
gotovo trčeći
Slovo Gorčina, 36, 2014
103
Slovo Gorčina
klizio sam ulicama beograda
histerično
dok je vejao neki meki sneg
kao perje iz jastuka
cigani lete u nebo
sneg veje, a ljubav je
govorio je pesnik
koji, kome, o kome
neko će se setiti
stopala hladna kao led
osećaj već poznat
i priznat
govoriš kao moja baba
u kafani mornar
koja je nekad bila kultno mesto onih
koji su razgovarali
seli smo i naručili pelinkovac
ah, kako je to boemski
u nekom drugom gradu
disati kao nekad
u prošlosti
imaginarnoj, naravno
govorili smo o umetnosti
o kulturi
o kulturnoj politici
ah, kako je to boemski
dok nismo popili
do kraja
sutra ću ustati u sedam
i biću tamo već pre devet
kupiću neke fine
ne jako skupe
za zimu i za proleće
ove su pukle sa svih strana
i užasno su hladne
hladne su ujutru kad ih obujem
hladne su dok ih nosim preko dana
hladne su uveče kad ih izujem
stopala hladna kao led
govoriš kao moja baba
104
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
ako jednom budem star
moći ću i ja da kažem
od svog honorara kupovao sam cipele
i plaćao struju
ostalo se dešavalo
u hodu
i biću blago setan nad tim vremenima
kojih se sećam
koja su se desila
i koja nisu
*
sinoć kad smo se vratili iz beograda
trčao sam na filmski front
gledao sam filmove
i trudio se da ih pratim
dok su oko mene ljudi
pili
pričali
pušili
pili
pričali
pušili
i sve to opet
ne obazirući se mnogo
šta se dešava na platnu
novosadska urbana publika
sazdana od austrougarskih fasada
i nabijena na cevi
marije terezije
iz buke smo istrčali u mrak
nas troje
i kroz neke apatične pahulje
otišli do naše kafane
i tamo sedeli
do jutra
Slovo Gorčina, 36, 2014
105
Slovo Gorčina
*
a onda je osvanuo dan
leden kao i svi prethodni
i ja sam na svoja ledena stopala
obuo stare cipele
ledene i šuplje
i krenuo u tržni centar
za samo nekoliko minuta
honorar se pretočio u
nove
crne
kožne
ah, kako to nije boemski
ući u tržni centar
pokazati prstom
te
izvaditi keš
i izaći kao pobednik
*
stare cipele
šuplje i hladne
sad su na polici
spremne
za nove ceremonijale
za muzeje
mrtve i hladne
a ja nastavljam ulicama grada
histerično
dok veje neki paperjasti sneg
a ljubav je, kako kaže pesnik
večna
106
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
gleda me u oči
7.00h
buđenje u ulici bez hrastova
i bez kestenova
šuškam kesicom kafe
kupljenom u konzumu
na akciji
na jednoj od totalnih rasprodaja
politike identiteta,
fragilnost subjekta,
performativnost roda
smenjuju se misli
što liče na teme
i na pitanja
tome nas nisu učili
naspavan i gladan
biram sebe za novi dan
crvene pertle i crven šal
dugim koracima se spuštam
u grad
premećući kroz glavu
sve sintagme i pitanja
iako je tek 8.00h
Slovo Gorčina, 36, 2014
107
Slovo Gorčina
semafor u alipašinoj
ulica bez ljudi
i bez pasa
trolejbus vuče budne bez pitanja
negde gore, još gore
poklon grada tog i tog
iz švicarske
die schweiz
švica
naše smeće – za vaše sreće!
ljubi vas vaša evropa
samo neka ste nam
ugroženi i nestabilni
programi za stabilizacije i pridruživanja
odavno su napisani
pored mene prolazi čovek
sporo i bez reči
gleda me u oči
dobro jutro
i prođi me se
pomislili smo obojica
osetilo se
idući dalje
zaustavljam se i čitam
smrtovnice
po jutru se dan poznaje
i po mrtvima
108
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
mrtvi su mrtvi
ne pričaj mi o sjećanju sad
mrtvi su mrtvi
što im ne pruži ruku
dok su živi bili –
dolazi mi pesma
ili samo reči
damir avdić
put sarajevo-mostar
30. juli 2009.
za sjećanje
na marindvoru
tamo gde staje tramvaj
prilazi mi dete
sporo i tiho
gleda me u oči
i kad sam već rukom posegao
za novčanikom
ono samo prođe
Slovo Gorčina, 36, 2014
109
Alija Pirić
Poezija hladna kao led
Z
birka pjesama Bojana Krivokapića Žoharov
let, dobitnica prestižne književne nagrade
Mak Dizdar za 2013. godinu, donosi jedan sasvim
uvjerljiv jezički i originalan poetički izraz. Zbirka
je spretno komponovana pa se u smislu tematskomotivske preokupacije i njezinog doživljaja doima
koherentno i cjelovito. Prema razumijevanju slike
svijeta savremenih pjesnika, taj isti naš svijet je
ispunjen i naseljen ogromnom količinom zla „da bi
mu se metamorfoziralo“, a u skladu sa tim naukom
ponaša se i Krivokapić u ovoj zbirci, pa je prilično
„očistio“ poeziju takvog stilističkog uljepšavanja
doprinoseći tako demetaforizaciji poetskog govora.
Osnovni utisak nakon čitanja ove zbirke jeste kako
pjesnik ima šta reći o vječnim temama poezije, i ne
samo to, nego i zna kako to saopštiti. Pa da vidimo
kojim se postupcima Krivokapić legitimira kao
pjesnik i zbog čega zaslužuje našu pažnju.
Ipak, krenemo li od samoga naslova zbirke
Žoharov let, gdje bi se mogao metaforički sakriti
savremeni lirski subjekt, nepogrješivo asociramo
na antitetičku sintagmu iz našeg iskustvenog svijeta
Kondorov let, kao kontrapunkt Krivokapićevom
naslovu, pa nam predhodna tvrdnja o stilistički
„očišćenoj“ poeziji nije definitivna niti posve tačna.
Tako je uglavnom sa kritičarskim tvrdnjama. Da se
posjetimo žohar je ona mala smeđa, ružna, noćna
i čovjeku nepoželjna životinja, koja se kao uljez
naseljava upravo tamo gdje živi čovjek, a koji će
opet sve učinti da se riješi ovog ružnog i odvratnog
saputnika, što se hrani otpacima sa njegovog stola.
Za razliku od prizemnog i nepoželjnog žohara,
kondori su kraljevi neba, ptice vrsni letači, koje se
gnijezde u visokim liticama južnoameričkih Anda,
prostorima nedostupnim svakom živom biću pa
samim tim i čovjeku. Naslov Kondorov let emanira
onu romantično intoniranu muzičku sagu o čovjekovom davnašnjem, oniričkom doživljaju neba i
žuđenog prostora koje naseljavaju samo ove ponosne i prekrasne ptice, orlovi kondori. Metaforički
orao je slika romantičnog pjesnika, žreca, tribuna,
u vrijeme romantizma kao književne epohe, kada
se vjerovalo kako pjesnici svojom poezijom, koja
dolazi iz nebeskih visina, mogu mijenjati svijet. Da
110
to je bilo u prastaro vrijeme, kada je slika svijeta
bila cjelovita i harmonična. U međuvremenu, slika
svijeta se posve razbijena, fragmentirana pa se uloga
pjesnika redefinirala i svela na razumniju mjeru, a
u poeziji Bojana Krivokapića demitizirana i detronizirana do nivoa nepoželjnog uljeza. Količina
parodije i ironije, kao najčešćih poetičkih odrednica
posmoderne, samo u ovoj Krivokapićevoj sintagmi
koja samoironijski pozicionira pjesnika, dovoljna je
legitimacija uspješnog pjesničkog komuniciranja sa
svijetom i pozicijom subjekta. Razumije se kako se
ovo pjesnikovo propitivanje uloge i smisla pjesnika
i njegove poezije ne čita samo na tome planu i kako
se sve ovo diže na univerzalni nivo čovjeka kao vječnog gubitnika, koji sve vidi i sve zna ali pritom ne
može učiniti ništa osim ironičnog i ponekad grotesknog crtanja rasapa svih vrijednosti i poput žohara
dosađivati i upozoravati na svoje stalno prisustvo.
U poeziji Bojana Krivokapića svjedočimo snažnom postupku trivijalizacije svakodnevne zbilje, ili
bolje preplitanju i ukrštanju trivijalnog i ozbiljnog
kada se trivijalna slika ulice (mrtvi žohari, prosjaci,
psi, debele žene) sudara sa gustom slojevitošću i semantikom ljudske egzistencije. U takvom kontekstu
ulične slike dižu se u rang prvorazrednih pjesničkih
motiva pa se tako stavljaju u subverzivan odnos i
antitetičan spram velikih i sudbonosnih tema kakvim se bavila tradicionalna poezija.
„Mrtvi žohar
suši se
pored opranog tanjira
isključio sam frižider
led mi više ne treba“(Žoharov let, 2)
I dok mrtvi žohar nije ništa našao u opranom
tanjiru, lirski subjekt je isključio frižider jer mu led
više ne treba. Frižider se može čitati kao nepotreban
rekvizit, ne samo radi izostanka zalihe hrane pa i
čovjeku prijeti smrt od gladi, nego i kao poruku
kako je cijeli svijet postao frižider i kako je trijumfovao led nad ljudskom i kosmičkom toplinom. Takvu
pretpostavku zahlađenja svakog ljedskog odnosa, u
ovom čovjeku nesklonom svijetu, zorno potvrđuju
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
motivi koji se opetovano ponavljaju (hladna stopala, hladne cipele, hladni spomenici, hladna zemlja,
ohlađeni asfalt) i zapravo zaleđuju našu stvarnost.
Ta naša hladna i zaleđena stvarnost možda čeka
povoljniji trenutak u budućnosti, ali sada snažno
kontrapunktira općenito shvaćenoj romantičnoj
misli kako je svaka umjetnost zapravo izraz topline i
ljubavi među ljudima.
Opetovani motiv kupnje novih cipele trivijalizira ljudsku stvarnost i pjesnikovu stvarnost, ali se i
prepliće sa egzistencijalnim do bolne samoirnije.
„sutra ću ustati u sedam i biću tamo već pre
devet
kupiću neke fine
ne jako skupe
za zimu i proleće
ove su pukle sa svih strana
i užasno su hladne
hladne su ujutru kad ih obujem
hladne su dok ih nosim preko dana
hladne su uveče kad ih izujem
stopala hladna kao led“
(Danas sam kupio cipele, 5)
Negdje sam pročitao bizarnu vijest kako je za selidbu izvjesne filmske dive negdje na Menhetmu, samo
za njezinu kolekciju cipela, bio potreban cijeli veliki
kanadski kamion-šleper da bi prevezao to njezino
blago u novi stan. Ova se Krivokapićeva pjesma
doima kao glas ušutkane skupine Trećeg svijeta
koje rabi pjesničke obrasce što izvrću, ironiziraju ili
parodiraju stvarnost dominantnih sociogrupa koje
posjeduju većinu svjetskog bogatstva. U ovakvim
slučajevima tematika pjesme postaje sredstvom
usporedbe među kulturama „gdje analiza kontrastnih tema ili kontrastnih načina korištenja iste
teme otkriva mnogo toga o krupnijim kulturalnim
obrascima.“(Brown, 1993) Time se naglasak definitivno premješta sa strukture na način djelovanja
odnosno na „komunikacijski kontekst“ u kojem se
ostvaruje. Tako se trivijalizacija odnosno trivijalna
književnost, u uslovima specifične potrošnje, nudi
kao sredstvo kojim se oslobađaju anonimne mase
čitalaca od psihičkih i socijalnih frustracija, djelujući subverzivno na moć Drugoga, onoga u suprostavljenoj, binarnoj poziciji, odnosno onih što su
Slovo Gorčina, 36, 2014
„vukući svoju decu i pune kese/ iz kojih su ispadali
artikli sa sniženja.“ Na taj se način pjesnik poigrava
ozbiljnom poetikom stvarajući asocijativne veze i
nova značenja u kojima se haotična trivijalna zbilja
samjerava sa pjesničkom refleksijom o svojoj i ulozi
čovjeka općenito. U teoriji postmoderne književnosti poznato je da je ona mnogo otvorenija za trivijalne književne obrasce od bilo koje stilske epohe.
