Tehničko uređenje DTP Irfan Hasić, Internacionali Burč Univerzitet SABAH Print Sarajevo RIJEČ GLAVNIH UREDNIKA Poštovanje čitateljke, poštovani čitaoci, dopustite da Vam se obratimo putem riječi glavnih urednika u ovom dvanaestom broju Anala Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici. Tradicionalno u našem jesenjem izdanju objavljujemo radove sa naučnostručne konferencije organizovane od strane Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici. Naučno-stručna konferencija pod nazivom „Bosanskohercegovačke pravne tradicije u procesu prilagodbe pravnim tekovinama Evropske unije" okupila je uvažene stručnjake iz Bosne i Hercegovine i regiona, te odmah koristimo priliku da se zahvalimo svim autorima što su svojim doprinosima uveličali kako konferenciju tako i ovo izdanje. Također je vidljivo da smo zadržali pristup izmjeni boje korica za svaki broj časopisa kao i čovjekoliku puzlu kao osnovni simbol na naslovnoj stranici, pa se nadamo da smo izgledom ovog broja pogodili Vaš ukus. Iako ovo izdanje nastavlja različite tradicije uspostavljene prethodnim brojevima, ono ujedno predstavlja i svojevrsnu novinu, jer po prvi put nije isključivo Pravni fakultet Univerziteta u Zenici zaslužan za tekst koji je pred Vama. Naime, kako naučno-stručni skup tako i ova publikacija rezultat su saradnje sa Centrom za društvena istraživanja Internacionalnog Burch Univerziteta u Sarajevu. Zahvalnost dugujemo Prof. dr. Mehmet Uzunoglu, rektoru Internacionalnog Burč univerziteta u Sarajevu, i mr.sc. Esadu Oruču, direktoru Centra za društvena istraživanja Internacionalnog Burch Univerziteta u Sarajevu. Obavezni smo posebnu zahvalu uputiti doc.dr.sc. Dževadu Drini, koji je preuzeo vodeću ulogu u organizaciji ovogodišnjeg naučno-stručnog skupa, kao i našim izvršnim urednicima ass. Dženani Radončić i mr.sc. Ajdinu Huseinspahiću na neumornom i efikasnom redakcijskom radu, kao i mnogobrojnim idejama za poboljšanje časopisa. U nadi za nastavak uspješne saradnje sa Vama, upućujemo na otvoreni poziv za objavu radova u narednom broju časopisa Anali Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici, te online izdanje časopisa dostupnom u EBSCOhost i CEEOL bazama podataka kao i na http://prf.unze.ba/v2/anali.html. Prof.dr. Halid Kurtović Dekan Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Doc.dr. Zlatan Meškić Prodekan za naučno-istraživački rad Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici UVODNA RIJEČ - u povodu međunarodnog naučno-stručnog skupa „BOSANSKOHERCEGOVAČKE PRAVNE TRADICIJE U PROCESU PRILAGODBE PRAVNIM TEKOVINAMA EVROPSKE UNIJE“ Pred vama su radovi sa međunarodnog naučno-stručnog skupa „Bosankoharcegovačke pravne tradicije u procesu prilagodbe pravnim tekovinama Evropske Unije“ koji je inicirala Katedra za historiju države i prava Pravnog fakulteta u Zenici,a koji smo organizovali zajedno sa Centrom za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta iz Sarajeva. Zašto uopće analizirati BH pravne tradicije i zašto ih stavljati u kontekst prilagodbe pravnim tečevinama Unije? Razlozi su svakako višestruki; prvo je potreba sagledavanja vlastite pravne kulture,načina njenog nastajanja i uloga „povijesne pozadine“,različitih državnopravnih okvira u kojima je ona izgrađivana od srednjovjekovne bosanske države do današnje moderne države Bosne i Hercegovine,te samoidentifikacije sa vremenom i prostorom njenog nastanka. Drugo, poredeći tradiciju i modernost u pravu, poveli smo se za aforizmom koji je skovao Benedetto Crocce da je svaka istorija savremena istorija pa smo pozvali i pravne pozitiviste, koji su svojim radovima i saopćenjima dali doprinos onomu što smo i tražili, stoga ćete u stranicama koje slijede pročitati i radove iz različitih pravnih grana; krivičnog prava, autorskog i prava intelektualnog vlasništva, trgovačkog i socijalnog prava, te komunikologije. Nadam se da će se ovim kombinovano komparativnim načinom ostvariti razumijevanje svakog savremenog društva da je za njegovo dalje razvijanje relevantna njegova prošlost, pa je posezanje za prošlošću jedna od najčešćih strategija za tumačenje sadašnjosti. A svaka priča o budućnosti naše zemlje počinje sa pogledom ka Evropi koja je sada i bukvalno došla na naše granice, pa je proces prilagodne njenim pravnim tekovinama najveći ne samo pravni, nego i društveni i intelektualni napor i izazov koji stoji pred Bosancima i Hercegovcima u narednom periodu. Na kraju, osim kurtoazne hvale, želim se javno i ljudski zahvaliti našem dekanu Pravnog fakulteta u Zenici uvaženom prof.dr. Halidu Kurtoviću, od kojega smo u realizaciji ideje ovoga skupa uvijek imali svaku moguću podršku i kojemu je, istekom mandata, ovo vjerovatno posljednji naučni skup koji je organizovan u njegovom periodu obnašanja ove rukovodne dužnosti-dekane HVALA! Naši prijatelji iz Centra za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta iz Sarajeva, na čelu sa mr.sc Esadom Oručom, su ispoljili ogromnu mladalačku energiju u cilju pripreme i organizacije skupa sa visokom razinom profesionalizma, pa je bilo pravo zadovoljstvo raditi zajedno sa tom mladom ekipom od koje je očekivati u budućnosti još veće rezultate. Na kraju, svi radovi dolaze pred najprestižniji i najbolji sud-sud čitaoca koji će sami razlučiti jesmo li uspjeli u našoj namjeri. S poštovanjem. Predsjedavajući Organizacionog odbora skupa Doc.dr Dževad Drino Dževad Drino BOSANSKOHERCEGOVAČKA PRAVNA KULTURA U EVROPSKOM KONTEKSTU: TRADICIJA I MODERNIZACIJA Ich habe den Geist Europas in mich genommen - nun wil ich den Gegenschlag thun! /Primio sam u sebe duh Evrope - sada hoću da izvedem protuudar!/ F. Nietzsche, Posthumni fragmenti 1879-1881., 8 (77). SAŽETAK Razvijajući sposobnosti uspostavljanja konstruktivne veze između onoga što čini bosanskohercegovačke pravne tradicije i ukupnu pravnu kulturu, analizirajući povijesnu pozadinu i genezu razvoja pojedinih pravnih grana i instituta, rad se bavi traženjem odgovora na pitanje šta čini tradiciju, a šta modernu unutar pravnog sistema Bosne i Hercegovine. Stvaran u državno-pravnim posebnostima bosanske srednjovjekovne države, pa potom kao segment dva velika carstva-Osmanskog i AustroUgarskog, na kraju kao elemenat južnoslavenskih integracija, pravni sistem države Bosne i Hercegovine nalazi se pred unutrašnjom i vanjskom harmonizacijom gdje gusta mreža Evropskog prava već odavno budi strahove ali i nade. Strahove da bi mogla biti razorena veza između osnovnih prava i postdejtonske konstrukcije države, izazivajući euroskepticizam i zazor pozivajući se na stare hijerarhizacije prava državnih jedinica i još starije pojmove suverenosti, nade da bi formalnim ulaskom u Uniju došla u evropski kontinentalnopravni krug kojemu i pojmovno i vrijednosno pripada. Pri tome dosadašnji pokušaji unifikacije prava putem tzv. Direktiva Evropske unije, međunarodnih sporazuma, te odluka Evropskog suda pravde i Evropskog suda za ljudska prava, imali su vidljive slabosti u izradi, a još više u praktičnoj primjeni. Doc. dr., Pravni fakultet Univerziteta u Zenici. 11 Dževad Drino: BOSANSKOHERCEGOVAČKA PRAVNA KULTURA U EVROPSKOM KONTEKSTU: TRADICIJA I MODERNIZACIJA Ključne riječi: bosansko pravo, evropsko pravo, modernost, pravna kultura, pravne tradicije. Povjesničari znanosti odavno tvrde da se revolucije u mišljenju obično događaju kada znanstvenici počinju misliti da su anomalije koje „normalna znanost“ ne objašnjava, nagomilale do te mjere da konvencionalni modeli već prave više štete nego koristi.1 Dio znanstvenika na to reaguje tako da sasvim odbacuje stara pitanja u korist novih koja se čine dojmljivijima i to je ono što Thomas Kuhn naziva „promjenom paradigme“ (paradigm schift).2 Kultura izvorno znači „njegovanje“, već su Homer i Heraklit duhovno odredili naš svijet kao primarno agonalni - kao način života koji nas tjera u takmičenje pa i u sukob, pa je i rast interesa za pravnokulturalni pristup pravu pojačan 70- tih godina prošlog stoljeća zasnovan na savremenim izazovima u procesu globalizacije, euroatlanskih integracija i prijenosom prava. S pravom se kaže da je evropska kultura jevrejsko/ hrišćansko/ grčko/ latinska, da predstavlja, kako ističe Jean-Baptiste Duroselle, varljivu istinu: „Kada mi kažu da je Evropa postojbina prava, ja pomišljam na samovolju; da je zemlja ljudskog dostojanstva, mislim na rasizam ; da je zemlja razuma, ja mislim na romantično sanjarenje, a zdrav razum je najbolje podijeljena stvar na svijetu“. 3 Kultura i civilizacija su počesto sinonimi, u francuskom jeziku se, primjerice često podudaraju, ali se u njemačkom jeziku jasno razlikuju, kultura jeste proizvod judeokršćanstva ali je i nasljednica helenske misli i proizvod moderne nauke i uma, dok je dijalogika u njenom središtu. Sam pojam 1 M.I.Finley.The Ancient Economy,University of California Press,1999, X. Thomas Kuhn (1922-1996), američki historičar, autor najznačajnijeg djela savremene povijesti znanosti „Strukture znanstvenih revolucija“(1962), šire u: Z.Sardar,Thomas Kuhn i ratovi znanosti,naklada Jesenski & Turk,Zagreb 2001. 3 J.B.Duroselle, Lidee dEurope dans lHistoire, Paris 1965.,16. 2 12 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici pravne kulture je difuzan ali, prema Daliboru Čepulu,4obuhvata dva sadržaja pojma koja su bezrezervno prihvaćena: 1. Pravna tradicija, određena kao dugotrajna prihvaćenost određenih sadržaja u pojedinom društvu i pravnom sistemu- koja stabilizuje te sadržaje u kolektivnoj svijesti, ne samo pravnika, nego i šire populacije. 2. Drugo određenje razlikuje pravnu kulturu od komparativnog, poredbenog prava kojem se prigovara normativistička usmjerenost i grupisanje prava u pravne porodice pri čemu država apsolutno ostaje najznačajniji ram svih procesa s jasnim identitetom i tradicijom. Pri tom se pojam pravne kulture određuje sa vrijednostima i stavovima u pravu, tumačenje prava, ponašanje subjekata, poznavanje prava u stanovništvu i slično, pa bi bosanskohercegovačka pravna kultura predstavljala zaokruženi pravni sistem, jedan zajednički duh prava, svojevrsno communis opinio doctorum stečen tokom historije razvitka i primjene grana na ovim prostorima. Dva kombinovana pristupa komparativni (uporedni) i historijski, koji su komplementarni u svojim ulogama, nam govore da pravo nije i ne može biti razvijano u nacionalnoj izolaciji, nego da opće polje primjene potiče od rimskog klasičnog ali još više postklasičnog rimskog prava i rimskih pravnih tradicija na ovim prostorima. Prema Stevanu Liliću, pravna za razliku od antipravne tradicije, obuhvata načela zakonitosti (principe de legalite), koncept pravne države (Rechtsstaat) i načela vladavine prava (Rule of law) i posvećena je prije svega kultu pravde i pravičnosti.5 Pri tom stvaranje zajedničke evropske pravne tradicije i njene analitički utvrđene karakteristike dovode do pitanja- da li savremene evropske integracije vode i stvaranju nove i čvršće jedinstvene pravne kulture? Drugo, šta su bosanskohercegovačke D.Čepulo, Predavanje iz predmeta Osnove prave kulture, Poslijediplomski studij, Pravni fakultet Sveučilišta u Zegrebu, bez godine izdanja. 5 S. Lilić, Pravna i antipravna tradicija, u: Pravne teme, Beograd 2002, 99- 115. 4 13 Dževad Drino: BOSANSKOHERCEGOVAČKA PRAVNA KULTURA U EVROPSKOM KONTEKSTU: TRADICIJA I MODERNIZACIJA pravne tradicije i koja to pravna dobra i koje kulture baštinimo i šta smo spremni mijenjati a šta nam civilizovana i uljuđena Evropa priznaje kao trajne vrijednosti u našem pravu? Mogućnost saznanja pravnokulturalnog kompleksa i razvoja u pojedinim pravnim sistemima određuje se istraživanjem sklopova određenih subpojava, pa je i taj „weberijanski“ pristup usmjeren na stvaranje idealtipova, u tom kontekstu pravna bosanskohercegovačka tradicija obuhvatala bi : srednjovjekovne prave tradicije banovine, a od 1377. godine, kraljevine Bosne; pravne tradicije Osmanske Bosne (1463- 1878.g.); moderno doba Austo-Ugarske vlasti ( 1878- 1918.g.); doba jugoslavenskih integracija,Kraljevine SHS pa Kraljevine Jugoslavije (1918- 1941.g.); pravni režim tzv. NDH unutar Trećeg rajha (1941-1945.); socijalistička Jugoslavija (1946- 1992.). U ovom radu, naravno, ukazat ćemo samo na glavne odrednice koje, prema našem mišljenju utiču na sklapanje slike o bosanskohercegovačkoj pravnoj kulturi i njenim vrijednosnicama, čuvajući se zamke dubine u istraživanu historije države i prava, primjera radi kada je Nettelbladt u XVII stoljeću donio poseban odjeljak o „pravu prije potopa“ (ius antedeuvianum).6 Srednjovjekovni bosanski prostor je poprište sukoba više imperijalnih projekata: ugarskog, bizantskog, habsburškog, i na koncu osmanskog, sa tri religijske kulture i civilizacije, te prisutnim stereotipima- zapad/ istok, civilizacija/ barbarstvo, kršćanstvo/ hrišćanstvo/ bogumilstvo/ islam, Jadran/ Dinaridi/ Panonija, što je sve našlo svoj odraz i u pravnom sistemu primjenjivom na ovom prostoru. Već u prvim vijestima o Bosni 6 T.Taranovski, Enciklopedija prava, reprint izdanje, Beograd, 2003, 53. 14 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici cara- historičara Konstantina Porfirogeneta (905-959.) i cara Manojla I Komnena (1143-1180.), bosanski vladar je pojavljuje kao saveznik (simahos) ugarskog kralja,7dok akademik HAZU Lujo Margetić podvlači da je najmanje jedno stoljeće prije spomena prvoga poznatog bana, bana Borića (1154-1163.), u okolnom svijetu stvorena predstava o Bosni kao posebnoj ranofeudalnoj državi- on zaključuje da ranofeudalna Bosna sredinom XII stoljeća nije potpadala ni pod ugarsku, ni srpsku, niti bizantsku izravnu vlast!8 Njeno kasnije širenje prema hrvatskom (više) i prema srpskom prostoru (manje) dovelo je do uklapanja tih područja u bosanski državnopravni sistem, a okrunjenje bosanskog kralja Tvrtka I srpskom krunom kao nasljednika Nemanjića, osim Dubrovnika priznali su najjači srpski oblasni gospodari, Venecija i ugarski kralj Ludovik I.9 Takve temeljne odrednice ukupnog razvitka srednjovjekovne Bosneteritorijalno širenje, prožimanje istočnih i zapadnih uticaja, komunikativnost sa drugim područjima, pogotovo s Mediteranom, stvorile su i posebnost bosanskog srednjovjekovnog prava. Na supstrat zajedničkog slavenskog prava, sa prisutnim rimskopravnim temeljima, ugrađivalo se srednjovjekovno bosansko lex mercatoria pod utjecajem istočnojadranskih gradova, prvenstveno Dubrovnika, dok su utjecaji ugarskog prava vidljivi kroz oblike vlasništva i ukupnog stvarnog prava, te funkcionisanje dvorske kancelarije. Poseban dio predstavlja gradska samouprava čije začetke nalazimo u tzv. saskim (rudarskim) privilegijima koji su ozakonjeni od vladara i time uticali na pravni status urbane zajednice, gradska vijeća su sastavljena od 12 purgara (njem. Burger), što je najčešće prevođeno kao građani, borghesiani, citadini, i isti broj nalazimo i u njemačkim rudarskim gradovima ali i onima u Rumuniji koji su se razvili pod njemačkim uticajem (Braila, Brašov).10 Gradsko vijeće Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, IV, Beograd 1971, 51- 55., isto u: M.Imamović, Osnove upravno- političkog razvitka i državno- pravnog položaja BiH, Pravni fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2006, 25. 8 L. Margetić, Neka pitanja ranije bosanske pravne povijesti, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Zagrebu, 56, 6/2006, 1741- 1759. 9 M. Imamović, Bosna i Dubrovnik- povijesni pregled, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, XLVIII, 2005, 267-285, 272. 10 M. Dinić, Za istoriju rudarstva u srednjovekovnoj Srbiji i Bosni, I deo, SANU, Beograd, 1955, 17., D. Kovačević- Kojić, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo, 1978, 246, S.Ćirković i dr., Staro srpsko rudarstvo, Beograd- Novi Sad , 2002, 133. 7 15 Dževad Drino: BOSANSKOHERCEGOVAČKA PRAVNA KULTURA U EVROPSKOM KONTEKSTU: TRADICIJA I MODERNIZACIJA zajedno sa knezom i vojvodom upravlja svim gradskim poslovima, dok se nekadašnje dužnosti župana i tepčije uopće ne nalaze u razvitku gradske samouprave. Sama Srebrenica imala je gradsku blagajnu i gradski pečat, kasniji turski kanun izričito navodi da je zakon za Srebrenicu proglasio vojvoda Kovač, profesor Pavao Anđelić nalazi da su od oko 350 utvrđenih gradova, pečat grada, osim Srebrenice, vjerovatno imali i Olovo, Fojnica, Zvornik, Goražde, Jajce, Visoko, Konjic i Livno.11 Da li bi, da je ovaj proces izgradnje gradske samouprave nastavljen, time i bosanski gradovi dobili statutarno uređenje i autonomiju tipa primorskih gradova? Nemožemo, naravno, dati jasan odgovor jer je u osmanskom periodu došlo do izgradnje novog tipa osmanskog grada ali i do novih urbanih centara- svi današnji najveći BH gradovi (Sarajevo, Mostar, Banja Luka) imaju jasno osmansko, a ne srednjovjekovno porijeklo urbisa. Na nedavnom skupu posvećenom bosanskoj ženi u 12 srednjovjekovlju, podsjetio sam na posebnost pravnog statusa bosanske žene i tom prilikom se pozvao na izvor- testament „počtenog viteza“ Pribisava Vukotića koji određuje: „Sinu Rafaelu, iz prvog braka, kuća od 500 dukata i 350 dukata u novcu, crkvi u Padovi 100 zlatnih dukata, drugoj ženi Doroteji maslinjak vrijedan 1.000 dukata, te opremu, sinovima iz drugog braka Petru i Đorđu po 500, kćerkama Katarini, Barbari i Ani po 600, a nerođenom djetetu 500- ako bude kćer, 600 dukata.“13 P. Anđelić, Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1970., 84. Organizator okruglog stola „Žene u srednjovjekovnoj Bosni“ je udruženje „Stanak“- društvo za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije, Sarajevo, 29. novembra 2012. godine. 13 V. Spaić, Nasljedno pravo u srednjovjekovnoj Bosni, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, 1/1953.,103120., vidi u: Dž. Drino, Elementi rimskog prava u trgovačkom i rudarskom pravu srednjovjekovne Bosne, doktorska disertacija, Pravni fakultet u Sarajevu, 2008, 36. 11 12 16 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Uzalud ćemo ovakvu oporuku tražiti u nasljednom pravu susjedne bilo srpske bilo hrvatske feudalne države, sa ovakvim položajem kćerkenasljednice, ovdje imamo i imenovanje nasljednikom nerođenog djeteta,poznatu pravnu fikciju rimsko prava („infans conceptus pro iam nato habetur quotiens de commodis eius agitur“). Pad bosanskog kraljevstva 1463. godine pod naletom Osmanske vojske, dovodi Bosnu u položaj jedne od provincija Carstva čiji pravni sistem, kako nalazi Mustafa Imamović daje složenu sliku; uz osmansko vojnoupravno, agrarno i zemljišno pravo, prisutno je i šerijatsko pravo, kanonsko pravo katoličke i pravoslavne crkve, te jevjesko običajno pravo.14 Osmanska vlast se pridržavala šerijatskopravnog načela da ono što postoji odavnina treba ostaviti u tome davnašnjem stanju,oni po pravilu uz uvođenje svoga pravnog sistema isti dopunjavaju pravom pokorenih naroda uz ostavljanje mogućnosti rješenja sporova po običajnom pravu.15 Akademik Mehmed Begović navodi i preuzimanje nekih ustanova koje se teško mogu usaglasiti sa načelima šerijatskog prava (npr.monopolija-pravo isključive prodaje vina na nekom trgu, porez na svinje, primjena prinude u svrhu iznude priznanja, itd.),16 Truhelka ide dalje i navodi kako su Turci i preuzam- ustanovu kolektivne odgovornosti sela, mjesta i rodbine, u slučaju da se ne pronađe učinilac, preuzeli „kada su Osmanlije osvojiv Bosnu“17, što je neutemeljeno jer šerijatsko pravo poznaje sistem kolektivne odgovornosti. U kanunu o rudniku Fojnici i pomoćnim rudnicima Deževici i Dusini iz 1489.g., izrekom se navodi „Kraljev zakon“-„ A kraljev zakon o zlatnoj rudi umjesto polovine uspostavio je dvije trećine i jednu trećinu od nje uzima amil.Ponovo je tako ubilježeno“.18 Srpski historičar Stanoje Novaković navodi da je za sultana Sulejmana Veličanstvenog (1520-1566.), pisar carske arhive M.Imamović, Uvod u historiju i izvore bosanskog komparativnog prava, Pravni fakultet u Sarajevu, 2006., 9. Medžella,član 6. „Ono što je vajkašnje (postoji od davnina) ima im se ostaviti u tom vajkašnjem stanju“. Vidi u: Medželle-i ahkjami Šerije, 2.sv. Otomanski gradjanski zakonik, Sarajevo: Daniel A. Kajon, 1906. 16 M.Begović, Tragovi našeg srednjovjekovnog prava u turskim pravnim spomenicima, Istorijski časopis III, Beograd 1951- 1952., 67-84. 17 Ć.Truhelka, Stari turski agrarni zakonik za Bosnu, Glasnik Zemaljskog Muzeja u Sarajevu, 1916., 431. 18 Kanuni i kanuname, Orijentalni institut Sarajevo, 1957., 17. 14 15 17 Dževad Drino: BOSANSKOHERCEGOVAČKA PRAVNA KULTURA U EVROPSKOM KONTEKSTU: TRADICIJA I MODERNIZACIJA Mustafa 1565. godine, sastavio zakon o bosanskim baštinama gdje je izvršeno normiranje naslijeđa na zemljama i on je bio sastavljen po narodnim običajima19. Očito je da bosansko srednjovjekovno pravo nije odbačeno niti je zamrlo, ono je nastavilo da živi i egzistira, čak i da se ravija na osnovi primjene zatečenog običajnog prava ili inkorporacijom u novo osmansko pravo. Modernizacija našeg društva a time i prava odvijala se, prema Fikretu Karčiću, na dva različita društveno- politička i kulturna konteksta; počela je u okviru raspadajućeg Osmanskog carstva i islamske kulture a nastavljena je pod novom, neislamskom vlašću i evropskom kulturom.20 Započet je izvjesno konceptom nizam -i- džedid („novi poredak“) ili tanzimatskim reformama, što se počesto zaboravlja, a nastavljen je tokom 40 godina trajanja Austro- Ugarske, potom 23 godine, stare odnosno 46 godina nove Jugoslavije. Tanzimat je po prvi put uspostavio odvojene institucije za provedbu šerijata i sekularnog prava-dualitet normi je postao dualitetom institucija, tako da su po evropskoj kontinetalnoj praksi kodificirani slijedeći zakoni: Trgovački zakonik iz 1850.g. Zakonik o postupku za trgovačke sudove iz 1861.g. Zakonik o pomorskoj trgovini iz 1863.g. Kazneni zakonik iz 1858.g. Građanski zakonik-Medžella,1870- 1876.g. Zemljišni zakonik od 21 aprila 1858.g. („Ramazanski zakonik“) - Nizamije sudovi, uspostavljeni u BiH 1864.g, sa uspostavom Apelacionog suda u Sarajevu.21 S.Novaković, Srpska baština u starijim turskim zakonima, u: V. Spaić, Pravni režim u Bosni za vrijeme Turaka, Istorijsko-pravni zbornik, br.2., Sarajevo 1949., 101-116., 113. 20 F.Karčić, Bošnjaci i izazov modernosti.Kasni Osmanski i Habsburški period., Izdavačka kuća „El-kalem“, Sarajevo, 2004.g., 11. 21 Š. Sikirić, Naši šerijatski sudovi, Spomenica Šerijatske sudačke škole u Sarajevu, Sarajevo 1937, 5- 23, vidi u: F. Karčić, ibid, 55. O uspostavi i razvoju šerijatskih sudova konsultuj bogatu studiju F. Karčić, Šerijatski sudovi u Jugoslaviji 1918-1941.g., Islamski Teološki Fakultet, Sarajevo 1982. 19 18 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Preuzimanjem osmanskog Zakona o šerijatskim sudovima iz 1859.g., oni postaju sastavni dio Dvojne monarhije a time i islamsko pravo jedne kršćanske zemlje, imenovanje ali i finansiranje kadija dolazi u nadležnost Zemaljske vlade pa je u periodu 1878- 1900.godine izdato 387 odluka o organizaciji i postupku pred šerijatskim sudovima u Bosni i Hercegovini. Pri tome pojam modernizacije pretpostavlja proces koji vodi modernosti, Edgar Morin ističe da je modernost uništila tradicionalnu kršćansku Evropu pa je prešla na druge tradicionalne civilizacije- ovaj proces je evropeizirao svijet ali je globalizirao Evropu jer se pojam evropeizam pojavljuje oko 1800- te godine, a glagol evropeizirati oko 1830. godine!22 Mnogo pominjani Samuel P. Huntington će napisati da, s prenosom centra moći preko Atlantika, termini Evropa i evropeizacija postepeno se zamjenjuju sa terminima Zapad i zapadnjaštvo/ pozapadnječenje.23 Kako to izgleda na BIH primjeru navodi nam profesor Mustafa Imamovićstanoviti Joseph Neupauer 1884. godine objavljuje djelo pod intrigantnim naslovom „Koliko bi koštalo donijeti evropsku kulturu u Bosnu“24. Modernizacija Bosne je trebala biti bitan dio Srednje Evrope, koncept koji su sredinom XIX vijeka razrađivali knez Meternich (1773- 1859.), Fridrich List (1789- 1846.), Bismarck(1815- 1898.), a bio je razvijan u cilju ekonomske, administrativne i političke alijanse naroda „od Sjevernog mora do Bosanske granice“.25 Današnja evropeizacija BIH pravnog sistema je tek početak denacionalizacije nacionalnog, ponajviše civilnog prava, koje je prvenstveni dio kulture i tradicije svakog naroda.26 Potpuna unifikacija pravnog sistema obesmislila bi devizu „ ujedinjeni u različitosti“ (united in diversity) pod kojom se stvara panevropska integracija, ali oblasti neosporne harmonizacije jesu svakako kretanje ljudi, roba, kapitala, E.Morin, Kako misliti Evropu, prev.S.Ćuzulan,”Svjetlost” Sarajevo, 1989., 49., naslov originala: Edgar Morin, Penser LEurope, Gallimard,Paris, 1987. 23 S.P.Huntington,The West Unique, Nor Universal, Foreign Affairs, 75/1996., 30-35. 24 M.Imamović, Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak Bosne i Hercegovine 1878-1914.,“Svjetlost“, Sarajevo 1976.g. 25 A.Tehoubarian, The Europian Idea in History in the Nineteenth and Twentieth Centturics, London, 1994., 81., prema: F. Karčić, o.c. 83. 26 J. Carbonier, Le Code civil des francois dans la collective, u spomenici povodom dva vijeka Francuskog građanskog zakonika, 1804- 2004. Le Code civil- un passe, un present un avenir, Paris, 2004., 1044- 1053. 22 19 Dževad Drino: BOSANSKOHERCEGOVAČKA PRAVNA KULTURA U EVROPSKOM KONTEKSTU: TRADICIJA I MODERNIZACIJA odnosno ugovornog, odštetnog i stvarnog prava (contract, tort, property).27 Brojni kritičari unifikacije evropskog, napose, privatnog prava i otvoreni protivnici evropskih kodifikacija građanskog prava i ustava, kao npr. Kanađanin Pier Lagran (Pierre Legrand) ističu da će Englez pravno pravilo promatrati uvijek common law očima, a Francuz očima civilnog prava,28 dok se Jan Smits vraća djelu Alana Watsona navodeći da su pravni transplanti (pozajmice, implanti) najvažniji fenomen i faktor pravnog razvitka.29 Pri tome je, članom 5. Ugovora o osnivanju Evropske Unije (Mastricht, 1993.), postojeće zakonodavstvo Unije uređeno tzv. principom sporednih elemenata, koji utvrđuje obim pravnih pitanja od interesa za Uniju dok se ostavlja sloboda članicama da sami regulišu pitanja od vlastitog nacionalnog interesa. To je svojevrsni prelazak sa morala uma na pravo uma, što bi naglasio Klaus Gunther,30 pa se i Jirgen Habermans pita, osluškujući sadašnju krizu- zbog čega bismo morali istrajavati na Evropskoj Uniji budući da se iscrpio izvorni motiv da se ratovi u Evropi učine nemogućim?31 Njegov odgovor pogađa suštinuEvropska unija se može pojmiti kao odlučujući korak na putu prema politički osmišljenoj svjetskoj zajednici!32 Naravno da se za takav ideal vrijedi boriti u Bosni i Hercegovini, pa i ovaj rad i ovaj skup je u toj osnovnoj funkciji, jer izrastanje takve multikulturne svjetske zajednice bilo bi nezamislivo bez jedine multikulturne države u Jugoistočnoj Evropi, u suprotnom bi sve proklamacije ostale izgrađene na pijesku! Nedavno je ipak započet rad na harmonizaciji i drugih pravnih grana- vidi u: M. Rot, Impulsi za nastanak Evropskog porodičnog zakonika, Evropski pravnik, 1/ 2006., 45- 60. ista, Buduće brakorazvodno pravo- dva tipa razvoda braka, Evropski pravnik, 2/ 2006., 69- 87. 28 P. Lagrand, European legal systems are not converging, Revue Internationale de Droit compar, 56/ 2002.,779-780, vidi u: V. Vuletić, Da li je evropsko privatno pravo moguće?,“ Pravni život“, Beograd, 11/ 2008., 90. 29 I. Smits, A European Private Law as a Mixed Legal Sistem, Maastricht Yournal of Eurepean and Comparative Law, 5/ 2004., 3-9. Konsultuj Votsonove radove u A. Votson, Pravni transplanti. pristup uporednom pravu, II izdanje, Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd 2010., prev. S.Mitrović, naslov originala: A. Wotson, Legal Transplants, London, 1974. 30 K. Gunther, “Menschenrechte zwischen Staaten und Dritten“, u: N. Deitelhoff i J. Steffaek (ur.), Was bleibt vom Staat?, Frankfurt a/ M, 2009., 259- 280. 31 J. Habermans, Ogled o ustavu Evrope, prev. E. Šarčević/ H. Sar, Fondacija Centar za javno pravo, Sarajevo 2011., naslov originala: J.Habermans, Zur Verfassung Europas, Ein Essay. Suhrkamp Verlag Berlin 2011., 39. 32 O.c.40., autor navodi da se u nedavnoj prošlosti bavio Kantovom idejom svjetskog prava, konsultuj studiju Rascijepljeni Zapad, prev. S. Bosto, Rabic, Sarajevo, 2010., 127- 217. 27 20 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Danas Ujedinjene Nacije obrazuju jednu nadnacionalnu organizaciju sa 194 države članice, između postoji transnacionalni nivo velikog broja međunarodnih organizacija (WHO, UNHCR, UNESCO, UNICEF), velike svjetske privredne i bankarske zajednice ali i različiti neformalni oblici organizovanja (G-8, G-20)- misaona figura Evropske Unije, za Habermansa i mnoge inajveće intelektualce današnje Evrope, pokazuje put na kojemu bi postojeća međunarodna zajednica država mogla zajednicom građana svijeta biti upotpunjena u kozmopolitsku zajednicu. Alternativa ne postoji! SUMMARY Ich habe den Geist Europas in mich genommen- nun wil ich den Gegenschlag thun! /I have taken in the spirit of Europe – now I want to perform a counterattack!/ F. Nietzsche, Posthumous fragments 1879- 1881, 8 (77). Topic: Bosnian- Herzegovinian Legal Culture in European Context: Tradition and Modernization By developing an ability to establish a constructive relation between Bosnian and Herzegovinian legal tradition and the general legal culture, by analyzing the historical background and genesis of development of certain legal branches and the Institute itself, this paper deals with searching for an answer to the question - what is tradition and what is modern within the legal system of Bosnia and Herzegovina. Created in state- legal specificities of the Bosnian Middle Age state, then as a segment of two great empires – the Ottoman Empire and the AustriaHungary Empire, and finally as an element of south- Slavic integration processes, the legal system of the state of Bosnia and Herzegovina faces interior harmonization and external harmonization, where a dense network of European laws has for some time been causing fears but hopes 21 Dževad Drino: BOSANSKOHERCEGOVAČKA PRAVNA KULTURA U EVROPSKOM KONTEKSTU: TRADICIJA I MODERNIZACIJA as well. Fears that a connection between basic rights and the post- Dayton structure of the state may be destroyed, causing Euro- skepticism and a backlash by referring to old hierarchy of laws by state units and even older terms of sovereignty; and hope that, by formal entering into the European Union, it may come to the European continental- legal circle to which it belongs in terms of values and concept. At the same time, the attempts so far to unify the laws through so-called directives of the European Union, international agreements and decisions of the European Court of Justice and the European Court for Human Rights have had visible weaknesses in their elaboration and even more in their practical application. Keywords: Bosnian law, European law, modern, legal culture, legal traditions. 22 Duško Modly* NEKI RAZLOZI KOJI OTEŽAVAJU OPERATIVNI RAD OVLAŠTENIH SLUŽBENIH OSOBA ORGANA REPRESIJE (policija, tužilaštvo, sud) SAŽETAK U ovom članku navode se neki razlozi (uzroci) taktičko-tehničke, forenzičke i pravne prirode koji otežavaju ili onemogućavaju profesionalni rad ovlaštenih službenih osoba organa represije. Rečeno se primarno odnosi na policijske službenike, tužioce i sudije. Operativni rad tih osoba, formalne i neformalne prirode, uvjetovan je primarno situacijama događaja koje su objekt interesa tih osoba. Težište je u članku stavljeno na operativne kriminalističko-forenzičke razloge, a manje pravne. Operativni rad navedenih službenih osoba izgleda na prvi pogled jednostavan, iako je riječ o labirintu satkanom od mnoštva procedura, dilema, pitanja, objektivno-subjektivnih prepreka i slično. Iz ovog rada se direktno vidi što taj profesionalni rad obuhvaća. U tom radu važnu ulogu igraju spoznajne funkcije, opisi, objašnjenja, predviđanja i dr. On traži specifičnu kognitivnu dimenziju na strani ovlaštenih službenih osoba. Ključne riječi: operativni rad, procedure, profesionalna kompetencija, spoznajne funkcije, istražne situacije i dr. * Prof. dr. sc. Modly Duško, redovni profesor i znanstveni savjetnik u miru, sada profesor po pozivu na Pravnom fakultetu u Zagrebu i Rijeci, Univerzitetskom forenzičkom Centru Medicinskog fakulteta u Splitu i Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije u Sarajevu. 23 Duško Modly: NEKI RAZLOZI KOJI OTEŽAVAJU OPERATIVNI RAD OVLAŠTENIH SLUŽBENIH OSOBA ORGANRA REPRESIJE PREDGOVOR Pojam „operativni rad“ organa represije je vrlo heterogen pojam. Njime je obuhvaćen veliki opus poslova navedenih ovlaštenih službenih osoba (u daljnjem tekstu OSO) ovisno o njihovom statusu i ulozi u postupku. Iako na prvi pogled taj pojam izgleda jednostavan riječ je o labirintu satkanom od mnoštva procedura, dilema, pitanja, zapreka i sl. Riječ je o nizu operativno procesnih, kriminalističkih taktičko-tehničkih i forenzičkih mjera i radnji. Pod pojmom „procedura“ podrazumijevamo niz koraka ili operacija koje opisuju kako obaviti neku od navedenih aktivnosti. Za profesionalni operativni rad važnu ulogu igraju spoznajne funkcije, opisi, objašnjenja, predviđanja, analize, ocjene i dr. Taj radi na strani OSO traži specifičnu kognitivnu dimenziju. Taj rad traži od OSO da su kompetentne, obrazovane, profesionalne, autoritativne, operativno kreativne, visokih moralnih standarda i sl. Pojam operativni rad organa represije obuhvaća preventivno represivnu djelatnost OSO. Da bi se izbjegle pogreške u operativnom radu, traži se svođenje „raskoraka“ između prakse i primjene pravnih normi na minimum. Na profesionalno odvijanje toga rada veliku ulogu igra opće društveno okruženje u smislu: (1) općeg političkog okruženja i vlasti, (2) pravnog okruženja, (3) tehnološkog razvoja, (4) demografskih čimbenika, (5) socijalno-kulturalnog okruženja u smislu tradicije, običaja, navika,kulture, predrasuda i sl. Nastavno se navode neki od razloga koji otežavaju navedeni operativni rad OSO organa represije. 1. Neki razlozi koji otežavaju ili onemogućavaju operativni rad OSO: (1) Kada pozitivna pravna regulativa nije u skladu sa strukturom aktuelnog i očekivanog kriminaliteta; (2) Kada je na pravnoj sceni normativna inflacija i precjenjivanje pozitivnih pravnih normi, kao oblik svojevrsnog normativizma, kao i stručni konzervatizam; 24 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici (3) Kada zakonski i pod zakonski pravni akti sadrže nepreciznosti, teško su primjenjivi, neracionalni i nude nerealna rješenja; (4) Kada je provođenje operativnih procedura tromo, formalističko i oportunističko; (5) Kada je na pravosudnoj sceni prisutna nezgrapnost, dugotrajnost i mučnost procedura; (6) Kada mediokriteti i moralno upitni grade barijere sposobnima i školovanima; (7) Kada su na operativnoj sceni pogrešni modeli operativnog rada (8) Kada je u operativnom radu prisutna nezgrapnost, dugotrajnost i mučnost postupaka; (9) Nepoznavanje participacije postulata forenzičkih nauka u otkrivačko-dokaznim procedurama, osobito „In situ“; (10) Znatno variranje stepena kompetencije OSO; (11) Pogrešne interpretacije propisa, osobito s gramatičkog i teleološkog stanovišta; (12) Postavljanje pogrešnih teorija o zločinu tzv. kriminalističke diferencijalne dijagnoze; (13) Kada pojam „kada postoji vjerojatnost“ nije transformiran u termin, što znači da za sve učesnike u operativnom radu ima isto značenje; (14) Kada se nameću vlastiti modeli dokazima; (15) Kada se stavlja težište na autoritet funkcije OSO, a ne izvorni autoritet u smislu znanja, sposobnosti, vještina i morala; (16) Rutinsko obavljanje operativnog rada (rad po šabloni) s neadekvatnim stepenom analitičkih procjena; (17) Neadekvatan informacijsko spoznajni proces, strukturu kojeg čini kriminalni događaj ili krivično djelo kao objekt spoznaje i OSO kao subjekti spoznaje; (18) Nekompetentnost OSO za ocjenu fluidne granice između: „opće sumnje“, „osnova sumnje“ i „osnovane sumnje“; 25 Duško Modly: NEKI RAZLOZI KOJI OTEŽAVAJU OPERATIVNI RAD OVLAŠTENIH SLUŽBENIH OSOBA ORGANRA REPRESIJE (19) Neadekvatna primjena hodograma operativnog rada u smislu toka rada i njegove organizacije, izvršavanja zadataka, alternativnih postupaka i sl.; (20) Nepravilan proces materijalizacije istražnih situacija u smislu ne vršenja analize, sinteze i ocjene istražnih situacija; (21) Kada se u službenim dokumentima koriste konfuzne i nejasne rečenice, navode pogrešni zaključci, pretpostavke i mišljenja, kada se javlja ekstremna rječitost i primjena operativnog žargona i skraćenica, kada se javljaju štamparske i pravopisne pogreške i sl.. a osobito ako dokumente prate nedostatak ili nekompletnost informacija; (22) Kada se zanemaruje objektivna strana krivičnog djela u smislu mjesta, vremena, načina, sredstva izvršenja i dr.; (23) Kada se ne vodi dovoljno računa o okolnostima koje uvjetuju prihvatljivost dokaza na sudu npr. u pogledu načina njihove identifikacije, tačnog opisa dokaza i mjesta i uvjeta pronalaska, pravilnosti čuvanja, navođenja bilo kakvih relevantnih promjena na dokazima uz napomenu o uzrocima, načinu, vremenu i sl. promjena; (24) Kada je na kriminalnoj sceni slaba inovativnost, prilagodljivost i profesionalna svijest OSO; (25) Ne vođenje računa o redosljedu mjera i radnji koje treba poduzeti i njihovom opsegu, intenzitetu i ritmu obrade (tzv. ritam operandi) koji ukazuje na jačinu i unutarnju angažiranost OSO u realizaciji postavljenih zadataka, povezanosti komponenata ili harmoničnosti unutarnje strukture planiranih zadataka itd.; (26) Kada OSO ne vladaju dovoljno znanjima i mogućnostima efikasnog, brzog i odmjerenog reagiranja u složenim situacijama, ne iskazuju visok nivo inventivnosti, efikasnog procjenjivanja sigurnosne situacije i posebnu operativnu snalažljivost u rješavanju kompleksnih problema, ne demonstriraju zreo pristup i rasuđivanje u operativnom radu i zakonitosti primjene ovlasti. Kada nisu dovoljno oprezne i otporne na moguće stresove svih oblika, te održavanje stalnog autoritativnog promatranja događaja; 26 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici (27) Kada OSO karakteriziraju: neznanje, nestručnost, neprofesionalnost, nedostatak etičke dimenzije i dostojanstva i sl.; (28) Neadekvatno klasificiranje zadataka i određivanje prioriteta ; (29) Sputanost OSO organa represije pozitivnim propisima ; (30) Neprilagođenost zakonskih i pod zakonskih akata uvjetima sadašnjosti, zbog statičnosti pravnih normi; (31) Komunikacijski „šumovi“ na relaciji : policija-tužilaštvo-sud; (32) Ne primjenjivanje načela koordinacije dokaza; (33) Kada se javljaju pogreške u vidu loše procjene, zakašnjele ili pogrešne odluke, kalkuliranja, straha i neznanja, očekivanja da se slučaj riješi „sam od sebe“, niske pobude, taština, interni sukobi, stihijsko postupanje, nemar zbog birokratskog pristupa itd. ; (34) Neunificirani oblici suradnje među organima represije, osobito s naslova operativnog rada/procedura; (35) Nedostatak „pismenosti“ OSO na području Forenzike, osobito na planu izvođenja i ocjene forenzičkih dokaza. Zbog navedenog na operativnoj represivnoj sceni dolazi do serviranja manjkave forenzike; (36) Prevelika sterilnost, sadržajna manjkavost, nefleksibilnost i u konačnici neprimjenjivost lege artis normi kojima se uređuje područje organa represije; (37) Kada načini suradnje organa represije nemaju partnerski karakter, već subordinacijski ; (38) Niski radni i moralni standardi OSO; (39) Ne mijenjanje mentaliteta i stila rada OSO u skladu s kretanjima na području kriminaliteta i Forenzike; (40) Nedovoljan kredibilitet i rivalitet među učesnicima postupka ; (41) Kada OSO ne vode računa o tome da ključ uspjeha leži u kreativnosti, jasnoći i dosljednosti; (42) Kada se ne uzimaju u obzir sve činjenice relevantne za slučaj; (43) Primjena dokaznih teorija koje su u konkretnom slučaju dokazno neutemeljene; (44) Kada informacijski kanali kojima informacije dolaze do OSO nisu legalni, pravno etički i naučno prihvatljivi; 27 Duško Modly: NEKI RAZLOZI KOJI OTEŽAVAJU OPERATIVNI RAD OVLAŠTENIH SLUŽBENIH OSOBA ORGANRA REPRESIJE (45) Kada se ne vodi dovoljno računa o relevantnosti dokaza u smislu objektivne veze između dokaza i predmeta dokazivanja; (46) Ne vođenje računa o činjenici da su neke radnje i mjere pravno ponovljive, ali ne i traseološki; (47) Kada se ne vodi dovoljno računa o tome da se tragovi i predmeti u vezi s krivičnim djelom nalaze u stalnom procesu mijenjanja, preobrazbe, dekompozicije i nestajanja; (48) Kada se neutemeljeno sumnja, a proces sumnjanja ne doživljava kao metodički princip spoznaje; (49) Kada se OSO logički i psihički ne uživljavaju u stanje nekog događaja od početka do kraja postupka; (50) Kada se na mjestu događaja ne temelju tragova i predmeta ne traži logička, psihološka i tehnička veza s mogućim kretanjem i djelovanjem izvršioca; (51) Kada se ne vodi dovoljno računa o osnovnim uslovima kriminalističke identifikacije : (1) naučnosti, (2) tačnosti i (3) nesumnjivosti porijekla; (52) Kada se ne vodi računa o kautelama za primjenu tehničkih sredstava i metoda u operativnom radu : (1) pravnoj dopuštenosti primjene, (2) naučnoj utemeljenosti, (3) isprobanosti (aprobacija) i (4) da se njihovom primjenom znatno ne vrijeđa psihofizički integritet lica; (53) Kada se odabrane metode i sredstva u okviru operativnih procedura ne prilagođavaju potrebama konkretnog slučaja; (54) Kada se istraživanju slučaja ne pristupa neutralno, kao nepredvidivoj situaciji; (55) Kada OSO nemaju sintetizirajući, kreativan i discipliniran pristup slučaju; (56) Kada se u okviru operativnih procedura kao posebnim obrascima ponašanja ne vodi računa o tome da su one specijalizirani model otkrivanja i dokazivanja krivičnih djela, pri čemu težište treba staviti na fenomenološko-morfološka obilježja pojedinih kategorija krivičnih djela 28 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici uvjetovanih mjestom, vremenom, načinom i sredstvom izvršenja, oblikom pretpostavljene krivnje i drugim okolnostima slučaja; (57) Kada se ne vodi računa o tome da delikti složene strukture zahtijevaju planski, sistematski koncipiran i organizirani pristup, pri čemu nema mjesta improvizacijama; (58) Kada je nauka brža od zakona uslijed statičnosti pravnih normi; (59) Ne uzimanje u obzir povijesti slučaja; (60) Ne vođenje računa o karakteristikama krivično procesnog dokazivanja u smislu da su otkrivanje, izvođenje, provjera i ocjena dokaza neodvojivi procesi; (61) Prerano donošenje kategoričkih zaključaka; (62) Neadekvatno povezivanje i dovođenje u kontekst relevantnih činjenica; (63) Ne mijenjanje radnih verzija kada to zahtijevaju dokazi; (64) Kada se postavljanje teorija o zločinu previše temelji na iskustvu, postojećoj kulturi i običajima, pa čak i predrasudama, a manje na aktuelnim naučnim spoznajama; (65) Ne vođenje računa o dokaznom opsegu indicijalnih dokaza. U taj opseg spadaju: (1) vrsta, broj i kvaliteta indicija tzv. sistem indicija, (2) način njihove spoznaje, (3) utvrđivanje po stadijima postupka, (4) stručni profili OSO koje ih primjenjuju i (5) protek vremena od časa izvršenja krivičnog djela; (66) Kada opisi utvrđenih činjenica nisu sistematski i precizni; (67) Kada se globalnim kriminalističko-forenzičkim planom ne uzimaju u obzir brojne radne operacije po temeljnim pitanjima: (1) njihove svrhe, (2) sadržaja, (3) načina postupanja prilikom izvođenja, (4) subjekata zaduženih za njihovo izvođenje, (5) vremena provođenja, (6) potrebnoj logističkoj podršci i (7) uvjetima pod kojima se moraju primijeniti; (68) Kada se radnje u okviru operativnog rada ne poduzimaju sinkrono, sistematski, svestrano i iscrpno u duhu naučnog postupka i istraživanja; (69) Kada se strategije prikupljanja dokaza ne provode lege artis; 29 Duško Modly: NEKI RAZLOZI KOJI OTEŽAVAJU OPERATIVNI RAD OVLAŠTENIH SLUŽBENIH OSOBA ORGANRA REPRESIJE (70) Kada se nema u vidu da je razvoj forenzičkih tehnologija, osobito za rad na mjestu događaja, ulogu OSO učinio vrlo značajnom i složenom zbog načina postupanja s izvorima dokaza i samim dokazima; (71) Kada se ne vodi računa o tome da je historijat dokaza kritičan za konkretan slučaj, za njegovu pravnu dopuštenost i prezentaciju na sudu; (72) Kada se tokom progresije rada od mjesta događaja do sudnice ne posvećuje dovoljno pažnje pravilnom „lancu“ čuvanja, rukovanja, pakovanja i zaštite materijalnih dokaza; (73) Kada se ne vodi dovoljno računa o četiri atributa dobre OSO koji doprinose uspješnoj detekciji zločina : (1) posebnoj sposobnosti opažanja, objektivnoj percepciji i prisjećanju, (2) snažnom rasuđivanju i dedukciji s racionalnim razmišljanjem bez žurbe, (3) poznavanju krivičnog prava, pravila o dokazivanju, istražnih tehnika i koncepata, naučnih usluga, uloge laboratorija i sl. i (4) snažnoj intelektualnoj kontroli konstruktivne mašte, znanja o mentalnim procesima kriminalaca, žrtava, svjedoka i dr.; (74) Kada se previše pažnje poklanja tragovima i predmetima koji ukazuju na postojanje krivičnog djela, a premalo onima koji ukazuju na tok i način izvršenja djela i broj osoba koje su sudjelovale u izvršenju i kakve su im bile uloge u smislu ulaska u kažnjivu zonu obzirom na stadije izvršenja krivičnog djela; (75) Kada se ne posvećuje dovoljno pažnje kolateralnim dokazima kao onima koji nisu u direktnoj vezi sa spornim događajem ili učesnicima u događaju, ali pružaju korisne informacije u vezi s događajem; (76) Kada se iz spisa ne vidi kako je mjesto događaja identificirano u smislu preciznog određivanja njegove lokacije, granica u kojima se rasprostire, objekata koji ga čine, zatečenog stanja i okvirnih odrednica u pogledu pristupa daljnjoj obradi; (77) Kada se javlja podkapacitiranost stvaralačkih sposobnosti kod OSO, kao ograničavajući faktor u pravilnoj spoznaji prispjelih informacija; (78) Kada se operativni rad provodi neorganizirano i bez potrebne podjele rada ; 30 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici (79) Kada se ne vodi dovoljno računa o stupnju kredibiliteta objektivnog nalaza, u skladu s odredbama ZKP-a i drugih propisa; (80) Kada se ne vodi dovoljno računa o svojstvima identifikacijskih obilježja : (1) individualnosti, (2) jednokratnosti, (3) postojanosti, (4) nezavisnosti i (5) brojnosti; (81) Kada pristup operativnom radu nije dovoljno praktičan; (82) Kada se pravilno ne tumače tzv. združeni materijalni dokazi; (83) Kada se ne poštuju opća načela, termini i koncepti koji omogućavaju razumijevanje onog što je važno u odnosu na materijalne dokaze i njihovo prikupljanje, pakovanje, osiguranje i predočavanje na sudu; (84) Kada se sužava krug činjenica koje treba otkriti i utvrditi ; (85) Kada se kod operativne misaone djelatnosti podcjenjuje uticaj određenih faktora koje stvara OSO koja sudjeluje u operativnom radnom procesu kao što su : sumnja, intuicija, kriminalistička kreativna mašta i rutina; (86) Kada OSO nisu pripremljene u naučno-stručnom smislu za pravilnu ocjenu rezultata modernih forenzičkih vještačenja; (87) Kada se ne vodi dovoljno računa o krivično procesnim principima vještačenja: (1) zakonitosti vještačenja, (2) obaveznosti vještačenja kada konkretni slučaj to traži, (3) originalnosti vještačenja kao sudskog dokaza u smislu stvaranja novih činjenica, (4) ne kontradiktornosti u vještačenju, (5) provođenju vještačenja primarno na temelju originalnih (primarnih) dokaza, a ne izvedenih kad god je to moguće, (6) odvajanju funkcije vještaka od svih ostalih funkcija u postupku, (7) pravu na utvrđivanje samo tzv. nepravnih pitanja (tzv. faktična pitanja), (8) temeljitosti vještačenja, (9) pravovremenom upoznavanju vještaka s materijalima krivične stvari (slučaja) u mjeri koja ne utiče na samostalnost vještačenja, (10) vezanosti vještaka prezentiranim materijalima krivične stvari, (11) obaveznosti ekspertiznog ispitivanja predmeta vještačenja, (12) potpunosti vještačenja, (13) inicijative vještaka, (14) opće dostupnosti rezultata vještačenja, (15) procesnoj samostalnosti vještaka, (15) individualnoj odgovornosti vještaka, (17) objektivnosti vještaka i procesa 31 Duško Modly: NEKI RAZLOZI KOJI OTEŽAVAJU OPERATIVNI RAD OVLAŠTENIH SLUŽBENIH OSOBA ORGANRA REPRESIJE vještačenja u odnosu na predmet vještačenja, (18) jednakosti ranga svih vještaka i vještačenja u smislu da nema tzv. nad vještačenja, nego samo ponovljenih, (19) mora se raditi o unutarnjem uvjerenju vještaka u smislu čvrstog naučnog i moralnog uvjerenja itd.; (88) Kada se ne vodi računa o tzv. opasnim pogreškama vještaka kao što su : (1) pretjerana samouvjerenost, (2) osjećaj nezamjenjivosti, (3) nedovoljna kritičnost, (4) sklonost izvođenju zaključaka na prečac, (5) ne proširivanje i neobnavljanje svoje stručne naobrazbe i ne praćenje razvoja svoje struke, (6) površnost i brzina kod davanja nalaza i mišljenja, (7) sklonost tzv. neispričivim pogreškama vještaka, (8) nesklonost istraživanju, eksperimentiranju i korištenju svih raspoloživih izvora informacija itd. (89) Kada se ne vodi računa o elementima izvršenja krivičnog djela u širem smislu : (1) općim i posebnim okolnostima i čimbenicima koji stvaraju uslove za izvršenje krivičnog djela, (2) stepenu ponavljanja, (3) tragovima i predmetima krivičnog djela, (4) metodama i načinima prikrivanja djela, (5) mjestu izvršenja, (6) sredstvu izvršenja, (7) vremenu izvršenja, (8) objektu napada, (9) objektivno-subjektivnim svojstvima izvršioca itd.; (90) Kada se zanemaruju karakteristike komuniciranja kao aktivnosti operiranja znacima i simbolima pomoću kojih se ljudi sporazumijevaju i stimuliraju jedni druge na određeni tip akcije. Kada se zaboravlja da je komunikacija dvosmjeran proces; (91) Kada konceptualizacija operativnog rada kao svjesne ljudske djelatnosti, prakticiranje nauke i naučnog saznanja istine nije adekvatna; (92) Kada se zanemaruje konstruktivnost u radu, kao složeni misaoni proces neposredno vezan s operativnim i procesnim djelatnostima, pomoću kojega se na temelju postupka identifikacije, razlikovanja, analize, apstrakcije i približne generalizacije utvrđuju granice među pojedinim predmetima, njihovim svojstvima i odnosima radi boljeg operiranja s njima. Riječ je o svojevrsnom misaonom apstrahiranju i izdvajanju svojstava i odnosa predmeta, koji su interesantni za postupak i 32 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici koji su u danom trenutku prikladni za identifikaciju, dok se ostala obilježja apstrahiraju; (93) Primjena neadekvatnih operativnih mjera i radnji kao skupa karakterističnih različitih međusobno povezanih operacija koje doprinose ostvarenju postavljenog cilja u procesu operativnog rada; (94) Primjena pogrešne argumentacije kod koje su zastupljeni: jednostranost, neprecizna upotreba riječi, prebrza generalizacija, kritike motiva umjesto argumenata, konzervativnost mišljenja, pozivanje na većinu, tradiciju i iskustvo, pogrešne autoritete, sredstva javnog informiranja, direktive i analogiju itd.; (95) Nepostojanje pretpostavki za optimalno obavljanje operativnog rada. Riječ je o onom svojstvu kod provođenja operativnog rada koje podrazumijeva: (1) efikasnost, (2) zakonsku utemeljenost i (3) operativnu opravdanost i racionalnost odlučivanja i saglasno tome racionalnost kod poduzimanja planiranih mjera i radnji kojima se inače ostvaruju željeni ciljevi; (96) Neadekvatna prostorna percepcija OSO u smislu ne uočavanja odnosa među različitim predmetima u prostoru. Ona se temelji na perspektivi, odnosu figure i pozadine, opažanju kretanja i sl.; (97) Nedostatak socijalne inteligencije kod nekih OSO kao sposobnosti razumijevanja i rješavanja situacija i problema koji uključuju međuljudske odnose; (98) Primjena neadekvatnih taktičkih načina kao najracionalnijih i najefikasnijih načina poduzimanja operativnih i dokaznih radnji, primarno hitnih; (99) Nedovoljno vođenje računa o vanjskoj strani krivičnog djela koja se sastoji iz mnogobrojnih objektivnih elemenata, kao što su : prilika, postojanje objekta napada, mjesto i vrijeme izvršenja djela, način i sredstvo izvršenja, sudionici, sve okolnosti koje pomažu izvršenju djela npr. mali rizik, osiguran uspjeh i sl.; (100) Nedovoljno vođenje računa o radnim kvalitetama OSO, kao što su : kreativnost, savjesnost, upornost, metodičnost, oštroumnost, sklonost ka unapređivanju vlastite stručnosti, skromnost i moralna hrabrost, 33 Duško Modly: NEKI RAZLOZI KOJI OTEŽAVAJU OPERATIVNI RAD OVLAŠTENIH SLUŽBENIH OSOBA ORGANRA REPRESIJE sposobnost smirenog prosuđivanja i samosavladavanja, otpornost prema vanjskim utjecajima bilo koje vrste, ustrajnost, vladanje sposobnošću divergentnog mišljenja, istinoljubivost, objektivnost, kritičnost i samokritičnost, poštenje i motiviranost u procesu utvrđivanja istine, marljivost, principijelnost, zalaganje i talent, dobar dar zapažanja, sklonost analitičkom radu i sposobnost generalizacije, prisutnost duha i brzina razmišljanja i reagiranja, životno i profesionalno iskustvo, dobro poznavanje ljudi, nepokolebljivost na polju profesionalne časti, morala i osobnog poštenja itd.; (101) Olako donošenje kvalifikacija o događaju i drugim atributima istraživanja u okviru operativnog rada; (102) Kada OSO ne raspolažu inventivnom maštom, elokventnošću i hladnokrvnošću. Kada nisu sposobne formulirati sudove na temelju nepotpunih ili ograničenih informacija. Kada nisu direktne, jasne i neosobne i kada u svom radu ne postupaju znalački, metodično i programirano, kada nemaju razvijen osjećaj prema pravdi i pravednosti i sl.; (103) Kada je rad OSO nepraktičan i neprofesionalan; (104) Kada su u operativnom radu promašene interpretacije pravnih normi; (105) Kada se u procesu operativnog rada ne vodi dovoljno računa o radnom, misaonom i dokaznom procesu kao apstraktnoj misaonoj i radnoj shemi u smislu sposobnosti traženja, opažanja, utvrđivanja i registriranja podataka i činjenica, kao i promjena u objektivnoj stvarnosti koje se mogu objektivno spoznati i za koje se pretpostavlja da su u vezi s krivičnim djelom; (106) Kada se u procesu operativnog rada ne ide od posljedica događaja prema njegovim uzrocima; (107) Kada se nema u vidu da je vještina logičkog razmišljanja glavna karakteristika rada OSO, a utvrđivanje dokaza analizom njihovog sadržaja i potvrđivanje (verifikacija) dobijenih zaključaka temeljni zadatak. Riječ 34 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici je o posebnoj intelektualnoj aktivnosti koju moraju razvijati OSO žele li otkriti i objasniti, dakle, istražiti krivično djelo; (108) Kada se s komunikacijskog stanovišta ne izbjegavaju konfliktne situacije, ne poštuje načelo prilagodljivosti (adaptibilnosti) i radi po „kalupu“ nekakvi vlastitih standardiziranih postupanja OSO; (109) Kada se ne vodi računa o psihološkim pravilima kod svjedočenja. Ta pravila su: (1) vrijednost iskaza ovisi o načinu kako je dobiven, (2) pogrešno svjedočenje zbog objektivno-subjektivnih razloga, nije izuzetak, prije bi se moglo reći da je pravilno, (3) pogreške progresivno rastu kada se približava najpotresnija faza događaja, a unutar pogrešaka česti su detalji koji su plod mašte, (4) nema paralelizma između opsega i točnosti iskaza, (5) iskaz ne počiva samo na opaženim objektima već i na ranijim opažanjima i izjavama, tzv. združene uspomene ili utisci, (6) točnost i vrijednost iskaza ovise o dužini vremena koje je proteklo od opažanja do iskaza (časa reprodukcije), (8) svjedoci često govore o onome što su zaključili kao da su opazili zbog procesa zaboravljanja itd.; (110) Kada se ne vodi računa o razlozima hitnosti izvođenja dokaza izjavama osoba. Hitnost izvođenja dokaza izjavama osoba uvjetovana je procesom brzog zaboravljanja spoznatih činjenica, izmjenama sadržaja pamćenja, uključujući i uticaje sa strane, kao i opasnosti od neistinitog iskazivanja uslijed razmišljanja, dogovaranja s drugim licima, zbog prijetnji i sl.; (111) Kada se kod ispitivanja svjedoka ne vodi računa o sadržajima kriterija istine (realnosti). Po tom kriteriju smatra se da su iskazi saglasni s istinom, ako su ispunjeni slijedeći uslovi : (1) ako nema proturječnosti u iskazu, (2) ako su opisi realistični i bliski istini, (3) ako se opis vanjskih zbivanja odlikuje konkretnošću, očiglednošću, originalnošću i individualnim obilježjima, (4) kada postoji unutrašnja suglasnost i dosljednost u iskazu, (5) kada se iskazuje o jedinstvenim i posebnim pojedinostima, (6) ako su realna događanja utkana vremenski i prostorno u događaj, (7) priopćavanje pojedinosti koje leže izvan kapaciteta planiranja lica koje daje iskaz ili čak izvan njegovog horizonta razumijevanja, (8) kada iskaz pored vanjskih zbivanja djela pokazuje i 35 Duško Modly: NEKI RAZLOZI KOJI OTEŽAVAJU OPERATIVNI RAD OVLAŠTENIH SLUŽBENIH OSOBA ORGANRA REPRESIJE nešto od psihički zbivanja koja su se razvila u dotičnoj situaciji, (9) ukoliko je riječ o spolnom odnosu koji je trajao duže vrijeme, a u prikazu tog odnosa odražava se nešto od razvoja tog odnosa, (10) spontana ispravljanja vlastitog iskaza, (11) kada postoje fragmenti i komplikacije zbivanja koje se obično ne unose u netočne iskaze, (12) ako lice iznosi nešto što je nezgodno za njegovu ulogu u konkretnoj situaciji ili samo sebe tereti, (13) ako svjedoci optužbe odmah sami navode odlučne prigovore protiv pravilnosti vlastitih iskaza, (14) konstantnost u iskazu itd.; (112) Kada se ne vodi dovoljno računa o strukturi dokaza u postupku. Taj pojam u osnovi obuhvaća : (1) sadržaj dokaza, (2) izvor dokaza ili nositelja dokaza, (3) dokazno sredstvo kao način uvođenja dokaza u postupak (dokazna radnja) i (4) rezultat dokaza kao zaključak o činjenicama; (113) Kada se javljaju pogreške u procesu dokazivanja u okvirima operativnog rada. Te pogreške mogu biti: (1) upotreba nedovoljnih dokaza (probatio minus probans). Ta pogreška postoji kada se tvrdnja uzima dokazanom, iako je dokazano manje od onoga što se tvrdi, (2) kada se koriste dokazi koji nisu prikladni za uvođenje u postupak. To je važno u odnosu na razlikovanje dokaza u spoznajnom smislu, (3) kada je dokaz preobilan (probatio plus probans). Dokaz je preobilan, ako se dokazuje više nego što je značenje tvrdnje koja se dokazuje. To je u protivnosti s načelom ekonomičnosti postupka. Ova pogreška upozorava da se u operativnom radu stalno treba voditi računa o predmetu istraživanja i prikladnosti dokaza predmetu istraživanja, (4) prijelaz u drugi rod (metabasis) kada na temelju jednih obilježja predmeta dokazivanja dokazujemo druga obilježja predmeta, (5) odsutnost načela petitio principi. Ta odsutnost postoji ako argumente od kojih se polazi, prethodno i same treba dokazati, jer su neosnovani, (6) začarani krug (circulos vitiosus) . On postoji ako se postavka dokazuje razlogom, a razlog postavkom, (7) neistina u temelju (psudoproton) . To su slučajevi kada se polazi od neistinite početne postavke, (8) argument protiv 36 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici čovjeka (argumentum ad hominem)kada se umjesto protuargumentom tuđa teza pobija upozoravanjem na neka svojstva čovjeka, obično s neprikladnom upotrebom podataka iz ranijeg života određene osobe itd.; (114) Kada sadržaji (testovi) službenih dokumenata nisu: (1) pravnokriminalistički sadržajni, raznovrsni i naučno utemeljeni, (2) nisu odraz aktuelnih kriminalističko-forenzičkih teorija, (3) kada je premalen dijapazon pojmova i termina, (4) kada ne pružaju transparentne i jasne poruke, (5) kada se kod naučnog opisa tragova i predmeta kao prevalentnih objekata interesa OSO ne koristi unificirana, ustaljena i standardizirana struktura službenih dokumenata i plastičnost opisivanja, (6) kada se šatrovački i metaforički pojmovi ne koriste dozirano, (7) kada se ne vodi računa o naučnom minimumu i naučnoj ravnoteži itd.; (115) Kada se pristupa rješavanju problema bez njegovog jasnog definiranja; (116) Kada se bilo koga ili bilo koju situaciju podcjenjuje; (117) Kada se prikupljanje dokaza ne vrši stručno, racionalno i smisleno; (118) Kada se zaključci OSO primarno temelje na emocijama, a ne na činjenicama; (119) Kada se ne vodi računa o tome da zbog ograničenosti simultanog kapaciteta, ljudi ne doživljavaju svoju cijelu okolinu, nego samo njezin isječak, sektor; (120) Kada se ne vodi računa da svaki čovjek doživljava svijet na svoj način i da zapaža u prvom redu one činjenice koje odgovaraju životnom stilu njegove ličnosti; (121) Kada se ne vodi dovoljno računa o istinitosti iskaza osoba, njegovoj vjerodostojnosti i vjerodostojnosti davaoca iskaza; (122) Kada se ne vodi računa o tzv. krivulji zaboravljanja, pa se ispitivanje osoba nepotrebno odlaže; (123) Kada se u operativnom radu ne poštuje načelo postepenog saznanja istine; (124) Kada se previše oslanja na osobu koja daje iskaz, a ne sadržaj njenog iskaza; 37 Duško Modly: NEKI RAZLOZI KOJI OTEŽAVAJU OPERATIVNI RAD OVLAŠTENIH SLUŽBENIH OSOBA ORGANRA REPRESIJE (125) Kada se kod sastavljanja zapisnika o iskazu osoba ne vodi dovoljno računa da zapisniku u pravilu pripadaju tri funkcije : (1) da konstruira događaja, (2) da služi kao temelj za daljnji postupak i izvođenje dokaza i (3) da bude sredstvo komunikacije između OSO organa represije, određenih stručnjaka i institucija; (126) Kada se kod ispitivanja osoba ne primjenjuju dopuštene i priznate metode za pobuđivanje prisjećanja kao što su: (1) metoda asocijacije ideja, (2) rekonstrukcijska metoda događaja, (3) ispisivanje svega čega se osoba sjeti, (4) podsjećanje događaja u različitom redoslijedu i uz mijenjanje stajališta itd.; (127) Kada se ne vodi dovoljno računa o tome da su modaliteti ispitivanja aktivnih sudionika i svjedoka u događaju determinirani i unutarnjom tehnologijom radnje tj. da li je riječ o klasičnom obliku ispitivanja i registracije ili se iskaz registrira tehničkim snimkama, odnosno da li je riječ o tzv. zornom iskazu na kriminalnoj sceni, fotografskom priznanju i sl.; (128) Kada se nema u vidu da je pamćenje osoba selektivno, rekonstruktivno, krhko i vjerovatno varljiv fenomen koji tipično stvara kombinaciju točnog, netočnog i nepoptunog prisjećanja; (129) Kada se ne vodi računa o tome da se psihološki kapacitet osoba koje daju iskaz odnosi na točnost i opseg iskaza; (130) Kada se nema u vidu da ljudi ne vide i ne čuju ono što ne žele. Jedna engleska poslovica kaže: „Nitko nije tako gluh, kao onaj tko ne želi da čuje“; (131) Kada se iskazi osoba neadekvatno vrednuju. U tome se sastoji bit ocjene iskaza osoba. Vrednovanje iskaza osoba mora biti utemeljeno na paralelnom kompleksnom uzimanju u obzir svih utvrđenih činjenica i okolnosti materijalne i personalne prirode; (132) Kada se ne vodi dovoljno računa o taktici i tehnici ispitivanja osoba. Pod taktikom ispitivanja podrazumijeva se planiranje i provođenje ispitivanja uz svrhovitu primjenu pogodnih i dopuštenih metoda 38 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici ispitivanja. Pod tehnikom ispitivanja podrazumijevaju se vještine i pomoćna sredstva koji omogućavaju nesporni tok ispitivanja; (133) Kada se ne vodi računa o elementima vjerodostojnosti iskaza osoba. To su slučajevi : (1) kada iskaz ne proturječi logičnim i naučnim principima i zakonima, (2) kada iskaz ne negira istinito utvrđeno činjenično stanje, (3) kada je iskaz u skladu s drugim vjerovatnim evidentiranim činjenicama, (4) kada iskaz otklanja proturječnosti među ranijim i kasnijim dokazima, (5) kada raniji znatan broj slučajeva potvrđuje stav iznijet u iskazu, (6) kada iskaz objašnjava ili potpunije objašnjava ranije neobjašnjenu ili nedovoljno objašnjenu pojavu i (7) kada iskaz omogućava predviđanje neke pojave; (134) Kada se nema u vidu: (1) da vrijednost točnosti iskaza ovisi od načina na koji je iskaz dobijen, (2) da pogrešno svjedočenje ni u kom slučaju nije iznimka, već prije bi se moglo reći pravilo, (3) da pogreške progresivno rastu kako se približava najpotresnija faza događaja, a unutar pogrešaka su česti detalji koji su plod fantazije, (4) da nema paralelizma između opsega i točnosti svjedočenja, (5) da se iskaz temelji ne samo na opaženim činjenicama, već i na ranijim utiscima tzv. združene uspomene i primljeni utisci, (6) da se svjedoci „važu,“ a ne broje, (7) da se ne treba oslanjati na osobu svjedoka nego na sadržaj iskaza, (8) da vrijednost svjedočenja ovisi o njegovom opsegu, točnosti i objektu na koji se odnosi, (9) da opseg i točnost iskaza ovisi o psihološkom (simultanom) kapacitetu ispitanika kao sposobnosti da se istovremeno primi više utisaka itd.; (135) Kada žrtva u procesu kriminalizacije nije u prvom planu i u centru pažnje OSO; (136) Kada OSO ne poznaju simbole i znakove, životne forme prestupnika i njihove životne sredine; (137) Kada se ispitivanje ne doživljava kao zajednički duševni doživljaj ispitivača i ispitanika; (138) Kada se pod činjeničnim stanjem ne podrazumijeva kompleks činjenica, odnosa među njima, događajima i pojavama; (139) Kada se ne vodi računa o kriterijima podjele materijalnih dokaza. Tako po kriteriju uzročnosti materijalne dokaze treba podijeliti u pet 39 Duško Modly: NEKI RAZLOZI KOJI OTEŽAVAJU OPERATIVNI RAD OVLAŠTENIH SLUŽBENIH OSOBA ORGANRA REPRESIJE kategorija : (1) promjene položaja stvari u prostoru i vremenu. To su tzv. tragovi situacije u koje spada i mjesto događaja i njegovo stanje u smislu makro traseološke situacije kao materijalnog dokaza, (2) mehaničko premještanje materije koja čini stvar, kao i pojava nove stvari na mjestu događaja ili nestanak stvari s tog mjesta, (3) promjene energetskog stanja stvari u smislu zagrijavanja, hlađenja, faznog stanja (ubrzavanje, usporavanje), same strukture materije i stvari, (4) razdvajanje do tada jedinstvene stvari na pojedine sastavne dijelove tzv. odvajanje/separacija i (5) primjena određene stvari u konkretnim uvjetima mjesta i vremena na individualan način (tehnički modus operandi). Po funkcionalnom kriteriju predmete krivičnog djela može se podijeliti na : (1) predmete koji su poslužili kao sredstvo izvršenja djela ili su bili namijenjeni tom cilju, (2) predmete koji su nastali izvršenjem krivičnog djela npr. razne krivotvorine i sl., (3) predmete koji su pribavljeni djelom u vidu nagrade i sl., (4) predmeti na kojima se mogu naći tragovi djela tzv. nositelji informacija, (5) predmete koji služe rasvjetljavanju osobe izvršioca i motiva djela i (6) svi drugi predmeti koji mogu biti važni za otkrivanje djela i izvršioca, kao i za utvrđivanje njegove krivične odgovornosti; (140) Kada se ne poznaju osnovni elementi kriminalističkih tragova, kao što su: (1) kriminalistička relevantnost, što znači da se mora raditi o tragu koji je nastao povodom ili u vezi s krivičnim djelom i koji može pridonijeti činjeničnom razjašnjavanju krivičnog slučaja, (2) kriminalistička materijalna promjena u vanjskom svijetu, vidljiva ili nevidljiva, makro ili mikro i submikro do koje je u osnovi došlo procesom odražavanja i/ili odvajanja (separacije), a koji proces je rezultat djelovanja čovjeka, životinje ili stvari i (3) podobnost za identifikaciju ili barem grupifikaciju koja ovisi o kvaliteti „zapisa“ i stepenu deformiranja traga prilikom „zapisivanja“. Pravilno fiksirani trag kao informacija (signal) praktički ne stari, što se ne može reći i za izvor traga (čovjek, životinja, stvar); (141) Kada se u komunikacijskom sistemu operativnog rada ne osigura: (1) selektivnost informacija, (2) otpornost prema iskrivljavanju i brzina 40 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici ispravljanja iskrivljenjih informacija, (3) utjecaj na ponašanje primaoca informacije i (4) ekonomičnost; (142) Kada se ne vodi računa o tome da se uspješno istraživanje težih krivičnih djela, koje se obično dijeli na početno (preliminarno) i nastavno, mora temeljiti na: (1) točnosti (preciznosti), (2) poštenju, (3) istinitosti i (4) zakonitom traženju relevantnih činjenica. Riječ je o kombiniranom postupanju. Pri tome postavljanje teorije o zločinu (kriminalistička diferencijalna dijagnoza) mora se temeljiti na primjerenim naučnim i iskustvenim spoznajama. Traže se posebne sheme (algoritmi) postupanja. Osim profesionalnog znanja i iskustva OSO i tehničke opremljenosti, traži se sistematičnost u postupanju uz obavezno planiranje. Sistematičnost mora biti primarno vezana uz stadije izvršenja krivičnog djela : (1) stadij prije izvršenja krivičnog djela tzv. stadij odluke, (2) stadij izvršenja i (3) stadij nakon izvršenja krivičnog djela; (143) Kada se ne vodi računa o poretku obrade slučaja. Uvijek treba potpuno i pravilno osmisliti poredak operativnih i procesnih radnji (osobito anticipiranih) i mjera tzv. poredak obrade slučaja. Zato službeni spis treba voditi kronološki tzv. historijskom metodom u smislu 9 „zlatnih“ pitanja kriminalistike. Pri tome se traži strpljivost, sveobuhvatnost i naknadno provjeravanje. Nikoga se ne smije prerano eliminirati kao potencijalnog izvršioca. Pri tome rad na istraživanju krivičnih djela mora biti timski rad. Treba svakodnevno osigurati informativne sastanke o slučaju na kome se radi (briefing) i sl.; (144) Kada se u toku operativnog rada ne nastoji prikupiti što više informacija kako bi se djelo moglo što bolje rekonstruirati i postaviti teoriju o zločinu. Nadalje, kada se u tim nastojanjima dođe do prevelikog fokusiranja istraživanja na pojedine segmente kriminalnog slučaja. Kada se teorija o zločinu ne povezuje s osumnjičenikom ili osumnjičenicima i kada odluka OSO s tim u vezi nije utemeljena na analizi odnosa između krivičnog djela, rezultata istraživanja i potencijalnog osumnjičenika. Nadalje kada se osobu osumnjičenika ne razmatra u totalu, osobito sa stanovišta odgovara li ukupnost ličnosti osumnjičenika vještini, znanju, koristi i motivacijskim čimbenicima u konkretnom slučaju. Kada se ne 41 Duško Modly: NEKI RAZLOZI KOJI OTEŽAVAJU OPERATIVNI RAD OVLAŠTENIH SLUŽBENIH OSOBA ORGANRA REPRESIJE uzima u obzir eventualna kriminalna prošlost osumnjičenika, osobito sa stanovišta uspoređivanja tehničkog modus operandija. Isto tako kada se ne utvrđuje je li postojala posebna kreacija bilo koje vrste prihološki vođenog mehanizma : poziv, sklonost, nagon i sl., za konkretnog osumnjičenika da izvrši krivično djelo; (145) Kada se istraživanje krivičnog djela ne provodi sveobuhvatno. Načelo sveobuhvatnosti nalaže da svaka raspoloživa dokazna informacija ili dokaz, bez obzira na njihov izvor, moraju biti pribavljeni. U dvojbenim slučajevima kada se postavlja pitanje : je li nešto dokaz ?, treba polaziti od toga kao da je riječ o dokazu. Pogreške učinjene neutemeljenim isključivanjem potencijalnih dokaza iz postupka u pravilu su nepopravljive (ireparabilne); (146) Kada se zaboravlja na prepreke kreativnom razmišljanju OSO: (1) ukalupljeno gledanje na situacije. Kalupe treba razbijati, jer zatvaraju prostor za razmišljanje, (2) ograničenje razvoja ideja, tj. kada postoje krute granice u procesu razmišljanja, (3) sukobljavanje oko dvije alternative, a ne traži se treće moguće rješenje, (4) stalno i dosadno usmjeravanje na jednu ideju, (5) prihvaćanje lakog rješenja, koje je bijeg od odgovornosti za ideju, (6) neutemeljeno prilagođavanje, (7) strah od „gluposti“ i ušutkavanja, pri čemu se zaboravlja da i od krivih ideja može biti koristi, (8) kada se ne otklanjaju prepreke kreativnosti, (9) kada se ne nastoji dobiti što više ideja u što kraćem roku itd.; (147) Kada se ne vodi računa o tome da OSO u funkciji ispitivača mora biti: inteligentna, prodorna i imati dobro „kratko“ i „dugo“ pamćenje, kao i pamtiti cjelinu i njene detalje. Ona mora znati promatrati, diferencirati i shvaćati. Pri tome mora biti metodična, praktična, a po potrebi i duhovita, dakle prilagodljiva svakoj situaciji bila ona iznenadna ili nepredvidljiva. OSO kao dobar ispitivač mora imati dar za kombiniranje, dobru koncentraciju pažnje, biti taktična i paziti na pogreške u interpretaciji. U toku ispitivanja mora biti naglašeno objektivna, izbjegavati gestikulaciju i ne dolaziti u sukob s ispitanikom. Važne su i moralne kvalitete OSO kao 42 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici ispitivača u smislu nepokolebljivog smisla za istinu i pravednost, poštovanje propisa, samostalnost, hrabrost, snaga karaktera itd.; (148) Kada se ne vodi računa o „manjkavostima“ na strani OSO kao ispitivača, kao što su npr.: nedostatak poznavanja ljudi, nedostatak svojstava praktičnog psihologa tzv. psiholog zdravog razuma, nedostatak ozbiljnosti i hladnokrvnosti, kao i mirnoće itd.; (149) Kada pitanja postavljena stručnim osobama, svih profila, nisu: (1) konkretna, (2) kada se koriste malo poznati pojmovi i termini, (3) pravovremeno postavljena, (4) vezana uz stručna znanja stručnjaka od koga se traži pomoć, (5) formulirana tako da stručnjak može dati pozitivan ili negativan odgovor, (6) postavljena određenim redosljedom od općih do konkretizirajućih, (7) nedvosmislena, (8) vezana uz važne činjenice u postupku i dr.; (150) Kada se pružena stručna pomoć ne provjerava kroz prizmu : granica specijalnosti stručne osobe, adekvatnosti korištenih metoda i sredstava, dedukcija stručne osobe u smislu suglasnosti s pravilima logike, njene kreativnosti itd.; (151) Kada se cijeni samo rezultat (ishod) stručne pomoći, a ne i putevi kojima se pri tome prošlo, tzv. historijat stručne pomoći; (152) Kada su OSO nedovoljno pripremljene u naučno-stručnom smislu za praćenje rada stručne osobe, za suradnju s njom i ocjenu rezultata stručne pomoći; (153) Kada se nema u vidu da je sposobnost opažanja OSO strogo individualna i da ovisi o objektivnim i subjektivnim uslovima pod kojima se vrši opažanje; (154) Kada se nema u vidu da kvaliteta opažanja OSO neposredno ovisi o stručnom nivou, stepenu inteligencije, iskustvu, volji, motiviranosti, sposobnosti predviđanja, procjenjivanja, uspoređivanja, zaključivanja, razlikovanja bitnog od nebitnog, uvježbanosti, stepenu operativne usmjerenosti itd.; (155) Kada se zaboravlja da je prvo ispitivanje osumnjičenika često odlučujuće, jer do tada osumnjičeni nije još iskonstruirao lažni iskaz, još je zdvojan, nesiguran i sav u znaku iščekivanja; 43 Duško Modly: NEKI RAZLOZI KOJI OTEŽAVAJU OPERATIVNI RAD OVLAŠTENIH SLUŽBENIH OSOBA ORGANRA REPRESIJE (156) Kada je na operativnoj sceni neadekvatna primjena doktrine povjerljivosti, koja ima šest funkcija: (1) zaštitu individualne autonomije, (2) zaštitu statusa osobe kao ljudskog bića, (3) izbjegavanje prevare i prisile, (4) podstrekavanje osoba na pažljivo razmatranje svojih odluka, (5) podstrekavanje racionalnog donošenja odluka od strane službenih osoba uključenih u otkrivanje i razjašnjavanje slučajeva i (6) pravilno uključivanje javnosti u postupak. Pri tome treba imati u vidu da povjerljivost nije apsolutni postulat, ali da su OSO dužne etički i pravno držati se povjerljivosti svih rezultata operativnog rada; (157) Kada se ne vodi računa o nivoima standarda operativnog rada OSO: etičkim, organizacijskim i pravnim; (158) Kada se ne pravi razlika između prezentiranja podataka i njihove interpretacije. Ova distribucija je osobito važna kada su podaci prezentirani u pismenom obliku; (159) Kada se službeno ocjenjivanje od strane OSO ne shvaća kao punomoć, ali istovremeno i kao ograničenje. Punomoć utoliko što OSO nisu ropski vezane uz propise, nego mogu djelovati kreativno uz ograničenje da je to moguće samo u okviru načela zakonitosti. Nažalost sloboda ocjenjivanja postoji samo u teoriji. Ona praktički gledano znači podesiti se na smislen način danom položaju i njegovim zahtjevima; (160) Kada se nema u vidu da zvanje OSO stavlja pred njih mnogostruke zakučaste zahtjeve. Traži se da za tren spoznaju bitno i učine ono što je ispravno i u najkraćem vremenu sagledaju komplicirane povezanosti stvarne i pravne prirode i na kraju da djeluju; (161) Kada poredak operativnog rada nije potpuno i pravilno osmišljen (tzv. poredak obrade slučaja); (162) Kada se ne provodi istražna analiza spisa. To znači događaj analizirati kao dinamički materijalni proces s određenim posljedicama i međudjelovanjem; (163) Kada se pravci istraživanja ne provode sveobuhvatno. Načelo sveobuhvatnosti nalaže da svaka raspoloživa dokazna informacija (neformalna ili formalna), bez obzira na njezin izvor, mora biti 44 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici pribavljena. U dvojbenim slučajevima kada je diskutabilno da li je riječ o relevantnoj ili irelevantnoj dokaznoj informaciji, treba polaziti od toga kao da je riječ o relevantnoj informaciji; (164) Kada se u procesu operativnog rada ne vodi dovoljno računa o morfologijskim obilježjima događaja/djela u smislu mehanizma izvršenja i sadržaja radnji izvršenja, kronološkom slijedu događaja, identifikaciji prethodnih i naknadnih događaja, o analizi uzročne veze između uzroka, posljedice i drugih učinaka postupka izvršioca unutar mehanizma izvršenja djela itd.; (165) Kada se ne poznaje tipologija kriminalističkih verzija. U okvirima kriminalističke nauke u osnovi su poznate slijedeće kategorije : (1) opće i posebne, (2) tipične i atipične, (3) prognozne i retrospektivne, (4) policijske, tužilačke i sudske, (5) obrane i optužbe, (6) obzirom na vrste postupaka, (7) prema subjektima koji ih stvaraju, (8) prema operativnom (kriminalističkom) i krivičnopravnom značaju, (9) po stupnju vjerovatnosti, (10) po elementima bića krivičnog djela u smislu : verzija o izvršiocu (subjektu) i subjektivnoj strani krivičnog djela (nehat, umišljaj) i objektu napada i objektivnoj strani izvršenja djela (način, mjesto, vrijeme izvršenja) i motivu i (11) prema krivičnopravnom značenju (opće, posebne i po elementima bića krivičnog djela); (166) Kada se ne vodi računa o tome da operativno istraživački rad u smislu trajanja i ishoda ovisi o : (1) ponašanju izvršioca djela, (2) značaju krivičnog djela u konkretnom slučaju, (3) brzini utvrđivanja činjenica, (4) simultanom kapacitetu žrtve i svjedoka, (5) istinitosti i potpunosti iskaza osoba, (6) traseološkom fondu, (7) mogućnostima stručnih osoba i vještaka, (8) profesionalnim i osobnim svojstvima OSO, pri čemu znatnu ulogu igraju ranije rješeni slučajevi, (9) nivou organizacije organa represije, uvjetima rada, rokovima, kvaliteti rukovodioca, (10) nivou suradnje među subjektima operativnog rada, (11) nivou poduzetih mjera i radnji, (12) vještinama i kompetentnosti OSO, (13) efikasnosti sredstava i metoda operativne kriminalističke tehnike itd.; (167) Kada zaključci OSO nisu jasni, razumljivi, logični, nedvosmisleni i adekvatno obrazloženi s dijagnostičkim identifikacijskim faktorom; 45 Duško Modly: NEKI RAZLOZI KOJI OTEŽAVAJU OPERATIVNI RAD OVLAŠTENIH SLUŽBENIH OSOBA ORGANRA REPRESIJE (168) Kada razumnost OSO kao spoznajna kategorija nije adekvatna i ne prati ju preciznost, jednostavnost i područna autonomija (diskrecijsko pravo); (169) Kada se nema u vidu da su i dobri zakoni loši kada se s njima manipulira; (170) Kada su na pravosudnoj sceni promašene interpretacije propisa; (171) Kada se pristupa rješavanju problema bez njegovog jasnog definiranja; (172) Kada su zakoni horizontalno neusklađeni i moralno upitni; (173) Kada prevelik broj predmeta predugo „miruje“; (174) Kada se očekuje dobro postupanje OSO iako propisi nisu dobri; (175) Kada se ne vodi računa o timskom radu kao obliku zajedničkog rješavanja složenih problema od strane jednorodnog ili raznorodnog tima. Njime se osigurava primjena odgovarajućih metoda, tehničkih sredstava i postupaka u svim operativno-procesnim funkcijama rukovođenja; (176) Kada se ne vodi računa o cilju procjene situacije kao procesu putem kojeg se na temelju poznatih elemenata (informacija) utvrđuje sadašnje stanje kako bi se moglo predvidjeti budući tok djelovanja i pripremiti varijante rješenja za donošenje odluke o postupanju; (177) Kada se zaboravlja da je ključ uspjeha u radu OSO u detaljima i dosljednosti; (178) Kada je na operativnoj sceni radna zamorenost i radni pesimizam OSO; (179) Kada planiranjem nije obuhvaćena mogućnost ostvarivanja kompleksnih ciljeva uz logički izvedivu najbolju strategiju; (180) Kada se informacije ne prikupljaju aktivno i sistematski; (181) Kada je efekt propisa neadekvatan zbog lošeg izvršenja diskrecijskog prava OSO; (182) Kada se u složenim sigurnosnim prilikama ne reagira brzo, autoritativno i efikasno; (183) Kada dužnosti, nadležnosti i odgovornosti OSO nisu dovoljno decentralizirani; 46 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici (184) Kada se nema u vidu da je operativno-pravno otkrivanje retrospektivan proces, kod kojeg se polazi od posljedica djela prema njegovim uzrocima; (185) Kada arhitekture operativnih procedura nisu adekvatne; (186) Kada zakone prati antinomija tj. proturječje nekog zakona sa samim sobom, tako da se može tumačiti na dva proturječna načina; (187) Kada se ne vrši modifikacija operativnog rada kod pojedinih kategorija krivičnih djela, osobito onih kod kojih je u rad uključen velik broj stručnjaka različitih profila i rangova s raznim proceduralnim ulogama; (188) Kada se postavljene radne verzije ne proširuju pomoću logike, mašte i iskustva; (189) Kada planiranje operativnog rada nije: (1) sistematsko, analitičko i uz primjenu maksimalne koncentracije, (2) nije učinjeno u pravo vrijeme i na pravom mjestu, (3) adekvatno financijski potpomognuto, (4) kreativno, (5) kada se javlja neutemeljeno precjenjivanje ili podcjenjivanje, (6) kada verzije i protuverzije nisu temelj plana, (7) kada se ne vodi računa o mogućoj brzini zastare plana itd.; (190) Kada postignuti rezultati ne odgovaraju primjenjenim metodama; (191) Kada se pravosuđe u dokaznoj sferi na razvija paralelno s naučnotehnološkim razvojem; (192) Kada se ne vodi računa o tome da opisivanje kao navođenje svojstava nekog ili nečega ima subjektivan karakter; (193) Kada se neke vrijednosti u društvu previše marginaliziraju; (194) Kada se nema u vidu da je kriminalističko istraživanje komunikacijski sistem koji se sastoji od : (1) davaoca informacije, (2) otpornosti prema iskrivljavanju i brzine ispravljanja krivih informacija, (3) uticaja na primaoca informacije i (4) ekonomičnosti; (195) Kada se nepravilno profilira kriminalna scena i pogrešno procjenjuje koliko je kriminalnih scena uključeno u događaj (plurilokalizacija i diskontinuitet kriminalnih scena) i nepravilno određuju priroda i granice svake scene, te uvjeti koji vladaju na svakoj od njih; (196) Kada u radu OSO nije prisutna kumulacija znanja; 47 Duško Modly: NEKI RAZLOZI KOJI OTEŽAVAJU OPERATIVNI RAD OVLAŠTENIH SLUŽBENIH OSOBA ORGANRA REPRESIJE (197) Kada se ne vodi računa o međuzavisnosti obrade kriminaliteta i personalnog kapaciteta OSO; (198) Kada se nema u vidu da moderne OSO moraju pratiti pravac razvoja informacijsko-komunikacijskih tehnologija i biti upoznate s načinom njihovog korištenja; (199) Kada se OSO stručno ne usavršavaju prema funkciji i poslovima koje obavljaju; (200) Kada se nema u vidu da je danas sve više prisutna atomizacija društvenih odnosa, što od OSO sociološki gledano, imperativno zahtijeva da uvijek cijene i važu ono što građani žele i ono što im one mogu stvarno da pruže u okviru svoji ovlaštenja, kadrovske ekipiranosti i tehničke opremljenosti; (201) Slaba sposobnost ovlaštenih službenih osoba u smislu divergentnog mišljenja, koje za razliku od konvergentnoga (jednoznačnoga) logičkog zaključivanja omogućava uočavanje, doživljavanje i kombiniranje stvari i pojava na nov, svjež i neuobičajeni način, posljedica kojeg je bogata produkcija novih, jedinstvenih i drukčijih ideja i postupaka; (202) Kada se ne primjenjuje načelo pravovremenosti koje traži da se operativne mjere i radnje i hitne anticipirane dokazne radnje moraju poduzeti odmah kada je nastala potreba za njihovim provođenjem, tj. kada se očekuje da se mogu postići najoptimalniji rezultati, najveća efikasnost i korisnost u operativnom smislu; (203) Kada se u otkrivačko-dokaznom postupku ne primjenjuje načelo potpunosti. To načelo znači da u toku operativnog rada treba obuhvatiti sve dokazne činjenice (dokaze); (204) Neadekvatna prostorna orijentacija u smislu ne uviđanja odnosa među različitim objektima u prostoru, odnosno snalaženja u prostoru. Ona se temelji na prostornoj percepciji, ali ovisi i o specijalnom čimbeniku inteligencije. Igra ulogu kod ispitivanja osoba i provođenja operativnih i dokaznih mjera i radnji; 48 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici (205) Donošenje pogrešnih taktičkih rješenja kao modela operativnotaktičkih ili dokaznih radnji koje u mislima stvara organ postupka i koje želi poduzeti u konkretnom slučaju. Riječ je određivanju cilja, načina i sredstva izvršenja radnje, dakle, o izboru sistema operativno taktičkotehničkih, dokaznih i raspravnih radnji, taktičkih načina i kombinacija koji djeluju u dijalektičkoj povezanosti kao najoptimalniji za rješenje konkretne situacije; (206) Kada se nema u vidu da je ultimativna mjera uspješne ovlaštene službene osobe vladanje procesima : indukcije, dedukcije i generalizacije; (207) Kada se zanemaruje uloga operativnog kombiniranja, kao sposobnosti povezivanja dijelova u logičku cjelinu koje je utemeljeno na kriminalističko-pravnim vjerodostojnim činjenicama, dakle, utvrđenima; (208) Kada se ne uviđa da i nova „naučna osjetila“ kojima raspolažu organi represije nisu nepogrešiva npr. zbog neadekvatne primjene ili neadekvatnog održavanja, pogrešnih programa itd.; (209) Kada se ne vodi računa o psihološkom kapacitetu osoba kao izvora informacija. On se odnosi na tačnost i opseg iskaza; (210) Kada se prikupljene informacije ne provjeravaju, sređuju, procjenjuju klasificiraju i međusobno povezuju, stavljaju u korelaciju. Kada se zaboravlja da tek tada njihova operativna vrijednost dolazi do punog izražaja. Za taj rad potrebna je stručnost, visoka koncentracija, korištenje brojnih evidencija, a koji puta i talent; (211) Kada dijapazon raspoloživih dokaza direktnih i indirektnih nije zadovoljavajući u kvalitativno-kvantitativnom smislu i kada dokazi nisu dovoljno dokazno jaki i autentični; (212) Kada istorodni operativno-represivni organi primjenjuju različite metode rada; (213) Kada pravni argumenti nemaju prednost pred drugima; (214) Kada se otkrivene i osigurane činjenice naučno ne objašnjavaju; (215) Kada se OSO previše oslanjaju na osobu koja daje iskaz, a premalo na sadržaj iskaza; (216) Kada se ne vodi dovoljno računa o tipologiji osoba kao personalnih izvora informacija; 49 Duško Modly: NEKI RAZLOZI KOJI OTEŽAVAJU OPERATIVNI RAD OVLAŠTENIH SLUŽBENIH OSOBA ORGANRA REPRESIJE (217) Kada način unošenja utvrđenih činjenica u zapisnik ili druga pismena nije iscrpan, niti kronološki u skladu s iskazima osoba; (218) Kada kvaliteta sadržaja zapisnika, osobito o ispitivanju osoba, varira ovisno o težini delikta o kome je riječ; (219) Kada prikupljanje obavještenja nije rekonstrukcija događaja iz prošlosti; (220) Kada se nema u vidu da je prvi korak u obrascu operativnog rada OSO određivanje istražne situacije. One mogu nastati u bilo kojem stadiju operativnog rada i njihova suština svodi se na opseg informacija kojima se raspolaže u tom trenutku. U najužoj vezi s istražnom situacijom su njezina ocjena i prognoza, koje ne utječu na istražnu situaciju; (221) Kada se nema u vidu da etička komponenta operativnog rada, koja treba ostati duboko urezana u psihu OSO, je njihova odgovornost prema životima onih koji su pogođeni zločinom i događajima nakon njegovog izvršenja; (222) Kada OSO istražuju činjenice ne onako kako one postoje u stvarnosti, nego kako ih oni vide; (223) Kada se ne vodi dovoljno računa o tome da osjećaji utječu na proces komunikacije. Pri tome OSO uvijek trebaju biti oprezne s negativnim osjećajima; (224) Kada se mijenjaju smisao i sadržaji informacija; (225) Kada OSO govore ono što drugi misle bez kritičkog pristupa i kada ne rangiraju informacije po vrsti i sadržaju; (226) Kada se nema u vidu da operativni rad mora integrirati vrijeme, prostor, informacije, piramidalnu organizaciju i združeno djelovanje više organa represije itd.; 50 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici ABSTRACT This article outlines some of the technical-tactical, forensic and legal reasons that may hamper or impede law enforcement and criminal justice officials in the performance of their official duties. This primarily refers to police officers, prosecutors and judges. The ability of law enforcement and criminal justice professionals to perform their field activities, acting within or outside the normal scope of their professional duties and responsibilities, primarily depends on the circumstances of the criminal event which is the object of their interest. The author places emphasis on reasons related to criminalistic and forensic aspects of their performance, rather than legal ones. Even though the work performed by police officers and criminal justice officials at first glance seems deceptively simple, it actually resembles a walk down the interwoven paths of an incredibly intricate labyrinth “paved” with numerous dilemmas, questions, different procedures, objective or subjective obstacles etc. This paper makes the full scope of their professional duties directly visible. It sets out the significance of cognitive abilities and the crucial role of anticipation, description, explanation, etc. The author of the article looks at the specific cognitive aspect deemed essential to the work of law enforcement officers and officials. Key words: on-field performance, procedures, professional competence, cognitive abilities, circumstances under which the investigation takes place etc. 51 Edin Mutapčić∗ “ISTOČNO PITANJE” I BOSNA I HERCEGOVINA DO POŽAREVAČKOG MIROVNOG UGOVORA SAŽETAK Istočno pitanje kao problem u evropskoj historiografiji nastaje uslijed dekadencije Osmanskog carstva koja nastaje poslije bezuspješne treće opsade Beča, odnosno “Velikog rata” (1683-1699) koji je uslijedio. Ovo pitanje istovremeno u sebi nosi značajne elemente, prema stavovima evropske historiografije, “civilizacijskog sukoba”, odnosno sukoba kršćanstva i islama, koje se prema ideolozima navedenog sukoba žele prostorno omeđiti religije, kao azijsku i evropsku. Bosna i Hercegovina je tokom gotovo dva stoljeća bila u središtu prije svega Habsburških namjera da ovo pitanje okončaju u svoju korist pri čemu bi Bosna i Hercegovina postala sastavni dio njihovih zemalja. U ovom radu će biti prikazan početni period, period „geneze“ iz kojeg će u narednom periodu proizaći politički problem koji je u historiografiji prepoznatljiv kao Istočno pitanje, Ključne riječi: Osmansko carstvo, Istočno pitanje, Bosanski ejalet, Habsburško carstvo, Rusija, Mletačka republika, demografija, pravo. ∗ Prof.dr., vanredni profesor, Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli. 53 Edin Mutapčić: "ISTOČNO PITANJE" I BOSNA I HERCEGOVINA DO POŽAREVAČKOG MIROVNOG UGOVORA UVOD Navedenim terminom („Istočno pitanje“; res Orientales) u evropskom diplomatskom rječniku se uglavnom svodi na status osmanske političke baštine. U prvom planu zbog snage evropskih sila, to je ona teritorija koje je osmansko carstvo držalo prvenstveno u jugoistočnoj Evropi, (Vlaška, Moldavija, Krim, Srbija, Bugarska, Grčka, Albanija, Makedonija, Bosna) i na Sredozemlju (otoci ovog mora, kao i otoci njemu pridruženih mora). Slabljenjem carstva ova problematika dobija sveopšte karakteristike osmanske zaostavštine, te u problematiku navedenog pojma ulaze i oni prostori gdje dominantno živi muslimansko stanovništvo, kao što su: Bliski i Srednji Istok (Sirija, Liban, Arabija, Palestina, Irak) i Sjeverna Afrika (Egipat, Tunis, Alžir, Libija). 1 „U užem smislu to je pitanje koje se ticalo postanka i opstanka Osmanske carevine kao muslimanske države u Evropi“. Uslijed gore navedenih specfičnosti vremenom se to pitanje svelo na pitanje „opstanka Osmanske carevine na Balkanskom poluotoku i u istočnom Sredozemlju (Levantu)“. 2 Istočno pitanje je problem kojim se bavi već nekoliko generacija historičara. Sam naziv pojma („Istočno pitanje“), bio je prisutan i kod savremenika, dok se u diplomatskim krugovima prvi puta upotrebljava na Kongresu Sv. alijanse u Veroni 1822. godine. 3 „Istorija Istočnog pitanja toliko je široka ne samo da obuhvata istoriju nekoliko burnih stoljeća, nego i jedan lanac naroda i raznih nacionalnih kultura“. 4 M. Imamović, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, Magistrat, Sarajevo, 2003., 191. M. Imamović, Historija države i prava BiH, 191. 3 Vasilj Popović, Istočno pitanje-istorijski pregled borbe oko opstanka Osmanlijske carevine u Levantu i na Balkanu, drugo izdanje, Sarajevo, 1965., 3. (nadalje: V. Popović, n. dj.). 4 Isto, M. Ekmečić , Predgovor, str. V; 1 2 54 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici 1. Univerzalnost Osmanskog carstva U trenutcima svog uspona i velikih osvajanja koje je sprovodilo Osmansko carstvo u XIV, XV i XVI stoljeća zasigurno da je to u tom trenutku bila najznačajnija ekonomska i vojna sila tadašnjeg svijeta. Kultura i način života zasigurno su u tim trenutcima bili ispred evropskih. Iako je vrlo teško navesti sve razloge koji su vodili Osmansko carstvo u te brojne uspjehe, ipak u prvi plan se stavljaju slijedeća dva. 1) Najprije, to je dobra državna organizacija, koja je svoj procvat doživjela zahvaljujući odličnom vojno-državnom ustrojstvu, organiziranom na principu timarskog sistema vlasništva koji je u brojnim segmentima iznad tadašnjih evropskih feudalnih sistema. Timarski sistem je, sam po sebi, podsticao osvajačku politiku, za koju su imale interes sve društvene snage. Početak, same krize Osmanskog carstva je vezan za dalje pokušaje osvajanja i zasigurno da u vrijeme nastanka izraženije krize Osmanskog carstva, poslije bezuspješne opsade Beča 1683. godine, kod evropskih sila je bila izraženija bojaznost za daljnju osmanlijsku ekspanziju, nego li što su pomišljale na protjerivanje Osmanlija iz Evrope. Dakle, kod suvremenika uopšte nije postojala svijest o krizi carstva i njegovom zaostajanju u tom trenutku. Takva slika se javlja tek gotovo jedno stoljeće poslije. 2) Tolerancija osmanskog društva. U Osmanskom carstvu, kao islamskoj državi, je živio veliki broj etnički, vjerski i jezički raznorodnog nemuslimanskog stanovnišva. To su u prvom redu bili kršćani, pravoslavne vjeroispovijesti i Jevreji. Oni su, u skladu sa islamskim propisima, kao narodi „knjige“, tj. oni koji imaju knjigu „Božijeg otkrovenja“ i ispovijedaju religiju otkrovenja, uživali u Osmanskom carstvu, kao muslimanskoj državi, status zaštićene manjine. To su bili takozvani milleti.5 Pripadnici svakog milleta čiji je vjerski poglavar živio 5 M. Imamović, n. dj., 126-127; D. Kicikis, Osmanlijsko carstvo, Plato, Beograd, 1999., 21- 22.; Poslije grčkog, uslijedilo je osnivanje jevrejskog mileta (1454-1455). Mehmed II je pozvao rabina Musu Kapsalija koji je živio u Konstantinopolju i prije osvajanja, i imenovao ga velikim rabinom. Zatim je 1461. godine osnovan gregorijanski (armenski, pravoslavni) millet pri čemu je armenski biskup iz Bruse, Joakima 55 Edin Mutapčić: "ISTOČNO PITANJE" I BOSNA I HERCEGOVINA DO POŽAREVAČKOG MIROVNOG UGOVORA u Osmanskom carstvu i bio osmanski podanik uživali su na personalnoj osnovi određenu vjersku samoupravu i zaštitu. Oni su svoje privatnopravne, prije svega statusne i porodične odnose regulirali na osnovu svog vjerskog ili kanonskog prava. 6 Osmansko carstvo je bilo jedna od univerzalnih svjetskih imperija koja je pod političko-administrativnim pojmom osmanstva okupljala i ujedinjavala etnički i vjerski raznorodne elemente. Iz tog razloga potrebno je naglasiti činjenicu i pogrešnog svođenja u evropskoj historiografiji ovog carstva kao Turskog. Prema tome, potrebno je razlikovati pojmove osmanski i turski. Prvi je politički, a drugi etnički pojam. Zato se Carstvo u nauci naziva osmanskim, a ne turskim. 7 Naravno u svemu tome je izuzetak „krug turske magije“, kako je „antiturske filipike“ prozvao hrvatski književnik Miroslav Krleža, odnosno iskrivljavanje historijskih činjenica naspram događaja vezanih za taj period balkanske historije. 8 Naravno takav dojam prisutan je i opšte u „tradicionalnoj“ evropskoj literaturi. 9 Potrebno je naglasiti, da spomenuta tolerancija nije nikakav osmanski ili turski izum to je ustvari „pitanje života i smrti jednog carstva i ona nema nikakve veze sa vrlinama vladar ili dominantnog naroda“. 10 Ovu je državu početkom XIV stoljeća (Yovakim), imenovao patrijarhom (što su Armenci koristili tek od 1543. godine). Osnivanje svih milleta je evolutivni proces, ograničen najprije na glavni grad da bi se vlast vremenom proširi na prostor cijelog Carstva. 6 M. Imamović, Historija države i prava BiH, 126. 7 M. Imamović, Historija države i prava BiH, 117. 8 Miroslav Krleža, 99 varijacija, Lexicographica, Eseji i zapisi, Biblioteka XX vek, Duga, Beograd, 1972., 45.; „Kako se fascinantan krug turske magije još uvijek nije ugasio u našim svijestima, više od svega govori Njegoš, čije parole još danas ubiru pljesak sa otvorene scene, kao da se u Gorskom vijencu o neposredno živim političkim problemima, a ne o jednom historijskom motivu na prijelazu iz XVII u XVIII stoljeće.“ 9 Tako u jednom od najpubliciranijih historija srednjevjekovne Evrope, francuski autor Heri Pirenne opisujući osmansko zauzimanje Carigrada, i ulazak u „Aja Sofiju“, zaključuje: “bio je to izraz počasti, što ga je taj barbarin nesvijesno iskazao višoj kulturi, koju je upravo nadvladao” (Henri Pirenne, Povijest Evrope od seobe naroda do XVI stoljeća, Marijan Tisak, Split, 2005). Naravno pri tome mu ni na kraj pameti nije da analizira riječi španjolskog ambasadora u Bizantu – Carigradu, koji 1403. godine, dakle 50.-godina prije osmanskih osvajanja opisujući ovu carsku prijestolnicu kaže da je to grad u „ruševinama, pretvoren u veliko selo“( D. Kicikis, Osmanlijsko carstvo, 80) 10 D. Kicikis, Osmanlijsko carstvo, 6. 56 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici utemeljio Osman Gazi, vođa jednog od brojnih turskih plemena. 11 Po njemu se, kao osnivaču države i dinastije, Carstvo službeno naziva osmanskim, a ne turskim. Mada je turski bio službeni jezik osmanske administracije, samo Carstvo nije u etničkom smislu bilo tursko. Tradicionalni naziv koji su koristili osmanski historičari je OsmanliDevlet. Devlet, ustvari, znači Komonvelt (en. Commonwealth) to bi savremeni termin označio kao zajednicu naroda, osmanlijska zajednica naroda. 12 Dakle, radi se o raznorodnoj zajednici naroda pri čemu se ne može istaći ni posebna jezička dominacija Turaka. Tako se i politički narod tog Carstva naziva Osmanlijama, a ne Turcima. Treba naglasiti da veliku ekspanziju ovo carstvo duguje promjenama koje su nastale „u njegovoj unutrašnjoj strukturi i političkom razvoju“ tako da ustvari carstvo nastavlja tradiciju „klasičnih država Bliskog istoka“ 13, ali i onih organizacionih vrijednosti do kojih je doseglo Bizantijsko carstvo, tokom svog razvitka. 14 U svemu tome, treba imati u vidu povoljan geografski položaj koji je Osmanskom carstvu omogućavao kontrolu najvažnijih komunikacijskih centara sve do otkrića „novog svijeta“ krajem XV stoljeća. Osmansko carstvo se raspada u Prvom svjetskom ratu, nakon kojeg nastaje Turska kao republika i nacionalna država turskog naroda u modernom smislu riječi. 15 Osman Gazi kao vođa jedne od brojnih seldžučko-turskih ratničkih skupina, koje su operirale u Maloj Aziji (Anadoliji), na istočnim granicama Bizanta. Za razliku od drugih sličnih skupina, koje su se raspale, Osman (1299-1326) je uspio uspostaviti i organizirati u zapadnoj Anadoliji državu koja je u početku imala status kneževine, odnosno emirata ili bejlika (beylik). Temelje toj državi postavio je već Osmanov otac Ertogrul, vođa jednog od centralno-azijskih turskih nomadskih plemena koja su se pred mongolskim pritiskom pomjerila u Anadoliju. Osnivačem carstva smatra se Osman po kome su i država i dinastija dobili ime. 12 F. Muhić, Mit o kršćanskoj Europi i islamskom Orijentu – Bosna kao povijesna i kulturna paradigma Europe, Bošnjačka pismohrana, Svezak 11., br. 34-35., Zagreb, 2012., 94., nap. 3., 13 H. Inaldžik, Osmansko carstvo, klasična doba 1300-1600, Srpska književna zadruga, Beograd 1974; 8. 14 D. Kicikis, Osmanlijsko carstvo, 4-52. 15 M. Imamović, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, 117. 11 57 Edin Mutapčić: "ISTOČNO PITANJE" I BOSNA I HERCEGOVINA DO POŽAREVAČKOG MIROVNOG UGOVORA 2. Prvi znakovi krize osmanskog carstva U vrijeme velikih uspjeha osmanskog carstva pojavljuju se i prvi znakovi krize. Prolaskom vremena broj problema s kojima se suočavalo Carstvo je sve veći, i oni su kao takvi narušavali moć Carstva. Iz tih razloga potrebnim se čini da izdvojimo neke od tih gorućih „problema“ koji su u velikoj mjeri uvjetovali slabljenje ovog „univerzalnog“ carstva. Smanjenje osvajačkih akcija oslabilo je državne prihode, što je smanjilo interes svih društvenih slojeva za državne interese. Državno rukovodstvo se bavilo dvorskim intrigama, živeći haremskim životom, pri čemu je vodilo pljačkaško-rasipničku politiku u privredi. Istovremeno u privredi se odigravao proces čiflučenja, koji u sjenu baca timare i zijamete. Posljedica toga je propadanje, najelitnije borbene snage carstva, spahija, nekada nepobjedivog konjičkog reda. Sličan proces odigravao se i kod janjičara koji, uslijed krize, redovno ne primaju platu. 16 Osmansko carstvo je bila složena (višeetnička) država, u čijim pojedinim dijelovima se javljaju autonomističke težnje, kako kod kršćanskih naroda, tako i kod pojedinih, od centralne vlasti, osamostaljenih namjesnika, islamske vjere. Na čelu onih koji su podsticali pobune bila je obrazovana ulema, koja je na taj način prilijevala ogromno bogatstvo. 17 Naravno, u vrijeme izraženije krize, sve značajniju ulogu imaju vjerski fanatici, tako da rastući broj „fudamentalista“ negativno je utjecao na razvoj nauke i tehnike, svakako jednih od oslonaca razvoja svakog društva. 18 Sa druge strane, sigurnost u carstvu u velikoj mjeri je narušena od razbojničkih bandi hajduka i uskoka, koji su, kao odmetnici, Janjičari su se sve više bavili drugim zanimanjima i tako smanjivali svoju borbenu sposobnost (Bune i ustanci u Bosni i Hercegovine u XIX veku, Vojnoistorijski institut JNA, Beograd, 1952. godine, 5-13.). 17 Obrazovanje koje je bilo ulemskog karaktera, ne samo da nije moglo ići ukorak sa evropskim niti odgovorit potrebama islamske vjere i Osmanske države.; S druge strane, među kršćanskim podanicima Carstva, posebno su značajnu ulogu imali Fanarioti koji su obavljali visoke dužnosti u pravoslavnoj crkvenoj hijerharhiji, ali i u osmanskoj administraciji, pri čemu su znali zauzimati značajne diplomatske položaje u Carstvu, ali i izvan njega (Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, Orijentalni institut Sarajevo, poseb. izd. IX, Sarajevo 1996., 85-101; nadalje: A. Aličić, n. dj.). 18 D. Kicikis, Osmanlijsko carstvo, 89. 16 58 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici pljačkali stanovništvo, ne obazirući se, pri tome, na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost. Uslijed velike nesigurnosti koja se time pojavila stanovništvo bježi u gradove. 19 U takvim okolnostima prestao je proces prelaska na islam, a samim time i mogućnost povećanja vojnih snaga, jer prema principima islamske države obaveza odbrane i rada je djelokrug koji je pripadao muslimanskim podanicima. Ekonomski razlozi za propadanje Osmanskog carstva, mogu se pravdati otkrićem Amerike, kao i novog puta za Indiju, čime se gubi ranija dominantna uloga u trgovačkim komunikacijama između Evrope i drugih dijelova svijeta. 20 3. Specifičnosti bosanskog ejaleta neposredno pred početak istočnog pitanja Bosna i Hercegovina je, pred početak Istočnog pitanja, imala status ejaleta-najveće administrativne jedinice carstva. 21 Navedeni status dobijen je 1580. godine tako što je dio teritorija budimskog (sandžaci Zvornik i Požega) i rumelijskog (Uz Bosanski sandžak priključeni su: Hercegovački, Kliški, Pakrački i Krčki). Poslije dolaska pod osmansku vlast Bihaća 1592. godine, nedugo zatim nastat će istoimeni sandžak kao sastavni dio Bosanskog ejaleta. 22 Tako je Bosanski ejalet predstavljala jednu od najznačajnijih evropskih provincija Carstva, čije teritorije su prevazilazile obim nekadašnjeg bosanskog kraljevstva. 23 Porazom, Bošnjaka, kod Siska 1593. godine izginuo je veliki broj bosanskih spahija. To je za posljedicu imalo uvođenje odžakluk timara (nasljednih timara), što je povećalo utjecaj domaćeg askera i njegov interes za Ostavljajući pri tome ogromne zemljišne komplekse neobrađenim (A. Aličić, n. dj., 85-101). Osmansko carstvo ovim otkrićima gubi ulogu najznačajnijeg trgovačkog partnera između Evrope i Indije (V. Popović, n. dj., 51). 