NATPRIRODAN
Život Williama Branhama
KNJIGA 3
Čovjek i njegovo poslanje
(1946. – 1950.)
Autor:
Owen Jorgensen
Prijevod:
www.biblijski-vjernici.com
Ova je biografija drugačija od bilo koje knjige koju ste
ikada prije čitali...
"Brate Moore, brate Lindsay, sjećate li se te
vizije koju sam vam rekao u Americi, one o dječaku
koji je uskrsnuo iz mrtvih? Otvorite svoje Biblije i
pročitajte mi što piše o tome na praznoj stranici."
Jack Moore je brzo otvorio svoju Bibliju i na
brzinu pročitao što je zapisao prije dvije godine...
"Smeña kosa, smeñe oči... izmeñu osam i deset
godina starosti... siromaški odjeven u stranu
odjeću... unakažen od nesreće... zemlja s naslaganim
stijenama i zimzelenim biljem – brate Branhame,
ovo zasigurno odgovara opisu."
"To je on," potvrdio je Bill. Srce mu je jako
lupalo od uzbuñenja kada se sjetio ishoda vizije. "I
ovako govori Gospod: 'Ovaj će se dječak vratiti u
život.'"
Gordon Lindsay je uzdahnuo u nevjerici. "Hoćeš
mi reći da će ovo raskomadano dijete ponovno
disati? Kako je to moguće?"
Bill je hrabro izjavio: "Ako ovaj dječak ne bude
živ u sljedećih nekoliko minuta, možete mi zakačiti
znak na leña s natpisom da sam lažni prorok."
Upravo ćete pogledati u područje natprirodnog...
NATPRIRODAN
Život Williama Branhama
_____________________________
KNJIGA 3
Čovjek i
njegovo poslanje
(1946. – 1950.)
_____________________________
Autor:
Owen Jorgensen
Prijevod:
www.biblijski-vjernici.com
IZDAO:
Tucson Tabernacle
2555 North Stone Avenue
Tucson, Arizona 85705
SAD
PRIJEVOD:
www.biblijski-vjernici.com
______________
www.messagehub.info
www.vjerujznaku.com
www.biblijski-krscani.com
Posveta
Negdje na svijetu iskreni tinejdžer traži odgovore
na pitanja poput:
Postoji li zaista Bog? Ako postoji, tko je On? I gdje
je? I je li tom Bogu stalo do mog života?
Tebi, mladi istraživaču, posvećujem ovu knjigu.
Jer sam nekad to bio ja.
Sadržaj
Posveta ....................................................................................... V
Predgovor autora ...................................................................... IX
Sažetak druge knjige .............................................................. XIII
KNJIGA 3: Čovjek i njegovo poslanje
31. Čudan san slijepca ................................................................... 3
32. Izazov mentalno poremećene osobe ...................................... 10
33. Osmodnevni red za molitvu ................................................... 20
34. Šok nakon povratka kući ....................................................... 33
35. Odbio ček od 1,5 milijuna dolara........................................... 40
36. Vjera Apača ........................................................................... 50
37. Anñelov ukor ......................................................................... 57
38. "Molitveni red čuda".............................................................. 63
39. Stjenjak u Coloradu ............................................................... 71
40. Veliki test ............................................................................... 78
41. Poveznica s Bosworthom ....................................................... 89
42. Skršen i oporavljen .............................................................. 101
43. Pojava drugog znaka ............................................................ 111
44. Shvaćanje svoje službe ........................................................ 119
45. Fenomeni u Fort Wayneu .................................................... 134
46. Anñeo fotografiran u Houstonu ........................................... 150
47. Nightingalin očajnički let .................................................... 168
48. Uskrsnuće mrtvog dječaka prema viziji............................... 176
49. Prijatelji i neprijatelji ........................................................... 192
50. Peračica rublja prizemljuje njegov let ................................. 204
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA VII
VIII
NATPRIRODAN život Williama Branhama
51. Objašnjenje vizija ............................................................... 209
52. Orao uz tok rijeke Troublesome ......................................... 217
Autorovo objašnjenje ................................................................ 227
Izvori i literatura ....................................................................... 229
Indeks ........................................................................................ 229
Informacije o knjigama ............................................................. 244
Narudžba knjige ........................................................................ 248
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA VIII
Predgovor autora
3. KOLOVOZA 1993. GODINE, anñeo Gospodnji došao je u
moju kuću te mi progovorio o knjizi koju sada držite u rukama.
Da pojasnim...
1974. godine, kad sam imao dvadeset i jednu godinu, oženio
sam divnu kršćanku po imenu Marguerite. Petnaest smo godina
zajedno radili i poučavali našu djecu o milosti Isusa Krista. Onda
se dogodilo nešto neviñeno. Pretpostavljam da se radilo o krizi
srednjih godina. Iz ne znam kojeg razloga, Marguerite se pitala je
li nešto propustila u životu. Vratila se u školu i nakon tri godine
postala viša medicinska sestra. Dok je studirala, polako je odlazila
od Krista u svijet. U jednom je trenutku njezino skretanje prešlo
mjeru, što je unijelo nemir u naš brak.
1991. godine Marguerite je upisala sveučilišni studij kako bi
postala asistent liječnika. Kad je diplomirala u siječnju 1993.
godine, ja sam upravo završavao nacrt Knjige 3: Čovjek i njegovo
poslanje. U zadnjem poglavlju treće knjige napisao sam sažetak
spajajući najzanimljivije dijelove ranog života Williama
Branhama. Iako sam na ovoj biografiji radio pet godina, moja
supruga nije pročitala niti jednu stranicu. Najedanput sam poželio
da ona posluša sažetak. Nerado je sjela i poslušala. Kad sam
prestao čitati, ona je počela plakati. Rekla je: "Owene, nisam
htjela pročitati tvoju knjigu jer sam se bojala da ću se, čim to
učinim, uvjeriti da je to istina. I sad se to dogodilo. Želim se
vratiti Isusu."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA IX
X
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Sažetke prve, druge i treće knjige završio sam do srpnja.
Tada sam se suočio s pitanjem koje me mučilo zadnjih pet
godina: kako knjigu ponuditi ljudima koji bi je htjeli pročitati?
Cijelo vrijeme planirao sam je sam tiskati, ali sam sada bio
duboko u dugovima zbog godina školovanja svoje supruge. U
očekivanju sugestija, poslao sam nekoliko poglavlja nekolicini
ljudi za koje sam smatrao da bi mogli savjetima pomoći.
Ovim se vraćam na anñelov posjet. Margueritina zadnja
godina školovanja fizički ju je iscrpila. Naporan raspored ju je
umorio što joj je oslabilo imunološki sustav. Zadnju je godinu
često bolovala od prehlade, bronhitisa, upale pluća i čira, a i
čestih migrena. Nikako nije ozdravljala iako nismo mogli uprijeti
prstom u izvor problema.
3. kolovoza 1993. godine, Marguerite se ustala u 9:30. Tog
jutra moja kći trebala ju je odvesti kod liječnika. Marguerite je
rekla: "Betsy, pozovi tatu. Moram mu nešto reći prije nego
odemo."
Ja sam radio u susjednoj prostoriji u trgovini na farmi. Kad
sam ušao u kuću, Marguerite je uzbuñeno rekla: "Owene, upravo
me posjetio anñeo Gospodnji!" To mi je privuklo pažnju. U
devetnaest godina našeg braka nikad prije nije vidjela nešto
slično. Nastavila je: "To nije bio san, ili je bio san drugačiji od
svih koje sam sanjala do sada. Bila su dva ñavola i imali su
imena. Jedan se zvao Illsa, a drugi Samona. Tamo je takoñer
stajala medicinska sestra koju poznajem, a ona sama za sebe tvrdi
da je kršćanka. Ova je medicinska sestra prijatno čavrljala s ta dva
ñavola. Ležala sam na krevetu sličnom operacijskom stolu na
hitnom odjelu u bolnici. Nisam mogla govoriti, ali me medicinska
sestra mogla vidjeti i ja sam joj mogla davati motove. S moje je
jedne strane stajao brat Branham, a s druge anñeo Gospodnji. Brat
Branham je rekao medicinskoj sestri: 'Dobro pripazite na ovu
ženu jer je ona Božja kći.'"
Marguerite je ovaj dio uzbuñeno naglasila. Otkako se vratila
Isusu Kristu prije sedam mjeseci, Sotona ju je neprekidno
podsjećao na prijašnje pogreške i mučio sumnjama u njezino
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA X
Predgovor autora
XI
spasenje. Sada je uzviknula: "Owene, ja sam spašena! Znam da
sam spašena!"
Rekao sam: "Marguerite, želim da to zapamtiš dok si živa.
Nikad više nemoj sumnjati u svoje spasenje."
"Zapamtit ću," složila se i nastavila, "anñeo mi je rekao: 'Idi
reci Owenu što si vidjela. Reci mu da će dobiti novac.'
Medicinska sestra je pitala: 'Novac za što?' Ja u viziji nisam
mogla govoriti, tako da sam gestikulirala kao da čitam knjigu.
Medicinska sestra je pitala: 'Je li novac za knjigu?' Anñeo je
odgovorio: 'Da, a pomoći će mu dva čovjeka sa zapada.'"
Marguerite je dodala: "Owene, vidjela sam kako se tisuće raduju
zbog ove knjige."
Kad je dovršila priču, ja sam otišao natočiti benzin u
automobil na crpku na farmi. Nakon nekoliko minuta kćer me
vriskom pozvala da se odmah vratim. Marguerite je pala u
nesvijest. Odnijeli smo je u auto. Uskoro je ležala na
operacijskom stolu na hitnom odjelu u bolnici, meñutim, bilo je
prekasno.
Marguerite je imala samo četrdeset godina. Liječnici nisi
pronašli medicinske razloge zbog kojih je umrla. Jednostavno,
došlo je njezino vrijeme za odlazak. Zato što je bila Božje dijete,
Bog je čekao dok njezina duša nije bila spremna prije nego ju je
pozvao kući. Vjerujem da je Marguerite upravo pred smrt
pogledala duhovnu dimenziju i rekla mi što je vidjela. Pitam se
jesu li Illsa i Samona bili demoni koji su je pokušali odvući od
Krista te je, pošto nisu uspjeli, mučili infekcijama, migrenama i
sumnjom. Možda su bili tamo na kraju kako bi vidjeli da su
izgubili bitku. Isus Krist je pobijedio – Marguerite je bila spašena.
Što se tiče anñelove poruke, znam da je ona bila za mene. Koju
sam veću utjehu mogao dobiti od te da mi anñeo kaže kako ću
ponovno vidjeti svoju ženu?
Onog dana kad smo sahranili Marguerite, nazvao me brat
Pearry Green, pastor Tucson Tabernaclea iz Arizone. Svidjelo mu
se poglavlje koje sam mu poslao i htio je pročitati cijeli rukopis.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA XI
XII
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Kasnije je ponudio tiskati i distribuirati Natprirodan život
Williama Branhama preko Tucson Tabernacle Booksa.
Ispunile su se riječi koje je anñeo rekao Margueriti. Nadam se
da ćete i vi biti jedan od tisuća ljudi koje je ona vidjela da se
raduju zbog ove knjige. Neka vas Bog blagoslovi dok budete
čitali.
Owen Jorgensen, 1996.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA XII
Sažetak druge knjige
MNOGO GODINA William Branham nije mogao razumjeti svoj
neobičan život. Zašto je on bio jedini propovjednik u
Jeffersonvilleu u Indiani koji je imao vizije? Ostali su ga
propovjednici upozoravali da te vizije dolaze od Sotone, kneza
laži i obmana. Zašto su se vizije uvijek ispunjavale i zašto su
toliko često pomagale ljudima?
U svibnju 1946. godine Billova je zbunjenost dosegla
vrhunac. Izoliravši se u špilju daleko u šumovitim brdima
Indiane, očajnički je tražio odgovor. Nešto poslije ponoći tamu je
otjerao anñeo svjetla. Anñeo je rekao: "Ne boj se. Poslan sam iz
prisutnosti Svemogućeg Boga reći ti da je tvoje roñenje neobično
i život neshvaćen da bi se pokazalo da ti imaš odnijeti dar
božanskog iscjeljenja narodima svijeta. Ako budeš iskren kad se
budeš molio i budeš mogao dobiti da ti ljudi vjeruju, ništa neće
ostati pred tvojom molitvom, čak ni rak. Ići ćeš na mnoga mjesta
po zemlji i molit ćeš se za kraljeve, i vladare i moćnike.
Propovijedat ćeš mnoštvima po svijetu i tisuće će doći k tebi po
savjet. Moraš im reći da njihove misli u nebu govore glasnije od
njihovih riječi."
Bill se pobunio: "Gospodine, ja sam siromašan čovjek i živim
meñu siromašnim ljudima. Kako bih mogao ići po svijetu? I kako
bih mogao postići da budem razumljiv? Ja imam samo
osnovnoškolsko obrazovanje. Možda bi to trebao biti netko
dovoljno obrazovan tko bi mogao govoriti ljudima. Ne bi me
slušali."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA XIII
XIV
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Anñeo je odgovorio: "Kao što su proroku Mojsiju dana dva
znaka da potvrde da je poslan od Boga, tako će tebi biti dana dva
znaka. Prvi – kad uzmeš desnu ruku osobe u svoju lijevu ruku,
moći ćeš detektirati prisutnost bilo koje bolesti uzrokovane
mikroorganizmom po vibracijama koje će se pojaviti u tvojoj
lijevoj ruci. Tada se moraš pomoliti za tu osobu. Ako se tvoja
ruka vrati u normalu, možeš tu osobu proglasiti iscijeljenom. Ako
ne, samo zamoli blagoslov i odi. Pod pomazanjem od Boga,
nemoj pokušavati misliti svoje vlastite misli, bit će ti dano što
reći."
Bill još nije bio uvjeren: "Ali što ako mi i dalje ne budu
vjerovali?"
"Drugi znak je veći od prvoga. Ako ostaneš ponizan i iskren,
dogodit će se da ćeš moći reći po viziji same tajne njihovih srca.
Tad će ti ljudi morati vjerovati. Ovo će pokrenuti Evanñelje u
snazi što će najaviti drugi Kristov dolazak."
Nakon tjedan dana Bill je bio primoran iskušati anñelove
riječi. U srijedu navečer očajan je muž doveo na nosilima svoju
suprugu u nesvjesnom stanju u crkvu. Margie Morgan je bila
toliko zahvaćena rakom da su doktori digli ruke od nje. Kad je
Bill uzeo njezinu malaksalu desnu ruku u svoju lijevu, zglob
njegove šake i donji dio ruke počeli su se trzati kao da je
dotaknuo kraj niskonaponske električne žice. Ruka mu je malo
natekla i postala žarko crvena. Mogao je osjetiti vibracije kroz
ruku. Pognuvši glavu, zamolio je Isusa Krista da iscijeli ženu koja
je umirala. Čim je završio s molitvom, vibracije su prestale i
crvenilo s ruke se povuklo. Nakon tri dana Margie Morgan je
ustala iz kreveta, šetala hodnicima bolnice i molila doktora da je
pusti kući.
Vijest o ovom čudu se brzo proširila i uskoro je William
Branham primio telegram iz St. Louisa, iz Missourija.
Propovjednik Daugherty je želio da Bill doñe moliti se za njegovu
kćer. Tri je mjeseca mala Betty Daugherty bolovala od
tajanstvene bolesti koja je zbunjivala sve njezine liječnike. Bill je
otišao u St. Louis gdje mu je Bog otkrio njezin problem. Bez
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA XIV
XV
Sažetak druge knjige
ikakvog napora, Betty Daugherty je bila iscijeljena. Propovjednik
Daugherty je tada zamolio Billa da se vrati u St. Louis održati
nekoliko sastanaka probuñenja s naglaskom na božansko
iscjeljenje. Bill je pristao. Vrativši se u Jeffersonville, dao je
otkaz u komunalnoj službi u Indiani. Tada se sastao s ñakonima
crkve kojoj je bio pastor i prepustio da ga netko zamijeni iza
propovjedaonice dok je odsutan. Osjetio je da će od sada nadalje
puno radno vrijeme raditi kao evanñelist.
Njegov prvi skup iscjeljenja bio je zapanjujuće uspješan.
Propovijedao je navečer. Nakon svake službe pozvao bi bolesne
da izañu naprijed i okupe se oko propovjedaonice kako bi ih
mogao dotaknuti i moliti za svakoga ponaosob. Čuda su se
dogañala redovito. Ljudi su bili iscjeljeni od ukriženih očiju,
artritisa, kile, tuberkuloze, dijabetesa, srčanih mana, dječjih
paraliza, tumora, rakova, živčanih poremećaja, bolesti želuca, pa
čak i sljepoće. Do završetka probuñenja, Bill se molio za više od
tisuću ljudi. Bio je iscrpljen, ali sretan – i nestrpljiv da mu
Gospod pokaže kamo krenuti dalje.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA XV
KNJIGA 3
Čovjek i
njegovo poslanje
(1946. – 1950.)
William Branham prema fotografiji koja se spominje u
Poglavlju 46 "Anñeo fotografiran u Houstonu" (crtež)
Poglavlje 31
Čudan san slijepca
1946.
NADAHNUTE zadivljujućim iscjeljenjima u St. Louisu, vijesti
su se proširile južnim i zapadnim državama poput čokota koji
pušta grane, s pričom kako je anñeo sreo nepoznatog
propovjednika iz Indiane zvanog William Branham i naredio mu
da odnese dar božanskog iscjeljenja čovječanstvu koje pati.
Nedugo nakon što se Bill vratio kući iz St. Louisa, stigao je
telegram od drugog propovjednika kojeg nije poznavao –
propovjednik Adams iz Camdena, iz Arkansasa, želio je biti
pokrovitelj Billovog tjednog skupa u svom gradu. Bill je pristao
te su dogovorili da će to biti u prvoj polovici kolovoza 1946.
godine.
Pošto Bill nije imao vlastito odijelo, posudio je rabljeno
odijelo od svog brata. Ovo je odijelo bilo nošeno za vrijeme
automobilske nesreće uslijed čega se poderalo na nekoliko mjesta.
Meda je zašila hlače izglačanim zakrpama, dok je Bill zakrpao
veliki raspor na desnom džepu sakoa. Meda je uzela njegove dvije
bijele košulje, pažljivo uklonila šavove s izlizanih kragni,
okrenula kragne i ponovno ih zašila. Bill je spakirao malu torbu,
ubacio je u prtljažnik svog starog Forda i krenuo na jug.
Kad je stigao u Camden, Bill je pozdravio propovjednika
Adamsa pružajući pogrešnu ruku uz objašnjenje: "Oprostite što
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 3
4
NATPRIRODAN život Williama Branhama
pružam lijevu ruku, ali, ona mi je bliža srcu." Zapravo, bilo ga je
sram neurednog zakrpa na džepu sakoa pa ga je želio držati
prekrivenog desnom rukom. To je narednih nekoliko mjeseci
često radio.
Camden, blizu južne granice Arkansasa, imao je oko petnaest
tisuća stanovnika. Ali uskoro nakon početka sastanaka postalo je
očito da ljudi dolaze od svuda s juga. Propovjednik Adams je
iznajmio veliku školsku dvoranu koja je čak i prve večeri bila
potpuno popunjena. Bill je pokušao ohrabriti ljude da vjeruju
Bogu podsjećajući ih da je "Bogu sve moguće", ali je raspoloženje
slušateljstva i dalje bilo formalno i neuvjerljivo. Činilo se kao da
su došli iz znatiželje i da sada sjede sa stavom "dokaži". Bill ih je
nastojao potaknuti na razumijevanje riječima: "Dragi prijatelji, ja
sam samo čovjek, ali vam pokušavam objasniti da je Bog poslao
Svog anñela koji je bio sa mnom."
Za trenutak je Bill osjetio promjenu atmosfere. Mogao je
osjetiti prisutnost koju je osjetio u špilji blizu Tunnel Milla. Očito
je to takoñer osjetilo i slušateljstvo jer su ljudi začuñeno gledali.
Bill je vidio kovitlajući ognjeni krug kako ulazi kroz stražnja
vrata dvorane. "Neću više morati govoriti o tome," rekao je Bill,
"jer on sada dolazi."
Natprirodna je vatra prošla kroz prolaz upravo iznad glava
ljudi. Kroz mnoštvo se raširio uzdah. Žene i djeca su počeli
vrištati, padati ili se izmicati od šoka. Na početku prolaza sjedio
je hromi baptistički propovjednik u invalidskim kolicima. Kad je
Ognjeni Stup prešao preko njega, iskočio je iz svog zatvora na
kotačima i gurnuo invalidska kolica niz prolaz ispred sebe,
proslavljajući Boga što je glasnije mogao. To je izbacilo
skepticizam iz mnoštva.
Tada se jantarno svijetlo kretalo prema naprijed te se
zaustavilo i lebdjelo upravo iznad Billove glave. Propovjednik
Adams je stajao s druge strane propovjedaonice dok je fotograf
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 4
5
Čudan san slijepca
slikao za novine, fotografirajući natprirodno svjetlo. 45 Sljedećeg
je trenutka propovjednik Adams krenuo prema fenomenu kao da
će ga dotaknuti, uz povik: "Vidim ga!" Svjetlo je sve više
blještalo i propovjednik Adams se odmaknuo s privremenom
sljepoćom. Tada je zvijezda nestala.
Od tog se trenutka otopio skepticizam mnoštva te se ostatak
večeri vjera digla poput plime. Bill je zatražio da ljudi koji žele
molitvu stanu u red s jedne strane zgrade. Stotine su ustale te se
zgurale u ispresijecani red. Bill je htio da mu ljudi prilaze s desne
strane jer je mogao osjetiti pritisak anñela Gospodnjeg koji je
tamo stajao. Bill bi lijevom rukom uzeo desnu ruku osobe. Kod
onih koji su bolovali od bolesti uzrokovanih mikroorganizmima,
ruka bi mu svaki put pocrvenjela. Nakon molitve je znao da su
ljudi iscijeljeni ukoliko bi mu se ruka vratila u normalno stanje.
Za one s drugim poteškoćama, vjera je toliko jako pulsirala u
njihovim srcima da je jednostavna molitva u Isusovom Imenu
često bila sasvim dovoljna da se dogodi ono što se prije činilo
nemogućim.
Te su se večeri dogañala čuda u stotinama života. Bill se
molio za jednog po jednog bolesnog dugo nakon ponoći. U
trenutku kad je konačno prestao, lijeva mu je ruka bila toliko
ukočena da ju je, kad se vratio u hotelsku sobu, morao pola sata
držati pod tekućom vodom kako bi mu se u mišiće vratio osjećaj.
Sljedećeg jutra nakon doručka, dok se Bill molio u hotelskoj
sobi, načuo je razgovor ispred svojih vrata. Čovjek je govorio:
"Dobro, samo bih htio nakratko popričati s bratom Branhamom.
Ja sam reporter i nešto mu želim pokazati."
Zaposlenik hotela, zadužen za čuvanje Billovih vrata,
odgovorio je: "Bez obzira tko ste, naredili su mi da ne puštam
nikoga. Sad je vrijeme molitve."
45
Pogledajte 19. sliku u knjizi Gordona Lindsayja: "William
Branham, čovjek poslan od Boga".
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 5
6
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Krenuvši prema vratima, Bill je pozvao reportera neka uñe.
Reporter je nestrpljivo zakoračio. Izvadio je fotografiju i pokazao
ju: "Brate Branhame, pogledajte."
Dok je uzimao fotografiju, Bill je proučavao sadržaj. To je
bila crno-bijela fotografija sa sinoćnjeg sastanka. Bill je vidio
sebe kako stoji iza propovjedaonice. Iznad njega je pulsiralo to
natprirodno svjetlo, a s lijeve je strane stajao propovjednik
Adams.
"Brate Branhame," rekao je reporter, "moram priznati da sam
sinoć počeo kao skeptik. Mislio sam da je cijela priča o anñelu i
iscjeljenju samo psihologija. Ali, ovdje je na slici! Zapazite četiri
ravnomjerno rasporeñena svjetla ispod balkona. To su bila jedina
svjetla iza vas. To znači da svjetlo koje sja iznad i pokraj vas
mora biti natprirodno."
Bill je klimnuo glavom: "Uistinu izgleda poput svjetla koje
sam vidio."
Reporter je rekao: "Ja pripadam baptističkoj crkvi, ali želim
Duha Svetoga kakvog vi imate."
Prije nego je Bill uspio odgovoriti, netko je pokucao na vrata.
Očekujući sobaricu, Bill se iznenadio kad je ugledao direktoricu
hotela. Ušla je i nervozno okretala ključ meñu prstima. Bill joj je
pokazao sliku anñela Gospodnjeg.
"Zbog toga sam i došla k vama," rekla je. "Brate Branhame,
ja sam sinoć bila dolje i takoñer sam vidjela svjetlo. Gledajte,"
izgledala je neurozno, ali kao da se mučila pronaći prave riječi,
"brate Branhame, ja – ja želim biti nanovo roñena."
Kako bi odgovorio, Bill je podigao rolete na prozoru i
pokazao prema brdima izvan grada. "Vidite li ovaj bijeli puteljak
koji se spušta izmeñu borova? Prije nekoliko dana bio sam tamo
oko četiri sata i ustrajno se molio da Bog dopusti da njegov anñeo
posjeti ovaj grad, te da uzburka srca ljudi kao nikad prije. To se
upravo dogodilo. Nije teško biti nanovo roñen. Stvar je u
jednostavnom predavanju svog života u potpunosti Isusu Kristu."
Njih su troje kleknuli na pod u hotelskoj sobi te su oboje,
direktorica i reporter, bili nanovo roñeni u Božju obitelj.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 6
7
Čudan san slijepca
Nakon sat vremena na vrata je došao mladić s telegramom od
drugog propovjednika, g. Browna, koji je pitao Billa da doñe
održati sastanke u Little Rock u Arkansasu. Mladić koji je donio
telegram zastao je na hodniku kao da želi još nešto reći. Bill ga je
pitao treba li još nešto. Mladić je rekao: "Moj je otac četiri godine
imao probleme s leñima. Sinoć je bio iscijeljen i danas je
drugačiji. Sad kao da imam novog tatu. I ja želim upoznati Isusa."
"Blagoslovljeno tvoje srce, sine. Uñi i zatvori vrata. Možeš
pronaći Isusa upravo ovdje. Nije teško."
Mladić je kleknuo, skinuo kapu i stavio je na pod, te predao
svoje srce Kristu.
Kroz ostatak tjedna u Camdenu, rastao je broj ljudi kako su
ljudi svjedočili prijateljima i susjedima o iscjeljenjima te ih
nagovarali da se sami doñu uvjeriti u to da je Bog posjetio njihov
grad s anñelom. Iz večeri u večer, Bill se molio za beskrajne
redove ljudi i nakon ponoći. Do Billove zadnje službe iscjeljenja
tog tjedna u nedjelju, osjećao se iscrpljeno.
Propovjednik Adams je prepustio Billu da u nedjelju ujutro
propovijeda u lokalnoj crkvi. Pošto je to trebala biti samo služba
bez molitvi za bolesne, Bill je osjećao da za to ima dovoljno
snage. Naravno, došlo je više ljudi nego je crkva mogla primiti.
Nakon službe, četiri su snažna policajca pomogla Billu i
propovjedniku Adamsu proći kroz mnoštvo do pastorovog
crvenog automobila. Ljudi su se naguravali kako bi vidjeli Billa.
Neki su ga pokušali dodirnuti dok su ih službenici pokušavali
zadržati. Billovo se srce lomilo dok je gledao hrome i majke s
bolesnom djecom kako stoje na laganoj kiši u potrazi za
iscjeljenjem. Htio je dotaknuti svakoga i moliti se za svakoga dok
mu dah ne napusti tijelo, ali je znao da ne može. Nakon kratkog
odmora čekale su ga obveze u Little Rocku.
U žamoru mnoštva Bill je čuo kako netko viče: "Smiluj se!
Smiluj se!" Pogledao je i zapazio stari crnački par gdje stoji na
brežuljčiću iza crkve – daleko od mnoštva bijelaca. (U to su
vrijeme na jugu na snazi bili zakoni Jima Crowa koji su
zabranjivali crncima miješnje s bijelcima na javnim mjestima.)
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 7
8
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Ovaj je stari crnac držao kapu u ruci, puštajući da mu kiša pada
po tankom obruču sijede kose na glavi. Nastavio je svoju žalosnu
melodiju: "Milost! Milost! Smiluj se!"
"Jadan," pomislio je Bill dok je prolazio. Odjednom je zastao
i ponovno pogledao starca. Dogañalo se nešto neobično. Bill je
mogao osjetiti nekakav pritisak na koži. Bio je to dobar, a ne loš
osjećaj, te je Bill osjetio kako je povezan s tim crncem koji ga je
dozivao s vrha brežuljka. Bill je krenuo prema starcu.
Jedan ga je od policajaca iz osiguranja pitao: "Kamo idete,
propovjedniče?"
"Duh Sveti želi da odem k tom crncu," odgovorio je Bill.
Službenik ga je upozorio: "Nemoj to učiniti, dečko. Dok te
svi ovi bijelci dozivaju, izazvat ćeš galamu na rasnoj osnovi. Ovo
je jug."
Bill je otklonio opasnost: "Bez obzira na vaše zakone, Duh
Sveti me šalje da razgovaram s tim čovjekom."
Četiri su policajca slijedila Billa do malog brežuljka na kojem
su stajali crnac i njegova žena. Dok se Bill približavao, čuo je
kako žena govori čovjeku: "Dragi, evo pastora."
Bill se približio dok su službenici formirali krug oko njega
kako bi spriječili mnoštvo. "Mogu li vam pomoći, striko?" pitao
je Bill.
Čovjek je, kako bi ga pogledao, okrenuo glavu u pogrešnom
smjeru. Bill je shvatio da je starac slijep. Čovjek je zamuckivao:
"Jesi – jesi li ti pastor Branham?"
"Da, striko."
Starac je podigao ruke i lagano pogladio Billa po licu. "O, ti
si mladić."
"Nisam toliko mlad," rekao je Bill. "Imam trideset i sedam
godina."
"Pastore Branhame, možeš li me samo minutu poslušati?"
"Samo izvolite, striko."
"Oslijepio sam prije deset godina. Živim oko 320 km odavde.
Nikad u svom životu nisam čuo o tebi do jutros. Oko tri sata sam
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 8
9
Čudan san slijepca
se probudio u sobi. Naravno, ništa nisam vidio, ali dok sam
gledao, ispred sebe sam mogao vidjeti svoju majku. Ona je davno
umrla, ali dok je bila živa, vjerovala je kao ti. Moja majka u svom
životu nikad nije lagala. Ovog je jutra stala i govorila: 'Drago
dijete, ustani, obuci se i idi u Camden, u Arkansas. Pitaj za
čovjeka koji se zove pastor Branham i bit će ti vraćen vid.' Zato
sam ovdje, pastore. Možeš li mi pomoći?"
Osjećajući bol u srcu od sažaljenja, Bill je stavio ruke na oči
starca i pomolio se: "Nebeski Oče, ne razumijem kako mu je u
snu došla majka, ali Te molim u Imenu Isusa da mu vratiš vid."
Mnoštvo se naguravalo. Policajci su se mučili odgurati ih.
Bill je znao da čim prije mora doći do automobila te se okrenuo
kako bi otišao.
Starac se nasmijao i klimao glavom dok je mirno i
zadovoljno ponavljao: "Hvala Ti, Gospode, hvala Ti."
Supruga ga je pogledala širokih očiju: "Dragi, vidiš li?"
"Naravno da vidim. Rekao sam ti da ću vidjeti ako doñem
ovdje. Pogledaj." Pokazao je u pravcu automobila prema kojem je
išao Bill. "Vidiš li taj automobil tamo? On je crven."
Njegova je supruga povikala: "O, Isuse!" dok su se radosno
grlili.
Sužavajući zaštitni prsten, četiri su policajca jedva otpratila
Billa kroz uzbuñeno mnoštvo do sigurnosti crvenog automobila.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 9
Poglavlje 32
Izazov mentalno poremećene
osobe
1946.
NAKON CAMDENA, William Branham je održao tjedni skup u
Pine Bluffu, u Arkansasu, i nakon toga otišao u Little Rock,
glavni grad te države. Propovjednik Brown je iznajmio veliki
auditorij blizu zgrade parlamenta. Do tada se Billov ugled toliko
raširio usmenom predajom da je mnoštvo koje je posjetilo
sastanke u Little Rocku bilo veće od mnoštva u Camdenu.
Auditorij se ubrzo potpuno popunio, a mnogi su ostali vani.
Prve je večeri Bill objasnio anñelovo poslanje te iznio
svjedočanstva iz Camdena i Pine Bluffa. Tada je zatražio da svi
koji žele molitvu stanu u red njemu s desne strane. Odjednom su
ustale stotine i postepeno, uz mnogo gužve, formirale red.
Orguljaš je ponavljao melodiju "Samo vjeruj", dok su ljudi jedan
po jedan prilazili po molitvu.
Kad bi osoba stala pred njega, Bill bi uzeo desnu ruku
bolesnika svojom lijevom rukom. Ako je osoba bila bolesna, Bill
bi odmah osjetio vibracije u ruci poput slabe električne struje.
Tada bi mu ruka pocrvenjela kao da je zaražena i po poleñini bi se
pojavile male bijele kvržice. Prema uzorku ožiljaka Bill je mogao
reći od čega osoba boluje. Govorio je u mikrofon kako bi
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 10
Izazov mentalno poremećene osobe
11
slušateljstvo moglo čuti. Ustanovio bi problem: čir, tuberkuloza,
rak i sl. Njegove su dijagnoze uvijek bile točne. Tada bi se
pomolio i ukoravao demone u Ime Isusa Krista. Čim bi demoni
napustili bolesnika, Billova bi ruka opet postala normalne veličine
i boje. Tada bi bolesnika proglasio iscijeljenim i nastavio sa
sljedećom osobom u redu.
U tim bi trenucima često iz usta promatrača pobjegao
spontani uzdah divljenja. Ovi ljudi nisu nikada vidjeli nešto
slično. Ovdje je bio vidljiv dokaz Boga meñu njima. To je ganulo
mnoge da iz poštovanja puste suzu.
Bill je bio zadivljen svojim darom poput svih ostalih. Prije
ovog poslanja, nije mu nikad palo na pamet da mikroorganizmi
vibriraju životom. Sada ne samo da je osjećao vibracije, već je
mogao promatrati fizičku reakciju koju su izazivale u njegovoj
lijevoj ruci – crvenilo i bijele kvržice koje su stvarale uzorak
ovisno o bolesti. Što je više Bill koristio ovaj dar, više je učio o
demonima. Na primjer, do sad je shvatio da je razlog zbog kojeg
se kvržice na poleñini njegove ruke miču taj što se demonski
život bolesti uznemiri zbog prisutnosti anñela.
Duhovni značaj ovih bakterijama ili virusima uzrokovanih
vibracija postajao je sve jasniji. U slobodno je vrijeme izmeñu
službi Bill ponovno i ponovno čitao Novi zavjet, pokušavajući
shvatiti Isusovu, Petrovu i Pavlovu službu iscjeljenja (i tako
shvatiti vlastitu). Povezujući citate Pisma sa svojim poznavanjem
moderne medicine, činilo mu se kao da se bolesti sastoje od dva
dijela – fizičkog i duhovnog. Fizička razina bile su bakterije ili
virusi koje je medicina mogla vidjeti kroz mikroskop. Ali odakle
su došle bakterije i virusi? Zasigurno ne od Boga. Bakterije i
virusi izvlačili su život od Bogom danog života osobe koju bi
napali. Čitajući biblijske slučajeve o Isusovoj službi iscjeljenja,
Bill je shvatio da su bakterije i virusi fizički dio demonskih sila.
Upravo kao što se svako živo biće sastoji od fizičkog i duhovnog
dijela života, tako je i s bolestima. Liječnici su se usredotočili na
fizičku bolest, dok se Bill bavio demonologijom. Znak u njegovoj
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 11
12
NATPRIRODAN život Williama Branhama
ruci je hvatao vibracije demonskog života koji je napadao Bogom
dani život ljudskog bića.
Bill je znao da to što mu je ruka otekla ne može nikoga
iscijeliti, ali je moglo podići vjeru. Natprirodno otkrivanje bolesti
moglo je podići vjeru osobe do razine da on ili ona povjeruje
Bogu za iscjeljenje. Isus je rekao: "Ako možeš vjerovati, sve je
moguće onomu koji vjeruje." 46 Ali, Isus je bio taj koji je
iscjeljivao – onda i sada.
Naravno, natprirodan znak nije bio potreban za otkriti
problem svake osobe. Neki su problemi bili očiti. Jedan je čovjek
imao veliku, crvenu gušu koja mu je izrasla na vratu. Čim je Bill
zamolio Isusa da iscijeli čovjeka, guša je pobijelila, pala na pod i
otkotrljala se Billu pod noge. Reporter za novine snimio je
fotografiju te se sutradan slika ovog čuda našla na naslovnici.
Jedan je hromi starac, koji je godinama hodao uz pomoć
štaka, iscijeljen pred svima te je otišao s bine noseći štake iznad
glave dok je proslavljao Isusa Krista. Sljedeće večeri kad je
počela služba, ovaj je čovjek sjedio u prednjem dijelu s natpisom
na leñima: ISUS KRIST ISTI JE JUČER, DANAS I ZAUVIJEK.
Kad je Bill izašao na binu, ovaj se čovjek ustao i povikao: "Ej,
propovjedniče, nešto bih te pitao."
Bill je prepoznao čovjeka. "Što to, striko?"
"Ja sam nazaren, a kad sam te prvi put slušao kako
propovijedaš mislio sam da si i ti nazaren. Ali kad sam vidio
koliko je pentekostalaca na sastancima, pomislio sam da si
zasigurno pentekostalac. A onda sam čuo da si rekao da si baptist.
Ne razumijem."
"To je jednostavno, striko," odgovorio je Bill. "Ja sam
pentekostalac-nazaren-baptist." Nakon što se mnoštvo prestalo
smijati na ovu malu šalu, Bill je rekao: "Ozbiljno, ja samo
predstavljam Gospoda Isusa Krista i Njegovu milost. Pismo kaže
46
Marko 9, 23; takoñer Matej 19, 26; Marko 10, 27; Luka 1, 37
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 12
Izazov mentalno poremećene osobe
13
da smo jednim Duhom svi kršteni u jedno tijelo i postajemo jedan
narod. 47 Isus nas neće pitati jesmo li metodisti ili baptisti. On će
nam suditi prema onome što nam je u srcima."
Iz večeri u večer, slijevale su se stotine ljudi po molitve. To
je opterećivalo Billovo tijelo budući da se molio za bolesne i one
u nevolji do jedan, dva, čak i tri sata ujutro. Propovjednik Brown
bi ga ukočenog i iscrpljenog vodio do hotelske sobe gdje bi
uhvatio šest sati grčevitog sna.
Jednog ga je jutra propovjednik Brown probudio zbog hitnog
slučaja. "Dolje niz stepenice je g. Kinney iz Memphisa, iz
Tennesseeja. Čini se da njegov prijatelj g. D-, 48 koji je
rukovoditelj poštanskog ureda u Memphisu, umire od astmatične
upale pluća. G. Kinney je doletio ovdje kako bi te zamolio da se
doñeš moliti za g. D-. G. Kinney ti je već rezervirao mjesto u
zrakoplovu kako bi ovog jutra odletio u Memphis. Trebao bi se
stići vratiti do večerašnje službe. Idem dolje niz stepenice pa ću
ga dovesti ovdje."
Bill se obukao i tek je stavio kaput kad je čuo zvuk jakog
vjetra. Pretpostavio je da je to vani i pomislio: "Moj Bože, danas
stvarno puše." Onda je vidio natprirodno svjetlo u sobi kako lebdi
u zraku, rotira i pulsira energijom. Bill je kleknuo kraj kreveta.
Uskoro je čuo glas anñela: "Ne idi tamo. Njegovo je vrijeme
došlo." Tada je svjetlo iščezlo. Bill je ustao i skinuo kaput.
Nakon nekoliko minuta propovjednik Brown se vratio s
čovjekom koji je izgledao pod stresom i uznemireno. "Brate
Branhame, zovem se Kinney. Moj prijatelj g. D- sada nije pri
svijesti, ali ja vjerujem da Bog može..."
47
1. Korinćanima 12, 12 – 27
Svaki put kad se u ovoj biografiji pojavi prezime u ovom obliku
(D-), to znači da William Branham nije iznio prezime te osobe kad je
pričao o tom dogañaju. Autor je nasumično izabrao početno slovo zbog
funkcionalnijeg opisivanja dogañaja.
48
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 13
14
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Bill ga je prekinuo. "Gospodine, Duh Sveti me sreo prije
nekoliko minuta i upozorio da ne idem s vama jer ovako govori
Gospod: 'Čovjek će umrijeti.'"
"Mislite da nema nade?"
"Vjerojatno će biti mrtav kad se vratite. Ali, još ću se moliti o
tome. Nazovite me ujutro i obavijestite o njegovom stanju – kad
je umro i je li već bio mrtav kad ste se vratili. Nemojte me zvati
večeras jer ću biti na službi do dva ili tri sata ujutro."
Te je večeri nakon nekoliko sati neprestanog moljenja za
bolesne, propovjednik Brown rekao: "Brate Branhame, javi mi
kad budeš trebao malo odmora. Želim ti pokazati nešto u
podrumu auditorija. To je slučaj kakvog još nisi sreo."
Umornom od pritiska, Billu je dobro došao izgovor da se
malo odmori. "Spreman sam za pauzu," rekao je. Dok su ljudi
stajali u redu i čekali, propovjednik Brown je odveo Billa u
podrum gdje su sreli mladića koji je sjedio na zadnjoj stepenici
stubišta. Izgledao je poput tipičnog farmera iz Arkansasa. Bio je
obučen u trošnu plavu košulju i radno odijelo. Čovjek je buljio u
podrum prozirnim, tužnim pogledom. Bill je takoñer pogledao i
šokirao se od prizora. U cijelom svom životu Bill nikada nije
vidio nešto slično. Izvaljena nasred velikog podruma, na golom
podu, ležala je visoka, mišićava žena obučena u bijelu majicu
kratkih rukava i crne kratke hlače. Bill je pretpostavio da ima
izmeñu trideset i trideset i pet godina. Ležala je na leñima s
rukama i nogama u zraku. Noge su joj bile razmazane od krvi iz
mnogih posjekotina.
Pogledavši na čovjeka na stepenicama, Bill je sumnjičavo
pitao: "Brate, je li to tvoja supruga?"
"Da, brate Branhame."
"Moj Bože! Što joj je?"
"Nakon što je rodila najmlañu bebu, liječnici smatraju da ju je
to bacilo u preuranjeni klimakterij. Dali su joj neke injekcije, ali
nisu bile ispravne i poludjela je. Dvije je godine u ludnici. Prodao
sam farmu kako bih skupio dovoljno novca da joj pomognem, ali
ništa od onoga što su liječnici pokušali nije pomoglo. Brate
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 14
Izazov mentalno poremećene osobe
15
Branhame, ja doma imam četvero djece. Kad sam čuo priču o
poremećenoj ženi iz Mississippija koja je sinoć iscijeljena na
tvojim sastancima, prodao sam mazgu kako bih skupio novac i
mogao dovesti svoju ženu u kolima hitne pomoći."
"Zašto krvari iz nogu?"
"U instituciji su rekli da je možemo odvesti samo na jednu
noć. Ali, kad su je pokušali uvesti u kola hitne pomoći, nisu
mogli. Zato sam sa sobom uzeo četiri brata iz svoje crkve te smo
je uspjeli staviti u automobil. Onda, na putu ovdje, sva četvorica
je nisu mogla zadržati te je razbila stakla uz stražnje sjedalo. Kad
smo je doveli u zgradu, gurala nas je posvuda. Jedva smo je
doveli u podrum i legli na leña. Jednostavno je ostala tako, s
rukama i nogama u zraku."
Bill je sažaljivo pogledao na poremećenu ženu kako leži na
leñima nasred poda dok su joj krvave ruke i noge bile podignute u
zrak. Bill je rekao njezinom mužu: "Idem je uhvatiti za ruku i
vidjeti hoću li osjetiti vibracije."
Strah je zasvijetlio iz čovjekovih očiju. "Brate Branhame,
nemoj joj prilaziti. Ubit će te."
Ignorirajući upozorenje, Bill se prišuljao poremećenoj ženi
koja ga je intenzivno promatrala proračunatim pogledom. "Dobra
večer," rekao je Bill, pružajući ruku prema njezinoj desnoj ruci.
Upravo kad joj je dohvatio zglob, iznenada ga je udarila
šakom toliko snažno da je skoro pao s nogu. Nije mogla biti teža
od 75 kg, ali se činilo kao da posjeduje četiri puta više snage od
prosječne žene. Dok ga je potezala prema sebi, Bill se prestrašio
da će mu slomiti kosti. Ukočio je noge, uhvatio je za grudni koš i
snažno gurnuo. Oslobodio je ruke i pobjegao prema stubištu.
Poremećena žena ga je nastavila progoniti. Još uvijek je
ležala na leñima i brzo puzala tijelom po betonskom podu poput
velike zmije dok je ispuštala neartikulirane zvukove. Na pola puta
do stubišta, promijenila je smjer i krenula prema drvenoj klupi
koja je stajala pokraj zida. Udarila je glavom u rub klupe toliko
jako da se raspuklo drvo. Krv joj se pomiješala s kosom. Uzela je
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 15
16
NATPRIRODAN život Williama Branhama
komad drveta i bacila na svog muža, ali ga je promašila za samo
nekoliko centimetara i pogodila žbuku na zidu iza njega.
"Brate Branhame," jecao je muž, "ima li nade za nju?"
"Gle, brate", rekao je Bill dok je stavljao ruku na rame
čovjeka, "jedino što znam i mogu ti reći – kad me je taj anñeo
sreo, rekao mi je ako budem iskren i dovedem ljude da mi vjeruju,
da će onda On iscijeliti bolesnog. Imaš li toliko jednostavne vjere
da Isus Krist, Sin Božji, izbacuje ñavole?"
Čovjek je hrabro odgovorio: "Vjerujem."
Kad je to čula opsjednuta žena, vrisnula je: "Williame
Branhame, ti nemaš ništa sa mnom. Ja sam je doveo ovdje." Tada
je žena počela puzati na leñima prema Billu.
"Što je to?" iznenañeno je pitao muž. "Ta žena niti ne zna
kako se zove! Ona nije izgovorila ni riječ zadnje dvije godine."
"To nije bila ona," rekao je Bill. "To je bio demon koji ju je
opsjeo. On zna da će morati napustiti ženu ako sad budeš
vjerovao Gospodu Isusu Kristu. Udružimo se u molitvi."
Žena je ponovno vrisnula: "Nemaš ništa sa mnom!" dok je
Bill pognuo glavu i molio se: "Nebeski Oče, u Imenu Tvog Sina
Isusa Krista, neka je ñavao napusti."
Žena je utihnula. Za trenutak je pala na pod kao da je bez
života. Muž je pitao: "Što da sad radim?"
"Čim završi služba, vrati je u instituciju. Ako budeš vjerovao,
to će se dogoditi. Javi mi kako se završilo."
SLJEDEĆEG JE JUTRA sunce udarilo Billu u oči. Okrenuo je
glavu na jastuku kako bi pogledao kroz prozor hotela te se
preplašio kad je vidio ženu kako sjedi pokraj njegovog kreveta.
Njena je sijeda kosa bila svezana u punñu, a nosila je svijetlo
smeñi komplet i bijeli pojas. Nije gledala njega, već je gledala
prema zidu tako da ju je mogao vidjeti iz profila. Izgledala je
tužno.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 16
Izazov mentalno poremećene osobe
17
Nemiran, Bill je pomislio: "Kako mi je uspjela ući u sobu?
Vrata su zaključana, a ključ je ovdje na noćnom ormariću."
Oslanjajući se na lakat, zbunjeno je rekao: "Gospoño?" Tada
je Bill vidio kako upravo iza žene pokraj zida sjedi čovjek. Bio je
visok i sijed, obučen u svijetlo smeñe odijelo i svijetlo crvenu
kravatu. I on je izgledao tužno. Žena se okrenula pogledati
čovjeka i njih su se dvoje jedno drugome nasmiješili.
"Što je ovo?" pomislio je Bill. Sjeo je u krevetu. Kad je to
učinio, odjednom više uopće nije ležao na krevetu, već je stajao
na bini u crkvi koju nije prepoznao. Ugrizao se jako za prst kako
bi provjerio spava li. Bol ga je uvjerila da je potpuno budan. Tada
je znao da je to vizija.
Crkva je nestala i Bill se ponovno našao u krevetu. Promatrao
je sijedog čovjeka i ženu. Oni su mu se nasmiješili, klimnuli
glavama i činilo se kao da se smješkaju jer su sretni. Odjednom su
samo nestali.
Zatvorenih očiju Bill je uzdahnuo: "Bože, ne razumijem ovo,
zato mi, molim Te, pokaži što to znači." Pretpostavio je da će se
njih dvoje pojaviti u redu za molitvu te večeri. To se već
dogañalo: vidio bi viziju osobe prije službe i kasnije je te večeri,
kada bi prepoznao tu osobu u redu za molitvu, znao da će Bog
učiniti nešto posebno u životu te osobe. Obično bi takva vizija
Billu pokazala točno ono što će se dogoditi za vrijeme molitve.
Ova je vizija pak završila tajanstveno.
Dok je uzimao svoju Bibliju s noćnog ormarića, Bill je pitao:
"Gospode, što želiš da pročitam u Tvojoj Riječi ovog jutra?" Tada
je nasumce otvorio Bibliju. Otvorila se 2. Kraljevima 20.
poglavlje. Bill je čitao kako je Gospod poslao proroka Izaiju
kralju Ezekiji kako bi mu rekao da je došlo njegovo vrijeme, te da
će mu ta bolest uzeti život. Kralj Ezekija se okrenuo prema zidu i
žarko molio još vremena. Gospod je čuo Ezekijinu molitvu i
rekao Izaiji: "Idi reci Mome sluzi Ezekiji da ću mu darovati još
petnaest godina."
U tom je trenutku zazvonio telefon. Bill je podigao slušalicu
očekujući propovjednika Browna. Umjesto njega bio je g. Kinney
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 17
18
NATPRIRODAN život Williama Branhama
iz Memphisa. Bill je ovaj slučaj potpuno smetnuo s uma, ali se
odmah sjetio. "Dobro, brate Kinney, kakve novosti imate za
mene?"
Osjećala se težina u glasu g. Kinneyja: "Brate Branhame,
cijelu noć smo sjedili pokraj njega. On će nas napustiti svaki
trenutak."
"Recite mi, g. Kinney, nosi li g. D- nekad svijetlo smeñe
odijelo i svijetlo crvenu kravatu?"
"Pa da, u tome je cijelo vrijeme. Zašto?"
"A gña. D- nosi li nekad svijetlo smeñi komplet s bijelim
pojasom?"
"Upravo je sada u toj suknji. Kako znate? Brate Branhame,
poznajete li ih?"
"Da. Pozovi gñu. D- na telefon."
G. Kinney je oklijevao: "Već sam joj rekao što ste rekli."
"Želim razgovarati s njom," insistirao je Bill. Uskoro se s
druge strane čuo drhtav, uzrujani ženski glas. Bill je rekao:
"Sestro D-, ovako govori Gospod: 'Tvoj suprug će živjeti.'
Vjerujete li to?"
Gña. D- nije odgovorila. Bill je čuo nekakvo komešanje u
pozadini, a onda se g. Kinney ponovno javio na telefon. "Što ste
rekli, brate Branhame? Žena se onesvijestila."
"Rekao sam da će njezin suprug živjeti. Opisivao sam ga jer
sam ga vidio u viziji prije nekoliko trenutaka. Letim za Memphis
sljedećim letom. Dočekajte me na aerodromu."
Kad je Bill stigao u bolnicu u Memphisu, na hodniku ga je
srela sestra gospodina D-. Bila je ljuta, nezadovoljna i drska:
"Odlična ideja! Propovjednik svetih valjača dolazi se moliti za
mog brata. Mislim da je to sramota."
Bill je prošao pokraj nje, razmišljajući: "Sotona ne može
poslati dovoljno ñavola iz pakla da to sada zaustavi. Gotovo je jer
je to: 'Ovako govori Gospod.'" Sreo je medicinsku sestru koja je
izlazila iz sobe. "Ima li unutra liječnika i medicinskih sestara?"
"Da," rekla je, "dva liječnika."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 18
Izazov mentalno poremećene osobe
19
"Molim vas zamolite ih da iziñu."
Liječnici su ljutito otišli. Bill je odmah prepoznao da je
čovjek koji je umirao na respiratoru onaj kojeg je vidio u viziji
tog jutra. G. D- je ležao na leñima te je tužno gledao prema gore
bez da je treptao. Bill se primaknuo pokraj respiratora i uzeo ga
za ruku. Njegova se ruka trzala u ritmu vibracije upale pluća.
"Brate D-, čujete li me?"
Gña. D- je rekla: "Moj muž već dva dana nije pri svijesti,
brate Branhame."
Bill je pogledao staricu. I ona je izgledala točno onako
kakvom ju je vidio u viziji. "Ne sumnjate u ništa od onoga što
sam vam rekao, zar ne?"
"Ne, ne sumnjam."
Obraćajući pozornost ponovno na čovjeka na samrti, Bill se
pomolio: "Dragi Bože, znam da su ovo ljudi koje sam jutros vidio
u viziji. Sada, u Ime Isusa Krista, molim Te, iscijeli ovog
čovjeka." Iako je imao zatvorene oči, znao je da se trzanje u
njegovoj ruci smanjuje jer je prestala vibrirati. Tada je Bill osjetio
kako ga čovjek hvata za ruku. Bill je otvorio oči i zapazio kako g.
D- jezikom oblizuje usne.
Gña. D- je bila na podu pokraj kreveta još uvijek sa
zatvorenim očima u molitvi.
Bill je rekao: "G. D-, poznajete li me?"
Čovjek je lagano klimnuo glavom i rekao: "Da, vi ste brat
Branham."
Sada se njegova žena trgnula u čudu. Onda se, kad je shvatila
što se dogaña, bacila na respirator vrišteći: "Tata! Tata!" grleći ga
i obasipajući poljupcima.
Bez dodatnih riječi, Bill se izvukao iz sobe te se sljedećim
letom vratio u Little Rock.
Nakon dva dana g. D- je za doručak jeo šunku i jaja te je
pušten iz bolnice. Dan poslije vratio se na posao rukovoditelja
poštanskog ureda.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 19
Poglavlje 33
Osmodnevni red za molitvu
1946.
OSTATAK ljeta i početak jeseni 1946. godine, William Branham
je bez odmora propovijedao po cijelom Arkansasu. Budući da je
svaki sastanak predstavljao reklamu za sljedeći, dolazilo je sve
više ljudi i redovi su za molitvu postajali sve duži. Bill se natjerao
svake večeri moliti za bolesne do jedan, dva, a često i tri sata
ujutro. Osjećao je potrebu nadoknaditi propušteno vrijeme i na
neki način ispraviti pogreške koje je učinio prije deset godina
kada ga je Bog pozvao da započne s evangelizacijom, a on je
odbio. Iako je bio u dobroj kondiciji koju je stekao tako što je
godinama hodao obilazeći dalekovode, ipak je veliki napor i
nedostatak sna ostavljao traga na njegovom tijelu. Jednostavno se
previše trošio.
Bilo bi drugačije da je tijekom dana mogao odspavati koliko
mu je bilo potrebno da obnovi energiju, ali to se rijetko dogañalo.
Činilo se kao da uvijek postoji neka posebna potreba koju Bill
nije mogao odbiti – kao za vrijeme dok je Bill propovijedao kod
pastora Johnsona u Corningu, u Arkansasu. Nakon završetka
službe u tri sata ujutro, Bill se potpuno iscrpljen srušio na krevet u
susjednom pastorovom domu. Nakon nekoliko sati, probudio ga
je telefon. Čuo je g. Johnsona kako govori: "Ne možemo ga
probuditi, gospodine. Tek je zaspao."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 20
Osmodnevni red za molitvu
21
Očito je osoba s druge strane telefonske žice bila uporna.
Konačno je Bill banuo u dnevni boravak i promrmljao: "Daj da
popričam s njim."
"Halo, brate Branhame, ja sam Paul Morgan," rekao je čovjek
umorna ali odlučnog glasa. "Ja sam državni službenik ovdje u
Walnut Ridgeu, što je udaljeno oko 120 km od mjesta u kojem si
sada. Moja dvanaestogodišnja kći umire od upale pluća. Hoćeš li,
molim te, doći moliti se za nju."
Telefon je bio pokraj prozora tako da je Bill mogao vidjeti
vani. Dan je izgledao tmurno. Uporna je kišica padala na više od
stotinu ljudi okupljenih u male skupine na livadi. Bill je znao da
čekaju njega. "G. Morgan, rado bih došao kad bih mogao, ali
gledajte, upravo sada ovdje vani stoje majke koje čekaju da se
molim za njihove bebe. Stajale su ovdje na kiši cijelu noć. Kako
da ih ostavim i doñem moliti se za vašu kćer?"
"Ja to cijenim," rekao je g. Morgan, "ali tim majkama bebe ne
umiru. Najbolji specijalist kojeg sam uspio pronaći kaže da moja
beba može živjeti još oko tri sata. Brate Branhame, ona mi je
jedinica. Molim te, doñi se pomoliti za nju."
Prisjetivši se smrti svoje Sharon Rose, Bill je rekao: "Doći ću
čim uspijem."
Kad je poklopio slušalicu, pastor Johnson je protestirao:
"Brate Branhame, ne možeš ići tamo. Jedva si živ."
"Pokušat ću spavati na stražnjem sjedalu dok budemo
putovali."
Propovjednik Johnson je vozio mokrom cestom oko 120
km/h dok je Bill ležao u isprekidanom snu na stražnjem sjedalu.
Nije mu bilo udobno. Boljele su ga oči i glava. Bill je sjeo i
naslonio glavu na prozor. Uskoro se naježio i osjetio sve jači
pritisak. Tada je vidio anñela Gospodnjeg kako sjedi pokraj njega
na stražnjem sjedalu. Bill se odmah potpuno razbudio, zadržao je
dah, širom otvorio oči, a mišići su mu se ukočili od straha.
Taman iznad anñela kružilo je natprirodno svjetlo, ili
preciznije, dio svjetla, pošto je kružilo kroz krov automobila,
napola unutra, napola vani. Kao i obično, anñeo je imao
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 21
22
NATPRIRODAN život Williama Branhama
prekrižene ruke i odlučno je gledao Billa. Ali kad je progovorio,
anñelov je glas zvučao toplo i uvjerljivo: "Reci Paulu Morganu:
'Ovako govori Gospod...'" Anñeo je, čim je završio s uputama,
nestao.
Bill je u bolnici vidio nešto što nikad prije nije susreo.
Umjesto respiratora, uz krevet je stajala medicinska sestra i
povremeno stavljala gumenu masku na nos djevojčice čime joj je
ubrizgavala kisik u pluća. Svaki put kad bi ubrizgala kisik,
djevojčica bi nekoliko puta teško površno udahnula. Medicinska
sestra je rekla: "Moram pustiti kisik. Ovo je jedini način da je
održimo na životu. Ona ne diše."
G. Morgan je zagrlio Billa i jecao: "Brate Branhame,
pokušavao sam živjeti ispravno. Ne znam zašto mi Bog uzima
moju malu djevojčicu."
"Nemoj se uznemirivati, brate Morgan," uvjereno je rekao
Bill. "Ne boj se. Imam za tebe riječ od Gospoda. Najprije ću se
pomoliti za tvoju kćer." Dok je polagao ruke na djevojčicu, Bill je
zatražio njezino iscjeljenje u Ime Isusa Krista. Medicinska sestra
je ponovno krenula staviti gumenu masku na nos pacijentice. Bill
je pružio ruku i zaustavio je. Nastao je napeti trenutak
iščekivanja. Tada je djevojčica sama lagano udahnula.
Medicinska sestra je pogledala Billa s upitnikom nad glavom. Bill
joj je dao znak neka pričeka. Djevojčica je ponovno udahnula.
Nakon minute bilo je jasno da joj više ne treba respirator.
Bill se okrenuo prema roditeljima. "Mnogi su specijalisti
proglasili da vam kćer umire, ali ovako govori Gospod: 'G.
Morgan, vaša će se djevojčica oporaviti.' Evo vam riječi od
Gospoda (zapamtite ih za sva vremena): 'Vode teku čiste, dalje.'"
Iako se Bill nije uspio niti malo odmoriti prije početka
večernje službe, ipak je smatrao da su ovakvi cjelodnevni izleti
vrijedni – jer je nakon tri dana kćer Paula Morgana bila toliko
zdrava da se vratila u školu.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 22
Osmodnevni red za molitvu
23
DOŠLO JE vrijeme, u kasnu jesen 1946. godine, kad je Bill
shvatio da jednostavno neće izdržati toliki konstantni napor.
Odlučio je uzeti predah nakon dogovorenih osam večeri u
Jonesboru u Arkansasu.
Pokrovitelj skupu u Jonesboru bio je propovjednik Reed
organizirajući ga u suradnji s lokalnim crkvama. Zajedno su
iznajmili najveći auditorij u gradu. Ipak, gotovo da nije bilo dosta
prostora da bi sjeli svi ljudi koji su došli. Slile su se tisuće i tisuće
odsvuda s juga i srednjeg zapada. 70 km uokolo Jonesbora nije se
mogla pronaći slobodna soba u hotelima i motelima. Oni koji nisu
pronašli drugačiji smještaj, spavali su u šatorima ili u kamionima
i automobilima. Lokalne su novine objavile podatak da je
prisustvovalo dvadeset i osam tisuća ljudi. Kad su započeli
sastanci, mnoge su tisuće ostale izvan auditorija u nadi da će
dobiti priliku ući.
Bill je započeo prvu službu u Jonesboru svojim uobičajenim
pozdravom. "Ako netko od vas bude u potrebi, pozovite me i ako
budem u mogućnosti, doći ću k vama bilo po kiši ili po suncu. Ili,
kad budete u blizini Jeffersonvillea u Indiani, doñite me posjetiti.
Ja živim blizu crkve na križanju 8. i Penn ulice. Volim vas i učinit
ću sve što mogu da vam pomognem." Uslijedila je hrabra Billova
izjava: "Budući da mi je ovo zadnji tjedan u Arkansasu za neko
vrijeme, namjeravam stajati upravo ovdje iza propovjedaonice
dok i posljednja bolesna osoba ne proñe kroz red za molitvu."
U tom je trenutku Bill primijetio ženu koja je sjedila naprijed
i energično mu mahala. "Mogu li vam pomoći, sestro?" pitao je.
"Zar me ne prepoznaješ?" rekla je s velikim smiješkom na
licu.
"Ne, ne mogu se sjetiti."
"Posljednji smo se put sreli u Little Rocku. Rekli su mi da su
mi noge bile krvave i da nisam bila pri zdravoj pameti."
Sad ju je Bill prepoznao. To je bila žena za koju se molio u
podrumu gradskog auditorija u Little Rocku. Prije nekoliko
mjeseci bila je toliko mentalno bolesna da je razbila staklo na
stražnjem sjedalu automobila i leñima puzala po podu podruma.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 23
24
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Sada je mirno sjedila sa svojim suprugom, a pokraj njih je sjedilo
njihovo četvero djece. Njezin je muž posvjedočio: "Nakon što si
se pomolio za nju te večeri, mirno je sjedila u automobilu cijelim
putem natrag u instituciju. Nakon tri dana proglasili su je potpuno
zdravom i dopustili joj vratiti se doma."
To što je služba započela tako dramatičnim svjedočanstvom
uzdiglo je vjeru slušatelja do nebeskih očekivanja. Promatrali su
kako znak u Billovoj ruci natprirodno otkriva bolesti i divili se
kad su vidjeli kako je Billova tiha molitva mijenjala situaciju.
Uskoro se ništa više nije činilo nemogućim. Ljudi su se, poput
nepresušne rijeke, slili u red za molitvu s Billove desne strane. Iz
sata u sat i dalje su pristizali. Čim je moljeno za jednu osobu i ona
sjela, netko drugi bi ustao i došao na kraj reda. Ljudi su imali
neizbježan osjećaj da Isus Krist stoji pokraj ovog malog čovjeka
na bini te su svi htjeli ući u Kristovu prisutnost.
Nije bio dogovoren kraj službe tako da ona jednostavno nije
prestajala. Bill se molio cijelu noć za bolesne uz povremene
prekide kako bi popio narančin sok. Povremeno bi u ranim
jutarnjim satima legao uz propovjedaonicu i odspavao nekoliko
sati. Kad bi se probudio, orguljaš bi još uvijek tiho svirao: "Samo
vjeruj, samo vjeruj, sve ti je moguće, samo vjeruj," a molitveni je
red još uvijek bio na mjestu i sljedeći je bolesnik čekao svoj red
za molitvu.
Bill je jeo iza propovjedaonice kako bi kroz dan mogao
nastaviti s molitvama za bolesne. Oni koji su imali dovoljno sreće
da su uspjeli ući u auditorij prvog dana, odbijali su izaći. Mnogi
su čuvali sjedala dan za danom, šaljući nekoga po sendvič kad bi
ogladnjeli. Takoñer su telefonski zvali prijatelje i roñake te im
govorili o fantastičnom Božjem djelovanju kojem su svjedočili i
nagovarali ih da doñu i sami se uvjere u čuda. To je tijekom
tjedna dovelo još ljudi u Jonesboro. Oni izvan auditorija strpljivo
su čekali u dugom i zbrkanom redu ispred ulaznih vrata u nadi da
će ući. Pomalo – vrlo sporo – red se pomicao kad bi nekoliko
ljudi izašlo da bi drugi mogli ući. Ljudi koji su izlazili opisivali su
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 24
Osmodnevni red za molitvu
25
divna čuda koja su se dogañala unutra. Samo je nekoliko ljudi
vani u redu otišlo, čak i kad je usred tjedna počela padati kiša.
Noć i dan Bill se molio za red bolesnih i onih u nevolji kojem
nije bilo kraja. Čuda su bila nepresušna. Jednog jutra, oko četiri
sata, pred Billa je iz reda došla 35-godišnja žena, a lijevom je
rukom preko nosa držala maramicu. Bill je pretpostavio da plače.
Uzeo je njezinu desnu ruku svojom lijevom rukom, a vibracije su
otkrile njezinu bolest. Rekao je: "Imaš rak, zar ne, gospoño?"
Žena je maknula lijevu ruku s lica. Nije imala nos jer ga je
rak cijelog izjeo.
"Vjeruješ li?" pitao je Bill.
Glas joj je drhtao u očajanju. "Brate Branhame, moram
vjerovati! To mi je jedina nada."
"Onda sestro, mogu ti pomoći. Pošto je anñeo koji me je sreo
rekao ako budem iskren i budem mogao dobiti da mi ljudi
vjeruju, da onda ništa neće ostati pred mojom molitvom, čak ni
rak." Dok se Bill molio u Ime Isusa Krista, suosjećao je s
očajnom sudbinom ove mlade žene. Uskoro je jako trzanje u
njegovoj ruci prestalo te je znao da je iscijeljena. 49
Osme i zadnje večeri skupa u Jonesboru, Bill je napustio
konstantni molitveni red kako bi otišao na željezničku postaju
naći se sa svojom ženom. Nisu se vidjeli mjesecima. Ona je stigla
prisustvovati na sastanku zadnju večer te mu praviti društvo na
povratku u Jeffersonville kamo je išao po neophodan odmor.
49
Nakon nekoliko mjeseci Bill je propovijedao u Texarkani, u
Teksasu, kad je ova žena izašla reći: "Brate Branhame, prepoznaješ li
me?"
"Ne sestro, ne mogu se sjetiti," rekao je Bill.
"Sjećaš li se da si se u Jonesboru molio za ženu kojoj je rak izjeo
nos?"
Bill se sjetio. "Ti nisi ta žena, zar ne?"
"Da, jesam," odgovorila je. "Ne samo da je rak otišao, već kao što
se može vidjeti, nos je ponovno narastao."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 25
26
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Dok su se vozili prema auditoriju, morali su se zaustaviti
nekoliko blokova zgrada prije odredišta. Ulice i parkirališta bila
su pretrpana automobilima, kamionima, biciklima i šatorima. Bill
i Meda su počeli hodati. Konačno je Meda ugledala veliku gužvu
ispred zgrade. Mnogi su držali novine iznad glava i tako se štitili
od rose. Iako joj je Bill opisao preko telefona, nije si to mogla
predočiti. "Billy, zar su svi ovi ljudi došli slušati tebe?"
"Ne," odgovorio je, "došli su vidjeti Isusa."
Meda ga je uzela za ruku i počela pjevati: "Dolaze s istoka i
zapada, dolaze izdaleka, na gozbu s Kraljem poput Njegovih
gostiju, kako su blagoslovljeni ti putnici!" Bill se pridružio:
"Gledati lice Njegovo koje sjaji božanskim svjetlom, divni dionici
Njegove milosti, poput dragulja u kruni Mu." Bill nikad nije bio
dobar pjevač – imao je promukao glas i teško je održavao ritam –
ali volio je pjevati. On i Meda su zajedno otpjevali refren: "Otkad
Isus oslobodi me, duša mi je vesela..."