Ono što je također nezaobilazno i potrebno
primjetiti u poeziji Bojana Krivokapića jeste aktivan
stav prema političkoj i društvenoj stvarnosti, odnosno ličnoj određenosti spram aktuelnosti i ne baš
rezolutnoj opredjeljenosti da se svijet mijenja. Ipak,
vidljivo je ono što zovemo angažirani stav pjesnika
odnosno ono kako Sartr vidi prirodu književnosti. „Pisac je angažiran kad nastoji steći najbistriju
svijest da je uključen, kad nastoji da za sebe i druge
prevesti angažman iz spontanosti u smišljenost“.
Istina ovaj francuski teoretičar književnosti vjeruje
kako se pisac može angažirati u prozi, ali da je pjesnički angažman kao i slikarski nemoguć. Međutim,
umjetnik je općenito posrednik u punom smislu
riječi, pa se i poetski diskurs, u postmodernoj često
čita na takav način.
„U gradu u kojem prave spiskove
onih kojih uskoro neće biti
njihovom zaslugom
našom, a ne vašom
u zemlji u kojoj prave spiskove
onih koji neće da prave spiskove
jer je to fašizam
u tom gradu i u toj zemlji
(skoro 70 godina od pobede nad fašizmom
koji ponovo jurca
kao galopirajući rak)-(U zemlji puzećeg fašizma, 36)
Istina je, dakle, kako Krivokapić detektira nepogrešivo i smišljeno stanje našeg društvenog trenutka i
kako ne samo on stiče najbistriju svijest o uključenosti u situaciju, nego uključuje i nas ili bolje reći
bistri nam sliku ako nam je ona zamućena (a jest
nažalost, često), nutkajući nas na nova propitivanja
i samjeravanja naše nezavidne i jadne pozicije u
svijetu. A šta je, do toga, zadaća poezije.
111
SLOVO NA SLOVO
Alija Pirić
Ova i ona stvarnost
Enes Ratkušić: Tajna bosanskog štapa, Narodna biblioteka, Mostar 2014.
N
ovi roman Enesa Ratkušića, Tajna bosanskog
štapa, nudi se čitaocu u nekoliko ravni čitanja, ostavlja mogućnost polifonog čitanja počev od
psihloški-introspektivne, antropološki-preobražajne
pa do magijsko-ritualne razine. Svaki taj pristup,
svako takvo čitanje, ili svi zajedno ponudili bi rezultat dostojan Ratkušićevog propitivanja slike svijeta
sa neobičnim intenzitetom promišljanja i mudrosti
kao i etičkih implikacija što nudi ovaj roman. Ponajprije bi kritičar i revnostan teoretičar pohitali da
njegov roman arhiviraju i upakuju u formu fantastičnog romana, i ne bi pogriješili, koji zbilja predočuje jednu drugačiju stvarnost, fantastičnu sliku,
od one koje prema svojim predznanjima znamo kao
„neupitnu“ fakciju, odnosno čiji smo taoci prema
prirodi svoga znanja i saznanja. Isto tako, mogao bi
se ovaj roman, kontekstualizirati u tokove fantastičnog romana u našoj književnosti, od Horozovića
pa do Mahmutefendića, Ibrišimovića i Karahasana.
Ratkušićevi junaci, naime, nude drugačija iskustva
i drugačija znanja koja dolaze iz magijskih rituala
istočnih razumijevanja slike svijeta, ali se pokazuju
kao transcivilizacijski tokovi znanja primjereni i
zapadnom poimanju stvari, a u Ratkušićevoj vizuri
to se odnosi na evropski racionalni duh. Njegovi su
junaci začuđeni i inhibirani kao nekada Kastenada
u knjizi Učenje don Huana, i ne postižu odmah ono
što učitelj od njih očekuje jer ih sputava zapadnjački
način mišljenja, nepovjerenje u emociju kao i procjena stanja „neobične stvarnosti“ a koja dolazi od
učitelja sa magijskim osjećanjem stvarnosti. Moglo
bi se isto tako u kritičko-teorijskom čitanju Ratkušićeva romana posegnuti za temom simbolike bosanskog i općenito štapa, ma šta to u konačnici značilo, počev od značenja čarobnog oružja, oslonca,
vlasti, ose svijeta, autoriteta i mudrosti, društvenog
položaja vlasnika, pa do možda najprimjerenijeg
značenja u našem slučaju; štapa koji se smatra simbolom skrbnika, učitelja nužnog u inicijaciji gdje,
metaforično naslonjen na njega kao na učiteljeve
savjete, učenik napreduje u procesu traženja znanja.
Naravno ni takav način čitanja nas ne bi odveo na
Slovo Gorčina, 36, 2014
stranputicu, naprotiv. Istovremeno, ovo bi se moglo
čitati i kao roman lika (Mustafa) koji prevaljuje
upravo obrnut put, u svome razumijevanju slike
svijeta, od Selimovićevog Ahmeda Nurudina, dakle
od racionalnog prema emocionalnom. Propitivanjem jednog i nuđenje drugačijeg viđenja stvari,
izražavanjem sumnje u vjerodostojnost historije kao
nauke (Može li historija biti nauka“, pita se jedan od
junaka, „ako iz potpuno istih činjenica dva historičara izvlače surotne zaključke?, str. 72), odnosno
rekonstrukcijom historijskog narativa, roman se
poetički nudi kao zahvalna postmoderna struktura
s tim da treba biti oprezan zbog dionica i kompozita
koji izmiču takvoj klasifikaciji.
Ukratko, Ratkušićev se roman bavi neobičnim
putem glavnog lika Mustafe, koji odrasta u ratom
zahvaćenoj Bosni i Hercegovini, i kome se iznenada
otvaraju drugačiji putevi i drugačije viđenje stvarnosti. On naime biva uvučen u dramu potrage za
tajnom bosanskog štapa, što su ga, prema drevnoj
priči, donijeli četerdeset odabranika koji su išli da
upoznaju Vjerovjesnika i Božijeg Poslanika, odnosno njegovo učenje, i u nemogućnosti da se sa njim
susretnu bivaju primljeni od Ebu Bekra te, između
ostaloga, bivaju darovani neobičnim štapom koji
imaju čuvati „dok u vašu zemlju ne stignu sljedbenici istine“ jer je njegova moć čudesna a neka
ga predaju onome „koji vas je na ovo putovanje
spremio“. Svi se događaji u romanu koncentriraju
oko toga čarobnog štapa kao mjesta fokalizacije a
roman otvara niz pitanja modernog čovjeka što je
razapet između tehnokratskog i tehnološkog terora
i hipnotizirajućeg i fascinirajućeg efekta masmedija, materijalističkog i ovozemaljskog izobilja, na
jednoj te neznanja, nesigurnosti i straha od svih
tih procesa koji vode u neizvjesno i nepoznato, na
drugoj strani. Roman propituje odnos međunarodne zajednice prema Bosni, naš odnos prema svojoj
zemlji, odnos islamskog svijeta prema Bosni, odnos
prema nauci, magiji, vremenu, ženi, učitelju, Bogu,
učenju općenito i konačno čovjekov odnos prema
sebi. Na koncu sve je preliveno čarobnim slojem
115
Slovo Gorčina
fantastičnog, magijskog, čudesnog i općenito drugačijeg doživljaja slike svijeta. E, upravo taj drugačiji
doživljaj slike svijeta svakako je centralna tema
ovoga neobičnog romana.
Osnovno pitanje o fantastičnim prizvucima u
Ratkušićevom romanu, gnijezdi samo od sebe u
kontekstu pitanja o porijeklu i funkciji magije u
čovjekovom životu. Bronislav Malinovski, u knjizi
Magija, nauka i religija, vjeruje kako se od najranijih vremena, koja predhode našem uvidu u začetke civilizacije, vjerski i ritualno-magijski obredi
miješaju i pretapaju sa uobličenjem predstava, koje
se potom iz generacije u generaciju prenose kao
mitološke. Ono što dalje učimo od Malinovskog tiče
se gledanja na magiju kao izvor vještine ili uticaja
na događaje te uz recentna antropološka zapažanja,
koja su jednoglasna u stavu kako „magiju srećemo
tamo gdje je element opasnosti očigledan“, pa isti
autor primjećuje da je „magija jednostavno postojala od samog početka kao jedna neophodna dopuna
svih onih stvari i procesa koji vitalno interesuju
čovjeka, a ipak izmiču njegovim normalnim racionalnim naporima“. Ovdje dolazimo do dodirne
tačke sa Ratkušićevim romanom, a ona je okvirna
tema priče a tiče se opasnosti i fenomena mogućnosti opstanka Bosne i Hercegovine, odnosno
magijske koprene kroz koju autor gleda i opasnost i
mogućnost njenog opstanka, pri čemu autor otvara
esejističku raspravu o bogatstvu različitosti kao znaku božije mudrosti i volje. Na nama nije da takvu
mudrost dovodimo u pitanje jer se takvo ponašanje
žestoko kažnjava, misli autor, upirući prstom na
opustjele krajeve njegove zemlje u kojima je voljom
prokletnika poremećen božanski plan, a koji su pri
tome ostali i bez onih koji su takav plan smislili i
proveli kako bi njima ostalo više prostora. „Uvjeravam vas, dragi moji“, poučava nas jedan od likova
„da je svaki čovjek koji odrasta i razvija se u sredini
koja ga lišava svih veza s drugim i drugačijim ništa
drugo do duhovni i moralni invalid.“ U romanu
ima više dionica koje figuriraju kao zasebni eseji o
raznim pitanjima duha i kulture općenito.
No, vratimo se pitanju magije u romanu, u uslovima krhkosti i ograničenosti svakog našeg znanja i
mogućnosti intuitivne snage opažanja i pronicanja
u pojave i osobine jednog sasvim izmijenjenog,
drugačijeg svijeta, što nudi ovaj roman, naspram
standardiziranim vrijednostima moderne civilizacije kakvu poznajemo. Ovdje nije u pitanju samo
116
drugačije viđenje stvarnosti nego zapravo jedan
drugačiji način života uopšte, koji implicira jedan
samokritički skepticizam i poziv na preobražaj u
potpunije i vitalnije osjećanje života i stvarnosti
ili barem na relativiziranje našeg uvjerenja o našoj
„apsolutnoj prednosti“ u odnosu spram toga drugačijeg pogleda na stvarnost. U romanu percipiramo
dvije suprostavljene stvarnosti, „ovu i onu“ pri čemu
pod ovom stvarnošću mislimo na ukupnu sliku,
koju svi imamo o svijetu što nas okružuje, dakle,
sve ono što u recentnoj stvarnosti opažamo, osjećamo i spoznajemo posredno i u granicama čovjeku
raspoloživog čulnog sistema. Onu stvarnost, kako
spominjani Kastenada tumači iskustvo Don Huana,
predstavlja odvojenu ili „stvarnost po naročitoj saglasnosti“. Ratkušićev glavni lik živi i djeluje upravo
po naročitoj, odvojenoj stvarnosti. Znamo kako
svijet nije samo ono što, po konvencijama naučenih shvatanja i sistema obrazovanja, često naivno
mislimo, zaboravljajući pri tom kako naš pogled
na svijet nije samo naš nego je rezultat različitih
definicija i racionalnih predrasuda, koje nas priječe
da vidimo drugačije nego što vidimo svijet. Sve ono
što u recentnoj stvarnosti opažamo osjećamo i spoznajemo posredno u granicama čula, to u odvojenoj
stvarnosti postaje neposredno u trenutku kada će
nestvarno biti intenzivnije i dojmljivije od „stvarne“
stvarnosti. Ratkušićevi likovi u romanu u stanju su
posmatrati ljude i pojave iz oba svijeta; onog koga
poznajemo sviješću i čulima i onog koji se upoznaje mučnom i trajnom posvećenošću u kojoj se
čulne predstave šire van naših pojmljivih granica.
