90. rođendan Milka Kelemena | 50 godina HR3 i 30 godina Radija 101 |
Autorski koncert za stogodišnjicu Natka Devčića | Zrinko Tutić u
razgovoru s Goranom Karanom | Moj profil — sve je tu, nadomak
klika | In memoriam Miljenku Prohaski | Pjesme koje prate Brazucu
ISSN 1330–4747
NOVINE HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 186 | SRPANJ 2014. | CIJENA 22 kn
Dunja Vejzović u povodu 90. rođendana
Milka Kelemena
k
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Poštovani čitatelji,
ao što vidite, naš
časopis ide dalje i
na novom formatu nastavlja pružati
najzanimljivije osvrte i komentare na
aktualna događanja na hrvatskoj
glazbenoj sceni. Posebno smo
ponosni na akcije medijske službe
HDS ZAMP–a kojom je skladateljski rad postao vidljiviji i cjenjeniji u
svakom segmentu društva. To dokazuju rezultati nacionalne kampanje Autori čine svijet ljepšim u kojoj
se HDS ZAMP–u svojim idejama
o zaštiti autorskih prava pridružuju
i Društvo hrvatskih književnika te
Društvo hrvatskih filmskih redatelja. Bolje su medijski popraćene i
sve akcije HDS ZAMP–a, koncerti
i festivali. I iznutra naše društvo
postaje sve bolje organizirano: odnedavno je moguće preko usluge
Moj profil putem interneta prijaviti
nove skladbe, ali i pratiti izvedbe
vlastite glazbe na radiopostajama,
koje sudjeluju u obračunu autorske
naknade. Prisjetili smo se i važnosti za glazbeno stvaralaštvo dviju
ključnih radiopostaja hrvatskoga
etera; proslavili smo 50. obljetnicu
Trećeg programa Hrvatskoga radija i 30. obljetnicu Radija 101. Ne
propustite pročitati kako smo u odsutnosti Milka Kelemena (maestro
živi u Stuttgartu) u Zagrebu obilježili
90. rođendan tog našeg uglednog
člana, svjetski poznate legende
suvremene glazbe. Pisali smo i o
tome koja glazba prati hrvatske
utakmice na ovogodišnjem Svjetskom nogometnom prvenstvu u
Brazilu. Pred nama je dugo toplo
ljeto koje možete provesti negdje
u hladu s Cantusom u ruci. Čitamo
se ponovno najesen!
Društvo koje nadilazi razlike
U
Kako je u izlaganju istaknuo glavni tajnik Antun Tomislav Šaban, naša snaga je u
osjećaju pripadnosti i dioništva, »suvlasništva« nad našim društvom
subotu, 31. svibnja
2014. održana je
Godišnja skupština Hrvatskog društva skladatelja. Na
Skupštini je bilo 75
redovitih članova koji su jednoglasno
odlučili da se usvajaju sva tri izvještaja:
Programsko izvješće, Financijsko izvješće te Izvješće Nadzornog odbora.
Glavni tajnik Društva Antun Tomislav
Šaban ustvrdio je da je protekle godine
Društvo uspješno nastavilo ili poboljšalo već dobro poznate glazbene projekte, a iniciralo je i neke nove, što je dokaz da prati i aktualni glazbeni trenutak.
Istaknuo je i važnost skladateljskog poziva: »Mnogi među nama možda su suprotstavljeni u estetikama, afinitetima i
vrijednosnim prosudbama, vjerojatno i
u političkim stavovima. No uloga Hrvatskog društva skladatelja nadilazi sve te
razlike, a članovi to osjećaju, poštuju i
prihvaćaju. Time prihvaćaju i jedni druge, bez obzira na razlike. Osjećaj pripadnosti i dioništva, ‘suvlasništva’ nad
našim Društvom i svim njegovim resursima je naša snaga.«
Stabilan rezultat
Na Skupštini je predstavljeno i Izvješće
o financijskom poslovanju stručne službe ZAMP. »Financijski rezultati su stabilni, unatoč gospodarskoj krizi. Ukupni
rezultat naplate naknada u 2013. godini je 1,2% viši nego u 2012. godini, otprilike na razini iz 2011. godine. S obzirom na situaciju u zemlji, takav rezultat
možemo ocijeniti kao vrlo dobar, uz do-
datnu tendenciju rasta širenjem na digitalne, online
glazbene servise«, rekao
je glavni direktor Nenad
Marčec.
Prisutno članstvo je izviješteno da je Predsjedništvo Društva od prošlogodišnje Skupštine održalo
jedanaest redovitih sjednica. Autorsko–pravni odbor održao je osamnaest
sjednica i jedan radni saGlavni tajnik, predsjednik i dopredsjednik: Antun Tomislav
stanak, dok je Nadzor- Šaban, Zoran Juranić i Ante Pecotić
ni odbor zasjedao prije
Skupštine.