Susrela ih je skupina portira te im pomogla provući se kroz
nagurano mnoštvo i ući u zgradu. Odmah iza vrata, Bill je zapazio
kako čovjek maše plavom kapom da bi privukao njegovu
pozornost. Bill se približio i upitao: "Mene zovete, gospodine?"
Čovjek je neurozno stisnuo kapu. "Niste li vi brat Branham?"
pitao je.
"Da, jesam. Ali, ne smijem se moliti za nikoga ovdje jer bi to
izazvalo zbrku. Ako doñete kroz red za molitvu, onda ću..."
"O, ne tražim molitvu za sebe," objasnio je čovjek. "Ja vozim
vozilo hitne pomoći. Danas sam dovezao stariju pacijenticu iz
Missourija. Jako je bolesna. Upravo umire u mom vozilu hitne
pomoći. Možda je već mrtva. Nigdje ne mogu pronaći liječnika i
ne znam što činiti. Možete li otići k njoj?"
"Gospodine, neće je proglasiti mrtvom na moju riječ. Morate
pozvati mrtvozornika."
Vozač ga je nastavio nagovarati: "Kad biste barem otišli.
Njezin je suprug poludio pa biste ga možda uspjeli utišati."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 26
Osmodnevni red za molitvu
27
Bill je znao gdje su parkirana vozila hitne pomoći. Prometna
je policija odredila odreñeno područje samo za hitnu službu.
"Mislim da ja ne mogu ići k toj ženi. Izmeñu nas i vozila hitne
pomoći je najmanje dvije tisuće ljudi."
"Pomoći ćemo vam," ponudio je jedan od četiri portira.
Tako je Bill pristao. Dosta teško, uz mnogo naguravanja,
konačno su došli do vozila hitne pomoći parkiranih uz rub. Vani
su stajala četiri portira dok su Bill i vozač otvarali vrata i penjali
se u vozilo hitne pomoći. Tamo je klečao stari čovjek nad
malaksalim tijelom naborane žene. Tom je čovjeku košulja bila
zakrpana, a odijelo izblijedjelo. Kroz rupe na cipelama vidjele su
mu se čarape. Brada mu je izgledala kao da se tjedan dana nije
brijao. Pogrbljen, micao je glavu naprijed nazad i jecao: "O,
majko, majko, zašto me napuštaš?"
Način na koji je čovjek zakopčao slamnati šešir podsjetio je
Billa na njegovog oca. "U čemu je problem, gospodine?"
Starac je pogledao. "Jeste li vi liječnik?"
"Ne, ja sam brat Branham."
"O, brate Branhame – jadna mama." Ponovno je pogledao
nepomičnu ženu na ležaljci. "Izgubio sam je, sigurno. Davno je
prestala disati. Toliko vas je htjela vidjeti prije nego je umrla. Bila
mi je jako dobra supruga. Odgajala mi je djecu, obrañivala zemlju
i uvijek mi bila od pomoći. Prije nekoliko godina je dobila rak
ženskih organa. Odveli smo je u St. Louis kako bi je liječnici
operirali, ali nije joj pomoglo. Bilo joj je sve gore i gore."
Pogledao je Billa, a glas mu je odao gorko razočaranje. "Ovog
smo jutra slušali radio i čuli čovjeka koji je svjedočio da je deset
godina bio slijep i da je, nakon što ste se molili za njega, potpuno
ozdravio. Mislio sam da bi se možda takvo čudo moglo dogoditi
nama. Nismo imali ništa novca jer sam potrošio svu ušteñevinu na
operaciju. Ali, prodao sam neke jorgane koje je napravila i
zimnicu koju je spremila, te sam unajmio vozilo hitne pomoći da
je doveze u Jonesboro." Tužno je pogledao svoju ženu. "Sad je
mrtva, a ja ne znam što ću bez nje. Bit ću toliko usamljen."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 27
28
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Kako bi ga malo utješio, Bill je rekao: "Dobro, striko, jedino
što vam mogu ponuditi je molitva."
Bill nije znao je li žena mrtva. Izgledala je kao da jest. Vozač
hitne pomoći joj je izvadio protezu te su joj usne potpuno propale.
Imala je mutnu tekućinu u očima. Na Billov dodir, čelo joj je bilo
hladno i ljepljivo. Uzeo je njezinu desnu ruku svojom lijevom
rukom i tražio puls. Nije ga mogao napipati. Kao još jedan dokaz
da je bila mrtva, Billova lijeva ruka nije mogla osjetiti vibracije
raka.
Pognuvši glavu, Bill je smireno rekao: "Dragi Gospode Isuse,
molim Te da se smiluješ ovom bratu. Pomozi mu i blagoslovi ga.
I ovoj ženi koja je došla cijelim putem vjerujući da..."
Bill je osjetio da mu žena stišće ruku. Otvarajući oči, pozorno
ju je promatrao. I dalje je izgledala poput trupla. Zasigurno mu se
pričinilo ili je to samo grč mišića mrtve žene. Bill je zatvorio oči i
nastavio s molitvom, ali nakon nekoliko trenutaka osjetio je da
mu ponovno stišće ruku. Ovaj je put znao da je riječ o životu.
Otvorio je oči i analizirao njezino lice. Koža se na njezinom čelu
naborala. Otvorila je oči i pogledala ga.
Bill nije rekao ni riječ. Starac je i dalje držao zatvorene oči
dok je trljao ruke s glavom usmjerenom prema stropu. Žena je
lagano podigla glavu i rekla Billu: "Kako se zoveš?"
"Ja sam brat Branham."
Starac je trgnuo glavom i zaprepašteno vrisnuo: "Mama!"
Tada ju je zagrlio i plakao od sreće: "Mama! Mama!"
Nakon što se ženinim obrazima vratila boja, Bill je zapazio
da njegova lijeva ruka ne može osjetiti vibracije raka u njezinom
tijelu. To je značilo da je bolest otišla. 50
Starac je toliko vikao da je privukao pozornost nekolicine
pokraj vozila hitne pomoći koji su se nagurali na prozore. Vozač
50
Bill je ponovno sreo ovu ženu nakon osam godina. 1954. godine
je bila jaka, zdrava i dobro.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 28
Osmodnevni red za molitvu
29
je rekao Billu: "Mislim da su shvatili tko si. Teško ćeš se vratiti u
zgradu."
Bill je znao da je vozač u pravu. Prilično je lako došao do
tamo budući da ga ljudi prije nisu vidjeli. Ali većina je njih
danima čekali kako bi ušli unutra za molitvu. Čim bi saznali da je
meñu njima, vijest bi se proširila poput vjetrom raznošenog
požara i bilo bi mu vrlo teško vratiti se u auditorij.
Sinula mu je ideja. Rekao je vozaču: "Ako se leñima okreneš
prozoru i lagano skineš kaput, sakrit ćeš unutrašnjost vozila hitne
pomoći toliko da se mogu izvući kroz ova vrata. Ako odem
odavde bez da me primijete, bit će u redu. Vani me nitko ne
poznaje. Provući ću se pokraj mnoštva do kraja parkirališta.
Morat ćeš poručiti portirima da me tamo sretnu. Ne vjerujem da
mogu proći kroz mnoštvo u auditorij bez njihove pomoći."
"Reći ću im," rekao je vozač. Okrenu je leña prozoru na
kojem je bilo nekoliko lica. Tada je raširio kaput i pomalo vadio
ruku iz kaputa, uspješno prekrivši mali prozor. "Hajde," rekao je.
Bill se tiho izvukao i žurno otišao uz red vozila hitne pomoći
dok nije stigao na kraj parkirališta. Munje su osvjetljivale kišicu
koja je padala na glave nekoliko tisuća ljudi, žena i djece koji su
se nagurali oko stražnjih vrata auditorija. Bill se osjećao potpuno
nepoznat budući da ga nitko prije nije vidio. Tako, da ne bi čekao
pomoć portira, Bill je pokušao sam proći kroz mnoštvo.
Hrapavi je glas oštro rekao: "Ne guraj se!"
"Oprostite," rekao je Bill te se pokušao progurati dalje.
Velik se čovjek opasnog izgleda okrenuo prema njemu i
viknuo: "Rekao sam da se prestaneš gurati!"
"Da, gospodine," prestrašeno je rekao Bill. "Izvinite."
Odlazeći iz gužve, Bill se pitao što učiniti. Portira nije bilo na
vidiku. Čuo je ženski glas kako doziva: "Tata! Tata!" Bill je
pogledao tko plače i zapazio mladu tamnoputu djevojku, staru
oko sedamnaest godina, kako se gura kroz mnoštvo bijelaca.
Očito je bila slijepa. Oči su joj bile bijele od mrena. Ali ipak,
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 29
30
NATPRIRODAN život Williama Branhama
zbog zakona Jimmyja Crowa koji je nalagao segregaciju bijelaca i
crnaca, nitko joj nije htio pomoći.
Djevojka je išla kroz mnoštvo prema Billu. Bill se pomakao
na rub gužve dok nije bio direktno na njezinom putu. Uskoro je
nabasala na njega.
"Oprostite," rekla je, "slijepa sam i izgubila sam tatu. Možete
li mi pomoći pronaći autobus iz Memphisa?"
Bill je pogledao na dugačak red parkiranih autobusa na
jednom kraju parkinga. "Da, mogu ti pomoći," rekao je. "Što radiš
ovdje?"
"Tata i ja smo došli vidjeti iscjelitelja," odgovorila je.
"Kako ste čuli za njega?"
"Jutros sam slušala radio i jedan je čovjek govorio o tome
kako četiri godine nije mogao reći ni riječ, a sad može govoriti.
Drugi je čovjek rekao da je on dvanaest godina bio u invalidskoj
mirovini zbog sljepoće, a sad toliko dobro vidi da može čitati
Bibliju. To mi je ponovno dalo nadu za moj vid. Kad sam bila
mala djevojčica dobila sam mrene na očima. Liječnik mi je rekao
da će ih skinuti kad odrastem, ali sad kad sam odrasla kaže da su
zarasle oko optičkih živaca i da ih ne smije dirati. Tako, ne
preostaje mi ništa ako ne doñem do iscjelitelja. Ali, večeras je
zadnja večer da je ovdje, a tata i ja nismo uspjeli doći niti blizu
zgrade. I još sam izgubila tatu, tako da se ne mogu vratiti niti do
autobusa. Ljubazni gospodine, molim vas, hoćete li mi pomoći?"
"Da, gospodična, hoću. Ali prije toga želim te pitati o tom
iscjelitelju o kojem govoriš. Vjeruješ li da bi Bog poslao anñela i
danas iscjeljivao ljude?"
"Da, gospodine, vjerujem."
"Hoćeš reći da vjeruješ, unatoč tome što imamo toliko dobrih
liječnika i bolnica?" Bill se osjetio posramljenim zbog toga što na
ovaj način koristi njezinu sljepoću, ali je želio kušati njezinu
vjeru.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 30
Osmodnevni red za molitvu
31
Brzo je odgovorila. "Niti jedan od tih liječnika ne može mi
pomoći. Gospodine, ako me uzmete za ruku i odvedete do
iscjelitelja, tada ću sama pronaći tatu."
Bill se više nije mogao pretvarati. "Sestro, možda sam ja taj
kojeg trebaš vidjeti."
Zgrabila je značku na njegovom kaputu i držala ju. "Jeste li vi
iscjelitelj?" insistirala je.
"Ne, gospodična. Ja sam brat Branham, propovjednik. Isus
Krist je iscjelitelj. Ako samo spustiš ruke s mog kaputa..." uzeo ju
je za šake kako bi je odmaknuo.
Djevojka se držala svom snagom. Uhvatila ga je i nije ga
htjela pustiti. "Smiluj mi se, brate Branhame," molila je.
"Sestro, hoćeš li dopustiti da te držim za ruku dok se molim?"
Bill je uspio osloboditi jednu ruku djevojke za molitvu. U ruci je
osjetio vibracije od mrena dok je započinjao s molitvom. "Dragi
Isuse, jednog si dana Ti ulicama nosio taj stari hrapavi križ. Krv
je tekla niz Tvoja ramena, a Tvoje se malo, krhko tijelo mučilo s
teretom. Do Tebe je došao tamnoputi čovjek po imenu Šimun
Cirenac, uzeo križ i pomogao Ti ga ponijeti. 51 A sada se jedna od
Šimunovih potomaka ovdje muči u tami. Siguran sam da Ti
razumiješ..."
Djevojka je uzdahnula. "Nešto je prošlo kroz mene," rekla je
dok se tresla. "Oči su mi jako hladne."
Bill je osjetio kako vibracije u ruci prestaju. Demonski je
život napustio mrene. "Sestro, zatvori oči nakratko. To je to.
Mrene se smanjuju. Za nekoliko ćeš trenutaka moći vidjeti.
Nemoj pričati o tome da me ne prepoznaju. Ne želim da ljudi
znaju da sam ovdje. Sad polako otvori oči. Isus ti je dao vid."
Kapci su joj podrhtavali. Pogledala je i zaprepastila se: "Jesu
li to lampe?"
"Da. Možeš li ih prebrojati?"
51
Matej 27, 32; Marko 15, 21; Luka 23, 26
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 31
32
NATPRIRODAN život Williama Branhama
"Četiri! Zar to ljudi prolaze?" Prije nego je Bill stigao
odgovoriti, povikala je iz sveg glasa. Svi su se okrenuli prema
njoj. Ponovno je vikala: "Slava Bogu! Mogu vidjeti! Mogu
vidjeti! Bila sam slijepa, a sad vidim!" 52
Ljudi su počeli prilaziti Billu i djevojci. Upravo je tada
skupina portira došla s kraja zgrade i okružila Billa. Prije nego su
ga portiri odveli, čovjek s iskrivljenom nogom, koji se naslonio
na štaku, povikao je: "Znam da si ti brat Branham. Smiluj mi se.
Ovdje stojim osam dana. Doma imam petero djece, a hrom sam.
Vjerujem da si ti dobar dečko. Ako zatražiš od Boga, On će to
učiniti."
Bill je rekao: "Onda, u Imenu Isusa Krista, daj mi štaku."
Bez oklijevanja, hromi je čovjek pružio Billu ručno izrañenu
štaku. Odmah mu se iskrivljena noga ispravila te ga je u
potpunosti podbočivala. Udarajući nogom o asfalt, čovjek je
vikao: "Iscijeljen sam! Iscijeljen sam!"
Uzbuñeno se mnoštvo naguralo prema naprijed. Četiri su se
portira, koja su štitila Billa što su više mogli, progurala natrag u
auditorij dok su ljudi koji su bili dovoljno blizu pokušavali makar
dotaknuti Billovu odjeću dok je prolazio. Nije im bilo važno to
što je Billovo odijelo na mjestima bilo zakrpano.
52
Poslije mnogo godina Bill je ponovno sreo ovu ženu. Radila je
kao konobarica i rekla mu kako nikad više nije imala nikakvih problema
s očima od dana iscjeljenja 1946. godine u Jonesboru, u Arkansasu.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 32
Poglavlje 34
Šok nakon povratka kući
1946.
U JONESBORU je, u jesen 1946. godine, William Branham
stajao na bini punih osam dana i noći te se molio za neprekidan
red bolesnih i onih u nevolji. Na bini je jeo i spavao iza
propovjedaonice dok su oni u molitvenom redu strpljivo čekali da
se probudi i nastavi s poslom. Do kraja tjedna Billovo se čelo
treslo od umora. Zatiljak mu je bio ozlijeñen na mjestu gdje je
čupao dlake kako bi ostao budan. Ipak nije htio prestati. Htio je
ostati tamo i moliti se za sve bolesne koji su došli, ali nije mogao.
Tijekom tjedna su vijesti o iscjeljenjima i čudima privlačile poput
magneta na tisuće ljudi u Jonesboro. Kad je Bill konačno stao
nakon osme noći skupa iscjeljenja u Jonesboru, molitveni je red
bio duži nego kad je počeo.
Bill se osjećao iscrpljeno, fizički i psihički. Pastor Reed ga je
odveo na spavanje, ali je bio toliko razdražljiv da nije mogao
zaspati. Satima se prevrtao ispod pokrivača. Konačno je odustao i
odlučio odvesti se doma u Jeffersonville i srušiti se u vlastiti
krevet gdje će moći danima neometano spavati.
Nakon nekoliko sati vožnje, Bill je teško oči držao
otvorenima. Kako bi spriječio da zaspe za volanom, tukao je
nogom o vrata dok se oplata na vratima nije izobličila. Jednom je
zaspao. Probudio ga je zvuk sirene te je imao upravo toliko
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 33
34
NATPRIRODAN život Williama Branhama
vremena da skrene u svoju traku. Potresen, skrenuo je i stao kako
bi se pribrao. Meda je i dalje spavala na stražnjem sjedalu. Bill je
izašao u nadi da će ga malo šetnje razbuditi. Odjednom se
onesvijestio od iscrpljenosti. Kad se konačno osvijestio, bio je na
pašnjaku za krave s ispruženim rukama te je mrmljao: "Samo
vjeruj, sestro. Samo to moraš, samo vjerovati." Ljuto je zatresao
glavom dok je razmišljao: "Što mi je? Kao da sam poludio."
Kad su kasno navečer stigli u Jeffersonville, stali su kod
Medinih roditelja pokupiti djecu. Rebekah je sada imala pet
mjeseci. Bill je nije vidio tri mjeseca, stoga nije bilo čudno što ga
nije prepoznala. Kad ju je uzeo u naručje, počela je plakati i
pokušavala se ponovno vratiti mami. To je boljelo. "Ne poznaje
me," žalio se.
Dok je ljuljala Rebekah kako bi je umirila, Meda je glavom
klimnula prema slici Billa koja se nalazila na rubu stola. "Istu
sliku tebe držim na stoliću za presvlačenje. Svakog joj je dana
pokažem i kažem: 'To je tvoj tata.'"
Bill je vidio sliku te se pogledao u ogledalo na hodniku. "Nije
ni čudno što me ne prepoznaje. Izgubio sam 10 kg, izgubio sam
puno kose, čak sam se pogrbio. Uopće ne izgledam isto."
Drugi šok ih je dočekao kada su se dovezli pred svoju kuću –
automobili parkirani s obje strane nekoliko ulica, a skoro dvjesto
ljudi ga je čekalo u njegovom dvorištu.
"O čemu se radi?" pitala je Meda.
Bill je pocrvenio. "Gdje god sam išao dijelio sam našu adresu
i govorio ljudima da navrate ako budu blizu Jeffersonvillea, a
bude im potrebna molitva. Nisam očekivao da će tako brzo doći."
Do kasno navečer Bill se molio za mnoštvo ljudi u dvorištu.
Konačno je i zadnja osoba otišla. Meda je pomogla Billu leći u
krevet. Bila su dva sata ujutro. Ležao je tiho i utonuo u polu san.
Odjednom se naglo trgnuo i razbudio. Hvatali su ga grčevi u
nogama.
Meda je sjedila na rubu kreveta. "Bill, znaš li što si radio?"
"Mislio sam da spavam."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 34
Šok nakon povratka kući
35
"Zagrlio si jastuk i mrmljao: 'Tko je sljedeći? Ako samo
budete vjerovali – jer anñeo mi je rekao ako budem mogao dobiti
da ljudi vjeruju...' Bill, bojim se za tebe."
Vani se zaustavio automobil. Zvučao je staro – motor je
tutnjio, a blatobrani zveckali od vibracija. Uskoro je netko
pokucao na ulazna vrata. Meda je lagano sklopila Billove kapke.
Rekla je: "Reći ću im da doñu sutra. Moraš spavati, dragi."
Bill je mogao čuti čovjeka u kuhinji kako govori: "Beba je
već dugo bolesna. Ne prestaje plakati. Plače danju i noću.
Liječnik ne može otkriti u čemu je problem." Bill je mogao čuti
bebu kako ispušta neartikulirane zvukove – nekakvo teško
disanje, kao da pokušava plakati ali joj nije preostalo dovoljno
snage za plač. Glas nije zvučao kao ljudski. Bill je čuo da Meda
govori: "Ali, Bill je tek zaspao. Ne želim ga odmah probuditi."
Onda je Bill čuo drugu ženu gdje govori: "Doputovali smo iz
sjevernog Ohija. Putovali smo cijeli dan i cijelu noć."
Bill je pomislio: "Kako mogu spavati dok ta jadna beba pati u
susjednoj prostoriji, a možda bi joj molitva pomogla?"
Ustao se obučen u pidžamu. Na kuhinjskom je stolu ležala
beba stara deset tjedana, omotana u dekicu. Njezino se malo lice
grčilo dok je slabašno pokušavala plakati. Bill je zatražio da svi
kleknu i zajedno su se pomolili Onome koji može osloboditi
bolesno dijete – Isusu Kristu. Beba je prestala plakati i lice joj se
opustilo. Deset minuta kasnije kad je par odlazio, beba je gugutala
i smijala se.
Prije nego se Bill stigao uvući natrag u krevet, zaustavio se
drugi automobil. Bill je čuo kako netko trči prema kući. Netko je
glasno pokucao na ulazna vrata. Bill je pustio uznemirenog
mladića u kuhinju. Mladić je rekao: "Brate Branhame, moja sestra
ima upalu slijepog crijeva. Loše se osjeća. Ujutro ima dogovorenu
operaciju u Louisvilleu, ali je sada u tako lošem stanju i tata misli
da neće stići do bolnice. To je loš planinski put. Mi živimo oko 55
km zapadno odavde – blizu Milltowna. Znamo što je Bog učinio
za Georgiju Carter i zato me tata poslao da vidim ako biste se
došli moliti za moju sestru. Hoćete li doći?"
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 35
36
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Bez da je i na trenutak oklijevao, Bill je rekao: "Da. Samo da
se na brzinu presvučem pa ću te pratiti svojim automobilom."
Meda je počela plakati. "Dragi, zaspat ćeš negdje."
"Ne, sve će biti u redu, draga," uvjeravao ju je Bill.
Njegovo se samopouzdanje sleglo nakon nekoliko
kilometara. Kapci su mu postali teški poput olovnih. Povremeno
bi se štipnuo da bi zadržao svijest, povremeno je grizao prste, čak
je pljunuo na prst i trljao oči pokušavajući otjerati san. Mladić je
vozio ispred njega po užasnoj cesti, pogotovo zadnjih trinaestak
kilometara gdje se cesta pretvorila u dva kolosijeka koja su išla
uzbrdo u planinu uz plot. Sada se makar nije morao bojati da će
zaspati, pošto bi se trgnuo kad god bi pokupio kamen ili upao u
rupu na cesti.
U staroj su farmerskoj kući bila upaljena sva svjetla kad su
stigla dva automobila i parkirala se. Nakon što je upoznao oca i
majku, odveli su ga do kreveta djevojke stare oko osamnaest
godina. Bila je blijeda, a kapljice su znoja odsijevale na njenoj
sljepoočnici. Pokazala je Billu natečeni bok.
Otac djevojke je rekao: "Nije jela tri dana. Danas nije mogla
niti piti. Ujutro bi trebala biti operirana. Za nekoliko sati bi po nju
trebala doći hitna pomoć, ali noćas joj se stanje toliko pogoršalo
da se bojim da neće preživjeti put."
Billu je upala slijepog crijeva bila poznata jer je nekoliko
puta gledao kako njegov prijatelj Sam Adair operira pacijente s
tim problemom. Ako crvuljak ove djevojke pukne – a izgledalo je
da hoće – tada vjerojatno neće preživjeti 60 km do New Albanyja.
Već bi je tih prvih trinaestak kilometara ubilo.
Djevojka je neurozno pitala: "O, brate Branhame, mislite li da
ću preživjeti?"
Pomno odabirući riječi, Bill je odgovorio: "Vjerujem da
hoćeš ako imaš dovoljno vjere. Vjeruješ li da te Isus Krist može
iscijeliti?"
Odgovorila je nervozno i naglo: "O, da, vjerujem. Moja crkva
kaže da su dani čudesa prošli, ali mene nije briga što kaže moja
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 36
Šok nakon povratka kući
37
crkva, vjerujem da je Georgie Carter ozdravila i da ću i ja
ozdraviti. Bojim se operacije."
Pošto je kroz proteklih šest mjeseci vidio na tisuće iscjeljenja
i čuda, Bill je prepoznao da je djevojkino neurozno ispovijedanje
vjere zapravo sumnja i strah. "Sestro, ne želim te povrijediti, ali ti
ne vjeruješ. Obično bi bilo dosta vremena da uzmem to malo
vjere što imaš i pokušam te navesti da vjeruješ za svoje
iscjeljenje. Ali, ovo je hitan slučaj. Moraš vjerovati odmah, u
protivnom, bit ću iskren, nećeš živa ugledati bolnicu."
Ni djevojci ni njezinim roditeljima nije se dopala Billova
iskrenost, ali Bill nije imao izlaza. Situacija je bila žurna. Odlučio
je probati nešto radikalno kako bi ona shvatila. Bill je sjedio na
rubu djevojkinog kreveta na strani koja je bila prema sredini sobe.
Njezini roditelji i nekoliko susjeda sjedili su s druge strane
kreveta – bliže zidu. Nasred stropa bila je električna lampa.
Izmeñu poda i stropa na kabelu koji je visio iz lustera bila je
crveno-bijela narukvica. Bill nije znao zašto ta narukvica visi
tamo, osim ako je nisu koristili kao igračku za bebu koja je bila u
kući. Shvatio je da će mu narukvica dobro poslužiti. Bill je rekao:
"Svi vi odrasli trebate okrenuti stolice i gledati u zid." Tada je
rekao djevojci: "Što misliš, koliko je udaljena ta narukvica?"
"Oko 5 m. Zašto?"
"Govoriš mi da vjeruješ za sve. Želim da mi to dokažeš.
Želim da gledaš ravno u narukvicu koja visi nasred sobe i želim
da je natjeraš da se zavrti, i onda želim da je natjeraš da se njiše
naprijed-nazad i onda da je zaustaviš. Ako to uspiješ, tada ću
znati da imaš dovoljno vjere za čudo."
Djevojka se ujedno iznenadila i razočarala. "O, brate
Branhame! Zašto tražite to od mene. To nitko ne može."
"O, da," rekao je Bill. "Može svatko tko vjeruje. Isus je
rekao: 'Sve je moguće ako vjeruješ.'"
Ostala je skeptična: "Ali, Isus je govorio o duhovnim
stvarima. Ovo je materijalno. Možete li vi to?"
"Da, gospodična."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 37
38
NATPRIRODAN život Williama Branhama
"Mogu li vidjeti?"
"Ako želiš. Samo promatraj narukvicu." Bill je usmjerio
pogled na objekt i usredotočio svoju vjeru. Do sada je vidio kako
Bog čini toliko čuda da je znao kako je sve uistinu moguće vjeri.
Za trenutak je narukvica počela kružiti, onda se zanjihala
naprijed-nazad i onda je stala."
Djevojka je uzdahnula: "Brate Branhame, to je spiritizam!"
"Pretpostavljao sam da ćeš reći nešto slično. Ne, ovo nije
spiritizam, ovo je vjera. Spiritisti to često koriste za vradžbine –
lome naočale, savijaju žlice i slično, ali to je ipak vjera."
Djevojka nije razumjela što joj govori: "Ja pripadam Crkvi
Kristovoj. Mi govorimo kad Biblija govori i šutimo kad Biblija
šuti. Nečeg takvog nema u Bibliji."
"Zasigurno, to je u Bibliji," rekao je. "Sjeti se da je jednog
jutra Isus prošao pokraj smokvinog stabla u potrazi za plodovima.
Kad ih nije pronašao, prokleo ga je. Stablo je počelo venuti. Kad
se navečer vraćao, stablo je uvenulo. Petar je zapazio kako se to
brzo dogodilo, a Isus mu je odgovorio da ne samo da mogu učiniti
isto što je On učinio smokvi, već reknu li ovoj gori da se
pomakne – i ne budu sumnjali u svom srcu – to će se i dogoditi. 53
Nije li to rekao? Da, rekao je. Znam da tvoj pastor pokušava
opravdati svoju nevjeru tvrdeći da je Isus govorio o planini
grijeha, ali to je bila Maslinska gora. A rekao je da je samo
potrebna vjera poput gorušičinog zrna. Ako samo toliko malo
vjere može pomaknuti goru, koliko je manja vjera dovoljna tebi
za pomaknuti narukvicu?"
Djevojka je tiho sjedila i razmišljala. Duboko je disala zbog
boli koju je trpjela. Bill je odlučio probati nešto drugo: "Gledaj,
sestro, prije pet mjeseci došao mi je anñeo i rekao da sam davno
prije roñenja bio odreñen od Boga odnijeti dar božanskog
iscjeljenja narodima. Stajao sam licem u lice s natprirodnim
53
Matej 21, 18 – 22; Marko 11, 12 – 13
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 38
Šok nakon povratka kući
39
bićem, a on mi je rekao ako budem mogao dobiti da mi ljudi
vjeruju i ako budem iskren kad se budem molio, da ništa neće
ostati pred mojom molitvom. Stoga, ako budeš vjerovala cijelim
srcem, to će pokrenuti Boga. Tvoja će te vjera spasiti. Ne ono što
budeš razumjela, već ono što budeš uistinu vjerovala."
Tada je djevojka odgovorila: "Brate Branhame, znam da
postoji nešto više od onoga što sam dosegla. Bože, smiluj mi se.
Cijelim ću srcem pokušati vjerovati Njemu."
Dok ju je uzimao za ruku, Bill je promatrao kako mu lijeva
ruka crveni od pulsiranja nevidljivih vibracija. I prije je dodirivao
ljude s upalom slijepog crijeva te je bio upoznat s uzorkom bijelih
kvržica koji se pojavljivao na ruci. Po intenzitetu samih vibracija
mogao je reći da se radi o ozbiljnom slučaju. Dok je molio
Gospoda Isusa da intervenira, lupanje u lijevoj ruci se smanjilo, a
zatim prestalo. Lijeva se ruka vratila u normalu. Bill je rekao:
"Neka te Gospod blagoslovi, sestro. Tvoja te vjera spasila."
Unatoč radosti i olakšanju koje je zahvatilo prostoriju, Bill je
sjeo i odmah zaspao. Probudio se nakon nekoliko sati s vedrinom
na licu.
Otac je zaželio dobro jutro i s entuzijazmom se rukovao s
Billom, zahvaljujući mu: "Zvao sam hitnu i rekao im da ne
trebaju dolaziti jer je moja kćer potpuno iscijeljena."
Djevojka se već ustala iz kreveta, sjedila je za kuhinjskim
stolom i jela sladoled. "Odlično se osjećam, brate Branhame.
Oteklina se potpuno povukla i više ne osjećam ni malo boli. Jako
sam gladna."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 39
Poglavlje 35
Odbio ček od
1,5 milijuna dolara
1947.
SAD KAD se William Branham vratio kući u Jeffersonville,
shvatio je da je dobio novi niz odgovornosti. Stizala su pisma od
svuda iz Sjedinjenih Država i Kanade. U početku su se Bill i
Meda trudili sami odgovoriti na pristiglu poštu. Ali svakog bi
dana poštar ostavio na ulaznim vratima novu veliku kutiju punu
pisama te je Bill uskoro shvatio da je to za njega previše posla.
Iznajmio je mali ured i zaposlio g. i gñu. Cox, članove njegove
zajednice, kao tajnike. Uz njihovu pomoć, Bill je razdvajao poštu
na dvije hrpe. Prva i veća hrpa pisama dolazila je od ljudi koji su
opisivali svoje probleme i potrebe i tražili da se moli za njih. Bill
je smatrao ove zahtjeve dijelom svog poslanja te se za svaki
ozbiljno molio. Druga hrpa pisama dolazila je od propovjednika
koji su ga pozivali da doñe održati skup iscjeljenja u njihovim
mjestima. Bill je takve pozive stavljao na stranu i molio se o tome
gdje Bog želi da krene.
Konačno je složio raspored zbog kojeg će biti zauzet
sredinom 1947. godine. Najprije, dok sjeverne države još budu
pod snijegom, putovat će na jug, početi s Louisianom i nastaviti
zapadno prema Teksasu, Arizoni i Kaliforniji. Kasnije će u
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 40
Odbio ček od 1,5 milijuna dolara
41
proljeće provesti nekoliko mjeseci bliže kući, prije nego krene
sjeverno u Saskatchewan i Albertu u Kanadi.
Iako se nije potpuno oporavio od iscrpljenosti, Bill je bio
nestrpljiv vratiti se poslu kojem ga je Gospod pozvao. Počeo je u
Shreveportu u Louisiani gdje je trebao održati pet službi za Jacka
Moorea, pastora nezavisne pentekostalne crkve poznate kao Life
Tabernacle.
Kad je propovjednik Moore poveo Billa u svoju crkvu za
prvu službu, Moore je ostao zbunjen kad je vidio da je taj veliki
šator toliko pretrpan strancima te su se on i njegov gost teško
provukli unutra. Samo oglašavanje usmenim putem dovelo je
obitelji iz cijele Louisiane i Arkansasa. Jack Moore je odlučio da
je potrebno više prostora, tako da je za drugu večer iznajmio
auditorij u srednjoj školi. Ipak, nakon održavanja samo dvije
službe u auditoriju u srednjoj školi, odlučio je vratiti sastanke u
Life Tabernacle jer su ljudi prerano dolazili u srednju školu te su
tako ometali nastavu.
Ovakav tjedan brat Jack Moore nije vidio nikad prije – pet
večeri prepunih čuda. Kasnije je o tome napisao: "Ljudi su ostali
ponizni i blagi jer su znali da je Isus iz Nazareta prošao pokraj nas
u Svome sluzi... Da, ovdje su se ponovili biblijski dani. On je
čovjek koji živi ono što propovijeda. Kažem ovo, ne kako bih
uzdigao čovjeka, već kako bih naglasio da se naše duboko
poštovanje prema našem bratu [bratu Branhamu] zasniva na
činjenici da izgleda kao da nam njegova služba približava našeg
dragog Gospoda [Isusa] te nas bolje upoznaje s Njegovim živim
riječima, Njegovom osobnošću i Njegovim božanstvom više od
ičega prije..." 54
Osjetivši da treba bolje upoznati ovu fenomenalnu službu,
Jack Moore je prepustio svoju crkvu u ruke pomoćnom pastoru
54
Gordon Lindsay: "William Branham, čovjek poslan od Boga,"
1950. godine, str. 103. – 104.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 41
42
NATPRIRODAN život Williama Branhama
kako bi do kraja godine mogao putovati s Williamom
Branhamom.
Nakon Louisiane, Bill je odletio u Teksas te je u Houstonu
održao sastanke petnaest večeri za redom prije nego je otišao u
Texarkanu i San Antonio. Za vrijeme prve večeri u San Antoniju,
dogodilo se nešto što je Billa pogodilo u srž duha. Tek što je
služba počela i voña pjesama slušateljstvu najavio Billa, mnoštvo
je čekalo ponizno i s iščekivanjem. Dok je Bill prelazio binu
prema propovjedaonici, ustao je čovjek koji je sjedio na bini i
počeo govoriti u nepoznatom jeziku. Nerazgovijetne su riječi
izlijetale glasno i brzo poput metaka. Kad je prestao, slušateljstvo
je i dalje bilo tiho. Drugi je čovjek u pozadini auditorija ustao i
povikao: "Ovako govori Gospod: 'Čovjek koji hoda po bini
nastupa sa službom koja je odreñena od Svemogućeg Boga. Kao
što je Ivan Krstitelj bio poslan da prethodi prvom dolasku Isusa
Krista, tako je ovaj čovjek poslan da prethodi Njegovom drugom
dolasku.'"
Bill se osjećao iscrpljeno i toliko slabo da su mu koljena
počela klecati. Uhvatio se za propovjedaonicu kako bi se pridržao
dok je govorio u mikrofon: "Gospodine – vi u pozadini što se
upravo iznijeli proroštvo – poznajete li ovog čovjeka na bini koji
je govorio u jezicima?"
Čovjek u pozadini je ponovno ustao. Izgledao je kao kauboj.
"Ne, gospodine, ne poznajem."
"Znate li išta o meni?"
"Do danas nisam čuo za vas."
"Kako ste došli ovdje večeras?"
"Ljudi za koje radim išli su na sastanke i pitali me hoću li
poći s njima. Zato sam došao."
Okrenuvši se prema čovjeku na bini iza njega koji je govorio
u jezicima, Bill je pitao: "Poznajete li vi tog čovjeka koji je iznio
proroštvo?"
"Ne, ne poznajem."
"Što vi radite ovdje večeras?"
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 42
Odbio ček od 1,5 milijuna dolara
43
"Ja sam lokalni prodavač. Pročitao sam u novinama o
'božanskom iscjelitelju' i došao vidjeti o čemu se radi."
Budući da je proučavao 1. Korinćanima od 12. do 14.
poglavlja, Bill je znao da je "tumačenje jezika" jedan od darova
Duha Svetoga. Ipak, Bill je dugo vremena sumnjao misleći da je
većina onoga što pentekostalci nazivaju "jezici" zapravo
uzbuñenje, fanatizam i tjelesnost. Ovo se "tumačenje" nije
uklapalo niti u jednu od tri navedene kategorije. Zvučalo je
iskreno jer je ovaj stranac ponovio ono što je Bill čuo onog dana
1933. godine dok je krstio u rijeci Ohio kad mu se iznad glave
pojavila zvijezda. To se dogodilo prije četrnaest godina! Bill je
drhtao pitajući se hoće li u njegovoj službi biti nešto više osim
molitve za bolesne.
NAKON TEKSASA, Bill je otputovao u Phoenix u Arizoni.
Stres ga je neprekidno crpio, činilo se više od mnogo sati stajanja
i premalo sna. Dok se Bill molio za bolesne, zapravo je osjećao
demonske sile s kojima se borio. Izgledao je umorno kao da je
motikom i lopatom kopao rupe u kamenitom tlu. Kad god bi Bill
uzeo desnu ruku bolesnika u svoju lijevu i dopustio vibraciju
bolesti kroz svoju ruku sve do srca, Bill je osjećao da gubi vlastitu
energiju – energiju koja se nije obnavljala nakon prospavane noći.
Bill je o demonima učio tako što je ono što je čitao u Bibliji
potvrñivao s onim što je doživljavao dok se molio za bolesne.
Čitao je u Novom zavjetu kako su demoni izbačeni iz jedne osobe
mogli tražiti novog domaćina. 55 Promatrao je taj fenomen na
svojim sastancima. Dok je bolesnik na bini bivao osloboñen od
mentalnog poremećaja, bilo je moguće da nevjernik bez
poštovanja u slušateljstvu odjednom bude pogoñen istom bolešću.
Na jednom je sastanku bila skupina ljudi koji nisu imali
poštovanja – podrugivali su se i zviždukali. Bill se molio za
55
Matej 8, 28 – 32 i 12, 43 – 45
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 43
44
NATPRIRODAN život Williama Branhama
mladića koji se tresao na podu zbog epileptičnog napada. (Svaki
bi epileptičar kad bi došao u prisutnost anñela Gospodnjeg uvijek
dobio napad.) Bill se molio za mladića koji je uskoro osloboñen.
Čim je vibracija napustila Billovu ruku, skupina od dvanaest
nevjernika podivljala je od epileptičnih napada. Nakon toga, Bill
je uvijek bio oprezan. Kad god bi osjetio tvrdoglavost, zatražio bi
od auditorija da pognu glave i mole se s njim. Otkrio je da su čak
i nevjernici bili sigurni na njegovim sastancima ako su imali
poštovanja.
Jedne je večeri u Phoenixu kroz red za molitvu došlo dijete.
Bill je uzeo djevojčicu za ruku i osjetio vibracije epilepsije. Dijete
je dobilo napad. Pala je na binu i nekontrolirano se tresla.
Auditorij je uzdahnuo. Bill je ostao miran i zatražio od svih da
pognu glave. Kad je on pognuo glavu kako bi se molio, osjetio je
prekid u tijeku vjere. Pogledavši iznad mnoštva, primijetio je
čovjeka koji nije pognuo glavu. Bill je rekao u mikrofon: "Meni s
desna je čovjek podignute glave. Gospodine, ako i ne vjerujete,
molim vas da pognete glavu i imate poštovanja. Ove demonske
sile mogu prelaziti s jednog na drugog."
Čovjek nije pognuo glavu. Prišao mu je jedan od portira i
razgovarao s njim, a onda prišao bini i rekao Billu: "To je g. K-,
jedan od javnih službenika Phoenixa. On kaže da u ovome nema
ništa više od malo dobre psihologije. Insistira na tome da neće
pognuti glavu."
Bill je ponovno rekao u mikrofon: "U redu, gospodine.
Zamolio sam vas. To je sve što sam mogao." Tada se Bill okrenuo
prema djevojčici koja je još uvijek čekala na podu i ispuštala
duboke zvukove. Bill se molio: "Bože, nemoj dopustiti da ovo
nevino dijete ispašta zbog nevjere tog čovjeka. Blagoslovi dijete i
oslobodi je." Djevojčica se umirila i ubrzo otvorila oči. Njezin joj
je skrbnik potrčao pomoći da ustane te su zajedno sišli s bine
slaveći Boga.
G. K- se nasmijao kao da želi reći da je dokazao da nije
morao pognuti glavu. Nažalost, bila je to pobjeda kratkog vijeka.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 44
Odbio ček od 1,5 milijuna dolara
45
Zadnju večer u Phoenixu Bill je obećao mnoštvu da će se
pokušati moliti za sve u zgradi koji budu željeli. To bi bilo
nemoguće da je morao uzeti svaku osobu za ruku kako bi
vibracije otkrile svaku bolest. Te je večeri pokušao nešto drugo.
Nazvao je to brzim molitvenim redom. Ljudi su se u molitvenom
redu neprekidno polako kretali, a Bill je samo polagao ruke na
njihova ramena dok su prolazili, moleći Gospoda Isusa da ih
iscijeli.
Od mnogih čuda koja su se dogodila te večeri, vjerojatno je
najnevjerojatnije ono koje se dogodilo Haddie Waldorf, ženi koja
je umirala od raka srca, jetara i debelog crijeva. Pošto su doktori
odustali od nje, očajno je pokušavala doći do čovjeka koji je
tvrdio da pokraj njega stoji anñeo dok se moli za bolesne.
Haddijin muž i stažist iz bolnice doveli su je na sastanak na
nosilima. Dok su čekali u redu za molitvu, osjetila je da je život
napušta. Rekla je svom mužu: "Ako i umrem, svejedno me
provedite kroz red." Bili su daleko u pozadini. Dok se red za
molitvu polako kretao prema naprijed, pala je u nesvijest. Uskoro
je prestala disati. Stažist je pokušao opipati Haddijin puls, ali ga
nije mogao pronaći, te ju je prekrio plahtom po glavi. Ali g.
Waldorf s velikom odlučnošću nije napuštao red. Trebalo je
gotovo sat vremena da g. Waldorf dovede svoju ženu naprijed.
Netko je rekao Billu da stiže truplo. Bill je zaustavio red kako bi
se mogao duže moliti za ovaj slučaj. Žena je na njegov dodir bila
hladna. Kad je Bill zamolio Boga da vrati život Haddiji Waldorf,
ne samo da je ponovno počela disati, već je uskoro sjedila, a
kasnije i sama odšetala iz zgrade. 56
Dugački red za molitvu u Phoenixu bio je prepun iscjeljenja i
čuda. Iako se Bill kratko molio, ipak mu je trebalo do tri ujutro
kako bi dodirnuo sve bolesne koji su prolazili. Prema procjenama
56
Gña. Haddie Waldorf je nastavila posjećivati sastanke Williama
Branhama do svoje smrti 1965. godine. On bi je često pozdravio u
slušateljstvu i ispričao ovo čudo.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 45
46
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Jacka Moorea, te se večeri u veljači 1947. godine Bill molio za
dvije i pol tisuće ljudi.
DO OŽUJKA Bill je putovao obalom Kalifornije. Njegovi prvi
sastanci u Los Angelesu preplavili su veliku crkvu u Monterey
Parku što je potaklo crkve koje su surañivale na preseljenje
sastanaka u Municipal Auditorium u Long Beachu.
Druge večeri skupa tri čovjeka i mlada žena donijeli su na
nosilima u red za molitvu ženu u nesvijesti. Bill je držao opuštenu
desnu ruku bolesne žene i osjetio poznate vibracije. "To je rak,"
rekao je.
Mlada je žena odgovorila: "Da. Ona se zove Melikian. Ovo je
njezin liječnik, a ja sam joj kći. Nedavno je bila u St. Louisu radi
uklanjanja obje dojke u pokušaju sprječavanja širenja raka, ali
nije pomoglo. Sada joj je jedina nada u Bogu."
Dok je spuštao glavu, Bill je od Boga molio čudo. Prestale su
vibracije u ruci. Kad ju je htio proglasiti iscijeljenom, obuzeo ga
je čudan osjećaj te je bez razmišljanja rekao: "Ovako govori
Gospod: 'Za tri dana ova će žena ići u kupovinu.'"
Njezin liječnik, koji je očito došao na zahtjev obitelji,
ogorčeno se naljutio: "Nemoguće, propovjedniče Branham! Ova
žena očito umire. Kako možete njezinima davati takvu lažnu
nadu?"
Bill je smireno odgovorio: "Doktore, ako ta žene ne ozdravi i
ne bude hodala ulicom za tri dana, možete staviti znak na moja
leña na kojem će pisati da sam lažni prorok i možete me voziti po
gradu na haubi svog automobila."
Pred kraj tjedna, Billa je iz sna od iscrpljenosti probudio zvuk
jakog kucanja na vrata hotelske sobe. U hodniku je bio crkveni
službenik čiji je posao bio paziti na Billovu privatnost. Iza njega
su stajala dva lijepo odjevena stranca. "Žao mi je što te ometam,
brate Branhame, ali trebaju te njih dvojica. Znam da se moraš
odmarati, ali njihov je posao neobičan pa sam mislio..."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 46
Odbio ček od 1,5 milijuna dolara
47
"Uñite, kako vam mogu pomoći?"
Dvojica su ušla, a glasnogovornik je prešao na stvar. "Mi smo
predstavnici g. Melikiana."
"Melikian?" Bill je ponovio ime kako bi se pokušao sjetiti
otkud ga poznaje.
"G. Melikian vodi vinariju Mission Bell. Njegova je žena
početkom tjedna iscijeljena od raka na vašim sastancima."
Bill se sjetio žene u nesvijesti na nosilima. "Kako je ona?"
"G. Branham, njezin je oporavak iznenadio sve, a pogotovo
njezinog liječnika. Dan nakon što ste se molili za nju došla je k
svijesti i sjedila je na krevetu. Treći je dan otišla u kupovinu sa
svojom kćerkom, upravo kako ste rekli. G. Melikian je toliko
zahvalan te nas šalje da vam predamo ovaj ček od 1,5 milijuna
dolara."
Čovjek je držao ček. Bill se nije pomaknuo. Čovjek je rekao:
"G. Branham, to nije šala. Ovo je potpuno ispravan ček napisan
na vaše ime." Pružio mu je listić papira.
Bill i dalje nije uzimao ček. Razmišljao je o svojoj obitelji
koja živi u kolibi s dvije sobe u Jeffersonvilleu, o svojoj ženi kako
nosi vodu u kuću udaljenu pola kvarta, a onda iznosi prljavu vodu
pošto u kući nemaju tekuću vodu, razmišljao je o tome koliko je
kuća zimi prohladna i koliko propuhuje, i kako Meda stavlja krpe
oko vrata i prozora da bi spriječila propuh. Bilo bi divno pružiti
svojoj ženi i djeci nešto bolje, ali...
Tolike se godine Bill trudio shvatiti svoj poziv od Gospoda.
Kad je iskoračio iz Božje volje 1937. godine, toliko je propatio da
ga sad čak ni 1,5 milijuna dolara ne bi izazvalo da se odrekne
svojih uvjerenja. Znao je da nije on iscijelio gñu. Melikian od
raka, Gospod Isus Krist ju je iscijelio. Kako da primi nagradu za
nešto što nije učinio? A osim toga, Bill je istaknuo tri glavne
zamke koje su često uništavale ljude koji bi počeli živjeti za
Boga: žene, popularnost i novac. Bilo koji propovjednik koji bi
flertovao s jednom od ove tri opasnosti, lako bi skrenuo i pao. Bill
je davno odlučio da će se čuvati sve tri, bez obzira na cijenu.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 47
48
NATPRIRODAN život Williama Branhama
"Gospodo," rekao je odlučno, "ne želim niti pogledati taj ček.
Recite g. Melikianu da cijenim to, ali ne mogu primiti njegov
novac."
NAKON POSLJEDNJEG molitvenog reda u Long Beachu u
Kaliforniji, koji je završio u dva sata ujutro, Bill je utrnuo i bez
osjećaja teturao prema automobilu. Jack Moore i Young Brown
su vozili Billa gradom oko sat vremena, razgovarali s njim i
pokušali od njega dobiti odgovor. Otvorili su njegov prozor kako
bi mu kiša prskala u lice. Konačno je Bill došao k sebi te je
poželio otići u krevet.
Odvezli su ga u hotel. Kad su izašli iz lifta u malo predvorje,
naguralo se mnoštvo ljudi i dozivalo Billa želeći s njim
razgovarati. Moore i Brown su ga proguravali kroz mnoštvo kad
je na pod ispred Billa pala žena, uhvativši ga za nogavicu. Jack
Moore se spustio kako bi je odgurnuo, ali mu je Bill dao znak da
stane i rekao: "Hajde da barem poslušamo njezinu priču."
Ni uz to jamstvo, žena mu nije htjela pustiti nogu. Oči su joj
otkrivale očajanje. "Brate Branhame, ja sam gña. K-. Moj suprug
i ja smo bili na vašim sastancima u Phoenixu. Kad ste se molili za
dijete s epilepsijom, moj suprug je odbio pognuti glavu. Sljedećeg
se dana osjećao nekako čudno po cijelom tijelu. Mislio je da si je
to samo umislio. Onda ga je nakon dva dana policija pronašla
kako besciljno luta Phoenixom. Mozak mu se pomutio. Ne zna ni
tko je ni što radi."
Tada je Bill primijetio čovjeka koji je stajao dalje od grupe –
pogled mu je bio prazan, lice mršavo, kosa i odjeća neuredne, a
lice prekriveno raščupanom bradom. "Je li to vaš suprug?" pitao
je Bill.
"Da, brate Branhame," jadala se gña K-. Pokušavala sam ga
svaku večer dovesti u red za molitvu, ali nisam uspjela. Očajna
sam. Nešto se mora učiniti. Ne želi jesti. Čak ga moram polijevati
vodom." Spustila je čelo Billu na cipelu.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 48
Odbio ček od 1,5 milijuna dolara
49
Okrenuvši se k Jacku Mooreu, Bill je rekao: "Odvedi g. K- u
moju sobu da možemo biti malo nasamo."
Jack Moore je uzeo g. K- za ruku i poveo ga kao da je
retardirano dijete. Bill ih je pokušao pratiti, ali mu gña. K- nije
puštala nogu, niti je popustila stisak. Konačno su Moore i Brown
uzeli Billa i odnijeli ga u njegovu sobu, povlačeći za sobom gñu.
K-. Nakon što su zaključali vrata, napokon su je natjerali da pusti
Billovu nogu.
"Sestro," rekao je Bill, "prije oko godinu dana sreo me anñeo
Gospodnji i rekao mi da ću odnijeti dar iscjeljenja narodima
svijeta. Rekao mi je ako budem iskren i budem moga dobiti da mi
ljudi vjeruju, da ništa neće ostati pred mojom molitvom. Otkrio
sam da je to istina: nema bolesti, bez obzira koliko teška bila, koja
neće biti iscijeljena ako se dovoljno dugo molim za osobu.
Vjerujete li mi?"
"Da, brate Branhame, vjerujem."
G. K- je mirno stajao. Nije ni treptao. Zurio je u prazno. Ali,
kad mu je Bill prišao, odmaknuo se i zarežao poput životinje.
Zbog sigurnosti, Moore i Brown su držali g. K- za ruke dok je
Bill položio ruke na čovjeka i počeo se moliti. Pobjeda nije došla
jednostavno. 45 minuta se Bill borio s tim demonom mentalne
poremećenosti. Konačno je g. K- trepnuo i pogledao po sobi
ponašajući se kao čovjek koji se upravo probudio u
neočekivanom prostoru pa se pita gdje je i zašto. Nakon što mu je
žena objasnila, g. K- je zagrlio Billa kao davno izgubljenog brata.
Napustio je hotel zdravog razuma kao i nekad prije, iako je sada
bio poprilično skloniji Evanñelju Isusa Krista.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 49
Poglavlje 36
Vjera Apača
1947.
KAD JE WILLIAM BRANHAM sredinom ožujka 1947.
godine stigao u Oakland u Kaliforniji, čuo je za mladog Davida
Walkera, "dječaka" propovjednika koji je održavao evanñelističke
službe u gradu iste večeri kad se Bill molio za bolesne. Iz
znatiželje, Bill je prvu večer završio ranije kako bi mogao otići
poslušati malog Davida. Billu se svidjelo ono što je čuo. Iako je
mali David bio mršavi tinejdžer, baratao je Božjom Riječju
mudrije i hrabrije nego se to očekivalo za njegovu dob.
Nakon sastanka, Bill ga je otišao upoznati. Dok su
razgovarali, dvojica su evanñelista usporedili procijenjenu
veličinu slušateljstva na njihovim sastancima. Mali je David
propovijedao u Oaklandu već nekoliko večeri, a njegov auditorij
nikada nije bio popunjen više od trećine. (Njegov je auditorij
primao sedam tisuća ljudi, a po večeri je bilo oko dvije i pol
tisuće slušatelja.) S druge strane, Bill je održavao sastanke u
auditoriju s tri tisuće sjedećih mjesta, a na njegovom se prvom
sastanku skupilo oko sedam tisuća ljudi. Mali David je predložio
da se zamijene za auditorije. To su i učinili i obojici je
odgovaralo. Bill je htio platiti malom Davidu razliku u cijeni
iznajmljivanja manjeg i većeg auditorija, ali dječak nije htio uzeti
novac uz objašnjenje: "Možda ćeš mi jednog dana moći pomoći."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 50
51
Vjera Apača
U to je vrijeme Jack Moore, koji je i dalje pratio Branhamove
skupove, odletio u Ashland u Oregonu kako bi nagovorio svog
prijatelja Gordona Lindsayja da sam doñe pogledati ovu
fenomenalnu službu. Moore se veselio dok je govorio Lindsayju o
Božjoj snazi kojoj je svjedočio: oticanje Billove ruke; otkrivanje
bolesti; slijepi, gluhi i hromi bivali su izliječeni; demoni su
istjerivani. Uvjeravao je Lindsayja da se ovo isplati vidjeti.
Zajedno su se odvezli u Kaliforniju na Billove sastanke u
Sacramentu.
Služba je te večeri pogodila Gordona Lindsayja u srž vjere. S
četrdeset i jednu godinu, Lindsay je već dvadeset i tri godine bio
propovjednik Evanñelja: posljednjih pet godina kao pastor u
Ashlandu u Oregonu, a prije toga osamnaest godina kao
evanñelist koji je putovao po cijelim Sjedinjenim Državama i
Kanadi. Svih tih godina, na svim tim sastancima, nikad nije vidio
snagu Duha Svetoga toliko vidljivo prikazanu kao te večeri u
Sacramentu. To ga je nadahnulo do vrhunca vjere kakvu prije nije
poznavao. Silno je želio podijeliti ovo iskustvo sa svojim
prijateljima. Dok je razmišljao o pastorima i organizacijama koje
je poznavao diljem zemlje, dobio je jednu ideju. Sljedećeg se
dana Gordon Lindsay susreo s Billom i prenio mu ovu misao. To
je bio početak prijateljstva koje će za obojicu imati dalekosežne
posljedice.
Iz Sacramenta Bill je krenuo prema Santa Rosi u Kaliforniji.
U nedjelju navečer portiri su se mučili zadržati mladića u
zaobilaženju reda za molitvu. Mislili su da ne želi čekati svoj red.
Gužva koju je to stvaralo ometala je Billa u molitvi za bolesne.
Bill je načuo kako mladić objašnjava portirima: "Ne želim u red
za molitvu. Samo želim postaviti pitanje propovjedniku."
Prišavši rubu bine, Bill je pitao: "Što trebate, gospodine?"
Mladić je pitao: "Kako slovkate svoje ime?"
Billu se to učinilo kao čudan razlog za izazivanje tolikog
meteža. Odgovorio je: "B-R-A-N-H-A-M."
Čovjek je pogledao na komadić papira u ruci, a onda se
okrenuo i uzbuñeno uzviknuo prema mnoštvu: "Mama, to je to!
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 51
52
NATPRIRODAN život Williama Branhama
To je to!" Majka je izašla i objasnila: "Moj suprug i ja smo
evanñelisti iz Skupština Božjih. Ja imam dar govorenja u
jezicima, a moj suprug ima dar tumačenja. Prije dvadeset i dvije
godine molila sam se u jezicima kad je došlo tumačenje preko
mog supruga s proroštvom o večeri kao što je ova. Zapisala sam
to na papir i sve ove godine spremila ga u ormarić. Kad sam čula
o vašim sastancima, izvadila sam ga, ali smo se htjeli uvjeriti da
ste vi taj."
Uzela je papir iz ruke svog sina i pružila ga Billu. Pisalo je:
"Ovako govori Gospod: 'U posljednjim danima, prije
dolaska Gospoda, poslat ću Svog slugu Williama
Branhama uz zapadnu obalu.'"
"Prije dvadeset i dvije godine!" pomislio je Bill. To se moralo
dogoditi 1925. godine kad je on imao samo šesnaest godina. Trnci
su mu prošli niz kralježnicu. Ovdje je u starom proroštvu ležala
nova potvrda da je njegova služba predodreñena od Boga za nešto
posebno.
PRED KRAJ travnja 1947. godine, Bill se vratio u Phoenix
održati sastanke posebno za grañane koji govore španjolskim
jezikom. Tada je prvi put održao službu s prevoditeljem.
Tijekom dana Bill se susreo s kršćanskim propovjednikom
koji je radio s Apače Indijancima u San Carlos Indian rezervatu,
oko 80 km istočno od Phoenixa. Ovaj je misionar doveo sa sobom
tri bolesna Indijanca da bi prisustvovali Branhamovim sastancima
s nadom da će ti Indijanci doći u red za molitvu i biti iscijeljeni.
Taj je misionar pozvao Billa da održi sastanke u rezervatu. Bill
mu je obećao da će, ako Gospod iscijeli tih troje Indijanaca,
održati sastanke za Apače.
Te je večeri Bill učinio hrabar izazov. Do sada se toliko puta
uvjerio u spremnost Isusa Krista da iscijeli ljude da je Billova
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 52
53
Vjera Apača
vjera imala samo nekoliko ograničenja. (Zar mu nije anñeo rekao
ako bude iskren i bude mogao dobiti da mu ljudi vjeruju, da ništa
neće ostati pred njegovom molitvom?) Nakon svih čuda kojima je
svjedočio protekle godine, nije se bojao suočiti s najtežim
slučajevima na koje je nailazio. Zapravo im se radovao jer je
osjećao da su samo veći dokaz da njegov Bog može učiniti sve.
Sada je, ispred ovih ljudi koji govore španjolskim jezikom, rekao:
"Dovedite mi nekoga hromog ili unesrećenog. Dovedite mi
najgori slučaj i jamčim vam da će ta osoba biti iscijeljena prije
nego završim molitvu."
Netko je doveo hromu djevojčicu, Meksikanku koja nikad u
životu nije hodala. Bila je strašno deformirana – leña su joj bila
pogrbljena, a noge skvrčene i bez funkcija. Bez trunka sumnje
Bill se počeo moliti za osloboñenje ove djevojčice. Prošlo je pet
minuta bez promjene... pa deset minuta... pa petnaest. Bill se nije
zabrinjavao. Znao je da će Bog to učiniti. Nije bilo važno koliko
će trajati. Prošlo je dvadeset minuta... pa trideset. Bill se nastavio
tiho moliti Bogu da oslobodi ovu djevojčicu iz njezinog zatvora.
Prošao je sat... a onda sat i pol. Ljudi su u auditoriju postajali sve
nestrpljiviji dok su pokušavali zadržati ono pouzdanje za koje se
činilo da ga posjeduje čovjek na bini. Nakon sat i 45 minuta
molitve, mala je Meksikanka vrisnula. U leñima joj je puklo dok
je po prvi put u svom životu ispravila kralježnicu. Zajednica je
poludjela od olakšanja i oduševljenja dok je ova mala hroma
djevojčica stajala na svojim tankim nogama i silazila s bine držeći
Billa za ruku.
Kao odgovor, ljudi su se nagurali u red za molitvu da bi i oni
došli na red. Uz pomoć prevoditelja, Bill se još deset sati molio za
bolesne i one u potrebi. Ovi su ljudi iz španjolskog govornog
područja pohrlili Isusu Kristu s tolikom dječjom vjerom da su se
dogañala mnoga čuda. Meñu stotinama koje su bile iscijeljene,
bila su i trojica Apače Indijanaca koje je misionar doveo iz
rezervata.
Kako je i obećao, nakon nekoliko dana Bill je otputovao na
istok na jednovečernju službu iscjeljenja u San Carlos Indian
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 53
54
NATPRIRODAN život Williama Branhama
rezervat. Mala je drvena crkva bila premalena da bi u nju stale
stotine i stotine Indijanaca koji su se okupili čuti Billovu
propovijed te je misionar spojio mikrofon na nekoliko vanjskih
zvučnika. Obitelji su raširile deke na tlo i sjedeći slušale. Bill je
počeo govoriti baš u vrijeme zalaska sunca. Prevodila ga je žena
iz Apače plemena.
Zbog svoje ljubavi za američki Zapad, Bill je puno pročitao i
razmišljao o položaju Indijanaca. Možda mu je malo indijanske
krvi u njegovim venama dalo toliko suosjećanje. Ove je večeri,
dok je otvarao svoje srce braći i sestrama Indijancima, osjetio
svoju službu dublje nego inače. Rekao je Indijancima da mu je
žao zbog toga kako su se bijelci odnosili prema njihovim precima.
A znao je da čak i danas vlada Sjedinjenih Država rijetko
razmatra predmete od iznimnog značaja za Indijance. "Ali, postoji
Netko tko će vam uvijek ponuditi pošten dogovor," rekao im je,
"a to je Gospod Isus Krist."
Kad je Bill prestao propovijedati, tražio je da oni u potrebi za
molitvom stanu u red njemu s desne strane. Nitko od Indijanaca
nije ustao. Zbunjen, Bill je pitao prevoditeljicu u čemu je
problem. Ona nije znala. Možda su svi skeptični.
Vraćajući se misionarstvu, misionar je doveo svoje
pomoćnike koji su pristali doći na molitvu. Prva je došla
Indijanka s djetetom privezanim na leñima. Žena nije govorila
engleski. Čim je Bill uzeo njezinu desnu ruku u svoju lijevu,
osjetio je puls demonske vibracije. Osjećaj je bio kao da mu je
električni šok udario ruku do srca. Pocrvenila mu je poleñina ruke
i bijele su se kvržice pomicale po koži. Bill je rekao u mikrofon:
"Damo, imate spolnu bolest."
Žena ga je iznenañeno pogledala kao da pita: "Kako znaš?"
Onda je priznala da je rekao istinu.
Dok je još uvijek držao njezinu ruku, Bill je auditoriju
objasnio dar iscjeljenja opisujući da znak u ruci hvata vibracije
svih bolesti uzrokovanih mikroorganizmima. Pognuvši glavu i sa
zatvorenim očima, Bill se molio Isusu Kristu da oslobodi ovu
ženu od njezine bolesti. Kad je otvorio oči, lijeva mu je ruka bila
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 54
55
Vjera Apača
normalna. To su mogli vidjeti oni u prvim redovima. Bila je
iscijeljena. Uzdah zadivljenosti razlio se meñu redovima skeptika.
Sljedeće, majka je dovele kći. Bill je uzeo djevojčicu za ruku,
a onda se okrenuo k prevoditeljici i rekao: "Ne znam što nije u
redu s njom. To nije bolest uzrokovana mikroorganizmom jer ne
osjećam reakciju prisutnosti nekog drugog mikroorganizma."
Pošto majka nije govorila engleski, Apače prevoditeljica ju je
morala pitati u čemu je problem s djevojčicom. Onda je
prevoditeljica objasnila Billu: "Ona gluha... nijema. Takva je od
groznice prije nekoliko godina."
Bill je uzeo djevojčicu u naručje i pomolio se: "Gospode
Isuse, molim te učini nešto da bi ovi ljudi razumjeli." Kad je
završio s molitvom, znao je da je iscijeljena. Nagovarao ju je da
pokuša govoriti. Djevojka je promrmljala neke nerazumljive
zvukove. Bill se opravdavao: "O, s vremenom će govoriti sve
bolje i bolje."
Prevoditeljica je rekla sa smiješkom: "Već govori puno
dobro."
Onda je druga majka dovela svog sina. Bill ga je uzeo za
ruku, ali nije osjećao vibracije. Kad je pitao u čemu je problem s
dječakom, majka je uhvatila svog sina za kosu i zabacila mu
glavu prema nazad kako bi pokazala ukrižene oči. Kad je Bill
vidio dijete s ukriženim očima, sjetio se svoje kćeri Sharon Rose i
toga kako su joj oči otišle u križ od boli dok je umirala od
meningitisa kralježnice. Bill je tražio od mnoštva da pogne glave.
Tada je uzeo u naručje ovog malog Apače dječaka tako da mu je
glava bila na njegovom ramenu, kako ga ne bi gledao. Sa svom
iskrenošću, Bill se molio Bogu za osloboñenje djeteta. Kad je
osjetio da je Duh Sveti iscijelio dječaka, Bill je tražio od
Indijanaca da podignu glave. Bez da je prvo provjerio, Bill je
okrenuo dječaka prema mnoštvu. Apače su složno promrmljali.
Sada su oči dječaka bile savršeno poravnate. Bill je preko
prevoditeljice tražio od dječaka da zavrti očima kako bi pokazao
iscjeljenje. To je bilo uvjerljivo. Digla se prašina dok su stotine
Apača navalile u red Billu s desne strane da bi se molio za njih.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 55
56
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Bill se divio jednostavnoj vjeri Apača. Kad su ti Indijanci
meñu sobom vidjeli natprirodno, otvorili su srca za to i požnjeli
dobrobiti. Pogrbljena je starica hramala na štakama napravljenim
od drški za metle. Kosa joj je bila ukrašena trakama od kože, a
smeña koža naborana od godina provedenih na suncu i vjetru.
Kada je pogledala Billa, niz bore na njezinom licu potekle su
suze. Bill je osjetio njezinu vjeru, ljubav i poštovanje. Prije nego
što se uspio pomoliti za nju, uspravila se i dala mu štake. Zatim je
bez pomoći sišla s bine.
Tijekom večeri Bill se molio za dugačak red Apača. Kako se
bližila zora, primijetio je da su mnogi Indijanci koji su dolazili
kroz red za molitvu bili mokri od pasa na niže. Pitao je
prevoditeljicu koja je objasnila: "Najprije su mislili da si
prevarant. Kad su vidjeli da su se oči dječaka ispravile, mnogi su
hodali kilometrima... kroz rijeku... doveli voljene za molitvu."
Dva Indijanca, koja su obojica bila mokra do pasa, donijela
su starca na nosilima načinjenim od grubo rezanog drva. Noć je
bila hladna. Bill je pitao prvog Indijanca: "Zar se ne bojiš upale
pluća?"
Čovjek je odgovorio: "Isus Krist će se pobrinuti za mene.
Doveo sam svog oca. Vjerujem da će ga Isus iscijeliti."
Polažući ruku na starca, Bill se pomolio: "Neka vas Gospod
Isus iscijeli i ozdravi." Dvojica su mladića odnijeli starca s bine.
Nakon što se Bill pomolio za još nekoliko ljudi, čuo je kako netko
viče. Kad je pogledao tko, vidio je starca kako sam stoji, viče i
maše nosilima.
Sljedećeg su jutra Indijanci pitali Billa voli li ići u lov. Bill je
znao da je na njihovom rezervatu istaknut natpis kojim se
zabranjuje ne-Indijancima lov na posjedu Apača, te je ovo
smatrao posebnom čašću. "Da, volim loviti." Uprtili su ponije i
jahali uz kanjon. Lov je bio veličanstven. Divlje su patke letjele
toliko blizu da ih je Bill mogao hvatati rukama.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 56
Poglavlje 37
Anñelov ukor
1947.
U SVIBNJU 1947. GODINE, William Branham je svjedočio
najdivnijem čudu kojeg je ikad vidio. Tjedan dana je održavao
sastanke u šatoru u Vandaliji u Illinoisu. Kao i obično, mnoštvo je
ljudi preplavilo šator i parkiralište. Prve je večeri Bill iznio isti
izazov kao i u svakom gradu nakon španjolskih sastanaka u
Phoenixu prije mjesec dana. Rekao je: "Dovedite mi najgori
slučaj kojeg možete pronaći i dajte mi dovoljno vremena za
molitvu, i jamčim vam da će Isus Krist iscijeliti tu osobu prije
nego napustim binu."