Hermetisti ukazuju na činjenicu kako je magija
„sposobnost izazivanja promjena u skladu sa vlastitom voljom“ i na taj način uvode volju kao ključni
element koji dovodi do djelovanja natprirodnih
sila, ne dakle molitvom ili zahtjevom već zato što
se vjeruje da je ta radnja pogodan urok da do toga
dejstva dođe. Volja se ovdje razumijeva kao ključni
odnos između nas i opažajućeg svijeta i za razliku
od običnog čovjeka koji može da „hvata predmete na ovom svetu samo rukama, očima ili ušima,
čarobnjak može da ih uhvati i nosem, jezikom ili
voljom, naročito voljom“, jer u prvom slučaju kada
gledamo svijet ili kad ga čujemo imamo utisak
kako je on stvaran tu oko nas, međutim kada svijet
opažamo voljom svjesni smo da on nije stvaran.
Vidjeti svijet voljom ili čulima može samo čovjek
od znanja, pa slijedom takve logike da se zaključiti
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
kako je čarobnjak zapravo onaj ko zna. Ratkušić
ovdje otvara i problem učenja, učitelja i učenika.
Mustafa je u početku sputan unutrašnjim racionalnim preprekama već formiranog pogleda na svijet
jer novo znanje narušava njegovu usvojenu ideju
kauzalnih odnosa i lančanog proisticanja uzročnog
i posljedičnog, pa je učiteljeva dužnost (šejh) da
najprije poremeti sigurnost svojstvenu svima nama
a koja se sastoji u tome da se naši „razumni“ pogledi
na svijet i konačni. Na putu znanja, Mustafa pristupa svemu sa oprezom i poštovanjem, razvija kontroliranu upotrebu volje, oslobađa se opsjednutosti
sobom i uspostavlja sagovornički odnos sa smrću
koja ga u stopu prati (Jozef) te prihvata učitelja kao
inicijacijski princip učenja (šejh), unatoč uvriježenom sudu u islamu kako nema posrednika između
čovjeka i Apsoluta. Učitelj (šejh) je uvjeren kako se
svaka opasnost po učenika da preduprijediti, govori
Slovo Gorčina, 36, 2014
ispred toka događaja i prenebregava faktore slučaja
kao faktore relativne neumitnosti i time učeniku
(Mustafi) podaruje osjećanje sigurnosti a s njom i
vjeru u ono što treba naučiti.
Na kraju valja otvoriti odnos prema smrti u ovom
romanu. Ko ne nauči da vidi stvari ostaje mu da
bude ratnik, a prema učiteljevom uvjerenju i to je
mnogo jer to znači u svakom gestu i odluci biti svjestan svoje smrti, ali ne brinuti zbog toga jer suviše
strahovati od smrti znači biti pretjerano usasređen
na sebe, pa zato Mustafa ravnodušno odbacuje pomisao na smrt. Stalno prisustvo smrti (Jozef) u vrijeme kada znanje postane nešto zastrašujuće izgleda
kao nezamjenljivi drug koji sjedi zajedno sa učenikom na istoj sećiji, pa svaki djelić znanja koji postane
moć sadrži smrt kao svoju glavnu snagu. Smrt daje
onaj posljednji finiš i sve što smrt dodirne postaje
moć. Zbog toga vrijedi čitati Ratkušićev roman.
117
Enes Pelidija
Dubravski leksikon Alije Pirića
Alija Pirić, Dubravski leksikon, Udruženje Bregava, Stolac 2013.
S
ve do unazad dvije – tri decenije, malo je bilo
djela koja su pisana na temu o prošlosti i porijeklu brojnih porodica i istaknutijih pojedinaca
u brojnim mjestima i krajevima u Bosni i Hercegovini. Donedavno su o tome pisali drugi. Na to
su utical mnogi subjektivni i objektivni razlozi.
Nedostatak tradicije, prije svega kod Bošnjaka da
ljudi govore o svojim precima, rodovima, njihovom
porijeklu, mjestima u kojima su živjeli, te nedostatak Katedre za etnologiju, imao je za posljedicu da o
nama, našim mjestima i krajevima gdje smo rođeni
i živimo, pišu drugi, onako kako misle i kako nas
doživljavaju. U tome su nezaobilazna mišljenja
brojnih putopisaca s Istoka i Zapada. Mnogi stranci
su u raznim vremenima prolazili kroz brojne gradove, sela i krajeve Bosne i Hercegovine, te pisali o
svemu što ih je interesiralo i što im je bilo zanimljivo. Njihovo pisanje je u pravilu subjektivno. To je
sasvim razumljivo, bilo da pišu pozitivno ili donose
mnoge pogrešne i netačne podatke. Jednom rječju,
to je privatno mišljenje svakog od tih pojedinaca.
Sličnu situaciju imamo i kada čitamo radove
znanstvenika, koji na osnovu izvorne građe i stručne analize donose mišljenje na teme o kojima pišu.
Često su to suhoparne brojke koje su najčešće tačne,
ali bez odgovora, zašto je to tako? I ovo je jedna
od stranica mnogih mjesta, porodica ili kraja koji
su predmet pisanja historičara, etnologa, sociologa, književnika i stvaralaca, drugih znanstvenih i
umjetničkih djela. Najčešće u takvoj situaciji, i kada
je pisano sa najboljim namjerom, kao i najlošijim
zaključcima, u pravilu kod čitaoca izaziva osjećaj
objektivnosti, ali i mišljenjem da je „sve to lijepo,
ali nema duše“. I to je jedna strana medalje pisanja na ovu temu. Nerijetko susrećemo u knjigama,
putopisima, te stručnim radovima i umjetničkim
djelima informacije samo o jednom ili više podataka o pojedincu, mjestu i kraju, ali nemamo cjelinu.
To drugim riječima izgleda kao da radimo mozaik,
ali mu nedostaje više-manje kamičaka, kako bismo
dobili potpuniju sliku.
118
Dok sam čitao knjigu Dubravski leksikon profesora Pirića upravo sam tražio ova mjesta kako bih
ga mogao pitati zašto o tome nije pisao. Međutim,
kao da je autor bio svjestan toga. Zato je već u
Uvodu dao odgovore na ono što bi manje upućenog
čitaoca interesiralo. Već u prvim rečenicama prof.
dr. Alija Pirić piše: „Onaj ko nije vidio zalazak sunca
u Dubravama, neka povjeruje da je na gubitku. A
potrebno je tako malo; pogledati večernje nebo.“
Ovaj govor srca ukazuje, kako autor prije svega osjeća rodni kraj. A zatim na drugom mjestu nastavlja:
„Zavičaj je stecište utisaka i sjećanja, jedna vrsta
prirodnog arhiva, gdje su pohranjeni naši doživljaji,
naša sjećanja i naš duh.To je jedini ljudski i duhovni
prostor u kome čovjek ne treba misliti šta je šta i ko
je ko, već jednostavno prepoznaje i nastavlja živjeti
ono što je nekada ovdje započeto, pa zbog nečega
prekinuto. Zapravo, taj prekid čovjek apstrahuje kao
da nije ni postojao i nastavlja živjeti dalje.“ Vjerovatno i zbog ličnog, kao i iskustva mnogih ljudi
kaže: „ Jedino u zavičaju čovjek živi u matici života,
a svugdje drugdje na periferiji.“
Uz citiranje mišljenja više autora o zavičaju, te
pisanje Arthura Evansa koji u negativnoj slici vidi
Dubrave koje posjećuje 1875. godine, kao i idilično pisanje Heinricha Rennra iz 1896. godine, dr. Pirić kao
da je na prvim stranicama knjige želio kazati čitaocu
„sve ovo su moje Dubrave“. Tek tada prelazi na pisanje kratkog historijata rodnog kraja. U ovom dijelu
knjige autor se ne zadržava samo na geografskim i
historijskim podacima, nego težište pisanja usmjerava na ljude rodnog kraja. Zato u podnaslovu Zašto
leksikon? piše o Dubravcima. I ne čekajući pitanje
čitaoca, kaže: „A ko su ti ljudi, Dubravci? Šta ih veže, a
šta razvezuje, šta im je zajedničko, a šta ih razdvaja?“
Za sebe kaže da je rođen u porodici koja bi se
po zapadnim kvalifikacijama mogla nazvati „hendikepom heterogenosti“, a na istoku „jedinstvom
različitosti“. Rođen je u prostoru muslimaske mahale sa pravoslavnim i katoličkim okruženjem. I to
je jedna od osobina ljudi Dubrava da svoje čuvaju,
a drugo poštuju. Jedna od životnih vodilja dr. Pirića
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
je rečenica njegovih roditelja: „...uči od drugih što
je dobro, a ne gledaj ono što ne valja.“ Patrijarhalan
način života sa autoritetom oca, jedna je od osobenosti ljudi ovog kraja. Po autorovom se mišljenju, duga tradicija života, rada i pogleda na svijet,
u posljednjim godinama i decenijama, u vrijeme
tzv. tranzicije mijenja „u kome nema žive nijedne
ideje niti ikakvog izglednog modela koji garantira
moralnu postojanost ili normalne odnose.“ Možda
je profesor Pirić jedan od posljednjih Dubravaca
koji živi, kao i dio njegove generacije, između dva
vremena - prošlog i budućeg. Sadašnja generacija je
negdje između toga.
Da je tako, govori i Pirićevo pisanje o porodicama koje su živjele, a većina ih i sada živi na prostoru
Dubrava. Zato u prvom, većem dijelu knjige od 31.
do 348. strane, donosi podatke o 287 dubravskih
porodica. Sve su one navedene abecednim redom.
Ne slučajno. Na taj način autor ne dijeli, niti izdvaja
ni jednu porodicuih ni po nacionalnoj, ni konfesionalnoj, ali ni po socijalnoj, obrazovnoj ni bilo
kakvoj podjeli. Kao što je Mula Mustafe Bašeskije u
Ljetopisu svaki čovjek pojedinačno ličnost za sebe,
te kao takav predstavlja jednu cjelinu, i porodice, te
njihovi članovi o kojima piše profesor Pirić, svaka
su za sebe cjelina. Sve skupa, pojedinačno i zajedno
važne su za prostor na kojem žive.
Ćitajući o dubravskim porodicama, posebno će
na čitaoca ostaviti veliki utisak akribičnost autora.
On se pridržava poznatih činjenica i istine, i nastoji
da od zaborava otrgne mnoge važne i značajne podatke koji do sada nisu zapisani ili se o njima malo
ili nimalo zna. Sve kazano nastoji da argumentuje sa
svim podacima do kojih je došao. Zato je interesantno čitati i donešene fusnote (1240). Osim u tekstualnom dijelu i u fusnotama čitaoca upoznaje sa svim
Slovo Gorčina, 36, 2014
onim što je čuo i pročitao. Stil i jezik napisanog su
mu razumljivi za svakog ko bude čitao knjigu, od
polupismene do akademski obrazovane osobe.