đendana. Na Skupštini su se također
usvojile izmjene i dopune Statuta HDS–
a prema prijedlogu Predsjedništva. RiNovi članovi HDS–a
ječ je o usklađivanju Statuta s DirektiU redovito članstvo primljeni su: Pero vom Europskog parlamenta o kolekKozomara, Željko (Jacques) Houdek, tivnom upravljanju autorskim i srodnim
Srđan Sekulović Skansi, dr. sc. Ingrid pravima, što je stupilo na snagu poPustijanac, Lucija Konfic, dr. sc. Goran četkom godine. Odredbama Direktive
Sučić, dr. sc. Joško Ćaleta, Igor Gerži- morat će se prilagoditi i zakonodavstva
na, Mario Kovač, Dragan Lukić Šege- država članica, tako da se u idućih godin, Dalibor Prochazka, Marijan Jele- dinu i pol također očekuju izmjene i donić, Slavko Remenarić, Mladen Puljiz, pune hrvatskog Zakona o autorskom
Anita Valo, Marija (Meri) Jaman, Tena pravu i srodnim pravima.
Ivana Borić, Jeronim Szabolcs MaSkupština je trajala oko dva sata, narić, Ivan Končić i Borna Šercar. Druškon čega su se prisutni nastavili drutvo sada ima 359 redovitih članova te
žiti na prigodnom domjenku. Tiskano
oko 8 000 pridruženih. Od posljednje
godišnje izvješće o poslovanju DrušSkupštine zauvijek smo se oprostili od
tva šalje se redovnim članovima Drušredovitih članova: Franje Bilića, Krešitva zajedno s ovim brojem Cantusa.
mira Oblaka, Stjepana Mihaljinca i MiPridruženi članovi Društva i svi ostaljenka Prohaske.
li mogu Godišnje izvješće pogledati u
Proglašeni su i dobitnici godišnjih na- poslovnicama HDS ZAMP–a u Splitu,
grada HDS–a, od kojih je prisutan bio Osijeku, Zagrebu i Rijeci ili u PDF forjedino dobitnik nagrade za životno dje- matu na internetskim stranicama www.
lo Stipica Kalogjera, u povodu 80. ro- zamp.hr i www.hds.hr
Jana Haluza
ISPRAVAK
U prošlom broju Cantusa (br. 185)
uz tekst Moj lipi anđele na stranici
32 greškom smo potpisali Josipa
Radića kao autora intervjua s Harijem Rončevićem. Autorica teksta o
obljetničkom koncertu Harija Rončevića u Lisinskom jest Iva Vianello.
Ispričavamo se na tom propustu
suradnici i čitateljima.
2
Skladatelj bez neizvedenog djela
U dvorani Gorgona MSU–a 6. svibnja 2014. svečani program vodili muzikolozi Seadeta Midžić i akademik Nikša Gligo
U
Piše: Jana Haluza
utorak, 6. svibnja
u 19 i 30 u Dvorani
Gorgona Muzeja
suvremene umjetnosti u Zagrebu
priređena je svečana proslava 90. rođendana Milka
Kelemena, jednog od najvećih hrvatskih skladatelja na svjetskoj glazbenoj
sceni. Na žalost, slavlje se održalo bez
slavljenika, kojemu zdravstveno stanje
onemogućava da napusti svoj dom u
Stuttgartu.
Izvorni modernist
Klasik avangarde, uopće jedan od najvažnijih skladatelja takozvane »ozbiljne glazbe« Milko Kelemen, rodom iz
Slatine, odgojen u klasi Stjepana Šuleka na Muzičkoj akademiji i na izvorima glazbenog modernizma u Njemačkoj i Francuskoj, i nakon odlaska u inozemstvo zadržava
čvrst odnos s domovinom. Zahvaljujući sjajnim kontaktima s obje strane željezne zavjese
1961. osniva Muzički biennale Zagreb, najveći festival
nove glazbe u regiji koji uspješno traje već više od pola
stoljeća. Na žalost,
nije mogao prihvatiti poziv na svoje rođendansko slavlje
jer ga, kako kaže u
telefonskom razgovoru na svoj 90. rođendan, 30. svibnja,
previše bole kosti i užasno pati. No
fizičku bol ublažava mu pogled na
vlastito bogato glazbeno stvaralaštvo u kojem nema neizvedene
skladbe. Prema Kelemenovim riječima, smatra se sretnim skladateljem koji je doživio izvedbe svih
svojih djela, osim multimedijskog
ostvarenja Apocalyptica, za koje će
prema autorovoj zamisli tek u budućnosti biti omogućena izvođačka sredstva.
pranistica Nikolina Pinko. Djelo je prigodom te svečanosti u Gorgoni prvi put
izvela nositeljica posvete, operna diva
i skladateljeva prijateljica Dunja Vejzović, u scenski osmišljenom izdanju prema redateljskoj koncepciji Christiana
Romanowskog s dokumentarističkim
ratnim prizorima na platnu. Desetominutna skladba za glas solo donosi širok spektar bogatih vokalnih izražajno–dramskih mogućnosti interpretacije dugo u Njemačkoj zabranjivanih Heineovih stihova pjesme Marketenderin
koja u prijevodu Seada Muhamedagića
glasi Živežarica. Uživljena izvedba sjajne Dunje Vejzović koja je također veći
dio radnog vijeka provela u Stuttgartu
i redovito se susretala sa skladateljem i
izvodila njegova djela, otkrila je još jedno nadahnuto Kelemenovo djelo koje
nas podsjeća na to da je još mnogo
glazbe toga autora nepoznato hrvatskoj javnosti i da je tek treba predstaviti.
