ZBORNIK RADOVA
ISLAMSKOG PEDAGOŠKOG FAKULTETA
U ZENICI
ILUM
ZBORNIK RADOVA ISLAMSKOG PEDAGOŠKOG FAKULTETA U
ZENICI
ISSN 1840-4448 UDK/UDC 2 UDK/UDC 3 UDK/UDC 8
Godište 9, br. 9, Zenica, decembar 2011.
Izdavač:
Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici
Urednik:
Mejra Softić
Uređivački kolegij:
Mujo Slatina, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu
Mawil Yousif Izzi Dien, University of Wales – United Kingdom
Esam Al-Ghareb, Kuwait University – Kuwait
Šefik Kurdić, Islamski pedagoški fakultet u Zenici
Šukrija Ramić, Islamski pedagoški fakultet u Zenici
Edina Vejo, Islamski pedagoški fakultet u Zenici
Nusret Isanović, Islamski pedagoški fakultet u Zenici
Lektor:
Amina Pehlić (bosanski)
Prijevod:
Lejla Žunić (engleski)
Midhat Jugo (arapski)
DTP:
Izet Pehlić
Adresa Redakcije:
Juraja Neidharta 15, 72000 Zenica, Bosna i Hercegovina
Tel/fax: 00387 32 402-919
E-mail: ipfzbornik@gmail.com
Web: www.ipf.unze.ba
Zbornik izlazi godišnje
ISLAMSKI PEDAGOŠKI FAKULTET
UNIVERZITETA U ZENICI
ZBORNIK RADOVA
ISLAMSKOG PEDAGOŠKOG FAKULTETA
U ZENICI
Zenica, decembar 2011.
ISLAMIC PEDAGOGICAL FACULTY
OF THE UNIVERSITY IN ZENICA
PROCEEDINGS
OF THE ISLAMIC PEDAGOGICAL FACULTY
IN ZENICA
Zenica, December 2011
SADRŽAJ
UVODNA RIJEČ ....................................................................... 11
VJERSKE ZNANOSTI
Zuhdija Adilović
METODOLOŠKE SMJERNICE ZA PRAVILAN ODNOS
PREMA ZAPADNOJ MISLI ..................................................... 17
Šefik Kurdić
BOŠNJACI I HADISKA ZNANOST U OSMANSKOM
PERIODU .................................................................................. 41
Šukrija Ramić
MOGUĆNOST RASPRAVE O KONSENZUSU (IDŽMĀ'U)
ISLAMSKIH UČENJAKA U SAVREMENOM DOBU............. 61
Halil Mehtić
ZASTUPLJENOST KIRAETA U HANDŽIĆEVOM
KOMENTARISANJU KUR’ANA ............................................. 79
Safvet Halilović
PROBLEM OVISNOSTI IZ OBZORJA KUR'ANSKE
ANTROPOLOGIJE.................................................................... 95
Esmir M. Halilović
ASHABI ALLAHOVOG POSLANIKA, S.A.V.S. ................... 119
SOCIJALNA ISTRAŽIVANJA
Almira Isić
KANONIČKI ODNOS RELIGIOZNOSTI I BRAČNOG
KVALITETA ........................................................................... 135
Šaćira Mešalić, Izet Pehlić, Muharem Adilović
INKLUZIJA U PRAKSI IZ PERSPEKTIVE
OSNOVNOŠKOLSKIH NASTAVNIKA................................. 153
Suada Buljubašić
RECIDIVIZAM U MALOLJETNIČKOJ DELINKVENCIJI ....173
Azemina Durmić
KONCEPT RIZIČNIH I ZAŠTITNIH FAKTORA U
PREVENCIJI POREMEĆAJA U PONAŠANJU ......................189
Anela Hasanagić
PERCIPIRANA RODITELJSKA PODRŠKA KAO FAKTOR U
SPREČAVANJU NEPRILAGOĐENIH OBLIKA
PONAŠANJA U ADOLESCENCIJI.........................................207
MENADŽMENT KVALITETA U RELIGIJSKOJ
EDUKACIJI
Admir Čerim
RELIGIJSKI ODGOJ U ŠKOLSKIM SISTEMIMA NEKIH
EVROPSKIH ZEMALJA I BOSNE I HERCEGOVINE ...........225
JEZIK I KNJIŽEVNOST
Amna Brdarević-Čeljo
KRATKA ANALIZA SUBJEKATSKIH I NESUBJEKATSKIH
WH-PITANJA U ENGLESKOM JEZIKU U OKVIRIMA
ANALIZE PF STAPANJA .......................................................239
Mejra Softić
REČENICA U ARAPSKOM JEZIKU – NEKA ZAPAŽANJA O
KRITERIJIMA SAVREMENIH PODJELA I
KLASIFIKACIJA .....................................................................261
OCJENE I PRIKAZI
Bilal Hasanović
SABRANI RADOVI HIFZIJE SULJKIĆA – Prikaz djela:
Hifzije Suljkića "Sabrani tekstovi" ...........................................281
CONTENS
PREFACE .................................................................................. 12
RELIGIOUS SCIENCES
Zuhdija Adilović
METHODOLOGICAL GUIDELINES FOR A RIGHT
ATTITUDE TOWARDS WESTERN THOUGHT ..................... 17
Šefik Kurdić
THE BOSNIAKS AND HADITH STUDIES IN THE OTTOMAN
PERIOD ..................................................................................... 41
Šukrija Ramić
POSSIBILITY OF DEBATE ON CONSENSUS (IJMĀ’) OF
ISLAMIC SCHOLARS IN THE CONTEMPORARY AGE ....... 61
Halil Mehtić
PRESENCE OF KIRA’AT IN HANDŽIĆ’S ANNOTATION OF
THE QUR’AN ........................................................................... 79
Safvet Halilović
THE PROBLEM OF ADDICTION FROM THE PERSPECTIVE
OF QUR`ANIC ANTROPOLOGY ............................................ 95
Esmir M. Halilović
COMPANIONS OF THE PROPHET, S. A. W. S..................... 119
SOCIAL RESEARCH
Almira Isić
CANONICAL RELATION BETWEEN RELIGIOSITY AND
MARITAL QUALITY ............................................................. 135
Šaćira Mešalić, Izet Pehlić, Muharem Adilović
INCLUSION IN PRACTICE ACCORDING TO ATTITUDES
OF TEACHERS ....................................................................... 153
Suada Buljubašić
RECIDIVISM AND JUVENILE DELINQUENCY ..................173
Azemina Durmić
CONCEPT OF RISK AND PROTECTIVE FACTORS FOR
PREVENTION OF BEHAVIORAL DISORDER .....................189
Anela Hasanagić
PERCEIVED PARENTAL SUPPORT AS A FACTOR OF
PREVENTING MALADJUSTED BEHAVIOUR IN
ADOLESCENCE......................................................................207
MANAGEMENT OF QUALITY IN RELIGIOUS
EDUCATION
Admir Čerim
RELIGIOUS UPBRINGING IN SCHOOLING SYSTEMS OF
SOME EUROPEAN COUNTRIES AND OF BOSNIA AND
HERZEGOVINA......................................................................225
LANGUAGE AND LITERATURE
Amna Brdarević-Čeljo
BRIEF ANALYSIS OF SUBJECT AND NON-SUBJECT WHQUESTIONS IN THE ENGLISH LANGUAGE UNDER PF
MERGER ANALYSIS .............................................................239
Mejra Softić
SENTENCE IN THE ARABIC LANGUAGE- SOME REMARKS
ON CRITERIA OF MODERN DIVISIONS AND
CLASSIFICATIONS ................................................................ 261
BOOK REVIEWS
Bilal Hasanović
COLLECTED PAPERS OF HIFZIJA SULJKIĆ– Book review:
Hifzija Suljkić "Collected papers" ............................................281
‫ﻓﻬﺮﺱ ﺍﳌﻮﺿﻮﻋﺎﺕ‬
‫ﻛﻠﻤﺔ ﳉﻨﺔ ﺍﻟﺘﺤﺮﻳﺮ ‪13............................................. ................................‬‬
‫ﺍﻟﻌﻠﻮﻡ ﺍﻟﺪﻳﻨﻴﺔ‬
‫ﺃ‪ .‬ﺩ‪ .‬ﺯﻫﺪﻱ ﻋﺎﺩﻟﻮﻓﻴﺘﺶ‬
‫ﺍﻟﺘﻮﺟﻴﻬﺎﺕ ﺍﳌﻨﻬﺠﻴﺔ ﳌﻮﻗﻒ ﺳﻠﻴﻢ ﲡﺎﻩ ﺍﻟﻔﻜﺮ ﺍﻟﻐﺮﰊ ‪17 .................................‬‬
‫ﺃ‪ .‬ﺩ‪ .‬ﺷﻔﻴﻖ ﻛﺮﺩﻳﺘﺶ‬
‫ﺍﻟﺒﻮﺳﻨﻴﻮﻥ ﻭﻋﻠﻢ ﺍﳊﺪﻳﺚ ﰲ ﺍﻟﻌﻬﺪ ﺍﻟﻌﺜﻤﺎﱐ ‪41 ........................................‬‬
‫ﺃ‪ .‬ﺩ‪ .‬ﺷﻜﺮﻱ ﺭﺍﻣﻴﺘﺶ‬
‫ﺇﻣﻜﺎﻧﻴﺔ ﻃﺮﺡ ﺍﳌﻨﺎﻗﺸﺔ ﻋﻦ ﺇﲨﺎﻉ ﺍﻟﻌﻠﻤﺎﺀ ﺍﳌﺴﻠﻤﲔ ﰲ ﺍﻟﻌﺼﺮ ﺍﳊﺎﺿﺮ ‪61.....................‬‬
‫ﺩ‪ .‬ﺧﻠﻴﻞ ﻣﻬﺘﻴﺘﺶ‬
‫ﻭﺟﻮﺩ ﺍﻟﻘﺮﺍﺀﺍﺕ ﰲ ﺗﻔﺴﲑ ﺍﻟﻘﺮﺍﻥ ﳍﺎﳒﻴﺘﺶ ‪79..................................................‬‬
‫ﺃ‪.‬ﺩ‪ .‬ﺻﻔﻮﺕ ﺧﻠﻴﻠﻮﻓﻴﺘﺶ‬
‫ﻣﺸﻜﻠﺔ ﺍﻹﺩﻣﺎﻥ ﻣﻦ ﻣﻨﻈﻮﺭ ﺍﻷﻧﺜﺮﻭﺑﻮﻟﻮﺟﻴﺎ ﺍﻟﻘﺮﺁﻧﻴﺔ ‪95.........................................‬‬
‫ﻡ‪ .‬ﺃﲰﲑ ﺧﻠﻴﻠﻮﻓﻴﺘﺶ‬
‫ﺻﺤﺎﺑﺔ ﺭﺳﻮﻝ ﺍﷲ )ﺻﻠﻰ ﺍﷲ ﻋﻠﻴﻪ ﻭﺳﻠﻢ( ‪119...................................................‬‬
‫ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﻭ ﺍﻟﺘﻌﻠﻴﻢ‬
‫ﺩ‪ .‬ﺃﳌﲑﺓ ﺇﻳﺴﻴﺘﺶ‬
‫ﻋﻼﻗﺔ ﺍﻟﺘﺪﻳ‪‬ﻦ ﺍﻟﻘﺎﻧﻮﻧﻴﺔ ﻭﺟﻮﺩﺓ ﺍﻟﻌﻼﻗﺔ ﺍﻟﺰﻭﺟﻴﺔ ‪135.............................................‬‬
‫ﺷﺎﻛﺮﺓ ﻣﺸﺎﻟﻴﺘﺶ‪ ,‬ﻋﺰﺕ ‪‬ﻠﻴﺘﺶ‪ ,‬ﳏﺮﻡ ﻋﺎﺩﻟﻮﻓﻴﺘﺶ‬
‫ﺍﻟﺪﻣﺞ ﰲ ﺍﻟﺘﻄﺒﻴﻖ ﻭﻓﻖ ﻣﻮﺍﻗﻒ ﺍﳌﺪﺭﺳﲔ ‪153 .............................................‬‬
‫ﺩ‪ .‬ﺳﻌﺎﺩ ﺑﻮﻟﻮﺑﺎﺷﻴﺘﺶ‬
‫ﺍﻻﻧﺘﻜﺎﺱ ﰲ ﺍﻻﳓﺮﺍﻑ ﺍﻟﺴﻠﻮﻛﻲ ﻟﺪﻯ ﺍﻷﻃﻔﺎﻝ ‪173 ............................................‬‬
‫ﺩ‪ .‬ﻋﺎﺯﻣﻴﻨﺎ ﺩﻭﺭﻣﻴﺘﺶ‬
‫ﻣﻔﻬﻮﻡ ﺍﻟﻌﻮﺍﻣﻞ ﺍﻟﺒﺎﻋﺜﺔ ﻭﺍﳌﺎﻧﻌﺔ ﰲ ﺍﻟﻮﻗﺎﻳﺔ ﻣﻦ ﺍﻻﺿﻄﺮﺍﺑﺎﺕ ﰲ ﺍﻟﺴﻠﻮﻙ ‪189 ....................‬‬
‫ﺩ‪ .‬ﺁﻧﻠﺔ ﺣﺴﻨﺎﻏﻴﺘﺶ‬
‫ﺗﺄﻳﻴﺪ ﺍﻟﻮﺍﻟﺪﻳﻦ ﺍﳌﺪﺭﻙ ﻛﻌﺎﻣﻞ ﰲ ﻣﻨﻊ ﺍﻷﺷﻜﺎﻝ ﻏﲑ ﺍﳌﺘﻮﺍﺋﻤﺔ ﰲ ﺍﳌﺮﺍﻫﻘﺔ ‪207 ..................‬‬
‫ﺇﺩﺍﺭﺓ ﻣﻘﺎﻳﻴﺲ ﺍﳉﻮﺩﺓ ﰲ ﺍﻟﺘﻌﻠﻴﻢ ﺍﻟﺪﻳﲏ‬
‫ﻡ‪ .‬ﺃﺩﻣﲑ ﺗﺸﺮﱘ‬
‫ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻟﺪﻳﻨﻴﺔ ﰲ ﺍﻟﻨﻈﻢ ﺍﳌﺪﺭﺳﻴﺔ ﻟﺒﻌﺾ ﺍﻟﺪﻭﻝ ﺍﻷﻭﺭﻭﺑﻴﺔ ﻭﺍﻟﺒﻮﺳﻨﺔ ﻭﺍﳍﺮﺳﻚ ‪225 ...........‬‬
‫ﻋﻠﻮﻡ ﺍﻟﻠﻐﺔ ﻭ ﺁﺩﺍ‪‬ﺎ‬
‫ﺁﻣﲎ ﺑﺮﺩﺍﺭﻭﻳﺘﺶ – ﺗﺸﻠﻮﺍ‬
‫ﺍﻟﺘﺤﻠﻴﻞ ﺍﻟﻮﺟﻴﺰ ﻝ ‪ -wh‬ﺃﺳﺌﻠﺔ ﺍﳌﺴﻨﺪ ﺇﻟﻴﻪ ﻭﻏﲑ ﺍﳌﺴﻨﺪ ﺇﻟﻴﻪ ﰲ ﺍﻟﻠﻐﺔ ﺍﻹﳒﻠﻴﺰﻳﺔ ﰲ ﺇﻃﺎﺭ ﲢﻠﻴﻞ‬
‫‪ pf‬ﺍﻹﻧﺪﻣﺎﺝ ‪239 .................................................. ................................‬‬
‫ﺩ‪ .‬ﻣﺮﱘ ﺳﻮﻓﺘﻴﺘﺶ‬
‫ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻟﻌﺮﺑﻴﺔ – ﺑﻌﺾ ﺍﳌﻼﺣﻈﺎﺕ ﻋﻦ ﳏﺎﻭﺭ ﺗﻘﺴﻴﻤﻬﺎ ﺍﳌﻌﺎﺻﺮ ﻭﺗﺼﻨﻴﻔﻬﺎ ‪261 ...............‬‬
‫ﺍﺳﺘﻌﺮﺍﺽ ﺍﻟﻜﺘﺐ‬
‫ﺃ‪.‬ﺩ‪ .‬ﺑﻼﻝ ﻫﺎﺳﺎﻧﻮﻓﻴﺘﺶ‬
‫ﳎﻤﻮﻋﺔ ﺍﻟﺒﺤﻮﺙ ﳊﻔﻈﻲ ﺳﻮﻟﻜﻴﺘﺶ ‪ -‬ﺍﺳﺘﻌﺮﺍﺽ ﺍﻟﻜﺘﺎﺏ ﳊﻔﻈﻲ ﺳﻮﻟﻜﻴﺘﺶ "ﺍﻟﺒﺤﻮﺙ‬
‫ﺍ‪‬ﻤﻮﻋﺔ" ‪281 ...................... ................................ ................................‬‬
UVODNA RIJEČ
Poštovani čitaoci,
Zbornik radova nastavnika i saradnika Islamskog pedagoškog
fakulteta Univerziteta u Zenici je svojim kontinuiranim
publikovanjem, postavljanjem i poštivanjem visokih standarda u
izradi i odabiru radova, zadobio status respektabilne serijske
publikacije na Univerzitetu u Zenici i šire.
Stoga je i ovaj deveti broj Zbornika prilog našem velikom
nastojanju da, uz poštivanje i primjenu izdavačkih standarda
propisanih za serijske publikacije, uspješno privedemo kraju
trogodišnji proces njegove evaluacije, indeksacije i uvršavanja u
relevantnu bibliografsku bazu podataka EBSCO (Publishing –
Business Source Complete). Zahvaljujući kvalitetu prethodnih
izdanja, s ponosom možemo istaknuti i to da je Zbornik ove
godine uspješno uvršten i u CEEOL (Central and Eastern European
Online Library) bazu podataka.
Shodno svojoj strukturi, radovi koje objavljujemo u ovom
broju mogu se situirati u naučno-istraživačke oblasti unutar kojih
ovaj fakultet uglavnom i razvija svoju naučno-istraživačku
djelatnost, a to su: Menadžment kvaliteta u religijskoj edukaciji,
Socijalna istraživanja, Vjerske znanosti, Jezik i književnost i
Islamska misao i civilizacija. Poseban kvalitet devetog broja
Zbornika ogleda se u činjenici da je najveći broj ovih radova od
strane recenzenata ocijenjen kao naučni radovi. Stoga se iskreno
nadamo da će oni svojim kvalitetnim sadržajem zadovoljiti potrebe
i znatiželju dobronamjernih čitalaca, te ih podstaknuti na dublje
promišljanje određene tematike i njezinu dalju razradu.
Srdačno se zahvaljujemo svim autorima radova, našim
uvaženim recenzentima, Redakciji Zbornika i svim drugim
saradnicima koji su svojim predanim i odgovornim radom pomogli
pojavljivanju novog broja Zbornika radova koji će, nadamo se,
opravdati svoju namjenu i kod čitalaca biti prihvaćen.
Urednica:
Vanr. prof. dr. sc. Mejra Softić
11
PREFACE
Dear readers,
The Proceedings of the Islamic Pedagogical Faculty of the
University of Zenica have gained a status of respectful serial
publication at the University of Zenica and broader, with its
continuous publishing, and by setting and obeying high standards
of doing and selecting papers.
That is why the ninth issue of the Proceedings is a
contribution to our great effort to successfully finalize the threeyear process of its evaluation, indexation and entrance into the
relevant bibliography database- EBSCO Publishing- Business
Source Complete, by observing and applying publishing standards
of serial publication. Thanks to the quality of previous editions, we
can proudly point out that the Proceedings have been included in
CEEOL (Central and Eastern European Online Library) database as
well.
In respect to its structure, published papers of this issue can
be categorized in scientific-research fields within which the
Faculty develops its scientific-research work, and those fields are:
Religious-education quality management, Social research,
Religious sciences, Language and literature, and Islamic thought
and civilization. A special quality of the ninth issue of the
Proceedings is the fact that most of the papers were verified as
scientific papers by reviewers. Therefore, we sincerely hope that
their quality content will satisfy needs and curiosity of wellintentioned readers, and inspire them to ponder and further
elaborate particular subject matters.
We want to express our sincere gratitude to the authors,
respected reviewers, Editorial Board, and to all other associates
whose dedicated work enabled the publication of the new issue of
the Proceedings for which we hope to be recognized and accepted
by readers.
Editor:
Mejra Softić, Ph.D.
12
‫ﻛﻠﻤﺔ ﳉﻨﺔ ﺍﻟﺘﺤﺮﻳﺮ‬
‫ﺍﻟﺴﺎﺩﺓ ﺍﶈﺘﺮﻣﲔ‪،‬‬
‫ﻧﺎﻟﺖ ﳎﻠﺔ ﺍﻟﺒﺤﻮﺙ ﺍﻟﻌﻠﻤﻴﺔ ﺍﻟﱵ ﻳﻜﺘﺒﻬﺎ ﻭﻳﻘﺪﻣﻬﺎ ﺃﺳﺎﺗﺬﺓ ﻛﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﲜﺎﻣﻌﺔ‬
‫ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ ﻭﺍﳌﺘﻌﺎﻭﻧﲔ ﻣﻌﻬﺎ ـ ﺑﺎﺳﺘﻤﺮﺍﺭ ﻧﺸﺮﻫﺎ ﻭﺍﺣﺘﺮﺍﻣﻬﺎ ﳌﻌﺎﻳﲑ ﺍﻟﻨﺸﺮ ﺍﻟﻌﻠﻤﻲ ﺑﺎﺷﺘﺮﺍﻁ‬
‫ﺍﳌﻘﺎﻳﻴﺲ ﺍﻟﻌﺎﻟﻴﺔ ﰲ ﻛﺘﺎﺑﺔ ﺍﻟﺒﺤﻮﺙ ﻭﺻﺮﺍﻣﺘﻬﺎ ﰲ ﺍﺧﺘﻴﺎﺭ ﻣﺎ ﺗﻨﺸﺮﻩ ﻣﻨﻬﺎ ـ ﻋﻠﻰ ﻣﻘﺎﻡ ﻋﺎﻝﹴ‬
‫ﻭﲰﻌﺔ ﺭﻓﻴﻌﺔ ﻭﺍﻧﺘﺸﺎﺭﻋﻠﻰ ﻧﻄﺎﻕ ﻭﺍﺳﻊ‪ ،‬ﺿﻤﻦ ﺍﻹﺻﺪﺍﺭﺍﺕ ﺍﻟﺪﻭﺭﻳﺔ ﳉﺎﻣﻌﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ‪.‬‬
‫ﻭﻧﺮﺟﻮ ﺃﻥ ﻳﻜﻮﻥ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﻌﺪﺩ) ﺍﻟﺘﺎﺳﻊ (ﺇﺳﻬﺎﻣﺎ ﻣﻦ ﺍ‪‬ﻠﺔ ﰲ ﺳﻌﻴﻬﺎ ﺍﻟﺪﺍﺋﻢ ﻟﻠﺘﻘﻴﺪ ﺑﺸﺮﻭﻁ‬
‫ﺍﻟﻨﺸﺮ ﺍﻟﻌﻠﻤﻲ ﺍﻷﻛﺎﺩﳝﻲ ﺍﻟﱵ ﺗﻄﺒﻖ ﻋﻠﻰ ﺍ‪‬ﻼﺕ ﺍﳌﻨﺘﻈﻤﺔ ﻭﺍﻷﺧﺬ ‪‬ﺎ ﻓﻴﻤﺎ ﺗﻨﺸﺮﻩ ﻣﻦ ﲝﻮﺙ‬
‫ﻭﺩﺭﺍﺳﺎﺕ‪ .‬ﻭﺇﻧﻨﺎ ﻧﻨﻬﻲ ﺑﻨﺠﺎﺡ ﻣﺪﺓ ﺛﻼﺙ ﺳﻨﻮﺍﺕ ﻣﻦ ﺗﻄﻮﻳﺮ ﺍ‪‬ﻠﺔ ﻣﻦ ﺣﻴﺚ ﻓﻬﺮﺳﺘﻬﺎ‬
‫ﻭﺇﺩﺧﺎﳍﺎ ﰲ ﻗﺎﻋﺪﺓ ﺍﳌﻌﻠﻮﻣﺎﺕ ﺍﻟﻌﺎﳌﻴﺔ ﺍﳌﻌﺮﻭﻓﺔ ‪ .EBSCO‬ﻭﺑﻨﺎﺀ ﻋﻠﻰ ﺟﻮﺩﺓ ﺍﻹﺻﺪﺍﺭﺍﺕ‬
‫ﺍﻟﺴﺎﺑﻘﺔ ﻧﻌﻠﻦ ﻋﻦ ﻓﺨﺮﻧﺎ ﻭﺍﻋﺘﺰﺍﺯﻧﺎ ﺑﺄﻥ ﺍ‪‬ﻠﺔ ﺃﺩﺧﻠﺖ ﺑﻨﺠﺎﺡ ﰲ ﻗﺎﻋﺪﺓ ﻣﻌﻠﻮﻣﺎﺕ ﺍﳌﻜﺘﺒﺔ‬
‫ﺍﳌﺒﺎﺷﺮﺓ)ﻋﻠﻰ ﺍﻹﻧﺘﺮﻧﺖ( ﻷﻭﺭﻭﺑﺎ ﺍﻟﻮﺳﻄﻰ ﻭﺍﻟﺸﺮﻗﻴﺔ ‪.CEEOL‬‬
‫ﻭﻭﻓﻘﺎ ﻟﺘﻨﻈﻴﻢ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﻌﺪﺩ ﻣﻦ ﺍ‪‬ﻠﺔ ﻭﺍﻟﺒﺤﻮﺙ ﺍﳌﻨﺸﻮﺭﺓ ﻓﻴﻪ‪ ،‬ﳝﻜﻦ ﺗﺼﻨﻴﻒ ﺍﻟﺒﺤﻮﺙ ﰲ‬
‫ﺍ‪‬ﺎﻻﺕ ﺍﻟﱵ ﻛﺎﻧﺖ ﺍﻟﻜﻠﻴﺔ ﺗﺴﻌﻰ ﺇﱃ ﺗﻄﻮﻳﺮ ﺍﻟﻌﻤﻞ ﺍﻟﺒﺤﺜﻲ ﻓﻴﻬﺎ‪ ،‬ﻭﻫﻲ‪ :‬ﺇﺩﺍﺭﺓ ﻣﻘﺎﻳﻴﺲ ﺍﳉﻮﺩﺓ‬
‫ﰲ ﺍﻟﺘﻌﻠﻴﻢ ﺍﻟﺪﻳﲏ‪ ,‬ﻭﺍﻟﺒﺤﻮﺙ ﺍﻻﺟﺘﻤﺎﻋﻴﺔ‪ ،‬ﺍﻟﻌﻠﻮﻡ ﺍﻟﺪﻳﻨﻴﺔ‪ ,‬ﺍﻟﻠﻐﺔ ﻭﺁﺩﺍ‪‬ﺎ‪ ,‬ﺍﻟﺜﻘﺎﻓﺔ ﻭﺍﳊﻀﺎﺭﺓ‬
‫ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ‪ .‬ﻭﳑﺎ ﳝﻴﺰﻫﺬﺍ ﺍﻟﻌﺪﺩ ﺍﻟﺘﺎﺳﻊ ﻣﻦ ﺍ‪‬ﻠﺔ ﺍﳋﺎﺹ ﺑﺎﳉﻮﺩﺓ ﺃﻥ ﺃﻏﻠﺐ ﻫﺬﻩ ﺍﻟﺒﺤﻮﺙ ﰎ‬
‫ﺗﻘﻴﻴﻤﻬﺎ ﻣﻦ ﻗﺒﻞ ﺍﶈﻜﻤﲔ ﻛﺒﺤﻮﺙ ﻋﻠﻤﻴﺔ‪.‬‬
‫ﻭﻟﺬﺍ ﻧﺮﺟﻮ ﺃﻥ ﺗﻠﺒ‪‬ﻲ ﻫﺬﻩ ﺍﻟﺒﺤﻮﺙ ﲟﺤﺘﻮﺍﻫﺎ ﺍﳌﻤﻴﺰ ﺭﻏﺒﺔ ﺍﻟﻘﺮﺍﺀ ﺍﳌﻌﻨﻴﲔ‪ ،‬ﻭﺃﻥ ﺗﻜﻮﻥ ﻋﻨﺪ‬
‫ﺣﺴﻦ ﻇ‪‬ﻨﻬﻢ‪ .‬ﻭﺃﻥ ﲡﺪ ﻋﻨﺪﻫﻢ ﻛﺬﻟﻚ ـ ﻣﻦ ﺣﻴﺚ ﺍﶈﺘﻮﻯ ﻭﺍﻹﻋﺪﺍﺩ ـ ﺻﺪﻯ ﲨﻴﻼ‪ ،‬ﻭﺃﻥ‬
‫ﺗﻼﻣﺲ ﻟﺪﻳﻬﻢ ﺃﻓﻜﺎﺭ‪‬ﺍ ﻋﻤﻴﻘﺔ‪.‬‬
‫ﻭﺍﻟﺸﻜﺮ ﺍﳉﺰﻳﻞ ﳉﻤﻴﻊ ﺍﻟﻜﹸﺘ‪‬ﺎﺏ ﻭﺍﶈﻜﻤﲔ‪ ،‬ﻭﻷﻋﻀﺎﺀ ﳉﻨﺔ ﺍﻟﺘﺤﺮﻳﺮ‪ ،‬ﻭﻟﻜﻞ ﻣﻦ ﺳﺎﻫﻢ ﲜﻬﺪﻩ‬
‫ﺍﳌﺨﻠﺺ‪ ،‬ﻭﳌﻦ ﺳﺎﻋﺪ ﰲ ﺇﺧﺮﺍﺝ ﺍﻟﻌﺪﺩ ﺍﳉﺪﻳﺪ ﻣﻦ ﺍ‪‬ﻠﺔ‪ ،‬ﺍﻟﺬﻱ ﻧﺄﻣﻞ ﺃﻥ ﻳﱪ‪‬ﺭ ﻏﺎﻳﺘﻪ ﻭﳚﺪ‬
‫ﻣﻜﺎﻧﻪ ﻋﻨﺪ ﺍﻟﻘﺮﺍﺀ‪.‬‬
‫ﺭﺋﻴﺴﺔ ﳉﻨﺔ ﺍﻟﺘﺤﺮﻳﺮ‪:‬‬
‫ﺍﻟﺪﻛﺘﻮﺭﺓ ﻣﺮﱘ ﺳﻮﻓﺘﻴﺘﺶ‬
‫‪13‬‬
14
VJERSKE ZNANOSTI
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Izvorni naučni rad
Zuhdija Adilović1
METODOLOŠKE SMJERNICE ZA PRAVILAN
ODNOS PREMA ZAPADNOJ MISLI
Sažetak
Dominacija zapadne civilizacije na svjetskom planu,
predstavlja veliki problem za manje narode i kulturne zajednice.
Taj problem se naročito ističe u svjetlu globalizacije kada mnogi
narodi i nacije, gotovo u potpunosti, gube svoj identitet.
Ostati privržen svojoj tradiciji i kulturi, a usvojiti pozitivne
tokove savremenog doba jeste formula uspjeha koje su danas
mnogi svjesni. Međutim, odgovor na pitanje kako doći do tog spoja
na kvalitetan način, tako da on ne bude na štetu nijedne od
spomenutih komponenti, još nije u potpunosti definisan. Jedan od
važnih segmenata akademskog djelovanja je naučnoistraživački
rad koji ima svoju metodologiju. Nažalost, kao i u ostalim
segmentima života na ovom planu dominira zapadni koncept koji
se nameće kao vodeći. Danas su veoma rijetki muslimani
istraživači koji su uspjeli da usvoje pozitivne aspekte te
metodologije i da se oslobode njene obojenosti zapadnim
pogledom na svijet, koji je u suprotnosti sa islamskim.
Ovaj rad ima za cilj da ukaže na osnovne metodološke
smjernice koje će pomoći muslimanu istraživaču u području
vjerovanja, kako bi ostao na istini, a ujedno uvažio naučnu
metodologiju istraživanja.
Kada je riječ o islamu, on polazi od činjenice da sve što je
definisano Kur’anom i vjerodostojnim hadisom u području
vjerovanja, bez obzira da li se to odnosi na gajb (metafiziku), kao
što je pitanje Božanstva, onoga svijeta i nastanka čovjeka, ili se
radi o generalnim postavkama, kao što je savršenost vjere islama i
njeno počivanje na jednoći Stvoritelja (tewhidu), narušavanju
1
Vanredni profesor, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici,
zuhdija.adilovic@gmail.com
Rad autora je dostavljen 02.06.2011. godine, a prihvaćen za objavljivanje
24.10.2011. godine.
17
Vjerske znanosti
vjerovanja (imana) slijeđenjem nekih drugih vjerovanja mimo
islama i sl., jeste sušta istina koja se niukom slučaju ne može
dovesti u sumnju, ili biti prevaziđena.
A kada je riječ o zapadnoj misli, njenim filozofskim i vjerskim
predstavama, moralnim vrijednostima, spoznajnim i društvenim
sistemima, ona je rezultat ljudskog napora2 i samim tim podložna i
grešci. Međutim, činjenica da je ona nastala nevezano za istinsku
vjeru, usljed raznih društvenih i civilizacijskih kretanja
nevjerničkih naroda, ne znači da je ona u potpunosti neispravna i
da automatski mora biti odbačena.
Ključne riječi: savremena misao, tradicija, kultura, islamski
koncept
Uvod
Dominacija zapadne civilizacije na svjetskom planu,
predstavlja veliki problem za manje narode i kulturne zajednice.
Taj problem se naročito ističe u svjetlu globalizacije kada mnogi
narodi i nacije, gotovo u potpunosti, gube svoj identitet.
Ostati privržen svojoj tradiciji i kulturi, a usvojiti pozitivne
tekovine savremenog doba jeste formula uspjeha koje su danas
mnogi svjesni. Međutim, odgovor na pitanje kako doći do tog spoja
na kvalitetan način, tako da on ne bude na štetu nijedne od
spomenutih komponenti, još nije u dovoljnoj mjeri definisan. Jedan
od važnih segmenata akademskog djelovanja je naučnoistraživački
rad koji ima svoju metodologiju. Nažalost, kao i u ostalim
segmentima života na ovom planu dominira zapadni koncept koji
se nameće kao vodeći. Danas su veoma rijetki muslimani
istraživači koji su uspjeli da usvoje pozitivne aspekte te
metodologije i da se oslobode njene obojenosti zapadnim pogledom
na svijet, koji je u suprotnosti sa islamskim.
Ovaj rad ima za cilj da ukaže na osnovne metodološke
smjernice koje će pomoći muslimanu istraživaču u području
2
Možda će neko reći da savremena misao obuhvata i vjerske predstave i
moralne principe zasnovane na judaizmu i kršćanstvu, pa kako se može kazati da
je sve to samo rezultat ljudskog napora.
Istina je da su te predstave i moralni principi iskrivljeni i izmijenjeni do te
mjere da je nemoguće prepoznati osnovu koja je objavljena od onoga što su ljudi
dodali. Zbog toga se i na njih odnosi prethodni stav, iako to ne negira činjenicu
da u njima ima ostataka objavljene istine.
18
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
vjerovanja, kako bi ostao na istini, a ujedno uvažio naučnu
metodologiju istraživanja.
1. Ideološki pristup
Istraživač musliman uvijek polazi od unaprijed definisanih
globalnih premisa u području vjerovanja koje mu trebaju poslužiti
za prezentaciju islamskog vjerovanja i kritiku savremenog
mišljenja.
Kada je riječ o islamu, on polazi od činjenice da sve što je
definisano Kur’anom i vjerodostojnim hadisom u području
vjerovanja, bez obzira da li se to odnosi na gajb (metafiziku), kao
što je pitanje Božanstva, onoga svijeta i nastanka čovjeka, ili se
radi o generalnim postavkama, kao što je postavljanje čovjeka za
Allahovog namjesnika na Zemlji, savršenost vjere islama i njeno
počivanje na jednoći Stvoritelja (tewhidu), narušavanju vjerovanja
(imana) slijeđenjem nekih drugih vjerovanja mimo islama i sl.,
jeste sušta istina koja se ni u kom slučaju ne može dovesti u
sumnju, ili biti prevaziđena.
Ovo pravilo temelji se na dvije stvari:
 Činjenici da je Objava proistekla iz Allahovog, dž.š.,
sveobuhvatnog znanja u kojem nema greške ni
manjkavosti.
 Da je Allah, dž.š., zadovoljan sa islamom kao našom
vjerom do Sudnjega dana, a Allah je daleko iznad toga da
bude zadovoljan sa neistinama i pretpostavkama.
A kada je riječ o savremenoj misli, njenim filozofskim i
vjerskim predstavama, moralnim vrijednostima, spoznajnim i
društvenim sistemima, ona je rezultat ljudskog uma 3 i samim tim
podložna grešci. Međutim, činjenica da je ona nastala nevezano za
istinsku vjeru, usljed raznih društvenih i civilizacijskih kretanja
nevjerničkih naroda, ne znači da je ona u potpunosti neispravna i da
automatski mora biti odbačena.
3
Možda će neko reći da savremena misao obuhvata i vjerske predstave i
moralne principe zasnovane na judaizmu i kršćanstvu, pa kako se može kazati da
je sve to samo rezultat ljudskog uma.
Istina je da su te predstave i moralni principi iskrivljeni i izmijenjeni do te mjere
da je nemoguće prepoznati osnovu koja je objavljena od onoga što su ljudi
dodali. Zbog toga se i na njih odnosi prethodni stav, iako to ne negira činjenicu
da u njima ima ostataka objavljene istine.
19
Vjerske znanosti
S druge strane, činjenica da je savremena misao rezultat
dugogodišnjeg iskustava čovječanstva i zrelih umova, gledano sa
civilizacijskog aspekta, ne znači da ona sadrži apsolutnu istinu
kojoj se drugi moraju povinovati i utopiti u njenim valovima. Isto
tako, ne mora da znači da ona predstavlja krajnje dostignuće svog
vremena, jer iako ona kod njenih pobornika predstavlja najviši
stepen istine do kojeg je moguće doći u ovom vremenu, za vjernika
muslimana koji posjeduje Objavu proizašlu iz Allahvovog
sveobuhvatnog znanja, koje je prethodilo ljudskom znanju,
savremena misao je nazadna u odnosu na Allahovo znanje, koje je
korektor ljudskog znanja, slično kao što znanje potonjeg vremena
preispituje prijašnje nauke u svjetlu svojih otkrića i novih
mogućnosti.
Bilo koji drugi stav muslimana prema savremenoj misli bio bi
u suprotnosti sa njegovim imanom. Muslimanski mislilac koji
prihvata postavke ove civilizacije koja je suprotna islamu kao
istinite, ustvari, demantuje svoje uvjerenje da islamsko učenje
sadrži apsolutnu istinu i on može da bira između dvije mogućnosti:
 ili da te teorije koje savremena civilizacija nudi kao
činjenice, kod njega postanu relativne i samo teorije i
pretpostavke koje on prihvata i odbacuje po kriterijumu
istina svoje vjere, i to je ispravan stav kojeg zagovaram
pri bilo kojem pristupu akaidskog istraživanja danas,
 ili da te teorije veliča i prihvati kao jedinu istinu i onda se
vrati svojoj vjeri pa je posmatra na osnovu tih teorija i
uzima i odbacuje od vjere ono sto je u skladu sa njima. U
tom slučaju on je žrtvovao svoju vjeru islam.
Ovo je jedna od najvećih kriza muslimanskih intelektualaca.
Oni su u dilemi između vjerovanja (koje je većinom tradicionalno)
i savremene naobrazbe i zbog toga žive u veoma teškom idejnom i
psihičkom stanju. Oni žive između dvije suprotnosti i u većini
slučajeva prevlada(va) moderna misao, naročito kod onih koji od
svoje vjere znaju samo ono što su kao mali naučili od svojih
roditelja, bez prave pedagoške naobrazbe koja usađuje vjerovanje u
njihove duše, a zatim ono postaje osnova njihovog razmišljanja
pomoću kojeg se suočavaju sa savremenom misli i odolijevaju
njenim izuzetno razvijenim metodama kritike svega.
Ovakav “ideološki” pravac je izuzetno osuđen od strane
intlektualne elite, jer je, po njihovom shvatanju, oprečan
nepristrasnosti i objektivnosti koja od istraživača traži da se
20
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
oslobodi bilo kakvih unaprijed zauzetih stavova pa makar oni bili i
vjerski. Od njega se traži da se prilikom svog istraživanja rukovodi
isključivo razumskim argumentima, koji predstavljaju suštinu ili
dušu znanosti. (Ash-Shunyātiy, 1970:164)
Često muslimani intelektualci – neislamisti, islamiste opisuju
kao iracionaliste i neobjektivne, jer se oni rukovode unapred
zauzetim stavovima i ideološkim opredjeljenjima. Tako jedan od
njih kaže: “Radovi islamista o savremenoj misli nemaju nikakvu
znanstvenu vrijednost jer oni predstavljaju ideološke pokušaje
pobune koji su usmjereni ka određenoj kategoriji muslimana koje
oni žele upregnuti u svoje projekte.” (Ridwān as-Seyyid, 1988:
353)
Međutim, ispravan metod izučavanja zapadne misli od strane
muslimana jeste onaj koji sam maloprije spomenuo. To je logičan i
objektivan stav jer je utemeljen na vjerovanju u Allaha i Poslanika,
u Objavu, koju on prihvata s čvrstim ubjeđenjem kao nepobitni
argument. Isto tako, svi stavovi koji se temelje na Objavi za njega
su naučni. Naravno, ovo će razumjeti vjernik u islam, a onaj koji na
islam gleda kao na civilizacijsko naslijeđe on je sasvim drugi slučaj
kojeg trenutno ne tretiramo.
2. Pouke iz negativnih posljedica iskustva apologetičara
Odnos muslimana prema savremenoj misli kroz prizmu
islama, kao što je briga današnjih muslimana, isto tako bila je briga
muslimana u prijašnjim vremenima. To je iskustvo prepuno pouka i
lekcija. Musliman današnjice bi trebao da te lekcije nauči kako bi
se sačuvao sličnih grešaka i imao veću priliku za uspjeh.
Sa početkom nestanka ashaba, r.a., počele su se javljati idejne
slabosti muslimana vezane za njihovo vjerovanje. Takve ideje
promovisali su pojedini smutljivci i tako ih prenijeli na veliki broj
muslimana. Zatim su se među muslimane uvukli pojedini vjerski i
filozofski elementi drugih civilizacija, kao što je grčka filozofija sa
svojim predstavama o kosmosu i postojanju i sa svojom logikom.
Određene grupacije muslimanske uleme pale su pod utjecaj te
filozofije na području vjerovanja, iz čega nastaje velika i dobro
poznata znanost pod nazivom ilmul-kelam.
Ukazat ću samo na neke od posljedica ilmul-kelama, koje bi
trebale da posluže kao pouka istraživačima na polju islamskog
vjerovanja danas, kako bi se sačuvali od sličnih grešaka:
1. Ilmul-kelam je doprinio cijepanju islamskog koncepta,
21
Vjerske znanosti
kada je istinsko živo i djelotvorno vjerovanje koje se
direktno reflektovalo na ljudska djela pretvorio u određen
broj teoretskih razmatranja koje čovjek izučava bez
ikakve veze sa njihovom praktičnom primjenom.
Savremeni istraživač islamskog vjerovanja trebao bi izučavati
pitanja vjerovanja u kontekstu drugih aspekata islama, tako da
sačinjavaju temelj i osnovu za ibadet (obredoslovlje), moral i
društveni sistem. Također, potrebno je prevazići tu suhoparnost
(ilmul-kelama) u kojoj su pitanja vjerovanja pretvorena u
matematičke formule. Ona se moraju povezati sa značenjima
vezanim za osjećaje ljubavi i odbojnosti, nade i straha, skrušenosti i
kajanja i tome slično. (Al-Muntedā al-'Islāmi, 1410. god. po H., 44)
2. Prvi izvor islamskog vjerovanja jesu šerijatski citati za
koje treba da se veže onaj koji želi doći do istine i iz njih
izvodi istine vjere. Međutim, ilmul-kelam u kojem se
puno spominju posebni termini, logički principi,
pretpostavke i racionalni odgovori na njih u skladu sa
metodologijom tadašnje misli, zapostavio je šerijatske
citate i obezvrijedio njihov položaj u odnosu na
racionalne principe. Zato djela ilmul-kelama oskudjevaju
kur'ansko-hadiskim citatima, a i ono malo citata koji se
navode izgube se u opširnim tvrdnjama zbog kojih se ti
citati i navode, samo kao njihova potvrda.
Zato je obaveza muslimana koji se bavi istraživanjem na
polju islamslog vjerovanja da kur’anske ajete i hadise stavi u prvi
plan i da mu bude cilj da ljude veže za njih kako bi istine vjere
ostvarile što veći efekat na ponašanje ljudi.
3. Ilmul-kelam je, kao što se da zaključiti iz razloga
njegovog nastanka, imao za cilj da daa argumentovanu
podršku temeljima islamskog vjerovanja i odbrani ih od
njihovih neprijatelja koji su ih nijekali. Nastojao je da to
uradi putem argumenata i logike koju su koristili
pobornici tih filozofija. Pobornici ilmul-kelama su na putu
ostvarenja tog cilja koristili razna sredstva i koristili se
pravilima i premisama koje su počesto bile nerealne i
netačne i to su smatrali ustupcima u raspravi. Međutim,
ilmul-kelam je naposlijetku sa svojim pravilima i
logičkim zaključcima postao jedini legitiman predstavnik
islama, kako smatraju njegovi pobornici, pored vidnih
odstupanja od temeljnih odrednica islama.
22
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Ovakav stav prema ilmul-kelamu sa sobom nosi dvije velike
greške:
Prva je oslanjanje na te relativne premise i utemeljenje
vjerovanja na njima, tako što se ti temelji jednostavno sruše kada se
otkrije neosnovanost pravila na kojima počivaju. Primjer za to je
teorija o nedjeljivom atomu (djeliću) na osnovu koje su ustvrdili
Allahovo postojanje.
Druga je prihvatanje tih premisa i pravila, koje, kako kaže Ibn
Tejmijje, ne podržava ni razum ni Objava, kao osnova islamskog
učenja.
Zato je musliman istraživač u ovom vremenu dužan da
izbjegava građenje temelja vjerovanja na teorijama savremene
misli i njenih relativnih dokaza. Isto tako mora izbjegavati
pripisivanje tih relativnih teorija islamu.
3. Definicija razuma, metodologije i terminologije
Postoje temeljne stvari koje treba definisati prije ulaska u
polje naučnog rada. Ukoliko se one ne definišu, istraživač će biti u
situaciji da zapadne u idejne labirinte i “naučne” zablude koje
mogu njegovo vjerovanje odvesti u propast. Potrebno je definisati
sljedeće:
A) Razum
Postoje dvije vrste razuma: Urođeni, koji se temelji na
neophodnim primarnim spoznajama i stečeni, koji se ogleda u
mišljenjima koja se dešavaju u urođenom razumu, a koja crpi
izvana, ili svojim promišljanjima iznutra. Nema sumnje da su
primarna saznanja istinita, jer ona predstavljaju razum, pa ako bi
bila lažna, onda bi razum bio neispravan, kao što je, naprimjer,
nemogućnost spoja dvije suprotnosti.
Isto tako, nema sumnje da su stečene ideje razuma, ukoliko su
nastale na osnovu primarnih saznanja, istinite i ispravne.
Međutim, isto tako nema sumnje da razum može prihvatiti
neispravna mišljenja koja su rezultat raznih faktora vezanih za
vlasnika razuma lično i koji odgovaraju mišljenjima koja su već
bila prisutna kod njega. Vlasnik razuma smatra da su to logična
mišljenja koja su utemeljena na razumskim istinama koje su
neupitne, iako ona nisu takva. Iz tog razloga je nastao toliki razlaz
među pobornicima ilmul-kelama oko mišljenja na osnovu kojih su
htjeli graditi istine vjerovanja. To su bile kontradiktorne ideje, a
23
Vjerske znanosti
svaki od njih je tvrdio da su njegove ideje utemeljene na neupitnim
razumskim principima. To je dokaz da razumski principi, ili neki
od njih, sigurno nisu bili ispravni i sitiniti, jer nema
kontradiktornosti među činjenicama. Iz tog razloga će temelji
sagrađeni na tim premisama biti sagrađeni na neistini i grešci.
Razlog zapadanja u ovaj veliki i opasni ćorsokak je taj što su
pobornici ilmul-kelama, kako kaže Ebul-Hasan en-Nedewi,
“zanemarili oružje koje je trebalo biti najubojitije, a to je definicija
razuma i sredstava spoznaje”. (An-Nedevī, 1398. god. po H.: 23)
Musliman je dužan prije nego što krene sa istraživanjem,
naročito na polju vjerovanja koje je izuzetno osjetljivo, a u sjeni
savremene misli, da odredi granice koje razum ne bi smio prelaziti,
jer njegove mogućnosti to ne dozvoljavaju i da ostane u okvirima
koji su mu primjereni, naprimjer:
1. S obzirom na izmiješanost ispravnih ideja u ljudskom
razumu sa pogrešnim koje su se zbog dugotrajnog
druženja s njima već odomaćile, čovjek, uistinu, ne bi
trebao svoje ideje postavljati kao osnovu za Objavu.
2. Razum je dužan da se odnosi prema Objavi kao prema
profesoru od kojeg uči, a ne kao profesor koji diktira.
3. Razum, s obzirom da su mu kapaciteti ograničeni
vremenski i prostorno, nije u stanju da dokuči ispravnu
predstavu o onome što izlazi iz okvira svijeta kojem on
pripada. On na to gleda logično komparirajući ga sa
stanjem u svom svijetu, upotrebljavajući logiku tamo gdje
je ona nemoguća. Zato je čovjek dužan da ne prelazi
granice svoga razuma i da ne pokušava prodrijeti u
suštinu neviđenog (metafizike). U vjerodostojnom hadisu
se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Razmišljajte o
Allahovim stvorenjima, a ne o Njegovom biću pa da
stradate.” (Al-Albānī, bez god. izdanja: 1/1788)
B) Metodologija
Ispravnost ili pogrešnost metodologije odražava se na teme
koje se putem nje istražuju. Greška ilmul-kelama je u osnovi bila
metodološka greška. Na to su upozorili velikani islama među
kojima je i Ibn Tejmijje, koji se bavio ovim pitanjem u svom
čuvenom djelu Otklanjanje kontradiktornosti između razuma i
Objave.
24
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Istraživač na polju islamskog vjerovanja dužan je da traga za
ispravnom metodologijom koja će mu garantovati ispravno
korištenje razuma, ispravne rezultate istraživanja i privrženost
islamu u njegovim intelektualnim aktivnostima. Naprimjer:
 Mora se upoznati sa metodologijom ehlis-sunneta prilikom
traganja za istinom, koja se, kako je Ibn Tejmijje ukratko
pojasnio, sastoji u sljedećem: “Istinski neosporivi dokazi,
bez obzira bili oni utemeljeni na Objavi ili razumu, ne
mogu biti međusobno kontradiktorni, a ukoliko se relativni
dokaz suprotstavi neosporivom, prednost se daje
neosporivom bez obzira iz kojeg izvora dolazi, a ukoliko se
kontradiktornost pojavi između dva relativna dokaza, tražit
će se razlog davanja prednosti jednog nad drugim.” B.
Tajmijjah, 1399. god. po H.: 1/433.
 Isto tako, dužan je uvažavati ispravnu logiku, koja kaže da
pojedinačna pravila moraju biti u skladu sa općim. Tako,
temelji vjerovanja predstavljaju osnove iz kojih se izvode
mnogi detalji. Vjerovanje u Allaha, dž.š., Njegovog
Poslanika i da je Kur'an Allahov govor, podrazumijeva
potpunu predanost svemu što se u njemu nalazi i njegovo
prihvaćanje kao apsolutne istine koja je mjerilo po kojem se
ravna. Međutim, vjerovati u Kur'an, a zatim sumnjati u
istinitost bilo čega iz Kur'ana, ili ispravnost pojedinih
njegovih propisa, predstavlja kontradiktornost za kojom se
musliman ne bi smio povoditi, nego bi trebalo da poveže
detalje sa općim pravilima kako bi prestala sumnja oko
detalja ili se ispravila predstava o temelju.
C) Terminologija
Jezik je posuda misli, jer se riječima izražavaju značenja
termina. To je razlog da terminologija bude najpodesnije sredstvo
za kulturološki kolonijalizam. Dovoljno je kolonijalnoj sili da
pokorenu naciju filuje svojim terminima i izrazima da bi ova druga
postala idejno ovisna o prvoj.
Jedan od razloga idejne nejasnoće i anarhije koju je
prouzrokovao ilmul-kelam među muslimanima bili su pojmovi koje
je pozajmio od stranih ideologija i poistovijetio ih sa arapskim
terminima ugrožavajući njihova originalna značenja. To je mnoge
zbunilo i dezorijentisalo. O tome je imam Šafija, r.a., upozaravajući
na važnost terminologije i miješanja njihovih značenja, kazao:
25
Vjerske znanosti
“Ljudi su postali neznalice i razišli se samo zbog toga što su
zapostavili arapski jezik, a naklonili se prema jeziku Aristotelisa.”
(As-Sujūti, bez godine izdanja: 15)
Mnogi mladići muslimani koji su poslati na studije na Zapad,
pod uticajem stranog jezika na kojem su studirali, donijeli su u
arapski jezik mnoge termine koji su akaidski veoma opasni. To su
termini koji u sebi sadrže značenja i aspekte koje nikako ne može
iskazati arapska riječ kojom je žele izraziti. To se desilo bez
naučnih temelja i prouzrokovalo je idejnu anarhiju i
dezorijentiranost u značenjima. To se jasno vidi u književnosti,
društvenim naukama i slično.
Istraživač na polju akaida istražuje pitanja vjerovanja i
nevjerovanja, sunneta i novotarije i bit će suočen sa raznim
terminima iz te oblasti, zato je prinuđen da se pridržava jasno
definisanih termina u svojim istraživanjima.
Zaista postoji prijeka potreba za preciznim definicijama
termina vezanih za šerijatske znanosti urađenim od strane stručnog
tima, kao što je institut za jezička pitanja, naročito iz oblasti akaida,
kako bi se izbjegle razne smutnje koje mogu nastati zbog razlaza u
definicijama i dovesti do potpuno različitih stavova.
4. Logika pražnjenja i punjenja (rušenja i izgradnje).
Nisam htio te dvije operacije (koraka) nazvati rušenjem i
izgradnjom, već pražnjenjem I punjenjnem, zato što rušenje
podrazumijeva potpuno uništavanje, a, s druge strane, pražnjenje
podrazumijeva čišćenje mjesta od štetne prljavštine, o čemu i jeste
riječ u ovom slučaju.
A) Pražnjenje
Pod pražnjenjem ovdje mislim na čišćenje savremenog
ljudskog života od svih vidova krivovjerstva u različitim
segmentima i kritiku savremene misli, koja je najveći nosilac
takvih pojava.
Metodologija kritike
Da bismo nešto mogli kritikovati moramo to dobro poznavati,
stoga je neophodno dobro upoznati savremenu misao, naročito u
onim segmentima u kojima se kritikuje, a da bismo dobro upoznali
zapadnu misao nije dovoljno pročitati samo nekoliko kritičkih
članaka, ili opći prikaz, ili, pak, opća djela zapadne misli, zato što
26
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
sve spomenuto pruža samo površan uvid, koji se, uglavnom, svodi
na stav onih koji su ih napisali. Onaj koji želi da savremenu misao
Zapada temeljito prouči dužan je da studiozno izučava zapadne
teorije i glavnu problematiku zapadne misli, uvažavajući društvene
prilike u kojima su te teorije nastale, te metodološke smjernice
putem kojih su nastale, kako bi kritika bila duboka i sveobuhvatna.
Kao primjer uzet ćemo poznatu teoriju o evoluciji, koju su mnogi
islamski mislioci kritikovali. Poznato je da teorija o evoluciji tvrdi
da sve neprestano evoluira ka boljem. Jedan od praktičnih primjera
evolucije jeste evolucija živih bića, koja su nastala od
jednoćelijskog organizma i evoluirala do čovjeka. Potaknuti
činjenicom da je ova teorija u potpunoj kontradiktornosti sa
islamskim vjerovanjem o stvaranju čovjeka, oni je opovrgavaju
samo u tom segmentu previđajući činjenicu da ta teorija sadrži još
mnogo segmenata koji su daleko opasniji od spomenutog. Teorija o
evoluciji tvrdi da je evolucija ka boljem zakonitost koja se odnosi
na sve, pa čak i na vjeru i moral, na budući svijet, tako da
evolucionisti pobijaju postojanje džehennema kao krajnje instance,
jer je to suprotno sa zakonom o konstantnoj evoluciji ka novom i
boljem. Po njima, onaj ko vjeruje u budući svijet može vjerovati
samo u Džennet, koji predstavlja vrhunac ljudske evolucije.
Također, moramo razumjeti ambijent u kojem su nastale ideje
zpadne misli. To je ambijent slobode i potpune samostalnosti u
mišljenju, te uvjerenje da je sredstvo za razmjenu kultura diskusija
i sukob mišljenja u ambijentu apsolutne slobode, a nikako pod
torturom ili diktaturom jednog mišljenja, koje se nameće kao jedino
ispravno, koje je došlo “odozgo”. “Potpuno je jasno da su izazovi
zapadne misli nastali kao rezultat apsolutne slobode mišljenja i
nemoguće je odgovoriti na njih bez uvažavanja te činjenice.”
(Wehīdud-dīn Hān, 1987: 18)
Kura'nska metoda kritike
Ovdje ne mislim na to da se samo citiraju kur’anskosunnetski citati koji su od Boga objavljeni kao argumenti za
tretiranu problemtiku, nego želim da istaknem metod koji je Kur’an
slijedio tretirajući akaidske probleme vremena u kojem je
objavljivan.
Kur’an se koristio sa nekoliko metoda, od kojih su
najznačajnije:
 Obraćanje urođenoj ljudskoj naravi: Kur’an ne ulazi u teške
27
Vjerske znanosti
filozofske rasprave, nego akcenat daje na jasne misaone
premise koje čovjek vrlo lahko spoznaje po svojoj urođenoj
naravi i pokazateljima koji ga svakodnevno okružuju.
 Realnost: Kur’an, kada tretira bilo koji problem veže ga za
ljudsku stvarnost, oslanja se na najnovija dostignuća
ljudskog razuma u toj oblasti i ne ograničava se samo na
teoretsku kritiku, nego otkriva štetne posljedice tog
problema u ljudskoj stvarnosti.
 Otvorenost: Misli se na otvorenost u otkrivanju grešaka i
poremećaja koji ukazuju na nedostatke ove civilizacije i
pogrešne plodove njene koncepcije, bez imalo ustručavanja
i ublažavanja koje samo još više u zabludu odvodi njene
sudionoke. Allah, dž.š., govoreći o mušricima, kaže: “A
kada im se rekne: 'Slijedite Allahovu Objavu!' – oni
odgovaraju: 'Nećemo, slijedit ćemo ono na čemu smo
zatekli pretke svoje.' – Zar i onda kada im preci nisu ništa
shvaćali i kada nisu na pravom putu bili?!” (Kur'an,
Lukman: 31) O jevrejima koji su se nalazili u medinskom
društvu za vrijeme objave, kaže: “Oni kojima je naređeno
da prema Tevratu postupaju, pa ne postupaju, slični su
magarcu koji knjige nosi. O kako su loši oni koji poriču
Allahove ajete! – A Allah neće ukazati na pravi put narodu
koji neće da vjeruje.” (Kur'an, El-Džumu'a: 5)
– Uvažiti ono što je u skladu sa islamom, a ne poentirati samo
ono što mu je oprečno.
Kao pojašnjenje ove metode navest ćemo jedan kur'anski
primjer koji tretira pitanje koje je danas aktuelnije nego ikada prije,
a to je pitanje empirijske znanosti. Allah, dž.š., kaže: “Obećanje je
Allahovo, a Allah će obećanje Svoje ispuniti, ali većina ljudi ne
zna; oni znaju samo spoljašnju stranu života na ovom svijetu, a
prema onom svijetu su ravnodušni.” (Kur'an, Er-Rum: 6-7)
Kur'an priznaje da to što ljudi znaju jeste znanje, ali im
otkriva činjenicu da je to samo djelimično, spoljašnje i ograničeno
znanje. A što se tiče znanja u njegovom istinskom i sveobuhvatnom
značenju oni ga nemaju, a to je znanje o vjeri, akaidu i Šerijatu.
Da li se onaj koji je daleko otišao u istraživanju svemira i
fizičkih zakona, te spoznao kretanje nebeskih tjela, ili
funkcionisanje krvotoka, elemente od kojih se sastoji zemlja, bilje i
slično, a ne poznaje razlog stvaranja svemira i svega što je u njemu,
28
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
niti poznaje svijet koji postoji izvan njega, čak ne poznaje ni
samoga sebe, razlog svog stvaranja i kuda ide poslije smrti, niti
poznaje ispravan odnos prema životu i drugima, može smatrati
znalcem?
Ovo je samo jedan primjer, a mnoge teme savremenog doba
mogu se tretirati na isti način, kao što je pitanje slobode, pravde i
slično.
Parcijalnost i sveobuhvatnost
Kritika ima dvije strane:
Parcijalnost, tj. kritika pojedinih ideja zapadne civlizacije, ili
otkrivanje pozitivnog i negativnog u svakoj od njih, što predstavlja
prvi korak.
Sveobuhvatnost, koja se ogleda u globalnom pogledu na tu
civilizaciju na temelju parcijalne kritike i otkriva da ta civilizacija
vodi čovječanstvo u pogrešnom smjeru, te da se radi o rušilačkoj
civilizaciji, i pored svih njenih pozitivnih aspekata koje obuhvata, i
koja će čovječanstvo odvesti u propast.
Ovakav pristup zapadnoj civilizaciji nemaju samo muslimani.
Naprotiv, s njima se slažu mnogi zapadni mislioci koji su i sami
sinovi te civilizacije. Među njima je Karlil autor djela Čovjek ta
nepoznanica, Rene Debo, autor djela Humanost čovjeka i mnogi
drugi. Među posljednjima koji su pisali na tu temu jesu Robert M.
Grosi i Džordž Stansije, koji su u svojoj poznatoj knjizi Nauka u
novom ruhu, izdatoj prije 10 godina, dolaze do zaključka da je
“zalazak (kraj) svijeta u savremenoj filozofiji apsolutan i
definitivan”. (Robert Grosi i Džordž Stansije, 1409. god. po H.:
107)
Međutim, problem kod zapadnih mislilaca je u tome šta
poslije?
Mnogi od njih ostaju zbunjeni ili se vežu za maštu po kojoj će
ljudska znanost uspjeti da spozna tajnu postojanja i suštinu
čovjekovog bića, te će na osnovu te spoznaje izgraditi kulturu i
civilizaciju koja će biti humanija i sigurnija, kao što tvrdi Alexis
Karlil.
Autori knjige Nauka u njenom novom ruhu, pokušali su da
iskoriste najnovija naučna istraživanja vezana za svemir i čovjeka,
koja tvrde da postoji izlaz iz ovog ćorsokaka u kome se našla
savremena civilizacija. Oni kažu: “U savremenoj filozofiji vidan je
preokret ka novoj teoriji koja počiva na povratku civilizacije u
29
Vjerske znanosti
vjerovanje u Jednog Jedinog Boga, te ponovni naglasak duhovnog
aspekta u čovjekovom biću, otklanjajući tako uzroke nesreće i
besmisla svrsishodnošću, ljepotom, duhovnošću i dostojanstvom
čovjeka.” (Robert Grosi i Džordž Stansije, 1409god. po H.: 147)
Iako ova nova teorija, prema kojoj se okreće savremeni svijet,
kako spomenuti autori tvrde, predstavlja divan korak naprijed u
odnosu na ogoljelu i bezdušnu materijalističku teoriju, ipak, ona
ostaje bez jasnih temelja i predstavlja samo bijeg od ubitačnog toka
materijalizma. Ovdje se završava kritika vlastite kulture i
civlilizacije od strane zapadnjaka.4 Ljudi ostaju privrženi svom
načinu života i razmišljanja, pa čak i kada se uvjere da je on
pogrešan, sve dok ne pronađu alternativu koja će ih izbaviti iz
takvog stanja. Zato što pojedinac, kako kaže Jurij Glazov, iako je
ubijeđen u neispravnost onoga na čemu jeste, “osjeća neuobičajen
strah od toga da se ne nađe u velikoj praznini bez ikakve ideologije
ili teorije, jer on nema ništa što bi zamijenilo njegovo postojeće
stanje, nema nikave prihvatljive i dokazane teorije, niti nekog
globalnog svjetskog viđenja koje posjeduje takve karakteristike”.
(Robert Grosi i Džordž Stansije, 1409. h.g.: 144)
Jedini put spasenja je islamski pogled na postojanje, svemir,
čovjeka i život, koji je alternativa pogrešnim predstavama zpadne
civilizacije, uz uvažavanje svih njenih korisnih dostignuća na
materijalnom ili humanom planu. Ovdje, ustvari, počinje proces
punjenja.
B) Punjenje
Uspostava sistema života ljudi na božanskom programu koji
se temelji na vjerovanju.
Ovaj proces podrazumijeva dva koraka:
Prvi korak: Povezivanje ljudi sa islamom, jer njihova
odlučnost da napuste zabludu ne podrazumijeva njihovu
opredijeljenost za islam. Mnogobrojni su oni koji ljudima nude
razne filozofije i pravce koji imaju za cilj da ih zadrže u okvirima
nevjerstva.
Pozivanje ljudi u islam kao istinu koja im nedostaje, na
prirodno logičan način.
4
To je maksimum do kog može doprijeti ljudski razum. Čovjek po svojoj
urođenoj naravi i konkretnoj praksi prepoznaje neuspjeh nevjerstva i zablude.
Međutim, on nije u stanju ponuditi Pravi put. Na istom stepenu bilu su hanifije
(pravovjerni) pred dolazak Poslanika, s.a.v.s.
30
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Vjerniku u Allaha ne priliči da smatra da je Allah, dž.š.,
ostavio čovječanstvo da luta u tminama zablude, bez ikakve svrhe.
Vjerovanje u Allaha i Njegovu mudrost podrazumijeva čvrsto
ubjeđenje da je Allah, dž.š., poslao poslanike koji su ljude
upućivali na Pravi put: “Jevreji ne poznaju Allaha kako treba – kad
govore: 'Nijednom čovjeku Allah nije ništa objavio!' (Kur'an, ElEn'am: 91)
Priznavanje Objave, svakako će čovjeka dovesti do posljednje
Objave Muhammedu, s.a.v.s., koja je derogirala sve prethodne, a
ona ostala sačuvana do Sudnjega dana.
Ovo je samo jedan primjer kako bi trebalo učiniti prvi korak u
povratku ka islamu, a putevi su mnogobrojni.
Drugi korak: Pojašnjenje islamskog vjerovanja u njegovoj
sveobuhvatnosti utemeljenog na vjerodostojnim citatima, u svjetlu
razumijevanja prve generacije muslimana. Uloga misionara je samo
u njegovom pojašnjenju i praktičnoj primjeni. Mi smo svjedoci da
se većina povratnika u islam na Zapadu preobrazila na osnovu
Kur'ana.
Istraživač islamskog vjerovanja metodologijom pojašnjenja i
približavanja slijedi Kur'an i sunnet, pojednostavljujući njihov
prikaz kosmosa i postojanja i njegov uticaj na život pojedinca i
zajednice. On se u svemu tome rukovodi jasnim citatima Kur'ana i
sunneta i ne izlazi iz njihovih okvira, kako bi bio siguran da neće
napraviti metodološku ili praktičnu grešku koja se lahko desi
onome koji svome razumu dopusti da se umiješa i pređe granice
dopuštenog. Najveća greška na ovom polju je da se bavi pitanjima
akaida a njegova misao je okupirana reakcijama na određene
stavove koji su oprečni islamskom vjerovanju a sastavni su dio
savremene misli. U tom slučaju će biti u situaciji da odabere jedan
od dva ekstremna stava:
- Prilagođavanje akaidskih pitanja tokovima moderne misli,
kao što je bio slučaj sa ilmul-kelamom i savremenim
racionalistima.
- Obaranje tih teza i zauzimanje suprotnog stava kao
islamskog u vezi s tim pitanjima, kao što je učinio El-Eš'ari u vezi s
pitanjem uzročnosti, ljepote i ružnoće i utjecaju čovjeka na svoja
djela nasuprot mišljenju filozofa i mu'tezila.
Ne bih želio da se razumije da su (zdrav) razum i (ispravna)
znanost oprečni kur'anskom konceptu. Naprotiv, razum je Allahov
dar čovjeku, koji mu pomaže u razumijevanju istinske vjere.
Međutim, razum i znanje, kao produkt razuma, relativni su i
31
Vjerske znanosti
razlikuju se od čovjeka do čovjeka s obzirom na razliku u načinu
sticanja znanja, ambijent i razne druge psihološke i društvene
faktore koji su utjecali na vrstu i način spoznaje. Kako se, onda,
može razum uzeti kao oslonac, ili koji razum da uzmemo kao
mjerodavan? (Mehdī Fadlullāh, 1401. god. po H.: 201)
Zato razum mora biti usmjeren šerijatskim citatima iz kojih će
izvlačiti istine ispravnog vjerovanja i tako će se ostvariti ispravnost
vjerovanja i dosljednost razuma.
5. Pitanja i obilježja
Pitanja: Već sam rekao da postoje određena pitanja koja su
predmet kritike savremene misli, kako od strane islamskih tako i
neislamskih mislilaca, iz razloga što je metod rušenja i sumnjičenja
otvoren za sve, muslimane i nemuslimane, čak se musliman može
koristiti dostignućima drugih iz ovog područja. Međutim, istraživač
musliman mora biti drugačiji od ostalih, pa čak i na ovom tako
otvorenom polju, kao što je nepovođenje za tezama za koje nema
valjanog dokaza, provjeravanje podataka prije nego što ih uzme u
obzir, nemiješanje istine sa neistinom, prihvatanje istine pa makar
ona bila i suprotna njegovim željama i slično, što spada u osnove
islamskog metoda.
A – Sveobuhvatno formulisanje islamskog vjerovanja koje
ima za cilj da čovjeka upozna sa postojanjem kroz prizmu Kur'ana
koja se temelji na dva osnovna stuba: kosmosu i čovjeku. “Mi
ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u
njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina. A
zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj o svemu obaviješten?”
(Kur'an, Fussilet: 53) Od svemira sa svim njegovim
specifičnostima do Tvorca svemira i čovjeka, Njegovih imena i
osobina i temelja imana, porijekla čovjeka, suštine njegovog bića,
svrhe postojanja, različitih relacija prema drugima, srčanih
značenja i njihovog uticaja na praksu čovjeka, kroz ibadete i moral
kao potvrdu njegovog vjerovanja - iz svega toga formira se
imanska građevina, sa sveobuhvatnim značenjem vjerovanja koje
obuhvata ubjeđenje, govor i djela, koja je komletna i kompaktna, te
njen vlasnik osjeća
potpunu idejnu, psihičku i ideološku
neovisnost.
32
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
B – Temeljna akaidska pitanja savremene civilizacije tretirati
s mjerom koja im pripada u sklopu islamskog vjerovanja, bez
uveličavanja ili minimiziranja.5
Pojašnjenje tih pitanja mora biti kroz prizmu citata Objave, a
nikako putem njihovog značaja i važnosti u zapadnoj misli, pa da
nas to odvede od ispravnog načina razmišljanja.
C – Nakon pojašnjenja islamskog stava o tim pitanjima i
ukazivanja na njihovu saglasnost ili kontradiktornost sa islamskim
konceptom, ukratko spomenuti svako od tih pitanja u svjetlu
savremene misli. Sve to uraditi bez povođenja za emocijama, jer
izljev emocija prema nečemu odražava čovjekovu slabost i njegovu
nemogućnost da se tome suprotstavi, a to ne smije biti slučaj sa
muslimanom koji ozbiljno proučava svoje vjerovanje.
U svemu tome trebamo se pridržavati kur'anskog metoda
izlaganja oslanjajući se na jake i konkretne argumente, u svjetlu
razumijevanja prve generacije sa cjelovitim i sistematskim
obrazloženjem.
Nema sumnje da se sposobnosti istraživača na ovom
osjetljivom području veoma razlikuju, ali ćemo jedinstvenom
metodologijom sigurno brže stići do najboljih rješenja, uz
Allahovu, dž.š., pomoć.
Primjer takvog nastojanja u savremenom dobu jeste dr.
Sulejman al-Eškar u svome serijalu Akaid u svjetlu Kur'ana i
sunneta, Sejjid Kutb u svom djelu Glavne potke i karakteristike
islamskog koncepta i Muhammed el-Mubarak u Nizamul-islamu i
svojim drugim djelima.
Zaključak – Obilježja
Ovdje nas zanimaju strateška obilježja, kao što su:
materijalizam, ideologija, empirizam i pozivanje na historiju
ljudskog roda.
Najvažnije što ukratko možemo reći o njima jeste da se ove
teorije moraju naučno i kritički obraditi sa stanovišta islama i
precizno pojasniti ono što je neispravno i odvojiti ga od onoga što
je prihvatljivo, tako da te teorije poprime islamski obris i budu
upotrebljive u akaidskoj i svim drugim oblastima, bilo da se radi o
kritici ili promociji.
5
Suprotno racionalističkim metodama koji ta pitanja preuveličavaju do te mjere
da ih smatraju temeljnim pitanjima vjerovanja oko kojih se sve ostalo vrti, ili ih
minimiziraju bojeći se sukoba sa suprotnim mišljenjem.
33
Vjerske znanosti
U svakoj od spomenutih teorija naći ćemo nešto što ima
islamsko uporište i čak se koristi u obrazlaganju islamskog
vjerovanja. Ako samo malo bolje promotrimo, naprimjer, emprijski
pravac, koji se danas smatra zapadnim, vidjećemo da se za njega
uporište nalazi u Kur'anu i sunnetu, koji su usmjerili ljudski razum
da proučava svemir i da njegove blagodati koristi. Kur'an upućuje
razum na činjenicu da se kosmos kreće po strogo preciziranim
zakonima koji se ne mijenjaju, da je Allah, dž.š., čovjeku u
kosmosu podario sve što mu je potrebno za njegov opstanak i
razvoj civilzacije i društva. Dao mu je sve što mu je potrebno da bi
bio zdrav i da bi se izliječio ako se, i pored toga, razboli. Na njemu
je samo da traži i naći će, kao što je rekao Poslanik, s.a.v.s., “Allah
je dao i bolest i lijek. On je svakoj bolesti dao lijek. Zato se liječite,
ali se nemojte liječiti haramom.” (Tirmidhi, 1389. god. po H.:
512)6 Muslimani su upotrijebili empirijski pravac u izučavanju
svemira i prirodnih pojava kako bi otkrili zakonitosti po kojima se
odvijaju i u izučavanju stanja društva da bi otkrili razloge slabosti.
Zatim su zapadnjaci preuzeli ovaj pravac i istražili ga kroz prizmu
svog sekularističkog pogleda na svijet, pa su ga ogolili od svih
imanskih sastojaka, kako bi im poslužio kao sredstvo u isključivo
materijalnom napretku.
Uloga ovovremenih muslimana, kada je u pitanju ovaj pravac,
jeste da ga vratimo islamskom konceptu sa svim imanskim i
šerijatskim segmentima prije nego što ga upotrijebimo, uz
prihvatanje svih pozitivnih poboljšanja do kojih je ovaj pravac
stigao kroz zapadnu civilizaciju putem mnogobrojnih
eksperimenata. Tako treba uraditi i sa svim ostalim teorijama i
pravcima savremenog doba.
Literatura:
Al-Jezeri, M. (1389. h.) Jāmi'u al-usūl fī e hādithi ar-resūl.
Al-Albāni, N. (bez godine izdanja) Silsiletu al-Ehādithi as-sahī ha,
Al-Mektebu al-islāmiyy.
An-Nedewi, A. (1938. h.) Bejne ad-dīn vel-medeniyye.
As-Seyyid, R. (1988) As-Sahwetu al-Islamiyye fil-wetani al'arabiyy.
As-Suyūti, J. (bez godine izdanja) sawnul-mantik wel-kelām,
Bejrut: Dāru al-kutubi al-'arabiyye.
6
Vidjeti: Jāmi'u al-usūl fī ehādithi ar-resūl, Mejdu ad-Dīn b. al-Athīr al-Jezeri,
1389. god. po H., 7/512.
34
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Ash-Shunyāti, M. (1970) Osnove logike i naučne metodologije,
Dāru an-nehda al-'arabiyye.
Al-Muntedā al-islāmiyy, (1410. h.) At-Tejdīdu fī al-islām, AlMektebetu as-selefiyye.
Fadlullāh, M. (1401. h.) Arā' nakdiyye fī mushkilāti ad-dīn welfelsefe wel-mantik, Dāru al-endelus.
Robert, A i Džorđ, S. (1409. h.) Nauka u svom novom ruhu, 'Alemu
al-m'arife.
Wehidu ad-dīn, H. (1987) Al-Islāmu fī al-'asr al- hadīth, AlMukhtār al-islāmi.
35
Vjerske znanosti
Original scientific article
METHODOLOGICAL GUIDELINES FOR A RIGHT
ATTITUDE TOWARDS WESTERN THOUGHT
Zuhdija Adilović, Ph.D.
Abstract
Domination of Western Civilization globally presents a great
problem for small nations and cultural communities. That problem
is especially noticeable in the light of globalization when many
peoples and nations almost completely lose their identity.
The formula of success many people are aware of today is to
remain devoted to one’s own tradition and culture, and to acquire
positive streams of contemporary times. However, the answer to
the question how to achieve that in a quality manner, so that it is
not detrimental to either of the components, is not yet completely
defined. One of important segments of academic work is scientificresearch work that has its own methodology. Unfortunately, as in
other segments of life, western concept is the one that dominates. It
is a rarity today to find Muslim researchers that manage to adopt
positive aspects of the methodology and to liberate themselves
from its colouration by Western view that is contrary to Islamic
view.
The aim of this paper is to specify broad methodological
guidelines that will help Muslim researchers in the field of their
faith, so that they remain on the right path, and accept scientific
methodology of research at the same time.
When Islam is concerned, it is based on the fact that
everything in terms of faith defined by the Qur’an and the authentic
hadith is the bare truth that cannot be doubted in any case and that
cannot be outdated ; regardless if it is related to ghaib
(metaphysics), as the matter of the Divinity, hereafter and the
origin of man, or to general postulates as the perfection of Islam
and its foundation on oneness of the Creator (tawheed), or to
disrupting one’s belief (iman) by following some other faiths apart
from Islam, etc.
And when Western thought is concerned, its philosophical
and religious conceptions, moral values, cognitive and social
36
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
systems, it is a result of human effort7 and by that it is subject to
correctness and mistake. Nevertheless, the fact that it was
developed without any connection to the true faith, due to various
social and civilization movements of unbelieving peoples, does not
mean that it is completely inaccurate and that is has to be dismissed
automatically.
Keywords: contemporary thought, tradition, culture, Islamic
concept
7
Someone might say that Contemporary thought encompasses both, religious
conceptions and moral principles based on Judaism and Christianity, so how can
it be said that it is all a result of human effort only? The truth is that those
conceptions and moral principles are distorted and altered so much that it is
impossible to differ between the original revelation from what was added. That is
why the previous relates to them as well, even though it does not negate the fact
that there are some reminiscents of the revealed truth.
37
‫‪Vjerske znanosti‬‬
‫ﺃ‪ .‬ﺩ‪ .‬ﺯﻫﺪﻱ ﻋﺎﺩﻟﻮﻓﻴﺘﺶ‬
‫ﻛﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﰲ ﺟﺎﻣﻌﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ‬
‫ﺍﻟﺘﻮﺟﻴﻬﺎﺕ ﺍﳌﻨﻬﺠﻴﺔ ﳌﻮﻗﻒ ﺳﻠﻴﻢ ﲡﺎﻩ ﺍﻟﻔﻜﺮ ﺍﻟﻐﺮﰊ‬
‫ﺍﳋﻼﺻﺔ‪:‬‬
‫ﺳﻴﻄﺮﺓ ﺍﳊﻀﺎﺭﺓ ﺍﻟﻐﺮﺑﻴﺔ ﻋﻠﻰ ﺍﳋﺮﻳﻄﺔ ﺍﻟﻌﺎﳌﻴﺔ ﲤﺜﻞ ﻣﺸﻜﻠﺔ ﻛﺒﲑﺓ ﻟﺸﻌﻮﺏ ﺻﻐﲑﺓ‬
‫ﻭﳉﻤﺎﻋﺎﺕ ﺛﻘﺎﻓﻴﺔ‪ .‬ﻭﺗﱪﺯ ﺗﻠﻚ ﺍﳌﺸﻜﻠﺔ ﰲ ﺿﻮﺀ ﺍﻟﻌﻮﳌﺔ ﺧﺼﻮﺻﺎ‪ ,‬ﻭﻻ ﺳﻴﻤﺎ‬
‫ﺣﻴﻨﻤﺎ ﲣﺴﺮﺷﻌﻮﺏ ﻭﺟﻨﺴﻴﺎﺕ ﻛﺜﲑﺓ ﻫﻮﻳﺘﻬﺎ ﺗﻜﺎﺩ ﺑﺎﻟﻜﺎﻣﻞ‪.‬‬
‫ﺍﻟﺘﻤﺴﻚ ﺑﺎﻟﺘﺮﺍﺙ ﻭﺍﻟﺜﻘﺎﻓﺔ ﻭﺗﺒﻨ‪‬ﻲ ﺍﻻﲡﺎﻫﺎﺕ ﺍﻹﳚﺎﺑﻴﺔ ﻣﻦ ﺍﻟﻌﺼﺮ ﺍﳊﺪﻳﺚ ﻫﻮ‬
‫ﳕﻮﺫﺝ ﺍﻟﻨﺠﺎﺡ ﺍﻟﺬﻱ ﻳﺪﺭﻛﻪ ﺍﻟﻜﺜﲑﻭﻥ ﺍﻟﻴﻮﻡ ‪.‬‬
‫ﺃﻣﺎ ﺍﻹﺟﺎﺑﺔ ﻋﻠﻰ ﺍﻟﺴﺆﺍﻝ ﻋﻦ ﻛﻴﻔﻴﺔ ﺍﻟﻮﺻﻮﻝ ﺇﱃ ﺫﻟﻚ ﺍﻟﺘﻮﺍﻓﻖ ﺑﻄﺮﻳﻘﺔ ﳑﻴﺰﺓ‪,‬‬
‫ﻋﻠﻰ ﺃﻻ ﺗﻜﻮﻥ ﺿﺪ ﺃﻱ ﻋﻨﺼﺮ ﻣﺬﻛﻮﺭ ﺳﺎﺑﻘﺎ‪ ,‬ﻓﻠﻢ ﻳ‪‬ﺤﺪﺩ ﺑﻌﺪ‪ .‬ﺇﻥ ﺍﻟﺒﺤﺚ‬
‫ﺍﻟﻌﻠﻤﻲ ﲟﻨﻬﺠﻴﺘﻪ ﺍﳌﻘﺮﺭﺓ ﳝﺜﻞ ﺃﺣﺪ ﺃﻫﻢ ﻋﻨﺎﺻﺮﺍﻟﻌﻤﻞ ﺍﻷﻛﺎﺩﳝﻲ‪ .‬ﻭﻟﻸﺳﻒ‪ ,‬ﻛﻤﺎ‬
‫ﰲ ﺑﺎﻗﻲ ﳎﺎﻻﺕ ﺍﳊﻴﺎﺓ‪ ,‬ﻳﺴﻴﻄﺮﺍﻟﻨﻤﻮﺫﺝ ﺍﻟﻐﺮﰊ ﺍﻟﺬﻱ ﻳﻔﺮﺽ ﻧﻔﺴﻪ ﰲ ﻫﺬﺍ‬
‫ﺍﻟﺼﺪﺩ‪ .‬ﻭﻻ ﻳﺰﺍﻝ ﺍﳌﺴﻠﻤﻮﻥ ﺍﻟﺬﻳﻦ ﳒﺤﻮﺍ ﰲ ﺗﻄﺒﻴﻖ ﺗﻠﻚ ﺍﻷﺳﺲ ﺍﻹﳚﺎﺑﻴﺔ ﰲ‬
‫ﻣﻨﻬﺠﻴﺔ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺍﻟﻌﻠﻤﻲ ﻗﻠﻴﻠﲔ‪ ,‬ﻭﺧﺎﺻﺔ ﺍﻟﺬﻳﻦ ﺍﺳﺘﻄﺎﻋﻮﺍ ﺃﻥ ﻳﺘﺤﺮﺭﻭﺍ ﰲ ﺃﲝﺎﺛﻬﻢ‬
‫ﻣﻦ ﺍﻟﻨﻈﺮﺓ ﺍﻟﻐﺮﺑﻴﺔ ﲡﺎﻩ ﺍﻟﻌﺎﱂ‪ .‬ﻋﻠﻤﺎ ﺑﺄﻥ ﺫﻟﻚ ﺍﻟﺘﺼﻮﺭ ﻳﻨﺎﻗﺾ ﺍﻟﺘﺼﻮﺭ ﺍﻹﺳﻼﻣﻲ‪.‬‬
‫ﻳﻬﺪﻑ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺇﱃ ﺃﻥ ﻳﺸﲑ ﺇﱃ ﺍﻟﺘﻮﺟﻴﻬﺎﺕ ﺍﳌﻨﻬﺠﻴﺔ ﺍﻷﺳﺎﺳﻴﺔ ﺍﻟﱵ ﺳﻮﻑ‬
‫ﺗﺴﺎﻋﺪ ﺍﻟﺒﺎﺣﺚ ﺍﳌﺴﻠﻢ ﻋﻠﻰ ﺍﻟﺘﻤﺴﻚ ﺑﺎﻻﻋﺘﻘﺎﺩ ﺍﳊﻖ‪ ,‬ﻭﰲ ﺍﻟﻮﻗﺖ ﻧﻔﺴﻪ‪ ,‬ﺗﻄﺒﻴﻖ‬
‫ﻣﻨﻬﺠﻴﺔ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺍﻟﻌﻠﻤﻲ‪.‬‬
‫ﺃﻣﺎ ﺍﻹﺳﻼﻡ ﻓﻬﻮ ﻳﺒﺪﺃ ﻣﻦ ﺣﻘﻴﻘﺔ ﺃﻥ ﻛﻞ ﻣﺎ ﺟﺎﺀ ﰲ ﺍﻟﻘﺮﺁﻥ ﻭﺍﻷﺣﺎﺩﻳﺚ ﺍﻟﻨﺒﻮﻳﺔ‬
‫ﺍﻟﺼﺤﻴﺤﺔ ﰲ ﺍﻟﻌﻘﻴﺪﺓ‪ ,‬ﺳﻮﺍﺀ ﺇﻥ ﺩﻝﹼ ﻋﻠﻰ ﺍﻟﻐﻴﺐ ﰲ ﻣﺴﺄﻟﺔ ﺍﻹﳍﻴﺔ‪ ,‬ﻭﻋﺎﱂ ﺍﻟﻐﻴﺐ‪,‬‬
‫‪38‬‬
‫‪Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.‬‬
‫ﻭﺧﻠﻖ ﺍﻹﻧﺴﺎﻥ‪ ,‬ﺃﻭ ﻛﺎﻧﺖ ﻟﻪ ﻋﻼﻗﺔ ﺑﺎﻷﺳﺎﺳﻴﺎﺕ ﺍﻟﻌﺎﻣﺔ ﻣﺜﻞ‪ :‬ﻛﻤﺎﻝ ﺍﻟﺪﻳﻦ‬
‫ﺍﻟﺬﻱ ﻳﺆﺳﺲ ﻋﻠﻰ ﺗﻮﺣﻴﺪ ﺍﳋﺎﻟﻖ‪ ,‬ﺃﻭ ﻧﻘﺾ ﺍﻹﳝﺎﻥ ﺑﺎﺗﺒﺎﻉ ﺍﳌﻌﺘﻘﺪﺍﺕ ﺍﻷﺧﺮﻯ‬
‫ﺩﻭﻥ ﺍﻹﺳﻼﻡ‪ ,‬ﺇﱃ ﺁﺧﺮﻩ‪ .‬ﺇﻥ ﺍﻹﺳﻼﻡ ﻫﻮ ﺍﳊﻖ ﺍﳋﺎﻟﺺ ﺍﻟﺬﻱ ﻻ ﻳﺪﺧﻠﻪ ﺍﻟﺸﻚ‬
‫ﻭﻻ ﳝﻜﻦ ﲡﺎﻭﺯﻩ ﺑﺄﻱ ﺷﻜﻞ‪.‬‬
‫ﺃﻣﺎ ﺍﻟﻔﻜﺮ ﺍﻟﻐﺮﰊ ﻭﻣﻈﺎﻫﺮﻩ ﺍﻟﻔﻠﺴﻔﻴﺔ ﻭﺍﻟﺪﻳﻨﻴﺔ ﻭﻗﻴﻤﻪ ﺍﻷﺧﻼﻗﻴﺔ ﻭﻧﻈﻤﻪ ﺍﻟﻨﻈﺮﻳﺔ‬
‫ﻭﺍﻻﺟﺘﻤﺎﻋﻴﺔ ﻓﻬﻮ ﻧﺘﻴﺠﺔ ﺍ‪‬ﻬﻮﺩ ﺍﻹﻧﺴﺎﱐ‪ ,‬ﻭﻣﻦ ﺃﺟﻞ ﻫﺬﺍ‪ ,‬ﻓﻬﻮ ﻣﻌﺮ‪‬ﺽ ﻟﻠﺨﻄﺄ‬
‫ﺃﻭ ﺍﻟﺼﻮﺍﺏ‪ .‬ﻭ ﺗﺪﻝ ﺍﳊﻘﻴﻘﺔ ﻋﻠﻰ ﺃﻥ ﻭﺟﻮﺩ ﺍﻟﻔﻜﺮ ﺍﻟﻐﺮﰊ ﻻ ﻳﺘﻌﻠﻖ ﺑﺎﻟﺪﻳﻦ‬
‫ﺍﻟﺼﺤﻴﺢ ﻷﺟﻞ ﺗﺄﺛﲑ ﺗﻄﻮﺭﺍﺕ ﺍﻟﺸﻌﻮﺏ ﺍﻟﻜﺎﻓﺮﺓ ﻭﺍﻟﺘﻄﻮﺭﺍﺕ ﺍﻻﺟﺘﻤﺎﻋﻴﺔ‬
‫ﻭﺍﳊﻀﺎﺭﻳﺔ ﻓﻴﻪ‪ ,‬ﺇﻻ ﺃﻧﻪ ﻻ ﻳﻌﲏ ﺃﻥ ﺍﻟﻔﻜﺮ ﺍﻟﻐﺮﰊ ﻏﲑ ﺻﺤﻴﺢ ﻋﻠﻰ ﺍﻹﻃﻼﻕ‪ ,‬ﻭﻻ‬
‫ﻳﻌﲏ ﺃﻧﻪ ﻻ ﺑﺪ ﺃﻥ ﻳﻜﻮﻥ ﻣﺴﺘﺒﻌﺪﺍ‪.‬‬
‫ﺍﻟﻜﻠﻤﺎﺕ ﺍﻷﺳﺎﺳﻴﺔ‪ :‬ﺍﻟﻔﻜﺮ ﺍﳌﻌﺎﺻﺮ‪ ,‬ﺍﻟﺘﺮﺍﺙ‪ ,‬ﺍﻟﺜﻘﺎﻓﺔ‪ ,‬ﺍﻟﺘﺼﻮﺭ ﺍﻹﺳﻼﻣﻲ‪.‬‬
‫‪39‬‬
Vjerske znanosti
40
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Izvorni naučni rad
Šefik Kurdić1
BOŠNJACI I HADISKA ZNANOST U
OSMANSKOM PERIODU
Sažetak
Rijetke su islamske znanosti u čijem razvoju i profiliranju i
Bošnjaci nisu dali svoj značajan doprinos.
Iako se
naučnoistraživački napor Bošnjaka na području hadisa čini
neznatnim dijelom u ukupnom naučno-teorijskom iskustvu
muslimanskog svijeta uopće, on, ipak, predstavlja, značajan
doprinos tom iskustvu.
Ovaj tekst pokušava osvijetliti angažman Bošnjaka na polju
hadisa i hadiskih disciplina u osmanskom periodu. On dokazuje da
Bošnjaci, iako mali narod, ne zaostaje iza ostalih naroda u periodu
osmanske vladavine, u pogledu zainteresiranosti za islamske
discipline, napose hadis, njegovo očuvanje i prenošenje na
generacije koje kasnije dolaze.
Ključne riječi: hadis, hadiske znanosti, Bošnjaci, osmanski period.
1. Uvod
Iako su dolaskom Osmanlija i islamizacijom Bosne hadis i
hadiska znanost definirani u potpunosti, gledano kroz prizmu
napisanih djela o teoriji hadisa, hadiskoj terminologiji, završetku
brojnih zbirki hadisa i drugog, ipak se bošnjački intelektualci nisu
time zadovoljili, već su svojom znatiželjom i intelektualnim
potencijalima dali svoj doprinos i u ovoj znanstvenoj oblasti.
Značajno je naglasiti da je naša domovina iznjedrila značajan
broj učenjaka u ovoj oblasti. Ako analiziramo Handžićevo djelo AlGawhar al-asna fi taragim 'ulema wa šu'ara al-Bosna, u kojem on
navodi biografije 220 bošnjačkih učenjaka koji su iza sebe ostavili
djela na arapskom, turskom i perzijskom jeziku, doći ćemo do
1
Vanredni profesor, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici,
sefikkurdic@bih.net.ba
Rad autora je dostavljen 27.07.2011. godine, a prihvaćen za objavljivanje
24.10.2011. godine.
41
Vjerske znanosti
fascinantnih podataka. Dobar broj njih se zanimao za hadis i iza
sebe ostavio djela iz ove discipline.
Ako se uzme u obzir postojanje respektabilnog broja hadiskih
škola u našim krajevima, poput onih u Livnu, Pruscu, Mostaru,
Sarajevu, Nevesinju i Banjaluci, nesumnjivo se dolazi do
konstatacije do koje je došao i Evlija Čelebija, zaključivši da je i u
Bosni postojao, kao i u svim muslimanskim zemljama, veliki broj
hadiskih institucija, zvanih Dar al-hadith, u kojima se čitao i
tumačio tekst pojedinih hadiskih zbirki. (Čelebija, 1967:109, 133 i
412; Nakićević, 1986:67 i Kurdić, 1997:233-238)
Iako Tajjib Okić smatra da su Bošnjaci, kada je u pitanju ovaj
drugi izvor islama, zauzeli najskromnije mjesto, ipak se iz
navedenog može doći do zaključka, da ni Bošnjaci nisu puno
zaostajali za drugim dijelovima islamskog svijeta. Bošnjački
muhaddisi: Muhammad al-Bosnawi (umro 1572. god.), Ahmad
Wali (1598), Muhammad b. Musa al-Bosnawi as-Sarayi, zvani
Allamak (1635), Darwiš 'Ali b. Mustafa al-Bosnawi al-Hanafi alHalwati (1640), Osman b. Ibrahim al-Bosnawi, Abdullah b.