Žena je izašla sa šesnaestogodišnjim dječakom. Nagnula se i
šapnula Billu u uho. Okrenuvši se prema mikrofonu, Bill je rekao:
"Majka kaže da je njezin sin roñen slijep."
Iz auditorija se čuo napeti uzdah, kao da se pitaju: "Tražimo
li previše od Boga?" Ali Bill je vjerovao da će Bog to učiniti.
Vidio je toliko čuda prošle godine da je znao da je s Bogom
uistinu sve moguće onima koji vjeruju. Polažući ruke na rame
slijepog dječaka, molio se za čudo u Ime Isusa.
Deset minuta je prešlo u pola sata... zatim sat... zatim sat i
pol... bez rezultata. Kiša je pljuštala po krovu šatora. Ljudi su
postajali sve nemirniji. Bez sumnje, mnogi su se pitali koliko se
dugo ovaj evanñelist može moliti usprkos toliko očitoj
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 57
58
NATPRIRODAN život Williama Branhama
nemogućnosti. Ipak, dječak je roñen slijep. Ali Billova se vjera
nije kolebala, niti je odustajao od jednostavne molitve. U glavi je
imao anñelove riječi: "Ako budeš iskren kad se budeš molio i
budeš mogao dobiti da ti ljudi vjeruju, ništa neće ostati pred
tvojom molitvom, čak ni rak."
Nakon sat i 45 minuta molitve, dječak je počeo drhtati.
Zamahnuo je glavom na lijevo, a zatim na desno. Uz krik se
izmaknuo iz Billovog dosega u majčin zagrljaj. Ona ga je čvrsto
držala dok je on od uzbuñenja nekontrolirano vrištao i mahao
rukama u svim smjerovima, najprije pokazujući na svjetlo, a
zatim i na ostale objekte oko njega. Mogao je vidjeti!
Ljudi su se uzburkali od vjere u snagu iscjeljenja Isusa Krista.
Odjednom se dogodilo stotine čuda – hromi su prohodali iz
invalidskih kolica ili su bacali štake i ustajali s nosila. Ništa se
nije činilo nemogućim.
Nakon završetka službe, portiri su skupili na hrpu sva
ostavljena invalidska kolica i štake. Bill je, još uvijek stojeći iza
propovjedaonice, radosno i zadovoljno promatrao skupljanje. U
šator su se vratili žena i dječak. Hodali su prema njemu prolazom
posutim piljevinom. To je bio dječak koji je roñen slijep. Sada je
on vodio svoju majku stepenicama prema bini.
Dječakove su oči bile suzne od emocija. "Rekao sam mami
da želim vidjeti kako izgleda čovjek koji mi je otvorio oči."
Bill se nasmiješio. "Nadam se da ćeš Ga jednog dana vidjeti
jer ti je oči otvorio Gospod Isus Krist."
Dječak je progurao ruku ispod Billove kravate i odmaknuo je
s Billovih prsa. "Ovo ovdje, je li to ono što zovete prugama?"
Majka dječaka, koja je stajala iza njega, rasplakala se od sreće.
Kad se Bill vratio u svoju sobu, već je bilo dva sata ujutro.
Dijelio je sobu sa svojim sinom Billyjem Paulom i bratom
Donnyjem. Dvadesetogodišnji Donny Branham, Billov najmlañi
brat, pomagao je Billu na sastancima podijeliti molitvene kartice
prije službi te organizirati i usmjeriti ljude koji su stajali u redu za
molitvu. Jedanaestogodišnji Billy Paul se došao zabavljati. Pošto
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 58
59
Anñelov ukor
je škola bila pri kraju, Bill je dopustio svom sinu da ide s njim
preko ljeta.
Ova je hotelska soba u Vandaliji imala dva bračna kreveta. U
jednom su već spavali Donny i Billy Paul. Bill je obukao pidžamu
i uvukao se u drugi krevet, te uskoro i sam zaspao.
Nije prošlo puno vremena i nešto ga je trgnulo te se probudio.
"O Bože, zar je već jutro?" pitao se dok je promatrao kako se
sjaj svjetlosti pojačava u tamnoj sobi. "Činilo mi se kao da sam
tek zaspao. Ej, čekaj malo. Prozor je s druge strane sobe. Tamo je
samo zid."
Svjetlo se širilo. Sada je više izgledalo kao fluorescentni
oblak bez definiranih rubova. Bill je znao da je to duh, ali još
uvijek nije mogao sa sigurnošću tvrditi kakav duh. Dok se molio
za bolesne, izbacivani su mnogi demoni i istjerivani iz svojih
domaćina i nije bilo neobično da ga neki od tih duhova nakon
službe prate do hotelske sobe. Tada bi satima osjećao njihov
pritisak u sobi, a povremeno bi čuo zvukove poput zvonca.
Bill se izvukao ispod pokrivača i kleknuo pokraj kreveta,
zatvorio oči i počeo se moliti. Srce mu je tuklo od straha od
natprirodnog. Osjetio je pritisak duha koji se približavao. Dok je
došao do noge njegovog kreveta, znao je da je to anñeo Gospodnji
– znao je jer je to bio isti onaj osjećaj kojeg je doživio u svojoj
špilji prije godinu dana kad ga je sreo anñeo i prenio mu poslanje.
Razlikovao se od demonskih duhova s kojima se borio u
redovima za molitvu. Ti su duhovi bili zli i zastrašujući. Ovaj je
duh bio svet i nadahnjivao je strahopoštovanjem.
Bill je rekao: "O, nebeski Oče, što si poslao Svog anñela da
mi kaže? Tvoj sluga sluša."
Odgovor nije došao odmah. Bill je čekao. Iako je imao
zatvorene oči, znao je da je anñeo još uvijek tamo. Mogao je
osjetiti prisutnost anñela kod noge kreveta. Nakon pet minuta,
anñeo se privukao bliže te je lebdio iznad kreveta ispred Billa. A
onda je, toliko jasno kao što je čuo bilo koji drugi govor u svom
životu, Bill čuo anñelov duboki, rezonantni glas kako govori:
"Tvoje je poslanje bilo da se moliš za bolesne. Previše
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 59
60
NATPRIRODAN život Williama Branhama
ograničavaš dar iscjeljenja na izvoñenje čuda. Ako nastaviš s
ovim, dogodit će se da ti ljudi neće vjerovati ako ne vide čudo."
Ove riječi nisu bile rečene grubo, a ipak su se poput noža
urezale u Billovo srce. Sjetio se izazova kojeg je proteklog
mjeseca postavljao na svojim sastancima. "Dovedite mi najgori
slučaj kojeg možete pronaći i jamčim vam da će ga Isus Krist
iscijeliti..." Bill nije znao da Gospodu nije ugodno što postavlja
takav izazov. Samo je htio uzvisiti snagu Isusa Krista pred
ljudima. Ali dobre namjere to nisu činile ispravnim. Bill je
ponizno rekao: "Neću to više raditi. Pomozi mi Bože."
Osjetio je da se anñeo udaljava od njega. Otvorivši oči, Bill je
vidio da se zaustavio na pola sobe izmeñu kreveta i malog
umivaonika u kutu. Lebdio je u zraku, kovitlao se i pulsirao svim
duginim bojama. Bill je nakratko promatrao. Osjetio je olakšanje
kao da mu je grijeh oprošten. Onda je, na poticaj, rekao:
"Dozvoljava li moj Gospod da te moj dječak vidi?"
Ovo nije bila besmislena molba. Otkako je Bill počeo
putovati po Sjedinjenim Državama, Billyja Paula je proganjala
mogućnost da izgubi oca. Često bi prilikom rastanka Billy Paul
molio: "Tata, nemoj me napustiti. Mame nema, a koga ja još
imam na svijetu osim tebe? Bojim se da ćeš otići i da se više
nikad nećeš vratiti." Naravno, Bill bi ga pokušao razuvjeriti. Ipak,
Bill bi zbog toga ponovno razmislio o odlasku. Tada bi razmišljao
o onome što je Isus rekao: "Tko nije voljan odreći se svega i ići za
mnom nije dostojan biti moj učenik," i Bill bi otišao. 57 Ipak, nije
mu bilo jednostavno ostaviti toliko zabrinutog sina. Sada, dok je
klečao pokraj kreveta u Vandaliji u Illinoisu, a natprirodno svjetlo
lebdjelo nasred sobe i Billy Paul spavao u drugom krevetu, Billu
je palo na pamet da ako njegov sin jednom vidi anñela
Gospodnjeg, možda će Billy Paul shvatiti koliko je važno da ga
njegov tata povremeno ostavi i ode raditi posao Gospodnji.
57
Matej 10, 37 – 38; Luka 14, 26 – 27
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 60
61
Anñelov ukor
Iako anñeo nije izravno odgovorio na Billovo pitanje, nije ni
otišao. Bill je to protumačio kao da je to u redu. Pošto se nije
želio micati po sobi, Bill je pokušao probuditi Billyja Paula
glasnim šaptanjem: "Billy. Psst... Billy!" Dječak se nije micao pa
je Bill pokušao probuditi svog brata. "Donny, Donny!" Nije bilo
odgovora. Bill je uzeo svoj jastuk i bacio ga na drugi krevet.
Pogodio je Donnyja u glavu, što ga je razbudilo upravo dovoljno
da gurne jastuk sa svoje glave. "Donny!" ponovno je šapnuo Bill.
Promrmljao je: "Da, što trebaš?"
"Donny, probudi mi Billyja."
Donny je pospano napola sjeo u krevet kako bi mogao
protresti Billyja Paula. "Billy, probudi se. Tata te zove."
Billy Paul se nagnuo i napola otvorio kapke: "Što trebaš,
tata?"
Dok je Donny ponovno lijegao, vidio je natprirodnu vatru
kako gori u zraku. Vrisnuo je od straha i otkotrljao se na dio
kreveta što dalje od anñela. To je potpuno razbudilo Billyja Paula.
Kad je dječak vidio svjetlo i sam je vrisnuo. Iskočivši iz kreveta,
Billy Paul je skočio u naručje svog oca i vikao: "Ne daj me, tata!
Ne daj me, tata!"
Bill je čvrsto zagrlio svog sina koji se tresao i uvjeravao ga:
"Dušo, neće ti nauditi. To je anñeo Gospodnji koji vodi tvog tatu.
Upravo je sa mnom završio razgovor i pitao sam ga možeš li ga
vidjeti tako da se ne brineš za svog tatu kad te mora ostaviti da bi
išao raditi posao Gospodnji."
Billy Paul je ponovno pogledao natprirodno svjetlo. Ovaj je
put vidio čovjeka obučenog u bijelo kako stoji na podu s
prekriženim rukama i ozbiljnim pogledom gleda u njegovom
smjeru. Odjednom se čovjek smanjio u bijelu maglu koja je
brzinom svjetlosti odletjela iz sobe. Čudno, činilo se kao da je u
sobi na mjestu gdje je stajao anñeo ostala duga.
Sljedećeg je jutra Bill stajao na prozoru hotelske sobe i
gledao na ulicu. Policijska je patrola vodila šleper pun invalidskih
kolica, štaka, nosila, nožnih proteza – ostataka preostalih nakon
sinoćnje službe iscjeljenja. Iza šlepera su marširali ljudi koji su
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 61
62
NATPRIRODAN život Williama Branhama
odbacili ta pomagala. Pjevali su Billovu himnu: "Samo vjeruj,
samo vjeruj, sve ti je moguće, samo vjeruj."
Bill je plakao od radosti dok je razmišljao kako je vjeru svih
tih ljudi sinoć nadahnulo jedno čudo – slijepi dječak koji je
primio vid. Istina, bilo je predugo moliti se za jednu osobu sat i
45 minuta dok su stotine drugih čekale na molitvu. Ali, nije li ova
povorka pokazala da se isplatilo?
Sinoć je Bill mislio da razumije anñelov ukor. Ovog jutra
više nije bio siguran da li ga uistinu razumije.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 62
Poglavlje 38
"Molitveni red čuda"
1947.
KAD GOD je William Branham održavao skupove, vidio je
veliko mnoštvo ljudi i spektakularne rezultate. U lipnju 1947.
godine proveo je dva tjedna u Jonesboru u Arkansasu. Ponovno
su se, kao i prošle godine, u grad slile tisuće ljudi odsvuda s Juga.
Ovog je puta Bill pokušao sačuvati energiju. Umjesto da se dan i
noć moli za bolesne kao prošle godine, sve je službe završavao
oko jedan ili dva ujutro. Ipak ga je uhvatila iscrpljenost. Osim
fizičkog umora koji je nastao kao posljedica borbe s demonima
svake večeri, često se tijekom dana nije mogao odmoriti. Bilo da
nije mogao spavati zbog neuroze ili da se pojavila situacija na
koju je morao hitno reagirati.
Jednog mu je jutra njegov domaćin, pastor Young Brown,
pokucao na vrata i rekao: "Brate Branhame, nisam te htio buditi,
ali ovo je hitno. Možemo li razgovarati."
"Uñi, brate Brown."
"Jutros me je nazvao otac iz El Dorada u Arkansasu. Zove se
Myrick. Izgleda da njegova kći umire od raka i on te pita da se
doñeš moliti za nju."
"El Dorado je prilično udaljen odavde, zar ne?"
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 63
64
NATPRIRODAN život Williama Branhama
"Da, oko 370 km. Imam Cessna zrakoplov spreman da te
preveze, ako želiš ići."
Osjetivši kako Duh Sveti želi da poñe, Bill je rekao: "Dobro –
spremit ću se za polazak kroz 30 minuta."
Kad je privatni zrakoplov sletio u El Dorado, u zračnoj je luci
čekao liječnik da bi se našao s Billom i odvezao ga do
Myrickovih. Na putu je liječnik dodao nekoliko detalja. "Laddie
Myrick ima dvadeset i osam godina. Brate Branhame, toj jadnoj
djevojci nije bilo lako. Hroma je zbog dječje paralize otkako je
djevojčica, a sad ju je zahvatio rak. Prije dva tjedna sam je otvorio
i izvadio 2,7 kg raka. Sad je sve ponovno izraslo. Koliko ja vidim,
za nju apsolutno nema nade."
Petnaest je ljudi – roditelji, braća i sestre, stričevi i tete,
bratići i sestrične – stajalo u dvorištu i čekalo Billa. Nakon
rukovanja, svi su se zbili u kuhinju. Bill je pitao: "Zna li Laddie
što je njezin problem?"
"Ne," odgovorio je njezin otac. "Nikad joj nismo rekli. Mislili
smo da je tako bolje. Nemojte joj reći, brate Branhame."
"To ne mogu obećati." Bill je mogao vidjeti da se njezinom
ocu to nije dopalo. "Nemojte sada plakati. To će samo umanjiti
vašu vjeru. Morate biti snažni i vjerovati da Gospod Isus može
iscijeliti vašu kćer. Jeste li kršćani?"
"Ne, brate Branhame. Laddie je jedina kršćanka od svih nas.
Vjerojatno smo previše zli. Možda je to razlog zašto nam je Bog
uzima."
Bill je primijetio priliku: "Ako Bog produži život ovoj mladoj
dami, hoćete li mi svi obećati da ćete se pokajati, predati svoja
srca Isusu Kristu, krstiti se i živjeti kršćanskim životima?"
Jednoglasno su pristali. Bill je otišao sam u spavaću sobu.
Laddie je bila blijeda i natečena – uistinu je izgledala poput žene
kojoj je preostalo još samo nekoliko dana života. Bill se
predstavio.
Laddie je rekla: "Brate Branhame, znam da vi možete reći
ljudima kakav problem imaju."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 64
65
"Molitveni red čuda"
"Da, gospoñice, uz Božju pomoć i milost, mogu."
"Brate Branhame, hoćete li mi reći što je moj problem? Oni
mi ne žele reći."
"Da, gospoñice." Svojom ju je lijevom rukom uzeo za desnu
ruku i osjetio vibracije raka, jake i smrtonosne. "To je rak," rekao
je, "ali to mi je tvoj liječnik već rekao. On kaže da ćeš nas
napustiti za dva ili tri dana. Jesi li spremna?"
Na njezinim se natečenim usnama pojavio smiren, prekrasan
osmjeh. "Brate Branhame, spremna sam. Kršćanka sam i ništa ne
stoji izmeñu mene i mog Spasitelja. Ali, voljela bih da se moji
spase. Pokušala sam ih dovesti Kristu, ali nisam mogla."
Bill ju je potapšao po ruci i rekao: "Možda je ovo prilika koju
si čekala. Svi te toliko vole. Svi su obećali da će služiti Bogu ako
ozdraviš."
Kleknuvši pokraj kreveta, Bill se počeo moliti. Još uvijek je
držao Laddijinu natečenu ruku. Nakon nekoliko minuta prestale
su vibracije raka.
Laddie se zatresla i rekla: "Brate Branhame, osjetila sam
kako nešto hladno prolazi kroz mene. Ne znam što se dogodilo,
ali osjećam se drugačije. Jednostavno znam da ću ponovno biti
dobro."
"Da, sestro Laddie," složio se Bill. "Gospod Isus je ubio život
tog raka."
POSTEPENO se popravljalo stanje Laddie Myrick. Njezina je
obitelj ovo nazivala čudom, kao i njezini prijatelji, susjedi i
liječnik. Ali William Branham je to radije zvao iscjeljenjem.
Smatrao je da se čudo razlikuje od iscjeljenja, iako je za oboje
zaslužan Bog. Prilikom iscjeljenja Bog je utjecao na prirodne
zakone kako bi obnovio zdravlje osobe. Zato se iscjeljenje
odvijalo tijekom vremena, u skladu s prirodnim zakonima
fiziologije i biokemije. Čudo se, s druge strane, dogañalo odmah,
usprkos prirodnim zakonima. Na primjer, kad je propovjednik
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 65
66
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Shepherd došao kroz red za molitvu u Jonesboru s velikim rakom
na vratu, Bill je ukorio demona u Imenu Isusa, a rak je odmah
pobijelio, pao s njegovog vrata na binu i otkotrljao se Billu meñu
noge. G. Shepherd se sagnuo, pokupio ga i veselo napustio binu.
Nakon nekoliko dana izašao je svjedočiti o snazi iscjeljenja Isusa
Krista pokazujući rak sačuvan u boci alkohola i upirući prstom na
udubinu na vratu gdje je bio rak. To je definitivno bilo čudo –
znanstveno nemoguće, a ipak se dogodilo. Ali ozdravljenje
Laddie Myrick, koliko god bilo izvanredno, Bill je nazivao
iscjeljenjem jer je trebalo nekoliko tjedana da potpuno ozdravi.
Pošto je rezultat iscjeljenja često bio identičan rezultatu čuda,
Bill je oboje smatra jednako dobrima. Ipak, nisu svi koji su radili
s njim dijelili takvo mišljenje. Propovjednik Kidson, koji je
organizirao Billov skup u kolovozu u Kanadi, vjerovao je da ako
ljudi budu svjedočili nekolicini čuda na početku službe
iscjeljenja, da će to podići vjeru svima u zgradi. Tako, kad god se
formirao red za molitvu, najprije u Saskatoonu u Saskatchewanu,
a zatim u Edmontonu u Alberti i konačno u Calgaryju, g. Kidson
bi prošao kroz dugi red ljudi i uzeo dva ili tri teška slučaja te ih
preselio na početak reda. Nekad je to bila gluhonijema osoba, ili
netko slijep, ili s ukriženim očima, ili neki teški invalid – bilo tko
čije bi osloboñenje zajednica lako uočila i smatrala čudom.
Na početku skupa u Calgaryju u Alberti, propovjednik
Kidson je smatrao da bi bilo zanimljivo vidjeti što bi se dogodilo
kada bi se red za molitvu sastojao samo od invalida. Najavio je da
u petak navečer ima namjeru organizirati takvu molitvenu službu.
Najavljujući je kao "molitveni red čuda", "invalidom" je definirao
sve s vanjskim tjelesnim oštećenjima.
Kad je Bill čuo za plan, nije mu bilo lako. Sjetio se
anñelovog ukora: "Previše ograničavaš dar iscjeljenja na
izvoñenje čuda." Bill je obećao Bogu da nikada više neće poticati
ljude da mu dovode najgore slučajeve koje mogu pronaći. Strogo
govoreći, održao je svoje obećanje – nije više postavljao takav
izazov. Ipak, znao je da brat Kidson dovodi neke od najgorih
slučajeva na početak reda za molitvu, a Bill nije prigovorio. Što je
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 66
67
"Molitveni red čuda"
točno anñeo mislio s "ograničavaš"? Dok se Bill pitao što učiniti,
sjetio se svih godina kad je bio odbačen od ljudi. Sad je imao
pomagače i prijatelje po cijeloj zemlji, a meñu njima i brata
Kidsona. Ako brat Kidson ima povjerenja u njega, zar ne bi
trebao uzvratiti tom povjerenju? Bill je odlučio održati taj
"molitveni red čuda" i vidjeti kako će ispasti.
Tog petka navečer održan je jedan od najdivnijih kršćanskih
sastanaka od dana kad je Isus obišao Galileju "iscjeljujući svaku
bolest i nemoć u narodu". 58 Više od šesto ljudi stalo je u
"molitveni red čuda". Gluha su djeca čula svoje roditelje,
ukrižene su oči ispravljene, a slijepi su vidjeli svjetlo. Hromi su
ponovno hodali, odbacivali su štapove i štake. Ljudi donošeni na
nosilima na odlasku su nosili vlastita nosila. Svi koji su bili u redu
za molitvu doživjeli su čudo. Nakon svjedočenja ovom
nevjerojatnom spektaklu, tko bi u auditoriju sumnjao u to je li
Isus Krist živ?
Jedan je slučaj bio mladi Ukrajinac po imenu Bardanuck koji
je roñen s jednom nogom 10 cm kraćom od druge. Kako bi to
nadomjestio, nosio je posebne cipele s ñonom debelim 10 cm.
Ali, njegova je vjera bila toliko velika da je donio par novih
normalnih cipela kad je došao u red za molitvu. Nove je cipele
zavezao za vezice i objesio oko vrata kako bi zajednica vidjela.
Nakon molitve, odšetao je u novim cipelama, a stare je ostavio na
bini.
Drugi izvanredni slučaj dogodio se s 33-godišnjim čovjekom
koji je većinu života proveo u invalidskim kolicima. Čovjek je bio
strašno hendikepiran. Ruke i noge su mu usahnule i bile
neupotrjebljive. Za njega se brinula majka i vodila ga po svim
Billovim sastancima u Kanadi, najprije u Saskatoonu, a zatim u
Edmontonu, očajnički pokušavajući dovesti svog sina u red za
molitvu, ali bez uspjeha. U Calgaryju je potrošila novac i mislila
je da će se morati vratiti kući poražena. Ali kad je propovjednik
58
Matej 4, 23
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 67
68
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Kidson najavio da će se u petak navečer održati "molitveni red
čuda" samo za invalide i hendikepirane, založila je svoj vjenčani
prsten kako bi imala dovoljno novca ostati taj tjedan.
Sad je bio petak navečer i ovaj je mladi čovjek čekao svoj red
u "molitvenom redu čuda". Još je samo jedna osoba stajala ispred
njega – devetogodišnja djevojčica koja je bolovala od iskrivljene
kralježnice. Donny Branham je pomogao djevojčici da se popne
stepenicama na binu.
Bill je položio lijevu ruku na bedro djevojčice i zamolio
Gospoda Isusa da joj se smiluje. Osjetio je da mu je ruka topla, a
onda mu se učinilo kao da je energetski val izdužio njezinu nogu.
Sljedećeg se trenutka kralježnica djevojčice ispravila uz niz
pucketanja. Dok je zajednica buknula od uzbuñenja i čuñenja, Bill
je stavio svoju Bibliju na glavu djevojčice i rekao joj neka hoda
po bini. Ona je održavala Bibliju spretno poput cirkusnog
izvoñača. Kralježnica joj je bila uspravna i čvrsta.
Sad je bio red na ovog mladog čovjeka u invalidskim
kolicima. Donny Branham je dovezao kvadriplegičara na binu.
Bill je pogledao na njegove usahle udove i sažalio se nad njim. 35
minuta se molio Gospodu da oslobodi ovog čovjeka iz tog
žalosnog stanja. Onda je, u trenutku, Bill osjetio kako odlazi
demonska sila koja ga je vezala.
To je takoñer osjetio i mladi čovjek i počeo se mučiti da bi
micao udovima. Djelomično je podigao jednu ruku, micao je
nogu, a zatim je drugu ruku podigao iznad prve. Vrpoljio se od
uzbuñenja dok je osjećao kako novi život ulazi u njegove mrtve
udove, ali te večeri nije ustao iz invalidskih kolica.
SLJEDĆE JE VEČERI bila posljednja Billova služba u
Calgaryju. Jack Moore je otvorio sastanak i poveo službu
slavljenja dok se Bill molio iza bine, čekajući svoju himnu "Samo
vjeruj" koja je označavala da je na njemu red da izañe. Te je
subote navečer propovjednik Moore učinio nešto što nije učinio
nikad prije, a niti poslije – otkrio je tajnu stranu Williama
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 68
69
"Molitveni red čuda"
Branhama, ono što zajednica nije mogla vidjeti, a što je Jack
Moore sedam mjeseci pomno promatrao. Moore je objasnio kako
je propovjednik Branham postio i molio se danima prije skupova,
te kako je trošio svu energiju ako je mislio da može pomoći bilo
kome. Moore je rekao zajednici da je propovjednik Branham vrlo
pažljiv s novcem i da odbija bilo kakvu novčanu zaradu od dara
kojeg mu je Bog dao. Tad je Moore objasnio ljudima da
propovjednik Branham i njegova obitelj žive u dvosobnoj baraci
bez tekuće vode. Rekao im je da vrata slabo brtve i da po zimi
Meda Branham stavlja plahte na vrata kako bi smanjila propuh da
djeca ne dobiju upalu pluća. Tada je Jack Moore zamolio ljude da
daju "dobrovoljni prilog" ovom hrabrom evanñelisti koji radi
isključivo za njihovu dobrobit bez da misli na sebe. Ovaj je prilog
bio namijenjen samo u svrhu kupnje novog doma propovjedniku
Branhamu. Ljudi su darežljivo odgovorili s puno ljubavi i
poštovanja.
Kada je Bill došao na binu, nije znao ništa o tome. Ali,
osjetio je kako je vjera ljudi ohrabrena. Prije nego je počeo s
večernjim redom za molitvu, pozvao je mladog čovjeka koji je
sinoć bio zarobljen u invalidskim kolicima da izañe i iznese svoje
svjedočanstvo. Ovaj je čovjek mnogo godina bio kvadriplegičar.
Te je večeri polako hodao niz prolaz gurajući pred sobom
invalidska kolica. Rekao je auditoriju kako ga je prošla hladna
jeza kad se William Branham molio za njegovo osloboñenje. Iako
je sinoć samo malo micao udovima, ujutro se mogao sam hraniti i
brijati. Uzbuñen zbog tolikog preokreta, nastavio je istraživati
vlastita ograničenja. Do podneva je mogao stajati i hodati držeći
se za stolove i stolice. Njegovo se stanje popravljalo iz sata u sat.
Te je subote navečer kroz red za molitvu prošlo preko dvije
tisuće ljudi. Uvjereni u srcu, ljudi ne samo da su primili
iscjeljenje, već su stotine primile spasenje, okrećući se od svojih
grijeha prigrlili su Isusa Krista za svog živog Boga.
Sljedećeg se jutra Bill zaprepastio kada mu je Jack Moore
rekao što je učinio večer prije i koliko je novca prikupio za Billov
novi dom. Billova je prva reakcija bila odbiti prilog. "Ništa nisam
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 69
70
NATPRIRODAN život Williama Branhama
donio na ovaj svijet i zasigurno ništa neću ponijeti sa sobom. Sad
imam dom, što će mi novi?"
Jack je bio uporan. "Ako nećeš za sebe, uzmi za suprugu.
Nije fer da se tako odnosiš prema njoj kad imaš mogućnost
bolje."
"Ali nemam mogućnost."
"Imaš. Sad imaš dvadeset i osam tisuća dolara. Tvoji su jer su
ti ih ljudi dali."
"O, vrati ih brate Jack."
"Kako da to izvedem? Svi su otišli kući."
Bill se morao složiti s tim argumentom. Preko volje je
prihvatio prilog.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 70
Poglavlje 39
Stjenjak u Coloradu
1947.
NAKON KRAJA ljetnih skupova 1947. godine, William
Branham se veselio povratku kući, susretu s obitelji i toliko
potrebnom odmoru. Ali kad je stigao u Jeffersonville, iznenadio
se kad je vidio da su obje strane njegove ulice pretrpane
automobilima toliko da nije mogao pronaći parking. Pogled na
njegovu kuću otkrio mu je zašto. Ljudi su bili posvuda – stajali su
u dvorištu i duž nogostupa, sjedili u automobilima i stajali pred
ulaznim vratima. Svi su ovi stranci očito čekali da se on vrati
kući. Bill nije ima dovoljno snage stati i razgovarati s njima.
Nastavio je voziti.
Pet je dana Bill ostao kod obitelji iz njegove crkve dok je
razmišljao i molio se što učiniti. Konačno je nekolicina ñakona iz
Branhamovog šatora otišla porazgovarati s okupljenima. Objasnili
su im da je Billu potreban odmor i privatnost. Ljudi su se razišli i
Bill je mogao otići kući.
Već je prošla puna godina otkako ga je posjetio anñeo
Gospodnji i poslao ga odnijeti dar božanskog iscjeljenja narodima
svijeta. Rezultati tog poslanja rasli su daleko iznad svih njegovih
očekivanja. U jednoj kratkoj godini njegova se služba raširila od
najskromnijih početaka do toga da dotiče živote desetke tisuća
ljudi u Sjevernoj Americi. Tako brz rast nije došao bez teške
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 71
72
NATPRIRODAN život Williama Branhama
cijene. Ogromno naprezanje tijekom godine dana konstantnog
napora konačno ga je počelo sustizati. Duge večeri molitve,
premalo sna, konstantna putovanja iz grada u grad – sve je to
doprinosilo Billovom umoru. A činilo se da je uključeno još
nešto, nešto duhovno što Bill nije razumio.
Za vrijeme skupova, kad bi Billova lijeva ruka otekla od
demonskih vibracija, to je bilo više od same fizičke reakcije na
bolest. Bio je to duhovni rat. Iako se snaga Isusa Krista uvijek
dokazala većom, ipak ti demoni nisu odlazili bez borbe. Bill je
osjećao posljedice svake borbe. Kad bi vibracije bolesti prestale,
Bill bi osjetio da je otišao i dio njegove snage. Do kraja svake
službe iscjeljenja počeo bi posrtati i skoro bi ostao bez svijesti.
Sljedećeg dana, bez obzira koliko bi uspio odspavati, i dalje bi se
osjećao iscrpljeno. Zatim bi počeo novi molitveni red i Bill bi
ponovno proveo četiri – pet sati u borbi s demonima dok se molio
za bolesne. Nije imao prilike oporaviti se i njegovo se stanje
postupno pogoršavalo.
Znao je da mu je potreban odmor od rigoroznog rasporeda.
Možda će trebati nekoliko slobodnih mjeseci da bi obnovio snagu.
Bill je većinu rujna proveo planirajući svoj novi dom. Kupio je
zemljište u 208 Ewing Laneu u Jeffersonvilleu i unajmio lokalnog
grañevinara da obavi radove.
Nakon što je to organizirao, Bill se uhvatio svoje pošte.
Proveo je mnoge dane sam u divljini u molitvi pred Bogom za
tisuće molbi za molitvama koje su se nagomilale dok je bio
odsutan. Takoñer se našlo stotine pisama propovjednika koji su
ga molili da doñe održati skupove iscjeljenja u njihovim regijama.
Očito neće moći udovoljiti svima. Što se više Bill molio o tome,
sve mu se više sviñala ideja Gordona Lindsayja koju je predložio
prije nekoliko mjeseci.
Propovjednik Lindsay je ponudio organizirati putovanje
pacifičkim sjeverozapadom. Lindsay je predložio da se sastanci
organiziraju prema posve novom konceptu. Prosuñujući da će se
Billova jedinstvena služba svidjeti kršćanima iz raznih
denominacija, propovjednik Lindsay je pokušao organizirati što je
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 72
73
Stjenjak u Coloradu
više mogao različitih denominacija u jedno zajedničko
pokroviteljstvo. Ideja je oduševila Billa jer otkako ga je anñeo
sreo i dao mu poslanje on se nadao da će njegova služba pomoći
ujediniti razdijeljenu kršćansku zajednicu. Razmišljao je o viziji
koju je imao 1933. godine u kojoj je stajao izmeñu dva voćnjaka i
sakupljao jabuke i šljive iz oba voćnjaka. To je bilo onda kad mu
je Gospod rekao "vrši posao evanñeliste". Bill je uvijek smatrao
da to znači da treba propovijedati Evanñelje u svim
denominacijama, a da se sam nikada ne pridruži niti jednoj
skupini. Zato je s oduševljenjem dopustio propovjedniku
Lindsayju da u prvoj polovici studenog organizira niz sastanaka
na pacifičkom sjeverozapadu.
U LISTOPADU 1947. GODINE Bill je uzeo godišnji odmor.
Otputovao je zapadno u Colorado, iznajmio konje i odjahao na
Stjenjak kako bi proveo nekoliko tjedana u lovu, kampirao i
razgovarao sa svojim Stvoriteljem. Iako ga je prošla godina
dovela u izravan kontakt s desetinama tisuća ljudi, u svom je srcu
ostao pustinjak. Ovdje meñu dolinama i visokim vrhovima
Stjenjaka Colorada, Bill je mogao hodati bez gužve i zabrinutosti.
Krijepila su ga studena jutra oko logorske vatre, a topla
popodneva uz lagani povjetarac koji je šaputao meñu borovima
umirivala su njegove napete živce.
Jednog je dana Bill zapazio orlovsko gnijezdo zavučeno u
usjekotinu visoko na prednjoj strani okomite stijene. Kroz svoj
dalekozorom s deseterostrukim približavanjem promatrao je
majku orla kako svoje mlade upućuje u umijeće preživljavanja.
Pet joj se malih ptičica stisnulo na leña. Zabivši kljunove u
njezina krila, čvrsto su se držale dok ih je ona uzimala iz gnijezda
i sigurno nosila do travnate livade nekoliko stotina metara niže.
Spustila ih je i ostavila da se igraju dok je ona letjela zračnim
strujama do najviše stijene koju je mogla pronaći. Ovih je pet
malih orlova bilo oduševljeno igrom na mekanoj travi. Trčali su u
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 73
74
NATPRIRODAN život Williama Branhama
krug, cvrkutali, kljucali na kukce i penjali se jedan po drugome.
Izgledali su bezbrižno i sretno.
"To me podsjeća na pentekostalno probuñenje," pomislio je
Bill. "To je poput čovjeka u starom svjetskom gnijezdu: ne zna
ništa nego što mu ñavao da. Ali jednog dana on prihvaća ljubav
Isusa Krista. Upravo ga tada Bog uzima i spušta u hlad travnatog
pašnjaka. On je slobodan i veseli se."
Bill je nastavio kroz dalekozor promatrati ptičice i njihove
ludorije. Mislio je: "Pitam se zašto se ne boje. Zar ne znaju da
okolo ima vukova?"
Sjetivši se majke orla, okrenuo je dalekozor prema njoj. Nije
se micala, osim što je naglim trzajima tresla glavom dok je očima
pratila svako micanje u dolini. "Sad vidim," pomislio je Bill.
"Ako vuk krene na jednog od tih orlića, ta će ga majka rastrgati
na smrt."
Tad je Bill prepoznao duhovnu primjenu. "O slava Bogu,
zaista! Tako je. Isus Krist me je uzeo iz gnijezda svijeta, a onda se
popeo na zidine slave i sada sjedi na visini, gleda na Svoju
baštinu. Vjernik se nikada ne treba bojati."
Dok je Bill promatrao majku orla, vidio je da je nagnula
glavu na jednu stranu kao da je primijetila nešto što nije kako
treba. Bill je razmotrio nebo i vidio što je brine. Sa sjevera se brzo
približavala oluja. Crni su se oblaci navlačili na horizontu. Nakon
prve grmljavine, majka orao je kriknula i spustila se sa svoje
prečke ravno prema livadi. Kad je sletjela, raširila je krila i
ponovno kriknula. Odmah su njezini orlići dotrčali i uhvatili se
kljunovima i pandžama za njezino perje. Vjetar je pojačavao
svake minute. Natovarena svojim mladuncima, majka orao
poletjela je vješto koristeći zračne struje kako bi se podigla čak
iznad gnijezda. Onda je brzinom od 80 km/h odletjela ravno u
pukotinu u stijeni.
Bill je spustio dalekozor na prsa i zaplakao, razmišljajući:
"Jednog slavnog dana kad završi ovo probuñenje, Isus će doći iz
slave i raširiti Svoja velika snažna krila tako da se svi Njegovi
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 74
75
Stjenjak u Coloradu
orlići mogu uhvatiti svojim kljunovima i odletjeti s Njim u vječnu
sigurnost."
Te je noći uz svjetlo logorske vatre Bill u svojoj
konkordanciji pogledao riječ "orao" i pratio njezino spominjanje
kroz Bibliju. Jedan ga je odjeljak fascinirao – u Izlasku 19, 4
Gospod je usporedio službu Mojsija s krilima orla. Zašto bi Bog
usporedio Svog proroka s orlom? Možda zato što može letjeti više
i vidjeti dalje od ostalih stvorenja na zemlji. Da, to je bio poziv
svih Božjih proroka. Gospod im je dao mogućnost da idu više i
vide dalje u duhovnim oblastima od bilo koga drugog, dozvolio
im je vidjeti prošlost i budućnost, kao i istinu i laž.
Bill je vidio dijelove budućnosti – i ti su se dijelovi uvijek
ostvarivali. Je li to značilo da on ima nešto zajedničko s
Mojsijem? Kad ga je anñeo sreo u špilji, anñeo je rekao: "Kao što
su proroku Mojsiju dana dva znaka da potvrde da je poslan od
Boga, tako će tebi biti dana dva znaka."
Bill je okrenuo u Izlazak 3 i pročitao gdje je Bog sreo pastira
Mojsija i zapovjedio mu da odnese poruku osloboñenja
Izraelcima koji su još bili u ropstvu u Egiptu. U Izlasku 4 Bill je
pročitao:
Mojsije uzvrati: "Ali ako mi ne povjeruju i ne
poslušaju me, nego mi reknu: 'Jahve ti se nije objavio?'"
"Što ti je u ruci?" zapita ga Jahve. "Štap," odgovori.
"Baci ga na zemlju!" naredi mu Jahve. On [Mojsije]
ga baci na zemlju, i štap se pretvori u zmiju. Mojsije pred
njom uzmače.
Onda Jahve reče Mojsiju: "Pruži ruku i uhvati je za
rep." I on seže rukom i uhvati je za rep, a ona opet
postade štap u njegovoj ruci.
"Tako moraju vjerovati da se Jahve, Bog njihovih
otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, tebi
objavio."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 75
76
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Još mu Jahve rekne: "Uvuci ruku u njedra." On
uvuče ruku u njedra. Kad ju je izvukao, gle – ruka mu
gubava, bijela kao snijeg.
"Stavi opet ruku u njedra!" naredi mu Jahve. On
[Mojsije] opet uvuče ruku u njedra. Kad ju je iz njedara
izvukao, gle – opet je bila kao i ostali dio tijela.
"Ako ti ne budu vjerovali ni poslušali glas prvog
znaka, vjerovat će glasu sljedećeg znaka."
Očito je Bog znao koliko će Izraelci biti neodlučni u
vjerovanju da je proroka Mojsija poslao "JA JESAM". Ova su
dva natprirodna znaka posebno oblikovana da bi ih impresionirala
i uvjerila. Očito nitko nije mogao sam činiti nešto tako. Znaci su
morali biti očitovanje Božje snage.
Poput Mojsija, Bill je takoñer pogledao na svoju vlastitu
nesposobnost kada mu je anñeo rekao da će odnijeti dar
božanskog iscjeljenja narodima svijeta. Kao i Mojsiju, obećana su
mu dva znaka kao potvrda njegovog poslanja. Pogledao je svoju
lijevu ruku. Iz večeri u večer promatrao je na sastancima kako
otiče zbog vibracija različitih bolesti. Nakon što je Isus izbacivao
demone, Bill je promatrao kako mu se ruka vraća u normalu.
Nikad nije vidio da je iznevjerila. Ali, što je s drugim znakom?
Anñeo je rekao: "Ako ostaneš ponizan i iskren, dogodit će se da
ćeš moći reći po viziji same tajne njihovih srca. Tad će ti ljudi
morati vjerovati." Što je to značilo? Kada će se to dogoditi?
Bill je stavio drugu nogu iznad vatre i nasloni se na drvo,
pitajući se ima li još usporedbi izmeñu Mojsija i njega. Kad je
Bog koristio Mojsija da bi oslobodio Izraelce iz ropstva u Egiptu,
otkrivao se u oblaku po danu i Ognjenom Stupu po noći. Bog se
kroz povijest zasigurno pojavljivao u različitim oblicima, ali
oblak i Ognjeni Stup činili su se kao njegove dvije najčešće
pojave. Zapravo, bio je to Gospod u obliku Ognjenog Stupa koji
je privukao Mojsijevu pažnju u pustinji – Mojsije je vidio grm u
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 76
77
Stjenjak u Coloradu
vatri, ali grm nije izgarao. 59 Je li taj Ognjeni Stup ista ona
zvijezda koja je vodila mudrace iz Perzije u Betlehem gdje su
pronašli dijete Kralja Isusa? 60 Definitivno je to bilo zasljepljujuće
svjetlo koje je preobratilo Savla iz Tarza u apostola. 61 Je li taj
Ognjeni Stup bio isto svjetlo koje se pojavilo u kolibi onog jutra
kad je Bill roñen? Je li to takoñer bila plamena zvijezda koja se
pojavila nad njim dok je krštavao svoje prve obraćenike 1933.
godine? A što je sa svjetlom u špilji? Kad ga je anñeo posjetio u
špilji, anñeo je izašao iz Ognjenog Stupa. Koja je zapravo bila
veza izmeñu Ognjenog Stupa i anñela Gospodnjeg? Svaki put kad
je anñeo posjetio Billa u obliku čovjeka, iznad anñelove glave je
kružilo natprirodno svjetlo.
Dok je razmišljao o anñelu Gospodnjem, Bill se odjednom
zabrinuo. Prve godine Billove službe iscjeljenja, anñeo mu se
često pojavljivao. Sad je prošlo šest mjeseci od anñelovog
posjeta. Bill nije vidio anñela od Vandalije u Illinoisu kad ga je
anñeo upozorio da ne stavlja previše naglaska na čuda. Billu su
nedostajali posjeti anñela. Zašto nije dolazio? Je li nešto i dalje
pogrešno?
59
Izlazak 3, 2
Matej 2, 1 – 2
61
Djela 9, 1 – 5
60
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 77
Poglavlje 40
Veliki test
1947.
U STUDENOM 1947. GODINE, William Branham je započeo
svoje putovanje pacifičkim sjeverozapadom četverodnevnim
skupom iscjeljenja u Vancouveru u Britanskoj Kolumbiji.
Suradnja lokalnih propovjednika nadmašila je sve što je
Vancouver do tada vidio meñu denominacijskim crkvama. Svake
je večeri veliki auditorij bio popunjen do zadnjeg mjesta. Iz večeri
u večer, službe iscjeljenja bile su zapanjujuće. Jedan je lokalni
evanñelist, Ern Baxter, bio toliko impresioniran da je, poput Jacka
Moorea i Gordona Lindsayja, otkazao sve svoje obveze kako bi
mogao pratiti Branhamove skupove iz grada u grad.
Billova sljedeća stanica bio je Portland u Oregonu. Kao i u
Vancouveru, stotine je lokalnih propovjednika surañivalo da bi
sastanci u Portlandu uspjeli. Prve je večeri kroz vrata auditorija
prošlo sedam tisuća ljudi prije nego je gradski vatrogasni
zapovjednik naredio da se vrata zatvore. Tisuće su ostale vani.
Za vrijeme treće večeri Billovog skupa u Portlandu Sotona ga
je pokušao uništiti. Gordon Lindsay je poveo ljude u Billovu
himnu: "Samo vjeruj, samo vjeruj, sve ti je moguće, samo vjeruj,"
dok je Bill izlazio na binu. Nakon što je pozdravio nazočne, Bill
je ohrabrio ljude da vjeruju Bogu za iscjeljenja i čuda. Dok je
govorio, primijetio je velikog čovjeka u sivom odjelu kako žurno
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 78
79
Veliki test
hoda prema naprijed kroz glavni prolaz. Kad je ovaj čovjek
zakoračio stepenicama prema bini, Bill se pitao je li to jedan od
portira koji nosi važnu poruku. Možda je netko pao u nesvijest ili
doživio srčani udar i treba hitnu molitvu. Ali kad se čovjek popeo
na binu, Bill je mogao vidjeti da je riječ o drugom problemu...
velikom problemu.
Krupan je čovjek stao. Oči su mu se podivljalo okretale amotamo. Najprije je gledao prepun auditorij, onda prema tristo ljudi
koji su sjedili na bini. Konačno se usredotočio na malog
propovjednika iza propovjedaonice. Krupan se čovjek namrštio.
Donja mu se vilica micala naprijed-nazad i škripao je zubima.
Stisnuo je obje šaka kao da ih namjerava upotrijebiti. Vukao se i
zarežao: "Licemjeru. Zmijo iz trave. Pokazat ću ti koliki si ti
Božji čovjek. Slomit ću svaku kost u tvom slabašnom, malom
tijelu."
Bez da je rekao riječ, Bill se okrenuo prema prijetnji. Krupan
je čovjek izgledao više nego sposoban izvršiti svoje prijetnje. Bio
je viši od 185 cm i težio je više od 110 kg. Za razliku od njega,
Bill je pao na oko 54 kg. Ruka ovog podivljalog čovjeka izgledala
je deblje od Billove noge.
Čovjek se polako približavao. Iz mnoštva su izašla dva
policajca da ga zaustave, ali im je Bill, zanemarujući vlastiti strah,
pokazao da ne prilaze, rekavši: "Ovo nije stvar krvi i tijela, već
izmeñu duhovnih sila."
Dva su se policajca nevoljko zaustavila i promatrala dok je
manijak nastavljao sporim, odmjerenim korakom. Krupan je
čovjek zarežao: "Varalico, pretvaraš se da si Božji sluga. Pokazat
ću ovim ljudima da si običan lažov. Bacit ću te njima u krilo."
Krupan je čovjek prišao na dva metra do Billa i onda stao.
Bio je toliko visok da je Bill morao gledati prema gore da bi mu
vidio lice. Bill se tiho pomolio: "Dragi Bože, jedina nada si mi
Ti."
Čuo je poznat zvuk poput jakog vjetra, huussss, te je osjetio
kako se približava prisutnost anñela Gospodnjeg. Odmah je
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 79
80
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Billov strah iščeznuo nadvladan dubokom ljubavlju. Bill je
pomislio: "Jadan čovjek, izgubio je zdrav razum."
Manijak je ponovio prijetnju: "Varalico, slomit ću svaku kost
u tvom slabašnom, malom tijelu." Mišići su mu se napinjali dok je
stiskao šake.
Bill je pomislio: "Jadan čovjek, ne zna što radi." Tada je Bill
otvorio usta s namjerom reći: "Ja to ne bih radio, prijatelju," ali
riječi koje je izgovorio bile su drugačije. Bez da je namjeravao,
Bill je rekao: "Ovako govori Gospod: 'Budući da si izazvao Duha
Božjeg, večeras ćeš mi pasti pred noge klanjajući se Imenu
Gospoda Isusa Krista.'"
Čovjek je uvukao obraze i pljunuo hrpu sline i sluzi Billu
direktno u lice. Tada je zarežao: "Licemjeru, pokazat ću ja tebi
pred čije ću noge pasti." Prilazeći korak bliže, povukao je jednu
šaku, spreman na udarac.
Bill je nježno rekao: "Sotono, izañi iz čovjeka."
Ruka manijaka koju je pripremio na udarac zamrznula se
čvrsto kao kip. Oči su mu natekle, usta se otvorila, a jezik
nekontrolirano ispao. Cvilio je poput išibanog psa dok su mu se
oči okretale te se srušio u nesvijest. Glava mu je pala Billu na
cipele, dok je u isto vrijeme jednom rukom obuhvatio Billove
noge toliko čvrsto da se Bill nije mogao micati.
Dva su policajca potrčala naprijed i kleknula pokraj čovjeka u
nesvijesti. Jedan je policajac pogledao gore i pitao: "Što se
dogodilo? Je li mrtav?"
"Ne," rekao je Bill. "Ovo je samo Bog prikazao Svoju silu
natjeravši tog demona da Mu se pokloni, to je sve."
"Hoće li on ozdraviti ovdje?" Policajac je upro prstom u
njegovu glavu.
"Ne, gospodine," odgovorio je Bill. "Da je bio spreman
odreći se tog duha, on se ne bi vratio. Ali, on smatra da je u
pravu. On proslavlja tog duha, tako da će ga ponovno uzeti.
Hoćete li ga maknuti s mojih nogu?"
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 80
81
Veliki test
Policajci su odmaknuli ruku čovjeka i odvukli ga nazad. Još
ga je nekoliko ljudi pomoglo odnijeti s bine. Prije odlaska, jedan
je od policajaca rekao: "Znam tko je ovaj čovjek. U prošlosti je
imao nekoliko sukoba sa zakonom tako što je upadao i prekidao
vjerske skupove. Bio je u zdravstvenoj ustanovi, ali je pobjegao.
Imamo tjeralicu za njegovo uhićenje. Jučer je čovjeku slomio
vilicu. Udario ga je toliko jako da ga je nokautirao na ulici. Čini
se da je večeras odradio završni meč."
Vrativši se na binu, Bill se obratio slušateljstvu: "Kao što
možete vidjeti, naš Nebeski Otac ima svu silu na nebu i zemlji..."
Bolestan čovjek koji je ležao naprijed na krevetu je povikao:
"Da, ima! Iscijelio me je!" i skočio iz kreveta. Na drugoj srani
zgrade, čovjek koji je stajao na štakama je povikao: "I mene je
iscijelio!" Gurnuo je svoje štake i trčao kroz prolaz na zdravim
nogama. Jedan je čovjek ustao iz invalidskih kolica i povikao: "I
mene takoñer!" Otuda je Božja snaga bljesnula unutar zgrade i
dotakla svako srce koje je povjerovalo Svemogućemu za
iscjeljenje ili čudo.
Billovo kružno putovanje pacifičkim sjeverozapadom
završilo je u Ashlandu u Oregonu, petnaest dana nakon početka.
Gordon Lindsay je o tome napisao ovako: "U četrnaest dana
službi, uz relativno malo novinsko oglašavanje, oko sedamdeset
tisuća ljudi je čulo evanñelje iscjeljenja, a najmanje tisuću njih
bili su propovjednici." 62 Bilo je to zapanjujuće postignuće.
KRAJEM STUDENOG 1947. GODINE, Bill je odletio u
Phoenix u Arizoni da bi održao tri skupa u petak, subotu i
nedjelju navečer. U Phoenixu je Bill saznao da su propovjednici
koji su bili pokrovitelji sastanaka, impresionirani izvještajem iz
Calgaryja, za nedjelju navečer stavili na raspored "molitveni red
62
Gordon Lindsay: "William Branham, čovjek poslan od Boga,"
1950. godine, str. 125.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 81
82
NATPRIRODAN život Williama Branhama
čuda". Budući da je to već jednom radio, Billu to nije bilo
nezgodno ponoviti.
Sat vremena prije početka službe u petak navečer, Bill se
molio u maloj sobi iza bine kad se odjednom pojavio anñeo
Gospodnji. Kao uvijek, anñeo je držao prekrižene ruke na prsima,
a iznad njega je kružilo to natprirodno svjetlo. Anñeo se nije
micao niti govorio. Lice mu je uvijek izgledalo ozbiljno, ali ovaj
put kao da je bio namršten i hladan. Preplašen, Bill je vrisnuo od
straha dok je padao licem prema podu. Čuvši vrisak, Gordon
Lindsay je uletio u sobu vidjeti u čemu je problem. Anñeo je
trenutno iščeznuo poput magle i nestao.
Sljedeća je dva dana Bill bio uzrujan zbog te posjete. Zašto
nekoliko mjeseci nije vidio anñela? Zašto se anñeo pojavio sada?
I zašto anñeo nije govorio? Ljuti li se? Bill nije mogao zaboraviti
anñelov mrki pogled.
Bill je svake večeri u Phoenixu propovijedao pola sata prije
pozivanja molitvenog reda. Njegova je tema bila put Izraelaca
kroz pustinju prema obećanoj zemlji. U nedjelju navečer, dok je
mnoštvo nestrpljivo očekivalo "molitveni red čuda", Bill je uzeo
tekst iz 22. poglavlja Brojeva gdje je Bog rekao lažnom proroku
Bileamu da ne ide s kraljem Balakom prokleti Izrael. Bileam je
pitao Boga da ga svejedno pusti, dok mu Bog nije konačno rekao
da može ići. Tada je anñeo Gospodnji sreo Bileama na putu i bio
bi ga ubio da mu Bileamova magarica nije tri puta spasila život
okretanjem u stranu.
Dok je Bill osuñivao Bileama zbog neposlušnosti prema
Božjoj prvoj zapovijedi, odjednom je Billu palo na pamet da je i
on kriv za isto nedjelo. Nije li mu Bog već rekao da stavlja
previše naglaska na čuda? Je li se možda zbog toga anñeo pojavio
prije dvije večeri? Je li to bilo zato da ga upozori da je i on
neposlušan Gospodu time što dopušta da se nastavljaju ti
"molitveni redovi čuda"? Bill je osjetio unutarnju slabost. Mislio
je da će mu otkazati koljena. Uhvativši se za propovjedaonicu,
pokušao je nastaviti sa svojom službom, ali ga je nečista savjest
toliko osuñivala da je morao stati.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 82
83
Veliki test
Dok se u bočnom prolazu crkve formirao "molitveni red
čuda", Bill se tiho pomolio: "Nebeski Oče, ako sam zgriješio i
nije Tvoja božanska volja da se usredotočim na čuda, molim Te
da mi jasno pokažeš. Ako samo jedna osoba koja doñe kroz red za
molitvu večeras ne bude iscijeljena, tada ću znati da sam izvan
Tvoje volje i nikad više neću dopustiti da netko dovede najteže
slučajeve na početak ili organizira novi 'molitveni red čuda'."
Prve su došle majka i kćer. Bill je pitao djevojčicu gdje živi,
ali ona nije odgovorila. "Loše čuje," objasnila je majka, "zato smo
je doveli večeras." Bill je ponovno glasnije pitao djevojčicu gdje
živi. Ovog je puta djevojčica odgovorila: "Kalifornija."
Dodirnuvši desnu ruku djevojčice, Bill je osjetio peckanje
vibracija u svojoj lijevoj ruci. Imala je ili infekciju koja je oštetila
bubnjić u uhu ili je izraslina sprječavala funkcije uha jer su
vibracije označavale da je nekakav demonski život uzrok njezinog
problema. Kad je Bill ukorio demona u Imenu Isusa Krista,
vibracije su prestale.
Pustivši njezinu ruku, Bill je rekao: "Dijete je iscijeljeno."
Opet je pokušao razgovarati s njom. Nije odgovarala. To je bilo
čudno. Bill je podigao glas, ali nije bilo odgovora. Morao je
udariti rukama tri puta dok konačno nije klimnula da ga je čula.
Umjesto da čuje bolje, činilo se da čuje lošije. Prestrašen, Bill ju
je ponovno uzeo za ruku. Vibracije su pulsirale jače nego prije.
Po drugi je put Bill izbacio demona u Ime Isusa Krista. Činilo
se kao da odlazi još nevoljkije nego prvi put, ali Bill je znao da je
otišao jer je oteklina na njegovoj ruci splasnula i vibracije su
prestale. Ali, čim je počeo razgovarati s njom (i dalje joj je držao
zglob na ruci), Billova je lijeva ruka ponovno otekla i pojavile su
se još jače vibracije. A što je bilo još gore, više nije mogla čuti
niti riječ bez obzira koliko je glasno Bill vikao. Ova je nesretna
djevojčica od malo nagluhe postala potpuno gluha! Uznemiren i
zbunjen, Bill nije znao što učiniti osim da ostavi djevojčicu i
prijeñe na drugi slučaj.
Sljedeći u redu bio je stariji čovjek koji je rekao da takoñer
slabo čuje. Bill je podigao glas: "Vjerujete li, gospodine?" Čovjek
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 83
84
NATPRIRODAN život Williama Branhama
je klimnuo i pognuo glavu. Bill je uzeo čovjeka za ruku. Nije bilo
vibracija, što je značilo da problem nije uzrokovao demon –
vjerojatno su samo odumrli živci. Nakon što se pomolio u
Isusovom Imenu za iscjeljenje čovjeka, Bill je normalnim glasom
pitao: "Gospodine, čujete li me sada?" Gospodin, koji je i dalje
imao pognutu glavu i zatvorene oči, nije odgovarao. Bill je
podigao glas i ponovno pitao. Ni dalje nije bilo odgovora. Bill je
udario rukama što je jače mogao. Čovjek nije niti trepnuo. I on je
potpuno oglušio!
S ogromnim strahom, Bill je shvatio da dar iscjeljenja ne
funkcionira! Što može sam učiniti? Bez prisutnosti anñela
Gospodnjeg pokraj sebe na bini, bespomoćan je poput svih. Je li
se Samson osjećao ovako nakon što mu je Delila ošišala kosu, što
ga je pred Filistejcima ostavilo slabim i bespomoćnim? Dok je
stajao ispred mnoštva u iščekivanju, Bill se osjećao glupo... i
osuñeno. Sad je jedino mogao zajednici priznati svoj grijeh i
raspustiti službu.
Te noći Bill nije mogao spavati. U mraku se mučio zbog
vlastite ludosti. Kako je uopće mogao biti toliko drzak i
postavljati izazov pred ljude: "Dovedite mi najgori slučaj i
jamčim vam da će Isus Krist učiniti čudo pred vašim očima"? Isus
nikad nije postavljao takav izazov. Zapravo, Biblija kaže da Isus
nije mogao učiniti niti jedno veliko djelo u svom rodnom gradu
zbog nevjere ljudi. 63 Ako je to istina za Sina Božjeg, a što je onda
s njegovim sljedbenicima? Sad je Bill shvatio koliko nije bilo po
Pismu to što je isticao da svatko može biti iscijeljen, bez obzira
vjeruje li osoba ili ne. Istina, prestao je postavljati takav izazov
nakon što ga je anñeo upozorio u Vandaliji u Illinoisu, ali je ipak
dopustio svojim suradnicima upućivanje najgorih slučajeva na
početak reda za molitvu kako bi zajednica mogla vidjeti čudo na
početku svake službe. I što je još gore, dopustio im je organizirati
takozvane "molitvene redove čuda". Bill se nije bunio jer je znao
63
Matej 13, 58; Marko 6, 5 – 6
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 84
85
Veliki test
da Bog može iscijeliti bilo koga od bilo čega. Ali, samo zato što
Bog nešto može učiniti ne znači da je to Njegova volja. Anñelova
pojava prošlog petka navečer bila je drugo upozorenje.
Bill je toliko osuñivao Bileama, a cijelo je vrijeme bio u
njegovoj koži! Bileam nije poslušao Boga zbog svoje ljubavi
prema novcu. Bill je u svom slučaju znao da ljubav prema novcu
nije prevagnula da bude neposlušan – već njegovo sažaljenje
prema ljudima. Ipak, bez obzira na razlog, uvijek je pogrešno ne
poslušati Gospoda.
Ujutro, s podočnjacima i neraspoložen, Bill se ukrcao na
zrakoplov za sljedeći angažman u Long Beachu u Kaliforniji. I
dalje su ga mučile misli i to je bilo očito. Stjuardesa je došla
prolazom izmeñu sjedala i pitala ga: "U čemu je problem,
gospodine?" Nije joj mogao reći. Kako bi razumjela? Zato što nije
bio poslušan Gospodu, Bill se sada bojao da mu je Bog oduzeo
dar iscjeljenja.
Kad je Bill sletio u Long Beach, nekoliko ga je
propovjednika prebacilo do hotelske sobe. Tim ljudima nije
trebalo dugo da shvate koliko je potišten. Bill je podijelio s njima
svoj nepodnošljivi teret i zabrinutost.
Jedan od propovjednika bio je Ern Baxter koji se sad našao u
jedinstvenom položaju ohrabrivati čovjeka za kojim je do sada
putovao da bi ga vidio. "Brate Branhame, mogu te uvjeriti da te
'dar iscjeljenja' nije napustio. Rimljanima 11, 29 kaže da su
'neopozivi darovi i poziv Božji', što znači da nisu utemeljeni na
našim djelima. Bog ne bi bio vjeran svom obećanju kada bi ti
oduzeo taj dar. On te ne može napustiti. Samson je cijelu noć
spavao s bludnicom, a nije ga napustila snaga. Sljedećeg je dana
razvalio gradska vrata i odnio ih na vrh brda. 64 Iako su Filistejci
odrezali Samsonovu kosu i snaga ga napustila na odreñeno
vrijeme, kosa mu je narasla i snaga mu se vratila. 65 Sjeti se kako
64
65
Suci 16, 1 – 3
Suci 16, 16 – 30
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 85
86
NATPRIRODAN život Williama Branhama
je Mojsije udario stijenu kad mu je Bog rekao da joj progovori, ali
voda je svejedno potekla. 66 Brate Branhame, kakvu god pogrešku
da si učinio, Bog će se oko toga pozabaviti s tobom osobno, ali
'dar iscjeljenja' je još uvijek tu."
Baxterov je argument zvučao dobro, ali nekako je Billu bilo
teško vjerovati da se odnosi na njega. Osjećao se prazno,
usamljeno, kao da ga je Bog potpuno ostavio. Bilo je poput pakla
na zemlji. Što ako ga je dar iscjeljenja zauvijek napustio? Kako bi
to podnio? Kako bi živio znajući da je tako očajno iznevjerio
Boga? Postojao je samo jedan način za vidjeti je li osuñen ili nije,
a taj je način bio nastaviti sa sljedećom službom iscjeljenja prema
rasporedu.
Skup u Long Beachu je trebao početi u srijedu 3. prosinca i
trajati tri uzastopne večeri. U srijedu navečer Bill je objasnio
zajednici kako nije bio poslušan Gospodu time što je više
naglašavao čuda od iscjeljenja. Rekao im je da nije siguran je li
dar iscjeljenja još uvijek s njim ili ne, ali da će uskoro otkriti. Dok
je pozivao red za molitvu, osjetio je grč u želucu i da mu se
dlanovi i vrat znoje.
Izašla je žena s desetogodišnjom djevojčicom. Bill je bio
napet i u iščekivanju dok je u svoju lijevu ruku uzimao desnu
ruku djevojčice. Pojavile su se jasne i snažne vibracije koje su mu
kočile ruku poput električne struje i peckale ga kroz ruku do srca.
Bill je osjetio olakšanje što je barem ovaj dio dara još uvijek
prisutan. Ali, ostalo je pitanje: hoće li Bog poštovati njegovu
molitvu za ovu djevojčicu u potrebi? Bill je proučavao uzorak
bijelih kvržica svoje natečene ruke. "Djevojčica je i gluha i
nijema," rekao je, "i takoñer ima tuberkulozu. Svi pognite glave i
molite se sa mnom." Bill se tiho pomolio: "Dragi Isuse, molim Te
oprosti mi moju ludost. Molim Te, ne dopusti da moja pogreška
spriječi iscjeljenje djevojčice." Onda, skupivši svu snagu, izjavio
66
Brojevi 20, 7 – 13
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 86
87
Veliki test
je: "Gluhonijemi duše i duše tuberkuloze, iziñite iz djevojčice u
Ime Isusa Krista."
Sad je došlo do otkrivanja karata. Bill je zadržao dah. Da, to
se dogañalo! Na Billovo veliko olakšanje i radost, vibracije su
prestale i njegova otečena ruka vratila se u normalu. Iako je znao
da je tuberkuloza otišla, auditorij to nije mogao vidjeti. Stoga je
Bill pitao djevojčicu: "Čuješ li me?" Oči su joj se širom otvorile
od uzbuñenja i znao je da ga čuje. Bill je polako rekao: "Amen."
Djevojčica je pokušala ponoviti zvuk, ali je to više zvučalo kao:
"Ah-aaaaa." Bill je brzo rekao: "Amen!" Djevojčica je pokušala
ponovo: "Ah-zi." Bill je rekao: "Tata." Ona je ponovila otvaranje
usta sa zvukom: "Tuuttii."
Vjera je zahvatila auditorij poput razbuktale vatre. U
narednim su se satima iscjeljenja i čuda dogañala posvuda u
zgradi. Učitelj iz škole za gluhonijeme doveo je petero
gluhonijeme djece u red za molitvu. Svih su petero djece primili
sluh i progovorili. Jedan je čovjek na krevetu, koji se tresao od
paralize, odmah iscijeljen. Mnogi su hromi bacili štake, a ostali su
ustajali iz invalidskih kolica i trčali kroz zgradu slaveći Isusa
Krista. Visoki krvni tlak, glaukom, astma, čirevi i rak – sve je
palo pred vjerom ljudi.
U četvrtak navečer, kad je Bill započeo s redom za molitvu,
došepao je dječak čije su noge zbog dječje paralize bile povezane
čvrstim remenjem. S njim je došla majka i rekla: "Brate
Branhame, kad biste se samo htjeli pomoliti za njega."
"U redu, sestro. Ali vi ne želite..."
Prekinula ga je: "Ne želim čudo. Samo želim da se pomolite.
Ja mogu sama vjerovati Bogu za iscjeljenje."
U jednostavnoj molitvi Bill je zamolio Isusa Krista da iscijeli
hromog dječaka. U petak je navečer dječak izišao naprijed u crkvi
s remenjem za povezivanje nogu obješenim oko vrata. Podižući
remenje koje sad nije koristio da bi zajednica vidjela, dječak je
svjedočio da Isus još uvijek čini čuda.
Te se večeri, zadnje Billove večeri u Long Beachu, želio
moliti za što je bilo moguće više ljudi. Zato umjesto da je
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 87
88
NATPRIRODAN život Williama Branhama
pronicao bolesti preko znaka u ruci, poveo je "brzi red", gdje je
molio kratku, općenitu molitvu dok su pokraj njega prolazili ljudi.
Na taj se način Bill mogao pomoliti za stotine ljudi u sat vremena.
Ali koliko god se brzo red za molitvu kretao i dalje je bio
predugačak za čovjeka koji je neumorno gurao godinu i pol te
nekoliko dana nije puno spavao. Nakon molitve za oko tri tisuće
ljudi, dok su stotine još uvijek čekale u redu, Bill se srušio u
nesvijest.
U subotu ujutro, još uvijek slab i drhtav, Bill je sjeo na
autobus i vratio se u Phoenix. Htio je reći ljudima da mu je Bog
oprostio. U nedjelju je rekao u crkvi: "Posljednji put kad sam bio
iza ove propovjedaonice, bio sam osuñen čovjek. Osjetio sam da
me Njegova prisutnost napustila i shvatio sam koliko sam
bespomoćan bez Njega. Danas je završio veliki test. Pustit ću da
ovo za mene bude odskočnica (umjesto kamena spoticanja) kako
bih bolje naučio Gospodnji put i živio bliže Njemu. Kad živim
bliže Njemu, mogu više pomoći vama i biti voñen Njegovim
Duhom. Želim zahvaliti Bogu što mi je vratio dar iscjeljenja i za
veći uspjeh (nakon pretprošle nedjelje) u molitvi za bolesne nego
proteklih mjeseci. Vratilo se blagoslovljenije nego što je bilo prvi
put." Tada je Bill objasnio zašto je njegovo postavljanje izazova
bilo pogrešno. "Izjavio sam da nema bolesti, koja god bila, da će
ostati pred molitvom; i da nema invalida, koliki god invalid bio,
da neće biti iscijeljen ako izdvojim dovoljno vremena za tu osobu.
Čuli ste da sam to spominjao posvuda. I to je još uvijek istina...
ali ja sam radio sve sam. Oduzimao sam to od ljudi. I vi morate
nešto učiniti. Kao kad je Isus rekao Mariji i Marti da odmaknu
kamen. 67 I vi morate nešto učiniti sami – idite, vjerujte, i bit ćete
iscijeljeni." 68
67
Ivan 11, 39
William Branham: "Iskustva 1. dio," propovijed propovijedana u
Phoenixu u Arizoni, 7. prosinca 1947. godine
68
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 88
Poglavlje 41
Poveznica s Bosworthom
1948.
SREDINOM SIJEČNJA 1948. GODINE, Williama Branhama
je nazvao mali David Walker, propovjednik tinejdžer kojeg je
prije deset mjeseci upoznao u Long Beachu u Kaliforniji.