Donešeni podaci o 287 dubravskih porodica nisu
pisini po istoj matrici. Svakoj porodici je posvećeno
onoliko prostora koliko je autor imao datih informacija. Sve navedene porodice su od izuzetnog značaja za historičare, sociologe, posebno etnologe, ali
su i iz donešenih podataka o pojedincima, pa i nekim porodicama inspiracija za neka buduća književna djela. Nestanak cijelih, kao i onih porodica koje
su u raznim vremenima pojedinačno otišle na sve
strane svijeta, govori i o ovom kraju, ali i njegovim
ljudima. Namjerno ne navodim ni jednu od napisanih porodica iz razloga da na taj način preostalih
286 ne povrijedim ili ne dovedem u neko drugo stanje u odnosu na pomenutu ili pomenute porodice.
Sve one su vrijedne i cjelovite svaka za sebe, te imaju
svoje mjesto u ovom Dubravskom leksikonu.
Za ljude koji manje poznaju ovaj kraj, ili nisu
skloni da čitaju ovakvu vrstu radova, ne manje je
interesantan drugi dio knjige (351-428). U njemu
su priče sa naslovima: Duhan, Voće, Kiša, Vojska,
Travnik, Beč, Konji, Šurmanci, Komšiluk, Blagaj,
Spomenici, Bašča, Groblja i Zelengora. Kao i u
prvom dijelu, i ovdje je svaka priča zasebna cjelina
koja u potpunosti govori o dubravskom kraju, ljudima i događajima o kojem piše, a posebno o autoru.
Knjigu nije slučajno pisao autor sa imenom Alija.
U prijevodu znači da je ovo djelo pisala osoba visoka; prvorazredna; izvrsna; odlična i plemenita.
Sve te osobine ima i njegovo djelo. Po mome mišljenju prof. dr. Alija Pirić je ovom knjigom za života
rodnim Dubravama, ali i šire, napisao trajno i veliko
djelo, ali i korisno i nezaobilzno štivo za sve buduće
autore koji budu pisali na ovu temu.
119
Almira Džanić
Bosanični pravni tekstovi u
srednjovjekovnoj Bosni
Amira Turbić-Hadžagić, Javna biblioteka “Alija Isaković“, Gradačac 2011.
S
vaki put kada dođe do objavljivanja neke vrijedne i kvalitetne naučne knjige, dolazi do ispunjavanja jedne važne uloge – omogućavanja lakšeg
uvida u određenu tematiku, u određenu oblast.
Takvu ulogu je i odigrala nova knjiga „Bosanični
pravni tekstovi u srednjovjekovnoj Bosni“, ugledne
autorice dr. sc. Amire Turbić-Hadžagić.
Sama knjiga je usmjerena na postupak transliteracije određenoga korpusa bosaničnih tekstova
srednjovjekovnoga perioda i nastala je kao rezultat
izrade doktorske disertacije.
Korpus se sastoji od 75 originalnih tekstova i to od:
povelja (45), potvrda (11), darovnica (3), pisama (13),
trgovačkog ugovora (1), priznanice (1) i zakletve (1).
Pored gore nabrojanih funkcija i uloga djela,
najveći doprinos kod objavljivanja ovoga djela leži u
tome što je na jednom mjestu saklupljeno i temeljno
tekstološki obrađeno, u prvome redu transliterirano,
(tj. urađena je latinična transkripcija) 47 orginalnih tekstova, a koji su nastala u razdoblju od 12. do
15. stoljeća. Autorica u Predgovoru ističe nekoliko
značajki samoga postupka transliteracije:
—— postupak transliteracije je baziran na tablicama
Stjepana Damjanovića,
—— po potrebi autorica nudi i neka svoja rješenja.
Zbog samo napomene na početku teksta i Predgovora da će knjiga poslužiti mnogima (i lingvistima
i onima koji to nisu), u Predgovoru je dato kratko
objašnjenje o čitanju pojedinih slova, drugim riječima u Predgovoru nalazimo kratku obuku o tome
kako se koje slovo izgovora, obuku koja je napisana
za one koji se izvorno ne bave lingvistikom.
Nakon Predgovora slijedi poglavlje Korpus bosaničnih pravnih tekstova sa podnaslovom Transliteracija i
pregled osnovnih osobitosti povelja, potvrda, darovnica,
pisama, trgovačkih ugovora, priznanica i zakletvi.
Nabrojat ćemo prvo sve povelje, a potom i ostale
tekstove. U prvome redu to su:
120
Povelja Kulina bana od 1189. godine, Povelja
kneza humskog Andrije Dubrovniku (1214-1217),
Povelja bana Matije Ninoslava Dubrovniku (prije 1232. godine), Povelja bana Matije Ninoslava
Dubrovniku od 22. 3. 1240. godine, Povelja kneza
humskog Andrije Dubrovniku (1247-1249), Povelja
humskog župana Radoslava Dubrovniku od 22. 5.
1254. godine, Povelja bosanskoga bana Tvrtka vojvodi Vukcu Hrvatiniću od 11. 8. 1366. godine, Povelja
bana Tvrtka Kotromanića o potvrđivanju prijateljstva Dubrovniku od 1. 6. 1367. godine, Povelja
bosankoga bana Tvrtka od 9. 2. 1375. godine, Povelja
kralja Tvrtka Dubrovčanima od 10. 4. 1378. pisana u
Žrnovnici, a 17. 6. 1378. završena u Trstivnici, Povelja
kralja Tvrtka vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću od
12. 3. 1380. godine, Povelja kralja Tvrtka Dubrovniku
o ukidanju slanice u Dračevici od 2. 12. 1382. godine,
Povelja braće Bjeljaka i Radiča Sankovića Dubrovniku od 15. 4. 1391. godine, Povelja kralja Stjepana
Dabiše Dubrovčanima od 17. 7. 1392. godine, Povelja
kneza Pavla Radinovića Dubrovčanima od 25. 3.
1397. godine, Povelja kralja Stjepana Ostoje Dubrovniku od 20. 11. 1398. godine, Povelja kralja Stjepana
Ostoje Dubrovniku od 15. 1. 1399. godine, Povelja
kralja Stjepana Ostoje Dubrovniku od 5. 2. 1399.
godine, Povelja Radiča Sankovića i župana Bjeljaka
Dubrovčanima od 20. 6. 1405. godine, Povelja kralja
Tvrtka Tvrtkovića Dubrovčanima od 20. 6. 1405. godine, Povelja kralja Stjepana Ostoje Dubrovniku od
20. 11. 1414. godine, Povelja kralja Stjepana Ostoje
Dubrovniku od 5. 3. 1419. godine, Povelja Sandalja Hranića i njegove braće od 24. 6. 1419. godine,
Povelja kralja Stjepana Ostoje Dubrovniku od 4.
12. 1419. godine, Povelja Sandalja Hranića i njegove
braće Vukca i Vuka, te sinovca Stjepana Dubrovniku
od 30. 5. 1420. godine, Povelja kralja Tvrtka Tvrtkovića Dubrovniku od 16. 8, 1420. godine, Povelja
vojvode Radosava Pavlovića Dubrovniku od 24.
4. 1421. godine, Povelja kralja Tvrtka II Tvrtkovića
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
Karta geografskog rasporeda srednjovjekovnih bosanskih dokumenata
Dubrovniku od 18. 8. 1421. godine, Povelja vojvode
Radosava Pavlovića Dubrovčanima od 7. 4. 1423. godine, Povelja kneza Radosava Pavlovića Dubrovčanima od 31. 12. 1427. godine, Povelja kralja Tvrtka II
Tvrtkovića Dubrovniku od 2. 3. 1433. godine, Povelja
Stjepana Kosače Dubrovniku od 10. 10. 1435. godine,
Povelja Stjepana Kosače sa sinovima Vladisavom i
Vlatkom Dubrovniku od 7. 5. 1440. godine, Povelja
Radosava Pavlovića o slobodi trgovanja za dubrovačke trgovce od 10. 4. 1441. godine, Povelja vojvode
Ivaniša, sina Radosava Pavlovića, Dubrovniku od
29. 9. 1442. godine, Povelja Stjepana Kosače, Jelene
i njihovoga sina Vladisava Dubrovniku od 29. 9.
1442. godine, Povelja kralja Tomaša Dubrovniku od
3. 9. 1444. godine, Povelja kralja Tomaša Dubrovniku od 18. 12. 1451. godine, Povelja hercega Stjepana
Kosače Dubrovniku od 11. 4. 1454. godine, Povelja
hercega Stjepana Kosače Dubrovniku od 13. 10. 1461.
godine, Povelja kralja Stjepana Tomaševića Dubrovniku od 23. 11. 1461. godine, Povelja kralja Stjepana
Tomaševića Dubrovniku od 25. 11. 1461. godine,
Prva povelja kralja Stjepana Tomaševića Dubrovniku od 25. 11. 1461. godine, Druga povelja kralja
Stjepana Tomaševića Dubrovniku od 25. 11. 1461.
Slovo Gorčina, 3, 2014
godine, Treća povelja kralja Stjepana Tomaševića
Dubrovniku od 25. 11. 1461. godine, Četvrta povelja
kralja Stjepana Tomaševića Dubrovniku od 25. 11.
1461. godine.
Nakon što smo naveli sve povelje, navest ćemo i
svih jedanaest potvrda:
Kralj Stjepan Ostoja potvrđuje Dubrovčanima
povlastice prethodnih kraljeva 4. 12. 1409. godine,
Potvrda kneza Radosava Pavlovića Dubrovniku
od 31. 1. 1437. godine, Potvrda vojvode Radosava,
njegove žene Todore i sina Ivaniša Dubrovniku od
19. 8. 1439. godine, Potvrda Vladisava, sina hercega Stjepana, da je primio zajam oko 1450. godine,
Prva potvrda hercega Stjepana Kosače od 5. 7. 1450.
godine, Druga potvrda hercega Stjepana Kosače od
5. 7. 1450. godine, Potvrda hercega Stjepana Kosače Dubrovniku poslije 3. 2. 1464. godine, Potvrda
hercega Stjepana Kosače Dubrovniku 17. 9. 1465.
godine, Potvrda Vladisava, sina hercega Stjepana, da
je primio 1000 perpera 13. 10. 1465. godine, Potvrda
hercega Stjepana Kosače Dubrovniku od 5. 12. 1465.
godine, Potvrda hercega Stjepana Kosače poslije 3.
2. 1466. godine u Dubrovniku.
121
Slovo Gorčina
Darovnice:
Zakletva:
Darovnica kralja Dabiše kćeri Stani i knezu Juriju Radivojeviću od 26. 4. 1395. godine, Darovnica
kralja Tomaša Ostojića braći Dragišićima od 22. 8.
1446. godine, Darovnica kralja Stjepana Tomaša
sinovima Ivana Jurčinića od 19. 2. 1459. godine.
Zakletva Radosava Pavlovića na mirovni ugovor s
Dubrovnikom 25. 3. 1433. godine.
Iz pregleda građe koja je obuhvaćena vidimo
koliko je iscrpno obrađen ovaj korpus. Moramo
napomenuti još jednu pozitivnu osobinu ovoga djela – pored svake povelje, potvrde, darovnice, pisma,
trgovačkoga ugovora, priznanice i zakletve autorica
donosi kratak opis dokumenta i presliku. Kratki
opis dokumenta obuhvata: vrijeme nastanka, ime
pisara, područje na kojem je nastao dokument, gdje
se danas čuva itd.
Bez obzira na onog ko pristupi proučavanju
ovoga djela i bez obzira sa kojeg aspekta pristupi
istome, djelo će imate višestruke koristi. Historičar
će lahko pronaći mnoge historijske podatke, jezikoslovac jezičke itd.
Bez obzira što nam autorica donosi samo transliteraciju, bez transkripcije, pristup i razumijevanje građe
neće biti stran ni onima koji se ne bave jezikom.