Muhammad Muhtašim Šaban-zada al-Bosnawi, Ahmad al-Mostari
(17-18. stoljeće), Mustafa Pruščak (1755) i drugi iz osmanskog
perioda, kao i Muhammed Tufo, Tajjib Okić i Mehmed Handžić iz
novijeg perioda, na najbolji način demantiraju mišljenje Tajiba
Okića.
Međutim, mora se priznati da njihov doprinos u ovom
domenu nije do sada dovoljno istražen niti je istinski valoriziran.
Dr. Safvet-beg Bašagić, Mehmed Handžić, Tajjib Okić, dr. Hazim
Šabanović, dr. Omer Nakićević, dr. Adnan Silajdžić, dr. Zuhdija
Hasanović i dr. osvijetlili su, svojim radovima, neke segmente
doprinosa bošnjačkih intelektualaca očuvanju i pravilnom
interpretiranju drugog izvora šerijatskog prava. S pravom je
očekivati da će mlađi istraživači otići još korak dalje u detaljnijem
rasvjetljavanju ovog, ne malog doprinosa bošnjačkih znanstvenika
ukupnoj hadiskoj znanosti.
2. Bošnjaci i hadiska znanost
Budući da su sva hadiska djela, posebno hadiske zbirke, u
vrijeme Osmanlija već bile sakupljene i valorizirane, onda nije bilo
posebne potrebe za tom vrstom aktivnosti.
Otuda u osmanskom periodu nalazimo najviše autora koji
prave izbor iz već valoriziranih hadiskih zbirki, uglavnom zbirke
42
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
od četrdeset hadisa, a nakon toga najviše se angažiralo na
prevođenju hadisa s arapskog jezika ili njegovom komentiranju.
Možemo slobodno kazati da su Bošnjaci, podjednako sa
ostalim narodima u Osmanskoj imperiji, bili angažirani u čuvanju,
njegovanju i prenošenju drugog izvora šerijatskog prava.
Njihova briga na prenošenju ove znanosti na generacije iza
njih najbolje ilustriraju brojni primjeri mnogih Bošnjaka koji su bili
profesori hadisa u raznim specijaliziranim školama ili stalni
predavači hadisa u najpoznatijim džamijama Osmanske imperije.
a) Originalna hadiska djela
Na temelju dosadašnjih istraživanja, Bošnjaci su, iz oblasti
hadisa, napisali sljedeća originalna djela, i to na arapskom jeziku:
– Zbirka četrdeset hadisa. Autor je Mehmed ili Muhammad
al-Bosnawi. Umro krajem XVI stoljeća, 980/1572. godine.
(Handžić, 1999:I/271 i Hasanović, 2006:163)
– Ahadith arba'in. Autor je Muhammad 'Ayna Ruri alBosnawi Za njega se zna samo da je živio krajem XVI stoljeća i da
je napravio izbor četrdeset hadisa koje prenosi 'Ali b. ebi Talib,
r.a.2 Svaki hadis je naveo u originalu, na arapskom jeziku, a onda je
sve to preveo na turski jezik. (Šabanović, 1973:68)
– Zbirka čestrdeset hadisa. Autor je Muhammad sin Musaov
al-Bosnawi al-Sarayi. Umro je 1045/1635. godine. (Kurdić,
1997:170)
– Zbirka četrdeset hadisa. Autor je Hasan sin Nasuhov AdDamnawi al-Bosnawi. Autor je ovo djelo napisao i preveo na turski
jezik 1173/1760. godine.3 To temeljimo na završetku njegove
zbirke u kojoj je on svojom rukom napisao te podatke. (Kurdić,
1997:170-171)
– Fadail al-gihad. Autor je 'Ali b. Al-Hagg Mustafa alBosnawi. Umro je 1640. godine u Sarajevu, gdje je vršio službu
šejha u Gazi Husrev-begovom hanikahu. Djelo tretira borbu na
Allahovom putu i definira položaj i poziciju borca na Allahovom
putu, na temelju hadisa Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Sastoji se od
110 stranica i podijeljeno je na uvod i tri poglavlja. U prva dva
2
Ovaj rukopis pohranjen je u biblioteci u Bratislavi: TF 42 list, 31b-33b.
Prepisao ga je Mustafa sin Salihov an-Na'imi iz Mostara 1162/1748. godine u
Istanbulu.
3
Rukopis ove zbirke od četrdeset hadisa pohranjen je u Gazi Husrev-begovoj
biblioteci u Sarajevu pod brojem 2162/2 i sadrži 11 rukom pisanih lista.
43
Vjerske znanosti
poglavlja nalazi se po čestrdeset hadisa a u trećem navodi sedam
pjesama i deset priča koje afirmiraju džihad i borca na Allahovom
putu. (Hasanović, 2006:163)
Dr. Smail Balić navodi da od ovog istog autora postoje i
dvije zbirke po četrdeset hadisa. (Balić, 1994:93) Međutim, očito
se radi o tom jednom te istom djelu, koje u sebi sadrži u dva
poglavlja po 40 hadisa. 4
– Zikr istilahat ashab al-hadith. Autor je Ahmed al-Mostari.
Djelo je napisano na arapskom jeziku i tretira hadisku
terminologiju. Ovo je djelo, koliko je poznato, prvo iz oblasti
osnova hadisa i hadiske terminologije, koju je jedan Bošnjak
napisao.5 Djelo sadrži dvadeset poglavlja u kojima autor govori o
osnovnoj hadiskoj terminologiji i temeljnim hadiskim disciplinama.
Ne zna se precizno kada je živio ovaj mostarski muhaddis, ali na
temelju njegovih pisanih dokumenata o svom radu iz 1133/1720.
godine, zaključujemo da je živio koncem XVII i početkom XVIII
stoljeća. (Nakićević 1986:168-169 i Kurdić, 1997:154-155)
b) Prevedena hadiska djela
Bošnjaci su, uglavnom, prevodili s arapskog na turski jezik,
zato što su mnogi Bošnjaci razumijevali turski jezik a posebno
intelektualci tog vremena. Poznata zbrika četrdeset hadisa iz tog
perioda na turskom jeziku bila je:
– Hadith-i arba'in manzumasi. Autor prijedvoda je Ahmad iz
Novog Pazara, poznat pod pjesničkim imenom Ahmad Wali. Bio je
po zanimanju kadija. Umro je u N. Pazaru 1007/1598. godine.
Svi autori ga spominju kao vrsnog pjesnika. Dr. Hazim
Šabanović, citirajući turskog autora Rizaa, opisuje Walija kao
vladara u carstvu znanosti i umjetnosti. (Šabanović, 1973:87)
Poznat je njegov divan pjesama6 a i jedan hronostih Mehmed-paši
Sokoloviću. (Bašagić, 1986:57-58)
4
Ovo djelo je čuvano u Orijentalnom institutu u Sarajevu pod rednim brojem
489, ali uništavanjem Orijentalnog instituta, u posljednjoj agresiji na BiH,
uništen je i ovaj rukopis.
5
Rukopis ovog djela čuva se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, pod
brojem 4652 i sadrži 13 listova.
6
Rukopis ovog njegovog Divana pjesama nalazi se u Biblioteci Topkapi Saray
Muzesi br. 1026/2, list 33-88.
44
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
c) Komentiranje hadiskih zbirki
Pored komentiranja Kur'ana i kur'anskog teksta, islamski
učenjaci su uložili veliki trud u komentiranju osnovnih hadiskih
zbirki, želeći riječ i djelo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., približiti
čovjeku. Ugledajući se na poznate muhaddise koji su protumačili
brojne hadiske zbirke i Bošnjaci su se u Osmanskom periodu
odvažili komentirati pojedina hadiska djela. Između ostalih
spomenut ćemo sljedeće:
– Ahsan al-ahbar min kalam sayyid al-bašar (Najljepše
vijesti iz govora Prvaka čovječanstva). Autor ove zbirke hadisa je
Abdullah sin Muhammedov Šabanović. On je komentirao četrdeset
Vjerovjesnikovih, s.a.v.s., hadisa, spomenuvši biografiju svakog
prenosioca hadisa. Jedan primjerak ovog djela nalazi se u Biblioteci
Esad-efendije u Istanbulu. (Handžić, 1999:I/225-226 i Hasanović,
2006:160)
– Tahqiq an-niyyat (Realiziranje namjera). Autor je Osman
Bošnjak, sin Ibrahimov, koji je komentirao hadise Allahovog
Poslanika, s.a.v.s., u kojima se tretiraju namjere. Ovo djelo autor je
poklonio Hekim-oglu Ali-paši. (Handžić, 1999:I/232-233 i
Hasanović, 2006:160)
– Targamai arba'in hadith. Autor je Sabit Užičanin. Ovo
djelo predstavalja prijevod i komentar četredeset hadisa u prozi i
stihu. Autor je djelo napisao 1708/09. i prikazao ga sultanu
Ahmedu III, koji je vladao u periodu od 1703. do 1730. godine.
(Hasanović, 2006:160)
d) Predavanja iz hadisa i hadiskih znanosti
Brojni Bošnjaci širom Osmanske imperije bili su predavači
hadisa i hadiskih disciplina u najpoznatijim džamijama i u
prestežnim školama. Tako brojni autori spominju sljedeće Bošnjake
koji su bili eksperti u ovoj oblasti i koji su to znanje prenosili
generacijama koje dolaze nakon njih.
– Mehmed Qassam al-Bosnawi. Porijeklom je iz Tešnja.
Obrazovanje je stekao u Istanbulu. Asistirao je brojnim
istanbulskim učenjacima toga vremena. Kasnije je predavao hadis i
hadiske znanosti u Centru za izučavanje hadisa u Aja Sofiji i
Sulejmanijji. Nakon toga bio je imenovan kadijom u Siriji i Mekki.
Umro je 1104./1692. godine. (Handžić, 1999:I/270 i Kurdić,
1997:99).
45
Vjerske znanosti
– Ibrahim al-Bosnawi. Početno znanje stekao je u rodnom
kraju u Bosni, a nakon toga otputovao u Istanbul, gdje je nastavio
školovanje pred eminentnim učenjacima sve do 1099/1688. godine,
kada je postao profesor u Centru za izučavanje hadisa i hadiskih
znanosti u Istanbulu. Umro je 1106/1695. godine. (Handžić,
1999:I/79 i Kurdić, 1997:99)
– Sulaiman al-Bosnawi. Bogato islamsko obrazovanje,
posebno iz hadisa i pravnih znanosti, stekao je u Istanbulu. Nakon
završetka studija, predavao je hadis i hadiske znanosti u Centru za
izučavanje hadisa. Kasnije je radio i kao kadija. Umro je
1124./1712. godine. (Handžić, 1999:I/181 i Kurdić, 1997:99)
– Šaih Osman al-Bosnawi al-Sarayi. Islamske znanosti
izučavao je u svom rodnom mjestu i u Istanbulu. Držao je redovna
predavanja iz oblasti tefsira i hadisa u brojnim velikim džamijama
u Istanbulu, kao što su Aja Sofija, Džamija sultana Mehmeda elFatiha, Bajazidova i Džamija Sulejmana Veličanstvenog. Treba
napomenuti da je šejh Osman pripadao nakšibendijskom derviškom
redu i da je predvodio zikr u brojnim poznatim istanbulskim
džamijama. Umro je 1074/1663. godine. (Handžić, 1999:I/233 i
Kurdić, 1997:100)
– Fazlullah, sin Isaov al-Bosnawi. Dobro obrazovanje stekao
je u Bosni, nakon čega je bio postavljen na položaj muftije u
Beogradu. Iz Beograda je otišao na hadž, pa se u povratku s Kabe
1020/1611. nastanio u Damasku. Tu je predavao u Aminiyya
medresi a zatim je preuzeo glasovitiju medresu od Šihaba
Aysawija.
Smjestio se u blizini Omejevićke džamije, gdje je organizirao
specijalistička predavanja iz oblasti filozofije, hadisa i drugih
tradicionalnih znanosti. Njegove metode predavanja bile su
prepoznatljive u tom vremenu, tako da je postao poznat po izuzetno
uspješnom prenošenju znanja iz ovih oblasti na svoje učenike i
simpatizere znanosti.
Dugo vremena je bio muftija u Damasku čije su fetve bile
izuzetno respektirane. Pripadao je halvetijskom derviškom redu.
Sagradio je džamiju u naselju Hasudiyya u blizini Damaska i
organizirao uz nju dobrotvorna društva. Uz Aminiyya medresu
uvakufio je brojne prodavnice i tako, na najbolji način, osigurao rad
odgojno-obrazovnih institucija u Damasku.
Fazlullah al-Bosnawi rođen je u Sarajevu 999/1588, a umro u
Damasku 1039/1629. i ukopan u blizini mezara poznatog ashaba
46
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Bilala al-Habašija, r.a. (Handžić, 1999:I/251-252 i Kurdić,
1997:98)
– Muhammad Šams al-Din b. Ahmad al-Halabi – alDimiškqi. Porijeklom je Bošnjak. Bio je poznat pod nadimkom
Kawlaksaz. Posebno je bio poznat kao vrsni poznavalac šerijatskog
prava sa težištem na svim pitanjima imama Ebu Hanife. Pored
šerijastskog prava, izučavao je i postao veoma poznat u oblasti
tefsira, hadisa, logike, retorike i stilistike.
Hadis je izučavao kod šejhu-l-islama i kod glasovitog
halepskog učenjaka Nagma al-Hanbalija a Buharijinu zbirku hadisa
je posebno izučavao pred poznatim Nurom al-Nasafijem.
Iako je bio izvanredan poznavalac brojnih islamskih
disciplina, posebice hadisa i šerijatskog prava, nije zabilježeno da
je bio na položaju muftije, kadije ili predavača u nekoj
specijalističkoj hadiskoj školi, koje su u to vrijeme bile poznate.
Ali, zato je bio i ostao izvor za napajanje brojnih generacija
znatiželjnika koji su se zanimali za hadis i šerijatsko pravo.
Umro je u Damasku 1021/1612. godine. (Ibn Fadlullah,
3/355; Al-Husaini, 4/29; Handžić, I/275-276 i Kurdić, 1997:97.)
– Šaih Mustafa al-Bosnawi. Obrazovanje je stekao u Bosni i u
Istanbulu. Poznat je bio kao vrstan predavač iz oblasti tefsira i
hadisa u brojnim velikim istanbulskim džamijama.
Umro je 1127/1715. godine, a njegovu smrt poznati pjesnik
Kaimija zabilježio je hronostihom: Nek prijestolje Bosneviji budu
Adna perivoji. (Handžić, 1999:I/294 i Kurdić, 1997:100).
3. Najizrazitiji bošnjački predstavnik hadiske škole u
osmanskom periodu
– Mustafa b. Muhammad al-Aqhisari al-Bosnawi: Rođen u
Pruscu, nekada zvanom Akhisar,7 i to u njegovom Novom Naselju,
zvanom Nevabad. 8
Rođen je, po mnogima, krajem sedamnaestog stoljeća, s
obzirom da se nigdje ne precizira godina njegovog rođenja. Ako se
7
Aqhisar je turski prijevod Biograd, srednjovjekovni naziv za Prusac, koji je
pripadao nekadašnjoj župi Uskoplje. Padom pod tursku upravu, krajem XV
stoljeća, Prusac se spominje u nahiji Skoplje. (Vidi: N. Šukrić, cit. izvor, str.
156)
8
Nevabad na perzijskom jeziku znači novo naselje. Nastalo je u Pruscu za života
Hasana Kjafije Pruščaka (1544-1615) Evlija Čelebija navodi da je to naselje za
svoje učenike i prijatelje podigao Hasan Kjafija Pruščak i nazvano je Nevabad.
(Vidi: Putopis, str. 133)
47
Vjerske znanosti
zna da je diplomu na kraju školovanja u Egiptu dobio 1115/1721.
god., a u to vrijeme, kako navodi Emin Muhammed Dizdar,
školovanje je trajalo od 12-16 godina, pa uz tri godine provedene u
mektebu, proizilazi da je rođen krajem 17. ili na samom početku
18. stoljeća. (Dizdar, 1987:48-49 i Šukrić, 1987:69)
Očito je da je Mustafa Pruščak početno obrazovanje stekao u
rodnom mjestu, koje je bilo, u to vrijeme, jedan od poznatih
znanstvenih centara u koji se odlazilo radi slušanja intelektualnih
velikana, poput Ajvaz-dede, Hasana Kjafije Pruščaka, Ibrahima
Pruščaka, Sulejman-age Pruščaka, Ahmeda Pruščaka i dr. Otuda je
i Mustafa Pruščak iskoristio prisustvo dobrog broja učenih ljudi
toga mjesta i završio škole koje su postojale u to vrijeme.
U Pruscu su 1660. god., kako navodi Evlija Čelebija,
postojale sljedeće obrazovne institucije:
 tri osnovne škole – mekteba,
 medresa,
 škola za izučavanje hadisa – Dar al-hadith,
 osam džamija i
 tri tekije. (Čelebija, 1967:132-133)
Ako se uvaže spomenuti podaci, koje je naveo Evlija
Čelebija, onda se, spravom, može zaključiti da je Mustafa Pruščak,
doista, imao gdje i imao šta naučiti.
Nakon školovanja u rodnom mjestu on odlazi u Egipat, gdje
je na Skender-pašinoj medresi i Al-Azharu nastavio školovanje.
(Nakičević, 1986:14)
To se vidi na temelju njegovih bilješki zapisanih na
marginama djela koja je prepisao za vrijeme studija. Tako se na
kraju djela nepoznatog autora Risala fi al-'amel bi alustrulab/Rasprava o rukovanju astrolabiumom navodi da ga je
prepisao Mustafa b. Muhammad b. Ahmad al-Bosnawi al-Akhisari
na Al-Azharu, u Kairu 24. redžeba 1132. god. po Hidžri, odnosno
1720. god. po rođenju Isa, a.s.
Na kraju matematičkog djela Al-Lama'a al-mardiniyya fi šarh
al-yasminiyya/Komentar na Yaseminiyyu od Muhammada b.
Muhammada Sibta al-Maridinija (umro 902/1496) stoji da ga je
prepisao Mustafa Pruščak, između podne i ikindije 12. ramazana
1132/1720. u Skender-pašinoj medresi u Egiptu. (Rukopis u GHB
br. 551 i Dobrača, 1963:I/327)
Svoje školovanje on je dopunio u Mekki, što se zaključuje na
temelju bilješke na rukopisu koji je prepisao u ovom gradu. Naime,
48
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
radi se o prepisivanju zbirke četrdeset hadisa pod nazivom AlMubayyin al-mu'in li fahm al-arba'in od Ali b. Sultana
Muhammada al-Qari'a al-Harawija (umro 1014/1605) (Kurdić,
2003:353) Ovo djelo Pruščak je prepisao u Mekki 1135/1722-23.
god. (Šukrić, 1987:158)
Također, u kolofonu jedne fikhske rasprave pod nazivom AlAhkam al-mulahhasa fi hukm me'a al-hummasa, Abu al-Ihlasa
Hasana b. 'Ammara al-Šurunbulalija (umro 1069/1658), stoji da ju
je prepisao Mustafa Pruščak, u rebi'u-l-evvelu 1135/1723. god. (OI,
kodeks br. 4599; Dobrača, 1963:327, br. 1766/2 i Šukrić,
1987:159)
Dr. Hazim Šabanović jedini navodi da je Pruščak visoko
obrazovanje postigao u Istanbulu, što se ne navodi ni u jednom
drugom izvoru. Međutim, on za tu tvrdnju ne navodi nikakav pisani
trag niti materijalni dokaz, kao što je slučaj sa prethodnim
mjestima. (Šabanović, 1973:471)
Među znanstvenim centrima u kojima je ovaj naš učenjak
mogao stjecati znanje navodi se i Medina, grad Allahovog
Poslanika, s.a.v.s. Naime, mr. Nijaz Šukrić, obrađujući Pruščakov
Traktat o samilosti i sažaljenju spram živih stvorenja navodi, u
formi vjerovatnoće, da je Pruščak stjecao znanje, pored ostalih
znanstvenih centara, i u Medini. (Šukrić, 1987:159)
Diploma/idžazetnama
Nakon odslušanih predavanja na Skender-pašinoj medresi u
Egiptu, Pruščak je 3. zu-l-ka'dea 1133/1720. god. dobio
idžazetnamu, koja se u to vrijeme dobivala od pojedinaca a ne od
institucija, kao što je praksa u našem vremenu. Zna se da je takve
diplome dobio u oblasti racionalnih znanosti od šaiha Muhammada
Dibagija i u oblasti tradicionalnih znanosti od Mustafe Arzunije
Rumije Uskudarije. (Rukopis GHB br. 530/2, Dobrača 1963:I/325 i
Nakićević, 166)
Šaih Mustafa Arzuni ar-Rumi u diplomi koju je uručio našem
Mustafi Pruščaku, između ostalog, kaže: Hadis je kod mene učio
kompletni učenjak, plemeniti samopregalac i najuspješnija osoba,
koja je u sebi sintetizirala tradicionalne i racionalne znanosti,
glavne i sporedne, u cjelini i do sitnih detalja, Mustafa b.
Muhammad al-Bosnawi al-Akhisari al-Nawabadi. Po okončanju
studiranja kod mene, zatražio je da mu dodijelim
49
Vjerske znanosti
diplomu/idžazetnamu za hadis, kao i predmete iz drugih oblasti
koje je učio kod mene.
On je polagao još neke discipline kod mene, kao što su tefsir
Kur'ana i čitanje i izlaganje hadisa i hadiskih djela preda mnom,
pa sam mu, nakon toga, uz dovu Allahu, izdao diplomu da može
predavati hadis prema sljedećim djelima:
Sahih Buharije i Muslima i ostala djela iz Al-Kutub al-sitta,
zatim Kanz ad-daqaiq fi furu' al-hanafiyya Abdullaha al-Nasafija,
Al-Quduri Ahmada b. Muhammada al-Qudurija, Al-Wiqayu
Muhammada b. Sadru al-Šari'a al-Awwala, kao i sve drugo što je
meni dozvoljeno da predajem, a koje sam izučavao metodama
slušanja ili čitanja i izlaganja, da predaje racionalne i
tradicionalne znanosti, sporedne i glavne metodama uručivanja ili
korespondencije. (Rukopis u GHB br. 551/2)
Ako se Idžazetnama pažljivo pročita, onda se dolazi do
saznanja da je ovaj učenjak našem Pruščaku dao pravo da, pored
hadisa, predaje i tefsir, kiraete, gramatiku arapskog jezika, sintaksu,
stilistiku, retoriku i poetiku.
Logično je da je Mustafa Pruščak, s obzirom na zavidno
znanje koje je postigao van granica svoje domovine, našao načina
da to znanje prenese i na druge generacije. Izvori koji govore o
njegovom životu ne daju dovoljno preciznih informacija da je on,
doista, to znanje na institucionalan način, putem medresa, hadiskih
i drugih škola, kao i kružoka u džamijama, prenosio na mlađe
generacije.
Uz funkciju muftije, koju spominju brojni izvori, on je bio i
profesor, najvjerovatnije u medresi u Pruscu, koju je, kako navodi
dr. Hazim Šabanović, osnovao Hasan Kjafi Pruščak krajem 16.
stoljeća, ili, kako pretpostavlja rahm. N. Šukrić, u stručnoj hadiskoj
školi/Daru al-hadith u Pruscu. (Bašagić, 1986:198; Šabanović,
1973:470; Okić, 1982:31; Kadić, 1987:20 i Kurdić, 2003:357)
Ova činjenica temelji se na jednom pisanom tragu koji je sam
Mustafa Pruščak ostavio u jednom rukopisu u kome kaže da je
jedan svoj rad napisao na traženje nekog svog učenika. (Šabanović,
1973:470) Dakle, nema sumnje da je bio i profesor i da je, doista,
imao mehanizme preko kojih je svoje ogromno znanje prenosio na
buduća pokoljenja, ali na kojoj obrazovnoj instituciji je predavao,
bar za sada, može se samo nagađati.
50
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Prva strana Idžazetname, koju je Mustafa Pruščak dobio u Egiptu
Djela
Mustafa Pruščak zauzima jedno od istaknutih mjesta među
bosanskohercegovačkim autorima koji su ostavili djela na
orijentalnim jezicima. Prvi koji su dali značajne priloge o ovom
našem autoru bili su: dr. Safvet-beg Bašagić, 9 Mehmed Handžić,10
9
Radi se o djelu Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Svjetlost,
Sarajevo, 1986., str. 196-198 i 403.
51
Vjerske znanosti
Muhammed Tajjib Okić11 i dr. Hazim Šabanović,12 dok su cjelovite
prijevode rasprava čiji je autor Mustafa Pruščak objavili: mr. Nijaz
Šukrić,13 mr. Muharem Omerdić, 14Azra Kadić15 i Nevena Krstić.16
Dr Omer Nakićević ga je predstavio kao vrsnog poznavaoca hadisa
i hadiskih znanosti, kroz analizu njegovog djela Al-Radi li almurtedi. Uz to je u svom djelu namijenjenom studentima FIN-a
donio kraću biografiju o ovom muhaddisu. (Nakićević, 1986:166167) Autor ovog rada je, također, donio nešto opširniju biografiju
ovog bošnjačkog muhaddisa u doktorskoj disertaciji, odbranjenoj
1997. god. na tuniskom univerzitetu Al-Zaituna.17
Navest ćemo do sada poznata djela ovog učenjaka:
– Tabšir al-guzzat (Blagovijest gazijama). Djelo je
podijeljeno na uvod, 23 poglavlja i zaključak, a završeno je
1150/1738. god. Povod pisanja ovog djela je provala Austrijanaca u
Bosnu 1736. ili 1737, koje je svojom hrabrošću porazio tadašnji
bosanski namjesnik Hakimoglu Ali-paša, pa je ovo djelo bilo, na
neki način, podsticaj Bošnjacima na odbranu domovine i pohvala
Ali-paši, čije junaštvo i pravednost autor na samom početku ističe i
pohvaljuje. Uz ostale pojedinosti u ovoj knjizi su obrađene teme o:
vrlinama džihada, obavezi odlaska u džihad, vremenu ratovanja,
načinu ratovanja, poticajima na džihad, čuvanju od izdajstva,
10
Radi se o djelu na arapskom A-lGawhar al-asna fi taragim ‘ulema wa šu’ara
al-Bosna, obrada i komentar: Sayyid Kisrawi Hasan, Dar al-kutub al-‘ilmiyya,
Bairut, 1993. i na bosanskom jeziku Književni rad bosanskohercegovačkih
muslimana, Sarajevo, 1933, str. 17. i 112.
11
Radi se o djelu Islamska tradicija (preštampano iz Gajretovog kalendara za
1937. god.), Sarajevo, 1936. god., str. 31-32 (štampano ćirilicom).
12
Radi se o knjizi Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima,
Sarajevo, 1973., str. 470-479.
13
Etika milosrđa ili Traktat o samilosti i sažaljenju spram živih stvorenja od h.
Mustafe sina Muhammada Pruščaka, Zbornik radova Islamskog teološkog
fakulteta u Sarajevu, II/1987, str. 155-204.
14
Traktat o vrlinama džemata hadži Mustafe Pruščaka, Anali GHB, XI-XII,
1987, str. 68-84 i Traktat o postu šest dana mjeseca ševvala h. Mustafe
Pruščaka, Anali GHB, br. XV-XVI, 1990, str. 163-168.
15
Rasprava o posjećivanju grobova od Mustafe Pruščaka, Islamska misao, br.
136, 1990, str. 20-30.
16
Mustafa b. Muhammed el-Akhisari (Pruščanin): Rasprava o kafi, duvanu i
pićima, POF (Sarajevo), XX-XXII (1970-1971), str. 71-107.
17
Disertacija je odbranjena 1997. godine na najstarijem islamskom univerzitetu
Az-Zaituna u Tunisu. Naziv doktorskog rada je bio Al-'naya bi al-hadith fi alBosna munzu fathiha ila avahir al-qarn al-'išrin/Izučavanje hadisa u Bosni od
dolaska islama do kraja XX stoljeća, str. 80-89.
52
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
džihadu Allahovog Poslanika, s.a.v.s, te junačke pripovijetke i dr.
(Bašagić, 1986:196-198;
Handžić, 1993:193;
Šabanović,
1973:471-474 i Kurdić, 358-359).
Rukopis ovog djela čuva se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci
u Sarajevu i u OZJA-u u Zagrebu. 18
– Al-Radi li al-murtadi (Korist onom ko traži zadovoljstvo).
Djelo je vjersko-didaktičkog karaktera, koje kroz 112 poglavlja teži
izgraditi uzornu ličnost sa islamskog gledišta. Mustafa Pruščak
obrađuje brojne teme u ovom djelu, kao što su: zikr, zahvala
Allahu, istigfar, donošenje salavata na Poslanika, s.a.v.s, dova,
abdest, kupanje, namaz, noćni namaz, učenje Kur'ana, učenje
uopće, post, hadž, ekonomisanje, programiranje, strpljivost,
iskrenost, čednost, pravednost, poslušnost roditeljima, pružanje
pomoći ugroženom, hranjenje gladnog, napajanje žednog, davanje
milostinje, konsultovanje, zaštita prava radnika i dr. Sve to čini
citirajući brojne hadise Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Uz to, djelo je
pisano takvim stilom da bude dostupno širokim masama, kako bi se
oni koji ga čitaju što više okoristili. (Nakićević, 1985:6-14 i
Kurdić, 2003:359).
Tajjib Okić smatra da je ovo Pruščakovo djelo, ustvari,
komentar na djelo Al-Hadi li muhtadi (Uputstvo za onoga koji želi
da bude na Pravom putu), Muhammada b. abi al-Hasana alMagribija al-Tilmisanija, koje je on još proširio brojnim hadisima
uzetim iz Sujutijevog Al-Gami' as-sagira, Nawawijevog AlArba'una i Al-Qarijava Al-Hisn al-hasina. (Okić, 1982:31-32)
To Pruščakovo djelo u rukopisu čuva se u Gazi Husrevbegovoj biblioteci. 19
– Risala fi al-marhama wa al-šafaqa 'ala al-halk (Traktat o
samilosti i sažaljenju spram živih stvorenja).20 Ovaj traktat Pruščak
je završio u mjesecu rebi'u-l-evvelu 1154/1741. godine. Mr. Nijaz
Šukrić je ovo djelo preveo na bosanski jezik, uz uvod, u kojem se
govori o autoru, i uz veoma koristan komentar na ovo djelo.
(Šukrić, 1987:155-204)
18
Rukopis u GHB je pohranjen pod br. 2.507 i ima 114 lista, a rukopis u OZJA-u
u Zagrebu je pod br. 1.402 i pretstavlja prepis iz 1217/1802. god.
19
Djelo je pohranjeno pod br. 5754.
20
Rukopis ovog traktata čuva se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu i
registrovan je pod brojem 761/3 od fol. 7a-14b.
53
Vjerske znanosti
– Risala az-zakir fi ziyara ahl al-maqabir (Rasprava
pobožnog o posjećivanju kabura). 21 Ovo djelo nastalo je na molbu
jednog učenika, kako i sam Pruščak kaže u uvodu ovog traktata:
Kada me je jedan moj učenik zamolio da mu objasnim smisao
posjećivanja kabura i druga pitanja vezana za umrle, uključujući
najbolje dane kada je najprikladnije posjetu učiniti, napisao sam
ovu raspravu, podijelio je na uvod, pet poglavlja i razna pitanja. U
uvodu se razjašnjava namaz i sadaka živih za umrle. Prvo
poglavlje govori o izražavanju saučešća, drugo o iskatu, treće o
talkinu, četvrto o načinu na koji se obavlja zijaret kaburistanu a
peto poglavlje tretira pitanje učenja Kur'ana na kaburu. (Kadić,
21)
– Risala fi fadail al-gama'a (Rasprava o vrijednostima
skupnog obavljanja namaza). Ovo je jedna mala rasprava o značaju
skupnog obavljanja namaza. Sastoji se od uvoda, dva poglavlja i
pogovora.22
– Risala fi savm al-sitti min šawwal (Rasprava o postu šest
dana ševvala).23 Ovo je kratka rasprava, ali veoma značajna, jer se
u njoj tretiraju razilaženja islamskih pravnika u vezi sa postom u
ševvalu. Navedeni su hadisi koji se odnose na tu temu, a autor tome
dodaje i svoje stavove.24
– Risala fi hukm al-qahwa wa al-duhan wa al-ašriba
(Rasprava o upotrebi kahve, duhana i opojnih pića).25 Pruščak u
tom djelu, pored vjerskih argumenata, spomenutom problemu
prilazi i sa zdravstvenog i medicinskog aspekta. Navodeći
argumente za i protiv kahve, koju donekle tolerira, jer razbija san,
odbija brige, aktivira čovjeka da izvršava islamske obaveze,
olakšava probavu i varenje, olakšava odstranjivanje nepotrebnih
količina hrane i drugo, on posebno potcrtava štetnost duhana sa
zdravstvenog i socijalnog stanovišta: beskorisno trošenje novca,
21
Djelo (nepotpuno) čuva se u rukopisu u GHB u Sarajevu, pod br. 761, dok se
kompletno djelo čuva u Univerzitetskoj biblioteci u Bratislavi, pod br. 153, fol.
29b-41b.
22
Ovu raspravu je preveo i obradio mr. Muharem Omerdić. (Vidi: Anali GHB,
XIII-XIV, 1987, str. 68-84)
23
Rukopis ove rasprave se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci pod br. R 761.
24
Tu raspravu je preveo i obradio mr. Muharem Omerdić. (Vidi: Anali GHB, br.
XV-XVI, 1990, str. 163-168)
25
Rukopis tog djela je pohranjen u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, pod br. 761,
4. fol. 15a-21a.
54
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
neugodan zadah iz usta pušača i nabraja još sedamnaest štetnih
posljedica koje duhan uzrokuje. 26
Zanimanje za hadis
Očito je da se Mustafa Pruščak već od školskih dana izuzetno
zanimao za hadis i hadiske znanosti, iz kojih je, još kao student,
stekao zavidno znanje. Napomenuli smo da je Pruščaku njegov
učitelj dozvolio da predaje hadis iz brojnih hadiskih zbirki, što
eksplicite upućuje na njegovu vanrednu upućenost u tu oblast.
Međutim, ako osluhnemo posljednju misao koju je učitelj Mustafe
Pruščaka naveo u diplomi koju mu je uručio u Egiptu, nakon
završetka njegovog izučavanja van domovine, onda će nam, doista,
biti jasno da je ovaj naš učenjak postigao zavidno znanje upravo iz
te oblasti. Naime, njegov profesor Mustafa Arzuni al-Rumi navodi,
pored ostalog, u diplomi: Hvala Allahu, što nam je omogućio da
imamo u 12/18. stoljeću ovako pouzdanih učenjaka u hadiskoj
znanosti!27
Iz same Idžazetname primjećuje se da njegov profesor
posebno potcrtava hadis, što upućuje na hadis kao užu Pruščakovu
specijalnost.
Ako, pak, analiziramo njegova djela, uočit ćemo, doista,
veliki broj hadisa koje je koristio, bolje rečeno, oni dominiraju
svakim njegovim djelom.
Citiranje brojnih hadisa, uz navođenje imena ashaba koji
određeni hadis prenosi od Allahovog Poslanika, s.a.v.s,
navođenjem hadiske zbirke u kojoj se nalazi taj hadis i, veoma
često, sa ocjenom hadisa, na najupečatljiviji način govori o
Pruščakovoj stručnosti u ovoj oblasti.
Da je hadis bio i ostao preokupacija ovog učenjaka, najbolje
ilustruju riječi koje on navodi u uvodu knjige Al-Radi li almurtada. On ističe: Ja, siromašni Mustafa sin Muhammada,
Bosanac, Pruščanin, namjeravam da uz svako poglavlje djela ElHadi li al-muhtedi dodam po nekoliko časnih hadisa, izreka ashaba
i tabi'ina i poučnih priča, a sve to radi Allahovog zadovoljstva.
Želja mi je da budem proživljen u društvu imama muhaddisa i
26
Tu raspravu je prevela i obradila Nevena Krstić. (Vidi: POF, XX-XXII, 19711972, str. 71-107)
27
Navedeni rukopis, br. 551, str. 115. Uporedi, također: dr. O. Nakićević,
Muhaddis Mustafa Pruščak, Anali GHB, XI-XII, 1985, str. 16.
55
Vjerske znanosti
iskrenih osoba koji su se zanimali za hadis Allahovog Poslanika,
s.a.v.s. (Nakićević, 1985:16)
Smrt
Svi autori slažu se da je Mustafa Pruščak umro 1169. god. po
Hidžri, odnosno 1755. god. po Isau, a.s. u rodnom Pruscu. (AlBaghdadi, II/460; Handžić, 193; Šabanović,470 i Nakićević, 166)
Dr. Safvet-beg Bašagić napominje da je Mustafa Pruščak
umro kao muftija u rodnom mjestu i da je bio veoma ugledan u
narodu i respektiran kao učen i pobožan učenjak. (Bašagić, 198)
4. Zaključak
Na temelju izloženog, dolazi se do zaključka da je doprinos
Bošnjaka hadisu i hadiskoj znanosti bio značajan i dragocjen. Ovo
je jasan pokazatelj da su Bošnjaci bili svjesni da je hadis, kao drugi
izvor šerijatskog prava, itekako značajan za cjelovito razumijevanje
i primjenu islama.
Analizirajući brojne autore koji su valorizirali doprinos
Bošnjaka u ukupnom znanstvenom opusu u osmanskom periodu,
posebno Bašagića, Handžića i Šabanovića, primjećujemo da su
brojni Bošnjaci napisali značajan broj originalnih djela, a uz to
prevodili s arapskog na druge jezike hadiska djela i, komentirajući
ih, učinili ih dostupnim i razumljivim za širu čitalačku publiku.
Kada znamo, na temelju relevantnih izvora, koliki broj
Bošnjaka je predavao upravo ovu znanost na brojnim školama,
posebno hadiskim specijaliziranim školama – Dar al-hadith i u
najvećim džamijama u raznim krajevima Osmanske imperije, poput
Istanbula, Damaska, Mekke, Medine i dr., onda vidimo da
Bošnjaci, bar kada je hadis u pitanju, nisu imali podređenu ulogu.
Još kada tome dodamo koliko su Bošnjaci u tom periodu
prepisali djela, posebno iz hadisa i hadiskih disciplina, kako nas
uvjerava dr. Muhamed Ždralović, onda tek dobijamo potpunu sliku
o stvarnom doprinosu Bošnjaka na ovom polju.
Literatura:
a) Knjige
Al-Baghdadi, I. (1982) Hadiyya al-'arifin. Bairut: Dar al-fikr.
Balić, S. (1994) Kultura Bošnjaka, Zagreb: Grafički zavod
Hrvatske.
56
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Bašagić, S. (1986) Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti.
Sarajevo: Svjetlost.
Čelebija, E. (1967) Putopis. Sarajevo: Svjetlost.
Dobrača, K. (1963) Katalog arapskih, turskih i perzijskih
rukopisa. Sarajevo: Starješinstvo IZ-e u BiH.
Ibn Fadlullah, M. Hulasa al-asar fi a'yan al-qarn al-hadi ašar,
Bairut: Maktaba Hiyat.
Handžić, M. (1993) Al-Gawhar al-asna' fi taragim 'ulama wa
šu'ara al-Bosna. Bairut: Dar al-kutub al-'ilmiyya.
Handžić, M. (1999) Izabrana djela, Sarajevo: Ogledalo.
Handžić, M. (1934) Književni rad bosansko-hercegovačkih
muslimana. Sarajevo: Državna štamparija.
Hasanović, Z. (2004) Rad h. Mehmed ef. Handžića na polju
hadiskih znanosti s osvrtom na djelo Izharu-l-behadže bi šerh
Sunen Ibn Madže, Sarajevo: FIN i El-Kalem.
Al-Husaini, M. Silak ad-durar fi a'yan al-qarn al-sani ašar,
Baghdad: Maktaba al-Musanna.
Kurdić, Š. (2003) Velikani hadiskih znanosti, Zenica: Islamska
pedagoška akademija.
Kurdić, Š., Al-'Inaya bi al-hadith fi al-Bosna munzu fathiha ila
awahir al-qarn al-'išrin, doktorska disertacija odbranjena na
Islamskom univerzitetu Al-Zaituna u Tunisu 1997. godine.
Nakićević, O. (1986) Uvod u hadiske znanosti. Sarajevo: Fakultet
islamskih nauka.
Okić, T. (1982) Islamska tradicija. Sarajevo: Gazi Husrev-begova
medresa.
Terminologija hadisa, (2006) hrestomatija iz hadisa, priredio: mr.
Aid Smajić, Sarajevo: FIN.
Šabanović, H. (1973) Književnost muslimana BiH na orijentalnim
jezicima. Sarajevo: Svjetlost.
Ždralović, M. (1988) Prepisivači knjiga u arabičkim rukopisima.
Sarajevo: Svjetlost.
b) Rukopisi
Zikr istilahat ashab al-hadith Ahmada al-Mostarija, rukopis u Gazi
Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, pod rednim brojem
4652.
Zbirka četrdeset hadisa Hasana b. Nasuha ad-Damnawija alBosnawija, rukopis u Gazi Husrevbegovoj biblioteci u
Sarajevu, pod red. br. 2162/2, L. 54B-60B.
57
Vjerske znanosti
Tebširu-l-guzzat, Mustafe Pruščaka, rukopis u Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu, pod red. br. 2507.
Idžazetnama Mustafe Pruščaka, rukopis u Gazi Husrev-begovoj
biblioteci u Sarajevu, pod red. brojem 530/2, L. 112-114.
c) Periodika
Zbornik radova Islamskog teološkog fakulteta, br. II, Sarajevo,
1987.
Prilozi za orijentalnu filologiju, XX-XXII, Sarajevo, 1970-1971.
Anali GHB, br. XIII-XIV, Sarajevo, 1987.
Spomenica Gazi Husrevbegove četiristogodišnjice, Sarajevo, 1932.
Takvim, 1982.
58
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Original scientific article
THE BOSNIAKS AND HADITH STUDIES IN THE
OTTOMAN PERIOD
Šefik Kurdić, Ph.D.
Abstract
It is a rarity to find Islamic studies whose development and
profiling was not significantly contributed by the Bosniaks. Even
though scientific-research efforts of the Bosniaks in the field of
Hadith seem an insignificant part of the entire scientific-theoretical
experience of the Muslim world in general, it still represents
significant contribution to that experience.
This paper tries to enlighten the Bosniaks’ engagement in the
field of Hadith and disciplines of Hadith in the Ottoman period. It
proves that the Bosniaks, although a small ethnic group, were not
lagging behind other peoples in the period of Ottoman rule, in
terms of their interest for Islamic disciplines, particularly Hadith,
its preservation and passing it on to generations that were to come.
Key words: hadith, hadith studies, the Bosniaks, the Ottoman
period
59
‫‪Vjerske znanosti‬‬
‫ﺃ‪ .‬ﺩ‪ .‬ﺷﻔﻴﻖ ﻛﺮﺩﻳﺘﺶ‬
‫ﻛﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﰲ ﺟﺎﻣﻌﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ‬
‫ﺍﻟﺒﻮﺳﻨﻴﻮﻥ ﻭﻋﻠﻢ ﺍﳊﺪﻳﺚ ﰲ ﺍﻟﻌﻬﺪ ﺍﻟﻌﺜﻤﺎﱐ‬
‫ﺍﳋﻼﺻﺔ‪:‬‬
‫ﺃﺳﻬﻢ ﺍﻟﺒﻮﺳﻨﻴﻮﻥ ﰲ ﺗﻄﻮﻳﺮ ﺍﻟﻌﻠﻮﻡ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﺍﻟﻜﺜﲑﺓ ﻭﺗﻘﺪﳝﻬﺎ ﺇﺳﻬﺎﻣﺎ ﻗﻴ‪‬ﻤﺎ‪.‬‬
‫ﻭﺭﻏﻢ ﺃﻥ ﺟﻬﺪﻫﻢ ﰲ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺍﻟﻌﻠﻤﻲ ﰲ ﺣﻘﻞ ﺍﳊﺪﻳﺚ ﻳﻌﺪ ﻗﻠﻴﻼ ﰲ ﺇﻃﺎﺭ‬
‫ﺍﻟﺘﺮﺍﺙ ﺍﻟﻌﻠﻤﻲ ﺍﻟﻨﻈﺮﻱ ﰲ ﺍﻟﻌﺎﱂ ﺍﻹﺳﻼﻣﻲ ﻋﻤﻮﻣﺎ‪ ,‬ﺇﻻ ﺃﻧﻪ‪ ,‬ﻭﺭﻏﻢ ﻣﻦ ﻗﻠﺘﻪ‪ ,‬ﳝﺜﻞ‬
‫ﺇﺿﺎﻓﺔ ﻓﺎﻋﻠﺔ ﺇﱃ ﺗﻠﻚ ﺍﳋﱪﺓ‪.‬‬
‫ﳛﺎﻭﻝ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺃﻥ ﻳﱪﺯ ﺟﻬﻮﺩ ﺍﻟﺒﻮﺳﻨﻴﲔ ﰲ ﺣﻘﻞ ﺍﳊﺪﻳﺚ ﻭﻓﻨﻮﻧﻪ ﰲ ﺍﻟﻌﻬﺪ‬
‫ﺍﻟﻌﺜﻤﺎﱐ‪ .‬ﻫﻮ ﻳﺪﻝ ﻋﻠﻰ ﺃﻥ ﺍﻟﺒﻮﺳﻨﻴﲔ ﻭﺭﻏﻢ ﺃ‪‬ﻢ ﺷﻌﺐ ﺻﻐﲑ‪ ,‬ﻻ ﻳﺘﺄﺧﺮﻭﻥ ﻋﻦ‬
‫ﺑﺎﻗﻲ ﺍﻟﺸﻌﻮﺏ ﰲ ﺍﻟﻌﻬﺪ ﺍﻟﻌﺜﻤﺎﱐ ﰲ ﺍﻫﺘﻤﺎﻣﻬﻢ ﲡﺎﻩ ﺍﻟﻔﻨﻮﻥ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﻭﺧﺼﻮﺻﺎ‬
‫ﺍﳊﺪﻳﺚ ﺍﻟﺸﺮﻳﻒ ﰲ ﺣﻔﻈﻪ ﻭﻧﻘﻠﻪ ﺇﱃ ﺍﻷﺟﻴﺎﻝ ﺍﻟﻘﺎﺩﻣﺔ‪.‬‬
‫ﺍﻟﻜﻠﻤﺎﺕ ﺍﻷﺳﺎﺳﻴﺔ‪ :‬ﺍﳊﺪﻳﺚ‪ ,‬ﻓﻨﻮﻥ ﺍﳊﺪﻳﺚ‪ ,‬ﺍﻟﺒﻮﺳﻨﻴﻮﻥ‪ ,‬ﺍﻟﻌﻬﺪ ﺍﻟﻌﺜﻤﺎﱐ‪.‬‬
‫‪60‬‬
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Izvorni naučni rad
Šukrija Ramić1
MOGUĆNOST RASPRAVE O KONSENZUSU
(IDŽMĀ'U) ISLAMSKIH UČENJAKA U
SAVREMENOM DOBU
Sažetak
Ovaj rad prezentira razmišljanja autora o mogućnosti
propitivanja konsenzusa (idžmā'a) islamskih učenjaka, validnosti
tih konsenzusa i vjerodostojnosti navoda o konsenzusima koji se
susreću u islamskoj literaturi. Na kraju rada su, u tom pogledu,
date osnovne smjernice koje mogu biti od velike pomoći
savremenim islamskim učenjacima da kvalitetno izgrade svoj
odnos prema trećem po redu izvoru Šerijata i da taj izvor
kvalitetno koriste u argumentaciji i rješavanju savremenih pravnih
pitanja.
Ključne riječi: konsenzus (idžmā'), šerijat, idžtihād
1. Uvod
Govoreći o izvorima Šerijata islamski učenjaci ih dijele,
između ostalog, na one oko kojih postoji razilaženje i one oko kojih
se učenjaci slažu da su izvori Šerijata. U one oko kojih se učenjaci
slažu da su izvori islamskog prava uvrštavaju se Qur'ān i sunnet,
kao dva osnovna izvora, te idžmā' (konsenzus) i qijās (analogija)
kao sporedni izvori. Dakle, učenjaci su saglasni2 da je i konsenzus
(idžmā') izvor šerijatskog prava. Međutim, oni se razilaze po
pitanju mogućnosti uspostave konsenzusa, s obzirom da se islamski
učenjaci nikada nisu nalazili na jednom mjestu, te uvjetima koje
jedan konsenzus treba da ispunjava. Uprkos tome, u izvorima koji
tretiraju različite islamske nauke, autori često navode konsenzuse
1
Vanredni profesor za užu oblast Islamsko pravo, Islamski pedagoški fakultet,
Univerzitet u Zenici, sukriramic@hotmail.com
Rad autora je dostavljen 27.09.2011. godine, a prihvaćen za objavljivanje
24.10.2011. godine.
2
Mišljenja onih koji odbacuju idžmā' i qijās kao izvore su, po meni, toliko slabi
da ih ne treba uzimati u obzir.
61
Vjerske znanosti
islamskih učenjaka i te konsenzuse koriste u argumentaciji pravnih
propisa. Neki učenjaci su, čak, napisali djela o konsenzusima, što
jasno govori o postojanju konsenzusa, njihovoj brojnosti i značaju.
Kada se islamski učenjaci jednoga vremena slože u tumačenju
određenog propisa postavlja se pitanje da li kasnije generacije
mogu tumačiti drugačije, da li one taj konsenzus mogu postaviti
kao predmet daljnjeg istraživanja itd. O tome i nekim drugim
sporednim pitanjima biće riječi u istraživanju koje slijedi.
2. Definicija idžmā'a
Autor riječnika Lisānu-l-'arab navodi dva značenja ove riječi:
a) Džeme'a emrehū, edžme'ahu i edžme'a 'alejhi, što znači: Donio
je odluku (o tome), b) el-ittifāq, što znači: jedinstven stav, slaganje.
(Ibn Menzūr, bez godine izdanja: 8/57)
Idžmā' o kojem je riječ u ovom istraživanju je onaj koji znači
usaglašenost i jedinstven stav, jer u njemu učestvuje više osoba,
dok se prvo značenje može realizirati od strane samo jedne osobe.
Najprisutnija terminološka definicija koju navodi veliki broj
učenjaka kaže da je idžma konsenzus mudžtehida3 jednog vremena
po određenom pitanju, nakon smrti Muhammeda, s.a.v.s. (ElĀmidī, 1404. po H.:1/257)
3. Značaj idžmā'a u savremenom dobu
Pitanje konsenzusa (idžmā'a) islamskih učenjaka značajno je i
interesantno za naučnike i institucije i u ovom našem vremenu,
posebno otkako su muslimani počeli da bivaju faktor zbivanja na
svjetskoj ekonomskoj i političkoj sceni. Zašto je pitanje idžmā'a
toliko bitno? Odgovor je u činjenici da je konzensus (idžmā') treći
izvor Šerijata i da se na osnovu idžmā'a mogu donijeti mnoga
pravna rješenja koja određuju i utiču na svakodnevni život
muslimana i njihovih institucija, kao i njihov odnos prema
drugima. “Prema pravnoj snazi u hijerarhiji preferiranja šerijatskih
izvora, a i historijskim nastankom i pojavom, konsenzus slijedi
prva dva izvora, odnosno Kura'an i sunnet.” (Štulanović, 2004:49)
On je, shodno stavu većine4 muslimanskih učenjaka (džumhūru-l'ulemā'), validan šerijatski argument kojeg je dužnost primjenjivati
3
Mudžtehid je osoba koja je ovladala šerijatskopravnim i drugim znanostima
koje joj daju sposobnost da derivira pravne propise iz parcijalnih dokaza.
4
El-Āmidī navodi da šije, khavāridž i En-Nazzām (mu'tezilijski učenjak) ne
smatraju idžmā' šerijatskim argumentom. (El-Āmidī, 1404. po H.:1/257)
62
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
svakom muslimanu. (El-Āmidī, 1404. po H.:1/257) Po stavu
većine, odstupanje od idžmā'a je strogo zabranjeno (harām). (Vidi:
El-Gazali, 1413. po H.:154) Kolika je snaga idžmā'a u pravnoj
praksi, najbolje govori činjenica da ukoliko bi sud presudio
suprotno idžmā'u, presuda bi bila poništena. (Izz Ibn Abdusselām,
bez godine izdanja:2/57)
Iz predhodnog razumijemo da mnoge odluke različitih tijela i
institucija u jednoj muslimanskoj državi, pa i same muslimanske
države mogu ovisiti o idžmā'u. Štaviše, zbog činjenice da sve veći
broj muslimana živi u nemuslimanskim zemljama značaj idžmā'a
se širi i na te zemlje. Njihova integracija u društvu i aktivna
participacija u društvenim zbivanjima može uveliko zavisiti o
nekom tumačenju zasnovanom na tom izvoru Šerijata. U eri
globalizacije, ekonomske, političke, pa i kulturne i sportske
saradnje sa muslimanskim zemljama idžmā' može biti od velikog
značaja, jer, recimo, o tumačenju utemljenom na idžmā'u može
ovisiti međudržavna ili međuinstitucionalna saradnja.
Nadalje, s obzirom da idžmā' u praksi može biti jači od
tumačenja utemeljenim na Kur'anu i sunnetu5, njegov značaj još
više dobiva na težini.
Pitanje idžmā'a značajno je i zbog toga što je njegovo
poznavanje neophodno za instituciju idžtihāda i što iznošenje
stavova, koji su u suprotnosti s idžmāom, po mišljenju većine
učenjaka, strogo je zabranjeno (harām). Opće je poznato pravno
pravilo koje glasi: “Nije pokuđeno neslagati se s onim oko čega
postoji razilaženje, nego je pokuđeno neslagati se s onim oko čega
postoji konsenzus. "‫ وإﻧﻤﺎ ﯾﻨﻜﺮ اﻟﻤﺠﻤﻊ ﻋﻠﯿﮫ‬، ‫"ﻻ ﯾﻨﻜﺮ اﻟﻤﺨﺘﻠﻒ ﻓﯿﮫ‬
(http://ar.wikipedia.org/wiki/‫ﻗﺎﻋﺪة_ﻓﻘﮭﯿﺔ‬/ Pristupljeno: 20. 09. 2011.)
Ipak, s obzirom da idžmā' predstavlja interpretaciju i
razumijevanje određenog pitanja od strane islamskih učenjaka,
postavlja se pitanje da li je njegova ispravnost uvijek neupitna i
može li se uspostavljeni konsenzus (idžmā') ikada dovesti u pitanje.
Isto tako, postavlja se pitanje uspostave i prenošenja idžmā'a, da li i
to može biti dovedeno u pitanje. Nadalje, može se postaviti pitanje
da li se jedan idžmā' uvijek odnosi na sva vremena, sve prostore i
sve okolnosti u kojima ljudi žive. Sve navedeno govori nam o
5
Naime, idžmā' je utemeljen na Qur'ānu i sunnetu i uz to učenjaci jednog
vremena slažu se u tumačenju teksta Qur'āna i sunneta o određenom pitanju, dok
samo tumačenje zasnovano na Qur'ānu i sunnetu, oko kojeg nema konsenzusa,
logično je slabije.
63
Vjerske znanosti
potrebi da se o ovim pitanjima raspravlja na osnovu relevantnih
argumenata koje nam nude savremene mogućnosti, a koje u
prošlosti nisu bile dostupne učenjacima i da se o aplikaciji idžmā'a
na savremeno vrijeme i prostor govori u duhu općeprihvaćenih
šerijatskih principa.
4. Fenomen prenošenja idžmā'a
U literaturi iz islamskog prava (fiqha), tumačenja Qur'āna
(tefsīra) i drugih znanosti, učenjaci često, u vezi s različitim
pitanjima, navode primjere idžmā'a (konsenzusa) islamskih
učenjaka. Neke od tih knjiga su u upotrebi više od hiljadu godina.
Kroz taj dugi period one su doživjele historijsku valorizaciju u
tolikoj mjeri da se slobodno može postaviti pitanje ima li neko
pravo da nakon njihove višestoljetne upotrebe postavi pitanje
ispravnosti nekog od navoda idžmā'a koji se u njima spominju.
Nadalje, imaju li učenjaci našeg vremena uopće pravo na
preispitivanje konsenzusa (idžmā'a) nastalih u prijašnjim
vremenima? Isto tako, može se s pravom zapitati da li
preispitivanje idžmā'a islamskih učenjaka nastalih u prošlosti,
namjerno ili ne, u sebi nosi opasnost potkopavanja temelja islama i
njegovih institucija?
Sve su to velika i interesantna pitanja. Kvalitetni odgovori na
njih mogu biti od velike koristi za muslimane i ljudsku zajednicu.
5. Ispravnost navoda idžmā'a
Analizom uspostavljenih konsenzusa islamskih učenjaka
(idžmā'a) koji se spominju u knjigama fiqha, tefsīra, hadītha i
drugim, lahko se može uočiti da njihova snaga nije uvijek na istom
nivou. Naprimjer, kada se kaže da postoji konsenzus o obavezi
namaza, posta, hadža, zekata, zabrani bluda itd., osjeća se da je to
neupitan konsenzus i da oko tih pitanja ne može biti razilaženja u
islamu, jer je to bit i suština islama. Međutim, kada se govori o
konsenzusu po pitanju da li je dozvoljeno u periodu pričeka
indirektno zaprositi pušćenicu koja se nakon isteka pričeka ne
može vratiti mužu koji ju je razveo, osjećaji se mijenjaju i prvi
utisak je da bi u vezi s jednim takvim pitanjem moglo biti više
mišljenja, uprkos činjenici da neki od učenjaka navode konsenzus.
Što se više udubljuje u problematiku konsenzusa i istražuju
navedeni primjeri konsenzusa, otkriva se da, uistinu, mnoga pitanja
za koja je rečeno da su predmet konsenzusa, ustvari su pitanja oko
64
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
kojih ne postoji jedinstven stav islamskih učenjaka. Najbolji dokaz
za to jesu naučna djela koja su napisana upravo s ciljem da
opovrgnu tvrdnju da su određena pitanja predmet konsenzusa. Tako
je Ibn Tejmijje napisao djelo Naqdu Merātibi-l-idžmā', u kojem je
kritički govorio o nekim6 navodima idžmā'a spomenutim u knjizi
Ibn Hazma Merātibu-l-idžmā'.
Dakle, kada se u knjigama iz oblasti fiqha, tefsīra itd., naiđe
na navod o konsenzusu o određenom pitanju, to se ne može uvijek
uzeti kao nepobitna istina i dozvoljeno je da to pitanje bude
predmet dodatnih istraživanja, provjere i valorizacije, uzimajući u
obzir intencije (meqāsid) i druge principe Šerijata.
6. Razlozi zbog kojih je dodatno istraživanje neophodno
S obzirom da su danas učenjacima pri ruci nove mogućnosti i
s obzirom na činjenicu da navedeni konsenzusi ne predstavljaju
uvijek jedinstven stav islamskih učenjaka, nema sumnje da vrata
njihove valorizacije ostaju otvorena i da postoji opravdanost
dodatnog istraživanja. Dodatno istraživanje svoje opravdanje
posebno nalazi u sljedećim činjenicama:
a) Većina učenjaka, kada navodi konsenzus, navodi ga u
smislu da oni u tom trenutku nisu znali da postoji neko ko ima
drugačiji stav. Ibn Tejmijje o tome eksplicitno govori pa kaže:
“Onaj ko uzme idžmā' kao argument u smislu da ne zna da se s
tim neko ne slaže, taj slijedi put imama i to je idžmā' koji su oni
uzimali kao argument u pitanjima sličnim ovim.” (Ibn Tejmijje,
1998:302) Eksplicitan je i Ibn Hazm, koji kaže: “Osnovno svojstvo
idžmā'a je da je to ono o čemu se stekne ubjeđenje da se oko
njega ne razilaze učenjaci islama.” (Ibn Hazm, 1998:28) Isto se
implicitno može razumjeti iz govora drugih učenjaka poput Ibn ElMundhira: “I saglasni su svi čije mišljenje mi je poznato...” (Ibn ElMundhir, 1999:181) Ibn Rušd kaže: “...a što se tiče idžmā'a, u tom
pogledu, uistinu, nije preneseno razilaženje.” (Ibn Rušd ElQurtubī, 1982:1/7)
Prema tome, oni, ustvari, ne tvrde da ne postoji razilaženje,
odnosno ne tvrde da je navedeni konsenzus nepobitan, nego tvrde
da ne znaju za drugačije mišljenje. Shodno tome, realno je da
postoji neko drugačije relevantno mišljenje koje je utemeljeno na
kvalitetnim argumentima, što otvara mogućnost dodatnog
6
Ibn Tejmijje ističe da je on analizirao samo neke navode. (Ibn Tejmijje,
1998:302)
65
Vjerske znanosti
istraživanja o pitanjima koja neko od učenjaka navodi u smislu
konsenzusa.
Ibn Tejmijje veli: “Oni koji imaju znanja i vjere ne inate se.
Međutim, može neko smatrati da za nešto postoji konsenzus, za šta,
ustvari, ne postoji. To je zbog toga što razilaženje do njega nije
došlo.”(Ibn Tejmijje, 1998:286)
b) Mnogi primjeri konsenzusa, koje su naveli učenjaci,
argumentirano su opovrgnuti od strane drugih učenjaka. Tako,
naprimjer, Ibn Hazm navodi konsenzus koji kaže da je dozvoljeno
indirektno zaprostiti ženu u periodu pričeka, nakon kojeg ona nema
pravo da ostane s mužem koji ju je razveo, kao i u situaciji kada je
priček zbog smrti muža. (Ibn Hazm, 1998:122) Ibn Tejmijje je
opovrgao ovaj konsenzus navodeći da o tom pitanju postoje tri
različita mišljenja. (Ibn Tejmijje, 1998:294)
Imam En-Nevevī prenosi od Ibn Džerīra da je rekao: “Složili
su se da kada bi (žena) vidjela hajz na samo jedan trenutak, koji bi
potom prestao, to se ne bi smatralo hajzom.” Ovaj konsenzus ne
postoji jer Malikov mezheb kaže da je najmanje trajanje hajza
jedno poticanje krvi. (En-Nevevī, 1997:2/381)
Ibn Abudulberr kaže: “Ibn Huvejz Mindād je spomenuo kako
se uspostavio konsenzus ashāba o obaveznosti gusula nakon dodira
spolnih organa (muža i žene), a kod nas nije tako... Kako se može
govoriti o konsenzusu ashāba u pogledu bilo čega o ovom pitanju,
uz ono što smo naveli u ovom poglavlju i uz ono što je naveo
'Abdurrezāq od Ibn 'Ujejnea, a koji prenosi od Zejda ibn Eslema,
on od 'Atā'a ibn Jesāra, on od Zejda ibn Khālida, koji je rekao da je
čuo petericu prvih muhādžira, među kojima i Aliju ibn Ebū Tāliba,
kako kažu da voda ide s vodom”7, dakle da je gusul obavezan samo
ukoliko dođe do snošaja. (Ibn 'Abdulberr, 1387. po H.:23/113-114)
Ibn El-Mundhir prenosi konsenzus o neprihvatanju ženskog
svjedočenja u hudūdima8 pa kaže: “Složili su se (edžme'ū) da se
njihovo svjedočenje ne prihvata u hudūdima.” (Ibn El-Mundhir,
1999:89)
Ibn 'Abdulberr prenosi konsenzus da se njihovo svjedočenje
ne prihvata ako se radi o bludu, rekavši: “Tako su se učenjaci
složili da je dokaz u pogledu zinaluka od strane četiri svjedoka,
muškarca, pravedna... I kod svih njih, u tom pogledu, ne prihvata se
7
Dakle, obaveza kupanja vodom je tek onda kada potekne voda, dakle nakon
snošaja.
8
Precizno definiranim kaznama u Qur'ānu.
66
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
svjedočenje žena.” (Ibn 'Abdulberr, 2000:7/485) Međutim, kada se
pažljivo pročitaju tumačenja drugih učenjaka postaje očito da tu,
ipak, nema konsenzusa. Ibn Qudāme veli: “U pogledu zinaluka se
ni u jednoj situaciji ne prihvata svjedočenje žena i u tom pogledu
ne poznajemo razilaženje, osim nešto što se prenosi od 'Atā'a i
Hammāda da se u tom pogledu prihvata svjedočenje trojice
muškaraca i dvije žene.” (Ibn Qudāme, 1405. po H.:9/64)
Es-San'ānī bilježi u El-Musannefu od Ibn Džurejdža da je on
upitao 'Ātā'a bi li se prihvatilo kada bi svjedočilo šest žena, a on je
odgovorio: “Ne, nego trojice muškaraca i dviju žena.” (Es-San'ānī,
1403:7/332)
c) Neki učenjaci nisu smatrali relevantnim mišljenja drugih,
bilo zbog njihove metodologije u derivaciji pravnih normi,
nekvalificiranosti ili nepravednosti, tako da su navodili konsenzus,
iako nije postojao jedinstven stav o datom pitanju. To se jasno
može vidjeti u njihovim stavovima. Tako Eš-Šāšī kaže: “U obzir se
u ovom poglavlju uzima konsenzus (idžmā') mislilaca i učenjaka.
Ovdje se ne uzima u obzir mišljenje neukih, niti prenosilaca
hadītha koji ne razumiju i ne poznaju metodologiju islamskog
prava (usūli fiqh).” (Eš-Šāšī, 1402:291) En-Nevevī kaže: “Da se
prvo pere desna ruka, sunnet je po konsenzusu i nije vādžib po
konsenzusu. Ibn Mundhir veli da nema obnavljanja za onog ko je
prvo počeo prati lijevu. Isto je prenesen konsenzus od drugih. Neki
naši učenjaci su prenijeli od šiija da je vādžib počinjati pranje desne
ruke, međutim, u pogledu konsenzusa stav šiija se ne uzima u
obzir.” (En-Nevevī, 1997:1/444) On, također, kaže: “Propis o ovom
pitanju jeste da nije ispravno uzimanje abdesta i gusula osim
vodom. To je naš medhheb i kod nas nema razilaženja u vezi s tim.
To je stav većine ranijih i kasnijih učenjaka među ashābima i onih
koji su došli poslije njih. Naši učenjaci su prenijeli od Muhammeda
ibn Abdurrahmāna ibn Ebū Lejle i Ebū Bekra El-Esamma da je
dozvoljeno uzeti abdest i gusul i ukloniti nečistoću sa svakom
čistom tečnošću.(...) Što se tiče mišljenja El-Gazālija da je po
konsenzusu učenjaka, uzimanje abdesta i gusula moguće samo
vodom, to se tumači time da do njega nije došao stav Ibn Ebū
Lejle, ukoliko je to preneseno vjerodostojno, a što se El-Esamma
tiče, njegovo razilaženje se ne uzima u obzir.” (En-Nevevī,
1997:1/138-139)
Govoreći o tome da je žena dužna napostiti propuštene dane
hajza, ali nije dužna naklanjavati propuštene namaze Eš-Ševkānī,
67
Vjerske znanosti
kaže: “To je poznato iz vjerodostojnih dokaza. Po tome se
postupalo u vremenu Poslanika, s.a.v.s., i poslije. Po tome su se
saglasile prve i potonje generacije ovoga ummeta i o tom pitanju se
nije čulo drugačije mišljenje bilo kojeg islamskog učenjaka. A što
se kharidžija tiče, oni su džehennemski psi i nisu od onih koji
zaslužuju da se spominje njihovo razilaženje nasuprot stavu svih
muslimana, niti oni mogu promijeniti da pitanja o kojima postoji
konsenzus to više ne budu.” (Eš-Ševkānī, 1405. po H.:1/148)
d) Ponekad učenjaci navode konsenzus uprkos činjenici da
znaju za drugačija mišljenja relevantnih učenjaka9. To
prepoznajemo po tome što oni navode drugačije mišljenje i
pobijaju ga. Razlog takvog postupka je u činjenici da oni smatraju
kako su drugačija mišljenja neadekvatno utemeljena na
argumentima, te se stoga ne mogu uzimati u obzir. Tako, naprimjer,
Ibn Qudāme navodi konsenzus (idžmā') da ubica s predumišljajem
ne može naslijediti ubijenog i navodi suprotno mišljenje Se'īda ibn
Musejjeba i Ibn Džubejra. Iako se ovdje radi o dvojici ashāba čija
se mišljenja, zasigurno, uzimaju u obzir kada se radi o konsenzusu,
on ih je u vezi s ovim pitanjem zanemario, jer je njihov stav toliko
slabo utemeljen, da se ne može uzeti u obzir. (Ibn Qudāme, 1405.
po H.:6/244)
e) Nesigurnost predanja preko kojeg je prenesen određeni
stav relevantnog učenjaka, ili nevjerovatnoća da takav učenjak
zauzme takav stav zbog slabosti tog stava ili njegove
kontradiktornosti s općeprihvaćenim dokazima, često su razlog da
prenosilac konsenzusa određeni stav ne uzme u obzir, tako da
ustvrdi postojanje konsenzusa, iako zna za stav koji takav
konsenzus osporava. Tako hanefijski pravnik Es-Serakhsī navodi
konsenzus o zabrani ženidbe muslimana sa medžusijkom
(obožavateljkom vatre), a potom kaže: “Ako neko kaže kako možeš
tvrditi da postoji konsenzus da muslimanima nije dozvoljeno da se
žene medžusijkama10, kad se zna da su se neki ashabi njima oženili,
reći će mu se da takve tvrdnje nisu ispravne i nisu uzete iz
vjerodostojne predaje, nego je vjerodostojno, a Allah najbolje zna,
da se Huzejfe oženio Jevrejkom i da se Talha ibn 'Abdullāh oženio
Jevrejkom.” (Es-Serakhsī, bez godine izdanja:7/23)
9
Dakle, ovdje se radi o neprihvatljivosti mišljenja, a ne osobe koja je dala to
mišljenje.
10
Medžusije su obožavaoci vatre.
68
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Ibn 'Abdulberr kaže: “Namasko vrijeme je farz namaza i
namaz nije ispravan ako se obavi prije svoga vremena. U vezi s
ovim nema razilaženja među učenjacima, izuzev što se nešto
prenosi od Ebu Musā'a El-Eš'arija i nekih tābi'īna. Međutim,
konsenzus je uspostavljen suprotno njihovom mišljenju, tako da ne
vidimo smisla da ta mišljenja spominjemo, jer, prema mome
mišljenju, ona nisu od njih vjerodostojno prenesena.” (Ibn
'Abdulberr, 2000:1/23)
En-Nevevī u Šerh Sahīhi Muslimu veli: “Početni tekbir u
namazu je stroga dužnost po Māliku, Thevriju, Šāfiji, Ebū Hanīfi,
Ahmedu i svim učenjacima iz redova ashāba, tābi'īna i onih koji su
došli poslije njih, izuzev što prenosi kadija 'Ijād i skupina drugih od
Ibn El-Musejjeba, Hasana, Zuhrija, Qatāde, Hakema i Evzā'īja, da
je on sunnet, a ne vādžib, te da je za ulazak u namaz dovoljan nijet.
Ne mislim da je ovo vjerodostojno preneseno od ovih velikih
učenjaka, pored ovih vjerodostojnih hadisa.” (En-Nevevī,
1929:4/96)
f) Postoji realna mogućnost, jer je to neodvojivo svojstvo
svakog čovjeka, da je prenosilac konsenzusa zaboravio relevantno
mišljenje koje narušava taj konsenzus. El-Kermānī je naveo
konsenzus da nije dužnost osobi koja klanja, a na sebi ima odjeću
iz jednog dijela, da nešto stavi i preko ramena. Ibn Hadžer to
komentira tvrdeći da je on to naveo kao konsenzus zato što je
zaboravio da postoji razilaženje o tom pitanju, s obzirom da je on
lično jedno poglavlje naslovio Kada klanja u odjeći od jednog
dijela, neka nešto stavi preko ramena. (Ibn Hadžer: 1421. po
H.:1/562)
g) Izostavljanje i nespominjanje nekih ograničenja i izuzetaka
pri prenošenju konsenzusa zbog toga što prenosilac ima osjećaj da
se, shodno njegovoj metodologiji i načinu izražavanja, to
podrazumijeva. Upravo zbog toga Ibn Hazm upozorava da oni koji
budu čitali njegovu knjigu Merātibu-l-idžmā', vode računa o svakoj
riječi, jer nijedna riječ nije bez razloga navedena. (Ibn Hazm,
1998:273) Ibn Nudžejm veli: “Uopćeni govor pravnika, u većini
situacija, ograničen je ograničenjima koja prepoznaje onaj ko
posjeduje zdravo razumijevanje i ko ima praksu u metodologiji i
parcijalnim pitanjima. Oni (učenjaci) prešućuju ta ograničenja
oslanjajući se na ispravnost razumijevanja onoga ko traži (nauku).”
(Ibn Nudžejm, bez godine izdanja:1/5)
69
Vjerske znanosti
Primjer za to možemo naći u konsenzusu kojeg prenosi Ibn
El-Mundhir kada kaže: “Saglasni su o pitanju zabrane prodaje onog
što je uginulo.” (Ibn El-Mundhir: 1999:128) Ibn Hadžer je to
pojasnio napomenuvši da se to ne odnosi na uginule ribe i
skakavce. (Ibn Hadžer, 1421. po H.:4/424) Jasno je da Ibn ElMundhir ne ubraja u navedeni konsenzus ribe i skakavce, jer je
općepoznato, shodno vjerodostojnim hadiskim predanjima, da su
oni izuzeti.
Ibn Hadžer se suprostavio konsenzusu kojeg prenosi Ibn EtTīn da je dozvoljeno povesti oružanu pobunu protiv vladara koji
poziva u novotarije. On je pojasnio da je novotarija zbog koje je to
dozvoljeno ograničena i da se odnosi na one koje vode u jasno
nevjerstvo (kufr sarīh). (Ibn Hadžer, 1421. po H.:13/116)
h) Pretpostavka prenosioca konsenzusa da ne postoji
drugačije relevantno mišljenje.
Može se desiti da prenosilac konsenzusa ne uloži dovoljno
truda u istraživanje predmeta konsenzusa, tako da ga navede kao
konsenzus, a on to, ustvari, nije. Naravno, teško je odrediti granicu
koja omeđava potrebni trud i napor, nakon kojeg bi učenjak imao
pravo da nešto proglasi konsenzusom. Štaviše, da li je tako nešto
uopće moguće, imajući na umu teškoću komunikacije u ta davna
vremena. Zbog toga, ne čudi stav nekih učenjeka koji sumnjaju u
mogućnost uspostave konsenzusa općenito i ne čude riječi Ahmeda
ibn Hanbela, koje parafrazira Ibn Hazm, da onaj ko tvrdi postojanje
konsenzusa ne govori istinu, jer kako će znati da se ljudi nisu
razišli. (Ibn Hazm, 1998:28)
Uprkos velikom oprezu Ibn Hazma, upravo se njemu desilo
da ustvrdi postojanje konsenzusa o nekim pitanjima oko kojih
postoje razilaženja. Tako je on ustvrdio da postoji konsenzus
ashāba o obaveznosti gusula petkom. (Ibn Hazm, 1348:2/16-17)
Međutim, većina učenjaka11 smatra da je kupanje petkom, za
onog ko je obavezan ići na džumu, sunnet, a ne stroga dužnost.
Jedan od jakih dokaza da je kupanje petkom sunnet jeste
Poslanikov, s.a.v.s, hadis u kojem gusul nije spomenut: “Ko lijepo
uzme abdest, a zatim ode na džumu i pažljivo sasluša hutbu, bude
mu oprošteno između dvije džume i još tri dana.” (Muslim, bez
godine izdanja:2/588)
11
Hanefije, malikije i šafije smatraju kupanje petkom sunnetom, a to je i
hanbelijski mezheb. (El-Kāsānī, Bedai'us-sanāi', bez godine izdanja:1/269, Ibn
Qudāme, 1405.H:2/98)
70
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Jedan drugi hadis je o tom pitanju eksplicitan: “Ko uzme
abdest za džumu, to mu je dovoljno, a ko se okupa, to je bolje.”
(Et-Tirmidhī, bez godine izdanja:2/1357)
7. Pravni status prenošenja i citiranja idžmā'a u naše vrijeme
Ukoliko bismo praksu prijašnjih učenjaka stavili na vagu
pravnih principa u metodologiji islamskog prava, moglo bi se
zaključiti da je njihov postupak u tretiranju i prenošenju
konsenzusa sasvim logičan, korektan i naučno ispravan. Shodno
tom zaključku i prethodno navedenim razlozima koji otvaraju put
valorizacije njihovih navoda, bilo bi naučno neispravno sve njihove
navode tretirati kao nepobitne činjenice. U duhu ovih konstatacija
postavlja se pitanje dozvoljenosti prenošenja i citiranja konsenzusa
od strane savremenih učenjaka, bez prezhodno uloženog
maksimalnog napora u njihovoj valorizaciji.
Iz prethodnih objašnjenja može se razumjeti da svi
konsenzusi koje navode učenjaci nisu na istom stepenu, jer postoje
oni koji su, uistinu, neupitni konsenzusi oko kojih ne može biti
razilaženja, te oni oko kojih ima razilaženja, bilo da su ona više
argumentirano utemeljena ili manje.
Ukoliko se radi o konsenzusu oko kojeg nema i ne može biti
razilaženja, zbog jačine i jasnoće argumenata na kojima su
utemeljeni (qat'ijjetuththubūti ved-delāleti), kao što su pitanja za
koja se nužno zna da su sastavni dio islama (el-ma'lūm mined-dīni
bid-darūre), poput pet dnevnih namaza, zabrane bluda i slično,
takve konsenzuse je, bez sumnje, dozvoljeno prenositi, bez bilo
kakvih ograničenja.
Međutim, ako se radi o konsenzusima oko kojih postoji
mogućnost pojave različitih mišljenja, tada imamo situaciju da su
neki konsenzusi uistinu takvi jer oko njih nema razilaženja, oko
nekih postoje razilaženja, a oko nekih postoje različita mišljenja
pravnika, da li se radi o konsenzusu ili ne, jer se pravnici razilaze u
osnovi oko uvjeta koje zahtijevaju za uspostavu konsenzusa. Dakle,
ti konsenzusi su na nivou pretpostavke ili jake pretpostavke.
Uprkos toj činjenici smatram da nema smetnje da se oni navode
kao konsenzus, jer je dozvoljeno šerijatske propise graditi na
takvim argumentima. Neki pravnici ističu da je većina šerijatskih
propisa, upravo, uspostavljena na pretpostavkama. Ibn Qudame
veli: “Činjenica da preneseni konsenzusi u pitanjima o kojima
postoji razilaženje pružaju pretpostavku, ne zabranjuje da se oni
71
Vjerske znanosti
prenose i da se njima argumentira u smislu da o određenom pitanju
postoji konsenzus. To ima status ostalih dokaza koji pružaju
pretpostavku (el-edille ez-zannijje) imajući u vidu da je većina
dokaza za pravne propise zannijje.” Ibn Qudāme, da mu se Allah
smiluje, je rekao: “Većina njih je utvrđena na osnovu zunūna.”'
(Ibn Qudāme, 1977:197-198) Islamski učenjaci su uvijek, kroz
dugu historiju, kao i naši savremenici imali i imaju praksu da
prenose i navode konsenzuse u svojim knjigama i da njima
argumentiraju pravne propise, uprkos činjenici da su znali i da
znaju za mogućnost da postoji razilaženje o pitanjima koja se
navode kao konsenzus.
Taj njihov postupak upućuje nas na dozvolu da se konsenzusi
prenose i da se koriste u argumentaciji. U tom pogledu ne znam da
neki učenjak ima drugačije mišljenje, tako da možemo ustvrditi da i
u tom pogledu postoji konsenzus. Ipak, uprkos toj činjenici, u cilju
jačanja institucije konsenzusa, u cilju povećanja sigurnosti u
argument koji on pruža, potrebno je, posebno u naše vrijeme koje
daje mogućnost uvida i analize svih tumačenja prijašnjih i
savremenih učenjaka, utvrditi određena ograničenja koja će ojačati
preneseni i navedeni konsenzus i dati mu dodatnu sigurnost. Ta
ograničenja mogu biti sljedeća:
a. Provjera i utvrđivanje vjerodostojnosti i ispravnosti
navoda o konsenzusu. Savremni učenjaci imaju
kvalitetniju mogućnost istraživanja i njegova utvrđivanja
od bilo koje prijašnje generacije jer su im dostupni
elektronski pretraživači, a dostupni su im i gotovo svi
izvori u kojima se oni prenose. Zbog toga se danas
preporučuje istraživanje postojećih konsenzusa, kako bi se
dobila vjerodostojnija slika o njihovom postojanju.
b. Ukoliko postoji dovoljno jakih argumenata, korigovati
prenosioca konsenzusa s obzirom da je očito, iz primjera
koji su prethodno navedeni, da su mnogi zabilježeni
konsenzusi, ustvari, pitanja oko kojih ne postoji
jedinstven stav. Isto tako, iz primjera se vidi da su oni
izostavljali neka ograničenja i izuzetke koji u konačnici
utiču na postojanje ili nepostojanje konsenzusa.
c. Navođenje imena učenjaka koji prenosi konsenzus i, po
mogućnosti, citiranje njegovih riječi kojima to prenosi.
Navođenjem imena učenjaka prenosi se odgovornost na
njih. Ovo je posebno važno kada su u pitanju učenjaci koji
su olahko govorili o uspostavi konsenzusa, kao što je Ibn
72
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
'Abdulberr i koji su puno griješili. El-Hattāb veli:
“Upozorili su na konsenzuse (koje navodi) Ibn
'Abdulberr, slaganja (koja navodi) Ibn Rušd i razilaženja
(koja navodi) El-Bādžī.” (El-Hattāb, 1398:1/522) Ibn
Tejmijje kaže: “Nije isti onaj ko je poznat po prenošenju
mnoštva konsenusa za koje se zna da ne postoje i onaj
koji nije prenio nijedan konsenzus za koji se utvrdilo da
nije postojao.” (Ibn Tejmijje, bez godine izdanja:19/272)
Također, navođenjem imena učenjaka daje se sigurnost da
onaj ko to navodi poznaje materiju o kojoj govori.
Citiranjem se izbjegava eventualna greška u tumačenju,
jer vrlo je moguće da je učenjak mislio drugačije, da je,
recimo, mislio na konsenzus učenjaka u svome medhhebu
ili na konsenzus četverice pravnika itd. Na to eksplicitno
upozorava Ibn Bedrān kada kaže: “Koliko je pitanja u
kojima se prenosi konsenzus, a onaj ko je to rekao mislio
je na konsenzus u svome medhhebu, ili konsenzus
četverice imama, ili konsenzus stanovnika Medine. Zbog
toga, na to treba obratiti pažnju.” (Ibn Bedrān, 1401. po
H.:372) Da postoji mogućnost drugačijeg razumijevanja,
jasno je svakom ko se upuštao u tumačenje i
razumijevanje tekstova. Zbog toga Ibn Hazm daje uputu
čitaocima svoje knjige o konsenzusu, da obrate pažnju na
svaku riječ, jer nijedna riječ nije bez razloga kazana. (Ibn
Hazm, 1998:273)
8. Zaključak
1. Konsenzus islamskih učenjaka je, nesumnjivo, izvor šerijatskog
prava i on po svojoj snazi nadmašuje sve ostale izvore, jer,
kako je prethodno naglašeno, ima utemeljenje u dva osnovna
izvora Qur'ānu i sunnetu i uz to se učenjaci slažu u vezi s
pitanjem tumačenja argumenata na koje se konsenzus oslanja.
2. Neophodno je koristiti konsenzuse koje navode provjereni
autori u argumentiranju pravnih normi, jer, čak, i kada se ne
radi o istinskom konsenzusu, nesumnjivo je da je veliki broj
učenjaka zastupao takvo tumačenje, što govori o njegovoj
snazi.
3. Imajući u vidu da u naše doba postoji veća mogućnost, u
odnosu na bilo koji period u prošlosti, uvida u mišljenja i
tumačenja islamskih pravnika nastalih kroz dugu historiju
73
Vjerske znanosti
islamskog prava, preporučuje se, prije korištenja konsenzusa u
bilo kojoj argumentaciji, dodatna provjera u pogledu njegova
prenošenja i uspostave. Nadati se da će neka naučna institucija
uzeti kao projekat provjeru svih navoda konsenzusa.
4. Konsenzusi o pitanjima za koja se nužno zna da su dio islama
nema potrebe dodatno provjeravati.
5. Navodi konsenzusa u knjigama, koji to, ustvari nisu,
prihvatljiva je pojava. Čak, iako se ne radi o konsenzusu, nego
o pitanju oko kojeg postoji razilaženje, nesumnjivo je da se radi
o jakom mišljenju iza kojeg stoji veliki broj učenjaka.
6. Da bi se savremeni učenjak zaštitio od greške koju je učinio
njegov prethodnik, potrebno je dodatno istraživanje i
preispitivanje navedenih konsenzusa ili u najmanju ruku
navođenje izvora i učenjaka koji je taj konsenzus spomenuo.
Literatura:
Ibn 'Abdulberr, Ebū 'Umer Jūsuf ibn 'Abdullāh (2000) El-Istidhkār
el-džāmi' limedhāhibi fuqahāi-l-emsār, Dāru-l-kutub el'ilmijje, Bejrut.
Ibn 'Abdulberr, Ebū 'Umer Jūsuf ibn 'Abdullāh (1387. h.) EtTemhīd lima fi-l-Muvettai mine-l-me'ānī ve-l-esānīd, Vizāretu
'umūmi-l-evqāf veš-šu'ūni el-islāmijje, Maroko,. god. po H.
El-Āmidī, 'Ali ibn Muhammed (1404. h.) El-Ihkām fī usūli-lahkām, Dāru-l-kitāb el-'arabī, Bejrut.
Ibn El-'Arabī, Ebū Bekr Muhammed ibn 'Abdullāh (bez godine
izdanja) Ahkāmu-l-Qur'ān, Dāru-l-fikri littiba'atī ven-nešr,
Bejrut,.
Ibn Bedrān, 'Abdulqādir Ed-Dimešqī (1401. h.) El-Medkhal ilā
medhhebi imāmi Ahmed ibn Hanbel, Muesseseturrisāle,
Bejrut.
El-Gazālī, Ebū Hāmid Muhammed ibn Muhammed (1413. h.) ElMustesfā, Dāru-l-kutub el-'ilmijje, Bejrut.
Ebū Habīb, Sa'dī (1997) Mevsū'atu-l-idžmā' fi-l-fiqh el-islāmī,
Dāru-l-fikr el-mu'āsir, Bejrut,.
Ibn Hadžer, Ahmed ibn 'Alī ibn Hadžer El-'Asqalānī (1421. h.)
Fethu-l-Barī šerhu Sahīh El-Bukhārī, Privatno izdanje princa
Sultāna ibn 'Abdul'aziza.
El-Hattab, Ebū Abdullāh Muhammed ibn Abdurrahmān (1398. h.)
El-Magribī, Mewāhibu-l-Dželīl li-šerhi Mukhtesari Khalīl,
Dāru-l-fikr, Bejrut.
74
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Ibn Hazm, Ebū Muhammed 'Alī ibn Ahmed ibn Se'īd (1998)
Merātibu-l-idžmā' fi-l-'ibādāti ve-l-mu'āmelāti ve-l-i'tiqādāti,
Dār Ibn Hazm littibā'ati ven-nešri, Bejrut.
Ibn Hazm, Ebū Muhammed 'Ali ibn Ahmed ibn Se'īd (1348. h.)
El-Muhallā, Idāretuttibā'a el-mūnīrijje, Bejrut.
El-'Izz ibn 'Abusselām (bez godine izdanja) Qavā'id el-ahkām fī
mesālih el-enām, Dāru-l-kutub el-'ilmijje, Bejrut.
El-Kāsānī, 'Alāuddīn Ebū Bekr ibn Mes'ūd (bez godine izdanja)
Bedāi'ussanāi', Dāru-l-kutub elílmijje, Bejrut.
Ibn Menzūr, Ebu-l-Fadl Džemāluddin Muhammed ibn Mukrim,
Lisānu-l-'arab, Dāru Sādir, Bejrut, bez godine izdanja.
Muslim, Ebū El-Husejn Muslim ibn El-Hadždžādž El-Qušejrī EnNejsābūrī (bez godine izdanja) Sahīhu Muslim, Dāru ihjāi etturāth el-'arabijj, Bejrut.
En-Nevevī, Ebū Zekerijja Jahja ibn Šeref (1997) El-Medžmū',
Dāru-l-fikri, Bejrut.
En-Nevevī, Ebū Zekerijja Jahja ibn Šeref (1929) Sahīhu Muslim
biš-šerh En-Nevevī, El-Matba'a el-Misrijje bi El-Ezher, Kairo.
Ibn Nudžejm, Zejnuddīn (bez godine izdanja) El-Bahrurraiq, Dārul-ma'rife, Bejrut.
Ibn Qudāme, Ebū Muhammed 'Abdullāh ibn Ahmed (1405. h.) ElMugnī, Dāru-l-fikr, Bejrut.
Ibn Qudāme, Ebū Muhammed 'Abdullāh ibn Ahmed (1977)
Revdatunnāzir ve džennetu-l-menāzir, Džāmi'atu-l-imām
Muhammed ibn Sa'ūd, Rijad.
El-Qurtubī, Ebū El-Velīd Muhammed ibn Ahmed ibn Muhammed
ibn Rušd (1982) Bidājetu-l-mudžtehid ve nihājetu-l-muqtesid,
Dāru-l-ma'rife, Bejrut.
Es-San'ānī, Ebū Bekr 'Abdurrezzāq ibn Humām (1403. h.) ElMusannef, El-Mekteb el-islāmi, Bejrut.
Es-Serakhsi, Šemsu El-E'immeti Ebū Bekr ibn Muhammed ibn
Ahmed ibn Ebī Sehl, El-Mebsūt, Dāru-l-ma'rife, Bejrut, bez
godinje izdanja.
Es-Subkī, 'Ali ibn 'Abdu-l-Kāfī (1404. h.) Al-Ibhādž fī šerhi ElMinhādž, Dāru-l-kutub el-'ilmijje, Bejrut.
Eš-Šāšī, Ahmed ibn Muhammed ibn Ishāq (1402. h.) Usūl Eš-Šāšī,
Dāru-l-kitāb el-'arebī, Bejrut.
Eš-Ševkānī, Muhammed ibn 'Alī ibn Muhammed (1992) Iršād elfuhūl ilā tahqīqi 'ilmi-l-usūl, Dāru-l-fikr, Bejrut.
75
Vjerske znanosti
Eš-Ševkānī, Muhammed ibn 'Alī ibn Muhammed (1973) Nejlu-levtār šerhu Munteqā-l-ahbār, Dāru-l-džīl.
Eš-Ševkānī, Muhammed ibn 'Alī ibn Muhammed (1405. h.) EsSejlu-l-džerrār el-mutedeffiq 'alā hadā'iqi-l-ezhār, Dāru-lkutub el-'ilmijje, Bejrut.
Štulanović, dr. Muharem (2004) 'Urf – Običaj kao pomoćni izvor
šerijatskog prava s osvrtom na Bosnu i Hercegovinu,
Islamska pedagoška akademija, Bihać.
Ibn Tejmijje, Ebū el-'Abās Ahmed ibn 'Abdu-l-Halīm (bez godine
izdanja) Medžmū'u el-fetāvī, Posebno izdanje kralja Fahda.
Ibn Tejmijje, Ebū El-'Abbās Ahmed ibn 'Abdulhalīm (1998) Naqdu
Merātibi-l-idžmā', Dāru Ibn Hazm littibā'ati ven-nešri vettevzī', Bejrut.
Et-Tirmidhī, Ebū 'Īsā Muhammed ibn 'Īsā Sūre (bez godine
izdanja) Es-Sunen, Dārutturāth, Kairo.
Internet stranice:
http://ar.wikipedia.org/wiki/‫ﻗﺎﻋﺪة_ﻓﻘﮭﯿﺔ‬/
76
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Original scientific article
POSSIBILITY OF DEBATE ON CONSENSUS (IJMĀ’) OF
ISLAMIC SCHOLARS IN THE CONTEMPORARY AGE
Šukrija Ramić, Ph.D.
Abstract
This paper presents the author’s ideas about a possibility of
questioning consensus (ijmā’) of Islamic scholars, validity of those
consensuses and authenticity of statements found in Islamic
writings. In that sense, broad guidelines are presented at the end of
the paper. Those guidelines can be of great help to contemporary
Islamic scholars for building their relationship with the third source
of Shari´ah and for using that source in a quality manner for
argumentation and solving contemporary legal issues.
