PSIHOLOGIJA MEDIJI ETIKA
iskustva i promišljanja za bolju suradnju
kb-prirucnik-fin.indd 1
21.10.2009 21:25:04
NAKLADNICI:
Društvo psihologa Istre – Associazione psicologi dell’Istria
«Naklada Slap»
ZA NAKLADNIKA:
Marlena Plavšić
Biserka Matešić
RECENZENTI:
Prof. dr. sc. Vladimir Kolesarić
dr. sc. Marijana Grbeša
LEKTORICA:
Vesna Arsovski
G R A F I Č KO O B L I KOVA N J E:
Barbara Galant
TISAK:
«Naklada Slap»
NAKLADA:
500 primjeraka
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i
sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 719074.
ISBN 978-953-95206-3-0
impresum - fali-isbn.indd 1
21.10.2009 21:33:38
U r e d i l i :
Dževdet Hadžiselimović
Marlena Plavšić
Jasenka Pregrad
Vesna Rusijan Ljuština
iskustva i promišljanja za
bolju suradnju
Pula, 2009.
kb-prirucnik-fin.indd 3
21.10.2009 21:25:04
Sadržaj
Predgovor
Zlatan Krajina: Kolektivni voajerizam ... 7
Uvod
Jasenka Pregrad i Vesna Rusijan Ljuština: Osnovni sastojci i začini ... 13
Iz kodeksa etike psihološke i novinarske djelatnosti ... 19
Prvo poglavl je:
Nakon gašenja konferencije, pale se ideje
Marlena Plavšić: Zaključena zaključcima, otvorena akcijama ... 25
Ana Karlović i Sena Puhovski: Ugasi loš program i
upali svoj stav! ... 36
Drug o p o g l a v l j e :
Oči širom zatvorene
Dževdet Hadžiselimović: (Ne)pismeni u svijetu spektakla ... 49
Maja Gabelica Šupljika: Zašto je važno da djeca budu medijski pismena?
Pogled iz Ureda pravobraniteljice za djecu ... 62
Hana Šiljan Bembić: Krenimo, s riječi na djela Iskustvo školske psihologinje
u medijskom opismenjavanju i zaštiti učenika od štetnih masmedijskih
sadržaja ... 69
Tr e ć e p o g l a v l j e :
Za sigurnije hodanje medijima
Lidija Arambašić: Što, kako, koliko... mediji traže/žele od nas psihologa?
I moramo li im baš sve to dati? ... 77
Nataša Jokić Begić: Medijska pažnja i samoubojstva ... 92
Nataša Jokić Begić i Irena Čorko Meštrović: Psiholog u medijski
eksponiranom slučaju ... 98
Irena Čorko Meštrović: Imate poteškoća? Pišite psihologu!... 103
Irena Bezić: Medijski nastup kao ekvilibrij između osobne autentičnosti i
zastupanja psihologijskih spoznaja ... 107
Tanja Radočaj: Mediji kao (dobri) saveznici ... 114
Čet vrto poglavl je:
S ovu i s onu stranu medija
Dean Ajduković: Mediji i znanstveno istraživanje društveno
osjetljivih tema ... 121
Vladimir Lulić: Mediji i suicid ... 127
Branka Starc: Mediji i psihološke krizne intervencije ... 134
Sanja Modrić: Zašto se zapalio? U čemu su sve hrvatski mediji pogriješili
izvještavajući o tragediji jednog dječaka i kako je to trebalo raditi ... 147
Jasenka Pregrad: Tko je za što odgovoran? Raspodjela odgovornosti za
objavljeno i učinak objavljenog ... 154
Peto poglavl je:
Novi mediji - rastuće nepoznato
Ivan Salečić: Tranzicija „koncept-tehnologija“ i editor-free mediji ... 171
kb-prirucnik-fin.indd 4
21.10.2009 21:25:04
Preminulom kolegi
Milanu Šopu, koji je
u vrijeme održavanja 16.
konferencije psihologa
bio predsjednik Društva
psihologa Istre
Urednici
kb-prirucnik-fin.indd 5
21.10.2009 21:25:04
kb-prirucnik-fin.indd 6
21.10.2009 21:25:04
Zlatan Krajina
Kolektivni voajerizam
Predgovor
Anglosaksonskim akademskim krugovima medijske i kulturološke teorije u prvoj
dekadi 21. stoljeća kruži priča o cariniku kojemu je svakim danom sve više sumnjiv
izvjestan vozač kamiona. Ni jedna provjera cijelog kamiona nije cariniku otkrila što
to taj vozač krijumčari, ali carinik i dalje ne popušta u uvjerenju da je šverc na djelu.
„Nešto skrivate, ali nikako da otkrijem što. Odgonetnite mi, molim Vas, o čemu je
riječ? Neću Vas kazniti, samo želim shvatiti u čemu je kvaka svakodnevnog prometa“, preklinje carinik vozača. „U pravu ste“, otkriva vozač, „krijumčarim.“ „Što?“
uporan je carinik. „Kamione!“ spremno će vozač.
Nije to bez razloga često prepričavana zgoda kada je u pitanju recentno razumijevanje medija. Kao efektna metafora priča se pojavljuje u jeku svojevrsne iscrpljenosti analiza pojedinih emisija i članaka (studije medijskih tekstova) i njihovih
„dekodiranja“ (studije medijskih publika) u gotovo fetišističkom nastojanju da se
dohvati „esencija“ života s medijima, dok ta ista „esencija“ izmiče pred očima: sama
činjenica, kako podsjeća Todd Gitlin, da su mediji tu, svuda oko nas, i da smo im,
htjeli-ne htjeli u ogromnoj količini u svakodnevnome prometu informacija izloženi
na mnoge načine. S tog mjesta istraživanja mogu ići različitim putevima, a grupa
novinara, znanstvenika, predstavnika javnih institucija, okupljenih oko Jasenke
Pregrad, predsjednice programskog odbora 16. godišnje konferencije hrvatskih
psihologa, odlučila je ići nimalo jednostavnim, ali za potrebe skromnog, gotovo
nepostojećeg, hrvatskog prostora kulturnih i medijskih studija, trenutačno najpotrebitijim putem. Zadali su si, odnosno kako ti sami humanisti kažu, osjetili su potrebu, preispitati medijsku praksu u tek punoljetnoj hrvatskoj demokraciji.
Suvremeni hrvatski identitet mediji pregovaraju između odbačenog nasljeđa
nadnacionalnih ideologija i mlade nacionalističke isključivosti, a to rade i u vlastitom procijepu. Ispituju svoje praktične mogućnosti između tek otkrivenih poslovnih potencijala posvemašnje komercijalizacije (čije toliko voljeno obećanje
„pozapadnjačenja“ destabilizira nekad bolje razumijevanu granicu između dobrog
i lošeg ukusa, što zbog nedostatka kritičnog javnog mnijenja, što zbog čistog neznanja), i još uvijek nedostatno baštinjenih sloboda i odgovornosti u izražavanju.
„Možda smo samo nečije sjećanje“*, kažu psiholozi, koje većinom takvi hrvatski mediji u svoje registre uključe prema zahtjevu zapadnjačkih problem/solution formula
7
kb-prirucnik-fin.indd 7
21.10.2009 21:25:04
da za medije (više nego s medijima) obave medijsko „imenovanje“ i „uokvirava­
nje“ stvarnosti (kako to naziva Nick Couldry). No ne bez naplate duga. U okruženju
skromnih hrvatskih rasprava, gdje sustavno istraživanje kulture života s medijima
ne postoji, ova zbirka s obiljem izrazito važnih detalja i analitički visoko vrijednih
uvida preispituje „promet“ koji je na djelu. Već samim time autori ove zbirke sudjeluju u dokidanju krijumčarenja s početka ovog teksta, možda ne toliko kamiona, već
odgovornosti za medije u Hrvatskoj (iako ni simbol kamiona u modernoj Hrvatskoj
nije uvijek bio samo figurativan).
Sve je manje oponenata tvrdnji da smo u postmodernome vremenu, u kojemu,
kako je prije tridesetak godina uvjeravao Jean Baudrillard mapa prejudicira teren
(daleko od konteksta slovensko-hrvatskih odnosa, ali asocijacija je potencijalno
znakovita). Medijske slike ne samo reflektiraju nego i stvaraju svijet u kojemu se
pojavljuju, opetovao je nebrojeno puta Roger Silverstone. Rezultat je to složenih
tenzija među medijskim akterima (ambiciozni urednici i izvjestitelji, šablonizirani
vlasnici, upotrebljavani „gosti“, zainteresirani „obični ljudi“, statističke medijske
publike) i silnicama koje ih distribuiraju (pravo na informiranje, zakonska obveza
za omogućavanje informiranja, tržišna obveza za zaradom). U tim se tenzijama mediji u Hrvatskoj, jednostavno, događaju. Kao platforme masovne komunikacije, u
koje su dnevno uperene nebrojene uši i oči, mediji reproduciraju kulturu svakodnevnog života u kojem djeluju, ali pri tome operiraju osobitim simboličkim dobrima,
te posljedično stvaraju svoj zaseban zapis svijeta. U takvim i pomoću takvih medija
stranci se sastaju, podsjeća i Johansen, „licem u lice“. Zbiva se to, nastavlja on, u „nikad cjelovitoj“, ali uvijek sugestivnoj „prisutnosti“ (na „mjestu događaja“, tijekom
događaja i sl. kroz živa javljanja i „najnovije“ vijesti). Brinući više o ostvarivanju
takve „prisutnosti“ nego o njezinim implikacijama za društvo u kojem se ona pojavljuje, medijima je najveća briga ona o njima samima: da nas uvjere u ideju o svojoj
vjerodostojnosti. Na ekranu se jedna uz drugu pojave do tad razdvojene privatne
sudbine, i to u svrhu javnog izlaganja. Prije nego ponudi analizu stvarnosti, televizija, dakle, traži najprikladnije vizualne i narativne tehnike kako bi „zadržala“ gledatelja (ističu i Heath i dr.). Tako se i psiholozi nađu uz bok društvenim, političkim,
estradnim akterima, pojedincima, osobenjacima, traumatiziranima, neshvaćenima.
Autore u ovoj zbirci zato je, među ostalim, primarno zanimalo na koji način se to
zbiva, u kojem odnosu moći te kako se u odnosu na to postavljaju i mogu postavljati
psiholozi.
Prilozi zbirke Psihologija - mediji - etika: iskustva i promišljanja za bolju suradnju
ne samo da izviru iz prakse nego, štoviše, predstavljaju vrijedan zapis iskustava s
praksom. Tekstovi se, u krajnjoj instanciji, u tom smislu odlikuju visokom autorefleksivnosti koja od sredine 1980-ih naovamo u anglosaksonskim kulturalnim studijama izrasta u ključan zahtjev valjanosti kvalitativnog istraživanja. Ona autorima i
autoricama omogućuje kritički odmak od svojih profesionalnih pozicija u odnosu na
medije, svojih pozicija komunikatora u medijima i kroz medije s komunikantima s
8
kb-prirucnik-fin.indd 8
21.10.2009 21:25:04
kojima dolaze u dodir (koji je većinom virtualan, ali ništa manje moćan i značajan).
Taj odmak autorima služi kao dobra prigoda za tretman odgovornosti kakav primjerice britanske kulturalne studije (najčešće referencirane u svjetskim okvirima)
u istraživanju prepoznaju fundamentalno u Lévinasa. „Drugi“ (npr. onaj o kojemu
istražujem, o kojemu u mediju izvještavam, s kojime u mediju surađujem) na svijetu
se pojavljuje nužno prije mene, odnosno, ja tu jesam tek ako si ovdje ti, jer ja, pojednostavnjeno, nisam centar svijeta. „Masovni“ medij (sa svim pogrdnim značenjima
„masa“ i “masovnosti“ u Raymonda Williamsa) nudi se s druge strane kao „prostor
akcije“, prema Zielinskome, „za organizirane pokušaje da se spoji ono što je razdvojeno“. Povrh spomenutih vlasničkih, institucionalnih, ideoloških, i pitanja identiteta, etički prijepori u takvim su susretima dakle neumitni, no koliko su preispitani?
Imajući na umu posvemašnju globalizaciju (u svim svojim nejednakostima i pomalo otrcanoj rasprostranjenosti pojma) i reakcionarnu „glokalizaciju“, multiplikaciju kanala tzv. „novih“ medija te segmentaciju publika, već je previše vremena
prošlo otkad su, barem na anglosaksonskom terenu, tridesetak godina stare teorije
aktivnih medijskih publika ustvrdile da je mnogo korisnije (i točnije) pitati ne što
mediji čine ljudima (recipijentima) nego što ljudi čine s medijima (i s onima koji
se pomoću medija u slikama i zvukovima ukazuju). No moralnu kategoriju medij­
ske su studije tek implicirale te je ona dobivala tek uopćene, ako ikakve, prilike za
raspravu, a analize su se laćali usko specijalizirani čuvari pojedinih znanstvenih
poddisciplina te su (samo) njima i pridonosili. Zbirka Psihologija - mediji - etika:
iskustva i promišljanja za bolju suradnju može tome statusu quo pomoći dvojako: prvo, svojim odlučnijim suočavanjem s odgovornošću, u složenom kontekstu
pojave medijskog teksta kroz različite medije u složenosti svakodnevnog života;
drugo, okupljajući sve elemente tog simboličkog „prehrambenog lanca“ u isti forum za raspravu: i novinare, i urednike, i vlasnike, i predstavnike javnih institucija.
Potonj­a karakteristika pristupa s kojim su radovi u ovoj zbirci nastajali nudi priliku
za buduće širenje kruga sudionika i specijalizacije rasprava nakon njezine objave.
U svojoj osnovi, ova zbirka, dakle, a) prepoznaje i locira uloge i pozicije s kojih
osnovni komunikatori (stručnjaci – psiholozi, mediji i publika – sudionici) ulaze
u masovnu komunikaciju u recentnoj hrvatskoj praksi, s kritičkom referencom na
konkretne slučajeve, b) pozicionira time sugeriranu mapu odnosa moći prema suprotstavljenim kategorijama odgovornosti i moralnosti, i c) vraća tako „probavljene“
pozicije natrag u praksu, iz koje inicijalno i proizlazi, ali sada u obliku predloženih
smjernica za dalji rad, za bolju suradnju. Sudionici rasprava u ovoj zbirci u tom smislu nastoje bolje razumjeti ono što je za svakog od njih „druga“ profesija i čitateljima
zbirke ponuditi ono što bi se u duhu Julie Kristeve moglo shvatiti kao spoznavanje
karakteristika „drugoga“ „u meni samome“, kao nužan preduvjet za razumijevanje,
u ovome slučaju, među razdvojenim, a međusobno ovisnim profesijama.
Prerano je u Hrvatskoj gledati u perspektivu takvih istraživanja, čak i u predgovoru tako vrijednom (i u mnogočemu pionirskom) pothvatu psihologa i medij9
kb-prirucnik-fin.indd 9
21.10.2009 21:25:04
skih stručnjaka. Za sada je i više nego dovoljno pozvati na konačno suočavanje s
činjenicom da novinarstvo, iako relevantna, nikako nije i jedina važna djelatnost
medija. Da spomenem samo neke relevantne medijske slučajeve, što je s ispitivanj­
em identiteta koji publike pregovaraju kroz glazbene preferencije poput zapadnog
popa ili narodnjaka, s ksenofobnim izljevima panika morala u slučaju etničkih
i seksualnih manjina, s uspjesima domaćih sapunica i neuspjesima uličnih intervencija? Mediji (dakle, nikako ne samo novinarstvo) u niz svojih proizvoda nude
svojim publikama simboličku referencu za kulture svakodnevice društva u kojem
djeluju. Nažalost, prečesto je ona u rukama medijskih profesionalaca koji ne pokazuju adekvatnu razinu svijesti o pripadajućoj visokoj odgovornosti koju dobivaju u
društvenoj komunikaciji. Slijedeći ovu zbirku tekstova, praktičarima u medijima i
nadglednim tijelima (koja rade sa sličnih startnih pozicija) zato treba biti znakovito,
prvo, da na raspravu o pitanjima iz njihove domene poziva netko drugi, umjesto
njih samih, te da su, drugo, ti koji se sa spomenutim problemima u ovoj zbirci love
u koštac oni u čijem je profesionalnom fokusu pomoć u čuvanju mentalnoga zdravlja. Zar je to, dakle, karakteristika recentnog rada medija u hrvatskome društvu?
Prosudit će, dakako, raznovrsni interesenti za medije, kojih je u Hrvatskoj sve više.
Psihologija - mediji - etika: iskustva i promišljanja za bolju suradnju označava,
da zaključim, rezultat profesionalnog angažmana oko recentne medijske prakse u
Hrvatskoj kao jednog važnog društvenog problema. Psihologija - mediji - etika:
iskustva i promišljanja za bolju suradnju, zapravo, proizlazi iz cijelog jednog kolektivnog pothvata, koje umjesto pomodnog kukanja o komercijalizaciji u stilu
Frankfurtske škole kritičke teorije, iznalazi ideje iz svojih muka i nudi ih onima koji
bi se čak i nakon objave ove zbirke usudili pravdati kako su „svih tih problema“ vrlo
dobro svjesni, ali da ne znaju što i kako činiti, a ako znaju, da ne mogu. Tko komunicira, odgovoran je; u aktivnosti masovne komunikacije moguće je, tehnološkim
trikom, sakriti se od direktne dostupnosti publici tijekom emitiranja, ali ne i od
analize i kritike koja tu aktivnost podsjeti upravo na tu opasnu trenutačnu dostupnost tim brojnim „drugima“. Da se vratim na početak, ova nas zbirka podsjeća da ne
smijemo zanemariti osnovnu činjenicu da smo svakodnevno izloženi raznovrsnim
medijima, medijskim događajima i ljudima te da tu činjenicu ne smijemo, manjkom
interesa ili znanja, podcijeniti. „Prozor u svijet može se zakloniti novinama“*, sugeriraju psiholozi. Budimo zato svjesni, dodao bih u nastavku, da su nam pri pogledu
u svijet u rukama doista novine, a nikako prozori, koji pak, ako i omogućuju metaforu za medije, nisu i nikada neće biti jednosmjerni, već višesmjerni kanali (ne)odgovornog kolektivnog voajerizma. Dostupnost drugima pomoću medija, da zaključim,
hrvatski psiholozi informirano postavljaju kao društvenu temu hitne važnosti, ali
i – vječnog prijepora. Na učenje, kritiku i raspravu svi su pozvani.
10
kb-prirucnik-fin.indd 10
21.10.2009 21:25:04
O autoru
Zlatan Krajina (r. 1981.) magistrirao je medijsku i kulturološku teoriju na fakultetu
Goldsmiths, Sveučilišta u Londonu, gdje u istom polju radi doktorat u klasi profesora Davida Morleya. Radio je deset godina na Hrvatskoj radioteleviziji. Na Radiju je prošao sve
forme od terenskog reportera, preko urednika i voditelja do autora dokumentarne radiodrame i rada u menadžmentu kuće kao pomoćnik ravnatelja za razvoj, a na Televiziji povremeno izvještavao, i uređivao, i vodio ranojutarnje Vijesti te sudjelovao u digitalizaciji
proizvodnje. Odlaskom najprije u SAD na godinu dana usavršavanja na polju televizije i
društva, a onda u London na obrazovanje u britanskim kulturalnim studijama zauzima
kritičku distancu prema industriji kako bi dalji akademski rad posvetio širenju spoznaja
za bolje razumijevanje medija, kad su već bolji mediji nedosanjani ideal.
*Ove dvije poruke, kao i poruke na većini bedževa konferencije, pripadaju poznatim “nepočešljanim
mislima” poljskog satiričara Stanislawa Jerzy Leca. (op.ur.)
11
kb-prirucnik-fin.indd 11
21.10.2009 21:25:04
kb-prirucnik-fin.indd 12
21.10.2009 21:25:05
Jasenka Pregrad
predsjednica programskog odbora 16. konferencije HPD-a Psihologija - mediji - etika
Vesna Rusijan Ljuština
predsjednica organizacijskog odbora 16. konferencije HPD-a Psihologija - mediji - etika
Osnovni sastojci i začini
Uvod
Knjiga koja je u Vašim rukama rezultat je uvjerenja (izraženog pisanjem ovdje
objavljenih tekstova) nevelikog broja psihologa i još manjeg broja novinara, da ima
smisla javno djelovati u skladu sa sobom, svojim svjetonazorom (humanističkim,
podržavajućim demokratskom društvenom uređenju) i onda kada sveukupne
društvene okolnosti poručuju da je pametnije, u svakom slučaju lagodnije, ne činiti
ništa za „opću stvar“. U moru važnih informacija, događaja, doživljaja, spoznaja...
koje su danas/ovdje aktualne, neke možda čak i presudne, teško je izabrati one koje
imaju toliku važnost da zaslužuju naš posvećeni angažman. Tema: Psihologija - mediji - etika urednicima i autorima ove knjige bila je takva, dovoljno važna da nas
okupi i poveže oko zajedničkog cilja: djelovati k promjeni ponašanja ljudi u javnomedijskom prostoru na bolje!
Ova knjiga, koja je posljedica naše trogodišnje usredotočenosti na temu odnosa između psihologije (psihologa) i medija (novinara, urednika, vlasnika medija),
samo je pokušaj da ono o čemu je većina nas raspravljala za vrijeme, uoči i nakon 16.
konferencije psihologa u Poreču 2008. uokviri tako da istakne samo neke, po nama
najvažnije aspekte tog odnosa.
Moći ćemo smatrati uspjehom ako smo Vas potaknuli da ovu temu i sami proglasite
važnom te da slijedom pročitanog u njoj preispitate ponašanje, promijenite ga ili
pak ustrajete u svojem ponašanju u javnim medijima.
U finišu trke za ovu knjigu često su me spopadala ona dva, za takve (ne)prilike
uobičajena pitanja – „Što je sve ovo meni trebalo?“ i „Kako sam se uopće zatekla
ovdje?“ Na moju žalost odgovori na oba sjede u mom krilu pa mi nije bilo druge
nego plivati dalje do cilja koji, evo, držite u rukama.
Što je sve ovo meni trebalo? Kako se već tridesetak godina družim s medijima i
sudjelujem u njima iz uloge psihologa, primijetila sam da mi je sve teže, da sam sve
češće nezadovoljna tom suradnjom, da imam sve više pitanja o smislu te suradnje te
13
kb-prirucnik-fin.indd 13
21.10.2009 21:25:05
da tu muku ne mogu riješiti izborom - surađivati ili ne, odnosno „širiti valjane spoznaje o čovjeku... pomagati pri upoznavanju i razumijevanju pojava koje se tiču ljudskog doživljavanja i ponašanja“ (kako nam nalaže naš Etički kodeks) ili čuvati dignitet svoje struke i svoj osobni pa odbiti suradnju s medijima. Shvatila sam da me bilo
koje rješenje „ili/ili“ ostavlja dijelom nezadovoljnom. Kako nisam osobno sklona
kompromisima, pa me ni takva suradnja s trgovanjem koju sam probala primjenjivati nije ostavljala mirnom, odlučila sam pozvati kolege na zajedničko promišljanje
o tome postoji li neko, kako bi stručnjaci iz nenasilnog rješavanja sukoba rekli,
rješenje „win/win“. Meni je doduše puno milije tragati za rješenjima „i/i“, onima
koji nam dopuštaju da svi postojimo sa svojim različitostima, nego pobjeđivati. 1.
hrvatski kongres primijenjene psihologije 2006. godine bio mi je inspiracija jer mi
se činilo da je pravo mjesto za takvu raspravu pa sam okruglim stolom „Poziv na
etičko promišljanje o pojavljivanju psihologije (i psihologa) u javnom i medijskom
prostoru“ htjela tu svoju muku raspraviti s kolegicama i kolegama u nadi da možemo
napraviti barem neki korak k formiranju zajedničkih i tako sigurno mudrijih stavova, principa i algoritama bolje suradnje s medijima. U tu avanturu dozvala sam i
Andreju Brajša Žganec kao predsjednicu Etičkog povjerenstva Hrvatske psihološke
komore (HPK) pa smo nas dvije otvorile i moderirale raspravu. Ako ništa drugo,
kad čovjek podijeli muku, ona se prepolavlja – kaže poslovica. A naš Etički kodeks
kaže i „Njegova (psihologova) je dužnost, nadalje, savjetovati se s kolegama ukoliko
ima etičkih dvojbi.“ Zanimanje za temu bilo je veliko, rasprava živa i puna iskustava, primjera suradnje i sudjelovanja u medijima te završila zaključcima, koje smo
proslijedili organizatoru kongresa Hrvatskoj psihološkoj komori. HPK je odlučio
raspravu nastaviti na 14. konferenciji psihologa u Vodicama. Eto, osim što je meni
trebalo, trebalo je i kolegama.
I ja sam imala nekoliko razloga za uključivanje.
Prvi: Kada sam prije nekoliko godina stala pred nastavnike jedne osnovnoškolske
zbornice i pošteno ih, cijelom svojom profesionalnom dušom, poučavala smislenosti, učinkovitosti, sadržaju... UNICEF-ova programa zaustavljanja nasilja među
vršnjacima u školama Hrvatske, te im poručivala: „To mora biti stav cijele škole i
cijele vaše zajednice!“, osjećala sam tremu i nelagodu. Zašto? Jer sam bila svjesna
da je uzrok problemu nasilja među djecom čvrsto ukorijenjen u ponašanju odraslih,
u školi i oko nje, u „bolesnom“ društvu te da „lijek“ koji nudimo može (samo) privremeno ublažiti bol. Kada mi je, nadalje, profesor tjelesnog odgoja iz iste zbornice
kazao da će poruke koje učenici pokupe iz TV programa i videoigrica ko ruka znoj
s čela obrisati tragove naših psiholoških radionica iz njihovih bića, zazeblo me oko
srca i pitala sam se: Ima li pravo? Kako postići da budemo korisniji od štetnih utjecaja mnogih televizijskih programa i drugih medija? Kako onemogućiti da se takvi
proizvode? Kako osigurati da takvi ne budu ljudima privlačni? Koliko je „protivnik“
jak?... Odustati ili nastaviti nastojati? U mom slučaju izbor je bio: nastaviti nastojati! Zašto? Obvezivalo me ono što sam vidjela u očima većine učenika (i ne samo
14
kb-prirucnik-fin.indd 14
21.10.2009 21:25:05
njih): povjerenje, poštovanje i podršku. Dapače, očekivanje od nas odraslih, od onih
koji znaju, od onih koji bi tebali znati, da budemo „putokaz“.
Drugi: Dogodila se i (slučajna?!) koincidencija: taman u periodu kada sam raz­
mišljala o tome kako postignuti da, barem u Istri, gdje je Društvo psihologa gotovo
desetogodišnjim radom osiguralo ugled u svojoj zajednici, pokrenemo kampanju
protiv medijskih sadržaja koji ugrožavaju ljude (pogotovo djecu i stare), Jasenka
Pregrad je, zajedno s Andrejom Brajša Žganec organizirala okrugli stol na 1. kongresu primijenjene psihologije u Zagrebu (2006.) na temu strukovnih pravila o
psiholozima u medijima. Jednake i slične brige morile su, očito, još neke kolege u
Hrvatskoj!
Kada se na istu temu među psiholozima na okruglom stolu u Vodicama, u sklopu 14.
konferencije psihologa Hrvatske, rasplamsala rasprava, u meni je zaiskrilo nagnuće
da se medijima s psihologijske/psihološke točke gledišta posvetimo temeljito, jasnim ciljevima usmjereno. Dakle, organizirajmo cijeli stručni skup na tu temu sljedeću konferenciju Hrvatskog psihološkog društva, u Istri! Moji istarski kolege
i kolegice podržali su tu ideju, nadogradili je ugrađivanjem pitanja etičnosti u tom
odnosu i započeli smo s pripremama.
Navest ću još da je to bilo vrijeme pošasti reality showova na našim TV programima. Članovi moje obitelji, ljudi s kojima radim, ljudi s kojima se družim, svi su o njima raspravljali. Neki su se sablažnjavali, a neki su se zabavljali, ne videći opasnost
za mentalno zdravlje ni onih koji u njima sudjeluju ni onih koji ih gledaju. Ljutnja
i zabrinutost tjerale su me na akciju. Volontirala sam na pripremi naše konferencije puna energije i tom „vatrom podgrijana“! Smatrala sam da je zadaća psihologa
konfrontirati se s urednicima i vlasnicima televizijskih kuća. Smatrala sam da su oni
„samo ljudi“ i da humanu argumentaciju protiv takvih programa moraju razumjeti!
Reći ćete: naivno! No manje me smetalo ispasti naivna/glupa, nego li licemjerna/
neodgovorna, s obzirom na to da sam psiholog koji „će nastojati zajednici u kojoj
djeluje pomagati pri upoznavanju i razumijevanju pojava koje se tiču ljudskog
doživljavanja i ponašanja. Pri tome će isticati i podupirat slobodu izbora vlastitog
ponašanja svakog pojedinca, ukoliko to ponašanje ne šteti drugima.“ (iz Kodeksa
etike psihološke djelatnosti)
Kako sam se uopće zatekla ovdje? Još od vrtića su nas, kad bismo proizveli
neku nevolju, odrasli pitali: „Tko je prvi počeo?“ Od tog vremena mi se to pitanje ne
sviđa i dugo mi je trebalo da shvatim da je ono nepravedno (u potrazi za pravdom),
jer bi u takvoj isljedničkoj proceduri zapravo onaj koji je prvi počeo bio kriv (ili odgovoran) za sve što se poslije dogodilo i za sva ponašanja svih drugih koji su slijedili
u tom nizu. Budući da sam prva počela „čačkati“ po ovoj temi, tako mi svakako pripada neka količina odgovornosti za to u što se izrodio okrugli stol iz 2006. godine,
pa onda mislim da je pravedno da sam se ovdje zatekla iako sigurno dovde ne bih
došla sama. Činjenica da smo u ovim promišljanjima došli (i) do ove knjige govori
da potrebu boljeg sagledavanja suradnje s medijima dijelimo s mnogim kolegama
15
kb-prirucnik-fin.indd 15
21.10.2009 21:25:05
psiholozima, ali i novinarima i medijskim stručnjacima, te da su i oni preuzeli i dijele s nama, urednicima, odgovornost („krivicu“) za sve ono što se poslije dogodilo.
A ja? Dvadeset četiri sam godine psihologinja i predano radim svoje poslove
(od onih u tekstilnoj industriji, preko onih u socijalnoj skrbi, do ovih potonjih u
predškolskom odgoju). Uvjerena sam da sam pomagala ljudima i nije mi bilo važno
koliko se o tome zna. No kad sam se počela pojavljivati u medijima (na lokalnom
radiju, televiziji), ljudi su mi se počeli obraćati češće, za raznovrsnije potrebe i s
većim zanimanjem/poštovanjem prema tome što radim. Koliko god mi je to imponiralo, toliko me je i uznemiravalo. Bila sam potpuno svjesna da kvaliteta mog
pojavljivanja u medijima nije posljedica znanja o tome kako se to čini, već rezultat
odvažnosti, spremnosti na rizik, uvjerenosti u to da je ispravno usmjeravati pažnju
javnosti na psihološke teme obraćanjem psihologa. I meni je, naravno, jasno koliko
su mediji prisutni u svakodnevici ljudi, pa sam smatrala pogrešnim ne iskoristiti priliku da u njima iskažem poruku javnosti koju držim važnom. U tome mi je
bila potrebna podrška, savjet, uputa kako da to učinim što bolje, pa sam se pitala:
Zašto nas na studiju nitko nije pripremio za te i slične situacije? Zašto se u obveznom stručnom usavršavanju tome području nije obratilo više pozornosti? Zašto se
o tom važnom stručnom pitanju ne raspravlja među kolegama suradnički, nego s
omalovažavanjem i prikrivenom kompeticijom? Zato što se pojavljivanje psihologa
u medijima drži „struci i znanosti nepoželjnim ponašanjem“ ? Ili?
Prvo što nam je važno naglasiti jest da su i tema, i konferencija, i ova knjiga izrasli
iz potreba ljudi koji su se tri godine okupljali oko nje.
Drugo što nam je važno naglasiti jest da smo uspjeli na konferenciji ostvariti dijalog s novinarima i predstavnicima vlasti zaduženih za medije, čime smo otpočeli
istinsku demokratsku raspravu i, premda su novinari bili u manjini, ostvarili ravnopravan dijalog između naših struka.
Psiholozi su se našli na, za njih, neobičnom terenu – bez zavisnih i nezavisnih varijabli, nul-hipoteza i statistički značajnih razlika, na terenu subjektivnog određenja
koje će pridonijeti kolektivnom subjektivnom određenju etičnosti naše suradnje s
medijima. I oni novinari koji su se odazvali našem pozivu na zajedničko promišljanje
bili su na neobičnom terenu, već i sami zapitani oko etičnosti svoje struke i prakse,
zatekli su se okruženi mnoštvom psihologa. Svojim hrabrim dolaskom dodali su
novu kvalitetu našim raspravama i na tome im želimo zahvaliti, kao i na sudjelova­
nju u ovoj našoj knjizi. Kažemo hrabrim jer se ta hrabrost može mjeriti s hrabrošću,
na primjer, psihologa iz područja psihologije marketinga koji sudjeluju na konferenciji, recimo, filozofa – etičara i raspravljaju o etičnosti vlastite prakse.
Treće što nam je važno naglasiti jest da je većina sudionika bila mnogo više usmjerena na prijedloge i inicijative za poboljšanje stanja nego na kukanje što je ono takvo
kakvo jest, čime smo izbjegli osjećaj bespomoćnosti i vlastitu frustraciju učinili korisnom motivacijom za bolje i drugačije. To bolje i drugačije pretočilo se u Zaključke
i preporuke konferencije, što je još jedna neobičnost u našem stručnom okupljanju.
16
kb-prirucnik-fin.indd 16
21.10.2009 21:25:05
Bez obzira na to što Etički kodeks psihologa nalaže da „Svaki psiholog, međutim, u
svom djelovanju nastupa kao nezavisna osoba, te dopunjava i oplemenjuje pravila
dana ovim Kodeksom osobnim sustavom humanih vrijednosti, vlastite kulture i
životnog iskustva“, ipak je okvir i orijentir zaključaka i preporuka svojevrsni putokaz za objedinjavanje naših motiva i snaga u najpotrebnijim pravcima djelovanja,
s jedne strane, te referentni okvir pojedincu da se lakše odluči za etičnije izbore
vlastitog djelovanja.
I ova je knjiga na tragu ostvarivanja nekih od zaključaka, posebno onih koji govore
o potrebi za edukacijom psihologa, novinara i edukacijom o medijskoj pismenosti.
Ona nije zbornik (odabranih) radova, niti je sveobuhvatna i sistematična. Način na
koji je građena dosta je nalik tome kako je građen program naše konferencije – od
pojedinačnog (stručnjaka i iskustva) k općem (savjetu, prijedlogu, principu). Cilj
koji bismo željeli postići ovom knjigom jest podcrtavanje onih postojećih iskustava
i uvida koji mogu pomoći psiholozima i novinarima da bolje surađuju i bolje udjenu
etičke principe u svoj rad. Također smo željeli da knjiga odiše ozračjem konferencijskog dijaloga. Zato smo iz mnoštva onih koji su aktivno sudjelovali na konferenciji
odabrali autore koji mogu podijeliti svoja iskustva tako da ona pridonesu ostvarenju
željenog cilja knjige. Svi autori i recenzenti sudionici su konferencije.
Premda smatramo da će ova knjiga sa svim svojim člancima biti korisna onima koji
su skloni (etičkim) promišljanjima, a ne samo novinarima i psiholozima, ipak je
poglavlje „Za sigurnije hodanje medijima“ više namijenjeno psiholozima, a „S ovu i
s onu stranu medija“ više namijenjeno novinarima.
Možda će nam se činiti da usprkos svim ovim okupljanjima, raspravljanjima, akcijama u našim redovima i u medijima te pisanjima, uključujući i ovu knjigu, nismo
mnogo postigli, jer su medijski prostor i sadržaji u njemu jednaki kao što su bili i
prije nego što smo počeli. Baveći se ovom temom i sami imamo osjećaj da je u suvremenom hrvatskom društvu nemoguće iščupati medije iz vlasti profita. Ponekad
nam se čini i da pojedine djelatnosti psihologa također postaju zarobljenici profita.
Međutim, u prirodi je civilnoga društva i njegovih inicijativa da omogući pojedincima da se okupljaju oko zajedničkih potreba i vrijednosti i da pokreću akcije i aktivnosti da bi dosegli svoje ciljeve (ne ugrožavajući integritet drugih članova društva).
S druge strane, kako nas upozorava čuveni filozof i sociolog suvremenog doba Zygmunt Bauman (Bauman, Z., 2000., Liquid Modernity Cambridge, Polity Press), u
ovom postmodernom dobu stalnih promjena i fluidnog stanja nema više instituta
koji čuva društvene i etičke vrijednosti. Po Baumanu je ključno pitanje kako u suvremenom dobu „pomiriti“ vrijednosti koje su neupitni etički standardi ljudskog
djelovanja, s jedne strane, i posljedice „tekućeg društva“, s druge. On smatra da ih je
u današnje vrijeme zapravo nemoguće pomiriti, no da se i dalje trebamo truditi, ali
i prihvatiti da ih možda ne možemo sve pomiriti u isto vrijeme. Pri tome naglašava
našu osobnu odgovornost za življenje vrijednosti, jer kako kaže „Odgovornost je
ili osobna ili je nema“. Dakle, ne treba se nadati da će neki autoritet dekretom
17
kb-prirucnik-fin.indd 17
21.10.2009 21:25:05
zaustaviti sva neetična djelovanja, nakon što mu argumentirano objasnimo da su
ona neetična. Promjenu, čini se, možemo dosegnuti jedino tako da udruživanjem
građana i zagovaranjem dosegnemo tu kritičnu masu osobnih odgovornosti.
I naposljetku želimo naglasiti da su sve prethodne aktivnosti, konferencija pa i ova
knjiga dio zagovaranja etičkih vrijednosti pojedinaca koji su s razine vlastite osobne
odgovornosti odlučili djelovati, želeći iskušati koliko ima prvenstveno psihologa i
novinara, ali i svih ostalih građana koji žele etičnije medije i etičnije korištenje medija. Hoćemo li uspjeti, osim svih ovih malih koraka, ostvariti i „statistički značajnu“
promjenu, ovisi i o Vama (i o tome kako ćete odlučiti živjeti svoju osobnu odgovornost), dragi čitatelju.
Pazin – Zagreb, rujan 2009.
O autoricama
Jasenka Pregrad, psiholog, psihoterapeut
Homa, d.o.o., Zagreb, jasenka.pregrad@gestalt-drustvo.hr
Od 1976. godine često sam surađivala s novinarima i sudjelovala u medijima kao
školski psiholog, stručnjak za područje adolescencije, poslije tijekom rata kao stručnjak
za područje traume i oporavka te općenito za pitanja vezana za kliničku psihologiju i
psihoterapiju. Osim brojnih sporadičnih napisa i emisija, sudjelovala sam više godina
u osmišljavanju i stručnom vođenju emisije „Što mi se to događa“ na HTV 1, te godinu
dana pisala svoju kolumnu „Umijeće življenja“ u podlisku Večernjeg lista. Budući da sam
20 godina radila u II. gimnaziji koja je bila u nekom razdoblju i Centar za odgoj i obrazovanje u kulturi i imala i novinarska usmjerenja, brojni novinari su moji bivši učenici, što
mi je vjerojatno omogućilo i drugačiji pogled na novinare i novinarstvo, a i mogućnost
da u brojnim kasnijim susretima s njima na osobniji način doživim i razumijem njihovo
profesionalno iskustvo.
Vesna Rusijan Ljuština, vesna rusijan@yahoo.com
Diplomirala sam psihologiju 1985. na FF-u u Zagrebu. Ravnateljica sam Dječjeg vrtića u
Pazinu. Bila sam predsjednica Organizacijskog odbora 16. konferencije u Poreču. Pisala
sam za srednjoškolski list, koji sam i uređivala, te sam objavljivala članke u „Poletu“ i
„Studentskom listu“. Uređivala sam i vodila radijsku emisiju „Pletenica“ na lokalnom
istarskom radiju – s temama iz raznih područja psihologije, a rado me ugošćuju i na
Nezavisnoj istarskoj televiziji.
18
kb-prirucnik-fin.indd 18
21.10.2009 21:25:05
Iz kodeksa etike psihološke
i novinarske djelatnosti
U knjizi se autori i autorice više puta referiraju na kodekse etike psihološke i novinarske djelatnosti, stoga je dobra prigoda da na početku povežemo etiku sa svime
onime što slijedi. Mi, zapravo, počinjemo od nje, a ne od medija ili od psihologije.
Etičnost je ovdje krovni pojam. Željeli bismo da upravo on združi medije i psihologiju u zajedničkom nastojanju činjenja dobra u zajednici. Voljeli bismo da Vaše
daljnje čitanje ove knjige bude povedeno tom idejom.
U nastavku izdvajamo odrednice iz oba kodeksa bitne za što bolju suradnju psihologa s medijima, novinara s psiholozima te obrađivanje psiholoških tema.
Kodeks etike psihološke djelatnosti sadrži četiri dijela: opće odredbe, temeljna
načela, etičke standarde i završne odredbe.
U dijelu OPĆE ODREDBE – odnosa između psihološke djelatnosti i medija dotiče
se jedan članak:
Članak 1.
(4) Psihologu mora biti cilj širiti valjane spoznaje o čovjeku i njegovom ponašanju
i primjenjivati ih s ciljem poboljšanja kvalitete života pojedinca i ljudske zajednice.
(6) Psiholog će nastojati zajednici u kojoj djeluje pomagati pri upoznavanju i razumijevanju pojava koje se tiču ljudskog doživljavanja i ponašanja.
(7) Osobna je odgovornost i zadaća svakog psihologa ostvarenje najviših etičkih
standarda vlastitog ponašanja. Dužnost mu je poticati etično ponašanje kod svojih učenika, studenata, suradnika i kolega. Njegova je dužnost, nadalje, savjetovati se s kolegama ukoliko ima
etičkih dvojbi. Svaki psiholog, međutim, u svom djelovanju nastupa kao nezavisna osoba, te dopunjava i oplemenjuje pravila dana ovim Kodeksom osobnim
sustavom humanih vrijednosti, vlastite kulture i životnog iskustva.
U dijelu ETIČKI STANDARDI – OPĆI u četiri članka dohvaćaju temu psihološke
djelatnosti i medija.
19
kb-prirucnik-fin.indd 19
21.10.2009 21:25:05
Članak 11.
Psiholog mora biti svjestan da njegov znanstveni i profesionalni stav i procjena
mogu utjecati na život drugih ljudi, te stoga mora biti krajnje oprezan da se njegova
uloga ne bi na bilo koji način zlouporabila.
Psiholog neće sudjelovati u stručnim aktivnostima kada se može pretpostaviti da bi
se njegove vještine ili dobiveni podaci mogli krivo koristiti, osim ako za to ne postoje
predviđeni korektivni mehanizmi.
Psiholog neće sudjelovati u aktivnostima koje su usmjerene manipulaciji pojedinaca, skupina ili javnog mnijenja, a u službi su promocije nečije socijalne moći.
OGLAŠAVANJE I NASTUPI U JAVNOSTI
1. Definicija javnih nastupa
Članak 35.
Psiholog obavlja svoju profesionalnu ulogu i javnim nastupima. Javnim se nastupima smatraju svi oblici plaćenih i neplaćenih oglašavanja usluga, izdavanje pisanih,
audio ili videomaterijala, publiciranje u stručnim i inim časopisima, intervjui i komentari dani javnim glasilima, davanje stručnih mišljenja u sudskim postupcima,
predavanja i recenzije.
2. Odgovornost za javne nastupe
Članak 36.
(1) Psiholog preuzima potpunu osobnu odgovornost za vlastite javne nastupe. Oni
moraju biti u skladu s ovim Kodeksom.
(2) U javnim nastupima psiholog ne smije davati netočne podatke koji bi mogli
zavesti primatelja informacija. Psiholog je prije svega dužan davati točne podatke o vlastitom obrazovanju, iskustvu i kompetentnosti, akademskom stupnju,
publikacijama i rezultatima istraživanja, o svom profesionalnom statusu i zaposlenju, o uslugama koje pruža, o znanstveno ili klinički potvrđenim rezultatima
pružanja tih usluga i o cijenama pružanja usluga.
3. Nastupi u javnim glasilima
Članak 37.
Kada nastupa ili kada komentira neke pojave putem javnih glasila, pisanih članaka,
radio ili televizijskih programa, javnih predavanja i slično, psiholog mora nastojati
da njegov nastup bude utemeljen na odgovarajućoj psihologijskoj literaturi i praksi
te da iznesene tvrdnje i sveukupno ponašanje bude u skladu s ovim Kodeksom.
20
kb-prirucnik-fin.indd 20
21.10.2009 21:25:05
Kodeks časti Hrvatskog novinarskog društva sastoji se iz tri cjeline: opća načela,
prava i dužnosti i završne odredbe.
U dijelu OPĆA NAČELA dva stavka povezuju novinare i javnost preko ljudskih prava:
Pravo na informaciju, slobodu izražavanja i kritiku jedno je temeljnih prava svakoga ljudskog bića bez obzira na spol, rasu, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest
i političko opredjeljenje. Iz tog prava javnosti da upoznaje činjenice i mišljenja
proizlazi i cjelina obaveza i prava novinara.
U svojem radu novinari su dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo i slobodu,
uvažavati pluralizam ideja i nazora, pridonositi jačanju pravne države i kao demokratski dio javnosti sudjelovati u kontroli nad djelovanjem vlasti i politike.
U cjelini – PRAVA I DUŽNOSTI u osam točaka povezuje se novinarski posao i etika:
1. U obavljanju svojeg posla i djelovanja novinar se mora rukovoditi općim na­
čelima i etikom novinarskog poziva.
Polazeći od načela da su u demokratskom društvu javna glasila slobodna, samostalna, istraživačka i otvorena za različita mišljenja, novinar za svoj rad snosi odgovornost pred javnošću, zakonom i pred svojom profesionalnom organizacijom.
2. Iznošenjem samostalnoga i kritičkog stava u traganju za istinom kao osnovnim
načelom u profesionalnom radu, novinar aktivno sudjeluje u stvaranju javnog
mnijenja i kolektivnom rasuđivanju o stvarima koje se tiču sviju.
4. Novinar je obavezan iznositi istinitu, uravnoteženu i provjerenu informaciju.
On navodi osobe ili ustanove od kojih je dobio podatak, informaciju ili izjavu.
Ima pravo i da ne otkrije izvor informacije, ali za objavljeni podatak snosi
moralnu, materijalnu i krivičnu odgovornost.
16. Novinar treba štititi čovjekovu intimu od neopravdanog ili senzacionalističkog
otkrivanja u javnosti. Novinar je obavezan poštivati svačije pravo na privatni
i obiteljski život, dom, zdravlje i prepisku (intersubjektivnu komunikaciju).
Objavljivanje podataka koji narušavaju nečiju privatnost, bez nečije privole,
mora biti opravdano interesom javnosti. Korištenje sredstava za snimanje
izdaleka osoba u njihovom privatnom okruženju i privatnom posjedu, a bez
njihova odobrenje, neprihvatljivo je. Urednici ne smiju objavljivati materijale
suradnika koji ne poštuju ta pravila.
Posebna se pozornost i odgovornost zahtijeva kad izvještava o nesrećama, obiteljskim tragedijama, bolestima, djeci i malodobnicima, u sudskim postupcima, poštuje pretpostavku (presumpciju) nedužnosti, integritet, dostojan­
stvo i osjećanje svih stranaka u sporu. U političkim sukobima treba uvažavati
građanska prava i slobode sudionika te nastojati ostati nepristran.
21
kb-prirucnik-fin.indd 21
21.10.2009 21:25:05
17. Novinar ne smije intervjuirati ni fotografirati dijete (do 14 godina) o pitanjima
njegova života ili života druge djece bez nazočnosti roditelja ili drugog odraslog
odgovornog za dijete.
S učenicima se ne smije razgovarati niti ih se smije fotografirati u školi bez
odobrenja školskih službi. Djeci i mlađim maloljetnicima (od 14 do 16 godina)
ne smije se plaćati za obavijesti niti se smije plaćati njihovim roditeljima ili
skrbnicima, osim ako to nije u interesu djeteta.
18. Novinar ne smije otkriti identitet djece upletene u slučajeve seksualnog zlo­stav­
ljanja, bez obzira jesu li svjedoci ili žrtve.
U novinskim izvještajima (i drugim prilozima) o slučajevima seksualnog
zlostav­ljanja djece sve formulacije moraju biti takve da:
a) dijete i maloljetnik ne mogu (ni izravno ni neizravno) biti identificirani
b) identificirana može biti samo odrasla osoba.
19. Novinari moraju izbjegavati objavljivanje detalja i pejorativne kvalifikacije o
rasi, boji kože, vjeri, spolu ili seksualnoj orijentaciji kao i o bilo kojoj fizičkoj ili
mentalnoj manjkavosti ili bolesti ukoliko to nije relevantno za javni interes.
22
kb-prirucnik-fin.indd 22
21.10.2009 21:25:05
P R VO p o g l a v l j e
N AKO N G A Š E N JA KO N FE R E N CIJE ,
PALE SE IDEJE
o posljedicama konferencije
PSIHOLOGIJA-MEDIJI-ETIKA
23
kb-prirucnik-fin.indd 23
21.10.2009 21:25:05
Predgovor
Uvod
... 7
... 13
Prvo poglavl je:
Nakon gašenja konferencije, pale se ideje
Marlena Plavšić: Zaključena zaključcima, otvorena akcijama ... 25
Ana Karlović i Sena Puhovski: Ugasi loš program i upali svoj stav! ... 36
Drug o p o g l a v l j e :
Tr e ć e p o g l a v l j e :
Oči širom zatvorene ... 47
Za sigurnije hodanje medijima ... 75
Čet vrto poglavl je:
Peto poglavl je:
kb-prirucnik-fin.indd 24
S ovu i s onu stranu medija ... 119
Novi mediji - rastuće nepoznato ... 169
21.10.2009 21:25:05
Marlena Plavšić
Zaključena zaključcima - otvorena akcijama
Iz perspektive organizacijskog i programskog odbora 16. konferencije hrvatskih
psihologa s temom Psihologija - mediji - etika željeli smo da velika količina programskog sadržaja, vezanog uz glavnu temu konferencije (više od 90 izlaga­nja,
okruglih stolova, radionica, poster-predstavljanja, debata itd.), na kraju bude sa­
žeta i pretočena u određene zaključke i preporuke. Zaključke i preporuke namijenili smo svim sudionicima konferencije, nama koji smo konferenciju pripremali i
građanstvu koje bi to moglo zanimati, a pripremili su ih moderatori pojedinih programskih cjelina zajedno sa sudionicima. Posljednjeg dana konferencije zaključci i
preporuke predstavljeni su sudionicima, a nakon konferencije, u skraćenom obliku,
objavljeni u javnim glasilima. Godinu dana nakon konferencije planiramo na okruglom stolu naredne, 17. konferencije, s temom „Odgovornost – osobna, profesionalna, društvena“ saznati što se s ostvarenjem zaključaka događalo.
Konferencija Psihologija - mediji - etika dala je svojim sudionicima priliku da raz­
mje­nj­uju znanja, iskustva, stavove, sumnje, dileme, da raspravljaju i problematiziraju. Osim mnoštva znanja, iskustava i stavova sasvim se jasno moglo čuti i među
novinarima i među psiholozima da im nedostaju neka konkretna znanja, specifične
vještine, mjestimično odlučnost, ponekad samopouzdanje. To, naravno, nisu nove
spoznaje, ali kada se izraze, onda onima koji organiziraju skup, kao i onima koji
na njemu sudjeluju, govore da je stvoren siguran i povoljan ugođaj spremnosti za
učenje i suradnju. Iako među psiholozima ima onih koji rade u medijima ili u odnosima s medijima u tvrtkama, ili provode edukacije samoprezentacijskih vještina,
psiholozi u svojem obrazovanju na studiju nemaju kolegija koji ih medijski opismenjuju. S jedne strane osjećaju manjkavost vlastitih znanja prilikom suradnje s
medijima, a s druge strane imaju dosta prijedloga s kojima bi novinari na prikladniji
način mogli obraditi neke teme.
Barem 10 razloga za zaključke i preporuke
Nije uobičajena praksa da konferencije psihologa završavaju zajedničkim zaključ­
cima i preporukama. No kako je naša konferencija s temom proistekla iz nekih od
zaključaka prije održanih okruglih stolova, imala je nešto bolje fokusiranu temu
nego što je to običaj na godišnjim konferencijama hrvatskih psihologa i organizatori su imali potrebu za jasnijim povratnim informacijama. Ideja da konferencija ima
svoje zaključke i preporuke odjednom je imala pregršt dobrih razloga:
25
kb-prirucnik-fin.indd 25
21.10.2009 21:25:05
• Tijekom izlaganja, okruglih stolova i ostalih događanja – ideja o zaključcima i
preporukama navodila je moderatore tih okupljanja da ono o čemu se izlaže, tematizira i zabilježe pa su zaključci, zapravo, nastali kao artikuliraniji oblik ras­
prava i bilješki.
• Usmjerenost i sažimanje – unutar jedne programske cjeline mnoštvo je
različitih ideja, pristupa i podtema. Orijentacija na zaključke pomaže da se te
teme povežu i ono najvažnije sažme.
• Zaključci i preporuke sudionicima konferencije služe kao podsjetnik. Moguće
je prelistati ih i vidjeti koji su bili dogovori, stajališta, smjernice za djelovanje.
• Svim sudionicima konferencije, kao i kolegama koji joj nisu prisustvovali, ali i
širokom krugu građana, zaključci i preporuke predstavljali su poruke koje identificiraju ono što je važno reći i ono što bi se moglo učiniti.
• Uz zaključke se navode samo neke od mogućih preporuka za razmišljanje ili
djelovanje. Neke su preporuke konkretnije i imaju opipljivu vremensku dimenziju, dok su neke nešto općenitije i manje vremenski određene.
• Posljednja aktivnost na konferenciji bilo je čitanje i komentiranje zaključaka i
preporuka. Na poveliko iznenađenje organizatora taj oblik završavanja konferencije privukao je i zadržao veliki broj sudionika. Komentiranje zaključaka i
preporuka pokazalo je da se sudionicima ideja takva završavanja činila korisnom.
• Zaokruživanje - Zaključci i preporuke očito imaju svoju ulogu u zaokruživanju
cjeline jednog velikog događaja i daju dojam da se velika brojnost i raznolikost
sadržaja i događanja može približiti i olakšati uvid u cjelinu događanja.
• Uporište – zaključci mogu predstavljati uporišta u situacijama dilema. Ako se
tko ne sjeća što je bio dogovor, ako tko nije bio na konferenciji, a želi znati je li
konferencija dosegla neka zajednička stajališta o nekom pitanju, zaključci mogu
upravo tome poslužiti.
• Odgovornost – daljnji život zaključaka i preporuka, osim života na papiru i
promocije u medijima ima i svoj značajan praktični smisao. Organizatori konferencije nisu imali namjeru, i to je na čitanju zaključaka bilo jasno rečeno, formirati neki odbor, tijelo ili radnu grupu koja će raditi na provedbi zaključaka i
preporuka. Usvajanjem zaključaka i preporuka sudionici konferencije pristali su
odgovornost za njihovu provedbu uzeti na sebe, i to na nekoliko razina: na individualnoj (privatno, profesionalno), strukovnoj (u okviru sekcije, grupe, ustanove
ili tvrtke) ili možda društvenoj (u obitelji, susjedstvu, civilnom sektoru i sl.).
• Referentnost – brojni se psiholozi, novinari, ali naravno i ljudi drugih struka, u
svojem poslu ili građanskom aktivizmu uključuju u osmišljavanje i provedbu raznih akcija, projekata, odnosno imaju ideje koje se dotiču takvih tema i sadržaja.
Kada prepoznaju problem kojim bi se željeli baviti, obično se trebaju referirati
26
kb-prirucnik-fin.indd 26
21.10.2009 21:25:05
na nešto što dokazuje da je taj problem prepoznat i među stručnjacima. Ovo je
prilika da se pozovu na zaključke i preporuke konferencije.
Odjeci
Osim zadovoljstva što smo uspjeli doći do zaključaka i preporuka, i to ne kao prak­
se copy-paste koja se radi samo radi forme, osluškivali smo i kako ti zaključci i
preporuke odjekuju u godini nakon održavanja konferencije. Koliko nam je to bilo
moguće, pratili smo odjeke u medijima, u javnosti i među psiholozima.
U medijima
U pripremanju, u provedbi i neposredno nakon završetka konferencije suradnja
između psihologa i medija bila je vrlo intenzivna. O tome svjedoči, prema našem
praćenju, 17 napisa u novinama (reportaže, intervjui, objavljivanja zaključaka), 9 televizijskih reportaža (izjave, gostovanja, tematske emisije), 16 intervjua i reportaža
na radiopostajama, više od 35 zapisa na internetskim portalima te jedan blog-zapis
kolegice iz Slovenije koja je bila sudionica konferencije http://www.mediapsychology.eu/blog-en/?p=3 .
Zaključci i preporuke išli su i predstavnicima medija s kojima smo surađivali prije i
tijekom konferencije. Čuli smo dosta pohvala od novinara za takvu ideju i javilo ih
se nekoliko koji su izjavili da su spremni na suradnju (općenito i specifično, npr. u
uređivanju portala) kada ih pozovemo.
Javila se i jedna inicijativa da se zaključci i preporuke predstave Programskom
Vijeću HRT-a, ali još uvijek nije stigao poziv.
U javnosti
Nakon objavljivanja zaključaka u javnim glasilima dobivali smo dosta pohvala i
nekoliko poziva na suradnju.
√√ Na poziv organizatora kolegica psihologinja sudjeluje na Festivalu Prvih u studenom 2008. u Zagrebu na temu Mediji i prava djeteta.
√√ Na poziv udruge „Homo“ u povodu Dana ljudskih prava dvoje istarskih psihologa
sudjelovalo je na okruglom stolu o zaštiti djece od štetnih masmedijskih sadržaja
u multimedijalnom centru Luka u Puli u prosincu 2008.
√√ Na poziv organizatora kolegica psihologinja sudjeluje na znanstvenoj konferenciji UNESCO Media development indicators: Monitoring media development
in Croatia u organizaciji Centra za istraživanje medija i komunikacije Fakulteta
političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu u rujnu 2009.
27
kb-prirucnik-fin.indd 27
21.10.2009 21:25:05
Među sudionicima konferencije i ostalim kolegama
Na konferenciji
Kada se posljednjeg dana konferencije dvorana napunila iščekujući čitanje za­klju­
čaka i preporuka konferencije, članovi programskog i organizacijskog odbora bili su
ugodno iznenađeni. Vjerujemo da je bilo nekoliko razloga za to okupljanje. Jedan
je zasigurno znatiželja. S jedne strane – jer se događa nešto novo, a s druge strane
– jer se mogu čuti neki zajednički nazivnici tog četverodnevnog konferiranja. Drugi
je razlog, pretpostavljamo, potreba za osjećajem učinkovitosti jer se nešto već tijekom konferencije postiglo. Postiglo se identificiranje zajedničkih točaka i dane su
smjernice za neko djelovanje. A treći je razlog (neovisno o redoslijedu), nadamo se,
potreba da se nešto počne i poduzimati, a ne samo opisivati na fenomenološkoj razini. Budući da je konferencija bila uže tematska u odnosu na prijašnje, nadali smo
se da zajedničko, participativno zaključivanje može, barem kod nekih sudionika,
potaknuti aktivistički duh.
Nakon konferencije
Neki od sudionika nakon konferencije oslonili su se na zaključke i u njima doista
našli poticaj za društveno korisnu akciju. Iz skromne evidencije o učinjenome (evidencija je skromna, a učinjenog je, vjerujemo, bilo više) prilažemo nekoliko odjeka:
Poštovane kolegice,
Iako nisam prisustvovala konferenciji Psihologija - mediji - etika, puno
sam čitala o njoj i čula odjeke s konferencije od kolegica i kolega.
Mene je ova konferencije jako ohrabrila da počnem prihvaćati pozive
na istupe u medijima, da se oslobodim, pričam što znam i kažem svoje
stavove. To je za mene novo iskustvo.
Lijepi pozdrav,
Ana Milčić Horvat
Vesna, Jasenka, Marlena, pozdrav!
Ne volim nedovršene priče :) Konferencija nas je potakla da smo u
Rijeci pokušali prepričati priču na jednodnevnom skupu u Gradskoj
vijećnici. Organizatori su bili Grad Rijeka i Društvo psihologa PGŽ,
prosinac 2008. Skup je bio namijenjen urednicima i novinarima raznih
lokalnih medija. Medijski je dobro bio popraćen.
28
kb-prirucnik-fin.indd 28
21.10.2009 21:25:05
U Hrvatskom debatnom društvu ima više psihologa. U Državnom povjerenstvu za natjecanje ove je godine sjedilo čak tri psihologa.
a) Uspjelo nam je da za osnovnoškolsko natjecanje stavimo tezu na koju
se debatiralo: Reklamiranje usmjereno na djecu treba/ne treba zabraniti (siječanj – ožujak 2009.)
b) Državno natjecanje u debati (slučajno opet u Poreču) u ožujku 2009.
bilo je popraćeno TV, radio, Glas Istre. Tu su mediji čuli sto djeca misle
o medijima.
I treće, psiholozi Rijeke u velikom su se broju odazvali akciji Ugasi loš
program i upali svoj stav!
Pozdrav svima
Nada Kegalj, OŠ Podmurvice, Rijeka
Poštovana gospođo Pregrad,
Kao predsjednici Programskog odbora 16. godišnje konferencije hrvatskih psihologa želim Vam zahvaliti i čestitati.