21 Uzimanje mladića sa prostora Bosanskog ejaleta u janjičare traje od samog osvajanja Bosne 1463. godine. Na taj način zahvaljujući svojoj sposobnosti Bošnjaci su dostizali najviše dužnosti u okviru Osmanskog carstva. Međutim,oni nisu zaboravljali svoj rodni kraj, u kojem su često podizali prelijepe zadužbine (građevine), koje ne samo da dodatno obogaćuju Bosnu, nego je čak svrstavaju u red razvijenijih zemalja carstva, kao i dijelova evropskog kontinenta tog doba. U Bosni se po prvi puta javlja prava, domaća gradska privreda, a grad Sarajevo je predstavljao jedan od najznačajnijih kulturnih centara Balkanskog poluotoka, pa i šire (Safvet-beg Bašagić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, od g. 1463-1850., Vlastita naklada, Sarajevo, 1900., 18-19). 22 H. Šabanović, Bosanski pašaluk - postanak i upravna podjela, Svjetlost, Sarajevo, 1982., 78-79; 82-85. 23 A. Aličić, n. dj., 41-43.i 85-89.; H. Šabanović, Bosanski pašaluk, 78-79; 19 20 59 Edin Mutapčić: "ISTOČNO PITANJE" I BOSNA I HERCEGOVINA DO POŽAREVAČKOG MIROVNOG UGOVORA odbrane svoje zemlje, tako da ovaj sistem pored jakih gradskih esnafa, predstavlja buduću ekonomsku osnovu Bosanskog ejaleta. Kao posljedicu toga imamo zakašnjeli proces čiflučenja u Bosni, koji nije bio tako raširen kao u drugim provincijama carstva. U tom periodu Bosanski ejalet na sjeveru gubi svoju „historijsku“ ulogu „kontaktne zone“, odnosno krajišta, tako da je jedino tu ulogu za zadržao na zapadu (područje Bihaćkog sandžaka). U vjerskom pogledu Osmansko carstvo je predstavljalo islamsku državu, u kojoj je sultan predstavljao i vrhovnog vjerskog poglavara. 24 Pravoslavni stanovnisi su imali autonomiju u okviru „grčkog“ (pravoslavnog) milleta, a od 1557. Godine dolazi do obnove Pećke patrijaršije. 25 Katolički podanici carstva na teritoriji Bosanskog ejaleta bili su organizovani u franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu. 26 Bosanski pašaluk od svog osnivanja 1580. godine, pa sve do Bečkog rata (1683-1699) bio je jedino krajište (serhat), na zapadu, tako da je to jedan dosta miran period po bosanske granice, izuzev na toj dosta aktivnoj zapadnoj strani. 4. Demografske prilike u Bosni i Hercegovini i evropskim dijelovima Osmanskog carstva U velikim osmanskim osvajanjima tokom XV stoljeća dolazi do prodora ove države, ali i orijentalne kulture na prostore Panonske nizije i Podunavlja. Zajedno sa vojnom silom širila se i islamska vjera koja je na tim novoosvojenim područjima s vremenom pridobijala veliki broj pristalica. 27 24 Od osvajanja Egipta 1517.godine sultani nose i titulu vjerskog poglavara svih muslimana, titulu halife. Prvi među njima bio je Selim I (V.Popović, n.dj., 51). 25 B. Nilević, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Pećke patrijaršije 1557. godine, Veselin Masleša, Sarajevo 1990. 26 Ona je obuhvatala najveći dio Rumelije. Djelatnost franjevaca na prostorima carstva je uglavnom misionarskog karaktera (Julijan Jelanić, Kultura i bosanski franjevci, I svezak, fototip izdanja iz 1912., Svjetlost, Sarajevo, 1990., 156-200). 27 Islam se nije širio silom. Tako znameniti bosanskohercegovački historičar Vladimir Skarić u članku: "Širenje islama u Bosni i Hercegovini" kaže: „Krivo je mišljenje da se na Balkanskom poluostrvu islam širio silom. Mnogo dokaza ima, da to nije tako. Ja ću istaći samo fakat da XIX vijek ne bi zatekao nijednog hrišćanina, 60 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Muslimansko stanovništvo (Albanci, Bošnjaci, Turci idr.) dominiralo je u gradovima, koji su po svojoj fizionomiji imali islamsko orijentalni karakter, na području cijelog Balkanskog poluotoka. 28 Na selu je u većini pokrajina bilo brojnije kršćansko stanovništvo i to pravoslavnog obreda, izuzev u najsjevernijim dijelovima, gdje su brojniji katolici. Tako u nekim, danas kršćanskim sredinama, muslimani su bili brojnija vjerska skupina. Tako na prostoru između Drave, Dunava, Save i Ilove, oko 1580. godine, dakle pred Bečki rat, muslimani su činili većinsko stanovništvo.29 Istraživanjima demografskih osobenosti Slavonije tog vremena bavili su se Stjepan Pavičić i Josip Buturac. Njihovi rezultati, iako su neovisno istraživali, se u značajnoj mjeri podudaraju. Prema rezultatima S. Pavičića na navedenom prostoru živi: oko 115.000 muslimana. Katolika (Hrvata) ima oko 72.000., Srba(pravoslavaca) oko 33.000. i 2.000 Mađara. Demografske analize pokazuju da je muslimansko stanovništvo (Albanci, Bošnjaci, Turci i dr.) dominiralo u gradovima, koji su po svojoj fizionomiji imali „islamsko orijentalni karakter“, na području cijelog Balkanskog poluotoka. Na selu je u većini pokrajina bilo brojnije kršćansko stanovništvo i to starosjedilačko (katoličko), mada se pod okriljem osmanske uprave ciljano doseljava vlaško (pravoslavno) stanovništvo. „Muslimani su bili ponajviše Hrvati starosjedioci, manje doseljenici iz Bosne i Srbije, a rijetko pravi Turci ili Arapi…“.30 niti bi bilo i jedne crkve i manastira da je islam širen državnom silom. Islam su širile prilike i ljudske okolnosti.“ (Islamska misao H. Mehmeda Handžića, Sarajevo, 1994., 203.) 28 Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, knjiga II, Školska knjiga Zagreb, Zagreb 1959. (nadalje: Historija naroda Jugoslavije II). 29 Istraživanjima demografskih osobenosti Slavonije tog vremena bavili su se Stjepan Pavičić i Josip Buturac. Njihovi rezultati, iako su neovisno istraživali, se podudaraju. Prema njihovim podacima na tom prostoru ima: oko 115.000 muslimana, među kojima dominiraju Bošnjaci i domaće starosjedilačko stanovništvo koje je prihvatilo islam. Katolika ima oko 72.000., Srba(pravoslavaca) oko 33.000. i 2.000 Mađara. ( Grupa autora, Islam i muslimani u BiH, Sarajevo, 1977., 203.; Muhamed Hadžijahić, Porijeklo bosanskih muslimana, Bosna, Sarajevo 1990., 119-120 (nadalje: M. Hadžijahić, n.dj.). 30 „Zemljišni pojas od 30 km uz hrvatsko-tursku granicu od rijeke Ilove do Česme i dalje prema Dravi ostao je kroz 140 godina bez stanovnika; Pakračko-voćinska krajina zadržala je tek nekoliko stotina svojih starosjedilaca; u okolici Broda i Požege prešlo je oko 40.000 katolika Hrvata na islam, a otprilike toliko i u istočnom Srijemu; ondje je deset katoličkih sela prešlo na pravoslavlje, pa je tako i taj kraj izgubio uglavnom 61 Edin Mutapčić: "ISTOČNO PITANJE" I BOSNA I HERCEGOVINA DO POŽAREVAČKOG MIROVNOG UGOVORA Situacija je gotovo identična i u Lici, dok je veliki broj muslimana tada nastanjivao Dalmaciju. 31 Od tih stanovnika dominirali su među muslimanskom populacijom starosjedioci koji su prihvatli islam, uz neznatan broj doseljenog neslavenskog stanovništva (Arapa i Turaka). Sličan proces se odigravao i na prostorima Ugarske, a pogotovo u gradovima gdje je islamizirano stanovništvo bilo dominantno. 32 U tom periodu na prostoru Bosanskog ejaleta prema izvještajima, službenika katoličke crkve: Petra Masarechija, Atanasija Grgičevića i Ivana Tomka Mrnavića, živjela je dvotrećinska muslimanska većina, od ukupnog broja stanovnika. Među jednom trećinom kršćana brojniji su oni „istočnog obreda“ (pravoslavci). Tako, prema apostolskom vizitatoru Petru Masarechiju, 1624. godine, u Bosni (uključujući i dio Slavonije, ali bez Huma i Popovog polja) muslimana ima oko 675.000; katolika oko 150.000 i 75.000 pravoslavnih. Muhamed Hadžijahić, koji se kod nas svakako najviše bavio ovom problematikom smatra da Masarechi jedino griješi kod broja pravoslavnih. Kao razlog za takav zaključak je izvještaj Atanasija Grgičevića, koji je raspolagao i službenom beglerbegovom dokumentacijom, te kaže da katolika ima u Bosni oko 250 000., dok pravoslavnih ima više, dok su najbrojniji muslimani koji čine apsolutnu većinu stanovništva u Bosni. Ivan Tomak Mrnavić, 1627. godine vidi u svoje starinsko katoličko stanovništvo; katolici su u velikoj množini bježali pred Turcima u zapadnu Hrvatsku i Madžarsku gdje su se u velikom bro ju pomadžarili ... Uza sve teškoće i stradanja, progone i gubitke, Hrvati su katolici činili većinu seoskoga stanovništva od pravca: Ilok i ušće Bosuta pa Posavinom do Cernika i Stare Gradiške, Srijemom i Podravinom do Virovitice, u Đakovštini i u polovici sela Požeštine (Josip Buturac, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, Zagreb, 1970). 31 Tu su u navedenim krajevima među muslimanskom populacijom Bošnjaci, uz domaće starosjedilačko stanovništvo, koje je prihvatilo islam, predstavljali većinu. Već 1530. godine Osmanlije ova područja naseljavaju muslimanima iz drugih krajeva i pravoslavnim iz donjeg Podrinja, odnosno iz područja oko rijeka Tare, Ibra i Lima. Od 1550. godine nailazi novi val naseljavanja Like, a 1575. i treći. Gradske sredine su naseljene muslimanskim stanovništvom, a pravoslavci – stočari naseljavaju brdsko-planinske predjele (martolozi ili četnici). „Ono preostalo“ prije osmanskih osvajanja katoličko stanovništvo, „koje nije napustilo svoje domove skoro je sve prešlo na islam, ali je taj broj zanemariv“. Prema podacima iz 1687. godine u Lici je bilo oko 30.000 muslimana koji su živjeli u oko 7.000 kuća i „predstavljali su veliku većinu stanovništva“ (Ševko Omerbašić, Islam i Muslimani u Hrvatskoj, Mešihat Islamske Zajednice u Hrvatskoj, Zagreb, 1999., 144). 32 Tako Evlija Čelebi, putujući 1660.i 1661. god. osmanskim dijelovima Ugarske bilježi: da se bosanskim jezikom govori u Pečuju. Stanovnici Budima su Bošnjaci, kao i bijeli stanovnici Sigestvara. Istovremeno stanovnici Kaniže govore više jezika, od kojih je bosanski na prvom mjestu, dok u Šiklošu se govori poturski (M. Hadžijahić, n.dj., 119-120). 62 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Bosni dvotrećinsku muslimansku većinu, dok od jedne trećine kršćana su brojniji oni grčkog obreda. Slične podatke daje i fra Marijan Mrnavić. 33 Poslije osmanlijske pobjede na Mohačkom polju, pod osmanlijsku vlast došli su Srijem, Bačka i Banat. To područje je odranije zbog velike nesigurnosti bilo slabo nastanjeno 34. Ta okolnost je bila još izraženija poslije osmanlijskih osvajanja kada jedan dio starosjedilaca bježi, pred njima, na sjever. U novonastalim okolnostima osmanlijska vlast je vršila organizovano naseljavanje kolonizatora, među kojima je dominiralo pravoslavno-stočarsko stanovništvo, kao i jedan dio muslimanske populacije. To stanovništvo imalo je zadatak da, kao krajšnici, brane granice Carstva. 35 Proces širenje islama imao je značajnog odjeka, kod stanovništva, u Srbiji gdje je veliki broj starosjedilaca prešao na islam. U to vrijeme u Srbiju je doselio i veliki broj kolonizatora iz Podunavlja, Vlaške, Hercegovine i Crne Gore. U gradovima Srbije dominirali su muslimani najjčešće slavenskog porijekla, a na selu pravoslavni starosjedioci. 36 Prostor Novopazarskog sandžaka, kao sastavnog dijela Bosanskog ejaleta, je u najvećem dijelu bio nastanjen starosjedilačkim stanovništvom koje je prihvatilo islam. Od svih pokrajina Rumelije proces prelaska na islam, pored Bosne i Hercegovine, bio je najizrazitiji kod Albanaca, koji su i na Kosovu, uslijed srpske kolonizacije na sjever, postali najbrojnije stanovništvo. Prihvatanje islama jedino nije imala značajnijeg zamaha u brdskim krajevima Crne Gore, gdje je zbog teških životnih okolnosti 33 M. Hadžijahić, n. dj., 155-158. Treba napomenuti da područja koja je zaobišao u svom izvještaju Masarechi, su tada bila vrlo slabo nastanjena. Tu nenaseljenost će kasnije nešto ublažiti dolazak kršćanskih kolonizatora. 34 Starosjedioci su pod raznim propagandnim pritiscima dobrovoljno napuštali svoja ognjišta. (Historija naroda Jugoslavije II, 626). 35 Tako je na selu dominiralo pravoslavno stanovništvo,mada je bio i veliki broj muslimanskih sela, dok u gradovima, kao i drugdje uglavnom žive muslimani. To pridošlo stanovništvo imalo je poreske olakšice i druge povoljnosti u novoosvojenim područjima. Muslimansko stanovništvo dolazilo je iz Srbije, dok je i veliki broj starosjedilaca prihvatio islam. (Historija naroda Jugoslavije II, 181-184. i 626). 36 Među kolonizatorima dominirali su Vlasi-stočari, mada je bilo i veliki broj muslimana kolonizatora. Njihovo naseljavanje na tom području je bilo potrebno iz dva razloga: a) područje je dosta plodno, ali slabo nastanjeno; b) sve do bitke na Mohačkom polju, Smederevski sandžak je predstavljao krajište carstva (Isto, 72-94.,181-184 i 626). 63 Edin Mutapčić: "ISTOČNO PITANJE" I BOSNA I HERCEGOVINA DO POŽAREVAČKOG MIROVNOG UGOVORA ogroman broj stanovnika napuštao ognjišta i putem kolonizacije dobrovoljno odlazio u druge krajeve. Značajno strateško područje za Osmansko carstvo predstavljala je današnja Makedonija, u koju su vlasti naseljavale turkmenska plemena iz Saruhana i Male Azije, dok je jedan dio starosjedilaca prihvatio islam (Torbeši). 37 Na osnovu navedenih podataka možemo zaključiti da su kršćani u većini osmanskih pokrajina u Evropi predstavljali demografski brojnije stanovništvo u ruralnim sredinama, dok su muslimani činili većinu u gradovima. Prema tome, usljed dominacije ruralnog elementa demografski gledano proces prihvatanja islama zahvatio je manje od od polovine stanovništva navedenih krajeva. Podanici carstva su se dijelili na asker-vojni stalež i raju. Asker, kao vladajući društveni sloj, uglavnom je bio sastavljen iz muslimanske populacije, mada su u sastav askera ulazili i kršćani. Podređeni podanici carstva nosili su jedinstven naziv raja, koja se dijelila na kršćansku i muslimansku. Ovo bi ukratko bila demografska slika Balkanskog poluotoka i područja Podunavlja neposredno pred Bečki rat. 5. Bezuspješna opsada Beča i početak velikog rata (1683-1699) Veoma tešku krizu koja je zadesila Osmansko carstvo se polovinom XVII stoljeća privremeno je uspio suzbiti, osamdesetogodišnji, veliki vezir Mustafa-paša Ćuprilić. On je otpočeo sa reformom po uzoru na „zlatno Sulejmanovo doba“. Ustvari od početka njegove vladavine počinje posljednji bljesak Osmanskog carstva. Takve okolnosti bile su podsticaj za nove ofanzivne akcije ka prostoru srednje Evrope, sa jasnim ciljem da se osvoji Beč. Sa tim ciljem Mustafa-paša je pokrenuo 37 Oni naseljavaju turkmenska plemena iz Saruhana dok na sjeverozapadu naseljavaju plemena Juruka i Konjara, koja su doselila iz Male Azije. U islamsko-orijentalnim gradovima najbrojniji su muslimani, mada ima i veliki broj Jevreja, Grka, Makedonaca i dr. Na selu preovladava makedonsko stanovništvo (Isto, 5054). 64 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici ofanzivnu akciju, 1663. godine u kojoj je i pored neuspješne realizacije plana, mirovnim ugovorom u Vašvaru, došlo do teritorijalnog proširenja na prostoru Ugarske. 38 Započeto djelo nastavio je njegov zet Kara Mustafa-paša, koji je 1683. godine stigao na čelu osmanske vojske u srce srednje Evrope, pred grad Beč, te započeo njegovu posljednju opsadu. Austrijske snage pružale su snažan otpor, ali ipak do prave promjene na bojištu, odnosno do razbijanja opsade, došlo je tek kada je u pomoć pristigao poljski kralj Jan Sobjeski, sa oko 90.000 svojih vojnika. U takvim okolnostima opsada je razbijena. U nastavku rata protiv Osmanskog carstva udružle su se, pod pokroviteljstvom pape 1684. godine, Habsburško carstvo, Venecija, Poljska i Rusija (priključila se 1686). One su formirale Svetu ligu koja je nanijela ogromne teritorijalne gubitke Osmanskom carstvu. U toku rata reformisane austrijske trupe predvođene princom Eugenom Savojskim prodirale su sve do Makedonije. Navedene okolnosti su prouzrokovale, unutar Osmanskog carsva, niz pobuna i ustanaka. Katastrofalno stanje u kojem se nalazilo carstvo, ublažio je Mustafa-paša Ćuprilić svojim dolaskom na mjesto velikog vezira, organizovanom akcijom, je protjerao neprijateljske snage preko Dunava. Međutim, konačan uspjeh njegove protuofanzive spriječen je porazom i pogibijom kod Slankamena (1691), kao i porazom sultana Mustafe II, kod Sente (1697). Poslije ove bitke zaraćene snage su bile veoma iscrpljene, a na terenu je sve očevidnija ravnoteža, pa je došlo do mirovnog sporazuma u Sremskim Karlovcima 1699. godine. 39 Kada je u pitanju teritorij Bosanskog ejaleta, dolazi do značajnih demografski i teritorijalnih promjena. Katoličko stanovništvo je u ovom ratu uslijed prodora Eugena Savojskog duboko na teritorij Bosanskog Taj rat je vođen sa Habsburškim carstvom, koje je ustvari potdsticano od evropskih sila da se odupre osmanlijskoj ekspanziji. Upravo u drugoj polovini XVII stoljeća, počinje borba vladajuće dinastije sa plemstvom za uvođenje apsolutističke vlasti. U toj borbi pojedini oblasni gospodari upućuju poziv Osmanskom carstvu za pomoć. Tako je otpočeo rat u kojem Habsburgovcima pruža pomoć uz čiju pomoć Habsburgovci razbijaju opsadu Beča i nanose poraz kod Sv. Gottharda (Historija naroda Jugoslavije II, 736.750.; Grupa autora, Istorija Jugoslavije, Prosveta, Beograd, 1973.160-161.) 39 M. Imamović, Historija Bošnjaka, 286-289.; V. Popović, n. dj., 74-75. 38 65 Edin Mutapčić: "ISTOČNO PITANJE" I BOSNA I HERCEGOVINA DO POŽAREVAČKOG MIROVNOG UGOVORA ejaleta, zbog vjerske solidarnosti, pružalo podršku Savojskom koja je praćena velikim razaranjem i pustošenjem svih gradova koji su bili na meti austrijskog prodora do Sarajeva, tako da je kod katoličkog stanovništva zavladao strah za odmazdom te je došlo do masovnog emigriranja prema sjeveru, odnosno habsburškim teritorijima. 40 Naravno, u svemu tome glavnu ulogu, kao svojevrsne “vođe” katoličkog korpusa, imali su franjevci, što je imalo za posljedicu i zatvaranje značajnog broja samostana. U Bosanskom pašaluku ostala su “tri samostana (Sutjeska, Kreševo i Fojnica) i svega 26 svećenika. Prema pisanju biskupa fra Paškala Vujičića, broj katolika u Bosni i Hercegovini spao je na 17.000 duša”. 41 Nažalost, u novonastaloj situaciji pozicija katoličkog stanovništva je bila dosta nezavidna jer je to bilo pravo demografsko desetkovanje. 42 Ovim mirovnim ugovorom dolazi do osjetnog smanjenja teritorija Bosanskog ejaleta koje je ostalo “bez cijelog Cerničkog, Požečkog i Ličkog, te dijelova Kliškog i Hercegovačkog sandžaka”, a veliki dio islamiziranog stanovništva sa tih zaposjednutih krajeva svoje utočište nalazi na teritoriju smanjenog Bosanskog ejaleta. 43 U samom ratu podršku Osmanskom carstvu je pružila Francuska, koja je koristila austrijsku zauzetost na istoku, te izvršila invaziju na Rajnsku oblast. 44 H. Kreševljaković, Bitka pod Banjalukom 4.VIII 1737., Izabrana djela IV, Veselin Masleša, Sarajevo, 1991., 7. Fra Stanko Mijić, Vremeplov Bosanske posavine crkava i samostana na Raščici u Tolisi, Franjevački samostan u Tolisi, Tolisa, 2001., 97. vidjeti nap. 2. 42 H. Kreševljaković, n.dj., 7. 43 Isto. 44 Istovremeno je Austriji podršku pružalo kršćansko stanovništvo sa prostora Osmanskog carstva. V.Popović, n. dj., 72-73. 40 41 66 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici 6. Mirovni ugovor u Sremskim Karlovcima i odraz na Bosanski pašaluk Na već spomenutom mirovnom skupu u Sremskim Karlovcima potpisan je mirovni ugovor. Po tom ugovoru Osmansko carstvo je u odnosu na predratno stanje ostalo uskraćeno za sljedeće teritorije: cijela Ugarska izuzev Banata, Slavonija i Srijem, do linije povučene od ušća Tise do ušća Bosuta. Granice prema Bosanskom ejaletu išle su uglavnom današnjom granicom Bosne uz dodatak nekoliko mjesta na krajnjem sjeverozapadu Bosne. Venecija je dobila Moreju (Peloponez), dok je njeno teritorijalno proširenje u Dalmaciji išlo do sat hoda unutar linije koja spaja: Knin, Vrliku, Zadvarje, Vrgorac i Gabelu (na Neretvi). 45 Uspjesi Rusije u ovom ratu svodili su se na vezivanje krimskih Tatara za sebe. Međutim, na mirovnim pregovorima, Rusija je imala pretjerane zahtjeve, koje Osmansko carstvo nije moglo prihvatiti. Time je došlo do odlaganja konačnog mira, koji je, naredne 1700. godine, potpisan u Carigradu. Tom prilikom Rusija je dobila u posjed Azov, kao i oslobađanje od obaveze da plaća danak krimskom hanu. 46 Poljaci su mirovnim ugovorom u Sremskim Karlovcima dobili od Osmanskog carstva Kamenjac sa podolskim i ukrajinskim pograničnim krajevima. „Sultan je Karlovačkim mirom potvrdio slobodu vjeroispovijesti katolicima u Bosni, što je austrijskom caru omogućilo da pod vidom njihove zaštite upliće u unutrašnje osmanske poslove“. Ugovorom se jamči i sloboda trgovine svim stranama, čime je Habsburškom carstvu i Mletačkoj republici omogućeno da komercijalno iskorištavaju Osmanskog carstva, ali da preko svojih trgovaca podstiču i uzbunjuju kršćansko stanovništvo na osmanskim teritorijama „protiv samog sultana, kao njihovog legitimnog vladara“. 47 Svim stranama potvrđeno je pravo 45 Historija naroda Jugoslavije II, 827-828. Azov je grad i luka na Donu, 8 km udaljena od Azovskog mora. Ovaj grad je u osmanlijskom posjedu od 1471. godine. Njegovim dobijanjem ruski car Petar Veliki (1689-1725), započinje sa gradnjom flote, koja će kasnije nanositi teške poraze osmanskoj vojsci. Ujedno to predstavlja početak realizacije ruske politike za izlazima na topla mora. (Mustafa Spahić, Povijest islama, El_Hidaja, Sarajevo, 1996., 436.; V. Popović, n.dj., 75-76. 47 M. Imamović, Historija Bošnjaka, 289. 46 67 Edin Mutapčić: "ISTOČNO PITANJE" I BOSNA I HERCEGOVINA DO POŽAREVAČKOG MIROVNOG UGOVORA slobodne posjete sv. mjesta, na teritoriji Osmanskog carstva, kao i samog Jerusalima. Ova opsada Beča bila je posljednja dobro pripremljena ofanzivna akcija Osmanlija prema Evropi. 48 U budućnosti, će još biti ofanzivnih akcija, ali ipak one neće biti odraz stvarne moći carstva, već nasuprot toga odraz određene historijske ili strateške nužnosti. Poslije ove bitke, gdje su po prvi puta od „kršćanskih sila“ izgubljene već u tom trenutku „tradicionalne osmanlijske zemlje“. Kasniji slijed događanja će ustvari pokazati da Osmansko carstvo prelazi u defanzivu, sa ciljem očuvanja postojećih teritorija, dok se među evropskim silama javlja želja za protjerivanjem ovog carstva sa evropskih prostora. Samim time javljaju se događaji koji se ubrajaju u okvir historiografskog problemaIstočno pitanje. S toga početak Istočnog pitanja vežemo za okolnosti koje su uslijedile poslije bezuspješne opsade Beča, 1683. godine. 49 Porazom pod Bečom, 1683. godine, kao i kasniji ratni neuspjesi Osmanskog carstva, negativno su se odrazili i na stanje u Bosanskom pašaluku, koje je ponovo postalo krajište (pogranično područje) sa tri strane, Tako, ovaj ejalet se graniči sa Habsburškom carevinom sa zapada i sjevera, dok na jugu se graniči sa Mletačkom republikom. U tim novonastalim okolnostima Bosna nije više polazana tačka za daljnja osvajanja, već naprotiv najisturenija evropska provincija Osmanskog carstva, kojoj je pripadao “lavovski dio tereta” u odbrani carstva. Još u toku rata (1683-1699), Bosna je kao neposredno ratno poprište doživjela Stanovništvo carstva se teško mirilo sa ovim porazom,tako da je veliki vezir Husejn Hamdžazade Ćuprilić, za pridobijanje javnog mnjenja, angažovao najsposobnijeg historičara tog vremena, Naima. Upravo ovaj historičar je imao zadatak da nađe opravdanje za mir koji je potpisao veliki vezir. Da bi to postigao, Naim opravdanje za mir koji je potpisao veliki vezir ,nalazi u njegovom poređenju sa mirovnim ugovorom koji je potpisao Muhamed kod Hudajbije. (Grupa autora, Svijet islama-vjera, narodi, kultura; Mladinska knjiga, Ljubljana,1979., 287. Kada je krenuo u pohod na rodnu Meku, prorok i državnik Muhamed,našavši se sa svojom vojskom u nezavidnoj situaciji prihvatio je primirje. Kasnije je vrijeme pokazalo ispravnost te Muhamedove odluke). 49 Takvo mišljenje iznosi i Milorad Ekmečić (V. Popovića, n.dj., IX-X), pri čemu on period do 1683. godine naziva predhistorijom Istočnog pitanja 48 68 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici stravična razaranja, pri prodoru habsburške vojske predvođene princom E. Savojskim, do Sarajeva (1697). 50 Karlovačkim mirom započinje izgradnja suvremenih bosanskohercegovačkih granica. Naime, te granice “Bosanskog ejaleta koje su išle rijekom Savom i Unom, na jugu skoro istovjetne sa današnjom granicom Bosne i Dalmacije, na istoku Smederevskim sandžakom, a na jugoistoku granicom nekadašnjeg Novopazarskog sandžaka čija je teritorija još od osmanskih osvajanja Bosne bila u sastavu istoimenog ejaleta.” 51 Sa značajnim teritorijalnim gubicima i poljuljanim unutrašnjim uređenjem Osmanskog carstva, Bosna je kao pogranična provincija ušla u kontekst tzv. Istočnog pitanja. Na taj način svi ratovi koji su u narednom period vođeni u kontekstu tzv. “Istočnog pitanja” svoj odraz i refleskije imao je Bosanskom ejaletu. 7. Ratovi za odbranu Bosne u XVIII stoljeću Osamnaesto stoljeće je bilko veoma militantno kada su u pitanju odnosi vezani za „Istočno pitanje“. Međutim, period koji je uslijedio od potpisivanja mira u Sremskim Karlovcima (1699), pa sve do početka Osmansko-Ruskog rata (1768-1774), možemo slobodno prozvati periodom ravnoteže u događanjima vezanim za Istočno pitanje. Kada je u pitanju Bosanski ejalet na njega su se u velikoj mjeri odražavali i oni sukobi koji su se u okviru Istočnog pitanja odvijali daleko do njenih granica. Tako, npr. kada je došlo do osmansko-ruskog rata 1711. godine, iako Bosna nije bila ni blizu međe sukoba zaraćenih strana, njeno stanovništvo moralo se sukobiti sa crnogorskim razbojnicima i plaćenicima, koji su podsticani od Rusije, na pograničnom području 50 On ovom prilikom nije uspio rasplamsati vjerski rat u Bosni, što mu je bio cilj, ali je zato uspio spaliti Sarajevo, koji kao trgovačko i zanatsko središte je u velikoj mjeri ugrožavalo mnoge konkurentske gradove na prostoru Monarhije. O spaljivanja Sarajeva vidi: M. Imamović, Historija Bošnjaka, 287-289.; O samom pohodu iz dnevnika E. Savojskog više: Davorin Taslidžić i Danijela Taslidžić Herman, Osmanska Baranja, Zavod za baranjsku povijesnicu, Beli Manastir, 2013., 118-124. 51 Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, BKC, Sarajevo, 1998. (dalje: Bosna i Hercegovina ), 117. 69 Edin Mutapčić: "ISTOČNO PITANJE" I BOSNA I HERCEGOVINA DO POŽAREVAČKOG MIROVNOG UGOVORA Bosanskog pašaluka činili razna razbojništva i zulume. 52 Ipak ovaj rat nije donio neke značajnije promjene, izuzev ljudsko-materijalnih gubitaka. Prva decenija poslije Karlovačkog mira odvijala se veoma povoljno po Osmansko carstvo. Habsburško carstvo je ozbiljno ugroženo plemićkom pobunom u Ugarskoj i ratom u kojem gubi suverenu vlast nad Španjolskom. 53 Istovremeno Rusija vodi Sjeverni rat (1700-1721), sa ciljem da se teritorijalno proširi na područje sjeverne Evrope. 54 U novonastalim okolnostima po nagovoru švedskog kralja Karla XII u rat ulazi Osmansko carstvo. Akcija će krenuti februara 1711. godine, pošto je prethodno krimski han donio u Carigrad dokaze o ruskom kršenju primirja. U ratnim operacijama, koje su se vodile na Prutu, ruska vojska Petra Velikog, ne dobivši očekivanu pomoć kršćanskog stanovništva sa prostora Osmanskog carstva, se našla u potpunom okruženju. 55 Rat je završen mirovnim ugovorom koji je bio dosta povoljan za Rusiju s obzirom na situaciju u kojoj se se našla, a to su: vraćanje Azova i rušenje utvrda na Donu, te povlačenje ruske vojske iz Poljske i ukidanje ruskog prava da drži svog poslanika u Carigradu. Da je u tim momentima Rusija imala pretjerane zahtjeve,u okviru Istočnog pitanja,u poređenju sa trenutnim vojnim mogućnostima svoje vojne sile, dokazuje realizacija ovog mirovnog sporazuma. Naime, Rusija je u dva navrata pokušala izbjeći praktično ispunjavanje odredaba mirovnog sporazuma. Međutim, 52 Bošnjaci su se morali suprostavljati crnogorskim napadima 1711., 1712., i 1713. godine. Zbog toga su oni 1714. godine krenuli na uspostavljanje reda u C. Gori. Vidi; Enes Pelidija, Pohodi bosanskih paša na Crnu Goru od 1706 - 1714. godine., Prilozi, Institut za istoriju, br.17., Sarajevo, 1980., 101-128. 53 Ustanak na prostorima Ugarske je 1707.godine, privremeno, uspio zbaciti cara Franju sa prijestola. S druge strane, gubitkom Španjolske, Habsburgovci gube mogućnost da se održe kao pomorska-kolonijalna sila. Mirovni ugovori Utrehtu i Raštatu su teritorija Habsburgovaca doveli do ravnoteže snaga na zapadu Evrope, a nastankom Pruske, Habsburgovci dobijaju konkurenta u njemačkim zemljama. Te okolnosti su bile sudbonosne za preorijentaciju njene vanjska politike ka prostorima Osmanskog carstva i Poljske. (Historija naroda Jugoslavije II, 861-864). 54 Rusija teži da izađe na sjeverno-evropska mora i tako postane značajna evropska sila. Situacija po Rusiju u toj namjeri je bila naročito povoljna poslije pobjede nad Šveđanima kod Poltave(1709). Tom prilikom švedski kralj Karlo XII je pobjegao na osmanlijski teritorij, gdje uz pomoć francuske i poljske diplomatije uspijeva zadobiti velikog vezira Baltadži Mehmed-pašu za akciju. 55 M. Imamović, Historija Bošnjaka, 293-294.; V. Popović, n.dj., 78. Ruskom pozivu za pomoć odazvali su se jedino Crnogorci koje je prethodno ruski emisar pukovnik Mihajlo Miloradović,uz novac i obilate poklone, nagovorio na razbojničke akcije (Enes Pelidija, O ulozi ruskog pukovnika Mihaila Miloradovića u dizanju ustanka crnogorskih, brdskih i hercegovačkih plemena 1711. godine protiv turske vlasti, Prilozi, Institut za istoriju, br.18., Sarajevo, 1981., 221-229.). 70 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici kada je došlo do okupljanja osmanlijske vojske, Rusija kreće sa realizacijom odredaba mirovnog sporazuma. 56 Konačan mirovni ugovor potpisan je u Jedrenu 1713. godine. Poslije ove sjajne pobjede na Prutu stanovnici Carstva počinju da vjeruju u“drugu Hudajbiju“. U takvim okolnostima Porta donosi odluku o objavi rata Veneciji, decembra 1714. godine. 57 Početak rata išao je na ruku Osmanskom carstvu, koje je, uz podršku lokalnog stanovništva zauzela Moreju. Venecije je od Bosanskog ejaleta osvojila Imotski i Čačavinu, te na taj način odvojila Osmansko carstvo od Dubrovačke Republike. Tom prilikom Dubrovčani su da bi izbjegli neposredno susjedstvo sa vječitim i neugodnim trgovačkim konkurentom, kakva je Venecija, poklonili područje Kleka i Neuma na sjeveru,i Sutorine na jugu, Osmanskom carstvu. Pošto se našla u vrlo neugodnoj situaciji, Venecija je tražila pomoć od ranijih saveznika. Tom pozivu odazvala se Austrija, aprila 1716. godine, koja je iste godine nanijela težak poraz portinim snagama, od 100.000 vojnika, kod Petrovaradina, 5.VIII 1716. godine. To je vjerovatno najtragičniji rat za Bošnjake u cijelom periodu Osmanske vladavine nad njenom teritoriju. U ovom ratu Habsburška carevina je “računala na potporu preostaloga katoličkog stanovništva u Bosni koji je već otprije najavio Austriji pokornost” te koje u samom toku rata “prelazi preko granice (Save), te se naseljavao na područjima pod austrijskom vlašću”. 58 Ratna akcija habsburške vojske na južnoj obali Save težila je da uspostavi odbrambenu liniju “dalje od Save pomoću utvrda, čardaka, šanaca.” Ta planirana linija je trebala imati pod kontrolom najznačajnije utvrde sjeverne Bosne (Zvornik, Gradačac, Gračanica, Doboj, Banja Luka, da se kasnije produži do Bihaća). 59 U toj namjeri dolazi do prebacivanja habsburške vojske iz područja Broda (Slavonski Brod; pod kontrolom komandanta - baruna Petraša) lađama u jesen 1716. godine na desnu obalu Save. Prvobitni V. Popović, n.dj., 77-78 Rat je otpočeo pod optužbom da su Mlečani uznemiravali osmanlijske brodove i pružali pomoć crnogorskim odmetnicima (M. Imamović, Historija Bošnjaka, 293-296). 58 S. Mijić, Vremeplov Bosanske posavine, 97-98. 59 S. Mijić, Vremeplov Bosanske posavine, 98. 56 57 71 Edin Mutapčić: "ISTOČNO PITANJE" I BOSNA I HERCEGOVINA DO POŽAREVAČKOG MIROVNOG UGOVORA uspjesi “cesarove vojske” doveli su do zauzimanja Bosanskoga Broda, Dervente i Doboja, te je princ Eugen Savojski naredio, da se “marljivo uredi” dostignuta granična linija. 60 Tokom 1718. godine na frontovima je primijetna ravnoteža snaga, te u takvim okolnostima dolazi do mirovnih pregovora. 61 Mirovnim ugovorom u Požarevcu, 21. jula 1718. godine, Habsburško carstvo je kao rezultat vojnih uspjeha izvojevalo novi prodor prema ranijim teritorijama Osmanskog carstva. Ona je po principu “uti possidetis” dobila Banat i sjevernu Srbiju sa gradovima: Beograd, Paraćin, Stalać i Šabac. Na prostoru Bosanskog pašaluka taj dobitak se ogledao u dobijanju Bijeljine i Brčkog. Za realizaciju “na terenu” određene su mješovite komisije da provedu razgraničenja. 62 Taj novodobijeni habsburški posjed, koji je po prvi jedini puta ugrozio bosansku granicu na rijeci Savi, protezao se južno od Save i to kod Bijeljine do 30 km (obuhvatajući i Bijeljinu) 63, onda dalje do rijeke Bosne oko 5 kilometara, te od Bosne do Novoga na Uni se proširivao na 10 kilometara. 64 Ratne operacije koje je provodila habsburška vojska još u vrijeme trajanja mirovnih pregovora u Požarevcu uspjela je privremeno ovladati i najsjevernijim tačkama, gradovima Doboj i Derventa. 65 Tako je ovim mirovnim ugovorom došlo do formiranja južnih granica Bosne i Hercegovine, koje će ostati istovjetne sve do Austro-ugarske okupacije 1878. godine. Situacija je bila, mnogo gora, na sjeveru, jer mirovnim ugovorom u Požarevcu, Bosanski pašaluk ostavljen je bez pojasa, 6-10. km uz rijeku Savu. U taj pojas ušli su sljedeći gradovi: Brčko, Bijeljina, S. Mijić, Vremeplov Bosanske posavine, 98. Španjolci su napali Sardiniju, austrijski posjed u Italiji, pa je i Austriji neophodan mir. Posrednici u ovom kao i kod Karlovačkog mira su Nizozemska i Engleska, koje su vodeće zemlje u trgovini sa Istokom, tako da im rat nanosi teške ekonomske gubitke (M. Imamović, Historija Bošnjaka, 293-296). 62 E. Pelidija, Bosanski ejalet od Kalovačkog do Požarevačkog 1699-1718, Veselin Masleša, Sarajevo, 1989., 251-252).; 63 Po dogovoru, predstavnici dviju država sastali su se 14. septembra 1718. godine kod Bijeljine radi utvrđivanja nove granice. Na samom početku zbog određivanja pozicije Bijeljine nastaju prvi problemi. General Petraš je smatrao da Bijeljina treba da pripadne habsburškoj carevini, iako u gradu nije bilo carske posade. Tome se zahtjevu usprotivio vođa osmanske strane Mustafa-paša (raniji bosanski beglerbeg, koji je u tom trenutku obnašao dužnost beglerbega od Adane). Međutim, poslije konsultacija sa Carigradom i Bečom odlučeno je da Bijeljina bude pod vlašću Habsburgovaca (E. Pelidija, n.dj., 254-255) 64 Regulacija granice počela je 14. septembra 1718., ali problemi su nastali na samom početku zbog Bijeljine, tako je započeti proces nastavljen mjesec dana kasnije tj. 17. oktobra. 65 E. Pelidija, n. dj., 255. 60 61 72 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Furjan, Bosanski Brod, Kobaš, Gradiška i Dubica. 66 Austrija je, zahvaljujući ovoj pobjedi, osvojila sljedeće teritorije: Temišvar, prostor jugoistočnog Srijema, Banat, Malu Vlašku i sjevernu Srbiju sa Beogradom. Njena saveznica, Venecija je, uz nove teritorijalne gubitke Gabele i na Kritu, utjehu trebala potražiti u osvojenom Imotskom. Ovaj mirovni ugovor je dodatno olakšao mogućnost ekonomskog iskorištavanja Osmanskog carstva, na taj način što je utvrđen porez za austrijske i venecijanske trgovce na 3%, od ukupne vrijednosti robe. Austrija je stekla pravo slobodne plovidbe Dunavom i Crnim morem, uz mogućnost korištenja turskih pristaništa uz plaćanje utvrđene takse. Austrija i Osmansko carstvo su dopustile jedna drugoj držanje konzularnih predstavništava 67 Ovim mirovnim ugovorom, Austrija je zakoračila na Balkanski poluotok, te istakla svoju vodeću ulogu u rješavanju Istočnog pitanja. S druge strane, poslije Požarevačkog mira, Mletačka Republika, gubi svoju trgovačku moć na Sredozemlju i u Levantu, te na taj način polako izlazi iz utrke u rješavanju Istočnog pitanja. 68 U trenutku kada je Austrija kročila na Balkanski poluotok, njen drugi partner, Rusija, vodi diplomatsku borbu, čiji je glavni cilj da prestane plaćati danak krimskom hanu. 69 „I tako poslednja decenija šesnaestog veka označava glavnu deonicu koja raspolućuje Osmansko carstvo“. To predstavlja početak dezintegracije „pred očima moderne Evrope“. 70 Osvajanje Bosanske posavine će za posljedicu imati da ovaj najplodniji dio Bosne dugo ostane slabo naseljen. O Požarevačkom miru vidi: Bosna i Hercegovina, 121-123.; M. Imamović, Historija Bošnjaka, 295-296. 67 Poslije opsade Beča, 1683.g., u Austriji se javlja muzička vrsta „musica alla Turca“. Studij orijentalnih jezika otpočeo je u Beču, 1674. godine, a Orijentalna akademija 1754. godine. Cilj ovih institucija je osposobljavanje državnih činovnika, za diplomatsku službu. Dakle, interes za Orijent je u velikoj mjeri porastao i bio predmet svestranih analiza (Safvet beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u Islamskoj književnosti, Svjetlost, Sarajevo, 1986., 245-246.). 68 U toj trgovini ona posustaje pred moćnijim konkurentima kao što su: Engleska, Nizozemska i Francuska, tako da Venecija poslije ovog mirovnog sporazuma postala drugorazredna sila. (V. Popović, n.dj., 30.). 69 Mirovni pregovori vođeni su u Jedrenu 1713. I 1720. godine (V. Popović, n.dj., str.80-81.). 70 H. Inaldžik, Osmansko carstvo, 8. 66 73 Edin Mutapčić: "ISTOČNO PITANJE" I BOSNA I HERCEGOVINA DO POŽAREVAČKOG MIROVNOG UGOVORA ZAKLJUČAK Neuspješnom opsadom Beča, 1683. godine, i nekoliko poraza u nastavku rata uslovili su gubitke značajnih teritorija za Osmansko carstvo. Tako mirom u Sremskim Karlovcima pod habsburšku kontrolu dolazi cijela Ugarska izuzev Banata, Slavonija i Srijem, do linije povučene od ušća Tise do ušća Bosuta. Sam rat predstavlja početak „Istočnog pitanja“ koje će u nekoliko narednih stoljeća biti u epicentru evropske politike, ali njegove konsekvence se osjećaju i danas na balkanskim prostorima. Navedenim ratom, otpočinje proces formiranja današnjih bosanskohercegovačkih granica, a njen teritorij sa tri strane postaje neposredno ratno poprište u brojnim ratovima koji su se vodili na ovim bremenitim prostorima. 74 Enes Durmišević ŠERIJATSKI SUDOVI U BOSNI U DRUGOJ POLOVINI XIX STOLJEĆA SAŽETAK Šerijatski sudovi su u islamskoj državi, pa i u Osmanskom carstvu, bili instanca na kojoj su se rješavale sve vrste sporova. Proglašenim reformama u XIX stoljeću, koje su inicirale osmanske vlasti poznatim reformatorskim aktom Hatti šerifom od Gilhane (Hatti şerīf od Gülhane) iz 1839. godine, stvoren je osnov za donošenje novih pravnih propisa i formiranje novih ustanova u skladu sa potrebama Osmanskog carstva koje je željelo izvršiti reforme u svim oblastima društva. Ovaj akt, zbog svog značaja za Osmansko carstvo, često se naziva osmanska Povelja sloboda. Slijedeći značajan akt na tragu tanzimata, Hatti humajun (Hatti Humāyūn) koji je izdat 1859. godine, potvrdio je i proširio slobode podanika Osmanskog carstva pod uticajem evropskih prava XIX stoljeća. Tako dolazi do podjele, do tada, jedinstvenog pravnog sistema u Osmanskom carstvu koja će se odraziti i na podjelu sudstva. Austro-ugarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine, zatekla je takvo stanje sudske organizacije. Zadržavanje postojećeg pravnog stanja u Bosni i Hercegovini podrazumijevalo je i zadržavanje primjene šerijatskog prava i konsekventno tome i šerijatskih sudova, na način kako su do tada bili organizirani. S druge strane, Austro-Ugarska se, na Berlinskom kongresu, obavezala poštovati pravnu tradiciju i običaje u Bosni i Hercegovini. Zato je okupaciona vlast i sankcionirala osmansku Prof.dr., Vanredni profesor, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu. 75 Enes Durmišević: ŠERIJATSKI SUDOVI U BOSNI U DRUGOJ POLOVINI XIX STOLJEĆA Uredbu o uređenju šerijatskih sudova iz 1859. godine, tako da su šerijatski sudovi na taj način postali dio sudskog sistema Austro-Ugarske, jedne eminentno katoličke zemlje. Ona je uređivala njihovu organizaciju, nadležnost, postavljala, premještala i smjenjivala sudije (kadije). Ključne riječi: šerijatski sudovi, šerijatsko pravo, sudije, sudstvo UVOD Šerijatski su sudovi od početka postojanja Osmanskog carstva pa sve do reformi (tanzimat) u XIX stoljeću, bili instanca na kojoj su se riješavale sve vrste sporova. Tada se nadležnost šerijatskih sudova ograničava na stvari bračnog, porodičnog i nasljednog prava muslimana, poslove vakufa i neke radnje u izvanparničnom postupku. Tako je sužena nadležnost šerijatskih, a proširena nadležnost građanskih sudova. Ovako ustrojen sudski sistem u Bosanskom vilajetu počeo je funkcionirati 1865/6. godine. Takvo stanje u sudskoj organizaciji zatečeno je prilikom austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. Zadržavanje postojećeg pravnog stanja u Bosni i Hercegovini podrazumijevalo je i zadržavanje primjene šerijatskog prava i konsekventno tome i šerijatskih sudova, na način kako su do tada bili organizirani. S druge strane, Austro-Ugarska se, na Berlinskom kongresu, obavezala poštovati pravnu tradiciju i običaje u Bosni i Hercegovini. Zato je okupaciona vlast i sankcionirala osmansku Uredbu o uređenju šerijatskih sudova iz 1859. godine, tako da su šerijatski sudovi na taj način postali dio sudskog sistema AustroUgarske, jedne eminentno katoličke zemlje. Ona je uređivala njihovu organizaciju, nadležnost, postavljala, premještala i smjenjivala sudije (kadije). 76 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Prilikom izvršenja presuda šerijatskog suda, ova vlast je angažirala vlastiti autoritet. Okupaciona vlast donijela je više naredaba započevši vlastito normiranje i na taj način je na ustanovu šerijatskih sudova udarila i vlastiti pečat i osigurala njihovo dalje postojanje u Bosni i Hercegovini. Najznačajniji akt austro-ugarskih vlasti koji uređuje ustanovu šerijatskih sudova bila je Naredba o ustrojstvu i djelokrugu šerijatskih sudova koju je odobrio austrijski car 29. augusta 1883.g., a objavila Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu 30. oktobra 1883. godine. Ovom naredbom sankcionirane su promjene u šerijatskom sudstvu koje su nastale u pet godina nakon okupacije i precizirane nadležnosti šerijatskih sudova u odnosu na organe vlasti i građanske sudove. U nadležnost šerijatskih sudova u Bosni i Hercegovini u toku austrougarske okupacije spadali su: ženidbeni poslovi (vjenčanja, tj. sklapanje brakova, muslimanskih i mješovitih), porodični poslovi muslimana (rasprave i suđenja o pravima i dužnostima djece prema roditeljima i roditelja prema djeci, prava srodnika, odgoj i izdržavanje, utvrđivanje očinstva itd.), ostavinski poslovi (nasljedstvo, dugovi, oporuka, proglašavanje mrtvim), vakufski poslovi, ovjera isprava, tutorstvo i starateljstvo, starateljstvo nad rasipnicima i umno ograničenim, itd. Postojao je i naročit interes austro-ugarskih vlasti da preciziraju status šerijatskih sudova, jer su smatrale da su ovi sudovi imali šire kompetencije nego što su im po samoj njihovoj prirodi pripadale. Postavljen je princip da će ovi sudovi imati jurisdikciju isključivo nad muslimanima. Zato je iste godine i došlo do prikupljanja šerijatskih propisa koji su regulirali porodično, bračno i nasljedno pravo muslimana i izdata jedna vrsta priručnika za šerijatske sudije. Ova zbirka propisa pod naslovom “Ehrecht, Familienrecht und Erbrecht der Mohamedaner nach hanefitischen Ritus” poslužila je ne samo šerijatskim sudijama, nego i sudijama građanskih sudova, ali je i omogućila kontrolu okupacionih 77 Enes Durmišević: ŠERIJATSKI SUDOVI U BOSNI U DRUGOJ POLOVINI XIX STOLJEĆA vlasti nad radom šerijatskih sudova, odnosno njihovoj primjeni šerijatskog prava. Početnim aktom osmanskih vlasti kojim je i počela reforma (tanzimat), Hatti šerifom od Gilhane (Hatti şerīf od Gülhane) iz 1839. godine, stvoren je osnov za donošenje novih pravnih propisa i formiranje novih ustanova u skladu sa potrebama Osmanskog carstva koje je željelo izvršiti reforme u svim oblastima društva. Ovaj akt, zbog svog značaja za Osmansko carstvo, često se naziva osmanska Povelja sloboda. Slijedeći značajan akt na tragu tanzimata, Hatti humajun (Hatti Humāyūn) koji je izdat 1859. godine, potvrdio je i proširio slobode podanika Osmanskog carstva pod uticajem evropskih prava XIX stoljeća. Tako dolazi do podjele do tada jedinstvenog pravnog sistema u Osmanskom carstvu koja će se odraziti i na podjelu sudstva. Vrlo brzo će biti formirani mješoviti sudovi (muhteliṭ dīvānlār, ᾽ al-meḥ ākim ᾽ almuhteliṭ a) koji su bili nadležni da rješavaju imovinske sporove između muslimana i nemuslimana, zatim, trgovački sudovi (ticāret meḥ ākimi, ᾽ al-mehākim ᾽ al-tiğāriyya) i na kraju redovni građanski sudovi (niẓ āmiyye meḥ ākimi, ᾽ al-maḥ ākim ᾽ al-niẓ āmiyya) koji su formirani Uredbom o organizaciji vilajeta 1864. godine. Ovi redovni građanski sudovi su bili trostepeni: sreski sudovi (meclisi deāwī), okružni sudovi (meclisi temyīz) i pokrajinski sudovi, odnosno Vrhovni vilajetski sud (Büyük meclisi temyīzi ḥ uqūq we ğināyet, kasnije nazvan Dīwāni temyīzi ḥ uqūq we ğināyet, ili kraće, Dīwāni temyīz), koji je postojao u svakom vilajetu Osmanskog carstva. Najviša sudska instanca za građanske i krivične stvari u Osmanskom carstvu bio je Vrhovni sud (Dīwāni 78 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici ᾽ aḥ kāmi adliyye) u Istanbulu.1 Svi ovi sudovi su primjenjivali kodificirano osmansko, šerijatsko i evropsko pravo. Nakon tanzimata sužena je nadležnost šerijatskih, a proširena nadležnost građanskih sudova. Ovako ustrojen sudski sistem u Bosanskom vilajetu počeo je funkcionirati 1865/6. godine.2 Nadležnost šerijatskih sudova je nešto ranije uređena Uredbom o uređenju šerijatskih sudova (Meḥ ākimi šeriyye niẓ āmnāmesi) iz 1859. godine. U nadležnost šerijatskih sudova (şeriyat meḥ ākimi, ᾽ almaḥ ākim ᾽ al-šar yya) spadali su predmeti za koje je važilo šerijatsko pravo. Oni su svedeni na sudske vlasti čija je nadležnost bila posebna kako u pogledu lica tako i u pogledu stvarnih odnosa koje reguliraju. U pogledu lica, nadležnost šerijatskih sudova bila je ograničena samo na muslimane, a u pogledu pravnih odnosa, njihova nadležnost se odnosila na pitanja ličnog, porodičnog, nasljednog i vakufskog prava muslimana. 1. Evropeizacija/sekularizacija šerijatskog prava i sudstva Uvođenjem građanskih sudova u osmanski pravosudni sistem rezultirao je jačanjem procesa sekularizacije i na taj način šerijatsko pravo prestaje biti dominantno pravo, dok građanski sudovi postaju ravnopravni i na istom nivou sa šerijatskim sudovima. Time je šerijatsko pravo prestalo biti sveobuhvatno i sa praktično-pravnog, prešlo je dijelom na metafizičko područje. Međutim, sasvim je bilo normalno da su se prožimale kompetencije i nadležnosti šerijatskih i redovnih (građanskih) sudova. Tako je predsjednik sreskog redovnog suda uvijek bio mjesni kadija (sudija) koji je uporedo vodio i šerijatski sud gdje je neopozivo rješavao sva pitanja koja F. Karčić, Istorija šerijatskog prava, Islamski teološki fakultet, Sarajevo, 1987., 105. Vidi, također, Šaćir Sikirić, Naši šeriatski sudovi, Spomenica Šeriatske sudačke škole u Sarajevu, Islamska dionička štamparija, Sarajevo, 1937. 2 A. Aličić, Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, Orijentalni institut, Sarajevo, 1983., 140. Vidi, također, Abdulah Škaljić, Osvrt na rad staležke organizacije šeriatskih sudaca od osnutka do današnjih dana, ElHidaje, Organ El-Hidaje, organizacije ilmije Nezavisne Države Hrvatske, broj 10-11, god. VI, Sarajevo, 25. lipnja 1943., 308.; Mehmed Handžić, Pogled na sudstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme turske vlasti, Izabrana djela, Knjiga II, Izdavačka kuća Ogledalo, Sarajevo, 1999., 79-97. 1 79 Enes Durmišević: ŠERIJATSKI SUDOVI U BOSNI U DRUGOJ POLOVINI XIX STOLJEĆA su bila u nadležnosti toga suda.3 Građanski sud nije mogao odbaciti niti poništiti odluke šerijatskog suda, niti je mogao voditi postupak u poslovima iz nadležnosti toga suda. Veoma je važno naglasiti da je od 1873. godine, odlukom sultana, umjesto vilajetskog inspektora (mufettiš) na čelu Vilajetskog suda stajao mjesni kadija. Njega je imenovao sultan na prijedlog šejhul-islama i on je vodio nadzor nad svim šerijatskim sudovima u vilajetu. Ovakvo stanje sudske organizacije u Bosni, zatečeno je prilikom austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. S obzirom da Austro-Ugarska odlukama Berlinskog kongresa nije preuzela nikakve međunarodno-pravne obaveze u pogledu načina upravljanja Bosnom i Hercegovinom, okupacija je pretpostavljala zadržavanje postojećeg pravnog poretka u Bosni i Hercegovini. To su nalagala i opća pravila međunarodnog prava, a posebno činjenica da je osmanski sultan zadržao suverenitet nad Bosnom i Hercegovinom, jer čin okupacije „nije vrijeđao njegova suverena prava“. Austro-ugarsko preuzimanje postojećeg pravnog stanja u Bosni i Hercegovini podrazumijevalo je i zadržavanje primjene šerijatskog prava, i konsekventno tome, i osmanskog sudskog sistema, odnosno, šerijatskih sudova, na način kako su do tada bili organizirani. S druge strane, AustroUgarska se, na Berlinskom kongresu, obavezala poštovati pravnu tradiciju i običaje u Bosni i Hercegovini. Zato je okupaciona vlast i sankcionirala osmansku Uredbu o uređenju šerijatskih sudova iz 1859. godine. S obzirom da je osmanskom sultanu, odnosno šejhul-islamu, bilo priznato pravo da iz redova domaćih ljudi postavlja vjerske službenike, takvo pravo u pogledu postavljanja kadija u Bosni i Hercegovini austro-ugarska vlast mu je osporavala, smatrajući da to ne spada u suverena sultanova 3 Isto, 141. 80 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici prava. Na taj način austro-ugarska vlast je davala prednost sultanu kao vjerskom poglavaru bosanskohercegovačkih muslimana u odnosu na sultana kao nosioca suvereniteta, svodeći taj suverenitet samo na uređenje vjerskih pitanja bosanskohercegovačkih muslimana, odnosno na ona prava koja su sultanu data Carigradskom konvencijom iz 1879. godine. Bez obzira što je sultan smatrao da mu član XXV Berlinskog kongresa daje pravo da imenuje kadije u Bosni i Hercegovini, energično suprotstavljanje austro-ugarskih vlasti bilo je potpomognuto i oportunističkim držanjem muslimanskih vjerskih predstavnika i velikodostojnika prema ovom pitanju.4 Recipiranjem osmanske Uredbe o uređenju šerijatskih sudova iz 1859. godine, šerijatski sudovi su na taj način postali dio sudskog sistema Austro-Ugarske, jedne eminentno katoličke zemlje. Ona je uređivala njihovu organizaciju, nadležnost, postavljala, premještala i smjenjivala kadije. Prilikom izvršenja presuda šerijatskog suda, ova vlast je angažirala vlastiti autoritet. Bošnjački vjerski službenici, uglavnom konzervativci i tradicionalisti, protivili su se ovakvom uređenju i funkcioniranju šerijatskih sudova nakon austro-ugarske okupacije. Međutim, većina uleme (vjerskih službenika) u Bosni i Hercegovini nije smatrala da po šerijatskom pravu postoje smetnje za ovakvo ustrojstvo šerijatskih sudova. Naime, više razloga je išlo u prilog ovakvim shvatanjima. Neki pravnici hanefijske pravne škole, kojoj pripadaju i muslimani Balkana, a time Bosne i Hercegovine, smatrali su da ne postoji smetnja da nemuslimanski vladar imenuje kadije. S druge strane, autoritet države, pa makar i kršćanske, osigurava autoritet i izvršenje svake sudske (kadijske) presude, koju ne bi mogli imati organi vjerske zajednice. Na kraju, austro-ugarska vlast je, inkorporiravši šerijatske sudove u svoje Vidi, više, N. Šehić, Autonomni pokret Muslimana za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, Svjetlost, Sarajevo, 1980., 20-25. 4 81 Enes Durmišević: ŠERIJATSKI SUDOVI U BOSNI U DRUGOJ POLOVINI XIX STOLJEĆA državne organe, preuzela obavezu i njihovog finansiranja i osiguranja kadrova za šerijatske sudije.5 Sankcioniranjem osmanske Uredbe o uređenju šerijatskih sudova, austro-ugarska vlast nije stala sa normiranjem ovog pravnog područja. Ona je donijela više naredaba6 započevši vlastito normiranje i na taj način je na ustanovu šerijatskih sudova udarila i vlastiti pečat i osigurala njihovo dalje postojanje u Bosni i Hercegovini. Najznačajniji akt austro-ugarskih vlasti koji uređuje ustanovu šerijatskih sudova bila je Naredba o ustrojstvu i djelokrugu šerijatskih sudova koju je odobrio car (odobrena Previšnjim Riješenjem7 – podv. E. D.) 29. augusta 1883. godine, a objavila Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu 30. oktobra 1883. godine. Ovom naredbom sankcionirane su promjene u šerijatskom sudstvu koje su nastale u pet godina nakon okupacije i precizirane nadležnosti šerijatskih sudova u odnosu na okupacione organe vlasti i njihove građanske sudove. Jedna vrsta privremenog stanja u vezi sa organizacijom šerijatskih sudova trajala je sve do donošenja ove carske naredbe. Odmah po F. Karčić, Šerijatski sudovi u Jugoslaviji 1918-1941., Islamski teološki fakultet, Sarajevo, 1986., 22. Naredbe Zemaljske vlade u Sarajevu i drugi propisi, koji su u toku okupacije regulirale status šerijatskih sudova, su slijedeći:Naredba Zemaljske vlade u Sarajevu od 30. oktobra 1883., broj 7220/III (Zbornik zakona i naredaba 1883., str. 538.);Naredba Zemaljske vlade u Sarajevu od 14. aprila 1885., broj 2442/III (Zbornik zakona i naredaba 1885., str. 84.);Naredba Zemaljske vlade u Sarajevu od 8. maja 1885., broj 3127/III (Zbornik zakona i naredaba 1885., str. 114.);Naredba Zemaljske vlade u Sarajevu od 10. juna 1887., broj 32631/III (Glasnik zakona i naredaba 1887., kom. XII);Naredba Zemaljske vlade u Sarajevu od 21. februara 1906., broj 534 o organizaciji kotarskih sudova (Glasnik zakona i naredaba 1906., kom. IV);Zakon od 17. februara 1913. (Glasnik zakona i naredaba 1913. kom. VIII);Štatut o autonomnoj upravi od 1. maja 1909., naročito član 140. (Glasnik zakona i naredaba 1909., kom. X);Medžella, naročito knjige XIV, XV, XVI. (Franjo Kruszelnicki, Postupak pred šerijatskim sudovima u Bosni i Hercegovini, Dionička tiskara, Zagreb, 1917., str. 3.). Vidi, također, Eugen Sladović, Priručnik zakona i naredaba za upravnu službu u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1915., 329-333. 7 Eugen Sladović, Priručnik zakona i naredaba za upravnu službu u Bosni i Hercegovini, 329. Vidi, također, Šaćir Sikirić, Naši šeriatski sudovi, 17. 5 6 82 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici okupaciji formirana je Komisija za poslove Bosne i Hercegovine koja je izradila provizorna pravila i regulirala prelazno stanje u upravi Bosne i Hercegovine. Po tim pravilima svi sudovi su bili u nadležnosti zemaljskog poglavara, dok su vakufske stvari bile pod jurisdikcijom Odjeljenja za finansije, a kasnije formiranjem Odjeljenja za poslove bogoštovlja i nastave 1912. godine, stvari vakufa su potpadale pod ovo odjeljenje. Upravo da bi dokinula ovo privremeno stanje u vezi organizacije sudstva uopće, pa i šerijatskih sudova, austro-ugarska vlast je 1881. godine formirala jednu komisiju čiji je zadatak bio definitivno reguliranje sudstva u okupiranoj zemlji. U komisiji je “bio i jedan šerijatski sudija, kome je stavljeno u dužnost da u zajednici sa jednim delegatom zemaljske vlade izradi nacrt za definitivno regulisanje sudovanja u predmetima bračnog, porodičnog i nasljednog prava muslimana”8 Upravo će izvještaj ove komisije biti osnov za donošenje carske naredbe o organizaciji i djelokrugu šerijatskih sudova u Bosni i Hercegovini 29. augusta 1883. godine. U toku austro-ugarske okupacije, u nadležnost šerijatskih sudova u Bosni i Hercegovini spadali su: ženidbeni poslovi (vjenčanja, tj. sklapanje brakova, muslimanskih i mješovitih), porodični poslovi muslimana (rasprave i suđenja o pravima i dužnostima djece prema roditeljima i roditelja prema djeci, prava srodnika, odgoj i izdržavanje, utvrđivanje očinstva itd.), ostavinski poslovi (nasljedstvo, dugovi, oporuka, proglašavanje mrtvim), vakufski poslovi, ovjera isprava, tutorstvo i starateljstvo, starateljstvo nad rasipnicima i umno ograničenim, itd. U Naredbi o ustrojstvu i djelokrugu šerijatskih sudova od 29. augusta 1883. godine, naglašeno je da se pri svakom kotarskom sudu, koji je prva sudska instanca, postavlja inokosni šerijatski sudija/kadija koji sudi prema propisima šerijata. Prilikom stupanja na dužnost kadija je obavezan Š.Sikirić, Naši šeriatski sudovi, 15. 8 83 Enes Durmišević: ŠERIJATSKI SUDOVI U BOSNI U DRUGOJ POLOVINI XIX STOLJEĆA položiti službenu zakletvu, zatim su nabrojani uvjeti koje kadija mora ispunjavati za kadijsku funkciju (položen kadijski ispit sa potpisom reisululeme, itd.).9 Drugu sudsku instancu predstavljao je Vrhovni šerijatski sud u Sarajevu. Šerijatski sudovi su proglašeni državnim uredima posebnog statusa. 2. Dvostepenost šerijatskog sudstva Organizacija i funkcija šerijatskih sudova austro-ugarskom okupacijom 1878. godine pretrpjele su mnogobrojne promjene. Posebno je značajna činjenica uvođenja dvostepenosti u sudovanju šerijatskih sudova. Kao što je poznato, šerijatsko sudstvo nije poznavalo ustanovu višestepenosti. Žalbeni postupak se vršio tako što se žalba na presuđeni spor ulagala i spor ponovno presuđivao pred istim kadijom. Uvođenjem dvostepenosti u organizaciju šerijatskih sudova u Bosni i Hercegovini, austro-ugarska vlast je odredila da prvostepenu sudbenost vrši šerijatski kotarski sud, dok je u drugoj i posljednjoj instanci presuđivao Vrhovni sud u Sarajevu kao Kadijski (stručni šerijatsko-sudski) ispit se polagao pred posebnim ispitnim povjerenstvom kod Medžlisi-uleme u Sarajevu, koje su sačinjavali: “Reis-ul-ulema, 4 člana Medžlisi ulema, 1 šeriatski vrhovni sudija, i 1 član vrhovnog suda, obično jedan prezident senata. Ispit je usmen i pismen, pa usmeni traje najmanje 2 sata i sastoji se u tome, da se najprije oproba sposobnost kandidatova u pravilnom čitanju i tumačenju jedne pravne zbirke, obično Multeke na arapskom jeziku (jer su sve šeriatsko pravne norme koje se primjenjuju kod šeriatskih sudova na ovom jeziku pisane) pa ako se utvrdi da kandidat u tome ima potrebnu spremu i sposobnost, onda se prelazi na ispitivanje o bračnom pravu i njegovim posledicama, o raspitu braka, o pravima i dužnostima bračnih drugova, o porodičnom pravu, o tutorstvu i starateljstvu, o naslednom pravu, o ostavinama, o oporučnom i vakufskom pravu, o glavnijim ustanovama civilnog i krivičnog građanskog prava, o gruntovnim i zemaljskim zakonima i o postupku pred šeriatskim sudovima i.t.d. Pismeni ispit se sastoji u tome, što kandidat imade izraditi isti dan pismenu praktičnu radnju zadanu iz gore pomenutih oblasti prava i time dokazati, i praktičnu sposobnost za vođenje šeriatsko-pravnih poslova. Ispitnom poverenstvu predsedava Reis-ul-ulema ili njegov zamenik, i svaki član ispitnog poverenstva ima prava stavljati pitanja. Najposle članu vrhovnog suda je dužnost pitanjima ustanoviti veštinu kandidata u pisarničkoj službi i znanju opštih zakona i naredaba koje su potrebne za službu šeriatskog suca. Ispit teče zapisnički te se beleže sva pitanja i svi članovi ispitnog poverenstva. Kandidat se proglašuje sposobnim ako većina članova ispitnog poverenstva zaključi da je uspeh ispita dovoljan. U slučaju raspolovljenja glasova odlučuje glas predsedatelja, pa se kandidatu izdaje diploma. Ako padne zaključak da kandidat nije uspeo može mu se dati novi rok za ispit” (Abdulah Bušatlić, O ustrojstvu i nadležnosti šeriatskih sudova u Bosni i Hercegovini, Arhiv za pravne i društvene nauke, broj 2, god. XIII, knjiga VII (XXIV), Beograd, 1923., 117.). 9 84 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Vrhovni šerijatski sud.10 Protiv svake odluke kotarskog šerijatskog sudije stranka je imala pravo žalbe Vrhovnom sudu u roku od dvije nedjelje računajući od dana primitka presude kotarskog šerijatskog sudije. Na taj način je znatno modificirano šerijatsko procesno pravo koje nije poznavalo institut višestepenosti u sudstvu. Šerijatski sudovi kao prvostepeni sudovi bili su sastavni dio kotarskih sudova. Šerijatski kotarski sud je odjeljenje kotarskog suda i sastoji se od jednoga šerijatskog sudije, a prema potrebi i više šerijatskih sudačkih činovnika. Prema tome, šerijatski kotarski sud sudi kao inokosni sud, dok službeni nadzor nad njim vrši kotarski najstariji sudija. Nadzor nad radom i poslovanjem kotarskih šerijatskih sudova vršio je Vrhovni šerijatski sud. Gore navedenom naredbom propisano je da je Vrhovni šerijatski sud drugostepeni sudski organ i sastavni je dio Vrhovnoga suda. Sačinjavaju ga četverica sudija od kojih su dvojica bili šerijatske sudije, dok je sudom predsjedavao predsjednik Vrhovnog suda, tako da se Vrhovni šerijatski sud sastojao od pet članova. Zakonom od 17. februara 1913. godine, Vrhovni šerijatski sud sastojao se od trojice sudija, od kojih je najstariji po činu i predsjedavao sudu. Sjednici je mogao prisustvovati i jedan član Vrhovnog suda ali koji nije glasao prilikom donošenja presude. On je imao samo savjetodavnu funkciju i to ne u šerijatskom pravu, nego u pitanjima općeg, međuvjerskog i međunarodnog prava.11 Tako je Vrhovni šerijatski sud bio isključivo sastavljen od poznavalaca šerijatskog prava i samostalno vršio poslove iz svoje nadležnosti, mada je i dalje ostao sastavni dio Vrhovnog suda u Sarajevu. Austro-ugarska okupaciona vlast je uvođenje višestepenosti, zbornosti suđenja i žalbe kao pravnog lijeka u šerijatsko sudstvo, smatrala veoma E. Sladović, Priručnik zakona i naredaba za upravnu službu u Bosni i Hercegovini, 329. Vidi, također, Š. Sikirić, Naši šeriatski sudovi, 14. 11 Glasnik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo, 1913., 69. Vidi, također, E. Sladović, Priručnik zakona i naredaba za upravnu službu u Bosni i Hercegovini, 330. i Abdulah Bušatlić, O ustrojstvu i nadležnosti šeriatskih sudova u Bosni i Hercegovini, 119. 10 85 Enes Durmišević: ŠERIJATSKI SUDOVI U BOSNI U DRUGOJ POLOVINI XIX STOLJEĆA važnim ustanovama. S jedne strane, željela je po svom pravnom shvatanju normirati nadležnost i organizaciju šerijatskih sudova, a s druge, pošto je austro-ugarski pravni sistem bio utemeljen na kontinentalnom evropskom pravu, smatralo se da se cilj pravne norme i sistem pravičnosti ne može zadovoljiti samo donošenjem sudske presude u prvostepenoj instanci. Također, značajna je i činjenica da je austro-ugarska vlast u Bosni i Hercegovini željela, a to joj je bio i jedan od osnovnih principa upravne politike, prilagoditi dotadašnji pravni sistem u Bosni i Hercegovini načelima evropskog poimanja prava.12 Sve ove promjene u ustrojstvu šerijatskih sudova u Bosni i Hercegovini u vrijeme austro-ugarske uprave, treba posmatrati i kao jedan proces modernizacije šerijatskog sudstva do kojeg je došlo i u muslimanskom svijetu pod uticajem reformatorskih i modernističkih ideja nekih muslimanskih učenjaka. Takve procese susrećemo kod muslimana sjeverne Afrike, Egipta, Libana, Sirije, Indije i dr. Ovakvim uvođenjem novih principa u šerijatski sudski sistem u Bosni i Hercegovini, osiguravala se veća pravna sigurnost među muslimanima u Bosni i Hercegovini s jedne, ali i odbijali prigovori da austro-ugarska vlast zanemaruje i ne uvažava i ne poštuje vjersku tradiciju i običaje bosanskohercegovačkih muslimana, s druge strane. Time je također, državna vlast sebi osigurala kontrolu rada svih šerijatskih sudova, što ne bi bio slučaj da su šerijatski sudovi bili pod jurisdikcijom vjerske vlasti bosanskohercegovačkih muslimana. Pristalice tradicionalnog tumačenja islama i šerijatskog prava među bošnjačkom ulemom, konsekventno njihovom poimanju šerijata, ovakvu novu organizaciju i ustrojstvo šerijatskih sudova u Bosni i Hercegovini nisu prihvatali, mada teorijski nisu mogli prigovarati austro-ugarskim vlastima. Š. Sikirić, Naši šeriatski sudovi, 15. 12 86 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Opća pravna načela šerijatskog prava o organizaciji sudstva i procesnom pravu propisivala su da je državna vlast nadležna da precizira način primjene šerijatskog prava. Naime, šerijatski sudovi su u klasičnoj šerijatskoj pravnoj teoriji funkcionirali kao predstavnici državnog suvereniteta, odnosno vrhovne državne vlasti. Zato je austro-ugarska vlast šerijatske sudove u Bosni i Hercegovini proglasila vlastitim državnim sudovima i stoga je ona i mogla urediti njihovu organizaciju. Takav slučaj u Bosni bio je i sve vrijeme osmanske vlasti, koje su u toku XIX stoljeća u građanske sudove uveli višestepenost i princip zbornosti suđenja. Najznačajniji prigovori koje su austro-ugarskoj vlasti u vezi sa radom šerijatskih sudova postavljali šerijatski pravnici i vjersko vođstvo bosanskohercegovačkih muslimana, bili su zbog uvođenja sudija građanskih sudova u drugostepene šerijatske instance, jer su smatrali da je u suprotnosti sa šerijatskim pravom, pošto ove sudije ne poznaju šerijatsko pravo. Zato su insistirali da se uloga ovih građanskih sudija svede na savjetodavnu funkciju unutar Vrhovnog šerijatskog suda i to samo kada se raspravlja o općem pravu, a ne i o šerijatskim propisima. Da ovi prigovori često nisu bili bez utemeljenja, pokazuje praksa, kada se veoma često, posebno u bračnim pitanjima muslimana, dešavalo da presude šerijatskih sudova nisu bile provođene, mada je to pitanje bilo riješeno još 1883. godine Naredbom o djelokrugu i ustrojstvu šerijatskih sudova. Zato je muslimanski autonomni pokret u svojoj predstavci od 19. decembra 1900. godine, koju je dostavio tadašnjem ministru finansija Benjaminu Kallayu, tražio “… da islamski narod želi, da presude šerijatskog suda imaju ovršivu moć, pak da u tu svrhu smije presude izreći pred prijetnjom novčane globe i zatvora, a te presude da su dužne izvršivati zemaljske vlasti bez ikakvog ispitivanja šerijatske presude (podv. E. D). Utok proti presudi šerijatskog suda, imalo bi se dozvoliti jedino na šerijatski odjel vrhovnog suda u Sarajevu”.13 Predstavnici Spisi islamskog naroda Bosne i Hercegovine, Miletićeva štamparija, Novi Sad, 1903., 137. U ovoj molbi predstavnici muslimanskog autonomnog pokreta obraćajući se Kallayu, žaleći se na neizvršenje presuda 13 87 Enes Durmišević: ŠERIJATSKI SUDOVI U BOSNI U DRUGOJ POLOVINI XIX STOLJEĆA muslimanskog autonomnog pokreta smatrali su da je ovakav njihov zahtjev neophodan zbog zaštite muslimanskih vjerskih ustanova i rušenja temelja islamskog bračnog i porodičnog života, jer se često u praksi dešavalo da muslimanka napusti muža protiv njegove volje. Austrougarske vlasti su u odgovoru predstavnicima muslimanskog autonomnog pokreta istakle da u praksi nije bilo slučajeva preispitivanja odluka šerijatskih sudova, a da su odstupanja bila moguća iz razloga što šerijatske sudije nisu bile jedinstvene u tumačenju šerijatskih propisa koji se odnose na bračno i porodično pravo muslimana. Uređenje organizacije i strukture šerijatskih sudova i primjena šerijatskog prava stavljeni su u nadležnost austro-ugarskih vlasti, dok je muslimanskoj vjerskoj strukturi preostali u nadležnost vjerski (obredni), vjerskoprosvjetni i dijelom vakufski poslovi. Veza šerijatskih sudova i organizirane Islamske zajednice bila je veoma slaba. Naime, šerijatske sudije su imale obavezu polagati kadijski ispit pred Ulema medžlisom, a svjedodžbu im je izdavao reisul-ulema na temelju ispitnog zapisnika. Na taj način uticaj vrhovne vjerske strukture bosanskohercegovačkih muslimana na postavljanje i rad šerijatskih sudija bio je samo posredan i za imenovanje šerijatskih sudija nije bilo potrebno mišljenje reisul-uleme. Pošto su kadije bili državni službenici, ali i istovremeno duhovna lica koja su tumačila i primjenjivala šerijatsko pravo, vrh Islamske zajednice, ali i autonomni muslimanski pokret je, s pravom tražio i insistirao na njihovom većem uticaju na imenovanje i rad šerijatskih sudija. U tom smislu, pred samo donošenje Štatuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini 1909. godine, vođe autonomnog pokreta su u razgovorima sa predstavnicima Zemaljske vlade predlagali da Rijaset i Vrhovni šerijatski sud kao tumači šerijatskog prava, Ekzekutivni odbor Muslimanske narodne organizacije šerijatskih sudova naglašavaju: “Po današnjoj praksi u Herceg-Bosni kadija kao šerijatski sudac u svojim presudama, osobito glede bračnih prekršaja, ni onda, kada su iste pravomoćne, neima nikakve vlasti, da stranke prisili na pokorenje svojim odredbama” (Isto, 136-137.). 88 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici (MNO) kao predstavnici naroda, i predstavnici Zemaljske vlade kao predstavnici državnog interesa, formiraju jedan odbor koji bi razmatrao pitanja reorganizacije šerijatskih sudova u Bosni i Hercegovini. Međutim, od formiranja ovakvog tijela nije bilo ništa. Što se tiče Vrhovnog šerijatskog suda, on je mogao prije svake odluke zatražiti mišljenje Ulema medžlisa “u ime upute o pojedinim pitanjima”.14 Veći uticaj reisul-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini na izbor i postavljanje šerijatskih sudija ostvaren je tek nakon pokreta za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju koja je okončana 1909. godine. Naime, članom 40. Štatuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini od 15. aprila 1909. godine, propisano je da “Zemaljska vlada imenuje šeriatske suce u smislu postojećih zakonskih propisa. Pri imenovanju, kao i premještanju izdaje reisul-ulema šeriatskom sucu muraselu, u kojoj će navesti sva ovlaštenja, koja će šeriatski sudac obavljati u ime rijaseta”.15 Dalje se navodi da se opseg ovlaštenja ustanovljava sporazumom Rijaseta i Zemaljske vlade, s tim da muraselu reisul-ulema dostavlja Zemaljskoj vladi, koja je uručuje imenovanom šerijatskom sucu. Sve vrijeme austro-ugarske okupacije (1878-1918.g.) u Bosni i Hercegovini među muslimanima se primjenjivalo šerijatsko pravo i funkcionirali su šerijatski sudovi. Uostalom i Bosanskohercegovački ustav iz 1910. godine je u članu 10. propisivao da će se među muslimanima primjenjivati šerijatsko pravo na porodične i ženidbene poslove i u nasljeđivanju mulkovnih zemljišta. Dalje pokušaje austrougarskih vlasti da reformiraju šerijatsko sudstvo u Bosni i Hercegovini, spriječio je Prvi svjetski rat. E. Sladović, Priručnik zakona i naredaba za upravnu službu u Bosni i Hercegovini, 329-330. “Pored izdavanja kvalifikacije šeriatski su sudovi za Ulema medžlis vezani i odredbom, po kojoj je vrhovni šeriatski sud dužan prije donošenja svoje odluke u pojedinom pitanju zatražiti informaciju od Ulema medžlisa” (Šaćir Sikirić, Naši šeriatski sudovi, 18.). 15 M. Salkić, Ustavi Islamske zajednice, Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini – Izdavački centar ElKalem, Sarajevo, 2001., 68. Vidi, također, Eugen Sladović, Priručnik zakona i naredaba za upravnu službu u Bosni i Hercegovini, 330. 14 89 Nevenko Vranješ Bojan Vlaški ORGANIZACIJA I POLOŽAJ UPRAVE NA PROSTORU BOSNE I HERCEGOVINE U PERIODU VLADAVINE OSMANSKOG CARSTVA ABSTRAKT Predmet ovog rada je organizacija i položaj uprave na prostoru Bosne i Hercegovine u periodu vladavine Osmanlija. U tom smislu, dat je prikaz osnova organizacije Osmanskog carstva, posebno njegove uprave. Zatim je prikazana geneza istorijskog razvoja uprave u Bosni i Hercegovini pod Osmanlijskom vlašću, uz ukazivanje na ključne organizacione elemente i pojedine osobenosti. Konačno, izvršen je i osvrt na određene elemente lokalne (samo)uprave u Bosni i Hercegovini u posmatranom periodu, uzimajući u obzir ograničenja koja proizlaze iz karaktera Osmanske države i njenog političkog sistema. Ključne riječi: Osmansko carstvo, položaj i organizacija uprave u Bosni i Hercegovini za vrijeme vladavine Osmanlija, lokalna (samo)uprava u Bosni i Hercegovini u Osmanskoj državi. Doc.dr., Fakultet političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci. Mr.sc., Pravni fakultet Univerziteta u Banjoj Luci. 91 Nevenko V. Bojan V. : ORGANIZACIJA I POLOŽAJ UPRAVE NA PROSTORU BOSNE I HERCEGOVINE U PERIODU VLADAVINE OSMANSKOG CARSTVA UVOD Istorijsko praćenje određenih događaja obično se provodi kroz njihovo posmatranje u okviru odgovarajuće periodizacije. Pokušaji vremenske podjele istorije stari su gotovo koliko i sama istorija.1 Međutim, unifikacija i klasifikacija na našim prostorima nije olako moguća. Naime, narodi kojima pripadamo i država u kojoj živimo, nisu prolazili kroz istorijske epohe u mjeri u kojoj su prolazili ostali evropski narodi, niti ovi prostori pamte kontinuitet civilizacije i državnosti. Savremenici smo prostora koji je vijekovima bio i jeste u turbulentnoj zoni različitih geopolitičkih i drugih uticaja. Vrhunac ovakvog istorijskog nasljeđa predstavlja činjenica da su Bosna i Hercegovina u istoriji evropske civilizacije najduže bile pod okupacijom dva velika imperijalistička sistema – Osmanskog carstva i Habzburške monarhije. Kao predmet ovog rada uzima se period vladavine Osmanlija u Bosni i Hercegovini s aspekta uspostavljanja, funkcionisanja i pravnog položaja javne uprave. Dugotrajna osmanska vladavina na prostorima Bosne i Hercegovine ostavila je duboke tragove na njen potonji razvoj, ali u njenom današnjem pravnom sistemu ne nalazimo ondašnje elemente javne uprave ili ne bar u obliku koji bi mogao predstavljati ozbiljniji recidiv osmanske imperije. Najmanje su dvojaki razlozi za takvo nešto. Prvo, javna uprava osmanskog vremena je bila nerazvijena i pojednostavljеna bez jasne diferencijacije, sjedinjena sa vojnom komponentom i ciljno formirana za prikupljanje poreza i opstanak države. Drugo, modreni reformski procesi koji su u poslednju deceniju i po zahvatili Bosnu i Hercegovinu bili su uslovljeni i inicirani spolja, gotovo iznuđeni. Najzad, ni današnja Turska država nije, izuzev čvrste vojno-policijske strukture, zadržala mnogo tog iz perioda sopstvene dugotrajne državnosti. 1 Šire vidjeti: Sarkić Srđan, Opšta istorija države i prava, Izdavačka kuća „Draganić“, Beograd, 1999, str. 11 92 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Ovo pogotovo iz činjenice, da je Turska prošla kroz nekoliko faza do postizanja današnjeg stepena razvoja i društveno-političkog uređenja krećući se od snažne imperijalističke despotije, preko „bolesnika na Bosforu“, pa do danas, još uvijek sekularne i moderne evropske države, sa stalnom intencijom pridruživanja porodici evropskih naroda uobličenoj u Evropskoj uniji.2 Samo tretiranje javne uprave za potrebe ovog rada, a zanemarujući široke teorijske divergencije, posmatraćemo u organizacionom ili, preciznije rečeno, organskom smislu. U skladu s tim će se sagledati organizacija uprave Osmanskog carstva u periodu od 1463. do 1878. godine, uprava na prostoru Bosne i Hercegovine pod osmanskom vlašću i osnovne karakteristike lokalne (samo)uprave u Bosni i Hercegovini posmatranog istorijskog perioda.3 1. Osnovne karakteristike organizacije Osmanskog carstva u periodu od 1463. do 1878. godine Osmanska država je prešla relativno kratak put od pogranične seldžučke pokrajine, preko vojničkog sultanata, do moćnog carstva koje se prostiralo na tri kontinenta. Za vrijeme vladavine Osmana (osnivača dinastije Osmanlija) i Orhana, Osmanska država je bila jednostavno organizovana, a ključne državne i vojne funkcije su obavljali srodnici vladara.4 Nije postojao organizovan i razvijen administrativni aparat, niti je tadašnjoj Osmanskoj državi bio potreban, imajući u vidu da se ona tek počela širiti na prostoru Male Azije. Tek nakon prvih osvajanja na evropskom tlu, a naročito za vrijeme vladavine Murata I, postavljaju se organizacioni temelji Osmanske države, a naročito njene administracije.5 Turska je zvanični zahtjev za članstvo u tadašnoj Evropskoj ekonomskoj zajednici podnijela u decembru 1999. godine, a pregovore o članstvu je započela u oktobru 2005. godine, kada i Hrvatska koja je od 1.7.2013. godine postala punopravna članica Evropske unije. 3 Šire vidjeti: Nevenka Bačanin, Upravno pravo, Pravni fakultet u Kragujevcu, Kragujevac, 2000, str. 5–6. 4 Rober Mantran (ur.), Istorija Osmanskog carstva, Clio, Beograd, 2002, str. 26-27. 5 U periodu vladavine Murata I se uspostavljaju osnove timarskog sistema (o ovoj instituciji biće riječi u nastavku ovog rada), osniva se prvi beglerbegluk, Rumelijski, kao administrativna jedinica koja se sastoji iz užih jedinica-sandžaka (drugi beglerbegluk, Anadolijski, osnovao je Bajazit I 1393. godine), a stvorena je i 2 93 Nevenko V. Bojan V. : ORGANIZACIJA I POLOŽAJ UPRAVE NA PROSTORU BOSNE I HERCEGOVINE U PERIODU VLADAVINE OSMANSKOG CARSTVA Na tim temeljima gradila se zgrada velikog Osmanskog carstva, koja će naročito ojačati za vladavine Mehmeda II Osvajača6 i dostići puni sjaj pod vlašću Selima I i Sulejmana Veličanstvenog. Osvajanjem Carigrada vladari dinastije Osmanlija smatraju da polažu pravo na nastavljanje tekovina Rimskog carstva, a po uključivanju svetih muslimanskih gradova Meke, Medine i Jerusalima u sastav Osmanske države, sultani iz ove dinastije pretenduju na titulu halifa. Osim tih tradicija, razvila se čvrsta svijest o vezanosti Osmanske države i dinastije Osmanlija, a stanovništvo carstva je sve više karakterisala različitost etničkog porijekla.7 Iz ovih razloga, smatramo da naziv Osmansko carstvo, najbolje odražava karakter ove države (za razliku od izraza Tursko carstvo, koji se vezuje za tursko porijeklo dinastije Osmanlija i znatnog djela vladajuće klase).8 Po svom političkom uređenju Osmansko carstvo je bila apsolutna monarhija izgrađena po uzoru na bliskoistočne despotije.9 Osnovu društvene strukture činila je podjela na dvije klase: 1) vojničku klasu – oslobođenu svih davanja, uz obaveznu službu u ratu; i 2) raju – obaveznu na razna davanja i poreze, a oslobođenu službe u ratu.10 Sva zemlja u Osmanskom carstvu se smatrala vlasništvom države (sultana), što se bitno razlikovalo od režima koji je postojao u tadašnjim evropskim feudalnim državama. Centralna vlast dodjeljivala je zemlju institucija janjičara. Može se tvrditi da je od Murata I država kojom su vladale Osmanlije postala pravo carstvo. Navedeno prema: Rober Mantran (ur.), op. cit., str. 47-49. 6 Njegovo osvajanje Carigrada, 29. 5. 1453. godine je prema nekim istoričarima (usljed konačne propasti Istočnog rimskog carstva, odnosno Vizantije) dovelo do kraja Starog vijeka. 7 Rober Mantran (ur.), op. cit., str. 193-196. 8 Vidjeti: Halil Inaldžik, Osmansko carstvo, Utopija, Beograd, 2003, str. 87-89. 9 Eugen Pusić, Nauka o upravi, Zagreb, 1981, str. 155. 10 Osmansko shvatanje države najbolje je izraženo u djelu čiji naziv glasi Kutadgu Bilig napisanom 1069. godine po nalogu jednog turskog vladara iz dinastije Karahanida u centralnoj Aziji. Prema ovom shvatanju: „Da bi se vladalo državom, potrebna je velika vojska. Da bi se izdržavali vojni odredi, neophodno je veliko blago. Da bi se obezbijedilo to blago, narod mora biti imućan. Da bi narod bio imućan, zakoni moraju biti pravedni. Ako se bilo šta od ovog zanemari, država će se raspasti.“ Po ovoj teoriji, najvažnija dužnost vladara je da osigura zaštitu podanika od zloupotreba predstavnika vlasti. Navedeno prema: Halil Inaldžik, op. cit., str. 102. 94 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici (timar) zajedno s rajom pojedincima (spahije). Spahije su zauzvrat, pored toga što postaju članovi vojničke klase (konjica), bili dužni opremati određen broj vojnika i ubirati poreze i druga davanja na svom području. 11 Na taj način sultan je zadržavao primat nad pripadnicima vojničkog staleža (spahijama), čiji posjedi, u pravilu, nisu bili nasljednog karaktera. Takođe je bilo osigurano efikasno prikupljanje prihoda, te obezbijeđena osnova popunjavanja vojske za potrebe ratnih pohoda. Osmanska država je bila centralizovana i hijerarhijski uređena. Pravno uređenje države je počivalo na tri osnovna stuba: na muslimanskom pravu (šerijatu), zakonima koje donese sultan (kanunima, kojima su se u skladu sa šerijatskim pravom uređivala određena pritanja iz oblasti javnog, uglavnom administrativnog prava) i običajnom pravu osvojenih krajeva (koje je regulisalo materiju koja nije bila propisana prethodno navedenim izvorima prava, kao što je npr. Zakon o rudnicima Despota Stefana Lazarevića).12 Osim toga, svaki sandžak, kao osnovna administrativna jednica Osmanskog carstva, imao je svoje zakone (kanun-name), na osnovu kojih su u skladu sa državnim zakonom (Kanun-i Osmani)13 rješavani lokalni sporovi. Na čelu države nalazio se sultan koji je imao neograničenu vlast.14 U upravljanju državom pomagao mu je Carski savjet koji se zvao Divan, odnosno Visoka porta,15 a na čijem čelu se nalazio veliki vezir. Iako je prema Osmanskom shvatanju države, osnovni zadatak Divana bio izricanje pravde i uloga vrhovnog suda, to je bio pretežno organ vođenja državne politike i donošenja ključnih odluka. Divan je bio sastavljen od nekoliko najviših funkcionera centralne vlasti. Sačinjavali su ga: veliki Petar Kunić, Upravno pravo- drugo izmjenjeno i dopunjeno izdanje, Pravni fakultet Univerziteta u Banja Luci i Uprava za policijsko obrazovanje, Banja Luka, 2010, str. 39. 12 Rober Mantran (ur.), op. cit., str. 138-140, 199-201.; Halil Inaldžik, op. cit., str. 111-112. 13 Mehmed II Osvajač je prvi put sistematizovao ovaj zbornik zakona. Vidjeti: Halil Inaldžik, op. cit., str. 113. 14 Pitanje nasljeđivanja prijestola nije bilo uređeno sve do donošenja prvog Ustava 1876. godine. Nerijetko se na prijesto dolazilo putem bratoubistva i dvorskih intriga, a takva praksa je čak ozakonjena za vrijeme Mehmeda II. Navedeno prema: Halil Inaldžik, op. cit., str. 91-99. 15 Termin kapu ili dergjah-i-ali – Visoka porta – prvobitno je označavao mjesto sa kojeg je sultan pratio sporove i obavljao državne poslove, da bi najzad dobio značenje osmanske vlade. Navedeno prema: Halil Inaldžik, op. cit., str. 140. 11 95 Nevenko V. Bojan V. : ORGANIZACIJA I POLOŽAJ UPRAVE NA PROSTORU BOSNE I HERCEGOVINE U PERIODU VLADAVINE OSMANSKOG CARSTVA vezir (drugi čovjek carstva, najčešće regrutovan iz reda janjičara), drugi veziri (kojih je moglo da bude trojica i koji su imali zadatak da se staraju o očuvanju državne vlasti, unutrašnje bezbjednosti i odbrani države spolja, a po potrebi su zamjenjivali velikog vezira), defterdari (rumelijski bašdefterdar i anadolijski, upravljali su finansijskim poslovima carstva, kao što su prikupljanje prihoda i obavljanje povremenih popisa), kazaskeri (dvojica vojnih sudija, koji su bili glavni u pravosuđu, a u čitavom carstvu su ih predstavljale kadije)16, beglerbegovi (bili su na čelu najvećih administrativnih jedinica, beglerbegluka), nišandžija (rukovodilac carske kancelarije, koji bio zadužen za pravna pitanja), a od druge polovine XVI vijeka kapudan paša (zapovjednik carske mornarice), te u vanrednim prilikama janjičarski aga, ostali vojni komandanti i šejhul-islam. Divan je zasjedao u carskoj palati u Istanbulu pod predsjedavanjem velikog vezira.17 Birokratski aparat je bio vrlo razgranat i sastavljen iz mnoštva kancelarija i podkancelarija. Sastojao se iz tri kategorije pisara, imao je zadatak pripreme i izvršenja odluka Divana, a bio je pod nadzorom nišandžije i defterdara.18 Pomoću jake administracije sultan je nastojao da obezbjedi kontrolu čitavog državnog aparata, djelovanje feudalne klase i uspješno držanje u pokornosti raje. Sultan je bio i najveći predstavnik duhovne vlasti muslimanske vjerske zajednice, pa je kao takav smatran nasljenikom Muhameda, Božijom sjenkom na zemlji. Od nastanka Osmanske države, sultani su povjeravali upravu nad izvjesnom oblasti dvojici predstavnika vlasti – begu, koji je pripadao vojničkoj klasi i predstavljao izvršnu vlast i kadiji, koji je poticao iz Počev od XVI vijeka će značaj kazaskera u pogledu pitanja pravosuđa biti umanjen u odnosu na carigradskog muftiju (šejh-ul-islam), koji će postati stvarni pretpostavljeni svih pripadnika uleme i glavni vjerski autoritet u carstvu. Navedeno prema: Rober Mantran (ur.), op. cit., str. 224. 17 Radom Divana je u početku predsjedavao sam sultan, ali se od Mehmeda II prestalo sa tom praksom. Ipak, sultan je zadržao nadzor nad radom Divana, tako što je imao mogućnost prećenja sjednica kroz prozor zaštićen rešetkama, koji se nalazio na zidu sale za sastanke. Ipak, od XVIII vijeka sjednice Divana se održavaju u rezidenciji velikog vezira. Navedeno prema: Halil Inaldžik, op. cit., str. 140-141. 18 Halil Inaldžik, op. cit., str. 157-161. 16 96 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici redova uleme i u ime sultana vršio pravosudnu funkciju.19 Od XIV vijeka, usljed teritorijalnog proširenja carstva ustanovljeno je organizaciono ustrojstvo koje je trebalo da obezbjedi efikasno rukovođenje uvećanom teritorijom od strane centralne vlasti. Najviše administrativne jedinice su postali beglerbegluci (poslije 1590. godine se nazivaju ejaleti), kojima su upravljali beglerbeglovi (koji su nosili titulu paše). U okviru beglerbegluka su se formirale administrativne jedinice nižeg ranga, odnosno sandžaci ili live. Na njihovom čelu su se nalazili sandžakbegovi, kojima su u nadgledanju spahija sa njihovog područja pomagali alajbegovi. Svrha ovakve teritorijalne organizacije je bila da omogući efikasno odazivanje spahija za vojne pohode, tako što su se ovi okupljali u okviru sandžaka, a potom u okviru beglerbegluka i potom stavljali na raspolaganje sultanu. Osim toga, na ovaj način se organizovalo prikupljanje prihoda od raje. Kao što je već istaknuto, za sprovođenje zakona u carstvu su bile zadužene kadije, koji su tu dužnost vršili na području posebnih sudsko-administrativnih jedinica – kadiluka. Kadiluci su bili formirani na teritorijama beglerbegluka, odnosno sandžaka, ali su bili odvojeni od ovih u funkcionalnom smislu.20 Treba reći da su pojedine provincije imale specijalan status, a ovdje ukazujemo na neke od njih, kao što su salijaneli pokrajine (plaćale su posebne dadžbine), pojedine arapske provincije (Alžir, Tripolis i Tunis), brdski predjeli (čija su plemena zadržala određenu autonomiju, npr. Crna Gora) i trgovačka republika Dubrovnik.21 U vezi sa ovim ističemo da su teritorijalne jedinice u pograničnim područjima, kakav je bio i Bosanski beglerbegluk (nastao 1580. godine), imali veći stepen samostalnosti prema centralnoj vlasti, u odnosu prema teritorijalnim jedinicama u unutrašnjosti carstva. Ovo posebno zbog značaja koji su imali za odbranu carstva od spoljnog neprijatelja. Halil Inaldžik, op. cit., str. 163. Nijedno optuženo lice nije moglo biti kažnjeno bez kadijine presude, a isključivo pravo provođenja presuda je imao beg, koji bez sudske odluke nije mogao naplatiti ni najmanju novčanu kaznu. Navedeno prema: Halil Inaldžik, op. cit., str. 117. 21 Rober Mantran (ur.), op. cit., str. 246-251. 19 20 97 Nevenko V. Bojan V. : ORGANIZACIJA I POLOŽAJ UPRAVE NA PROSTORU BOSNE I HERCEGOVINE U PERIODU VLADAVINE OSMANSKOG CARSTVA Kako se ne bismo isuviše udaljili od teme ovog rada, na ovom mjestu samo ukazujemo na značaj koji je u životu carstva imala carska palata i njene unutrašnje (enderun) i spoljašnje (birun) službe.22 Pored carske palate, važnu ulogu imala je vojska, koja je bila svrstana u dva roda: 1) provincijska vojska i 2) centralna vojska. Provincijska vojska je bila sastavljena od spahijske konjice koja je predstavljala stub čitave države i glavni oslonac svih osvajačkih pohoda osmanskih sultana. Spahijska organizacija se zasnivala na timarskom sistemu. Spahije su uvijek morale biti u pripravnosti da bi na svaki poziv sultana mogle odmah stupiti u vojni pohod. Prema veličini svog posjeda i količini prihoda, oni su morali da sa sobom povedu određeni broj pješaka (džebelija). Spahijskom vojskom jedne provincije komandovao je beglerbeg, vojskom jednog sandžaka sandžakbeg i alajbeg. Kao komandanti turske vojske u početku javljaju se i subaše, čelnici vojnoadministrativnih jedinica u sastavu sandžaka koji su se zvali subašiluci. U provincijsku vojsku spadali su još graničari (serhat kulu) i pripadnici mjesnih garnizona (jerli kulu). Posade na granicama i u gradovima bile su sastavljene od različitih vojnih kategorija kao što su: vojnici, martolosi, mustahfizi, janjičari i dr. Pored feudalne vojske u osmanlijskoj državi postojala je stalna najamnička vojska čiji su komadanti takođe bili feudalci. Ona se dijelila na više korpusa ili odžaka. Najmnogobrojniji dio najamničke vojske činili su janjičari. Janjičari su bili uglavnom pješadija. Regrutovani su u prvo vrijeme od zarobljenika, a kasnije od hrišćanske djece koja su kupljena u vidu danka u krvi (devširma).23 Veliki broj janjičara je odgajan u carskoj palati, a najsposobniji među njima su vršili najviše državne funkcije, među kojima je najznačajnija bila funkcija velikog vezira. 22 Rober Mantran (ur.), op. cit., str. 138-140, 208-220. Avdo Sućeska, Istorija države i prava naroda SFRJ, V izdanje, Svjetlost, Sarajevo, 1985, str. 75–76.; Halil Inaldžik, op. cit., str. 122-124. Prikaz dervišme (danka u krvi) može se vidjeti u romanu Ive Andrića „Na Drini ćuprija“, nagrađenom Nobelovom nagradom za književnost 1961. godine. 23 98 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Suštinski, u Osmanskoj državi posmatranog vremena preovladavao je timarski sistem. Timarski sistem je oblik vladavine koji predstavlja ukupnost odnosa u poljoprivredi, oblik državnog iskorištavanja i oblik državne organizacije najveće vojne sile, ali i oblik državne uprave. Timar je ukupnost obradivih zemljišta na nekom području čiji domaćini su dužni određeni dio prihoda dati licu koje je država odredila – timarniku. Timar je nekome dodijeljen za obavljanje za državu bilo da se radi o najčešće vojnoj ili nekoj drugoj službi (npr. administrativnoj). Iznos timara je određivan prema vrijednosti prihoda. Timarnik je mogao izgubiti timar u slučajevima da prestane obavljati službu, ako postane nedostojan službe, a najčešće u slučajevima kada padne u zarobljeništvo, te postane nesposoban za njeno vršenje fizički, moralno i psihički.24 Vremenom, a naročito tokom XVII i XVIII vijeka timarski sistem dolazi u krizu, Osmansko carstvo prelazi u defanzivu, što dovodi do potrebe za reformama. Sultani Abdulhamid I i Selim III pokušavaju sa opsežnim civilnim i vojnim reformama, ali ne nalaze na dovoljan odziv među podanicima. Neuspjesi tih reformi, nisu pokolebali njihove nasljednike, a sultan Mahmud II postavlja temelje reformskom pokretu koji će obilježiti XIX vijek Osmanskog carstva i (mada nesvjesno) pružiti pretpostavke za stvaranje moderne Turske države. Među ovim reformama upečatljivo je reformisanje Divana, koji postaje vlada na čelu sa velikim vezirom kao premijerom i ministrima za pojedine resore. Djelo Mahmuda II nastavio je njegov sin Abdulmedžid I, čijim će stupanjem na presto nastupiti pokret reformi poznat pod nazivom tanzimat, započet Hatišerifom od Gilhane iz 1839. godine, koji je garantovao jednakost svih podanika carstva. Osim toga, uvodi se opšta obaveza služenja vojske. Ove promjene će naići na jake otpore podanika, a posebno u Bosni i Hercegovini.25 24 25 Halil Inaldžik, op. cit., str. 168-186. Rober Mantran (ur.), op. cit., str. 510, 547-549, 552, 555, 571-574, 581-586. 99 Nevenko V. Bojan V. : ORGANIZACIJA I POLOŽAJ UPRAVE NA PROSTORU BOSNE I HERCEGOVINE U PERIODU VLADAVINE OSMANSKOG CARSTVA 2. Uprava u Bosni i Hercegovini pod osmanskom vlašću Kao relevantan događaj za slom feudalne bosanske države od strane Osmanlija, većina istoričara uzima smaknuće posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića pod Jajcem 1463. godine. Bosna je propala ne baš "šapatom", kako se poslije figurativno govorilo, a kako slikovito zapaža jedan istoričar. Premda je nedugo po padu Bosne, ugarski kralj Matija Korvin uspio osvojiti Zvečaj i Jajce i 1471. godine osnovati banovinu Bosnu pod Ugarskom vlašću, koja će se održati sve do Mohačke bitke i ugarskog sloma (1526),26 od kraja XV vijeka se može govoriti o uspostavljanju osmanske državne vlasti u Bosni, a od 1470. godine i na prostoru Hercegovine. Upravna organizacija Bosne pod osmanskom vladavinom bila je koncipirana na način da zadovolji potrebe centralističke vlasti s jedne strane, a istovremeno da omogući vojnopolitičko uređenje i potpunu dominaciju vojne uprave na čijim osnovama se uostalom i zasnivala Osmanska država. Osmanlije nisu vršili bitne izmjene upravne podjele koju su zatekli u zaposjednutim oblastima. Štaviše, gdje god je to bilo moguće, zadržavali su postojeće stanje. U tom smislu, područje Bosne je od osmanskog osvajanja postalo zaseban, Bosanski sandžak (1463), sa sjedištem u Sarajevu. Nešto kasnije dolazi do formiranja Hercegovačkog sandžaka (1470), sa sjedištem u Foči, te Zvorničkog sandžaka (1477), sa sjedištem u Zvorniku. Sva tri sandžaka su se nalazila u okviru Rumelijskog beglerbegluka, koji je mijenjao sjedište od Sofije, preko Jedrena, pa do Bitolja.27 Na čelu sandžaka nalazio se sandžakbeg, koji je bio vrhovni vojni i upravno-politički organ na području jednog sandžaka. 26 27 Noel Malcolm, Povijest Bosne, Erasmus Gilda, Zagreb-Sarajevo, 1995, str. 59. Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb, 1960, str. 114-115. 100 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Pored sandžakbega, upravu sandžaka su još činili: čehaja (zamjenik sandžakbega), kapidžibaša (natkomornik), haznadar (blagajnik), imrahor (nadzornik staja), zatim su još postojali čauši, kancelari, vojvode, subaše i ostale kategorije činovnika. Kao komandant sandžačke vojske postojao je alajbeg koji je bio potčinjen sandžakbegu. Kako su se sandžaci dijelili na nahije, bitno je istaći da su na čelu nahija bili seraskeri ili čeribaše.28 Još od osnivanja Bosanskog sandžaka, u Bosni su uspostavljeni ovi kadiluci: jelečki, sarajevski, bobovački, neretljanski, drinski, blagajski i kadiluk oblasti Pavlovića i Kovačevića. Uporedo sa islamizacijom i potrebama sudske vlasti tokom XV vijeka, osnivani su novi kadiluci, dok su neki od njih ukidani.29 Kao i u ostalim dijelovima Osmanskog carstva, u Bosni i Hercegovini je vrlo brzo uspostavljen timarski sistem. Postojale su dvije vrste zemljišnih posjeda koje je spahija mogao dobiti od države: zijameti (veći zemljišni posjedi) i timari (manji zemljišni posjedi). Karakteristike timarskog sistema koje su važile uopšte, primjenjivale su se i na prostoru Bosne i Hercegovine. Specifičnost je predstavljalo postojanje hrišćanskih spahija, čiji je broj bio neznatan u XV vijeku, da bi ova kategorija iščezla tokom XVI stoljeća.30 Ipak, većina spahija u Bosni i Hercegovini došla je iz drugih krajeva carstva ili je predstavljala islamizirani dio predosmanske, bosanske vlastele. Značaj Bosne i Hercegovine će vremenom porasti, imajući u vidu da je od kraja XVI vijeka ovo područje predstavljalo graničnu oblast prema Habzburškoj monarhiji i Mletačkoj republici.31 S obzirom na ovakav značaj Bosne, od 1580. godine uspostavljen je poseban Bosanski beglerbegluk (pašaluk) sa sjedištem u Banjoj Luci.32 Kao drugi razlog 28 Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb, 1960, str. 116. Ibidem. 30 Noel Malcolm, op. cit., str. 66.; Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb, 1960, str. 118. 31 Vladimir Ćorović, Bosna i Hercegovina, Glas Srpske i Ars Libri, Banja Luka-Beograd, 1999, str. 194. 32 Sjedište Bosanskog pašaluka će 1639. godine preći u Sarajevo, da bi 1703. godine bilo premješteno u Travnik. Konačno, 1850. godine će biti ponovo vraćeno u Sarajevo, što će ostati sve do Austro-Ugarske okupacije Bosne i Hercegovine, 1878. godine. 29 101 Nevenko V. Bojan V. : ORGANIZACIJA I POLOŽAJ UPRAVE NA PROSTORU BOSNE I HERCEGOVINE U PERIODU VLADAVINE OSMANSKOG CARSTVA nastanka Bosanskog beglerbegluka, smatra se, potreba za većom eksploatacijom podanika, koja se mogla ostvariti sa razvijenijim i podaničkim birokratskim aparatom.33 Osim toga, sultan je cijenio i to što je dobar dio stanovništva i plemstva u Bosni primio osmansku vlast bez mnogo otpora, te činjenicu da je veliki broj visokih dužnosnika Osmanskog carstva vodio porijeklo iz Bosne i Hercegovine.34 Kada je osnovan, u sastav Bosanskog pašaluka ulazilo je čitavo područje današnje Bosne i Hercegovine, dijelovi Slavonije i dijelovi Dalmacije i Like.35 Takav obim Bosanskog pašaluka ostao je do Karlovačkog mira 1699. godine, kada su njegove granice bile znatno sužene. Granice Bosanskog pašaluka od XVIII vijeka podudaraju se po prilici sa granicama SR Bosne i Hercegovine.36 Bosanski beglerbeg je bio na čelu celokupne uprave (vojne i civilne) za područje beglerbegluka. On je predstavljao i vojnu i civilnu vlast, komandovao je vojskom, dodjeljivao sitne timare, postavljao organe vlasti u provinciji i dr. Njemu su bili potčinjeni svi sandžakbezi u provinciji. U odlučivanju, beglerbeg je konsultovao Divan (vijeće) koje su činili: ćehaja (zamjenik beglerbega), haznadar (šef finansija), timar deftedar (šef pokrajinske uprave feudalnih imanja) teskeredžija (sekretar), muhurdar (čuvar pečata) i kadija (sudija).37 U Bosni je za vrijeme Turske okupacije na snazi bio osmanski pravni sistem koji se sastojao od šerijatskog prava (Kur'an i hadisi) i državnog (sultanskog) prava, odnosno kanonskog prava kojim su uređivani odnosi koji nisu bili uređeni ili su bili nepotpuno uređeni šerijatskim pravom. Omer Ibrahimagić, Državno – pravni razvitak Bosne i Hercegovine, Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 1998, str. 16. 34 Vladimir Ćorović, op. cit., str. 201. 35 Bosanski pašaluk se sastojao od osam sandžaka: Požeški sandžak; Bosanski sandžak; Bišćanski sandžak; Krčko-Lički sandžak; Kliški sandžak; Hercegovački sandžak; Zvornički sandžak i Cernički sandžak. Vladimir Ćorović, op. cit., str. 194. 36 Avdo Sućeska, op. cit., str. 77. 37 Širi opis navedenih činovničkih pozicija vidjeti u: Ismet Bušatlić, Islamske institucije (hrestomatija izabranih tekstova), Fakultet islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu. 33 102 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Pred kraj osmanske uprave pored šerijatskih uvedene su i građanske pravne institucije i donešeni zakoni.38 Jedna od osobenosti osmanske vladavine na prostoru Bosne i Hercegovine bio je izražen proces islamizacije njihovog stanovništva tokom XIV, a pogotovo XV i XVI vijeka. Uzroci ovog procesa su brojni i svakako nisu jednostavni. Nesumnjivo je da među njima prevagu odnose ekonomski razlozi, a pogotovo činjenica da su muslimani u Osmanskom carstvu uživali privilegovan pravni status.39 Specifičnost državnopravnog i političkog položaja Bosne pod Osmanlijama proizilazila je iz njenog krajiškog karaktera, što je uslovilo izvjesne modifikacije timarskog sistema i uspostavljenje posebnih organizacionih rješenja. Timarski sistem je još tokom XV vijeka zapao u krizu, pa je zbog nedovoljnog broja timariota (spahija), na prostoru Bosanskog pašaluka uvedena praksa prodaje prava pojedincima na zakup poreza.40 Dok su imućnije spahijske porodice uspjevale da pokriju troškove upravljanja timarom, sitnije spahije su to sve manje mogle.41 Još jedna novina, predstavljala je rezultat poraza Osmanlija u bici kod Siska 1595. godine, u kojoj je nastradao veliki broj bosanskih spahija. Naime, njihovi nasljednici i preostale bosanske spahije su izvršile pritisak na Visoku portu da im prizna pravo na porodično nasljeđivanje timara koje su posjedovali. U predstavci koju su poslali Porti, tražili su da timare onih koji su pali u pomenutoj bici nasljede njihovi odžaci (porodice), s tim da ih uživaju njihovi sinovi, odnosno braća. Ovaj zahtjev bosanskih spahija je prihvatio sultan Ahmed I i izdao o tome poseban ferman, koji su kasnije potvrđivali i drugi sultani. Ipak, uprkos tome, nisu bili rijetki ni slučajevi izigravanja ovog njihovog prava i dodjeljivanja timara drugim licima.42 Još jednu posebnost uprave u Bosanskom pašaluku predstavljalo je stvaranje institucije kapetanije krajem XVI vijeka. Kapetanije su bile Omer Ibrahimagić, op. cit., str. 56. Noel Malcolm, op. cit., str. 87-89. 40 Noel Malcolm, op. cit., str. 113. 41 Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb, 1960, str. 137. 42 Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb, 1960, str. 584-585. 38 39 103 Nevenko V. Bojan V. : ORGANIZACIJA I POLOŽAJ UPRAVE NA PROSTORU BOSNE I HERCEGOVINE U PERIODU VLADAVINE OSMANSKOG CARSTVA pogranične teritorijalne jedinice, koje se se formirale oko tvrđava u blizini granice i služile su nadzoru nad graničnim područjem, kao i okolnim putevima. Kapetanijama su upravljali kapetani, koji su bili podređeni sandžakbegu, odnosno beglerbegu.43 U XVII vijeku kapetanije se šire na unutrašnjost Bosanskog pašaluka i gube prevashodan pogranični karakter. Osim toga, funkcija kapetana dobija nasljedni karakter i počinje se vezati za bosanske feudalce tog doba. Na prelazu sa XVII na XVIII vijek, kapetani dobijaju pravo ubiranja poreza i tako dodatno jačaju samostalnost u odnosu na institucije centralne vlasti. Istovremeno dolazi do porasta broja kapetanija sa 12 u vrijeme Karlovačkog mira (1699), na 39 koliko ih je bilo krajem XVIII vijeka.44 Slabljenje Osmanskog carstva u XVII, XVIII i XIX vijeku, našlo je odjeka i u Bosanskom pašaluku. Troškovi koje su iziskivali stalni ratovi i potrebe odbrane carstva zahtijevali su stalno uvođenje novih nameta za stanovništvo. Pored toga, korupcija, loše upravljanje45 i neumjerenost u prikuplkjanju poreza ostaviće brojne teške posljedice. Sve to je dovelo do nezadovoljstva stanovništva, kako hrišćanskog, tako i muslimanskog, koje je praćeno ustancima i bunama.46 Ubjedljivo najveće nezadovoljstvo bosanskog begovata i stanovništva izazvale su reforme koje su izvođene tokom XIX vijeka. Na krilima tog nezadovoljstva javili su se i zahtjevi za većom autonomijom Bosanskog pašaluka, uz zadržavanje prava i privilegija koje je posjedovao bosanski begovat, artikulisani u vrijeme pokreta energičnog Husein-kapetana Gradaščevića (Zmaj od Bosne).47 Konačan slom ovih težnji desio se kao posljedica akcije Omer-paše 43 Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb, 1960, str. 124-125. Noel Malcolm, op. cit., str. 121-122. 45 U vezi sa problemima uprave i administracije u Bosni i Hercegovini govori i jedan rukopis iz XIX vijeka, nastao iz pera ruskog konzula u Bosni, Aleksandra Fjodoroviča Giljferdinga. Vidjeti: Zdravko D. Marijanac, Bosna i Hercegovina u XIX vijeku očima stranaca – zemlja i ljudi, Geografsko društvo Republike Srpske, Banja Luka, 1996, str. 22. 46 Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb, 1960, str. 582, 591-593. Od ustanaka, pominju se oni u Hercegovini iz 1727., 1728., 1729. i 1732. godine, u kojima su većinom učestvovali muslimani. Navedeno prema: Noel Malcolm, op. cit., str. 117. 47 Milorad Ekmečić, Stvaranje Jugoslavije 1790-1918.- I, Prosveta, Beograd, 1989, str. 325. 44 104 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Latasa, 1852. godine,48 nakon čega Bosanski ejalet ulazi u razdoblje zatišja pred burne događaje od 1875. do 1878. godine i otvaranja tzv. Istočnog pitanja. Na kraju ovog perioda dolazi do prestanka suštinske vladavine Osmanskog carstva u Bosni i Hercegovini, koje nakon 1878. godine i njihove okupacije od strane Austro-Ugarske monarhije samo formalno ostaju pod sultanovim suverenitetom, do njihove aneksije 1908. godine.49 3. Lokalna (samo)uprava u Bosni i Hercegovini pod vlašću osmanskog carstva Polazeći od premise da je Osmansko carstvo bilo izrazito centralizovana država, jasno je da se samo uslovno može govoriti o određenom stepenu lokalne samouprave unutar njegovih teritorijalnih jedinica. Ovakvo pravilo važi i za prostor Bosne i Hercegovine pod Osmanlijskom vlašću. Ipak, može se uočiti da su u pojedinim gradovima postojali određeni elementi lokalne (samo)uprave, svakako ne u savremenom smislu te riječi. Preduslov za tako nešto bio je razvoj gradova i procvat gradskog života u Bosni i Hercegovini za vrijeme Osmanlija. Među ovim gradovima se ističu središta sandžaka i pašaluka, Sarajevo, Banja Luka, Travnik, Mostar, Livno, Zvornik. U njima se grade džamije, tekije (središta derviškog reda), musafirhane (svratišta), hamami (turska kupališta), mostovi, vodovodi, bezistani (tržnice) i drugi važni objekti. Svi gradovi s pretežnom muslimanskom većinom, koji su razvili zanatstvo i trgovinu, dobili su tokom XVI vijeka posebne povlastice, dodjeljivane carskim fermanom. Po tom osnovu, zanatlije i trgovci muslimani su oslobađani poreskih i drugih nameta, a u nekim gradovima i davanja djece u janjičare. U ovim slučajevima, povlastice su se davale isključivo muslimanima. S druge strane, postojao je i izvjestan broj 48 49 Galib Šljivo, Omer-paša Latas u Bosni i Hercegovini 1850.-1852., Svjetlost, Sarajevo, 1977, str. 177-180. Miša Gleni, Balkan 1804.-1999. (nacionalizam, rat i velike sile), 1999, str. 290-301. 105 Nevenko V. Bojan V. : ORGANIZACIJA I POLOŽAJ UPRAVE NA PROSTORU BOSNE I HERCEGOVINE U PERIODU VLADAVINE OSMANSKOG CARSTVA gradova – derbenda, čiji su hrišćanski stanovnici, uglavnom stočari, zbog svoje službe uživali odgovarajuće povlastice.50 Centralna vlast je u izvjesnoj mjeri bila ograničena u Sarajevu i u nešto manjoj mjeri u Mostaru. Sarajevo je šezdesetih godina XV vijeka od sultana Mehmeda II Osvajača dobilo posebnu povlasticu ili muafname, kao nagradu za pomoć koju su Sarajlije pružile Osmanlijama na početku osvajanja Bosne. Na osnovu ove povlastice, isticani su zahtjevi za sve većom autonomijom Sarajeva, a poglavari esnafa su se izborili za pravo da imenuju gradonačelnika.51 Osim toga, u sarajevu se tokom XVIII i XIX vijeka razvila povlastica, po kojoj ni vezir – sultanov guverner – kao službena osoba nije mogao u gradu boraviti trajno, već samo privremeno – obično tri noći – i to samo kao gost (musafir). Zahvaljujući odsutnosti vezira i smanjenom uticaju centralne vlasti, u Sarajevu se razvila jaka lokalna vlast, koju su predstavljali janjičari, pripadnici esnafa i ajani, ekonomski moćni i sa jakom lokalnom vlasti.52 Položaj sličan Sarajevu je imao i Mostar. Istina, u slučaju ovog grada nije utvrđeno da je posjedovao nekakvu muafnamu, odnosno povelju, ali je evidentno da je nakon što je stanovništvo Mostara porazilo bosanskog vezira Mehmed-pašu Kukavicu (1760), Mostar postao skoro u potpunosti nezavisan u odnosu na vlast beglerbega iz Travnika. Osim toga, ističe se da je po ekonomskom značaju i snazi, Mostar bio odmah poslije Sarajeva.53 Još od prve polovine XVI vijeka, posebna ovlašćenja u gradovima imaju esnafi ili cehovi, koji preuzimaju poslove od značaja za razvoj zanatstva. Najznačajniju ulogu je imao ćehaja (cehmajstor), koji je bio na čelu određenog esnafa (npr. pekarski, tesarski, mesarski) i brinuo se za red u esnafu, određivao koliko koji majstor može držati šegrta i kalfi. Bez 50 Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb, 1960, str. 143-144. Noel Malcolm, op. cit., str. 123. 