Keywords: consensus (ijmā’), Shari’ah, ijtihād
77
‫‪Vjerske znanosti‬‬
‫ﺃ‪ .‬ﺩ‪ .‬ﺷﻜﺮﻱ ﺭﺍﻣﻴﺘﺶ‬
‫ﻛﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﺟﺎﻣﻌﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ‬
‫ﺇﻣﻜﺎﻧﻴﺔ ﻃﺮﺡ ﺍﳌﻨﺎﻗﺸﺔ ﻋﻦ ﺇﲨﺎﻉ ﺍﻟﻌﻠﻤﺎﺀ ﺍﳌﺴﻠﻤﲔ ﰲ ﺍﻟﻌﺼﺮ‬
‫ﺍﳊﺎﺿﺮ‬
‫ﺍﳋﻼﺻﺔ‪:‬‬
‫ﻳﻘﺪﻡ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺁﺭﺍﺀ ﺍﳌﺆﻟﻒ ﺣﻮﻝ ﺇﻣﻜﺎﻧﻴﺔ ﻃﺮﺡ ﺍﻟﺘﺴﺎﺅﻝ ﻋﻦ ﺇﲨﺎﻉ ﺍﻟﻌﻠﻤﺎﺀ‬
‫ﺍﳌﺴﻠﻤﲔ‪ ,‬ﺷﺮﻋﻴﺔ ﺗﻠﻚ ﺍﻟﻔﺘﺎﻭﻯ ﺍﳌﺒﻨﻴﺔ ﻋﻠﻰ ﺍﻹﲨﺎﻉ‪ ,‬ﻭﺻﺤﺔ ﺍﻷﻗﻮﺍﻝ ﺍﳌﻮﺟﻮﺩﺓ‬
‫ﰲ ﺍﻟﻜﺘﺐ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﻋﻦ ﺗﻠﻚ ﺍﻟﻔﺘﺎﻭﻯ ﺍﻟﻨﺎﲨﺔ ﻋﻦ ﺇﲨﺎﻉ ﺍﻟﻌﻠﻤﺎﺀ‪ .‬ﰲ ‪‬ﺎﻳﺔ‬
‫ﺍﻟﺒﺤﺚ‪ ,‬ﻭﰲ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺼﺪﺩ‪ ,‬ﻗﺪﻣﺖ ﺗﻮﺻﻴﺎﺕ ﺃﺳﺎﺳﻴﺔ ﺍﻟﱵ ﳝﻜﻦ ﺃﻥ ﺗﻜﻮﻥ‬
‫ﻣﺴﺎﻋﺪﺓ ﻛﺒﲑﺓ ﻟﻠﻌﻠﻤﺎﺀ ﺍﳌﺴﻠﻤﲔ ﺍﳌﻌﺎﺻﺮﻳﻦ ﻟﻴﺘﺒﻨ‪‬ﻮﺍ ﺳﻠﻮﻛﺎ ﻓﺎﻋﻼ ﲡﺎﻩ ﺍﳌﺼﺪﺭ‬
‫ﺍﻟﺜﺎﻟﺚ ﰲ ﺍﻟﺸﺮﻳﻌﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ‪ ,‬ﻭﺃﻥ ﻳﺴﺘﺨﺪﻣﻮﺍ ﺫﻟﻚ ﺍﳌﺼﺪﺭﺍﺳﺘﺨﺪﺍﻣﺎ ﺟﺎﺩ‪‬ﺍ ﰲ‬
‫ﺇﻗﺎﻣﺔ ﺍﳊﺠﺔ ﻭﺇﳚﺎﺩ ﺍﳊﻠﻮﻝ ﺍﻟﺸﺮﻋﻴﺔ ﻟﻠﻘﻀﺎﻳﺎ ﺍﳌﻌﺎﺻﺮﺓ‪.‬‬
‫ﺍﻟﻜﻠﻤﺎﺕ ﺍﻷﺳﺎﺳﻴﺔ‪ :‬ﺍﻹﲨﺎﻉ‪ ,‬ﺍﻟﺸﺮﻳﻌﺔ‪ ,‬ﺍﻻﺟﺘﻬﺎﺩ‪.‬‬
‫‪78‬‬
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Pregledni naučni rad
Halil Mehtić1
ZASTUPLJENOST KIRAETA U HANDŽIĆEVOM
KOMENTARISANJU KUR’ANA
Sažetak
Mehmed ef. Handžić (1906-1944) jedan je od najznačajnih
bosanskih alima. S obzirom na kratkoću njegovog života može se
kazati da je najplodotvorniji bosanski alim, koji je iz sebe ostavio
impozantan spisateljski opus iz različitih znanosti. Ono što
Handžića čini posebnim i originalnim među bosanskom uelemom
jeste činjenica da je on jedini u novijoj povijesti Bošnjaka pisao
komentare Kur’ana časnog na arapskom jeziku. Predmet njegovog
interesiranja bili su posebno ajatul-ahkam, ajeti sa
šerijatskopravnom pozadinom. Najznačajniji njegovi komentari iz
ove oblasti su tumačenja sure El-Bekare i En-Nisa’. Detaljnijom
analizom tumačenja ovih dviju sura, možemo ustvrditi da se on
uveliko služio tefsirskim djelima eminentnih mufessira poput:
Taberija,
Džessasa,
Ibnul-‘Arebija,
Kurtubija,
Alusija,
Zamahšerija, Razija, Bejdavija, Ibn Kesira, Dželalejna, Nesefija i
dr. Osim tefsirskim djelima služio se, također, i drugim izvorima,
kao što su hadiska, fikhska i lingvištička djela.
Iščitavajući Handžićeve tefsirske tekstove, pouzdano se može
kazati da je on, po uzoru na ranije predstavnike tradicionalnoracionalne metode tumačenja Kur’ana, uz ostale elemente svoga
komentarisanja, koristio i kiraete, kao dodatnu argumentaciju za
osnaženje svojih stavova i kao argument u iznalaženju odgovora
na neka fikhska pitanja.
U ovom radu, pored ostalog, navest ćemo nekoliko citata iz
kojih se razumije Handžićevih poimanje važnosti kiraeta pri
komentarisanju Kur’ana, kao i nekoliko konkretnih primjera iz
1
Docent, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici,
halilmehtic@hotmail.com
Rad autora je dostavljen 29.09.2011. godine, a prihvaćen za objavljivanje
24.10.2011. godine.
79
Vjerske znanosti
kojih se vidi zastupljenost kiraeta u njegovom tumačenju Kur’ana
časnog.
Ključne riječi: Handžić, tefsir, tumačenje, kiraeti
Uvod
Budući da kiraeti bitno utječu na značenje Kur'ana, u ovom
odjeljku bit će riječi o kiraetima, ponajprije s aspekta tefsirske
znanosti, koja više od ostali opslužuje znanstvenike pri
proučavanju i razumijevanju poruka Kur'ana.
Riječ ‫ ﻗﺮﺍﺁﺕ‬- ‫( ﻗﺮﺍﺋﺔ‬kiraet-kiraeti) u arapskom jeziku znači
čitanje, i engleska orijentalistika tu riječ prevodi riječju reading
(čitanje), što čine, npr. A. T. Welch, Richard Bell i drugi. (Karić,
1981: 126)
Veliki autoritet u kiraetima, Ibnul-Džezeri, kiraete definiše
kao
‫ ﺃﻱ ﺇﻥ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﻌﻠﻢ ﻳﺘﻌﻠﱠﻖ‬, " ‫ﻭﹺ ﺍﻟﻨﺎﻗﻠﺔ‬‫ﺰ‬‫ ﺑﻜﻴﻔﻴﺔ ﺃﺩﺍﺀ ﻛﻠﻤﺎﺕ ﺍﻟﻘﺮﺁﻥ ﻭﺍﺧﺘﻼﻓﻬﺎ ﺑﹺﻌ‬‫ﻋﻠﻢ‬
‫ ﻭﺍﺧﺘﻼﻑ ﺍﻟﻮﺟﻮﻩ ﰲ ﺍﻷﺩﺍﺀ ﺍﳌﻨﻘﻮﻝ‬, ‫ﺩ ﺍﻟﻄﺮﻕ‬‫ ﻣﻊ ﺗﻌﺪ‬, ‫ﺑﻄﺮﻳﻘﺔ ﺍﻟﻨﻄﻖ ﻷﻟﻔﺎﻅ ﺍﻟﻘﺮﺁﻥ ﺍﻟﻜﺮﱘ‬
.‫ﺮﺍﹰ ﻋﻦ ﺍﻟﻨﱯ ﺻﻠﻰ ﺍﷲ ﻋﻠﻴﻪ ﻭﺳﻠﻢ‬‫ﺼ‬‫ﺣ‬
“nauku o načinu artikuliranja kur'anskih riječi s njihovim
odstupanjem u odnosu na ono što se u predaji smatra izvornim» drugim riječima to je nauka koja se bavi načinima izgovaranja
riječi Kur'ana časnog, pojavljivanjem većeg broja načina i različitih
vidova izgovaranja, koji se prenose isključivo od Vjerovjesnika,
s.a.v.s.” (Ez-Zuhajli, 1988: 27)
Kiraeti su još od Poslanikovog, s.a.v.s., vremena nudili
višestruka značenja Kur'ana. Različitim vokaliziranjem teksta
Kur'ana dobijaju se različita značenja, odnosno različitim
vokaliziranjem određuje se jedan od sedam ili više raznolikih
značenja Kur'ana. Evo jednog primjera.
Ajet ‫ ﺍﻟﺴﻤﺎﻭﺍﺕ ﻭﺍﻷﺭﺽ‬‫ﻮﺭ‬‫ ﺍﷲ ﻧ‬ovakvom vokalizacijom u riječi nur
nudi sljedeće značenje: da je “Allah je svjetlost nebesa i Zemlje.”
(En-Nur, 35) Ako riječ nur vokaliziramo ovako: ‫ ﺍﻟﺴﻤﺎﻭﺍﺕ ﻭﺍﻷﺭﺽ‬‫ﺭ‬‫ﻮ‬‫ ﺍﷲ ﻧ‬,
značenje će se promijeniti i ajet će glasiti: “Allah je osvijetlio
nebesa i Zemlju.” (Ibn Kesir, 3/387)
Učenjaci su jasno definirali pravilo na osnovu kojeg se
prepoznaju pouzdani (el-kiraatus-sahihatul-mutevatire) od netačnih
i neprihvatljivih kiraeta (el-kiraatuš-šazzetul-merdude). To pravilo
80
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
glasi: “Svaki kiraet – čitanje saglsno s pravilima arapskog jezika i
jednim od primjeraka osmanovog mushafa, ukoliko je potvrđeno
mutevatir predajom, kiraet - čitanje je koje treba prihvatiti i ubraja
se u jedno iz skupine sedam harfova (seb'atu ahruf) na kojem je
objavljen Kur'an. Ukoliko nije ispunjen samo jedan a pogotovo svi
uvjeti, takav kiraet je neprihvatljiv. Bitno je znati da je najvažniji
treći uvjet, jer ukoliko je lanac prenosilaca mutevatir, kiraet –
čitanje je samim tim saglasno s arapskim jezikom i jednim od
primjeraka Osmanovog mushafa. (El-Kadi, 1401/1981: 7-10)
Na osnovu navedenoga može se zaključiti da su se kiraeti
prenosili kao i mutevatir hadisi. Kao što su učenjaci za izvođenje
šeriatskih propisa morali imati predaje s pouzadnim lancema
prenosilaca isto tako su i kiraeti nekog karije morali imati
neprekinuti lanc prenosilaca koji seže do ashaba koji je takvo
učenje preuzeo izravno od Allahovog Poslanika, s.a.v.s.
Svakako da je interesantno saznati šta na ovu temu kaže naš
Mehmed ef. Handžić, rahmetullahi alejh. U svom kratkom i
sažetom djelu Uvod u tefsirsku i hadisku nauku, on za razliku od
drugih tema, ovoj temi posvećuje neuobičajeno dosta prostora, što
upučuje na zaključak da je nauku o kiraetima smatrao jako važnom
disciplinom u okviru tefsira. On kaže:
“Pod kiraetima se misle razni načini čitanja Kur'ana. Kiraeta
ima više, a dijele se na «mutevatir kiraete» i «šaz kiraete» ‫ﺍﻟﻘﺮﺍﺁﺕ‬
‫ ﺍﳌﺘﻮﺍﺗﺮﺓﹸ ﻭﺍﻟﻘﺮﺍﺁﺕ ﺍﻟﺸﺎﺫﱠﺓﹸ‬Mutevatir kiraeti su oni kiraeti koji su usmenom
predajom preneseni preko tolikog broja ljudi da uopće ne možemo
posumnjati u njihovu vjerodostojnost, jer se toliki broj ljudi ne
može složiti na nešto što nije tačno i ispravno. Još je uvjet da se ti
kiraeti slažu s pismom onih mushafa što ih je hazreti Osman sa
ostalim učenim ashabima dao prepisati i u razne pokrajine poslati.
Kiraeti koji ne sadrže ovih uvjeta zovu se šaz kiraetima. Po
ovakvim kiraetima nije dozvoljeno Kur'an učiti niti u namazu niti
izvan namaza. Oni nam mogu poslužiti, kada budu preneseni preko
vjerodostojnih ljudi, kao ahad hadisi tj. možemo se tim šaz
kiraetima poslužiti kod dokazivanja pojedinih fikhskih pitanja.
Poznatih deset kiraeta su mutevatir. Od tih deset kiraeta na glas je
izašlo sedam kiraeta, kojima su učili sedam glasovitih kiraetskih
imama. Ovo sedam kiraeta nije ni u kom slučaju sedam spomenutih
harfova. Krupna je pogreška što neki, koji nisu upućeni u samu
stvar, smatraju da je sedam kiraeta isto što i sedam harfova, ali
ipak nema sumnje u tome da i ovo sedam kiraeta pa i onih deset i
81
Vjerske znanosti
više, spadaju u ono sedam harfova iako ta dva pojma nisu
identična.
Izbor sedam kiraeta nastao je iza 300. godine po Hidžri. Prvi
je izabrao tih sedam kiraeta Ebu Bekr Ahmed bin Musa bin Abbas
bin Mudžahid2 (umro 324. god.) Neki ga kritikuju stoga što je
izabrao broj sedam, a ne koji drugi, te je time neke bacio u sumnju
da je to sedam kiraeta isto što i sedam harfova.
Svaki se kiraaet pripisuje naročitom imamu, a svaki taj imam
opet ima više ravija koji od njega prenose taj kiraet. Učenjaci
kiraeta su običavali da od ravija pojedinih imama izaberu po
dvojicu najglasovitijih. Zato ćemo i mi ovdje nabrojati sedam
poznatih imama u kiraetu sa po dvojicom njihovih ravija, a onda
ćemo spomenuti ostalu trojicu imama čiji kiraeti sa kiraetima prvih
sedam sačinjavaju deset mutevatir kiraeta el-kiraatul-ašrulmutevatire. Prije toga treba zapamtiti da se razilaženje samih
imama naziva «kiraetima», razilaženje njihovih ravija naziva se
«rivajetima», a ostala razilaženja nazivaju se «vedžhovima».
1. Nafi' El-Medeni
Običaj je kod kiraetskih učenjaka da na prvom mjestu
spominju Nafi'a, kiraetskog imama iz Alejhisselamova grada
Medine. Pravo mu je ime Nafi' bin Abdurrahm,an bin Ebi Nuajm
el-Lejs el-Medeni. Rodom je iz Isfahana. Rođen je oko
sedamdesete godine po Hidžri. Kur'an je učio pred
sedamdesetoricom tabi'ina. U svoje vrijeme slovio je u Medini kao
najbolji poznavalac kiraeta u Medini, gdje je predavao kiraet više
od sedamdeset godina. Umro je u Medini 169. g. po H. Od
njegovih ravija su:
1. Osman bin Seid el-Misri zvani «Verš», umro 197. godine.
2. Isa bin Mina zvani «Kalun», umro 220. godine.
2
Ahmed bin Musa bin el-‘Abbas et-Tejmi, Ebu Bekr bin Mudžahid (245324/859-936), istaknuti karija i učenjak u kiraetima u svoje vrijeme, muhaddis i
gramatičar. Poticao je iz Bagdada i odlikovao se pobožnošću i lijepim
vladanjem. Napisao je sljedeća djela: “Kitabu kira’atil-kebir”, “Kitabuš-ševaz
fil-kira’at”, “Kitabu infiradatil-kurrais-seb’a”, “Kiraetu ibn Kesir”, “Kiraetu Ebi
‘Amr”, “Kiraetu ‘Asim”, “Kiraetu Nafi’ ”, “Kiraetu Hamza”, “Kiraetul-Kisai”,
“Kiraetu ibn ‘Amir”, “Kiraetun-Nebijji, s.a.v.s.” , ”Kiraetu ‘Ali bin Ebi Talib” i
dr. (“El-E’alam” 1/261, “Mu’džemul-muellifin”, 315)
82
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
2. Ibn Kesir el-Mekki
Na drugom se mjestu spominje karija Mekke, Ibn Kesir.
Pravo mu je ime Ebu Ma'bed Abdullah bin Kesir bin Amr ElMekki. Rodom je Perzijanac. Rođen je 45, a umro 120. godine po
H. U svoje vrijeme je slovio u Mekki kao najbolji poznavalac
kiraeta. Među njegove ravije, koji od njega direktno ne prenose,
nego preko većeg broja ljudi ubrajaju se:
1. Ebul-Hasan Ahmed bin Muhammed «El-Bezzi» el-Mekki,
umro 250. godine.
2. Ebu Umer Muhammed bin Abdurrahman el-Mahzumi elMekki zvani «Kunbul», umro 291. godine.
3. Ebu 'Amr ibnul-Ala'
Pravo mu je ime Ebu 'Amr Zebban bin Ala' el-Mazini el-Basri.
Rođen je 68. godine, a umro, prema mišljenju većine historika,
154. godine. Kur'an je učio pred mnoštvom učitelja, a slovio je
vrstan učenjak u znanostima arapskog jezika. Od njegovih ravija
koji preko jednog čovjeka prenose njegov kiraet su:
1. Ebu Umer Hafs bin Umer «ed-Duri» el-Bagdadi, umro
246. godine.
2. Ebu Šu'ajb Salih bin Zijad «es-Susi» er-Rekki, umro 261.
godine.
4. Ibnu 'Amir
Ime mu je Ebu 'Imran Abdullah bin Jezid el-Jahsubi eš-Šami.
Rođen je 21, a umro je 118. godine po H. On spada u tabi'ine i
računa se među ugledne učenjake prvog stoljeća. Dugo je godina
bio imam u Umejevićkoj džamiji u Damasku prije i poslije hilafeta
Omera bin Abdulaziza. Za njim je klanjao i sam halifa učeni Omer
bin Abdulaziz. Kasnije je bio i kadija Damaska, tadašnje islamske
pristonice, u kojoj je tada bilo bezbroj učenjaka. Od njegovih
ravija, koji ne prenose direktno od njega, nego preko više ljudi, su:
1. Ebul-Velid Hišam bin Ammar es-Sulemi ed-Dimiški, umro
245. godine.
2. Ebu 'Amr Abdullah bin Ahmed bin Bišr “bin Zekvan” elKureši ed-Dimiški, umro 242. godine.
83
Vjerske znanosti
5. Asim
Ebu Bekr Asim bin Ebin-Nedžud Behdele el-Esedi el-Kufi.
Učio je Kur'an pred Ebu Abdurrahmanom es-Sulemijem i Zirrom
ibn Hubejšom, koji su učili pred Alejhisselamovim drugovima.
Računa se među tabi'ine, a umro je 127. godine. Iza Ebu
Abdurrahmana es-Sulemije slovio je u Kufi kao najglasovitiji
karija. Pred njim su Kur'an učili njegove ravije:
1. Ebu Amr “Hafs” bin Sulejman bin el-Mugire el-Esedi elKufi umro 180. godine.
2. Ebu Bekr “Šu'be” bin Ajjaš el-Esedi el-Kufi, umro 193.
godine.
6. Haamza
Ebu Ammar Hamza bin Habib el-Kufi ez-Zejjat. Rođen je 80
a umro 156. Godine po H. Poslije Asima slovio je u Kufi kao
najbolji poznavalac kiraeta. Osim toga, bio je poznat učenjak i u
ostalim vjerskim naukama. Od njegovih ravija, koji ne prenose
direktno nego preko jednog čovjeka, su:
1. Ebu Isa “Hallad” bin Halid eš-Šejbani el-Kufi, umro 220.
goddine.
2. Ebu Muhammed “Halef” bin Hišam el-Bezzar el-Bagdadi,
umro 229. godine.
7. Kisai
Ebul-Hasan Ali bin Hamza bin Adillah el-Kisai el-Kufi.
Kur'an je učio pred Hamzom i drugim učenim karijama. U svoje
vrijeme je slovio kao imam u kiraetu. Poznat je i kao učenjak u
svim jezičkim znanostima. Umro je 189. godine u Rejju istog dana
kada je umro Muhammed bin Hasan eš-Šejbani, učenik Ebu
Hanife. Tom priliko je rekao halifa Harun er-Rešid: “U Rejju smo
ukopali i fikh i znanosti arapskog jezika.” Kada je umro, bilo mu je
sedamdeset godina. Od njegovih ravija, koji su od njega direktno
učili Kur'an, su:
1. Ebu Umer Hafs bin Abdulaziz “ed-Duri”, koga smo
spomenuli među ravijama Ebu Amr bin Alaovim.
2. Ebul-Haris «Lejs» bin Halid el-Bagdadi, umro 240. godine.
84
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
8. Ebu-Dža'fer
Ebu Dža'fer Jezid bin el-Ka'ka' El-Mahzumi el-Medeni
računa se među tabi'ine. Živio je u Medini i slovio u svoje vrijeme
kao imam u kiraetu. Umro je u Medini 130. Godine po H.
9. Ja'kub
Ebu Muhammed Ja'kub bin Ishak el-Hadremi el-Basri bio je
imam glavne džamije u Basri i poslije Ebu Amra bin Alaa slovio je
u Basri kao najsposobniji karija. Stoga se u Basri bio raširio njegov
kiraet i svi imami basranske džamije učili su po njegovu kiraetu.
Bio je na glasu i po poznavanju arapske sintakse. Umro je 205.
Godine po H. u 88. godini života.
10. Halef
Halef je spomenut kao ravija Hamzin. On se u kiraetu slaže sa
karijama grada Kufe.
Od spomenutih sedam imama u kiraetu jedan je iz Medine,
jedan iz Mekke, jedan iz Basre, trojica iz Kufe I jedan iz Šama.
Stoga se ove karije, često u tefsirima spominju po mjestima iz kojih
su bili, pa se kaže: Mekki, Medeni, Kufi itd. Kada se spomene
Kufi, onda se misli na sve trujicu karija iz Kufe, osim ako je koji
izuzet. 3
Islamski učenjaci i dans uče i čuvaju svih deset pa i više kiraeta, te
tako ti kiraeti među naučnim krugovima žive i danas. U pravom
smislu žive samo tri kiraeta, tj. tim kiraetima uče i učenjaci i obični
svijet nekih islamskih zemalja. Ta tri kiraeta su kiraet Asimov,
kiraet Nafi'ov i kiraet Ebu Amrov. Kiraet Asimov prema “rivajetu
Hafsovu” je najrašireniji. Po njemu uči većina muslimana na cijeloj
Zemlji. 4 Stanovnici Sjeverne Afrike izuzevši Misir uče kiraetom
Nafiovim, a “rivajetom Veršovim”. Ima i štampanih mushafa koji
su udešeni prema ovom kiraetu. Po Sjevernoj Africi raširen je
mezheb imamaMalika, a imam Malik se vrlo povoljno izrazio o
kiraetu Nafi'ovu. Nafi’ je kao i Malik, bio iz Medine, te su stoga
3
U sastavu ove teme, u uvodnom dijelu, neophodno je bilo istaknuti
predstavnike dest priznatih kiraeta (el-kiraatul-mutevatire). Umjesto da u
fusnotama navedemo njihove kraće biografske podatke, iz drugih izvora,
smatrali smo svrsishodnijim da ih spomenemo u samom tekstu, onako kako ih je
Mehmed ef. Handžić spomenuo u svom “Uvodu u tefsirsku i hadisku nauku”.
4
Muslimani Bosne i Hercegovine, Kur’ani-kerim uče po Asimovom kiraetu i
Hafsovom rivajetu.
85
Vjerske znanosti
Malikije odabrali kiraet Nafi'ov. Kiraet Ebu Amrov očuvao se još u
praksi u jednom dijelu Sudana. Ostali kiraeti, kako rekoh, žive
samo u naučnim krugovima. (Handžić, 1972: 20-25)
U poglavlju Kako su nastali kiraeti Handžić veli: “Kako smo
vidjeli govoreći o hadisu u kome se kaže da je Kur'an objavljen na
sedam harfova, 5 Alejhisselam je na više načina učio Kur'an. Hazreti
Osman je dao prepisati više primjeraka mushafa i poslati u razne
islamske pokrajine da posluže kao osnova za prepisivanje i učenje
Kur'ana. Ti mushafi što ih je poslao hazreti Osman bili su pisani
kao i ostalo tadašnje arapsko pismo bez vokala i bez tačaka. U
pokrajinama u koje su poslani ti mushafi živjelo je dosta
Alejhisselamovih drugova, a i drugih ljudi koji su predajom naučili
čitanje Kur'ana. Tada je svaka pokrajina čitala onako kako je čula
od Alejhisselamovih drugova obazirući se pri tome i na samo
pismo mushafa koji je poslao hazreti Osman. Tako su nastali razni
kiraeti. Prema ovome, kiraeti su, uglavnom, jedan dio od sedam
harfova.
Kur'an nije dozvoljeno na temelju samih pravila arapskog
jezika čitati drugačije nego što je Alejhisselam čitao, a njegovi
drugovi nama pouzdanom predajom dostavili. I sam Alejhisselam
je jedino na temelju objave na razne načine čitao Kur'an, kao što
smo to ranije naglasili. To mislimo kada kažemo da su kiraeti
«tevkifijje»
‫ﻴﺔﹲ‬‫ﻗﻴﻔ‬‫ﻮ‬‫ﺗ‬
tj. tako da su objavljeni Alejhisselamu, a
Alejhisselam ih je tako svojim drugovima kazao. Ni u kojem
slučaju ne smije se razumjeti da su te kiraete imami u kiraetu ili
drugi pojedinci prije ili poslije njih od sebe postavili. Ovo se dade
razumjeti iz riječi hazreti Omera, Zejd bin Sabita, 'Urve bin
Zubejra, Omer bin 'Abdulaziza Ša'bije i drugih islamskih velikana
iz prvog doba islama, koji su običavali reči: ‫ﻝﹺ‬‫ ﻋﻦﹺ ﺍﻷﻭ‬‫ﺮ‬‫ﺬﹸﻫﺎ ﺍﻵﺧ‬‫ﺔﹲ ﻳﺄﺧ‬‫ﺍﻟﻘﺮﺋﺔﹸ ﺳﻨ‬
.‫ﻠﱢﻤﺘﻢ‬‫ﺅﺍ ﻛﻤﺎ ﻋ‬‫« ﻓﺎﻗﹾﺮ‬Kiraet je sunnet i običaj, koji treba mlađi od starijeg
da nauči, pa učite samo onako kako su vas naučili!”
Doslovan tekst hadisa glasi: ‫ﻑ‬‫ﺮ‬‫„ ﺃﻧﺰﻝ ﺍﻟﻘﺮﺁﻥ ﻋﻠﻰ ﺳﺒﻌﺔ ﺃﺣ‬Kur'an je objavljen na
sedam harfova (dijalekata).“ (Hadis je muteffekun alejh, dakle bilježe ga: Buhari
u „Sahihu“, hadis br. 2241, 4608, 4609 i 6995, i Muslim u „Sahihu“, hadis br.
1354, 1356,1357, u sklopu dužeg hadisa: „Zaista je ovaj Kur'an objavljen na
sedam dijalekata, pa učite iz njega što vam je najlakše.» ‫ﺇﻥ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﻘﺮﺁﻥ ﺃﻧﺰﻝ ﻋﻠﻰ ﺳﺒﻌﺔ ﺃﺣﺮﻑ‬
. ‫ﻓﺎﻗﺮﺃﻭﺍ ﻣﺎ ﺗﻴﺴﺮ ﻣﻨﻪ‬
5
86
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Priča se da su Nafi' i Ebu 'Amr rekli: ‫ﺃﹶ ﺇﻻ ﲟﺎ ﺃﹸﻗﹾﺮﹺﺋﹾﺖ‬‫ ﱄ ﺃﻥ ﺃﻗﹾﺮ‬‫ﻪ ﻟﻴﺲ‬‫ ﻻ ﺃﻧ‬‫ﻟﻮ‬
.‫ ﻛﺬﺍ ﻭﻛﺬﺍ‬‫ ﻛﹶﺬﺍ ﻭﻛﺬﺍ ﻭﻛﺬﺍ ﻭﺣﺮﻑ‬‫ﺮﻑ‬‫ ﺣ‬‫ﺃﺕ‬‫“ ﻟﻘﺮ‬Da mi nije zabranjeno, da učim
Kur'an drugačije nego kako su me učitelji naučili, ja bih tu i tu riječ
iz Kur'ana tako i tako, a tu riječ, tako tako i tako proučio.”
Islamski učenjaci su uvijek oštro ustali i osudili onaoga ko bi
prema svom razumijevanju bez predaje stvarao nove kiraete. Tako
se dogodilo sa Ebu Bekr Muhammed bin Hasan bin Miksem ElBagdadijem6 koji je bio sposoban u arapskoj sintaksi, a tvrdio je da
se Kur'an može učiti na razne načine koje dopušta arapska sintaksa
makar oni nemali oslonca u predaji. On je pozvan na odgovornost,
te se javno pokajao i dao pismeno obećanje da to više neće tvrditi.
Slično se dogodilo sa Ibn Šenbuzom Ebul-Hasen Muhammed bin
Ahmed bin Ejjub bin Šenbuz El-Mukri7 (umro 328.) u Bagdadu,
koji je smatrao da se Kur'an može učiti po kiraetima, koji nemaju
svih uslova vjerodostojnosti koje traže islamski učenjaci. Radi
ovog je pozvan službeno na odgovornost, gdje je pred skupinom
bagdadskih učenjaka i karija javno izjavio da se kaje i dao pismeno
obećanje da se neće više laćati takvog, vjerom nedozvoljenog,
posla.
Primjedba. “Učiti pojedini ajet iz Kur'ana odjedanput na sve
moguće načine kiraeta, kako je običaj kod nekih hafiza u nekim
islamskim zemljama, nije dozvoljeno. To je u Egiptu, gdje se vodi
naročiti nadzor nad štampanjem, pamćenjem i učenjem Kur'ana,
službeno zabranjeno.” (Handžić, 1972:25-27)
U nastavku, u poglavlju Kratak pregled razvoja nauke o
kiraetu, Handžić vrlo argumentirano govori o nastanku i razvoju
ove naučne discipline iznoseći imena i osnovne biografske podatke
6
Ebu Bekr bin Muksim El-Mukri’, Muhammed bin El-Hasen bin Ja’kub bin
Muksim el-Bagdadi el-‘Attar (265-324) učio je pred Idrisom el-Haddadijem i
Ebu Muslimom el-Kedždžeijem (‫ﻲ‬‫)ﺍﻟﻜﹶﺠ‬, i isticao u se u gramatici kufanske škole.
Napisao je nekoliko djela. Učio je pokuđenim kiraetom, s kojim se nisu slagali
ostali. (“Šezeratuz-zeheb”, 4/286)
7
Muhammed bin Ahmed bin Ejjub Ebul-Hasen Ibn Šenbuz (‫( )ﺷﻨﺒﻮﺫ‬...-328/...939) jedan je od velikih karija u Bagdadu. Upotrebljavao je šaz kiraete i po
njima učio u mihrabu. Npr., umjesto ‫ ﻭﻛﺎﻥ ﻭﺭﺍﺋﻬﻢ ﻣﻠﻚ ﻳﺄﺧﺬ ﻛﻞ ﺳﻔﻴﻨﺔ ﻏﺼﺒﺎ‬on je učio ‫ﻭﻛﺎﻥ‬
. ‫ﻢ ﻣﻠﻚ ﻳﺄﺧﺬ ﻛﻞ ﺳﻔﻴﻨﺔ ﻏﺼﺒﺎ‬‫ﻬ‬‫ ﺃﻣﺎﻣ‬ili ‫ﺖ ﻳﺪﺍ ﺃﰊ ﳍﺐ ﻭﻗﺪ ﺗﺐ‬‫ ﺗﺒ‬ili ‫ ﻭﺗﻜﻮﻥ ﺍﳉﺒﺎﻝ ﻛﺎﻟﺼﻮﻑ ﺍﳌﻨﻔﻮﺵ‬itd.
Napisao je nekoliko djela iz ove oblasti, kao: «Ihtilaful-kurrai» i «Ševazulkurrai». Na ovim je osnovama podučavao učenju Kur'ana vezira Ibn Mukallu,
koji je jednom suoči njega i nekoliko ostalih karija i kad je vidio da ga je
pogrešno učio, naredio je da ga bičuju. («El-E'alam», 5/309)
87
Vjerske znanosti
o najistaknutijim učenjacima iz oblasti kiraeta. Ovo poglavlje on
završava riječima:
“Ni izdaleka nijesmo nabrojili najznamenitije pisce o
kiraetskoj nauci. To je svakako zadatak posve stručnih djela kao što
su «Tabekatul-kurra» od Zehebije i Ibnul-Džezerije. Jedino ćemo
još istaknuti da su u ovoj nauci danaas najpoznatija i najraširenija
djela Ebu Amr ed-Danija, kojeg smo ranije spominjali, djela EbulKasim Kaim bin Firruh bin Halef eš-Šatibija (umro 590. god.), a
naročito njegov spjev u 1173 dvostiha koji je poznat pod imenom
«Eš-Šatibijje» ili «Hirzul-emani ve vedžhut-tehani» i djela
Šemsudin Ebul-Hajra Muhammed bin Muhammeda, zvanog IbnulDžezeri (umro 833. god.), a naročito «En-Nešu fi kiraatil-ašri» i
«Et-Takrib».” (Handžić, 1972: 27-28)
Kiraeti u Handžićevom tumačenju Kur’ana
Čitalac Handžićevog komentarisanja sure El-Bekare i EnNisa' primjetit će da su njegovu pažnju, privlačili kiraeti i njihove
različitosti. Doduše, to oslanjanje na kiraete nije bilo izraženo u
nekoj velikoj mjeri ali je ipak bilo prisutno u znatnom broju
protumačenih ajeta. Kao i stariji predstavnici tradicionalnoracionalne metode tumačenja Kur'ana, i Handžić u kiraetima nalazi
čvrstu povezanost s komentarisanjem Kur'ana, posebice fikhskog
komentarisanja, koje je dominantno u njegovom tefsiru. Njegovo
iznošenje kiraeta je uglavnom u funkciji njihovog utjecanja na
izvlačenje različitih propisa, što korespondira sa mišljenjima
jednog broja učenjaka koji kažu, kao, npr., Es-Sujuti, da «različiti
kiraeti (učenja) rezultiraju različite propise.»8
U većini slučajeva, oslanjajući se na kiraete, Handžić ne
spominje imame u kiraetima, već se zadovoljava time da kaže «čita
se», nakon čega izlaže čitanje s njegovim karakterističnim
obilježjima. Evo nekoliko primjera.
Prvi primjer
U vezi s riječima Uzvišenog “i onome što je bilo objavljeno
dvojici meleka, Harutu i Marutu u Babilonu” (El-Bekare, 102),
Handžić kaže: “Postoji kiraet u kojem se uči melikejni (lam sa
kesretom) umjesto melekejni. Prema tome to nisu bili meleki, nego
8
Vidjeti: Es-Sujuti, “El-Itkan fi ulumil Kur’an”, 1/141.
88
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
dvojica uglednih ljudi knezova (vladara).”9 Ovo je verzija koju
Handžić navodi u tefsiru ovog ajeta na bosanskom jeziku, dok u
verziji na arapskom samo kaže: ‫ ﺑﻜﺴﺮ ﺍﻻﻡ ﻗﺮﺍﺀﺓ ﺷﺎﺫﱠﺓ‬tj. «Čitanje (ove
riječi) sa kesrom smatra se šazz kiraetom10, tj. neprihvatljivim
čitanjem.»
Drugi primjer
I u narednom primjeru u komentaru riječi Uzvišenog: «A ako
muškarac ili žena ne budu imali ni roditelja ni djeteta, a budu imali
brata ili sestru, onda će svako od njih dvoje dobiti – šestinu»,
Handžić se upušta u analizu riječi juresu s aspekta kiraeta, ne
spominjući kako su je pojedini imami u kiraetu učili. On doslovno
kaže:
“Riječ ‫ﺙﹸ‬‫( ﻳﻮﺭ‬juresu) (koji se nasljeđuje), upotrebljena u ovom
ajetu je pasiv od glagola ‫ﺙ‬‫ ﻭﺭ‬verese. Po drugom kiraetu ona se čita
u aktivnom obliku: ‫ ﻳﻮﺭﹺﺙﹸ‬jurisu (koji ostavlja u nasljedstvo), od
četvrte vrste glagola. Po trećem kiraetu ova riječ se čita ‫ﺙ‬‫ﺭ‬‫ﻮ‬‫ﻳ‬
juverrisu (koji ostavlja u nasljedstvo), što je aktivni oblik druge
vrste glagola. Oblik ‫ﺙﹸ‬‫ ﻳﻮﺭ‬juresu može biti i pasivni oblik od četvrte
vrste istog glagola i u tom slučaju on označava onoga koji
nasljeđuje. Međutim, ispravan je prvi oblik, inša Allah.” 11
Treći primjer
Tumačeći riječi Uzvišenog «i ne prilazite im dok se ne
okupaju» (El-Bekare, 222), Handžić spominje imama Hamzu, a
svoj komentar započinje sljedećim riječima: ‫ﻥﹶ‬‫ﺮ‬‫ﻄﹾﻬ‬‫ﻰ ﻳ‬‫( ﺣﺘ‬Sve dok ne
postanu čiste). Na ovome mjestu Hamza i drugi uče: ‫ﻥﹶ‬‫ﺮ‬‫ﻄﱠﻬ‬‫( ﺣﱴ ﻳ‬dok
se ne očiste). Po mišljenju mufessira svaki od ova dva kiraeta
podnosi dva značenja, a to je: prestanak hajda i čišćenje i kupanje
poslije toga. Ova oba značenja mogu se uzeti za oba kiraeta.”12
9
Interesantno je napomenuti da neki učenjaci čitanje ove riječi sa kesrom
(melikejni) smatraju korektnim argumentirajući to činjenicom da su je tako učili
Ibn Abbas, Dahhak i El-Hasen. Opširnije o ovome vidjeti: Muhammed bin
‘Ašur, “Et-Tahrir vet-Tenvir”, Ed-Darut-Tunisijje lin-nešr”, Tunis , bez god. izd.
str.1/639-641, Taberijin i Kurtubijin tefsir 102. ajeta sure El-Bekare.
10
Uporediti: “Izabrana djela”, 4/48. i rukopis br. 6967, list br. 1/A.
11
Vidjeti: Rukopis br. 996, list br. 17.
12
Vidjeti: “Izabrana djela” 4/120, i Rukopis br. 6967, list br. 15/B.
89
Vjerske znanosti
Četvrti primjer
U narednom i jedinom primjeru on se poziva na više
autoriteta u kiraetu kad tumači riječi Allaha, subhanehu ve teala
«majka ne smije da trpi štetu zbog djeteta svoga, a ni otac zbog
svog djeteta» (El-Bekare, 233) rekavši:
‫ﻀﺎﹶﺭ‬‫( ﻻﹶ ﺗ‬sa dammetom) uče Ebu Amr i Ibn Kesir, a ‫ﻀﺎﺭ‬‫( ﻻﹶ ﺗ‬sa
fethom) Nafi', Kisaija, Hamza i Asim. La tudarre sa fethom je nehj,
a sa dammom je habr-nefj. I haber po obliku je po značenju,
također, nehj. Oboje podnosi po svom obliku da budu i aktiv i
pasiv. Ako uzmemo da je aktiv, onda će značenje biti: «Neka
majka ne šteti svome djetetu na takav način da zanemari odgoj
djeteta, da mu uskrati u hrani itd., a ni otac nek mu ne šteti na isto
tako sličan način.» U ovom slučaju bi je došlo na objekat. Ako
uzmemo da bi nije došlo na objekat, nego da ono pokazuje samo
sredstvo, onda će ajet značiti: «Neka majka ne šteti ocu pomoću
djeteta na taj način da od dječijeg oca traži nafaku i izdržavanje
više nego što ima pravo, ili da djete zanemaruje i time ocu zadaje
brigu, a neka ni otac ne šteti (majci) pomoću djeteta, primjerice na
taj način, što bi bespravno oduzeo djete od nje ili što bi joj uskratio
nešto na što ona ima pravo.”13
Zaključak
Uvidom u iznesene primjere, jasno se može uočiti da je
Mehmed ef. Handžić pri komentarisanju ajeta sa šerijatskopravnom
pozadinom (ajatul-ahkam), koristio kiraete.
Kompariranjem njegovih rukopisa, na arapskom jeziku,
komentara sure El-Bekare i En-Nisa’, sa kasnijim prijevodima
njegovih komentara na bsanski jezik, možemo konstatirati da se
prijevod u mnogim detaljima razlikuje od rukopisa na arapskom
jeziku. Prijevod na bosanski jezik je znatno opširniji i s više
korisnih podataka. Budući da je Handžić predavao Tefsir na Višoj
islamskoj šerijatsko-teološkoj školi u Sarajevu, njegov rukopis
tumačenja spomenutih sura služio mu je kao koncep za predavanja,
a kasnijim prijevodom na bosanski jezik, koji je opširniji, želio je
sistematizirati održana predavanja i to ponuditi kao skriptu
studentima.
Po uzoru na ranije mufessire, predstavnike tradicionalnoracionalne tefsirske škole, Handžić se, pored ostalih disciplina,
13
Vidjeti: “Izabrana djela”, 4/143-144. i Rukopis br. 6967, list br. 21/B.
90
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
služio i kiraetima kako bi dodatno osnažio svoja stajališta koja je
iznosio pri tumačenju ajatul-ahkam iz sura El-Bekare i En-Nisa’.
Poredeći njegovo komentarisanje Kur’ani-kerima s tefsirima iz
klasičnog doba ove kur’anske znanosti, možemo konstatirati da ono
ispunjava nužne uvjete za tradicionalno-racionalnu metodu, koja se
u tefsirskoj znanosti smatra najprimjerenijom metodom tumačenja i
razumijevanja Božije Riječi.
Literatura:
El-Kadi (1401/198) El-Kiraatuš-šazze ve tevdžihuha min lugatilareb, dodatak djelu El-Buduruz-zahire fil-kiraatil-ašere Elmutevatire, Bejrut: Darul-kitabil-arebi.
Es-Sujuti, Dž. (bez god. izd.) El-Itkan fi ulumil Kur’an, Kairo:
Mektebetu Darit-turas.
Ez-Zirikli, H. (1992) El-E’alam, 9. Izd. Bejrut: Darul-‘ilmi lil
melajin.
Ez-Zuhajli, M. (1988) Ta’rifun ‘ammun bil-‘ulumiš-šer’ijje,
Damask:. Daru Talas.
Handžić, M. (1972) Uvod u tefsirsku i hadisku nauku, III izdanje.
Sarajevo: Gazi Hurev-begova medresa.
Handžić, M. (bez g. izd.) Tefsiru ajatil-ahkami min suretin-nisa’:
autograph broj 996, koji se čuva u Gazi Husrev-begovoj
biblioteci. Srajevo.
Handžić, M. (bez g. izd.) Mukaddimetul-hadisi vet-tefsiri:
autograph broj 6967, koji se čuva u Gazi Husrev-begovoj
biblioteci. Sarajevo.
Ibn Kesir, I. (1994) Tefsirul-Kur’anil-azim. Rijad - Damask:
Mektebetu Daris-selam.
Ibnul-‘Imad, H. (1989) Šezeratuz-zeheb fi ahbari men zeheb.
Damask - Bejrut: Daru Ibn Kesir.
Karić, E. (1995) Tefsir. Sarajevo: Bosanska knjiga.
Karić, E. (1999) Izabrana djela Muhameda Handžića: tefsirske i
hadiske rasprave, knjiga IV. Sarajevo: Ogledalo.
Muhammed bin ‘Ašur, (bez godine izdanja) Et-Tahrir vet-Tenvir.
Tunis: Ed-Darut-Tunisijje lin-nešr.
91
Vjerske znanosti
Review article
PRESENCE OF KIRA’AT IN HANDŽIĆ’S ANNOTATION
OF THE QUR’AN
Halil Mehtić, Ph.D.
Abstract
Mehmed Handžić (1906-1944) is one of the most significant
Bosnian alims (scholars). Even though he lived shortly, he is the
most prolific Bosnian alim that left us imposing literary work from
various studies. What makes him unique and original among the
Bosnian ulama is the fact that he was the only one, in the modern
history of the Bosniaks, who wrote a commentary of the Noble
Qur’an in Arabic. He was especially interested in ayatul-ahkam,
ayats with Shari’ah (legal) themes. The most significant
annotations from this field are: surahs Al-Baqarah and An-Nisa’.
By detailed analysis of the interpretations of these two surahs, it
can be concluded that he relied greatly on tafsir works of eminent
mufassirs such as: Tabary, Jassas, Ibn al-‘Arabi, Kurtuby, Alusy,
Zamakhshary, Razy, Baydavy, Ibn Kathir, Jalalayn, Nasafy, etc. In
addition to works of tafsir, he also used other sources such as
hadith, fikh and linguistic works.
When reading Handžić’s tafsir works, one can say with
certainty that he used kira’ats for additional argumentation of his
attitudes and as arguments for answers to some fiqh questions, in
addition to other resources of his interpretation, thus following the
practice of former proponents of traditional-rational method when
interpreting the Qur’an.
This paper also includes some quotes that illustrate how
Handžić considered kira’at as being important in the interpretation
of the Qur’an, as well as some concrete examples that show
presence of kira’at in his interpretation of the Noble Qur’an.
Keywords: Handžić /tafsir/ interpretation/ kira’ats/
92
‫‪Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.‬‬
‫ﺩ‪ .‬ﺧﻠﻴﻞ ﻣﻬﺘﻴﺘﺶ‬
‫ﻛﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﺟﺎﻣﻌﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ‬
‫ﻭﺟﻮﺩ ﺍﻟﻘﺮﺍﺀﺍﺕ ﰲ ﺗﻔﺴﲑ ﺍﻟﻘﺮﺍﻥ ﳍﺎﳒﻴﺘﺶ‬
‫ﺍﳋﻼﺻﺔ‪:‬‬
‫ﻣﻬﻤﺪ ﺃﻓﻨﺪﻱ ﻫﺎﳒﻴﺘﺶ )‪ (1944-1906‬ﺃﺣﺪ ﺃﺑﺮﺯﺍﻟﻌﻠﻤﺎﺀ ﺍﻟﺒﻮﺳﻨﻴﲔ‪ .‬ﻭﺑﺎﻟﺮﻏﻢ ﻣﻦ‬
‫ﻗﺼﺮ ﺣﻴﺎﺗﻪ ﳝﻜﻦ ﺍﻟﻘﻮﻝ ﺇﻧﻪ ﺃﻛﺜﺮ ﺍﻟﻌﻠﻤﺎﺀ ﺍﻟﺒﻮﺳﻨﻴﲔ ﺗﺄﻟﻴﻔﺎ ﺣﻴﺚ ﺗﺮﻙ ﻭﺭﺍﺀﻩ ﻋﺪﺩﺍ‬
‫ﻛﺒﲑﺍ ﻣﻦ ﺍﳌﺆﻟﻔﺎﺕ ﰲ ﳐﺘﻠﻒ ﺍﻟﻌﻠﻮﻡ‪ .‬ﻭﺗﺘﺠﻠﻰ ﺧﺼﻮﺻﻴﺔ ﻫﺎﳒﻴﺘﺶ ﻭﺃﺻﺎﻟﺘﻪ ﺑﲔ‬
‫ﺍﻟﻌﻠﻤﺎﺀ ﺍﻟﺒﻮﺳﻨﻴﲔ ﰲ ﺃﻧﻪ ﺍﻟﻮﺣﻴﺪ ﺧﻼﻝ ﺍﻟﺘﺎﺭﻳﺦ ﺍﻟﺒﻮﺳﲏ ﺍﳉﺪﻳﺪ ﺍﻟﺬﻱ ﻛﺎﻥ ﻳﻜﺘﺐ‬
‫ﺗﻔﺎﺳﲑ ﺍﻟﻘﺮﺁﻥ ﺍﻟﻜﺮﱘ ﺑﺎﻟﻠﻐﺔ ﺍﻟﻌﺮﺑﻴﺔ‪ .‬ﻭﻛﺎﻥ ﺍﻫﺘﻤﺎﻣﻪ ﺑﺂﻳﺎﺕ ﺍﻷﺣﻜﺎﻡ ﻋﻠﻰ ﺍﻟﻮﺟﻪ‬
‫ﺍﳋﺼﻮﺹ‪ .‬ﻭﺃﺑﺮﺯ ﺗﻔﺎﺳﲑﻩ ﰲ ﻫﺬﺍ ﺍ‪‬ﺎﻝ ﻫﻲ‪ :‬ﺗﻔﺴﲑ ﺳﻮﺭﰐ ﺍﻟﺒﻘﺮﺓ ﻭﺍﻟﻨﺴﺎﺀ‪ .‬ﻭﺑﺘﺤﻠﻴﻞ‬
‫ﺩﻗﻴﻖ ﻟﺘﻔﺴﲑ ﻫﺎﺗﲔ ﺍﻟﺴﻮﺭﺗﲔ ﳝﻜﻦ ﺃﻥ ﻧﺆﻛﺪ ﺃﻧﻪ ﻛﺎﻥ ﻳﺴﺘﻔﻴﺪ ﻛﺜﲑﺍ ﻣﻦ ﺃﻋﻤﺎﻝ‬
‫ﺍﳌﻔﺴﺮﻳﻦ ﺍﻷﺟﻼﺀ ﻣﺜﻞ‪ :‬ﺍﻟﻄﱪﻱ‪ ,‬ﻭﺍﳉﺼﺎﺹ‪ ,‬ﻭﺍﺑﻦ ﺍﻟﻌﺮﰊ‪ ,‬ﻭﺍﻟﻘﺮﻃﱯ‪ ,‬ﻭﺍﻵﻟﻮﺳﻲ‪,‬‬
‫ﻭﺍﻟﺰﳐﺸﺮﻱ‪ ,‬ﻭﺍﻟﺮﺍﺯﻱ‪ ,‬ﻭﺍﻟﺒﻴﻀﺎﻭﻱ‪ ,‬ﻭﺍﺑﻦ ﻛﺜﲑ‪ ,‬ﻭﺍﳉﻼﻟﲔ‪ ,‬ﻭﺍﻟﻨﺴﻔﻲ‪ ,‬ﻭﻏﲑﻫﻢ‪ .‬ﻭﻻ‬
‫ﻳﻜﺘﻔﻲ ﺑﻜﺘﺐ ﺍﻟﺘﻔﺴﲑ ﻓﻘﻂ ﺑﻞ ﻛﺎﻥ ﻳﺴﺘﺨﺪﻡ ﻣﺼﺎﺩﺭ ﺃﺧﺮﻯ ﺃﻳﻀﺎ ﻣﻨﻬﺎ‪ :‬ﻛﺘﺐ‬
‫ﺍﳊﺪﻳﺚ ﻭﺍﻟﻔﻘﻪ ﺇﺿﺎﻓﺔ ﺇﱃ ﺍﳌﺼﺎﺩﺭﺍﻟﻠﻐﻮﻳﺔ‪.‬‬
‫ﻭﺑﺎﺳﺘﻘﺎﺭﺍﺀ ﻧﺼﻮﺹ ﺗﻔﺎﺳﲑ ﻫﺎﳒﻴﺘﺶ‪ ,‬ﳝﻜﻦ ﺍﻟﻘﻮﻝ ﺩﻭﻥ ﺷﻚ‪ ,‬ﺇﻧﻪ ﺍﻗﺘﺪﻯ ﰲ ﺗﻔﺴﲑ‬
‫ﺍﻟﻘﺮﺁﻥ ﲟﻤﺜﻠﻲ ﻣﺪﺭﺳﺔ ﺍﻟﺘﻔﺴﲑ ﺑﺎﳌﺄﺛﻮﺭ ﻭﺍﻟﺘﻔﺴﲑﺑﺎﻟﺮﺃﻱ‪ .‬ﻭﺇﺿﺎﻓﺔ ﺇﱃ ﻣﺼﺎﺩﺭﻩ ﺍﻷﺧﺮﻯ‬
‫ﰲ ﺗﻔﺴﲑﻩ ﻛﺎﻥ ﻳﻮﻇﹼﻒ ﺍﻟﻘﺮﺍﺀﺍﺕ ﻛﺤﺠﺔ ﺇﺿﺎﻓﻴﺔ ﰲ ﺗﻘﻮﻳﺔ ﻣﻮﺍﻗﻔﻪ‪ ,‬ﻭﺣﺠﺔ ﰲ‬
‫ﺍﻛﺘﺸﺎﻑ ﺇﺟﺎﺑﺎﺕ ﻋﻠﻰ ﺑﻌﺾ ﺍﻟﻘﻀﺎﻳﺎ ﺍﻟﻔﻘﻬﻴﺔ‪.‬‬
‫ﻭﺳﻨﻮﺭﺩ ﰲ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﻋﺪﺓ ﺍﻗﺘﺒﺎﺳﺎﺕ ﻣﺎ ﻳﻔﻬﻢ ﻣﻨﻬﺎ ﺇﺩﺭﺍﻙ ﻫﺎﳒﻴﺘﺶ ﻷﳘﻴﺔ‬
‫ﺍﻟﻘﺮﺍﺀﺍﺕ ﰲ ﺗﻔﺴﲑ ﺍﻟﻘﺮﺁﻥ‪ ,‬ﻭﻛﺬﻟﻚ ﺑﻌﺾ ﺍﻟﻨﻤﺎﺫﺝ ﺍﻟﺒﺎﺭﺯﺓ ﺍﻟﱵ ﺗ‪‬ﺒﻴ‪‬ﻦ ﻋﻦ ﻭﺟﻮﺩ‬
‫ﺍﻟﻘﺮﺍﺀﺍﺕ ﰲ ﺗﻔﺴﲑﻩ ﻟﻠﻘﺮﺁﻥ ﺍﻟﻜﺮﱘ‪.‬‬
‫ﺍﻟﻜﻠﻤﺎﺕ ﺍﻷﺳﺎﺳﻴﺔ‪ :‬ﻫﺎﳒﻴﺘﺶ‪ ,‬ﺍﻟﺘﻔﺴﲑ‪ ,‬ﺍﻟﻘﺮﺍﺀﺍﺕ‪.‬‬
‫‪93‬‬
Vjerske znanosti
94
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Prethodno saopćenje
Safvet Halilović1
PROBLEM OVISNOSTI IZ OBZORJA
KUR'ANSKE ANTROPOLOGIJE
Sažetak
Prema naučavanjima Kur'ana, islam je, prije svega,
predanost Uzvišenom Allahu i dobrovoljna potčinjenost Njegovoj
volji i zakonima. Kur'an ističe da su sve neprijatnosti sa kojima se
čovjek susreće rezultat ljudske djelatnosti koja nije usklađena s
Božijim redom i zakonima koje je On propisao. Islamski propisi i
odredbe su koncipirani tako da čovjeku, ukoliko ih redovno i
pravilno obavlja, obezbjeđuju duhovni mir, stabilnost i unutarnje
zadovoljstvo. Islam nudi takvu koncepciju života gdje se čovjek,
živeći u skladu sa islamskim principima, afirmiše kao zdrava,
kreativna i uravnotežena ličnost koju krase visoke moralne
osobine.
Poznato je da islam od svojih sljedbenika zahtijeva da
obavljaju namaz. Svi islamski učenjaci su saglasni da je namaz
jedna od temeljnih i najvažnijih islamskih dužnosti. Obavljanjem
namaza čovjek stalno osvježava vezu sa svojim Stvoriteljem a
učestalost namaskih vremena ima za cilj da čovjek nikada ne
zaboravi svrhu i zadatak svog života u vrtlogu ovosvjetskih
kretanja i aktivnosti. I druge islamske odredbe, poput posta,
zekata, hadža, institucije zikra (stalnog spominjanja i veličanja
Allaha), dove (neposrednog i poniznog obraćanja Stvoritelju)
imaju jedinstven cilj, a to je formiranje zdrave i uravnotežene
ličnosti, koja će biti svjesna svoje zadaće u životu i koja neće
dozvoliti da postane rob (ovisnik) razuzdanim strastima niti bilo
kakvim porocima koji narušavaju ljudsko zdravlje i život. Dakle,
iskrena vjera u Jedinog Boga, na način kako to islam određuje,
predstavlja moćno sredstvo u borbi čovjeka za puno oslobođenje
1
Vanredni profesor, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici,
safwatmustafa@yahoo.com
Rad autora je dostavljen 14.05.2011. godine, a prihvaćen za objavljivanje
24.10.2011. godine.
95
Vjerske znanosti
od svih vrsta otuđenja i ovisnosti. Onaj ko istinski vjeruje u Jednog
i Jedinog Boga i povezuje se s Njim putem obavljanja namaza pet
puta dnevno, uz izvršavanje drugih odredbi koje su ustanovljene na
osnovu Božije Objave i sunneta (prakse) Božijeg Poslanika, nema
potrebe da poseže za bilo kakvim opojnim sredstvima koja čovjeka
pretvaraju u ovisnika. U slučaju da je čovjek već zagazio u to
područje, Kur'an naučava da su vrata tevbe (pokajanja) širom
otvorena, a i tada temeljne islamske dužnosti su od suštinskog
značaja u tretmanu liječenja ovisnika jer je islam, zapravo, put ka
istinskom očovječenju čovjeka i njegovom oslobađanju od svih
ovisnosti i robovanja.
Ključne riječi: čovjek, Kur'an, islam, kur'anska antropologija,
ovisnost, namaz, zikrullah
Uvod
Kur'anska antropologija je, barem kada je u pitanju naše
govorno područje, nova naučna oblast. Kao nastavni predmet
uvedena je na Odsjeku za socijalnu pedagogiju Islamskog
pedagoškog fakulteta u Zenici i ovo je šesta generacija studenata
koja izučava taj predmet.
Cilj predmeta Kur’anska antropologija je upoznati studente sa
osnovama kur'anskog učenja o biti čovjeka, o njegovoj ulozi i
položaju u svijetu i o smislu njegovog postojanja.
Čovjek (ar. insan) jedna je od središnjih tema Kur'ana časnog
i zbog toga se o toj temi govori u brojnim kur'anskim tekstovima.
Štaviše, cijelo jedno poglavlje (sura) nosi naziv Al-Insan, što znači
Čovjek.
Kur'an časni upućuje na definiciju čovjeka u dva odvojena, ali
unutrašnje najtješnje povezana aspekta: zemaljska egzistencija, sa
svojom vrijednošću i značenjem, te društvenim i moralnim
mogućnostima za čovjeka i vječni svijet (ahiret) u kojem se,
konačno, osmišljava čovjekov poziv i njegova najbolja stremljenja.
Zagovara se, dakle, koherencija čovjekova bića i opstanka, sa
transcendentnom perspektivom. Polazna tačka kur'anske
antropologije je ideja integralnog čovjeka, kojeg idealno
predstavlja posljednji Božiji vjerovjesnik Muhammed, a.s. To nije
statička kategorija, već ostvarenje: čovjekova cjelokupna zemaljska
egzistencija prostor je na kojem se to djelo mora esencijalno
postići.
96
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Antropološko određenje čovjeka dopunjuje se i psihološkim
aspektom pitanja ličnosti, o kojem Kur'an daje mnoge i različite
dokaze. U tom pogledu, na osnovama kur'anskih sadržaja, govori
se i ovim temama: duša (ar. nefs, ruh) i njeno božansko porijeklo;
nefs kao princip čovjekove svijesti koji je odgovoran za čovjekova
djela; qalb kao sjedište čovjekovih intelektualnih i moralnih
kvaliteta. Ukratko, smisao antropološkog plana Kur'ana ogleda se u
sljedećem: čovjekov život je zadatak, a ne svakodnevno bivanje; to
je zadatak čovjeka da se ostvari u onome što ga određuje čovjekom,
stičući svijest o sebi, o svrsi i Istini života.
U ovom radu govori se problemu ovisnosti iz obzorja
Kur'anske antropologije i mogućnostima koje nudi islam u
prevenciji i liječenju tog problema.
Čovjek iz obzorja Kur'ana
Kur'an časni koristi pojam INSAN kao temeljni naziv za
čovjeka. 2 Interesantna je etimologija tog pojma. Poznati arapski
rječnici iznose dvije mogućnosti kada je u pitanju porijeklo riječi
insan: prvo, UNS – što znači: druževnost, druželjublje, društvenost,
prisnost, ljubaznost, prijaznost; drugo, NISJAN – sa značenjem:
zaborav, zaboravnost. (Al-Fayyumi, 1987:10; Al-Fayruzabadi,
1994:683; Al-Asfihani, bez godine izdanja:24; Muftić, 1997:51)
Prema prvoj etimologiji insan je društveno biće, tj. biće koje
je upućeno na druge insane (ljude) i koje ne može živjeti samo. To
znači da je čovjek podložan utjecaju okoline, dakle na njega utječu
ljudi, sredina, kao i životne okolnosti, a i on može utjecati na druge.
Prema drugoj etimologiji, čovjek (insan) je biće sklono
zaboravu. U prilog tome ide i kur'anski ajet u vezi s prvim
čovjekom: A Ademu smo odmah na početku naredili; ali on je
zaboravio (fa nasiya), i nije odlučan bio. (Ta Ha, 115) Iz
navedenog proističe da je čovjek biće koje treba podsjećati i
opominjati. Sam Kur'an nalaže Poslaniku, a.s.: A ti opominji
(doslovno: podsjećaj), tvoja opomena će uistinu koristiti
2
U Kur’anu se koriste i drugi nazivi za čovjeka, poput: bešer, al-ins i an-nas.
Međutim, ti nazivi se koriste za čovjeka kao vrstu, tako npr. naziv al-ins uvijek
dolazi u poređenju sa pojmom al-džinn (džini) da bi se ukazalo na to da su ljudi
vrsta koja je različita od džina. Bešer se također spominje u značenju vrste,
odnosno bića ili stvorenja kojima je zajedničko to da jedu, piju, spavaju, hodaju
itd. Dakle, taj pojam se koristi da bi se ukazalo na bešerijjet Božijih poslanika, tj.
da su oni ljudska bića kojima nije imanentno ništa od Božijih svojstava. (Bint ašŠati, 1999:15-21)
97
Vjerske znanosti
vjernicima. (Adh-Dhariyat, 55) Na nekoliko mjesta u Kur'anu ističe
se da je Kur'an zikr, tj. opomena, podsjećanje.
Porijeko čovjeka je suštinsko pitanje svakog pogleda na
svijet. Razmatranje o tome kako čovjek treba da živi uvijek nas
vraća na pitanje otkuda on dolazi.
Kada je u pitanju porijeklo čovjeka, Kur'an je sasvim jasan i
precizan: čovjek je Božije stvorenje i nije produkt slučaja ili, pak,
djelovanja slijepih sila prirode. U više kur'anskih tekstova ističe se
da je Allah Uzvišeni stvorio čovjeka i podredio mu sve što je na
nebesima i Zemlji. 3
U Kur'anu se, dakle, naglašava da je čovjek stvorenje, poput
svih ostalih koje je stvorio Allah Uzvišeni. Razlika je u tome što je
čovjek, u odnosu na druga stvorenja, odlikovan time što je Allah
Uzvišeni davši mu oblik, udahnuo u njega od Svoga ruha. O tome
Kur'an časni govori na više mjesta. (Vidjeti npr. Al-Hidžr, 28-29,
As-Sadžda, 6-9)
Na osnovu navedenog čovjek je, dakle, biće koje je
konstituisano od tijela i duše. Tijelo je sastavljeno od materijalnih
elemenata i ono je predmet proučavanja mnogih znanosti.
Zahvaljujući toj činjenici čovjek posjeduje ogromno znanje o
svome tijelu, njegovim organima i funkcijama. Međutim, tijelo je
samo jedan aspekt čovjekovog bića. Čovjek ima i dušu, a duša je
ono što ga čini posebnim u odnosu na druga stvorenja.
Po slovu Kur'ana, duša (ar. ruh) udahnuta je u čovjeka od
Allahovog ruha. Pitanje duše spada u red kur'anskih učenja koja se
odnose na ono što se naziva 'alam al-gayb (svijet gajba). To je
područje transcendentnog i nadosjetilnog i ono je nedostupno
ljudskom razumu. Vjerovanje u gajb je jedno od temeljnih pitanja
islamskog vjerovanja ('aqida) i o tom svijetu govori se u brojnim
kur'anskim i hadiskim tekstovima.
Duša je elemenat koji čovjek zadobiva u jednom trenutku i
udahnjivanje duše (nafkh ar-ruh) predstavlja čin sjedinjavanja onog
što je nebesko, vanmaterijalno s onim što je zemaljsko, materijalno,
i to je, zapravo, početak ljudskog života. Duša tijelu daje život,
osjećaje i pokretljivost i dok je ona prisutna tijelo je živo. Duša
spada u kategoriju Allahovog emra (emrullah) u kojoj vladaju
posebne zakonitosti. To je kategorija koja se dešava trenutačno, tj.
Allahovom stvaralačkom riječju „Kun – Budi!“, a ne procesualno,
3
Vidjeti npr. sljedeće kur'anske tekstove: Al-Džathiya, 13, Ar-Rahman, 1-4, AlBaqara, 28-29.
98
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
kao što je slučaj kod stvaranja općenito, gdje su prostor i vrijeme
bitni elementi, zapravo odlike tog stvaranja. (Al-Džawziyya,
2003:6)
Interesantna su razmišljanja o duši koja je iznio veliki
islamski mislilac 20. stoljeća, 'Abbas al-'Aqqad, u djelu Al-Insan fi
al-Qur'an (Kur'ansko učenje o čovjeku). 'Aqqad polazi od postavke
da je ljudsko biće jedno veoma složeno zdanje koje regulišu tri sile:
nefs, 'aql i ruh. O tome su, ističe on, govorili još i mudraci antičke
Grčke. Nakon iznošenja sličnosti i razlika između tih sila koje su
razmatrali veliki umovi drevne Grčke, 'Aqqad u vezi s ruhom
(dušom) veli: “Na osnovu onoga što je navedeno u Kur'anu časnom
može se razumjeti da je ruh ona komponenta koja je najbliža
Vječnom životu i koja je najskrivenija ljudskim čulima. To je ona
komponenta o kojoj je Svevišnji Bog znanje zadržao za Sebe, ne
otkrivši ga ni Svojim vjerovjesnicima, budući da se radi o samoj
biti vječnosti, koju ograničeni ljudski um nije kadar obuhvatiti i
pojmiti, izuzev njemu primjerenom aluzijom i aproksimacijom.
Pitaju te o duši. Reci: "Šta je duša - samo Gospodar moj zna, a
vama je dato samo malo znanja!" (Al-Isra', 85)
Što se pak tiče uma ('aql) i nefsa, u kur'anskom diskursu nefs
bi bio komponenta najbliža ovom svijetu, ili drugačije rečeno, to je
životna sila koja obuhvaća volju kao što obuhvaća i nagon, koja
djeluje i svjesno i nesvjesno. Ona se na mnogim mjestima u
Kur'anu navodi kao sinonim za silu koju obuzima san, koju
neutralizira ubistvo, koja osjeća užitak i patnju, koja se može
nadahnuti razvratnošću i bogobojaznošću, koja će biti pitana za
dobro i loše djelo koje uradi. To je, dakle, sila koja djeluje i želi,
koja postupa po nalogu uma ili koja se povodi za nagonima naravi i
strasti i koja će na Sudnjem danu biti nagrađena shodno onome što
je činila.“
„Prema tome“, zaključuje 'Aqqad, „čovjek se svojim umom
('aql) uzdiže nad svojim nefsom, dok se nad svojim umom uzdiže
svojim ruhom. Na taj način čovjek je nefsom povezan sa snagama
životinjskih nagona i poticajima tjelesnog života, dok je ruhom
povezan sa svijetom vječnosti i suštinom trajnog bitisanja o čemu
znanje posjeduje samo Allah Uzvišeni. Pravo je razuma da shvati
sve ono što može shvatiti u svojoj ograničenosti. Međutim, razum
ne može shvatiti svu realnost u njezinoj apsolutnosti; to može
učiniti samo imanom i nadahnućem!“ (Al-'Aqqad, 2005:28-31)
Definisati čovjeka je izuzetno težak zadatak. Čovjek je
višedimenzionalno biće, a svaka njegova dimenzija je izuzetno
99
Vjerske znanosti
složena i predstavlja neku čovjekovu specifičnost u odnosu na
druga živa bića. To dodatno usložnjava zadaću definisanja čovjeka.
S obzirom da je čovjek biće koje traga za svojim korijenima,
smislom i značenjem, on je oduvijek tražio odgovor na pitanja:
«Odakle je? Zašto je ovdje? Gdje ide? I ko je on, zapravo?»
Naučnici raznih profila nastojali su da daju odgovore na navedena
pitanja. Pokušali su da definišu čovjeka. Opisivali su ga kao
biološko, psihološko, razumno, političko, ekonomsko, moralno,
religiozno, tehničko, povijesno, utopijsko, estetsko, nedovršeno,
otvoreno, tragično, nesigurno biće. Čovjek je opisivan i kao biće
koje razmišlja, koje govori, koje se buni, koje stvara simbole, koje
troši, koje se smije, sumnja, prilagođava se, igra se, biće koje
uspostavlja odnose, koje obećava i zaboravlja. O čovjeku se može
govoriti i kao o biću koje ima savjest, ili, pak, biću koje postavlja
pitanja i daje odgovore. I moglo bi se tako u nedogled nabrajati
pojmove koji su izrečeni o čovjeku tokom povijesti. Sve navedeno
ukazuje da je čovjek veoma zagonetno biće. Svaki od spomenutih
pojmova izražava poneku njegovu mogućnost, ali sve to zajedno ne
obuhvaća čovjeka u potpunosti. Ukratko, čovjek izmiče
znanstvenim formulacijama i ostaje velika nepoznanica.
Interesantno je da su veliki svjetski umovi pisali knjige o
čovjeku kao nepoznanici. Jedan od njih je i Alexis Carrel, istaknuti
hirurg, biolog i eugeničar francuskog porijekla, koji je napisao
knjigu Čovjek nepoznanica. 4 Carrel konstatuje da se o čovjeku
malo zna, a da bi se on upoznao potrebno je proučavati ne samo
čovječije tijelo već i njegov duhovni život. Između ostalog, on
poručuje: “Odista naše neznanje seže duboko. Najveći dio pitanja,
koja su sebi postavili istraživači čovjekove biti, ostao je bez
odgovora. Čitava područja nešeg unutrašnjeg života još su uvijek
nepoznata.. Znamo da smo tvorevina iz tkiva, organa, sokova i
svijesti. Odnos između svijesti i moždanog staničja međutim još je
uvijek za nas tajna.” (Carrel, 1941:28)
4
Alexis Carrel (1873-1944) rođen je u Lyonu (Francuska), a živio je u SAD-u
gdje je predavao na Univerzitetu Chicago i Rockefeller Institutu. Godine 1912.
dobio je Nobelovu nagradu za doprinos medicinskoj znanosti. Razvio je nove
tehnike u šivanju krvnih žila i bio je pionir transplantacije i torakalne hirurgije.
Njegova knjiga Čovjek nepoznanica je, zapravo, velika kritika savremene
zapadne civilizacije. Carrel piše o unutarnjem vremenu ljudskoga bića i o tome
kako bi se zapadni čovjek, koji je pošao putem propasti, mogao obnoviti i vratiti
u pravi život, jer taj čovjek, prema njemu, još nije istinski čovjek.
100
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Čovjek je, dakle, nepoznanica ili tajna koju treba otkriti. Neki
istraživači su, pokušavajući da odgonetnu tu tajnu, razmišljali o
čovjeku polazeći od nekih njegovih vidljivih obilježja. Na temelju
njegove tjelesne strukture nazivali su ga «homo somaticus», a na
temelju razuma «homo sapiens». Budući da je obdaren slobodnom
voljom «homo volens», a na temelju njegova načina govora «homo
loquens». Zbog njegove društvene dimenzije nazvaše ga «homo
socialis», a na temelju kulture i velikog kulturnog nasljeđa «homo
culturalis». Temeljem rada i tehnike postade «homo faber», a zbog
potrebe za igrom i zabavom «homo ludens». Na temelju njegove
otvorenosti transcedenciji opisaše ga kao «homo religiosus», a
zbog njegove sposobnost razgovora, dogovora i pregovara dobi i
ovaj naziv: «homo dialogans», tj. biće dijaloga ili biće u dijalogu.
(Puljić, 2006)
Čovjek, bez obzira iz kojeg ugla i sa kakvih polazišta ga
posmatrali, predstavlja najsloženiju kategoriju postojanja u
pojavnom svijetu. Zato neki autori s pravom ističu da je čovjek više
od onoga što sve nauke zajedno mogu o njemu da kažu.
(Izetbegović, 1988:26) Vjerovatno je to bio razlog zbog kojeg su
neki zapadni naučnici pisali knjige o čovjeku kao velikoj
nepoznaninci. Interesantno je da su te studije pisane u 20. vijeku, tj.
u vremenu ekspanzije nauke i tehnologije u svim područjima
ljudske egzistencije. No, i pored toga, čovjek je i dalje ostao
nepoznanica.
Razloge treba svakako tražiti u složenosti ljudske prirode:
čovjek je jednim svojim dijelom (tijelom) vezan za zemlju, tj.
materijalni svijet, dok je drugim dijelom (dušom) vezan za viši,
duhovni svijet. Kur’an časni tu istinu jasno iznosi kada kaže da je
Allah Uzvišeni stvorio čovjeka od zemlje a zatim u njega udahnuo
dio Svoga ruha. Na taj način se ukazuje na veoma čudnu i složenu
ljudsku prirodu koja je rezultat dva sasvim suprotna elementa,
materije i duha, tijela i duše. Tu i leži najveća zagonetka i
najsloženija tajna čovjeka. (Đozo, 1998; Al-'Attas, 2003)
Ako se ima u vidu navedeno postaje jasnije zašto nauka ne
može definisati čovjeka. Naime, nauka izučava materijalni svijet,
odnosno pojave i procese u tom svijetu. Nauka ne ide van granica
pojavnog svijeta. Ona samo otkriva strukturalni vid neke pojave i
opisuje njene vanjske manifestacije, ne ulazeći, ili bolje reći,
nemajući mogućnosti dubljeg prodiranja u suštinu stvari.
Posmatrajući kako se jedna pojava pod istim uvjetima uvijek
ponavlja, putem nauke se dolazi do zaključka o postojanju zakona
101
Vjerske znanosti
koji upravljaju procesima. Prema tome, nauka nije u mogućnosti da
riješi integralni problem čovjeka; ona ješava samo problem
njegovog fizičkog postojanja. Međutim, čovjek nije samo tijelo,
nije samo materija; on ima i dušu. U slučaju da bude sveden samo
na tijelo i njegove materijalne potrebe, čovjek bi bio izjednačen sa
životinjom.
Čovjek, dakle, nije samo tijelo; on je nešto što je mnogo veće
i uzvišenije od puke materije. Ono što ga odvaja od životinje i što
ga čini čovjekom jeste njegovo duhovno biće i duhovno postojanje.
To duhovno postojanje omogućeno je udahnjivanjem duše, koja
nije ograničena kategorijama vremena, prostora i materije. Zbog
toga ona ne podliježe zakonima pojavnog svijeta koji su predmet
izučavanja raznih naučnih oblasti.
Za definisanje čovjeka neminovno je potrebna Božija Objava.
Tek tada se može shvatiti ko je, zapravo, čovjek, odakle on dolazi,
kuda ide i šta je cilj njegova postojanja. To su osnovna pitanja u
vezi s čovjekom i bez Objave čovjek će biti prepušten beskrajnom
lutanju i velikim zabludama.
Kur’an časni, kao posljednja Božija Objava, daje jasne
odgovore na spomenuta pitanja. Prema islamskom učenju čovjek je
ešreful-mahlukat, tj. stvorenje kojem su ukazane najveće počasti.
Čovjeku je povjerena misija namjesništva na Zemlji (al-istihlaf fi
al-ard) i, kao takav, on predstavlja najveću vrijednost. U
pojavnom svijetu čovjeku pripada dominantno mjesto: povjerava
mu se uprava i korištenje svih dobara svijeta, sve mu je potčinjeno i
stavljeno na raspolaganje.
Kur’an časni naglašava: On (Allah Uzvišeni) je za vas (ljude)
stvorio sve što postoji na Zemlji. (Al-Baqara, 29) Sintagma “za
vas” u ovom ajetu ima, prema riječima istaknutog savremenog
muslimanskog mislioca Sayyida Qutba, duboki smisao i
nagovještaj. Ona je kategorička naznaka da je Allah stvorio čovjeka
radi nečega velikog. Stvorio ga je da bude namjesnik (halifa) na
Zemlji, gospodar svega što je na njoj, da bude aktivan i djelotvoran
faktor na Zemlji, najvažnije biće u ovom prostranom svijetu…
Nikakva materijalna vrijednost ne smije biti iznad ljudske
vrijednosti, niti se smije dopustiti da ga potčini do te mjere da
dominira njim. Svaki cilj koji ima za tendeciju umanjiti vrijednost
čovjeka, bez obzira kakve materijalne vrijednosti on nudio, protivi
se cilju ljudskog postojanja. Dostojanstvo čovjeka ima prioritet,
dominacija čovjeka nad materijom, također. Tek onda dolazi
materijalna vrijednost. (Qutb, 1999:I,66)
102
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Kur’an ističe da čovjek ima misiju i razlog svoga postojanja.
Ljudi su stvoreni da bi spoznali Allaha, svoga Stvoritelja, i činili
Mu ibadet, naglašava se u 56. ajetu sure Adh-Dhariyat. Ibadet je
složen pojam i obuhvata cijeli ljudski život i aktivnosti. Čineći
ibadet čovjek, pored toga što se približava svome Stvoritelju i
postiže Njegovo okrilje, uspostavlja red na Zemlji i postiže mir,
ravnotežu i zadovoljstvo.
Prema Kur’anu, čovjek je došao na ovaj svijet kako bi činio
dobra djela i izgrađivao svijet shodno Božijem planu i nakani.
Allah, dž.š., u Kur’anu za Sebe kaže: Uzvišen je Onaj u čijoj je ruci
vlast – On sve može! Onaj koji je stvorio smrt i život da bi vas
iskušao ko će od vas bolje postupati; On je Silni, Onaj koji prašta.
(Al-Mulk, 1-2)
Čovjek je, kako naučava Kur’an, na ovom svijetu privremeno
i njegova fizička smrt nije kraj puta; to je samo preseljenje iz kuće
prolaznosti (ad-dunya) u kuću vječnosti (al-ahira). Smrt (kur’anski
mevt) je povratak Allahu radi polaganja računa za ono što je čovjek
uradio za vrijeme svog dunjalučkog života. Duša je besmrtna i ona
će ponovo biti spojena s tijelom, nakon njegovog proživljenja u
svijetu vječnosti. Takvo razumijevanje života i smrti na čovjeka
djeluje podsticajno i usmjerava ga ka tome da bude uistinu čovjek
(insan) i svoj život provede u činjenju onoga što je dobro, čovječno
i korisno.
Vrijeme ovisnosti
Danas se u svijetu mnogo govori o ovisnosti i ovisnicima.
Savremeni način života, u kojem je vjera u Svevišnjeg Boga i
Budući svijet ili sasvim potisnuta ili, u znatnoj mjeri,
marginalizirana, doprinio je da ljudi lahko postaju žrtve raznih
ovisnosti.
Do modernih vremena mnogi ljudi su bili ovisni kao robovi,
kmetovi ili podanici u autokratskim društvima u kojima su ljudima
nametana životna rješenja, tako da čovjek nije mogao samostalno
da odlučuje o svome životu, namjerama i postupcima.
Danas, kada su ljudi slobodni, oni, nažalost, sami sebe
"zarobljavaju" priklanjanjem strastima i postupcima koji ih vode u
porobljenost.
Ovisnost je stanje nezaustavljive potrebe za nečim, čemu se
téži cijelom dušom i čini se sve da se to ostvari. Ovisnost označava
podložnost nečemu; na taj način čovjek od subjekta koji vodi svoj
103
Vjerske znanosti
život postaje objekt, predmet neke spoljašne sile koja rukovodi
njegovim mislima i djelovanjem i kojoj on podređuje puno toga ili
sve. Ovaj pojam označava nesamostalnost, uslovljenost, ne od sebe
već od nečeg drugog, a karakteristika ovisnosti je ograničenost
djelovanja tuđom voljom i uticajem. (Temkov, 2003)
Ovisnosti o kojima se najviše govori u savremenom dobu su:
ovisnosnost o duhanu (nikotinomanija ili pušenje), ovisnost o
alkoholu (alkoholizam) i ovisnost o drogi (narkomanija). U novije
vrijeme se sve češće govori i o drugim ovisnostima, poput npr.
ovisnosti o televiziji, mobitelu, internetu itd.
Pušenje je jedna od najraširenijih ovisnosti. Duhanski
proizvodi u sebi sadrže nikotin, supstancu koja u tijelu izaziva
zavisnost i potrebu za njenim stalnim konzumiranjem. Nikotin je
veoma štetan po zdravlje pušača (godišnje u svijetu umre nekoliko
miliona ljudi zbog bolesti uzrokovanih pušenjem), a pušenje, kao i
sve druge ovisnosti, povređuje i nanosi štetu i onima koji se nalaze
u blizini pušača.
Alkoholizam je ovisnost od alkoholnih pića, posredstvom
kojih se u organizam unose materije koje sadrže alkohol, a koje
izazivaju određene efekte zadovoljstva, euforije, udaljenosti od
stvarnosti (pijanstva), zaboravljanje, iluziju veličine i slobode.
Narkomanija je ovisnost o drogi i to je, bez dvojbe,
najopasnija vrsta ovisnosti. Ta pojava uzela je maha diljem svijeta,
a sve više je prisutna i na našim prostorima. Narkomanija ili
drogiranje pojava je na koju treba stalno ukazivati, zbog njenog
izuzetno štetnog ili, bolje reći, pogubnog djelovanja na psihu i
zdravlje ljudi.
Poznato je da postoje "lakše" i "teže" droge, ali ono u što
nema sumnje je činjenica da je svaka droga opasna, jer svojim
djelovanjem smanjuje sposobnost za rad i koncentraciju, pojavljuju
se priviđenja, sklonost za (samo)ubistva i aktivira pojavu skrivenih
duševnih bolesti. Nakon dužeg uzimanja "lakših" droga javlja se
potreba za "težim" drogama, kao što su kokain, heroin i morfij.
Droge se uzimaju najčešće injekcijama, pa izazivaju AIDS, žuticu,
trovanje krvi i slično, a izuzetno razorno djeluju i na psihofizičko
stanje korisnika.
Osobe koje koriste drogu su narkomani i čine to zbog
neizdrživo jakog nagona za uzimanjem droge. Narkoman u društvu
živi kao nametnik, pošto sve uzima, a ništa ne daje. Svi njegovi
interesi su u vezi s drogom – kako i gdje je nabaviti!? On osjeća
nesavladivu žudnju i neodoljivu potrebu da nabavi i konzumira
104
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
drogu, uz tendenciju povećavanja količine droge koju unosi u
organizam.
Zbog toga je narkoman spreman da narušava sve životne i
moralne principe i to je veoma teško promijeniti. On propada, uz
iluzornu svijest da tako želi i da ne može ništa drugo da učini. Time
sebe oslobađa za činjenje raznih negativnih djela i zločina (laž,
prevara, krađa, pljačka, neodgovornost prema sebi i drugima,
varanje, nasilje, ubistva itd.). Potrebno je znati "da je uzimanje
droge jedina forma ljudskog života u kojoj nije moguće da se
razvije ljubav, već to ubija i postojeću ljubav. Samoživost
narkomanske ličnosti je apsolutna, njoj niko nije potreban, osim
droge kao predmeta požude i samog čina drogiranja, pri čemu ona
napušta i sve oblike ljudskog odnosa, tako što se isključuje iz
zajednice i iz normalnog života". (Temkov, 2003:175)
Problem ovisnosti o drogi postao je globalni (planetarni)
problem. Prema nekim procjenama, više od dvije stotine miliona
ljudi u svijetu su ovisnici o drogi. (Bašić, 1999) Danas su ovi
podaci već jako zastarjeli, jer narkomanska plima, koja je uveliko
zahvatila cijeli svijet, svakoga dana se širi i povećava. Zbog toga je
problem ovisnosti postao multidisciplinarni problem. To je
društveni, psihološki, pedagoški, zdravstveni, porodični,
kriminološki, ekonomski i, naravno, vjerski problem, pa ga je
potrebno posmatrati sa svih tih aspekata. Shodno tome, smatramo
veoma bitnim sagledavanje tog problema iz obzorja kur'anskog
učenja o čovjeku.
Islam kao moguće rješenje problema ovisnosti
Stručnjaci za probleme narkomanije i ovisnosti ističu da
postoji nekoliko linija odbrane u borbi protiv droge i ovisnosti, a to
su: 1. roditelji (porodica), 2. škola, 3. mediji, 4. zakonske sankcije.
(Halilović, 2009:171)
Smatramo da bi se tome, svakako, trebalo da pridoda još
jedna, vrlo značajna linija odbrane a to je vjera u Svevišnjeg
Allaha. Naime, razloge zbog kojih se ljudi okreću drogi i drugim
opojnim sredstvima te postaju ovisnici, trebalo bi, svakako, tražiti i
u moralnoj eroziji koja je zahvatila ljudski rod, a koja je, opet,
rezultat potiskivanja vjere u Stvoritelja iz života ljudi. Evidentno je
da se u modernom dobu univerzalne vrijednosti relativiziraju, što
za posljedicu ima eskalaciju zločina, nemorala, bluda, pornografije,
alkohola i drugih poroka koji se, čak, i javno promoviraju! Zbog
105
Vjerske znanosti
toga je, na izvjestan način, i normalno očekivati da će u takvom
ambijentu duhovne izobličenosti i moralnog sunovrata sve veći broj
ljudi, a naročito mladih, tražiti utočište u drogi i drugim
narkoticima.
Iskreno vjerovanje u Svevišnjeg Allaha, Koji je stvorio ovaj
svijet, Koji nad njim bdije i Kojem će se sve vratiti, veoma je važna
i efektivna linija odbrane u borbi protiv ovisnosti. Istinska i čvrsta
vjera u Allaha Uzvišenog nudi velike mogućnosti u suzbijanju i
liječenju ovog zla.
U ovom radu je već isticano da je čovjek stvorenje kojem su
ukazane velike počasti; štaviše, prema naučavanju Kur'ana sve što
postoji stvoreno je radi čovjeka, a on (čovjek) stvoren je radi
spoznaje Allaha i robovanja samo Njemu. Čovjekov život, dakle,
nije puko prebivanje, već zadaća i misija koju treba ispuniti. Za
ispunjenje te misije polagat će se račun izravno pred Allahom
Uzvišenim, Koji je čovjeku darovao život i sve ostale blagodati. To
je srž kur'anskog učenja o čovjeku. Čovjekov život na ovom svijetu
je samo jedna faza, nakon toga dolazi budući svijet (ahiret) koji je
vječan a čovjekovo mjesto i status u svijetu vječnosti zavise od
toga kakav je bio u životu na ovom prolaznom svijetu.
Prema naučavanjima Kur'ana, islam je, prije svega, predanost
Uzvišenom Allahu i dobrovoljna potčinjenost Njegovoj volji i
zakonima. Kur'an ističe da su sve neprijatnosti sa kojima se čovjek
susreće rezultat ljudske djelatnosti koja nije usklađena s Božijim
redom i zakonima koje je On propisao. Islamski propisi i odredbe
su koncipirani tako da čovjeku, ukoliko ih redovno i pravilno
obavlja, obezbjeđuju duhovni mir, stabilnost i unutarnje
zadovoljstvo. Islam nudi takvu koncepciju života gdje se čovjek,
živeći u skladu sa islamskim principima, afirmiše kao zdrava,
kreativna i uravnotežena ličnost koju krase visoke moralne osobine.
Poznato je da islam od svojih sljedbenika zahtijeva da
obavljaju namaz. Svi islamski učenjaci su saglasni da je namaz
jedna od temeljnih i najvažnijih islamskih dužnosti. Zbog toga su
svaki musliman i muslimanka dužni da pet puta dnevno klanjaju
namaz. Obavljanjem namaza čovjek stalno osvježava vezu sa
svojim Stvoriteljem a učestalost namaskih vremena ima za cilj da
čovjek nikada ne zaboravi svrhu i zadatak svog života u vrtlogu
ovosvjetskih kretanja i aktivnosti.
Redovno i prospisno obavljanje namaza čovjeku pribavlja
brojne koristi. S obzirom da je to veoma opširno područje, ovom
prilikom bismo spomenuli samo neke aspekte, tj. one koji su u
106
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
izravnoj vezi s pitanjem prevencije i liječenja bolesti ovisnosti. U
tom pogledu poslužit ćemo se razmatranjima prof. dr. Izeta
Pajevića, profesora psihopatologije na Medicinskom fakultetu
Univerziteta u Tuzli, koji je aktivno uključen u tretmane liječenja
ovosnika o drogi. U jednoj svojoj studiji naslovljenoj Kako religija
može pomoći u borbi protiv osvisnosti, profesor Pajević konstatuje
da je namaz sigurna i provjerena metoda. U obrazloženju, on potom
ističe:
„Namaz je najuzvišeniji doživljaj u kojem se čovjek
najneposrednije približava Apsolutnoj Istini, to je momenat kada se
božanski dio u njemu spaja sa svojim Izvorom i kada najdublje
čovjek osjeća neizmjernu ljepotu te blizine i tog kontakta. Namaz
ujedno predstavlja za čovjeka najveću čast i razvija i jača u njemu
najsnažniji osjećaj ponosa i ljudskog dostojanstva, jer mu
omogućava da se direktno, bez posrednika, obraća Bogu i
doživljava ljepotu Njegove blizine. Namaz je kao sredstvo
duhovnog uzdignuća normalni životni čin pomoću kojeg malo
ostrvo naše ličnosti iznenada otkriva da je smješteno u većoj
životnoj cjelini... Salat (namaz) je središnji dio i moralni osnov svih
djelatnosti koje islam zahtijeva od čovjeka. On u sebi sadrži niz
aspekata koji utječu na ljudsko ponašanje i korekciju ljudskog
ponašanja, kao regulator i kao motiv. 'Namaz, zaista odvraća od
razvrata i svega što je ružno.' (Kur'an, Al-'Ankebut, 45). One koji
ga redovno izvršavaju izravno mimoilazi slabost, malodušnost,
očaj, egoizam, lijenost, dvoličnost i on ih odvraća od sramotnih,
nejasnih i sumnjivih radnji. Namaz uzdiže svijest, ojačava savjest,
bistri um, neutralizira unutarnje konflikte, motiviše na dobra i
pozitivna djela, daje snagu da se vlada stvarima i situacijama, čisti i
oslobađa ljudsku psihu od svih faktora koji sprečavaju da se ispolje
i razviju zdravi kvaliteti ličnosti.
Redovno obavljanje namaza, u određeno vrijeme, uz potrebnu
pravilnost vršenja, stvara od vjernika disciplinovanu, karakternu i
stabilnu ličnost. Namaz direktno sudjeluje u očuvanju mentalne
strane ljudskog zdravlja jačanjem čovjekove volje, uključivanjem
razmišljanja i koncentracijom, te buđenjem pozitivnih emocija u
njemu. Islamska molitva se sastoji od mentalne koncentracije i
tjelesnih pokreta, zato što je sam ljudski život takvog sastava i što
se od nas očekuje da se Bogu približimo cjelinom svojih
sposobnosti kojima nas je obdario.“ (Pajević, 2001:222)
107
Vjerske znanosti
U navedenoj studiji se potom spominju i brojne druge
psihofizičke koristi koje donosi obavljanje namaza. To se može
sagledati u sljedećem:
– namaz neutralizira emocionalne konflikte, što najbolje
ilustruje životna praksa Muhammeda, alejhisselam, koji je, kako
predaja bilježi, u stanjima žalosti, tegobe, uzbuđenja i
uznemirenosti pribjegavao namazu (idha hazabahu amrun salla);
– pravilno i skrušeno klanjanje namaza s osjećajem
bogobojaznosti čini pravu ugodnost i najviše duševno uživanje
čovjeka; zbog toga je Muhammed, a.s., govorio „da je namaz
njegova najveća radost“ (wa džu'ilat qurretu 'ajni fi as-salat);
– nakon obavljenog namaza, usljed popuštanja i smanjenja
psihičke napetosti, objektivno se stvara mogućnost da čovjek
znatno plodotvornije i uspješnije obavlja svakodnevne poslove, te
da lakše, spontanije i toplije komunicira s drugim ljudima;
– naredba o obavljanju namaza u precizno određenim
vremenskim periodima ne dozvoljava čovjeku da se nekontrolisano
i nekritički prepusti mnogobrojnim ispraznim zadovoljstvima,
devijantnim nagonskim iživljavanjima i bavljenjem društveno
nekorisnim aktivnostima;
– istraživanja pokazuju da je kod osoba koje redovno
prakticiraju obavljanje namaza pet puta dnevno više izgrađen
osjećaj samokritičnosti i spremnosti na korekciju. Također, takve
osobe pokazuju i viši nivo samopoštovanja, a sve navedeno su
odlike zdrave i zrele ličnosti.
– namaz se sastoji od elemenata koji navode na razmišljanje,
budnost svijesti, meditaciju, simetričnost i sistematičnost pokreta,
koji prirodno prenose onoga ko namaz obavlja iz jednog stanja u
drugo stanje;
– namazom se postiže duševni mir i spokojstvo, a to je, opet,
najbolji odmor za mozak i živčani sistem. Za mnoge psihičke
probleme savremenog čovjeka kao najuspješnije metode liječenja
pokazali su se razni vidovi relaksacije i opuštanja. Ako se pažljivo
analiziraju te metode liječenja, postaje jasno da je to zapravo
pokušaj stvaranja atmosfere koju čovjeku pruža namaz. Islam je,
dakle, svojim sljedbenicima davno propisao permanentnu fizičku i
psihičku relaksaciju;
– namaz se sastoji od pokreta tijela i koncentracije misli. Da
bi čovjek obavio jedan namaz, on treba u prosjeku obaviti 25
raznovrsnih, precizno ustanovljenih i sistematizovanih pokreta, a za
obavljanje svih dnevnih namaza (sabah, podne, ikindija, akšam i
108
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
jacija) potrebno je, otprilike, oko 1,5 sati vremena, ukoliko se
propisno klanjaju svi rekati (farzi i sunneti). To znači 1,5 sati
osobite fizičke aktivnosti, koja uz umni angažman i koncentraciju
misli, što je sastavni dio namaza, klanjaču pribavlja istinsko
duhovno i tjelesno blagostanje;
– uzimanje abdesta, koji je uvjet za ispravnost namaza,
također je veoma korisna radnja. Uzimanje abdesta (što
podrazumijeva pranje vodom šaka i ruku do iza lakata, lica i nogu
do iza članaka, zatim ispiranje nosa i usta, te potiranje mokrom
rukom vrata, ušiju, tjemena i potiljačnog dijela glave) pojačava
cirkulaciju i nadražljivost senzitivnih i motornih živaca i
poprečnoprugaste muskulature, stimuliše tijelo, smanjuje mišićni
tonus, reducira zamor, djeluje stimulativno na centralni nervni
sistem i psihu, a povrh svega izaziva osjećaj svježine;
– obavezni tjelesni pokreti tokom obavljanja namaza (dizanje
ruku, pregibanje na ruku'u, stavljanje lica na tle prilikom sedžde,
kao i propisno sjedenje i stajanje) su svojevrstan obavezni islamski
tjelesni odgoj kojim vjernik postiže živost, čvrstinu, izdržljivost i
pokretljivost cijelog organizma. Ti pokreti doprinose održavanju i
povećavanju snage mišića, pokretljivosti zglobova, koordinacije
pokreta, te lokalne i opće izdržljivosti. Time se, također, povećava
lokalna cirkulacija i metabolički procesi, ishrana i trofika tkiva,
ventilacija pluća, motorna i sekretorna funkcija želuca i žučnih
puteva, a pospješuju se i oksidativni procesi u organizmu. Ukratko,
svrha namaza je da razvija duhovnu stranu čovjeka, a pokreti u
namazu, iako simbolični, vode jačanju tijela i stvaranju
psihofizičke ravnoteže.