Zahvaljujem Vam na prilici da se o vrlo važnim pitanjima i praksama
vezanim uz medije i etiku, moglo negdje znanstveno, sustavno, organizirano i promišljeno progovoriti. Nije mi poznato da je u našoj zemlji
takva mogućnost postojala. Zbog toga Vam čestitam na prepoznavanju
trenutka i odgovornosti koju ste Vi i psiholozi kao zajednica preuzeli da
to učinite.
Smatram da je protekla konferencija bila značajan i važan događaj
kako za buduća istraživanja tako i za etičniju praksu. Imala sam priliku
i zadovoljstvo sudjelovati s radom, u suradnji s prof. dr. sc. Gorankom
Lugomer Armano, što mi je bila velika želja i vrlo dragocjeno iskustvo.
Primite još jednom izraze mojeg poštovanja i čestitke, uz želje za puno
uspjeha u Vašem daljnjem radu i djelovanju.
Srdačan pozdrav,
Maruša Biliško
29
kb-prirucnik-fin.indd 29
21.10.2009 21:25:05
√√ U šk. god. 2008./2009. u Istri je održana serija susreta (predavanja i razgovora)
s roditeljima, učiteljima i građanstvom na temu medijske pismenosti i medijske
ovisnosti.
√√ Društvo psihologa Istre i Hrvatsko psihološko društvo u ožujku 2009. godine poslalo je prijedloge za područje medijske pismenosti vezano za Nacionalni okvirni
kurikul u okviru javne rasprave na koju je pozvalo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa.
√√ Ured pravobraniteljice za djecu zatražio je od Hrvatske psihološke komore i programskog odbora 16. konferencije hrvatskih psihologa savjete vezano za upite
televizijskih kuća o nastupima djece u nekim televizijskim emisijama.
√√ Društvo psihologa Istre osmišljava projekt za učenike i roditelje na temu medijske pismenosti kao prevenciji poremećaja u ponašanju.
√√ Tu je i akcija „Ugasi loš program, upali svoj stav!“ o kojoj autorice pišu podrobnije u posebnom tekstu dalje u knjizi.
Godinu dana nakon konferencije
Neki od zaključaka i preporuka krenuli su u provedbu, a neki su se provodili i neovisno o konferenciji, samo je ona dala na njihovoj važnosti (npr. zaključci i preporuke
vezani za penološku ili seksualnu psihologiju). Neki (još) nisu provedeni. U mnogim
preporukama mogu se prepoznati očekivanja od strukovnih tijela jer je njihova legitimna moć i moć informiranja velika.
Kao što je počela puno prije 1. listopada 2008., tako konferencija nije ni završila 4.
listopada 2008. Konferencijska tema – kroz najave, pozivanje, poticanje na sudjelovanje počela je puno prije senzibilizirati sudionike. Nakon formalnog završetka
rada konferencije zaključcima i preporukama tema je ponovo vraćena sudionicima, proširena medijskim prostorom i dalje od Poreča te poziva da se o proved­
bi zaključaka razgovara na konferenciji „Odgovornost – osobna, profesionalna,
društvena“ koja slijedi.
Napomena prije čitanja zaključaka i preporuka:
Zaključci i preporuke nisu poredani po važnosti ili redoslijedu provedbe. Pokušali smo ih grupirati u neke cjeline slične po sadržaju.
Time smo željeli postići bolju preglednost i veću srodnost, ali
nismo željeli izbjeći sva moguća preklapanja i sličnosti među
njima, kao što ih nismo pokušavali ni ujednačiti na dimenziji
specifično-opće. Na taj način pokazujemo da je takva raznovrsnost
odraz raznovrsnih potreba i različitog rada pojedine grupe koja je
artikulirala zaključke i preporuke.
30
kb-prirucnik-fin.indd 30
21.10.2009 21:25:05
ZAKLJUČCI I PREPORUKE 16. KONFERENCIJE HRVATSKIH
PSIHOLOGA NA TEMU PSIHOLOGIJA - MEDIJI - ETIKA
Zaključci:
Vezani za djecu i mlade:
1. Djeca su svakodnevno izložena štetnim masmedijskim sadržajima na TV-u (u
popodnevnim i večernjim terminima), a pretjerana izloženost medijima bez nadzora roditelja može se smatrati novim oblikom zanemarivanja.
2.Pravilnik o načinu postupanja nakladnika TV djelatnosti radi zaštite maloljetnika u praksi se ne primjenjuje.
3.Mediji imaju veliku ulogu i važnost u promicanju seksualnog zdravlja i seksualne
terapije, a posebno u seksualnoj edukaciji za mlade.
Vezani za specifičnu populaciju:
1. Od središnje je važnosti zaštititi identitet klijenata i klijentica žrtava bilo koje
vrste nasilja.
2.Važno je uvažavati i poštovati rodnu osjetljivost u medijima i među psiholozima.
3.Slika o zatvorskom sustavu u javnosti treba se stvarati sustavnim i trajnim informiranjem o ciljevima rehabilitacije, stanju resursa, a ne samo na temelju
incidentnih slučajeva. Zatvorski sustav treba imati profesionalce ili državne
službenike educirane u poslovima informiranja.
Vezani za psihologe i ostale pomažuće profesije:
1. Za cjelokupno društvo važno je da se etičkim principima poučavaju studenti
društvenih struka, pomažućih profesija, ali i šire.
2.Preporuka psiholozima: zadovoljstvo i korist od javnog nastupa bit će veća ako
nastupamo autentično, odnosno ako slijedimo sebe i znamo gdje nam je granica
te ako je ono što prezentiramo proživljeno spontano, a ne usredotočeno na gotove formulacije.
3.Otvorena je rasprava oko etičnosti sudjelovanja psihologa u ostvarenju BB-showa i sličnih reality show-emisija.
Preporuke:
Vezane za istraživanja, analize i procjene:
1. Poticati interdisciplinarna istraživanja – s interdisciplinarnim timovima stru­č­
njaka (novinara, stručnjaka za masovne medije, psihologa, pedagoga itd.)
31
kb-prirucnik-fin.indd 31
21.10.2009 21:25:06
2.Pokušati iznaći metodologiju za mjerenje, evaluiranje i prezentaciju pomažućih
profesija u medijima.
Vezane za edukaciju:
Psihologa
1. Izraditi preporuke i upute za psihologe koji kontaktiraju s novinarima, a posebno
prilikom kriznih situacija i intervencija.
2.Educirati psihologe o osnovama odnosa s javnošću.
3. Naučiti psihologe kako izbjeći potencijalne opasnosti u medijskim istupima (neprofesionalnost, ne govoriti o onome u čemu nismo dovoljno kvalificirani, ne indoktrinirati).
4. Razvijati interdisciplinarni (izborni) kolegij Psihologija i mediji s ciljem boljeg
korištenja medija.
Novinara
1. Izraditi preporuke i upute za novinare prilikom kriznih situacija i intervencija
kome se obratiti i od koga tražiti stručna tumačenja.
2.Pojasniti medijima kratkoročne i dugoročne učinke medijskog izvještavanja na
ljude (različite sudionike događaja o kojima izvještavaju).
3. Educirati novinare o psihološkoj etici.
O medijskoj pismenosti
1. Medijska pismenost uključuje tehničko znanje o medijima i kritično i analitičko
razmišljanje o medijskim sadržajima. Potrebno ju je provoditi od najranije dobi i
cjeloživotno. Uputiti to kao prijedlog Ministarstvu znanosti obrazovanja i športa
i Agenciji za odgoj i obrazovanje.
2.Temelj svih edukacija treba biti razvijanje osobne odgovornosti za konzumiranje
i hodanje medijskim prostorom.
O specifičnim temama
1. Obrazovati roditelje o nasilju na TV-u i videoigrama te njegovu utjecaju na
doživljavanje i ponašanje djece.
2.Educirati odrasle (roditelje, učitelje), i to što brže za područje elektroničkih medija – kako bi mogli odgajati djecu za sigurnije hodanje elektroničkim prostorom
(internet).
3. Educirati javnost i inicirati promišljanja o homoseksualnim roditeljima kao grupi
kojoj ne trebaju posebna, nego ista prava.
4. Suzbijati predrasude prema osobama treće životne dobi i njihovoj seksualnosti.
5. Educirati studente u području društvenih znanosti o etici.
32
kb-prirucnik-fin.indd 32
21.10.2009 21:25:06
Vezane za zakonsku regulativu:
1. Poduprijeti i sudjelovati u stvaranju Zakona o zaštiti privatnosti.
2.Inicirati promjene Zakona o predškolskom odgoju u cilju specificiranja potrebe i
nužnosti zaštite prava djece.
3. Inicirati promjenu zakona koji reguliraju područje trgovine medijskog proizvoda
u cilju zabrane prodaje videoigara djeci za koju te igre nisu primjerene (prema
preporuci na samoj igri).
4. Istaknuti potrebu i inicirati mehanizme reguliranja posljedica u slučajevima
kršenja etičkog kodeksa novinara.
Vezane za izravne akcije:
1. Izraditi preporuku temeljenu na stručnim i znanstvenim procjenama koja se odnosi na kršenje etičkih principa, nasilje u medijima, i njihove učinke i posljedice
te je dostaviti svim odgovornima za medijski prostor u Hrvatskoj - Time podržati
novinare da se ponašaju etično i zaštite od eventualnih neetičkih zahtjeva urednika i nakladnika svih masovnih medija.
2.Izvještavati o pozitivnim projektima (što suradnje psihologa i novinara, etičnog
izvještavanja i sl.) i razvijati stalnu suradnju i partnerstvo između psihologa i
novinara.
3. Podržati inicijativu za osnivanje Centra za medije, interdisciplinarne znanstvenostručne ustanove koja bi okupljala stručnjake za različita područja medijskog
stvaralaštva, sposobne za kompetentno procjenjivanje i vrednovanje kvalitete
medijskih proizvoda namijenjenih djeci kao meritornog tijela (zadaci razrađeni:
edukacija novinara, medija, roditelja, odgoj za medije i sl.). Zalagati se za
uključivanje psihologa i ostalih stručnjaka u postupak procjenjivanja prikladnos­
ti medijskih proizvoda za pojedinu dob.
4. Inicirati izradu Profesionalnog kodeksa o djeci u medijima kao dokumenta strukovnih organizacija psihologa, novinara i drugih stručnjaka i institucija koje se
bave dječjim pravima s osnovnim načelom da etika bude jača od prodaje vijesti i
da dobrobit djece bude iznad svakog komercijalnog interesa te da se u pristupu
i odabiru tema o djeci u medijima poštuju prava djece iz Konvencije o pravima
djece, Obiteljskog zakona i drugih pravnih akata. HPK i/ili HPD mogu izraditi
dokument sa službenim stajalištem naše struke o prikazivanju nasilja u medijima
poduprijet stručnom i znanstvenom argumentacijom o štetnosti nasilja u masovnim medijima za djecu.
5. Pri HPD-u i HPK-i osnovati tijelo koje bi bilo zaduženo za: promptno reagiranje
u slučajevima neetičnog izvještavanja, davanje stručnih preporuka i savjeta te
preuzimanje inicijative i davanje medijima opservacija i istraživanja uz kritiku
društvenih zbivanja (etično i u skladu sa strukom) ne samo kada se pojavi upit
medija.
33
kb-prirucnik-fin.indd 33
21.10.2009 21:25:06
6. Zatražiti od HPK da se uključi i pruži stručnu zaštitu psihologa kad se nađu u
medijski eksponiranim slučajevima.
7. Formirati novu sekciju Psihologija medija i razmotriti razvoj timova psihologa
koji bi radili s medijima.
8. Prihvatiti pozive pojavljivanja u medijima kojima se promovira psihologijska
struka.
9. Surađivati s medijima i poticati ih da preuzmu ulogu u osvještavanju javnosti
i kreiranju stavova u javnosti protiv različitih oblika nasilja (prevencija, zaštita
žrtava, primjeri dobre prakse, info o servisima) i stigmatizacije.
10. Stvarati mrežu novinara s kojima možemo surađivati (osviješteni, informirani,
zainteresirani, korektni, visoke razine pismenosti, orijentirani prema promoviranju društvenih vrijednosti, ne prihvaćaju senzacionalistički pristup).
11. Potrebno je izdvojiti teme i područja na kojima treba raditi sustavno te sačiniti
strategiju ili akcijski plan informiranja i senzibiliziranje javnosti.
12. Dati zahtjev svim TV kućama da najave za filmove i serije koje uključuju neprikladne sadržaje ne prikazuju u vrijeme u koje se po pravilniku ne smiju emitirati (čl. 9 Pravilnik o načinu postupanja nakladnika televizijske djelatnosti radi
zaštite maloljetnika, NN br. 47 od 25. 4. 2008.).
13. Zatražiti od svih TV kuća da utemelje vlastitu ili vanjsku komisiju ili tim
stručnjaka među kojima će biti i dječji psiholog koji će filtrirati sadržaje – što bi
dovelo do označavanja primjerenosti sadržaja u odnosu na dječju dob ili eventualno uvođenje roditeljske zaštite za određene sadržaje.
14. Tražiti od HRT-a da sponzorira emitiranje poruke s ove konferencije „Roditelji
zaštitite svoju djecu od nasilja na TV-u“ koja će se emitirati jedan mjesec.
15. Kada mediji neetično potražuju informacije, obraniti se: 1. davanjem do zna­
nja da je to profesionalna tajna (psihološki nalaz tretirati kao medicinski); 2.
odbi­janj­em momentalne suradnje s novinarima u kriznim situacijama iz pozicije struke (u nastojanju zaštite integriteta osobe) uz postizanje razumijevanja
novinara za razloge odbijanja; 3. odbijanjem komentara na osobnom nivou, a
prihvaćanjem iz pozicije struke i općih psiholoških principa.
16. Djelovati u odnosu na fotografiranje djece na sljedeći način: 1. Tražiti suglasnost
roditelja za fotografiranje i snimanje djece u vrtiću (obiteljski ili vrtićki album,
roditeljski kutić, dokumentacija vrtića); 2. Osoblje vrtića treba upozoriti novinare i fotoreportere da fotografije i snimke djece u vrtiću ne upotrebljavaju izvan
konteksta u kojem su nastale, a pogotovo ne u negativnom kontekstu; 3. Preporuka je da se fotografije djece ne stavljaju na web stranice vrtića (vidjeti preporuku pravobraniteljice za djecu vezanu uz zaštitu privatnosti djece).
17. Zaključke i preporuke konferencije objavljivati u medijima i proslijediti svima
koji mogu sudjelovati u njihovu ostvarenju.
34
kb-prirucnik-fin.indd 34
21.10.2009 21:25:06
O autorici
Marlena Plavšić (marlena.plavsic@pu.t-com.hr) diplomirala je psihologiju i magistrirala antropologiju na Sveučilištu u Zagrebu. Zaposlena je na Sveučilištu Jurja Dobrile u
Puli, a sudjeluje i u raznim projektima civilnog društva. Bila je članica organizacijskog,
a dobrim dijelom i programskog odbora 16. konferencije Psihologija - mediji - etika.
Iskustvo u suradnji s medijima imala je u pisanju članaka iz psihologije za dnevne novine Glas Istre i za mrežu pomoći izbjeglicama jugoistočne Europe SEE-RAN, a sada mentorira radijske emisije Metazine udruge Metamedij. Nije joj strano ponekad nastupiti u
medijima (novine, radio, televizija). Recentno iskustvo vezano za temu etike uključuje
članstvo u povjerenstvu za izradu Etičkog kodeksa Sveučilišta Jurja Dobrile.
35
kb-prirucnik-fin.indd 35
21.10.2009 21:25:06
Ana Karlović i Sena Puhovski
Ugasi loš program i upali svoj stav!
Uvod
Ovim tekstom želimo predstaviti jedno pozitivno iskustvo javnog zagovaranja i suradnje s medijima u promicanju humanističkih vrijednosti, a koje će, nadamo se,
pomoći i možda inspirirati naše kolege i kolegice na slične akcije.
Naime, u sklopu Tjedna psihologije 2009. (16. - 22. veljače) Hrvatsko
psihološko društvo organiziralo je javnu kampanju protiv neetičnosti i zloupotrebe ljudi pomoću medija, pod nazivom: „Ugasi loš program i upali svoj
stav!“
Grupa naših kolega (na inicijativu Ane Karlović i Sene Puhovski), u ime Hrvatskog
psihološkog društva, pozvala je javnost na akciju protiv neetičnosti u medijima
– konkretno ovaj put protiv emisije „Trenutak istine“.
Emisija „Trenutak istine“ bila je glavni povod za akciju upravo zbog ekstrema do
kojeg je dovela u iskorištavanju ljudske nevolje i patnje, no akcijom smo
željeli apelirati na šire pitanje neetičnosti i promoviranja nehumanosti u medijima.
Što nas je potaknulo na akciju?
Ispitujući „natjecatelje“ intimne i neugodne, često ponižavajuće stvari iz njihova
privatnog života, uz obećanje financijske nagrade, uredništvo emisije proizvelo je
ponovnu traumatizaciju mnogih od sudionika, većinu je prikazalo u neugodnom
svjetlu, ne mareći za posljedice kojima izlažu njih i njihovu maloljetnu djecu i obitelj.
Samo su neki od takvih primjera pitanja: Mislite li da zbog abortusa više ne možete
imati djece?; Smatrate li da je Vaša majka izvor sveg zla u Vašem životu?; Jeste li
kad održavali seksualni odnos s dva muškarca istovremeno?; Smatrate li da je Vaš
suprug loš u krevetu?; Jeste li kad oralno zadovoljili gosta kafića u kojem radite?;
Smatrate li se dobrom majkom?
Koristeći, zapravo više zloupotrebljavajući poligraf kao „detektor laži“,
većini je natjecatelja na kraju postavljeno manipulativno pitanje „Mislite li da...?“
koje omogućuje uredništvu da „sruši“ kandidata i pošalje ga kući bez ikakvog
novčanog iznosa.
36
kb-prirucnik-fin.indd 36
21.10.2009 21:25:06
Sve ovo, ali i porast senzacionalizma u crnoj kronici te preplavljenost
tračem u medijima potaklo nas je da reagiramo.
Puno puta za vrijeme akcije mnogi građani i novinari kritizirali su ovu kampanju,
govoreći da su si „natjecatelji sami krivi“, da su to „odrasli punoljetni ljudi“, da svi
možemo „okrenuti na drugi program“, pa čak i da emisija promovira iskrenost.
Nismo se složili s tim argumentima.
Naime, danas ne možete baš samo tako „ugasiti program“. Danas mediji, tj. urednici
imaju i veću odgovornost nego ikad prije, jer im kapital omogućuje da se nametnu
na načine na koje to prije nije bilo moguće (npr. ako imate dovoljno novca možete
se marketinškim alatima pobrinuti da neku poruku zaista vide mnogi ljudi). Da bismo u današnje vrijeme nešto „izbjegli“ u medijima, trebamo se stvarno postaviti
aktivno i odlučno – reći „Ja to neću gledati“ i znati to objasniti svojoj djeci, koja su
znatiželjna i upijaju ono što im se nudi.
Naravno da je svatko od nas odgovoran i može u velikoj mjeri odlučiti što će gledati, no baš zbog te sveprisutnosti i moći medija da se nametnu, važno je da se
aktivno uključimo i zapitamo – Što želimo da okupira naš medijski prostor? Jerry Springer? Teen Big Brother? Super Dadilja? Ili želimo one realityje u kojima
plaćaju beskućnicima da se potuku? Želimo li svakodnevno biti izloženi crnoj kronici, tračevima, naslađivanju tuđoj patnji?
Što reći na izjave da takva emisija promiče iskrenost? Možda je prije – zloupotrebljava, prodaje, kupuje, obezvređuje?
Na kraju, čak i da nikad osobno ne pogledamo emisiju – možemo li kao ljudi i kao
struka ignorirati to što se događa?
Kampanja
Početak
Možda se prijelomni trenutak dogodio jedne večeri kad je voditeljica kviza Trenutak
istine upitala mladu ženu suznih očiju preko puta sebe: „Mislite li da zbog abortusa
koji ste napravili više ne možete imati djece?“
Vidjele smo prizore u kojima se poticalo sudionike showa da ispričaju traumatske
događaje iz djetinjstva, zlostavljanje koje su doživjeli, u kojima ih se poticalo da
povrijede bliske ljude svojim odgovorima na pitanja, da navedu svoje želje za nasiljem nad drugima, no na neki poseban način to je pitanje osvijestilo svu okrutnost emisije. Demonstriralo je upravo to guranje čovjeka preko ruba, bez samilosti i
spremnos­ti da se suosjeća zbog onog što će mlada žena odgovoriti.
Kao što i inače često činimo, čule smo se telefonom i razgovarale o svojoj ljutnji,
ogorčenosti, jadu što se tako nešto događa u javnom prostoru društva u kojem
živimo.
37
kb-prirucnik-fin.indd 37
21.10.2009 21:25:06
Željele smo nešto napraviti. Prilika je bila odlična – bližio se Tjedan psihologije 16. 22. veljače, imale smo iskustvo javnog zagovaranja i znale smo da se i bez sredstava
mogu prenijeti snažne poruke u javnosti.
Ipak, pitanja i dileme bile su brojne:
• Kako postići željeni učinak?
• Bi li javni prosvjed postigao efekt ili pak kontraefekt? (priznajemo da smo tijekom razmišljanja kontaktirale i s MUP-om, bez kojeg je nemoguće organizirati
javni prosvjed)
• Treba li organizirati stručni događaj (poput okruglog stola, tribine) – ili će to
proizvesti tek mlaki učinak i zadržati lopticu u uskom stručnom krugu?
• Kako privući pažnju, a ne šokirati ili pak postići kontraefekt koji obično postižu
oni koji samo kritiziraju i propovijedaju, često bez argumenata, a što je vrlo česta
pojava?
• Kako iznijeti stručnu podlogu argumenata jezikom koji će ljudima biti blizak i
jasan?
• Kako pritom surađivati s medijima, uzimajući u obzir da je upravo kritika dijela
medija bitan dio kampanje?
• Kako progovoriti protiv nečega, a ostati pozitivan i konstruktivan?
• Kako prozvati konkretnu emisiju, a ne raditi joj time dodatnu reklamu koju ne
zaslužuje?
• Što je potrebno za organizaciju peticije?
Nakon razgovora i savjetovanja s nekolicinom upućenih, a nama dragih kolegica i
kolega, kao što su Jasenka Pregrad i Josip Lopižić, odlučile smo „skočiti u vodu“, tj.
krenuti u akciju, koja će sadržavati:
• pisanu medijsku objavu,
• niz intervjua (ako bude interesa i koristeći postojeće kontakte u medijima),
• organizaciju peticije na javnoj lokaciji i
• slanje pisma Vijeću za elektroničke medije.
Sve je počelo pisanjem teksta kojim smo željele na kratak i jasan način prenijeti
ključne poruke naše akcije.
Kraća verzija toga teksta, tj. sam poziv u akciju najprije je objavljen na naslovnici web stranice HPD-a, www.psihologija.hr, u sklopu Programa 2. Tjedna
psihologije, u sljedećoj formi:
38
kb-prirucnik-fin.indd 38
21.10.2009 21:25:06
Hrvatsko psihološko društvo organizira u Tjednu psihologije (16.-22.
veljače 2009.) javnu kampanju protiv neetičnosti i zloupotrebe ljudi putem
medija, pod nazivom: „Ugasi loš program i upali svoj stav!“
21. veljače 2009., subota od 10,00h do 14,00h dođite na Cvjetni trg, kod
Oktogona – potpišite peticiju za prestanak emitiranja emisije Trenutak istine u Hrvatskoj te za humanost i etičnost u medijima.
Pozivamo institucije i organizacije civilnog društva koje imaju stav o ovom
pitanju da se pridruže akciji, odazovu potpisivanju peticije na Cvjetnom trgu
te pruže podršku ovoj javnoj kampanji na koji god način žele.
Sve građane pozivamo da tokom Tjedna psihologije bojkotiraju sve reality
showove, ponižavajuće „kvizove“, kao i vijesti crne kronike!
Iznenadit ćete se pozitivnom učinku na svoje mentalno zdravlje!
Ugasi loš program i upali svoj stav!
Mediji
Ubrzo nakon toga, reakcijom naše kolegice, ta vijest je objavljena na t-portalu, a
zatim se krenula prenositi na sve čitanije portale, kao što su:
http://www.novilist.hr
http://www.reci.hr
http://www.net.hr
http://www.tportal.hr
http://www.monitor.hr
http://www.h-alter.hr
http://www.index.hr
http://www.24sata.hr
http://www.slobodnadalmacija.hr
http://www.totalportal.hr
http://www.vecernji.hr/showbiz/tv/3237563/
index.do
http://www.jutarnji.hr
http://www.mediapositiva.hr
http://www.vjesnik.hr
http://www.e-zadar.hr
http://www.nacional.hr
http://www.medikus.hr
http://www.javno.com
pa i na: http://trenutakistine.novatv.hr
http://www psihoportal.hr
Ovo su samo neki od medija/emisija koji su zatim prenijeli vijest o Akciji:
- HRT; Dobro jutro Hrvatska 16. 2.
- Radio Sljeme – 17. 2.
- Radio.net 10. 2.
- Katolički radio – 16. 2.
- Medijska mreža 11. 2.
- Hrvatski radio – II. program „Čekaonica” – 18. 2.
- Jutarnji list 11. 2.
- HRT; Lica nacije, 6. 3.
- Novi list 12. 2.
- HRT; Hrvatska uživo – 18. 2.
- Arena 12. 2.
- Radio 101 – 17. 2. i 21. 2.
- Slobodna Dalmacija 15. 2.
- Radio Rijeka, Radio Pula; Radio Šibenik...
39
kb-prirucnik-fin.indd 39
21.10.2009 21:25:06
Promotivni materijal
Duža verzija objave za medije proslijeđena je brojnim novinarima čiji su pozivi
uslijedili i koji su željeli opširnije pisati o samoj akciji. Taj tekst poslije poslužio je i
kao poziv građanima, medijima i stručnoj javnosti da se pridruže akciji te je
uobličen u letak i podijeljen tijekom prikupljanja potpisa:
Hrvatsko psihološko društvo organizira u Tjednu psihologije (16.-22.
veljače 2009.) javnu kampanju protiv neetičnosti i zloupotrebe ljudi putem
medija, pod nazivom:
„Ugasi loš program i upali svoj stav!“
ČEMU OVA AKCIJA?
Zvuči li Vam ovo poznato?
Smatrate li da je Vaša majka izvor sveg zla u Vašem životu?
Jeste li kad održavali seksualni odnos s dva muškarca istovremeno?
Smatrate li da je Vaš suprug loš u krevetu?
Jeste li kad oralno zadovoljili gosta kafića u kojem radite?
Mislite li da zbog abortusa više ne možete imati djece?
Smatrate li se dobrom majkom?
Ovakva i druga pitanja postavljaju se svaki tjedan gostima emisije Trenutak
istine, uz „obećanje financijske nagrade“ ako budu iskreni.
Osim što je koncept emisije nemoralan i izrabljivački sam po sebi i koristi ljudske patnje i probleme za „zabavu“ gledatelja, uz to najčešće nema financijske nagrade, a termin emisije je 21h (donedavno 20h) kad su mnoga
djeca i mladi pred tv-om.
Govoriti o pouzdanosti poligrafa kao mjere iskrenosti gotovo da je i smiješno
jer je općepoznato da mjeri uzbuđenje, a ne istinu ili laž, kao i da zbog svoje
nepouzdanosti ne vrijedi na sudu.
Upravo zbog svoje šokantnosti emisija je prilično gledana, a sudionike - ljude koji su često prošli puno toga u životu pa i brojne traume, i koji o svojim
teškoćama javno progovore, ponovo se traumatizira, obezvrjeđuje i banalizira.
Smatramo da se ovdje radi o ozbiljnom kršenju psihološkog integriteta čovjeka
te o zloupotrebi psihologije, znanosti i novinarstva pod koje se ova i slične emisije prodaju!
40
kb-prirucnik-fin.indd 40
21.10.2009 21:25:06
Ova je emisija samo jedan od bezbroj primjera kršenja čovječnosti i
etike – isto je s reality showovima, kao i sa senzacionalizmom u crnoj
kronici.
Je li to zaista jedini način na koji se čovjek u 21.stoljeću može zabaviti?
Produciranjem i gledanjem ovakvih emisija:
-
Vodimo ljude u depresiju i besmisao
-
Obezvređujemo i banaliziramo ljudske živote
-
„Ubijamo“ ljudskost za zabavu i zaradu
-
Toleriramo nehumanost
ŠTO MOŽEMO UČINITI?
Pozivamo sugrađane da se odazovu akciji potpisivanja peticije protiv neetičnosti
medija u subotu 21. veljače 2009. od 10,00 do 14,00h:
• U Zagrebu na Cvjetnom trgu kod prolaza Oktogon
• U Rijeci na Korzu
• U Zadru na Narodnom trgu
Bojkotirajmo zajedno ovakve emisije i prebacimo program na nešto drugo!
Ugasi loš program i upali svoj stav!
ORGANIZATOR:
Hrvatsko psihološko društvo
U osmišljavanju glavne poruke kampanje rodila se ideja i
potreba za kreiranjem prepoznatljivih naljepnica koje bi
bile podijeljene svim potpisnicima peticije te je uz pomoć
i donaciju dizajnera g. Igora
Jeremića i tvrtke za digitalni
tisak g. Siniše Cerovskog tis­
kano 1000 naljepnica:
41
kb-prirucnik-fin.indd 41
21.10.2009 21:25:06
Fotografije – Potpisivanje peticije u Zagrebu, 21. 2. 2009.
Peticija
Uz podršku tadašnjeg Gradskog Ureda za zdravstvo, rad, socijalnu zaštitu
i branitelje Grada Zagreba (posebno Romane Galić, Zorane Uzelac i pročelnika
dr. Zvonimira Šostara), koje je odobrilo postavljanje štanda te Gradskih tržnica
koje su štand dopremile na Cvjetni trg, u subotu 21. veljače organizirano je u Zagrebu
prikupljanje potpisa građana, s ciljem ukidanja emisije Trenutak istine te očuvanja
ljudskog dostojanstva u medijima.
Posebno nas je oduševila inicijativa naših kolega Gorana Gračanina iz Rijeke i
kolegice Jelene Plavčić iz Zadra koji su ponudili samostalno organizirati potpisivanje peticije u svojim gradovima. Time su znatno proširili vijest o akciji i omogućili
brojnim građanima izvan Zagreba da sudjeluju, a da ne spominjemo moralnu
podršku koju su time pružili organizatorima!
Donosimo tekst same peticije, koja se osim uživo mogla potpisati i on-line
pomoću web servisa: www.petitiononline.com:
Tražimo ukidanje emisije Trenutak istine Nove TV jer obezvrjeđuje sudionike,
iznova ih traumatizira i banalizira njihove teškoće.
Nečovječnost nije zabava. Poligraf ne utvrđuje istinu ili laž.
Tražimo da mediji prestanu izrabljivati teška životna iskustva i ljudsku muku za
potrebe reality programa ili crne kronike.
Želimo očuvanje ljudskog dostojanstva u medijima.
RB
IME I PREZ IME
DATUM
RO Đ ENJA
ADRESA
POT P IS
42
kb-prirucnik-fin.indd 42
21.10.2009 21:25:06
Reakcije
Za vrijeme kampanje dobivali smo niz pisama i poziva podrške, pa i viđenje
neetičnosti takvih emisija, od naših kolega. Donosimo jedan anoniman primjer
koji nam se toliko svidio da smo ga uključili u promotivni materijal koji je dijeljen
građanima na štandu 21. veljače 2009.:
ZAŠTO JE EMISIJA „TRENUTAK ISTINE“ SPORNA?
(Komentar anonimne kolegice preko interneta)
1. Ne zna se govore li ispitanici istinu ili ne, ali televizija govori laž. Jer da je
poligraf tako siguran koristili bi ga i kao uvjerljiv dokaz na sudu. No nitko,
koliko mi je poznato, ne može biti osuđen samo zato što jest ili nije prošao na
poligrafu. Analogno tome nema nikakva utemeljenja da on bude jedini dokaz
je li netko govorio istinu za pare ili nije.
2. Emisija iskorištava nevolju ljudi da ostvari profit. Posve isto što su radili i
rimski carevi s gladijatorima po arenama. Duševne boli koje sami ispitanici ili članovi njihove obitelji imaju nakon sudjelovanja u emisijama nisu
nužno manje od boli zbog pregrižene šake. (A ti Neroni i Kaligule iz davnih rimskih vremena nam izgledaju tako nehumani u odnosu na nas. Ah, mi
prosvijećeni!)
3. Pritom članovi obitelji, posebno malodobni (dakle djeca ispitanika) nisu mogli svojevoljno odlučiti hoće li im se majka ili otac, djed ili baka, punoljetna sestra ili brat npr. prijaviti. To je emocionalno i psihičko zlostavljanje i
kažnjivo je. Pravobraniteljica za djecu bi svakako trebala reagirati.
4. Priča o tome kako su sudionici sami odlučili pa tko im je kriv je elementarno bedasta. Jer ako netko sam odluči zaraziti se ptičjom gripom npr. ili
bjesnoćom (i pritom biti u karanteni do kraja da ne zarazi druge) društvo na
to ipak neće pristati i pokušat će ga spriječiti. Kao što će pokušati spriječiti i
samoubojice. U moja dva gledanja emisije (ne baš cjelovita) bile su najma­
nje dvije osobe koje po svemu sudeći imaju ozbiljne emocionalne i psihičke
traume. Iskorištavati ih je posve isto kao kad bi se naplaćivalo ulaz za gledanje nekoga s fizičkom traumom (vanjski prijelom noge, iscureno oko i sl.)
ili npr. nekad davno cirkuske atrakcije u vidu osoba sa sedam prstiju, bradatom ženom i sl. Danas odavno zabranjeno i kažnjivo. Neovisno o tome što bi
i ti sudionici mogli pristati (da plate dug ili rate kredita).
5. To što ljudi ne kuže da je to isto, to je ono što me ozbiljno brine. A ne moja
bojazan da bih se u određenim postupcima, mislima, djelima ili propustima nevoljnika mogla prepoznati i ja, i moji susjedi i autorica teksta. To sam
znala i bez gledanja Trenutka istine. Ili da bi neki od tih sudionika mogli
43
kb-prirucnik-fin.indd 43
21.10.2009 21:25:06
biti sutrašnji pljačkaši ili zavidni ubojice. Mislim, to je otprilike kao da neka
emisija sebi pribraja u zasluge to što me poučila da ljudi moraju piti vodu da
ne dehidriraju. Silnog li i veleumnog otkrića. Naprosto sam pala u nesvijest
od velebnosti tog otkrića.
Rezultati kampanje
Na rezultate naše kampanje možemo zaista biti ponosni – na prvu najavu peticije protiv Trenutka istine i najavu kampanje, uslijedili su brojni pozivi iz raznih medija – organizatorice akcije dale su 20-ak radijskih intervjua, akcija je
popraćena u HTV-ovim emisijama Dobro jutro Hrvatska, Hrvatska uživo
te Licima nacije Branimira Bilića. Sve dnevne tiskovine popratile su akciju
bar jednim člankom, a posebno ističemo Novi list i Jutarnji list, Slobodnu Dalmaciju, ali i tjednike i mjesečnike poput Zareza i Cosmopolitana koji su popratili
akciju i istaknuli njene glavne poruke.
Naravno, vijest je najprije i najbrže odjeknula na svim popularnijim internetskim portalima, a kolega Hrvoje Gligora, predsjednik Hrvatske psihološke komore (a tada Hrvatskog psihološkog društva) organizirao je i tematsku Facebookgrupu u znak podrške akciji.
Upućen je dopis Vijeću za elektroničke medije kojim ih je HPD pozvao na
uključivanje u akciju, ali i zatražio da kontinuirano i aktivno reagiraju.
Svoju podršku akciji dali su mnogi kolege i kolegice, ponajprije vodstvo Hrvatskog psihološkog društva, uz veliku podršku Josipa Lopižića, programski odbor
Konferencije Psihologija - mediji - etika u Poreču 2008., uz posebnu zahvalu kolegici Jasenki Pregrad, zatim Sekcija za organizacijsku psihologiju HPD-a,
Psihologijski portal, Hrvatska psihološka komora, ali i pravobraniteljica
za djecu, potpredsjednici Vlade, niz vjerskih organizacija te mnogi drugi
svojim pismima, pozivima i e-mailovima podrške.
Osim štanda s peticijom kojom su se prikupljali potpisi u znak podrške akciji, a koja je organizirana 21. 2. 2009. na Cvjetnom trgu u Zagrebu (uz pokroviteljstvo Gradskog ureda za zdravstvo, rad, socijalnu zaštitu i branitelje te
Gradskih tržnica Zagreb), kolegica Jelena Plavčić i kolega Goran Gračanin
istu su peticiju organizirali u Zadru i u Rijeci te je u jednom danu ukupno prikupljeno preko 1600 potpisa uz još oko 1000 elektroničkih potpisa na internetskoj stranici
www.petitiononline.com.
U ožujku 2009. emisija Trenutak istine prestala se emitirati, no kako su
izjavili s Nove TV – „zbog ljetne sheme programa“. U rujnu 2009. emisija ponovo
kreće s emitiranjem, u terminu 21h te je ovo prilika svima nama da ponovo promislimo o tome što želimo učiniti i upustimo se u neke nove aktivističke pothvate.
44
kb-prirucnik-fin.indd 44
21.10.2009 21:25:06
Na kraju bismo željeli naglasiti da uspjeh civilnih inicijativa ne treba mjeriti po tome
jesu li postigle sam deklarirani cilj (npr. ukidanje TV emisije), već upravo po odjecima glavnih poruka kampanje u mislima i dušama građana. Stav onih koji proizvode
takve sadržaje teško ćemo mijenjati (iako ni to nije isključeno!), no na ovaj način
imamo priliku aktivno prakticirati etičnost naše struke, promicati medijsku pismenost, kao i osvještavati osobnu odgovornost svih nas za izbore koje činimo, pa i
izbore o sadržajima i programima koje odlučimo gledati i pratiti. A to je prilika koju
ne bismo trebali propustiti.
Naučili smo...
Nakon toga iskustva, mi organizatori ostajemo s bezbroj dojmova, ali i nekoliko
važnih zaključaka:
• Možemo stvarno puno napraviti kad hoćemo! Potrebno je nešto vremena, gotovo
ništa sredstava i puno dobre volje i entuzijazma – i mogu se pokrenuti nevjerojatne stvari.
• Javnost hoće čuti glas struke, naročito psihološke i možemo dobiti podršku od
mnogih pojedinaca, ali i institucija, a naročito medija!
• Psihologiji nije mjesto samo u „uredima“, „ordinacijama“ i „ustanovama“, već i
„na ulici“ i među ljudima – psihologija kao struka može i treba dati svoj glas javnim zbivanjima i time aktivno sudjelovati u javnoj komunikaciji.
• Ako svi zajedno budemo budniji i aktivniji, a pogotovo ako djelujemo zajedno,
promijenit ćemo stvari koje su nam važne i za koje vjerujemo da se ima smisla
boriti – ne sve, i ne za stalno, ali značajno!
A za kraj, i svima nama za inspiraciju:
„Don´t fight the
media, be the
media!“*
* Slogan je poruka na jednom od bedževa konferencije u Poreču. Nastao je u okviru ekologije medija i
nastojanja na medijskom osvješćivanju ljudi pa zapravo poručuje da borba s medijima ima vrlo malo
izgleda na uspjeh, budući da iza njih stoji moć kapitala i profita. Ono što nije ni lako ni jednostavno, a
ipak ima više izgleda na uspjeh je sustavno odgajanje kritičnog gledatelja i interaktivne publike, odnosno unutarnjeg medija u svakom od nas. To unutarnje uporište protiv masmedijskog zarobljavanja
i manipulacije, postaje osnova za odgovorno postupanje ako u vremenu brojnih novih mogućnosti i
sami, poput drugih medija, odlučimo svijetu posredovati poruke.(op.ur.)
45
kb-prirucnik-fin.indd 45
21.10.2009 21:25:06
O autoricama
Ana Karlović
Diplomirala sam psihologiju 2001. i trenutačno sam samostalna psihologinja te voditeljica Medijacijskog centra Zagreb. Nakon diplome radila sam kao koordinatorica udruge
Hrabri telefon što je uključivalo i javno zagovaranje te medijsku promociju udruge i prevencije nasilja nad djecom. Tijekom rada u Poliklinici za zaštitu djece (2002. - 2005.)
važan dio mog posla činila je upravo suradnja s medijima i javno komuniciranje. Između
2005. i 2007. stekla sam iskustvo rada u privatnom sektoru, kao savjetnica za ljudske
potencijale u tvrtki Electus d.o.o. Paralelno sam se nastavila educirati s područja savjetodavnih i komunikacijskih vještina te upisala četverogodišnju edukaciju iz Gestaltpsihoterapije 2002. - 2006., u okviru koje pripremam završni rad. U području rada s
civilnim sektorom imala sam prilike surađivati na više načina s medijima, predstavljajući
djelovanje udruga s kojima surađujem, savjetujući udruge s područja javnog zagovaranja te odgovarajući na upite medija o pojedinim temama iz psihologije. Posebno bih
izdvojila jednogodišnje iskustvo kao gost psiholog u HTV-ovoj emisiji za mlade (Briljanteen, 2007.-2008.); zatim gostovanje u 10 epizoda emisije o seksualnosti za tinejdžere
(Ljubav ne boli, HRT 2009.); koautorstvo knjige iz popularne psihologije (Odgajam li
dobro svoje dijete?, 2006.); te organizaciju javne kampanje Ugasi loš program, upali
svoj stav! 2009.
Sena Puhovski
Diplomirala sam psihologiju na zagrebačkom sveučilištu 2002. godine, od tada sam se
dodatno educirala najviše u području /dječje/ traume i psihoterapije. Zaposlena sam
u Poliklinici za zaštitu djece grada Zagreba gdje uglavnom radim s traumatiziranom i
zlostavljanom djecom i njihovim obiteljima. Moji susreti s medijima bili su uglavnom
vezani uz područje kojim se bavim, dakle komentari i sudjelovanje u emisijama na temu
djece i dječjih prava, kao i podizanje senzibiliteta javnosti na temu zlostavljane djece. Od
2004. do 2006. bila sam redoviti gost u TV emisiji „Briljanteen“ gdje sam kao psiholog
komentirala i definirala različite pojmove i pojave te odgovarala na pitanja gledatelja.
46
kb-prirucnik-fin.indd 46
21.10.2009 21:25:07
DRUGO poglavl je
OČI Š I R O M Z ATVO R E N E
o medijskoj pismenosti
47
kb-prirucnik-fin.indd 47
21.10.2009 21:25:07
Predgovor
Uvod
... 7
... 13
Prvo poglavl je:
Nakon gašenja konferencije, pale se ideje ... 23
Drug o p o g l a v l j e :
Oči širom zatvorene
Dževdet Hadžiselimović: (Ne)pismeni u svijetu spektakla ... 49
Maja Gabelica Šupljika: Zašto je važno da djeca budu medijski pismena?
Pogled iz Ureda pravobraniteljice za djecu ... 62
Hana Šiljan Bembić: Krenimo, s riječi na djela Iskustvo školske psihologinje
u medijskom opismenjavanju i zaštiti učenika od štetnih masmedijskih sadržaja ... 69
Tr e ć e p o g l a v l j e :
Za sigurnije hodanje medijima ... 75
Čet vrto poglavl je:
Peto poglavl je:
kb-prirucnik-fin.indd 48
S ovu i s onu stranu medija ... 119
Novi mediji - rastuće nepoznato ... 169
21.10.2009 21:25:07
Dževdet Hadžiselimović
(Ne)pismeni u svijetu spektakla
Zlokobni ekrani kontaminiraju naše duše poput sive, uporne kiše.
Pierre Merot, Sisavci
Sudionici simpozija i okruglih stolova o medijskom odgoju i medijskoj pismenosti
na 16. konferenciji Hrvatskog psihološkog društva Psihologija-mediji-etika (Poreč,
listopad 2008.) predložili su nakon izlaganja i rasprave određene zaključke. Upravo
zbog značaja i složenosti njihove realizacije, ali i brojnih poteškoća u razvijanju medijske pismenosti, osvrnut ćemo se fragmentarno na složeni civilizacijski kontekst
u kojem bi se taj rad trebao odvijati. Dakako, a u skladu s temom konferencije,
ne tiče se to samo medijske pismenosti već i masmedija i psihologije, ali i njihove
etički vrlo dvojbene pozicije u spomenutom kontekstu. Ako se ovaj osvrt kome i čini
negativno intoniran i/ili donekle radikalan, cilj mu je nesumnjivo pozitivan: da se
masmediji i psihologija, i ne samo oni i ne samo pomoću medijskog opismenjavanja
i osvješćivanja, založe daleko više nego (do) sada za stvarnu dobrobit čovjeka i opstanak ugroženog života na Zemlji. Takav pogled na fenomen medijske pismenosti
potreban je zbog snažnijeg, ali i trajnijeg utemeljenja motiva onih koji se namjeravaju baviti medijskim (pre)odgajanjem drugih, odnosno nastojanjem na razvoju
medijske pismenosti, koja jest poželjan, ali i prilično neizvjestan cilj. Naime, medij­
ska pismenost nije nešto što se jednom dostigne i dovrši. Postignuta razina medijske pismenosti najčešće je tek relativna, viša ili niža, budući da je kod te pismenosti
manje u pitanju određeni sustav znanja, a znatno više stalna pozornost, misaoni
napor te niz umijeća u propitivanju i kritičkom odnosu spram medija, njihovih poruka i sadržaja. A sve to u doticaju s medijima vrijedi uvijek iznova prakticirati, čak
i onda kad za to nismo baš raspoloženi i kad bi bilo kudikamo udobnije prepustiti
se sofisticiranom i zavodljivom nagovoru medija na pasivnost, zaborav i opuštanje.
Dodatna je poteškoća da se sadržaj pojma medijska pismenost stalno širi i postaje
sve bogatiji. Tako se on sve više odnosi i na stvaranje, uređivanje i diseminaciju
vlastitih poruka, a ne samo recepciju i interpretaciju tuđih.
U svakodnevnom življenju i radu multimedijsko okruženje skoro je nemoguće
izbjeći, a bez njega je teško i zamisliti funkcioniranje suvremenih demokratskih
društava. No ostavimo li u ovoj prilici po strani neosporne koristi i pogodnosti
koje nam mediji i njihove tehnološke inovacije znače i pogledamo li pozorno „drugu stranu ogledala“, otkrit ćemo zanimljivu sliku. Dinamično, zavodljivo, tu i tamo
49
kb-prirucnik-fin.indd 49
21.10.2009 21:25:07
čak dopadljivo, ali ipak, metaforički rečeno, dijaboličko lice masmedija. Naš život
s masmedijima Dorothea Franck stoga i naziva trgovinom s vragom, u kojoj nam
oni prodaju, naturaju ili „poklanjaju“ ono što nam najčešće ne treba, a uzimaju,
prisvajaju ili otimaju ono što bi nam moralo biti dragocjeno: vrijeme, pozornost i/
ili slobodu. Taj zavodljivi i manipulativni masmedijski „vrag“ proizvodi brojne nepovoljne (osobne, društvene, ali i planetarne) posljedice, koje su veće što je naša
medij­ska pismenost na nižoj razini. O nekim takvim posljedicama vrlo skromne medijske kulture i dominacije masmedija u našim životima govorili smo opširnije na
drugom mjestu pa ih ovdje tek sažeto navodimo:
• Masmedijska ovisnost (najčešće o televiziji, videoigrama i internetu) s poslje­
dičnim pratiocima: porast nasilja, strahovi, oskudna razina društvenih vještina,
brkanje virtualne i neposredne stvarnosti, dvojbe s identitetom, teškoće s obvezama, zdravstveni rizici i sl.
• Nesnalaženje u informacijskom obilju, kaosu, buci, smeću…; degradiranje zna­
nja, poteškoće nalaženja i izdvajanja pravog i vrijednog znanja u lavini vijesti i
podataka.
• Parcijalizacija i atomizacija svijesti, dezorijentacija, zbrajanje svega i svačega, odnosno kaotična usporednost sadržaja posredovanih masmedijima.
• Opadanje sposobnosti usmjeravanja pozornosti i trajnijeg usredotočivanja na
neku aktivnost ili zadatak. Promjena u kognitivnom funkcioniranju djece ili porast ADD-sindroma? Implikacije za nastavu, učenje i razumijevanje djece.
• Slabljenje empatije, sposobnosti da stvari shvatimo ozbiljno, da nas nešto istinski
potrese…
• Izumiranje autentičnih kultura (jezika, znanja, običaja…) i izrastanje globalne
Mc culture u kojoj smo sve više zarobljeni gledatelji i manipulirani potrošači.
• Ubrzanje globalne destrukcije prirode masmedijskim naturanjem životnog stila
ekscesivne potrošnje kao svojevrsnim zamašnjakom razaranja biološke osnove
života.(1)
Spomenuta dvostruka priroda masmedija zapravo je preslikana matrica dvostruke prirode vladajućeg društveno-ekonomskog poretka liberalnog kapitalizma. Kad
Terry Eagleton govori o anđeoskom i demonskom licu kapitalizma, onda to na jednoj strani znači učinkovitost, poduzetništvo, slobodno tržište, demokraciju, ljudska
prava, obilje materijalnih dobara… Na drugoj strani, sve nabrojeno, ima i svoje demonsko lice. Otkrijmo za ovu priliku samo jedno: navedeni je poredak (bio) doista
vraški učinkovit i u pustošenju, biološkom obezvređenju i onečišćenju našeg planeta.
Kapitalističko je društvo osebujan amalgam idealizma i cinizma, anđeoskog i
demonskog, koje svoju jagmu za profitom krije pod krinkom moralno poučnog
pijeteta. (2)
50
kb-prirucnik-fin.indd 50
21.10.2009 21:25:07
Kad je u pitanju cinizam o kojem također govori Eagleton, navodimo za ilustraciju dvije vijesti vezene za klimatske promjene. Prva: u jesen 2007. masmediji obavještavaju da je Ministarstvo financija Ujedinjenog Kraljevstva naručilo
istraživanje o vjerojatnoj ekonomskoj šteti koju bi mogle prouzročiti klimatske
promjene. Vlasnici su kapitala napokon priznali postojanje klimatskih promjena,
koje su sami izazvali i do tada sustavno negirali. Eto, njih zanimaju eventualne ekonomske štete koje bi te promjene mogle prouzročiti. Dakako, zato što su pretpostavili da bi mogle biti ogromne. Brojne subjektivne „štete“, koje bi pri tome mogli
imati milijuni ljudi, vlasnike kapitala zapravo ne zanimaju. Druga vijest: u ožujku
2009. u Kopenhagenu na summitu se okupilo 2.500 svjetskih klimatologa da upozore vlade u svijetu o vjerojatnim drastičnim posljedicama koje bi mogle pogoditi
stotine milijuna ljudi kad, zbog klimatskih promjena, budu morali napuštati svoje
životne prostore. Konačno, rekli bismo, jer je ta prilično konzervativna struka donedavno držala da su evidentne promjene klime zapravo samo uobičajene normalne
varijacije. Eto, ovog su puta ukazali na moguće patnje velikog broja ljudi, a psiholozi i srodne struke valjda bi trebali malo detaljnije zamisliti kako bi to izgledalo.
Unatoč dramatičnom upozorenju klimatologa, natezanja, igre i nedisciplina oko
prihvaćanja i primjene sporazuma o ograničenju emisije stakleničkih plinova traju,
a trajat će po svoj prilici i dalje.
Da su kojim slučajem zaživjele ideje, koje je šezdesetih godina prošlog stoljeća zagovarao američki ekonomist i humanist Kenneth Buolding, naš svijet bi danas zasigurno drugačije izgledao i bio prikladnije i sigurnije mjesto za život. Buolding je već
u to vrijeme naslućivao mjeru do koje će zahuktali kapitalizam i njegov konkurent
državni socijalizam nasrnuti na ograničene resurse i osjetljivi ekološki sustav planeta. Ekonomiju koja se trudi proizvoditi i trošiti što više, gdje su stalni privredni
rast, ali i gomilanje manje ili više opasnog otpada, slobodno tržište i profit neupitni, nazvao je ekonomijom Divljeg zapada. Takvoj je ekonomiji suprotstavljao
ekonomiju svemirskog broda, jer sve što postoji na Zemlji u ograničenoj je količini,
pogotovo ako se ima u vidu činjenicu da na njoj živi nekoliko milijarda ljudi te da bi
valjalo voditi računa i o kvaliteti života budućih generacija. U takvoj se ekonomiji
racionalno i promišljeno proizvodi i troši, u njoj se štedi, a ne rasipa. Nažalost, za
civilizaciju tog vremena i stupanj njezine emancipacije, bile su to utopijske zamisli.
Dakako, i danas dominira ekonomija Divljeg zapada pa se za predočavanje njezine
rizične i hazardne naravi upotrebljavaju i druge metafore, od kojih svaka izražava
dio cjelovite slike. Tako imamo ekonomski užas (Viviane Forrester), Titanik, brod
koji tone (Mary Jane Rust), a Al Gore govori o molohu koji uništava sve što mu se
nađe na putu.
Moderna industrijska civilizacija, kako je sada organizirana, žestoko se sudara s ekološkim sustavom planeta. Snaga njezina nasrtaja na Zemlju oduzima dah, a strašne posljedice javljaju se tako brzo da ih jedva uočavamo…
51
kb-prirucnik-fin.indd 51
21.10.2009 21:25:07
Dokle god civilizacija u cijelosti, sa svojom golemom tehnološkom moći, nastavi slijediti obrazac razmišljanja koji potiče dominaciju nad prirodnim svijetom i njegovo iskorištavanje radi kratkoročnih dobitaka, moloh će nastaviti
uništavati Zemlju ma što bilo tko od nas činio. (3)
U razornoj ekonomiji, koja danas sve više nalikuje pokvarenom stroju što proizvodi brojne štetne posljedice, a koji nitko ne zna ni popraviti ni zaustaviti, svojevrsni je zamašnjak ekscesivna potrošnja. Nažalost, masmediji, znanost općenito, pa
dakako i psihologijska struka vjerno su služili razornom sustavu i podizali njegovu učinkovitost, a posebno učinkovitost oglašavanja kao akceleratora iracionalne
potrošnje. Otprilike u isto vrijeme, kad se Boulding zalagao za drugačiju ekonomiju,
sociolog Vance Packard, autor poznate knjige Hidden persuaders, snažno je kritizirao, između ostalog, sudjelovanje američke psihologije u reklamnoj industriji,
pitajući se koliko je moralno manipulirati ljudima, a posebno djecom u iznuđivanju
ekscesivne potrošnje te kamo će dospjeti američka privreda pod stalnim pritiskom potrošačke groznice. Svjetska je privreda danas dospjela, između ostalog, i
do otoka smeća u Pacifiku čija je veličina 25 puta veća od površine Hrvatske, do
metaforičkog naziva moloh itd. A kamo je dospjela američka psihologija sa svojim
vjernim služenjem sustavu i krajnje neprihvatljivim posredovanjem spoznaja te
stručnim nadzorom ispitivanja, ponižavanja i mučenja zatvorenika, to zasigurno
zaslužuje poseban osvrt. Međutim, etički je vrlo upitno, danas još više nego u vrijeme Packarda i Bouldinga, između ostalog, i manipuliranje u oglašavanju, odnosno
iznuđivanje iracionalnih ponašanja kupaca u ciljano smišljenim, konstruiranim i
uređenim trgovačkim centrima. Razvoj manipulacije i iznuđivanja nastavio se u
smjeru, kako kaže Douglas Rushkoff, naprednijih, manje uočljivih i pogubnijih teh­
nika nagovaranja na potrošnju. Propagandni stručnjaci, a to su po njemu obično
psiholozi, ljude tretiraju kao mete čije kognitivne procese valja zaobići i navesti ih
da postupaju emocionalno i impulzivno, a ne racionalno. Razumije se da su na manipulaciju manje otporna djeca, osobe nižeg obrazovnog ili intelektualnog statusa
te medijski nepismene osobe.
Vještina manipulacije postala je toliko dominantnom da našu kulturu tjera
naprijed više no ijedan njezin značajni promicatelj. O silama prinude u našem
društvu konstruktivnije je misliti kao o dijelu velike mašinerije koja se omakla
kontroli. Tek kad bolje osvijestimo kako djeluje, možemo je početi demontirati. (4) Jedini način za stvaranje pravog profita jest privlačenje emocionalnog, a ne
racionalnog potrošača… Uspjeh…zahtijeva da ciljamo malo niže, u cijelo tijelo, a ne samo u glavu. (5)
K tomu, u svrhu boljeg razumijevanja društveno-ekonomskog okvira, u kojem se
vrijedi zalagati za medijsko opismenjivanje ljudi, potrebno je, barem donekle, de52
kb-prirucnik-fin.indd 52
21.10.2009 21:25:07
mistificirati fenomen slobode medija, inače ponos zapadne demokracije i liberalnog
kapitalizma. Možda o njoj najbolje govori jedna karikatura, nastala tijekom rata u
Iraku, koja prikazuje tri poznate američke medijske kompanije (CNN, NBC i FOX
NEWS) kao tri majmuna. Jedan od njih pokriva šapama oči, drugi uši, a treći usta.
Drugim riječima nema tako svete istine koju se neće skriti, iskriviti ili preparirati, ako je to u interesu vlasnika medija, (američkog) nacionalnog interesa, interesa
politike ili utjecajnih oglašivača. Pridoda li se tome autocenzura urednika i novinara, odnosno ako se sve spomenuto spoji u „udružene snage“, a tako je bilo prvih
godina rata u Iraku, onda od slobode medija ostaje jako malo. Delikatne se istine
znaju potom postupno otkrivati godinama ili kao promišljena strategija kontroliranog curenja informacija ili kroz spoznaje upornih novinara istraživača. Kad se
eventualno konačno saznaju, obično više i nisu aktualne. Neke stvari, međutim,
unatoč svoj tehnologiji, masmedijima i življenju u globalnom selu, vjerojatno nikad nećemo pouzdano saznati. Primjerice, istinu o događaju, koji je poslužio kao
opravdanje početka tzv. rata protiv terorizma, a potom prouzročio smrt, stradanje i
poniženje milijuna civila, o tome tko je, zašto i kako srušio tornjeve blizance u New
Yorku, nećemo nikad saznati. Zbog neuvjerljivosti službene verzije o spomenutom
događaju nastao je velik broj drugih pa bi pravu istinu, i kad bi se pojavila, u lavini
„činjenica“, teorija, ekspertiza, dokaza i protudokaza, tajnih dokumenata i manipulacija bilo vrlo teško prepoznati. Uostalom, ako vlast Sjedinjenih Američkih Država,
prema Toffleru, proglašava godišnje oko 20 milijuna dokumenata tajnim, o kakvoj
je to slobodi govora i medija riječ?
U 21. stoljeću najvažnija među sirovinama moglo bi biti znanje. Hoće li se stoga oko njega voditi ratovi i socijalne revolucije budućnosti? Ako hoće, koju
će ulogu u toj budućnosti igrati mediji? (6) Na „slobodnom“ tržištu, sloboda govora postala je roba kao i sve drugo –
prav­da, ljudska prava, pitka voda, čisti zrak. Dostupna je samo onima koji si
je mogu priuštiti. (7)
Drugi je nepovoljan trend za slobodu medija u tome da većinu medija posjeduje
sve manji broj vlasnika, što umanjuje pluralizam na masmedijskoj sceni, a potom
i mjeru slobode izvješćivanja. Tako je, na primjer, 1983. godine 90% medija u Sjedinjenim Američkim Državama posjedovalo 50 vlasnika, a 2004. godine tek njih 5.
Slučaj dominacije Berlusconija u talijanskim medijima ne treba ni spominjati. U
takvom se trendu obično gase ili utapaju mali neovisni mediji, a tako je u Hrvatskoj
nestao Feral Tribune.
Da doista živimo u vrlo dinamičnoj, ubrzanoj (P. Virillio) i/ili stvarnosti nepostojanih, fluidnih formā i odnosā (Liquid reality, Z. Bauman) svakodnevno nam
pokazuju suvremeni masmediji kad, u sprezi s propagandistima, internetskom trgovinom pa, dakako, i profitom, od prilično banalnih događaja stvaraju svojevrsne
planetarne spektakle. Razumije se da takva stvarnost ubrzanih promjena, stalnih
53
kb-prirucnik-fin.indd 53
21.10.2009 21:25:07
tehnoloških inovacija i nepostojanih odnosa, stavlja čovjeka i njegove mogućnosti
prilagođavanja pred ozbiljne izazove i kušnje. Pri tome mu mogu pomoći, između
ostalog, nova znanja, novi stavovi i umijeća ili, kako se to danas običava reći, nove
pismenosti. Zapravo svjedočimo pravoj proliferaciji pojma (ne)pismenost na nova
područja pa je čovjek pred stalnim zahtjevom usvajanja novih oblika pismenosti. U
uvjetima fluidnog društva i onima koji su sposobniji i motivirani neke nove forme
pismenosti izmiču pa su i oni u koječemu u manjoj ili većoj mjeri (ne)pismeni. Nije
teško pretpostaviti kako se u tako dinamičnoj situaciji snalaze oni prosječni i manje
sposobni.
