Biblioteka NASLIJEĐE Biblioteka NASLIJEĐE POVIJEST VAMPIRA Autopsija mita Claude Lecouteux Naslov izvornika Histoire des Vampires Autopsie d’un mythe Copyright © Editions Imago, Paris, 2009 Ouvrage publié avec le concours du Ministère français chargé de la culture – Centre national du livre Knjiga je objavljena uz potporu francuskog Ministarstva kulture – Nacionalnog centra za knjigu © za hrvatsko izdanje: TIM press, Zagreb Tel.: 01 611 97 13; Faks: 01 611 97 14 E-mail: tim.press@tim-press.hr www.tim-press.hr Sva prava pridržana ISBN 978-953-7177-67-6 Povijest vampira Autopsija mita Claude Lecouteux S francuskoga prevela Jelena Butković Zagreb, 2013. Posvećeno Annelise i Benoît Sadržaj Uvod 7 Prvo poglavlje Mit o vampirima 15 Drugo poglavlje Čovjek, život, smrt 31 Treće poglavlje Život mrtvih 43 Četvrto poglavlje Prethodnici vampira 59 Peto poglavlje Imena vampira 83 Šesto poglavlje Kako se zaštititi od vampira? 93 Sedmo poglavlje Otkrivanje i smaknuće vampira 107 Osmo poglavlje Pitanja i odgovori 131 Dodaci Pogovor drugom izdanju Bibliografija Kazalo O autoru 149 169 180 186 189 Uvod Iz groba moga zla me tjera kob, Da dalje tražim promašenu sreću Da muža svoga izgubljenog ljubim I ispijem mu njeg’va srca krv. Goethe, Korintska nevjesta (1797.) Vjerovanje da se mrtvi mogu vratiti i utjecati na žive postoji od pamtivijeka, a ti povratnici rijetko imaju dobre namjere. U ljudskoj mašti ovo je vjerovanje poprimilo razne oblike koji su nam uglavnom nepoznati jer su počevši od osamnaestog stoljeća bili nadomješteni vampirima čija se pojava postupno razvila do poznatog Drakule kojeg je ovjekovječio Bram Stoker (1847. – 1912.) u romanu koji se još uvijek iznova izdaje.1 Ovaj roman i dalje nadahnjuje pisce i filmske autore. Fred Saberhagen i James V. Hart čak su 1993. preradili ovu priču u kazališnu predstavu. Za veći dio javnosti vampir je krvopija koji noću napada spavače i polako ih usmrćuje sišući njihovu vitalnu tekućinu. Romani i filmovi dočarali su nam osobu koja navodno zazire od češnjaka i križa kao živog mrtvaca koji se boji dnevnog svjetla. Dok sja Sunce, on se skriva u svojem lijesu ili u sanduku napunjenom zemljom u svojem grobu. Tu on spava otvorenih očiju dok ga štakori brane od svakoga tko mu se približi. Pravi živi mrtvac, vampir blijede kože s izduženim i oštrim očnjacima, grimiznim usnama i dugačkim noktima. Njegove 1 U Engleskoj su dva reizdanja (Oxford, 1983. i London, 1993.), tri u Francuskoj (1989., 1992., 1993.) i jedno u Belgiji (1993.). U Hrvatskoj dva izdanja u prijevodu Damira Žugeca (Stanek, Varaždin, 1999. i Koprivnica, Šareni dućan, 2010.) 7 Povijest vampira su ruke ledene, željeznog stiska. On svoje skrovište napušta praćen zavijanjem pasa ili vukova, a kad uđe u neku kuću, njezine ukućane obuzme obamrlost kojoj se ne mogu oduprijeti. Neki tvrde da se može pretvoriti u muhu, štakora ili šišmiša; da u tom životinjskom obliku može prisluškivati razgovore svojih progonitelja i telepatski komunicirati s drugim vampirima. Može se spuštati zidovima svojeg zamka poput guštera. Ove se pojedinosti temelje na staroj predaji koja nam dolazi iz daleke prošlosti. Stoker ih je prikupio i stvorio mitskog vampira, a iako nadahnut ranijim piscima, nitko prije njega nije dao tako potpun opis. William