Neizostavno je spomenuti i kartu koja se nalazi
na kraju knjige, a prikazuje geografski raspored
mjesta izdavanja srednjovjekovnih bosanskih dokumenata. Ova karta nam omogućuje uvid u geografski raspored svih dokumenta koja su transliterirana
u ovome djelu i mogućnost da zaključimo gdje su
bosanični pravni tekstove najčešće nastajali.
Na kraju bismo mogli reći da ova knjiga predstavlja jedan čvrsti temelj za dalja istraživanja, kojih
će, nadajmo se, u budućnosti biti sve više. Dokaz
ovome je i podatak da je u pripremi i drugi dio
monografije koji će upotpuniti naučna saznanja o
ovoj oblasti.
Pisma:
Pismo kneza Črnomira Dubrovniku (1252-1254),
Pismo kralja Tvrtka knezu, sudijama i vlasteli dubrovačkoj od 19. 5. 1389. godine, Pismo kralja Ostoje
Dubrovniku od 15. 1. 1399. godine, Pismo bosanske
kraljice Jelene Grube Dubrovniku od 5. 3. 1399.
godine, Pismo vojvode Sandalja Dubrovniku od 19.
10. 1413. godine, Pismo kralja Ostoje Dubrovniku
od 28. 10. 1416. godine, Drugo pismo kralja Ostoje
Dubrovniku od 28. 10. 1416. godine, Pismo kralja
Ostoje Dubrovniku od prosinca 1416. godine, Pismo
kralja Ostoje Dubrovniku iz 1418. godine, Pismo
Tvrtka II Tvrtkovića Dubrovniku od 26. 3. 1438.
godine, Pismo Tvrtka II Tvrtkovića Dubrovniku od
22. 6. 1443. godine, Mirovno pismo hercega Stjepana
Kosače od 19. 7. 1453. godine, Pismo hercega Stjepana Kosače od 19. 7. 1453. godine.
U ovoj knjizi nalazimo transliteriran i jedan
trgovački ugovor:
Trgovački ugovor kralja Tomaša i Trogiranina
kneza Nikole od 3. 2. 1449. godine.
Također nalazimo i jednu priznanicu:
Priznanica Radosava Pavlovića Dubrovniku iz
siječnja 1439. godine.
122
Slovo Gorčina, 36, 2014
RIJEČ NA RIJEČ
Miraš Martinović
Glasovi spaljenih heretika
Maku Dizdaru
Ima noći kad se Bosnom čuju glasovi iz grobova…. I kad
Se usprave ruke iz zemlje, poput klasova…
K
rivi smo što se nijesmo priklonili ni Rimu ni
Konsatnipolju, što smo voljeli Bosnu, našu
jedinu zemlju. Zato su krenuli na nas, i na nju, zažegli lomače na sve strane, po planinama i u ravnicama. Kako bi nas uništili.
Još miris paljevine golica čula živih. Iako su stoljeća minula, vjetrovi ga još nijesu razvijali. Snažni vjetrovim vitaluju ovom zemljom i odnose sve sa njenog
lica. Taj mirs ne mogu odnijeti. Duboko je u njoj.
Tamo u Srebernici svi su prokleti bogumili, Vrh
Bosne je isto. I u Modriči. Svuda je isto! – vikali su
i išli na nas ognjem i mačem. Sa mržnjom i sjajem
u očima koji je sve kosio, kao požar suho rastinje
kad zahvati.
Što smo mi krivi. Da prostiš, što im je u oku ta Bosna?
Kuda da se djenemo sa nje? Gdje da pobjegnemo? – viče gost Mišljen.
Bosna je naša zemlja! Suprostavlja im se Rodin.
U oganj s tim prokletim heretikom! U oganaj
završava on i drugi Bošnjani: Hrelja, Stejpan, Dabiša
i dijak iz Goražda, koje mu ne uspje da izusti ime.
Pokušavaju da umaknu paliteljima i mačosonosncima. Sa djecom u naručju, bježe put planina,
tražeći pećine i sigurna skloništa. Ali ih oni svuda
poronalaze.
Viču - u ime prave vjere!
A koja je to prava vjera, u ime koje možeš da
uništiš one koji misle drugačije?
Mi nijesmo htjeli njihove bogove! - viču iz zbjegova. Mi smo poštovali duh ove zemlje, on je naš bog.
Grgur, hristjanin što isto govoraše, šta bi sa njim?
I on u plamenu završi. Vrsana uhvati buktinja, koja
se prenese na Pavla.
Gorjela je Bosna. Ponosno je gorjela, uvjerena da
neće izgorjeti.
Vapaji iz grobrova odjekuju sa svih strana, iz svih
krajeva… Riječi se miču na kamenu, izlazi iz njih
duh kojeg su čuvale, suprostavlja se plamenu. Plamen ne može da se uhvati uz njega. Ne prijanja.
Čude se palitelji.
Slovo Gorčina, 36, 2014
Duh ne gori! - kaže, najarazboritiji, u tom bezumlju. Kamen gori, i zemlja gori, sve gori, osim duh.
Njemu vatra ne može ništa. Valjda ste se uvjerili!
– viče on, imena mu se ne zna. Oni se imenima ne
dozivaju. Kako se ne bi znalo, kada sve ovo prođe,
ko je to učinio. Da se to nikom ne pripiše. A kad
nema imena, nema ni izvršioca, blijede njihova
djela. Nemoguće ih je upmatiti.
Ali, negdje je sve zapisao. U onom rukopisu gore,
na nebu! – viče dijek iz Prozačca. Ostade izgovorena riječ, ali ne ime.
Ruke s kamnova dižu se ka nebesima. Mole. I dijak diže ruku, umirući sa nadom, da će njegova riječ
preživjeti. Ako svi pomremo, ako nas izbrišu sa lica
ove zemlje, ostaće naše riječi, naši vapaji… Čuće se…
Inkvizicija! Čuju se glasovi u planinama. Inkvizicija,
vape iz zbjegova. Dozivaju se, javljaju jedni drugima.
Rijetko ima onih koji su na našoj strani – kažu
oni koji progone i pale. Iako ih ima, to su ljiljani u
trnju. Sačuvajte takve! A progonite sve one koji kao
vještice golim grudima hrane svoju mladunčad, javno propovijedajući zablude svoje opačine na veliku
štetu stada Gospodnjeg.
Ruke uzdignute ka nebu traže spas, mole!
Ne treba kopati, proklete babune. U vatru sa njima. U vodu, u oganj. Odvratni heretici. Korov treba
iskorijeniti. Ljuta kopriva i drača koja bode. Treba
ih potrgati iz zemlje, da ne ruže njeno lice.
Miješaju se glasovi jedne i druge strane. Jednako
se čuju danas, kao i onda.
Oni šire herezu ovom nesrećnom zemljom.
Samo zato što smo svoji! Izdvaja se glas, u kome
su se stekli svi glasovi.
I taj glas sažežite da se više nikada ne čuje! - viče
predvoditelj palitelja. Oči sijaju ognjem mržnjom.
Glasovi se na daju sažeći! - uzvrćaju bakljonoše, surovi potpaljivači. Glasovi ne gore. Opet se čuju na sve
strane. Ne daju se zaglušiti. Čuju se Bosnom i Humom.
125
Slovo Gorčina
Bosna je leglo svakojake hereze. Počupajte korov,
ne ostavite mu korijena u zemlji. Svaki stucite,
vatrom zapalite.
Čupamo i palimo, ali se obnavlja. Čuju se glasovi
iz zemlje, iz dubina. Ona ih krije u svoja njedra, ne
da vatri da ih uništi.
Raskopajte grobove iz kojih se glasovi čuju!
Naredba je koja slijeda.
Dali su se na posao. Raskopali velike nekropole,
svaki grob otvorili, svaki kamen pomjerili, ali se
jednako čuju.
Izgore hiža velikog gosta Radina. I za njom hiže
braće Pribilović.
Raskopali smo čitavu Bsonu. Nemamo šta više
ovdje da radimo. Potucamo se i mučimo po ovim bespućima, gdje nema života za zvijeri, a kamo li za ljude.
Uništili smo zmijsko leglo.
Spalili smo je svu! - cerio se onaj što je prevodio
palitelje. Ni korjenje nijemo ostavili u njoj. Izbrisali
smo život sa njenog lica.
Ali život je u njoj! – šaputao je neki daleki glas, koji
je dolazio iz dubina zemlje, i sa neba, istovremeno.
Oni što se ne zbježaše u planine, što izbjegoše iz
zemlje, ponesoše miris plamena i paljevine na odjeći, i u duši, koji se osjeća i danas, iz grobova rasutih
po tuđini
Glasovi se jednako čuju! – viču oni koji su palili,
shvatajući da su radili zaludan posao. Glasovi onih
što izgorješe, poput najlješih izvora izvriu iz pepela,
streme nebu.
Mislili smo da smo je pretvorili u smrt, a ona
još živi! – viče jedan što je izbjegavao da pali, osim
kad je morao, kad nije mogao uteći oku inkvizicije i
njenih predvodnika.
126
Vapili su glasovi, otvarali su se grobovi, koji ih
nijesu mogli sputati. Ništa ih nije moglo zaustaviti,
ni stišati. Htjeli su da ih neko čuje. Žuborili su poput
bistre vode u dubini bosanske zemlje.
Nakon mnogih stoljeća, iz njenih dubina, rođen je pjesnik. Išao je po njoj, obilazio grobove, na
Radimlji i Boljunima, gdje god ih je bilo, a bilo ih je
svugdje. Slušao, sakupljao ih i upokojavao. Razumio
ih je, zato su mu se priklanjali, znajući da će on za
njih naći siguran dom. Onu hižu koju niko neće
moći sažeći ni zakopati.
Taj pjesnik se zvao Mak Dizdar, a knjiga KAMENI SPAVAČ. Iz nje govori kamenje, plamteća sunca,
ruke koje nije spalio plamen. Kola i svadbe… Vinogradi i sijela… Zvijezde koje koje uklesaše vješti
klesari. Svi glasovi se stapaju u jedan jasan svudačujan: Bosna je hiža uvijek otvorena, za sve Bošnjane,
sve dobre ljude…
Spavač je probuđen, a sa njim duh ove zemlje.
Svi spavači koji spavaju u njoj rasanili su se u ovoj
knjizi. Gledaju širom otvorenih riječi, srećni što su
ponovbo budni. Što vide Bosnu.
Prolazile su vođe i vojske, morije koje su sve
pored sobom brisale, hiže i ljude.
Ali duh je ostao neuništiv, osjetio ga je veliki
pjesnik, I prenio u knjigu koja je nespaljiva. U kojoj
duh ove zemlje živi.
Iz spaljene zemlje niklo je najljepše cvijeće. Ono
je nenuištivo, kao nazustavljiv dah proljeća…
Ljiljani se miješe u dolu.
Najljepši je cvijet koji nikne iz pepela! - šaputao
je neko. Bio je to glas Maka Dizdara, koji je budio
mnoge davno umukle glasove.
Iz rukopisne knjige: Probuđeni Heretici
Slovo Gorčina, 36, 2014
Enes Ratkušić
Kad ti u Stocu pukne španer
D
a mi ne puče španer, zbog čega sam morao
do Saše Elezovića, eksperta za Škodine automobile, ko zna kad bi prohodao nekadašnjim parkom protkanim s velikom alejom u krugu, također,
nekadašnje Bolnice za koštano-zglobna oboljenja u
Stocu. Zaboravljeni kutak koji ima svoju historiju.