– zajedničko obavljanje namaza, u džematu, u islamskoj
tradiciji ima posebnu vrijednost, takav namaz je 25 puta vredniji od
pojedinačnog klanjanja. Zajednički namaz kod vjernika razvija
osjećaj skromnosti, jednakosti i ravnopravnosti sa ostalim
klanjačima, te jača povjerenje u ljude oko sebe. U džematu se
ostvaruje susret generacija jer u njemu učestvuju i odrasli i djeca,
stariji i mlađi, muškarci i žene. Tu se sreću ljudi različitih
zanimanja i struka, što otvara put za razmjenu ideja, iskustava i
međusobnu saradnju. Obavljanje namaza u džematu otklanja
izolovanost, osamljenost i društvenu otuđenost, što opet generira
zdrav društveni milje. (Pajević, 2001:224-226)
Svi navedni elementi jasno potvrđuju da islamska odredba o
obaveznosti klanjanja namaza pet puta dnevno donosi velike koristi
čovjeku. Skrušeno i propisno obavljanje namaza je, uistinu, izvrsno
109
Vjerske znanosti
sredstvo u prevenciji i liječenju bolesti ovisnosti. Klanjanjem
namaza postiže se blizina s Allahom Vječnim, što čovjeku daje
osjećaj unutarnje sigurnosti i mira. Namaz neutralizira psihičke
konflikte i dovodi do tjelesnog, mentalnog, moralnog i duhovnog
pročišćenja, a sve to je izuzetno važno u liječenju i preveniranju
problema ovisnosti.
Također, i druge islamske odredbe, poput posta, zekata,
hadža, institucije zikra (stalnog spominjanja i veličanja Allaha),
dove (neposrednog i poniznog obraćanja Stvoritelju) imaju
jedinstven cilj, a to je formiranje zdrave i uravnotežene ljudske
ličnosti, koja će biti svjesna svoje zadaće u životu i koja neće
dozvoliti da postane rob (ovisnik) razuzdanim strastima niti bilo
kakvim porocima koji narušavaju ljudsko zdravlje i život.
Iskrena vjera u Jedinog Boga, na način kako to islam
određuje, predstavlja najmoćnije sredstvo u borbi čovjeka za puno
oslobođenje od svih vrsta otuđenja i ovisnosti. Onaj ko istinski
vjeruje u Jednog i Jedinog Boga i povezuje se s Njim putem
klanjanja namaza pet puta dnevno, uz izvršavanje drugih propisa i
odredbi koje su ustanovljene na osnovu Njegove nepogrešive
Objave i sunneta (prakse) Njegova Poslanika, alejhisselam, takva
osoba nema potrebe da poseže za bilo kakvim opojnim sredstvima
koja čovjeka pretvaraju u ovisnika. U slučaju da je čovjek već
zagazio u to područje, Kur'an naučava da su vrata tevbe (pokajanja)
širom otvorena, a i tada temeljne islamske dužnosti su od
suštinskog značaja u tretmanu liječenja ovisnika jer je islam,
zapravo, istinski put ka očovječenju čovjeka i njegovom
oslobađanju od lažnih ovisnosti i robovanja. Vjernik i vjernica dok
obavljaju namaz, na svakom rekatu obavezo izgovaraju riječi
Fatihe: Iyyake na'budu wa iyyake nasta'in! – Samo Tebe, o Allahu
obožavamo (tj. samo Tebi robujemo) i samo od Tebe pomoć
tražimo.
Potrebno je znati da islam svojim sljedbenicima zabranjuje
israf, prekomjerno uživanje, čak i u onome što je dozvoljeno, što
uveliko pomaže čovjeku da (na)uči kontrolisati svoje strasti i
prohtjeve. Također, islam je kategoričan u zabrani svih alkoholnih
pića i svih vrsta droga. Ono što opija u većim količinama, njegovo
konzumiranje je zabranjeno i u najmanjoj mogućoj mjeri, kaže
poznato fikhsko pravilo (ma uskira kathiruhu faqaliluhu haram).
Ovdje se očituje velika mudrost islama u izričitoj zabrani droge,
alkohola i drugih supstanci koje pretvaraju čovjeka u ovisnika;
prvi korak je najvažniji jer tek kada čovjek nije probao prvu kap
110
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
alkohola ili prvi „joint“ – tek tada može biti siguran da neće biti
ovisnik o drogi, alkoholu ili nekom drugom zlu. Onaj ko tolerira
zlo u početnoj fazi i ko ga dopušta u malim količinama on je, bez
dvojbe, njegov presudni podržavatelj i saučesnik u njemu.
Imajući u vidu ovu činjenicu postaje jasno zašto zapadnjački
model u borbi protiv ovisnosti polučuje slabe rezultate; taj model
potcjenjuje moć početka i previđa da je u prvom koraku na putu zla
već samo zlo, da je u njemu već sadržano cjelokupno putovanje
najčešće na putu bez povratka. U takvoj konstelaciji ne iznenađuje
činejnica da je, i pored ogromnih sredstava i stručnjaka raznih
profila koji su uključeni u projekte liječenja ovisnosti, broj ovisnika
svake godine sve veći.
U posljednje vrijeme i savremeni zapadnjački mislioci sve
češće uviđaju pogubne posljedice odsustva vjere u Boga iz života
čovjeka našega doba. Neki od njih upozoravaju da nevjerovanje u
Boga ima za neizbježnu posljedicu propast čovjeka u smislu da ono
ruši ili lišava smisla sve ono što smo smatrali suštinom
čovječanstva, kao što je traganje za istinom, razlikovanje dobra i
zla, polaganje prava na dostojanstvo, polaganje prava na građenje
nečega što odolijeva trošivosti vremena. (Isanović, 2003)
Zaključak
Islam je program života u skladu sa zakonima prirode, koje je
Allah Uzvišeni odredio Svome stvaranju; njegovo vrhunsko
dostignuće je potpuna koordinacija duhovnih i materijalnih
aspekata ljudskog postojanja, tj. uspostavljanje ravnoteže između
materije i duha, tijela i duše. U učenjima islama oba ova aspekta ne
samo da su pomirena jedan s drugim, već se insisitira na činjenici
njihove koegzistencije i stvarne nerazdvojivosti kao prirodnog
temelja života. Kao očit primjer te koordiniranosti može poslužiti
upravo oblik islamske molitve (namaza) u kojoj su duhovna
koncentracija i određeni tjelesni pokreti međusobno koordinirani.
To je, ustvari, odraz samog sastava ljudskog života u kojem su
duhovni i tjelesni elementi međusobno isprepleteni. Čovjek je biće
sazdano od tijela i duše a svrha ljudskog postojanja je stalno
obožavanje Allaha Plemenitog u svim raznolikim aktivnostima
ljudskog života.
Shodno temeljnom antropološkom planu Kur'ana, čovjek je
stvoren da bi spoznao svoga Gospodara i istinski Mu robovao.
Dakle, prema islamskom učenju, čovjek treba nastojati da izgradi
111
Vjerske znanosti
svijest o tome da je on ovisan jedino o Allahu i da ta ovisnost
prevladava svaku drugu ovisnost. Tamo gdje nema priznavanja
ovisnosti o Allahu moguće su razne druge ovisnosti, koje svjedoče
o ljudskoj degradaciji i njegovom padu u podljudskost, ili, kako bi
rekao veliki učenjak Ebu Hamid el-Gazali, to je čovjekov pad na
nivo obične životinje, ili, što je još pogubnije, divlje životinje –
zvijeri, ili, čak, sotone! Onaj ko postane ovisan samo o Allahu,
Stvoritelju i Uzdržavatelju svih univerzuma i svega što u njima
postoji, svaka druga ovisnost bit će isključena, što podrazumijeva i
ovisnost o drogi, akoholu i drugim porocima.
Literatura:
Al- 'Aqqad, A. M. (2005) Al-Insan fi al-Qur'an. Kairo: Nahdatu
Misr, četvrto izdanje.
Al-Asfihani, R. (n.d.) Al-Mufradat li alfaz al-Qur'an. Bejrut: Dar
al-fikr.
Al-Attas, S. M. N. (2003) Islam i sekularizam. Sarajevo:
Bosančica, s engleskog preveo Džemaludin Latić.
Al-Džawziyya I. Q. (2003) Knjiga o duši. Sarajevo: Novi Kevser, s
arapskog preveo Mustafa Prljača.
Al-Fayyumi (1987) Al-Misbah al-munir. Bejrut: Maktaba Lubnan.
Al-Fayruzabadi (1994) Al-Qamus al-muhit. Bejrut: Muassasa arrisala, četvrto izdanje.
Bašić, M. (1999) Ovisnosti – problem u razvoju, Didaktički
putokazi, br. 14. Zenica.
Bint aš-Šati, A. A. (1999) Al-Qur’an wa qadaya al-insan. Kairo:
Dar al-ma’arif.
Carrel, A. (1941) Čovjek nepoznanica. Zagreb.
Đozo, H. (1998) Islam u vremenu. Novi Pazar.
Halilović, S. (2009) Kur'anska antropologija. Zenica: Islamski
pedagoški fakultet.
Isanović, N. (2003) Predanost Bogu kao mogućnost prevladavanja
ovisnosti o drogi, Preporod – islamske informativne novine.
Sarajevo: Islamska zajednica u BiH.
Izetbegović, A. (1988) Islam između Istoka i Zapada. Beograd:
Nova.
Qutb, S. (1999) U okrilju Kur’ana. Sarajevo: Fakultet islamskih
nauka.
Muftić, T. (1997) Arapsko-bosanski rječnik. Sarajevo: El-Kalem.
112
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Pajević, I. (2001) Kako religija može pomoći u borbi protiv
ovisnosti, u Zborniku: Ovisnost o drogama, uzroci i
posljedice, prevencija i liječenje, multidisciplinarni pristup.
Tuzla: Behram-begova medresa i Medicinski fakultet u Tuzli,
211-231.
Puljić, Ž. (2006) Čovjek – biće u dijalogu, predavanje održano na
Sveučilištu u Dubrovniku, 18. januara 2006, posredstvom
web-sajta: www.dubrovnik.hbk.hr.
Temkov, K. (2003) Etika za mlade. Niš.
113
Vjerske znanosti
Preliminary note
THE PROBLEM OF ADDICTION FROM THE
PERSPECTIVE OF QUR`ANIC ANTROPOLOGY
Safvet Halilović, Ph.D.
Abstract
According to the teaching of the Qur`an, Islam is, primarily,
obedience to Allah and voluntary subordination to His will and
regulations. The Qur`an points out that all the unpleasant things
which man experiences in his life are results of his misdoings,
which are as such, inconsistent with Allah's order and the laws
prescribed by Him. Islamic injunctions and regulations are
designed in such a way that as long as man fulfils them regularly
and properly, that will bring him spiritual peace, stability and
internal contentment. Islam offers such a concept of life whereby
man, by living in agreement with Islamic principles, affirms
himself as sound, creative and balanced creature, adorned with high
moral qualities. It is well known that Islam demands from its
followers to perform salat. All Islamic scholars agree that salat is
one of the fundamental and most important obligations. Through
continuous performance of salat man continually refreshes contact
with his Creator, and the frequency of Salat times is aimed at
helping him to not ever forget the purpose and main task of his life
in the whirlpool of the mundane movements and activities. The
other Islamic injunctions, like fasting, zakat, hajj, concept of
remembrance of Allah, supplications and glorification of Allah,
have unified objective and that is to form a healthy and balanced
person, which will be aware of its mission in life and which will
not allow itself to become a slave of dissolute passions or any other
vices which harm human health and life.
Consequently, sincere belief in One God, Allah, the way
Islam enjoins, represents a powerful means in man's endeavour to
achieve a complete liberation from all kinds of alienation and
addiction. The one who earnestly believe in One and the only God,
Allah, and keeps contact with Him through observance of salat five
times a day, along with observance of other duties instituted on the
basis of the Revelation of Allah and the sunnah of His Prophet, has
no need to resort to any kind of intoxicant means which transform
114
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
man into an addict. In case a man has already fallen into that
condition, Qur`an teaches that the door of tawbah (repentance) is
widely open, and in that situation the fundamental Islamic duties
are still of essential significance in the treatment of addicts,
because Islam is, in fact, the way towards real humanization of man
and his liberation from all kinds of additions and slavery.
Keywords: man, the Qur'an, Islam, Qur`anic anthropology,
addiction, salat, remembrance of Allah
115
‫‪Vjerske znanosti‬‬
‫ﺃ‪.‬ﺩ‪ .‬ﺻﻔﻮﺕ ﺧﻠﻴﻠﻮﻓﻴﺘﺶ‬
‫ﻛﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﺟﺎﻣﻌﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ‬
‫ﻣﺸﻜﻠﺔ ﺍﻹﺩﻣﺎﻥ ﻣﻦ ﻣﻨﻈﻮﺭ ﺍﻷﻧﺜﺮﻭﺑﻮﻟﻮﺟﻴﺎ ﺍﻟﻘﺮﺁﻧﻴﺔ‬
‫ﺍﳋﻼﺻﺔ‪:‬‬
‫ﰲ ﺿﻮﺀ ﺍﻟﺪﺭﺍﺳﺎﺕ ﺍﻟﻘﺮﺁﻧﻴﺔ‪ ,‬ﻓﺈﻥ ﺍﻹﺳﻼﻡ‪ ,‬ﻗﺒﻞ ﻛﻞ ﺷﻲﺀ‪ ,‬ﻃﺎﻋﺔ ﷲ ﻭﺍﺗﺒﺎﻉ ﺍﺧﺘﻴﺎﺭﻱ‬
‫ﻹﺭﺍﺩﺗﻪ ﻭﻗﻮﺍﻧﻴﻨﻪ‪ .‬ﺍﻹﺳﻼﻡ ﻳﺆﻛﺪ ﺃﻥ ﺍﻷﻣﻮﺭ ﺍﻟﺴﻴﺌﺔ ﺍﻟﱵ ﻳﻼﻗﻴﻬﺎ ﺍﻹﻧﺴﺎﻥ ﻫﻲ ﻧﺘﻴﺠﺔ‬
‫ﻟﻌﻤﻞ ﺍﻹﻧﺴﺎﻥ ﺍﻟﺬﻱ ﻻ ﻳﺘﻄﺎﺑﻖ ﻣﻊ ﺍﻟﻨﻈﺎﻡ ﺍﻹﳍﻲ ﻭﻗﻮﺍﻧﻴﻨﻪ ﺍﻟﱵ ﻓﺮﺿﻬﺎ ﺍﷲ ﻟﻪ‪ .‬ﺃﻭﺍﻣﺮ‬
‫ﺍﻹﺳﻼﻡ ﻭﻓﺮﺍﺋﻀﻪ ﻭﺿﻌﺖ ﻟﻺﻧﺴﺎﻥ‪ ,‬ﻭﺇﻥ ﻳﻄﺒ‪‬ﻘﻬﺎ ﺍﻹﻧﺴﺎﻥ ﺑﺎﻧﺘﻈﺎﻡ ﻭﺍﺳﺘﻤﺮﺍﺭ ﺿﻤﻨﺖ‬
‫ﻟﻪ ﺍﻟﺴﻜﻮﻥ ﺍﻟﺪﺍﺧﻠﻲ ﻭﺍﻻﺳﺘﻘﺮﺍﺭ ﻭﺍﻟﺜﺒﺎﺕ ﻭﺍﻟﺮﺿﺎ ﺍﻟﻨﻔﺴﻲ‪ .‬ﺍﻹﺳﻼﻡ ﻳﻘﺪﻡ ﺗﺼﻮﺭ ﺍﳊﻴﺎﺓ‬
‫ﲝﻴﺚ ﺍﻹﻧﺴﺎﻥ‪ ,‬ﻓﺈﻥ ﻛﺎﻥ ﻳﺘﻤﺜﻞ ﺍﳌﺒﺎﺩﺉ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﰲ ﺣﻴﺎﺗﻪ‪ ,‬ﻳ‪‬ﺜﺒﺖ ﻛﺸﺨﺼﻴﺔ ﺳﻠﻴﻤﺔ‬
‫ﻭﻣﻨﺘﺠﺔ ﻭﻣﺘﺰﻧﺔ‪ ,‬ﺍﻟﺸﺨﺼﻴﺔ ﺍﻟﱵ ﺗﺘﺤﻠﻰ ﺑﺎﻟﺼﻔﺎﺕ ﺍﻷﺧﻼﻗﻴﺔ ﺍﻟﻌﺎﻟﻴﺔ‪.‬‬
‫ﻭﻣﻦ ﺍﳌﻌﺮﻭﻑ ﺃﻥ ﺍﻹﺳﻼﻡ ﻳﻄﻠﺐ ﻣﻦ ﺃﺗﺒﺎﻋﻪ ﺇﻗﺎﻣﺔ ﺍﻟﺼﻼﺓ‪ .‬ﻭﻳﺘﻔﻖ ﲨﻬﻮﺭ ﺍﻟﻌﻠﻤﺎﺀ ﻋﻠﻰ‬
‫ﺃﻥ ﺍﻟﺼﻼﺓ ﺃﺣﺪ ﺃﻫﻢ ﺍﻷﻭﺍﻣﺮ ﻭﺍﻷﺭﻛﺎﻥ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ‪ .‬ﺇﻗﺎﻣﺔ ﺍﻟﺼﻼﺓ ﺑﺎﺳﺘﻤﺮﺍﺭ‪ ,‬ﲡﺪ‪‬ﺩ‬
‫ﻋﻼﻗﺔ ﺍﻹﻧﺴﺎﻥ ﲞﺎﻟﻘﻪ‪ .‬ﻭﻟﺘﻜﺮﺍﺭ ﺃﻭﻗﺎﺕ ﺍﻟﺼﻼﺓ ﻏﺎﻳﺔ ﻭﻫﻲ ﺃﻻ ﻳﻨﺴﻰ ﺍﻹﻧﺴﺎﻥ ﻏﺮﺿﻪ‬
‫ﻭﻭﻇﻴﻔﺔ ﺣﻴﺎﺗﻪ ﰲ ﺩﻭﺍﻣﺔ ﺍﻷﺣﺪﺍﺙ ﺍﻟﻌﺎﳌﻴﺔ ﻭﻧﺸﺎﻃﻬﺎ‪ .‬ﻭﻟﻸﻭﺍﻣﺮ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﺍﻷﺧﺮﻯ‬
‫ﻛﺎﻟﺼﻮﻡ‪ ,‬ﻭﺍﻟﺰﻛﺎﺓ ‪ ,‬ﻭﺍﳊﺞ‪ ,‬ﻭﺍﻟﺬﻛﺮ ) ﺫﻛﺮ ﺍﷲ ﻭﺗﺴﺒﻴﺤﻪ(‪ ,‬ﻭﺍﻟﺪﻋﺎﺀ ) ﺍﻟﺘﻮﺟﻪ ﺇﱃ‬
‫ﺍﷲ ﻣﺒﺎﺷﺮﺓ ﻭ ﲞﺸﻮﻉ( ﻫﺪﻑ ﻭﺣﻴﺪ ﻭﻫﻮ ﺗﻜﻮﻳﻦ ﺷﺨﺼﻴﺔ ﺳﻠﻴﻤﺔ ﻭﻣﺘﺰﻧﺔ ﺗﻜﻮﻥ‬
‫ﻭﺍﻋﻴﺔ ﺑﻮﻇﻴﻔﺘﻬﺎ ﰲ ﺍﳊﻴﺎﺓ‪ ,‬ﺍﻟﺸﺨﺼﻴﺔ ﺍﻟﱵ ﻻ ﺗﺴﻤﺢ ﺃﻥ ﺗﻜﻮﻥ ﻋﺒﺪﺍ ﻟﻸﻫﻮﺍﺀ ﻭﺍﻵﻓﺎﺕ‬
‫ﺍﻟﱵ ﺗﻀﺮ ﺻﺤﺘﻬﺎ ﻭﺣﻴﺎ‪‬ﺎ‪ .‬ﻭﺑﺎﻟﺘﺎﱄ‪ ,‬ﻳﻜﻮﻥ ﺍﻟﺪﻳﻦ ﺍﳋﺎﻟﺺ ﷲ ﻭﺣﺪﻩ‪ ,‬ﻣﻦ ﺧﻼﻝ ﻃﺮﻕ‬
‫ﺷﺮﻋﻬﺎ ﺍﻹﺳﻼﻡ ﳝﺜﻞ ﺃﺩﺍﺓ ﻓﻌ‪‬ﺎﻟﺔ ﰲ ﳎﺎﻫﺪﺓ ﺍﻹﻧﺴﺎﻥ ﻟﺘﺤﺮﻳﺮﻩ ﺍﻟﻜﺎﻣﻞ ﻣﻦ ﻛﻞ ﺃﻧﻮﺍﻉ‬
‫ﺍﻻﻏﺘﺮﺍﺑﺎﺕ ﻭﺍﻹﺩﻣﺎﻧﺎﺕ‪ .‬ﻭﻣﻦ ﻳﺆﻣﻦ ﺑﺎﷲ ﺍﻟﻮﺍﺣﺪ ﺍﻷﺣﺪ ﺑﺈﺧﻼﺹ‪ ,‬ﻭﻳﻜﻮﻥ ﻣﻌﻪ ﺑﺈﻗﺎﻣﺔ‬
‫ﺍﻟﺼﻼﺓ ﲬﺲ ﻣﺮﺍﺕ ﻳﻮﻣﻴﺎ ﻭﺃﺩﺍﺀ ﺍﻷﻭﺍﻣﺮ ﺍﻷﺧﺮﻯ ﺍﳌﻜﺘﻮﺑﺔ ﻋﻠﻰ ﺃﺳﺎﺱ ﻭﺣﻲ ﺍﷲ ﻭﺳﻨﺔ‬
‫ﺭﺳﻮﻝ ﺍﷲ ‪ -‬ﺻﻠﻰ ﺍﷲ ﻋﻠﻴﻪ ﻭﺳﻠﻢ‪ ,‬ﺫﻟﻚ ﺍﻟﺸﺨﺺ ﻻ ﳛﺘﺎﺝ ﺇﱃ ﺃﻳﺔ ﻣﺴﻜﺮﺍﺕ ﲡﻌﻞ‬
‫‪116‬‬
‫‪Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.‬‬
‫ﺍﻹﻧﺴﺎﻥ ﻣﺪﻣﻨﺎ‪ .‬ﻭﺇﺫﺍ ﺩﺧﻞ ﺍﻹﻧﺴﺎﻥ ﺇﱃ ﺗﻠﻚ ﺍﻟﺴﺎﺣﺔ ﻓﺎﻟﻘﺮﺁﻥ ﻳﻌﻠﻤﻪ ﺃﻥ ﺑﺎﺏ ﺍﻟﺘﻮﺑﺔ‬
‫ﻣﻔﺘﻮﺡ‪ .‬ﻭﰲ ﺫﻟﻚ ﺍﻟﻮﻗﺖ‪ ,‬ﲤﺜﻞ ﺍﻷﺭﻛﺎﻥ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﺃﳘﻴﺔ ﺣﻘﻴﻘﻴﺔ ﰲ ﺷﻔﺎﺀ ﺍﳌﺪﻣﻨﲔ‪,‬‬
‫ﻷﻥ ﺍﻹﺳﻼﻡ ﻃﺮﻳﻖ ﺇﱃ ﺃﻧﺴﻨﺔ ﺍﻹﻧﺴﺎﻥ ﺍﳊﻘﻴﻘﻲ ﻭﲢﺮﻳﺮﻩ ﻣﻦ ﺇﺩﻣﺎﻧﻪ ﻭ ﻋﺒﺎﺩﺗﻪ‪.‬‬
‫ﺍﻟﻜﻠﻤﺎﺕ ﺍﻷﺳﺎﺳﻴﺔ‪ :‬ﺍﻹﻧﺴﺎﻥ‪ ,‬ﺍﻟﻘﺮﺁﻥ‪ ,‬ﺍﻹﺳﻼﻡ‪ ,‬ﺍﻷﻧﺜﺮﺑﻮﻟﻮﺟﻴﺎ ﺍﻟﻘﺮﺁﻧﻴﺔ‪ ,‬ﺍﻹﺩﻣﺎﻥ‪,‬‬
‫ﺍﻟﺼﻼﺓ‪ ,‬ﺫﻛﺮ ﺍﷲ‪.‬‬
‫‪117‬‬
Vjerske znanosti
118
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Prethodno saopćenje
Esmir M. Halilović1
ASHABI ALLAHOVOG POSLANIKA, S.A.V.S.
(‫ ﺍﻟﺼﺤﺎﺑﺔ‬ili ‫)ﺍﻷﺻﺤﺎﺏ‬
Sažetak
U ovom radu se govori o ashabima – drugovima i
savremenicima Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Cilj ovoga rada jeste
da se skrene pažnja na važnost poznavanja ashaba kako u hadiskoj
terminologiji tako i u cijeloj islamskoj misli. Oni su bili ljudi koji
su prvi povjerovali i ponijeli teret misije islama u njeno najteže
vrijeme. Bili su to ljudi koji su odgajani uz Knjigu i uz praktično
vođstvo najodabranijeg Allahovog stvorenja, Muhammeda, s.a.v.s.
Sve ih to posebno izdvaja među svim ljudima koji će doći poslije
njih. Poznavati ashabe jedan je od bitnih segmenata proučavanja
hadisa i hadiskih znanosti.
Ključne riječi: ashab(i), Poslanik, s.a.v.s., hadis, sunnet
Uvod
Riječ sahabe potječe od riječi ‫ – ﺍﻟﺼﺤﺒﺔ‬što znači druženje.
Jednina od riječi ‫( ﺍﻷﺻﺤﺎﺏ‬al-ashab – ar. prijatelji) je ‫( ﺍﻟﺼﺤﺎﰊ‬assahabij) ili ‫( ﺍﻟﺼﺎﺣﺐ‬as-sahib) što znači prijatelj, drug.
Prema terminološkoj definiciji ashab je onaj ko je sreo
Poslanika, s.a.v.s., kao musliman i umro kao musliman. (Tahhan,
1996) Imam Buharija je kazao: „Ko se, od muslimana, družio sa
Poslanikom, s.a.v.s., ili ga vidio, ubraja se u njegove ashabe.“2
(Ibnus-Sallah, 2002:395)
1
Viši asistent, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici,
esmir_h@yahoo.com
Rad autora je dostavljen 11.06.2011. godine, a prihvaćen za objavljivanje
24.10.2011. godine.
2
Ovom definicijom imam Buharija je veoma blizak stavu fakiha koji kažu da je
potrebno, da bi se neko ubrojao u ashabe Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da se s
njim družio izvjesno vrijeme. (Okić, 1936)
119
Vjerske znanosti
Poznavanje ashaba je jedno od najvažnijih poglavlja u
hadiskim disciplinama. Oni su ti koji su prenijeli hadise narednim
generacijama muslimana. Pomoću njih razlikujemo i muttasil (‫)ﺍﳌﺘﺼﻞ‬
od mursal (‫ )ﺍﳌﺮﺳﻞ‬predaja.
Kako se prepoznaju ashabi?
O tome ko je ashab Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u hadiskoj
nauci saznajemo na jedan od sljedećih načina (Ibnus-Sallah, 2002):
 Mutevatir predajama, na osnovu kojih saznajemu da su
ashabu, naprimjer: Abu Bakr, r.a., Omar, r.a., Osman,
r.a., ‘Alija, r.a., i ostalih šest od deset ashaba koji su
obradovani Džennetom.
 Na osnovu brojnih predaja koje ne dostižu stepen
tevatura (mustefid ili mešhur predaje), zatim
općepoznatosti i spominjanja u hadisima. Tako
zaključujemo da su, naprimjer, ashabi: ‘Ukaše b.
Mihsan, r.a., Dimam b. Sa’lebe r.a..
 Da se o tome očituje određeni ashab o drugom ashabu,
naprimjer: „Bili smo ja i taj i taj kod Poslanika, s.a.v.s. i
sl. Tako se Abu Musa al-Eša’ari, r.a., zakleo da je
Hamam b. Abi Humam ed-Devsi, r.a., jedan od ashaba.
 Da nas o tome obavijeste pouzdani tabi’ini.
 Da nas o tome obavijesti sam ashab, a to je moguće
provjeriti na neki od načina hadiske znanosti, kao što su
poznavanje biografija, povoda nastanka hadisa i sl.
Pravednost i poštenje
Svi ashabi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., tretiraju se kao
pošteni i povjerljivi prenosioci u hadiskoj nauci. (Kurdić, 2007)
Ovo o ashabima svjedoči i Kur'an:
‫ﺎﺱﹺ‬‫ﻠﻨ‬‫ ﻟ‬‫ﺖ‬‫ﺮﹺﺟ‬‫ ﺃﹸﺧ‬‫ﺔ‬‫ ﺃﹸﻣ‬‫ﺮ‬‫ﻴ‬‫ﻢ ﺧ‬ ‫ﺘ‬‫ﻛﹸﻨ‬
„Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio.” (Kur'an,
3:110) Svi komentatori Kur’ana slažu se da se ovo posebno odnosi
na ashabe Allahovog Poslanika, s.a.v.s., a potom i na njegov
Ummet. (Ibnus-Sallah, 2002)
Također, Uzvišeni Allah kaže:
‫ﺎﺱﹺ‬‫ﻠﹶﻰ ﺍﻟﻨ‬‫ﺍﺀَ ﻋ‬‫ﺪ‬‫ﻬ‬‫ﻮﺍ ﺷ‬‫ﻜﹸﻮﻧ‬‫ﺘ‬‫ﻄﹰﺎ ﻟ‬‫ﺳ‬‫ﺔﹰ ﻭ‬‫ ﺃﹸﻣ‬‫ﺎﻛﹸﻢ‬‫ﻠﹾﻨ‬‫ﻌ‬‫ ﺟ‬‫ﻚ‬‫ﻛﹶﺬﹶﻟ‬‫ﻭ‬
120
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
„I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete
svjedoci protiv ostalih ljudi.” (Kur'an, 2:143)
‫ﻢ‬‫ﻬ‬‫ﻋﻨ‬ ‫ ﺍﻟﻠﱠﻪ‬‫ﺿﻲ‬
 ‫ ﺭ‬‫ﺎﻥ‬‫ﺴ‬‫ ﺑﹺﺈﹺﺣ‬‫ﻢ‬‫ﻮﻫ‬‫ﻌ‬‫ﺒ‬‫ ﺍﺗ‬‫ﻳﻦ‬‫ﺍﻟﱠﺬ‬‫ﺎﺭﹺ ﻭ‬‫ﺼ‬‫ﺍﻟﹾﺄﹶﻧ‬‫ ﻭ‬‫ﺎﺟﹺﺮﹺﻳﻦ‬‫ﻬ‬‫ ﺍﻟﹾﻤ‬‫ﻦ‬‫ﻟﹸﻮﻥﹶ ﻣ‬‫ﺎﺑﹺﻘﹸﻮﻥﹶ ﺍﻟﹾﺄﹶﻭ‬‫ﺍﻟﺴ‬‫ﻭ‬
‫ﻴﻢ‬‫ﻌﻈ‬ ‫ ﺍﻟﹾ‬‫ﺯ‬‫ ﺍﻟﹾﻔﹶﻮ‬‫ﻚ‬‫ﺍ ﺫﹶﻟ‬‫ﺪ‬‫ﺎ ﺃﹶﺑ‬‫ﻴﻬ‬‫ ﻓ‬‫ﻳﻦ‬‫ﺪ‬‫ﺎﻟ‬‫ ﺧ‬‫ﺎﺭ‬‫ﻬ‬‫ﺎ ﺍﻟﹾﺄﹶﻧ‬‫ﻬ‬‫ﺘ‬‫ﺤ‬‫ﺮﹺﻱ ﺗ‬‫ﺠ‬‫ ﺗ‬‫ﺎﺕ‬‫ﻨ‬‫ ﺟ‬‫ﻢ‬‫ ﻟﹶﻬ‬‫ﺪ‬‫ﺃﹶﻋ‬‫ ﻭ‬‫ﻪ‬‫ﻨ‬‫ﻮﺍ ﻋ‬‫ﺿ‬‫ﺭ‬‫ﻭ‬
„Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i
ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni
su zadovoljni Njime: za njih je On pripremio džennetske bašče kroz
koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je
veliki uspjeh.”(Kur'an, 9:100)
Ovi ajeti, kao i brojni hadisi Allahovog Poslanika, s.a.v.s.,
govore nam da sa sigurnošću možemo tvrditi da niko od njih
nikada ne bi namjerno slagao na Poslanika, s.a.v.s., niti bi iskrivio
Poslanikove, s.a.v.s., riječi. Štaviše, islamski Ummet je saglasan u
ovome stavu. (Ibnus-Sallah, 2002)
Zbog toga se njihove riječi i rivajeti prihvataju bez obaveze
da se raspituje o njihovom adaletu i sl. Što se tiče nesretnih
događaja “fitne”, tj. smutnje koja je kasnije nastala i među
ashabima, smatramo da je to idžtihad svakoga od njih i svako će
biti nagrađen po svome idžtihadu.
Oni su ljudi koji su prenijeli Šerijat i najbolja su generacija
koja je ikada živjela na ovome svijetu. (Kurdić, 2009)
Najpoznatiji prenosioci hadisa među ashabima
Sedam ashaba koji najviše prenose hadise su:
1) Abu Huraira, r.a., koji prenosi 5374 hadisa. Od njega
prenosi preko 300 prenosilaca. Od tog broja u Musnedu
Ahmada b. Hanbela se nalazi 3847 hadisa. Buharija i
Muslim od njega prenose 325 hadisa. Na osnovu broja
prenesenih hadisa on je prvak među ashabima. Rodom je
iz plemena Devs. U Medinu je došao sedme godine po
Hidžri i učestvovao sa Božijim Poslanikom, s.a.v.s., u
bici na Haybaru. Od tog vremena pa do preseljenja
Muhammeda, s.a.v.s., na ahiret neprestano je bio s njim,
slušao njegove riječi i memorisao ih. Poslanik, s.a.v.s., je
za njega učio posebnu dovu da ga Allah obdari znanjem
koje se ne zaboravlja. Svoje noći dijelio je na tri dijela:
jedan za spavanje, drugi za ibadet, treći za učenje. Nakon
smrti Muhammeda, s.a.v.s., postavljen je za namjesnika
121
Vjerske znanosti
2)
3)
4)
5)
Bahrejna, a za vrijeme prvih umejadskih halifa bio je
namjesnik Medine. Umro je 59/678. godine u 78. godini.
Abdullah b. Omar, r.a., prenosi 2630 hadisa. Ahmad b.
Hanbal u svom ‘Musnedu’ bilježi 2019 njegovih rivajeta.
Buharija od njega prenosi 81 hadis, a Muslim 31 hadis.
Po broju prenesenih hadisa on dolazi odmah iza Abu
Huraira, r.a. Sin je drugog halife Omara ibn al-Hattaba,
r.a. Islam je primio zajedno sa svojim ocem, a zajedno s
njim je i učinio Hidžru u Medinu. Učestvovao je u većini
bitaka za vrijeme Muhammeda, s.a.v.s., prva od njih bila
je Bitka na Hendeku, a i u kasnijim ratovima u
Mezopotamiji, Perziji i Egiptu, ali nije učestvovao ni u
jednom sukobu među muslimanima. Umro je u Mekki
74/692. godine u 87. godini života. Poznat je po
striktnom pridržavanju sunneta Muhammeda, s.a.v.s.
Kad bi prenosio hadis, oči bi mu se suzama napunile.
Anas b. Malik, r.a., koji prenosi 2286 hadisa. Buharija i
Muslim od njega prenose 168 hadisa. A u ‘Musnedu’
Ahmada ibn Hanbala nalazi se 2178 njegovih rivajeta.
Kada je imao 10 godina, njegova majka, Ummu Sulejm,
dovela ga je Božijem Poslaniku, s.a.v.s., po samom
njegovom dolasku u Madinu, da ga služi. Za vrijeme
hilafeta Omara, r.a., otišao je u Basru da podučava njene
stanovnike, gdje je i dočekao kraj ovosvjetskog života.
Umro je 93/711. god. kada je imao 103 godine.
Posljednji je ashab koji je umro u ovom gradu.
Majka vjernika – hazreti Aiša, r.a., prenijela je 2210
hadisa. Buharija i Muslim od nje prenose 174 hadisa. U
‘Musnedu’Ahmada ibn Hanbela njene predaje se nalaze
u desetom tomu od 29. do 282. stranice. Ona je jedina
među časnim suprugama Vjerovjesnika, s.a.v.s., koju je
oženio kao djevojku. Umrla je 57/ 676. god. u 65. godini
života. Dženazu joj je klanjao Abu Huraira. Ona ne samo
da je zapamtila veliki broj hadisa od svog supruga,
s.a.v.s., nego je bila i izuzetan kritičar slabih predaja i
vrlo često je ispravljala pogrešno razumijevanje
pojedinih predaja od ashaba. Veoma je veliki broj
tabi’ina koji prenose hadise od nje.
Abdullah b. ‘Abbas, r.a., prenio je 1660 hadisa. Bio je
amidžić Allahovog Poslanika, s.a.v.s.. Buharija i Muslim
od njega zajedno prenose 95 hadisa, Buharija mimo
122
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Muslima prenosi 120, a Muslim 49 hadisa koje nije
prenio Buhari. (Okić, 1936:6) Rođen je tri godine prije
Hidžre a umro 68/687. godine u 71. godini života u
Taifu.
6) Džabir b. ‘Abdullah, r.a., je prenio 1540 hadisa. Od tog
broja Ahmad b. Hanbal bilježi 1206 hadisa, dok Buharija
bilježi 26, a Muslim 126 hadisa. Jedan je od prvih
muslimana Madine koji se sa Poslanikom, s.a.v.s., susreo
na drugom sastanku na Akabi. Učestvovao je u 18
bitaka. Na Siffinu je bio uz ‘Aliju r.a. Pred kraj života je
oslijepio. Umro je u Madini 74/693. godine u 94. godini
života. Posljednji je ashab koji je umro u gradu
Allahovog Poslanika, s.a.v.s.. Prenosio je hadise ne samo
od Muhammeda, s.a.v.s., nego i od drugih poznatijih
ashaba, kao što su Abu Bakr, r.a., Omar, r.a. i dr., pa čak
i od tabi’ina, između ostalih, i od Ummu Kulsum,
kćerke Abu Bakra.
7) Abu Said al-Hudri, r.a., prenosi 1170 hadisa. Ahmad b.
Hanbel bilježi 958 njegovih rivajeta. Buharija od njega
bilježi 26 hadisa, a Muslim 52 hadisa. Jedan je od prvih
stanovnika Madine koji je primio islam. Otac mu je
ubijen na Uhudu. Sam je učestvovao u 12 bitaka za
života Muhammeda, s.a.v.s.. Umro je u Madini 74/693.
godine, a živio je 86 godina. Poput Abu Huraira i on je
živio na sofi džamije Božijeg Poslanika, s.a.v.s. Hadise
je slušao kako direktno od Muhammeda, s.a.v.s., tako i
od ashaba: Abu Bakra, Omara, Zayda b. Sabita i dr.
Smatra se jednim od najboljih pravnika među mlađim
ashabima.
Najviše fetvi se prenosi od Ibn ‘Abbasa, r.a., a potom od šest
velikih fikhskih stručnjaka iz reda ashaba: Omara, r.a., ‘Alije, r.a.,
Ubajja b. Ka’ba, r.a., Zayda b. Sabita, r.a., Abu Derdaa, r.a., i Ibn
Mas’uda, r.a. (‫)ﻋﻤﺮ ﻭﻋﻠﻲ ﻭﺃﰊ ﺑﻦ ﻛﻌﺐ ﻭﺯﻳﺪ ﺑﻦ ﺛﺎﺑﺖ ﻭﺃﰊ ﺍﻟﺪﺭﺩﺍﺀ ﻭﺍﺑﻦ ﻣﺴﻌﻮﺩ‬.
Abdullah al-Madini je rekao: „Među ashabima niko nije imao
drugove koji su postupali po njihovim mišljenjima u fikhu, osim
ove trojice: Abdullaha b. Mas'uda, r.a., Zayda b. Sabita r.a. i Ibn
Abbasa, r.a. Svaki od njih je imao drugove (učenike) koji su
postupali po njihovim stavovima i po tome davali fetve ljudima.“
(Ibnus-Sallah, 2002:400)
123
Vjerske znanosti
Ko su abadili (‫ )ﺍﻟﻌﺒﺎﺩﻟﺔ‬među ashabima?
Među ashabima je bilo oko 300 ashaba koji su nosili ime
‘Abdullah. Zajedničko ime za više ‘Abdullaha je Abadili, i
uglavnom se misli na četvericu istaknutih ashaba, a to su:
 ‘Abdullah b. Omar, r.a.
 ‘Abdullah b. ‘Abbas, r.a.
 ‘Abdullah b. Zubair, r.a.
 ‘Abdullah b. ‘Amr, b. As, r.a.
Karakteristika ovih ashaba, pored toga što svi nose isto ime,
jeste i ta da su svi živjeli dosta dugo nakon Poslanika, s.a.v.s., i svi
su dobro poznavali fikhske propise te se za one propise o kojima su
se oni usaglasili kaže da je to stav Abadila (‫)ﻫﺬﺍ ﻗﻮﻝ ﺍﻟﻌﺒﺎﺩﻟﺔ‬.
Broj ashaba
Nažalost ne postoji precizna statistika po kojoj bi bilo moguće
kazati tačan broj onih koji su živjeli u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., i
bili muslimani, te kao takvi preselili na ahiret. Ipak, većina
učenjaka iz oblasti islamske historije tvrdi da ih je bilo nešto više
od 100.000. Jedno od najpoznatijih mišljenja je ono od Abu Zur’ea
er-Razija, koji je rekao:
‫ﻗﺒﺾ ﺭﺳﻮﻝ ﺍﷲ ﺻﻠﻲ ﺍﷲ ﻋﻠﻴﻪ ﻭﺳﻠﻢ ﻋﻦ ﻣﺎﺋﺔ ﺃﻟﻒ ﻭﺃﺭﺑﻌﺔ ﻋﺸﺮ ﺃﻟﻔﺎﹰ ﻣﻦ ﺍﻟﺼﺤﺎﺑﺔ ﳑﻦ‬
‫ﺭﻭﻱ ﻋﻨﻪ ﻭﲰﻊ ﻣﻨﻪ‬
“Umro je Allahov Poslanik, s.a.v.s., a iza njega je ostalo
114.000 ashaba, koji su ga slušali i od njega prenose hadise.” 3
Kategorije ashaba
Postoji nekoliko načina podjele ashaba. Neki su za osnov
uzeli činjenicu o tome ko je među njima prije prihvatio islam, ili ko
je prije učinio hidžru, ili ko je učestovao u odlučujućim bitkama i
sl.
 Ibn Sa’d ih je podijelio u pet kategorija, a
 Imam Hakim u 12 kategorija. Hakimova podjela najviše
je prihvaćena i korištena među hadiskim učenjacima.
3
Et-Takrib me'a et-tedrib, 2/2201.
124
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Hakimova kategorizacija ashaba
Imam Hakim je napravio jednu od najpoznatijih
kategorizacija ashbaba Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Ona izgleda
ovako:
1. Ashabi koji su prvi primili islam u Mekki. Najpoznatiji
među ovima su 10 ashaba nazvanih “al-ašeretulmubeššere”. Među njima se nalaze prva četverica halifa
(Abu Bakr, r.a., Omar, r.a., Osman, r.a., ‘Alija, 4r.a.), a
ostalih šest ashaba su slijedeći: Sa’d b. Abi Vekas, r.a.,
Said b. Zayd, r.a., Talha b. Ubejdullah, r.a., Zubayr b.
Avvam, r.a., ‘Abdurrahman b. Avf, r.a., Abu Ubejde Amir
ibnu-l- Džerrah r.a.
2. Darun-nedva, stanovnici Mekke koji su dali bej’at
Muhammedu, s.a.v.s., poslije primanja islama Omara, r.a.
3. Ashabi koji su učinili hidžru u Abesiniju.
4. Ashabi koji su učinili bej’at (zakleli se na vjernost)
Muhammedu, s.a.v.s., na prvom sastanku na 'Akabi, i oni
se zovu „'akabij“.
5. Ashabi koji su učinili bej’at (zakletvu) Muhammedu,
s.a.v.s., na drugom sastanku na Akabi, i većina ih je od
ensarija.
6. Ashabi – prvi muhadžiri koji su se pridružili Poslaniku,
s.a.v.s., dok je bio u mjestu Kuba, nadomak Madine, prije
ulaska u Madinu i prije izgradnje prve džamije i koji su do
tada učinili hidžru.
7. Ashabi koji su učestvovali u bici na Bedru, i za koje je
Poslanik, s.a.v.s., rekao da im je Allah rekao: „Radite šta
hoćete – oprostio sam vam!“ (Buharija)
8. Ashabi koji su učinili hidžru između Bitke na Bedru i
mirovnog sporazuma na Hudejbijji.
9. Ashabi koji su na bunaru Hudejbijje ispod jednog drveta
učinili bej’at Poslaniku, s.a.v.s., o kojima je Allah dž.š.,
objavio: „Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti
se pod drvetom na vjernost zakleli.“ (Kur'an, 48:18)
4
Interesantno je spomenuti da imam Hakim tvrdi da nema razilaženja među
učenjacima biografija ashaba u pogledu toga da je Alija, r.a., prvi primio islam.
O ovoj tvrdnji je bilo velikih rasprava. Imam Hakim, „Ma'rifetu 'ulumil-hadis“,
str. 23.
125
Vjerske znanosti
10. Ashabi koji su učinili hidžru između Hudejbijje i
oslobođenja Mekke, među te ashabe spadaju Halid ibn
Velid, r.a., ‘Amr ibn As, r.a., Abu Huraira, r.a.
11. Kurejšije koji su na dan oslobođenja Mekke primili islam.
12. Ashabi koji su na dan osvajanja Mekke i HadždžetulVedaa vidjeli i čuli Poslanika, s.a.v.s., a i djeca koja su se
tu nalazila, kao: Saib b. Jezid, r.a., Abdullah b. Sa'lebe,
r.a., Abu Tufejl 'Amir b. Vasil, r.a. i Abu Džuhejfe Vehb
b. Abdullah, r.a., koji su vidjeli Poslanika, s.a.v.s., kako
čini tavaf i pored izvora Zemzem. (Hakim, 1977)
Najvredniji ashabi
Najvredniji ashab je Abu Bakr, r.a., potom ga slijede Omar,
r.a., i u ovome je saglasan cjelokupni ehli sunnet val-džema’at,
potom Osman, r.a., pa ‘Alija, r.a., kako kaže velika većina
sunnetskih učenjaka. Zatim slijede preostala šesterica od deseterice
kojima je obećan Džennet 5, pa učesnici Bedra, učesnici Uhuda,
potom učesnici Prisege na Ridvanu. (Tahhan, 1996)
Ko je prvi primio islam6?
 Od slobodnih ljudi islam je prvi primio Abu Bakr, r.a.
 Od djece je prvi islam primio ‘Alija, r.a.
 Od žena prva je islam primila Hatidža, r.a.
 Od štićenika je prvi islam primio Zejd b. Harise, r.a.
 Od robova je prvi islam primio Bilal b. Rebbah, r.a.
Od svih ashaba najkasnije je umro Abut-Tufejl Amir b.
Vasile al-Laysi r.a. Umro je 100. god. po Hidžri u Mekki. Nešto
prije njega na ahiret je preselio Enes b. Malik, r.a., koji je umro
93. god. po Hidžri u Basri. (Handžić, 1972)
5
Deseterica kojima je obećan Džennet za njihova života nisu jedini ashabi
kojima je obećan Džennet od strane Poslanika, s.a.v.s.! Naprotiv, oni se nazivaju
desetericom kojima je obećan Džennet zbog toga što su njih deseterica
spomenuta u jednom hadisu. Njih deseterica su: Abu Bekr, Omer, Osman, Alija,
Talha, Zubejr, Sa'd b. Abi Vekkas, ‘Abdur-Rahman b. Avf, Abu 'Ubejde i Se'id
b. Zejd. ( ‫ﺃﺑﻮ ﺑﻜﺮ‬- ‫ﻋﻤﺮ‬- ‫ﻋﺜﻤﺎﻥ‬- ‫ﻋﻠﻲ‬- ‫ﻃﻠﺤﺔ‬- ‫ﺍﻟﺰﺑﲑ‬- ‫ﺳﻌﺪ ﺑﻦ ﺃ ﰊ ﻭﻗﺎﺹ‬‫ﻭﺃﺑﻮ ﻋﺒﻴﺪﺓ –ﻭﻋﺒﺪ ﺍﻟﺮﲪﻦ ﺑﻦ ﻋﻮﻑ‬- ‫ﻭﺳﻌﻴﺪ ﺍﺑﻦ ﺯﻳﺪ‬. )
6
Veoma interesantna mišljenja o ovome mogu se naći kod Ibnus-Sallaha, nav.
djelo, str. 402-403.
126
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Gdje su sve živjeli ashabi?
Prof. Tajjib Okić, u svome vrijednom dijelu – Bazi hadis
meseleleri uzurinde tetkikler, obavještava nas o mjestima u kojima
su ashabi živjeli pa konstatuje da je Madina bila centar sunneta i
mjesto gdje je najviše bilo ashaba7. Međutim, on spominje i druge
gradove gdje su oni živjeli te navodi da su:
U Mekki živjeli: Haris b. Hišam, Ikrime b. Abi Džehl,
‘Abdullah b. es-Sa’ib al-Mahzumi, Osman b. Talha, Safvan b.
Umejje i dr.
U Egiptu su živjeli: ‘Amr b. al-Ass, Ukbe b. Amir alDžuheni, ‘Abdullah b. ‘Amr, Haridže b. Huzafe, Muaz b. Enes alDžuheni i dr.
U Basri su živjeli: Enes b. Malik, 'Utbe b. Gazevan, Abu Zejd
al-Ensari, Hišam b. Amir, Selman b. Amir i dr.
U Kuffi su živjeli: 'Alija b. Abi Talib, Sa’d b. Abi Vekkas,
Se'id b. Zejd, ‘Abdullah b. Mes’ud, Selman al-Farisi, Huzejfe b.
Jeman, Ammar b. Jasir, Abu Musa al-Eš’ari i brojni drugi. Većina
ovih ashaba ukopana je upravo u Kufi. (Hakim, 1977)
U Alžiru su živjeli: Adij b. 'Amayre al-Kindi, Al-Velid b.
Ukbe b. Abi Mu’ayt i dr.
U Siriji su živjeli: Abu Ubayde b. al-Džarrah, Ubade b. esSamit, Muaz b. Džebel, Sa’d b. 'Ubade, Abu Darda, Halid b. Velid,
Muaviya b. Abi Sufyyan i dr.
Djeca i potomstvo ashaba i istaknutih prenosilaca
U veoma kvalitetnom djelu „Ma'rifetu ulumil-hadis“, Imam
Hakim posvećuje značajnu pažnju i ovom dijelu hadiske nauke, tj.
poznavanju djece i potomaka ashaba. „Ko ne bude poznavao ovu
vrstu (hadiske znanosti) bit će mu nejasni mnogi rivajeti“ – kaže
imam Hakim. (1977:49)
Najvažnije u ovoj oblasti je poznavati rodoslove i potomstva
pojedinih ashaba, od kojih se prenose hadisi. Prije svega, ova oblast
obuhvata poznavanje Poslanikovog, s.a.v.s., potomstva i onih
potomaka koji prenose hadise. Imam Hakim kaže da broj hadisa
koji govore o tome da je Poslanik, s.a.v.s., uzeo Aliju, r.a., Fatimu,
r.a., Hasana i Husejna na dan Mubahele pa je rekao: „Ovo su naši
sinovi, i mi i naše žene, pa dođite i vi sa svojim sinovima i svojim
7
Imam Hakim navodi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., preporučio ashabima da
ostanu živjeti u Medini. Vidi: Imam Hakim, nav. djelo, str. 190.
127
Vjerske znanosti
ženama pa da pristupimo mubaheli, a da zatražimo Allahovo
prokletstvo na one koji lažu!“ – dostiže broj mutevatira! (Hakim,
1977:50)
Hazreti Alija, r.a., je rekao: „Nisu me Hasan ni Husejn nikada
zovnuli: 'O oče!' sve dok nije umro Allahov Poslanik, s.a.v.s.! Oni
su Poslaniku, s.a.v.s., govorili: 'O oče! O oče!' A Hasan mi je
govorio: 'O oče Hasanov!' a Husejn mi je govorio: 'O oče
Husejnov!'“(Hakim, 1977:50)
Iz Poslanikove, s.a.v.s., porodice nešto više od 200 potomaka
prenose hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s.!
Iz Abu Bakrove, r.a., porodice, imam Hakim navodi sedam
direktnih potomaka koji prenose hadise Allahovog Poslanika,
s.a.v.s.
Iz Omarove, r.a., porodice tj. potomstva, hadis prenosi preko
400 sigurnih prenosilaca!
Ova oblast izučava i potomstva uglednih učenjaka. Tako
saznajemo da:
 Malik b. Enes nije imao drugo dijete osim Jahjaa b.
Malika.
 Es-Sevri nije ostavio djece iza sebe.
 Sin Šu'be b. Al-Hadždžadža je Se'id b. Šu'be.
 Sin Abdur-Rahmana b. Amra al-Evza'ija je Muhammed
b. al-Evzai' (i nije imao više djece).
 Abu Hanife nije imao drugog sina osim Hammada b. Abi
Hanifu.
 Imam Šafija je imao sinove Osmana i Muhammeda.
 Ahmad b. Hanbel je ostavio iza sebe Saliha i Abdullaha.
 Abdullah b. Mubarek nije ostavio potomstva iza sebe.
 Jahja b. Me'in nije ostavio muškog potomstva, kao ni
Buharija ni Muslim.
Najpoznatija djela o ashabima
 ‫ – ﺍﻹﺻﺎﺑﺔ ﰲ ﲤﻴﻴﺰ ﺍﻟﺼﺤﺎﺑﺔ‬od Ibn Hadžera al-Askalanija
 ‫ – ﺃﺳﺪ ﺍﻟﻐﺎﺑﺔ ﰲ ﻣﻌﺮﻓﺔ ﺍﻟﺼﺤﺎﺑﺔ‬od ‘Alije b. Muhammeda alDžezerija, poznatog kao Ibnul-Esir. U ovom djelu autor
je napisao oko 7500 biografija ashaba. (Handžić, 1972)
 ‫ – ﺍﻻﺳﺘﻴﻌﺎﺏ ﰲ ﺃﲰﺎﺀ ﺍﻷﺻﺤﺎﺏ‬od Ibn ‘Abdul-Berra.
128
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Literatura:
Et-Tahhan, M. (1415. god. po H.) Tejsiru mustalehil-hadis.
Aleksandrija: Merkezul-huda lid-dirasat.
Et-Tahhan, M. (1996) Tejsiru mustalehil-hadis. Rijad: Mektebetulme’arif linnešr vet-tevzi’.
Hakim, N. (1397/1977) Ma'rifetu 'ulumil-hadis. Bejrut, „Darulkutubil-'ilmijje“ i Medina: „Mektebetul-'ilmijje“, II izdanje.
Handžić, M. (1972) Uvod u tefsirsku i hadisku nauku. Sarajevo:
Gazi Husrev-begova medresa.
Ibnus-Sallah, (2002) Ma’rifetu enva’i ‘ilmil-hadisi. Bajrut: Darulkutubil-’ilmijje
'Itr, N. (1997) Menhedžun-nakd fi ulumil-hadis. Damask: DarulFikr, treće izdanje.
Kurdić, Š. (2009) Metode ashaba u prenošenju istine. Novi Pazar:
ID „Al-Kelimeh.
Muslim, H. Sahihu Muslim. Bejrut: Darul-ihjait-turasil-Arabi
Okić, M. T. (1936) Islamska tradicija (prilog izučavanju izvora
šeriatskog prava). Sarajevo: Gajretov kalendar za 1937. god.
Šerif, A. (2002) Mukaddime fi ulumil-hadis – al-mustaleh val-džerh
vet-ta’dil I, II i III dio. Univerzitet u Kataru, broj izdanja:
401217.
129
Vjerske znanosti
Preliminary note
COMPANIONS OF THE PROPHET, S. A. W. S.
Esmir M. Halilović, M.A.
Abstract
This paper deals with companions - comrades and
contemporaries of Allah’s Prophet, s.a.w.s. The aim of the paper is
to draw attention to the importance of knowing companions, both
in relation to hadith terminology, and to entire Islamic thought.
They were the ones who first believed and carried the burden of
Islamic mission in its most difficult time. Those were the men who
were educated by the Book and by practical leadership of the
chosen Allah’s creature, Muhammad, s.a.w.s. All that distinguishes
them among all other people that were to come after them.
Knowing companions is an important segment of studying hadith
and hadith studies.
Keywords: companion(s), the Prophet, s.a.w.s., hadith, sunnah
130
‫‪Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.‬‬
‫ﻡ‪ .‬ﺃﲰﲑ ﺧﻠﻴﻠﻮﻓﻴﺘﺶ‬
‫ﻛﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﺟﺎﻣﻌﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ‬
‫ﺻﺤﺎﺑﺔ ﺭﺳﻮﻝ ﺍﷲ )ﺻﻠﻰ ﺍﷲ ﻋﻠﻴﻪ ﻭﺳﻠﻢ(‬
‫ﺍﳋﻼﺻﺔ‪:‬‬
‫ﻣﻮﺿﻮﻉ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺻﺤﺎﺑﺔ ﺍﻟﺮﺳﻮﻝ ‪ -‬ﺻﻠﻰ ﺍﷲ ﻋﻠﻴﻪ ﻭﺳﻠﻢ‪ -‬ﻭﳌﻦ ﻋﺎﺵ ﻣﻌﻪ ﰲ‬
‫ﻋﻬﺪﻩ‪ .‬ﻳﻬﺪﻑ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺇﱃ ﺗﺄﻛﻴﺪ ﺍﻻﻫﺘﻤﺎﻡ ﲟﻌﺮﻓﺔ ﺍﻟﺼﺤﺎﺑﺔ ﻭﺩﻭﺭﻫﻢ ﰲ ﻋﻠﻢ‬
‫ﻣﺼﻄﻠﺢ ﺍﳊﺪﻳﺚ ﻭﰲ ﺍﻟﺜﻘﺎﻓﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﺑﺼﻔﺔ ﻋﺎﻣﺔ‪ .‬ﻛﺎﻧﻮﺍ ﻣﻦ ﺃﻭﺍﺋﻞ ﺍﻟﻨﺎﺱ ﺇﳝﺎﻧﺎ‬
‫ﻭﲪﻠﻮﺍ ﻋﺐﺀ ﺍﻟﺮﺳﺎﻟﺔ ﰲ ﺃﺷﺪ ﺍﻷﻭﻗﺎﺕ‪ .‬ﻛﺎﻧﻮﺍ ﺭﺟﺎﻻ ﺗﺮﺑ‪‬ﻮﺍ ﻋﻠﻰ ﺍﻟﻜﺘﺎﺏ ﻭ ﻃﺒ‪‬ﻘﻮﻩ‬
‫ﻣﻘﺘﺪﻳﻦ ﰲ ﺫﻟﻚ ﲞﲑ ﺧﻠﻖ ﺍﷲ ﳏﻤﺪ ‪ -‬ﺻﻠﻰ ﺍﷲ ﻋﻠﻴﻪ ﻭﺳﻠﻢ‪ .‬ﻛﻞ ﻫﺬﺍ ﻳﻀﻊ ﳍﻢ‬
‫ﺍﳋﺼﻮﺻﻴﺔ ﺑﲔ ﲨﻴﻊ ﺍﻟﻨﺎﺱ ﺍﻟﺬﻳﻦ ﻳﺄﺗﻮﻥ ﺑﻌﺪﻫﻢ‪ .‬ﺇﻥ ﻣﻌﺮﻓﺔ ﺍﻟﺼﺤﺎﺑﺔ ﺃﺣﺪ ﺃﻫﻢ‬
‫ﺍﻷﺳﺲ ﰲ ﺩﺭﺍﺳﺔ ﺍﳊﺪﻳﺚ ﻭﻋﻠﻮﻣﻪ‪.‬‬
‫ﺍﻟﻜﻠﻤﺎﺕ ﺍﻷﺳﺎﺳﻴﺔ‪ :‬ﺍﻟﺼﺤﺎﺑﺔ‪ ,‬ﺍﻟﺮﺳﻮﻝ‪ -‬ﺻﻠﻰ ﺍﷲ ﻋﻠﻴﻪ ﻭﺳﻠﻢ‪ ,‬ﺍﳊﺪﻳﺚ‪ ,‬ﺍﻟﺴﻨﺔ‪.‬‬
‫‪131‬‬
Vjerske znanosti
132
SOCIJALNA ISTRAŽIVANJA
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Izorni naučni rad
Almira Isić1
KANONIČKI ODNOS RELIGIOZNOSTI I
BRAČNOG KVALITETA
Sažetak
U ovom naučnom radu predstavljeno je istraživanje
usmjereno na utvrđivanje kanoničkog odnosa
dimenzija
religioznosti i dimenzija bračnog kvaliteta.
U istraživanju je sudjelovalo 120 ispitanika ili 60
heteroseksualnih bračnih parova islamske vjeroispovijesti, čija se
starosna doba kretala u rasponu od 30 do 55 godina. Od
istraživačkih instrumenata primijenjen je Upitnik o religioznosti i
njenom utjecaju na svakodnevni život (Ćorić, 1998), Upitnik
intrinzične/ekstrinzične religiozne orijentacije (revizija IES, autora
Feagin, 1964 i revizija AU, autora Gorsuch i Venable, 1983) i
Skala prilagodbe u dijadi (Spanier, 1976).
Odnos religioznosti i bračnog kvaliteta razmatran je unutar
bračnog para kao jedinice, a ne s obzirom na spol, jer je utvrđeno
t-testom da ne postoji statistički značajna razlika između
muškaraca i žena. Rezultati kanoničke korelacijske analize ukazali
su da je zajednički prostor dimenzija religioznosti i dimenzija
bračnog kvaliteta parova islamske vjeroispovijesti određen sa dva
kanonička para faktora. Prvi kanonički par faktor ukazao je da je
neprihvatanje opće religioznosti bračnih partnera u pozitivnoj
povezanosti sa neprilagođenosti i neslaganjem u braku (tj.
nezadovoljstvom bračnim odnosima zbog čestih konflikata i
napetosti u odnosima, nespremnosti bračnih partnera na
izražavanje emocija, sudjelovanje u zajedničkim aktivnostima kao i
na konsenzus pri rješavanja raznih životnih pitanja). Kanonička
korelacija između drugog para faktora ukazala je da je
ekstrinzična religiozna orijentacija muslimanskih bračnih partnera
u pozitivnoj povezanosti sa neprilagođenosti i neslaganjem u braku
1
Docent, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici, almira.i@bih.net.ba
Rad autora je dostavljen 22.09.2011. godine, a prihvaćen za objavljivanje
23.11.2011. godine.
135
Socijalna istraživanja
(tj. nespremnosti partnera na konsenzus prilikom rješavanja raznih
životnih pitanja, na sudjelovanje u zajedničkim aktivnostima,
otvoreno izražavanje emocija i bračnim nezadovoljstvom zbog
učestalih konflikata i napetosti u odnosima).
Ključne riječi: dimenzije religioznosti, intrinzična i ekstrinzična
religiozna orijentacija, bračni kvalitet, kanonička korelacijska
analiza
1. Uvod
Brak je institucija koju odlikuje cirkularna dinamika
međusobnih odnosa, komunikacije i prilagođavanja bračnih
partnera. O kvalitetu odnosa, komunikacije i međusobnog
prilagođavanja bračnih partnera zavisi i kvalitet bračnog odnosa.
Partneri se u braku nadopunjuju kroz osjećaj ljubavi, sigurnosti i
uzajamnu podršku. Preduvjeti kvalitetnog braka su prihvatanje
međusobne različitosti, osvješćivanje zajedničkog nesvjesnog,
prakticiranje bračnog dijaloga, konkretno izražavanje osjećanja,
međusobno uvažavanje i prihvatanje te iskrenost. Vrlo često u
braku je teško održati kvalitet te su prisutni nesporazumi, konflikti,
razočarenja pa i prekidi odnosa. Na temelju rezultata istraživanja
utvrđeni su brojni korelati bračnog kvaliteta koji se odnose na:
osobine bračnih partnera (dob stupanja u brak, ličnost bračnog
partnera, bračni lokus kontrole, religioznost, konzumiranje
alkohola, zdravstveno stanje bračnih partnera, dugotrajno
odsustvovanje od kuće i iskustvo predbračnog udvaranja),
karakteristike braka (trajanje braka i bračne etape, predbračna
trudnoća, predbračna kohabitacija i sudjelovanje u odlučivanju),
bračne procese (ljubav među partnerima, vještina komuniciranja,
seksualno zadovoljstvo u braku, raspodjela kućanskih poslova,
interakcije među bračnim partnerima, partnerska potpora,
međupartnersko zlostavljanje) i bračno okruženje (struktura
porodice u kojoj su bračni partneri proveli djetinjstvo, roditeljski
bračni odnosi, odnosi privrženosti u ranom djetinjstvu, djeca u
braku, ekonomski i životni stres). U naučnom radu nastojalo se
utvrditi, da li religioznost kao osobina bračnih partnera determinira
i njihovo ponašanje u braku. Psiholozi su još davno pretpostavili da
religiozni pojedinci drugačije percipiraju braku i ponašaju se u
braku od nereligioznih pojedinaca (Kunz i Albrecht, 1977). U
svijetu je relizirano niz naučnih studija o odnosu religioznosti i
bračnog kvaliteta. Međutim, na prostoru Bosne i Hercegovine nisu
136
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
realizirana slična istraživanja. Shodno tome, nastojao se definirati
odnos između religioznosti i bračnog kvaliteta na uzorku parova
islamske vjeroispovijesti. U naučnom radu religioznost i bračni
kvalitet su ispitani i mjereni kao multidimenzionalne varijable.
U definiranju bračnog kvaliteta zastupljena su tri pristupa:
bračni kvalitet kao bračno zadovoljstvo, međusobno prilagođavanje
partnera te procjena partnerskih odnosa. Na temelju teorija bračnog
kvaliteta Ruben Hilla (1949), Thibaut-Kelley (1959), Bowlby
(1969), Levingera (1976) te metaanalize 110 istraživanja, Karney i
Bradbury (1995) predložili su novi teorijski model bračnog i
porodičnog kvaliteta. Naime, ukazali su da je bračni kvalitet pod
utjecajem slijedećih faktora: trajne ranjivosti (rano iskustvo,
ličnost, obrazovanje bračnih partnera itd.), stresnih događaja
kojim se bračni partneri izloženi kao i njihovih adaptivnih resursa
u suočavanju sa istim. Autori su ukazali da osobe čiji su roditelji
imali loše bračne odnose prema bračnom partneru se ponašaju na
način kako su opažali i doživljavali odnose svojih roditelja (Griffin,
1993; Karny, Bradbury, Fincham i Sullivan, 1994). Takvi pojedinci
u odrasloj dobi imaju slabije razvijene socijalne vještine i brojne
poteškoće u komunikaciji s bračnim partnerom, što se neposredno
odražava i na njihov bračni kvalitet (Franz, McClelland i
Weinberger, 1991). Na bračni kvalitet utječu i razni stresni
događaji u braku ili izvan njega (npr. gubitak posla, loša
ekonomska situacija, različiti neugodni doživljaji izvan porodice
itd.). Stresni događaji djeluju na bračni kvalitet, ali uvijek u
interakciji s adaptivnim resursima. Naime, ista ili slična trajna
ranjivost i isti ili slični stresni događaj djelovat će različito na
bračni kvalitet, ovisno o adaptivnim reursima bračnih partnera. U
kontekstu naučnog rada, bračni kvalitet je ispitan i mjeren kao
prilagođenost i slaganje bračnih partnera (Spanier, 1976), tj. kroz
njihovu spremnost na konsenzus prilikom rješavanja raznih
životnih pitanja, zadovoljstvo bračnim odnosima, izražavanje
emocija te bračnu koheziju ili čvrstoću.
Religioznost je osobina imanenentna samo čovjeku i može se
definirati u širem i užem smislu. Religioznost u širem smislu je
ljudska usmjerenost na samonadilaženje i negiranje tvrdnje da je
ljudski život raspon od rođenja do smrti, jer čovjekovo biće
„bezuvjetno teče u Boga.“ Religioznost u užem smislu je stav
pojedinca i uvjerenje da Bog postoji te da ovozemaljski život treba
biti prožet religijskim načelima i vrijednostima (Psihološki rječnik,
Dragan Krstić, 1996). Na multidimenzionalan pristup prilikom
137
Socijalna istraživanja
ispitivanja i mjerenja religioznosti veliki utjecaj je dao Glock
(1962), koji je ukazao da je za stjecanje cjelovite slike religijskog
pripadanja nužno utvrditi različite načine na koji su pojedinci
religiozni. Naime, ukazao je na pet dimenzija religioznosti:
ideološka dimenzija (osnove vjerovanje), ritualna dimenzija
(prakticiranje vjerskih obreda), iskustvena dimenzija (religiozna
osjećanja), intelektualna dimenzija (stepen poznavanja principa i
postulata vjere) i posljedična dimenzija religioznosti. U kontekstu
naučnog rada na uzorku ispitanika ispitana je i mjerena iskustvena
dimenzija religioznosti (postojanje i način percipiranja Boga),
privatna pobožnost (spremnost na obavljanje molitve/namaza),
usvajanje vjerskog znanja i uvjerenja (spremnost na čitanje i
upoznavanje sa osnovnim principima i postulatima islama),
kognitivni nivo vjerskog znanja i uvjerenja (stepen
internaliziranosti vjerskih postulata i vjerovanja u Boga), življenje
prema vjerskim propisima koji se odnose na međuljudske odnose te
zrela ili integrirana religioznost. Pored navedenih dimenzija
religioznosti, u naučnom radu je razmatran i ispitan Allportov
(1966) dvodimenzionalni koncept intrinzične i ekstrinzične
religiozne orijentacije, tj. odnos između intrinzične/ekstrinzične
religiozne orijentacije i bračnog kvaliteta parova islamske
vjeroispovijesti. Ekstrinzična (vanjska) religiozna orijentacija
zasniva se na stjecanju lične i društvene dobrobiti (reduciranju
straha i napetosti, pronalaženju smirenosti i utjehe, društvenog
statusa itd.), a ne duhovnog zadovoljstva i samoostvarenja.
Predstavlja najniži stepen religioznog rasta i razvoja. Razvija se u
djetinjstvu i ima ulogu sredstva za zadovoljenje vitalnih potreba,
koje podrazumijevaju redukciju egzistencijalnog straha i
identifikaciju s jednim „religijskim sistemom“ u cilju ostvarenja
socijalne orijentacije. Nasuprot tome, intrinzična (unutrašnja)
religiozna orijentacija proizlazi iz iskrenog vjerovanja i ljubavi
prema Bogu te je kao takva sama po sebi vrhunska vrijednost.
Prilikom koncipiranja istraživačkog nacrta uzeta su u obzir i
dosadašnja relevantna empirijska saznanja o odnosu između
religioznosti i bračnog kvaliteta. Istraživači Khodabakhsh Ahmadi,
Esfandiar Azad-Marzabadi i Seyed Mahdi Nabipoor Ashrafi (2008)
na uzorku od 660 heteroseksualnih bračnih parova u Teheranu
utvrdili su statistički značajnu pozitivnu povezanost između
religioznosti i nekih aspekata bračnog odnosa (komunikacija,
rješenje konflikata, upravljanje finansijama, seksualni odnosi,
roditeljstvo, zajedničke aktivnosti i interesi u slobodnom vremenu).
138
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Zatim, u ovom istraživanju Anka Pokeržnik (2007) utvrdila je da
bračni parovi visokog intenziteta religioznosti imaju nizak stepen
selfizma, visok stepen na skali bračnog kvaliteta i skali bračnog
konsenzusa, u odnosu na bračne parove niskog stepena
religioznosti. Istraživači Olga S. Hünler i Tülin Gençöz (2005) na
uzorku od 92 bračna para utvrdili su pozitivno djelovanje
religioznosti na bračno zadovoljstvo. Oslanjajući se na mnoga
istraživanja Mahoney, Jewel, Swank, Scott i saradnici (1999),
utvrdili su da religioznost djeluje pozitivno na bračnu privrženost i
bračno zadovoljstvo. Sullivan (2001) je utvrdio da religioznost
djeluje neposredno i povoljno na bračnu privrženost i negativno na
stavove o razvodu, čime se smanjuje vjerovatnost razvoda i čini
brak stabilnijim, a veća stabilnost djeluje i na bračno zadovoljstvo.
2. Metod
Cilj istraživanja odnosio se na utvrđivanje kanoničkog odnosa
religioznosti (nezavisna varijabla) i bračnog kvaliteta (zavisna
varijabla). Budući da su varijable multidimenzionalne, nastojao se
utvrditi zajednički kanonički prostor između dimenzija
religioznosti (lično iskustvo Boga, privatna pobožnost, usvajanje
vjerskog znanja i uvjerenja, kognitivni nivo vjerskog uvjerenja,
življenje prema vjerskim propisima, zrela religioznost te intrinzična
i ekstrinzična religiozna orijentacija) i dimenzija bračnog kvaliteta
(bračni konsenzus, bračno zadovoljstvo, izražavanje emocija i
bračna kohezija) parova islamske vjeroispovijesti.
Pretpostavilo se da ne postoji statistička zajednička kanonička
povezanost između religioznosti i bračnog kvaliteta parova
islamske vjeroispovijesti.
Istraživački uzorak činilo je 120 ispitanika ili 60
heteroseksualnih bračnih parova islamske vjeroispovijesti iz
Zenice, Sarajeva, Zavidovića, Žepča, Tuzle i Travnika. Starosna
dob ispitanika kretala se u rasponu od 30 do 55 godina.
Izbor statističkog postupka bio je uvjetovan vrstom dobijenih
podataka na mjernim skalama. Obrada podataka obavljena je u
SPSS programskom paketu 17. Za utvrđivanje spolnih razlika
između bračnih partnera korišten je t-test za nezavisne uzorke, a za
utvrđivanje odnosa između religioznosti i bračnog kvaliteta
Hotellingova kanonička korelacijska analiza.
Od istraživačkih instrumenata primijenjen je Upitnik o
religioznosti i njenom utjecaju na svakodnevni život (Ćorić, 1998),
139
Socijalna istraživanja
Upitnik intrinzične/ekstrinzične religiozne orijentacije (revizija
IES, autora Feagin, 1964 i revizija AU, autora Gorsuch i Venable,
1983) i Skala prilagodbe u dijadi (Spanier, 1976).
3. Rezultati istraživanja
Odnos religioznosti i bračnog kvaliteta razmatran je unutar
bračnog para kao jedinice, a ne s obzirom na spol, jer je utvrđeno ttestom da ne postoji statistički značajna razlika između muškaraca i
žena u ukupnom stepenu religioznosti (F=0,924;p>0,01), kao ni
unutar pojedinih subskala religioznosti. Nakon utvrđivanja spolnih
razlika, shodno postavljenom cilju i hipotezi istraživanja, uslijedila
je statistička obrada podataka. Naime, utvrđeni su osnovni
statistički parametri (aritmetička sredina i standardna devijacija) i
parametri deskriptivne statistike (minimalni i maksimalni rezultat,
mjera asimetrije-Skewness i mjera zakrivljenosti-Kurtosis), a
potom kanoničke relacije religioznosti i bračnog kvaliteta.
Tabela 1. Osnovni statistički parametri i parametri deskriptivne
statistike utvrđeni pri ispitivanju religioznosti bračnih parova
islamske vjeroispovijesti
Religioznost
(nezavisna varijabla)
Lb
Pb
UVz
KNvu
ŽVp
Zr
Ir
Er
OR
A.S.
Min
Max
s.d.
24,64
28,43
26,54
24,91
11,92
11,46
20,10
30,65
99,14
16
20
14
8
9,5
7
15
16
64
32
33
36
32
16
15
45
60
135,5
2,53
2,90
4,46
3,66
1,20
1,44
3,59
6,26
12,35
Legenda: A.S. - aritimetička sredina, Min - minimalni rezultat, Max maksimalni rezultat, s.d. - standardna devijacija, Lb - lično iskustvo Boga, Pb privatna pobožnost, Uvz - usvajanje vjerskog znanja i uvjerenja, Knvu kognitivni nivo vjerskog uvjerenja, ŽVp - življenje prema vjerskim propisima,
Zr - zrela religioznost, Ir -intrinzična religioznost, Er - ekstrinzična religioznost,
OR - opći stepen religioznosti
Osnovni statistički parametri i parametri deskriptivne
statistike utvrđeni pri ispitivanju religioznosti bračnih parova
islamske vjeroispovijesti predstavljeni su u tabeli 1. Vrijednost
osnovnih statističkih parametara na upitniku religioznosti iznosi:
140
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
OR (A.S.=99,14 i s.d.=12,35). Vrijednost odstupanja dobijenih
rezultata na upitniku religioznosti u odnosu na Gausovu krivulju
ukazuje na negativno odstupanje (Sk=-0,369) i platikurtičnost
(Ku=0,306). Međutim, Kolmogorov-Smirnovim testom utvrđeno je
da distrubucija rezultata na upitniku religioznosti bračnih parova ne
odstupa statistički značajno od normalne raspodjele.
Tabela 2. Osnovni statistički parametri i parametri deskriptivne
statistike utvrđeni pri ispitivanju bračnog kvaliteta parova islamske
vjeroispovijesti
Bračni kvalitet
(zavisna varijabla)
Bkz
Bz
Ie
Bkh
BKV
A.S.
Min
Max
s.d.
33,39
20,17
8,92
15,05
101,23
21
10
6
2
69
62
49
12
24
142
8,01
6,04
1,48
3,74
10,24
Legenda: A.S. - aritimetička sredina, Min - minimalni rezultat, Max maksimalni rezultat, s.d. - standardna devijacija, Bkz - bračni konsenzus, Bz bračno zadovoljstvo, Ie - izražavanje emocija, Bkh - bračna kohezija, BKV bračni kvalitet
Osnovni statistički parametri i parametri deskriptivne
statistike utvrđeni pri ispitivanju bračnog kvaliteta predstavljeni su
u tabeli 2. Vrijednost osnovnih statističkih parametara na Skali
bračnog kvaliteta iznosi: BKV (A.S.=101,23 i s.d.=10,24).
Vrijednost odstupanja dobijenih rezultata na skali u odnosu na
Gausovu krivulju ukazuje na negativno odstupanje (Sk=-0,401) i
platikurtičnost (Ku=0,323). Kolmogorov-Smirnovim testom
utvrđeno je da distrubucija rezultata na skali bračnog kvaliteta ne
odstupa statistički značajno od normalne raspodjele.
Rezultati predstavljeni u tabeli 3. ukazuju da je zajednički
kanonički prostor religioznosti i bračnog kvaliteta parova islamske
vjeroispovijesti određen sa dva kanonička para faktora uz pogrešku
zaključivanja od 1% (p<0,01) i 5% (p<0,05). U interpretaciji
značajnosti povezanosti varijabli sa kanoničkim faktorom uzeta je
vrijednost veća od 0,30. Dimenzije religioznosti i dimenzije
bračnog kvaliteta su tako orijentirane (skalirane) da negativna
povezanost dimenzija religioznosti i dmenzija bračnog kvaliteta sa
kanoničkim faktorom ne označava slabiju vrijednost rezultata
postignutih u toj dimenziji religioznosti i dimenziji bračnog
kvaliteta, već ukazuje da što je niža vrijednost te dimenzije
141
Socijalna istraživanja
ostvaruje se postizanje većeg rezultata na izdvojenom faktoru. Prvi
kanonički faktor lijevog seta varijabli određen je negativnom
povezanosti sa dimenzijom religioznosti koja opisuje življenje
prema vjerskim propisima (r=-0,749), kognitivni nivo vjerskog
uvjerenja (r=-0,701), privatnu pobožnost (r=-0,688), usvajanje
vjerskog znanja i uvjerenja (r=-0,670), intrinzičnu religioznost
(r=-0,626), zrelu religioznost (r=-0,421) i lično iskustvo Boga (r=0,328). Izdvojeni faktor je u negativnoj povezanosti sa navedenim
dimenzijama religioznosti i ukazuje na neprihvatanje opće
religioznosti. Prvi kanonički faktor desnog seta varijabli određen je
negativnom povezanosti sa dimenzijom bračnog kvaliteta koji
opisuje zadovoljstvo bračnim odnosima (r=-0,770), izražavanje
emocija (r=-0,630), bračni konsenzus (r=-0,439) i bračnu koheziju
(r=-0,314).
Tabela 3. Kanonički odnos dimenzija religioznosti i dimenzija
bračnog kvaliteta parova islamske vjeroispovijesti
LIJEVI SET VARIJABLI
(dimenzije religioznosti)
Lično iskustvo Boga
Privatna pobožnost
Usvajanje vjerskog znanja i uvjerenja
Kognitivni nivo vjerskog uvjerenja
Življenje prema vjerskim propisima
Zrela religioznost
Intrinzična religioznost
Ekstrinzična religioznost
DESNI SET VARIJABLI
(dimenzije bračnog kvaliteta)
Bračni konsenzus
Bračno zadovoljstvo
Izražavanje emocija
Bračna kohezija
TESTIRANJE ZNAČAJNOSTI
Kanonička korelacija (R)
Korijeni kanoničke korelacije (R2)
hi-kvadrat test (÷Χ2)
Pogreška zaključivanja (p)
KAN 1
KAN 2
-0,328
-0,688
-0,670
-0,701
-0,749
-0,421
-0,626
0,214
KAN 1
-0,489
-0,329
-0,361
-0,601
-0,420
-0,451
-0,322
0,549
KAN 2
-0,439
-0,770
-0,630
-0,314
-0,609
-0,585
-0,373
-0,642
0,536
0,287
62,863
0,000
0,368
0,135
22,434
0,028
Legenda: KAN 1- prvi kanonički faktor, KAN 2- drugi kanonički faktor
Izdvojeni faktor ukazuje na neprilagođenost i neslaganje
bračnih partnera. Kanonička korelacija između prvog para
142
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
faktora iznosi R=0,536;p<0,01, objašnjava 29 % zajedničke
varijanse, i ukazuje da je neprihvatanje opće religioznosti (življenja
prema vjerskim propisima koje se odnosi na pravilno ophođenje
prema ljudima, internaliziranog vjerovanja u Boga, iskrene
molitve, usvajanja vjerskog znanja i uvjerenja, intrinzične
religiozne orijentacije, zrele religioznosti, postojanja i pozitivne
percepcije Boga) bračnih partnera u pozitivnoj povezanosti sa
neprilagođenosti i neslaganjem u braku (tj. nezadovoljstvom
bračnim odnosima zbog čestih konflikata i napetosti u odnosima,
nespremnosti bračnih partnera na izražavanje emocija,
sudjelovanje u zajedničkim aktivnostima kao i na konsenzus
prilikom rješavanja raznih životnih pitanja). Unutar prvog para
faktora utvrđeno je da varijable lijevog seta objašnjavaju oko 14%
varijanse prvog kanoničkog faktora desnog seta varijabli, dok
varijable desnog seta objašnjavaju 13% varijanse prvog kanoničkog
faktora lijevog seta varijabli. U tabelarnom prikazu također, može
se uočiti da zajednički kanonički prostor dijele sve dimenzije
religioznosti i dimenzija bračnog kvaliteta. Međutim, najveći
stepen kanoničke povezanosti manifestira se u nespremnosti
muslimanskih bračnih partnera na življenje prema vjerskim
propisima, internalizirano vjerovanje u Boga, obavljanje iskrene
molitve i usvajanje vjerskog znanja i uvjerenja, koji shodno tome
smanjuju spremnost supružnika na prilagođenost u braku.
Neprihvatanje ostalih dimenzije religioznosti, također je u
negativnoj povezanosti sa navedenim dimenzijama bračnog
kvaliteta, ali u manjem stepenu. Prvi izdvojeni faktor iz lijevog seta
varijabli zbog negativne povezanosti sa dimenzijama religioznosti
ne ukazuje samo na neprihvatanje opće religioznosti, već i na
činjenicu da karakteristike religioznosti određuju njen smjer
djelovanja na kvalitet bračnog odnosa. Shodno tome, konstatirano
je da određene karakteristike religioznosti prvenstveno ublažavaju i
reguliraju napetost u bračnim odnosima, uslijed čega se povećava
bračna stabilnost i smanjuje vjerovatnost razvoda braka, zatim
razvija spremnost na izražavanje emocija, učvršćuje bračna
zajednica kroz zajedničke interese i aktivnosti te razvija spremnost
bračnih partnera na konsenzus prilikom rješavanja raznih životnih
pitanja. Rezultati kanoničke korelacijske analize, prije svega,
ukazali su na karakteristike religioznosti koje potiču prilagođenost i
slaganje u braku, tj. na činjenicu da je potrebno utvrditi stepen
vjerske zrelosti, stepen razumijevanja i internaliziranja vjerskih
postulata i vjere u Boga, karakteristike molitve, način percipiranja
143
Socijalna istraživanja
Boga i religioznu orijentaciju bračnih partnera, jer oni određuju
smjer djelovanja religioznosti na bračni kvalitet. Naime,
prilagođenost i slaganje u braku potiče zrela religioznost bračnih
partnera zasnovana na konzistentnom življenju prema vjerskim
propisima, spremnosti ka upoznavanju i razumijevanju vjerskih
postulata islama, pozitivnoj percepciji Boga, internaliziranom
vjerovanju u Boga, iskrenoj molitvi i intrinzičnoj religioznoj
orijentaciji, nasuprot nezrele religioznosti zasnovane na
nekonzistentnom življenju prema vjerskim propisima, negativnoj
percepciji Boga, neinternaliziranom ili formalnom vjerovanju u
Boga, neiskrenoj molitvi i ekstrinzičnoj religioznoj orijentaciji,
koja djeluje negativno na dimenzije bračnog kvaliteta (bračni
konsenzus, zadovoljstvo bračnim odnosima, izražavanje emocija i
bračnu koheziju).
Zrela religioznost ne zavisi od stepena religioznosti bračnih
partnera kao niti od sigurnosti vjerovanja, već od načina na koji su
religijski postulati inkorporirani u strukturu njihove ličnosti.
Odlikuje je kritičko ispitivanje religijskih uvjerenja i prakse u cilju
njihovog adekvatnijeg razumijevanja, humanističke ideje,
priznavanje demonskih sila, ali bez opsesivnosti, njegovanje lične
slobode i odgovornosti, zastupljenost religioznosti u svim
aspektima života, konzistentnost u moralnom djelovanju, pozitivan
odnos s drugim ljudima, pozitivna percepcija Boga, intrinzična
religiozna orijentacija itd. Internalizirani vjerski postulati
podrazumijevaju da su bračni partneri usvojili religijska uvjerenja i
postulate kao vlastita uvjerenja i vrijednosti i koji kao takvi utječu
na njihovo kognitivno strukturiranje te ponašanje i djelovanje u
skladu s tim. Prilagođenost i slaganje u braku potiče i spremnost
bračnih partnera na obavljanje iskrene molitve. Molitva je
religiozno motivirajuća aktivnost u kojoj se učvršćuje vjerovanje i
ljubav prema Bogu. U islamu molitva se naziva namaz, i
predstavlja drugi stub vjere. Iskrena molitva podrazumijeva
pozitivnu percepciju Boga i vjerovanje u njegovu moć. Lični odnos
prema Bogu je srž istinske molitve. Ukoliko nedostaje takav odnos
prema Bogu, molitva nije učinkovita. U iskrenoj molitvi intenzivira
se svjesnost o postojanju Boga, pronalazi duhovno zadovoljstvo i
oslonac te učvršćuje vjerovanje u Boga.
Pod pozitivnom
percepcijom Boga u islamu podrazumijeva se percepcija zanovana
na najljepšim Božijim svojstvima i imenima. Islam ukazuje da
ljudska percepcija Boga treba biti zasnovana na opisima
utemeljenim u Kur'anu: „Allah ima svoja lijepa imena, pa Ga po
144
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
njima zovite.“ (El - Earaf, 180) Intrinzična religiozna orijentacija
bračnih partnera zasniva se na ostvarivanju duhovnog zadovoljstva,
jedinstva s Bogom i samoostvarenja, a ne koristoljublja i kao takva
djeluje pozitivno na sve dimenzije bračnog kvaliteta.
Drugi kanonički faktor lijevog seta varijabli određen je
negativnom povezanosti sa
dimenzijom religioznosti koja
opisuje kognitivni nivo vjerskog uvjerenja (r=-0,601), lično
iskustvo Boga (r=-0,489), zrelu religioznost (r=-0,451), življenje
prema vjerskim propisima (r=-0,420), usvajanje vjerskog znanja i
uvjerenja (r=-0,361), privatnu pobožnost (r=-0,329), te pozitivnom
povezanosti sa ekstrinzičnom religioznosti (r=0,549). Izdvojeni
faktor ukazuje na ekstrinzičnu religioznu orijentaciju. Drugi
kanonički faktor desnog seta varijabli određen je negativnom
povezanosti sa dimenzijom bračnog kvaliteta koja opisuje bračnu
koheziju (r=-0,642), bračni konsenzus (r=-0,609), bračno
zadovoljstvo (r=-0,585) i
izražavanje emocija (r=-0,373).
Izdvojeni faktor ukazuje na neprilagođenost i neslaganje bračnih
partnera. Kanonička korelacija između drugog para faktora iznosi
R=0,368;p<0,05, objašnjava 13% zajedničke varijanse, i ukazuje da
je ekstrinzična religiozna orijentacija bračnih partnera u pozitivnoj
povezanosti sa neprilagođenosti i neslaganjem u braku (tj.
nespremnosti partnera na konsenzus prilikom rješavanja raznih
životnih pitanja, na sudjelovanje u zajedničkim aktivnostima,
otvoreno izražavanje emocija i bračnim nezadovoljstvom zbog
učestalih konflikata i napetosti u odnosima). Unutar drugog para
faktora utvrđeno je da varijable lijevog seta objašnjavaju 7%
varijanse drugog kanoničkog faktora desnog seta varijabli, dok
varijable desnog seta objašnjavaju 5% varijanse drugog kanoničkog
faktora lijevog seta varijabli. Ekstrinzična religiozna orijentacija
predstavlja najniži stepen religioznog rasta i razvoja. Razvija se u
djetinjstvu i ima ulogu sredstva za zadovoljenje vitalnih potreba,
koje uključuju redukciju egzistencijalnog straha i potrebu
identifikacije s jednim „religijskim sistemom“ u cilju ostvarenja
socijalne orijentacije. Sa aspekta islama, ekstrinzična religiozna
orijentacija naziva se neiskrenim vjerovanjem. Kada čovjek
izjavljuje da vjeruje u temeljne istine vjere (imanski šarti), ali
svojim životom i svojim djelima ne pokazuje i dokazuje da ozbiljno
tako misli, da to stvarno tako doživljava, da je svjestan težine
vlastitih riječi, on, ustvari, zavarava samog sebe. U Kur’anu Allah,
dž.š., ukazuje: “Ima ljudi koji govore: ‫׳‬Vjerujemo u Allaha i u onaj
svijet!,‫ ׳‬a oni nisu vjernici. Oni nastoje da prevare Allaha i one
145
Socijalna istraživanja
koji vjeruju, a oni i ne znajući, samo sebe varaju. Njihova srca su
bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava, njih čeka bolna
patnja zato što lažu.” (El-Bekare, 8-10) Svako čovjekovo
neiskreno djelo, lažni pokušaji približavanja Allahu, koji ljudima
mogu izgledati kao visok stepen religioznosti i dokazivanja vjere,
kod Allaha mogu biti zabilježena kao pokušaj prevare. Takvog
čovjeka ljudi mogu smatrati dobrim i velikim vjernikom, ali isti
kod Allaha je prevarant i smutljivac. Drugi izdvojeni kanonički par
faktora ukazao je da ekstrinzična religiozna orijentacija negativno
djeluje na kvalitet bračnih odnosa supružnika islamske
vjeroispovijesti.
4. Zaključak
Rezultati kanoničke korelacijske analize ukazali su da je
zajednički kanonički prostor religioznosti i bračnog kvaliteta
parova islamske vjeroispovijesti određen sa dva kanonička para
faktora.
Kanonička korelacija između prvog para faktora iznosila je
R=0,536;p<0,01, objasnila 29% zajedničke varijanse, i ukazala da
je neprihvatanje opće religioznosti bračnih partnera islamske
vjeroispovijesti u pozitivnoj povezanosti sa neprilagođenosti i
neslaganjem u braku, (tj. bračnim nezadovoljstvom zbog čestih
sukoba i napetosti u odnosima, nespremnosti bračnih partnera na
izražavanje emocija, sudjelovanje u zajedničkim aktivnostima te na
konsenzus prilikom rješavanja raznih životnih pitanja). Varijable
lijevog seta objasnile su oko 14% varijanse prvog kanoničkog
faktora desnog seta varijabli, dok su varijable desnog seta objasnile
13% varijanse prvog kanoničkog faktora lijevog seta varijabli.
Kanonička korelacija između drugog para faktora iznosila je
R=0,368;p<0,05, objasnila 13% zajedničke varijanse, i ukazala da
je ekstrinzična religiozna orijentacija muslimanskih bračnih
partnera u pozitivnoj povezanosti sa neprilagođenosti i neslaganjem
u braku (tj. nespremnosti partnera na konsenzus prilikom rješavanja
raznih životnih pitanja, na sudjelovanje u zajedničkim
aktivnostima, otvoreno izražavanje emocija i povećanom napetosti
u bračnim odnosima). Varijable lijevog seta objasnile su 7%
varijanse drugog kanoničkog faktora desnog seta varijabli, a
varijable desnog seta 5% varijanse drugog kanoničkog faktora
lijevog seta varijabli.
146
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Rezultati kanoničke koralacijske analize ukazali su da je za
razumijevanje relacija religioznosti i bračnog kvaliteta parova
islamske vjeroispovijesti, prije svega, nužno utvrditi karakteristike
religioznosti bračnih partnera, jer oni određuju smjer djelovanja
religioznosti na bračni kvalitet. Naime, prilagođenost i slaganje u
braku potiče zrela ili integrirana religioznost bračnih partnera
zasnovana na konzistentnom življenju prema vjerskim propisima,
spremnosti ka upoznavanju sa principima i postulatima islama,
internaliziranim vjerskim postulatima i vjerovanju u Boga,
pozitivnoj percepciji Boga, iskrenoj molitvi i intrinzičnoj
religioznoj orijentaciji, nasuprot nezrele religioznosti zasnovane na
nekonzistentnom življenju prema vjerskim propisima, negativnoj
percipciji Boga, neinternaliziranom ili formalnom vjerovanju u
Boga, neiskrenoj molitvi i ekstrinzičnoj religioznoj orijentaciji,
koja djeluje negativno na prilagođenost i slaganje partnera u braku.
Literatura:
Brajša, P. (1998) Umijeće življenja udvoje. Pula: C.A.S.H.