Izbor iz HRT–ove građe
Prije izvedbe jedine skladbe na programu svečanosti, skladatelju se odala počast emitiranjem dokumentarnog
materijala iz arhiva Hrvatske radiotelevizije prema izboru muzikologa, akademika Nikše Glige i Seadete Midžić. Iako
skladatelja nije bilo, osjećao se njegov
živi stvaralački duh u vječnoj potrazi za
novim. Hrvatska ga je publika doživljavala više kao osnivača i voditelja Muzičkog biennala Zagreb, dok su se praizvedbe njegovih djela uglavnom događale u inozemstvu. Odabrana je televizijska građa otkrila novog Kelemena kakvog ne poznaju nove generacije;
kao mladog, poletnog, brzog, u neprestanoj potrazi za novim. Angažman koji
je skladatelj pokazao ne samo prema
vlastitom stvaralaštvu nego i u predstavljanju opusa hrvatskih i inozemnih
kolega, osobito su izrazili njegovi kolege te službeni i neslužbeni učenici:
predsjednik Hrvatskog društva skladatelja Zoran Juranić i doministar kulture
Berislav Šipuš. Dok se Juranić prisjetio Kelemenova autoriteta među profesorskim kadrom na Muzičkoj akademiji
u Zagrebu, Šipuš je izrazio žaljenje što
danas Hrvati izvan najužeg skladatelj-
I
ako skladatelj nije bio nazočan,
osjećao se njegov živi stvaralački
duh u vječnoj potrazi za novim
sko–muzikološkog kruga najčešće ne
znaju tko je Milko Kelemen. Dodao je
da iz prve ruke može primijetiti nedostatak bilo kakve slične snažne kreativne ideje i inicijative kakvu je Kelemen kao mladi skladatelj poduzeo pri
osnutku Muzičkog biennala Zagreb
davne 1961.
Cijeli se program u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja i Muzeja suvremene umjetnosti, uz veliki odziv medija i publike, održavao pod visokim
pokroviteljstvom predsjednika Ive Josipovića, Kelemenova kolege skladatelja
i velikog poklonika.
Berislav Šipuš: »Zašto danas nema
novih Milkâ Kelemenâ?!«
Živežarica u Zagrebu
Na skupštini su se ubrzo zauzele sve raspoložive stolice
No Zagrepčani su ipak čuli novitet
iz njegova opusa, njegovo ostvarenje iz 2009. koje je prošle jeseni na
Danima Milka Kelemena u njegovoj
rodnoj Slatini praizvela mlada so-
Seadeta Midžić i Nikša Gligo izbor iz HTV–ove građe popratili su zanimljivim svjedočanstvima o Kelemenu
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Riječ urednice
Godišnja skupština Hrvatskog društva skladatelja, HDS, 31. svibnja 2014.
Anastazija Vržina
UVODNIK
Proslavljen 90. rođendan Milka Kelemena u skladateljevoj odsutnosti
SKUPŠTINA HDS–a
10 0. g o d i š n j i c a r o đe n j a N a t k a D evč i ć a
Što
dugujemo
Devčiću?
Izbor iz komornog opusa u svakom je slučaju legitiman,
a vjerojatno tako i složen, jer bi za Istarsku suitu trebao
veći orkestar, a za ulomak iz Labinske vještice još i
pjevači
N
Piše: Jagoda Martinčević
adam se da mi
Natko Devčić ne
bi zamjerio zato
što koncert uz
obljetnicu njegova
stotog rođendana
uzimam kao paradigmu situacije (jedne od) u hrvatskoj kulturi. Istog dana, u
utorak 10. lipnja u 17 sati u Hrvatskom
narodnom kazalištu u Zagrebu upriličeno je okupljanje u povodu dvadesete
godine smrti Koste Spaića, a tri sata
nakon toga, u 20 sati, gotovo preko
puta, u dvorani Muzeja Mimara, uslijedio je koncert za stoti rođendan Natka
Devčića. Na prvom skupu bijah sudionicom, na koncertu pak publika, odnosno izvjestiteljica Cantusa koji upravo
čitate. Sjećanja o jednoj od najvećih
osobnosti hrvatskog glumišta, redatelja i profesora Kostu Spaića, došlo je
poslušati ni pedesetak ljudi (govornici
su bili dramski umjetnici Neva Rošić i
Dragan Despot, dr. Snježana Banović,
dr. Predrag Matvejević, prof. Matko Sršen i autorica ovog teksta), a u publici
ni redatelja, ni glumaca, ni profesora, ni
studenata, a od kazališnog svijeta tek
Pero Kvrgić, Vitomira Lončar i Ivanka
Boljkovac! Na koncertu uvaženom
skladatelju i pedagogu Natku Devčiću
— ista slika! Nešto onih vjernih glazboljubaca koji obilaze sva mjesta gdje se
sluša klasična glazba, par muzikologa
i glazbenika, ako sam dobro izbrojila
slovom i brojem, pet Devčićevih kolega
skladatelja, pedesetak ljudi kao i kod
Spaića, ako ne i manje.
Čemu i zašto?
Skladateljeva udovica Beata Devčić uz
predstavnicu interpreta, Lidiju Horvat
4
Morah se upitati: zašto, komu ili čemu
sve to služi? Zar Spaić i Devčić danas
baš nikome ništa ne znače!? Ili nisu nikada nikome ništa ni značili ili su baš
svi koji su ih poznavali pomrli ili... taj
je utorak bilo doista pakleno vruće.