Ljudi danas ne pamte ni šta je jučer bilo, zbog čega
priču o formiranju Koštane bolnice zna tek mali
broj ljudi. Zdanje je podignuto u vrijeme Austrijske
vlasti, i to na bazi sugestija rašljara koji su, nakon
obilaska terena, konstatirali da je upravo taj lokalitet najpogodniji za izgradnju bolnice takvog tipa, s
obzirom da svojim prirodnim karakteristikama u
cjelini osigurava najbrže zacjeljivanje lomova kostiju. Tek po detaljnim rašljarskim izvještajima država
se odlučila za podizanje bolnice.
Taj kultivirani prostor kojem do rata nije bilo
ravnog u cijeloj Hercegovini, besprijekorno je
održavan najviše zahvaljujući dr. Mehmedu Kapiću,
koji je držao do reda ne samo u ordinaciji. Jest da je
bio strog, pomalo i ters, ali šta da nije! Grad ne bi
imao pluća, što je taj park uistinu decenijama bio.
Sve do rata. Danas izgleda kao karikatura džungle.
Kažem karikatura, jer džungle jesu neprohodne, ali
barem nemaju smeća, kojeg ovdje ima na sve strane.
Povelik broj ljudi, čini se, nije u stanju da pogodi
čeljusti kontejnera, a krug nekadašnje bolnice im
dođe kao neka vrsta velikog kontejnera, koš kojeg je
teško promašiti.
Prolazeći ispred ulaznih vrata zgrade nekadašnje bolnice, uočio sam da se se poskidalo (čitaj:
opljačkalo op.a.) sve što se moglo poskidati. Ko?
Zna se?! Šta se tu ima previše razmišljati. Privrednici, biznismeni modernog vremena. Sakupljačka
privreda u savremenoj izvedbi, aktivnost lišena
prevelikih mozganja, izrade elaborata, projektnih
zadataka, izvedbenih projekata… Noć na glavu,
poskidaj što se može poskidati i pravac na otpad.
Pare u džep pa u kladionicu. Vrhunac esencije
moderne egzistencije.
Nisam uočio ploču koju je stolačko Udruženje
logoraša prije nekoliko godina postavilo pored
ulaza u zgradu. Nema je. Ispred ulaza samo vijenac
sa natpisom „Da se ne zaboravi“. Ispred stepeništa,
Slovo Gorčina, 36, 2014
baš gdje je stajao Zijo Rizvanbegović, koji prilikom
postavljanja spomen obilježja, nije izdržao a da na
svoj način ne izrazi nezadovoljstvo zbog minijaturne spomen ploče, još više zbog malog odziva
činu obilježavanja jednog stratišta, s obzirom da je
Koštana bolnica tokom 1993. godine bila mučilište
za stolačke Bošnjake. Uprkos protivljenjima i naguravanjima, Zijo zvani Mačak je u svom stilu istakao
da je glavni problem čaršije što najveći broj Stočana,
koji su se skrasili u glavnom gradu, deset mjeseci
tamo jedu, a onda ovdje u gradu na Bregavi, dva
mjeseca seru. Tako je rekao. Bio bi grijeh da uljepšavam njegovu retoriku. S druge strane, istinoljubivost
me obavezuje da se klonim krivotvorenja, pogotovo
u domenu autentičnih navođenja.
Koji korak do glavnog ulaza u zgradu Bolnice,
probijajući se groz granje svakojakog drveća, došao
sam do prozora. Užasavajuća slika u nekadašnjoj
operacionoj sali za koju me vežu posebne uspomene. Sad ih bez ustručavanja mogu da iznesem.
Malo ko je znao ko su bili prvi pacijenti nad kojima
je izvršen operativni zahvat. Samo dva doktora
i roditelji dvojice dječaka, i više niko nije smio
znati. O tome se šutilo, jer operativni zahvat je prvi
put izveden a da u Mostaru, u kojem se o svemu
važnom pitalo, nisu ništa znali. Bolje rečeno nisu
ih obavijestili o pionirskom „eksperimentu“, prvoj
operaciji u vlastitoj režiji.
Dogodilo se to potkraj ljeta 1967. godine nad
dva dječaka, koji su zbog svojih nestašluka „propukli“, što je narodni izraz za bruh. Jedan sam bio
ja, drugi moj školski drug Suad Gerin zvani Čkalja.
Operativni zahvat izveo je dr. Dekleva iz Sarajeva.
U onom strahu zapamtio sam samo da je pušio lulu
i da nije imao kose. Kasnija razmišljanja su me navodila na pomisao da se dr. Kapić za njega, između
ostalog, odlučio jer je na sličan način zadovoljavao
pušačku strast. Obojica su dimove odbijali iz lula.
Znam da je na operaciji asistirao dr. Marko Ružić,
ljekar koji je izrastao u vrhunskog dijagnostičara
i hirurga, kojem na daleko nije bilo premca, kod
kojeg se i dandanile ide.
Dva detalja su mi, također, ostala u pamćenju.
Ona pipa, koju ti stavljaju na usta, i vezivanje
127
Slovo Gorčina
noga i ruka, iako mi se to, iz ove perspektive čini
suvišnim, pored narkoze koja čovjeka pretvara
u najobičniji panj. Tad lokalnih anestezija nije
bilo. Nisam siguran da ni pidžame na nama nisu
uspavali, tako je to bilo. Pričalo se da su nas jedva
avertili. I još nešto, kad smo kod operacije, koja je
uspješno izvedena, moram da kažem. Prva tema o
kojoj smo ja i Suad živo razgovarali ticala se jednog
konja, u vlasništvu Poljoprivrednog dobra, koji je,
inače, imao veliku kilu. Najozbiljnije smo razmatrali mogućnost da slijedeći pacijent operacione
sale bude baš taj konj. Za nas dvojicu potpuno logična rasprava. Oduvijek sam bio sklon neobičnim
imaginiranjima, a Suad bez jakog razloga nije dobio nadimak Čkalja. Dalja obrazloženja mi se čine
suvišnim. I taman kad smo usaglasili stavove, naš
naum da to predložimo doktoru prilikom posjete,
osujetili su roditelji, koji su nas upozorili da bi bilo
vrijeme da se dozovemo pameti.
U krugu bolnice prvi put u životu sam vidio
„zlatnu ribicu“, jer taj kultivirani prostor je u taj
vakat imao vodoskok sa akvarijskim ribicama. Te
67-e godine. A sad ribe nema ni u Bregavi. Čim se
grupišu u kakvom viru, eto savremenih ribara, koji
su principe vađenja pojednostavili, uskladili sa tempom života… Štap i udica ovdje su stvar prošlosti.
Zato se, čim se riba uoči, izvlače ratne zalihe, jer ko
će, biva, da dreždi s štapom u ruci. Lakše je povući
osigurač fijuknuti „ručnu bombu“ u vir, i eto ribe.
„Just in time“, brzo, tačno i na vrijeme, u skladu sa
principima tzv. „nove proizvodne filozofije“, koju
je tamo negdje uoči devedesetih utemeljio Šigeo
Šingo, koja se ovdje, istina u nešto prerađenoj formi,
temeljito slijedi u svim oblastima života.
Nešto me, kad god se nađem nadomak VP
doma uvijek mami da produžim pored nekadašnje
tvornice namještaja, zavirim u Asimovu bašču. Mislim naravno, na rahmetli Asima Medara, čovjeka
posebnog tabijata i navika. Kad me jedne prilike
njegov sin Menso zatekao da s Asimom u bašči
pijem kahvu, gotovo mi je čestitao, govoreći kako
sam kod Asima na visokoj deredži jer rijetkima,
biva, za kratko vrijeme ukaže čast da ih na takvu
vrstu rituala pozove za sto, u hladovinu ispod kajsije, drveta koje u pravilu rađa svake druge godine. Kod Asima je to bilo svake, i u izobilju, da se
gotovo nije mogla obrati.
Cjelokupan ambijent uključujući i besprijekorno sređeni garažni prostor, u kojem je obavljao
128
automehaničarski posao, bio je primjer uređenosti,
na nivou oglednog dobra kakvog se ne bi postidio
ni najači Institut za poljoprivredu ili kakav Agrotehnički fakultet. Da li Asimova strogost još uvijek
leluja ili je sin razvio sličan odnos, ne bi posigurno
znao, ali Mensina bašča u sadašnjem okruženju
strši poput kakve plodne oaze okružene pustinjom.
Okolina je toliko zarasla, čak i privatni posjedi, da
čovjeka od te neprohodnosti počne obuzimati strah.
Jedino u čemu nije uspio niti bi to nekome pošlo
za rukom, jer to je već eshatologija, jeste ona kajsija
ispod koje se Asim odmarao, u čijem hladu je pio
kahvu. Osušila se čim je opreselio na drugi svijet,
otišla za njim. Zalijevanje i njega nisu bili od koristi.
Taj čovjek, ekspert za Fijatove automobile, 1.
avgusta 91. godine na bolji svijet ispraćen je na
poseban način. Istina, bliža rodbina bila je ljuta,
ogorčena zbog odluke Asimovog mlađahnog sina
da babo bude sahranjen na tabutu, jer se u taj vakat,
vrijeme odumiranja tradicionalnih stavova, rezoniralo na način da je tabut za fukaru, a mrtvački
sanduk uz kakve ukrase za elitniji sloj, iako se takva
vrsta polarizacije nije baš javno isticala, s obzirom
da smo svi mi zajedno bili radnička klasa. Tabut se s
ruke na ruku nosio kroz cijeli grad, od Careve džamije do Đeteline, harema na ulazu u Stolac, podsjećajući starije na zaboravljene običaje, vremena kada
su ljudi jedni drugima bili puno bliži.
Da ne puče španer, ne bi se obreo ni u dijelu
prostora koji je nekad zahvatao Vaspitno-popravni dom. Prolazeći prema garaži pogled mi se prvo
zaustavio na prizemnoj zgradi nekadašnjeg Prijemnog odjeljenja VP doma, u kojem je radio Slobodan Sloba Kurilić, sociolog po profesiji, nekadašnji
half stolačke Iskre. Protivničkog napadača znao je
zaustaviti tehnički ali i zviznuti po nogama da ne
vidi ni publika, bez obzira koliko ih se na tribinama
okupilo, a kamo li sudije.
Prvi put tu sam ušao kao student, nakon što sam
na predmetu Metodologija izabrao temu, koja je tretirala maloljetničku delikvenciju. Tad sam pročitao
knjigu, čijeg se naslova dobro sjećam, dok sam ime
autora, nekog genijalca, bit će da je iz Srbije, koji je
u samom naslovu bio više nego direktan. Knjiga se
zvala „Sociologija maloljetničke bande“. Čovjek nije
nalazio za potrebu da okoliša.
Nakon razgovora sa Slobom, koji mi je štošta rekao izvan onih uobičajenih i standardiziranih razgovora, koji prečesto društvenu nauku vode u krivom
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
smjeru, jedna od mojih hipoteza bila je da institucija
Vaspitno-popravnog doma predstavlja jednu vrstu
dodatne obuke za uspješnije izvođenje kriminalnih
poduhvata. VP dom je, zaključio sam iz razgovora,
nije bio samo neka vrsta škole za resocijalizaciju,
nego mjesto na kojem manje iskusni sitni kokošari
nauče niz novih lopovskih vještina, kojima ih podučavaju stariji i iskusniji, te ovu ustanovu napuštaju
spremni za izazovnije zahvate u domenu kriminala.
Znam da sam puno muke imao da asistenta
ubjedim u ispravnost takve hipoteze, jer se on teško
mirio da bi društvo u svom hodu prema sveopćem
blagostanju moglo tako nešto dopustiti.