52 Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb, 1960, str. 1323. 53 Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb, 1960, str. 1324. 51 106 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici njegovog znanja nije se mogao proglasiti šegrt za kalfu, niti kalfa za majstora. Takođe, bez njegovog odobrenja novi majstor nije mogao otvoriti radnju. Ukratko, ćehaje su bili posrednici između članova esnafa i vlasti, pa su stoga vršili i funkcije od javnog značaja. O snazi, značaju i stepenu (samo)uprave esnafa govori zapis iz prvih godina XIX vijeka, po kojem francuski konzul u Travniku Davil, zove Sarajevo esnafskom republikom.54 Kao specifičan vid samouprave u Bosanskom pašaluku, u periodu od 1735. do 1835. godine se svake godine sastajalo ajansko vijeće, na koje su dolazili ajani (neka vrsta gradskih tribuna), svi kapetani, age serdengedžije i neki drugi ugledni ljudi ejaleta i tu vijećali o različitim važnim poslovima. Ovim skupom je predsjedavao Bosanski beglerbeg, a pomagao mu je ejaletski defterdar. Ukoliko bi se ukazala potreba, beglerbeg je mogao sazvati ajansko vijeće na vanredno zasjedanje.55 ZAKLJUČAK Viševijekovni period Osmanske vladavine nad Bosnom i Hercegovinom ostavio je, izvan svake sumnje, duboke tragove u njenoj istoriji i ukupnom državnopravnom i upravnopravnom razvoju. Sublimirajući organizaciju i položaj uprave na prostoru Bosne i Hercegovine u periodu vladavine Osmanskog carstva, da se zaključiti, da je javna uprava iz tog vremena bila nerazvijena i pojednostavljena bez jasne diferencijacije, sa objedinjenom vojnom i civilnom komponentom vlasti, ciljno usmjerenom na prikupljanje poreza kao materijalne baze za vođenje ratova i opstanak carstva. Naime, kroz snažan vojno–upravni aparat, Bosnom i Hercegovinom je Osmansko carstvo vladalo, a ne upravljalo. Pri tome, pravna podloga i ukupna legislativa bila je veoma oskudna i na veoma niskom stepenu nomotehničkog uređenja i razvoja, u svemu nalik na vojne direktive i preovlađujuće naredbe imanentne 54 55 Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb, 1960, str. 1332-1333. Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb, 1960, str. 1326. 107 Nevenko V. Bojan V. : ORGANIZACIJA I POLOŽAJ UPRAVE NA PROSTORU BOSNE I HERCEGOVINE U PERIODU VLADAVINE OSMANSKOG CARSTVA vojskama, a ne civilnom društvu. Tekovine rimskog prava i rimske civilizacije nisu u većoj mjeri našle svoje mjesto u Osmanskoj državi. Preovlađujuće je bilo šerijatsko pravo i pravo zasnovano na volji jednog čovjeka – sultana koji je carstvom vladao kroz kanune, hatišerife, fermane i slične akte. Svakako, to je odražavalo karakter snažne i centralističke despotije kakva je i bila Osmanska država tih vremena. Oblici državne vlasti koji bi trebalo da budu pravom uređene funkcije države, u Osmanskoj državi, takođe su bile objedinjene i personalizovane. Tako je vlast bila dosta jedinstvena, kako svjetovna, tako i duhovna, a nije postojala jasna razlika između upravne, zakonodavne i sudske vlasti. Naime, svaka vlast je polazila od jednog čovjeka, bilo vrhovnog – sultana ili vojnog – velikog vezira, istina ponegdje teritorijalno personalizovana, ali opet u jednom licu (kadije, begovi, i dr.). Imajući u vidu činjenicu da je Osmansko carstvo bilo izrazito centralizovan oblik države, samo se uslovno može govoriti o određenom stepenu lokalne samouprave unutar njegovih teritorijalnih jedinica. Jasnije oblike ograničavanja centralne vlasti nalazimo u gradovima Sarajevu i Mostaru u kojima je preovladavao opet personalni tip lokalne samo(uprave) zasnovan na privilegijama garantovanim od sultana i personificiran kroz razvijen esnafski sistem. Tekovine dugogodišnje vladavine Osmanskog carstva nad Bosnom i Hercegovinom nisu ostavile bitne i vidljive tragove nad njenom današnjom upravom iz više razloga. Prvenstveno, zbog toga što je Osmansko carstvo ustupilo mjesto Hazburškoj monarhiji koja se temeljila na trugim principima, te se kontinuitet organizacije izgubio. Ako se uopšte može govoriti o društveno vrijednim tekovinama osvajačke sile, onda slobodno zaključujemo da izuzev snažnog primjera hijerarhijske organizacije uprave, Bosna i Hercegovina od Osmanskog carstva nije naslijedila druge pozitivne principe upravnopravnopravnog organizovanja i upravne djelatnosti. 108 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Nevenko Vranješ Bojan Vlaški ORGANIZATION AND POSITION OF THE ADMINISTRATION IN BOSNIA AND HERZEGOVINA UNDER OTTOMAN RULE ABSTRACT This paper analyzes the organization and position management in Bosnia and Herzegovina in the period of Ottoman rule. In this sense, it presents the organizational grounds of the Ottoman Empire, particularly its administration. Then, it provides the information on the genesis of the historical development of governance in Bosnia and Herzegovina under Ottoman rule, with reference to key organizational elements and individual characteristics. Finally, an overview of the specific elements of local (self) government in Bosnia and Herzegovina in the relevant period was made, taking into account the constraints arising from the nature of the Ottoman state and its political system. Key words: Ottoman Empire, position and organization of government in Bosnia and Herzegovina during the Ottoman rule, the local (self)government in Bosnia and Herzegovina during the Ottoman empire. PhD, University of Banja Luka, Faculty of Political Sciences. LLM, University of Banja Luka, Faculty of Law. 109 Iza Razija Mešević SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE UVOD Uticaj prakse Suda Evropske unije na razvoj autorskog i srodnih prava u okviru Evropske Unije (EU) je nepobitan. U njegovom okviru je posebno nadležnost Suda da tumači pravo EU na zahtjev nacionalnih sudova igrala značajnu ulogu u datom kontekstu.1 Odredbe nacionalnih zakonodavstva država članica u oblasti autorskih i srodnih prava u bitnoj mjeri reflektuju sadržaj u međuvremenu mnogobrojnih direktiva EU na ovom polju2. Shodno, neminovno je da se nacionalni sudovi prilikom primjene propisa koji uređuju oblast autorskih i srodnih prava ponekad moraju obratiti Sudu, kako bi dobili odgovor na pitanje na koji način tumačiti pravo EU, odnosno da bi bili sigurni da li je nacionalno zakonodavstvo koje primjenjuju u skladu sa pravom EU. Naime, prema stalnoj sudskoj praksi Suda, pojmovi koji proizilaze iz prava EU se u pravilu tumače autonomno i jedinstveno za područje cijele EU, osim ako sam propis EU izričito ne upućuje na nacionalno pravo država članica u pogledu određivanja njegovog značenja i njegovog polja djelovanja.3 Na taj način Sud daje svoj doprinos razvoju autorskog prava vršenjem svoje nadležnosti tumača prava EU4 i dejstvo njegovih presuda (ili obrazloženih rješenja) se ne ograničava samo na nacionalni sud, koji je postavio prethodno pitanje.5 Čak što više, ponekad Sud dajući odgovor na prethodna pitanja Dr.sc., Viši asistent, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu. Sporazum o funkcionisanju Evropske unije („Službeni glasnik Evropske unije“ br. C-83/47 od 30.03.2010) čl. 267. U daljem u tekstu: TFEU. 2 Pregled dostupan na: http://ec.europa.eu/internal_market/copyright/acquis/index_en.htm (pristupljeno: juli 2013). 3 J. von Ungern-Sternberg, „Urheberrechtliche Verwertungsrechte im Lichte des Unionsrechts“, GRUR 12/2012, 1198. 4 Ibid. 5 N. P. Flechsig, „Vorausabtretung gesetzlicher Vergütungsansprüche. Unionsrechtliche Auswirkungen der EuGH-Entscheidung Luksan auf Urheber, Verwerter und Intermediäre“, MMR 5/2012, 298. 1 111 Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE nacionalnih sudova u okviru svog obrazloženja tumačenja prava EU zauzima i principijelne stavove, koji posjeduju potencijal da kreiraju dalekosežne posljedice na sisteme autorsko-pravne zaštite i sisteme ostvarivanja autorskih prava u (drugim) državama članicama. Nedavan primjer tome je i presuda Suda (Treće vijeće) od 09.02.2012. godine u pravnoj stvari C-277/10 donesena na osnovu zahtjeva za prethodnu odluku u skladu sa čl. 267 TFEU podnesenog od strane Handelsgericht (Trgovački sud) Beč u postupku Martin Luksan protiv Petrus van der Let.6 Naime, spor pred nacionalnim sudom u Austriji ticao se odnosa između glavnog režisera i scenariste filma sa jedne i filmskog producenta sa druge strane, zatim pitanja autorstva nad filmskih djelom i pitanja kome pripadaju isključiva prava i prava na naknadu za privatnu upotrebu. Ipak, Luksan-presuda Suda potencijalno vrši uticaj na tumačenje § 63a7 Zakona o autorskom i srodnim pravima Savezne republike Njemačke8 kao i na status izdavača štampanih djela u okviru organizacije za kolektivno ostvarivanje autorskih prava (u daljem tekstu: OKOP) VG Wort, te na njihovo pravo na učešće u prihodima od naknade za privatno kopiranje u skladu sa postojećim planom raspodjele. Međutim, pravni osnov prakse raspodjele prihoda od naknade za privatno kopiranje između autora i izdavača također je sporan i u drugim državama članicama čija zakonodavstva na poznaju posebno srodno pravo izdavača štampanih djela. U Njemačkoj, navedene potencijalne posljedice ove presude se posebno tematiziraju u kontekstu spora u domaćoj sudskoj praksi i to pred Landesgericht (Okružni sud) Minhen po tužbi autora dr. 6 Tekst presude dostupan na: http://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=119322&pageIndex=0&doclang=EN&mod e=req&dir=&occ=first∂=1 (pristupljeno: juli 2013.). U daljem tekstu: Luksan-presuda. 7 “Autor se unaprijed ne može odreći zakonskih prava na naknadu iz ovog poglavlju. Ona se unaprijed mogu ustupiti samo organizaciji za kolektivno ostvarivanje prava ili izdavaču zajedno sa prenosom izdavačkog prava, ako ih on ostvaruje putem organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, koja zajedno ostvaruje prava autora i izdavača”. 8 „Savezni službeni list“ (BGBl.) I/1965 od 09.09.1965, str. 1237; Zadnja izmjena: Deveti zakon o izmjeni Zakona o autorskom pravu („Savezni službeni list“ I/2013, br. 34 od 05.07.2013.), str. 1940. U daljem tekstu: ZASP Njemačke. 112 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Martin Vogel protiv VG Wort,9 a u kojem je 17.10.2013. donesena i drugostepena presuda Oberlandesgericht (Viši okružni sud) Minhen. Obrazloženje presude još nije dostupno, no prema navodima VG Wort, sud je odlučio protiv ove OKOP.10 U okviru izlaganja koje slijedi najprije ćemo se osvrnuti na Luksanpresudu Suda i tematizirati njegov stav u pogledu pitanja ko je izvorni nosilac prava na naknadu za privatnu upotrebu i da li je moguće odreći se ovog prava unaprijed, odnosno unaprijed ga ustupiti drugim subjektima osim OKOP. Nakon toga ćemo ukratko izložiti spor Vogel/VG Wort i analizirati uticaj Luksan-presude na konkretni spor, pravila i praksu raspodjele VG Wort i § 63a ZASP-a Njemačke. U zadnjem dijelu izlaganje ćemo se osvrnuti na regulativu Bosne i Hercegovine i ispitati usklađenost domaćeg zakona sa obrazloženjem Luksan-presude u ovom kontekstu. Ključne riječi: Autorsko pravo, Evropska unija, pravo na naknadu za privatnu upotrebu, organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, VG Wort. 1. Luksan-presuda 1.1. Predmet pred Trgovačkim sudom Beč U okviru Luksan-presude Sud tumači čl. 2 i čl. 4 Direktive o iznajmljivanju i posuđivanju,11 čl. 1 i čl. 2 Direktive o satelitskom emitovanju i kablovskom reemitovanju,12 čl. 2 Direktive o roku zaštite13 i LG München I, djelimična presuda od 25.05.2012. godine-7 O 28640/11, ZUM RD 7/2012, 410. U daljem tekstu: Presuda Vogel/VG Wort. 10 http://www.vgwort.de/fileadmin/pdf/allgemeine_pdf/OLG_Entscheidung_17._Oktober_2013.pdf (pristupljeno: oktobar 2013.). 11 Direktiva 92/100/EEZ stavljena van snage Direktivom 2006/115/EZ Evropskog parlamenta i Vijeća od 12. decembra 2006. godine o pravu iznajmljivanja, pravu posuđivanja i srodnim pravima koja se odnose na autorsko pravo na području intelektualnog vlasništva (kodifikovana verzija). 12 Direktiva 93/83/EEZ Vijeća od 27. septembra 1993. godine o koordinaciji određenih propisa u oblasti autorskih i srodnih prava koji se odnose na satelitsko emitovanje i kablovsku retransmisiju. 9 113 Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE čl. 2, čl. 3 i čl. 5 Informacijske direktive14. No ovoj presudi i zahtjevu Trgovačkog suda Beč za prethodnom odlukom prethodio je spor15 između Martin-a Luksan-a, glavnog režisera i scenariste dokumentarnog filma „Slike sa fronta“ na temu njemačke ratne fotografije i Petrus-a van der Let-a producenta tog filma. U 2008. godini stranke u postupku su zaključile tzv. „Režijski i autorski ugovor“ (Regie- und Autorenvereinbarung), tj. Ugovor o stvaranju filmskog djela, na temelju kojeg su sva imovinska prava na datom filmskom djelu ustupljena producentu, uz izuzetak prava na činjenje dostupnim javnosti u digitalnim mrežama, te prava na emitovanje putem Closed circuit TV i Pay - TV16. Pravo na naknadu za privatnu upotrebu nije bilo predmet datog ugovora. Međutim, producent filma je isti učinio dostupnim javnosti na internetu, tako što je postavio „trailer“ ovog filma na platformu „YouTube“, te raspolagao tim pravom u korist platforme Movieeurope.com, gdje je film bio dostupan kao „video on- demand“. Također je prenio i Pay-TV prava na Scandinavia TV. Ove postupke režiser i scenarista je smatrao povredom svojih autorskih prava i povredom ugovora, te podnio tužbu. Producent je zastupao stav da mu pripadaju sva imovinska prava na filmskom djelu na temelju § 38, st. 117 Zakona o autorskom pravu Austrije18 i da sporazum suporotnog sadržaja između stranka nije dozvolje i shodno ne proizvodi pravo dejstvo. Pored toga je tvrdio da mu pripadaju i sva prava na naknadu, budući da prate sudbinu imovinskih prava (konkretno prava na umnožavanje), što je režiser i scenarista pobijao tvrdeći da mu pripada polovina prava na naknadu. Prema Direktiva 93/98/EEZ Vijeća od 29. oktobra 1993. godine o harmonizaciji rokova zaštite autorskog prava i određenih srodnih prava, odnosno Direktiva 2006/116 EZ Vijeća od 12. Decembra 2006. godine o harmonizaciji rokova zaštite autorskog prava i određenih srodnih prava (kodificirani tekst), izmijenjena Direktivnom 2011/117 EU Evropskog parlamenta i Vijeća. 14 Direktiva 2001/29/EZ Evropskog parlamenta i Vijeća od 22. maja 2001. godine o harmonizaciji određenih aspekata autorskog prava i srodnih prava u informacijskom društvu. 15 Vidjeti tačke 23-33 Luksan-presude. 16 (Kodirano) Emitovanje zatvorenom krugu korisnika i emitovanje uz plaćanje naknade. 17 „Imovinska prava na komercijalno proizvedenim filmskim djelima pripadaju, uz ograničenje predviđeno u § 39, st. 4, vlasniku kompanije (filmskom producentu). Zakonska prava na naknadu pripadaju filmskom producentu i autoru u omjeru 50 %-50 %, ukoliko filmski producent sa autorom ne ugovori drugačije.” 18 Savezni zakon o autorskom pravu na književnim i umjetničkim djelima i o srodnim pravima, („Savezni službeni list“ (BGBl.) br. 11/1936. Zadnja izmjena: „Savezni službeni list“ I, 58/2010). 13 114 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici navodima Trgovačkog suda naime, vladajuće mišljenje u doktrini i sudskoj praksi u Austriji u pogledu § 38, st. 1 glasi da se ne radi o cessio legis ili pretpostavci prenosa prava na filmskog producenta, već da mu imovinska prava na filmskom djelu pripadaju izvorno i neposredno na temelju zakona.19 Trgovački sud Beč nije bio siguran da li je § 38, st. 1 Zakona o autorskom pravu Austrije u skladu sa pravom EU, jer ono moguće zahtijeva oborivu pretpostavku prenosa imovinskih prava na producenta, kao i to da se autor ne može odreći prava na naknadu (za privatnu upotrebu). Iz tog razloga uputio je Sudu četiri prethodna pitanja, od kojih su za temu ovog priloga od posebnog interesa pitanja 2 b, 3 i 4, te ćemo se osvrnuti samo na njih. 1.2. Prethodna pitanja i tumačenje Suda Trgovački sud Beč htio je da sazna od Suda da li pravo na naknadu za privatnu upotrebu, koje jedna država članica predviđa u svom zakonodavstvu kao kompenzaciju za ograničavanje isključivog imovinskog prava na umnožavanje (čl. 5, st. 2 b) Informacijske direktive), pripada glavnom režiseru filmskog djela neposredno i izvorno (pitanje 2 b), te ako je odgovor na ovo pitanje potvrdan, da li države članice pridržavaju pravo da predvide zakonsku pretpostavku prenosa ovog prava na naknadu na filmskog producenta (pitanje 3). Konačno, Trgovački sud je zahtijevao tumačenje da li je pravo jedne države članice u skladu sa pravom EU, ukoliko se autoru priznaje pravo na naknadu za privatnu upotrebu u obimu od 50 %, no predviđa da se on tog prava može odreći (pitanje 4).20 Sud je tumačeći pravo EU, konkretnije Informacijsku direktivu, u kontekstu pitanja 2 b naglasio da čl. 5, st. 2, b) Informacijske direktive 19 20 Vidjeti tačku 32 Luksan-presude. Vidjeti tačku 36 Luksan-presude. 115 Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE predviđa izuzetak od prava umnožavanja, odnosno pravo na pravičnu naknadu za nosioce prava na umnožavanje iz čl. 2, st. 221 ove direktive.22 U skladu sa čl. 2, st. 2, a) Informacijske direktive filmski režiser je u svom svojstvu kao autor filmskog djela izvorni nosilac prava na umnožavanje. Shodno, glavni režiser/autor je također i izvorni i neposredni nosilac prava na naknadu za privatno umnožavanje.23 U pogledu trećeg i četvrtog pitanja, Sud je, uzimajući u obzir § 38 Zakona o autorskom pravu Austrije, svoju pažnju prvo posvetio problematici da li nacionalno pravo jedne države članice kolidira sa pravom EU ukoliko predviđa da se glavni režiser može odreći prava na naknadu za privatnu upotrebu. Najprije je argumentirao da je iz formulacije čl. 5, st. 2, b) Informacijske direktive jasno da je EU-zakonodavac htio da nosioci prava na umnožavanje iz čl. 2, st. 2 ove direktive u državama članicama, čije pravo predviđa ograničenje prava umnožavanja za privatnu upotrebu, zauzvrat dobiju pravičnu nakanadu i shodno tome nije htio dopustiti da se nosioci prava istoga mogu odreći.24 Pored toga je dodao da čl. 5, st. 2, b) Informacijske direktive predstavlja ograničenje prava koje se mora usko tumačiti, odnosno da se u ovom slučaju radi o ograničenju prava na umnožavanje koje se ne može protegnuti na pravo na naknadu za privatnu upotrebu.25 Svoju argumentaciju Sud je potkrijepio i obrazloženjem br. 12 Direktive o iznajmljivanju i posuđivanju, gdje je navedeno da se nosilac ne može odreći prava na odgovarajuću naknadu za davanje na poslugu. Sud je naveo da Informacijska direktiva zadržava i želi očuvati koncepte zaštite utemeljene u prethodnim direktivama,26 ukoliko ona sama ne predviđa, odnosno ne uređuje određeno pitanje drugačije. Budući da niti iz jedne odredbe Informacijske direktive ne proizilazi da je EURadi se o zatvorenoj listi nosioca prava, koja pored autora obuhvata i određene kategorija nosilaca srodnih prava (izvođače, proizvođače fonograma, emitere i proizvođače videograma), među kojim se ne nalaze izdavači pisanih djela, tj. djela inkorporisanih u štampana izdanja. 22 J. von Ungern-Sternberg, „Die Rechtsprechung des EuGH und des BGH zum Urheberrecht und zu den verwandten Schutzrechten im Jahre 2012“, GRUR 3/2013, 255. 23 Vidjeti tačke 88-95 Luksan-presude. 24 Vidjeti tačku 100 Luksan-presude. 25 Vidjeti tačku 101 Luksan-presude. 26 Vidjeti obrazloženje br. 5 Informacijske direktive. 21 116 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici zakonodavac htio da se nosilac može odreći prava na pravičnu naknadu za privatnu upotrebu,27 primjenjuje se postojeći, ranije utemeljeni koncept.28 Sud se također pozvao i na svoju raniju praksu, konkretno presudu u predmetu Stichting de Thuiskopie29 i tzv. „obavezu rezultata“30 nametnutu državama članicama, koje su u svoje zakonodavstvo uvele odredbu o ograničenje prava na umnožavanje zbog privatne upotrebe. Ista podrazumijeva da te države članice u okviru svoje nadležnosti moraju osigurati djelotvorno ubiranje pravične naknade čija je svrha da se autorima nadoknadi nastala šteta, jer u suprotnom ta odredba gubi svako dejstvo.31 Argumentirao je da nametanje “obaveze rezultata” tim državama članicama koncepcijski nije spojivo sa mogućnošću da se nosilac odrekne tog prava na naknadu i shodno tome zaključio da je propis države članice koji predviđa takvo rješenje u koliziji sa pravom EU.32 Sud je posebno naglasio da glavni režiser, kao izvorni nosilac prava na umnožavanje (čl. 2, st. 2, b) Informacijske direktive), bezuvjetno mora primiti isplatu ove (pravične) naknade, te da na treće i četvrto pitanje Trgovačkog suda Beč odgovara na način, da državama članicama nije pridržano pravo da u svojim zakonodavstvima predvide pretpostavku prenosa prava na naknadu za privatnu upotrebu koje pripada glavnom režiseru u korist filmskog producenta, pri čemu ne igra ulogu da li je ta pretpostavka neoboriva ili oboriva.33 Shodno, pravo na naknadu za privatnu upotrebu je principijelno neprenosivo,34 uz izuzetak prenosa na OKOP u svrhu kolektivnog ostvarivanja, što koncepcijski proizilazi i iz 27 J. von Ungern-Sternberg, GRUR 3/2013, 255. Vidjeti tačku 85, 104 i 105 Luksan-presude. 29 Presuda Suda od 16.06.2011, C- 462/09, Stichting de Thuiskopie protiv Opus Supplies Deutschland GmbH i ostali, Zbornik sudske prakse, 2011 I-05331. 30 Vidjeti tačku 34 Presude od 16.06.2011. (C- 462/09). 31 Prema tome, ova obaveza nije ispunjena kako tvrdi Riesenuber (K. Riesenhuber, „Priorität als Verteilungsprinzip?“, ZUM 9/2012, 757), ako država članica dopušta da se ovo pravo prenese na izdavača, koji će ga kasnije unijeti u organizaciju za kolektivno ostvarivanje prava, ako cjelokupni prihod ne pripadne izvornom nosiocu prava na naknadu (autoru), već izdavaču pripada paušalni iznos od 50 % tog prihoda. 32 Vidjeti tačku 106 i 107 Luksan-presude. 33 Vidjeti tačku 108 i 109 Luksan-presude. 34 Također shvatanje Luksan-presude i od strane Nadzornog organa za OKOP Republike Austrije (Aufsichtbehörde für Verwertungsgesellschaften), Bescheid, GZ AVW 9.119ß13-003, str. 4, http://verwgesaufsicht.justiz.gv.at/aufsicht/file/2c9484853e44f8f9013e787127021995.de.0/bescheid%20vdfs.pdf (pristupljeno: juli 2013.). 28 117 Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE čl. 5 Direktive o iznajmljivanju i posuđivanju i čl. 6 Direktive o pravu slijeđenja35, budući da se Informacijska direktiva po ovom pitanju izričito drugačije ne izjašnjava (princip očuvanja koncepta zaštite).36 1.3. Promet prava na naknadu za privatnu upotrebu Kako je već u Uvodu ovog izlaganja navedeno i pored toga što je zahtjev za prethodnim postupkom upućen od strane austrijskog suda i što su stranke u tom predmetu glavni režiser i scenarista na jednoj i filmski producent na drugoj strani, Sud u svom tumačenju relevantnih odredbi Informacijske direktive jasno definiše prirodu prava na pravičnu naknadu za privatnu upotrebu, što neminovno vrši uticaj i na uređenje ovog pitanja u drugim državama članicama. Osvrnimo se na neke od ključnih izjava Suda. Naime, on na prvom mjestu ističe da se radi o pravu koje pripada izvornim nosiocima prava na umnožavanje, koje Informacijska direktiva zaključno definiše u svom čl. 2, st. 2 navodeći pored autora i listu nosilaca srodnih prava, koja ne obuhvata izdavače (štampanih izdanja). Ovo tumačenje proizilazi iz pravne prirode prava na naknadu za privatnu upotrebu koje u pogledu svog nastanka i sadržaja dijeli sudbinu isključivog prava na umnožavanje,37 koje je ograničeno zbog privatne upotrebe, te je shodno tome izvorni nosilac isključivog prava na umnožavanje i izvorni nosilac njegovog „ostatka“- prava na naknadu. Međutim, bitno je imati na umu da se ova akcesornost ne proteže ne pitanje prenosa prava na umnožavanje bilo ugovornim putem, bilo po osnovu zakonske pretpostavke prenosa.38 Drugim riječima, prenos prava na umnožavanje ne podrazumijeva automatski i prenos prava na naknadu za privatnu upotrebu. U tom kontekstu je od posebnog značaja istaći tumačenje Suda po pitanju prenosivosti prava na naknadu za privatnu Direktiva 2001/84/EG Evropskog parlamenta i Vijeća od 27. septembra 2001 o pravu slijeđenja autora originala djela umjetnosti. 36 J. von Ungern-Sternberg, GRUR 3/2013, 255. 37 N. P. Flechsig, MMR 5/2012, 296. 38 Ibid; N. P. Flechsig, „Zur Verkehrsfähigkeit gesetzlicher Vergütungsansprüche des Filmherstellers“, ZUM 11/2012, 864. 35 118 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici upotrebu. Isti navodi da predmetna naknada bezuslovno treba pripasti, u konkretnom slučaju, autoru/glavnom režiseru kao izvornom nosiocu prava na umnožavanje. Ta izjava Suda generalno gledano glasi, da naknada za privatno kopiranje mora pripasti svakom izvornom nosiocu prava na umnožavanje iz čl. 2, st. 2 Informacijske direktive. U tom pravcu Sud izričito i ističe da se nosilac ne može [unaprijed] odreći prava na naknadu, niti zakonodavstva mogu predvidjeti oborivu ili neoborivu pretpostavku prenosa tog prava [unaprijed]. Drugim riječima, Sud tumačeći čl. 5, st. 2, b) Informacijske direktive na ovaj način i uz to namećući državama članicama „obavezu rezultata“ želi da ostvari svrhu instituta prava na naknadu, a to je da kompenzira štetu39 nastalu izvornom nosiocu prava na umnožavanje zbog ograničenja njegovog isključivog prava zbog privatne upotrebe. Kao što je gore već navedeno, izvorni nosioci prava na umnožavanje i ujedno prava na naknadu su i titulari pojedinih srodnih prava, što ne uključuje i kategoriju izdavača (štampanih djela). Međutim u izdavačkoj praksi izdavački ugovori sve više dobijaju osobine Buy-Out40 ugovora, u okviru kojih izdavači sebi pored prava umnožavanja i distribucije, neophodnih za vršenje njihove izdavačke djelatnosti, osiguravaju i masu drugih isključivih prava autora djela koja se štampaju, te i njihovo pravo na pravičnu naknadu od privatne upotrebe. Budući da se navedeno pravo na naknadu u praksi efektivno može realizirati samo od strane odgovarajuće OKOP, čiji su članovi u pravilu izdavači i autori zajedno, izdavači redovno učestvuju u distribuciji prihoda od prava na naknadu za privatnu upotrebu, koja se dijele između ove dvije kategorije subjekata. Međutim, u državama članicama EU koje ne predviđaju posebno srodno pravo izdavača štampanih djela čiji sadržaj obuhvata isključivo pravo na umnožavanje originala i primjeraka prve fiksacije djela i shodno pravo na naknadu za privatnu upotrebu, nakon Luksan-presude situacija se mijenja. Uporediti E. I. Obergfell, „Originäre Verwertungsrechte des Hauptregisseurs als Filmurheber“, GRUR 5/2012, 496. 40 O. Jani, Der Buy- Out Vertrag im Urheberrecht, Berlin 2003, 33. 39 119 Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE Naime, učešće izdavača u prihodu od naknade za privatno kopiranje, čiji je izvorni titular autor djela koje se štampa, zbog neotuđivosti i neprenosivosti ovog prava (pa i na izdavača), tj. nemogućnosti izdavača da postanu njegovi izvedeni nosioci, ostaje bez pravnog osnova. Ova problematika je dovela do žestokih diskusija u njemačkoj teoriji autorskog prava u okviru koje se tematizira posebno u kontekstu gore navedenog spora Vogel/VG Wort kao i u kontekstu usklađenosti § 63a ZASP Njemačke sa pravom EU. Zbog potencijalnih dalekosežnih posljedica Luksan-presude na domaće zakonodavstvo i praksu raspodjele OKOP (GEMA, VG Wort, VG Bild-Kunst, VG Musikedition i VG Werbung) također i Savezna vlada (Bundesregierung), Savezno ministarstvo pravde (Bundesministerium der Justiz) i Njemački ured za patente i žigove (Deutsches Patent- und Markenamt), nadležan za nadzor nad radom OKOP veoma su suzdržane u pogledu davanja izjava i zauzimanja stavova u pogledu sadržaja i implikacija ove presude. 2. Spor Vogel/VG Wort 2.1. § 63a ZASP Njemačke § 63a je našao svoje mjesto u ZASP Njemačke njegovom izmjenom iz 2002 godine,41 pri čemu se ovaj član primjenjivao na prenose prava na naknadu ugovorene nakon 01.07.2002. godine,42 budući da do uvođenja ove odredbe u ZASP Njemačke nije postojao takav vid ograničenja prometa ovih prava. Prema svojoj prvobitnoj verziji, koja je bila na snazi do izmjene ovog zakona iz 2007. godine43 (pozitivno pravo), autor se nije mogao unaprijed odreći zakonskih prava na naknadu iz datog poglavlja Zakon o jačanju ugovorne pozicije autora i izvođača od 22. marta 2002. („Savezni službeni list“ (BGBl) I/2002, br. 21 od 28.03.2002.), str. 1155. 42 I. K. Hanewinkel, „Urheber v. Verleger. Zur Problematik des § 63a S. 2 UrhG und dessen geplante Änderung im Zweiten Korb“, GRUR 5/2007, 375; G. Schulze, UrhG § 63a Gesetzliche Vergütungsansprüche, u: T. Dreier/G. Schulze, „Urheberrechtsgesetz, Urheberrechtswahrnehmungsgesetz, Kunsturhebergesetz. Kommentar“, 4. izdanje, Minhen 2013, br. 2. 43 Drugi zakon o uređenju autorskog prava u informacijskom društvu od 26. oktobra 2007. („Savezni službeni list“ (BGBl.) I/2007, na snazi od 1. januara 2008) str. 2513. 41 120 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Zakona, a unaprijed je ta prava mogao prenijeti samo na OKOP, tj. ne i na izdavače. Već 2003. godine se u Njemačkoj, kao posljedica obaveze prilagođavanja odredbi ZASP Njemačke sa Informacijskom direktivom, počelo sa radom na novim izmjenama tog zakona. Na upit kluba zastupnika partija CDU/CSU upućen Saveznoj vladi (Bundesregierung) u okviru ove procedure, da li je zakonodavac sa uvođenjem § 63a htio da utiče na plan raspodjele OKOP VG Wort (učešće izdavača u raspodjeli prihoda od prava na naknadu za privatnu upotrebu), ista je odgovorila negativno,44 iako je bilo očigledno da su izdavači sa § 63a izgubili pravni osnov za sticanje prava na naknadu za privatnu upotrebu, a time i mogućnost povjeravanja tog prava na ostvarivanje VG Wort (unos prava u OKOP), te shodno i utemeljenje za učešće u raspodjeli prihoda od tog prava zajedno sa autorima.45 Izmjenom iz 2007. godine uvedena je i mogućnost prenosa na izdavača zajedno sa prenosom izdavačkog prava, ako ih on ostvaruje putem organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, koja zajedno ostvaruje prava autora i izdavača. U teoriji se navodi da je ovaj prenos ograničen na izdavače budući da su druge kategorije korisnika nosioci vlastitih srodnih prava, na temelju kojih ostvaruju prihod od prava na naknadu za privatnu upotrebu, te da je na taj način njemački zakonodavac htio izdavače posredno uvrstiti u kategoriju nosilaca srodnih prava.46 U obrazloženju nacrta zakona iz 2007. godine navedeno je također, da je cilj navedene izmjene da osigura adekvatno učešće izdavača u prihodima VG Wort, koji je bio ugrožen prvobitnom formulacijom § 63a.47 Ipak u teoriji autorskog prava u Njemačkoj, kao i u okviru diskusije na temu novog nacrta zakona je skretana pažnja na “nespretnu” formulaciju izmijenjene odredbe § 63a, koja može dovesti do 44 K. Riesenhuber, ZUM 9/2012, 749. U periodu od 2003.-2007. (period važenja § 63a u prvobitnoj verziji) došlo je samo do neznatnih izmjena planova raspodjele prihoda od prava na naknadu u korist autora, tj. izdavačima je i dalje (bez pravnog osnova u ZASP Njemačke) distribuiran dio ubranih prihoda. Vidjeti detaljnije kod I. Braun, „Geliebte Apfelbäume“, http://irights.info/fileadmin/texte/material/VG_Wort-63a.pdf (pristupljeno: juli 2013.); Vidjeti također Presudu Okružnog suda Minhen I od 19. Jula 2007- 7 O 7870/06, „Änderung eines Verteilungsplans aufgrund formlosen Hinweises durch das DPMA“, ZUM-RD 11/2007, 546. 46 G. Schulze, u: T. Dreier/G. Schulze, br. 13. 47 W. Bullinger, UrhG § 63 Gesetzliche Vergütungsansprüche, u: A.-A. Wandtke/W. Bullinger „Praxiskommentar zum Urheberrecht“, 3. izdanje, Minhen 2009, br. 9. 45 121 Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE toga da autor ostane bez svih zakonskih prava na naknadu, tj. koja omogućava potpuni prenos svih prava na naknadu na izdavača (buy out).48 2.2. Sadržaj Presude Vogel/VG Wort Dr. Martin Vogel, koji je autor nefikcionih i stručnih djela, je već 1984. godine zaključio ugovor o ostvarivanju prava (Warhenhmungsvertrag) sa VG Wort,49 čiji su članovi autori i izdavači, na osnovu kojeg je ovoj OKOP prenio sva trenutna i buduća prava na svojim djelima na ostvarivanje. Sastavni dio tog ugovora su činili Statut VG Wort i njen plan raspodjele, kako u aktuelnoj verziji, tako u njihovim budućim izmjenama. § 911 Statuta VG Wort (br. 3) predviđa da izdavačima pripada odgovarajući udio u prihodima VG Wort za vršenje njihovih izdavačkih zadataka, odnosno za njihov izdavački napor („verlegerische Leistung“). Drugim riječima, VG Wort distribuira izdavačima udio prikupljenih sredstava ne na osnovu njihovih prava, koja su toj OKOP povjerili na ostvarivanje, tj. unijeli u VG Wort, već na temelju same njihove izdavačke funkcije. Drugim riječima, bez pravnog osnova. Plan raspodjele za naučna djela (Verteilungsplan Wissenschaft) predviđa u § 3 st. 1 da se iznos za raspodjelu sastoji u jednakim dijelovima iz udjela autora i i udjela izdavača.50 U međuvremenu je dr. Vogel zaključivao izdavačke ugovore u pogledu svojih djela sa izdavačima. Jedan od osnovnih tužbenih zahtjeva dr. Vogel-a51 je bio da sud utvrdi da tužena OKOP nije od 2008. ovlaštena da od prihoda od prava na naknadu za privatnu upotrebu za njegova djela odbija udio za izdavače prema § 3 st. 48 N. P. Flechsig, Unbegrenzte Auslegung pro autore? Ein ungenügendes Gesetz kann nicht durch Einlegung gerettet werden, ZPR 4/2008, 115; Max-Planck- Institut für Geistiges Eigentum, Wettbewerbs- und Steuerrecht, Stellungnahme zuhanden des Rechtsausschusses des Deutschen Bundestags, Teil IVergütungssystem, Anhörung vom 8. November 2006, 7. 49 http://www.vgwort.de/ (pristupljeno: juli 2013.); Vidjeti također kod T. Gerlach, Vorbemerkung vor §§ 1 ff., u: A.-A. Wandtke/W. Bullinger, br. 6. 50 Presuda Vogel/VG Wort, Činjenično stanje. 51 Tužitelj je između ostalog osporavao i druge tačke ovog plana raspodjele, te zahtijevao detaljan izvještaj o raspodjeli, čemu se na ovom mjestu nećemo detaljnije posvetiti. 122 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici 1-3 Plana raspodjela za naučna djela. Osnovni argument koji je dr. Vogel naveo u postupku bio je da je zaključenjem ugovora o ostvarivanju prava sa tuženom stranom 1984. godine na nju prenio sva svoja u tom trenutku postojeća ali i buduća prava, pa i pravo na naknadu za privatnu upotrebu, te da stoga više nije mogao ta prava prenijeti na izdavače, tj. da prenos na njih nije proizveo pravno dejstvo (princip prioriteta kod višestrukog prenosa). Shodno, izdavači nisu stekli izvedena prava na naknadu za privatnu upotrebu od tužitelja, koja bi mogli VG Wort prenijeti u svrhu ostvarivanja, tako da bez prava koja su unijeli u OKOP nemaju pravni osnov za učešće u distribuciji. Prema tome, paušalno učešće izdavača u distribuciji prihoda u iznosu od 50 % predviđeno u Planu raspodjele za naučna djela VG Wort čini tu odredbu prizvoljnom, što nije u skladu sa § 7 (Willkürverbot) Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskih prava Njemačke52. Konačno, tužitelj se u svojoj argumentaciji kratko pozvao i na gore navedeno obrazloženje Luksan-presude. Tužena OKOP je argumentirala tradicionalnom „simbiozom“53 između autora i izdavača u okviru iste kolektivne organizacije54 i činjenicom da su izdavači uvijek učestvovali u distribuciji prihoda VG Wort, samo u različitom obimu. Također je argumentirala navodeći i gore istaknuto obrazloženje nacrta izmjena ZASP Njemačke, gdje se navodi da se sa § 63a nije htjelo eliminisati izdavače iz učešća u raspodjeli, te ističući da Zakon o ostavrivanju autorskih prava i srodnih prava od 9. septembra 1965. godine, „Savezni službeni list“ (BGBl.) I, str. 1294, zadnja izmjena: Drugi zakon o uređenju autorskog prava u informacijskom društvu od 26. oktobra 2007., „Savezni službeni list“ (BGBl.) I/2007, str. 2513 (na snazi od 1. januara 2008.). 53 U ovom kontekstu često zbog značajne uloge izdavača (posebno u Njemačkoj) u procesu osnivanja prvih OKOP i njihovog doprinosa kako bi, posebno pisana, djela bila dostupna publici, što predstavlja preduslov za nastanak zahtjeva za naknadom za privatnu upotrebu, zaboravlja da ova kategorija subjekata stoji na korisničkoj strani. Shodno, da se više može govoriti o odnosu „antibioze“ (S. Telle, LG München I zur Beteiligung von Verlagen in der VG Wort, http://www.telemedicus.info/article/2310-LG-Muenchen-I-zurBeteiligung-von-Verlagen-in-der-VG-Wort.html (pristupljeno: juli 2013.), nego o simbiozi između autora i izdavača.). 54 Riesenhuber (K. Riesenhuber, ZUM 9/2012, 758) argumentira u korist ove „simbioze“ sa odredbama Preporuke Komisije od 18. Maja 2005. godine o prekograničnom kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava za online muzičke usluge (2005/737/EK) i Prijedloga direktive o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava i multiteritorijalnom licenciranju prava na muzičkim djelima koja se online koriste na unutrašnjem tržištu (COM 2012 372 fin.), koje izražavaju da autori i izdavači mogu biti članovi OKOP i zahtijevaju njihov ravnopravan tretman, zaboravljajući pri tome da je uloga i funkcija izdavača pisanih i muzičkih djela potpuno drugačija. 52 123 Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE izdavači vrše djelatnost, koja je uporediva sa drugim subjektima koji su nosioci srodnih prava (proizvođači fonograma, filmski producenti i sl.), kao i da su Statut VG Wort i njen plan raspodjele sastavni dijelovi ugovora o ostvarivanju prava, što ih čini obavezujućim za tužitelja. Pored toga, VG Wort je naglasila da je djelatnost kolektivnog ostvarivanja po svojoj prirodi takva da zahtijeva određeno tipiziranje i paušaliziranje. Konačno, tužena OKOP je odbila tvrdnje da postoji uticaj Luksanpresude na ovaj slučaj, budući da se radi o predmetu vezanom za autorsko pravo na filmu. Ipak, Okružni sud Minhen I je presudio u korist tužitelja navodeći, između ostalog, da Plan raspodjele za naučna djela krši zabranu prizvoljnosti iz § 7 Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskih prava Njemačke. Svoj stav utemeljio je na tvrdnji da izdavači nisu nosioci vlastitog srodnog prava, te da shodno prava na naknadu za privatnu upotrebu mogu steći samo od autora (izvedena prava). Budući da je tužitelj sva prava 1984. prenio na tuženu stranu, izdavači ta prava nisu mogli steći, tj. prenos na njih nije proizveo pravno dejstvo.55 Drugim riječima, ne postoji pravni osnov za učešće izdavača u raspodjeli datih prihoda. Okružni sud Minhen I je posebno istakao da zakonodavac izdavačima nije dodijelio vlastito srodno pravo i da nije zadatak OKOP da vrši preraspodjelu prava contra legem, te pobio argument VG Wort da bi procedura utvrđivanja kome je autor, OKOP ili izdavaču, prvo prenio predmetna prava i za koja djela, bio zahtjevan za administraciju OKOP, s obzirom na današnji nivo razvoja sistema obrade podataka. Sud je također naveo da su u navedenom kontekstu i pojedini autori moguće „neopravdano okoristili“, tj. oni koji su prije zaključenja ugovora o ostvarivanju prava sa OKOP prenijeli sva svoja prava na izdavača, te nisu mogli unijeti prava u OKOP. 55 Uporediti N. P. Flechsig, ZUM 11/2012, 863. 124 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici U pogledu Luksan-presude Okružni sud Minhen I je istakao da ne postoji njen neposredni uticaj na ovaj slučaj, budući da se u ovom slučaju ne tretira pitanje dejstva prenosa prava na izdavača, budući da je tužitelj prenio svoja prava na OKOP. Ipak Sud je ostavio otvorenim pitanje, da li će Luksan-presuda imati uticaja na ostale autore, koje zastupa VG Wort. Viši okružni sud u Minhenu se 17.10. očigledno u pogledu raspodjele prihoda složio sa Okružnim sudom Minhen I odlučivši, kako je u Uvodu istaknuto, protiv VG Wort, no da bi se shvatio domet drugostepene presude i njene implikacije neophodno je sačekati da ista bude stavljena na raspolaganje javnosti. 2.3. Reakcije na Presudu Vogel/VG Wort Iako samo prvostepena i nepravosnažna, Presuda Vogel/VG Wort je uzburkala OKOP u Njemačkoj,56 koje ostvaruju pravo na naknadu za privatnu upotrebu i rezultirala u povećanju rezervi od ubranih prihoda (npr. VG Bild-Kunst sa 10 % na 20 %),57 kašnjenju raspodjele, te „privremenoj“ i „uslovnoj“ raspodjeli uzimajući u obzir moguće korekture i zahtjeve za povrat raspodijeljenjih sredstava u zavisnosti od ishoda drugostepenog postupka 58. Također i u doktrini autorskog prava su se rasplamsale diskusije na temu ove presude. Pojedini autori su ocijenili ovu presudu kao vid zadiranja u slobodu udruživanja zagarantovanu ustavom,59 dok su drugi takav stav odlučno odbacili, navodeći da se u konkretnom slučaju ne radi o pravima članova u okviru slobode udruživanja, već o interesima osoba čija se prava kolektivno ostvaruju u okviru prava i obaveza jedne OKOP u skladu za Zakonom o Posebno tuženu VG Wort, ali npr. i OKOP GEMA i VG Bild-Kunst. Vidjeti: http://www.vgwort.de/fileadmin/pdf/stellungnahmen/Stellungnahme_VG-Wort-Vogel.pdf (pristupljeno: juli 2013.); https://www.gema.de/nl/062012/mitgliedernews/das-vg-wort-urteil-und-seine-auswirkungen-fuer-diegema.html (pristupljeno: juli 2013.). 57 Handlungsempfehlung VG Bild-Kunst im Fall Vogel, Bonn, Dezember 2012, 2.2., http://m.bildkunst.de/fileadmin/User_upload/downloads/pdf/Handlungsempfehlung_Fall_Vogel_DEZ_2012.pd f (pristupljeno: juli 2013) 58 http://www.vgwort.de/fileadmin/pdf/allgemeine_pdf/24.7.2013_Hauptausschüttung_2012_in_2013_.pdf (pristupljeno: juli 2013.). 59 I. Czernik, LG München I: Ausschüttungsmodell der VG Wort ist unzulässig, GRUR-Prax 15/2012, 355. 56 125 Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE kolektivnom ostvarivanju autorskih prava Njemačke.60 Treći pak cijene Presudu Vogel/VG Wort kao nejasnu u bitnim pitanjima i smatraju da je njen rezultat pogrešan, te podcrtavaju dugu historiju odnosa između autora i izdavača, naglašavajući, između ostalog, da je stvar slučaja da li će izdavač ili autor unijeti prava u OKOP u svrhu ostvarivanja i da pitanje priroriteta prenosa prava ne igra ulogu.61 Za razliku od OKOP i naučnih krugova, nadležna tijela (Savezna vlada/BR, Savezno ministarstvo pravde/BMJ i Njemački ured za patente i žigove/DPMA) od kojih se očekivalo da zauzmu jasan stav kako po pitanju uticaja Presuda Vogel/VG Wort i Luksan na praksu raspodjele OKOP, tako i po pitanju tumačenja § 63a ZASP Njemačke, bila su veoma suzdržana. Naime, prema stavu DPMA pitanje je odluke samih OKOP na koji način će u pogledu, između ostalog, raspodjele prihoda tretirati prvostepenu odluku jednog suda, koja još nije pravomoćna.62 No, prema mišljenju DPMA, u slučaju da ova presuda bude potvrđena u zadnjoj instanci, to će zahtijevati od OKOP da ispitaju za svako pojedinačno djelo da li je autor prvo zaključio izdavački ugovor ili ugovor o ostvarivanju prava i u kojem obimu je prenio svoja prava.63 3. Posljedice Luksan-presude u kontekstu ZASP Njemačke i Presude Vogel/VG Wort U predmetu Vogel/VG Wort čini se da pitanje kome pripadaju prihodi od prava na naknadu za privatnu upotrebu - autoru, izdavaču ili i jednom i drugom u određenom procentu - zavisi od prioriteta prenosa ovog prava na OKOP ili na izdavača. Pri tome, kako je gore već istaknuto, iz § 911 Statuta VG Wort proizilazi da izdavačima pripada odgovarajući udio u 60 N. P. Flechsig, ZUM 11/2012, 864. K. Riesenhuber, ZUM 9/2012, 746, 750 i 753. 62 Deutscher Bundestag, 17. Wahlperiode. Antwort der Bundesregierung auf die Kleine Anfrage der Abgeordneten Halina Wawznyiak, Dr. Lukrezia Jochimsen, Raju Sharma, weiterer Abgeordneter und der Fraktion DIE LINKE. Drucksache 17/10686 od 13. septembra 2012., str. 3 i 5, http://dipbt.bundestag.de/dip21/btd/17/106/1710686.pdf (pristupljeno: juli 2013.). 63 Ibid, str. 3. 61 126 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici prihodu ove OKOP za njihov izdavački napor, a ne na temelju izvedenih prava koja su unijeli u OKOP, iako nisu titulari vlastitog srodnog prava. Ipak, mnogo značajniju ulogu u ovom slučaju igra tumačenje prava EU u okviru Luksan-presude. Okružni sud Minhen I tvrdi da izjave Luksanpresude nemaju neposrednog uticaja na ovaj spor, budući da isti ne tematizira pitanje valjanosti prenosa prava na izdavača, jer su prava već ranije prenešena na OKOP. Međutim, posmatrajući širu sliku problematike raspodjele prihoda od prava na naknadu za privatnu upotrebu, nepobitno je da Luksan-presuda igra ključnu ulogu u datom kontekstu, budući da u okviru obrazloženja iste Sud principijelno tretira pitanje prometa ovog prava i dolazi do zaključka da ga se izvorni titular ne može unaprijed odreći, a niti ga može unaprijed prenijeti. Kao što je gore u tekstu istaknuto, nadležna tijela u Njemačkoj su u pogledu zauzimanja stava o uticaju Luksan-presude na domaće pravo u praksu OKOP bila veoma suzdržana i nevoljko su davala jasne izjave. No na generalni upit upućen BR, da li je prema pravu EU moguće da se autori odreknu prava na naknadu, koja proizilaze iz drugih ograničenja isključivih prava (tj. ne iz ograničenja prava na umnožavanje u svrhu privatne upotrebe) ili da ta prava prenesu na treća lica, BR je odgovorila da smatra da ta mogućnost nije isključena u pogledu prava na naknadu, koja ne proizilaze iz prava EU ili su u domaće zakonodavstvo uvedena na temelju obaveza iz propisa EU, a u okviru kojih, ili u okviru sudske prakse Suda, koja dopunjuje te propise, ta prava nisu definisana kao prava kojih se ne može odreći ili ih se prenijeti.64 Drugim riječima, BR je indirektno potvrdila da se autor ne može unaprijed odreći, niti na treća lica prenijeti pravo na naknadu za privatnu upotrebu, budući da isto vuče svoje korijene iz čl. 5 st. 2 b) Informacijske direktive i da je u pratećoj sudskoj praksi (Luksan-presuda) definisano kao neprenosivo, što ujedno znači da § 63a u svom sadašnjem tumačenju (prenos prava na naknadu na izdavača) nije u skladu sa pravom EU.65 U krajnjem ishodu, budući da izdavač ne može u bilo koje slučaju, u nedostatku vlastitog srodnog prava, 64 65 Ibid, str. 2. Uporediti N. P. Flechsig, ZUM 11/2012, 865. 127 Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE steći izvedeno pravo na naknadu za privatnu upotrebu, on također ne može u VG Wort ili drugu OKOP unijeti to pravo i na taj način, steći pravni osnov za učešće u raspodjeli prihoda od ovog prava. Drugim riječima, s obzirom na neprenosivost ovog prava, prvenstvo zaključenja ugovora sa izdavačem ili OKOP ne vrši uticaj na raspodjelu prihoda, budući da isti u punom iznosu moraju pripasti autoru. Shodno, Luksan-presuda vrši uticaj na predmet ovog spora, te i na samu valjanost plana raspodjele VG Wort na način što vrši uticaj na tumačenje § 63a ZASP Njemačke. Ovaj uticaj može dovesti do dva rezultata i to: a) Tumačenje trenutne verzije § 63a mora se svesti na sadržaj § 63a u verziji, koja je bila na snazi do 2007. godine (samo prenos na OKOP), ili b) § 63a se mora tumačiti na način da je prenos na izdavača dozvoljen, međutim samo ako izdavač ostvaruje ta prava kao tzv. „Treuhänder“ (upravitelj/staratelj),66 odnosno na način da mu autor povjeri prava na ostvarivanje (kao OKOP) u smislu da ih izdavač unese u OKOP, ali niti u kojem slučaju da sam učestvuje u raspodjeli prihoda od tih prava. Shodno, nije u skladu sa pravom EU nacionalni propis koji dopušta da autor prenese na izdavača svoje neotuđivo pravo na naknadu, kako bi ga on unio u OKOP, kada to vodi rezultatu da izdavač učestvuje u prihodu od tog prava u iznosu od 50 %.67 66 J. von Ungern-Sternberg, GRUR 3/2013, 256; N. P. Flechsig, ZUM 11/2012, 865; N. P. Flechsig, MMR 5/2012, 299. 67 J. von Ungern-Sternberg, GRUR 3/2013, 255. 128 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici 4. Luksan-presuda i prava Bosne i Hercegovine Razmatrajući potencijalna dejstva68 Luksan-presude na pravo Bosne i Hercegovine69 u svjetlu spora Vogel/VG Wort, možemo primjetiti jednu značajnu razliku između ZASP BiH na jednoj i ZASP Njemačke na drugoj strani. Naime, u čl. 1 st. 1 b) ZASP BiH izdavačima pripada posebno srodno pravo. Na prvi pogled, u pravu BiH ne postoji problem učešća izdavača u raspodjeli prihoda od prava na naknadu za privatnu upotrebu, budući da ova kategorija subjekata posjeduje pravni osnov za to u vidu vlastitog srodnog prava i nema potrebu za sticanjem izvedenog prava od autora, koje se prema Luksan-presudi očigledno ne bi niti moglo steći. Ipak, u poređenju sa drugim kategorijama srodnih prava (npr. proizvođači fonograma, filmski producenti, proizvođači baza podataka), pravo izdavača u domaćem pravnom sistemu posjeduje drugi sadržaj. Stoga, osvrnimo se kratko na čl. 138 ZASP BiH (Naknada za privatnu upotrebu). Ova odredba predviđa pravo izdavača70 na naknadu za reproduciranje svojih izdanja za privatnu ili drugu vlastitu upotrebu prema čl. 36, st. 3 ZASP BiH. Ipak, u odnosu na npr. izvođače, proizvođače fonograma ili filmske producente, kojima zakonodavac BiH priznaje i isključivo pravo da dozvole ili zabrane snimanje žive izvedbe i umnožavanje snimaka njihove izvedbe, umnožavanje fonograma i umnožavanje videograma (isključivo pravo umnožavanja), to nije slučaj sa izdavačima, uz izuzetak izdavača neobjavljenih slobodnih djela (čl. 139 ZASP BiH), odnosno izdavača kritičkih i naučnih izdanja slobodnih djela (čl. 140 ZASP BiH). Kako Bosna i Hercegovina, tako i Republika Srbija, iako izvan članstva u EU, nalaze se u Procesu stabilizacije i pridruživanja, te se potencijalna dejstva prakse Suda ne mogu poreći, posebno u kontekstu tumačenja volje EU zakondavca u okviru direktiva, čiji su sadržaj ove dvije države već implementirale u domaće zakondavstvo. 69 Zakon o autorskom i srodnim pravima („Službeni glasnik BiH“, br. 63/2010). U daljem tekstu: ZASP BiH. 70 Bitno je naglasiti da čl. 138, st. 1 ZASP BIH upućuje na čl. 36, st. 3 ZASP BIH, koji se odnosi na naknadu za fotokopiranje. Shodno, relevantna odredba ZASP BiH cilja na izdavače štampanih izdanja. 68 129 Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE Pravo na naknadu za privatnu upotrebu je svoje mjesto u zakonodavstvu BiH našlo po osnovu implementacije odredbi Informacijske direktive, konkretnije njenog čl. 5, st. 2 b) prema kojem je moguće predvidjeti ograničenja od isključivog prava na umnožavanje iz čl. 2 ove direktive u pogledu umnožavanja za privatnu upotrebu, pod uslovom da nosioci prava [umnožavanja iz čl. 2] dobiju pravičnu naknadu. Drugim riječima, kako autorima, tako i navedenim nosiocima srodnih prava predmetno pravo na naknadu je priznato kao kompenzacija za štetu nastalu zbog ograničenja njihovog isključivog prava na umnožavanje. U BiH izdavači (štampanih djela) nisu, ili barem nisu horizontalno (tj. samo u slučaju iz čl. 139 i 140 ZASP BiH), izvorni nosioci tog isključivog prava, te je priznavanje prava na posebnu naknadu ovoj kategoriji subjekata kao vida kompenzacije za ograničenje isključivog prava koje uopšte nemaju samom uputom na čl. 36, st. 3 ZASP BiH koncepcijski izuzetno teško održivo. Drugim riječima, ovoj kategoriji nosilaca srodnih prava ne pripada “pravo na naknadu za reproduciranje svojih izdanja za privatnu ili drugu vlastitu upotrebu prema članu 36. stav (3) ovog zakona”, budući da je to pravo na naknadu koje vuče svoj korijen iz čl. 5, st. 2 b) Informacijske direktive i pripada zaključenoj listi nosilaca isključivog prava na umnožavanje iz čl. 2, st. 1 Informacijske direktive, na kojoj se izdavači ne nalaze. Da je kategoriji izdavača (štampanih izdanja), posmatrajući sa ekonomskog i pravno-političkog stanovišta, neophodno kompenzirati finansijske gubitke koje trpi zbog umnožavanja autorskih djela u njihovim izdanjima u privatne svrhe potpuno je nepobitno. Pri tome se posebno mora uzeti u obzir da je zbog sadržaja izdavačke djelatnosti (štampanje, lektoriranje, distribucija, marketing itd.) i sa tim povezanim obimom ulaganja da bi se jedan manuskript pojavio na policama knjižara, finansijski teret izdavača, te shodno i gubitak zbog nekontrolisanog privatnog umnožavanja realno veći od gubitka koji trpe sami autori. Ipak, upitno je da li su postojeće rješenje u BiH, iako uvedeno da osigura 130 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici navedenu kompenzaciju, utemeljena na valjanim osnovima. Stoga bi domaći zakonodavac trebao razmotriti mogućnost da za izdavače štampanih izdanja predvide posebno, neovisno pravo na naknadu za privatnu upotrebu, po uzoru, no bez upute na odredbu čl. 36, st. 3 ZASP BiH, što bi uz minimalne jezičke izmjene u čl. 138 ZASP BIH bilo moguće realizirati. U pogledu raspodjele ubranih sredstava od prava na naknadu za privatnu upotrebu za razliku od Njemačke, gdje je ovo pitanje prepušteno planovima raspodjele OKOP, te je rezultiralo u nesuglasicama između autora i izdavač u okviru iste OKOP (spor Vogel/VG Wort), pravni okvir u BiH (čl. 22, st. 2 Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava71) po ovom pitanju je potpuno drugačiji. Ovaj zakon, ne prepuštajući uređenje ovog pitanja OKOP, izričito predviđa raspodjelu ubranih sredstava između ove dvije kategorije nosilaca prava u omjeru 50:50. Ipak, ovo pohvalno rješenje se također mora kritički posmatrati u kontekstu gore navedenog, odnosno pitanja valjanosti pravnog osnova prava na naknadu za privatnu upotrebu priznatog izdavačima u BiH u postojećoj formulaciji relevantnih zakonskih odredbi. ZAKLJUČAK Očigledno da je Luksan-presuda, barem što se tiče primjera Njemačke, naglo otvorila Pandorinu kutiju, koja već od 2002. godine stoji na pregovaračkom stolu između autora i izdavača i čiji ključ je moguće čuvao i neko od nadležnih državnih aktera (BMJ ili BR). Tim više ne čudi njihova suzdržanost u pogledu ocjene dejstva ove presude na § 63a ZASP Njemačke i praksu raspodjele VG Wort i njihovo očigledno upiranje očiju u Oberlandesgericht Minhen u iščekivanju drugostepene presude u predmetu Vogel/VG Wort. Za razliku od prvostepenog postupka u ovom predmetu, koji je okončan netom nakon donošenja Luksan-presude, te 71 „Službenih glasnik BiH“ 63/2010. 131 Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE tužilac nije bio u prilici da u njegovom okviru u potpunosti elaborira njen uticaj na predmetni spor, u drugostepenom postupku je tumačenje prava EU u okviru ove presude igralo značajnu ulogu. Da li je Oberlandesgericht uzeo u obzir ovu argumentaciju u presudi donesenoj 17.10., koja očigledno glasi u korist tužitelja dr. Vogela, ostaje otvoreno pitanje sve dok ne budu poznati detalji njenog obrazloženja. No gotovo je izvjesno da, bez obzira na ovakav ishod drugostepenog postupka, ovaj spor neće biti okončan u ovoj instanci, što nadležnim organima daje prostora da i dalje odbijaju zauzeti stav, ili bolje rečeno, prihvate posljedice Luksan-presude. U kontekstu ovog spora posebno do izražaja dolazi i upornost i nepopustljivost izdavača u borbi za svoj „komad kolača“ od ubranih sredstava po osnovu prava na naknadu za privatnu upotrebu. Ovaj stav je donekle iznenađujući s obzirom da prema podacima iz „Buchreport“72 sredstva distribuirana izdavačima djela koje zastupa VG Wort, od strane ove OKOP, čine samo između 0,5 i 1 % njihovih godišnjih prihoda. No možda ovakav stav izdavača treba posmatrati u kontekstu njemačke poslovice koja glasi: „Wer den Pfenning nicht ehrt, ist des Talers nicht wert“. 72 http://www.buchreport.de/nachrichten/verlage/verlage_nachricht/datum/2012/06/05/120-mio-euro-in-derwarteschleife.htm (pristupljeno: juli 2013.). 132 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Iza Razija Mešević SYMBIOSIS OR ANTIBIOSIS? RELATION BETWEEN PUBLISHERS AND AUTHORS AFTER THE LUKSANJUDGMENT RESUME The author is discussing the implications of the Judgment of the Court (C-277/10- „Luksan-Judgment”) on the transfer of right to fair compensation for private copying and on the distribution of income from the private copying levy. The considerations on which the LuksanJudgment was based were especially examined in the context of right of publishers to acquire this right from the authors and to participate in the distribution of revenues collected by collective management organizations. The author combined her discussion on this issue with reference to the related case from the German court practice (Vogel/VG Wort) that she also elaborated. She came to the conclusion that according to the ruling of the Luksan-Judgment the right to fair compensation cannot be transferred in advance to a third party, other then a trustee (e.g. collective management organization). Hence, the publishers are not able to gain this right from authors and are accordingly, unless they have their own related right, not entitled to take part in the distribution of income from the private copying levy. The author also took a closer look at the legislation of Bosnia and Herzegovina in this context, which provides for a certain related right for publishers that would entitle them to compensation from private copying. However also there she discovered certain conceptual irregularities in the national law, which potentially question the legal basis for such entitlement of the publishers. PhD, Senior Teaching and Research Assistant at Law Faculty of University of Sarajevo. 133 Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE Keywords: Copyright, Evropean union, private copying levy, collective rights management organizations, VG Wort. 134 Iza Razija Mešević SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE UVOD Uticaj prakse Suda Evropske unije na razvoj autorskog i srodnih prava u okviru Evropske Unije (EU) je nepobitan. U njegovom okviru je posebno nadležnost Suda da tumači pravo EU na zahtjev nacionalnih sudova igrala značajnu ulogu u datom kontekstu.1 Odredbe nacionalnih zakonodavstva država članica u oblasti autorskih i srodnih prava u bitnoj mjeri reflektuju sadržaj u međuvremenu mnogobrojnih direktiva EU na ovom polju2. Shodno, neminovno je da se nacionalni sudovi prilikom primjene propisa koji uređuju oblast autorskih i srodnih prava ponekad moraju obratiti Sudu, kako bi dobili odgovor na pitanje na koji način tumačiti pravo EU, odnosno da bi bili sigurni da li je nacionalno zakonodavstvo koje primjenjuju u skladu sa pravom EU. Naime, prema stalnoj sudskoj praksi Suda, pojmovi koji proizilaze iz prava EU se u pravilu tumače autonomno i jedinstveno za područje cijele EU, osim ako sam propis EU izričito ne upućuje na nacionalno pravo država članica u pogledu određivanja njegovog značenja i njegovog polja djelovanja.3 Na taj način Sud daje svoj doprinos razvoju autorskog prava vršenjem svoje nadležnosti tumača prava EU4 i dejstvo njegovih presuda (ili obrazloženih rješenja) se ne ograničava samo na nacionalni sud, koji je postavio prethodno pitanje.5 Čak što više, ponekad Sud dajući odgovor na prethodna pitanja Dr.sc., Viši asistent, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu. Sporazum o funkcionisanju Evropske unije („Službeni glasnik Evropske unije“ br. C-83/47 od 30.03.2010) čl. 267. U daljem u tekstu: TFEU. 2 Pregled dostupan na: http://ec.europa.eu/internal_market/copyright/acquis/index_en.htm (pristupljeno: juli 2013). 3 J. von Ungern-Sternberg, „Urheberrechtliche Verwertungsrechte im Lichte des Unionsrechts“, GRUR 12/2012, 1198. 4 Ibid. 5 N. P. Flechsig, „Vorausabtretung gesetzlicher Vergütungsansprüche. Unionsrechtliche Auswirkungen der EuGH-Entscheidung Luksan auf Urheber, Verwerter und Intermediäre“, MMR 5/2012, 298. 1 111 Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE nacionalnih sudova u okviru svog obrazloženja tumačenja prava EU zauzima i principijelne stavove, koji posjeduju potencijal da kreiraju dalekosežne posljedice na sisteme autorsko-pravne zaštite i sisteme ostvarivanja autorskih prava u (drugim) državama članicama. Nedavan primjer tome je i presuda Suda (Treće vijeće) od 09.02.2012. godine u pravnoj stvari C-277/10 donesena na osnovu zahtjeva za prethodnu odluku u skladu sa čl. 267 TFEU podnesenog od strane Handelsgericht (Trgovački sud) Beč u postupku Martin Luksan protiv Petrus van der Let.6 Naime, spor pred nacionalnim sudom u Austriji ticao se odnosa između glavnog režisera i scenariste filma sa jedne i filmskog producenta sa druge strane, zatim pitanja autorstva nad filmskih djelom i pitanja kome pripadaju isključiva prava i prava na naknadu za privatnu upotrebu. Ipak, Luksan-presuda Suda potencijalno vrši uticaj na tumačenje § 63a7 Zakona o autorskom i srodnim pravima Savezne republike Njemačke8 kao i na status izdavača štampanih djela u okviru organizacije za kolektivno ostvarivanje autorskih prava (u daljem tekstu: OKOP) VG Wort, te na njihovo pravo na učešće u prihodima od naknade za privatno kopiranje u skladu sa postojećim planom raspodjele. Međutim, pravni osnov prakse raspodjele prihoda od naknade za privatno kopiranje između autora i izdavača također je sporan i u drugim državama članicama čija zakonodavstva na poznaju posebno srodno pravo izdavača štampanih djela. U Njemačkoj, navedene potencijalne posljedice ove presude se posebno tematiziraju u kontekstu spora u domaćoj sudskoj praksi i to pred Landesgericht (Okružni sud) Minhen po tužbi autora dr. 6 Tekst presude dostupan na: http://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=119322&pageIndex=0&doclang=EN&mod e=req&dir=&occ=first∂=1 (pristupljeno: juli 2013.). U daljem tekstu: Luksan-presuda. 7 “Autor se unaprijed ne može odreći zakonskih prava na naknadu iz ovog poglavlju. Ona se unaprijed mogu ustupiti samo organizaciji za kolektivno ostvarivanje prava ili izdavaču zajedno sa prenosom izdavačkog prava, ako ih on ostvaruje putem organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, koja zajedno ostvaruje prava autora i izdavača”. 8 „Savezni službeni list“ (BGBl.) I/1965 od 09.09.1965, str. 1237; Zadnja izmjena: Deveti zakon o izmjeni Zakona o autorskom pravu („Savezni službeni list“ I/2013, br. 34 od 05.07.2013.), str. 1940. U daljem tekstu: ZASP Njemačke. 112 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Martin Vogel protiv VG Wort,9 a u kojem je 17.10.2013. donesena i drugostepena presuda Oberlandesgericht (Viši okružni sud) Minhen. Obrazloženje presude još nije dostupno, no prema navodima VG Wort, sud je odlučio protiv ove OKOP.10 U okviru izlaganja koje slijedi najprije ćemo se osvrnuti na Luksanpresudu Suda i tematizirati njegov stav u pogledu pitanja ko je izvorni nosilac prava na naknadu za privatnu upotrebu i da li je moguće odreći se ovog prava unaprijed, odnosno unaprijed ga ustupiti drugim subjektima osim OKOP. Nakon toga ćemo ukratko izložiti spor Vogel/VG Wort i analizirati uticaj Luksan-presude na konkretni spor, pravila i praksu raspodjele VG Wort i § 63a ZASP-a Njemačke. U zadnjem dijelu izlaganje ćemo se osvrnuti na regulativu Bosne i Hercegovine i ispitati usklađenost domaćeg zakona sa obrazloženjem Luksan-presude u ovom kontekstu. Ključne riječi: Autorsko pravo, Evropska unija, pravo na naknadu za privatnu upotrebu, organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, VG Wort. 1. Luksan-presuda 1.1. Predmet pred Trgovačkim sudom Beč U okviru Luksan-presude Sud tumači čl. 2 i čl. 4 Direktive o iznajmljivanju i posuđivanju,11 čl. 1 i čl. 2 Direktive o satelitskom emitovanju i kablovskom reemitovanju,12 čl. 2 Direktive o roku zaštite13 i LG München I, djelimična presuda od 25.05.2012. godine-7 O 28640/11, ZUM RD 7/2012, 410. U daljem tekstu: Presuda Vogel/VG Wort. 10 http://www.vgwort.de/fileadmin/pdf/allgemeine_pdf/OLG_Entscheidung_17._Oktober_2013.pdf (pristupljeno: oktobar 2013.). 11 Direktiva 92/100/EEZ stavljena van snage Direktivom 2006/115/EZ Evropskog parlamenta i Vijeća od 12. decembra 2006. godine o pravu iznajmljivanja, pravu posuđivanja i srodnim pravima koja se odnose na autorsko pravo na području intelektualnog vlasništva (kodifikovana verzija). 12 Direktiva 93/83/EEZ Vijeća od 27. septembra 1993. godine o koordinaciji određenih propisa u oblasti autorskih i srodnih prava koji se odnose na satelitsko emitovanje i kablovsku retransmisiju. 9 113 Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE čl. 2, čl. 3 i čl. 5 Informacijske direktive14. No ovoj presudi i zahtjevu Trgovačkog suda Beč za prethodnom odlukom prethodio je spor15 između Martin-a Luksan-a, glavnog režisera i scenariste dokumentarnog filma „Slike sa fronta“ na temu njemačke ratne fotografije i Petrus-a van der Let-a producenta tog filma. U 2008. godini stranke u postupku su zaključile tzv. „Režijski i autorski ugovor“ (Regie- und Autorenvereinbarung), tj. Ugovor o stvaranju filmskog djela, na temelju kojeg su sva imovinska prava na datom filmskom djelu ustupljena producentu, uz izuzetak prava na činjenje dostupnim javnosti u digitalnim mrežama, te prava na emitovanje putem Closed circuit TV i Pay - TV16. Pravo na naknadu za privatnu upotrebu nije bilo predmet datog ugovora. Međutim, producent filma je isti učinio dostupnim javnosti na internetu, tako što je postavio „trailer“ ovog filma na platformu „YouTube“, te raspolagao tim pravom u korist platforme Movieeurope.com, gdje je film bio dostupan kao „video on- demand“. Također je prenio i Pay-TV prava na Scandinavia TV. Ove postupke režiser i scenarista je smatrao povredom svojih autorskih prava i povredom ugovora, te podnio tužbu. Producent je zastupao stav da mu pripadaju sva imovinska prava na filmskom djelu na temelju § 38, st. 117 Zakona o autorskom pravu Austrije18 i da sporazum suporotnog sadržaja između stranka nije dozvolje i shodno ne proizvodi pravo dejstvo. Pored toga je tvrdio da mu pripadaju i sva prava na naknadu, budući da prate sudbinu imovinskih prava (konkretno prava na umnožavanje), što je režiser i scenarista pobijao tvrdeći da mu pripada polovina prava na naknadu. Prema Direktiva 93/98/EEZ Vijeća od 29. oktobra 1993. godine o harmonizaciji rokova zaštite autorskog prava i određenih srodnih prava, odnosno Direktiva 2006/116 EZ Vijeća od 12. Decembra 2006. godine o harmonizaciji rokova zaštite autorskog prava i određenih srodnih prava (kodificirani tekst), izmijenjena Direktivnom 2011/117 EU Evropskog parlamenta i Vijeća. 14 Direktiva 2001/29/EZ Evropskog parlamenta i Vijeća od 22. maja 2001. godine o harmonizaciji određenih aspekata autorskog prava i srodnih prava u informacijskom društvu. 15 Vidjeti tačke 23-33 Luksan-presude. 16 (Kodirano) Emitovanje zatvorenom krugu korisnika i emitovanje uz plaćanje naknade. 17 „Imovinska prava na komercijalno proizvedenim filmskim djelima pripadaju, uz ograničenje predviđeno u § 39, st. 4, vlasniku kompanije (filmskom producentu). Zakonska prava na naknadu pripadaju filmskom producentu i autoru u omjeru 50 %-50 %, ukoliko filmski producent sa autorom ne ugovori drugačije.” 18 Savezni zakon o autorskom pravu na književnim i umjetničkim djelima i o srodnim pravima, („Savezni službeni list“ (BGBl.) br. 11/1936. Zadnja izmjena: „Savezni službeni list“ I, 58/2010). 13 114 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici navodima Trgovačkog suda naime, vladajuće mišljenje u doktrini i sudskoj praksi u Austriji u pogledu § 38, st. 1 glasi da se ne radi o cessio legis ili pretpostavci prenosa prava na filmskog producenta, već da mu imovinska prava na filmskom djelu pripadaju izvorno i neposredno na temelju zakona.19 Trgovački sud Beč nije bio siguran da li je § 38, st. 1 Zakona o autorskom pravu Austrije u skladu sa pravom EU, jer ono moguće zahtijeva oborivu pretpostavku prenosa imovinskih prava na producenta, kao i to da se autor ne može odreći prava na naknadu (za privatnu upotrebu). Iz tog razloga uputio je Sudu četiri prethodna pitanja, od kojih su za temu ovog priloga od posebnog interesa pitanja 2 b, 3 i 4, te ćemo se osvrnuti samo na njih. 1.2. Prethodna pitanja i tumačenje Suda Trgovački sud Beč htio je da sazna od Suda da li pravo na naknadu za privatnu upotrebu, koje jedna država članica predviđa u svom zakonodavstvu kao kompenzaciju za ograničavanje isključivog imovinskog prava na umnožavanje (čl. 5, st. 2 b) Informacijske direktive), pripada glavnom režiseru filmskog djela neposredno i izvorno (pitanje 2 b), te ako je odgovor na ovo pitanje potvrdan, da li države članice pridržavaju pravo da predvide zakonsku pretpostavku prenosa ovog prava na naknadu na filmskog producenta (pitanje 3). Konačno, Trgovački sud je zahtijevao tumačenje da li je pravo jedne države članice u skladu sa pravom EU, ukoliko se autoru priznaje pravo na naknadu za privatnu upotrebu u obimu od 50 %, no predviđa da se on tog prava može odreći (pitanje 4).20 Sud je tumačeći pravo EU, konkretnije Informacijsku direktivu, u kontekstu pitanja 2 b naglasio da čl. 5, st. 2, b) Informacijske direktive 19 20 Vidjeti tačku 32 Luksan-presude. Vidjeti tačku 36 Luksan-presude. 115 Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE predviđa izuzetak od prava umnožavanja, odnosno pravo na pravičnu naknadu za nosioce prava na umnožavanje iz čl. 2, st. 221 ove direktive.22 U skladu sa čl. 2, st. 2, a) Informacijske direktive filmski režiser je u svom svojstvu kao autor filmskog djela izvorni nosilac prava na umnožavanje. Shodno, glavni režiser/autor je također i izvorni i neposredni nosilac prava na naknadu za privatno umnožavanje.23 U pogledu trećeg i četvrtog pitanja, Sud je, uzimajući u obzir § 38 Zakona o autorskom pravu Austrije, svoju pažnju prvo posvetio problematici da li nacionalno pravo jedne države članice kolidira sa pravom EU ukoliko predviđa da se glavni režiser može odreći prava na naknadu za privatnu upotrebu. Najprije je argumentirao da je iz formulacije čl. 5, st. 2, b) Informacijske direktive jasno da je EU-zakonodavac htio da nosioci prava na umnožavanje iz čl. 2, st. 2 ove direktive u državama članicama, čije pravo predviđa ograničenje prava umnožavanja za privatnu upotrebu, zauzvrat dobiju pravičnu nakanadu i shodno tome nije htio dopustiti da se nosioci prava istoga mogu odreći.24 Pored toga je dodao da čl. 5, st. 2, b) Informacijske direktive predstavlja ograničenje prava koje se mora usko tumačiti, odnosno da se u ovom slučaju radi o ograničenju prava na umnožavanje koje se ne može protegnuti na pravo na naknadu za privatnu upotrebu.25 Svoju argumentaciju Sud je potkrijepio i obrazloženjem br. 12 Direktive o iznajmljivanju i posuđivanju, gdje je navedeno da se nosilac ne može odreći prava na odgovarajuću naknadu za davanje na poslugu. Sud je naveo da Informacijska direktiva zadržava i želi očuvati koncepte zaštite utemeljene u prethodnim direktivama,26 ukoliko ona sama ne predviđa, odnosno ne uređuje određeno pitanje drugačije. Budući da niti iz jedne odredbe Informacijske direktive ne proizilazi da je EURadi se o zatvorenoj listi nosioca prava, koja pored autora obuhvata i određene kategorija nosilaca srodnih prava (izvođače, proizvođače fonograma, emitere i proizvođače videograma), među kojim se ne nalaze izdavači pisanih djela, tj. djela inkorporisanih u štampana izdanja. 22 J. von Ungern-Sternberg, „Die Rechtsprechung des EuGH und des BGH zum Urheberrecht und zu den verwandten Schutzrechten im Jahre 2012“, GRUR 3/2013, 255. 23 Vidjeti tačke 88-95 Luksan-presude. 24 Vidjeti tačku 100 Luksan-presude. 25 Vidjeti tačku 101 Luksan-presude. 26 Vidjeti obrazloženje br. 5 Informacijske direktive. 21 116 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici zakonodavac htio da se nosilac može odreći prava na pravičnu naknadu za privatnu upotrebu,27 primjenjuje se postojeći, ranije utemeljeni koncept.28 Sud se također pozvao i na svoju raniju praksu, konkretno presudu u predmetu Stichting de Thuiskopie29 i tzv. „obavezu rezultata“30 nametnutu državama članicama, koje su u svoje zakonodavstvo uvele odredbu o ograničenje prava na umnožavanje zbog privatne upotrebe. Ista podrazumijeva da te države članice u okviru svoje nadležnosti moraju osigurati djelotvorno ubiranje pravične naknade čija je svrha da se autorima nadoknadi nastala šteta, jer u suprotnom ta odredba gubi svako dejstvo.31 Argumentirao je da nametanje “obaveze rezultata” tim državama članicama koncepcijski nije spojivo sa mogućnošću da se nosilac odrekne tog prava na naknadu i shodno tome zaključio da je propis države članice koji predviđa takvo rješenje u koliziji sa pravom EU.32 Sud je posebno naglasio da glavni režiser, kao izvorni nosilac prava na umnožavanje (čl. 2, st. 2, b) Informacijske direktive), bezuvjetno mora primiti isplatu ove (pravične) naknade, te da na treće i četvrto pitanje Trgovačkog suda Beč odgovara na način, da državama članicama nije pridržano pravo da u svojim zakonodavstvima predvide pretpostavku prenosa prava na naknadu za privatnu upotrebu koje pripada glavnom režiseru u korist filmskog producenta, pri čemu ne igra ulogu da li je ta pretpostavka neoboriva ili oboriva.33 Shodno, pravo na naknadu za privatnu upotrebu je principijelno neprenosivo,34 uz izuzetak prenosa na OKOP u svrhu kolektivnog ostvarivanja, što koncepcijski proizilazi i iz 27 J. von Ungern-Sternberg, GRUR 3/2013, 255. Vidjeti tačku 85, 104 i 105 Luksan-presude. 29 Presuda Suda od 16.06.2011, C- 462/09, Stichting de Thuiskopie protiv Opus Supplies Deutschland GmbH i ostali, Zbornik sudske prakse, 2011 I-05331. 30 Vidjeti tačku 34 Presude od 16.06.2011. (C- 462/09). 31 Prema tome, ova obaveza nije ispunjena kako tvrdi Riesenuber (K. Riesenhuber, „Priorität als Verteilungsprinzip?“, ZUM 9/2012, 757), ako država članica dopušta da se ovo pravo prenese na izdavača, koji će ga kasnije unijeti u organizaciju za kolektivno ostvarivanje prava, ako cjelokupni prihod ne pripadne izvornom nosiocu prava na naknadu (autoru), već izdavaču pripada paušalni iznos od 50 % tog prihoda. 32 Vidjeti tačku 106 i 107 Luksan-presude. 33 Vidjeti tačku 108 i 109 Luksan-presude. 34 Također shvatanje Luksan-presude i od strane Nadzornog organa za OKOP Republike Austrije (Aufsichtbehörde für Verwertungsgesellschaften), Bescheid, GZ AVW 9.119ß13-003, str. 4, http://verwgesaufsicht.justiz.gv.at/aufsicht/file/2c9484853e44f8f9013e787127021995.de.0/bescheid%20vdfs.pdf (pristupljeno: juli 2013.). 28 117 Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE čl. 5 Direktive o iznajmljivanju i posuđivanju i čl. 6 Direktive o pravu slijeđenja35, budući da se Informacijska direktiva po ovom pitanju izričito drugačije ne izjašnjava (princip očuvanja koncepta zaštite).36 1.3. Promet prava na naknadu za privatnu upotrebu Kako je već u Uvodu ovog izlaganja navedeno i pored toga što je zahtjev za prethodnim postupkom upućen od strane austrijskog suda i što su stranke u tom predmetu glavni režiser i scenarista na jednoj i filmski producent na drugoj strani, Sud u svom tumačenju relevantnih odredbi Informacijske direktive jasno definiše prirodu prava na pravičnu naknadu za privatnu upotrebu, što neminovno vrši uticaj i na uređenje ovog pitanja u drugim državama članicama. Osvrnimo se na neke od ključnih izjava Suda. Naime, on na prvom mjestu ističe da se radi o pravu koje pripada izvornim nosiocima prava na umnožavanje, koje Informacijska direktiva zaključno definiše u svom čl. 2, st. 2 navodeći pored autora i listu nosilaca srodnih prava, koja ne obuhvata izdavače (štampanih izdanja). Ovo tumačenje proizilazi iz pravne prirode prava na naknadu za privatnu upotrebu koje u pogledu svog nastanka i sadržaja dijeli sudbinu isključivog prava na umnožavanje,37 koje je ograničeno zbog privatne upotrebe, te je shodno tome izvorni nosilac isključivog prava na umnožavanje i izvorni nosilac njegovog „ostatka“- prava na naknadu. Međutim, bitno je imati na umu da se ova akcesornost ne proteže ne pitanje prenosa prava na umnožavanje bilo ugovornim putem, bilo po osnovu zakonske pretpostavke prenosa.38 Drugim riječima, prenos prava na umnožavanje ne podrazumijeva automatski i prenos prava na naknadu za privatnu upotrebu. U tom kontekstu je od posebnog značaja istaći tumačenje Suda po pitanju prenosivosti prava na naknadu za privatnu Direktiva 2001/84/EG Evropskog parlamenta i Vijeća od 27. septembra 2001 o pravu slijeđenja autora originala djela umjetnosti. 36 J. von Ungern-Sternberg, GRUR 3/2013, 255. 37 N. P. Flechsig, MMR 5/2012, 296. 38 Ibid; N. P. Flechsig, „Zur Verkehrsfähigkeit gesetzlicher Vergütungsansprüche des Filmherstellers“, ZUM 11/2012, 864. 35 118 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici upotrebu. Isti navodi da predmetna naknada bezuslovno treba pripasti, u konkretnom slučaju, autoru/glavnom režiseru kao izvornom nosiocu prava na umnožavanje. Ta izjava Suda generalno gledano glasi, da naknada za privatno kopiranje mora pripasti svakom izvornom nosiocu prava na umnožavanje iz čl. 2, st. 2 Informacijske direktive. U tom pravcu Sud izričito i ističe da se nosilac ne može [unaprijed] odreći prava na naknadu, niti zakonodavstva mogu predvidjeti oborivu ili neoborivu pretpostavku prenosa tog prava [unaprijed]. Drugim riječima, Sud tumačeći čl. 5, st. 2, b) Informacijske direktive na ovaj način i uz to namećući državama članicama „obavezu rezultata“ želi da ostvari svrhu instituta prava na naknadu, a to je da kompenzira štetu39 nastalu izvornom nosiocu prava na umnožavanje zbog ograničenja njegovog isključivog prava zbog privatne upotrebe. Kao što je gore već navedeno, izvorni nosioci prava na umnožavanje i ujedno prava na naknadu su i titulari pojedinih srodnih prava, što ne uključuje i kategoriju izdavača (štampanih djela). Međutim u izdavačkoj praksi izdavački ugovori sve više dobijaju osobine Buy-Out40 ugovora, u okviru kojih izdavači sebi pored prava umnožavanja i distribucije, neophodnih za vršenje njihove izdavačke djelatnosti, osiguravaju i masu drugih isključivih prava autora djela koja se štampaju, te i njihovo pravo na pravičnu naknadu od privatne upotrebe. Budući da se navedeno pravo na naknadu u praksi efektivno može realizirati samo od strane odgovarajuće OKOP, čiji su članovi u pravilu izdavači i autori zajedno, izdavači redovno učestvuju u distribuciji prihoda od prava na naknadu za privatnu upotrebu, koja se dijele između ove dvije kategorije subjekata. Međutim, u državama članicama EU koje ne predviđaju posebno srodno pravo izdavača štampanih djela čiji sadržaj obuhvata isključivo pravo na umnožavanje originala i primjeraka prve fiksacije djela i shodno pravo na naknadu za privatnu upotrebu, nakon Luksan-presude situacija se mijenja. Uporediti E. I. Obergfell, „Originäre Verwertungsrechte des Hauptregisseurs als Filmurheber“, GRUR 5/2012, 496. 40 O. Jani, Der Buy- Out Vertrag im Urheberrecht, Berlin 2003, 33. 39 119 Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE Naime, učešće izdavača u prihodu od naknade za privatno kopiranje, čiji je izvorni titular autor djela koje se štampa, zbog neotuđivosti i neprenosivosti ovog prava (pa i na izdavača), tj. nemogućnosti izdavača da postanu njegovi izvedeni nosioci, ostaje bez pravnog osnova. Ova problematika je dovela do žestokih diskusija u njemačkoj teoriji autorskog prava u okviru koje se tematizira posebno u kontekstu gore navedenog spora Vogel/VG Wort kao i u kontekstu usklađenosti § 63a ZASP Njemačke sa pravom EU. Zbog potencijalnih dalekosežnih posljedica Luksan-presude na domaće zakonodavstvo i praksu raspodjele OKOP (GEMA, VG Wort, VG Bild-Kunst, VG Musikedition i VG Werbung) također i Savezna vlada (Bundesregierung), Savezno ministarstvo pravde (Bundesministerium der Justiz) i Njemački ured za patente i žigove (Deutsches Patent- und Markenamt), nadležan za nadzor nad radom OKOP veoma su suzdržane u pogledu davanja izjava i zauzimanja stavova u pogledu sadržaja i implikacija ove presude. 2. Spor Vogel/VG Wort 2.1. § 63a ZASP Njemačke § 63a je našao svoje mjesto u ZASP Njemačke njegovom izmjenom iz 2002 godine,41 pri čemu se ovaj član primjenjivao na prenose prava na naknadu ugovorene nakon 01.07.2002. godine,42 budući da do uvođenja ove odredbe u ZASP Njemačke nije postojao takav vid ograničenja prometa ovih prava. Prema svojoj prvobitnoj verziji, koja je bila na snazi do izmjene ovog zakona iz 2007. godine43 (pozitivno pravo), autor se nije mogao unaprijed odreći zakonskih prava na naknadu iz datog poglavlja Zakon o jačanju ugovorne pozicije autora i izvođača od 22. marta 2002. („Savezni službeni list“ (BGBl) I/2002, br. 21 od 28.03.2002.), str. 1155. 42 I. K. Hanewinkel, „Urheber v. Verleger. Zur Problematik des § 63a S. 2 UrhG und dessen geplante Änderung im Zweiten Korb“, GRUR 5/2007, 375; G. Schulze, UrhG § 63a Gesetzliche Vergütungsansprüche, u: T. Dreier/G. Schulze, „Urheberrechtsgesetz, Urheberrechtswahrnehmungsgesetz, Kunsturhebergesetz. Kommentar“, 4. izdanje, Minhen 2013, br. 2. 43 Drugi zakon o uređenju autorskog prava u informacijskom društvu od 26. oktobra 2007. („Savezni službeni list“ (BGBl.) I/2007, na snazi od 1. januara 2008) str. 2513. 41 120 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Zakona, a unaprijed je ta prava mogao prenijeti samo na OKOP, tj. ne i na izdavače. Već 2003. godine se u Njemačkoj, kao posljedica obaveze prilagođavanja odredbi ZASP Njemačke sa Informacijskom direktivom, počelo sa radom na novim izmjenama tog zakona. Na upit kluba zastupnika partija CDU/CSU upućen Saveznoj vladi (Bundesregierung) u okviru ove procedure, da li je zakonodavac sa uvođenjem § 63a htio da utiče na plan raspodjele OKOP VG Wort (učešće izdavača u raspodjeli prihoda od prava na naknadu za privatnu upotrebu), ista je odgovorila negativno,44 iako je bilo očigledno da su izdavači sa § 63a izgubili pravni osnov za sticanje prava na naknadu za privatnu upotrebu, a time i mogućnost povjeravanja tog prava na ostvarivanje VG Wort (unos prava u OKOP), te shodno i utemeljenje za učešće u raspodjeli prihoda od tog prava zajedno sa autorima.45 Izmjenom iz 2007. godine uvedena je i mogućnost prenosa na izdavača zajedno sa prenosom izdavačkog prava, ako ih on ostvaruje putem organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, koja zajedno ostvaruje prava autora i izdavača. U teoriji se navodi da je ovaj prenos ograničen na izdavače budući da su druge kategorije korisnika nosioci vlastitih srodnih prava, na temelju kojih ostvaruju prihod od prava na naknadu za privatnu upotrebu, te da je na taj način njemački zakonodavac htio izdavače posredno uvrstiti u kategoriju nosilaca srodnih prava.46 U obrazloženju nacrta zakona iz 2007. godine navedeno je također, da je cilj navedene izmjene da osigura adekvatno učešće izdavača u prihodima VG Wort, koji je bio ugrožen prvobitnom formulacijom § 63a.47 Ipak u teoriji autorskog prava u Njemačkoj, kao i u okviru diskusije na temu novog nacrta zakona je skretana pažnja na “nespretnu” formulaciju izmijenjene odredbe § 63a, koja može dovesti do 44 K. Riesenhuber, ZUM 9/2012, 749. U periodu od 2003.-2007. (period važenja § 63a u prvobitnoj verziji) došlo je samo do neznatnih izmjena planova raspodjele prihoda od prava na naknadu u korist autora, tj. izdavačima je i dalje (bez pravnog osnova u ZASP Njemačke) distribuiran dio ubranih prihoda. Vidjeti detaljnije kod I. Braun, „Geliebte Apfelbäume“, http://irights.info/fileadmin/texte/material/VG_Wort-63a.pdf (pristupljeno: juli 2013.); Vidjeti također Presudu Okružnog suda Minhen I od 19. Jula 2007- 7 O 7870/06, „Änderung eines Verteilungsplans aufgrund formlosen Hinweises durch das DPMA“, ZUM-RD 11/2007, 546. 46 G. Schulze, u: T. Dreier/G. Schulze, br. 13. 47 W. Bullinger, UrhG § 63 Gesetzliche Vergütungsansprüche, u: A.-A. Wandtke/W. Bullinger „Praxiskommentar zum Urheberrecht“, 3. izdanje, Minhen 2009, br. 9. 45 121 Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE toga da autor ostane bez svih zakonskih prava na naknadu, tj. koja omogućava potpuni prenos svih prava na naknadu na izdavača (buy out).48 2.2. Sadržaj Presude Vogel/VG Wort Dr. Martin Vogel, koji je autor nefikcionih i stručnih djela, je već 1984. godine zaključio ugovor o ostvarivanju prava (Warhenhmungsvertrag) sa VG Wort,49 čiji su članovi autori i izdavači, na osnovu kojeg je ovoj OKOP prenio sva trenutna i buduća prava na svojim djelima na ostvarivanje. Sastavni dio tog ugovora su činili Statut VG Wort i njen plan raspodjele, kako u aktuelnoj verziji, tako u njihovim budućim izmjenama. § 911 Statuta VG Wort (br. 3) predviđa da izdavačima pripada odgovarajući udio u prihodima VG Wort za vršenje njihovih izdavačkih zadataka, odnosno za njihov izdavački napor („verlegerische Leistung“). Drugim riječima, VG Wort distribuira izdavačima udio prikupljenih sredstava ne na osnovu njihovih prava, koja su toj OKOP povjerili na ostvarivanje, tj. unijeli u VG Wort, već na temelju same njihove izdavačke funkcije. Drugim riječima, bez pravnog osnova. Plan raspodjele za naučna djela (Verteilungsplan Wissenschaft) predviđa u § 3 st. 1 da se iznos za raspodjelu sastoji u jednakim dijelovima iz udjela autora i i udjela izdavača.50 U međuvremenu je dr. Vogel zaključivao izdavačke ugovore u pogledu svojih djela sa izdavačima. Jedan od osnovnih tužbenih zahtjeva dr. Vogel-a51 je bio da sud utvrdi da tužena OKOP nije od 2008. ovlaštena da od prihoda od prava na naknadu za privatnu upotrebu za njegova djela odbija udio za izdavače prema § 3 st. 48 N. P. Flechsig, Unbegrenzte Auslegung pro autore? Ein ungenügendes Gesetz kann nicht durch Einlegung gerettet werden, ZPR 4/2008, 115; Max-Planck- Institut für Geistiges Eigentum, Wettbewerbs- und Steuerrecht, Stellungnahme zuhanden des Rechtsausschusses des Deutschen Bundestags, Teil IVergütungssystem, Anhörung vom 8. November 2006, 7. 49 http://www.vgwort.de/ (pristupljeno: juli 2013.); Vidjeti također kod T. Gerlach, Vorbemerkung vor §§ 1 ff., u: A.-A. Wandtke/W. Bullinger, br. 6. 50 Presuda Vogel/VG Wort, Činjenično stanje. 51 Tužitelj je između ostalog osporavao i druge tačke ovog plana raspodjele, te zahtijevao detaljan izvještaj o raspodjeli, čemu se na ovom mjestu nećemo detaljnije posvetiti. 122 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici 1-3 Plana raspodjela za naučna djela. Osnovni argument koji je dr. Vogel naveo u postupku bio je da je zaključenjem ugovora o ostvarivanju prava sa tuženom stranom 1984. godine na nju prenio sva svoja u tom trenutku postojeća ali i buduća prava, pa i pravo na naknadu za privatnu upotrebu, te da stoga više nije mogao ta prava prenijeti na izdavače, tj. da prenos na njih nije proizveo pravno dejstvo (princip prioriteta kod višestrukog prenosa). Shodno, izdavači nisu stekli izvedena prava na naknadu za privatnu upotrebu od tužitelja, koja bi mogli VG Wort prenijeti u svrhu ostvarivanja, tako da bez prava koja su unijeli u OKOP nemaju pravni osnov za učešće u distribuciji. Prema tome, paušalno učešće izdavača u distribuciji prihoda u iznosu od 50 % predviđeno u Planu raspodjele za naučna djela VG Wort čini tu odredbu prizvoljnom, što nije u skladu sa § 7 (Willkürverbot) Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskih prava Njemačke52. Konačno, tužitelj se u svojoj argumentaciji kratko pozvao i na gore navedeno obrazloženje Luksan-presude. Tužena OKOP je argumentirala tradicionalnom „simbiozom“53 između autora i izdavača u okviru iste kolektivne organizacije54 i činjenicom da su izdavači uvijek učestvovali u distribuciji prihoda VG Wort, samo u različitom obimu. Također je argumentirala navodeći i gore istaknuto obrazloženje nacrta izmjena ZASP Njemačke, gdje se navodi da se sa § 63a nije htjelo eliminisati izdavače iz učešća u raspodjeli, te ističući da Zakon o ostavrivanju autorskih prava i srodnih prava od 9. septembra 1965. godine, „Savezni službeni list“ (BGBl.) I, str. 1294, zadnja izmjena: Drugi zakon o uređenju autorskog prava u informacijskom društvu od 26. oktobra 2007., „Savezni službeni list“ (BGBl.) I/2007, str. 2513 (na snazi od 1. januara 2008.). 53 U ovom kontekstu često zbog značajne uloge izdavača (posebno u Njemačkoj) u procesu osnivanja prvih OKOP i njihovog doprinosa kako bi, posebno pisana, djela bila dostupna publici, što predstavlja preduslov za nastanak zahtjeva za naknadom za privatnu upotrebu, zaboravlja da ova kategorija subjekata stoji na korisničkoj strani. Shodno, da se više može govoriti o odnosu „antibioze“ (S. Telle, LG München I zur Beteiligung von Verlagen in der VG Wort, http://www.telemedicus.info/article/2310-LG-Muenchen-I-zurBeteiligung-von-Verlagen-in-der-VG-Wort.html (pristupljeno: juli 2013.), nego o simbiozi između autora i izdavača.). 54 Riesenhuber (K. Riesenhuber, ZUM 9/2012, 758) argumentira u korist ove „simbioze“ sa odredbama Preporuke Komisije od 18. Maja 2005. godine o prekograničnom kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava za online muzičke usluge (2005/737/EK) i Prijedloga direktive o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava i multiteritorijalnom licenciranju prava na muzičkim djelima koja se online koriste na unutrašnjem tržištu (COM 2012 372 fin.), koje izražavaju da autori i izdavači mogu biti članovi OKOP i zahtijevaju njihov ravnopravan tretman, zaboravljajući pri tome da je uloga i funkcija izdavača pisanih i muzičkih djela potpuno drugačija. 52 123 Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE izdavači vrše djelatnost, koja je uporediva sa drugim subjektima koji su nosioci srodnih prava (proizvođači fonograma, filmski producenti i sl.), kao i da su Statut VG Wort i njen plan raspodjele sastavni dijelovi ugovora o ostvarivanju prava, što ih čini obavezujućim za tužitelja. Pored toga, VG Wort je naglasila da je djelatnost kolektivnog ostvarivanja po svojoj prirodi takva da zahtijeva određeno tipiziranje i paušaliziranje. Konačno, tužena OKOP je odbila tvrdnje da postoji uticaj Luksanpresude na ovaj slučaj, budući da se radi o predmetu vezanom za autorsko pravo na filmu. Ipak, Okružni sud Minhen I je presudio u korist tužitelja navodeći, između ostalog, da Plan raspodjele za naučna djela krši zabranu prizvoljnosti iz § 7 Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskih prava Njemačke. Svoj stav utemeljio je na tvrdnji da izdavači nisu nosioci vlastitog srodnog prava, te da shodno prava na naknadu za privatnu upotrebu mogu steći samo od autora (izvedena prava). Budući da je tužitelj sva prava 1984. prenio na tuženu stranu, izdavači ta prava nisu mogli steći, tj. prenos na njih nije proizveo pravno dejstvo.55 Drugim riječima, ne postoji pravni osnov za učešće izdavača u raspodjeli datih prihoda. Okružni sud Minhen I je posebno istakao da zakonodavac izdavačima nije dodijelio vlastito srodno pravo i da nije zadatak OKOP da vrši preraspodjelu prava contra legem, te pobio argument VG Wort da bi procedura utvrđivanja kome je autor, OKOP ili izdavaču, prvo prenio predmetna prava i za koja djela, bio zahtjevan za administraciju OKOP, s obzirom na današnji nivo razvoja sistema obrade podataka. Sud je također naveo da su u navedenom kontekstu i pojedini autori moguće „neopravdano okoristili“, tj. oni koji su prije zaključenja ugovora o ostvarivanju prava sa OKOP prenijeli sva svoja prava na izdavača, te nisu mogli unijeti prava u OKOP. 55 Uporediti N. P. Flechsig, ZUM 11/2012, 863. 124 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici U pogledu Luksan-presude Okružni sud Minhen I je istakao da ne postoji njen neposredni uticaj na ovaj slučaj, budući da se u ovom slučaju ne tretira pitanje dejstva prenosa prava na izdavača, budući da je tužitelj prenio svoja prava na OKOP. Ipak Sud je ostavio otvorenim pitanje, da li će Luksan-presuda imati uticaja na ostale autore, koje zastupa VG Wort. Viši okružni sud u Minhenu se 17.10. očigledno u pogledu raspodjele prihoda složio sa Okružnim sudom Minhen I odlučivši, kako je u Uvodu istaknuto, protiv VG Wort, no da bi se shvatio domet drugostepene presude i njene implikacije neophodno je sačekati da ista bude stavljena na raspolaganje javnosti. 2.3. Reakcije na Presudu Vogel/VG Wort Iako samo prvostepena i nepravosnažna, Presuda Vogel/VG Wort je uzburkala OKOP u Njemačkoj,56 koje ostvaruju pravo na naknadu za privatnu upotrebu i rezultirala u povećanju rezervi od ubranih prihoda (npr. VG Bild-Kunst sa 10 % na 20 %),57 kašnjenju raspodjele, te „privremenoj“ i „uslovnoj“ raspodjeli uzimajući u obzir moguće korekture i zahtjeve za povrat raspodijeljenjih sredstava u zavisnosti od ishoda drugostepenog postupka 58. Također i u doktrini autorskog prava su se rasplamsale diskusije na temu ove presude. Pojedini autori su ocijenili ovu presudu kao vid zadiranja u slobodu udruživanja zagarantovanu ustavom,59 dok su drugi takav stav odlučno odbacili, navodeći da se u konkretnom slučaju ne radi o pravima članova u okviru slobode udruživanja, već o interesima osoba čija se prava kolektivno ostvaruju u okviru prava i obaveza jedne OKOP u skladu za Zakonom o Posebno tuženu VG Wort, ali npr. i OKOP GEMA i VG Bild-Kunst. Vidjeti: http://www.vgwort.de/fileadmin/pdf/stellungnahmen/Stellungnahme_VG-Wort-Vogel.pdf (pristupljeno: juli 2013.); https://www.gema.de/nl/062012/mitgliedernews/das-vg-wort-urteil-und-seine-auswirkungen-fuer-diegema.html (pristupljeno: juli 2013.). 57 Handlungsempfehlung VG Bild-Kunst im Fall Vogel, Bonn, Dezember 2012, 2.2., http://m.bildkunst.de/fileadmin/User_upload/downloads/pdf/Handlungsempfehlung_Fall_Vogel_DEZ_2012.pd f (pristupljeno: juli 2013) 58 http://www.vgwort.de/fileadmin/pdf/allgemeine_pdf/24.7.2013_Hauptausschüttung_2012_in_2013_.pdf (pristupljeno: juli 2013.). 59 I. Czernik, LG München I: Ausschüttungsmodell der VG Wort ist unzulässig, GRUR-Prax 15/2012, 355. 56 125 Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE kolektivnom ostvarivanju autorskih prava Njemačke.60 Treći pak cijene Presudu Vogel/VG Wort kao nejasnu u bitnim pitanjima i smatraju da je njen rezultat pogrešan, te podcrtavaju dugu historiju odnosa između autora i izdavača, naglašavajući, između ostalog, da je stvar slučaja da li će izdavač ili autor unijeti prava u OKOP u svrhu ostvarivanja i da pitanje priroriteta prenosa prava ne igra ulogu.61 Za razliku od OKOP i naučnih krugova, nadležna tijela (Savezna vlada/BR, Savezno ministarstvo pravde/BMJ i Njemački ured za patente i žigove/DPMA) od kojih se očekivalo da zauzmu jasan stav kako po pitanju uticaja Presuda Vogel/VG Wort i Luksan na praksu raspodjele OKOP, tako i po pitanju tumačenja § 63a ZASP Njemačke, bila su veoma suzdržana. Naime, prema stavu DPMA pitanje je odluke samih OKOP na koji način će u pogledu, između ostalog, raspodjele prihoda tretirati prvostepenu odluku jednog suda, koja još nije pravomoćna.62 No, prema mišljenju DPMA, u slučaju da ova presuda bude potvrđena u zadnjoj instanci, to će zahtijevati od OKOP da ispitaju za svako pojedinačno djelo da li je autor prvo zaključio izdavački ugovor ili ugovor o ostvarivanju prava i u kojem obimu je prenio svoja prava.63 3. Posljedice Luksan-presude u kontekstu ZASP Njemačke i Presude Vogel/VG Wort U predmetu Vogel/VG Wort čini se da pitanje kome pripadaju prihodi od prava na naknadu za privatnu upotrebu - autoru, izdavaču ili i jednom i drugom u određenom procentu - zavisi od prioriteta prenosa ovog prava na OKOP ili na izdavača. Pri tome, kako je gore već istaknuto, iz § 911 Statuta VG Wort proizilazi da izdavačima pripada odgovarajući udio u 60 N. P. Flechsig, ZUM 11/2012, 864. K. Riesenhuber, ZUM 9/2012, 746, 750 i 753. 62 Deutscher Bundestag, 17. Wahlperiode. Antwort der Bundesregierung auf die Kleine Anfrage der Abgeordneten Halina Wawznyiak, Dr. Lukrezia Jochimsen, Raju Sharma, weiterer Abgeordneter und der Fraktion DIE LINKE. Drucksache 17/10686 od 13. septembra 2012., str. 3 i 5, http://dipbt.bundestag.de/dip21/btd/17/106/1710686.pdf (pristupljeno: juli 2013.). 63 Ibid, str. 3. 61 126 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici prihodu ove OKOP za njihov izdavački napor, a ne na temelju izvedenih prava koja su unijeli u OKOP, iako nisu titulari vlastitog srodnog prava. Ipak, mnogo značajniju ulogu u ovom slučaju igra tumačenje prava EU u okviru Luksan-presude. Okružni sud Minhen I tvrdi da izjave Luksanpresude nemaju neposrednog uticaja na ovaj spor, budući da isti ne tematizira pitanje valjanosti prenosa prava na izdavača, jer su prava već ranije prenešena na OKOP. Međutim, posmatrajući širu sliku problematike raspodjele prihoda od prava na naknadu za privatnu upotrebu, nepobitno je da Luksan-presuda igra ključnu ulogu u datom kontekstu, budući da u okviru obrazloženja iste Sud principijelno tretira pitanje prometa ovog prava i dolazi do zaključka da ga se izvorni titular ne može unaprijed odreći, a niti ga može unaprijed prenijeti. Kao što je gore u tekstu istaknuto, nadležna tijela u Njemačkoj su u pogledu zauzimanja stava o uticaju Luksan-presude na domaće pravo u praksu OKOP bila veoma suzdržana i nevoljko su davala jasne izjave. No na generalni upit upućen BR, da li je prema pravu EU moguće da se autori odreknu prava na naknadu, koja proizilaze iz drugih ograničenja isključivih prava (tj. ne iz ograničenja prava na umnožavanje u svrhu privatne upotrebe) ili da ta prava prenesu na treća lica, BR je odgovorila da smatra da ta mogućnost nije isključena u pogledu prava na naknadu, koja ne proizilaze iz prava EU ili su u domaće zakonodavstvo uvedena na temelju obaveza iz propisa EU, a u okviru kojih, ili u okviru sudske prakse Suda, koja dopunjuje te propise, ta prava nisu definisana kao prava kojih se ne može odreći ili ih se prenijeti.64 Drugim riječima, BR je indirektno potvrdila da se autor ne može unaprijed odreći, niti na treća lica prenijeti pravo na naknadu za privatnu upotrebu, budući da isto vuče svoje korijene iz čl. 5 st. 2 b) Informacijske direktive i da je u pratećoj sudskoj praksi (Luksan-presuda) definisano kao neprenosivo, što ujedno znači da § 63a u svom sadašnjem tumačenju (prenos prava na naknadu na izdavača) nije u skladu sa pravom EU.65 U krajnjem ishodu, budući da izdavač ne može u bilo koje slučaju, u nedostatku vlastitog srodnog prava, 64 65 Ibid, str. 2. Uporediti N. P. Flechsig, ZUM 11/2012, 865. 127 Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE steći izvedeno pravo na naknadu za privatnu upotrebu, on također ne može u VG Wort ili drugu OKOP unijeti to pravo i na taj način, steći pravni osnov za učešće u raspodjeli prihoda od ovog prava. Drugim riječima, s obzirom na neprenosivost ovog prava, prvenstvo zaključenja ugovora sa izdavačem ili OKOP ne vrši uticaj na raspodjelu prihoda, budući da isti u punom iznosu moraju pripasti autoru. Shodno, Luksan-presuda vrši uticaj na predmet ovog spora, te i na samu valjanost plana raspodjele VG Wort na način što vrši uticaj na tumačenje § 63a ZASP Njemačke. Ovaj uticaj može dovesti do dva rezultata i to: a) Tumačenje trenutne verzije § 63a mora se svesti na sadržaj § 63a u verziji, koja je bila na snazi do 2007. godine (samo prenos na OKOP), ili b) § 63a se mora tumačiti na način da je prenos na izdavača dozvoljen, međutim samo ako izdavač ostvaruje ta prava kao tzv. „Treuhänder“ (upravitelj/staratelj),66 odnosno na način da mu autor povjeri prava na ostvarivanje (kao OKOP) u smislu da ih izdavač unese u OKOP, ali niti u kojem slučaju da sam učestvuje u raspodjeli prihoda od tih prava. Shodno, nije u skladu sa pravom EU nacionalni propis koji dopušta da autor prenese na izdavača svoje neotuđivo pravo na naknadu, kako bi ga on unio u OKOP, kada to vodi rezultatu da izdavač učestvuje u prihodu od tog prava u iznosu od 50 %.67 66 J. von Ungern-Sternberg, GRUR 3/2013, 256; N. P. Flechsig, ZUM 11/2012, 865; N. P. Flechsig, MMR 5/2012, 299. 67 J. von Ungern-Sternberg, GRUR 3/2013, 255. 128 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici 4. Luksan-presuda i prava Bosne i Hercegovine Razmatrajući potencijalna dejstva68 Luksan-presude na pravo Bosne i Hercegovine69 u svjetlu spora Vogel/VG Wort, možemo primjetiti jednu značajnu razliku između ZASP BiH na jednoj i ZASP Njemačke na drugoj strani. Naime, u čl. 1 st. 1 b) ZASP BiH izdavačima pripada posebno srodno pravo. Na prvi pogled, u pravu BiH ne postoji problem učešća izdavača u raspodjeli prihoda od prava na naknadu za privatnu upotrebu, budući da ova kategorija subjekata posjeduje pravni osnov za to u vidu vlastitog srodnog prava i nema potrebu za sticanjem izvedenog prava od autora, koje se prema Luksan-presudi očigledno ne bi niti moglo steći. Ipak, u poređenju sa drugim kategorijama srodnih prava (npr. proizvođači fonograma, filmski producenti, proizvođači baza podataka), pravo izdavača u domaćem pravnom sistemu posjeduje drugi sadržaj. Stoga, osvrnimo se kratko na čl. 138 ZASP BiH (Naknada za privatnu upotrebu). Ova odredba predviđa pravo izdavača70 na naknadu za reproduciranje svojih izdanja za privatnu ili drugu vlastitu upotrebu prema čl. 36, st. 3 ZASP BiH. Ipak, u odnosu na npr. izvođače, proizvođače fonograma ili filmske producente, kojima zakonodavac BiH priznaje i isključivo pravo da dozvole ili zabrane snimanje žive izvedbe i umnožavanje snimaka njihove izvedbe, umnožavanje fonograma i umnožavanje videograma (isključivo pravo umnožavanja), to nije slučaj sa izdavačima, uz izuzetak izdavača neobjavljenih slobodnih djela (čl. 139 ZASP BiH), odnosno izdavača kritičkih i naučnih izdanja slobodnih djela (čl. 140 ZASP BiH). Kako Bosna i Hercegovina, tako i Republika Srbija, iako izvan članstva u EU, nalaze se u Procesu stabilizacije i pridruživanja, te se potencijalna dejstva prakse Suda ne mogu poreći, posebno u kontekstu tumačenja volje EU zakondavca u okviru direktiva, čiji su sadržaj ove dvije države već implementirale u domaće zakondavstvo. 69 Zakon o autorskom i srodnim pravima („Službeni glasnik BiH“, br. 63/2010). U daljem tekstu: ZASP BiH. 70 Bitno je naglasiti da čl. 138, st. 1 ZASP BIH upućuje na čl. 36, st. 3 ZASP BIH, koji se odnosi na naknadu za fotokopiranje. Shodno, relevantna odredba ZASP BiH cilja na izdavače štampanih izdanja. 68 129 Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE Pravo na naknadu za privatnu upotrebu je svoje mjesto u zakonodavstvu BiH našlo po osnovu implementacije odredbi Informacijske direktive, konkretnije njenog čl. 5, st. 2 b) prema kojem je moguće predvidjeti ograničenja od isključivog prava na umnožavanje iz čl. 2 ove direktive u pogledu umnožavanja za privatnu upotrebu, pod uslovom da nosioci prava [umnožavanja iz čl. 2] dobiju pravičnu naknadu. Drugim riječima, kako autorima, tako i navedenim nosiocima srodnih prava predmetno pravo na naknadu je priznato kao kompenzacija za štetu nastalu zbog ograničenja njihovog isključivog prava na umnožavanje. U BiH izdavači (štampanih djela) nisu, ili barem nisu horizontalno (tj. samo u slučaju iz čl. 139 i 140 ZASP BiH), izvorni nosioci tog isključivog prava, te je priznavanje prava na posebnu naknadu ovoj kategoriji subjekata kao vida kompenzacije za ograničenje isključivog prava koje uopšte nemaju samom uputom na čl. 36, st. 3 ZASP BiH koncepcijski izuzetno teško održivo. Drugim riječima, ovoj kategoriji nosilaca srodnih prava ne pripada “pravo na naknadu za reproduciranje svojih izdanja za privatnu ili drugu vlastitu upotrebu prema članu 36. stav (3) ovog zakona”, budući da je to pravo na naknadu koje vuče svoj korijen iz čl. 5, st. 2 b) Informacijske direktive i pripada zaključenoj listi nosilaca isključivog prava na umnožavanje iz čl. 2, st. 1 Informacijske direktive, na kojoj se izdavači ne nalaze. Da je kategoriji izdavača (štampanih izdanja), posmatrajući sa ekonomskog i pravno-političkog stanovišta, neophodno kompenzirati finansijske gubitke koje trpi zbog umnožavanja autorskih djela u njihovim izdanjima u privatne svrhe potpuno je nepobitno. Pri tome se posebno mora uzeti u obzir da je zbog sadržaja izdavačke djelatnosti (štampanje, lektoriranje, distribucija, marketing itd.) i sa tim povezanim obimom ulaganja da bi se jedan manuskript pojavio na policama knjižara, finansijski teret izdavača, te shodno i gubitak zbog nekontrolisanog privatnog umnožavanja realno veći od gubitka koji trpe sami autori. Ipak, upitno je da li su postojeće rješenje u BiH, iako uvedeno da osigura 130 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici navedenu kompenzaciju, utemeljena na valjanim osnovima. Stoga bi domaći zakonodavac trebao razmotriti mogućnost da za izdavače štampanih izdanja predvide posebno, neovisno pravo na naknadu za privatnu upotrebu, po uzoru, no bez upute na odredbu čl. 36, st. 3 ZASP BiH, što bi uz minimalne jezičke izmjene u čl. 138 ZASP BIH bilo moguće realizirati. U pogledu raspodjele ubranih sredstava od prava na naknadu za privatnu upotrebu za razliku od Njemačke, gdje je ovo pitanje prepušteno planovima raspodjele OKOP, te je rezultiralo u nesuglasicama između autora i izdavač u okviru iste OKOP (spor Vogel/VG Wort), pravni okvir u BiH (čl. 22, st. 2 Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava71) po ovom pitanju je potpuno drugačiji. Ovaj zakon, ne prepuštajući uređenje ovog pitanja OKOP, izričito predviđa raspodjelu ubranih sredstava između ove dvije kategorije nosilaca prava u omjeru 50:50. Ipak, ovo pohvalno rješenje se također mora kritički posmatrati u kontekstu gore navedenog, odnosno pitanja valjanosti pravnog osnova prava na naknadu za privatnu upotrebu priznatog izdavačima u BiH u postojećoj formulaciji relevantnih zakonskih odredbi. ZAKLJUČAK Očigledno da je Luksan-presuda, barem što se tiče primjera Njemačke, naglo otvorila Pandorinu kutiju, koja već od 2002. godine stoji na pregovaračkom stolu između autora i izdavača i čiji ključ je moguće čuvao i neko od nadležnih državnih aktera (BMJ ili BR). Tim više ne čudi njihova suzdržanost u pogledu ocjene dejstva ove presude na § 63a ZASP Njemačke i praksu raspodjele VG Wort i njihovo očigledno upiranje očiju u Oberlandesgericht Minhen u iščekivanju drugostepene presude u predmetu Vogel/VG Wort. Za razliku od prvostepenog postupka u ovom predmetu, koji je okončan netom nakon donošenja Luksan-presude, te 71 „Službenih glasnik BiH“ 63/2010. 