Bilo kako bilo, obilježavanje važnih
obljetnica lijepa je tradicija, znak poštovanja i pristojnosti onih koji se odazivaju, ali i onih koji ih organiziraju. U slučaju
Spaić bile su to umjetnikova kći Aleksandra kao inicijatorica skupa i v. d. intendantice HNK–a Sanja Ivić kao orga-
nizatorica. U slučaju Devčić koncert su
organizirali Hrvatsko društvo skladatelja i Cantus d.o.o. u sklopu višegodišnje tradicije obljetničkih skladateljskih
koncerata. No ni jedni ni drugi nisu
uspjeli u zamišljenoj kulturološkoj misiji
jer ona danas zapravo više ne postoji. Koga danas briga za Kostu Spaića
i Natka Devčića? Možda pokojeg teatrologa i muzikologa koji će o njima napisati knjige, no i njih nitko neće čitati.
Jer oni ne postoje u sjećanju današnje
»kulturologije«, a još će manje postojati
u budućnosti neke druge »logije« koja
će tek stići. Današnje mlade skladatelje jedva da zanimaju vlastiti generacijski kolege, a kamoli netko tko bi danas,
da je živ, imao sto godina. Kao što i današnje redatelje baš briga za Spaićeva Kiklopa, Skup, Mjeru za mjeru, Dubrovačku trilogiju ili Nikolu Šubića Zrinjskog. Razumljivo da mladi i mlađi traže
(neki i nađu) vlastite umjetničke izričaje, stilove, načine, itd., ali nisam sigurna uči li ih uopće netko na studiju da
poštuju kontinuitet, da ništa ne počinje
od njih, kao što ni dramski teatar i tzv.
suvremena hrvatska glazba nisu počeli
ni sa Spaićem ni s Devčićem. No obojica su bili one važne karike lanca umjetničkih pregnuća koja su vodila dalje, a
bome su i dovela do nekih važnih događaja u ne tako dalekoj prošlosti. A cijeli ovaj uvod zapravo i ne služi ničemu,
jer nema načina da se bilo koga natjera na nešto što se u civiliziranom svijetu podrazumijeva, što je tek konstatacija da smo civilizacijski na popriličnoj nuli! I baš me zanima kako će tek
proći dobri stari plemeniti Zajc kojemu
upravo teče stota godišnjica smrti, a
do čijeg smo dolaska u Zagreb i
uspostave hrvatske opere (nakon desetljeća stanke od Lisinskog) bili apsolutna glazbena nula?
morno: tri glasovirske skladbe (Roblje
ide, Koraci — pet pokreta za klavir i Mikrosuita), pjesme Sjećanja i U snježno
veče te Gudački kvartet i Concertino
za violinu i orkestar. Bio je to pogled
na stvaralaštvo u rasponu od 1944.
kad je skladana slika iz logora Roblje
ide do Gudačkog kvarteta iz 1987., između kojih se nanizao još brojan i važan opus iz kojeg ću izdvojiti samo Fibulu i Entre nous za orkestar te Stope
na bijelu snijegu i Osorski triptihon iz
domene vokalno–instrumentalne glazbe, a povrh svega njegovu najpoznatiju
skladbu Istarska suita iz 1948. s antologijskom Poskočnicom, te operu Labinska vještica o Istraninu, jednom od
ideologa protestantizma, Matiji Vlačiću–Iliriku, praizvedenu 1957. godine u
HNK–u u Zagrebu. Ni jedno od tih djela nije u biografiji ni spomenuto, premda je Istarska suita ne samo atraktivna
i najizvođenija Devčićeva skladba nego
je važna i kao iskorak prema istarskom
folklornom idiomu u vrijeme kad je tzv.
nacionalni smjer u hrvatskoj glazbi već
pomalo zamirao, dok je Labinska vještica među tri najvažnije hrvatske opere nakon Jakova Gotovca, uz bok Ekvinociju Ivana Brkanovića (1950.) i Roni
Borisa Papandopula (1955.), a na putu
prema daljnjim postignućima glazbene
scene u Hrvatskoj, Stjepanu Šuleku,
Milku Kelemenu i drugima. Zamislimo
samo da su u razmaku od samo deset
mjeseci u Zagrebu praizvedene opere
Labinska vještica i Šulekov Koriolan!
Srebrenka Poljak izvodila je izbor iz Devčićeva klavirskog opusa
Strogi profesor
Dakako, izbor iz komornog opusa za
Devčićev rođendanski koncert u svakom je slučaju legitiman, a vjerojatno tako i složen, jer bi za Istarsku suitu trebao veći orkestar, a za ulomak
iz Labinske vještice još i pjevači, pa je
ovako ispalo jeftinije. Ipak, Natko Devčić zavređuje barem jedan »veliki« koncert, koji bi dočarao brojne i raznovrsne stvaralačke afinitete tog zanimljivog i uglednog hrvatskog autora.