Za razliku od nekog područja znanja, pismenost bi u istom području trebala
uključivati i svrhovito pronalaženje, potom upotrebu pa onda i moralnu odgovornost u korištenju nekog sustava znanja. Tako se, na primjer, informacijska pismenost može odrediti kao sposobnost i umijeća da se snađemo u informatičkom
društvu, odnosno da se informacijama odgovorno koristimo u rješavanju problema i
donošenju odluka. Više operativno, po Alainu Martinu, informatička pismenost podrazumijeva znanje o izvorima informacija u nekom području, sposobnost i umijeća
da se sačine učinkovite strategije pretraživanja i izdvajanja, ali i kritičkog vrednovanja informacija da bi se njima onda adekvatno i odgovorno koristilo, uključivši
u to i citiranje s predočavanjem referenci. Srodni pojmovi, digitalna pismenost i epismenost, naslanjaju se na informatičku pismenost, no nisu joj istoznačnice. Sve se
češće spominju i sljedeće (ne)pismenosti: znanstvena (i njoj srodna metodološka),
tehnička i tehnološka, vizualna, glazbena, kulturalna, filozofska, financijska, pravna, religijska, politička (i uže, psihopolitička), zdravstvena, spolna, emocionalna
(već duže etablirana u psihologiji), psihološka (za druge struke), ekološka, moralna
itd. K tomu, govori se i o nekoj vrsti povezujuće ili interakcijske pismenosti (transliteracy), kao sposobnosti i umijeću čitanja, pisanja ili reagiranja na nizu komunikacijskih platformi, alata ili medija, kao što su televizija, film, radio, mobitel, internet,
online-socijalne mreže itd., a pomoću glazbe, govora, pisanja, čitanja, interpretacije, dijaloga i drugih oblika interakcije. Kao što smo se već uvjerili pri određenju informacijske pismenosti, moralni bi aspekt trebao biti sadržan i u svakoj od brojnih
pismenosti. Tako, recimo, psihopolitička pismenost, koju bi svakako trebali usvojiti pripadnici psihološke struke, podrazumijeva odgovorno odabiranje i ponudu
psiholoških spoznaja, informacija ili stručnih interpretacija, a koje u izvjesnim situacijama i trenutcima mogu pripomoći da se neki problem u užoj ili široj zajednici
najpovoljnije shvati, postavi ili razriješi. Psihopolitički pismena osoba odgovorno
će reagirati na određeni društveni događaj ili pojavu nastojeći da svojim znanjima i
stavovima stvara pretpostavke višoj kvaliteti života i socijalnoj pravednosti u zajednici u kojoj djeluje i živi.
Još nekoliko riječi, uz ono što je već rečeno, o dvije ključne pismenosti s kojima
ni naša globalizirana civilizacija, ni masmediji kao njezini promotori, a ni psihologija ne stoje baš dobro. Prvo, sasvim kratko o ekološkoj pismenosti. Ne dođe li
54
kb-prirucnik-fin.indd 54
21.10.2009 21:25:07
do dubljeg razumijevanja ekološke krize i shvaćanja povezanosti gotovo univerzalne antropološke etike, dominantnog razornog modela ekonomije i vrlo rizičnih
ekoloških posljedica, sve će se teže dogoditi potrebni zaokret u načinu življenja i
postupanja te tako osigurati opstanak života i ljudske vrste na Zemlji. Premda u
svjetskoj psihologiji ima ponešto ekološki orijentiranih strujanja, glavni korpus
psihološke znanosti nosi struja inercije, odlaganje uvida u stvarno stanje i dalj­
nje vjerno služenje postojećem ekonomskom poretku. Izvjesne naznake promjene
pruža Australsko psihološko društvo (u Australiji su ekološke poteškoće izraženije)
sa svojim aktivnostima i proklamacijama, kao što je ona o klimatskim promjenama,
drugim ekološkim problemima te o tome kako bi psiholozi u svemu tome mogli
pomoći.
Ekološki problemi i izazovi su kompleksni te zahtijevaju suradnju i multidisciplinarnost u analizama i „rješenjima“… Psiholozi bi trebali biti uključeni na
svim razinama planiranja, implementacije i evaluacije ekoloških projekata i
kampanja. (8)
Postoje i drugdje pokušaji ekološkog osvješćivanja i provokativnih rasprava, premda su ograničena dometa, u okviru kritičke, radikalne i ekopsihologije, ekološki
usmjerene psihoterapije i sličnih orijentacija u psihologiji. Kao što se svojevremeno
pitao Erich Fromm, slično se pita i ekopsihologica Hilary Prentice o tome je li ljudska vrsta suicidalna kad se angažira u destruktivnim ponašanjima prema svemu
onome o čemu zapravo ovisi, odbijajući istovremeno sučeljavanje s takvim odnosom. Premda je bilo nekih pokušaja, uključivši i zalaganje za održivi razvoj i preuzimanje svog dijela odgovornosti za ekološku krizu u preambuli Etičkog kodeksa
Hrvatskog psihološkog društva (HPD), u našoj se psihologiji nije dogodila nikakva
ozbiljnija ekološka (pre)orijentacija. Da je unošenje odgovornosti za ekološku krizu
u kodeks HPD-a bilo stvar trenutka, a ne ozbiljnog opredjeljenja struke, pokazalo se
pri usvajanju Kodeksa psihološke djelatnosti Hrvatske psihološke komore (HPK),
u kojem stajališta iz preambule kodeksa HPD-a nema. Uzgred i pitanje, čemu dva
etička kodeksa za jednu struku?
Članovi Hrvatskog psihološkog društva svjesni su i širih problema s kojima
se suočava čovječanstvo. Svjesni su duboke ekološke krize, zabrinjavajućeg
pogoršanja uvjeta za život u biosferi te drugih nepovoljnih trendova razvoja
na našoj planeti. Polazeći od toga spremni su preuzeti dio odgovornosti koju
dijele sve znanosti i humanističke discipline u ostvarivanju projekata održivog
razvoja i očuvanja prirode i života na Zemlji. (9)
Kad je riječ o moralnoj pismenosti, onda je stanje prilično nepovoljno, i u psihološkoj
struci i u onih koji posluju u masmedijima. Ta se pismenost teško može temeljiti
samo na etičkim kodeksima struka, koji polazeći od antropološke etike reguliraju
55
kb-prirucnik-fin.indd 55
21.10.2009 21:25:07
odnose među ljudima, ali ništa ne govore o odnosu prema prirodi kao svekolikoj
osnovi života, uključujući tu i život čovjeka. Ti kodeksi govore, na primjer, o zaštiti
životinja u psihologijskim eksperimentima, što je sasvim u redu, ali ne govore ništa
o izumiranju vrsta zbog našeg obezvređenja prirode, niti o etičkim obvezama prema budućim generacijama ljudi i životinja te njihovu pravu na život. Moralna se
pismenost, recimo u psihologiji, teško može zasnovati bez kritičkog odmaka prema
društveno-ekonomskom sustavu koji trenutačno opslužujemo. Za početak je zasigurno korisno prihvatiti Hegelovo stajalište o tome da bi se naša moralnost trebala
zasnivati prije svega na tome jesmo li u dovoljnoj mjeri i dovoljno duboko svjesni
posljedica koje naše činjenje proizvodi. Upravo navedeni Hegelov stav uzeo je za
polazište američki humanist, psiholog i psihoterapeut Rollo May, kad je poticajno
pisao o društvenoj odgovornosti psihologa.
Prije spomenutoj ubrzanoj stvarnosti i zahtjevu za svladavanjem novih pismenosti dobro bi došao i ubrzani čovjek (homo rapidus) s natprosječnim intelektualnim kapacitetima, a ovaj naš obični, nastojeći joj udovoljiti, nerijetko pati od bolesti užurbanosti (hurry sickness), nedoraslosti i zbunjenosti. O svojevrsnoj bolesti,
odnosno tjelesnim i/ili duševnim teškoćama, zbog povećanih zahtjeva za stalnim
prilagođavanjem brzim promjenama, stresu zbog preopterećenosti informacijama i
učestalog donošenja odluka i sl. pisao je potkraj prošlog stoljeća vrsni kritičar „progresa“ Alvin Toffler i nazvao je šok budućnosti.
Nepromišljenim ubrzanjem ritma promjena, prekomjernim povećanjem novih pojava, situacija i mogućnosti izbora, mi se lakomisleno poigravamo s bitnim preduvjetima duševne ravnoteže koji moraju vladati u životnoj okolini.
Tako milijune i milijune ljudi izlažemo šoku budućnosti. (10)
Za razliku od Tofflera, gotovo optimistično, opisuje Dragan Petrić čovjeka našeg doba
nazivajući ga superkomunikator. Pripisuje mu tri temeljna obilježja: natprosječne
vještine pretraživanja i upijanja informacija, istovremeno obavljanje više aktivnosti
te nelinearno učenje. Podsjeća to na opis homo zappiensa koji je dao Nizozemac
Wim Veen, no Petrićevo zagovaranje uređenja društvene zajednice na načelima
etičkih normi kao i „surove, drske, neumjesne i proste komunikacije“ s interneta
jedva treba komentirati.
Čim se uju­tro pro­bu­di… gra­bi ­svoj “pa­me­tni” te­le­fon i na nje­mu pro­vje­ra­va
pri­sti­gle e-ma­i­lo­ve, SMS-ove te gru­pne i pri­va­tne po­ru­ke pri­sti­gle pu­tem Fa­
ce­bo­o­ka i in­ter­net­skog fo­ru­ma ko­ji re­do­vi­to pra­ti. Oni­ma za ko­je pre­tpo­sta­
vlja da se oče­ku­je nje­go­va br­za re­a­kci­ja ­odmah odgo­va­ra… Če­ka­ju­ći na se­ma­
fo­ri­ma, ner­vo­zu… kra­ti uti­pka­va­njem no­vih sta­tu­sa na ­onim so­ci­ja­li­za­cij­skim
ser­vi­si­ma ko­ji mu do­pušta­ju da to uči­ni pu­tem mo­bi­te­la… Opet te­le­fo­ni­ra, ­opet
ti­pka, sti­že mu no­vi SMS. Zvo­ni i no­vi e-ma­il, mo­bi­tel vi­bri­ra, iska­če pro­zor
56
kb-prirucnik-fin.indd 56
21.10.2009 21:25:07
za ­chat. ­Reply, ­Forward, ­Send, ­Reply, ­Forward, ­Send, ­Reply, Forward, ­Send,
i ta­ko do na­ve­čer…(11)
No u svezi s naslovom i predmetom ovog članka, opisani superkomunikator možda
jest dovoljno digitalno ili informatički pismen, ali mu zasigurno nedostaju medijska, komunikacijska i etička pismenost, jer surova, drska ili neumjesna komunikacija nije nigdje prihvatljiva, a još manje odgovorna. Naime, važno obilježje medijske
pismenosti, osim recepcije i razumijevanja poruka, bit će sve više i produkcija poruka, a za njihovo stvaranje, uređivanje i oblikovanje vrijedi također niz zahtjeva, u
najmanju ruku odgovornost za posljedice koje naše poruke mogu izazvati. K tomu,
postizanje bilo kakve pismenosti, pa i one najjednostavnije alfabetske, stvar je prije
svega sposobnosti. U Hrvatskoj, nažalost, postoje deseci tisuća alfabetski nepismenih ljudi, a u svijetu preko milijardu. Čak kad bi i bilo moguće da svi u dogledno
vrijeme postanemo superkomunikatori, kako misli Petrić, njegov opis superkomunikatora ne čini se baš privlačnim i smislenim ciljem. Prije bi moglo biti istina da ni
intelektualno prosječni neće biti dorasli novim generacijama softvera i sofisticiranih
uređaja pa će se dogoditi kao u onoj karikaturi u kojoj računalo priopćuje korisniku
da bi trebao „nadograditi“ svoj mozak, kako bi bio kompatibilan novom softveru.
Lucidni Michel Houellebecq ukazuje zapravo da je sve otišlo u smjeru površnosti
i trivijalnosti te se, po njemu, proizvode i reklamiraju prijevozna sredstva za stvorenja koja nemaju kamo ići i koja nigdje nisu kod kuće, odnosno komunikacijska
sredstva za bića, koja i tako nemaju što reći. Pogleda li se čime se zabavlja i o čemu
komunicira najveći broj korisnika društvenih mreža na internetu, npr. Facebooka,
u iskušenju smo da se složimo s Houellebecqom. Kapital i njegovi vjernici našli su u
stalnim tehnološkim i masmedijskim inovacijama svoj opipljivi financijski smisao,
no ostaje da smisao nađe i čovjek koji kritički misli i koji bi htio znati odgovor bar
na dva-tri osnovna pitanja, koja je vizionarski još 1935. postavio Martin Heidegger:
kamo, čemu i što onda?
Kada i najudaljeniji dio kugle zemaljske postane tehnički osvojiv i gospodarski
opljačkan; kada svaka i najmanja stvar na bilo kojem mjestu i u bilo kojem trenutku postaje dostupna;…kada vrijeme znači još jedino brzinu, trenutačnost i
istovremenost;…tada, da tada, lebdi kao avet iznad cijelog ovog smeća, pita­
nje: čemu, kamo, a što onda? (12)
Nadalje, ugledni sociolog Zygmunt Bauman otkriva posebnu nelagodu tehnološki
nametljivog okruženja, suosjećajući s čovjekom globaliziranog kapitalizma, a posebno s mladim ljudima koji bi trebali dovoljno sigurnosti da stvore osnove svojoj
trajnijoj egzistenciji. Dugo su učili i studirali, a sada im je radno mjesto sasvim nesigurno, jer već sutra tvrtka u kojoj rade može preseliti, primjerice, u Indoneziju
ili Kinu. Bez dovoljno sigurnosti oni ne mogu potvrditi svoju slobodu. U fluidnoj i
57
kb-prirucnik-fin.indd 57
21.10.2009 21:25:07
nepostojanoj stvarnosti, koju masmediji čine još kaotičnijom, strahovi su raspršeni
i neodređeni pa je utoliko teže okriviti za njih konkretne objekte ili osobe.
U današnjem svijetu ljudi imaju mnogo razloga za strah. Mogli bismo lako
načiniti katalog rizika s kojima se mlada osoba danas sučeljava, ali je takav katalog nemoguće kompletirati, jer su stvarni uzroci straha disperzirani, nejasni i teško odredljivi, a to ih čini i više prijetećim. (13)
Beznačajni smo, preplavljeni morima izbora, plimama promjena. Postoji toliko toga…Više izbora. Više potrošnje. Više zabave. Više straha. Više nesigurnosti. (14)
Pogledajmo sada, tek ilustrativno, kako se u fluidnom društvu proizvode spektakli.
Slučaj je htio da su tri nedavna i relativno trivijalna događaja, koji su se zbili ovih
dana, skoro u isto vrijeme (oko 20. travnja 2009.), zahvaljujući masmedijima i
načinu kako oni konstruiraju stvarnost, postali planetarne senzacije, da bi potom
i dalje odjekivali u različitim medijskim formama, sve dok redatelji medijskih
događanja drže da se to isplati, odnosno da može donijeti profit. Nema sumnje da se
medijska obrada takvih događaja smišlja i planira i prije no što se dogode.
Prvi se događaj zbio na marginama summita dviju Amerika na Trinidadu. Kontroverzni predsjednik Venezuele Hugo Chavez poklonio je američkom predsjedniku
Baracku Obami knjigu Otvorene vene Latinske Amerike: Pet stoljeća pljačkanja
kontinenta urugvajskog pisca Eduarda Galeana. Jedna zaboravljena knjiga postala
je preko noći vrlo tražena, što je Amazon.com vrlo dobro iskoristio. Zaradili su,
međutim, i mnogi drugi, jer se razgovor o knjizi, njezinu sadržaju i mnogim drugim
problemima prenio u masmedije, uključivši i brojne internetske portale. Sasvim
neobično, nekoliko dana poslije novinarka Jasmina Ryan govori o krivnji koju je
osjećala zbog pisanja o onom nebitnom i trivijalnom, a izostavljanja bitnog, primjerice iz izlaganja nobelovca Stephena Chua, američkog ministra za energiju, o
opasnosti drastičnog ubrzavanja klimatskih promjena zbog mogućeg oslobađanja
ugljika, pohranjenog u zaleđenoj tundri.
Ipak, u izvješćima, kao i druge kolege, pišem o rukovanjima, zagrljajima, sitnim i krupnim političkim izjavama. Jer da sam pisala o tundri, i čitatelji i
urednici možda bi pomislili da me tamo, na putu, udarila tropska vrućina.
Dok pratimo skandale, ubojstva, razvode, svađe i mirenja – bojim se ne zatvaramo li namjerno oči pred onim što nam dolazi. (15)
Drugi je događaj slučaj izvjesne 47.-godišnje škotske kućanice po imenu Susan
Boyle, koja je pobijedila na nekom natjecanju u pjevanju. Ne bi to bilo baš medij­
ski zanimljivo da izvrsno pjevanje dotične gospođe nije bilo u značajnoj opreci s
njezinim tjelesnim izgledom te njezinim jadnim životom u kojem je navodno ni58
kb-prirucnik-fin.indd 58
21.10.2009 21:25:07
tko nikada nije poljubio. K tomu, „netko“ je potom savjetovao gospođu Boyle da
ispriča i druge neobičnosti o sebi i svome životu, a to je zajedno s njezinim izgledom
i pjevanjem postalo masmedijima prilično atraktivno. Uz mnoge prijedloge koje su
joj svjetski mediji ponudili, najbizarniji je onaj nekog pornografskog portala da za
nagradu od milijun dolara pristane da kamere snimaju gubitak njezina navodnog
djevičanstva. Bilo kako bilo, masmediji će eksploatirati i taj slučaj sve dok bude
senzacionalističkog naboja u njemu.
Treća priča. Zahvaljujući dobro smišljenoj kampanji, novi komunikacijski mikroblogerski alat Twitter, čiji korisnici mogu istovremeno biti izvor vijesti, osobni medij
i interaktivna publika, odlučio je naći svoje mjesto pokraj prezasićenih društvenih
mreža MySpace i Facebook, nastojeći privući i jedan dio njihovih korisnika. Sve
se poklopilo kad je jedan od vrlo uspješnih mikroblogera, glumac Ashton Kutcher,
svojim dosjetkama, komentarima i razgovorima sa suprugom Demi Moore zamijetio da ima na tisuće čitatelja, da se broj korisnika njegove mreže približava milijunu, a sličan je broj korisnika bio i na mreži CNN-a. Tko će prije dostići milijun
korisnika: CNN ili Twitter? Pobijedio je Twitter s Kutcherom. Uz slogan „Facebook
je prošlost, živio Twitter!“ i prelaskom na tu komunikacijsku mrežu nekih poznatih
osoba, uključivši i predsjednika Obamu, isprovociralo se znatiželju i vjerojatnu migraciju nekih korisnika Facebooka i drugih društvenih mreža na moderniji Twitter.
Treba li uopće reći da je time porasla zarada, ali i cijena Twittera, koji su neki, a
među njima i Facebook, odmah pokušali kupiti.
Perverzija više nije subverzija, a šokantni su ekscesi dio samog sustava, smatra filozof i dobar analitičar suvremenosti Slavoj Žižek, pa kao primjer navodi da se u
konceptualnoj umjetnosti mogu sresti izlošci mrtvih krava, prikazi kolonoskopije ili
gastroskopije i mnoge druge neobične pojave. U reklamiranju se možda otišlo još
dalje pa se sve češće upotrebljava šok oglašavanje (shockvertising). Dapače, sustav
se sve više šokom i ekscesom hrani nastojeći i tako pojačati svoju reproduktivnu
moć.
Danas sve više kulturno-ekonomski aparat sam, u svrhu vlastita reproduciranja u tržišnim uvjetima konkurencije, ne mora samo tolerirati već i direktno
poticati šokantne efekte i proizvode. (16)
Fenomen medijske pismenosti zapravo je knjiga koja se stalno dopunjava. Gotovo svakodnevno naše se multimedijsko okruženje inovira, ne samo tehnološki
već i novim formama, odnosima i interakcijama. Istraživanja o učincima medija
na ponašanje, socijalnu patologiju, kognitivno funkcioniranje itd., premda su u
priličnom zaostajanju za brzim promjenama, ipak stalno donose nove spoznaje.
Za one koji se unatoč iluzijama, barijerama i teškoćama, ipak namjeravaju baviti
medijskim odgajanjem spomenut ćemo neke pojave, dvojbe ili natuknice u vezi s
medijima i medijskom pismenosti, koje valja upoznati, pratiti, proučavati, a kad je
59
kb-prirucnik-fin.indd 59
21.10.2009 21:25:07
neophodno i praktično iskušati, da bi se spomenuta „nedovršena knjiga“ dopunjavala i upotrebljavala u neposrednim susretima sa sudionicima predavanja, rasprava
ili radionica.
• Masmediji općenito: medijska tranzicija (strahovi, stres, motivacija) i kako je
olakšati, ekologija medija, širenje stereotipa i predrasuda, tehnike manipulacije, masmediji i ideja održivosti i opstanka, forum-teatar u odgoju za medije,
prepuštanje tehnologiji, problemi s gadgetima, otežano moralno i na budućnost
usmjereno mišljenje, homo zappiens itd.
• Videoigre: korist i šteta, sredstvo učenja, nasilje i predrasude, uloge (identifikacije, fiktivni identiteti), inspiracija ubojstva, predoziranje i zdravstveni rizici,
ovisnost i liječenje, zaštita djece i sl.
• Internet i virtualni prostor: tipovi ličnosti i forme ovisnosti, online-učenje, solidarnost, spolne i druge zloupotrebe, online-zlostavljanje, zaštita djece, etičke
norme, paralelni, višestruki ili fluidni identitet?, konstrukcija identiteta i lažno
predstavljanje, revolucija socijalnih mreža (facebook, mySpace, twitter, second life…), socijalna psihologija online-grupa (forum, blog, socijalne mreže),
jezik i žargon, psihologija avatara, online-psihoterapija, privatnost, cenzura,
virtualna „crna rupa“, zamjena i/ili brkanje virtualne i neposredne stvarnosti,
online-ekshibicionizam i/ili voajerizam, masovna (samo)ubojstva kao planetarni
spektakli (najavljena internetom i inspirirana njegovim mogućnostima), demografija i migracije na komunikacijskim mrežama, nove forme: web 2, web 3, web
bio itd.
Raspravljati o današnjem globaliziranom kapitalizmu, mjestu medija i psihologijske struke u njegovu nelagodnom i sve tješnjem okviru, kao i načinu kako medijski
opismeniti i emancipirati djecu, roditelje i ljude općenito, a ne izazvati svojevrsni
distopijski ugođaj, skoro je nemoguće. Trenutačna kriza i recesija, koja je posljedica
začudne sebičnosti i ekscesivnog bogaćenja bankarske, menadžerske i elite financij­
skih špekulanata, samo pojačava tu atmosferu. Nalikuje li, stoga, rad na medijskoj
pismenosti, s obzirom na njezino trenutačno vrlo nepovoljno stanje te dinamični i
složeni društveni kontekst u kojem je valja razvijati, Sizifovu poslu? Odgovor nije
jednoznačan. Naime, sudbina tog mitskog junaka nije samo metafora apsurdne
djelatnosti već i svjesnosti i promišljanja situacije, istrajnosti te upornog hrvanja
s pothvatom koji nije ni lak ni jednostavan. I kao što je s medijskom pismenošću,
tako je i s ustrajanjem na očuvanju okoliša, demokraciji, ljudskim pravima, nenasilju, duševnom zdravlju i sličnim, u dobroj mjeri, utopijskim projektima. Napokon,
kao što se u svojim razgovorima suglasiše dva značajna filozofa naših dana, Alain
Finkielkraut i Peter Sloterdijk, suvremeni se Prometej neobuzdano zaigrao ostvarenjem svojih zamisli, tehnološkom moći i pustošenjem Zemlje te će morati smoći
snage da se obuzda, postavi granice i iznađe alternative onom što je do sada neodgovorno činio te potom, slično Sizifu uporno i istrajno, počne uklanjati štetu koju je
sam proizveo. I da u tome, kao i Sizif u svojim naporima, nađe smisao i zadovoljstvo.
60
kb-prirucnik-fin.indd 60
21.10.2009 21:25:07
C i t i r a n a l i t e r a t ur a :
1.
Hadžiselimović, Dž. (2004.): (Video)medijska pismenost, manipulacija, ovisnost,
Metodički ogledi, br. 19., str. 30-34.
2.
Eagleton, T. (2006.): Sveti teror, Jesenski i Turk, Zagreb, str. 76.
3.
Gore, A.(1994.): Zemlja u ravnoteži: ekologija i ljudski duh, Mladost, Zagreb, str.
209.
4.
Rushkoff, D. (2002.): Iznuđivanje: zašto slušamo ono što nam oni kažu?, Bulaja
naklada, Zagreb, str. 31.
5.
Ridderstrale, J., Nordstrom, K.A.(2002.): Funky business: kapital pleše samo s darovitima, Differo, Zagreb, str. 288.
6.
Toffler, A. (1991.): Powershift: Knowledge, welth, and violence at the edge of 21st
century, New York, Bantam books, str. 323.
7.
Roy, A. (2004.): Vodič za imperij za obične ljude, Naklada Enigma, Zagreb, str. 48.
8.
Climate change and other enviromental problems: How psychology can help, Australian psychological society, www.psychology.org.au/Assets/File/how-psychology-can-help.pdf
9.
Etički kodeks Hrvatskog psihološkog društva(1996.)
10. Toffler, A. (1975.): Šok budućnosti, Otokar Keršovani, Rijeka, str. 296.
11. Petrić, D.: Likovi bez srama, Jutarnji list, 3.1.2009.
12. Heidegger, M., Prema Sunić, T. (1993.): Američka ideologija, Hrvatska sveučilišna
naklada, Zagreb, str. 9.
13. Galecki, L.: The unwinnable war, Interview with Zygmunt Bauman, www.eurozine.com/articles/2006-12-13-bauman-en.html
14. Ridderstrale, J., Nordstrom, K.A. (2002.): Funky business: kapital pleše samo s
darovitima, Differo, Zagreb, str. 92.
15. Ryan, J.: Što da sam pisala o tundri!?, Jutarnji list, 24.4.2009.
16. Žižek, S. (2008.): Pervertitov vodič kroz film, Antibarbarus i Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, str. 93.
O autoru:
Dževdet Hadžiselimović, prof. psihologije
dzevdet.hadziselimovic@pu.t-com.hr
Diplomirao psihologiju 1970. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Živi u Puli. Umirovljen
prije desetak godina, no još uvijek ponešto radi i piše. Sudjelovao je aktivno u radu
Konferencije HPD-a 2008. u Poreču. Bavi se, između ostalog, educiranjem učitelja, roditelja i građana te pisanjem o medijskoj pismenosti, ovisnosti i manipulaciji. Surađivao s
većim brojem novinara (radio, televizija, novine i časopisi).
61
kb-prirucnik-fin.indd 61
21.10.2009 21:25:07
Maja Gabelica Šupljika
Zašto je važno da djeca budu medijski pismena?
Pogled iz Ureda pravobraniteljice za djecu
Na dijete i njegovo odrastanje u mnogim njegovim manifestacijama mediji utječu
na različite načine, a „suvremeno“ djetinjstvo možemo, zbog vrsta i prisutnosti medija, nazvati multimedijalnim. Mnogi medijski sadržaji pozitivni su činitelji socijalizacije djeteta te imaju edukativnu, odgojnu, zabavnu i informativnu vrijednost, a
mnogi jesu ili bi mogli biti štetni za dijete i ugroziti njegovo zdravo odrastanje.
Da bismo se približili odgovoru na pitanje Zašto je važno da djeca budu medijski
pismena?, valja vidjeti od kakvih to sadržaja treba djecu štititi, zašto to i kako treba
činiti te što je zapravo medijska pismenost*.
Medijski sadržaji koji ugrožavaju djecu
Nije rijetkost čuti izjave poput “Mediji su krivi za sve, otuđuju ljude, razaraju vrijednosni sustav, potiču nasilje i nemoral, kvare djecu namećući im lažne idole, ruše
vrijednost obrazovanja, ugrožavaju obiteljske vrijednosti i roditeljski autoritet,
stva­raju negativnu sliku o školi i učiteljima.” (iz jedne od prijava Uredu pravobraniteljice za djecu).
Osim pozornosti „nestručnjaka“, pozornost istraživača i znanstvenika također je
usmjerena na negativne sadržaje, posebno na efekte gledanja nasilnih programa
na socijalno ponašanje. Malo je istraživanja utjecaja pozitivnih sadržaja na djecu
i njihov razvoj i shvaćanje sebe i svijeta u kojem žive. Razlog tomu može biti i u
tome što je pozitivnih sadržaja malo ili čak i ono što bi moglo biti pozitivni sadržaj,
ne doživljava se takvim. U jednom australskom istraživanju iz 1979. koje navode
Schroeder i suradnici (1) nađeno je da petodnevno izlaganje djece prosocijalnim
emisijama od pola sata dnevno pojačava u djece pomaganje i suradnju s drugima. Utvrđeno je i da gledanje prosocijalnih TV programa u kombinaciji s treningom prosocijalnog ponašanja ima trajni i snažni efekt na suradnju, pomaganje i
velikodušnost. Devedesetih je u pregledu sličnih istraživanja pokazano da programi s pozitivnim/prosocijalnim sadržajima imaju snažan pozitivan utjecaj na djecu,
mnogo jači od negativnog utjecaja emisija s agresivnim ili antisocijalnim temama.
*
Izlaganje koje je prethodilo ovom tekstu temeljilo se na iskustvima i podacima Ureda pravobraniteljice
za djecu, sadrži neka već objavljena stajališta Ureda te su upotrijebljeni različiti stručni i znanstveni
izvori od kojih se neki ne navode u ovom radu.
62
kb-prirucnik-fin.indd 62
21.10.2009 21:25:07
Vjerovanje se o utjecaju i snazi medija mijenja, a ta promjena često ne prati stvarne
promjene u životu i službene podatke. Tako je krajem 80-ih godina prošloga stoljeća
58% građana vjerovalo da televizija pridonosi povećanju nasilja u društvu, danas u
to vjeruje 70% ljudi. Ti isti ispitanici vjeruju da televizija štetno djeluje na društvo,
no ne vjeruju da štetno djeluje na njih same pa ipak gledaju tu istu televiziju. Ljudi
općenito vjeruju da je kriminal, a posebno teški zločini, u porastu, što službeni podaci ne podržavaju uvijek.
Postoji i znatan nerazmjer između kriminala na televiziji i u stvarnom životu. Primjerice na televizijskom programu, kako navodi Marković (2), polovicu zločina čine
ubojstva, dok je ubojstava u stvarnom životu manje od 1% u ukupnom kriminalu.
Fizički napadi kao ozbiljna kaznena djela na televiziji čine oko trećinu zločina, a u
stvarnom životu oni se odnose na 7% počinjenih kaznenih djela.
U suvremeno doba mnogi ljudi doživljavaju mlade kao nasilnike i vjeruju da su
fizički napadi, ubojstva i nasilje najzastupljeniji u njihovu socijalno neprihvatljivom
ponašanju. Istodobno, podaci Državnog odvjetništva Republike Hrvatske za 2008.
godinu kao i za prethodne godine pokazuju da su u strukturi kriminaliteta maloljetnika najzastupljenija kaznena djela protiv imovine (62,5%), zatim slijedi zlouporaba opojnih droga (12,9%), a na trećem su mjestu kaznena djela protiv života i tijela
(5,3%). Iako djelomično umiruje činjenica da djela protiv života i tijela nisu najzastupljenija, zabrinjava tendencija porasta prijavljenih mlađih maloljetnika, dakle
djece mlađe od 14 godina. Institucije dijelom to pripisuju nedostatku preventivnih
programa, visokoj vrijednosti novca i materijalnih stvari u sustavu vrijednosti mladih. Škole to pripisuju nedovoljnom i neadekvatnom obiteljskom odgoju, roditelji vršnjacima i medijima. Stručnjaci se slažu da nasilno ponašanje pojedinca kao
ishod ima u sebi različite uzroke, a medijski su sadržaji samo jedan od njih. Stoga
su u Hrvatskoj nužna znanstvena istraživanja (posebno longitudinalna) povezanosti
različitih utjecaja medijskih sadržaja i funkcioniranja djece i mladih.
Što gledanje nasilja znači za djecu?
Negativni sadržaji nisu samo prizori nasilja. Oni su sve ono što ugrožava pojedinca ili
društvo u blagoj mjeri (kao neke reklame koji potiču dijete na potrošačko ponašanje)
ili vrlo ozbiljno kad potakne gledatelja na oponašanje, na primjer ubojstva. Opisivanje ili prikazivanje nasilja nad drugim ljudskim bićem jedan je od najizraženijih
negativnih sadržaja. Podaci o nasilju u televizijskom programu postaju relevantni
u raspravi o tome kako promatranje nasilja utječe na gledatelja, posebice na djecu
koja tek formiraju sliku o svijetu i sliku o sebi, stavove, uvjerenja, vrijednosti.
Gledajući nasilje djeca ga počinju prihvaćati kao prihvatljivo ponašanje (posebice
kad iza njega ne slijedi negativna posljedica i kad slično vide i na TV-u i u stvarnom životu). Mehanizmima socijalnog učenja djeca oponašaju agresivno ponašanje
i imaju priliku učiti kako se nasilno ponašati. Nađeno je da je količina promatranog
63
kb-prirucnik-fin.indd 63
21.10.2009 21:25:07
nasilja na televiziji u dobi od devet godina najbolji prediktor agresivnog ponašanja
u kasnoj adolescenciji.
Također se mladi gledatelji počinju navikavati na nasilje, postaju manje osjetljivi
na njega, ono ih manje uznemiruje i zastrašuje pa tako postaje sve manje odbojno
i sve više privlačno. S druge strane, istraživači tvrde da u djetetu može rasti strah
od moguće viktimizacije, odnosno strah da se iste ili slične situacije mogu dogoditi njemu ili njegovim bližnjima te da svijet nije sigurno mjesto za život. Pojedina
djeca oponašajući ponašanja viđena u medijima i sama postaju stvarne žrtve nasilja drugih ili postaju počinitelji nasilja. Istraživači nasilja nad djecom smatraju
da i oni koji se bave mentalnim zdravljem znaju još uvijek vrlo malo o raširenosti,
prirodi i dosezima dječje viktimizacije. Utjecaji izloženosti djeteta obiteljskom nasilju, u kojem ono nije direktna žrtva, ali svjedoči nasilju, ili fizičkom zlostavljanju,
upotrebi oružja u svojoj okolini, ubojstvu, pucanju, ratu jesu predmet pozornosti
istraživača. Tako poznati istraživač nasilja nad djecom David Finkelhor i suradnici u
istraživanju o viktimizaciji djece i mladih pitaju djecu „Jesi li prošlu godinu vidio da
je netko ubijen u stvarnom životu?“ (3) Osim onih, nasreću, rijetkih koji su bili svjedokom ubojstva u stvarnosti, mnoga djeca (i odrasli) svakodnevno vide da je netko
ubijen u televizijskoj emisiji, videoigri, stripu, na filmu ili u informativnom programu, a mi još uvijek ne znamo točno kako to na njih neposredno i dugoročno djeluje.
Budući da Ured pravobraniteljice za djecu javno prigovara nerazmjeru između
količine negativnih i pozitivnih sadržaja u medijima u Hrvatskoj, nerijetko mu se
prigovara da se ponaša cenzorski i da napada slobodu medija, i naglašava se da
ljudi zapravo „traže“ takve sadržaje. Katkad se čini da to postaju argumenti za tako
mnogo negativnih sadržaja u medijima, kao da su mediji „dužni“, zbog slobode informiranja i traženja publike, objavljivati čak i one sadržaje koji ugrožavaju djecu.
Prema jednom istraživanju (4) hrvatski se dnevnici i tjednici bave: nasiljem u obitelji, socijalnim uvjetima života, nasiljem među djecom i mladima, odnosima među
supružnicima, odnosima roditelja i djece. U istom istraživanju utvrdilo se da je cilj
autora teksta bilo najčešće informirati, zatim analizirati pa potaknuti na rješavanje
problema i ponuditi rješenje problema. Koliko god te namjere i ciljevi autora utješno
zvuče, djeca će rijetko, sama i bez pomoći odraslih, sliku osakaćenih tijela ili prebijenih ljudi doživjeti kao informaciju, shvatiti što je pokazano analizom događaja,
teško će ju iskoristiti za rješavanje svojih životnih problema i razumjeti da im je
time ponuđeno rješenje.
Djeca koja velik broj sati provode pred ekranom, izložena brojnim sadržajima, brzom
protoku različitih informacija, velikim tehnološkim mogućnostima medija, istodobno imaju roditelje koji znaju o tehnologiji medija manje od njih, koji ne kontroliraju
ono što oni gledaju na televiziji, ne zabranjuju im loše sadržaje, ne preporučuju im
poželjne sadržaje i ne gledaju televiziju s njima, ne razgovaraju o televizijskom programu. Roditelji su preplavljeni, često objektivno i opravdano, osjećajem nemoći jer
djeca znaju više o računalnoj i drugoj tehnologiji od njih.
64
kb-prirucnik-fin.indd 64
21.10.2009 21:25:07
Medijska pismenost
Budući da dijete često poistovjećuje medijsku stvarnost i onu drugu, nazovimo
je životnom, i nije svjesno postojanja te dvostruke stvarnosti, kao ni činjenice
da je medijska stvarnost odabrana, kreirana i preoblikovana, ono treba pomoć u
osvještavanju i razumijevanju tog postupka. Odrasli su potrebni kao “posrednici” između medijskog sadržaja i djetetove izloženosti tom sadržaju, te njegova
korištenja i razumijevanja. Pitanje na koje trebamo odgovor je: Što dobar posrednik
treba činiti da bi dijete zaštitio, ojačao te umanjio negativan utjecaj ili prevenirao
štetu?
Mogući negativni utjecaj nekog medijskog sadržaja leži u nesposobnosti djeteta da
ga analizira i vrednuje njegove poruke, da osvijesti svoje očekivanje i njegovu ostvarenost. Istodobno djeca do 10. godine formiraju osnovne selektivne kriterije za
izbor medijskih sadržaja. Zato im treba pomoći da razumiju što nekom medijskom
porukom njezin stvaratelj govori o sebi, kako doživljava primatelja, u kakvom je
odnosu prema primatelju te što u stvari želi postići. Kraće – djecu treba medijski
opismeniti, odgojiti, pomoći im da izgrade medijsku kulturu, obrazovanost i spremnost. Medijski obrazovan čovjek razumjet će da je medijski sadržaj nečiji konstrukt
i način prenošenja tuđe ideje, mišljenja, viđenja. Razumjet će i da se za stvaranje
emocionalnog stanja kod primatelja koristi posebnim tehnikama, pitat će tko ima
koristi od tog i takva sadržaja, tražit će druge različite izvore informacije ili zabave.
Jačanje medijske spremnosti proces je kojim treba započeti u predškolsko doba i
koji treba stalno trajati.
Temeljno, mehanizam medijske pismenosti jest razlikovanje medijske realnosti od
životne realnosti. Razumijevanje poruke i namjere autora, znanje o nastanku nekog
sadržaja, procjena smisla, vrijednosti i korisnosti onoga što vidi kao i svjesnost o
vlastitim reakcijama na medijski sadržaj bit su medijske pismenosti. Budući da nam
„medijski“ ljudi govore da su oni odgovorni za informaciju, mi toj odgovornosti moramo suprotstaviti odgovornost za dijete i pitati se tko je odgovoran za utjecaj medijskih sadržaja na dijete i što ta odgovornost znači.
U dosadašnjem bavljenju utjecajem medijskih sadržaja na djecu i tretiranjem djece
u medijima u Uredu pravobraniteljice za djecu primarnim nam se čini pripremiti djecu za svrhovitu i neugrožavajuću uporabu medija i njihovih sadržaja, jačati
njihove medijske kompetencije i obrazovati te ih odgajati za medije. S druge je strane medijski nužno opismeniti i roditelje, odgojitelje i učitelje, a ljude u „medijskom
prostoru“ podsjećati da su i oni odgovorni za djetetovu dobrobit koja se ogleda i u
njegovoj sposobnosti da se sigurno koristi medijskim sadržajima.
Pri tome medijskom pismenošću smatramo skup znanja i vještina u korištenju medija koji će pomoći u razumijevanju granica između realnog svijeta i virtualnog svijeta medija, pomoći djeci da se zaštite od nepovoljnih utjecaja pri svakodnevnoj
65
kb-prirucnik-fin.indd 65
21.10.2009 21:25:08
izloženosti tim medijima i njihovim porukama. Ona predstavlja i jačanje sposobnosti pristupa, analize, vrednovanja i odašiljanja poruka pomoću medija.
Prema međunarodnim izvorima medijsko obrazovanje pripada obrazovanju za demokratsko građanstvo, a medijska kompetencija predstavlja formiranje kritičkog
gledišta o medijima.
Kako god zvali osposobljavanje djeteta za uporabu i razumijevanje medijskih
sadržaja, smatra Nada Zgrabljić Rotar, važno je da se ono osposobi za svojevrsni
vlastiti nadzor nad medijima i stekne znanje o načelima prema kojima mediji djeluju, da se može objektivno odmaknuti od prikazanog, da razumije kako nastaje poruka. Njegovo sudjelovanje također je važno u sljedećemu: odabiranje najpogodnijeg
medija za komuniciranje, preuzimanje veće uloge u medijskoj ponudi i proizvodnji,
aktivnost u medijima te u izražavanju ideja pomoću medija.
Postoje sadržaji koju su toliko mučni i nasilni da je i odraslima teško gledati ih. Dobro je pri tome znati za izjavu nekih autora: „Nije lako gledati. Snimiti jest.“ Znanje
o psihološkom učinku i mogućem utjecaju na ponašanje također je dio medijske
spremnosti, jednako kao i znanje o tome da je sve što vidimo i čujemo u medijima
netko stvorio, donoseći odluku i birajući kako će to izgledati i što će nam ponuditi.
Prije približno dvadeset godina John Pungente nabrojio je osnovna načela koncepta
medijske pismenosti. Prije svega medij je konstrukcija, a ne jednostavna refleksija
vanjske realnosti. Mediji odražavaju mnoge odluke, motive i razloge te konstruiraju
svoju stvarnost, na osnovu koje mi gradimo razumijevanje svijeta, odnosno na temelju medijskih poruka stvaramo svoja značenja i svoju sliku stvarnosti. Oni nude
ideološke i vrijednosne te socijalne i političke poruke. Njihova forma i sadržaj ovise
o vrsti medija i njima svojstvenoj estetici, a važno je prepoznati i njihov komercijalni aspekt.
Medijskom edukacijom djeca će se poticati da postavljaju pitanja koja potiču
kritičko mišljenje. Tako će se pitati: o čemu se govori, što još postoji, a o tome se
ne izvještava, što je u osnovi medijskog proizvoda (koji motivi, novac, vrijednosti)
te kako sve to oblikuje medijski sadržaj? Pitat će i tko šalje poruku i zašto, iz čije se
perspektive odašilje poruka, čiji glas se čuje, a čiji prešućuje, kojim se strategijama
koristi za privlačenje pozornosti.
Medijski će pismeno dijete razmišljati o namjeri i svrsi stvaranja nekog sadržaja, filma, reklame, plakata. Znat će da se reklama izrađuje da bi se prodao sadržaj, da nas
se uvjeri u njegovu vrijednost da bismo ga kupili. Znat će da netko odlučuje učiniti
nešto što će drugi gledati i slušati. Upoznat će donekle proces stvaranja medijskog
sadržaja te će tako moći postati aktivnim i kritičkim, a ne pasivnim primateljem
poruka.
Medijsko obrazovanje djece u Hrvatskoj reducirano je, parcijalno i nedovoljno!
Unatoč sadržaju medijske kulture u nastavi hrvatskog jezika, odgojno-obrazovni
sustav u Hrvatskoj zasad ne provodi cjelovito medijsko opismenjavanje učenika.
66
kb-prirucnik-fin.indd 66
21.10.2009 21:25:08
U nastavnom planu i programu mediji su uključeni u sadržaje medijske kulture u
predmetu hrvatski jezik, a kao sadržaj odgoja i obrazovanja nalaze se i u radu novinarske ili filmske družine, informatičke grupe, u izradi školskih listova, radijskih
emisija ili videoreportaža.
Teško je biti naivan i vjerovati da će djeca biti medijski pismena dok je istodobno
mnogo odraslih oko njih medijski nepismeno i nedostaju im vještine u korištenju
moderne tehnologije. Zbog toga nisu sposobni nadzirati djetetov izbor i uporabu
medijskih sadržaja, a suočili smo se, kod nekih odraslih, i s nedostatkom bilo kakva
promišljanja o djetetovoj dobrobiti dok se koristi različitim medijima.
Za učitelje i odgojitelje za sada su sadržaji medijskog obrazovanja zastupljeni u formalnom obrazovanju kao predmet/kolegij medijske kulture, no često negativan odnos, nepovjerenje prema medijima usporava medijsko obrazovanje učitelja u sklo­
pu stručnog usavršavanja.
Budući da su medijski sadržaji privlačni, lako dostupni i sveprisutni, njihova moć
i utjecaj nerazmjerni su u odnosu na djecu, prepoznavanje njihovih interesa i
njihov utjecaj. Zbog onoga čime opskrbljuje dijete, medijska pismenost umanjuje
asimetričnost u moći i statusu između medija i djeteta i njegove okoline, a kroz nju
se istodobno ostvaruje djetetovo pravo na primjerene i razumljive informacije te
pravo na sudjelovanje prema Konvenciji o pravima djeteta.
Država bi trebala biti motivirana za jačanje medijske pismenosti djelovanjem odgojno-obrazovnog sustava. Pri tome računamo i na medije, aktivnost civilnog društva,
interes roditelja i znanstvena istraživanja utjecaja različitih medijskih sadržaja na
djecu. Također treba razmjenjivati primjere dobre i loše prakse i vidjeti različita
iskustva vezana uz medijsko opismenjavanje djece.
Ured pravobraniteljice za djecu u Hrvatskoj u kontaktima je sa stručnjacima i u
dosadašnjim spoznajama uočio je potrebu za institucijom koja bi imala obilježja
istraživačko-razvojnog i edukativnog centra za medije te bila znanstveno-stručna
ustanova i izvor ekspertnih mišljenja, analiza i preporuka. Različiti stručnjaci (novinari, teoretičari medija, medijski stvaratelji, psiholozi, sociolozi, pedagozi i drugi)
trebali bi na transdisciplinarni način vrednovati medijske proizvode dostupne djeci.
Doprinos takva centra bio bi u boljem razumijevanju zaštite prava djece u području
medija i u podršci medijskom obrazovanju djece i odraslih. U njemu bi se trebali
naći odgovori na pitanja što su negativni, a što pozitivni utjecaji medija na djecu te
informacije za roditelje, odgojitelje i nastavnike o tome koje medijske sadržaje ponuditi djeci u kojoj dobi. On bi također trebao biti ekspertna institucija za inventuru
i evaluaciju kvalitetnih sadržaja na medijskoj sceni, mjesto provođenja ili objedinjavanja podataka istraživanja i mjesto kreiranja programa medijskog opismenjavanja
i koordiniranja njegova provođenja.
Ideja o takvu tipu institucije nastala je 2006. na prvoj raspravi Ureda pravobraniteljice za djecu i stručne javnosti o pozitivnim sadržajima za djecu i o djeci u mediji67
kb-prirucnik-fin.indd 67
21.10.2009 21:25:08
ma. Čuli smo do sada mnogo odobravanja i slaganja s njom, no činjenica je da se još
moramo osvjedočiti u stvarnu političku volju državne vlasti da nam djeca budu medijski pismena te da od medija imaju koristi i dobitke, a medijski i drugi stručnjaci
trebaju promišljati o najboljoj mogućoj formi i pojedinačnim ciljevima takva centra
te sudjelovati u njihovu ostvarenju.
L i t e r a t ur a :
1.
Schroeder, D.A., Penner, L.A., Dovidio J.F., Piliavin, J.A. (1995). The psychology of
helping and altruism. Problems and Puzzles, McGraw-Hill, New York.
2.
Marković, S. (2006). Nasilje na televiziji. Diplomski rad, studij novinarstva, Hrvatski studiji, Sveučilište u Zagrebu.
3.
Finkelhor, D., Ormrod, R., Turner, H., Hamby, S.L. (2005). The Victimization of
Children and Youth: a Comprehensive, National Survey. Child Maltreatment,
Vol.10, No.1, february 2005, 5-25
4.
Jurišić, J. (2006). Zastupljenost tema posvećenih mladima i obiteljima u tisku. Rad
prezentiran na Nacionalnom kongresu mladih, Bjelolasica.
O autorici
Maja Gabelica Šupljika, prof. psihologije
gabelica@dijete.hr
Diplomirala psihologiju 1983. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je i magistrirala
1996. Zamjenica je pravobraniteljice za djecu Republike Hrvatske. Održala je pozvano
predavanje o medijskoj pismenosti na 16. konferenciji psihologa u Poreču. U ime Ureda
pravobraniteljice za djecu izlagala je o pravima djece u medijima na niz stručnih i javnih
skupova te je vodila radionice o medijskoj zaštiti djece za učitelje, odgojitelje, djelatnike
policije i novinare. U javnim i stručnim izlaganjima i radovima promiče važnost pozitivnih
medijskih sadržaja za djecu.
68
kb-prirucnik-fin.indd 68
21.10.2009 21:25:08
Hana Šiljan Bembić
Krenimo, s riječi na djela
Iskustvo školske psihologinje u medijskom opismenjavanju
i zaštiti učenika od štetnih masmedijskih sadržaja
Kao stručna suradnica u školi često se susrećem s nasiljem, a posebno tučnjavama
među djecom. Tučnjave najčešće započinju igrom koja se nerijetko pretvori u fizički
sukob. U razgovoru s učenicima nižih razreda saznala sam i zamijetila da je prilično
često sadržaj njihove igre imitiranje scena i junaka kriminalističkih serija koje su
se u to vrijeme prikazivale i u popodnevnim terminima. Većina tih serija i filmova sadrže eksplicitne scene nasilja sasvim neprimjerene djeci osnovnoškolske dobi.
Nedovoljno kritična i neosviještena za nepovoljne učinke nasilja u spomenutim serijalima i filmovima ona nedovoljno razlikuju fikciju od stvarnosti. I u tom se slučaju
pokazalo, a to su potvrdili i rezultati većeg broja dobro provedenih istraživanja, da
je često gledanje različitih vrsta nasilja u videomedijima jedan od čimbenika (i povoda) za lako i impulzivno upuštanje u fizičke sukobe. Da postignu što veću gledanost, likovi u navedenim nasilnim programima u pravilu su zanimljivi i atraktivni, a
što je još nepovoljnije nerijetko su prikazani u pozitivnom svjetlu.
Sudjelujući u jesen 2008. godine, u okviru aktivnosti Društva psihologa Istre, u
pripremama godišnje konferencije Hrvatskog psihološkog društva na temu Psihologija-mediji-etika, odlučila sam aktivno sudjelovati u radu konferencije. Motivirana opisanim neposrednim iskustvom i opažanjima u školi inicirala sam pripremu okruglog stola s temom Zaštita djece od (potencijalno) štetnih masmedijskih
sadržaja. Zamolila sam starijeg kolegu Dževdeta Hadžiselimovića, koji se ranije bavio naznačenom problematikom, da pripremi uvodno izlaganje i moderira raspravu,
a potom sam kontaktirala s kolegicama Majom Boban, Ivanom Šakić i Anjom Wertag, koje su provele istraživanje pod nazivom Istraživanje o učestalosti i obilježjima
prikaza nasilja na hrvatskim TV postajama, da sudjeluju u radu okruglog stola prezentirajući rezultate svog istraživanja. Rezimirajući rezultate većeg broja
istraživanja, one u uvodu svog rada izvješćuju da odgledano nasilje u masmedijima,
osim porasta nasilja među djecom općenito, ima i druge nepovoljne učinke. Porast
nasilja objašnjava se pojavom dezinhibicije kao povećane emocionalne uzbuđenosti
koja povećava vjerojatnost agresivnog ponašanja. Dezinhibicija je vjerojatnija kad
je nasilje prikazano opravdanim ili humorističnim. Druge su nepovoljne posljedice
dugoročni efekt normalizacije nasilja, ravnodušnost i smanjenu osjetljivost na na69
kb-prirucnik-fin.indd 69
21.10.2009 21:25:08
silje prema drugima, strah od nasilja i moguće uloge žrtve, nepovjerenje u ljude te
doživljavanje svijeta opasnim i neprijateljskim.
Pripremajući svoj prilog okruglom stolu, planirala sam snimiti agresivne scene na
televiziji kojima su djeca, ali i mi odrasli svakodnevno izloženi. U drugom tjednu
kolovoza i rujna 2008. snimala sam u popodnevnom i ranovečernjem terminu
one scene iz serija, filmova te informativnih emisija koje su sadržavale naglašenu
nasilnu tematiku te potom iz snimljenog materijala izdvojila najnasilnije i mlađoj
djeci najmanje primjerene scene. Skraćenu verziju snimljenog materijala, od desetak minuta, prezentirala sam na okruglom stolu. Dio zaključaka usvojenih u raspravi na tome okruglom stolu priložen je zaključcima konferencije, a oni su na
kraju medijima priopćeni javnosti. Uz podršku Društva psihologa Istre o sadržaju
rada i zaključcima okruglog stola upoznali smo i Ured pravobraniteljice za djecu te
podržali inicijativu pravobraniteljice za osnivanje Centra za medije.
Motivaciju za daljnjim angažiranjem na zaštiti djece od štetnih sadržaja u videomedijima osnažila sam na znanstveno-stručnom skupu Nasilje nad djecom i među
djecom, koji se nedugo nakon našeg okruglog stola održao u Osijeku. Tu sam se
podrobnije upoznala s problematikom elektroničkog nasilja među djecom. Potom
sam među učenicima sedmog i osmog razreda u svojoj školi provela istraživanje
čije sam rezultate uklopila u edukativnu prezentaciju za roditelje učenika od 5. do
8. razreda. Uz prezentaciju podijelila sam i letke o medijskoj pismenosti koje smo
dobili od Obiteljskog centra u Puli i Carneta. Međutim sasvim sam uvjerena da nije
dovoljno samo educirati roditelje o medijskoj pismenosti, potrebno je to činiti i s
učenicima pa smo u školi potaknuli učiteljicu informatike da i ona s učenicima od 5.
do 8. razreda razgovara o razlici medijske i informatičke pismenosti.
Sličnu prezentaciju s raspravom namjeravam provoditi svake godine s roditeljima
učenika petih razreda. Rad na medijskoj pismenosti i zaštiti djece od štetnih utjecaja medija dobro je ilustrirati i podacima koji se mogu prikupiti u svakoj konkretnoj sredini, odnosno pojedinoj školi te tako dodatno motivirati roditelje i učitelje
prezentirajući im i podatke o njihovoj djeci, odnosno učenicima. Ovdje navodim
primjer iz škole u kojoj radim.
Rezultati upitnika koji sam provela na 115 učenika sedmih i osmih razreda pokazuju da učenici televiziju najviše gledaju u poslijepodnevnom (57%) i ranovečernjem
(78%) terminu. Podaci u grafikonu (vidi na sljedećoj stranici) predočavaju što uče­
nici najčešće gledaju (sumiran je rezultat za kategorije „često“ i „kad god stignem“).
Razvidno je da učenici sedmih i osmih razreda najviše gledaju akcijske filmove i trilere, sport, humoristične i kriminalističke serije. Zabrinjava visok postotak učenika
koji gledaju akcijske filmove (70%) i kriminalističke serije (61%). S druge strane
nizak je postotak učenika koji prate serije i emisije za mlade (22%) koje su namijenjene upravo njima. Tako nizak postotak može ukazivati i na drugo: da je nedovoljno takvih emisija u programskoj shemi, odnosno da nisu učenicima dovoljno
atraktivne. Provjerom sam utvrdila da je takvih emisija i vrlo malo ili da ih gotovo
70
kb-prirucnik-fin.indd 70
21.10.2009 21:25:08
Graf 1: TV sadržaji koje gledaju djeca dobi 14 - 15 godina (objašnjenje u tekstu)
i nema. Uvidom u tjedni program od 13. do 19. rujna 2008. i od 12. do 18. rujna
2009. uvjerila sam se da se djeci i mladima namijenjene serije prikazuju samo na
programu HRT 2, i to uglavnom subotom, a drugim danima u tjednu jedna do dvije serije u jutarnjem terminu (u 2009. godini) ili popodnevnom terminu (u 2008.
godini). Ostale televizijske kuće djeci i mladima nude isključivo crtane filmove, i to
u ranojutarnjim terminima (od 7 do 11 sati, ovisno o televizijskoj kući koja ih prikazuje). Djeca i mladi tako su u vrijeme kada najviše gledaju televiziju najviše izloženi
raznim serijama i filmovima koji primarno nisu namijenjeni njima.
Videoigre igraju svaki dan ili često 67% učenika, i to najčešće igre u kojima „voze
utrke“ (54%), one u kojima se njihov lik bori s drugim likovima, puca, ubija i slično
(41%) te sportske igre (41%). Navedeni rezultati razvidno pokazuju da je velik broj
učenika gotovo svakodnevno izložen scenama u kojima se eksplicitno promovira
nasilje. Uzimajući u obzir da takvo gledanje scena nasilja može rezultirati učenjem
po modelu, dezinhibicijom vlastitog nasilnog ponašanja, s jedne strane, te desenzitizacijom na nasilje prema drugima, s druge strane, nije teško pretpostaviti da
izloženost spomenutim nasilnim scenama može dovesti do nepoželjnih ponašanja
kod učenika koji su ih odgledali/odigrali.
Kad je u pitanju internet 67% učenika izjavilo je da se često ili svaki dan služi internetom, 14% učenika često ili svaki dan provodi dio svog slobodnog vremena na
chatu, 37,4% učenika na messangeru, 3,5% na raznim forumima, 30% čita blogove,
10% ih piše, a 34% učenika ima svoj Facebook-profil. Koristeći se tim servisima,
učenici se izlažu raznim napadima na njihovu privatnost te ih je potrebno dobro
educirati o sigurnijem načinu korištenja ovih servisa.
O medijskoj se pismenosti sve više raspravlja i piše, no smatram da je došlo vrijeme da se i neposredno pomogne učiteljima, roditeljima i djeci u usvajanju znanja
i umijeća medijske pismenosti, kao prvoj pretpostavci njihova snalaženja u svijetu
71
kb-prirucnik-fin.indd 71
21.10.2009 21:25:08
masmedija i njihovih poruka. Drugo, uz navedene i slične mjere u školi potrebno je
vršiti stalni pritisak na prosvjetne vlasti da sustavan rad na medijskom opismenjavanju učenika postane važna sastavnica u nastavnim programima na svim stupnjevima odgoja i obrazovanja. Na to obvezuje i Deklaracija UNESCO-a o odgoju za medije, ali i neki dokumenti Europske Unije. I treće područje djelovanja jest pozivanje
na odgovorno vršenje dužnosti onih institucija, organa i pojedinaca (primjerice
pravobraniteljice za djecu, Vijeća za elektroničke medije, programskog vijeća nacionalne televizije i sl.) koji su po zakonu obvezni da djecu štite od potencijalno štetnih
masmedijskih sadržaja. Na isti uporan način valja ukazivati na njihove propuste.
Što konkretno poduzeti? Slijedi nekoliko promjera i ideja za moguće mijenjanje nepovoljnog stanja. Kao (školski) psiholog uraditi nešto slično onom što sam činila i
činim ja, primjerice, pokušati podići razinu medijske pismenosti roditelja te promovirati učenje medijske pismenosti među djecom u svojoj školi. Možete u radu lokalnog društva psihologa potaknuti raspravu i daljnji rad na toj problematici ili se s
psihološkim spoznajama o toj problematici oglasiti u lokalnim medijima. A zašto ne
učiniti nešto u smislu pobuđivanja s(a)vijesti javnosti, kao što je psihologinja Ana
Karlović s kolegicama učinila u kampanji „Ugasi loš program i upali svoj stav“? Ili,
zašto ne upozoriti na neprikladne sadržaje u videomedijima Vijeće za elektroničke
medije (http://www.e-mediji.hr)? Ako ste roditelj, svakako poradite na svojoj medijskoj pismenosti i na razvijanju medijske pismenosti u svog djeteta. Zaštitite svoje
dijete od neprikladnih medijskih sadržaja na televiziji i internetu, educirajte ga kako
promišljeno „hodati medijskim prostorom“. No ako ste novinar ili možda čak i urednik programa, osvijestite tu problematiku, promislite kako vaši „ekskluzivni“ i/ili
„šokantni“ prilozi mogu djelovati na one najmlađe kad ih gledaju. Kakve im poruke
šaljete? Kakav im svijet posredujete? Preispitajte svoje poimanje odgovornosti i ne
skrivajte se iza „barometra“ gledanosti ili zahtjeva oglašivača. Svi smo mi odgovorni
kad je u pitanju odgoj djece, svatko od nas te društvo u cjelini.
Zaključno recimo sljedeće: u nekom boljem društvu u kojem bi se o najboljim interesima djece i njihova razvoja vodilo više računa televizijske kuće ne bi prikazivale
neprikladne serije i filmove u popodnevnim i ranovečernjim terminima, odnosno
preuzele bi odgovornost za izbor programa koji prikazuju te za posljedice koje takav program može imati. U nekom odgovornijem društvu, gdje se djeca smatraju
vrijednošću, shvatili bi da postoji povezanost između onoga što na televiziji prikazuju kao razbibrigu i onoga o čemu šokirani pričaju u informativnim emisijama kada izvješćuju o brojnim nasilnim postupcima i događajima među djecom i
odraslima. U takvom nekom boljem društvu roditelji bi morali naći više vremena za
igru, razonodu i druženje sa svojom djecom i ne bi se televizijom ili internetom koristili kao svojom zamjenom. Vjerujem da se upornim djelovanjem u trima važnim
područjima, koja sam već naznačila, možemo i moramo se približavati izvjesnoj viziji boljeg i dječjem odrastanju primjerenijeg svijeta. U tome bismo trebali ujediniti
napore svi: učitelji, stručni suradnici, roditelji te državne institucije i one civilnog
društva.
72
kb-prirucnik-fin.indd 72
21.10.2009 21:25:08
L i t e r a t ur a :
1.
Boban, M., Šakić, I., Wertag, A. (u tisku): Analiza sadržaja vodećih TV postaja u RH
– učestalost i obilježja prikaza nasilja. Časopis: Društvena istraživanja.
O autorici
Hana Šiljan Bembić, prof. psihologije
hsiljan@yahoo.com
Diplomirala psihologiju 2005. na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Trenutačno radi u Os­
nov­noj školi „I. L. Ribar“ i živi u Labinu. Sudjelovala aktivno u radu Konferencije HPD-a u
Poreču. Radila na medijskom opismenjavanju učitelja, roditelja i učenika u svojoj školi.