Brajša, P. (2009) Brak naš svagdašnji. Zagreb: Glas Koncila.
Brajša, P. (2009) Brak i obitelj iz drugog kuta. Zagreb: Glas
Koncila.
Clark, D. (1975) Understanding caninical correlation analyses.
London: Heineman.
Ćorić, Š. Š. (1998) Psihologija religioznosti. Zagreb: Naklada Slap,
Jastrebarsko.
Ćorić, Š. Š. (2006) Zdrava i nezdrava religioznost. Mostar Zagreb: Fram ziral, Glas Koncila.
Dizdarević, J. (2008) Psihologija svakodnevnih problema.
Sarajevo: Avaz-roto press.
Donahue, M. J. (1985) Intrinsic and Extrinsic Religiousness:
Review and Meta Analyses, Journal and Personality and
Social Psychology. (48-2), 400-419.
Dragun, A. (2007) Povezanost religiozne orijentacije, seksualnosti
i prosocijalnosti. Diplomski rad, Zagreb: Filozofski fakultet.
Fulgosi, A. (1985) Psihologija ličnosti. Zagreb: Školska knjiga.
Glasser, W., i Glasser, C. (2001) Naći se i ostati zajedno. Zagreb:
Alinea.
Gorsuch, R. L., & McPherson, S. (1989) Intrinsic/Extrinsic
Measurement: I/E- Revised & Single- Item Scales, Journal
for the Scientific Study of Religion. (28-3), 348-354.
147
Socijalna istraživanja
Hünler, S. O., i Gençöz, T. (2005) The Effect Of Religiousness On
Marital Satisfaction: Testing The Mediator Role Of Marital
Problem Solving Between Religiousness And Marital
Satisfaction Relationship. Contemporary family therapy, 27
(1), 123-136.
Jerotić, V. (2006) Psihoterapija i religija. Beograd: Ars Libri.
Kamenov, Ž. (2002) Povezanost religioznosti, samopoštovanja i
lokusa kontrole. Diplomski rad, Zagreb: Filozofski fakultet.
Khodabakhsh, A., Esfandiar, A.M., i Seyed, M. N. (2008) The
influence of religiosity on marital satisfaction. [On-line
serijska publikacija]. Journal of Social Sciences, 4, 103-110.
Krstić, D.
(1996) Psihološki rječnik. Beograd: Savremena
administracija.
Kuburić, Z. (2009, januar) Slika o Bogu u stavovima opšte
populacije na Balkanu. [25-45]. Religija i tolerancija [Online serijska publikacija], VII (11). Dostupno na e - mail:
http://www.nikodimljutic.com/ceir/download/Religija%20i%
20tolerancija%20br.11.pdf
Kur'an (prijevod Besim Korkut). (1995) Zenica: Islamska
pedagoška akademija u Zenici.
Loewenthal, M. K. (2000) The Psychology of religion. Oxford:
Oneworld.
Milas, G. (2005) Istraživačke metode u psihologiji i drugim
društvenim znanostima. Zagreb: Naklada Slap.
Obradović, J., i Obradović-Čudina, M. (2006) Psihologija braka i
obitelji. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga.
Obradović, J., i Obradović-Čudina, M. (2006, mart) Marital
partner's income as a determinant of marriage quality. (117139). Društvena istraživanja [On-line serijska publikacija], 15
(1-2).
Dostupno
na
e-mail:
http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik
=28208
Milas, G. (2005) Istraživačke metode u psihologiji i drugim
društvenim znanostima. Zagreb: Naklada Slap.
Petz, B. (1985). Osnovne statističke metode za nematematičare.
Zagreb. SNL.
Pokeržnik, A. (2007) Kvalitet braka i selfizam kod bračnih parova
visokog i niskog stepena religioznosti. U Zborniku treće
Konferencije Dani Primijenjene Psihologije u Nišu (56-57).
Niš: Filozofski fakultet.
148
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Pranjić, M. (2000) Psihologija religioznog ponašanja. Zagreb:
Editio.
Subota, T. (2007) Ličnost, sociodemografske karakteristike i
kvalitet braka. Diplomski rad, Zagreb: Filozofski fakultet.
Suzić, N. (2007) Primijenjena pedagoška metadologija. Banja
Luka: XBS Banja Luka.
Szentmartoni, M. (1997) Psihologija duhovnog života. Zagreb:
Filozofsko-teološki institut družbe Isusove.
Szentmartoni, M. (2009) Osjetljivost za čovjeka. Zagreb: Glas
Koncila.
Tokič, A. (2006) Pozitivna iluzija u ljubavnim vezama i njezina
povezanost sa zadovoljstvom, kvalitetom i stabilnošću veze.
Diplomski rad, Zagreb: Filozofski fakultet.
Turjačanin, V., i Čekrlija, Đ. (2006) Osnovne statističke metode.
Banja Luka: Centar za kulturni i socijalni popravak.
Vrhovski, T. (2004) Kvalitete braka i neke sociodemografske
varijable. Diplomski rad. Zagreb: Filozofski fakultet.
Zrinčak, S., Črpić, G., i Kušar, S. (2000, decembar) Vjerovanje i
religioznost. (233-255). Bogoslovska smotra [On-line serijska
publikacija], 70 (2). Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/31161
149
Socijalna istraživanja
Original scientific article
CANONICAL RELATION BETWEEN RELIGIOSITY AND
MARITAL QUALITY
Almira Isić, Ph.D.
Abstract
This scientific paper presents the research of canonical
relation between dimensions of religiosity and marital quality.
The research included 120 participants (60 Muslim
heterosexual married couples, ranging in age from 30 to 55 years).
Research instruments used were the Questionnaire on Religiosity
and its influence upon daily life (Ćorić, 1998), the Questionnaire on
Intrinsic/Extrinsic Religious Orientation (revision IES by Feagin,
1964 and revision AU, by Gorsuch and Venable, 1983), and the
Dyadic Adjustment Scale (Spanier, 1976).
Relation between religiosity and marital quality was
investigated within the married couple as a unit, rather than in
terms of gender, since it was determined with t-test that there is no
difference of statistical significance between males and females.
The results of canonical correlation analysis indicated that a mutual
space of dimensions of religiosity and marital quality of Muslim
couples was determined by two canonical pairs of factors. The first
canonical pair of factors indicated that nonacceptance of general
religiosity of spouses was in positive correlation to maladjustment
and disagreements in marriage (i.e. dissatisfaction with marital
relations due to common conflicts and tension in relations,
unwillingness of partners to express their emotions, participate in
mutual activities and reach consensus when dealing with various
life dilemmas. Canonical correlation between the second pair of
factors indicated that extrinsic religious orientation of Muslim
married couples was in positive correlation to maladjustment and
disagreements in marriage (i.e. unwillingness of partners to reach
consensus when dealing with various life dilemmas, to participate
in mutual activities, to express their emotions and marital
dissatisfaction due to common conflicts and tension in relations).
Keywords: religiosity dimensions, intrinsic and extrinsic religious
orientation, marital quality, canonical correlation analysis
150
‫‪Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.‬‬
‫ﺩ‪ .‬ﺃﳌﲑﺓ ﺇﻳﺴﻴﺘﺶ‬
‫ﻛﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﺟﺎﻣﻌﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ‬
‫ﻋﻼﻗﺔ ﺍﻟﺘﺪﻳ‪‬ﻦ ﺍﻟﻘﺎﻧﻮﻧﻴﺔ ﻭﺟﻮﺩﺓ ﺍﻟﻌﻼﻗﺔ ﺍﻟﺰﻭﺟﻴﺔ‬
‫ﺍﳋﻼﺻﺔ‪:‬‬
‫ﻗﺪﻣﺖ ﰲ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺍﻟﻌﻠﻤﻲ ﺍﻟﺪﺭﺍﺳﺔ ﻣﻮﺟﻬﺔ ﰲ ﲢﺪﻳﺪ ﻋﻼﻗﺔ ﺍﳉﻮﺍﻧﺐ ﺍﻟﻘﺎﻧﻮﻧﻴﺔ ﺍﻟﺪﻳﻨﻴﺔ‬
‫ﲜﻮﺍﻧﺐ ﺍﳉﻮﺩﺓ ﺍﻟﺰﻭﺟﻴﺔ‪.‬‬
‫ﻭﰲ ﺇﳒﺎﺯ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺷﺎﺭﻙ ﻣﺎﺋﺔ ﻭﻋﺸﺮﻭﻥ ﻣﺴﺘﺠﻮﺑﺎﹰ ﺃﻭ ﺳﺘﻮﻥ ﺯﻭﺟﺎ ﳐﺘﻠﻒ‬
‫ﺍﻷﺟﻨﺎﺱ ﻣﻦ ﺍﻟﺪﻳﺎﻧﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﺗﺮﺍﻭﺣﺖ ﺃﻋﻤﺎﺭﻫﻢ ﻣﻦ ﺛﻼﺛﲔ ﺇﱃ ﺳﺘﲔ ﻋﺎﻣﺎ‪ .‬ﻭﻣﻦ‬
‫ﻭﺳﺎﺋﻞ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺍﺳﺘﺨﺪﻡ ﺍﺳﺘﺒﻴﺎﻥ ﺍﻟﺘﺪﻳﻦ ﻭﺃﺛﺮﻩ ﰲ ﺍﳊﻴﺎﺓ ﺍﻟﻴﻮﻣﻴﺔ ) ﺗﺸﻮﺭﺗﺶ‪,‬‬
‫‪ ,(1998‬ﺍﺳﺘﺒﻴﺎﻥ ﺍﻟﺘﻮﺟﻪ ﺍﻟﺪﻳﲏ ﺍﻟﺪﺍﺧﻠﻲ ﻭﺍﳋﺎﺭﺟﻲ ) ﻣﺮﺍﺟﻌﺔ ‪ ,IES‬ﳌﺆﻟﻒ ﻓﻴﻐﻴﲔ‪,‬‬
‫‪ 1964‬ﻭﻣﺮﺍﺟﻌﺔ ‪ ,AU‬ﳌﺆﻟﻔﻲ ﻏﻮﺭﺷﻮﺯ ﻭﻭﻧﺎﺑﻞ ‪ (1983‬ﻭﻣﻘﻴﺎﺱ ﺍﻟﺘﻮﺍﻓﻖ ﰲ‬
‫ﺩﻳﺎﺩﺍ)ﺳﺒﺎﻧﲑ‪.(1976 ,‬‬
‫ﻋﻼﻗﺔ ﺍﻟﺘﺪﻳﻦ ﻭﺍﳉﻮﺩﺓ ﰲ ﻋﻼﻗﺔ ﺍﻟﺰﻭﺟﻴﺔ ﻋﻮﳉﺖ ﰲ ﺇﻃﺎﺭ ﺍﻟﺰﻭﺟﲔ ﻛﻮﺣﺪﺓ‪ ,‬ﻻ ﻋﻠﻰ‬
‫ﺃﺳﺎﺱ ﺍﳉﻨﺲ‪ .‬ﻭﻗﺪ ﺃﻛﺪ ‪-t‬ﺍﺳﺘﺒﻴﺎﻥ ﻋﻠﻰ ﻋﺪﻡ ﻭﺟﻮﺩ ﻓﺮﻕ ﺇﺣﺼﺎﺋﻲ ﻣﻠﺤﻮﻅ ﺑﲔ‬
‫ﺍﻟﺮﺟﻞ ﻭﺍﳌﺮﺃﺓ‪ .‬ﻭﺗﺸﲑ ﻧﺘﺎﺋﺞ ﺍﻟﺘﺤﻠﻴﻞ ﺍﻟﻘﺎﻧﻮﱐ ﺍﳌﺸﺘﺮﻙ ﺇﱃ ﺃﻥ ﳏﻴﻂ ﺑ‪‬ﻌﺪ ﺍﻟﺘﺪﻳﻦ‬
‫ﺍﳌﺸﺘﺮﻙ ﻭﺑ‪‬ﻌﺪ ﺍﳉﻮﺩﺓ ﺍﻟﺰﺟﻴﺔ ﻷﺯﻭﺍﺝ ﺍﻟﺪﻳﺎﻧﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﳏﺪﺩ ﺑﻌﺎﻣﻠﻲ ﺍﻟﺰﻭﺝ‬
‫ﺍﻟﻘﺎﻧﻮﻧﻴﲔ‪ .‬ﺍﻷﻭﻝ ﻣﻨﻬﻤﺎ ﺃﺷﺎﺭ ﺇﱃ ﺃﻥ ﻋﺪﻡ ﻗﺒﻮﻝ ﺍﻟﺪﻳﻦ ﻣﻦ ﺍﻟﺰﻭﺟﲔ ﻟﻪ ﻋﻼﻗﺔ ﻭﻃﻴﺪﺓ‬
‫ﻣﻊ ﻋﺪﻡ ﺍﻟﺘﻮﺍﻓﻖ ﰲ ﺍﳊﻴﺎﺓ ﺍﻟﺰﻭﺟﻴﺔ ) ﺃﻱ‪ ,‬ﻋﺪﻡ ﺍﻟﺮﺿﺎ ﰲ ﺍﻟﺘﻌﺎﻣﻼﺕ ﺑﲔ ﺍﻟﺰﻭﺟﲔ‬
‫ﻷﺟﻞ ﺍﳌﺸﺎﻛﺴﺎﺕ ﺍﻟﻜﺜﲑﺓ ﻭﺍﻟﺘﻮﺗﺮ ﰲ ﺍﻟﺘﻌﺎﻣﻼﺕ‪ ,‬ﻋﺪﻡ ﺍﺳﺘﻌﺪﺍﺩ ﺍﻟﺰﻭﺟﲔ ﰲ‬
‫ﺍﻟﺘﻌﺒﲑﻋﻦ ﺍﻟﻌﻮﺍﻃﻒ‪ ,‬ﺍﻟﺘﻌﺎﻭﻥ ﰲ ﺍﻟﻨﺸﺎﻃﺎﺕ ﺍﳌﺸﺘﺮﻛﺔ ﻭﺍﺗﻔﺎﻗﻬﻤﺎ ﰲ ﺣﻞ ﺃﺳﺌﻠﺔ ﺍﳊﻴﺎﺓ(‪.‬‬
‫ﻭﺛﺎﱐ ﺍﻟﻌﺎﻣﻠﲔ ﺃﺷﺎﺭ ﺇﱃ ﺃﻥ ﺗﻮﺟﻪ ﺍﻟﺘﺪﻳﻦ ﺍﳋﺎﺭﺟﻲ ﻷﺯﻭﺍﺝ ﺍﳌﺴﻠﻤﲔ ﰲ ﻋﻼﻗﺔ ﻭﻃﻴﺪﺓ‬
‫ﻣﻊ ﻋﺪﻡ ﺍﻟﺘﺄﻗﻠﻢ ﻭﺍﻟﺘﻮﺍﻓﻖ ﰲ ﺍﳊﻴﺎﺓ ﺍﻟﺰﻭﺟﻴﺔ ) ﺃﻱ ﻋﺪﻡ ﺍﺳﺘﻌﺪﺍﺩ ﺍﻟﺰﻭﺟﲔ ﻟﻼﺗﻔﺎﻕ ﰲ‬
‫‪151‬‬
‫‪Socijalna istraživanja‬‬
‫ﺣﻞﹼ ﺃﺳﺌﻠﺔ ﺍﳊﻴﺎﺓ ﻭﺍﻟﺘﻌﺎﻭﻥ ﰲ ﺍﻟﻨﺸﺎﻃﺎﺕ ﺍﳌﺸﺘﺮﻛﺔ‪ ,‬ﻭﺍﻟﺘﻌﺒﲑ ﺍﻟﻮﺍﺿﺢ ﻋﻦ ﺍﻟﻌﻮﺍﻃﻒ‬
‫ﻭﻋﺪﻡ ﺍﻟﺮﺿﺎ ﳑﺎ ﻳﺴﺒﺐ ﺍﳌﺸﺎﻛﺴﺎﺕ ﺍﻟﻜﺜﲑﺓ ﻭﺍﻟﺘﻮﺗﺮﺍﺕ ﰲ ﺍﻟﺘﻌﺎﻣﻞ ﺑﻴﻨﻬﻤﺎ(‪.‬‬
‫ﺍﻟﻜﻠﻤﺎﺕ ﺍﻷﺳﺎﺳﻴﺔ‪ :‬ﺑ‪‬ﻌﺪ ﺍﻟﺘﺪﻳﻦ‪ ,‬ﺗﻮﺟﻪ ﺍﻟﺘﺪﻳﻦ ﺍﻟﺪﺍﺧﻠﻲ ﻭﺍﳋﺎﺭﺟﻲ‪ ,‬ﺟﻮﺩﺓ ﺍﻟﻌﻼﻗﺔ‬
‫ﺍﻟﺰﻭﺟﻴﺔ‪ ,‬ﺍﻟﺘﺤﻠﻴﻞ ﺍﳌﺸﺘﺮﻙ ﺍﻟﻘﺎﻧﻮﱐ‪.‬‬
‫‪152‬‬
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Izorni naučni rad
Šaćira Mešalić 1, Izet Pehić2 & Muharem Adilović3
INKLUZIJA U PRAKSI IZ PERSPEKTIVE
OSNOVNOŠKOLSKIH NASTAVNIKA
Sažetak
Cilj ovog istraživanja bio je da se ispitaju stavovi
osnovnoškolskih nastavnika prema inkluziji imaju, te utvrdi
eventualno postojanje razlike u stavovima prema odgojnoobrazovnoj inkluziji. Uzorkom je obuhvaćeno 202 nastvanika
razredne i predmetne nastave jedanaest redovnih škola sa općine
Zenica, dvije škole sa općine Kakanj i jedna škola sa općine
Maglaj. U istraživanju je korišten upitnik za nastavnike o
uključivanju učenika s posebnim potrebama u redovne škole
(Mešalić i Halilović, 2006). Razlike u stavovima između ispitanika
izračunate su uz pomoć Anove i T-testa.
Rezultati istraživanja su pokazali da 52,5% ispitanika ima
pozitivan stav prema inkluzivnom obrazovanju. S druge strane,
92,6% nastavnika smatra da je inkluzivno obrazovanje moguće
provesti uz pomoć defektologa. Također, pokazale su se statistički
značajne razlike u stavovima nastavnika u odnosu na lokalnu
zajednicu u kojoj se škola nalazi (grad, prigradsko naselje, selo) i
aktivnosti koje obavljaju razredna, odnosno predmetna nastava,
kao i u stavovima nastavnika koji u svojim razredima imaju
učenike sa posebnim potrebama i nastavnika koji ih nemaju u
razredu. Nastavnici iz gradskih škola su se izjasnili za inkluziju
59,7%, u prigradskim taj postotak je iznosio 39,1%, dok je u
seoskim školama 37,8% nastavnika za uvođenje inkluzije.
1
Redovna profesorica, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici,
lillamesalic@yahoo.com
2
Docent, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici,
izet.pehlic@gmail.com
3
Viši asistent, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici,
madilovic@gmail.com
Rad autora je dostavljen 04.05.2011. godine, a prihvaćen za objavljivanje
28.10.2011. godine.
153
Socijalna istraživanja
Nastavnici smatraju da bi inkluzija imala veće efekte ukoliko bi se
osigurala stručna pomoć defektologa.
Ključne riječi: inkluzija,
potrebama, predrasude
integracija, učenici s posebnim
1. Uvod
O inkluziji raspravljalo na nivou brojnih domaćih i
međunarodnih znanstvenih skupova, donesen je jedn broj zakona i
zakonskih akata, ipak, promjene sistemu školovanja djece i
omladine sa posebnim potrebama sporo se realizuju u Bosni i
Hercegovini. Može se, također, konstatovati da još uvijek nisu
ostvarene značajne pretpostavke za inkluziju kao što su:
pripremljenost škola, nedostatak stručnog kadra, te edukacija
postojećeg nastavnog kadra za uspješno prihvatanje i rad sa djecom
koja imaju posebne potrebe. Stoga se promjene u ovom dijelu
školskog sistema ne odvijaju onim tempom, intezitetom i
sveobuhvatnošću kako bi bilo za očekivati. Krupne promjene treba
da se ostvare donošenjem zakonskih akata, koji obavezuju škole na
uvođenje inkluzije, ali i da se osiguraju nužne subjektivne,
objektivne i organizacijske mogućnosti za realizaciju inkluzije.
Promjene koje treba da uslijede u "specijalnom odgoju i
obrazovanju" u narednom periodu su veoma značajne i
predstavljaju važan dio reforme u sistemu obrazovanja. Sve
promjene u ovom dijelu školskog sistema će se rješavati u sklopu
promjena u cjelokupnom odgojno-obrazovnom sistemu, koje će
omogućiti jednake mogućnosti za školovanje djece bez obzira na
njihove različitosti. To će uvjetovati afirmaciju različitih pristupa u
radu, promjene u društvenom položaju ovih lica, promjene odnosa i
stavova društvene zajednice prema osobama sa posebnim
potrebama. Interes šire javnosti za rješavanje njihovih problema je
sve veći, kao i broj "popularizatorskih, stručnih i znanstvenih
radova s područja problematike osoba s teškoćama socijalne
integracije" koja se elaboriraju i uopćavaju u inter i
transdisciplinarnom, odnosno strukturnom, multivarijatnom i
kibernetičkom pristupu (Kovačević i sar., 1988). Jedan od važnih
preduvjeta jesu i stavovi nastavnika. prema inkluziji.
1.1. Terminološka distinkcija
Problem terminološkog određenja osoba sa posebnim
potrebama se različito definiše u zemljama sa različitom kulturom,
154
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
jezikom, društvenim razvojem, i sl. Veliki broj rasprava vođenih na
različitim stručnim, ali i na znanstvenim skupovima išao je u
pravcu rješavanja zajedničkog pojmovnog i terminološkog
određenja ovog društvenog fenomena. Veliki broj različitih
definicija ostavlja prostor da se definicije i dalje dograđuju,
proširuju, i to ne samo s defektološko-znanstvenog nego i
praktičnog značenja. Ipak, značaj ovog problema i različiti pristupi
pomogli su da se suština pojave svestranije sagleda i da se utvrdi
važnost uvođenja inkluzije u školama. Savremeni pristupi u
određivanju pojma teškoća u razvoju usmjereni su na ono što je i
pored oštećenja ostalo zdravo i na koji se preostali potencijal može
računati u re/habilitaciji. Teškoće u razvoju sagledavaju se
“multidimenzionalno”, kao jedinstvo čitavog niza karakteristika
među kojima je i teškoća u razvoju sa svojim posljedicama“
(Soldo, 1986). Pod pojmom "učenici sa teškoćama u razvoju" misli
se na djecu koja bilo u fizičkom, intelektualnom, emotivnom,
govornom, socijalnom ili nekom drugom razvojnom području tako
izrazito odstupaju od onog što smatramo standardnim rastom i
razvojem, te im je neophodna stručna pomoć s ciljem maksimalnog
razvoja njihovih potencijala (Zovko, 1996). U Bosni i Hercegovini
je još uvijek u upotrebi veliki broj termina koji se odnose na djecu i
omladinu sa posebnim potrebama. Prema procjeni Svjetske
zdravstvene organizacije u populaciji djece 7-8% pokazuju teškoće
u razvoju (Stefanović, 1980).
1.2. Rezultati ranijih istraživanja
Inkluzija ne znači uključivanje sve djece s teškoćama u
razvoju u redovne škole. Za neke je ovisno o stupnju teškoće,
nužan tretman u posebno prilagođenim ustanovama. O
istraživanjima u Hrvatskoj u okviru pripreme za inkluziju, kao i
samog provođenja inkluzije i njenoj uspješnosti pisali su: Stančić,V
(1985); Mavrin-Cavor i Levandovski (1986); Mavrin-Cavori sar.,
(1977); Stančić, Z. (1988) ; Stančić, Z., i Škrinjar, J.(1992) Mel, i
sar., (1999); Stančić, Z. .(2001). Fulgosi – Masnjak, (2001); Ova
istraživanja dala su opće rezultate slične rezultatima u svijetu, ali i
ukazala na nove kvalitete i konkretne nalaze na osnovu kojih je
predložen veći broj preporuka za samu školsku praksu. U Sloveniji
se takođe provodi inkluzija, a Sitar-Žerdin (1985) ističe da težnja
ka zajedničkom školovanju datira još od 1972 godine. Istraživanja
Ainscow & Haile-Giorgis (1999) ukazuju da postoje značajne
155
Socijalna istraživanja
razlike širom regiona, ali kontinuitet stare prakse je veoma
evidentan u mnogim zemljama, a nedostatak podrške za razvoj
predstavlja društveni problem. Danas se inkluzija u odgoju i
obrazovanju shvaća kao težnja za ostvarivanjem odgoja i
obrazovanja kao kontinuum koji je sve prisutniji u različitim
zemljama koje nastoje ostvariti savremeni odgoj, obrazovanje i
re/habilitaciju djece i omladine sa posebnim potrebama. Javile su se
mnoge rasprave od kojih neke idu u prilog segregacijskom, a neke
integracijskom pristupu u odgoju i obrazovanju djece i omladine s
teškoćama u razvoju. Puno više je argumenata koji govore u prilog
integracije (Stančić, 1985a). Proteklih četrdeset godina, otkako je
integracija intezivnije uvođena u redovne školske sisteme, u svijetu
je publiciran veliki broj znanstvenih studija, znanstvenih i stručnih
radova, kritika i osvrta koji su ovo pitanje rasvjetljavali, davali
veliki broj različitih sugestija, uputstava, i rješenja za najrazličitija
pitanja vezana za problematiku inkluzije: Stančić i Škrinjar, J
(1992); Fulgosi-Masnjak (2001); Mel i Memmenasha (1999),
Stančić, Z. (2001); Sizar, Ž, T. (1982); Ainscow, M. & HaileGiorgs, M. (1999); Turnbull, A. P. And Schultz, J. B. (1997);
Saraason, S.B. (1999). Ova i druga istraživanja mogu biti značajna
i za uspješno uvođenje inkluzije u Bosni i Hercegovini. Istraživanja
Pavelić-Dalić, (2002), prema (Dmitrović, 2004) pokazuju da
ukoliko su "specijalni nastavnici" imali različite stavove, nastavnik
iz redovnog razreda je imao sličan stav onom nastavniku iz
"specijalne nastave" sa kojim je direktno sarađivao. Današnju
inkluziju, treba posmatrati i kao pedagoški i humanistički pokret,
koji teži ravnopravnosti svakog učenika, prvenstveno u
obezbjeđivanju uvjeta koji bi mu omogućili optimalni razvoj u
skladu sa njegovim mogućnostima.
1.3. Stavovi nastavnika prema ikluziji
Spremnost nastavnika da prihvate osobe sa posebnim
potrebama, poznavanje i analizu njihovih stavova, želju da
učestvuju u pronalaženju najprimjerenijih oblika odgoja i
obrazovanja u procesu inkluzije, nalazimo u mnogim istraživačkim
radovima sa prostora bivše Jugoslavije: Kovačević i sar. (2004);
Vicić (1996); Kiš-Glavaš (1999); Igrić, Kiš-Glavaš (1999);
Hatibović (2003); Iličković (2004); Vukajlović (2004); Mešalić i
sar. (2002); Vukajlović i Mešalić (2004); Galušić i sar. (2004);
Mavrin-Cavor, Levandovski (1977); Vicić (1996); Kiš-Glavaš
156
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
(1999); Hatibović (2003); Vukajlović (2004); Mešalić i sar. (2002);
Vukajlović i Mešalić (2004); Galušić i sar. (2004). Mnogi autori su
istraživali i uticaj dodatne edukacije nastavnika na razvijanje
pozitivnih stavova prema integraciji djece sa posebnim potrebama
u redovna odjeljenja: Johnsen (2001) Igrić, Kiš-Glavaš (1999);
Hrnjica, (2004); Mešalić i sar. (2007), Šakotić i sar. (2009), te
ustanovili da dodatna edukacija utiče na razvoj pozitivnih stavova u
tom smjeru. Nezavisno od toga koliko je jasno da su potrebne
promjene u školama i programima, službama, uspjeh zavisi od
stavova, znanja, iskustva i razumijevanja svih onih koji su u
svakodnevnom kontaktu sa djecom (Levin (1992). Ličnost
nastavnika značajno utiče na atmosferu u razredu, pa i na odnose sa
učenicima, ali i odnos učenika prema nastavniku.
Pozitivni stavovi prema djeci uopće, prilagođenost nastavnika
i emocionalna toplina imaju pozitivno dejstvo na odnos prema
učenicima, dok emocionalna hladnoća, autoritarnost, anksioznost,
agresivnost i depresivnost imaju negativno dejstvo na sve aspekte
nastavne, kako odgojne tako i obrazovne (Hrnjica, 1997). Ako je
nastavnik dobro pripremljen za rad sa djecom koja imaju posebne
potrebe i ima pozitivan stav prema ovoj vrsti pedagoškog rada, biće
u stanju da razvije osjetljivost i za male znake koji ukazuju da je
dijete počelo da uspješnije razvija svoje potencijale. Nastavnik tada
može da djeluje preventivno na nastajanje sekundarnih posljedica
postojećih teškoća, a pomagaće učeniku da u granicama svojih
sposobnosti savlada individualni nastavni program, te će mu
razvijati radne navike i motivaciju za učenje i pomagaće mu u
uspostavljanju dobrih odnosa sa vršnjacima.
2. Metode rada
Ciljevi ovoga istraživanja su:
1. Ispitati kakve stavove imaju nastavnici razredne i
predmetne nastave, pedagozi, psiholozi, defektolozi i
socijalni pedagozi osnovnim školama prema odgojnoobrazovnoj inkluziji
2. Utvrditi da li postoji razlika u stavovima između
nastavnika razredne i predmetne nastave prema inkluziji
3. Utvrditi da li postoji razlika u stavovima prema inkluziji
između nastavnika s obzirom na gravitacijsko obilježje –
mjesto u kojem se škola nalazi (selo, prigradsko naselje i
grad).
157
Socijalna istraživanja
Na osnovu definiranih ciljeva postavljene su hipoteze:
H-1 Pretpostavlja se da nastavnici razredne i predmetne
nastave, pedagozi, psiholozi, defektolozi i socijalni pedagozi imaju
pozitivne stavove prema odgojno-obrazovnoj inkluziji u osnovnoj
školi
H-2 Ne postoje statistički značajne razlike u stavovima
nastavnika razredne i predmetne nastave prema odgojnoobrazovnoj inkluziji u osnovnoj školi
H-3 Pretpostavlja se da ne postoje statistički značajne razlike
u stavovima prema inkluziji kod nastavnika s obzirom na
gravitacijsko obilježje – mjesto u kojem se škola nalazi (selo,
prigradsko naselje i grad).
Uzorak je izabran metodom slučajnog izbora, a čini ga 202
nastavnika razredne i predmetne nastave i to: muških je 57 (28,2%)
i ženskih 145 (71,8%). Nastavnici su iz 11 osnovnih škola sa
općine Zenica, 2 škole sa općine Kakanj i 1 škola sa općine Maglaj.
Prema lokaciji u kojoj je škola broj ispitivanih nastavnika je: iz
gradskih škola 124 (61,4%), prigradskih 46 (22,8%) i seoskih 32
(15,8%), a prema vrsti angažmana u školi uzorak sačinjavaju: 93
(46%) nastavnika razredne nastave, 102 (50,5%) nastavnika
predmetne nastave i 7 (3,5%) pedagoga, psihologa, defektologa,
socijalnih pedagoga.
U istraživanju je korišten upitnik za nastavnike o uključivanju
učenika s posebnim potrebama u redovne škole (Mešalić, Š. &
Halilović, Z., 2006). Upitnik za nastavnike pored općih podataka o
ispitanicima sadrži 30 ajtema u formi stavova datih u obliku tvrdnje
(ispitanici su odgovarali sa: slažem se, neodlučno i ne slažem se).
Jedan broj tvrdnji dat je u inverziji, a razlike u stavovima između
ispitanika izračunate su uz pomoć Anove ili t-testa (tabela 1).
3. Rezultati istraživanja i diskusija
Rezultati istraživanja stavova nastavnika prema odgojnoobrazovnoj inkluziji predstavljeni su u tabeli 1. Naveden je nivo
njihovog slaganja s postavljenim tvrdnjama brojem stavova i
procentualno.
Rezultati istraživanja su pokazali kako se 97.5% slaže da
djeci sa posebnim potrebama treba prilagoditi programe prema vrsti
i stepenu ometenosti. Također, 97% nastavnika smatra da
nastavnici i roditelji djece sa posebnim potrebama moraju čvršće
sarađivati i razvijatimeđusobne kontakte.
158
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Tabelela 1. Stavovi nastavnika
o inkluziji
1. Odvajanje učenika u specijalne skole je
štetno i nehumano.
2. Ne mogu raditi zajedno učenici sa i bez
posebnih potreba.
3. Redovne škole moraju primati djecu sa
posebnim potrebama.
4. Nastavnici koji rade sa učenicima sa
posebnim potrebama treba da imaju
dodatno obrazovanje.
5. Jedan ili dva učenika sa posebnim
potrebama nisu problem u razredu.
6. Nastavnici trebaju biti veoma
tolerantni u radu sa učenicina sa
posebnim potrebama.
7. Ucenici brzo prihvataju vrsnjake sa
posebnim potrebama.
8. Djeci sa posebnim potrebama treba
prilagoditi programe njihovim
sposobnostima.
9. Djeca sa posebnim potrebama brže uče
i razvijaju se u redovnim skolama.
10. Nastavnici u radu sa učenicima sa
posebnim potrebama trebaju biti
tolerantni u ocjenjivanju.
11. Nastavnici koji rade sa učenicima sa
posebnim potrebama trebaju dodatnu
edukaciju.
12. Svaka škola u kojoj ima učenika sa
posebnim potrebama mora imati
defektologa.
13. Nemoguce je raditi u odjeljenjima u
kojima ima učenika sa posebnim
potrebama.
14. Djecu sa posebnim potrebama treba
odgajati i školovati samo u specijalnim
školama.
15. U redovne škole ne treba upisivati
ucenike sa posebnim potrebama, jer
negativno utječu na ostale učenike.
16. Učenici sa posebnim potrebama mogu
uspješno savladati prilagođene programe.
17. Učenici sa posebnim potrebama
ometaju razvoj redovnih učenika.
18. Nemoguce je raditi ako je u odjeljenju
prisutan učenik sa posebnim potrebama.
19. Od nastavnika zavisi kako ce učenici
prihvatiti vrsnjaka sa posebnim
potrebama.
20. Nastavnici nisu pripremljeni za rad sa
učenicima sa posebnim potrebama.
159
Nivo slaganja nastavnika s tvrdnjama
A
B
C
N
%
N
%
N
%
73
36,1
71
35,1
58
28,7
52
25,7
58
28,7
92
45,5
132
65,3
41
20,3
29
14,4
183
90,6
10
5,0
9
4,5
95
47,0
43
21,3
64
31,7
189
93,6
10
5,0
3
1,5
93
46,0
70
34,7
39
19,3
197
97,5
4
2,0
1
0,5
46
22,8
96
47,5
60
29,7
173
85,6
24
11,9
5
2,5
151
74,8
28
13,9
23
11,4
187
92,6
11
5,4
44
21,8
44
32,7
92
45,5
37
18,3
37
18,3
57
28,2
108
53,5
12
5,9
44
21,8
146
72,3
142
70,3
39
19,3
21
10,4
30
14,9
47
23,3
125
61,9
17
8,44
38
18,8
147
72,8
143
70,8
32
15,8
27
13,4
123
60,9
56
27,7
23
11,4
Socijalna istraživanja
21. Učenici sa posebnim potrebama ce
44
21,8
103
pozitivno djelovati na ostale učenike u
nastavi.
22. Učenici sa posebnim potrebama se
70
34,7
97
bolje osjećaju i imaju bolje rezultate u
redovnoj školi.
23. Većina nastavnika ima negativan
19
9,4
41
odnos prema ucenicima sa posebnim
potrebama.
24. Učenici sa posebnim potrebama ne
42
20,8
54
treba integrirati u redovne škole.
25. Brže i bolje učenici prihvataju
60
29,7
67
vršnjaka sa poseb. potrebama nego neki
nastavnici.
26. Ja ni po koju cijenu ne želim
8
4,0
20
prihvatiti ucenika sa posebnim
potrebama.
27. Ako bih imao u porodici dijete sa pp
27
13,4
22
nikda ga be bih upisivao u bilo kakvu
školu.
28. Školase mora prilagođavati
164
81,2
29
svakodnevnim i posebnim potrebama
djece.
29. Nastavnici su najveći oslonac djeci sa
145
73,8
38
posebnim potrebama i njihovim
roditeljima.
30. Nastavnici i roditelji djece sa pos. pot.
196
97,0
4
moraju bolje saradjivati i razvijati
kontakte.
LEGENDA: A „ slažem se“, B „neodlučno“, C „ne slažem se“
51,0
55
27,2
48,0
35
17,3
20,3
142
70,3
26,7
106
52,5
33,2
75
37,1
9,9
174
86,1
10,9
153
75,7
14,4
9
4,5
18,8
15
7,4
2,0
2
1,0
Da svi nastavnici koji rade sa učenicima sa posebnim
potrebama moraju biti veoma tolerantni smatra 93,6% nastavnika.
Do sličnih rezultata u svom istraživanju došle su Mešalić i
Hadžihalilović, (2003) u ispitivanju stavova nastavnika u nekim
školama na području Tuzle.
Da svaka škola u kojoj ima učenika sa posebnim potrebama
mora imati defektologa smatra 92.6% nastavnika. Pored toga,
92,6% nastavnika smatra da nastavnici koji rade sa učenicima sa
posebnim potrebama treba da imaju dodatno obrazovanje.
Nastavnici, njih 81,2%, smatraju kako se škola mora prilagođavati
djeci sa posebnim potrebama. Visok procenat ujednačenosti
stavova imaju nastavnici i u odgovoru na tvrdnje 10, 11, 16, 19. i
29. (tabela 1). Prema navedenim stavovima može se konstatirati da
nastavnici dobro razumiju inkluziju, shvataju njen značaj, ali i
teškoće koje je nužno otkloniti s ciljem njeneog temeljitijeg
implementiranja u našoj školskoj praksi. Samo 4% nastavnika
smatra da ni po koju cijenu ne želi prihvatiti učenika sa posebnim
160
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
potrebama. Moguće razloge otkrivamo u pozitivnom odgovoru
5,9% nastavnika koji se slažu da u redovne škole ne treba upisivati
učenike sa posebnim potrebama jer negativno utječu na ostale
učenike. Drugu razlog nalazimo u pozitivnom odgovoru 8,44%
nastavnika kako je nemoguće raditi u odjeljenju u kome je prisutan
učenik sa posebnim potrebama. Situacija je jasnija ako navedemo
stav po kojem 14,% nastavnika pozitivno odgovara na tvrdnju da
učenici sa posebnim potrebama ometaju razvoj drugih učenika.
Ove rezultate interpretiramo u kontekstu hitne potrebe edukacije
nastavnika za rad s djecom s posebnim potrebama.
Prema rezultatima istraživanja vidljivo je da se veliki broj
nastavnika slaže da se uvede inkluzija u škole, pa i u stavovima
koji su dati u inverziji. Tako 21,8% nastavnika smatra kako će
učenici sa posebnim potrebama u nastavi pozitivno djelovati na
redovne učenike. To je bilo i za očekivati s obzirom da svi
nastavnici nisu jednako informirani i educirani o inkluziji. Na tom
tragu, pozitivan je signal kako se samo 9,4% nastavnika slaže s
tvrdnjom kako većina nastavnika ima negativan odnos prema
učenicima sa posebnim potrebama.
Nastavnici su u najvećoj mjeri neodlučni, njih 51%, u
odgovoru na tvrdnji kako će učenici sa posebnim potrebama
pozitivno djelovati na ostale učenike u nastavi. To potvrđuje kako
veliki broj nastavnika nije siguran u ovu tvrdnju, jer nisu dovoljno
informisani ili nemaju nikakvog iskustva u radu sa učenicima koji
imaju posebne potrebe. Također je vidljivo da su nastavnici u
velikom procentu neodlučni u ogvoru na tvrdnje 22. (48%) i 09.
(47%). Izdvojit ćemo neodlučni stav 45,5% nastavnika o tvrdnji
kako će učenici sa posebnim potrebama pozitivno djelovati na
ostale učenike u nastavi. Dakle, nastavnici suštinski ne prepoznaju
pozitivne efekte uključivanja učenika s posebnim potrebama u
redovnu nastavu. Za "neodlučan" stav odlučio se veći procenat
nastavnika u odgovoru na tvrdnje 1. (35,1%) i 07. (34,7%
nastavnika). Nastavnici su najmanje neodlučni bili, njih 2%, u
tvrdnji da djeci sa posebnim potrebama treba prilagoditi programe
prema vrsti i stepenu teškoće, što ukazuje da su nastavnici razumiju
da su za ove učenike neophodni prilagođeni programi, kao što su
čvrstog stava da treba razvijati dobru saradnju i razvijanje
međusobnog povjerenja između njih i roditelja njihovih učenika.
Također, samo je 5% nastavnika neodlučno u stavu da nastavnici
koji rade sa učenicima sa posebnim potrebama treba da imaju
dodatno obrazovanje, ali i nagrađivanje, te stavu da svi nastavnici
161
Socijalna istraživanja
moraju biti veoma tolerantni u radu sa učenicina sa posebnim
potrebama.
Ohrabrujući je rezultat istraživanja po kojem se 86%
nastavnika ne slaže s tvrdnjom da ni po koju cijenu ne želi
prihvatiti učenika sa posebnim potrebama, te stavu 75% nastavnika
ako bi imali u porodici dijete sa posebnim potrebama da ga nikada
be bi upisivali u bilo kakvu školu. Također 72,3% nastavnika ne
smatra da je nemoguce raditi ako je u odjeljenju prisutan učenik sa
posebnim potrebama. Pored toga, 72,3% nastavnika ne slaže se s
tvrdnjom da u redovne škole ne treba upisivati učenike sa posebnim
potrebama, jer negativno utječu na ostale učenike. Indikativan je
stav neodlučnih 53,5% nastavnika na tvrdnju da djecu sa posebnim
potrebama treba odgajati i školovati samo u specijalnim školama.
Ovaj podatak ukazuje da su nastavnici jasnog opredjeljenja da je
inkluzija imperativ, te da u implementaciji ideje treba uraditi
temeljitije pripreme i na odgovarajući način educirati nastavnike
koji rade s djecom s posebnim potrebama i omogućiti im
neposredniju stručnu pomoć u konkretnim razrednim socijalnim
situacijama.
Svi navedeni istraživački rezultati su potvrda potrebe
uključivanja djece s posebnim potrebama u redovne razrede, ali po
prilagođenim programima i uz neposrednu stručnu pomoć i
profesionalnu edukaciju.
Tabela 2. Rezultati Anove o razlici stavova ispitanika u odnosu na
spol nastavnika za varijable za koje se pokazalo postojanje
statistički značajne razlike
Varijable
8. Djecu sa posebnim
potrebama treba
prilagoditi programe
prema vrsti posebne
potrebe
12. Svaka škola u kojoj
ima učenika sa posebnim
potrebama mora imati
defektologa
23.Većina nastavnika ima
negativan odnos prema
učenicima sa posebnim
potrebam
Spol
muski
zenski
63
152
Aritm.
sredina
1.0952
1.0132
muski
zenski
62
153
1.2419
1.0261
.56352
.16009
18.809
.000
muski
zenski
61
153
2.8197
2.5229
.42849
.71713
9.132
.003
N
162
SD
F
Sig.
.38997
.11433
5.605
.019
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Rezultati Anove pokazuju da je utvrđena statistička
značajnost razlika u stavovima između nastavnika muškog i
ženskog spola u tri varijable (od ponuđenih 30 varijabli).
Nastavnici muškog spola imaju statistički značajno pozitivnije
stavove u tvrdnjama 8, 12. i 23. nego nastavnici ženskog spola
(tabela 2).
Drugi istraživački zadatak bio je da se ustanovi da li postoji
razlika u stavovima između nastavnika razredne i predmetne
nastave prema inkluziji. Rezultati istraživanja su pokazali kako
generalno ne postoji statistički značajna razlika u stavovima
nastavnika razredne i predmetne nastave prema inkluziji. Jedino je
ustanovljeno da postoji statistički značajna razlika između njih u
tvrdnji da brže i bolje učenici prihvataju vršnjaka sa posebnim
potrebama nego neki nastavnici.
Naime, istraživački rezultati (tabela 3) potvrđuju kako
nastavnici predmetne nastave u statistički značajno većoj mjeri od
nastavnika razredne nastave, pedagoga, psihologa, defektologa i
socijalnih pedagoga smatraju da će brže i bolje učenici prihvatiti
vršnjaka sa posebnim potrebama nego neki nastavnici. Ovaj
istraživački rezultat razumijevamo u kontekstu činjenice da su
nastavnici predmetne nastave više fokusirani na realizaciju
nastavnih sadržaja iz predmeta koji predaju, nego na sve nivoe
odgojnog rada sa učenicima. Nažalost, obrazovni sistem je
konstruiran tako da je bitnije realizirati planirane sadržaje, nego
uvažiti individualne razlike među učenicima. Također, rezultat
razumijevamo i u kontekstu nespremnosti za uvođenje promjena.
Tabela 3. Rezultati Anove o razlici stavova između kategorija
uzorka u odnosu na vrstu angažmana u skoli za varijablu za koju se
pokazalo postojanje statistički značajne razlike na cijelom uzorku
Varijable
25. Brže i
bolje učenici
prihvataju
vršnjaka sa
posebnim
potrebama
nego neki
nastavnici
Vrsta angazmana
Nastavnici
razredne nastave
Nastavnici
predmetne
nastave
Pedagog,
psiholog,
defektolog,
socijalni pedagog
N
98
Mean
1.9898
S.D.
.81853
107
2.1963
.81772
9
1.5556
.72648
163
F
3.549
Sig.
.030
Socijalna istraživanja
Treći zadatak istraživanja bio je da se ustanovi da li postoji
razlika u stavovima prema inkluziji između nastavnika s obzirom
na gravitacijsko obilježje – mjesto u kojem se škola nalazi (selo,
prigradsko naselje i grad).
Rezultati istraživanja su pokazali kako postoji statistički
značajna razlika u stavovima nastavnika koji dolaze iz različitih
škola (gradska, prigradska, seoska) o implementaciji inkluzije.
Naime, istraživački rezultati dobiveni primjenom Anove (Tabela 4)
potvrđuju kako nastavnici iz gradskih škola smatraju u statistički
značajno većoj mjeri nego nastavnici iz prigradskih i seoskih škola
kako djecu s posebnim potrebama treba odgajati i školovati samo u
specijalnim školama. Ne smatramo da su nastavnici iz gradskih
škola manje humani. Pretpostavljamo da se nastavnici iz gradskih
škola oslanjaju na iskustva i prednosti u radu specijalnih škola koje
se nalaze u gradskoj sredini, dok nastavnici prigradskih i seoskih
škola pozadinu svoga stava vide u činjenici da su te mogućnosti
manje pristupačne u njihovim sredinama, te da bi bilo bolje
omogućiti učenicima da pohađaju individualno prilagođene
programe u svojoj sredini. To potvrđuje i činjenica da nastavnici
gradskih škola smatraju u statistički značajno većoj mjeri nego
nastavnici iz prigradskih škola da učenici sa posebnim potrebama
treba da pohađaju specijalne školu i da ih ne treba integrirati u
redovne škole (Tabela 4).
S druge strane, nastavnici iz seoskih škola u statistički
značajno većoj mjeri od nastavnika gradskih škola smatraju da
većina nastavnika ima negativan odnos prema učenicima sa
posebnim potrebama (Tabela 4). To je suprotno od prethodnih
rezultata. Pretpostavljamo da se radi o tome da ovi nastavnici
deklarativno daju socijalno poželjne odgovore, a u samoj
implementaciji nailaze na teškoće zbog nepripremljenosti za rad sa
djecom s posebnim potrebama u praksi razvijaju negativan odnos
prema učenicima sa posebnim potrebama.
Utvrđenu statistički značajnu razliku u stavovima nastavnika
iz seoskih škola i nastavnika iz gradskih škola trebalo bi detaljnije
ispitivati i utvrditi da li je opća klima u školama u seoskim
sredinama možda odraz općih stavova seoske lokalne zajednice, ili
slabije informiranosti nastavnika koji rade u seoskim školama o
mogućnostima i sposobnostima učenika sa posebnim potrebama.
164
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Tabela 4. Rezultati Anove o razlici stavova između ispitanika u
odnosu na lokaciju škole za varijable za koje se pokazalo
postojanje statistički značajne razlike na cijelom uzorku
Varijable
14.Djecu sa posebnim
potrebama treba
odgajati i školovati
samo u spec. školama
23.Većina nastavnika
ima negativan odnos
prema učenicima sa
posebnim potrebama
24. Učenici sa
posebnim potrebama
treba da pohađaju
specijalne školu i ne
treba ih integrirati u
redovne škole
Lokacija
škole
gradska
prigradska
seoska
N
Mean
130
46
38
2.4846
2.0217
2.2368
gradska
prigradska
seoska
133
46
36
gradska
prigradska
seoska
129
46
37
S.D.
F
Sig.
.71782
.85607
.71411
6.939
.001
2.5564
2.5435
2.8889
.72209
.62206
.31873
3.997
.020
2.4264
2.0870
2.1351
.76827
.83868
.78748
4.157
.017
Scheffe – Multiple Comparisons
(J) Lokacija
Dependent Variable (I) Lokacija skole skole
14. Djecu sa
gradska
posebnim potrebama
treba odgajati i
prigradska
školovati samo u
spec školama
seoska
23.Većina nastavnika gradska
ima negativan odnos
prema učenicima sa
posebnim potrebama prigradska
seoska
24. Učenici sa
gradska
posebnim potrebama
treba da pohađaju
spec. školu i ne treba prigradska
ih integrirati u
redovne škole
seoska
Mean
Differ. (I-J) Std. Error Sig.
.46288*
.12847 .002
.24777
.13809 .202
gradska
-.46288*
.12847 .002
seoska
-.21510
.16415 .425
gradska
-.24777
.13809 .202
prigradska
.21510
.16415 .425
prigradska
.01291
.11132 .993
*
.12227 .026
gradska
-.01291
.11132 .993
seoska
-.34541
.14482 .060
gradska
.33250*
.12227 .026
prigradska
.34541
.14482 .060
prigradska
.33940*
.13519 .045
prigradska
seoska
seoska
seoska
-.33250
.29122
.14681 .142
gradska
-.33940*
.13519 .045
seoska
-.04818
.17385 .962
gradska
-.29122
.14681 .142
.04818
.17385 .962
prigradska
*. The mean difference is significant at the 0.05 level.
165
Socijalna istraživanja
4. Umjesto zaključka
Subjektivni faktori imaju veliki značaj za uvođenje inkluzije
u škole. U ovom radu smo pošli od pretpostavke da stavovi
nastavnika mogu bitno utjecati na realizaciju inkluzivnog
obrazovanja s obzirom da se pojavljuju kao osnovni nosioci
odgojno-obrazovnog procesa, odnosno prihvatanja djece sa
posebnim potrebama u redovna odjeljenja.
Rezultati ovog istraživanja koji se temelje na stavovima
nastavnika, samo su segment iz niza ostalih pretpostavki za
provođenje odgojno-obrazovne inkluzije u školama. Na osnovu
rezultata ovog istraživanja zaključujemo slijedeće:
1. Nastavnici, uglavnom, imaju pozitivne stavove prema
odgojno-obrazovnoj inkluziji.
2. Razlike koje su utvrđene između isptanika u odnosu na
vrstu angažmana u skoli su prisutne, zbog toga što su
nastavnici samo u nekim školama dovoljno informirani, pa i
educirani za prihvatanje i rad sa učenicima koji imaju
posebne potrebe.
3. Buduće odgojno-obrazovne akcije treba usmjeriti prema
informiranju i edukaciji nastavnika u školama o potrebama i
mogućnostima zajedničkog školovanja za sve učenike bez
obzira na različitosti, te kreiranje pretpostavki za nesmetano
uključivanje učenike s posebnim potrebama u redovne
škole.
Literatura:
Ainscow, & Haile-Giorgis (1999) Educational arrangements for
children categorized as having special needs in Central and
Eastern Europe. London: European Journal of Special needs
in Education Kogan Page 14, 2, 103-121.
Dmitrović, P. (2004) Edukacija nastavnika za inkluzivno
obrazovanje i vaspitanje; u zborniku radova: Inkluzija u
školstvu Bosne i Hercegovine. Sarajevo: TEPD i Filozofski
fakultet u Sarajevu
Fulgosi-Masnjak, R. (2001) Ispitivanje stavova roditelja prema
integraciji učenika usporenog kognitivnog razvoja u redovnu
osnovnu školu Zagreb: Defektologija 25, 2, 195-201.
Galušić, B, Mešalić, Š. & Nikolić, M. (2004) Odnos nastavnika
prema integraciji učenika s posebnim potrebama s obzirom na
lokalnu zajednicu. Defektologija, 9-10: 139-146
166
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Hatibović, Ć. (2003) Kongruencija latentne strukture stavova
prema inkluzivnom obrazovanju, Defektološki fakultet,
Doktorska disertacija.
Hrnjica S, (2004) Škola po meri deteta – Priručnik za rad sa
učenicima osnovne škole ometenim u razvoju. Beograd:
Institut za psihologiju Filozofskog fakulteta; Save The
Children UK, Kancelarija u Beogradu.
Igrić, Kiš-Glavaš, (1999) Istraživanja o integraciji u Hrvatskoj,
Integracija i inkluzija kao oblici školovanja učenika
usporenog
kognitivnog
razvoja.
Zbornik
radova
međudržavnog seminara.
Johnsen, H.B. (2001) Educational Policies and Debate concerning
the School for All and Special Needs Education. National
Perspective: The Situation in Norway. Education-Special
Needs Education an Introduction
Kiš-Glavaš L. (1999) Promjena stavova učitelja prema integraciji,
djece usporenog kognitivnog razvoja, Disertacija, Zagreb;
Kovačević J, Andrejević D i Mešalić Š (2004). Stavovi nastavnika
redovnih osnovnih škola o inkluzivnom obrazovanju. U:
Zbornik radova sa simpozijuma sa međunaronim učešćem
«Interdisciplinarni aspekti u edukaciji i rehabilitaciji», Tuzla,
str. 85-94.
Kovačević, V. Stančić, V. Mejovšek, M. (1988) Osnovni problem
defektologije kao znanstvenog područja. U: Stančić, V. ur.
Osnove teorije defektologije. Zagreb: Fakultet za
defektologiju Sveučilišta u Zagrebu.
Levin, (1992). The case for "special" children. In: Aiello B.(ed):
Making it work: Practical ideas for integrating exeptional
children info regular classees. Boston,Virginija: The Council
for Exeptional Children.
Mavrin-Cavor, Lj. Levandovski, D. (1986) Lako mentalno
retardirani učenici s dodatnim oštećenjima i njihova odgojnoobrazovna integracija. Reforma odgoja i obrazovanja djece s
teškoćama u razvoju Zagreb: Fakultet za defektologiju
Sveučilišta u Zagrebu.
Mavrin-Cavor, Levandovski, Kovačević, (1977) Stavovi roditelja
prema svojoj djeci koja su dijagnosticirana kao lako mentalno
retardirana i kao granični slučajevi, a polaze specijalnu
osnovnu školu; u: Savezno savjetovanje "Integracija
graničnih slučajeva u redovnu osnovnu školu", Savez
društava defektologa Hrvatske, Zagreb;
167
Socijalna istraživanja
Mel,
A. & Memmenasha H. Giorgs (1999) Educational
arangementis for children categorized as having special needs
in Central and Eastern Europe, European Journal of Special
Needs Education 14, 2, 103-122.
Mešalić, Š., Mahmutagić, A. & Hadžihasanović, H. (2004)
Edukacija i socijalizacija učenika usporenog kognitivnog
razvoja. JU Univerzitet u Tuzli: Defektološki fakultet
Mešalić, Š. Šakotić, N. Nikolić, M. (2007) Pristup inkluzivnoj
praksi u vaspitanju i obrazovanju. Zavod za udžbenike i
nastavna sredstva Podgorica.
Mešalić Š, Hadžihalilović, J. (2003) Stavovi nastavnika u nekim
školama na području Tuzle i defektologa prema odgojnoobrazovnoj integraciji. Defektologija, 8: 139-145.
Mešalić, Š. Halilović Z, (2006) Upitnik za nastavnike o
uključivanju učenika s posebnim potrebama u redovne škole,
Diplomski rad. JU Univerzitet u Tuzli, Edukacijskorehabilitacijski fakultet Tuzla.
Saraason, S. B. (1999) The predictable failure of educational
reform, Remedial and Special Education 12,4,8-22.
Sitar-Žerdin (1985). Integracija mejnih in lazje umsko manj
razvitih učencev v osnovne škole, Defektologija, 18,1-2,269273
Soldo, N. (1986) Odgojno-obrazovna integracija djece s tjelesnom
invalidnosti, Zagreb: Savez SIZ-ova odgoja i osnovnog
obrazovanja SR Hrvatske, Fakultet za defektologiju
Sveučilišta u Zagrebu, Savez slijepih Hrvatske
Stančić, V. (1985) Evaluacija socijalizacijskih i obrazovnih efekata
odgoja, obrazovanja i rehabilitacije djece usporenog
kognitivnog razvoja, Zagreb: Fakultet za defektologiju
Sveučilišta u Zagrebu
Stančić, V. (1985a) Metoda opservacije-dijagnostika u djece; u
Odgoj, obrazovanje i rehabilitacija djece i omladine s
teškoćama u razvoju, Zagreb: Zavod za prosvjetno-pedagošku
službu SR Hrvatske, Biblioteka unapređivanja odgoja i
obrazovanja 2,47-57
Stančić, Z. (1988) Sociometrijski položaj učenika usporenog
kognitivnog razvoja i neke njegove hipotetičke determinante,
Zagreb: Fakultet za defektologiju Sveučilišta u Zagrebu.
Magistarski rad.
168
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Stančić, Z. (2001) Iskustva u svezi s edukacijskom integracijom
djece i mladeži s posebnim potrebama u Republici Hrvatskoj,
Defektologija, 5, 5, 37-42.
Stančić, Z. Škrinjar, J. (1992) Razlike u procjeni roditelja i
nastavnika o ponašanju učenika s mentalnom retardacijom
Zagreb: Defektologija, 28,1i2 (supl.) 63-75.
Stefanović, D. (1980) Mjesto i uloga zdravstvenih ustanova u
ranom otkrivanju i ranoj rehabilitaciji djece ometene u
razvoju. U Zdravković, M. (ur.). Metodologija rane
dijagnostike i rehabilitacije djece ometene u psihofizičkom
razvoju, Niš: Institut za dokumentaciju zaštite na radu
"Edvard Kardelj" Beograd: Redakcija izdavanja za
zdravstvenu problematiku 15-32.
Šakotić, N., Mešalić, Š. & Hrnjica, S. (2009) Inkluzivno vaspitanje
i obrazovanje u osnovnoj školi – Priručnik za nastavnike i
stručne saradnike. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva
Podgorica.
Turnbull, A. P. & Schultz, J. B. (1997) Mainsteaming handicapped
students: A guide for the classroomteacher, Boston- LondonSydney: Allyn and Bacon Inc.
Vicić, (1996) Objektivni i subjektivni uvjeti integracije lako
mentalno retardarine djece i omladine u redovne oblike
odgoja i obrazovanja; U: Reforma odgoja i obrazovanja djece
s teškoćama u razvoju, Zagreb: savez društava defektologa
Hrvatske 55-61;
Vukajlović, M. B. (2004) Uključivanje djece sa posebnim
potrebama u redovna odjeljenja, Defektološki fakultet u
Beogradu, Magistarski rad.
Vukajlović, B. & Mešalić, Š. (2004) Defektolog – član tima u
inkluzivnom obrazovnaju. U: Zbornik radova sa simpozijuma
sa međunaronim učešćem «Interdisciplinarni aspekti u
edukaciji i rehabilitaciji», Tuzla:137-142
Zovko, G. (1996) Smetnje u razvoju. U: Pranjić, M (ur). Odgoj
izuzetne djece. Zagreb: Hrvatska akademija odgojnih znanosti
169
Socijalna istraživanja
Original scientific article
INCLUSION IN PRACTICE ACCORDING TO ATTITUDES
OF TEACHERS
Šaćira Mešalić, Ph.D., Izet Pehlić, Ph.D., Muharem Adilović, M.A.
Abstract
Subjective factors have great significance for introducing inclusion
into schools. The hypothesis of this paper is that teachers’ attitudes can
have great impact on the realisation of inclusive education since they are
the main bearers of upbringing and educational process, and of admitting
children with special needs in regular classes.
The aim of the research was to examine teachers’ attitudes towards
inclusion in some regular primary schools, and to determine differences
in attitudes towards educational inclusion The research was carried out on
a sample of eleven regular schools in the Municipality of Zenica, two
schools in the Municipality of Kakanj and one school in the Municipality
of Maglaj. The sample included 202 examinees (teachers of class and
subject teaching). The questionnaire on inclusion of students with special
needs into regular schools was used to examine teachers (Mešalić, Š.,
Halilović Z., 2006). The questionnaire for teachers, in addition to basic
information about examinees, included indicators of attitudes (I agree,
Not sure, I disagree). Some of the statements were given in inverted
sentence forms, and different attitudes of examinees were evaluated with
Anova or t-test.
The research findings indicated that the majority of examinees 106
(52,5%) had positive attitude towards inclusive education, whereas 187
(92,6%) teachers believe that inclusive education is possible with help of
special education teachers. Additional data analysis provided statistics
for local community of a school (a town, suburb, and village) and for
activities performed in the class and subject teaching and for teachers that
teach students with special needs, and teachers that do not teach those
students. Inclusion was supported by 59, 7% of teachers from town
schools, 39,1% of teachers from suburban schools, and 37,8% of teachers
from village schools. In general, teachers would support inclusive
education with the help of special education teachers.
Keywords: inclusion, integration, students with special needs,
prejudices, teachers’ attitudes
170
‫‪Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.‬‬
‫ﺷﺎﻛﺮﺓ ﻣﺸﺎﻟﻴﺘﺶ‪ ,‬ﻋﺰﺕ ‪‬ﻠﻴﺘﺶ‪ ,‬ﳏﺮﻡ ﻋﺎﺩﻟﻮﻓﻴﺘﺶ‬
‫ﻛﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﺟﺎﻣﻌﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ‬
‫ﺍﻟﺪﻣﺞ ﰲ ﺍﻟﺘﻄﺒﻴﻖ ﻭﻓﻖ ﻣﻮﺍﻗﻒ ﺍﳌﺪﺭﺳﲔ‬
‫ﺍﳋﻼﺻﺔ‪:‬‬
‫ﻟﻠﻌﻮﺍﻣﻞ ﺍﻟﺸﺨﺼﻴﺔ ﺃﳘﻴﺔ ﻛﺒﲑﺓ ﰲ ﺇﺩﺧﺎﻝ ﺍﻟﺪﻣﺞ ﰲ ﺍﳌﺪﺍﺭﺱ‪ .‬ﺍﻧﻄﻠﻘﻨﺎ ﰲ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺒﺤﺚ‬
‫ﻣﻦ ﻓﺮﺿﻴﺔ ﺃﻥ ﻣﻮﺍﻗﻒ ﺍﳌﺪﺭﺳﲔ ﳝﻜﻦ ﺃﻥ ﺗﺆﺛﺮ ﰲ ﻋﻤﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﻌﻠﻴﻢ ﺍﳌﺪﻣﺞ ﻣﻦ ﺣﻴﺚ‬
‫ﺇﻇﻬﺎﺭﻫﺎ ﻛﻌﻮﺍﻣﻞ ﺃﺳﺎﺳﻴﺔ ﰲ ﻋﻤﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﻌﻠﻴﻢ ﺍﻟﺘﺮﺑﻮﻱ‪ ,‬ﻭﻗﺒﻮﻝ ﺍﻷﻃﻔﺎﻝ ﺑﺬﻭﻱ‬
‫ﺍﻻﺣﺘﻴﺎﺟﺎﺕ ﺍﳋﺎﺻﺔ ﰲ ﺍﻟﻔﺼﻮﻝ ﺍﳌﻨﺘﻈﻤﺔ‪.‬‬
‫ﻫﺪﻑ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺭﺅﻳﺔ ﻣﻮﺍﻗﻒ ﺍﳌﺪﺭﺳﲔ ﳓﻮ ﺍﻟﺪﻣﺞ ﰲ ﺑﻌﺾ ﺍﳌﺪﺍﺭﺱ ﺍﻻﺑﺘﺪﺍﺋﻴﺔ‬
‫ﺍﳌﻨﺘﻈﻤﺔ ﻭﲢﺪﻳﺪ ﺍﻻﺧﺘﻼﻓﺎﺕ ﺑﲔ ﻣﻮﺍﻗﻔﻬﻢ ﲡﺎﻩ ﺍﻟﺪﻣﺞ ﺍﻟﺘﻌﻠﻴﻤﻲ ﺍﻟﺘﺮﺑﻮﻱ‪ .‬ﺗﻀﻤﻨﺖ‬
‫ﺍﻟﻌﻴﻨﺔ ﻋﻠﻰ ﺇﺣﺪﻯ ﻋﺸﺮﺓ ﻣﺪﺭﺳﺔ ﻣﻨﺘﻈﻤﺔ ﻣﻦ ﺑﻠﺪﻳﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ ‪ ,‬ﻣﺪﺭﺳﺘﲔ ﻣﻦ ﺑﻠﺪﻳﺔ‬
‫ﻛﺎﻛﺎﻥ ﻭﻣﺪﺭﺳﺔ ﻣﻦ ﺑﻠﺪﻳﺔ ﻣﺎﻏﻼﻱ‪ .‬ﻗﺪ ﺗﻀﻤﻨﺖ ﺍﻟﻌﻴﻨﺔ ﻋﻠﻰ ﻣﺎﺋﺘﲔ ﻭﺍﺛﲏ ﻣﺸﺎﺭﻙ )‬
‫ﻣﺪﺭﺳﻲ ﺍﳌﺪﺭﺳﺔ ﺍﻻﺑﺘﺪﺍﺋﺔ ﻭﺍﳌﺘﻮﺳﻄﺔ(‪.‬‬
‫ﻭﺍﺳﺘﺨﺪﻡ ﰲ ﻏﺮﺽ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺍﺳﺘﺒﻴﺎﻥ ﺍﳌﺪﺭﺳﲔ ﻋﻦ ﺩﻣﺞ ﺍﻷﻃﻔﺎﻝ ﺫﻭﻱ‬
‫ﺍﻻﺣﺘﻴﺎﺟﺎﺕ ﺍﳋﺎﺻﺔ ﰲ ﺍﳌﺪﺍﺭﺱ ﺍﻻﺑﺘﺪﺍﺋﻴﺔ‪ ) .‬ﻣﺸﺎﻟﻴﺘﺶ ﺵ‪ ,.‬ﺧﻠﻴﻠﻮﻓﺘﺶ ﺯ‪, .‬‬
‫‪ .(2006‬ﺍﻻﺳﺘﺒﻴﺎﻥ ﻟﻠﻤﺪﺭﺳﲔ ﺍﻟﺬﻱ ﳛﺘﻮﻱ ﺑﻴﺎﻧﺎﺕ ﺍﳌﺸﺎﺭﻛﲔ ﺍﻷﺳﺎﺳﻴﺔ ﻭﻣﺆﺷﺮﺍﺕ‬
‫ﺍﳌﻮﺍﻗﻒ ﺍﳌﻘﺪﻣﺔ ﰲ ﺷﻜﻞ ﺇﺛﺒﺎﺕ ) ﻣﻮﺍﻓﻖ‪ ,‬ﻣﺘﺮﺩﺩ‪ ,‬ﻻ ﺃﻭﺍﻓﻖ(‪ .‬ﺟﺎﺀ ﻋﺪﺩ ﻣﻦ ﺍﻹﺟﺎﺑﺎﺕ‬
‫ﻣﻘﻠﻮﺑﺎ‪ ,‬ﻭﺍﻟﺘﻤﺎﻳﺰ ﰲ ﺍﳌﻮﺍﻗﻒ ﺑﲔ ﺍﳌﺸﺎﺭﻛﲔ ﳏﺴﻮﺏ ﻋﻠﻰ ﺃﺳﺎﺱ ﺁﻧﻮﻓﺎ ﺃﻭ ‪-t‬ﺍﺧﺘﺒﺎﺭ‪.‬‬
‫ﺃﻇﻬﺮﺕ ﺍﻟﺒﻴﺎﻧﺎﺕ ﺃﻥ ﺃﻏﻠﺐ ﺍﳌﺸﺎﺭﻛﲔ ﰲ ﺍﻻﺳﺘﺒﻴﺎﻥ ﳍﻢ ﻣﻮﻗﻒ ﺇﳚﺎﰊ ﳓﻮ ﺍﻟﺘﻌﻠﻴﻢ‬
‫ﺍﳌﺪﻣﺞ ﻭﺑﻠﻎ ﻋﺪﺩﻫﻢ ‪ . (52,5)106‬ﻓﻴﻤﺎ ﻳﺮﻯ ‪ (92,6)187‬ﻣﻦ ﺍﳌﺪﺭﺳﲔ ﺃﻥ ﺍﻟﺪﻣﺞ‬
‫ﰲ ﺍﻟﺘﻌﻠﻴﻢ ﳝﻜﻦ ﺗﻄﺒﻴﻘﻪ ﲟﺴﺎﻋﺪﺓ ﺍﳌﺨﺘﺺ ﺑﻌﻴﻮﺏ ﺍﻟﺘﻌﻠﹼﻢ‪ .‬ﻭﺑﺘﺤﻠﻴﻞ ﺍﻟﺒﻴﺎﻧﺎﺕ ﺍﻹﺿﺎﰲ‬
‫ﻭﺟﺪﺕ ﻣﻌﻠﻮﻣﺎﺕ ﺇﺣﺼﺎﺋﻴﺔ ﻣﻬﻤﺔ ﻣﻦ ﺣﻴﺚ ﺍﳉﻤﺎﻋﺔ ﺍﶈﻠﻴﺔ ﺍﻟﱵ ﻭﺟﺪﺕ ﻓﻴﻬﺎ ﺍﳌﺪﺭﺳﺔ‬
‫‪171‬‬
‫‪Socijalna istraživanja‬‬
‫) ﺍﳌﺪﻳﻨﺔ‪ ,‬ﻭﻣﺸﺎﺭﻑ ﺍﳌﺪﻳﻨﺔ‪ ,‬ﺍﻟﻘﺮﻳﺔ( ﻭﻛﺬﻟﻚ ﺍﻟﻨﺸﺎﻃﺎﺕ ﺍﻟﱵ ﺗﺆﺩﻳﻬﺎ ﺍﳌﺪﺭﺳﺔ ﺍﻻﺑﺘﺪﺍﺋﻴﺔ‬
‫ﻭﺍﳌﺘﻮﺳﻄﺔ ﰲ ﺍﻟﻔﺼﻞ‪ ,‬ﻭﺍﳌﺪﺭﺳﻮﻥ ﰲ ﺍﻟﻔﺼﻮﻝ ﺍﻟﱵ ﻳﻮﺟﺪ ﻓﻴﻬﺎ ﺍﻟﺘﻼﻣﻴﺬ ﻣﻦ ﺫﻭﻱ‬
‫ﺍﻻﺣﺘﻴﺎﺟﺎﺕ ﺍﳋﺎﺻﺔ ﻭﺍﳌﺪﺭﺳﻮﻥ ﺍﻟﺬﻳﻦ ﻟﻴﺲ ﰲ ﻓﺼﻮﳍﻢ ﺗﻼﻣﻴﺬ ﺫﻭﻱ ﺍﻻﺣﺘﻴﺎﺟﺎﺕ‬
‫ﺍﳋﺎﺻﺔ‪ .‬ﺣﻴﺚ ﺗﺒﻠﻎ ﻧﺴﺒﺔ ﺍﳌﺪﺭﺳﲔ ﺍﻟﺬﻳﻦ ﻳﺮﻏﺒﻮﻥ ﰲ ﺩﻣﺞ ﺍﻟﺘﻌﻠﻴﻢ ﻣﻦ ﻣﺪﺍﺭﺱ ﺍﳌﺪﻳﻨﺔ‬
‫‪ ,59,7‬ﻭﺗﺒﻠﻎ ﻧﺴﺒﺘﻬﻢ ﻣﻦ ﺟﻮﺍﺭ ﺍﳌﺪﻳﻨﺔ ‪ ,39,1‬ﻭﺗﺒﻠﻎ ﻧﺴﺒﺘﻬﻢ ﰲ ﻣﺪﺍﺭﺱ ﺍﻟﻘﺮﻯ‬
‫‪ .37,8‬ﻭﻳﺸﺘﺮﻁ ﺍﳌﺪﺭﺳﻮﻥ ﺍﻟﺬﻳﻦ ﻳﺆﻳﺪﻭﻥ ﺩﻣﺞ ﺍﻟﺘﻌﻠﻴﻢ ﺑﺼﻔﺔ ﻋﺎﻣﺔ ﻭﺟﻮﺩ ﺍﳌﺨﺘﺺ‬
‫ﺑﻌﻴﻮﺏ ﺍﻟﺘﻌﻠﻢ‪.‬‬
‫ﺍﻟﻜﻠﻤﺎﺕ ﺍﻷﺳﺎﺳﻴﺔ‪ :‬ﺍﻟﺪﻣﺞ‪ ,‬ﺍﻻﻧﺪﻣﺎﺝ‪ ,‬ﺍﻟﺘﻼﻣﻴﺬ ﺫﻭﻭ ﺍﻹﺣﺘﻴﺎﺟﺎﺕ ﺍﳋﺎﺻﺔ‪ ,‬ﺣﻜﻢ‬
‫ﺳﺎﺑﻖ‪ ,‬ﻣﻮﺍﻗﻒ ﺍﳌﺪﺭﺳﲔ‪.‬‬
‫‪172‬‬
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Pregledni naučni rad
Suada Buljubašić 1
RECIDIVIZAM U MALOLJETNIČKOJ
DELINKVENCIJI
Sažetak
Maloljetnička delinkvencija je jedan od ozbiljnijih problema
u našem društvu. Među maloljetnim delinkventima sve je izraženiji
problem recidivizma (povratništva). Uzroke recidivizma treba
tražiti među faktorima koji dovode do pojave maloljetničke
delinkvencije. Potrebno je ukazati i na (ne)odgovarajuću društvenu
reakciju na maloljetničku delikvenciju. Najčešće se za ozbiljno
suočavanje sa ovim problemom okrivljuje nedostatak
odgovarajućih ustanova, posebno zatvora za maloljetnike.
Međutim, nema ozbiljnih rasprava o funkcionisanju postojećih
ustanova i efektima resocijalizacije. Podaci pokazuju da je u 2010.
godini broj recidivista povećan za 13,4% u odnosu na 2007.
godinu. Približavajući se standardima visokorazvijenih zemalja u
društvenoj reakciji na maloljetne učinitelje krivičnih djela u naše
krivično zakonodavstvo uvedene su odgojne preporuke kao
diverzioni model, odnosno model preusmjeravanja. Svrha ovog
modela je da se različitim mjerama reaguje na maloljetnog
delinkventa u cilju njegove resocijalizacije, ali bez uvođenja
maloljetnika u krivični proces, čime se izbjegava stigmatizacija.
Međutim, u praksi, postoje brojne teškoće u primjeni ovog modela.
Ključne riječi: maloljetnička delinkvencija, recidivizam, krivična
djela, društvena reakcija, porodica, odgojne preporuke, krivične
sankcije, resocijalizacija, maloljetnici, krivično neodgovorne osobe
Uvod
U savremenoj literaturi iz oblasti kriminalistike, prava,
sociologije, pedagogije, psihologije i socijalnog rada maloljetnička
1
Vanredni profesor, Fakultetu političkih nauka Univerziteta Sarajevo,
buljubasics@fpn.unsa.ba
Rad autora je dostavljen 20.05.2011. godine, a prihvaćen za objavljivanje
16.12.2011. godine.
173
Socijalna istraživanja
delinkvencija zauzima sve više prostora. Svjedoci smo da ona vrlo
često predstavlja i temu dana, naročito poslije teških krivičnih
dijela koja učine maloljetnici.
Ova socijalno-patološka pojava već dugi niz godina postala je
predmet preokupacije raznih nacionalnih i međunarodnih susreta i
institucija. 2 To je prvenstveno uslovljeno činjenicom što je u
pitanju pojava socijalne patologije među mladom generacijom, što
se ta pojava nalazi u porastu u nizu zemalja, što ona predstavlja
najčešći rezervoar iz koga se regrutuju kriminalci među odraslim
osobama, pa zato preventivne akcije protiv općeg kriminaliteta
moraju biti skoncentrisane u svim zemljama na ovaj problem.
(Milutinović, 1990) Za uspješnu borbu protiv maloljetničke
delinkvencije neophodno je dobro poznavanje rizičnih i zaštitnih
faktora, kako onih koji su vezani za ličnost maloljetnika tako i onih
koji su vezani za njegovo okruženje. Pojava recidivizma ili povrata
u činjenju krivičnih djela naročito je opasna i traži odgovarajuću
društvenu reakciju.
U stručnoj literaturi (Milutinović, 1976, Singer, 1996,
Lakićević, 2000, Buljubašić, 2008) pojava recidivizma među
maloljetnim delinkventima označava se kao sigurni pokazatelj
neuspjeha mjera resocijalizacije ili izostanka odgovarajuće
društvene reakcije, jer zajednička spoljna karakteristika svih
recidivista, bez obzira na druge podjele, ogleda se u tome što prema
njima krivična sankcija ili drugi, alternativni, oblik društvene
reakcije za prvo ili ranije izvršena krivična djela nije dala pozitivne
rezultate, i oni su i dalje nastavili sa delinkventnim ponašanjem i
činjenjem krivičnih djela.
Jedan od razloga što se problemu recidivizma među
maloljetnicima mora posvetiti puno veća pažnja jeste činjenica da
znatan broj njih nastavi sa kriminalnim ponašanjem i nakon
punoljetstva. Tako Singer ističe: „Provjerena iskustva brojnih
kriminoloških istraživanja pokazala su da se znatan dio kriminalnih
povratnika, pogotovo onih višestrukih, regrutira od osoba koje su
već prije osamnaeste godine dolazile u sukob sa zakonom.“
(Singer, 1996:216)
Fenomenu recidivizma među maloljetnicima u Bosni i
Hercegovini, posebno u postratnom tranzicijskom periodu, u
naučnom smislu, ne pridaje se dovoljno pažnje, što se ogleda u
nepostojanju relevantnih istraživanja ove problematike, što je, opet
2
Brojni kongresi UN-a o kriminalitetu i prevenciji kriminaliteta.
174
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
dovelo do izostanka šire društvene akcije s ciljem rješavanja ovog
problema.
U želji da se istraži fenomen recidivizma među maloljetnim
delinkventima provedeno je istraživanje na području Kantona
Sarajevo. Svrha istraživanja je da se utvrde uzroci velikog učešća
recidivista među maloljetnicima, a jedan od ciljeva je da se istraži
koliko društveno reagovanje ili nereagovanje doprinosi porastu
recidivizma. Istraživanje je provedeno uz dosljednu primjenu
osnovnih metodoloških principa i korištenja različitih metoda i
tehnika. Za prikupljanje podataka korišteni su anketni upitnik i
intervju, te sekundarni izvori podataka. Među njima su zvanični
podaci i izvještaji MUP-a Kantona Sarajevo, zakoni i propisi koji
tretiraju ovu problematiku. Od metoda korištenih u istraživanju
najviše su zastupljene metoda analize sadržaja, komparativna i
statistička metoda.
U istraživanju je učestvovalo 50 profesionalaca zaposlenih u
Kantonalnom centru za socijalni rad, Zavodu za mušku djecu i
omladinu „Hum“ Sarajevo i MUP-u Kantona Sarajevo. U ovom
radu predstavljen je samo dio istraživanja, i to onaj koji se odnosi
na uzroke i rasprostranjenost recidivizma, te društvenu reakciju na
kriminalitet maloljetnika.
Recidivizam kao ozbiljan društveni problem
U razvijenim zemljama recidivizam je često predmet
istraživanja u području kriminologije i drugih naučnih oblasti.
(Palmer i Carlson, 1976; Gottferson i sar. 1978, prema Blumsten i
sar., 1986; Capaldi i Petterson 1996; Olson i Stalans, 2001; DeLisi i
Conis 2008; Polachek i Calvert 2009)
Među istraživanjima na prostoru bivše države značajna su
istraživanja Milutinovića (1976, 1990) i Singera (1996).
Recidivisti su posebno opasna kategorija delinkvenata jer su
učinili više krivičnih djela. Jedna od karakteristika recidivista,
prema autoru teorije kriminalnog životnog stila, jeste izrazito
nepoštivanje i kršenje socijalnih i društvenih pravila, što je dobar
pokazatelj da će se takvo ponašanje nastaviti i u budućnosti.
(Bonta, 1997) Za recidiviste su karakteristične stečene navike i
izražene sklonosti ka hroničnom vršenju krivičnih djela.
Milutinović ističe „da je navika osnovna komponenta u nastajanju
recidivizma, da usled nje, kao stereotipnog oblika reagovanja,
recidivisti padaju lako pod udar izazivanja sa strane i stalno vrše
175
Socijalna istraživanja
krivična djela“. (Milutinović, 1976:195) Na naviku u stalnom
vršenju krivičnih djela mogu utjecati i drugi faktori koji se vežu za
patološke osobine ličnosti.
Recidivizam je vezan za brojne unutrašnje i spoljne faktore.
Ovi faktori mogu djelovati sa manjim ili slabijim intenzitetom,
povremeno ili stalno. Najčešće kod jednog maloljetnika nailazimo
na istovremeno negativno djelovanje više faktora. Recidivizam
maloljetnih delinkvenata ukazuje i na trajniju neprilagođenost
učinilaca krivičnih djela društvenoj sredini i njenim normama.
Povratnici u kriminal često su psihopatski strukturirane ličnosti,
koje su bezosjećajne, emotivno labilne i povodljive. Najčešće ove
osobe imaju negativan odnos prema radu i karakteriše ih odsustvo
radnih navika. (Ajduković, 2000)
U pogledu vremenskog proteka opasnost od povratka u
kriminalno ponašanje najveća je u prvo vrijeme, odnosno u prvih
nekoliko godina poslije izvršenog krivičnog djela. Protekom dužeg
vremenskog perioda u kojem jedna osoba nije ponovo učinila
krivično djelo može se smatrati uspjehom u pogledu primijenjenih
mjera resocijalizacije. Međutim, ako osoba u vrlo kratkom
vremenskom periodu, nakon učinjenog ranijeg djela, pokaže
ponovno kriminalno ponašanje, to je siguran pokazatelj da su se
kriminalne sklonosti više razvile i da su dimenzije opasnosti,
posebno one vezane za ličnost, znatno veće. Sklonosti ka vršenju
krivičnih djela povećavaju se sa svakim novim učinjenim krivičnim
djelom. Recidivisti koji u kratkom vremenskom periodu učine
veliki broj krivičnih djela često se nazivaju i hroničnim
recidivistima. To su, ustvari, osobe kojima je životni stil postao
činjenje krivičnih djela.
U kategoriji punoljetnih recidivista znatan je broj onih koji su
prva krivična djela izvršili kao maloljetne osobe. Milutinović ističe
da „intenzitet kriminalnog ponašanja ispoljavaju više oni koji su u
mladosti počeli da vrše krivična dela nego stariji izvršioci tih dela“.
(Milutinović, 1976:195) Raspravljajući o ovom problemu Singer
kaže: „Provjerena iskustva brojnih kriminoloških istraživanja
pokazala su da se znatan dio kriminalnih povratnika, pogotovo onih
višestrukih, regrutira od osoba koje su već prije osamnaeste godine
dolazile u sukob sa zakonom.“ (Singer, 1996:216)
To je jedan od razloga što se na delinkvenciju maloljetnika i
djece mora reagovati adekvatnim mjerama resocijalizacije kako bi
prihvatili društvene norme i vrijednosti i prestali sa delinkventnim
aktivnostima. Izostanak odgovarajuće društvene reakcije višestruko
176
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
povećava rizik od pojave recidivizma i nastavka vršenja krivičnih
djela i kad maloljetni delikventi postanu punoljetne osobe.
Rasprostranjenost recidivizma
U raspravi o rasprostranjenosti recidivizma među maloljetnim
delinkventima mora se poći od činjenice da maloljetnici imaju
poseban položaj u krivičnom pravu i da on nameće i neke
specifičnosti pri definisanju pojma recidivizma. Kod punoljetnih
učinitelja krivičnih djela najčešće se recidivistom smatra osoba
kojoj je za učinjeno krivično djelo već bila izricana neka sankcija.
Ovu definiciju ne možemo u potpunosti preuzeti u slučaju
maloljetnika. Za to postoji više razloga. Prvi razlog je poseban
položaj maloljetnika u krivičnom pravu jer „u maloljetnoj
delinkventnoj populaciji vrlo uspješno djeluju neki normativni
selekcijski mehanizmi zbog kojih tek oko 1/5 maloljetnih
počinitelja krivičnih djela bude izvedena pred sud radi izricanja
neke sankcije“. (Singer, 1996:216)
Drugi razlog je što se prema jednom broju maloljetnika ne
može primijeniti bilo kakva mjera od strane tužitelja ili sudije jer u
vrijeme izvršenja krivičnog djela nisu imali navršenih četrnaest
godina života i po odredbama krvičnog zakonodavstva spadaju u
kategoriju djece, odnosno krivično neogovornih osoba.
Treći razlog je što se u kategoriji krivično odgovornih
maloljetnika, odnosno osoba u dobi od 14 do 18 godina života vrlo
često primjenjuje načelo oportuniteta. Singer (1996) ističe da se
ovo načelo primjenjuje i povodom prijave, pri odlučivanju
povodom dovršenog pripremnog postupka, pa i u trenutku vijećanja
o sankciji koju bi trebalo izreći. Zato, ako bismo recidivistima
smatrali samo one maloljetnike kojima je izrečena neka sankcija,
dobili bismo potpuno pogrešnu sliku o rasprostranjenosti
recidivizma među maloljetnicima. Veoma je važno, kad
raspravljamo o recidivizmu među maloljetnicima, sve ovo imati u
vidu. Maloljetnici kojima je izrečena neka od krivičnih sankcija ili
odgojnih preporuka predmet su našeg interesovanja, ali ćemo
morati uzeti u obzir i one maloljetnike (i djecu) koji su već dva ili
više puta prijavljivani bez obzira na daljni tok prijave. „Realan uvid
u stanje i kretanje pojave kriminalnog povrata kod maloljetnih
počinitelja krivičnih djela dobit ćemo ako povrat promatramo u
odnosu prema ukupno prijavljenima, a ne samo prema pravomoćno
osuđenim maloljetnicima, i ako k tome pojam povrata definiramo
177
Socijalna istraživanja
ekstenzivno, te povratnicima ne smatramo samo one koji su ranije
osuđeni, već i one koji su samo prijavljeni.“ (Singer, 1996:217)
Kao što je već istaknuto, među maloljetnicima koji su učinili
krivično djelo značajan je broj i recidivista. Istraživanje provedeno
u Republici Hrvatskoj (1980) pokazuje da je prosječan procenat
recidivista 20,2%, s tim da je u gradu Zagrebu najviši i iznosi
30,4%. (Singer, 1996:152) Rezultati istraživanja provedenog na
području Kantona Sarajevo pokazuju da se učešće recidivista u
ukupnom broju maloljetnika, koji su učinili krivično djelo u
vremenskom periodu od 1997. do 2004, kretalo u rasponu od
21,36% do 47,23%. (Buljubašić, 2005:214) Ovako visoko učešće
recidivista u urbanim sredinama je dodatna potvrda da je
kriminalitet više izražen u ovim u odnosu na ruralne sredine.
Na osnovu naprijed navedenog proizilazi da se realno stanje o
rasprostranjenosti recidivizma može steći na osnovu uvida u
službene podatke Ministarstava unutrašnjih poslova jer oni
raspolažu relevantnim podacima o ovoj problematici. Zato ćemo se
u daljnoj raspravi o rasprostranjenosti recidivizma među
maloljetnicima poslužiti zvaničnim podacima MUP-a Kantona
Sarajevo.
Tabela br.1: Podaci o maloljetnim učiniocima krivičnih djela
Period
Ukupan broj
Maloljetnih
učinilaca
Ukupan broj
krivičnih
djela
2007.
303
693
2008.
263
448
2009.
262
574
2010.
161
427
Izvor: Podaci MUP-a Kantona Sarajevo
Prosječan
broj
k. d. po
maloljetniku
2,28
1,74
2,19
2,65
Recidivisti
%
93
85
99
71
30,69
32,31
37,78
44,09
Prema podacima MUP-a Kantona Sarajevo o ukupnom broju
maloljetnih učinilaca krivičnih djela, broju učinjenih krivičnih djela
i broju recidivista, evidentno je da je problem recidivizma izuzetno
izražen. Daljnja analiza ovih podataka pokazuje da među
maloljetnim učiniocima krivičnih dijela recidivisti su u stalnom
porastu. Učešće recidivista u 2007. godini iznosilo je 30,69%, u
2008. godini 32,31%, u 2009. godini 37,78%, a u 2010. godini čak
44,09%. Među recidivistima ima i višestrukih povratnika, a neki od
njih učinili su više od 10 krivičnih djela. U sagledavanju ukupnog
broja krivičnih djela koja su učinili maloljetnici neophodno je imati
178
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
u vidu činjenicu da je jedan broj ovih djela, iz različitih razloga,
ostao neotkriven i da je ostao u kategoriji tamne brojke.
Tabela br. 2: Starosna dob maloljetnih učinilaca krivičnih djela
Djeca
Ml.
do
maloljet.
Period
%
14
14 – 16
god.
god.
2007.
303
63
20,79
133
2008.
263
50
19,01
110
2009.
262
33
12,59
112
2010.
161
19
11,80
76
Izvor: Podaci MUP-a Kantona Sarajevo
Ukupan
broj k.d
%
43,89
41,82
42,74
47,20
Star.
malolj.
16 – 18
god.
107
103
117
66
%
35,31
39,16
44,65
40,99
U ukupnom broju maloljetnika koji su učinili krivična djela
najviše ih je u dobnom uzrastu od 14 do 16 godina života koji
spadaju u kategoriju mlađih maloljetnika, izuzev u 2009. godini
kada je broj starijih maloljetnika uzrasta od 16 do 18 godina bio
nešto veći.
Ono što posebno zabrinjava je činjenica da su među
maloljetnim učiniocima krivičnih djela zastupljene i osobe mlađe
od 14 godina života koje, kako je već istaknuto, po odredbama
krivičnog zakonodavstva spadaju u kategoriju krivično
neodgovornih osoba, odnosno djece. Za resocijalizaciju djece koja
su učinila krivično djelo nadležan je centar za socijalni rad.
Uzroci recidivizma
U literaturi (Milutinović, 1976, Singer, 1996, Ajduković,
2000) navodi se da se u pogledu uzroka recidivizma ne može
govoriti o nekoj posebnoj etiologiji, koja izlazi iz okvira opće
etiologije kriminaliteta. U principu se može reći da je kriminogeza
recidivizma i kriminaliteta uopće zajednička. To znači da se i kod
utvrđivanja uzroka recidivizma moraju sagledati elementi
društvene sredine i ličnosti. Međutim, kod utvrđivanja uzroka
recidivizma moraju se sagledati i neke specifičnosti koje se odnose
na subjektivna obilježja i uzrok recidivizma, kao što su, npr.,
izražene sklonosti i navike za delinkventno ponašanje, te sociogenu
etiologiju. Istraživanja pokazuju da se recidivizam javlja veoma
često u neadekvatnim porodičnim prilikama, u uslovima koje
karakteriše siromaštvo, nezaposlenost i drugi loši materijalni
uslovi. (Milutinović, 1976, Jašović, 1991, Singer, 1996, Buljubašić,
2005) Kao neadekvatne porodične prilike u literaturi se najčešće
179
Socijalna istraživanja
navode poremećena porodična struktura, poremećeni porodični
odnosi, nasilje u porodici, asocijalna ponašanja članova porodice,
loš socio-ekonomski status porodice. Poremećena porodična
struktura, odnosno nepotpunost, može imati više uzroka koji se
direktno odražavaju na funkcionisanje porodice. Nepotpunost
porodice koja je rezultat utjecaja koji su van moći porodice, kao što
su smrt jednog od roditelja ili dugotrajno odsustvo zbog liječenja,
imaju slabije nepovoljno dejstvo. S druge strane, porodice čija je
struktura poremećena pretežno subjektivnim slabostima roditelja,
kao što su razvod, vanbračnost, te drugi razlozi odvojenog života
roditelja, imaju daleko teže posljedice po djecu i njihov razvoj.
Tako je istraživanje koje je rađeno u Beogradu pokazalo da 30%
mladih sa delinkventnim ponašanjem potiče iz porodica razvedenih
roditelja. (Jašović, 1991:341) Narušeni porodični odnosi u velikoj
mjeri su povezani sa devijacijama u ponašanju djece i mladih.
Porodice sa formalno očuvanom strukturom, ali sa poremećenim
porodičnim odnosima, rizičnije su za pojavu delinkvencije u
odnosu na porodice sa poremećenom strukturom. Među brojnim
nepovoljnim elementima u porodici najteže posljedice imaju loši
međusobni odnosi roditelja, nasilje u porodici, loš kvalitet i način
odgoja, negativan odnos roditelja prema društvenim vrijednostima i
propisima koje te vrijednosti štite, što se izražava preko
kriminaliteta i drugih asocijalnih oblika ponašanja roditelja.
(Buljubašić, 2005) Međutim, kada govorimo o porodici u našem
društvu, neophodno je da se ona posmatra u kontekstu brojnih
problema koji su prisutni u društvu i koji se u većoj ili manjoj mjeri
odražavaju na njeno normalno funkcionisanje. Teška ekonomska
situacija koja u našoj zemlji traje dugi niz godina posebno se
odražava na porodicu i njeno funkcionisanje. Nezaposlenost kao
generator siromaštva i brojnih socijalnih problema odražava se i na
normalno funkcionisanje brojnih porodica. Ona naročito teško
pogađa roditelje, posebno očeve s obzirom na njihovu tradicionalnu
ulogu u porodici u pogledu osiguranja finansijskih sredstava.
Nezaposlenost, posebno dugotrajna, može prouzrokovati brojne
probleme na individualnom, porodičnom i društvenom nivou.
Psihički problemi i mentalni poremećaji, gubitak samopoštovanja i
samoidentiteta, reduciranje socijalnih uloga i odnosa sa drugim
ljudima, socijalna isključenost, osiromašenje i siromaštvo,
poremećaj porodičnih odnosa i funkcija, često su uzrokovani
nezaposlenošću roditelja. Ono što posebno zabrinjava je činjenica
da nezaposlenost proizvodi kod roditelja osjećaj nemoći i
180
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
nesposobnosti da budu dobri i odgovorni roditelji, jer nisu u stanju
da zadovolje sve potrebe djece, često ni one najosnovnije, te da ne
mogu biti dobri primjeri svojoj djeci.