Bio je skladatelj, pijanist, pedagog,
glazbeni teoretičar i kritičar, društveni
djelatnik; nakon zagrebačkih studija usavršavao se u Beču
i Parizu, su-
djelovao na tečajevima za Novu glazbu u Darmstadtu, studirao i proučavao
elektroničku glazbu, među ostalim i na
Sveučilištu Columbia i glazbenoj školi Julliard. Predsjednik Udruženja kompozitora Hrvatske, tajnik Međunarodnog društva za suvremenu glazbu,
akademik Natko Devčić svakako zavređuje pozornost suvremene hrvatske glazbene javnosti, ma koliko ona
bila malobrojna. Autorica ovog teksta
pamti ga kao strogog, ponekad i neugodnog i ciničnog predavača harmonije i aspekata suvremene glazbe,
Cantus Ansambl i Marin Maras
ali i profesora od kojega je zaista puno
naučila. U jednom od nekoliko kasnijih razgovora, kad sam već postala profesionalni glazbeni pisac, priznao mi je da nije bogzna što očekivao od mene, ali da je jako zadovoljan
ako je i on pridonio odabranoj profesiji.
Profesore, strogoća se isplatila!
D
anašnje mlade skladatelje
jedva da zanimaju vlastiti
generacijski kolege, a kamoli
netko tko bi danas, da je živ,
imao sto godina
BROJ 186, SRPANJ 2014.
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Prigodni koncert 10. lipnja 2014. u Muzeju Mimara
O izboru djela
No vraćajući se meritumu ovog napisa, dakle
stotom rođendanu Natka Devčića, koji je preminuo 1997. godine, moram istaknuti dobru volju
organizatora i odlične interprete: pijanisticu Srebrenku Poljak, sopranisticu Lidiju Horvat Dunjko, Gudački kvartet Sebastian, Cantus Ansambl, violinista Marina
Marasa i dirigenta Berislava Šipuša. Koncertu su nedostajala dva
najvažnija Devčićeva
djela (makar i u ulomcima). Program je, naime bio koncipiran ko-
Vjerna Devčićeva publika
5
Posljednji koncert HDS–ova ansambla za suvremenu glazbu, 2. lipnja 2014., Mala dvorana Lisinski
Prvi svjetski rat
s Cantus Ansamblom
G
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Piše: Maja Stanetti
odine 1914. Charles
Ives je dijelove kompozicije sastavio u
jedinstvenu Treću
sonatu za violinu,
iste je godine u Europi Anton Webern intenzivno radio
na svojoj Sonati za violončelo i klavir, a
Dragan Plamenac napisao Tri pjesme
Charlesa Baudelairea. Igor Stravinski,
sklonivši se 1914. godine u Švicarsku,
bavio se manjim scenskim oblicima pa
tako i Pričom o vojniku.
Kobna 1914.!
Izbor djela na posljednjem, petom koncertu Cantus Ansambla u Maloj dvorani Lisinski, svako na svoj način povezano s kobnom godinom i početkom Prvog svjetskog rata, iznjedrio je njegov
naziv — 1914.! Velik su zadatak na početku imali violinist Ivan Novinc i pijani-
stica Srebrenka Poljak u opsežnoj Ivesovoj Trećoj sonati za violinu. Relativno dugo nastajanje Sonate u dijelovima rezultiralo je kasnom praizvedbom,
među ostalim i zato što se violinist opirao Ivesu, tvrdeći da je neke dijelove
nemoguće odsvirati. Za tada moderan
izričaj, Ivesova Sonata baštini mnoge,
recimo tako, brahmsovske utjecaje, ali
i utjecaje američke glazbe u nekoj vrsti pripovjednog i tonski bogatog oblika koji su na koncentriran način znali predstaviti Ivan Novinc i nepogrešiva
Srebrenka Poljak u intenzivnoj suradnji.
Duhoviti Webern
Potpuno je drukčije s aforističnom i gotovo lapidarnom, i na stanovit način duhovitom, Sonatom za violončelo i klavir Antona Weberna; jasne trodijelnosti,
ali samo u jednom stavku označenom
Sehr bewegt. Sažeta struktura na neki
način otkriva vedru stranu Weberna,
predstavnika Prve bečke škole o kojoj
se provukla fama o krajnjoj »ozbiljnosti«
dodekafonskih temelja. Prvotno je Sonata bila zagubljena na tavanu. Muzikološkim marom pronađena je tek šezdesetih godina 20. st., da bi je cum laude praizveli tada vrlo slavni violončelist
Gregor Pjatigorski i pijanist (inače slavni
muzikolog) Charles Rosen. A kako se
ona može izvesti s lakoćom koja ne isključuje ozbiljnost, pokazali su violončelist Jasen Chelfi i ponovno pijanistica
Srebrenka Poljak.
Francuski štih
U »američku priču« s početka upleo
se i francuski štih Tri pjesme Charlesa
Baudelairea Dragana Plamenca koji je
velik i široko priznat dio životnog vijeka
proveo u SAD–u. Plamenac je Baudelairove stihove — La Musique, Tristesse de la lune (Lunine, odnosno Mjesečeve tuge) i La cloche fêlée (Napuklo
zvono) — odabrao iz pjesnikove znamenite prijelomne zbirke Cvijeće zla.
Snažan poetski naboj i sadržaj pjesama upućuju na isto tako snažno obo-
jene Plamenčeve pjesme u širokoj paleti upravo s osobitom pažnjom povećenom pjesničkoj riječi koju je uvjerljivo
nastojala prenijeti mezzosopranistica
Martina Gojčeta Silić.