Prijavila projekt razvijanja medijske pismenosti kao čimbenika prevencije nepoželjnih
ponašanja učenika u Istarskoj županiji.
73
kb-prirucnik-fin.indd 73
21.10.2009 21:25:08
kb-prirucnik-fin.indd 74
21.10.2009 21:25:08
T R EĆE p o g l a v l j e
Z A S i gurn i j e H ODA N JE
M EDIJI M A
o poukama iz suradnje
psihologa s medijima
kb-prirucnik-fin.indd 75
21.10.2009 21:25:08
Predgovor
Uvod
... 7
... 13
Prvo poglavl je:
Nakon gašenja konferencije, pale se ideje ... 23
Drug o p o g l a v l j e :
Tr e ć e p o g l a v l j e :
Oči širom zatvorene ... 47
Za sigurnije hodanje medijima
Lidija Arambašić: Što, kako, koliko... mediji traže/žele od nas psihologa?
I moramo li im baš sve to dati? ... 77
Nataša Jokić Begić: Medijska pažnja i samoubojstva ... 92
Nataša Jokić Begić i Irena Čorko Meštrović: Psiholog u medijski eksponiranom
slučaju ... 98
Irena Čorko Meštrović: Imate poteškoća? Pišite psihologu!... 102
Irena Bezić: Medijski nastup kao ekvilibrij između osobne autentičnosti
i zastupanja psihologijskih spoznaja ... 107
Tanja Radočaj: Mediji kao (dobri) saveznici ... 114
Čet vrto poglavl je:
Peto poglavl je:
kb-prirucnik-fin.indd 76
S ovu i s onu stranu medija ... 119
Novi mediji - rastuće nepoznato ... 169
21.10.2009 21:25:08
Lidija Arambašić
Što, kako, koliko... mediji traže/žele od nas
psihologa? I moramo li im baš sve to dati?
Razmišljanja u ovom tekstu rezultat su moje dugogodišnje suradnje s različitim
medijima. S tom sam suradnjom nekada bila jako, a nekada polovično zadovoljna, katkada sam bila nezadovoljna, a nekad sam se osjećala i poprilično jadnom,
bespomoćnom, ljutom, frustriranom. Nije mi cilj ovim člankom dati recepte, odnosno reći što se u kontaktu s novinarima1 smije-ne smije, mora-ne mora, treba-ne
treba raditi. To mora svatko za sebe odlučiti jer svaka odluka ima i dobre i loše
posljedice, a one „pripadaju“ isključivo onima koji odlučuju. Ne želim se, dakle, postaviti u ulogu vrhovnog autoriteta za suradnju psihologa i medija koji točno zna
što, kako i koliko, kada i s kim valja raditi (između ostalog i zato što odgovore na ta
pitanja – jednostavno ne znam u dovoljnoj mjeri i zato jer mislim da to nije moguće
unaprijed znati za sve situacije).
O odgovornosti neću posebno govoriti jer je o tome detaljno pisala Jasenka Pregrad
u svom tekstu „Tko je za što odgovoran?“ u ovoj knjizi, ali, evo, ipak nešto što smatram vrlo važnim: 1) svatko mora donijeti svoju odluku glede kontakta s medijima,
a ona se tiče maločas spomenutih pitanja što, kada, s kim, koliko i kada; 2) odgovornost u interakciji s predstavnikom medija NE iznosi 100%, pa da se zbrajanjem
pojedinačnih postotaka procjenjuje koliko je tko odgovoran za što i 3) taj zbroj iznosi onoliko puta 100% koliko ima sudionika u interakciji. Primjerice ako razgovaram
s novinarkom dnevnih novina o samoubojstvu mladih ljudi, a sutradan se u članku
pojavi samo 6,2% onoga što sam zaista rekla, usto je preostali tekst loše tumačenje
mojih riječi, a naslov članka je sačuvaj me bože, tada je odgovornost za to sve skupa
najmanje 300%-tna: 100% je moja, 100% novinarkina i 100% urednikova, a ono što
se razlikuje jest sadržaj na koji se ta odgovornost odnosi (ja: pristala sam s njom, za
te novine razgovarati o tome; novinarka: pisala je bilješke/snimala je razgovor, izabrala je što će od rečenog upotrijebiti za pisanje članka, kako će to napisati; urednik:
skratio je novinarkin članak, smislio je njegov naslov, odredio gdje će u novinama
on biti objavljen).
Dakle, psiholozima pripada 100%-tna odgovornost za njihov kontakt s medijima
(tako kako sam je opisala) i to je loša vijest jer tu odgovornost ne možemo, čak ni
1U tekstu ću, radi jednostavnosti, riječ „novinar“ upotrebljavati i u njegovu širem značenju, tj. misleći na
predstavnika različitih medija, a ne samo na novinara tiskanih medija.
77
kb-prirucnik-fin.indd 77
21.10.2009 21:25:08
djelomično, prebaciti nekom drugom. No to je i dobra vijest jer je u našim rukama i
100% moći za to što ćemo i kako ćemo postupiti kad mediji od nas nešto traže/žele.
Voljela bih kad biste čitajući nastavak teksta imali na pameti ovu, po mom sudu,
jako važnu, ustvari, temeljnu postavku.
Iako je jasno da su spomenuta pitanja o suradnji psihologa i novinara međusobno
povezana, u nastavku ću ih ipak razdvojiti jer mi se čini da će tako biti lakše pratiti
sadržaj članka.
Što i zašto?
Ovdje je riječ o tome što želimo, a što ne želimo komentirati, o kojim temama
hoćemo, a o kojima nećemo govoriti i zašto je tome tako, tj. kojom se logikom rukovodimo pri donošenju takve odluke. Vjerujem da smo svi svjesni kako je postalo jako
popularno da nâs psihologe novinari pitaju za komentar. Gotovo da nema (važnijeg)
društvenog događaja ili onog koji se dogodio, npr. školi/razrednom odjelu, obitelji/
pojedincu, centru za socijalnu skrb/nekom njihovu djelatniku itd. i o kojem mediji
izvješćuju, a da se za to ne traži komentar ili mišljenje psihologa. To je, naravno, i dobra i loša vijest. Dobra je jer pokazuje da je psihologija prepoznata kao važna i korisna znanost i struka, a psiholozi kao stručnjaci za čovjekov
psihički dio. Dobra je i zato jer nama psiholozima daje mogućnost da pokažemo
što znamo i da tako promoviramo svoju znanost i struku, ali i sebe kao stručnjake.
To je dobra vijest i zato što nam omogućuje da budemo prosvjetitelji, što smatram
vrlo važnim dijelom našeg posla. Objašnjavanjem toga kako ljudi misle, što osjećaju
i kako/zašto postupaju te davanjem praktičnih savjeta, nestručnjake u psihologiji
podučavamo nečemu što ne znaju ili ih podsjećamo na ono što znaju, ali su zaboravili, smetnuli s uma. Tako, osim kurativno, djelujemo u još jednom iznimno važnom
području – u prevenciji (bilo općoj, ciljanoj bilo indiciranoj).
Međutim, to da nas novinari često opsjedaju i loša je vijest jer su neki od njih posve neselektivni pa traže mišljenja i komentare trivijalnih sadržaja koji mirno mogu
proći bez psihologa (npr. zašto se nogometaši žene manekenkama, je li zaista istina da su Hrvati najbolji ljubavnici, zašto žene (!?) idu frizeru, što žene žele postići
šminkom, zašto sjedimo u kafićima, zašto neki ljudi jako vole, a neki nikako ne vole
čistiti kuću, zašto se ljudi koriste kreditnim karticama i sl.). To je loša vijest i zato
što novinari time nastoje sebe amnestirati od odgovornosti za temu, pa onda i za
sadržaj novinskog članka/TV ili radijske emisije (tako što kažu: „To je tako rekao
psiholog!“). (Da te amnestije nema, možete vidjeti u već spomenutom tekstu Jasenke Pregrad u ovoj knjizi). I konačno, velika navala novinara na komentare psihologa, može u nama probuditi Narcisa koji se sav važan gleda u ogledalo i kaže: „Vidiš
kako ne mogu bez mene!“, pa onda pristaje govoriti ama baš o svakoj temi.
Dakle, pitanje povezano s ovim odjeljkom, a koje stoji pred svakim od nas psihologa, glasi: o čemu hoću/neću govoriti ili pisati za medije i zašto sam tako odlučio/
78
kb-prirucnik-fin.indd 78
21.10.2009 21:25:08
la? Dosta sam se puta našla pred takvim pitanjima, npr. hoću li u 1,5 do 2 minute
komentirati zašto se mladi tetoviraju (tj. što da u tako kratko vrijeme kažem kad ne
postoji samo jedan ili dva razloga koji bi vrijedili za sve mlade?), kako je djeci naših
političara (s naglaskom na „naših“ jer to je kao nešto jako specifično na kugli zemaljskoj!), što da roditelji rade s djecom narkomanima (pa otkud sam ja stručnjakinja
za ovisnosti?) itd.
U odjeljak koji se odnosi na pitanje „što?“ pripada i dvojba o tome što će od onog
što smo rekli/napisali biti objavljeno. Sigurna sam da nam se svima koji smo imali kontakte s medijima dogodilo da pola od onoga što smo rekli nije napisano (u
novinama) ili prikazano (na televiziji ili u radijskom eteru). To je, naravno, vrlo
frustrirajuće jer katkada nanosi štetu nama osobno i profesionalno, ali i psihologiji
kao znanosti i struci, a često je posljedica pogrešnog tumačenja naših izjava, njihova sažimanja u voditeljev/novinarov komentar, uklanjanja konteksta u kojem smo
nešto rekli itd.
Evo nekoliko primjera takvih parcijalnih/netočnih novinskih napisa iz mog iskustva:
• „Važno je reći da će se 90% ljudi oporaviti od tog događaja, dok se kod njih 5 10% razvija PTSP“ (ono što sam ja rekla jest da se kod 5 - 10% ljudi može dogoditi
da se oporavak zakomplicira, zbog čega bi im dobro došla stručna psihološka
podrška, a da se može razviti i PTSP)
• „Punih je osam dana šest psihologa iz tima za krizne intervencije provodilo
psihoterapiju nad učiteljima, učenicima i njihovim roditeljima u srednjoj školi
XY*” (niti smo radili „punih osam dana“ niti nas je bilo „šest“, a pogotovo nismo
radili „psihoterapiju“!)
• „Razgovorom o događaju nastojimo što brže psihovalescente vratiti u normalu,
da i oni i ustanova mogu početi normalno funkcionirati“ (istaknula L. A.)
• “U OŠ XY* održana je psihološka radionica za učenike i djelatnike pogođene
smrću XY*-a” (istaknula L. A.) (ama koja crna radionica?)
• „Kada se školski programi prepolove, napetost u školi nestat će kao od šale“ (da,
svakako – kao da napetost u školi ovisi samo o tome!)
• „Djevojčice nisu odgovorne – za ono što su učinile, krivi su odrasli“ (da se ne
znam kako smaknem s uma, nikada ne bih rekla da netko nije odgovoran za
to što je učinio, ali ni da je kriv netko drugi; za razliku od mnogih novinara i
ostalih laika glede naše struke, mi psiholozi itekako dobro znamo razliku između
psiholoških pojmova odgovornosti i krivice i njima se ne razbacujemo tek tako;
u tu bi se skupinu mogla svrstati i rečenica koju sam, navodno, ja rekla: „Za divljanje maturanata kriva je škola“, istaknula L. A.)
• „Stariju djecu ne trebamo opterećivati detaljima o smrti njihovih roditelja ni bolestima“ (ta je rečenica sama svoj odlomak – i to zadnji u tekstu; ni prije ni nakon
79
kb-prirucnik-fin.indd 79
21.10.2009 21:25:08
nje nema nikakva konteksta u kojem bi ona zvučala bar malo preciznije/suvislije
nego što ovako zvuči!).
Takve su me situacije katkada navodile i da se smijem – naravno, od očaja! Na primjer, u jednoj su me TV emisiji na ekranu pokazali doslovce nekih 4-5 sekunda jer
upravo toliko traje moje izgovaranje rečenice: „I nije važno je li netko Sanaderova
kćer ili nije.“ (a ni iz čega se, ni prije ni poslije, nije dalo zaključiti o čemu ja to
„pričam“). Ja sam, pak, u kameru neke 3 minute govorila o tome kako/zašto je teško
djeci poznatih ljudi, uključujući i djecu naših političara, te što bi bilo dobro da raznorazni odrasli učine pa da se djeci olakša takav izlažući položaj.
Konačno, ovdje bi se moglo smjestiti i pitanje što da psiholozi učine kad ih novinari zloupotrijebe, „okaljaju“. Drugim riječima, ima li ili nema smisla, npr. u istim
novinama napisati reagiranje na netočnosti, iskrivljenja naših riječi itd. Nevolja je
s reagiranjima u tome što ih malo tko čita pa je neizvjesno hoćemo li njima uspjeti
ispraviti početnu nepravdu. S druge strane, već i sam osjećaj da smo nešto učinili
može nas učiniti zadovoljnima, pa, tako gledajući, reagiranje itekako ima smisla.
Čini mi se da je pitanje „reagirati ili ne?“ i „ekonomsko“ pitanje, tj. da je povezano s
procjenom isplativosti ulaganja vremena i energije, a u odnosu na željeni/očekivani
ishod. Istraživanja pokazuju da se demantiju vjeruje najviše kad ga napiše i objavi
isti novinar i medij koji je neistinu i objavio. Pa, ako se odlučimo reagirati, dobro je
akciju usmjeriti u tom pravcu iako, naravno, to nije lako postići.
Što sam ja odlučila i radila, pa možete i vi ako vam se čini smislenim
Iako mislim da u tome nisam (baš jako) pretjerivala, danas vidim da su se moje
početničke pogreške sastojale u pristajanju na to da govorim/pišem o svakojakim
temama, npr. strah od izvanzemaljaca iako znamo da su oni jako inteligentni2, zašto
je ljudima važan prijelaz u novi milenij, telefoniranje kao oblik komunikacije, zašto
sjedimo u kafićima, filatelija, mobiteli (kad su još bili jako nova pojava), korištenje
kreditnih kartica. Mislila sam jednostavno da je „sve to psihologija“, tj. da se baš
sve, uz određen način tumačenja, mora moći smjestiti u psihologiju, pa onda kao
psiholog moram o svemu tome znati nešto reći. To vjerojatno i nije posve pogrešna
postavka jer, na koncu, moglo bi se reći da gdje god ima ljudi, tu ima i psihičkog, pa
onda i psihologije. Prilično je sigurno i da psiholog zaista zna nešto kratko i općenito
reći o vrlo raznorodnim temama. Međutim, pitanje ovdje nije znamo li, već što
hoćemo/nećemo komentirati, o čemu želimo/ne želimo raspravljati.
Dakle, u međuvremenu sam odlučila da o nekim temama više jednostavno neću
govoriti/pisati jer mislim da one zaista mogu proći bez komentara psihologa, pa to
tako novinarima i kažem. Oni mi na to obično odgovaraju: „Ali kad psiholog kaže
svoj komentar, onda to ima veću težinu.“, na što uzvraćam: „Da, upravo takvo da2Tu sam se uspješno izvukla rekavši da pojma nemam zašto se bojimo izvanzemaljaca, ali da mogu reći
zašto se bojimo nepoznatog (a izvanzemaljci jesu nešto nepoznato) i zašto se bojimo ljudi koji su jako
pametni.
80
kb-prirucnik-fin.indd 80
21.10.2009 21:25:08
vanje težine toj temi i želim izbjeći.“ Odlučila sam i da neću komentirati teme u
kojima „nisam doma“, tim više što postoje moje kolegice/kolege koji to jesu. Riječ
je npr. o temama kao što su tretman zatvorenika u zatvorima, razvoj seksualnosti,
utjecaj gledanja filmova strave i užasa, odlazak mladih u vjerske sekte, ovisnici o
različitim (s)tvarima, djeca predškolske dobi i njihove muke te nevolje njihovih roditelja, promjena spola, emocionalno, tjelesno i spolno zlostavljanje djece. Kad novinara odbijem s obrazloženjem da nisam (dovoljno ili uopće) stručna za to područje,
a on mi na to kaže: „Pa Vi ste psiholog, Vi to sigurno znate. Meni ne treba nešto jako
opširno, recite mi samo ukratko...“, ja mu mirno (i bez grižnje savjesti) odgovorim:
„Razumijem da Vam to treba, voljela bih da Vam mogu pomoći, ali žao mi je, ne
mogu.“ (i potom ga uputim ili ne uputim na nekog drugoga – ovisno o situaciji).
Mislim da je jako važno i jasno pitati o čemu novinar želi naš komentar, a ne znati to polovično i prepustiti se podrazumijevanju (ono, na koncu, uvijek dovede do
nerazumijevanja). Još se dobro sjećam svog očaja kad sam shvatila da će u TV emisiji koja traje otprilike sat i pol nas 5-6 sugovornika govoriti o zaduženosti države
Hrvatske, a NE o tome kako je ljudima koji su zaduženi do grla. Do takvog je nesporazuma došlo jer nisam precizno provjerila temu emisije.3
Što se tiče reagiranja na medijsko izvješćivanje toga što sam rekla ili radila, puno
sam puta samoj sebi rekla da bih na nešto morala reagirati, ali to je bilo više usput.
Nekoliko sam puta vrlo ozbiljno procjenjivala ima li ili nema smisla ulagati energiju u to, pa sam odustala, a jednom uopće nije bilo dvojbe hoću li reagirati ili ne.
Naime, jedan je čitatelj4 jednu od vrlo teških kriznih intervencija koje smo provodili
proglasio „agresivnim odgovorom psihologa“, a ta mu je intervencija bila povod da
psihologe nazove „intelektualnim dodacima školi“, za psihologiju je rekao da njezino „znanje ovisi...o sto i jednoj znanstvenoj disciplini s istinama što imaju trajanje
kao i sadržaj konzerve“, a uz mnoštvo dodatnih i svakojakih čudnih teza, pri kraju je
važno objavio: „Samo neka mi nitko ne kaže da psiholog može učenike bolje odgojiti
od nastavnika matematike, fizike, kemije, hrvatskog ili bilo kojeg drugog predmeta.“ Cijeli članak bio je intoniran tako da psihologe i psihologiju pokaže ne samo kao
nekorisne već kao poprilične štetočine i bila sam uvjerena da je moja profesionalna
dužnost pokazati čitateljstvu da to nije tako. Ne samo da sam sjela i napisala veliki
odgovor/tekst (4 kartice) o tome što mislim o spomenutom članku te o tome što
psihologija jest, a što nije, nego sam se prilično pomučila da dođem do glavnog i
odgovornog urednika novina kako bih se s njime izravno „pogodila“ da moj odgovor
bude objavljen u cijelosti – dakle, bez imalo kraćenja. I jako me veseli što sam u
tome uspjela!
3Drugo je pitanje što mi je uopće trebalo sudjelovanje na temu zaduženosti (bilo „običnih“ ljudi bilo
cijele države)!? Ni danas ne znam odgovor na to pitanje – možda je to bilo zbog vlastite zaduženosti, tj.
zbog projekcije i/ili identifikacije s pojmom duga/sa zaduženim ljudima ili zbog nekog drugog, trećeg
razloga...?
4Riječ je o nekadašnjem savjetniku za šport Ureda za obrazovanje i šport Grada Zagreba.
81
kb-prirucnik-fin.indd 81
21.10.2009 21:25:08
S kim?
Ne postoji vrsta medija s kojima mi psiholozi nemamo posla. Javljaju nam se predstavnici radija, televizije, novina (dnevnih, tjednih, mjesečnih), a, naravno, i oni s
različitih web-portala5. Osim toga, pozivaju nas na suradnju iz mjesnih medija, ali
i onih koji pokrivaju područje jedne županije odnosno cijele države. Javljaju nam
se urednici (npr. iz novina/časopisa, određenog programa radija ili televizije), ljudi
koji su odgovorni samo za dio nekog medija (npr. crne kronike u dnevnim novinama
ili neke emisije na radiju/televiziji) i oni čiji se posao odnosi samo na mali dio toga
što prenosi neki medij (npr. novinar koji piše članak/reportažu u okviru novinske
rubrike, npr. o zdravlju, ili novinar koji priprema 3 - 7 minuta unutar neke mozaičke
informativne emisije). I konačno, javljaju nam se javni i komercijalni mediji.
Osim prema tim više formalnim kriterijima, predstavnici medija koji nas kontaktiraju mogu se, kao i svi (radni) ljudi, podijeliti i prema tome koliko su zaista zainteresirani za to što rade i/ili za konkretnu temu o kojoj s nama žele razgovarati,
koliko su savjesni u obavljanju svog posla, koliko su pripremljeni za temu razgovora
odnosno koliko su joj posvećeni itd. Naravno, tu su i različite ljudske osobine: optimizam/pesimizam, mjesto kontrole, (ne)spremnost za preuzimanje odgovornosti
(osobne i druge), (ne)podložnost autoritetu, (ne)poštenje, (ne)otvorenost, (ne)pismenost, (ne)iskrenost itd. Konačno, tu je i radno iskustvo u medijskom prostoru te
iskustvo u kontaktu s psiholozima.
Kao i svaka interakcija s drugom osobom, tako i kontakt s novinarom može biti
više ili manje ugodan, više ili manje uspješan, više ili manje zahtjevan. Konačan
ishod svakako ovisi o objema stranama u interakciji jer maločas spomenute osobine
imaju i psiholozi, a ne samo novinari. Katkada će se te osobine iz prve ili jako brzo
„poklopiti“, a katkada ih neće biti moguće pomiriti ni uz najbolju volju. U prvom
slučaju suradnja će vjerojatno biti dugotrajna i plodna, dok će u drugom biti prekinuta (katkada na jednostrano ili obostrano nezadovoljstvo).
Teško je odlučiti s kim hoćemo/nećemo imati posla jer nam nekada treba više vremena/susreta da bismo procijenili s kim imamo posla (jer, suprotno općem vjerovanju, psiholozi ne znaju odmah tko je kakav!). Na primjer, za neke mi se novinare
tek nakon nekog vremena pokazalo da nisu zaista zainteresirani za to što pišu, iako
su mi se u početku takvima činili, već im je bilo stalo samo do senzacije ili, primjerice, do obračuna s određenim političarom.
Drugo, nekima od naših kolega teško je odbiti suradnju s (nekim) novinarima jer
su od šefa dobili zadatak i jednostavno osjećaju da ga moraju izvršiti (jer šef je ipak
šef!).
Treće, nekad nam je čast što nas na suradnju poziva netko važan/poznat, između
ostalog i zato jer to godi našem narcizmu. Nekad nam je, pak, čast što nas zovu u
5 Ne znam je li to nažalost ili nasreću, ali nemam iskustva kad je riječ o suradnji s elektroničkim medijima
pa o tome neću/ne znam govoriti.
82
kb-prirucnik-fin.indd 82
21.10.2009 21:25:08
emisiju koja je jako gledana, koju sami cijenimo; nekad nas zovu na suradnju u
rubrici novina za koju znamo da je jako čitana pa će glas psihologa doprijeti do
mnogih ljudi; a katkada nam nude priliku da kažemo nešto što će, po našem sudu,
ispraviti dotada objavljene netočne/pogrešne informacije. U tim mi se slučajevima
čini još teže razmišljati o tome s kim (ne)želimo imati posla jer nam pažnju odvlače
druge stvari.
I četvrto, neki su novinari toliko uporni (da ne kažem nametljivi) da nam se jednostavno čini energetski jeftinije prihvatiti „ponudu“ nego je odbiti. Osim što su
uporni, obično su i vrlo vješti u uvjeravanju kako će razgovor s njima biti i „važna
promocija psihologije i psihologa“, što nije uvijek baš lako odbiti.
Što sam ja odlučila i radila, pa možete i vi ako vam se čini smislenim
I ovdje mi je trebala neka količina suradnje s predstavnicima medija koji su, za moj
ukus, na različite načine bili problematični, pa da odlučim kako neću sa svakim imati posla (na koncu, pa ni inače u životu ne želim imati posla baš sa svakim!). Tijekom
godina „stekla sam“ razmjerno mali broj novinara za koje sam se uvjerila da zaista
zavređuju suradnju s psiholozima i na njihov upit uvijek vrlo spremno odgovaram
(bilo osobnom suradnjom bilo preporukama drugih kolega). Za one koje ne poznajem obično pitam prijatelje/kolege jesu li s njima imali iskustva i ako je ono pozitivno, prihvaćam suradnju. U suprotnom se na različite načine „izvučem“. Ako, pak,
imam susret s nekim o kome ne znam ama baš ništa, tada sam vrlo oprezna, dobro
važem što hoću, a što neću reći i tako barem djelomično držim pod kontrolom neke
njihove nepovoljne osobine (npr. neudubljenost u problem i glad za senzacijom), a
koje bi mogle dovesti do nepovoljnih ishoda.
Dogodilo mi se da sam neke novinare odbila odmah na prvu loptu, tj. čim su mi se
obratili. To je obično bilo zbog toga jer sam o njima već znala stvari koje mi se nikako nisu sviđale, a koje sam saznala iz njihovih uradaka. Na primjer, elektroničkom
sam poštom dobila sljedeću poruku:6
„Poštovana prof. Arambašić,
doznao/la sam da ste u XY školi nazočili sastanku s osobljem škole
na kojem se razgovaralo o školskom djetetu koje je u javnosti poznato kao počinitelj razbojništva. Osobno sam za X i Y novine pratio/
la događanja vezana za to dijete, pa me stoga i zanimaju informacije
vezane za slučaj, a s obzirom da je Vaš posjet školi prvi konkretni korak
uključivanja stručnjaka u problem.
6 Neke manje bitne dijelove ove poruke izbrisala sam, neke sam malo izmijenila, a sudionicima sam napisala oba spola. To sam učinila radi zaštite identiteta sviju – uključujući i identitet novinara. Pravopis i
gramatiku nisam dirala.
83
kb-prirucnik-fin.indd 83
21.10.2009 21:25:08
Jasno mi je da nećete i ne možete, zbog zaštite djeteta, ulaziti u konkretan slučaj, pa bih molio/la, ako ste u mogućnosti odgovoriti mi na
sljedeća pitanja:
Da li je i koliko dijete koje je spremno opljačkati trgovinu opasno za
svoje vršnjake? Mogu li nastavnici koji bi trebali brinuti o odgoju takvog djeteta, odgovoriti na problem koji se našao pred njima?
Što može uzrokovati takvo asocijalno ponašanje, i može li tinejdžerski
bunt biti toliko intenzivan da potakne slično ponašanje?
Da li bi pomoglo, ili bi možda bilo kontraproduktivno, osobu s takvim
ponašanjem preseliti u drugu školu?
Unaprijed se zahvaljujem,
(ime i prezime)“
Kao što se vidi, pismo je vrlo pristojno, postavljena su pitanja razumna (iako tako
sveobuhvatna da bi odgovori zahtijevali omanju knjigu!), ali tu sam osobu glatko
odbila, i to sljedećim odgovorom:
„Poštovani gospodine/gospođo XY,
Prvo, znam da ste osobno pratili slučaj za X i Y novine i moram reći da
mi se jako NIJE svidjelo to što ste napisali.
Drugo, u Vašim člancima koje sam čitala ima neistina/netočnosti, sli­
čno kao i u mejlu koji ste mi poslali. Npr., netočno je da „je moj posjet
školi PRVI KONKRETNI KORAK UKLJUČIVANJA STRUČNJAKA U
PROBLEM“( istaknula L. A.); sastanku koji spominjete nisam “nazočila”
nego sam ga VODILA.
Treće, jako ne volim manipulaciju, a ovo što tražite od mene u svom
mejlu doživljavam upravo takvim: pitanja koja postavljate tobože su
općenita, a posve je jasno da se odnose na „konkretan slučaj“ 7 (za koji
Vam „je jasno da u njega neću i ne mogu ulaziti zbog zaštite djeteta“).
Četvrto, interes djeteta (ili kao što Vi kažete: „zbog zaštite djeteta“) jest
da se o tome svemu NE piše, osobito ne u tako ogromnim člancima, pa
još u nastavcima...
7U e-pismu koje sam dobila i, kao što rekoh, malo skratila, napisan je naziv OŠ, grad i gradska četvrt
u kojoj je škola, nema imena i prezimena djeteta, ali piše kojeg je spola i koliko ima godina te koja je
sve razbojstva/pljačke učinilo. U novinskim člancima koje sam pročitala (a znam da ih nisam pročitala
sve), tijekom 10-ak dana svakodnevno su bili napisi istog autora/ice o tom slučaju, također bez imena
djeteta, ali s mnoštvom podataka prema kojima se vrlo lako i točno zna o kome je riječ.
84
kb-prirucnik-fin.indd 84
21.10.2009 21:25:09
I peto, na temelju Vaših članaka koje sam pročitala, moje procjene
Vaših motiva, na temelju Vašeg mejla te na temelju svega što sam
napisala, nemam povjerenja u odnosu na to što biste i kako napisali
koristeći moje odgovore (kad bih Vam ih, kojim slučajem, dala).
Nažalost, nismo dobro krenuli; naime, početak cijele priče (Vaši spo­me­
nuti novinski članci) moguću mi je suradnju učinio neprihvatljivom.
Sve u svemu, bit ću Vam zahvalna ako me pustite na miru.
Pozdrav,
prof.dr.sc. Lidija Arambašić“
Da, točno, bila sam jako ljuta zbog ozbiljnih posljedica spomenutih novinskih napisa i to se vjerojatno vidi iz mog odgovora. Ali se također jasno vidi moja odlučnost
da s takvim predstavnikom medija jednostavno neću surađivati.8
8 Naravno, moj je odgovor izazvao veliko nezadovoljstvo novinara/novinarke, što se vidi iz e-pisma koje
je ubrzo uslijedilo (a na koje više nisam odgovarala). Zbog ograničenja prostora za članak, neću se
upuštati u dodatna tumačenja ni jedne od triju e-poruka, ali evo novinarova/novinarkina odgovora na
moj odgovor (i ovdje sam, radi zaštite identiteta, napisala oba spola za sve sudionike te neke pojedinosti izostavila/prepravila):
„Poštovana prof. Arambašić,
prvo, tvrdim da u mojem tekstu nema ni neistinitosti niti netočnosti, iako su neke teze sasvim sigurno u
potpunoj oprečnosti s tezama koje su Vam oko ovog slučaja prezentirali sugovornici na sastanku koji ste VI
VODILI, a samim time ste mu, siguran/sigurna sam, i NAZOČILI.
Drugo, da je Vaš posjet školi prvi KONKRETAN korak uključivanja stručnjaka u problem, zaključio/la sam
nakon što mi je ravnatelj/ica škole prije samo nekoliko dana rekao/la kako ni od koga nije dobio/la informaciju da je njezin/njegov učenik/ca počinio/la razbojništvo, pa za njega/nju očito taj problem nije niti
postojao. Isto je ponovio/la i pedagog/inja škole, a ravnatelj/ica Centra za socijalnu skrb na pitanje zašto
nisu obavijestili školu o problemu, kaže kako rade na predmetu. Osim toga, djetetov/a razrednik/ca kaže
kako se neće baviti lošim učenicima, a isto dijete u to vrijeme postaje junak/inja na školskim hodnicima i
hvali se prijateljima o svojim podvizima.
Treće, dozvoljavam čak da moj upit doživite kao manipulaciju, no vjerujem da ga tako ne bi doživjelo XY
tisuća stanovnika gradske četvrti XY, koje je u strahu XY mjeseci držalo maskirano i naoružano dijete-razbojnik, nekoliko stotina roditelja djece koja pohađaju školu u tom dijelu grada, a sasvim sigurno ne bi gđa
XY, prodavačica kojoj je to dijete prislonilo pištolj na glavu i reklo da će joj prosuti mozak ako ne izvadi
novac iz blagajne.
Četvrto, što se tiče mog izvještavanja, u prvom članku prenio/la sam policijsku tiskovnu konferenciju i
svjedočanstva žrtava, te usprkos svemu, pazio/la da u javnost ne izađe, ne samo identitet, već i bilo koja
činjenica koja bi u vezu mogla dovesti događaj i predmetnog učenika/cu. U nastavcima, kako vi zovete
sljedeća dva teksta, u prvom planu bio je rad institucija, a ne samo dijete. Pitam se da li je djetetova dob
dovoljno velika krinka da se iza nje skrije nerad i neodgovornost pojedinaca, u ovom slučaju, prvenstveno
prosvjetnih djelatnika te škole.
Peto, na temelju moje procjene na ovaj način sročenog Vašeg mejla gotovo sam siguran/na da ne biste bili
zadovoljni kako bih interpretirao/la Vaše izjave, kada biste mi ih kojim slučajem dali.
No, u jednom se slažem s Vama. Nismo dobro krenuli i naša suradnja je doista nemoguća. Zato ću Vas
pustiti na miru.
Pozdrav,
(ime i prezime)“
85
kb-prirucnik-fin.indd 85
21.10.2009 21:25:09
I konačno, valja reći da sam nekad imala i sreću da su me novinari s kojima bih
(vrlo) nerado surađivala tražili dok sam bila na putu ili su mi nudili termin u kojem
sam već imala druge obaveze pa se moj problem riješio „sam od sebe“.
Kako i koliko?
I tim se pitanjima, kao i dvama prethodnima, može prići s više strana. Kad je riječ
o TV ili radijskim emisijama, psiholog može govoriti uživo ili emisija može biti snimana unaprijed. Možda se čini da je lakše kad emisija ide uživo jer tada znamo da
će do gledatelja/slušatelja doći upravo to što smo rekli. No u emisijama uživo nemamo mogućnost zaustaviti se jer smo, npr. rekli nešto što ne želimo ili jer se nečega
ne možemo sjetiti, dok se u emisijama koje se snimaju sve skupa može zaustaviti,
a mi možemo iz drugog pokušaja sve lijepo izgovoriti „kako spada“. Neke emisije uživo imaju i otvoren telefon za gledatelje/slušatelje, što nam je izvrsna prilika
da im izravno odgovorimo na pitanja. No to istodobno zna biti i jako frustrirajuće
budući da je radijsko i televizijsko vrijeme jako ograničeno pa vremena za odgovaranje imamo iznimno malo. To je osobit problem kad je riječ o teškim temama (npr.
različiti traumatski događaji koji uključuju stradavanje i/ili smrt) i/ili o gledateljima/slušateljima koji se javljaju vrlo uzrujani, ljuti, žalosni, uplašeni itd. Često sam
se pitala jesam li za tako kratko vrijeme uspjela išta pomoći nekome tko je nazvao
jer sam znala da je problem vrlo složen, a vrijeme za odgovaranje neprikladno kratko. Naravno, katkad sam se pitala i jesam li svojim kratkim odgovaranjem nazivatelju načinila kakvu štetu. U emisijama koje se snimaju unaprijed nikada mi se nije
dogodilo da je konačna emisija bila točno onakvom kakva je snimljena, tj. u montaži
su različiti dijelovi emisije skraćeni. Katkada je to skraćivanje vrlo problematično
jer nešto važno od onoga što smo rekli nije pokazano, a neki dijelovi našeg teksta
smješteni su u kontekst koji našoj izjavi ne odgovara (u najboljem slučaju) ili koji ga
čini mnogo manje važnim od namjeravanoga, pa čak i nakaradnim.
Kad psiholozi daju svoje komentare/mišljenja za novine tada to čine tako da odgovaraju telefonski, izravnim intervjuom (a novinar potom, na temelju toga, piše članak)
ili pismeno odgovaraju na postavljena pitanja (danas najčešće elektroničkom
poštom). Kad bih morala brzo birati, rekla bih da mi je najlakše napisati odgovore
na pitanja i poslati ih e-poštom. Međutim, to zna biti varljiva lakoća jer me katkad
pisanje „krene“ i tada su odgovori toliko opširni da opet dolazimo do pitanja što
će od toga biti objavljeno i koliko će dobro biti odabran sadržaj od onoga što sam
napisala. Zasebna je priča ona o autorizaciji tekstova: neki novinari nude je sami
(što zaista mislim da jest njihov posao/dužnost), od nekih to moramo sami tražiti,
a tada se može dogoditi da tekst dobijemo ili ne dobijemo na autorizaciju. Dogodilo
mi se i da sam unaprijed rekla da hoću tekst na autorizaciju, a s druge sam strane
dobila uvrijeđen odgovor: „Pa zar mi ne vjerujete da ću napisati to što ste rekli?“ ili
„Ja uvijek napišem sve točno što mi sugovornik kaže!“
86
kb-prirucnik-fin.indd 86
21.10.2009 21:25:09
Nije svejedno ni kako je uspostavljen kontakt između psihologa i novinara, tj. tko je
tražio/inicirao susret. Naravno, puno češće novinari kontaktiraju nas psihologe, ali
bila sam i u situacijama da sam uspjela zainteresirati nekog novinara za određenu
temu (npr. sadržaji vezani uz neke od kriznih intervencija koje sam vodila) pa smo
intervju imali na moju inicijativu i što je još važnije, uz moj „scenarij“.
Zadnje što mi u ovom odjeljku pada na pamet, a moglo bi se svrstati pod pitanje
kako?, odnosi se na TV i/ili radijske emisije u kojima sudjeluje više ljudi, u usporedbi s tim da s voditeljem razgovara samo jedan psiholog. Prva je situacija, u pravilu,
vrlo problematična jer su mediji skloni u emisiju koja traje 45 – 90 minuta (s 15 - 30
minuta snimljenih priloga te s voditeljem koji treba vremena za pitanja) pozvati
puno previše ljudi tako da nitko ne uspije dovoljno doći do riječi (ili govoriti uspiju samo najagresivniji). Dobro se sjećam „Latinice“ posvećene tragediji u kojoj su
dvije djevojke ubile taksista. Tada nas je u studiju bilo 6 ili 7 i to mi je bilo strašno
frustrirajuće.
Što sam ja odlučila i radila, pa možete i vi ako vam se čini smislenim
S vremenom sam naučila govoriti/pisati samo ono što hoću da bude objavljeno. Da
bih u tome uspjela, malo po malo počela sam tražiti od novinara da mi kažu koliko
će trajati moja izjava kad je budu emitirali, odnosno koliko će biti velik članak u
novinama. I konačno, počela sam pitati koliko gostiju planiraju pozvati u emisiju (i,
naravno, tko će oni biti). U početku sam si za TV i radijske emisije pisala točno to što
želim reći, a odgovarajući na pitanja e-poštom, slala sam tek ne-znam-koju verziju
onoga što sam prvotno napisala. I danas redovito pitam koliko traje prilog kolika
je veličina članka te se raspitam o broju gostiju u studiju. Više si ne pišem tekst
koji ću govoriti, ali do toga sam došla samo zato što sam uz puno vježbanja, učenja,
razmišljanja, a katkada i mnogo ponavljanja toga što želim reći, naučila govoriti
onoliko minuta koliko traje prilog (na često i opće čuđenje novinara, snimatelja,
majstora rasvjete i tona!). Doduše, i dan-danas, kad je neka tema jako teška i meni
profesionalno jako važna (npr. smrti u prometnim nesrećama), a „dobiveno“ vrijeme veoma kratko, gotovo napamet naučim to što bih htjela reći jer jedino tako mogu
ljude u montaži ostaviti bez posla, a svoju izjavu netaknutom.
Nekoliko puta uspjela sam postići i to da se slušateljima/gledateljima ne otvori telefon jer sam procijenila da im neću moći (puno) pomoći, a i da postoji opasnost od
nanošenja štete.
Kad je riječ o autorizaciji tekstova, odlučila sam da ću dobro razmisliti hoću li više
ikada imati posla s onim tko mi obeća autorizaciju, a ne pošalje tekst ili je on i nakon
moje autorizacije drukčiji od originala.9 To je, naime, prevara, što mi se nikako ne
sviđa, i ne želim podržavati takvo postupanje.
9 Iz ovoga je vidljiva izravna veza između pitanja kako i koliko te s kim.
87
kb-prirucnik-fin.indd 87
21.10.2009 21:25:09
Sjajan primjer povezan s autorizacijom dogodio se tijekom jedne krizne intervencije
kad je novinarka vrlo ozbiljno shvatila težinu situacije i moju potrebu da u vijestima objave sve što sam rekla. Žena me nazvala 15-ak minuta prije dnevnika i preko
telefona pročitala sve što ću govoriti ja izravno, a što će ona od mojih riječi pročitati
u pozadini (u tzv. „u off-u“), i to s napomenom da „to kažu psiholozi“. Prvi čas bila
sam zadivljena i dirnuta njezinim postupkom doživljavajući ga kao neku posebnu
gestu, a ubrzo sam sama sebi rekla: „Čekaj, pa to je, zapravo, normalno ponašanje
novinara!“ (što, naravno, ne znači da ne zaslužuje svaku pohvalu i cijenjenje).
Evo još jednog primjera dobre suradnje: urednica TV emisije koja traje 40 minuta
(od čega 15-ak minuta otpada na snimljene priloge te na pitanja voditelja) pristala
je na moj prijedlog da u emisiji budem sama, umjesto da u studiju budu dva gosta. Naime, tema je bila samoubojstvo mladih koja, naravno, zahtijeva puno više od
mogućih 20 minuta izlaganja psihologa, a kamo li da se to raspolovi na još jednog
stručnjaka druge struke.
Kada?
Svima koji su imali kontakt s medijima dobro je poznato da velika većina njih uvijek
hoće da im sugovornici nešto kažu/napišu odmah, a po mogućnosti još jučer. To
je katkada koliko-toliko razumljivo, npr. kad je riječ o informativnom programu
radija i televizije (vijesti/dnevnik) ili o dnevnim novinama, tj. kad se izvješćuje o
događaju koji se zbio jučer/danas. Međutim, tomu je tako i kad za to ne vidim neki
osobit razlog (npr. tjednici, mjesečnici, TV i radioemisije koje se planiraju/snimaju
unaprijed). Prema mom iskustvu ta strka često je istinska, tj. novinaru zaista treba
naš komentar/izjava sada – ili nikada! No katkada mi se pokazalo i da se to „sada,
ovaj čas, moramo to riješiti odmah...“ može ipak malo rastegnuti.
Druga nevolja povezana s pitanjem kada? sastoji se u tome da nas novinari često
kontaktiraju kad nam zaista ne odgovara (jer smo zauzeti – privatno ili poslovno),
ali ako pristanemo samo da bismo ih „otkačili“, zapravo smo „otkačili“ sami sebe
te svoje osobno i stručno dostojanstvo i ne vjerujem baš jako u dobar ishod takve
interakcije.
Postavlja se i pitanje kada smo u svom životnom razvoju (kao pojedinci/stručnjaci)
spremni suočiti se s novinarima. Odgovor na to zaista može dati samo svatko za
sebe. Jako se dobro sjećam koliko su me godina opsjedali razni mediji, a ja sam ih
uporno odbijala – jer sam bila strašno tjeskobna i u strahu (da ću reći „nešto bez
veze“ i tako osramotiti sebe, znanost/struku, fakultet na kojem radim...). Sjećam
se vrlo živo da sam prvi put pristala doći na televiziju u „Latinicu“, i to samo zato
jer je tema bila osobna (nakit i kićenje), a ne stručna. I dobro se sjećam kako sam u
početku emisije sjedila tako da sam ruke držala pod stražnjicom – da se ne bi vidjelo
koliko mi se tresu (srećom, to su u montaži izrezali)!
88
kb-prirucnik-fin.indd 88
21.10.2009 21:25:09
Što sam ja odlučila i radila, pa možete i vi ako vam se čini smislenim
Ako novinarima pokažemo da nam je zaista stalo do njih, da znamo da je i njima
stalo do nas te da je naša suradnja zaista cosa nostra, ako smo u tom pokazivanju
jasni, iskreni, vjerodostojni i uporni, velika je vjerojatnost da ćemo uspjeti odgoditi
razgovor za vrijeme koje nama bolje odgovara, što će pridonijeti njegovoj kvaliteti.
(Naravno da je to povezano i s time s kim pregovaramo o suradnji pa je, ovisno o
tome, teže ili lakše izvedivo.) Vrlo snažno doživjela sam to na samom početku jedne od vrlo teških kriznih intervencija (srednja škola u Varaždinu kad je učenik na
školskom parkiralištu ubio profesora pa sebe). Nekih 5-6 novinara (novine, radio,
televizija) htjelo je da im dam izjavu kao voditeljica krizne intervencije. Budući da
se to zbivalo oko 5 minuta prije komemoracije na koju sam svakako htjela ići, rekla
sam im da ću rado s njima porazgovarati kad ona završi. Naravno, njihov je odgovor
bio „da ćemo to brzo obaviti, da im ne treba puno vremena“ i, na koncu, “da mogu
malo i zakasniti na komemoraciju“ (!?). Nakon što sam odbila (nenajavljen) razgovor u tom trenutku, s obrazloženjem da mi je ta komemoracija jako važna, ali da su
mi i oni zaista jako bitni i zašto, dogovorili smo se da se nađemo za otprilike 1 sat
kada smo i obavili razgovor.10
Dakle, ako unatoč strci koju mi novinar nudi odlučim da s njim hoću surađivati,
tada barem pokušam dobiti koji sat ili barem pola dana ili dan kako bih preuzeti
zadatak obavila kada mi to ipak bolje odgovara nego „sada ili još jučer“.
Što se tiče pitanja kada ćemo u vlastitom životnom razvoju biti spremni stati pred
kamere ili pred novinara koji piše za novine, to je zaista vrlo individualno. Istina je
da sam katkad bila frustrirana i ljuta što se po medijima stalno vrti nas nekoliko (a
onda su nam razni to „spočitavali“), i to zato jer mnogi psiholozi „neće imati posla
s medijima“. Mogla sam, s druge strane, razumjeti da ih u tome priječe raznorazni
razlozi, među njima i taj da su „novinari grozni, da sve iskrivljuju, da im ništa nije
važno osim vlastitog probitka, senzacije“ itd. No zaista sam uvjerena da potpuno
izbjegavanje medija kao vlastiti izbor nije nešto što bismo si mi psiholozi smjeli
dopustiti. Još uvijek mislim da od medija možemo dobiti više dobroga nego lošega,
naravno pod uvjetom da jedni od drugih učimo, da jedni druge podučavamo i da u
tom procesu steknemo tzv. „kućne ljubimce“ novinare, one s kojima se pristajemo
družiti vrlo rijetko i one koje ćemo izbjegavati jer opasno ujedaju. A kada je s tim
najbolje početi? Ne znam točno, ali znam da je bolje što brže. Tada imamo više vremena – i za vlastito učenje i za podučavanje novinara.
10Usput, predstavnici nekadašnjeg ministarstva prosvjete prilično su mi zamjerili takav postupak govoreći da „s novinarima ne mogu tako, da su oni opasni, da bi odgodu razgovora mogli zloupotrijebiti“
itd. Takve zloupotrebe ne da nije bilo, nego su svi prisutni novinari samoinicijativno poslali tekstove na
autorizaciju (iako je bilo i dnevnih novina gdje je vremenska stiska neizbježan dio posla), a TV novinarka koju sam već spominjala u odjeljku kako? autorizaciju je obavila telefonom!
89
kb-prirucnik-fin.indd 89
21.10.2009 21:25:09
Umjesto zaključka
(jer tu vjerojatno zaključka/kraja nema)
Ako bih pokušala sažeti glavne misli iz toga što sam dosad napisala, rekla bih da je
to zastupanje sebe uz brigu o psihologiji kao znanosti/struci i brigu o vlastitom profesionalnom dignitetu te uvažavanje digniteta novinara. Mislim i da je jako važno
djelovati proaktivno, tj. ne samo čekati da nam novinar sve kaže (jer se vjerojatno
nešto neće sjetiti reći) nego pitati sve što nam je važno, ali također i davati vlastite prijedloge, a kad treba, i postavljati uvjete. Moje mi iskustvo govori da mnogi
novinari hoće pristati na to što im predložimo ako smo u tome uporni, ako jasno
obrazložimo zašto nam je to važno i ako ih uspijemo uvjeriti da je to što hoćemo
zaista u obostranom najboljem interesu (a da ne spominjem najbolji interes javnosti). Naravno, najlakše je i najbolje kad se imamo vremena pripremiti za razgovor
(osobito ako pitanja dobijemo unaprijed), ako sudjelujemo u oblikovanju sadržaja
emisije (scenarija)/novinskog članka, ako novinar prihvati naše prijedloge o temi i
sadržaju, ali i o načinu na koji će on biti prikazan. Dakako, dobro je biti i selektivan u
pogledu mnogih stvari o kojima sam pisala u prethodnom tekstu. Konačno, mislim
da je najvažnije biti pošten i iskren prema sebi i reći: da, želim surađivati s novinarima, oni mi/nam trebaju, ali ne baš po svaku cijenu. A kad biram ne surađivati,
mogu to učiniti i izdržati mirno i bez grižnje savjesti, jer izbor je moj (uključujući
i njegove posljedice) i nitko mi ga ne može uzeti. Osvrćući se, mogu reći da sam s
novinarima ukupno imala više dobrih nego loših iskustava i uvjerena sam da sam
tome i sama uvelike pridonijela držeći se toga što sam opisala u članku.
Oni koji me poznaju dobro znaju da već jako dugo ne zastupam savršenstvo (a nekada, nažalost, jesam) jer je to nemoguć cilj. Ne vjerujem, dakle, u savršenstvo,
već vjerujem u važnost toga da što bolje i savjesnije radimo svoj posao nastojeći da
pogrešaka bude što manje, a kad se pojave, da nastojimo ublažiti njihove posljedice. U skladu s tim, važno mi je reći da sve što sam napisala u odjeljcima Što sam
ja odlučila i radila, pa možete i vi ako vam se čini smislenim zaista i činim, ali da
se svako-toliko poskliznem, pa npr. govorim o nečemu u čemu „nisam baš doma“,
surađujem s predstavnikom medija kojemu mogu puno toga zamjeriti i s kojim,
zapravo, ne želim imati posla, govorim predugo pa me u unaprijed snimljenoj TV
emisiji jako “izrežu“ i pristanem poslati e-poštom odgovore „još jučer“ iako je upit
stigao tek danas. Nekad sam zbog toga ljuta na sebe, a nekad sam mirna jer sam
zbog raznih praktičnih razloga odlučila da ću učiniti baš tako (npr., nekad je to jednostavna trampa poput: „Ja ću vama govoriti o tome, a vi ćete onda napisati prikaz
onoga/članak o onome“).
Na kraju, naravno da je OK ako izaberete učiti (samo/pretežno) metodom vlastite
kože i tada ćete vjerojatno činiti i sve one moje početničke pogreške koje sam spomenula u ovom članku. Međutim, OK je i ako odlučite ne raditi baš sve te iste/slične
(moje) pogreške jer ste, eto, pročitali kako se može i drukčije. Dakako, u tom ćete
90
kb-prirucnik-fin.indd 90
21.10.2009 21:25:09
slučaju činiti neke nove, svoje pogreške i nadam se da ćete ih jednom podijeliti s
neiskusni(ji)ma koji će od vas moći nešto korisno naučiti.
Unatoč ovoj slobodi izbora čvrsto sam uvjerena da bi neke stvari ipak morale biti
„zakon“, tj. da bismo ih se u kontaktu s medijima morali pridržavati jer one osiguravaju stručnost i profesionalni autoritet u našem medijskom pojavljivanju (a katkada
su povezane i s profesionalnom etikom). Mislim da bi se svaki psiholog koji se sprema surađivati s medijima morao za taj susret pripremiti tako da to što želi reći bude
zaista stručno/znanstveno utemeljeno, ali i izgovoreno znalački, jasno, razumljivo
javnosti. Drugim riječima, mislim da je loše kada psiholozi izlaze u medije nepripremljeni, naprečac, ako improviziraju na pogrešan način ili govore „s visoka“. Vjerujem da će nas u prvom slučaju i slušati i čuti, a u drugom neće ni jedno ni drugo.
Kao što sam rekla na početku članka, razmislite o svemu što sam napisala, uzmite to
što vam se sviđa, što odgovara vama kao osobama, vašem radnom i svakom drugom
kontekstu u kome djelujete, vrsti medija i novinara s kojima imate posla itd., a sve
ostalo zanemarite. U svakom slučaju, sve što sam napisala, poklonila sam vam i na
vama je da odlučite što ćete s tim :-))).
* XY iz etičkih su razloga ovdje zamijenjeni pravi inicijali i imena koji su u tekstovima i izjavama novinara bili
izvorno navedeni .
O autorici
Prof. dr. sc. Lidija Arambašić, psihologinja, supervizorica
Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Šefica sam Katedre za zdravstvenu i kliničku psihologiju i spremam se na susret sa
svojom 29. generacijom studenata. Usto se bavim poučavanjem (i supervizijom) ljudi
pomagačkih zanimanja na različite teme, a omiljene su mi stres, trauma, gubitak, tugovanje, komunikacija. Tijekom 13 godina vodila sam projekt psiholoških kriznih intervencija pri Društvu za psihološku pomoć iz Zagreba. Svoja iskustva stečena u kriznim
intervencijama i u radu s drugim tugujućim klijentima opisala sam u knjizi „Gubitak,
tugovanje, podrška“. Gotovo da nema novina, radija i televizije (te rubrike/programa) s
kojima nisam surađivala – najčešće na spomenute teme.
91
kb-prirucnik-fin.indd 91
21.10.2009 21:25:09
Klinički domjenci
Klinički se domjenak od 2007. godine na konferencijama psihologa pojavljuje kao
nov oblik druženja, okupljanja i raspravljanja među kolegama. Iako je ta tradicija vrlo nova, klinički se domjenak već pokazuje kao pravo (a možda i jedinstveno)
mjesto na kojemu kolege mogu podijeliti probleme s kojima se susreću u praksi,
potražiti savjet ili iskustva drugih kolega, mogu se požaliti, raspravljati, družiti i
međusobno povezivati.
Domjenak, kao što mu ime govori, nije strogo formalno okupljanje. Iako se bavi
profesionalnim temama, dopušta neformalne razgovore u kojima je prikladno reći:
„Moje iskustvo pokazuje…”, a da nije takvu izjavu nužno potkrijepiti statističkim
dokazima. Posjećenost je kliničkih domjenaka iznimna i čini se da već sada spadaju
u jedno od najomiljenijih i najpopularnijih sadržaja konferencija.
U sklopu konferencije „Psihologija-mediji-etika” organizirana su tri klinička do­
mjenka koja su se pozabavila temama: „Medijska pažnja i samoubojstva”, „Psiholog u medijski eksponiranom slučaju” i „Imate poteškoća? Pišite psihologu!”. U
sljedećim tekstovima donosimo pregled naših dilema, primjera i zaključaka.
Nataša Jokić-Begić
Medijska pažnja i samoubojstva
Samoubojstvo je tragičan čin. U velikom broju slučajeva samoubojstvo je rezultat neuspjeha u rješavanju životnih problema i općenitog beznađa. Negdje je ono
pokušaj bijega od stvarnosti i pokušaja pronalaženja ništavila i zaborava. U nekim
slučajevima samoubojstvo je rezultat težnje za boljim i ljepšim životom, zbog vjerovanja da je duhovni svijet u koji se odlazi nakon smrti ljepši, bolji i ugodniji od
ovozemaljskog. Ponekad ljudi pribjegavaju samoubojstvu u slučaju teške bolesti,
invalidnosti i drugih oblika patnje.
Čime god bilo motivirano, ono je izraz patnje čovjeka koji ga je počinio. Samoubojstvo ima nesagledive posljedice na obiteljskom, ali i širem društvenom planu.
Istraživanja pokazuju da ni jedna smrt ne ostavlja toliko emocionalnih posljedica na
obitelj kao samoubojstvo (Davison&Neale, 2002.). Članovi obitelji često su i dugo92
kb-prirucnik-fin.indd 92
21.10.2009 21:25:09
trajno preplavljeni osjećajima tuge, srama i krivnje koji mogu biti okidači za pojavu
dubljih psihičkih poremećaja, pa i suicidalnog ponašanja.
Uz samoubojstvo se veže snažna društvena stigma, koja jednim dijelom ima korijene u religiji, a drugim dijelom u iskonskom strahu koji imamo prema samoubojstvu
kao činu koji ruši temeljnu pretpostavku o smislenosti i vrijednosti ljudskog života.
Stigma je izraz potrebe za distanciranjem od pojava koje su potencijalno opasne.
Stigmatiziranje samoubojstva ima pozitivnu stranu – što je negativniji stav prema
nekom ponašanju, to je manja vjerojatnost da će to ponašanje biti odabrano. Stigmatiziranje samoubojica i njihovih obitelji ima, međutim, samo negativne posljedice – negativni stavovi osnažuju osjećaje krivnje, srama, potiču socijalnu izolaciju
čime se povećava vjerojatnost pojave dubljih psihičkih problema.
Posljednjih smo godina svjedoci sve veće medijske pažnje koja se pridaje samoubojstvima. U prvi bi se mah moglo činiti kako se radi o pozitivnoj pojavi koja bi
mogla dovesti do destigmatizacije samoubojica i njihovih obitelji, ali zapravo se radi
o destigmatizaciji samoubojstva kao čina, što dovodi do porasta broja samoubojstava. Pojava je poznata kao „Wertherov efekt”. Naziv je nastao na temelju događaja iz
1774. godine, kada je objavljena Goetheova priča, što je izazvalo slična samoubojstva. Slično se dogodilo nakon objavljivanja „Ane Karenjine“, potom u New Yorku,
nakon izlaska knjige „Final Exit” Dereka Hamphrija te u Francuskoj nakon izlaska
“priručnika” “Samoubojstvo, naputci za uporabu”.
Tu uznemirujuću činjenicu prema kojoj pisanje o samoubojstvu potiče nova samoubojstva istraživački je obradio još Bandura (1986., prema Davison&Neale, 2002.)
pri čemu je došao do sljedećih podataka:
(i) u mjesecu nakon smrti Marilyn Monroe stopa samoubojstava povećala se za 12%
(ii) javni prikazi samoubojstva „običnih“ ljudi također su praćeni povećanom stopom samoubojstava
(iii) javni prikazi prirodnih smrti slavnih ljudi nisu praćeni povećanom stopom samoubojstava.
Iz gornja tri navoda može se zaključiti da je upravo čin samoubojstva ono što je povezano s povećanom stopom, a ne smrt sama po sebi.
(iv) posebno je uznemirujući podatak prema kojem se nakon medijskog prezentira­
nja samoubojstva povećava stopa kobnih prometnih nesreća (automobilskih i
avionskih!) za koje se pretpostavlja da su zapravo samoubojstva vozača odnosno
pilota koji je sa sobom u smrt odveo i druge.
Moć koju mediji imaju u primjeru samoubojstava se, nažalost, može i objektivno
mjeriti brojem umrlih nakon neprofesionalnog izvještavanja o samoubojstvima.
Vrlo se često na naslovnim stranicama novina i/ili kao prva vijest u informativnim
TV emisijama vide opisi samoubojstava, s detaljnim opisima načina i mjesta toga
tragičnog čina, ali i laičkim navođenjem razloga. Tako ćemo naići na naslove: „Objesila se jer nije mogla na maturu“, „Policajac se ubio službenim pištoljem“, „Stariji
93
kb-prirucnik-fin.indd 93
21.10.2009 21:25:09
bračni par objesio se u Puli“, „Odlikašicu pogodilo spaljivanje dječaka“, „Muškarac
si pucao u glavu“, „Branitelj se ubio zbog Latinice“. Razlozi samoubojstava toliko su
složeni da su takvi zaključci sigurno pogrešni, a njihove posljedice mogu biti kobne.
Iako slične naslove možemo pronaći po svim novinama u svijetu, to nije opravdanje
za njihovo objavljivanje. Psihologija kao struka dužna je informirati ljude iz medija
o tragičnim posljedicama koje takvo izvještavanje može imati na ranjive skupine.
Istraživanja pokazuju da ponavljano i dugoročno izvještavanje o samoubojstvima
ima tendenciju izazivanja i promoviranja samoubilačkih preokupacija među adolescentima i mladim odraslim osobama, na koje ima najveći utjecaj (Davey, 2008.).
Istraživanja su pokazala da reportaže o samoubojstvima u medijima imaju veći utjecaj na prihvaćenu metodu nego na njihovu učestalost. Određena mjesta – mostovi,
stijene, visoke zgrade, pruge itd. – tradicionalno se povezuju sa samoubojstvima i
dodatni publicitet povećava rizik da ih iskoristi veći broj ljudi. Određeni načini –
vatreno oružje, spaljivanje, bacanje s visine, predoziranje lijekovima – također su
promovirani medijskim izvještavanjem, o čemu smo imali prilike svjedočiti posljed­
njih godina.
Kako izvještavati o samoubojstvima: naputci za medije
Postoje naputci kojih bi se mediji trebali držati pri izvještavanju o samoubojstvima:
• Statističke podatke treba tumačiti pažljivo i ispravno. Treba upotrebljavati
autentične i pouzdane izvore informacija.
• Unatoč pritisku treba pažljivo postupati sa spontanim komentarima.
• Uopćavanja na osnovi malih brojeva zahtijevaju posebnu pažnju i treba izbjegavati izraze kao što su „epidemija suicida“ ili „mjesto s najvišom stopom suicida
na svijetu“.
• Treba odoljeti izvještavanju o suicidalnom ponašanju kao „razumljivom odgovoru na društvene i kulturne promjene ili degradacije“.
• Senzacionalističke reportaže o samoubojstvima trebalo bi uporno izbjegavati,
naročito kada je riječ o poznatim osobama.
• Reportažu treba svesti na najmanju moguću mjeru.
• Treba izbjeći pretjerivanje.
• Treba izbjegavati fotografije umrlog, upotrijebljenog načina i scene samoubojstva.
• Naslovi na prvoj stranici nikada nisu idealno mjesto za reportaže o samoubojstvima.
• O samoubojstvu ne treba govoriti kao o neobjašnjivom ili pak pojednostavnjeno.
• Treba izbjegavati detaljan opis načina izvedbe i načina nabave sredstava.
94
kb-prirucnik-fin.indd 94
21.10.2009 21:25:09
• Korisno je naglasiti mnogobrojne čimbenike koji utječu na izbor suicidalnog
ponašanja.