Govoreći o maloljetničkoj delinkvenciji i uzrocima
recidivizma ne smije se zanemariti i utjecaj medija, posebno zbog
činjenice što su mediji odavno postali dio naših života. Mediji su
naročito značajni za svako društvo i ne treba posebno isticati kolika
je njihova moć. Međutim, analizom svakodnevnih medijskih
sadržaja odmah je uočljiv nedostatak obrazovne funkcije medija,
koja se u teoriji smatra jednom od glavnih medijskih funkcija.
Razlog tome svakako treba tražiti i u činjenici da je veliki broj
medija u privatnom vlasništvu, te da gledanost i tiraž imaju
prednost u odnosu na kvalitet sadržaja. Pored toga, često smo
svjedoci da ljudi sa kriminogenom prošlošću ili oni koji su na
samoj granici sa zakonom zauzimaju veliki dio medijskog prostora,
te da ih značajan broj medija predstavlja kao uzorne članove
društva. Sve ovo doprinosi tome da se stvara pogrešna slika o
pravim društvenim vrijednostima i ove osobe u većini slučajeva
služe mladim osobama kao uzor. (Buljubašić, 2008)
Recidivizam se, kao što je već istaknuto, dovodi u vezu sa
efektima društvene reakcije prema maloljetnicima koji su učinili
krivično djelo. Shodno odredbama krivičnog zakonodavstva u
našoj zemlji, društvena reakcija može se kretati od nepokretanja
postupka prema maloljetnicima primjenom načela oportuniteta,
preko primjene odgojnih preporuka, do izricanja krivičnih sankcija.
Odgojne preporuke u naše krivično zakonodavstvo uvedene se u
poslijeratnom periodu. Njihovo uvođenje je u direktnoj vezi sa
odredbama UN-ove Konvencije o pravima djeteta i drugih
međunarodnih dokumenata i standarda u oblasti maloljetničke
delinkvencije i pravosuđa jer insistiraju na uvođenju jednog novog,
alternativnog modela reakcije na delinkvenciju maloljetnika.
Suština ovog modela je da maloljetnik ne ulazi u sistem krivičnog
pravosuđa uvijek kada je to moguće, i da primjenom mjera koje ne
dovode do stigmatizacije utječu na maloljetnika da više ne čini
krivična djela. Ovaj model se zove diverzioni model ili model
preusmjeravanja. Istraživanja, u zemljama koje imaju diverzioni
model, pokazuju da maloljetnici koji su preusmjereni od formalnog
sudskog procesa znatno manje čine nova krivična djela. (Roy,
2001:10) To znači da samo mali broj maloljetnika ponovo učini
krivično djelo nakon diverzije, za razliku od maloljetnika koji se
suočavaju sa sudom.
181
Socijalna istraživanja
Jedan od razloga primjene diverzionog modela je činjenica da
maloljetnici koji su jednom obilježeni kao delinkventi prolazeći
kroz sudski krivični proces, nastavljaju sa činjenjem krivičnih djela
i kao punoljetne osobe. Praksa zemalja koje imaju dugi niz godina
diverzioni model pokazuje da on daje dobre rezultate naročito kod
primarnih učinitelja krivičnih djela. (Roy, Wong, 2004)
U nekim zemljama postoje dosta široka lepeza različitih
diverzionih mjera i mogu ih, pored tužitelja i sudije, primijeniti i
profesionalci iz drugih oblasti, najčešće policije i službi socijalne
zaštite.
Na osnovu svega navedenog može se zaključiti da
recidivizam pored zajedničkih uzroka sa kriminalitetom uopće ima
i neke specifičnosti u pogledu endogenih i egzogenih faktora.
U daljoj raspravi o uzrocima recidivizma među maloljetnim
delinkventima predstavit ću rezultate istraživanja koje je provedeno
na području Kantona Sarajevo među profesionalcima koji se bave
problemom maloljetničke delinkvencije.
Tabela br. 3: Uzroci recidivizma
Uzroci recidivizma
Problemi u porodici
Izostanak društvene reakcije
Nedostatak ustanova za resocijalizaciju
Loša kaznena politika
Poremećaj društvenih i tradicionalnih vrijednosti
Poremećaji ličnosti
Negativan utjecaj mas-medija
Broj odgovora
39
24
40
24
12
10
8
%
78
48
80
48
24
20
16
U ovom anketnom pitanju bio je moguć višestruk odgovor.
Tako rezultati istraživanja pokazuju da su uzroci recidivizma, po
mišljenju profesionalaca, kompleksni. Kao najčešći uzroci pojave
recidivizma među maloljetnim delinkventima navode se nedostatak
ustanova za resocijalizaciju i problemi vezani za porodicu. Pored
toga, skoro polovina ispitanika je kao uzroke recidivizma označila i
izostanak odgovarajuće društvene reakcije i lošu kaznenu politiku.
Dakle, i nalazi ovog istraživanja pokazuju da problemi u porodici
mogu rezultirati pojavom recidivizma kod njihovih mladih članova.
I kod sljedećeg anketnog pitanja bio je moguć višestruk
odgovor. U pogledu rizičnih faktora u porodici, skoro svi ispitanici
(96%) istaknuli su da su poremećeni porodični odnosi i nasilje u
porodici uzrok pojave recidivizma među maloljetnim
delinkventima. Ispitanici su mišljenja da su poremećeni porodični
182
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
odnosi i nasilje u porodici najrizičniji faktor za pojavu recidivizma
među maloljetnom populacijom. Veliki broj ispitanika (68%) misli
da je faktor rizika i postojanje asocijalnih pojava među članovima
porodice. Nezaposlenost roditelja je prema mišljenju više od
polovine ispitanika (56%) faktor rizika za pojavu recidivizma među
maloljetnicima. Najmanji rizični faktor je siromaštvo (32%).
Tabela br. 4: Rizični faktori u porodici
Rizični faktori u porodici
Poremećeni porodični odnosi i nasilje u porodici
Narušena porodična struktura
Asocijalne pojave članova porodice
Nezaposlenost roditelja
Siromaštvo
Broj odgovora
48
23
34
28
16
%
96
46
68
56
32
Komparirajući ove rezultate sa rezultatima drugih istraživanja
vidljivo je da su porodični odnosi, nasilje u porodici, asocijalne
pojave kod članova porodice i drugi problemi sa kojima se suočava
veliki broj porodica istaknuti kao glavni faktori rizika u porodici.
Tabela br. 5: Izbor i primjena odgojnih preporuka
Odgojne preporuke su:
Dobro odabrane i primjenjive
Dobro odabrane, ali postoje teškoće u njihovoj primjeni
Dobro odabrane, ali neprimjenjive
Nisu dobro odabrane, ali su primjenjive
Nisu dobro odabrane i neprimjenjive su
Broj odgovora
6
30
9
4
1
%
12
60
18
8
2
U pogledu izbora i primjene odgojnih preporuka, kao
alternativnog oblika društvene reakcije na maloljetničku
delinkvenciju, rezultati istraživanja pokazuju da većina ispitanika
smatra da su one dobro odabrane, ali postoje teškoće u njihovoj
primjeni (60%). Ako ovome dodamo još i mišljenja ispitanika da su
odgojne preporuke dobro odabrane ali neprimjenjive (18%), sa
sigurnošću možemo reći da u njihovoj primjeni postoji dosta
teškoća. Odgojne preporuke, kao vid alternativne reakcije na
maloljetničku delinkvenciju, u krivično zakonodavstvo FBiH
uvedene su 1998. godine, a Vlada FBiH tek je u januaru 2009.
godine donijela Uredbu o primjeni odgojnih preporuka prema
maloljetnicima (Službene novine Federacije BiH, broj 6/09), na
osnovu koje je federalni ministar rada i socijalne politike donio
Pravilnik o utvrđivanju općih kriterija za izbor odgovarajućih
183
Socijalna istraživanja
preduzeća, organizacija i ustanova u javnom i društvenom sektoru
u kojima će se provoditi odgojna preporuka izrečena maloljetniku.
Ovaj pravilnik donesen je u julu 2010. godine. Sve ovo govori da
se primjeni odgojnih preporuka u praksi nije pristupilo krajnje
ozbiljno. Odgojne preporuke se u praksi dosta rijetko primjenjuju i
uglavnom su reducirane na one za čije provođenje ne trebaju
posebni uslovi. Neke od ogojnih preporuka koje postoje u
krivičnim zakonima BiH i nisu baš dobro odabrane, jer za njihovu
primjenu nema pretpostavki. Zato bi bilo nužno neke od njih
zamijeniti novim, koje se mogu primijeniti.
Zaključak
Rezultati istraživanja pokazuju da je fenomen recidivizma
među maloljetnim delinkventima veoma izražen u našem društvu.
Imajući u vidu činjenicu da veliki broj maloljetnih recidivista
nastavlja sa kriminalnim radnjama i nakon punoljetstva, ovaj
problem ne treba marginalizovati i treba mu se posvetiti znatno više
pažnje. Naročita pažnja mora se posvetiti društvenoj reakciji koja
bi se trebala ogledati u izgradnji ustanova za resocijalizaciju
maloljetnih delinkvenata, a naročito pretpostavki za primjenu
odgojnih preporuka, posebno zbog činjenice što se one primjenjuju
bez uvođenja maloljetnika u krivični postupak i izbjegava se
stigmatizacija.
Literatura:
Ajduković, M. (2000) Ekološki multidimenzionalni pristup
sagledavanja činitelja rizika i zaštite u razvoju poremećaja u
ponašanju djece i mladeži. U: Bašić, J., Janković, J. (ur.);
Rizični i zaštitni čimbenici u razvoju poremećaja u ponašanju
djece i mladeži, Povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske za
prevenciju poremećaja u ponašanju djece i mladeži i zaštitu
djece s poremećajima u ponašanju, Zagreb.
Blumstein, A., et al (1986) Criminal Carees and „Carees
Criminal“, Volume I, National Academy Press, Washington, D.C.
Bonta, J. (1997) Predicting adult offenders recidivism, Correctional
Research and Development, 2, (2), 1-3.
Buljubašić, S. (2005) Maloljetnička delinkvencija, Arka Press,
Sarajevo.
Buljubašić, S. (2008) Maloljetnička delinkvencija – II dopunjeno
izdanje, DES, Sarajevo.
184
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Capaldi, D. M., Patterson, G. R. (1996) Can Violent Offenders be
Distinguished from Frequent Offenders: Prediction from
Childhood to Adolescence, Journal of Research in Crime and
Delinquency, 33 (2), 206-231.
Delisi, M., Conis, P. J. (2008) Violent Offenders: Theory,
Research, Public Policy and Practice, Jones & Barlett
Publishers, Inc., USA
Gidens, A. (2003) Sociologija, Ekonomski fakultet, Beograd.
Jašović, Ž. (1991) Kriminologija maloletničke delinkvencije,
Naučna knjiga, Beograd.
Lakićević, M. (2000) Metode i tehnike socijalnog rada III, Fakultet
političkih nauka u Beogradu i Udruženje stručnih radnika
socijalne zaštite Republike Srbije, Beograd.
Milutinović, M. (1976) Kriminologija sa osnovima kriminalne
politike i penologije, Savremena administracija, Beograd.
Milutinović, M., (1990) Kriminologija. Šesto izdanje, Savremena
administracija, Beograd.
Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, Izvještaji o
radu za 2007, 2008, 2009. i 2010. godinu
Olson, D. E., Stalans, L. J., (2001) Violent Offenders on Probation:
Profile, Sentence and Outcame Differences Among Domestic
Violence out Other Violent Probationers, Violence Against
Women, 7, (10), 1164-1185
Polashek, D. L. L., Calvert, S. W. (2009) Linking Violent Thinking,
Journal of Interpersonal Violence, 24 (1) 75-96.
Roy, N. (2001) Pravosudni sistem za maloljetne prestupnike,
prezentacija, interni dokument Save the Children.
Roy, N., Wong, M. (2004) Maloljetničko pravosuđe Savremeni
koncept rada sa djecom u sukobu sa zakonom, Save the
Children, Sarajevo.
Singer, M. (1996) Krimonologija drugo izdanje, Globus, Zagreb.
Singer, M., Mikšaj-Todorović, Lj. (1989) Delinkvencija mladih,
Globus, Zagreb.
Uredba o primjeni odgojnih preporuka prema maloljetnicima
(Službene novine Federacije BiH, broj 6/09)
185
Socijalna istraživanja
Review article
RECIDIVISM AND JUVENILE DELINQUENCY
Suada Buljubašić, Ph.D.
Abstract
Juvenile delinquency is one of serious problems in our
society. The problem of recidivism (reversion) is becoming more
present among juvenile delinquents. Causes of recidivism should
be sought among factors that lead to juvenile delinquency, but
in/appropriate social reaction should be pointed out as well. The
reason for not facing this problem more seriously is usually found
in a shortage of adequate institutions, particularly juvenile prisons.
However, there are no serious debates on the functioning of current
institutions and on effects of resocialisation. The data indicate that
a number of recidivists grew for 13.4% in 2010, compared with
2007.
Our
criminal
justice
introduced
pedagogical
recommendations such as the diversion program, i.e. redirection
program, by which it is becoming closer to standards of developed
countries in respect to their social reaction to juvenile offenders.
The purpose of the program is to deal with a juvenile delinquent
with different measures in order to resocialize him/her, but without
criminal procedure, by which stigmatization is avoided.
Nevertheless, there are numerous obstacles for practicing this
program.
Keywords: juvenile delinquency, recidivism, criminal offences,
social reaction, family, pedagogical recommendations, criminal
sanctions, resocialisation, juveniles, criminally irresponsible
persons
186
‫‪Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.‬‬
‫ﺩ‪ .‬ﺳﻌﺎﺩ ﺑﻮﻟﻮﺑﺎﺷﻴﺘﺶ‬
‫ﻛﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﺟﺎﻣﻌﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ‬
‫ﺍﻻﻧﺘﻜﺎﺱ ﰲ ﺍﻻﳓﺮﺍﻑ ﺍﻟﺴﻠﻮﻛﻲ ﻟﺪﻯ ﺍﻷﻃﻔﺎﻝ‬
‫ﺍﳋﻼﺻﺔ‪:‬‬
‫ﻳﻌﺪ ﺍﳓﺮﺍﻑ ﺍﻷﻃﻔﺎﻝ ﺳﻠﻮﻛﻴﺎ ﻣﺸﻜﻠﺔ ﺣﻘﻴﻘﻴﺔ ﰲ ﳎﺘﻤﻌﻨﺎ‪ ,‬ﺣﻴﺚ ﺇﻥ ﺍﻻﻧﺘﻜﺎﺱ) ﺍﻟﱰﻋﺔ‬
‫ﻟﻠﻌﻮﺩﺓ ﺇﱃ ﺍﻹﺟﺮﺍﻡ( ﺑﲔ ﺍﻷﻃﻔﺎﻝ ﺫﻭﻱ ﺍﻻﳓﺮﺍﻑ ﺍﻟﺴﻠﻮﻛﻲ ﻳﻌﺪ ﻣﺸﻜﻠﺔ ﻭﺍﺿﺤﺔ‪,‬‬
‫ﻭﻟﺬﺍ ﻳﻨﺒﻐﻲ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﻋﻦ ﺃﺳﺒﺎﺏ ﺍﻻﻧﺘﻜﺎﺱ ﻣﻦ ﺧﻼﻝ ﺍﻟﻌﻮﺍﻣﻞ ﺍﻟﱵ ﺗﺆﺩﻱ ﺇﱃ ﻇﻬﻮﺭ‬
‫ﺍﻻﳓﺮﺍﻑ ﻋﻨﺪ ﺍﻷﻃﻔﺎﻝ‪ ,‬ﻭﻛﺬﻟﻚ ﺑﻴﺎﻥ ﺭﺩ‪ ‬ﺍﻟﻔﻌﻞ ﺍﻻﺟﺘﻤﺎﻋﻲ )ﻏﲑ( ﺍﳌﻼﺋﻢ‪ .‬ﻭﰲ‬
‫ﺃﻏﻠﺐ ﺍﻷﺣﻴﺎﻥ ﻋﻨﺪ ﻣﻮﺍﺟﻬﺔ ﺣﻘﻴﻘﺔ ﻫﺬﻩ ﺍﳌﺸﻜﻠﺔ ﻳﻜﻮﻥ ﻫﻨﺎﻙ ﺍ‪‬ﺎﻡ ﺑﻨﻘﺺ‬
‫ﺍﳌﺆﺳﺴﺎﺕ ﺍﳌﻨﺎﺳﺒﺔ‪ ,‬ﻭﺧﺼﻮﺻﺎ ﻧﻘﺺ ﺍﻟﺴﺠﻮﻥ ﻟﻸﻃﻔﺎﻝ‪ .‬ﻭﻟﻜﻦ ﻟﻴﺴﺖ ﻫﻨﺎﻙ‬
‫ﻣﻨﺎﻗﺸﺎﺕ ﺟﺎﺩﺓ ﺣﻮﻝ ﻋﻤﻞ ﺍﳌﺆﺳﺴﺎﺕ ﺍﳌﻮﺟﻮﺩﺓ ﻭﻗﺪﺭ‪‬ﺎ ﻋﻠﻰ ﺇﻋﺎﺩﺓ ﺩﻣﺞ ﺍﻟﻔﺮﺩ ﰲ‬
‫ﺍ‪‬ﺘﻤﻊ‪ .‬ﺗﻈﻬﺮ ﺍﻟﺒﻴﺎﻧﺎﺕ ﺃﻧﻪ ﰲ ﺳﻨﺔ ‪2010‬ﺯﺍﺩ ﻋﺪﺩ ﺍﳌﻨﺘﻜﺴﲔ ﺏ‪13,4‬ﰲ ﺍﳌﺎﺋﺔ‬
‫ﻣﻘﺎﺭﻧﺔ ﺑﺴﻨﺔ ‪ .2007‬ﻭﲟﻘﺎﺭﺑﺔ ﺇﱃ ﻣﺴﺘﻮﻳﺎﺕ ﻣﻦ ﺍﻟﺪﻭﻝ ﺍﳌﺘﻘﺪﻣﺔ ﺍﻟﻌﻈﻤﻰ ﺍﻗﺘﺼﺎﺩﻳﺎ‬
‫ﺍﻟﱵ ﺃﺩﺧﻠﺖ ﺗﻮﺻﻴﺎﺕ ﺗﺮﺑﻮﻳﺔ ﰲ ﺷﺄﻥ ﺭﺩ‪ ‬ﺍﻟﻔﻌﻞ ﺍﻻﺟﺘﻤﺎﻋﻲ ﻛﻨﻤﻮﺫﺝ ﻋﻜﺴﻲ ﺃﻱ‬
‫ﳕﻮﺫﺝ ﺇﻋﺎﺩﺓ ﺍﻟﺘﻮﺟﻪ ﰲ ﺍﻟﻘﺎﻧﻮﻥ ﺍﳉﻨﺎﺋﻲ ﻋﻠﻰ ﺍﻷﻃﻔﺎﻝ ﺫﻭﻱ ﺍﻷﻋﻤﺎﻝ ﺍﻹﺟﺮﺍﻣﻴﺔ‪.‬‬
‫ﻳﻬﺪﻑ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﻨﻤﻮﺫﺝ ﺇﱃ ﺍﻟﺘﺄﺛﲑﻋﻠﻰ ﺍﻟﻄﻔﻞ ﺍﻟﺬﻱ ﺍﳓﺮﻑ ﰲ ﺳﻠﻮﻛﻪ ﺑﺈﺟﺮﺍﺀﺍﺕ ﳐﺘﻠﻔﺔ‬
‫ﻣﻦ ﺃﺟﻞ ﺇﻋﺎﺩﺓ ﺩﳎﻪ ﰲ ﺍ‪‬ﺘﻤﻊ‪ ,‬ﻟﻜﻦ ﺩﻭﻥ ﺇﺩﺧﺎﻝ ﺍﻟﻄﻔﻞ ﺍﳌﻨﺤﺮﻑ ﰲ ﻓﻌﻞ ﺟﻨﺎﺋﻲ‬
‫ﲡﻨﺒﺎﹰ ﻟﺘﻤﻴﻴﺰﻩ‪ ,‬ﺃﻣﺎ ﺗﻄﺒﻴﻖ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﻨﻤﻮﺫﺝ ﻋﻤﻠﻴﺎ ﻓﻔﻴﻪ ﺻﻌﻮﺑﺎﺕ ﻋﺪﻳﺪﺓ‪.‬‬
‫ﺍﻟﻜﻠﻤﺎﺕ ﺍﻷﺳﺎﺳﻴﺔ‪ :‬ﺍﳓﺮﺍﻑ ﺍﻷﻃﻔﺎﻝ ﺳﻠﻮﻛﻴﺎ‪ ,‬ﺍﻻﻧﺘﻜﺎﺱ‪ ,‬ﺍﻷﻋﻤﺎﻝ ﺍﻹﺟﺮﺍﻣﻴﺔ‪ ,‬ﺭﺩ‪‬‬
‫ﺍﻟﻔﻌﻞ ﺍﻻﺟﺘﻤﺎﻋﻲ‪ ,‬ﺗﻮﺻﻴﺎﺕ ﺗﺮﺑﻮﻳﺔ‪ ,‬ﺍﻟﻌﻘﻮﻳﺎﺕ ﺍﳉﻨﺎﺋﻴﺔ‪ ,‬ﺇﻋﺎﺩﺓ ﺩﻣﺞ ﺍﻟﻔﺮﺩ ﰲ ﺍ‪‬ﺘﻤﻊ‪,‬‬
‫ﺍﻷﻃﻔﺎﻝ‪ -‬ﱂ ﻳﺒﻠﻎ ﺳﻦ ﺍﻟﺮﺷﺪ‪.‬‬
‫‪187‬‬
Socijalna istraživanja
188
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Pregledni naučni rad
Durmić Azemina 1
KONCEPT RIZIČNIH I ZAŠTITNIH FAKTORA U
PREVENCIJI POREMEĆAJA U PONAŠANJU
Sažetak
Ovaj rad bavi se konceptom rizičnih i zaštitnih faktora u
njihovoj relaciji sa prevencijom poremećaja u ponašanju. U
središtu ovog koncepta nalazi se činjenica kako identificiranje
rizičnih i zaštitnih faktora te prepoznavanje njihovog međuodnosa
pretpostavlja temelj dobro kreiranih prevencijskih programa.
Rizični faktori se označavaju kao sve one unutrašnje i okolinske
prilike pojedinca koje povećavaju vjerovatnost pojave poremećaja
u ponašanju, dok se, s druge strane, zaštitni faktori označavaju kao
sve one unutrašnje i okolinske prilike pojedinca koje smanjuju
vjerovatnost pojave poremećaja u ponašanju. Koncept rizičnih i
zaštitnih faktora jedan je od najčešće primjenjivanih koncepta u
prevenciji poremećaja u ponašanju, te neizostavan elemenat svih
koncepata prevencije poremećaja u ponašanju počevši od
koncepta otpornosti pa sve do novijeg koncepta promocije
mentalnog zdravlja.
Ključne riječi: koncept rizičnih i zaštitnih faktora, prevencija,
poremećaji u ponašanju
Uvod
Prevencija kao znanstvena disciplina i prevencija kao proces i
akcija je društveno neophodna zbog njene usmjerenosti na
sprečavanje javljanja i ponavljanja neželjenih posljedica.
Prevencija (predupređivanje, preduhitrivanje, nešto preteći)
odnosi se na proces koji se javlja prije nego se desi neki problem (i
kome je cilj da na vrijeme spriječi pojavu neželjene situacije.
1
Asistent, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici,
azeminadurmic@yahoo.com
Rad autora je dostavljen 15.09.2011. godine, a prihvaćen za objavljivanje
22.12.2011. godine.
189
Socijalna istraživanja
Međutim, “prevencija se ne odnosi samo na intervencije koje
se javljaju prije inicijalnog početka poremećaja nego i na
intervencije koje preveniraju komorbiditet, relaps, nesposobnost i
posljedice težih mentalnih oboljenja porodice“ (NIMH, 1998,
prema Samsha, 2002)2.
Ovo možemo prepoznati u nivoima preventivnog djelovanja:
primarnoj, sekundarnoj, tercijarnoj prevenciji, odnosno noviji
sistem poznaje univerzalne, selektivne i indikovane preventivne
intervencije, dok prevencijsku usmjerenost na snage i sposobnosti
pojedinca možemo primijetiti kroz koncepte: koncept rizičnih i
zaštitnih faktora, koncept otpornosti i rizika, model razvojnih
prednosti, koncept pozitivnog razvoja te promociju mentalnog
zdravlja.
Ovaj rad donosi pregled najčešće primjenjivanog
preventivnog koncepta, odnosno koncepta koji se fokusira na
prepoznavanje rizičnih i zaštitnih faktora i to u njegovoj relaciji sa
poremećajima u ponašanju. U literaturi postoje široka i obimna
definiranja i klasifikacije rizičnih i zaštitnih faktora, ali ovaj rad
donosi jednu od podjela, s obzirom da se sam koncept više fokusira
na važnost prepoznavanja specifičnosti, multidimenzionalnosti i
interaktivnosti rizičnih i zaštitnih faktora. Rad, također, sadrži
neke od glavnih principa primjene preventivnih programa koji su
fokusirani na rizične i protektivne faktore.
Ovovremeno definiranje prevencije
„Prevencija je multidisciplinarna znanost koja se bavi
temeljnim i primijenjenim istraživanjima provedenim u mnogim
područjima, kao što su javno zdravstvo, epidemiologija,
obrazovanje, medicina, razvoj zajednice, psihologija“ (Durlak,
1995, prema Bašić 2009, str. 95).
Ona, ustvari „integrira istraživanja o čovjeku kroz njegovo
odrastanje – razvojnu epidemiologiju u zajednici i s tim u vezi
preventivne intervencije“ (Kellam i Rebok, 1992, prema Bašić i
saradnici, 2007, str. 23).
Epidemiološki podaci su prijeko potrebni za prevenciju, a
epidemiološka podloga prevencije se ogleda u odgovoru na pitanje
o prevalenciji3 i incidenciji4.
2
http://www.samhsa.gov/reports/congress2002/chap3up.htm
Ukupni broj slučajeva u jednom određenom vremenu
4
Broj novih slučajeva
3
190
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Ustvari, može se reći da je prevencija bolesti izazov ne samo
klinika i njihovih pacijenata već cijele zajednice (Committee on
the Prevention of Mental Disorders and Substance Abuse Among
children, Youth, and Young Adults: Research Advancesand
Promising Interventions, 2009).
Prevencija tako postaje široko ukomponirana u sve segmente
jedne društvene zajednice, odnosno postaje „dužnost“ cijele
zajednice, a ne samo institucija koje su se vijekovima skrbile o
poboljšanju psihofizičkog zdravlja ljudi.
Prevencija kao proces kroz svoju povijesnu dimenziju prošla
je put od izgrađivanja različitih mjera i aktivnosti koje su se
primarno fokusirale na „patologiju i nedostatke“ (Bašić, 2009, str.
15) pa sve do ovovremenog pristupa gdje se mjere i aktivnosti
usmjeravaju prema „snagama pojedinca i njegove okoline“ (Bašić,
2009, str. 15).
Znači, prevencija je i dalje zadržala svoj glavni cilj, koji se
ogleda u sprečavanju javljanja i širenja neželjenih pojava, međutim,
put kojim se usmjerava prema zadanom cilju promijenjen je od
direktnog, koji je fokusiran na nedostatke i patologiju ka
indirektnom, koji je fokusiran na snage i mogućnosti.
Tako se sada prevencija određuje kao proces koji kao cilj ima
stvaranje uslova koji će omogućiti i podstaći pravilan socijalni
razvoj individue praćen formiranjem i učvršćivanjem prosocijalnih
oblika ponašanja, čime će se indirektno djelovati na sprečavanje
javljanja i ponavljanja poremećaja u ponašanju (NIDA, 2003;
Gardner i sar., 2001; Brounstein i sar., 2000; Catalano, Hawkins,
2000; OASAS, 2000; Paglia, Room, 1998; Reynolds i sar., 1997;
Coie i sar., 1993; DRP, 1993, prema Popović-Ćitić i ŽunićPavlović, 2005).
Prevencija se tako u tom ozračju oslanjanja na pozitivne
snage svakog pojedinca definira kao “proces koji ljudima pruža
mogućnost (pomoć i potporu) potrebne za suočavanje sa stresnim
životnim uvjetima i potrebama, kako bi izbjegli ponašanja koja bi
mogla dovesti do negativnih fizičkih, psihosocijalnih ili socijalnih
posljedica. To su: poticanje znanja, kompetencija i vještina,
poticanje samopoštovanja i samopouzdanja, poticanje vještina
nošenja sa životnim situacijama, poticanje sustava potpore u
okruženju obitelji, škole, radnog mjesta i zajednice, poticanje
zdravog okruženja u zajednici“ (The Wisconsin Department of
Public Instruction, 1995, prema Bašić, 2009, str. 95) ili se označava
kao „proaktivan proces kojim se osnažuju pojedinci i sustavi kako
191
Socijalna istraživanja
bi se nosili s životnim izazovima, događajima i tranzicijama,
stvarajući i podupirući uvjete koji će promovirati zdrava ponašanja
i zdrave životne stilove“ (Prevention Terms Glossary, Suthwest
Prevention Center, prema Bašić, 2009, str. 95).
Prevencija poremećaja u ponašanju
Poremećaji u ponašanju5 se najčešće definiraju kao sve one
„pojave biološke, psihološke i socijalne geneze koje manje ili više
pogađaju pojedinca i nepovoljno djeluju na njegovu aktivnost i
reaktivnost te neugodno ili, čak, štetno i opasno utječu na druge
pojedince i društvene organizacije – obitelj, dječije ustanove, školu,
užu i širu zajednicu“ (Dobrenić i Poldrugač, 1974 prema Bouillet i
Uzelac, 2007, str. 130).
Kada se govori o prevenciji poremećaja u ponašanju, onda je
riječ „o intervencijama, postupcima i kontinuiranim, katkada i
dugotrajnim, sustavnim djelovanjima/akcijama, kojima se nastoji
otkloniti, poništiti ili kompenzirati djelovanje rizičnih faktora te
implementirati, razviti i ojačati zaštitne faktore, kako bi se spriječio
nastanak i razvoj određenih poremećaja, bolesti ili neželjenih
pojava“ (Bašić, 2009, str. 97).
U tom duhu smanjenja utjecaja rizičnih faktora i jačanja
zaštitnih, Gibbs i Bennet (1990, prema Bašić, 2009, str. 98) navode
da se „prevencija može definirati kao saradnički proces (škole i
zajednice) planiranja i primjene mnogostrukih strategija koje:
– smanjuju specifične rizike povezane sa problemima
ponašanja mladih,
– jačaju zaštitne faktore koji osiguravaju zdravlje mladih
ljudi i njihovu dobrobit.“
Promjena fokusa prevencije od patologije i nedostataka ka
snagama pojedinaca jasno se očituje kroz današnje primijenjivane
prevencijske koncepte/strategije/modele:
1. Koncept rizičnih i zaštitnih faktora
2. Koncept otpornosti i rizika
3. Model razvojnih prednosti
4. Koncept pozitivnog razvoja
5
Jedna od najčešćih socijalnopedagoških podjela poremećaja u ponašanju jeste
ona podjela na externalizirane, problem ponašanja koja su usmjerena ka drugome
(neposlušnost, agresivnost, destrukcija, bježanje od kuće, delinkvencija) i
internalizirane, ponašanja usmjerena prema samoj individui (plašljivost,
povučenost).
192
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
5. Promocija mentalnog zdravlja
Bitno je naglasiti da se strategije usmjeravaju prema
kombinaciji navedenih koncepata/modela te da se tako najčešće
koristi koncept rizičnih i zaštitnih faktora pri planiranju
preventivnih intervencija koje imaju za cilj reduciranje rizičnog
ponašanja, djelujući na rizične faktore, koristeći pri tome snagu
zaštitnih faktora (Bašić i saradnici, 2007).
Koncept rizičnih i zaštitnih faktora
Koncept rizičnih i zaštitnih faktora jedan je od prevencijskih
koncepata koji ima najdužu tradiciju i najširu primjenu.
Delaronde (1999, prema Popović-Čitić i Žunić-Pavlović,
2005) naznačava da su postavke ovog koncepta poslužile kao
osnova za izgradnju sistema prevencije čitavog niza zdravstvenih
problema i bolesti.
Međutim, ubrzo je ovaj koncept našao uporište i u drugim
područjima prevencije pa je „prvobitno bio primijenjen u oblasti
prevencije zloupotrebe psihoaktivnih supstanci, da bi se kasnije
njegova primjena proširila i na područja među kojima su
napuštanje škole, maloljetnička trudnoća, nasilje i kriminalitet“
(Catalano i saradnici, 1998, prema Popović-Čitić i Žunić-Pavlović,
2005, str. 29).
Prevencijski model rizičnih i zaštitnih faktora počiva na
jednostavnoj premisi prema kojoj, da bi se prevenirali problemi,
moramo identificirati faktore koji povećavaju rizik da će se
problemi razvijati i onda pronaći način kako da se reduciraju ti
rizični faktori. Identificirajući rizične i protektivne faktore u
populaciji, prevencijske inicijative se mogu implementirati i time
smanjiti utjecaj rizičnih faktora i unaprijediti protektivne faktore.
Naprimjer, ako je školski neuspjeh označen kao povećani rizik u
zajednici, onda mentorstvo, učitelji, povećane prilike i nagrade za
aktivno učešće u nastavi mogu osigurati poboljšanje akademskog
postignuća (Nebraska Risk and Protective Factor Student Survey
Results, 2003).
Koegh i Weisner (1993) navode četiri modela koja su se
povijesno izdiferencirala u proučavanju i pristupu rizičnim
faktorima:
1. Model utjecaja (engl. Main-Effect model) –
najjednostavniji model koji pretpostavlja direktni linearni
utjecaj rizičnih uslova na budući razvoj. Ovaj model ima
193
Socijalna istraživanja
svoje korijene u medicinskoj tradiciji, te su kliničke
implikacije ovog modela fokusirane na biološke varijable.
Psihološke i edukacijske implikacije ovog modela
pretpostavljaju da određeni uslovi djeteta vode ka
predvidiljivim ponašajnim, adaptivnim problemima i
problemima u učenju (npr. oštećenje mozga vodi ka
poremećaju percepcije).
2. Zbrojni model (engl. Additive Model) – navodi da
pojedinačni faktori predviđaju samo ograničeni broj
(obično nekoliko) problema. Predstavnici ovog modela
govore o tome da je više zbroj rizičnih faktora povezan sa
negativnim posljedicama nego specifične rizične
okolnosti.
3. Multipli model (engl. Multiplicative Model) – počiva na
tome da je relacija između rizičnih faktora više multipla
nego zbrojna. Tako, npr., ako je kod individue
identificirano 5 rizičnih faktora, u okviru Zbrojnog
modela ima skor od 5 (1+1+1+1+1), dok u okviru
Multiplog modela ima skor od 120 (1x2x3x4x5) rizičnih
uslova.
4. Model kompenzacije (engl. Compensatory Model) – ovaj
model uključuje moguće pozitivne, zaštitne uslove. U
istraživanjima se pokazalo (Anthony 1974; Werner i
Smith 1982; Rutter 1979, prema Koegh i Weisner, 1993)
da neka djeca, iako odrastaju u rizičnim uslovima, ipak
dobro funkcionišu i postižu solidne, pozitivne razvojne i
personalne izlaze. Tako se nametnuo zahtjev da se uzme u
obzir moguća kompenzacija ili „protektivni“ faktori koji
smanjuju utjecaj potencijalnih negativnih rizičnih uslova.
Pojam i klasifikacija rizičnih faktora
Kraemer, Kazdin i saradnici (1997, prema Committee on the
Prevention of Mental Disorder and Substance Abuse Among
Children, Youth, and Young Adults, 2009) navode da je rizični
faktor mjerljiva osobina subjekta koja prethodi i u vezi je sa
problem posljedicama. Rizični faktori se mogu pojaviti na
multiplim nivoima, uključujući biološke, psihološke, porodične,
društvene i kulturne nivoe. Oni razlikuju rizične faktore koji se
mijenjaju tokom vremena (promjenljivi rizični faktori) od onih koji
se ne mijenjaju (npr. spol, etnicitet, genotip – fiksirane oznake).
194
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Mrazek, Haggerty (1994, prema Bašić, 2009, str. 170)
definiraju rizične faktore kao “karakteristike, varijable ili opasnosti
koje ako su prisutne za određenog pojedinca, postoji veća
vjerovatnost da će on, prije nego neko drugi iz opće populacije,
razviti poremećaj“.
Međutim, jako je važno naglasiti da prisustvo rizičnih faktora
ne znači direktnu i nepobitnu pojavu poremećaja u ponašanju, već,
kako kaže Keogh (2000, prema The University of Maine 6), „rizik
je tvrdnja probabiliteta. Rani individualni i okolinski uslovi se
koriste da se predvide budući izlazi. Rizik je koristan termin, ali on
ne implicira nužno prisustvo deficita ili nesposobnosti, već sugerira
samo mogućnost kasnijih problema. Protektivni faktori često mogu
moderirati ili čak u nekim slučajevima odbaciti utjecaje rizičnih
faktora od djece, te kao i rizični faktori mogu biti različiti tokom
razvojnog perioda i mogu biti povezani sa spolom”.
Poznavanje prirode i osobina rizičnih faktora jedan je od
važnih preduslova za preciznije planiranje preventivnih strategija.
Međutim, s obzirom da je oblast rizičnih faktora široko
područje, u nastavku će biti ukratko izložene osnovne poznanice o
rizičnim faktorima (Shonert Reichl, 2000):
1. Status rizika bi se trebao posmatrati kao niz stupnjeva
duž kontinuuma – status rizika se ne bi smio posmatrati
kao jedinstvena kategorija, već kao serija koraka duž
kontinuuma, rangirana od niskog do visokog rizika.
2. Rizični faktori su multidimenzionalni i interaktivni
–
status rizika je dinamičan i ovisan o okolini, nije fiksiran
jer može varirati kroz vrijeme, okolnosti i kontekst. Djeca
i mladi žive i odrastaju u multiplim kontekstima:
porodica, vršnjaci, škola, susjedstvo, zajednica i kultura.
Štaviše, djeca i mladi, njihove porodice, zajednice i
društvo u cjelini pokazuju sistematične i uspješne
promjene tokom vremena. Promjene koje se javljaju
moraju se posmatrati kao međusobno zavisne, a ne u
izolaciji jedna od druge: promjene koje se javljaju na
jednom nivou organizacije su recipročno povezane sa
promjenama u sklopu drugih nivoa.
3. Termin u riziku nagovještava predikciju – biti u riziku
nije ekvivalent poremećaju u ponašanju, već samo
vjerovatnost pojave poremećaja u ponašanju.
6
http://www.umaine.edu/issar/sardoc/Section%20II.pdf)
195
Socijalna istraživanja
4. Rizik je „zbrojan“ – izloženost multiplim rizičnim
faktorima povećava vjerovatnost negativnih posljedica.
5. Priroda i vrijeme javljanja rizičnih faktora mogu različito
utjecati na posljedice – izloženost rizičnim faktorima
može biti štetnija u određenim fazama razvoja čovjeka
nego u drugim fazama razvoja.
6. Skolonost riziku je povećana za vrijeme razvojnih
prijelaza (engl. transition) – prijelazi se u ovom kontekstu
definiraju kao specifične stresne razvojne tačke zato što
zahtijevaju reorganizaciju
bilo na strukturnom ili
funkcionalnom nivou. Naprimjer, rana adolescencija
(prijelaz iz ranog djetinjstva u osnovnu školu) je kritična
prijelazna tačka zbog mnoštva brzih promjena koje se
javljaju na nekoliko područja i konteksta. Takve promjene
nesumnjivo izazivaju povećani vulnerabilitet, ali isto tako
predstavljaju
posebne prilike za intervencije i za
trasiranje razvojnih puteva u pravcu pozitivnih izlaza.
Klasifikacijski moduli rizičnih faktora su mnogobrojni i
izvedeni za različite problem-izlaze, kao npr. rizični faktori za
delinkvenciju, za depresiju, za pokušaje suicida, za zloupotrebu
psihoaktivnih supstanci i sl., međutim većina tih podjela prepoznaje
sljedeće kategorije rizičnih faktora (Popović-Čitić i ŽunićPavlović, 2005):
1. Rizični faktori koji djeluju na nivou lokalne zajednice
(dostupnost psihoaktivnih supstanci i vatrenog oružja,
zakoni i norme zajednice koji favorizuju zloupotrebu
psihoaktivnih supstanci, medijska slika upotrebe nasilja,
tranzicija i mobilnost, nizak nivo povezanosti susjedstva i
dezorganizacije lokalne zajednice, ekstremna socijalna i
ekonomska deprivacija)
2. Rizični faktori koji djeluju u školskoj sredini (rano i
učestalo antisocijalno ponašanje, školski neuspjeh,
nedovoljna posvećenost školi i školskim obavezama)
3. Rizični faktori koji djeluju u porodičnoj sredini
(porodična historija problema u ponašanju, problemi u
funkcioniranju porodice, porodični konflikti, stavovi
roditelja koji favorizuju antisocijalna ponašanja)
4. Rizični faktori koji djeluju u vršnjačkim grupama ili
unutar same individue (otuđenje, buntovništvo,
nedostatak vezanosti za zajednicu, prijatelji koji su skloni
problem-ponašanju, stavovi koji favorizuju problem196
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
ponašanja, rana inicijacija poremećaja u ponašanju,
konstitucioni faktori: pol, temperament, inteligencija,
slaba kontrola impulsa, nizak nivo samopoštovanja)
Pojam i klasifikacija zaštitnih/protektivnih faktora
Prethodno je u okviru Modela kompenzacija naglašeno da je
u istraživanjima rizičnih faktora uočeno da su pojedina djeca koja
su živjela u rizičnim uslovima ipak postigla pozitivne razvojne i
personalne izlaze (Koegh i Weisner, 1993).
Tako da je „izučavanje tih karakteristika djece i mladih,
odnosno tzv. karakteristika psihološke neranjivosti7, dovelo do
novog pojma – otpornosti i proučavanje njegova značaja u
relacijama rizik-zaštita“ (Bašić, 2009, str. 178).
Fraser (1997, prema Doležal 2006) zaštitne faktore definira
kao „unutarnje i vanjske snage koje pomažu djeci oduprijeti se ili
umanjiti utjecaj rizičnih faktora“.
Za Ruttera (1987, prema Bašić, 2009, str. 178) zaštitni faktori
„kompenziraju8 početak delinkvencije kroz glavne procese:
smanjujući rizik, smanjujući negativne lančane reakcije, razvijajući
samopouzdanje i samoučinkovitost te otvarajući mogućnosti“.
Protektivni faktori vrše pozitivni utjecaj ili zaštitu protiv
negativnih utjecaja rizika, čime reduciraju vjerovatnost da će mladi
biti uključeni u problem ponašanja.
Protektivni faktori koji su identificirani u okviru istraživanja
Hawkinsa i Catalano9 uključuju:
– povezanost sa porodicom, školom, zajednicom, i
vršnjacima;
– zdrava vjerovanja i standarde ponašanja te
7
Termin psihološka neranjivost korišten je prije, a danas je prikladniji termin
otpornost jer ne pobuđuje neodgovarajuću asocijaciju koju pobuđuje
„naranjivost“, a to je da djeca/mladi nisu pogođeni negativnim događajima
(Ajduković, 2001, prema Doležal, 2005).
8
Zbog toga se zaštitni faktori nazivaju i kompenzacijski faktori.
9
Dr. J. David Hawkins je profesor prevencije i osnivački direktor Social
Development Research Group, School of Social Work, Univerzitet u
Washingtonu, Seattle. Njegova istraživanja se fokusiraju na razumijevanje i
prevenciju zdravlja i poremećaja u ponašanju djece i omladine kroz
identificiranje i razumijevanje interakcije rizičnih i protektivnih faktora. Richard
Catalano je profesor i direktor Social Development Research Group, School of
Social Work. Dvadeset i pet godina je vodio istraživanja i razvojne programe za
promociju pozitivnog razvoja mladih i prevencije poremećaja u ponašanju.
197
Socijalna istraživanja
–
individualne karakteristike, kao što su samopouzdanje,
kognitivne sposobnosti i sl. (Nebraska Department of
Health and Human Services and the Nebraska Department
of Education, 2003).
Garmezy (1985, prema Bašić, 2009) opisuje tri kategorije
zaštitnih faktora: dispozicijska obilježja (temperament, socijalna
orijentacija i odgovor na promjene, kognitivne sposobnosti,
vještine suočavanja), obiteljsko okruženje (pozitivan odnos s barem
jednim roditeljem, kohezija, toplina, harmonija, odsutnost
zanemarivanja), obilježja vanjskog okruženja (dostupnost vanjskih
resursa i široke socijalne podrške).
Suoodnos rizičnih i zaštitnih faktora
I rizični i protektivni faktori mogu biti individualni,
porodični, socijalni, ekonomski i okolinski u svojoj prirodi.
Uglavnom je riječ o kumulativnom efektu prisustva multiplih
rizičnih faktora, manjku protektivnih faktora i međusobnom
djelovanju rizičnih i protektivnih situacija koje predisponiraju
pojedince od zdravih uslova ka povećenom vulnerabilitetu te ka
pojavi poremećaja (A Report of the World Health Organization,
Department of Mental Health and Substance Abuse in collaboration
with the Prevention Research Centre of the Universities of
Nijmegen and Maastricht, 2004).
Također u okviru prevencije mentalnih poremećaja spominju
se još i opći rizični i zaštitni faktori te na bolest specifični rizični i
protektivni faktori. Opći rizični i zaštitni faktori su oni faktori koji
su uobičajeni većem brojem mentalnih problema i poremećaja.
Intervencije koje su adresirane na takve opće faktore mogu
generirati širok spektar preventivnih efekata. Naprimjer, siromaštvo
i zlostavljanje djeteta su uobičajeni kod depresije, anksioznosti i
zloupotrebe droga. Za intervencije koje su adresirane na siromaštvo
i zlostavljanje djeteta može se očekivati da će imati utjecaj na sva
tri poremećaja. Na bolest specifični rizični i protektivni faktori su
oni koji su uglavnom povezani sa razvojem određenog poremećaja.
Naprimjer, negativno mišljenje je specifično povezano sa
depresijom, a teška depresija je specifično povezana sa
samoubistvom (A Report of the World Health Organization,
Department of Mental Health and Substance Abuse in collaboration
with the Prevention Research Centre of the Universities of
Nijmegen and Maastricht, 2004).
198
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Postoje tri konceptualna modela koja opisuju moguće načine
dinamičkih relacija između rizičnih i zaštitnih faktora (PopovićČitić i Žunić-Pavlović, 2005):
Model kompenzacije ili kompenzatorni model ističe da zaštitni
faktori svojim djelovanjem jednostavno neutrališu utjecaje rizičnih
faktora (npr. zaštitni faktori koji se ogledaju u pozitivnoj
porodičnoj atmosferi i kvalitetnoj komunikaciji između članova
porodice mogu neutralisati negativne efekte rizičnih faktora koji se
ogledaju, npr., u dostupnosti psihoaktivnih supstanci) .
Model izazova ukazuje da rizični faktori predstavljaju neku
vrstu izazova za razvijanje i jačanje zaštitnih faktora (školski
neuspjeh djeteta može biti svojevrstan izazov roditeljima da
preduzmu čitav niz aktivnosti kako bi pružili pomoć djetetu da
prevaziđe probleme u školi, te kako se ne bi javili i drugi
problemi).
Zaštitni model predstavlja sintezu, modifikaciju i proširivanje
postavki kompenzatornog modela i modela izazova te ističe da
zaštitni faktori djeluju na dva načina: prvo, ako zaštitni faktori ne
mogu u potpunosti umanjiti efekte rizičnih faktora, onda ih mogu
modifikovati ili smanjitit i drugo, zaštitni faktori djeluju kao neka
vrsta katalizatora ili barijere, koja svojim postojanjem između
mladih ljudi i rizičnih faktora doprinosi razvijanju i jačanju
individualne otpornosti mladih.
Praktične implikacije prevencije usmjerene na rizične i zaštitne
faktore
Jedan od važnih ciljeva prevencije usmjerene na rizične i
protektivne faktore jeste da promijeni balans između rizičnih i
zaštitnih faktora i to na taj način da zaštitni faktori svojim efektima
dominiraju nad rizičnim faktorima.
Postoje različiti principi kojim se treba rukovoditi pri
kreiranju preventivnih programa i oni polaze od raličitih kriterija
klasifikacije. Međutim, većina klasifikacijskih okvira prepoznaje
četiri ključna principa (Popović-Čitić i Žunić-Pavlović, 2005):
– prvi princip naglašava podjednako usmjeravanje
preventivnih aktivnosti na neutralisanje i eliminisanje
negativnih utjecaja rizičnih faktora te razvijanje i jačanje
protektivnih faktora
199
Socijalna istraživanja
drugi princip ističe imperativ uvažavanja specifičnih
potreba populacije na koju su preventivni programi
usmjereni
– treći princip se temelji na djelovanju unutar svih životnih
područja u kojima je osjetan utjecaj rizičnih i zaštitnih
faktora
– zahtjev četvrtog principa se odnosi na primjenu
multipreventivnih strategija
Specifičniji principi primjene preventivnih programa
naznačani su u okviru prevencije zloupotrebe droga, a u nastavku
slijedi modificirana verzija nekih od važnih principa po područjima
(National Institute on Drug Abuse, 2003):
Na porodicu usmjereni programi treba da budu fokusirani na:
– učenje roditelja kvalitetnijim komunikacijskim vještinama
u porodici,
– treningu odgovarajućih stilova discipline djece,
– čvrstom i konzistentnom provođenju pravila,
– unapređenje porodičnih odnosa i povezanosti članova
porodice kroz trening vještina, unapređenja roditeljske
podrške djeci, unapređenja komunikacije roditelji – djeca
i roditeljske uključenosti u život njihove djece,
– razvoj roditeljskog
monitoringa i supervizije kroz
vještine uspostave pravila, tehnike monitoring-aktivnosti,
razvoj senzibilnosti roditelja za primjenu pohvale za
odgovarajuće ponašanje njihove djece.
Na školu bazirani preventivni programi trebali bi biti
fokusirani na:
– Period predškolskog uzrasta: rana identifikacija i
intervencija rizičnih faktora, kao što su: rano agresivno
ponašanje, siromašni odnosi sa vršnjacima i poteškoće
učenja.
– Period osnovne škole: razvoj vještina samokontrole,
emocionalne svijesti, komunikacije, uspješnog rješavanja
problema socijalnih odnosa te akademska podrška,
naročito pri počecima čitanja.
– Period srednje škole/fakulteta: preventivni programi bi
trebali biti usmjereni na razvijanje kompetencija:
učenja/studiranja i akademska podrška, socijalnih i
akademskih
vještina,
unapređenja
vršnjačkih
međuodnosa, komunikacije i samokontrole.
–
200
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Prevencijski programi bi po mogućnosti trebali biti integrisani
u školske akademske programe, jer je školski neuspjeh označen kao
jedan od snažnih rizičnih faktora.
Na zajednicu usmjereni programi treba da budu fokusirani na
rad sa civilnim, religioznim, pravnim i drugim ne/vladinim
organizacijama za unapređenje prosocijalnog ponašanja. Ovi
programi najčešće uključuju razvoj pravnih regulativa, masmedijske napore te duge programe „osvještenja“ zajednice.
Također, znatno efektivnijim programima pokazali su se oni koji su
kombinirali više preventivnih programa (na porodicu/na školu
usmjereni programi) te ako svi oni šalju konzistentnu poruku.
Također, Rutter (prema Committee on the Prevention of
Mental Disorder and Substance Abuse Among Children, Youth,
and Young Adults, 2009) navodi pet procesa, pomoću kojih se
mogu reducirati rizični faktori, a koji mogu biti meta/fokus
preventivnih programa: 1. mijenjati doživljaj rizičnih faktora (npr.
sposobnosti copinga); 2. mijenjati izloženost rizičnim faktorima
(npr. roditeljski nadzor nad djetetom kako ne bi bilo uključeno u
vršnjačke grupe koje ispoljavaju antisocijalna ponašanja); 3.
otkloniti negativne lančane reakcije (npr. kada strogo roditeljstvo
vodi ka otporu djeteta što dalje vodi ka povećanom konfliktu); 4.
jačajući zaštitne faktore (npr. sampouzdanje, adaptivna vjerovanja)
te 5. putem prekretnica, gdje dolazi do totalne promjene konteksta,
što omogućava nove mogućnosti razvoja (npr. promjena iz
institucionalne njege u pozitivno školsko okruženje).
Svi navedni principi pred stručnjake stavljaju potrebu i
odgovornost uvažavanja složenosti rizičnih i zaštitnih faktora koja
mora biti uvažena kao takva i to prije svega kroz sistem jasnog
prepoznavanja dejstva rizičnih i zaštitnih faktora na svim
područjima, pa sve do multiprogramskog, multidomenskog i
multistrategijskog preventivnog djelovanja.
Zaključak
Koncept rizičnih i zaštitnih faktora usvojen je kao koncept
koji se najviše primjenjuje ali i koncept koji je neophodan za
provođenje svih preventivnih modela, kao npr. u okviru koncepta
otpornosti jedan od temeljnih elemenata jeste prepoznavanje
rizičnih i zaštitnih faktora.
Međutim, koncept se ne zadržava na pukom prepoznavanju
rizičnih i zaštitnih faktora, nego ide korak dalje uz naglašavanje
201
Socijalna istraživanja
bitnih dinamičkih relacija dva spomenuta faktora. Promišljanje o
suodnosu rizičnih i zaštitnih faktora nam tako daje dobar temelj za
ostvarivanje novijeg preventivnog imperativa a koji se ogleda u
činjenici da se trebamo okrenuti snagama i sposobnostima koje
posjeduje pojedinac, a ne slabostima. Rizični i zaštitni faktori nisu
nezavisno prisutni u životu pojedinca, oni stupaju u presudnu
interakciju od koje zavisi budući razvoj mlade osobe. Da li će se
kod mlade osobe javiti ili zadržati poremećaj u ponašanju ne zavisi
od pukog zbrajanja rizičnih i zaštitnih faktora nego od njihovog
međusobnog odnosa koji ide od one snage efekata zaštitnih faktora
da neutrališu ili modifikuju efekte rizičnih faktora pa do
nadmoćnog djelovanja rizičnih faktora. Kako efekti rizičnih faktora
ne bi ostvarili svoju „prevlast“, neophodno je preventivne
programe kreirati tako da:
– prepoznaju osobenosti i specifičnosti dinamičkih relacija
identificiranih rizičnih i zaštitnih faktora;
– idu dalje od pukog zbrajanja rizičnih i zaštitnih faktora,
odnosno da svaki posmatraju u njihovoj osobenosti i
međusobnoj zavisnosti;
– posebnu pažnju posvete razvojnim prijelazima koji
predstavljaju povećani rizik, ali i priliku za trasiranje
pozitivnih razvojnih izlaza;
– u fokus akcije postave unapređenje zaštitnih faktora te
njihovo snažno djelovanje neutralizacije/smanjenja i
modifikacije rizičnih faktora;
– ukombiniraju različite preventivne programe (na
porodicu/školu/zajednicu bazirane programe).
U društvu narastajućih problema, naročito onih u koje su
uvučeni djeca i mladi, ogledaju se sve veće potrebe preventivnog
djelovanja, koje ne smije imati prepreke društvene zajednice,
naročito ne one finansijske prirode, jer su prednosti koje prevencija
nosi sa sobom ogromne: „veća produktivnost mladog naraštaja,
smanjeni troškovi tretmana, manje patnje i prerane smrtnosti,
kohezivnije porodice, odnosno sretniji, bolje adaptirani mladi ljudi“
(prema Committee on the Prevention of Mental Disorder and
Substance Abuse Among Children, Youth, and Young Adults,
2009).
202
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Literatura:
Bašić, J. (2009) Teorije prevencije: prevencija poremećaja u
ponašanju i rizičnih ponašanja djece i mladih, Zagreb:
Školska knjiga.
Bašić, J., Ferić-Šlehan, M. i Kranželić-Tavra, V. (2007) Zajednice
koje brinu I, Pula – Zagreb: Istarska županija.
Bašić, J., Ferić-Šlehan, M. i Kranželić-Tavra, V. (2007), Zajednice
koje brinu II, Pula – Zagreb: Istarska županija.
Bašić, J., Ferić-Šlehan, M. i Kranželić-Tavra, V. (2001), Od
primarne prevencije do ranih intervencija, Zagreb:
Eduakcijsko-rehabilitacijski fakultet.
Boillet, D. i Uzelac, S. (2007) Osnove socijalne pedagogije,
Zagreb: Školska knjiga.
Committee on the Prevention of Mental Disorders and Substance
Abuse Among Children, Youth, and Young Adults: Research
Advancesand Promising Interventions (2009) Preventing
Mental, Emotional,, and Bihevioral Disorders Among Young
People: Progress and Posibilities [online], Washington DC :
The
National
Academies
Press.
Dostupno
na:
http://www.ncbi.nlm.nih.gov/books/NBK32778/.
[23.01.2011]
Doležal, D. (2006) Otpornost i prevencija poremećaja u ponašanju,
Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja [online], Vol.
42,
br.
1,
str.
87-102.
Dostupno
na:
http://hrcak.srce.hr/search/?q=otpornost+i+prevencija+porem
e%C4%87aja+u+pona%C5%A1anju [15.03.2011]
Koegh, B. K. i Weisner, T. (1993) An Ecocultural Perspective on
Risk and Protective Factors in Chidren‘s Development:
Implications for Learning Disabilities. Learning Disabilities
Research and Practice [online], 8(1), 3-10. Dostupno na:
http://www.tweisner.com/yahoo_site_admin/assets/docs/Keo
gh_Weisner_19938_Ecocultural_learning_disabilities_A27.2
31155348.pdf. [21.01.2011]
National Institute on Drug Abuse, (2003) Preventing Drug Use
among Children and Adolescents: a research-Based Guide for
Parents, Educators and Community Leaders-second edition
[online].
Dostupno
na:
http://www.drugabuse.gov/pdf/prevention/InBrief.pdf.
[23.01.2011]
203
Socijalna istraživanja
Nebraska Department of Health and Human Servicesand the
Nebraska Department of Education (2003) Nebraska Risk and
Protective Factor Student Survey Results [online]. Dostupno
na: http://www.nebraskaprevention.gov/pdf/Region%201.pdf.
[25.01.2011]
Popović-Čitić, B. i Žunić-Pavlović, V. (2005), Prevencija
prestupništva dece i omladine, Beograd: Ministarstvo
prosvete i sporta Republike Srbije i Pedagoško društvo
Srbije.
Samsha (2002),Report to Congress [online]. Dostupno na:
http://www.samhsa.gov/reports/congress2002/chap3up.htm
[05.03.2011]
Shonert Reichl, K. (2000) Children and Youth at risk: Some
Coceptual Consideration, Canada: Canadian Education
Statistics Council with the assistance of Human Resources
Development. Paper prepared for the Pan-Canadian
Education Research Agenda Symposium, “Children and
Youth At Risk [online],” April 6th and 7th, 2000, Ottawa.
Dostupno na: http://educ.ubc.ca/research/ksr/docs/schonertreichl_childrenatrisk2000.pdf. [23.01.2011]
The University of Maine (2000), Students at risk: Who are they
[online].
Dostupno
na:
http://www.umaine.edu/issar/sardoc/Section%20II.pdf)
[23.01.2011]
Žižak, A., Koller, N. i Lebedina, M. (2001) Od rizika do
intervencije, Zagreb: Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet.
204
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Review article
CONCEPT OF RISK AND PROTECTIVE FACTORS FOR
PREVENTION OF BEHAVIORAL DISORDER
Azemina Durmić, Teaching Assistant
Abstract
This paper treats a concept of risk and protective factors and
their relation to prevention of behavioral disorders. The core of the
concept is the fact that identifying risk and protective factors and
recognizing their interrelation is the basis of well created
prevention programs. Risk factors are all inner and environmental
circumstances of an individual that increase the probability of
developing behavioural disorders, whereas protective factors are all
inner and environmental circumstances of an individual that
decrease the probability of developing behavioral disorders. The
concept of risk and protective factors is one of the most commonly
used concepts for prevention of behavioral disorders, and an
essential element of all concepts for prevention of behavioral
disorders starting with the concept of resilience to the newer
concept of mental health promotion.
Keywords: concept of risk and protective factors, prevention,
behavioral disorders
205
‫‪Socijalna istraživanja‬‬
‫ﺩ‪ .‬ﻋﺎﺯﻣﻴﻨﺎ ﺩﻭﺭﻣﻴﺘﺶ‬
‫ﻛﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﺟﺎﻣﻌﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ‬
‫ﻣﻔﻬﻮﻡ ﺍﻟﻌﻮﺍﻣﻞ ﺍﻟﺒﺎﻋﺜﺔ ﻭﺍﳌﺎﻧﻌﺔ ﰲ ﺍﻟﻮﻗﺎﻳﺔ ﻣﻦ ﺍﻻﺿﻄﺮﺍﺑﺎﺕ ﰲ‬
‫ﺍﻟﺴﻠﻮﻙ‬
‫ﺍﳋﻼﺻﺔ‪:‬‬
‫ﻣﻮﺿﻮﻉ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﻫﻮ ﺩﺭﺍﺳﺔ ﻣﻔﻬﻮﻡ ﺍﻟﻌﻮﺍﻣﻞ ﺍﻟﺒﺎﻋﺜﺔ ﻭﺍﻟﻌﻮﺍﻣﻞ ﺍﳌﺎﻧﻌﺔ ﻭﻋﻼﻗﺘﻬﻤﺎ‬
‫ﺑﺎﻟﻮﻗﺎﻳﺔ ﻣﻦ ﺍﻹﺿﻄﺮﺍﺑﺎﺕ ﺍﻟﺴﻠﻮﻛﻴﺔ‪ .‬ﻭﻳﺘﻨﺎﻭﻝ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺘﺼﻮﺭ ﻣﻨﺎﻗﺸﺔ ﻛﻴﻔﻴﺔ ﺗﻌﻴﲔ‬
‫ﺍﻟﻌﻮﺍﻣﻞ ﺍﻟﺒﺎﻋﺜﺔ ﻭﺍﳌﺎﻧﻌﺔ ﻭﺍﻟﺘﻌﺮ‪‬ﻑ ﻋﻠﻰ ﺍﻟﻌﻼﻗﺔ ﺑﻴﻨﻬﻤﺎ‪ .‬ﻭﻛﻞ ﻫﺬﺍ ﳝﺜﻞ ﺃﺳﺎﺳﺎ ﻟﻠﱪﺍﻣﺞ‬
‫ﺍﻟﻮﻗﺎﺋﻴﺔ ﺍﳌﺒﺪﻋﺔ‪ .‬ﺗﺪﻝ ﺍﻟﻌﻮﺍﻣﻞ ﺍﻟﺒﺎﻋﺜﺔ ﻋﻠﻰ ﻇﺮﻭﻑ ﺍﻟﻔﺮﺩ ﺍﻟﺪﺍﺧﻠﻴﺔ ﻭﺍﳋﺎﺭﺟﻴﺔ ﻛﻠﻬﺎ‬
‫ﺍﻟﱵ ﺗﺰﻳﺪ ﻣﻦ ﺍﺣﺘﻤﺎﻝ ﻇﻬﻮﺭ ﺍﻻﺿﻄﺮﺍﺏ ﰲ ﺍﻟﺴﻠﻮﻙ‪ .‬ﺃﻣﺎ ﺍﻟﻌﻮﺍﻣﻞ ﺍﳌﺎﻧﻌﺔ ﻓﺘﺪﻝ ﻋﻠﻰ‬
‫ﻇﺮﻭﻑ ﺍﻟﻔﺮﺩ ﺍﻟﺪﺍﺧﻠﻴﺔ ﻭﺍﳋﺎﺭﺟﻴﺔ ﺍﻟﱵ ﺗﻘﻠﻞ ﻣﻦ ﺍﺣﺘﻤﺎﻝ ﻇﻬﻮﺭ ﺍﻻﺿﻄﺮﺍﺏ ﰲ‬
‫ﺍﻟﺴﻠﻮﻙ‪ .‬ﻳﻌﺪ ﻣﻔﻬﻮﻡ ﺍﻟﻌﻮﺍﻣﻞ ﺍﻟﺒﺎﻋﺜﺔ ﻭﺍﳌﺎﻧﻌﺔ ﺃﺣﺪ ﺃﻛﺜﺮ ﺍﳌﻔﺎﻫﻴﻢ ﺍﳌﻄﺒﻘﺔ ﰲ ﺍﻟﻮﻗﺎﻳﺔ ﻣﻦ‬
‫ﺍﻻﺿﻄﺮﺍﺑﺎﺕ ﺍﻟﺴﻠﻮﻛﻴﺔ‪ ,‬ﻭﻫﻮ ﺍﻟﻌﻨﺼﺮﺍﻟﺬﻱ ﻻ ﳝﻜﻦ ﺇﻏﻔﺎﻟﻪ ﰲ ﻛﻞ ﺑﺮﺍﻣﺞ ﺍﻟﻮﻗﺎﻳﺔ ﻣﻦ‬
‫ﺍﻻﺿﻄﺮﺍﺑﺎﺕ ﺍﻟﺴﻠﻮﻛﻴﺔ‪ ,‬ﺑﺪﺀﺍ ﻣﻦ ﺗﺼﻮﺭ ﺍﳌﻘﺎﻭﻣﺔ ﻓﺈﱃ ﺍﳌﻔﻬﻮﻡ ﺍﳉﺪﻳﺪ ﺍﻟﺬﻱ ﻳﺪﻋﻮ‬
‫ﻟﻠﺼﺤﺔ ﺍﻟﻌﻘﻠﻴﺔ‪.‬‬
‫ﺍﻟﻜﻠﻤﺎﺕ ﺍﻷﺳﺎﺳﻴﺔ‪ :‬ﻣﻔﻬﻮﻡ ﺍﻟﻌﻮﺍﻣﻞ ﺍﻟﺒﺎﻋﺜﺔ ﻭﺍﳌﺎﻧﻌﺔ‪ ,‬ﺍﻟﻮﻗﺎﻳﺔ‪ ,‬ﺍﻻﺿﻄﺮﺍﺑﺎﺕ ﰲ‬
‫ﺍﻟﺴﻠﻮﻙ‪.‬‬
‫‪206‬‬
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Pregledni naučni rad
Anela Hasanagić1
PERCIPIRANA RODITELJSKA PODRŠKA KAO
FAKTOR U SPREČAVANJU NEPRILAGOĐENIH
OBLIKA PONAŠANJA U ADOLESCENCIJI
Sažetak
Socijalna podrška se odnosi na dobiti koje je neka osoba u
stanju izvući iz odnosa sa drugima. Porodica kao primarna
zajednica je ta koja bi trebala da bude najveći izvor svih oblika
socijalne podrške. Međutim, nekada mlade osobe nemaju osjećaj
da je njihova porodica izvor takvog oblika podrške, pa se može
reći da percipirana i stvarna podrška nisu jedno te isto.
Percipirana podrška je subjektivni osjećaj koji ima neka osoba, i
koji ne mora biti (i obično nije) u skladu sa stvarnom podrškom
koju nam drugi ljudi nude. Tako da je percipirana podrška
zapravo ono što bi trebalo da bude podvrgnuto mjerenju, jer na
osnovu takve percepcije osoba stiče dojam o tome koliko se može
osloniti na druge i šta može od koga očekivati, što opet, s druge
strane, nesumnjivo determinira njeno ponašanje. Cilj ovog
istraživanja je bio ustanoviti u kakvoj su vezi percipirana
roditeljska podrška i pojava neprilagođenih oblika ponašanja kod
adolescenata – učenika srednje škole. Uzorak je sačinjen od 110
učenika srednje škole na kojima je primijenjen Upitnik
neprilagođenih oblika ponašanja, Upitnik socijalne podrške,
Upitnik prošlih odnosa sa majkom i ocem i Upitnik sadašnjih
odnosa sa roditeljima.
Rezultati istraživanja ukazuju na to da su pojava
neprilagođenih oblika ponašanja i podrška koju adolescenti
percipiraju da primaju od roditelja u negativnoj korelaciji u smislu
da je percipirana roditeljska podrška manja kod adolescenata koji
pokazuju više neprilagođenih oblika ponašanja. Također, rezultati
1
Docent, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici,
anela315@gmail.com
Rad autora je dostavljen 10.06.2011. godine, a prihvaćen za objavljivanje
23.11.2011. godine.
207
Socijalna istraživanja
ukazuju i na činjenicu da percipirana podrška od oca i od majke u
odnosu na neprilagođene oblike ponašanja pokazuju isti smjer
povezanosti, s tim što je percipirana podrška koju adolescenti
primaju od oca u nešto većoj korelaciji nego što je to percipirana
podrška od majke, što navodi na zaključak da je za prevenciju
neprilagođenih oblika ponašanja značajan faktor percipirana
roditeljska podrška oba roditelja, a u nešto većoj mjeri percipirana
podrška oca.
Ključne riječi: percipirana
neprilagođeni oblici ponašanja.
roditeljska
podrška,
porodica,
Uvod
Havelka (1998) socijalnu podršku definira kao svaku vrstu
uzajamne pomoći koju članovi jedne primarne skupine dijele među
sobom. Pri tom se pod pojmom „primarna“ smatraju prirodne
skupine i zajednice čiji članovi imaju svoju zajedničku prošlost,
zajedničke životne probleme, te zajedničku budućnost. Prototip
takvih skupina je obitelj, rodbinske mreže, seoske zajednice,
krugovi bliskih prijatelja, krug bliskih znanaca s posla i sl.
Socijalna podrška definira se kao "postojanje ili dostupnost
osoba na koje se oslanjamo, koje nam daju do znanja da o nama
brinu, vole nas i cijene“ (Sarason i saradnici, 1983, prema ŽivčićBećirević, 1995/96).
Socijalna podrška djeluje na cjelovito zdravlje duž tri glavne
odrednice (Havelka, 1998) :
– kroz socijalne uzore u obitelji i zajednici,
– kroz prisnu međuljudsku komunikaciju u zajednici i
– kroz povratne obavijesti stručnjaka i drugih vanjskih
autoriteta
Također, istraživanja su utvrdila da postoji pet kvalitativno
različitih vrsta socijalne podrške (Havelka, 1998):
1. protjecanje obavijesti kroz prirodne socijalne mreže
(obavijesti o poslu, poslovni kontakti, obavijesti o
prilikama stanovanja),
2. druženja (spontano posjećivanje u slobodno vrijeme,
rasprave o različitim temama, nešto raditi zajedno,
formalno organizirane zajedničke akcije),
3. emotivna podrška (sitna emotivna pomoć poput slušanja
nečijih pritužbi, savjetovanje o obiteljskim problemima,
izražavanje solidarnosti u teškom stresu, krupne usluge),
208
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
4.
neformalne usluge (sitne usluge i znakovi pažnje,
posuđivanja kućnih alata i potrepština, krupna pomoć u
domaćinstvu, pomoć u organizaciji),
5. oblici uzajamne novčane podrške i pomoći (velike ili
male svote novca, materijalna ulaganja u kućanstvo,
domaćinstvo i sl.).
Socijalna podrška neophodna je u procesu psihosocijalnog
razvoja djeteta, ali i u svakodnevnom funkcioniranju odraslog
čovjeka. Ona nam pomaže u svladavanju raznih problema i
poteškoća s kojima se susrećemo, u donošenju bitnih odluka, u
stvaranju stavova o životu, te u poimanju vlastitog selfa. Prvi i
temeljni izvor socijalne podrške s kojim se dijete susreće su njegovi
roditelji, koji mu po njegovu rođenju svojom pažnjom, ljubavlju te
sposobnošću odgovora na njegove potrebe osiguravaju opstanak.
Daljnjim djetetovim razvojem vrste i izvori socijalne podrške
mijenjaju se, šire i nadopunjuju. Javlja se potreba za utjehom i
jačanjem osjećaja samopoštovanja (emocionalna podrška),
praktičnom pomoći u rješavanju zadataka (instrumentalna
podrška), informacijama i savjetima (informacijska podrška), te
druženjem, odnosno zajedničkim aktivnostima (podrška
druženjem). Osim roditelja, socijalnu podršku tada pružaju i braća i
sestre, djedovi i bake, drugi rođaci, odgajateljice u vrtiću, učitelji,
vršnjaci i prijatelji, odnosno sve djetetu bliske osobe s kojima se
identificira, te od kojih očekuje potvrđivanje, poticaj i podršku u
svemu što čini.
Međutim, iako se djetetova socijalna podrška mijenja s dobi,
te su socijalna mreža starije djece i izvori podrške obično mnogo
širi i različitiji nego u mlađe djece i uključuju više osoba izvan
obitelji, posebno vršnjaka – primarna obitelj tokom cijelog života
ostaje temeljni dio socijalne mreže i važan izvor socijalne podrške
(Furman i Buhrmester, 1992). Dijete, dakle, odrastajući u zdravoj
obitelji u kojoj vladaju skladni odnosi, ljubav i tolerancija, od
najranije dobi uči kako primati, kao i kako pružati socijalnu
podršku.
Kvantiteta socijalne podrške manje je važna od kvalitete, a
zasigurno određenu ulogu u funkcioniranju djece igra i struktura
socijalne podrške. Socijalna podrška u pravilu sadrži dva osnovna
međusobno neovisna elementa: dovoljan broj dostupnih drugih
osoba na koje se možemo osloniti u slučaju potrebe i stupanj
zadovoljstva koji pruža dostupna podrška.
209
Socijalna istraživanja
Havelka (1998) navodi da se mjerila socijalne podrške mogu
svrstati u 4 skupine:
1. Strukturna mjerila socijalnih mreža. To su najstarija
mjerila koja se temelje na pitanjima poput: „Nabrojite
osobe koje su vam značajne u svakodnevnom životu!
Nabrojite rođake, susjede, prijatelje ili koga god želite,
kojima možete izložiti i s kojima možete dijeliti vaše
osobne ili obiteljske probleme!“
2. Mjerila prosocijalnih transakcija. To su mjerila kojima se
nadopunjuju podaci i zaključci iz skupine strukturalnih
mjerila. Riječ je o mjerilima oblika ponašanja kroz koje
članovi jedne socijalne mreže pružaju, obuzdavaju ili
kažnjavaju posebne komunikacije svojih članova u
pružanju pomoći jednih drugima.
3. Mjerila percipirane podrške. Sama riječ „percepcija“
znači subjektivno spoznavanje i vrednovanje od strane
primatelja pomoći i podrške. Bitno i zajedničko ovim
mjerilima je naglasak na psihološkim (očekivanim), a
manje na aktuelno primljenim vrstama i količinama
socijalne podrške. Uostalom, novija istraživanja jasno
pokazuju da percipirani/očekivani oblici i količine
socijalne podrške
imaju
značajniju ulogu u
psihosocijalnoj
regulaciji
cjelovitog
zdravlja
i
prilagodbenih kapaciteta negoli vrste i količine stvarno
primljene podrške. Tipični stavci za mjerenje socijalne
podrške iz ove skupine mjerila jesu: „Imamo osjećaj
zajedništva u obitelji“, „Neko će se uvijek naljutiti ako
nešto prigovaraš svojoj obitelji“, „Prijatelji mi pružaju
svestranu moralnu podršku koju trebam“, „Ljudi oko
mene pokazuju interes i razumijevanje jedni za druge“.
4. Mjerila „kritičnih slučajeva“. U zadnje vrijeme,
istraživači sve manje gledaju na socijalnu podršku kao na
nekakvu trajnu osobinu ličnosti ili skupine, već kao na
složeni proces odgovora socijalne sredine na nečije
nedaće.
U sklopu šireg konstrukta socijalne podrške jeste i percepcija
socijalne podrške za koju većina istraživanja pokazuju da
subjektivna procjena o pruženoj socijalnoj podršci, odnosno
percipirana adekvatnost imaju značajniju ulogu u reagiranju osobe
na stresnu situaciju nego što je stvarno dostupna ili pružena
podrška (Barrera i Ainlay, 1983; Sarason i sar., 1983; Robins i
210
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Block, 1989; Parker i sar., 1990; Watt i sur., 1990; Vaux i sar.,
1986; prema Živčić-Bećirević, 1995/96). Pretpostavlja se da
percepcija socijalne podrške u većoj mjeri određuje dječiji doživljaj
blagostanja i osobne karakteristike od objektivnih karakteristika
socijalne mreže (Watt i sar., 1990; prema Živčić-Bećirević,
1995/96).
Pojam socijalne podrške podrazumijeva širok spektar
«usluga» - ljubav, pažnja, potvrđivanje, poticaj, savjeti, pomoć,
osjećaj sigurnosti, druženje i sl. Djeca koja su navedeno doživjela u
okviru vlastite obitelji i najbližeg okruženja svakako bolje
funkcioniraju i pravilnije se razvijaju, ostvaruju bolje školske
rezultate, otvorenija su u interakciji s vršnjacima, sretnija i
zadovoljnija nego djeca koja imaju sasvim različita iskustva. U
kontekstu toga postavilo se i pitanje da li se percipirana socijalna
podrška može dovesti u vezu sa pojavom neprilagođenih oblika
ponašanja, odnosno da li mladi ljudi – adolescenti, ukoliko
prepoznaju da imaju dovoljno socijalne podrške od strane roditelja
nastoje da usmjere svoje ponašanje ka socijalno prihvatljivom, u
odnosu na one koji percipiraju da nemaju dovoljno podrške od
roditelja, pa su skloni da pribjegnu neprilagođenim oblicima
ponašanja. Ovo je problem koji se nastojao ispitati ovim
istraživanjem.
Metodologija istraživanja
Ispitanici:
Uzorak je sačinjen od 110 učenika srednje škole – MSŠ
“Nordbat-2” u Varešu, pri čemu se vodilo računa o tome da se
obuhvate različite struke i razredi, dakle uzeta su raspoloživa
odjeljenja: PTT tehničari, ekonomisti, saobraćajna stručna škola, ali
i gimnazijalci – učenici od II do IV razreda srednje škole.
Ispitivanje je bilo anonimno i nije se vodilo računa o spolnoj
zastupljenosti.
Instrumentarij:
Skala neprilagođenih oblika ponašanja –konstruirana je za
potrebe ranijih istraživanja. Jednostavna je za upotrebu, s obzirom
da je anonimna, očekuju se iskreni odgovori od ispitanika. Ima 18
čestica i od ispitanika se traži da procijeni svoje ponašanje na skalo
od 0 – nikad, do 2 – često. Ukupan rezultat je linearna kombinacija
(zbir) svih čestica.
211
Socijalna istraživanja
Upitnik socijalne podrške - također sačinjen kao skala na
kojoj ispitanik procjenjuje količinu podrške koju dobija iz različitih
izvora u različitim situacijama – emocionalna socijalna podrška,
instrumentalna socijalna podrška i zadovoljstvo sa druženjem sa
pojedinim osobama. Te osobe su osim roditelja i vršnjaci, braća i
sestre, nastavnici i sl. Ovu skalu je primjenjivao Siedman sa
saradnicima 1995. godine u svojim istraživanjima socijalne
podrške.
Upitnik prošlih odnosa sa roditeljima - ispituje odnos sa
majkom i ocem u prvih 15 godina života, što je jasno definirano
uputom u upitniku. Skala se sastoji od 42 tvrdnje i procjenjuje se
učestalost javljanja određenog ponašanja oca i majke. Upitnik
sačinjavaju tri subskale:
a) subskala brige – upućuje na percepciju roditeljske brige,
topline i prihvaćanja, ljubavi, razumijevanja, podrške,
osjetljivost za potrebe djeteta, te podržavanje
samostalnosti djeteta; čini je 23 čestice, maksimalan skor
je 92;
b) subskala kontrole – upućuje na percepciju većeg
roditeljskog
nametanja,
sputavanja,
uvjetovanog
prihvaćanja, te kontroliranja i zaštićivanja, i čini je 11
čestica, te je maksimalan skor 44,
c) subskala odbacivanja – percepcija češćeg kažnjavanja od
strane roditelja i hostilan odnos, i čini je 5 čestica, a
maksimalan skor je 14.
Upitnik percepcije sadašnjih odnosa sa roditeljima –
ispitanici procjenjuju sadašnji odnos sa majkom i ocem. Na skali
Likertovog tipa, procjenjuje se u kojoj mjeri tvrdnja opisuje oca i
majku, odnosno njihove sadašnje osjećaje prema ocu i majci. Skala
se sastoji od 42 čestice i dvije subskale:
a) subskala negativnih odnosa sadrži najviše tvrdnji koje se
odnose na tzv. konfliktnu nezavisnost i otuđenje, i čini je
28 čestica, a maksimalan skor je 112;
b) subskala podrške sadrži čestice povjerenja i afektiviteta,
čini je 13 čestica, dakle maksimalan skor je 52.
Postupak:
Istraživanje je sprovedeno u MSŠ “Nordbat-2” u Varešu.
Kako je već navedeno, istraživanje je bilo anonimno, nije se vodilo
računa o spolnoj, ekonomskoj i drugoj pripadnosti ispitanika.
Nastojalo se samo odgovoriti na postavljeni cilj istraživanja. S
212
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
obzirom da je istraživanje anonimnog karaktera, saglasnost se
tražila od direktora i pedagoga škole, a samo istraživanje u
razredima sproveli su predmetni profesori koji su učenicima
podijelili upitnike.
Rezultati istraživanja:
Tabela 1. Deskriptivna statistika zavisnih varijabli
N Min. Max.
neprilagođeni oblici ponašanja 110
1
18
M St. dev.
9,40
3,623
upitnik socijalne podrške
negativni odnosi otac
110
110
1
0
12 7,55
97 27,93
2,910
23,140
negativni odnosi majka
podška otac
110
110
0
0
93 32,07
50 28,02
20,462
17,354
podrška majka
briga otac
110
110
3
0
52 38,11
92 53,20
9,756
29,982
briga majka
kontrola otac
110
110
7
0
92 69,89
37 16,91
15,595
10,673
kontrola majka
odbacivanje otac
110
110
0
0
45 23,15
11 2,53
8,649
2,923
odbacivanje majka
Valid N (listwise)
110
110
0
12
3,421
3,31
a) Razlika u percepciji odnosa adolescenta sa ocem i sa majkom
Tabela 2: Deskriptivna statistika prema uparivanju
M
N St. dev. St.pogr.M
Pair 1 negativni odnosi otac
27,93 110 23,140
2,206
negativni odnosi majka 32,07 110 20,462
1,951
Pair 2 podrška otac
28,02 110 17,354
1,655
podrška majka
38,11 110
9,756
,930
Pair 3 briga otac
53,20 110 29,982
2,859
briga majka
69,89 110 15,595
1,487
Pair 4 kontrola otac
16,91 110 10,673
1,018
kontrola majka
23,15 110
8,649
,825
Pair 5 odbacivanje otac
2,53 110
2,923
,279
odbacivanje majka
3,31 110
3,421
,326
213
Socijalna istraživanja
Tabela 3: Korelacije varijabli koje ukazuju na procjenu odnosa
ocem i sa majkom
N
Pair 1
negativni odnosi otac & negativni odnosi majka 110
Pair 2
podrška otac & podrška majka
110
Pair 3
briga otac & briga majka
110
Pair 4
kontrola otac & kontrola majka
110
Pair 5
odbacivanje otac & odbacivanje majka
110
adolescenta sa
r
,456
,454
,477
,551
,400
Sig.
,000
,000
,000
,000
,000
Tabela 4: T test između varijabli koje ukazuju na procjenu odnosa adolescenta
sa ocem i majkom
Pair 1
Pair 2
Pair 3
Pair 4
Pair 5
negativni odnosi otac - negativni odnosi majka
podrška otac - podrška majka
briga otac - briga majka
kontrola otac - kontrola majka
odbacivanje otac - odbacivanje majka
t
df
-1,902
-6,797
-6,635
-7,009
-2,343
109
109
109
109
109
Sig. (2-tailed)
b) Korelacije između zavisnih varijabli
Tabela 5: Interkorelacijska matrica neprilagođenih oblika ponašanja, Upitnika
socijalne podrške i pojedinih skala Upitnika prošlih odnosa sa roditeljima
1
2
3
4
5
6
7
8
**
*
*
*
**
1 r
1 -,341 -,213 -,192
,031 ,212 ,276
,215*
2 r
-,341**
1 ,695** ,410** ,432** -,065 ,164 -,203*
3 r
-,213* ,695**
1 ,477** ,706** ,193* ,217* -,104
4 r
-,192* ,410** ,477**
1 ,287** ,245** -,101 -,402**
**
**
**
5 r
,031 ,432 ,706
,287
1 ,551** ,569**
,060
6 r
,212* -,065 ,193* ,245** ,551**
1 ,249** ,307**
7 r
,276**
,164 ,217* -,101 ,569** ,249**
1 ,400**
8 r
,215* -,203* -,104 -,402** ,060 ,307** ,400**
1
**. Korelacija značajna na nivou 0,01 (dvosmjerno).
*. Korelacija značajna na nivou 0.05 (dvosmjerno).
LEGENDA:
1. neprilagođeni oblici ponašanja
5. kontrola otac
2. upitnik socijalne podrške
6. kontrola majka
3. briga otac
7. odbacivanje otac
4. briga majka
8. odbacivanje majka
214
,060
,000
,000
,000
,021
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Tabela 6: Interkorelacijska matrica neprilagođenih oblika ponašanja, Upitnika
socijalne podrške i pojedinih skala Upitnika sadašnjih odnosa sa roditeljima
1
2
3
4
5
6
1
2
r
r
3
4
r
r
5
6
r
r
1 -,341** ,473** ,558** -,559** -,488**
-,341**
1 -,335** -,384** ,474** ,273**
,473** -,335**
,558** -,384**
**
-,559
-,488**
**
,474
,273**
1
,796**
,796**
1
-,224* -,226*
-,253* -,374**
-,224* -,253*
-,226* -,374**
1
,746**
,746**
1
**. Korelacija značajna na nivou 0,01 (dvosmjerno).
*. Korelacija značajna na nivou 0.05 (dvosmjerno).
LEGENDA:
1. skala neprilagođenih oblika ponašanja
4. negativni odnosi majka
2. skala socijalne podrške
5. podrška otac
3. negativni odnosi otac
6. podrška majka
Rasprava i zaključci
Rezultati dobiveni ovim istraživanjem omogućavaju odgovor
na postavljeno pitanje i problem samog istraživanja, ali i na još
neka druga pitanja koja su se pojavila tokom ocjenjivanja upitnika.
Subjektivni dojam istraživača bio je, da se rezultati u procjeni
odnosa sa majkom i ocem dosta podudaraju, te se zbog toga uradila
i statistička analiza povezanosti, odnosno razlika u percepciji
prošlih i sadašnjih odnosa sa majkom i sa ocem. Prije svega,
rezultati korelacija (tabela 3) ukazuju da postoje statistički značajne
i srednje velike povezanosti između odnosa adolescenta sa ocem i
sa majkom. Tako je korelacija odbacivanja od oca i odbacivanja od
majke 0,4, a korelacija kontrole oca i kontrole majke 0,551. Ovakvi
rezultati ukazuju da među roditeljima postoji saglasnost u odgoju i
odgojnom stilu, na što aludiraju pedagozi i savjetovatelji kada
govore o roditeljstvu. Zaista jedno vrijeme je vladao trend o kojem
se dosta govorilo, a taj trend je išao u pravcu da je jedan roditelj
„zadužen“ za odgoj, a drugi za „popuštanje“ i „maženje“. Obično
je popustljivija bila majka, a oca se trebalo bojati. Međutim, iako
postoje korelacije u percepciji podrške, negativnih odnosa, brige,
kontrole i odbacivanja adolescenta u odnosu na oca i na majku,
ipak metodom t-testa pokazuje se da postoje i statistički značajne
razlike u ovim varijablama između oca i majke.
T-test pokazuje statistički značajne razlike u odnosu
percepcije podrške oca u odnosu na majku u smjeru da su majke te
215
Socijalna istraživanja
koje statistički značajno pružaju više podrške adolescentu nego
otac. Također, isti smjer razlika je i kad govorimo o brizi, gdje je
dobiveno da majke pružaju više brige nego očevi, ali i kontrole i
odbacivanja. S obzirom da su skorovi koje su dobile majke i kod
negativnih i kod pozitivnih subskala uglavnom veći, može se
ustanoviti da su majke te koje su prisutnije u odgoju djece, i
adolescenta, što je u skladu sa stereotipom da su majke te koje su
češće na roditeljskim sastancima, informacijama o svojoj djeci, više
se „unose“ u problem odgoja djeteta nego očevi, koji, su, kako
istraživanje pokazuje prisutni i njihove metode prate (u korelaciji
su) sa metodama odgoja majke.
Nadalje, rezultati istraživanja ukazuju da su neprilagođeni
oblici ponašanja u negativnoj korelaciji sa rezultatima dobivenim
Upitnikom socijalne podrške, što znači da percepcija veće socijalne
podrške od strane roditelja znači i prisustvo manje neprilagođenih
oblika ponašanja. Ovi rezultati su potvrđeni ukoliko se obrati
pažnja na korelaciju neprilagođenih oblika ponašanja i subskalu
Upitnika o sadašnjim odnosima sa majkom i ocem, gdje je ta
negativna korelacija još veća, -0,559 kad se govori o podršci oca i 0,488, kad se govori o podršci majke. Ovakvi rezultati
nedvosmisleno odgovaraju na pitanje o povezanosti percipirane
socijalne podrške od strane roditelja i pojave neprilagođenih oblika
ponašanja. Iako se rezultati dobiveni korelacijskim istraživanjima
ne mogu i ne smiju tumačiti uzročno-posljedično ovdje bi se moglo
pretpostaviti šta je uzrok i šta posljedica, te time i unaprijediti rad,
odnosno sugerirati odgojne postupke roditelja, koji mogu dovesti
do manjeg broja neprilagođenih oblika ponašanja. U ovoj situaciji
može se sugerirati srednjim školama da putem radionica za
roditelje i putem roditeljskih sastanaka osvijeste kod roditelja
značaj i sam pojam socijalne podrške koju adolescenti trebaju od
strane roditelja, te da na taj način doprinesu boljem prilagođavanju
adolescenata, odnosno smanjenju neprilagođenih oblika ponašanja.
Rezultati Brajše-Žganec i saradnica (2000) pokazuju da percipirana
socijalna podrška od učenika i/ili prijatelja značajno pridonosi
pozitivnijoj slici o sebi na svim ispitivanim dimenzijama.
Roditeljska podrška značajni je prediktor većega općeg
samopoštovanja, dok podrška od učitelja značajno pridonosi
pozitivnijoj slici o vlastitom ponašanju. Roditeljska podrška se
može smatrati značajnom u različitim aspektima i u slici o sebi,
odnosno razvoju samopoimanja i u, kako vidimo, sprečavanju
neprilagođenih oblika ponašanja.
216
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Također, tabela 5. ukazuje na povezanost i prošlih odnosa sa
roditeljima i pojave negativnih oblika ponašanja. Korelacije su
nisu tako visoke, ali su značajne, posebno korelacija između
odbacivanja oca i pojave neprilagođenih oblika ponašanja, ali,
također, značajne su i korelacije odbacivanja od majke, kao i
kontrole majke, dok su značajne a negativne korelacije brige majke
i brige oca. Ovakvi rezultati govore u prilog značaju prošlih odnosa
na pojavu neprilagođenih oblika ponašanja u adolescentnoj dobi,
odnosno govore u prilog činjenici koliko je značajan pozitivan,
brižan i topao odnos rodtelja prema djetetu i u najranijem
djetinjstvu jer je „dijete otac odraslog“. Sličan je zaključak i autora
sličnih istraživanja. Tako B. Sladović – Franc i Đ. Mujkanović
(2003) ukazuju na potrebu za unapređivanjem socijalne podrške u
dječijim domovima, odnosno ukazuju na razlike u percepciji
socijalne podrške kod djece u udomiteljskim obiteljima i kod onih
koji žive u domovima. Zapravo sličnost ova dva istraživanja jeste u
tome što se socijalna podrška vidi kao faktor koji može dovesti do
sprečavanja nepoželjnih oblika ponašanja.
Logički zaključak koji se ovdje nameće jeste da u prevenciji
neprilagođenih oblika ponašanja, roditeljstvo i stil roditeljstva igra
značajnu ulogu. Govoriti o stilu roditeljstva roditeljima nije
dovoljno, ali raditi s roditeljima i razvijati u njima „vještine
roditeljstva“, koje uključuju pokazivanje ljubavi, emocionalne
topline, vedrine, brige, bezuvjetne podrške i ljubavi, trebalo bi
uroditi plodom kad je u pitanju sprečavanje pojave neprilagođenih
oblika ponašanja.
Literatura:
Havelka M. (1998) Zdravstvena psihologija, Jastrebarsko, Naklada
Slap,
Corsini R. J. (1998) Concise encyclopedia of psychology, New
York, John Wiley &Sons,
Živčić- Bećirević, I. (1995/96) Konstrukcija skale percipirane
socijalne podrške za djecu. Godišnjak Zavoda za psihologiju.
Rijeka: Pedagoški fakultet Sveučilišta u Rijeci, 91-98.
Sladović Franz B., Mujkanović Đ., (2003) Percepcija socijalne
podrške djeci u dječijim domovima i u udomiteljskim
obiteljima, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Studijski
centar socijalnog rada.
217
Socijalna istraživanja
Efendić-Spahić T. (2009) Osobine ličnosti roditelja kao
determinanta percepcije kvaliteta porodičnih interakcija od
strane njihove djece adolescenata; doktorska disertacija,
Sarajevo.
218
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Review article
PERCEIVED PARENTAL SUPPORT AS A FACTOR OF
PREVENTING MALADJUSTED BEHAVIOUR IN
ADOLESCENCE
Anela Hasanagić, Ph.D.
Abstract
Social support refers to the benefits one is capable of receiving
from relationships with other people. Family as a primary unit is the
one that should be the greatest source of all forms of social support.
However, young people sometimes do not feel that their family is the
source of that kind of support, so it could be said that perceived and
actual support are not the same thing. Perceived support is the
subjective sense one has, and it does not have to be (and it is usually
not) in accordance with actual support others offer. Thus, perceived
support should be measured, since based on that perception one gets
the impression of how much one can rely on others and what can be
expected from others, which on the other hand, undoubtedly
determines one’s behaviour. The aim of the research was to determine
a relationship between perceived parental support and appearance of
maladjusted behaviour among adolescents (high-school students). The
research was carried out on a sample of 110 high-school students that
answered the Maladjusted Behaviour Questionnaire, the Social
Support Questionnaire, the Former Relationship with Parents
Questionnaire and the Current Relationship with Parents
Questionnaire.