Opora Priča o vojniku Igora Stravinskog
u posljednjem se desetljeću pojavila i u
Dubrovniku na Lovrijencu u razvedenoj
scenskoj izvedbi, na Zagrebačkom festivalu komorne glazbe i sad, kad je sve
uloge u tranformacijama likova suvereno preuzeo glumac Radovan Ruždjak
uz redateljsku pomoć Dore Ruždjak.
Intenzivno je sarkastičnu priču o uzaludnom ratnom žrtvovanju malih ljudi
pratio instrumentalni sastav vrsnih solista, sigurno predvođen dirigentom Ivanom Josipom Skenderom. Dobar kraj
zagrebačke sezone Cantus Ansambla
tako je najavio i dobar novi početak u
predstavljanju raznolikosti i privlačnosti
glazbe 20. i 21. stoljeća koja pretežito
mladoj publici potpomognutoj starim
bijenalcima nije baš nikakav bauk.
Igor Stravinski
6
Koncerti hrvatske pijanistice Tamare Jurkić Sviben
i albanskog violončelista Pjetera Guralumija
potkraj ožujka u Samoboru, Zagrebu i Varaždinu
U čast hrvatskim
skladateljicama
U
Praizvedba Triptiha Laure Mjede Čuperjani i izvedba
Plesa sablasti za violončelo i klavir Ivane Lang
ožujku 2014. u Hrvatskoj je gostovao albanski violončelist Pjeter Guralumi, čiji je dolazak u Hrvatsku rezultat
višegodišnje suradnje s pijanisticom Tamarom Jurkić
Sviben, s kojom je prvi put nastupio još 2009. godine
na koncertu ciklusa Klasik Albania u Tirani. Suradnja hrvatske umjetnice i albanskog umjetnika dio je kulturne
Pjeter Guralumi i Tamara Jurkić Sviben
suradnje dvaju ministarstva vanjskih i europskih poslova. Osim standardnog
čelističkog repertoara (Sicilienne za violončelo i glasovir op. 78 G. Fauréa,
Lamento de Boabdil i Requiebros G. Cassadóa, te Sonate za violončelo i
glasovir op. 40 D. Šostakoviča), posebnost koncertnih večeri u Samoboru
(24. ožujka u Galeriji Prica), Zagrebu (25. ožujka u Muzeju Mimara) i Varaždinu (26. ožujka u Palači Erdödy, koncert in memoriam akademiku Jurici
Muraju) bila je praizvedba Triptiha za mezzosopran, violončelo i glasovir
četveroručno hrvatske skladateljice Laure Mjede Čuperjani. Prema skladateljičinim riječima, skladba nastala početkom 2014. godine, pisana je upravo
za tu prigodu i malu sjevernohrvatsku turneju dvoje glazbenika s gostima.
U trostavačnoj su dispoziciji djela korišteni fragmenti stihova Mirjane Krsnik.
Tri »intimne misli« povezane su zajedničkim motivom koji u svakom stavku
donosi novi ugođaj i predstavlja svojevrsni razvoj u odnosu na temu izloženu
na početku. U izvedbi Triptiha gostovale su mezzosopranistica Sofija Cingula i pijanistica Ivana Godec–Vinceković.
Posljednji koncert u ciklusu Hrvatskog komornog orkestra u
sklopu sezone Arti Musices, Hrvatski glazbeni zavod,
6. svibnja 2014.
Triptih za violinu, violončelo
i gudaći orkestar Anđelka
Klobučara
Violinist Martin Draušnik i violončelistica Dora Kuzmin
Maković uz Hrvatski komorni orkestar te šefa–dirigenta
Diana Čobanova praizveli su novo djelo Anđelka Klobučara
U
Piše: Nina Šala
koncertnom prostoru
Hrvatskog glazbenog
zavoda u večernjim
satima 6. svibnja
održan je kratak ali
hvalevrijedan koncert
Hrvatskog komornog orkestra pod dirigentskim vodstvom šefa–dirigenta Diana
Čobanova Iako su programom najavljena
djela Borisa Papandopula, Anđelka Klobučara te Aleksandra Borodina, već je na
početku publici iznesen novi programski
raspored (Borodinov Drugi gudački kvartet zamijenile su Dvije elegične melodije
op. 34 Edvarda Griega). Unatoč promjenama u poretku i »novim« skladbama,
koncert je počeo praizvedom djela Anđelka Klobučara Triptih za violinu, violončelo
i gudaći orkestar, uz soliste — violinista
Martina Draušnika te violončelisticu Doru
Kuzmin Maković.
»razgovoru« tutti i soli sekcije. U vanjskim
dijelovima, početnom i završnom, Klobučar gudačkom orkestru dopušta veću autonomiju, dok solisti tek povremeno stvaraju prostor za dijalog. Tek u središnjem
dijelu, u Andanteu, violina i violončelo dobivaju potpunu slobodu glazbovanja, dok
tutti sekcija, tek povremeno, skromno, komentira svoje postojanje. Završni dio ponovno nas podsjeća na tematski materijal
sa samoga početka, no u njemu Klobučar
otvara prostor igranja materijalom u vidu
stalnih varijacija, »svađe« soli–tutti sekcije i
završnog instrumentalnog rasplinuća.