• Samoubojstvo nikada nije rezultat jednog čimbenika ili događaja.
• Obično je prouzrokovano složenom međuovisnošću mnogobrojnih čimbenika
kao što su mentalna ili tjelesna bolest, zlouporaba supstancija, obiteljski problemi, međuljudski sukobi i životni stresori.
• Samoubojstvo NE bi trebalo opisati kao način kojim je osoba riješila osobne probleme kao što su bankrot, akademski neuspjeh, seksualno zlostavljanje.
• Reportaže trebaju naglasiti utjecaj koji samoubojstvo ima na obitelj i druge
preživjele, u smislu stigme i psihičke patnje.
• Veličanje žrtve samoubojstva kao mučenika i predmeta javne pohvale može sugerirati podložnim osobama da njihovo društvo cijeni suicidalno ponašanje.
• Umjesto toga, naglasak bi trebao biti na žaljenju zbog smrti te osobe.
• Opisivanje fizičkih posljedica neuspješnih pokušaja samoubojstava (oštećenje
mozga, paraliza itd.) može djelotvorno odvratiti od pokušaja suicida.
Što valja činiti, a što izbjegavati tijekom izvještavanja o
samoubojstvima?
Treba
Ne treba
• Surađujte sa zdravstvenim službama
u predstavljanju činjenica.
• Ne objavljujte fotografije i
oproštajna pisma.
• Samoubojstvo prikazujte kao
izvršeno, a ne kao uspješno djelo.
• Ne izvještavajte o specifičnim
detaljima načina samoubojstva.
• Prikazujte isključivo pouzdane podatke, na unutrašnjim stranicama tiska,
uvijek kao sporednu vijest.
• Nemojte davati pojednostavnjena
objašnjenja.
• Ističite alternative samoubojstvu.
• Nemojte veličati samoubojstvo ili
praviti senzaciju od njega.
• Pružite obavijesti o teleapelima i drugim oblicima pomoći u zajednici.
• Nemojte se koristiti religijskim ili
kulturnim stereotipima.
• Dajte publicitet pokazateljima rizika i
znacima upozorenja.
• Nemojte okrivljavati nikoga.
Kako u medijima govoriti o samoubojstvu:
naputci za psihologe
Kodeks etike psihološke djelatnosti sadrži temeljna etička načela na kojima bi trebao počivati svaki medijski nastup psihologa. Naša osnovna zadaća kada nastupa95
kb-prirucnik-fin.indd 95
21.10.2009 21:25:09
mo u medijima jest širenje valjanih spoznaja o čovjeku i njegovu ponašanju s ciljem
poboljšanja kvalitete života pojedinca i ljudske zajednice. Vodeći se istim temeljnim
načelom treba postupati i u situacijama kada ste pozvani u medijima govoriti o konkretnom samoubojstvu ili autoagresivnom ponašanju općenito:
• Samoubojstvo je tragičan čin i izraz ljudske patnje. Jedini razlog zašto bi o njemu
trebalo govoriti u medijima jest prevencija. Neka vam to bude ideja vodilja.
• Jedina valjana spoznaja koju bi za svako samoubojstvo mogli reći jest da se radi
o složenoj pojavi u čijoj podlozi sigurno ne leži samo jedan razlog. Naglasite kako
se uvijek radi o interakciji jedinstvenosti osobe i njezinih životnih iskustava.
• Nemojte pristajati ni na kakav senzacionalizam, a pogotovo ne na pojednostavnj­
ena objašnjenja.
• Za nastup se pripremite, inzistirajte da vam unaprijed daju pitanja ili teme za
razgovor. Promijeni li novinar pitanja u razgovoru, odgovarajte samo na ona za
koja znate pouzdane podatke. (Primjerice, u medijima se nalazi nerijetko podatak
kako u Hrvatskoj vlada „epidemija suicida koja se povezuje s ratom“, a statistički
podaci pokazuju da je stopa potpuno jednaka kao i prije rata). Na ostala pitanja
nemojte odgovarati jasno iskazujući kako nemate pouzdane podatke.
• Dajete li izjavu o konkretnom slučaju, izbjegavajte dati konkretne podatke o
načinu na koje je samoubojstvo počinjeno. Sjetite se da medijska eksponiranost
načina izvršenja dovodi do promocije tog načina.
• Nemojte se dati zavarati sintagmom „javnost ima pravo znati“. Samoubojstvo je
duboko intiman čin, koji pogađa brojne ljude, prije svega obitelj žrtve. Zadatak je
psihologa „bespogovorno poštovati temeljna ljudska prava, dostojanstvo i vrijednosti svih ljudi. Razvoj tih vrijednosti nastojat će poticati kod svakog pojedinca
s kojim dolazi u profesionalni doticaj uvažavajući pravo pojedinca na privatnost
i tajne, kao i njegovo pravo na samoodređenje.“ (Kodeks etike psihološke djelatnosti, čl. 2.)
• U svom nastupu naglasite kako je gubitak ljudskog života nenadoknadiv te koliku
je nesretnih ljudi ostalo iza samoubojice. Posebice naglasite koliko je „nevinih“
žrtava ostalo i koje bi posljedice takvog čina na njih mogle imati.
• Istaknite odgovornost društva u cjelini i jasno istaknite koliko je bitno obratiti
pažnju na ljude oko sebe i primijetiti ako je tko u nevolji.
• Navedite rizične čimbenike i neke znakove koje bi okolina mogla primijetiti.
• Spomenite neke mitove o samoubojstvu i dajte javnosti prave podatke. To javnost ima pravo znati, a ne je li se tko objesio ili otrovao!
• Vodite računa da treba destigmatizirati samoubojicu i njegove bližnje, ali svakako stigmatizirati samoubojstvo kao čin. To nikako ne znači da je samoubojstvo
„kukavički čin“, ali treba naglasiti kako uvijek postoje rješenja koja su bolja od
samoubojstva.
96
kb-prirucnik-fin.indd 96
21.10.2009 21:25:09
• Napomenite kako se u životu ljudi mogu naći u svakakvim nevoljama i patnjama,
ali kako ljudi imaju sposobnosti i mogućnosti preživjeti i najveće nevolje i živjeti
kvalitetan život nakon toga.
• Istaknite alternativne samoubojstvu, spomenite konkretna mjesta gdje se ljudi
koji imaju suicidalne ideje mogu obratiti.
• U svom nastupu vi imate obavezu postupati po Etičkom kodeksu naše struke te
puno pravo zaštiti sebe, ne pristajući ni na kakve pritiske koji se krše s načelima
humanosti i s vašim osobnim načelima.
I na kraju valja naglasiti kako psihologija i mediji upravo na primjeru samoubojstava mogu pokazati da zajedničko djelovanje
ima pozitivan sinergički utjecaj: izvještavanje o samoubojstvima u medijima na odgovarajući, točan i potencijalno pomažući
način može spriječiti tragičan gubitak ljudskih života.
L i t e r a t ur a :
1.
Davey, G. (2008.). Psychopathology: Research, assessment and treatment in clinical psychology. Oxford, UK: Blackwell.
2.
Davison, G.C. i Neale J.M. (2002.). Psihologija abnormalnog doživljavanja i
ponašanja. Jastrebarsko: Naklada Slap.
3.
Kodeks etike psihološke djelatnosti (2004.), Hrvatska psihološka komora.
O autorici Nataša Jokić-Begić je diplomirala psihologiju 1987. na Filozofskom fakultetu u
Zagrebu. Na istom je fakultetu magistrirala 1994. godine, a doktorsku disertaciju je
obranila na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 2000. godine. Sudjelovala je aktivno u
radu konferencije HPD-a 2008. godine u Poreču. Izvanredni je profesor na Katedri za
zdravstvenu i kliničku psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Posljednjih godina
često je surađivala s medijima: gotovo deset godina je u jednom ženskom časopisu odgovarala na pisma čitateljica, gostovala je na televiziji prvenstveno na temu anksioznih
i depresivnih smetnji, te emocionalnog doživljavanja. U nekoliko je navrata dala intervju
u vezi statusa kliničkih psihologa u Hrvatskoj, kao i u vezi posttraumatskog stresnog
poremećaja te njegovih posljedica na pojedinca i zajednicu. 97
kb-prirucnik-fin.indd 97
21.10.2009 21:25:09
Nataša Jokić Begić i Irena Čorko Meštrović
Psiholog u medijski eksponiranom slučaju
Posljednjih smo godina, nažalost, svjedoci medijske hajke na različite oblike ljudske nesreće. Što je slučaj dramatičniji, to se češće nalazi u medijima i zaboravlja se
na dostojanstvo i osjećaje ljudi koje je nesreća zadesila. O psiholozima koji rade sa
sudionicima događaja gotovo nitko ne vodi računa. Dapače, događa se da budu i
napadani zbog svog posla, nekada čak javno od kolega.
Pogledajmo problem iz kuta oba naša zanimanja. Razlozi zašto se ljudi obraćaju
psihologu nikada nisu jednostavni ni lagodni. Uglavnom se radi o ljudskim
nesrećama i tugama koje često ne pogađaju samo jednog čovjeka već cijele obitelji ili čak i širu zajednicu. Dodavati još nesreće sa senzacionalističkim napisima u
medijima u najmanju je ruku nehumano. Ako se novinar i njegov urednik uspiju
samo za trenutak zamisliti u koži tih ljudi tih ljudi o kojima će izvješćivati i kad bi
shvatili da će napis ili TV emisija pridonijeti nečijoj nesreći, tada bi novinar trebao
zastati i reći: „Nisam zbog toga postao novinar, bavim se novinarstvom kako bi ovaj
svijet bio ljepše mjesto za život.“ Suradnja s takvim novinarima ispunjava svrhu oba
naša zanimanja: i novinara i psihologa. U suprotnom, ako iskaz psihologa novinaru
dovede do pogoršanja nečijeg stanja, onda je to upravo suprotno od onoga što bi
psihologija kao struka trebala ostvariti, a čini nam se i upravo suprotno od onoga
čemu bi novinarstvo trebalo težiti. Ne treba dopustiti da puka trka za profitom pogazi osnove ljudskosti.
Psiholozima se često obraćaju ljudi koji se nalaze u višestrukim i ozbiljnim nevoljama: često se radi o egzistencijalnim pitanjima koje prate psihičke smetnje, još
češće o bračnim i obiteljskim problemima, uglavnom se radi o objektivno ozbiljnim poteškoćama. Vrlo često rješavanje problema zahtijeva i angažiranje policije, pravosuđa i ostalih sličnih službi. Psiholog tada treba dati neke od povjerljivih
podataka o klijentu i uskoro se može suočiti i sam s ozbiljnim problemima: može
postati predmet prijetnji klijenata, koji se osjećaju zakinuto, te medija, ako oni,
nažalost često vrlo paušalno, procijene da je kolega pogriješio.
Dugačak je popis nevolja s kojima se psiholozi sreću u kontaktu s medijima. Na
„Kliničkom domjenku“ na vidjelo su izišle neke od onih o kojima valja promisliti i
odabrati adekvatne strategije izbjegavanja i/ili suočavanja.
Ovdje ćemo navesti neka iskustva koja su se čula na domjenku, ali donekle prerađena
da bismo izbjegli mogućnost prepoznavanja. Dodat ćemo i neka osobna iskustva s
98
kb-prirucnik-fin.indd 98
21.10.2009 21:25:09
medijima. Iskustva ćemo navesti u ja-formi kako bi se dočarala njihova autentičnost
i kod čitatelja probudio interes i empatija.
Naime, ni za što od dolje navedenoga nismo bili pripremani tijekom školovanja za
psihologa, nitko nas nije učio kako treba postupati s medijima, nitko nam nije rekao koje posljedice javni nastup nosi sa sobom, nitko nas nije pripremio na „slavu“
niti nas naučio što s njom da činimo, većina nas nije imala ni ideju u kakvom će se
etičkom kaosu naći kada počne raditi s ljudima za koje su mediji zainteresirani.
Nitko nije spreman niti je sanjao da će možda biti izložen prijetnjama zbog svog
rada koji je izazvao medijsku pažnju. Možda zvuči trivijalno, ali nitko nas nije učio
ni banalne činjenice o medijskom nastupu – komentirat će se izgled, način govora,
sadržaj onoga što ste rekli, ali pri tome će mediji izvući iz konteksta neku rečenicu.
Nitko nas, vjerojatno, nije ni mogao naučiti svemu s čim ćemo se susretati, jer su se
i mediji promijenili posljednjih desetljeća. Ranijih godina bilo je nezamislivo „rastezati“ nečiju intimu po novinama, danas upravo prikazi ljudske nesreće prodaju
novine. Ako je psiholog uključen u slučaj, a najčešće jest, tada ga veže profesionalna
etika i o slučaju ne smije ništa iznositi, te postaje bespomoćna žrtva.
Pred Hrvatskim psihološkim društvom i Hrvatskom psihološkom komorom jest
zadatak da kolegama ublaži osjećaj frustriranosti i vrati osjećaj sigurnosti bez kojeg
nitko ne može kompetentno obavljati svoj posao. Primjeri teških situacija koje su psiholozi međusobno
podijelili na domjenku
Kako biste se osjećali i što biste vi učinili u sljedećim situacijama:
1. Radim u centru za socijalnu skrb. Početnica sam, imam samo nekoliko godina radnog staža. Moji nadređeni misle da dobro radim, što sam i ja o sebi
mislila do nedavno. Slučaj koji je sve promijenio je rastezan po svim medijima. Roditelji malog djeteta čine sve da se osvete jedan drugome, mediji
njihov rat nemilice objavljuju na naslovnicama, a mi pokušavamo učiniti sve
za dobrobit djeteta. O djetetu se zapravo brinemo samo mi, svi ostali akteri
ove priče se brinu isključivo o sebi. Zbog jedne odluke koju je Centar donio, a
i moj potpis se na njoj našao, mediji su okrenuli fokus na mene. Iako nisam
dala ni jednu izjavu i nitko iz medija nije sa mnom kontaktirao, mogla sam
pročitati kako „…mlada i neiskusna psihologinja koja radi u slučaju djeteta NN, donosi potpuno neprofesionalnu odluku. Postavljamo pitanje tko je
odredio da tako neiskusna psihologinja, koja svakako nema dovoljno znanja
i iskustva, radi na ovako složenom slučaju? Po čijem je nalogu upravo ona
dodijeljena na taj slučaj, kada u Centru rade iskusni stručnjaci? Radi li se
zaista o slučajnosti, ili moćna obitelj YY raspoređuje i psihologe poslušnike.“
99
kb-prirucnik-fin.indd 99
21.10.2009 21:25:09
Ostala sam šokirana, starije kolegice su me tješile i rekle da se radi o glupostima, svi smo znali da je starija kolegica bila na bolovanju kada je taj predmet bio u obradi, svi su bili na mojoj strani. No dovoljno je bilo da sljedeće
jutro u dućanu u koji obično odlazim čujem komentar: „Je l’ istina ono što
piše?“ Našla sam se da usred dućana objašnjavam kako nije istina i što je
zapravo prava istina i onda je meni samoj to bilo ispod časti, uostalom nisam ni smjela reći puno toga, jer se radi o jako malom djetetu čije interese mi
štitimo. Pitam se tko je sve to pročitao, što o meni misle, koji će mi poslodavac
sutra dati posao kada sam već na početku karijere označena kao ona koja
prihvaća poslove kojima nije dorasla zbog pritisaka ili radi osobne dobiti.
A zapravo se radi o roditeljima koji su oboje primjeri lošeg roditeljstva i o
medijima koji su primjeri žutila. No žrtve smo to malo dijete i ja!
2. U jednim novinama svakih dva mjeseca osvane članak u kojem sam citirana. Članci su uvijek na neku stručnu temu, primjerice strahovi, depresije,
poremećaji hranjenja. Članci su površni, ali relativno dobri za dnevne novine. „Moje“ izjave su korektne, neke čak jako dobre. Problem je da ja nikada
za te novine nisam dala ni jednu izjavu, nikada nisu sa mnom kontaktirali
ni pitali o čemu, pa ni o temama koje obrađuju. Pisala sam im u više navrata i zahvalila što me „citiraju“, upozorila urednika da novinar koji radi te
priloge (nije potpisan) očito izmišlja, te zatražila da to više ne čine. Nisu me
poslušali, i dalje s vremena na vrijeme osvane „moja“ izjava.
3. Radim u centru za socijalnu skrb u jednom manjem gradu. U jednom vrlo
složenom slučaju razvoda braka (u kojem je bilo obilje agresije, obiteljskog
nasilja, povlačenja oružja i slično) sud je pozvao nas iz Centra da damo svoje
izjave. Imale smo status svjedoka, koji moraju dati sve svoje podatke. Ubrzo
su počele prijetnje meni i mojoj obitelji. Prijetnje sam prijavila policiji, ali
postavljam pitanje: kako ja sutra mogu obavljati svoj posao profesionalno
kada sam svjesna da svatko može o meni dobiti podatak koji želi. Moje ime
nije završilo u novinama samo zato jer novinari nisu zainteresirani za taj
slučaj, ali da se radi o medijski eksponiranim ljudima do mog imena i svih
mojih podataka bi bilo vrlo jednostavno doći. Tko štiti naš dignitet?
4. Radila sam s djevojčicom čiji su roditelji bili u gotovo svim novinama. Medijski se prikazivala potpuno kriva slika stanja u toj obitelji. Jedan se roditelj
100
kb-prirucnik-fin.indd 100
21.10.2009 21:25:09
prikazivao kao zao, a drugi kao žrtva, iako je situacija bila daleko složenija.
Djevojčicu su silno pogađale „laži u novinama“ i imala je potrebu to ispraviti.
Govorila mi je: „Vi znate, zašto Vi ne pozovete novinare i ne kažete pravu
istinu?“ Osjećala sam se bespomoćno, naravno da nisam pozvala medije, ali
duboko sam suosjećala s patnjom djevojčice doživljavajući da sam i ja na
neki način suučesnik te medijske hajke.
Ta su iskustva i pitanja u nama pobudila razne dileme. Zaista nije lako odgovoriti
na pitanje što učiniti. Pa ipak domislili smo neku količinu naputaka i savjeta kolegama psiholozima koji imaju prilike ublažiti ili izbjeći moguće negativne posljedice
medijskih istupanja.
• Birajte kada ćete se odazvati pozivima medija, a kada ne.
• Naučite reći „ne“. Budite asertivni ako vas kolege i nadređeni tjeraju u situaciju
s kojom se ne možete nositi. (Iako će se možda činiti da na taj način ugrožavate
svoju karijeru, možda je dugoročno upravo na taj način čuvate.)
• Neka vam vaš vlastiti integritet i etika budu preči od bilo kakvih pritisaka.
• Uvijek se dobro spremite za javni nastup.
• Tražite pitanja unaprijed.
• Uvježbajte svoj govor.
• Predvidite moguće provokacije i svoj odgovor.
• Nikada nemojte govoriti o onome što ne znate.
• S kritikama na račun mladosti i neiskustva najbolje se boriti oružjima poput profesionalnosti, odgovornosti, etičnosti i educiranosti.
• Proučite relevantnu literaturu. Neka vaše postupke i komentare potkrepljuju
uva­že­ni autori i stručnjaci.
• Držite se etičkog kodeksa i ponavljajte u beskraj da ne smijete prekršiti pravila
struke.
• Poučite druge našem etičkom kodeksu, ističite humanost i ljudska prava.
• Većina novinara polazi od istih vrijednosti kao i psiholozi. Surađujte s njima.
Struku treba promovirati! Često će biti dovoljno podsjetiti ih na zajednički interes da zastupamo humane ciljeve.
• Svojim ponašanjem modelirajte odgovornost, profesionalnost i asertivne oblike
komunikacije. Odbijte sami biti agresivni u kontaktu s agresivnim sugovornicima. Inzistirajte na suradničkom pristupu. Protiv toga se teško boriti. Štitite
kolege i struku. Ne vjerujte glasinama.
• Za javne se nastupe uredite tako da se osjećate dobro u svojoj koži.
• Uvježbavajte samoprezentacijske vještine.
101
kb-prirucnik-fin.indd 101
21.10.2009 21:25:09
• Tremu pred nastup suzbijte na onaj isti način koji savjetujete svojim učenicima
i klijentima.
• Osjetite li se ugroženima, napadnutima, nepravedno optuženima – zatražite
zaštitu. Obratite se Hrvatskoj psihološkoj komori, Hrvatskom psihološkom
društvu i/ili svojim nadređenima. U slučaju potrebe ne oklijevajte potražiti pravnu pomoć, ili čak pomoć policije.
• Razgovarajte o svom problemu s kolegama. Sjetite se važnosti socijalne podrške
u stresnim situacijama.
102
kb-prirucnik-fin.indd 102
21.10.2009 21:25:09
Irena Čorko Meštrović
Imate poteškoća? Pišite psihologu!
“Dragi Lastane,…”, “Draga Magda,…”, “Draga Nataša/Božena/Irena,…”
Svaki “ženski časopis” (a i ne samo ženski) sadrži rubriku u kojoj se čitatelji stručnoj
osobi mogu obratiti za savjet vezan uz roditeljstvo, partnerske i obiteljske odnose,
karijeru, krize, gubitke i razne druge muke i poteškoće s kojima se susreću. Spektar
mogućih tema i pitanja gotovo je neograničen. No tko su ti stručnjaci? Ili tko bi oni
trebali biti? Je li to posao za psihologe? Je li pisanje takvih odgovora u našoj domeni? Ili postoji netko tko bi to činio bolje od nas? Je li takav zadatak prebanalan ili
čak sramotan za ozbiljnog psihologa koji drži do sebe? Sve su to pitanja koja smo
sebi postavljali kada smo donosili odluku hoćemo li se takva posla prihvaćati ili ne.
A zatim su uslijedila i druga: Zna li psihologija točan odgovor na ta pitanja? Zašto
ovo pišem kada je poznato da savjet ne pomaže? A što ako osoba učini točno ono što
sam joj savjetovala, a moj savjet nije bio dobar? Kako da u pola kartice sročim odgovor o tako kompleksnoj tematici? Kako da uopće išta odgovorim ako ne mogu pitati
ni jedno potpitanje? Znam što bih ja odgovorila, ali što bi odgovorili moji kolege? I
što će reći kada ovo pročitaju? I tako dalje, i tako dalje.
U sastavu od stotinjak kolega i kolegica Klinički se domjenak učinio dobrim mjestom za suočavanje s barem nekima od tih pitanja. Upriličili smo potpuno neznanstveni, no vrlo inspirativan eksperiment. Podijelili smo se u 16 grupa čiji je zadatak
bio osmisliti odgovor na jedno realno pitanje, koje su čitatelji poslali stručnjaku u
novinama. Pitanja je bilo osam te su se jednim te istim pitanjem bavile istovremeno
dvije skupine. Rasprava koja je uslijedila bila je vrlo živa te su neka pitanja dobila i
više od dvaju odgovora. Primjeri koje navodimo nisu reprezentativni i ne prikazuju
naše najbolje odgovore, nego na slikovit način dočaravaju područja naših slaganja
i razilaženja.
Primjer 1: Ne očekujem suosjećanje, ali tražim savjet. Slobodna sam žena u
vezi s oženjenim muškarcem koji tvrdi da me voli. Obožavam ga i želim biti
s njim, ali je problem njegova žena. Ona zna za našu aferu, ali ga ne namjerava napustiti. Štoviše, zaprijetila je da će mu zagorčati život ako je ostavi.
Najgore od svega, on je uspješan privatni poduzetnik koji se u prošlosti, dok
se probijao, poslužio i nekim ne sasvim zakonitim sredstvima – ona kaže da
će ga prijaviti ako ode. Što sad?
103
kb-prirucnik-fin.indd 103
21.10.2009 21:25:10
Odgovor A: Ostavite ga. Nađite drugog, slobodnog muškarca.
Odgovor B: Uvijek će postojati neki razlog zbog kojeg neće moći napustiti suprugu
– bolest, djeca, dugovi... Osuđujete sebe na život pun odricanja. Ako je ova ljubav
Vama toga vrijedna, onda je to Vaš izbor i niste žrtva.
Odgovor C: A tko Vam brani da ga ljubite? Ne morate ga posjedovati. Uostalom,
ionako nitko nikoga ne posjeduje.
Primjer 2: Moj je suprug otišao na službeni put, a na povratku našla sam
prezervativ u stražnjem džepu hlača koje je ostavio u košari za prljavo rublje.
Što sad? Bojim se tražiti objašnjenje zbog onog što bih mogla čuti, a s druge
strane život u ovoj neizvjesnosti još je gori. Postoji li bar jedno objašnjenje
koje ne bi uključivalo nevjeru? Očajna supruga (30)
Oko tog smo se pitanja uglavnom slagali – postoji još bezbroj objašnjenja (u tom
smo dijelu bili vrlo kreativni), no manje su vjerojatna. Savjet: Pitajte supruga.
Primjer 3: Majka sam sina kojemu su 4 godine i kojeg obožavam. On nam
je prvo dijete i oboje smo u strahu kako ćemo ga odgojiti. Čitam priručnike
o odgoju djece i do sada je sve nekako išlo, ali u posljednje se vrijeme
suočavamo s pitanjem na koje ne znamo odgovor. Često nam noću dolazi
u krevet. Plačući se probudi, ja ga pokušavam smiriti u njegovoj sobi, ali se
često plač još i pogorša, i jedini način da ga smirim jest da ga dovedem u
naš krevet gdje mirno zaspi. Jasno mi je da radim pogrešku i bojim se da će
posljedice biti dugotrajne, ali ne znam kako ga umiriti. Pokušala sam se ne
obazirati na njegov plač, pustiti ga neka se izmori, ali nije pomoglo. Što da
radim? Mlada mama
To je pitanje inspiriralo pregršt ideja, savjeta i dijeljenja vlastitih iskustava (uspostavljanje rutine odlaska u krevet, upotreba prijelaznog objekta poput medvjedića,
razgovor i objašnjenje, ležanje uz dijete u njegovoj sobi dok ne zaspi, pustiti ga da
se isplače...), sve dok jedna kolegica nije ustala i rekla: „Ma pustite dijete da dođe k
vama, ništa mu neće biti.“ Pitanje treba li/smije li dijete spavati zajedno s roditeljima u današnje je vrijeme prilično kontroverzno i psiholozi o tome za sada nemaju
jedinstven stav. Dok će neki inzistirati na tome da dijete treba spavati samo, drugi
će se zalagati za to da zajedničko spavanje pogoduje sigurnoj privrženosti, navoditi
primjere drugih sisavaca i činjenicu da je samostalno spavanje novina koja se javlja
tek u 19. stoljeću.
Iako se nije radilo o laboratorijskom eksperimentu ni o strogo kontroliranim uvjetima, već je i ta vrsta demonstracije navodila na određene zaključke. Otkrili smo da
104
kb-prirucnik-fin.indd 104
21.10.2009 21:25:10
se u mnogočemu slažemo. Naši su se odgovori često poklapali. No gotovo se jednako
često događalo da se oni, barem u detaljima, ako ne i u suštini – razlikuju. Imajmo
na umu činjenicu da su ti odgovori već bili na neki način “uprosječeni” jer su ih
formulirale grupe, a ne pojedinci. Da smo se pitanjima bavili pojedinačno, naši bi se
odgovori vjerojatno razlikovali i više.
Uz neke načelne, etičke ili općeprihvaćene vrijednosti i nekolicinu znanstveno
utvrđenih pravilnosti čini se da se u svojim odgovorima jednako toliko oslanjamo i
na svoje osobne stavove. A ako je naš odgovor utemeljen više u nama samima nego
u stavu struke, imamo li se pravo nazivati stručnjacima u dijeljenju savjeta?
Pisanje odgovora na pitanja čitatelja na više je načina specifično. Odgovor treba
biti lako razumljiv prosječnom čitatelju. Količina teksta obično je ograničena (i
ograničavajuća) i uvijek jednaka, bez obzira na složenost teme, te je lako upasti u
zamku davanja pojednostavnjenih recepata. Pitanja koja dobivamo obično su kratka i mnogo informacija nedostaje, a ne mogu se ni postavljati potpitanja. Novinari
i urednici katkad interveniraju u tekst, ponekad narušavajući osnovnu poruku. Nadalje, ne može se provjeriti razumijevanje – ni vlastito ni tuđe. Katkad vam iz pisma
nije ni jasno koje je točno pitanje. Ili se možete uhvatiti kako pak na svako pitanje
odgovarate s: „Potražite pomoć stručnjaka”, što onda dovodi u pitanje ima li taj vid
savjetovanja ikakvu specifičnu vrijednost.
Pa ipak neki su se od nas u tome okušali i izrazili svoja pozitivna iskustva i osjećaj
smislenosti takve vrste komunikacije sa širom javnosti. Čitatelji zahvaljuju na korisnim savjetima ili činjenici da se netko odazvao njihovu pozivu u pomoć. Često
izražavaju želju za dolaskom na psihoterapiju ili daju povratnu informaciju o svom
napretku i korištenju savjeta koje su primili.
Stoga navodimo nekoliko mogućih izlaza iz brojnih zamki te vrste „savjetovanja”:
• Ne moramo nužno savjetovati – možemo poučavati kako donositi kvalitetne i
utemeljene izbore.
• Možemo naglasiti kada je stav koji iznosimo naš osobni, a kada se radi o preporuci struke utemeljenoj na znanstvenim istraživanjima.
• Ne trebamo davati recepte – umjesto toga možemo ljudima pomagati da osvijeste
vlastitu ulogu u situaciji u kojoj se nalaze, njihovu osobnu odgovornost i izbore.
• Možemo podijeliti svoje uvide ili primjere, dati dio svoje perspektive (govoriti o
tome kako mi, a ne što bi trebali oni) u nadi da ćemo im pomoći da jasnije sagledaju svoje opcije.
• Možemo istaknuti kako mi vidimo alternative i poučavati da svaka odluka sa sobom nosi i dozu gubitka.
• Možemo jasno naglasiti što mogu, a što ne mogu očekivati od te vrste savjetovanja.
• Naglašavati da ta vrsta savjetovanja nije zamjena za psihoterapiju.
105
kb-prirucnik-fin.indd 105
21.10.2009 21:25:10
• U pregovorima s novinarima i urednicima tražiti dovoljnu količinu prostora koja
omogućuje kvalitetnije odgovore.
• Tražiti autorizaciju u slučaju skraćivanja ili bilo kakvih izmjena teksta.
• Educirati se, informirati, oslanjati se na znanstvena istraživanja i struku.
Ukoliko se toga posla prihvatimo sa zasluženom količinom ozbiljnosti i odgovornost, utoliko i ta vrsta komunikacije s javnosti može biti važan kanal edukacije, dijeljenja znanja i stavova struke, a i vid informiranja javnosti o mogućnostima koje
pruža psihoterapija. U najmanju ruku nekomu će pružiti osjećaj da ima nas koji
ćemo čuti i odazvati se, podržati i ohrabriti.
O autorici
Irena Čorko Meštrović, diplomirala psihologiju 2000., a magistrirala 2003. na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Vlasnica je Obrta za poslovno savjetovanje. Posljednjih
6 godina uglavnom radi kao edukator tzv. „mekih vještina“ za razne poslovne klijente. Djeluje i kao gestalt-psihoterapeut. Sudjelovala je aktivno u radu Konferencije HPD-a
2008. u Poreču. Neko je vrijeme pisala odgovore na pisma čitatelja u Jutarnjem listu,
a sada ima mrežnu stranicu na kojoj također odgovara na razna pitanja iz psihologije i
psihoterapije.
106
kb-prirucnik-fin.indd 106
21.10.2009 21:25:10
Irena Bezić
Medijski nastup kao ekvilibrij između osobne
autentičnosti i zastupanja psihologijskih
spoznaja
Najbolje je početi sa zaključkom i preporukom kolegama psiholozima:
Zadovoljstvo javnim nastupom bit će veće ako je ono što prezentirate proživljeno i
spontano, a ne usredotočeno samo na gotove formulacije, tj. bitno je slijediti sebe
i znati gdje vam je granica, drugim riječima, nastupajte autentično. U tome treba
voditi računa da sadržaj vaše prezentacije treba biti u skladu sa strukom i etičan.
Ta preporuka ima dva uporišta – s jedne strane je autentičnost, kao šifra uspjeha
u medijskom nastupu, a s druge strane je stručnost i osobni moral, kao dokaz kvalitete i profesionalizma. Zvuči krasno i pitamo se zašto onda uopće ima problema s
medijskim nastupima psihologa. Obično je problem u doziranju tih „uporišta“, pa
nekad pretegne spontanost, šarm i dobar prolaz kod publike, na račun stručnosti,
a, nažalost, ponekad i na račun etičnosti (npr. komentiranje nekih „sočnih” životnih
priča, bez poznavanja konkretne situacije, a uz nuđenje generaliziranih pretpostavki o ljudima čije priče se komentiraju).
S druge strane ponekad psiholozi ne uspiju plasirati dobre ideje, jer im je argumentacija „presuha“, prestručna i publici dosadna.
Nastup psihologa, primjerice na televiziji, poseban je utoliko što ljudi u kontaktu
s psihologom očekuju dozu intimnosti, zalaženja u osjetljive, privatne teme, a paralelno se sve to događa pred milijun gledatelja. Gledatelji očekuju savjete, analizu određenih psihičkih stanja i načine kako si mogu u nekoj situaciji pomoći - a
tko će na takva pitanja bolje odgovoriti nego psiholog... Problem nastaje kad se
psiholog upusti u razgovor o mogućim rješenjima nekih općenito definiranih situacija, a pritom nastoji biti pametan i zadiviti publiku mudrim savjetima – što je
medijski dobrodošlo jer privlači pozornost. Što su savjeti mudriji (tj. apstraktniji,
primjenljiviji na skoro sve, pa tako i njihovu konkretnu situaciju), gledatelji će ih
prihvatiti i pokušati primijeniti. Kad se onda u svakodnevnom životu, na konkretnom životnom primjeru, pokaže da je provedba takvih općenitih savjeta znatno teža
nego što je izgledalo na televiziji, gledatelj će se osjećati gubitnički i glupo u odnosu
na pametnog psihologa s televizije te će se vjerojatno osjećati glupo i u odnosu na
zamišljeno mnoštvo drugih pametnih gledatelja kojima ti savjeti sigurno pomažu.
Pitamo se je li onda etično širiti poruku da su rješenja jednostavna samo ako ZNAŠ
107
kb-prirucnik-fin.indd 107
21.10.2009 21:25:10
postaviti stvari i razumiješ u čemu je stvar? Iz socijalne psihologije znamo da za
promjenu ponašanja nije dovoljno samo kognitivno razumjeti situaciju (npr. donijeti neku odluku, zauzeti neki stav i sl.) nego da na provedbu promjene u ponašanju
utječe još niz emocionalnih čimbenika, specifičnih za dotičnu osobu u njezinome
konkretnom biografskom kontekstu. Takvo gledanje na stvari komplicira situaciju,
a komplicirane situacije nisu televizijski atraktivne jer su ljudima naporne pa radije
mijenjaju program.
Osnovna razlika između profesionalnog savjetovanja „uživo“ i dijeljenja savjeta
preko televizije jest individualni pristup onome tko savjet traži. Smisao savjetovanja
nije da klijenti „poslušaju“ pametne savjete, izgovorene na osnovu poopćenih situacija, nego da nauče kako će sami bolje rješavati konkretnu problematičnu situaciju. Svakodnevne situacije uvijek su specifične – ako gledatelji nauče uočavati bitne
specifične elemente situacije, onda je rezultat konstruktivniji nego ako se gledatelji
dive mudrosti i znanju psihologa s televizije i nastoje samo provoditi njegove riječi
u djelo.
Ekvilibrij između spontanosti i stručnosti u medijima zahtjevan je zadatak pa se
pitamo ZAŠTO bi se netko uopće trudio i izlagao u medijima uz takav trud – oni
koji vole publicitet mogu to postići i ako nisu psiholozi, a „pravi“ psiholozi ne propovijedaju ljudima neku objektivnu istinu, nego se bave konkretnim situacijama
i primjenom psiholoških spoznaja za dobro pojedinaca ili skupina ljudi u tim situacijama. S druge strane medijski je prostor prevažan dio svakodnevnice da bi ga
psihološka struka, kao humanistička i socijalno angažirana struka, mogla ignorirati. S tog motrišta psiholozi u medijima nisu u poziciji da savjetuju oko konkretnih situacija, nego da šire stručan psihologijski način gledanja na svijet i ljude, kao
protutežu površnosti psihologiziranja laika. Ili da informiraju javnost o rezultatima
znanstvenih istraživanja koja daju legitimitet psihologijskim spoznajama.
Uloga medija važna je za promociju struke i promociju vrijednosti koje psihologija
kao struka zastupa – npr. vrijednost refleksije vlastitog ponašanja i promišljanja zakonitosti ponašanja ljudi u različitim životnim situacijama, za razliku od nekritičkog
i dogmatskog prihvaćanja generaliziranih istina o tome kako treba živjeti i kako se
treba ponašati. S druge strane, ljudi izvan psihologijske struke ponekad zaborave
da postoje zakonitosti po kojima se ljudi ponašaju i da se za određena ponašanja, s
određenim stupnjem vjerojatnosti, mogu predvidjeti jasne posljedice. Takvim bi se
„poučavanjem“ moglo izbjeći mnogo situacija u kojima društvo, pojedine skupine
ili pojedinci uče metodom vlastite kože, na vlastitim pogreškama. Da bi nam ljudi
vjerovali, moramo biti vjerodostojni i stručni. Vjerodostojnost i stručnost postiže se
pridržavanjem kriterija struke, stručnih znanja i poznavanjem znanstveno provjerenih teorijskih postavki o ljudskom ponašanju i doživljavanju. Savjet psiholozima za
brzo snalaženje ako mediji traže stručan komentar nekog ponašanja: najsigurnije se
orijentirati prema psihološkim spoznajama vezanim uz:
108
kb-prirucnik-fin.indd 108
21.10.2009 21:25:10
• socijalnu poželjnost
• patološke dinamizme ponašanja
• strategije sučeljavanja
• kriterije očekivane vrijednosti.
Primjerice, traži se komentar situacije u kojoj roditelji, usprkos upozorenju odgajatelja u dječjem vrtiću, ne vode dijete na dodatnu dijagnostiku potencijalne bolesti
ili zaostajanja u razvoju. Mogući primjer stručnoga komentara za medije, ako se
orijentiramo prema navedenim psihološkim konstruktima, mogao bi biti jedan od
sljedećih:
„Znatno je više socijalno poželjno imati zdravo nego bolesno dijete. Odlazak stru­
čnjaku podrazumijeva mogućnost da se utvrdi da njihovo dijete nije potpuno zdravo, dakle rezultat može utjecati na ugled cijele obitelji. U takvim je situacijama
preporučljivo ispitati koliko se roditelji osjećaju sigurni i podržani u svojoj okolini
te im pružiti dodatnu podršku ako im nedostaje sigurnosti.“
„Jedan od obrambenih mehanizama teško prihvatljive situacije jest negiranje postojanja te situacije – slično magičnomu mišljenju predškolske djece koja misle da
ih se ne vidi ako pokriju oči, ili misle da time što ne obraćaju pozornost na neki
objekt, objekt nestaje. Negiranje događanja vezanih uz dijete u suprotnosti je s roditeljskom ulogom – ulogom odraslog čovjeka. Moguće je da roditelj, u situaciji
ignoriranja povratnih informacija o djetetu, bira ponašanje kojim zaštićuje sebe, a
ne dijete. Ukoliko je zanemarivanje interesa djeteta i inače obrazac ponašanja roditelja, utoliko se radi o smetnjama („patologiji“) u funkcioniranju dotične obitelji.“
„Prihvaćanje dijagnoze moguće bolesti ili mogućeg razvojnoga deficita vlastitog djeteta vrlo je stresan doživljaj – ukoliko roditelj odbija odvesti dijete na pretrage, utoliko, možda, pretpostavlja da ne bi mogao podnijeti činjenicu da je dijete bolesno,
tj. treba mu pomoć u suočavanju s lošim vijestima vezano uz dijete, točnije, treba
savjetovanje jer mu nedostaju strategije suočavanja u dotičnoj situaciji.“
„Očekivano ponašanje roditelja vrtićkog djeteta jest da surađuje s odgajateljima.
Ignoriranje odgajatelja često vodi u otvorene ili prikrivene sukobe odgajatelja i roditelja te u gubitak međusobnog povjerenja. Za odgajatelje je važno da razumiju
intenzitet strahova roditelja vezano uz moguć loš ishod odlaska na pretrage i da
znaju da ljudi u situacijama intenzivna straha reagiraju drugačije nego uobičajeno
i očekivano, tj. umjesto suradnje s odgajateljem, vjerojatnije je da će se roditelj odmaknuti od odgajatelja i njegovih preporuka jer su oni izvor straha. Što je strah
intenzivniji, manja je vjerojatnost suradnje s “izvorom straha“.
Komentari koji polaze iz spoznaja psihologije kao znanosti razlikuju se od komentara koji se baziraju na više-manje subjektivnoj procjeni adekvatnosti ili neadekvatnosti ponašanja, odnosno procjeni koliko je koje ponašanje zdravo ili bolesno, bez
pozivanja na kriterije i standarde struke. Korištenje stručnih znanja o referentnom
109
kb-prirucnik-fin.indd 109
21.10.2009 21:25:10
okviru pojedinih fenomena bitna je razlika između medijskoga nastupa psihologa u
odnosu na medijski nastup nekog laičkog „gurua“.
Psihologija zastupa humanističku ideju poštivanja osobe kao cjeline, tj. razumijevanja osobe ne samo kao nosioca određenog simptoma ili devijantnog ponašanja
nego kao cjelokupnosti biografskih i situacijskih procesa koji su doveli do tog
ponašanja. Radi se o razumijevanju motiva i funkcija ponašanja dotičnog čovjeka
te načina kako on može kontrolirati svoje ponašanje u danoj situaciji. U skladu s
principom poštivanja osobe kao cjeline psiholozi bi u medijima trebali zastupati
specifičnost i kompleksnost pojedinca i skupine, u smislu borbe protiv stereotipa
i predrasuda, u svrhu smanjivanja straha od nepoznatog u publike te poticanja
razvoja veće tolerancije različitosti. U tom smislu bi psiholozi u medijima mogli biti
čimbenici socijalnih promjena – javnom promocijom svojega znanja mogli bi poticati javnost na mogućnosti promjene (npr. znanjem iz razvojne psihologije moglo
bi se više ukazivati na neusklađenost današnjeg školstva s razvojno uvjetovanim
načinom razmišljanja i učenja djece u osnovnoj školi). U tom kontekstu ono što nedostaje psihologijskoj struci jest više samopouzdanja i angažmana u razrješavanju
društvenih problema. Psiholozi se često zaustavljaju na razini komentara, a manje
uključuju u konkretne političke akcije u kojima bi svojim stručnim znanjem pokrenuli promjene – npr. promjenu osnovnoškolskoga nastavnog programa. S druge
strane, svijetli primjeri medijskoga uključivanja psihologa, popraćenoga konkretnom društvenom akcijom, projekti su na temu zlostavljanja djece, obiteljskog nasilja i vršnjačkog nasilja u školama. Uspjeh je tih projekata u multidisciplinarnom
pristupu, pogotovo u dobroj suradnji s medijima.
Znanstvena dostignuća psihologije, njezine teorijske postavke i vrijednosti najbolje
mogu promovirati sami psiholozi. U medijima psiholozi mogu prezentirati javnosti
ideje struke: svojim stručnim razumijevanjem teorijskih spoznaja mogu približiti
znanstvene spoznaje javnosti – npr. mogu neku teoriju poduprijeti primjerima iz
svakodnevnog života, kao što mogu stručne pojmove prevesti na svakodnevni jezik,
a ne mistificirati pojave umotavanjem u stručan rječnik i u kontekst kompliciranih
teorijskih konstrukata. Mediji mogu promovirati psihologiju kao znanost koja ima
za publiku uporabnu vrijednost, ali i stručno pokriće .
Primjer su takva pojavljivanja u emisijama za djecu i mlade u kojima se direktno
razgovara s njima. U emisiji „Parlaonica“, u dijelu u kojem se psiholog uključuje
u direktni dijalog s mladima, može se demonstrirati prihvaćanje mlade osobe bez
obzira na različitost mišljenja u odnosu na odraslog te kako iskoristiti njihovu želju
da se pokažu i dokažu kao mladi pametni ljudi. Može se pokazati gledateljima kako
se mogu zaobići zamke u komunikaciji s tinejdžerima, kako se nositi s njihovim
provokacijama, s njihovom selektivnom percepcijom i povećanom usmjerenosti na
sebe. Sve to može pomoći gledateljima da razumiju te fenomene kao karakteristike
toga razvojnog doba, a ne pokazatelje karakterne slabosti (zloće) dotičnoga mladog čovjeka. Medijske mogućnosti televizije daju iluziju stvaranja realne spontane
110
kb-prirucnik-fin.indd 110
21.10.2009 21:25:10
situacije, što je idealno za učenje novih oblika ponašanja. U tome slučaju roditelj
adolescenta gledajući TV ne uči samo kognitivno (kao npr. čitajući knjigu ili časopis
o ponašanju adolescenata) - televizija nudi korištenje više komunikacijskih kanala
(vizualni, auditivni) i učenje po modelu pa su efekti takva učenja sigurno veći nego
li je učenje samo uporabom verbalnih poruka.
Što se tiče pitanja KAKO psiholozi trebaju komunicirati s medijima, osnovno je
pravilo da psiholog mora doživjeti sebe kao partnera novinaru, tj. doživjeti odnos
psiholog-novinar kao ravnopravan odnos. Takav ravnopravan, partnerski odnos
podrazumijeva da inicijativa za razgovor ne mora biti uvijek jednostrana (novinar
traži psihologa za mišljenje), nego i psiholog ponekad preuzme inicijativu i ponudi
novinaru opservacije i istraživanja vezane uz kritiku društvenih zbivanja (u skladu s
principima etike i u skladu sa strukom).
Ravnopravan odnos također znači da nije samo novinar taj koji određuje pravila
komunikacije (npr. postavljanjem pitanja) nego i psiholog treba razmisliti o pitanjima i po potrebi ih preformulirati kako bi odgovor na ta pitanja mogao biti stručan.
S druge strane psiholog treba podučiti novinara kad se zahtjev za komentarom
kosi s pravilima psihološke struke. Novinar nije dužan znati etičke norme psihološke
struke – prvi na obrani morala psihološke struke moraju biti sami psiholozi. Tako
npr. psiholog treba:
• dati do znanja novinaru da su neki podaci o osobi profesionalna tajna
(psihološki se nalaz u tom kontekstu treba tretirati kao i medicinski).
• odbiti suradnju s novinarima u kriznim situacijama, kad je to protiv etičkih
načela struke, npr. u nastojanju zaštite interesa/integriteta djeteta uključenog
u kriznu situaciju (npr. situaciju obiteljskog ili vršnjačkog zlostavljanja) nije
etično davati izjave o tom djetetu u javnosti.
• odbiti komentar na osobnoj razini ako je poziv za uključivanje u razgovor bio
početno iz pozicije potrage za stručnim komentarom psihologa. Komentar na
osobnoj razini može se dati ako se ne navodi struka osobe koja daje izjavu.
I ovdje se radi o ekvilibriju između zahtjeva novinara za „dobrom pričom“ i dužnosti
psihologa da se drži etičkih pravila struke i zaštiti privatnost osoba interesantnih
javnosti, a ne da se koristi njihovim situacijama za vlastitu promociju.
Ta su promišljanja puna preporuka „onoga što bi trebalo“, što može djelovati kao
propisivanje pravila ponašanja za psihologe. Namjera radionice održane na Konferenciji HPD-a u Poreču 2008. nije bila da pišemo pravilnike ili bonton ponašanja
psihologa u medijima, nego da diskutiramo i razgovorom posložimo smjernice za
rad. Komunikacija u medijima ide brzo i često se od psihologa očekuje da reagiraju i komentiraju aktualne, krizne i problematične događaje pa u tim situacijama
111
kb-prirucnik-fin.indd 111
21.10.2009 21:25:10
ne ostaje dovoljno vremena za pripremu. Stoga je dobro unaprijed posložiti neke
smjernice za komunikaciju s medijima da bi se psiholozi lakše snašli pred očima
javnosti u konkretnoj, često emocionalno nabijenoj situaciji.
Koliko god dobro bile posložene „smjernice komunikacije u medijima“, radi se o situacijama koje zahtijevaju trenutačno prilagođavanje zadanom kontekstu i promjenama u tom kontekstu. U takvim uvjetima ne pomaže zbirka pravila, nego refleksija
iskustva i razmišljanje o alternativnim mogućnostima reagiranja za ubuduće. Takav
opis „onoga što pomaže“ najbolje odgovara definiciji supervizije. Refleksijom nastupa u javnosti može se unaprijediti djelatnost psihologija u medijima, a budući
da je jedan od ciljeva supervizije osigurati kvalitetu rada, supervizijom psihologa
koji se pojavljuju u medijima može se psihološkoj struci osigurati više poštovanja u
društvu u kojem živimo.
Konkretna provedba supervizije za psihologe koji se pojavljuju u medijima mogla bi
biti projekt za sebe. Danas mediji angažiraju psihologe prilično stihijski, spontano.
Obično novinari potaknuti nekim trenutačnim događanjem pozovu lokalne psihologe da daju izjavu o događanju u njihovu mjestu ili djelokrugu njihovih aktivnosti.
Druga uobičajena vrsta pozivanja psihologa u medije jest na zadanu temu (od odgovaranja na pisma čitalaca, do doprinosa razgovoru na neku psihološku, medicinsku
ili društveno-političku temu). Uz znanje se traži spontanost koja osigurava zanimljivost poruke.
Smisao supervizije nije nadgledavanje i kontrola rada psihologa u medijima, nego
metoda unapređivanja tog rada. Budući da nastupanje u medijima teče u skladu
s događanjima u svakodnevnici, supervizija tog rada morala bi imati posebnosti i
razlike u odnosu na uobičajene oblike supervizijskog rada. Mogla bi se periodično,
primjerice 1-2 puta godišnje, napraviti supervizijska radionica na koju bi bili
pozvani psiholozi da prezentiraju svoje nastupe na televiziji, radiju ili u novinama
te da u grupi sustručnjaka proanaliziraju te nastupe –s pozicije nastupa (jasnoća
izražavanja, gestikulacija i drugi neverbalni aspekti komunikacije) i s pozicije poruke koju je taj nastup odaslao. Razgovor bi mogao ići i u smjeru mogućih dopuna
i novih ideja za buduću prezentaciji slične tematike. Iz takve bi se vrste supervizije, za vrijeme kontinuiranog održavanja, sigurno skupilo materijala koji bi mogao
poslužiti za edukaciju i unapređenje rada psihologa u medijima općenito. Materijali bi se mogli preraditi u skripte, knjige ili module seminara/radionica na temu
„psihologija i mediji“.
Zaključak je bio naveden na početku teksta – u medijskom nastupu potrebna je
ravnoteža između stručnog znanja, autentičnosti u izražavanju i vođenju računa o
etičkim načelima struke. Budući da je to zahtjevan zadatak, preporučuje se supervizija za psihologe koji nastupaju u medijima s ciljem da psiholozi još bolje iskoriste
medijski prostor i da javnost dobije što jasnije i stručno utemeljene informacije od
psihologa. Na opće zadovoljstvo i struke i javnosti.
112
kb-prirucnik-fin.indd 112
21.10.2009 21:25:10
O autorici
Irena Bezić, diplomirala je psihologiju 1985., a magistrirala 1991. u Zagrebu. Sudjelovala je aktivno u radu Konferencije HPD-a 2008. godine u Poreču. Bavi se psihoterapijom i supervizijom, radi u privatnoj praksi. Posljednjih desetak godina često se pojavljivala na televiziji na temu rada s onkološkim pacijentima, s djecom i mladima te na temu
psihoterapije u Hrvatskoj. Pisala je za omladinske časopise te za znanstveno-popularne
časopise, surađivala u kontakt-radioemisijama, prvenstveno na temu gestalt-terapije,
ali i raznih tema iz zdravstvene psihologije. 113
kb-prirucnik-fin.indd 113
21.10.2009 21:25:10
Tanja Radočaj
Mediji kao (dobri) saveznici
Dvadeset sekundi, profesore, i bez dugih riječi!
upozorenje jednom stručnjaku prije intervjua za BBC1
Identitet psihologa i potreba za javnim djelovanjem
Filozofi su do sada svijet tumačili, radi se o tome da ga treba promijeniti.
Karl Marx, mislilac 19. stoljeća
Kao i za svaki drugi odnos, tako je i za odnos psihologije s medijima potrebno barem
donekle imati odgovor na pitanje „Tko smo mi?“. Za odnos psihologa s predstavnicima medija bilo bi dobro znati koji je naš identitet, kako mi psiholozi vidimo sebe.
Mijenjanje društvene stvarnosti, nazovimo to socijalnim aktivizmom, ne vide svi
psiholozi i psihologinje kao sastavni element svog profesionalnog identiteta. Ipak,
ono što je zapisano kao vizija Hrvatskog psihološkog društva (unaprjeđivanje kvalitete života pojedinaca, skupina i ljudske zajednice) nije moguće ostvariti bez neke
vrste angažiranosti u vanjskome svijetu. Psihologa nema dovoljno da bi mogli mijenjati zajednice radeći samo s pojedincima, a rad sa skupinama i širim zajednicama
zahtijeva specifične vještine i oruđa.
Mediji mogu biti sjajan alat u tom radu, ali su i zahtjevan stroj s kompliciranim
uputama. Uz pomoć medija može se puno učiniti na povećanju osjetljivosti zajednice za probleme, ali i kapacitete pojedinaca, utjecati na destigmatizaciju, smanjivanje stereotipa i diskriminacije. Mediji mogu pomoći ljudima da se osjećaju manje
usamljeno i bespomoćno, da potraže pomoć ili da je ponude drugima. Mediji mogu
utjecati na stavove, znanja, poticati poželjna i nepoželjna ponašanja. Ako mediji
imaju toliku moć, pitanje je trebaju li onda taj posao raditi samo novinari, urednici i
marketinški stručnjaci? Oni koji imaju moć – korporacije i političari, znaju važnost
medija i koriste se njima.
Medijski posao ne može biti odgovornost samo novinara, on je i odgovornost onih
koji o ljudima, njihovim potrebama, odnosima, problemima i rješenjima znaju
najviše.
1 Citat iz izvještaja Tko tu koga ne razumije (Who’s Misunderstanding Whom) koji je objavio The Economic and Social Research Council, Velika Britanija (2000.).
114
kb-prirucnik-fin.indd 114
21.10.2009 21:25:10
Psiholozi i mediji
Možemo reći da se psiholozi nedovoljno koriste medijima, sa zazorom i uz puno
otpora. Dio razloga vjerojatno leži i u nedovoljnom treningu psihologa za rad s medijima i nerazumijevanju između dvije struke. Dok uobičajeni trening psihologa
zahtijeva veliku preciznost i oprez u zaključivanju, poznavanje složenih postupaka s
kompliciranim imenima i recentne reference, mediji (čak i kada su kvalitetni) traže
„Dvadeset sekundi i bez dugih riječi, profesore!“ . No to ne znači nužno površnost i
odustajanje od kvalitete.
U skladu sa simbolom 16. konferencije hrvatskih psihologa Psihologija - mediji etika, a koji dolazi iz svijeta gastronomije, rekli bismo da kvalitetni mediji ne traže
„fast food“, već jelo koje je dugo i pomno kuhano, ali brzo i estetski posluženo. I
za to je potreban trening, kao i razumijevanje pravila po kojima djeluje ta druga
djelatnost.
Moglo bi se reći da mi psiholozi u odnosu prema medijima dosta često biramo raditi
ono što rade i mnogi naši klijenti: odustajemo, ljutimo se, tvrdimo da drugi griješe,
mislimo da mi znamo kako bi oni trebali raditi svoj posao, želimo promijeniti njih…
Očekujemo da se mediji promijene i prilagode našim očekivanjima i našim stilovima komuniciranja. Koliko god da smo često u pravu u svojim kritikama, vrijedi se
podsjetiti važnog postulata naše vlastite struke - sebe možemo puno lakše mijenjati
nego druge.
Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu.
Mahatma Gandhi, mislilac 20. stoljeća
Primjer iz prakse:
UNICEF-ova kampanja „Svako dijete treba obitelj”
UNICEF se kontinuirano koristi medijima da bi informirao, educirao i potaknuo
pozitivne promjene u zajednicama u kojima djeluje. Za taj se posao valja pripremiti
i on iziskuje dodatni trud, ali taj trud se isplati. Primjeri suradnje s medijima iz
Hrvatske svjedoče da mediji mogu biti glasnogovornici stručnjaka, ako se potrudimo.
U veljači 2005. godine Ured UNICEF-a za Hrvatsku pokrenuo je nacionalnu kampanju kojoj je bio cilj podići svijest javnosti o udomiteljstvu kao boljem obliku skrbi
za djecu o kojoj se ne mogu brinuti njihovi biološki roditelji. Prilikom stvaranja
kampanje UNICEF se u velikoj mjeri oslanjao na pomoć profesionalaca – agencije
Premisa i Digitel koje su dragovoljno pomogle kreirati cjelokupnu kampanju, koja
je kasnije dobila 12 uglednih domaćih i međunarodnih nagrada za kreativno komuniciranje. Kampanja je organizirana u partnerstvu s medijima – Europapress Holdingom, Europlakatom i Hrvatskom televizijom te u suradnji s prvim partnerom
UNICEF-a u Hrvatskoj, T-Hrvatskim Telekomom.
115
kb-prirucnik-fin.indd 115
21.10.2009 21:25:10
Možda je jedan od najvećih izazova za nas profesionalce bio odustati od naših
naučenih stručnih termina. Dok je u kreiranju samog sadržaja programa važno
sačuvati najvišu moguću stručnu razinu, poruke koje upućujemo javnosti moraju
biti jednostavne i pamtljive - za publiku kojoj se obraćamo i za same novinare.
Tu valja reći da udomiteljstvo samo po sebi i nije „vijest“ za medije – ono se odvija vrlo daleko od očiju kamera, i tako treba ostati da bi se u najvećoj mogućoj
mjeri zaštitila privatnost djece. Stoga je od same kampanje trebalo učiniti vijest.
To smo, između ostalog, postigli uključivanjem tadašnje potpredsjednice Vlade i
ministrice Jadranke Kosor, Ivice Mudrinića, Ninoslava Pavića, Tanje Šimić te velikog broja poznatih osoba iz različitih djelatnosti. Poznate osobe puno lakše privuku
pažnju medija na neki problem koji sam po sebi i nije novost u medijskome smislu.
Bojana Gregorić Vejzović tijekom akcije Svako dijete treba obitelj bila je imenovana UNICEF-ovom ambasadoricom dobre volje, upravo s tim mandatom. Njezini
su istupi i sudjelovanje u svim javnim aktivnostima pomogli da ta akcija dobije još
više prostora u medijima. Uz to snimljene su izjave javnih osoba u Hrvatskoj o tome
što je njima značila njihova obitelj. Od prof. Mirjane Krizmanić do Predsjednika
Republike Stjepana Mesića poznate su osobe govorile u kameru o tome što je za njih
obitelj značila dok su odrastali. Izjave su emitirane na Hrvatskoj televiziji, a cijela
kampanja kulminirala je poludnevnim događajem na Cvjetnome trgu u Zagrebu,
koji je suorganizirala i prenosila Hrvatska televizija. Potaknuta kampanjom poznata
pjevačica Nina Badrić toj je temi posvetila veliki koncert, odigrana je i nogometna
utakmica između nacionalne selekcije i Bayerna iz Muenchena, u organizaciji TComa, a toj je temi posvećena i glazbena večer u okviru Julian Rachlin Festivala.
Sve to omogućilo nam je da poruku o važnosti odrastanja u obiteljskom okruženju
prenesemo vrlo različitim publikama - a to se ne bi dogodilo bez velike pomoći medija. Odaziv medija bio je vrlo velik, što smo mjerili brojem članaka, odnosno objava
u različitim medijima. U vrijeme predstavljanja kampanje novinari su i sami tražili
pozitivne priče o udomiteljima koje su pomogle da tema dobije još više prostora u
javnosti.
Važan dio u odnosima s medijima jest i izvještavanje o rezultatima neke akcije.
Izvještavanje redovito dobiva manje prostora i potrebno je posebno se potruditi oko
toga da i taj dio uđe u medijski prostor. Više od 400 građana javilo nam se unutar
dva mjeseca sa željom da dobiju više informacija o tome kako postati udomitelj, a
110 obitelji je ušlo u sustav socijalne skrbi i postalo udomiteljima. Usto prikupljeno
je oko 3 milijuna kuna koje su utrošene za edukaciju socijalnih radnika, organiziranje timova podrške i druge aktivnosti u cilju unaprjeđenja kvalitete udomiteljstva.
No nije sve išlo glatko i „pozitivno“. Tijekom kampanje izišlo je i nekoliko vrlo
dramatičnih članaka koji su loše govorili o udomiteljstvu i predstavljali udomitelje
u vrlo crnim slikama. Članci su bili izraziti senzacionalistički i bombastičnim su naslovima učinili štetu dobroj percepciji javnosti o važnosti udomiteljstva. U nekim su
se napisima i izjave UNICEF-a netočno prenijele i zlonamjerno upotrebljavale kako
116
kb-prirucnik-fin.indd 116
21.10.2009 21:25:10
bi upotpunile dojam koji su davali naslovi. Na takve je stvari vrlo teško utjecati, a
u tom slučaju jedino što pomaže jest i dalje izgradnja dobroga odnos s medijima,
uz ukazivanje na posljedice takva izvještavanja. U odnosima s medijima, valja biti
svjestan da oni zapravo žive iz sata u sat, baš kao i vijesti, te da vrlo uskoro i nakon
negativnih napisa o onome što je vama bitno dođe nešto drugo na dnevni red. Nijedna vijest ne traje vječno.