The research results indicate that appearance of maladjusted
behaviour and support adolescents perceive they receive from parents
are in a negative correlation in the sense that perceived parental
support is lesser with adolescents who show more forms of
maladjusted behaviour. Further on, the results indicate that perceived
parental support from the father and mother is in correlation to
maladjusted behaviour, with the exception that perceived support
adolescents receive from the father is in somewhat greater correlation
than perceived support from the mother, which leads to the conclusion
that perceived parental support of both parents is a significant factor
for prevention of maladjusted behaviour, particularly perceived
support of the father.
Keywords: perceived parental support, family, forms of maladjusted
behaviour
219
‫‪Socijalna istraživanja‬‬
‫ﺩ‪ .‬ﺁﻧﻠﺔ ﺣﺴﻨﺎﻏﻴﺘﺶ‬
‫ﻛﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﺟﺎﻣﻌﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ‬
‫ﺗﺄﻳﻴﺪ ﺍﻟﻮﺍﻟﺪﻳﻦ ﺍﳌﺪﺭﻙ ﻛﻌﺎﻣﻞ ﰲ ﻣﻨﻊ ﺍﻷﺷﻜﺎﻝ ﻏﲑ ﺍﳌﺘﻮﺍﺋﻤﺔ ﰲ‬
‫ﺍﳌﺮﺍﻫﻘﺔ‬
‫ﺍﳋﻼﺻﺔ‪:‬‬
‫ﻳﺘﻌﻠﻖ ﺍﻟﺘﺄﻳﻴﺪ ﺍﻻﺟﺘﻤﺎﻋﻲ ﺑﺎﻟﻔﻮﺍﺋﺪ ﺍﻟﱵ ﳛﺼﻠﻬﺎ ﺷﺨﺺ ﻣﻦ ﺗﻌﺎﻣﻠﻪ ﻣﻊ ﺍﻵﺧﺮﻳﻦ‪.‬‬
‫ﺍﻷﺳﺮﺓ ﻛﻮﺣﺪﺓ ﺃﻭﻟﻴﺔ ﻫﻲ ﺍﻟﻮﺣﺪﺓ ﺍﻟﱵ ﻳﻨﺒﻐﻲ ﺃﻥ ﺗﻜﻮﻥ ﺃﻋﻠﻰ ﻣﺜﺎﻝ ﻟﻜﻞ ﺃﺷﻜﺎﻝ‬
‫ﺍﻟﺘﺄﻳﻴﺪ ﺍﻻﺟﺘﻤﺎﻋﻲ‪ .‬ﺑﻴﻨﻤﺎ ﺍﻷﺷﺨﺎﺹ ﰲ ﺍﻟﺼﻐﺮ‪ ,‬ﰲ ﺑﻌﺾ ﺍﻷﺣﻴﺎﻥ‪ ,‬ﻻ ﻳﺪﺭﻛﻮﻥ ﺃﻥ‬
‫ﺃﺳﺮ‪‬ﻢ ﻣﺼﺪﺭ ﺫﻟﻚ ﺍﻟﺸﻜﻞ ﻣﻦ ﺍﻟﺘﺄﻳﻴﺪ‪ .‬ﻭﻟﺬﺍ ﳝﻜﻦ ﺍﻟﻘﻮﻝ ﺇﻥ ﺍﻟﺘﺄﻳﻴﺪ ﺍﳌﺪﺭﻙ ﻭﺍﻟﺘﺄﻳﻴﺪ‬
‫ﺍﳊﻘﻴﻘﻲ ﻟﻴﺴﺎ ﺷﻴﺌﺎ ﻭﺍﺣﺪﺍ‪ .‬ﺍﻟﺘﺄﻳﻴﺪ ﺍﳌﺪﺭﻙ ﺷﻌﻮﺭ ﺷﺨﺼﻲ ﳝﻠﻜﻪ ﺷﺨﺺ ﻭﻻ ﻳﻨﺒﻐﻲ‬
‫ﺃﻥ ﻳﻜﻮﻥ ‪ -‬ﻭﻋﺎﺩﺓ ﻻ ﻳﻜﻮﻥ‪ -‬ﰲ ﺗﻮﺍﻓﻖ ﻣﻊ ﺍﻟﺘﺄﻳﻴﺪ ﺍﳊﻘﻴﻘﻲ ﺍﻟﺬﻱ ﻳﻘﺪﻣﻪ ﺇﻟﻴﻨﺎ‬
‫ﺍﻵﺧﺮﻭﻥ‪ .‬ﻭ ﻛﺬﻟﻚ ﻓﺈﻥ ﺍﻟﺘﺄﻳﻴﺪ ﺍﳌﺪﺭﻙ ﻫﻮ ﻣﺎ ﻳﻨﺒﻐﻲ ﺃﻥ ﻳﻜﻮﻥ ﻣﻌﺮﺿﺎ ﻟﻠﻘﻴﺎﺱ‪ ,‬ﻷﻥ‬
‫ﻋﻠﻰ ﺃﺳﺎﺱ ﺫﻟﻚ ﺍﻟﺘﺄﻳﻴﺪ ﳛﺼﻞ ﺍﻟﺸﺨﺺ ﻋﻠﻰ ﺍﻧﻄﺒﺎﻉ ﺑﺬﻟﻚ‪ ,‬ﺇﱃ ﺃﻱ ﺣﺪ ﳝﻜﻦ ﺃﻱ‬
‫ﻳﺘﻜﺊ ﻋﻠﻰ ﺍﻵﺧﺮﻳﻦ‪ ,‬ﻭﻣﺎﺫﺍ ﳝﻜﻦ ﺃﻥ ﻳﻨﺘﻈﺮ ﻣﻦ ﺃﺣﺪ‪ ,‬ﻭﻣﻦ ﺟﺎﻧﺐ ﺁﺧﺮ‪ ,‬ﻓﺈﻥ ﺫﻟﻚ‬
‫ﻳﻌﲏ ﻣﻦ ﺩﻭﻥ ﺷﻚ‪ ,‬ﺃﻧﻪ ﳛﺪﺩ ﺳﻠﻮﻛﻪ‪ .‬ﻳﻬﺪﻑ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺇﱃ ﲢﺪﻳﺪ ﻋﻼﻗﺔ ﺗﺄﻳﻴﺪ‬
‫ﺍﻟﻮﺍﻟﺪﻳﻦ ﺍﳌﺪﺭﻙ ﻭﻇﻬﻮﺭ ﺍﻟﺴﻠﻮﻙ ﻏﲑ ﺍﳌﺘﻮﺍﺋﻢ ﻋﻨﺪ ﺍﳌﺮﺍﻫﻘﲔ)ﻃﻼﺏ ﺍﳌﺪﺭﺳﺔ ﺍﻟﺜﺎﻧﻮﻳﺔ(‪.‬‬
‫ﻭﻗﺪ ﺃﺧﺬﺕ ﺍﻟﻌﻴﻨﺔ ﻣﻦ ﻣﺎﺋﺔ ﻭﻋﺸﺮﺓ ﻃﻼﺏ ﺍﳌﺪﺭﺳﺔ ﺍﻟﺜﺎﻧﻮﻳﺔ ﺍﳌﻄﺒﻖ ﻋﻠﻴﻬﻢ ﺍﺳﺘﺒﻴﺎﻥ‬
‫ﺃﺷﻜﺎﻝ ﺍﻟﺴﻠﻮﻙ ﻏﲑ ﺍﳌﺘﻮﺍﺋﻤﺔ‪ ,‬ﻭ ﺍﺳﺘﺒﻴﺎﻥ ﺍﻟﺘﺄﻳﻴﺪ ﺍﻻﺟﺘﻤﺎﻋﻲ‪ ,‬ﻭﺍﺳﺘﺒﻴﺎﻥ ﺍﻟﻌﻼﻗﺎﺕ‬
‫ﺍﻟﺴﺎﺑﻘﺔ ﻣﻊ ﺍﻷﻡ ﻭﺍﻷﺏ ﻭﺍﺳﺘﺒﻴﺎﻥ ﺍﻟﻌﻼﻗﺎﺕ ﺍﳊﺎﻟﻴﺔ ﻣﻊ ﺍﻟﻮﺍﻟﺪﻳﻦ‪.‬‬
‫ﻧﺘﺎﺋﺞ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺗﺸﲑ ﺇﱃ ﺃﻥ ﻇﻬﻮﺭ ﺍﻷﺷﻜﺎﻝ ﻏﲑ ﺍﳌﺘﻮﺍﺋﻤﺔ ﰲ ﺍﻟﺴﻠﻮﻙ ﻭﺍﻟﺘﺄﻳﻴﺪ ﺍﻟﺬﻱ‬
‫ﻳﺪﺭﻛﻪ ﻭﻳﻼﻗﻴﻪ ﺍﳌﺮﺍﻫﻘﻮﻥ ﻣﻦ ﻭﺍﻟﺪﻳﻬﻢ ﰲ ﺍﻟﻌﻼﻗﺔ ﺍﳌﺸﺘﺮﻛﺔ ﺍﻟﺴﻠﺒﻴﺔ‪ ,‬ﲟﻌﲎ ﺃﻥ ﺗﺄﻳﻴﺪ‬
‫ﺍﻟﻮﺍﻟﺪﻳﻦ ﺃﻗﻞ ﻋﻨﺪ ﺍﳌﺮﺍﻫﻘﲔ ﺍﻟﺬﻳﻦ ﻳﻈﻬﺮﻭﻥ ﺃﻛﺜﺮ ﺃﺷﻜﺎﻝ ﺍﻟﺴﻠﻮﻙ ﻏﲑ ﺍﳌﺘﻮﺍﺋﻤﺔ‪.‬‬
‫‪220‬‬
‫‪Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.‬‬
‫ﻭﻛﺬﻟﻚ ﺗﺸﲑ ﺍﻟﻨﺘﺎﺋﺞ ﺇﱃ ﺃﻥ ﺍﻟﺘﺄﻳﻴﺪ ﺍﳌﺪﺭﻙ ﻣﻦ ﺍﻷﺏ ﻭﻣﻦ ﺍﻷﻡ ﺑﺎﻟﻨﺴﺒﺔ ﺇﱃ ﺃﺷﻜﺎﻝ‬
‫ﺍﻟﺴﻠﻮﻙ ﻏﲑ ﺍﳌﺘﻮﺍﺋﻤﺔ ﺗﻈﻬﺮ ﺍﻻﲡﺎﻩ ﻧﻔﺴﻪ ﻣﻦ ﺍﻻﺭﺗﺒﺎﻁ‪ ,‬ﻋﻠﻰ ﺃﻥ ﺍﻟﺘﺄﻳﻴﺪ ﺍﳌﺪﺭﻙ ﺍﻟﺬﻱ‬
‫ﳛﺼﻠﻪ ﺍﳌﺮﺍﻫﻘﻮﻥ ﻣﻦ ﺍﻷﺏ ﻫﻮ ﺃﻛﱪ ﰲ ﺍﻟﻌﻼﻗﺔ ﺍﳌﺸﺘﺮﻛﺔ ﻣﻦ ﺍﻟﺘﺄﻳﻴﺪ ﺍﳌﺪﺭﻙ ﺍﻟﺬﻱ ﻫﻮ‬
‫ﻣﻦ ﺍﻷﻡ‪ ,‬ﻣﺎ ﻳﺪﻝ ﻋﻠﻰ ﺍﻟﻨﺘﻴﺠﺔ ﺃﻥ ﺍﻟﻌﻨﺼﺮ ﺍﳌﻬﻢ ﰲ ﺍﻟﻮﻗﺎﻳﺔ ﻣﻦ ﺃﺷﻜﺎﻝ ﺍﻟﺴﻠﻮﻙ ﻏﲑ‬
‫ﺍﳌﺘﻮﺍﺋﻤﺔ ﻫﻮ ﺍﻟﺘﺄﻳﻴﺪ ﺍﳌﺪﺭﻙ ﻣﻦ ﺍﻟﻮﺍﻟﺪﻳﻦ ﻛﻠﻴﻬﻤﺎ‪ ,‬ﻭﻣﻦ ﺍﻷﺏ ﰲ ﺍﻟﻨﺴﺒﺔ ﺍﻷﻋﻠﻰ ﻣﻦ‬
‫ﺍﻷﻡ‪.‬‬
‫ﺍﻟﻜﻠﻤﺎﺕ ﺍﻷﺳﺎﺳﻴﺔ‪ :‬ﺗﺄﻳﻴﺪ ﺍﻟﻮﺍﻟﺪﻳﻦ ﺍﳌﺪﺭﻙ‪ ,‬ﺍﻷﺳﺮﺓ‪ ,‬ﺃﺷﻜﺎﻝ ﺍﻟﺴﻠﻮﻙ ﻏﲑ ﺍﳌﺘﻮﺍﺋﻤﺔ‪.‬‬
‫‪221‬‬
Socijalna istraživanja
222
MENADŽMENT KVALITETA U RELIGIJSKOJ
EDUKACIJI
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Stručni rad
Admir Čerim1
RELIGIJSKI ODGOJ U ŠKOLSKIM SISTEMIMA
NEKIH EVROPSKIH ZEMALJA I BOSNE I
HERCEGOVINE
Sažetak
U radu se problematizira pojam religijskog odgoja i njegovo
prisustvo u školskim sistemima evropskih zemalja i školskom
sistemu Bosne i Hercegovine. Nastavni predmet koji tretira
religijsko odgojno područje u obrazovnim sistemima u Evropi ima
različite nazive, a na našem govornom području taj predmet nosi
naziv vjeronauka sa konfesionalnim prefiksom.
Tradicija izučavanja predmeta vjeronauka u školama na
području BiH datira još iz vremena prvih škola u kojima se
organizirano izvodila nastava pa do danas.
Ključne riječi: odgoj, religijski odgoj, školski sistem, vjeronauka
Uvod
Društvo kome pripadamo suočeno je s mnogim krizama,
poput ekonomske, socijalne, društvene, ekološke i moralne krize.
Od najvećih kriza svakako je i duhovna kriza u čijoj osnovi je
ponajprije kriza vjerske svijesti. Savremeno doba će po mnogima
biti obilježeno napetostima između religije i materijalističkih
pogleda na život. Sukob i sučeljavanje između religije i
materijalizma traje godinama, pa čak i stoljećima, premda se u
novije vrijeme sve više javljaju međureligijski sukobi, ali i sukobi
unutar samih religija. Riječ je prije svega o sektaštvu, vjerskoj
mržnji, netoleranciji, terorizmu i drugim pojavama koje religija
mora odstraniti i protiv kojih se mora boriti. Najefikasniji oblik
borbe protiv ovih i ovakvih pojava jeste vjersko prosvjetiteljstvo i
1
Asistent, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici,
admir.cerim@gmail.com
Rad autora je dostavljen 02.10.2011. godine, a prihvaćen za objavljivanje
19.10.2011. godine
225
Menadžment kvaliteta u religijskoj edukaciji
širenje spoznaja o osnovama kako religije kojoj pripadamo tako i
drugih religija, jer je u osnovi svih religija ljubav prema Bogu i
ljubav prema čovjeku kao Božijem stvorenju.
Ovim radom nastoji se dati doprinos širenju tih spoznaja
imajući u vidu religijski pluralizam evropskih prostora kao i
doprinos buđenju prosvjetiteljske vjerske svijesti koja je
decenijama bila potiskivana iz javnog i društvenog života.
Religijski odgoj bi svojim prisustvom u obrazovnom sistemu
trebalo da ispuni očekivanja i opravda mjesto u nastavnim
planovima i programima, a to je prije svega pravilno artikuliranje
religioznih osjećanja i izgradnja moralnog pojedinca u moralnom
društvu.
1. Pojam religijskog odgoja
Pojam religijskog odgoja autori vrlo rijetko posebno
objašnjavaju, jer se u svakodnevnom životu smatra da je svako
objašnjenje suvišno. Možda se zbog toga religijski pedagozi ne
mogu složiti u definisanju religijskog odgoja. Weber (1978) nailazi
na problem razgraničenja religijskog odgoja od odgoja uopće. On
smatra da je ''religijski odgoj jedna dimenzija općeg odgoja''
(Pranjić, 1996:215). Unatoč poteškoćama u definisanju pojma
religijskog odgoja neki autori su ipak dali definicije koje barem
približno određuju suštinu onoga što tretira religijsko odgojno
područje. Tako, npr., Pranjić (1996:72) religijski odgoj podvodi
pod sintagmu religiozni odgoj koji, definiše na sljedeći način:
''Religiozni odgoj jest programirani, nadzirani i vrednovani proces
potpomaganja religioznog sazrijevanja kojemu je cilj maksimalno
artikuliranje religioznih težnji u čovjeku i osposobljavanje za
osobni stav naspram njih.'' Religiozni odgoj stoga nije samo pitanje
tradicije, naslijeđa, običaja i okoliša premda i ti faktori igraju
veliku ulogu u procesu religioznog dozrijevanja. Njegov je cilj, u
konačnici, omogućavanje slobodnog, argumentiranog i kroz
iskustvo stvorenog religioznog stava koji prožima sve i svaku
pojedinu akciju religiozne osobe, a ne tek neki pripadajući dekor.
Realizacija religijskog odgoja odvija se na tri nivoa i to kroz:
a) religijski odgoj u porodici
b) religijski odgoj u vjerskim ustanovama (mektepska i
katehetska nastava) i
c) religijski odgoj u školi
226
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Predmet našeg interesovanja u ovom radu, prije svega jeste
religijski odgoj u školi te ćemo sva naša promišljanja ka tome i
usmjeriti.
2. Religijski odgoj u školi
Religijski odgoj je kroz historiju, zavisno od društvenog
sistema, različito tretiran. U nekim sistemima bi bio potpuno
prihvaćen pa bi cjelokupni obrazovni koncept imao religiozni
predznak. Nasuprot tome, neki društveni sistemi bi religiju, pa tako
i religijski odgoj, u potpunosti odbacivali, te bi obrazovni koncept
bio fundiran na ateizmu odnosno negaciji vjere.
Velikani pedagoške nauke, kao npr. Lock, Ruso, Pestaloci i
Komenski u svojim promišljanjima o odgoju naročito ističu značaj
vjerskog odgoja. U svom kapitalnom djelu ''Velika didaktika'' J. A.
Komenski (1954) govori da omladina koja nema vjerski odgoj
''raste bez potrebne njege, baš kao šuma koju niko ne sadi, niti
zalijeva'' (Komenski, 1954, prema: Ćatić, 2000:24).
Ateizirani nastavni sistemi ne mogu da pruže dovoljno u
odgoju učenika. Zanemarivanje profinjenosti duhovnog i
izbrusivanja moralnog uskraćuje učenika za najčistiji i najpotpuniji
odgoj. Stoga se odgojno-obrazovni rad u takvim sistemima svodi
samo na obrazovanje stručnjaka. Slatina (2000:22) navodi da ''svaki
pokušaj onemogućavanja uvida u religijski sistem vrednota, za
nekoliko decenija, dovodi do moralnog siromaštva individualnog i
društvenog ponašanja ljudi, do moralne pustoši u ljudskim dušama
i do nemorala''.
U tom smislu, školi pripada posebno mjesto u realizaciji
religijskog odgoja. Škola mora iskoristiti sve mogućnosti koje
religija osigurava. Religijski odgoj u školi treba da pomogne
mladima da shvate i razumiju svijet i ljudsku egzistenciju, da ih
moralno usmjeri, te da ljudsko biće učini čovjekom.
Pedagoško utemeljenje školske vjeronauke, prema Pranjiću
(1996) zasniva se na trostrukoj argumentaciji:
a) kulturološkoj: učenici u školi trebaju biti upoznati sa
svim onim sadržajima kojima je religija pridonijela
općoj i nacionalnoj kulturi;
b) antropološkoj: školska vjeronauka konstantnim
suočavanjem s pitanjem smisla ljudskog života
pomaže
učenicima
na
putu
njihova
samoostvarivanja i očovječenja;
227
Menadžment kvaliteta u religijskoj edukaciji
c) društvenokritičkoj: vjeronauka pridonosi tome da
škola ne postane samo reproduciranje i perpetuiranje
postojećeg, nego da pridonosi i kritičkom
osvješćivanju
učenika
odnosno
njihovu
osposobljavanju da relativiziraju sve ono što je
trenutačno i prolazno (Pranjić, 1996:284).
2.1. Religijski odgoj u školskim sistemima Evrope
Religijski odgoj u školi se u većini zemalja u svijetu ostvaruje
kroz predmet koji pokriva ovo odgojno područje. U našoj zemlji se
taj predmet naziva vjeronauka ili vjeronauk, dok u drugim
zemljama predmet koji tretira religijsko odgojno područje ima
različite nazive. Zapadne zemlje su nakon dugogodišnje prakse i
ozbiljnih znanstvenih istraživanja usvojile sljedeće nazive za ovu
disciplinu:
– anglosaksonsko područje bez obzira na vjersko
opredjeljenje zove ovu disciplinu religious education
(religiozni odgoj);
– njemačko jezično područje: Religions- unterricht
(religijska nastava);
– francusko jezično područje: enseignement religieux
(religiozna nastava, pouka, obuka);
– španjolsko govorno područje: ensenanza religiosa
(religiozna nastava, pouka, obuka);
– portugalsko govorno područje: ensino religioso
(religiozna nastava, pouka, obuka) ili ensino da Igreja nas
escolas (crkvena nastava), pouka, obuka u školama;
– talijansko područje: insagnamento della religione
(religijska nastava, pouka, obuka);
– flamansko područje: schoolkatechese (školska kateheza)
(prema: Pranjić, 1994).
Religijska nastava je gotovo u svim evropskim zemljama
sastavni dio nastavnih planova i programa u državnim kako
osnovnim tako i srednjim školama. Status predmeta koji tretira
religijsko odgojno-obrazovno područje u evropskom školstvu, idući
od države do države, dosta se razlikuje. Stanje religijske nastave u
evropskom školstvu prikazano je u tabeli 1.
Interesantan je primjer Francuske gdje religijska nastava nije
zastupljena u državnim školama, već samo u privatnim katoličkim
228
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
školama. Izuzetak čine pokrajine Alsace (Alzas) i Lorraine (Loren)
u kojima je religijska nastava prisutna i u državnim školama.
Tabela 1: Stanje religijske nastave u evropskom školstvu
Država
Model nastave
Status predmeta
Velika Britanija Nekonfesionalna
obavezan predmet
Njemačka
Konfesionalna
obavezan predmet s
mogućnošću povlačenja
Francuska
Konfesionalna
fakultativan predmet
Španija
Konfesionalna
izborni predmet
Italija
Konfesionalna
izborni predmet
Austrija
Konfesionalna
izborni predmet
Portugal
Konfesionalna
izborni predmet
Grčka
Konfesionalna
izborni predmet
Finska
Nekonfesionalna
izborno-obavezan predmet
Danska
Nekonfesionalna
obavezan predmet
Norveška
Nekonfesionalna
obavezan predmet
Švedska
Nekonfesionalna
obavezan predmet
Mađarska
Konfesionalna
fakultativan predmet
Poljska
Konfesionalna
izborno-obavezan predmet
Litvanija
Konfesionalna
izborni predmet
Hrvatska
Konfesionalna
obavezan predmet
Rumunija
Konfesionalna
obavezan predmet
Bugarska
Rusija
Konfesionalna
Konfesionalna
izborni predmet
izborno-obavezan predmet
Religijsko obrazovanje, odnosno vjeronauka u školama u
većini evropskih zemalja garantovana je ustavom, te nizom
međunarodnih deklaracija o ljudskim pravima i pravima na slobodu
vjere i vjersku naobrazbu. Deklaracija o eliminaciji svih oblika
netrpeljivosti i diskriminacije po osnovu religije ili uvjerenja
(Rezolucija Generalne skupštine UN 36/1955) u članu 5 određuje
da je mogućnost djeteta da stiče religijsko obrazovanje u skladu sa
željama roditelja. Međunarodna konvencija o građanskim i
političkim pravima UN sa svoje strane traži ''poštivanje prava
roditelja (...) da osiguraju da vjerska i moralna naobrazba njihove
djece bude u skladu sa njihovim vlastitim ubjeđenjima (...)'' (član
18-4). Zaključni dokument OSCE-a iz Beča 1989. (parag. 16-17,
19. član 2 Prvog protokola Evropske konvencije o ljudskim
229
Menadžment kvaliteta u religijskoj edukaciji
pravima obavezuje države ''da respektuju pravo roditelja da svojoj
djeci osiguraju obrazovanje u skladu sa njihovim ličnim vjerskim i
filozofskim uvjerenjima''.
U demokratskom društvu legitimna je samo ona škola koja je
temeljena na načelima slobode, pluralnosti, demokratičnosti i
otvorenosti. Dakle, škola koja osigurava uslove poštivanja vjerskih
vrijednosti i na njima zasnovanog vjerskog odgoja. Stoga, u
demokratskim društvima ''vjerski odgoj i obrazovanje nisu predmet
razmišljanja i prakse samo vjerskih ustanova, vjerničkih obitelji i
pojedinaca koji se osobno za njih zauzimaju, nego cjelokupnog
društva, koje se na ovaj ili onaj način poziva na vjeru kao osobno
uvjerenje, kao kulturogeni elemenat, kao ishodište etičkog,
moralnog, ćudorednog, humanog i tradicijskog ponašanja'' (Pranjić,
1997:17). U prilog nadilaženju zabluda i gradnji istinite slike o
mjestu vjeronauke u školskim odgojno-obrazovnim sistemima
zapadnoevropskih društava, treba istaći činjenicu da je vjeronauka
integralni dio školskog odgojno-obrazovnog procesa u svim
pluralnim i demokratskim društvima. Za razliku od našeg društva,
gdje se još uvijek vodi polemika o opravdanosti vjeronauke u školi,
u naprednim demokratskim društvima već se otišlo daleko, a radi
se o nastojanju da se školska vjeronauka utemelji ne samo teološki
nego i pedagoški. O tome govori dokument zajedničke sinode
njemačkih biskupija o školskom vjeronauku. 2
2.2. Religijski odgoj u školskom sistemu BiH
Nastava vjeronauke u BiH sve do II svjetskog rata stalno je
bila prisutna kako u privatnim tako i u javnim školama. Posebno
dobar status vjeronauka je imala u vrijeme austrougarske okupacije
Bosne i Hercegovine (1878-1918). O tome svjedoče brojni
dokumenti (tabela 2).
Vidimo da je predmet vjeronauka u tom nastavnom planu bila
prisutna pod nazivom ''Nauka vjere'' i to u svim razredima sa po
jedan sat. Godine 1912. izvršena je temeljita izmjena programa ove
škole, pa je vjeronauka bila zastupljena dva sata sedmično.
Hilić (2000) navodi da je sa po dva sata sedmično vjeronauka
bila zastupljena i u Velikoj gimnaziji u Tuzli, Gimnaziji u Sarajevu,
Državnoj gimnaziji u Bihaću, Vojnom dječačkom pansionatu u
Sarajevu, Tehničkoj srednjoj školi u Sarajevu, u trgovačkim
2
Opširnije u: Zajednička sinoda biskupija Savezne Republike Njemačke,
Vjeronauk u školi, Katehetski salezijanski centar, Zagreb, 1995.
230
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
školama, višim djevojačkim školama, Zanatlijskoj školi u Sarajevu,
Zanatlijskoj školi u Mostaru itd.
Tabela 2: Nastavni plan Državne velike realke u Banjoj Luci
krajem 19. vijeka (Prema: Filipović, 1978)
Predmet
1. Nauka vjere
I
1
II
1
III
1
IV
1
Razred
V
VI
1
1
2. Bosanski jezik
4
4
3
3
3
3. Njemački jezik
5
4
4
4
4. Francuski jezik
-
-
3
5. Zemljopis
3
2
6. Povijest
-
7. Matematika
8. Pravopis
VII
1
VIII
1
Svega
8
3
3
2
25
3
3
3
3
29
3
3
3
3
3
18
2
2
2
2
2
-
15
2
2
2
3
3
3
3
18
4
3
3
3
5
5
4
4
31
3
3
-
-
2
2
2
2
14
9. Fizika
-
-
3
3
-
-
4
5
15
10. Kemija
-
-
-
3
2
2
2
-
9
11. Geometr. i
geol.
12. Prostor.
crtanje
13. Gimnastika
-
3
3
3
3
3
3
3
21
4
4
4
4
4
4
2
2
28
2
2
2
2
2
2
2
2
16
-
-
-
-
-
-
-
3
3
14. Filozof.
proped.
U Naredbi zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu od 10.
maja 1880, br. 9228, o ustrojstvu osnovnih škola, između ostalog
stoji: ''U narodne osnovne škole slobodan je pristup djeci svake
vjere u zemlji. O prisilnom školskom polasku za sada nema govora.
Polazeći od tog načela, da školsku naobrazbu treba u zemlji što više
širiti i unapređivati, neka političke vlasti zgodnim taktom o tome
nastoje da što više roditelja ili njihovih zastupnika, koji stanuju u
onom mjestu, gdje ima škola, ili ne više po milju odanle, svoju
djecu ili štićenike šalju u osnovnu školu. Sposobnost za školsku
nastavu otpočinje navršenom 6. godinom. U drugu ruku treba
muhamedancima razložiti potrebu, da svoju djecu šalju u školu, pa
ih zato treba pozvati, da se u velikom broju posluže dobročinstvom,
koje im se nuđa. Vjeronauku treba da djeci svake vjere o sebi
nastavlja dotični duhovni pastir ili onaj koga na to odredi dotična
duhovna vlast, i to muhamedanskoj djeci u dotičnim mektebima, a
231
Menadžment kvaliteta u religijskoj edukaciji
pravoslavnoj i katoličkoj djeci u mjestima koja odredi duhovna
vlast. Duhovni pastiri, odnosno duhovne vlasti raznih vjera vrše
nadzor nad vjerskom nastavom svoje vjere. Školska vlast ima o
tome nastojati, da djeca dolaze na vjeronauku svoje vjere. O tome
naročito treba nastojati da duhovne vlasti prilježno sudjeluju pri
unapređivanju osnovnih škola. Školska vlast neka o tome nastoji da
se učenici kakim protivnim utjecajima ne odvraćaju od duhovnih
vježba svoje vjere i neka naročitim taktom neprekidnom pažnjom
sve nastoji ukloniti, što bi moglo poremetiti religiozni mir i
probuditi nepouzdanje koje konfesije'' (Ibidem, 2000:89).
Uredba o osnovnom školstvu razlikuje tri tipa škola: opće
narodne škole, privatne škole i konfesionalne. Vjeronauka je bila
zastupljena po dva sata sedmično u svakom razredu.
Tabela 3: Nastavni plan osnovne škole iz 1880. godine (Prema:
Hilić, 2000).
RAZRED
UČEVNI PREDMETI
I
II
III
IV
Vjeronauka
2
2
2
2
Jezikoslovlje
14
10
7
7
Računstvo
5
5
5
5
Zemljopis i povijest
-
-
3
3
Prirodopisne nauke
-
-
3
3
Krasnopis
-
4
2
2
Gospodarstvo i kućanstvo
-
-
1
1
Geometr. oblikovanje i crtanje
-
1
1
1
Njemački jezik
-
-
2
2
Pjevanje
2/2
2/2
2/2
2/2
Gimnastika
2/2
2/2
2/2
2/2
UKUPNO
23
24
29
29
Sve do kraja drugog svjetskog rata vjeronauka je u našim
školama bila ravnopravan predmet koji se izučavao po dva sata
sedmično od prvog do četvrtog razreda osnovne škole. Nakon toga
slijedi period u kome religiji, a time ni religijskom odgoju i
obrazovanju nije bilo mjesta u društvenom životu. Takvo stanje
232
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
traje sve do devedesetih godina dvadesetog vijeka kada dolazi do
zaokreta. Promjene na svjetskoj političkoj sceni krajem
osamdesetih godina dvadesetog stoljeća neminovno su uticale i na
društveno-politički sistem bivše Jugoslavije. Padom komunizma
gotovo sve zemlje Istočne Evrope (pa tako i BiH) prihvataju
demokratsko društveno uređenje i na taj način omogućavaju
ispoljavanje prava na mišljenje i slobodu vjeroispovijesti. Ove
promjene neminovno su iziskivale promjene i u odgojnoobrazovnom sistemu naše zemlje. Demokratizaciju društva vjerske
zajednice dočekale su spremno vodeći uspješnu kampanju za
povratak vjeronauke kao predmeta koji je nepravedno bio izbačen
iz nastavnih planova i programa nastojeći doprinijeti moralnoj
revitalizaciji društva. Vjeronauka prema sadašnjim planovima i
programima na području BiH ima izborno-obavezujući status i
izučava se uglavnom dva sata sedmično (osim u prvom razredu
osnovne škole u kom je vjeronauka prisutna jedan čas sedmično).
3. Zaključak
Religijska sloboda je temeljno ljudsko pravo. U modernim
demokratski organiziranim državama religijska sloboda je
omogućena kao i svaki drugi posebni oblik slobode. Na našim
prostorima religijska sloboda je dugo vremena bila sputavana. To je
ostavilo veliki trag i na odgoj i obrazovanje. Religijski odgoj kao
segment općeg odgoja upotpunjuje odgojne potrebe mladog
čovjeka pogotovo na duhovnom i moralnom planu. Religijski odgoj
pomaže mladima da shvate i razumiju svijet i ljudsku egzistenciju,
da dobiju odgovore na pitanja na koja niti jedan drugi predmet u
školi ne može odgovoriti.
Religijski odgoj je prisutan u školskim sistemima gotovo svih
demokratski uređenih zemalja u svijetu i ima različite nazive. U
našoj zemlji kao i zemljama u okruženju predmet koji pokriva
religijsko odgojno područje naziva se vjeronauka ili vjeronauk.
Vjeronauka kao ravnopravan predmet u nastavnim planovima
i programima na području BiH ima dugu tradiciju, a posebno dobar
status imala je u vrijeme austrougarske okupacije što se vidi pri
analizi tadašnjih nastavnih planova i programa. Nakon
dugogodišnjeg odsustva, a pod uticajem demokratskih promjena u
društvu početkom devedesetih godina dolazi do ponovnog vraćanja
vjeronauke u školski sistem BiH. Ulaskom vjeronauke u škole
učenicima se omogućilo sticanje temeljnih znanja kako o svojoj
233
Menadžment kvaliteta u religijskoj edukaciji
tako i o drugim vjerama, ali isto tako i razvijanje moralne svijesti i
moralnog ponašanja djece i omladine.
Literatura:
Ćatić, R. (2000) Osnovni smisao religijskog odgoja. Didaktički
putokazi (21), str. 23-26.
Filipović, N. (1978) Didaktika I, Sarajevo: Svjetlost.
Hilić, H. (2000). Vjeronauka u školama za vrijeme austro-ugarske
u BiH. Muallim (2), str. 89-92.
Pranjić, M. (1996) Religijska pedagogija. Zagreb: Katehetski
salezijanski centar.
Pranjić, M. (1997) Metodika vjeronaučne nastave. Zagreb:
Katehetski salezijanski centar.
Pranjić, M. (1994) Srednjoškolski vjeronauk u Republici Hrvatskoj.
Zagreb: Katehetski salezijanski centar.
Slatina, M. (2000) Odgoj/obrazovanje između sekularizma i
interkulturalizma. Muallim (1), str. 20-24.
Zajednička sinoda biskupija Savezne Republike Njemačke (1995)
Vjeronauk u školi. Zagreb: Katehetski salezijanski centar.
234
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Professional article
RELIGIOUS UPBRINGING IN SCHOOLING SYSTEMS OF
SOME EUROPEAN COUNTRIES AND OF BOSNIA AND
HERZEGOVINA
Admir Čerim, M.A.
Summary
The paper treats the notion of religious upbringing and its
presence in schooling systems of European countries and in the
schooling system of Bosnia and Herzegovina. A school subject that
treats the field of religious upbringing in educational systems in
Europe has different names, and in our speaking area that subject is
called ‘religious studies’ with a confessional prefix.
Tradition of learning the subject of religious studies in
schools of BiH dates back to times of the first schools where
educational process was carried out in an organized manner, which
has been kept to the present times.
Keywords: upbringing, religious upbringing, schooling system,
religious studies
235
‫‪Menadžment kvaliteta u religijskoj edukaciji‬‬
‫ﻡ‪ .‬ﺃﺩﻣﲑ ﺗﺸﺮﱘ‬
‫ﻛﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﺟﺎﻣﻌﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ‬
‫ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻟﺪﻳﻨﻴﺔ ﰲ ﺍﻟﻨﻈﻢ ﺍﳌﺪﺭﺳﻴﺔ ﻟﺒﻌﺾ ﺍﻟﺪﻭﻝ ﺍﻷﻭﺭﻭﺑﻴﺔ‬
‫ﻭﺍﻟﺒﻮﺳﻨﺔ ﻭﺍﳍﺮﺳﻚ‬
‫ﺍﳋﻼﺻﺔ‪:‬‬
‫ﺗﻄﺮﺡ ﺍﻹﺷﻜﺎﻟﻴﺔ ﰲ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﻓﻜﺮﺓ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻟﺪﻳﻨﻴﺔ ﻭﻭﺟﻮﺩﻫﺎ ﰲ ﺍﻟﻨﻈﻢ ﺍﳌﺪﺭﺳﻴﺔ ﻟﻠﺪﻭﻝ‬
‫ﺍﻷﻭﺭﻭﺑﻴﺔ ﻭﺍﻟﻨﻈﺎﻡ ﺍﳌﺪﺭﺳﻲ ﰲ ﺍﻟﺒﻮﺳﻨﺔ ﻭﺍﳍﺮﺳﻚ‪ .‬ﺍﳌﺎﺩﺓ ﺍﻟﺪﺭﺍﺳﻴﺔ ﺍﻟﱵ ﺗﺘﻨﺎﻭﻝ ﳎﺎﻝ‬
‫ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻟﺪﻳﻨﻴﺔ ﰲ ﺍﻟﻨﻈﻢ ﺍﻟﺘﻌﻠﻴﻤﻴﺔ ﰲ ﺃﻭﺭﻭﺑﺎ ﳍﺎ ﺃﲰﺎﺀ ﳐﺘﻠﻔﺔ‪ ,‬ﻭﰲ ﺣﺪﻭﺩ ﻟﻐﺘﻨﺎ ﺗﺴﻤﻰ‬
‫ﺗﻠﻚ ﺍﳌﺎﺩﺓ ﻋﻠﻢ ﺍﻟﺪﻳﻦ )ﻭﻳﺮﻭﻧﺎﺅﻙ( ﻭﺗﺴﺒﻘﻪ ﺃﺩﺍﺓ ﺍﻟﺘﺼﺪﻳﺮﻟﻠﻄﺎﺋﻔﺔ ﺍﻟﺪﻳﻨﻴﺔ ﺍﳌﻨﺘﻤﻴﺔ ﺇﻟﻴﻪ‪.‬‬
‫ﻳﺆﺭﺥ ﺗﺮﺍﺙ ﺗﻌﻠﻴﻢ ﻣﺎﺩﺓ ﻋﻠﻢ ﺍﻟﺪﻳﻦ ﰲ ﻣﺪﺍﺭﺱ ﺍﻟﺒﻮﺳﻨﺔ ﻭﺍﳍﺮﺳﻚ ﻣﻨﺬ ﺃﻭﻝ ﻣﺪﺍﺭﺱ‬
‫ﲡﺮﻯ ﻓﻴﻬﺎ ﺍﻟﺪﺭﺍﺳﺔ ﺑﺼﻔﺔ ﻧﻈﺎﻣﻴﺔ ﻭﺇﱃ ﺍﻟﻴﻮﻡ‪.‬‬
‫ﺍﻟﻜﻠﻤﺎﺕ ﺍﻷﺳﺎﺳﻴﺔ‪ :‬ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ‪ ,‬ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻟﺪﻳﻨﻴﺔ‪ ,‬ﺍﻟﻨﻈﺎﻡ ﺍﳌﺪﺭﺳﻲ‪ ,‬ﻋﻠﻢ ﺍﻟﺪﻳﻦ‪.‬‬
‫‪236‬‬
JEZIK I KNJIŽEVNOST
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Izvorni naučni rad
Amna Brdarević-Čeljo 1
KRATKA ANALIZA SUBJEKATSKIH I
NESUBJEKATSKIH WH-PITANJA U
ENGLESKOM JEZIKU U OKVIRIMA ANALIZE
PF STAPANJA
Sažetak
Pitanja sa upitnom riječju u engleskom jeziku se u okvirima
generativne gramatike nazivaju wh-pitanja, budući da sve whriječi sa izuzetkom how počinju konsonantima 'wh' u pisanom
engleskom jeziku. Nadalje se u okvirima analize wh-pitanja pravi
distikcija između pitanja u kojima wh-riječ vrši gramatičku
funkciju subjekta i onih u kojima wh-riječ vrši funkciju objekta ili
adjunkta, tj. subjekatskih i nesubjekatskih wh-pitanja. Ta
distinkcija je nužna u svakoj analizi wh-pitanja u engleskom jeziku,
budući da je struktura ove dvije podvrste wh-pitanja znatno
različita. Ova različitost se u površinskoj strukturi ovih pitanja
posebno očituje kada je u tvorbi pitanja upotrijebljen samo glavni
glagol. U tom slučaju se u tvorbi nesubjekatskih wh-pitanja
upotrebljava pomoćni glagol 'do' (DO-potpora), dok se u tvorbi
subjekatskih wh-pitanja 'do' ne uvrštava u strukturu i flektivni
sufiksi se pripajaju glavnom glagolu (spuštanje afiksa).
Ova osnovna distinkcija u strukturi subjekatskih i
nesubjekatskih wh-pitanja ukazuje na to da se T-C pomjeranje
glagolskog elementa, koje se nužno vrši u nesubjekatskim whpitanjima, ne vrši u subjekatskim wh-pitanjima. Stoga se postavlja
pitanje da li su i ova pitanja CP projekcije kao i nesubjekatska whpitanja ili se pak projiciraju samo u TP. U skladu s tim, u ovom
radu se vrši uporedna analiza nesubjekatskih i subjekatskih whpitanja, pri čemu se izlažu neki pristupi izučavanju strukture
subjekatskih wh-pitanja i analiziraju njihovi nedostaci, pa se u
konačnici pokušava ponuditi novo sveobuhvatno rješenje za obje
1
Viši asistent, Pedagoški fakultet u Zenici, bcamna@yahoo.co.uk
Rad autora je dostavljen 28.06.2011. godine, a prihvaćen za objavljivanje
10.09.2011. godine
239
Jezik i književnost
vrste wh-pitanja u engleskom jeziku primjenom analize PFstapanja susjednih elemenata.
Ključne riječi: wh-pitanja, wh-pomjeranje, pomjeranje upravne
riječi (T-C pomjeranje), [wh] obilježje, [EPP] obilježje, [TNS]
obilježje, analiza PF-stapanja susjednih elemenata
1. Uvod
Analiza subjekatskih i nesubjekatskih wh-pitanja u ovom radu
bit će utemeljena na principima generativne gramatike Noama
Chomskog, koja je osnova brojnih gramatičkih prikaza u svijetu i
dominirajući pristup u analizi jezičkih fenomena još od pedesetih
godina prošlog stoljeća. Odlučili smo da ovoj problematici
pristupimo sa stanovišta novijeg pristupa na ovom polju, tj.
minimalizma, koji je svoj puni značaj dobio 1995. godine
objavljivanjem kapitalnog djela Noama Chomskog Minimalistički
program (The Minimalist Program).
U nastavku ćemo se ukratko osvrnuti na temeljne postavke
minimalizma relevantne za ovaj rad. Naime, model gramatike u
okvirima minimalističkog programa sadrži samo dva vanjska nivoa,
tj. PF i LF, i leksikon. Prilikom građenja sintaksičkih struktura
primjenjuju se dva osnovna sintaksička procesa, tj. stapanje
(merge) i pomjeranje (move). U procesu stapanja dva sintaksička
objekta uzeta iz leksikona spajaju se u veću cjelinu, tj. kompleksni
sintaksički objekat koji ih zamjenjuje. S druge strane, procesu
pomjeranja podvrgavaju se elementi koji su dislocirani u odnosu na
prvobitnu poziciju koju zauzimaju u strukturi kreiranoj na osnovu
numeracije. Kopija dislociranog elementa se, dakle, pomjera u
ciljnu poziciju, u slučaju wh-pomjeranja to je spec-CP, a zatim se
gornja kopija pomjerenog elementa fonetski realizira, a preostale
kopije se brišu u PF komponenti i nemaju uticaja na izgovorni
oblik iskaza. Nakon što su svi procesi završeni, derivacija dolazi do
tačke razdvajanja, tj. spell-out, gdje se vrši odvajanje informacija
relevantnih za PF komponentu od informacija relevantnih za LF
komponentu. Ukoliko kreirana struktura u potpunosti zadovoljava
princip ekonomičnosti i njegov temeljni princip potpune
interpretacije na ovim nivoima, 2 derivacija konvergira (converge) i
2
Princip ekonomičnosti i princip potpune interpretacije su temeljni principi
minimalističkog programa. Chomsky (1995: 27) ističe da derivacije i
predstavljanja struktura moraju biti što ekonomičnije, bez suvišnih koraka u
procesu derivacije i suvišnih elemenata u predstavljanju struktura jezika. Ovaj
240
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
struktura je gramatična. U suprotnom derivacija krahira (crash) i
proizvodi negramatične strukture. U radu se polazi od osnovne
pretpostavke da se rečenična struktura prikazuje u hijerarhijskom
ustrojstvu osnovnih projekcija, tj. komplementizatorske sintagme
CP, TP sintagme, kojom se izražava glagolsko vrijeme, i glagolske
sintagme VP, tačnije [CP ... [TP ... [VP ... ]]], što je u potpunosti u
skladu sa Chomsky (1995).3
U dosadašnjim pristupima analizi nesubjekatskih i
subjekatskih wh-pitanja pokušalo se doći do zadovoljavajućeg
rješenja u pogledu njihove asimetrije u T-C pomjeranju glagolskog
elementa. Pri tome se prvobitno postulira da se subjekatska whpitanja projiciraju samo u TP, a nesubjekatska wh-pitanja, kao i dane pitanja, u CP. Međutim, takva neujednačenost u okvirima dvije
podvrste iste vrste wh-pitanja nije u skladu sa stalnom težnjom ka
univerzalnoj lingvističkoj teoriji, pa se stoga ostaje pri pretpostavci
da su sve vrste upitnih rečenica u engleskom jeziku CP projekcije,
pa samim tim i subjekatska wh-pitanja. Kao sljedeće moguće
rješenje čini se pretpostavka da je komplementizator C suštinski
različit u ovim podvrstama wh-pitanja u engleskom jeziku, te da C
nesubjekatskih wh-pitanja posjeduje jako [TNS] obilježje i podstiče
T-C pomjeranje, dok komplementizator C subjekatskih wh-pitanja
posjeduje slabo [TNS] obilježje i ne može podstaći T-C
pomjeranje. Ipak, ova suštinska razlika u komplementizatoru
također nije prihvatljiva, budući da se radi o podvrstama iste vrste
wh-pitanja, tj. nezavisnih inicijalnih wh-pitanja, pa se postulira da
je komplementizator C i subjekatskih i nesubjekatskih wh-pitanja
suštinski isti. Stoga ćemo u ovom radu razmotriti pristup koji
pokušava pokazati da C posjeduje jako [TNS] obilježje, ali da ipak
ne podstiče T-C pomjeranje u subjekatskim wh-pitanjima, a zatim
pokušati ponuditi rješenje koje nam se u ovom trenutku analize čini
prihvatljivim. Ono se temelji na analizi PF-stapanja susjednih
elemenata koju Bošković (2001) predlaže za wh-pitanja u
bugarskom, kao i zavisna i nezavisna nesubjekatska wh-pitanja u
engleskom jeziku.
princip ekonomičnosti zasnovan je na drugom pomenutom principu potpune
interpretacije, po kome svaki element na PF i LF nivou mora biti na
odgovarajući način interpretiran (Chomsky 1995: 27).
3
Dakle, u radu se neće uzeti u razmatranje prvobitno postulirana IP-projekcija
umjesto sadašnje TP-projekcije, kao ni podijeljene IP-projekcije i podijeljene
CP-projekcije. Više o tome vidjeti Pollock (1989) i Radford (2009a,b).
241
Jezik i književnost
Prikaz strukture svih wh-pitanja u ovom radu vršimo
upotrebom uglastih zagrada sa oznakama maksimalnih i srednjih
projekcija (labelled bracketing), a zbog obima ovog rada ne
posežemo za veoma rasprostranjenim prikazom rečenične strukture
pomoću dijagrama stabla (tree). Bitno je istaći da se u radu navode
primjeri iz govornog jezika, koji mogu biti upotrebljeni i u pisanom
jeziku. Osim potpuno gramatičnih primjera, upotrebljavaju se i
djelimično gramatični primjeri, koji su označeni upitnikom (?), kao
i potpuno negramatični primjeri, koji su označeni zvjezdicom (*).
2. Nesubjekatska wh-pitanja u engleskom jeziku
(1)
(2)
(3)
What has she done?
How does this machine work?
Which book will you buy?
U nesubjekatskim wh-pitanjima wh-sintagma se izvorno
generira u poziciji komplementa ili adjunkta glagola u parafrazi
date rečenice i u početnom stadiju derivacije stapa se sa glagolom i
tvori glagolsku sintagmu. Nadalje, pomoćni ili modalni glagoli, kao
i glagolski afiksi, izvorno se generiraju u poziciji T.
(4) [TP She T has [VP done what]]?
(5) [TP This machine T Af3sgPr [VP work how]]?
(6) [TP You T will [VP buy which book]]?
Ovako parafrazirane rečenice mogu vršiti funkciju ehopitanja, tj. wh-in-situ pitanja, u engleskom jeziku, ali ne i whpitanja sa primarnom interogativnom funkcijom. U inicijalnim whpitanjima, wh-konstituenti se iz svoje pozicije unutar glagolske
sintagme pomjeraju na početak rečenice, dok se pomoćni ili
modalni glagoli, kao i glagolski afiksi, pomjeraju u poziciju koja
prethodi rečeničnom subjektu, tj. vrše inverziju sa rečeničnim
subjektom (subject-auxiliary inversion, SAI). Budući da je CP
projekcija ta koja se u hijerarhijskom ustrojstvu rečenice projicira
iznad TP, postulira se da se wh-sintagma pomjera u poziciju specCP, stoga što su svi wh-izrazi maksimalne projekcije, a glagolski
element iz pozicije T u poziciju komplementizatora C, upravne
riječi CP sintagme, što je u skladu sa ograničenjem konstituentske
strukture.4 Dakle, nezavisno nesubjekatsko wh-pitanje uvijek
4
Radford (2004: 143) formuliše ograničenje konstituentske strukture
(Constituent Structure Constraint u Radford 2004: 143), koje glasi:
 Samo upravna riječ (tj. minimalna projekcija) može zauzeti poziciju
upravne riječi.
242
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
uključuje dvije operacije pomjeranja u engleskom jeziku: (a)
pomjeranje upravne riječi (T-C pomjeranje) i (b) wh-pomjeranje.
Precizno formulisana pravila pomjeranja navedena su u (7a,b).
(7) a. T-C pomjeranje: pomjeri vidljivo realiziran
pomoćni/modalni glagol ili T-afiks u poziciju C da
provjeri jako [TNS] obilježje afiksalnog Ø
komplementizatora C.
b. Wh-pomjeranje: pomjeri wh-konstituent u poziciju specCP
da
provjeri
jaka
[WH,EPP]
obilježja
komplementizatora C.
Wh-pomjeranje omogućava da data rečenica bude
interpretirana kao upitna u skladu sa uslovom interogativnosti
(Interrogative Condition, IC) (Radford 2009a: 161), po kome se
rečenica može interpretirati kao ne-eho pitanje samo ako je ona CP
sa upitnim specifikatorom, tj. ukoliko poziciju specifikatora
zauzima upitni element (wh-element).5
U nastavku ćemo razmotriti postupni proces derivacije
primjera (1). Glagol done se stapa sa svojim komplementom what i
tvori glagolsku sintagmu [VP done what]. Pomoćni glagol has se
zatim stapa sa VP done what i kreira srednju T' projekciju [T' has
done what].6 Zamjenica she se zatim stapa sa T' i tvori maksimalnu
projekciju TP [TP she has done what]. Nulti upitni
komplementizator C, koji posjeduje obilježja [TNS], [WH] i [EPP],
se stapa sa TP i tvori srednju projekciju C' [C' C[WH,EPP,TNS] [TP she
has [VP done what]]]. Nulti komplementizator C u nezavisnim
 Samo maksimalna projekcija može zauzeti poziciju specifikatora ili
komplementa.
5
Ovaj uslov se može podvesti pod hipotezu o obilježavanju rečenica (Clause
Typing Hypothesis), koju je predložila Cheng (1991: 29). Polazeći od
pretpostavke da svaka rečenica mora biti obilježena, Cheng postulira da se
obilježavanje wh-pitanja vrši kroz C na dva načina, tj. upotrebom wh-partikule u
poziciji C ili pomjeranjem wh-elementa u spec-CP, gdje stupa u relaciju slaganja
sa upravnom riječju C.
6
Potrebno je naglasiti da neki autori postuliraju da se glagol has može izvorno
generirati u poziciji AUX unutar AUXP (Radford 2009a: 160), koja se u
hijerarhijskom ustrojstvu rečenice nalazi između TP i VP, a zatim pomjeranjem
dospijeva u poziciju T, gdje vrši provjeru svojih flektivnih obilježja sa Vobilježjima flektivnog elementa T. S druge strane, afiksi -en i -ing se uvode u
derivaciju zajedno sa have i be, a zatim se na PF nivou stapaju sa susjednim
glagolom. Međutim, u našoj analizi ćemo izostavljati sve one projekcije i
procese koji nisu relevantni za naše izlaganje. Tako ćemo za pomoćne glagole
have i be prihvatiti da se generiraju u poziciji T, dok za glavne glagole
pretpostavljamo da u proces derivacije ulaze zajedno sa afiksima -en i -ing.
243
Jezik i književnost
upitnim rečenicama u engleskom jeziku je afiksalan i mora se
pridružiti odgovarajućem 'domaćinu' (host), u ovom slučaju
glagolu. Afiks u poziciji C je 'jak' i posjeduje jako [TNS] obilježje
u nezavisnim upitnim rečenicama, pa privlači konstituenta iz niže
pozicije T, tj. glagol has, da mu se pridruži u poziciji C i na taj
način izvrši provjeru [TNS] obilježja afiksalnog C. [TNS] obilježje
potom prestaje biti aktivno i može biti obrisano. Nadalje, wh-izraz
what u (1) se iz pozicije komplementa glagola done pomjera u
poziciju specifikatora najviše projekcije CP da provjeri jaka [WH,
EPP] obilježja komplementizatora C. Oba pomjeranja su vidljiva i
dešavaju se prije spell-outa,7 jer jaka obilježja moraju biti
provjerena i obrisana prije nego što struktura dospije na PF-nivo. U
(8) je prikazana krajnja površinska strukturu rečenice (1).
(8)
U nastavku ćemo razmotriti derivaciju primjera (2). Naime, u
numeraciji pomenutog pitanja sadržan je samo glavni glagol work,
koji se generira u poziciji V. Postupna derivacija se odvija na
sljedeći način: glagol work se stapa sa prilogom how i tvori
glagolsku sintagmu [VP work how]. Ova VP se zatim stapa sa
upravnom riječju T koja sadrži slabi T-afiks Af3sgPr i tvori T'. DP
this machine se u daljnjem procesu derivacije stapa sa T' i tvori TP
sintagmu [TP[DP this machine] T Af3sgPr [VP work how]]. TP se
zatim stapa sa nultim upitnim komplementizatorom C sa [TNS,
WH, EPP] obilježjima i tvori srednju projekciju C' [C' C[WH,EPP, TNS]
[TP [DP this machine] T Af3SgPr [VP work how]]]. Jako [TNS]
obilježje mora biti provjereno, pa C privlači T afiks da mu se
pripoji u poziciji C. Pozicija T u engleskom jeziku sadrži je 'slaba'8
7
U minimalizmu se poseban značaj pridaje distinkciji između 'vidljivih' i
'prikrivenih' sintaksičkih operacija. Operacije koje se primjenjuju prije tačke
razdvajanja, tj. spell-outa, su 'vidljive' (overt) i utiču na fonetsku realizaciju
elemenata na PF nivou. Operacije primijenjene nakon spell-outa, tj. na LF nivou,
su 'prikrivene' (covert) u sintaksi i nemaju uticaja na izgovorni oblik iskaza na
PF nivou. One se primjenjuju samo da bi iskaz bio na odgovarajući način
semantički interpretiran.
8
Pollock (1989) na temelju engleskog i francuskog jezika predlaže nekoliko
testova za utvrđivanje da li jezik vrši pomjeranje glagola prije spell-outa ili ne, tj.
244
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
i ne može privući glavni glagol iz VP, pa V-T-C pomjeranje nije
moguće, što možemo vidjeti iz negramatičnog primjera (9a) sa
strukturom (9b).
(9)
S druge strane, ako se afiks iz pozicije T spusti na V, a zatim
obriše, jako afiksalno C ne pronalazi 'domaćina' u svome domenu i
njegovo [TNS] obilježje ne može biti provjereno, što možemo
vidjeti iz negramatičnog primjera (10a) sa strukturom (10b).
(10)
Stoga se postulira da jaki nulti afiks iz C najprije privlači
afiks iz pozicije T i s njim kreira kompleksnu cjelinu [Ø + Af3sgPr].
Kopija T-afiksa se potom briše, a ta kompleksna cjelina se na PF
nivou realizira kao odgovarajući oblik glagola do. S druge strane, C
da li pozicija T sadrži 'jaki' ili 'slabi' afiks. Prvi test jeste položaj VP-pripojenog
(VP-adjoined) priloga, npr. priloga učestalosti often, u odnosu na glavni glagol.
Ukoliko VP-prilog prethodi glavnom glagolu, smatra se da glavni glagol ne
može izaći izvan okvira VP sintagme i izvršiti V-T pomjeranje, što nužno
ukazuje na to da je T-afiks 'slabi' element, tj. posjeduje 'slaba' obilježja i ne može
privući glavni glagol iz glagolske sintagme. Nemogućnost V-T pomjeranja u
engleskom jeziku možemo ilustrovati primjerom (ib).
 a. He often eats fish.
b. *He eats often fish.
Drugi test kojim se može provjeriti da li se vrši pomjeranje glagola jeste
upotreba negativne čestice not u odričnim rečenicama. U engleskom jeziku u
negativnim rečenicama koje sadrže samo glavni glagol uvijek se primjenjuje dopotpora, kao u (iia), a primjer u kome not slijedi iza glagola je negramatičan
(iib).
 a. He does not eat fish. b. *He eats not fish.
U hijerarhijskom ustrojstvu rečenice TP projekcija se projicira iznad NegP, pa bi
stoga glavni glagol trebao prethoditi not da bismo mogli tvrditi da je V-T
pomjeranje u tom jeziku moguće. U skladu s tim, primjer (iib) jasno ilustruje da
se glavni glagol ne može pomjeriti iz V u (Neg), a zatim u T u engleskom jeziku.
245
Jezik i književnost
u svome c-domenu pronalazi wh-element how koji može provjeriti
jako [WH] obilježje koje posjeduje, pa ga pomoću svoga [EPP]
obilježja privlači da se pomjeri u poziciju njegovog specifikatora,
tj. spec-CP, i izvrši provjeru obilježja. Na taj način tvori se krajnja
struktura predstavljena u (11).9
(11)
3. Subjekatska wh-pitanja u engleskom jeziku
Cjelokupna analiza u prethodnoj sekciji utemeljena je na
pretpostavci da su wh-pitanja u engleskom jeziku CP sintagme sa
komplementizatorom C koji posjeduje jaka [TNS], [WH] i [EPP]
obilježja. Dakle, u nezavisnim nesubjekatskim wh-pitanjima C je
uvijek jako i privlači sve što se nalazi u poziciji T, pa se od dvije
moguće operacije procesa pripajanja afiksa (Affix Attachment)10
primjenjuje samo do-potpora, dok se primjenom operacije
spuštanja afiksa kreira nekonvergentna struktura. Međutim,
ukoliko razmotrimo nenaglašena wh-pitanja u kojima wh-riječ vrši
funkciju subjekta rečenice, tj. subjekatska wh-pitanja, uočit ćemo
9
Već smo istakli da se kompleks Af3sgPr+ø na PF nivou realizira (spell-out) kao
does. Za ovaj idiosinkretički proces upotrijebili smo učestali naziv do-potpora u
skladu sa Radford (2004, 2009a). U literaturi se veoma često ovaj proces naziva i
do-umetanje (do-insertion), jer se smatra da se semantički prazni glagol do
uvrštava u poziciju T u upitnim rečenicama, gdje se spaja sa T-afiksom, a zatim
se pomjera u poziciju C (Haegeman and Gueron 1999, Carnie 2006, Radford
1997).
10
Radford (2009a: 141) daje jednoobraznu definiciju za ove dvije
komplementarne operacije Pripajanja afiksa: kada PF komponenta procesuira
strukturu čija upravna riječ H sadrži slabi afiks, koji se mora pripojiti
odgovarajućem glagolu (domaćinu), a nije prethodno pripojen glavnom ili
pomoćnom glagolu, onda se dešava jedan od dva sljedeća procesa: a. Spuštanje
afiksa: ako H ima kao svoj komplement sintagmu čija je upravna riječ glagol,
afiks se spušta na njega; b. DO-potpora: ako H nema kao svoj komplement VP
sa upravnom riječju V i afiks ne može pronaći domaćina, onda se on realizira
kao odgovarajući flektivni oblik glagola do.
246
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
da se u ovoj vrsti pitanja ne primjenjuje do-potpora, već spuštanje
afiksa.
(12) a. Who ate my soup?
b. *Who did eat my soup?
(13) a. What caused the accident? b. *What did cause the accident?
Istovremeno ćemo uočiti da je redoslijed riječi prije primjene
procesa wh-pomjeranja identičan onom nakon primjene tog
procesa, što možemo vidjeti iz struktura (14a,b).
(14) a. [CP [TP Who ate my soup]]
soup]]
b. [CP who [TP who ate my
Stoga se postavlja pitanje da li su i ova pitanja doista CP
sintagme, tj. da li je potrebno primijeniti 'prazno' pomjeranje whsintagme iz spec-TP u spec-CP ukoliko ono nema odjeka na
površinsku strukturu i da li C u ovim pitanjima posjeduje jako
[TNS] obilježje. Ponuđena su dva moguća rješenja predstavljena u
(15a,b).
(15) a. [CP [TP Who ate my soup]] (utemeljeno na Chomsky 1986)
b. [TP Who ate my soup]
(utemeljeno na Radford 1997)
Chomsky (1986) i Radford (1997) postuliraju da wh-izraz
ostaje u svojoj in-situ poziciju, tj. spec-TP, i da se dalje ne pomjera
u vidljivoj sintaksi. Međutim, dok u analizi subjekatskih wh-pitanja
Chomsky (1986) postulira da se CP ipak projicira, pa se wh-izraz
pomjera u poziciju njenog specifikatora na LF nivou kako bi
rečenica mogla biti interpretirana kao upitna, Radford tvrdi da se
subjekatska wh-pitanja u engleskom jeziku projiciraju samo u TP, a
ne i CP. 11 Pošto wh-subjekat ostaje u spec-TP i pošto se samo TP
projicira, pomjeranje glagola ili afiksa iz pozicije T se također ne
dešava. Međutim, oba pristupa ostavljaju određene nedoumice. Po
teoriji Chomskog o jakim i slabim obilježjima ostaje nejasno kako
će jako C u subjekatskim wh-pitanjima, sa strukturom kao u (16a),
provjeriti jako [WH] obilježje ukoliko se wh-izraz ne pomjeri u
11
Radford (1997: 293) predlaže alternativnu analizu upitnog specifikatora
(alternative interrogative specifier analysis), po kojoj se rečenica može
interpretirati kao upitna na LF nivou ukoliko sadrži upitni specifikator i ne mora
se nužno projicirati u CP. Budući da subjekatsko wh-pitanje već u poziciji specTP sadrži wh-element i ispunjava sve uslove da bude interpretirano kao upitna
rečenica na LF-nivou, Radford (1997) smatra da princip ekonomičnosti sprečava
da se ta rečenica dalje projicira u CP.
247
Jezik i književnost
poziciju njegovog specifikatora prije spell-outa. Ako pak
postuliramo da C u ovim pitanjima sadrži slabo obilježje, tada je
LF-pomjeranje wh-izraza moguće, ali teorija po kojoj je C nekada
jako, a nekada slabo u jednoj vrsti pitanja, tj. wh-pitanjima, nije u
skladu sa osnovnim postavkama minimalizma. S druge strane,
ukoliko prihvatimo Radfordovu analizu subjekatskih pitanja,
ponovno nismo u mogućnosti da kreiramo jedinstvenu teoriju za
sva wh-pitanja u engleskom jeziku samim tim što tvrdimo da whpitanja mogu biti projicirana kao TP ili CP. Nadalje, nasuprot
pomenutom alternativnom uslovu interogativnosti, u uslovu
interogativnosti navedenom u Radford (2009a), kao i u hipotezi o
obilježavanju rečenice, izričito je naglašeno da wh-pitanje mora biti
CP sa wh-specifikatorom. Shodno tome, Cheng (1991) smatra da se
i wh-subjekat nužno pomjera u spec-CP na nivou S-strukture u
subjekatskim wh-pitanjima da bi takvo pitanje moglo biti
interpretirano kao upitno. Osim Cheng, Radford (2004, 2009b) i
drugi autori (Abgayani 2006) naknadno postuliraju da i ova whpitanja moraju biti analizirana kao CP sintagme sa jakim C.
Razmotrimo strukturu rečenice (12a) u trenutku kada se TP
[TP who Af3sgpast eat my soup] stapa sa komplementizatorom C.
(16) [C' C[WH,EPP, TNS] [TP who T Af3SgPast [VP eat [DP my soup] ]]]
I [TNS], [WH] i [EPP] obilježja moraju biti provjerena, pa
[EPP] obilježje komplementizatora C najprije privlači who da se
pomjeri u poziciju spec-CP i provjeri njegovo [WH] obilježje.
Sljedeći korak bi bio da [TNS] obilježje privuče T-afiks i tvori
kompleksnu cjelinu ø + Af3sgPast, koja se zatim na PF nivou
realizira u odgovarajućem obliku glagola do, tj. did. Međutim,
ovakva derivacija rezultira negramatičnom rečenicom (12b).12
Budući da se T-C pomjeranje i do-potpora ne primjenjuju u
subjekatskim wh-pitanjima, ostaje nedoumica kako će jako [TNS]
obilježje komplementizatora biti provjereno.
U nastavku ćemo ukratko izložiti jednu veoma uvjerljivu
analizu subjekatskih wh-pitanja,13 koja se temelji na pretpostavci da
12
Ukoliko želimo kontrastno naglasiti radnju izraženu glagolom, rečenica Who
DID eat my soup? sa naglašenim did se smatra gramatičnom.
13
Osim ove analize veoma je interesantna i analiza koju izlaže Abgayani (2006).
Ona je utemeljena na operaciji pomjeri obilježje (Move F) (Chomsky 1995), u
kojoj se u procesu pomjeranja primarno pomjeraju obilježja (F), a ona zatim za
sobom povlače leksičke elemente (α). Budući da zbog obima ovog rada nismo u
248
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
wh-element osim [WH] obilježja posjeduje i [TNS] obilježje
(Pesetsky and Torrego 2001).14 Naime, ovi autori postuliraju da je
padež nominativ realizacija uT obilježja (tj. u našoj analizi [TNS]
obilježja) nominalnih izraza (u našem slučaju DP i PRN).
Pomjeranjem wh-izraza u spec-CP, koji, dakle, posjeduje [TNS] i
[WH] obilježja, mogu se provjeriti i [TNS] i [WH] obilježje, kao i
[EPP] obilježje komplementizatora C, pa se T-C pomjeranje zbog
ekonomičnosti neće ni izvršiti. Budući da je wh-riječ subjekat ove
rečenice, ona nužno stupa u relaciju slaganja sa T-afiksom. U
osnovi ovog pristupa jeste pretpostavka da isto tako kako
nominalni izraz svoje obilježje lica i broja prenosi na T, tako i T
kopira glagolsko obilježje na PRN who. Ovo glagolsko obilježje
[TNS], tj. uT, nije vidljivo realizirano na PRN who, pošto je who
nominalni izraz, a glagolski afiks se može pripojiti samo glagolu.
Stoga se ovo glagolsko obilježje koga who posjeduje u
subjekatskim wh-pitanjima morfološki manifestira kao padež
nominativ. Dakle, wh-subjekat nosi [TNS] obilježje, tj. uT
obilježje, koje zahtijeva da se wh-izraz realizira u padežu
nominativu, tj. kao who, a ne u padežu akuzativu ili genitivu.
Dakle, u strukturi prikazanoj u (16) C privlači who da se
pomjeri u poziciju njegovog specifikatora. Na taj način [WH] i
[EPP] obilježja C su provjerena i mogu biti izbrisana. Međutim, u
ovoj vrsti pitanja nominativna wh-riječ who posjeduje [TNS]
obilježje, što omogućava da se istovremeno provjeri i [TNS]
obilježje komplementizatora. Dakle, pomjeranjem who u spec-CP
provjerena su oba obilježja komplementizatora, pa se po principu
ekonomije dodatno T-C pomjeranje neće primijeniti, već će se
nepripojeni T-afiks spustiti na glagol unutar glagolske sintagme.
(17)
mogućnosti da ovu analizu u potpunosti izložimo, čitalac se upućuje na
relevantnu literaturu.
14
Autori nazivaju [TNS] obilježje komplementizatora uT (uninterpretable Tfeatures) i dalje postuliraju da i nominativni wh-izraz posjeduje isto obilježje, tj.
uT. Ovu pretpostavku prihvata i obrađuje i Radford (2004, 2009a), ali i on
zadržava prvobitnu oznaku T-obilježja komplementizatora, tj. [TNS]. U skladu s
tim, i mi ćemo zadržati oznaku [TNS] za ovo obilježje imeničkog izraza.
249
Jezik i književnost
Premda je ovo objašnjenje asimetrije u T-C pomjeranju
između nesubjekatskih i subjekatskih wh-pitanja sasvim uvjerljivo,
dilemu stvara pretpostavka da wh-riječi posjeduju [TNS] obilježje,
tj. glagolsko obilježje.
4. Primjena analize pf-stapanja susjednih elemenata u analizi
nesubjekatskih i subjekatskih wh-pitanja
Stoga ćemo u nastavku pokušati ponuditi odgovarajuću analizu
subjekatskih i nesubjekatskih wh-pitanja utemeljenu na analizi PFstapanja susjednih elemenata (PF-merger under adjacency analysis)
koju Bošković (2001, 2003) primjenjuje na primjerima iz bugarskog
jezika. Bošković (2001, 2003) ukazuje na identičnost obilježja koja
komplementizator C posjeduje u engleskom i bugarskom jeziku i
postulira da se u ovim jezicima komplementizator C realizira kao PFafiks, koji se procesom PF-stapanja mora spojiti sa glagolskim
elementom koji se nalazi u njegovoj neposrednoj blizini. U bugarskom
jeziku glagol ne može vršiti T-C pomjeranje, već ostaje u poziciji T.
Prema tome C ne može izvršiti PF-stapanje sa glagolom tako što bi se
glagol (ili afiks) pomjerio iz pozicije T u poziciju C. Umjesto toga,
Bošković postulira da se afiks iz pozicije C uvijek pripaja glagolu u
poziciji T15 u bugarskom jeziku pomoću operacije spuštanja C-afiksa
na PF-nivou. Međutim, ova operacija spuštanja afiksa će biti validna
samo ukoliko su C i glagol u neposrednoj blizini na PF-nivou (uslov
PF-blizine). U engleskom jeziku komplementizator C je također
afiksalan, tj. C je PF-afiks, i zahtijeva glagolski element u svojoj
neposrednoj blizini. Zahtjev C-afiksa da bude u neposrednoj blizini
glagolskog elementa može biti ispunjen primjenom jednog od dva
procesa, tj. (a) pomjeranjem elementa iz pozicije T u poziciju C ili (b)
spuštanjem afiksa iz pozicije C na element u poziciji T. Proces (b)
može biti izvršen samo ukoliko je uslov PF-blizine afiksa u poziciji C
i elementa u poziciji T ispunjen. Ukoliko taj uslov nije ispunjen i
između afiksa u poziciji C i elementa u poziciji T se nalazi fonološki
realiziran element, tada se primjenjuje T-C pomjeranje. Dakle, u
nesubjekatskim wh-pitanjima između C-afiksa i elementa u poziciji T
se uvijek nalazi rečenični subjekat, pa uslov PF-blizine ova dva
elementa (kao preduslov za PF-stapanje) može biti ispunjen samo
15
U svojoj analizi Bošković poseže za podijeljenom IP, ali ne naglašava
eksplicitno u kojoj je upravnoj riječi od tri moguće sintagme (AgrsP, TP, AgroP)
glagol smješten. Mi ćemo u skladu sa našom dosadašnjom analizom koristiti TP
sintagmu kao sveobuhvatan naziv za tri prethodno pomenute sintagme, pa ćemo
u skladu s tim glagol u bugarskom smjestiti u T.
250
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
pomjeranjem elementa iz pozicije T u poziciju C, gdje se pridružuje
C-afiksu. S druge strane, u subjekatskim wh-pitanjima između Cafiksa i elementa u poziciji T ne nalazi se fonološki realiziran element,
pa je tako uslov PF-blizine ova dva elementa (kao preduslov za PFstapanje) ispunjen, te se C-afiks može spustiti na element u poziciji T.
U toku razrade ove postavke ćemo pokazati da je proces (b), tj. proces
spuštanja C-afiksa, ekonomičniji od T-C pomjeranja i da se njemu
daje prednost ukoliko su ostali uslovi ispunjeni.
U nastavku ćemo navesti nekoliko nesubjekatskih i subjekatskih
wh-pitanja radi njihove uporedne analize:
(18) a. What has Mary done?
(19) a. Who has done that?
b. What did he eat?
b. Who ate my soup?
Naime, kao što smo već naglasili C je prazni PF-afiks u
engleskom jeziku i on mora biti u neposrednoj blizini glagola, tj. C i
glagolski element moraju zadovoljiti uslov PF-blizine da bi mogli biti
podvrgnuti procesu PF-stapanja. Dakle, osnovni uslov jeste da se
između glagolskog afiksa u poziciji C i modalnog ili pomoćnog
glagola u poziciji T, ili pak T-afiksa smještenog u T, ne nalazi
fonološki realiziran element. U skladu s tim, u nesubjekatskim whpitanjima C traga za glagolom u svojoj neposrednoj blizini da mu se
pridruži i sa njim 'stopi', a pošto ga ne pronalazi, on privlači T-afiks,
kao u primjeru (18b), ili pak modalni ili pomoćni glagol, kao u
primjeru (18a), iz pozicije T da mu se pridruže u poziciji C kako bi
uslov blizine bio zadovoljen kao preduslov za PF-stapanje.16 Ukoliko
C ne privuče T u ovoj vrsti pitanja, kao u (20a), uslov PF-blizine ova
dva elementa nije ispunjen, budući da se između njih ispriječio
subjekat u poziciji spec-TP i i PF-stapanje nije moguće.
(20)
16
Dakle, ovim T-C pomjeranjem je u oba primjera zadovoljen uslov PF-blizine.
U skladu s tim, primjer (18a) može konvergirati. S druge strane, u primjeru (18b)
se nakon izvršenog pomjeranja u poziciji C nalazi 'nepripojen' afiks (tačnije Tafiks+Ø), koji se zatim na PF-nivou pripaja semantički praznom 'domaćinu' do
(do-support).
251
Jezik i književnost
S druge strane, u subjekatskom wh-pitanju (19a) sa
strukturom (21) afiks u poziciji C i glagolski element has u poziciji
T zadovoljavaju uslov PF-blizine, jer se između njih ne nalazi
fonološki realiziran element, pa PF-stapanje ova dva elementa
može biti provedeno bez primjene dodatne operacije pomjeranja.
Pri tome uzimamo u obzir da je kopija who prazni element koji nije
fonetski realiziran.
(21)
Dakle, nakon što je wh-pomjeranje izvršeno i nakon što su
[WH,EPP] obilježja komplementizatora provjerena, C traga za
odgovarajućim glagolskim elementom da provjeri svoje jako [TNS]
obilježje. U svojoj neposrednoj blizini pronalazi pomoćni glagol
has i pošto se između C i has ne nalazi nikakav fonološki realiziran
element, afiks iz C se spušta na glagol u poziciji T i stapa se sa
njim. Na taj način je [TNS] obilježje C provjereno procesom PFstapanja. Na isti način možemo pojasniti zašto se do-potpora ne
primjenjuje u (19b). Budući da su PF-afiks iz C i T-afiks na PF
nivou neposredno jedan pored drugog i time zadovoljavaju uslov
PF-blizine, oni se mogu podvrgnuti PF-stapanju bez primjene
dodatne operacije pomjeranja. Premda se u poziciji T ne nalazi
glagol, već glagolski afiks, smatramo da uslov PF-blizine, po kome
komplementizator C mora biti neposredno uz glagol, može biti
zadovoljen i na taj način. Nakon što je proces PF-stapanja
primijenjen, jako obilježje C-afiksa je provjereno, kao u (22).
(22)
Budući da je jako [TNS] obilježje koje C posjeduje
provjereno na ovaj način, T se ne pomjera u C i do-potpora se ne
primjenjuje. T-afiks ne može ostati 'nepripojen' (stranded), pa se
stoga primjenjuje komplementarna operacija spuštanja afiksa.
Dakle, ovaj pristup podrazumijeva primjenu dvije sukcesivne
operacije spuštanja afiksa. Prvo, afiks iz C se pridružuje T-afiksu
da bi se mogao stopiti sa njim na PF-nivou i tako provjeriti svoje
252
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
[TNS] obilježje. Drugo, nakon primjene te operacije, T-afiks traži
svog domaćina i spušta se na najbliži glagol u poziciji V.
(23)
Ono što ostaje nejasno u ovoj analizi subjekatskih wh-pitanja
jeste činjenica da je u općeprihvaćenoj analizi T-C pomjeranje proces
koji se dešava prije spell-outa, a PF-stapanje je PF operacija. Dakle,
ovakav pristup podrazumijeva proces 'gledanja unaprijed' (lookahead), što djelimično dovodi u pitanje njegovu legitimnost.
Međutim, po novijem pristupu Chomskog (u Bošković and Lasnik
2007) pomjeranje upravne riječi je PF-operacija. Na taj način svi
procesi koji su uključeni u tvorbu subjekatskog wh-pitanja su PFoperacije izuzev samog wh-pomjeranja.
Dakle, da bi [TNS] obilježje afiksa u poziciji C bilo provjereno
kroz stapanje afiksa sa glagolskim elementom iz pozicije T
(pomoćnim ili modalnim glagolom ili pak T-afiksom), ova dva
elementa moraju biti u neposrednoj blizini na PF nivou. Postoje dva
načina da afiks iz pozicije C dospije u neposrednu blizinu glagolskog
elementa u poziciji T: (a) T-C pomjeranjem i (b) spuštanjem afiksa iz
pozicije C na glagolski element u poziciji T. Prednost se u okvirima
minimalizma uvijek daje 'ekonomičnijem' procesu, a to je u ovom
slučaju proces (b), budući da on nema odraza na red riječi u krajnjoj
površinskoj strukturi. Proces (a) je 'skuplji' jer uključuje 'vidljivo'
pomjeranje elemenata i utiče na površinski red riječi u rečenici.
Samim tim ono je podložno principu 'posljednjeg izlaza' i potrebno ga
je primijeniti samo kada je to krajnje neophodno.
Dakle, redoslijed mogućih operacija u derivaciji svih wh-pitanja
u okvirima ovog pristupa bio bi kao u (24a,b):
(24)
253
Jezik i književnost
Postuliramo da se PF-stapanje vrši kroz dvije
komplementarne operacije, spuštanje C-afiksa na glagol ili T-C
pomjeranje. Uvijek se pokušava prvo izvršiti prva 'ekonomičnija'
operacija za čije izvršenje je potrebno ispuniti uslov PF-blizine.
Ukoliko primjena prvog procesa nije moguća, primjenjuje se drugi
proces, tj. T-C pomjeranje. U nesubjekatskim wh-pitanjima uvijek
se primjenjuje T-C pomjeranje, dok se u subjekatskim whpitanjima uvijek primjenjuje ekonomičnija operacija spuštanja Cafiksa na glagolski element u poziciji T. U daljnjem procesu
derivacije može se primijeniti jedna od dvije komplementarne
operacije pripajanja afiksa, tj. spuštanje T-afiksa na glagol u
poziciji V ili do-potpora. Opcionost primjene ovih operacija
naznačena je upotrebom malih zagrada i one se primjenjuju samo
kada poziciju T zauzima afiks, tj. kada rečenica sadrži samo glavni
glagol.
Ukoliko sumiramo sve ono što je do sada rečeno, možemo
ponuditi dvije moguće šeme za wh-pitanja:
Nesubjekatska wh-pitanja: wh-pomjeranje → T-C pomjeranje →
(do-potpora)
(25)
Subjekatska wh-pitanja: wh–pomjeranje → spuštanje C-afiksa
→ (spuštanje T-afiksa)
(26)
254
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Zaključak
U radu vršimo uporednu analizu nesubjekatskih i subjekatskih
wh-pitanja isključivo sa stanovišta novijeg pristupa u okvirima
generativne gramatike, tj. minimalizma. Pri tome se prvenstveno
fokusiramo na strukturu ove dvije podvrste wh-pitanja i način
njihove analize. Prvobitno vršimo analizu nesubjekatskih whpitanja i ukazujemo na to koje vrste pomjeranja se u njima odvijaju,
a zatim se fokusiramo na subjekatska wh-pitanja i način njihove
analize. U okviru sekcije o subjekatskim wh-pitanjima obrađujemo
neke od dosadašnjih pristupa njihovoj analizi, sa posebnim osvrtom
na veoma interesantnu analizu koju vrše autori Pesetsky i Torrego
(2001). Naime, po ovim autorima nominativna wh-sintagma osim
[wh] obilježja posjeduje i [TNS] obilježje, pa se, shodno tome,
samo pomjeranjem ove sintagme može izvršiti provjera svih
obilježja komplementizatora C, tj. [WH,EPP,TNS]. Međutim,
nedoumicu stvara pretpostavka da nominalna wh-sintagma who
posjeduje [TNS], tačnije glagolsko V-obilježje. Stoga na kraju rada
pokušavamo ponuditi rješenje koje na odgovarajući način
objedinjuje i subjekatska i nesubjekatska wh-pitanja i zadovoljava
uslov za univerzalnom lingvističkom teorijom. Ono se temelji na
analizi PF-stapanja susjednih elemenata koju Bošković (2001)
predlaže za wh-pitanja u bugarskom, kao i zavisna i nezavisna
nesubjekatska wh-pitanja u engleskom jeziku. Budući da je
komplementizator C u wh-pitanjima u engleskom jeziku PF-afiks,
on se mora procesom PF-stapanja spojiti sa glagolskim elementom
koji se nalazi u njegovoj neposrednoj blizini. Da bi C bio u
neposrednoj blizini glagolskog elementa u nesubjekatskim whpitanjima C, glagolski element se mora pomjeriti iz pozicije T u
poziciju C, zato što bez tog pomjeranja C i glagolski element ne
ispunjavaju uslov PF-blizine i ne mogu se podvrgnuti procesu PFstapanja. S druge strane, u subjekatskim wh-pitanjima
komplementizator C se nalazi u neposrednoj blizini glagolskog
elementa i može se podvrgnuti procesu PF-stapanja i bez primjene
dodatnog procesa T-C pomjeranja.
Literatura:
Abgayani, B. (2006) Pied-piping, feature movement and whsubjects. In: Cheng, L. and Corver, N. (eds.), Wh-Movement:
Moving on, Cambridge, Mass.: MIT Press, pp. 71-93.
255
Jezik i književnost
Bošković, Ž. (2001) On the nature of the syntax-phonology
interface: Cliticization and related phenomena. Amsterdam:
Elsevier Science.
Bošković, Ž. (2003) On PF Merger: Stylistic Fronting and Object
Shift in Scandinavian. Gengo Kenkyu 123, pp. 5-45.
Bošković, Ž. and Lasnik, H., eds. (2007) Minimalist Syntax: The
Essential Readings. Blackwell.
Carnie, A. (2006) Syntax: A Generative Introduction. 2nd edition.
Oxford: Wiley Blackwell Publishers.
Cheng, L. (1991) On the typology of wh-questions. PhD Thesis.
MIT, Cambridge, Mass.
Chomsky, N. (1986) Barriers. Cambridge, Mass.: MIT Press.
Chomsky, N. (1995) The minimalist program. Cambridge: MIT
Press.
Chomsky, N. (2000) Minimalist inquiries. In: Martin, R., Michaels,
D. and Uriagereka, J. (eds.), Step by Step: Essays on
Minimalism in Honor of Howard Lasnik. Cambridge, Mass.:
MIT Press, pp. 89-155.
Haegeman, L. (1994) Introduction to Government and Binding
Theory. 2nd edition. Oxford: Blackwell.
Haegeman, L. and Gueron, J. (1999) English Grammar: A
Generative Perspective. Oxford: Blackwell Publishers.
Pesetsky, D. and Torrego., E. (2001) T-to-C Movement: Causes
and Consequences. In: Kenstowicz, M. (ed.), Ken Hale: A
Life on Language. Cambridge: MIT Press.
Pollock, J.-Y. (1989) Verb Movement, Universal Grammar and the
Structure of IP. Linguistic Inquiry 20, pp. 365-424.
Radford, A. (1997) Syntactic Theory and the Structure of English.
Cambridge: Cambridge University Press.
Radford, A. (2004) Minimalist Syntax: Exploring the structure of
English. Cambridge: Cambridge University Press.
Radford, A. (2009a) An Introduction to English Sentence Structure.
Cambridge: Cambridge University Press.
Radford, A. (2009b) Analysing English Sentences: A Minimalist
Approach. Cambridge: Cambridge University Press.
256
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Original scientific article
BRIEF ANALYSIS OF SUBJECT AND NON-SUBJECT WHQUESTIONS IN THE ENGLISH LANGUAGE UNDER PF
MERGER ANALYSIS
Amna Brdarević-Čeljo, M.A.
Summary
In generative grammar, questions with wh-question word in
the English language are usually named wh-questions, because all
wh-words, with the exception of ‘how’, begin with consonants
‘wh’ in written English. However, a further distinction needs to be
made between wh-questions in which wh-word has the
grammatical function of being the subject and those in which whword fulfils the grammatical function of object or adjunct, i.e.
subject and non-subject wh-questions. It is important to draw this
distinction in every in-depth analysis of wh-questions in English,
because the structure of these two types of wh-questions differs
significantly. This difference is especially noticeable when only the
main (lexical) verb is used in their formation, i.e. in auxiliariless
questions. In that case, in the formation of non-subject whquestions the DO-support operation has to be applied and the
auxiliary verb DO is used to support the stranded affix, while in the
formation of subject wh-questions DO is not inserted into the
structure and inflectional suffixes are lowered onto the main verb
(Affix lowering).
This essential difference in the structure of subject and nonsubject wh-questions shows that non-subject questions necessarily
involve T-to-C movement operation of verbal element, while
subject wh-questions do not. This raises the important question as
to whether subject questions are CP-projections like non-subject
wh-questions or whether they only project as high as TP. With
respect to that, in the first two sections of this paper we carry out a
comparative analysis of subject and non-subject wh-questions in
English and briefly outline different approaches to the study of
subject question structure and their deficiencies. In the concluding
section of the paper we try to offer a new and comprehensive
257
Jezik i književnost
solution for the asymmetry in T-to-C movement in these subtypes
of wh-questions in English by applying the PF-merger under
adjacency analysis.
Key words: wh-questions, wh-movement, head movement (T-to-C
movement), [wh] feature, [EPP] feature, [TNS] feature, PF-merger
under adjacency analysis
258
‫‪Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.‬‬
‫ﺁﻣﲎ ﺑﺮﺩﺍﺭﻭﻳﺘﺶ – ﺗﺸﻠﻮﺍ‬
‫ﻛﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺟﺎﻣﻌﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ‬
‫ﺍﻟﺘﺤﻠﻴﻞ ﺍﻟﻮﺟﻴﺰ ﻝ‪ -wh‬ﺃﺳﺌﻠﺔ ﺍﳌﺴﻨﺪ ﺇﻟﻴﻪ ﻭﻏﲑ ﺍﳌﺴﻨﺪ ﺇﻟﻴﻪ ﰲ‬
‫ﺍﻟﻠﻐﺔ ﺍﻹﳒﻠﻴﺰﻳﺔ ﰲ ﺇﻃﺎﺭ ﲢﻠﻴﻞ ‪ pf‬ﺍﻹﻧﺪﻣﺎﺝ‬
‫ﺍﳋﻼﺻﺔ‪:‬‬
‫ﺗﺴﻤﻰ ﺍﻷﺳﺌﻠﺔ ﺍﻟﱵ ﺗﺒﺪﺃ ﺑﻜﻠﻤﺔ ﺍﺳﺘﻔﻬﺎﻡ ﰲ ﺍﻟﻠﻐﺔ ﺍﻹﳒﻠﻴﺰﻳﺔ ﰲ ﺇﻃﺎﺭ ﺍﻟﻨﺤﻮ ﺍﻟﺘﻮﻟﻴﺪﻱ‬
‫)‪ -(wh‬ﺍﻷﺳﺌﻠﺔ‪ .‬ﻋﻠﻤﺎ ﺃﻥ ﻛﻞ )‪-(wh‬ﻛﻠﻤﺎﺕ ﻣﺎ ﻋﺪﺍ ﻛﻠﻤﺔ)‪ (how‬ﺗﺒﺪﺃ ﺑﺎﻷﺻﻮﺍﺕ‬
‫"‪ "wh‬ﰲ ﺍﻟﻠﻐﺔ ﺍﻹﳒﻠﻴﺰﻳﺔ ﺍﳌﻜﺘﻮﺑﺔ‪ .‬ﻭﻛﺬﻟﻚ ﰲ ﺇﻃﺎﺭ ﲢﻠﻴﻞ )‪-(wh‬ﺍﻷﺳﺌﻠﺔ ﻳﻀﻊ‬
‫ﺍﻟﺘﻔﺮﻳﻖ ﺑﲔ ﺍﻷﺳﺌﻠﺔ ﺍﻟﱵ ﺗﺆﺩﻱ ﻓﻴﻬﺎ )‪ -(wh‬ﺍﻟﻜﻠﻤﺎﺕ ﻭﻇﻴﻔﺔ ﺍﳌﺒﺘﺪﺃ ﰲ ﺍﻟﻨﺤﻮ‪,‬‬
‫ﻭﻛﺬﻟﻚ ﺍﻷﺳﺌﻠﺔ ﺍﻟﱵ ﺗﺆﺩﻱ ﻓﻴﻬﺎ )‪ -(wh‬ﺍﻟﻜﻠﻤﺎﺕ ﻭﻇﻴﻔﺔ ﺍﳌﻔﻌﻮﻝ ﺑﻪ‪ ,‬ﺃﻭ ﻭﻇﺎﺋﻒ‬
‫ﺍﳌﻠﺤﻘﺎﺕ ﺃﻱ ﺃﺳﺌﻠﺔ ﺍﳌﺴﻨﺪ ﺇﻟﻴﻪ ﻭﻏﲑ ﺍﳌﺴﻨﺪ ﺇﻟﻴﻪ‪ .‬ﺫﻟﻚ ﺍﻟﺘﻔﺮﻳﻖ ﺿﺮﻭﺭﻱ ﰲ ﻛﻞ ﲢﻠﻴﻞ‬
‫)‪ -(wh‬ﺍﻷﺳﺌﻠﺔ ﰲ ﺍﻟﻠﻐﺔ ﺍﻹﳒﻠﻴﺰﻳﺔ‪ ,‬ﻋﻠﻤﺎ ﺑﺄﻥ ﺗﺮﻛﻴﺐ ﺑﻨﻴﺔ ﻫﺬﻳﻦ ﺍﻟﻨﻮﻋﲔ ﻣﻦ‬
‫)‪(wh‬ﺍﻷﺳﺌﻠﺔ ﳐﺘﻠﻒ ﺇﱃ ﺩﺭﺟﺔ ﻣﺎ‪ .‬ﻫﺬﺍ ﺍﻻﺧﺘﻼﻑ ﰲ ﺍﻟﺒﻨﻴﺔ ﺍﻟﺴﻄﺤﻴﺔ ﳍﺬﻩ ﺍﻷﺳﺌﻠﺔ‬
‫ﻳﺘﺒﲔ ﺧﺼﻮﺻﺎ ﻋﻨﺪﻣﺎ ﻳﻜﻮﻥ ﺍﻟﻔﻌﻞ ﺍﻷﺳﺎﺳﻲ ﻣﺴﺘﺨﺪﻣﺎ ﰲ ﺗﺸﻜﻴﻞ ﺍﻟﺴﺆﺍﻝ‪ .‬ﰲ ﺗﻠﻚ‬
‫ﺍﳊﺎﻟﺔ ﰲ ﺗﺸﻜﻴﻞ )‪ ( wh‬ﺃﺳﺌﻠﺔ ﻏﲑ ﺍﳌﺴﻨﺪ ﺇﻟﻴﻪ ﻳﺴﺘﺨﺪﻡ ﺍﻟﻔﻌﻞ ﺍﳌﺴﺎﻋﺪ "‪DO ) "do‬‬
‫– ﺍﳌﺴﺎﻋﺪﺓ(‪ ,‬ﰲ ﺣﲔ " ‪ "do‬ﰲ ﺗﺸﻜﻴﻞ )‪ (wh‬ﺃﺳﺌﻠﺔ ﺍﳌﺴﻨﺪ ﺇﻟﻴﻪ ﻻ ﺗﺪﺧﻞ ﰲ‬
‫ﺍﻟﺘﺮﻛﻴﺐ‪ ,‬ﻭﻟﻮﺍﺣﻖ ﺍﻟﺘﺼﺮﻳﻒ ﺗﻨﻀﻢ ﺇﱃ ﺍﻟﻔﻌﻞ ﺍﻷﺳﺎﺳﻲ ) ﺑﱰﻭﻝ ﺍﻹﺿﺎﻓﺎﺕ(‪.‬‬
‫ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺘﻔﺮﻳﻖ ﺍﻷﺳﺎﺳﻲ ﰲ ﺗﺮﻛﻴﺐ )‪ (wh‬ﺃﺳﺌﻠﺔ ﺍﳌﺴﻨﺪ ﺇﻟﻴﻪ ﻭﻏﲑﻫﺎ ﺗﺪﻝ ﻋﻠﻰ ﺃﻥ) ‪T-‬‬
‫‪ (C‬ﺍﻟﺘﺤﺮﻛﺎﺕ ﻣﻦ ﺍﻟﻌﻨﺼﺮ ﺍﻟﻔﻌﻠﻲ ﺍﻟﺬﻱ ﻻ ﺑﺪ ﺃﻥ ﻳ‪‬ﻨﻔﹼﺬ ﰲ )‪(wh‬ﺃﺳﺌﻠﺔ ﻏﲑ ﺍﳌﺴﻨﺪ‬
‫ﺇﻟﻴﻪ‪ ,‬ﻭﻻ ﻳﻨﻔﺬ ﰲ )‪ (wh‬ﺃﺳﺌﻠﺔ ﺍﳌﺴﻨﺪ ﺇﻟﻴﻪ‪ .‬ﻭﻟﺬﺍ ﻳﻄﺮﺡ ﺍﻟﺴﺆﺍﻝ ﻫﻞ ﻫﺬﻩ ﺍﻷﺳﺌﻠﺔ ﻣﻦ‬
‫)‪ (CP‬ﺍﻟﻌﺮﺽ ﻣﺜﻞ )‪ – (wh‬ﺃﺳﺌﻠﺔ ﻏﲑ ﺍﳌﺴﻨﺪ ﺇﻟﻴﻪ ﺃﻭ ﺗﻈﻬﺮﻓﻘﻂ ﰲ )‪ .(TP‬ﻭﻭﻓﻘﺎ‬
‫ﻟﺬﻟﻚ ﻳ‪‬ﺠﺮﻯ ﰲ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺍﻟﺘﺤﻠﻴﻞ ﺍﳌﺘﻮﺍﺯﻱ ﻝ)‪ (wh‬ﺃﺳﺌﻠﺔ ﺍﳌﺴﻨﺪ ﺇﻟﻴﻪ ﻭﻏﲑﻫﺎ‪,‬‬
‫‪259‬‬
‫‪Jezik i književnost‬‬
‫ﻭﺃﺛﻨﺎﺀﻩ ﺗ‪‬ﻌﺮﺽ ﺑﻌﺾ ﺍﻟﻄﺮﻕ ﻟﺪﺭﺍﺳﺔ ﺗﺮﻛﻴﺐ )‪ (wh‬ﺃﺳﺌﻠﺔ ﺍﳌﺴﻨﺪ ﺇﻟﻴﻪ ﻭﲢﻠﻞ‬
‫ﻧﻮﺍﻗﺼﻪ‪ .‬ﰒ ﰲ ﺍﻷﺧﲑ‪ ,‬ﳛﺎﻭﻝ ﺗﻘﺪﱘ ﺍﳊﻞﹼ ﺍﻟﺸﺎﻣﻞ ﻟﻜﻼ ﺍﻟﻨﻮﻋﲔ ﻣﻦ )‪ (wh‬ﺍﻷﺳﺌﻠﺔ ﰲ‬
‫ﺍﻟﻠﻐﺔ ﺍﻹﳒﻠﻴﺰﻳﺔ ﻣﻦ ﺧﻼﻝ ﺗﻄﺒﻴﻖ ﲢﻠﻴﻞ)‪-(PF‬ﺍﻧﺪﻣﺎﺝ ﺍﻟﻌﻨﺎﺻﺮ ﺍ‪‬ﺎﻭﺭﺓ‪.‬‬
‫ﺍﻟﻜﻠﻤﺎﺕ ﺍﻷﺳﺎﺳﻴﺔ‪-(wh) :‬ﺍﻷﺳﺌﻠﺔ‪ ,‬ﺍﻧﺘﻘﺎﻝ ﻛﻠﻤﺔ ﻋﻤﻮﺩﻳﺔ) ‪ T-C‬ﺍﻻﻧﺘﻘﺎﻝ(‪(wh) ,‬‬
‫ﺍﳌﺆﺷﺮ‪ (EPP) .‬ﺍﳌﺆﺷﺮ‪ (TNS) ,‬ﺍﳌﺆﺷﺮ‪ ,‬ﲢﻠﻴﻞ )‪ (PF‬ﺍﻧﺪﻣﺎﺝ ﺍﻟﻌﻨﺎﺻﺮ ﺍ‪‬ﺎﻭﺭﺓ‪.‬‬
‫‪260‬‬
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Pregledni naučni rad
Mejra Softić1
REČENICA U ARAPSKOM JEZIKU – NEKA
ZAPAŽANJA O KRITERIJIMA SAVREMENIH
PODJELA I KLASIFIKACIJA
Sažetak
Savremena sintaksička istraživanja kod Arapa pod velikim su
uticajem tradicionalne gramatike. To za posljedicu ima različite
metodološke pristupe u interpretacijama rečenice, njezinim
definicijama i klasifikacijama. Iako neki klasični arapski gramatičari
semantički razdvajaju termine ğumla i kelam, danas se oni, pod
uticajem savremenih lingvističkih tokova poimaju kao sinonimi.