Najbolje od svih od objekata u nekadašnjem VP
domu još uvijek se drži po svoj prilici najružnija
građevina na svijetu – nekadašnja upravna zgrada
ove ustanove, koja me oduvijek podsjećala na kakvu
bazu meksičkih razbojnika, koje bi sa stotinu metaka u pištolju razgonio Django (koji ne zna za milost) ili Chamango, ili u prijevodu Giuliano Gemma
ili Clint Eastwood iz mlađih dana, kojima su takve
uloge najbolje odgovarale, a nama generaciji koja je
uz te filmove rasla, pričinjavale posebno zadovoljstvo, inspiraciju za igru indijanaca i kauboja, kasnije
gutanje kaubojskih romana.
Zastrašujuću fasadu te arhitektonske skalamerije
mogao je raditi samo tim „građevinara“, koji su bez
izuzetka pali na ispitu za majstore. Moj otac, koji
je penziju zaradio na mistriji, pričao mi je da je tih
„majstora“ u Građevinskom preduzeću bilo popriličan broj. „Vazda je“, kaže mi, „na njima maltera bilo
više nego na zidovima“. Tako su „stručno“ rukovali
fanglama i mistrijama. Jedan je, prema istoj priči,
malter na zidove bacao lopatom, ubjeđujući ostale
da je to najbrži i najefikasniji način navlačenja fasada, iako bi i sam bio toliko izmalterisan da se baš
nikakav insanski detalj u atmosferi tog posebnog
građevinskog nadahnuća na njemu ne bi dao uočiti
osim očiju poput fildžana koje je samo zahvaljujući instaliranom instiktu zaštite spašavao opasnih
posljedica tih malterskih rapsodija.
Izuzetak u zgradi je bio restoran, ali ne zbog
interijera nego zbog hrane, koju je Sevda odlično
spravljala. Pobliže sam tu upoznao Marinka Miloševića, i dugo vremena smatrao da niko u historiji ove
ustanove, iako smo tu obojica radili svega nekoliko mjeseci, nije slađe jeo kao on. Kakav apetit! To
se uistinu teško može opisati, jer nisu primicanja
kašike ili viljuške ustima samo uveseljavali njegovu
Slovo Gorčina, 36, 2014
ćehru, koja je, istina, manifestirala dušu čovjeka,
kojeg sam zapamtio po dobru. Uočavao sam da se i
sami zalogaji osmjehuju, vesele, poigravaju, presretni što će završiti u njegovim ustima, samo to nikom
nisam pričao, s obzirom da većina takve finese
ne primjećuje. Tako je to kod pokojnog Marinka
izgledalo.
Ali, današnje rekapitulacije me uvjeravaju da je
sve to bio zapravo privid, uobrazilja. Istina, zalogaji
su s pjesmom i uz opće guranje, ko će prije, ulazili
u Marinkova usta, strmoglavljivali se prema želucu,
toj retorti koja je mljela poput kakvog građevinskog
miksera, ali to je sve bilo samo zbog toga što sam s
njim, kao novajlija u ovoj ustanovi, zajedno išao na
doručak, koji je sa stanovišta količine bio svojevrsna
simbioza ručka i dobre užine. Kasnije ću saznati ali
i uvjeriti se da je Marinko spram Salke Mulaća bio
klasični amater, samo što ja nisam sjedio za Salkinim
stolom. Njegovo uživanje u hrani bilo je posebna
priča, jer Salko je imao unikatnu mjeru za određivanje kvaliteta mesa. I najbolje pripremljeni odrezak
za njega je bio lišen kvaliteta, ukoliko masnoća prilikom konzumacije ne bi curila niz njegove laktove.
Zato je Marinkov doručak bio poput kakve kvalifikacione utakmice, dok je Salkin nastup za stolom
izgledao kao finalna utakmica Svjetskog prvenstva.
Unutrašnjost zgrade su u dobroj mjeri uljepšavale i žestoke dosjetke svjetskog šaljivdžije Rade
Tunguza, koji istina, za izbacivanje provala nije
birao mjesto ni vrijeme, ali su one u restoranu, uz
dobro jelo djelovale nekako ubojitije i lepršavije.
Kako je njegova opsjednutost stambenim kreditom
poprimila grandiozne razmjere, postajući nekom
vrstom permanentne restoranske diskusije, upravnik Milenko Brkić ga je jedne prilike pokušao
utješiti stavljajući mu do znanja da i on kuću podiže,
štedeći od plaće. Uslijedio je ekspresan odgovor, koji
je sve nasmijao do suza.
„Napiši ti Milenko knjigu o tome kako se kuća
može napraviti od plaće, prodaće se ko halva“.
Preko puta upravne zgrade je mali objekat ispunjen smećem – nekadašnja prijavnica, gdje su sjedili
bolje rečeno dreždali stražari, mjesto iz kojeg je zračila strogost, naprosto se osjećala u vazduhu, snažno
izražena spram kašnjenja na posao i sličnih teških
prijestupa radne discipline, na kojima se valjala
trenirati strogoća. Nad drugim rabotama najbolje
je bilo zažmiriti, što je bilo „pravilo službe“ koje je
najslabije poznavao Mustafa Hanić, koji je jedva
129
Slovo Gorčina
zadržao posao, jer je osujetio namjere dvojice zaposlenika, koji su pošli „maznuti“ ili „otuđiti“, kako se
tad svaki vid lopovluka terminološki tretirao, pun
kamion stakla. I prodati ga bezbeli.
Mustafa je imao sreće da se u Disciplinskoj
komisiji neko ipak drznuo lupiti šakom o sto. Da
mu se to dogodilo ranije, kad nije bilo Disciplinskih
komisija, kad je upravnikova riječ bila dovoljna za
gubitak posla, a da je upravnik bio kakav gazap, ko
zna kako bi završio. Taj tok je ranije imao sasvim
drugačiju proceduru. Slikovito mi je to, jedne prilike, ispričao Fahrudin Rizvanbegović, koji jedno
vrijeme radio kao direktor škole u VP domu.
„Kad maloljetnici počnu da udaraju kašikama po
tanjirima u vrijeme ručka, to je znak da stupaju u
štrajk, da su nečim nezadovoljni. Jedne prilike“, priča
Fahrudin, „kad sam tek počeo raditi uslijedio je
poziv svim zaposlenim da dođu u restoran. I svi idu,
bez obzira na karakter problema, od profesora i vaspitača do daktilografkinje. Kažu, štrajk. Kad su se svi
skupili, dolazi upravnik i pita glavnog bosa o čemu
se radi i zbog čega protestiraju, i on će upravniku prigovoriti da su koke koje im serviraju očito samo letile, nikad hodale, što je bilo slikovito objašnjenje da
batake ne viđaju a kamo li jedu. Upravnik je odmah
pozvao da istupe kuhar i lice zaduženo za nabavku,
pitajući ih pred svima šta po tom pitanju imaju da
kažu. Kako su oni samo slegli ramenima, upravnik
im je samo rekao da sutra dođu po radne knjižice,
čime je cijeli problem bio ekspresno okončan“.
Mustafin slučaj bio je samo znak upozorenja svakome ko je htio zagrebati po raznim rabotama koje
su se tu odvijale. Taj kamion stakla je Božija milost,
šta se sve radilo. I onda, kad je što bi narodski rečeno sve trebalo izaći „đelo na viđelo“, kad su razne
komisije trebale da malo detaljnije pretresu ko, šta i
koliko otuđuje, „neko“ je, kažu upućeniji, podstakao
pobunu „domaca“, koji su ljeta 87 godine „nasilno“
izašli iz VP doma i u divljačkom pohodu naprosto
slomili cijeli grad. Građani su sumanuto bježali
ispred rulje naoružane lancima i motkama. O kakvoj frci je bila riječ, najbolje svijedoči da su Vikićevi specijalci u akciji poput iskrcavanja savezničkih
snaga u Normandiji helikopterima ekspresno stigli
u Stolac. Samo stigli su kad je sve bilo završeno, na
gotovo, kako bi se reklo.
Javnosti je ostalo skoro nepoznato da je maloljetne prijestupnike u VP dom nesvakidašnjom
hrabrošću i staloženosti vratila jedna u čaršiji skoro
130
neprimjetna faca, plemenita duša, kakva se rijetko
susreće. Ali, kako čovjek nije bio partijski svrstan,
nije bio red veličati njegovo djelo. Bio je to Ivo
Stanić, profesor filozofije i vaspitač, koji je jedini
smogao snage da stane pred pomahnitalu rulju,
ispred koje se bježalo na sve strane. Hrabro je izašao
ispred njih pokazujući im novi smjer kretanja, nazad prema VP domu.
Čuo sam da je Ivo umro prije par godina. Čuo
sam i da je u postratnom periodu radio kao cestar,
održavajući put između rodne Šuice i Duvna. Dakle,
opet, nepodoban! Da jeste, barem bi predavao
filozofiju koju je dobro poznavao. Ponovo je taj
famozni „partijski status“ bio preprekom. Opet je
partijski odnosno stranački bio nesvrstan. O Ivu
su se ogriješili i jedni i drugi. Svako iole upućeniji
u eshatološka pitanja, prema kojima raščišćavanje
puteva spada u dobra djela, zna da će neko zbog Ive
da završi u dnu džehenemske vatre ili pakla, kako
kome odgovara.
Iz galerije likova iz VP doma u posebnom sjećanju nosim mog prvog nastavnika likovne kulture u
petom razredu osnovne škole, Antu Ivankovića, koji
mi je rekao da imam smisla za miješanje boja, što
je talenat koji ja nikad nisam iskoristio. Ante kod,
naravno, nije analizirao moj motivacioni faktor. Da
budem jasniji, na polugodištu u sedmom razredu, zbog nezainteresiranosti za ta mrljanja boja i
nepredatih radova, koji su dijelom bili i posljedica
izbjegavanja nastave, pao sam baš iz likovnog.
Bio je interesantan lik, gotovo neuobičajena pojava, kako u jednom takvom zatvorskom ambijentu,
tako i vremenu uopće. Bavio se jogom automatski
stičući status čudaka, jer se tako nešto nije baš uklapalo u koncept formiranja ličnosti na principima
dijalektičkog i historijskog materijalizma. Onda se
u takav „negatorski“ odnos spram joge kao vještine
sa snažnom duhovnom pozadinom uklopila i priča
Salke Mulaća po kojoj ga je iz jednog isprepletenog
tjelesnog stanja morao pažljivo deblokirati, s obzirom da je Anti, navodno, ušteklo u leđima, te se sam
nije mogao vratiti u prvobitni položaj.
Takve priče su bile glavni razlog, zbog kojeg je
Ante o vlastitim aktivnostima brižljivo odabirao
sagovornike, jer uz jogu su išli i neki drugi „detalji“,
koje je samo rijetkim obznanjivao. Šuškalo se da
posjeduje i znanja iz transcendentalne meditacije
posebno domena astralne projekcije, da može izaći
iz sebe i ići kud mu je volja, i opet se vratiti u tijelo,
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
zbog čega se u sobi u pravilu zaključavao. Zbog
postojanja dvije različite mjere o visini Keopsove
piramide, koje su se pojavljivale u udžbenicima
historije, Ante je za jednu rekao da je tačna, jer se
on potrudio uzeti joj mjeru, prilikom jedne takve
vantjelesne avanture.
Prema vlastitoj priči neobične vještine stekao je
temeljiti čitajući i primjenjujući psihološka istraživanja Živorada Mihajlovića Slavinskog. Njegovu
knjigu „Ključevi psihičke magije“ znao je napamet,
premda ima par stotina stranica.
I još nešto, Ante je tvrdio da zna rješenje velike
matematičke zagonetke tzv. trisekcije ugla, koju je
ova nauka praktički stavila „ad acta“, konstatirajući
da je „rješenje u tome da nema rješenja“. Običan
svijet uglavnom ne zna da matematika nikada nije
uspjela podijeliti ugao na tri djela, uz sve to još s
obrazloženjem „rješenje je da nema rješenja“, što
je maksima koja para uši jer, ruku na srce, baš i
ne odgovara duhu nauke, scijentistički uvjerene u
vlastitu svemoć.