Polidori usmjerio je žanr djelom Vampir, priča (1819.). Priče o vampirima potpisuju i neka velika imena, kao što su Prosper Mérimée s La Guzla (1872.), Charles Baudelaire, Lord Byron, Samuel Taylor Coleridge, Felix Dahn, Alexander Dumas, Hans Heinz Ewers i Théophile Gautier, da dalje ne nabrajam.2 Filmska povijest vampira počela je 1913. filmom Roberta Vignola Vampir, a nastavlja se uspjehom W. Muranuovim Nosferatu, simfonija užasa (1922.), u kojem žrtva odolijeva vampiru do zore koja ga konačno uništi. Od 1930. do 1940. snimljeno je još sedam filmova o vampirima – dakle, gotovo jedan film na godinu! I kasnije, 1943. nastavlja se taj niz, a nakon 1958. svatko od nas je barem jedanput pogledao Christophera Leea u ulozi vampira. U ozbiljnoj ili komičnoj obradi, poput one Romana Polanskog iz 1967. u filmu Bal vampira, koji je doživio nevjerojatan uspjeh,3 od 1913. do 1970. snimljeno je pedeset osam filmova, što jasno pokazuje da ta tema potiče ljudima vrlo važno pitanje: Što se događa nakon smrti? Film Francisa Forda Coppole Dracula pojavio se u kinima 1992., a sada svatko može kupiti kopiju i gledajući je drhtati od straha u svojem domu. Odmah nakon toga (1994.) slijedila je obrada uspješnice Anne Rice o vampiru Lestatu u filmu Intervju s vampirom Neila Jordana.4 Čini se da je tema neiscrpna pa je kinematografija proizvela mnoštvo odličnih, ali i očajnih 2 Dio priče objavljen je u djelu Histoire de morts-vivants u Parizu, 1977. 3 Prema K. M. Schmidtu, postoji više od šesto pedeset filmova o vampirima od početka kinematografije. 4 Tu je vampir prikazan kao rock idol koji publiku dovodi do nečuvenog ushita. 8 Uvod primjera. Tako smo 1965. našli vampire čak i u tradicionalnom vesternu (Billy the Kid protiv Drakule), godine 1962. oni su uvedeni u starorimsku povijest (Herkul i vampiri), a 1961. pojavljuju se u Mačistu protiv vampira.5 Tko bi mogao osporiti važnost koju ova tema ima u ljudskoj mašti? Sociolozi tumače procvat književnosti i filma s temom vampira kao mješavinu „stvarnih“ tema kao što su bolest, smrt, spolnost i vjera. Nadalje su upozorili na to da su vampiri tema koja se iznova javlja u politici. Od 1741. riječ vampir poprimila je značenje „tiranin koji crpi život svojih podanika“, a Voltaire je tvrdio da su „pravi vampiri redovnici koji žive na račun kralja i naroda“.6 Karl Marx je kapitaliste vidio kao krvopije, a 1970. u filmu Jonathan, vampiri ne umiru Hans W. GeissendÖrfer poistovjećuje Drakulu s pobjedničkim Hitlerom, drugim riječima kaže da su nacističke ideje besmrtne kao i ta čudovišta, dok ih Hans Heinz Ewers u Vampiru (1921.) povezuje sa Židovima. Klaus M. Schmidt točno primjećuje: „Samom svojom prirodom, antikrist Drakula budi brojne negativne i pozitivne asocijacije.“ Uspjeh vampira svakako treba zahvaliti toj moći koja uvijek „pali“; kratka pretraga interneta pronalazi više od dvjesto pedeset portala i foruma na kojima se diskutira o njima.7 Adrese portala posebno su zgodne: „Vrt vampira“, „Svijet vampira“, „Vampirska jazbina“, „Vampirsko blato“ i tako dalje. Pretraživanjem interneta saznajemo da postoji Transilvanijsko društvo Drakula koje objavljuje bilten naslova Internetski tromjesečni glasnik vampira, a postoje i noćni klubovi na temu vampira. Ukratko, ljubitelji jezovitih kurioziteta imaju širok izbor. Zastrašujući lik zbog svojih nedokučivih svojstava, vampir stoljećima zaokuplja maštu i potiče znanstvenike da nađu zadovoljavajuće objašnjenje njegovih posmrtnih lutanja. Još je 1679. Philippe Rohr posvetio raspravu mrtvima koji se hrane u svojim grobovima, temi kojom su se kasnije (1732.) bavili Otto i Michaël Ranft (1743.). Ranft 5 O tome izvrsna studija Margit Dorn, Vampirfilme und ihre sozialen Funktionen, Frankfurt, Bern, Las Vegas, 1994. 