"Pozdrav, brate Branhame, zovem iz Miamija u Floridi.
Upravo sam započeo dva tjedna sastanaka probuñenja i ne ide
dobro."
"O, u čemu je problem?"
"Imam šator koji može primiti oko dvije i pol tisuće ljudi, ali
za sada svake večeri dolazi samo šačica ljudi. To je
zasramljujuće."
"Čudno." Budući da je znao kako ovaj dječak vješto
propovijeda, Billa je iznenadilo da su sastanci malog Davida tako
loše posjećeni. "Imaš li pojma što priječi ljude?"
"Mislim da je stvar ljubomore i sumnje ovdje meñu crkvenim
voñama. Čim su čuli da stižem, sve crkve u gradu odjednom
imaju svog 'dječaka propovjednika'. Teško je povjerovati, ali
svakog dana dvije pune stranice u novinama u Miamiju najavljuju
sve 'dječake propovjednike' koji održavaju probuñenja. Zasigurno
se boje ako me neki od njihovih ljudi doñu poslušati, da će ih
izgubiti."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 89
90
NATPRIRODAN život Williama Branhama
"To je sramota," rekao je Bill. Znao je kako ljubomora može
pogoditi voñe crkava. "Šteta što se kršćani ne mogu zbližiti u
Kristovoj ljubavi."
"Stvarno jest." Mali David je stao na trenutak, a zatim je
prešao na razlog svog poziva. "Brate Branhame, možeš li doći u
Miami i pomoći mi?"
Bill se sjetio one večeri u ožujku u Long Beachu kad je ovaj
dječak evanñelist s njim ljubazno zamijenio iznajmljeni auditorij
kako bi kapacitet zgrada bolje odgovarao broju posjetitelja. Pošto
je Billa dopao veći (i skuplji) auditorij, htio je platiti razliku u
najmu. Ali, mali David nije htio uzeti novac, rekavši: "Možda ćeš
mi jednog dana moći pomoći." Sad je bila Billova prilika da mu
se oduži.
"Zasigurno, doći ću."
Sljedećim vlakom koji je išao na jug, Bill se uputio na daleki
put. Dok je prolazio kroz Tennessee, osjetio je da se približava
anñeo Gospodnji. Kosa se na Billovom vratu naježila od straha.
Usprkos tome što je mnogo puta u posljednjih dvadeset i jedan
mjesec sreo ovog anñela, Bill se jednostavno nije mogao
priviknuti na njegovu natprirodnu prisutnost. Strah se smirivao
dok je osjećao kako ulazi u viziju. Graja putnika se smanjivala i
nestajalo je lupanje kotača vlaka. Uskoro je putnički vagon
potpuno nestao...
Bill se našao u brdovitoj zemlji, zelenoj zbog visokih cedrova
i s raštrkanim stijenama meñusobno naslaganim u dugačke ploče.
Pozornost mu je privukao mali dječak, star izmeñu osam i deset
godina, koji je nepomično ležao pokraj ceste. Izgledalo je da je
dječak mrtav. Bill je prišao bliže kako bi vidio dječakovo lice –
ravan nos, smeñe oči i smeña neravno ošišana kosa kao da su ga
šišale nevješte ruke. Bio je siromaški obučen kao stranac – čarape
do koljena i hlače na tri kvarta s velikim mjedenim gumbovima
visoko na struku. Mora da se dogodila nesreća jer je lice dječaka
bilo natečeno i izobličeno, a odjeća mu poderana. Jedna je cipela i
dalje bila vezana na stopalu, a druga je nedostajala. Bill nije
mogao vidjeti nikakve znakove života.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 90
Poveznica s Bosworthom
91
Dok je Bill stajao tamo pitajući se što sve to znači, s desne
strane mu se približio anñeo Gospodnji. Anñeo je pitao: "Može li
dječak živjeti?"
Bill je odgovorio: "Gospodine, ne znam."
Sad je anñeo zakoračio u vidokrug pokazujući Billu kako
treba kleknuti nad beživotnim tijelom i kako treba položiti ruke na
dječaka dok se bude molio za njega. U trenutku su se pluća
dječaka napunila zrakom i on je sjeo. Tu je vizija završila.
Odjednom je Bill ponovno bio u svojoj stolici u vlaku i putovao
kroz Tennessee.
Čim je Bill stigao u Miami, mali David mu je pokazao
jutarnje novine. U gornjem kutu stranice bio je uokviren oglas
koji je najavljivao dolazak propovjednika Williama Branhama
koji će održati pet dana službi iscjeljenja u gradu. Ostatak stranice
bio je prekriven većim, uočljivijim oglasima koji su najavljivali
ostale službe iscjeljenja u lokalnim crkvama.
Mali David je uzdahnuo: "To se dogodilo dan nakon što sam
stavio prvi oglas o tvom dolasku. Čim su ga pročitali, sve su
organizacije u gradu odjednom pronašle nekoga tko će
propovijedati božansko iscjeljenje u njihovim crkvama."
"Volio bih kad bi oni mogli vidjeti da mi nismo ovdje kako
bismo započeli novu grupu," komentirao je Bill, "mi smo ovdje
samo zato da im pomognemo u Kristovom djelu."
Unatoč pokušaju lokalnih crkava da umanje njegovu
privlačnost, ime William Branham razvilo je svoj vlastiti
magnetizam. Kad je Bill stigao na prvi sastanak te večeri,
pronašao je šator napola pun znatiželjnih promatrača. Bill je
pozdravio ljude. Onda je, prije nego je iznio temu iscjeljenja,
ispričao viziju koju je imao dok je putovao kroz Tennessee. Bill je
nagovarao ljude: "Zapišite ovo na praznu stranicu u svojim
Biblijama, a onda promatrajte – taj će dječak ustati iz mrtvih
snagom Isusa Krista. Ne znam gdje ni kad će se to dogoditi, ali će
se dogoditi jer je to: 'Ovako govori Gospod.' A kad se dogodi,
stavit ćemo to u novi časopis kojeg će izdati brat Lindsay."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 91
92
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Gordon Lindsay, i dalje uzbuñen zbog potencijala Billove
jedinstvene službe, već je usmjerio svoje rukovoditeljske vještine
u tom pravcu. Lindsay je savjetovao da Bill zaposli pomoćnika na
puno radno vrijeme koji će organizirati sastanke i paziti na mnoge
detalje skupa, što bi Billu omogućilo usredotočenje na molitvu za
bolesne. Uspjeh Billovog puta na pacifički sjeverozapad, kojeg je
organizirao Lindsay, dokazao je vrijednost ove ideje. Ipak,
Lindsay nije htio preuzeti taj posao ili barem ne na puno radno
vrijeme. On je imao druge ambicije.
Gordon Lindsay je počeo ureñivati časopis koji će prerasti u
službeno glasilo Branhamovih skupova. Pisao je članke o
prijašnjim sastancima i oglašavao nadolazeće dogañaje, te je
pisao svjedočanstva onih koji su bili iscijeljeni. Lindsay je
namjeravao časopis nazvati Glas iscjeljenja. Čim se Bill složio s
ovom idejom, Lindsay je počeo raditi na izdavanju. Prvo
mjesečno izdanje časopisa Glas iscjeljenja izišlo je nakon oko
dva mjeseca.
Prve su večeri u Miamiju kroz red za molitvu prošle stotine
ljudi. Vjera je rasla kad je zajednica vidjela kako Bill otkriva
bolesti kroz dar u ruci. Većina je slučajeva bila iscijeljena, a
dogodila su se i neka nevjerojatna čuda, što uključuje dvojicu
dječaka koji su roñeni slijepi, a obojica su primili vid. Osvrt na
ova dva čuda pojavio se u jutarnjim novinama. To je potaklo
interes lokalnih radio postaja te su oba dječaka pozvana u radio
postaju na intervju uživo. S iznimnim žarom dvojica su dječaka
svjedočila o snazi iscjeljenja Isusa Krista. To je potaklo interes
javnosti – neki su postali znatiželjni, neki uzbuñeni, a ostali
sumnjičavi.
Jednom posebnom slušatelju radija pomiješale su se sve tri
emocije. Propovjednik Fred Bosworth je znao iz prve ruke o
Kristovoj snazi iscjeljenja jer je o toj temi propovijedao nebrojeno
puta u proteklih četrdeset godina. 1920. godine Bosworth je
održavao velike sastanke probuñenja u desetak američkih
gradova, tjerao je grješnike da se pokaju i poticao kršćane da
vjeruju Bogu za iscjeljenje svojih bolesti. Njegov energičan stil i
pravilna prezentacija dokazali su se uspješnima nakon jednog
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 92
Poveznica s Bosworthom
93
sastanka 1924. godine u Ottawi u Kanadi gdje je procijenjeno da
je dvanaest tisuća ljudi tražilo spasenje u Isusovoj milosti. Onda
je velika kriza skratila njegovu evanñelističku službu. Pošto su u
1930-tima padale plaće, bilo je sve teže financirati ove velike
skupove probuñenja. Povukavši se s terena, Fred Bosworth je
postao pionir radio evangelizacije osnivajući "Misionarski skup
nacionalnog radio probuñenja". Takoñer je napisao dvije knjige,
Kršćansko priznanje i Krist iscjelitelj. Kasnije je otišao u
mirovinu i preselio se na Floridu.
Sada, u 71. godini, Fred Bosworth već nekoliko godina nije
bio u aktivnoj službi. Mislio je da je sve što sada želi u životu niz
lijenih, bezbrižnih dana. Ali kad je čuo svjedočanstvo ova dva
dječaka na radiju, u njemu se probudilo nešto neočekivano.
Slijepi roñeni? A sad mogu vidjeti? Godinama je Fred Bosworth
gledao mnoga čuda – nijemi su progovorili, gluhi čuli, hromi
hodali, rakovi nestajali. Zapravo, primio je preko dvjesto tisuća
pisanih svjedočanstava od ljudi koji su bili iscijeljeni pod
njegovom službom. Ali nikad nije vidio ili čuo da su ljudi koji su
roñeni slijepi primili vid. Tko je taj čovjek William Branham? Je
li on prevarant? Ili se Duh Božji kreće na način na koji on još nije
vidio? Bosworth je postao znatiželjan – i morao je priznati,
pomalo uzbuñen. Možda bi trebao provjeriti.
Propovjednik Fred Bosworth nije bio jedini u svojoj želi da to
istraži. Ostatak tjedna je na sastanke došlo više ljudi nego se
moglo nagurati u šator. Mnogi su se okrenuli i otišli kući, ali
tisuće su stajale izvan šatora u nadi da će dobiti mogućnost ući u
red za molitvu. Kako je toliko ljudi željelo molitvu, Bill je
odlučio ne koristiti dar pronicanja u ruci. To je išlo presporo.
Umjesto toga, ljudi su prolazili pokraj njega u "brzom redu" kako
bi on mogao samo položiti ruke na njih i kratko se pomoliti dok
su prolazili.
Zadnje večeri probuñenja u Miamiju, prije početka službe,
mali David je došao Billu i rekao: "Jedan otac od iza stvara
gužvu. Čini se da mu je sin jutros pao u rupu za navodnjavanje.
Otac je cijeli tjedan bio na sastancima i čuo je da si ispričao viziju
o malo dječaku koji je ustao iz mrtvih. On se pita odnosi li se ta
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 93
94
NATPRIRODAN život Williama Branhama
vizija na njegovog sina. Vidio je dovoljno iscjeljenja i čuda ovaj
tjedan i vjeruje da je to moguće i zato ne dopušta pogrebniku da
dotakne dijete dok ga ti ne pogledaš."
"Rado ću poći vidjeti ga," rekao je Bill. Kad je otišao na
mjesto gdje je otac tugovao, bio je dovoljan samo jedan pogled da
bi Bill znao. Rekao je ocu: "Žao mi je, ali to nije ovaj dječak.
Dječak kojeg sam vidio u viziji imao je raščupanu smeñu kosu i
izgledao je kao da ima izmeñu osam i deset godina. Vaš sin ima
lijepo ošišanu crnu kosu i nije stariji od pet godina. I vaš je sin
prelijepo obučen. Dječak iz vizije je bio obučen siromaški. Osim
toga, vaš se sin utopio. Dječak kojeg sam vidio u viziji bio je sav
izudaran kao da je bio u nesreći. Žao mi je, gospodine, ali ovdje
se samo mogu pomoliti za utjehu obitelji."
Te je posljednje večeri u Miamiju toliko ljudi željelo dodir od
Boga da je Bill organizirao dvostruki red za molitvu kako bi se on
i mali David mogli istovremeno moliti za njih – on s jedne strane
reda, a mali David s druge strane. Uz gužvu i guranje stotina koje
su se provlačile pokraj njega, Bill je u redu primijetio jadnu
mladu djevojku kojoj je pomagala starija žena. Djevojka se
mučila hodati s čvrsto umotanim nogama u zavojima do struka.
Bill je uzeo trenutak kako bi uhvatio djevojku za ruku dok je
prolazila i osjetio je demonske vibracije dječje paralize. Takoñer
je vidio da ova djevojka još nema dovoljno vjere za iscjeljenje.
Bill ju je povukao na stranu i rekao joj: "Dušo, stani ovdje
odmah iza mene i moli se da ti Bog poveća vjeru." Hroma je
djevojka učinila ono što joj je rekao. Držala se Billu za kaput dok
se pognute glave molila. Bill se ponovno usredotočio na red za
molitvu. Uskoro je primijetio kako se vjera djevojke ubrzava
poput otkucaja srca: bum-bum, bum-bum, bum-bum. Okrenuo se i
rekao: "Sada, dušo, u Imenu Isusa Krista ukoravam tog demona
koji te vezao. Sotono, iziñi iz nje." Pogledavši stariju ženu koja je
došla s djevojkom, Bill je naredio: "Sad joj skinite poveze."
Žena je prestrašeno pogledala: "Ali, brate Branhame, ona ne
može sama stajati!"
"Gospoño, zar sumnjate. Samo učinite ono što vam je
rečeno."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 94
Poveznica s Bosworthom
95
Žena je teško disala, očito preplašena. Ali, počela je
odvezivati poveze. Uskoro je u mnoštvu odjeknuo vrisak. Bill se
okrenuo i vidio kako ova nekad hroma djevojka drži poveze za
noge iznad glave i korača binom savršeno kao i ostala djeca.
Ovo čudo nije mogao propustiti nitko u šatoru. Vjera im se
iznenada digla i trudili su se dotaknuti Billa dok su prolazili. Bill
se molio za što više njih što je brže mogao. Nakon nekoliko
minuta osjetio je još jadno specifično potezanje vjere. Okretao je
glavu i tražio izvor. Onda ga je uočio. Bill je otišao do mikrofona
i rekao: "Gospodine – vi u pozadini, četvrti red od prolaza, čovjek
u bijeloj košulji. Mogu osjetiti vašu vjeru skroz do ovdje. Stanite
na noge. Isus Krist vas je iscijelio."
Čovjek je ustao i u isto vrijeme podigao ruke iznad glave. Ali
čim je potpuno ispružio ruke, odmah ih je spustio i kao da je
iznenañen buljio u jednu ruku. Tada je počeo vikati. To je podiglo
ženu koja je sjedila pokraj njega. Dok je gledala ruku čovjeka i
ona je pokazivala svoje iznenañenje, podigla je ruke, skakala,
lupala i nekontrolirano vikala.
Dok se Bill ponovno usredotočio na red za molitvu, Fred
Bosworth je ustao i krenuo na kraj šatora. Kad se čovjek koji je
bio iscijeljen konačno umirio, Bosworth ga je pitao: "Gospodine,
ja sam propovjednik Evanñelja i pitam se biste li mi htjeli
ispričati što se dogodilo?"
Čovjek je ispružio ruku. "Pogledajte ovo," rekao je uzbuñeno.
"Meni to izgleda kao obična ruka," rekao je Bosworth.
"Normalna je! To je čudo. Prije nekoliko godina pao sam s
konja na ovu ruku. Otad je bila paralizirana i nizašto – do sada!"
Micao je energično prstima kako bi ilustrirao kako dobro
funkcioniraju.
Bosworth je pitao: "Zašto niste išao u red za molitvu poput
ostalih?"
"Došao sam ovdje večeras kao kritičar. Ali, što sam više
promatrao, sve sam više vjerovao da možda Bog još uvijek može
iscijeliti i činiti čuda. A kad sam vidio da je mlada djevojka
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 95
96
NATPRIRODAN život Williama Branhama
osloboñena iz proteza, odmah sam znao da Bog takoñer može
iscijeliti moju usahlu ruku."
Bosworth se provukao prema naprijed, privukao Billovu
pozornost i rekao: "Propovjedniče Branham, ja sam propovjednik
Evanñelja i želim te nešto pitati. Kako si znao da taj čovjek od iza
ima vjeru za iscjeljenje?"
"Odjednom sam se počeo osjećati slabašnim," objasnio je
Bill. "Znao sam da nečija vjera jako vuče dar, pa sam počeo
gledati uokolo. Činilo mi se da se cijeli fokusiram na tog
čovjeka."
Fred Bosworth se uhvatio za obraze, oduševljen. "Upravo se
to dogodilo Isusu kad ga je dotakla žena s krvarenjem. 69 Rekao je
da ga je napustila snaga. Snaga je energija. Mogu li nešto reći
zajednici?"
"Samo izvoli."
Prišavši mikrofonu, Bosworth je podijelio čudo sa svima i
dodao: "Ovo dokazuje da je Isus Krist isti jučer, danas i zauvijek.
Dar koji je bio na Isusu Kristu je kao da cijeli Atlantski ocean
udara o obalu; a dar koji je na našem bratu je poput žlice te vode.
Ali isti kemijski elementi i minerali koji su u oceanu nalaze se i u
žlici vode."
Sljedeće su večeri Fred Bosworth i Bill večerali u hotelu.
Bosworth je ispričao Billu o nekim čudima kojima je on
svjedočio za vrijeme svoje 40-godišnje službe. "Ali u svim mojim
godinama," primijetio je, "nisam vidio ništa nalik onom sastanku
sinoć."
Tako je Bill podijelio sa starijim propovjednikom kako ga je
anñeo Gospodnji susreo 1946. godine i poslao ga odnijeti dar
božanskog iscjeljenja narodima svijeta. Objasnio je znak u svojoj
ruci, kako može razlikovati mnoge bolesti preko vibracija koje
izaziva demonski život bolesti, što izaziva otjecanje njegove ruke
i stvara uzorak bijelih kvržica na poleñini ruke.
69
Matej 9, 20 – 22; Marko 5, 25 – 34; Luka 8, 43 – 48
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 96
Poveznica s Bosworthom
97
Odjednom je Fred Bosworth zaboravio na svoju mirovinu.
"Brate Branhame, bi li ti moja stručnost bila od pomoći? Volio
bih putovati s tobom i pomoći ti gdje god mogu."
"Brate Bosworth, bila bi mi čast da mi praviš društvo. Molio
sam se o uzimanju rukovoditelja."
Na odlasku iz hotela, šetali su plažom i razgovarali o drugom
dolasku Isusa Krista. Sunce je zalazilo iza hotela koji je gledao na
plažu. Mali su se valovi prelijevali po nogama dva čovjeka. Bill je
primijetio svježinu u hodu Freda Boswortha, za razliku od svog
teškog koraka. Bill se osjećao iscrpljeno, iako je dobro odspavao.
Činilo mu se da jedva podiže noge iz pijeska. Pitao je: "Brate
Bosworth, koliko si star?"
"Sedamdeset i jednu."
"Koje su ti godine bile najbolje?"
"Baš ove, brate Branhame. Ja sam samo dijete koje živi u
staroj kući."
Bill je zavidio tolikoj snazi. Ovdje je on s trideset i osam
godina, skoro mrtav od umora. Što ga toliko iscrpljuje?
U OŽUJKU je Bill imao na rasporedu ponovno se vratiti u
Phoenix, ovaj put zbog skupa iscjeljenja koja će potrajati cijeli
tjedan. Tog dana kad je stigao u grad, Bill je spomenuo svoj
kronični umor pastoru koji je bio pokrovitelj sastanaka.
"Brate Branhame," rekao je pastor, "tvoj je problem to što si
previše iskren. Nakon što se moliš za Božju djecu, trebao bi
jednostavno zaboraviti na njih. U ostalom, Božja je stvar hoće li
ljudi prihvatiti iscjeljenje ili ne."
"Nisam znao da mogu biti previše iskren kad je u pitanju
posao Gospodnji," primijetio je Bill. "Mislio sam da što sam
iskreniji, da me Bog može više koristiti."
"Pa, ako nastaviš ovim tempom," upozorio ga je pastor,
"doživjet ćeš živčani slom."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 97
98
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Bill se odvezao u pustinju kako bi se molio. "Nebeski Oče,
kako to da sam toliko iscrpljen? Ostali propovjednici nemaju
ovakvih problema. Brat Bosworth mi je rekao da je išao mojim
tempom godinama i nikad nije imao problema zbog toga. Možda
on ima više Duha Svetog od mene. Ako je to moj problem, onda
Te molim, Gospode, daj mi više Duha Svetog kako bih se bolje
držao." Stao je, gledao u kilometre pustinje pune bodljikavih
kaktusa, palo verde i mesquite grmlja. Posvuda su oko njega u
daljini iz ravne pustinje stršile oštre planine. Dok je Bill slušao,
činilo mu se da čuje kako mu Bog govori, ne na glas, već u
mislima: "Ti ljudi ovise o vlastitoj vjeri i propovijedaju po svojoj
riječi. Tvoju snagu crpi natprirodan dar."
Odjednom je u njegovom razumijevanju oživio jedan citat iz
Pisma. Sjetio se da je prorok Daniel vidio viziju i bio fizički
uznemiren mnogo dana. 70 Bill se takoñer sjetio komentara Freda
Boswortha o ženi koja je bila iscijeljena kad se dotakla Isusovog
ogrtača. Isus je rekao da je osjetio da ga napušta snaga. Tog
popodneva dok je Bill vozio natrag iz pustinje, tijelo mu je i dalje
drhtalo na rubu sloma, ali sad je makar razumio zašto.
Za vrijeme druge večeri u Phoenixu, dok se red za molitvu
bližio kraju, Bill je za ruku uzeo krupnu ženu. Najprije nije
mogao protumačiti vibracije koje je osjećao. "Imate ili rak ili
ženske probleme? To dvoje reagira slično. Samo trenutak... to su
ženski problemi. Je li tako? Skoro je prešlo u rak. Život vam nije
bio obasut cvijećem. Ne, imali ste mnogo borbi. Ali večeras Isus
Krist može ukloniti vaše terete ako Mu budete vjerovali."
Sljedeći u redu bio je lijepo odjeven čovjek srednjih godina.
Bill je uzeo čovjeka za ruku. "Gospodine, ne osjećam vibracije.
Što god da je vaš problem, nije uzrokovan mikroorganizmom."
Čovjek je plakao: "Brate Branhame, pretpostavljam da sam
odigrao ulogu licemjera time što sam došao u red za molitvu, a
nisam bolestan. Ali, ovo je jedini način na koji sam znao da vam
70
Daniel 7, 15
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 98
Poveznica s Bosworthom
99
mogu prići. Čuo sam da ste siromašni. Želim vam dati mali dar."
Držao je ček.
Bill je nježno odgurnuo ček. "Ne primam darove."
"Gledajte, samo želim pokazati zahvalnost Gospodu. Sinoć
sam doveo svoju ženu kroz red za molitvu u invalidskim
kolicima. Nakon vaše molitve za nju, hodala je po prvi put u
posljednjih šesnaest godina."
"Ali, nisam je ja iscijelio," bio je uporan Bill. "Isus Krist ju je
iscijelio."
"Dobro, ja se bavim s naftom u Teksasu. I ispunio sam ček od
dvadeset i pet tisuća dolara na vaše ime..."
Uzevši ček čovjeku iz ruke, Bill ga je poderao na dva dijela,
presavio dijelove i ponovno poderao na dva dijela. Tada je vratio
poderani ček. "Gospodine, ne želim vaš novac. Ja samo želim da
vaša vjera bude čvrsto usañena u Isusa Krista."
Posljednja osoba za koju se trebao pomoliti te večeri bila je
žena koja je teško šepala. Pridržavao ju je muž dok se mučila
popeti stepenicama do mjesta gdje je stajao Bill.
Uzevši ženu za ruku, Bill je rekao: " Ni na vama ne osjećam
vibracije."
"Imam artritis," rekla mu je žena.
"Dobro, to je objašnjenje," rekao je Bill. "Vibracije izazivaju
mikroorganizmi. Ne mogu osjetiti u čemu je vaš problem jer
artritis uzrokuje kiselina. Ipak, Isus Krist vas može iscijeliti ako
ćete vjerovati da može. Dar kojeg mi je dao ne iscjeljuje, dar treba
podići vjeru ljudi. Isus Krist je jedini iscjelitelj."
Kad je Bill započinjao molitvu za ovu ženu s artritisom, oči
su joj počele blistati i mišići se opuštati, kao da je pala u trans.
Dok je pastor domaćin prilazio mikrofonu kako bi raspustio
sastanak, žena je stajala i blještavim očima usredotočeno
promatrala Billa dok je posrtao odlazeći s bine kroz bočna vrata.
Nakon nekoliko dana, suprug ove žene zamolio je da ga puste
do vrata Billove hotelske sobe. Bill ga je pozvao da uñe.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 99
100
NATPRIRODAN život Williama Branhama
"Brate Branhame, nikad me niste sreli, ali ste sreli moju
suprugu u redu za molitvu početkom tjedna. Imala je artritis i bila
posljednja osoba za koju ste se molili te večeri."
"Da, sjećam je se. Kako je ona?"
"Čini se da joj je bolje što se tiče artritisa, ali nešto drugo nije
u redu. Priča kao da bunca."
"Kako to mislite?"
"Nakon što ste se molili za nju, izgledala je kao da je u transu
dok nismo došli doma. Sljedećeg me jutra pitala: 'Tko je bio taj
drugi čovjek koji se spustio s bratom Branhamom kad se molio za
mene?' Rekao sam: 'Nije bilo drugog čovjeka.' Rekla je: 'O, je, bio
je. Bio je velik tamnoput čovjek s crnom kosom koja mu je visjela
do ramena.' Brate Branhame, o čemu ona priča? Bili ste sami na
bini."
Bill je znao da je ona vidjela anñela Gospodnjeg, ali to još
nije htio reći. "Gospodine, jeste li vi ili vaša supruga ikad prije
bili na mojim sastancima ili čuli moju priču?"
"Ne, nismo ni čuli za vas prije ovog tjedna."
"Razumijem. Recite mi više o tom 'drugom čovjeku' kojeg je
vaša supruga vidjela sa mnom na bini. Što je on učinio?"
Billov se posjetitelj uzrujao kao da se brine da će njegova
priča zvučati nevjerojatno. "Rekla je da je vidjela čovjeka kako
vas gleda dok ste se molili za nju. Kad ste završili, čovjek je
pogledao moju suprugu i rekao: 'Došla si tražeći iscjeljenje. Ne
brini – molitva brata Branhama bit će odgovorena i bit ćeš
iscijeljena.' Tada je čovjek pogledao na vas i rekao mojoj supruzi:
'Ne izgleda li brat Branham mršavo i krhko? Ali uskoro će
ponovno biti snažan.' Onda, kad ste otišli, rekla je da je vidjela
kako vas ovaj čovjek prati kroz bočna vrata. Brate Branhame, i ja
sam bio tamo. Znam da ste samo vi i moja supruga stajali tamo.
Kako to tumačite?"
Bill je trezveno pojasnio: "Meni se ukazuje anñeo Gospodnji.
Zahvalan sam što ste mi došli ovo ispričati. Toliko sam umoran i
iscrpljen. Dobro je znati da ću uskoro biti dobro."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 100
Poglavlje 42
Skršen i oporavljen
1948.
POSLIJE PHOENIXA U ARIZONI, William Branham je
održao skupove iscjeljenja u Pensacoli u Floridi, Kansas Cityju u
Kansasu, Sedaliji u Missouriju i Elginu u Illinoisu. U svakom je
gradu govorio mnoštvu o viziji dječaka koji je ustao iz mrtvih,
govoreći: "Zapišite ovo na praznu stranicu u Bibliji tako da kad se
dogodi povjerujete da vam govorim istinu."
Cijelo se to vrijeme Billovo zdravlje narušavalo. Za vrijeme
molitvene službe, teško je održavao ravnotežu dok se molio za
bolesne. Teško je zaspivao nakon svakog sastanka, a kad bi
zaspao, teško bi se probudio za sljedeću službu. Glava ga je
neprekidno boljela i povremeno se tresao. Imao je žgaravicu i sve
što bi pojeo teško bi mu palo. Povremeno mu se mutilo pred
očima. Osjećao se kao da je doživio brodolom.
U četvrtak, 13. svibnja 1948. godine, započeo je pet večeri
skupa iscjeljenja u državi Washington. Šest je tisuća ljudi
potpuno napunilo Tacoma Ice arenu. Svake se večeri polako
kretao dugi red za molitvu dok je Bill koristio znak u ruci kako bi
prepoznao njihove bolesti i dovoljno podigao vjeru da prime
Kristovu snagu iscjeljenja. Meñu onima koji su izišli naprijed bila
je Ruby Dillard. U to se vrijeme Ruby skoro nasmrt gušila od
malignog tumora u vratu. Kasnije je u časopisu Glas iscjeljenja
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 101
102
NATPRIRODAN život Williama Branhama
napisala: "Iako me je boljelo grlo dok je rak odlazio, više nisam
imala nikakvih problema." Stotine su ljudi za vrijeme skupa u
Tacomi imale divna svjedočanstva.
Do kraja službe u ponedjeljak navečer, Bill je ponovno bio na
rubu potpunog sloma. Rušio se prema natrag dok se udaljavao od
reda za molitvu, te bi bio pao da ga dva čovjeka nisu uhvatila.
Dok su ga ova dvojica nosila van, Bill ih je tražio da mu dopuste
pozdraviti ljude. Gordon Lindsay je prenio "doviñenja" zajednici,
ne shvativši u tom trenutku dublje značenje toga.
Sljedećeg je dana Bill pozvao svoj tim pomagača – Jacka
Moorea, Gordona Lindsayja, Erna Baxtera i Freda Boswortha – i
rekao im da će sastanak u Eugeneu u Oregonu bit njegov
posljednji za neko vrijeme. Sve je ostale njegove angažmane
trebalo otkazati. Normalno, ovi su se propovjednici pitali koliko
će dugo izbivati. Bill im je rekao da ne zna. Možda samo nekoliko
mjeseci, a možda više od godine dana. Ali, kako mu se čini, nije
baš optimističan. Do sad je izgubio toliko energije da se pitao
hoće li se ikad više moći moliti za bolesne.
Ova je vijest bila poseban udarac za Gordona Lindsayja. Ne
samo da se Lindsay povukao s dužnosti pastora crkve u Ashlandu
u Oregonu kako bi slijedio Branhamove skupove, već je uložio
energiju i planiranje u Glas iscjeljenja, časopis koji odjednom nije
imao svrhu. Nakon mnogo iscrpljujućih molitvi, Gordon Lindsay
je shvatio da je otišao predaleko s Glasom iscjeljenja da bi sad
odustao. Prva su dva izdanja već tiskana. Odlučio je uložiti
osobnu ušteñevinu kako bi nastavio s objavljivanjem. Ali, na što
da se časopis sada usredotoči? Možda samo treba slijediti neku
drugu službu.
Zasigurno nije nedostajalo kandidata meñu kojima je trebalo
odabrati. Meteorski uspon Williama Branhama na nacionalnu
scenu 1946. godine probudio je svijest javnosti o Božjoj snazi
iscjeljenja te nadahnuo druge da ga slijede. Izniklo je desetke
iscjeliteljskih propovjednika 1947. godine, te se do sada u 1948.
godini lista produljila. Nekoliko izdanja Glasa iscjeljenja isticalo
je Williama Freemana, mladića koji je imao umjeren uspjeh u
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 102
103
Skršen i oporavljen
molitvi za bolesne. Ali, Gordon Lindsay je mislio, ako Glas
iscjeljenja preživi bez utjecaja imena William Branham, da se ne
bi trebao ograničiti na izvještavanje o jednom pojedincu, već
treba obuhvatiti široki spektar službi iscjeljenja i oslobañanja
ljudi. "Naposljetku," mislio je Lindsay, "koliko sam puta čuo da
brat Branham kaže: 'Isus Krist je jedini iscjelitelj.'?"
Za to je vrijeme Bill malaksao doma, bolestan i obeshrabren.
Iz dana u dan se vrpoljio u krevetu, a osjećao se kao da u želucu
ima bačvu jake kiseline. Što god bi pokušao pojesti, uz grlo bi mu
se vraćala jaka, masna tekućina i palila mu usta. Težinom je pao
na malo iznad 45 kg. Oči su mu utonule. Lice mu je izgledalo
mršavo i blijedo. Kad bi pokušao ustati, boljela ga je glava i jedva
bi se održavao na nogama. Osjećao se kao da umire.
Liječnici mu nisu mogli pomoći. Dijagnosticirali su njegovu
bolest kao "nervnu iscrpljenost" nastalu uslijed premorenosti i
propisali mu mnogo odmaranja. Ali nakon dva mjeseca
pridržavanja liječničkih savjeta, Bill se i dalje osjećao smrtno
bolesnim.
Zavapio je Gospodu u molitvi – Isusu, svom životu; Isusu,
svojoj ljubavi; Isusu, svojoj jedinoj nadi. Molio se za svoje
iscjeljenje iz dana u dan, ali ipak, Bill se nije oporavljao.
Razmišljao je. Koliko je tisuća iscjeljenja i čuda promatrao na
svojim sastancima? Gospod ih je iscijelio. Zašto ga Gospod neće
iscijeli? Nije se činilo fer.
Konačno je Bill shvatio odgovor – Gospod ga je pokušao
naučiti nečemu bitnom. Kad je Bill proanalizirao zadnje dvije
godine svoje službe, bilo ga je sram koliko se preopteretio preko
granica zdravog razuma. Jonesboro je bio ekstremni primjer, kad
je stajao iza propovjedaonice punih osam dana i noći i molio se za
bolesne. Ali nadasve si je naškodio time što je često držao redove
za molitvu do jedan ili dva ujutro. Zapravo, cijelo je vrijeme
mislio da griješi, ali bi se toliko sažalio nad bolesnim ljudima
znajući da za mnoge od njih život i smrt ovise o njegovim
molitvama. Zato se prisiljavao, prisiljavao, prisiljavao i
prisiljavao. Sada je plaćao cijenu.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 103
104
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Sam si je to napravio, a sad je Bog želio da nauči lekciju. Bill
je shvatio da to što mu je Bog dao dar iscjeljenja ne znači da Bog
očekuje da cijeli teret padne na njegova leña. Čitao je u Izlasku 19
kako se Mojsije, kojem je bila povjerena briga za dva milijuna
Izraelaca u Sinajskoj pustinji, iscrpio pokušavajući se sam baviti
problemima ljudi. Jitro, njegov tast, nagovorio je Mojsija da
podijeli teret posla s ostalim sposobnim ljudima u taboru. U 11.
poglavlju Brojeva, Bill je čitao kako je Bog uzeo duha koji je bio
na Mojsiju i razdijelio ga na sedamdeset starješina tako da oni
mogu pomoći Mojsiju nositi taj teret.
Dok je Bill listao posljednje izdanje Glasa iscjeljenja, divio
se koliko muškaraca i žena sada održava skupove iscjeljenja
diljem Sjedinjenih Država i Kanade – William Freeman, Oral
Roberts, Jack Coe, Tommy Osborn, A. A. Allen, W. V. Grant i
mnogi drugi. Neke je od ovih ljudi osobno poznavao jer su bili na
njegovim sastancima i rukovali se s njim, poput Tommyja
Osborna, mladog propovjednika koji je sjedio u Portlandu u
Oregonu na sastanku one večeri kad je manijak prijetio da će
slomiti svaku kost u Billovom tijelu. Ali to što je vidio čovjeka od
115 kg kako pada u nesvijest na pod nije nadahnulo mladog
Osborna, već to što je vidio kako Bill polaže ruke na gluhonijemu
djevojku i tiho govori: "Gluhonijemi duše, zaklinjem te u
Isusovom Imenu, napusti dijete." Kad je Bill zapucketao prstima,
djevojka je mogla čuti. Onda je progovorila. To je zapalilo vatru u
duši Tommyja Osborna da započne vlastitu neovisnu službu –
službu koja je sada krčila put spasenja i iscjeljenja kroz sotonski
teritorij te u srcima budila vjeru u Krista.
Drugo ime koje je Bill prepoznao bilo je Oral Roberts. Bill je
prvi put sreo ovog mladića prošlog ljeta u Tulsi u Oklahomi. U to
je vrijeme 32-godišnji Roberts upravo započeo vlastitu neovisnu
službu oslobañanja te je i dalje bio nesiguran u kojem smjeru
krenuti. Nakon prisustvovanja jednom Billovom sastanku i
svjedočenja o snazi iscjeljenja Isusa Krista, Oral Roberts je
odlučio da bi i on u svojoj službi takoñer trebao naglašavati
božansko iscjeljenja. Bill je ponovno sreo Oral Robertsa u Kansas
Cityju na proljeće i divio se tome koliko je taj čovjek sazrio u
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 104
105
Skršen i oporavljen
deset mjeseci. Roberts je sada zračio samopouzdanjem i
vodstvom. Zbog njegove prirodne karizmatičnosti, njegova se
služba neprekidno širila. Roberts je imao dobar osjećaj za biznis i
dobro je koristio sav novac do kojeg je dolazio. Kako bi smanjio
troškove skupova, kupio je vlastiti šator. Osim vlastitog radio
programa, pokrenuo je vlastiti časopis pod nazivom Vode
iscjeljenja. Ova su dva pothvata proširila njegovu sferu utjecaja i
proširila temelje financijske podrške.
Impresioniran iskrenošću i inicijativom Orala Robertsa, Billa
je hrabrilo saznanje da je utjecao na ovog hrabrog mladog
propovjednika. Zapravo, dok je listao Glas iscjeljenja, Bill je
shvatio da je njegova služba utjecala na sve ove muškarce i žene,
bilo izravno ili neizravno. Kad je on započeo 1946. godine, niti
jedan propovjednik u Americi nije održavao velike skupove niti
propovijedao božansko iscjeljenja. Sad se činilo da ih ima
posvuda – svi su propovijedali varijantu Billove teme da je Isus
Krist isti jučer, danas i zauvijek. To ga nije trebalo iznenaditi.
Nije li mu to anñeo rekao u špilji: "Poslan si odnijeti dar
božanskog iscjeljenja narodima svijeta." U to je vrijeme Bill
pretpostavio da on osobno treba odnijeti dar. Sad je mogao vidjeti
da je on bio iskra za probuñenje diljem svijeta. Njegova
dvogodišnja služba zapalila je svetu vatru u desetinama tisuća
srca, a sad je Duh Sveti razbuktavao plamen probuñenja u svim
smjerovima.
Je li to značilo da je Bog završio s njim? Ne, ne može biti to.
Anñeo je rekao da će mu biti dana dva znaka kao dokaz da je
poslan od Boga. Do sad je vidio samo jedan – znak u ruci. Što je s
drugim znakom? Anñeo mu je rekao ako bude iskren, da će se
dogoditi to da će znati same tajne ljudskih srca. Bill nije imao
pojma što to znači, ali je znao da se to još nije dogodilo. Nije se
ispunila niti vizija o dječaku koji je uskrsnuo iz mrtvih. Zasigurno
Bog još nije završio s njim, osim – a molio se da to ne bude istina
– osim ako on nije skratio Božji plan za svoj život time što je
rasuo svoju energiju.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 105
106
NATPRIRODAN život Williama Branhama
15. RUJNA 1948. GODINE, Bill je posjetio Mayo kliniku u
Rochesteru u Minnesoti u nadi da će mu liječnici tamo moći
pomoći. Tri ga je dana tim specijalista podvrgavao svim
smislenim nalazima kako bi došli do traga.
Ujutro kad su trebali stići rezultati nalaza, Bill se probudio u
iščekivanju. Za nekoliko sati vratit će se u kliniku i dobiti
konačno izvješće o svom stanju. Ima li nade za njega? Ili je
gotovo? Sjedio je na rubu kreveta i molio se: "Dragi Isuse, ljudi
sa svakakvim oblicima živčanih slomova dolazili su na moje
sastanke i Ti si ih iscijelio. Zašto me nećeš iscijeliš? Godinama si
mi pokazivao vizije iscjeljenja drugih ljudi, ali mi nikada nisi
pokazao neku o mom iscjeljenju. Strašna me neuroza proganja
otkako sam bio dječak. Sad me toliko napustila snaga. Čini se da
se ne mogu dovoljno sabrati i vjerovati Tvojoj Riječi za vlastito
iscjeljenje. Što će biti sa mnom?"
Čim je završio s molitvom, osjetio je kako ponovno pada u
viziju. Hotelska je soba nestala. Billu se činilo da je u šumovitoj
udolini. Ispred sebe je vidio sedmogodišnjeg dječaka kako stoji
pokraj starog, mrtvog panja. Gdje je Bill već vidio to lice?
Odjednom se sjetio – dječak izgleda baš kao što je on izgledao u
tim godinama. Da, to je on!
Odjednom, Bill je primijetio kako nešto krzneno juri u rupu
na panju. Bill je rekao dječaku: "Daj da ti pokažem kako istjerati
vjevericu." Uzeo je štap i kucao gore dolje po deblu stabla. To je
bio stari lovački trik kad bi pokušali istjerati vjevericu iz rupe u
deblu. Uspjelo je, ali je životinja koja je ispuzala iz rupe više
sličila lasici, iako ne u potpunosti. Imala je dugačko, tanko, crno
tijelo, malu glavu i sitne, okrugle, crne oči. Izgledala je opako i
bijesno.
"Pazi," upozorio je Bill dječaka. "Nemoj se približavati tom
starom panju. Ne znaš koliko je opasan taj stvor." Bill se okrenuo
kako bi vidio obraća li dječak pozornost na njegovo upozorenje.
Dječaka – njega kao dječaka – više nije bio tamo.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 106
107
Skršen i oporavljen
Bill se okrenuo prema stablu. Životinja je zarežala, napinjući
tijelo kao da bi mogla napasti. Bill nije imao pušku, imao je samo
mali lovački nož zakačen za pojas. Neurozno je pomislio: "Ako
me ta vjeverica napadne, nož mi neće previše pomoći. Ovdje sam
stvarno ranjiv."
Odnekud s desne strane Bill je čuo kako anñeo Gospodnji
govori: "Zapamti, dugačka je samo šest inča."
Bill je posegnuo za nožem. Ali prije nego je izvukao oštricu
iz korica, stvor je skočio i stao mu na rame. Bill je zamahnuo
prema njemu, ali je "vjeverica" bila prebrza. Skakala je s ramena
na rame toliko brzo da je Bill nije mogao niti ogrepsti. Bill je
otvorio usta kako bi nešto rekao. Brzo poput metka, životinja mu
je brzo upuzala u usta i spustila se niz vrat. Bill je mogao osjetiti
kako mu se vrti po želucu i užasno ga muči. Podigavši ruke, Bill
je povikao: "O, Bože, smiluj se!"
Dok je izlazio iz vizije, čuo je glas anñela kako ponavlja tu
zagonetnu rečenicu: "Zapamti, dugačka je samo šest inča."
Tresući se, Bill je pao natrag na krevet. Njegova se žena
Meda pomakla, ali se nije probudila. Dugo je vremena Bill ležao i
razmišljao o viziji. Mora da se ta vjeverica čudnog izgleda odnosi
na njegovu neurozu koja je s takvom snagom napadala njegov
želudac da bi se osjećao kao da umire. Ali, koga je predstavljao
taj sedmogodišnji dječak? Bill se sjetio da je imao sedam godina
kad je imao prvi napad neuroze. Sedam godina – toliko je bio star
kad je shvatio da mnogo toga ne štima u njegovom životu – otac
mu je pio, obitelj je bila siromašna, nije se uklapao u školi, a kao
vrhunac svega vidio je stvari koje drugi nisu mogli vidjeti. Nije
čudno da je postao neurozan i melankoličan. Ova je vizija
počinjala imati smisla.
Odjednom je zapazio obrazac. Ta mu se neuroza vraćala
redovito svake sedme godine. Drugi put ga je uhvatila kad je imao
četrnaest godina, nakon što ga je roñak slučajno pogodio
sačmaricom u noge. Te je zime, koju je proveo u krevetu,
mjesecima patio od neurozne depresije. Nakon oko sedam godina
otrovali su ga plinovi tijekom testiranja plinskog cjevovoda što je
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 107
108
NATPRIRODAN život Williama Branhama
izazvalo takve probleme sa želucem koji su ga skoro ubili. Pet je
mjeseci živio na voćnom soku i juhi od ječma. Klonuo bi do smrti
da ga Gospod nije iscijelio. Nakon sedam godina umrle su Hope i
Sharon Rose. Ta ga je tragedija toliko razorila da je doživio takav
nervozni brodolom i pokušao se ubiti. Postepeno ga je Gospod
Isus ponovno sabrao te je kroz sljedećih nekoliko godina bio
stabilno po pitanju neuroze i nije ga mučila više od onoga što se
smatralo normalnim. Onda je došlo anñelovo poslanje te se u
zadnje dvije godine Bill forsirao iznad granica ljudske
izdržljivosti. Konačno se njegovo tijelo pobunilo i ponovno je pao
u neuroznu iscrpljenost.
Dok je još uvijek razmišljao o viziji, razmišljao je o malom
nožu. Kroz posljednja dva tjedna dok je bio na nalazima, jedan je
liječnik predložio mogući lijek – prerezati nekoliko živaca do
Billovog želuca. Mora da nož u viziji predstavlja operacijski
skalpel ukazujući Billu na to da bi operacija bila beskorisna u
borbi s neprijateljem.
Što je s anñelovim riječima: "Zapamti, dugačka je samo šest
inča"? Bi li to moglo značiti da će patiti od ove bolesti želuca
samo šest mjeseci? Ako je tako, onda će ga Bog uskoro iscijeliti
jer je ova epizoda bolesti počela prije oko šest mjeseci. Njegov se
duh vinuo zbog nade. Onda ga je zabrinula ozbiljna misao. Ništa
u viziji nije sugeriralo da je vjeverica čudnog izgleda mrtva.
Znači li to da će se ovaj problem vratiti nakon sedam godina?
Hoće li morati trpjeti ove napade periodično do kraja života? O,
kad bi samo mogao vidjeti viziju u kojoj ta vjeverica umire, tada
bi znao da je svemu došao kraj!
Nakon nekoliko sati Bill je sjedio u uredu u Mayo klinici i
pozorno slušao dok je stariji liječnik objašnjavao rezultate
njegovih nalaza. "Mladiću, žao mi je što vam moram ovo reći, ali
vaše je stanje nasljedno. Poput mnogih Iraca, vaš je otac volio
viski. Vaša je majka polu Indijanka, a znamo da Indijanci ne
podnose alkohol. Kombinacija tih dvaju gena uzrokovala je vašu
neurozu. Nikad nećete ozdraviti. Vaši živci utječu na želudac što
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 108
109
Skršen i oporavljen
uzrokuje da vam se hrana vraća. Za ovo nema lijeka. Mi tu ne
možemo ništa. Imat ćete taj problem do kraja života."
Bill je znao bolje. Kad se vratio u Jeffersonville, njegova je
majka došla u posjet vidjeti što su rekli liječnici iz klinike. Bill je
napomenuo: "Sada bih bio obeshrabren čovjek da mi Gospod nije
dao nadu u viziji."
Ella Branham je kimnula glavom. "Billy, zanimljivo je da si
imao tu viziju u četvrtak ujutro jer sam rano tog istog jutra sanjala
čudan san o tebi."
Bill je znao da njegova majka gotovo nikad ne sanja, ali u
nekoliko navrata kad je sanjala njezini snovi kao da su imali
duhovno značenje – poput onog u vrijeme Billovog obraćenja kad
je sanjala da ga vidi kako stoji na bijelom oblaku, propovijedajući
cijelom svijetu.
Ella je nastavila: "Sanjala sam kako ležiš bolestan na ulaznim
vratima, skoro mrtav zbog problema sa želucem kao obično.
Gradio si kuću na brežuljku na zapadu. Tad sam vidjela..."
"Majko," prekinuo ju je Bill, "daj da ja završim. Nakon što si
me vidjela kako ležim bolestan, vidjela si šest bijelih golubova
kako dolijeću s neba u obliku slova 'S'. Sletjeli su mi na prsa.
Onaj najbliži mojoj glavi gukao je i trljao glavom po mom obrazu
kao da mi pokušava nešto reći. Izgledao je kao da mu je žao. Tad
sam povikao: 'Slava Gospodu,' upravo prije nego što si se
probudila."
"Tako je. Kako si znao?"
"Majko, ti znaš da kad mi netko ispriča san koji ima duhovno
značenje, Gospod mi pokaže isti san zajedno s tumačenjem. To
nije drugačije nego u Bibliji. Sjećaš se kad je kralj
Nabukodonozor bio nemiran zbog noćne more i htio je znati što
ona znači? Problem je bio taj što se on nije mogao sjetiti što se
zbivalo u noćnoj mori. Tako je Gospod pokazao Danielu isti san i
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 109
110
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Daniel je podsjetio kralja što je to bilo, što je Nabukodonozoru
dokazalo da je Danielovo tumačenje došlo od Boga. 71
"Dobro Billy, što znači moj san?"
"Gospod ti je dao taj san u isto vrijeme kad je meni dao
viziju. Povezani su. Vjeverica čudnog izgleda predstavlja moju
neurozu koja mi se vraća svakih sedam godina. Životinja koja me
napala bila je šest inča dugačka, a ti si vidjela šest golubova. To
znači da ću nakon svake runde problema sa želucem biti
iscijeljen... na neko vrijeme. Po Bibliji, šest je nepotpun broj. Bog
je potpun u sedam. Jednog ću dana vidjeti kako ta vjeverica
čudnog izgleda umire, tada ću vidjeti sedmog goluba i borba će
završiti."
Nakon dva dana Bill je sjedio na ulaznim vratima i čitao
knjigu Freda Boswortha Kršćansko ispovijedanje. Dok je spuštao
knjigu, uzeo je Bibliju i nasumice je otvorio. Otvorilo se prvo
poglavlje Jošue. Bill je čitao: "Budi odvažan i hrabar. Kud god
poñeš, s tobom je Gospod, Bog tvoj." Odjednom je osjetio da ovo
treba biti njegovo ispovijedanje. Tada je čuo kako mu unutarnji
glas šapuće: "Ja sam Gospod koji dajem zdravlje." 72 Sretan, Bill
je otišao u kuću i zagrlio svoju suprugu, rekavši: "Draga, Bog me
je upravo iscijelio!"
71
72
Daniel 2
Izlazak 15, 26
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 110
Poglavlje 43
Pojava drugog znaka
1948.
TJEDAN DANA NAKON što se William Branham vratio iz
Mayo klinike, udebljao se oko 5,5 kg. Još je bio slab i drhtav, ali
je znao da je sada samo pitanje vremena kada će se osjećati
dovoljno dobro da nastavi sa svojom službom.
Dok se oporavljao, s velikim je interesom pratio vijesti o ratu
u Palestini. Novoroñeni Izrael sam se borio protiv svojih većih,
snažnijih arapskih susjeda. U mnogo toga Bill se mogao
poistovjetiti s neiskusnom državom Izrael. Gotovo u isto vrijeme
kad je Bill bio prisiljen obustaviti svoju službu iscjeljenja zbog
neuroze koja je prijetila njegovom životu, Židovi u Palestini su
takoñer bili prisiljeni boriti se za svoje živote. 14. svibnja 1948.
godine proglasili su svoju neovisnost. Sljedećeg je dana pet
arapskih država objavilo rat Izraelu. Njihove su vojske prešle
granice zaklinjući se da će otjerati sve Židove u more. Izrael nije
imao vlastitu vojsku, ali na njegovoj je strani bilo očajanje – baš
poput Billa. U početku se činilo da su Židovi u Palestini osuñeni
na propast. Ali su zatim, uz malo po malo otpora, natjerali svoje
neprijatelje na prekid napada. Do sada je rat već bio zapeo u
pregovorima.
Bill je satima razmišljao o biblijskom značenju tih dogañaja.
Izrael – ponovno država! Skoro tisuću i devetsto godina Židovi su
bili razasuti po drugim dijelovima svijeta. Sada su se vratili u
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 111
112
NATPRIRODAN život Williama Branhama
obećanu zemlju. Je li to smokvino drvo o kojem je Isus govorio u
Luki 21? Bill je bio siguran da će nova država Izrael preživjeti
trenutni sukob jer je biblijski imala veliku ulogu u Božjem planu
kraja vremena. Bilo je uzbudljivo to promatrati. Činilo mu se da
se sa svih strana ispunjavaju biblijska proroštva.
Krajem rujna, Bill je nazvao Gordona Lindsayja te mu je
ispričao o crnim prognozama liječnika iz Mayo klinike, o viziji
vjeverice čudnog izgleda i kako ga je Gospod zasad iscijelio.
Lindsay je bio uzbuñen što to čuje i rekao je da ima punu torbu
poziva od svuda gdje mole Billa da doñe održati skupove
iscjeljenja vjerom. Bill je upozorio svog rukovoditelja da je još
uvijek slab za popunjen raspored. Onda je Lindsay, koji je već bio
zauzet objavljivanjem časopisa Glas iscjeljenja, predložio da Bill
razmisli o tome da za rukovoditelja skupova uzme Erna Baxtera.
Ne samo da je Ern Baxter imao organizatorske vještine, već je bio
i dinamičan propovjednik, a ponudio je pomoći kako god može.
Nakon što se molio o tome, Bill je pristao na zamjenu.
Propovjednik Baxter se dokazao kao dobar rukovoditelj
skupova. On i Fred Bosworth planirali su Billa postepeno vratiti u
službu osloboñenja. Glavna im je briga bila zaštiti Billa od
preopterećenja. Najprije su analizirali protekle pogreške. Za
vrijeme mnogih Billovih skupova diljem kontinenta, najčešće je
lokalni pastor domaćin odreñivao kad će završiti pojedina služba
iscjeljenja vjerom. Ti ljudi nisu razumjeli koliko je dar pronicanja
jako crpio Billovu energiju. Pustili su da se redovi za molitvu
otegnu iz sata u sat, iz večeri u večer, misleći dok god Bill može
stajati i moliti se za bolesne, da mu je dobro. Ovo se pokazalo kao
loše mjerilo jer je Bill osjećao toliko sažaljenje za bolesne da se
prisiljavao koliko god bi imao snage i pokušavao se moliti za sve
koji bi izašli. Dok je pomazanje bilo na njemu, tijelo bi mu se
postepeno kočilo, a mozak pomutio. Konačno bi ga izdala snaga.
Do kraja svake molitvene službe, Bill bi bio toliko izvan sebe da
ne bi znao hoda li, puže li ili ga nose.
Baxter i Bosworth su se dogovorili da će se ubuduće odluka o
tome da se služba završi prepustiti ljudima koji osobno brinu o
Billu, ljudima koji će ga dobro promatrati i prekinuti red za
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 112
Pojava drugog znaka
113
molitvu kad primijete znakove umora. To bi trebala biti trajna
zaštita Billa da u budućnosti ne klone.
Kao dodatnu mjeru opreza, njegov je rukovoditelj predložio
da se ograniči broj ljudi koji mogu ući u red za molitvu za svaku
večer. Bill je vidio da je to mudar pristup. Slijedilo je pitanje:
kako će odabrati tko će biti u redu za molitvu? Nakon što su
raspravili nekoliko opcija, složili su se da će ponovno početi
koristiti molitvene kartice.
Prije je za vrijeme Billove službe diljem nacije Bill uveo
način kako ograničiti dužinu reda za molitvu. Prije svake službe
bi podijelili numerirane kartice i nitko ne bi mogao ući u red za
molitvu bez takve kartice. Ovaj je način bio bolji nego ništa, iako
bi Bill najčešće podijelio previše kartica – najčešće izmeñu sto
pedeset i dvjesto kartica po večeri. Takoñer, mnogo bi puta u
potpunosti zanemario sustav molitvenih kartica i rekao zajednici:
"Večeras ću se pokušati moliti za svaku bolesnu osobu u zgradi."
Tada bi se red za molitvu protezao u nedogled, a Bill bi se molio
za ljude dok ne bi ostao bez snage do oko jedan ili dva ujutro.
Sada se to mora promijeniti.
Morao se ponovno uvesti sustav molitvenih kartica i strogo
ga se pridržavati. Broj ljudi u redu za molitvu svake večeri mora
se pozorno kontrolirati. Više nikad ne smije dopustiti da mu
sažaljenje prevlada zdrav razum. Najprije on mora biti zdrav kako
bi pomogao drugima u vraćanju njihovog zdravlja.
Fred Bosworth i Ern Baxter pomogli su Billu razraditi
detalje. Sat ili dva prije početka službe netko bi prošao kroz
zajednicu i podijelio numerirane kartice svima koji su željeli biti u
redu za molitvu. Kad bi došlo vrijeme za molitvu za bolesne, Bill
bi nasumice odabrao broj i rekao (na primjer): "Večeras počnimo
s karticom B-75. Pokušat ćemo uzeti što više možemo, ali
počnimo s petnaest ljudi – od sedamdeset i pet do devedeset.
Tako nitko neće morati stajati predugo dok se molim za bolesne.
Tko ima molitvenu karticu broj B-75? Podignite ruku da vas
portiri vide. Evo ga. Dobro, tko ima molitvenu karticu broj B76...?"
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 113
114
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Dok bi on prozivao brojeve, portiri bi slagali ljude Billu s
desne strane auditorija. (Bill je uvijek tražio da mu red za molitvu
prilazi s desne strane jer je anñeo Gospodnji stajao s desne
strane.) Ljudi u redu za molitvu bi čekali u slušateljstvu, dok bi se
onaj za kojeg se trebao moliti penjao stepenicama kako bi sam
došao do evanñeliste. Na taj su način Billovi rukovoditelji mogli
promatrati koliko ima snage i završiti službu čim bi osjetili da se
dovoljno molio.
29. – 31. LISTOPADA 1948. GODINE, William Branham je
testirao svoju snagu održavši tri večeri skup iscjeljenja vjerom u
Fresni u Kaliforniji. Zatim se 1. studenoga odvezao u Seattle u
Washingtonu, gdje se pridružio Fredu Bosworthu na skupu koji je
već trajao dva tjedna. Nakon šest dodatnih večeri molitve za
bolesne, Bill se osjećao iscrpljeno. Shvativši da još uvijek nije
spreman vratiti se na posao, vratio se kući po još odmora.
Ponovno je pokušao u siječnju 1949. održavši petodnevni
skup u Hot Springsu u Arkansasu. Ovdje je bolje podnio stres, ali
se i dalje nije osjećao da je spreman za puno radno vrijeme.
Nakon mjesec dana, propovijedao je sedmodnevni skup u
Miamiju u Floridi. Ovaj se put osjećao kao nekada te je rekao
Ernu Baxteru da mu popuni raspored za ostatak godine.
11. ožujka 1949. godine, nakon desetomjesečnog prekida u
neprekidnom propovijedanju, Bill je nastavio puno radno vrijeme
evanñelističkog posla u Zionu u Illinoisu. U sljedeća četiri
mjeseca održao je skupove u Missouriju, Indiani, Teksasu,
Washingtonu, Britanskoj Kolumbiji i Sjevernoj Dakoti. Usprkos
mnoštvu propovjednika osloboñenja na sceni, mističnost
Williama Branhama tijekom njegovog odsustva nije izgubila
svoju privlačnost. Tisuće su ljudi prisustvovale njegovim
sastancima. Čuda je bilo u izobilju.
U srpnju je počeo dvomjesečno putovanje centralnom
Kanadom. Na ovom se putovanju zauvijek promijenio tijek
kršćanske povijesti. 24. srpnja 1949. godine Bill je bio u Regini u
Saskatchewanu i propovijedao mnoštvu od oko deset tisuća ljudi.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 114
Pojava drugog znaka
115
Upravo je pozvao red za molitvu. Dok su portiri skupljali petnaest
ljudi po rednom broju, Bill je nastavio govoriti zajednici.
"Kad sam bio u Miamiju u Floridi, prije nešto više od godine
dana, Gospod Isus mi je dao viziju dječaka kako uskršava iz
mrtvih. Dječak je bio star izmeñu osam i deset godina, smeñe
kose i smeñih očiju. Bio je malo smiješno odjeven, kao da je u
stranoj zemlji. To se još nije dogodilo, ali to je: 'Ovako govori
Gospod,' te će se jednom dogoditi. Zapišite to na prazne listove u
svojim Biblijama. Kad se dogodi, pobrinut ću se da brat Gordon
Lindsay objavi izvještaj o tome u časopisu Glas iscjeljenja, tako
da svi znate za to.
"Čini mi se da je red za molitvu spreman. Svi sada budite
puni poštovanja. Razmišljajte o Isusu i vjerujte. Ovi su ljudi
bolesni. Nekima je od njih ovo posljednja nada. I ja moram biti
pun poštovanja, takoñer. Anñeo mi je dao znak u ruci i rekao:
'Ako budeš iskren kad se budeš molio i budeš mogao dobiti da ti
ljudi vjeruju, ništa neće ostati pred tvojom molitvom, čak ni rak.'
To se potvrñivalo istinitim gdje god sam išao. Mnogi ste od vas i
sami to vidjeli. Isti taj anñeo takoñer mi je rekao: 'Ako ostaneš
ponizan s onim što ti dam, onda će se jednog dana dogoditi da ćeš
moći reći ljudima same tajne njihovih srca i stvari koje su učinili
u svojim životima koje su pogrešne i tako dalje.'" Okrenuvši se
prema svom bratu Donneyju, Bill je rekao: "U redu, možeš
dovesti prvog bolesnika."
Bila je topla večer, a reflektori su je načinili još toplijom.
Znoj je kapao Billu s čela i močio mu kragnu. Obrisao ga je
maramicom. Grlo mu je bilo suho i grebalo ga je. Dok je prilazila
prva osoba iz reda za molitvu, Bill se odmaknuo od mikrofona da
bi popio čašu vode.
Propovjednik Baxter je rekao: "Neka te Bog blagoslovi, brate
Branhame."
"Hvala ti, brate Baxter." Bill je otišao nazad k mikrofonu.
Čekala ga je gospoña srednjih godina. "Zdravo, gospoño?"
"Zdravo," odgovorila je neurozno. Shvaćajući njezinu
uznemirenost, Bill je rekao: "Dakle, ta vam prisutnost koju sad
osjećate neće nauditi. To je anñeo Gospodnji. Vidim ga poput
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 115
116
NATPRIRODAN život Williama Branhama
svjetla koje lebdi u zraku izmeñu vas i mene. I ja ga osjećam. To
je vrlo svet osjećaj..."
Dok je Bill govorio, dogodilo se nešto fantastično. U jednom
je trenutku gledao normalnu ženu srednjih godina, u sljedećem se
trenutku ova žena počela smanjivati kao da se udaljava od njega
brzinom zrakoplova. Dok se smanjivala, činilo se da postaje sve
mlaña. Kad se promijenila u dvanaestogodišnjakinju, prestala se
mijenjati. Sad ju je Bill vidio kako se preklapa s drugom scenom,
puno drugačijom od bine na kojoj je stajala. Činilo se da sjedi u
klupi. Oko nje su bile druge klupe i ploča na zidu. Mora da je to
učionica. Sada se djevojčica micala, a iako je scena bila prikazana
minijaturno, Bill je mogao jasno vidjeti radnju.
"Nešto se dogaña," rekao je Bill auditoriju, a mikrofon
pojačao njegove riječi. "Starija je gospoña otišla od mene i vidim
djevojčicu staru oko dvanaest godina kako sjedi u učionici. Udara
olovkom – ne, to je pero. O! Vidim kako ono leti prema gore i
pogaña je u oko..." Bill je sada čuo vrisak u daljini. Učionica je
nestala. Bill je protresao glavom i zbunjen protrljao oči. Ovdje je
bila ista žena srednjih godina, još je stajala pred njim na bini.
Nigdje nije otišla. Gdje je onda on bio? Što je vidio?
Žena ispred njega je ponovno vrisnula. Rukama je prekrila
usta i tresla se. "Brate Branhame, to sam bila ja! To se dogodilo
prije mnogo godina dok sam bila u školi. Pero me pogodilo i sad
sam slijepa na desno oko."
Bill je ponovno protresao glavom. "Nikad mi se prije nije
dogodilo nešto ovakvo. Samo trenutak... vraća se. Vidim mladu
djevojku od oko šesnaest godina kako nosi kariranu haljinu. Kosa
joj je spletena u dvije duge pletenice s velikom vrpcom
privezanom na vrhu. Vidim je kako trči što brže može i izgleda
prestrašeno. Čekaj... progoni je pas – veliki žuti pas. Gledam je
kako trči na verandu. Sada se otvaraju vrata i starija gospoña
uzima djevojku unutra."
Žena srednjih godina je ponovno vrisnula. "Brate Branhame,
to mi se dogodilo dok sam bila u srednjoj školi. Godinama nisam
razmišljala o tome!"
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 116
Pojava drugog znaka
117
Koža se na Billovom licu ukočila, a usne i jezik izgledale su
deblje nego normalno. "Nešto se dogodilo ovdje, prijatelji. Ne
znam što se dogaña. Sestro, dajete mi ruku." Uzeo ju je za šaku i
tražio trag. Nije bilo ničega. "Pa, ne osjećam nikakve vibracije od
toga."
Gledao joj je vene na poleñini ruke kad se ponovno
promijenio svijet i našao se da gleda drugu scenu. Promatrao je
ženu kako izlazi iz crvene žitnice i šepa prema bijeloj kući. Bill je
rekao: "Vidim gospoñu kako hoda jako sporo... sestro, to ste vi!
Vidim kako se mučite popeti uz stepenice bijele kuće. Nešto nije
u redu s vašim leñima. Vidim da se ne možete popeti uz te
stepenice. Sad vas vidim naslonjenu na cvjetnjak s desne strane i
plačete... Samo trenutak." Bill je prestao govoriti zajednici da bi
mogao slušati ženu u viziji." Čuo sam vas da govorite: 'Ako ikad
uspijem doći na sastanke brata Branhama, to će prestati.'"
Bez da je išta rekla, ženine su se oči okrenule i pala je u
nesvijest. Na sreću portir je stajao dovoljno blizu da je uhvati i
pomalo spusti na pod. Kad se nakon minute vratila k svijesti, ne
samo da je mogla okretati leña u sve strane, već je mogla
savršeno vidjeti na desno oko!
Napetost je rasla dok je mnoštvo nastojalo razumjeti što se
dogodilo. Bill je bio zbunjen kao i ostali. "Dobro – uh – nešto se
dogodilo, ljudi, a ja ne znam..."
Ern Baxter je uhvatio mikrofon i uzbuñeno rekao: "Brate
Branhame, ovo je točno ono što si nam govorio da će se dogoditi.
To je drugi znak o kojem je govorio anñeo."
Iz mnoštva je eruptiralo zahvaljivanje. Ljudi su stali na noge,
pljeskali su, vikali, proslavljali Gospoda Isusa Krista koji je
takvim čudesima posjetio Svoje ljude.
Za vrijeme uzbuñenja i komešanja, na binu se popeo mladić
na štakama bez molitvene kartice i šepao prema evanñelisti. Dva
su ga portira, shvativši što čovjek pokušava učiniti, uhvatila da bi
ga vratili.
Čuvši lupanje štaka, Bill se okrenuo i vidio komešanje.
"Moraš se vratiti i nabaviti si molitvenu karticu, sinko," rekao je
ljubazno.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 117
118
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Mladić je molio: "Recite mi što da učinim, brate Branhame.
Samo želim da mi kažete što da učinim."
"Pa, sine, ne znam što reći... Samo trenutak. Portiri, nemojte
ga još odvesti." To se ponavljalo. Činilo se da se hromi mladić
smanjuje pred Billovim očima, udaljavajući se... udaljavajući se...
Bill više nije mogao vidjeti auditorij već je vidio autobus kojemu
je na vjetrobranskom staklu bilo istaknuto "Regina Beach".
Otvorila su se vrata autobusa i izišao je ovaj mladić na štakama.
"Došao si jutros iz Regina Beacha, zar ne," rekao je Bill. "Ovdje
si došao autobusom. Vidim čovjeka i ženu da ti govore da ne
smiješ ići. O, to su ti otac i majka."
"Tako je," povikao je mladić.
"Vidim drugog čovjeka kako ti posuñuje dovoljno novca za
put. On sliči tvom ocu, ali ne baš..."
"To mi je stric."
"Sad te vidim u sobi kako gledaš vani kroz izbojak."
"To je kuća moje tete. Živim kod nje." Njegovo je uzbuñenje
bilo očito. "Brate Branhame, što moram učiniti?"
"Vjeruješ li svim svojim srcem?"
"Svim svojim srcem vjerujem da je Isus Krist ovdje."
"Onda stani na noge," zapovjedio je Bill pokazujući prstom
ravno u njega, "Isus Krist te iscijelio."