UNICEF je nastavljao izvještavati javnost o rezultatima akcije – od prikupljenih
sredstava do konkretnih aktivnosti koje su se provodile na terenu. Zahvaljujući
tome izvještavanju i poznatosti akcije u javnosti, s UNICEF-om je 2007. godine
kontaktirala Podravka, odlučivši donirati 10% novca od prodaje vode Studena
upravo za tu akciju. Kampanja pod nazivom „Širimo krugove dobrote“ nastavila je
održavati temu udomiteljstva u medijima i dvije godine nakon pokretanja akcije. U
valu komunikacije glavnu ulogu imao je Zlatan Stipišić Gibonni koji je svojim likom
utjecao na bolji odaziv medija.
U 2007. godini UNICEF je podržao i snimanje filma o osobnome iskustvu života
u udomiteljskoj obitelji novinara Roberta Tomića Zubera. Dokumentarni film
„Slučajni sin“ zaintrigirao je veliki broj medija pa je i na taj način akcija Svako dijete
treba obitelj gotovo 3 godine nakon pokretanja i dalje dobivala svoj prostor u medijima. Zuber je film darovao UNICEF-u, a njegovo predstavljanje u javnosti dobilo
je važan prostor jer se radi o javnoj osobi koja je na vrlo intiman način progovorila
o problemima djece bez roditeljske skrbi.
Film „Slučajni sin“ korišten je zatim kao podloga za raspravu na stručnim skupovima sa socijalnim radnicima i udomiteljima pa je nakon takva skupa u Splitu nastala
serija vrlo angažiranih članaka u kojima je novinarka Slobodne Dalmacije ljudskim
pričama djece i udomiteljskih obitelji nastojala približiti javnosti udomiteljstvo i
važnost života u obitelji.
Umjesto zaključka
Nema sumnje da masovni mediji imaju veliki utjecaj na oblikovanje stavova javnosti. Već prema prirodi društva u kojem djeluju tim se utjecajem najviše koriste oni
koji imaju moć. U totalitarnim društvima to su političke elite, a u tržišnim ekonomijama korporacije i drugi koji ostvaruju svoje interese vješto i kontinuirano koristeći
medije kako bi utjecali na izbore koje ljudi čine.
Psiholozi također imaju određenu moć – moć znanja. Imaju i mandat da pridonose
dobrobiti pojedinaca i zajednice, a time i odgovornost da nađu učinkovit način i da
iskoriste prilike koje pružaju mediji.
Kada, dakle, govorimo o odgovornosti i etičnosti medija, svakako je važno upitati
se o odgovornosti nas psihologa kao stručnjaka da naučimo kako bolje surađivati s
medijima upravo radi unaprjeđivanja kvalitete života pojedinaca, skupina i ljudske
zajednice.
117
kb-prirucnik-fin.indd 117
21.10.2009 21:25:10
Posvuda sam pokušavao doznati tko ima moć promijeniti svijet, sve do trenutka kad sam uvidio da sam to možda ja.
Frederic Beigbeder, mislilac 21. stoljeća
O autorici
Tanja Radočaj
tradocaj@unicef.org
Diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1985. Nakon studija za­
pošljava se u centru za socijalnu skrb, nakon čega nastavlja svoju profesionalnu karijeru
kao suradnica IRC-a (International Rescue Committee). S grupom suradnika osnovala
je udrugu „MI” u Splitu te kasnije nastavila karijeru u Odjelu za socijalnu skrb UNMIK- a
(United Nations Mission in Kosova) u Prištini, Kosovu. Od 2000. godine radi u uredu
UNICEF-a za Hrvatsku, a posljednjih 5 godina na mjestu predstojnice Ureda za Hrvatsku.
Od srednjoškolskih dana surađuje s medijima, pišući za novine, gostujući u raznovrsnim
radijskim i TV emisijama, promovirajući programe, projekte i ideje ustanova, udruga i
organizacija u kojima radi.
118
kb-prirucnik-fin.indd 118
21.10.2009 21:25:10
ČETV R TO p o g l a v l j e
S OV U I S O N U ST R A N U M EDIJA
o poukama iz suradnje novinara s
psiholozima
119
kb-prirucnik-fin.indd 119
21.10.2009 21:25:10
Predgovor
Uvod
... 7
... 13
Prvo poglavl je:
Nakon gašenja konferencije, pale se ideje ... 23
Drug o p o g l a v l j e :
Tr e ć e p o g l a v l j e :
Oči širom zatvorene ... 47
Za sigurnije hodanje medijima
Čet vrto poglavl je:
... 75
S ovu i s onu stranu medija
Dean Ajduković: Mediji i znanstveno istraživanje društveno osjetljivih tema ... 121
Vladimir Lulić: Mediji i suicid ... 127
Branka Starc: Mediji i psihološke krizne intervencije ... 134
Sanja Modrić: Zašto se zapalio? U čemu su sve hrvatski mediji pogriješili
izvještavajući o tragediji jednog dječaka i kako je to trebalo raditi ... 147
Jasenka Pregrad: Tko je za što odgovoran? Raspodjela odgovornosti
za objavljeno i učinak objavljenog ... 154
Peto poglavl je:
kb-prirucnik-fin.indd 120
Novi mediji - rastuće nepoznato ... 169
21.10.2009 21:25:10
Dean Ajduković
Mediji i znanstveno istraživanje društveno
osjetljivih tema
Psihologija se bavi najzanimljivijom temom koja vjerojatno postoji: nama samima.
Naime, psihologija se bavi ljudskim ponašanjem i doživljavanjem, najsloženijim
procesima koje svijet poznaje.
Ljudski um uvijek traži odgovor na pitanje: Zašto? Zašto se netko nama poznat ili
samo opisan u medijima ponio na određeni način? Tražimo uzrok ponašanja da bismo razumjeli slijed događaja – uzročno-posljedičnu vezu – jer samo tako mislimo
da razumijemo događaj i ponašanje. Situacija u kojima se traži odgovor „zašto je
netko nešto učinio“ jest vrlo mnogo: Zašto je neko dijete neposlušno i roditeljima
teško za odgajanje? Zašto neki mladić dane i noći provodi pred računalom igrajući
se i komunicirajući s vršnjacima uglavnom preko računalnih socijalnih mreža kao
što je Facebook? Zašto u romantičnoj vezi dvoje mladih bude nasilja premda se
jedno drugome istinski sviđaju? Zašto pametna i u svakom pogledu uspješna djevojka zastane na trećoj godini studija i ne polaže ispite dvije godine? Zašto neke
bake i djedovi imaju bolju komunikaciju s unucima nego roditelji? Zašto podređeni
manje uvažavaju žene na rukovodećim položajima nego muškarce ako one primjenjuju rukovodeći stil svojstven muškarcima? Zašto višeetničke zajednice koje su jako
traumatizirane ratom ne mogu prevladati podjelu koju je rat donio? Zašto...
Psihologija spoznajama o zakonitostima ljudskog ponašanja i doživljavanja nudi
znanstvena i iskustvena objašnjenja, a psihologe se često poziva da javnosti objasne
ponašanja koja su neobična ili odstupaju od uobičajenog. To uočavamo kad se radi
o slučajevima za koje novinari pretpostavljaju da privlače pozornost javnosti. No od
psihologije se očekuju još dvije ambicioznije i korisnije stvari.
Prvo je predviđanje nečijeg budućeg ponašanja, pa se postavljaju pitanja kao što
su: Koji će od kandidata za važno radno mjesto biti najuspješniji? Kako će se dijete
prilagoditi promjeni školske sredine? Koji će ljudi dobro surađivati u rješavanju
složenih zadataka? Tko će iz grupe koja je preživjela tešku prometnu nesreću trebati
stručnu pomoć da bi se psihički oporavio? Hoće li mladić koji je udario djevojku s
kojom je u vezi biti ponovo nasilan? Kakva je šansa da studentica koja je zastala u
svojem studiju završi taj posao? Hoće li se popraviti odnosi roditelja i buntovnog
adolescenta? Koje vojnike poslati na po život opasnu misiju u Afganistan?
121
kb-prirucnik-fin.indd 121
21.10.2009 21:25:10
Konačno, od psihologije se očekuje da pomogne utjecati na ponašanje ljudi – jer ako
se zna što je uzrok ponašanja i kako će se ljudi vjerojatno ubuduće ponašati, ima li
logičnije stvari nego očekivati da se na to ponašanje utječe? Na pamet odmah pada
psihologija ponašanja potrošača gdje se primjerice znanje o postupcima razvijanja i
promjene stavova, procesima identifikacije s modelima ponašanja, oblikovanja novih potreba, utjecaja socijalnih norma na ponašanje upotrebljava da bi se manipuliralo ponašanjem s ciljem povećanja profita. Druga zastrašujuća zlouporaba psihologijskih znanja jest kad ih represivni režimi ili kakva obavještajna služba upotrijebi
za slamanje otpora protivnika ili dobivanje informacija. No neusporedivo je više
primjera utjecanja na ponašanje ljudi radi dobrobiti njih samih i njima važnih osoba. Ljudska sposobnost učenja u najširem smislu i mijenjanja osobe tijekom života
podloga su na kojoj psiholozi nastoje utjecati na ponašanje. I tu su također primjeri brojni: od psihoterapije, razvijanja stila rukovođenja, poticanja razvoja darovite
djece, kontrole srdžbe, podrške tugujućima, pa do psihološkog vođenja sportaša ili
suzbijanja predrasuda i smanjivanja međugrupnih sukoba.
Iz navedenoga je razvidno da je ono čime se mi psiholozi bavimo u samom središtu
nepresušnog interesa svakog čovjeka: on sam. Stoga je razumljivo da gotovo sve
teme profesionalnog rada psihologa mogu izazvati pozornost javnosti, osim nekih
visoko specijaliziranih područja fundamentalnih istraživanja koja zahtijevaju vrlo
specifična znanja. Međutim, hoće li se prirodni interes ljudi za sebe same i događaje
koji dotiču njihov život izravno povezati s radom psihologa, zapravo ovisi o medijima (u najširem smislu).
Što posebno zanima javnost u radu psihologa? Neke teme profesionalnog rada
psihologa vjerojatno izazivaju posebnu pozornost, a mediji posreduju to zanimanje
prema vlastitoj prosudbi. Izdvajamo neke teme koje u lancu psihologija – mediji –
javnost obično dobivaju puno prostora:
• mentalno zdravlje s informacijama o izvorima ugrožavanja, naputcima za
prepoznavanje teškoća koje traže neku vrstu intervencija i često koracima za
samopomoć;
• profesionalni stres i sagorijevanje, također s pojednostavljenim uputama za
samopomoć;
• agresivnost i različita područja nasilja – prividno nemotivirano, „nasumično“
nasilje na ulici među mladima i prema njima; obiteljsko nasilje i nasilje prema djeci u institucijama;
• sukobi među grupama i odnosi među grupama u sukobu (od navijačkih skupina do etničkih grupa);
• psihološka trauma i njezine posljedice za pojedinca, obitelj i zajednicu. Zanimljivo je da je oporavak od trauma znatno manje u medijima nego kad je
122
kb-prirucnik-fin.indd 122
21.10.2009 21:25:10
riječ o negativnim aspektima i problemima koje traumatizirani ljudi imaju.
Nadalje, naši novinari još nisu naučili da se psihološka trauma (i PTSP) javlja i izvan ratnog konteksta, u slučajevima prometnih nesreća, silovanja,
razbojničkih napada i drugih za život ugrožavajućih događaja;
• psihološki profili kriminalaca.
Nažalost, mediji znatno rjeđe donose sadržaje koji se bave pozitivnim iskustvima ili ljudskim osobinama što zauzima vrlo veliko područje rada psihologa,
kao što je psihički rast, uspješno roditeljstvo, posttraumatski rast, uspješno
rješavanje sukoba, smanjivanje predrasuda i slično.
Uloga medija i empirijsko istraživanje „osjetljivih tema“
Psihologija je empirijska znanost. Njezine se spoznaje temelje na podacima koje s
jedne strane dobivamo pažljivim opažanjem kako se ljudi ponašaju u određenim
situacijama, a s druge strane ispitivanjem njihova unutarnjeg, subjektivnog ži­vota
(misli, osjećaja, stavova, vrijednosti i mnogih drugih doživljaja). Dio toga istra­
živanja odvija se u psihologijskom laboratoriju gdje se organiziraju eksperimenti
koji jedini omogućuju dovoljnu kontrolu različitih faktora koji mogu djelovati na
rezultate, mimo onoga što mislimo da ispitujemo. Za svaki drugi tip istraživanja,
bez obzira na njegov nacrt, postoji mogućnost da su djelovali neki faktori za koje
ponekad čak i ne znamo da postoje. No znatan dio istraživanja odvija se u „stvarnom svijetu“ izvan laboratorija, tamo gdje ljudi svakodnevno rade, žive, zabavljaju
se ili uče. Tamo dakako nije moguće kontrolirati vrlo različite utjecaje koji bi mogli
djelovati na rezultate i tako zaključke učiniti pristranima i nevaljalima. Stoga su
psiholozi razvili postupke kojima osiguravaju valjanost svojih istraživanja i kad ih
provode u školama, radnim organizacijama, na ulici ili parku, u zajednici u kojoj
ljudi žive i rade. Jedan od načina kako se to postiže jest dobro poznavanje okoline u kojoj se provodi istraživanje i faktora koji bi mogli djelovati na iskaze ljudi
koji sudjeluju u istraživanju. Dolazimo tako do vrlo važnog pitanja: Kakva može biti
uloga medija kad istražujemo teme za koje postoji veliki interes javnosti ili novinara? Naime, za vrijeme provedbe istraživanja medijski interes, kao što je pisanje o
istraživanju i iznošenje pretpostavki o tome zašto se ono provodi i koje su njegove
moguće posljedice, može djelovati na odgovore i ponašanje sudionika istraživanja.
To posebno vrijedi kad se radi o „osjetljivim temama“ koje s jedne strane očigledno
privlače čitateljsku publiku, a s druge strane zahtijevaju obzirnost prema interesima
sudionika istraživanja.
123
kb-prirucnik-fin.indd 123
21.10.2009 21:25:10
Ilustrirajmo to sljedećim primjerom. Moj istraživački tim već se desetak godina
bavi, između ostaloga, međuetničkim odnosima u zajednicama pogođenim ratom.
Za njih je poznato da i danas funkcioniraju kao zajednice snažno podijeljene po
etničkom ključu. To između ostaloga znači da su ljudi nepovjerljivi prema pripadnicima druge etničke grupe (tzv. „vanjska grupa“). No čak i kad istraživač izvan zajednice traži od djece ili odraslih iskazivanje njihovih stavova, uvjerenja ili iskustava s
pripadnicima druge grupe, uvijek mora računati na visoku razinu nepovjerenja jer
ljudi jednostavno ne znaju može li što loše za njih proizići iz toga.
Nadalje, u takvim zajednicama pojedini incidentni događaji, koji bi drugdje bili
opisani kao npr. tučnjava između dvaju pripitih mladića, u ovom slučaju prvo se
promatraju kroz etničku pripadnosti strana u sukobu. Ako pripadaju različitim
grupama, interes je javnosti veći, a mediji taj interes uslužno prate i istodobno ga
stvaraju. Budući da medijska interpretacija događaja utječe na (trenutačne) stavove
i mišljenja ljudi u zajednici, za istraživanje međuetničkih odnosa i stavova može
biti vrlo loše ako se ono provodi u vrijeme neposredno nakon takvih događaja jer
sudionici istraživanja dolaze iz te konkretne socijalne okoline. Dakle, u tome slučaju
svojom interpretacijom događaja mediji izravno djeluju na predmet empirijskog
istraživanja o društveno osjetljivoj temi.
Naše je iskustvo takvo da mediji imaju velik interes za istraživanja osjetljivih tema,
naime kad istraživačka ekipa počne prikupljati podatke intervjuirajući sudionike u
njihovim kućama ili anketirajući u školama, to često ima odjeka u lokalnim medijima. Svjesni da mediji mogu olakšati provedbu istraživanja ili intervencije orijentirane na zajednicu, često s novinarima sami kontaktiramo i nudimo im potpune
informacije o tome što će se raditi, zašto i kako će se to upotrijebiti ili odraziti na
život ljudi u zajednici.
Neka su naša iskustva kako mediji mogu olakšati provedbu empirijskog istra­živanja
sljedeća:
• stvaranjem klime kojom se u ljudi iz zajednice potiče sudjelovanje u
istraživanju, što je smanjilo nepovjerenje i moguću pristranost uzorka sudionika (koja se dogodi onda kad u uzorku nisu ravnomjerno zastupljeni svi
članovi zajednice, tako da on ne odražava pravo stanje među ljudima koji u
zajednici žive);
• dajući informacije o svrsi, važnosti ili koristi istraživanja povećali su odaziv
sudionika i njihovu spremnost na sudjelovanje u intervjuima;
• potaknuti činjenicom da se provodi istraživanje u jednoj zajednici, iskoristili su nazočnost više psihologa i u radijskoj kontakt-emisiji ponudili
slušateljima odgovore na pitanja u vezi s mentalnim zdravljem i psihičkom
traumom.
124
kb-prirucnik-fin.indd 124
21.10.2009 21:25:11
No treba istaknuti da mediji mogu i otežati (ili ugroziti) istraživanje, npr:
• već spomenutim interpretiranjem incidentnih događaja u pristranom svje­
tlu (npr. sukob dviju grupa mladića koji se isključivo prikazuje u svjetlu
njihove etničke pripadnosti čime se djeluje na emocije, stavove i ponašanja).
To ima uglavnom prolazni učinak ako je djelovanje jednokratno ili rijetko,
ali ako se svi (pa i sukobi među pojedincima) interpretiraju tako jednostrano, ono može djelovati tako da stvara ozračje nepovjerenja, nesigurnosti i
straha između dvaju pripadnika dviju etničkih grupa.
• ugrožavanjem valjanosti empirijskih rezultata ako se iznose netočnosti u
vezi s istraživanjem. O jednome je našem istraživanju poznati tjednik u
prilično velikom članku objavio netočan opis kako smo ispitivali sklonost
diskriminaciji po etničkom načelu, a nije pokušao dobiti informaciju od
nas, istraživača. Nasreću članak je bio objavljen neposredno nakon što smo
dovršili prikupljanje podataka na terenu, ali bi u protivnom ugrozio valjanost rezultata, puno uloženog truda i, naravno, novca.
• stvaranjem klime nepovjerenja prema svrsi istraživanja ako ga se opiše kao
da ima skrivene namjere; to zapravo znači da su istraživači neiskreni, što
dovodi do slabijeg odaziva i sudjelovanja sudionika te pristranosti u njihovu odgovaranju.
Premda se ne radi o istraživačkom poslu, valja istaknuti vrlo veliku ulogu medija u nekim praktičnim djelatnostima psihologa. To je osobito važno kad se radi o
uvođenju nove vrste usluga u područje koje ima veliku društvenu važnost. Primjer
iz naše prakse je uvođenje psihosocijalnog tretmana počinitelja nasilja u obitelji
koje smo u Hrvatskoj započeli prije deset godina. Budući da je obiteljsko nasilje
od osobitog interesa javnosti zbog ugrožavanja pravno zaštićene važne društvene
vrijednosti, jer uključuje angažiranje cijelog niza stručnjaka iz policije, pravosuđa,
socijalne skrbi, zdravstva, nevladinih organizacija te na poseban način dotiče svaku
osobu, to je jedna od „osjetljivih tema“. Ta vrsta usluga služi povećavanju sigurnosti članova obitelji, a sustavno postoji samo u najrazvijenijim zemljama Europske Unije i Sjevernoj Americi. Radi se o skupu individualnih i grupnih postupaka kojima je cilj povećati sigurnost članova obitelji u kojima ima nasilja tako što
će, između ostaloga, počinitelji prepoznati da su nasilni, preuzeti odgovornost za
svoje nasilno ponašanje, naučiti kontrolirati svoju srdžbu i nasilje itd. U razvijanju
toga psihosocijalnog tretmana prednjače psiholozi, koji su i sami svjesni da to nije
čarobni štapić kojim se potpuno uklanja nasilje u partnerskim odnosima. Strani
podaci pokazuju da oko 70% počinitelja koji završe tretman nisu evidentirani kao
recidivisti u narednih tri godine. Naši prvi rezultati pokazuju slična postignuća. Je
li to dovoljno spektakularno da mediji pokažu interes i podrže uvođenje tih usluga,
dajući argumente javnosti? Pri tome je važno da novinari razumiju čemu taj (ili neki
125
kb-prirucnik-fin.indd 125
21.10.2009 21:25:11
drugi) tretman konkretno služi, koja su realna očekivanja postignuća i, konačno, je
li građanima bolje što postoji takva vrsta usluge.
Zaključno ističemo da uzajamnu odgovornost psihologa i novinara, kad je riječ o
istraživanju društveno relevantnih i osjetljivih tema kojima se psihologija često bavi
da bi unaprijedila dobrobit ljudi, vidimo ovako:
Psiholozi bi trebali jasnije (uvjerljivije!) objašnjavati metodo­
loške i dru­štvene posljedice učinaka medija u slučaju is­tra­ži­
vanja tema koje privlače pozornost javnosti ili stručnih inovacija za koje postoji veliki javni interes.
Budući da imaju moć djelovanja na građane koji u istra­ži­va­
njima sudjeluju, novinari bi trebali uložiti više vremena, energije i zanimanja da razumiju (i) posljedice svojeg djelovanja na
društveno važna istraživanja te na stvaranje socijalnoga konteksta koji građanima olakšava ili otežava korištenje psiholoških
intervencija.
O autoru
Dean Ajduković
Psiholog, redoviti profesor i predstojnik Katedre za socijalnu psihologiju Odsjeka za
psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Nastoji spremno odgovarati na interese medija u vezi s istraživanjima koja provodi i u vezi sa svojim praktičnim radom psihologa.
126
kb-prirucnik-fin.indd 126
21.10.2009 21:25:11
Vladimir Lulić
Mediji i suicid
Jedna jako ugledna javna osoba završila je ovoga ljeta u bolnici nakon što su je
ozbiljni zdravstveni problemi zaustavili usred posla što ga uspješno obavlja više od
pola stoljeća. Vijest bi sigurno zanimala mnoge, budući da je ta osoba poznata i
cijenjena i izvan Hrvatske. O tome, međutim, mediji nisu izvijestili. Naime, jedini
novinar koji je doznao za događaj prešutio ga je.
Kako je moguće da se dogodi da novinar ne objavi
vijest, i to ekskluzivnu?
Razlog za takvu odluku krije se u zaključku novinara da je u ovom slučaju bila važnija
zaštita čovjekove intime od interesa javnosti da zna. Nakon kratke i korektne vijesti
koju bi on napisao uslijedilo bi, bio je uvjeren u to stopostotnom sigurnošću, medijsko maltretiranje teško oboljelog čovjeka, koji je inače do nemilog događaja bio
izuzetno aktivan, unatoč poodmakloj životnoj dobi. Navala drugih novinara, fotoreportera i snimatelja na bolnicu u koju je nesretnik smješten bila bi nezaustavljiva.
Iskustvo je novinaru govorilo da bi se dogodilo upravo to. Riječ je o kolegi koji svoj
posao također radi pokoje desetljeće, maksimalno se trudeći da se sve to vrijeme
pridržava profesionalnih pravila novinarstva. Kako mi je sam rekao, gađenje zbog
sveprisutnog senzacionalizma u medijima dovela ga je sada do točke na kojoj je
odlučio suspendirati novinara u sebi i odbiti sudjelovati u kreiranju svijeta kojemu
ionako nikada nije pripadao, svijeta koji nad njim, čini mu se, odnosi pobjedu. Jedino što mu je, kako kaže, još preostalo jest da se takvom svijetu pokuša suprotstaviti
tako što će u njemu aktivno nesudjelovati kad god mu se za to ukaže slična prilika.
Taj novinar kao i mnogi drugi nije neetičan, ali mediji to jesu u sve većoj mjeri. Kako
se protiv toga boriti? Ima li i drugih načina i izlaza od opisanog?
Jasno je, vjerujem, zašto ne spominjem imena tih dvoje dragih ljudi, ali ću, s nadom da ipak nije sve izgubljeno, kao što se kolegi iz prethodne priče čini, s radošću
spomenuti ime novinara Gorana Gazdeka. Njegov je komentar, u povodu vijesti o
samoubojstvu dviju djevojčica u Rabu i reakcija koje su potom uslijedile, objavljen
u Glasu Slavonije 30. prosinca 2007. godine.
Kolega Gazdek osvrnuo se na priopćenja pravobraniteljice za djecu i Hrvatskog novinarskog društva, objavljenih koji dan ranije, a kojima se na medije apeliralo da
izbjegavaju senzacionalizam i odgovorno izvještavaju o samoubojstvima. Slažući
127
kb-prirucnik-fin.indd 127
21.10.2009 21:25:11
se s tim porukama, između ostaloga, napisao je rečenicu koja, mislim, da pogađa
srž problema: „Novinarski adrenalin nestao je onog dana, polovinom devedesetih
godina prošlog stoljeća, kada se znanac kojega sam susretao gotovo svaki dan (…)
ubio na isti način kao tek razvojačeni dragovoljac Domovinskog rata, čiji sam suicid
desetak dana ranije potanko opisao.”
Doista, ako bi navala na bolnicu u kojoj leži bolesna osoba povrijedila njezinu intimu i vjerojatno štetila ne samo njezinu zdravlju već i zdravlju njezinih najbližih,
kakvo tek zlo može neprimjereno i neodgovorno izvještavanje o samoubojstvima
učiniti ljudima, posebno najmlađima. Ako je točna tvrdnja stručnjaka da broj samoubojstava poraste u sljedećih deset dana nakon što je televizija izvijestila o samoubojstvu, onda tu nije riječ o akademskoj raspravi, već o spašavanju života.
Što su HND i pravobraniteljica poručili medijima
povodom rapskog slučaja?
„Glavni tiskovni i elektronički mediji izvijestili su o samoubojstvu dviju djevojčica
tako da su na sve načine otkrili njihov i identitet nekih od njihovih maloljetnih
prijateljica i prijatelja, dodatno traumatizirajući obitelji, školske kolege, učitelje
i cijelo mjesto”, poručio je HND. “(…) Svatko tko je u medijima donio odluku da
djevojčicama otkrije identitet, i to još na naslovnim stranicama i u udarnim minutama informativnih emisija, neka iskreno odgovori samom sebi bi li isto učinio da je
riječ o njegovu djetetu ili djetetu koje mu je blisko.”
Pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić poručila je između ostaloga: „Iz pijeteta
prema mrtvoj djeci i suosjećaja prema njihovim vršnjacima koji se nalaze u krugu
ranjivosti ne treba medijski izvještavati o osobnim procesima vezanima uz tragičan
događaj. Ti procesi zahtijevaju pomoć i potporu bliskih ljudi i stručnjaka, a publicitet pridan suicidu može dodatno opteretiti djecu koja su posebno senzibilna i ranjiva.”
I u svim drugim slučajevima u kojima je riječ o samoubojstvima i pokušajima samoubojstava, dakle ne samo kada su u pitanju djeca, mediji bi pri izvještavanju trebali
voditi računa o preporukama stručnjaka. Naime, način na koji mediji izvještavaju o
slučajevima suicida može potaknuti ili spriječiti oponašanja suicidalnog ponašanja.
Stručnjaci nam najprije poručuju da je stupanj publiciteta koji dobiva priča o samoubojstvu proporcionalan broju samoubojstava koja uslijede, odnosno da je
istraženo da nakon što televizija izvijesti o suicidu u sljedećih deset dana poraste
broj samoubojstava.
Nadalje, kažu da se davanjem publiciteta samoubojstvu može stvoriti ideja da je ono
normalno. Mediji pak ne izvještavaju o svim samoubojstvima, već biraju atipične,
neuobičajene slučajeve ne bi li privukli pozornost javnosti, čime zapravo samo
umnožavaju pogrešne informacije o suicidu.
128
kb-prirucnik-fin.indd 128
21.10.2009 21:25:11
Ponavljano i dugoročno izvještavanje o samoubojstvima ima tendenciju izazivanja i
promoviranja samoubilačkih preokupacija među adolescentima i mladim odraslim
osobama, na koje ima najveći utjecaj.
Prigodom izvještavanja o samoubojstvima statistički podaci trebaju se tumačiti
pažljivo i ispravno, koristiti se treba autentičnim i pouzdanim izvorima informacija,
a izbjegavati izraze kao što su „epidemija suicida”, „val samoubojstava”, „mjesto s
najvećom stopom suicida”.
Naslovi na prvoj stranici nikada nisu idealno mjesto za reportaže o samoubojstvima, a isključivo pouzdani podaci trebaju biti prezentirani na unutrašnjim stranicama tiska. O samoubojstvu ne treba govoriti kao o neobjašnjivom ili pak pojednostavljeno. Treba izbjegavati detaljan opis načina počinjenja i načina nabave
sredstava izvršenja suicida. Samoubojstvo ne bi trebalo opisati kao način kojim je
osoba riješila osobne probleme kao što su bankrot, akademski neuspjeh, seksualno
zlostavljanje. Reportaže trebaju naglasiti utjecaj koji samoubojstvo ima na obitelj i
druge preživjele, u smislu stigma i psihičke patnje.
Dakle, mediji nikako ne bi smjeli objavljivati fotografije i oproštajna pisma,
izvještavati o specifičnim detaljima načina samoubojstva, davati pojednostavnjena
objašnjenja, veličati samoubojstvo ili praviti senzaciju od njega, koristiti se religijskim ili kulturnim stereotipima ni za samoubojstvo ikoga okrivljavati.
A kako su mediji izvještavali o rapskom slučaju?
Mediji su krajem 2007. godine izvještavajući o spomenutom dvostrukom samoubojstvu u Rabu, ali i o nekim kasnijim slučajevima samoubojstava, učinili sve pot­
puno suprotno od prethodno nabrojenog.
Sve su tri nacionalne televizije o suicidu, koji se dogodio u večernjim satima 27. studenoga te godine, izvijestile u prvim minutama svojih glavnih vijesti, dramatičnim
javljanjima izvjestitelja iz samoga gradića. Sve su televizije otkrile i identitet stradalih, ali i identitete njihovih školskih prijatelja. Dodatno je bilo zabrinjavajuće što se
za RTL-om i Novom TV poveo i HTV, od kojeg se inače, kao javne televizije, očekuje
otklon od senzacionalizma, te da prednjači u poštivanju novinarske etike. HTV je
idućeg dana korigirao izvješćivanje, očito potaknut oštrom reakcijom HND-a i pravobraniteljice za djecu, čije je naglaske izvjestitelj prenio televizijskoj publici. S tim,
vrlo jasnim upozorenjima druge dvije televizije nisu upoznale svoje gledatelje.
I novine su ignorirale ta priopćenja, ili su ih tako prezentirale da su jedva bila
zamjetljiva i prepoznatljiva. Jedino im je Novi list dao primjeren prostor i kontekst,
iako je i tim novinama trebalo malo više vremena da ih objave. Večernji list postupio je dodatno neprofesionalno – svojim čitateljima nije omogućio da pročitaju
sadržaje priopćenja, ali ih je zato komentarom hrabro i oštro kritizirao kao zadiranje u medijske slobode.
129
kb-prirucnik-fin.indd 129
21.10.2009 21:25:11
Gotovo sve novine su zato iscrpno upoznale čitatelje sa svim okolnostima tragedije i s atmosferom na Rabu. U člancima su prenošeni sadržaji SMS poruka koje su
djevojčice prije smrti, navodno, poslale jednoj od prijateljica. Sve su se tiskovine
pozivale na neimenovane i neslužbene izvore te glasine mještana.
Pisalo se da su djeca godinu dana šutjela da im prijateljice najavljuju samoubojstvo
te da se osjećaju krivima jer nisu ozbiljno shvatila te najave. Spominjala se poruka
koju su ostavile u parku, pa oproštaj s prijateljima na autobusnoj stanici, tvrdilo
se da nisu toga dana bile u školi, ali da su ipak došle za odmora, i da su se tada
opraštale s prijateljima, zatim da postoji oproštajno pismo, pa da ga nema, da je
dnevnik jedne od djevojčica kod policije i da bi se možda u njemu moglo naći neko
objašnjenje.
Prenosile su se oproštajne poruke koje su djeca upisivala u knjigu žalosti, kao i
njihova imena. Stalno se spominjao brat jedne od njih te da ih je on prvi pronašao,
jer je pretpostavljao gdje bi mogle biti. Bilo je tu i krvavih mrlja u pijesku podno
zvonika, prozivanja policije i mjesnih vlasti zbog toga što nema vrata na njemu. Tvrdilo se da je sasvim slučajno izbjegnuta još veća tragedija jer su se još dvije njihove
prijateljice spremale učiniti isto, kao i da su djevojčice SMS-om pozivale prijatelje
na vlastiti sprovod.
Tisak se pitao jesu li djevojčice možda bile pripadnice kakvog kulta, a objavljeno je i
da bi se u stihovima Branimira Johnnyja Štulića, vođe nekadašnje grupe Azra, ispisanima na zidu zvonika, mogao pronaći okidač za samoubojstvo. Na zidu je pisalo
„Dolazim ti kao fantom slobode, zato pokaži što znaš. Dolazim ti kao fantom slobode
da te vodim ravno do dna!” Uzgred budi rečeno, stereotip po kojemu su rock-stihovi
krivci za zabrinjavajuće, ponekad vrlo teško objašnjive postupke mladih nastao je
istoga trena kada je ta vrst glazbe postala popularna i vrlo je postojan, unatoč svomu
očitom besmislu.
Mediji su i idućih godina, nažalost, nastavili neprimjereno i neodgovorno izvještavati
o samoubojstvima i pokušajima suicida.
Nova TV je, primjerice, u Dnevniku 6. ožujka 2008. godine emitirala prilog pod
naslovom „U Hrvatskoj djeluje čak 75 sotonističkih sekti. Jesu li one uzrok samoubojstava djece?”. U najavi priloga čuli smo da se u godinu dana u Hrvatskoj ubilo
čak 22 djece tinejdžerske dobi. „Val samoubojstava posljednjih dana pokrenuo je
mnoga pitanja (…).”
Novinarka čita: „Danas još jedna bijela svijeća. Ovaj put za 14-godišnjakinju iz
XX* koja je vješanjem okončala svoj mladi život ( 4. 3. 2008.). Dan prije u YY*
14-godišnjak se sam zapalio, a liječnici se još uvijek bore za njegov život (3. 3.
2008.). U mjestu ZZ* u veljači trinaestogodišnjak se također objesio” (22. 2. 2008.).
Na Rabu u studenom dvije djevojke zajedno su skočile u smrt sa zvonika” (27. 11.
2007.). Na ekranu piše: „Val samoubojstava tinejdžera, roditelji u strahu”.
130
kb-prirucnik-fin.indd 130
21.10.2009 21:25:11
Slušamo dalje: „Ova samoubojstva posljednjih dana šokiraju Hrvatsku. Dan za danom jedan suicid. Mladi ih nažalost vide kao jedini izlaz iz problema, a roditelji – u
strahu.”
Tekst koji novinarka izgovara popraćen je snimkama jednog od sprovoda, neke skupine ožalošćenih tinejdžera, te zaslona mobitela na kojemu netko upravo upisuje
poruku - „hoćete li nam doći na sprovod”. Taj su SMS navodno prije smrti slale
svojim prijateljima dvije djevojčice s Raba.
Očito je da u tom prilogu o samoubojstvima statistički podaci nisu tumačeni
pažljivo i ispravno, da se nisu koristili autentičnim i pouzdanim izvorima informacija te da se nije odoljelo upotrebi izraza „val samoubojstava”, iako je iz navedenoga
očito da nije bilo nikakva vala. Naglašava se da djeca samoubojstvo vide kao jedini
izlaz iz problema i zapravo je cijeli senzacionalistički i neodgovorno intoniran, bez
razmišljanja o posljedicama koje bi mogao izazvati po djecu koja pokazuju simptome depresije i drugih psihičkih teškoća.
No nije to bilo sve. U prilogu su citirane i tvrdnje gospodina Nebojše Buđanovca,
koji nam je predstavljen kao stručnjak koji proučava vezu samoubojstava i misterioznih sotonističkih sekti. On je, izvještava televizija gledatelje, iznio alarmantan
podatak da u Hrvatskoj postoji i djeluje 75 sekta crne, sotonističke orijentacije. Novinarka nam prepričava njegove riječi: „One (sekte) mladima nameću paradigmu da
je autodestrukcija poželjna, tako da se tinejdžeri izgladnjuju, režu žiletima i na kraju
ubijaju. Iza sekti u pravilu stoje visokoobrazovani ljudi, neki od njih čak su poznati
psiholozi, koji su vrhunski manipulatori. Dokazano je da je trećina suicida izravno
povezana sa sektama.”
S obzirom na sve izrečeno, antiintelektualizam koji probija kroz te tvrdnje čini se
zanemarivim problemom.
List 24 sata 18. ožujka 2009. godine na naslovnoj stranici objavio je veliki naslov
„Dječak (12) se objesio o nogu od stola” (s fotografijom i opremom naslova zauzima
najviše prostora na stranici), zatim na 4. i 5. stranici tekst pod naslovom „Nije prebolio smrt oca – Dječak se objesio o stol. Našla ga je majka”. Uz to je objavljeno i pet
kratkih vijesti o samoubojstvima djece koja su se dogodila proteklih godina.
Tekst su o tome događaju istoga dana objavili Večernji list, pod naslovom „Tko je
odgovoran što se đak s problemima ubio?” te Slobodna Dalmacija, pod naslovom
„Učenik šestog razreda osnovne škole u AA* sam sebi presudio – Majka pronašla
obješenog sina”. Pravobraniteljica za djecu koja je te slučajeve prijavila Vijeću časti
HND-a napominje da oba teksta pokazuju uredničko nepoznavanje ili nepoštivanje
stručnih smjernica za medijsko izvještavanje o suicidima i nerazumijevanje da se
optuživanjem, nagađanjem o uzrocima te korištenjem izraza „sam sebi presudio”
može nanijeti štetu i ugroziti djecu iz žrtvina okružja.
131
kb-prirucnik-fin.indd 131
21.10.2009 21:25:11
Kako tome stati na kraj?
Izuzetno je važno stalno naglašavati uzročno-posljedičnu vezu između neprihvatljivog i neodgovornog medijskog izvještavanja o samoubojstvima i pokušajima samoubojstava s jedne strane i opasnosti da zbog toga samoubojstvo počini još neka
osoba. Djeca su tu najugroženija. Osim što se na taj način apelira na savjest novinara, ukazuje se i
nakladnicima na opasnost od mogućih sudskih tužbi, što je ponekad puno
učinkovitije. Vlasnike, nakladnike i glavne urednike trebalo bi „nagovoriti“ da
svojim novinarima nedvosmisleno kažu da neće ugroziti vlastitu egzistenciju budu li
o toj problematici izvještavali odgovorno, slijedeći preporuke stručnjaka, poštujući
Zakon o medijima, Konvenciju UN-a o pravima djece te Kodeks časti hrvatskih novinara. Na taj bi način novinarima i urednicima vrlo brzo postalo potpuno jasno što
jest, a što nije dopušteno u njihovom izvještavanju o samoubojstvima.
Naime, ako je stvarno točno da postotak samoubojstava može rasti nakon objave
vijesti o suicidu na udarnim mjestima u medijima, ako je, dakle, riječ o ljudskim
životima, ponekad i o životima onih najnezaštićenijih i najslabijih, onda se u njihovo spašavanje hitno moraju uključiti svi, od stručnjaka, preko medija, do države,
koja je, ima već tri godine, obvezala samu sebe da će financirati medijsku kampanju
kojom će ukazati na taj problem.
Ako se ljude, prije svega djecu, koji su na bilo koji način pogođeni tragičnim
događajem dodatno traumatizira načinom izvještavanja medija, onda stručnjaci
moraju dobro objasniti o kakvim je traumama riječ i koliko snažne mogu biti
njihove posljedice. Ako se tvrdi da je takvo izvještavanje štetno, čak i opasno po
živote, onda se prema njemu društvo treba odrediti jednako kao, primjerice, prema
fizičkom kažnjavanju, seksualnom zlostavljanju djece, nasilju u obitelji, a ako treba
i kao prema pokušaju ubojstva.
Ovo je vrijeme u kojem nije nimalo lako opstati na tržištu pa je tabloidizaciju i
trivijalizaciju medija, a onda i cijeloga društva, nemoguće zaustaviti besplodnim
zgražanjem i moralizatorskom kuknjavom. Vrijeme je to u kojem sve više medija
zastupa etiku koja to zapravo i nije, alibi etiku koja tvrdi da njezina načela ovise od
slučaja do slučaja. Bojim se stoga da će proći još dosta vremena dok medijski djelatnici ne shvate da će im opstanak osigurati kvaliteta medija, a ne njezino daljnje
srozavanje. Da će im etičnost i kvalitet, a ne žutilo, dugoročno donijeti profit. Tu,
naravno, nije riječ o tabloidima, oni i nisu predmet moga zanimanja, već o novinama koje tvrde da žele ozbiljno informirati građane. Na to da će opstati samo kvalitetne novine upozorava i većina stručnjaka kada govore o današnjoj financijskoj
krizi medija.
Zato je izuzetno važno što prije pronaći snažne argumente, pa i zakonsku regulativu
(visoke novčane kazne za kršenja zakona u tom smislu, kao i jasnu zakonsku proceduru kod pokretanja tužbi u spominjanim slučajevima) da bi se „uvjerilo“ vlasnike i
132
kb-prirucnik-fin.indd 132
21.10.2009 21:25:11
odgovorne u medijima da im je profitabilnije primjereno izvještavati o samoubojstvima, ali i o djeci, manjinskim skupinama i drugim temama po kojima se prepoznaju razvijena demokratska društva.
Psiholozi i drugi stručnjaci, a potom zakonodavac, trebali bi u tome odigrati ključnu
ulogu.
* AA, XX, YY, ZZ iz etičkih su razloga ovdje zamijenili prave inicijale ili imena koja su bila navedena izvorno u
tekstovima i izjavama novinara.
O autoru
Vladimir Lulić, slobodni novinar. Član sam Vijeća za djecu Vlade RH. O problematici tretmana suicida djece u medijima održao sam kao gost nekoliko predavanja
studentima novinarstva na Fakultetu političkih znanosti, s Uredom pravobraniteljice za
djecu surađivao sam pri formuliranju odredbi za Kodeks časti hrvatskih novinara koje bi
trebale regulirati zaštitu privatnosti djece u medijima i medijski tretman suicida djece i
mladih, a ulažem i višegodišnji trud dajući stručnu pomoć u formuliranju legislativnih i
vladinih mjera za etičnije medije.
133
kb-prirucnik-fin.indd 133
21.10.2009 21:25:11
Branka Starc
Mediji i psihološke krizne intervencije
Sudbine i izuzetni događaji u životu ljudi uvijek su bili zanimljivi medijima i publici te se o njima redovito izvješćuje, posebno kada se radi o tragičnim događajima
kao što su nesreće, katastrofe, ubojstva, samoubojstva. Susrećemo različite načine
izvješćivanja o takvim traumatskim događajima; ponekad kratko informativno, ponekad opširno, senzacionalistički s mnogo krvavih slika. Pri tome neki novinari propituju razine odgovornosti, prozivaju, optužuju, pronalaze krivce. Drugi pokušavaju
intervjuirati žrtve ili njihove bližnje, ne bi li nesreći dali lice (i naličje). Treći u povodu događaja promoviraju neke ideje, ljude i sl. koji nemaju veze s događajem.
U želji za naslovom i člankom koji će biti zapažen i dobro prodati novine neki se
novinari često rukovode ukusom široke publike, tj. kažu: pa ljudi to traže, žele znati.
Je li to zaista tako? Možemo li pretpostaviti da čitatelji baš žele doznati detalje o
tragičnim događajima? To je sigurno kriva procjena velikog dijela čitateljske publike. A onaj dio publike koji voli čitati o nesrećama koje su se dogodile drugima,
a ne njima, neka pokuša zamisliti kako se osjećaju roditelji, prijatelji stradalih, sudionici i svjedoci nesreće kad u novinama čitaju te pojedinosti. Za njih je to bolno, ponižavajuće, optužujuće. Takvo senzacionalističko pisanje donijet će više štete
unesrećenima nego koristi čitateljima. Drugačijim, primjerenim izvješćivanjem o
tako osjetljivim temama i publika se „odgaja“. O nesrećama i ljudskim nevoljama,
ako već treba, može se pisati informativno, korektno, diskretno, s poštovanjem prema unesrećenima – bez imena, detalja i nepotrebnog razglabanja.
Važno je biti svjestan da sve što se u medijima pojavi o nekoj tragediji, njezinim
žrtvama, sudionicima, svjedocima može uvelike utjecati na psihičko stanje i tijek
oporavka svih koji su bili traumatizirani tim događajem – pojedinaca, ustanova, lokalnih zajednica… Vijest je novost samo dan ili dva, ili možda malo dulje, ali nekim
ljudima kobni događaj mijenja život zauvijek.
Nažalost, čitanje članaka o tragičnim događajima često ostavlja dojam da novinari
premalo mare o potrebi zaštite identiteta, intime i ponajviše nevolje koja je zadesila ljude o kojima pišu. Naravno, ima dobrih primjera gdje su novinari kratko, bez
senzacije i s potrebnim dignitetom informirali o nekom događaju i zaštitili pri tome
unesrećene od pogleda javnosti i tako pridonijeli da njihov oporavak teče bez nepotrebnog i otežavajućeg stresa.
134
kb-prirucnik-fin.indd 134
21.10.2009 21:25:11
Svaki bi novinar i urednik trebao brižljivo razmisliti prije nego objavi tekst pun krvavih detalja, optužujućih rečenica, imena i fotografija žrtava i bombastičnog naslova KRVAVA DRAMA U OSNOVNOJ ŠKOLI. Takvim događajem već su pogođeni
mnogi ljudi - obitelji žrtava, obitelji počinitelja, učenici škole, nastavnici i cijela
škola, cijelo naselje. Zašto tragediju proširiti, pogoršati, dodatno traumatizirati
nepromišljenim člankom, slikom, naslovom? Zbog prodaje novina?
Profesije koje se bave ljudima, tako i novinari i psiholozi, trebale bi dati svoj doprinos pomaganju ljudima da se lakše nose s patnjama. Svaka profesija to radi na
specifičan način. Jedan od načina na koji to rade psiholozi jest psihološka prva
pomoć koju u posljednjih 14 godina u Hrvatskoj provode posebno educirani psiholozi. Sada već bogato iskustvo pokazuje da psihološke krizne intervencije kao
prva pomoć mogu uspješno ublažiti ili spriječiti psihičke teškoće zbog izloženosti
nekom kriznom događaju.
Možemo pretpostaviti da novinari i urednici ne znaju dovoljno o traumatskoj psihologiji i nisu dovoljno informirani o psihološkim kriznim intervencijama - što one
jesu, koja im je svrha, tko i kako ih provodi te kakve veze ima medijsko izvješćivanje
o traumatskom događaju s kriznom intervencijom?
Možda bi zbog toga na početku bilo korisno definirati i opisati neke pojmove i termine da bismo bolje razumjeli o čemu je riječ.
Što je krizni događaj? Radi se o teškom događaju koji ima sljedeća obilježja:
• iznenadan je i/ili rijedak i izrazito je uznemirujući i stresan većini ljudi;
• uključuje prijetnju ili doživljaj gubitka, stvarni gubitak osoba, stvari ili vrijednosti važnih za pojedinca, odnosno skupinu ljudi;
• ljudi imaju osjećaj da se ne mogu sami nositi s posljedicama događaja;
• može imati učinak na pojedinca, skupine ili cijele organizacije i zajednice.
Da budemo konkretni, obično se radi o traumatskim događajima koji mogu imati
smrtni ishod (samoubojstvo, slučajna smrt, prometna nesreća, ubojstvo, „prirodna“
smrt), ali i o teškim događajima bez smrti kao posljedice (prometna nesreća, spolno
zlostavljanje, pljačka, razbojnički napad, zatočenje, teško ozljeđivanje, ranjavanje…)
Djeca i odrasli nakon takvih tragedija i teških događaja, bez obzira jesu li bili izravne žrtve ili svjedoci, promatrači ili su samo čuli za njih, pokazuju neke traumatske
reakcije i potrebna im je pomoć. Možete li zamisliti kako je učenicima kad ulaze u
razred u kojem je jedna školska klupa prazna jer im je prijatelj poginuo pred njihovim očima, kako je nastavniku koji je gledao u cijev pištolja?
Takvi traumatski događaji zbog svoje siline, iznenadnosti i besmislenosti dovode
ljude u stanje potpune bespomoćnosti (osobito u početku), a dugoročno gledajući
135
kb-prirucnik-fin.indd 135
21.10.2009 21:25:11
znaju dovesti do rušenja temeljnog svjetonazora, osjećaja nesigurnosti u životu,
promjena u sustavu vrijednosti, pesimističkih očekivanja od budućnosti. Javlja se
mnoštvo pitanja, nižu se reakcije. Zašto je baš on poginuo? Mogla sam ja biti na
njegovu mjestu. Čime sam zavrijedio da gledam u cijev pištolja? Hoće li se to ponoviti? Ni u školi, ni na ulici više nisam sigurna. Povraća mi se. Opet sam imao
noćni košmar. Kad zatvorim oči, sve mi je ponovno pred očima. Čujem onaj vrisak.
Trzam se na svaki zvuk. Ne mogu jesti. Stalno mi se plače. Ništa me ne zanima. Svi
mi idu na živce. Ne želim u školu. Kome i u što uopće mogu vjerovati? Kako je Bog
to mogao dopustiti?
Sve su to moguće reakcije nakon traumatskih događaja i imaju neka
za­jednička obilježja:
• riječ je o uobičajenim, tj. očekivanim reakcijama u nenormalnoj situaciji;
• mogu se javiti odmah nakon traumatskog iskustva, ali i nekoliko mjeseci
poslije;
• mogu trajati nekoliko tjedana, ali i nekoliko mjeseci;
• ne ovise o dobi, spolu, obrazovanju, nacionalnosti, rasi, vjeri itd.
Ljudima u takvom stanju treba podrška i pomoć. Naime, traumatski je događaj
ugrožavajući i zato organizam reagira velikom žestinom i na svim razinama – tjelesnoj, misaonoj, emocionalnoj i razini ponašanja. Aktivira se nagon za samoodržanjem
i organizam prijeđe u obrambeni način funkcioniranja. Iako kažemo da su to sve
normalne reakcije na nenormalne okolnosti, one nikako nisu ugodne i ne znači da
će proći brzo i same od sebe. Nažalost, mogu prijeći granicu osobne izdržljivosti (po
opsegu i trajanju) i tada govorimo o patološkim reakcijama na traumatski događaj
ili o posttraumatskom stresnom poremećaju (PTSP).
Psihološka krizna intervencija jest „psihološka prva pomoć“ kojom ljudima pomažemo da lakše podnesu posljedice kriznog događaja, da im olakšamo
proces oporavka, a kad je to potrebno, savjetujemo odlazak stručnjaku (slično kao
kad pružamo medicinsku prvu pomoć nakon koje ljudi po potrebi odlaze liječniku).
Dakle, krizna intervencija nije psihoterapija, jer to nije potrebno zdravim
ljudima koje je nešto, doduše vrlo teško, ali ipak privremeno izbacilo iz kolosijeka. Krizna intervencija ujedno je i preventivan postupak, jer sprečava neke dugotrajnije psihičke posljedice, kao što su dugotrajne nesanice, dugotrajne teškoće s
apetitom, dugotrajni strah da će netko ponovno početi pucati i ubiti nas, različite
tjelesne tegobe, kao što su glavobolja ili ozbiljniji psihički poremećaji, poput depresije, teške anksioznosti, nekad čak i PTSP-a. Dakle, bez psihološke prve pomoći
bitno se povećava vjerojatnost da se razviju sve te posljedice s kojima se ljudi mogu
boriti godinama, svatko na svoj način, a tada će biti potrebna i prava psihoterapija.
136
kb-prirucnik-fin.indd 136
21.10.2009 21:25:11
Kako djeluju psihološke krizne intervencije?
Prof. dr. sc. Lidija Arambašić u velikom intervjuu u povodu ubojstva i samoubojstva
u varaždinskoj srednjoj školi kaže: „Psihološke rane su jednako opasne kao i one
tjelesne, ali dok tjelesnu svi vidimo, pa je previjamo, njegujemo i liječimo, psihičke
se rane ne vide pa ih često nismo svjesni, ne liječimo ih. A i one mogu poći po zlu, i to
jako. I dok tjelesnog ranjenika, čovjeka s gipsom na nozi okolina pazi, mazi i pomaže
mu, onog ranjenog psihički čak i ne osjeća kao takvog. Ako se požali da ne spava i
ne može jesti jer mu stalno ide po glavi ono što je vidio ili doživio, njegovi najbliži
se nerijetko otresaju na njega. Mi iz tima za psihološke krizne intervencije, zapravo previjamo takve psihičke rane, dezinficiramo ih, sprečavamo da se zagnoje, da
bude još gore. Kako? Tako da razgovaramo s ljudima na strukturirani način, da im
damo priliku da ispričaju što su doživjeli i kako se osjećaju. U takvim razgovorima
stalno im poručujemo da je normalno da se u izvanrednoj situaciji kao što je neka
tragedija, osjećaju tegobno i drukčije, da nisu ludi, da će to proći ali da i za proces
oporavka treba strpljenja, vremena i puno, puno podrške obitelji, prijatelja, rodbine
i druge okoline. Isto kao što od nekog tko je uganuo nogu ne očekujemo da nakon
dva dana počne s treningom trčanja na 100 metara, tako ni od čovjeka koji je doživio
nešto strašno, ne smijemo očekivati da odmah djeluje ‘normalno’… Treba vremena.
Ako za slomljenu nogu treba prvo gips i mirovanje, a tek nakon dva mjeseca vježba
i jačanje mišića, zašto bi s psihom bilo drukčije? Samo zato što ni mi sami ni naša
okolina ne vidimo da smo ranjeni? A što je normalnije nego da otplačemo ako nam
je stradao netko blizak, da odstrahujemo, ako smo bili prestrašeni za vlastiti život,
jedan jedini koji imamo i koji više ne možemo steći?“ (Vjesnik, 8. 7. 2001.)
Opći ciljevi psiholoških kriznih intervencija:
• smanjenje intenziteta stresa,
• zaštita od dodatnih stresora,
• pomoć pri organiziranju i mobiliziranju snaga (u sebi, u obitelji, u zajednici),
• stručna psihosocijalna podrška radi što bržeg i lakšeg uspostavljanja razine
funkcioniranja iz razdoblja prije krize,
• ublažavanje i/ili sprečavanje budućih neprilagođenih ponašanja i emocionalnih slomova.
Znači, nastojimo pomoći ljudima da se vrate u stari kolosijek ili da lakše pronađu
novi. Važno je znati da timovi za krizne intervencije dolaze pružiti prvu pomoć, ali
stalnu ljudsku pomoć traumatizirani ljudi prvenstveno trebaju dobiti od svojih prirodnih pomagača iz neposredne okoline, uže i šire.
Zato npr. u kriznim intervencijama koje se provode u školama nakon teških do­
gađaja tim stručnjaka obavlja posebno strukturirane razgovore, osim s učenicima
137
kb-prirucnik-fin.indd 137
21.10.2009 21:25:11
i s njihovim nastavnicima i roditeljima koji su glavna podrška i prirodni pomagači
djeci u svakodnevnom životu. U prvom redu važno je da učenici znaju i razumiju što im se događa, zašto reagiraju kako reagiraju – da se ne mogu koncentrirati
na učenje, da loše spavaju, da ne mogu jesti, da su tužni, zabrinuti i prestrašeni
itd. Neki se povlače u sebe, a neki su pretjerano aktivi i mnogo pričaju o događaju.
Kroz razgovor s članovima tima stječu uvid koji olakšava razumijevanje samog sebe
i drugih, pomaže u strpljenju i prihvaćanju takvog privremenog stanja te daje pravo na vlastite reakcije i saznanje da postoje stručnjaci kojima se mogu još obratiti
za pomoć. Uznemireni nastavnici bolje shvate zašto se učenici ponašaju na opisane načine, a roditelji dobiju upute kako pomoći svojoj uznemirenoj djeci. Važno je
odraslima koji brinu pružiti potporu za pomaganje djeci, jasno im reći što pomaže,
a što otežava oporavak nakon traumatskog događaja koji su proživjeli. Sve to pridonosi smirivanju i racionalnijem viđenju cijelog događaja, perspektive oporavka i
nastavljanja svakodnevnih aktivnosti laganijim tempom.
Upravo u tom kontekstu medijski napisi i prikazi mogu napraviti veliku štetu i dodatno traumatizirati ljude koji već pate, pojedince i cijele zajednice.
Primjeri naše medijske prakse u pravilu pokazuju neosjetljivost na patnje stradalih,
dodatno stavljaju sol na rane. Neki napisi mogu djelovati kao sugestivne, implicitne
poruke koje daju ideje i poticaj, npr. mladim ljudima kojima pada na pamet samoubojstvo, kako i gdje ga mogu učiniti ili mogu „podržati“ one koji misle da je u redu
nasiljem postići bolje ocjene i sl. Takvim „sugestijama“ pridonosi prepričavanje detalja te popisi i opisi sličnih događaja koji su se ranije dogodili („Ako su pištoljima
već polagali popravke – mogu i ja“).
Posebno su nakon tragedija osjetljivi ljudi koji se osjećaju krivima (zato jer su oni
preživjeli nesreću, jer nisu mogli spasiti prijatelja i sl.) iako to zapravo nisu. Nemarno prozivanje i raspravljanje u napisu o tome tko je kriv za nesreću može čak
i kobno djelovati na traumatiziranu osobu i povećati njezin rizik za samoubojstvo,
pogotovo ako zaista snosi dio krivice. Pitanje osobne odgovornosti i krivice preosjetljiva je stvar da bi se njome olako baratalo u javnom glasilu. Novinari toga moraju
biti svjesni.
Primjera pozitivne medijske prakse ima, ali barem upola manje nego onih negativnih.
Društvo za psihološku pomoć provodi krizne intervencije od 1995., a od
1999. u suradnji s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i športa te Ministarstvom rada i socijalne skrbi educiralo je i razvilo mrežu stručnjaka koji su
osposobljeni za provođenje psiholoških kriznih intervencija. Taj dugogodišnji
projekt koji je predstavljao veliku novost u Hrvatskoj uspješno je vodila jedna
od njegovih glavnih kreatorica prof. dr. sc. Lidija Arambašić. Društvo je na
različitim razinama educiralo o kriznim intervencijama više od 1000 psihologa, socijalnih radnika, pedagoga, defektologa. Oba ministarstva imenovala
138
kb-prirucnik-fin.indd 138
21.10.2009 21:25:11
su u nacionalne timove oko 170 stručnjaka. Danas u Hrvatskoj postoje i djeluju
timovi u gotovo svim županijama. Provedeno je preko 100 intervencija u osnovnim i srednjim školama, vrtićima, centrima za odgoj, učeničkim domovima,
centrima za socijalnu skrb, bankama, poslovnicama FINE i dr. Nažalost, tim
za psihološke krizne intervencije nije pozvan za svaki krizni događaj kada je
to trebalo učiniti. S druge strane još uvijek nemamo dovoljno educiranih da
bi mreža stručnjaka „pokrila“ cijelu Hrvatsku. Pri tom treba znati da je rad s
traumatiziranim ljudima i za stručnjake vrlo zahtjevan i iscrpljujući, što predstavlja dodatan razlog za većim brojem stručnjaka u tome području.
Naši timovi proveli su najviše intervencija s djecom i mladima u školama, domovima i vrtićima. Mnoge intervencije s traumatiziranim ljudima koji su doživjeli neposrednu prijetnju vlastitom i tuđim životima uslijedile su nakon pljački banaka i
novčarskih poslovnica te poslije traumatskih događaja u centrima za socijalnu skrb
– prijetnje i ubojstvo. U svijetu se krizne intervencije provode i nakon većih katastrofa i prometnih nesreća, kao što je bila npr. nedavna nesreća zbog iskliznuća
vlaka pred Splitom. To su situacije koje su traumatizirajuće i za stradale i za ekipe
prve medicinske pomoći, vatrogasce i druge pomagače. Kod nas su ti ljudi još uvijek
prepušteni sami sebi i ne pruža im se prva psihološka pomoć, a trebala bi.
Što o suradnji s medijima misle voditelji timova za
krizne intervencije
Anketa provedena među voditeljima timova pokazuje da su timovi izvješćivanjem
o intervencijama, ako ga je bilo, uglavnom zadovoljni. Doduše, najčešće se nailazi
na napise od jedne rečenice „U školu je upućen tim za krizne intervencije“, iako
ima novinara koji zaista žele znati što timovi rade pa ih to i pitaju, a neki traže voditelje da im kažu što da zapišu od riječi do riječi svjesni osjetljivosti situacije, kao
i nepoznavanja te vrste intervencije. Međutim, po sudu voditelja problem ostaje
izvješćivanje o samim događajima, a posebno način na koji novinari prikupljaju informacije. Neki idu toliko daleko da s kamerama ulaze u razrede, žele vidjeti kako
su stradalnici, propituju susjede (kako to da se dječak ubio, a bio je tako fin – svako
jutro bi ih u prolazu pozdravio), dodaju svoje interpretacije…
Mi, voditelji i članovi tima za krizne intervencije pozivamo novinare koji izvješćuju
o tragičnim događajima da se informiraju je li provedena psihološka krizna intervencija i da potraže voditelja ili člana tima radi provjere informacija – koje su primjerene da idu u javnost, a koje će objavljivanjem promijeniti i/ili otežati proces
oporavka ili dodatno traumatizirati sudionike događaja, prijatelje, kolege, ustanovu.