6 Voltaire (Euvres competes, sv. 20, Pariz, 1879., str. 550). 7 Na ostalim pretraživačima pronalazimo nekoliko tisuća portala. 9 Povijest vampira je nastojao razlučiti vampirizam i noćne more i smatrao je da se radi o priviđenjima potaknutima bujnom maštom. Drugi su autori nastavili tu vječnu raspravu; Gottlob Heinrich Vogt, Christoph Pohl i anonimni pisac koji je svoje tekstove potpisivao kao „weimarski doktor“, posvetili su se razmatranju navodnoga posmrtnog neraspadanja tijela vampira. To svojstvo izazvalo je teološki problem; u teoriji, jedino tijela izopćenika nisu bila podložna raspadanju. Johann Christoph Harenberg je 1733. godine pomno razmotrio taj problem, a 1738. markiz Boyer d’ Argens analizirao je primjere vampirizma. Vjerovanju u vampire davala su podlogu i izazivala poplavu učenih rasprava službena izvješća poput onih što su ih u Beogradu 1732. objavili bojnik aleksandrijske pukovnije Büttener i J. H. von Lindenfels o vampirima u srpskom gradu Medveđi ili onoga što ga je iste godine u Berlinu objavilo Prusko kraljevsko znanstveno društvo. Učenjaci su u tim izvješćima nalazili podatke koje bi onda raščlanjivali unedogled, a 1746. Dom Augustin Calmet, benediktinski redovnik iz Senonesa sažeo je sve rasprave o toj temi u djelu Dissertation sur les apparitions des espirits et sur les vampires ou les revenants de Hongrie, de Moravie (Rasprava o pojavi duhova i o vampirima ili povratnicima u Mađarskoj i Moravskoj), prevedenom na njemački 1751., s mnogim kasnijim izdanjima.8 Prema Calmetu, vampirizam je bio posljedica pothranjenosti stanovnika Balkana što je davalo krila njihovoj mašti. Ta racionalistička i pozitivistička objašnjenja potaknula su članak koji je Voltaire posvetio vampirima u svojem Filozofskom rječniku, oko 1770. godine. Ukratko, uz izravno svjedočenje mjesnih kroničara, Europa je od početka osamnaestog stoljeća bila poplavljena neprestanim tijekom informacija o toj temi. Zahvaljujući toj poplavi, uz djela koja smo već naveli, dobili smo nekoliko velikih književnih radova poput Goetheove Korintske nevjeste.9 8 Calmet je utjecao i na autore popularnih romana devetnaestoga stoljeća, na primjer Ponson du Terrail, u kojem junak u djelu La Baronne Trépassée (Umrla barunica) izgovara: „Trebalo se suočiti s jednim od tih čudovišta poznatih u Mađarskoj i Češkoj koje nazivaju vampirima i o kojima je redovnik, otac Dom Calmet, da budemo precizni, prije nekih dvije ili tri godine napisao predivnu knjigu...“ 9 W. Schemme, „Die Braut von Korynth; von der literarischen Dignität des Vampirs“, Eirkendes Wort 36 (1986.), str. 335-346. 