Pale su obje štake i zalupile o drvenu binu. Otimavši se
portirima, mladić je napravio jedan pažljiv korak, zatim drugi
malo odvažniji, zatim treći i četvrti. Kako mu je samopouzdanje
raslo, počeo je koračati, podigao je ruke u zrak zahvaljujući Isusu
Kristu pri svakom koraku.
Dok je mnoštvo ključalo u oduševljenom proslavljanju, Bill
se sjetio onog što je Gospod rekao Mojsiju: "Ako ti ne povjeruju i
ne poslušaju glas prvog znaka, povjerovat će glasu sljedećeg
znaka." 73
73
Izlazak 4, 8
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 118
Poglavlje 44
Shvaćanje svoje službe
1948. – 1949.
VELIKA SE PROMJENA dogodila u službi Williama
Branhama. Pojavio se drugi znak. Konačno su se ispunile
anñelove riječi. Od sada na dalje, osim znaka u ruci, Bill je
takoñer mogao vidjeti tajne ljudskih srca. Ovaj drugi dar –
pronicanje vizijom – šokirao je sve koji su došli u doticaj s njim,
čak i Billa. Iako je vizije imao otkad je bio dječak, nikad ih nije
iskusio u tolikoj mjeri i da im je namjena trenutna. Iz sastanka u
sastanak, iz večeri u večer, od stranca do stranca, od bolesti do
bolesti, od tajne do tajne – ništa nije moglo ostati skriveno što je
Bog htio otkriti. Još uvijek je bio dostupan znak u njegovoj ruci
kad bi ga htio koristiti. Ali je ovaj novi dar, za kojeg se činilo da
nema ograničenja, bio daleko uspješniji u podizanju vjere
vjernika do točke da mogu primiti iscjeljenje.
Budući da se ovaj novi fenomen razlikovao od svega što su
ljudi vidjeli do tada, Bill ga je slušateljstvima pokušavao objasniti
riječima: "Mnogi od vas sanjate. San je vaša podsvijest koja radi
dok vam je svijest u snu. Ali, vidioc je drugačiji. Vidioc ima
podsvijest paralelnu sa sviješću tako da ima vizije dok je budan."
Zapravo, dar je bilo jednostavnije pokazati nego ga objasniti.
Kad je zajednica vidjela pronicanje vizijom kako nepogrešivom
preciznošću prodire do srži svakog novog slučaja, ono se činilo
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 119
120
NATPRIRODAN život Williama Branhama
više od nečega što bilo koji smrtnik može smisliti.
Najjednostavnije objašnjenje za vjerovati bilo je ono koje je iznio
Bill: Isus Krist je prisutan u obliku Duha Svetog otkrivajući se
kroz dar kojim upravlja anñeosko biće.
Ipak, nisu svi bili uvjereni. Neki su mislili da Bill koristi
psihologiju kako bi zavarao auditorij. Drugi su sumnjali da vara s
molitvenim karticama. Sa stražnje strane svake kartice bilo je
nekoliko redaka na koje bi bolesnik mogao zapisati svoje ime,
adresu i razlog zbog kojeg je u redu za molitvu. Ove su
informacije kasnije mogli koristiti lokalni propovjednici koji su
bili pokrovitelji skupa kako bi provjerili što je s tim ljudima. Bill
nikad nije vidio te kartice. Sakupljao ih je portir dok se red za
molitvu slagao u bočnom dijelu auditorija. Ipak su neki skeptici
mislili da portir čita molitvene kartice i šalje informacije Billu
mentalnom telepatijom. To je bio loš argument jer nisu svi
zapisivali svoje probleme na poleñini molitvene kartice niti je
mentalna telepatija mogla objasniti kako Bill može otkriti osobne
tajne bolesnika. Neki su špekulirali o tome da Bill može čitati
misli. Ali, niti čitanje misli nije moglo objasniti kako Bill zna
budućnost. Skeptici su i dalje ostali neuvjereni.
Nakon Regine u Saskatchewanu, Bill je održao skup u
Windsoru u Ontariju. Prve je večeri prisustvovalo više od osam
tisuća ljudi. Pri kraju reda za molitvu, pred njega je došao mladić
i rekao: "Propovjedniče Branham, želim biti iscijeljen."
Bill se osjećao ukočeno od napora molitve i bilo mu je teško
usredotočiti pogled. Ali, koliko je on mogao vidjeti, ovaj je
mladić ispred njega izgledao snažno i zdravo. Bill mu je uzeo
ruku. Nije bilo vibracija. "Vidim da nemaš nikakvu bolest
uzrokovanu mikroorganizmom."
"O, imam," tvrdio je čovjek. "Samo pitajte portira dolje koji
je uzeo moju molitvenu karticu."
Bill je protresao glavom. "Ne zanima me što si napisao na
molitvenu karticu. Osjetio bih u ruci da si bolestan. Nisi
bolestan."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 120
Shvaćanje svoje službe
121
Mladić je insistirao: "Bolestan sam. Imam tuberkulozu. To
piše tamo na mojoj kartici."
"Gospodine, možda si je imao, ali sada nemaš. Možda je
tvoja vjera narasla toliko da si iscijeljen dok si stajao meñu
slušateljstvom."
Čovjek je gurnuo ruke u džepove, prišao mikrofonu i
podsmjehivao se: "A, tako je, zar ne? Vjera dok sam bio u
slušateljstvu – znao sam da se ovdje dogaña nešto sumnjivo."
Na trenutak se Bill osjećao zbunjeno. Onda mu se otvorila
vizija poput razastiranja zastora u kazalištu. Gledajući mladića,
Bill je rekao: "Ti pripadaš Crkvi Kristovoj. Ti si propovjednik u
toj crkvi."
Čovjekov se izraz lica promijenio iz onoga koji nekoga
razotkriva u onoga koji je razotkriven. Počeo je poricati, ali ga je
Bill prekinuo: "Nemoj više lagati pred Bogom. Sinoć si sjedio za
stolom s još dvoje ljudi. Preko puta tebe je sjedio čovjek u
plavom odijelu, a tebi s desna žena odjevena u zelenu haljinu.
Ona je stavila svoju zelenu maramu na stol, vidim kako jedan dio
nje visi niz rub stola. Rekao si im da ćeš nabaviti molitvenu
karticu i zapisati na nju da imaš tuberkulozu. Mislio si da je ovo
mentalna telepatija i da ćeš otkriti da sam varalica."
Jedan je čovjek u slušateljstvu skočio na noge i povikao:
"Tako je. Ja sam bio s njim."
Odjednom Bill kao da je izgubio kontrolu nad svojim glasom.
Slušao je samog sebe kako govori: "Bolest koju si zapisao na
molitvenoj kartici sad će biti na tebi do kraja tvog života."
Mladić je pao na pod i uhvatio Billa za nogavicu:
"Propovjedniče Branham, iskreno sam mislio da je to
izmišljotina. Postoji li nada za moje oproštenje?"
"Gospodine, to je izmeñu tebe i Boga, a ne izmeñu tebe i
mene."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 121
122
NATPRIRODAN život Williama Branhama
IAKO BILL nije u potpunosti razumio kako su se dogañale
vizije, primijetio je obrazac koji mu je pomogao znati što
očekivati. Kad bi anñeo Gospodnji došao na sastanak, Bill bi
osjetio osobitu svetu prisutnost od koje bi njegovim tijelom
prolazili trnci kao da je zrak nabijen električnom energijom. Na
svojim bi sastancima Bill često vidio anñela Gospodnjeg poput
svjetlosnog balona koji lebdi na udaljenosti od metar-dva od
njega. Anñeo je uvijek stajao Billu s desne strane. Kad su iz reda
za molitvu prilazili ljudi i oni bi osjetili anñeosku prisutnost na
dohvat ruke. Izraz lica bi im se promijenio. Mnogi bi se neurozno
vrpoljili, a neki bi zakoračili prema nazad.
Jednostavan razgovor s osobom u prisutnosti anñela
Gospodnjeg bio je sasvim dovoljan da dovede viziju. Bill je to
nazivao "kontaktiranjem duha osobe". Ako bi Bill usredotočio
pogled na osobu, odjednom bi vidio kako osoba postaje manja,
dok bi se u zraku pojavljivala vizija. To se razlikovalo od sna zato
što je bio potpuno budan i zato što mu se činilo da je stvarno
tamo. Teško mu je bilo opisati to iskustvo. Rekao je da je to kao
da si u jednom trenutku na dva različita mjesta. Na jednoj je
razini znao da je još uvijek u auditoriju i da govori velikom
mnoštvu, a u isto se vrijeme nalazio možda prije četrdeset godina
i promatrao kako se nešto dogaña u tuñem životu. To je bilo kao
da je u drugom svijetu ili u drugoj dimenziji.
Dok se to dogañalo, još uvijek je mogao govoriti zajednici.
Zapravo, ne bi mogao ne govoriti. Za vrijeme vizije kao da je
izgubio kontrolu nad svojim glasom. To je bilo kao da Gospod
Isus govori kroz njega i koristi Billove glasnice kako bi objasnio
što se dogaña u viziji. Možda je gledao grijeh u životu bolesnika,
ili nesreću ili neki drugi relevantan dogañaj – poput operacije ili
posjeta liječniku. Ako bi zajednica bila dovoljno tiha, Bill bi
mogao čuti čak i ono što je liječnik rekao u sobi za preglede. Tada
bi Bill ponovio da svi čuju. To nije nikad pogriješilo. A privuklo
je pozornost ljudi.
Svaka je osoba koja je čekala svoj red u redu za molitvu
obično razmišljala: "Ovdje stoji stranac koji otkriva stvari iz
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 122
Shvaćanje svoje službe
123
života ljudi za koje nema šanse da ih zna – čak imena i adrese i
molitve koje su se molili sami u svojim sobama! To ljudski nije
moguće. A ipak, vidim da on to stalno ponavlja i čini se bez
greške. Ovdje se dogaña nešto neobično – nešto što ne razumijem.
Je li to (kao što on tvrdi) natprirodna prisutnost Gospoda Isusa
Krista koji dokazuje da je On Bog i pokazuje da Ga mi
zanimamo? Ako mi brat Branham kaže nešto istinito iz mog
života, tada ću znati da je Isus Krist ovdje da mi pomogne."
Osoba nije morala biti u redu za molitvu kako bi bila
proniknuta. Nekad bi to natprirodno svjetlo pratilo bolesnika kad
je odlazio s bine te se kretalo po zajednici dok ne bi stalo nad
nekim tko se molio s velikom vjerom. Tada bi došla vizija te
osobe i Bill bi opisao što je vidio. Ne bi mogao nastaviti s redom
za molitvu dok se anñeo Gospodnji ne bi vratio na binu.
Nakon vizije na bini, Bill bi zaboravio većinu onoga što je
upravo vidio i čuo – poput sna koji iščezne čim se probudimo.
Nekad bi se sjećao nekoliko djelića, a nekad bi sve zaboravio.
Ipak, znao je da je sve što je rekao pod pomazanjem istina. Nakon
završetka vizije, često bi rekao bolesniku: "Što god da je rečeno,
istina je, zar ne? Naravno, to me je sad napustilo, ali što god da je
rečeno, bilo je onako kako je rečeno – nije li tako?" Zbog
auditorija, Bill bi obično dao bolesniku priliku da potvrdi ili
porekne njegove tvrdnje. Uvijek su potvrñivali.
Bill nije bio pod punom snagom pomazanja svakog trenutka
tijekom molitvene službe. To bi bilo previše za njegovo tijelo.
Umjesto toga, nakon završetka službe, pomazanje bi se malo
odmaklo te bi osjetio olakšanje od naprezanja. Dok bi razgovarao
s drugim bolesnikom, pomazanje bi se vratilo i došla bi druga
vizija. Svaka ga je nova vizija dodatno slabila. Nakon što bi
petnaest ljudi prošlo kroz red, Bill bi se preznojio i posrtao od
umora. Njegovi su rukovoditelji, Fred Bosworth i Ern Baxter,
razumjeli situaciju i pozorno promatrali Billa. Kad bi prosudili da
je bio pod dovoljno velikim naporom tijekom večeri, odveli bi ga
sa službe.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 123
124
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Čim bi Bill počeo napuštati binu, obično bi ga pomazanje
napustilo. Njemu je to zvučalo poput pulsirajućeg vjetra koji se
smiruje u daljini. Do tada bi se Bill osjećao toliko umorno da
često ne bi znao niti gdje je, niti što se dogaña. Nekad bi bio
toliko odsutan da ne bi znao hoda li sam ili ga netko nosi.
Konačno bi shvatio da je napustio sastanak. Nikad nije htio
odmah razgovarati o službi. Bio je toliko blizu divnoj prisutnosti
Isusa Krista da bi se sad osjećao prazno, depresivno. Često bi
sjedio u svojoj hotelskoj sobi i čitao svoju Bibliju sat vremena ili
više, pokušavajući se relaksirati i opustiti. Kasnije bi Ern Baxter
ili Fred Bosworth navratili provjeriti kako je. Bill bi pitao: "Što se
dogodilo večeras, brate? Maglovito se sjećam nekoliko ljudi za
koje sam se molio i sjećam se nekoliko vizija, i to je sve."
"O, brate Branhame, to je bio veličanstven sastanak..." Tad bi
mu jedan od rukovoditelja ispričao.
U tišini svoje hotelske sobe, Bill je pažljivo usporeñivao ovaj
novi dar pronicanja s biblijskim primjerima. Potpuno im je
odgovarao, kao što je anñeo pretkazao. Čitao je u Ivanu 5, 19:
"Sin sam od sebe ne može činiti ništa, nego ono što vidi da čini
Otac," što je značilo da je Isus vidio viziju svakog čuda prije nego
se dogodilo. A zašto ne? Svemogućem su Bogu budućnost i
prošlost jednako jasne kao i sadašnjost. Kad je Isus trebao mjesto
za pashalnu večeru, poslao je Petra i Ivana s uputama: "Poñite u
grad i srest će vas čovjek koji nosi vrč s vodom. Slijedite ga pa
gdje god uñe recite domaćinu: 'Učitelj pita: 'Gdje je gostinjska
soba u kojoj bih mogao jesti pashu sa svojim učenicima?' On će
vam pokazati već postavljenu veliku sobu na katu. Ondje nam
pripravite!'" 74 Kako je Isus znao da će čovjek nositi vrč s vodom
baš tom ulicom točno u to doba dana? Znao je jer je već vidio
kako se to dogaña. Vidio je budućnost – u viziji.
Kad je Filip doveo Učitelju svog brata Natanaela, Isus je
pogledao Natanaela i rekao: "Evo pravoga Izraelca u kome nema
74
Marko 14, 13 – 15
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 124
Shvaćanje svoje službe
125
lukavstva." Što je začudilo Natanaela te je pitao: "Odakle me
poznaješ?" Isus je odgovorio: "Vidio sam te prije nego što te Filip
pozvao, dok si bio pod smokvom." 75 Ovdje je Bill ponovno
shvatio da je Isus vidio viziju Natanaela kako sjedi pod smokvom.
Gdje god da je Bill pogledao na život svog Učitelja, vidio je da je
Isus bio voñen vizijama. Nema sumnje da su ove vizije davale
Isusu Kristu pronicav uvid tako da je mogao vidjeti tuñe misli. 76
Prvo poglavlje Ivana predstavlja Isusa kao "Riječ Božju postalu
tijelom". Hebrejima 4. poglavlje dodaje misao da savršeno
pronicanje dolazi od Isusa Krista, Riječi. "Riječ Božja... proniče
misli i nakane srca. I nema stvorenja njemu skrivena; naprotiv,
sve je golo i raskriveno očima onoga..."
Izgledalo je da su s djelima Učitelja uvijek povezane vizije,
kao kad je Isus rekao da mora proći kroz Samariju. To je bilo
daleko od njegovog odredišta, ali je On imao viziju koja se trebala
ispuniti. Kad je sreo ženu na studencu, razgovarao je s njom
dovoljno dugo da bi kontaktirao njezin duh. Tada je rekao: "Idi
pozovi svog muža i vrati se ovamo!" Kad se pobunila da nema
muža, Isus je pogodio u srž problema: "Dobro si rekla: 'Nemam
muža,' jer pet si muževa imala, a ni ovaj kojeg sada imaš nije ti
muž.'" Začuñena što stranac zna njezinu prošlost, žena je
povikala: "Gospodine, vidim da si prorok... Znam da dolazi
Mesija, koji se zove Krist. Kad on doñe sve će nam objaviti." Isus
je jednostavno rekao: "Ja sam taj; ja koji ti govorim." I žena je
povjerovala. 77
Evo, tu je ključ kojeg je Bill tražio. Vizija je dovela Isusa do
tog mjesta, tog dana, u tom trenutku, kako bi susreo odreñenu
Samarijanku i otkrio u čemu je njezin problem. Naravno, Isus je
bio zainteresiran za njezinu dušu. (Kao što je Isus rekao: "Ta Sin
75
Ivan 1, 43 – 50
Luka 5, 22
77
Ivan 4, 1 – 39
76
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 125
126
NATPRIRODAN život Williama Branhama
čovječji došao je potražiti i spasiti ono što je izgubljeno." 78)
Samarijanka je povjerovala Isusu nakon što je On razotkrio njezin
grijeh. Prepoznala je u čovjeku Isusu oba znaka: znak proroka i
znak Mesije. Zapravo, oba su znaka bila ista budući da je dar u
prorocima najavljivao dolazak Velikog Dara, Isusa Krista,
Spasitelja čovječanstva. Bio je to Duh Kristov u prorocima koji je
predstavio taj znak. Bill je sada shvatio da je ovo ključ za
razumijevanje vlastite službe – pronicanje vizijom bilo je znak
Mesije.
KAKO SU SE NOVOSTI o oporavku Williama Branhama širile,
u njegov su se poštanski sandučić slijevala pisma iz cijele
Amerike – pisma prepuna svjedočanstava, molbi za molitvama i
poziva. Neki bi na kovertama jednostavno napisali adresu:
William Branham, Jeffersonville, Indiana. Pisma su uvijek stizala.
Meñutim, Billova adresa nije bila tajna. Zahvaljujući promidžbi
koju je Bill imao u časopisu Glas iscjeljenja stotine tisuća ljudi
nabavilo je njegovu poslovnu adresu koja se nije promijenila za
vrijeme njegove službe, osim naknadno dodanog poštanskog
broja:
Branham Campaigns
P.O. Box 325
Jeffersonville, Indiana 47131 (SAD) 79
Nakon nekog vremena nastupila je poplava pošte s prosjekom
od tisuću pisama po danu. Većina je stizala od ljudi koji su tražili
78
Luka 19, 10
Ova je adresa još uvijek aktivna, odakle se na zahtjev šalju tiskane
propovijedi Williama Branhama i službe snimljene na audio kazete.
Meñutim, danas se zove William Branham Evangelistic Association.
79
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 126
Shvaćanje svoje službe
127
molitvu. Bill je želio osobno odgovoriti na sve zahtjeve, ali nije
mogao. Bilo je jednostavno previše pisama. S druge strane, nije
osjećao da je ispravno prepustiti sav teret svom tajniku. Ti su
ljudi pisali njemu i tražili su njegovu molitvu. Što učiniti?
Bill je pronašao odgovor u Djelima 19, stihovima 11 i 12:
"Čudesa neobična činio je Bog po rukama Pavlovim, tako da su
čak i rupce za znoj ili pregače s njegovog tijela stavljali na
bolesnike pa bi ih ostavljale bolesti i zli duhovi izlazili iz njih."
Bill je pomislio da je Pavao možda došao na ovu ideju kad je
čitao gdje je Ilija dao svoj štap sluzi i naredio mu da ga položi na
Šunamkinog mrtvog sina. 80 Bez obzira odakle došla, Pavlova je
inspiracija urodila rezultatima. Bill je znao ako je to funkcioniralo
prije tisuću i devetsto godina, da će funkcionirati i danas. U
ostalom, iscjeljenje nije došlo od apostola Pavla, već od vjere
ljudi u Gospoda Isusa Krista. Rupci za znoj bili su samo nešto na
što su vjernici mogli usmjeriti svoju vjeru. Isus Krist je bio
iscjelitelj onda kao što je i danas.
Sada je Bill znao što može učiniti po pitanju tisuća zahtjeva
za molitvom. Poput Pavla i on se može pomoliti nad komadićima
odjeće i ti ga komadići odjeće mogu zamijeniti. Razmišljao je o
kupovini rubaca za znoj u velikim količinama, ali kad je otkrio da
bi ga to koštalo deset centi po komadu, odustao je od ideje jer nije
bila isplativa. Budući da će ih slati besplatno, morao je smanjiti
troškove na najnižu moguću razinu. Neko je vrijeme koristio
plahte tako što ih je rezao na trake i slao. Na kraju se sjetio vrpce.
Vrpcu je kupovao u velikim namotajima, na stotine metara
odjednom. Kad god je bio kod kuće izmeñu angažmana, proveo bi
sate tako što bi rezao vrpcu u komadiće od 10 cm i molio se nad
svakim odrezanim komadićem. Kasnije bi njegov tajnik slao ove
komadiće nad kojima se molio zajedno s uputama ljudima kako
primiti božansko iscjeljenje vjerom u Božju Riječ. Bill je
sugerirao ljudima da krpicu nad kojom je moljeno stave u Bibliju
80
2. Kraljevima 4, 29
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 127
128
NATPRIRODAN život Williama Branhama
kod Djela 19. Na taj bi način, kad bi bolest ili nesretan slučaj
zadesili njihovu obitelj, lako pronašli krpicu blizu citata iz Pisma
koji će ohrabriti njihovu vjeru.
Uskoro su počela pristizati pisma sa svjedočanstvima o
iscjeljenjima i čudima povezanim s molitvenim krpicama.
Povremeno je Bill čak i vidio rezultate. Jedno dramatično
svjedočanstvo došlo je od žene koja je živjela u pamučnom kraju
blizu Camdena u Arkansasu. Dok je čistila petrolejsku lampu,
ispao joj je stakleni dimnjak koji se razbio o stol i porezalo joj
arteriju na ruci. Zamotala je posjekotinu jastučnicom, ali
krvarenje nije prestajalo. Pokušala je zamotati plahtu. Krv je
samo nastavila špricati. Suprug joj je bio u Camdenu, a najbliži
susjedi udaljeni 3 km. Nije imala telefon niti automobil, a svake
je sekunde postajala sve slabijom. Znala je da će uskoro umrijeti,
ako... Odjednom se sjetila molitvene krpice. Otvorivši Bibliju na
Djela 19, uhvatila je molitvenu krpicu i stavila je na ranu.
Krvarenje je odmah prestalo. Tog je popodneva propješačila tri
kilometra kroz blato kako bi uhvatila Greyhoundov autobus za
Little Rock u Arkansasu udaljenom 160 km, gdje je Bill održavao
sastanke. Ušla je na službu u blatnim čizmama uzvikujući zahvale
Isusu zbog takvog čuda. Bill je vidio duboku posjekotinu na ruci
žene i molitvenu krpicu koju je koristila. Niti jedna kapljica krvi
nije zaprljala molitvenu krpicu. Bog je poštovao njezinu
jednostavnu vjeru.
OVAJ NOVI DAR, pronicanje vizijom, nikad nije iznevjerio u
preciznosti. Auditorij je bio zapanjen Božjom snagom i blizinom.
Onima koji su vjerovali da je za vrijeme pronicanja na bini
zapravo Isus Krist, vjera bi narasla dovoljno da vjeruju kako je
sve moguće.
Dok je Bill održavao svoj prvi sastanak u Beaumontu u
Teksasu, velika je gradska arena bila gotovo puna. Dok je čekao
da priñe treća osoba iz reda za molitvu, Bill je primijetio dva
čovjeka kako nekoga nose na nosilima prema prostoru za
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 128
Shvaćanje svoje službe
129
orkestar. Čovjek na nosilima je bio prekriven plahtom. Bill je
primijetio koliko je lice čovjeka crveno. Odjednom se nad
nosilima pojavila vizija čovjeka koji propovijeda na bini. Bio je to
isti čovjek koji je upravo sada bolestan ležao na nosilima.
Upirući prstom u nosila, Bill je rekao: "Gospodine, vi ste
propovjednik Evanñelja."
Čovjek je preplašeno trznuo glavom. "Da. Kako znate?"
Bill nije odmah odgovorio jer je u viziji promatrao još nešto.
Tada je rekao: "Da, vi ste propovjednik i prije oko četiri godine
Bog vam je rekao da učinite nešto što niste učinili. Otada imate
samo probleme, a sada ste u bolnici s presañenom kosti u nozi."
Čovjek crvenog lica je povikao: "Isuse, smiluj se!" i u tom ga
je trenutku Gospod iscijelio.
Bill je pogledao tko je sljedeći bolesnik u redu za molitvu.
Donny Branham je vodio mladu ženu uz stepenice na binu.
Obazrevši se ponovno na čovjeka crvenog lica koji je upravo bio
iscijeljen, Bill je vidio da anñeo još uvijek lebdi iznad nosila. Bill
je pozorno promatrao. Uskoro se svjetlo pomaklo prema prostoru
za orkestar gdje je bilo mnogo ljudi u invalidskim kolicima i na
nosilima. Bill je promatrao anñela Gospodnjeg znajući da svaka
vizija mora doći kroz to svjetlo. Uskoro se zaustavilo nad drugim
čovjekom koji je ležao ispružen na nosilima. Odjednom je
svjetlosni balon prešao u viziju. Bill je vidio platformu u
teksaškoj preriji. Visoko na tornju radnik je pokušavao na
konopcu zavezati čvor za skraćivanje konopca kako bi mogao
koloturnikom podići težak predmet. Bill ga je vidio kako je
promašio stopu za noge i pao na tlo.
"Vi, gospodine, tamo dolje na nosilima." Bill je pokazao
direktno prema njemu. On nije bio daleko. "Radili ste na naftnim
poljima, zar ne? Bili ste aeromonter."
"Da, gospodine," povikao je čovjek. "Tako je."
"Pali ste prije oko četiri godine. Odveli su vas u bolnicu, a
liječnik vam je bio visoki čovjek s crnom kosom. Vaša supruga je
plavokosa i imate dvoje male djece. Vidim vas sve u bolnici kako
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 129
130
NATPRIRODAN život Williama Branhama
razgovarate s liječnikom. Nije vam mogao ništa učiniti i otada ste
paralizirani od pasa naniže."
Čovjek je odgovorio: "Propovjedniče Branham, ne znam
kako to znate, ali to je istina. Što moram učiniti?"
Upravo je tada Bill vidio istog čovjeka obučenog u smeñe
odijelo kako hoda kroz zrak ljudima iznad glava i govori: "Slava
Gospodu. Slava Gospodu." Dok je još promatrao viziju, Bill je
izjavio: "Gospodine, Isus Krist vas je iscijelio. Ustanite."
Iako je bio paraliziran četiri godine, sad je ustao i za trenutak
hvatao ravnotežu na klimavim nogama prije nego je počeo hodati
prolazom slaveći Isusa Krista, svog iscjelitelja. Zajednica je
buknula u proslavljanju.
Bill je promatrao natprirodnu vatru. Još uvijek je bila u
području za orkestar i lebdjela iznad glava ljudi. Uskoro je stala
iznad mlade žene vezane za invalidska kolica. Kad je nastupila
vizija, Bill je vidio još jednu mladu ženu sličnu ženi u
invalidskim kolicima, ali dovoljno drugačiju da je Bill znao da se
ne radi o istoj osobi. U viziji je ova druga mlada žena držala
novoroñenu spastičnu bebu omotanu u plavu plahtu s bijelim
resicama. Onda se činilo da se vizija grana i pokazuje na stariju
ženu koja je sjedila u auditoriju nekoliko redova iza žene u
invalidskim kolicima. Bill je prepoznao da je ova starija žena
mlada majka iz vizije. Sad je shvatio. Dok je pokazivao na ženu u
invalidskim kolicima, rekao je: "Mlada damo, zar niste roñeni kao
spastičkarka?"
Zajednica se brzo utišala da bi mogla čuti kako se odvija
nova drama.
"Da, jesam," odgovorila je.
"Vidio sam viziju vaše majke kako vas drži u plavoj plahti
dok ste bili beba, prije dvadeset i pet godina. U kolicima ste
zadnjih sedamnaest godina. Vaša majka sjedi upravo ovdje, oko
četiri reda iza. Gospoño, nije li ovo vaša kćer?"
"Je, gospodine," potvrdila je starija gospoña.
"Idite stati pokraj svoje kćeri."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 130
Shvaćanje svoje službe
131
Dok se majka provlačila iz reda prema glavnom prolazu,
njezina je kćer u invalidskim kolicima pitala: "Brate Branhame,
što moram učiniti? Jesam li iscijeljena?"
"Sestro, jedino što znam je da je to sve što sam vidio. Vizija
me je napustila. Ne mogu reći ništa drugo osim onoga što mi On
kaže da kažem."
Budući da više nije mogao vidjeti Ognjeni Stup u auditoriju,
Bill je ponovno obratio pozornost na red za molitvu. Sad je pokraj
njega stajala sljedeća pacijentica. Bila je lijepa mlada djevojka u
svojim ranim dvadesetima, s dugom tamnom kosom koja joj je
padala niz ramena. Izgledala je kao Božja svetica. "Dobra večer,
sestro." Uzeo je njezinu desnu ruku u svoju lijevu. "Osjećam duh
gluhoće, ali vibracije nisu jake. Možeš li me čuti, sestro?"
"Da, mogu vas čuti. Gluha sam na jedno uho. Tako mi je
mnogo godina."
"To je objašnjenje toga. Vjeruješ li da će te Isus iscijeliti ako
Ga zatražim?"
"Svim srcem vjerujem to."
Pognuvši glavu, Bill je zatražio iscjeljenje žene. Bila je to
tiha molitva, jedna od onih kakve je inače molio. Znao je da Bog
ne odgovara na glasne emocije, On odgovara na vjeru u Njegovu
Riječ. Ovaj put demon nije otišao. Bill je i dalje osjećao
pulsiranje vibracija poput male električne struje. Ponovno se
pomolio. Uzorak bijelih kvržica koje su predstavljale gluhoću
nastavio se micati po poleñini njegove otečene lijeve ruke.
"Ovdje je nešto pogrešno. Duh gluhoće ne odlazi." Bill je
pogledao duboko u oči mlade djevojke. Odjednom kao da se ona
odmakla na bini, a na njezinom je mjestu bila vizija mlade
djevojke s pletenicama. Bill je govorio dok je promatrao viziju:
"Kada si imala četrnaest godina nosila si duge pletenice zavezane
na krajevima kariranom vrpcom. Otprilike u to vrijeme krenula si
pogrešnim putem. Dobila si dijete s čovjekom prije nego si se
udala."
Žena je rukama prekrila svoje lice. "Tako je, brate
Branhame."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 131
132
NATPRIRODAN život Williama Branhama
"Udala si se za čovjeka kojeg nisi voljela, pa si ga ostavila.
Zatim si se družila s religioznim kultom gdje su te prisilili da se
udaš za drugog čovjeka kojeg nisi voljela. Pa si i njega takoñer
napustila. A sada si još udana za trećeg čovjeka."
Jecala je: "Svaka je riječ istina."
Bill je nastavio: "Nekad si bila kršćanka, ali si otišla od
Boga."
"Tako je," uzdahnula je dok se spoticala kao da će pasti u
nesvijest. Iznenada je vrisnula. Ne samo da joj je Bog oprostio
njezine grijehe, takoñer joj je vratio sluh oštećenom uhu.
Dok je mnoštvo slavilo Boga, Billova se pozornost ponovno
vratila na prostor za orkestar gdje je sada majka stajala pokraj
svoje kćeri spastičarke. U zraku iznad njih vidio je svjetlo.
Trenutak kasnije vidio je viziju te kćeri spastičarke kako ustaje iz
invalidskih kolica. Znao je da to mora biti vizija jer je nosila
drugačiju haljinu. Ipak, vizija se činila stvarnom poput mikrofona
ispred njega. Bill ju je promatrao kako hoda iznad glava ljudi i
viče: "Hvala Bogu! Hvala Bogu!" dok vizija nije iščezla.
Bill je pokazao na spastičarku: "Sestro, Isus Krist, Sin Božji,
čuo je tvoje molitve i iscijelio te. Stani na noge." Ustala je. Majka
joj je pomogla ustati iz invalidskih kolica i htjela ju je držati za
ruku, ali se kćer, koja više nije bila spastičarka, otrgnula svojoj
majci kako bi mogla sama hodati.
Zajednica je ustala poput jednog. Božja je sila zahvatila
zgradu i iscijelila sve koji su vjerovali. Bill je promatrao kako
neki bacaju štapove i štake, a ostale kako ustaju iz invalidskih
kolica. Nije bilo moguće znati koliko je još stotina ljudi
iscijeljeno od bolesti koje nisu imale vanjske znakove oboljenja.
Bill nije ni trebao nastaviti s redom za molitvu. Činilo se da u
zgradi nije ostao nitko za molitvu. "Ovo je," pomislio je, "onako
kako bi trebalo biti."
Ovakva su čuda naglasila činjenicu da ljudi nisu morali
dolaziti kroz red za molitvu kako bi primili iscjeljenje. Morali su
vjerovati u Božja obećanja. Zato je Bill želio da se na svim
sastancima svira njegova himna:
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 132
Shvaćanje svoje službe
133
Samo vjeruj, samo vjeruj,
Sve je moguće, samo vjeruj...
Isus je tu, Isus je tu,
Sve je moguće, Isus je tu...
"Zapamtite," govorio je Bill svom slušateljstvu, "ovi vas
darovi ne mogu iscijeliti. Vaša vlastita vjera u Božja obećanja
donosi iscjeljenje. Ovi vam darovi mogu pomoći shvatiti da je
natprirodni Bog ovdje kako bi održao Svoja obećanja. Prijatelji,
vjerujem da se apostolski dani ponavljaju pred našim očima.
Vjerujem da se približava dolazak Isusa Krista. Vjerujem u
doslovan, fizički drugi dolazak Krista. Vjerujem da imamo samo
malo vremena za raditi. I vjerujem da je ovo opće probuñenje
koje danas obilazi zemlju s tolikom silom natprirodna potvrda
poruke: kao što je bilo u dane Noine – nacije su bile izgubljene u
grijehu i odreñene za uništenje, a Noa je propovijedao svoje
fanatično Evanñelje pozivajući ljude u arku sigurnosti. Vjerujem
da Evanñelje Sina Božjeg, očitovano po Duhu Svetom, obilazi
danas zemlju pozivajući ljude u arku sigurnosti, koja je Isus Krist
– Gospod." 81
81
William Branham: "Objašnjenje službe," propovijed
propovijedana u Minneapolisu u Minnesoti, 11. srpnja 1950. godine
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 133
Poglavlje 45
Fenomeni u Fort Wayneu
1949.
WILLIAM BRANHAM je poslušao savjet svojih rukovoditelja
te se postepeno vraćao u službu, oprezno kao čovjek koji je
naučio tešku lekciju. Iako je tijekom 1949. godine održao brojne
jednovečernje službe, isplanirao je vrlo malo višednevnih
skupova – Regina u Saskatchewanu, Windsor u Ontariju,
Beaumont u Teksasu, Zion u Illinoisu, Minneapolis u Minnesoti i
konačno kasno na jesen tri večeri u Fort Wayneu u Indiani.
U Fort Wayneu mu je društvo pravila Meda, a povela je
njihovu trogodišnju kćer Becky. Došla je i Margie Morgan kao
medicinska sestra da pomogne i ohrabri bolesne dok čekaju u
redu za molitvu. Već su bile prošle tri godine otkako ju je
Margijin muž doveo u Branhamov šator, bez svijesti i skoro
mrtvu od raka. Ona je bila prvi Billov slučaj otkako je primio
svoje poslanje od Boga da odnese dar božanskog iscjeljenja
narodima svijeta. Kad je Bill prvi put vidio Margie, imala je oko
23 kg. Žena je sada imala 70 kg i osjećala se odlično.
Prve se večeri u Fort Wayneu u kazalište u centru grada
naguralo preko pet tisuća ljudi. Kao i obično, Bill je započeo tako
što je govorio zajednici o vjeri u završeno djelo Isusa Krista.
Objasnio je proces božanskog iscjeljenja naglasivši njegove
biblijske osnove. Spomenuo je svoje poslanje. Opisao je svoja
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 134
Fenomeni u Fort Wayneu
135
dva znaka i objasnio, što je bolje mogao, kako svaki pojedini znak
funkcionira. Tada je opisao viziju koju je imao o uskrsnuću
mrtvog dječaka. Zapišite to na prazne stranice u svoje Biblije,"
nagovarao ih je. "Tada ćete, kad se dogodi, znati da sam vam
rekao istinu."
Atmosfera u dvorani se činila hladnom i sumnjičavom. Kad
je Bill spomenuo anñela Gospodnjeg, primijetio je da se mnogi u
slušateljstvu skeptično pogledavaju. Bill je znao da su to oni koji
nisu bolesni. Bolesni bi bili toliko željni pomoći kao što su gladni
željni hrane.
Dok su portiri skupljali red za molitvu, na kraju bine je mlada
žena u bijeloj haljini svirala veliki glasovir. Izvježbanim prstima
svirala je staru crkvenu himnu "Veliki Liječnik".
Prvi bolesnik u redu za molitvu bio je mali dječak hrom zbog
dječje paralize. Na binu ga je doveo Howard Branham da bi
majka mogla sačuvati svoju stolicu. Uzevši bespomoćno dijete u
ruke, Bill je pognuo svoju glavu i pomolio se: "Nebeski Oče,
molim Te da budeš milostiv..."
Odjednom je Bill vidio zasljepljujuće svjetlo. Isprva je
pretpostavio da je domar usmjerio reflektor prema njemu. Bill je
pomislio: "To je nekulturno. Ako domar i ne podržava sastanke,
ne bi trebao to raditi." Škiljeći, Bill je pogledao prema balkonu u
nadi da će moći dati znak domaru da ga ugasi. Tada je shvatio da
to uopće nije bio reflektor. Bio je to anñeo Gospodnji koji se
spuštao sa stropa i sjao jače nego obično. Sad je Bill mogao čuti
taj karakterističan zvuk: huussss. Anñeo je sišao pravo na binu.
Bill se nije sjećao što se zatim dogodilo – je li on ispustio dječaka
ili mu je dječak skočio iz ruku. Dječak je završio na tlu s obje
potpuno normalne noge. Vrištao je od uzbuñenja i otrčao niz
stepenice koje su vodile niz binu. Njegova je majka povikala i
skočila iz stolice s raširenim rukama kako bi uhvatila svog sina
ako padne. Tada je i ona vidjela zvijezdu... i pala u nesvijest.
Kad je to vidjela mlada žena za glasovirom, podigla je svoje
ruke visoko iznad glave i vrisnula. Čudesno, tipke glasovira su se
same nastavile pritiskati, svirajući istu himnu:
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 135
136
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Veliki Liječnik je sada ovdje,
Suosjećajni Isus.
On govori da bi razveselio klonula srca,
O, slušajte Ime Isus...
Mlada je pijanistica ustala i (još uvijek s rukama u zraku)
počela pjevati himnu na drugom jeziku, dok je glasovir sam
nastavio svirati. U bijeloj haljini i s dugom plavom kosom koja
joj je visjela niz leña, izgledala je i zvučala poput anñela.
Ova su dva čuda rasplamsala vjeru u srcima po cijelom
slušateljstvu. Sedam stotina ljudi je zakrčilo prolaze pokušavajući
otići naprijed i predati svoje živote Isusu Kristu. Budući da
naprijed nije bilo dovoljno prostora za toliki narod, većina je
kleknula u prolaz, plačući: "Bože, smiluj se meni, grješniku."
Kad se naposljetku red za molitvu nastavio, dva su čovjeka
dovela na binu starog slijepca za molitvu.
Bill ga je pitao: "Gospodine, vjerujete li da je istina ono što
govorim?"
"Da, vjerujem," odgovorio je.
Tada je došla vizija. Bill je rekao: "Vi se zovete John Rhyn.
Katolik ste. Živite u Benton Harboru gdje prodajete novine na
uglu ulice. Bili ste slijepi oko dvadeset godina. Ovako govori
Gospod: 'Iscijeljeni ste.'"
Rhyn se počešao po glavi. "Ali i dalje ne vidim."
"To nema nikakve veze. Iscijeljeni ste. Vidio sam da se to
dogodilo u viziji, a vizije nikad ne griješe."
John Rhyn mu se zahvalio te su ga odveli. Kasnije tijekom te
večeri ista su dvojica po drugi put dovela Johna Rhyna kroz red
za molitvu.
Rhyn je rekao: "G. Branham, rekli ste mi da sam iscijeljen."
"A vi ste meni rekli da mi vjerujete," uzvratio je Bill.
"Vjerujem vam. Rekli ste mi stvari iz mog života koje
zasigurno ne znate sami od sebe. Zato vam nemam razloga ne
vjerovati. Jednostavno ne znam što sada učiniti."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 136
Fenomeni u Fort Wayneu
137
Bill je mogao vidjeti da čovjeku treba nešto da pomogne
njegovoj vjeri da ostane čvrsta. "Samo ponavljajte: 'Njegove me
rane iscijeliše,' i svjedočite svima da vas je Gospod iscijelio jer je
to: 'Ovako govori Gospod.'"
Druge večeri skupa, John Rhyn je sjedio na balkonu. Za
vrijeme službe je ustajao i vikao: "Slava Bogu što me je iscijelio!"
iako je i dalje bio slijep kao i prije.
Te je večeri kroz red za molitvu došla gospoña koja je nosila
djevojčicu s nogom u gipsu. Kad je Bill vidio gips, rekao je:
"Djevojčica ima kraće i deformirano stopalo, zar ne?" Sestro,
hoćete li učiniti ono što vam kažem?" Žena je rekla da hoće. Bez
da se pomolio za djevojčicu, Bill je dao upute majci: "Idite doma i
večeras skinite gips s djeteta. Otkrit ćete da joj je noga normalna.
Dovedite je ponovno sutra navečer i svjedočite o velikoj stvari
koju je Isus Krist učinio."
Najdivnije čudo te druge večeri dogodilo se kad je Isus Krist
vratio vid slijepoj djevojci. Ipak, svako je iscjeljenje, bilo
zapanjujuće ili skromno, bilo važno osobi koja ga je primala –
poput iscjeljenja djevojke s ukriženim očima koja nije mogla
dobiti molitvenu karticu. Na pola molitvene službe djevojka je
otišla na ulaz gdje je gña. Bosworth prodavala kršćansku
literaturu. Gña. Bosworth je vidjela djevojku kako plače i pitala je
u čemu je problem.
"Upravo sam vidjela djevojku s ukriženim očima iscijeljenu
na bini," jecala je djevojka. "Kad bih samo mogla doći u taj red za
molitvu i ja bih bila iscijeljena. Ali ne mogu dobiti molitvenu
karticu."
Vidjevši koliko su drastično bile ukrižene oči ove tinejdžerke,
gñu. Bosworth je preplavilo sažaljenje. "Ne trebaš molitvenu
karticu, sestro," rekla je djevojci. "Trebaš imati vjeru. Evo što bi
trebala učiniti. Vrati se negdje otkud možeš vidjeti brata
Branhama i svim srcem vjeruj da je pronicanje dar od Boga.
Uvjeravam te da će te on za nekoliko minuta pozvati."
Bill je bio na bini okrenut leñima ovoj djevojci dok se molio
za one u redu za molitvu. Osjetivši snažno povlačenje vjere iza
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 137
138
NATPRIRODAN život Williama Branhama
sebe, okrenuo se prema njoj i pretraživao stražnji dio zgrade kako
bi pronašao odakle dolazi. Mnogi su ljudi vjerovali, bilo je teško
izdvojiti jednog. Ali, mogao je osjetiti da je nečija vjera
preskočila na višu razinu. Zatim je Bill ugledao nju. Rekao je u
mikrofon: "Mlada damo u zelenom kaputu što sjediš daleko iza,
imaš ukrižene oči, zar ne? Nemoj se više bojati. Isus Kriste te
iscijelio." Trenutno je bilo tako.
Do kraja molitvene službe Bill je osjećao vrtoglavicu od
umora. Posrćući je otišao s bine na mjesto skriveno od zajednice
iza bočnog zastora.
Baptistički je propovjednik po imenu dr. Pedigrew nestrpljivo
čekao da bi razgovarao s njim. "G. Branham, koristite najslabiju
gramatiku od bilo kojeg javnog govornika kojeg sam ikad čuo. A
stojite ispred tolikog mnoštva – to je strašno!"
Bill je i prije razgovarao s dr. Pedigrewom te je znao da je taj
čovjek u svom jeziku poput diplomate, uglañen i precizan. "Da,
gospodine," Bill se popustljivo složio, "znam da mi je gramatika
loša. Ja sam najstariji od desetero djece i moj se otac razbolio kad
sam bio još dječak te sam morao raditi umjesto da sam išao u
školu."
"To nije izgovor," insistirao je Pedigrew. "Sad ste odrasli.
Mogli biste uzeti tečaj korespondencije i dotjerati svoju
gramatiku."
"Pa, otkako me je Gospod pozvao u ovaj posao, provodim
puno vremena u molitvi za bolesne. Nemam puno slobodnog
vremena."
"To je sramota," grdio ga je dr. Pedigrew. Sve vas ove tisuće
ljudi slušaju kako koristite riječi poput n'je, dobav'ti, i odni'ti.
"O, čini se da me dosta dobro razumiju."
"Nije poanta u tome. Ovi vas ljudi gledaju kao voñu. Trebate
im pokazati što je ispravno. Na primjer, večeras ste rekli: 'Svi vi
ljudi doñite do ove prop'vjedaonice.'"
"Da, gospodine. Zar to nije ispravno?"
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 138
Fenomeni u Fort Wayneu
139
"Ne, ne, ne! To je propovjedaonica, a ne prop'vjedaonica.
Ljudi bi vas više cijenili kad biste imali ispravan izgovor riječi."
Iscrpljen od napora pronicanja, Bill više nije imao snage
raspravljati o ovome. "Gospodine, ti ljudi ne brinu hoću li reći
prop'vjedaonica ili propovjedaonica. Oni žele da živim ispravnim
životom i prikažem ono o čemu govorim. Ja ne podržavam
nepismenost koja je već naštetila svijetu. Ali s druge strane, ne
vjerujem da osoba mora imati visoko obrazovanje da bi spoznala
Isusa Krista i imala vječni život."
Upravo se tada pojavio Ern Baxter da ga izbavi. Dok je
Baxter vozio Billa i njegovu obitelj nazad u Indiana hotel gdje su
odsjeli, pitao je: "Brate Branhame, zašto se nisi pomolio za tu
djevojčicu s kraćim i deformiranim stopalom?"
"Nije bilo neophodno pomoliti se za nju. Danas popodne sam
imao viziju njezinog iscjeljenja. Nikad nisam doživio da su vizije
iznevjerile."
Margie Morgan je rekla: "Brate Bill, pomagala sam hromim
ljudima koji su sjedili naprijed i osjetila sam posebno breme za
jednog čovjeka. Mislim da je to zato što jako sliči mom suprugu.
Zove se g. Leeman. Jesi li ga primijetio?"
"Ne, nisam, sestro Margie. Potražiti ću ga sutra navečer."
U petak, njegovu zadnju večer u Fort Wayneu, Bill je rekao
svojim rukovoditeljima da bi želio imati "brzi red" ako oni misle
da on to može. Složili su se pod uvjetom da podijeli teret s
lokalnim propovjednicima kako molitvena služba ne bi potrajala
predugo. Bill se složio s tim.
Red za molitvu je počeo svjedočanstvom žene koja je večer
prije na molitvu dovela svoju kćer s kraćim i deformiranim
stopalom. Ona je nakon službe odvela svoju kćer kući i sat
vremena pilila gips. Noga se činila dobro. Ujutro je to potvrñeno
rendgenom kod liječnika – stopalo je bilo savršeno.
Ovo je svjedočanstvo pokrenulo golemu zajedničku vjeru.
Toliko se ljudi guralo da bi ušlo u "brzi red" za molitvu tako da
mnogi koji su bili teško hromi nisu mogli doći na red. Bill je
zapazio g. Leemana, hromog čovjeka koji je sličio suprugu
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 139
140
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Margie Morgan. Neki su mu ljudi pomagali pokušavajući ga
dovesti u red za molitvu, ali je pretrpan red bio prebrz i nisu
uspjeli. Zato su ti ljudi odnijeli g. Leemana blizu mjesta gdje se
Bill molio, podigli ga preko ruba i spustili na binu u nadi da će se
tamo pomoliti za njega. Nažalost, u zbunjenosti ljudi koji su
prolazili kroz red za molitvu nisu primjećivali bespomoćnog
čovjeka kako leži na podu. Uskoro je bijela košulja g. Leeman
bila isprljana stopama i otiscima cipela.
Primijetivši situaciju g. Leemana, Bill je rekao u mikrofon:
"Neka taj jadan čovjek ne leži tamo." Dok je govorio, Bill i g.
Leeman su se susreli pogledom. Bill je mogao osjetiti povlačenje
vjere g. Leemana. Dva su čovjeka odnijela g. Leemana nazad na
njegovo mjesto. Bill je odjednom osjetio nadahnuće da siñe i
porazgovara s njim.
"O, brate Branhame," rekao je g. Leeman dok mu je Bill
prilazio, "da sam ti samo mogao dotaknuti nogavicu na bini,
vjerujem da bih bio iscijeljen."
"Neka vas Bog blagoslovi, brate," rekao je Bill i došla je
vizija. Izmeñu ostalog, Bill je vidio g. Leemana kako hoda
poljem. Vidio je drugog čovjeka kako skače s traktora i trči mu u
susret. Bill je promatrao kako se dva čovjeka grle. Vizija je
iščezla. Bill je rekao: "Brate, imate multiplu sklerozu, zar ne?
Postepeno vas je paralizirala i vezala za krevet zadnjih deset
godina. Vi ste poslovan čovjek u Fort Wayneu i nikad niste
prestali raditi. Vidim vas kako ležite u posebnom krevetu koji se
podiže tako da možete raditi za pisaćim strojem."
Razumljivo da je g. Leeman bio zadivljen. "Tako je, brate
Branhame. Kako ti to znaš?"
"Gospod mi je pokazao viziju. Puno ste se molili, a On je čuo
vaše molitve. Isus Krist vas je iscijelio. Stanite na noge."
U zgradi je bilo mnogo buke i kretanja da je samo nekolicina
ljudi primijetila starijeg čovjeka koji je ustao na noge po prvi put
u zadnjih deset godina. Bill je krenuo prema stepenicama koje
vode na binu. Jedan drugi stariji gospodin koji je sjedio u prvom
redu pružio je ruku i uhvatio Billov kaput dok je prolazio. Mršava
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 140
Fenomeni u Fort Wayneu
141
je ruka starijeg čovjeka bila jako deformirana. Nešto je rekao, ali
Bill nije razumio o čemu se radi. Bill se nagnuo da bi ga čuo od
žamora.
Čovjek je govorio: "Znam da ću ozdraviti, brate Branhame,
ako samo dotaknem tvoju odjeću."
Odjednom je Bill shvatio da je ovog čovjeka već vidio – u
viziji koju je upravo gledao o g. Leemanu. Ovo je bio čovjek na
traktoru!
"Vi ste farmer, zar ne? I vi ste prijatelj g. Leemana, onog
tamo." Pokazao je prema g. Leemanu koji je hodao s rukama u
zraku, pridružujući svoj glas ostalima koji su slavili Gospoda.
"Da, da."
"Mnogo ste godina paralizirani zbog artritisa, ali ne brinite,
jer ovako govori Gospod: 'Bit ćete dobro.'"
SLJEDEĆEG JE JUTRA portir pokucao na vrata Billove
hotelske sobe. "Propovjedniče Branham, žao mi je što vam
moram reći, ali nećete moći izaći kroz glavni ulaz. Nekako su
otkrili da ste ovdje i sad je predvorje puno ljudi koji vas žele
vidjeti."
"To je loše," rekao je Bill. "Bili smo skoro spremni izaći na
doručak."
Portir je imao prijedlog: "Mogu vas provesti na ulicu kroz
kotlovnicu, ako vam ne smeta gaziti po hrpi pepela."
"To zvuči bolje nego ne jesti."
"Idem provjeriti je li put slobodan pa ću se vratiti po vas za
nekoliko minuta."
Uskoro se portir vratio. Bill, Meda, Becky i Margie Morgan
pratili su mladića u podrum, prošli su kraj peći na drva, hrpe
cjepanica i kroz vrata izašli na ulicu. Nitko nije primijetio da
odlaze. Kako bi se osigurao da ga ne prepoznaju, Bill je spustio
kapu nisko na čelo i podigao kragnu na svom kaputu. Nosio je
svoju kćer Becky tako što je njezinu glavu naslonio sebi na lice,
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 141
142
NATPRIRODAN život Williama Branhama
što mu je takoñer pomoglo prikriti lice. Hodali su niz 2. ulicu
jedan blok kuća, a onda počeli prelaziti ulicu prema Hobb's
Houseu, restoranu kojeg su posjećivali nekoliko zadnjih dana.
Odjednom se Bill naježio kad je osjetio prisutnost anñela
Gospodnjeg. Stao je.
"Što se dogodilo, dragi?" pitala je Meda.
"Duh Gospodnji mi je upravo rekao da skrenem lijevo." Bill
je dao svoju kćer Medi i počeo hodati.
"Ali, brate Bill," rekla je Margie, "ovdje smo jeli."
Meda je stavila jedan prst okomito preko usta. "Šššš. Vidjela
sam takav izraz na njegovom licu i prije. Duh ga vodi. Samo
pratimo."
Nakon još nekoliko blokova kuća, Bill je ušao u punu kavanu
zvanu Miller's Cafeteria. Poslužili su se i sjeli za stol. Prije nego
je Bill uspio zagristi tost, žena za drugim stolom je povikala:
"Slava Bogu!" te je ustala s pogledom usmjerenim prema Billu.
Margie je šapnula Billu: "Bolje da odeš. Ako ne odeš, cijela
će te skupina blokirati ovdje."
"Nemoj to govoriti, Margie. Duh Sveti radi nešto."
Žena sa susjednog stola je došla za Billov stol. Neurozno je
rekla: "Brate Branhame, nadam se da ne mislite da sam
nepristojna, ali mislim da vas je Gospod doveo ovdje da biste
susreli mene."
"Pa recite mi svoju priču, sestro."
"Moj brat i ja smo iz Teksasa." Pokazala je na blijedog
čovjeka koji je još uvijek sjedio za stolom. Čovjek ih je
promatrao, ali se nije potrudio ustati. Nije izgledao dobro.
Gospoña je nastavila: "Moj brat umire od srčane mane. Liječnici
mu ne mogu pomoći. Srce mu je toliko povećano da pritišće ošit.
Prošli je tjedan ponovno bio na pregledu i liječnik mu je rekao da
mu je preostalo samo još malo života. Brate Branhame, slijedili
smo vas na deset sastanaka do sada, ali moj brat nikada nije
mogao doći u red za molitvu. Ostali smo bez novca, ali smo
željeli pokušati još jednom, te smo prodali kravu da bismo imali
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 142
Fenomeni u Fort Wayneu
143
novca za put u Fort Wayne. Kad smo stigli ovdje, bilo je toliko
ljudi da nismo uspjeli niti ući u zgradu. Prošle sam noći bila
očajna. Molila sam se cijelu noć. Zaspala sam rano ujutro. Sanjala
sam da mi Bog govori da pronañem mjesto po imenu Miller's
Cafeteria te ako budem tamo sa svojim bratom u devet sati, da će
moj brat biti iscijeljen."
Bill je pogledao na svoj sat. Bilo je točno devet sati. "Dovedi
svog brata ovdje." Bill je dotaknuo desnu ruku čovjeka svojom
lijevom rukom. Imao je osjećaj kao da je dotaknuo golu
električnu žicu. Demonske su vibracije pištale u Billovoj ruci.
Stao mu je ručni sat. Pognuvši svoju glavu, Bill se tiho pomolio:
"Oče, u Ime Tvog Sina Isusa Krista, molim Te iscijeli ovog
čovjeka."
Vibracije su zamrle. Čovjek je stavio svoje ruke na prsa i
duboko udahnuo. "Osjećam se drugačije," rekao je. Ponovno je
udahnuo plućima iznenañen što ne osjeća bol. "Pa, ovako se
nisam osjećao otkako sam bio mladić."
Scena je privukla pozornost ostalih. Iako nije ni taknuo
doručak, Bill je zaključio da je bolje da ode prije nego ga previše
ljudi prepozna jer će tada teško otići.
Čim je izišao iz kavane, žena koja je stajala odmah ispred
vrata pogledala ga je raširenim očima od iznenañenja. Sljedećeg
je trenutka pala pred njim na koljena na nogostup, uhvativši ga za
nogavicu. "O, Bože," jecala je zatvorenih očiju. "O, Bože, hvala
Ti." Bila je mršava odjevena u crno. Suze su kapale iz njezinih
očiju, a cijelo joj se tijelo treslo od snažnih emocija.
Bill je nježno stavio ruku na njezino rame. "Ustani sestro i
reci mi u čemu je problem."
"Ja sam gña. Damico iz Chicaga," rekla je treptavim glasom
dok je ustajala. "Imam maligni tumor. Ne može mi pomoći ni
Mayo klinika. Primala sam tretmane radijem i rendgenom, a
tumor i dalje raste. Moj je suprug vlasnik velike tvornice za
proizvodnju pašte tako da imam dovoljno novca za operaciju, ali
su mi liječnici rekli da u mom slučaju ne bi pomogla. Brate
Branhame, slijedila sam vaše sastanke. Stvarno sam pokušavala
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 143
144
NATPRIRODAN život Williama Branhama
doći do vas, ali nisam mogla. Molila sam se i molila – toliko sam
očajna. Ovog sam jutra sanjala da Gospod želi da odem stati
ispred Miller's Cafeterije deset minuta nakon devet sati. I evo vas
ovdje!"
Uzevši ženu za zglob šake, Bill se pomolio: "Nebeski Oče,
znam da me Ti vodiš. Iscijeli ovu ženu u Ime Isusa Krista Tvog
Sina." Trenutak kasnije osjetio je da su vibracije raka iščezle.
Na povratku u Indiana hotel, Meda je željela otići u trgovinu
kupiti neke bojanke i krejone kako bi zaigrala Becky u hotelskoj
sobi. Bill je požurio do sportskog odjela pregledati opremu za
ribolov. Ponovno je osjetio anñelovu prisutnost. Pognuo je glavu i
pomolio se: "Nebeski Oče, što želiš da učinim?"
Jednako jasno kao što je čuo kako njegova žena razgovara s
prodavačem, Bill je čuo anñelov glas kako mu govori: "Idi dolje
do kraja bloka kuća, prijeñi ulicu i stani tamo."
Bill je poslao Medu i Margie natrag u hotel te je slijedio
Gospodnje upute. Stajao je na uglu dugo vremena promatrajući
krupnog policajca Irca kako puše u svoju zviždaljku i usmjerava
promet. Ljudi su dolazili i odlazili preko pješačkog prijelaza. Bill
im je proučavao lica pitajući se zašto Gospod želi da stoji tamo.
Nakon nekih deset minuta, Bill je zapazio mladu ženu kako dolazi
do ivičnjaka s druge strane ulice. Nosila je crno-bijelu kariranu
haljinu i škotsku kapu. Bill je osjetio neobjašnjiv utisak da je to
osoba koju treba susresti. Pomakao se tako da kad prijeñe ulicu
mora proći pokraj njega. Prometni je policajac podigao ruku i
puhnuo u zviždaljku. Automobili su stali i mlada je žena krenula
preko. Imala je spuštenu glavu i prošla točno pokraj Billa bez da
ga je primijetila. Dok ju je gledao kako odlazi, Bill je pomislio:
"To je čudno. Zašto je Gospod želio da joj se približim?"
Mlada je žena prošla nekih 5 m, stala i okrenula se. Na licu
joj je zasjalo iznenañenje. "O, brate Branhame!" Pojurila je prema
njemu. "Brate Branhame, sanjam li ili ste to uistinu vi?"
"Da, sestro, ja sam. Postoji li neki problem oko kojeg vam
mogu pomoći?"
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 144
Fenomeni u Fort Wayneu
145
Riječi su joj izlijetale kao da se boji da će on nestati prije
nego završi. "Ja sam iz Kanade. Živim u ustanovi za invalide za
150 dolara godišnje. Potrošila sam zadnje novce dolaskom na ove
sastanke, ali nisam mogla doći u red za molitvu. Zadnje dvije noći
spavala sam na stolici u predsoblju hotela. Jutros sam potrošila
posljednje kovanice na čašu kave i krenula prema autoputu kako
bih stopirala do doma. Onda se dogodilo nešto čudno. Kao da mi
je glas u glavi rekao da se okrenem i krenem u drugom smjeru.
Samo sam pogledala i vidjela vas."
"U čemu je stvar, sestro?"
"Moja je ruka oduzeta. Jahala sam psa kada sam bila mala
djevojčica. Pala sam na ruku. Otada se nije pravilno razvijala."
U Billovom umu više nije bilo pitanja o čemu se tu radi.
"Ispružite ruku," zapovjedio je. "Isus Krist vas je iscijelio."
Mlada je žena podigla svoju oduzetu ruku i počela vikati kad
je shvatila da je zdrava poput druge ruke. Oko Billa su se okupili
ljudi s ulice i tražili molitvu. Policajac Irac je ostavio svoj posao i
pridružio im se. Tamo na ulici u Fort Wayneu u Indiani, Bill je
održao red za molitvu koji je trajao gotovo sat vremena. Na kraju
ga je pronašao lokalni pastor i vratio u hotel.
NAKON završetka sastanaka u Fort Wayneu, John Rhyn se vratio
kući u Benton Harbor u Michiganu. Dva je tjedna stajao na ulici,
prodavao novine i vikao: "Specijalno izdanje, specijalno izdanje,
slava Gospodu što me je iscijelio." Pošto je bilo očito da je još
uvijek slijep, svi su mislili da je počeo gubiti razum. Onda ga je
jednog dana dječak prodavač novina odveo u brijačnicu na
brijanje. Dok mu je stavljao pjenu na lice, brijač ga je zadirkivao
govoreći: "John, netko mi je rekao da si bio u Fort Wayneu da se
za tebe pomoli taj propovjednik svetih valjača. Čak sam čuo da si
iscijeljen."
John je odgovorio: "Tako je. Slava Gospodu što me je
iscijelio."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 145
146
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Čim je to rekao, vratio mu se vid. Vrišteći od radosti, skočio
je sa stolice i trčao niz ulicu dok mu je oko vrata još uvijek bio
omotan ručnik od brijanja. Uzvikivao je dobru vijest svima koje
je vidio. Te je noći nazvao Williama Branhama.
Nakon nekoliko mjeseci Bill se zaustavio u Benton Harboru
posjetiti Johna Rhyna. Sedamdesetogodišnjak je demonstrirao
koliko dobro vidi tako što je na glas čitao novine. Tada je Rhyn
pitao Billa hoće li otići s njim do židovskog sveučilišta gdje je
rabbi čekao da razgovara s njim. Bill je pristao.
Židovsko je sveučilište bilo na vrhu brda s pogledom na luku.
Na vrata sinagoge je došao mladi rabbi s crvenom bradom. Nakon
što je pozdravio svoje goste, rabbi je rekao Billu: "Znam da je
John bio slijep. Puno sam mu puta dao milostinju na ulici. Želim
znati po kojem si autoritetu otvorio njegove oči?"
"Nisam mu ja otvorio oči. Otvorio ih je Isus Krist, Božji Sin."
"Smiješno. Isus nije bio Božji Sin, niti je bio Krist. Kad
Mesija doñe, On će biti moćni vladar."
"Gospodine, vi gledate na Njegov drugi dolazak. Isto Pismo
govori o Njegovom prvom dolasku poput janjeta na klanje."
Rabbi je protresao glavom. "Vi kršćani govorite o jednom
Bogu u tri osobe. Kažete Bog Otac, Bog Sin i Bog Duh Sveti. To
uopće nema smisla. Ako je Otac osoba i Sin je osoba, to ga čini
više od jednoga, što znači da vi imate bogove baš kao
mnogobošci. Vi pogani ne možete isjeći Boga u tri dijela i dati Ga
Židovu."
Bill je odgovorio: "Možda neki kršćani dijele Boga na tri
dijela, ali ja ne. Postoji jedan Bog. U Starom je zavjetu bio poznat
kao Jahve i očitovao se na razne načine, kao Ognjeni Stup koji je
vodio Izraelce iz ropstva u Egiptu. U Novom se zavjetu Bog
očitovao u tijelu u Svom Sinu Isusu koji je umro za grijehe
svijeta. Gospodine, zar ne vjerujete svojim prorocima?"
"Naravno da vjerujem."
"Izaija je rekao: "Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na
plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 146
Fenomeni u Fort Wayneu
147
vječni, Knez milosrdni." 82 Vidite, nisu to tri različite osobe, to je
jedan Bog koji se očitovao u tri razdoblja. U svakom je razdoblju
Bog otkrio Sebe u drugom obličju: najprije kao Otac, onda kao
Sin, a danas kao Duh Sveti. Zato ja krštavam ljude u Ime
Gospoda Isusa Krista jer je to Ime Oca, Sina i Duha Svetog."
Suza je kapnula niz rabbijevu kovrčavu bradu. Bill se
ponadao: "Sada vjerujete da je Isus bio Mesija, zar ne?"
Rabbi je pokazao na simbol svog svećenstva – šestokraku
Davidovu zvijezdu na vrhu sinagoge. Rekao je: "Ja od ovoga
dobro živim. Da nisam rabbi, mogao bih na ulici prositi za
večeru."
"Radije bih pio izvorsku vodu i jeo slane krekere, i govorio
istinu," rekao je Bill, "nego jeo pohanu piletinu svaki dan i
podržavao laž."
Drhteći, rabbi se okrenuo i vratio u sinagogu.
NEDUGO NAKON ovog razgovora, William Branham je održao
jednovečernju službu iscjeljenja u Pine Bluffu u Arkansasu.
Nakon što je sastanak završio, vratio se u svoju sobu na trećem
katu hotela u centru grada. Bio je toliko umoran da je u odjeći
legao na krevet i upravo je utonuo u san kad je čuo kako netko
kuca na njegova vrata. Bio je to upravitelj hotela.
"Jeste li vi propovjednik Branham?"
"Da. Ima li problema?"
Čovjek se vrpoljio. "Žao mi je, ali bojim se da ću vas morati
zamoliti da napustite hotel."
"Zašto? Što sam učinio?"
"Niste vi učinili ništa loše, ali jednostavno ne možemo imati
ovo oko hotela." Upravitelj je prišao prozoru i pokazao na ulicu.
82
Izaija 9, 6
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 147
148
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Bill je prišao prozoru kako bi pogledao. Šokirao se. Red ljudi
je izlazio iz predvorja hotela i protezao se cijelim putem niz blok
kuća.
"Nekako su otkrili da ste ovdje i ne mogu ih nagovoriti da
odu."
Bill se osjećao toliko umorno da mu se ovaj problem činio
prevelikim. "Iskreno, gospodine, ne znam što učiniti."
Upravitelj je došao sa svojim planom. "Spustite se izlazom za
slučaj požara u usku ulicu, dok ja pozovem taksi. Reći ću taksisti
da se proveze uskom ulicom i pokupi vas. Već sam vam
dogovorio odsjedanje u drugom hotelu u gradu."
Bill je ponovno pogledao kroz prozor. Padao je snijeg. Vidio
je majke kako drže novine iznad bolesnih beba da po njima ne bi
padao snijeg. Vidio je druge ljude sa štapovima. Primijetio je da
se jedan čovjek jako trese, bilo od hladnoće ili paralize. Bill se
nije mogao natjerati da ih ostavi tamo. Rekao je upravitelju: "Ja
imam drugačiji plan."
Bill je obukao kaput i sišao na ulicu. Stao je na uglu. Tamo u
Pine Bluffu, ispod žućkastog svjetla ulične rasvjete, dok je padao
snijeg, Bill je započeo molitvu za bolesne. Ovakav red za molitvu
dao je iste rezultate kao i oni na dogovorenim sastancima. Jedan
je čovjek bacio štap uz povike: "Slava Isusu, iscijeljen sam!"
Onda je i drugi bio iscijeljen, pa treći, što je uzrokovalo još
uzvika i proslavljanja. Netko je počeo pjevati. Ostali su se
pridružili. Vjera je rasla. Snježne su pahuljice svjetlucale dok su s
crnog neba padale na svjetlo. Bila je to jedna od najljepših
molitvenih službi koju je Bill ikada doživio. Stajao je na ulici dok
mu se prsti nisu ukočili i više nitko nije tražio molitvu. Tada se
odvukao uz stepenice do svoje hotelske sobe i zaspao.
MJESEC DANA nakon sastanaka u Fort Wayneu, Bill je
održavao službu u Little Rocku u Arkansasu. Prisustvovala je
gña. Damico i s oduševljenjem ustala dati svjedočanstvo – niti
jedna stanica malignog tumora nije ostala u njezinom tijelu!