BROJ 186, SRPANJ 2014.
KONCERTI
Papandopulo za kraj
Posljednjim djelom na programu, Pintarichianom Borisa Papandopula, koncert
je zaokružen djelima dvojice istaknutih hrvatskih i europskih skladatelja. I Papandopulo je u svojem izričaju bio vjeran baštini
i neoklasicizmu, pa je i u djelu Pintarichiana, nadahnut klavirskim skladbama i or-
Nova inačica s kadencom
Franz Ferdinand i njegova supruga Sophie Chotek u
Sarajevu 28. lipnja 1914. neposredno prije atentata
Na sva tri spomenuta koncerta, nakon praizvedbe davne 1967. godine koju
su u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu ostvarili braća Janko i Marijan Kichl, ponovne je izvedbe dočekao i Ples sablasti op. 67 za violončelo i
klavir Ivane Lang. Riječ je o svojevrsnoj transkripciji ulomka iz skladateljičina
baleta Nijeme sjene, a postoji i u verziji za violinu i klavir op. 97 koja se češće izvodi. Posebnost tih najnovijih izvedbi jest u tome što je u nedostatku
kadence za violončelo (skladateljica je prema dosadašnjim saznanjima nije
napisala) albanski violončelist sam skladao i praizveo svoju inačicu solističkog ulomka koji je prema reakciji publike izvrsno uspio. Guralumi je u navedenoj kadenci glazbene motive Ivane Lang proveo kroz sve zvučne registre
i zvukovne boje koje se na violončelu mogu proizvesti, čime je potvrdio svoju virtuoznost, ali i visoku razinu umjetničke kreativnosti. Dugogodišnju suradnju Tamare Jurkić Sviben i Pjetera Guralumija te organizaciju koncerata
u Hrvatskoj pomogli su organizirati Koncertna direkcija Zagreb i Koncertni
ured Varaždin. (Jana Haluza)
Violinist Martin Draušnik i violončelistica Dora Kuzmin Marković
Tipični (neo)klasični
Klobučar
Triptih za violinu, violončelo i gudaći orkestar Anđelko Klobučar je skladao 2013.
godine na poticaj Hrvatskoga društva
glazbenih umjetnika, a osmislio ga je kao
jednostavačno djelo s tri jasno odijeljena
dijela (Allegro — Andante — Tempo I.).
Oblikovan u obliku glazbenog luka, kolorizam cjelokupnog djela prelijeva se i na razini izmjene tempa, brži–sporiji–brži, ali i u
guljskim pastoralama skladatelja i franjevca Fortunata Pintarića, uobličio preradbu
Pintarićevih minijatura u obliku suite sastavljene od četiri ugođajno oprečna stavka (Sonatina, Pastorella, Rondo, Dudaš).
Slučajno ili ne, novom koncepcijom izvođenja koncertnog programa, Hrvatski komorni orkestar i sam je imitirao Klobučarov
glazbeni luk te svoj posljednji ovosezonski
koncert zaokružio formalnim rasporedom
djela u ozračju brzo–polagano–brzo.
7
KONCERTI
P
Koncert u sklopu 23. svečanosti Pasionske baštine, 16. travnja 2014. u crkvi sv. Katarine u Zagrebu
asionska baština u svojem
festivalskom formatu već niz
godina omogućuje nastup
mnogim glazbenim profesionalcima, amaterima, ali i onima čija se djelatnost vezuje uz
tradicijsku glazbu. Nezanemariv doprinos ima
i na nacionalnoj razini, budući da potiče stvaranje novih djela. Nova su djela predstavljena i
16. travnja u crkvi sv. Katarine na zagrebačkom
Gornjem gradu. Pred mnogobrojnom publikom
studenti zagrebačke Muzičke akademije praizveli su dvije skladbe — jednu svojega kolege
Marka Bertića i jednu svojega profesora Josipa
Magdića.
Praizvedbe djelâ Marka Bertića i Josipa
Magdića
Piše: Dario Poljak
P
asionska baština već
niz godina naručuje
nova djela od hrvatskih
skladatelja na temu
Isusove muke
8
Tarbukov student
Marko Bertić student je pete godine teorije
glazbe i treće godine kompozicije u klasi Mladena Tarbuka. Na koncertu se, osim kao član
Komornoga zbora Muzičke akademije, predstavio i kao skladatelj. Djelo Lux aeterna izveli su Komorni zbor i Puhački ansambl Muzičke
akademije pod ravnanjem voditeljice zbora Jasenke Ostojić. U tom se djelu pronalaze odlike eklektičnog izričaja, budući da je ipak riječ o
radu u kojem je jasno da student još uvijek uči
ovladavati tehničkim aspektima stvaranja glazbenoga djela. U takvim okvirima Marko Bertić
stvorio je iznimno dobro djelo, vrlo zanimljiva i
nepretenciozna zvuka.