Dobro se sjećam da je osamdesetih tražio
suočenje u emisiji, koju su bili raspoloženi napraviti na Radio Sarajevu, ali organizator emisije nije
našao matematičara raspoložeg da razgovara o
temi za koju je nauka već našla rješenje u nepostojanju rješenja. Tako smo demonstraciji kod Ante
u stanu prisustvovali ja, Kasim Korjenić i Mirko
Bošković. Ne sjećam se rješenja trisekcije ugla.
Možda se Mirko bolje sjeća, jer je on imao nekih
potpitanja. Znam samo da je Ante koristio šestar i
da je bio uvjerljiv.
Nekadašnja dvorana, u kojoj su se u nedostatku adekvatnog objekta u vanzatvorskom prostoru
Stoca, održavali razni skupovi, pozorišne predstave i drugi sadržaji, koji su koristili maloljetni
prijestupnici, danas je u užasnom stanju. Što nije
opljačkano, polomljeno je ili spaljeno, a zidove su se
potrudili da ukrase moderni umjetnici, educirani za
područje grafita. Da se tu uočiti lokalni sadržaj, ali i
usklađenost forme sa modernim evropskim stremljenjima u ovoj vrsti umjetničkog izraza.
Dva događaja su mi iz te dvorane ostala u posebnom sjećanju, mada je prvi imao dvije sekvence, ili
dva čina, kako kome odgovara. Negdje osamdesetih
ovdje je upriličena završna večer manifestacije „Slovo Gorčina“. Nastupio je Kemal Monteno, koji je s
namjerom da nešto pametno kaže, Stočane podsjetio kako je u njihovom gradu bio davno, kad je bio
Slovo Gorčina, 36, 2014
mali, na što su se svi okupljeni, a sala je bila dupke
puna, grohotom nasmijali, dajući mu do znanja da
on baš i nije nešto posebno porastao. Onda je i on
konstatirao isto i latio se mikrofona, onoga što mu
je puno bolje išlo.
Istu večer Miroslavu Palameti je pripala čast
da najboljim mladim pjesnicima uruči nagrade za
neobjavljenu zbirku, tradicionalnu nagradu kulturno-poetske manifestacije „Slovo Gorčina“. U lijevoj
ruci Palameta je držao kovertu s novcem, dok je
desnu pripremio za stisak ruke pobjedniku Zilhadu
Ključaninu. Ali, slavodobitnik se, u snažnom poetskom nadahnuću, koje je preuzelo potpunu komandu nad njegovim ekstremitetima, posebno gornjim,
prvo latio koverte, i tek po njenom premještanju u
džep, dosjetio se da bi se i čestitka valjala primiti,
hvatajući Palametinu ruku koja je vitlala u praznom
prostoru, što je izazvalo salve smijeha u dvorani.
Drugi događaj desio se prilikom mog prolaska
pored dvorane, dok sam radio ta tri mjeseca u ovoj
ustanovi, i svega i svačega se nagledao. Domci,
kako smo ih zvali imali su pop grupu „Crni biseri“
i vrijedno vježbali, ali odmah sam osjetio da to nije
glas njihovog vokalnog soliste, koji je glasom mogao
samo plašiti vrane, koje bi se spuštale po okolnim
vinogradima. Ovo je bila pjesma iz duše. Sevdalinka, a ona zahtjeva malo tanahniji sluh.
Okreni se niz đul bašču
Na vrelo kad kad pođeš
Okreni se, nasmij mi se
Slatka usta, crne oči
Zumro moja
Slatka usta, crne oči
Zumro moja
Bio je to moj kolega, profesor historije Adem Krgo,
rahmetli. Pored znanja iz historije, umio je lijepo
i da zapjeva, na najteatralniji način ispriča vic, uz
obavezna ustajanja i gestigulacije, koje slušaoce
pretvaraju u aktivne sudionike. Bio je raja, čovjek
kojeg je valjalo upoznati. U vrijeme ljeta, kupajući
se na Bregavi sa rođacima Enom i Emirom rahmetli
i najmlađim Miralemom, sada već iskusnim stolačkim berberinom, prvi put sam upoznao Adema, i
istog trenutka shvatio da se radi o posebnoj i plemenitoj osobi. On, Mito Ljubović iz Mostara, kojeg
su u Stocu zvali „mišomorac“, jer je u u Mostaru
uživao status „eksperta za deratizaciju“, i Mupa Pelja
rahmetli, sve nas koji smo se kupali zatrpavali su
131
Slovo Gorčina
specijalitetima sa roštilja, koji bi dimio po cijeli bogovetni dan. To su „detalji“ koji se ne zaboravljaju,
koji se zanavijek pamte.
Možda ga je zapamtila i Josipa Lisac, kojoj je Adem
po dolasku u Stolac na početku njene karijere, sugerirao da se pripazi stolačke publike, govoreći joj da
ekstravagancije malo suzbije, da je ne uzmu na harum.
„A kaj harum Ademe“, zatražila je pojašnjenje.
Uslijedila su Ademova objašnjenja, poduži dijalog na razini stručnog seminara iz područja semantike, u potrazi za adekvatnim tumačenjem riječi
„harum“, koja u stolačkom žargonu ima značenje
bezazlenog „dribling zezanja“ na nečiji račun, koji
osoba izložena takvoj vrsti tretmana ne smije primijetiti ili ga u najgorem slučaju može uočiti puno
132
kasnije, kad presabere utiske. Što kasnije skuži, to
znači da je implementacija haruma bila konceptualno osmišljenija i uspješnija. Na osnovu nastupa
nije se baš moglo zaključiti da li je „harum“ shvatila
ili nije, jer koncert je odisao žestinom, kakvu Josipa
nikada nije mogla zaobići.
Dugo vremena poslije stolačka raja pozdravljala
ga je sa „Kaj harum Ademe“.
Samo dragi Bog zna šta bi mi još sve moglo pasti
na pamet da Saša nije prekinuo navale sjećanja, koja
su me spopadala poput kakve bujice, obavještavajući
me da je auto spremno za vožnju. Bez problema me
vratio u „realne okvire“, da sam se zabrinuo nad vlastitom metafizikom. Božije čudo, čim čovjek sjede
za volan, već mu je nešto drugo na pameti.
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
TRAG
Zasijali smo plodove strasti u pustinji nam žedne nutrine davno i
Pozdrave podijelili smo mjesto kapljica vode
Zasijane plodove u snu viđene voćke zgazili smo
utrli rukama od straha Neviđenog
Istine koju ušima smo prepoznali
Očima se gledali
sastajali se dodirom Zvijezda
skrivanjem od mjeseca
nežuđenog sunca
Slušajući otkucaje srca
mjereći svoju bol
Svoju bol
Tajnu nesna što gori sakrivena
Poklonili jedno smo drugom
Od tajne uplašene srne razbježaše se
U zemlju se od tajne zima još više uvlači
Kostima zjenicama hodom djelićem mesa i krvi
Trenutak povjerenja bi posijan
Sjeme neviđenog
Mirisnog ploda hurme
Pustinjskog oka
Gladnoga tijela što vehne bez dodira u postojanju među tijelima
Prozirnost misli
nesvakodnevni su glasovi jednog proljeća
Nebitno u kojem godišnjem dobu se rascvjeta no
Tajna u Boga
Sakrivena sićušnosti našoj
Al’ osjetismo tog trena bašče gdje sretni
Znali smo se prije
prije smo se poznavali
I kao da je sama riječ pala iz davnog poznanstva
Iz dalekog svijeta
I kao da naše poznanstvo i nije bilo naše
već
To je davno u dušu ostavilo
TRAG
Slovo Gorčina, 36, 2014
Jasminka Pitić
133
Slovo Gorčina
ODRAZ
Pa joj dođe kao da luta i onda počne da broji
Jedan Jedan Dva Tri Pet Osam Trinaest
I nikako ne umije da stane
Kao kad izvlači zečeve iz šešira
Zatim mi pođe pričati priču o nekim pamučnim
Bijelim mašnicama
Koje nemaju kome oko vrata da se vežu
I njoj ih naprosto bude žao
Pa u sred priče pođe da plače
A zatim da se smije i skakuće, i puhne u svaki maslačak redom
I nikako da stane
A ja je zovem
Bajko, Bajko, Bajčice
Zašto si obukla bijelu košulju
Lijepo znaš da ti ne stoji bijela košulja
I znaš da u njoj nikako ne umiješ da plešeš
A ona opet krene da broji
Dvadesetjedan Tridesetčetri Pedesetpet
Jasmin Hodžić
134
Slovo Gorčina, 36, 2014
Slovo Gorčina
SJAJ
Prosijavamo sunce
Tijelima
Ono sitnije
Ostavimo za sebe
Ono krupnije
Posijemo
U zemlju
Poslije
Za vrijeme ručka
Sunčanom rukom
Sunčanu hranu
Prema nebu
Pa
Prema zemlji
Prinosimo
Zahvaljujemo
(Na pažnji)
Orhan Tikveša
Slovo Gorčina, 36, 2014
135
Slovo Gorčina
Program
Kulurna manifestacija Slovo Gorčina Stolac
Petak 8.8.2014.
19:30 Gradski park
Svečano otvaranje
20:30 Radimlja
Recital poezije Miljenka Jergovića
Režija: Tanja Miletić-Oručević
Stihove govore: Robert Pehar i Igor Vidačković
Dodjela književne nagrade Mak Dizdar mladom pjesniku
Subota 9.8.2014.
10:00 Šarića kuća
Otvaranje izložbe slika akademskog slikara Igora Borozana
Prigodna riječ: Almin Kaplan
11:00 Šarića kuća
Promocija knjige doc.dr. Dijane Hadžizukić: Književna Hercegovina - ogledi o piscima i književnim
pojavama
O knjizi govore: doc.dr. Selma Raljević i mr.sc. Lejla Žujo-Marić
18:30 Šarića kuća
Promocija romana Rod Miljenka Jergovića, moderator Almin Kaplan
20:30 Restoran San Piero
Koncert: Arkul duo
Nedjelja 10.8.2014.
10:00 Makova hiža
Promocija zbirke poezije Žoharov let Bojana Krivokapića (prošlogodišnji dobitnik nagrade Mak Dizdar)
O knjizi govore: Anita Pajević i Ivan Šunjić
11:00 Makova hiža
Otvaranje izložbe Kam(en) i Zemlja
18:00 Šarića kuća
Promocija knjige mr.sc. Jasmina Hodžića: Ogledi iz lingvistike i filologije
O knjizi govore: prof.dr. Alija Pirić, doc.dr. Alen Kalajdžija i mr.sc. Edim Šator
21:00 Locco bar
Večer sa B. Dežulovićem i P. Lucićem
136
Slovo Gorčina, 36, 2014
FEDERALNO MINISTARSTVO
KULTURE I SPORTA

Slovo Gorcina 2012.indd

RANI GOVORNO – JEZIČNI RAZVOJ

Riječi na točkice

TIJEK RAZVOJA GOVORA I JEZIKA (Govorno

“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 62/11

FRANJEVAČKA CRKVA SV. IVANA KRSTITELJA U ZEMUNU U

*** s mačkama sam mačka i tu je tačka hitrije nego

VAŽNOST RAZVIJANJA KOMUNIKACIJE U BRATSTVU

Odrasli vole brojeve - Dječji vrtić Jarun

- Svjetlo riječi

pdf , Hrvatski, Str. 7

Festival "Japanizam 2012"

Školsko zvono broj 3, 1.4.2012 - Bosanska etnička škola Sydney