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 148
Fenomeni u Fort Wayneu
149
Nakon nekoliko tjedana, Bill je primio pismo od g. Leemana
koji je rekao da liječnici ne mogu pronaći niti jedan trag multiple
skleroze u njegovom organizmu. Napisao je da je upravo prije
tjedan dana, dok se vozio ruralnim krajevima, vidio svog
prijatelja farmera, koji je nekad bio invalid zbog artritisa, kako
ore polje. G. Leeman je zaustavio automobil i počeo hodati preko
brazda prema traktoru. Kad ga je prijatelj vidio kako prilazi,
skočio je s traktora i potrčao mu u susret. Susreli su se nasred
polja i zagrlili, podigli jedan drugoga sa zemlje i zajedno slavili
Isusa Krista. (Sjetivši se vizije, Bill se nasmijao.) G. Leeeman je
spomenuo još jednu stvar u svom pismu. Rekao je da je ispričao
svima koje poznaje o svom iscjeljenju, čak i jednom prijatelju iz
Engleske koji je osobni tajnik kralja Georgea VI.
Tu leži objašnjenje telegrama kojeg je Bill primio iz Engleske
nakon nekoliko dana. Očito je kralj George, sada star šezdeset i
četiri godine, zadnjih nekoliko godina postepeno gubio zdravlje.
Impresioniran iscjeljenjem g. Leemana, kralj je želio da William
Branham doleti u Englesku i pomoli se za njega. Ako bude Božja
volja, Bill je upravo planirao putovanje u Skandinaviju na
proljeće 1950. godine. Bit će mu jednostavno stati u Londonu i
pomoliti se za njegovo veličanstvo, kralja Georgea.
Bill je razmišljao o noći kada je primio svoje poslanje. Sjetio
se što mu je anñeo rekao: "Ići ćeš na mnoga mjesta po zemlji i
molit ćeš se za kraljeve, i vladare i moćnike..." U to se vrijeme
ovo činilo toliko dalekim i nevjerojatnim. Sad se obistinjavalo.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 149
Poglavlje 46
Anñeo fotografiran u Houstonu
1950.
KONAČNO je William Branham osjećao da ima dovoljno snage
za održavanje dužih skupova. Tako su mu u siječnju 1950. godine
rukovoditelji organizirali sedamnaest večeri za redom u Houstonu
u Teksasu. Sastanke su započeli u koncertnoj dvorani koja je
imala samo četiri tisuće sjedećih mjesta. Prve je večeri bilo jasno
da ova mala zgrada neće primiti broj ljudi koji žele prisustvovati.
Sljedeće su večeri sastanke preselili u Sam Houston Coliseum.
Tad su svi mogli sjesti. Svake je večeri bilo oko osam tisuća ljudi,
do zadnje dvije večeri skupa kad je neka neočekivana reklama
odjednom popunila cijelu zgradu.
Iako je mnogo kršćanskih propovjednika iz grada radilo
zajedno na tome da sastanci uspiju, bilo je onih koji su sprječavali
njihov uspjeh. Jedan je propovjednik išao toliko daleko da je
pokrenuo žestoki javni napad na Branhamov skup. Tek što je
napustio baptistički seminar, propovjednik Best je sada bio pastor
velike crkve u Houstonu. Unatoč njegovim strogim upozorenjima,
neki su članovi njegove crkve posjetili Branhamove službe. To je
naljutilo dr. Besta. Stavio je veliki oglas u jutarnjim novinama
zlobno kritizirajući općenito božansko iscjeljenje i naročito
Williama Branhama.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 150
Anñeo fotografiran u Houstonu
151
Fred Bosworth je donio Houston Chronicle u Billovu sobu u
Rice hotelu. "Brate Branhame, pogledaj ovo. U gradu je
propovjednik, dr. Best, koji te izaziva na debatu o božanskom
iscjeljenju. Slušaj što je napisao: 'William Branham je religiozni
fanatik i varalica. Treba ga protjerati iz grada, a ja bih trebao biti
taj koji će to učiniti.'" Brate Branhame, da sam ja na tvom mjestu,
prihvatio bih izazov i naučio tog mladog pametnjakovića ponešto
o Božjoj Riječi."
"Brate Bosworth, ne želim se svañati s nikime. Bog me je
poslao da se molim za bolesne. Tisuće će vjerovati, zašto se
svañati s jednim upornim koji neće? Pusti ga na miru. Isus je
rekao da će biti ljudi kao što je on – slijepe voñe slijepaca." 83
Kad je njegov izazov prošao neodgovoreno, sljedećeg je dana
dr. Best platio novi oglas, još zajedljiviji od prvog. Fred Bosworth
je teškim korakom otišao do Billove sobe. Bacio je novine na
krevet i rekao: "Nećeš vjerovati što je taj propovjednik rekao o
tebi."
"Što je rekao ovaj put?"
Bosworth je zgrabio novine i čitao: "William Branham se boji
Istine. Boji se ispitati svoju doktrinu o božanskom iscjeljenju
svjetlom Božje Riječi. Kad se pred njega stavi pravo Evanñelje,
srami se debatirati o toj temi jer bi se time otkrile njegove
pogreške. Odgovara mu zavoditi siromašne i neobrazovane
podmuklom mješavinom psihologije i praznovjerja.'" Bosworth je
bacio novine nazad na krevet. "Brate Branhame, nemoj mu
dopustiti da ponižava Božju Riječ. Prihvati izazov."
"Brate Bosworth," rekao je Bill, još uvijek spokojan, "svake
večeri na sastanke dolazi oko devet tisuća ljudi, a oko sedam
tisuća njih želi molitvu. Ostalo mi je još samo nekoliko dana
ovdje u Houstonu. Zašto se igrati s ovom jednom
neuravnoteženom osobom, kad se možemo moliti za bolesne i one
u potrebi?"
83
Matej 15, 12 – 14
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 151
152
NATPRIRODAN život Williama Branhama
"Ali, brate Branhame, svi bi ti ljudi koji dolaze na sastanke
trebali znati što je Istina. Neki su se od njih počeli pitati znamo li
mi o čemu pričamo."
"Na meni je pomazanje Duha Svetog, brate Bosworth.
Nemam vremena za svañu."
"Onda dopusti meni da prihvatim njegov izazov."
Dok je promatrao ovog 73-godišnjeg vojnika Evanñelja, Bill
je razmišljao o citatu iz Pisma kojeg je pročitao gdje je Kaleb
tražio od Jošue privilegiju da napadne Anakovce, govoreći: "Sada
mi je osamdeset i pet godina, ali sam još i danas snažan, kao što
sam bio onoga dana kada me Mojsije poslao uhoditi zemlju
Kanaan prije četrdeset i pet godina." 84 Bill je rekao: "Brate
Bosworth, divim se tvojoj revnosti..." Odugovlačio je s riječima
jer nije bio siguran treba li reći da ili ne.
Osjetivši neodlučnost, Bosworth je nastavio argumentirati.
"Taj čovjek nema niti jedan citat Pisma za koji se može uhvatiti.
Daj da to dokažem, ne samo njemu, već i svim onim ljudima koji
pokušavaju dobiti dovoljno vjere da bi bili iscijeljeni."
"U redu, brate Bosworth, ako želiš i ako mi obećaš da se
nećeš svañati..."
Fred Bosworth je zablistao od sreće. "Obećavam ti da se neću
svañati. Samo ću mu dati Evanñelje." Pun uzbuñenja, Bosworth je
napustio sobu kako bi rekao novinarima koji su čekali kat niže.
Sljedeće je izdanje Chroniclea donijelo priču o nadolazećoj
debati s maštovitim naslovom: "POLETJET ĆE CRKVENO
PERJE". Associated Press je odmah telegrafirao ovaj članak
drugim novinama u zemlji. Podiglo se veliko zanimanje u regiji i
mnogi su ljudi došli u Houston kako bi sami vidjeli ovaj obračun.
Do šest sati te večeri kad je bila debata bilo je zauzeto skoro svih
trideset tisuća stolica u Sam Houston Coliseumu.
84
Jošua 14, 6 – 12
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 152
Anñeo fotografiran u Houstonu
153
Bill najprije nije imao namjeru ići poslušati debatu.
Jednostavno mu se nije dopadala pomisao o slušanju kako se dva
čovjeka prepiru na temu božanskog iscjeljenja. Po njegovom
viñenju, Božju Riječ treba živjeti, a ne debatirati o njoj. Ali kako
se približavalo vrijeme, osjetio je čudnu želju da ipak ode. Meda
mu je pravila društvo, kao i njegov brat Howard i dva policajca.
Kad su stigli u arenu, jedino je na trećem balkonu preostalo nešto
slobodnih sjedala. S podignutom kragnom i nisko spuštenim
šeširom, Bill se popeo stepenicama u odjeljak 30 i sjeo. Nitko ga
nije prepoznao.
Fred Bosworth, koji nikada prije nije sudjelovao u javnim
debatama, došao je s dugim popisom citata iz Pisma misleći da će
njih dvojica jednostavno raspravljati o biblijskim stihovima i
konceptima. Ali, dr. Best je naučio svoj stil debatiranja na
seminaru. Insistirao je da propovjednik Bosworth uzme prvih pola
sata kako bi prezentirao svoje stajalište, a onda će on u drugih
pola sata iznijeti svoje gledište. Ako bude rasprave, to će doći na
kraju.
S pouzdanjem ukorijenjenim u godinama molitve i
proučavanja, Fred Bosworth je koračao prema bini. "Dr. Best, žao
mi je što moramo ovako raspravljati o Božjoj Riječi, ali vi ste u
novinama iznijeli tvrdnju da je brat Branham varalica i da
božansko iscjeljenje ne postoji. Tema o kojoj večeras
raspravljamo nije dar pronicanja brata Branhama – Božji će se
darovi sami dokazati. Tema rasprave je naučava li Biblija
božansko iscjeljenje." Bosworth je podigao svoje bilješke. "Ovdje
imam ispisano nekoliko stotina citata iz Pisma koji dokazuju da
Krist danas ima isti odnos prema bolesnima kao i uvijek. Ako
možete uzeti bilo koji od ovih citata i poreći moje teze ostatkom
Biblije, tada više nećemo raspravljati o tome – priznat ću poraz i
sići s bine."
Bosworth je svom suparniku ponudio kopiju ovih citata iz
Pisma. Dr. Best ih je odbio dotaknuti, govoreći: "Svim tim ću se
pozabaviti kada budem gore. Vi samo nastavite s onim što ste
imali za reći."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 153
154
NATPRIRODAN život Williama Branhama
"Onda, g. Best, postavit ću vam jedno pitanje, a zadovoljit ću
se ako mi odgovorite samo s da ili ne. Je li se Jahvino
otkupljujuće ime odnosilo na Isusa – da ili ne?"
Dr. Best se nije pomaknuo.
Bosworth je nastavio: "Pošto ste učenjak, dr. Best, znam da
ste upoznati sa sedam Jahvinih složenih imena koja se nalaze
diljem Starog zavjeta. Meñutim, ukratko ću ih ponoviti radi
slušateljstva. Na 6. i 7. stranici moje Scofield Reference Biblije,
dr. Scofield kaže u fusnoti: 'Jahve je jasno otkupljujuće ime
Božanstva i znači Samopostojeći koji otkriva Sebe. U svom
otkupljujućem odnosu prema čovjeku, Jahve ima sedam složenih
imena koja otkrivaju Njega kao Onoga koji do kraja ispunjava
svaku potrebu čovjeka zbog njegovog palog stanja.' G. Scofield
navodi tih sedam složenih imena kao:
Jahve – shammah – GOSPOD je prisutan
Jahve – Shalom – GOSPOD naš mir
Jahve – ra-ah – GOSPOD moj pastir
Jahve – nissi – GOSPOD naš stijeg
Jahve – tsidkenu – GOSPOD naša pravednost
Jahve – jireh – GOSPOD će providjeti (žrtvu)
Jahve – rapha – GOSPOD koji iscjeljuje
Ponovno ću vas pitati, dr. Best. Je li se Jahvino otkupljujuće
ime odnosilo na Isusa?"
Dr. Best se premjestio u stolici, ali nije govorio.
"Pa, dr. Best, iznenañuje me što ne odgovarate. Ovo je jedan
od najslabijih argumenata koje imam. Je li moguće da ste shvatili
moju poantu? Ako se ime Jahve-jireh odnosi na Isusa, a svi će se
kršćani složiti da se odnosi, tada se takoñer mora odnositi i ime
Jahve-rapha. Ako je Isus žrtva koju je Bog providio da nas spasi
od naših grijeha, tada on takoñer mora biti naš iscjelitelj. Što
kažete na to, g. Best?"
"Pozabavit ću se tim kad budem gore. Samo iskoristite svoje
vrijeme."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 154
Anñeo fotografiran u Houstonu
155
Tako je sljedećih 20 minuta propovjednik Bosworth dotaknuo
što je više citata iz Pisma o iscjeljenju stigao, objašnjavao ih i
tkao ih u uvjerljiv goblen istine. Dotaknuo se citata kao što su:
... Ja sam Gospod koji dajem zdravlje.
- Izlazak 15, 26
... On iscjeljuje sve bolesti tvoje.
- Psalmi 103, 3
Kad je došla večer dovedu mu [Isusu] mnoge opsjednute
zlodusima. On izagna duhove svojom riječju i iscijeli sve
koji su bili bolesni – tako da se ispunilo ono što je bilo
rečeno po proroku Izaiji: "On je sam slabosti naše uzeo i
bolesti naše ponio."
- Matej 8, 16 – 17
I obilazio je Isus sve gradove i sela poučavajući u
njihovim sinagogama, propovijedajući evanñelje o
kraljevstvu i iscjeljujući svaku bolest i svaku nemoć u
narodu.
- Matej 9, 35
I gdje god bi [Isus] ulazio, u sela ili gradove ili u
zaseoke, po trgovima bi postavljali bolesnike i molili ga
da se dotaknu makar samo ruba njegove halje. I koji bi
ga god dotaknuli, ozdravili bi.
- Marko 6, 56
Sve je to mnoštvo tražilo da ga se [Isusa] dotakne, jer je
snaga izlazila iz njega i sve iscjeljivala.
- Luka 6, 19
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 155
156
NATPRIRODAN život Williama Branhama
... kako je Isusa Krista iz Nazareta Bog pomazao Duhom
Svetim i snagom, i kako je on prošao čineći dobro i
iscjeljujući sve kojima je ovladao ñavao; jer Bog bijaše s
njim.
- Djela 10, 38
Isus Krist je isti jučer i danas – i zauvijek!
- Hebrejima 13, 8
(Propovjednik Bosworth je ponovio ovaj citat Pisma
naglašavajući da je to bila tema svih skupova Williama Branhama
– ono što je Isus Krist bio u prošlosti, On je to i danas i bit će kroz
vječnost.)
... čijim ste se modricama iscijelili.
- 1. Petrova 2, 24
... I evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.
- Matej 28, 20
A ova će znamenja pratiti one koji vjeruju: u moje će ime
zloduhe izgoniti... na nemoćnike će ruke polagati i dobro
će im biti.
- Marko 16, 17 – 18
... pa će molitva vjere spasiti nemoćnika. Podići će ga
Gospod...
- Jakov 5, 15
... sve što god moleći zaištete, vjerujte da primate i bit će
vam.
- Marko 11, 24
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 156
Anñeo fotografiran u Houstonu
157
A Isus mu reče: "Ako možeš vjerovati. Sve je moguće
onomu tko vjeruje."
- Marko 9, 23
Do isteka svojih pola sata, propovjednik Bosworth je prošao
samo dio citata iz Pisma koje je zapisao. Ali auditorij je dobio
predodžbu – Isus Krist Spasitelj takoñer je Isus Krist iscjelitelj.
Sad je bio red na dr. Bestu da ospori to vjerovanje.
Dr. Best je počeo s 1. Korinćanima 15: "A kad se ovo
raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću i ovo smrtno tijelo
besmrtnošću, tada će se ispuniti pisana riječ: Pobjeda proguta
smrt." Dr. Best je uvjeravao da Bogu nije stalo do iscjeljivanja
ljudskih tijela, već samo do spasenja njihovih duša. U protivnom
kršćani nikada ne bi umirali od nečega drugog osim starosti jer bi
ih Bog iscijelio svaki put kad bi se razboljeli. Pošto se kršćani
razbolijevaju i umiru poput ostalih, gdje je tu Božja sila
iscjeljenja? Istina, Isus je iscjeljivao dok je bio na zemlji, ali to je
bilo samo za Njegov dan da bi dokazao da je On Božji Sin. Danas
nije potrebno iscjeljenje kao dokaz jer imamo novozavjetni zapis.
Do kraja svojih pola sata, bilo je očito da njegovi argumenti
ne nailaze na odobravanje auditorija. To je razljutilo dr. Besta.
"Samo glupi sveti valjači vjeruju u božansko iscjeljenje," vikao
je. "Nijedan pravi baptist ne vjeruje u takve stvari."
Fred Bosworth je prišao drugom mikrofonu: "Samo trenutak,
g. Best. Želim pitati auditorij koliko baptista ovdje može dokazati
potvrdama liječnika da ste bili iscijeljeni na ovim sastancima u
Houstonu? Hoćete li, molim vas, ustati?"
Ustalo je tristo ljudi.
"To ništa ne dokazuje," povikao je dr. Best. "Ljudi mogu
svjedočiti bilo što."
Bosworth je smireno rekao: "Riječ kaže da je to istina i sada
je ovdje dokaz toga meñu ljudima. Kako možete nastaviti
poricati?"
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 157
158
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Gnjevan, dr. Best je povikao: "Dovedite mi tog božanskog
iscjelitelja da ga vidim kako to čini."
"Pa, g. Best, brat Branham nije božanski iscjelitelj. Nikad nije
rekao da jest. On jednostavno zamoli Isusa Krista da iscijeli
ljude."
Dr. Best nije slušao. "Dovedite tog božanskog iscjelitelja,"
vikao je. "Dajte da vidim kako nekoga iscjeljuje."
"G. Best, vi propovijedate spasenje u Isusu Kristu, zar ne?"
"Da, propovijedam."
"Jeste li zbog toga božanski spasitelj?"
"Naravno da nisam."
"Dobro, onda niti propovijedanje iscjeljenja u Isusu Kristu ne
čini brata Branhama božanskim iscjeliteljem."
"Onda mi objasnite zašto je na ulici stavio znak koji kaže:
'Čuda svake večeri.'"
"Prije svega, ja sam stavio znak. Znak je točan. Čudo je nešto
što ljudski um ne može shvatiti. Brat Branham ima natprirodni
dar te može vidjeti ljudske živote i predvidjeti buduće dogañaje.
Štoviše, nikad ne bude drugačije od onog što vidi. To je čudo. To
se dogaña svake večeri na sastancima. Možete doći ovdje sutra
navečer i promatrati s ostalima."
"Samo trenutak," rekao je dr. Best. Okrenuo se i dao znak
dvojici fotografa da priñu. Kipperman i Ayers su bili
profesionalni fotografi iz Douglas Studiosa u Houstonu, članovi
Udruženja američkih fotografa. Dr. Best ih je osobno unajmio da
fotografiraju debatu za sutrašnje novine. Budući da ih je on
unajmio, Best je namjeravao kontrolirati sadržaj slika. Usmjerivši
prst direktno u nos svog suparnika, rekao je: "Sad slikaj." Nakon
bljeska, Best je stavio šaku Bosworthu ispod brade i zapucketao:
"Uslikaj još jednu." Nastavio je zauzimati nadmoćne poze dok
nije potrošeno šest negativa.
Fred Bosworth je rekao: "Što se mene tiče, sastanak je gotov.
G. Best ne može odgovoriti niti na jedan citat iz Pisma kojeg sam
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 158
Anñeo fotografiran u Houstonu
159
mu dao. Mislim da je izgubio debatu. Koliko vas ovdje takoñer
misli tako? Recite 'amen'."
Odjeknuo je snažan odjek jer su mnogi povikali: "Amen."
Izbezumljeno bijesan, Best je vikao: "Dovedite tog
božanskog iscjelitelja da vidimo što može učiniti dok ga ja
gledam."
Potpuno smiren, Fred Bosworth je rekao: "Znam da je brat
Branham u zgradi jer sam ga vidio kad je ulazio. On se neće
svañati s vama, dr. Best. To nije njegov stil. Ali, budući da smo
na kraju ove debate, ako on želi izaći i raspustiti ljude, to je što se
mene tiče u redu. Dakako, ne mora učiniti to."
Ljudi su posvuda u areni počeli gledati uokolo. Howard
Branham je stavio ruku Billu na rame i šapnuo: "Mirno sjedi."
"Namjeravam," rekao je Bill. Ali, minutu poslije čuo je onaj
fijuk poput pijavice – huussss. Tada je osjetio taj neizbježan
pritisak na svom tijelu te je znao da anñeo Gospodnji ima
drugačije planove. Bill je ustao.
Meda ga je uhvatila za ruku: "Dragi, nemoj..."
"Draga, anñeo Gospodnji mi govori da odem dolje."
Kad se Bill popeo na binu, g. Ayers je namjestio svoj
fotoaparat. Gordon Lindsay je namjerno stao na put tražeći od g.
Ayersa i g. Kippermana da više ne fotografiraju. Vidjevši razlog
zašto su njih dvojica fotografirali propovjednika Boswortha,
Lindsay nije želio da se tako naruši slika Williama Branhama.
Bill je prišao mikrofonu i rekao: "Žao mi je što je moralo
doći do ove debate. Neka nitko ne zamjera g. Bestu. Uistinu on
ima pravo na svoje poimanje isto kao i ja na svoje. Zato se naši
dečki bore u Koreji kako bi svi u Americi imali pravo na vlastito
mišljenje.
"Ja nisam božanski iscjelitelj. Nikad nisam tvrdio da sam
iscjelitelj. Isus Krist je jedini božanski iscjelitelj. Ali, reći ću ovo:
nešto natprirodno se dogodilo tog dana kad sam roñen. Bilo je to
u drvenoj kolibi u šumama Kentuckyja. Mala stara brvnara nije
imala pod, nije imala čak ni prozore, samo mali zaklopac na
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 159
160
NATPRIRODAN život Williama Branhama
vratima u visini očiju. Nekoliko minuta nakon što sam roñen, oko
pet sati ujutro, otvorili su taj zaklopac, a unutra je ušlo svjetlo
kružeći oko kreveta gdje smo ležali mama i ja. Nakon toga sam
saznao da je to anñeo Gospodnji jer me je pratio sve dane mog
života. On dolazi na sastanke poput svjetla i tada mogu vidjeti
nešto o osobi, ponekad o njihovoj prošlosti, a ponekad o
budućnosti. Izazivam bilo koga bilo gdje da mi kaže jedan put kad
sam ikad nešto rekao u Ime Gospodnje što nije bilo točno istinito
onako kako je rečeno. Bog je Istina i On neće imati ništa s
pogreškom. Ako ja svjedočim za Istinu, Bog će svjedočiti za
mene..."
Bill je ponovno čuo taj zvuk – huussss – glasnije nego što ga
je čuo prije. Pogledavši gore, vidio je to natprirodno svjetlo kako
lebdi na trećem balkonu, 30. odjeljku, na mjestu gdje je upravo
bio sjedio. Čim ga je vidio, svjetlo je došlo na njega.
Na slušateljstvo se spustio muk, osjetili su da se dogaña nešto
neobično. Neki su ljudi pomislili da su čuli neobičan zvuk. Ostali
koji su gledali uokolo vidjeli su svjetlosnu spiralu poput
minijaturne galaksije Mliječna staza kako poput vrtloga dolazi s
balkona. Sve se to dogodilo toliko brzo da su se ljudi kasnije lako
pitali jesu li ih njihove oči prevarile. Svjetlo se spustilo na binu i
lebdjelo točno iznad glave Williama Branhama. Točno u tom
trenutku je g. Ayers iskočio sa svojim fotoaparatom i uslikao
fotografiju. Bljesak je na trenutak bio zasljepljujuć. Kad su im se
oči ponovno prilagodile, tajanstveno je svjetlo bilo otišlo.
Na povratku u svoj studio, dvojica su fotografa razgovarala o
fenomenu. Ayers je pitao svog kolegu: "Što misliš o tome?"
Kipperman je slegnuo ramenima: "Ja sam Židov. Ne znam
puno o kršćanstvu."
"Ja sam katolik," rekao je Ayers, "a nas su učili da se čuda
mogu dogoditi, ali da bi bila od Boga moraju doći kroz Katoličku
crkvu. Nekad sam to vjerovao, ali sad ne znam. Vidio sam da su
se dogodile neke divne stvari zadnjih nekoliko dana. Možda se tu
dogaña nešto što nadilazi moje razumijevanje. Možda sam bio
previše kritičan prema Branhamu."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 160
Anñeo fotografiran u Houstonu
161
"Kritizirao si ga prilično oštro."
"Pa, mislio sam da je hipnotizirao vojnika invalida neku
večer. Kako bi inače čovjek sa slomljenom kralježnicom ustao i
hodao?"
Kipperman je ponovno slegnuo ramenima. "Ne mogu reći.
Nemam pojma o tome."
U studiju je Ayers rekao: "Najprije ću riješiti ovaj film. G.
Best želi neke fotografije na sjajnom papiru za sutrašnje novine."
"Umoran sam," rekao je Kipperman. "Mislim da ću otići
stepenicama gore i nakratko leći."
G. Ayers je ušao u tamnu komoru, zatvorio vrata i vještim
prstima počeo razvijati film. Kad je završio posao, upalio je
svjetlo i pogledao prvi negativ. Na njegovo iznenañenje, bio je
prazan. Isto je bilo s drugim i trećim. To je bilo neobično. Često
je koristio ovaj fotoaparat i ovakav film, ali mu se nikad prije nije
dogodilo nešto slično. U čemu je pogriješio? Pogledao je četvrti,
peti i šesti kvadrat. I oni su bili prazni. Ali, kad je pogledao
zadnji, sedmi negativ, tamo je to bilo!
Ayers je vrisnuo i odmaknuo se. Oštra mu je bol probola prsa
kao da ima srčani udar. Dok se tresao i teško disao, otrčao je na
hodnik i dozivao svog kolegu.
Ted Kipperman je dotrčao: "Što je?"
"Pogledaj to." Pokazao je na negativ. "To je istina, Ted.
Kamera ne može lagati."
U sljedećih su deset minuta dva fotografa razvila iz negativa
još nekoliko primjeraka fotografije. Slika je prikazivala lijevi
profil Williama Branhama odjevenog u tamo odijelo, naslonjenog
na propovjedaonicu. Desnom je rukom držao list papira i bio
naslonjen na propovjedaonicu. Druga mu je ruka bila ispružena uz
bok. S lijeve strane slike bila su dva mikrofona nagnuta prema
evanñelisti kao da se trude pojačati njegove riječi. Meñutim, on u
tom trenutku nije govorio. Usta su mu bila zatvorena, a lice
spokojno. Lice mu je bilo u jakom kontrastu s tamnom
pozadinom ocrtavajući njegovo proćelavo čelo, vertikalni pregib
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 161
162
NATPRIRODAN život Williama Branhama
izmeñu nosa i usana, malu rupicu na bradi i duboke oči koje su
intenzivno gledale u slušateljstvo.
Ali upečatljiv dio fotografije, zbog kojeg su oba fotografa
drhtala, bila je uska duga svjetlosna pruga nagnuta u gornjem
desnom kutu slike. 85 Je li moguće – je li uistinu moguće da se
mistično svjetlo koje su vidjeli spustilo s balkona? Kipperman je
pažljivo proučavao liniju. Rubovi joj nisu bili jasno definirani.
Samo je to iskakalo. Sve ostale linije na fotografiji bile su u
oštrom fokusu, ali su rubovi ove linije bili magloviti, kao da je
svijetlo pulsiralo toliko brzo da kamera nije uspjela uhvatiti
njegove obrise na jednom mjestu. Od svega je najupečatljivija
bila njegova lokacija. Poput aureole, lebdjelo je točno iznad i
malo od iza glave Williama Branhama.
Shvativši da drže nešto od neizmjerne vrijednosti, dva su
čovjeka odjurili s fotografijom u Rice hotel gdje je Bill odsjeo.
Unatoč njihovim molbama, nisu mogli dostaviti poruku zbog
osiguranja koje je čuvalo privatnost evanñeliste. Zato su se
odvezli do zračne luke i do jedanaest sati te večeri negativ je letio
u Washington D. C. da bi se zaštitila njegova autorska prava.
Vratio se zrakoplovnim dostavljačem sljedećeg dana i odmah
je odnesen Billu. Prva Billova reakcija bila je zahvalnost. Iz
večeri u večer je promatrao taj plamen Duha na svojim
sastancima znajući da gdje god da je On, da bi tu mogla biti
vizija. Mnoge je večeri govorio zajednici o tom svjetlu. Bilo mu
je drago što je Svemogući Bog potvrdio njegovo svjedočanstvo
kroz fotografiju.
Fred Bosworth je podsjetio sve da ovo nije bio prvi put da je
Ognjeni Stup fotografiran na Billovim sastancima. Kritičari su
svaki put prije diskreditirali slike. Zašto bi ovaj put bilo
drugačije?
Gordon Lindsay je obećao da će ovaj put biti drugačije. Uz
odobrenje Douglas Studiosa, Lindsay je dogovorio da negativ
85
Ova se fotografija nalazi na naslovnici ove knjige.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 162
Anñeo fotografiran u Houstonu
163
ispita George J. Lacy, privatni istražitelj kojeg je često
unajmljivao FBI da ispita sumnjive dokumente. Lacy je uzeo
negativ i dva ga dana podvrgavao svim dostupnim znanstvenim
testovima. Osim njegovog detaljnog ispitivanja samog negativa,
George Lacy je takoñer ispitao i fotoaparat da vidi je li svijetlo
moglo prodrijeti do filma. Čak je posjetio i arenu da vidi je li
odraz od reflektora mogao izazvati lom svjetla.
Kad je g. Lacy bio spreman dati svoje konačno izvješće,
sazvao je konferenciju za tisak. Osim novinara iz Houston
Chroniclea, prisustvovali su novinari iz časopisa Look, Colliers i
Time. Prostorija je bila skoro puna kad je stigao Bill i njegovi
suradnici. Bill je sjeo otraga.
George Lacy je sjeo za stol na drugom kraju prostorije.
Njegova je crvena kosa bila uredno počešljana zbog fotografa. G.
Lacy se predstavio i ponovio razlog sastanka sa strogim
policijskim šefom. Tada je pitao: "Tko se zove propovjednik
William Branham?"
Bill je ustao: "Ja, gospodine."
"Propovjedniče Branham, vi ćete otići s ovog svijeta poput
svih ostalih smrtnika, ali dok god bude kršćanske nacije, ostat će
vaša slika. Prema mom saznanju, ovo je prvi put u povijesti
cijelog svijeta da je fotografirano natprirodno biće i znanstveno
potvrñeno. Što se mene tiče, ja sam takoñer bio vaš kritičar. Čitao
sam o vašim sastancima u časopisima i slušao sam skeptičnim
uhom vašu tvrdnju o anñelu. Rekao sam samom sebi da je to
psihologija. Ali, g. Branham, mehaničko oko tog fotoaparata neće
uslikati psihologiju. Svjetlo je obasjalo leću. Negativ to dokazuje.
G. Branham, hoćete li, molim vas, izaći naprijed?"
Bill je prišao stolu.
George Lacy je nastavio: "Nevjernik često kaže da ne postoji
dokaz natprirodnog Boga. Ti su dani sada prošlost. Propovjedniče
Branham, ovdje je negativ."
G. Lacy je ispružio ruku da bi Bill mogao uzeti negativ. Bill
je zatresao glavom: "On ne pripada meni. Koliko sam shvatio,
autorska prava pripadaju Udruženju američkih fotografa."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 163
164
NATPRIRODAN život Williama Branhama
George Lacy je pokazao svoje iznenañenje. "Propovjedniče
Branham, nećete nikad doživjeti da ta slika dostigne svoju pravu
vrijednost jer oporučitelj uvijek umre prije oporuke. Jednog će se
dana ta fotografija prodavati u svim prodavaonicama mješovite
robe u zemlji. Ali shvaćate li sada njezinu vrijednost? Kad bih
morao procijeniti, ja bih je procijenio na negdje oko sto tisuća
dolara."
"Gospodine, meni ona vrijedi života. Ako je Isus Krist moj
Gospod mislio o meni toliko da je sišao i slikao se sa mnom, ja
Ga previše volim da bih to komercijalizirao. Douglas Studios su
uslikali fotografiju, neka je oni distribuiraju. U to se neću
miješati. Jedino što mogu pitati je to da je prodaju za dovoljno
malu cijenu tako da siromašni mogu kupiti primjerak."
"To ćemo zasigurno učiniti," rekao je Ted Kipperman dok je
prilazio uzeti negativ. "Ali me brine kako možemo dokazati da je
fotografija autentična."
G. Lacy je rekao: "Mogu vam dati fotokopiju mog izvješća
kojeg možete umnožiti i priložiti uz svaku prodanu sliku."
Bill je pročitao izvještaj:
George J. Lacy
Istražitelj sumnjivih dokumenata
Shell Building
Houston, Teksas
29. siječnja 1950. godine
IZVJEŠTAJ I MIŠLJENJE
Predmet: Sumnjivi negativ
28. siječnja 1950. godine na zahtjev propovjednika Gordona
Lindsayja, koji je zastupao propovjednika Williama Branhama iz
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 164
Anñeo fotografiran u Houstonu
165
Jeffersonvillea u Indiani, primio sam od Douglas Studiosa, 1610
Rusk Avenue u ovom gradu, osvijetljen i razvijen fotografski film
4x5 inča. Navodno je Douglas Studios na filmu slikao
propovjednika Williama Branhama u Sam Houston Coliseumu u
ovom gradu, tijekom njegove posjete ovdje u drugoj polovici
siječnja 1950. godine.
ZAHTJEV
Propovjednik Lindsay je tražio da provedem znanstveno
ispitivanje gore spomenutog negativa. Tražio je da utvrdim, ako
je moguće, je li ili nije po mom mišljenju negativ bio retuširan ili
"frizrian" na bilo koji način nakon razvijanja filma, što bi
uzrokovalo pojavu svjetlosne pruge u položaju aureole iznad
glave propovjednika Branhama.
ISPITIVANJA
Provedena su makroskopska i mikroskopska ispitivanja i
proučavanje cijele površine obje strane filma Eastman Kodak
Safety Film. Obje su strane filma ispitane pod filtriranim
ultraljubičastim svjetlom i napravljene su infracrvene fotografije
filma.
Mikroskopska ispitivanja nisu otkrila retuširanje filma niti na
jednom mjestu nekim od postupaka koji se koriste u
komercijalnom retuširanju. Takoñer, mikroskopska ispitivanja
nisu otkrila nikakav poremećaj u emulziji unutar ili oko sumnjive
svjetlosne pruge.
Ultraljubičasta svjetlosna ispitivanja nisu otkrila nikakvu
stranu materiju ni rezultat neke kemijske reakcije niti s jedne
strane negativa koja bi mogla uzrokovati svjetlosnu prugu nakon
obrade negativa.
Infracrvena fotografija takoñer nije otkrila nešto što bi
ukazivalo na to da je na filmu rañeno bilo kakvo retuširanje.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 165
166
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Ispitivanje takoñer nije otkrilo ništa što bi ukazivalo da je
sumnjivi negativ kompozitan negativ ili dvostruko osvijetljen.
Nije pronañeno ništa što bi ukazivalo na to da je sumnjiva
svjetlosna pruga načinjena za vrijeme razvijanja filma. Takoñer
nije pronañeno ništa što bi ukazivalo na to da film nije razvijen
regularnim i priznatim postupkom. Prilikom usporedbe gustoće
osvjetljenja nije pronañeno ništa što bi odskakalo.
MIŠLJENJE
Prema gore opisanim ispitivanjima i proučavanju, čvrsto
smatram da negativ predan na ispitivanje nije bio retuširan niti je
kompozitan ili dvostruko osvijetljen negativ.
Nadalje, čvrsto smatram da je svjetlosna pruga koja se
pojavljuje iznad glave u položaju aureole uzrokovana svjetlom
koje je obasjalo negativ.
S poštovanjem podnosi,
George J. Lacy
Bill se osjećao zadovoljno. Kakav se još dokaz može pružiti?
Ljudi će ili vjerovati ili neće vjerovati, prema vlastitom
nahoñenju.
NEKOLIO TJEDANA nakon svakog skupa u Billov ured u
Jeffersonvilleu slijevala su se svjedočanstva od ljudi koji su bili
iscijeljeni na sastancima. Ovaj put, nakon Houstona u Teksasu,
mnogi su ljudi spomenuli da su vidjeli neobično svjetlo oko
Billove glave one večeri kad je bila debata.
Jedno tipično pismo stiglo je od g. Beckera, prodavača u
Clevelandu u Teksasu koji je patio od žestokih želučanih grčeva.
Iako nije vjerovao u božansko iscjeljenje, njegova ga je žena
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 166
Anñeo fotografiran u Houstonu
167
nagovorila da posjeti Branhamovo probuñenje. Vrijeme koje su
odabrali za otići bila je večer debate. Napisao je: "Vidio sam
svjetlo oko glave propovjednika Branhama dok je stajao na bini
nakon debate. To nije bilo od žarulje, već više kao aureola oko
njegove glave." Kad je Bill pozvao pred oltar, g. Becker je
pojurio naprijed predati svoj život Isusu Kristu.
G. Becker je prisustvovao službi zadnju večer i dobio
molitvenu karticu, ali njegov broj nije bio prozvan. Ipak, bio je
iscijeljen od svog problema sa želucem kad je Bill završio skup u
Houstonu skupnom molitvom za osloboñenje. Još se jednom
potvrdilo ono što je Bill toliko često govorio: "Ne morate doći u
red za molitvu da biste bili iscijeljeni. Samo trebate imati vjeru."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 167
Poglavlje 47
Nightingalin očajnički let
1950.
JUTRO nakon debate u Houstonu u Teksasu, Fred Bosworth je
navratio u hotelsku sobu Williama Branhama kako bi mu dao
pismo koje je upravo stiglo poštom. Meda je virila preko ramena
svoga supruga. "Iz Durbana je u Južnoj Africi. Bill, otvori ga."
Bill je odmotao papir i počeo čitati. Pismo je stiglo od osobne
medicinske sestre stanovite Florence Nightingale Shirlaw koja je
tvrdila da je bliska rodica poznate engleske medicinske sestre iz
devetnaestog stoljeća, Florence Nightingale. Gñica. Shirlaw je
umirala od raka i molila je Billa da doleti u Durban u Južnu
Afriku što prije može kako bi se pomolio za nju. Ona je bila
preslaba da bi došla u Ameriku. Rak je obrastao dvanaesnik u
njezinom trbuhu što joj je onemogućavalo konzumiranje bilo
kakve hrane. Mjesecima je održavana na životu intravenoznim
hranjenjem te je postepeno mršavjela. Njezini liječnici nisu
očekivali da će dugo živjeti. Čudo od Isusa Krista bila je njezina
jedina nada.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 168
Nightingalin očajnički let
169
Kako bi naglasila svoju očajnu situaciju, gñica. Shirlaw je
priložila svoju fotografiju. 86 Meda je uzdahnula. Bill je u čudu
promatrao fotografiju. Nikad prije nije vidio toliko mršavo
ljudsko biće. Ruke su joj izgledale poput drški od metle, osim
ispupčenja na laktovima. Bill je lako mogao prebrojati njezina
rebra. Jadna je žena izgledala poput kostura presvučenog kožom.
Florence Nightingale Shirlaw je zajedno sa svojim pismom i
slikom priložila i avionsku kartu. Bill je pogledao kartu i onda
uputio upitni pogled prema svom rukovoditelju.
Fred Bosworth je znao o čemu razmišlja. "Brate Branhame,
nema načina da sad otputuješ u Južnu Afriku. Za nekoliko dana
moraš biti u Beaumontu, zatim ideš u Pensacolu u Floridi, zatim
imaš nekoliko angažmana u Arkansasu, zatim Carlsbad u New
Mexicu – potpuno si zauzet u Sjedinjenim Državama skroz do
travnja kada letiš u Europu. U svibnju, nakon što se vratiš iz
Skandinavije, imaš nešto slobodnog vremena. Tada bi mogao
otići."
"Sudeći prema tome kako zvuči njezino pismo," Bill je
podigao fotografiju da bi ponovno pogledao, "i prema ovoj slici,
ona će vjerojatno umrijeti prije svibnja."
"Vjerojatno," složio se Bosworth, "ali, brate Branhame,
stalno dobivaš pisma od ljudi na samrti. Ne možeš letjeti i moliti
se za sve ljude koji umiru i šalju ti avionske karte. Ako budeš,
onda ćeš raditi samo to. Moraš biti voñen Duhom."
"Ovo je upravo to," rekao je Bill. "Duh mi govori da postoji
nešto značajno kad je u pitanju ova žena. Možda me Gospod
poziva u Južnu Afriku."
Na trenutak je u sobi zavladala tišina. Čulo se samo Medino
šmrcanje. Tad je Bill sugerirao: "Hajmo se makar sada pomoliti
za gñicu. Shirlaw."
86
Ova se fotografija nalazi na 49. stranici knjige Juliusa Stadskleva:
"William Branham, prorok posjetio južnu Afriku".
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 169
170
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Spustivši pismo i sliku na pod, kleknuli su u krug, a Bill se
pomolio: "Nebeski Oče, kad sam na pismu vidio riječi 'Južna
Afrika', nešto kao da je poskočilo u meni. Želiš li da odem u
Durban i održim sastanke? Oče, ovdje je jadna žena koja umire i
gleda na Tebe kao svoju posljednju nadu za životom. Molim Te
da iscijeliš Florence Nightingale Shirlaw u Ime Tvog Sina, Isusa.
I Gospode, ako je iscijeliš, to ću smatrati znakom od Tebe da bih
trebao otići pokrenuti skup iscjeljenja u Južnoj Africi."
DOK JE PROPOVIJEDAO na Floridi u veljači 1950. godine,
Bill je dobio telefonski poziv iz daleka od gñe. Reece. Njezin je
suprug, Billov stari prijatelj, upravo doživio srčani udar i ležao je
u bolničkom krevetu na samrti. Bill se jedino mogao preko
telefona pomoliti za svog prijatelja i tražiti od Boga da se smiluje.
Sljedećeg je dana gña. Reece nazvala s dobrim vijestima da se
tijekom noći stanje njezinog supruga značajno popravilo.
Liječnici su se činili uvjerenima da će preživjeti. Bill je zahvalio
Gospodu što je spasio život njegovom prijatelju.
U ožujku je Bill održavao skup u Carlsbadu u New Mexicu.
Nakon jedne službe, on i Billy Paul su stajali vani na nogostupu
kad su vidjeli g. Reecea kako izlazi iz crkve. Bill ga je prišao
pozdraviti te se iznenadio koliko je njegov prijatelj ostario otkako
ga je zadnji put vidio. Jedna mu je ruka visjela oduzeta i
neupotrebljiva, drugu je micao s neprirodnom poteškoćom.
Supruga i vozač su mu pomagali hodati.
"Brate Branhame," rekao je polako i nerazgovijetno, "sinoć je
moja kartica bila jako blizu. Pozvao si brojeve od dvadeset i pet
do trideset i pet, a ja sam imao broj trideset i šest. O, da sam samo
mogao doći u red za molitvu..."
"Brate Reece, sam dolazak u red za molitvu ne bi te iscijelio."
"Znam, brate Branhame. Ali želim znati što sam napravio da
sam zaslužio ovo. Ako sam pogriješio, Bog zna da mi je žao zbog
toga. Drago mi je što sam živ, ali zašto bih ostatak života morao
provesti ovako?"
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 170
Nightingalin očajnički let
171
"Pa, brate Reece, ne znam zašto se dogañaju takve stvari. Na
sastancima nasumce odaberem broj za početak kako bih svima
dao istu priliku. Ako je Bog odlučio da to bude..."
"To je u redu, brate Branhame. Nisi ti kriv. Slijedit ću tvoje
sastanke i pokušavati dok mi Bog ne pokaže hoću li ikada
ozdraviti ili neću."
Bill je sa sažaljenjem pogledao svog nemoćnog prijatelja koji
je bio odjeven u plavo odijelo s crvenom kravatom. G. Reece je
bio toliko pogrbljen i nestabilan da su mu supruga i vozač morali
pomagati da bi stajao. Odjednom je Bill vidio kako se meñu
njima pojavljuje palmino drvo. Vidio je drugog g. Reecea
odjevenog u smeñe odijelo, bijelu košulju sa smeñom kravatom
kako stoji ispod palme. Stajao je uspravno i snažno. Podizao je
obje ruke iznad glave i slavio Boga. Dok je vizija iščezavala, Bill
je rekao: "Brate Reece, ovako govori Gospod: 'Bit ćeš zdrav
čovjek.' Ne znam gdje, ali znam da to nije ovdje jer ovdje nema
palmi. Jednog ćeš dana stajati pokraj palme u smeñem odijelu i
bijeloj košulji sa smeñom kravatom. Vidjet ćeš mene i tada ćeš
biti iscijeljen. Hoće li to biti ove godine, sljedeće godine ili za
deset godina, ne znam. Ali zapamti, brate Reece, to je: 'Ovako
govori Gospod.'"
6. TRAVNJA 1950. GODINE, William Branham, Em Baxter,
Jack Moore, Gordon Lindsay i Howard Branham ukrcali su se na
zrakoplov za London u Engleskoj. To se činilo kao dobar način da
Bill provede svoj 41. roñendan – da raširi krila i vine se u službu
diljem svijeta. Kad je njegov zrakoplov sletio u zračnu luku
Northolt, Bill se najprije iznenadio koliko je ljudi čekalo da ga
pozdravi. U Velikoj Britaniji nije imao dogovorene sastanke. Ovo
mu je bila samo zaustavna točka na putu u Finsku kako bi se
pomolio za engleskog kralja Georgea VI. Ipak su tisuće ljudi
navratile da bi ga vidjele.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 171
172
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Dok se Branhamova družina proguravala kroz gusto zbijeno
mnoštvo, Bill je čuo da ga se poziva preko razglasa na zračnoj
luci. Propovjednik Baxter se ponudio da vidi o čemu se radi.
Nakon deset minuta Ern Baxter se vratio s novim
iznenañenjem. "Brate Branhame, ovo nećeš vjerovati, ali ta je
žena iz Južne Afrike, Florence Nightingale Shirlaw, nekako
saznala da ćeš sletjeti ovdje danas te je odlučila riskirati i zadnjim
atomima snage doputovati ovdje kako bi se pomolio za nju.
Njezin je zrakoplov sletio nekoliko minuta prije našeg. Tamo je, a
ona je još uvijek u njemu." Ern Baxter je pokazao na zrakoplov
parkiran s druge strane piste. "Brate Branhame, gñica. Shirlaw
želi da se doñeš odmah pomoliti za nju. Ona misli da upravo
umire."
Bill je sumnjičavo analizirao situaciju. Izmeñu njega i
zrakoplova Florence Shirlaw bile su tisuće ljudi. Okrenuvši se
prema jednom od propovjednika domaćina, anglikanskom
biskupu, Bill je sugerirao: "Zašto vi ne biste odveli gñicu. Shirlaw
kući? Ja ću otići u Buckinghamsku palaču pomoliti se za kralja, a
onda ću doći u vaš župni dvor pomoliti se za nju. Možete me zvati
u hotel Piccadilly da se dogovorimo za vrijeme."
"Ali, brate Branhame," protestirao je biskup, "možda ona
neće živjeti toliko dugo."
"Ali, ja ne mogu doći do nje tamo. Možete vidjeti kolika je
gužva."
Biskup je klimnuo glavom. "Dobro, ako je to najbolje što
možemo učiniti. U pravu ste, ne možete proći kroz ovo mnoštvo
do njezinog zrakoplova."
Dan je bio duži od onog što je Bill očekivao. Nakon što se
pomolio za kralja u Buckinghamskoj palači, 87 Billovi domaćini
87
Kralj George VI je bolovao od Buergerove bolesti – bolne
arterioskleroze koja je sprječavala dotok krvi u njegova stopala i noge.
Nakon što se William Branham pomolio za njega, kralju se stanje toliko
poboljšalo da se po prvi put nakon mnogo mjeseci pojavio u javnosti.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 172
Nightingalin očajnički let
173
su ga odveli do kuće Johna Wesleyja, glasovitog evanñeliste iz
osamnaestog stoljeća koji je utemeljio Metodističku crkvu. Bill je
kleknuo i pomolio se u sobi u kojoj se molio i sam velikan u pet
sati ujutro svakog jutra kad je bio kući. Onda je Bill odjenuo
Wesleyjev ogrtač, ušao u njegovu crkvu i stao iza
propovjedaonice. Bill je razmišljao o tome kako je John Wesley
propovijedao poruku posvećenja naglašavajući da ljudi ne bi
trebali samo prihvatiti Isusa kao svog Spasitelja, već takoñer
živjeti svetim životima. Razmišljao je o tome kako je Bog koristio
Johna Wesleyja da započne probuñenje koje se raširilo cijelom
Engleskom te se proširilo na mnoga druga mjesta diljem
kršćanskog svijeta. Bill se pitao što će reći budućnost o
probuñenju koje se upravo širilo iz njegove službe.
Kasnije su istog dana domaćini odveli Billa u katedralu
Westminster gdje ga je čekala velika skupina propovjednika. Oni
ga nisu vratili u hotel Piccadilly do dva sata ujutro.
Sljedeće je jutro bilo toplo unatoč gustoj travanjskoj magli.
Bill i njegova skupina su taksijem otišli k biskupu. Živio je u
prekrasnom župnom dvoru u sklopu velike anglikanske crkve.
Biskup ih je dočekao na vratima i odveo kružnim stepenicama do
gornje sobe.
Prvi Billov pogled na Florence Nightingale Shirlaw ostavio
ga je potpuno bez teksta. Iako je vidio sliku njezinog stanja, ta ga
slika nije pripremila na užasnu stvarnost. Bill se užasnuto
zagledao. Florence Shirlaw je ležala s bijelom plahtom preko leña
zaguranom na bokovima, zbog koje je nalikovala egipatskoj
mumiji. Obrazi su joj bili kao rupa. Oči su joj upale duboko u
očne šupljine. Usta su joj bila toliko zategnuta da je Bill kroz
njezinu kožu mogao vidjeti oblik zubi. Jadna je žena izgledala
kao da ima oko 23 kg. Bill se sjetio Georgie Carter koja je takoñer
težila oko 23 kg prije nego ju je Gospod iscijelio od tuberkuloze.
Čak ni Georgie nije izgledala toliko mršavo. Georgie Carter je
bila niska žena, a Florence Nightingale Shirlaw je imala skoro
180 cm.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 173
174
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Liječnik gñice. Shirlaw je stajao pokraj ulaznih vrata. Bill je
namjestio glas i tiho pitao: "Ima li nade za nju?"
Liječnik je klimnuo glavom. "Nema šanse. Dva mjeseca nije
jela normalnu hranu. Sada je toliko mršava pa su joj žile u rukama
i nogama toliko propale da ne možemo zabosti iglu kako bismo je
hranili."
"O, to je jako loše," prošaptao je Bill. Prišao je krevetu i
rekao: "Kako ste, gñice. Shirlaw. Ja sam brat Branham."
Trepnula je i pomaknula usne, ali Bill nije razumio što je
šapnula. Medicinska sestra se nagnula da bi čula i onda je rekla:
"Brate Branhame, želi se rukovati s vama."
Medicinska sestra je izvukla ruku svoje pacijentice ispod
pokrivača i stavila u Billovu ruku. Bila je hladna poput smrti.
Koža je bila toliko zategnuta oko kostiju te je Bill imao osjećaj da
drži kostur.
"Brate Branhame," rekla je medicinska sestra, "Florence je
pažljivo slijedila vašu službu. Molila se snažno i dugo da vas vidi
vjerujući ako uspije doći blizu vas, da će je Isus Krist iscijeliti.
Ali, bojim se da se konačno prestala nadati. Vjerujem da će
upravo umrijeti, brate Branhame, jer vas je željela vidjeti prije
smrti."
Suze su klizile niz obraze žene na samrti dok je nešto tiho
izgovarala. Bill se pitao gdje je izvukla dovoljno tekućine za suze.
"Želi da vidite njezino tijelo," rekla je medicinska sestra.
Kada su povukli plahte, Bill je osjetio još jedan val sažaljenja
pomiješan s mučninom. Njezine su ruke i noge, koje nisu bile
deblje od kostiju, bile isprepletene tamno plavim linijama
propalih žila. Grudi i trbuh bili su joj udubljeni, a rebra su se
isticala do detalja. Čak joj je koža zarasla oko kukova. Izgledala
je poput živog kostura.
Florence Nightingale Shirlaw je ponovno pomakla usne.
Medicinska sestra se sagnula da bi čula, a onda je ponovila riječi
svoje pacijentice: "Neka brat Branham zamoli Boga da mi dopusti
umrijeti."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 174
Nightingalin očajnički let
175
Bill se osjećao kao da mu se srce para na dva dijela. "Hajmo
se svi pomoliti," rekao je.
Gordon Lindsay, Ern Baxter, Jack Moore, tri engleska
propovjednika, dvije medicinske sestre i liječnik okupili su se oko
kreveta Florence Shirlaw. Bill je počeo moliti Oče naš: "Oče naš,
koji jesi na nebesima, sveti se Ime Tvoje..." Dok se Bill molio, na
prag otvorenog prozora sletio je golub iza i iznad njegove glave.
Golub se nemirno šetao i gukao: "Ku, ku, ku." Završivši Oče naš,
Bill je nastavio: "Svemogući Bože, molim da Tvoji blagoslovi
siñu na ovu jadnu ženu na samrti. Ne mogu tražiti da umre kad se
toliko očajnički molila za život. Molim Te, smiluj joj se, Oče.
Ovo molim u Ime Tvog Sina, Isusa. Amen."
Bill je čuo lepršanje krila kad je golub odletio. Kad je otvorio
oči, vidio je da se propovjednici nisu molili, već su promatrali
pticu.
"Jeste li primijetili pticu?" pitao je jedan od njih.
Otvorivši usta kako bi rekao: "Jesam," Bill se iznenadio kad
je čuo samog sebe kako izgovara: "Ovako govori Gospod: 'Ova će
žena živjeti i neće umrijeti'!"
Svi su u sobi izgledali zaprepašteno. Izgledalo je krajnje
nemoguće.
"Brate Branhame, jesi li siguran?" pitao je Ern Baxter.
"Nisam namjeravao to reći," odgovorio je Bill. "Nisam to ja
rekao. To je bio On i zato će se ispuniti. A kad se ispuni, bit će to
znak da trebam otići u Durban u Južnoj Africi."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 175
Poglavlje 48
Uskrsnuće mrtvog dječaka
prema viziji
1950.
WILLIAM BRANHAM je sletio u Helsinki u Finskoj, 14.
travnja 1950. godine. Došli su ga pozdraviti mnogi propovjednici,
uključujući pastora Manninena koji je prvi Billu poslao poziv, te
gñica. May Isaacson, finska Amerikanka koja je bila Billova
prevoditeljica.
Sastanci su započeli te večeri u najvećem auditoriju u
Helsinkiju, u Messuhalli Hallu, koji je primao dvadeset i pet
tisuća ljudi. Prve je večeri bilo samo sedam tisuća posjetitelja.
Ipak, dar pronicanja ostavio je na prisutne toliko dubok utisak te
se sljedeće večeri, samo usmenim oglašavanjem, broj prisutnih
utrostručio.
Bill se čudio tome koliko je Finska drugačija od Amerike.
Drugi svjetski rat je završio prije pet godina, ali se finsko
gospodarstvo još nije oporavilo. Ljudi su bili siromašni.
Nedostajalo je proizvoda. Najuočljiviji je bio nedostatak
automobila. Iako je dvadeset tisuća ljudi napunilo Messuhalli
Hall, Bill je nabrojao samo deset parkiranih automobila. Ljudi su
došli pješke ili biciklima.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 176
Uskrsnuće mrtvog dječaka prema viziji
177
Nažalost, umjesto da može u nizu nastaviti sastanke u
Helsinkiju, uslijedio je period od pet dana kad nisu mogli koristiti
Messuhalli Hall jer je bila rezervirana za druga dogañanja. Za to
je vrijeme stara i trošna parna lokomotiva odvezla Branhamovo
društvo 350 km sjevernije u Kuopio, drugi veliki finski grad
nedaleko arktičkog kruga.
U petak 21. travnja, drugog Billovog dana u Kuopiju, lokalni
propovjednici koji su bili pokrovitelji skupa počastili su ga
ručkom s propovjednicima na vrhu brežuljka Puijo. Zbog teške
duhovne bitke koju je vodio večer prije na svom prvom sastanku
u Kuopiju, Bill je postio kako bi doveo svoje tijelo u bliži
duhovni odnos s Bogom za sastanak te večeri. Preko svoje
prevoditeljice, Maye Isaacson, Bill je imao malih problema slušati
i razgovarati s trideset propovjednika koji su sjedili oko velikog
stola. Tamo je takoñer sjedio glavni guverner Kuopija, zajedno s
ostalim važnim gradskim službenicima.
Gordon Lindsay ga je nagovarao: "Hajde, brate Branhame,
pojedi nešto."
"Ne, brate Lindsay, ne želim jesti do šest sati. Ali, reći ću
ovo, nešto će se dogoditi. Ne znam što, ali osjećam u svom duhu,
nešto duhovno će se dogoditi."
Ručak je završio u tri sata. Prije povratka u Kuopio, Bill i
nekolicina propovjednika popeli su se stepenicama na vidikovac
kako bi pogledali okolni krajolik iz ptičje perspektive. Osim grada
u blizini, mogli su vidjeti mnoga jezera i borovu šumu koja se
prostirala tamnim obzorom. Pogledavši ispod sebe, Bill je vidio
komešanje na dnu brežuljka Puijo. Činilo se da je automobil u
jami. Ljudi su sa svih strana trčali prema automobilu, ali je Bill
bio predaleko da bi vidio što se dogodilo. Iz njegove orlovske
perspektive ljudi su izgledali kao mravi koji se okupljaju oko
igračke.
Samo su dva automobila bila na vrhu brežuljka Puijo. Većina
je propovjednika došla taksijima koje su vukli konji. Bill je ušao
u jedan od automobila, a s njim Gordon Lindsay, Jack Moore,
May Isaacson i finski pastor Vilho Soininen. Trebalo im je gotovo
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 177
178
NATPRIRODAN život Williama Branhama
20 minuta da se spuste uskom, zavojitom planinskom cestom do
dna brežuljka. Dok su stigli na mjesto komešanja, automobil
kojeg je Bill vidio u jami više nije bio tamo. Pokraj ceste se
mnoštvo okupilo oko malog tijela ispruženog na travi.
"Izgleda da se dogodila prometna nesreća," rekao je pastor
Soininen. "Možda možemo pomoći." Zaustavivši automobil,
Vilho Soininen je izišao vidjeti što se dogodilo. Slijedila ga je
gñica. Isaacson. Kad su se njih dvoje vratili, gñica. Isaacson je
ispričala dogañaj. Automobil je udario dva mala dječaka dok su
se vraćali iz škole. Budući da je u Finskoj bilo toliko malo
automobila, dječaci nisu navikli na brzi promet. Nisu obraćali
pozornost dok su prelazili cestu te ih je iznenadio 1938 Ford koji
se spuštao s brežuljka. Dječaci su se razdvojili, jedan na sjever, a
drugi na jug. Dok ih je pokušavao zaobići, čovjek u automobilu je
skrenuo prema sjeveru i pokušao kočiti. Na žalost, nogom je
promašio pedalu za kočenje i umjesto nje zagazio na gas.
Dva dječaka nisu imala šanse. Dječaka koji je trčao prema
jugu udario je prednji branik i bacio ga preko ceste te je glavom
udario u stablo. Iako je bio teško ozlijeñen, još je bio živ te su ga
automobilom prebacili u najbližu bolnicu. Drugi dječak koji je
trčao prema sjeveru, nije imao toliko sreće. Automobil koji je
naglo zaokrenuo udario ga je direktno na takav način da se
otkotrljao ispod automobila. Zahvatila ga je stražnja guma te je
odbačen visoko u zrak. Trenutno je poginuo.
Zakon u Finskoj nije dozvoljavao da se mrtvog dječaka
makne bez dopuštenja njegovih roditelja te je netko otišao po njih
da ih dovede s njihovog posla na polju. Sad je mnoštvo čekalo na
njihov dolazak.
Lindsay i Moore su izašli pogledati dječaka. Vratili su se u
automobil jako potreseni. Jack Moore je rekao: "Nikad nisam
vidio toliko iznakaženog dječaka. Ne mogu ne pomisliti što da je
to moj dječak? Brate Branhame, trebao bi otići vidjeti."
Bill je pomislio na svog sina, Billyja Paula, koji je sada imao
četrnaest godina. Što kad bi stigao prekooceanski telegram da je
on stradao u prometnoj nesreći? Od te pomisli Bill je shvatio kako
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 178
Uskrsnuće mrtvog dječaka prema viziji
179
će se osjećati ova jadna Finkinja kad doñe iz polja i vidi da njezin
dragi sin leži hladan i nepomičan na travi, a da mu je lice
prekriveno kaputom. Bill je izašao iz automobila i prišao skupini
okupljenoj oko mrtvog dječaka. Kad ga je mnoštvo uočilo, počeli
su meñusobno šaputati.
Gñica. Isaacson je rekla Billu: "Nije li to užasno? Ljudi
govore: 'Evo tog čudotvorca iz Amerike. Baš me zanima što će
učiniti u ovom slučaju?'"
Bill je zanemario komentar kao nebitan: "Oni jednostavno ne
razumiju, to je sve."
Brojne su žene, odjevene u duge, debele suknje i u teškim
čizmama za rad, naricale od tuge. Jedan je čovjek kleknuo i
maknuo kaput koji je poput plahte prekrivao mrtvog dječaka.
Dječak je izgledao kao da ima izmeñu osam i deset godina. Lice
mu je bilo izudarano i krvavo. Usta su mu bila otvorena, a jezik je
bio isplažen. Oči su mu bile okrenute tako da se većinom mogla
vidjeti samo bjeloočnica. Nosio je tipičnu finsku nošnju – hlače
koje su dosezale do pola listova i debele bijele rebraste čarape. Od
nesreće mu je jedna cipela spala s noge te su mu virili prsti kroz
rupu na vrhu čarape.
Bio je to tužan prizor, pogotovo za Lindsayja i Moorea koji
su obojica imali male sinove. Gordon Lindsay se tresao od
jecanja. Bill je ostao bez riječi. Okrenuo se i krenuo natrag prema
automobilu. Odjednom je osjetio da ga je ruka uhvatila za rame.
Bill je stao i okrenuo se vidjeti tko je to. Začudo, nitko nije stajao
dovoljno blizu da bi ga mogao dotaknuti. Ponovno se okrenuo
prema automobilu i pokušao zakoračiti. Ponovno ga je nevidljiva
ruka zaustavila. Kad je Bill ponovno pogledao na žrtvu nesreće,
nevidljiva je ruka nestala. Sad je Bill mogao čuti fijuk poput
pijavice. Anñeo Gospodnji je bio blizu. Bill je shvatio da mora
postojati nešto značajno kad je u pitanju ova nesreća. Ponovno je
pogledao mrtvog dječaka. Nešto se na njemu činilo poznatim. Bill
se okrenuo prema gñici. Isaacson: "Pitajte ove propovjednike je li
ovaj dječak bio sinoć u redu za molitvu."
Ne, nitko od propovjednika nije prepoznao dječaka.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 179
180
NATPRIRODAN život Williama Branhama
"Negdje sam vidio tog dječaka, ali ne mogu se sjetiti gdje."
Dok se Bill trudio prisjetiti, oči su mu primijetile naslagu stijena
koje su bile jedna na drugoj. To ga je pogodilo poput munje. Sad
je znao gdje je prije vidio ovog dječaka. Drhteći od uzbuñenja,
pozvao je rukovoditelje: "Brate Moore, brate Lindsay, sjećate li se
te vizije koju sam vam rekao u Americi, one o dječaku koji je
uskrsnuo iz mrtvih? Otvorite svoje Biblije i pročitajte mi što piše
o tome na praznoj stranici."
Jack Moore je brzo otvorio svoju Bibliju i na brzinu pročitao
što je zapisao prije dvije godine... "Smeña kosa, smeñe oči...
izmeñu osam i deset godina starosti... siromaški odjeven u stranu
odjeću... unakažen od nesreće... zemlja s naslaganim stijenama i
zimzelenim biljem – brate Branhame, ovo zasigurno odgovara
opisu."
"To je on," potvrdio je Bill. Srce mu je jako lupalo od
uzbuñenja kada se sjetio ishoda vizije. "I ovako govori Gospod:
'Ovaj će se dječak vratiti u život.'"
Gordon Lindsay je uzdahnuo u nevjerici. "Hoćeš mi reći da
će ovo raskomadano dijete ponovno disati? Kako je to moguće?"
Bill je osjetio val uvjerenosti. Nema veze što je dječak mrtav
pola sata, vizije nikad nisu iznevjerile. Hrabro je izjavio: "Ako
ovaj dječak ne bude živ u sljedećih nekoliko minuta, možete mi
zakačiti znak na leña s natpisom da sam lažni prorok. Sada
probajte utišati ove žene."
Dok je gñica. Isaacson zamolila lokalne žene da se
kontroliraju, Bill je kleknuo pokraj mrtvog dječaka, pazeći da
učini sve točno onako kako je vidio u viziji. Pomolio se: "Nebeski
Oče, sjetio sam se kad je Tvoj Sin Isus rekao Svojim učenicima:
'Bolesne iscjeljujte, gubave čistite, mrtve podižite, zloduhe
izgonite. Besplatno ste primili, besplatno dajte.' 88 Prije više od
dvije godine Ti si mi u viziji pokazao ovaj trenutak. Postupajući
prema Tvojoj Riječi, kako prema Tvojoj pisanoj Riječi tako i
88
Matej 10, 8
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 180
Uskrsnuće mrtvog dječaka prema viziji
181
prema Tvojoj izgovorenoj Riječi u viziji, ja govorim Smrti: 'Ne
možeš više držati ovo dijete. Pusti ga u Ime Isusa Krista.'"
Negdje na tom tajanstvenom putu nakon ovog života, duša se
zaustavila i okrenula. Prsni koš dječaka se podizao dok su mu se
pluća punila zrakom. Trepnuo je očima, zatim ih otvorio kako bi
iznova gledao svijet. Okrenuo je glavu.
To je promijenilo naricanje žena u zaprepašteno vrištanje.
Nakon još nekoliko minuta, dječak je sjedio kako bi ga pregledali.
Niti jedna kost u njegovom tijelu nije bila slomljena. Osim
površinskih ogrebotina i modrica, činilo se da je dječak dobro.
VIJESTI O ovom čudu proširile su se pokrajinom Kuopija poput
šumskog požara koji guta sve pred sobom. Te je večeri auditorij u
Kuopiju bio potpuno ispunjen. Vjera je blistala i čuda je bilo u
izobilju. Sljedeće je večeri toliko ljudi željelo ući u auditorij da ih
velika zgrada nije mogla sve primiti. Morali su ranije zaključati
vrata te su tisuće ljudi ostale na ulicama i nisu mogle ući. Finska
je vlada pozvala narodnu gardu da pomogne održati red.
Nakon službe, Bill je bio na ulazu u hotel kad je na njega
nasrnuo mladi finski par koji ga je čekao pred ulaznim vratima.
Govorili su toliko brzo da ih ni gñica. Isaacson nije mogla
razumjeti. Ponašali su se izbezumljeno, pogotovo mlada žena koja
je zgrabila Billa kao da joj život ovisi o tome hoće li ga uhvatiti.
Lindsay, Baxter i Moore su doslovno morali odvući Billa od ovih
dvoje izbezumljenih ljudi da bi sigurno ušao u hotel. Bill je skoro
izgubio kaput.
Gñica. Isaacson je ostala vidjeti što par želi. Nakon deset
minuta, došla je na kat s vijestima: "To su majka i otac drugog
malog dječaka koji je neki dan imao prometnu nesreću. Njihov je
sin još u komi i liječnici ne misle da će preživjeti. Roditelji žele
da odeš u bolnicu pomoliti se za njega."
"Naravno da ti to nećemo dopustiti, brate Branhame," rekao
je Ern Baxter. "To je pravilo otkako smo brat Bosworth i ja
rukovoditelji tvojih sastanaka. Ako se odeš pomoliti za nekoga u
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 181
182
NATPRIRODAN život Williama Branhama
bolnicu, novine će objaviti priču pa će te preplaviti zahtjevima
ostalih očajnih ljudi koji će željeti da se doñeš pomoliti za njih u
bolnicu ili kući. Budući da nema šanse da bi mogao doći do svih,
to bi izazvalo ljutnju i naštetilo bi sastancima. Ne, koliko god da
mi je žao te jadne, mlade majke, mislim da je naša politika jasna:
moraju dovesti bolesne i one u nevolji na sastanke gdje svatko
ima istu priliku."