131 Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE tužilac nije bio u prilici da u njegovom okviru u potpunosti elaborira njen uticaj na predmetni spor, u drugostepenom postupku je tumačenje prava EU u okviru ove presude igralo značajnu ulogu. Da li je Oberlandesgericht uzeo u obzir ovu argumentaciju u presudi donesenoj 17.10., koja očigledno glasi u korist tužitelja dr. Vogela, ostaje otvoreno pitanje sve dok ne budu poznati detalji njenog obrazloženja. No gotovo je izvjesno da, bez obzira na ovakav ishod drugostepenog postupka, ovaj spor neće biti okončan u ovoj instanci, što nadležnim organima daje prostora da i dalje odbijaju zauzeti stav, ili bolje rečeno, prihvate posljedice Luksan-presude. U kontekstu ovog spora posebno do izražaja dolazi i upornost i nepopustljivost izdavača u borbi za svoj „komad kolača“ od ubranih sredstava po osnovu prava na naknadu za privatnu upotrebu. Ovaj stav je donekle iznenađujući s obzirom da prema podacima iz „Buchreport“72 sredstva distribuirana izdavačima djela koje zastupa VG Wort, od strane ove OKOP, čine samo između 0,5 i 1 % njihovih godišnjih prihoda. No možda ovakav stav izdavača treba posmatrati u kontekstu njemačke poslovice koja glasi: „Wer den Pfenning nicht ehrt, ist des Talers nicht wert“. 72 http://www.buchreport.de/nachrichten/verlage/verlage_nachricht/datum/2012/06/05/120-mio-euro-in-derwarteschleife.htm (pristupljeno: juli 2013.). 132 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Iza Razija Mešević SYMBIOSIS OR ANTIBIOSIS? RELATION BETWEEN PUBLISHERS AND AUTHORS AFTER THE LUKSANJUDGMENT RESUME The author is discussing the implications of the Judgment of the Court (C-277/10- „Luksan-Judgment”) on the transfer of right to fair compensation for private copying and on the distribution of income from the private copying levy. The considerations on which the LuksanJudgment was based were especially examined in the context of right of publishers to acquire this right from the authors and to participate in the distribution of revenues collected by collective management organizations. The author combined her discussion on this issue with reference to the related case from the German court practice (Vogel/VG Wort) that she also elaborated. She came to the conclusion that according to the ruling of the Luksan-Judgment the right to fair compensation cannot be transferred in advance to a third party, other then a trustee (e.g. collective management organization). Hence, the publishers are not able to gain this right from authors and are accordingly, unless they have their own related right, not entitled to take part in the distribution of income from the private copying levy. The author also took a closer look at the legislation of Bosnia and Herzegovina in this context, which provides for a certain related right for publishers that would entitle them to compensation from private copying. However also there she discovered certain conceptual irregularities in the national law, which potentially question the legal basis for such entitlement of the publishers. PhD, Senior Teaching and Research Assistant at Law Faculty of University of Sarajevo. 133 Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE Keywords: Copyright, Evropean union, private copying levy, collective rights management organizations, VG Wort. 134 Vesna Baltezarević Radoslav Baltezarević ULOGA MEDIJSKE SAMOREGULACIJE U OSTVARIVANJU EVROPSKE KOMUNIKACIJE SAŽETAK Odluke o pristupanju EU utiču na različita područja javnog života i zaslužuju kontrolu javnosti i njenu uključenost. Glavna karika u ovom postupku su mediji. Da bi put do evropske integracije imao potporu javnosti, medijska komunikacija mora da se usmeri na alate koji će da obezbede zainteresovanost građana da se u ovaj proces uključe kao aktivni učesnici kojima se pruža prilika da njihovi stavovi utiču na kreiranje evropske politike. U Republici Srbiji se u poslednje vreme evidentira smanjeno interesovanje javnosti za integraciju sa Evropskom unijom. Nedostatak pravih informacija dovodi do projektovanja iskrivljene slike o tome šta sa sobom donosi članstvo u EU. Takva situacija upućuje na prepoznavanje niza nedostataka u komunikacionim procesima koji predstavljaju link na putu do Evrope. Interes svake demokratske države je da mediji budu slobodni, nezavisni i odgovorni, a novinari profesionalni. Međutim, u uslovima nezavršene tranzicije ovaj željeni model je još uvek na marginama postignutog. Neadekvatna zakonska regulativa upućuje medijske kuće i novinare na samoregulaciju kao način za ostvarivanje boljih poslovnih dometa, ali Assistant Professor, PhD, Graduate School of Culture and Media, Akademik Vesna Baltezarević, PhD, član EU Akademije nauka i umetnosti, Salzburg, Austrija i Docent, oblast pravne nauke, Fakultet za kulturu i medije, Megatrend univerzitet, Beograd Radoslav Baltezarević, PhD, Docent, oblast komunikologija, Visoka poslovna škola za poslovnu ekonomiju i preduzetništvo, Beograd 135 Vesna B. Radoslav B. : ULOGA MEDIJSKE SAMOREGULACIJE U OSTVARIVANJU EVROPSKE KOMUNIKACIJE pitanje za čijim odgovorom tragamo je: Koliko su mediji osposobljeni da primenom samoregulacije daju svoj doprinos uspostavljanju partnerske komunikacije sa građanima i da u neprekidnom dvosmernom komunikacionom procesu ostvare prepoznavanje pravih vrednosti i mana procesa integracije sa EU. U čitavom nizu onih koji su u ovom procesu zatajili nalaze se i mediji koji su orijentisani uglavnom na pružanje informacija, a ne na dijalog sa građanima. Ključne reči: javnost, evropska unija, mediji, medijska samoregulacija, komunikacija UVOD Uloga i značaj medija u pripremi građana za predpristupne pregovore sa Evropskom unijom su izuzetno delikatni. Mediji su glavna karika koja povezuje sve aktere u procesu sprovođenja pristupne strategije. Međutim, za takvu ulogu potrebni su dovoljno edukovani novinari sa visoko postavljenim profesionalnim ciljevima. Da bi mogli da upoznaju javnost sa svim integracionim aspektima moraju da budu dobro informisani o suštini integracija, što podrazumeva aktivno pristupanje istraživanju i sumiranju prednosti i mana koje članstvo u EU sa sobom nosi. To znači da mediji moraju da se upuste u dijalog sa građanima i da budu spremni da razjasne sve dileme koje su još uvek prisutne. Pravo na informaciju, sloboda izražavanja i komunikacija između građana i nosilaca vlasti, predstavljaju temelj demokratije u Evropi i to na nacionalnom i evropskom nivou.1 Mediji kao link na relaciji EU i država kandidat, kao davalac informacija s jedne strane i građani kao primaoci informacija sa druge Član 11. Povelje o osnovnim pravima Evropske unije navodi da “svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja, ali i primanja i davanja informacija i ideja bez uplitanja vlasti i bez obzira na granice. Poštuju se sloboda i pluralizam medija.” http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=OJ:C:2010:083:0389:0403:EN:PDF 1 136 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici strane, predstavljaju obrazac ponašanja koji je pokazao da se radi o transferu informacija, a ne o komunikacionom procesu koji podrazumeva dijalog s namerom da se stavovi nadopunjuju kritikom i predlozima svih komunikacionih subjekata. Transfer informacija predstavlja prevaziđen, nametnut sistem “odozgo” koji samo potvrđuje da se društvo i pored “zaklinjanja u demokratiju” i dalje deli na elitu i “ostatak društva”, odnosno građane. Elita kabinetski donosi odluke i samo ih saopštava građanima kojima ostaje malo ili nimalo prostora da učestvuju u kreiranju sopstvene stvarnosti. Odluke o pristupanju EU utiču na različita područja javnog života i stoga zaslužuju kontrolu javnosti i njenu uključenost.2 Medijski pristup izveštavanju zavisi od položaja medija i sposobnosti novinara da odgovore profesionalnim zahtevima novinarske struke. Državni pregovarački tim mora da stvori uslove da novinari, koji se bave ovom problematikom, imaju slobodan pristup informacijama i da ih aktivno uključe u pregovarački proces. U savremenom okruženju javnost je nezaobilazni učesnik svih dešavanja u državi i kreiranje politike mora da obuhvati i stavove javnog mnjenja.3 Trenutna situacija traži sveobuhvatnu promenu položaja i uloge medija u Srbiji. Evidentan je haotičan i nedovoljno profesionalan pristup, koji, nažalost, nije karakterističan samo za ovu problematiku. Insistiranje Brisela na slobodi medija bazirano je na tome da je sloboda izražavanja jedno od osnovnih ljudskih prava i ključni element političkih kriterijuma iz Kopenhagena za članstvo u EU. Sloboda izražavanja i sloboda medija su deo poglavlja 23 Pravda i osnovna prava, koje će se među prvima otvarati i zatvarati u pregovorima o pristupanju EU. Problemi na koje Brisel ukazuje u Strategiji proširenja karakteristični su za Srbiju - politički uticaj, ekonomski pritisci, uticaj kriminala i korupcije Kurpas, S., Meyer, Ch. and Gialoglou, K., 2004. “After the European Elections, Before the Constitution Referenda – Can the EU Communicate Better?” [online]. Center for European Policy Studies, CEPS Policy Brief, No. 55, str. 2. Dostupno na: http://www.ceps.be 3 De Vreese, C. H., 2004. “Why European Citizens Will Reject the EU Constitution” online. Center for European Studies: Working Paper, No. 116, str. 3. Dostupno na: http://www.ces.fas.harvard.edu 2 137 Vesna B. Radoslav B. : ULOGA MEDIJSKE SAMOREGULACIJE U OSTVARIVANJU EVROPSKE KOMUNIKACIJE u medijima, nedovoljna zaštita novinara od maltretiranja, pa čak i nasilje i nerešeni slučajevi napada i ubistava novinara. Među ekonomskim izazovima u oblasti medija ubrojani su nedovoljno jasna vlasnička struktura, koncentracija vlasništva, nedovoljna konkurencija, kao i nedovoljna nezavisnost tržišnih regulatora.4 Evropska komisija traži od Srbije da krene sa implementacijom medijske strategije i to tako što prvo mora da se usmeri na kreiranje adekvatne zakonske regulative koja teba da omogući nesmetano obavljanje medijske delatnosti i uključivanje javnosti.5 Medijski sistem Srbije nesumnjivo prolazi kroz proces transformacije, ali je ovaj postupak opterećen i nezavršenom društvenom tranzicijom, koja obiluje kriminogenim privatizacijama i koncentracijom medijskog vlasništva u rukama onih kojima mediji služe za promociju sopstvenih ciljeva, a ne za promociju istinite informacije. U takvim uslovima se retko govori o profesionalizmu i postojanju autocenzure. Nedovoljno bavljenje tematikom evropske integracije dovelo je do apatične javnosti koja se sve manje interesuje za pristupanje EU. Međutim, i takva nezainteresovana javnost je spremna na uključivanje kad se ispravno senzibiliše. Nedovoljno objašnjene promene u zakonodavnoj delatnosti u oblasti kupoprodaje poljoprivrednog zemljišta i uvoza genetski modifikovane hrane, bili su poziv na uzbunjivanje javnosti, ali poziv je uputila stručna javnost i nevladin sektor, a ne mediji. Pod pritiskom “podignutog glasa” protiv GMO hrane vlada je odustala od već zacrtane politike koja je trebalo da omogući ulazak ovih nedovoljno ispitanih prehrambenih proizvoda. Bitka da se spreči prodaja poljoprivrednog zemljišta stranim državljanima i dalje traje. Mediji se i po ovom pitanju slabo aktiviraju. 4 Strategijom do boljih medija u Srbiji. Dostupno na: http://www.euractiv.rs/mediji/4638-strategijom-do-boljihmedija-u-srbiji 5 European Commission - MEMO/13/894 16/10/2013 http://europa.eu/rapid/press-release_MEMO-13894_en.htm 138 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Sledeći primer je izveštavanje medija o istraživanju podrške javnosti za evropske integracije, koji pokazuje svu dubinu “dirigovanog novinarstva” i potcenjivački odnos prema sopstvenoj publici. Iste rezultate dve medijske kuće prikazuju sa potpuno različitim komentarima: Po poslednjem istraživanju Kancelarije za evropske integracije Vlade Srbije, 41 odsto građana Srbije bilo je za pristupanje Srbije EU. Kancelarija dalje informiše da je po prethodnom istraživanju (koje je obavljeno dok još nije formirana nova vlada), podrška građana Srbije evro integracijama bila 49 odsto, znači sada je za tih osam odsto manja podrška i najniži je nivo podrške građana ulasku u Evropu u poslednjoj deceniji.6 Druga medijska kuća iste rezultate komentariše dajući potpuno drugačije zaključke: Ukoliko bi sutra bio održan referendum sa pitanjem “Da li podržavate učlanjenje Srbije u EU?”, 50 odsto građana Srbije glasalo bi za. Ispitanici takođe kažu da bi članstvo u EU za 42 odsto njih bila dobra stvar, 25 odsto građana smatra da je to loše, a 32 odsto misli da to nije ni dobra ni loša stvar”. 7 U međuvremenu je zaboravljen podatak da je juna 2010. godine broj građana koji su se pozitivno izjasnili o pristupanju EU bio neverovatnih 68 odsto.8 Ovo je samo jedan od primera koji pokazuju koliko je mukotrpan put koji čeka medije koji ne žele da prihvate da javnost “informišu” da su dva i dva tri ili pet, zavisno od toga šta gazda kaže. 1.Evropska medijska politika Evropska medijska politika nastaje donošenjem čitavog niza dokumenata kojima se garantuje sloboda izražavanja i slobodan protok informacija, ali uz stalno potenciranje potrebe za nezavisnošću medija. “Evropska konvencija o ljudskim pravima“ iz 1950. godine predstavlja početak stvaranja medijske politike kroz garantovanje ljudskog prava da: 6 http://www.danas.rs/danasrs/dijalog/i_vucic_i_protiv_evrope.46.html?news_id=264419#sthash.ESgIUjKv.dp uf Objavljeno 15. 07. 2013. 7 http://www.politika.rs/rubrike/Drustvo/Polovina-gradjana-Srbije-za-clanstvo-u-EU.lt.html Objavljeno: 02.08.2013 8 www.seio.gov.rs. Predstavljanje rezultata istraživanja javnog mnenja (jun 2010. godine). 139 Vesna B. Radoslav B. : ULOGA MEDIJSKE SAMOREGULACIJE U OSTVARIVANJU EVROPSKE KOMUNIKACIJE „Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu posedovanja sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez mešanja javne vlasti i bez obzira na granice.“9 Međutim, deklarativno garantovanje nekog prava predstavlja samo početak mukotrponog puta koji treba da obezbedi i primenu usvojenog načela. Svaka država ima odgovornost da stvara demokratski ambijent za primenu garantovanih prava u javnoj sferi i države to rade na različite načine, jer od stepena razvoja demokratije u svakoj konkretnoj državi zavisi i njen pristup ovoj problematici, kao i stepen njenog uključenja u stvaranje i kontrolu pravila, u medijsko vlasništvo i druga prateća pitanja. Nije tajna da se EU kroz pružanje zvanične razvojne pomoći manje razvijenim zemljama u svetu služi politikom uslovljavanja koja je deo njenih integracionih i razvojnih programa koji se stavljaju na raspolaganje zemljama u razvoju – a koja se odnosi na ekonomske i široke političke reforme.10 Jedna vrsta pritisaka je insistiranje na ostvarivanju demokratskih načela i medijskih sloboda. Ali, ni sama EU ne može da se pohvali zavidnim rezultatima u oblasti ostvarivanja komunikacije. Konstatacija da je “Nejasna vizija konačnosti evropskog projekta i bezuspešno se pokušava stvoriti zajedničko stajalište prema svrsi i ciljevima EU”,11 ukazuje na nezadovoljavajući nivo evropske komunikacije. EU komunikacije su godinama bile na margini projektovanih ciljeva, što je dovelo do toga da je počinjen niz katastrofalnih grešaka. EU i države članice pružale su informacije “odozgo” kao stavove koji se saopštavaju i koji su nedovoljno razumljivi, a samim tim i nedovoljno prihvatljivi za evropsku javnost. Javnost se stalno menja, “sazreva” kao i samo društvo i potrebe za informacijama „Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava“, Član 10, stav 1., Savet Evrope, Međunarodna politika, Beograd, 1996, str. 23. 10 Više o tome: Frank Schimelfenning and Ulrich Sedelmeier, ”Governance by conditionality: EU rule transfer to the candidate countries of Central and Eastern Europe“, Journal of European Public Policy, Vol. 11, no. 4, 2004, pp. 661–679 11 Palmer, J., 2005. “The European Union is not in crisis: It is in deep crisis”. European Policy Centre: Communication to Members, S3-3/05. 9 140 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici postaju sve konkretnije. Takve okolnosti postavljaju zahtevan zadatak evropskoj komunikološkoj sceni: prilagoditi komunikacijske aktivnosti vezane za EU novim potrebama javnosti, ali i zainteresovati tu istu javnost da aktivno učestvuje i da traga za informacijama. Građani, da bi ostvarili svoje demokratsko pravo da budu informisani, moraju aktivno da se uključe u proces donošenja odluka. Međutim, evropska se integracija dugo smatrala projektom evropske političke elite i u takvim okolnostima građani ne pokazuju interes za pitanja koja ne razumeju dovoljno i za politiku koju ne smatraju “svojom”. Međutim, nikako ne može da se prihvati stav da su uzrok takvom stanju samo komunikacijski propusti EU elite. Građani moraju da se bore za svoja prava. “Glad za informacijom podrazumeva činjenicu da je osoba spremna sama ići po zalihe, a ne očekivati da je neko hrani kašičicom”.12 Razumevanje mora da se postigne kroz saradnju i diskusiju. EU mora da nastoji da građanima objasni i “razgoliti” sve nejasnoće na polju svakodnevnog života koji najviše interesuje prosečnog građanina, uključujući sve aspekte socijalnih dimenzija i bezbednosti. Da bi građani postali ravnopravan partner u komunikacionom dijalogu, mora da se uključi medijsko obrazovanje. Medijsko obrazovanje je deo temeljnih prava svakog građanina u svim zemljama sveta, deo prava na izražavanje i prava na informacije. Bez “medijski pismenih” građana demokratija postaje farsa. a bez dobre komunikacije ne postoji partnersko javno mnjenje. Stoga je izazov komunikacije olakšati razmenu, postupak učenja i dijalog.13 Evropska unija je poslednje dve decenije znatno napredovala u oblasti komunikacije i u nastojanju da se greške isprave. Posebno značajan dokument za oblast komunikacije i uključenost medija i građana je Bela Sainley Berry, P., 2006. “Comment Communication strategy is missing the point” Euobserver, February. Dostupno na: http://euobserver.com/?aid=202829&rk=1 13 Commission of the european communities white paper on a european communication policy Brussels, 1.2.2006 COM (2006), 35 final, str. 13. Dostupno na: http://europa.eu/documents/comm/white_papers/pdf/com2006_35_en.pdf 12 141 Vesna B. Radoslav B. : ULOGA MEDIJSKE SAMOREGULACIJE U OSTVARIVANJU EVROPSKE KOMUNIKACIJE knjiga o evropskoj komunikacionoj politici. 14 Materija koja je sagledana ovim dokumentom pokazuje da je EU u potpunosti prepoznala problematiku i da je strategija postavljena tako da se razvoj komunikacije usmeri prema dostizanju takve komunikacione politike koja prebacuje moć građanima, podrazumeva saradnju sa medijima, edukaciju i medija i građana da bi se uspostavilo razumevanje i zajedničko delovanje. To je kontinuirani zadatak koji EU mora da ostvaruje kako unutar svojih granica, tako i u saradnji sa državama koje pretenduju da joj se priključe. 2. Medijska samoregulacija I pored nastojanja EU da unutar svojih granica obezbedi demokratski princip i dobru komunikaciju, pokazalo se da je ovaj zadatak mnogo teži od očekivanog. Evidentan je i dalje demokratski deficit u EU. Taj se nedostatak odražava u činjenici da oni koji donose odluke u EU nisu dovoljno odgovorni, kao i da odluke nisu primerene željama i potrebama građana, niti su podvrgnute kontroli javnosti.15 Zbog toga se unutar EU sve više insistira na kontinuiranom obrazovanju. Samo medijski obrazovan građanin može da se uključi ravnopravno u interakciju sa medijima. Od građana se traži da budu medijski pismeni, da prate razvoj tehnologije u medijskoj sferi i da mu se prilagođavaju. Inače, sam pojam 'medijska pismenost' definisan je na konferenciji o medijskoj pismenosti 1992. godine, kao sposobnost pristupa, analize, vrednovanja i odašiljanja poruka posredstvom medija.16. Međutim, ni mediji nisu na visini zadatka ako nisu profesionalni i okrenuti samokritici. Medijska samoregulacija je rezultat dostignutog stepena slobode, što dalje vodi prema demokratskom društvu. Uslov i za građane i za medije je isti: ako žele da postanu pokretači promena, moraju da budu odgovorni i da se neprestano dograđuju i razvijaju. 14 http:/europa.eu.int/comm/communication_white_paper de Vreese, C. H., 2004. “Why European Citizens Will Reject the EU Constitution”, Center for European Studies: Working Paper, No. 116. Dostupno: http://www.ces.fas.harvard.edu 16 Zgrabljić Rotar N. (2005): Medijska pismenost i civilno društvo, Media Centar, Sarajevo. Str.1. 15 142 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Samoregulacija medija podrazumeva visoke profesionalne standarde i medijski obrazovanu publiku kao adekvatnog sagovornika. Samoregulacija istovremeno predstavlja i instrument kojim se štite prava novinara, njihova nezavisnost, ali i spremnost da se isprave učinjene profesionalne greške, na koje ukazuju njihove kolege. Medijska samoregulacija se odnosi na urednike, medijske profesionalce, novinare i javnost kao glavne medijske karike. Samoregulacija insistira na istini i objektivnosti. Mehanizmi prigovora nude kvalitetnu zaštitu i oni su mnogo brži put za rešavanje i ispravljanje narušenih prava medijske publike, u odnosu na dugotrajni sudski postupak. Samoregulacija medija traži poštovanje korporativnih kodeksa i partnerski odnos sa ljudima koji ostvaruju slobodu izražavanja i saradnju sa slobodnim medijima. Samoregulacija medija i rada novinara ostvaruje se putem saveta za štampu, komisija za pritužbe na rad medija i sličnih tela, ili putem medijskog ombudsmana. Ombudsman gradi most između publike i novinara i obezbeđuje medijskim kućama status ustanova koje su prihvatile načela transparentnosti, odgovornosti i etičkog ponašanja. I pored evidentnih propusta i još uvek prisutnih napora da se ostvari zadovoljavajući nivo evropske medijsko-komunikacione scene, činjenica je da je EU posvećena poštovanju osnovnih ljudskih prava i zaštiti medija i njihovog profesionalnog obavljanja posla i da na takvom ponašanju insistira unutar svojih granica, ali i na obodima eventualnog proširenja. 3. Srpska scena Javnost u Srbiji korišćenje pojma „evropske integracije” ocenjuje kao političku, a ne kao životnu temu. Oni koji saopštavaju informacije o pristupanju Republike Srbije EU najčešće su iz sfere politike, a građani u takve iskaze najviše sumnjaju. Ispitanici zameraju to što su informacije o pristupanju Republike Srbije EU najčešće u formi vesti u informativnopolitičkim emisijama i što su predstavljene nerazumljivim jezikom. 143 Vesna B. Radoslav B. : ULOGA MEDIJSKE SAMOREGULACIJE U OSTVARIVANJU EVROPSKE KOMUNIKACIJE Sintagme poput „evropski standard”, „evropske integracije”, po mišljenju ispitanika, za njih nisu ispunjene razumljivim značenjem.17 Iz Brisela redovno stižu upozorenja da je uređivanje medijskog sektora jedan od uslova za dobijanje datuma za početak o pridruživanju Srbije EU. Vlada Srbije je krajem prošle godine pokrenula proceduru izrade novog medijskog zakonodavstva. Međutim, promene u oblasti medija su i dalje simbolične u Srbiji, ključna sistemska pitanja nisu rešena, a novinari nikada nisu bili u težem ekonomskom položaju. Srbija spada u grupu delimično slobodnih zemalja, a kao glavni problemi se navode netransparentnost medijskog vlasništva i nedostatak autocenzure.18 Samoregulacija novinarske profesije u Srbiji daleko je ispod međunarodnih standarda zaštite slobode medija i prava novinara. Jedino samoregulatorno telo, Savet za štampu, počelo je da radi tek 2011. godine i obuhvata samo štampane medije. Pravo na odgovor i ispravku još uvek je deo zakonske, a ne autonomne profesionalne regulative. Prvi rezultat kolektivnog napora u pravcu samoregulacije bilo je usvajanje jedinstvenog etičkog kodeksa profesionalnog ponašanja 2006. godine, kao instrumenta za definisanje polja autonomije u kome se može ostvarivati uređivačka sloboda i odgovornost za kvalitet javnog govora. Kodeks je omogućio formiranje prvog, i za sada jedinog, samoregulatornog tela, Saveta za štampu, koje ima cilj da nadzire poštovanje Kodeksa novinara Srbije u štampanim medijima i sankcioniše njegovo kršenje. Savet za štampu su krajem 2009. godine kao dobrovoljno udruženje novinskih izdavača i novinara osnovala dva poslovna udruženja ─ Asocijacija medija i Asocijacija nezavisnih lokalnih medija Lokal pres ─ i dva novinarska udruženja ─ Udruženje novinara Srbije i Nezavisno Strategija komunikacije o pristupanju Republike Srbije evropskoj uniji, „Službeni glasnik RS”, br. 55/05, str. 1. 18 Prema godišnjem izveštaju organizacije Fridom haus (Freedom house) o slobodi medija u svetu, http://www.euractiv.rs/mediji/5785-loe-stanje-u-oblasti-medija-u-srbiji Objavljeno : 03.05.2013. 17 144 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici udruženje novinara Srbije. Načinjen je po uzoru na norveški model. Savet je počeo da radi dve godine kasnije, u septembru 2011. godine, kada je dobio donaciju od Norveške za jednogodišnji rad. Nestabilnost u izvorima finansija Saveta predstavlja njegovu najveću slabost. Savet za štampu rešava žalbe koje mu upućuju pojedinci ili institucije koji se osećaju povređenima zbog objavljenih sadržaja koje smatraju neprofesionalnim, netačnim ili neetičkim. Njegova nadležnost je da odluči da li je u ovim sadržajima povređen Kodeks novinara Srbije ili ne. Drugi cilj Saveta jeste posredovanje između oštećenih strana i novinarskih redakcija kako bi se izbeglo rešavanje sporova sudskim putem. Sankcije za prekršioce Kodeksa su samo moralne. O prekršajima odlučuje Komisija za žalbe koju čine predstavnici osnivača (četiri iz medijske industrije, četiri iz udruženja novinara) i tri javne ličnosti kao predstavnici civilnog društva. Međutim, domet Saveta je ograničen, jer je Savet dobrovoljno udruženje i žalbe se mogu uputiti samo na tekstove objavljene u mediju koji je član Saveta.19 Kodeks novinara Srbije ne formuliše izričito obavezu novinara da jasno publici naznači da je imao političku ili finansijsku podršku ili saradnju sa državnim organima prilikom izveštavanja ili pripremanja građe za izveštavanje. Ona se, ipak, na posredan način pominje u nekoliko odredaba. Na primer, Kodeks obavezuje novinara da ne izveštava o temama u kojima ima lični interes ili sukobljene interese, naglašava da je novinar odgovoran pre svega publici i da tu odgovornost „ne sme da podredi interesima drugih, a posebno interesima izdavača, vlade i drugih državnih organa” i da je „prećutkivanje činjenica koje mogu bitno da utiču na stav javnosti o nekom događaju jednako njihovom namernom iskrivljavanju ili iznošenju laži”. Kodeks takođe definiše da je novinar obavezan da pristupa poslu sa dužnom profesionalnom pažnjom i da ima pravo da istražuje sve okolnosti i činjenice o događajima koji su od interesa za javnost. Do kraja 2011. godine, njegovu nadležnost, tj. spremnost da dobrovoljno prizna profesionalnu grešku priznalo je 66 štampanih medija – 10 nacionalnih dnevnih novina, 22 magazina i 34 lokalna glasila. Ovo predstavlja samo 10% ukupno registrovanih štampanih medija 19 145 Vesna B. Radoslav B. : ULOGA MEDIJSKE SAMOREGULACIJE U OSTVARIVANJU EVROPSKE KOMUNIKACIJE Nažalost, profesionalna kultura novinara i etičko ponašanje još uvek nije karakteristična osobina srpskog novinarstva. U praksi, novinarski kodeks se često krši. Velike probleme sa kojima se suočavaju mediji u Srbiji primetile su i međunarodne institucije. Tako je Rezolucijom Evropskog parlamenta o procesu evropskih integracija Srbije B70021/2011 usvojenom 19. januara 2011. godine, izražena zabrinutost zbog pokušaja vlasti da kontrolišu rad medija i skrenuta pažnja na koncentraciju vlasništva i manjak transparentnosti u vlasničkoj strukturi medija.20 U tretiranju samog procesa informisanja o pristupnim pregovorima dominira stihija i nedovoljno profesionalno bavljenje ovom problematikom. Novinari, opterećeni borbom za preživljavanje su skloniji da se okrenu tabloidnom novinarstvu sa namerom da povećaju tiraž, nego da izveštavaju i edukuju javnosti o EU. Posebno alarmantan podatak dobijen je istraživanjem koje je sproveo Centar za medije i istraživanja Fakulteta političkih nauka iz Beograda. Ovo istraživanje je pokazalo da najveći broj ispitanika (66,54%) smatra da je većini novinara potrebno značajno dodatno obrazovanje, zatim da novinari uglavnom imaju odgovarajuća profesionalna znanja, ali ne i tehnološka (12,69%). Da većina novinara u Srbiji ima odgovarajuće obrazovanje smatra samo 6,92% ispitanika. Principe novinarske etike novinari u Srbiji, prema rezultatima ankete, u najvećoj meri poznaju ali ih ne primenjuju dovoljno (45,38%), poznaju ali ih skoro uopšte ne primenjuju (23,46%) ili ne poznaju niti ih se pridržavaju (29,23%). Samo 1,92% ispitanika smatra da novinari veoma dobro poznaju etičke principe profesije i da ih se pridržavaju.21 Bez obzira na poražavajuće rezultate kojima se karakteriše medijska scena, podrška medija u procesu evropskih integracija je veoma značajna. Javnost treba da bude fokusirana na ono što je važno u ovom procesu za Izveštaj o pritiscima i kontroli medija u Srbiji, Vlada Republike Srbije-Savet za boprbu protiv korupcije, septembar 2011. 21 Rezultati istraživanja Profesija na raskršću - novinarstvo na pragu informacionog društva Centar za medije i medijska istraživanja Fakulteta političkih nauka jul 2010 - jun 2011. http://www.fpn.bg.ac.rs/2011/07/14/profesija-na-raskrscu/ 20 146 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici sve pripadnike društva i zajednice u celini. U dnevnim informativnim radijskim i televizijskim emisijama, kao i novinskim člancima, ima mnogo izveštaja o procesu evropskih integracija, ali oni uglavnom uključuju aktivnosti vlasti. To je pogrešan pristup ovoj temi jer se radi, uglavnom, o prenošenju agencijskih vesti, konferencija za novinare, susretima predstavnika vlasti sa predstavnicima EU... Vesti, znači postoje, ponekad ih ima i previše. Ne postoji istraživačko novinarstvo, dijalog sa građanima, kvalitet komunikacije i ne postupa se po pravilima profesije: da se građanima prenese istinita i potpuna priča. Prenosi se samo informacija koja je početni segment za komunikacioni proces koji bezuspešno čeka dalji razvoj. Uloga medija je i edukacija javnosti o evropskim temama, podizanje nivoa zainteresovanosti građana za evropske integracije, ali i kritički odnos prema ispunjavanju obaveza koje institucije preuzimaju u procesu evropskih integracija i izveštavaju da li je postignut određeni napredak. Da bi novinari mogli da odgovore ovako postavljenom zadatku i profesionalnoj ulozi moraju da znaju problematiku i moraju da budu podvrgnuti samokontroli. U tom smislu je otvoren Informativni centar EU u Beogradu, čija je misija informisanje lokalnih vlasti, institucija, medija i građana o procesu integracije i o institucijama i politikama EU.22 Pored zvanične internet stranice na kojoj su široj javnosti dostupne detaljne informacije o aktivnostima, Delegacija na ovom polju blisko sarađuje sa medijima, redovno organizuje razne događaje širom Srbije i objavljuje brošure i informativne letke. Delegacija je na raspolaganju građanima Srbije i medijima za sva pitanja koja se tiču EU i integracionog procesa. ZAKLJUČAK Rezultati postignuti u oblasti slobode medija i izražavanja, zajedno s vladavinom prava i garantovanim slobodama, predstavljaju segment pregovora o ulasku u članstvo ne samo Republike Srbije, već i drugih 22 http://www.europa.rs/o_nama/uloga_delegacije_eu.html 147 Vesna B. Radoslav B. : ULOGA MEDIJSKE SAMOREGULACIJE U OSTVARIVANJU EVROPSKE KOMUNIKACIJE zemalja Balkana. Sprovođenje medijskih reformi u Srbiji za EU jeste prioritet u procesu priprema za otvaranje pregovora o punopravnom članstvu Srbije. Uloga medija je izuzetno značajna u svakom demokratskom društvu, jer mediji doprinose ostvarivanju prava građana da budu aktivni činioci u procesu kreiranja državne politike i donošenja odluka. Osim toga, da bi građani mogli da se izjašnjavaju o pristupanju EU na osnovu racionalno donetih odluka, a ne na osnovu emocija i nedovoljnog poznavanja materije, neophodan je proces komunikacionog dijaloga sa medijima. Od medija se očekuje da preuzmu ulogu aktera koji će svojim profesionalnim radom da edukuju javnost, vode ravnopravan dijalog i doprinose podizanju nivoa svesti o evropskim integracijama. Tako postavljen zadatak mogu da obave samo potpuno slobodni i profesionalni novinari koji se bave istraživačkim, a ne tabloidnim novinarstvom. Međutim, očigledno je da ni Evropska unija nije bezazleno prošla kroz oblast komunikacije sa građanima. Bela knjiga je pomogla da se određeni propusti otklone, tako da ovo iskustvo treba da postane polazna osnova za postavljanje komunikacionog modela u zemljama kandidatima za pristupanje u EU. Dobar komunikacioni model podrazumeva razvijenu demokratiju, dobre zakone, razvijenu medijsku samoregulaciju, profesionalno novinarstvo i zainteresovane građane. Svi ovi uslovi su međusobno uslovljeni: nema demokratije bez slobodnog novinarstva koje svoje nedostatke rešava samoregulacijom, a ne intervencijom države, ali nema ni slobodnih medija bez demokratski orijentisane države. To samo pokazuje da društvo mora da se transformiše po svim nivoima i u svim sferama istovremeno. Takođe, ne možemo da očekujemo javnost zainteresovanu za evropske integracije ako je isključena iz svih diskusionih faza i ako ne zna odgovore na vitalna pitanja. Ako novinari samo prosleđuju političke izjave, javnost bombardovana enormnom količinom polurazumljivih 148 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici sličnih informacija postaje apatična i raste odbojnost prema ovoj temi. Ukoliko želimo uspeh potreban nam je aktivan građanin, medijski pismena javnost i sagovornik spreman da uđe u partnerski dijalog sa medijima. Mediji ne treba u tom dijalogu da se postave kao reprezent države, vlade ili nacionalne politike. Njihova uloga je dostizanje istine, samo pre toga moraju da se ispune svi drugi zahtevi da bi kroz medijsku samoregulaciju, edukaciju i profesionalizaciju i oni sami mogli da se izbore za etičnost i dostojanstvo svoje profesije. 149 Adnan Duraković MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA SAŽETAK Postoje brojni znaci kada je pravosudni sistem neefikasan. Problem neefikasnosti pravosuđa postaje fokusom značajne pažnje kako praktičara tako i teoretičara. Suzbijanje kriminaliteta vrši se na teorijskodogmatskom principu i pri tome se dominantno oslanja na funkcionisanje zatvaranja, odnosno kaznu zatvora. Istraživanja alternativnih politika suzbijanja kriminaliteta pokazala su da alternative stvaraju efekte redukcije kriminaliteta, povećavaju raspon za individualizaciju kazne i specijalnu prevenciju, smanjuju ukupne troškove i jeftinije su od tradicionalne politike zatvaranja. Percepcija kažnjavanja u svijesti građana je neophodan link između objektivne veličine označene kao vjerovatnost kažnjavanja i poštovanja zakona od tih građana. Kada govorimo o ulozi sankcija, prije svega kazni zatvora u odvraćanju ne smije se ostati samo na ulozi sudova koji izriču sankcije, nego je od ključnog značaja ono što im prethodi, a to je djelatnost policije koja određuje vjerovatnosti otkrivanja djela i počinioca, pa time i vjerovatnost sankcija. Alokacija policijskih resursa i upotreba metoda provođenja zakona i istraživanja krivičnih djela dramatično povećava stopu otkrivenosti krivičnih djela i hapšenja što odvraća od činjenja krivičnih djela. Da bi smo vidjeli kako organi represije procjenjuju ključne faktore koji utiču na kriminal moramo pogledati neka od empirijskih istraživanja koja su provedena. Kriminalna statistika je usmjerena prije svega na nasilni i vidljivi imovinski kriminalitet, dok Vanredni profesor, Pravni fakultet Univerziteta u Zenici. 151 Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA kriminalitet bijelog okovratnika i korporativni kriminalitet zajedno sa kriminalom bez žrtve - kriminalni biznisi (droga, prostitucija i sl.) su u sivoj zoni statistike. Nemogućnost objašnjavanja kriminaliteta preko jedne jedinstvene teorije i tačno definisanih uslova koji utiču na njega na mikro (individualnom) ili makro (socijalnom) planu posljedično stvara u svijesti većine ljudi sliku kriminaliteta kao nečeg iracionalnog i potpuno neobjašnjivog, Ključne riječi: Policija, odvraćanje, mediji, statistika kriminaliteta. UVOD U radu će biti prezentirana ključna pitanja krivičnog zakonodavstva koja održavaju nemogućnost krivične represije da postigne osnovne ciljeve. Pitanje kriminaliteta je pitanje stvarne statistike kriminaliteta, njene strukture, funkcionisanja teorije odvraćanja, ekonomskih faktora kao i nekih alternativnih pristupa kontroli kriminaliteta, pitanja efikasnosti krivičnog pravosuđa prije svega policije i tužilaštava. U radu će biti prezentirane ključne smjernice za poboljšanje kvaliteta krivičnog postupka kroz fokus na angažovanje uniformisanog dijela policije, primjene diskrecionih ovlaštenja kao i razmatranje personalnih i socijalnih aspekata odvraćnja počinilaca od kriminaliteta. Cilj rada je da se u nekoliko teza i slika da sadržajni prikaz problema kao i aktuelna gledišta krivičnog prava, kriminalistike i kriminologije sa već naglašenim smjernicama ka mogućim poboljšanjima. 1. O žrtvama, medijima, krivičnim djelima, pravosuđuju i još ponešto… „Od 19. vijeka čovjek postaje predmet preobražaja različitih nauka i praksi, penoloških i kriminoloških. Time u igru ulaze dva elementa mjera i elemenat čovječnosti i taj problem ekonomisanja kaznom postaje i danas pitanje. Blagost u kažnjavanju ili ublažavanje nasilnosti u kažnjavanju 152 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici povezano je sa promjenom u 17. vijeku u strukturi zločina kada umjesto krvnih delikata, povreda i tuča imamo imovinske delikte koji poprimaju karakter vještine, a umjesto slabih i neuhranjenih ubica koji djeluju namah imamo lukave kriminalce 18. vijeka udružene u naoružane grupe, krijumčare koji se kriju i izbjegavaju krvoproliće. Poslije 1755. godine došlo je do rasturanja velikih družina i od tada imovinski delikti postaju stvar pojedinaca ili sasvim malih grupa sa profesionalizacijom.“1 „Sa relaksacijom ljudskih odnosa došlo je i do ublažavanje zločina i prije ublažavanja zakona. Tome je prethodilo nekoliko preduslova u vidu porasta bogatstva i životnog standarda i sa time porast zahtjeva za bezbjednošću. Sa time dolazi do zakonodavnih promjena i zauzimanjem strožijeg stava prema krađi i sitnijim prestupima, rasta policijskog aparata posebno u Parizu, koji spriječava rast organiziranog i otvorenog kriminala ka manje upadljivim oblicima, pravda postaje sporija i teža, a došlo je do razvoja tehnika otkrivanja krivičnih djela, poboljšavanja kaznene prakse, a ipak prestupništvo postaje brojno koje je kao jato skakavaca nasrnulo na francuskog seljaka nanoseći mu štetu u vrijednosti trećine, više nego porezi. Magistrati tvrde da je pravosuđe ranije bilo efikasnije jer su sada zatrpani predmetima, a bijeda naroda i izopačavanje običaja doveli su do porasta broja zločina i krivaca, a to pokazuje stvarna sudska praksa.“2 Kakva je struktura kriminala i kakvi su efekti pravosuđa je vrlo teško pitanje. Za odgovor na ovo pitanje možemo se poslužiti statistikom zvaničnih tijela, akademskih istraživanja kao i praćenjem medija. Po strani ćemo ostaviti zvanične statistike, a fokusirat ćemo se na alternativne izvore kako bi mogli ocjeniti efikasnost krivičog pravosuđa. Komparacijom akademskih i empirijskih analiza kriminaliteta i medijskog predstavljanja žrtava može se doći do zaključka da su mediji dramatično promjenili pogled na žrtve i kriminal generalno u drugoj polovini 20. M. Fuko, Nadzirati i kažnjavati- nastanak zatvora , Izdavačka knjižarnica Zoran Stojanović, Novi sad 1997,74. 2 Prema: M. Fuko, Nadzirati i kažnjavati- nastanak zatvora , Izdavačka knjižarnica Zoran Stojanović, Novi sad 1997, 75. 1 153 Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA vijeka. Posljedično imamo pretjerano tretiranje, nedovoljno tretiranje ili pogrešni prikaz specifičnih žrtava i pojedinih krivičnih djela. Selektivnost predstavljanja kriminalnih akata je definisana operativnim pricipima medija, a ti principi nisu identični sa akademskim i empirijskim referencama. Uglavnom se naglašava opasnost po društvo sa notom moralne panike i u kontekstu dnevne politike i socijalnih i ekonomskih kriza i relacija. Mediji su danas fokusirani na teška krivična djela sa elementima nasilja koja imaju notu intreperosnalnog slučajnog kriminala između nepoznatih osoba za razliku od imovinskog kriminala. Imovinski kriminal se kreće od sitnog imovinskog kriminala do kriminala korporacija, kriminala bijelog okovratnika i kriminala elita koji ostaje neprimjećen. Kriminal elita i kriminal bijelog okovratnika uključujući i kriminal koporacija je medijski eksploatisan u okviru političkih borbi u pokušaju da se politički protivnik prikaže kao korumpiran i nedostojan narodnog povjerenja za obnašanje vlasti. Nasilje u porodici i nasilje sa interpersonalnim relacijama ostaje nedovoljno prezentirano sa izuzetkom slučajeva kada su akteri poznate ličnosti ili kada su žrtve voljne u dužem period davati informacije medijima i plijeniti pažnju čitalaca. Mediji idu na prezentiranje grupa koje predstavljaju tzv. “idealni tip žrtve” tj. grupe koje su slabe, nemoćne za odbranu i koje kao takve imaju simpatije javnosti, dok ostali tipovi žrtva se tretiraju bez značajnije pažnje, čime se pritisak javnosti usmjerava sa tih grupe i tih vrsta krivičnih djela. Istovremeno to utiče da se medijski pritisak na institucije i ključne osobe u njima prenosi i na kriminalnu politiku i time resursi odvlače od drugih grupa krivičnih djela i žrtava. Prema istraživanju koje smo koristili dominiraju prikazi žrtava iz više i srednje klase uključujući kriterij rase, pola, dobi i seksualne orjentacije. Izvještavanje medija, a prije svega novina se uklapa u već postojeće kulturne i političke šeme, što dovodi u 154 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici pitanje kvalitet informacija. Kriteriji medijske interesantnosti utiču na frekvenciju i prioritet i to su: drama sa akcijom, hitnost i aktuelnost, prisustvo poznatih osoba, nasilje i seks. Naročito su interesantni događaji koje mediji prikazuju kao “signale” čiji iskaz ima značaj za promjenu raspoloženja društva čime se prikazuje slika društva koje je prijeteće opasno i koje zahtjeva autoritarni sistem krivičnog pravosuđa i vladavine. Cilj je proizvesti momentalnu zainteresovanost za događaj, a u prikazu događaja se sjedinjuje novinarsko izvješće i policijska istraga. Mogućnost da se nekom prebaci odgovornost ili krivnja za propust ili direktno činjenje, kao što je policija, sud, školstvo ili konkretna politika ili da se to prikaže kao dio šireg problema utiče na zastupljenost teme.3 Kod izbora žrtava mediji precjenjuju određene tipove žrtava i krivičnih djela, a podcjenju druge tipove. Kriminal elita za razliku od uličnog kriminala je teško precizno definisati u terminu ko ga je počinio, ko je oštećen, a posljedice se ne mogu prikazati jednim slikovitim događajem koji ima svoju kulminaciju, pa usljed toga nije moguće direktno okriviti nekoga niti napraviti sliku idealne žrtve, jer uvijek postoji neko opravdanje, kao što su slabi uslovi poslovanja, nepažnja klijenata ili njihova pohlepa itd. Jezički opisi i termini kod ovog kriminala su blagi spram uličnog nasilja i prije su u upotrebi izrazi kao što su nezgoda, nesreća, propast, gubitak, a manje izrazi koji oslikavaju ružan karakter i zlu namjeru osoba. Kada se govori o kriminalu elita govori se o kriminalu bijelog okovratnika i kriminalu korporacija koje mogu da opstanu samu u široko rasprostranjenoj kulturi koju označavamo kao bure pokvarenih jabuka ili čak možemo govoriti o sistemskoj korupciji ili crvljivim voćnjacima koje u zemljama u tranziciji poprima oblik klijentelizma u kojem se stvara odnos feudalne zavisnosti između mreža različitih klika koje preko primarnih rodbinskih i prijateljskih veza održavaju postojeći sistem 3 C. Greer, News Media, Victims and Crime , http://www.sagepub.com/upm-data/15712_02_Greer_Ch_02.pdf (od 4/19/2007, stranica posjećena 20.09.2013.) 155 Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA proizvodnih i vlasničkih odnosa i koji dominiraju javnom upravom na način koji nije svojstven modernoj državi određujući izbor osoba za ključne pozicije i koji su povezani odnosom poslušnosti na feudalnovazalni način, a ne kriterijumom efikasnosti poslova koje obavljaju. U takvoj situaciji brojni podsistemi kao što su javna uprava, policija, sudstvo, mediji tretiraju kriminal ili ovakava štetna ponašanja u širokom smislu (po osnovama upravnog, građanskog ili krivičnog prava) i na različite načine nesposobni da imaju usaglašeno djelovanje otvarajući prostor za sve oni koji djeluju na principu moralnog hazarda, odnosno ponašanja koje postaje predvidljivo da se za njega neće odgovarati nego će se troškovi takvog ponašanja prebaciti na neke druge grupe u društvu, najčešće poreske obveznike ili građane. Do krivičnog procesa dolazi samo kada skandal poprimi takve rezmjere da nadležna tijela moraju da djeluju kako bi vratili autoritet i kada su pozicije ključnih osoba ugrožene usljed nepovjerenja javnosti takvim skandalom. Ako i dođe do krivičnih postupaka oni se najčešće ne završavaju osuđujućim presudama jer su osobe optužene za kriminal elita prije svega ugledne osobe koje odstupaju od stereotipa kriminala, a njihove djelatnosti ili propusti mogu se okvalifikovati kao loše procjene „dobrih menadžera“ u teškim uslovima poslovanja i prije su posljedice vanjskih šokova i kriza, a manje lošeg karaktera. Za sve to će se potruditi dobri advokati, jako političko lobiranje, medijski pritisak i podmićivanje. „Svaki društveni sloj u 18 vijeku imao je zonu tolerisanog ilegalizma koji je postajao kao nekakav regularni izuzetak u obliku privilegija, što je dovodilo do toga da se uredbe stalno objavljuju ali nikada ne primjenjuju u toj saglasnosti vlasti ili njenom nemaru. Za razliku od bogatijih slojeva siromašniji slojevi nisu imali ove privilegije nego su imali zonu ilegalizma izvojevanu silom ili upornošću što je bio uslov preživljavanja, a prijetnja ograničavanja takvog ponašanja vodila je pobuni ili ukazivala na nemire, na isti način kao što bi ukidanje privilegija višim slojevima vodilo komešanju među njima. Ovaj ilegalizam je u nižim slojevima poprimao oblik nasilnog kriminala ili kriminala protiv imovine, a danas 156 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici posebno droge (opaska autora) i s njom povezanih djela. Time kriminal postaje dio širokog narodno rasprostranjenog ilegalizma koji je uslov opstanka. Ovi ilegalizmi više i niže klase često nisu bili suprostavljeni nego su se nekada i pomagali, ali nekada su bili i protivuriječni. Takva situacije prešućivanja i tolerisanja postajala je rasadnik kriminala.“4 U zemljama u tranziciji s pravom se u puku javlja floskula da svaka politička opcija ima svoje policajce, tužioce, sudije i svoje kriminalce, jer i jedni i drugi imaju svoju ulogu u održavanju tolerisanog ilegalizma. 1.1. Neefikasnost sistema represije Rezultati rada pojedinaca ili organizacije se mjere ili kroz rezultate koji se porede sa prosječnim u datoj djelatnosti ili kroz uspjeh izgradnje nečeg jedinstvenog što se ne može porediti ni sa čim sličnim. Metod ocjenjivanja preko prosječnih rezultata metod je najčešće korišten u školama kroz ocjenu pohađanja nekog studija. Interesantan problem u policiji, ali i u drugim javnim službama je uvriježena praksa izbora rukovodilaca koji imaju malo ili nimalo iskustva “na ulici” za rukovodna mjesta, što po nekim istraživanjima ima izvjesne prednosti, a sa druge strane i neke nedostatke. Istraživanja na bazi case-studies trebale bi da osvijetle osobine osoba koje su se popele na najviša mjesta u policiji. Cilj je utvrditi kriterije zajednice u definisanju uspjeha. U Americi na nacionalnom i državnom nivou za uspjeh pojedinaca su ključna profesionalna udruženja, kao i privatni savjetnici i zagovornici-lobisti. Istraživanja su pokazala da oni koji su napravili lični uspjeh svi liče jedni na druge, da se broj kriterija za uspjeh smanjuju, da su kriteriji unaprijed postavljeni i ujednačeni, što sa aspekta kvaliteta i inovativnosti u jednoj M. Fuko, Nadzirati i kažnjavati- nastanak zatvora , Izdavačka knjižarnica Zoran Stojanović, Novi sad 1997, 81. 4 157 Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA organizaciji znači stagnaciju, jer ne dolaze svježe vrijednosti, inovacije i svježa krv.5 Vrlo rašireno shvatanje je da su rukovoditelji u policiji kao i u bilo kojoj drugoj organizaciji ključni elemenat od kojeg ovise performanse organizacije. Često se tome u prilog ističu analize slučajeva poznatih policijskih rukovoditelja ili još više takve stavove zagovara opšta teorija menadžmenta ili rukovođenja koja navodi primjere uspješnih menadžera iz poslovnog svijeta. U stvarnosti ipak su rijetki primjeri menadžera koji su uspjeh u karijeri doživjeli sa uspjehom u performansama organizacije ili vezano za posao koji su obavljali, jer se menadžeri biraju mnogo češće na osnovu nekih drugih kriterija koji nemaju baš puno veze sa performansama. Kao što advokatska poslovica kaže da postoje dvije vrste advokata, jedni koji poznaju pravo, i oni drugi, koji poznaju sudije i da su ovi drugi uspješniji pa njih treba angažovati u parnicama, pa isto tako puno toga utiče na izbor rukovoditelja u policiji i njihovu uspješnu karijeru. Prije svega ključne stavke za kretanje u hijerarhiji su političke figure, zatim uticaj rukovodilaca na sredinu u kojoj rade ukoliko njihovo napredovanje ovisi od nekog glasanja, a vrlo često uspjeh ovisi od mogućnost da se u te svrhe koriste razni instrumenti za stvaranje skandala i iznošenje prljavog veša, kao i instrumenti podrivanja uspješnog rukovođenja unutar same organizacije od pojedinaca i bureta crvljivih jabuka. U studijama koje su provedene kao važno pitanje postavlja se pitanja kakav profil rikovodilaca prolazi, a kakav ni slučajno ili vrlo teško može proći u policijskoj organizaciji jer očigledno prema rezultatima istraživanja vrlo malo performanse igraju ulogu u napredovanju i vrlo je 5 Prema: S.D.Mastrofski, Police Organization and Management Issues for the Next Decade, 2007 https://www.ncjrs.gov/pdffiles1/nij/grants/218584.pdf ( stranica posjećena 13.07.2013 ) 158 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici malo onih rukovoditelja koji su napredovali jer su proveli organizacione ili druge promjena. Organizacije o kojima govorimo toliko su najčešće otporne na destrukciju da iako nema nekog genijalnog vodstva zadržavaju rutinu obavljanja svakodnevnog posla, najčeše jer im to zakon određuje što im omogućava preživljavanje, odnosno suzdržavanje od urušavanja, što u organizacijama koje se suočavaju sa konkurentskim performansama ne bi dugo moglo biti tako. Profil policije se dramatično mijenja u poslednjih nekoliko decenija. Prije svega sve više žena nalazi svoje mjesto u policiji kao i to da sve više fakultetski obrazovanih kandidata nalazi svoje mjesto u policiji. Ono što policiju interesuje je da li postoje razlike u situacijama kada neko postane policajac nakon sticanja fakultetske diploma, i situacije u kojoj je neki policajac stiče fakultetsku diplomu. Zatim se postavlja pitanje da li je bolje ono obrazovanje koje je fokusirano na tehnička pitanja ili profesije kao što je kriminalista, pravnik, inžinjer ili ona koja uključuju generalna pitanja kao što su ljudska prava i sl. kao i da li je policija kao organizacija od njih imala korist u segmentima pronalaženja - rješavanja problema u sklopu policijskih projekata ili se ti pojedinci koriste u sklopu poboljšavanja performansi u vezi svakodnevnih policijskih intrevencija. Da bi se utvrdio stvarni efekat obrazovanja na policiju moraju se prvo utvrditi performanse, prije svega kvaliteta odluka koje oni donose. To se čini na način da to neko drugi to posmatra i ocjeni, zatim da to pojedinac učini sam ili da se to prati preko policijske dokumentacije. Značajno je da svako obrazovanje izgubi efekte na svakodnevni rad tokom proteka nekog vremena ako se ne nadograđuje. U osnovi malo toga se promijenilo u policijskoj edukaciji i ključno je pitanje kako razni oblici treninga utiču na performasne odnosno na rezultate. Policija za zajednicu radi sada mnogo širi krug poslova nego što su to borba protiv kriminala i održavanje reda. To je prije svega pružanje uslužnih djelatnosti. Od policije se traži da bude spremna da odgovori na kritične incidente i da bude u stanju da građanim da informacije o gotovo svim događajima. 159 Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA Odlučivanje o ovome utiče na dislokaciju resursa i prioriteta u radu uključujući i potrebu za bolje obrazovanim pojedincima.6 Obrazovanost je ključna u slučajevima policijske diskrecije kao suštine policijskog posla. U Engleskoj se dugo već razmatra uloga policijske diskrecije:7 - i to kao značaj i širina policijske diskrecije, - tenzije koje prate diskreciju kao i paradoksi diskrecije, - kako zakoni dopuštaju i ograničavaju diskreciju, - izazovi pred policijom da provede diskreciju sa visokim standardom legitimiteta kao i da zadrže očekivanu odgovornost pred zajednicom. Suština policijskog rada je u izboru ili prosudbi na bilo kojem nivou policijskog rada, od najnižeg do najvišeg. Policija ima široku diskreciju uključujući “da istražuje, da ispituje, da pretraži, da liši slobode, da upozori, da naredi, da naplati kaznu, da provodi krivični progon, da pregovara o krivnji i druge stvari.8 Kako autori kažu diskrecija je imanentna cijelom krivičnom postupku kao i na svim nivoima i to je samo po sebi kontradiktorno sa principom legaliteta koji tu diskreciju ograničava. Od 60. tih godina 20. vijeka godina u SAD se mit o punom policijskom kapacitetu istražuje kroz segmente: 1) izbor ciljeva, 2) izbor metoda intervencije, 3) izbor kako raspolagati slučajem, 4) izbor istražnih mjera, 5) izbor procedura na terenu ,6) traženja dozvola i odobrenja.9 6 Prema: S. D. Mastrofski, Police Organization and Management Issues for the Next Decade, 2007 https://www.ncjrs.gov/pdffiles1/nij/grants/218584.pdf ( stranica posjećena 13.07.2013 ) 7 S. Bronitt and P. Stenning, Understanding discretion in modern policing, Thomson Reuters, 35Crim LJ/2011, 319,320 8 S. Bronitt and P. Stenning, Understanding discretion in modern policing, Thomson Reuters, 35Crim LJ/2011, 320. 9 S. Bronitt, P. Stenning, Understanding discretion in modern policing, Thomson Reuters, 35Crim LJ/2011, a prema: Goldstein H, “Categorizing and Structuring Discretion” in Goldstein H (ed), Policing a Free Society (Ballinger PublishingCompany, 1977) pp 95-100. 160 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Autori navode da je potrebno razlikovati dva pojma, jedan je diskrecija, a drugi interepretativno mišljenje. Intepretacija situacije kroz interpretaciju činjenica je preduslov za izbor, ali nije sastavni njegov dio, ona je odluka o izboru toka akcija npr. da zaustavi motorno vozilo, da testira vozača na alkohol, da ga liši slobode itd. Sa promjenom opšteg gledišta mijenja se i kriterij za primjenu diskrecije. Npr. u nekim djelima policajci su primjenjivali privatne mjere i nisu provodili zvanične istrage kao u slučajevima porodičnog nasilja, ali kako je javnost postala senzibilna ova se djela tretiraju na strogo formalan način. Poseban strah vezano za diskreciju se ogleda u strahu od diskriminacije bez obzira što pozitivni propisi sami po sebi zabranjuju svaku vrstu diskriminacije. Posebno je javnost osjetljiva na privatizaciju odnosno diskreciju u parcijalnim privatiziranim interesima, a ne u javnom interesu. Sudovi u Engleskoj napravili su čitavu doktrinu nezavisnosti policijskog pozornika “constabulary independence”. Sudovi imaju instrumente da nadziru zakonitosti rada policije, ali to nerado čine, jer operativne nedležnosti policije koje proizilaze iz zakona da nadziru kada hoće, gdje hoće, lokaciju koju hoće leži na njima. Kako bi rekao Sir Robert Peel koji je ustanovio policiju u Londonu diskrecija je sposobnost da se pravila ponašanja primjene na svaku situaciju u kojoj se policajac može naći i ona je stvarna procjena inteligencije, policijske kompetencije svake individue koja obavlja policijske poslove da bi spriječila kriminal, da održava red i provodi zakon uključujuči i izbor mjera, od razgovora do lišenja slobode. Razlozi zašto je diskrecija nužna u krivičnom pravu i radu u policiji su: - Niti jedno zakonodavstvo ne može precizno odrediti kada je neko ponašanje kriminalno, a kada ne; - Da se izbjegnu slaba zakonska rješenja kao i da se uspostavi pravičnost; 161 Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA - Diskrecija je potrebna da bi se moglo odlučiti koja krivična djela će se progoniti, a koja ne, jer sva krivična djela sa ograničenim resursima ne mogu biti prioritet; - Striktna primjena zakona vodi do osjećaja nepodnošljivosti i osjećaja terora. Iako ovo djelo dominantno govori o ovlaštenim službenim licima i njihovim postupcima u uvodu uvog poglavlja ćemo dati nekoliko opaski na rad tužilaca.10 Tužilačka diskrecija je često meta napada i mnogo je alternativnih prijedloga kako da se usmjerava i kontroliše tužilački rad, ali za većinu tih modela nedostaju precizne informacije kako bi se mogle kontrolisati tužilačke odluke. Iako postoje stragije koje pokušavaju da kontrolišu rad tužilaca izvana kao što su zakoni i saslušanja od strane zakonodavnih komisija, postoji dosta kapaciteta za kontrolu rada tužilaštava iznutra od strane onih koji ih biraju, žrtava i advokata odbrane. Logika rada tužilaštava polazi od toga da glavni tužioci moraju da slušaju svog poslodavca, a zatim tu logiku slijede i niži nivoi u tužilaštvu. Ključno za imenovanje, zadržavanje i motivisanje tužilačkog osoblja jesu plate koje su u javnoj službi postavljene fiksno kao i u bilo kojoj birokratski uređenoj organizaciji. Nije da nije bilo pokušaja da se postave standardi rada u vidu broja sati rada ili posebnih nagrada za posebno uspješan rad. Specifičnost tužilaštava za razliku o advokature nije samo u materijalnoj dobiti kao motivatoru za rad nego za rad u tužilaštvu postoje i širi društveni motive, ali bez sumnje materijalni uslovi rada djeluju stimulišuće iako se ne mogu porediti sa privatnim sektorom. Osoblje u tužilaštvu se razlikuje po iskustvu u sudnici kao i po načinu dolaska u tužilaštvo, jer neki dolaze iz advokature, neki su počeli u tužilaštvu, sudu i imaju iskustvo dok drugima treba edukacija. Osoblje u tužilaštvu se razlikuju i u ličnim karakteristikama, a oni sami se mijenjaju sa dužim radom u tužilaštvu. S. Bibas, „Rewarding Prosecutors for Performance”, OHIO STATE JOURNAL OF CRIMINAL LAW , 6/2009. 10 162 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Neki postaju bolji, dok neki postaju umorni. Iako se njihov rad posmatra kroz optuženje to nije njihova krajnja svrha, jer krajnja svrha je pravda, uz sve etičke i stručne zahtjeve rada. Mjere za mjerenje učinkovitosti ili opterećenja tužioca je broj slučajeva, broj optužnica, broj uspješno okončanih predmeta. Ali to su samo vidljiva mjerila dok postoje i druga kao što su profesionalizam, etika, ophođenje, kvalitet podnesaka, zadovoljstvo ostalih učesnika u postupku kao i respekt od strane pripadnika pravosuđa, optuženih tako i žrtava, advokata, policijskih agencija ili čak političara koji prate i zainteresovani su za stanje kriminaliteta u njihovoj jurisdikciji. Za kvalitetnu procjenu rada tužilaca potrebno je da se obavi i analizira veliki broj slučajeva i to sveobuhvatno, iz svih uglova i perspektive učesnika. Za ocjenu rada tužilaca koriste se mišljenja advokata odbrane, mišljenja sudija, pa čak vrlo korisno je koristiti usluge penzionisanih tužilaca da procjene rad tužilaca. To služi da se u kao i u radu policije uoče problemi, i ako je moguće da se poprave performanse kroz edukaciju i trening, dok u nekim slučajevim služe i kao osnov za prekid angažmana tužilaca. Procjena rada tužilaca treba u osnovi da motiviše na rad i da ukaže na stvarne rezultate kao i da ukaže tužiocima na druge učesnike u postupku prema kojima mora da vodi računa. Neki profesori predlažu da se tužiocima daju povremene nagrade zavisno od okolnosti slučaju kako bi osigurali uspjeh optužnice čime se utiče da tužioci onda napuštaju tradiconalnu politiku pregovarnja o krivnji, odnosno da se novčano kažnjavaju njihova drugačija ponašanja. Međutim iako u teoriji ovo izgleda pogodno praktički to je neizvodljivo jer se ocjena rada vrši na osnovu statističkih podataka na koje manipulacijom utiče sam tužitelj. S druge strane nagrađivanje po slučaju motiviše tužitelje da se neselektivno fokusiraju na slučajeve u smislu težine i to bi dovelo do smanjivanja društveno odgovornog ponašanja tužitelja. To znači da se mora napraviti razlika između profesionalnog i 163 Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA etički odgovornog rada od onog koji to nije u protivnom gubi se svrha ocjenjivanja. Za razliku od novčanih nadoknada za koje zaposlenici žele da budu tajni i koji izazivaju ljubomoru, neneovčane nagrade naprotiv imaju smisao da budu javne i da budu lekcija i podsticaj za bolji rad. To su najčešće lične ili oficijelne pohvale poslije uspješno okončanog postupka. Zaključak koji bi mogli izvući je da rad tužitelja treba gledati kroz prizmu brojnih faktora, a ne samo jednog u protivnom doći će do iskretanja statistike što može uticati na kvalitet ishoda njihovog rada. 1.2. Uniformisana policija Kontrola kriminaliteta je najvažnija funkcija policije pored drugih brojnih funkcija. Uspjeh u rješavanju krivičnih slučajeva se mjeri kroz stopu hapšenja. Osnovni zadaci uniformisane policije su održavanje javnog reda i mira, zaštita ljudi i imovine. Niti jedan drugi segment policije nije uključen u rješavanje ključnih policijskih problema kao uniformisana policija i to kroz patrolnu djelatnost. Oni u svom radu identifikuju kriminalne aktivosti, identifikuju žrtve, svjedoke, obezbjeđuju dokaze, i po mogućnosti provode određni nivo istrage koja se kreće od neznatnog do ključnog doprinosa mjerenu lišenjem slobode počinioca, pronalaskom stvari i dokaza, prikupljanjem obavijesti, radom u zajednici, pa sve do korištenja informatora. To otvara prostor da će slučaj biti uspješno rješen u kasnijem sudskom postupku. Upravo uniformisana policija iako se to tako ne predstavlja u očima javnosti je odgovorna i zaslužna za veći dio potreba i zadovoljstva zajednice. Da bi se promaknuo ovaj segement policije koji se neopravdano zanemaren čak i u krugovima policijskih rukovoditelja ćemo posvetiti ovaj dio rada. Uniformisana policija glavni doprinos kontroli kriminaliteta daje kroz službene zabilješke ili preliminarni izvještaj. On je osnova za daljnju detektivsku aktivnost po kriminalnim slučajevima. Od kvalitetno urađene ove faze ovisi mogućnost kriminalističkog ili detektivskog rada policije da uspješno okonča naredne faze istražnog procesa. Patrolni policajac je prvi policajac koji saznaje za događaj i prvi 164 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici dolazi na lice mjesta, prvi je u poziciji da shvati vrući trag vezano za krivično djelo, počinioca i žrtvu pa mnogi policijski odjeli nalaze veliku korist od toga da patrolnom policajcu dodjele priliku da okonča preliminarnu istragu. Istraživanje je pokazalo da oko 80% lišenja slobode je rezultat preliminarne istrage patrolnih policajaca na licu mjesta, uspješne identifikacije od strane patrolnog oficira i žrtve ili poduzimanjem drugih radnji neposredno nakon događaja. Obim aktivnosti koje provode patrolni policijaci se kreće od obezbjeđenja lica mjesta do provođenja svih radnji kod određenih krivičnih djela. Uključivanje patrolnih policajaca povećava njihov moral, poboljšava povjerenje u zajednici kao i unaprjeđuje razmjenu informacija iz zajednice prema kriminalističkoj policiji i detektivima koji rade na slučajevima. Patrolni policajaci u strukturi svog doprinosa čine 91% udjela u obezbjeđenju lica mjesta, obavještavanje kriminalističke policije o progresu vezano za preliminarnu istragu ide do 73% udjela, vrši razne provjere u 69% slučajeva, intervjuiše žrtve i svjedoke u 64% slučajeva, traži potencijalne svjedoke 64% slučajeva, intervjuiše osumnjičenog u 47% predmeta, provodi test na droge u 44% slučajeva, prikuplja fizičke dokaze od osumnjičenog i sa lica mjesta u 42% slučajeva, ispituje osumnjičenog u 41% slučajeva, prikuplja dokaze za daljnju analizu u 40% slučajeva, koordinira istragu sa tužiocem u 25% slučajeva, poduzima obavještajne aktivnosti u 20 % slučajeva, poduzima neko od prikrivenih djelovanja u 8% slučajeva.11 Osnovni smisao upotrebe uniformisanih patrolnih policajaca u preliminarnim istragama je da je njihov broj neuporedivo veći u odnosu na pripadnike kriminalističke policije i kao takvi većinu slučajeva mogu rješiti brže i jeftinije. Službene zabilješke ili preliminarni izvještaji su prvi dokumenti koje će neko vidjeti radi procjene tog slučaja i sadrže osnovnu faktografiju događaja. Kriteriji koji se koriste za ocjenu uspjeha preliminarne istrage u odnosu na okončanje slučaja su sljedeći: hapšenje osumnjičenog, identifikacija osumnjičenog, priznanje osumnjičenog, C. L. Womack, “Criminal Investigations: The Impact of Patrol Officers on Solving Crime”,Thesis Prepared for the Degree of Master of Science, University of North Texas, 2007, 19. 11 165 Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA kompjutersko pretraživanje npr. registarskih tablica, identifikacija ukradene imovine, pronalazak forenzičkih dokaza, korištenje policijskog biltena, ostali dokazi kao što su snimak kamere, podatak o telefonskom broju sa kojeg su poziv ili poruka poslani, modus operandi, fotorobot itd.12 Istraživanja autora su pokazala da patrolna policija daje najveći doprinos ili doprinos preko 75% udjela u rješavanju slučaja npr. kod krivičnih djela u vezanih sa drogama u 88,7% slučajeva, imovinom u 51,2% slučajeva, maloljetničkim kriminalom u 71,8% slučajeva, dok u nasilju protiv osoba najmanji je odlučujući doprinos i iznosi oko 21% udjela, a što ukupno čini 57,7% od ukupnog broja slučajeva. U ostatku istraga uniformisana policija daje značajan, minimalan ili umjeren doprinos. S druge strane analiza rada detektiva ili kriminalističke policije pokazuje strukturu njihovog vremena na slučajevima: kontakt žrtava i svjedoka 19,9% vremena, pripremanje za pisanje izvještaja 17% vremena, analiza slučaja 9,2% vremena, kompjuterska pretraga u potrazi za informacijama o osumnjičenom 6,7% vremena, intervju/ispitivanje osumnjičenog 6,4% vremena i minimalno vrijeme za ostale radnje kao što su prepoznavanje, nadzor na terenu itd.13 Postoje brojni znaci kada je pravosudni sistem neefikasan. Problem neefikasnosti postaje fokusom značajne pažnje. U stvarnosti vrlo je malo studija o efikasnosti pravosudnog, a posebno policijskog rada i tužilačkog rada. Prije svega ranija istraživanja su imala u fokus na upravljanje slučajevima - case management i to kroz poboljšanje komunikacije i protoka informacija, a u vezi sa razvojem tehnologija u komunikacijama. Urađeno je mnogo i u racionalizaciji djelovanja sudske administracije kroz raspored i upravljanje vremenom u sudnicama. Unaprijeđeno je traganjem za određenim slučajevima kada se za to ukaže potreba kao i povezivanja kompleksnih slučajeva i kriminalističkog procesa. C. L. Womack, “Criminal Investigations: The Impact of Patrol Officers on Solving Crime”,Thesis Prepared for the Degree of Master of Science, University of North Texas, 2007, 47,51. 13 C. L. Womack, “Criminal Investigations: The Impact of Patrol Officers on Solving Crime”,Thesis Prepared for the Degree of Master of Science, University of North Texas, 2007. 12 166 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Najčešće tačke neefikasnosti sistema represije su postojanje diskrecionih ovlaštenja koje čine stvari nepredvidljivim, suprostavljenih ciljeva dva ili više učesnika ili agencija, neučinkovitost ili neaktivnost jednog od ključnih učesnika kao i prekid procesa od strane vanjskih učesnika. Policija je kompleksna organizacija što znači da ima više od jednog cilja i više segmenata svoje djelatnosti, od kontrole saobraćaja do najvažnijeg segmenta kontrole kriminaliteta. Segment kontrole kriminaliteta se najčešće procjenjuje kroz stopu lišenja slobode, naročito u slučajevima ozbiljnog kriminaliteta. Istraživanja su pokazala da je najveća stopa otkrivenosti u slučajevima ubistava, zatim slijede silovanja i napadi, dok su razbojništva, provale u stanove, teške krađe i krađe su na najnižem nivou efikasnosti otkrivanja iz razloga što se policija u svom radu najviše oslanja na žrtvu, brzinu prijave i njenu sposobnost identifikacije koja u slučajevima kada motiv ličnih odnosa ne postoji postaje komplikovan za rješiti i dokazati. Politika kontrole kriminaliteta košta državu ogromnih resursa, a da pri tome one nema jasnih mjerila učinkovitosti tih programa. Rekli smo da se suzbijanje kriminaliteta vrši na dogmatskom pristupu koji se oslanja na funkcionisanje zatvaranja. Istraživanja alternativnih politika suzbijanja kriminaliteta pokazala su da imaju redukciju kriminaliteta, povećavaju raspon za individualizaciju kazne i specijalnu prevenciju, smanjuju ukupne troškove i jeftinije su od tradicionalne politike zatvaranja. Ove alternativne politike nisu povezane sa inkapacitacijom ili oneposobljavanjen za izvršenjem krivičnih djela što je glavni oslonac zatvaranja, nego su usmjerene na modifikovanje namjera počinitelja da ne čini krivična djela. Tradicionalno su tri kanala za redukciju kriminaliteta od kojih su prve dvije vezane za zatvaranje i one su14 : F. Drago, R. Galbiati “Indirect Effects of a Policy Altering Criminal Behaviour: Evidence from the Italian Prison Experiment”, The Institute for the Study of Labor (IZA) in Bonn , Discussion Paper No. 5414 December 2010, 1. 14 167 Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA - Inkapacitacija putem micanja iz zajednice osoba koje vrše krivična djela; - Rehabilitacija putem mijenjanjem individualnih stavova i sklonosti izvršenju krivičnih djela; - Odvraćanje bazirano na cost-benefit analizi, čime se manipulacijom oportunitetnim troškovima čini neisplatljivim počinjenje krivičnog djela počiniocu. Što se tiče zatvaranja i inkapacitacije imamo istraživanja koja pokazuju da se od kažnjavanja ne mogu očekivati efekti zastrašivanja na kratki rok i da je odvraćanje nestabilan, dinamičan proces koji je povezan sa represijskom aktivnošću i po vremenu, prostoru, dinamici i intenzitetu. Visoka vjerovatnoća kažnjavanja je povezana sa visokom vjerovatnoćom otkrivanja krivičnih djela, a ono je povezano sa okolnostima koje su bitne za izvršenje krivičnih djela. Svi ovi elementi utiču kako na strategijsko viđenje represije i rizika kod počinjenja djela u svijesti kriminalaca tako i u svakom konkretnom slučaju počinjenja djela i vjerovatnoće da će biti uhvaćeni što utiče na to da učinilac odustane bar za izvjesno vrijeme od izvršenja tog djela ili sličnih djela.15 Odvraćanje bazirano na cost-benefit analizi je manipulacija oprotunitetnim troškovima što čini neisplatljivim počinjenje krivičnog djela počiniocu, jer mu se kao prepreke stvaraju neke opasnosti koje su indicirane predkrivičnom situacijom. Postojanje kamere u banci nije opasnost samo po sebi za učinoca, ali mu indicira da ukoliko bez maske uđe može kasnije biti prepoznat i uhapšen. Svi počinioci nastoje da percipiraju okolnosti koje će dovesti do povećanja rizika. To su policijske patrole, psi čuvari, metal detektori, naoružani čuvari, alarmi, kamere, naoružana žrtva koje će se braniti ili žrtva koja će se naknadno osvetiti ili 15 M. Cusson, SITUATIONAL DETERRENCE: FEAR DURING THE CRIMINAL EVENT, School of Criminology and International Center for Comparative Criminology, University of Montreal, http://www.popcenter.org/library/crimeprevention/volume_01/03cusson.pdf 168 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici uzeti pravdu u svoje ruke i predstavljaju opasnosti sa kojom se mora računati. Ali da bi došlo do odvraćanja mora usljed takvih mjera doći i do otkrivanja i kažnjavanja učinilaca. Treba imati na umu da strah ima svoje granice odnosno granice svojih efekata. Strah koji djeluju prije izvršenja krivičnog djela uvijek ne odvrati od izvršenja krivičnog djela jer kriminalci nastoje da prevaziđu opasnosti boljom taktikom izbjegavajući otkrivanje kao i da se postepeno navikavaju ili su predodređeni za velike količine straha i opasnoti koje mogu podnijeti. Vratimo li se na kažnjavanje kao osnovnom instrumentu kaznene politike zaključit se može da je: 1. kažnjavanje koje je sistematski aplicirano sa ciljem da intenzivira politiku i pravosudnu aktivnost će rezultirati efektom u visokom postotku prestupnika koji su kažnjeni (direktno iskustvo kažnjavanja) i u visokom postotku potencijalnih počinilaca koji znaju osobe koje su kažnjene (indirektno iskustvo kažnjavanja). 2. Što je veći broj počinilaca koji direktno ili indirektno osjete kažnjavanje to će veći rizik od kažnjavanja biti prepoznat, odnosno više će biti u svijesti. 3. Što je veći pretpostavljeni strah od kažnjavanja manje kriminala će biti počinjeno. Percepcija kažnjavanja je neophodan link između objektivne veličine označene kao vjerovatnost kažnjavanja i poštovanja zakona.16 Pokazalo se da nagli udar kriminalne politike u vidu povećanja rizika u kažnjavanju ima gotovo momentalni uticaj u redukciji ciljanog kriminala. Ali, kada se mjeri razina kriminala na nivou godine ima male efekte. Trenutne karakteristike situacije vezane za kriminal utiču na odluku počinioca da donese racionalne poslovne odluku u djelovanju i to sigurno 16 M. Cusson, SITUATIONAL DETERRENCE: FEAR DURING THE CRIMINAL EVENT, School of Criminology and International Center for Comparative Criminology, University of Montreal, 59,60. http://www.popcenter.org/library/crimeprevention/volume_01/03cusson.pdf 169 Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA nisu informacije iz prošle godine koje se odnose na grad u cjelini, nego na susjedstvo u kojem djeluju i na situaciju u njoj u gotovo realnom vremenu. Kada govorimo o ulozi sankcija u odvraćanju ne smije se ostati samo na ulozi sudova koji ih izriču (dominantno kazne kako po vrsti tako i strogosti), nego je od ključnog značaja ono što im prethodi, a to je djelatnost policije koja određuje vjerovatnosti otkrivanja djela i počinioca, pa time i vjerovatnost sankcija. Alokacija policijskih resursa i upotreba metoda provođenja zakona i istraživanja krivičnih djela dramatično povećava stopu otkrivenosti krivičnih djela i hapšenja što odvraća od činjenja krivičnih djela Makro nivo kriminala posmatramo kroz statistiku ili kroz stope kriminala i tu se postavlja važno pitanje, da li postoji veza između budžetske potrošnje na policijske snage i stope kriminala. Većina ljudi je uvjerena da je nivo kriminala povezan sa bolje opremljenom policijom, brojnijim zatvorima. Potrošnja novca na prevenciju kriminala i policiju je povezana je sa odlukama političara da daju veća sredstva krivičnom pravosuđu. Na efikasnost utiču i neki faktori koje možemo označiti nefunkcionalnost aparata bez obzira da li je on ishodovan nefunkcionisanjem ili opstrukcijom državnog aparata ili se pravda lošom procjenom na strategijskom nivou. Da bi smo vidjeli kako organi represije procjenjuju ključne faktore koji utiču na kriminal moramo pogledati neka od empirijskih istraživanja koja su provedena. Rangiranjem faktora koji utiču na efikasnost rada policije i koji je sačinjen učešćem 500 policijskih šefova u 2008. godini u SAD od strane R.T. Strategies of Washington, DC. došlo se do zaključka između ostalog da: šefovi policija navode kao dominantne faktore koji utiču na efektivnu policijsku djelatnost sprovođenja zakona: nedostatak resursa za agencije 20%, upotreba droga i alkohola kao kriminogenog faktora sa 20%, problemi u porodici i problemi sa odgojem i zlostavljanjem djece 14%, nedostatak programa za rad sa mentalnim problemima 12%, pretrpanost sudova 7%, neefiksan progon i suđenje 6%, dostupnost oružja 170 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici u velikim količinama 5%, bande 3%, nedovoljna primjena smrtne kazne 2%.17 Faktori koji utiču na stopu kriminala, a koji nemaju ništa sa krivičnim pravosuđem18, ali utiču na tržište rada bilo legalno ili ilegalno, a time i na kriminal su: a) demografske promjene kao jedna od najvažnijih kompenonenti i čine je dobna struktura populacije. Što je manje mladih ljudi u populaciji logičnije je očekivato da će biti manja stopa kriminala, b) brza pomjeranja grupa u populaciji i rast gradova otežava policiji socijalnu kontrolu, a sa druge strane ima tzv. prolaznu populaciju kao uzrok devijacija. Ovaj faktor je značajan kod uključivanja ekonomskog i političkog bunta u politički kriminal, c) ekonomski uslovi i ritam kako ekonomija oscilira tako je prati i stopa kriminala. Kako se ljudi pomjeraju iz legalne ekonomije ka sivoj ili crnom tržištu da bi preživjeli to se pomjera i statistika kriminala. Četiri su kategorije kriminala kojim možemo bar za potrebe ovog rada podjeliti cjelokupni kriminalitet i tu podjelu ćemo koristiti za predmet diskusije u kontekstu odvraćanja i faktora koji utiču na njega u ovom radu. To su politički kriminal i kriminal bijelog okovratnika o kojem smo nešto govorili u prethodnom poglavlju jer je on vrlo specifičan, zatim nasilni kriminal, kriminal protiv imovine i kriminal bez žrtve. Kriminal bez žrtve je kriminal u kojem nema zvanične žrtve koja pokreće istragu i to je područje pogodno za crno tržište, tržište drogom, prostitucijom, i sličnim robama i uslugama, kao i kriminalnim biznisima.19 Kriminalna statistika je usmjerena prije svega na nasilni i vidljivi imovinski kriminalitet. Nepoznavanje prave statistike čini da je slika kriminala maskirana i sasvim pogrešna, gotovo stereotipna. Usljed nedostataka prave slike 17 LAW ENFORCEMENT AND THE DEATH PENALTY, Death Penalty Information Center, 2013, http://www.deathpenaltyinfo.org/law-enforcement-views-deterrence 18 R. Long ,Crime and Deterrence, 2008, Lecture Notes - Del Mar College, http://dmc122011.delmar.edu/socsci/rlong/intro/crime.htm 19 R. Long ,Crime and Deterrence, 2008, Lecture Notes - Del Mar College, http://dmc122011.delmar.edu/socsci/rlong/intro/crime.htm 171 Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA kriminaliteta javljaju se problemi kod određivanja kriminaliteta kao individualne i socijalne pojave. Kriminološke škole i škole krivičnog prava imaju fokus na uzrocima kriminaliteta, pojavnim oblicima kriminaliteta, i reakciju na kriminal kao svojevrsno preuzimanje uloge kriminalne politike. Posljedično njihovi stavovi su filozofski - dogmatsko postavljeni, vrlo prihvatljivi logici, ali u praksi je vrlo malo pokušano empirijski potvrđivanje ovih teza. Nemogućnost objašnjavanja kriminaliteta preko jedne jedinstvene teorije i tačno definisanih uslova koji utiču na njega na mikro (individualnom) ili makro (socijalnom) planu posljedično stvara u svijesti većine ljudi sliku kriminaliteta kao nečeg iracionalnog i potpuno neobjašnjivog, osobito kada je on depersonaliziran i pretvoren u nešto što bi se označilo kao kriminalna država, propala država, država kriminala. Nužno je stoga analizirati put kojim mora proći određeni počinilac da bi dospio u zatvor. Statistika kriminaliteta u SAD pokazuje da od 1000 djela koja su počinjena 540 su prijavljena policiji, 65 vode do lišenja slobode, 36 počinilaca su osuđeni, 17 su osuđeni na zatvor, 3 su osuđeni na više od jedne godine zatvora.20 Tu se sada govori o selekciji kriminaliteta i učinilaca. Kada govorimo o selekciji kriminaliteta i o tome da zatvorska populacija ne odražava pravu sliku osoba koje čine krivična djela potrebno je uzeti u obzir put selekcije kriminaliteta. Prvu selekciju vrše žrtve, drugu nadležna tijela koja procjenjuju da li je i koje krivično djelo počinjeno kao i sudovi koji odlučuju o sankcijama, npr. kroz sporazum o priznanju krivnje za lakša djela. Na prijavu krivičnog djela utiče ozbiljnost krivičnog djela, vidljivost 20 R. Long ,Crime and Deterrence, 2008, Lecture Notes - Del Mar College, http://dmc122011.delmar.edu/socsci/rlong/intro/crime.htm 172 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici djela, kao i status počinioca u odnosu na žrtvu, socijalni status koji se ogledu u klasnom status što osobama daje privilegije u toku postupka. Klasni status utiče na vidljivost i vrstu kriminala (privredni kriminal nasuprot, kriminalnog biznisa (droga, prostitucija) ili uličnog i nasilnog kriminaliteta (razbojništva)), kroz kvalifikaciju i stigmatizaciju učinioca i djela dajući mu odgovarajuće društveno značenje. Klasni i socijalni status ne utiče samo na selekciju kriminaliteta u njegovoj klasifikaciji nego i na početne uslove koji se javljaju kao snažni kriminogeni faktori. Pristup tržištu rada kao i socijalna zaleđina utiču na zasnivanje zaposlenosti, kvalitete zaposlenosti, njegove održivosti kao i nekih drugih privilegija poput obrazovanja, bogatstva ili siromaštva itd. Nezaposlenost je provodnik i induktor za kriminal, naročito kriminal maloljetnika koji se u adolescenciji javlja gotovo kao sastavni dio ponašanja muškaraca i njihovog odrastanja i potvrđivanja. Pošto je kriminal dominanto patološka pojava muškaraca koja se kod njih javlja još u dobi maloljetstva, koji spoznaju socijalnu kontrolu i granice ponašanja, da bi sa punoljetsvom on dramatično opao u toj populaciji. Iz toga se može izvući zaključak da se na kriminal može uticati manipulacijom vanjskim makro i mikro varijablama. „Statistika pokazuje da kriminal uzlijeće tako visoko za vrijeme adolescencije da participacija u delinkvenciji se pokazuje kao dio normalnog života tinejdžera. Do dobi od 18 godina vjerovatno 90% mladih muškaraca participira u delinkventnim aktima i približno polovina bude lišena slobode za nesaobraćane prekršaje do tridesete godine. U dobi od 18 godina samo 50% do 60 % mladih ljudi je povezano sa kriminalom i manje od 10% bude lišeno slobode do 30 te godine.”21 Neka od tih objašnjenja su da su maloljetnici svjesni posljedica prestanka važenja zakonodavstva za maloljetnike i početka primjena 21 R. Witt,A. D. Witte,Crime Causation: Economic Theories - Economic Model Of Criminal Behavior: Basic Theory, Extensions Of The Basic Model, A Brief Sketch Of The Empirical Evidence On The Supply Of Crime, http://law.jrank.org/pages/802/Crime-Causation-Economic-Theories.html 173 Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA zakona koji važe za punoljetne osobe. Ti zakoni su strožiji što nas navodi na zaključak da odvraćanje prijetnjom kaznom odnosno generalna prevencija nije samo doktrina, nego kod maloljetnika ona stvara učinak. Slučaj se komplikuje kada se slična situacija pogleda u odnosu na punoljetne osobe i kada se shvati da većina krivičnih djela je počinjena od strane povratnika ili recidivista, što vodi zaključku da generalna prevencija sada ne funkcioniše. Gotovo sve kriminološke škole se slažu da se: kriminalno ponašanje uči kroz interakciju i komunikaciju sa drugima, učenje se vrši unutar bliskih grupa osoba i to kao učenje tehnika kriminalnog ponašanje, a sa time motiva i opravdanja za kriminalno djelovanje za sebe i za druge. Da bi posmatrali efekte specijalne prevencije moraćemo se usmjeriti na recidiviste, dok generalnu prevenciju možemo posmatrati preko porasta osoba koje su počine krivično djelo prvi put. I upravo na tome se temelji drugi pristup rješavanja problema kriminaliteta, a koji je vezan za zatvaranje poznat pod imenom rehabilitacija. Realizuje se putem mijenjanjem individualnih stavova i sklonosti izvršenju krivičnih djela i povezan je sa nizom individualnih i društvenih faktora. Kako nekažnjavanje počinioca čini da kriminal postane zarazan u društvu jer i drugi bi da se okoriste “lakom lovom” jer nisu ništa manje pametni, tako i kažanjavanje čini da se drugi suzdrže od činjenja krivičnih djela kada se “odere jarac” i naplati poštena kazna. Svrha kazne po Beccariji ne smije da muči i mori biće obdareno osjećajima, niti da povrati prethodno stanje kao da zločin nije izvršen (...) svrha kazne nije ništa drugo nego sprječavanje krivca u izazivanju novih šteta građanima i odvraćanje drugih da ne čine slična zlodjela” 22. Vrlo brzo su njegove ideje našle mjesto u novim kodifikacijama u 18. vijeku. Feuerbach i idejni prethodnici su u Njemačkoj uticali na krivičare. Na njih su uticaj izvršili predstavnici njemačkog filozofskog idealizma – Kant i Hegel. Oni kritikuju 22 Đ.Ignjatović, Teorije u kriminologiji, Beograd, 2009, 20 174 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici utilitarizam i suprostavljaju je u ideji retribucije (uzvraćanja). Po Hegelu utilitaristi zanemaruju moralni i pravni aspekt kazne. Jedini smisao kazne po Kantu je ponovno uspostavljanje moralnog poretka, koji je narušen izvršenjem krivičnog djela, odmazdom kojom se upostavlja jednakost krivičnog djela i kazne. Princip se zasniva na apsolutnoj pravednosti, a ne nekoj budućnosti. Samim tim oni su u suprotnosti sa utilitarističkim gledištem po kojem se kažanjava radi sprječavanja činjenja djela u budućnosti u interesu društva. Time je Kant na području krivičnog prava ostao usamljen kao i njegov uticaj. Svrha kažnjavanja je njavažnije pitanje cijelog krivičnog prava jer ta svrha određuje primjenu svih drugih instituta krivičnog prava. Krajnja svrha odnosno cilj kazne i svih krivičnih sankcija je u suzbijanju kriminaliteta. Kazna treba da jača moral društva i kroz prosvjetiteljsku ulogu društvenu disciplinu. Zvanične statistike kriminaliteta nisu u potpunosti tačne. Većina kriminaliteta ostaje neprijavljena, odnosno nedetektovana od strane zvaničnih organa, i to se prije svega odnosi na kriminal bez žrtve. Beccarija doktor prava “smatara se ne samo osnivačem Klasične škole nego i krivičnih nauka uopšte” i smatra da kazna mora odgovarati stanju naroda, da ne bude nasilje, javna, brza, nužna, što je moguće manja, primjerena djelu i zakonom određena. Insistira na prevenciji krivičnih djela kažnjavanjem i samo tada kazna ima svoju svrhu. Ljudskim zakonima ne mogu se spriječiti krivična djela, ali suzbijanje tih zločina se može učiniti samo ako su ljudi slobodni, ako osjećaju slobodu, ako se boje zakona, ako su zakoni jednostavni i jasni, ako su u interesu svih, a ne samo nekih skupina, da postoje dobri sudovi, da se u narodu proširuje znanje, nagrađuje krepost, stalno širi odgoj, da se poboljšavaju uvjeti života, i da se građani izjednačavaju u materijalnom i moralnom pogledu. 23 23 F.Bačić, Kazneno pravo, Zagreb, 1998,45 175 Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA „Kažnjavanje se od vještine izazivanja nepodnošljivog bola pretvorilo u ekonomisanje ukinutim pravima. Ako je pravosuđu još potrebno da upravlja tijelom osuđenika, to će se vršiti izdaleka, na prikladan način, u skladu sa strogim pravilima i sa nekim mnogo „višim“ ciljem. Posljedica te novonastale uzdržanosti jeste da dželata, neposrednog anatoma patnje, zamjenjuje čitava četa stručnjaka: nadzornici, ljekari, kapelani, psihijatri, psiholozi, vaspitači; već samim svojim prisustvom kraj osuđenika, oni pravosuđu pjevaju pjevaju hvalospjeve koji su mu potrebni i jamče mu da tijelo i bol nisu krajnji ciljevi njegove kaznene djelatnosti.... To je utopija pravosudne čednosti: oduzeti život a ne nanijeti bol, lišiti svih prava a ne izazvati patnju, izvršiti kaznu a učiniti je bezbolnom. “24 Maloljetnici i promjena u njihovom ponašanju sa punoljetstvom daje nadu da se može djelovati kaznenom politikom. Međutim preciznih modela još nema. Jedno od objašnjenja bi moglo da bude da maloljetnici u dobi od 18 godina nalaze se na raskrsnici života i da im se iz srednjoškolske dosade otvaraju novi horizonti odrastanja i nove prilike za samodokazivanje, od fakulteta, radnog odnosa, ženidbe do slobode da sa tim pretpostavkama čine život potpunijim i u uskladu sa njihovim željema i mogućnostima, preuzimajući više ili manje kontole nad istim životom. Istina upravo oni koji imaju izbora imaju veće šanse da izađu iz vandalizma i kriminaliteta prije nego on postane njihova sudbina ili možda kroz socijalizaciju i obrazovanje se osposobljavaju za nešto drugačiji kriminal od onog kojeg čine pojedinci koji ostanu na ulici. Ovdje govorimo o kriminalitetu profesionalaca ili bolje rečeno devijantnost u području njihove profesionalne djelatnosti - kriminal bijelog okovratnika ( ljekari,advokati itd). Iz navedenog postavlja se pitanje da li je kriminal racionalni izbor kao što su to izbori u bilo kojoj poslovnoj djelatnosti ili bilo kojoj drugoj M. Fuko, Nadzirati i kažnjavati- nastanak zatvora , Izdavačka knjižarnica Zoran Stojanović, Novi Sad, 1997, 14. 24 176 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici životnoj odluci i da li se može sačiniti model koji bi opisao takvo ponašenje, a koji bi bio u skadu sa dosadašnjim teorijskim postavkama i empirijskim istraživanjima. Sociološka instraživanja su fokus bacila na odnos pojedinca sa društvom kroz dinamičku komponentu tog odnosa, a psihološka istraživanja naglasak stavljaju na uzroke devijantnosti i subnormalnosti u ličnosti osobe, ali i jedna i druga nisu napravile koristan model za predviđanje individualne skolnosti za počinjenje djela kako bi se na osnovu toga mogla poduzeti neka intervencija.25 Criminal Triad Theory (“CTT”) je imala namjeru da poveže ove dvije nauke i naprave sliku ključnih faktora koji predstvljaju individualani rizik. Sociološki-eksterni faktori ili makro varijable postaju interanlizirani kroz dječije okruženje utičući na devijanto ponašanje Suština ovog modela je proces izgradnje internog sistema odvraćanja od počinjenja krivičnog djela i uključuje rani moralni razvoj, vezanosti tokom djetinjstva za roditelje, moralnog razvoja u sredini i u kasnom djetinjstvu i formiranje identiteta za vrijeme adolescencije, što doprinosi djetetovoj sposobnosti da se samostalno odvrati od kriminalnog ponašanja kada je uključen u dinamičku međuigru između unutarnjih i vanjskih varijabli tako da to za njega predstavlja iskušenje. Ovaj sistem omogućava pravilno razumjevanje psihe čovjeka, a time i kriminoloških teorija posebno terorije odvraćanja radi pomoći takvim osobama. Polazište ove teorije je čvrsta veza između novorođenog djeteta i njegovo skrbnika koji kreira u njemu osjećaj sigurnosti kao neku vrstu emocionalne garancije u situaciji kada se beba nalazi u nevolji. Djeca koja su iskusila manji strah od fizičke mogućnosti da budu povrjeđena u fazi adolescencije osjećaju manji strah od emocionalne ugroženosti što dalje otvara vrata za izgradnju interpersonalnih veza i odnosa. Nepažljivo roditeljstvo kod njih stvara strah koji se kasnije manifestuje kroz neuspjeh 25 W. Harmening, Criminal Triad Theory: Internal Deterrence System http://www.psychwiki.com/wiki/Criminal_Triad_Theory:_Internal_Deterrence_System, Criminal Triad Theory: Internal Deterrence System 177 Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA da napuste dom, da izgrade emocionalnu i fizičku nezavisnost i socijalne kompetencije. Produkt takvih odnosa je osoba koja je pretjerano vezana za druge osobe ili koja nema nikakve emocionalne veze zavisnosti prema drugim ljudima kao potpuno egocentričnim osobama. Suprotno od internog sistema odvraćnja o čemu govori gornji pasus, prva stvar sa kojom se osoba u životu susreće je neodobravanje ponašanja od strane drugih. To neodobravanje kod osobe stvara osjećaj straha od gubitka veze sa drugima –porodicom prijateljima i drugim važnim osobama. U ovom slučaju govorimo o socijalno orjentiranom mehanizmu odbraćanja. Ova sistem odvraćanja je u osnovi odvraćanja koje koristi djelimično i odvraćanje u krivičnom pravu. Djeca koja su iskusila djetinjstvo sa osobama koje su ih uznemiravale ili imale autoritarne roditelje ne osjećaju taj strah od gubitka tih veza jer nisu ni imali takve veze, dok, kod osoba koje imaju pretjerane veze sa bitnim ljudima to se manifetuje u strahu od napuštanja. Djeca bez izgrađenih emocionalnih veza odnose među ljudima vide kao egocentrične odnose ili interese koji se nameću silom, verbalno ili fizički.26 Pitanja na koje adolescent mora odgovoriti kako bi definisao ko je on i kakao bi ušao u svijet odraslih su sljedeća: pitanje kojim zanimanjem želi da se bavi i u kakvu vrstu intimnih odnosa želi da bude uključen, kao i u koju vrstu vjerovanja želi da bude uključen. Kako se identitet bude razvijao a razlika između onoga kako sebe vidi (idealna željena slika sebe samog) i onoga kakav jeste u stvarnosti bude sve uža dolazi do normalnog razvoja, a ako je ta razlika šira dolazi do prezira. Identitet se gradi na temelju privrženosti i moralnih vrijednosti. Četiri su moguća ishoda kako se pojedinac vidi u kombinaciji sa tim kako ga društvo vidi. Prvi ishod je 26 W. Harmening, Criminal Triad Theory: Internal Deterrence System http://www.psychwiki.com/wiki/Criminal_Triad_Theory:_Internal_Deterrence_System, Criminal Triad Theory: Internal Deterrence System 178 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici poželjan da se slika koju mlada osoba ima se poklapa sa zahtjevima društva i u tom slučaju mehanizam samoodvraćanja postoji. Drugi ishod je u slučajevima kada osoba zna koja su očekivanja društva, ali njena slika se ne poklapa sa tim jer ima osjećaj manje vrijednosti, pa iako ima mehanizam odvraćanja osoba usljed osjećaja niže vrijednosti se može uvući u kriminal. Treći ishod imamo kod antisocijalnih osoba koje imaju svoj identitet, ali je suprotan očekivanju društva i ovdje odvraćanje ne funkcioniše, jer osobe jasno imaju sliku identiteta kojeg žele da imaju, a to je idelano viđenje sebe kao kriminalca. Svako djelovanje u ovom pravcu samo je potvrda vlastitiog identiteta i nije ih briga šta ostali misle i to su primjeri psihopata. Četvrti ishod je deficijentni ili manjkavi identit koji se manifestuje kroz pojavu da osoba nema niti želi da ima jasnu sliku kako sebe vidi niti je interesuju stavovi društva, pa prema tome ona je zadovoljna sobom i ne funkcioniše nikakvo odvraćanje. Od četiri moguća ishoda samo jedan ima unutrašnji mehanizam odvraćanja. Taj mehanizam zasniva se na konzistetnom viđenju sebe unutra društva i ako je pri tome najmanja moguća razlika između onoga kako sebe osoba vidi i onoga šta je ona u stvarnosti. Izgradnja unutrašnjeg sistema odvraćanja se zasniva na tri dimenzije i preko tri odvojena sistema odvraćanja: prvi je socijalni sistem odvraćanja o kojem smo već rekli, a koji se provodi se kroz neodobravanje od strane dragih osoba i gubitka njihove privrženosti preko institucija društva i šire socijalne reakcije. Drugi nivo se zasniva na moralnom odvraćanju. Moralni sistem odvraćanja koji se razvija u prvih 24 mjeseca rasta djeteta kada se razvija osjećaj krivnje koji stvaraju roditelji kod djeteta zbog njegovog ponašanja, a sa time i osjećaj empatije ili saosjećanja sa emocijama drugih ljudi. Time se uspostavlja balans između osjećaja dvije sile: težnje za moći nad drugim ljudima i osjećaja altruizma za druge ljude. Treći sistem se gradi kroz izgradnju vlastite idealne slike koju neko želi da ostvari u vanjskom svijetu, odgovorom na pitanje šta sam ja da bi nakon toga unutrašnji mehanizam činio sve da se ta slika ne naruši u očima drugih ljudi. 179 Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA Do počinjenja djela će doći kada neka od dva sistema odvraćanja ne funkcionišu, a treći sam po sebi nije dovoljan da bude kočnica u činjenu djela. Osoba koja je sklona počinjenu djela npr. pedofilije zbog nagona onoga trenutka kada ne bude vanjske prepreke će pokušati relizovati nagon jer moralna kočnica nije dovoljno jaka, a ni treća ograda u smislu straha od gubitka veze sa drugim ljudima kao zadnja odbrana najčešće neće biti dovoljna da sputa učinioca. Criminal Triad Theory pokazuje koje osobe bi mogle počiniti krivično djelo s obzirom na nerazvijenost internog sistema odvraćanja. Strah od gubitka slobode može ostvariti efekat odvraćanja, ali i osobe bez kriminalne ličnosti mogu počiniti krivično djelo kada su vanjske okolnosti takve da se ne mogu suzdržati. Problem postaju one osobe koje izgube svaki strah od zatvaranja ako ponavaljaju djela i ako ostvaruju materijalnu ili psihološku korist iz njih.27 U pogledu gore rečenog jedino zatvaranje izgleda ima mogućnost da blokira postizanje ciljeva, uklanjanje pozitivne stimuluse i uvođenje negativnih stimulansa.28 S druge strane kriminolozi smatraju da zatvori djeluju negativno na učinitelje jer ne utiče na počinitelje kroz osuđivanje djela nego kroz osuđivanje osoba i stigmatiziranje kao zlih bez izgradnje personalnih i stučnih odnosa uz prekid postojećih odnosa što dovodi do prekida životno važnih relacija za zaposlenje, individulnih veza i vodi daljenjem odbacivanju. Ovdje je riječ o socijalnom neoodobravanju koje je opšte prihvaćeno u kaznenom sistemu bez naglaska na razvijanje samo neodobravanja koje se manifestuje u strahu od gubitka podrške onih do koji do kojih mu je stalo u životu. Samo neodobravanje sprječava počinjenje djela i djeluje preventivno dok socijalno neoodobravanje Više : W. M. Harmening, THE CRIMINAL TRIAD: Psychosocial Development of the Criminal Personality Type, Chareles C. Thomas Publisher, 2010. 