Naime, novinari nenamjerno nanose školama, nastavnicima, roditeljima i učenicima
dodatne nevolje. Tako su napisi o samoubojstvu jednog srednjoškolca potaknuli
besmislenu neistinitu priču da je mladić skakao padobranom koja je već užasnute
prijatelje u razredu potpuno zbunila, a koju je kroz intervenciju bilo teško zausta139
kb-prirucnik-fin.indd 139
21.10.2009 21:25:11
viti. Naime, jedan od prvih i važnih koraka u kriznoj intervenciji u razredu jest da
učenici u razgovoru iznesu činjenice koje znaju, da bi se iz dijelova njihovih uvida i
saznanja stvorila cjelovitija i jasnija slika traumatskog događaja, što im pomaže da
bolje shvate i donekle razumiju što se uopće dogodilo. Zbog oprečnih informacija
učenici su bili vrlo uznemireni, ljuti. Teško ih je bilo razuvjeriti u ono što je pisalo
u novinama, što je razumljivo jer su ljudi neposredno nakon traumatskih događaja
toliko emocionalno angažirani, toliko subjektivni da im racionalna strana zakaže,
ne funkcionira. Jedan od ciljeva krizne intervencije jest upravo povratak ljudi u svakodnevno racionalno funkcioniranje, što je u tome slučaju bilo otežano.
U drugom slučaju kad je djevojčica umrla u školi za vrijeme odmora novinari su
nasrnuli na djecu tako da ih škola nije stigla zaštiti na vrijeme i intervjuirali su ih
pred kamerama bez nazočnosti odrasle osobe, a neke su fotografije objavljene i u
novinama. Tu su novinari pogriješili jer su: prvo, narušili privatnost maloljetne djece; drugo, nakon traume zbog stanja šoka i nevjerice, tj. već spomenutog „lošeg“ racionalnog funkcioniranja, nitko nije vjerodostojan svjedok, a naročito to nisu djeca!
Naravno da sugestibilna novinarska pitanja u takvim situacijama mogu dovesti do
neadekvatnih izjava i do potpuno iskrivljene slike događaja. Je li to cilj izvješćivanja
i kome sve to treba? Trebaju li ta djeca, njihovi roditelji i prijatelji u čudu čitati
njihove „izjave“ u novinama?
Voditelji timova navode da im je obično lakše komunicirati s lokalnim medijima,
da je dobro novinarima reći u pero neke važne rečenice, točne nazive i sl., a da bi
duže tekstove trebalo autorizirati. U protivnom se, zbog loše informiranosti novinara o problematici, izostavljanja važnih dijelova teksta, vlastitih interpretacija i
sl., neopravdano stvara loša slika o stručnjacima koji provode krizne intervencije.
Posebno ističu članak (koji zauzima pola stranice) koji je evidentno napisan samo
na temelju iskaza, kako i sama novinarka kaže „jedne ljute i zabrinute majke“. U
njemu je krizna intervencija nakon samoubojstva učenika osnovne škole prikazana
kao neozbiljna lakrdija. Iz članka je vidljivo da novinarka uopće nije bila upoznata s
tim što su psihološke krizne intervencije, a nije ni potražila informacije od članova
tima. (Jutarnji list, 31. 5. 2008.) Šteta!
Voditeljica tima, koji je proveo psihološku kriznu intervenciju nakon utapanja
učenika osnovne škole (lipanj, 2007.), pismeno je upozorila urednike nekih medija
(RTL, NOVA TV, Radio Banovina, Večernji list) te zastupnicu čitatelja u Večernjem
listu o medijskom prezentiranju tog događaja. Voditeljica pita: „Kako prenijeti vijest o nečijem stradanju, a da se ne proizvedu nove traume?“ Naime, nakon tragedije u kojoj su djeca svjedočila utapanju njihova prijatelja pojavio se u Večernjem
listu članak s napisom: „Susjedi koji nisu željeli biti imenovani ni fotografirani, rekli
su da mladića nitko od njegovih prijatelja ni prisutnih ribiča nije pokušao spasiti
iako je dva puta izronio i zatim potonuo.“ (citat iz pisma). Djeca neplivači i vrlo slabi
plivači, koja su gledala smrt svog prijatelja i pri tome pokušala sve što su mogla, ostat
će zauvijek s tom slikom u sebi. Neodgovornim citiranjem susjeda koji uopće nisu
140
kb-prirucnik-fin.indd 140
21.10.2009 21:25:11
bili prisutni događaju, djeca su nepravedno optužena i obilježena što bitno otežava
njihov oporavak nakon proživljene traume. Dodatno je povećana i tenzija unutar
lokalne zajednice jer je stradali dječak bio Rom te je narušena ravnoteža suživota
romske manjine i ostalog stanovništva. Naime, tzv. osjećaj krivice preživjelih nakon
traumatskog događaja osjećaju svi, čak i onda kada okolnosti stradavanja nisu ostavljale nikakvu mogućnost pomoći, što je tu bio slučaj, i potrebno je dosta znanja,
truda i strpljivosti da se on ublaži. Takav neprovjereni podatak u novinama bitno
otežava posao psihologa pri prvoj psihološkoj pomoći i povećava vjerojatnost da
će neka od djece očevidaca biti dublje traumatizirana zbog toga. Voditeljica ističe
da su i djeca i roditelji nakon svega zaključili da se medijima ne treba vjerovati, da
su neosjetljivi prema činjenicama i ljudima te da se ne osvrću na posljedice koje su
time proizveli.
Zato je nama koji provodimo krizne intervencije važno da informirajući i
komunicirajući s medijima zaštitimo od pretjeranog publiciteta žrtve, naročito djecu, ljude i ustanove u kojima se krizni događaj odigrao da bi njihov oporavak tekao
u najboljim mogućim uvjetima.
Novinari moraju biti svjesni toga da utječu na ljude o kojima pišu i da nose dio
odgovornosti za njihov oporavak i mentalno zdravlje. Nema tog interesa javnosti
koji bi mogao opravdati dodatnu traumatizaciju sudionika i očevidaca traumatskog
događaja, a posebno djece.
Okvirnu analizu sadržaja novinskih napisa o kriznim doga­
đajima nakon kojih su provedene krizne intervencije učinile su
Linda Rajhvajn Bulat i Marija Mikulić za prezentaciju na 16.
konferenciji hrvatskih psihologa Psihologija - mediji - etika, Poreč, 1. - 4. listopada 2008.
U primjerima koji slijede može se prepoznati da odgovorni novinari dolaze na lice
mjesta, traže i točno prenose informacije od mjerodavnih (policije, stručnih službi
ustanove, članova tima za krizne intervencije), korektno informiraju o događaju
(bez senzacionalizma, imena, detalja, uz poštovanje nastradalih), pružaju dodatne
korisne informacije (o zakonima koji prate tu problematiku, o provođenju krizne
intervencije), propituju odgovornost za događaj na konstruktivan način (funkcioniranje pravne države) te daju tekstove na autorizaciju.
Primjeri pozitivne novinarske prakse
1. Kratko i suzdržano izvješćivanje o tragičnom događaju
• O pogibiji dječaka koji je pao s nedovršene zgrade pokraj škole iznesene su
sažete informacije, bez interpretacija, a istovremeno je sačuvana privatnost
141
kb-prirucnik-fin.indd 141
21.10.2009 21:25:11
dječaka i nije navedeno ime (Jutarnji list, 30. 5. 2008., pogibija učenika
osnovne škole)
2. Informiranje o zakonima vezanim za određenu kriznu situaciju
• „Iako nije bilo učiteljičine prisile prema učeniku, ona se grubo ogriješila o
profesionalnu etiku, ali i Kazneni zakon, koji predviđa zatvorsku kaznu od
šest mjeseci do pet godina zatvora za nastavnika koji, iskorištavajući svoj
položaj prema maloljetnoj osobi koja mu je povjerena radi učenja, odgoja
ili čuvanja, izvrši s njom spolni odnošaj. Kazna bi bila i veća da je dječak
mlađi od 14 godina.“ (Novi list, 13. 1. 2005., seksualni odnos nastavnice s
učenikom)
3. Davanje poučnih informacija i komentara
• „Krizna intervencija nije psihoterapija, ti ljudi nisu bolesni da bi im trebalo
liječenje. Razgovorom o događaju nastojimo ih što brže vratiti u normalu,
da i oni i Centar mogu početi normalno funkcionirati – kaže dr. Arambašić.“
(Jutarnji list, 22. 12. 2000., ubojstvo socijalnog radnika)
• Naslov i podnaslovi „U varaždinskoj Rudarskoj i kemijskoj školi nakon
tragičnog događaja tim stručnjaka pomaže profesorima i učenicima – RAZGOVOR NE UMANJUJE BOL, ALI POMAŽE – nakon traume neki previše
ili premalo jedu i spavaju dok druge boli glava, trbuh i slično.“ (Večernji list,
15. 6. 2001., ubojstvo i samoubojstvo u srednjoj školi)
• „Iako svi ljudi reagiraju slično, njegovi kolege iz razreda direktno su po­
gođeni činjenicom da Marka više nema. Puni su straha, straha od hodanja
po cesti, puno je zbunjenosti… Sanjaju ružne snove, neki pate od nesanice, imaju glavobolje, probleme s koncentracijom i pamćenjem, osjećaju
razdražljivost i ljutnju. No to su ujedno i uobičajene reakcije na izgubljen
život, tzv. normalne reakcije u nenormalnim situacijama, i trebat će im dosta vremena da se oporave – napominje dr. Arambašić.“ (Glas Slavonije, 18.
10. 2000., pogibija učenika)
4. Fotografije koje odaju počast preminulome
• Fotografija s tekstom „U predvorju pazinske Klasične gimnazije postavljena
je slika stradalog mladića“ (Jutarnji list, 2. 4. 2004., pogibija učenika)
5. Navođenje Tima za krizne intervencije u pozitivnom kontekstu
• „Situacije poput ove u kojoj je stradao Marko dovode ljude u stanje
psihološke krize, izazivaju intenzivne emocije, zatim promjene u ponašanju,
poput pojačane agresivnosti, razdražljivosti, nemira te teškoće sa spava­
njem. U takvom stanju nemoguće je normalno funkcioniranje, a konkretno u ovom primjeru, učenici ne mogu pratiti nastavu, objasnila nam je dr.
Arambašić… Društvo za psihološku pomoć nevladina je organizacija čiji
142
kb-prirucnik-fin.indd 142
21.10.2009 21:25:11
su ciljevi pomoći ljudima da lakše podnesu tragične događaje, prevencija
mogućih dugoročnih posljedica te pomoć zajednici da se što brže vrati na
normalnu razinu funkcioniranja.“ (Glas Slavonije, 18. 10. 2000., pogibija
učenika)
6. Pozivanje na odgovornost mjerodavnih
• „Policija je u više navrata V. prijavljivala prekršajnom sudu, no zbog zauzetosti tog suda, većina takvih prijava ide u zastaru.“ (Večernji list, 16. 12.
2000., ubojstvo socijalnog radnika)
• „Treba li nastavnik poginuti na radnom mjestu da bi se prosvjetne vlasti
odlučnije uhvatile u koštac s nasiljem u školama – upitao je Stipić te ustvrdio da se Ministarstvo oglušilo na prijedloge školskih sindikata koji su
upozorili na problem i predložili niz rješenja.“ (Jutarnji list, 22. 10. 2005.,
napad učenika na nastavnicu srednje škole)
7. Članak je dan na autorizaciju voditelju krizne intervencije (Večernji list,
15. 6. 2001. i Nedjeljni Vjesnik, 8. 7. 2001., ubojstvo i samoubojstvo u
srednjoj školi)
Drugi primjeri izvještavanja o kriznim događajima i intervencijama, oni površni,
nepromišljeni, ukazuju da se često navode netočnosti vezane za činjenice, pogrešni
nazivi institucija, imena ljudi, koriste se upitnim izvorima informacija (prolaznici, ljudi koji ne znaju, traumatizirani svjedoci) izvlače stvari iz konteksta, traže
krivci, zbog neznanja neopravdano se optužuju ljudi i „popuje se“ (što je trebalo
i nije trebalo učiniti). Najgore je kad se ljudima zadire u privatnost, navode puna
imena i adrese, objavljuju fotografije, prepričavaju detalji (koji su ionako nevažni),
iskorištava djecu u funkciji „tužne priče“, a svemu još dodaju senzacionalistički naslovi i šokantne fotografije.
Primjeri negativne novinarske prakse
1. Bombastični, senzacionalistički naslovi
• SKOČIO U SMRT S KRIŽA ZAGREBAČKE KATEDRALE (Jutarnji list, 20.
3. 2004., samoubojstvo učenika srednje škole)
• DJEČAK UBIJEN 6 DANA PRIJE 12. ROĐENDANA (Glas Slavonije, 18. 10.
2000., pogibija učenika)
• DJED ZBOG UNUKA „IZREŠETAO“ UČENIKA I NJEGOVE RODITELJE
(Večernji list, 6. 10. 1999., ubojstvo i ranjavanje u osnovnoj školi)
• NASTRANI DOMAR DIRAO CURICE DOK SU ŠARALE PO PLOČI (Arena,
svibanj 1999., bludničenje domara nad učenicama)
143
kb-prirucnik-fin.indd 143
21.10.2009 21:25:11
2. Šokantne fotografije
• Fotografija mrtvog tijela na ulici (Večernji list, 23. 1. 2000., samoubojstvo
učenika srednje škole)
• Fotografija oružja napada - šipke automobilskog mjenjača (Jutarnji list,
22. 10. 2005., napad učenika na nastavnicu u srednjoj školi)
• Fotografija s potpisom „U malenom kabinetu engleskog jezika, gdje se odigrala krvava drama, i jučer su bili vidljivi krvavi tragovi zločina“ (Jutarnji
list, 7. 10. 1999., ubojstvo i ranjavanje u osnovnoj školi)
3. Odavanje identiteta (u originalnim tekstovima navedena su puna imena i
prezimena)
• „X.Y.* živio je u potkrovnom stanu u Ulici xx* br. 5 sa svojim roditeljima i
sestrom.“ (Jutarnji list, 23. 1. 2000., samoubojstvo učenika)
• Fotografija mladića i tekst: „X.Y.* 16 god., učenik Gimnazije X.X.* jučer se u
naselju xx*, bacio s 20. kata. Bio je učenik II. prirodoslovno-matematičkog
razreda.“ (Večernji list, 9. 3. 2006., samoubojstvo učenika)
• Fotografije i tekst „X.Y.* odrastao je u imućnoj obitelji iz Z.Z.*“ i „X.Y.* u
školi predavao 25 godina“ (Arena, lipanj 2001., ubojstvo i samoubojstvo
učenika)
4. Pozivanje na prošle slične događaje
• „Napadi na profesore – Varaždin 2001., Split 2003., Makarska 2005., Zabok 2005….“ – daju se kratki opisi napada radi prolaznih ocjena (Jutarnji
list, 22. 10. 2005.)
• Navode se tri prošla tragična slučaja pogibije učenika na maturalnom putovanju (Vjesnik, 2. 4. 2004., nakon pogibije učenika srednje škole)
5. Prepričavanje detalja nesreće
• „X.Y.* koji je bio na katu autobusa, ustao je sa sjedala u prednjem dijelu
autobusa, došao do zadnjeg dijela i pozvao kolege da zapjevaju. Otvorio je
krovni prozor i, okrenut suprotno od smjera vožnje, provukao glavu van baš
u trenutku kad je autobus prolazio ispod nadvožnjaka. U istom je trenutku
od udara glavom u betonski nadvožnjak mrtav pao na pod. Navodno se nesretni mladić čak do struka izdigao iz autobusa.“ (Jutarnji list, 2. 4. 2004.,
pogibija učenika)
• „I dok je X.X.* išla u razred, Y.Y.* je banuo u kabinet i iz unutarnjeg džepa
sakoa izvukao pištolj Mauzer kalibra 9 mm. Stao je na vrata i pucao – pokazuje nam ravnatelj. Iz malenog kabineta začuli su se panični vrisci, Y.*-ov
sin i njegova supruga, inače liječnica, prvi su zajedno sa svojim djetetom
pobjegli van. Zatim su izletjele majke dvojice učenika i nastavnica A.A.*.
B.B.* ostao je ležati na sredini kabineta, njegova žena također je bila teško
144
kb-prirucnik-fin.indd 144
21.10.2009 21:25:12
ranjena. Metak je pogodio i C.C.* koji je pobjegao iz kabineta i sakrio se u
svom razredu. Nastavnici su odmah skočili i pokušali pomoći ozlijeđenima,
ali za B.B.* bilo je prekasno, umro je na putu do KB Dubrava.“ (Jutarnji list,
7. 10. 1999., ubojstvo i ranjavanje u osnovnoj školi)
6. Implicitne i sugestivne poruke
• „Iako su katedrala i Nadbiskupski dvor pod nadzorom i zaštitom, katedrali
se može neometano prići s kaptolskog trga te neopaženo prići skelama pod
okriljem mraka.“ (Jutarnji list, 20. 3. 3004., samoubojstvo učenika)
• „Na kraju školske godine u Pomorskoj školi nezadovoljan jedinicom, mladić
otišao kući po pištolj i njime zaprijetio profesoru, pa u školskom hodniku
ispalio dva hica. Profesor mu je nakon toga zaključio dvojku.“ (Jutarnji list,
22. 10. 2005.)
7. Navođenje činjenično pogrešnih podataka o kriznom događaju
• „Susjedi koji nisu željeli biti imenovani ni fotografirani, rekli su da mladića
nitko od njegovih prijatelja ni prisutnih ribiča nije pokušao spasiti iako
je dva puta izronio i zatim potonuo.“ (Večernji list, 2. 6. 2007., utapanje
učenika)
8. Izvlačenje stvari iz konteksta
• Naslov: „Smrt 14-godišnjaka – Novi propust Ministarstva obrazovanja –
Savjet stručnjaka djeci: Vrijeme liječi sve rane – Djeca: Pitali su nas 'kako
ste' i rekli 'bit će bolje'“ (Jutarnji list, 31. 5. 2008., samoubojstvo učenika
osnovne škole)
9. Upitni izvor informacija
• Novinar citira ljutitu majku jednog učenika „Iz ministarstva je poručeno
da će njihov tim doći tek kad dječak umre, jer je tada još bio u komi. Tako
da je taj tim stručnjaka stigao u školu tek dva tjedna nakon smrti učenika...
Članice stručnog tima djeci su poručile da o ovom razgovoru ne smiju ništa
govoriti, pa čak ni roditeljima.“ (Jutarnji lit, 31. 5. 2008., samoubojstvo
učenika osnovne škole)
10. Pogrešno navođenje Društva za psihološku pomoć, aktivnosti kriznih
intervencija, imena stručnjaka u timu i dr.
11. Uredničko kraćenje teksta koje ne vodi računa o navedenim
mogućnostima i opasnostima izvješćivanja o traumatskim događajima i
psihološkim kriznim intervencijama.
Naš je zaključak da novinari koji pišu i izvješćuju o kriznim događajima trebaju
znati koliko takvi događaji mogu prouzročiti akutne i dugotrajne patnje ljudima koji
su ih proživjeli direktno ili indirektno, što pridonosi ublažavanju patnje, što do145
kb-prirucnik-fin.indd 145
21.10.2009 21:25:12
datno traumatizira, kao i kako mogu kao izvjestitelji pomoći ili odmoći onima koji
profesionalno pomažu (psiholozima, liječnicima, vatrogascima…) Istinito i znanjem
potpomognuto izvješćivanje o kriznim intervencijama obznanjuje da je stradalima
pružena pomoć, da se o njima brine te poručuje onima koji to ne znaju da postoje
timovi za takvu vrstu prve psihološke pomoći – što smatramo da je dodatna podrška
onima u oporavku te je za javnost korisna informacija. Izvješćivanje o kriznim intervencijama ujedno je i podrška radu stručnjaka-pomagača. Jednako je tako za
javnost korisno, i za stradale i njihove bližnje, podržavajuće pisati o uobičajenim
reakcijama na traumatske događaje te o tijeku oporavka i načinima na koje obični
ljudi mogu potpomoći taj oporavak.
Također smatramo da je nužno da se novinari i pomažuće struke „udruže“ u naporima da se pomogne onima koji su u nevolji i da se prepoznamo kao stručnjaci
na istom zadatku. Iako postoje kodeksi profesionalnog obavljanja posla, neće ih se
pridržavati oni koji ne vjeruju da je to zaista važno. Stavovi i uvjerenja mogu se
mijenjati stjecanjem znanja pa pretpostavljamo da su temeljna znanja iz psihologije
(i traumatske psihologije) ono što studentima novinarstva i „gotovim“ novinarima
psiholozi mogu pružiti.
L i t e r a t ur a :
1.
Arambašić, L. (ur.) (2000.). Psihološke krizne intervencije. Zagreb: Društvo za
psihološku pomoć
* AA, BB, CC, XX, YY, ZZ iz etičkih su razloga ovdje zamijenili prave inicijale ili imena koja su bila navedena
izvorno u tekstovima i izjavama novinara
O autorici
Branka Starc, prof. psihologije, branka.starc1@zg.t-com.hr, Društvo za psihološku
pomoć, Zagreb, voditeljica tima za psihološke krizne intervencije. Kao predškolska
psihologinja i kao voditeljica tima za krizne intervencije sudjelovala u TV emisijama, pisala i davala izjave i intervjue za različite vrste novina te tako prikupila raznolika iskustva
u suradnji s medijima od izuzetno velikog stupnja suradnje i međusobnog poštovanja do
nepoštivanja sudionika kriznih događaja i stručnog pristupa.
146
kb-prirucnik-fin.indd 146
21.10.2009 21:25:12
Sanja Modrić
Zašto se zapalio?
U čemu su sve hrvatski mediji pogriješili izvještavajući o tragediji jednog
dječaka i kako je to trebalo raditi
Lani sam prihvatila poziv zagrebačkog izdavača Europapress Holding, za čije sam
izdanje Jutarnji list radila više od 10 godina, da napišem profesionalno etički
priručnik za novinare i urednike. Rečeno mi je da izdanja EPH-a imaju veliki problem standarda i da kompanija nasušno treba jasne smjernice za rad - ono što imaju BBC, New York Times i svi ozbiljni mediji na svijetu - kako bi se na najmanju
moguću mjeru svelo objavljivanje neprofesionalno pripremljenih sadržaja i priloga
u kojima se krši novinarska etika. To me je zanimalo i to sam i napravila.
Jedan iskusni kolega, erudit i cinik, pročitao je konačnu verziju i rekao je ovo:
„Sanjin priručnik je kao Staljinov ustav iz 1936. To je jako dobar rad, nemam
tome ništa dodati ni oduzeti. Jedino što to što tamo piše nema nikakve veze sa
ovdašnjom stvarnošću.”
Priručnik je tiskan i razdijeljen suradnicima. Nedavno sam otišla iz Jutarnjeg lista u
potrazi za mjestom gdje ta duhovita dosjetka neće biti u toj mjeri istinita.
Treba, međutim, naglasiti da u Hrvatskoj nema idealne medijske oaze. Hrvatsko
novinarstvo je tranzicijski pošemereno i sirovo - kao i pravosuđe, kao i visoko obrazovanje - velik broj novinara, a što je još mnogo gore ni urednika, nema dovoljno
znanja da bi se kvalitetno nosili sa složenijim temama.
Da stanje općenito nije dobro i da je veoma daleko od najboljih principa profesije
pokazat ćemo na jednom primjeru koji je bio top-tema svih hrvatskih medija 2008.
godine.
Istražila sam, dakle, kako je praćen i ispraćen slučaj dječaka koji se u ožujku zapalio
u školi, pretrpjevši vrlo teške ozljede.
Za one kojima je slučaj nepoznat, podsjećam na faktografiju.
Dječak od 13 godina, učenik 7. razreda jedne škole, vrlo dobar đak, iz cjelovite obitelji, došao je toga dana ranije u školu, otišao u WC, zalio se razrjeđivačem, izišao
na hodnik pred nekoliko druge djece, kresnuo upaljačem i zapalio se. Reagirale su
neke nastavnice i ugasile plamen, dijete je prevezeno u bolnicu s teškim i za život
147
kb-prirucnik-fin.indd 147
21.10.2009 21:25:12
opasnim opekotinama. Više mjeseci je liječen i mnogo puta operiran. Školske vlasti
odobrile su u rujnu da ga nastavnici dolaze kući poučavati jer još ne može ići u školu.
Priloge o tom tragičnom događaju u novinama, na televizijama i na web-portalima
analizirala sam tražeći odgovore na sljedećih osam pitanja:
1. Gdje su prilozi plasirani i s kakvom opremom?
2. Jesu li mediji razotkrili identitet žrtve i do koje mjere?
3. U kojoj je mjeri i na koji način javnost obavještavana o prirodi djetetovih
ozljeda?
4. Je li se i kako nagađalo o motivima samoozljeđivanja?
5. Jesu li objavljivani detalji iz obiteljske anamneze žrtve?
6. Jesu li prilozi bili garnirani senzacionalističkim pikanterijama?
7. Koji je tip „galanterije” odabiran uz glavne priloge?
8. Kakvim fotomaterijalom su prilozi ilustrirani?
Prije nego što pogledamo kako su se mediji nosili s tom teškom pričom, htjela bih
podsjetiti kakva pravila postavlja struka za tretman takvih vijesti.
Prvo što je bitno jest da je riječ o šokantnom i osjetljivom događaju s kojim se u
svakom pogledu mora rukovati s posebnom odgovornošću i taktom.
Ovdje kao aktere imamo dijete na početku puberteta, dakle u često osjetljivoj dobi,
dijete koje neočekivano izvodi jedan očajnički čin u kojem je moglo izgubiti život.
Imamo dječakove kolege, u istim, osjetljivim godinama, pred kojima se čin odigrava
i drugu djecu koja će kasnije, iz druge i treće ruke, saznavati što se dogodilo. Imamo
zatim traumatizirane nastavnike, roditelje, obitelj, znance i prijatelje, školu, cijelu
malu zajednicu, i na kraju - opću javnost.
Oko jednog mučnog i svima neobjašnjivog događaja formiraju se, dakle,
koncentrični krugovi unutar kojih i među kojima će pulsirati vijesti o tragediji, verzije i prepričavanja, kako to uvijek i biva.
Budući da je događaj kontroverzan i klizav, emocionalno i etički, odgovorni novinari
i urednici obrađivat će ga s maksimumom skrupula i s mjerom. To znači da će u
svakoj fazi obrade imati na umu:
• da njihovi prilozi ne smiju povećavati štetu koja je već nastala,
• da ne smiju nanositi još veću bol nego što je već nanesena,
• i što je posebno važno, da intonacija priloga, u cjelini i u detaljima, mora
biti usmjerena na to da se labilne osobe odvrate od ponavljanja ili kopiranja
takvog čina.
148
kb-prirucnik-fin.indd 148
21.10.2009 21:25:12
Pritom nije dopušteno:
• osuđivanje ili bilo koji tip stigmatizacije žrtve ili njoj bliskih osoba,
• moraliziranje,
• podizanje tenzije,
• senzacionalističko kopanje po privatnosti.
Potrebno je voditi računa o tome da će žrtva, čak i ako fizički potpuno ozdravi, kao
i njezina obitelj, cijeli život biti obilježeni tragičnim događajem i da im se ne smije
otežavati emocionalno ozdravljenje i povratak među ljude – u javnost.
E, sada da vidimo u što su se jasna pravila izmetnula u tom konkretnom slučaju.
1. Plasman. Pretežna većina medija objavila je izvještaje o tom slučaju s nekom
varijantom naslova „Učenik se u školi polio razrjeđivačem i zapalio“, na šlagerskim
pozicijama, među glavnim vijestima, u velikom opsegu, s više fotografija, najčešće
s posebnom najavom, a samo neki, primjerice Novi list i Glas Istre, objavili su taj
izvještaj na stranicama crne kronike.
Dakle, hrvatski mediji, u principu i s rijetkim iznimkama, dali su događaju izuzetan
značaj. To nije prikladno za osjetljivu priču poput te jer se jakim plasmanom više
podilazilo senzacionalističkim strastima nego što se procjenjivala stvarna informativna vrijednost vijesti koja se suštinski može kvalificirati kao tragična bizarnost, a
ne kao događaj koji je svakodnevan i stoga poopćiv.
2. Identitet žrtve. Većina medija odlučila se za djelomičnu zaštitu dječakova
imena navođenjem inicijala. Jutarnji list išao je najdalje u otkrivanju identiteta
navodeći puno ime i inicijal prezimena. RTL i portal Javno te Novi list i Glas Istre
izvještavaju o slučaju dječaka izostavljajući svaku naznaku o imenu. Istodobno svi
su imenovali grad u kojem se zbio događaj, školu, razred, ravnatelja i pedagoga,
neki su objavili fotografije školskih kolega, bake itd.
Budući da dječakovo ime i prezime nije navođeno, moglo bi se naprečac zaključiti da
su mediji, što je u ovakvom slučaju i opravdano, štitili identitet žrtve. No tip zaštite
primijenjen u tom slučaju zapravo je lažan i ciničan, odnosno pokazuje krajnje nerazumijevanje smisla i samog instrumenta zaštite. Koji je, naime, smisao prikrivanja
imena kad se daje grad, ime škole, razred i ime ravnatelja, fotografije i izjave bake
itd.?
3. Ozljede. RTL izvještava da je opečeno 70 do 80 % dječakova tijela. Jutarnji
list citira dr. Kljunka koji je dijete operirao: „Opeklinama je zahvaćeno 90 % tijela“
te doktoricu Škarić iz Intenzivne: „Život mu je ugrožen, ima duboke opekline na
velikoj površini“. 24 sata, Novi list i Glas Istre navode da su djetetu opečeni vrat,
ruke i 90% lica te citiraju ravnatelja škole da je dječak „dok je gorio bio pri svijesti“,
149
kb-prirucnik-fin.indd 149
21.10.2009 21:25:12
te da je „čak pokušavao ustati“. U više se medija prenosi da su dječakove ozljede
slične ozljedama vatrogasaca u kornatskoj tragediji. Ne navodeći izvor, prenosi se
i sljedeće: Tekućina je relativno dugo gorjela, došlo je do dubokih opeklina, prekinuta je cirkulacija, ugroženi unutarnji organi. Portal Indeks ima ravnatelja koji
kaže: „Cijelo lice i ruke bile su mu crne, što znači da su ozljede teške.“ Isti medij
odmah zatim navodi da će: „Na zamolbu obitelji, informacije o zdravstvenom stanju
dječaka ostati nedostupne javnosti.“ Citira se ministra Primorca (koji je liječnik i
kao liječnik i ministar kaže): “Možemo se jedino moliti za njega.“
Tu također vidimo nesnalaženje medija koji objavljuju niz eksplicitnih detalja o
djetetovim ozljedama i prognozama za ozdravljenje, ali uočavamo i nevjerojatno
ponašanje medicinara i pedagoga koji krajnje nesuzdržano sudjeluju u usmjeravanju priče. Tko može razumjeti zašto i s kojom idejom stručne osobe izjavljuju, a
mediji neodgovorno prenose, da su dječakove ozljede slične ozljedama kornatskih
vatrogasaca - žrtava koje su tada već bile sahranjene. Kako ministru liječniku pada
na pamet da kaže kako se za dijete možemo samo moliti!
4. Nagađanja o motivima. Toga je bilo u ogromnim količinama. Na­
ga­đaju sami novinari, ali i njihovi sugovornici, i sve to završava u prilozima. Jutarnji list citira gradonačelnika Varaždina Ivana Čehoka: „Iz razgovora s ravnateljem možda mogu naslutiti da je riječ o ljubavnim problemima“, kaže varaždinski
gradonačelnik i pedagog po struci. 24 sata piše: „Nagađa se da su motiv ljubavni
jadi, ali ništa nije potvrđeno.“ Dio medija pronašao je sirotu baku koja kaže: „Nikad
s njim [njenim unukom] nije bilo nikakvih problema, normalno se ponašao, nije rekao da ga išta muči.“ Novi list i Glas Istre: „Još uvijek nisu poznati razlozi, moguće
da je riječ o nesretnom slučaju“; „neki sumnjaju da je riječ o ljubavnim jadima.“
Indeks operira nagađanjima već u naslovu: „Varaždinski osnovnoškolac zapalio se
zbog ljubavnih jada?“ Upitnik na kraju naslova pokazuje krajnju hipokriziju jer se
u tekstu koji slijedi tvrdi da razlozi samospaljivanja nisu poznati. Indeks i portal
Javno prenose da je dječak bio vrlodobar ili odličan učenik sugerirajući da za tragediju, dakle, nije bilo nikakvog razloga. Javno ima pedagoginju Snježanu Čeć: „To je
odličan i miran učenik s kojim nikad nije bilo problema.“
Jedini glas razuma citira 24 sata, ali negdje na zadnjem mjestu u prilogu. To je voditeljica psihološkog tima Željka Čolović-Rodik: „Najmanje je važno tražiti zašto se to
dogodilo.“ No dan nakon što su objavili to trezveno upozorenje, 24 sata nastavljaju
priču pod naslovom: „Htio pokazati curama da je jači od vatre?'.
U baš svim preporukama o medijskom tretmanu tema kao što je ta, a pogotovo kad
je riječ o djetetu, izričito se traži da se ne nagađa o motivima. Pokušaj samoubojstva,
ako je uopće bilo to, ne može se objasniti jednim faktorom, a pogotovo ne banalnostima, on je uvijek posljedica složenog niza okolnosti. Da nije tako, sva nesretno
zaljubljena djeca u pubertetu digla bi ruku na sebe. Svi tinejdžeri koji imaju pet
jedinica pokušali bi se ubiti. Nadalje, to što je dijete dobar đak ne znači, kako to i
150
kb-prirucnik-fin.indd 150
21.10.2009 21:25:12
vidimo, da kod tog djeteta ne postoji nikakav rizik. Stručna literatura naglašava da
se takozvanoj mirnoj i dobroj djeci često posvećuje nedovoljno pažnje, a ta djeca
također imaju probleme, samo ih okolina obično ne vidi. Svjetska zdravstvena organizacija posebno upozorava da nepostojanje rizičnih faktora ne znači da samim
time u adolescenta ne postoji rizik od samoubojstva.
5. Obiteljska anamneza. Prvo što je medijima palo na pamet jest da citiraju Centar za socijalnu skrb gdje su saznali da u obitelji „nema problema“. Jutarnji
list kaže da su „takav dojam ostavili i djetetovi baka i djed“, a i susjedi koji su rekli
da je riječ o obitelji „u kojoj nikad nije bilo svađa ni nesporazuma“. Novi list i Glas
Istre citiraju ravnatelja: „Dječak kod kuće nije imao problema.“
Takvim tumačenjima, kao i navođenjem da je dijete bilo dobar đak, sugerira se da je
dječakov čin neobjašnjiv. To, naravno, ne može biti istina. Razlozi i povodi za takav
čin uvijek postoje, čak i onda kada nisu vidljivi ili još nisu uočeni izvana i u pravilu
su vrlo složeni. Znači, da bi se dječaku moglo pomoći, stručnjaci tek trebaju istražiti
postoje li eventualni poremećaji u dječakovom odrastanju, mentalnom zdravlju,
obitelji ili ne, a to treba učiniti u miru i izvan medija.
6. Još senzacionalističkih pikanterija. Jutarnji list traži roditelje
i nalazi ih ispred odjela za intenzivnu njegu bolesnika, ali naglašava da oni „s novinarima ne žele razgovarati“. Citiraju i nekog dječaka koji je rekao da je dječak “u
nekoliko navrata najavljivao da će sebi nešto učiniti“. 24 sata prenosi da je dječak,
prije nego je kresnuo upaljačem, navodno povikao: „Sad ćete vidjeti kako gorim.“
Portal Indeks citira gradonačelnika Čehoka: „Nastavnica je donijela aparat za
gašenje.“ Navode da je dječak „bio u sekciji aviomodelara i vjerojatno je znao kako
će razrjeđivač reagirati na vatru“. Sljedeći dan 24 sata detaljiziraju ovako: „Primio
je 17 litara tekućine, ima opeklinski sindrom, ugroženi su mu bubrezi, nije pri svijesti, drže ga na sedativima.“ Zatim: „Debela pamučna odjeća usporava sagorijevanje
i kontakt s kožom, ali igra s vatrom uvijek je opasna.“
To je sve suvišno i karikaturalno. Zamislite, roditelji koji se boje da im dijete umire,
„ne žele razgovarati s novinarima“!
7. Galanterija. Jedini vezani sadržaji koje su se hrvatski mediji dosjetili
objaviti uz ovu priču bolje da nisu ni objavljeni. Dok se dječak bori za život, Novi
list i Glas Istre obavještavaju nas da su u 2 godine zabilježena 2 samoubojstva samospaljivanjem koja, citiram, „nisu ostala na pokušaju već su završila tragičnom
smrću“ i onda se navode okolnosti tih slučajeva.
Ono što je trebalo biti objavljivano uz tu priču, a nigdje nije, to su, na primjer,
objašnjenja psihologa i psihijatara o tome kako uočiti eventualne znakove depresije
i drugih teškoća i do kojih opasnosti ona može dovesti kod djeteta. Prenijeti poruku
da je depresija znak za alarm i za roditelje i za pedagoge, ali da se ona može uspješno
liječiti. Savjetovati roditeljima kako ispravno reagirati u sukobima s djecom. Poučiti
151
kb-prirucnik-fin.indd 151
21.10.2009 21:25:12
ih kako ne bi trebali reagirati. Objasniti gdje se u odgoju čine greške i do kakvih
posljedica te greške mogu dovesti. I tako dalje.
8. Fotomaterijal. Portal Indeks daje 9 fotografija na kojima su dječakova
škola, djeca, većina s leđa, ali nekima se vide lica, zatim policijski automobil itd.
Jutarnji list objavljuje fotografije djece kojima se vide lica i fotografiju bake. Portal
Javno daje uz tekst fotografiju operacijske sale iz neke druge priče, ali se to ne kaže.
Novi list i Glas Istre hitnu pomoći. RTL objavljuje puno fotografija, ali primjetno je
da su na njihovima sva djeca snimljena s leđa.
Jedino RTL u objavljivanju fotomaterijala nije nigdje pogriješio. Kod drugih se vidi
konfuzija pa se stječe dojam da bi svi bili objavili apsolutno sve samo da su imali.
Najveći skandal napravio je 24 sata kad je poslije objavio slike teško ozlijeđenog
dječaka za vrijeme liječenja u bolnici, s analizama njegovog psihičkog stanja, zbog
čega je reagirala i pravobraniteljica za djecu. Tu je naravno pitanje tko im je to
omogućio od stručnih osoba unutar zdravstvene ustanove koje bi morale imati
adekvatna etička znanja, odnosno tko je suučesnik. 24 sata nedopustivo skidaju
odgovornost sa sebe tvrdeći da su „Metode liječenja, načine i fotografije objavili u
suglasnosti s dječakovim liječnikom i ravnateljem, a redakcija nema nikakvih saznanja da su roditelji bili protiv objave.“
Mislim da tome nije potreban nikakav komentar.
Zaključak
Ova analiza pokazuje da hrvatski mediji ili nisu ni izdaleka dovoljno educirani za
obradu takvih tema, ili ih nije briga kakvu štetu proizvode. Iz niza detaljnih preporuka o tome kako pisati o slučajevima poput toga citirat ćemo tri ključne da bismo još jednom naglasili koliko je toga u konkretnom slučaju prekršeno i drastično
prekršeno. Pogrešan pristup, naravno, nije eksces, nego pravilo, ponavlja se iz
slučaja u slučaj.
1. Zaštititi aktere događaja. Dakle, u izvještavanje o pokušaju samoubojstva
i drugih stradavanja, u svim fazama rada, aktere događaja treba štititi od stigme,
dodatnih emocionalnih patnji i gubitka dostojanstva te im ne otežavati oporavak i
povratak u život. Tome služi odgovorna zaštita identiteta žrtve i njoj bliskih osoba.
Odatle ideja da je ispravno izvještavanje minimalističko i da nije dobro objaviti
fotografije žrtve.
2. Oprezno izvještavati o uzrocima samoubojstva. Izvjestitelji i njihovi urednici također moraju znati da samoubojstvo nikad nije rezultat jednog faktora ili
događaja, nego je riječ o složenoj interakciji mnogo faktora. Ponekad je, čak i za
stručne osobe, vrlo teško dijagnosticirati uzroke samoubojstva, ali svakako ih se ne
smije tumačiti ni kao neobjašnjiv čin, ni pojednostavnjeno. Potrebno je zato paziti
152
kb-prirucnik-fin.indd 152
21.10.2009 21:25:12
da se o samoubojstvu ne izvještava kao o metodi rješavanja osobnih problema, kao
što su emocionalne poteškoće ili neuspjeh u školovanju.
3. Ne navoditi detalje izvršenja čina. Budući da izvještavanje o samoubojstvu može utjecati na labilne osobe, tako da one odluče kopirati tuđu tragediju,
nužno je izbjegavati svako navođenje detalja o metodi izvršenja čina, a pogotovo
senzacionalističkih detalja.
Posebno je važno da nisu dopušteni opisi fizičkih posljedica samoubojstava koja ne
završe smrću. I tako dalje.
Naš slučaj pokazuje da nijedna od tih preporuka u medijima nije dosljedno poš­ti­
vana, ali i to da krivnju za to treba djelomično podijeliti i s predstavnicima drugih
involviranih struka. Ono što je, dakle, očigledno svima potrebno jest temeljita edukacija u stručnom i etičkom smislu. Ona je preduvjet za izgradnju integriteta novinara koji, tek tada kad budu imali potrebna znanja, mogu odbiti eventualne pritiske
urednika da u izvještavanju probijaju granice dopuštenoga.
O autorici
Sanja Modrić
Kolumnistica i pomoćnica glavnog urednika Novog lista, ranije isto to u Jutarnjem listu. Godine 2007. objavila priručnik za novinare „Kako i zašto” u izdanju Europapress
Holdinga koji kompanija smatra svojim kodeksom za profesionalna i etička pitanja.
Dobitnica četiriju nagrada Hrvatskog novinarskog društva: 1994. za najbolji intervju (Novi
list), 1995. za najbolju kolumnu (Novi list), 2001. za najbolje uređenu rubriku (Politika
u Jutarnjem listu) i 2005. Novinar godine (Jutarnji list) te dviju stipendija: 1993. Society
of Newspaper Editors u SAD-u i 1997./8. stipendija Knight Wallace Fellowship u SAD-u.
Završila komparativnu književnost i anglistiku na Filozofskom fakultetu.
153
kb-prirucnik-fin.indd 153
21.10.2009 21:25:12
Jasenka Pregrad
Tko je za što odgovoran?
Raspodjela odgovornosti za objavljeno i učinak objavljenog
S prakticiranjem osobne odgovornosti u našoj zemlji, općenito govoreći, ne stojimo
baš dobro. Najčešća praksa sastoji se od prigovaranja i kukanja što netko (obično
viši u hijerarhiji i moćniji) nešto (ne)radi kako bi valjalo, međutim vjerojatnost da
prigovarači učine nešto čime bi to promijenili vrlo je mala. Dakle, rado one koji
imaju moć kritiziramo, ali nerado uzimamo za ozbiljno barem onoliko moći koliko
je imamo i u ime osobne odgovornosti djelujemo onako kako smatramo da valja. I
tako se „loptamo“ s odgovornošću prebacujući je uvijek onom drugom, sljedećem,
višem. Ako nikako ne možemo prebaciti odgovornost u tuđe dvorište, pribjegavamo
strategiji smanjenja vidokruga pa radimo samo ono što je u našem uskom opsegu
zaduženja, trudeći se da ne vidimo cijeli kontekst unutar kojeg djelujemo. Dakle,
kad je u pitanju pojedinačna osobna odgovornost (koja je ishodište za građanske
inicijative i akcije i građansku demokraciju), još uvijek vučemo repove autoritarnosti.
S druge strane, pogotovo kad su mediji i njihov sadržaj u pitanju, rado se pozivamo
na „volju ljudi“, njihove odluke i izbore te njihovim pravom na slobodu odluka često
prekrivamo ili iza nje skrivamo svoje vlastite odluke i odgovornost za te odluke. Pa se
tako svaki pokušaj da se uspostave neke društvene vrijednosti (primjerice etičke ili
pravo na privatnost, integritet, relevantnu istinu) i da se svatko tko sudjeluje u medijima pozove na vlastitu odgovornost, odluke i činjenja proglašavaju cenzorstvom,
oduzimanjem ili nijekanjem sloboda, a akteri takvih pokušaja proglašavaju autoritarnim, željnim moći i kontrole ili u najmanju ruku nedovoljno demokratičnima.
Biserka Cvjetičanin ustvrdila je „S obzirom na to da su mediji postali, u očima dijela
intelektualnog svijeta, pojam demokratskog pluralizma, nastaje paradoks da je intelektualac, koji se odvaži na kritiku medija, izložen optužbama da odbija igrati igru
stvarne demokracije.“ Ona dalje navodi da Bourdieu (suvremeni francuski filozof),
pozivajući se u svojoj knjizi O televiziji na Augustea Comtea i njegovu misao “Zna­
nje, iz kojeg proizlazi predviđanje; predviđanje, iz kojeg proizlazi akcija”, tvrdi da su
teorijska i znanstvena kritika medija ključne u nastajanju promjena individualnih
ponašanja i poboljšanju stvari. (Zarez, 2004.)
Važno je učiniti razliku između liberalizma koji zagovara pravo na slobodu vlastitog izbora i djelovanja, ali bez odgovornosti za posljedice koje takve odluke imaju
154
kb-prirucnik-fin.indd 154
21.10.2009 21:25:12
po druge (svatko može što hoće, ako može) i građanske demokracije koja počiva
na načelu društvene jednakosti i ravnopravnosti pojedinaca u zajednici (koja osim
slobode pojedinca vodi računa i o neugrožavanju sloboda drugih pojedinaca i o dobrobiti zajednice).
U ime činjenja te razlike u ovom tekstu pokušavam jasnije raspraviti distribuciju
odgovornosti u tako složenom poslu kao što je suradnja psihologa s novinarima ili
tako složenom materijalu kao što je psihologija u medijima.
Sve naše odgovornosti
Počet ću primjerom iz svog profesionalnog života. Novinarka s kojom sam već prije
surađivala nazvala me i zamolila da u kameru komentiram adolescentna samoubojstva, njihov motiv, povod za tako „lud“ čin i dok je govorila, razabrala sam da je
vidno uzrujana. Nekoliko sati kasnije došla je sa snimateljem. I dalje su oboje bili
vidno uzbuđeni. Pitala sam što je povod i kontekst izjave psihologa i čula tešku i
opasnu priču. Ukratko – na večernjoj konferenciji za novinare policija je izvijestila
i o jednom pokušaju suicida adolescentice (i očito dala dovoljno podataka da ambiciozni mladi novinar pronađe identitet i mjesto stanovanja). Urednik je novinarima
dao zadatak da „naprave priču“ o tom događaju pa su nazvali i s majkom adolescentice dogovorili intervju drugo jutro. Kad su došli u njihov stan, majka je rekla da se
djevojka nije još probudila, ali da će sigurno svaki čas, skuhala kavu te su počeli intervju s majkom. Djevojka se probudila, putem iz sobe ka kupaonici vidjela kameru
u kuhinji te se iz kupaonice vratila onako nepočešljana i u spavaćici sa žiletom u ruci
te, pogledavši u svoju majku pa novinarku, rekla „Hoćete samoubojstvo?! Hoćete
krvi?!“ i u kameru duboko zarezala venu na zapešću. Kad je krv potekla, majka je
zakukala, a novinarka pozvala hitnu pomoć, koja je brzo došla i djevojku odvezla na
psihijatriju. Poslije su psihijatri rekli majci da je dobro što su je temeljito pregledali,
jer je bila sakrila žilet u usta, pa su time spriječili i treći pokušaj. Rekla sam što im
jedino mogu u ovom kontekstu reći u kameru, što ih je oboje razveselilo, pa smo
tako snimili otprilike ovo: - pokušaj samoubojstva je privatni i intimni (očajnički)
čin i ako jest nekome poruka, onda je to poruka roditeljima, prijateljima, bližnjima,
a nikako javnosti. Usmjeravanje te poruke k javnosti s jedne strane pomaže da njena
majka i njeni bližnji (vjerojatno ponovo) ne čuju i ne uzmu za ozbiljno nju i ono što
im hoće reći, a s druge strane banaliziraju tako strašnu bol i povredu koja nekoga
može dovesti do samoubojstva. Djevojka je, kao i većina mladih, vrlo iskreno, izravno, spontano i sažeto reagirala ciljajući točno u suštinu odnosa medija (i majke)
prema sebi i zapravo im je dala ono po što su i došli. Tako su urednik i novinari
izravno odgovorni za njen drugi pokušaj i njenu hospitalizaciju pa je to izvrsna poruka medijima da imaju odgovornost za odluke o čemu će i kako izvještavati. Pijući
ljekovitu šoltansku travaricu nakon obavljena posla, rekla sam im da taj komentar
urednik neće objaviti, a ako je pametan, neće objaviti ni prilog i snimku „krvi u
kameru“ i zamolila novinarku da mi javi sudbinu čitavog priloga. Nekoliko dana
155
kb-prirucnik-fin.indd 155
21.10.2009 21:25:12
poslije novinarka me pozvala na kavu i ispričala mi kako je urednik bio vrlo zadovoljan njihovim uratkom, no s obzirom na mogućnost da se njihova TV kuća pozove
na odgovornost, odlučio je ne pustiti „priču“ u eter. Novinarka mi je tom zgodom
zahvalila što sam joj pomogla da shvati razine odgovornosti u takvoj vrsti novinar­
stva i rekla da je dala otkaz. Nakon što je radila neko vrijeme kao profesorica u školi,
vratila se u novinarstvo, ali kao novinarka jednog „mirnog“ mjesečnika.
Kako u tom primjeru stoje odgovornosti svih sudionika priče? Djevojka je nedvojbeno odgovorna što je od različitih mogućih akcija u toj svojoj velikoj patnji izabrala
upravo pokušaj samoubojstva. Sigurno je mogla odabrati i nešto drugo pa upravo
činjenica da je odabrala pokušaj samoubojstva govori u prilog ili činjenici da sve što
je prije pokušavala nije dalo rezultata i/ili da joj je psihička ravnoteža bitno poljuljana. Doduše, s obzirom da je maloljetna, njeni roditelji sigurno nose dio odgovornosti što je djevojka došla do tako bolnog i radikalnog stanja. Njena majka odgovorna
je što je dogovorila intervju s novinarima u svoje ime i prekoračila integritet i odgovornost svoje kćeri kad je donijela odluku i za nju, a da ju nije pitala. Novinari,
brinući da dobro urade zadatak, tj. dobiju „priču“, potpuno su previdjeli tu činjenicu
i time, zajedno s majkom, povrijedili integritet mlade osobe (koja još k tome i nije
u psihičkoj ravnoteži) i oduzeli joj pravo na osobnu odgovornost, tj. ponašali su se
prema njoj kao da je objekt, a ne subjekt. I za takvo svoje ponašanje, premda je ono
iz previda ili neznanja, snose odgovornost.
Ovdje imamo još jednu zavrzlamu oko odgovornosti roditelja i djece. U našim zakonima roditelji se smatraju odgovornima za odluke u vezi s djecom, ali i za ponašanje
djece. Ako roditelji donose odluke koje nisu u najboljem interesu djece i kad
ponašanje djece dokazuje da roditelji nisu umješni u tom zadatku, centar za socijalnu skrb, nakon postupka, donosi odluku o nadzoru nad izvršenjem roditelj­skog prava. Tako je npr. čuveni bračni par Gotovčevi dobio tu mjeru kad su se u brendiranju
sebe počeli koristiti i djetetom, ali su je dobili i mnogi drugi javnosti nepoznati roditelji. Je li ta majka iz spomenutog slučaja imala tu mjeru ne znamo, ali novinarima bi bilo mudro to utvrditi prije nego se priklone odluci roditelja. Naime, ako su
roditelji donijeli odluku koja nije u najboljem interesu djeteta, onda ni novinari ne
rade u najboljem interesu djeteta, bez obzira što se mogu sakriti iza odluke roditelja.
Takav smo primjer vidjeli u emisiji u kojoj je Mirjana Hrga uz prisutnost mame u
njihovu domu razgovarala s jednom od odbjeglih djevojčica i izrekla čuvenu „odgojnu“ rečenicu: „Vi ste se zabavljale dok je cijela nacija strahovala zbog vas!“ I te
djevojčice su pobjegle od svoje kuće, svojim roditeljima, prijateljima, učiteljima,
a ne naciji (kao što se djevojka iz mog primjera nije pokušavala ubiti naciji), niti su
te činjenice od ikakve važnosti za naciju da bi je o tome trebalo tako kontinuirano
i temeljito informirati. To što je nacija strahovala odgovornost je medija koji su
se o tome raspisali. Kao da nije dovoljna sva zbunjenost i košmar u glavama dviju
odbjeglih osnovnoškolki, nego mu još treba dodati i dimenziju javnosti (što je gubitak prava na privatnost i grubo kršenje Konvencije o pravima djeteta UN-a i naših
156
kb-prirucnik-fin.indd 156
21.10.2009 21:25:12
zakona) i krivicu (odgovornost) za to kako se osjeća nacija. Roditelji čija djeca bježe
od kuće također trebaju neku podršku u svom roditeljstvu, tako da njihova odluka u
ime djece i o djeci zapravo traži provjeru, i to je odgovornost novinara.
Policija je odgovorna što nije dovoljno zaštitila identitet čovjeka koji je pokušao suicid (pogotovo maloljetnika).1 Urednik je odgovoran za odluku o čemu će izvještavati
(a o čemu neće) i kako će o tome izvještavati. Urednik je odgovoran i prema javnosti
i prema onima o kojima izvještava (i njihovim bližnjima) te prema glavnom i odgovornom uredniku i vlasniku medija. Dakle, urednik je bio odgovoran kad je odlučio
izvijestiti o tom pokušaju suicida, bio je odgovoran i kad je odlučio da o tome hoće
„priču“, a bio je odgovoran i kad je odlučio da neće objaviti „priču“ i time sakriti
svoju odgovornost i odgovornost medija u kojem radi za drugi pokušaj suicida te
djevojke. Međutim, neobjavljivanje „priče“ ne amnestira ga te odgovornosti. Jedna
je mlada djevojka imala drugi pokušaj suicida i završila na psihijatriji povodom
toga što je on želio imati „priču“. Urednik je u svojoj uređivačkoj politici odlučio
biti vjeran ciljevima koje mu je postavio vlasnik medija (i poslodavac) i za takvu
svoju odluku o lojalnosti odgovoran je on, a ne njegov poslodavac. Kao što je novinarka činjenicom da je dala otkaz (i vratila se u novinarstvo onda kad je našla posao
u kojem je radila ono iza čega je mogla odgovorno stajati) izvrsno pokazala da je
svatko od nas, pa i urednik i novinar, odgovoran za izbore koje radi i SVE posljedice
koje iz tih izbora ishode. Ja sam u toj priči bila odgovorna za stručnost i za javnosti primjeren oblik tumačenja maloljetničkih suicida, međutim, da nisam pitala za
povod i kontekst novinarskog zahtjeva za komentarom, bila bih odgovorna što sam
svojom stručnošću dala legitimitet i okvir za čin koji je upitan i zakonski i etički i
povrijedila bih opet (iz svojih stručnih visina) čovjeka kojeg je već život povrijedio.
Dakle, vlasnici medija mogu se prema svojim proizvodima ponašati kao prema robi
i htjeti je u prvom redu prodati što većem broju ljudi, čime postižu drugu dobit,
a to je novac oglašivača. I oni, u ritmu liberalizma, to hoće i mogu koliko mogu.
Međutim, snose zakonsku i etičku odgovornost za SVE dobre i loše posljedice koje
iz takve odluke ishode (za materijalnu dobit, utjecaj i moć, posljedice po javnost,
svakog čovjeka ponaosob, a posebno one čijim pričama žele postići svoj cilj). Od
urednika pa nadalje do aktera „priča“ i nas psihologa koji ih komentiramo svatko
ima svoju osobnu odgovornost, pa i osobnu profesionalnu odgovornost, a ona nije,
i ne može biti, amnestirana odgovornošću onih drugih.
Jedna mi je novinarka, samohrana majka, u jeku recesijskih otkaza rekla: „Ne mogu
sada riskirati otkaz, pa sam pristala...“ I to je sasvim čestita i legitimna odluka. Nema
samo dobrih i samo loših odluka, jer svaka za sobom povlači neke dobre i neke loše
posljedice. Međutim, ono što je važno jest da stojimo iza svojih odluka i živimo ih
što je moguće odgovornije. Novinarka iz navedenog primjera mogla je i „ne pronaći“
1 Novinarima možda treba reći da se ljudi u počinjenju suicida smatraju neubrojivima te je to jedan od
rijetkih razloga zbog kojih liječnici smiju zadržati osobu u ustanovi mimo njene volje maksimalno 72
sata.
157
kb-prirucnik-fin.indd 157
21.10.2009 21:25:12
adresu te djevojke i njezine majke. Pitanje je koliko bi takvih „neuspjeha“ bilo do­
voljno za otkaz. Svijet nije crno-bijeli pa ni naše odluke i izbori, a ni lojalnost ovim ili
onim interesima i dobrobitima. Možemo govoriti o stupnju lojalnosti, o traženju tzv.
„i ovo i ono“ rješenja, ali tek onda kad otvorimo prozor i počnemo njegovati svijest i
odgovornost i prema ljudima s kojima živimo, kad, pokušavajući zadovoljiti vlastite
potrebe i interese, poštujemo i druge ljude u zajednici u kojoj živimo.
Jasno mi je da su novinari u teškoj situaciji između čekića profita i nakovnja postulata vlastite struke, i ne bih o ovome na ovaj način pisala da ne suosjećam s njihovom pozicijom, ali ne mogu odoljeti da ne citiram rečenicu iz Kodeksa časti HNDa: „Novinar treba štititi čovjekovu intimu od neopravdanog ili senzacionalističkog
otkrivanja u javnosti. (...) Objavljivanje podataka koji narušavaju nečiju privatnost,
bez nečije privole, mora biti opravdano interesom javnosti.“
Čini se da se pojam „od interesa za javnost“ definira vrlo rastezljivo pa bi bilo dobro
da ga novinari i medijski stručnjaci preciznije i podrobnije definiraju i omeđe unutar svoje struke i djelatnosti.
Pišući ovaj tekst, dopisivala sam se sa Željkom Godeč, novinarkom, jer sam htjela
provjeriti kako se on čita iz „cipela“ novinara, jer mi je bilo važno da tekst bude
razumljiv i da poziva na promišljanja i raspravu i novinare, a s njom imam dug i
dobar odnos, pa sam bila sigurna da će biti otvorena, iskrena i kritična (kao što je
bila i kad smo pisali uvodni tekst za konferenciju). Povremeno ću citirati dijelove
njezinih komentara na tekst, jer je to prava ilustracija rasprave i dijaloga struka za
koji se zalažem.
„Ne znam hoću li ti biti od velike koristi jer je moje iskustvo rada sa socijalno, emocionalno i inim ugroženim „vrstama“, a imala sam priliku
raditi s gotovo svim osjetljivim skupinama - silovanim, pretučenim,
otetim ženama, zlostavljanom djecom, neuspjelim samoubojicama...
jako, jako dobro (možda je to vijest). I govori mi da se može raditi i
ostati i profesionalan i human i napisati dobar tekst. Ali pretpostavljam
da je za to ipak presudna perspektiva tjednika koji, kakvi god da jesu,
ipak malo dublje zarone u temu, pa stručnjaci nemaju osjećaj da su
„potrošna roba”. Ljudi s kojima sam surađivala u većini slučajeva imali
su dojam da radimo na zajedničkom projektu (JER TO JESU TAKVE
TEME), da zajednički radimo neku društveno važnu stvar. Kad se nađu
ljudi kojima je stalo - moguće je da se brišu granice među profesijama,
da tiraža (znam da ovo zvuči neuvjerljivo i romantično, al’ znam da se
može...) uopće ne igra nikakvu igru i sugovornici nemaju osjećaj da su
instrumentalizirani za potrebe dizanja tiraže...
158
kb-prirucnik-fin.indd 158
21.10.2009 21:25:12
Naravno, individualne priče su poželjne jer ništa tako dobro ne
dočarava duh neke teme kao živi primjeri, ali sve je to moguće napraviti da žrtva bude zaštićena (premda se uvijek mnogi prepoznaju...). To je
stvar „odgoja”.
Loptanje s odgovornošću:
„ljudi to hoće“, a psiholozi „normaliziraju“
Od novinara i urednika mi, psiholozi, često čujemo argumente „ljudi to hoće“ što
je dokaz da mediji nisu preuzeli odgovornost za slobodu koju su stekli, nego je prebacuju „ljudima“. Što taj pojam „ljudi“ određuje u takvoj rečenici? Tko su ti ljudi
kojima ostavljamo odgovornost za uređivačku politiku? Jesu li oni školovani za taj
posao? Znaju li da je njima ostavljeno da „uređuju“ medije i da su oni zapravo odgovorni za to što nam mediji nude? Jesmo li ih pitali kako bi, po njihovom mišljenju,
trebao izgledati časopis, TV program i dnevna novina koja „zastupa interese javnosti o stvarima koje se tiču sviju?“ (Iz Kodeksa časti HND-a)
Mnogobrojna istraživanja različitih agencija pokušavaju utvrditi što ljudi najviše
prate i u smislu vrste medija i pojedinih sadržaja (opis područja s njihovih web stranica sadržava: „baze podataka o stilu života, potrošačkim navikama, konzumaciji medija, zamijećenosti oglasa o pojedinim proizvodima i uslugama u medijima,
navike praćenja medija – učestalost i količina konzumacije medija“, namijenjene „reklamnim agencijama, oglašivačima, medijima“), međutim uglavnom nema
istraživanja koja, osim onoga što ljudi najviše prate, pokazuju i ono što bi sve još
trebali i htjeli, koliko vjeruju medijima, a ni koliko informacije koje im mediji posreduju oni sami smatraju relevantnima za različite i mnogobrojne segmente vlastitog
života. Društvena zadaća novinarstva jest informirati, educirati i zabaviti. Privatna
zadaća vlasnika medija jest prodati robu da bi zaradili. I tu je, po mom sudu, profesionalni i etički konflikt između novinarstva kao poziva i novinarstva kao zanata. Tu
leži i dio konflikta ili nekompatibilnosti suvremenog novinarstva i psihologije. Ljudi
hoće jesti puno, masno i slatko i ako im to stalno i sve više nudimo, bit će sretni,
debeli i bolesni. Pa ih onda mediji u velikom opsegu svog prostora (potpomognuti
farmaceutskom i inom drugom industrijom) obavještavaju da je u njihovom interesu da izbjegavaju četiri bijela otrova (šećer, mast, brašno i sol) i još mnogo toga o
zdravoj prehrani. Mnogi ljudi hoće pušiti stalno i svuda pa im ne dopuštamo jer će
biti bolesni i ugrozit će druge te ih (također potpomognuti farmaceutskom industrijom i brigom za zdravstveni budžet) o tome obavještavamo, pa čak i sprječavamo.