10 Uvod Sve to pisanje poticalo je maštu suvremenika, ali je istodobno bilo uzrokom krivog i pogrešnog tumačenja starog vjerovanja i izvorom nametnutih stavova i, što je važnije, dovelo je do tumačenja raznih neobičnih oblika smrti isključivo vampirizmom. Knjige koje su desetljećima bile posvećene tim krvopijama nisu učinile ništa da im vrate njihovu izvornu pojavu. One su naizgled namijenjene širokoj javnosti, onoj istoj koja nadire na predstave da bi u sigurnosti drhtala od strave. Te su knjige s većim ili manjim uspjehom podržale nametnute stavove, a rijetke su nepristrane rasprave koje opisuju pojave i analiziraju ih, a da ne padnu u iracionalnost ili ne potraže pomoć u parapsihologiji ili psihijatriji. Cilj je ove knjige na temelju izvornih svjedočanstava demistificirati temu, otkriti staro vjerovanje predaka i stanje duha u kojem je ukorijenjeno vjerovanje u vampire. Po mojem mišljenju, ta veza sa stvarnošću, čak i kad je ta stvarnost daleko od naše pa nam je vrlo teško razumjeti razloge i stanje duha naših predaka, najvažniji je čimbenik već i zbog svoje antropološke dimenzije. Vampir pripada onom krivo tumačenom dijelu ljudske povijesti. On ima ulogu i namjenu – nije se on jednostavno pojavio ni iz čega u sedamnaestom ili osamnaestom stoljeću! On je dio složenog tumačenja života i smrti koje je preživjelo do današnjih vremena, iako u skučenijem obliku od onog iz daleke prošlosti – prošlosti koju ljudi često poistovjećuju s mračnim srednjim vijekom, onim nazadnim i neukim vremenima koja je dokinuo razum i prosvjetiteljstvo. Ipak nas čudi da su se upravo u stoljeću prosvjetiteljstva vampiri proširili poput epidemije u sve krajeve. Nije li to neobično? U nastojanju da se duhovi prosvijetle, kao da je bilo potrebno da se stara vjerovanja ponovno razmotre i raščlane kako bi se pokazalo da su besmislena. Dakako! No učinak je bio samo djelomičan, a razlozi su učvrstili mišljenja onih koji su već ionako smatrali da su stara vjerovanja posljedica prenadraženih osjetila, optičkih varki ili neobuzdane mašte. Vampiri međutim nisu nikada prestajali opčinjati žive jer nesumnjivo predstavljaju „pukotinu u građevini znanstvenih saznanja koja je tako čvrsta da bi naizgled morala odoljeti napadima nemogućeg“, kao što kaže Roger Caillois. 11 Povijest vampira Simbol grubog i skrovitog prodora smrti i onoga poslije nje u svijet koji ih isključuje, vampir predstavlja nelagodu izazvanu narušavanjem reda, pukotinu, nedosljednost ili proturječje. Léon Gozlan, pisac priča u nastavcima, dobro je to izrazio 1861.: „... ali vampiri ne pripadaju nikakvom redu ili razredu niti im je mjesto među stvorenjima. Oni nisu ni smrt ni život, oni su smrt koja poprima izgled života; ili, još bolje, oni su zastrašujuća prikaza i jednog i drugog. Mrtvi ih s užasom odbacuju noću, a i živi ih se ništa manje ne boje.“10 Ukratko, oni su prezreni i izgnani i gotovo bismo mogli žaliti njihovu nesretnu sudbinu. Zar u tekstu Paula Févala ne kaže vampirica Addhéma: „Ubij me, ubij me, molim te u ime Oca, Sina i Duha Svetog! Moja najgora nesreća bila bi da preživim ovu smrt i umrem u ovom životu.