27 28 J. Anderson, The Effectiveness of Imprisonment as a Deterrence-based Criminal Justice Response – Crime Prevention and Criminal Justice Policy, 2005, http://www.readbag.com/web-viu-ca-crim-student-swu-deterrence-theory 180 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici slijedi nakon djela. Ozbiljnost kažnjavanja kao komponenta odvraćanja nema odlučujući uticaj na odvraćanje za razliku od izvjesnosti kažnjavanja pod uslovom da je prati brzina.29 Odvraćanje u suštini se zasniva na obeshrabrivanju, ali taj proces je suštinski individualan uprkos doktrini. Neki i pored toga što će morati da razmisle o posljedicima uvažavajući sve rizike i strožije sankcije ipak će počiniti krivično djelo. O tome ćemo diskutovati kroz primjer sljedećeg empirijskog istraživanja. U Italiji je iznenadno nastupila jedna prilika za istraživanje ove oblasti na vrlo egzaktan način. Promjena zakona u Italiji je bila prilika da se izuče efekti dužeg zatvaranja na počinjenje budućih krivičnih djela. U Italiji je usvojen Collective Clemency Bill koji je dopustio da se puste na uslovnu slobodu zatvorenici koji imaju manje od tri godine preostale kazne zatvora. Ukoliko bi ovakva osoba učinila krivično djelu u periodu od pet godina kazna za novo djelo bi se dodala kazna ostatku ranije kazne. Ovo je bila prilika da se studiraju direktni efekti prijetnjom strožijom kaznom na stopu povrata za bivše zatvorenike. Čak i malo povećanje u očekivanoj kazni kao što je samo jedan mjesec pokazalo se dovoljno da ograniči recidivizam, blago od 1,3%. Povećanjem očekivane kazne zatvora za 50% trebalo bi reducirati recidivizam u postotku od oko 35% u sedam mjeseci. Postoji značajan izuzetak u efektu odvraćanja. Do te spoznaje se došlo empirijskim istraživanjem. Zatvorenici koji su osuđeni za najozbiljnije zločine nisu pod efektom odvraćanja dugim kaznama, uopšte. Najopasniji kriminalci nisu odvraćeni prijetnjom najoštrijim kaznama. Italijanski istraživači su našli da efekat odvraćanja ima najveći efekat kod nekih zatvorenika i to za neka djela za koja su izdržali dio kazne. Takođe, utvrđena je veza protoka vremena i dužine kazne koja je ostala sa recidivizmom. Veza je negativna, što znači da sa protekom vremena povećava se stopa recidivizma, odnosno povećava se stopa onih koji se vraćaju u kriminal, a 29 J. Anderson, The Effectiveness of Imprisonment as a Deterrence-based Criminal Justice Response – Crime Prevention and Criminal Justice Policy, 2005, http://www.readbag.com/web-viu-ca-crim-student-swu-deterrence-theory 181 Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA imali su duži ostatak uslovne kazne. To bi značilo da je Kant ipak bio u pravu pogotovo kada rehabilitacija osuđenih se odvija u prenatrpanim zatvorima uz sve ograničavajuće okolnosti zatvorskih sistema. Jedini smisao kazne po Kantu je ponovno uspostavljanje moralnog poretka, koji je naruše izvršenjem krivičnog djela, odmazdom kojom se upostavlja jednakost krivičnog djela i kazne. Princip se zasniva na apsolutnoj pravednosti, a ne nekoj budućnosti. Samim tim oni su u suprotnosti sa utilitarističkim gledištem po kojem se kažanjava radi sprječavanja činjenja djela u budućnosti u interesu društva. Time tvrdimo da Kant na području krivičnog prava iako je ostao usamljen kao i njegov uticaj ipak mogao imati pravo. ZAKLJUČAK Nepoznavanje prave statistike čini da je slika kriminala maskirana i sasvim pogrešna, gotovo stereotipna. Komparacijom akademskih i empirijskih analiza kriminaliteta i medijskog predstavljanja žrtava i kriminaliteta može se doći do zaključka da su mediji dramatično promjenili pogled na žrtve i kriminal. Posljedično imamo pretjerano tretiranje, nedovoljno tretiranje ili pogrešni prikaz specifičnih žrtava i pojedinih krivičnih djela. Od 19. vijeka kriminal postaje predmetom istraživanja različitih nauka. Fokus istraživanja je nužna mjera kazne i elemenat čovječnosti i taj problem ekonomisanja kaznom postaje i danas pitanje. U takvoj situaciji brojni podsistemi kao što su javna uprava, policija, sudstvo, mediji tretiraju kriminal ili ovakava štetna ponašanja u širokom smislu na različite načine nesposobni da imaju usaglašeno djelovanje otvarajući prostor za sve oni koji djeluju na principu moralnog hazarda, odnosno ponašanja koje postaje predvidljivo da se za njega neće odgovarati nego će se troškovi takvog ponašanja prebaciti na neke druge grupe u društvu, najčešće poreske obveznike ili građane. Iz toga proizilazi da svaki društveni sloj generalno ima zonu tolerisanog ilegalizma koji je postoji kao nekakav regularni izuzetak u obliku privilegija koje se radi 182 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici mira u kući ne suzbijaja i u simbiozi dovodi do cvjetanja ukupnog kriminala. Profil policije se dramatično mijenja u poslednjih nekoliko decenija. Kontrola kriminaliteta je najvažnija funkcija policije pored drugih brojnih funkcija. Osnovni zadaci uniformisane policije su održavanje javnog reda i mira, zaštita ljudi i imovine. Niti jedan drugi segment policije nije uključen u rješavanje ključnih policijskih problema kao uniformisana policija i to kroz patrolnu djelatnost. Oni u svom radu identifikuju kriminalne aktivosti, identifikuju žrtve, svjedoke, obezbjeđuju dokaze, i po mogućnosti provode određni nivo istrage koja se kreće od neznatnog do ključnog doprinosa mjerenu lišenjem slobode počinioca, pronalaskom stvari i dokaza, prikupljanjem obavijesti, radom u zajednici, pa sve do korištenja informatora. To otvara prostor da će slučaj biti uspješno rješen u kasnijem sudskom postupku. Osnovni smisao upotrebe uniformisanih patrolnih policajaca u preliminarnim istragama je da je njihov broj neuporedivo veći u odnosu na pripadnike kriminalističke policije i kao takvi većinu slučajeva mogu rješiti brže i jeftinije. Policija je kompleksna organizacija što znači da ima više od jednog cilja i više segmenata svoje djelatnosti, od kontrole saobraćaja do najvažnijeg segmenta kontrole kriminaliteta. Segment kontrole kriminaliteta se najčešće procjenjuje kroz stopu lišenja slobode, naročito u slučajevima ozbiljnog kriminaliteta. Istraživanja su pokazala da je najveća stopa otkrivenosti u slučajevima ubistava, zatim slijede silovanja i napadi, dok su razbojništva, provale u stanove, teške krađe i krađe na najnižem nivou efikasnosti otkrivanja iz razloga što se policija u svom radu najviše oslanja na žrtvu, brzinu prijave i njenu sposobnost identifikacije koja u slučajevima kada motiv ličnih odnosa ne postoji postaje komplikovan za rješiti i dokazati. Vrlo rašireno shvatanje je da su rukovoditelji u policiji kao i u bilo kojoj drugoj organizaciji ključni elemenat od kojeg ovise performanse organizacije. U studijama koje su provedene, a prema rezultatima istraživanja vrlo malo performance rukovoditelja igraju ulogu u 183 Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA napredovanju i vrlo je malo onih rukovoditelja koji su napredovali jer su proveli organizacione ili druge promjena. Iako policija za zajednicu radi sada mnogo širi krug poslova nego što su to borba protiv kriminala i održavanje reda od policije se traži da bude spremna da odgovori na sve kritične incidente i da bude u stanju da građanim da informacije o gotovo svim događajima. Odlučivanje o ovome utiče na dislokaciju resursa i prioriteta u radu uključujući i potrebu za bolje obrazovanim pojedincima. Obrazovanost je ključna u slučajevima policijske diskrecije kao suštine policijskog posla. Iako ovo djelo dominantno govori o ovlaštenim službenim licima i njihovim postupcima u radu su date i neke opaske na rad tužilaca. Tužilačka diskrecija je često meta napada i mnogo je alternativnih prijedloga kako da se usmjerava i kontroliše tužilački rad, ali za većinu tih modela nedostaju precizne informacije kao bi se mogle kontrolisati tužilačke odluke. Problem neefikasnosti pravosuđa postaje fokusom značajne pažnje. Danas je unaprijeđeno traganjem za određenim slučajevima kao i povezivanja kompleksnih slučajeva i kriminalističkog procesa. Politika kontrole kriminaliteta košta državu ogromnih resursa, a da pri tome one nema jasnih mjerila učinkovitosti tih programa. Rekli smo da se suzbijanje kriminaliteta vrši na dogmatskom pristupu koji se oslanja na funkcionisanje zatvaranja. Istraživanja alternativnih politika suzbijanja kriminaliteta pokazala su da imaju redukciju kriminaliteta, povećavaju raspon za individualizaciju kazne i specijalnu prevenciju, smanjuju ukupne troškove i jeftinije su od tradicionalne politike zatvaranja. Ove alternativne politike nisu povezane sa inkapacitacijom ili oneposobljavanjen za izvršenjem krivičnih djela što je glavni oslonac zatvaranja, nego su usmjerene na modifikovanje namjera počinitelja da ne čini krivična djela. Što se tiče zatvaranja i inkapacitacije imamo istraživanja koja pokazuju da se od kažnjavanja ne mogu očekivati efekti zastrašivanja na kratki rok i da je odvraćanje nestabilan, dinamičan proces koji je povezan sa represijskom aktivnošću i po vremenu, prostoru, dinamici i intenzitetu. Visoka vjerovatnoća kažnjavanja je povezana sa 184 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici visokom vjerovatnoćom otkrivanja krivičnih djela, a ono je povezano sa okolnostima koje su bitne za izvršenje krivičnih djela. Odvraćanje bazirano na cost-benefit analizi je manipulacija oprotunitetnim troškovima što čini neisplatljivim počinjenje krivičnog djela počiniocu, jer mu se kao prepreke stvaraju neke opasnosti koje su indicirane predkrivičnom situacijom. Percepcija kažnjavanja je neophodan link između objektivne veličine označene kao vjerovatnost kažnjavanja i poštovanja zakona. Kada govorimo o ulozi sankcija u odvraćanju ne smije se ostati samo na ulozi sudova koji ih izriču nego je od ključnog značaja ono što im prethodi, a to je djelatnost policije koja određuje vjerovatnosti otkrivanja djela i počinioca, pa time i vjerovatnost sankcija. Alokacija policijskih resursa i upotreba metoda provođenja zakona i istraživanja krivičnih djela dramatično povećava stopu otkrivenosti krivičnih djela i hapšenja što odvraća od činjenja krivičnih djela. Potrošnja novca na prevenciju kriminala i policiju je povezana je sa odlukama političara da daju veća sredstva krivičnom pravosuđu. Ekonomski uslovi i ritam kako ekonomija oscilira prati i stopa kriminala. Kako se ljudi pomjeraju iz legalne ekonomije ka sivoj ili crnom tržištu da bi preživjeli to se pomjera i statistika kriminala. U radu smo izvršili podjelu kriminaliteta na četiri kategorije koristeći tu podjelu za predmet diskusije u kontekstu odvraćanja i faktora koji utiču na njega. To su politički kriminal i kriminal bijelog okovratnika, zatim nasilni kriminal, kriminal protiv imovine i kriminal bez žrtve. Kriminal bez žrtve je kriminal u kojem nema zvanične žrtve koja pokreće istragu i to je područje pogodno za crno tržište, tržište drogom, prostitucijom, i sličnim robama i uslugama, kao i kriminalnim biznisima. Kriminalna statistika je usmjerena prije svega na nasilni i vidljivi imovinski kriminalitet. Nemogućnost objašnjavanja kriminaliteta preko jedne jedinstvene teorije i tačno definisanih uslova koji utiču na njega na mikro (individualnom) ili makro (socijalnom) planu posljedično stvara u svijesti većine ljudi sliku kriminaliteta kao nečeg iracionalnog i potpuno neobjašnjivog, osobito 185 Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA kada je on depersonaliziran i pretvoren u nešto što bi se označilo kao kriminalna država. propala država, država kriminala. Na prijavu krivičnog djela utiče ozbiljnost krivičnog djela, vidljivost djela, kao i status počinioca u odnosu na žrtvu, socijalni status koji se ogledu u klasnom status što osobama daje privilegije u toku postupka. Pošto je kriminal dominanto patološka pojava muškaraca koja se kod njih javlja još u dobi maloljetstva, koji spoznaju socijalnu kontrolu i granice ponašanja, da bi sa punoljetsvom on dramatično opao u toj populaciji. Iz toga se može izvući zaključak da se na kriminal može uticati manipulacijom vanjskim makro i mikro varijablama. Neka od tih objašnjenja su da su maloljetnici svjesni posljedica prestanka važenja zakonodavstva za maloljetnike i početka primjena zakona koji važe za punoljetne osobe. Ti zakoni su strožiji što nas navodi na zaključak da odvraćanje prijetnjom kaznom odnosno generalna prevencija nije samo doktrina, nego kod maloljetnika ona stvara učinak. Slučaj se komplikuje kada se slična situacija pogleda u odnosu na punoljetne osobe i kada se shvati da većina krivičnih djela je počinjena od strane povratnika ili recidivista, što vodi zaključku da generalna prevencija sada ne funkcioniše. I upravo na tome se temelji drugi pristup rješavanja problema kriminaliteta, a koji je vezan za zatvaranje poznat pod imenom rehabilitacija. Realizuje se putem mijenjanjem individualnih stavova i sklonosti izvršenju krivičnih djela i povezan je sa nizom individualnih i društvenih faktora. 186 Mehmed Bećić OSMANSKO TANZIMATSKO PRAVO I AUSTROUGARSKI PRAVNI POREDAK U BOSNI I HERCEGOVINI SAŽETAK Druga polovina XIX stoljeća obilježena je reformama pravnog sistema Bosne i Hercegovine. Prvi rezultati u moderniziranju prava postignuti su u okviru osmanskog reformiranog (tanzimatskog) zakonodavstva, da bi nakon austrougarske okupacije taj proces bio nastavljen pod utjecajem austrijskog i ugarskog prava. Ovim radom nastoji se objasniti fenomen primjene osmanskog tanzimatskog prava u okviru novog pravnog poretka koji je gradila Austro-Ugarska u Bosni i Hercegovini. Iako je Austro-Ugarska radila na izgradnji moderniziranog pravnog sistema, koji je trebao biti zasnovan na austrijskom pravu, osmansko pravno nasljeđe preživjelo je u Bosni i Hercegovini, između ostalog, u formi tanzimatskog zakonodavstva. U radu se posebno ispituje fenomen kontinuiteta tanzimatskog zemljišnog prava. Na to se ukazuje kroz primjer osmanskog Zakona o zemljišnoj svojini iz 1858. godine u kontekstu reforme zemljišnoknjižnog sistema u Bosni i Hercegovini. Ključne riječi: Tanzimatsko pravo, Austro-Ugarska, Zakon o zemljišnoj svojini, Gruntovnički zakon. Mr.sc., Viši asistent, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, 187 Mehmed Bećić: OSMANSKO TANZIMATSKO PRAVO I AUSTROUGARSKI PRAVNI POREDAK U BOSNI I HERCEGOVINI UVOD U drugoj polovini XIX stoljeća pravni sistem Bosne i Hercegovine se počeo približavati kontinentalno-evropskoj pravnoj tradiciji. Važnu ulogu u tom procesu odigralo je osmansko reformirano (tanzimatsko) pravo, a kasnije i novo austrougarsko zakonodavstvo. Ovim radom nastoji se objasniti fenomen primjene osmanskog reformiranog (tanzimatskog) zakonodavstva u okviru novog pravnog poretka koji je gradila Austro-Ugarska u Bosni i Hercegovini. U prvom dijelu rada obrađuje se pojam tanzimatskog prava, kao i pitanje njegove primjene u Bosni i Hercegovini nakon 1878. godine. Drugi dio rada fokusiran je na pitanje izgradnje novog austrougarskog pravnog poretka u BiH, dok se posebna pažnja posvećuje primjeni osmanskog zemljišnog prava u kontekstu austrougarske reforme zemljišnoknjižnog sistema u BiH. Pored relevantne domaće i strane literature, u radu su korišteni službeni zbornici zakona i naredbi za Bosnu i Hercegovinu, kao i druge službene publikacije austrougarskih vlasti. U radu je također korištena arhivska građa iz Arhiva Bosne i Hercegovine. 1. Tanzimatsko pravo i njegova primjena u Bosni i Hercegovini nakon 1878. Pravo osmanske države predstavljalo je složen i koherentan sistem pravnih normi. Pored šerijata, kao glavnog izvora prava, u Osmanskom carstvu rano se razvilo i posebno državno pravo. Ono se može definirati kao skup pisanih pravnih normi koje je propisivala osmanska država. U literaturi je ono često označavano kao kanunsko pravo. Taj pojam vezuje se za tursku riječi kanun, koja je korištena za označavanje pravnih propisa 188 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici državnog ili „sekularnog“ prava u okviru osmanskog pravnog sistema.1 Kanuni su, ustvari, predstavljali carske naredbe sa zakonskom snagom, kojima su sultani dopunjavali i mijenjali pravni sistem osmanske države.2 Zbog načina nastanka i svog sadržaja, ovo se pravo ponekad označava i kao običajno pravo,3 odnosno posebno pravo, koje je zajedno sa šerijatskim pravom činilo osnov i okosnicu osmanskog pravnog poretka.4 Kanunsko pravo sadržavalo je šerijatske i običajnopravne elemente, a svoj historijski razvitak prošlo je od prvih zbornika kanuna (kanunama) do prvih pokušaja sekularizacije u XIX stoljeću. U tom smislu, treba razlikovati dvije glavne epohe u razvitku osmanskog državnog prava. Prva epoha odnosi se na razvitak do tanzimata 1839. godine, dok druga epoha obuhvata period poslije 1839. godine.5 U literaturi se prva epoha označava kao predreformni ili klasični period, u kojem je dominantnu ulogu imalo šerijatsko pravo.6 Druga epoha označava se kao proces modernizacije, sekularizacije i pozapadnjavanja osmanskog prava,7 Nastupila je proglasom Hatti šerifa od Gülhane od 3. novembra 1839. godine.8 Osmanski zakoni doneseni u periodu tanzimata nastali su kao rezultat dva zakonodavna metoda. Prvi metod bio je sistematiziranje i prerada postojećeg prava zasnovanog na temelju šerijata i kanunskog prava. Na taj način nastali su na primjer Krivični zakon od 1840. godine, zatim 1 Encyclopedia of the Ottoman Empire, Gábor Ágoston and Bruce Masters, Facts on File, New York, 2009., 306. 2 Mehmed Begović, "Izvori turskog prava od XIV do XIX veka", Istorijski časopis: organ Istorijskog instituta SAN, God. 1966-1967., Knj. 16-17., 48. 3 Mehmet Akif Aydin, "Pravo kod Osmanlija“, u: Historija osmanske države i civilizacije, priredio Ekmeleddin Ishanoglu, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004., 515-534. 4 Doğan Gün, "Überlegungen zum Rechtswesen im klassischen osmanischen Staat", OTAM (Ankara Üniversitesi Osmanli Tarihi Araştirma ve Uygulama Merkezi Dergisi), Issue 17., 2005., 279-294. 5 Ebu Ula Mardin, "Razvoj šerijatskog prava u Osmanskoj carevini", u: Studije o šerijatskom pravu i institucijama, Fikret Karčić, El-Kalem i Centar za napredne studije, Sarajevo, 2011., 282-283. 6 Gülnihal Bozkurt, "Review of the ottoman legal system“, OTAM (Ankara Üniversitesi Osmanli Tarihi Araştirma ve Uygulama Merkezi Dergisi), Issue 3., 1990., 115. 7 Avi Rubin, "Ottoman Judical Change in the Age of Modernity: A Reappraisal", History Compass, Volume 7, Issue 1, 2009., 121-122. 8 Josef Matuz, Osmansko carstvo, Školska knjiga, Zagreb, 1992., 139. 189 Mehmed Bećić: OSMANSKO TANZIMATSKO PRAVO I AUSTROUGARSKI PRAVNI POREDAK U BOSNI I HERCEGOVINI Zakon o zemljišnoj svojini od 1858. godine, te čuveni Osmanski građanski zakonik (Medžella) postepeno izdavan od 1869. do 1876. godine. Drugi zakonodavni metod sastojao se u recipiranju evropskih, uglavnom francuskih zakona. Ovim metodom reformirano je na primjer krivično pravo (Krivični zakon od 1858.), trgovačko pravo, pravo državljanstva, te veliki dijelovi procesnog prava.9 Svi tanzimatski zakoni objavljeni su u službenom osmanskom zborniku zakona pod nazivom Dustur (Kodeks), a kasnije su prevedeni i na francuski jezik.10 Tanzimatsko pravo ostalo je na snazi u Bosni i Hercegovini i nakon 1878. godine. U tom smislu je historijsko-pravna nauka još ranije konstatirala da su poslije uspostavljanja austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini zadržane brojne institucije osmanskog prava.11 Osnovno zakonodavno načelo austrougarske uprave u BiH predviđalo je primjenu postojećeg osmansko-bosanskog prava sve dok se ono ne izmijeni novim propisima. Takav pristup ozakonjen je u naredbama donesenih neposredno poslije okupacije, kao što su Provizorni djelokrug rada poglavara Zemaljske vlade od 29. oktobra 1878. godine,12 zatim Naredba Zajedničkog ministarstva o uređenju pravosudne uprave od 29. decembra 1878. godine,13 te Naredba Zemaljske vlade u Sarajevu o organizaciji sudova od 30. decembra 1878. godine.14 Uporedo sa primjenom „starog prava“, radilo se na izdavanju novih zakonskih i Gottfried Plagemann, Von Allahs Gesetz zur Modernisierung per Gesetz – Gesetz und Gesetzgebung im Osmanischen Reich und der Republik Türkei, Deutsch-Türkisches Forum für Staatsrechtslehre, Lit Verlag, Berlin, 2009., 102-103. 10 Ebu Ula Mardin, "Razvoj šerijatskog prava u Osmanskoj carevini", 282-283. 11 Mustafa Imamović, "Pravni sistem i zakonodavstvo Bosne i Hercegovine 1878-1914.", Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, Poseban otisak iz br. 1-3, Beograd, 1972., 239. 12 Provisorischer Wirkungskreis des Chefs der Landesregierung in Bosnien und der Hercegovina, Sammlung der für Bosnien und die Hercegovina erlassenen Gesetze, Verordnungen und Normalweisungen, I Band, Allgemeiner Theil, Wien, 1880., 10-14. (u daljem tekstu citira se kao „Sammlung I“). 13 Sammlung der für Bosnien und die Hercegovina erlassenen Gesetze, Verordnungen und Normalweisungen, II Band, Justizverwaltung, Wien, 1881., 3. (Ovaj zbornik u daljem tekstu se citira kao „Sammlung II“.). 14 Sammlung II, 5.; uporedi: Sammlung II, 15.) 9 190 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici drugih propisa kojima bi se postepno reformirao i nadogradio postojeći pravni poredak u zemlji. Oprezna normativna politika Austro-Ugarske bila je društveno, pravno i historijski opravdana. Ona bi se mogla obrazložiti prvenstveno administrativno-tehničkim problemima vezanim za reformu pravnog sistema, ali i sui generis državnopravnim položajem BiH, odnosno javnopravnim karakterom okupacije.15 Pri uređenju pravosuđa u Bosni i Hercegovini, Austro-Ugarskoj se prioritetno nametalo pitanje ustanovljavanja važećeg prava u zemlji. U tom smislu je Naredba Zajedničkog ministarstva od 1. januara 1879. godine predviđala formiranje posebne komisije sastavljene od austrougarskih činovnika, muslimanskih učenjaka i zemaljskih pripadnika različitih konfesija, koja je trebala ustanoviti koji su osmanski zakoni stvarno bili u primjeni prije okupacije. Naredba je također predviđala prevođenje osmanskih zakona na zemaljski jezik, za što je predložena upotreba francuskog prijevoda zakona iz Legislation ottomane, kojeg je sastavio Aristarchi Bey.16 Pokazalo se da je pravo koje je Austro-Ugarska zatekla u Bosni i Hercegovini predstavljalo veoma složen sistem normi sastavljen od propisa šerijatskog, milletskog (vjerskog), običajnog i konzularnog prava, nadograđenog tanzimatskim (reformnim) zakonodavstvom.17 Šerijatsko, milletsko i konzularno pravo bila su, u širem smislu, autonomna prava i primjenjivana su uglavnom po personalnom principu u okviru posebnog sudstva. Ovi elementi osmanskog prava mogli su ostati u primjeni i nakon okupacije, bez značajnijih normativnih ili pravno-tehničkih poduhvata austrougarskih vlasti. O sui generis državnopravnom položaju BiH, vidi: Norbert Wurmbrandt, Die rechtliche Stellung Bosniens und der Herzegowina, Franz Deuticke, Leipzig und Wien, 1915., 8-25. 16 Sammlung II, 8. 17 Vidi: Eduard Eichler, Das Justizwesen Bosniens und der Hercegovina, Landesregierung für Bosnien und die Hercegovina, Wien, 1889., 1-101. 15 191 Mehmed Bećić: OSMANSKO TANZIMATSKO PRAVO I AUSTROUGARSKI PRAVNI POREDAK U BOSNI I HERCEGOVINI Za razliku od toga, državno (tanzimatsko) zakonodavstvo imalo je teritorijalno važenje. Ono se prije okupacije primjenjivalo na sve osmanske podanike bez obzira na vjersku pripadnost, a takav status trebalo je zadržati u Bosni i Hercegovini i nakon 1878. godine. S obzirom da su upravni organi i redovni sudovi poslije okupacije doživjeli značajne strukturalne i personalne izmjene (sudijska mjesta pupunjena su austrougarskim činovnicima, sudovi su reorganizirani, uvedeno je novo procesno pravo i dr.), okupacione vlasti su morale da ulože značajne napore u pogledu sankcioniranja i pravno-tehničkog pripremanja tanzimatskog zakonodavstva, kako bi se ono moglo primjenjivati i u novonastalim prilikama. Zemaljska vlada u Sarajevu radila je na rješavanju brojnih pitanja neophodnih za primjenu osmanskih zakona. To potvrđuju i arhivski izvori. Tako su na primjer na sjednici održanoj 12. maja 1881. godine, kojoj su prisustvovali predsjedavajući Ludwig Scheuer, sudija Vrhovnog suda Nikolaus Predoević, predsjednik Okružnog suda Ferdinand Sonnleithner, vladini savjetnici Hörmann, Eichler i Kvassay, kadija Nezir Škaljić, te pisar Arthur Jordan, raspravljana pitanja vezana za primjenu osmanskih zakona. Na sjednici je zaključeno da se pod „važećim zakonima“ o kojima govore Naredba od 30. decembra 1878. godine i drugi propisi kojima je sankcionirana primjena osmanskog zakonodavstva, trebaju podrazumijevati isključivo zakoni sadržani u Dusturu.18 Tokom 1879. i 1880. godine, Zemaljska vlada je prevela brojne zakone i naredbe iz Dustura, te ih ponovno objavila u formi posebnih naredbi.19 Među tim propisima bili su Zakon o zemljišnoj svojini od 1858.,20 zatim Zakon o tapijama od 1859. godine,21 Instrukcija o tapijama za vakufe od 18 Arhiv BiH, ZVS-11, zakonodavstvo, 1881., 24/19. Eduard Eichler, Das Justizwesen Bosniens und der Hercegovina, 173. 20 Izdat Naredbom br. 16762 od 27. augusta 1879. godine, Sammlung II, 275. 21 Izdat Naredbom br. 22440 od 17. oktobra 1879., Sammlung II, 300. 19 192 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici 1864. godine,22 dijelovi Medželle o izvršenju na pokretnim i nepokretnim stvarima mulk vlasništva,23 te Zakon o tapijama (emlak) za mulk nekretnine od 1874. godine.24 Ovi su propisi uvršteni u zbornik pod naslovom Sammlung der für Bosnien und die Hercegovina erlassenen Gesetze, Verordnungen und Normalweisungen (Zbornik zakona, naredbi i normativa izdatih za Bosnu i Hercegovinu), koji je sredinom 1881. godine dostavljen svim sudovima i upravnim organima u Bosni i Hercegovini.25 Zbornik je, pored iznova objavljenih tanzimatskih zakona koje je izdala Zemaljska vlada, sadržavao i druge tanzimatske zakone, naredbe i instrukcije u prijevodu na njemačkom jeziku. Najveći broj osmanskih propisa bio je uvršten u drugi tom pod naslovom Justizverwaltung (Uprava pravosuđa). Taj dio zbornika sadržavao je preko šezdeset tanzimatskih zakona, uglavnom zemljišnog i vakufskog,26 zatim trgovačkog,27 te proceduralnog prava.28 Na taj način je sudijama redovnih sudova i drugim činovnicima uprave i pravosuđa bilo omogućeno da se upoznaju sa sadržajem osmanskog tanzimatskog prava. Time je tanzimatsko zakonodavstvo i faktički postalo primjenjivo u praksi. 2. Austrougarski pravni poredak u Bosni i Hercegovini Primjena postojećeg osmansko-bosanskog prava nakon 1878. godine pokazala je svoje nedostatke. O tome svjedoče i službeni izvori austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini. Tako se na primjer u Izvještaju o upravi Bosne i Hercegovine od 1906. godine navodi da je preuzeto osmansko zakonodavstvo sadržavalo praznine, te da o važnim 22 Izdata Naredbom br. 24584 od 4. novembra 1879. godine, Sammlung II, 327. Izdati Naredbom br. 4424 od 28. februara 1880. godine, Sammlung II, 491. 24 Izdat Naredbom br. 5782 od 8. maja 1880. godine, Sammlung II, 372. 25 Eduard Eichler, Das Justizwesen Bosniens und der Hercegovina, 174. 26 Sammlung II, 275–394. 27 Trgovački zakon od 1860. (Handelsgesetz vom 9. Scheval 1276) i drugi. (Sammlung II, 395–472.). 28 Sammlung II, 473–514. 23 193 Mehmed Bećić: OSMANSKO TANZIMATSKO PRAVO I AUSTROUGARSKI PRAVNI POREDAK U BOSNI I HERCEGOVINI pitanjima i pravnim odnosima nije postojala jasna zakonska regulacija. U Izvještaju je također naglašeno da pojedini zakoni u Bosni i Hercegovini nisu bili u primjeni, te da je u narodu živjelo često drugačije pravno poimanje od onoga sadržanog u osmanskim zakonima.29 Zato je Austro-Ugarska, pored sankcioniranja osmanskog zakonodavstva, vrlo brzo pristupila izdavanju novih zakona, čime je bio započet proces nadogradnje pravnog sistema Bosne i Hercegovine. Osmanski propisi postepeno su mijenjani novim pravom, prilagođenog potrebama nove uprave i novonastalim društveno-ekonomskim uslovima u zemlji. Prvi rezultati zakonodavne aktivnosti Austro-Ugarske zabilježeni su na polju materijalnog i procesnog krivičnog prava. Novi Krivični zakon za Bosnu i Hercegovinu sankcioniran je već 26. juna 1879. godine,30 a Zakon o krivičnom postupku 31. augusta 1881. godine.31 Oba zakona rađena su na osnovu austrijskog krivičnog zakonodavstva. Ustvari, to je bila uobičajena formula kod izdavanja zakona za Bosnu i Hercegovinu. Novi zakoni su rađeni po uzoru na odgovarajuće austrijsko, odnosno ugarsko pravo, uz određene modifikacije i prilagodbu sudstvu i općenito prilikama u Bosni i Hercegovini. Tako je na primjer izrađeno i novo rudarsko zakonodavstvo, tj. Rudarski zakon za Bosnu i Hercegovinu (donesen 14. maja 1881. godine)32 i Rudarnički red (donesen 12. oktobra 1881. godine).33 Od sredine 1882. godine Austro-Ugarska je sistematski radila na postepenom zamjenjivanju osmanskog zakonodavstva svojim Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine 1906., C. i Kr. Zajedničko ministarstvo financija, Zagreb, 1906., 33. Strafgesetz über Verbrechen und Vergehen, Sammlung II, 79-162; Eduard Eichler, Das Justizwesen Bosniens und der Hercegovina, 153. 31 Strafprocessordnung, Sammlung II, 191-265. 32 Sbornik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Godina 1881., Sarajevo, 1881., 538. 33 Sbornik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Godina 1881., Sarajevo, 1881., 629. 29 30 194 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici propisima.34 Rezultati velikog zamaha u normativnoj aktivnosti bili su, između ostalog, Građanski parnični postupak za Bosnu i Hercegovinu od 14. aprila 1883. godine,35 koji je predstavljao recepciju austrijskog Nacrta građanskog parničnog postupka iz 1881. godine,36 zatim Trgovački zakon od 7. juna 1883. godine,37 Mjenidbeni zakon,38 te Stečajni red za Bosnu i Hercegovinu.39 Također je reformirano postojeće zemljišno, odnosno stvarno pravo, koje je izdavanjem Gruntovničkog zakona za Bosnu i Hercegovinu od 13. septembra 1884. godine stavljeno u okvire austrijskog gruntovnog sistema.40 Reforme su nastavljene i devedesetih godina XIX stoljeća, ali u nešto slabijem intenzitetu.41 Od značajnijih propisa koji su nastali kao rezultat recepcije austrijskog, odnosno ugarskog prava mogu se navesti još i Zakon o zaštiti vjerovnika od 2. marta 1887. godine, Zakon o željezničkim knjigama od 14. septembra 1894., Zakon o kamatama od 17. juna 1907., Zakon o založnicama i o dionim zadužnicama od 23. juna 1908., Zakon o formi posljednje volje pripadnika svih vjera osim muslimanske od 11. januara 1912. godine i dr.42 Pored recepcije austrijskog (rjeđe ugarskog) prava, Austro-Ugarska je pravni sistem Bosne i Hercegovine pokušala nadograditi i posebnim kodifikacijama bosanskohercegovačkog običajnog prava, s obzirom da se kroz višedecenijsku praksu pokazalo da u narodu živi običajno pravo koje je reguliralo brojne privatnopravne odnose. Zbog toga je Zemaljska vlada odlučila da sastavi poseban građanski zakonik za Bosnu i Hercegovinu Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnjo-politički razvitak BiH od 1878. do 1914., 45. Zbornik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Godina 1884., Sarajevo, 1884., 259-411. 36 Eduard Eichler, Das Justizwesen Bosniens und der Hercegovina, 227. 37 Trgovački zakon za Bosnu i Hercegovinu, Zbornik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Godina 1883., Sarajevo, 1883., 308-439. 38 Mjenidbeni zakon za Bosnu i Hercegovinu, Zbornik zakona i naredaba za BiH, Godina 1883., 450-476. 39 Stečajni red za Bosnu i Hercegovinu, Zbornik zakona i naredaba za BiH, Godina 1883., 623-677. 40 Zbornik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Godina 1886., Sarajevo, 1886., 60. 41 Ferdinand Schmid, Bosnien und die Herzegovina unter der Verwaltung Österreich-Ungarns, Verlag von Veit & Comp., Leipzig, 1914., 134. 42 Bertold Ajsner, O općem građanskom pravu u Bosni i Hercegovini, Preštampano iz „Arhiva“ za pravne i društvene nauke, Beograd, 1920., 4. 34 35 195 Mehmed Bećić: OSMANSKO TANZIMATSKO PRAVO I AUSTROUGARSKI PRAVNI POREDAK U BOSNI I HERCEGOVINI koji bi se zasnivao na narodnom običajnom pravu.43 Kao rezultat ovih kodifikatorskih napora nastali su u drugoj deceniji XX stoljeća Nacrt zakona o porodičnom pravu i Nacrt zakona o nasljednom pravu. Međutim, zbog izbijanja Prvog svjetskog rata, nacrti nisu ozakonjeni, a kodifikatorski radovi Zemaljske vlade su obustavljeni.44 Opisana zakonodavna aktivnost dovela je do toga da je samo određen broj osmanskih zakona do kraja austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini ostao na snazi.45 No, iako je izmijenjena slika pravnog sistema Bosne i Hercegovine, veliki dijelovi osmanskog prava i dalje su ostali na snazi. Pored šerijatskog, milletskog i običajnog prava, koji su regulirali uglavnom porodično i nasljedno pravo, na snazi se fragmentarno održalo i tanzimatsko zakonodavstvo. Kontinuitet u važenju tanzimatskog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini najbolje se očituje na primjeru zemljišnog prava, odnosno Zakona o zemljišnoj svojini iz 1858. godine. 3. Kontinuitet tanzimatskog prava na primjeru Zakona o zemljišnoj svojini iz 1858. Osmanski Zakon o zemljišnoj svojini (Erazi kanunamesi) u pravnoj nauci općenito je poznat kao Ramazanski zakon, jer je donijet sedmog dana mjeseca ramazana 1274. godine po muslimanskom, odnosno 1858. godine po gregorijanskom kalendaru.46 To je, ustvari, bio „prvi moderan, sveobuhvatan i univerzalno primjenjiv zemljišni zakon u Osmanskom carstvu“.47 Svrha i smisao njegovog donošenja bili su i u literaturi Vojislav Spaić, "Nasljednopravni običaji u Bosni i Hercegovini nakon austro-ugarske okupacije", Radovi, Knjiga XXXII, Odjeljenje društvenih nauka, Knjiga 11., Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1967., 86. 44 Vojislav Spaić, "Nasljednopravni običaji u Bosni i Hercegovini nakon austro-ugarske okupacije", 86-87. 45 Eugen Sladović, Upravna nauka i upravno pravo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1916., 81. 46 Mustafa Imamović, Uvod u historiju i izvore bosanskog prava, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2006., 66-67. 47 E. Atilla Aytekin, "Agrarian Relations, Property and Law: An Analysis of the Land Code of 1858 in the Ottoman Empire", Middle Eastern Studies, Vol. 45, No. 6, 2009., 935. 43 196 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici predmet diskusija. Dok su neki autori naglašavali da je cilj Zakona bila uspostava „centralne birokratske kontrole nad državnom zemljom i općenito zemljišnim odnosima, te osiguranje agrarnih izvora prihoda za državnu blagajnu“,48 drugi su isticali da je Zakon jednostavno regulirao i modernizirao osmanski sistem zemljišnih odnosa bez da ih je suštinski mijenjao.49 Takav stav zauzela je i historijsko-pravna nauka u Bosni i Hercegovini. U tom smislu je prihvaćena konstatacija da Ramazanskim zakonom izvršena kodifikacija osmanskog zemljišnog prava koje je zatekao Hatti šerif od Gülhane,50 odnosno da je njime kodificiran i legaliziran historijski razvitak u stvaranju pune individualne svojine.51 Zakon o zemljišnoj svojini razlikovao je, prema njihovoj pravnoj prirodi, pet kategorija zemljišne svojine. Dvije glavne kategorije bile su mulk (privatno vlasništvo) i mirije (državno vlasništvo), dok su ostale kategorije činile mevkufe ili vakufske zemlje, metruke ili općinske zemlje, te mevat ili puste i neupotrebljive zemlje.52 Zakon je regulirao najvećim dijelom pravne odnose mirije, mevat i metruke zemljišta, dok je mulk kategoriju regulirao samo u onim slučajevima u kojima te nepokretnosti stoje u vezi sa mirijskim zemljištem.53 Zemljišnoknjižni sistem Ramazanskog zakona oslanjao se na instituciju tapije kao osnovnim instrumentom za dokazivanje i prijenos stvarnih prava na nekretninama. Tapije su bile dodatno uređene posebnim zakonima iz vremena tanzimata.54 48 Denise Jorgens, "A Comparative Examination of the Provisions of the Ottoman Land Code and Khedives Sa´id´s Law of 1858", u: New Perspectives on Property and Land in the Middle East, Edited by Roger Owen, Harward Center for Middle Eastern Studies, Cambridge, 2000., 108. 49 Haim Gerber, The social origins of the modern Middle East, Lynne Rienner Publishers, Boulder, Colorado, 1987., 72. 50 Mustafa Imamović, Uvod u historiju i izvore bosanskog prava, 66-67. 51 Vojislav Spaić, Zemljišnoknjižni sistem u Bosni i Hercegovini za vrijeme Turaka, Poseban otisak iz „Istorijsko-pravnog zbornika“ sv. 3-4, Sarajevo, 1950., 30. 52 Haim Gerber, The social origins of the modern Middle East, 67. 53 Ljudevit Farkaš, "Zakon od 7. Ramazana 1274 (1858) o zemljišnom posjedu (sa zakoni i naredbami, stojećimi s njime u tiesnom savezu)", Mjesečnik Pravničkoga društva u Zagrebu, Godina XVII, 1891., 377. 54 Vojislav Spaić, Zemljišnoknjižni sistem u Bosni i Hercegovini za vrijeme Turaka, Poseban otisak iz „Istorijsko-pravnog zbornika“ sv. 3-4, Sarajevo, 1950., 30-31. 197 Mehmed Bećić: OSMANSKO TANZIMATSKO PRAVO I AUSTROUGARSKI PRAVNI POREDAK U BOSNI I HERCEGOVINI Austrougarskim vlastima bilo je jasno da bi svako ozbiljnije narušavanje postojeće pravne prirode i kategorizacije zemljišta moglo unijeti pometnju u unutrašnjem pravnom prometu i poretku, a u pogledu agrarnih odnosa imati političke posljedice i konotacije. U tom smislu je osmansko zemljišno zakonodavstvo ostalo, uz određene modifikacije, osnovna normativna podloga zemljišnog prava u Bosni i Heregovini i za vrijeme austrougarske uprave.55 Najznačajniji korak u tom pogledu učinjen je izdavanjem Gruntovničkog zakona za Bosnu i Hercegovinu od 13. septembra 1884. godine, kojim su potvrđene i legalizirane institucije osmanskotanzimatskog zemljišnog prava. Ovaj zakon je inače regulirao uspostavu gruntovnih knjiga (gruntovnica) koje su trebale zamijeniti postojeći osmanski sistem tapija u BiH, a rađen je po uzoru na austrijski Gruntovni zakon od 25. jula 1871. godine.56 Usklađivanje gruntovnice sa institucijama osmanskog zemljišnog i stvarnog prava bio je jedan od najvažnijih zadataka koji se postavio komisiji zaduženoj za izradu Gruntovničkog zakona. Taj zadatak je riješen Općim ustanovama koje su obuhvatale prvih jedanaest članova Gruntovničkog zakona. U prvom članu Zakona propisano da se pravna priroda u gruntovnici upisanih nekretnina i objekata koji se na njima nalaze, kao i valjanost pravnih poslova koji se njih tiču prosuđuju prema ustanovama Zakona o zemljišnoj svojini od 1858. godine.57 To je značilo da osmanska kategorizacija zemljišta i njihova pravna priroda ostaju na snazi, čime su ujedno konzervirane i brojne druge ustanove osmanskog zemljišnog prava. Vidi: Ljudevit Farkaš, "Zemljišno zakonodavstvo u Bosni i Hercegovini", Arhiv za pravne i društvene nauke, Drugo kolo, Knjiga XI (XXVIII), Br. 3., 1925., 178. 56 Stefan Posilović, Das Immobilar-Recht in Bosnien und Hercegovina, Agram, 1894., 206. 57 Zbornik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Godina 1886., Sarajevo, 1886., 60. 55 198 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Zakon je propisao da se posjednik mirijskog zemljišta u gruntovnicu upisuje kao vlasnik, kao i kod mulk kategorije,58 s tim da se vodilo računa o pravnoj prirodi nekretnina koja je u gruntovnici također evidentirana. Za vakufe su određena posebna pravila upisa u gruntovnicu,59 dok su nekretnine metruke i mevat kategorije trebale da budu knjižene kao vlasništvo bosanskohercegovačkog zemaljskog erara. Uz to je bilo predviđeno da će se zemljišta koja su oduvijek pripadala pojedinim općinama prenijeti u njihovo vlasništvo.60 Od ustanova Ramazanskog zakona koje su ostale na snazi mogu se na ovom mjestu navesti odredbe o nevažnosti testamentalnog raspolaganja mirijskim zemljištem, propisi o zakonskom nasljednom redu kod nasljeđivanja mirijskog zemljišta, odredbe o zakonskom pravu prekupa mirijskih i mulk nekretnina i tako dalje.61 Zadržano je i načelo o neophodnosti odobrenja države za otuđenje mirijskih nekretnina (član 4.),62 koje će tek kasnije biti ukinuto Zakonom od 29. decembra 1912. godine.63 Međutim, iako je načelno zadržao osmansku pravnu prirodu i kategorizaciju nekretnina, Gruntovnički zakon je ipak „dosta duboko Mihajlo Zobkow, svojevremeno sudija Vrhovnog suda u Sarajevu, u jednom članku je napisao da ovaj način knjiženja nije „u skladu sa duhom i slovom člana 3. Zakona od 7. ramazana 1274. godine“, jer je u gruntovnicu trebala biti upisana država kao vlasnik, odnosno da se pored toga upišu posjednici kao uživaoci. Međutim, očito su pri tome bili mjerodavni državnopravni razlozi. Kao vlasnik se nije mogla upisati Austro-Ugarska, koja je imala samo faktičku vlast i upravu u BiH, a s druge strane nije se moglo dopustiti da se kao vlasnik upiše osmanska država. Tako su veliki državni (mirijski) zemljišni posjedi dodijeljeni posjednicima u vlasništvo. Nakon aneksije BiH to stanje se nije moglo preinačiti, jer je proces uspostave gruntovnica u cijeloj zemlji bio završen. (Mihajlo Zobkow, Primjenjivanje austrijskog Općeg građanskog zakonika u Bosni i Hercegovini, Preštampano iz Mjesečnika, Zagreb, 1921., 11.). 59 Vidi: Ljudevit Farkaš, "Vakuf-nepokretnosti u Bosni i Hercegovini: Da li je gruntovnički upis nekretnina vakufskog svojstva, po § 24 gruntovničkog zakona za Bosnu i Hercegovinu, ispravan s obzirom na prirodu i svojstvo vakufa?", Arhiv za pravne i društvene nauke, Knjiga 27., God. XV, Drugo kolo, Beograd, 1925., br. 5. i 6., 321-333. 60 Bertold Ajsner, O općem građanskom pravu u Bosni i Hercegovini, 16. 61 Erläuternde Bemerkungen zu dem Entwurfe eines Grundbuchs-Gesetzes für Bosnien und die Hercegovina, Sarajevo, 1890., 13-14. 62 Zbornik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Godina 1886., Sarajevo, 1886., 60. 63 Gesetz vom 29. Dezember 1912., betreffend die Aufhebung einiger Bestimmungen des Gesetzes über den Grundbesitz vom 7. ramazan 1274., Gesetz- und Verordnungsblatt für Bosnien und die Hercegovina, Jahrgang 1913., Sarajevo, 1913., 44-45. 58 199 Mehmed Bećić: OSMANSKO TANZIMATSKO PRAVO I AUSTROUGARSKI PRAVNI POREDAK U BOSNI I HERCEGOVINI dirao“ u osmansko zemljišno zakonodavstvo. Određene institucije osmanskog zemljišnog i stvarnog prava su izmijenjene ili su potpuno ukinute.64 Pored tapija, na čije mjesto je stupila gruntovna uknjižba,65 ukinute su i osmanske forme zalaganja nekretnina (umjesto toga uvedena je hipoteka),66 kao određene druge ustanove.67 Moglo bi se kazati da su ukinute one institucije osmanskog zemljišnog prava koje su bile u suprotnosti sa načelima moderne (austrijske) gruntovnice. O praktičnoj primjeni osmanskog Zakona o zemljišnoj svojini tokom austrougarske uprave svjedoče i odluke redovnih sudova u Bosni i Hercegovini, odnosno Vrhovnog suda u Sarajevu. Kao primjer navodimo Odluku od 13. jula 1901. godine, u kojoj je Vrhovni sud odlučivao o pravnom položaju odsutnog, odnosno nestalog nasljednika. U odluci Suda se jasno navodi da se „u odnosu na njegov nasljedni dio u mirijskim nepokretnostima u Bosni i danas primjenjuju propisi člana 58. Ramazanskog zakona...“68 ZAKLJUČAK Druga polovina XIX stoljeća označila je početak reformi pravnog sistema Bosne i Hercegovine. Prvi rezultati u moderniziranju prava postignuti su u okviru osmanskog tanzimatskog zakonodavstva, da bi nakon austrougarske okupacije ovaj proces bio nastavljen pod velikim utjecajem austrijskog i ugarskog prava. Bertold Ajsner, O općem građanskom pravu u Bosni i Hercegovini, 16. Stefan Posilović, Das Immobilar-Recht in Bosnien und Hercegovina, 207. 66 O hipotekarnom pravu u Bosni i Hercegovini, vidi: Franjo Kruszelnicki, Osnovi hipotekarnoga prava po Općem građanskom zakoniku s obzirom na Gruntovnički zakon za Bosnu i Hercegovinu, Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1914. 67 Erläuternde Bemerkungen zu dem Entwurfe eines Grundbuchs-Gesetzes für B-H, 14-15.; Bertold Ajsner, O općem građanskom pravu u Bosni i Hercegovini, 17 68 Praejudicienbuch in Civilsachen, Band V, Sammlung der Entscheidungen aus den Jahren 1900, 1901 und 1902, Obergericht für Bosnien und die Hercegovina, Sarajevo, 1903., odluka br. 169. 64 65 200 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Ipak, novi austrougarski pravni poredak u Bosni i Hercegovini ostao je obilježen i osmanskim pravom. Iako je Austro-Ugarska postepeno gradila jedan modernizirani pravni sistem, koji se zasnivao mahom na tadašnjem austrijskom pravu, osmansko pravno nasljeđe preživjelo je u različitim formama. Ono je ostalo na snazi kao personalno pravo (šerijatsko pravo i vjersko pravo nemuslimana), ali i u formi tanzimatskog zakonodavstva. Tanzimatski zakoni su poslije okupacije sankcionirani i prevedeni na njemački jezik, da bi kasnije postepeno bili nadopunjeni i zamijenjeni novim (austrougarskim) zakonodavstvom. U radu je posebno ukazano na fenomen kontinuiteta tanzimatskog prava u Bosni i Hercegovini, koji je bio najviše izražen na području zemljišnog prava. Ova teza je potvrđena na primjeru Zakona o zemljišnoj svojini iz 1858. godine. Konstatirano je da je sa osnivanjem gruntovnica postepeno izumirala osmanska institucija tapija, ali da je istovremeno novi Gruntovnički zakon zadržao osmansku kategorizaciju i pravnu prirodu zemljišta, te ih ugradio u okvire austrijskog instituta gruntovnice. 201 Šejla Maslo Čerkić KONCEPT PRAVIČNOSTI KAO UNIVERZALNI MODEL USKLAĐIVANJA PRAVA I STVARNOSTI SAŽETAK Pravičnost kao jedan od modela usklađivanja prava i stvarnosti prisutan je kroz historiju u svim velikim pravnim sistemima. Rimski aequitas, koji je svoju konkretnu realizaciju dobio kroz aktivnost pretora i djelovanje u skladu s principima bona fides i aequitas, engleski equity law koji se razvio kao paralelni sistem prava i sudstva u nadležnosti lorda kancelara, te institucija mazalima kao oblika dijeljenja univerzalne pravde u islamskoj državi, imaju svoje zajedničke karakteristike, ali i specifičnosti. Cilj rada je analizirati na koji način je pravni poredak djelovao u situacijama kada postojeći sistem prava i sudstva nije davao adekvatna rješenja u konkretnim slučajevima, te potvrditi tezu da je u svim velikim pravnim sistemima u takvim situacijama došlo do pojave alternativnih oblika osiguranja pravde i pravičnosti. Ključne riječi: pravičnost, equity law, ius honorarium, šerijatsko pravo, mazalim. UVOD U svakom je pravnom sistemu u toku njegovog razvoja postojao određeni stepen konflikta između važećeg prava i redovnog sudskog sistema, s jedne, i želje za odstupanjem od tog prava radi općih interesa i zadovoljenja pravde, s druge strane. Konstantni sukob između strogog i pravičnog ispoljio se na razne načine u različitim sistemima. Zajedničko za sve modele jeste da je strogo poštivanje slova zakona i, usko govoreći, Mr. sc., Pravni fakultet Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru. * 203 Šejla Maslo Čerkić: KONCEPT PRAVNIČNOSTI KAO UNIVERZALNI MODEL USKLAĐIVANJA PRAVA I STVARNOSTI stavljanje forme ispred suštine uvijek dovelo do pojave alternativnih oblika osiguranja pravde i pravičnosti. Usklađivanje prava i stvarnosti, približavanje ideala realitetu ostvarivalo se na različite načine kroz historiju, a uvažavanje interesa pravičnosti je jedan od njih.1 Borba između strogog slova zakona i ostvarenja pravičnosti je stara koliko i samo pravo. Iako je terminologija promijenjena, pa tako danas radije govorimo o odnosu između pravne sigurnosti i pravde (u konkretnom slučaju), umjesto o odnosu između ius strictum i ius aequm, u oba slučaja je vidljivo da se radi o dva različita aspekta prava.2 Na jednoj strani je javni interes za jasnim, jednakim i predvidljivim pravnim pravilima koji će usmjeriti ponašanje pojedinaca u cilju izbjegavanja sukoba sa zakonom i realne procjene ishoda sudskog postupka. Drugi aspekt odgovara na potrebe konkretnog slučaja, uvažavajući njegove specifične i potencijalno jedinstvene okolnosti. Pravna sigurnost zahtijeva zakonodavstvo, dok pravda u konkretnom slučaju zavisi od sudske presude. Pravni sistem sa svojim utvrđenim i teško promjenjivim modelima pravne zaštite sporo reaguje na društvene promjene. Ostvarenje pravičnosti, kao glavni zahtjev efikasnog pravnog sistema, u tom je smislu često dovedeno u pitanje. Iz tog su se razloga kroz historiju iznalazili različiti vanredni ili paralelni sistemi sudstva, koji bi mogli odgovoriti bilo na kršenje principa pravičnosti i dobre vjere od strane redovnih sudova, bilo na promijenjene društvene okolnosti koje su uvjetovale i nova pravna rješenja. Veliki pravni sistemi, rimski, engleski 1 Tako su se, prema Henriju S. Meinu, prvo pojavile pravne fikcije kao sredstvo izmjene dejstva zakona bez stvarne izmjene njegove forme. Nakon pravnih fikcija sljedeća po hronološkom redu pojavila se pravičnost, čiji se autoritet zasnivao na uzvišenim principima koji su po hijerarhiji iznad svakog važećeg zakona. Nakon pravičnosti uslijedilo je zakonodavstvo kao efikasan i radikalan model usklađivanja prava i stvarnosti. Autoritet zakona, za razliku od pravičnosti, ne zasniva se na uzvišenim principima, nego na autoritetu organa koji ga je donio. H. S. Maine, Ancient law: its connection with the early history of society, and its relation to modern ideas, London 1861, 25-28. 2 P. H. Neuhaus, „Legal certainty versus equity in the conflict of laws“, Law and Contemporary Problems 28, 4/1963, 795. 204 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici i šerijatski, su svaki na svoj način dali konkretni odgovor na nedostatke redovnog pravnog i sudskog sistema.3 U nastavku će biti analizirani razlozi uspostavljanja sistema zasnovanog na pravičnosti u svakom od ovih sistema, model ostvarenja zaštite na osnovu pravičnosti u konkretnom slučaju, te će biti utvrđene sličnosti i razlike u ostvarenju pravičnosti u okviru ova tri velika pravna sistema. 1. Koncept pravičnosti u rimskom pravu Pojmu pravičnosti od davnina su se davala različita religijska, filozofska, društvena i pravna značenja. Rimljani su svoje izvorno značenje aequum, koje je podrazumijevalo fizičku jednakost i proporcionalnost, modifikovali pod grčkim utjecajem. Pojam aequitas počeo se povezivati s pojmom prirodnog prava ius naturale, te je stajao kao spona između rimskog ius civile i ius gentiuma, prava svojstvenog svim narodima.4 Grčki koncept modifikovan je na način da su Rimljani kroz djelatnost pretora stvorili sistem prava zasnovan na pravičnosti. Ovaj sistem, poznat kao ius honorarium, postavio je primjer na koji je način moguće ublažiti negativne posljedice krutog i neodgovarajućeg legisakcionog postupka. Od zakona Lex Aebutia iz 2. vijeka p. n. e. formularni postupak postaje jedini važeći sudski postupak, s važnom ulogom pretora u njegovom prvom dijelu. Kroz svoju nadležnost odobravanja ili uskraćivanja prava na tužbu, rukovodeći se principima dobre vjere i pravičnosti, pretor je davao zaštitu novim odnosima, koji do tada nisu bili pravno zaštićeni. 1.1. Razlozi uspostavljanja S obzirom da je osnova ius civilea nastala u najstarijem periodu rimske države, ovo pravo je po svojim karakteristikama bilo konzervativno i Š. Maslo, „Usklađivanje prava i stvarnosti: koncept pravičnosti u historijsko-komparativnoj perspektivi“, magistarski rad, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, 2010, 7. 4 G. L. McDowell, Equity and the Constitution, The University of Chicago Press, Chicago 1982, 19. 3 205 Šejla Maslo Čerkić: KONCEPT PRAVNIČNOSTI KAO UNIVERZALNI MODEL USKLAĐIVANJA PRAVA I STVARNOSTI strogo formalističko. Postojala je uska povezanost s religijom. Odgovaralo je zatvorenoj kućnoj privredi iz vremena kad je Rim bio siromašna država. U razdoblju kasne republike, rimska država doživljava vrhunac u eknomskom i političkom smislu. Dolazi do razvoja robnonovčanih odnosa, bankarstva i svih oblika novčarskog poslovanja. Skoro cijeli antički svijet postaje jednistveno trgovačko područje 5, a ekonomski razvoj prate i korjenite društvene promjene. Formalizam i primjena ius civilea isključivo na rimske građane po načelu personaliteta, sve više udaljavaju njegova pravna rješenja i sudski postupak od potreba stvarnosti. Tako Gaj u Institcijama kaže da je "postepeno legisakcioni postupak postao omražen, jer je, zbog pretjerane sitničavosti starih, gubio spor onaj koji bi i najmanje pogriješio u formi".6 Imajući u vidu da je uživanje materijalnih prava zavisilo od mogućnosti njihove zaštite u praksi, odnosno kroz sudski postupak7, postalo je očigledno da je ostvarivanje zaštite bilo izuzetno otežano usljed pretjeranog formalizma. Ukoliko bi stranka upotrijebila pogrešnu legisakciju (legis actiones), njen zahtjev bi bio odbijen. I usljed najmanje pogreške pri poštivanju procesnih zahjteva, pravni lijek bi bio uskraćen, iako je, možda bilo očigledno da je postojalo pravo na zaštitu.8 Drugi problem ovog postupka bio je taj što je, prema načelu personaliteta, bio dostupan isključivo rimskim građanima. Društvene i ekonomske promjene, povećan broj stranaca, te razvoj prometa i trgovine učinile su ovaj postupak neadekvatnim za rimsko društvo. Uveden je novi, fleksibilniji formularni postupak (per formulam), uz koji je i legisakcioni bio u upotrebi sve do 17. g. p. n. e. kada ga je ukinuo August.9 Z. Lučić/M. Šarac, Rimsko privatno pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo 2006, 24. G. 4. 30. The Roman Law Library, http://droitromain.upmf-grenoble.fr/ (13.novembar 2013.) 7 M. Horvat, Bona fides u razvoju rimskog obveznoga prava, Zagreb, Nadbiskupska tiskara 1939, 21. 8 Pravnik Gaj ilustrirao je ovaj strogi formalizam primjerom prema kojem je čovjeku, koji je tužio drugog da mu je posjekao stabla vinove loze (vites), uskraćena pravna zaštita jer je u tužbi upotrijebio riječ "vinove loze" (vites) umjesto riječi "drveća" (arbores) koju je predvidio Zakon dvanaest ploča. Prema: G. 4. 11. The Roman Law Library, http://droitromain.upmf-grenoble.fr/ (13. novembar 2013.) 9 Nakon ovoga je zadržan samo u centumviralnim sudovima i za određene slučajeve koji su uključivali prijetnju nanošenja štete imovini druge osobe (damnum infecti). 5 6 206 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici 1.2. Model ostvarenja Doprinos rimskih pretora razvoju rimskog prava i njegovom utjecaju na savremene pravne sisteme omogućen je kroz uvođenje novog formularnog sudskog postupka. Rezultat aktivnosti pretora bio je ius honorarium kao efikasan model usklađivanja prava i stvarnosti uvažavajući principe pravičnosti i dobre vjere. Prema pravniku Papinijanu pretorsko ili honorarno pravo jeste ono pravo koje su uveli pretori radi pomaganja, dopune ili ispravljanja (staroga) civilnog prava, u općem interesu.10 Iz ove definicije vidljive su tri osnovne funkcije ius honorariuma: - Adiuvare: pomoć civilnom pravu kroz pružanje novih pravnih sredstava osobama koje su već imale pravo na tužbu (npr. interdikt za nasljednika po civilnom pravu koji mu je omogućavao da stekne posjed nad imovinom ostavitelja). - Supplere: dopuna putem pružanja pravnih lijekova osobama koje ih nisu imale prema civilnom pravu (npr. pretor je omogućio udovici da zahtijeva imovinu preminulog supruga ukoliko on nije imao djece ili drugih krvnih srodnika, a umro je bez testamenta. Prema civilnom pravu, u ovakvoj situaciji udovica nije imala mogućnost nasljeđivanja). - Corrigere: ispravljanje, koje uključuje i ograničavanje starog civilnog prava. Ius honorarium pružalo je pravni lijek osobi čak i kad je civilno pravo štitilo neku drugu osobu, ukoliko je pretor to smatrao opravdanim (npr. oporuka ostavitelja nije zadovoljavala formalnosti civilnog prava, ali ju je pretor ipak priznao i omogućio osobi određenoj u testamentu da postane nasljednik). Formalno gledajući, pretor nije imao ovlaštenje da stvara materijalno pravo. Međutim, mijenjajući proceduralna pravila, odnosno dajući zaštitu novim odnosima, a uskraćujući zaštitu zastarjelim, direktno je utjecao i na 10 Ius pretorium est quod praetores introduxerunt adiuvandi, vel supplendi, vel corrigendi, iuris civilis gratia, propter utilitatem publicam. Prema: D. 1. 1. 7. 1. http://droitromain.upmf-grenoble.fr/ (13. novembar 2013.) 207 Šejla Maslo Čerkić: KONCEPT PRAVNIČNOSTI KAO UNIVERZALNI MODEL USKLAĐIVANJA PRAVA I STVARNOSTI stvaranje subjektivnih prava. Ius honorarium u početku se razvijalo prikriveno, koristeći forme starog legisakcionog postupka. Prekretnica u razvoju ius honorariuma bila je donošenje zakona Lex Aebutia u prvoj polovini 2. vijeka p. n. e. (oko 125. g.) kojim je uveden formularni postupak (per formulam), a kojim je pretoru omogućeno uvođenje novih tužbi (actio) za slučajeve koji nisu bili obuhvaćeni starim oblicima tužbi, tzv. legisactiones. S obzirom na nedostatke materijalnog prava i sudskog postupka, pretor je dobio mogućnost da odstupi od pravila ius civilea ukoliko je smatrao da su povrijeđeni principi pravičnosti i dobre vjere, te je tako stvorio fleksibilan sistem, čija je osnovna karakteristika bila neformalnost. Pretor nije bio profesionalni pravnik, tako da su iza njegovih rješenja obično stajali najučeniji pravnici tog vremena. Njihova usaglašena mišljenja i odgovori na pitanja kojim odnosima treba dati zaštitu postala su tako, na posredan način, osnovni izvor prava.11 Ius honorarium postaje priznati dio prava, koji je, pored ius civilea, bilo neophodno izučavati da bi se steklo pravničko obrazovanje.12 Rezultati pretorove aktivnosti brojni su i dalekosežni. Ius honorarium unijelo je promjene u gotovo sve oblasti privatnog prava. U porodičnom pravu omogućilo je licima pod vlašću paterfamiliasa da zaključuju poslove putem tužbi, u srednjem vijeku nazvanih actiones adiecticiae qualitatis. U stvarnom pravu stvorena je vrsta vlasništva nazvana pretorskim ili bonitarnim vlasništvom, s manjim formalizmom u njenom prometu. Pretor je, također, zaslužan za stvaranje instituta državine (possessio). U nasljednom pravu data je prednost krvnom, odnosno kognatskom srodstvu nad agnatskim, što je više odgovaralo promjenama u porodici. U obaveznom pravu stvoreni su pretorski paktovi i bezimeni kontrakti. Uvedena je i kategorija pretorskih delikata kojima su spriječene 11 G. Mousourakis, The Historical and Institutional Context of Roman Law, Laws of The Nations Series, 2003, 187. 12 Ibid., 188. 208 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici prevare i nemoralna postupanja pri zaključenju i izvršenju pravnih poslova. Što se tiče sudskog postupka, uvedene su četiri vrste tužbi iz kojih je vidljiva tehnika stvarnja pravnih pravila. Pretorove actiones bonae fidei su sadržavale klauzulu "ex fide bona" koja je služila kao osnova utuživosti, odnosno osnova tužbe za neke nove obavezne odnose koji su se zasnivali na neformalnim obećanjima, a dotad nisu bili priznati ni pravno sankcionisani.13 Osim toga, procesualna sredstva kao što su interdikti, pretorske stipulacije i povrat u prethodno stanje približila su pravo ideji pravičnosti.14 Kao poseban podsistem prava ius honorarium postojalo je sve do 3. vijeka n. e. kada dolazi do stapanja sva tri pomenuta sistema u jedan, s obzirom da je prestala potreba za njihovim razdvajanjem u praksi.15Ius honorarium osavremenilo je civilno pravo i približilo ga životnim potrebama. Pravnik Marcijal potvrdio je njegov značaj rekavši da je ovo pravo "živi glas ius civilea".16 2. Koncept pravičnosti u engleskom pravu Dio engleskog pravnog sistema koji se naziva equity zasniva se na principima pravičnosti, dobre vjere i savjesti. Sama engleska riječ equity znači pravičnost, odnosno jednakost. Kada je nastao equity sistem, on je podrazumijevao zaštitu prava pojedinaca, ne na osnovu zakona ili strogog precedenta, nego na osnovu ličnog osjećaja pravde onoga koji je odlučivao u svakom konkretnom slučaju. Prema riječima V. Blekstona (Blackstone), "najširi i najefikasniji način otkrivanja stvarnog značenja zakona, kada su riječi nejasne, jeste razmatranje njegovog razloga i duha; ili svrhe koja je potakla samog zakonodavca na njegovo donošenje"17. Jer M. Horvat, „Akcije bonae fidei“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1956, 151. O. Stanojević, Rimsko pravo, bosanskohercegovačko izdanje, Magistrat, Sarajevo 2000, 57. Učeni pravnici i dalje su vodili računa o tome koja pravila pripadaju civilnom pravu, koja honorarnom, a koja ius gentiumu. 16 Ius honorarium viva vox est iuris civilis. Prema: D. 1. 1. 8. The Roman Law Library, http://droitromain.upmf-grenoble.fr/ (12. novembar 2013.) 17 H. W. De Saussure, Reports of Cases Argued and Determined in the Court of Chancery of the State by South Carolina Court of Equity, Cline & Hines, Colombia, S. C. 1817, 34. 13 14 15 209 Šejla Maslo Čerkić: KONCEPT PRAVNIČNOSTI KAO UNIVERZALNI MODEL USKLAĐIVANJA PRAVA I STVARNOSTI kad nema svrhe, ni zakon ne treba postojati.18 Pod equity pravom podrazumijeva se pravo izvorno nastalo aktivnošću lorda kancelara (Lord Chancellor) i kasnije njegovog suda (Court of Chancery), a različito je od prava nastalog djelovanjem common law sudova.19 Bitno je napomenuti da equity nije samodovoljan i samostalan sistem prava. Prema riječima F. W. Maitlanda, "ukoliko bi se donio zakon kojim bi se ukinuo equity sistem, mi bismo i dalje dobro funkcionisali. Naši zakoni bi, u nekim aspektima, bili barbarski... ali bi najznačajnija prava bila zaštićena. S druge strane, ukoliko bi se ukinuo common law, ova odluka značila bi anarhiju"20. U svakoj fazi equity pretpostavlja postojanje common lawa. 2.1. Razlozi uspostave Engleski pravni sistem, historijski gledano, dijelio se na tri podsistema: common law – opće pravo, statute law – zakonodavstvo i equity law – pravo pravičnosti. Ova podjela, iako ne tako oštra kao u prošlosti, i danas je značajna. Uobličavanje sistema općeg običajnog prava, čiji razvoj je moguće pratiti još od normanskog osvajanja 1066. godine, izvršeno je zahvaljujući centralizaciji kraljevskih sudova, djelatnosti profesionalnih sudija i instituciji putujućih sudija.21 Jedan od najznačajnih instrumenata ujednačavanja prava u ovom periodu bili su kraljevi nalozi writovi. Da bi se nezadovoljna stranka mogla obratiti kraljevom sudu, morala je imati za to predviđen writ. Svaki slučaj mogao se pokrenuti samo na osnovu tačno utvrđenog writa.22 Jednom izdat writ odnosio se na sve buduće slične slučajeve. Vremenom se broj različitih writova povećavao. Oni se već krajem 12. vijeka počinju sakupljati u tzv. Register of Writs i objavljivati U ovome leži ona ideja pravičnosti koju je još Hugo Grotius definisao po uzoru na Aristotela kao "ispravljanje onih nedostataka zakona, koje on ima zbog svoje univerzalnosti" Ibid. 19 Oxford Dictionary of law, Fifth Edition, Oxford University Press 2001, 178. 20 F.W. Maitland, Equity: a Course of Lectures, Cambridge University Press, Cambridge 1936, reprint 2011, 19. 21 R. Festić, „Istorijske osnove stvaranja common lawa u Engleskoj“, u Common law i druge pravno-historijske teme, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo 2008, 183. 22 Writ se, u tom smislu, poredi s pretorskom formulom, bez koje u formularnom postupku nije moglo biti suđenja. S. Avramović, Opšta pravna istorija: stari i srednji vek, Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, Centar za publikacije i Dosije, Beograd 2000, 342. 18 210 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici u godišnjacima (Year Books). Ova praksa održat će se sve do 19. vijeka. S obzirom da je presuda u jednom slučaju (case) predstavljala obaveznu pravnu normu, tj. precedent, profesionalne sudije postale su stvaraoci prava. Nedostaci ovakvog sistema odnosili su se, prije svega, na krutost postojećih instrumenata zaštite i nemogućnost dobivanja sudske zaštite u slučaju nepostojanja odgovarajućeg writa. Pored toga, korumpiranost redovnih common law sudova dovodila je do sve češćih obraćanja kralju sa zahtjevima da u skladu sa svojom milošću i savješću riješi zahtjev podanika. Međutim, u strahu od širenja kraljevih ovlaštenja kroz pravosudnu djelatnost, plemstvo je Drugim westiministarskim statutom (Westminster Statute) 1285. g. zabranilo kralju izdavanje novih writova. Sve češće se dešavalo da stranke nisu bile u mogućnosti da ostvare svoja prava sudskim putem, ili bi im pravo bilo uskraćeno zbog neke proceduralne greške. Broj novih situacija u praksi je stalno rastao, a nedostatak odgovarajućeg writa za obraćanje kralju je dovodio do brojnih nepravdi u praksi. Iz tog razloga je trebalo iznaći rješenje koje će udvoljiti zahtjevima za ostvarenjem pravičnosti. 2.2.Model ostvarenja S obzirom da žalba na odluke common law sudova obično nije bila moguća, statutom In Consimili Casu (in like case – u sličnom slučaju) iz 1285. g. uredu kancelara (Office of Chancery) data mogućnost da izdaje nove writove za situacije slične onima za koje writovi već postoje.23 Ovaj proces ubrzan je jačanjem svijesti širom Evrope o potrebi subjektivizacije 23 Tekst odredbe: "And whensoever from henceforth it shall fortune in the Chancery, that in one Case a Writ is found, and in like case falling under like Law, and requiring like Remedy, is found none, the Clerks of the Chancery shall agree in making the Writ..." R. Ross Perry, Common-Law Pleading: Its History and Principles, The Law Book Exchange, New Jersey 2001, 142. 211 Šejla Maslo Čerkić: KONCEPT PRAVNIČNOSTI KAO UNIVERZALNI MODEL USKLAĐIVANJA PRAVA I STVARNOSTI prava. Pored samog prava, počinje se poklanjati pažnja pojmovima kao što su pravda, pravednost i subjektivni element prava. Pojedinci koji nisu mogli ostvariti zaštitu redovnim putem počinju se obraćati neposredno kralju, koji će svojom milošću ispraviti nepravičnost common law sudova. Stranke su se obraćale kralju iz sljedećih razloga: izbjegavanje presude common law suda; ispravljanje presude common law suda; common law sud nije mogao suditi u određenim slučajevima.24U 15. vijeku broj ovakvih direktnih obraćanja postaje sve veći, tako da kralj prenosi svoje ovlaštenje sudovanja na kancelara. Osnovni principi koje je kancelar poštivao pri odlučivanju bili su savjest i poštenje.25 Kancelari u početku nisu sudili prema nekoj utvrđenoj proceduri, nego su se rukovodili već pomenutim principima, vodeći računa o pravičnosti – equity. S obzirom da je svaki kancelar imao različit osjećaj za pravičnost, tako su i rješenja bila raznolika. Iz nadležnosti lorda kancelara razvio se vremenom Kancelarov sud (The Court of Chancery). U 16. vijeku veoma važni postaju i pomoćni sudovi (Admirality i Star Chamber). Osnovna karakteristika equity sistema jeste što lorda kancelara u sudovanju ne obavezuje ni common law ni statute law. Njegovo odlučivanje u početku nije zasnovano na ranijim precedentima i to je bio osnovni razlog fleksibilnosti i rješenja koja su bila adekvatnija od krutog common lawa. S druge strane, equity sistem trpio je kritike jer se smatralo da se tim načinom odlučivanja potiče samovolja, a ne štiti pravda. 26 Svi prigovori nisu spriječili equity od izdvajanja u potpuno odvojen, paralelni sistem sudstva, koji je svoju konačnu formu dobio u 16. vijeku. Osnovne razlike između common law i equity law sistema bile su sljedeće: molba equity sudu podnosila se u obliku jednostavne predstavke R. Tanović, Osnove precedentnog prava: Common law, Informator (autorska naklada), Zagreb 1998, 30. M. R. Jackson, Machinery of Justice in England, 8th edition, Cambridge University Press 1989, 7. 26 Poznata je izreka pravnika J. Seldena da "pravičnost zavisi od dužine kancelarovog stopala", Oxford Dictionary of law, 178. 24 25 212 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici "bill", a za common law bio je neophodan utvrđeni formalni podnesak na koji je suprotna strana mogla odgovoriti; kancelar je imao ovlaštenje da izda poziv suprotnoj strani, čime bi započinjala tužba in personam (za razliku od tužbe in rem kod common lawa); u equity sistemu nije bilo porote; kancelar bi ispitivao stranke, za razliku od common law sudova, gdje stranke nisu mogle svjedočiti niti biti ispitane.27 Historijski gledano, doprinos Kancelarovog suda i sistema pravičnosti uopšte, razvoju prava je ogroman. Moderni engleski pravni sistem ne bi poznavao brojne značajne institute, poput npr. trusta, da Kancelarov sud nije postojao. Trust, zajedno sa specifičnim pravnim lijekovima, poput sudske naredbe (injunction), posebnog izvršenja (specific performance), poništenja (rescission), i ispravke (rectification) značajno su doprinijeli ostvarenju zahtjeva za pravičnošću u konkretnom slučaju. Pružanje pravnog lijeka bilo je usko povezano s poštivanjem osnovnih maksima prava pravičnosti koje predstavljaju ideje vodilje equity sistema. 3. Koncept pravičnosti u šerijatskom pravu Pravda je jedan od najvažnijih temelja Šerijata. Ona je glavni cilj i vrijednost kojoj treba težiti svaki musliman. Termini koji se koriste za pravdu jesu adl (pravda), mizan (balans), insaf (pravda, poštenje, nepristrasnost), kist (pravičnost), hukm (pravičnost u suđenju).28 Nasuprot pojmu pravde javlja se termin zulm koji označava nepravdu, tamu. Usko povezan s ostvarenjem koncepta pravde jest i pravni pojam istihsana koji je uglavnom prihvaćen kao dopunski, sekundarni izvor prava.29 Rasuđivanje na osnovu pravičnosti inspirisano je razlozima poštenja i savjesti, te u tom smislu dozvoljava odstupanje od pozitivnog prava ukoliko ono vodi nepravičnom rješenju. Istihsan, međutim, nije D. R. Coquillette, The Anglo – American Legal Heritage: Introductory Materials, 2nd Edition, North Carolina Academic Press, North Carolina 2004, 185. 28 F. Karčić, Komparativna pravna historija, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo 2007, 114. 29 Istihsan priznaju sljedbenici hanefijskog, malikijskog i hanbelijskog mezheba, dok ulema šafijskog mezheba i šiitske struje odbacuje njegov značaj. 27 213 Šejla Maslo Čerkić: KONCEPT PRAVNIČNOSTI KAO UNIVERZALNI MODEL USKLAĐIVANJA PRAVA I STVARNOSTI superioran u odnosu na šerijatski pravni poredak, nego predstavlja njegov sastavni dio.Primjena istihsana omogućava fleksibilnost islamskog prava i njegovo prilagođavanje datim potrebama. Pravnici koji primjenjuju istihsan mogu smatrati da je neka važeća odredba preširoka ili preuska za konkretni slučaj, te da primjenom te odredbe viši ciljevi Šerijata neće biti zadovoljeni.30 U tom je slučaju moguće odstupanje koje će doprinijeti zadovoljenju osjećaja pravde. Praktična realizacija ideje pravičnosti u islamskoj državi je ostvarena putem vanrednih sekularnih sudova za ispitivanja nepravde, tzv. mazalim sudova, koji su svojstveni svim muslimanskih pravnim sistemima kroz historiju. 3.1. Razlozi uspostavljanja Pravni sistem u muslimanskim državama zasnovan je na Šerijatu kao spoju vjerskih i svjetovnih propisa. Kadijski sudovi, kao osnovni oblik vršenja pravosudne vlasti predstavljaju spoj vjerske i državne dužnosti. Iako je sudija (kadija) bio formalno nezavisan u odnosu na politički autoritet koji ga postavlja i vezan jedino pravilima Šerijata, u stvarnosti je uglavnom bio lojalan onima od kojih je zavisila njegova funkcija.31 Osim toga, na presude kadije nije postojao institut apelacije. Bilo je moguće ponoviti postupak jedino pred istim kadijom. Nepostojanje višestepenog sudstva bio je jedan od razloga uspostave vanrednog suda za zloupotrebe i ispitivanje pritužbi (mazalim, nazar fi 'al – mazalim). Pored rasprostranjene korupcije među sudijama, koja od četvrtog vijeka islama više nije sporadična, nego sistematska,32 nedostaci šerijatskih sudova Kao primjer odlučivanja na osnovu istihsana navodi se odluka drugog halife Omera da ne primjeni hadd kaznu odsijecanja ruke kradljivcu koji je počinio krađu u vrijeme gladi. M. H. Kamali, Principles of Islamic Jurisprudence, Cambridge: The Islamic Texts Society 1991, 218. 31 Za razliku od njega, muftija je bio nezavisni autoritet, koji je često odbijao obnašati sudijsku funkciju, pa odatle i izreka: "Na Sudnjem danu muftija će ići s Poslanikom, a kadija sa sultanom." K. S. Vikor, Between God and Sultan, Oxford University Press 2005, 188. 32 Tyan, 1960, 302-303, Prema:. S. Zubaida, Law and Power in the Islamic World, I. B.Tauris Publishers, London – New York 2005, 48. 30 214 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici ogledali su se i u strogim pravilima sudskog postupka. Zahtjevna proceduralna pravila Šerijata često su stvarala probleme u praksi. Nerijetko je bilo nemoguće dokazati određenu činjenicu pred šerijatskim sudom zbog strogih zahtjeva o dokazivanju, čak iako je ona bila prilično očigledna. Kadija bi odbijao donijeti presudu ukoliko nisu zadovoljeni svi formalni zahtjevi. Sve navedeno ukazuje na činjenicu da je šerijatski sud kao idealni tip sudovanja stajao između dva suprotna pravca: Šerijata, kao božanskog i vječnog prava koje je uredilo život na ovom svijetu na idealan način, i svakodnevnih potreba ljudi čije ponašanje nije bilo idealno i čije su se potrebe vremenom mijenjale. U tom smislu, on nije uvijek bio u stanju da odgovori na dinamične društvene promjene i konkretne zahtjeve za ostvarenjem pravičnosti u datom slučaju, što će dovesti do pojave vanrednog sistema sudstva. 3.2. Model ostvarenja Stranka koja se smatrala oštećenom od strane redovnog kadijskog suda mogla se obratiti drugom, „nešerijatskom“ sudu kako bi dobila rješenje u skladu s osjećajem pravde stranaka i zajednice, bez obzira je li takvo rješenje u skladu sa stvarnim odredbama Šerijata. Taj sud, odnosno mazalim ustanova, bio je vanredna jurisdikcija vladara ili posebnog tijela postavljenog od strane vladara. Lica oštećena u postupku pred upravnim organima ili sudovima upućuju žalbe ovom tijelu.33 Na ovom sudu je suđeno na osnovu općeg osjećaja pravičnosti i bez strogih pravila postupka.34 Iako vanredan, nema sumnje da je ovaj sudski sistem priznavao šerijatsko pravo kao važeće i mjerodavno. Nije postojalo izričito odbijanje šerijatskih strogih pravila, nego je Šerijat na ovim sudovima primjenjivan na drugačiji način.35 Pa ipak, u praksi su zaista postojale F. Karčić, Historija šerijatskog prava, Islamski teološki fakultet u Sarajevu, Sarajevo 1987, 44-45. S. Zubaida, 52. 35 K. S. Vikor, 190. 33 34 215 Šejla Maslo Čerkić: KONCEPT PRAVNIČNOSTI KAO UNIVERZALNI MODEL USKLAĐIVANJA PRAVA I STVARNOSTI dvije vrste sudova: šerijatski, u kojima je kadija primjenjivao stroge norme Šerijata, i jedan ili više "nešerijatskih" sudova, s drugim sudijama koje su rješavale različite vrste sporova, bez procedura koje su nalagale pravne škole i bez poštivanja preciznih pravnih normi. Ovi sudovi nisu smatrani suprotnim šerijatskim sudovima, nego mehanizmom za ispunjenje općih principa i samog duha šerijatskog prava u situacijama u kojima precizna norma nije davala adekvatno rješenje. Taj mehanizam bio je dio upravljanja društvom u duhu Šerijata, odnosno siyasa šariya.36 Iz tog razloga ove sudove možemo nazvati siyasa sudovima. Siyasa sudovi postojali su od najranijih dana hilafeta i uvijek su bili bliži vladaru i državi od šerijatskih sudova. Njihov karakter mijenjao se tokom vremena i u skladu s potrebama društva, a najznačajniji među njima bili su spomenuti mazalim sudovi.37 Ideja vodilja uspostave i djelovanja mazalim sudova bila je ispravljanje nepravde i postizanje općeg dobra u duhu Šerijata.38 Pouzdani dokazi o postojanju mazalim jurisdikcije potječu iz ranog perioda dinastije Abasija, a ima mišljenja da su ovi sudovi postojali i ranije.39 Politička vlast je rano počela preuzimati nadležnost nad određenom vrstom slučajeva od šerijatskih sudova, dok je za većinu slučajeva mazalim sud bio konkurentno nadležan sa šerijatskim. Šta je sve spadalo u nadležnost mazalima i šta se smatralo nepravdom, odnosno zulumom? Nije bilo striktnih pravila o nadležnosti niti o postupku. Mazalim sudovi nisu, naravno, zvanično odstupali od Šerijata, ali njihove presude nisu slijedile logiku fikha, niti proceduru i 36 Ibid. Pored njih, postojali su i šurta, policijski sudovi. 38 Sama riječ izvedena je iz riječi zulm, što znači nepravda, ugnjetavanje. Zalim je ugnjetavač koji postupa u suprotnosti s pravom i etičkim principima. Žrtva ulaže žalbu protiv njegovog zuluma, a riječ tazallama označava ovaj čin. S. Zubaida, 52. 39 Prema starijem mišljenju, vršenje mazalim jurisdikcije pripisuje se prvim halifama: Aliji, Muaviji, Omeru ili čak predislamskim Sasanidima. Prevladava, međutim, mišljenje da u to vrijeme nije postojala jasna podjela sudske i političke vlasti. Halife i njihovi namjesnici u provincijama istovremeno su vršili cjelokupnu vlast, a do uspostave šerijatskih sudova na čelu s kadijama i posebne mazalim jurisdikcije dolazi u drugoj polovini 8. vijeka, odnosno ranog razdoblja vladavine Abasija. N. O. Rabbat, „The Ideological Significance of Dar alʻAdl in the Medieval Islamic Orient“, International Journal of Middle East Studies, 27, 1/1995, 3-28, http://www.jstor.org/stable/176184 (16. oktobra 2013.) 37 216 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici standarde šerijatskih sudova. Može se reći da je slijeđen opći osjećaj pravde i pravičnosti, zajednička etička načela i običajne norme. Prema velikom pravniku i teologu Gazaliju, mazalim sud će djelovati ukoliko je učinjena uzurpacija imovine pojedinca, povrijeđena njegova čast i moral, ili je taj pojedinac pretrpio bilo kakvo ugnjetavanje u životu i odnosima s drugim ljudima.40 Općenito govoreći, zulumom se moglo smatrati bilo kakva zloupotreba od strane moćnih na štetu običnih ljudi. Nadležnost mazalim suda bila je široka i neprecizno definisana. Ona je uključivala postupanje po pritužbama protiv moćnih osoba, često viskoh državnih službenika, djelovanje u oblasti zemljišnog i krivičnog prava, odlučivanje u vezi sa sudskim postupkom i izvršenjem presude. Žalbe su podnošene protiv državnih službenika i njihovih odluka. Ovaj postupak nije imao karakter žalbe višoj instanci, s obzirom da institut žalbe nije postojao u islamskom pravu.41 Svaki kadija smatran je kompetentnim za donošenje presude koja se može razlikovati od mišljenja kolega. Pritužbe mazalim sudu nisu se odnosile na pitanja o pravu, nego na postupak i nepravdu uzrokovanu korupcijom, nedozvoljenim utjecajima i nepotizmom. Druga vrsta pritužbi ticala se nemogućnosti šerijatskog suda da osigura izvršenje donesene presude. Presuda je mogla biti u korist oštećene stranke koja ulaže pritužbu, ali zbog utjecaja i moći druge strane ona nije mogla biti izvršena. Mazalim sud je u tom slučaju mogao narediti izvršenje presude, ukoliko bi presudio u korist žalitelja. Bitno je naglasiti da su se pritužbe uvijek odnosile na pojedince, a ne na institucije ili državne službe kao takve. Mazalim sudovi postojali su u različitim muslimanskim državama tokom historije. Idealni tip mazalim sudstva predstavljen je kao vladarev sud, te se njegov legitimitet zasniva na autoritetu samog vladara, tj. halife. Vladar lično predsjedava mazalim sudom i odlučuje o žalbama građana. Ghazzali, Ihya' ʻulum al-din, IV: 357; prema: Ibid.,5. O žalbi u islamskom pravu v. M. Shapiro, Courts, The Courts of Islam and the problem of Appeal, University of Chicago Press, Chicago – London 1986, 194-221. 40 41 217 Šejla Maslo Čerkić: KONCEPT PRAVNIČNOSTI KAO UNIVERZALNI MODEL USKLAĐIVANJA PRAVA I STVARNOSTI To je ujedno i najstariji oblik sekularnog sudstva, a daljnji razvoj vodio je institucionalizaciji i birokratizaciji. 4. Poređenje ostvarenja modela ostvarenja ideje pravičnosti u rimskom, engleskom i šerijatskom pravu Da bi jedan pravni sistem, njegov određeni segment ili institut sagledali u pravom svjetlu, neophodno je da ga osmotrimo iz šire perspektive i u odnosu na druge pravne sisteme koji su se razvijali u sličnim ili različitim društvenim, političkim i ekonomskim uvjetima. Utvrđivanje sličnosti i razlika pomoći će nam da na najbolji način shvatimo prirodu i značaj predmeta koji upoređujemo, ne samo za uži kontekst društva u kojem je nastao nego i za razvoj prava uopće. Poređenje će nam, također, pomoći da otkrijemo eventualni utjecaj jednog pravnog sistema na drugi, te na koji je način taj utjecaj ostvaren u praktičnom smislu. Kada govorimo o konceptu pravičnosti u rimskom, engleskom i šerijatskom pravnom sistemu, evidentno je da između njih postoje značajne sličnosti, ali i razlike. Prikaz koncepta pravičnosti i njegove praktične realizacije dat je u kratkim crtama za svaki sistem pojedinačno. U nastojanju da se na sistematičan način prikaže njihov međusobni odnos poređenje je izvršeno prema nekoliko kriterija koji su od značaja za utvrđivanje prirode realizacije koncepta pravičnosti u svakom pojedinom sistemu. Prije svega, neophodno je poći od razloga uspostavljanja mehanizama za ostvarenje pravičnosti u jednom pravnom sistemu. U skladu s općim pojmovnim određenjem pravičnosti, može se zaključiti da su razlozi uspostavljanja bili slični za sve pravne sisteme. Kao prvo, krutost važećeg prava u sva tri navedena sistema bila je osnovni razlog uvođenja novih oblika zaštite. U rimskom društvu, staro ius civile nije predviđalo oblike zaštite koji su bili neophodni u novonastalim društvenim i ekonomskim prilikama, te je iz tog razloga pretor morao djelovati kako bi 218 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici pravo prilagodio stvarnosti. Englesko common law također je imalo svoje nedostatke. Njegova krutost i zavisnost dobijanja zaštite od postojanja odgovarajućeg writa doveli su do toga da common law sudovi nisu mogli suditi u pojedinim situacijama, te se stranke nisu imale kome obratiti za pomoć. Još jedan značajan razlog uspostavljanja jest i rastuća korumpiranost common law sudova, koji su stranke bez moći i utjecaja mogli oštetiti u korist bogatih i moćnih. Ovo je bio i jedan od glavnih razloga uvođenja mazalim sudbenosti. Kadijski sudovi, naime, nisu uspješno odgovarali na postupke utjecajnih pojedinaca, a posebno državnih službenika, protiv kojih se građani nisu mogli efikasno zaštiti. Pored toga, strogi zahtjevi šerijatskog sudskog postupka dovodili su do nepravde u praksi, s obzirom da se često nije mogao zadovoljiti duh Šerijata, a time ni pravde, zbog određenih proceduralnih smetnji. Sve navedeno upućuje da se u sva tri pravna sistema pojavio alternativni način dijeljenja pravde uvijek kad je redovni put bio nedovoljan ili neodgovarajući. U takvoj situaciji moralo se u određenom smislu odstupiti od važećeg prava i odlučiti u skladu s drugim principima, najčešće pravičnosti, a sve kako bi se zadovoljili zahtjevi pravde u konkretnom slučaju. Sljedeći segment koji valja sagledati u komparativnoj perspektivi jeste model ostvarenja zaštite na osnovu pravičnosti u svakom sistemu. Osnovno pitanje u tom smislu jeste mjesto mehanizma zaštite u odnosu na redovni sudski sistem i njegov odnos prema važećem pravu. Niti jedan od tri modela alternativne zaštite nije zvanično bio u suprotnosti s važećim pravom. Pretor je bio formalno vezan starim i neprikosnovenim ius civileom. On nije imao ovlast da mijenja pravila ius civilea, ali ih je svojom pravosudnom aktivnošću modifikovao, nadopunjavao ili na posredan način zaobilazio. Engleski lord kancelar u svom djelovanju također je zvanično poštovao common law. Jedna od osnovnih maksima prava pravičnosti govori upravo o tome: Pravičnost slijedi pravo. Pravičnost djeluje kao korektiv postojećeg prava, te nema namjeru istiskivanja važećih pravnih pravila. Mazalim sudstvo je u svom 219 Šejla Maslo Čerkić: KONCEPT PRAVNIČNOSTI KAO UNIVERZALNI MODEL USKLAĐIVANJA PRAVA I STVARNOSTI djelovanju također vezano osnovnim principima šerijatskog prava. Zadovoljenje duha Šerijata glavni je cilj mazalima. Ukoliko se ponovo osvrnemo na Papinijanovu definiciju ius honorariuma, lako ćemo zaključiti da se ona može primijeniti i na ostala dva sistema. Može se reći da postojanje prava pravičnosti u svakom trenutku pretpostavlja postojanje važećeg prava. Što se tiče mjesta prava pravičnosti u sudskom sistemu, postoje značajne razlike između rimskog modela s jedne i engleskog i šerijatskog modela s druge strane. Rimski koncept pravičnosti nije nikada realizovan kroz zaseban sudski ili neki drugi organ. Pretor je, kao pravosudni magistrat, bio istovremeno nadležan i za provođenje civilnog prava i za pružanje pravične zaštite. Pretorsku tužbu utvrđivao je pretor, a na osnovu nje provodio se postupak pred sudijom – iudexom na isti način kao i za civilnu tužbu. S druge strane, u Engleskoj je rano uveden poseban organ primjene prava pravičnosti, prvo preko lorda kancelara lično, a kasnije kroz razvijen zasebni tribunal prava pravičnosti. U tom smislu, rimski model imao je sličnu prirodu kao i engleski equity nakon donošenja Zakona o sudstvu i 1873. i 1875. g. kada su common law i equity sudovi spojeni u jedinstven sudski organ.42 Šerijatski model također je razvio zaseban tribunal mazalima. To nije bio sud u modernom smislu, niti onaj kakav je postojao u Engleskoj, ali se jasno razlikovao od kadijinog šerijatskog suda. Mazalim tribunal, kao vladarev sud, smatran je posebnim oblikom sudske zaštite, ali i sastavnim dijelom pravnog sistema uopće. Vladar je ispoljavao svoju sudsku vlast rješavanjem žalbi građana, da bi usljed birokratizacije to ovlaštenje delegirao na svoje podređene, najčešće vezira ili upravnika provincije. Bez obzira na jasnu razliku između navedena dva oblika, ponekad je i kadija mogao rješavati 42 W. W. Buckland, Roman law and common law: a comparison in outline, Cambridge University Press 1952, XVIII. Rani počeci prava pravičnosti u Engleskoj također su vezani za common law sudove, s obzirom da equity sudovi još nisu postojali, a common law sudovi su slobodno primjenjivali pravične principe. Hazeltine, History of English Equity, 1913. Prema: ibid. 220 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici slučajeve iz mazalim nadležnosti. Po tome se šerijatski koncept približava rimskom, s obzirom na isti organ primjene. I pretor i kadija su, ipak, uvijek razlikovali pravo koje su primjenjivali i oblik zaštite koji su pružali. Pretor je pravio razliku između vrsta tužbi koje je dodjeljivao, pa su tako tužbe starog civilnog prava označavane kao actiones civiles, dok su one koje je pružao na osnovu svojih ovlaštenja u sferi pravičnosti označavao kao actiones pretoriae. Na sličan način pravljena je i razlika između obligationes civiles i obligationes pretoriae, te actiones directae i actiones utile. U šerijatskom modelu ta je razlika izražavana i različitim mjestima za različitu vrstu sudovanja – dok je kadija u svojstvu šerijatskog sudije najčešće sudio u džamiji, a kasnije u određenoj sudnici, u svojstvu mazalim sudije sudio je ili u svojoj kući ili na nekom drugom, za to predviđenom mjestu. Kod engleskog prava pravičnosti i islamskog mazalima možemo govoriti i o položaju presuda i drugih odluka organa koji su imali nadležnost u oblasti pravičnosti u odnosu na odluke redovnih sudova. S obzirom na dugotrajni sukob između common law sudova i equity sudova u Engleskoj, postavilo se pitanje čije odluke imaju jaču snagu. Nakon otvorenog raskola za vrijeme vladavine Džejmsa I (James I) equity sudovi dobili su prednost, iako ona nije značila i njihovu apsolutnu pobjedu. Naime, nakon tog perioda i pravo pravičnosti počinje preuzimati mnoge principe common lawa kako bi se izgradilo u sistematičan i racionalan model sudstva. Nakon Zakona o sudovanju iz druge polovine 19. vijeka, equity dobija prednost u svim stvarima u koje je uključen element savjesti, što znači da zauzima više mjesto u hijerarhiji u velikom broju slučajeva. Sličan položaj imao je i mazalim sud, kao vladarev tribunal. Odnos između redovnih kadijskih sudova i mazalim sudova uvelike je zavisio od vremena i prostora u kojima su djelovali, političke situacije, autoriteta vladara i ostalih odnosa u državi, ali se generalno može smatrati da je mazalim sud u hijerarhiji bio iznad šerijatskog kadijskog suda. Mazalim je 221 Šejla Maslo Čerkić: KONCEPT PRAVNIČNOSTI KAO UNIVERZALNI MODEL USKLAĐIVANJA PRAVA I STVARNOSTI mogao ispitivati pritužbe i protiv samog kadije, donijeti presudu onda kada kadija to nije u mogućnosti ili zahtijevati izvršenje kadijine presude. Nepostojanje instituta apelacije u šerijatskom konceptu prava djelomično je uvjetovalo i pojavljivanje sekularnog oblika kontrole šerijatskih sudova koji je našao svoju realizaciju u mazalimu. Ovakav nadređeni položaj sudova pravičnosti u odnosu na redovne sudove bio je razumljiv i potreban, s obzirom da su oni služili kao korektiv već postojećih sudskih organa, te je stoga bilo neophodno da u hijerarhiji budu iznad njih. Slijedeće pitanje koje može biti sagledano u komparativnoj perspektivi jeste pitanje nadležnosti sudova pravičnosti. Razlike koje su ovdje postojale znatne su i zavisile su od mnogo faktora, a posebno od položaja suda pravičnosti u pravnom sistemu uopće, njegove organizacije i sposobnosti da preuzme rješavanje određenih pitanja od redovnih sudova. Nadležnost pretora kao organa koji je na osnovu pravičnosti i poštenja zaštitio i regulisao brojne odnose u društvu zavisio je od njegovog položaja kao pravosudnog magistrata. Pretor je na osnovu svog imperiuma imao pravo regulisanja parničnog formularnog postupka i utvrđivanja pravnih principa vođenja sporova (iurisdictio). To mu je omogućilo da svojom aktivnošću utječe na sve oblasti građanskog prava. Gotovo da nema oblasti u koju pretor nije unio određenu promjenu kako bi pravo približio ideji pravičnosti i oslobodio ga suvišne strogosti i formalizma. Stvarno, nasljedno, porodično, te posebno obavezno pravo duguju svoja najbolja rješenja pretoru. Nadležnost Kancelarovog suda i ostalih equity sudova u Engleskoj razlikovala se s obzirom na period, odnos s common law sudovima, ali i ličnost kancelara i njegovo poimanje pravde. Tako je jedna od najstarijih nadležnosti Kancelarovog suda bilo rješavanje žalbi građana na napade, nedozvoljen upad na imanje ili druga štetna djela pojedinaca koji su uživali zaštitu barona ili šerifa, te oštećena strana nije bila u mogućnosti 222 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici zaštititi svoje pravo putem redovnog suda.43 U tom je smislu equity sud bio nadležan za sve one slučajeve u kojima common law sud nije mogao pružiti adekvatnu zaštitu, što je moglo značiti široku nadležnost. Prema lordovima Hejlu (Hale) i Hardviku (Hardwick), nadležnost equity sudova ostatak je nadležnosti stare Aule Regis koja nije prenešena na druge sudove, a koju je kruna zadržala za sebe kao dio njene dužnosti i prerogativa očuvanja pravde i pravičnosti. Pored ove najstarije nadležnosti, jedna od glavnih oblasti djelovanja Kancelarovog suda bilo je pružanje zaštite ustanovama korištenja zemlje (uses) i trusta. Široka oblast djelovanja equity suda na sumaran način je definisana od strane lorda Kouka (Coke) koji kaže da nadležnost equity suda obuhvata slučajeve prevare, slučaja i povjerenja (fraud, accident and trust). Iako su i common law sudovi konkurentno nadležni u brojnim oblastima equityja, uvijek kada su u slučaj uključeni elementi savjesti i kada pravo pravičnosti može ponuditi adekvatniji lijek u konkretnoj situaciji, Kancelarov sud će biti nadležan. Za nadležnost mazalim sudova nisu postojala tačno utvrđena pravila i po tome se ono najviše razlikuje od rimskog i engleskog pravnog sistema. Iako je i ličnost pretora i lorda kancelara utjecala na prirodu i karakter njihovih sudova, ličnost vladara i njegovih visokih službenika u islamskoj državi bila je odlučujuća za način funkcionisanja mazalima. Vladar je odlučivao koje će slučajeve razmotriti, odnosno žalbe riješiti, bez formalnih pravila o svojoj nadležnosti. Široka i neprecizno definisana nadležnost obuhvatala je razmatranje pritužbi građana na djela državnih službenika, rješavanje zemljišnih sporova, kao i regulisanje cjelokupne oblasti krivičnog prava. Upravo je nadležnost u oblasti krivčnog prava jedna od razlika u odnosu na rimsko i englesko pravo pravičnosti. Pored nadležnosti, u komparativnoj perspektivi vrijedi sagledati i pravila postupka. S obzirom da rimski pretor nije bio nadležan za drugi 43 J. Story, Commentaries on Equity Jurisprudence, London 1884, reprint: The Lawbook Exchange, Ltd., New Jersey 2006, 32. 223 Šejla Maslo Čerkić: KONCEPT PRAVNIČNOSTI KAO UNIVERZALNI MODEL USKLAĐIVANJA PRAVA I STVARNOSTI dio sudskog postupka koji se odvijao pred sudijom (apud iudicem), ni pravila postupka po pretorovoj tužbi nisu se mnogo razlikovala u odnosu na postupak po civilnoj tužbi. Iudex je odobravao ista dokazna sredstva i donosio presudu u istoj formi kao i za postupak po civilnoj tužbi. Sve novine i eventualne izmjene vršio je sam pretor u prvom dijelu postupka in iure, uključujući nove elemente u formulu, dajući pravo na tužbu za nove odnose ili pružajući neki drugi oblik zaštite. Iudex se morao držati uputa iz pretorove formule, te donijeti presudu u skladu s njom. Ukoliko je uputa glasila da se presuda donese na osnovu dobre vjere i pravičnosti (bona fide i aequitas), onda je sudija imao veću slobodu u vođenju postupka koji je u tom smislu bio neformalniji. To je bila najznačajnija razlika u odnosu na postupak po civilnoj tužbi. Postupak pred lordom kancelarom znatno se razlikovao u odnosu na postupak pred common law sudovima. Nastao po uzoru na crkveni sudski postupak, sadržavao je i inkvizicijske elemente. Tužena strana morala je položiti zakletvu i dati informacije o sporu koje posjeduje. Odlučivalo se bez porote. Još jedna bitna razlika u odnosu na common law postupak bila je izdavanje tzv. writ of subpoena – poziva tuženoj strani da se pojavi pred sudom. Writ nije navodio razlog pozivanja, te se mogao koristiti u različitim situacijama. To je omogućilo fleksibilnost i razvoj equity prava. U poređenju s common lawom, equity nije imao strogo formulisana pravila postupka. Daleko od toga da formalizam i tehnički zahtjevi nisu postojali, ali je njihov obim bio znatno manji.44 Mazalim je također je bio mnogo slobodniji u vođenju postupka u odnosu na šerijatske sudove. Stroga pravila dokazivanja pred šerijatskim sudovima i jesu razlog uvođenja alternativnog oblika sudstva koji će biti neformalniji i fleksibilniji kako bi se zadovoljili ciljevi Šerijata uopće. Međutim, usljed nedovoljnog stepena uređenosti osnovni nedostatak 44 F. W. Maitland, The constitutional history of England: a course of lectures, Cambridge University Press 1908, reprint: The Lawbook Exchange, Ltd., New Jersey 2001, 468. 224 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici mazalim suda bila je prevelika arbitrarnost u postupku zbog čega se on znatno razlikovao od slučaja do slučaja.45 Osim toga, nije bilo tačno utvrđeno koji organ ili službenik vodi postupak ispitivanja pritužbi, tako da je to mogao biti sam vladar, njegov vezir, upravnik provincije – valija, ili kadija redovnog suda. Ovlaštenja koja su mazalim sudiji stajala na raspolaganju u pogledu donošenja presude i utvrđivanja sankcije bila su široka. Tako je on mogao izreći krivičnu sankciju u građanskoj parnici ili je njegova sankcija mogla biti istovremeno i građanska i krivična. ElMawardi je izrazio razliku između kadijskih i mazalim sudova na sljedeći način: "Kadijski sudovi obavezni su poštivati Šerijat, dok mazalim sudovi nisu vezani njegovim pravilima. Oni su vezani samo onim pravnim propisima koji predviđaju izričitu zabranu određenog ponašanja."46 Može se zaključiti da su sudski postupci sva tri modela ostvarenja pravičnosti bili fleskibilniji u odnosu na redovni postupak. Ta fleksibilnost omogućila je bolju reakciju pravosuđa u mnogim situacijama u kojima je formalizam bio osnovna prepreka ostvarenju pravde. S druge strane, u slučaju Kancelarovog suda i mazalima to je moglo značiti i samovolju nadležnih za osiguranje pravednog postupka. Sloboda postupanja u svrhu pravičnosti često se tako pretvarala u svoju suprotnost.47 Mazalim je, također, bio direktno podređen vladaru i zavisio je od njega. Birokratizacija postupka, posebno u vrijeme Memluka, donijela je složeniji način obraćanja vladaru, a to je značilo i udaljavanje od idealnog koncepta dijeljenja pravde. S druge strane, ona je značila i određenu standardizaciju, pa su građani bili unaprijed upoznati s utvrđenom procedurom. 45 M. Khadduri, The Islamic Conception of Justice, John Hopkins University Press, Baltimore 2002, 157. 46 M. Khadduri/H. J. Liebesny, Origin and Development of Islamic Law, Washington 1955. Reprint: The Lawbook Exchange, Ltd., New Jersey 2008, 266. 47 U određenim periodima u Engleskoj Kancelarov sud je služio za provođenje kraljeve volje, te opasno ugrožavao ostale stubove države koji su ograničavali kraljev apsolutizam. To se posebno odnosi na ustanove common lawa i aktivnost Parlamenta. 225 Šejla Maslo Čerkić: KONCEPT PRAVNIČNOSTI KAO UNIVERZALNI MODEL USKLAĐIVANJA PRAVA I STVARNOSTI Evolucija prava pravičnosti može se pratiti u rimskom i engleskom pravnom sistemu. O evoluciji mazalima teško je govoriti, s obzirom na nedovoljne podatke o ovoj pravosudnoj ustanovi, ali i velike razlike u administraciji mazalima s obzirom na mjesto i vrijeme. Provođenje mazalim sudbenosti nije imalo konstantni karakter, te se može reći da je njegova primjena bila sporadična i prolazna.48 Ovakva njegova priroda nije dozvoljavala kontinuirani razvoj koji bi doveo do zaokruženog i racionalnog sistema sudovanja s utvrđenim principima funkcionisanja. S druge strane, rimsko i englesko pravo pravičnosti, a i pravo uopće, imali su sličan razvojni put. Može se reći da je razvoj ova dva pravna sistema izvršen preko tužbi, s obzirom da su i klasično englesko pravo i klasično rimsko pravo više pažnje pridavali pravu na tužbu nego samom subjektivnom pravu. Njihovi pravnici i pravosudni magistrati nisu postavljali pitanje o postojanju nekog subjektivnog prava, nego da li je za određeno činjenično stanje predviđena tužba, koliki je njen obim, te u kojoj se situaciji može primijeniti. Na sličan način kao što je pretor koristio actio ficticiae kako bi pronašao novo procesno sredstvo za zaštitu novog društvenog odnosa, tako je i lord kancelar koristio fikcije i mogućnost širokog tumačenja kako bi pod već postojeći writ podveo novi odnos i na taj način starom writu dao drugačije značenje. I pretor i kancelar na novi su način koristili postojeće zakonske okvire i sredstva koja su im stajala na raspolaganju. Osnovna razlika u razvoju ova dva sistema bila je ta što se englesko pravo pravičnosti razvijalo od slučaja do slučaja, postepenom kristalizacijom njegovih pravila, dok je rimsko pravo pravičnosti svoj razvojni put ostvarivalo putem pretorskog edikta kao formalnog izvora prava posebne vrste. Neka od procesnih sredstava koja je pretor koristio slična su onima Kancelarovog suda. Tako su pretoru na raspolaganju stajali interdikti, 48 2005, 101. 226 W. B. Hallaq, The Origins and Evolution of Islamic Law, Cambridge University Press, Cambridge ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici kojima je štitio određena faktična stanja, dok je kancelar koristio zabrane – injunctions. Svrha upotrebe bila je slična: štitila su se faktična stanja ili se otklanjala šteta nastala prevarnim radnjama. Razlika je ležala u činjenici da pretor nije bio ni u kakvom sukobu nadležnosti pri njihovom izdavanju, kao što je bio slučaj s lordom kancelarom čiji su injunctioni bili osnovni uzrok konflikta između njega i common law sudova. Također, nepridržavanje kancelarove zabrane moglo je dovesti do novčane kazne i zatvaranja, dok se u slučaju nepoštivanja interdikta izricala jedino presuda na novčani iznos kao jedini oblik presude u formularnom postupku. Pored toga, na osnovu svih mandatornih naredbi (egzibitorni i restitutorni interdikti) mogao se voditi postupak prema formula arbitraria, što je zavisilo od izbora tuženog.49 Usko povezano s pitanjem evolucije jest i pitanje kontinuiteta prava pravičnosti u pojedinim pravnim sistemima. Na koji su način pravosudni magistrati osiguravali dosljednost u primjeni pravičnosti u svakodnevnim praktičnim situacijama i kako su postizali fleksibilnost i otvorenost za nova rješenja u skladu s društvenim i ekonomskim potrebama? Rimski model očuvanja kontinuiteta na efikasan je način osiguravao dosljednost u primjeni novih rješenja do kojih je došao pretor, ali je omogućavao i redovne izmjene postojećih rješenja. Pretorov edikt, koji je izdavan svake godine na početku mandata novog pretora, sadržavao je najbolja rješenja iz prethodnog edikta, ali i novine koje su trebale omogućiti efikasnije rješavanje sporova. Kako je opadala kreativna aktivnost pretora, i stalni dio edikta bio je sve veći, dok su novine nakon 1. vijeka p. n. e. bile sporadične i neznatne. Pohranjivanje dostupnih writova u Kancelarovom sudu vršilo se u tzv. Register of Writs, koji se po svrsi može uporediti s pretorskim ediktom. Register of Writs sadržavao je sve writove koji su strankama stajali na raspolaganju za započinjanje parnice. Razlika je u tome što kancelar u 49 W. W. Buckland, Equity in Roman Law, University of London Press 1911, reprint: William S. Hein & Co., Buffalo, New York 1983, 29. 227 Šejla Maslo Čerkić: KONCEPT PRAVNIČNOSTI KAO UNIVERZALNI MODEL USKLAĐIVANJA PRAVA I STVARNOSTI početku nije bio vezan sistemom writova, te je mogao dozvoliti vođenje spora na osnovu neformalne predstavke – billa. Ova prevelika početna fleksibilnost dovela je do kritike equity sistema, s obzirom da su sudije Kancelarovog suda izbjegavale zapisivanje presuda i pozivanje na ranije odluke pod izgovorom očuvanja moralne osnove suda. Tek od 17. vijeka može se pratiti kontinuirani razvoj equityja kada se presude počinju zapisivati. Na taj način i equity usvaja stalne principe funkcionisanja, čime postaje pouzdan i predvidiv sistem. Savjest kao faktor odlučivanja mogao se primijeniti jedino u slučaju nepostojanja precedenta ili sukoba između pravila i principa. S druge strane, kao i kod pretorskog prava, i equity, zbog želje za osiguranjem sigurnosti i kontinuiteta, početkom 19. vijeka postaje rigidan gotovo jednako kao common law, sa sve manje novih rješenja.50 Ono što razlikuje mazalim sudstvo od prava pravičnosti u Rimu i Engleskoj jeste nedostatak kontinuiteta. Mazalim sud nije zasnivao svoj rad na sistemu precedenta, usvojenih principa djelovanja ili pravila kojima bi mazalim sudija bio vezan.51 U tom su se smislu i odluke razlikovale od slučaja do slučaja. Zbog prevelike arbitrarnosti i podređenosti volji vladara pojedini pravni teoretičari nisu ovaj oblik sudovanja smatrali dijelom sistema fikha.52 Samo autori koji su se bavili javnim pravom (Ebu-Jusuf, El-Mawardi) i historijom prava obrađuju pitanje mazalima u svojim djelima.53 U širem kontekstu, međutim, može se reći da je ovaj posebni oblik jurisdikcije dao doprinos razvoju pojedinih oblasti prava, što se posebno odnosi na razvoj krivičnog prava. Dok su kadijski sudovi bili nadležni za sankcionisanje samo onih krivičnih djela za koja je, prema šerijatskim pravilima, predviđena tačno određena kazna (hadd), vladari su u okviru svojih siyasa ovlaštenja 50 D. Barker, C. F. Padfield, Law Made Simple, 12th edition, Made simple Books, Rouledge, London 2007, 14. M. Khadurri, 157. 52 Osim u učenju malikijskog mezheba, institucija mazalima ne spominje se ni kao dio nauke o fikhu, ni u zbirkama fetvi. 53 M. Khadduri/H. J. Liebesny, 268. 51 228 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici propisivali kazne i za druga djela koja su inkriminisana u državnom interesu (ta'zir), a njihovo procesuiranje vršeno je u okviru mazalima i od strane policijskih institucija. Na taj je način izvršena kako materijalna, tako i procesna reforma krivičnog prava u islamskim društvima. Još jedna suštinska razlika između engleskog prava pravičnosti i rimskog prava jeste u metodi djelovanja. Jedan od osnovnih principa equity lawa jeste da ono djeluje in personam. To znači da će pravično rješenje biti pruženo u skladu s konkretnom situacijom koju sud mora riješiti, u cilju osiguranja savjesnog postupanja stranaka. Sud uvijek pruža pravični lijek s obzirom na konkretnu osobu u konkretnom slučaju. To se ne može reći za pretorsko pravo. Pretor izdaje kako tužbe in personam, tako i one in rem. Ovo je uvjetovano njegovim položajem kao jedinstvenog pravosudnog magistrata koji je provodio i ius civile i ius honorarium, dok je nadležnost između common law i equity sudova u Engleskoj bila podijeljena na način da su se common law sudovi bavili sporovima vezanim za stvarna prava, dok je equity razmatrao slučajeve u koje je bio uključen element savjesti. Imajući u vidu sve rečeno za ova dva sistema, može se reći da metod i obim djelovanja mazalima ni u ovom smislu nije bio definisan, ali je on obuhvatao sve vrste tužbi i obaveza, u skladu s vladarevom voljom. Odnos s vladarem još je jedna od specifičnosti engleskog i islamskog prava pravičnosti. Već je rečeno da je equity tradicija započela molbama i zahtjevima kojima su se stranke obraćale kralju kako bi prema svojoj milosti rješio njihov problem. Na ovaj je način sud koji je nastao neposredno proizišao iz kraljevog prerogativa i obaveze da osigurava pravdu za svoje podanike. Sličan je odnos postojao između islamskih vladara i mazalim sudstva. Interes svakog muslimanskog vladara bio je pokazivanje autoriteta i čvrste vlasti, a najbolja manifestacija njegove moći bila je redovno održavanje mazalim saslušanja. Samo vladar koji je u stanju efikasno administrirati pravdu u vidu mazalima može potvrditi legitimet svoje vladavine. Islamski koncept pozitivizma dopuštao je 229 Šejla Maslo Čerkić: KONCEPT PRAVNIČNOSTI KAO UNIVERZALNI MODEL USKLAĐIVANJA PRAVA I STVARNOSTI vladaru da pravno uređuje, uspostavlja i provodi sudske aktivnosti u skladu s višim božanskim poretkom. Ovakav idealni sistem političkog uređenja davao je skoro neograničenu diskreciju vladaru, te je karakter njegove vlasti uvelike zavisio samo od njegove savjesti. Uslijed nedostatka ustavnih mehanizama za osiguranje podjele vlasti i nezavisnog sudstva, vladareva autokratija nikad nije ozbiljno ugrožena, te je njegov utjecaj na primjenu prava u praksi bio dominantan. Brojni se autori slažu da je iz tog razloga u islamskim društvima često bila prisutna samovolja, zloupotreba ovlasti i zanemarivanje dužnosti prema Bogu i podanicima.54 ZAKLJUČAK Bez obzira na razlike u karakteru i prirodi svakog od navedenih načina ostvarenja pravičnosti, osnovna ideja vodilja za njihovu uspostavu u suštini je bila ista. Svi ciljevi ius honorariuma, equity lawa i mazalima mogu se posmatrati iz ugla potrebe usklađivanja prava i stvarnosti. Razlike u realizaciji tih ciljeva uvjetovane su različitim faktorima: državnom ideologijom, konceptom prava i pravde, organizacijom pravosudnih i drugih organa i njihovom nadležnosti, te općim društvenim, ekonomskim i političkim prilikama. Imajući u vidu sve navedeno, ni razvojni putevi pravičnosti u ova tri pravna sistema nisu bili isti. Postavlja se pitanje kakva je budućnost koncepta pravičnosti u pojedinim društvima i svijetu uopće. Pravičnost kao historijska, ali i filozofska kategorija, koja je kroz historiju imala značajno mjesto u različitim pravnim sistemima, može i u savremeno doba ponuditi uspješne modele rješavanja pravnih problema. Korjenite promjene u društvu navode nas na shvatanje da je danas, više nego ranije, nemoguće predvidjeti sve situacije koje mogu nastati u praksi, a koje je potrebno 54 Hassan, 1984, Doi, 1984, Coulson 1984, prema: W. Menski, Comparative law in a global context: the legal systems of Asia and Africa, Second edition, Cambridge University Press 2006, 347. 230 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici pravno urediti i pružiti im pravnu zaštitu. Promjene koje je trebalo pravno regulisati dešavale su se i u robovlasničkim i feudalnim društvima, koja su po svojoj prirodi bila statična i težila su očuvanju postojećih odnosa. Kapitalističko društvo savremenog doba, nestalno i nepredvidivo u svom razvoju, zahtijeva pravni sistem koji će biti fleksibilan i otvoren za eventualne promjene. Zbog toga danas nije moguće zamisliti pravo koje ima spremne odgovore za svaku situaciju, koje ne ostavlja prostor za odlučivanje u skladu s okolnostima konkretnog slučaja i koje ne predviđa mogućnost uvažavanja principa pravičnosti. Pojam pravičnosti poznaju savremeni sistemi i common law i kontinentalne tradicije. Equity law, kao odvojen sistem prava, zadržan je u common law pravnoj tradiciji kao rezultat viševjekovnog historijskog razvoja. Kontinetalni sistemi ne poznaju takav koncept odvajanja, ali se pravičnost (aequitas, equité, billigkeit) kao kriterij pri odlučivanju uzima u obzir i od strane kontinentalnih sudija. Štaviše, ta je mogućnost predviđena i u većini evropskih građanskih zakonika. Tako Francuski građanski zakonik (Code Civile) pominje equité u čl. 565, 1135. i 1579. Njemački građanski zakonik (Bürgerliches Gesetzbuch) daje mogućnost odlučivanja u skladu s principima billigkeit u odjeljcima 829, 1246, 1361. itd. Ista mogućnost postoji i prema čl. 4. Švicarskog građanskog zakonika (Zivilgesetzbuch). Iako niti jedan od ovih zakonika ne daje definiciju pravičnosti, može se zaključiti da se ona uzima u obzir uvijek kada se želi izbjeći formalno i usko tumačenje određene norme ili principa, a u cilju njihove primjene na društvene okolnosti koje se brzo mijenjaju. Kritike upućene na račun preširokog tumačenja pravnih principa i normi te širokog korištenja principa pravičnosti zasnivaju se na bojazni od prevelike sudijske slobode. Glavni razlog za nepostojanje apsolutnog slaganja oko pitanja primjene pravičnosti jeste mogućnost sudijske arbitrarnosti i zloupotrebe. Ipak, imajući u vidu sve pozitivne tekovine primjene principa pravičnosti i ogroman utjecaj na razvoj prava uopće, sa 231 Šejla Maslo Čerkić: KONCEPT PRAVNIČNOSTI KAO UNIVERZALNI MODEL USKLAĐIVANJA PRAVA I STVARNOSTI sigurnošću se može reći da ovaj koncept ima budućnost u nacionalnim, ali i međunarodnom pravnom sistemu. APPLICATION OF THE EQUITY CONCEPT AS A UNIVERSAL MODEL OF HARMONIZATION OF LAW AND REALITY SUMMARY Equity as one of the models of harmonisation of law and reality has been known to all major legal systems. Roman aequitas, practically implemented by the praetor and his application of the bona fides and aequitas principles, English equity law, developed as a parallel legal and judicial system, and the institution of the mazalim as a model of administering universal justice, all have their similarities and specific features. The purpose of the paper is to analyze the reaction of the legal and judicial system in the case of its inability to respond adequately in accordance with justice and equity in certain situations, and to confirm that the three mentioned systems created alternative forms of justice and equity administration in those situations. Key words: equity, equity law, ius honorarium, Shari’a law, mazali 232 Ajdin Huseinspahić Esad Oruč REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI SAŽETAK U radu je analiziran pravni status djece, a posebno djece bez roditeljskog staranja u okviru sistema socijalne zaštite u BiH. Posebna pažnja posvećena je pravnom regulisanja hraniteljstva, odnosno udomiteljstva kako na domaćem tako i međunarodnom nivou. Poražavajuća je činjenica da u našoj državi ne postoje vjerodostojni i službeni statistički podaci o broju djece bez roditeljskog staranja, pa shodno tome ne postoje ni službeni podaci o načinu njihove zaštite. Trenutna situacija u BiH je daleko od one koja bi išla ka udovoljavanju principu zaštite najboljeg interesa djece na području cijele države, a shodno važećoj UN-ovoj Konvenciji o pravima djece. Umjesto jednog zakona koji bi bio usmjeren ka harmonizaciji u ovoj oblasti, a u skladu sa međunarodnim standardima i važećim pravnim aktima u oblasti zaštite prava i interesa djece, u našoj zemlji egzistira veliki broj zakonskih tekstova koji uzgredno regulišu i pitanje porodično-pravne i socijalne zaštite djece, pa čak i drugih socijalno ugroženih kategorija stanovništva. Pošto su važeće norme o zaštiti djece u našoj državi, kako one sadržane u okviru porodično-pravnih propisa, tako i one u okviru propisa socijalne zaštite, u velikoj mjeri neharmonizirane, pa čak na momente i protivrječne, neophodno je donijeti jedinstveni Zakon, a sve s ciljem da se na jednom mjestu kodifikuju opće norme o zaštiti djece, a posebno djece bez roditeljskog staranja. Organi državne vlasti bi morali svojim mjerama Mr.sc., Pravni fakultet Univerziteta u Zenici. Mr.sc., International Burch University. 