Bill se tužno složio, ali i nadodao: "Želim barem razgovarati s
njima i objasniti. Dovedite ih."
Majka i otac su izgledali kao da su u ranim dvadesetima.
Prema njihovoj odjeći bilo je lako vidjeti da su siromašni. Majka,
još uvijek uplakana i izbezumljena, ispričala je svoju zamolbu.
Gñica. Isaacson je prevela: "Doñi iscijeli našu bebu. Još uvijek
nije pri svijesti i liječnik kaže da umire."
Bill je odgovorio: "Žao mi je, ali ja ne mogu iscijeliti vašu
bebu."
"Iscijelio si drugog dječaka."
"Ne, Isus Krist je iscijelio drugog dječaka, ne ja. Ja s tim
nisam imao ništa. Prije više od dvije godine Bog mi je pokazao
viziju da će drugi dječak uskrsnuti iz mrtvih. Vašeg mi dječaka
uopće nije pokazao."
"Onda imaj viziju za našeg sina."
Bill je zatresao glavom. "Ne mogu imati vizije u slobodno
vrijeme. Imam ih samo kad Bog dopusti da ih vidim. Ali, pomolit
ću se za vašeg sina, da ga Bog iscijeli. Ipak, hoće li biti iscijeljen
ili ne u potpunosti ovisi o Bogu i vašoj vjeri. Jeste li vas dvoje
kršćani?"
Ni jedno nije bilo. Bill je u kratkim crtama objasnio
Evanñelje. "Znate, očekujete puno od Boga kad tražite da iscijeli
vašeg sina, a niste Mu predali svoje živote. Razmišljajte o tome
ovako: ako vaš sin umre, Bog će ga uzeti u nebo jer je još uvijek
mlad i još nije odgovoran za vlastiti život. Ali ako vi umrete kao
grješnici, više ga nećete vidjeti. Ali ako prihvatite Isusa Krista za
svog Spasitelja, tada ako vaš sin i umre, jednog ćete ga dana
vidjeti u nebu jer tamo nakon smrti odlaze kršćani. Zašto onda ne
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 182
Uskrsnuće mrtvog dječaka prema viziji
183
predate svoje živote Isusu Kristu upravo sada? Kad postanete
kršćani, moći ćete ići k Bogu s povjerenjem i pitati Ga da iscijeli
vašeg sina. Možda ga Bog poštedi."
Ovim se mladim roditeljima ovo činilo kao dogovor u kojem
ne mogu izgubiti. Svi su kleknuli na pod i Bill je poveo par u
jednostavnu molitvu te su zamolili Isusa Krista da bude Gospod
njihovih života. Čim su završili, majka je skočila i histerično
povikala: "Sad imaj viziju za našeg sina."
"Rekao sam vam da ne mogu natjerati Boga da mi pokaže
viziju. Ako neće, neće. Ako pokaže, odmah ću vam reći. Ostavite
telefonski broj na koji vas mogu dobiti."
To očajnoj majci nije bilo dovoljno. Sljedećeg je dana, u
nedjelju 23. travnja, zvala hotel svakih petnaest minuta i pitala
gñicu. Isaacson: "Je li imao viziju?"
PROŠLA SU tri dana od uskrsnuća mrtvog dječaka. Vijesti o tom
čudu stigle su čak do udaljenih laponskih naselja. Ljudi su navrli
u grad Kuopio iz svih dijelova regije i do popodneva napunili
auditorij. Kad je došlo vrijeme da doñe Bill, shvatio je da bez
pomoći neće moći doći ni u krug od tri bloka zgrada. Glavni
guverner mu je poslao u pomoć odred narodne garde. Ovi su ljudi
formirali ljudski klin oko evanñeliste te su marširali s isukanim
mačevima. Mnoštvo se odmaklo na pristojnu udaljenost.
Stražar je pustio Billa u podrum auditorija i za njim zaključao
vrata. Glavnina trupa je ostala vani dok su četvorica stražara, dva
od ispred i dva od iza, ostali uz Billa kako bi se uvjerili da je
stigao do bine. Veliki je podrum bio prazan, osim što je
nekolicina čekala na toalet. Glazba se čula iz glavnog auditorija,
finske riječi pjevane u niskoj oktavi. Budući da je znao da je on
uskoro na redu, Bill je krenuo prema stubištu.
Nije daleko odmaknuo kad su se otvorila vrata ženskog
toaleta i izašla je hroma djevojčica gegajući se na štakama. Imala
je oko deset godina. Kosa joj je visjela nepočešljano do ramena.
Izgledala je kao da ju je sama podšišala škarama. Haljina joj je
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 183
184
NATPRIRODAN život Williama Branhama
visjela ispod koljena poput dronjaka. Ali, ono što je Billa potaklo
da stane i pogleda bili su njezini steznici: bila je najbolesnije
dijete koje je ikad vidio, a da je samo moglo stajati i kretati se na
vlastitim nogama. Jedna joj je noga bila jaka i zdrava, druga je
visjela opušteno i neupotrebljiva, nekoliko centimetara prekratka
poduprta cipelama s debelim ñonom. Njezina je bolesna noga bila
omotana teškim steznicima zakačenim za metalni okvir oko
njenog pasa. Još nešto Bill nije razumio: za nožni prst njene
povišene cipele bilo je zakačeno uže koje je išlo preko njezinog
ramena i bilo privezano za steznik iza njezinih leña.
Čim je djevojčica zapazila da je Bill promatra, spustila je
glavu i niz obraz joj je potekla suza koja se svjetlucala pod oštrim
stropnim električnim svjetlom. Bill je bio siguran da ova
djevojčica zna tko je on i imao je osjećaj da ona želi doći k
njemu, ali da se boji da će to biti nepristojno.
Vojnici ispred Billa su stali vidjeti zašto on ne dolazi.
Dvojica vojnika iza njega su ga gurkala da ide dalje. Budući da
niti jedan od stražara nije govorio engleski, Bill je glavom i
rukama pokazao da želi pričekati trenutak. Kad je djevojčica
ponovno pogledala, Bill je dao znak da želi da mu priñe. Hramala
je prema njemu. Sad je Bill mogao vidjeti svrhu tog užeta
razvučenog izmeñu njezinog ramena i nožnog prsta. Najprije bi
ispred sebe uglavila obje štake, zatim bi se oslonila na štake i
trznula ramenom prema gore, čime bi izbacila bolesnu nogu
prema naprijed. Izgledalo je nespretno, ali je funkcioniralo. Billu
se srce topilo od sažaljenja.
Kad je ova hroma djevojčica došla do njega, uzela je donji
rub Billovog kaputa od odijela, privukla ga k svom licu, poljubila
i pustila da padne na svoje mjesto. Suze su tekle iz njezinih plavih
očiju. Pognuvši glavu i uhvativši svoju dronjastu haljinu,
nespretno se naklonila i na finskom rekla: "Hvala."
Bill je vidio sjenu iznad njezine glave koja je prešla u sliku
iste djevojčice koja hoda zrakom na dvije zdrave noge. "Dušo,"
rekao je uzbuñeno, "sada možeš skinuti steznike. Bog te je
iscijelio."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 184
Uskrsnuće mrtvog dječaka prema viziji
185
Naravno da ona nije razumjela engleski, a budući da nije bilo
nikoga tko bi preveo, njoj njegove riječi nisu značile ništa.
Stražari iza njega su zaključili da se predugo zadržao te su ga
počeli gurkati prema stubištu. Bespomoćan učiniti išta više, Bill
je pomislio: "O, Bože, zasigurno će ona to jednog dana
razumjeti."
Te večeri, kad su ovi grubi Laponci vidjeli dar pronicanja
koji je dokazivao da je Isus Krist živ, stotinama ljudi nije trebalo
doći ni blizu reda za molitvu da bi dobili svoje iscjeljenje. Bill je s
bine mogao vidjeti kako bacaju štake i ustaju iz invalidskih
kolica.
Nakon što je Bill završio s drugom skupinom molitvenih
kartica, Howard je stavio ruku na rame svog brata i upozorio: "To
je vjerojatno dosta za večeras, Bill. Ostalo ti je još mnogo službi
na ovom putovanju i ne želimo da se iscrpiš."
"Još mi je ostalo nešto snage, Howard. Pozovimo još deset
molitvenih kartica počevši s brojem 45."
Dok je Howard okupljao posljednjih deset bolesnika u red za
molitvu, Bill se leñima okrenuo zajednici i popio čašu vode. Iza
sebe je čuo klapanje i zveckanja. Okrenuvši se, ugledao je istu
djevojčicu s kojom je ranije razgovarao u podrumu. Sada se
mučila popeti uz stepenice na binu. Imala je karticu s brojem 45.
Radost je obuzela Billovo srce. Okrenuo se gñici. Isaacson i
rekao: "Želim da točno ponavljate moje riječi, čak ako i ne
razumijete zašto." Djevojčica se, dok je hramala prema njemu,
nasmiješila. Nije imala jedan od prednjih zubi. Bill je rekao: "Ti
si djevojčica koju sam sreo u podrumu prije službe, zar ne?"
"Da," odgovorila je. "Zovem se Veera Ihalainen. Ja sam ratno
siroče. Moje su roditelje ubili Rusi. Sada živim u šatoru ovdje u
Kuopiju. Mislite li da će me Isus iscijeliti?"
"Dušo, Isus Krist te je već iscijelio. On te je iscijelio u
podrumu prije službe. Idi sjedi tamo preko i neka ti netko
pomogne skinuti steznike. Onda doñi da te vidim."
Dok je finski propovjednik odvezivao Veerine steznike, Bill
je počeo razgovarati sa sljedećim bolesnikom. Odjednom je
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 185
186
NATPRIRODAN život Williama Branhama
odjeknuo vrisak. Veera je vikala, držala je štaku u jednoj ruci, a
steznike u drugoj, bosa je trčala lupajući po drvenoj bini i
poskakivala poput mladog jelena. Bill se pridružio harmoniji
proslavljanja koje se uzdizalo iz slušateljstva.
Poslije službe je Howard pomogao Billu vratiti se u hotel.
Dok su hodali predvorjem hotela, Howard je pričao, pokušavajući
vratio svog brata iz pomazanja u fizički svijet. "Bill, sjećaš li se
kad smo bili u Prince Albertu, a ti si jeo neke od tih užasnih
kanadskih tvrdih bombona?"
"Aha."
"E, ako si mislio da je to loše, trebao bi probati ove finske.
Pretpostavljam da su u oskudici sa šećerom, kao sa svime drugim,
pa ga nadomještaju škrobom. Evo, probaj par." Howard je stavio
dva tvrda bombona u ruku svog brata, ali ih Bill nije pojeo.
Izlazeći iz dizala, prošli su pokraj jedinog telefona za taj kat
hotela. Bio je starinski s mikrofonom u obliku zvona čvrsto
pričvršćenim za drvenu kutiju, ručicom za pozivanje operatera i
slušalicom koja je izgledala poput zvona na kraju žice.
"Znate," komentirala je gñica. Isaacson, "taj drugi dječak iz
nesreće je još uvijek u komi. Danas je njegova majka cijeli dan
nazivala hotel svakih petnaest minuta da sazna jeste li imali
viziju. Ako tako nastavi i sutra, izludit će me." Gñica. Isaacson je
otključala vrata svoje sobe.
"Gospod mi još nije pokazao ništa o njemu," rekao je Bill dok
je otključavao vrata svoje sobe i ulazio.
Stavljajući svoju Bibliju i dva bombona na starinski stol s
mramornom površinom, Bill je prišao prozoru. Pogledao je
istočno prema Rusiji. Iako je bilo oko ponoći, noćno je nebo
nalikovalo sumraku kod kuće u Indiani. Vani je još uvijek bilo
dovoljno svijetlo da su se mogle čitati novine. Ovo je zemlja
ponoćnog sunca, toliko blizu arktičkog kruga da se sunčeva
putanja u travnju spušta jedva ispod obzora prije nego se ponovno
počne dizati sljedećeg dana. Ulice su bile pune ljudi koji su
izlazili iz auditorija i meñusobno razgovarali. Nema sumnje da su
razglabali o velikim stvarima kojima su svjedočili večeras na
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 186
Uskrsnuće mrtvog dječaka prema viziji
187
sastanku. Onda je Bill u čudu promatrao kako skupina finskih
vojnika grli skupinu ruskih vojnika. Bill je pomislio: "Što god je
to što postigne da Finac zagrli Rusa, zaustavit će svaki rat na
zemlji. Isus Krist je odgovor, da, zasigurno."
Bill je podigao ruke i proslavljao: "Nebeski Oče, tako si
divan. Koliko Te volim što si večeras iscijelio hromo siroče. O,
veliki Jahve Bože, kako si predivan. Jednog dana Ti ćeš rastvoriti
istočno nebo i ponovno doći, ovaj put u slavi. Tisuće ovih Finaca
ući će u vječni život zbog odluka koje su večeras donijeli. O,
Isuse Kriste, moj Gospodaru i moj Gospode, koliko Te
obožavam, koliko cijenim raditi za Tebe."
Iza njega je nešto zveknulo. Bill se okrenuo i prepao kad je
vidio anñela Gospodnjeg kako stoji pokraj starinskog stola.
Anñeo je izgledao kao i uvijek: visok, širokih ramena, bez brade,
maslinasto zelenog tena, s gustom crnom kosom koja mu je
padala do ramena. Nosio je bijelu odjeću koja mu nije potpuno
prekrivala bose noge. Njegov izraz lica, kao i uvijek, bio je
ozbiljan. Iznad anñela je kružilo uvijek prisutno svjetlo. Anñeo je
imao prekrižene ruke, kao i obično, ali mora da ih je upravo
prekrižio jer je na stolu stajala vaza od tankog stakla koja prije
nije bila tamo. Zvuk kojeg je Bill čuo zasigurno je nastao kad je
anñeo spustio vazu na mramornu površinu stola. Bill je znao da
ovo nije vizija. I anñeo i vaza bili su stvarni kao i on. Da se Bill
usudio, znao je da bi mogao pružiti ruku i fizički ih dotaknuti.
Ali, nije se usudio.
Iz vaze su virila dva žuta narcisa. Jedan je bio nagnut na
sjever, a drugi na jug. Anñeo je pogledao cvijeće i pitao: "Što su
ovi?"
"Meni izgledaju poput uskrsnog cvijeća," odgovorio je Bill.
"Ova dva cvijeta predstavljaju ta dva dječaka u nesreći prije
tri dana. Dječak koji je pao na sjever trenutno je poginuo, ali mu
je vraćen život. Dječak koji je bačen na jug umire upravo sada."
Dok je Bill promatrao, odjednom je cvijet nagnut na sjever
pao na stol, dok se cvijet nagnut na jug pomalo naginjao, poput
druge kazaljke na satu koja pada svakim otkucajem.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 187
188
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Tada je anñeo pitao: "Što ti je brat dao?"
"Dva bombona."
"Pojedi ih."
Dva su bombona stajala jedan s jedne, a drugi s druge strane
vaze poravnati s cvijećem. Bill je uzeo sjeverni komad i stavio ga
u svoja usta. Imao je dobar okus. Dok je Bill žvakao bombon,
odjednom se narcis koji je ležao položen na stolu ispravio u svom
držaču. Ali je južni cvijet nastavio padati u mjerljivim pomacima
– tik, tik, tik, tik.
"Sad pojedi drugi bombon," zapovjedio je anñeo.
Ubacivši drugi kvadratić bombona u svoja usta, Bill je počeo
žvakati. Okus je bio užasan. Bio je toliko bljutav i škrobast da ga
je Bill ispljunuo u ruku.
Anñeo je upozorio: "Ako ne pojedeš taj bombon, drugi će
dječak umrijeti."
Do tad je drugi narcis skoro dotaknuo površinu stola. Bill je
vratio drugi bombon u usta. Imao je užasan okus, ali ga je
svejedno pojeo. Kad ga je progutao, uveli cvijet se uspravio kao i
drugi cvijet. Lagano pognuvši glavu, anñeo je uzeo vazu s
cvijećem te iščeznuo u kružećem svjetlu iznad glave i otišao.
Nekoliko je minuta Bill nepomično stajao, osjećajući se
potpuno ukočeno. Konačno je doteturao na hodnik i povikao:
"Sestro Isaacson, doñi brzo!"
Gñica. Isaacson je brzo otvorila svoja vrata i istrčala na
hodnik. "Brate Branhame, što je? Što se dogodilo?"
"Anñeo Gospodnji se upravo sastao sa mnom u mojoj sobi i
dao mi riječ za tog drugog dječaka u nesreći. Želim da nazoveš tu
mladu majku i kažeš joj: 'Ovako govori Gospod, tvoj će sin
živjeti.'"'
Gñica. Isaacson je otrčala na kraj hodnika i povukla ručicu
kako bi dobila operatera koji je onda nazvao kuću roditelja.
Gñica. Isaacson je kratko razgovarala na finskom, slušala i onda
prekinula poziv. "Ovo je dadilja. Par je otišao u bolnicu prije oko
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 188
Uskrsnuće mrtvog dječaka prema viziji
189
pola sata. Čini se da su primili poziv u kojem im je rečeno da im
sin umire."
"Dobro," rekao je Bill, "onda ćemo zvati bolnicu. Rekao sam
joj da ću joj reći čim mi Bog nešto pokaže."
Ponovno je gñica. Isaacson pozvala operatera koji ju je spojio
s bolnicom. Ubrzo je govorila mladoj majci na finskom: "Brat
Branham kaže: 'Ovako govori Gospod, tvoj će sin živjeti.'"
Gñica. Isaacson je na trenutak slušala, a onda pogledala Billa
s iznenañenim smiješkom. "Majka kaže da zna. Kad su stigli u
bolnicu, otkucaji srca njezinog sina naglo su se usporavali. Stajali
su pokraj njega i čekali zadnji udisaj, a onda je prije oko pet
minuta njegov puls odjednom ponovno postao normalan. Tada je
otvorio oči i počeo razgovarati s njima. On je pri svijesti i čini se
u redu. Liječnici su zadivljeni. Kažu ako je uistinu toliko dobro
kao što se čini, da ujutro može ići kući."
Bill je sa zadovoljstvom klimao glavom. "Reci joj koliko smo
sretni zbog dječaka. I podsjeti je da to nisam bio ja, niti je vizija
iscijelila njezinog sina, već njezina vjera u Gospoda Isusa Krista."
NAKON FINSKE, Branhamova se družina preselila u susjednu
Švedsku, a zatim u Norvešku. Njegovog drugog dana u Norveškoj
Bill se naglo probudio u pet sati ujutro. Tamo je stajao anñeo
Gospodnji i gledao ga. Anñeo je imao prekrižene ruke kao uvijek.
Iznad njega je kružilo natprirodno svjetlo koje je bacalo
zastrašujući sjaj na zidove hotelske sobe.
"Odjeni se," naredio je anñeo. Tada se anñeo stopio s tim
svjetlom iznad sebe i oboje su iščezli.
Bill se odjenuo i čekao. Ništa se nije dogañalo. "Što je to
bilo?" razmišljao je. "Pitam se što Gospod želi da učinim?"
Budući da nije dobio daljnje upute, Bill je odlučio otići u
jutarnju šetnju i moliti se o tome. Šetao je 5 km kroz ovaj
norveški grad te je završio pokraj rijeke. Naslonivši se na stablo,
Bill se opustio i molio dok se sunce sve više penjalo obzorom. U
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 189
190
NATPRIRODAN život Williama Branhama
devet sati je postao neurozan sjetivši se da će se drugi zabrinuti
kad otkriju da on nije u sobi. U tom je trenutku Bill čuo anñelov
glas kako ozbiljno govori: "Ustani sada i počni hodati natrag."
Bill je hodao oko kilometar i pol kad je ponovno čuo glas
anñela kako razgovijetno govori: "Skreni na svoju desnu stranu."
Bill je skrenuo desno. Nakon nekoliko blokova zgrada, anñeo je
rekao: "Skreni na svoju lijevu stranu." Bill je poslušao, pitajući se
gdje ga Gospod vodi. Tad je Bill zapazio Norvežanina koji je bio
njegov prevoditelj tijekom sinoćnje službe.
Čovjek je takoñer primijetio Billa i prišao rukovati se s njim.
Norvežanin je imao izraz čuñenja na licu. "Brate Branhame, ovo
je nešto čudno. Ja..."
"Samo trenutak," prekinuo ga je Bill. Izmeñu njih je nastala
vizija. Bill je vidio problem ovog čovjeka. Tada je Bill vidio sebe
na završetku sinoćnjeg sastanka. U viziji je promatrao sebe dok je
poginjao glavu, zatvarao oči i vodio zajednicu u molitvu. Sad je
Bill vidio da se dogodilo nešto čega sinoć nije bio svjestan.
Nakon što je vizija završila, Bill je rekao čovjeku na ulici:
"Upravo si došao iz bolnice, zar ne?"
"Pa, da. Kako znaš?"
"Imaš samo jedan bubreg i bojiš se da ćeš ga izgubiti."
"Tako je. Jučer sam jedva ostao staložen. Samo sam otišao na
binu sinoć i prevodio te."
Bill je klimnuo glavom. "Prije tri ili četiri godine trebao si
učiniti nešto za Gospoda što nisi učinio. Nije li tako?"
Čovjekovo se iznenañenje pokazalo u svakoj crti i bori
njegovog lica. "Brate Branhame, to je istina."
"Nakon toga si imao operaciju i izvañen ti je jedan bubreg.
Od tada se proširilo na drugi bubreg i to te je zabrinulo. Sinoć dok
sam se molio sa zajednicom, nisi li se lagano držao za rub mog
kaputa od odjela i molio se: 'Molim Te, Gospode Isuse, iscijeli
me.'?"
Čovjek je podigao jednu ruku prema nebu. "Tako je, brate
Branhame. Takoñer sam pitao Boga da potvrdi ako sam uistinu
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 190
Uskrsnuće mrtvog dječaka prema viziji
191
iscijeljen. Prije oko pola sata imao sam čudan osjećaj da bih
trebao doći ovdje i stajati na ulici. I evo, naišao sam na tebe! Sad
sam uvjeren da me je Isus Krist iscijelio."
Kad se Bill vratio u hotel, Lindsay, Moore, Baxter i norveški
pastor domaćin su već bili spremni za doručak. Zajedno su se
spustili u grad. Zaustavili su se pogledati izlog prije odlaska u
restoran.
Okrenuvši se prema drugima, Bill je rekao: "Ovako govori
Gospod: 'Iz zgrade će iskoračiti čovjek i zaustaviti nas. Nosit će
tamno odijelo i svijetli šešir. Pitat će me da odem uz stepenice i
pomolim se za njegovu bolesnu ženu,' samo što ja to ne mogu
učiniti jer je njezino vrijeme da ode."
Jack Moore je pitao: "Kad će se to dogoditi?"
"Vjerojatno prije nego se vratimo u hotel," odgovorio je Bill,
"jer je u viziji bilo jasno da će biti ovog jutra."
Nakon doručka njih petero je šetalo nazad prema hotelu.
Pregledavali su izloge kad je odjednom iz jedne trgovine izletio
čovjek uzbuñen što ih vidi. Budući da je norveški pastor
prevodio, saznali su da ovaj čovjek živi u stanu iznad svoje
trgovine i da je njegova supruga gore u krevetu smrtno bolesna.
Vlasnik trgovine je zamolio "velikog evanñelistu iz Amerike" da
doñe uz stepenice i pomoli se za njegovu suprugu.
Billu je bilo teško odbiti njegov zahtjev, ali je morao reći ne.
Znao je da mora slušati vizije, bilo da mu se sviña ono što je vidio
ili ne. Bila je to visoka cijena koja je pratila njegov dar i poziv.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 191
Poglavlje 49
Prijatelji i neprijatelji
1950.
U LIPNJU 1950. GODINE, William Branham je održavao skup
iscjeljenja u Lubbocku u Teksasu, kad je na njega izvršen još
jedan javni napad. Ovaj je put urednik lokalnih novina tiskao
uvrjedljiv članak optužujući Billa da vreba lakovjerne kršćane s
torbom punom psiholoških trikova.
Gordon Lindsay je bjesnio. "Jesi li pročitao ovaj članak, brate
Branhame? Oni ovdje kažu da ti tijekom svojih sastanaka pokupiš
toliko novca da su potrebna dva velika čovjeka da bi ga iznijeli.
Ovaj je članak pun takvih laži. Toliko me ljuti. Brate Branhame,
zašto ne pozoveš vatru s neba i ne spališ to mjesto?"
Bill se nasmijao. "O, brate Lindsay. O, moj Bože! Izgleda da
su Jakov i Ivan htjeli učiniti istu stvar jednom kad je grad odbio
Gospoda. A Isus im je rekao: 'Ne znate kakvog ste duha. Ta Sin
čovječji nije došao živote ljudi uništiti, nego spasiti.'" 89
"Nisam govorio o ljudima. Govorio sam o tiskari koja
izbacuje ovakvo smeće."
89
Luka 9, 51 – 56
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 192
Prijatelji i neprijatelji
193
"Dobro, brate Lindsay, ja jednostavno pokušavam zanemariti
takve stvari. I osim toga, nikad ne bih učinio nešto toliko
drastično osim kad bi mi Gospod direktno rekao da to učinim."
Lindsay nije bio zadovoljan. "Mi danas trebamo proroke
poput Ilije. On nije morao imati viziju prije nego se pokrenuo. On
se popeo na brdo Karmel, sagradio oltar i izazvao Baalove
proroke: 'Doñite ovdje pa ćemo dokazati tko je Bog.' Ilija se šetao
i ismijavao Baala, rugao se tim ljudima i govorio: 'Doñite. Dajte
da vidimo što Baal može.' Lijepo su Baalovi lažni proroci
izgledali kad se spustila vatra s neba i progutala Ilijinu žrtvu,
vodu i sve. Ilija je znao na čemu je bez vizije. Danas trebamo
takve proroke."
"Samo trenutak, brate Lindsay," uzvratio je Bill. "Ti si dobar
učitelj, ali si izostavio jednu važnu opasku. Kad je Ilija sve
uredio, isjekao volove, stavio ih na oltar i izlio vodu, rekao je:
'Gospode, sve sam ovo učinio po riječi tvojoj.' 90 Vidiš, Gospod
mu je prije pokazao viziju. Tako je s prorocima – uvijek po viziji.
Čak je Isus, koji je bio Bog-Prorok, rekao: 'Činim samo ono što
mi Otac pokaže.'" 91
Nevoljko, Lindsay je priznao tu opasku, promrmljavši: "Ipak
bih volio danas vidjeti više proroka kao što je bio Ilija."
Nakon nekoliko tjedana Bill je održavao trodnevni skup u
Harlingenu u Teksasu, malom gradiću oko 30 km sjeverno od
meksičke granice. Prve se večeri skupina činila rezerviranom. Na
sastanku je bilo puno ljudi (oko četiri tisuće napunilo je auditorij),
ali nisu imali isto ushićenje i iščekivanje na koje je Bill nailazio
drugdje. Na sreću, ovo sumorno raspoloženje nije sprječavalo
djelovanje dara na bini. Ipak, anñeo Gospodnji se nije kretao u
slušateljstvu kao što je to tako često činio.
90
91
1. Kraljevima 18, 17 – 40
Ivan 5, 19
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 193
194
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Sljedećeg popodneva, dok se molio u svojoj hotelskoj sobi,
Billa je nazvao rukovoditelj. "Brate Branhame, idem u grad na
ručak. Jesi li siguran da ne želiš poći sa mnom?"
"Ne, hvala, brate Baxter, ne danas. Još uvijek postim pred
Gospodom."
"U redu. Možemo li se naći u predvorju na nekoliko minuta?
Moram popričati s tobom o nečemu prije večerašnjeg sastanka."
"Naravno, stižem dolje."
U predvorju je Ern Baxter otkrio svoju zabrinutost. "Sinoć su
dobrovoljni prilozi bili jako mali i sada nam nedostaje jako puno
sredstava za ovaj skup."
"Koliko nedostaje?" pitao je Bill.
"Nedostaje nam dobrih devetsto dolara."
"Pitam se koji je razlog," razmišljao je Bill. "Čini se da bi
tako veliko mnoštvo vrlo lako dalo taj iznos."
"I ja sam se to pitao, stoga sam pitao lokalnog pastora. Očito
je ovdje zadnjih nekoliko mjeseci bilo nekoliko drugih
evanñelista koji su prošli kroz Harlingen održavajući 'službe
iscjeljenja', a ti drugi su dobro opeljušili ljude."
Sad je Bill razumio raspoloženje sinoćnjeg mnoštva.
"Pretpostavljam da ih ne mogu kriviti što su bili sumnjičavi
prema meni."
"Brate Branhame, bilo bi dobro da me pustiš da malo žicam,
inače ćemo završiti u minusu."
Bill je pomislio na svoje obećanja Gospodu da će ostati
evanñelist dok god Gospod bude ispunjavao njegove potrebe tako
da nikad ne mora moliti novac. "Ne, nikako. Ne, ni slučajno, to
nećeš učiniti. Brate Baxter, ako ikad budeš žicao novac na jednom
od mojih sastanaka, tog ćemo se dana rukovati kao braća, a ja ću
nastaviti sam. Ne, na mojim sastancima neće biti nikakvog
žicanja novca. Božje su zvijeri u tisućama gora. Sve pripada
njemu. Ja pripadam njemu. On će se pobrinuti za mene."
"U redu, brate Branhame, ako je to tvoj stav o tome, neću
spominjati novac."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 194
Prijatelji i neprijatelji
195
Na povratku u hotelsku sobu, Bill je načuo srcedrapajuće
jecanje. Okrećući se uokolo, primijetio je dvije zagrljene
tinejdžerke kako plaču kao da su osuñene na smrt. Bill im je
prišao i pitao: "Što se dogodilo?"
Jedna je od djevojaka uzdahnula: "O! Brate Branhame, to ste
vi!"
"Dobro, vidim da me poznaješ. Mogu li pomoći?"
Ista je djevojka nastavila govoriti: "Brate Branhame, ovo je
moja prijateljica. Ona ima mentalne probleme i morat će ići u
umobolnu ustanovu ako Bog ne učini čudo. Sjedila sam na vašim
sastancima u Lubbocku. Kad sam vidjela da se tamo kreće Duh
Sveti, znala sam da Bog može iscijeliti moju prijateljicu ako je
samo dovedem u red za molitvu kako biste se pomolili za nju.
Zato sam dovela svoju prijateljicu ovdje u Harlingen. Ali, sinoć
joj nisam uspjela nabaviti ni molitvenu karticu i bojim se da smo
prešle sav ovaj put uzalud."
Lubbock se nalazi izmeñu Oklahome i New Mexica, udaljen
oko 1600 km. Bill je mogao vidjeti da je ova djevojka skupila
izuzetnu vjeru kad je dovela svoju prijateljicu cijelim putem do
Harlingena. Pa, sestro, ako uspiješ dovesti svoju prijateljicu ranije
na sastanke svake večeri, možda dobiješ..." Stao je. Meñu njima
se pojavila vizija i on ju je promatrao. Nije bila ravna poput
televizijske slike, već trodimenzionalna, kao da je bio tamo i
promatrao kako se dogaña. "Mlada damo, tvoja majka je invalid.
A ti pripadaš metodističkoj crkvi, zar ne?"
Djevojka je rukama prekrila usta i uzdahnula: "Da!"
"Ovdje si došla u žutom otvorenom automobilu. Na putu
prema ovdje ti i ova djevojka ste se smijale kada si naletjela na
oštri zavoj na cesti. Prešla si pola po betonu, a pola po asfaltu i
skoro se preokrenula automobilom."
"Brate Branhame, to je istina!"
"I ovo je takoñer istina, ovako govori Gospod: 'Tvoja
prijateljica je iscijeljena.''"
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 195
196
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Obje su djevojke vrisnule od uzbuñenja. Kad ih je ostavio,
Bill je bio siguran da u njihovim umovima nema niti sjenke
nevjere.
Te večeri nakon službe, propovjednik Baxter je prišao Billu i
rekao: "Brate Branhame, gledaj: evo koverte na tanjuru za
dobrovoljne priloge, na njoj nema imena, a unutra je devet
novčanica od sto dolara. Točno nam je toliko nedostajalo. Brate
Branhame, bio si u pravu. Bog će se brinuti za nas. Hoćeš li mi
oprostiti što sam želio žicati novac?"
"Naravno, brate Baxter. Ovo je samo lekcija o povjerenju u
Gospoda." Bill tada nije rekao, ali on je znao tko je dao taj novac.
Bog mu je pokazao viziju te djevojke iz Lubbocka kako ubacuje
nepotpisanu kovertu na tanjur za dobrovoljne priloge.
Sljedećeg se jutra Ern Baxter zaustavio pokraj Billove sobe
provjeriti: "Hoćeš li jutros jesti, brate Branhame?"
"Ne još, brate Baxter. Još postim."
"Ovo je treći dan da nisi jeo. Pripazi da ne pretjeraš s postom.
Treba ti fizička snaga."
"Treba mi takoñer moja duhovna snaga. Pazit ću, ali osjećam
pritisak da to učinim, kao da nešto dolazi i trebam biti duhovno
spreman."
"U redu. Pitat ću ponovno večeras." Dok je Baxter kretao
prema vratima, okrenuo se i rekao: "Usput, znaš li one dvije
djevojke s kojima si se jučer popodne molio u hotelu? Te su
djevojke toliko ushićene, govore svima na koje naiñu da je Isus
oslobodio jednu djevojku od ludila. Rano jutros su govorile svima
u predvorju, a onda sam ih vidio kako kreću na ulicu i dok idu
zaustavljaju ljude. Ne znam koliko dobrog to donosi. Nitko ih
ovdje ne poznaje tako da nitko ne zna je li ta djevojka ikad bila u
tom strašnom stanju ili ne."
Bill se nasmiješio. "Ipak, to je ono što volim vidjeti, ljude
koji su voljni svjedočiti da ih je Isus iscijelio."
Kasnije popodne, propovjednik Baxter je ponovno pokucao
na Billova vrata. Ovaj je put zvučao uznemireno.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 196
Prijatelji i neprijatelji
197
"Što se dogodilo, brate Baxter?"
Ovaj je veliki čovjek pao u stolicu i naslonio se prema
naprijed, ruke je naslonio na raširena koljena držeći šešir meñu
nogama. "Brate Branhame, bojim se da imamo priličan problem.
Danas popodne sam dobio nekoliko poziva od nekih pastora koji
su pokrovitelji tvojih sastanka ovdje. Očigledno je netko tiskao
letak u kojem te blati. Tko god da je to učinio distribuirao je ove
letke po cijelom gradu tako da ih je stavljao pod brisače
parkiranih automobila. Čuvši to, tisuće su otišle."
"Pa, nije ovo prvi put da me javno kritiziraju. Što kaže
letak?"
"Nisam ga pročitao, ali očito govori da izvodiš veliku
predstavu, da koristiš mentalne trikove kako bi zaveo slušateljstvo
i da su ljudi čije probleme otkrivaš namješteni. Optužuje te da si
poput vračara Šimuna iz knjige Djela apostolskih i da te
uglavnom zanima novac. 92 A najgore od svega, na letku piše da
ga tiska..." (stao je zbog efekta dramatičnosti) "Savezni istražni
ured." [Savezni istražni ured poznatiji je po kratici FBI (od engl.
Federal Bureau of Investigation). – prevoditelj]
Bill je zazviždao. "To je sad novi zaokret."
"Da. I takoñer kaže da će večeras na bini FBI otkriti tvoju
obmanu. Brate Branhame, što ćeš učiniti?"
"Mislim da bismo trebali nastaviti kao i uvijek, a to prepustiti
u Božje ruke. On se pobrinuo za nas sinoć, nije li? On će se
pobrinuti za nas i večeras, takoñer."
Baxter je svojim debelim rukama stisnuo šešir. "Kad
pomislim da te netko optužuje da te zanima samo novac ljudi –
vidio sam te kad ti je taj teksašanin uručio ček od dvadeset i pet
tisuća dolara, a ti si ga poderao točno tamo pred njim."
"Sjećaš li se kad mi je taj milijunaš poslao ček od milijun i
pol dolara? Odbio sam ga uzeti. Ljudi su mi nudili kuće po cijeloj
92
Djela apostolska 8, 9 – 24
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 197
198
NATPRIRODAN život Williama Branhama
državi. Baš mi je nedavno jedan ponudio kupiti novi Cadillac.
Uvijek sam odbijao takve ponude. Ja želim povjerenje ljudi, ne
njihov novac."
Ovo je pobudilo Baxterovu znatiželju. "Mogu razumjeti da si
odbio kuće i novac, ali zašto si odbio Cadillac? Znam što voziš,
treba ti novi automobil."
"Nisam protiv novih automobila, ali Cadillac je previše. Kako
bih se mogao provesti kroz Arkansas u Cadillacu, a neke od tih
siromašnih majki iz Arkansasa koje doručkuju kukuruzni kruh sa
slaninom, ruke im izranjavane od branja pamuka, doñu i stave
teško zarañeni dolar u dobrovoljne priloge na mojim sastancima –
a da se ja vozim u Cadillacu? Ne, nikako! Sigurno ne! Nikad to
neću učiniti. Želim biti poput ljudi za koje se molim."
"To ima smisla. Čuješ, idem dolje u grad na večeru. Jesi li
spreman prekinuti sa svojim postom?"
"Da, ići ću s tobom."
Kad su ušli u kavanu, propovjednik Baxter se nagnuo i
šapnuo: "Ovdje vidim neke od naših prijatelja. Eno Wilbanksa.
Vjerojatno će htjeti doći porazgovarati s tobom."
"Nadam se da neće. Znaš što se dogodi kad je pomazanje na
meni. Bog počne otkrivati stvari, a ne želim se iscrpiti prije nego
počnu sastanci."
Njih su dvojica sjela i večerala. Kad su bili spremni krenuti,
naravno, g. i gña. Wilbanks su u isto vrijeme ustali platiti svoj
račun. Sreli su se na blagajni. G. Wilbanks je rekao: "Brate
Branhame, želim se rukovati s tobom."
Bill je čvrsto stisnuo čovjekovu ispruženu ruku i počeo nešto
govoriti kad je Ern Baxter prekinuo i rekao: "Gle, brate Wilbanks,
ne bi sada trebao razgovarati s njim. On se priprema za večerašnji
sastanak."
"Razumijemo."
Kad su Bill i Ern Baxter krenuli niz ulicu, Bill je čuo
unutarnji glas kako mu govori: "Okreni se i uñi u automobil s
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 198
Prijatelji i neprijatelji
199
Wilbanksovima." Bill je zatresao glavu pomislivši da je nešto čuo.
"Baš je lijepa večer, zar ne, brate Baxter?"
"Da, jest."
Odjednom je Bill osjetio kao da su mu noge olovne. Pokušao
je zakoračiti, ali se one nisu micale.
Baxter se okrenuo i zbunjeno ga pogledao. "U čemu je
problem?"
"Brate Baxter, moramo se vratiti i ući u automobil s
Wilbanksovima."
"Brate Branhame, ne možemo."
"To je Duh Gospodnji."
"U redu onda."
Wilbanksovi su bili sretni da ih povezu. Budući da su sad bili
u automobilu, stigli su u hotel puno prije nego što bi stigli da su
nastavili pješke. Ern Baxter je ušao u zgradu, ali se Bill zaustavio
na pola puta prema stepenicama. Ponovno je čuo glas kako
govori: "Vrati se i porazgovaraj s Wilbanksovima." Bill se vratio
do automobila. "Brate Wilbanks, nadam se da je s tvojom obitelji
sve u redu."
"Da, sve je u redu."
"To je neobično. Nešto mi govori da ostanem ovdje, a ne
znam zašto."
Nakon par minuta čavrljanja, Bill se okrenuo da bi odšetao u
hotel, ali je stao kad je vidio skupi automobil koji mu se
približavao. Prepoznao je taj automobil, bio je od g. Reecea.
Automobil se približio ivičnjaku uz veliku palmu u ulici nekoliko
parkiranih automobila dalje od mjesta gdje je Bill stajao. Vozač je
ustao, okrenuo se i, otvarajući suvozačeva vrata, pomogao g.
Reeceu izaći iz automobila. G. Reece je izgledao oronulo kao što
je izgledao kad ga je Bill posljednji put vidio u Carlsbadu u New
Mexicu u ožujku. Sad je Bill znao o čemu se radi. Tamo je stajala
palma koju je vidio u viziji, tamo je stajao njegov prijatelj
odjeven u smeñe odijelo i kravatu. Sve je bilo na mjestu.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 199
200
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Kad je g. Reece ugledao Billa, odmah je pogledao palmu.
Onda, bez da su izmijenili riječ, podigao je obje ruke visoko u
zrak i povikao: "Slava Bogu! Iscijeljen sam!" Skakao je, mahao
rukama, vikao i plesao. Više nije izgledao kao nemoćan starac
kojem je prije nekoliko minuta trebala pomoć da bi izišao iz
automobila.
Kad se Bill vraćao u sobu, propovjednik Baxter ga je uhvatio
na hodniku. "Brate Branhame, one dvije djevojke se pakiraju za
odlazak. Zbog nečeg su vrlo uzrujane. Bilo bi dobro da odeš tamo
dolje i porazgovaraš s njima."
"Naravno. U kojoj su sobi?"
Kad je pronašao broj sobe, Bill je pokucao. Djevojka koja je
vozila iz Lubbocka otvorila je vrata. "O, brate Branhame," rekla
je susprežući suze, "žao mi je što smo vam uzrokovale sve ove
probleme."
"Probleme? Pa, sestro, kakve ste mi probleme uzrokovale?"
"Navukle smo FBI na vas. Pretpostavljam da smo previše
svjedočile po gradu danas. Sad će vas FBI razotkriti na bini."
"Pa, ako radim išta pogrešno, onda trebam biti razotkriven."
"Zar se ne bojite ići tamo večeras? FBI će biti tamo."
"Bojim? Naravno da ne. Zašto bih se bojao kad činim upravo
ono što me je Bog poslao činiti? Osim toga, FBI agenti su i prije
dolazili na moje sastanke i svaki put su se obratili – poput
kapetana Al Ferrara iz Tacome u Washingtonu. Možda će isto
učiniti i ovaj. U svakom slučaju, vas dvije doñite večeras na
sastanak i promatrajte Gospoda u akciji. On je Taj koji će se
boriti, ne ja."
U svojoj je sobi Bill kleknuo pokraj kreveta i pomolio se:
"Nebeski Oče, o čemu se ovo radi?"
Nakon nekoliko minuta došla je vizija. Tada je Bill znao...
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 200
Prijatelji i neprijatelji
201
IZA POZORNICE prije službe, Bill je naletio na svog
rukovoditelja koji je razgovarao s domarom. Ern Baxter je držao
jedan od pogrdnih letaka u ruci.
"Propovjedniče Branham," rekao je domar, "sramota je ovo
što kažu o vama na ovom letku."
Baxter se složio. "Kad pomislim da te nazivaju prevarantom,
a moja je kćer iscijeljena na sinoćnjem sastanku."
Domar je rekao: "Večeras je netko stavio ovakve letke na
prozore svih automobila na parkiralištu. Uzeo sam desetero malih
Meksikanaca da ih uklone."
"Nažalost, stavljeno ih je još na stotine diljem grada danas,"
nadodao je Baxter. "I tako su ih vjerojatno već svi pročitali."
Baxter je rukom zgužvao letak. "Kakva glupost vrijedna osude –
zakon bi trebao goniti onog tko je ovo učinio."
"U redu je," rekao je Bill. "Postoje viši zakoni od ovih
zemaljskih. Gospod će se pobrinuti za to. Sjetite se što je Isus
rekao: '... tko god govori protiv Duha Svetoga, neće mu se
oprostiti ni na ovom svijetu ni u onom budućem.'" 93
Domar je rekao: "Ipak, kad bih se mogao dočepati tog
čovjeka, ja bih..."
"Nemoj se brinuti oko toga," rekao je Bill. "Bog će ga
uhvatiti kad doñe vrijeme."
Zajednica je počela pjevati "Samo vjeruj". Bill je otišao na
binu. Znao je o čemu ljudi razmišljaju te je prešao na stvar.
"Imam ovdje mali letak koji kaže da sam poput Šimuna vračara iz
knjige Dijela apostolskih, što znači da me zanima samo novac
ljudi. Pretpostavljam da je većina vas pročitala ovo. Mislim da ih
je na tisuće rašireno diljem grada danas. Ovdje takoñer piše da će
me večeras FBI razotkriti na bini. U redu, spreman sam da me se
razotkrije. Čak sam poslao svog rukovoditelja na kraj zgrade da
93
Matej 12, 32
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 201
202
NATPRIRODAN život Williama Branhama
se ne bi na nikakav način miješao. Tako, svi vi agenti FBI-ja
možete doći naprijed i razotkriti me."
Nervozna je tišina stegnula zajednicu. Bill je čekao. Nitko se
nije pokrenuo. Bill je rekao: "Možda još nisu stigli. Dat ću im još
malo vremena. Ima li nekoga tko može doći otpjevati pjesmu?"
Nakon što je čovjek otpjevao solo, Bill je rekao: "Čekam na FBI.
Gdje ste? Prema letku, večeras ćete izaći i razotkriti me. Ako sam
učinio išta suprotno Bibliji ili nezakonito prema zakonima ove
zemlje, želim da me se razotkrije. Zato, nastavimo s tim."
Bill je čekao i orlovskim očima pretraživao po mnoštvu.
Gospod mu je u njegovoj hotelskoj sobi pokazao krivce, ali ih on
još uvijek nije uočio u zajednici. Zapazio je pomicanje krajičkom
oka. Okrenuvši se, Bill je vidio tamnu sjenu poput oblaka s
mutnim rubovima kako prolazi iznad glava ljudi. Pogledavao je
lica ispod oblaka. Ne, nitko od ovih ljudi nije bio u viziji. Sjena se
sada podigla i otišla na drugi kat te se zaustavila iznad dva
čovjeka smještena u prvom redu balkona. Bill je jasno mogao
vidjeti njihova lica. To su bili oni.
"Prijatelji, nema ovdje agenata FBI-ja. Kakve veze ima FBI s
propovijedanjem Evanñelja? Ne, FBI nije ovdje da bi me
razotkrio, ali bit će razotkrivanja. Dvojica koja su tiskala ove
letke sjede u prvom redu gore na balkonu – jedan u plavom
odjelu, drugi odmah pokraj njega u sivom. Oni nisu agenti FBI-ja.
Oni su propovjednici povratnici u grijeh. Gospod mi je pokazao
njih obojicu ovog popodneva u viziji."
Sve su se glave u slušateljstvu okrenule u tom smjeru.
Dvojica spletkara su pocrvenjela i sagnula se u svojim stolicama.
"Nemojte se saginjati," rekao je Bill u mikrofon. "Sad imate
priliku ustati i razotkriti me." Dva su se čovjeka vrpoljila, ali se
nisu mogli više pognuti. Bill je ustrajao u svom protunapadu. "Vi
ste rekli da sam vračar Šimun i da me zanima samo novac ljudi.
Dobro, zašto ne siñete ovdje na binu za test? Ako sam ja vračar
Šimun, a vas dvojica Božji sveti ljudi, onda me Bog može
pogoditi smrću; ali ako sam ja Božji čovjek, a vas dvojica u krivu,
onda Bog može vas pogoditi smrću. Siñite dolje da vidimo što je
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 202
Prijatelji i neprijatelji
203
od toga." Ljudi su ustali i požurili prema izlazu. "Vidim da
odlaze. Možda silaze ovdje. Otpjevajmo pjesmu dok čekamo."
Dok je zajednica završavala s pjevanjem nekoliko stihova
pjesme, bilo je očito da ta dva čovjeka nemaju namjeru prihvatiti
Billov izazov. "Izgleda da su njih dvojica napustila zgradu. Time
bi to trebalo biti riješeno. Prijatelji, vi znate da mi nije do vašeg
novca. Da nema troškova sastanaka uopće ne bih dopustio svom
rukovoditelju da uzima dobrovoljne priloge. Ali nakon što
pokrijemo troškove, ako išta preostane, to ide za misionarenje.
Što se mene tiče, ja uzimam samo malu tjednu plaću. Pitajte mog
rukovoditelja, pitajte bilo koga tko me dobro poznaje. Tako
vidite, ne želim vaš novac, želim vaše povjerenje."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 203
Poglavlje 50
Peračica rublja prizemljuje
njegov let
1950.
NAKON ŠTO JE mjesec dana proveo u Teksasu, William
Branham se žurio vratiti kući svojoj supruzi i djeci. Nažalost, tog
popodneva kad je poletio iz Dallasa, na jugoistoku je zapuhala
opasna oluja što je natjeralo njegov zrakoplov na izvanredno
slijetanje u Memphisu u Tennesseeju. Zračna luka je smjestila
putnike u Peabody hotel dok ne proñe oluja. Bill je nazvao kući
da bi Meda znala što se dogodilo, a zatim proveo ostatak večeri
pišući pisma.
Vani se na Memphis izlila jaka kiša. Tijekom noći je
povremeno sijevalo, praćeno parajućim odjecima grmljavine.
Malo prije ponoći, kiša je prestala. Gledajući kroz prozor, Bill je
mogao vidjeti nakupine zvijezda meñu oblacima. Činilo se da
oluja prestaje.
U šest sati ujutro, dežurni službenik zračne kompanije nazvao
je Billa kako bi mu javio da će zrakoplov poletjeti točno u osam
sati. Bill je ustao i odjenuo svoje svjetlo smeñe odijelo.
Pogledavši na sat, zaključio je da ima dovoljno vremena pronaći
poštanski sandučić i poslati svoju poštu.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 204
Peračica rublja prizemljuje njegov let
205
Jutro je bilo toplo i vedro. Cvjetni vrtovi su ispunili zrak
bogatim mirisom kojeg je pojačala noćna kiša. Ptice su pjevale
posvuda, a Bill se želio pridružiti. Pjevušio je kršćansku melodiju
dok je mirisao ljepotu svijeta svoga Oca.
Nakon što je propješačio dva bloka zgrada, Bill je ispred
banke pronašao poštanski sandučić. Ubacio je pisma kroz utor i
okrenuo se otići kad je čuo zvuk pijavice – huussss. Naježio se
kad je osjetio da se približava prisutnost anñela. Bill je zakoračio
nazad u sjenu stupa, pognuo glavu i rekao: "Oče, što hoćeš da
Tvoj sluga učini?"
Jednako jasno kao što je čuo cvrkutanje ptica, čuo je anñela
Gospodnjeg kako govori: "Hodaj i nastavi hodati." Samo s
takvim uputama, Bill je krenuo natrag prema hotelu. Kad je došao
blizu ulaza u hotel, mislio je ući. Ali, taj je duboki anñeoski glas
ponovno rekao: "Nastavi hodati." Bill je pogledao na sat. Za sat
vremena njegov zrakoplov polijeće. Ipak je nastavio pokraj hotela
ne znajući gdje niti s kojom svrhom ga Gospod vodi.
Hodao je nekoliko kilometara, pjevušio i uživao u kišom
opranom zraku omirisanom lonicerama i ružama. Bio je dobar
osjećaj biti živ. Ipak, bio je malo nervozan zbog vremena. Uporno
je sve češće pogledavao na sat kako se približavalo osam sati.
Svaki put kad bi pogledao, anñeo bi ga poticao: "Nastavi hodati."
Kad su kazaljke prošle osam sati, Bill se pomirio s činjenicom da
će morati preorganizirati svoj odlazak kući. "Gospode, ne znam
zašto sam ovdje, ali Ti si rekao da hodam i zato hodam. O čemu
se radi?"
Sad je stigao do jednog siromašnog kvarta u Memphisu.
Ovdje ulice nisu bile popločane i nije bilo nogostupa. Hodao je
niz brdašce gdje je pokraj ceste tekao potok. Ispred sebe je vidio
visoku, krupnu, tamnoputu ženu u njezinom dvorištu kako s oba
lakta stoji naslonjena na ulazna vrata. Na glavi je imala mušku
košulju zavezanu poput marame. Kad se Bill približio, žena je
rekla: "Dobro jutro, propovjedniče."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 205
206
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Skinuvši šešir, Bill je rekao: "Dobro jutro, gospoño." Onda se
nakratko zaustavio, začuñen. Rekla je: "Propovjedniče." Okrenuo
se prema tamnoputoj ženi i pitao: "Znate li tko sam ja?"
"Ne, gospodine."
"Kako ste onda znali da sam propovjednik?"
Nasmiješila se. "Znala sam da dolazite."
Bill je prišao vratima. "Kako ste mogli znati da dolazim? Ni
sam ja nisam znao."
Objasnila je: "Propovjedniče, jeste li ikada čitali u Bibliji o
Šunamki koja nije mogla imati dijete? Obećala je Bogu ako joj da
bebu, da će ga odgajati za Gospoda. 94 Pa, ja sam takva žena i
obećala sam Gospodu istu stvar. On mi je dao tu bebu, a ja sam
dala sve od sebe kako bih ga odgojila za Gospoda. Ali prije
nekoliko godina je upao u loše društvo. Otišao je krivim putem i
obolio od spolne bolesti. Sifilis. Dok je saznao što se dogaña,
previše je uznapredovalo. Sada leži na mom krevetu, umire. Jučer
je doktor, koji je došao i pregledao ga, rekao: 'Nema nade za
njega. Ima rupu u svom srcu i krv mu je puna gnoja. Očekujte
najgore svaki tren.'
Propovjedniče, nisam mogla podnijeti da vidim kako mi
dječak umire u takvom stanju. Želim da bude spašen. Zato sam se
cijelo vrijeme jučer navečer molila i molila, govoreći: 'Gospode,
ako sam ja poput te Šunamka, gdje je onda tvoj Ilija?'
Negdje tijekom noći zaspala sam na stolici i sanjala da sam
izašla ovdje i stajala kraj vrata. Sanjala sam da je naišao
propovjednik odjeven u smeñe odijelo sa šeširom. Kad sam se u
zoru probudila, došla sam ovdje i otada stojim ovdje i čekam vas.
Propovjedniče, vjerujete li u vodstvo Duhom Svetim?"
Billu je zatreptalo srce. Živci su mu se naježili. Mora da je
Gospod želio da ode ovdje. "Gospoño, zovem se Branham. Jeste
li ikada čuli o meni?"
94
2. Kraljevima 4, 8 – 37
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 206
Peračica rublja prizemljuje njegov let
207
"Ne, gospodine, propovjedniče Branham, nikad nisam čula o
vama."
"Moja je služba moliti se za bolesne. Želite li da uñem unutra
i pomolim se za vašeg sina?"
"Da, naravno, propovjedniče Branham. Molim vas."
Bill je otvorio vrata. Za njim su se vrata zatvorila hrñavim
plugom pričvršćenim vijkom za lanac. Žena je povela Billa u
malu okrečenu baraku. Podovi su bili napravljeni od žutog
jablana, izribani i čisti koliko god je moguće. U jednom je kutu
bilo metalno korito za pranje rublja i na njega naslonjena daska za
ribanje. Bez sumnje, živjela je od toga. Iznad vrata je visio znak:
"Bože blagoslovi naš dom." Bill je bio pozivan u palače kraljeva i
neke od najfinijih kuća u zemlji, ali se nigdje nije osjetio više
dobrodošao nego u toj skromnoj kućici.
U drugom kutu je stajao stari metalni krevet. Na njemu je
ležao njezin sin. Bio je krupan dečko, 180 cm visok i najmanje 80
kg težak. U šakama je imao zamotane plahte i previjao se na
tankom slamnatom madracu, mrmljajući: "Nnn... nnn... ovdje je
tamno... O, mama! Toliko je tamno... Ne znam gdje idem..."
"Nije pri sebi zadnja dva dana," rekla je njegova majka.
"Misli da je u čamcu, izgubljen u tami na oceanu. To je to što ne
mogu podnijeti, propovjedniče, saznanje da mi je sin izgubljen."
Ljubazno ga je potapšala po ramenu. "Drago dijete, poznaješ li
svoju mamu?"
Drhtao je i uzdisao: "Nnn... nnn... ovdje je tako hladno... tako
hladno."
Poljubila ga je u čelo. "Mamina beba."
"Da," pomislio je Bill, "to je majčina ljubav. Bez obzira što je
učinio, ona ga još uvijek smatra 'maminom bebom'." Rekao je:
"Gospoño, hajmo se pomoliti. Vi počnite prvi."
Kad su kleknuli uz krevet, ta je ponizna peračica rublja izlila
svoje srce pred Bogom toliko da je ganula suze na Billove oči.
Završila je moleći: "Gospode, ako samo dopustiš da mi moj
dječak kaže da će biti s Isusom, bit ću sretna."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 207
208
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Bill je položio ruke na noge dječaka koje su bile hladne poput
sjevernog Atlantika. "Dragi Bože, ne znam što se dogaña, ali
jutros si me Ti okrenuo na ulici i poslao ovdje dolje u ovu malu
baraku. Znam da je prošlo vrijeme polijetanja mog zrakoplova, ali
bez obzira na to u pokornosti vodstvu Duha polažem svoje ruke
na ovog dječaka u Imenu Tvog Sina, Isusa Krista."
Dječak se uskomešao: "O, mama, ovdje se razdanjuje."
Zavrtio je očima, a onda kao da su se usredotočile na lice njegove
majke. "Pa, mama, što ti radiš ovdje?" Podigao je glavu sa slame.
"A tko je ovaj čovjek?"
Bill je pričekao još pet minuta, dovoljno dugo da vidi dječaka
kako sjedi na rubu kreveta i priča o odijevanju. Tad se Bill
ispričao i požurio kroz vrata. Nakon nekoliko blokova zgrada
mahnuo je taksiju i uskoro je prebačen do zračne luke. Na
njegovo iznenañenje i olakšanje, njegov je zrakoplov još uvijek
bio na uzletištu. Let je bio odgoñen dva sata i upravo je sada
zrakoplov zagrijavao motore za uzlet. Bill se divio što može
učiniti molitva zajedno s čistom vjerom. Bio je siguran da su
molitve te peračice rublja prizemljile njegov let na osamnaest sati.
"Da, gospoño," pomislio je, "vjerujem u vodstvo Duha
Svetog."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 208
Poglavlje 51
Objašnjenje vizija
1950.
U KOLOVOZU 1950. GODINE, William Branham je održao
probuñenje u Clevelandu u Ohiju. Prošlo je deset dana
dvotjednog skupa kad mu je g. Boeing, lokalni milijunaš koji se
obogatio proizvodnjom automobilskih branika, rekao: "Brate
Branhame, mislim da tvoji sastanci u Clevelandu mogu biti puno
uspješniji nego što su sada. Šator kojeg imaš može primiti oko
četiri tisuće ljudi. Nakon što se lokalni ljudi vrate s posla, ručaju i
doñu ovdje, šator već napune ljudi od izvan grada. Stotine
lokalnih ljudi ne može ući. Kad bi se preselio u javni auditorij,
bilo bi puno bolje. Tada bi svi ljudi koji žele doći imali stolicu.
Provjerio sam cijenu, košta tisuću i devetsto dolara za jednu večer
u auditoriju. Ja ću sve platiti ako se preseliš tamo."
Ljubazno, ali odlučno, Bill je odgovorio: "Brate Boeing, kad
bi platio auditorij za godinu dana, ja i dalje ne bih mogao otići
tamo ako mi Bog ne bi kazao da idem. Zasada sam vezan pisanim
ugovorom s ovom braćom za još tri dana sastanaka u šatoru i
moram ispuniti svoje obveze."
G. Boeing je imao drugi prijedlog. "Kad završiš sa
sastancima u šatoru, ostat će ti nekoliko dana prije početka
sljedećeg skupa. Zašto barem jednu večer ne održiš sastanak u
auditoriju prije nego odeš iz Clevelanda?"
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 209
210
NATPRIRODAN život Williama Branhama
"Molit ću se o tome i javiti ti kad mi Gospod kaže."
Sljedećeg je jutra Bill trebao biti počasni gost na doručku za
propovjednike. Pred hotel je došao plavi Cadillac da odveze Billa
i Gordona Lindsayja u restoran. Kad je obrok završio i tanjuri bili
odmaknuti, propovjednici su pitali Billa da im objasni proces
vizija.
"Vizije je teško objasniti," počeo je Bill, "ali dat ću sve od
sebe kako bih vam pomogao razumjeti. Svi ste vi promatrali kako
mi Gospod na bini daje vizije. Vidjeli ste kako Bog otkriva
mnoge razne tajne i da je svako pronicanje 100% točno. Bez
sumnje primijetili ste da ja postanem jako slab, što ograničava
broj ljudi kojima mogu osobno služiti svaku večer. To je po
Pismu. Sjetite se kako je žena s krvarenjem dotakla Isusovu
haljinu, a On je rekao da je osjetio kako ga napušta sila? Sila je
snaga. Nju je iz Isusa izvukla vjera žene.
Isti je taj Isus s nama danas. On je Taj koji iscjeljuje svake
večeri na sastancima. Istina je da mi je Bog dao dar vizija, ali
tamo na bini zapravo vaša vjera izvlači od Boga, što donosi vizije.
Ja se samo predam Bogu i, često i ne znajući što govorim, Duh
Sveti govori kroz mene. Ali nisam ja taj kojeg su ljudi dotaknuli.
Oni vjerom dotiču Velikog Svećenika, Isusa Krista, upravo kao
što Ga je dotaknula žena s krvarenjem i bila iscijeljena.
Kod kuće ili kad sam sam, Bog mi takoñer daje vizije. Može
me uputiti na neko mjesto da učinim odreñenu stvar ili mi može
pokazati nešto što će se dogoditi u budućnosti – i svaki se put
dogodi upravo onako kako vizija pokaže. Začudo, takve me vizije
uopće ne iscrpe. Nekad mogu trajati satima, a kad izañem iz njih
obično se osjećam osnaženo i osvježeno.
Tako, jedan me tip vizija osvježi, drugi me tip skrši. Zašto je
tako? Pa, nalazim da je isto tako bilo u životu Gospoda. On je
vidio viziju Lazara uskrslog iz mrtvih i ta ga vizija nije nimalo
oslabila. 95 Ipak, kad je žena dotakla rub njegove haljine da bi bila
95
Ivan 11
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 210
211
Objašnjenje vizija
iscijeljena od krvarenja, On je rekao da je oslabio. Jedno je bilo
kad je Bog sam koristio Svoj dar, u drugom je slučaju sama žena
vukla Božji dar.
Nadam se da možete vidjeti usporedbu koju prikazujem. Ja
ne kažem da je dar kojeg imam velik kao što je bio dar u Isusu
Kristu jer je u Njemu tjelesno prebivala sva punina Božanstva. 96
Ali i dalje je to isti Isus koji čini ista djela. Vidite da je On, kao
što brat Bosworth kaže, sva voda u oceanu. Moj je dar samo žlica
vode iz tog oceana. Meñutim, iste kemikalije koje su u oceanu su
i u žlici.
Dopustite mi da vam to ilustriram na drugi način. Zamislite
da ste vi i ja mali dječaci koji žele otići vidjeti cirkus, ali nemamo
dovoljno novca za ulaznicu. Zato odemo od iza pogledati kroz
ogradu. Na žalost, drvena je ograda previsoka da bismo nas
dvojica vidjeli preko nje. Što možemo učiniti? Zamislite da sam
ja viši od vas. Ja mogu skočiti, uhvatiti se za vrh ograde i podići
se dovoljno visoko kako bih provirio kroz rupu blizu vrha ograde.
Pitate me što vidim, a ja vam kažem da vidim žirafu kako jede
lišće sa stabla. Uskoro mi se ruke toliko umore i moram se
spustiti da bih se odmorio. Pitate mu što sam još vidio, ali nisam
imao vremena vidjeti još nešto, zato ponovno skačem i gledam.
Mogu se držati kratko vrijeme prije nego se potpuno umorim.
Tako je svake večeri na bini kad ljudi koriste moj dar vizija.
Dopustite mi da sad objasnim kako je to kad Bog sam koristi
dar. Kako bismo nastavili s ilustracijom o cirkusu, zamislimo da
upravitelj cirkusa doñe i pita nas što radimo. Zamislimo da je on
dobar čovjek pun razumijevanja, pa mi kaže: 'Doñi, pomoći ću ti
da bolje vidiš.' Svojim me velikim, snažnim rukama podigne da
mi glava bude iznad ograde. Sad mogu dobro vidjeti. Vidim
lavove, tigrove, slonove i klaune. Ne mogu vidjeti cijeli cirkus, ali
mogu vidjeti puno više od onog što sam vidio dok sam virio kroz
96
Kološanima 2, 9
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 211
212
NATPRIRODAN život Williama Branhama
rupu, a nisam niti umoran jer me je on podigao. Tako je kad Bog
koristi dar.
Možda se pitate gdje je ovo u Pismu. Sjećate li se žene koja
je bila iscijeljena kad je tajno dotaknula rub Isusove haljine? 97
Sjećate li se kako je Isus oslabio? Rekao je da Ga je napustila sila.
Vidite, žena je vukla Božji dar u Njemu. Ali, na Lazarovom je
grobu bilo potpuno drugačije. 98 Najprije je Isus imao viziju
Lazara uskrslog iz mrtvih. Kad je kasnije ispunio viziju, nije
oslabio. To je bilo zato što je Bog koristio Svoj dar.
Dakle, Bog nam je svima dao darove. Možda ste vi
propovjednik ili učitelj. Ja sebe ne smatram nekim
propovjednikom ili učiteljem. Moj je dar imati vizije. Svi smo
pozvani u različite službe, ali svi smo dio jednog velikog tijela. A
što bi ovi darovi trebali činiti? Jesu li oni zbog veličanja nekog
čovjeka ili organizacije? Zasigurno ne! Oni trebaju veličati Isusa
Krista i samo Njega."
Nakon što je završio svoje obraćanje, Bill je dugo vremena
pijuckao kavu i čavrljao s nekoliko novih prijatelja, meñu njima i
s g. Boeingom. Jedan je ukrajinski propovjednik rekao Billu: "Sad
bolje razumijem vizije otkako si ih objasnio, ali me još uvijek
zanimaju neki aspekti. Dok se odvija vizija, što ti vidiš? Je li to
nejasno poput sna?"
"Ne, ono što vidim potpuno je jasno, kao da sam baš tamo i
promatram dogañaj koji se stvarno dogaña."
"Ali, kako je to moguće?"
"S Bogom ništa nije nemoguće. Prošlost i budućnost Njemu
su stvarne isto kao i sadašnjost. Zapamtite da je vrijeme nešto što
je Bog stvorio. On nadilazi vrijeme. Tako on može znati kraj prije
početka. Kako bi inače Biblija bila toliko puna proročanstava koja
su se ispunila? Kako bi inače postojali proroci koji su mogli
vidjeti prošlost i budućnost?"
97
98
Matej 9, 20 – 22; Marko 5, 25 – 34; Luka 8, 43 – 48
Ivan 11, 1 – 44
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 212
213
Objašnjenje vizija
"To ima smisla. Vidio sam što su vizije otkrivale na bini, ali
si rekao da imaš vizije i kada si sam. Kakve ti stvari Gospod tada
otkriva?"
"Dat ću vam primjer da biste znali. Sinoć me je g. Boeing
pitao da ostanem u Clevelandu još jedan dan kako bih održao
sastanak u javnom auditoriju. Rekao sam mu da ću se morati
moliti o tome prije nego mu odgovorim. Jutros mi je Gospod dao
viziju kako bi mi pomogao znati što učiniti. Tijekom ovog jutra
vidjet ću damu kako prelazi ulicu i drži za ruke blizanke. Obje
djevojčice nosit će šarene suknjice i obje će imati kosu u repu.
Ovo će mi biti prvi znak. Sljedeće, iako sam došao na ovaj
sastanak u plavom automobilu, nazad u hotel vozit ću se u
crvenom. Dok budem u crvenom automobilu na ulici, dvije će
mlade dame proći odjevene u dugačke večernje haljine. Kad se
ispune ova tri znaka, tada ću znati da imam Božje dopuštenje za
još jednu službu u Clevelandu u tom auditoriju."
Nastavili su razgovarati gotovo sat vremena. Konačno je
Gordon Lindsay prišao njihovom stolu i rekao: "Brate Branhame,
zar ne misliš da bismo se trebali vratiti u hotel?"
"Pretpostavljam da bismo trebali," složio se Bill. Kad je
krenuo po kaput, pogledao je kroz prozor. "Pogledajte tamo,
gospodo. Zar ih ne vidite?"
Propovjednici su pogledali. U susjednom je bloku zgrada
žena prelazila ulicu vodeći blizanke. Obje su blizanke bile
odjevene upravo kao što je Bill ranije opisao – šarene suknjice i
repovi koji su lepršali na vjetru. G. Boeing je uzeo gutljaj i rekao:
"Jedan riješen, preostala još dva."
Gordon Lindsay je rekao: "Brate Boeing, čovjek koji nas je
dovezao je morao ranije otići kući. Pitam se možeš li nas povesti
nazad u naš hotel?"
"Naravno, brate Lindsay, rado ću. Čuj, brate Branhame, ja
imam crveni automobil!"