“11 U djelu La Ville vampire (Grad vampira) iz 1875. godine Féval opisuje ove uznemirujuće likove kao „čudan narod kojeg je božje prokletstvo smjestilo na lice zemlje, a čiji su pripadnici, napola demoni a napola duhovi, istovremeno i živi i mrtvi, lišeni potomstva, ali također i povlastice umiranja“.12 Moramo dodati koju riječ o izvorima. Pošavši od rasprava osamnaestog stoljeća koje raščlanjuju priče o vampirima posegnuli smo za izvornim zapisima na kojima se takva razmatranja zasnivaju. Neke od njih naći ćete u Dodacima. To su uglavnom izvaci iz lokalnih kronika, novina i onome što se često pogrešno naziva „legendama“. Takozvane legende zapravo su sjećanja, dakle priče o događaju koji je smatran vrijednim da se prenese potomstvu jer svojom iznimnom i neobičnom prirodom izaziva nelagodu i nemir. Takav događaj može poslužiti kao primjer opasnosti koja prijeti od zlih mrtvaca ili može poučiti zajednicu o sredstvima kojima se može obraniti i osloboditi napasti. Legenda nije priča; pripovjedač prihvaća prošlu ili sadašnju stvarnost događaja koje spominje, koji i tada kada se 10 L. Gozlan, „Le Vampire du Val-de-Grâce“, obj. u La Presse 12. lipnja 1861. 11 P. Féval, Les Drames de la mort, 1. La Chambre des amours; 2. La Vampire, Paris, 1865., str. 241. 12 P. Féval, La ville vampire, aventure incroyable de Mme Anne Radcligge, Pariz, 1875., str. 250. 12 Uvod čine nadnaravnima imaju korijene u stvarnom životu.13 Legenda podupire sustav vjerovanja koji se na nju nadovezuje. Kad se radi o mrtvima, taj je sustav osobito razgranat i još uvijek nije potpuno nestao; neke zemlje srednje Europe prave su riznice starih vjerovanja. Budući da su mnoge rasprave posvećene Drakuli, utjelovljenju suvremenog mita, predstavljam ovdje sve pojedince koji su obuhvaćeni općim nazivom vampir i prikazujem ih s motrišta stanja duha njihova vremena, provodeći tako arheološku analizu mita koji je stvorilo devetnaesto stoljeće nakon dugog sazrijevanja čiji ćemo razvoj slijediti.14 Tako ćete otkriti nevjerojatan svijet kojem su romani samo blijedi odraz – pa i onda kad zadivljuju dodavanjem motiva, psihologije osoba, napetošću i tumačenjima koja su katkad filozofska ili vjerska. 13 Vidi u Les Sources régionales de la Savoie, J. Cuisenier, Pariz, 1979., str. 613. 14 Bavit ćemo se samo europskim vampirima, a za ostale vidi M. Summers, The Vampire, his kith and kin, New York, 1960. Podsjećamo i na hebrejsku Lilith, indijske Pisachas i vedske Gandharvas. 13 Prvo poglavlje MIT O VAMPIRIMA Kad moždinu svu mi isisa iz kosti, Okrenuh se k njojzi u iznemoglosti Da joj cjelov dadem, ali vidjeh tada Mješinu ljepljivu, gnojnu, punu smrada! Baudelaire (Preobražaji vampira) 1. Pisci utemeljitelji Tri su engleska pisca utemeljitelji suvremenog mita o vampirima: dr. John William Polidori (1795. – 1821.), J. Sheridan Le Fanu (1814. – 1873.) i Bram Stoker. Prva dvojica pridonijela su porastu zanimanja za vampire, ali treći je autor doslovno oblikovao današnji lik vampira. Tlo je pripremio književni pokret gotičkog romana koji je započeo Horace Walpole romanom Otrantski zamak (1764.) ponovno uvevši elemente krajobraza kojima obiluju priče o vampirima: stare zamke koji propadaju, ruševne kapelice, zapuštena groblja… John William Polidori U knjizi objavljenoj 1819. Polidori je prikazao sliku zastrašujućeg stvora koji se pojavio na zimskoj zabavi u Londonu: Lord Ruthven bio je bešćutan gospodin hladnih sivih očiju i blijede kože, koji je izgledao kao da želi izazivati tjeskobu i kod neozbiljnih stvorenja. Njegova je snaga bila nadčovječna, a kad je podlegao gangreni, zatražio je da 15
© Copyright 2024 Paperzz