233 Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI podsticati hraniteljstvo, odnosno udomiteljstvo kao efikasan, ali i neopravdano zapostavljen način zaštite djece. Tematizirajući najadekvatnije vidove zaštite djece bez roditeljskog staranja nastojali smo da hraniteljstvo predstavimo kao efikasan način zaštite najboljeg interesa djeteta bez roditeljskog staranja, te da ukažemo na nedovoljnost zakonskog normiranja ovog instituta u bosanskohercegovačkom pravnom sistemu. Udovoljavajući ciljevima rada sistematski i zasnovano na važećim pozitivno-pravnim propisima prezentovati ćemo postojeću pravnu regulativu u okviru instituta hraniteljstva na području cijele Bosne i Hercegovine. Analizom zakona (cca. 18 zakona) kojima se neposredno štite interesi djece u Federaciji Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj i Brčko distriktu Bosne i Hercegovine, ukazaćemo na što hitniju potrebu donošenja Zakona o zaštiti djece u BiH. Na tragu integracija u Europsku uniju, naša država će biti obavezna pitanje hraniteljske zaštite djece bez roditeljskog staranja redefinisati i posebno regulisati, na sličan način kao što je to učinila najnovija članica Unije, Hrvatska. Ključne riječi: hraniteljstvo, hranitelj, djeca bez roditeljskog staranja, zaštita djece. UVOD Pojavu prvih tragova hraniteljstva možemo uočiti još u starim zakonima istočnih naroda i robovlasničkih država. U to doba djeca su davana drugim licima da bi ih ta lica odgajala i othranjivala, pošto su dotična lica držana za kompetentnija i odgovornija u obavljanju tih poslova.1 Svrha hraniteljstva se, naročito u ranijim vremenima, pretežno ogledala u tome da se u vrijeme velikih društvenih potresa i masovnih ljudskih stradanja (ratovi, revolucije, zemljotresi, epidemija itd.) djetetu koje je ostalo roditeljskog staranja pruže 1 R. Festić, Stari kodeksi, Editio Iurisdica, Sarajevo, 2008, 11. 234 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici privremena zaštita i utočište, dok ne prođu izuzetne okolnosti koje su stvorile potrebu za hraniteljstvom, odnosno dok postoji potreba za staranjem nad djetetom.2 Svako društvo je pozvano da u granicama svojih mogućnosti i raspoloživih resursa iskaže što veći stepen senzibiliteta prema de facto i de iure „najranjivijom“ kategorijom stanovništva kojoj je potrebna posebna briga i pažnja. U širem krugu lica kojima je neophodan poseban i adekvatan društveno-pravni tretman su svakako i djeca. Uzevši u obzir dinamiku društvenih pojava koje nisu mogle zaobići ni porodicu kao i progres razvoja dječijih prava, te internacionaliziciju uređenja odnosa između djece i drugih članova porodice i društva, opravdanim se čini postaviti pitanje pravnog normiranja najadekvatnijeg vida zaštite djece bez roditeljskog staranja. Stoga se posebnim pravnim aktima, pokušava osigurati što viši stepen zaštite djece i njihovih prava uvođenjem što prilagodljivijih instituta njihove zaštite. Normotvorci su donoseći pravne akte, na domaćem ili međunarodnom nivou, kojima uređuju opći pravni status djece najčešće, „u jednom paketu“ normirali i pravni status djece bez roditeljskog staranja, bilo da su redefinisali postojeće institute zaštite ili da su po prvi put u jedan pravni sistem unosili pojedine oblike zaštite djece bez roditeljskog staranja. Takav je slučaj sa Konvecijom o pravima djeteta, na međunarodnoj razini, dok u okviru domaćeg pravnog sistema situacija se čini još složenijom. Naime, pored odredbi o zaštiti djece u porodično-pravnim propisima, zakonodavci su pitanje zaštite djece bez roditeljskog staranja normirali i u onim zakonima koji se odnose na daleko širi krug lica kojima treba adekvatna socijalna zaštita, pa su tako u nekoliko zakonskih tekstova eksplicitno regulisali osnove socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata, te zaštite porodica s djecom. M. Draškić, Porodično pravo i prava deteta, Pravni fakultet u Beogradu, Službeni glasnik, Beograd 2007, 332. 2 235 Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI Osnovni vidovi porodično-pravne i socijalne zaštite djece bez roditeljskog staranja u našoj državi su: - usvojenje; - organizovani i institucionalni smještaj djece u drugu porodicu (što je i predmet našeg interesovanja u ovom radu) i - upućivanje djece u dom za djecu bez roditeljskog staranja, ili druge vidove institucionalnog zbrinjavanja djece. Aktuelna problematika u oblasti hraniteljske zaštite djece bez roditeljskog staranja u našoj državi treba biti što hitnije reformisana donošenjem novih zakonskih rješenja ili izmjenom postojećih, a sve u skladu sa međunarodnim tendencijama u ovoj oblasti. Veliki broj pozitivno-pravnih rješenja, koja se u okviru države ili pak entiteta i Distrikta uveliko razlikuju, onemogućava postojanje efikasnog sistema pravne zaštite djece bez roditeljskog staranja. O primjeni bilo koje od tri prethodno navedene mjere zaštite odlučuju organi starateljstva, odnosno centri za socijalni rad na temelju svestranog timskog razmatranja svakog pojedinačnog slučaja. S obzirom na to da je teret na centrima za socijalni rad već odavno prevelik, uspostava posebnih javnih ustanova doprinijela bi i većoj efikasnosti i boljem funkcionisanju svih vidova zaštite djece bez roditeljskog staranja. Ovim radom cilj nam je, između ostalog, ukazati i na potrebu donošenja jedinstvenog (materijalnog i procesnog) Zakona o zaštiti interesa djece u BiH, kojim bi se posebno normirao pravni položaj svih kategorija djece, te način njihove zaštite. Navedenim aktom bi se na jednom mjestu trebali regulisati svi aspekti zaštite djece, pa tako i hraniteljstvo, te uspostaviti jedinstven organ za zaštitu interesa svih kategorija djece. Navedene ustanove bi u svojoj isključivoj nadležnosti imale provođenje postupaka zaštite djece bez roditeljskog staranja, kao što su usvojenje, hraniteljstvo i sl. Na ovaj način bi se uspostavila jedinstvena službena evidencija o broju 236 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici djece bez roditeljskog staranja, te podacima o djeci koja su zbrinuta kroz ustanove usvojenja, hraniteljstva i smještaja djece u domove za brigu o djeci. Na području Federacije Bosne i Hercegovine važi jedan Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom, kao i međusobno različiti kantonalni zakoni o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i porodica sa djecom. Na području Republike Srpske i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, u pogledu zaštite interesa djece pravno egzistiraju po dva zakona, i to Zakon o dječijoj zaštiti i Zakon o socijalnoj zaštiti. I na koncu, sve tri administrativno-teritorijalne jedinice kroz važeći Porodični zakon na različite načine regulišu poseban segment zaštite interesa djece bez roditeljskog staranja, i uslove njihovog zbrinjavanja. Ovakva neusklađenost, kako pravnih propisa, tako i pravne prakse u velikoj mjeri otežava samo shvatanje pravne prirode pojedinih instituta zaštite djece. 1. Pozitivno-pravno određenje hraniteljstva u BiH Kako bi se maloljetnici bez roditeljskog staranja zbrinuli na najadekvatniji način i kako bi im bilo omogućeno bezbrižno odrastanje, potrebno je iznaći najbolji način zbrinjavanja te djece. Nekada je to institucionalni, a nekada dosta prihvatljiviji vaninstitucionalni način zaštite djece. Pošto je općeprihvaćeno shvatanje kako je najbolje rješenje za dijete bez roditeljskog staranja odrastanje u porodičnom ambijentu svojih najbližih srodnika ili drugih lica koja su mu spremna pružiti svu toplinu porodičnog doma i koliko-toliko „surogat“ roditeljske ljubavi, jasno je da posljednji korak kojem treba pribjegavati treba biti izdvajanje djeteta iz porodičnog okruženja i posezanje za institucionalnim vidom njegovog zbrinjavanja.3 M. Ajduković, „Pristupi zbrinjavanju djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi u Europi”, Revija socijalne poliike., god. 11, br. 3-4, Zagreb, 2004, 299-321. 3 237 Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI Smještaj djece u drugu porodicu, kao oblik njihove zaštite predstavlja zasigurno jedan od najkvalitetnijih vidova zbrinjavanja djeteta bez roditeljskog staranja, a posebno u onim situacijama u kojima djeca nakon što ostanu bez roditeljskog staranja imaju potencijalnu mogućnost da ostanu kod nekog od svojih bližih ili daljih srodnika. Vjerovatnoća adaptacije djeteta u takvim okolnostima će biti veća nego li u onim prilikama kada se dijete, a pogotovo ono starije, daje na usvajanje trećim porodicama. Porodični smještaj se određuje kao poseban oblik porodične zaštite, kojim se u drugoj porodici obezbjeđuje adekvatan smještaj djece bez roditelja, djece lišene roditeljskog staranja i djece čiji je razvoj ometan prilikama u vlastitoj porodici, radi njihovog zbrinjavanja, vaspitanja i osposobljavanja za samostalan život.4 Smjestiti dijete u drugu porodicu je izuzetno odgovoran i posebno osjetljiv posao, kod kojeg prilikom donošenja konačne odluke treba analizirati sve okolnosti, a što mogu činiti samo osobe od visokog profesionalnog znanja i iskustva. Zaštita djece bez odgovarajućeg roditeljskog staranja neminovno se dovodi u vezu i sa zaštitom djece bez roditeljskog staranja. Tako izbor između institucionalnih i vaninstitucionalnih oblika zbrinjavanja djece bez roditeljskog staranja, u pravilu se opredjeljujemo za one oblike zaštite koji nam stoje na raspolaganju u skladu sa odredbama Konvencije o pravima djeteta (KPD),5 porodičnog zakonodavstva i zakonodavstva u oblasti socijalne zaštite. Činjenica je da zaštita djece bez odgovarajućeg roditeljskog F. Šaškić, „Oblici zaštite djece bez roditeljskog staranja“, Pravna misao br. 5-6, Sarajevo 2007, 65. Bosna i Hercegovina je Konvenciju preuzela notifikacijom o sukcesiji 23.11.1993. godine („Službeni list RBiH“, broj 25/93), što je prema međunarodnom pravu stvorilo obavezu naše države da Konvenciju u potpunosti implementira u okviru svoga pozitivnog zakonodavstva. To znači da naša država ima obavezu da uskladi svoje zakonodavstvo s odredbama ovog međunarodno-pravnog dokumenta. Pitanje zaštite djece, a posebno one djeca koja su ostala bez svojih roditelja, ili djece koja su lišena roditeljskog staranja predstavlja složen problem kojem treba integralno pristupiti harmonizacijom domaćeg zakonodavstva sa međunarodnim pravnim normativima koje smo prihvatili. Konvencija državu obvezuje dapreduzme sve neophodne korake kako bi se osigurala efikasna implementacija međunarodnih ugovornih odredbi. Vidjeti: Zakon o ratifikaciji Konvencije Ujedinjeni nacija o pravima djeteta („Službeni list R BiH“ broj 2/92 i 13/94) i Fakultativni protokol o pravima djeteta, prodaji djece, dječijoj prostituciji i pornografiji, koji važi na temelju Odluke o ratifikaciji ovog Protokola („Službeni glasnik BiH - Međunarodni ugovori“, broj 5/02). 4 5 238 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici staranja u praksi izostaje, upitna je i često atakuje na pravo djeteta da živi sa roditeljima i pravo roditelja da žive s djetetom.6 Ona nije uvijek u najboljem interesu djeteta i pokazuje svu nemoć države da stvori pretpostavke za zaštitu ove djece.7 O pravnom normiranju hraniteljstva u našoj državi ne možemo govoriti ukoliko prethodno ne ukažemo na značaj odredbi međunarodnog prava koje su obavezujuće i za našu zemlju.8 Polazeći tako od KPD, u kojoj se priznaju neka neotuđiva prava djeteta, ali i regulišu pitanja vezana uz probleme koji predstavljaju prijetnju razvoju djeteta, neupitno je da je za dijete najbolje da odrasta u porodičnom okruženju. Ipak, u slučajevima kada to nije moguće zbog ugroženosti djetetova života i razvoja u porodici ili zbog privremenih poteškoća u porodici (poput teške bolesti roditelja), izdvajanje iz porodice i povjeravanje na brigu i čuvanje u domove socijalne zaštite ili hraniteljske, odnosno udomiteljske porodice često je jedino rješenje.9 Europska socijalna povelja (Povelja) je najznačajniji dokument koji reguliše ostvarivanje ekonomskih i socijalnih prava u okviru Vijeća Europe. Bosna i Hercegovina (BiH) je ratifikovala Povelju 2008. godine, čime se obavezala na usklađivanje domaćeg zakonodavstva i prakse sa standardima predviđenim u ovom dokumentu. Primjena, osiguranje ostvarivanja i zaštita prava predviđenih u Povelji jedan je od uslova u okviru procesa pridruživanja BiH Europskoj uniji. Iako na direktan način O pravno-terminološkoj razlici između pojma dijete bez roditeljskog staranja i pojma dijete bez odgovarajućeg roditeljskog staranja vidjeti: U. Habul, „Zaštita djece bez odgovarajućeg roditeljskog staanja“, Zbornik radova, Razvoj porodičnog prava-od nacionalnog do evropskog- naučni skup, Mostar, 21.12.2012, Pravni fakultet Univerziteta „Džemal Bijedić“, 167. 7 Ibid., 168. 8 Naša država je do sada podnijela samo jedan zvanični Izvještaj o stanju prava djece u našoj državi. Kako bi se otklonila ta negativna slika, na prijedlog Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine na 105. sjednici održanoj 18.11. 2009. godine usvojilo Prvi periodični izvještaj Bosne i Hercegovine o provođenju Konvencije o pravima djeteta. Vijeće ministara Bosne i Hercegovine je na 114. sjednici održanoj 11. 2. 2010. godine, a na osnovu sugestija Sekretarijata Konvencije o pravima djeteta, zaključilo da se preimenuje naziv Prvog periodičnog izvještaja Bosne i Hercegovine o provođenju Konvencije o pravima djeteta u Kombinovani drugi, treći i četvrti periodični Izvještaj Bosne i Hercegovine o provođenju Konvencije o pravima djeteta., broj: 01-37-6536/09 Sarajevo, novembar 2009. godine i februar 2010. godine. 9 M. Kletečki Radović/K. Kregar Orešković, „Kvalitativna analiza iskustva udomitelja”, Studijski centar socijalnog rada, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Vidjeti: www.hrcak.srce.hr/file/3274 (29.07.2013.). 6 239 Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI ne reguliše pitanje zbrinjavanje djece bez roditeljskog staranja Povelja je značajna zbog postavljenih standarda i implikacija do kojih može dovesti njeno nepoštivanje. Tako, ukoliko se odredbe iste budu kršile moguće je da djeca ostanu bez roditeljskog staranja, te da se u tom slučaju postavi pitanje njihovog zbrinjavanja i adekvatne zaštite.10 Profesionalna je zadaća stručnjaka da se u svim intervencijama koje se odnose na djecu koja odrastaju u rizičnim okolnostima postigne odgovarajuća ravnoteža između prava djeteta na život u porodici i obaveze države da zaštiti najbolji interes djeteta. U tom smislu vanporodičnu zaštitu djece treba pratiti i odgovarajući sistem podrške primarnoj porodici, a izdvajanje djeteta iz porodice nikako ne bi smjela biti prva, a ni posljednja u nizu mjera koje je u zaštiti djece čiji je život u porodici ugrožen potrebno poduzeti.11 KPD navodi da dijete privremeno ili stalno lišeno svog porodičnog okruženja, ili ono koje zbog vlastitih najboljih interesa ne može ostati u tom okruženju, ima pravo na posebnu zaštitu i pomoć koju će pružiti država.12 Države-potpisnice će u skladu sa svojim nacionalnim zakonima obezbijediti alternativnu brigu za takvo dijete, a takva briga može uključiti, pored ostalog i davanje na brigu-hraniteljstvo (foster placement), usvajanje, ili, ako je potrebno, smještanje u odgovarajuće institucije za brigu o djeci. Kada se budu razmatrala rješenja, dužna pažnja biće posvećena poželjnosti kontinuiteta u dječijem podizanju, kao i dječijem etničkom, vjerskom, kulturnom i lingvističkom porijeklu.13 Smještaj djeteta u drugu porodicu nije samo isključivo pravna kategorija, već to predstavlja i odgovarajući oblik zaštite sa naglašenim 10 Vidjeti:http://www.mhrr.gov.ba/PDF/LjudskaPrava/Odluka%20o%20ratifik.ESP-revidirane-sl.glasnik%20808%20od%2015.09.08.pdf (03.08.2013.). 11 Ibid. 12 Član 20 st. 1 KPD. 13 Član 20 KPD. 240 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici elementima socijalnog, psihološkog i pedagoškog rada, od njegovog zasnivanja, preko trajanja pa sve do prestanka. Pozitivnopravno uređenje i normiranje instituta hraniteljstva u našoj državi reguliše nekoliko zakona, pa tako možemo zaključiti da ni u ovoj oblasti porodičnog prava nemamo jedinstven zakon koji bi isključivo bio usmjeren ka zaštiti djece i osiguranju njihovih najboljih interesa.14 Na primjeru susjednih nam država možemo zaključiti kako je institut hraniteljstva, udovoljavajući međunarodnom pravnom standardu „zaštite najboljeg interesa djeteta“ regulisan na specifične načine. Tako zapažamo da se jedino kod nas ovaj institut još uvijek nalazi u „povoju“, te kako je još uvijek regulisan zakonima koji tretiraju i niz drugih kategorija subjekata socijalne zaštite. S druge strane, hraniteljstvo je regulisano posebnim pravnim aktima, pa se tako u Hrvatskoj i Srbiji može govoriti o postojanju lex specialis propisa o hraniteljstvu,15 čime je ovaj institut Iza pravnog standarda „najboljeg interesa djeteta“ često se kriju moralni kritrijumi, čije uključivanje u pozitivnopravna pravila u pravnoj filozofiji Jürgen Habermas označava kao „deformalizaciju prava“. Vidjeti. J. Habermas, Law and Morality, Delivered at Harvard University, October 1 and 2 1986. http://tannerlectures.utah.edu/_documents/a-to-z/h/habermas88.pdf (22.07.2013.). Snaga ovog načela se ogleda u mogućnosti da sudija ispolji svoju kreativnost i osjećaj pravičnosti u situacijama kada sve ostale pravne norme zataje. Vidi: V. Vlašković, 350-351. O ostvarenju principa zaštite najboljeg interesa djeteta također vidjeti: V. Vlašković, „Problem određenja sadržine „najboljeg interesa djeteta““, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu. 15 „Udomiteljstvo u Republici Hrvatskoj se temeljem općih odredbi Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne Novine”., br. 73/1997., 27/2001., 59/2001., 82/2001. i 103/2003.), definira kao oblik skrbi izvan vlastite obitelji kojim se korisniku osigurava stanovanje, prehrana, čuvanje, odgoj, briga o zdravlju i obrazovanju te njegove druge potrebe. Sve gore navedene potrebe osigurava hraniteljska porodica koja mora ispunjavati zakonom propisane uslove (stambene, socijalne i druge) koji će smještenom djetetu osigurati primjerenu skrb.” Vidjeti: O. Družić Ljubotina/M. Kletečki Radović, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Studijski centar socijalnog rada; N. Jelača, Centar za socijalnu skrb Zagreb, Ured Susedgrad, “Sociodemografska obilježja i iskustva udomiteljsih obitelji” www.hrcak.srce.hr/file/4648 (31.07.2013.). Peti dio Porodičnog rakona Republike Srbije („Službeni glasnik RS“ br. 18/2005) pravno utemeljuje institut hraniteljstva u Srbiji. Pored toga u Republici Srbiji na snazi je Zakon o socijalnoj zaštiti i obezbeđivanju socijalne sigurnosti građana („Službeni glasnik RS” br. 36/91, 79791, 33793, 46/94, 48/94, 52/96, 29/2001, 84/2004. 101/2005-dr. zakon i 115/2005), u kojem je regulisano pitanje socijalne zaštite ostalih kategorija stanovništva. Detaljnije regulisanje hraniteljstva je normirano Pravilnikom o hraniteljstvu („Službeni glasnik RS” br. 36/2008). Stupanjem na snagu ovog pravilnika prestao je da važi niz drugih Pravilnika kojima je parcijano regulisan ovaj institut zaštite djece bez roditeljskog staranja. Pravilnik o bližim uslovima za zasnivanje hraniteljstva („Službeni glasnik RS", broj 102/05), Pravilnik o načinu vođenja evidencije i dokumentacije o hraniteljstvu („Službeni glasnik RS", broj 67/05), Pravilnik o programu pripreme za hraniteljstvo („Službeni glasnik RS", broj 67/05), odredbe Pravilnika o bližim uslovima za osnivanje i normativima i standardima za obavljanje delatnosti ustanova socijalne zaštite za smeštaj dece bez roditeljskog staranja i dece i omladine sa poremećajima u ponašanju („Službeni glasnik RS", br. 88/93, 121/03, 8/06 i 63/06) koje se odnose na smeštaj dece u hraniteljskim porodicama i delatnost centra za porodični smeštaj i član 14 241 Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI zaštite djece bez roditeljskog staranja dobio na značaju udovoljavajući načelima KPD.16 Smještaj u drugu porodicu odraslih lica, koji je po svojim karakteristikama sličan hraniteljstvu, u Srbiji je primjerice regulisan odredbama posebnog zakona.17 Pravno regulisanje hraniteljstva u Bosni i Hercegovini nije regulisano na državnom nivou, kao što je slučaj sa susjednim zemljama.18 U 7. st. 5. i 9. Pravilnika o vođenju evidencije o korisnicima i dokumentacije o stručnom radu u ustanovama socijalne zaštite („Službeni glasnik RS“, br. 63/93 i 10/06). Vidjeti: http://www.paragraf.rs/propisi/zakon_o_socijalnoj_zastiti_i_obezbedjivanju_socijalne_sigurnosti_ gradjana. html (31.07.2013.). 16 „Momentalno u Srbiji odrasta u oko 4.500 hraniteljskih porodica više od 5.500 dece.” Vidjeti: http://www.trudnoca.rs/sekcija/clanak/hraniteljstvo-u-srbiji (31.07.2013.). „Unatoč značajnom napretku koji je ostvaren proteklih nekoliko godina u razvoju udomiteljstva za djecu i transformaciji ustanova za djecu, u Hrvatskoj još uvijek neopravdano velik broj djece provodi više godina u institucionalnoj skrbi. I dalje nije dosegnut omjer od 80 posto djece u udomiteljstvu prema 20 posto u ustanovama, što je jedan od ciljeva Nacionalnoga plana aktivnosti za prava i interese djece 2006. - 2012. godine” Vidjeti: Udomiteljstvo djece u Hrvatskoj, analiza stanja i prijedlog smjernica, www.unicef.hr/upload/file/322/.../Publikacija_udomiteljstvo_djece.pdf (31.07.2013.). „2331 djece je smješteno u 1232 udomiteljske obitelji. Najveći broj njih su djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi (1542 djece)”. Vidjeti: O. Družić Ljubotina/M. Kletečki Radović, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu Studijski centar socijalnog rada; N. Jelača, Centar za socijalnu skrb Zagreb, Ured Susedgrad, “Sociodemografska obilježja i iskustva udomiteljsih obitelji” www.hrcak.srce.hr/file/4648 (31.07.2013.). 17 Zakon o socijalnoj zaštiti i obezbeđivanju socijalne sigurnosti građana („Službeni glasnik RS” br. 36/91, 79791, 33793, 46/94, 48/94, 52/96, 29/2001, 84/2004. 101/2005 i 115/2005). 18 U Republici Hrvatskoj primjera radi, hraniteljstvo/udomiteljstvo nije regulisano obiteljskim zakonom, ali zato postoji Zakon o udomiteljstvu Republike Hrvatske-ZOU RH („Narodne novine br. 79/07“). Vidjeti: http://www.udomiteljizadjecu.hr/publikacije/informativni-list-foruma/4 (01.08.2013.). U aprilu 2008. su doneseni: Pravilnik o stambenim, socijalnim i drugim uvjetima za obavljanje udomiteljstva, Pravilnik o sadržaju i trajanju osposobljavanja i edukacije udomiteljske obitelji, Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja evidencije udomiteljskih obitelji, registra udomiteljskih obitelji i smještenih korisnika te o sadržaju formulara izvještaja udomitelja. Peti dio Porodičnog rakona Republike Srbije („Službeni glasnik RS“ br. 18/2005) pravno utemeljuje institut hraniteljstva u Srbiji. Pored toga u Republici Srbiji na snazi je Zakon o socijalnoj zaštiti i obezbeđivanju socijalne sigurnosti građana („Službeni glasnik RS” br. 36/91, 79791, 33793, 46/94, 48/94, 52/96, 29/2001, 84/2004. 101/2005-dr. zakon i 115/2005), u kojem je regulisano pitanje socijalne zaštite ostalih kategorija stanovništva. Detaljnije regulisanje hraniteljstva je normirano Pravilnikom o hraniteljstvu („Službeni glasnik RS” br. 36/2008). Stupanjem na snagu ovog pravilnika prestao je da važi niz drugih Pravilnika kojima je parcijano regulisan ovaj institut zaštite djece bez roditeljskog staranja. Pravilnik o bližim uslovima za zasnivanje hraniteljstva („Službeni glasnik RS", broj 102/05), Pravilnik o načinu vođenja evidencije i dokumentacije o hraniteljstvu („Službeni glasnik RS", broj 67/05), Pravilnik o programu pripreme za hraniteljstvo („Službeni glasnik RS", broj 67/05), odredbe Pravilnika o bližim uslovima za osnivanje i normativima i standardima za obavljanje delatnosti ustanova socijalne zaštite za smeštaj dece bez roditeljskog staranja i dece i omladine sa poremećajima u ponašanju („Službeni glasnik RS", br. 88/93, 121/03, 8/06 i 63/06) koje se odnose na smeštaj dece u hraniteljskim porodicama i delatnost centra za porodični smeštaj i član 7. st. 5. i 9. Pravilnika o vođenju evidencije o korisnicima i dokumentacije o stručnom radu u ustanovama socijalne zaštite („Službeni glasnik RS“, br. 63/93 i 10/06). Vidjeti: http://www.paragraf.rs/propisi/zakon_o_socijalnoj_zastiti_i_obezbedjivanju_socijalne_sigurnosti_ gradjana. html (31.07.2013.). 242 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Republici Srpskoj kao i u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine postoje dva zakona koja na direktan način regulišu pravni položaj i zaštitu djece, a posebno one najranjivije kategorije, djece bez roditeljskog staranja. To su Zakon o dječijoj zaštiti-ZDZ,19 i Zakon o socijalnoj zaštiti-ZSZ.20 U Federaciji BiH situacija je nešto drugačija, pošto je nadležnost u ovoj oblasti podjeljena između Federacije i kantona,21 pa shodno tome i data meterija je pravno regulisana na različite načine. Posljedice toga su nedosljednost pravnih propisa unutar Federacije BiH pošto je većina kantona donijela svoje zakonske propise u ovoj oblasti, koji nisu međusobno usklađeni, što direktno ima za posljedicu narušavanje principa zaštite najboljeg interesa djeteta. Cilj donošenja ovih propisa bi trebao biti usmjeren ka što efikasnijem provođenje federalnog zakona, a ne stvaranju što većeg stepena pravne divergencije u materiji socijalnog i porodičnog prava. Kantoni donose i usvajaju svoje zakone u oblasti socijalne zaštite, koji nisu uvijek usklađeni sa Federalnim zakonom o socijalnoj zaštiti. Istovremeno, primjena zakona se odgađa bez obrazloženja i izvan rokova previđenih u zakonu i bez ikakvih sankcija.22 Na tom planu se ne donose provedbeni propisi, pa zakoni ostaju mrtvo slovo na papiru, a veliki broj korisnika je uskraćen za svoje pravo.23 Kantonalni organi vlasti poštujući ustavne principe moraju uvažavati odredbe federalnih zakona, i drugih propisa donešenih na nivou Federacije BiH. Tako je u Federaciji BiH trenutno na snazi jedan federalni i sedam kantonalnih Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštite porodica s djecom (ZOSZZ FBiH).24 „Službeni glasnik RS, br. 4/02, 17/08 i 1/09” i „Službeni glasnik BDBiH“, br. 1/03, 4/04, 21/05, 19/07 i 2/08. „Službeni glasnik RS, br. 5/93, 15/96, 110/03, 33/08” i „Službeni glasnik BDBiH“, br. 1/03, 2/08, 19/07 i 4/04. 21 Vidjeti: Glava III, Podjela nadležnosti između federalne i kantonalne vlasti, http://www.ads.gov.ba/javniispit/doc/ustav_federacije_bosne_i_hercegovine.pdf, (10.06.2011.). 22 Vodič za ostvarivanje prava iz socijalne zaštite, mart 2011. Vidjeti: http://www.rightsforall.ba/bos/dw/vodic_socijala.pdf (01.08.2013.). 23 Ibid. 24 „Službene novine FBiH“, br. 36/99, 54/04 i 52/06. 19 20 243 Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI 2. Mjesto i pojam hraniteljstva u sistemu socijalne zaštite u BiH Da bi razumjeli mjesto hraniteljstva i njegovu ulogu u cjelokupnom sistemu zaštite djece bez roditeljskog staranja u BiH neophodno je ukazati na sve kategorije korisnika socijalne zaštite, kao i prava koja za iste proizlaze. Prema relevantnim odredbama ZOSZZ FBiH korisnici socijalne zaštite su: djeca bez roditeljskog staranja, odgojno zanemarena djeca, odgojno zapuštena djeca i djeca čiji je razvoj ometen porodičnim prilikama,25osobe sa invaliditetom i osobe ometene u fizičkom ili psihičkom razvoju, materijalno neosigurane i za rad nesposobne osobe, stare osobe bez porodičnog staranja, osobe sa društveno negativnim ponašanjem, osobe i porodice u stanju socijalne potrebe, kojima je uslijed posebnih okolnosti potreban odgovarajući oblik socijalne zaštite.26 Pored navedenih kategorija lica kojima se garantuje određen stepen socijalne zaštite, kantonalnim zakonima koji regulišu istu materiju pravno je normirano isto pitanje. Tako, četiri kantonalna zakona u FBiH predviđaju Hercegovačko-neretvanski, Posavski i Livanjski kanton imaju kantonalne zakone isključivo o socijalnoj zaštiti/skrbi koji ne obuhvataju zaštitu porodice sa djecom i civilnih žrtava rata. Iako navedeni federalni Zakon nalaže da se prava koja nisu određena kantonalnim zakonom uređuju prema federalnom Zakonu, u praksi nije tako pa porodice sa djecom i civilne žrtve rata u tri kantona ostaju nedovoljno zaštićene zakonom i ne ostvaruju prava koja porodice sa djecom i civilne žrtve rata ostvaruju u ostalih sedam kantona. Vodič za ostvarivanje prava iz socijalne zaštite, mart 2011. Vidjeti: http://www.rightsforall.ba/bos/dw/vodic_socijala.pdf (01.08.2013.). 25 Maloljetnik bez roditeljskog staranja je onaj maloljetnik koji je ostao bez oba roditelja, nepoznatih roditelja, napušten od roditelja, roditelja lišenih roditeljskog prava i roditelja spriječenih da vrše roditeljske dužnosti. U smislu propisa o socijalnoj zaštiti maloljetnikom ometenim u fizičkom ili psihičkom razvoju smaar se lice sa: oštećenjem čula vida ili sluha, poremećajem u govoru i glasu, tjelesnim oštećenjem, psihičkom zaostalošću (lakog, umjerenog, težeg i teškog stepena ili sa kombiniranim smetnjama). Kao vaspitno zanemaren maloljetnik smatra se ono lice koje zbog nedovoljnog nadzora i brige roditelja, te negativnog utjecaja sredine narušava općeprihvaćene društvene, odnosno moralne norme ponašanja, a vaspitno zapušten maloljetnik je ono lice koje svojim ponašanjem u većoj mjeri narušava općeprihvaćene društvene, odnosno moralne norme i vrši prekršaje ili krivična djela. Maloljetnikom čiji je razvoj ometan poroičnim prilikama smatra se ono lice čiji roditelji zbog nesređenih porodičnih odnosa, materijalnih i drugih razloga nisu u mogućnosti da mu obezbjede normalne uslove za pravilno vaspitanje, fizički i psihički razvoj. S. Dedić, 231. Opširnije vidjeti: N.Traljić/S.Bubić, Roditeljsko i starateljsko pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo 2007, 210 i dalje. M. Alinčić et.al., Obiteljsko pravo, Narodne novine, Zagreb, prosinac 2007, 276 i dalje. 26 Član 12.ZOSZZ FBiH. 244 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici iste korisinike socijalne zaštite kao i federalni zakon.27 S druge strane, Tuzlanski kanton svojim propisom uvodi proširen krug korisnika socijalne zaštite i dodatno u odnosu na pobrojano kao posebnu kategoriju lica kojima treba pružiti navedenu zaštitu predviđa osobe izložene zlostavljanju i nasilju u porodici.28 U okviru propisa Kantona Sarajevo u sklopu kategorizacije lica kojima treba pružiti socijalnu zaštitu navode se i osobe i porodice čija primanja nisu dovoljna za podmirenje osnovnih životnih potreba i osobe izložene zlostavljanju i nasilju u porodici.29 Zeničko-dobojski kanton u skupinu tih lica ubraja lica ovisna o psihoaktivnim supstancama,30 dok Kanton 10 ima nešto drugačije definisane korisnike socijalne zaštite u odnosu na federalni zakon i ostale kantone. Posebno je pitanje prava koja pripadaju navedenim licima. Ni ovo pitanje nije uređeno na jedinstven način u Federaciji BiH, a kamo li u državi. Prava koja pripadaju prethodno navedenim licima, a koja su utvrđena i garantovana ZOSZZ FBiH su: novčana i druga materijalna pomoć, osposobljavanje za život i rad, smještaj u drugu porodicu, smještaj u ustanove socijalne zaštite, usluge socijalnog i drugog stručnog rada, kućna njega i pomoć u kući.31 U odnosu na ova prava, garantovana na federalnom nivou i utvrđena federalnim propisom kantonalni zakoni sadrže posebne odredbe, pa tako ZOSZZ Zeničko-dobojskog kantona, dodatno u odnosu na federalni Zakon predviđa obavljanje poslova starateljstva i nadzora nad istim. Kanton Sarajevo, dodatno normira i novčanu naknadu za pomoć i njegu Tu ubrajamo propise o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica s djecom u sljedećim kantonima: Hercegovačko-neretvanski kanton, Zapadnohercegovački kanton, Srednjebosanski kanton i Bosansko-podrinjski kanton.Vodič za ostvarivanje prava iz socijalne zaštite, mart 2011 http://www.rightsforall.ba/bos/dw/vodic_socijala.pdf (02.08.2013.). 28 Član 3 tč. 9 Zakona o socijalnoj zaštiti zaštiti civilnih žrtava rata i porodice sa djecom („Službene novine TK br. 12/00“) 29 Čl. 13 Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom Kantona Sarajevo (“Službene novine Kantona Sarajevo” br.16/02, 08/03,2/06, 21/06, 17/10, 26/12, 15/13). 30 Čl. 11 Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom Zeničkodobojskog kantona. („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona”, br. 13/07). 31 Član 19.ZOSZZ FBiH. 27 245 Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI od strane druge osobe, a zakon Unsko-sanskog kantona predviđa i subvencioniranje stanarine, grijanja, struje, sahrane, najugroženijim kategorijama stanovništva. Uvažavajući prava garantovana federalnim zakonom Posavski i Kanton 10, dodatno u odnosu na federalni ZOSZZ predviđaju, prava na: savjetovanje i pomaganje u prevladavanju posebnih teškoća, pomoć za uzdržavanje i jednokratna pomoć, doplatak za pomoć i njegu i ličnu invalidninu, osposobljavanje za samostalan život i rad, staranje izvan vlastite porodice i druge pomoći, a Kanton Livno dodatno još predviđa i pravo na pomoć i njegu u kući. S druge strane Hercegovačko-neretvanski, Zapadnohercegovački, Tuzlanski, Bosanskopodrinjski i Srednjebosanski kanton svojim zakonima utvrđuju ista prava kao i navedeni Zakon FBiH.32 U sedam kantona su posebno regulisana prava porodica s djecom i prava civilnih žrtava rata, ali tri kantona, i to: Herecegovačko-neretvanski, Posavski i Kanton 10, nisu kroz adekvatne zakonske tekstove regulisali zaštitu porodice sa djecom i zaštitu civilnih žrtava rata pa su tako porodice sa djecom u ta tri kantona uskraćena za određen korpus prava33 koja, u većoj ili manjoj mjeri, uživaju porodice sa djecom i civilne žrtve rata u ostalih sedam kantona u Federacije BiH. Prava iz socijalne zaštite se u FBiH ostvaruju na nivou kantona,34 pa shodno tome ukoliko neka prava nisu određena kantonalnim zakonima primjenjuje se federalni ZOSZZ.35 Vodič za ostvarivanje prava iz socijalne zaštite, mart 2011 http://www.rightsforall.ba/bos/dw/vodic_socijala.pdf (02.08.2013.). 33 Ibid. 34 Nadzor nad sprovođenjem kantonalnih zakona i drugih podzakonskih akata donesenih za njegovo provođenje, inspekcijski nadzor i poslove revizije vrši u principu nadležno kantonalno ministarstvo. Vidjeti: http://www.rightsforall.ba/bos/dw/vodic_socijala.pdf (02.08.2013.). 35 Centri za socijalni rad u BiH su ključne institucije koje pružaju usluge socijalne zaštite građana. Te usluge se uglavnom svode na materijalna davanja, a vrlo rijetko imaju karakter savjetovanja i psihološke pomoći. Situaciju usložnjava i loša materijalna opremljenost centara kao i nedovoljna stručna edukovanost kadra koji radi u centrima. Većina centara za socijalni rad nemaju zadovoljavajuću kvalifikacionu strukturu, obzirom na broj stanovnika na teritorijama koje pokrivaju. Sve ovo dovodi do situacije preopterećenosti zaposlenika u centrima za socijalni rad zbog novostečenih obaveza u okviru provođenja većeg broja zakonskih regulativa od kojih pojedina zakonski predviđene odredbe nemaju adekvatna krajnja rješenja za korisnike. Finansiranje rada Centara vrši se iz budžeta općina u RS, a u FBiH iz budžeta općina (za materijalne troškove i plaće) i Kantona (pokrivanje troškova ostvarivanja prava). Zbog toga se stopa izdvajanja za socijalnu zaštitu razlikuje na nivou općina, ili kantona, i uglavnom ta sredstva nisu dovoljna za pokriće svih potreba evidentiranih korisnika. Vidjeti: Sistem dječije zaštite, http://www.dijete.org/pdf/sistem_djzastite.pdf (02.08.2013.). Interesantno je da Sarajevski, Srednjebosanski, Bosansko-podrinjski, Zeničko-dobojski, Tuzlanski, Unsko-sanski i 32 246 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici U postupku ostvarivanja prava garantovanih navedenim zakonima Centri za socijalni rad i/ili općinske službe za poslove socijalne zaštite36 su prva adresa u traženju i ostvarivanju prava iz socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica s djecom.37 Kao posljedica podjele ustavnih nadležnosti, pravna regulacija socijalne zaštite, a posebno zaštite djece, je pravno normirana i u Republici Srspkoj i Brčko distriktu BiH, kroz dva posebna zakona. To su ZDZ i ZSZ kako na području Distrikta38 tako i Entiteta.39 U RS-oj je uspostavljen centraliziraniji i efikasniji sistem Zapadnohercegovački kanton imaju svoje zakone o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom koji su manje ili više usklađeni sa Federalnim zakonom o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom. Međutim Hercegovačko-neretvanski, Posavski i Kanton 10 imaju kantonalne zakone isključivo o socijalnoj zaštiti/skrbi koji ne obuhvataju zaštitu porodice sa djecom i civilnih žrtava rata. Iako naavedeni federalni Zakon nalaže da se prava koja nisu određena kantonalnim zakonom uređuju prema federalnom Zakonu, u praksi nije tako pa porodice sa djecom i civilne žrtve rata u tri kantona ostaju nedovoljno zaštićene zakonom i ne ostvaruju prava koja porodice sa djecom i civilne žrtve rata ostvaruju u ostalih sedam kantona. Vidjeti: http://www.rightsforall.ba/bos/dw/vodic_socijala.pdf (02.08.2013.). 36 Nosioci socijalne zaštite u FBiH su Vlada FBiH, kantoni i lokalna zajednica. Federalno ministarstvo odgovorno za socijalnu zaštitu i zaštitu porodica sa djecom, tj. Ministarstvo za rad i socijalnu politiku FBiH, ima obavezu da prati implementaciju Zakona i federalnu legislativu, kao i da vrši superviziju stručnih aktivnosti u institucijama uspostavljenim od strane Federacije. Kantonalna ministarstva odgovorna za socijalnu zaštitu i zaštitu porodica vrše praćenje implementacije zakona, legislative i odluka donesenih u skladu sa federalnim Zakonom o osnovama socijalne zaštite od strane kantona. Kantonalna ministarstva su odgovorna za superviziju aktivnosti koje se provode u ustanovama/institucijama uspostavljenim od strane općina ili kantona. Na području FBiH egzistira 10 kantona, što uveliko utiče na neujednačenost realizacije socijalne zaštite. Neposredno pružanje socijalne i dječije zaštite vodi deset kantonalnih ministarstava za rad, socijalnu politiku, izbjeglice i raseljene osobe, kroz rad 72 centra za socijalni rad i 25 službi za obavljanje poslova iz oblasti socijalne i dječije zaštite, i 2 kantonalna centra za socijalni rad, Sarajevski i Bosansko-podrinjski. Lokalna zajednica je okvir za zadovoljavanje većine ličnih i zajedničkih potreba građana, uključujući i socijalnu zaštitu. Opština je okvir u kome se može uticati na prevenciju i otklanjanje različitih socijalnih problema, i ona je odlučujući nosilac u ostvarenju i unapređenju socijalne zaštite. U RS-oj postoje 44 centra za socijali rad i 18 službi socijalne zaštite. Vidjeti: Sistem dječije zaštite, http://www.dijete.org/pdf/sistem_djzastite.pdf (02.08.2013.). 37 Vodič za ostvarivanje prava iz socijalne zaštite, mart 2011. http://www.rightsforall.ba/bos/dw/vodic_socijala.pdf (02.08.2013.). 38 Korisnici socijalne zaštite u smislu ZSZ BDBiH su lica koja se nalaze u stanju socijalne potrebe, a tu se ubrajaju: maloljetnici bez roditeljskog staranja, maloljetnici ometeni u fizičkom ili psihičkom razvoju, odgojno zanemareni i zapušteni maloljetnici, maloljetnici čiji je razvoj ometen porodičnim prilikama, kao i zlostavljana djeca, i punoljetna lica koja su materijalno neosigurana, nesposobna za rad, stara lica bez porodičnog staranja, invalidna lica, lica s društveno negativnim ponašanjem, ostala lica u stanju socijalne potrebe kojima je zbog posebnih okolnosti potrebna socijalna zaštita, zlostavljana lica i samohrani roditelj. Gradonačelnik može proširivati krug korisnika socijalne zaštite iz prethodnog stava, u skladu s planovima razvoja socijalne zaštite. Član 12., 14. i 15. ZSZ BDBiH. Članovima 27. i 28. ZSZ BDBiH normirana su prava iz socijalne zaštite. 39 Korisnici socijalne zaštite u smislu odredaba zakona kojima se reguliše socijalna zaštita u RS-oj su lica koja se nalaze u stanju socijalne potrebe, a naročito maloljetnici bez roditeljskog staranja,ometeni u fizičkom i psihičkom razvoju, čiji je razvoj ometen porodičnim prilikama, vaspitno zanemareni i zapušteni, kao i punoljetna lica koja su: materijalno neobezbijeđena i za rad nesposobna,stara i bez porodičnog staranja, 247 Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI socijalne zaštite i ujednačena zaštita na nivou entiteta, koja je u nadležnosti tri ministarstva.40 Iako su davanja socijalno ugroženim generalno niža u RS-oj, primjena zakona je direktna i ujednačena i ne dovodi do diskriminacije na teritorijalnoj osnovi, kako je to slučaj sa kantonima u FBiH. Usklađivanjem svih navedenih zakona na području cijele BiH sa međunarodno prihvatljivim i usvojenim standardima socijalne i dječije zaštite41 zauzeo bi se afirmativan stav u pogledu želje da se iskreno pristupi reformi u ovoj oblasti de lege ferenda.42 invalidna, lica sa društveno negativnim ponašanjem, kao i lica kojima je zbog posebnih okolnosti potrebna socijalna zaštita. Navedena lica uživaju određeni korpus prava, pa je shodno tome zakonodavac odredio kako ova lica imaju sljedeća prava: materijalno obezbjeđenje, dodatak za pomoć i njegu drugog lica, pomoć za osposobljavanje za rad djece i omladine, smještaj u ustanovu socijalne zaštite ili smještaj u drugu porodicu i usluge socijalnog rada. Pravo na materijalno obezbjeđenje, dodatak za pomoć i njegu drugog lica, smještaj u ustanovu socijalne zaštite ili smještaj u drugu porodicu i usluge socijalnog rada u vršenju javnih ovlaštenja, određenih ovim zakonom smatraju se pravima od posebnog interesa i o njihovom obezbjeđenju se stara opština. Republika obezbjeđuje sredstva za osposobljavanje za rad djece i omladine ometene u fizičkom i psihičkom razvoju, za izgradnju, adaptaciju, sanaciju i opremanje ustanova socijalne zaštite. Posebno je zanimljiva odredba zakonodavca u kojoj se na direktan način prenose ovlaštenja na lokalne organe vlasti. Ovakvim pristupom se nižim organima vlasti daje daleko šira ovlaštenja u provođenju ovog zakona u odnosu na federalni zakon. Tako opština može svojom odlukom, u skladu sa materijalnim mogućnostima, utvrđivati druga prava u oblasti socijalne zaštite, veći obim prava od obima prava utvrđenih ovim zakonom i povoljnije uslove za njihovo ostvarivanje, kao i druge oblike socijalne zaštite ako za to obezbijedi sredstva. Vidjeti: Član 10.-20. ZSZ RS. O širim ovlaštenjima općine govori i član 10. st. 4 ZDZ RS. Tu se navodi kako se o obezbjeđivanju prava iz stava ovog zakona stara opština, u skladu sa ovim zakonom i materijalnim mogućnostima. Općina može, ako je obezbijedila sredstva, da utvrdi i druga prava, odnosno veći obim prava od prava utvrđenih ovim zakonom i povoljnije uslove za njihovo ostvarivanje, kao i druge oblike dječije zaštite. Ibid. 40 Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite RS, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS, Ministarstvo za porodicu, omladinu i sport RS. Pored pomenutih ministarstava, nadležnost u ovoj oblasti imaju i sljedeće institucije: Javni fond za dječiju zaštitu RS, Fond zdravstvenog osiguranja RS, Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje RS, Zavod za zapošljavanje RS sa 6 regionalnih zavoda i opštinskim biroima za zapošljavanje i Centri za socijalni rad (45 opštinskih centara). Vodič za ostvarivanje socijalne zaštite, mart 2011., 13. (02.08.2013.). 41 U BiH ne postoji efikasan sistem zaštite djece koji bi ih trebao ukloniti sa ulice, a članove porodice koji na ovakav način zloupotrebljavaju i iskorištavaju djecu drastično sankcionisati. Ne postoje odgovarajući i dovoljan broj institucija za zaštitu, smještaj i obrazovanje ove djece. Na ovaj način se u potpunosti krše prava djece i mladih iz Povelje. Zbog ignorisanja ovog problema od strane države u posljednjim godinama zabilježen je značajan porast maloljetničke delikvencije te slučajeva višestrukih povratnika u vršenju krivičnih djela među maloljetnicima. Vidjeti: Primjena Europske socijalne povelje kroz zakone i praksu u BiH, Voditelj projekta: Inicijativa i civilna akcija (ICVA) u saradnji sa: Prava za sve BiH i organizacijama civilnog društva u BiH, juni 2009. http://www.bh-hchr.org/Saopstenja/Primjena_evropske_socijalne_povelje.pdf (03.08.2013.). 42 Vidjeti: http://www.rsp.hr/ojs2/index.php/rsp/article/viewFile/33/45 (03.08.2013.). M. Ajduković, „Pristupi zbrinjavanju djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi“, Revija socijalne politike br. 11, Zagreb 2004, 310. 248 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Hraniteljstvo se u pravnoj teoriji najčeće definiše kao uzimanje tuđeg djeteta na besplatnu ishranu i vaspitanje.43 To je, dakle, odnos kojim se ne zasniva nikakvo srodstvo između djeteta (hranjenika) i odrasle osobe koja uzima tuđe dijete da se o njemu stara (hranitelja) niti dijete prekida srodnički odnos sa svojom prirodnom porodicom. U skladu s tim hraniteljstvom se, za razliku od usvojenja- ne prenosi na hranitelja roditeljsko pravo u cjelini već se prenose samo neka prava i obaveze iz sadržine roditeljskog prava (čuvanje, podizanje, vaspitanje, obrazovanje i eventualno, izdržavanje djeteta).44 S druge strane i staratelj ima generalno ovlašćenje da se stara o zaštiti ličnih i imovinskih interesa maloljetnog štićenika, ali ga on ne izdržava i nije dužan da dijete primi u svoju porodicu. Drugim riječima djetetu koje se nalazi na hraniteljstvu postavlja se staratelj, koji će ga zastupati u pravnim poslovima i štititi njegova lična i imovinska prava i interese (mada i hranitelj može biti postavljen za staratelja), a dijete pod staraeljstvom može se dati na hraniteljstvo radi svakodnevnog čuvanja, podizanja, vaspitanja i eventualno izdržavanja.45 Sve mjere namijenjene zaštiti ličnih prava i interesa djeteta regulirane su redoslijedom koji upućuje na postepenost intervencija u odnosu roditelj – dijete.46 Pri iznalaženju najboljeg rješenja u zbrinjavanju djece bez roditeljskog staranja posebnu pažnju treba posvetiti odabiru porodice koja osim što ima osnovne mogućnosti za zadovoljenje materijalnih i društvenih potreba, također, odgovara i psihološkim potrebama djeteta, koje često imaju i presudnu ulogu u ravnomjernom i zdravom razvoju djeteta. Porodica koja želi primiti dijete na čuvanje treba zračiti toplom porodičnom idilom, te imati sređene materijalne i stambene prilike i pozitivna moralna svojstva.47 Dakle, hraniteljstvo možemo shvatiti kao M. Begović, Porodično pravo, Naučna knjiga, Beograd 1957, 165. M. Draškić, 332. 45 M. Mladenović, Porodično pravo, knjiga I i II, Privredna štampa, Beograd, 1981, 406. 46 M. Alinčić, et. al., 284. 47 Posebnim ZOU RH, u članu 2. st. 4 i 5 pravno je određeno kako se pod pojmom hraniteljska, odnosno „udomiteljska porodica određuje porodica koja ima dozvolu za obavljanje udomiteljstva, a čine je udomitelj, njegov bračni drug ili izvanbračni drug i drugi srodnici s kojima udomitelj živi u zajedničkome kućanstvu.“ S druge strane udomitelj jest samac ili predstavnik udomiteljske obitelji s kojim centar za socijalnu skrb sklapa ugovor o međusobnim pravima i obvezama.Vidjeti: M. Ajduković, 311. 43 44 249 Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI oblik starateljstva izvan vlastite porodice, kojim se osigurava staranje i briga u okviru hraniteljske porodice.48 Pravo na smještaj u drugu porodicu ili u socijalnu ustanovu mogu ostvariti49 djeca i odrasla lica kojima je potrebna stalna briga i pomoć u zadovoljavanju njihovih životnih potreba, a ne mogu ih ostvariti u krugu vlastite porodice ili na drugi način.50 Pravo na smještaj u drugu porodicu imaju lica kojima je zakonodavac priznao to pravo. Prilikom izbora porodice u koju se korisnik ima smjestiti, služba koja vrši smještaj rukovoditi će se naročito ličnim svojstvima korisnika i članova porodice u koju se smješta, stambenim i drugim mogućnostima porodice i potrebama korisnika.51 Dijete se ne može smjestiti u drugu (hraniteljsku) porodicu: 48 Ibid. U porodičnom zakonodavstvu Srbije hraniteljstvo se može zasnovati samo ako je to u najboljem interesu djeteta koje je maloljetno, koje ima odgovarajući porodični status i čiji su se roditelji, a nekada i ono samo, saglasili sa hraniteljstvom. Ako dijete nije pod roditeljskim staranjem saglasnost na hraniteljstvo će dati djetetov staratelj. I od hranjenika–djeteta se traži saglasnost ako je dijete starije o 10 godina i ako je sposobno za rasuđivanje. Uz hranitelj može biti samo ooba koja ima lična svojstva na osnovu kojih se može zaključiti da će se starati o djetetu u njegovom najboljem interesu i koja je po pravilu prošla program pripreme za hraniteljstvo. Novi Porodični zakon Srbije ustanovio je još jednu pretpostavku za zasnivanje hraniteljstva, koja kaže da hranitelj može biti lice koje je, po pravilu, pripremljeno za hraniteljstvo po posebnom programu. Razlika u odnosu na pripremu usvojitelja koja je učinjena obaveznom jeste jedino u tome što se priprema hranitelja preporučuje. Priprema za hraniteljstvo obavlja se tokom procjene opšte podobnosti hranitelja, ali je poželjno da se završi prije donošenja konačne odluke o zasnivanju hraniteljstva, a sprovodi je organ starateljstva na čijem području budući hranitelj ima prebivalište, odnosno boravište. M. Draškić, 333-336. 50 S. Dedić, 237. 51 Član 54. ZSZ BDBiH, Član 38. ZSZ RS. Federalni zakonon preciznije reguliše kategoriju lica koja se smještaju u hraniteljske porodice navodeći kako se smjestiti u drugu porodicu mogu djeca i odrasle osobe kojima je potrebna stalna briga i potpora radi zadovoljavanja njihovih životnih potreba, a ne mogu ih ostvariti u krugu vlastite porodice ili na drugi način. Pravo na smještaj u drugu porodicu tako imaju: 1) djeca djeca bez roditeljskog staranja, odgojno zanemarena djeca,odgojno zapuštena djeca,djeca čiji je razvoj ometen porodičnim prilikama i osoba sa invaliditetom i osobe ometene u fizičkom ili psihičkom razvoju, do povratka u vlastitu obitelj, odnosno do završetka redovnog školovanja, a najduže 12 mjeseci po završetku redovnog školovanja, 2) osobe sa invaliditetom, stare osobe i osobe sa društveno negativnim ponašanjem, koje nisu u mogućnosti da se sami staraju o sebi, a uslijed stambenih ili porodičnih prilika nemaju mogučnost da im se zaštita osigura na drugi način, 3) žena za vrijeme trudnoće, porođaja i poslije porođaja, skladno propisima o rad i samohrana majka do godinu dana života djeteta, i ukoliko nema sredstava za izdržavanje ili kojoj je, uslijed nerješenog stambenog pitanja ili poremećenih porodičnih odnosa, potreban privremeni smještaj. Djeci iz prvog stava po završetku redovnog školovanja, organ starateljstva ima obavezu da osigura zbrinjavanje na drugi način. Član 31. i 32. ZOSZZ FBiH. 49 250 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici - u kojoj je neko od članova porodice lišen roditeljskog prava ili poslovne sposobnosti, u kojoj su poremećeni porodični odnosi, u kojoj neko od članova porodice ima društveno neprihvatljivo ponašanje, u kojoj bi, zbog bolesti člana porodice, bilo ugroženo zdravlje korisnika i ostvarivanje svrhe smještaja.52 Međusobni odnosi službe koja vrši smještaj u porodicu i te porodice se uređuje pismenim ugovorom na osnovu rješenja o smještaju. Ugovor zaključuje Odjeljenje s jednim članom porodice, koji na taj način postaje hranitelj.53 Hranitelj ima pravo na naknadu za izdržavanje korisnika i naknadu za rad koja se isplaćuje iz sredstava namjenjenim za ostvarivanje prava iz socijalne zaštite. Kriterije za utvrđivanje visine naknade utvrđuje gradonačelnik, odnosno ministarstvo nadležno za socijalnu zaštitu u RSoj odnosno kantonima.54 U federalnom zakonu određeno je da o smještaju osoba u drugu porodicu kao i o prestanku smještaja, odlučuje centar za socijalni rad na čijem području osoba ima prebivalište. Centar za socijalni rad, koji je odlučio o smještaju osobe u drugu porodicu, obavlja nadzor nad tom porodicom, pružajući pomoć toj porodici, te redovnim obilaskom održava stalnu vezu sa smještenom osobom. Član porodice u kojoj je osoba smještena i koji preuzme brigu o toj osobi, odnosno hranitelj, mora biti duševno i tjelesno zdrav i imati stambene i druge uslove potrebne za zaštitu, čuvanje, njegu, ishranu, učenje i zadovoljavanje drugih potreba i interesa hranjenika.55 Član 39. ZSZ RS, Član 55 ZSZ BDBiH, Član 35.ZOSZZ FbiH. Članom 39. ZOSZZ FBiH određeno je da se na temelju rješenja o određivanju smještaja u drugu porodicu, centar za socijalni rad zaključuje pismeni ugovor o smještaju sa hraniteljem. 54 Naknada koju zakonodavac spominjena ovom mjestu, a shodno odredbama federalnog zakona, ne smatra se plaćom, niti drugim prihodom koji podliježe plaćanju poreza. 55 Član 33. i 34.ZOSZZ FBiH. 52 53 251 Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI ZOSZZ FBiH, kako smo već naveli, određuje kako je za smještaj djeteta u drugu porodicu potrebna pismena saglasnost roditelja, odnosno usvojitelja ili staratelja, a ako je osoba starija od 15 godina, potreban je i njegov pristanak.56 Saglasnost roditelja nije potrebna, ako su roditelji lišeni roditeljskog prava.57 Smještaj u drugu porodicu, odnosno hraniteljstvo prestaje na nekoliko načina, i to: sporazumom ugovornih strana, otkazom ugovora, raskidom ugovora, smrću korisnika ili smrću člana porodice koji je zaključio ugovor o porodičnom smještaju, iako više ne postoji razlog za primjenu tog oblika zaštite. Otkaz ugovora o smještaju korisnika u drugu porodicu daje se pismeno, a otkazni rok traje najmanje 30 dana, u okviru kojeg je služba dužna da licu na smještaju osigura odgovarajući oblik zaštite. 58 U Porodičnom zakonu Srbije normirano je kako će hraniteljstvo prestati: prestankom potrebe za hraniteljstvom (punoljetstvom djeteta, sticanjem potpune poslovne sposobnosti prije punoljetstva, usvajanjem djeteta i smrću djeteta),59 smrću hranitelja i raskidom hraniteljstva (na zahtjev hranitelja, roditelja odnosno staratelja hranjenika ili na njihov sporazumni zahtjev).60 3. Pravo hranitelja na naknadu? Obveze koje država mora osigurati da bi hraniteljstvo bilo uspješno složene su i višestruke. Stoga ne iznenađuje, da spomenute zadatke u Član 35. i 36.ZOSZZ FBiH. Dio odredbi koja se odnosi na traženje saglasnost djeteta na smještaj u drugu porodicu, a koji je skladan međunarodno prihvatljivim standardima, nije inkorporirao ZSZ u RS-oj i BDBiH, a što može predstvaljati velike probleme kod zasnivanja hraniteljstva u našoj državi. Uz to članom 37. federalnog zakona je određeno da porodica u kojoj je dijete smješteno, ne može preduzimati, bez saglasnosti roditelja, usvojitelja ili tijela starateljstva, važnije mjere koje se tiču ličnosti djeteta, a naročito predati ga nekoj drugoj osobi na čuvanje i njegu, prekinuti školovanje, promijeniti vrstu škole,odlučiti o izboru ili obavljanju zanimanja i zaključivanja ugovora o radu, u smislu propisa o radu. 57 S. Dedić, 237. 58 Član 56. ZSZ BDBiH, Član 40. ZSZ RS. 59 Hraniteljstvo se izuzetno može produžiti najkasnije do navršene 26. godine djeteta, ukoliko se ono redovno školuje, odnosno u neodređenom trajanju ukoliko dijete ima smetnje u psiho-fiziočkom razvoju i nesposobno je da se samo stara o sebi i zaštiti svojih prava. M. Draškić, fn. 965, 338. 60 Ibid. 56 252 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici različitim zemljama provode vrlo različite institucije (javne službe, privatne agencije, vjerske organizacije, neprofitne organizacije i slično).61 Skladno tome, kako bi se došlo do novih hraniteljskih porodica u svijetu sve se više aktivira uloga civilnog sektora i „for-profit“ organizacija koje pomažu lokalnim vlastima da regrutuju nove i zadrže postojeće hranitelje.62 Dijete koje je dato na hraniteljstvo dužni su da i dalje izdržavaju roditelji, ali budući da hraniteljstvo sadrži paralelno elemente ustanove socijalne zaštite, hranitelju se isplaćuje mjesečna naknada63 za izdržavanje djeteta u njegovoj porodici.64 Osnovna odlika pravne prirode hraniteljstva u starim pravima je bila njegova besplatnost. Bilo da se zasnivao faktičkim putem, prostim uzimanjem tuđeg maloljetnog djeteta na čuvanje, podizanje, vaspitanje i izdržavanje, bilo da se zasnivalo ugovorom o hraniteljstvu kojim su se utvrđivala međusobna prava i obaveze roditelja djeteta i hranitelja, uvijek se radilo o besplatnoj usluzi, odnosno dobročinom pravnom poslu.65 U savremenim pravima hraniteljstvo je dobro poznata ustanova, koja ima širu primjenu nego ranije i koja je često percipirana u stručnoj javnosti kao relativno prihvatljiva i u odnosu na usvojenje, zbog toga što se na taj način mogu nesmetano očuvati odnosi između djeteta i njegove srodničke porodice.66 Federalni zakonodavac je pravno regulisao da ova pitanja i ostala koja su precizno navedena u zakonu stranke ugovornice određuju M. Laklija, Modeli udomiteljstva u Europi, rezultati istraživanja, Zagreb, listopad 2011. Ibid., 1. 63 Prema odluci Ministarstva rada, zapošljavanja i socijalne politike Republike Srbije, mjesečna naknada za rad hranitelja u hraniteljskoj porodici iznosila je 10.114,00 dinara za jedno dijete, 12.448,00 dinara za dva djeteta i 18.672,00 dinara za tri djeteta, na dan 1. april, 2009. Naknada za izdržavanje hranitelju je postavljena u rasponu od 17.852,00 dinara do 53.556,00 dinara, a sve zavisno od vrste hraniteljstva i broja djece (1-3). Vidjeti. Informator za buduće i sadašnje hranitelje, http://www.iskrica.info/PDF/003_Pravilnik/Informator_za_hranitelje.pdf (05.08.2013.). 64 M. Draškić, 337. 65 Vidjeti: § 186. ABGB (Allgemeines Bürgerliches Gesetzbuch), http://www.ibiblio.org/ais/abgb1.html (04.08.2013.). 66 M. Draškić, 333. 61 62 253 Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI sporazumno.67 Troškove smještaja, odnosno dio troškova, u ustanovi koja pruža usluge socijalne zaštite ili u drugoj porodici, snosi korisnik zaštite, roditelj, odnosno srodnik koji je dužan da izdržava korisnika, nadležni organ ili druga organizacija i lica koja su preuzela plaćanje troškova. Korisnik učestvuje u troškovima svim svojim prihodima i primanjima, umanjenim za iznos sredstava za lične potrebe. U troškovima smještaja korisnika učestvuju i roditelji i srodnici obavezni na izdržavanje, osim za lica mentalno ometena u razvoju stepena teže i teške mentalne ometenosti, kao i lica višestruko ometena u razvoju s težom i teškom mentalnom ometenošuću, lica oboljela od autizma i lica duševno oboljela koja su pod starateljstvom. Licima smještenim u ustanovu socijalne zaštite koja su bez prihoda, osiguravaju se sredstva za lične potrebe, osim lica koja su teško mentalno ometena u razvoju, kao i djetetu do 7 godina. Kriterije i mjerila za učešće roditelja, odnosno srodnika u troškovima smještaja u ustanovu socijalne zaštite i drugu porodicu i za određivanje iznosa sredstava za lične potrebe propisuje gradonačelnik, odnosno nadležno ministarstvo RS-e i kantona.68 Pored činjenice da su naknade hraniteljima kao sekundarna kategorija pri zasnivanju jednog hraniteljskog odnosa u drugom planu, ipak posebnu pažnju treba posvetiti njihovom ujednačavanju na području naše države.69 Član 39. ZOSZZ FBiH normira da se ugovorom uređuju međuodnosi centra za socijalni rad i hranitelja, a naročito: uvjeti i rok otkazivanja ugovora, visina, način isplate naknade za smještaj osobe, obaveznik isplate naknade, kao i druga pitanja. 68 Član 41. i 42. ZSZ RS, Član 57. i 58. ZSZ BDBiH. Članom 40. federalni zakonodavac je u pogledu troškova, bez ikakvog dodatnog preciziranja, odredio da troškove smještaja u drugu porodicu snosi osoba koja je smještena u drugu porodicu, roditelj, usvojitelj, staratelj ili srodnik koji je dužan da izdržava tu osobu, ili druga pravna ili fizička osoba koja je preuzela obvezu plaćanja troškova, a sve u skladu sa kantonalnim propisima. 69 Nadležna ministarstva pokrivaju troškove smještaja djece u ustanove, te učestvuju u sufinansiranju boravka djece u Dnevnim centrima i drugim ustanovama socijalne zaštite. Ministarstva pokrivaju i troškove smještaja djece u hraniteljske porodice, a cijena ovog smještaja je različita od kantona do kantona. Tako npr, smještaj u hraniteljsku porodicu u ZDK se po korisniku plaća 102,00 KM, u SBK je u pitanju iznos od 274,00 KM po korisniku. KS je po ovom pitanju napravio iskorak i utvrdio iznos oko 470,00 KM što još jednom ukazuje na razlike u ostvarivanju prava socijalne/dječije zaštite u FBiH i diskriminaciju u smislu ostvarivanja prava djece u okviru socijalne dječije zaštite. Ostala prava iz oblasti zaštite porodice sa djecom su vezana za posebne odluke Vlada kantona, a u skladu sa ukupnom ekonomskom situacijom. Kantonalna ministarstva u FBiH za socijalnu politiku učestvuje u nizu akcija koje su namjenjene za pomoć djeci kroz novčane pomoći udruženjima za realizaciju određenih projekata koji se bave prevencijom ili poboljšavanjem situacije određenih grupa djece, obilježavanja Dječije nedelje, stipendiranje učenika, dodatno školovanje i dr. Vidjeti: Sistem dječije zaštite, http://www.dijete.org/pdf/sistem_djzastite.pdf, (10.06.2011.). 67 254 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici 4. Međunarodni aspekti regulisanja hraniteljstva Europske zemlje i zemlje članice EU70 različito uređuju i promovišu oblast zaštite prava djece kroz posebno zakonodavstvo o pravima djeteta, zaštiti djece, o ombudsmanu za djecu ili kroz sveobuhvatne zakone o promociji prava djeteta i njihovoj zaštiti. Rijetko koja od europskih država nema ovo posebno zakonodavstvo, iako se odredbe i oblast regulisanja razlikuju, a i kod država koje nemaju posebne zakone, ova oblast je regulisana nižim pravnim aktima i naravno drugim posebnim zakonima koji se tiču porodice, socijalnih prava, obrazovanja, zdravstvene zaštite.71 Najveći broj europskih zemalja ima posebne zakone o pravima djeteta i zaštiti djece.72 Također, u nekim zemljama je posebnim zakonima osnovan ombudsman za prava djeteta, kao što je na primjer u Irskoj, Litvaniji, Hrvatskoj, Poljskoj.73 Zakoni o pravima djeteta i zaštiti djece propisuju da djeca imaju pravo na zaštitu, sigurnost i dobro vaspitanje, da se prema djeci treba odnositi tako da se poštuje njihova ličnost i individualnost, i da ne smiju biti podvrgavana tjelesnom kažnjavanju ili bilo kom drugom ponižavajućem postupanju. Ovi zakoni štite i pokrivaju oblast starateljstva, prava djeteta po rođenju, vaspitanje, Hranitelji u Republici Srpskoj primaju naknadu u visini 70 % od cijene smeštaja u instituciji, i naknadu za rad, što prosječno iznosi nešto više od 700, 00 KM po djetetu. Nemaju regulisan profesionalni status, tako da im se ne uplaćuju doprinosi, što je još jedan dokaz da njihov rad nije vrednovan na odogovarajući način. U Zeničko-dobojskom kantonu hranitelj ima pravo na naknadu za smještaj. Visina naknad iznosi: 30% od prosječne plaće Kantona, za smještaj djece i odraslih lica, 40% od prosječne plaće Kantona, za smještaj djece i odraslih lica sa psiho-fizičkim poremećajima i smetnjama. Naknada se shodno ovim kantonalnim zakonskim odredbama ne smatra plaćom niti drugim prihodom koji podliježu plaćanju poreza. Član 52. st.1-3 Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica s djecom Zeničkodobojskog kantona-ZSZZ ZDK („Službene novine ZDK“ br. 13/07.). U članu 52. st. 4 ZSZZ ZDK zakonodavac je odredio kako u slučaju srodničkog smještaja, srodniku kao prihvatitelju, odnosno hranitelju, pripada pravo na novčanu pomoć u iznosu od 22%, od prosječne plaće Kantona, po svakom djetetu mjesečno, a koja se usklađuje jednom godišnje. Vidjeti: http://www.mojevijesti.ba/novost/84237/nedovoljno-zbrinjavanjedjece-ometene-u-razvoju(14.06.2011.). 70 Izvor informacija: Evropski centar za parlamentarna istraživanja i dokumentaciju (European Centre for Parliamentary Research and Documentation: Request 1407 - Violence against children, by the National Assembly of the Republic of Serbia, Request 866 Bill on Youth (Children), by Slovak National Council ). 71 Belgija, Italija, Mađarska, Portugal, Francuska, Danska, Slovenija, Švajcarska, Moldavija. Istraživanje Biblioteke Narodne skupštine za potrebe rada narodnih poslanika i Službe Narodne skupštine Republike Srbije, Tema: Zakon o zaštiti prava deteta, 19.04.2012, br.Z-04/12. 72 Velika Britanija, Irska, Island, Bugarska, Nemačka, Makedonija, Moldavija, Estonija, Rumunija, Luksemburg, Švedska, Finska, Norveška, Švajcarska, Litvanija, Letonija, Slovačka, Turska, Holandija, Kipar. 73 Ibid. 255 Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI pravo na život i razvoj, pravo na obrazovanje, socijalna prava, imovinu, zaštitu od nasilja, sudsku zaštitu, obaveze organa vlasti, životnu sredinu, maloljetničko pravosuđe, itd.74 Dok još uvijek tragamo za najboljim rješenjem kada je riječ o hraniteljstvu i njegovom lex specialis normiranju, a koje bi djecu u stanju socijalne potrebe ravnopravno tretiralo na području cijele države, na međunarodnom nivou je pokrenuta akcija osnivanja internacionalne organizacije hranitelja. U želji za poboljšanjem smještaja u hraniteljskim porodicama 1979. godine u Engleskoj (Oksford) je osnovana Međunarodna organizacija hranitelja (International Foster Care Organization-IFCO), a sve s ciljem što boljeg povezivanja srodnih organizacija kroz međunarodnu mrežu, kako bi se što jednostavnije mogle razmjenjivati informacije, inicirati i podržavati programi pomoći djeci bez odgovarajuće brige roditelja, te educirati specijalisti i volonteri na polju hraniteljstva.75 Do sada organizacija okuplja predstavnike iz oko pedeset zemalja, pojedince, državne i regionalne organizacije, te udruženja građana. Saradnja IFCO-a, očito je vrlo široka i uz navedene, usko specijalizirane, okuplja i velike međunarodne organizacije kao što je UNICEF.76 Uvažavajući činjenicu složenosti tih i sličnih dilema potrebno je sistematično promišljati kriterije izdvajanja djece i načine pružanja pomoći i podrške porodicama u kojima djeca žive u razvojnim rizicima kako do izdvajanja uopće ne bi došlo, razvijati hraniteljstvo i ostale alternativne oblike zbrinjavanja djece, te pratiti i unapređivati rad u 74 Ibid. S tim u skladu IFCO izdaje publikaciju „IFCO INTERNATIONAL NEWSLETTER“ i organizuje godišnje internacionalne konferencije. IFCO stalno radi na intenziviranju saradnje između stručnjaka, hranitelja i djece smještene u hraniteljske porodice. Kroz sve svoje aktivnosti, pa i na konferencijama, teži što većem zbližavanju ova tri faktora unapređenja hraniteljstva. Vidjeti: http://www.rsp.hr/ojs2/index.php/rsp/article/view/590/579 (04.08.2013.). 76 J.Janković, „Djeca iz hraniteljskih obitelji“, Četvrta Europska konferencija Internacionalne organizacije hraniteljskih obitelji, Berlin 09-10. rujan. 1994., Revija socijalne politike, godina 1, broj 3, Zagreb 1994., 310. 75 256 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici dječijim domovima u skladu s potrebama djece i savremenim znanjima o dječjem razvoju.77 Govoreći o međunarodnom aspektu hraniteljstva, potrebno je naglasiti značaj i drugih međunarodnih organizacija kao što su: Vijeće Europe, UNICEF, Svjetska banka i druge, kako bi za eventualno poređenje posjedovali referentni okvir, u pravnom sagledavanju današenjeg faktičkog i pravnog položaja djece bez roditeljskog staranja, jer je i u Europskoj uniji vrlo teško uporediti podatke o starateljstvu nad djecom izdvojenom iz svojih porodica.78 Rezultati istraživanja Vijeća Europe pokazali su da su najveći razvojni rizici kojima su izložena djeca siromaštvo, slabi socijalni uslovi, raspad porodica, nedostatak roditeljskih vještina, zlostavljanje i zanemarivanje djece, roditeljska zloupotreba droga, te njihovi psihološki i psihijatrijski problemi.79 Sve navedeno ide u prilog hraniteljstvu kao dominantnom obliku zbrinjavanja djece.80 Ipak, zemlje zapadne Europe suočavaju se s dva neočekivana trenda, a koji se ogledaju u sve većim poteškoćama u pravcu iznalaženju kvalitetnih hraniteljskih porodica, te sa sve većim zahtjevima za institucionalnim tretmanom pojedinih kategorija djece i mladih, odnosno one djece koja očituju vidne probleme u ponašanju.81 „Poznato je da 77 Ibid., 310. Ibid., 311. 79 Iako najveći broj zemalja spominje zlostavljanje i zanemarivanje kao glavne razloge izdvajanja djece iz porodica, u zemljama srednje i istočne Europe češće se navode siromaštvo i slabi socijalni uslovi koji do toga dovode. To je prvenstveno odraz slabih socijalnih usluga i podrške porodicama u zajednici koje su odraz raslojavanja društva i dezintegracija socijalnih usluga i aktivnosti. Nezaposlenost, socijalna nesigurnost, osiromašenje kao popratna pojava tranzicije u tim su zemljama doveli do pojave djece beskućnika, napuštene i ostavljene djece, koja najčešće završavaju u institucijama. Ibid., 311. 78 80 Ibid.,312. Tako su na primjer u Engleskoj, koja ima dugogodišnju tradiciju hraniteljskog zbrinjavanja, poteškoće u pronalaženju hraniteljskih porodica s kojima se suočavaju agencije za hraniteljstvo takve da poprimaju obilježje krize. Razlozi za to su brojni. Od nedovoljne finansijske nadoknade, porasta interesa žena za zapošljavanje izvan kuće, osjećaja hranitelja da ih se nedovoljno podržava i slično. Godišnje 8-10% hranitelja odustaje. Trenutno se ulaže sve više resursa u zadržavanje postojećih hranitelja i motivisanje novih, te u provođenje nacionalnih standarda koji su usvojeni 1999. godine s ciljem osiguranja ujednačene kvalitete usluga djeci koja žive u hraniteljskim obiteljima. Vidjeti: http://www.rsp.hr/ojs2/index.php/rsp/article/viewFile/33/45 (03.08.2013.). 81 257 Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI europske zemlje, uz Kanadu i Australiju, imaju najnaprednije sisteme skrbi o djeci bez odgovarajućeg roditeljskog staranja. Međutim, praksa udomiteljstva je različito razvijena u pojedinim njenim regijama, pa tako skandinavske zemlje82 u tom pogledu prednjače, dok je praksa hraniteljstva konzervativnija i lošije razvijena u mediteranskim zemljama Europske Unije (Grčka, Portugal) te njenim novim članicama iz Istočne Europe. Razlozi tome su višestruki. Naime, udomiteljstvo ne možemo spoznati ukoliko ga ne promatramo s aspekta kompleksnosti i međuovisnosti različitih socijalnih, ekonomskih i političkih odnosa. Shodno tome, s obzirom na obilježja javne skrbi za djecu u Europi, možemo izdvojiti zemlje srednje i istočne Europe, zapadne Europe, te nordijske zemlje. One se međusobno razlikuju ne samo u svojim historijskim i političkim ishodištima i uporištima socijalne politike, pa time i skrbi za djecu bez adekvatne roditeljske skrbi, nego i s obzirom na praktična rješenja različitih aspekata udomiteljske skrbi.“83 5. Vrste hraniteljstva i iskustva hraniteljskih porodica u BiH Uz druga značajna poboljšanja, novi Zakon o udomiteljstvu u susjednoj Hrvatskoj donosi i dva kriterija za razlikovanje udomiteljstva.84 To su: potrebe smještenih korisnika (tradicionalno, specijalizirano, hitno i povremeno udomiteljstvo) i status udomitelja (nesrodničko, srodničko i profesionalno udomiteljstvo).85 U Europi su najčešći sljedeći oblici brige porodičnog tipa: srodničko udomiteljstvo/hraniteljstvo i oblik smještaja u Tako se, u Norveškoj, u kojoj je tradicija hraniteljstva poznata već vijkovima, smatralo posebnom čašću za hraniteljsku porodicu da primi tuđe dijete na privremeno odgajanje, a za dijete koje je davano na hranteljstvo smatralo se da je imalo posebnu privilegiju da stekne takvo iskustvo. Pripadnici društvenih elita su tokom XIX. vijeka smatrali da je stvar njihovog prestiža da svoju djecu pripreme za budući život na ovaj način. Vidjeti: Torgersen, T.V., „Children caught in the sqeeze between the families”, paper, 9th International Foster Care Conference, Bergen, 1995, 7. 83 M. Laklija, Modeli udomiteljstva u Europi, rezultati istraživanja, Zagreb, oktobar 2011., 1. 84 Šta nam djeca govore o udomiteljstvu, istraživanje dječije perspektive udomiteljstva u Hrvatskoj sa preporukaa za unapređenje, Ured UNICEF-a za Hrvatsku, Zagreb, svibanj, 2012, 16. 85 Član 8-16 ZOU. 82 258 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici kojem dijete živi u proširenoj porodici ili kod prijatelja porodice s kojima već ima blizak odnos.86 Kada se govori o vrstama hraniteljstva, tada se u literaturi87 kao najtipičniji vidovi hraniteljstva navode: a) Specijalizirano hraniteljstvo ili terapeutski vid hraniteljstva čine posebno educirani hranitelji tokom svakodnevne interakcije i rada s hranjenikom. Oni primjenjuju različite tretmanske metode i tehnike pristupanja djetetu. Ovaj oblik hraniteljstva podrazumijeva hraniteljstvo djece s ozbiljnim emocionalnim i psihičkim, ali i fizičkim poteškoćama te problemima u ponašanju. b) Tradicionalno hraniteljstvo kojim se pruža usluga staranja djetetu bez odgovarajuće roditeljske brige čiji psiho-socijalni razvoj ne odstupa značajnije od razvoja i odrastanja djeteta iste životne dobi. c) Srodničko hraniteljstvo, koje se odnosi na situaciju u kojoj staranje za dijete preuzimaju odrasli srodnici djeteta. Kako se radi o najstarijem obliku zbrinjavanje djece bez odgovarajućeg roditeljskog staranja, u mnogim je društvima zabilježena tradicija prema kojoj je brigu za djecu bez odgovarajuće roditeljskog staranja preuzimala kako proširena porodica djeteta, tako i porodica s kojom je dijete bilo povezano od ranije (prijatelji, susjedi) ili se nalazilo u vezi zasnovanoj na kumstvu. d) Profesionalno hraniteljstvo se može obavljati kao samostalna profesionalna djelatnost. Za ovaj tip hraniteljstva od hranitelja se traži zadovoljavanje specifičnih uvjeta kao npr. da je stručnjak iz Djeca i mladi u alternativnoj skrbi, Upoznaj svoja prava, Izgradnja Europe za djecu i sa djecom, Vijeće Europe, Strasbourg Cedex, SOS Dječije selo Hrvatska i Forum za kvalitetno udomiteljstvo, 41. 87 Vidjeti: Mogućnosti specijaliziranog udomiteljstva u RH, časopis Foruma za kvalitetno udomiteljstvo djece, br. 9, Zagreb, prosinac 2010. Vidjeti:http://www.udomiteljizadjecu.hr/admin/fckeditor/File/publikacije/Modeli%20udomiteljstva%20u%20E uropi-rezultati%20istrazivanja-Maja%20Laklija.pdf (10.10.2013.) 86 259 Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI nekog„pomažućeg" područja (socijalni rad, socijalna pedagogija, psihologija, logopedija, medicina i si.), stručni radnik u djelatnosti socijalne brige i/ili da je osposobljen za pružanje specijaliziranih dodatnih usluga staranja. e) Krizno hraniteljstvo pruža privremenu zaštitu djetetu za vrijeme neke krizne situacije odnosno do prestanka i/ili saniranja nastale krizne situacije i uspostave kontrole porodičnog sistema, kada se dijete ponovno vraća u svoju biološku porodicu. f) Hraniteljstvo kao kratak odmor za biološke roditelje je tip udomiteljstva koji se najčešće koristi za kratke boravke (vikend, poludnevni boravak) djece s teškoćama u razvoju u specijaliziranim hraniteljskim porodicama, kako bi se biološke porodice na kraći period rasteretile svakodnevne psiho-fizičke izazovne obveze skrbi. g) Tzv. kontakt porodice (back up family) služe porodici za pružanje socijalne podrške (informativna, emocionalna, instrumentalna itd.) biološkoj porodici djeteta u situacijama nepovoljnih životnih okolnosti ili potreba koje bi mogle privremeno ugroziti funkcioniranje porodice i dobrobit djeteta. h) „Privatno“ hraniteljstvo je tip hraniteljstva u kojem biološki roditelji sami pronalaze hraniteljsku porodicu u koju smještaju vlastito dijete mimo sistema socijalnog staranja, s time da su u pojedinim zemljama dužni ovisno o trajanju tog smještaja, izvijestiti nadležna tijela socijalne zaštite. „Raznolikost prakse smještavanja djece u hraniteljske porodice, u istraživanju obuhvaćenim zemljama, je velika i dovodi do razvoja različitih tipova hraniteljstva, tako da se uz ranije navedene tipove hraniteljstva navode još i zajednički smještaj majke i djeteta (npr. Srbija), 260 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici te hraniteljstvo za pripremu/osposobljavanje za druge oblike hraniteljstva (npr. Slovenija). S obzirom na okolnosti smještavanja djeteta u porodicu hranitelja razlikuje se hraniteljstvo uz pristanak roditelja, te po odluci suda (npr. Italija).”88 U našoj državi zakoni koji tretiraju područje socijalne zaštite ne normiraju postojanje bilo kojeg oblika hraniteljstva, tako da je kod nas ova materija još uvjek neregulisana.89 S druge strane u Srbiji postoje sljedeći viovi hraniteljstva: srodničko, specijalizirano, krizno, hraniteljstvo kao kratak odmor za roditelje, smještaj roitelja sa djetetom, privremeno i druge vrste smještaj u porodici. U Hrvatskoj egzistiraju tri vida hraniteljstva, i to: tradicionalno, specijalizovano, hitno i povremeno. Važećim Zakonom u Hrvatskoj po prvi puta je uvedeno profesionalno hraniteljstvo za najzahtjevnije potrebe korisnika. Međutim, uvođenje profesionalizacije hraniteljstva zahtjeva cjelovito uređenje koje će osigurati primjenjiva rješenja te potaknuti zainteresirane pružatelje usluga u cilju razvoja ovog oblika hraniteljske zaštite. Ocjenjuje se da trenutno za ovu vrstu hraniteljstva nije moguće ispuniti odgovarajuće „procesne i finansijske pretpostavke.”90 Pokušaji da se hraniteljstvu da mjesto koje mu i pripada u posljednje vrijeme su intenzivirani.91 Pošto nije regulisano jedinstvenim zakonom na 88 M. Laklija, 4. Ibid., 6. 90 Vidjeti: Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama zakona o udomiteljstvu, Zagreb, svibanj 2012, 2. http://www.mspm.hr/novosti/vijesti/arhiva_vijesti/lipanj_2012/novi_nacrt_zakona_o_izmjenama_i_dopunama _zakona_o_udomiteljstvu (05.08.2013.). 91 Organizacija Hope and Homes for Children (HHC) u saradnji sa J.U. „Kantonalni centar za socijalni rad“ Kantona Sarajevo realizirala je Projekat hraniteljstva na području Kantona Sarajevo od 2003. do početka 2009. godine. U decembru 2003. godine organizovana je i izvedena edukacija o hraniteljstvu za 36 profesionalaca iz svih osam općinskih službi socijalne zaštite, te praktične radionice, tokom kojih se 70 profesionalaca iz svih službi upoznalo sa instrumentima za regrutovanje, procjenu, edukaciju i verifikaciju hraniteljskih porodica. Od 2004. godine periodično su provođene aktivnosti za promociju hraniteljstva. Uporedo su se odvijale posjete i procjene porodica zainteresovanih za hraniteljstvo, te edukacije za potencijalne hraniteljske porodice. U periodu od 2005. do 2007. godine organizovane su četiri takve edukacije, na kojima je, pored potencijalnih hraniteljskih porodica, učestvovalo i šest profesionalaca iz općinskih službi socijalne zaštite. Ovo je bio jedan od oblika jačanja njihovih kapaciteta da u budućnosti samostalno (bez podrške NVO sektora) organizuju takve edukacije. U J.U. „Kantonalni centar za socijalni rad“, radi centralizovanog praćenja i podrške hraniteljstvu, 2006. godine otvoreno je radno mjesto koordinatora za hraniteljstvo. Ovu poziciju je do početka 2009. godine 89 261 Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI području BiH, hraniteljstvo nailazi na mnoge poteškoće u radu, a koje bi morale biti što prije otklonjene. Donošenjem jedinstvenog zakona o zaštiti djece u našoj zemlji kojim bi se između ostalog regulisalo hraniteljstvo mogli bi se riješiti mnogi problemi na koje trenutno nailazimo kada govorimo o zbrinjavanu djece bez roditeljskog staranja u BiH. Koliko god se osnivanjem Udruženja hranitelja u BiH92 pokušava ukazati na poteškoće u praktičnoj primjeni hraniteljstva, ipak je još puno toga potrebno učiniti kako bi se ova porodičnopravna institucija dovela na nivo koji joj pripada. Kao značajan problem, u regulisanju hraniteljstva uočava se nedostatak standardnih procedura za regrutovanje, odabir, obuku, podršku i superviziju hraniteljskim porodicama, ne postoji jedinstvena službena evidencija o potencijalnim usvojiteljima ili hraniteljima, a što nije regulisano u našim zakonskim propisima kao što je to slučaj u susjednim zemljama. Finansiranje i redovnost nadoknade za troškove zadovoljenja potreba djeteta smještenog u hraniteljskoj porodici razlikuje se između entiteta, kao i među kantonima.93 Zanimljivo je da oni podaci do kojih smo došli finansirala organizacija HHC, nakon čega je, prema dogovoru, pozicija trebala postati dio sistema. Međutim, zbog nemogućnosti obezbjeđivanja finansijskih sredstava, to se nije dogodilo. Ukidanje radnog mjesta koordinatora za hraniteljstvo znatno je otežalo daljnje aktivnosti na razvijanju ovog oblika zbrinjavanja djece bez roditeljskog staranja na području Kantona Sarajevo. Uz podršku organizacije HHC i J.U. „Kantonalni centar za socijalni rad“, hranitelji su 2007. godine oformili Udruženje hranitelja Kantona Sarajevo „Perspektiva". Tokom trajanja projekta, 32 djece je smješteno u hraniteljske porodice, koje su prošle navedenu edukaciju. Adaptaciju djece i njihovo funkcionisanje u hraniteljskim porodicama kontinuirano su pratili profesionalci organizacije HHC i nadležnih službi socijalne zaštite. Tokom perioda boravka u hraniteljskim porodicama primijećen je značajan napredak djece u emotivnom i socijalnom razvoju, kao i na polju obrazovanja. Vidjeti: Hraniteljstvo, http://www.hhc.ba/index.php?option=com_content&task=view&id=47&Itemid=70 (04.08.2013.). 92 Vidjeti: http://hranitelji.com/UHuBiH-Bos/UHuBiH-Bos.swf (04.08.2013.). 93 Približno je oko 1400 djece u BiH zbrinuto u hraniteljskim porodicama (po podacima iz 2005. godine, 805 djece u FBiH, 500 u RS i 47 u Brčko distriktu). Dostupni podaci ukazuju da je u FBiH hraniteljstvo različito razvijeno u pojedinim kantonima: najviše djece bez roditeljskog staranja smješteno je u hraniteljske porodice u Tuzlanskom, Sarajevskom i Zeničko-dobojskom kantonu, a nezvanični podaci iz Hercegovačko-neretvanskog kantona ukazuju da je mnogo više djece u hraniteljskim porodicamanego što ih je zvanično registrovano. Takođe, podaci iz 2005. godine govore da je u Unsko-sanskom kantonu registrovano 283 djece bez roditeljskog staranja, a samo 38 ih je smješteno u hraniteljske porodice, što ukazuje na nedovoljnu razvijenost ovog oblika zbrinjavanja djece. U RS hraniteljstvo je, kao oblik zbrinjavanja djece bez roditeljskog staranja, zastupljenije od drugih oblika, jer je 79,5% djece bez roditeljskog staranja smješteno u hraniteljske porodice. 262 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici analizirajući dokument vlade naslovljen kao „Situaciona analiza zaštite djece bez roditeljskog staranja u FBiH i implementacije dokumenta Politike zaštite djece bez roditeljskog staranja i porodica pod rizikom od razdvajanja u FBiH 2006. - 2016.godina (Politika)“, jasno pokazuje kako su podaci koji su dobiveni iz ovog akta u očiglednom neskladu sa zvaničnim podacima iz 2005. godine koji se navode u vladinoj Politici.94 Shodno onim podacima iz vladinog dokumenta situacione analize u provođenju usvojene Politike, možemo zaključiti kako je mali broj djece koji bivaju vraćeni u biološke porodice ili pak usvojeni.95 Uvažavajući preporuke najkompetentnijih međunarodnih organizacija naša država bi trebala što hitnije reagovati na Izvještaj UN Komiteta za zaštitu prava djeteta, a u kojem isti upozorava našu državu da izradi kvalitetne standarde za hraniteljstvo i u znatnoj mjeri smanji vrijeme koje djeca bez roditeljskog staranja provode u institucijama. Posebno se preporučuje izdvajanje dovoljnih sredstava za ispravno funkcioniranje i monitoring starateljskih institucija i hraniteljskog smještaja.96 Prema zvaničnim podacima od ukupno 94-vero djece bez roditeljskog staranja na području Općine Zenica, njih svega 23-oje je smješteno u Najveći broj djece smješten je u srodničke porodice. Uporedni podaci za period 2003-2005. godine govore da se broj djece zbrinute u hraniteljske porodice u BiH smanjio, na šta vjerovatno utiče činjenica da je veliki broj djece, koja su u vrijeme ratnih zbivanja u BiH ostala bez roditelja, u međuvremenu postao punoljetan. Takođe, u postratnom periodu, kapaciteti institucionalnog zbrinjavanja ove kategorije djece povećani su kroz aktivnosti nevladinih i/ili vjerskih organizacija. Politika, maj/svibanj 2006., 11. 94 Tako je, prema Politici, u Unsko-sanskom kantonu 2005. godine registrovano samo 38 djece koja su smještena u hraniteljske porodice, što je neuporedivo manji broj od onog koji je dobiven ovim istraživanjem (212). Također ukupan broj djece u hraniteljskim porodicama za 2005. godinu je, prema Politici, bio 805 djece, što se razlikuje od podatka koji je dobiven ovim istraživanjem (752). Razlike u podacima vjerovatno su rezultat drugačije metodologije koja je korištena za dobivanje informacije o djeci. Situaciona analiza koja je prethodila kreiranju Politike predstavila je zvanične podatke o broju djece u određenim oblicima brige, dok se u kasnijem vladinom istraživanju nastojalo doći do ličnih podataka sve djece kroz direktne kontakte sa centrima za socijalni rad/službama socijalne zaštite i ustanovama za zbrinjavanje djece. Ovakvim načinom prikupljanja podataka eliminiraju se pogreške u prikupljanju zbirnih podataka o djeci. 95 Određeni broj djece (koji se kontinuirano povećavao) iz hraniteljskih porodica ode u ustanove za zbrinjavanje, pa ovakva situacija otvara pitanje posvećivanja dovoljnog stepena pažnje samom procesu procjene, planiranja i pripreme smještaja djeteta u hraniteljsku porodicu, te podršci hraniteljskim porodicama (u vidu savjetovanja, edukacija i sl.). Zato vrlo mali broj djece sa posebnim potrebama koja su smještena u hraniteljske porodice ukazuje da je neophodno što prije započeti razvijanje specijalizovanog hraniteljstva, kao posebnog vida hraniteljstva, odnosno udomiteljstva djece bez roditeljskog staranja. 96 Specijalni izvještaj o pravima djece sještene u ustanove sa posebnim osvrtom na normative i standarde, Institucija ombudsmana za ljudska prava u Bosni i Hercegovini, oktobar 2010. 263 Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI hraniteljske porodice.97 Imamo li u vidu sve navedeno, a shodno svim preporukama i stručnim mišljenjima, te odredbama KPD, govoreći o najpoželjnijem vidu zaštite djece bez roditeljskog staranja, na prvom mjestu mora biti porodica, u bilo kojem obliku-srodnička, hraniteljska ili usvojenje, jer smještaj u instituciju je zadnja opcija prilikom zbrinjavanja djece bez roditeljskog staranja.98 ZAKLJUČAK Na osnovu svega navedenog možemo zaključiti kako je institut hraniteljstva neadektvatno pravno regulisan, te nedovoljno iskorišten i afirmisan u našoj državi. U BiH referentni zakonski tekstovi koji normiraju pitanje porodične i socijalne zaštite djece su često duplirani, međusobno neharmonizirani i nedovoljno usklađeni sa međunarodnim tendencijama, kao i pravnom standardu „zaštite najboljeg interesa djeteta“ koji obavezuje našu državu da postupi shodno prihvaćenim međunarodnim pravnim normama, i ozbiljno pristupi reformama na ovom polju. Tako je pitanje porodične i socijalne zaštite djece u našoj državi regulisano u tri porodična zakona, u federalnom zakonu o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i porodica s djecom, kao i u nekoliko istozvanih zakona na kantonalnim nivoima, te zakonima o dječijoj zaštiti na području RS-e i Distrikta. Da bi se postigao cilj normi kojima se reguliše zaštita djece smatramo da je potrebno ovo pitanje regulisati jedinstvenim Zakonom o dječijoj zaštiti u BiH. Navedenim zakonom bi se objedinili svi materijalni i formalni aspekti porodično-pravne i socijalne zaštite djece općenito kao i svh posebnih kategorija djece kojima je potrebna posebna zaštita. Na ovaj način bi se uklonile sve razlike koje postoje u postojećim zakonskim tekstovima, te bi se krenulo u korak sa međunarodnim standardima U svim slučajevima hranitelji su isključivo iz Zenice. Podatke smo dobili od referenta plana, analize i informisanja gospodina Ejaza Šarića, zaposlenog u J.U. „Centar za socijalni rad Zenica“. Anketni intervju proveden je 29.04.2011. godine. 98 Izjava Gordane Rajić, više stručne saradnice u instituciji Ombudsmanu za djecu Republike Srpske data u okviru anketnog upitnika sprovedenog 14.02.2011. godine, broj 84-38/11. 97 264 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici porodično-pravne i socijalne zaštite djece, a shodno odredbama Konvencije o pravima djeteta. Ovakva ili slična zakonska rješenja već postoje u nekim europskim zemljama i njima se štite i pokrivaju: oblast starateljstva, prava deteta po rođenju, vaspitanje, pravo na život i razvoj, pravo na obrazovanje, socijalna prava, imovinu, zaštitu od nasilja, sudsku zaštitu, obaveze organa vlasti, životnu sredinu, maloletničko pravosuđe, itd. Uzmemo li u obzir sve faktore, od onih ekonomskih do političkih, koji u većoj ili manjoj mjeri utječu na procese donošenje jednog takvog zakona zaključujemo da je krajnje vrijeme da se pitanje zaštite djece uredi principijelno i odgovorno od strane onih koji su zaduženi za donošenje zakona i kreiranja boljih uslova života u zajednici. FOSTER CARE REFORM IN THE SYSTEM OF SOCIAL PROTECTION OF CHILDREN IN BOSNIA AND HERZEGOVINA SUMMARY This study is about the legal status of children, especially for children without parental care, in the social protection system in Bosnia and Herzegovina. Special attention was paid to the legal regulation of foster care at both, the domestic and international level. Unfortunately, Bosnia and Herzegovina does not have credible and official statistics on the number of children without parental care, and as a result there are no official data on their protection. The current situation in Bosnia and Herzegovina is far from the one that would satisfy the principle of protecting the interests of children throughout the country in accordance with the applicable UN Convention on the Rights of the Child. Instead of one law that would be directed towards harmonization in this area, in accordance with international standards and applicable legal acts in the area of protecting the rights and interests of children, in our country there is a large number of legal texts governing the disputed issue of family law and social welfare of children, and even other vulnerable groups. Since 265 Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI the current standards on the protection of children in our state (in terms of regulation of family legal protection and social protection) are largely non-harmonized and in some cases even contradictory, it is necessary to make a single law, with the aim to codify general norms on the protection of children at one place, especially of children without parental care. The State should use measures to encourage guardianship, i.e. foster care, as an efficient, but also unjustly neglected way of protecting children. Thematizing the most appropriate forms of protection for children without parental care, this study tries to portray foster care as an efficient way to protect the best interests of children without parental care, and to point out the inadequacy of the legal norms for this institution in the Bosnian legal system. In order to fulfil the objectives of this paper in a systematic manner and taking into consideratino the current positive legislation, the existing legal regulations will be presented within the institution of fostering for the whole territory of Bosnia and Herzegovina. Analyses of the law (cca. 18 Act) which directly protects the interests of children in the Federation of Bosnia and Herzegovina, the Republic of Srpska and Brčko District of Bosnia and Herzegovina, and through the prism of repercussions carried by legal action norms for protecting the interests of children, an urgent need for the adoption of the Law on the protection of children in Bosnia and Herzegovina will be highlighted. On the trail of integration into the European Union, our country will be required to redefine and regulate the institution of foster care for children without parental care in a similar way as was done by Croatia, the latest member of the European Union. Keywords: foster care, foster parent, children without parental care, protection of children. 266 Vahidin Mahmutović POLITIČKI OSUĐENICI U KZ ZENICA U PERIODU 1918-1941. GODINE SAŽETAK Vladajući režim u Kraljevini Jugoslaviji, državi koja je tokom cijelog postojanja bila slaba država sa gomilom unutarnjih problema, nikada nije uspio pronaći odgovarajući način kako suzbiti negativnu propagandu o užasnim uslovima u jugoslovenskim zatvorima te na taj način, u evropskoj i svjetskoj javnosti, izmjeniti sliku kako o sebi tako i o državi u cjelosti. Suzbijanje špijunaže, eliminacija unutrašnjih političkih protivnika režima te stvaranje lojalnosti stanovništva režimu nastojalo se ostvariti zastrašivanjem, a ne ekonomsko-socijalnim mjerama i poboljšanjem njegovog političkog raspoloženja. Ovakavim postupkom i drakonskim kaznama pokazivana je nemoć režima da se riješi svojih, kako vanjskih tako i unutrašnjih protivnika. Ključne riječi: politički osuđenici, kaznena politika, komunisti, ustaše UVOD Spektar krivičnih djela zbog kojih su osuđenici bili u KPZ bio je vrlo širok. Analizom obrazloženja presuda osuđenika, sadržanih u Matičnim knjigama, uočavamo da je veliki broj osuđenih lica na izdržavanju kazne u KZ Zenica krivično djelo izvršilo ili u afektu, ili iz neznanja i lakomislenosti, u naročitim socijalnim prilikama, nevolji ili pijanstvu, ili Mr. sc., Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine. 267 Vahidin Mahmutović: POLITIČKI OSUĐENICI U KZ ZENICA U PERIODU 1918-1941. GODINE čak bolesti. Procentualno gledano, najveći broj osuđenika u Zavodu služio je kaznu zbog “krivičnih djela protiv života i tijela”1 (ubistva i teške tjelesne povrede) ili teške krađe, a kazne su se, u zavisnosti od vrste djela, načina izvršenja istog2 kretale u dijapazonu od zatvora, preko zatočenja i robije do smrtne kazne. Takođe, izraženo prcentualno, vrlo mali broj osuđenika bio je na izdržavanju kazne zbog krivičnih djela protiv države, državne vlasti, te djela protiv javnog mira i poretka. U Matičnoj knjizi za 1932/33. godinu nalazimo podatak da je od ukupnog broja osuđenika na izdržavanju kazne u KZ Zenica samo njih 16 ili 5.7% bilo osuđeno zbog krivičnih djela iz Zakona o zaštiti države, dok je u 1935/36. godini broj osuđenika po tom osnovu smanjen na samo 10 ili 1.3% od ukupnog broja za tu godinu.3 1. Politički osuđenici Kraljevina Jugoslavija je, od svog formiranja pa sve do nestanka 1941. godine, imala veliki broj političkih protivnika koji su kroz raznovrsno političko, pa i terorističko djelovanje, iskazivali svoje nezadovoljstvo kako samom državom, tako i njenim uređenjem. Broj krivičnih djela protiv države i krivičnih djela protiv javnog reda i mira naročito je porastao u vrijeme šestojanuarske diktature. Sa stanovišta režima najopasniji politički protivnici države bili su ustaše i komunisti. Komunistička partija bila je već desetak godina zabranjena i djelovala je u ilegali. Naime, nakon opštih izbora za ustavotvornu skupštinu 28. novembra 1920. godine na kojima je Komunistička partija dobila oko 200.000 glasova i osvojila 59 skupštinskih mandata izbila je na treće mjesto po brojnoj snazi među političkim strankama u državi. Ovako veliki uspjeh komunističke partije vladajući režim ocjenio je kao direktnu opasnost za svoj opstanak, pa je već 30. decembra iste godine proglašena „Krivični zakonik za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca“ od 27. januara 1929, Glava šesnaesta, str.135 Da li je djelo izvršeno s predumišljajem ili iz nehata, s koliko okrutnosti je izvedeno navedeno djelo, da li se radi o povratniku i sl. 3 Arhiv KZ Zenica, Matična knjiga za 1932/33. i Matična knjiga za 1935/36. godinu 1 2 268 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici antikomunistička naredba “Obznana”.4 Takođe, osam mjeseci kanije, u avgustu 1921. godine donesen je Zakon o zaštiti javne bezbjednosti i poretka u državi, poznat i kao Zakon o zaštiti države, koji je iskorišten da se Komunističkoj partiji nanese jak udarac oduzimanjem 59 skupštinskih mandata, te hapšenjem partijskih prvaka i simpatizera partija organizacijski i kadrovski uništi. Broj osuđenika ustaša, koji se zbog terorističkih akcija nisu mogli smatrati klasičnim političkim osuđenicima, povećan je od 1932. godine, nakon “Velebitskog (Ličkog) ustanka” u septembru 1932. godine.5 Zanimljiv je podatak da je rukovodstvo Komunističke partije Jugoslavije u decembru 1932. godine, javno u svojim glasilima dalo podršku i stalo uz vođe i sudionike ustanka.6 Međutim, ovu podršku Komunističke partije ustaškom pokretu treba posmatrati u svjetlu tadašnjih događaja, kao i stanja u samoj Komunističkoj partiji koja je bila podijeljena na dvije Obznana – Akt Vlade Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od 30. decembra 1920. godine kojim je zabranjen rad Komunističkoj partiji Jugoslavije. Pod izgovorom da „rastrojni i reakcionarni elementi spremaju ovih dana napad na državu, njeno ustrojstvo i društveni red“ da bi zaveli „bolest boljševičku, koja se zove komunizam“ vlada je naredila da se zabrani „svaka komunistička i druga rastrojna propaganda“, da se obustave njihove organizacije, zatvore njihova zborišta, zabrane njihove novine i svi drugi spisi koji bi mutili mir i spokojstvo države...“. Isto tako Obznanom se naređivalo da se iz državne službe otpuste svi činovnici koji bi provodili boljševičku propagandu, a oduzmu stipendije studentima-komunistima. Dragoslav Janković i Mirko Mirković, Državnopravna istorija Jugoslavije, Beograd, 1984. str. 399 5 Velebitski (Lički) ustanak - Imenom Velebitski ustanak naziva se oružana akcija, koje su u rujnu 1932. godine organizirali pripadnici organizacije Ustaša - Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO), kojoj je na čelu bio Ante Pavelić, uz sudjelovanje lokalnih članova UHRO. Akciju je vodila ustaška organizacija u Gospiću, koju je vodio Andrija Artuković, a članovi su bili Juraj (Juco) Rukavina (bivši austrougarski časnik, koji je bio i najvažniji vođa akcije), Marko Došen (posjednik), Josip Tomljenović i Nikola Orešković (trgovci). Ta je grupa bila u vezi s ustaškim vodstvom u emigraciji, a neki su od njih odlazili u Italiju i Austriju, gdje su se sastajali s Pavelićem i drugim ustaškim prvacima. Odluka o podizanju ustanka donesena je, nakon izvršenih priprema, ljeti 1932. godine na sastanku u mjestu Spittalu (Austrija), na kojem su sudjelovali ustaški emigranti Ante Pavelić, Gustav Perčec i Vjekoslav Servatzy. Priprema za akciju započele su u proljeće 1932. Oružje je prebacivano na Velebit iz Zadra (tada pod vlašću Italije) u nekoliko navrata, u proljeće i ljeto 1932. Oružje je razdijeljeno članovima UHRO, a zatim je stigla i skupina od pet uniformiranih i naoružanih ustaških emigranata, koja se skrivala u kući jednog seljaka u selu Lukovom Šugarju, te u kolovozu još jedna takva petoročlana grupa. Prije nego je počela oružana akcija, čelnik ustaške skupine u Gospiću Andrija Artuković, zajedno s Markom Došenom, prešao je u Zadar. U noći 6-7. rujna 1932. izvršen je napad na žandarmerijsku stanicu u Brušanima kraj Gospića. Uz deset ustaških emigranata prebačenih iz Zadra, u napadu je sudjelovalo i nekoliko članova ustaške organizacije s područja Gospića. Okršaj je trajao oko pola sata, nakon čega su se napadači povukli. Oni među njima koji su živjeli u zemlji, vratili su se svojim kućama, a emigranti su se povukli na Velebit i zatim u Zadar na teritorij Italije. U Zadar su se sklonili i neki istaknutiji članovi domaće ustaške organizacije (J. Tomljenović, N. Orešković). U sukobu s potjerom kod sela Jadovna poginuo je ustaša Stjepan Devčić.; Wikipedia 6 Komunistička partija “pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu”; “Proleter”, List Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije od 28. decembra 1932. godine. 4 269 Vahidin Mahmutović: POLITIČKI OSUĐENICI U KZ ZENICA U PERIODU 1918-1941. GODINE frakcije sa potpuno oprečnim stavovima kako o organizaciji partije, tako i o nacionalnom, seljačkom i sindikalnom pitanju. Ustaše su Jugoslaviju smatrale državom nametnutu Hrvatima, protivno volji većine hrvatskog naroda. Smatrali su je, jednostavno, Velikom Srbijom, dok su komunisti zastupali ideju, u skladu sa tadašnjim shvatanjem i stavom Kominterne,7 da Jugoslaviju, kao vještačku Versajsku tvorevinu, treba razbiti. Sličan pogled na budućnost države, te podjednaka izvrgnutost žestokom proganjanju od strane šestojanuarskog režima, u određenim historijskim okolnostima, spojila je dvije ideološki potpuno različite političke opcije, i navela ih na saradnju i solidarnost. Saradnja i solidarnost komunista i Ustaša pokazivala se i na robiji, o čemu svjedoči i Zajednica političkih osuđenika: hrvatskih nacionalnih revolucionara, makedonskih nacionalnih revolucionara i komunista, osnovana u Lepoglavi 1934. godine. Svi uhapšeni učesnici Velebitskog ustanka prvobitno su suđeni za terorizam, da bi kasnije, tokom izdržavanja kazni dobili i status političkih osuđenika.8 Za svoja djela, politički osuđenici, kazne su služili u kaznenim zavodima širom Kraljevine Jugoslavije. Relativno mali broj njih kaznu je služio u KZ Zenica. Na izdržavanju kazne u KZ Zenica nalazila se i grupa od devet učesnika u Velebitskom ustanku. Naime, krajem avgusta 1932. godine u Karlobagu je uhapšena grupa od devet ljudi u starosnoj dobi od 21 do 37 godina.9 Svi uhapšeni optuženi su zbog saradnje sa ustaškim pokretom u skladu sa članom 1. tačka 2. Zakona o zaštiti države.10 Njihovo hapšenje bilo je rezultat opsežne akcije KOMINTERNA (Komunistička internacionala) „na svom V kongresu u Moskvi 1924. godine se izjasnila za razbijanje Jugoslavije kao vještačke, versajske tvorevine, za izdvajanje Hrvatske, Slovenije i Makedonije iz sastava Jugoslavije, te za stvaranje federacije radničko-seljačkih republika na Balkanu.“; D. Janković i M. Mirković, Isto, str. 400 8 I. Abramović, „Istina o takozvanom Ličkom ustanku 1932. godine u Brušanima“, Časopis za savremenu povijest, 1-2/ Zagreb, 1990, str. 202. 9 Uhapšeni su: Došen (Mijo) Ivan, Došen (Franjo) Marko, Došen (Ivan) Marko, Devčić (Jandro) Martin, Devčić (Šime) Marko, Devčić (Franjo) Ivan, Devčić (Pavao) Marko, Devčić (Josin) Ivan, Došen (Mile) Martin, Matična knjiga za 1932/33. godinu 10 Iz Presude Okružnog suda u Gospiću Kzp:233/33 od 11. avgusta 1933. godine, te presude Stola sedmorice u Zagrebu Kre: 619/VIII-33 od 17.novembra 1933. godine 7 270 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici vojnih i policijskih snaga Kraljevine Jugoslavije sa ciljem razbijanja i hvatanja, kako učesnika tako i organizatora, Velebitskog ustanka. Akcija je sprovedene nakon napada ustaša na policijsku stanicu u selu Brušanima kraj Gospića u noći 6/7. septembar 1932. godine. Prema dostupnoj literaturi te iz obrazloženja presuda može se vidjeti kako je akcija tekla, od momenta donošenja odluke o izvođenju akcije, preko prebacivanja oružja, municije i vojne opreme iz, tada italijanskog, Zadra do samog napada na policijsku stanicu, povlačenja napadača sa mjesta događaja i kasnijeg skrivanja učesnika ustanka po ličkim selima i njihovim prebjezima u Italiju.11 Akcija ustaša u ličkom kraju, s vojnog aspekta bila je apsolutno beznačajna. Ali, organizatorima je, sudeći prema zapisima i sjećanjima, bio važan propagandni i politički učinak akcije. 