Savremena arapska sintaksa ne definira strogo kriterije podjele
arapske rečenice. Osim tradicionalne podjele na imensku i glagolsku,
koju većina arapskih autora podržava i prihvata kao jedinu ili
najznačajniju, ovi kriteriji variraju od jednog do drugog autora.
Međutim, opažamo da se funkcionalni kriterij, kriterij predikativnosti,
sastava i deklinabilnosti rečenice izdvajaju kao savremeni standardi u
sintaksičkim klasifikacijama arapskog jezika.
Orijentalistička literatura u klasifikacijama arapskih rečenica
nerijetko koristi uzuse stranih jezika i primjenjuje kriterije koji nisu
svojstveni arapskom jezika. Time se ne prenosi stvarna slika stanja u
arapskoj sintaksi i istovremeno se umanjuju napori i doprinosi
arapskih gramatičara u ovoj oblasti.
Ključne riječi: arapska sintaksa, rečenica, podjele i vrste rečenica,
orijentalistički stavovi, uporedna analiza
1. Uvod
Bavljenje arapskih gramatičara rečenicom staro je koliko i
njihova interesovanja za prve naučno utemeljene elaboracije
karakteristika i specifičnih obilježlja maternjeg jezika. Ona sežu u
1
Docent, Islamski pedagoški fakultet u Zenici, mejra1967@gmail.com
Rad autora je dostavljen 18.09.2011. godine, a prihvaćen za objavljivanje
21.10.2011. godine
261
Jezik i književnost
period prvih velikana arapske gramatike – Sibevejha, Ibn Džinija,
Al-Feraija, Al-Zamahšerija, Al-Mubarrada, Ibn Ja‘iša, Ibn Hišama,
Ibn Aqila i drugih jezikoslovaca, koji su u razumijevanju pojma
rečenice, gramatičkih obilježja i funkcija najmanjih sintaksičhih
jedinica, njihovih međusobnih odnosa i veza postavili standarde
koji i danas uveliko diktiraju tokove savremenih sintaksičkih
istraživanja kod Arapa. Tako je ovaj uticaj tradicionalne arapske
gramatike na analizu rečenice s obzirom na njezine vrste, a koje se
u savremenoj lingvistici obično utvrđuju na temelju sastava,
funkcije ili komunikacijskog cilja koji se rečenicom želi postići,
izuzetno snažan i za posljedicu ima nepostojanje jedinstvenog
konsenzusa oko određivanja kriterija podjele i klasifikacije arapske
rečenice, kako kod klasičnih, tako i kod savremenih arapskih
gramatičara. Zbog toga se, i samo površnim upoređivanjem načina
klasifikacija rečenice u klasičnim i savremenim izvorima, stiče
dojam šarenila, prizvoljnosti i nedoslijednosti arapskih autora s
jedne strane, što, s druge strane otvara put orijentalistima, da, usljed
takvog stanja, vrste arapskih rečenica nerijetko utvrđuju i
interpretiraju shodno sintaksičkim zakonitostima maternjeg jezika.
Smatramo da se na taj način umanjuje autentičnost arapskog jezika,
iskrivljuje slika o istinskim osobenostima njegove gramatike, a
čitalac uskraćuje za saznanja o postojanju znatno drugačijeg i
osobenijeg.
Stoga ovaj rad ima za cilj da pokuša ukazati na dva bitna
elementa u domenu interpretiranja vrsta rečenice u arapskom
jeziku. Prvo, na temelju uporednih analiza klasičnih i savremenih
izvora pokušat ćemo ukazati na modele i kriterije kojima se arapski
autori tradicionalno rukovode u klasificiranju rečenice, kao i na
njihova vrlo pozitivna pomjeranja prema savremenim uzusima
sintaksičkih svrstavanja svojstvenih drugim skupinama jezika u
svijetu. Drugo, nastojat ćemo ukazati i na modele podjele rečenica
u savremenoj orijentalističkoj literaturi, a samim time i u našim
gramatikama arapskog jezika, koja na kriterije klasifikacije
rečenica u arapskom jeziku nerijetko preslikava pravila datog
stranog jezika, odstupajući tako od interpretacija koje su
vijekovima svojstvene arapskoj sintaksi i rečenici kao njezinoj
osnovnoj jedinici. Smatramo da interpretacije vrsta rečenica od
strane arapskih autora, ma koliko one bile, uslovno rečeno,
formalno nesređene i u nesuglasju sa standardima moderne
evropske lingvistike, odražavaju duh arapskog jezika te da svako
262
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
njihovo podešavanje uzusima stranih jezika ne odgovara njegovoj
prirodi.
2. Razumijevanja rečenice i kriterija njezinih podjela kod
arapskih gramatičara
2.1. Metodološki okvir
Izučavanje rečenice u arapskom jeziku pripada veoma širokoj
oblasti gramatike - ‘ilm an-nahw, koja se u našem jeziku prevodi
kao sintaksa, ali je njezino razumijevanje i interpretiranje kod
arapskih autora nešto drugačije i šire nego što je to uobičajeno u
našoj gramatici. Iako je danas u lingvističkim krugovima moderno
da se govori o sintaksi riječi (tagmemika), sintaksi spojeva
(sintagmemika) i sintaksi rečenice (kontagmemika) (Pranjković,
1993), termin sintaksa još uvijek prvenstveno aludira na samu
rečenicu, analizu funkcija njezinih sastavnih dijelova, njihovih
međusobnih odnosa i veza, te, shodno tome, utvrđivanje različitih
tipova rečenica. U arapskoj gramatici se, pod okriljem termina annahw, tradicionalno, i razumijevajući ih kao sastavne dijelove
rečenice, na veoma detaljan način, interpretiraju sve tri vrste riječi
– imena, glagoli, partikule – s obzirom na njihova i morfološka i
sintaksička obilježja, ali i sami modeli sintaksičkog ustrojsta i
podjela rečenice (Hiğāzī, 1973; Kalaf, 1994, Ar-Rāğihī, 1999,
Talīmāt, 2000; An-Nādirī, 2010). Razlog tome svakako treba tražiti
u tradicionalnom razilaženju arapskih gramatičara oko definiranja
oblasti gramatike koja se interpretira pod terminom nahw. Na
jednoj strani su oni koji smatraju da on obuhvata i morfološku i
sintaksičku strukturu jezika, dok su na drugoj strani oni koji
insistiraju na tome da se on treba vezivati samo za modele
sintaksičkog ustrojstva arapskog jezika (Hiğāzī, 1973:60-61).
Danas su zasebnī izvori, koji se bave isključivo analizom
rečenice u arapskom jeziku, posebno prirodom gramatičkih odnosa
koji se uspostavljaju među klauzama unutar rečenice, malobrojni i
datiraju u posljednje dvije decenije. Ono što je zajedničko za
većinu njih jeste da u svom naslovu uglavnom imaju decidan
termin ğumla, te da analizama vrsta riječi prilaze isključivo s
aspekta njihovih sintaksičkih funkcija (Aoun, Benmamoun, 2010;
As-Samrrā’ī, 2007; Abū al-Makārim, 2007; Ğazīzān, 2005; ArRāğihī, 1999; Muktār i Al-Lātif, 1994; Cantarino, 1994).
263
Jezik i književnost
2.2. Ğumla ili kelam?
U razumijevanju pojama rečenice (ğumla) arapski autori,
tradicionalno, također imaju različita usmjerenja. Naime, jedna
grupa autora termin ğumla semantički i funkcionalno poistovjećuje
sa terminom kelam, smatrajući da se oni odnose na isto, dok su na
drugoj strani autori koji diferenciraju značenja iskaza koja se
podvode pod jedan ili drugi termin. Zagovornici prvog stava su
predstavnici tradicionalne arapske gramatike poput Sibevejha, AlMubarrada, za kojeg se inače smatra da je prvi i upotrijebio termin
ğumla,2 ibn Džinija, Az-Zamahšerija i drugih, koji u razumijevanju
termina kelam i ğumla iznose identične stavove. Tako će Ibn Džini
za kelam kazati da je to „(...) svaki samostalan iskaz koji ima
potpuno značenje, a kojeg gramatičari nazivaju i ğumla (...)“ (Abū
al-Makārim, 2007:22), ili Az-Zamahšeri koji smatra da je
kelam“(...) složeni iskaz od najmanje dvije riječi koje stoje u
predikativnom odnosu, (...) a naziva se i ğumla“ (As-Samrrā’ī,
2007:11).
Ibn Hišam se smatra prvim klasičnim gramatičarem koji je
ukazao na neophodnost razlikovanja ova dva termina. Naime, on
smatra da se svaki kelam, kao jedna misaono završena cjelina,
može interpretirti kao ğumla, ali ne i u obrnutom smjeru, budući da
je potpuno značenje osnovni preduvjet da se iskaz interpretira kao
kelam, za razliku od termina ğumla, koji prvenstveno pretpostavlja
postojanje odnosa predikativnosti, ali ne obavezno i potpunog
značenja, što se najčešće potkrepljuje primjerima uslovne ili
relativne rečenice u arapskom jeziku (Ibn Hišam, 1994:192).
Iako većina arapskih gramatičara podržava ovakve stavove
Ibn Hišama (As-Samrrā’ī, 2007), savim je primijetno da se u
savremenoj arapskoj, kao i orijentalističkoj literaturi, vrlo rijetko
prave razlike između ovih termina te da se za oznaku rečenice
jednako koriste tri termina: ğumla, kelam ili al-murakkab al-mufīd.
Neki arapski autori smatraju da je to posljedica uticaja savremenih
lingvističkih tokova koji definiranje iskaza pokrivenog terminom
ğumla poistovjećuju sa definiranjem rečenice u stranim jezicima te
ga, shodno tome, smatraju misaonom cjelinom koja ima svoje
potpuno značenje, čime se on dakle izjednačava sa poimanjem
termina kelam u tradicionalnoj arapskoj gramatici. Ar-Rāğihī
2
٢ ‫ﻴﺪ ﻋﻴﺴﺎﺋﻲ " ﺍﳉﻤﻠﺔ ﰲ ﺍﻟﻨﻈﺎﻡ ﺍﻟﻠﻐﻮﻱ ﻋﻨﺪ ﺍﻟﻌﺮﺏ " ﺹ‬‫ ﻋﺒﺪ ﺍ‬, vidjeti na:
www.dhifaaf.com/vb/showtred.php?t
264
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
(1999:85) će tako kazati da je rečenica (ğumla) „(...) kelam koji se
sastoji od dvije ili više riječi koje imaju potpuno i nezavisno
značenje“.
2.3. Kriteriji podjele rečenice
Tradicionalna podjela rečenice isključivo na imensku ( ‫ﺍﳉﻤﻠﺔ‬
‫ )ﺍﻹﲰﻴﺔ‬i glagolsku (‫)ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻟﻔﻌﻠﻴﺔ‬, koju je utvrdio Sibevejh, podržao i
slijedio Al-Mubarrad i brojni drugi jezikoslovci iz perioda klasične
arapske gramatike, ostala je najprepoznatljivije obilježje arapske
sintakse općenito. Utvrđena prema čisto formalnom kriteriju,
odnosno vrsti riječi kojom započinje rečenica – imenu ili glagolu,
isključujući tako njezinu semantiku i vrstu predikata, koja je u
ostalim jezicima temeljna odrednica za ovakvu podjelu, ona je
oduvijek bila, i do danas ostala predmetom diskusija o njezinoj
utemeljenosti. Razlog tome je i taj što su protagonisti dvije
najpoznatije gramatičke škole, Basrijske i Kufijske, također
različito interpretirali vrste rečenice tipa ‫ﺪ‬‫ ﻗﺎﻡ ﳏﻤ‬i ‫ﺪ ﻗﺎﻡ‬‫ﳏﻤ‬, pri čemu
su prvi, rukovodeći se iskjučivo formalnim kriterijem, smatrali da
je riječ o dvije različite rečenice - glagolskoj i imenskoj, dok su ih
drugi, dajući prednost značenju nad formom, razumijevali kao čisto
glagolske (Talīmāt, 2000). U korist prvog stava, pored Sibevejha i
Al-Mubarrada, svoje mišljenje je iznosio i Al-Džurdžani,
smatrajući da je rečenica tipa ‫ﺪ ﻗﺎﻡ‬‫ ﳏﻤ‬složena imenska rečenica u
kojoj se na mjestu imenskog predikata nalazi cijela glagolska
rečenica, dok su se drugi, u određivanju vrste rečenice, rukovodili
isključivo glagolskom ili imenskom prirodom njezinog predikata.
Ovakvi će raskoli odrediti i podijeliti stavove i samih savremenih
arapskih gramatičara.
Analizom novijih izvora arapske gramatike može se
zaključiti da su Arapi u definiranju imenske i glagolske rečenice
skloniji stavovima tradicionalne gramatike nego onima koji, u
skladu sa savremenim evropskim lingvističkim učenjima,
imenskom rečenicom smatraju samo predikativni spoj dvije ili više
riječi imenskog značenja. Među glasnijim zagovornicima ovog
posljednjeg učenja ističu se Mahdi Makzumi i Al-‘Allama al‘Hasri, koji su nerijetko predmet žestokih kritika nekih savremenih
gramatičara.3
3
O ovme šire pogledati i elktronske publikacije :
265
Jezik i književnost
U historijskom razvoju arapske sintakse prvobitna podjela
arapske rečenice na imensku i glagolsku ostala je jedina konstanta,
kojoj su, shodno pojedinačnim stavovima arapskih gramatičara,
dodavane ili oduzimane druge vrste rečenica. Spoznajom da se
određene vrste iskaza u arapskom jeziku ne mogu podvesti niti pod
jednu od ove dvije vrste, Az-Zamahšeri je imenskoj i glagolskoj
rečenici dodao još prilošku (‫ )ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻟﻈﺮﻓﻴﺔ‬i uslovnu rečenicu
(‫( )ﺍﳉﻤﻠﺔﺍﻟﺸﺮﻃﻴﺔ‬As-Samrrā’ī, 2007, Abū al-Makārim, 2007). Za razliku
od njega, Ibn Hišam rečenicu dijeli na imensku, glagolsku i
prilošku rečenicu uz konstataciju da „ (...) uslovna rečenica ulazi u
sastav glagolske rečenice“ (Ibn Hišam, 1994:492). Nadalje, Ibn
Hišam je, s obzirom na sastav imenske rečenice, ustanovio i ovoj
podjeli dodao i druge dvije vrste rečenica, tzv. al-ğumla as-suġrā i
al-ğumla al-kubrā, pri čemu se prva odnosi na najjednostavniju
imensku rečenicu sa imenskim predikatom, npr. ‫ ﻗﺎﺩﻡ‬‫ﻋﻠﻲ‬, a druga na
imensku rečenicu koja u funkciji imenskog predikata ima imensku
ili glagolsku rečenicu, npr. ‫ ﺃﺭﺷﺪ ﳒﺢ‬،‫ ﺍﻟﻄﺎﻟﺐ ﻳﻜﺘﺐ ﺍﻟﺪﺭﺱ‬،‫ﺍﳊﺪﻳﻘﺔ ﺃﺯﻫﺎﺭﻫﺎ ﻣﻨﻔﺘﺤﺔ‬
‫( ﺍﺑﻨﻪ‬An-Nadiri, 2010:672), ili ‫( ﺯﻳﺪ ﺃﺑﻮﻩ ﻗﺎﺋﻢ – ﺯﻳﺪ ﻗﺎﻡ ﺃﺑﻮﻩ‬Ibn Hišam,
1994:493). Smatra, a to mišljenje zastupaju i kasniji autori, da alğumla al-kubrā može biti uvedena i nekim od pomoćnih glagola,
npr. ‫ ﻛﺎﻥ ﳏﻤﺪ ﺃﺧﻮﻩ ﻣﻨﻄﻠﻖ‬،‫ ﻇﻨﻨﺖ ﳏﻤﺪﺍ ﻳﺴﺎﻓﺮ ﺃﺧﻮﻩ‬i sl. (Ibn Hišam, 1994:499),
dijeleći dalje ovu vrstu imenske rečenice na ratu al-wağh, i ratu alwağheyn u kojima dolazi do izolacije subjekta šire imenske
rečenice, kao što je u prethodnim primjerima (Ibn Hišam,
1994:499, 500).
Ibn Hišam dijeli rečenice i prema kriteriju fleksije, odnosno
njihove deklinabilne pozicije (mehall al-’i‘rāb) u rečenici, i to na
rečenice koje su deklinabilne (‫ )ﺍﳉﻤﻞ ﺍﻟﱵ ﳍﺎ ﳏﻞﹼ ﻣﻦ ﺍﻹﻋﺮﺍﺏ‬i one koje nisu
(‫( )ﺍﳉﻤﻞ ﺍﻟﱵ ﻻ ﳍﺎ ﳏﻞ ﻣﻦ ﺍﻹﻋﺮﺍﺏ‬Ibn Hišam, 1994:500-558). Ovaj kriterij
" ‫ ﺻﻼﺡ ﺍﻟﺪﻳﻦ ﺍﻟﺰﻋﻤﻼﻭﻱ " ﻓﻘﻪ ﺍﳉﻤﻠﺔ ﳓﻮﻳﺎ‬na www.forsanelhaq.com/showtred.php?t,
‫ ﻋﺒﺪ ﺍﷲ ﺣﺴﻦ ﺍﻟﺬﻧﻴﺒﺎﺕ " ﺃﺻﻞ ﺍﻟﺘﺮﺗﻴﺐ ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻟﻌﺮﺑﻴﺔ‬na www.alfusha.net/14012.html,
"
‫ﻴﺪ ﻋﻴﺴﺎﺋﻲ " ﺍﳉﻤﻠﺔ ﰲ ﺍﻟﻨﻈﺎﻡ ﺍﻟﻠﻐﻮﻱ ﻋﻨﺪ ﺍﻟﻌﺮﺏ‬‫ ﻋﺒﺪ ﺍ‬na
www.dhifaaf.com/vb/showtred.php?t,
‫ ﺃﻧﻮﺍﻋﻬﺎ ﻭ ﺃﻏﺮﺍﺿﻬﺎ ﺍﻟﺒﻴﺎﻧﻴﺔ‬،‫ ﺳﺎﻣﻲ ﻋﻄﺎ ﺣﺴﻦ " ﻣﻔﻬﻮﻡ ﺍﳉﻤﻠﺔ‬na www.arabic.almanhj.net/text.php
266
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
predstavlja zasebnu specifičnost arapske sintakse, ali njemu
orijentalistička literatura ne pridaje skoro nikakvu važnost.
Naime, u obrazloženjima ovog kriterija arapski gramatičari
pojašnjavaju da fleksija, kao morfološka kategorija, i nije svojstvo
rečenice, nego riječi u njihovoj pojedinačnoj formi. Međutim, u
određenim slučajevima, glagol u arapskoj rečenici može biti
zamijenjen izvedenim glagolskim imenom identičnog značenja i
funkcije. U ovisnosti od sintaksičke funkcije, ovo ime stoji u
jednom od tri padeža te se za rečenicu sa takvom mogućnosti kaže
da stoji na mjestu nominativa, genitiva ili akuzattiva i da je ona
deklinabilna. Deklinabilnost rečenice se utvrđuje i na temenju
njezinog zauzimanja pozicije određenog padeža u rečenici, a
diktirana je vrstom agensa koji joj prethodi. Tako je, pod
određenim uvjetima, u arapskoj gramatici utvrđeno sedam vrsta
deklinabilnih rečenica, a to su : ‫( ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻟﻮﺍﻗﻌﺔ ﺧﱪﺍ‬imenska ili glagolska
rečenica u funkciji imenskog predikata), ‫( ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻟﻮﺍﻗﻌﺔ ﺣﺎﻻ‬rečenica
stanja), ‫( ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻟﻮﺍﻗﻌﺔ ﺻﻔﺔ‬atributska, tj. neodređena odnosna rečenica),
‫( ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻟﻮﺍﻗﻌﺔ ﻣﻔﻌﻮﻻ ﺑﻪ‬rečenica u funkciji direktnog objekta), ‫ﺍﳉﻤﻠﻮ ﺗﻘﻊ‬
‫( ﻣﻀﺎﻓﺎ ﺇﻟﻴﻬﺎ‬rečenica koja stoji kao drugi član aneksije, a uvedena je
nekim od priloga), ‫( ﺍﳉﻤﻠﺔ ﻭﺍﻗﻌﺔ ﺟﻮﺍﺑﺎ ﻟﺸﺮﻁ ﺟﺎﺯﻡ‬uslovna rečenica uvedena
česticama fa i ’irā fāğ’iyya) te ‫( ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﳌﻌﻄﻮﻓﺔ ﻋﻠﻰ ﻣﺎ ﺳﺒﻖ‬rečenica koja sa
prethodnom stoji u sastavnom odnosu i tako prati njezinu
deklinabilnost).
Iako postoje razlike u mišljenju oko vrsta rečenica koje nisu
deklinabilne, u arapskoj literaturi se uglavnom navode sljedeće:
‫( ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻻﺑﺘﺪﺍﺋﻴﺔ‬rečenica kojom započinje iskaz),‫ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻟﺘﻔﺴﲑﻳﺔ‬
(eksplikativna rečenica, npr. namjerna),
‫( ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﳌﻌﺘﺮﺿﺔ‬umetnuta
rečenica), ‫( ﲨﻠﺔ ﺻﻔﺔ ﺍﳌﻮﺻﻮﻝ‬atributska određena rečenica), ‫ﲨﻠﺔ ﺟﻮﺍﺏ‬
‫( ﺍﻟﺸﺮﻁ‬uslovna rečenica koja nije uvedena česticama i ne može se
mijenjati skraćenim načinom), ‫( ﲨﻠﺔ ﺟﻮﺍﺏ ﺍﻟﻘﺴﻢ‬rečenica kojom se
izriče zakletva) i ‫( ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﳌﻌﻄﻮﻓﺔ ﻋﻠﻰ ﲨﻠﺔ ﻻ ﳏﻞﹼ ﳍﺎ ﻣﻦ ﺍﻹﻋﺮﺍﺏ‬rečenica koja je
u sastavnom odnosu sa nedeklinabilnom rečenicom) (Al-Sawadi i
267
Jezik i književnost
Khayat, 1996:21-50; Ar-Rāğihī, 1999:330-356, ‘Afaš, 1993:387396; An-Nadiri, 1997:957-973; As-Samrrā’ī, 2007:187-201).4
Tradicionalna primjena kriterija deklinabilnosti u podjeli
rečenice, arapskom jeziku daje veliku dozu osobenosti u odnosu na
evropske jezike, a posebno u odnosu na naš jezik. Stoga se on,
pored formalnog kriterija, primjenjuje u skoro svim savremenim
arapskim gramatikama u kojima se govori o podjeli rečenica i u
njegovim interpretacijama arapski autori su dosta detaljni.
Kada je riječ o drugim vrstama kriterija, može se slobodno
kazati da su oni neujednačeni i da variraju od jednog do drugog
autora. Jedni u potpunosti slijede tradicionalne stavove, rukovodeći
se samo formalnim kriterijem i rečenicu dijele isključivo na
imensku i glagolsku, podvodeći sve druge vrste u njihov okvir (npr.
Muktār i Al-Lātif, 1994; Emīn i Al-Ğāzim, 1999). Ar-Rāğihī
(1999:85), u svojoj dosta osavremenjenoj gramatici, također smatra
da, osim ove dvije, ne postoji treća vrsta rečenica u arapskom
jeziku, a da njihov poseban stil, semantika i oblik omogućavaju da
ih specifiziramo i shodno tome drugačije nazovemo, ali da, u
suštini, one ostaju ili imenska ili glagolska. Stoga on svoje
interpretacije rečenice pozicionira u dvije oblasti. Jednu naziva alğumla, a drugu šibh al-ğulma. U prvoj, pored imenske i glagolske,
govori i o rečenicama koje se odlikuju posebnim stilom ( ‫ﺍﳉﻤﻞ‬
‫ )ﺍﻷﺳﻠﻮﺑﻴﺔ‬podvodeći pod njih rečenicu izuzimanja, rečenicu
dozivanja, imperativne rečenice, upitnu rečenicu, rečenicu čuđenja,
hvale i kuđenja, uslovnu rečenicu i rečenicu zakletve. Rečenice
klasificira i s obzirom na njihovu deklinabilnost, utvđuje njihove
vrste i potkrepljuje ih velikim brojem primjera. U drugoj oblasti
interpretira prilošku rečenicu izdvojenu još od strane klasičnih
gramatičara, približivši se tako modelima podjele rečenica kod Ibn
Hišama. Drugi, pak, uz imensku i glagolsku navode i uslovnu
rečenicu, napominjući da ovu vrstu rečenice neki gramatičari
svrstavaju u glagolsku, zatim prilošku (šibh al-ğulma) i rečenice s
aspekta njihove deklinabilnosti (npr. ‘Afaš, 1993). U nekim
izvorima (npr. Tashīl an-nahw, 1999; Arabic Tutor 4, 2004)
prednost se daje značenjskom ili funkcionalnom kriteriju pa se sve
4
Veoma detaljan prikaz rečenica utvrđenih prema ovom kriteriju u arapskom
jeziku daje se i u elektronskoj publikaciji "‫ "ﺃﻧﻮﺍﻉ ﺍﳉﻤﻞ ﻭ ﻣﻮﺍﻗﻌﻬﺎ ﺍﻹﻋﺮﺍﰊ‬objavljenoj na
stranici www.drmosad.com/index61.htm
268
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
rečenice dijele na ‫( ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﳋﱪﻳﺔ‬obavijesne rečenice u kojima navod
može biti potvđen kao tačan ili netačan) i ‫( ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻹﻧﺸﺎﺋﻴﺔ‬ekspresivna
rečenica u kojoj potvrda navoda kao tačnog ili netačnog nije
moguća). U prvu grupu ulaze imenska i glagolska rečenica, dok se
druga grupa odnosi na jedanaest različitih rečenica kojima se
izražava naredba, zabrana, pitanje, želja, nada, dozivanje, zahtjev,
zakletva, čuđenje, uslovnost i saglasnost ili dogovor (Arabic Tutor
4, 2004:174-178; As-Samrrā’ī, 2007:170-182).
Jedan od novijih izvora koji se isključivo bavi analizom
rečenice u arapskom jeziku jeste Al-Ğumla al-‘arabiyya (2007), ali
u suštini ne donosi ništa novo s aspekta kriterija njezine podjele.
Ona je na neki način kompilacija mišljenja i komentara klasičnih
arapskih gramatičara oko ovih podjela i u njoj su utvrđene sljedeće
vrste rečenica: a) ‫ ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻻﲰﻴﺔ ﻭ ﺍﻟﻔﻌﻠﻴﺔ‬u čiji sastav ulaze uslovna i
priloška rečenica; b) ‫ ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻟﻜﱪﻯ ﻭ ﺍﻟﺼﻐﺮﻯ‬c) ‫ ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﳋﱪﻳﺔ ﻭ ﺍﻻﻧﺸﺎﺋﻴﺔ‬d) ‫ﺍﳉﻤﻞ‬
‫ ﺍﻟﱵ ﻻ ﳍﺎ ﳏﻞ ﻣﻦ ﺍﻹﻋﺮﺍﺏ ﻭ ﺍﻟﱵ ﻻ ﳏﻞ ﳍﺎ ﻣﻦ ﺍﻹﻋﺮﺍﺏ‬i e) ‫ ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﶈﻜﻴﺔ‬, koje su već
spomenute u prethodnim podjelama.
Međutim, u jednoj disertaciji iz 2005. godine, koja se bavi
oblicima i semantikom umetnute rečenice u arapskom jeziku, 5 u
podjeli rečenica se primjećuje jedan savremeniji metodološki
pristup. Ono što ga čini osobenim jeste činjenica da se autor ne
rukovodi modelima sintaksičkih analiza i podjela svojstvenih
evropskim jezicima i njihovim apliciranjem na arapski jezik. On
ove podjele utvđuje na temenju rezultata dosadašnjih istraživanja
kod Arapa, definirajući i rangirajući kriterije podjele rečenice na
jedan decidan i za arapski jezik logičan način. To su: a) kriterij
predikativnosti (‫)ﳏﻮﺭ ﺍﻹﺳﻨﺎﺩ‬, prema kojem se rečenice dijele na
imensku, glagolsku, prilošku i uslovnu; b) kriterij sastava rečenice
(‫)ﳏﻮﺭ ﺍﻟﺒﺴﺎﻃﺔ ﻭ ﺍﻟﺘﺮﻛﻴﺐ‬, prema kojem one mogu biti proste i složene; c)
funkcionalni kriterij (‫)ﺍﶈﻮﺭ ﺍﻟﻮﻇﻴﻔﻲ‬, prema kojem se utvrđuju
obavijesne i ekspresivne rečenice; d) kriterij atribucije (‫)ﳏﻮﺭ ﺍﻟﻮﺻﻒ‬,
koji utvđuje vrste odnosnih rečenica; d) kriterij deklinabilnosti ‫)ﳏﻮﺭ‬
(‫ﺍﻹﻋﺮﺍﺏ‬, kojim se utvrđuju vrste deklinabilnih i nedeklinabilnih
rečenica.
5
Vidjeti
dio
elektronske
www.lib.iium.edu.my/mom2/cm/content/view
269
publikacije
na
Jezik i književnost
U novijim izvorima arapske lingvistike, u kojima se arapski
jezik u određenim analizama često dovodi u korelaciju sa nekim
evropskim jezicima, primjetna je i upućenost arapskih gramatičara
u modele transformacione gramatike i primjenu formalizacija u
sintaksičkim analizama te njihovo nastojanje da iste pojasne i
primijene na primjerima maternjeg jezika (El-Shishiny, 1990;
Talīmāt, 2000). Ovakve studije nisu česte, ali su jasan pokazatelj da
se u promišljanjima arapske sintakse nastoji držati korak sa
savremenim evropskim lingvističkim tokovima, što će sigurno
donijeti novine u metodološkim pristupima analizi i podjeli
rečenice u arapskom jeziku.
3. O orijentalističkim viđenjima rečenice u arapskom jeziku
U poređenju sa dometima evropske lingvistike, sasvim je
sigurno da je sintaksa rečenice u arapskom jeziku oblast koja će tek
u dogledno vrijeme dosegnuti svoju puninu. Unutarnja logika ovog
jezika, njegov gramatički, semantički i svaki drugi lingvistički
potencijal idu u prilog ovakvoj hipotezi. U prilog tome idu i neki
izvori iz pera pojedinih američkih i evropskih orijentalista koji na
sintaksičke analize arapskog jezika vrlo uspješno primjenjuju
najmodernije lingvističke standarde (npr. Ryding 2005; Aoun,
Benmamouni, 2010). To upućuje na činjenicu da je struktura
rečenice u arapskom jeziku, iako pripada potpuno drugoj grupi
jezika, veoma pogodna za primjenu najsavremenijih kriterija
analize rečenice svojstvenih savremenoj evropskoj i američkoj
lingvistici, kao i za provjeru stepena njihove primjenljivosti.
Međutim, konsultirajući ovakve izvore uporedo sa arapskim, sam
čitalac zapada u određene dileme. Čitajući arapske izvore, stvara se
jasnija predodžba o načinima analize i podjele rečenice kod
arapskih autora. Iako su ti kriteriji ponekad proizvoljni i, u suštini,
nisu uređeni strogim pravilima, kroz prethodne podjele smo vidjeli
da ipak postoje određeni standardi svojstveni isključivo ovom
jeziku i smatramo da se oni ne smiju zanemarivati, olahko dovoditi
u pitanje, ispravljati i podešavati prema pravilima drugih jezika. S
druge strane, ovi savremeni zapadnjački izvori skoro u potpunosti
ignoriraju postojeće interpretacije arapske sintakse od strane
arapskih autora, koje bez obzira na njihovu „lingvističku težinu“,
ustvari jesu njegova bit, one jesu arapski jezik. U njima se ne
navode postignuća arapskih autora, njihovi stavovi i dileme oko
podjela i analiza rečenica, niti konačne vrste rečenica koje su
270
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
utvrđene u savremenoj arapskoj sintaksi. Iako su, uslovno rečeno,
napredne, ove studije na izvjestan način derogiraju značajan dio
napora klasičnih i savremenih arapskih lingvista da ukažu na
stvarne osobenosti arapske sintakse. Tako je, npr. uobičajeno da
većina stranih autora imensku rečenicu iz arapskog jezika
izjednačava sa imenskom rečenicom u engleskom ili nekom
drugom evropskom jeziku, jer se, prema njihovim navodima, stvara
zabuna kada se rečenica smatra imenskom, a istovremeno sadrži
glagol (Ryding, 2001:59; Cantarino I, 1974:2). Na ovakav način
zaobilaze se brojne osobenosti koje sa sobom nosi ovakva jedna
rečenica, a na neke od njih smo već prethodno ukazali. Većina
zapadnjačkih izvora arapski jezik interpretira sa morfosintaksičkog
nivoa, a kada se baziraju na interpretacije određenog tipa rečenice,
tada se, pored imenske i glagolske, uglavnom odlučuju za relativnu,
uslovnu i rečenicu stanja.
Kada je riječ o interpretacijama arapske rečenice u našim
gramatikama arapskog jezika (Sikirić, Božović, Begović i dr.),
slobodno možemo konstatirati da su one daleko od izvornih
arapskih interpretacija i da su bliže evropskim. Uz glagolske i
imenske, a imenske se ponekad nazivaju i imensko-glagolskim,
uglavnom se još analiziraju relativne, uslovne, priloške rečenice i
rečenica stanja. Zbog svojih specifičnih obilježja, njima se pridaje
posebno mjesto u orijentalističkoj literaturi i u pouci arapskog
jezika kao stranog izučavaju se kao njegov zaseban ekskluzivitet.
Teufik Muftić (1998), pak, daje najdetaljniji prikaz podjela
rečenice u arapskom jeziku. Međutim, sve te brojne podjele imaju
veoma malo zajedničkog sa pomenutim kriterijima koji su
svojstveni savremenim arapskim gramatičarima, tako da se, na
žalost, kroz ovu gramatiku ne stiče stvarna predodžba izvornog
statusa i izvorne podjele rečenice u arapskom jeziku. U ovim
podjelama, T. Muftić se uglavnom poziva na orijentaliste kao što su
R. Blacher, Rekendorf, Caspary, C. Brockelmann i dr., i sasvim je
evidentno da je ovim podjelama pristupio pod uticajem njihovog
učenja. Iako je dao ogroman doprinos u razumijevanju arapske
rečenice, analizirajući prirodu kriterija prema kojima ih on dijeli,
stiče se dojam da se u tom smislu može staviti znak jednakosti
između rečenice u bosanskom i arapskom jeziku i da skoro svaki
model podjele rečenice u našem jeziku može biti primijenjen i u
arapskom. S obzirom na razuđenu strukturu arapske rečenice, ne
negiramo takvu mogućnost, ali ona nije svojstvena arapskom
jeziku. Tako su prema sastavu, arapske rečenice podijeljene na
271
Jezik i književnost
proste i složene; proste - prema funkciji - na uzvične, izjavne,
upitne; složena na nezavisne i zavisne; nezavisne na sastavne,
rastavne, isključne, zaključne; zavisne na brojne druge rečenice
koje nećemo nabrajati (Muftić, 1998:594-655), uz napomenu da
mnoge od njih arapski gramatičari sasvim drugačije kategorišu.
Takva je, npr. uslovna rečenica koju T. Muftić interpretira u
sastavu priloških rečenica, dok je arapski gramatičari, kao što smo
vidjeli, zasebno pozicioniraju. Interesantno je da se i u ovoj
gramatici ne spominju ustaljeni arapski modeli podjele rečenica.
Neki od njih se mogu podvesti pod kriterije koje nabraja autor, ali
se, npr., nikakva pažnja ne pridaje kriteriju deklinabilnosti, koji je,
uz formalni kriterij i imensku i glagolsku rečenicu, konstanta
arapske sintakse.
Ne možemo negirati činjenicu da arapski gramatičari također
dijele rečenice na proste i složene, ali se njihovo poimanje ovog
kriterija, kao i modeli analize ovakvih rečenica, razlikuju od onoga
što nam se nudi u orijentalističkoj literaturi. Međutim, kontrastivne
analize ovih kriterija zahtijevaju zasebne studije. U svojim
analizama rečenica, As-Samrrā’ī (2007:12) također navodi da
arapski gramatičari rečenice dijele na
‫ﺎ‬‫ ﺍﳉﻤﻞ ﺍﳌﻘﺼﻮﺩﺓ ﻟﺬﺍ‬,
pojašnjavajući da su to nezavisne rečenice (‫ )ﺍﳉﻤﻞ ﺍﳌﺴﺘﻘﻠﺔ‬i ‫ﺍﳉﻤﻞ ﺍﳌﻘﺼﻮﺩﺓ‬
‫ – ﻟﻐﲑﻫﺎ‬zavisne rečenice (‫)ﺍﳉﻤﻞ ﻏﲑ ﺍﳌﺴﺘﻘﻠﺔ‬. Uz konstataciju da je većina
rečenica u arapskom jeziku nezavisna, on postojeće zavisne
rečenice dijele u tri vrste: one koje su zavisne po svom porijeklu,
one čija je zavisnost uslovljena specifičnim položajem ili
partikulom koja ih uvodi i one čija se zavisnost pojavljuje usljed
izvještačenosti i nepravilnosti u formiranju određenog iskaza,
podvodeći pod svaku vrstu određeni tip zavisne rečenice (AsSamrrā’ī, 2007:144-152).
Ovakva interpretacija zavisnih rečenica, ili rečenice općenito,
predstavlja samo jedan segment originalnosti arapskog jezika.
Stoga bi se u njegovom poučavanju trebali strogo držati principa
ustaljenih u arapskoj gramatici i u njihovom dovođenju u korelaciju
sa maternjim jezikom i savremenim lingvističkim tokovima isticati
ih kao zasebnu datost arapskog jezika.
Zaključak
Na temelju uporednih analiza klasičnih i savremenih arapskih
izvora možemo zaključiti da arapski jezik, u poimanju rečenice i
272
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
njezinih klasifikacija, tradicionalno baštini određene kriterije koji
su odraz njegove unutrašnje logike i koji ne odgovaraju kalupima
evropskih lingvističkih učenja. U klasifikacijama rečenica danas
kod arapskih gramatičara dominiraju dva kriterija. To su formalni
kriterij, koji se kod mnogih prihvata kao jedini ispravan i drugi,
kriterij deklinabilnosti rečenica kao zaseban specifikum arapske
sintakse. Pojedini autori formalni kriterij podvode pod kriterij
funkcionalnosti, uvrštavajući imensku i glagolsku u obavijesne
rečenice. Priloške rečenice se, uz imenske i glagolske, najčešće
interpretiraju kao zasebna vrsta rečenica. Iako ne postoji konačna
suglasnost arapskih autora oko ovih klasifikacija, primijetno je i to
da oni na sintaksičke analize veoma vješto primjenjuju modele
transformacione gramatike, kao i principe formalizacija.
U nastojanju da arapski jezik što više približe stranim
studentima, savremeni orijentalisti su, u poimanju određenih vrsta
rečenica, kao i njihovoj klasifikaciji, često vođeni pravilima
maternjeg jezika, odstupajući tako od interpretacija koje su
vijekovima svojstvene izvornoj arapskoj sintaksi i izostavljajući
neke elemente koji se poimaju kao njeni stvari specifikumi. To je
naročito vidljivo u klasifikacijama koje se utvrđuju shodno vrstama
klauza unutar složene rečenice i ignoriranju klasifikacije utvrđene
prema kriteriju deklinabilnosti. Podjela rečenica na proste i složene,
na zavisne i nezavisne nije strana arapskoj sintaksi, ali njihove
interpretacije moraju biti u duhu arapskog jezika. U suprotnom, kao
učitelji i poznavaoci arapskog jezika, mi mu oduzimamo od
njegovih izvornih vrijednosti po kojima se i izdvaja od ostalih
jezika. Zato je jedan od ozbiljnijih zadataka nastavnika arabista da
budućim generacijama ponude ozbiljnije djelo iz arapske sintakse
koje će u potpunosti uzeti u obzir arapsko razumijevanje rečenice i
koje će, utemeljeno na kontrastivnoj analizi sa bosanskim jezikom,
istaknuti sve osobenosti arapskog jezika i u ovoj lingvističkoj
disciplini.
Literatura
’Abū al-Makārim, A. (2007) Al-Ğumla
al-fi‘liyya. Kairo:
Mu’assasa al-muktār.
Aoun, J. i Benmamoun, E. (2010) The Syntax of Arabic.
Cambridge: Cambridge University press.
‘Afaš, A. (1993) Mu‘īz tulāb fī qawā‘id an-nahw wa al-’i‘rāb.
Bejrut: Dār aš-šarq al-‘arabī.
273
Jezik i književnost
Arabic Tutor, I, IV (2000) Camperdown: Madrasa In‘āmiyya.
Emīn, M. i Al-Ğārim A. (s.a) An-Nahw al-wādih fī qawā‘id al-luġa
al-‘arabiyya. Kairo: Dār al-ma‘ārif.
Ğazīzān, F. (2005) Al-Ğumla al-mu‘tarida wa dalālātuha fī alluġa al-‘arabiyya. PhD Thesis, University of Malaysia.
Hiğāzī, F. (1993) ‘Ilm al-luġa al-‘arabiyya. Kuvajt: Wikāla almatbū‘at.
Kalaf, A. (1994) Nahw al-luġa al-‘arabiyya. Kairo: Maktaba alādāb.
Ibn Hišām, Ğ. (1992) Muġnī al-labīb. Bejrut: Dār al-fikr.
Jahić, Dž., Halilović, S. i Palić, I. (2000) Gramatika Bosanskoga
jezika. Zenica: Dom štampe Zenica.
Muktār, U. i Abd al-Latīf (1994) An-Nahw al-’asāsī. Kuwajt: Dār
as-salāsil.
Muftić, T. (1998) Gramatika arapskoga jezika. Sarajevo: „Ljiljan“.
An-Nādirī, A. (2010; 1997) Nahw al-luġa al-‘arabiyya. Bejrut: AlMaktaba al-‘asriyya.
Pranjković, I. (1993) Hrvatska skladnja. Zagreb: Hrvatska
sveučilišna naklada.
Ar-Rāğihī, A. (1999) At-tatbīq an-nahwī. Rijad: Maktaba alma‘ārif.
Ryding, C. (2010) A Reference grammar of Modern Standard
Arabic. Cambridge: Cambridge University press.
El-Shishiny, H. (1990) A Formal Description of Arabic Syntax in
Definite Clause Grammer. U: Proceedings of the 13th
conference on Computational linguistics. Kairo: IBM
Scientific Center, str. 345-347.
Al-Sawadi, A., Khayat, M. (1996) An End-Case Analyzer of Arabic
Sentence. U: Computer ana Information, vol. 8. Rijad: King
Saud University, str. 21-51.
As-Samrā’ī, S. (2007) Al-Ğumla
al-‘arabiyya ta’līfuha wa
’aqsāmuha. Oman: Dār al-fikr.
Talīmāt, M. (2000) Fī ‘ilm al-luġa. Damask: Dār talās.
Elektronske publikacije:
–
–
–
–
" ‫ " ﻓﻘﻪ ﺍﳉﻤﻠﺔ ﳓﻮﻳﺎ‬،‫ﺻﻼﺡ ﺍﻟﺪﻳﻦ ﺍﻟﺰﻋﻤﻼﻭﻱ‬
<http://www.forsanelhaq.com/showtred.php?t/>, 28.08.2011. ;
" ‫ " ﺃﺻﻞ ﺍﻟﺘﺮﺗﻴﺐ ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻟﻌﺮﺑﻴﺔ‬، ‫ ﻋﺒﺪ ﺍﷲ ﺣﺴﻦ ﺍﻟﺬﻧﻴﺒﺎﺕ‬, posted: 02.06.2011.
<http://www.alfusha.net/14012.html/> ;
274
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
–
–
–
–
" ‫ " ﺍﳉﻤﻠﺔ ﰲ ﺍﻟﻨﻈﺎﻡ ﺍﻟﻠﻐﻮﻱ ﻋﻨﺪ ﺍﻟﻌﺮﺏ‬،‫ﻴﺪ ﻋﻴﺴﺎﺋﻲ‬‫ﻋﺒﺪ ﺍ‬
<http:// www.dhifaaf.com/vb/showtred.php?t/>, 03.09.2011. ;
‫ ﺃﻧﻮﺍﻋﻬﺎ ﻭ ﺃﻏﺮﺍﺿﻬﺎ ﺍﻟﺒﻴﺎﻧﻴﺔ‬،‫ " ﻣﻔﻬﻮﻡ ﺍﳉﻤﻠﺔ‬، ‫ﺳﺎﻣﻲ ﻋﻄﺎ ﺣﺴﻦ‬
<http://www.arabic.almanhj.net/text.php/> 05.09.2011.
275
Jezik i književnost
Original scientific article
SENTENCE IN THE ARABIC LANGUAGE- SOME
REMARKS ON CRITERIA OF MODERN DIVISIONS AND
CLASSIFICATIONS
Mejra Softić, Ph.D.
Abstract
Modern syntactical researches conducted by Arabs are under
great influence of traditional grammar. That as a consequence has
various methodological approaches to interpretation of a sentence,
its definitions and classifications. Even though some classical
Arabic grammarians make semantic distinction between terms
ğumla and kelam, today they are perceived as synonyms, under the
influence of contemporary linguistic developments. Modern Arabic
syntax does not strictly define criteria of classification of an Arabic
sentence. In addition to traditional classification to a nominal and
verbal sentence, the classification supported and accepted as the
only or the most significant one by most Arabic authors, these
criteria vary from one author to another. However, it is noticeable
that the criterion of functionality, criterion of predicativity,
structure and declinability of a sentence are distinguished as
contemporary norms in syntactic classifications of the Arabic
language.
Oriental writings in classification of Arabic sentences often
use conventions of foreign languages and apply criteria that are not
characteristic of the Arabic language. That does not reflect the
actual state of Arabic syntax and it also belittles efforts and
contributions of Arabic grammarians in this field.
Keywords: Arabic syntax, sentence, divisions and types of
sentences, Orientalistic attitudes, comparative analysis
276
‫‪Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.‬‬
‫ﺩ‪ .‬ﻣﺮﱘ ﺳﻮﻓﺘﻴﺘﺶ‬
‫ﻛﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﺟﺎﻣﻌﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ‬
‫ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻟﻌﺮﺑﻴﺔ – ﺑﻌﺾ ﺍﳌﻼﺣﻈﺎﺕ ﻋﻦ ﳏﺎﻭﺭ ﺗﻘﺴﻴﻤﻬﺎ ﺍﳌﻌﺎﺻﺮ‬
‫ﻭﺗﺼﻨﻴﻔﻬﺎ‬
‫ﺍﳋﻼﺻﺔ‬
‫ﺗﺘﺄﺛﺮ ﺍﻟﺒﺤﻮﺙ ﺍﻟﻨﺤﻮﻳﺔ ﺍﳌﻌﺎﺻﺮﺓ ﻋﻨﺪ ﺍﻟﻌﺮﺏ ﺑﻨﺘﺎﺋﺞ ﺍﻟﺒﺤﻮﺙ ﺍﻟﺘﻘﻠﻴﺪﻳﺔ ﺗﺎﺛﹼﺮﺍ ﺟﺪ‪‬ﻳﺎ‪.‬‬
‫ﻳﺴﺒﺐ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺘﺄﺛﺮﺍﺳﺘﻌﻤﺎﻝ ﺍﻷﺳﺎﻟﻴﺐ ﺍﳌﺨﺘﻠﻔﺔ ﰲ ﺗﻔﺴﲑ ﻣﻌﲎ ﺍﳉﻤﻠﺔ‪ ,‬ﺗﻌﺮﻳﻔﻬﺎ‬
‫ﻭﺗﻘﺴﻴﻤﻬﺎ‪ .‬ﺑﺎﻟﺮﻏﻢ ﻣﻦ ﺃﻥ ﺑﻌﺾ ﺍﻟﻨﺤﻮﻳﲔ ﺍﻟﻘﺪﺍﻣﻰ ﳝﻴﺰﻭﻥ ﺑﲔ ﻣﺼﻄﻠﺤﻲ ﲨﻠﺔ‬
‫ﻭﻛﻼﻡ ﲤﻴﻴﺰﺍ ﻣﻌﻨﻮﻳﺎ‪ ,‬ﺇ‪‬ﻤﺎ‪ ,‬ﺑﺴﺒﺐ ﺗﺄﺛﲑ ﺍﻻﲡﺎﻫﺎﺕ ﺍﻟﻨﺤﻮﻳﺔ ﺍﳌﻌﺎﺻﺮﺓ‪ ,‬ﻳ‪‬ﻔﻬﻤﺎﻥ‬
‫ﻣﺘﺮﺍﺩﻓﲔ‪ .‬ﻻ ﳛﺪﺩ ﺍﻟﻨﺤﻮ ﺍﻟﻌﺮﰊ ﺍﳌﻌﺎﺻﺮ ﺍﶈﺎﻭﺭ ﺍﳌﻌﻴﻨﺔ ﰲ ﺗﻘﺴﻴﻢ ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻟﻌﺮﺑﻴﺔ‪.‬‬
‫ﳜﺘﻠﻒ ﺍﻟﻨﺤﺎﺓ ﻓﻴﻬﺎ ﺑﺎﺳﺘﺜﻨﺎﺀ ﺍﺗﻔﺎﻗﻬﻢ ﰲ ﺗﻘﺴﻴﻢ ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺇﱃ ﺍﻹﲰﻴﺔ ﻭﺍﻟﻔﻌﻠﻴﺔ ﺍﻟﺬﻱ ﻣﺆﻳﺪ‬
‫ﲟﻌﻈﻢ ﺍﻟﻨﺤﺎﺓ ﺍﻟﺬﻳﻦ ﻳﻔﻬﻤﻮﻧﻪ ﺗﻘﺴﻴﻤﺎ ﻻ ﺛﻼﺙ ﳍﺎ ﻭﺍﻷﻛﺜﺮ ﺍﻫﺘﻤﺎﻣﺎ‪ .‬ﰲ ﻧﻔﺲ ﺍﻟﻮﻗﺖ‬
‫ﻧﻼﺣﻆ ﺃﻥ ﺍﶈﻮﺭ ﺍﻟﻮﻇﻴﻔﻲ‪ ,‬ﳏﻮﺭ ﺍﻻﺳﻨﺎﺩ‪ ,‬ﳏﻮﺭ ﺍﻟﺒﺴﺎﻃﺔ ﻭﺍﻟﺘﺮﻛﻴﺐ ﻭﳏﻮﺭ ﺍﻹﻋﺮﺍﺏ‬
‫ﺗﺘﻤﻴﺰ ﻛﺎﳌﻘﺎﻳﻴﺲ ﺍﳌﻌﺎﺻﺮﺓ ﰲ ﺗﻘﺴﻴﻢ ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻟﻌﺮﺑﻴﺔ ﻭﺗﺼﻨﻴﻔﻬﺎ‪.‬‬
‫ﺃﻣﺎ ﻛﺘﺐ ﺍﻟﻨﺤﻮ ﺍﻟﻌﺮﰊ ﺍﻟﱵ ﻛﺘﺒﻬﺎ ﺍﳌﺴﺘﺸﺮﻗﻮﻥ ﻓﻬﻲ ﺗﺴﺘﻌﻤﻞ ﻗﻮﺍﻋﺪ ﺍﻟﻠﻐﺔ ﺍﻷﺟﻨﺒﻴﺔ‬
‫ﺍﳌﻌﻴﻨﺔ ﰲ ﺗﻔﺴﲑ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺘﻘﺴﻴﻢ ﻭﺍﶈﺎﻭﺭ‪ ‬ﺍﻟﱵ ﻻ ﺗﻨﺎﺳﺐ ﻃﺒﻴﻌﺔ ﺍﻟﻠﻐﺔ ﺍﻟﻌﺮﺑﻴﺔ ﻭﺍﻟﻮﺿﻊ‬
‫ﺍﳊﻘﻴﻘﻲ ﰲ ﺍﻟﻨﺤﻮ ﺍﻟﻌﺮﰊ‪ .‬ﻭﻳﻼﺣﻆ ﺃﻥ ﻫﺬﺍ ﺍﻷﺳﻠﻮﺏ ﻳﺒﺨﺲ ﺟﻬﻮﺩ ﺍﻟﻨﺤﺎﺓ ﺍﻟﻌﺮﺏ‬
‫ﻭﺇﺳﻬﺎﻣﻬﻢ ﰲ ﻫﺬﺍ ﺍ‪‬ﺎﻝ‪.‬‬
‫ﺍﻟﻜﻠﻤﺎﺕ ﺍﻷﺳﺎﺳﻴﺔ‪ :‬ﺍﻟﻨﺤﻮ ﺍﻟﻌﺮﰊ‪ ,‬ﺍﳉﻤﻠﺔ‪ ,‬ﺗﻘﺴﻴﻢ ﺍﳉﻤﻠﺔ ﻭﺃﻧﻮﺍﻋﻬﺎ‪ ,‬ﻧﻈﺮﻳﺎﺕ‬
‫ﺍﳌﺴﺘﺸﺮﻗﲔ‪ ,‬ﺍﻟﺘﺤﻠﻴﻞ ﺍﳌﻘﺎﺭﻥ‪.‬‬
‫‪277‬‬
Jezik i književnost
278
OCJENE I PRIKAZI
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Prikaz knjige
Bilal Hasanović1
SABRANI RADOVI HIFZIJE SULJKIĆA
Prikaz djela: Hifzija Suljkić, Sabrani tekstovi
(Bosanska medijska grupa – BMG – Tuzla; Medžlis
Islamske zajednice Zvornik, 2007)
Kratko o autoru edicije
Hifzija Suljkić je rođen 1925. godine u Gvozdenovićima,
općina Živinice. Behram-begovu medresu je završio u Tuzli, a Gazi
Husrev-begovu u Sarajevu. Filozofski fakultet, arapski jezik, turski
jezik i književnost, završio je u Prištini. Obavljao je imamsku
dužnost u Zvorniku, gdje ga je zatekla i posljednja agresija na BiH.
U toku svoje imamske karijere tri puta je hapšen i osuđivan (1949. i
1977). Posjedovao je jednu od najvećih privatnih biblioteka u
Bosni i Hercegovini, sa preko 7000 naslova; štampanih djela,
orijentalnih rukopisa i islamske periodike. Početkom rata 1992.
godine biblioteka je od strane agresora odvezena u nepoznatom
pravcu i do danas se za nju ništa ne zna. Boraveći u toku agresije u
Tuzli, Hifzija Suljkić je ponovo pokušao da kompletira svoju
biblioteku, ali je u tome samo djelimično uspio. Umro je u Tuzli
2002. godine.
Hifzija Suljkić spada u istaknute imame, javne i kulturne
radnike. Napisao je i preveo veliki broj stručnih i naučnih radova iz
islamske i kulturne baštine, koje je, potshumno, zajedno sa
njegovom porodicom i prijateljima, sabrala i objavila Bosanska
medijska grupa (BMG) u Tuzli, uz suizdavaštvo Medžlisa IZ-e u
Zvorniku.
Za svoje životno djelo Hifzija Suljkić je 2007. godine
potshumno nagrađen prestižnom „Poveljom Hasan Kaimija“.
1
Vanredni profesor, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici,
bilalhasanovic@hotmail.com
Rad autora je dostavljen 18.09.2011. godine, a prihvaćen za objavljivanje
21.10.2011. godine
281
Prikazi
Sabrani tekstovi Hifzije Suljkića
Sabrani tekstovi su naziv edicije koja sadrži tri knjige, i to:
knjiga I: - Islamske teme i narodne poslovice, knjiga II: - Islamska
baština u Bosni i Hercegovini i knjiga III: - Islam u bošnjačkoj
narodnoj poeziji. Recenzenti edicije su Adnan Jahić i Ismet
Bušatlić.
Edicija je, prema tome, doživjela svjetlo dana u tri srodno
koncipirane knjige, u kojima je autor tokom četiri decenije svoga
spisateljskog rada obilježio jedno vrijeme, odnosno dao svoj
doprinos vjerskoj i kulturnoj baštini ovih prostora. Autor je za
života zasebno štampao nekoliko svojih radova, kao što su: Kasidei burda, Božije jedinstvo u Kur'anu, Vaz libijskog muftije, Islam u
narodnoj poeziji Bošnjaka i Poslovice, koji sada čine cjelinu ove
edicije.
Suljkić je svoje radove objavljivao u brojnim listovima i
časopisima koji su u to vrijeme izlazili. Njegov spisateljski rad i
izdavačka djelatnost praćeni su brojnim teškoćama i problemima;
od onih materijalne naravi, pa do onih koji su podrazumijevali
državnu cenzuru i stalno praćenje autora, zbog čega je u tri navrata
osuđivan na višegodišnju zatvorsku kaznu. To je razlog zbog čega
su njegove knjige štampane u malim tiražima, sa relativno slabim
kvalitetom tehničke pripreme.
U svojim tekstovima, koji su objavljeni u desetak listova,
časopisa i godišnjaka, Suljkić svoju pažnju primarno usmjerava
regiji sjevernoistočne Bosne „održavajući nit lokalnog
interesovanja i neupitnu vezu sa sudbinom prostora ili naroda koji
žive u Sjevernoistočnoj Bosni“, ali ne zanemarujući ni područja
mimo nje, kao što su Bečkerek-Zrenjanin, Užice, Mađarska i dr.,
ističe u predgovoru novinar i književnik Hasan Pargan. U tim
tekstovima Suljkić često govori o ličnostima koje su drugi
izostavljali, zanemarivali ili im nisu pridavali određeni značaj. To
se posebno odnosi na imame, muallime, vakife i dr. koji su dali
značajan doprinos čuvanju i širenju islamske i kulturne tradicije na
ovim prostorima.
Suljkićevi tekstovi su najčešće nastajali u teškim uvjetima,
praćeni strahom da se ne otkrije pravi autor, zbog čega je često
pribjegavao pseudonimima (Ibn Hasan, Mustafa Sulejmanović i
dr.). To je bio glavni razlog što su Suljkićevi radovi nerijetko
štampani bez adekvatne redaktorske i lektorske intervencije, zbog
čega su razne pravopisne i jezičke, a nerijetko, i suštinske greške
282
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
nalazile svoje mjesto u njegovim radovima. Autori pripreme edicije
su zauzeli stav da se objave isključivo izvorni Suljkićevi radovi,
intervenirajući samo u suštinskim propustima koje su pravile
redakcije, tako da se „na polju jezika Sabrani tekstovi mogu
djelimično smatrati nedovršenim i nedorečenim“. (M. Pargan,
2007, 7)
Hifzija Suljkić je, radeći i boraveći u Zvorniku, najveći broj
svojih radova upravo vezao za ovaj grad i ovo područje. Iako je u
dva maha čak i od strane Islamske zajednice isključivan iz
imamske službe, zbog svojih čvrstih i principijelnih stavova, uvijek
je ostajao predan knjizi i nauci, boreći se i živeći u teškim
materijalnim uvjetima.
Pojava Suljkićevih Sabranih tekstova, pa makar i poslije
njegove smrti, predstavlja značajan kulturološki događaj. Time je
od zaborava otrgnuta mnoga građa sa velikim brojem činjenica i
nepoznatih informacija sa područja sjeveroistočne Bosne, ali i šire.
Treba naglasiti da je u posljednjoj agresiji na BiH uništeno veliko
kulturno-historijsko bogatstvo Bošnjaka Podrinja, koji su u
posljednjoj agresiji na BiH, skoro zbrisani sa ovih prostora. Iako se
značajan broj njih vratio na svoje posjede, obnovivši svoje domove,
džamije i turbeta, ipak je i dalje ostao prisutna strah i neizvjesnost
za njihovu budućnost. Sabranim tekstovima Hifzije Suljkića
sačuvana je kulturna supstanca bošnjačkog naroda ovog kraja, s
tendencijom njenog postepenog širenja i unovljavanja. (M. Pargan,
2007, 8)
Knjiga I: Islamske teme i narodne poslovice
U Zapisu u povodu, pod naslovom: Kaimijini sljedbenici,
književnik Nijaz Alispahić, uz uvodni citat Hasana Kjafije
Pruščaka: „Kad učenjak prekorači prag nečije kuće, sva kuća je
svjetlošću obasjana“, ističe niz vrlo bitnih kulturno-historijskih
činjenica i opaski od kojih neke, zbog njihovog kulturnohistorijskog značaja, posebno naglašavamo i apostrofiramo:
„Memleće Kula Grad i memleće Zvornik, dva su uresa
podrinjska i bosanska. Oba i kula grad, i bedem i kapija i bijela
tabija naše Bosne ponosne po ko zna koji put poharane. Zvornik i
Kula Grad, a butum i bajkovito lijepo Podrinje naši su oteti
zavičaji. Ovu bolnu ranu mi Bošnjaci nismo niti ćemo ikad moći
preboljeti. U ovom stjecaju tragičnih historijskih okolnosti rodno je
mjesto naše želje i odluke da se pokrene kulturno-vjerska
283
Prikazi
manifestacija KAIMIJINI DANI, i to baš na Kula Gradu i
Zvorniku. I pokrenuti su, prije tri godine (2004. op. a). I traju, rastu
i razvijaju se. Za sada se događaju i u Zvorniku i na Kula Gradu, ali
nisu samo zvornički i kuljanski. KAIMIJINI DANI su i podrijnski i
bosanski.“
U Zapisu se zatim ističe da su Dani dobili naziv po šejh
Hasanu Kaimiji i održavaju se u znak sjećanja i čuvanja pamćenja
na ovu istaknutu historijsku ličnost, koja preko tri stotine godina
živi u narodnom predanju i bošnjačkom duhovno-kulturnom
naslijeđu. Hasan Kaimija je u narodu „i pravednik, i narodni tribun,
i pjesnik, i draguljar riječi, i sufija, i mistik, i prosvjetitelj, i
bundžija, i narodni liječnik, i učenjak, i na kraju, i opet po
narodnom predanju, čovjek nadnaravnih sposobnosti“.
Potom se govori o značaju i širokom smislu KAIMIJINIH
DANA, jer se Bošnjaci svojim duhovno-kulturnim i vjerskim
stazama vraćaju svome lijepom Podrinju i otetom zavičaju. Ova
manifestacija, pored programskih sadržaja i aktivnosti (kulturnoumjetničkih, naučnih i vjerskih) ustanovila je dvije značajne
nagrade: POVELJU HASAN KAIMIJA, koja se dodjeljuje
zaslužnim Bošnjacima za ukupno životno djelo i NAGRADU
HASAN KAIMIJA za najuspješnije djelo u oblasti književnosti,
umjetnosti i nauke, koja se dodjeljuje svake kalendarske godine.
Također je pokrenuta i edicija u kojoj će se objavljivti djela i radovi
bošnjačkih autora, posebno onih koji za života to nisu imali priliku.
Alispahić, zatim, iznosi kako se širina i raznolikost
Suljkićevih interesovanja kreće „putanjom bošnjačke kulture i
duhovnosti: od islamskih tema s raznolikim pitanjima i
meditacijama, istraživanja islamske baštine u Bosni i Hercegovini,
nerijetkih izleta i bavljenja istim temama i izvan Bosne, preko
napisa o običajima i sakupljanja narodnih poslovica, društvenih
tema sa širokim spektrom pitanja, radova iz oblasti književnosti, pa
sve do istraživanja bosanske i bošnjačke prošlosti i islamske
spomeničke kulture i sjećanja na znamenite Bošnjake merhume“.
Tako je, npr., Suljkić objavio trideset četiri nekrologa – sjećanja o
našim rahmetlijama: poznatim učenjacima, muderrisima, kadijama,
hafizima, književnicima, vjerskim i kulturnim djelatnicima,
mutevellijama i znamenitim Bošnjacima. Ovome svakako treba
dodati i njegov nekrologij u kojem je zabilježio biografske podatke
imama – vjerskih službenika Zvornika i okoline.
Na kraju svoga Zapisa u povodu, književnik Nijaz Alispahić
izriče: „I Kaimija i Budimlija, i pjesnik Husejn Hasković, i
284
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
književnik Nedžad Ibrišimović, i pisac ovih redaka, i potonji naši
Bošnjaci koji će ponijeti Kaimijine povelje i nagrade – jesu i ostaće
zapamćeni kao Kaimijini sljedbenici. Ove 2007. godine njima se
pridružuje i rahmetli Hifzija Suljkić.“
Qasîde-i burda. Prijevodu i komentaru znamenite poeme Qasîde-i
burde i njenom autoru, Suljkić je u ovoj knjizi posvetio stotinu
stranica.
Među arapskim pjesnicima koji su djelovali prije i poslije
pojave islama, tzv. muhadremûnima, ističe se Ka'b ibn Zuhayr, koji
je postao slavan po svojoj čuvenoj qasidi Bânet Su'âdu, čiji je dio
spjevao u čast poslanika Muhammeda, a.s., u Medini, za što mu je
Poslanik, a.s., darovao svoj ogrtač – burdu, po čemu je ona dobila
naziv Qasîde-i burda. Nekoliko stoljeća kasnije (1297) Egipćanin
Al-Busîri, spjevao je, u slavu poslanika Muhammeda, a.s., također,
Qasîde-i burdu, nakon što mu se, kako je tvrdio, Poslanik, pojavio
u snu i poklonio mu svoj ogrtač – burdu. Ova kasida je svojom
slavom prevazišla svoju prethodnicu i postala najčuvenija kasida u
slavu poslanika Muhammeda, a.s., u cijelom islamskom svijetu.
U našim krajevima Qasîde-i burda je stoljećima budila interes i
pažnju pripadnika islama, koji su njenim stihovima iskazivali svoju
ljubav i poštovanje spram poslanika Muhammeda, a.s., što
pokazuje veliki broj rukopisa, komentara i štampanih prijevoda ove
kaside u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.
Prvi cjelovit prijevod Qasîde-i burde na našem jeziku, arapskim
pismom, u stihovima, dao je Halil ibn Ali Hrle Stočanin (1868), na
jeziku koji je bio u upotrebi u to vrijeme, s mnoštvom arhaizama,
turcizama i arabizama.
Međutim, najbolji i najdosljedniji bosanski prijevod ove kaside do
sada dao je, upravo, Hifzija Suljkić (1973). Evo nekoliko stihova u
njegovom prijevodu:
Elahamdulillahi munši'i-halki min ademi
Summes-salatu alel-muhtari fil kademi.
Hvala Bogu, koji iz ništa uspostavi sve stvoreno,
A zatim neka je blagoslovljen Odabranik u vječnosti.
E min tezekkuri džîrânin bi zî selemi
Mezedžte dem'an džerâ min mukletin bi demi.
285
Prikazi
Jesi li zbog sjećanja na onog Voljenog (susjeda) iz Selema,
S krvlju pomješao suze koje ti teku iz očiju.
Em hebbetir-rîhu min tilkâ'i Kâzimeti
Ve emda-berku fiz-zalmâ'i min Idami.
Ili te možda puhanje vjetra od Kazime (gdje ti se nalazi Voljeni
potsjeća
na voljenu osobu),
A sijevanje munje od Idama u tamnoj noći (osvjetljava ti dom
Voljenog).
U Suljkićevom komentaru ovih stihova pjesnik se rastaje od
svoga „ja“ i pjeva u drugom licu, pitajući ga za uzrok prolijevanja
suza pomiješanih sa krvlju. Da li je to, možda, zbog sjećanja na
susjede iz Selema i druženja s njima u tom mjestu ili zbog puhanja
vjetra od Kazime, jer zaljubljeni uvijek misli na onoga koga voli i u
mašti mu lebdi lik voljene osobe, pa kad s te strane puhne vjetar,
kao da mu donosi miris voljene osobe, i zbog sijevanja munje od
Idama u tamnoj noći koja mu možda u toj tmini obasjava kuću
voljene osobe.
Qasîde-i burda je imala nemjerljiv utjecaj na mevludske
spjevove u Bosni i Hercegovini, pa i šire. To je posebno naglašeno
u mevludskim spjevovima dvojice naših istaknutih autora: Safvetbega Bašagića i Rešada Kadića.
Safvet-beg Bašagić u svojim izuzetno emotivnim stihovima
to svjedoči na sljedeći način:
„Sjećaš li se jošte, Mirza, kad si bio d'jete malo,
Kako bi ti mirno srce od miline zaigralo,
Kad's iz usta svoga oca Kaside-i burde slušo,
I poletnim mislima se do zanosa dizat kušo.“
U Mevludu našeg književnika i pjesnika Rešada Kadića se,
pored ostalih, na arapskom i u prijevodu citiraju sljedeći stihovi:
„Muhammed je odabran u svijeta dva, i ljudi i džina,
I odabran u skupine dvije, arapske i nearapske!
Gospodaru moj, blagoslove i mir prenesi,
Muhammedu uvijek, zanavjek!
Tvome miljeniku od svih stvorenja odličniku!
286
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
Naš vjerovjesnik i zapovijeda i zabranjuje,
I niko od njega ne čini bolje kad rekne: Nemoj! i De!
Poziva Bogu, pa koji uz Muhammeda pristanu,
Uhvatili su se za sponu neprekidnu!“
Zato se, kako ističe Annemarie Schimmel (Šimel), „ne mogu
ni izbrojati pjesme pisane za ovaj prigodni blagdan na svim
islamskim jezicima. Sa krajnjeg istoka muslimanskog svijeta, do
zapada, mevlud je izvanredna prilika pobožnima da svoju žarku
ljubav iskažu prema Poslaniku u pjesmama, napjevima i
molitvama“.2
Suljkić je svoj prijevod i komentar Qasîde-i burde predstavio
u nekoliko poglavlja: O lirskom izljevu osjećanja: ljubavi, žaljenja
i požrtvovanosti; Čuvanje od zlih strasti; Rođenje Muhammeda,
a.s.; Hvaljenje Božijeg poslanika; O mudžizama Muhammeda, a.s.;
O časnosti i važnosti Kur'ana, a.š.; Isra i miradž Božijeg
poslanika; O borbama Božijeg poslanika Muhammeda,a.s.; O
traženju posredstva Božijeg poslanika; O munadžatu (pjesmi
posvećenoj Bogu, dž.š.), i poklon putnicima nevoljnicima.
Suljkić je vrlo složene misaone i jezičke konstrukcije, da li
sam ili uz stručnu asistenciju, vrlo uspješno prevodio, trudeći se,
gdje god je to moguće, da sačuva poneku rimu, iako je prednost
davao proznom izrazu.
Evo nekih njegovih prijevoda i komentara:
Jâ nefsu lâ taknetî min zelletin a'zumet,
Innel-kebâ'ire fil-gufrâni kel-llememi.
O dušo, ne padaj u očaj i ne gubi nadu zbog grijeha koji je velik,
Jer su u pogledu oprosta i veliki grijesi kao i mali.
Le'alle rahmete rabbî hîne yaksimuhâ,
Te'tî alâ hasebil-isyâni fi-lkisemi.
Možda će milost moga Boga, kad je bude dijelio,
Biti dijeljena prema veličini grijeha.
2
Abdal-Hakim Murad, Pjesništvo u pohvalu Poslanika (s engleskog preveo Enes
Karić) u: Kaside-i Burda (prijevod na bosanski), Gazi Husrev-begova biblioteka,
2000, str. 6.
287
Prikazi
Nakon što je pjesnik, računajući na visoki stupanj
plemenitosti Božijeg poslanika, umirio svoju dušu, koja je – time
što ga je izvela iz pokornosti Svemogućem i gurnula u talase
grijeha – bila gruba prema njemu, tješi je, veleći joj: „Ne žalosti se,
ne padaj u očaj i ne gubi nadu u Božiju milost, zbog grijeha koje si
počinila, pa ma koliki oni bili, On je Svemilostivi i Opći
Dobročinitelj, nego se veseli Božijem daru i blagodatima koje će se
izliti na te, kao kad se sruče obilne kiše na zamrlu zemlju i ožive je
i očiste, jer je Allah Sebe opisao svojstvom „Gafûra“ (koji mnogo
prašta) i Sebe zadužio milošću prema svakome ko se iskreno
pokaje, ispravno uzvjeruje i bude radio dobra djela. On će Svojom
dobrotom takvima zamijeniti njihove grijehe dobrim djelima, jer
On u Kur'anu, a.š., kaže:
I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje
je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kad pravda zahtijeva, i koji ne
bludniče; - a ako to radi iskusiće kaznu, patnja će mu na onom
svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati; ali onima
koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova loša
djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je; a onaj ko
se bude pokajao i dobra djela činio, on se, uistinu, iskreno Allahu
vratio.“ (Al-Furkân, 68-71)
Kako Al-Busîrijeva Qasîde-i burda ima 162 stiha, autor
prijevoda je morao uložiti veliki intelektualni napor, koji zajedno s
komentarom čini impozantno djelo, što je polazilo za rukom samo
rijetkim entuzijastima koji su snagom svoje erudicije mogli da
približe ovu znamenitu poemu svim nivoima čitalaca.
Hifzija Suljkić se svojim radom pridružio ovoj malobrojnoj
eliti entuzijasta koji su svojim djelom zadužili mnoge generacije.
Božije jedinstvo u Kur'anu naslov je sljedećeg Suljkićevog
rada u ovoj knjizi (iako bi misaono i jezički adekvatnije bilo reći:
Božija jedinost, s obzirom da „jedinstvo“ implicira sjedinjenje ili
ujedinjenje više elemenata). Svrha rada, po autoru, je pregled
kur'anskih citata i poimanje Boga prema kur'anskom učenju.
„Temeljni princip islama je, ističe autor, istinska i osvjedočena
spoznaja (îmân) jedinosti (tevhîda) Svemogućeg i Sveznajućeg
Allaha, kao jedinog Tvorca i Gospodara svih svjetova. On je bez
rivala i bez oblika. On je vječan i neograničen u Svome
upravljanju. Sve se, svako ljudsko djelo, svaka prirodna pojava,
zbiva i podvrgava Njegovoj volji, izraženoj u harmoničnoj stalnosti
288
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
i nepromjenljivosti prirodnih zakona... Uzvišeni Kur'an – a i jedan
Goethe smatra da je „doista uzvišen“- dao nam je koncept o Bogu
kao Stvoritelju svega, Univerzalnoj sili koja cio svemir i evoluciju
drži u ravnoteži.“
Zatim slijede kur'anski citati koji direktno ili indirektno
ukazuju na Allahovu jedinost, s kraćim komentarom pojedinih ajeta
u podnožnim napomenama.
Vaz libijskog muftije, zapravo, prijevod je prigodnog
predavanja sa arapskog jezika koji je održao libijski muftija šejh
Tahir Ez-Zâvi na otvaranju novosagrađene džamije u Gračanici kod
Živinica 1972. godine.
U govoru dominiraju elementi islamskog sadržaja; stvaranje
ljudi kroz narode i plemena, međusobna komunikacija i povezanost
ljudi, te predanost Allahu, kao najviši stupanj odanosti i pokornosti
Stvoritelju. Među citiranim ajetima je i onaj koji govori o tome:
„Kako je Allahu mrsko kad govorite riječi koje djela ne prate.“
(As-saff, 3)
Poslovice su zbirka koja sadrži širok splet misli, kako iz
narodne predaje, tako i misli velikih ljudi. Svrha je bila iz ovog
blaga dati novu cjelinu, povezujući u nju istrgnute misli. Dosta toga
priređivač je našao i odabrao iz Kapetanovićevog Narodnog blaga,
kao i Istočnog blaga, zatim iz časopisa Behar i Novi behar,
kalendara Narodna uzdanica, kao i Put(a) u život od Tolstoja.
Evo nekoliko tih misli:
- Život vrijedi toliko koliko se od njega uzima.
- Ko tražu biser u more roni.
- Svak se tuži na sreću a niko na pamet.
- Čovjek najviše želi ono što mu je zabranjeno.
- Da si jak kao slon, a žestok kao lav, opet je bolja nagodba.
- Nema boljeg savjeta od vremena, a od neznanja težeg
bremena.
- Čovjeka više osvijesti jedna muka nego hiljadu savjeta.
- Čovjek koji nikog ne voli, sam sebe mrzi.
- Ko nije čovjek sobom nije ni po roditeljima.
- Ko te često upozorava, bolji ti je prijatelj od onoga koji te
često hvali...
U drugom dijelu knjige Suljkić je pisao o Radu i sreći, te
Ramazanu nakon ramazana, da bi zatim preostali dio posvetio
biografijama jednog broja istaknutih alima, naučnih i javnih
289
Prikazi
radnika zvorničko-tuzlanske regije i BiH, među kojima su muderris
Hasan ef. Smajlović, Adem Bise, Mustafa ef. Redžić, Muhamed ef.
Pandža, H. Mehmed ef. Handžić, H. Ibrahim ef. Čokić, Behaudin
ef. Đozić, Hafiz Mehmed ef. Mulahalilović, Dževad Agić,
Muhamed Hadžijahić i dr., kao i biografijama imama, hatiba i
muallima zvorničkog područja.
Knjiga II: Islamska baština u Bosni i Hercegovini i njenoj
okolini
Ovo je najobimnija knjiga ove trodijelne edicije (600 str.), u
kojoj su sabrani mnogobrojni Suljkićevi radovi iz historijske, a
posebno kulturno-prosvjetne oblasti. O širokom spektru pitanja i
tema koje je on tretirao u svojim radovima najbolje govori sadržaj
ove knjige, u kojem su evidentirana 82 naslova. Ti radovi su
sadržajno vrlo bogati i zanimljivi. On piše o medresama,
mektebima, džamijama, vakufima i vakufnamama, vjerskim i
kulturnim običajima, kultnim mjestima, narodnoj tradiciji, dovama
i dovištima, muslimanima u Užicu, Kratovu, Loznici, Smederevu,
bogumulima i bogumilskoj književnosti i mnogim drugim temama i
pitanjima, koja se rijetko susreću. Među tim radovima su: Četiri
zvorničke džamije, Džamija na Kušlatu, Džamija na Diviču,
Podrinjska medresa u Zvorniku, Medresa u Gornjoj Tuzli, Objekti
islamske kulture u Višegradu, Bosnu Porta ne umiri, Darul Kurra u
Seljublju, Divički splavari, Izgon muslimana iz Užica u Bosnu
1862., Islamski spomenici u Banjoj Luci, Iz prošlosti Loznice i
njene okoline, Muslimanska društva u Tuzli, Muslimanske čitaonice
(kiraethane) u Bosni i Hercegovini, Srednjevjekovna bogumilska
književnost, Gračanlije – vrhovne šerijatske sudije...
Knjiga III: Islam u bošnjačkoj narodnoj poeziji
U svojoj uvodnoj besjedi književnik Husein Sušić će za
Hifziju Suljkića i njegovo djelo izreći najljepše i najrealnije što
ljudska misao može iznjedriti. Vjerovatno bi bila suvišna svaka
druga priča i ocjena Suljkićevog djela pored ovih sjajnih Sušićevih
riječi, koje nikog ne mogu ostaviti ravnodušnim. Pa da to
prepustimo Sušiću i njegovoj književnoj erudiciji:
„Rođen na rubu sprečanskog polja, on je rano osjetio
sveukupnu ljepotu ovog kraja, razapetog na dva šiljka – od magle
do mjesečine. Koliko je izazovan ovaj kontrapunkt, govore mnoge
pjesme iz ovog kraja: Svu noć sjala mjesečina, a pred zoru magla
290
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
pala, Maglica se niz Spreču suče... One, na određen način, postaju
životni ključ njegove životne svakodnevnice i neiscrpni
seminarijum, koji će ga svojim bogatstvom i atraktivnošću odvesti
u sufijsku zapitanost: Otkud? Kako? Zašto? Ko napisa taj
neponovljivi i jedinstveni tekst pjesme bošnjačke. Nije on jedini
ostao bez odgovora. Plejada je pisaca i zaljubljenika od De Fortisa,
Langa, Safetbega Bašagića, Hamze Hume do Envera
Mulahalilovića, koji su proučavali naš duhovni i kreativni sklop,
našu usmenu književnost i prošlost, ostali su u čudu i bez
odgovora... On nam skromnim analitičkim instrumentarijem
prezentira jednu našu imanencu: duhovni identitet i individualitet,
koji su toliko žestoki, da ni sami nismo mogli povjerovati kako je i
to bio činilac odbojnosti i neviđenog zla zavidnika (kad zavidi),
koji je sva blaga ljudska na ovim prostorima htio u vatru i dim da
pretvori. A mi smo povrh svega bili spremni na suživot. Ovo neka
se pamti.
Pored ostalih atributa našeg postojanja za mnogo toga je
„kriva“ i naša narodna pjesma, tanana lirska, buntovna epska i naš
ukupni duhovni habitus. Zato ne iznenađuje što mi o sebi, o svojoj
Bosni, imamo tako snažnu (do bolećivosti) predodžbu, koja nameće
hitru transformaciju od privredne inercije do lahkoće u spremnosti
da se za sve to i život dadne, bez lažne mitologije, odmazde i
agresije u njoj. Jer, Bosna je nešto više i od života.
Fenomenološki pristup Hifzije Suljkića našoj narodnoj poeziji,
običajima i nošnji, otkriva jednu sjajnu potku, koja svemu tome
daje uvjerljiv pečat i čvrstinu. A to je vjera. To je islam. Islam je u
heretičnoj Bosni plemenitih Makovih Bošnjaka svojom
univerzalnošću, tolerancijom i jasnim stavovima prema životu vrlo
brzo pustio duboke korijene. On je oplemenio i našu pjesmu i naš
običaj i, poput toplog mora, oblio svaki segment našeg življenja i
trajanja. I naše budućnosti...
Ova knjiga nas ponovo opominje pjesmom, zakletvom,
aškom, da se ni pjesma nikad ne zaboravi, da se zapamti i da bude
u funkciji protiv svega onoga što nas je po ko zna koji put zadesilo.
Zato ovo djelo smatram golemim prilogom i doprinosom
kulturnom blagu naše zemlje.
Hifzija Suljkić svojim upornim i strpljivim istraživanjem
otkida od zaborava čitavu jednu epistemiologiju našeg postojanja u
svome i na svome, od kletve do zakletve, od abdesta do namaza, od
Bajrama do Bajrama, od magle do mjesečine.“
291
Prikazi
Sadržaj ove knjige čine inserti iz narodne bošnjačke poezije
kroz koju je došla do izražaja sva ljepota i veličina islamske
spoznaje, kulture i tradicije. Suljkić je vrlo vješto pravio selekcije
sadržaja koji govore o svim aspektima bošnjačkog muslimanskog
života; od vjere, nauke, morala, roditelja, mekteba, džamije, do
abdesta, ezana, namaza, ramazana, hadža, bajrama, selama,
sunneta, dove, halala, kletve i zakletve, običaja, Bosne, dženneta i
džehennema, naglašavajući elemente koji čine moralnu vertikalu
bošnjačkog duhovnog i kulturnog bića. Uz to je svaki insert
popratio kraćim ili dužim edukativnim sadržajem, što se rijetko
bilježi u našoj kulturnoj historiji.
S obzirom na brojnost i raznovrsnost sadržaja ovog dijela
edicije, ograničit ćemo se samo na dva-tri primjera, koji indiciraju
na mudrost, duhovnu snagu i misaonu vedrinu našeg čovjeka, bez
obzira gdje i u kakvoj situaciji se našao:
Majka sina u ruži rodila,
ružica ga na list dočekala,
bila vila u svilu povila,
medna čela medom zadojila,
lastavica ezan izučila.
Što je ruža na list dočekala,
nek je rumen k'o ruža rumena.
Što je vila u svili povila,
nek je hitar kao bila vila.
Što ga čela medom zadojila,
nek je sladak, slađi i od meda.
Lastavica ezan izučila,
neka uči kao lastavica.
U komentaru ovih stihova se, između ostalog, kaže „da je
svako novorođenče neispisan list i nevino biće, koje nije dodirnuto
grijehom“. U hadisu stoji: Svako se dijete rađa u prirodnoj vjeri.
Zato je Poslanik, a.s., preporučio da se prigodom nadijevanja imena
novorođenčetu prouči nad uhom ezan, a muškom djetetu još i
ikamet... Dijete tako stiče osjećaj Božije veličine i prisutnosti, a
ezan ga vodi namazu i vršenju Allahovih odredbi.
Delibaša do čadora dođe,
Do čadora Gazi Husrev-bega,
Pa uljeze begu pod čadore,
Pa on begu turski selam viknu...
292
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
„...Selam, kako je bio običaj vjerovjesnika Muhammeda, a.s.,
tako je bio i običaj i svih drugih vjerovjesnika. Kur'an spominje da
su meleki Ibrahimu, a.s., nazivali selam, a on njima isto selamom
odvraćao. U Kur'anu stoji da će se ljudi koji zasluže i uđu u
Džennet, pozdravljati selamom. Muhammed, a.s., u jednom hadisu
veli da je selam pozdrav prvog čovjeka - Adema, a.s.“
Evo naske na islamu, babo,
U nevolju Janković Stojana,
Sve zajedno u jednoj odaji,
Još nam glavi kidisali nisu,
A mi vjere primili im nismo,
Postili smo sedam ramazana.
Islamska čvrstina i dosljednost bila je karakterna osobina
mnogih Bošnjaka, pa makar i život bio u pitanju. Din je bio ispred
svaga. Primjer za to su nam Poslanik, a.s., ashabi i sve generacija
mudžahida i boraca koji su svojim životima svjedočili din i
domovinu. Pjesma o tome vrlo ilustrativno govori.
Dvi divojke na gradu klanjale,
Klanjajući od Boga iskale:
Daj nam, Bože, po jednog junaka,
Po jednoga ama pametnoga,
Koji čuva cara i zanata,
a ne pije vina ni duhana.
Od duhana kuća upljuvana,
a od vina nije nikad mirna,
od rakije uvijek poplakuje.
„Iz prvog stiha vidimo da su djevojke na gradu klanjale, tj.
na otvorenom prostoru, a bio je u nas običaj da se klanja na
otvorenim prostorima, pa su u tu svrhu osnivane musalle. Po
islamskom učenju svemir je otvoreni hram za svakog muslimana i
muslimanku i treba ga ispunjavati ibadetom i zikrom. Harmonija u
svemiru nije ništa drugo do smjerna molitva miliona zvijezda
svome Stvoritelju...“
293
Prikazi
Konačno, bilo bi nedorečeno, ako se ne bi bar nešto reklo o
posljednjem poglavlju ove knjige, pod naslovom: Pisma iz zatvora,
odnosno Istina će pokazati svoje svjetlo.
O ovom segmentu Suljkićevog dramatičnog dijela životnog
puta sažet prilog dao je Ševko Sulejmanović, njegov prijatelj i
mlađi kolega iz Tuzle, u kome on ističe: „Iz pisama, kao i
sačuvanih fotografija, vidi se koliko je bio vezan za svoju porodicu.
Pisma su puna topline i očinske brige, kada pominje svoje sinove,
očito jako ponosan na njih... Jako je pažljiv prema svojoj supruzi
Rasimi, zahvalan joj je za hranu koju mu sprema i donosi u zatvor,
ali je ona i stub njegovog povjerenja i pouzdanja.
Pisma nam otkrivaju i ljudske slabosti i govore nam koliko se
možemo osloniti na ljude. Ponekad ljudi žive na našim nevoljama,
ili se hrane našom nesrećom. Tako se mogu vidjeti i poteškoće, pa i
razočarenja sa kojima se susreće Hifzija ef., kada mu je potrebna
pravna pomoć od advokata... Neka od ovih pisama govore nam i o
njegovim prijateljima i o tome koliko je bio cijenjen među velikim
brojem uglednih i učenih ljudi. Sigurno je da su mu i oni bili velika
podrška u teškim danima. Zato ni Hifzi ef. ne zaboravlja njih, kao
ni svoje vjerne džematlije. Skoro da nema pisma iz zatvora u kojem
ne pita za njih i ne propušta priliku da im uputi selame...“ Evo
jednog od tih pisama:
Rasima,
Danas u nedjelju, prvi dan Bajrama, uzeh da vam čestitam, iako sa
zakašnjenjem. Jučer sam saznao da je Bajram danas, pročitah u
štampi da Sadat klanja Bajram u Kudusi-šerifu. Želim vam sretan
ovaj Bajram i svako dobro u njemu. Znam da vam je bilo
neugodno, žalosno i manjkavo što sam ja otsutan tih lijepih dana u
svojoj porodici, džamiji i džematu, ali Bože zdravlje, istina će
pokazati svoje svjetlo.
Draga Rasima i dragi moji voljeni sinovi, selami vas vaš Hifzo.
Tuzla, 5. XI 1977.
O Suljkićevom životnom opusu možda je najbolji rezime dao
jedan od recenzenata ove edicije – Adnan Jahić, koji će nam
poslužiti mjesto zaključka:
„Hifzija Suljkić, kao istraživač i publicista, poznavao je svoje
stručne i naučne mogućnosti, ostajući u glavnini svoga opusa, na
razini temeljne elaboracije predmetne materije, koristeći dostupne
294
Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011.
izvore u obliku članaka, brošura, studija i monografija, rjeđe
objavljene službene izvore, bez pretenzije da se hvata u koštac sa
izvorima prvog reda: dokumentima arhivskih fondova i zbirki. Iz
tih razloga mnogi njegovi tekstovi su profilirani kao stručni radovi
sa edukativnom svrhom – manje ili više izraženom, u zavisnosti od
predmeta i sadržaja teme, ali i kvantiteta i kvaliteta izvora koji su
korišteni... Izdavanje Sabranih tekstova Hifzije Suljkića predstavlja
nesporno korisno i opravdano izdavačko i kulturno poduzeće, tim
prije što je bosanskohercegovačka šira, ali i stručna i naučna
javnost uglavnom uskraćena za sinteze u kojima se tretira
bosanskohercegovačka kulturna historija, običaji, duhovnost i
tradicija naših naroda, vjerske i kulturne ustanove koje su dugi niz
godina bile značajan činilac prosvjetnog i društvenog razvoja ovih
prostora.“
295
Prikazi
296

Pitanja i Odgovori – Mektebska Nastava za Prvi Stupanj

16. simpozij o kvaliteti

1 O predbajramskim danima i noćima u svjetlu Kur`ana i

Suvremena Kristalografija u Hrvatskoj

Validity of the offer

SIGNALINEA VISOKOTLAČNA TEHNOLOGIJA

Kompletan tekst: Abbas ibn Ali bajraktar Kerbele u pdf formatu

Islamska Deklaracija (Alija Izetbegovic).

Preporodov intervju sa dr. Zehrom Alispahić

ugovor br-01-uredjenje grobnica