Psiholozi mogu razumjeti da je ultimativni kriterij za sadržaje i način objavljivanja u
medijima danas gledanost, čitanost, klikanost (profit), ali psihologija zna podosta o
ljudima, njihovim mnogim i raznolikim potrebama, prioritetima potreba, obrambenim mehanizmima, identifikaciji, učincima deprivacije (nezadovoljavanja potreba),
159
kb-prirucnik-fin.indd 159
21.10.2009 21:25:12
naročito dugotrajne na psihičko zdravlje (pa i razvoj samosvijesti). Zato će mnogi
psiholozi teško pristati da taj kriterij bude ključan i pri njihovom pojavljivanju u
medijima. U takvoj uređivačkoj logici novinare će pratiti oni psiholozi koji su donijeli istu takvu odluku da je profit, osobno brendiranje i moć utjecaja ultimativni
kriterij. Dakle, novinari moraju računati na to da će im neki psiholozi za neke teme
u nekim emisijama (kontekstima) reći „ne“, i to ne zato što uskraćuju javnosti pravo
na informaciju, nego zato što ne žele raditi u korist nečijeg profita zarađenog na
ljudskim sudbinama i podržavati tu korist vlastitom stručnosti i znanjem.
Doduše, takvih psihologa, pa i grana psihologije koje stručnost i znanje stavljaju u
službu profita, ima i izvan područja suradnje s medijima i novinarima. U pozivnom
tekstu konferencije izrijekom smo pozvali psihologe iz područja psihologije marketinga na raspravu, bez odaziva. U raspravama na konferenciji prepoznata su i neka
druga područja psihologije kao potencijalno sukobljena s nekim etičkim principima
naše struke. Čini se da psiholozima, društvima psihologa, pa i Hrvatskoj psihološkoj
komori predstoji jedna temeljitija rasprava o tome kako sačuvati vjerodostojnost
struke i umanjiti svojevrsno licemjerstvo koje proviruje u procjepu između etičkih
principa naše struke i profitnih principa ne samo medija nego i korporacija, tržišta,
kapitala, uspostavljanja moći - političke, vojne i ine druge.
U jednoj internetskoj anketi neke tvrtke koja se bavi medijskim istraživanjima na
pitanje „Kome najviše vjerujete u Hrvatskoj?“, od, doduše samo, 670 ispitanika 35%
odgovorilo je nikome, a 29% medijima, čime se pokazuje tendencija prave demokracije u kojoj ljudi misle svojom glavom te će sve više doživljavati medije kao zabavu,
a ne kao izvor relevantnih informacija (koje ih mogu i educirati). I još jedan primjer
– već nekoliko mjeseci pokušavam pomoći mladoj i izvrsnoj novinarki da pronađe
mlade ljude koji su u svom životu bili žrtve nasilja (obiteljskog, vršnjačkog, na poslu) i ne uspijevam u tome jer nitko od takvih ljudi ne želi pred kamere, unatoč uvjeravanjima da je novinarka vrlo korektna i želi napraviti prilog protiv zlostavljanja,
da im se može promijeniti glas, sakriti identitet. Ti „ljudi“ na koje se pozivaju urednici kad kažu „ljudi to hoće“ i kojima na taj način dvolično namećemo odgovornost
za uređivačku politiku ne vjeruju ni novinarima ni medijima i to je također jedna
od posljedica takve uređivačke politike vođene profitom koja se, pravedno, vraća
medijima u obliku gubitka povjerenja u njihovu vjerodostojnost. Pravedno zato jer
je i odgovornost za takvu uređivačku odluku zapravo njihova. Sve je teže pronaći i
psihologe koji hoće sudjelovati u medijima. Nevolja nije samo u tome što bi novinari htjeli kratko i sažeto, a složenost ljudskog bića nije uvijek pogodna za takvo
sažimanje, niti zato što bi novinari crno-bijele odgovore, a psihologija je u pravilu u
sivoj zoni između toga dvoga, niti zato što psiholozi nisu vični medijskim nastupima, nego i zato što naše stručne izjave novinari i urednici uređuju, krate, stavljaju u
svoj kontekst i često upotrebljavaju kao vlastiti argument ili kao okvir koji „normalizira“ neku tezu ili način prikazivanja.
160
kb-prirucnik-fin.indd 160
21.10.2009 21:25:12
Zloupotreba nagona za samoodržanjem i
iskrivljena slika svijeta u medijima
Poseban i vrlo čest slučaj takvog korištenja psihologije kao znanstvenog okvira i izlike, kvazirazloga za izvještavanje jest pri objavljivanju različitih bizarnih i mračnih
priča iz reda crne kronike. Mediji su shvatili da crna kronika privlači pozornost ljudi
pa je, vođeni kriterijem čitanosti/gledanosti/slušanosti objavljuju u nekritično velikim količinama s bombastičnim naslovima. Tako sam se primjerice informirala
kako u Južnoj Koreji postoji otac koji je svog dvogodišnjeg sina napuhao pumpicom
za zrak pa je dijete završilo u bolnici – vijest stvarno relevantna za mene i moj život
u ljudskoj zajednici. A tu su i primjeri naslova: „Ubila muža kuhinjskom krpom“,
„Objesio se o netom propupalu trešnju“, „Osmoškolci ubili Boga u vjeroučiteljici“,
„U požaru izgorio prasac Vicko, krava Jagoda i čovjek Ivan“. Tu pouzdano vrijedi
obrazloženje „to ljudi čitaju“. Da, to plijeni ljudsku pozornost. „Naša zaokupljenost
nasiljem potaknuta je brigom i natopljena grozom, a nikako ne naslađivanjem i
užitkom. Uz prizore nasilja prikiva nas temeljna ljudska briga nad ugrožavanjem
bilo kakva ljudskog opstanka. Biti upućen u razorne vidove društvenog i prirodnog
života jedna je od ključnih – vjerojatno genetski usađenih – potreba.“ (H. Turković,
2007.: 90) Da, budući da čovjek ima urođeni biološki nagon za samoodržanjem, sve
informacije o potencijalnim opasnostima u svijetu u kojem opstaje su mu važnije
nego ostale informacije. A mediji zloupotrebljavaju taj nagon. Dugoročna nevolja,
koja ishodi iz tog izrabljivanja ljudskog nagona u svrhu prodaje, jest da ljudi imaju
sve strašniju sliku svijeta kao nesigurnog mjesta, dok policijski izvještaji pokazuju
da ukupan broj kaznenih djela nije u porastu. Broj kaznenih djela nije, ali broj vijesti o njima jest. Mediji više nisu odraz stvarnosti, niti za život čovjeka relevantne
stvarnosti. Međutim, ljudi se ponašaju u skladu sa svojim stavovima i vjerovanjima – pa takva količina crnih vijesti utječe na povjerenje u druge ljude, otvorenost
prema njima, osjećaj sigurnosti, načine građenja međuljudskih odnosa, spremnost
da priskočimo, pomognemo itd. Tako su mediji, zbog svog izbora vijesti u svrhu
prodaje, odgovorni za opći osjećaj čovjeka o vlastitoj sigurnosti te predvidivosti i
stabilnosti vlastitog života. To je po Maslowljevoj teoriji ljudskih potreba2, nakon
bioloških potreba, drugi bitan sloj bez čijeg zadovoljenja nije moguće u potpunosti izgraditi poštovanje, a onda ni samopoštovanje i samoostvarenje. I zbog takvog
učinka bombastičnih vijesti koje opisuju ljudska stradanja psiholozi nerado pristaju
dati stručni okvir i tumačenje pojedinačnih događaja. Tako sam primjerice odbi2Maslow spada u utemeljitelje humanističke psihologije (sredinom prošlog stoljeća), a njegov Hijerarhijski model postavlja potrebe u pet slojeva po prioritetu zadovoljenja. „(...) hijerarhija motiva na čijem
se dnu nalaze fiziološke potrebe, kao potreba za hranom, vodom, zrakom, pa zatim sigurnošću, predvidivošću, zaklonom. Tek kada su te potrebe zadovoljene, čovjek se može okrenuti zadovoljavanju tzv.
pravih ljudskih potreba, kao što su potreba da se pruži i primi ljubav, potreba za ugledom, samopoštovanjem i ostvarivanjem svih svojih potencijala. Tek kada je čovjek zdrav, siguran, voljen i kompetentan
u onome čime se bavi, može se usmjeriti na svoje samoostvarenje ili samoaktualizaciju.“ (B. Šverko (ur),
1992.)
161
kb-prirucnik-fin.indd 161
21.10.2009 21:25:12
la novinara koji je htio od mene psihološki profil ubojice kao stručni dodatak na
bombastičnu vijest o jednom bizarnom ubojstvu u Dalmatinskoj zagori u trenutku
kad je vijest bila vrlo svježa. (O tome da ne postoji „psihološki profil ubojice“ kao
skupni pojam, nego svaki ubojica, kao uostalom i svaki čovjek, ima svoj psihološki
profil porazgovarala sam s novinarom.)
Moja sugovornica, novinarka Željka Godeč upozorila je i na jedan vrlo važan aspekt
novinarske odgovornosti:
„Novinar bi trebao brižno štititi svoje izvore, ali i sebe i čitatelje od
montiranih i konstruiranih teza – trebao bi znati procijeniti ima li ono
što mu nudi druga strana težinu i vjerodostojnost, je li uopće vrijedno objavljivanja. To, nažalost, često nije slučaj - otud imamo gomilu
besmislenih tekstova s, primjerice, optužbama za seksualno zlostav­
ljanje i iskorištavanje službenog položaja - nekoj baki doktor zadrži
dvije sekunde duže ruku na koljenu prilikom pregleda i eto ti nje sutra u
novinama s pričom o doktoru napasniku. Imamo masovnu pojavu žena
koje optužuju muževe za svakakve opačine iako im je cilj dobiti „argument” u brakorazvodnoj parnici i ucijeniti muža - iz aviona vidiš da je
to nategnuto, al’ novinar je progutao priču jer se takve teme trenutno
furaju. Opasno do zla boga.“
Konflikt: ljudskost – profesionalnost – etičnost
O ljudskoj odgovornosti novinara na težak i dramatičan način govori i životna priča
Kevina Cartera, fotoreportera koji je 1994. dobio Pulitzerovu nagradu fotografijom izgladnjelog djeteta koje iznemoglo puzi prema UN-kampu, koji dijeli hranu,
i velikog lešinara koji sjedi nedaleko od njega i čeka da dijete umre. Ta fotografija
iz Sudana 1993. godine obišla je svijet pa je i mnogo prosljeđivana internetom i
e-poštom.
Nešto više od godinu dana poslije i nekoliko mjeseci nakon dobivanja nagrade, Kevin Carter počinio je samoubojstvo. Njegova profesionalna životna priča puna je
traumatskih svjedočenja nasilja, sukoba i ubijanja u Južnoafričkoj Republici s kraja
rasističke vlasti, kao i stradanja njegovih prijatelja i novinarskih „suboraca“. Među
mnogim ushićenjima i reakcijama nakon što je fotografija obišla svijet bilo je i pitanje „Što je bilo s djetetom?“, na koje fotoreporter nije znao odgovor jer se morao
žuriti na avion koji ih je vraćao u civilizaciju. Ta priča dijelom govori o razarajućoj
moći trauma, svjedočenja traumama (pa i medijima posredovanim traumama), ali i
o odgovornosti, ljudskoj i profesionalnoj, za izbore koje radimo, uključujući i izbor
da dokumentiramo „iz publike“. (Time, 1994.)
162
kb-prirucnik-fin.indd 162
21.10.2009 21:25:12
Svojevrstan konflikt vidljiv je i u pragmatičnom stalnom konfliktu i muci psihologa kad se pojavljuju u medijima, a to je zahtjev za kratkoćom iskaza. To je sukob
između ovako postavljenih ciljeva medija (prodati i zaraditi, steći utjecaj i moć = podilaziti željama, a ne potrebama ljudi/tržišta) i novinarstva kao poziva, s jedne strane (informirati, educirati, zabaviti), te poslanja psihologa „Psihologu mora biti cilj
širiti valjane spoznaje o čovjeku i njegovom ponašanju i primjenjivati ih s ciljem
poboljšanja kvalitete života pojedinca i ljudske zajednice.“, zatim „Psiholog će nastojati zajednici u kojoj djeluje pomagati pri upoznavanju i razumijevanju pojava
koje se tiču ljudskog doživljavanja i ponašanja. Pri tome će isticati i podupirati slobodu izbora vlastitog ponašanja svakog pojedinca, ukoliko to ponašanje ne šteti
drugima.“ ( Etički kodeks HPK-a) Novinari su pritisnuti profitnom logikom, kojoj
nije do ljudi koji misle svojom glavom, prosuđuju što je za njih dobro i prave osobne
izbore (dakle osobno odgovornih pojedinaca), nego joj je do ljudi koji vjeruju i koji
su sljedbenici „istine“ koju mediji promoviraju. Zato traže od nas naputke, recepte
(„5 koraka do sreće“ i „7 koraka do uspjeha“) i jednostavne „da“ i „ne“ odgovore i
tumačenja. Pa nas tako već i novinari sami uvjeravaju da ljudi ne čitaju članke, nego
samo naslove i podnaslove. Osobno im vjerujem, ali je pitanje je li to zato što su ljudi
površni ili zato što u tekstu ne piše suštinski ništa više nego u naslovu i uokvirenom
tekstu?
Jednom me novinarka, koju inače cijenim, zamolila za TV prilog o depresiji našoj
svakidašnjoj i za to smo imali tri minute. Ona je, kao pametna i posvećena novinarka, htjela da nešto kažem o tome kako depresija nastaje, u čemu se u svakodnevnom
životu očituje i što možemo napraviti da je izbjegnemo ili ublažimo. Smijala sam se i
rekla joj da tu depresiju upravo podržavamo samom činjenicom da o njoj govorimo
tri minute. Ako nečem što tako ozbiljno potkopava smisao i smislenost našeg života
da i Svjetska zdravstvena organizacija o tome izvještava (a farmaceutska industrija
trlja ruke prodajući Prozac i druge pilule za lilule) pridajemo tako malu važnost
da na to sve površno bacimo pogled u trajanju od CIJELE tri minute, onda smo
ljudsku nevolju proglasili usputnom i nebitnom i time sudjelujemo u njezinom produbljenju. Snimili smo te cijele tri minute, a nakon toga sjedili još jedan sat i pričali
o depresiji. Možda snimatelj, novinarka i ja nismo ljudi. Razumijem da su mnogi
naši novinari već inficirani virusom lapidarnosti i površnosti, a i da su gonjeni urednicima i vlasnicima medija, međutim, psiholozi nisu i mislim da je i novinarima i
psiholozima to važno znati.
A novinarka Željka Godeč, s kojom sam se dopisivala, otpisala je:
„Problem je što se posljednjih nekoliko godina miješaju žanrovi –
dnevne novine su razvile skroz neobičnu navadu da uz vijesti ili
izvještaje kao konzultiraju stručnjake - to je čisti strukturalni urednički
promašaj!!! - jer naravno da se u tri rečenice ne može o ozbiljnoj temi
163
kb-prirucnik-fin.indd 163
21.10.2009 21:25:13
izreći ništa suvislo. Doduše, mnogi od psihologa nisu prepoznali zamke
te suradnje.
Vama, psiholozima, mjesto je u prilozima, magazinima, okruglim
stolovima, tjednicima, vama treba prostora, nemate što raditi u dnevnim isječcima, jer je ta suradnja štetna - i da tu se događaju gadne
zloupotrebe, tu postajete brošići, to su tekstovi koji su uvredljivi na svim
razinama, a mislim da ni novinarima nije svejedno jer gube stručnjake
koji kao daju legitimitet nečemu gdje ga ne može biti po definiciji.
Mislim da je ovo prilika da se tako poredaju stvari i da se kaže jasno i
glasno, da vi sa svoje strane na razini preporuke - poentirate: nitko i
ništa vas ne obavezuje da u tome sudjelujete, surađujte s nama onda
kad ima smisla, a smisla ima kad imate prostora zaroniti u suštinu
problema. S takvim stavom bi se brzo iskristalizirale stvari - kao što
nitko odvjetnike danas ne pita što su rekli svjedoci na raspravi jer je to
zabranjeno, tako i vi imate pravo na šutnju za dnevne potrebe. To što
vas to moja struka traži naprosto nije fer i ne bi vas trebalo obvezivati.
Ako treba crtati - crtajte!
Jasenka, sve regule postoje, samo ih/nas treba naučiti poštivati!“
I nešto poslije izvrsno je definirala posao i uloge novinara i psihologa kad se piše o
osjetljivim temama:
„Kad su u pitanju osjetljive teme pravila igre su jasno postavljena i
treba ih se držati kao pijan plota: nema otkrivanja identiteta djeteta
žrtve ni pod koju cijenu. U nekoj normalnoj dinamici odnosa novinar
dijagnosticira stvari i problem, opskrbljuje se podacima, problematizira, komparira, a psiholog tumači, objašnjava uzroke, projicira posljedice i upozorava na važnost preventive... Djeca su nam, realno gledano,
rijetko kad potrebna u tekstovima.“
Konflikt: većini ili manjinama
(brošić ili casually dressed psihologija)
I još jedna crtica, koja nije suštinski psihološka, ali je demokratska. Hrvoje Turković
u knjizi Narav televizije (2008.: 166) kaže: „ Jak je trend (...) da se posve potisne tradicionalno načelo javnomedijskog programa koje je svojedobno važilo (...) a to je da
se taj program namjenjuje heterogenoj publici, različito strukturiranoj, i da aktivni
164
kb-prirucnik-fin.indd 164
21.10.2009 21:25:13
program treba zadovoljavati različite interese, interese različitih tipova publike, bez
obzira na to koliko poneki tipovi publike bili ‘mali’.“ Suvremena uređivačka politika medija primjerena je većini (koja se identificira količinom čitanosti, gledanosti,
slušanosti i klikanosti) ili iskrojena je prema većini. Što ćemo s manjinama? Što
ćemo s čuvenom mišlju „Demokracija nije diktat većine, nego stalan dijalog s manjinom“? Imamo li novinarka, snimatelj priloga o depresiji i ja pravo na svoje medije?
U koje izvanzemaljce i ne-ljude spadaju oni građani koji me zaustave na cesti i kažu
da su o onom što sam rekla u medijima puno razmišljali i pitaju se... ili jedna majka
koja mi je nedavno pisala ovo:
Dobar dan, na stolu u radnoj sobi držim prijepis vašeg prelijepog
iskaza „S vrlo popustljivim i mekim roditeljima djeca započinju opasne
igre bez granica, upadaju u probleme, u nadi (koju, dakako, nikad neće
izgovoriti) da će roditelji konačno ipak postaviti granice...” Nažalost,
nepostavljanje granica danas me je koštalo bacanja na pod i udaraca u
glavu od vlastitog 23-godišnjaka.”
I tako se, zapravo, mi psiholozi koristimo medijima da bismo pomoću njih „progurali“ svoju misiju, a novinari se koriste psiholozima da bi učinili svoj medij zanimljivijim i povećali mu vjerojatnost da se proda. Novinari bi da je psihologija brošić
na njihovoj kreaciji, a psiholozi bi da bude znanost odjevena u svakodnevnu odjeću,
casually dressed psihologija. I budući da jedni druge trebamo, nema nam druge
nego da se u tom prostoru što više razumijemo, dogovaramo i sporazumijevamo.
Nadam se da je ovaj tekst prilog tom međusobnom razumijevanju.
Cenzorstvo, sloboda, odgovornost
Na kraju bih se željela vratiti na pitanje Što je čija odgovornost? kroz prizmu akcije
„Ugasi loš program, upali svoj stav“ koju je Hrvatsko psihološko društvo (uz svesrdan trud Ane Karlović, Sene Puhovski i mnoštva različitih ljudi koje su one motivirale na akciju) provelo u veljači 2009. na tragu zaključaka naše konferencije i na
tragu etičkih principa psihologije. I ovom zgodom su se kritički tonovi čuli jedino u
smjeru obrane prava pojedinca da bira (program koji hoće) i ponešto posprdnih i
„poučavajućih“ komentara koji su branili demokraciju od nekih pojedinaca iz neke
struke koji bi htjeli biti cenzori, imati moć i dolaze iz ropotarnice prošlog sustava.
Sloboda jest nužni sastojak demokracije, ali je odgovornost (osobna, profesionalna,
a i ona koja ishodi iz nadležnosti) nužni sastojak slobode u civiliziranim i pravnim
i civilnim društvima, a budući da je Hrvatsko psihološko društvo nevladina udruga
pa time, jasno, spada u segment civilnoga društva, čini se nužnim razložiti pitanje
sloboda i odgovornosti u tom i svim analognim slučajevima.
165
kb-prirucnik-fin.indd 165
21.10.2009 21:25:13
Sloboda i odgovornost svakog pojedinca jest da odluči izložiti javnosti putem medija dio svoje privatnosti (što znači da će se oni poslije nositi sa svim dobrim i lošim
posljedicama takve odluke sami). To se odnosi na majku suicidalne djevojke kojoj je
u svakom slučaju ostalo da nešto radi na njihovom međusobnom odnosu nakon tog
događaja (čak i bez uvida i namjere da popravi odnos); na majku odbjegle djevojke
kojoj je, nakon što su se reflektori ugasili, također ostalo da se nosi s činjenicom da
joj je dijete pobjeglo od kuće, ali je povrh toga ostalo i njoj i djevojci da se nose i s
javnošću tog događaja i različitim reakcijama javnosti i pojedinaca, što je dodatni
(težak) posao. To se odnosi i na žrtve nasilja koje ne žele u javnost, čime čuvaju
privatnost, ali ne pridonose senzibilizaciji javnosti za taj problem i uspostavljanju
pravednosti, što bi im sigurno pomoglo u oporavku; pa i na osobe koje svojim potpisom dobrovoljno pristaju sudjelovati u različitim reality show -emisijama, premda
iz stručnih krugova i njihovih osobnih izjava pouzdano znamo da su za vrijeme tih
emisija imali ozbiljnih psihičkih kriza i nosili se s njima.
Sloboda i odgovornost novinara jest da odluče kako će ostvariti zadatak koji su dobili od urednika i vlasnika medija za koji rade ili, u krajnjoj liniji, hoće li.
Sloboda i odgovornost vlasnika i urednika medija jest da odluče što će i kako predstaviti/ponuditi javnosti i koje kriterije i vrijednosni okvir će pri tome poštovati.
Sloboda i odgovornost ljudi jest da biraju što će, kako i koliko gledati, slušati, čitati.
Sloboda i odgovornost psihologa i srodnih struka jest da javno kažu ono što znaju o
ljudskoj prirodi i o mogućim kratkoročnim i dugoročnim posljedicama takvih izbora po pojedinca, društvo, međuljudske odnose, vrijednosti, stavove, mentalno zdravlje i ravnotežu, pa i razvoj osobne odgovornosti. Njihova sloboda i odgovornost jest
i da ne kažu kad procjenjuju da je etično ne sudjelovati.
Evo kako je moja sugovornica, novinarka Željka Godeč definirala neke od tih odgovornosti:
„– urednik je odgovoran za opremu teksta, naslov, podnaslov, potpise,
akcent koji je stavio na temu, kompletnu prezentaciju, izbor teme, izbor
sugovornika, vrlo često tezu koja je plasirana, urednik je odgovoran i
kad ne objavi ono što bi trebalo – zbog raznoraznih pritisaka
– vlasnik – za sve; i objavu i ne-objavu, izbor uredničkog kadra, novinarsku selekciju, atmosferu, glavni politički-ideološki-svjetonazorski
pravac novine, slobode koje je dao, slobode koje je ukinuo
– pojedinci kao stručni izvor – da dadu relevantne informacije u što suvislijem i razumljivijem obliku i da stanu iza toga, da znaju razlučiti bitno od nebitnog, da budu iskreni, da kažu što znaju, ali i odrede granice
onoga što ne znaju, da se sami ne dodvoravaju javnosti govoreći ono
što misle da bi ona htjela čuti.“
166
kb-prirucnik-fin.indd 166
21.10.2009 21:25:13
Sloboda i odgovornost onih tijela države koja su zadužena za državni medijski
prostor (Vijeće za elektroničke medije RH, Odbor za informatizaciju, informira­
nje i medije Sabora RH, Agencija za e-Hrvatsku) jest da donose odluke o pravilima
ponašanja za očuvanje Ustavom zagarantiranih i vrijednosti i sloboda i prava koja
se i prakticiraju i krše u našem zajedničkom društvenom prostoru. To nije samo
njihova sloboda i odgovornost, to je i njihova nadležnost.
Kad bi ta tijela kojima je u nadležnosti reguliranje društvenog medijskog prostora
bila aktivnija, jasnija, dosljednija u prakticiranju svojih sloboda (ovlasti) i odgovornosti, sigurna sam da bi bilo lakše i novinarima ostvariti svoje poslanje (informirati,
educirati, zabaviti) i novinarskim sindikatima (zaštititi dignitet novinarstva i novinara te njihovu sigurnost) psiholozima (educirati i podržati osobni rast i razvoj).
Budući da ta tijela uglavnom ne agiraju, nego reagiraju sporadično u slučajevima
grubog kršenja zakona, psiholozima i novinarima ostaje da čvršće i jasnije prakticiraju svoju osobnu i profesionalnu slobodu i odgovornost. Željeli bismo da cijeli ovaj
priručnik bude podrška jačanju takve prakse.
Nada
U ovom članku ima više kritičkih primjera nego onih koje nazivamo dobrom prak­
som, premda ima i takvih. Razlog tom je što sam uvjerena da bolje uočavamo otvorena etička i profesionalna pitanja, promišljajući o slučajevima i tendencijama u
našoj suradnji koje izazivaju teškoće bilo jednoj bilo drugoj strani, nego iz primjera
gdje nam je suradnja tekla glatko. Da su tzv. negativni primjeri rijetkost, vjerojatno ne bismo imali potrebu ni organizirati konferenciju na tu temu ni pisati knjigu.
Osim toga, zasadama civilnoga društva imanentno je doživljavati sukobljene interese, potrebe, mišljenja i vrijednosti kao razlike koje su poželjne i koje predstavljaju
bogatstvo, a ne kao sukobe u kojima treba tragati za tim tko je u pravu. U tradiciji
civilnoga društva jest i razgovarati o tim razlikama, jer razgovori mogu uroditi novim, boljim, kreativnijim rješenjima i praksi.
L i t e r a t ur a :
1.
Cvjetičanin, B. (2004.) Mediji, istraživanja, intelektualci; Zarez, br. 143
2.
Kodeks časti hrvatskih novinara (2006.) http://www.hnd.hr/hr/dokumenti/
3.
Kodeks etike psihološke djelatnosti (2004.) http://www.psiholoska-komora.hr/index.php?option=com_docman&task=view_category&Itemid=49&subcat=5&catid
=69&limitstart=0&limit=5
4.
Šverko, B. (ur); (1992.), Psihologija, Školska knjiga, Zagreb
5.
TIME Domestic (September 12, 1994), Volume 144, No. 11, “The Life and Death of
Kevin Carter”
6.
Turković, H. (2008.), Narav televizije, Meandar, Zagreb
167
kb-prirucnik-fin.indd 167
21.10.2009 21:25:13
kb-prirucnik-fin.indd 168
21.10.2009 21:25:13
P ETO p o g l a v l j e
N OVI M EDIJI - R AST U ĆE
N E P O Z N ATO
o internetu i internautima kroz medij,
tehnologiju i etičnost
169
kb-prirucnik-fin.indd 169
21.10.2009 21:25:13
Predgovor
Uvod
... 7
... 13
Prvo poglavl je:
Nakon gašenja konferencije, pale se ideje ... 23
Drug o p o g l a v l j e :
Tr e ć e p o g l a v l j e :
Oči širom zatvorene ... 47
Za sigurnije hodanje medijima ... 75
Čet vrto poglavl je:
Peto poglavl je:
S ovu i s onu stranu medija ... 119
Novi mediji - rastuće nepoznato
Ivan Salečić: Tranzicija „koncept-tehnologija“ i editor-free mediji ... 171
kb-prirucnik-fin.indd 170
21.10.2009 21:25:13
Ivan Salečić
Tranzicija „koncept-tehnologija“ i
editor-free mediji
U posljednjih nekoliko godina internet je postao novo društveno okružje. Prije ne­
koliko godina, bez obzira jesmo li na internet dolazili po informacije ili zabavu, to
smo ipak radili sami. Internaut je tada bio poput kakvog dvogodišnjaka, malog djeteta koje možemo dovesti u igraonicu među njegove vršnjake, no ma koliko da ih se
okupi, i dalje će se svatko igrati sam, jedni pored drugih, a ne jedni s drugima. Osim
ako bismo ulazili na stranice s forumima ili u sobe za chat, naše kretanje internetom bilo je privatno, gotovo inkognito. No upravo je socijalizacija u međuvremenu
uzela velikog maha u našem on-line-životu. „Kamo večeras izlazimo? Na internet“
– reklamni slogan s početka stoljeća danas se ostvario – socijalni život na internetu
može biti intenzivniji od života u stvarnosti. Nakon što smo na internet dolazili naj­
prije zbog informacija, a zatim zbog zabave; sada tamo idemo da bismo na mrežu
„uploadali“ svoje misli, fotografije, omiljene spotove, omiljene odlomke iz knjiga –
to „dijeljenje života“ treća je faza u evoluciji našeg on-line-identiteta.
Tu posljednju promjenu donio nam je tzv. Web 2.0, nova faza u razvoju interneta.
Web 2.0 nije tehnološka revolucija – „alati“, aplikacije, programi... kako god nazvali
software koji ga pokreće nisu novi, štoviše ponešto od njih, poput spomenutih chata ili foruma, pripada najstarijim tehnologijama interneta. Ono što je kod Weba 2.0
novost u odnosu na prvi, stari, inicijalni World Wide Web jest samo način na koji
mi koristimo svu tu tehnološku potporu. Nekada smo s interneta „skidali“ fileove,
danas ih jednako tako na njega i „stavljamo“. Drugim riječima, dok smo nekada
bili njezini korisnici, danas sami proizvodimo sadržaje stranica koje posjećujemo
– bilo da se radi o filmićima koje smo snimili, tekstovima koje smo napisali bilo
starim stva­rima koje smo odlučili kupiti ili prodati. Kad to napravimo, to je gotovo
automatski poziv drugima da se i sami uključe i na webu prokomentiraju što smo
uradili. Upravo takav način izrade web stranica, u koju smo uključeni svi, a ne samo
njen izdavač i/ili urednik, distinkcija je između dva razdoblja povijesti weba.
Kad se radi o news-stranicama, Web 2.0 i mogućnost da korisnici sami generiraju sadržaj, uspostavlja značajnu decentralizaciju sustava, do mjere koja predstavlja kraj uređivanja kakvog poznajemo. Dok su proteklih desetljeća news stranice
preuzimale strukturu novinske redakcije, za materijale objavljene na velikom broju
njih (ili barem na velikom broju tzv. „kanala“ koje takve stranice uključuju), više
171
kb-prirucnik-fin.indd 171
21.10.2009 21:25:13
ne možemo znati ni tko ih stvara, a kamoli tko ih uređuje ili objavljuje! U takvom
sustavu uloga urednika je promijenjena – jer on više nema kontrolu nad svojom
rubrikom, kanalom, sekcijom itd. Koncepcija nekog medija više nije ograničenje.
Ograničenje je samo tehnologija. Sadržaj proizvode svi, a tehnički dio uredničkog
posla može preuzeti i web-master.
Ovdje se naravno (iznova) postavlja i pitanje je li internet medij ili ne? U hrvatskim
medijima to je i dan-danas područje dileme, pri čemu oni koji se suprotstavljaju
takvoj mogućnosti tvrde kako je internet tek infrastruktura, skup žičanih i bežičnih
veza među računalima i serverima, tehnologija koja sama po sebi ne može biti medij, nego je pandan papiru u novinama ili, još bolji primjer, eteru kroz koji se distribuira radijski ili TV signal. Za zagovornike tvrdnje internet je jednostavno svojevrsna zbirna imenica, jedan termin koji obuhvaća razne medijske oblike koji se nalaze
„na internetu“: već spomenute news stranice, blog, forum, chat... medije za koje
nije adekvatan termin „web mediji“ jer se neki od njih (kao što je, na primjer, chatservis) ne nalaze na webu nego se putem njega „pozivaju“ s druge vrste servera.
Adekvatan nije ni termin on-line, jer većina tog sadržaja može se kreirati (i) off-line,
a ne treba zaboraviti ni da taj termin ne može diskriminirati on-line izdanja tradicionalnih medija i medija koji postoje samo on-line. Cyber-mediji? Iako na prvu može
zazvučati smiješno da se i u terminologiji najsuvremenijih, visokih tehnologija upotrebljava termin anakrono, na internetu vrijeme teče vrlo brzo pa se prefiks cyber
generalno smatra baš takvim – i danas se zamjenjuje prefiksom „e-“, što je oznaka
za „elektronički“. Izraz e-mediji u tom smislu ne bi bio loša zamjena za elektroničke
knjige koje su po svojem sadržaju forma bliska tim medijima; za njih se, uostalom,
baš i upotrebljava naziv eBook. No ovdje je problem u tome da se elektroničkim medijima već konvencionalno smatraju i televizija i radio, što smanjuje prostor razlike,
tim više što se televizija, kako se to danas neuvijeno kaže, već uključuje u „stare“,
dok je internet jednostavno – „novi“ medij. Na kraju, mogućnost da se ti mediji nazovu „virtualnim“ je zaista uzbudljiva jer trajno podsjeća na prividnost objavljenog
sadržaja, a time i na posve drugi način involvira svojeg krajnjeg konzumenta. No,
upravo zbog toga, pred nama su barem dva pitanja. S obzirom na to da se za svaki
medij, čak i u smislu njegovog sadržaja, a ne samo u smislu tehnologije njegovog
izdavanja, može reći da je virtualan, prividan, je li taj termin zaista supstancijalno
distinktivan? Drugo je pitanje praktična okolnost – kolika je vjerojatnost da bi takav
termin ikad zbiljski prihvatili proizvođači tog istog sadržaja? Možemo li uopće zamisliti da bi neka stranica, poput cnn.com ili bbc.co.uk, koje svoju prepoznatljivost
temelje upravo na „čvrstoći“ i „provjerenosti“ objavljenih vijesti, ikada pristala da se
njihov sadržaj naziva – prividnim, ma koliko on u stvari prividan bio?
Dok protivnici teze odriču medijski aspekt internetu, zagovornici teze o internetu
kao mediju tu dilemu jednostavno nemaju – za njih je internet jednostavno oboje –
i medij i tehnologija, pa je i diskusija oko toga u najmanju ruku nepotrebna, a vrlo
vjerojatno i štetna – jer se problem, koji ima šire implikacije od pukog imenovanja,
172
kb-prirucnik-fin.indd 172
21.10.2009 21:25:14
neprestano vraća na početak. Ukratko, u pitanju je li internet medij ili ne, gubi se
relevantnije – je li naziv internet-medij doista prikladan za imenovanje svih medija
koje internet okuplja.
Kako se uopće dogodila ta konverzija u Web 2.0? Prije desetak godina internetizdavači su – tada u potrebi da se što intenzivnije profiliraju spram „starih“ medija –
inzistirali na tzv. personalizaciji – ona je, više nego ijedan drugi medij, omogućavala
da sadržaj stranice koju posjećujete prilagodite svojim osobnim interesima, a ne
interesima izdavača i urednika koji ih u tradicionalnim medijima biraju za vas: čim
biste se spojili, tamo vas je čekao vaš osobni horoskop, iscrpne vijesti s područja
koja vas zanimaju, a u naprednijim varijantama mogli ste gledati filmove s vlastite liste u bilo kojem trenutku, neovisno o programskoj satnici, kao što je to slučaj
s televizijom. No, u perspektivi, razvijen sustav personalizacije podrazumijevao
je velike timove za proizvodnju internetskog sadržaja koje bi bile kadre udovoljiti
svim specifičnim interesima korisnika: nova otkrića u aplikaciji ružičaste boje na
poštanske marke u 19. stoljeću, usporedba šara na prepeličjim i papagajskim jajima,
astrološki trigon Sunce - Pluton kao prediktor uspjeha u klađenju na ishode liga
kriketa na Malim Antilima... Personalizacija je možda stvorila prvu pravu posebnost
interneta u odnosu na druge medije, ali i dramatično intenzivirala problem s kojim
se taj medij, za koji se valjda i danas smatra da se još uvijek nalazi u „razdoblju
investicije“, nosi od svojih prvih dana – pitanje njegove financijske i poslovne isplativosti. Kopernikanski se obrat dogodio u trenutku kad je netko shvatio da mnogi
posjetitelji interneta o svojim bizarnim interesima neće željeti samo čitati, nego i –
pisati. U tom trenutku apstraktni je internetski kapacitet za „interakciju“ prerastao
u temelj Weba 2.0, medija čiji sadržaj generiraju sami korisnici, a ne „neovisni“
timovi. Promjena je bila značajna, ne samo zbog smanjenih troškova, nego zbog
mogućnosti da, kako ćemo vidjeti poslije, taj medij više zagovara korporatokraciju
nego ijedan drugi.
Važnost interneta za korporacije nije samo u tome da je na njemu najlakše i najjeftinije doći do medija koji će predstavljati proizvode, usluge i vrijednosti, a nije ni u
efikasnom obraćanju postojećim kupcima i privlačenju novih, ni u mogućnosti da
od tih krajnjih korisinika dobiju povratnu informaciju o svojim proizvodima. Neki
analitičari weba, poput nekadašnjeg internetskog gurua, a danas preobraćenika,
Andrewa Keena, tvrde da se Webom 2.0, lakše nego u drugim medijima komunicira
i s nečim što zalazi i iza samog tržišta. To su dubinske, pa i osobine ličnosti kupca
koje nisu pod racionalnom kontrolom, a pomoću kojih se može manipulirati njegovim potrošačkim navikama. Za primjer neurotske tendencije koja se produbljuje
putem sadržaja Weba 2.0 Keen navodi narcistički poremećaj, a mi bismo mu mogli
pridodati i histrionski. Ide li korporativni interes za produbljivanjem neuroze, dakle
za uspostavom svojevrsne psihičke labilnosti korisnika, ako je to instrumentalno u
poticanju njegove potrošačke navike? Pogledamo li širi društveni kontekst, kupovina je zaista jedan od rijetkih ventila u kojima se potiče gubitak kontrole. Izgubimo
173
kb-prirucnik-fin.indd 173
21.10.2009 21:25:14
li kontrolu kod kuće, na poslu, na stadionu ili bilo kojem drugom mjestu, prijeti
nam društvena stigma. No, istovremeno, pohvaliti se kako smo „poludjeli“, „pukli“ u dućanu, te se zadužili preko svake svoje mogućnosti, komunikacijska je konvencija koja će u velikom broju slučajeva kod vaših sugovornika izazvati odobrava­
nja, razumijevanje, osmijeh, simpatiju i potrebu da se zauzvrat iznese i neko slično
iskustvo. Je li socijalni ideal kompulzivni potrošač, za kojeg je shopping površna, ali
kratkoročno efikasna strategija reduciranja unutrašnje tenzije? Dugoročno, kompulzivno kupovanje produbljuje poremećaj, to je samoperpetuirajući ritual koji ekspandira područje života koje je njime pogođeno. No, psihološki problemi koji su
funkcionalni za ekonomiju i društvo čini se da će prije postati norma, nego što će
vas odvesti na terapiju. Za neko vrijeme „ludi“ će biti oni koji ih nemaju, a ne oni
koji ih imaju.
Ali pođimo redom. Ukidanje razlike između profesionalno i amaterski generiranog
sadržaja intenziviralo je pitanje vjerodostojnosti objavljenog sadržaja. Za novinare u
tome i dalje vrijede profesionalna ograničenja – oni mogu čak biti ubijeni zbog onog
što su objavili u svojim medijima, poput ukrajinskog internetskog novinara Georgija Gongadzea, Ruskinje Ane Politkovskaje, a možda čak i Hrvata Ive Pukanića. U
medijskoj praksi čuvanje profesionalnog integriteta ne ide nužno ruku pod ruku s
dosegom i utjecajnošću sadržaja koji se proizvode – u dnevnom novinarstvu sve
je teže dobiti headline kad se radi odmjerena priča. Takav pristup doduše otvara i
mogućnost za nekonvencionalne medijske proboje – pitanje je bi li institucionalni
mediji danas uopće uspjeli otvoriti pitanja poput afere Clinton-Lewinsky, koju je na
svojem blogu započeo novinar-amater Matt Drudge. Bez ikakve želje da se vrednuje
afera Lewinsky i razni oblici njezine političke i društvene manipulacije, njezina kontroverza ipak predstavlja stanoviti prilog medijskoj diskusiji.
Očito, budući da je internet virtualni pandan stvarnog svijeta, uz sadržaje koji se na
njemu pojavljuju, otvaraju se etička pitanja. Ona ne potječu samo iz sadržaja koji
se na internetu nalaze, nego i iz njegovih specifičnih tehnoloških osobina, te njegove najvažnije posebnosti – interaktivnosti, mogućnosti da njegovi korisnici utječu
jedni na druge, i to – vidjeli smo – često bez ikakvih ograničenja. Možemo se, naravno, zapitati čemu uopće ograničenja, kad su ona tipična za kontrolirana društva,
za „društva neslobode“, poput kineskog, gdje je, na primjer, na internetu nemoguće
naći bilo kakav sadržaj koji se bavi pitanjem nezavisnosti Tibeta. Inače, taj primjer,
koji omogućuje tehnologija kontrole sadržaja na internetu koja se naziva firewall
dobio je naziv The Great Firewall, što je na engleskom jeziku cyber pandan za naj­
poznatiju kinesku građevinu – Kineski zid, The Great Wall.
Na što se onda misli kad se govori o potrebi kontrole sadržaja na internetu? Na internetu je relativno lako pronaći sadržaje, ili biti izložen bez ikakve aktivne potrage
sadržajima koje lako možemo razumjeti, ali ne i u psihološkom smislu „proraditi“,
naročito ako kao osobe u psihološkom smislu još nismo do kraja stasali. Jeste li na
internetu vidjeli kako su objesili Saddama Husseina? Ako ste od sive zagrebačke
174
kb-prirucnik-fin.indd 174
21.10.2009 21:25:14
zime poželjeli pobjeći na dva tjedna odmora na Tajlandu, jesu li na vašem monitoru sami od sebe iskočili tzv. pop-up prozori čiji vas sadržaj poziva da ondje sebi
pronađete jednokratnog seksualnog partnera iz pravih ljudskih kataloga? Ili, jesu
li, kad je vaše dijete zbog seminara iz povijesti tražilo podatke o napuštenom gradu
Petra u državi Jordan, pred njega iskočile obnažene fotografije Jordan, izuzetno prsate engleske starlete? Sjećate li se kad je nedavno Britanac Kevin Whitrick „nasred
interneta“, u izravnom on-line streamigu počinio samoubojstvo? Koliko ste puta
od prijatelja dobili molbu da pomognete kemoterapiju teško bolesne – i srećom
izmišljene – djevojčice Rachele, za koju treba proslijediti e-mail na što je moguće
više adresa iz vašeg adresara? Jeste li posjetili neki od foruma o anoreksiji na kojima
si djevojčice koje boluju od tog poremećaja daju uzajamnu podršku da ustraju – u
gladovanju? Što ste mislili kad je u Makarskoj policija upala u redakciju lokalnog
dnevnog lista i tražila da im se predaju IP-adrese računala anonimnih posjetitelja
njihove web stranice koji su kritizirali nezakonite postupke lokalnih moćnika? Na
kraju, ako je, na primjer, u Hrvatskoj zabranjena prodaja nacističkih simbola, krše li
zakon oni Hrvati koji ih putem svojih računala iz Hrvatske kupuju u američkim online dućanima, pohranjenima na serverima koji su i fizički smješteni u SAD-u, gdje
takva prodaja nije ilegalna? Ovaj posljednji slučaj stvarni je primjer iz Francuske,
u povijesti interneta poznat pod nazivom Yahoo case study, kad se poznati portal
našao na sudu zbog toga što je svojim korisnicima ponudio mogućnost takve kupnje
i time – pokazalo se – ipak prekršio zakon.
Uostalom, tko su uopće osobe s kojima komuniciramo preko interneta – znamo li
zasigurno da su baš takve osobe za koje se predstavljaju? Što znamo o njihovom
identitetu i namjerama? Netiquette, kodeks ponašanja na internetu, ne potiče spontane fizičke susrete s prijateljima s interneta. U svojim ranijim fazama internet se
profilirao kao najdemokratskiji medij koji nas izravnije od drugih vodi do prave
informacije, u kojem se svatko može čuti, medij bez cenzure... i po mnogo čemu on
to i jest, no očito je da mjestimično dolazi do zloupotrebe njegovih mogućnosti – i
da te zloupotrebe imaju svoje etičke konzekvencije u stvarnom svijetu. Danas, u
vremenu Weba 2.0, internet i kao medij i kao brend eksploatira pozitivan awareness uspostavljen u svojoj prvoj, entuzijastičkoj fazi, ali, čini se, s barem donekle
izmijenjenim osnovama. Uopće, je li predodžba koja je o internetu uvriježena iz
prošlosti – kao demokratskom, pouzdanom i necenzuriranom mediju postala, ili je
na putu da postane tek – stereotip?
Ipak, glavno etičko pitanje oko interneta danas možda ni ne potječe iz objavljenog
sadržaja, koliko iz nove podjele snaga u izdavaštvu samom. Ne samo na internetu
nego i tradicionalnim medijima pozicija izdavača i novinara nije ista pozicija, baš
kao što nije ni ista kakva je bila nekad. Izdavaštvo se unatoč svojem specifičnom
proizvodu već desetljećima izjednačava s ostalom industrijom te više kao svoj core
business ne proizvodi vijesti, nego – novac. Kako aproksimira Noam Chomsky,
staro načelo po kojem izdavač proizvodi medij namijenjen čitateljskom tržištu za175
kb-prirucnik-fin.indd 175
21.10.2009 21:25:14
mijenjeno je novim, u kojem izdavač putem medija potiče stvaranje specifične vrijednosti i navike kod čitatelja. Čitatelji, koji su upravo putem medija usvojili nove
specifične vrijednosti, predstavljaju izdavačev novi „proizvod”, to vredniji što medij ima dalji domet. Taj „proizvod“ čitatelje kod kojih su izgrađene specifične vrijednosti izdavač nudi svojim novim klijentima, više ne čitateljima, nego – svojim
partnerima, političkim i poslovnim. Vrijednosti koje izdavač proaktivno inducira
u svijesti čitatelja konveniraju novim klijentima i prokonzumerističke su, ne samo
na oglasnom nego i u sadržajnom dijelu. Mediji su stoga i temeljni alat brendinga,
transformacije određenog proizvoda od predmeta koji posjeduje određenu kvalitetu i određen kapacitet za uslugu, do ideje mnogo šire od proizvoda samog, uz koji
se vezuje širok spektar vrijednosti i emocija, ali i znanja, izgleda, životnog doba,
ponašanja i još koječega kroz što proizvod i postaje brend, svojevrsna svjetonazorna
prizma kroz koju se može sagledati cijeli svijet.
Ti se procesi odnose na cijelu medijsku scenu, no internet je iz više razloga na njih
posebno osjetljiv i stoga pogodan da postane vodeći medij društva korporacija.
Neke od razloga smo već nabrojili – izdavaštvo je na internetu decentralizirano i ne
zna se zapravo tko što objavljuje. Ono je i deregulirano – granica između neovisnog
i namjenskog, reklamnog sadržaja mnogo je manje uočljiva nego što je to slučaj
u „starim“ medijima, a oba tipa sadržaja prezentirana su na isti način. Ne samo
na internetu, tradicionalna dihotomija editoral-advertising dobila je puno novih,
laicima teško prepoznatljivih slojeva: advertorial, retailtainment, infomercial, te
custom publishing, koji pripada u brzorastuće segmente izdavaštva... To je još jedno
mjesto na kojem pozitivna percepcija koja otprije prati internet, a za koju je pitanje
je li i danas utemeljena, prije komplicira, nego što olakšava situaciju. Profesionalni
novinari koji bi se takvom procesu morali oduprijeti čuvajući integritet svoje profesije izjednačeni su s drugim profesionalcima, koji nemaju ni formalnu obavezu
čuvanja javnog interesa kroz prihvaćanje novinarske etike, nego tek obavezu prema
svojem vlasniku. Spomenimo samo autore korporativnih web stranica, profesionalce u marketingu, odnosima s javnošću, korporativnim komunikacijama... Naravno da su i korporacijama puna usta društvene odgovornosti – no u njihovom
slučaju to je također dobro prokalkulirani dio PR-strategije, u kojem se često i za
vrlo male uloge dobiva veliki medijski coverage i pozitivan awareness o kojem bi se
bez takvih akcija moglo samo maštati. Kroz različite objave u medijima nameću se
vrijednosti brendova, ali promjena se događa u unutarnjoj dinamici koja se izvana
neće vidjeti – jer svima je važno da medij – to se ne odnosi samo na internet – i
dalje figurira kao „neovisan“ i da se objavljeni materijali doživljavaju kao slobodan
urednički izbor. Medijska profesija u tom kontekstu ne samo da je obezvrijeđena
ona je čak i zloupotrijebljena, a krajnji konzumenti prije su manipulirani nego informirani. Tim potencijalom za brending ostvarila se mogućnost da internet napokon
postane isplativa poslovna investicija, naravno na mnogo sofisticiraniji način nego
što je to izgledalo devedesetih, kad je glavnina fantazija o velikoj zaradi bila okre176
kb-prirucnik-fin.indd 176
21.10.2009 21:25:14
nuta prema telefonskim impulsima, novinskim pretplatama, sitnom e-commerceu
i krupnom downloadu.
A sad malo industrijske špijunaže. Kakva je buduća povratna strategija klijenata
prema medijima? U prezentaciji jedne recentne konferencije o novom marketingu kaže se: „... we believe that great product and paid forms of communications
are not enough. The best brand needs to stir, lead and create brand scandals in
order to remain special and be desired and, most important, relevant.” Proaktivno djelovanje očito se ne zaustavlja na kvaliteti proizvoda, kao javno proklamiranom glavnom argumentu tržišne utakmice. Uostalom, zbog niza faktora kvaliteta se
proizvoda ujednačuje – poput okrupnjivanja proizvodnje i tehnoloških inovacija,
koje se događaju toliko brzo da ih je ispravnije pojmiti kao inerciju procesa nego
kao stvaran progres. Sam proizvod vjerojatno je po mnogo čemu identičan gomili drugih, konkurentnih proizvoda pa je doživljaj njegove kvalitete razmjeran snazi njegovog brenda i distinkciji koja se uspostavlja kroz medijske kanale. Pritom,
agencije su već predvidjele i metode kojima će ostvariti tu naprednu komunikaciju.
„... Scandals. Movements. Products. Events. Conferences. Custom publishing. Surprises that surprise the target.” Budući da smo taj target – mi, u praksi to bi moglo
značiti samo jedno – ekstra coverage koji će klijenti tražiti u budućnosti bit će još
ekstenzivniji nego danas. Granica neovisnog i namjenskog sadržaja bit će možda još
nejasnija, a u njeno „zamućivanje“ bit će uključeni svi segmenti marketinštkog account managementa: creative i art direction, event management, media planning
i buying, market research, public relations...
I u „starim“ medijima sami izdavači na barem dva načina subverziraju medije koje
posjeduju – otežavanjem kritičkog pisanja o elitama i očekivanjem visokih profita
pod svaku cijenu. Zašto bi onda uopće sadržaj imao drugačiji tretman od maloprodaje i prodaje oglasnog prostora!? Medijima u tome izmiče njihov glavni predmet
praćenja, a koncepcija medija iz istraživačke, induktivne, postaje deduktivna – ne
pišemo o onome što držimo važnim, nego o onome što držimo da – zanima čitatelje
ili da bi ih moglo zanimati. Treba li uopće reći da relevantnost sadržaja u tom modelu nije nešto za što se smatra da automatski generira interes konzumenta. Posljedica? Umjesto relevantnog sadržaja kroz infotainment, kombinaciju informacija i
zabave, zamjenjuje se kritički diskurs, a nude se površni i komforni sadržaji, intelektualni destimulansi, koji se u komentarima već nazivaju i irri-tainment. Sadržaj
od „izoštravajućeg“ postaje otupljujući kontekst, uz koji će mekano razgraničene
namjenske poruke funkcionirati poput čvrste figure i tako i u psihološkom smislu
pojačati persuazivno djelovanje brendova. Krajnjem korisniku, čitatelju, posjetitelju pritom nitko nije rekao da se promijenio kriterij vrijednosti. Kao nikad prije sve
izgleda kao servis korisnika, dok se zapravo, sukladno zahtjevima korporatokracije,
servisira brend. Na Webu 2.0, forumima, chatu, profilima i grupama socijalizacij­
skih stranica teško možemo identificirati izvor nekog sadržaja – potječe li on iz
privatnog iskustva krajnjih korisnika – što mu jest osnovna namjena – ili ipak iz
177
kb-prirucnik-fin.indd 177
21.10.2009 21:25:14
interesa medijskih profesionalaca, predstavnika industrije, agencija za odnose s
javnošću, tko zna od koga i zašto. U hiperinflaciji postova i podataka krajnji je efekt
eksplozije sadržaja da nas preplavljuje besadržajnost, puna skrivenih manipulativnih figura koje razjaruju potrošačku strast.
Kriza medijskih profesija stoga je barem dvostruka. „Lagane“ forme medijskog
praćenja utječu na gubitak vjerodostojnosti izvana, dok pretpostavljanje poslovnih
planova izdavača objektivnim informacijama utječe na urušavanje iznutra. Role model za sve nas su slavni, bogati, uspješni... A alati i aplikacije Weba 2.0 – blog, vlog,
2nd Life, Facebook – brendirani kao nova generacija zabave, svakome omogućuju
da i sam postane „zvijezda“, makar u virtualnom svijetu. „Zvijezda“ je savršen protagonist vrijednosti takvog sustava, utjelovljenje već spomenute narcističke strukture
ličnosti, jedne sociopatološke pandemije koja u potpunoj tišini, neidentificirana,
potpomognuta elitama, velikim koracima osvaja zapadnu kulturu i one koji u njoj
vide uzor. Jeste li duboko u sebi imuni na takvu identifikaciju, koja vam među redovima poručuje da vam „stvarnost oduzima život“? U raskoraku između norme i
stvarnosti, digitalna zajednica, utočište od stvarnosti, je za narcističku strukturu
ličnosti idealan prostor kompenzacije, okružje u kojem funkcioniramo po načelu –
„Ako dolazimo u sukob s činjenicama, tim gore po činjenice“. Princip očito funkcionira – vidljivo je iz ovisnosti o internetu, o kojoj se danas još piše kao kuriozitetu, a
mogućnost tihe disocijacije stvarne osobe prešutna je cijena.
Posljedica – produbljivanje i proširenje poremećaja, vraća se međutim iz virtualnog u stvarni svijet, u kojem je inducirani narcizam i histrionizam idealno tržište.
Upravo se njima okreće cijeli sustav; reklamne kampanje – sukladno logici brenda
– uostalom, nisu usmjerene na pobuđivanje potrebe za proizvodom, jer proizvod
nam odavno ne treba, nego za onim što trebamo – za emocijama. Proizvodi i usluge
predstavljaju se emocionalno toliko vrijednima da imaju kapacitet popunjavanja
takozvane „narcističke rupe“ u samovrednovanju. Tu je rupu međutim dosta teško
zapuniti, pa zato, ponovno uz pomoć medijske industrije, uvijek dolaze novi i novi
proizvodi i servisi koji su predodređeni da postanu objekt potrošačke žudnje, jedino
mjesto na kojem nam je dopušteno impulzivno, kratkotrajno izvlačenje iz generalno
vrlo frustrirajućeg konteksta. Kulturalna dijagnoza konvenira industriji, odakle se i
pokrenuo cijeli proces. Krug je zatvoren.
Uopće, djeluju li mediji edukativno? Konzumenti medija u kojima su osobe postale
informacija spontano svakako uče, kako kaže Andrew Keen, da svoju potrebu za
informacijom zamijene potrebom da sami postanu informacija. Ako pogledamo Facebook kao (još uvijek) paradnog konja Weba 2.0, na kojem se nalaze svi – i privatne osobe, i grupe, i korporacije, i akcije, i projekti, i nevladine udruge – proporcija
verbalno artikuliranog sadržaja uglavnom ovisi o individualnom naporu korisnika.
Ono što nam daje sučelje jest razmjena raznih jednostavnih aplikacija, kojima virtualno možemo nekoga „piknuti“, razmijeniti peticu, poslati pivo, pusu, smješka,
čak ga i polizati... biti u stalnom infantilnom, banalnom i egzaltiranom show-off
178
kb-prirucnik-fin.indd 178
21.10.2009 21:25:14
kontaktu. Pitanje jest je li poticana komunikacija piktografska ili verbalna. Bilo bi
zanimljivo vidjeti ima li neka nepismena osoba problema sa svojom društvenom
„aktualizacijom“ uz internetske socijalizacijske servise?
A kakve su socijalne osobine koje potiču socijalni on line alati? Jednostavno, one
koje su softverski kompatibilne ili jednostavnije rečeno - one za koje postoji napisan „program“. To je, doduše, prilično očekivano jer je komunikacija, naravno,
dvosmjeran proces: i mediji konzumentu uvijek prenose informaciju i uvijek ga do
neke mjere oblikuju po svojim mjerilima. No Web 2.0 može dovesti do inverzije
prioriteta – prvo oblikovanje, a zatim informacija – pri čemu je zaista paradoksalno
da je Web 2.0 medij u kojem korisnik može najviše sam utjecati na sadržaj.
Sintagma '2.0' već s interneta silazi u život i počinje se upotrebljavati ne samo kao
oznaka za novu vrstu weba, nego i za novu vrstu stvarnosti. Još noviji Web 3.0, o
kojem se još međutim ne zna mnogo – nije isključeno ni da ćemo komunicirati sa
sučeljem tako da će se ostvariti literarna predodžba umjetne inteligencije – kao u
filmu „Odiseja u svemiru 2001.“ ili u TV seriji „Zvjezdane staze“. S druge strane,
spominje se i mogućnost da se radi o mediju koji će preciznije imenovati naš on
line identitet. Iako je prva intencija toga da nas se sve kao potrošače može lakše
“locirati“, pa se svi zgražaju nad tom bigbrotherizacijom treba reći da ta mogućnost
u sebi ipak nosi i jednu malu mogućnost impliciranja veće odgovornosti kreatora
sadržaja – jer će u tom slučaju jednostavno biti – poznati. Bilo kako bilo, u takvom
sadašnjem i budućem okruženju, pred nama se otvara ne samo potreba za obrazovanjem za praćenje novih medija nego i za definiranjem mjesta u društvu koje će
poticati tu edukaciju. Naime, ne treba očekivati da će podstrek stići iz medija samih,
koji su defaultni i najefikasniji komunikator. U konačnici, to nas vodi prema potrebi
za novom perceptivnom „konturom“ koja će po svoj prilici imati više dimenzija nego
do sada, i čija će se linija – s današnje točke gledišta – dijelom nalaziti i u onome
što danas smatramo „figurom“ i u onom što smatramo „pozadinom“. Jednostavnije rečeno – informacije će se nalaziti kako u „neovisnom“ dijelu sadržaja, tako
i u namjenskom, reklamnom, ali će se također na oba mjesta nalaziti i namjenski
sadržaji. Pouzdane podatke morat ćemo tražiti na taj novi način i u više medija, a takvo transverzalno, multimedijsko zadiranje „među redove“ standard je kojim ćemo
morati ovladati želimo li i ubuduće – znati čitati.
179
kb-prirucnik-fin.indd 179
21.10.2009 21:25:14
O autoru
Ivan Salečić diplomirao psihologiju 1995. godine. Studirao i filmsku i TV režiju. Od 1988.
radi u medijima kao kritičar, urednik, menadžer i savjetnik. Surađivao s 50-ak redakcija
u tisku, na televiziji, internetu i radiju. Osim u Hrvatskoj, objavljivao u BiH, Srbiji, Austriji i
Njemačkoj. Koautor je knjige o Das Balkanische Spielfilm, posebnog izdanja austrijskog
filmskog magazina Blimp.
Prošao obuku o elektroničkim medijima pri Medijskom centru Deutsche Welle u
Njemačkoj. Od 2001. do 2006. bio je partner u Iskon Internetu. Na konferenciji HPD-a
2008. održao je pozvano predavanje o internetu. Radi kao kreativni direktor hrvatskog
izdanja magazina Elle te na jednom dokumentarnom projektu HTV-a.
180
kb-prirucnik-fin.indd 180
21.10.2009 21:25:14

Dunja Lakauš i Ivan Tanta: Kako izići na kraj s novinarima?

priručnik odnosi sa javnošću i odnosi sa medijima

Ispitna knjizica-b razina zima 2010-2011

Vidljivost projekata_prirucnik - Fond za ulaganje u znanost i inovacije

Preuzmi PDF

1 KRIZNA KOMUNIKACIJA U ZDRAVSTVU Kriza se može pojaviti

dramski eksperimentalni studio

Dobro došli u svijet interneta

NARANČASTA CRNA

Број