12 U promotivnom tekstu o Anti Paveliću objavljenom u Zagrebu 12. aprila 1941. godine, piše: „Znameniti lički ustanak, koji predstavlja samo jedan mali, ali uspješni manevar ustaške vojske, a koji uznemiruje skoro “Sama akcija sastojala se u sljedećem. Ivica Abramović, Jerko Sudar, Antun Šuper i Josip Barić su noću između 6. i 7. septembra 1932. godine u Brušanima, u društvu sa desetoricom uniformisanih ustaša, naoružani revolverima, ručnim bombama, strojnicama i paklenim strojevima, a u namjeri rušenja žandarmerijske kasarne i ubojstva žandara, opkolili kasarnu. Sudar je podmetnuo pod ulazna vrata pakleni stroj koji je ubrzo eksplodirao oštetivši zidove i krov, izbio pojedine cigle, srušio vrata, razbio prozore i prouzrokovao pukotine na ulaznim stupovima kuće, čime je bila pričinjena šteta od 64.999 dinara i 50 para. Na to su svi iz svojih revolvera otvorili brzu paljbu i bacili bombe prema prozorima kasarne, iza kojih su se zaklonila i branila dva žandara; istodobno je nekoliko ustaša otvorilo vatru na kuće u kojima su stanovali žandarmerijski narednik Jovo Batinica i podnarednik Dušan Sušnjar da ih ubiju i tako spriječe da pođu u pomoć žandarima u kasarni a neki su od ustaša presjekli telefonske žice i onemogućili vezu s Gospićem. I ti su se žandari branili vatrom, kao i njihovi drugovi iz oštećene kasarne. I na tom je akcija završila.” , Optužnica D.T. Broj 1995/34 protiv dra Andrije Artukovića; AJ, Fond Milana M. Stojadinovića, fascikla 65; preuzeto iz Ante Pavelić i ustaše, Djela Bogdana Krizmana, ČGP Delo, Ljubljana, 1986. str. 95 – 96. 12 Događaji u Lici imali su priličan odjek u inozemnom tisku, posebno talijanskom i mađarskom. Italija i Mađarska imale su interes za razbijanje Kraljevine Jugoslavije i zato su pomagale ustaše. Akcija u Brušanima prikazivana je kao početak građanskog rata i odlučan zaokret u borbi Hrvata protiv vladajućih krugova u Beogradu. Radilo se ipak samo o diverziji ograničenoj na usko područje.Akcija je izvršena po naređenju ustaškog poglavnika Ante Pavelića, što znači i po odobrenju talijanskih fašističkih vlasti, koje su pružale utočište i pomoć ustaškoj emigrantskoj organizaciji. Pred početak ustaške akcije u Lici, u Italiji je pojačana antijugoslavenska propaganda, a posebno je isticano pravo Italije na Dalmaciju. Održavani su i zborovi koje su sazivale irendentističke organizacije Savez odbora za dalmatinsku akciju i Savez ratnih dobrovoljaca i sinjih Dalmatinaca.; Isto tako, primivši vijest o „ustanku“ kralj Aleksandar je rekao talijanskom posredniku (Cappiju) neka im to kaže u Italiji i neka rekne gospodinu Mussoliniju kao osobnu poruku da im treba – ako žele izazvati ozbiljne nerede u Jugoslaviji ili špostići promjenu režima – da pucaju na nj i da budu potpuno sigurni da su ga ubili jer samo u tom slučaju doći će do neke promjene ovdje. Ponovio je: da ga imaju ubiti i to dokrajčiti! ; John Flournoy Montgomery, Hungary. The unwilling Satellite, New York 1947., str. 261 11 271 Vahidin Mahmutović: POLITIČKI OSUĐENICI U KZ ZENICA U PERIODU 1918-1941. GODINE polovicu bivše jugoslavenske IV. Armijske oblasti.“13 S obzirom da vlasti Kraljevine Jugoslavije nisu znale prave razmjere akcije, njihova reakcija koja je uslijedila bila je nesrazmjerna. Vršena su masovna hapšenja i zlostavljanja, prvenstveno hrvatskog stanovništva, a pri pretresanju terena stanovništvu su činjene velike materijalne štete. S obzirom da je većina organizatora pobjegla u Italiju, tek ih je nekolicina uhapšena. Među njima bio je i Juraj (Juco) Rukavina, bivši austro-ugarski oficir i glavni organizator i vođa akcije na terenu, koji je osuđen na smrtnu kaznu. Ova kazna je kasnije zamjenjenom doživotnom robijom. Kaznu je izdržavao u zavodu u Lepoglavi sa nekoliko drugih uhapšenih sudionika ustanka. Tu ih je upoznao i Milovan Đilas, komunista, takođe na izdržavanju kazne, i o tom susretu pisao je u svojim Memoarima.14 Analizom presuda za svih devet nabrojanih osuđenika koji su bili na izdržavanju kazne u KZ Zenica primjetno je da je, u prvostepenoj presudi okružnog suda Gospić za svakog uhapšenog izrečena, uslovno rečeno, blaža kazna u trajanju od jedne godine strogog zatvora do godine i dva mjeseca zatvora. Međutim, nakon žalbe državnog tužioca na presude Okružnog suda upućene Stolu sedmorice (Kasacionom sudu u Zagrebu) izrečene kazne su, u skladu sa vrlo strogim odredbama zakona o zaštiti države, pooštrene dva do tri puta, u zavisnosti od toga koju i kakvu ulogu su optuženi imali u hijerarhiji uhapšene grupe. Jednom osuđenom, kazna je povećana na tri godine i šest mjeseci robije uz gubitak časnih prava od četiri godine, petorici su kazne sa jedne godine zatvora povećane na tri godine robije uz gubitak časnih prava od tri godine, dok su trojici kazne pooštrene sa jedne na dvije godine strogog zatvora. Na kaznu robije od tri godine i šest mjeseci, uz gubitak časnih prava na četiri godine osuđen je, u drugostepenom postupku, Došen (Ivana) Marko jer je istražnim radnjama utvrđeno da je Ivan Košutić: Hrvatsko domobranstvo u drugom svjetskom ratu, Zagreb: Nakladni zavod Matice Hrvatske i Školska knjiga, 1992, str. 102 14 “Ova grupa bila je sastavljena uglavnom od seljaka iz Like, koji su bili bistri i primitivni, pošteni i, iznad svega, siromašni. (…) Njihov seljački razlog za sukobljavanje sa beogradskim režimom bio je drugačiji od onog kojeg su imali intelektualci u ustaškom pokretu. Oni su tražili posao i bolju perspektivu života, što im "srpska vlada" i "srpski žandari" nisu htjeli dati. (…) Fašistička ideologija ustaša tada još nije bila u potpunosti razvijena.”; Milovan Đilas, Memoari, Beograd, 1995, str.121 13 272 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici imenovani, kao član ustaške organizacije, bio u kontaktu sa ustaškim vodstvom u emigraciji, te da je na terenu bio u stalnom kontaktu sa gospićkim advokatom Andrijom Artukovićem, inače vođom ustaške organizacije Gospić, te Jurajom (Jucom) Rukavinom, šefom i vođom operacije napada na policijsku stanicu. Takođe, utvrđeno je da je isti nekoliko puta boravio je u Italiji i Austriji gdje se sastajao sa Pavelićem i drugim ustaškim prvacima. Bile su to otežavajuće okolnosti koje je državni tužilac iskoristio, te je drugostepeni sud, u skladu sa zakonom izrekao novu, puno oštriju presudu, čime je iskazao stav režima prema prekršajima te vrste. Svi uhapšeni i osuđeni su, zbog prirode krivičnog djela, pred sudom tretirani i suđeni kao grupa,15 te su im i prvostepena i drugostepena presuda zavedene pod jednim brojem, s tim da su presude u smislu visine i oštrine izrečenih kazni različite, s obzirom na rezultate istrage te procjenu suda o krivičnoj odgovornosti svakog člana grupe pojedinačno. Ako se uzme u obzir zapažanje Milovana Đilasa o ovoj grupi osuđenika izneseno u njegovim memoarima, te visina zakonom predviđenih i presudom izrečenih kazni za ovo krivično djelo, vidimo da niko od uhapšenih nije bio toliko bitan u sistemu ustaške organizacije, ali se izricanjem pooštrenih kazni u drugostepenom postupku htjela pokazati odlučnost režima u borbi protiv ove i drugih sličnih organizacija. Iz sljedećeg primjera možda najbolje možemo vidjeti reakciju režima prema njegovim protivnicima koji su hapšeni i kojima se sudilo čak i za javno iznesene tvrdnje o nesavršenosti državnog uređenja i potrebi da se neke stvari unutar države izmijene. Naime, zbog djela iz člana 3. Zakona o javnoj bezbjednosti, te parafa 95. Krivičnog zakonika, priveden je i optužen četrdesetogodišnji Bajić (Petra) Petar, po zanimanju kovač, nepismen, otac četvoro djece. Krivično djelo iz optužbe počinio je 28. U svom komentaru, profesor Josip Šilović piše da je „cilj udruženja uvijek da se (ubjeđivanjem i podstrekivanjem) psihički djeluje na druge, da bi se u njima javila odluka, da se nasilnim putem uništi poredak u državi itd. Cilj mora u svakom slučaju poznat učinitelju.“ Komentar parafa 98. Krivičnog zakonika, str. 99. Svi uhapšeni u ovoj grupi tretirani su, u skladu sa parafom 98 Krivičnog zakonika za Kraljevinu Jugoslaviju, kao članovi Ustaškog pokreta, udruženja formiranog samo sa jednim ciljem, otcjepljenje Hrvatske iz Kraljevine Jugoslavije i firmiranje nezavisne hrvatske države. Za ovo djelo Zakon je predviđao vrlo oštre kazne, robiju i strogi zatvor do deset godina uz gubitak časnih prava. 15 273 Vahidin Mahmutović: POLITIČKI OSUĐENICI U KZ ZENICA U PERIODU 1918-1941. GODINE septembra 1932. godine kada je u selu Novi put kod Imotskog u kući svog prijatelja Mate B. govorio o potrebi otcjepljenja Hrvatske od Kraljevine jer se „prava Hrvata u ovoj državi gaze i poništavaju na svakom koraku, te da ovakvo stanje u državi dugo nikako neće bit“ navodeći pri tome da je „omraženi srpski režim iz Zagreba u Metković doveo pet hiljada uhapšenih ustaša koji će se u decembru 1932. godine povješati na telegrafske stubove od Metkovića do Dubrovnika“ i da će se „Hrvatska uskoro odcijepiti od Srbije i postati zasebna, nezavisna država.“16 Imenovani je uhapšen 1. februara 1933. godine kada je smješten u istražni zatvor dubrovačkog okružnog suda i tu ostaje do okončanja istražnog postupka i donošenja prvostepene presude. S obzirom da je ovo bio period pojačane aktivnosti ustaškog pokreta, te s druge strane period intenzivnog obračuna režima sa političkim neistomišljenicima ne čudi visina izrečene presude za verbalni delikt. Zakon o zaštiti javne bezbjednosti i poretka u državi ovo krivično djelo smatrao je zločinstvom i za njega je bila predviđena kazna robije do pet godina.17 Uhapšeni Petar, iako je kao nepismeni i neobrazovani kovač faktički bio bezopasan za režim, osuđen je na kaznu jedne godine i šest mjeseci robije uz gubitak časnih prava na dvije godine.18 Čak ni žalba advokata optuženog Apelacionom sudu Split nije donijela očekivano ublaženje kazne, nego Apelacioni sud svojom presudom odbacuje žalbu imenovanog kao neosnovanu, a visinu izrečene kazne potvrđuje.19 S obzirom na brzinu rješavanja žalbe na Apelacionom sudu, postupak je trajao samo mjesec dana, uočava se nervoza i žurba režima da progonom i zatvaranjem političkih protivnika, bez obzira na njihov stvarni društveni položaj i Citat iz obrazloženja presude Okružnog suda u Dubrovniku Kzp: 29/33 od 10. juna 1933. godine “Ko pisanjem, štampanjem, izdavanjem ili rasturanjem knjiga, novina, plakata, objava ili slika, ili na ma koji drugi način vrši propagandu ili ide zatim da stvori ubjeđenje ili raspoloženje kod drugih da se neki dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca izdvoji iz cjeline ili kao samostalna država ili da se spoji sa kojom stranom državom, ili da se promijeni današnje državno uređenje ili da se promijeni politički ili socijalni poredak u državi, kazniće se robijom do pet godina, ukoliko to djelo ne potpada pod tačku 1. član 1. ovog zakona”; član 3., Zakon o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi. 18 Presuda Okružnog suda Dubrovnik Kzp: 29/33 od 10. juna 1933. godine 19 Presuda Apelacionog suda Split Kpna: 26/33 od 10. jula 1933. godine 16 17 274 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici uticaj, pokaže svoju odlučnost u očuvanju državnog poretka nadajući se da će na taj način rješiti nagomilane političke probleme u državi. Desetak dana po potvrđivanju presude od strane Apelacionog suda osuđeni je iz Okružnog zatvora Dubrovnik prebačen na izdržavanje kazne u KZ Zenica. U KZ Zenica priveden je 21. jula 1933. godine i odmah po obavljenom ljekarskom pregledu i završenoj prijemnoj preoceduri upućen je u ćeliju, na prvi stepen izdržavanja kazne. U samotnom zavodu ostaje do 13. oktobra iste godine, kada ga premještaju u drugi stepen izdržavanja kazne. U ovom stepenu izdržavanja kazne je, s obzirom na prirodu osude, bio pod stalnim nadzorom čuvara i komunikacija sa drugim osuđenicima bila mu je svedena na minimum. Iako je Zakon o izvršenju kazni lišenja slobode propisivao da se komunikacija među svim zatvorenicima na drugom stepenu izdržavanja kazne ima svesti samo na neophodnu „koliko to iziskuje zajednički rad“20 ipak je prema političkim zatvorenicima postupano puno strožije o čemu svjedoče reakcije brojnih međunarodnih i domaćih pravničkih udruženja kao i ambasada pojedinih država.21 Među njima svojom reakcijom najviše se isticala, ranije spomenuta, Zagrebačka advokatska komora. Međutim, uprkos reakcijama i upozorenjima stanje u zatvorima za političke osuđenike još jedan niz godina ostalo je nepromijenjeno. ZAKLJUČAK Zbog povećanja broja političkih zatvorenika naročito komunista, a od 1932. godine i porasta broja ustaša u kaznenim zavodima širom Kraljevine Jugoslavije dolazi i do učestalijih maltretiranja i represija nad zatvorenicima. S obzirom da su pripadnici zabranjene komunističke partije, kao i ustaše, smatrani protivnicima režima i označeni kao glavni neprijatelji države ne čudi što su se stražari prema njima odnosili kao Zakon o izvršavanju kazni lišenja slobode, Sl. novine Kraljevine Jugoslavije, br.47, 26. februar 1929. godine, § 22, stav 3. 21 AJ, 63-46/1933. (Ivana Dobrivojević) 20 275 Vahidin Mahmutović: POLITIČKI OSUĐENICI U KZ ZENICA U PERIODU 1918-1941. GODINE prema licima van zakona i što su bili izloženi pretjeranoj represiji. Protiv surovog i represivnog postupanja sa ovom kategorijom zatvorenika reagovali su mnogi domaći i inostrani faktori. Pod velikim pritiskom domaće i međunarodne javnosti, zbog položaja i represija nad političkim zatvorenicima u kaznenim zavodima, Ministarstvo pravde donijelo je odluku da se, tamo gdje je to moguće, politički zatvorenici odvoje od ostalih zatvorenika, prvenstveno kriminalaca. Tako je u Sremskoj Mitrovici grupa političkih zatvorenika, komunista bila odvojena u tzv. Mladićku zgradu, a bilo im je dozvoljeno i sviranje na muzičkim instrumentima.22 Zatvorenici komunisti su svjesno kršeći dnevni red direktno provocirali reakcije uprave, a onda to koristili u svojoj propagandi protiv režima. S obzirom da su vlasti bile nemoćne da spriječe širenje propagande u zatvorima, ministar pravde Ljudevit Auer se u avgustu 1935. obratio Ministarstvu inostranih poslova ukazujući da je neophodno reformisati propise o izdržavanju kazne koristeći se iskustvima drugih evropskih zemalja, Francuske, Italije, Čehoslovačke, Poljske, Belgije, Rumunije, Mađarske i Austrije jer pokazalo se “da način na koji izdržavaju kaznu osuđeni komunisti i teroristi ne odgovara potpuno svojoj svrhi. Činjenica je da se u kaznionama gdje izdržava kaznu veći broj komunista i terorista drže takoreći komunističke i terorističke škole, a do sada se nije moglo uspješno zapriječiti da iz vana u kaznionu dolaze vijesti o svim događajima koji se odnose na komunističke i terorističke pokrete”.23 Politički zatvorenici, protivnici režima svoj boravak u zatvoru koristili bi, često veoma uspješno, za stvaranje kulta mučenika, pa i boraca za narodna prava, te da na taj način u širokim narodnim masama pridobijali pristalice za svoje političke ideje. Ivan Bernardić, Život iza željeznih rešetki. Prema vlastitom iskustvu i neposrednom opažanju, Zagreb, s.a., str.57-58. 23 AJ, 63 (povjerljiva arhiva) – 27 (k 27) (Ivana Dobrivojević) 22 276 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Propisi koji su donošeni u tom periodu išli su za tim da maksimalno zaštite zatvorenike od samovolje i torture zatvorskih službenika. Međutim, primjena tih propisa u zavodima Kraljevine nikad nije mogla biti garantirana u potpunosti zbog same specifičnosti policije i kaznenih zavoda koji su, kao i u svim drugim državama, predstavljali zatvoren i hijerarhijski potpuno uređen sistem, u kome su razne zloupotrebe bile moguće, ali koje je zbog specifičnosti ustrojstva ovih institucija bilo vrlo teško otkriti i dokazati. Vladajući režim u Kraljevini Jugoslaviji, državi koja je tokom cijelog postojanja bila slaba država sa gomilom unutarnjih problema, nikada nije uspio pronaći odgovarajući način kako suzbiti negativnu propagandu o užasnim uslovima u jugoslovenskim zatvorima te na taj način, u evropskoj i svjetskoj javnosti, izmjeniti sliku kako o sebi tako i o državi u cjelosti. SUMMARY The ruling regime in the Kingdom of Yugoslavia, a country that is throughout the existence of a weak state with a bunch of internal problems, never managed to find the right way to combat the negative propaganda about the terrible conditions in the prisons of Yugoslavia and thus, in the European and world public, modify image about themselves and on the state as a whole. Combating espionage, elimination of internal political regime opponents and create loyalty of the population regime sought to achieve deterrence, rather than socio-economic measures and improving his political moods. Such a procedure and draconian penalties has been shown powerless regimes to solve their own, both foreign and domestic opponents. 277 Lejla Mahir* O PORIJEKLU I RAZVOJU INSTITUTA OBJEKTIVNE ODGOVORNOSTI ZA ŠTETU OD DEJSTVA STVARI U ODŠTETNOM PRAVU BIH SAŽETAK Nastanak objektivne odgovornosti za štetu u evropskom pravnom području obično se veže za sredinu XIX vijeka i period tzv. industrijske revolucije. Po uzoru na evropske zakonodavce, i u našem pravnom sistemu, sa određenim zakašnjenjem, javlja se ideja o potrebi uvođenja nove vrste građanskopravne odgovornosti za štetu – objektivne odgovornosti za štetu od dejstva stvari. Cilj rada je istražiti i utvrditi koji su društveni i pravnopolitički razlozi uticali na stvaranje ideje da se za štetu može odgovarati bez krivice. Osim toga u radu se razmatra kakav položaj objektivna odgovornost za štetu od opasne stvari ima u našem savremenom odštetnom pravu, te u kojem pravcu će ići njen dalji razvoj, uzimajući u obzir rješenja sadržana u Nacrtu zajedničkog referentnog okvira. Rezultati istraživanja pokazuju da objektivna odgovornost za štetu u sistemu našeg ZOO-a ima jednak pravni značaj kao i odgovornost po osnovu krivice. Ključne riječi: opasna stvar, objektivna odgovornost, historijski razvoj, NZRO * Mr. iur., Zajednička advokatska kancelarija Vukica Marjanović-Suljić i Sean Spahić, Zenica 279 Lejla Mahir: O PORIJEKLU I RAZVOJU INSTITUTA OBJEKTIVNE ODGOVORSNOSTI ZA ŠTETU OD DEJSTVA STVARI U ODŠTETNOM PRAVU BIH UVOD Centralni slučaj objektivne odgovornosti u sistemu našeg Zakona o obligacionim odnosima1 predstavlja odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti. Naime, članom 154. stav 2. ZOO-a propisano je da se za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara bez obzira na krivicu.2 Osim što za zasnivanje odgovornosti za štetu imaoca opasne stvari, odnosno vršioca opasne djelatnosti, nije potrebna njegova krivica, zakonodavac je otišao još i dalje propisujući pretpostavku uzročne veze – smatra se da svaka šteta koja nastane u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnosti i potiče od te stvari, odnosno djelatnosti.3 Naši sudovi su koncept objektivne odgovornosti za štete od opasne stvari i opasne djelatnosti prihvatili mnogo prije nego što je donijet ZOO. Stoga će u radu prvo biti razmatran razvoj instituta objektivne odgovornosti za štetu od dejstva stvari u periodu do donošenja ZOO-a. U drugom dijelu rada, ukazat će se na odnos objektivne i subjektivne odgovornosti u našem savremenom odštetnom pravu, dok će u posljednjem dijelu biti razmatrano u kom pravcu će ići dalji razvoj instituta objektivne odgovornosti, s obzirom da će Bosna i Hercegovina, na putu evropskih integracija, usklađivati svoje zakonodavstvo sa relevantnim evropskim instrumentima. Zakon o obligacionim odnosima – u daljem tekstu: ZOO, „Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94, „Službene novine FBiH“ br. 29/03, 14/11 2 Članom 154. stav 3. ZOO-a propisano je: “Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom“. 3 Član 173. ZOO-a 1 280 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici 1. Odgovornost za štetu od dejstva stvari u periodu do donošenja Zakona o obligacionim odnosima Evropeizacija bosanskohercegovačkog privatnog prava nije tekovina savremenog života. Naime ovaj proces počeo je mnogo ranije i to u vrijeme kada se naša zemlja našla pod austrougarskom vlašću. Tako se još od 1879. godine na području Bosne i Hercegovine počeo snagom stalne sudske prakse upotrebljavati austrijski Opći građanski zakonik,4 a primjena njegovih odredaba u vidu pravnih pravila na našim prostorima nastavljena je sve do donošenja ZOO-a.5 Kao i većina evropskih građanskih zakonika i austrijski Opći građanski zakonik u § § 1294 i 1295 kao opšte pravilo, uz par izuzetaka, prihvatio je odgovornost po osnovu dokazane krivice.6 Među prvim izvorima povećane opasnosti za čovjeka ovaj Zakonik prepoznao je životinje. Ipak, u prvoj verziji § 1320 Zakonika sadržavao je rješenje prema kojem vlasnik životinje odgovara za štetu koju životinja drugom pričini samo ako se dokaže da je kriv.7 Tek Novelom iz 1916. godine, pod pritiskom doktrinarnih shvatanja o deliktnim obligacijama, ovo rješenje zamijenjeno je novim prema kojem je princip dokazane krivice zamijenjen principom pretpostavljene krivice, čime je teret dokaza Austrijski Opći građanski zakonik donesen je 01. juna 1811.godine, a stupio je na snagu 01. januara 1812.godine. Od 29. januara 1855. godine Zakonik se počeo primjenjivao i na austrijske državljane koji su živjeli u Bosni i Hercegovini i drugim osmanskim pokrajinama. M. Vuković, „Predgovor“, u Opći građanski zakonik s novelama i ostalim naknadnim propisima, Školska knjiga, Zagreb 1955. 5 Odredbe Općeg građanskog zakonika se i danas primjenjuju kao pravna pravila u pojedinim oblastima građanskog prava – u pogledu susjedskih odnosa, prava plodouživanja, prava upotrebe, prava stanovanja i prava stvarnog tereta (član 94. Zakona o vlasničkopravnim odnosima FBiH). Primjena navedenih pravnih pravila prestat će stupanjem na snagu novog Zakona o stvarnim pravima FBiH. 6 Zakonik razlikuje dva stepena krivice – namjeru i nepažnju. Za štetu se odgovara bez obzira na stepen krivice. Više o tome vidjeti kod: B.A. Koch/H. Koziol, „Austria“, u B.A. Koch/H. Koziol (ur.), Unification of Tort Law: Strict Liability, Kluwer Law International, The Hague-London-Boston 2002, 10. 7 Prema odredbi starog §1320 Austrijskog GZ iz 1811. godine u slučaju kada nekog kakva životinja ošteti, onda je zato onaj odgovoran, ko je životinju u štetu natjerao, nadražio ili čuvati prenebjegao. Ako se za koga ne može dokazati krivica ovakve vrste, onda se oštećenje smatra slučajnim. D. Kostić, Pojam opasne stvari, Savremena administracija, Beograd 1975, 67. 4 281 Lejla Mahir: O PORIJEKLU I RAZVOJU INSTITUTA OBJEKTIVNE ODGOVORSNOSTI ZA ŠTETU OD DEJSTVA STVARI U ODŠTETNOM PRAVU BIH prenesen sa oštećenog na štetnika.8 Pored slučajeva odgovornosti za štete od životinja, Zakonik predviđa i neke druge izuzetke od primjene odgovornosti za štete po osnovu dokazane krivice - odgovornost za pad opasno smještenih stvari regulisana iz § 1318,9 odgovornost imatelja neispravnih zgrada iz § 1319,10 te odgovornost ugostitelja, brodara i vozara za štete nastale gostima, odnosno putnicima iz § 1316.11 Razloge ovakvog zakonodavnog regulisanja slučajeva odgovornosti za štetu treba nalaziti prije svega u uslovima života karakterističnim za vremenski period donošenja Austrijskog građanskog zakonika. Naime, ovaj Zakonik je donesen u feudalnoj državi, dakle prije industrijske revolucije, pa je stoga logično da su kao prve opasne stvari prepoznate one koje su karakteristične za poljoprivrednu eru. Austrijski zakonodavac je u više navrata novelama mijenjao zakonski tekst, ali nijednom nije na opšti način regulisao odgovornost za opasne stvari, nego je regulisanje iste prepustio posebnim pravnim propisima. Sa razvojem industrije, tehnologije i saobraćaja, i na naše teritorije, doduše nešto kasnije u odnosu na druge evropske zemlje, prodire ideja da za štete nastale kao posljedica tehničkog napretka treba odgovarati vlasnik takvog postrojenja po načelu objektivne odgovornosti. Naime, usljed ubrzanog razvoja tehnike u proizvodnji i saobraćaju, došlo je do Noveliranim § 1320 Austrijskog OGZ iz 1919. godine propisano je da u slučaju kada nekog neka životinja ošteti onda je za to odgovoran onaj ko je životinju natjerao, nadražio ili čuvati prenebjegao. Onaj koji drži životinju odgovoran je ako ne dokaže da se starao o potrebnom čuvanju ili nadzoru, pri čemu se primjerenost držanja i nadzora nad životinjom procjenjuje s obzirom na objektivne kriterije zasnovane na osobinama životinje. Nepostojanje krivice ne oslobađa od odgovornosti imatelja životinje. Ibid. 9 Imalac stana sa ili iz kojeg je stvar koja je obješena ili namještena na opasan način pala ili iz čijeg stana je prolivena ili bačena kakva stvar, odgovoran je osim ako dokaže da je poduzeo sve nužne mjere opreza koje se određuju s obzirom na poseban rizik, a posebno visinu s koje je stvar mogla pasti i zaista je pala. B.A. Koch/H. Koziol, 10-11. 10 Imalac zgrade odgovoran je za svaku štetu koja nastane usljed njenog rušenje ili pada njenih dijelova. Ova odredba se odnosi i na druge neispravne građevine na tlu sve dok njihov pad može dovesti do posebnog rizika, a analogno se primjenjuje i na drveće i prirodno rastinje, koje ne ulazi u definiciju građevine, ali se smatra da nose rizik koji imalac zemljišta može kontrolisati. On može izbjeći odgovornost dokazivanjem da je upotrijebio svu pažnju da bi otklonio opasnost. Ibid, 11. 11 Ugostitelji, brodari i vozari odgovaraju za štete nastale usljed nestanka stvari, koje su mu predate na čuvanje, ako šteta nije nastala usljed više sili ili krivnjom samog deponenta. Ova lica odgovaraju za štetu koju počine oni sami, ali isto tako i njihovi namještenici na preuzetim stvarima gostiju ili putnika. M. Vuković, 426. 8 282 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici povećanja broja šteta kod kojih nije lahko ili je čak nemoguće utvrditi krivicu neposrednih učesnika u saobraćaju ili u proizvodnji. Pored toga, u mnogim slučajevima do štete je dolazilo neminovno, jer su se u privredi, ali i u svakodnevnom životu sve češće upotrebljavala sredstva koja po svojoj prirodi i načinu upotrebe i pored sve većeg usavršavanja i pored visoke stručnosti i brižljivosti učesnika, kriju u sebi stalnu opasnost po ljude i imovinu. Međutim, to nije bio dovoljan razlog da se zaustavi razvoj društva, pa je stoga, društvo bilo u obavezi da prihvati i legalizuje i takve društveno korisne djelatnosti, koje su s druge strane predstavljale ugrožavanje prava i interesa pojedinaca.12 Usljed ovakvih društvenih prilika, počela se dovoditi u pitanje cjelishodnost isključive primjene koncepta subjektivne odgovornosti za štetu, jer je to značilo obespravljenje mnogih oštećenih lica kojima bi se oduzelo osnovno građansko pravo – pravo na zaštitu ličnosti i imovine, a kome i služi građanskopravni institut obaveze na naknadu prouzrokovane štete. Stoga je na terenu odštetnog prava bilo potrebno uvesti novu vrstu odgovornosti, za čije se zasnivanje ne bi morala utvrđivati krivica štetnika. Ipak, smatrano je da ona ne treba da postane jedini vid odgovornosti, nego da treba postojati pored odgovornosti po osnovu krivice, kao njen izuzetak primjenjiv samo u zakonom tačno određenim slučajevima. Ta nova vrsta odgovornosti nazvana je objektivnom odgovornosti, a za postojanje građanskopravne odgovornosti štetnika potrebno je samo dokazati postojanje štete i uzročne veze između nje i štetnikove opasne stvari ili opasne djelatnosti.13 Prvi zakon koji je sadržavao pravila o objektivnoj odgovornosti za štetu, a koji se kasnije kao pravno pravilo primjenjivao na teritoriji BiH bio je Zakon o odgovornosti željezničkih preduzeća za tjelesne povrede i usmrćenje lica donesen 05. marta 1869. godine.14 Specifičnost ovog S. Jakšić, Obligaciono pravo (opšti dio), 4. dopunjeno i prerađeno izd., Veselin Masleša, Sarajevo 1962, 252-253. 13 Lj. Milošević, Obligaciono pravo, 4. dopunjeno i izmenjeno izd., Univerzitet u Novom Sadu, Beograd 1974, 193. 14 D. Kostić, 68. 12 283 Lejla Mahir: O PORIJEKLU I RAZVOJU INSTITUTA OBJEKTIVNE ODGOVORSNOSTI ZA ŠTETU OD DEJSTVA STVARI U ODŠTETNOM PRAVU BIH zakona ogleda se u tome što je objektivna odgovornost željezničkih preduzeća bila predviđena samo za slučajeve povreda i usmrćenja lica, dok se za odgovornost za ostale štete nastale u okviru djelatnosti željeznica zahtijevala krivica. U materiji odgovornosti za opasne stvari, doneseni su i mnogi drugi zakoni koji su se primjenjivali na teritoriji Bosne i Hercegovine kao što su: Ugarski zakonski članak XVIII iz 1874. godine, čija su pravna pravila o objektivnoj odgovornosti plenarnim rješenjem Budimpeštanske Kurije proširena na sva preduzeća koja se bave poslovima koji su po svojoj prirodi opasni, zatim Zakon o vazduhoplovstvu od 18. februara 1913. godine, jugoslovenski Zakon o preduzećima za redovni i povremeni prevoz putnika i robe motornim vozilima od 02. decembra 1930. godine i drugi.15 Jedan od najznačajnijih austrougarskih zakona koji se primjenjivao na teritoriji Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije je Zakon o odgovornosti za štete nastale vožnjom automobila od 09. augusta 1908. godine. Ovim Zakonom bila je predviđena odgovornost vlasnika automobila koji se kreće elementarnom silom (ne životinjskom) po javnim drumovima ili putevima, samo na osnovu činjenice uzročnog odnosa štete i vožnje automobilom, bez istraživanja krivice vlasnika automobila.16 Sredinom XX stoljeća i naši sudovi prihvataju koncept objektivne odgovornosti za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti. Tako je 1947. godine Vrhovni sud FNRJ u jednoj svojoj odluci naveo: „Princip odgovornosti za štetu samo pod uslovom krivice ne može se primjenjivati u slučajevima kada je šteta prouzrokovana oruđem koje sobom, pod uslovima redovne pravno dopuštene i socijalno korisne upotrebe, stvara povišenu opasnost za okolinu. Zbog te povišene opasnosti, koja je u prirodi samog oruđa i zbog njegove redovne upotrebe, nužna je osobita predostrožnost vlasnika oruđa, odnosno lica koje oruđem raspolaže do tog 15 16 Ibid., 68-72. Ibid., 68. 284 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici stepena da se potpuno osigura lična i imovinska bezbjednost okoline“.17 I u drugim slučajevima sudovi su donosili odluke pozivajući se na pravno pravilo da se za stvari i djelatnosti od kojih potiče povećana opasnost odgovara bez obzira na krivicu, pa je ova odgovornost ustanovljena za preduzeća, udruženja i druga lica čija djelatnost stvara povećanu opasnost,18 za željeznice u slučajevima nezgoda koje se dogode putnicima primljenim na prevoz19 itd. Ovakva pravna praksa nastavljena je sve do donošenja ZOO-a 1978. godine. 2. Objektivna odgovornost za štetu u sistemu Zakona o obligacionim odnosima Pravna pravila o objektivnoj odgovornosti za štetu, prihvaćena od strane sudske prakse, bilo je potrebno i zakonski regulisati. Idealna prilika za to bio je dugo pripremani ZOO.20 M. Konstantinović u Skici za Zakonik o obligacijama i ugovorima 1969. godine prvi put je na opšti način predvidio odgovornost bez obzira na krivicu. Naime, članom 123. stav 2. Skice predviđeno je da se za štetu od stvari od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu odgovaraju njihovi imaoci, kao i druga sa njima izjednačena lica, bez obzira na njihovu krivicu, pri čemu se pod pojmom imaonik označavaju sopstvenik stvari i nosilac prava korištenja na stvarima u društvenoj svojini koje se nalaze u njegovoj imovini. Ova odredba, u manje – više jednakom obliku prihvaćena je i u ZOO-u iz 1978. godine. Razlika se ogleda u tome što se ZOO-om, osim objektivne odgovornosti za štete od dejstva stvari, odgovornost bez krivice propisuje i za opasnu djelatnost, dok o opasnoj djelatnosti u Skici nema riječi. Ovdje je važno napomenuti da su mnoge odredbe Skice, a samim tim i ZOO-a, inspirisane zakonskim rješenjima sadržanim u uporednom Odluka Vrhovnog suda FNRJ br. 11/47. Navedeno prema: D. Simonović, Naknada štete prema Zakonu o obligacionim odnosima, Službeni glasnik, Beograd 2009, 140. 18 Odluka Vrhovnog suda FNRJ br. 25/48. Ibid. 19 Odluka Saveznog Vrhovnog suda Rev. 894/53, Ibid. 141. 20 Inicijativa za izradu prednacrta ZOO-a data je još 1960.godine. Rad na prednacrtu zastao je na određeno vrijeme, da bi ponovo bio nastavljen 1966. godine. 17 285 Lejla Mahir: O PORIJEKLU I RAZVOJU INSTITUTA OBJEKTIVNE ODGOVORSNOSTI ZA ŠTETU OD DEJSTVA STVARI U ODŠTETNOM PRAVU BIH evropskom zakonodavstvu.21 ZOO ne definiše ni pojam opasne stvari, a ni pojam opasne djelatnosti, nego je određenje značenja navedenih pravnih standarda zakonodavac prepustio sudskoj praksi i pravnoj teoriji. Na takav način pitanje domena primjene objektivne odgovornosti za štetu ostavljeno je trajno otvorenim. Pored opšteg pravila, zakonodavac, u pogledu nekih opasnih stvari i djelatnosti, nije kvalifikaciju opasnosti prepustio sudskoj praksi, već je objektivna odgovornost njihovih imatelja, odnosno vršitelja izričito propisana ZOO-om.22 Pojam opasne stvari, koji je proizašao iz sudske prakse, a koji je kasnije prihvaćen od strane pravne nauke, prvi je dao M. Konstantinović u članu 136. stav 1. Skice, gdje se opasna stvar određuje kao pokretna ili nepokretna stvara, čiji položaj, ili upotreba, ili osobine, ili samo postojanje predstavljaju povećanu opasnost štete za okolinu. Kao kriteriji za određivanje postojanja povećane opasnosti od neke stvari, ističu se: položaj, djelovanje, postojanje, priroda i svojstva stvari.23 U pogledu određenja značenja pravnog standarda opasne djelatnosti, kao opšte pravilo, može se uzeti da od neke djelatnosti prijeti povećana opasnost ukoliko u njenom redovnom toku, po njenoj tehničkoj prirodi ili načinu obavljanja, mogu biti ugroženi život i zdravlje ljudi ili njihova imovina pa zbog takvog ugrožavanja lica koja vrše takvu djelatnost i lica koja s njom M. Konstantinović, Obligacije i ugovori, Skica za Zakonik o obligacijama i ugovorima, Beograd 1969, 7. Motorna vozila u pokretu su opasne stvari, te je objektivna odgovornost njihovog imatelja ustanovljena za štete koje su njima prouzrokovane trećim osobama (čl. 178. ZOO-a). Opasnom stvari smatra se i proizvod s nedostatkom koji predstavlja opasnost štete za osobe ili stvari (čl. 179. ZOO-a). Osim toga, i okupljanje većeg broja ljudi stvara pojačanu opasnost nastanka štete, pa je i odgovornost organizatora priredbi objektivna (čl. 181. ZOO-a). 23 U našoj sudskoj praksi kao opasne stvari prepoznate su: neispravan lift u stambenoj zgradi (VS BIH Rev616/84 od 24.01.1985, Bilten VS BIH 2/1985, odl. 17), eksplozivni materijal (Pravni stav Građanskog odjeljenja KS u Sarajevu, Bilten KS u Sarajevu 2/2001) , brzogoreći štapin (C-10) koji sadrži eksplozivni prah (VS FBIH broj 63 0 P 004119 10 Rev od 16.08.2011, Bilten VS FBIH 1-2/2011, 39.), električna mašina za mljevenje mesa (VSFBIH 070-0-Rev-08-000194 od 23.04.2009, Bilten VS FBIH, 1-2/2009, 41.), svaka mašina na motorni pogon, pa tako i teretno motorno vozilo (VS FBIH 070-0-Rev-09-000542 od 06.05.2010, Bilten VS FBIH, 1/2010, 52.), veliki broj košnica u neposrednoj blizini stoke na ispaši (VS BIH Rev-505/88 od 11.05.1989, Bilten VS BIH, 4/1989, odl. 123), pas lutalica (OS Zenica 43 0 P 054045 11 P od 16.05.2012. ) itd. 21 22 286 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici dolaze u dodir moraju pokazati veći stepen pažnje.24 Ovakav uopšteni pojam opasne djelatnosti konkretizuje sud u svakom pojedinom slučaju.25 Kada se postavi pitanje kakav je položaj objektivne odgovornosti u odnosu na odgovornost za štetu po osnovu krivice u sistemu našeg ZOOa, mišljenja naših pravnih teoretičara su podijeljena. Naime, prema jednima, odgovornost po osnovu krivice predstavlja osnovni koncept odgovornosti za štetu, dok je objektivna odgovornost izuzetak. Tako se ističe da će u svim situacijama kada šteta ne potiče od opasne stvari ili opasne djelatnosti i kada nije riječ o nekom od propisanih slučajeva iz člana 154. stav 3. ZOO, odgovornost postojati samo ako postoji krivica. Drugim riječima, u svim slučajevima kada sud ne kvalifikuje stvar kao opasnu, kao pravilo će da važi odgovornost po osnovu krivice.26 Kao drugi argument ističe se da sudska praksa nije tokom vremena uspostavila mnogo novih kategorija opasnih stvari i djelatnosti, iako se to od nje očekivalo, s obzirom da joj je ostavljen širok prostor kreativne slobode da to učini. Naime, takvih „novih opasnosti“ je ipak bilo relativno malo, te se uglavnom u sudskoj praksi objektivna odgovornost zasnivala zbog stvari i djelatnosti koje su se već tradicionalno smatrale potencijalno opasnim.27 Pored toga, ističe se da se usljed postroženja pojma krivice i insistiranja na većem stepenu pažnje kod svakog pojedinca, u sudskoj praksi pojavljuje veliki broj slučajeva koji ulaze u tzv. “sivu zonu“ vanugovorne odgovornosti, gdje se odgovornost štetnika može zasnovati i na osnovu presumirane krivnje, S. Jakšić, 223. U našoj sudskoj praksi su kao djelatnosti od kojih prijeti povećana opasnost štete prepoznate sljedeće djelatnosti: poslovi čišćenja rudničke jame radi njene rekonstrukcije (VS FBIH 70 0 Rs 000521 10 Rev od 07.04.2011, Bilten VS FBIH, 1-2/2011, 41.), prodaja goriva na benzinskim stanicama u noćnim satima (KS u Zenici Gž-3148/04 od 12.01.2005. potvrđena presudom VS FBIH Rev-569/05 od 20.04.2006, DSP, 20/2007, 18.), eksploatacija pjeska iz rudokopa (Presuda VS BIH Rev-232/87 od 11.02.1988, Bilten VS BIH 2/1988, odl.41), sječa šume (Presuda VS BIH Pž-431/88 od 26.10.1989, Bilten VSBIH, 4/1989, odl.126) itd. 26 M. Karankić Mirić, 634. 27 M. Bukovac Puvača, 231. 24 25 287 Lejla Mahir: O PORIJEKLU I RAZVOJU INSTITUTA OBJEKTIVNE ODGOVORSNOSTI ZA ŠTETU OD DEJSTVA STVARI U ODŠTETNOM PRAVU BIH jednako kao i na osnovu uzročnosti, te da se primjenom oba osnova odgovornosti dolazi do istog rezultata.28 Ipak, prevladavajuće mišljenje u našoj pravnoj teoriji je da su subjektivna i objektivna odgovornost u sistemu našeg ZOO-a jednako značajne i u praksi jednako primjenjive vrste građanskopravne odgovornosti.29 Kao osnovni argument za navedeni stav ističe se činjenica da ZOO ne sadrži numerus clausus opasnih stvari i djelatnosti, nego je sudu dato zakonsko ovlaštenje da u svakom konkretnom slučaju kvalifikuje određenu stvar ili djelatnost kao opasnu.30 Imajući u vidu da svaka stvar potencijalno može biti opasna, to onda znači da u praksi može nastati beskrajan broj situacija u kojima će se odgovarati po osnovu objektivne odgovornosti. Prema mišljenju ovih pravnih teoretičara, samo ukoliko bi zakon sadržavao konačnu listu opasnih stvari i djelatnosti, kao što je to slučaj u Austriji ili Njemačkoj, moglo bi se govoriti o objektivnoj odgovornosti kao izuzetku od pravila o odgovornosti po osnovu krivice. Drugi argument nalazi se u samom historijskom razvoju ovog instituta. Objektivna odgovornost je svoje mjesto u našem pravnom sistemu pronalazila kroz sudsku interpretaciju pravnog standarda opasne stvari i opasne djelatnosti, te je na taj način osvajala dio po dio prostora koji je do tada bio pokriven principom odgovornosti po osnovu krivice. Kako se To su slučajevi kada je opasnost stvari posljedica skrivljenog ponašanja štetnika. Takav primjer vidi se iz obrazloženja jedne presude Općinskog suda u Kaknju u kojoj se navodi: „Pošto su stepenice različite po visini, odnosno nisu jednake po visini i širini gazišta, zatim jedna stepenica je različite visine na jednom i na drugom kraju kraka, a razlike i nedostaci nisu naglašeni i obilježeni te pošto postoje razlike u visini između rampe i površine uz trotoar, to se takav ulaz i ulazni podest u takvom stanju mogu okvalificirati kao stvar od koje potiče povećana opasnost štete za okolinu, pa postoji odgovornost bez obzira na krivnju, a za takvu štetu odgovara imalac stvari, a u ovom slučaju umjesto imaoca stvari, isto kao i on, odgovara lice kome je stvar data u zakup[...] Pod pretpostavkom da stepenice i ulazni podest ne predstavljaju stvar od koje potječe povećana opasnost štete za okolinu, odgovornost tužene proizilazi iz njene krivnje za nekvalitetno izvedeno stepenište i ulazni podest, odnosno neadekvatno izvršene radove[...]“. Presuda OS u Kaknju br. 36 0 P 005651 09 P od 09.07.2010, potvrđena presudom KS u Zenici broj 36 0 P 005651 10 Gž od 18.11.2011. i presudom VS FBiH br. 36 0 P 005651 12 Rev od 26.03.2013. (presude uzete iz arhive suda) 29 Ovaj stav zastupaju J. Radišić, Lj. Milošević, M. Konstantinović, B. Loza i dr. 30 M. Karanikić Mirić, „O odnosu subjektivne i objektivne odgovornosti za prouzrokovanu štetu“, Pravni život, 11/2008, 634. 28 288 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici broj slučajeva u kojima je šteta nastala dejstvom opasne stvari ili od opasne djelatnosti povećavao, tako je i položaj objektivne odgovornosti za štetu u našem pravnom sistemu postajao snažniji. Treći argument u prilog navedenom stavu, proizilazi iz sistemskog i jezičkog tumačenjem odredaba koje se tiču odgovornosti za štetu. Naime, članom 154. kao osnovi odgovornosti predviđeni su: krivica i rizik. Iz odredaba ovog člana nije vidljiva namjera zakonodavca da napravi gradaciju između navedena dva osnova odgovornosti. U slučajevima, kada je zakonodavac imao takvu namjeru, postupao je na drugačiji način. Naime, pravičnost kao osnov odgovornosti propisan je članom 169. ZOO u okviru odjeljka koji nosi naziv „Odgovornost za drugog“.31 Ovakvim načinom regulisanja odgovornosti po osnovu pravičnosti, jasno je ukazano da pravičnost kao osnov odgovornosti predstavlja izuzetak i korektiv odgovornosti za drugog po osnovu pretpostavljene krivice. Iz navedenog proizilazi zaključak da bi zakonodavac, ukoliko je imao namjeru da objektivnu odgovornost reguliše kao izuzetak od subjektivne, postupio isto kao i u slučaju odgovornosti po osnovu pravičnosti, te posebno regulisao subjektivnu odgovornost kao osnovni oblik odgovornosti, a zatim kao njen korektiv nabrojao slučajeve u kojima se odgovara bez obzira na krivicu. Nasuprot tome, zakonodavac je u članu 154. ravnopravno sa subjektivnom odgovornosti propisao odgovornost bez obzira na krivicu. Iz navedenih razloga može se osnovano zaključivati da krivica i stvoreni rizik u bosanskohercegovačkom savremenom sistemu odštetnog prava predstavljaju ravnopravne osnove odgovornosti. Član 169. stav 1. ZOO glasi: „U slučaju štete koju je prouzrokovalo lice koje za nju nije odgovorno, a naknada se ne može dobiti od lica koje je bilo dužno da vodi nadzor nad njim, sud može, kad to pravičnost zahtijeva, a naročito s obzirom na materijalno stanje štetnika i oštećenika, osuditi štetnika da naknadi štetu, potpuno ili djelimično.“ Stavom 2. navedenog člana propisano je: “Ako je štetu prouzrokovao maloljetnik sposoban za rasuđivanje koji nije u stanju da je naknadi, sud može, kad to pravičnost zahtijeva, a naročito s obzirom na materijalno stanje roditelja i oštećenika, obavezati roditelje da naknade štetu, potpuno ili djelimično, iako za nju nisu krivi.“ 31 289 Lejla Mahir: O PORIJEKLU I RAZVOJU INSTITUTA OBJEKTIVNE ODGOVORSNOSTI ZA ŠTETU OD DEJSTVA STVARI U ODŠTETNOM PRAVU BIH 3. NZRO i pravila o objektivnoj odgovornosti za štetu U savremenom periodu, unutar Evropske unije javila se potreba za unifikacijom evropskog privatnog prava, između ostalog i evropskog odštetnog prava. S tim ciljem Evropska Komisija je oformila ZROnaučnu mrežu,32 predvođenu postojećim inicijativama, naročito Radne grupe za Evropski građanski zakonik33 i Grupe za istraživanje važećeg evropskog privatnog prava.34 Kao rezultat njihovog rada nastao je Nacrt zajedničko referentnog okvira evropskog privatnog prava35 koji je u decembru 2008. godine predstavljen Evropskoj Komisiji. Kada je u pitanju vanugovorna odgovornost za štetu, NZRO kao osnovno pravilo zadržao je odgovornost po osnovu krivice, pri čemu razlikuje namjeru i nepažnju kao njene osnovne oblike. Zanimljivo je da NZRO ne poznaje pojam objektivne odgovornosti, nego govori o odgovornosti bez namjere ili nepažnje. U čl. VI-3:201 do VI-3:207. trećeg poglavlja VI knjige, pojedinačno su regulisani slučajevi u kojima se ne traži namjera ili nepažnja odgovornog lica i to: odgovornost za štetu koju prouzrokuje zaposlenici, odgovornost za štetu prouzrokovanu neispravnim stanjem nekretnine, odgovornost za štetu koju prouzrokuje životinje, odgovornost za neispravan proizvod, odgovornost za štetu prouzrokovanu motornim vozilom, te odgovornost za štetu prouzrokovanu opasnim supstancama ili imisijama.36 U članu VI-3:207 ostavljena je mogućnost da se odgovornost za pravno priznate štete zasnuje i u drugim slučajevima propisanim nacionalnim pravom i to onda kada je šteta u vezi sa a) izvorima Više o radu ZRO-naučne grupe vidjeti kod: Z. Mekšić, „Harmonizacija Evropskog potrošačkog prava Zelena knjiga 2007. godine i Nacrt zajedničkog referentnog okvira”, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 3/2009, 546. 33 Study Group on a European Civil Code. O radu ove Grupe vidjeti na web stranici http://www.sgecc.net/ (14. novembar 2013.) 34 Research Group on Existing EC Private Law tzv. Acquis Group. O radu ove grupe vidjeti na web stranici http://www.acquis-group.org/ (14. novembar 2013.) 35 Principles, Definitions and Model Rules of European Private Law – Draft Common Frame of Reference (DCFR) - u daljem tekstu: NZRO. Više o NZRO vidjeti kod: S. Petrić, „Nacrt Zajedničkog referentnog okvira za europsko privatno pravo“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, 1/2009, 473-510. 36 Ovdje se analizira odnos objektivne i subjektivne odgovornosti za štetu u NZRO, pa stoga nije potrebno ulaziti u suštinska razmatranja odredaba o objektivnoj odgovornosti za pojedine opasne stvari. 32 290 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici opasnosti izvan onih iz čl. VI-3:104 do VI-3:205, b) supstancama ili imisijama ili c) kada se ne primjenjuje pravilo iz člana VI-3:204 (4)(e) (odgovornost za neispravan proizvod). Iz navedene odbredbe kojom je NZRO-om data mogućnost šire primjene objektivne odgovornosti, ipak je jasno da se očekuje da to budu posebno propisani slučajevi odgovornosti sa definisanim izvorima opasnosti, a ne neka opšta odredba o objektivnoj odgovornosti. Obzirom da će BiH na putu evropskih integracija usaglašavati svoje odštetno pravo sa rješenjima sadržanim u relevantnim aktima Evropske unije, a da je realno očekivati da će NZRO-a u narednom periodu postati jedan sveobuhvatan evropski građanski zakonik,37 može se zaključiti da način regulisanja objektivne odgovornosti u vidu opšteg pravila u odredbi člana 154. stav 2. ZOO-a ne bi bio prihvatljiv sa aspekta budućeg razvoja. Po uzoru na druge evropske zakonike, kao i NZRO, trebalo bi slučajeve u kojima se odgovara bez krivice pojedinačno regulisati. Ipak se čini da ovakvo rješenje nije i najbolje. Naime, problem u tom smislu svakako predstavlja činjenica da se u svakodnevnom životu stalno pojavljuju stvari, te da se vrše djelatnosti, od kojih prijeti povećana opasnost nastanka štete za okolinu i da dejstvom takvih stvari i djelatnosti nastaju štete nevinim žrtvama. Sve te pojedinačne opasne stvari i djelatnosti bilo bi veoma teško ili čak, nemoguće, obuhvatiti posebnim odredbama ZOOa. Stoga se ipak čini da bi bolje rješenje bilo ono koje je već ranije prihvatio naš zakonodavac, a koje je bilo predviđeno i u Nacrtu ZOO FBIH, odnosno Prijedlogu ZOO BIH, da se pored opšteg pravila, propišu i posebna pravila za pojedine specifične opasne stvari koje su kao takve prepoznate u sudskoj praksi.38 Tako su u oba navedena projekta za R. Kovačević Kuštrimović/M. Lazić, „Građanski zakonik Srbije i pravo Evropske Unije“, u R. Kovačević Kuštrimović/M. Lazić (ur.) Aktuelna pitanja građanske kodifikacije, tematski zbornik radova, Pravni fakultet u Nišu, Niš 2008, 32. 38 Briselskom deklaracijom Vijeća za provedbu mira u BiH, od 23. i 24. maja 2000. godine, kao potrebna mjera i jedan od uslova za približavanje BiH Evropskoj uniji predviđeno je usvajanje novog ZOO-a, zbog čega se i pristupilo izradi novog teksta ovog Zakona. Ova nastojanja rezultirala su izradom Nacrta ZOO-a FBiH/RS. Iako je bilo predviđeno da se zakoni donesu na nivou entiteta, jedinstvo obligacionog prava osigurano je na način što su oba zakona sadržavala identične odredbe. Ovaj pokušaj donošenja entitetskih ZOO-a završio je 37 291 Lejla Mahir: O PORIJEKLU I RAZVOJU INSTITUTA OBJEKTIVNE ODGOVORSNOSTI ZA ŠTETU OD DEJSTVA STVARI U ODŠTETNOM PRAVU BIH donošenje novog ZOO-a u BiH, pored već ranije ustanovljenih opštih i posebnih pravila odgovornosti za opasne stvari i opasne djelatnosti, kao posebni režimi objektivne odgovornosti bili predviđeni slučajevi odgovornosti za štete od životinja39 i građevina.40 Ovi posebni slučajevi objektivne odgovornosti za štetu bili su sadržani i u Skici, ali ih je zakonodavac u konačnoj verziji ZOO-a iz 1978. godine ipak izostavio. Bez obzira na navedeno, čini se da u budućem razvoju našeg odštetnog prava, možemo očekivati drastične izmjene u pogledu pristupa i načina regulisanja objektivne odgovornosti za štetu od dejstva opasnih stvari, a u smislu rješenja sadržanih u NZRO. ZAKLJUČAK Proces evropeizacije bosanskohercegovačkog odštetnog prava počeo je još u vrijeme kada se naša zemlja našla pod austrougarskom vlašću, te se na terenu građanskog prava počeo primjenjivati austrijski Opći građanski zakonik. Već početkom XX stoljeća, usljed primjene tehničkih pronalazaka u industriji i saobraćaju, ali i u svakodnevnom životu, i u našoj pravnoj praksi i teorija pojavljuju se ideje o potrebi uvođenja novog koncepta odgovornosti za štetu – odgovornosti bez krivice. Naime, već tada je bilo jasno da princip krivice u novim društvenim uslovima nije pravičan, te da predstavlja kočnicu i pravnoj nauci i praksi, ali i daljem društvenom razvoju. Stoga naši sudovi od sredine XX stoljeća počinju da donose odluke u kojima odgovornost štetnika za opasne stvari, odnosno opasne aktivnosti, zasnivaju na riziku, a ne na njegovoj krivici. Od tada, pa do danas razvoj objektivne odgovornosti išao je kroz sudsku interpretaciju pravnog standarda opasne stvari i opasne djelatnosti, pa bezuspješno, a inicijativa za reformom ZOO-a ponovo je aktuelizirana 2009. godine, ovog puta, međutim, na nivou BiH. Vijeće ministara usvojilo je Prijedlog ZOO-a BiH, te ga uputilo u parlamentarnu proceduru. Ipak zbog nedostatka političke volje i snažnog otpora prenošenju zakonodavnih ovlaštenja na terenu građanskog prava na državni nivo, Prijedlog ZOO-a BIH nije usvojen od strane Parlamentarne skupštine BiH. 39 Član 198. Prijedloga ZOO BIH, odnosno član 225. Nacrta ZOO FBIH 40 Član 199. Prijedloga ZOO BiH, odnosno član 226. Nacrta ZOO FBIH 292 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici kako se broj slučajeva nastanka šteta od takvih opasnih stvari i djelatnosti povećavao, tako je i jačao položaj objektivne odgovornosti za štetu. Ovaj proces kulminirao je u ZOO-u, kojim se rizik i krivica propisuju kao dva opšta koncepta odgovornosti za štetu, pri čemu jedan u odnosu na drugi ne stoje u odnosu pravilo - izuzetak. U NZRO, kao budućem evropskom instrumentu na terenu građanskog prava, a samim tim i odštetnog prava, slučajevi objektivne odgovornosti predviđeni su za tačno određene vrste opasnih stvari, kao izuzeci od opšteg pravila – odgovornosti po osnovu krivice. Iako NZRO daje mogućnost državama da objektivnu odgovornost propišu i u drugim slučajevima, ta mogućnost ne podrazumijeva uvođenje opšteg pravila o odgovornosti za štetu, kakvo je sadržano u našem ZOOu. Stoga se u tom smjeru mogu očekivati izmjene u budućem razvoju našeg odštetnog prava i pravila o objektivnoj odgovornosti. ON THE ORIGIN AND DEVELOPMENT OF STRICT LIABILITY FOR DAMAGE CAUSED BY THE EFFECT OF OBJECT IN BIH TORT LAW SUMMARY The origin of strict liability for damages in the European legal area is usually associated with the mid-nineteenth century and the period of the so-called Industrial Revolution. Influenced by European legislators, with a certain delay, the idea of new type of civil liability - strict liability for damage caused by the effect of things - was accepted in our legal system. The goal of this paper was to investigate whose social, legal and political factors made an impact on creation of the idea of no-fault liability for damages. Additionally, this paper represent the position of objective liability for damage caused by dangerous objects in our modern tort law, as well as future development of this institute, bearing in mind solutions provided by Draft Common Frame of Reference. The results of research show that the objective liability for damage has equal legal 293 Lejla Mahir: O PORIJEKLU I RAZVOJU INSTITUTA OBJEKTIVNE ODGOVORSNOSTI ZA ŠTETU OD DEJSTVA STVARI U ODŠTETNOM PRAVU BIH significance as liability based on fault in the system of our Law of Obligations. Key words: Dangerous object, strict liability, historical development, DCFR 294 Belma Kokić HISTORIJSKI RAZVOJ UGOVORA O TIMESHARINGU SAŽETAK Timesharing kao oblik korištenja turističkog objekta u određenom vremenskom periodu, od svog nastanka pa do danas bilježi snažan razvoj, te je sve veći broj zainteresovanih potrošača za sklapanje ove vrste potrošačkog ugovora. Iako je od prvih timesharing projekata prošlo više od četrdeset godina, još je niz pravnih pitanja u vezi sa timesharingom ostalo otvorenim. Naime, u praksi su nastali kao neimenovani ugovori, dio autonomnog ugovornog prava. Prilagođavajući se potrebama tržišta, u praksi su se neprestano javljale nove i razvijale postojeće varijante ugovora o timesharingu. Pojam timesharinga obuhvaća različite ugovore kojima je zajedničko pravo korištenja turističkog objekta, čije je vršenje vremenski podijeljeno. Ključne riječi: timesharing, ugovor o timesharingu, potrošački ugovor, zaštita potrošača. UVOD Ugovor o timesharingu, kao potrošački ugovor, predstavlja jednu od atraktivnih turističkih transakcija, te potrošačima nudi korištenje smještajnih jedinica na egzotičnim centrima u svijetu. Da bi potrošač stekao pravo korištenja smještajne jedinice na osnovu ovog ugovora, obavezan je prodavcu isplatiti ukupnu naknadu za korištenje unaprijed za sve vrijeme trajanja ugovora. Sedamdesetih i osamdesetih godina XX stoljeća, ugovor se počeo primjenjivati kako na prostorima Sjedinjenih Američkih Država, tako i na evropskom tlu. Zbog nepoštene poslovne Mr.iur., Javno preduzeće „Grijanje“ d.o.o. Zenica. 295 Belma Kokić: HISTORIJSKI RAZVOJ UGOVORA O TIMESHARINGU prakse prodavaca, te zbog činjenice da su se na istitut timesharinga često primjenjivale odredbe koje su odgovarale drugim institutima, postojala je potreba za donošenjem, odnosno izmjenama postojećih zakona, kojima bi se na adekavatan način regulisao timesharing. Upravo zbog nepostojanja posebnih propisa koji su se odnosili na timesharing, sudovi su primjenjivali načela obligacionog i stvarnog prava prilikom donošenja odluka o svim spornim pitanjima koja su se odnosila na timesharing. Kako bi zaštitila potrošače, EU je 1994. godine usvojila Direktivu broj 94/47/EZ o zaštiti potrošača u pogledu određenih aspekata ugovora o sticanju prava korištenja nekretnina na temelju timesharinga.1 Ovom direktivom nastojala se pružiti zaštita potrošaču tokom pregovaranja i nakon zaključenja ugovora o timesharingu. Usvajanjem Direktive 2008/122/EZ,2 koja je ujedno i direktiva maksimalne harmonizacije, prestala je da važi Direktiva 94/47/EZ. 1. Pojam i historijski razvoj ugovora o timesharingu Timesharing3 se definiše kao (engl. time-vrijeme, share-dijeliti) korištenje nekretnine koja je pogodna za stanovanje u različitim vremenskim periodima.4 Zbog različitih varijanti u kojima se ugovori o 1 Sl. list L 280, 83. Direktiva 2008/122/EZ o zaštiti potrošača u pogledu pojedinih aspekata vremenski podijeljenog korištenja nepokretnosti, dugoročnih proizvoda za odmor, preprodaje i zamjene (Sl. list broj L 33, 10). 3 Pojam timesharing počeo se koristiti 60-ih godina XX stoljeća, i to za konstrukciju korištenja elektronskih računara prema unaprijed određenoj vremenskoj shemi dijeljenja vremena rada. Svaki korisnik raspolagao je određenim vremenom unutar kojeg se mogao koristiti uređajem, odnosno računarom. Vidi J. Bakšić, Ugovor o vremenskom korištenju turističkog objekta, u J. Barbić et.al., Vremensko korištenje turističkog objekta Timesharing, Informator, 1987, 3. 4 Prvi timesharing projekt je prodaja kapaciteta zimovališta u Super Devuluyju u Francuskoj 1967. godine. (O tome J. Barbić, 3; P. Šarčević, Pravno reguliranje vremenskog korištenja turističkog objekta u inozemnoj praksi s kratkim osvrtom na kolizijskopravnu problematiku u J. Barbić et.al., Vremensko korištenje turističkog objekta Time-sharing, Informator, 1987, 71.) 2 296 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici timesharingu javljaju5, timesharing.6 postoje i poteškoće u prijevodu izraza Najkraće rečeno, timesharing je zajednički naziv za različite pravne odnose koji su nastali na osnovu ugovora o timesharingu iz kojih proizilazi pravo periodičnog, ponavljanog korištenja određenom stvari (nekretnina, apartman, vila, kuća za odmor, kamp prikolica,7 brod ili slično) u određenom ili odredivom vremenskom periodu,8 uz unaprijed plaćenu naknadu za sve vrijeme trajanja ugovora.9 Smještajne jedinice koje su predmet timesharing ugovora uglavnom su formirane tako da čine dijelove hotelskih lanaca, odnosno predmet timesharinga najčešće su opremljeni apartmani različite veličine,10 a njihova lokacija je najvažniji faktor prilikom odluke potrošača11 za koji timesharing objekat se opredijeliti.12 Zajedničko svim oblicima timesharing ugovora je ograničeno pravo na korištenje smještajnih jedinica u razdoblju dužem od godinu dana. Kako bi se pravilno U Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) postojalo je (čak u 1984. godini!) dvanaest mogućih, odnosno dozvoljenih formi timesharinga (timesharing, interval ownership, vacation licenses, vacation lease, i sl.) O timesharing varijantama vidi: J. F. Scalo, Timesharing in the '90s, Prob & Prop, 1993. 6 Vidi: M. Bukovac Puvača, Zaštita kupaca u time-sharing ugovorima prema Smjernici 94/47EC, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci 1/2003, 311-336. 7 Washington Timesharing Act iz 1985 isključio je mogućnost korištenja kamp kućica i drugih pokretnih kuća kao predmet timesharinga. Wash. Rev. Code 64.36.290 (2), 1985. 8 Od nastanka timesharinga pa do danas, periodi korištenja su se razlikovali. U SAD-u je u 1980-im godinama minimalni godišnji period korištenja mogao biti jedna ili dvije sedmice (s tim da je u praksi period korištenja najčešće bio dvije sedmice). Vidi: J.M. Meiler, Timesharing – Oregon's Legislation, Willamete Law Review, 1984. 9 O tome posebno, T. Josipović, Zaštita potrošača iz ugovora o timesharingu u Evropskoj uniji, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 3-4/2003, 671-735. 10 Najčešće su to apartmani sa opremljenom kuhinjom, dnevnim boravkom, te jednom sobom. 11 Potrošač je tipičan turist koji očekuje bezbrižan i zabavni odmor. Zbog toga se do timesharing objekata najčešće nalaze restorani, sportska igrališta, vrtić i razni rekreacijski sadržaji. O tome: M. C. Urbano de Sousa, Das Timesharing an Ferienimmobilien in der EU, Eine rechtsvergleichende Studie unter Berücksichtigung der Timesharing-Richtlinie (94/47/EG), Nomos Verlagsgesellschaft Baden-Baden, 1997, 34. 12 Lokacija timesharing objekata je raznolika. Najčešće su objekti izgrađeni u nekoliko poznatih ljetnih i zimskih odmarališta u većim gradovima. Smještajne jedinice koje se nalaze na atraktivnijim turističkim mjestima zanimljive su turistima, odnosno potencijalnim potrošačima tokom cijele godine. Zbog toga je poželjno smještajne jedinice izgraditi na mjestu koje ima lijep pejzaž, koje je šarmantno za odmor, te na područjima gdje se sportske i aktivnosti za slobodno vrijeme nude i ljeti i zimi. Ibid, 36. 5 297 Belma Kokić: HISTORIJSKI RAZVOJ UGOVORA O TIMESHARINGU organizovalo korištenje smještajne jedinice,13 prodavac je dužan da vremenski rasporedi prava korištenja objekta različitih potrošača.14 U turistički razvijenim državama postoje timesharinga,15 sa sve većim brojem pristalica.16 značajni uspjesi Način realizacije timesharinga,17 te mogućnost angažovanja i ekonomskog iskorištavanja turističkih objekata jedan je od osnovnih razloga za sklapanje ovih ugovora.18 Naime, timesharing predstavlja jedan od oblika ulaganja sredstava u turizam,19 ali i specifični koncept pružanja turističkih usluga, te efikasan način privlačenja kapitala i investiranja u turizam. Timesharing ugovori u praksi su nastali kao neimenovani ugovori, dio autonomnog ugovornog prava.20 Zbog varijabilnih potreba tržišta, razvoja turizma, ekonomije, te ostalih sfera društva, razvijaju se razne vrste Učešće u timesharing projektima postavlja određene zahtjeve svim vlasnicima smještajnih jedinica, odnosno prodavcima, kako u pogledu kapitala, tako i u pogledu vremenskog kontinuiteta. Visok standard u pogledu infrastrukture i velika ponuda za timesharing dovele su do činjenice da su troškovi opremanja i realizacije projekta jako skupi te da zahtijevaju kapitalna ulaganja. Također, prodavac se oslanja na prodaju timesharing objekta tokom cijele godine, zbog čega su marketinški troškovi jako skupi. Bitno je da prodavac postupa ozbiljno i profesionalno pri vođenju i realizaciji timesharing projekata, te da pravilno ostvari sva prava i zahtjeve potrošača. O tome: M. C. Urbano de Sousa, 44. 14 Ibid, 34. 15 Vidi: G. D. Slette, Buying time in Idaho: The need to regulate the Timeshare Industry, Idaho L. Rev, 1984. 16 Po osnovu timesharinga stvara se jedan sistem, gotovo svjetski lanac apartmanskih naselja u najznačajnim i najatraktivnijim turističkim mjestima sa godišnjim bruto prihodom od milijardu dolara. O tome više E. Watkins, Timesharing Grows Up, Lodging Hospitality, 1996. 17 Vidi: E.R. Pierce/R.A. Mann, Time-Share Interests in Real Estate: A Critical Evaluation of the Regulatory Environment, Notre Dame, 1984. 18 Do 1996. godine postojalo je više od 4100 timesharing objekata u svijetu. Od toga 1800 objekata izgrađeno je do 1990. godine, uključujući i 350 objekata u SAD. Prodaja objekata porasla je za 50% u periodu od 1990. godine pa do 1996. godine, te je tadašnji prihod po osnovu timesharinga iznosio oko 5 milijardi dolara godišnje. O tome više: E. Watkins. 19 Zanimljiv je podatak objavljen u Wall Street Journal prema kojem je u 1982. godini po osnovu timesharinga prodato nekretnina u vrijednosti od 1.5 milijardi DM, da samo u SAD postoji preko 600 timesharing odmarališta koji koriste preko 250 hiljada porodica.Više o tome u P.J. Rohan/D. A. Furlong, Timesharing and Consumer Protection: A precis for attorneys, William Mitchell Law Review, 1984. 20 M. Bukovac Puvača, 312. 13 298 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici timesharing ugovora, odnosno, mijenjaju se postojeće varijante ugovora21 a sve u cilju prilagođavanja ponude i potražnje na tržištu. Nakon što se timesharing ugovor počeo primjenjivati u SAD-u,22 70-ih i 80-ih godina XX. stoljeća javljaju se prvi problemi u realizaciji ugovora.23 Te novonastale situacije u poslovnoj praksi dovele su do potrebe da se ovaj institut uredi i posebnim propisima,24 te niz američkih država25 donosi posebne propise o timesharingu ili unosi odredbe o timesharingu u druge propise.26 21 O tome P. Barron, The Louisiana Timesharing Act: an Analysis and Assesment, 58 Tulane Law Rewiew, 1984, 863-920. 22 1933. godine SAD donosi Security Act, kojima je općenito regulisala obezbjeđenja. Primjena ovog akta dolazila je u obzir kada se neki ugovor tumači kao ugovor o investiranju. U cilju kontrole pravilne primjene Security Act-a formirana je komisija (Securities and Exchange Commisinon-SEC) koja je imala zadatak da reguliše industriju ovih ugovora, te da prati primjenu Security Acta. Ova komisija ima ovlaštenje da, ukoliko procijeni da se radi o ilegalnoj prodaji, istu zabrani obzirom da se prema navedenom propisu svi ugovori, odnosno prodaje u vezi sa ulaganjima podliježu obavezi registracije i odredbama zakona o zaštiti od prevare. U takvim situacijama, prodavac je bio odgovoran i za nastalu štetu uključujući i plaćanje bilo kakvog izgubljenog prihoda. Tokom rada ove komisije kao posebno pitanje pojavilo se i pitanje da li ugovori o timesharingu predstavljaju ugovore o investiranju. Komisija je, 1973. godine, izdala tumačenje broj 5347 koje je sadržavalo i pravila kada se ponude za timesharing mogu smatrati ponudama za ulaganje. Imajuću u vidu gore navedene posljedice i obaveze kada se radi o ulaganjima, nezadovoljni ulagači ubrzo su razvili praksu da na početku svakog timesharing projekta dostavljaju tzv. no-action letters. Nakon navedenog tumačenja iz 1973. godine, komisija je 1979. godine zauzela stav da ne odgovara na no-action letters, ili neke dalje zahtjeve za tumačenje na području timesharinga uz obrazloženje da su finansijski aranžmani vezani za timesharing projekte previše komplikovani te da je pravna regulacija istog jako različita (SEC Action Letter, 1979, Fed.S. L. Rep. (CCH) Više o tome: P.J. Rohan/D. A. Furlong. Također, sudovi u SAD-u zauzeli su stav da se radilo o ulaganju a ne o timesharingu u slučaju kada je ulagač potrošačima prodavao apartmane kao investiciju, a ne za stanovanje, pri čemu je i ohrabrivao potrošače da iznajmljuju navedene apartmane, nakon čega su se naknade uplaćivale na zajednički račun na ime troškova upravljanja i održavanja, a u konačnom su bile podijeljene između vlasnika. Presuda Apelacionog suda SAD (Deveti okružni sud) broj 839 F. 2d 560 predmet Hocking v. Dubois, 1990. 23 O problemima primjene ugovora u praksi, te o zaštiti potrošača u SAD vidjeti: T.A. Dickerson, Resort Timesharing: The Consumer's rights and remedies in the US, International Travel law Journal, 2001. 24 Do 1984. godine 16 američkih saveznih država usvojile su posebne propise koji se odnose samo na timesharing. Sve te države su kao osnov koristile jedan od dva okvirna timesharing propisa, i to Model Real Estate Time Share Act-MRETSA (1983. godina) i RTC/NARELLO model Act (1979. godina). Oba ova propisa su imali za cilj ujednačavanje zakonodavstva u oblasti timesharinga. 25 Vidi: N. R. Haley (et.al.), Code of Laws of South Carolina, http://www.sctax.org/NR/rdonlyres/6FDEC0684A31-4BC2-B89B-0A63836F0E7/0/SCPropertyTaxBook2012Edition.pdf (06.septembar 2012.) 26 U SAD-u osnovana je Federal Trade Commission (FTC), čija je primarna nadležnost nadzor nad prodajom zemljišta od strane fizičkih i pravnih lica u međudržavnom prometu (misli se na države SAD). Ova komisija je prvi put 1975. godine svoju nadležnost iskoristila radi istrage prodavača i promotora timesharinga, vezano za nepoštene i obmanjujuće radnje istih. Komisija je posebno razmatrala dva aspekta. Prvi aspekt odnosi se na pogrešno predstavljanje činjenica u vezi sa savjetovanjem potrošača, koji su prisustvovali prezentacijama, dok je drugi aspekt obuhvatao i situacije u kojima prodavci nisu tokom prezentacija otkrivali bitne činjenice ili su iznosili obmanjujuće tvrdnje. Kada su u pitanju prezentacije, zanimljivo je da su ulagači slali pisma potencijalnim potrošačima, kojima su iste obavještavali da su osvojili besplatno putovanje. Često su besplatna putovanja bila uslovljena tridesetominutnim prezentacijama o timesharingu, što je također bilo jako 299 Belma Kokić: HISTORIJSKI RAZVOJ UGOVORA O TIMESHARINGU Zbog detaljnijeg regulisanja timesharinga, ograničene su i mogućnosti zloupotrebe prava predviđenih ugovorom, odnosno određene su posljedice u slučaju eventualnih zloupotreba. Valja istaći da se detaljnijom regulacijom već tada uspostavila veća zaštita potrošača, kao slabije ugovorne strane. Naime, regulacija je započela 1970-ih godina, dok na početku 80-ih godina XX. st. rezulat pojedinih sudskih postupaka u SAD-u javio se kao razlog za posebno pravno uređenje zaštite potrošača u slučaju ugovora o timesharingu. Kao pred sudom u SAD-u, Florida, tokom 1982. godine, pokrenut je stečajni postupak u predmetu broj 18 Bankr. 612 (Bankr S.D. Fla. 1982) protiv privrednog društva Sombrero Rief Club, Inc. Sombrero Club Rief Inc. (dalje: Sombrero). Sobrero je kao imovinu imao kompleks apartmana u morskom dijelu Floride. Nakon što je Sombrero ponudio na kupovinu apartmane po principu timesharinga, zaključeni su ugovori sa oko 200 potrošača. Tim ugovorima zasnovan je obligacioni timesharing, i to na bazi Club Membership. Ugovorom o osnivanju tog kluba zabranjeno je iznajmljivanje, ali ni potrošačima nisu bili unaprijed određeni ni apartmani, a isti su se određivali po principu dostupnosti u predviđeno vrijeme korištenja. Potrošači su plaćali naknade od 1000 do 3000 dolara, a zauzvrat Sombrero je davao pravo korištenja jednog apartmana u trajanju od jedne sedmice u toku jedne godine u periodu od trideset godina, te je svaki potrošač bio obavezan da plati, na ime održavanja, godišnji iznos od 42 do 84 dolara. Sombrero je bio obavezan za kompletno održavanje i upravljanje kompleksom uključujući opremanje apartmana i obezbjeđenje ostalih usluga. Neki od potrošača su u cjelosti platili naknade dok su se ostali spremali da to učine. Međutim, Sombrero je podnio prijedlog za otvaranje stečajnog postupka i uz isti zahtjev da se svi ugovori sa potrošačima raskinu, uz zahtjev da se Sombreru dozvoli da primamljivo potrošačima, jer za besplatno putovanje moraju prisustvovati takvoj prezentaciji samo trideset minuta. Međutim, takve prezentacije nažalost ponekad su trajale i do deset sati, a tokom kojih su potrošači bili izloženi i upornom ubjeđivanju od strane prodavača radi sklapanja ugovora. Više o tome M. L. Savage et.al., Time Share Regulation: The Wisconsin Model, Marquette Law Review, 1994. 300 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici proda nekretninu koja je predmet ugovora o timesharingu.27 Istovremeno, Sombrero je podnio i tužbu protiv potrošača kojom je tražio utvrđenje da potrošačima ne pripadaju nikakva prava na predmetu timesharinga, pod uslovom da sud prethodno utvrdi ništavim ugovore koji su zaključeni sa potrošačima. Sombrero je temeljio zahtjev na odredbama Zakona o stečaju SAD koji je dozvoljavao stečajnom dužniku, koji je u posjedu imovine, da zatraži raskid ugovora. I pored činjenice da su pojedini potrošači u cjelosti platili naknadu, sud je udovoljio zahtjevu za raskid ugovora iz razloga što su se potrošači obavezali plaćati, na ime održavanja, određene iznose jedanput godišnje za period od trideset godina, bez obzira da li koriste ili ne koriste apartman. Sombrero je bio obavezan da održava apartmane i obezbjeđuje smještaj potrošačima, također, u periodu od trideset godina. Prema stanovištu suda, neispunjenje ovih godišnjiih obaveza bilo koje strane predstavlja bitnu povredu ugovora pri čemu se i druga strana oslobađa ispunjenja svoje obaveze. Na temelju takvog stava, ugovori su raskinuti, a posljedica toga je da su potrošači ostavljeni sa neobezbjeđenim i nesigurnim zahtjevima i potraživanjima prema stečajnom dužniku.28 Također, svi ugovori u ovoj stvari sadržavali su i odredbe o „zabrani smetanja“. Te odredbe unesene su u ugovore ali postoje i u Zakonu o izvršnom postupku države Floride. Suština ovih odredbi je da se prava potrošača29 za korištenje predmeta timesharinga ne mogu ometati na bilo koji način od strane postojećeg ili budućeg vlasnika. Međutim, sud je zauzeo stav da ove odredbe kao i odredbe zakona države Floride u konkretnoj situaciji nisu od značaja obzirom da se radi o stečajnom postupku, te da bi u tom dijelu zakoni države Floride bili u suprotnosti sa zakonima SAD, što je neprihvatljivo prema odredbama Ustava SAD, po kojima su propisi SAD nadređeni propisima država članica.30 Da bi se ubuduće zaštitili potrošači u sličnim situacijama predlagana su razna rješenja. Prvo, da se izmijeni zakon o stečajnom postupku na način da se unese i odredba po kojoj će nezavisno 27 Vidi: J. M. Meiler. O tome i: E.R. Pierce/R.A. Mann. 29 O različitim pokušajima zaštite potršača vidi: P.J. Rohan/D. A. Furlong, 27 i dalje. 30 O tome posebno: M. L. Savage et.al. 28 301 Belma Kokić: HISTORIJSKI RAZVOJ UGOVORA O TIMESHARINGU od ishoda stečajnog postupka vlasnici poštovati prava potrošača da koriste nekretninu ili da istim isplate odgovarajuću naknadu ukoliko im takvo pravo korištenja uskrate. Drugo, predloženo je da se u svim slučajevima timesharinga obavezno formira poseban račun na koji će potrošači uplaćivati sve iznose a prodavci će imati ovlaštenje da sa istog računa podižu novac u iznosima koji odgovaraju prethodnom periodu korištenja.31 Pri tome, u slučaju da prodavac na drugi način optereti apartman (npr. hipotekom) predloženo je da prava potrošača imaju prioritet u odnosu na prava takvih povjerilaca. Treće rješenje koje je predloženo je da se nekretnina koja je predmet timesharinga povjeri na upravljanje trećem licu radi zaštite prava korištenja potrošača.32 Ugovori o timesharingu često su sklapani pod uticajem atraktivne reklame33 (organiziranje prezentacija uz prikazivanje filmova, zakuske, pića, davanje besplatnih karata za putovanje na mjesto gdje se nalazi nekretnina, omogućavanje probnih korištenja nekretnine i sl.).34 Danas na tržištu SAD postoji sedam marketinških tehnika35, čiji je cilj privlačenje novih potencijalnih potrošača i zaključivanje novih ugovora. Smatra se36 da svaka od ovih tehnika može biti korištena za prevare potrošača, dovođenje u zabludu u pogledu bitnih činjenica, obmanjujuće i nepoštene poslovne prakse i sl. Kao problem kod ovih ugovora moglo se pojaviti i to da potrošači nisu 31 Vidi: J.F. Scalo. Opširnije: G.D.Slette, 116. i dalje. 33 Ranije pomenuta FTC posvetila je jedan dio navedene istrage prodavaca i promotera timesharinga i ovom pitanju, te je komisija utvrdila da prodavci i promoteri pogrešno predstavljaju i činjenice vezane za samu vrstu nagrada koje su ponuđene, rokove za prihvat takvih nagrada, dovođenje u zabludu da su potrošači – dobitnici posebno odabrani obzirom da su prodavci slali putem pošte ogromnom broju potencijalnih potrošača takve ponude. 34 T. Josipović, 678. 35 Navedene marketinške tehnike su promotivni programi, preporuke postojećih prodavaca, gostovanja u timesharing objektima, uporne ponude (nagovaranje) van poslovnih prostorija za zaključenje ugovora, slanje ponuda poštom, uporne ponude (nagovaranje) putem telefona i pružanje samo nekih dijelova informacija. Vidi: P.J. Rohan/D. A. Furlong, i M. L. Savage et.al. 36 P.J. Rohan, D. A. Furlong, M. L. Savage, T.A. Dickerson. 32 302 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici poznavali pravo zemlje u kojoj žele koristiti nekretninu, pa bez stručne pomoći nisu mogli shvatati sve modalitete ugovora, odnosno ugovorne odredbe koje su često bile nejasne.37 Također, zavisno o pravnoj konstrukciji timesharinga, u ugovorima se pojavljivalo više ugovornih strana (potrošač, domaći i strani investitor, upravitelj nekretnine, fiducijar, posrednik za zamjenu termina i dr.) čiji su pravni odnosi bili uređeni netransparentnim i vrlo složenim odredbama.38 S druge strane, na evropskom tlu vladala je velika pravna nesigurnost, vlasnici na agresivan način pokušavaju navesti potrošače na sklapanje ugovora, te često ne pružaju potpune i istinite informacije o samom turističkom objektu.39 Zbog činjenice da u većini evropskih država nije bilo posebnih propisa na osnovu kojih bi se mogli rješavati sporovi nastali nakon sklapanja ugovora o timesharingu, u sudskoj praksi rješavali su se primjenom općih načela obligacionog prava, općih načela stvarnog prava, te primjenom odgovarajućih propisa koji se tiču zaštite potrošača prilikom sklapanja nekih drugih potrošačkih ugovora.40 Tako su se pred njemačkim sudovima sporovi u pogledu visine naknade za korištenje nekretnina rješavali primjenom pravila o prekomjernom oštećenju.41 Sudski postupci u kojima su se potrošači pozivali na nesavjesno i neprimjereno ponašanje druge ugovorne strane prilikom sklapanja ugovora, uglavnom su se rješavali primjenom načela savjesnosti i 37 Vidi European Communities (Contracts for Time Sharing of Immovable Property-protection of purchasers), Regulations, 1997, S.L. No. 204/1997. 38 T. Josipović, 679. 39 Vidi: D. S. Anthony et.al., Timesharing – Enviable Growth Lures Major Hospitality Companies into Industry, http://www.hotel-online.com/Trends/Andersen/Timesharing_EnviableGrowth.html (12. august 2012.) 40 Odredbe o zaštiti potrošača, bez obzira o kojem ugovoru je riječ, uglavnom su slične, te predviđaju minimalan nivo zaštite potrošača. O zaštiti potrošača vidjeti prije svih, Z. Meškić, Harmonizacija Evropskog potrošačkog prava-Zelena knjiga 2007. godine i Nacrt Zajedničkog referentnog okvira, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 3/2009, 543-569. 41 T. Josipović, 679. 303 Belma Kokić: HISTORIJSKI RAZVOJ UGOVORA O TIMESHARINGU poštenja prilikom sklapanja ugovora. Obzirom da su imali pravo na sve nužne informacije prilikom sklapanja ugovora42, potrošači su se u sporovima pozivali na pravila o savjesnom ponašanju stranaka, predugovornu odgovornost za štetu, mane volje (prvenstveno zabludu) 43 i sl. Problem nepostojanja posebnih odredbi o zaštiti potrošača prilikom sklapanja ugovora o timesharingu pojavio se i pred Sudom Evropske zajednice (dalje: Sud EU) koji je tumačio da se odredbe nekih drugih direktiva o zaštiti potrošača mogu na odgovarajući način primijeniti i na neke aspekte ugovora o timesharingu. Tako je Sud EU zauzeo stav da se na ugovor o timesharingu može primijeniti i Direktiva broj 85/577/EZ o zaštiti potrošača u pogledu ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija odnosno odredbe nacionalnih propisa država članica kojima je direktiva implementirana u nacionalno zakonodavstvo.44 Takav stav bio je posebno važan za zaštitu potrošača iz ugovora o timesharingu Z. Meškić (2009), 553. U sudskoj praksi SAD postoji čitav niz odluka u kojima su rješavana pitanja dovođenja u zabludu u pogledu bitnih činjenica od strane prodavaca, davanje lažnih obećanja pa čak pronevjere i prevare potrošača. U presudi Apelacionog suda Ohio, SAD, u predmetu broj Lexis 3015/2000, Dorian v. Harich Tahoe Development, sud je zauzeo stav da je prodavac doveo u zabludu potrošača u pogledu tržišne vrijednosti, mogućnosti izdavanja te jednostavnosti preprodaje budući da je prije zaključenja ugovora ubjeđivao potrošača da neće imati poteškoća da brzo i jednostavno preproda nekretninu, da će mu u tome pomoći njegovi zaposlenici, koji će odmah preprodati nekretninu, da će nekretnina imati veliki godišnji prihod od zakupa, te da je tržišna vrijednost veća za 30-60% u odnosu na cijenu koja je plaćena. U presudi Vrhovnog suda Abame broj 14547 s.o. 29424, 1989, Leisure American Resort Inc. v. Knutilla, sud je zauzeo stav da je prodavac lažno obećao potrošaču da će od njega otkupiti nekretninu ukoliko on ne bude zadovoljan, pri čemu je presuđeno protiv prodavca, i to iz razloga prevare i kršenja ugovora, te istog obavezala da potrošaču plati iznos od 25 hiljada dolara. Apelacioni sud Massachusets je, u predmetu broj CT. 173, 587 N.E. 2d 238 iz 1992, Tiffany v. Sturbridge Camping Club Inc, presudio da je prodavac kao upravitelj rekreativnog kamp-kluba, u usmenim prezentacijama doveo u zabludu potrošača u pogledu činjenice da je nekretnina dostupna svake godine. U pogledu dostupnosti objekta timesharinga, posebno je bitno napomenuti da je Apelacioni sud SAD, Deveti okružni sud, u predmetu broj 106 F.3d 407, 1986, FTC v. Paradise Palms Vacation Club, zauzeo stav vezano za dovođenje u zabludu potrošača u pogledu nekretnine, lokacije, dostupnosti i mogućnosti zamjene, tako što je prodavac, navodeći da ima luksuzne apartmane u dva tornja sa po 42 sprata, u neposrednoj blizini plaže, prodao oko tri hiljade timesharinga, po cijeni od po 6 hiljada dolara. Međutim, isti je posjedovao samo osam zasebnih apartmana koju su bili predmet spora radi čega je prodavac mogao smjestiti tek nekih 20% potrošača, a za ostalih 80% naknadno je ponudio zamjenske nekretnine i to u Nevadi ili Wahingtonu. U presudi Vrhovnog suda Vermont broj 547 A. 2d 1333, 1988, State of Vermont v. Stedman, sud je zauzeo stav da je prodavac, dajući obećanja da će potrošačima dati po jedan besplatan dan (free day) za korištenje, ubjeđujući potrošače da će planinu koristiti isključivo samo oni (misli se na potrošače), doveo u zabludu potrošače u pogledu vlasništva nad planinom. 44 Presuda Suda EU u predmetu broj C-423/97, Travel Vac SL protiv Manuel José Antelm Sanchis (ES – zbirka odluka 1999, I-2195-2235). 42 43 304 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici sklopljenih prije nego što je usvojena je Direktiva 94/47/EEZ o zaštiti stjecatelja u odnosu na određene aspekte ugovora o stjecanju prava korištenja nekretnina na temelju timesharinga. 2. Razvoj instituta u Bosni i Hercegovini Čak 1986. godine, SFRJ usvojila je Zakon o pravu vremenskog korištenja turističkog objekta45, kojim je regulisala ugovor o timesharingu. Međutim, obzirom da jugoslovensko tržište nije bilo upoznato sa osnovnim elementima timesharinga, te je samim tim i ponuda i potražnja za ovom vrstom ugovora bila neadekvatna, praktična primjena ugovora bila je suprotna od očekivane. Naime, pomenuti zakon sadržavao je veliki broj imperativnih odredbi te značajno ograničenje autonomije volje ugovornih strana, čime je umnogome doprinosio posljedici neprimjene ugovora u praksi.46 U to vrijeme, postojala je tendencija da strani ulagači ponude potrošačima korištenje nekretnine na temelju timesharinga. Zbog ograničenja koje je tadašnji zakon postavljao, ulagači nisu bili posebno zainteresovani za ponudu timesharinga na ovim prostorima. Također, zaštita potrošača47 nije bila na zavidnom nivou, što je ponovo otežavalo pravilno provođenje ugovora u praksi. Kada je 1990. godine izmjenama Zakona o osnovama vlasničko-pravnih odnosa prestao da važi Zakon o pravu vremenskog korištenja turističkog objekta, institut timesharinga, tada poznat kao vremensko korištenje turističkog objekta, zamijenjen je institutom dugoročnog zakupa. Nepoznavanje pravne prirode ugovora o timesharingu i njegovih osnovnih specifičnosti, doveli su do poistovjećivanja ova dva ugovora.48 Službeni list SFRJ, broj 24/86 i 31/86. O tome posebno: A. Timotijević, Pojam i pravna priroda time sharinga, Pravo-teorija i praksa, 12/1999. 2738. 47 O zaštiti potrošača u jugoslovenskom pravu vidi: N. Misita, O zaštiti potrošača u jugoslovenskom pravu, Pravna misao, Sarajevo, v. 21,1990, 7-8-9, 49-58. 48 Vidi: A. Timotijević. 45 46 305 Belma Kokić: HISTORIJSKI RAZVOJ UGOVORA O TIMESHARINGU BIH je 2006. godine, u cilju približavanja pravnog poretka sa poretkom EU, usvojila Zakon o zaštiti potrošača49 kojim je regulisan i ovaj institut pod nazivom „Vremenski zakup turističkog objekta“.50 Zakonodavac je pokušao doslovno prevesti tekst Direktive 94/47/EZ što je ponovo uzrokovalo neadekvatnu pravnu regulaciju ugovora.51 Osim toga, ugovor je regulisan sa svega dvije odredbe.52 Naime, ovaj institut i danas se poistovjećuje sa ugovorom o zakupu iako se radi o dva različita ugovora, sa različitom pravnom prirodom, pravnom položaju ugovornih strana, bitnim elementima ugovora i slično. Nedovoljna pravna regulacija53 nikako ne ide u prilog činjenici da je ugovor o timesharingu zaživio u poslovnoj praksi BiH, te da mnogi prodavci nude potrošačima korištenje smještajnih jedinica na temelju timesharinga. ZAKLJUČAK Ugovor o timesharingu se, kroz historiju, kao i mnogi drugi ugovori, razvijao i prilagođavao potrebama tržišta. Različite pravne regulacije, poistovjećivanje sa drugim ugovorima, kao i nedakvatno normiranje doprinijeli su činjenici da je ugovor na našim prostorima bio manje primjenjivan u praksi. Također, historijski posmatrano, nikada nije postojala spontana potražnja potrošača za ugovorima o timesharingu. Oni su bili i ostali, proizvod izmišljen od strane prodavaca. Marketing je skoro u potpunosti prepušten aktivnosti direktne organizacije prodavaca, te uglavnom zavisi od vrata do vrata, odnosno osobe do osobe kontakata, sa određenom ulogom interneta, ali još uvijek nije pravilo za razvoj uravnoteženog tržišta. U savremenim državama, u kojima ovaj institut Zakonom o zaštiti potrošača BIH iz 2006. godine prestao je da važi Zakon o zaštiti potrošača BIH, Službeni glasnik BiH, br. 17/02 i 44/04. 50 Ovaj institut bio je regulisan i odredbama članova 109. i 110. Zakona o zaštiti potrošača BIH iz 2002. godine. 51 O nepravednim ugovornim odredbama i regulaciji ugovora iz ZZP vidi prije svih: Z. Meškić/ A. Brkić, Zaštita potrošača od nepravednih ugovornih odredbi - usklađivanje obligacionog prava BIH sa Direktivom 93/13/EEZ, Anali Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici, 5/2010, 55. 52 Vidi član 91. i 92. ZZP. 53 O tome i: Z. Meškić Zakon o zaštiti potrošača BIH u svijetlu Prava EU, Pravo i pravda, Časopis za pravnu teoriju i praksu, Sarajevo, godina XI., broj 1., 2012. 49 306 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici doživljava procvat, sve je više razloga za zaključenje ugovora o timesharingu. Ugovor se najčešće primjenjuje u praksi zbog pogodnosti prodavca i potrošača, zbog činjenice da potrošač može koristiti određenu smještajnu jedinicu koja se nalazi na egzotičnom mjestu više puta i to po mnogo povoljnijoj cijeni nego što bi plaćao korištenje smještajne jedinice po osnovu nekog drugog ugovora Kako bi se na adekvatan način pružila zaštita potrošačima prilikom sklapanja ovog ugovora, potrebno je što hitnije izvršiti izmjene u nacionalnom zakonodavstvu BIH. Naime, potrebno je donijeti novi ZZP kojim će se osigurati zaštita u onom obimu kako je pružaju i druge savremene države članice EU. Osim toga, usvajanjem novih rješenja, BiH bi ispunila jednu od obaveza iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. HISTORY OF TIMESHARING CONTRACTS SUMMARY Timesharing, as a way of vacation home sharing for a certain period of time, has been constantly developing since its beginning, and there has been increasing number of people interested in making a timesharing contract. Even though the first timesharing projects were started more than 40 years ago there is still a long list of legal questions which need to be answered. Practically, these contracts were coined as no name contracts, as a part of autonomous contract law. Adjusting to the market requirements, timesharing contracts have constantly been changed and new types of contracts have been developed. The term timesharing involves different types of contracts which have one element in common, the common right to use resort units at different period of time. Key words: timesharing, timesharing contract, consumer contract, consumer protection. 307 Elvedina Mamela* NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU SAŽETAK UNIDROIT Prinicipi (skr. UPICC) kao jedinstveni koncept lex mercatoria predstavljaju akademski materijal za harmonizaciju i unifikaciju prava u mnogim zemljama. Njihova primjena je i šira a uglavnom se veže za oblast međunarodnih trgovinskih ugovora što u poslovnom svijetu predstavlja poseban izazov i viziju rješavanja problema u prekograničnim trgovinskim odnosima. Institut neispunjenja ugovora iz poglavlja 7 UPICC je zapažen kao veoma jasan i koncizan set pravila koji generiše koncept bitnog neispunjenja ugovora. Ovaj koncept je zabilježen i u drugim instrumentima uz određena odstupanja. Pri iznalaženju mogućnosti implementacije poglavlja 7 UPICC u naš pravni sistem proizilaze veliki benefiti mada bi se stvorile i poteškoće. Jasno se daje do znanja da je vrijeme krutih propisa prošlo i da vlada opći trend racionalizacije propisa. Kruti propisi su kočnica liberalnijem pogledu na domaće i transnacionalne trgovinske tokove. Trend za stvaranjem što jednostavnijih i razumljivijih pravila kojim bi se pokušali smanjiti troškovi pravnog tumačenja međunarodnih propisa i stimulirala prekogranična trgovinska saradnja stvara pretpostavke koje idu ka plauzibilnosti. Alternativni načini rješavanja sporova (arbitraže) dobili bi na značaju i na taj način bi se brže rješavali sporovi. Međutim, problemi oko implementacije se prije svega ispoljavaju u nedovoljnoj ustavnoj re Mr.iur., ZD Rudnik mrkog uglja Kakanj 309 Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU gulaciji. Uostalom ova ideja podrazumjeva i cjelokupne promjene sistema jer se novi pristup približava precedentnom sistemu. Zakoni su kratki, precedenti zapažen izvor prava dok se uloga sudije afirmiše do nivoa da postaje i supstitut samom zakonu. Uzor bi se mogao tražiti prije svega u nekim zemljama koje su prošle sličan put a danas se slove za uspješne zemlje, kao što je Estonija. Rješenja bi išla ka stvaranju jedinstvenog kodeksa za obligacione, privredne i potrošačke ugovore. To bi označilo i strukturne izmjene instituta koji se odnose na neispunjenje jer bi se sve odredbe objedinile na jednom mjestu dok bi se neke i ukinule. Detaljnijom analizom je utvrđeno da UPICC imaju i određenih nedostataka u pogledu obima primjene. U konkurenciji principa i njihovoj sličnosti, ipak, se izdvajaju DCFR kao instrument sa najkompaktnijim normativnim okvirom. Ključne riječi: harmonizacija, unifikacija, recepcija, bitno neispunjenje, arbitraže. UVOD Posljednjih 20 godina XX i XXI vijeka, u mnogim zemljama desile su se značajne reforme propisa u cilju izjednačavanja pravila na međunarodnom nivou kako bi se ublažile poteškoće prometa roba i usluga. U tom kontekstu se može govoriti o međunarodnim i evropskim principima od kojih veliki publicitet uživaju UNIDROIT – Principi međunarodnih trgovinskih ugovora (skr. UPICC). Zbog svog sadržaja i praktičnosti primjene mnogi naučni krugovi su povećali interesovanje za UPICC. Interesovanje za UPICC označava prekretnicu u razvoju međunarodnog trgovinskog prava, jer je time oživljena ideja da srednjovjekovno trgovinsko pravo postane internacionalno. Međunarodni promet roba i usluga (cross-border trade) nerijetko izazove sporove između ugovornih strana koji završe u arbitražnom ili sudskom postupku. Obzirom da se radi o prisustvu međunarodnog elementa javljaju se 310 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici problemi na koje nailaze arbitri i sudije zbog neusklađenosti pravnih sistema, iznalazeći često različita rješenja pri čemu su nastajali stavovi sudske prakse koji će kasnije postati zapažen izvor prava. Naročit interes su izazvale pojedine ex-socijalističke zemlje koje su zbog neprilagođenosti pravnih sistema realnoj situaciji, napravile radikalan zaokret i napustile svoje rigidne pravne sisteme, praveći reformu pozitivnih propisa u duhu međunarodnih pravila. Poseban značaj se pridaje institutu neispunjenja iz UPICC. Poglavlje 7 UPICC se analizira kao pitanje koje predstavlja izazov i daje odgovore počevši od nacionalnih, pa sve do međunarodnih odnosa. Sam pojam neispunjenja ugovora u UPICC ima svoje specifičnosti u poređenju s našim obligacionim pravom. Obligaciono pravo BiH nije terminološki regulisalo institut neispunjenja mada se u navedeni kontekst svrstavaju termini kao što su raskid ugovora, docnja, odgovornost za materijalne i pravne nedostatke kao i šteta. U vezi s tim objašnjenje primjene UPICC omogućit će da se u tom kontekstu sagledaju odgovarajući instituti našeg obligacionog prava kao tekovinom evropsko-kontinentalne pravne tradicije. Materija međunarodnog poslovnog prava se proučavala u onom obimu koji je bio koherentan s ideološkim shvatanjima prošlog sistema.1 Nakon toga se desila preobrazba sistema praćena složenim društveno-političkim odnosima i promjenama državnog uređenja.2 Još od kraja 1995. godine kada je potpisan Daytonski mirovni sporazum i kada su nastali temelji za uspostavu demokratskog uređenja, počeo je proces reformi. U tom procesu mnogi savezni propisi koji su egzistirali na teritoriji bivše države SFRJ su i dalje na snazi u BiH, jer su za vrijeme ratnih okolnosti preuzeti Uredbom o preuzimanju saveznih propisa.3 Ovaj podatak jasno ukazuje da se navedeni propisi još uvijek primjenjuju mada su pretrpjeli simbolične izmjene. Međutim, reorganizacija cjelokupnog sistema će 1 2 3 A. Goldštajn, Privredno ugovorno pravo, Informator, Zagreb 1967., 12. Vidi: http://www.ccbh.ba/public/down/USTAV_BOSNE_I_HERCEGOVINE_bos.pdf, (13.11.2012.) Lj. Todorović, Zakon o obligacionim odnosima, Biblioteka mostovi, Sarajevo 1997., 5. 311 Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU znatno uticati na reformu legislative donošenjem propisa koji moraju biti u skladu s komunitarnim pravom kao i međunarodnim poslovnim trendovima. Potporu svim tvrdnjama će doprinijeti i sudska praksa nastala primjenom UPICC. Zbog toga su nastale ideje koje bi uistinu predstavile način da se realizira višedecenijska inicijativa za uspostavom jedinstvenih pravila u oblasti međunarodne trgovine te doprinese unifikaciji i harmonizaciji prava. 1. UPICC i globalizacija Samim usložnjavanjem društveno-ekonomskih kretanja, te zalaganjem za uvođenje liberalnije ekonomije kako bi se prevazišle barijere zbog različitosti društveno-političkih sistema, rezultiralo je potpisivanjem Ugovora o Evropskoj ekonomskoj zajednici s ciljem uspostavljanja četiri osnovne slobode, tj. slobode kretanja roba, osoba, usluga i kapitala.4 Sve te odrednice su nametnule potrebu i za stvaranjem pravila na globalnom nivou kako se ne bi otežavala nastojanja za progresivnijim razvojem ekonomije i širenjem tržišta. Dugo vremena je postojala ideja za ujednačavanjem Evropskog privatnog prava kako bi se premostile sve razlike koje nose različiti pravni sistemi. U prilog tome ide i činjenica da se primjenom nacionalnog prava u ugovorima s međunarodnim elementom proizvode nejasnoće i povećava pravna nesigurnost čak i kada se radi o kolizionim normama međunarodnog privatnog prava.5 Naime, proces unifikacije traje od kasnih 20-tih godina XX vijeka. Svi ti procesi su dobili značaj jer sama unifikacija zajedno s harmonizacijom pravila pretpostavlja globalizaciju.6 Čisto domaći pravni sistemi 4 5 6 Z. Meškić/D. Samardžić, Pravo Evropske unije, TDP, Sarajevo i GIZ Gmbh, Sarajevo 2012., 27 i dalje. „Metod određenja merodavnog prava putem kolizionih normi postao je predmet oštrih kritika savremene doktrine u kojoj je široko prihvaćeno stanovište o tome da država nema legitimitet da uređuje međunarodni trgovinski odnos kad on izađe iz okvira njenog suvereniteta, te da ispoljavanje njenih ovlašćenja u takvom slučaju predstavlja određenu zloupotrebu prava“. (J. Perović, Bitna povreda ugovora, Međunarodna prodaja robe, Beograd 2004., 17.) M. Heidemann, Methodology of Uniform Contract Law, Springer-Verlag Berlin Heidelberg 2007., 26-27. 312 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici ukorijenjeni su u pozitivizmu i teoriji nacionalne države tako da često ne mogu dokučiti probleme u prekograničnim odnosima. U ime toga je njemački profesor prava, Ernest Rabel, 1929. godine dao sugestije predsjedniku Međunarodnog instituta za unifikaciju privatnog prava (UNIDROIT) Vittoriu Scialoju, za početak rada na formiranju unificiranog prava međunarodne prodaje. Prije tog vremena je postojalo međunarodno trgovinsko pravo koje se nužno moralo reorganizirati. UNIDROIT Institut je prihvatio prijedlog te je formirana komisija za unifikaciju međunarodnog prava. Rad na tekstu za izradu pravila je tekao još od 1980. godine. U toku 1985. godine došlo je do promjene naziva tako da je naziv „Progresivna kodifikacija međunarodnog trgovinskog prava” prerasla u „Principe međunarodnih trgovinskih ugovora“. Među vodećim aktivistima u izradi UPICC su bila tri čuvena profesora sa različitih pravnih sistema (civil law, common law i ex-socijalističkog sistema). Formirana radna grupa je pripremala preliminarne nacrte za svako poglavlje UPICC, uz brojne diskusije nakon kojih su se odluke donosile konsenzusom. Ti Nacrti su obrađivani i razmatrani na godišnjim zasjedanjima Upravnog odbora, a u konačnici su dostavljeni vladama 56 država članica. Prvi put su objavljeni početkom 1994. godine u vidu zbornika gdje se nalaze odredbe s određenim komentarima i preporukama da bi u maju 1994. godine, Upravni odbor dao i formalnu saglasnost za UPICC.7 Danas, UNIDROIT Institut broji 61 državu članicu među kojima se ne nalazi Bosna i Hercegovina8 mada je potpisnica njenih brojnih konvencija. Kao projekat na kojem su radili mnogi članovi iz grupe UNIDROIT, izdvaja se Konvencija Ujedinjenih nacija o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe, poznata kao Bečka konvencija, proizašla iz dvaju Haških konvencija. Nakon toga su se počele stvarati različite ideje koje su rezultirale i novim projektima. 7 8 M. D. Živković, Obim saglasnosti neophodan za zaključenje ugovora, JP Službeni glasnik, Beograd 2006., 135. H. D. Gabriel, „An American Perspective on the 2010 UNIDROIT Principles of International Commercial Contracts“, ur. C. Eckl, et al., Rabel Journal, Max-Planck-Institut, 158 fn. 1. 313 Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU U vezi s pomenutim aktivnostima, UPICC su predstavili prekretnicu u nastanku i razvoju međunarodnog trgovinskog prava.9 Oni su označili put koji vodi ka globalizaciji pravne misli tako što su dobili naziv lex mercatoria i na taj način izašli izvan nacionalnog okvira. Oni su prije svega usmjereni na prevazilaženje brojnih problema s kojima se susreće međunarodno trgovinsko pravo. Kako su već deklarativno tretirani od početka, UPICC pretenduju da postanu moderna lex mercatoria u punom smislu riječi. Tu konstataciju potvrđuje činjenica da postoji odluka ICC broj: 7110 iz 1995. godine u kojoj nije primjenjivan sukob zakona a gdje su se strane odredile na primjenu „prirodnog prava“ što je učinilo vjerovatnim UPICC.10 Također, odluka ICC broj: 7375 iz 1996. godine ispoljava direktnu ekpresiju UPICC kao „općih pravnih principa“.11 Od izuzetne važnosti je preambula UPICC koja predviđa njihovu primjenu kada su ugovorne strane prihvatile da se na njihov ugovor primjene opći pravni principi, lex mercatoria ili neka slična formulacija.12 Iako za njihov nastanak nisu korišteni privatno-pravni propisi zemalja, mora se naglasiti da je značajan uticaj imao UCC i Restatement (Second) of the Law of Contracts iz SAD-a.13 9 10 11 12 13 M. J. Bonell, „UNIDROIT Principles and European Principles: Similar Rules for the same Purposes?“, ur. M. Evans, Uniform law review, 1996/2, 230-231. F. Bartolotti, „The UNIDROIT Principles and the arbitral tribunals,“ ur. H. Kronke, Uniform law review, 2000-1, 151, ICC partial award of 1995 in case 7110, in Unif. L. Rev. (1997), 812. Ibid. „Rečima profesora Bonela, predsedavajućeg komisije, se navodi da su u samoj grupi postojali zagovornici „tradicionalističkog“, koji su želeli da se drže postojećih rešenja, posebno ako dolaze iz njihovog nacionalnog prava, i „inovatori“, koji su bili spremni da prihvate savremena rešenja i tendencije čak i kada su dolazili iz prakse nekog njima stranog pravnog sistema i kada nisu bili općeprihvaćeni. Kompromis postignut između ova dva tabora u radnoj grupi rezultirao je umereno progresivnim pravilima, koja uz poštovanje onoga što se smatra klasičnim u znatnoj meri usvajaju i modernija shvatanja“. (M. D. Živković, 136.) „Amerikanci koriste poseban metod da bi učinili common law koherentnijim i pristupačnijim, donošenjem tzv. Restatement of law kao posebnih zbirki pravila u određenoj materiji. Ove Zbirke donosi Američki pravni institut (American Law Institute). Restatements ne predstavljaju izvore prava u formalnom smislu tako da ih ne obavezuje na primenu, ali ih uzimaju u obzir zbog „materijalnog autoriteta koji zavisi od ugleda Instituta“. (V. G. Popović/R. D. Vukadinović, Međunarodno poslovno pravo, Pravni fakultet u Banja Luci i Centar za pravo Evropske unije u Kragujevcu, Banja Luka-Kragujevac, 2010, 18 fn. 38.) 314 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici CISG je svojevremeno poslužila kao način da se napravi sažetak aktuelne metode restatementa.14 Međutim, UPICC su otišli korak dalje kako od CISG tako i američkog uzora, uvrštavajući u konačni dokument samo najbolje od postojećih propisa (dernier cri de la jurisprudence)15 i time utemeljili metodu kojom će se voditi sve naredne inicijative. Među mnogim naučnicima su se pojavile brojne nedoumice i sumnje u pogledu kvaliteta UPICC iako se u lex meractoria ubrajaju i drugi principi tako da se pogrešno tumačila pravna priroda UPICC. U vezi s tim je donesen zaključak da restatements ne mogu označavati pravila koja ukazuju na međunarodno trgovinsko pravo. Oni su bez obzira na sve mogućnosti ujedno i pokušaj da se izbjegne mehanički karakter ugovora i da se u njih unese moral i pravičnost kako bi univerzalna pravila bila predoodređena za masovnu upotrebu.16 Zbog toga se i navodi da svojom sadržinom i namjenom ne predstavljaju restatement po uzoru na američki model, nego samo pre-statement pravila.17 U vezi sa primjenom UPICC bitno je istaći da nacionalni sudovi ne mogu primjenjivati UPICC ali se njihova primjena zagovara u arbitražama. U prilog tome ide koncept zasnovan na slobodi ugovoranja mjerodavnog prava. Bilo je različitih ideja da se izjednači primjena državnog i nedržavnog prava od kojih je i prijedlog Uredbe RIM 1 ali je na kraju prevagnula primjena državnog prava. Ponekad i arbitraže mogu poslužiti redovnim sudovima u zauzimanju konačnog stava po određenom pravnom pitanju. Novi dopunjeni UPICC iz 2010. godine su objavljeni u vidu zbornika, čiji su članovi praćeni odgovarajućim komentarima. Ako se uzme u obzir cjelokupan sadržaj može se izvesti zaključak da UPICC sadrže opća Metoda u američkom pravu kojom se objedinjuju načela proteklog case law. Protokol sjednice od 23.04.1968 u: Annuaire UNIDROIT 1967-68 Tome II, 254, 268. 16 E. C. Ritaine, „Nouvelle tendances en droit des obligations“, ur. serije H. Kronke, Unifrom law review, 2008-1/2, 99. 17 H. Kronke, The UN Sales convention, The UNIDROIT Contract Principles and the way beyond, 488 fn. 22. http://www.uncitral.org/pdf/english/CISG25/Kronke.pdf, (13.01.2013).; K. P. Berger, „The UNIDROIT Principles and new lex mercatoria“, ur. H. Kronke, Uniform law review, 2000-1, 169. 14 15 315 Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU pravna pravila koja se odnose ne samo na ugovor o prodaji robe, nego i na druge trgovinske ugovore. Oni su postigli veliki uspjeh o čemu svjedoči veliki broj publikacija u cijelom svijetu, kao i u primjerima arbitražnih i sudskih odluka. Oni se ne odnose samo na ugovore nego i na trostrane pravne odnose među kojima je zastupanje ili ustupanje, ali i pitanja koja se tradicionalno regulišu imperativnim normama, kao što je zastarjelost.18 S obzirom na sadržaj i institute koji vode porijeklo iz evropskokontinentalne pravne tradicije, može se reći da su sačinjeni više u duhu zakona evropsko-kontinentalne tradicije nego kao pravila common law sistema.19 UPICC mogu pomoći sucima ili arbitrima u potrazi za odgovarajućim i fer rješenjem ukoliko se javi spor između dvije strane po pitanju određivanja nacionalnog prava, ili kada se lex fori ne može odrediti. U tom smislu, UPICC se mogu smatrati kao novi ius commune.20 2. Neispunjenje ugovora u UPICC Poglavlje 7 UPICC21 nosi naziv neispunjenje ugovora, a sastoji se od četiri odjeljka. Kroz navedene odjeljke mogu se uočiti pojmovi koji čine sintezu najpraktičnih pitanja iz ugovornog prava koja zasigurno zavrjeđuju pažnju kod domaćih i inostranih zakonodavaca. Pravila UPICC su tako postavljena na pravičan način22 da kada nastanu otežane okolnosti za ispunjenje, potiču stranke da otklone nedostatke, koji su nastali zakašnjenjem ili neurednim ispunjenjem i to produženjem vremena ispunjenja (davanjem naknadnog roka) kako bi se omogućilo strani koja kasni s ispunjenjem da je pravilno ispuni. Kada nastupe prepreke za ispunjenje koje se ne mogu savladati ni izbjeći, UPICC prvo 18 19 20 21 22 S. Fišer-Šobot, „Odgovornost prodavca za isporuku robe u međunarodnom i domaćem pravu“, doktorska disertacija, Univerzitet u Novom Sadu, Pravni fakultet, Novi Sad 2009., 12-13. W. Tetley, „Mixed jurisdictions: common law vs civil law (codified and uncodified)“. ur. H. Kronke, Uniform law review, 1999-3, 597 i dalje. M. J. Bonell, „UNIDROIT Principles and European Principles: Similar Rules for the Same Purpose?“, Uniform law review, 1996/2, 245. A. Rosset, „UNIDROIT Principles and Harmonization of International Commercial Law, Focus on Chapter Seven“, ur. serije, M. Evans, Uniform Law Rewiew, 1997-3, 441-450. E. C. Ritaine, „Nouvelle tendances ed droit des obligations“, ur. H. Kronke, Unifrom law review, 2008-1/2, 99. 