"Dva riješena," rekao je Bill. "Samo gledajte. Treći znak ne
može biti daleko."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 213
214
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Šestorica njih su se nagurala u crveni automobil i g. Boeing
je upalio motor. Parkiralište restorana bilo je otvoreno prema
jednosmjernoj ulici. G. Boeing je trebao skrenuti lijevo da bi išao
u pravom smjeru. Umjesto toga skrenuo je desno. Na uglu ulice
ga je čekao policajac na konju da ga zaustavi.
Kad je g. Boeing spustio prozor, ovaj ga je policajac napao
kao da je maloljetni delikvent. "Hoćeš mi reći da si iz Clevelanda
i ovako si pogriješio! Za ovo nema izgovora!"
"Žao mi je, policajče," ispričao se g. Boeing, "vjerojatno sam
razmišljao o nečem drugom."
Policajac je nastavio oštro držati lekciju g. Boeingu, zbog
čega je automobil ostao parkiran nekoliko minuta. Iza ugla su
hodale dvije mlade dame u svečanim večernjim haljinama. Kad su
njih dvije prošle pokraj automobila, Bill je bocnuo g. Boeinga u
rame i rekao: "Pogledaj, brate – eno ih."
Zaboravivši da ga policajac grdi, g. Boeing je podigao obje
ruke i povikao: "Slava Bogu! Haleluja! Haleluja..." Pridružio se i
ukrajinski propovjednik: "Slava Gospodu! Slava Gospodu Isusu!"
i tad je počeo govoriti nepoznatim jezikom.
"Vi ste ludi ljudi!" vikao je policajac. "Mičite se od mene."
S dobivenim Božjim dopuštenjem, Bill je održao još jedan
sastanak u Clevelandu tog kolovoza 1950. godine i preko
dvanaest tisuća ljudi je ispunilo javni auditorij da bi čuli poruku
osloboñenja kroz snagu Isusa Krista.
NEKOLIKO TJEDANA nakon što je William Branham završio
svoj skup u Clevelandu, putovao je željeznicom u Phoenix u
Arizoni. Njegov se vlak nakratko zaustavio u Memphisu u
Tennesseeju. Bill je izišao kupiti sendvič. Stanica u Memphisu je
bila puna ljudi koji su dolazili i odlazili. Dok se Bill provlačio
kroz mnoštvo, primijetio je zaposlenika na stanici u crvenoj
uniformi kako gura kolica s prtljagom u njegovom smjeru. Kad je
ovaj mladi tamnoputi čovjek pogledao gore i uočio Billa, lice
mladića zasjalo je od iznenañenja. Pustivši kolica, potrčao je
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 214
215
Objašnjenje vizija
prema Billu i uzbuñeno dozivao: "Propovjedniče Branham!
Propovjedniče Branham!" Uhvatio je Billovu ruku i čvrsto je
stisnuo. "Zdravo, propovjedniče Branham."
Bill je pogledao mladića i pomislio: "Možda je bio na nekom
od sastanaka."
"Propovjedniče Branham, niste me prepoznali, zar ne?"
"Ne, ne vjerujem da sam te prepoznao."
"Sjećate li se prije šest mjeseci kada je vaš zrakoplov prisilno
sletio u Memphis? Sjećate li se tog dječaka za kojeg ste se molili
koji je umirao?"
"Jesi li ti...?"
"Da, uistinu, ja sam taj dječak. Nisam samo iscijeljen, već
sam sada takoñer i kršćanin."
Billu je uvijek bilo zadovoljstvo iz prve ruke vidjeti rezultate
njegovih molitvi i susretati ljude kojima je njegova služba
pomogla. Do sada je već bilo na desetke tisuća takvih ljudi diljem
zemlje.
Kasnije te jeseni 1950. godine, Bill je primio dva pisma koja
su ga duboko dotaknula. Prvo je pismo stiglo od njegovog bivšeg
pastora, dr. Roya Davisa, baptističkog propovjednika koji ga je
postavio u službu u prosincu 1932. godine. Ovo pismo nije bilo
upućeno osobno Billu, već je poslano Gordonu Lindsayju zajedno
sa zamolbom da se objavi u časopisu Glas iscjeljenja. Dr. Davis
se htio javno ispričati zbog kritika na račun Billa i njegove službe.
Bill je pažljivo pročitao pismo. Misli su mu se vratile na ono
jutro u svibnju 1946. godine... Tada se bio požurio u
propovjednikovu kuću reći dr. Davisu o anñelu koji ga je poslao
odnijeti dar božanskog iscjeljenja narodima svijeta. Bill se sjetio
kako se dr. Davis ismijavao toj zamisli, govoreći: "Billy, što si jeo
sinoć za večeru?" Bill mu je potpuno ozbiljno odgovorio: "Dr.
Davis, to mi se ne sviña. Ako me vi ne želite, bit će tamo netko
tko želi. Bog me je poslao i ja ću ići." Stariji čovjek mu se rugao,
govoreći: "U redu, Billy, samo daj, raznesi to po svijetu. Baš me
zanima koliko ćeš daleko stići." Ovdje je sad bilo pismo isprike
zbog takvog sarkazma. Dr. Davis je napisao: "Da sam bio
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 215
216
NATPRIRODAN život Williama Branhama
iskreniji i marljivije proučavao Bibliju, razumio bih više o
vizijama i Božjoj snazi."
Drugo je pismo stiglo iz Južne Afrike. Florence Nightingale
Shirlaw, koja je bila iscijeljena u Londonu, sad je slala svoje
svjedočanstvo detaljizirajući svoj neprekidan oporavak od raka
želuca. U zadnjih se šest mjeseci udebljala s 23 kg na 70 kg.
Priložila je novu sliku sebe kako bi dočarala ovu nevjerojatnu
promjenu. Bill je zapanjeno promatrao fotografiju. Nije uopće
izgledala kao ista osoba. Slika ju je prikazivala u kariranoj haljini
kako stoji na ulici i drži veliku torbu za ručke. 99 Njezine ruke,
njezine noge, čak i obrazi, bili su toliko popunjeni da Bill nikada
ne bi mogao pretpostaviti, da nije znao da je to činjenica, da je u
travnju bila samo kostur na samrti.
Bill se sjetio molitve koju je molio tog maglovitog jutra u
travnju: "Gospode, ako iscijeliš ovu ženu, ja ću to smatrati
znakom da želiš da održim skup iscjeljenja u Durbanu u Južnoj
Africi." Sada je u ruci imao potvrdu, crno-bijelu fotografiju
zdrave Florence Nightingale Shirlaw. Bill je nazvao svog
rukovoditelja i zamolio ga da započne s organizacijom. Ernu
Baxteru nije trebalo puno da bi dobio angažman od Južnoafričkog
nacionalnog koncila crkava. Nestrpljivo su željeli da tako poznati
evanñelist iz Amerike doñe na njihovo tlo. Okvirno je dogovorena
sredina 1951. godine.
Bill je bio uzbuñen. Ako ga je Bog specifično pozivao u
Durban u Južnoj Africi, zasigurno će slijediti veliko znamenje i
čudesa. Onda ga je jednog dana, dok je bio u Shreveportu u
Louisiani, Duh Sveti upozorio govoreći: "Ovako govori Gospod:
'Budi pažljiv. Sotona ti je postavio zamku u Južnoj Africi.'" Duh
nije rekao ništa više od toga, a Billu je ostalo pitati se kakva će to
zamka biti.
99
Ova se fotografija nalazi na 51. stranici knjige Juliusa Stadskleva:
"William Branham, prorok posjetio južnu Afriku".
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 216
Poglavlje 52
Orao uz tok rijeke
Troublesome
1950.
KAKO JE LJETO 1950. GODINE prelazilo u jesen, William
Branham nije mogao suspregnuti svoje ushićenje. Približavao se
njegov omiljeni mjesec. Bill je strastveno volio listopad jer je
listopad predstavljao sezonu lova, a sezona lova je donosila
promjenu, izazov i prostranu slobodu.
Ali lov je Billu značio više od samo odmora od njegovog
pretrpanog rasporeda. Lov ga je vraćao njegovim korijenima. Kao
dječaka, divljina ga je emotivno hranila, bila mu je utjeha, sreća i
bistrila razum. To je bilo jedino mjesto u njegovom teškom
djetinjstvu gdje je doživio spokoj. Sada je divljina predstavljala
pomlañivanje: priliku za bijeg iz neprekidnih zahtjeva njegove
javne službe u opušteno zajedništvo s njegovim Tvorcem u ljepoti
Božjeg netaknutog stvaranja. Lov mu je omogućio vrijeme
relaksacije, razmišljanja, dubokog pretraživanja u sebi za
stvarnom svrhom njegovog života. Pružao mu je vrijeme
ispitivanja njegovih ciljeva i motiva da bi provjerio je li još uvijek
na kolosijeku. Svježi planinski zrak mu je krijepio tijelo, um i
duh.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 217
218
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Do sada je svaku jesen otkako je odrastao čovjek Bill odlazio
na godišnji odmor u lov. Čak ni njegovo vjenčanje s Medom u
listopadu 1941. godine nije prekinulo ovu tradiciju. Jednostavno
je spojio medeni mjesec s lovačkim izletom. Nakon tog jednog
izleta, Meda je zaključila da joj se ne sviña grubost izleta, tako da
više nikad nije ponovno išla u lov sa svojim suprugom. Posljedica
toga je bila da sve godine njihovog braka Bill i Meda nisu nikad
proveli godišnjicu braka zajedno budući da je 23. listopada Bill
uvijek kampirao u divljini. Kad je Bill bio mlañi, lovio je blizu
kuće. Ali posljednjih nekoliko godina, otkako se njegov život
proširio cijelim sjevernoameričkim kontinentom, Bill je odlazio
na godišnje odmore u lov na Stjenjak u Coloradu. Tamo je krenuo
ponovno i ovog listopada 1950. godine.
Bill je lovio losove. Sezona je bila otvorena tjedan dana
ranije tako da krda više nisu bila u niskim dolinama, ali na sve je
to planirao. Bill je znao čim se te godine ispale prvi metci da će se
losovi podići na vrhove gdje ih je teže pronaći. Većina lovaca nije
imala ni dovoljno vremena niti energije pratiti losove toliko dugo
u divljini. Bill je imao oboje. On i prijatelj su jahali na konjima do
doline rijeke Troublesome i napravili kamp na račvanju rijeke.
Bili su udaljeni 320 km od najbližeg grada i 55 km od najbližeg
dosega civilizacije.
Sljedećeg su se jutra njih dvojica razišla. Bill je pratio jedan
rukavac rijeke do visokih predjela dok je njegov prijatelj pratio
drugi rukavac. Planirali su okružiti odreñenu planinu i sresti se
nakon nekoliko dana.
Bill se provlačio kroz gustu šikaru i gustiš jasike uz rijeku
Troublesome. Kad je prolazak postao nemoguć, Bill je ostavio
rijeku i pratio klanac jašući uz strme padine prekrivene smrekom,
arišem, cedrovima i borovima. Kad je konačno stigao do granice
rasta drveća, odlučio je sjahati i pješke izvidjeti područje. Te
sezone još nije bio pao snijeg tako da su krda losova bila
raštrkana ovdje meñu visokim vrhovima. Konji na otvorenom bi
privlačili previše pozornosti. Imat će bolje izglede ustrijeliti
trofejni primjerak ako bude pješačio tiho poput Indijanca. Bill je
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 218
Orao uz tok rijeke Troublesome
219
vezao svoja dva konja i ostavio im dugačak konopac kako bi
mogli piti i hraniti se dok ga nema. Onda je ostatak dana s
puškom u ruci hodao po kamenju granicom rasta drveća,
skrivajući se u zimzelenim stablima.
Tog je popodneva jedan tamni oblak ključao iznad obzora.
Munja je naelektrizirala zrak i grom je zagrmio toliko glasno da je
zvučalo kao da će se planina rascijepiti na dva dijela. Počela je
padati kiša. Bill se zaklonio pod zimzeleni grm s bujnim granama
zbog kojeg je ostao suh kao da je bio pod kišobranom. Naslonio
je svoju pušku na deblo i počeo gledati po dolini razmišljajući o
tome koliko je velik i dobar njegov Gospod i Spasitelj.
Nakon 20 minuta kiša je prestala. Hladan je vjetar puhao s
vrha ledeći kapljice kiše dok su padale s grana oblažući stabla u
dolini tisućama sitnih sigi. Bio je to prizor koji je oduzimao dah.
Sunce je provirilo iza oblaka i doticalo zapadne vrhove, kupajući
svijet narančastim svjetlom koje je pojačalo sjene i definiralo
oštre linije svake planinske pukotine i usjekline. Puna duga je
napravila luk iznad doline. Bill je postajao sve emotivniji. Rekao
je na glas: "O, veliki Jahve Bože, evo Tvoje duge na nebu, tog
divnog starozavjetnog saveza s Tvojom djecom gdje si obećao da
više nikada nećeš uništiti zemlju vodom." Tada je Bill razmišljao
o desetom poglavlju Otkrivenja gdje je opisana duga koja pokriva
Kristovu glavu, a predstavlja novozavjetni savez. To je bio
najdivniji savez od svih – krvni savez u kojem je Bog obećao
spasiti sve koji pogledaju na žrtvu Njegovog Sina, Isusa Krista.
Suze su potekle niz Billove obraze dok je razmišljao o tome.
Krdo losova se vjerojatno raštrkalo tijekom oluje. U daljini je
Bill mogao čuti mužjake kako se dozivaju. Negdje meñu
vrhovima, ali ne daleko, Bill je čuo zavijanje sivog vuka. Njegova
je ženka odgovorila negdje u dolini. Bill je osjetio kako se u
njemu budi nasljeñe njegove bake – ta krv Cherokee Indijanca za
koju je Bill vjerovao da je uzrok njegove duboke ljubavi prema
prirodi. Planine su bile toliko žive Božjim dahom, činilo se kao da
ga njegov Tvorac doziva iz svakog borovog češera i sunčeve
zrake. Bill se više nije mogao suzdržavati. Trčao je uokolo i
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 219
220
NATPRIRODAN život Williama Branhama
uokolo stabla što su mu brže noge mogle skretati, kličući zahvale
Bogu što je glasnije mogao. Konačno je stao i naslonio se na
kvrgavo deblo da bi došao do zraka.
Pedesetak metara niz padinu, Billu s desne strane, na panju je
sjedila vjeverica i neprekidno se glasala.
"Zašto si toliko uznemirena, malena?" pitao je Bill. "Neću ti
nauditi."
Primijetio je da vjeverica niti ne gleda prema njemu. Bill je
pratio pogled vjeverice niz padinu prema mjestu gdje je bilo
srušeno nekoliko mrtvih stabala i tada je shvatio što je okupiralo
pozornost vjeverice. Oluja je prisilila velikog, bjeloglavog orla na
slijetanje. Orao se izgegao iz grmlja i stao na čistinu, mičući
pogled s čovjeka na vjevericu i obrnuto.
Bill je rekao: "Bože, vidim Te u zimzelenom bilju i oštrim
vrhovima. Vidim Te u oluji, vjetru, grmljavini, sijevanju i kiši.
Vidim Te u zalasku sunca i u dugi, ali Te još ne vidim u ovom
orlu. On je samo smetlar. Zašto si usmjerio moju pozornost prema
ovoj ptici?"
Što je duže Bill promatrao, sve je više postajao svjestan
koliko se orao činio hladan i pribran. Bill je pomislio: "Znam da
Bog želi kršćane koji su hrabri kad je u pitanju vjerovanje u Božju
Riječ. Pitam se želi li Bog da vidim ovog orla zato što se on ne
boji. Možda da otkrijem koliko je uistinu hrabar?" Glasno je
rekao: "Zašto me se ne bojiš? Zar ne znaš da te mogu upucati?"
Sad kad je Bill progovorio, orao je ignorirao vjevericu i
gledao ravno u čovjeka. Bill se pravio da će uzeti pušku. Orao se
nije pomaknuo. "Još se ne bojiš, zar ne? Pitam se zašto." Tad je
Bill primijetio kako orao polako i šarmantno savija krila. "Sad
vidim zašto si toliko hrabar. Bog ti je dao ta dva krila da možeš
pobjeći od opasnosti, a ti imaš povjerenje u dar kojeg ti je Bog
dao. Bez obzira koliko bih ja brzo uzeo svoju pušku, ti bi
pobjegao u to grmlje prije nego bih mogao zapucati. Dok možeš
osjetiti ta krila, znaš da si dobro. A dok ja mogu osjetiti kretanje
Duha Svetog u mom životu, ja takoñer znam da sam dobro."
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 220
Orao uz tok rijeke Troublesome
221
Orao i čovjek su se dugo promatrali s obostranim
poštovanjem. Konačno je ptica ponovno pogledala vjevericu koja
se i dalje neprekidno glasala. Orao se činio zgrožen neprestanim
blebetanjem. Skočivši u zrak, dva je puta zamahnuo krilima, a
onda ih namjestio da uhvati vjetar. Više nije mahao krilima.
Zračna ga je struja jednostavno podigla sve više u zalazak sunca.
Bill je promatrao orla kako se diže dok nije postao točkica na
nebu. Sunce, koje je sada zašlo u udolinu izmeñu dva planinska
vrha, podsjetilo je Billa na veliko Božje oko koje sve vidi i s
odobravanjem promatra Svoje stvorenje. Bill je podigao ruke i
proslavljao: "Nebeski Oče, kako je divan Tvoj svijet. Pomogni mi
biti poput tog orla. Pomogni mi ostaviti sve ovozemaljsko
blebetanje-blebetanje-blebetanje. Nauči me kako namjestiti svoja
krila u Božjoj snazi i podići se u Duhu u koje god si me visine
pozvao da odem."
Te je večeri, dok je prekriženih nogu sjedio uz svoju logorsku
vatru, Bill izvadio svoju prilično trošnu Bibliju iz torbe na sedlu,
okrenuo Izlazak 19 i čitao: "... postave Izraelci tabor pred brdom,
a Mojsije se popne k Bogu. Jahve ga zovne s brda pa mu rekne:
'Ovako kaži domu Jakovljevu, proglasi djeci Izraelovoj: 'Vi ste
vidjeli što sam učinio Egipćanima; kako sam vas nosio na
orlovskim krilima i k sebi vas doveo. Stoga, budete li mi se vjerno
pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina
mimo sve narode – ta moj je sav svijet!'"
Koliko se upečatljivim činilo to što je Bog usporedio svog
proroka Mojsija s krilima orla. Ali nakon onog što je Bill danas
vidio, to ga nije čudilo. Znao je da orao ima najoštriji vid od svih
stvorenja životinjskog carstva, što znači da može letjeti više i
vidjeti dalje od bilo koje ptice. A nije li prorok pozvan za to –
vidjeti dalje od ostalih, bilo u prošlost ili u budućnost, ili čak u
Božji um?
Bill je razmišljao o vizijama koje su mu omogućavale vidjeti
prošlost i budućnost. Uvijek je znao da takav dar nije za njegovu
osobnu upotrebu, već da treba biti na korist crkve Isusa Krista
diljem svijeta. Ali, koja mu je krajnja svrha? Sjetio se glasa na
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 221
222
NATPRIRODAN život Williama Branhama
rijeci koji je rekao: "Kao što je Ivan Krstitelj bio poslan da
prethodi prvom dolasku Isusa Krista, tako si ti poslan s porukom
da prethodiš Njegovom drugom dolasku." Što je to točno značilo?
Je li njegova služba postavljala temelje za nešto značajno?
Približava li se dolazak Isusa Krista?
Ponesen tim mislima, Bill se vinuo više od orla, visoko u
nebesa gdje se atomi smanjuju, dalje od mjeseca i planeta, dalje
od Mliječne staze, dok nije imao osjećaj da lebdi meñu
bezbrojnim galaksijama u svemir toliko prostran da su njegova
smrtna osjetila beskorisna. Šteta da se mora vratiti na zemlju, ali
logorska se vatra ugasila i osjećao je noćnu studen. Micao je
žeravicu dok se nije upalio plamen, zatim je ubacio novo drvo.
Uskoro je logorska vatra ponovno živahno gorjela.
Dok je Bill promatrao vatru, razmišljao je o natprirodnoj vatri
koja je slijedila njegove sastanke. Koliko se samo razlikovala od
zemaljske vatre. Mnogo je puta pokušao ljudima objasniti ovaj
fenomen, ali njegovi opisi nikad nisu uspjeli dočarati stvarnost.
To je svjetlo moglo varirati od tridesetak centimetara do kojih
metar u promjeru. Nekad bi bilo kružno poput zvijezde; nekad je
izgledalo više cilindrično i stajalo uspravno poput ognjenog stupa,
nekad bi bilo plosnatije i ležalo horizontalno okrećući se poput
minijaturne galaksije Mliječna staza. Često je imalo jantarni sjaj,
ali je nekada izgledao više žućkasto-zeleno. Povremeno je
svjetlucalo svim duginim bojama. Za vrijeme večernjeg skupa
iscjeljenja, kad bi se maknulo s Billove bočne strane na
slušateljstvo, izgledalo je poput bljeska fotoaparata koji se ne
gasi. Tada bi se rotiralo i pulsiralo kao da je živo snagom,
stvarajući zvuk poput moćne pijavice. Ali u ovom je svjetlu bilo
puno više od veličine, boje i dimenzija. Čak i ako ga Bill ne bi
mogao vidjeti, znao bi kada je bilo blizu. Mogao je osjetiti kako
isijava prisutnost koja je neopisiva ljudskim izrazima.
Tada je tamo takoñer bio anñeo Gospodnji koji se činio tako
prisno povezan sa svjetlom. Billu je anñeo Gospodnji bio jednako
neopisiv. Istina, postojali su neki aspekti koje je mogao opisati,
poput anñelove kose do ramena i tamne puti. Ali kad je Bill
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 222
Orao uz tok rijeke Troublesome
223
pokušao ocrtati karakter u tom natprirodnom licu, nedostajalo mu
je riječi. Kako bi mogao oslikati takav mir i ljubaznost
istovremenu takvoj preplavljujućoj snazi? To je bio paradoks i
tajna... a k tome je to bila samo jedna od mnogih stvari koje Bill
nije razumio o tom natprirodnom biću. Nije znao anñelovo ime.
Znao je da anñeo nije Gospod Isus Krist, ali Bill nije u potpunosti
razumio poveznicu izmeñu anñela i tog svjetla. I najvažnije
pitanje od sveg: zašto je ovaj anñeo dolazio njemu? Gdje sve to
vodi?
Bill se uvukao u svoju vreću za spavanje i prekrio tkaninom
po ramenima. Ležeći na leñima, zagledao se u vedro nebo obasuto
zvijezdama. Oko njega su visoki crni borovi pokazivali prema
nebu. Na istoku se upravo pojavljivalo zviježñe Orion. Iznad
Oriona je svjetlucala mala skupina zvijezda zvana Vlašići. Bill je
razmišljao o tome kako je prorok Job gledao ista dva zviježña
prije toliko tisuća godina. Dok je Bill nastavio promatrati Velikog
medvjeda, primijetio je treptanje svjetla na krilu zrakoplova koji
je letio prema istoku. Od pomisli na zrakoplov postao je
nostalgičan. Koliko su mu nedostajali žena i djeca. Do ovog
listopada 1950. godine Meda i on bili su vjenčani devet godina.
Za pet mjeseci očekuju novu bebu. Bilo bi lijepo ponovno vidjeti
obitelj, iako je znao... ovdje je uzdahnuo. Koliko su mu se
znatiželjne činile emocije u ovom području. Kad god je putovao,
čeznuo je biti kući sa svojom obitelji, ali nakon nekoliko tjedana
provedenih kući, ponovno je čeznuo za putovanjima. Bez sumnje,
Gospod mu je dao tu karakternu osobinu kako bi mu pomogao da
vrši posao evanñeliste. Sjetio se vizije koju mu je Bog pokazao
onog jutra kad je postavljao kamen temeljac Branhamovog šatora.
U viziji je vidio gotovu grañevinu punu ljudi, što ga je naravno
oduševilo. Onda ga je anñeo Gospodnji šokirao i rekao mu: "Ovo
nije tvoj šator." Anñeo ga je podigao i stavio pod vedro plavo
nebo, rekavši mu: "Ovo će biti tvoj šator." Korak po korak to se
ostvarivalo. Od svojih skromnih početaka kao pastora male crkve
u gradu, njegova je služba narasla toliko da je prekrivala cijeli
sjevernoamerički kontinent, a sad se širila na Europu, Afriku i
dalje.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 223
224
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Na noćnom se nebu pojavio drugi zrakoplov. Ovaj je išao na
zapad. Dok se Bill pitao odakle dolazi, u mislima se vratio na
svoje početke. Sjetio se malog bosonogog dječaka koji je morao
uzbrdo nositi vodu u tatin kotao. Taj će mu dan ostati zauvijek
urezan u sjećanje – njegova malodušnost i suze, tišina, topola,
pijavica, taj duboki glas koji je rekao: "Nikada nemoj piti, pušiti
niti okaljati svoje tijelo na bilo koji način, jer imam posao za tebe
kad odrasteš." Bill je za vrijeme svog teškog djetinjstva i
adolescencije često razmišljao o tim riječima. Jednom prilikom
kad je htio popiti viski i drugom prilikom kad je pokušao zapaliti
cigaretu, zvuk pijavice mu je vratio ove riječi i spriječio ga u
ponavljanju pogrešaka njegovog oca.
Imao je teško djetinjstvo, puno siromaštva, odbačenosti i
zbunjenosti. Nije se našao dok konačno kao mladić nije predao
svoj život Gospodu Isusu Kristu. Zbunjenost nije nestala dok nije
susreo anñela Gospodnjeg licem u lice. Ta noć, 7. svibnja 1946.
godine, takoñer je neizbrisivo urezana u njegovo sjećanje – špilja,
tama, njegova bol i očajanje, svjetlo, stope, čovjek koji je izišao iz
svjetla, Billov strah koji se prelio u mir čim je anñeo rekao: "Ne
boj se," i njegova poruka, Bill nikada neće zaboraviti anñelove
riječi: "Poslan sam iz prisutnosti Svemogućeg Boga reći ti da je
tvoje roñenje neobično i život neshvaćen da bi se pokazalo da ti
imaš odnijeti dar božanskog iscjeljenja narodima svijeta."
Bilo je onako kako je anñeo rekao. 1946. godine Bill je bio
nepoznati propovjednik iz malog grada. Sada 1950. godine, samo
nekoliko godina kasnije, toliko je poznat i poštovan da kraljevi i
drugi veliki službenici traže njegove molitve. Propovjednici iz
raznih denominacija su mu pisali s istom zamolbom: "Doñi
održati skup iscjeljenja za nas u naš grad." Imao je više zamolbi iz
gradova i država nego što je bilo večeri u godini da bi se sastanci
održali. Nije bilo teško razumjeti zašto je bila tolika potražnja za
njim. Upravo kao što je anñeo obećao, znak u ruci prepustio je
mjesto pronicanju vizijom, što je milijune ljudi probudilo za
realnost Isusa Krista kao sveznajućeg Boga.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 224
Orao uz tok rijeke Troublesome
225
Zvuk zrakoplova postajao je sve jači. Kako se činio
neprimjernim u ovoj planinskoj divljini. Njemu nad glavom,
zrakoplov koji je letio stigao je na pola neba. Bill je razmišljao
kako je njegov život vjerojatno došao do polovice. A njegova
služba – njegova je služba zasigurno dosegla vrhunac. Do sada je
vidio silu Isusa Krista kako čini da hromi hodaju, slijepi vide,
gluhi čuju, iscjeljenja raka i razna čuda, čak i uskrsnuće mrtvog.
Što se veće može dogoditi? Naravno da je očekivao da će ga
slična čuda pratiti u Južnoj Africi jer ga je Gospod specifično
usmjerio u tu zemlju kroz spektakularno iscjeljenje Florence
Nightingale Shirlaw. Pa što ako Sotona ima postavljenu zamku za
njega. Što bi Sotona mogao učiniti da ga porazi, pogotovo sada
kad je unaprijed upozoren?
Bill je mirno promatrao treptanje svjetla na krilima
zrakoplova iznad njega koji je letio prema zapadnom obzoru.
Pitao se kamo ide taj zrakoplov – Los Angeles u Kaliforniji?
Tuscon u Arizoni? Bill je razmišljao o tome koliko voli te
zapadne države. Onda se sjetio kako je prije mnogo godina njemu
nepoznata astrologinja rekla datum njegovog roñenja, opisala
njegovu auru i rekla mu da mu je sudbina na zapadu. To je bilo
čudno pošto su mnoge njegove vizije imale veze sa zapadom. Kao
14-godišnji dječak, dok je bio na operaciji otklanjanja čahure od
sačmarice i olova iz svojih otečenih nogu, imao je viziju sebe na
preriji na zapadu s podignutim rukama prema križu od svjetla koji
je slao zrake u njegovo srce i dušu. Nakon smrti Hope i Sharon
Rose doživio je živopisan san sebe kako hoda na zapadu pokraj
stare prekrivene kočije sa slomljenim kotačem. Srela ga je mlada
Sharon Rose pokraj slomljenog kotača kočije i uputila ga prema
palači gdje ga je čekala Hope. U snu je sunce zalazilo i sijalo
narančastim zrakama u nebo. Kasnije kad je oženio Medu, imao
je viziju kako hoda na sjeverozapadu, a anñeo Gospodnji ga je
uputio prema zapadu. Prošao je kroz planinu u prostranu pustinju
gdje je pronašao veliki šator ili katedralu s kupolom koja je
prekrivala ogromnu hrpu Kruha Života. Anñeo mu je rekao da
ovim kruhom nahrani tisuće ljudi koji su iz svih smjerova dolazili
u pustinju. Bill se čak sjetio sna svoje majke o šest golubova koji
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 225
226
NATPRIRODAN život Williama Branhama
su dolijetali s neba u obliku slova "S" i sletjeli mu na prsa. U tom
je snu Bill gradio kuću na zapadu.
Billu se činilo jasnim iz ovih znakova da je njegov poziv
uistinu na zapadu. Ali kakav je to poziv? Što može nadmašiti
vizije, iscjeljenja i čuda koja su se već dogodila u njegovoj
službi?
Zrakoplov je izišao iz vidokruga na zapadnom horizontu. Bill
nije mogao vidjeti dalje od obzora. Nije mogao vidjeti kako je
lukavo Sotona postavio zamku za njega u Južnoj Africi i koliko
će to biti blizu da ga uništi. Nije mogao predvidjeti vrijeme kad
neće biti neprekidne potražnje za njegovom službom. Nije mogao
znati da će Bog promijeniti njegovu službu podižući ga u viši
poziv od evanñelističkog. Ove hladne listopadske večeri 1950.
godine, William Branham nije mogao niti zamisliti niz
natprirodnih dogañaja koji će ga odvesti zapadno na planinu
Sunset u Arizoni. Tamo će konačno ispuniti svoj poziv i drhtati u
strahopoštovanju prema njegovoj veličini jer će zagrmjeti glasom
koji će potresti zemlju.
SVEZAK 1, KNJIGA 3, STRANICA 226
Autorovo objašnjenje
DO SVOJE SMRTI 1965. GODINE William Branham je
ostavio izobilje informacija o svom životu. Većina je tih
informacija razasuta u više od 1100 njegovih propovijedi koje su
snimljene izmeñu 1947. i 1965. godine. U tim je propovijedima
često opisivao svoja iskustva do živopisnih detalja, često koristeći
"rekao sam", "on je rekao" ili "ona je rekla". Često je čak rekao o
čemu je razmišljao dok se nešto dogañalo. Pokušao sam koristiti
to obilje detalja kako bih ovu biografiju načinio jednostavnom za
čitanje, koristeći "rekao je" ili "pomislio je" gdje god je bilo
moguće. Većina razgovora je uzeta iz W. Branhamovih vlastitih
opisa dogañaja.
Meñutim, Knjiga 3 sadrži zamjetne iznimke ovom pravilu.
Iznimka se nalazi u zadnjem dijelu 52. poglavlja "Orao uz tok
rijeke Troublesome". Prvi dio ovog poglavlja, koji opisuje njegov
susret s orlom visoko na Stjenjaku, dolazi iz svjedočanstva
Williama Branhama. Njegova večernja razmišljanja uz logorsku
vatru sam pretpostavio. Tu sam scenu stvorio kao umjetnički
način sažimanja njegovog života do ove točke. Imam dobar razlog
za umetanje sažetka u ovom trenutku priče. Kad završim s
pisanjem šeste i posljednje knjige u ovoj seriji, namjeravam izdati
NATPRIRODAN život Williama Branhama u tvrdom uvezu koji
će obuhvaćati svih šest knjiga u dva sveska. Pošto će 52.
poglavlje zaključiti Svezak 1, potreban je završetak koji će sažeti
život Williama Branhama do 1950. godine i dati nagovještaj
stvari koje će doći u Svesku 2.
SVEZAK 1, KNJIGA 3
228
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Nakon što završim pisanje Knjige 6, preostaje mi najmanje
još jedna stvar prije nego ovaj projekt bude završen. Ako Bog
dopusti, planiram snimiti cijeli tekst NATPRIRODNOG života
Williama Branhama na kazetu zbog onih koji radije slušaju nego
čitaju. Stoga, bilo da je pročitate ili poslušate, moja je molitva da
vam ova knjiga bude na blagoslov, vodeći vas bliže Začetniku
vječnog života, Isusu Kristu.
- Owen Jorgensen, 1996.
SVEZAK 1, KNJIGA 3
Izvori i literatura
Prorokova djela, od Pearryja Greena, 1969. Pokriva najvažnije
dijelove života Williama Branhama, uz osobna iskustva Pearryja
Greena s Williamom Branhamom. 207 stranica
Možete naručiti od Tucson Tabernaclea, 2555 North Stone
Avenue, Tucson, Arizona 85705, SAD.
Sve je moguće: Probuñenje iscjeljenja i karizmatsko probuñenje
u modernoj Americi, od Davida Harrella, Jr., 1975. Pokazuje
kako je služba Williama Branhama pokrenula druge službe
iscjeljenja/probuñenja u 1950-tima. 304 stranice
Možete naručiti od Indiana University Pressa, 601 North
Morton Street, Bloomington, Indiana 47404, SAD.
Iscjelitelj Krist, od F. F. Boswortha, 1973. Fleming H. Revell
Co., Old Tappan, New Jersey. Kolekcija propovijedi Freda
Boswortha propovijedanih 1920-tih i 1930-tih, koja dokazuje po
Pismu da je Isus Krist još uvijek iscjelitelj u današnjem svijetu.
241 stranica
Možete naručiti od World Outreach Publicationsa, P.O. Box
4402, Dalllas, Texas 75208, SAD.
SVEZAK 1, KNJIGA 3
230
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Tragovi u pijesku vremena, uredilo osoblje Spoken Word
Publicationsa, 1975. Skup priča koje je William Branham pričao
o svom neobičnom životu, prepisanih iz njegovih snimljenih
službi i stavljenih u autobiografskom obliku. 700 stranica
Nisam bio neposlušan nebeskoj viziji, od Williama Branhama,
1947. Opisuje iscjeljenje sedmogodišnje Betty Daugherty i iznosi
dnevnik dogañaja, iz dana u dan, skupa iscjeljenja u St. Louisu u
Missouriju. 27 stranica
Isus Krist je isti jučer, danas i zauvijek će biti isti, od Williama
Branhama, 1963. Ukratko opisuje svoj rani poziv u službu
propovjednika i svoje prve vizije i iscjeljenja nakon obraćenja
1932. 24 stranice
Možete naručiti od Voice of God Recordingsa, Inc., P.O. Box
950, Jeffersonville, Indiana 47131, SAD.
Časopis Samo vjeruj, urednice Rebekah Smith. Ovaj časopis
sadrži članke o životu Williama Branhama i njegovoj službi.
Objavljuje ga Believers International, P.O. Box 78270, Tucson,
Arizona 85703, SAD.
Propovijedi Williama Branhama možete naručiti:
Na hrvatskom jeziku:
www.biblijski-vjernici.com
info@biblijski-vjernici.com
SVEZAK 1, KNJIGA 3
231
Izvori i literatura
Na engleskom jeziku:
Eagle Computing, P.O. Box 490, Elizabethton, Tennessee
37643, SAD, izdaje propovijedi na CD-ima i DVD-ima.
End Time Message Tabernacle, 9200 – 156 Street,
Edmonton, Alberta T5R 1Z1, Kanada, izdaje neke tiskane
propovijedi.
The Word Publications, P.O. Box 10008, Glendale, Arizona
85318, SAD, izdaje neke tiskane propovijedi.
Voice of God Recordings, Inc., P.O. Box 950, Jeffersonville,
Indiana, 4731, SAD, izdaje audio kazete, tiskane propovijedi
i indeks tih propovijedi.
William Branham, čovjek poslan od Boga, od Gordona
Lindsayja (u suradnji s Williamom Branhamom), 1950. Pokriva
život Williama Branhama do 1950., s poglavljima od Jacka
Moorea, Gordona Lindsayja i Freda Boswortha. 261 stranica
Možete naručiti na hrvatskom jeziku na web stranici
www.biblijski-vjernici.com, ili na engleskom od The William
Branham Evangelistic Associationa, P.O. Box 325, Jeffersonville,
Indiana 47131, SAD.
William Branham, prorok posjetio južnu Afriku, od Juliusa
Stadskleva, 1952. Detaljni opis posjete Williama Branhama 1951.
južnoj Africi.
Možete naručiti od The William Branham Evangelistic
Associationa, P.O. Box 325, Jeffersonville, Indiana 47131, SAD.
SVEZAK 1, KNJIGA 3
Indeks
Allen, A. A.
u časopisu Glas iscjeljenja,
104
Anñeo Gospodnji (pogledajte
takoñer "Ognjeni Stup" i
"Natprirodno Svjetlo")
"Ne boj se", XIII
"Ograničavaš dar iscjeljenja
na izvoñenje čuda.", 60,
67
"Rekao da njihove misli u
nebu govore glasnije od
njihovih riječi.", XIII
Bill razmišlja o, 77
daje Billu upute, 13, 142,
144, 189, 190, 205
donosi Billu riječ od
Gospoda za Paula
Morgana, 22
došao na sastanak, 122
fotografiran, 5, 160
izvještaj George J. Lacyja o
fotografiji, 164
koristi cvijeće i bombone za
ilustraciju, 187
nije bio Gospod Isus Krist,
223
pojavljuje se bez riječi, 82
pojavljuje se osobno u špilji,
XIII
stavio ruku na Billovo rame,
179
stoji mu s desne strane, 5,
114, 122
u Finskoj, 187
u Norveškoj, 189
u viziji "vjeverice", 107
u viziji uskrsnuća mrtvog
dječaka, 90
upozorio Billa da ne
naglašava čuda, 60, 67
vidjela ga žena u transu, 100
Baxter, Ern
Bill ga informira da na neko
vrijeme napušta posao,
102
hrabri Billa, 86
odlazi s Billom u London, u
Englesku, 171
SVEZAK 1, KNJIGA 3
233
Indeks
počinje organizirati put u
Južnu Afriku, 216
pomaže na sastancima, 123
pomaže s molitvenim
karticama, 113
postaje rukovoditelj
skupova, 112
prvi put susreće Billa
Branhama, 78
s Billom kad je Florence
Nightingale Shirlaw
proglašena zdravom, 175
s Billom kad se prvi put
pojavio drugi znak, 115
s Billom na sastancima u
Fort Wayneu, 139
s Billom u Finskoj, 182
s Billom u Norveškoj, 191
Bosworth, Fred
Bill ga informira da na neko
vrijeme napušta posao,
102
čuje o Williamu Branhamu,
93
debatira na temu božanskog
iscjeljenja s dr. Bestom,
153
donosi Billu pismo od
Florence Nightingale
Shirlaw, 168
komentira fotografiju
Ognjenog Stupa, 162
njegova služba, 93
objašnjava dar Billa
Branhama, 96
piše knjige, 93
pokazao Billu poziv dr.
Besta na debatu na temu
božanskog iscjeljenja,
151
pomaže na sastancima, 123
pomaže s molitvenim
karticama, 113
postaje rukovoditelj
skupova, 97
Bosworth, gña.
hrabri djevojku s ukriženim
očima, 137
Branham, Billy Paul
vidio anñela Gospodnjeg, 60
Branham, Ella (Harvey)
sanjala da Bill gradi kuću na
zapadu, 109
sanjala šest golubova kako
lete u obliku slova "S",
109
Branham, Howard Duffy
odlazi s Billom u London, u
Englesku, 171
pomaže na sastancima, 135,
185
prati Billa na debatu u
Houstonu, 153
Branham, James Donald
(Donny)
pojavljuje se anñeo
Gospodnji, 61
pomaže na sastancima, 59,
68, 115, 129
Branham, Meda (Broy), 3, 69,
218
posjećuje Billa 1946. godine
na skupu u Jonesboru, 26
SVEZAK 1, KNJIGA 3
234
NATPRIRODAN život Williama Branhama
prati Billa na debatu u
Houstonu, 153
pravi društvo Billu u Fort
Wayneu u Indiani, 134
Branham, Rebekah (Becky),
34, 134
Branham, William (Bill)
gradi kuću u Jeffersonvilleu,
72
Kralj George VI traži od
Billa da se doñe pomoliti
za njega u Englesku, 149
kritiziran zbog siromašnog
rječnika, 138
na rubu sloma, 98, 102
napada ga manijak, 79
nervna iscrpljenost, 103
njegov odnos prema novcu,
47, 99, 194, 198, 203
njegova služba utjecala je na
druge, 105
njegovo obećanje Bogu, 194
odbio ček od 1,5 milijuna
dolara, 48
odbio ček od dvadeset i pet
tisuća dolara, 99
odbio žicati novac, 194
održao molitvenu službu na
ulici, 145
pao u nesvijest, 88
posjetio Mayo kliniku, 106
rabbi ga ispituje o iscjeljenju
Johna Rhyna, 146
razmišlja o anñelu
Gospodnjem, 77
rukom prekrio džep jer je
bio poderan, 4
tema, 105
utjecaj prvog znaka na
njega, 72
utjecaj vizija, 122
voli Zapad, 54
zdravlje mu se narušava,
101
Brown, Young
pomaže na sastancima, 49
Coe, Jack
u časopisu Glas iscjeljenja,
104
Časopisi
Colliers, 163
Glas iscjeljenja, 92, 102,
105, 215
Houston Chronicle, 151,
152, 163
Look, 163
Time, 163
Vode iscjeljenja, 105
Čudo (pogledajte takoñer
"Iscjeljenje")
Bosworth objašnjava, 157
čovjeku iscijeljena
paralizirana ruka, 95
dva slijepa dječaka primila
vid, 92
glasovir sam nastavio
svirati, 135
gluhonijema djevojčica s
tuberkulozom, 87
guša pala čovjeku s vrata, 12
SVEZAK 1, KNJIGA 3
235
Indeks
hrom čovjek odšetao bez
štaka, 12
iscijeljen čovjek od paralize,
87
iscijeljen čovjek s
iskrivljenom nogom, 32
iscijeljen dječak hrom zbog
dječje paralize, 135
iscijeljen dječak s ukriženim
očima, 55
iscijeljen hromi baptistički
propovjednik, 4
iscijeljen mentalno
poremećen čovjek, 49
iscijeljen paraliziran čovjek,
130
iscijeljen propovjednik na
nosilima, 129
iscijeljen srčani bolesnik,
143
iscijeljena djevojčica
Meksikanka, 53
iscijeljena djevojka s
dječjom paralizom, 94
iscijeljena djevojka s
ukriženim očima, 137
iscijeljena ruka Kanañanke,
145
iscijeljena Veera Ihalainen,
ratno siroče, 185
iscijeljena žena gluha na
jedno uho, 132
iscijeljena žena s bolesnim
leñima i slijepim okom,
117
iscjeljena djevojčica s
iskrivljenom
kralježnicom, 68
iscjeljenje spastičarke iz
invalidskih kolica, 132
izazov "Dovedite mi najgori
slučaj kojeg možete
pronaći...", 57, 60, 67,
85, 88
izdužena kraća noga, 67
oživljena mrtva žena u
vozilu hitne pomoći, 28
prestalo krvarenje, 128
progledao 16-godišnjak koji
je roñen slijep, 58
progovorila gluhonijema
djevojka, 55
rak pao s vrata, 66
razlika izmeñu iscjeljenja i
čuda, 66
slijep čovjek vidi, 9
slika čuda pojavila se u
novinama, 12
uskrsnuo mrtav dječak u
Finskoj, 181
vraćen vid slijepoj djevojci,
137
vraćen vid slijepoj djevojci
na parkiralištu, 31
zašto je njegov izazov bio
pogrešan, 88
Davis, dr. Roy
pismo isprike, 215
Debata
u Houstonu u Teksasu, 152
Demonologija
SVEZAK 1, KNJIGA 3
236
NATPRIRODAN život Williama Branhama
anñelova prisutnost izaziva
epileptični napad, 44
demon govori iz opsjednute
žene, 16
izbačeni demoni pratili su
Billa u hotel, 59
izbačeni demoni traže novog
domaćina, 44, 48
manijak je proslavljao tog
duha, 80
uzrok mnogih bolesti, 11
Doktrina
govor u nepoznatom jeziku,
42
iscjeljenje, 88, 99, 103, 155
Isus Krist je jedini iscjelitelj,
99, 103, 127
jedan Bog očitovan na razne
načine, 146
krštenje u Ime Gospoda
Isusa Krista, 147
mala djeca idu u nebo, 183
Mesijanski znak, 124
proroci, 193
razlika izmeñu iscjeljenja i
čuda, 66
sedam složenih imena
Jahve, 154
tri zamke za propovjednike,
47
Dva znaka (pogledajte takoñer
"Znak, prvi" i "Znak, drugi",
XIV, 75
Freeman, William
u časopisu Glas iscjeljenja,
104
George J. Lacy
daje izvještaj o fotografiji
Ognjenog Stupa, 164
istražitelj sumnjivih
dokumenata, 163
Golub
Ella Branham sanjala šest
golubova kako lete u
obliku slova "S", 109
ozdravit će kad vidi 7.
goluba, 110
sletio dok se molio za
Florence Nightingale
Shirlaw, 175
Grant, W. V.
u časopisu Glas iscjeljenja,
104
Isaacson, gñica. May
prevoditeljica na finski, 176
s Billom kad je uskrsnuo
mrtav dječak u Finskoj,
178
Iscjeljenje (pogledajte takoñer
"Čudo")
"idite, vjerujte, i bit ćete
iscijeljeni", 88
"Ne morate doći u red za
molitvu da biste bili
iscijeljeni...", 167
"Šunamkinog" sina iz
Memphisa, 208, 215
bebe koja je plakala, 35
Betty Daugherty, XV
citati iz Pisma o iscjeljenju,
155
SVEZAK 1, KNJIGA 3
237
Indeks
darovi ne mogu iscijeliti već
vjera u Božja obećanja,
133
djeteta s epilepsijom, 44
djevojke u planini s upalom
slijepog crijeva, 35, 39
drugog finskog dječaka iz
prometne nesreće, 189
farmera od artritisa, 141
Florence Nightingale
Shirlaw, 175, 216
g. Beckera, 167
g. D-, 19
g. Lemmana od multiple
skleroze, 140
g. Reecea, 170, 199
gñe. Damico, 144, 148
gñe. Melikian, 46
gluhonijeme djece, 87
hromog djeteta, 135, 137
i vi morate učiniti nešto, 88
ima duhovnu i fizičku
stranu, 11
Isus Krist je jedini iscjelitelj,
99, 103, 127
kćeri Paula Morgana, 21
kralja Georgea VI, 173
kvadriplegičara, 68
Laddie Myrick, 64
Margie Morgan od raka,
XIV
mentalno poremećene
djevojke, 195
mentalno poremećene žene
u podrumu, 14, 16
mladića na štakama, 118
mladića s epileptičnim
napadima, 44
mnogih koji su vjerovali, 87,
132
razlika izmeñu iscjeljenja i
čuda, 66
Ruby Cillard, 102
slijepog Johna Rhyna, 136,
145
žene od spolne bolesti, 54
ženinog nosa kojeg je izjeo
rak, 25
Isus Krist isti je..., 96, 156
tema skupova Williama
Branhama, 105, 156
Izrael postao država, 111
Kralj George VI
Bill se moli za njega, 173
traži od Billa da se doñe
pomoliti za njega u
Englesku, 149
Lindsay, Gordon
Bill ga informira da na neko
vrijeme napušta posao,
102
članak u novinama, 192
daje komentar o sastancima,
81
odlazi s Billom u London, u
Englesku, 171
organizirao ispitivanje
fotografije, 163
organizirao izlet pacifičkim
sjeverozapadom, 73
počinje ureñivati časopis
Glas iscjeljenja, 92
SVEZAK 1, KNJIGA 3
238
NATPRIRODAN život Williama Branhama
pomaže na sastancima, 79,
159
preporuča Billu Erna
Baxtera, 112
prvi put susreće Billa
Branhama, 51
s Billom kad je Florence
Nightingale Shirlaw
proglašena zdravom, 175
s Billom kad je uskrsnuo
mrtav dječak u Finskoj,
178
s Billom u Clevelandu u
Ohiju, 210
s Billom u Finskoj, 181
s Billom u Norveškoj, 191
Lov/Ribolov, 56, 73, 217
Molitvene kartice
"Ne morate doći u red za
molitvu...", 167
skeptici, 120
sustav, 113, 120
Molitvene krpice
iscjeljenja i čuda povezana s
njima, 128
korištenje, 127
objašnjenje u Pismu, 127
Moore, Jack
Bill ga informira da na neko
vrijeme napušta posao,
102
govori Gordonu Lindsayju o
Billovoj službi, 51
odlazi s Billom u London, u
Englesku, 171
pomaže na sastancima, 49,
69
s Billom kad je Florence
Nightingale Shirlaw
proglašena zdravom, 175
s Billom kad je uskrsnuo
mrtav dječak u Finskoj,
178
s Billom u Finskoj, 181
s Billom u Norveškoj, 191
sreo Billa Branhama, 41
uzeo dobrovoljni prilog
Billu za kuću, 69
Morgan, Margie
iscijeljena od raka, XIV
pravi društvo Billu i Medi u
Fort Wayneu u Indiani,
134
prvi Billov slučaj nakon što
je primio poslanje od
Boga, 134
Natprirodna iskustva
anñeo koristi cvijeće i
bombone za ilustraciju,
187
čovjek koji je pokušao
varati, 121
glasovir sam nastavio
svirati, 135
javno otkrivena dva
napadača, 203
manijak mu pao pred noge,
80
objašnjenje iscrpljenosti,
100
pomoću vjere miče
narukvicu, 38
SVEZAK 1, KNJIGA 3
239
Indeks
znak da treba ići u Durban u
Južnoj Africi, 175
Natprirodno Svjetlo (pogledajte
takoñer "Anñeo Gospodnji"
i "Ognjeni Stup")
fotografirano u Camdenu u
Arkansasu, 5
fotografirano u Houstonu u
Teksasu, 160
i vizije, 122, 131
pojavljuje se, 4, 13, 22, 59,
60, 82, 123, 129, 160,
187, 188
spominje se u Pismu, 75
Ognjeni Stup (pogledajte
takoñer "Anñeo Gospodnji "
i "Natprirodno Svjetlo")
fotografija, 162
fotografiran, 5, 160
i vizije, 162
spominjanje u Bibliji, 77
Orao
Bog usporeñuje proroka s
orlom, 75, 221
leti više i vidi dalje, 221
s mladuncima podsjeća Billa
na pentekostalno
probuñenje, 74
sletio zbog oluje, 220
Osborn, Tommy
inspiriran Billovom
službom, 104
u časopisu Glas iscjeljenja,
104
Ovako govori Gospod
(pogledajte takoñer
"Proroštvo" i "Vizija")
"Bit ćeš zdrav čovjek.", 171
"Bit ćete dobro.", 141
"Budi pažljiv. Sotona ti je
postavio zamku u Južnoj
Africi.", 216
"Budući da si izazvao Duha
Božjeg...", 80
"Čovjek će umrijeti.", 14
"Iscijeljeni ste.", 136
"Iskoračit će čovjek...", 191
"Ova će žena živjeti i neće
umrijeti.", 175
"Ovaj će se dječak vratiti u
život.", 180
"Poslat ću Svog slugu
Williama Branhama...",
52
"Reci Paulu Morganu...", 22
"Tvoj će sin živjeti.", 188,
189
"Tvoj suprug će živjeti.", 18
"Tvoja prijateljica je
iscjeljenja.", 195
"Vaša će se djevojčica
oporaviti.", 22
"Vode teku čiste, dalje.", 22
"Za tri dana ova će žena ići
u kupovinu.", 46
čovjek daje proroštvo isto
onome koje je Bill primio
na rijeci Ohio, 42
dječak će uskrsnuti iz
mrtvih, 91, 115, 180
Dogodit će se jer je to
"ovako govori Gospod",
136
SVEZAK 1, KNJIGA 3
240
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Gotovo je jer je to "ovako
govori Gospod", 18
Pentekostalci
orao podsjeća Billa na
pentekostalno
probuñenje, 74
Pijavica, Božja, 13, 179
huussss, 80, 135, 159, 160,
205
Pismo
isprike od dr. Davisa, 215
od engleskog kralja Georgea
VI, 149
od Florence Nightingale
Shirlaw, 168, 216
od g. Leemana, 149
od ljudi koji su vidjeli
anñela, 166
Pjesma
"Dolaze s istoka i zapada...",
26
"Samo vjeruj", 10, 24, 62,
69, 79, 202
Billova himna, 62
Proroštvo (pogledajte takoñer
"Ovako govori Gospod" i
"Vizija")
"Ako budeš iskren...", XIII,
58
"Ali uskoro će ponovno biti
snažan., 100
"Kao što su proroku
Mojsiju...", XIV, 75
"Molit ćeš se za kraljeve i
vladare...", XIII, 149
"Odnijeti dar božanskog
iscjeljenja...", XIII, 105
"Tajne njihovih srca...",
XIV, 76
"Vrši posao evanñeliste.",
73
"Zapamti, dugačka je samo
šest inča.", 107
anñeo najavljuje drugi znak,
XIV
čeka ga zamka u Južnoj
Africi, 216
čovjek daje proroštvo isto
onome koje je Bill primio
na rijeci Ohio, 42
dječak će uskrsnuti iz
mrtvih, 91, 101, 115,
135, 180
g. Reece će ozdraviti, 171
kćer Paula Morgana će se
oporaviti, 22
proroštvo para iz Skupština
Božjih o službi Billa
Branhama, 52
žena na samrti ići će u
kupovinu za tri dana, 46
Red za molitvu
"brzi red", 45, 88, 92, 139
"molitveni red čuda", 63, 66,
67, 82, 83
dug osam dana, 23, 33, 103
karakteristike molitve, 131
na ulici, 145, 148
nisu morali biti u njemu da
bi bili iscijeljeni, 132,
137, 167, 170, 195
Rhyn, John
iscjeljenje njegovih slijepih
očiju, 136, 145
SVEZAK 1, KNJIGA 3
241
Indeks
s Billom u židovskoj
sinagogi, 146
Roberts, Oral
časopis Vode iscjeljenja,
105
inspiriran Billovom
službom, 105
u časopisu Glas iscjeljenja,
104
San
"Šunamka", 206
Ella Branham sanjala da Bill
gradi kuću na zapadu,
109
Ella Branham sanjala šest
golubova kako lete u
obliku slova "S", 109
objašnjenje razlike izmeñu
sna i vizije, 119, 122
proroci ga mogu tumačiti,
110
slijepac vidio svoju pokojnu
majku, 9
žena dobila upute za
iscjeljenje svog brata,
143
Skupovi
Billov odnos prema novcu,
194, 198, 203
korištenje molitvenih
kartica, 113
poštanska adresa Branham
Campaignsa, 126
Tema Williama Branhama,
156
William Branhamova tema,
105
Skupovi, lokacije
Ashland u Oregonu, 81
Beaumont u Teksasu, 129,
134
Britanska Kolumbija, 114
Calgary u Alberti, 66
Camden u Arkansasu, 4
Carlsbad u New Mexicu,
169
Corning u Arkansasu, 20
Edmonton u Alberti, 66
Elgin u Illionoisu, 101
Eugene u Oregonu, 102
Finska, 176
Fort Wayne u Indiani, 134
Fresno u Kaliforniji, 114
Harlingen u Teksasu, 193
Helsinki u Finskoj, 176
Hot Springs u Arkansasu,
114
Houston u Teksasu, 42, 150
Indiana, 126
Jonesboro u Arkansasu, 23,
33, 66
Kansas City u Kansasu, 101
Kuopio u Finskoj, 177
Little Rock u Arkansasu, 7,
10
Long Beach u Kaliforniji,
46, 48, 85
Los Angeles u Kaliforniji,
46
Lubbock u Teksasu, 192
Miami u Floridi, 89, 91
Michigen, 145
SVEZAK 1, KNJIGA 3
242
NATPRIRODAN život Williama Branhama
Minneapolis u Minnesoti,
134
Missouri, 114
Norveška, 189
Oakland u Kaliforniji, 50
Pensacola u Floridi, 101
Phoenix u Arizoni, 43, 45,
82, 97
Pine Buff u Arkansasu, 10,
147
Portland u Oregonu, 78
Regina u Saskatchewanu,
115, 120
Sacramento u Kaliforniji, 51
San Antonio u Teksasu, 42
San Carlos Indian rezervat,
54
Santa Rosa u Kaliforniji, 51
Saskatoon u Saskatchewanu,
66
Seattle u Washingtonu, 114
Sedalia u Missouriju, 101
Shreveport u Louisiani, 216
Sjeverna Dakota, 114
Švedska, 189
Tacoma u Washingtonu, 102
Teksas, 114
Texarkana u Teksasu, 42
Vancouver u Britanskoj
Kolumbiji, 78
Vandalija u Illinoisu, 57
Washington, 102
Windsor u Ontariju, 120,
134
Zion u Illinoisu, 114, 134
Soininen, Vilho
finski pastor s Billom kad je
uskrsnuo mrtav dječak u
Finskoj, 178
Vizija (pogledajte takoñer
"Proroštvo")
"Ne mogu reći ništa drugo
osim onoga što mi On
kaže da kažem.", 131
bebe spastičkarke, 130
Bill sakuplja voće u Božjem
voćnjaku., 73
Billa muči "vjeverica" u
želucu., 107
citati iz Pisma na tu temu,
98, 124, 125, 193
čovjeka na nosilima koji je
pao s tornja, 129
čovjeka u tamnom odijelu i
sa svijetlim šeširom, 191
djevojke u žutom
automobilu, 195
dvije vrste, 210
g. Leemana kako grli
farmera, 140
iscjeljenja g. Reecea blizu
palme, 171
iscjeljenja norveškog
prevoditelja, 190
iscjeljenja slijepog Johna
Rhyna, 136
iscjeljenja spastičkarke, 132
iscjeljenja Veere Ihalainen,
184
nije iscijelila, već vjera u
Gospoda Isusa, 189
nikad ne griješi, 136, 139,
180
SVEZAK 1, KNJIGA 3
243
Indeks
objašnjenje, 122, 210, 212
objašnjenje razlike izmeñu
sna i vizije, 119, 122
opis, 17, 98, 122, 123, 162,
180, 190, 195
prijašnjih pogrešaka, 129,
131
propovjednika na nosilima,
129
sijedog čovjeka i žene, 17
tri znaka za potvrdu
dodatnog sastanka, 213
uskrsnuća mrtvog dječaka u
Finskoj, 90, 180
utjecaj vizija na Billa, 123
žene koja je bila gluha na
jedno uho, 131
žene s bolesnim leñima i
slijepim okom, 116
Walker, mali David
na sastancima u Miamiju u
Floridi, 91
traži pomoć od Billa, 89
Walker, mali David
Bill čuo za njega, 50
Znak, drugi
citati iz Pisma na tu temu,
124, 125
kontakt s duhom osobe, 122
Mesijanski znak, 124
objašnjenje, XIV
otkriva ženinu prošlost, 131
pojavljuje se prvi put, 116
pokušava objasniti, 120, 210
primjeri, 129, 131, 190
pronicanje vizijom, XIV,
120, 124, 126
teorije kritičara, 121
utjecaj na Billa, 122, 210
Znak, prvi
dar treba podići vjeru ljudi,
99
ilustracija, 11, 53
karakteristike, XIV, 5, 11,
54
korištenje znaka iscrpilo bi
Billa, 72
objašnjenje, XIV, 96
primjeri, 25, 53, 142
pronicanje vibracijama, XIV
utjecaj na Billa, XIV, 5, 42,
48, 72, 87
Židovski rabbi
"Ne možete isjeći Boga u tri
dijela i dati Ga Židovu.",
146
SVEZAK 1, KNJIGA 3
Informacije o knjigama
KNJIGA 1
Dječak i njegova neimaština
(1909 – 1932)
Od trenutka kad je roñen, William Branham bio je drugačiji.
Opterećen siromaštvom i odbačenošću, postao je nervozno dijete.
Dogañalo mu se neuobičajeno: neobjašnjive i duhovne stvari koje
su ga plašile. O Bogu nije počeo razmišljati do svoje četrnaeste
godine kad je skoro izgubio obje noge u nesreći sa sačmaricom.
Dok je ležao umirući u lokvi krvi, imao je zastrašujuću viziju
pakla. Vidio je sebe kako neprekidno pada sve dublje u područje
izgubljenih i lutajućih duša. Zavapio je Bogu za milost i milostivo
mu je pružena druga prilika – prilika koju je kasnije skoro
propustio.
KNJIGA 2
Mladić i njegovo očajanje
(1933 – 1946)
Kao mladi pastor, William Branham mučio se shvatiti svoj
neobičan život. Zašto je on jedini propovjednik u gradu koji ima
vizije? Kad ga je Bog pozvao u evangelizaciju širom države
1936., on je to odbio, da bi za svoju pogrešku grdo platio
SVEZAK 1, KNJIGA 3
245
Informacije o knjigama
gubitkom svoje supruge i kćeri koje su umrle od tuberkuloze.
Vizije su se nastavile. Propovjednici su mu govorili da te vizije
dolaze od Sotone. Očajanje ga je konačno natjeralo da ode u
pustinju i potraži Boga, gdje se susreo licem u lice s natprirodnim
bićem. Anñeo mu je dao Božji poziv da pronese dar božanskog
iscjeljenja narodima svijeta. Kad je William Branham pitao hoće
li ljudi vjerovati da je zaista sreo anñela, anñeo mu je rekao da će
mu biti dana dva natprirodna znaka da potvrde njegov poziv.
Onda će morati vjerovati. I povjerovaše!
KNJIGA 3
Čovjek i njegovo poslanje
(1946 – 1950)
Uskoro nakon što je anñeo posjetio Williama Branhama i
rekao mu da je odreñen pronijeti dar božanskog iscjeljenja
narodima svijeta, pojavio se prvi znak – fizička reakcija u
njegovoj ruci koja se pojavljivala samo kad bi dotakao ruku
nekog tko boluje od bolesti uzrokovane mikroorganizmima. U
roku dva mjeseca od njegovog poslanja, izvanredan dar Williama
Branhama privukao je pozornost na razini države. Na njegovim su
se skupovima, na kojima je propovijedao spasenje i božansko
iscjeljenje u ime Isusa Krista, skupljale na tisuće ljudi. Dogañalo
se mnoštvo čudesa. Svijet takvo što nije vidio još od vremena kad
je Isus hodao Galilejom, izbacujući zloduhe i iscjeljujući sve koji
su bili bolesni.
Meñutim, mnogi su ljudi i dalje sumnjali da se anñeo zaista
pojavio ovom poniznom čovjeku. Tada se pojavio drugi znak… i
morali su vjerovati!
SVEZAK 1, KNJIGA 3
246
NATPRIRODAN život Williama Branhama
KNJIGA 4
Evanñelist i njegova prihvaćenost
(1951 – 1954)
William Branham je paradoks u modernoj povijesti. Počevši s
1946. njegova je služba naglo, u manje od šest mjeseci, prešla iz
anonimnosti do velike pozornosti na državnoj razini, a tijekom
toga je rasplamsala probuñenje iscjeljenja vjerom širom svijeta.
Uspio je to postići uz pomoć svog jedinstvenog dara –
natprirodnog znaka koji je na prepad privukao pozornost ljudi.
Ubrzo su ga primijetili kršćani po cijelom svijetu. Izmeñu 1951. i
1954. William Branham je održao najveće kršćanske sastanke u
povijesti do tog vremena – oko tristo tisuća ljudi na jednom
sastanku u Bombaju u Indiji. Njegova se tražena služba u Americi
i dalje činila nezaustavljivom. Ali William Branham nije bio
zadovoljan. Nešto se činilo pogrešnim. Dugo vremena nije znao
što je to, ali saznao je krajem 1954. Njegova služba treba
doživjeti promjenu.
KNJIGA 5
Učitelj i njegova odbačenost
(1955 – 1960)
Meñunarodna služba Williama Branhama imala je tri glavne
faze. Prva, prepoznavao je bolesti natprirodnim darom u svojoj
ruci. Kasnije su mu vizije omogućavale prepoznavanje bolesti i
više od toga. Izmeñu 1946. i 1954. preko petsto tisuća ljudi
prihvatilo je Isusa Krista za svog Spasitelja zahvaljujući
njegovom propovijedanju – a nema načina procijeniti koliko je
milijuna ljudi primilo iscjeljenje zahvaljujući njegovim
molitvama. Uviñajući da ljudi ne prihvaćaju duhovne dubine i
visine koje im nudi Božja Riječ i Duh, William Branham je
osjetio da ga Duh Božji poziva da učini nešto više. Znao je da
SVEZAK 1, KNJIGA 3
247
Informacije o knjigama
ljudi dolaze na skupove iz mnogih razloga. Neki su dolazili jer su
vjerovali da je prisutan Duh Isusa Krista. Drugi su dolazili zbog
toga što je to bilo novo i uzbudljivo, isto kao što su se ljudi
skupljali vidjeti kako Isus iscjeljuje bolesne i umnožava vino,
kruh i ribu. Ali svjetsku povijest je promijenilo Isusovo učenje.
William Branham je osjećao da ga Bog poziva da tijekom
skupova iscjeljenja vjerom više naučava. Vjerovao je da njegova
služba može donijeti trajan, koristan doprinos kršćanskoj crkvi.
Počevši s 1955., više nije samo naučavao božansko iscjeljenje,
već je takoñer učio i druge aspekte Božje Riječi. Bog mu je dao
viziju nove faze njegove službe – "treći potez" (ako ćemo koristiti
anñelove riječi) – koji će nadmašiti sve što je Bog do tad kroz
njega napravio.
Što je neizbježno, mnogi su se uvrijedili.
Uskoro izlazi…
KNJIGA 6
Prorok i njegovo otkrivenje
(1960 – 1965)
SVEZAK 1, KNJIGA 3
Narudžba knjige
Na hrvatskom jeziku:
www.biblijski-vjernici.com
info@biblijski-vjernici.com
www.biblijski-krscani.com
upit@biblijski-krscani.com
Na engleskom jeziku:
Tucson Tabernacle
2555 North Stone Avenue
Tucson, Arizona 85705, SAD
Posjetite:
www.biblijski-vjernici.com
www.messagehub.info
www.vjerujznaku.com
www.biblijski-krscani.com
Tko je bio William Branham? Bio je jedan od najutjecajnijih
kršćanskih voña dvadesetog stoljeća – i jedan od
najkontroverznijih. U njegovoj je službi bilo više čudesa
nego u bilo kojoj u povijesti. Većina ih se može provjeriti.
Ali što je njihova svrha? Tu leži kontroverza. Predstavljamo
vam odgovor:
NATPRIRODAN
Život Williama Branhama
KNJIGA 3
Čovjek i njegovo poslanje
(1946. – 1950.)
Uskoro nakon što je anñeo posjetio Williama Branhama i
rekao mu da je odreñen pronijeti dar božanskog iscjeljenja
narodima svijeta, pojavio se prvi znak – fizička reakcija u
njegovoj ruci koja se pojavljivala samo kad bi dotakao ruku
nekog tko boluje od bolesti uzrokovane mikroorganizmima.
U roku dva mjeseca od njegovog poslanja, izvanredan dar
Williama Branhama privukao je pozornost na razini države.
Na njegovim su se skupovima, na kojima je propovijedao
spasenje i božansko iscjeljenje u ime Isusa Krista, skupljale
na tisuće ljudi. Dogañalo se mnoštvo čudesa. Svijet takvo
što nije vidio još od vremena kad je Isus hodao Galilejom,
izbacujući zloduhe i iscjeljujući sve koji su bili bolesni.
Meñutim, mnogi su ljudi i dalje sumnjali da se anñeo zaista
pojavio ovom poniznom čovjeku. Tada se pojavio drugi
znak… i morali su vjerovati!

knjige (pdf)

O. S. Ivancevic, Adio kauboju, ulomci

Nova cool generacija

"Triptih od živog kreča" (PDF, 1.4mb)

Pavle Simović: Šta je novo u Novom Zavjetu?

WDW Sponzorstvo Što mi očekujemo i ne

Studeni

Mrvica... prvo je izvukao transkript sa talijanskog

Ovo je djelo plod mašte. Posrijedi je priča o

Propovijed 18.11.14. sjećanje na Vukovar