316 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici omogućavaju privremenu suspenziju obaveza, a ne neposredan raskid ugovora. Naime, u poglavlju 7 je zasebno regulisan institut neispunjenja koji se bavi svim aspektima neispunjenja ugovora te daje odgovor na brojne diskusije rješavanjem često i nepredvidljivih situacija. Kako iz prethodnog izlaganja proizilazi, oni usvajaju jedinstven koncept neispunjenja.23 Prema definiciji iz člana 7.1.1, neispunjenje postoji kada jedna strana ne izvrši bilo koju od svojih ugovornih obaveza, uključujući neuredno ispunjenje i ispunjenje s docnjom. Za razliku od ostalih modela, UPICC previđaju institut bitnog neispunjenja obaveze (fundamental nonperformance, inexecution essentielle) koji je u svojim osnovnim polazištima, blizak pojmu bitne povrede ugovora u CISG. Ako se uzme u razmatranje institut neispunjenja, jedna ugovorna strana uvijek snosi rizik u odnosu na drugu ugovornu stranu zbog mogućeg neispunjenja koje može nastati kao posljedica činjenja, nečinjenja ili nekog drugog događaja.24 Pravilo istovremenog ispunjenja obaveze nalaže da jedna strana uvijek može uskratiti ispunjenje svoje obaveze sve dok druga strana ne ispuni svoju obavezu.25 Često dolazi i do situacija gdje se obaveze ispunjavaju sukcesivno, te strana koja treba ispuniti svoju obavezu nakon prve ugovorne strane može pridržati svoje ispunjenje sve dok svoju obavezu na ispuni prva strana.26 Ovaj član oslikava refleksiju odredbi iz evropskog civilnog prava s velikim sličnostima i našem ZOO, poznatom od ranije kao koncept exeptio non adimpleti contractus.27 Važno je napomenuti da UPICC ne sadrže posebnu odredbu o raskidu ugovora s uzastopnim obavezama. Oštećenoj strani je ostavljena mogućnost da obavijesti drugu stranu, te da joj se ostavi dodatni rok 23 24 25 26 27 J. Rajski, „New Developments in International Commercial and Consumer Law“, ur. J. B. Ziegel, Challenges of Adapting Law to Market Economies in Post-communist Central European Countries, Hart publishing, Oxford 1998., 383-395. Član 7.1.2 UPICC. Član 7.1.3 (1) UPICC. U slučaj broj (2007) Hai Min Chu Zi No. 1839 od 28.06.2007. godine pri Beijing Haidian District People’s Court između Beijing Tongwei Fangyuan Ceramics Trade Centre v. Beijing Hongjian Decoration Engineering Co., Ltd. Republika Kina, je primjenjen član 7.1.3 (2). www.unilex.com (23.11.2012.) Iako institut pridržaj vlastitog ispunjenja (witholding performance) nije decidno regulisan u ZOO, ipak se može pronaći dodirna tačka sa članom 122. ZOO u vezi sa pravilima istovremenog ispunjenja. 317 Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU razumne dužine (period of time of reasonable lenght, délai supplémentaire de durée raisonable) za ispunjenje ugovorne obaveze. Strana koja nije uredno ispunila obavezu u ugovorenom roku zadržava pravo da može o svom trošku otkloniti neispunjenje pod uvjetom da bez potrebnih odgađanja obavijesti drugu stranu o predloženom načinu i vremenu ispunjenja. Ugovorna strana koja je uredno ispunila svoju obavezu nema legitimnih interesa da odbije naknadno ispunjenje ugovorne obaveze s tim da se obaveza mora odmah izvršiti.28 Bez obzira na naknadno ispunjenje ugovorne obaveze (neovisno o tome da li se radi o docnji ili neurednom ispunjenju), oštećena ugovorna strana ima pravo na naknadu štete zbog docnje, odnosno neurednog ispunjenja obaveze, kao i zbog bilo kojeg vida štete koja je nastala ili nije spriječena naknadnim ispunjenjem.29 Iz svega navedenog proizilazi da je davanjem naknadnog roka za ispunjenje obaveze, ispoštovano načelo pacta sunt servanda kao jedno od osnovnih načela ugovornog prava koja predstavlja prekretnicu i oslonac ugovornim stranama u trgovinskim sporovima. Neispunjenje ugovorne obaveze se može opravdati, ukoliko ugovorna strana koja nije ispunila obavezu dokaže posljedicu određenog djelovanja koje je izvan njene kontrole (više sile), kao i da takvo djelovanje nije mogla razumno očekivati obzirom na vrijeme zaključenja ugovora, ili da je razumno smatrala da će moći spriječiti takvo djelovanje kao i posljedice tog djelovanja. Ugovorna strana koja zbog više sile ne može da ispuni svoju obavezu, dužna je da drugu stranu obavijesti o tim preprekama kao i o njegovom uticaju na nemogućnost ispunjenja ugovorne obaveze.30 Ukoliko strana koja nije ispunila ugovornu obavezu obavijesti drugu stranu da neće ispuniti obavezu ni u naknadnom roku, oštećenoj ugovornoj strani stoje na raspolaganju pravna sredstva kao što je raskid ugovora i naknada štete. Bitno je istaći da za neznatni nedostatak ispunjenja, oštećena strana nema pravo na raskid ugovora. Da se mora 28 29 30 Član 7.1.4 UPICC. (Naknadno izvršenje obaveze od strane dužnika). Član 7.1.5 UPICC. (Naknadni rok za ispunjenje). „Federalni arbitražni sud Volgo-Vyatsky Distrikta Ruske federacije“. www.unilex.com (23.11.2012.) 318 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici poštovati svrha ugovora i opravdano očekivanje stranaka govore i klauzule izuzeća koje daju mogućnost strani koja nije ispunila ugovor da ga djelimično izmjeni i na taj način ispuni obavezu.31 Oni su u velikom obimu potaknuli praksu gdje su donesena zanimljiva stajališta na način da je prošireno polje djelovanja i na ugovore koji nemaju trgovinski karakter.32 Po pitanju prava na ispunjenje posebno je navedeno neispunjenje novčanih i nenovčanih obaveza. Poput CISG i engleskog prava, za povredu ugovora se ne traži element krivice jedne ugovorne strane. Pravo na ispunjenje podrazumjeva: ispunjenje nenovčanih obaveza (u naturi)33 i zamjenu ili otklanjanje oštećene stvari. Oba ova pravna sredstva su taksativno određena34 mada član 7.2.2 govori o pravu na ispunjenje nenovčanih obaveza koje trpi značajna ograničenja.35 Inače, pravila UPICC su takve strukture da prilikom nastanka poteškoća tokom ispunjenja, potiču stranke da otklone nedostatke, koje su nastale zakašnjenjem ili neurednim ispunjenjem, i to produženjem vremena ispunjenja (additional period of time), kako bi se omogućilo strani koja nije blagovremeno ispunila obavezu, da ispuni obaveze. Izuzimanjem kaznenih klauzula održava se dosljednost poštivanja legitimne svrhe ugovora i mogućnost da se preduprijedi nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja.36 31 32 33 34 35 36 Član 7.1.6 UPICC. (Klazule izuzeća). „Odluka Vijeća povjerenika od 23.09.2007. godine između Vlade Iraka i Upravnog vijeća UN za potraživanja šteta nastalih iz iračke invazije i okupacije Kuvajta može se analizirati primjena UPICC. Pri dosudi troškova koji su nastali ublažavanjem štete primjenjena je odredba člana 7.4.8 (1) i (2) UPICC“. www.unilex.com (23.11.2012.) Slijedeći pristup iz člana 46. CISG, „specific performance“ iz člana 7.2.2 UPICC predstavlja pravo povjerioca da u okviru prava na ispunjenje, zahtijeva od dužnika ispunjenje nenovčanih obaveza. A. Rosett, „UNIDROIT-Principles and Harmonization of International Commercial Law, Focus on Chapter Seven“, ur.serije M. Evans, Uniform law review, 1997/3, 448. „Npr. u engleskom pravu ispunjenje u naturi (specific performance) postoji, ali samo kao izuzetak od opšeg pravila, pre svega u sistemu equity. Do izvršenja u naturi najčešće dolazi u onim slučajevima kada naknada štete ne može biti adekvatna (npr. predmet obaveza je jedinstven, kao u sporovima povodom nepokretnosti), ili je visina pretrpljene štete nedorečena, ili ju je teško odmeriti. (D. Pavić, Opšti pogled na neizvršenje ugovora u Principima evropskog ugovornog prava, „Načela Evropskog ugovornog prava i jugoslovensko pravo“, ur. R. D. Vukadinović, Pravni fakultet u Kragujevcu 2001., 223 fn. 34.) Ibid., 447-449. 319 Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU Postupak raskida ugovora kao segmenta neispunjenja u UPICC je mnogo pojednostavljen i praktičan. UPICC predviđaju vansudski sistem raskida ugovora koji se ostvaruje izjavom o raskidu upućenoj drugoj ugovornoj strani kao napredno rješenje radi ekspeditivnijeg rješavanja sporova. Prema članu 7.3.2 pravo jedne ugovorne strane da raskine ugovor ostvaruje se davanjem obavještenja suprotnoj strani (st.1). Ukoliko ponuda za ispunjenje ugovora bude dostavljena sa zakašnjenjem ili da na neki način nije u skladu s ugovorom, povjerilac gubi pravo na raskid ugovora osim ako je o tome dostavio obavještenje suprotnoj strani u razumnom vremenu na ime ponude ili nesaobraznog ispunjenja (st.2). Naime, ispunjenje ugovora mora postati imperativ, jer se po svaku cijenu treba omogućiti ispunjenje savjesnoj strani. Ukoliko pak ne dođe do ispunjenja ugovora, osnova da povjerilac može raskinuti ugovor jeste princip bitnog neispunjenja obaveze, gdje su exempli causa navedeni kriterijumi za utvrđivanje postojanja bitnog neispunjenja. U okviru kriterijuma koje je potrebno imati u vidu, principi alternativno navode namjerno neispunjenje s jedne strane,37 kao i slučaj kada se oštećena strana ne može osloniti na ispunjenje obaveze dužnika.38 U ovom drugom slučaju daje se osnov za primjenu instituta predvidljivosti neispunjenja (anticipatory non-performance). Dakle, pravo na raskid ugovora ostvaruje se ukoliko se radi o bitnom neispunjenju obaveze, gdje će se obratiti pažnja na okolnosti da li neispunjenje bitno lišava oštećenu stranu onoga što je opravdano očekivala od ugovora, izuzev ako takav rezultat nije unaprijed predviđen, da li se radi o nekoj obavezi koja predstavlja suštinu ugovora, da li je neispunjenje namjerno ili je posljedica nepažnje, da li neispunjenje predstavlja razlog za ubjeđenje da se obaveza neće ispuniti, u smislu da se oštećena strana ne može oslanjati na ispunjenje u budućnosti, da li je došlo do nesrazmjernosti (povreda načela ekvivalentnosti) i sl.39 U svakom slučaju, obaveza oštećene strane jeste da 37 38 39 Član 7.3.1 ( 2) c. UPICC, (Neispunjenje je namjerno ili bezobzirno). Član 7.3.1 (2) d. UPICC, (Neispunjenje daje oštećenoj strani razlog da se ne može osloniti na buduće ispunjenje druge strane). Član 7.3.1 UPICC. (Pravo na raskid ugovora). 320 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici dostavi pismenu obavijest radi raskida ugovora. Ukoliko obavijest bude poslata sa zakašnjenjem ili bude nesaobrazna sa ugovorom, oštećena strana gubi pravo na raskid ugovora izuzev ako u obavještenju nudi razuman rok (reasonable notice) za otklanjanje nedostataka. Identičan primjer postoji i za slučaj otklanjanja nedostataka kod nesaobraznog ispunjenja.40 Ako se prije datuma ispunjenja utvrdi bitno neispunjenje, druga strana također ima pravo na raskid ugovora.41 Sastavni dio UPICC čine i pravila o prijevremenom ispunjenju. Može se reći da pojam prijevremeno ispunjenje42 predstavlja ispunjenje obaveze prije ugovorenog roka, jer jedna strana može da primi ili odbije ispunjenje u skladu s legitimnim očekivanjima,43 ali se sve tretira u okviru načela savjesnosti i poštenja. Sva prava i obaveze koje proisteknu iz ugovora u slučaju prijevremenog ispunjenja i njegovog prihvatanja od strane povjerioca neće biti relevantne, jer će se smatrati da od ugovorenog roka teku sva prava i obaveze. Samim tim je jasno naglašen kvalitet i pažnja kreatora UPICC jer se strogo vodi briga da se jedna strana ne dovede u zabludu. Može se reći da su pravila o prijevremenom ispunjenju ugovora opravdana, naročito ako se uzmu i primjeri iz nekih drugih pravila od kojih je zanimljivo poglavlje 2-609 (1) UCC,44 na temelju kojih postoji obaveza stranke da ne umanjuje legitimna očekivanja da će ugovor biti uredno izvršen. Da bi se otklonile bilo kakve dileme, postoji mogućnost da se zaključenjem ugovora definiraju i određena sredstva obezbjeđenja ispunjenja ugovora. Ukoliko se ne sprovedu mjere na obezbjeđenju ispunjenja, zainteresovana strana može raskinuti ugovor. U svakom slučaju je predviđena restitucija a ukoliko nije moguće vratiti stvari onda se uzima u obzir novčana protuvrijednost. Nova redakcija iz 2010.g. sadrži odredbe koje ukazuju da se primatelj ispunjenja neće obavezivati 40 41 42 43 44 Član 7.3.2 UPICC. Član 7.3.3 UPICC. Član 6.1.5 (1), (2) i (3) UPICC. „Vrhovni sud Španije u predmetu broj: 1092/2008 od 12.03.2008“. www.unilex.com (23.11.2012.) Uniform Commercial Code § 2-609. Pravo na adekvatno obezbjeđenje ispunjenja. 321 Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU na povrat uključujući i troškove45 koji su potrebni za očuvanje tih primljenih stvari46 ukoliko je za to odgovorna neka druga strana. Svaki segment neispunjenja obaveze daje isključivo pravo oštećenoj strani na naknadu štete samostalno ili u kombinaciji s drugim sredstvima. Naknada štete podrazumjeva i izmaklu dobit mada oštećena strana zadržava pravo i na naknadu nematerijalne štete za fizičku i duševnu bol zbog neugodnosti koje je pretrpila zbog neispunjenja. Naknada štete kod zemalja evropsko-kontinentalne tradicije je definirana kao obična šteta (damnum emergens) i izgubljena dobit (lucrum cessans). Međutim, kod UPICC je malo jednostavnija regulacija mada oštećena strana ima punu naknadu kao i naknadu za izgubljenu dobit koju je opravdano očekivala od ugovora (loss of bargain, consequential damages).47 Naknada štete podrazumjeva i buduću štetu s razumnim stepenom izvjesnosti da će nastati kao i gubitak prilike za sklapanjem ugovora koja je mogla da bude s drugom ugovornom stranom. Odredbe oko gubitka prilike nisu decidno navedene i predstavlja questio facti.48 Ako se iznos štete ne može izraziti u dovoljnoj mjeri, procjena i naknada štete je prepuštena sudu koji će izvršiti kvantificiranje štete. Odgovornost za štetu, podrazumjeva i onu štetu koja je nastala od strane koja je mogla predvidjeti njen nastanak prilikom zaključenja ugovora.49 Gubici nastali poslije zaključenja ugovora cijenit će se prema subjektivnim kriterijima, tj. prema savjesnosti prodavca u vrijeme zaključenja ugovora.50 Također, oštećena strana koja je raskinula ugovor, ili ako je napravljena zamjenska obaveza, može zahtijevati doplatu do ugovorene cijene, kao i naknadu za buduću štetu.51 Sve u svemu, oštećena strana nema pravo na 45 46 47 48 49 50 51 Član 7.3.5 UPICC. Član 7.3.6 (1), (2), (3), i (4) UPICC. Član 7.4.2 UPICC. Član 7.4.3 UPICC. Član 7.4.4 UPICC. S. Fišer-Šobot, 235. Član 7.4.5 UPICC. 322 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici štetu ukoliko u momentu nastanka štetnog događaja nije preduzela korake na smanjenju štete. To se odnosi i na troškove koji nastaju pri poduzimanju koraka za smanjenjem štete na teret druge strane. Ukoliko se ne isplati šteta na vrijeme plaća se kamata koja se mjeri kao kamata za kratkoročne kredite u mjestu plaćanja ili ako u toj državi nema te stope onda u zemlji plaćanja. U teoriji su se otvorila opsežna razmatranja u vezi s članom 7.4.9 u kojem je navedeno da ovaj način računanja kamate nije prikladan i da se ista ima računati po lex nationalis prodavatelja.52 U vezi sa štetom, predviđena je i dodatna šteta ako nastanu enormne štetne okolnosti za drugu stranu. Šteta na nenovčane obaveze je paušalna. U svakom slučaju se šteta može i ugovarati kao i smanjivati ako se pokaže da navedene okolnosti nisu značajno uticale za nastanak štete. Naknada štete je predviđena alternativno u valuti u kojoj je izražena novčana obaveza ili u valuti u kojoj je pretrpljena šteta, u zavisnosti šta je prikladnije.53 Naknada štete se odmjerava prema okolnostima slučaja i interesima oštećene strane. Prof. Sieg Eiselen je istakao svoje mišljenje i ukazao da CISG i UPICC ne sadrže izričitu odredbu o načinu i vremenu u kojem se šteta obračunava. Ipak, temeljni princip koji je izražen u članu 76 CISG i članu 7.4.6 UPICC upućuju na trenutne cijene robe prilikom obračuna iznosa štete. To bi značilo da se šteta obračunava kada je tužitelj podnio zahtjev, a ne u vrijeme povrede. Zanimljivo je i mišljenje prof. Brune Zeller koji navodi da član 7.4.6 UPICC koristi jednostavan jezik te bi bilo korisno pomenute odredbe UPICC proučiti prije analize člana 76. CISG pri pokušaju da se donese rješenje. Na kraju je zaključeno da je bitan momenat za obračun štete, ono vrijeme raskida ugovora, kada je povreda utvrđena od druge strane.54 Ovdje je prikazan izuzetno strog način protiv strane koje nije izvršila obavezu što je pomalo i nerazumno obzirom da su ostavljene izuzetno velike mogućnosti za pitanje štete. Bez obzira na sve navedene prednosti, u odredbi člana 7.4.13 UPICC mogu se zapaziti prekomjerne mogućnosti koje se pružaju jednoj ugovornoj strani 52 53 54 „Arbitražna odluka od 15.06.1994 godine donesena od Međunarodnog arbitražnog suda Federalne privredne komore u Beču u sporu između austrijske i njemačke kompanije“. www.unilex.com (23.11.2012.) Član 7.4.12 UPICC. „Međunarodno ekonomsko i trgovačko vijeće Narodne Republike Kine“. www.unilex.com (23.11.2012.) 323 Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU te bi se ova nastojanja trebala dovesti na jedan razuman nivo. Naknada štete kod međunarodne i domaće prodaje robe treba da obešteti kupca i nema kazneni, penalni karakter. Osnovni cilj naknade štete jeste da se oštećena strana stavi u isti ekonomski (materijalni) položaj u kome bi bila da je druga ugovorna strana uredno izvršila svoju ugovornu obavezu (načelo pozitivnog ugovornog interesa).55 Ovom regulacijom je obezbjeđen sistem zaštite da se oštećenoj strani naknadi obična šteta i izgubljena dobit, a nikako da se kroz štetu omogućava obeštećenje koji vodi do bogaćenja.56 3. Koncept neispunjenja iz UPICC kao primjer za harmonizaciju ugovornog prava Glavno pitanje kojem se oduvijek pokušava pronaći odgovor odnosi se na globalizaciju za koju UPICC nude praktična rješenja. Poglavlje 7 UPICC je već uveliko postalo in medias res razmatranja u međunarodnim trgovinskim odnosima, jer reguliše oblast neispunjenja ugovora. Međutim, lex mercatoria nije jasno definisana i formalno postavljena tako da se mnoge zasluge pridaju i ostalim principima pri čemu svaki od njih ima svoj raison d'être. Stoga se ne može umanjivati njihov značaj, jer oni predstavljaju oponente UPICC zbog svojih kvalitativnih i kvantitativnih osobina. Ono što najviše privlači pažnju jeste i činjenica da je u njihovoj izradi učestvovala grupa naučnika koji su nesebično radili na stvaranju pravila novog vremena kako bi se otklonile barijere u nacionalnim zakonodavstvima. Put ka globalizaciji pravne misli je počeo 1980. godine donošenjem Konvencije UN o međunarodnoj prodaji robe (Bečka konvencija, CISG). Među mnogim državama koje su ratifikovale CISG bila je i Jugoslavija, preko koje je BiH putem sukcesije preuzela obaveze 6. marta 1992. godine.57 CISG reguliše neispunjenje u poglavlju III CISG 55 56 57 S. Fišer-Šobot, 219. UNIDROIT Principles International Commercial Contract 2010, 268. „Kao izvor jugoslovenskog prava u ovom domenu opravdano bi se mogla svrstati i Bečka konvencija UN o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe, koja je ratifikacijom postala sastavni deo našeg pozitivnog prava 324 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici sa institutom bitne povrede ugovora. Ova koncepcija se razlikuje od engleske „bitne povrede“ i sa tom doktrinom nema mnogo sličnosti. Još prije stupanja na snagu CISG, danski profesor Ole Lando na simpoziju 1974. godine pod nazivom „Nove prespektive za zajedničko pravo Evrope“ je postavio temelje za stvaranje jedinstvenog Evropskog trgovinskog zakonika ili Evropskog ugovornog zakonika.58 Dakle, ambicija Komisije za evropsko ugovorno pravo je bila da se utvrde opća pravila ugovornog prava koja se mogu smatrati zajedničkom jezgrom svih nacionalnih sistema Evropske Unije. Ideja je riješena analogno američkom Restatement of Law59 kao soft law sa razlikama u pogledu cilja donošenja. PECL alternativno propisuju fundamentalnu (bitnu) povredu u tri slučaja.60 Poseban značaj u okvirima moderne lex mercatoria zauzima DCFR koji predstavlja do sada najznačajniju incijativu za stvaranjem jedinstvenog Evropskog ugovornog prava. Uzor za nastanak DCFR može se pripisati PECL sa izvjesnim odstupanjima.61 Za slučaj neispunjenja primjenjuje se institut bitnog neispunjenja ugovora.62 Javila su se i oprečna mišljenja da opcioni instrument prema tački 14. Uredbe RIM 1 nije DCFR nego Prijedlog Uredbe za Evropsko zajedničko pravo prodaje (Common European Sales Law) koju je 11.10.2001. godine prezentirala Komisija EU navodeći da se može primjenjivati kao 58 59 60 61 62 (Službeni list SFRJ, dodatak međunarodni ugovori br. 10/1/84).“ (D. Pavić, „Opšti pogled na neizvršenje ugovora u Principima evropskog ugovornog prava“, Načela Evropskog ugovornog prava i jugoslovensko pravo“, ur. R. D. Vukadinović, Pravni fakultet u Kragujevcu 2001., 216 fn. 3.) M. J. Bonell, „The UNIDROIT Principles of International Commercial Contracts and the Principles of European Contract Law: Similar Rules for the Same Purposes?“, Unifrom law review, 1996/2, ur. M. Evans, 232. S. Petrić, Uvod u Načela evropskog ugovornog prava (Landova načela), Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta Rijeka (1991) v. 29, br. 1. 2008 1, 27 fn. 110, http: hrcak.srce.hr/file/39996, (07.12.2012.) Član 8.103 PECL. M. B. M. Loos, Sales law in the DCFR, 1-2, http://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=1640525## (19.09.2012.) Član III-3:502(1) DCFR. 325 Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU nedržavno pravo. I ovaj instrument reguliše jedinstveni pojam neispunjenja u smislu bitnog neispunjenja ugovora.63 Naime, CISG je poslužila kao startna osnova za nastanak PECL a samim tim i za DCFR dok je potrošačka Direktiva 99/44 prilagođena da bi se obezbjedio minimum zaštite potrošača. Direktiva 1999/44/EC o određenim aspektima prodaje potrošačke robe i garancijama obrađuje materiju ugovornog prava. Sam DCFR predstavlja simbiozu PECL i Direktive 99/44. Kod direktive prodavac mora voditi računa da ispuni saobraznost robe jer u suprotnom se generira osnov za raskid ugovor. U ovom segmentu zaštite, potrošaču su data iznimna prava što ponekad odstupa od osnovnih ugovornih načela. No, njezin sadržaj na području privatnog prava dobija sasvim novu dimenziju. Ona je dobar primjer onoga što se naziva kvalitativnim razvojem postupka ujednačavanja prava država članica.64 Direktiva na području privatnog prava, gubi svoje provobitno značenje pukog sredstva ujednačavanja, te se svojim sadržajem i svojim učinkom sve više približava nekoj vrsti zakona Evropske zajednice.65 To ponajprije može potvrditi činjenica da je u toku izrade Prijedlog Zakona o zaštiti potrošača Republike Srbije u kojem bi se proširila primjena i na ostale subjekte.66 Kolika su nastojanja na brisanju granica između domaćeg i međunarodnog prava, govori i činjenica da je novi draft člana 2 UCC pretrpio izmjene kako bi bio koherentan s odredbama CISG, UPICC, INCOTERMS67 i drugih međunarodnih izvora. Čak su i pitanja oko neispunjenja regulisana u poglavlju 26 UCC i to odredbe o neispunjenju 63 64 65 66 67 Član 114 (1) CESL. N. Gavella, et al., Europsko privatno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2002., 173-174. Ibid. Z. Meškić, et al., „Consumer sales directive (99/44)“, Forum za građansko pravo za jugoistočnu Evropu, Knjiga 3. Nemačka organizacija za tehničku saradnju (GTZ), Beograd 2010., 519-520. Radi se o redefiniranim trgovinskim pravilima od strane Međunarodne trgovinske komore (International Chamber of Commerce, skr. ICC.) 326 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici ugovora zajedno s posljedicama koje proizilaze.68 Joachim Bonell je nastojao da UPICC postanu međunarodni restatement ugovornog prava koji će se moći primjenjivati u duhu propisa koji nemaju osnovu u nacionalnim zakonodavstvima.69 Ova nastojanja su se opravdavala činjenicom da su različiti trgovinski odnosi doprinijeli na direktan ili indirektan način harmoniziranju pravila, a kroz teoriju su predstavljeni unifromni običaji i praksa nastala prilikom zaključivanja različitih ugovora. Najbolji primjer proizišao je kod ugovora o kreditu kao primjer prakse u kreditnom poslovanju gdje su se u pojedinačno zaključene ugovore umetale odredbe UPICC. Dakle, iz pojedinačnih odnosa se razvijala praksa koja je dosegla daleko iznad normativa države i njenog angažmana u rješavanju ovih odnosa. Zbog toga se često govori da je intervencija države u ovoj oblasti svedena na minimum.70 3.1. Recepcija UPICC Svojim prihvatljivim sadržajem i ciljem kojim se vodio njihov tvorac, UPICC su poslužili kao referenca za nastanak novih kodifikacija među kojima su najzapaženije: novi Građanski zakonik Holandije, novi Građanski zakonik Kvebeka i novi Građanski zakonik Rusije. Oni su bili prepoznati u mnogim zemljama tako da su izvršene reforme zakonodavstava gdje se naročito izdvajaju Estonija, Litvanija, Češka Republika, Škotska, Tunis, Novi Zeland, SAD. UPICC su poslužili i za elaboraciju jedinstvenog zakona iz oblasti trgovačkog prava od OHADA koja je okupila 15 frankofonskih zemalja.71 Može se reći da je cjelokupna reforma značajno inspirisana američkim Restatementom pa se nedvojbeno može reći da je namjera tvorca UPICC u većem obimu i realizirana.72 68 69 70 71 72 J. White/R. Summers, Uniform commercial code, Poglavlje 26 UCC Neizvršenje i posljedice neizvršenja ugovora. A. Rosett, (1997 a), 446. Ibid., 441. M. J. Bonell, „UNIDROIT Principles in Practice: The First Two Years“, ur. Malcolm Evans, Uniform law review, 1997-1, 45. E. A. Farnswoth, „The American Provenance of the UNIDROIT Principles“, ur. H. Kronke, Uniform law review, 1998-2/3, 397 i dalje. 327 Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU Važno je istaknuti da UPICC i PECL ne predstavljaju obavezujuće dokumente. Neki smatraju da bi se ova dva instrumenta mogla spojiti u jedan, ali je to nerealistično zbog razlika u područjima njihove primjene.73 UPICC bi u budućnosti mogli prerasti u konvenciju te bi PECL postali praktično neupotrebljivi, ali bi mogli primjera radi, da posluže u domaćem i prekograničnom prometu između prodavca i potrošača koji nije pokriven s UPICC. Uostalom oni bi mogli da postanu i dio budućeg Općeg evropskog građanskog zakonika iz oblasti privatnog prava koji je donesen od strane Evropskog parlamenta i koji je objavljen u dvije rezolucije. Dakle, UPICC bi bili aktuelizirani na globalnom nivou, primjenjivi u skoro svim državama svijeta dok bi se primjena PECL shodno nazivu ograničila samo na Evropu.74 Ako se uporede prilike koje su vladale u pojedinim zemljama koje baštine istu ili sličnu tradiciju i napravi prospekcija i na BiH koja je pokazala interes na putu ka EU, rezultirat će zaključcima koji bi bili korisni i za cjelokupnu reformu našeg prava.75 Malcom Evans je učinio sve napore i uveliko se zalagao za stvaranjem jedinstvenog zakonika koji bi dao odgovore na sve praktične potrebe. Međutim, protekom vremena može se primjetiti da se stvari kreću u datom cilju, jer uspjeh u praksi UPICC je iznad očekivanja. Kao dodatan praktični razlog navodi se u citatu iskusnog američkog advokata koji je rekao da postoji veliki značaj UPICC svim stranama u postupku zbog njihove širine i dostupnosti sudu. Vizija pravnog poretka 21. vijeka i jeste sve izražajnije približavanje između međunarodnog i domaćeg prava.76 Obzirom na njihov opći karakter uslijedile su reforme u mnogim sistemima koje su nagnale zakonodavce da izvrše reforme svojih M. J. Bonell, „UNIDROIT Principles and European Principles: Similar Rules for the Same Purpose?“, ur. M. Evans, Uniform law review, 1996/2, 244. 74 Ibid., 244-245. 75 D. Vuletić, Konkurencija i državna pomoć: Bosna i Hercegovina, 2004., 6). http://www.mozaik.ba/html/pdf%20konkurencija% 20i%20drzavna%20pomoc.pdf. 76 F. K. Juenger, „The lex mercatoria an private international law,“ ur. H. Kronke, Unifrom law review, 20001, 171. 73 328 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici građanskih zakona u smislu prilagođavanja propisa međunarodnim trgovinskim tokovima. Krizom 90-tih godina i slabljenjem socijalističkog režima mnoge zemlje su napravile radikalan zaokret i bez većih poteškoća se okrenule tržišnom sistemu privređivanja.77 Od svih zemalja koje su prepoznale nastojanja unifikacije i harmonizacije kao šireg svjetskog trenda posebno u pogledu poglavlja 7 se izdvaja Estonija. Kao zemlja u tranziciji koja se nosila s krizom privrednog sektora, poduzela je mjere na reformi obligacionog prava s posebnim akcentom na institut neispunjenja ugovora. Reforma je značajno izašla iz tradicionalnog okvira, prihvatanjem općih pravnih principa tako da Estonski zakon o obligacijama (Law of Obligations Act)78 sada u svojim odredbama sadrži jedinstveni koncept neispunjenja kakav je predstavljen u članu 7.1.7 UPICC.79 Ne može se isključiti uticaj i ostalih međunarodnih principa po pitanju neispunjenja ugovora od kojih je naročito došao do izražaja član 79. CISG i član 8:108 PECL. U okviru segmenta neispunjenja evidentna su dva nova pojma, bitno i nebitno neispunjenje.80 Pri analizi uticaja UPICC i PECL prilikom formiranja strukture Estonskog zakona o obligacijama i uticaj pravnih transplatacija u društvu, ne treba zaboraviti da su oba modela predstavljala zakone u obliku „principa“ kao skupovi pravila koji sadrže najznačajnije principe ugovornog prava. Zbog toga estonski zakon prepoznaje jedinstveni koncept neispunjenja obveze slično članu 7.1.1 UPICC, gdje korištenje 77 78 79 80 „Zakoni usvojeni u različitim srednjoevropskim postkomunističkim zemljama, iako prikazuju temeljne sličnosti, često se razlikuju (ponekad u velikoj mjeri), kako u zakonodavnom obliku tako i u njenom sadržaju.“ (The Challenges of Adapting Law to Market Economies in Post-communist Central European Countries Jerzy Rajski str 383-395. New Developments in International Commercial and Consumer Law Proceedings of the 8th Biennial Conference of the International Academy of Commercial and Consumer Law, Edited by JACOB S. ZIEGEL Professor of Law Emeritus, University of Toronto, Hart publishing, Oxford 1998., 385.) Stupio je na snagu 01.07.2002. sa nekoliko amandmana a sada ima ukupno 1068 članova. I. Kull, European and Estonian Law of Obligations - Transposition of Law or Mutual Influence? 32-44, http://www.juridicainternational.eu/?id=12614 (20.01.2013.) Ibid. 329 Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU prava ugovornih strana zavisi o karakteru neispunjenja, tj. da li se radi o bitnom ili nebitnom neispunjenju.81 ZOO Estonije propisuje da je neispunjenje objektivna činjenica i da se mora cijeniti u konkretnom slučaju u zavisnosti da li je ugovor uredno ispunjen ili nije. Središnji koncept pravnog reguliranja raskida ugovora je bitno neispunjenje, što u osnovi odgovara sadržaju navedenom u članu 25. CISG. Neispunjenje ugovora je regulisano u poglavlju 5, a opće odredbe se nalaze u 1. odjeljku. U slučaju neispunjenja ugovora, povjerilac može pružiti određene mogućnosti suprotnoj strani, čija primjena može zavisiti od različitih okolnosti. Skoro na identičan način UPICC, povjerilac može u vezi s ugovorom odbiti ispunjenje sve dok druga strana ne ispuni svoju obavezu. U svakom slučaju povjeriocu stoji na raspolaganju da zahtijeva ispunjenje ili sniženje cijene, a u krajnjem slučaju može da zahtijeva raskid ugovora i naknadu štete. Estonski zakonodavac je pomno pratio ideje oko Nacrta evropskog građanskog zakonika, koji bi trebao u cijelosti da obuhvati privatno pravo kroz jedinstvena pravila, dajući mogućnost da se različita pravila svih pravnih poredaka objedine, tako da institut sukoba zakona izgubi na značaju. Danas vladaju interesi da se približavanje pravnih sistema kroz navedene mehanizme realizuje u skorijoj budućnosti. Primjena sadržaja odredbi i pravila pod određenim okolnostima, i dalje će uveliko ovisiti o pravnim kulturama i svakom pravnom poretku bilo koje zemlje. Doprinos Estonije razvoju jedinstvenog građanskog prava nije ostvaren kroz opsežnu pravnu praksu, nego kroz dobro postavljena programska rješenja sistema kroz propise i kvalitetnu pravnu regulaciju.82 Struktura estonskog zakona je sistematski regulisana na identičan način kao u UPICC. Osim općeg dijela koji ukazuje na neispunjenje, tu se nalaze objedinjeni 81 82 U članu 100. Estonskog građanskog zakonika se nalazi identična definicija pojma neispunjanja sa pojmom iz UPICC. Ne može se zapaziti što konkretno predstavlja bitno neispunjenje nego se to pitanje tretira kao questio facti. Vidi: http://www.legaltext.ee (20.01.2013.) 330 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici potrošački ugovori kao i poseban dio koji reguliše pojedine ugovore. Navedeni zakon je osim regulisanja pitanja neispunjenja u općim odredbama obratio pažnju i na institut neispunjenja kod ugovora o prodaji, osiguranju, lizingu, zakupu i drugim ugovorima. Ugovor o prodaji je regulisan na poseban način gdje je taksativno nabrojano koja su bitna neispunjenja prodavca i kupca. Dakle, pregledom se može prijetiti široka lepeza propisa koji regulišu obligacionu oblast objedinjenu u obligacioni kodeks. Estonija je jako zanimljiva zbog svog uspješnog preobražaja u zakonskim rješenjima što bi moglo izazvati interesovanje i za slučaj radikalnijih izmjena ZOO BiH. 4. Obligaciono pravo u BiH83 4.1. Institut neispunjenja u ZOO BiH Iz dosadašnjih analiza je evidentno da su odredbe u međunarodnim instrumentima koje govore o neispunjenju regulisane kao poseban skup pravila kako bi se omogućila što praktičnija primjena. Za razliku od koncepta koji potiče iz angloameričkog pravnog sistema, institut neispunjenja u našem pravu ima svoje korijene u rimskom pravu gdje neispunjenje nastaje uglavnom zbog fizičkih i pravnih nedostataka, objektivne i subjektivne te početne i naknadne nemogućnosti ispunjenja.84 Raniji propisi koji su predstavljali formalni izvor prava bili su: Austrijski građanski zakonik od 1811, Srpski građanski zakonik od 1844, i Opšti imovinski zakonik za Crnu Goru od 1888. godine. Ovi propisi su 1946. godine izgubili pravnu snagu u dijelu u kojem ne ispunjavaju uvjete predviđene Zakonom o nevažnosti pravnih propisa donijetih prije 6. oktobra 1946. godine. Nakon toga su se koristili propisi koji su široko 83 84 Zakon o obligacionim odnosima FBiH i Zakon o obligacionim odnosima RS. („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85, 45/89, 57/89), („Službeni list RBIH“, broj 2/92, 13/93 i 13/94) i („Službeni list RS“, broj 17/93 i 3/96). Važno je istaći da je Zakon o obligacionim odnosima donesen 30. marta 1978. godine, a stupio je na snagu 1. oktobra 1978 godine. („Službeni list SFRJ“ br. 29/78 od 26.05.1978.) M. Šarac/Z. Lučić, Rimsko privatno pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo 2009. godine. 180 i dalje. 331 Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU polje obligacionih odnosa regulisale parcijalno kao što je pitanje zastarjelosti regulisano po Zakonu o zastarjelosti potraživanja od 1953. To je bio razlog da se sve više primjenjivala sudska praksa. Važno mjesto su zauzimale i Opšte uzanse za promet robom od 1954. godine koje su bile na snazi do donošenja ZOO. Bez obzira što nisu tretirane poput zakona one su imale dosta elemenata kojima su regulisani obligacioni odnosi. Obzirom da nisu bile pretvorene u zakonski tekst, ove uzanse se nisu mogle tretirati kao „čvrst“ pisani izvor obligacionog prava, ali su predstavljale pogodno tlo za stvaranje zakona.85 Kada se govori o strukturi ZOO bitno je istaći da je preteča tadašnjeg ZOO bila Skica za zakonik o obligacijama i ugovorima koja je u članovima 93-100, poglavlja VI regulisala institut bitne povrede ugovora. Bez obzira što su mnoge odredbe Skice veoma slične odredbama ZOO možemo se složiti s mišljenjem dr. Perovića da je učinjen veliki propust tadašnjeg zakonodavca zbog izostavljanja odredaba o bitnoj povredi (neispunjenju) ugovora86 koji bi doprinio znatnijoj evoluciji instituta da bi se poistovjetio sa sličnim institutima u UPICC.87 Dakle, ideja začetnika važećeg ZOO dr. Konstantinovića je bila vizionarska na što smo se uvjerili analizirajući ovaj institut u UPICC i ostalim principima. Sa sadašnje tačke gledišta može se reći da se radi o konceptualno različitim aspektima pravne zaštite i mehanizama ostvarivanja prava iz ugovora. Obligacioni odnos u svakom slučaju mora biti zasnovan na dosljednom poštivanju osnovnih principa obligacionog prava obiju ugovornih strana.88 Obzirom da su odredbe ZOO predviđene i za trgovinske ugovore, s razlogom se može reći da se radi o univerzalnom propisu89 lex 85 86 87 88 89 S. Perović, Obligaciono pravo, Privredna štampa Beograd 1980., 38-39. Član 94.1 Skice. M. Konstantinović, Obligacije i ugovori, Skica za zakonik o obligacijama i ugovorima, Službeni list, Beograd 1996., 39. „Načela obligacionog prava: sloboda uređivanja ugovornih odnosa, savjesnost i poštenje, ravnopravnost strana, načela jednakih davanja, dužnost ispunjenja obaveza, pažljivo ponašanje u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava, primjena dobrih poslovnih običaja i jedinstvenost regulisanja ugovornih odnosa“. www.cest.ba (30.11.2012.) B. Vizner, Komentar Zakona o obligacionim odnosima, knjiga 2, Zagreb 1978., 107-109. 332 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici generalis. Bliskost obligacionog i trgovinskog prava zasniva se na načelu jedinstvenog regulisanja u našem pravu, odnosno da su opća pravila obligacionog prava, kao i pravila trgovinskog prava, utvrđena jednim i jedinstvenim propisom.90 Iz navedenog propisa proizilazi da su za postojanje ugovora u privredi potrebna dva uslova: da je zaključen od subjekata koji obavljaju privrednu djelatnost i da se odnosi na djelatnosti koje sačinjavaju predmete njihovog poslovanja ili su u vezi sa tim djelatnostima. Objedinjenost obligacionog i trgovinskog prava se može analizirati i upoređivati sa nekim zemljama koje imaju posebne zakone za trgovinske sporove kao što je Trgovinski zakon Njemačke (Handelsgesetzbuch, skr. HGB) ili Trgovinski zakon Francuske (Code de commerce, skr. CC). No, uvjerili smo se da trenutno vlada opći trend stvaranja zakonika koji ćemo podržavati i u tom pravcu iznalaziti mogućnosti. Odredbe u pogledu zaštite potrošača se ne nalaze u ZOO jer je zaštita potrošača zasebno regulisana u Zakonu o zaštiti potrošača o kojem će se naknadno govoriti. Odredbe ZOO91 koje ukazuju na neispunjenje nemaju strukturalnih sličnosti kako sa poglavljem 7 UPICC tako i drugim međunarodnim instrumentima mada po kapacitetu pravne zaštite ugovornih strana predstavlja propis koji po svojoj kvaliteti nadilazi i mnoge evropske propise.92 Da bismo mogli govoriti o neispunjenju nužno je poći od općeg ugovornog pravila koje govori da u dvostranim ugovorima jedna ugovorna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu dok druga strana ne ispuni ili nije spremna istovremeno ispuniti svoju obavezu izuzev ako je nešto drugačije ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako šta drugo proističe iz prirode posla.93 Bitno je istaknuti da kontinentalni sistemi kao 90 91 92 93 „Trgovinsko pravo pokazuje više posebnosti naročito u statusnom pravu (preduzeća, trgovci, trgovačka društva i druge trgovinske organizacije), bankarskom pravu (pravni poslovi u vezi sa prometom novca), pravu hartija od vrednosti, zastarelosti (kraći rokovi zastarelosti). U ugovornom pravu, pravila su u osnovi ista kao u obligacionom, uz određene specifičnosti“. (O. Antić, Obligaciono pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd 2009., 20.) Zakona o obligaconim odnosima (“Službeni list SFRJ”, broj 39/78,) preuzet u pravni sistem BiH na osnovu Uredbe sa zakonskom snagom (“Sl. list RBiH”, br. 2/92, 13/93 i 13/94). Npr. Code civile (CC) u Francuskoj. Član 123. stav 1. ZOO. 333 Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU i član 262. ZOO, dijele povrede prema faktičkim obilježjima. Najvažniji kriterij su obim i način povrede, mada i značaj ima važnu ulogu. Osnovno pravilo kontinentalnih pravnih sistema jeste da nevina strana može zahtijevati naknadno ispunjenje ugovora u primjerenom roku i naknadu štete zbog neurednog ispunjenja. Ako naknadni primjereni rok protekne bez uspjeha, nevina strana može raskinuti ugovor, ukoliko se on već po samom zakonu smatra raskinutim, i tražiti naknadu štete shodno članu 124. ZOO.94 Po pitanju docnje naš ZOO je prihvatio objektivnu koncepciju dužničke docnje koja je svojstvena trgovinskim ugovorima.95 Ako se radi o neispunjenju obaveze prodavca kod nefiksnih poslova dužnik može održati ugovor na snazi uz obavezu prodavca da nadoknadi štetu izazvanu docnjom.96 U slučaju da se ugovor ne ispuni ni u naknadnom roku, nastupaju posljedice kao da je rok bitan element ugovora97 s tim da se ugovor raskida automatski (ipso iure). Važno je istaknuti da nema apsolutnog pravila, da povjerilac mora dužniku ostaviti dodatni rok za ispunjenje, jer bi to bilo protivno načelu autonomije volje.98 U svakom slučaju povjerilac koji raskida ugovor dužan je dati saopćenje suprotnoj strani bez odlaganja.99 Kod ugovora s nefiksnim rokom u vezi s odredbom člana 130. ZOO kao i člana 125. (3). koristi se pretpostavka da ukoliko dužnik ne ispuni obavezu i u naknadnom roku mogu se primjeniti i pravila koja važe za fiksne rokove.100 Dužnik ne može raskinuti ugovor M. Trifković, Međunarodno poslovno pravo, Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, 2001., 180 i dalje. 95 “Međutim, dužnik može da se oslobodi odgovornosti ako dokaže da je docnja nastupila usljed okolnosti koje on nije mogao sprečiti, otkloniti ili izbeći (čl. 263. Zakona)“. (J. Perović, 196 fn. 272.) 96 M. Trifković, et al., 85. 97 Član 126. stav 3. 98 „To pravo mu propada kada iz dužnikova držanja proizilazi da neće izvršiti ni u naknadnom roku (član 127. ZOO). Druga situacija jeste ako iz okolnosti posla je vidljivo da dužnik ne može izvršiti isporuku ni u naknadno primjerenom roku (član 128. ZOO). Treći slučaj podrazumjeva fiksnu prodaju (član 125. ZOO)“. (M. Trifković, et al., 86.) 99 Član 130. ZOO. 100 „Od ovog pravila postoje tri izuzetka: Reč je o ugovorima sa fiksnim rokom iz člana 125. ZOO, situaciji kada iz dužnikovog držanja proizilazi da on svoju obavezu neće ispuniti ni u naknadnom roku iz člana 127. ZOO, kao i u slučaju raskida ugovora prije isteka roka iz člana 128. ZOO“. (J. Perović, 349-350.) 94 334 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici ukoliko se radi o neispunjenju neznatne obaveze iz ugovora. 101 Na sličan način je propisano i u slučaju neispunjenja ugovora s uzastopnim obavezama. Prema ZOO, obaveza ostavljanja naknadnog roka ne postoji ni u slučaju kad iz dužnikovog držanja proizilazi da on svoju obavezu neće ispuniti ni u naknadnom roku.102 U ovim stanovištima se ZOO približava pojmu anticipativne povrede ugovora svojstvene odredbama UPICC. Kod ugovora s naknadom svaki ugovarač odgovara za materijalne nedostatke svog ispunjenja.103 Ako dođe do raskida ugovora primijenit će se opća pravila ZOO o raskidu ugovora zbog materijalnih nedostataka (čl. 479-491). Veoma je bitno napraviti razliku između vidljivih i skrivenih nedostataka. Kod vidljivih nedostataka kupac je dužan po obavljenom pregledu obavijestiti prodavca u roku od osam dana, a za ugovore u privredi bez odlaganja u protivnom gubi pravo koje mu pripada. Ako su pregledu stvari prisutna oba ugovarača, kupac je dužan odmah obavijestiti prodavca o utvrđenim nedostacima.104 Kod skrivenih nedostataka koji se nisu mogli uočiti uobičajenim pregledom, kupac je dužan obavijestiti prodavca u roku od osam dana, a kod ugovora u privredi bez odlaganja, računajući od momenta otkrivanja nedostatka. Prodavac ne odgovara za skrivene nedostatke po proteku perioda od šest mjeseci od predaje stvari izuzev ako nije ugovoren duži rok.105 Odgovornost za pravne nedostatke (zaštita od evikcije) je regulisana u članu 508. ZOO u kojem je navedeno da se prodavac obavezuje da isporuči robu slobodnu od prava ili potraživanja trećih lica, izuzev ako se isporuci robe sa pravnim nedostacima ne saglasi kupac. Ovo pravilo je Član 131. ZOO. Član 127. ZOO. 103 A. Šabić, „Odgovornost za materijalne nedostatke stvari kod ugovora o prodaji“, Pravni savjetnik, broj 12, decembar 2003. god. 104 A. Bikić, 23. 105 Član 481. i 482. ZOO. 101 102 335 Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU prisutno i u uporednom pravu.106 Za slučaj potpune evikcije, tj. kad je stvar oduzeta od kupca, svrha ugovora se ne može ostvariti i u takvom slučaju se predviđa prestanak ugovora po samom zakonu.107 U ovoj oblasti prava osnovna obaveza kupca je isplata cijene u roku, a ukoliko taj rok nije utvrđen ugovorom niti se on može odrediti putem drugačijih običaja, plaćanje se vrši u času u kome se vrši predaja stvari.108 Navedno pravilo trpi i određene izuzetke naročito kod prodaje s obročnim otplatama i kod uzastopnih isporuka.109 Docnja u isplati cijene neće predstavljati osnov za raskid ugovora izuzev ako se radi o fiksno određenom roku. Iz tog razloga se može postavljati pitanje može li osnov za raskid ugovora zbog docnje u isplati cijene biti izvan slučajeva u kojima je isplata u roku izričito predviđena kao bitan element ugovora. Kao i u ranije navedenim slučajevima može se izvesti zaključak da će se konstituisati bitna povreda ugovora ukoliko iz okolnosti slučaja proizilazi da kupac neće isplatiti cijenu i za slučaj ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje. Za slučaj neispunjenja u kome rok za ispunjenje nije bitan sastojak ugovora, dužnik može zadržati da i poslije tog roka ispuni svoju obavezu, s tim da povjerilac može i dalje zahtijevati njeno ispunjenje. Međutim, ukoliko povjerilac želi raskinuti ugovor, on mora dužniku ostaviti naknadni primjereni rok za ispunjenje. Ovo je kontradiktorno sa općim pravilom o raskidu ugovora prostom izjavom povjerioca. Dužina roka se Npr. Njemački Građanski zakonik, čl. 434; francuski Građanski zakonik, čl. 1625, 1626 i ostali, švajcarski Zakonik o obligacijama, čl. 192-196; grčki Građanski zakonik, čl. 514; portugalski Građanski zakonik, čl. 1581, španski Građasnki zakonik, čl. 1474-1484, austrijski Građanski zakonik, čl. 923; Jednoobrazni trgovački zakonik SAD, čl. 2-312 (1); jugoslovenski Zakon o obligacionim odnosima. 107 Član 510. stav 1. i 2. „Kada je riječ o djelimičnoj evikciji, kupcu je ostavljena sloboda opcije između raskida ugovora s jedne i zahtjeva za srazmjernim sniženjem cijene s druge strane. Međutim, u stavu 2. ZOO predviđa da kupac može raskinuti ugovor ako se zbog postojanja pravnog nedostatka „njegova svrha ne može ostvariti“, a prodavac ne udovolji kupčevom zahtjevu da u razumnom roku oslobodi stvar od prava ili pretenzija trećeg.“ (Okružni sud Zagreb, broj: Gž-2697/93, od 21. 9. 1993. godine - Pravo u gospodarstvu, broj 1996/1-2, 156.) 108 Član 516. ZOO. 109 A. Bikić, 35. 106 336 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici veže za okolnosti pravnog posla mada ZOO predviđa određivanje „primjerenog roka“. Njegova dužina se određuje u skladu s okolnostima slučaja, uzimajući u obzir prirodu ugovornog odnosa, spremnosti dužnika da potpuno ispuni obavezu, prirode njegove obaveze. Kao jedan od motiva davanja primjerenog roka jeste i plaćanja kamata. U ovoj situaciji kupac ima pravo da zahtijeva izvršenje obaveze isporuke, s tim da se kupac u navedenoj situaciji javlja kao povjerilac, ali se prema ZOO, javlja istovremeno i kao dužnik s obzirom da je na njemu obaveza preuzimanja robe.110 Naime, ove odredbe se čine nedovoljno fleksibilnim zbog potrebe postojanja uvjeta: kao prvo da je kupac bez opravdanog razloga odbio da preuzme stvar čija mu je predaja ponuđena na ugovoren ili uobičajen način kao i da prodavac ima osnovanog razloga da posumnja da kupac neće isplatiti cijenu. Stiče se utisak da je ova odredba preuzeta iz Jednoobraznog zakona u kome neizvršenje preuzimanja robe predstavlja bitnu povredu ugovora. Pored ovih obaveza postoje i druge obaveze kao npr. obaveza kupca da prodavcu dostavi određene podatke, planove ili dokumenta prije otpočinjanja proizvodnje koja može biti od suštinskog značaja za prodavca ukoliko otpočinjanje proizvodnje ili njen nastanak zavise od blagovremenog prijema ugovorenih dokumenta ili potrebnih podataka.111 Padom kupca u docnju s prijemom isporuke prodavac je obavezan da robu čuva pažnjom dobrog privrednika na rizik i trošak kupca (član 520. (1) ZOO). Te svoje obaveze prodavac ima pravo da oslobodi predajom stvari na čuvanje112 ili prodajom.113 Kao primjer ostalih obaveza koje moraju biti izričito, ili prećutno ugovorene odnose se i na odgovornost za docnju sa slanjem ambalaže. Član 519. st. 1. ZOO. J. Perović, „Raskid ugovora zbog neispunjenja u međunarodnoj prodaji robe“, doktorska disertacija, Pravni fakultetUniverziteta u Beogradu, Beograd 2002, 260 fn. 252. 112 Član 522. ZOO. 113 Član 327-332. ZOO. 110 111 337 Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU Ova regulacija nije uspostavljena odredbama ZOO nego članom 229 Opšte uzanse za promet robom.114 Dakle, kupac je prodavcu dužan da dostavi ambalažu prije roka za isporuku kako bi prodavac mogao blagovremeno izvršiti pakovanje i isporuku. Suprotno ovim odredbama kupac pada u docnju i odgovoran je zbog neblagovremene dostave ambalaže zajedno s ostalim pretpostavkama uključujući i krivicu. U ovoj situaciji će se primjeniti uzanse, opće i posebne odredbe ZOO na način da će se prodavcu ostaviti na raspolaganju dvije mogućnosti: održanje ugovora na snazi ili njegov raskid kumulirano sa zahtjevom za naknadu štete. Polazeći od temeljnih principa regulisanim u obligacionim odnosima proizilazi načelo koje podrazumijeva zabranu prouzrokovanja štete.115 Pravila o naknadi štete uglavnom vrijede za obje ugovorne strane. Kupac ima pravo na naknadu štete prema općim pravilima obligacionog prava116 koja se ispoljava kao obična šteta (umanjenje nečije imovine) i izmakla dobit (sprečavanje njenog povečanja). U poslovnom prometu dužnik može zahtijevati razliku između cijene određene ugovorom i tržišne cijene.117 Osim ove dvije navedene predviđena je i kupovina radi pokrića, jer povjerilac može kupiti robu od drugog lica s tim da je dužnik dužan isplatiti razliku cijene.118 U vezi s tim napominjemo da u međunarodnoj poslovnoj praksi mehanizam pravne zaštite se kako smo vidjeli može ostvariti ne samo pri redovnim sudovima nego i pri arbitražama kao vid alternativnog rješavanja sporova što ne sputava mogućnost da se primjenjuje važeći ZOO.119 U svakom slučaju stoji prepostavka da je 114 115 116 117 118 119 Opšte uzanse za promet robom („Sl. list FNRJ“, br. 15/54). Član 16. ZOO. (Poštivanje obaveze neminim laedere). Član 523. ZOO. Član 524. ZOO. Član 526. ZOO. „FZPP ne sadrži odredbe preuzetog Zakona o parničnom postupku bivše SFR Jugoslavije (dalje – ZPPJ) o mogućnosti osnivanja stalnog arbitražnog suda pri privrednim komorama jer je pitanje institucionalnih arbitraža trebalo urediti posebnim propisima. Temeljem odredbe člana 20. st 1. Zakona o vanjskotrgovinkoj komori Bosne i Hercegovine, predviđeno je da se pri VTK organizira arbitražni sud. U tom smilu je Upravni odbor VTK, na sjednici održanoj 17. jula 2003. godine, donio Pravilnik o 338 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici odnos u obligaciji uvijek inter partes120 mada nemogućnost ispunjenja može biti prouzrokovana i protupravnim ponašanjem trećeg lica. Poštujući pravila savjesnosti i poštenja, dužnik koji nije kriv za nastalu nemogućnost ispunjenja dužan je povjeriocu ustupiti prava koja polaže prema trećem licu.121 Ovo pravo povjerioca se naziva kao tzv. nadomještavajuća korist.122 Raskid ugovora predstavlja značajan korak koji treba preduzeti kako bi došlo do odustanka od ugovora. Postoji podjela na sisteme koji predviđaju jednostavan odustanak (vansudski raskid) kao i sistemu koji predviđaju sudski raskid.123 Kao napoznatiji primjer koji koristi sudski raskid jeste francuski Code Civile. Povjerilac u ugovornom odnosu ima pravo od suda da zahtijeva da se izrekne raskid ugovornog dejstva i ta odluka ima konstitutivno dejstvo. Ovaj mehanizam je ocjenjen od strane kritičara kao neefikasan i neekonomičan. Na sličan način se i u našem sistemu bilježi ovakva percepcija raskida. Vansudski raskid je interesantan zbog njegove brzine i ekonomičnosti za razliku od sudskog raskida ugovora. Shodno načelu autonomije stranaka u ugovornom odnosu, prihvaćen je princip vansudskog raskida ugovora124 koji nastupa bez intervencije suda.125 Zakon predviđa da se saopćenje o raskidu126 mora učiniti bez odlaganja i bez ikakve forme u kojoj mora biti saopćena izjava o raskidu. Bilo je različitih dilema u pogledu činjenice da li se raskid može učiniti i konkludentnim radnjama. Na tom stanovištu je i zauzet stav sudske prakse prema kojoj nije dovoljno da kupac samo ćuti duže vrijeme, već 120 121 122 123 124 125 126 organizaciji i radu arbitražnog suda“. (J. Čizmić, Komentar Zakona o parničnom postupku, Privredna štampa d.o.o. Sarajevo, Sarajevo 2009., 896.) O. Antić, 454 i dalje. Član 356. ZOO. B. Vizner, Komentar Zakona o obveznim (obligacionim) odnosima, knjiga 2, Zagreb 1978., 1275. J. Perović, Izajva o raskidu kao uslov za raskid ugovora zbog neispunjenja obaveze, „Pravni život“, ur. Slobodan Perović, Udruženje pravnika Srbije, Beograd, 2005., 498. Ovaj sistem je preuzet iz skice (čl. 93-100), sa određenim izmjenama koja se, u osnovi, svode na činjnicu da Zakonom o obligacionim odnosima nije prihvaćena koncepcija bitne povrede ugovora. „To su npr. Austrijski GZ, v. Paragraf 920, njemački GZ, v. Paragraf 325; švajcarski Zakonik o obligacijama, v. član 107; italijanski GZ, v. član 1453, stav. 1 . Ipak i u ovim sistemima ima izuzetaka, npr. kada su u pitanju ugovori u određenim vrstama nepokretnosti, ugovori o radu i sl., v. npr stav 2. člana 1453. italijanskog GZ“. (Ibid., 440-441 fn. 1441.) Član 124. ZOO. 339 Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU moraju nastati takve prilike na osnovu kojih će se kupčeva duga ćutnja cijeniti kao prećutni odustanak od ugovora.127 4.2. Zakon o zaštiti potrošača u BiH Kada se govori o zaštiti potrošača koja je aktuelizirana donošenjem potrošačkih direktiva,128 može se reći da su mnoge zemlje članice i nečlanice EU poduzele određene aktivnosti što govori o velikom značaju ovog segmenta pravne zaštite.129 BiH je na putu ka članstvu u EU te je pratila sva kretanja na globalnom nivou u pogledu zaštite potrošača, implementirajući sve direktive u zadovoljavajućem obimu kroz odredbe minimalne harmonizacije. U svakom slučaju zaštita potrošača je na određeni način obezbjeđena kroz usvajanje Zakona o zaštiti potrošača iz 2002. godine u kojem su striktno navedene odredbe o zaštiti potrošača, kao i donošenjem novog Zakona o zaštiti potrošača iz 2006. godine.130 Međutim, pomenute odredbe za razliku od ZOO koji reguliše transakcije B2B, B2C, P2P, regulišu samo transakcije B2C.131 Da bismo mogli govoriti o navedenoj temi treba reći da se navedeni zakon ograničava na zaštitu fizičkih lica kao potrošača. Svi ovi navodi potvrđuju interpolaciju direktiva u obimu propisane minimalne harmonizacije132 u nacionalno pravo.133 U članu 11. pomenute Direktive se navodi da će države članice donijeti zakone, propise i upravne odredbe potrebne za usaglašavanje s ovom direktivom najkasnije do 1. januara 2002. godine s obavezom „Presuda Vrhovnog privrednog suda, Sl. 81/56. Zbirka sudakih odluka, knj. I, sv. I, br. 245“. (J. Perović, 338 fn. 110.) 128 „Zelena knjiga o potrošačkom pravu 2007. se zasniva na provjeri 8 potrošačkih direktiva EU. Sve navedene direktive su koncipirane kao tzv. „minimalne direktive“. (Z. Meškić, 547-548.) 129 Dž. Radončić, Analiza transpozicije Direktive 90/314 u zakonodavstva Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske i Republike Srbije, http://prf.unze.ba/v2/docs/anali/godina_5_broj_8/09%20Radoncic.pdf (14.12.2012.) 130 Zakon o zaštiti potrošača, Sl.glasnik BiH, broj 25/06. 131 Član 1. (3) ZZP: “Potrošač je svako fizičko lice koje kupuje, stiče ili koristi proizvode ili usluge za svoje lične potrebe i za potrebe svog domaćinstva”. 132 Član 8. Nacionalni zakon i minimalna zaštita, www.prevodi.gov.me/15.20.40/31999L0044.pdf (14.04.2012.) 133 T. Ćapeta, „Interpretativni učinak evropskog prava u članstvu i prije članstva u EU“, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 5/2006, 1443. i dalje. 127 340 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici obavještavanja Komisije. Naime, u mnogim evropskim zemljama, implementacija navedene Direktive nije provedena na identičan način. Zaštita potrošača je obezbijeđena kroz obavezu trgovca da poštuje sve odredbe zakona pod prijetnjom novčanih sankcija. Nadzor nad primjenom zakona će se pratiti preko subjekata za zaštitu potrošača. 134 Odgovornost prodavca podliježe, kako je navedeno, zakonskim sankcijama i mimo odgovornosti za neispunjenje ugovora. Zakon je jasno uredio posebna pravila kada se radi o rasprodaji robe gdje je naznačeno da proizvod treba biti jasno i vidljivo označen cijenom. Naime, zakon je postavio širok spektar mjera kojih se mora pridržavati svaki trgovac. Potrošač u svakom slučaju mora da dobije informaciju o proizvodu i trgovcu, jer u suprotnom ima pravo na raskid ugovora.135 Trgovac je dužan isporučiti proizvode bez materijalnih i pravnih nedostataka. U slučaju nedostatka na proizvodu, trgovac je, na zahtjev i po izboru potrošača, dužan: a) zamijeniti proizvod s nedostatkom drugim istovjetnim novim ispravnim proizvodom; b) vratiti plaćeni iznos i nadoknaditi stvarne razumne troškove vraćanja proizvoda s nedostatkom; ili c) ukloniti nedostatak na proizvodu o svom trošku.136 Trgovac je odgovoran za nedostatke na robi koji postoje u trenutku prijenosa rizika na potrošača, bez obzira da li je on svjestan ove činjenice u skladu s odredbama zakona kojima se uređuju obligacioni odnosi u BiH.137 Također, proizvođač će biti odgovoran za štetu prouzrokovanu greškom u njegovom proizvodu u skladu sa odredbama zakona kojim se uređuju obligacioni odnosi u BiH.138 Potrošač ima pravo na raskid ugovora u ostavljenom roku od 14 dana bez „Subjekti odgovorni za zaštitu potrošača u Bosni i Hercegovini su: a) Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo); b) Ombudsmen za zaštitu potrošača u BiH; c) Vijeće za zaštitu potrošača BiH; d) Konkurencijsko vijeće BiH; e) nadležni organi entiteta i Brčko Distrikta BiH; f) Ured za konkurenciju i zaštitu potrošača u Federaciji BiH i Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: UKZP entiteta); g) udruzenja potrošača; h) obrazovne institucije i mediji; i) inspekcijski i drugi organi u skladu sa zakonom“. ( Član 98. Zakona o zaštiti potrošača). 135 Član 54. (1) ZZP. 136 Član 18. (1) ZZP. 137 Član 25. Zakona o zaštiti potrošača Bosne i Hercegovine, Sl. glasnik BiH broj: 25/06. 138 Član 24. ZZP. 134 341 Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU ikakvog obrazloženja.139 Ovim mogućnostima je ostavljen kupcu dodatni rok da razmisli o novoj ponudi, cooling off period. Dakle, ostavljene su velike mogućnosti potrošaču što stvara i određene dileme. 4.3. NZOO iz 2010. i komentari de lege lata i de lege ferenda Uređenje BiH je veoma složeno jer u svojoj strukturi ima dva entiteta i dva različita ZOO-a.140 Član 217. NZOO 2010. je otišao korak dalje od postojećeg ZOO u kojima propisuje posebne vidove naknade troškova što je pokušaj značajnog unapređenja zakona. U vezi s tim je napravljen značajan iskorak u skladu s odredbama koje se nalaze u općim pravnim principima. Jedna iznimna mogućnost o kojoj smo govorili u UPICC i ostalim principima govori i član 226. koji je predvidio da se i neke koristi koje bi imao oštećeni prilikom nastanka štete uračunaju u naknadu štete što predstavlja pravično i pravedno rješenje. Prisutna je i nova odredba propisana u članu 428. koja govori o zastarjevanju naknade štete nastale neispravnim proizvodom. Interesantna je stvar da su se odredbe djelimično izmijenile i u članu 479. shodno novonastalim okolnostima i zahtjevima prakse uključujući odredbe koje ukazuju na prava kupca. Međutim, sva rješenja konkretnih pitanja se ne mogu zanemariti, jer su znatno ispred rješenja npr. francuskog zakonodavstva koji uključuje i pitanje kauze koja je predmet brojnih kritika u ugovornim odnosima. Stoga je ZOO moderna kodifikcija koja je inkroporirala moderne tekovine uporednog zakonodavstva, kao i HZ (haških zakona), koje su donekle inspirisali i UPICC i PEUP. Važno je istaknuti da je posljednji NZOO i dalje zadržao identična pravila kako za obligacione tako i za privredne ugovore. Samom interpolacijom odredaba o zaštiti potrošača pravi se 139 140 Član 44. a-k. Zakona o zaštiti potrošača Bosne i Hercegovine, Sl. glasnik BiH broj 25/06. „Pomenimo najznačajnije: francuski Građanski zakonik (1804), austrijski Građanski zakonik (1811), nemački Građanski zakonik (1900), švajcarski Građanski zakonik odnosno Zakonik o obligacijama (1911), i tako redom, sve do najnovijih kodifikacija koje smo već pomenuli: Načela evropskog ugovornog prava, drugi međunarodni dokumenti, kao i Zakon o obligacionim odnosima Jugoslavije (1978) koji je poslužio kao podloga Nacrtu Zakona o obligacionim odnosima Federacije BiH/Republike Srpske.“ (S. Perović, Stručno mišljenje o nacrtu Zakona o obligacionim odnosima FBiH/RS, knjiga 1, Opšti deo, sa stanjem 28. januara 2003. Beograd 15. februar 2003. godine, 19.) 342 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici radikalan iskorak u prevazilaženju tradicionalnog sistema. Posljednji NZOO predstavlja samo neuspjeli pokušaj na putu ka prevazilaženju barijera, istina uz brojna unapređenja važećeg ZOO. Međutim, ostaju neprimjećene opće tendencije koje su izložene u prethodnom izlaganju o kojima se sve više vode rasprave i u zemljama u regionu (Slovenija,141 Hrvatska). Dobar primjer za naše pravo su nedostaci u ispunjenju. Ako su u pitanju kvantitativni nedostaci, dužnik će se naći u docnji. Ako se radi o kvalitativnim nedostacima, odgovaraće za materijalne nedostatke ispunjenja. Položaj ugovornih strana u pogledu njihovih prava i obaveza, uvjeta i rokova pod kojim se ostvaruju, daleko je od toga da bi bio isti u oba slučaja. U praksi ponekad nije lako odgovoriti na pitanja da li je druga dimenzija građevinskog materijala kvantitativni ili kvalitativni nedotatak.142 U UPICC je prihvaćen anglosaksonski koncept, usavršen kroz HZ i CISG, zasnovan na dvije jednostavne ideje: neispunjenje i pravna sredstva zbog neispunjenja. Ipak, značajna novost koju donosi Nacrt odnosi se na institut pravične naknade nematerijalne štete143 u oblasti ugovornih obligacija što je slučaj i u UPICC kao i regulacija prava na naknadu troškova kroz preduzimanja razumnih mjera na smanjenju štete.144 U odnosu na važeći zakon napravljen je iskorak u terminološkom smislu mada se generalno struktura zakona nije primjenila te se ne može dovoditi u vezu s općim principima i modernim kodifikacijama. U narednom periodu bi nužno bilo prilikom izrade zakona uzeti u obzir moderne evropske i svjetske kodifikacije. Također treba uzeti u obzir prospekciju de lege late i de lege ferenda zaobilazeći krutost prethodnog sistema145 koji je bio zasnovan na tada popularnom i konstruktivnom elementu socijalnosti na kome se zasnivala sudska praksa, i napraviti prelaz na moderni sistem tršišnog načina privređivanja koji karakterišu ponuda i potražnja, tržišna utakmica, antimonopolsko djelovanje, dobri Uradni list. RS, št. 83/2001, 32/2004., http://www.uradni-list.si. D. Pavić, „Opšti pogled na neizvršenje ugovora u principima evropskog ugovornog prava“, Načela evropskog ugovornog prava i jugoslovensko pravo, ur. R.D. Vukadinović, Pravni fakultet u Kragujevcu 2001., 223-224. 143 Član 309. NZOO. 144 Član 224. NZOO. 145 S. Perović, Obligaciono pravo, Privredna štampa Beograd, 1980., 38 i dalje. 141 142 343 Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU poslovni običaji. U oblasti potrošača napravljen je značaj iskorak jer su u NZOO navedene i odredebe u zaštiti potrošača koji je najprimjereniji definiciji koja potiče iz direktive.146 I dalje bi se primjenjivali instituti kao što su docnja u ispunjenju, materijalni nedostaci, rokovi što je suprotno modernim tendencijama za stvaranjem novih pravila. Važno je istaknuti da sadašnji ZZP iz 2006. godine koristi termin raskid mada se u NZOO 2010. godine spominje naziv opoziv ugovora. Ovaj prijedlog odgovara u potpunosti nužnim ili minimalnim elementima radi pristupanja EU mada ne prati savremene trendove nužne za unifikaciju i harmonizaciju prava.147 Zakon bi trebalo učiniti što jasnijim i preglednijim suprotno nastojanjima iz sedamdesetih godina prilikom stvaranja, da ZOO bude što obimniji. Hitnu korekciju svakako zahtijeva odredba o pravu na zateznu kamatu u slučaju restitucije prilikom raskida ugovora zbog neadekvatnosti trenutnog rješenja.148 Također bi bilo značajno limitirati visinu zatezne kamate kako bi se obezbijedila pravna sigurnost, jer prema sadašnjoj regulaciji zakonska kamata može prelaziti vrijednost glavnog duga.149 U sada dostupnoj verziji je izuzeta odredba o prebijanju nakon ispunjenja.150 Ipak, pohvalu zaslužuje uvođenje “pravične naknade nematerijalne štete” u oblast ugovornih obligacija151 kao i regulacija prava na naknadu troškova kod Član 15. Prijedloga ZOO 2010: “Potrošač, u smislu ovog zakona, je svaki subjekt koji zaključuje neki pravni posao u svrhu koja ne spada u njegovu privrednu ili samostalnu profesionalnu djelatnost.” Čl. 16. Nacrta ZOO 2006.: “Potrošač je svako fizičko lice koje zaključuje neki pravni posao u svrhu koja ne spada u njegovu privrednu ili samostalnu profesionalnu djelatnost”. 147 P. Brazil, „Reception of Uniform Law into National Law: An Exercice in Good Faith,“ ur. M. Evans, Unifrom law review, 1998-2/3, 319. 148 Član 167. st. 5. N ZOO odnosno čl. 132. st. 5. ZOO; Vidi 7.8. Povrat plaćenog novca. 149 „Član 401. ZOO je brisan izmjenama ZOO iz 1989. god. (Sl.l.SFRJ br. 57/89)“. (A. Bikić/E. Bikić/A. Šabić, Kako riješiti obligacioni slučaj, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, 2006, 174); Pitanje kamate je regulisano propisima kao što je Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja FBiH koji ne propisuje ograničenja visine kamate dok je Zakon o visini stope zatezne kamate RS odredio gornju granicu visine kamate koja ne može prelaziti vrijednost glavnice. 150 „Izjava o raskidu zbog neispunjenja obaveze nema pravno dejstvo, ako se dužnik mogao osloboditi obaveze prebijanjem i ako bez odlaganja nakon prijema izjave o raskidu izjavi prebijanje“ – Izvorno preuzeta iz BGB-a. 151 Član 309. NZOO. 146 344 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici preduzimanja razumnih mjera na smanjenju štete.152 No, smatramo da je ovdje predloženi koncept koji bi expressis verbis uređivao i pitanje povećanja štete usljed razumnih mjera preduzetih u dobroj vjeri – adekvatan i trebao bi biti prihvaćen. U ostalim odredbama zabilježen je pomak, jer se vansudski način raskida ugovora potencira čak na tri mjesta153 što je za jedan član više nego do sada. Novi draft ZOO iz 2010.154 nije uticao na značajnu izmjenu odredaba ZOO koje se odnose na neispunjenje ugovora,155 pravo na povrat kod potrošačkih ugovora156 i pravne posljedice opoziva i povrata.157 Međutim, ne može se u vezi toga u potpunosti razbiti sumnja prisutna u sudskoj praksi o “deklaratornoj/konstitutivnoj” prirodi sudske presude. Može se reći da je institut neispunjenja u ZOO znatno iza rješenje predloženog u Skici. 5. Implementacija poglavlja 7 UPICC u obligaciono pravo BiH 5.1. Prednosti implementacije Svi navedeni problemi su već odavno mnoge nagnali na razmišljanje oko potrebe sagledavanja novih inicijativa u svjetlu postojećih propisa. Zbog sveopće krutosti državnih propisa često nazvanih u pravnoj nauci kao „hard law“, stekli su se utisci da bi opća pravila mogla poslužiti kao neka vrsta zamjenskog supstrata pozitivnim propisima posebno za međunarodne trgovinske odnose. Počevši od Skice za zakonik o obligacijama i ugovorima kada se prvi puta začela ideja o stvaranju jedinstvenog ZOO, obezbijedit će se pravilna percepcija ZOO BiH na Član 224. NZOO. Član 141, 147 i 150. NZOO 2008. Z. Meškić/A. Brkić, „Zaštita potrošača od nepravednih ugovornih odredbi-usklađivanje obligacionog prava sa direktivom 93/13/EEZ“, izvorni naučni rad, Anali Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici, broj 5, godina 3, maj 2010., 53 i dalje. 155 Član 146. NZOO 2010. Opoziv potrošačkog ugovora. 156 Član 147. NZOO 2010. Pravo na povrat kod potrošačkih ugovora. 157 Član 148. NZOO 2010. Pravne posljedice opoziva i povrata. 152 153 154 345 Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU razmeđi dva različita sistema. Dakle, opravdanost primjene bitnog neispunjenja ugovora se može dovesti u vezu s odredbama u Skici (čl. 93100).158 Međutim, Skica nije u potpunosti prihvaćena jer su joj izuzete odredbe među kojima je i institut bitne povrede ugovora na kojoj se zasniva ovo istraživanje. Razlozi za odustankom od bitnog neispunjenja mogu udovoljiti u strukturalnom smislu jer bi institut bitne povrede povlačio i promjenu strukture zakona grupisanjem odredbi koje ukazuju na neispunjenje.159 Stiče se utisak, da bi u vezi s tendencijama tog vremena, pravnom tradicijom, jačanjem samoupravljanja i socijalističkog društva, odredba bitne povrede ugovora zadovoljavala kriterije tržišnog koncepta privređivanja te ne bi bila u duhu planskog koncepta privređivanja. Sadašnja struktura odredaba koje se primjenjuju za slučaj neispunjenja nije pretrpila izmjene. Čak i NZOO iz 2010. godine, kao posljednji pokušaj reforme obligacionog prava u BiH, ne sadrži rekonstrukciju članova kako bi odredbe u vezi s neispunjenjem ugovora bile na jednom mjestu. Obzirom da NZOO iz 2010. godine nije usvojen, i dalje se otvaraju mogućnosti za ideje koje idu u korak s vremenom u cilju ujednačavanja prava kako na unutrašnjem nivou zbog interlokalnog sukoba zakona, 160 tako i na međunarodnom nivou zbog globalizacije prava. Ne treba zanemariti da u BiH postoje dva ZOO, jer su Feredacija BiH i Republika Srpska preuzele ZOO SFRJ iz 1978. godine.161 Ovi „Skica razlikuje dvije situacije: kad je neispunjenje o roku bitna povreda ugovora (čl. 94) i kad neispunjenje o roku nije bitna povreda ugovora“. (J. Perović, 188.) 159 M. Konstantinović, Obligacije i ugovori - Skica za Zakonik o obligacijama i ugovorima, Klasici jugoslovenskog prava, Službeni list SRJ, Beograd, 1996, 34. 160 B. Morait/A. Bikić, Objašnjenja uz nacrt Zakona o obligacionim odnosima, Javna ustanova Centar za edukaciju sudija i tužilaca in Cooperation with GTZ, Sarajevo, 2006., 9. 161 „Pomenimo najznačajnije: Francuski građanski zakonik (1804), Austrijski građanski zakonik (1811), Nemački građanski zakonik (1900), Švajcarski građanski zakonik odnosno Zakonik o obligacijama (1911), i tako redom, sve do najnovijih kodifikacija koje smo već pomenuli: Načela evropskog ugovornog prava, drugi međunarodni dokumenti, kao i Zakon o obligacionim odnosima Jugoslavije (1978) je poslužio kao podloga Nacrtu Zakona o obligacionim odnosima Federacije BiH/Republike Srpske“. (S. Perović, Stručno mišljenje o nacrtu Zakona o obligacionim odnosima FBiH/RS, knjiga 1, Opšti deo, sa stanjem 28. januara 2003. Beograd 15. februar 2003., 19.) 158 346 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici zakoni jesu slični ali nisu identični, jer su izvršene određene izmjene i dopune kako u Federaciji BiH, tako i u Republici Srpskoj. Međutim, određeni pomaci su napravljeni u ZOO RS dok je ZOO FBiH i dalje ostao na odredbama i terminima iz prošlog sistema. Izmjene nisu učinjene na jedinstven način te se razlikuju u 20 članova.162 Iz tog razloga bi primjena UPICC doprinijela unifikaciji prava u pravnom okviru BiH na način da bi potpomogla da se reformiše obligaciono pravo. Ujedno bi se stvorile pretpostavke za objedinjavanje obligacionog prava BiH u jedinstveni kodeks predodređen za primjenu u nacionalnim i međunarodnim sudovima. Može se sa sigurnošću istaći da važeći ZOO predstavlja propis koji u pogledu raskida akceptira kombinovani model163 koji nudi kvalitetan nivo zaštite i koji je prilagođen potrebama novijeg vremena.164 Vidjeli smo da s materijalnog aspekta sadrži gotovo sve institute koji su sadržani u navedenim pravnim principima izuzev nekih instituta koji se moraju izvoditi iz zakona. Međutim, s aspekta forme, prikazana je neodgovarajuća sistematika pravila (čl. 125. 126. i 130), gdje zakon stvara sliku nejasnih rješenja koja izazivaju određene kritike, a predstavljaju izvor spornih situacija i pravne nesigurnosti.165 Za razliku od kontinentalnog pravnog sistema u kojem se pravi razlika između različitih osnova za raskid ugovora, institut bitnog neispunjenja, materijalne ili bitne povrede (material breach, fundamental breach) posebno je svojstven common law sistemima i obuhvata jedinstvenu sankciju za slučaj „težeg“ nepoštivanja ugovornih obaveza. Strana koja je dosljedna ugovoru dobija legitimitet da iz njega izađe skrivljenim ponašanjem druge strane, kada svrha održanja ugovora za nju prestane da „Najznačajnija razlika se odnosi na opći zastarni rok iz člana 371. koji u ZOO FBiH iznosi 5 godina dok u RS iznosi 10 godina. Razlog tome je činjenica da je ZOO FBiH preuzeo odredbe iz bivšeg ZOO Jugoslavije a RS je preuzela ZOO Srbije i Crne Gore sa izmjenama iz 1993. gdje je opći zastarni rok povećan sa 5 na 10 godina“. (B. Morait, A. Bikić, 9.) 163 „Radi se o sistemu ostvarenja raskida, opredjeljujući se za raskid po samom pravu i raskid putem izjave dužniku uz ostavljanje naknadnog roka, u zavisnosti od težine konkretnog neispunjenja“. (J. Perović, (2002) 362.) 164 J. Perović, (2005), 498. 165 J. Perović, (2002), 362. 162 347 Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU postoji. U takvom slučaju, ona ne mora ulaziti u ocjenu da li je riječ o potpunom ili djelimičnom neizvršenju, o materijalnim ili pravnim nedostacima odnosno isporuci druge stvari. Ono što mora dokazati jeste da je usljed izvršene povrede ugovora, ma u čemu se ona sastojala, pretrpjela štetu koja je suštinski lišava onoga što je opravdano očekivala od ugovora. S druge strane, bitna povreda ugovora pruža dosta osnova za odlučivanje od slučaja do slučaja, dok će sudija odnosno arbitar dobiti široka ovlaštenja prilikom tumačenja ugovora i u vezi s tim, da ocjeni dozvoljenost raskida ugovora.166 Kao jedan od dodatnih razloga za implementaciju se ogleda u činjenici da se veoma često dešava da sudovi u sudskim postupcima pogrešno primjenjuju materijalno pravo, a u većini slučajeva uzroke treba tražiti i u razbacanosti materijalnih propisa, nepostojanju jedinstvenog građanskog zakonika i čestim izmjenama postojećih materijalnih propisa.167 U svakom slučaju najbolja afirmacija UPICC se može postići kroz akademske krugove, jer bi se na taj način mogao ostvariti indirektan uticaj na zakonodavca kako bi se stvorile prilike za snažniji zamah privrede i osujetile moguće konsekvence koje proizvode različita ekonomska kretanja. Kroz akademske krugove bi se analizirali stavovi već zasnovane sudske prakse po pitanju neispunjenja, koja bi imala osnov za primjenu u našem pravnom sistemu tako da bi se mogla dovoditi u kontekst sa odlukama nacionalnog suda. UPICC bi bili izuzetno rješenje u arbitražnim postupcima, jer bi zbog svoje provjerene kvalitete mogli proizvesti dodatne efekte na način da bi se afirmisala njihova primjena u arbitražama. Tradicija našeg podneblja ponekad se čini da odaje jedan kverulantski mentalitet jer sve ono što se učini spornim dobiva iznimne dimenzije i obično završava u sudnicama pri čemu se vode dugogodišnji i izrazito skupi sudski postupci. Pri tome se ispoljava negativan efekat na 166 167 Ibid., 179. S. Mulabdić, Građansko procesno pravo, Grin Gračanica, Tuzla, 2010., 396. 348 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici privredne sporove jer tržišnim kretanjima izostaje institucionalna potpora. UPICC bi označili sasvim novi pogled jer bi se težilo da osim zadovoljavanja kriterija pravičnosti bude zadovoljen i moralni kriterij pravednosti što u našoj teoriji a pogotovo praksi predstavljaju oprečne pojmove. Razlog više jeste dogmatsko shvatanje da se pojam pravednosti spominje i relativizira. Nova pravna shvatanja koja prate savremena kretanja ostavljaju po strani ideološka uporišta, te bi se kroz ova nimalo jednostavna tranzicijska vremena moglo razmišljati o promjeni koja bi vodila izgradnji nečeg drugačijeg što isijava iz UPICC. Ujedno bi se opravdale misli poznatih učenjaka među kojima je zapažen bio Seneka koji je rekao da zakon treba da bude kratak i jasan, kako bi ga svi razumjeli. Također, on treba da bude sličan božanskoj poruci što je u suštini i opravdano iz praktičnih razloga. 5.2. Problemi implementacije Da li smo u popunosti spremni za izazov kakav je predstavljen u prethodnim glavama je pitanje o kojem se malo raspravljalo i o kojem će se dugo raspravljati. U dosadašnjim primjerima se mogao vidjeti izraz volje državnih struktura BiH za harmonizaciju pravnog sistema s pravom EU (ius comune europaeum). Ovaj proces se odvija veoma sporo i otežano iako se radi o pravu EU koje obavezuje svakog zakonodavca koji ima aspiracije prema EU. Zato se javlja sumnja da će zbog tekovina rimske pravne tradicije, donošenje propisa koji predviđaju izuzetne transformacije zakona, proći ležerno i neopaženo. Ujedinjavanje država na tlu Evrope podrazumijeva uspostavljanje odnosa u vezi s problemom prevazilaženja historijskih, kulturnih, društvenih, političkih, pravnih i ekonomskih razlika. U ovom polju istraživanja najznačajnije je polje prilagodbi koje predstavlja usklađivanje unutrašnjeg tržišta i trgovine kako bi mogli da govorimo o međunarodnoj trgovini i svim njenim implikacijama. Za opće pravne principe se još uvijek ne pronalazi mjesto u Ustavu, jer u sferi trgovinskih odnosa Ustav 349 Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU BiH kao temeljni akt nema dovoljan kapacitet da bi podržao sve procese usklađivanja prava. Bez obzira na mjere koje se zagovaraju u integracijskom procesu, pravni sistem BiH s ustavnog aspekta nema predviđenu mogućnost za direktnu aplikaciju općih pravnih principa ili bi se opći pravni principi mogli izvoditi tumačeći član III/3. (b) Ustava BiH.168 Konfuziju ovakvom zaključivanju stvara član VI/3. (c) u kojem se spominju opća pravila međunarodnog javnog prava. Dakle, primjena međunarodnih principa nije omogućena izuzev međunarodnih konvencija, koje zajedno sa tekstom Ustava čine Ustav u materijalnom smislu.169 Ovaj podatak ne djeluje ohrabrujuće mada mnogi drugi propisi BiH koji nisu usklađeni s konvencijama. Zbog toga je potreba pravilne implementacije svih mjera postala prioritet te će pasti velika obaveza na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast za ispravnu implementaciju i provođenje prava EU. Pasivnost struktura vlasti izaziva zabrinutost jer izostaje potpora reogranizaciji sistema, podrivanju ekonomskih sloboda kao i ekspanziji stranih investicija. Kada se ovim pitanjima pristupi na seriozan način, ovo pitanje će postati aktuelno, jer će nastati potreba za stvaranjem jednog novog koncepta koji će u svakom segmentu da podrži tržišni sistem privređivanja. Kakav će model biti osmišljen i dalje ostaje dilema. Ne preostaje ništa drugo nego da se sagledaju iskustva u drugim sistemima. U nekim evropskim zemljama kao što je Velika Britanija i Njemačka170 različiti procesi reformi i usklađivanja su izazvali burna negodovanja i Član III/3 (b) Ustava BiH govori da su Opšta načela međunarodnog prava sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta. Međutim, u članu VI/3 (c) Ustava utvrđuje se nadležnost Ustavnog suda: c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine; ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda. http://www.ccbh.ba/public/down/USTAV_BOSNE_I_HERCEGOVINE_bos.pdf (07.03.2013.) 169 Aneks 4. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini predstavlja Ustav Bosne i Hercegovine koji je usvojen u Daytonu 21. novembra 1995, a potpisan u Parizu 14. decembra 1995. 170 „Nemački Građanski zakonik i njegovo prihvatanje anglosaksonske koncepcije anticipatory breach izvršili su značajan uticaj na nemačku jurisprudenciju i doktrinu. Odluke nemačkih sudova izražavaju stanovište prava prema kojem je poverilac ovlašćen da raskine ugovor i pre isteka roka samo ukoliko je reč o neizvršenju koje osujećuje svrhu ugovora. Nasuprot tome, u slučaju delimičnog neispunjenja odnosno neispunjenja obaveza koje nisu od suštinskog značaja, poverilac, prema nemačkom pravu nije ovlašćen za upotrebu ovog pravnog sredstva“. (J. Perović, 283.) 168 350 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici odbacivanja koja su se opravdavala činjenicom da se razbija pravna tradicija koja se baštini stotinama godina. Kao primjer svakako može poslužiti i Francuska koja je zbog svog tradicionalnog obilježja sa velikim uspjehom pružala izuzetan otpor bilo kojim mjerama koji vode usklađivanju prava. Bez obzira što se radi o jednom od najstarijih kodifikcija, posljednji primjeri ukazuju na razmatranje oko primjene UPICC u svjetlu instituta autonomije volje. Ovakvo postupanje se može opravdati činjenicom da je pravo živa stvar i da je zbog potreba stvarnog života neminovan iskorak koji ide u pozitivnom pravcu. U pravnoj doktrini se veoma često može primjetiti da se institut neispunjenja pretjerano teoretizira često pružajući sliku apstraktnih propisa, mada primjeri iz sudske prakse pokazuju drugačije, pridavajući im veliki značaj. Međutim, uvođenje i primjena tog instituta ne daje osnov za jednako odlučivanje što će značiti da se arbitru daju velike mogućnosti odlučivanja po subjektivnoj ocjeni za svaki slučaj. Na taj način bi se sudiji ili arbitru dale velike mogućnosti prilikom tumačenja ugovora kako bi se cijenilo neispunjenje ugovora. Drugim riječima, utvrđivanje postojanja bitne povrede ili neispunjenja zavisi isključivo od pogleda sudije odnosno arbitra na konkretan slučaj, jer sudija postaje „zakon“ što može odvesti u proizvoljnost i pravnu nesigurnost.171 Ono što je najinteresantnije kod ovog instituta jeste i činjenica da strana koja je napravila povredu ugovora, u najvećem broju slučajeva neće biti sigurna da li je reč o bitnoj ili nebitnoj povredi, odnosno da li može izjaviti da raskida, ili treba da upotrebi neko drugo pravno sredstvo koje joj stoji na raspolaganju. U slučaju takve nesigurnosti, ona se sama izlaže riziku da postupanjem i sama napravi bitnu povredu ugovora i da zbog toga snosi pravne posljedice.172 Zbog toga ugovorne strane trebaju izraziti svoju volju prilikom zaključivanja ugovora na jasan način tako da se tumačenje svede na najmanju mjeru. Ove težnje idu ka tome da glavna premisa svih trgovinskih ugovora bude autonomija volje ugovornih strana. 171 172 J. Perović, (2002), 179-180. Ibid., 178. 351 Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU Naš sistem se u naučnim krugovima nalazi na razmeđi na dva dijemetralno suprotna sistema, pa je dobio i neformalan naziv “kvaziprecedentni sistem” koji sa anglosaksonskim common law sistemom nema nikakvih dodirnih tačaka.173 Danas sve više podsjeća na ranije pomenute mješovite pravne sisteme (mixed legal systems) kao što je pokrajna Kvebek (Kanada) gdje se pravo izvodi iz civilnog i common law sistema ili primjer Egipta gdje se pravo izvodi iz civilnog sistema i religijskih običaja.174 S aspekta kontinentalne pravne tradicije zasnovane na rimsko-pandektnim kategorijama, zauzet je stav da sudska praksa nije formalan izvor prava.175 Tu činjenicu oslikava situacija jer se najčešće dešava da sudije prilikom presuđivanja i ne ulaze u suštinu presuđene stvari po pitanju ispravnosti koje je dato u nekoj sudskoj odluci. Možda je razlog takvom postupanju donekle i opravdan jer se svaki sudija pribojava za opstanak vlastite sudske oduke. Zbog toga se često zanemaruje i legalitet cjelokupnog postupka, primjenom neispravnog stava sudske prakse. Takvu percepciju sudova podržavaju i učesnici u postupku jer je time uspjeh u sporu, ako ne zagarantovan, onda barem izvjesniji.176 Taj konkludentni način uvođenja sudske prakse u sistem odlučivanja navodi na različita razmišljanja. Međutim, to ne treba djelovati obeshrabrujuće, jer ovakav pristup treba shvatiti kao jedan vid evolucije prava dok se u potpunosti ne formalizira sudska praksa i napravi koncept koji u potpunosti odgovara novom tržišnom tonu. U svakom slučaju će se ukazati nužnom konceptualizacija u mješoviti pravni sistem koji u strukturi ima elemente evopsko-kontinentalnog i angloameričkog pravnog sistema. Posljednja reforma pravosuđa nije provedena na dosljedan način. U ovom smislu postoje poteškoće jer na državnom nivou nemamo uspostavljenu instituciju analognu instituciji Vrhovnog suda koja bi ujednačavala primjenu prava i osigurala ravnopravnost subjekata na A. Gagula, „Pravne posljedice raskida ugovora prema pravu Bosne i Hercegovine i načelima Evropskog ugovornogprava“, magistarski rad, Pravni fakultet Univeziteta u Sarajevu 2009, 55. 174 W. Tetley, „Mixed jurisdiction: common law vs civil law (codified and uncodified) (Part 1), ur. serije M. Evans, UniformLaw Review, 1993-3, 597. 175 M. Vasiljević, Poslovno pravo, Savremena administracija d.d., Beograd 1999., 14-15. 176 A. Gagula, ibid. 173 352 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici cijelom prostoru države.177 Samo uspostavljanje Vrhovnog suda bi omogućilo i kreiranje sudske prakse kako u pogledu svih pravnih pitanja tako i u pogledu općih principa koje predstavljaju UPICC. S druge strane, pružanje tolike diskrecije sudiji u našem pravnom sistemu koje se već dugo bori sa pošastima ovog vremena, bi se činila pomalo i preambicioznom. Zbog čestih političkih uticaja, potrebno će biti mnogo vremena da se osigura nezavisnost pravosuđa u punom značenju riječi. Na taj način bi se steklo iznimo povjerenje u rad pravosuđa te bi se ova ideja naposlijetku objektivizirala. Prelaskom na novi sistem pravila, znatno bi se udaljili od tradicionalnog modela prema novom konceptu koji podsjeća na case law sistem gdje bi zakoni bili sažeti i jasni, obogačeni sudskom praksom a bi sudija svojom diskrecijom bio substitut i samom zakonu. Zapaženim stanovištima iz teorije i prakse se pojačava ubjeđenje da UPICC predstavljaju modernu lex mercatoria što daje osnova za široko polje primjene. Naročiti benefiti bi se dobili u promociji arbitraža kao alternativnih načina rješavanja sporova koje u odnosu na sudove imaju određene prednosti koje su naročito prepoznatljive u svim trgovinskim sporovima. Aspekt materijalnog prava u međunarodnim trgovinskim sporovima, uglavnom sačinjavaju opće pravne norme među kojima se ističe UPICC. Zbog toga su arbitraže dobile svoj dignitet, afirmacijom na široj svjetskoj sceni. U pravnoj tradiciji BiH arbitraže i ostali alternativni načini rješavanja sporova nisu dovoljno afirmisani jer se sigurnost može dobiti u postupku pred sudom kao besprijekornom djeliocu pravde. Zbog toga danas imamo slučajeve da su svi sudovi preopterećeni i neefikasni da blagovremeno osiguraju pravnu zaštitu. U vezi s tim se arbitraže izdvajaju pogotovu u trgovinskim odnosima jer imaju zapažen historijski razvoj s velikim spektrom pravnih mogućnosti. Kada smo već uzeli u obzir globalna kretanja, vidjeli smo da ovaj vid rješavanja sporova zauzima 177 K. Trnka, Ustavno pravo, Fakultet za javnu upravu Sarajevo, Sarajevo 2006., 346. 353 Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU važno mjesto u međunarodnim trgovinskim ugovorima. ZPP FBiH je u članovima 434-453. predvidio set pravila prilikom vođenja postupka pred izabranim sudom.178 Značaj arbitražne presude je naglašen u članu 449. ZPP gdje je poistovjećena s pravosnažnom presudom, ako ugovorom nije predviđena mogućnost pobijanja pred arbitražom višeg stepena.179 Zbog toga se i arbitraže tratira kao sud. Istaknuti su primjeri koji ukazuju da se UPICC mogu primjenjivati samo ukoliko budu predviđeni sporazumom stranaka. Iz strukture ZPP se može primjetiti da BiH nije dosljedno implementirala Evropsku konvenciju o međunarodnoj trgovinskoj arbitraži gdje se prema odredbi člana VII stav 2. ostavlja mogućnost strankama da ugovore nacionalno pravo koje će arbitražni sud da primjeni na konkretni spor. Ukoliko stranke ne odluče koje će pravo primjeniti, na njihov pravni odnos će se primjeniti lex mercatoria. Kao primjer se može navesti odredba člana 1496. Zakonske uredbe o izmjeni francuskog Zakona o parničnom postupku (Code de Procédure Civile) od 12.05.1981. godine koji propisuje da u slučaju kada stranke ne ugovore po kojem će se materijalnom pravu razriještiti njihov spor, arbitri neće primjeniti pravo na koje upućuje prikladno koliziono pravilo međunarodnog privatno prava, nego će ga oni neposredno odrediti. Holandski građanski zakonik je još precizniji jer postoji slična odredba koja se nalazi u članu 1054. (2) ZPP gdje je ostavljena mogućnost arbitrima da ne primjenjuju samo nacionalno pravo nego i pravna pravila sa ekskluzivnim pravom da se primjene UPICC. Osim državnih zakona primjena lex mercatoria se pominje i u članu 42. (1) Konvencije o rješavanju investicionih sporova između država i građana drugih država (Vašingtonske konvencije), članu 28. (1) Model Zakona UNICTRAL-a o međunarodnoj trgovinskoj arbitraži kao i u članu 17. Pravilnika MTK o arbitraži koji je na snazi od 01.01.1998. godine. Oslobađanje od predrasuda će biti neminovna stvar kako bi se država mogla uključiti u snažniji integracijski proces, jer bi u protivnom J. Čizmić, Komentar zakona parničnom postupku FBiH, Privredna štampa d.o.o. Sarajevo, Sarajevo 2010., 895 i dalje. 179 Ibid. 178 354 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici imala nesagledive posljedice izostankom minimalnih uslova za integraciju.180 Međutim, trend reformi obligacionog prava i definiranja posebnog institita neispunjenja uveliko traje te su u mnogim zemljama uslijedile izmjene građanskih zakonika. Iz prednjih izlaganja se može vidjeti opći respekt prema UPICC u mnogim pravnim krugovima izuzev manjeg broja pravnih skeptika koji im pristupaju sa određenom dozom nesigurnost često se pozivajući na nacionalni osnov i nemogućnost primjene. Stoga bi korisno bilo u duhu poglavlja 7 UPICC izvršiti izmjene i prilagođavanja postojećeg obligacionog prava. Shodno pregledu zakonodavstava modernih država, kao i globalnim trendovima unifikacije prava, može se reći da u BiH ne postoji jedinstvena kodifikacija građanskog (civilnog) prava, niti je postojala na području bivše Jugoslavije. Mnogi instituti koji obično dolaze u opći dio građanskog zakonika se nalaze u općem dijelu Nacrta. Neizbježno se osvrnuti i na zemlje iz okruženja. Naime, Slovenija je donijela 2002. godine, Zakonik o obligacijama (Obligacijski zakonik) ali to i pored promjene naziva ne predstavlja kodifikaciju građanskog (civilnog) prava, nego samo kodifikaciju obligacija.181 Struktura zakona u pogledu segmenta neispunjenja je ostala nepromijenjena. Reforme obligacionog prava bi se mogle uporediti i s Hrvatskom, članicom EU, gdje je evidentno interpoliranje odredbi koje govore o zaštiti potrošača. Strukturalnija izmjena sadržaja zakona u pogledu odredaba koje govore o neispunjenju nije bitnije izmijenjena te je još uvijek zadržan propis koji ima najznačajnije konture propisa iz bivše savezne države. ZAKLJUČAK Rezultati istraživanja navode na zaključak da je proces globalizacije krajem XX i početkom XXI vijeka na izvjestan način svakodnevna pojava pa je s razlogom postao uslov bez kojeg se ne može (conditio sine qua 180 181 Presuda Frankovich (Sud EU, 19.11.1991, povezeni predmeti C-6/90 i C-9/90, Andrea Frankovich i Danila Bonifaci i drugi/Republika Italija (Frankovich), Sig. 1991, I-5357. Uradni list. RS, št. 83/2001, 32/2004., http://www.uradni-list.si. 355 Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU non). Razlog tome nije samo u normativnosti propisa nego prevashodno u praktičnim potrebama. Analitičkim istraživanjima detektovani su modeli kao oponenti nacionalnim pravima, kolokvijalnog naziva lex mercatoria. O UPICC-u kao sastavnom dijelu lex mercatoria pretežno vladaju pozitivne kritike jer predstavljaju najpopularniji model u procesu globalizacije. Na osnovu tih kritika bi se mogla napraviti podloga za reformu propisa u smislu nastanka obligacionog kodeksa gdje bi se objedinila opća pravila, pravila za trgovinske i potrošačke ugovore. Navednim objedinjavanjem propisa stvorile bi se mogućnosti za primjenu potrošačkih ugovora i u odnosima između potrošača (C2C) i prodavaca (B2B). UPICC s razlogom mogu zadržati ulogu za koju su predodređeni u preambuli. Posljednjom redakcijom UPICC 2010. godine napravljen je zapažen pravni okvir koji je prilagođen zakonodavstvima mnogih država. Bez obzira što njihova primjena nije prihvaćena pred nacionalnim sudovima, UPICC je postigao veliki značaj, jer u materijalnom smislu u potpunosti odgovaraju američkom UCC. Njihov kvalitativni karakter nam pouzdano govori da će pro futuro da izbrišu mnoge granice kako bi i formalno postali lex mercatoria. U svakom slučaju primjena UPICC pred arbitražnim sudovima je načelno dopuštena uključujući i principe pravičnosti (ex aequo et bono) što otvara mogućnost za primjenu i pri institucionalnoj arbitraži koja je uspostavljena pri Vanjskotrgovinskoj komori BiH. Međutim, da bi se izbjegla primjena kolizionih normi u korist lex mercatoria - UPICC potrebno je izvršiti ustavnu regulaciju te definisati sadržaj u kojim bi se jasno i decidno omogućila primjena općih pravnih principa. Sadašnjom regulacijom u Ustavu BiH nameće se pitanje šta je ratio navedne odredbe. Ako bi se tretirali kao opći pravni principi ušli bi u polje proizvoljnosti i ostali bi nedorečeni. U svakom slučaju je potrebno osigurati mjesto općih pravnih principa u pravnom poretku BiH jer kao „soft law“ predstavljaju 356 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici međunarodni trend. Samim tim bi nastala potreba za izmjenom ZPP-a gdje će se umetnuti odredba o primjeni općih pravnih pravila (lex mercatoria) za slučaj neizbora prava od strane ugovornih strana. Na taj način bi se osigurala potpuna afirmacija primjene lex meractoria - UPICC što bi vodilo i nastanku sudske prakse u trgovinskoj oblasti. Ujedno bi se dala potpora da se ugovorne strane naročito podvrgavaju alternativnim načinima rješavanja spora putem arbitraža u kojima bi stranke bile domini litis. Predodređenost primjene u tim odnosima bi pogodovalo donošenju kvalitetnijih odluka u odnosu na sudske odluke koje često znaju da budu s brojnim propustima zbog velikog broja predmeta i preopterečenosti rada suda. Reforma obligacionog prava u BiH predstavlja složeno pitanje. Bilježe se brojni bezuspješni pokušaji reformisanja obligacionog prava. Pogodnost implementacije UPICC u multikulturalnim sistemima omogućila bi i da naš zakonodavac na osnovu naučnih spoznaja i komparativnih analiza pristupi izradi zakona multinacionalnog karaktera. Ne može se dopuštati da se zbog složene regulative sputaju ideje i ciljevi svakog poslovnog čovjeka kako plaćanjim visokih taksi tako i enormnih troškova pravnih savjetnika-advokata. Zapravo daje se smisao ideji da se kroz institucionalnu potporu promovira liberalniji odnos i pruži prilika za razvoj privrede, a samim tim i tržišta koja u sadašnjim konstelacijama pravnih odnosa poprima karakter pravnog apsurda. BiH je država koja je preuzela tržišni koncept privređivanja, mada je zadržala propise koje nemaju dosljedan tržišni ton, što ukazuje na nužnost reforme ili stvaranja jednog modernog obligacionog kodeksa po uzoru na neke zemlje. Dakle, postoji potreba da se na temelju postojeće strukture sagladaju najzapaženija rješenja koja su uspješno realizirana na primjerima zemalja nastalih raspadom Sovjetskog saveza. Prikladan uzor za reformu obligacionog prava BiH bi bio Građanski zakonik Estonije. On je interesantan, jer nudi zanimljiva rješenja u pogledu instituta 357 Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU neispunjenja općih ugovornih odredaba tako i u pogledu regulacije neispunjenja svakog ugovora. U pogledu reformi odredaba o neispunjenju i instituta bitnog i nebitnog neispunjenja glavno pitanje na koje bi se trebala obratiti pažnja jeste činjenica da je jedna strana ispunjenjem ugovora preuzela vlasništvo na stvari. U vezi s pravilom pacta sunt servanda, problem se može pojaviti ako stvar npr. nema očekivanu vrijednost zbog lošeg kvaliteta. U toj situaciji bi se uveo generalan pojam nesaobraznosti robe koji bi svojom normativnošću apsorbovao i institut odgovornosti za materijalne nedostatke. To bi dovelo do ukidanje zasebnog instituta odgovornosti za materijalne nedostatke iz člana 488. ZOO. U vezi s tim instituti koji predstavljaju osnov za neispunjenje (docnja, materijalni i pravni nedostaci, naknada štete i dr.) gube svoj značaj u strukturnom smislu jer se oni mogu posmatrati samo u okviru jedinstvenog koncepta bitnog neispunjenja ugovora. Indikativno jeste da se ruši višedecenijska tradicija postojanja ZOO BiH i na njemu zasnovanim društvenim vrijednostima međutim evolucija prava je svakako značana jer mora da prati zakonitosti života. U tom slučaju bi se odgovornost za nesaobraznost robe mogla tražiti samo pod uvjetom da je stvar predata. Uvest će se novi instituti i napraviti razlika između bitnog od nebitnog neispunjenja ugovora. Napravila bi se jedinstvena regulacija rokova. Opće pravilo za vidljive nedostatke bi bilo 8 dana ili bez odlaganja, a za skrivene nedostatke 6 mjeseci. Samo bi se na taj način stvorilo rješenje koje bi vodilo ukidanju samostalnih instituta kao što je slučaj kod docnje, jer neispunjenje kod fiksnih rokova može predstavljati bitno neispunjenje ugovora, a ukoliko se radi o nefiksnim rokovima neispunjenje predstavljat će nebitno neispunjenje ugovora. U slučaju bitnog neispunjenja raskid ugovora zajedno sa ostalim posljedicama bi nastupio ipso iure, dok bi se kod nebitnog neispunjenja zadržalo bi pravo na ispunjenje ugovora u naknadnom razumnom roku. 358 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici Svako drugačije postupanje bi dovelo do raskida ugovora i naknade štete. Pitanje nebitnog neispunjenja ugovora bi omogućilo da povjerilac zadrži pravo na ispunjenje svoje obaveze u naknadno određenom roku koji mora biti razumne dužine. Regulisala bi se i brojna druga pitanja u različitim pravnim situacijama koja zbog izostanka normativnog supstrata podrazumjevaju primjenu trgovinskih uzansi. Praktični značaj bi se dobio jer bi se u strukturnom smislu pitanja neispunjanja regulisala u jednom poglavlju koje bi se sastojalo od više odjeljaka počevši od pojma neispunjenja, prava povjerioca, raskida ugovora, naknada štete. To bi imalo za posljedicu prestruktuiranje važećeg ZOO te bi se na taj način opravdala teza da zakon bude pregledniji i jednostavniji. U pronalaženju mjesta pravnog sistema BiH u svijetu pravne doktrine ne bi se mogao dobiti precizan odgovor. Analizirajući primjere iz prakse može se zaključiti da pravni sistem u BiH sve više sadrži primjese precedentnog sistema, mada je pravna doktrina zauzela konačan stav da naš sistem pripada kontinentalnoj pravnoj tradiciji zasnovanoj na institutima koji vode porijeklo iz rimskog prava. Kroz praksu se može primjetiti da se sve više udaljavamo od tradicije i sve više ulazimo u sistem anglosaksonske pravne tradicije. Za razliku od akademskih mišljenja da je zauzet stav da sudska praksa nije izvor prava, evidentno je da sudovi sve više uvode u obrazloženja svojih odluka stavove kako domaće sudske prakse tako i sudske prakse iz regiona. Takav pristup često dovodi u pitanje i zakonitost postupanja gdje kao sudska praksa koriste sudske presude u kojima se mogu često zapaziti i pogrešna primjena odredaba ZOO. Postupanje suda koji sve više sadrži primjese common law pravne tradicije, ukazuje da je pravo živa stvar, a odredbe isuviše krute što pruža mogućnost sudiji da koristi svoju diskreciju te da postupa i po principu pravičnosti. Dolazimo do onog momenta gdje se sudiji daju ovlaštenja da odlučuje po vlastitoj diskreciji. Time je, htjeli mi to priznati ili ne, evolucija prava uveliko započela tako da i uticaj UPICC na naše obligaciono pravo u neko dogledno vrijeme neće predstavljati iznenađenje. 359 Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU Bez obzira na svoju zapaženu kvalitetu, UPICC nisu u potpunosti zadovoljili kriterije tako da se kritike protivnika njihove primjene čine dobrim dijelom i osnovanim. Oni nisu obogaćeni sadržajem koji bi omogućio njihovu višestruku primjenu jer smo vidjeli da postoje i daleko kompletniji projekti. Posljednji projekat naučnika nazvan DCFR je ostavio najbolji dojam, jer predstavlja naučno djelo koje objedinjuje pravila vezana za obligacione odnose, međunarodne trgovinske odnose kao i odredbe o zaštiti potrošača. Oni bi mogli da pruže odgovor na mnoga pitanja i probleme u okviru moderne lex mercatoria. DCFR predstavlja dobar primjer unifikacije pravila i zbog toga bi trebalo ovaj instrument u potpunosti podržavati i istrajavati u njihovoj primjeni kako bi se obezbijedio jedan novi obligacioni kodeks u duhu savremenih tendencija. INEXECUTION DU CONTRAT DANS PRINCIPES D'UNIDROIT RELATIFS AUX CONTRATS DU COMMERCE INTERNATIONAL ET DROIT INTERNE RÉSUMÉ Les Principes d'UNIDROIT (Abr. UPICC) comme un concept unique de la lex mercatoria représentent matériel académique de l'harmonisation et l'unification du droit dans de nombreux pays. Leur application est plus large et principalement liée à la zone d'accords commerciaux internationaux que le monde des affaires est un défi et une vision pour résoudre les problèmes dans les relations commerciales transfrontalières. Institut de non performance du contrat du chapitre 7 UPICC est noté comme un ensemble très clair et concis des règles pour générer un nouveau concept d'inexécution essentielle du contrat. Ce concept a été enregistrée dans d'autres instruments, à quelques exceptions près. 360 ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici En cherchent des moyens la possibilité de mise en œuvre du chapitre 7 de UPICC dans notre système juridique, en tirer de grands bénéfices mais de créer et de difficultés. Rend évidemment clair que le temps des règlements rigides passé et qu'il ya une tendance générale à la rationalisation de la réglementation. Règles rigides freinent vues libérales sur les flux commerciaux nationaux et transnationaux. La tendance de créer des règles simples et compréhensible qui tentent de réduire les coûts des interprétations juridiques de la réglementation internationale et de stimuler les hypothèses de coopération commerciales transfrontalières qui vont vers plausibilité. Règlement extrajudiciaire des différends (arbitrage) serait accordée à l'importance et donc à accélérer la résolution des différends. Toutefois, des problèmes avec la mise en œuvre se manifeste principalement dans l'absence de réglementation constitutionnelle. Cette idée implique, après tout, l'ensemble des modifications apportées au système comme une nouvelle approche de système au cas de plus près. Les lois sont courtes, cas sont une source notable de loi, tandis que le rôle du juge affirme à niveau qui se substitue à la loi. Un modèle pourrait ressembler principalement dans certains pays qui ont adopté la même voie et qui est maintenant connu comme étant les pays qui réussissent, comme l'Estonie. Solutions iraient vers la création d'un code unique sur les contrats contractuels, commerciaux et de consommation. Cela signifierait également l'évolution structurelle des instituts relatives à la non-exécution du contrat parce que toutes les dispositions réunissant en un seul endroit, alors que certains et à éliminer. Une analyse plus détaillée montre que UPICC présentent certains inconvénients en termes de champ d'application. Parmi les principes et leurs similitudes, cependant, apparaît comme l'instrument le plus compact DCFR avec un cadre normatif . Mots-clés : l'harmonisation, l'unification, la réception, l'inexécution essentielle du contrat, l'arbitrage. 361 POZIV AUTORIMA Časopis „Anali Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici“ objavljuj radove iz oblasti društvenih nauka. Redakcija prima rukopise na bosanskom, hrvatskom, srpskom, engleskom, francuskom i njemačkomjeziku, a odlukom redakcije prihvata za objavljivanje rukopis i na nekom drugom stranom jeziku. Radovi se redakciji dostavljaju u elektronskom obliku (email ili CD). Uz naslov rada nužno je navesti ime, prezime i titulu autora, naziv i adresu ustanove ili kućnu adresu te e-mail adresu. Redakcija prima isključivo neobjavljene radove. Rad ne smije biti većobjavljen ili u tom cilju upućen drugom časopisu. Autori zadržavaju autorska prava za članke objavljene u časopisu, ali daju časopisu pravo objavljivanja,kako u štampanom, tako i u elektronskom obliku. Radove prihvaćene zaobjavljivanje ili već objavljene u Časopisu „Anali Pravnog fakulteta Univerzitetau Zenici“ autor smije objaviti u drugim publikacijama samo uz dozvoluredakcije, ali i u tom slučaju samo uz jasnu naznaku o njihovu objavljivanju u „Analima Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici“. Časopis „Anali Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici“ objavljuje radove koji se recenziraju i one koji ne podliježu recenzetskom postupku. Recenziji podliježu radovi koji se kategorizuju (izvorni naučni rad, pregledni naučni rad, prethodno priopćenje i stručni članak). Prikazi knjiga, osvrtii ocjene ne podliježu recenziji. Recenzentski postupak je anoniman. Radi anonimizacije rukopisa, koja se obavlja uklanjanjem imena autora, neprihvatljivo je da autor u radu piše na način da je identitet autora moguće otkriti iz načina na koji upućuje na vlastite radove. Radovi za trinaesti broj časopisa „Anali Pravnog fakulteta Univerzitetau Zenici“ mogu se poslati do 1. februara 2014. godine na e-mail adresu redakcija@prf.unze.ba ili poštom na adresu: Pravni fakultet Univerziteta u Zenici Fakultetska 3 72000 Zenica Bosna i Hercegovina. Pravila citiranja i daljne upute autorima možete naći na adresi: http://prf.unze.ba/v2/anali.html. 363
© Copyright 2024 Paperzz