Jasenka Ostojić je tijekom izvedbe toga djela od početka do kraja
vrlo solidno vodila dobro uvježbane
pjevače i svirače. U drugom dijelu
koncerta, Puhački ansambl Muzičke akademije zamijenio je Komorni
gudački orkestar, čiji je voditelj već
osmu godinu zaredom profesor komorne glazbe na Muzičkoj akademiji Jože Haluza. Ansamblima su se
pridružili i solisti: sopranistica Marijana Radičević, bariton Leon Košavić te recitator Zvonko Novosel. Zajedničkim su snagama praizveli djelo Jezušev križni put Josipa Magdića. I u tom su oratorijskom ostvarenju svi izvođači pokazali da su pod
vodstvom dirigentice postigli dobru
uvježbanost, ali i izbalansiranost glasova. Leon Košavić, na čije smo
sjajno muziciranje već odavno navikli, nije iznenadio svojim nastupom.
Uz njega smo mogli čuti i sopranisticu Marijanu Radičević koja je u višim
lagama bila nesigurna, dok je u nižima zvučala solidno.
BROJ 186, SRPANJ 2014.
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Nova
pasionska
ostvarenja
studenta i
profesora
Prepoznatljivi Magdić
Magdićevo je djelo inspirirano tradicijskim napjevima iz Resnika,
Hrvatskog zagorja, Međimurja, ali i napjevima iz glasovite
zbirke Cithara octochorda.
Osim referiranja na tradicijske napjeve, Magdić inspiraciju pronalazi i u minulim
glazbeno–stilskim razdobljima, pa se tako u
djelu nalaze i različite
tehnike poput fugata. Opus 250 kojim
je označen Jezušev
križni put, donosi i pripovjedača.
On između instrumentalnih ulomaka izgovara tekst
koji je prema Bibliji napisao Stjepan Pepeljnjak.
Tako je Magdić
u svojem već
prepoznatljivom
skladateljskom
izričaju
stvorio djelo koje će
imati zaista jedinstveno mjesto u hrvatskoj
pasionskoj glazbenoj literaturi.
Dirigentica Jasenka Ostojić i skladatelj Josip Magdić pred ansamblima Muzičke akademije u Zagrebu
Tamara Coha Mandić, Mladen Tarbuk i André de Ridder pred Simfonijskim orkestrom HRT–a
Majstorski ciklus HRT–a, 29. svibnja 2014. u Lisinskom
Koncert za flautu i orkestar Mladena
Tarbuka na obljetničkom nastupu nositeljice
posvete
U
povodu obilježavanja
dvadesetogodišnjice
djelovanja na mjestu prve flautistice
Simfonijskog orkestra HRT–a, Tamara
Coha Mandić na koncertu u Majstorskom ciklusu 29. svibnja, pod ravnanjem maestra Andréa de Riddera, izvela je njoj posvećen Koncert za flautu i
orkestar Mladena Tarbuka. Djelo je
nastalo 2001. upravo na poticaj Tamare Cohe Mandić koja ga je iste godine i
praizvela uz Simfonijski orkestar HRT–a
pod ravnanjem autora, tada prvog dirigenta orkestra. Nedugo zatim koncert
je snimljen te uvršten na skladateljev
autorski CD, a potom i na CD Tamare
Cohe Mandić. Od tada se nije izvodio,
a razlog tome je zacijelo i zahtjevnost
koju solistička dionica postavlja pred
interpreta. Koncipiravši Koncert u četiri stavka, skladatelj ga je osmislio kao
priču u kojoj flauta, poput ptice Bajke,
»leti od naroda do naroda, tražeći sebi
nastan i ne nalazi ga«, pri čemu je to zapravo metafora same glazbe. Prolazeći
kroz različite krajolike — četiri žanrovski
različita stavka (Entré, African Party,
Doce i Nachgesang) — prolazi različite
transformacije, od sinergije s gudačima
i biranim puhačima te sprege s udaraljkama, preko zajedništva s orkestralnim
tkivom, do samostalnih istupa u kombinaciji s istovremenim pjevom flautistice,
preispitujući i iscrpljujući mogućnosti
i flaute i interpreta. Kao istinski izazov
solističkim nastojanjima, Koncert otvara i izvanglazbena promišljanja flaute u
kontekstu skladateljeve zamisli. (AV)
9
Doprinos
baštini
hrvatske
duhovne
glazbe
Na promotivnom
autorskom koncertu
Dušana Prašelja nastupili
zborovi Jeka Primorja,
Ronjgi i Srečko Kumar
(Slovenija)
U
Piše: Ramiro Palmić
10
je Isusa, umjesto spriječenog basa
Bojana Šobera, u prepoznatljivom
stilu tumačio sam skladatelj, koji je
na kraju duhovito dodao da je u životu dosad bio gotovo sve osim
Isusa Krista.
raznovrsnim djelatnostima Ustanove
Ivana
Matetića
Ronjgova Viškovo,
Ronjgi (nedaleko
od Rijeke), čiji je jedan od utemeljitelja i njezin stalni ravnatelj do umirovljenja Dušan Prašelj, u cilju
očuvanja izvornih vrijednosti istarsko–
primorskog zavičaja, važno mjesto
pripada izdavaštvu. U pogledu tiskanja
notnih zapisa Ustanove, u početku su
bile obuhvaćene samo Matetićeve antologijske umjetničke skladbe i njegovi
zapisi mnogobrojnih pučkih napjeva,
a potom se pristupilo tiskanju skladbi
praizvedenih na tradicionalnim manifestacijama Rijeke, Matetićevim danima
i Zajčevim danima, da bi se počelo s
objavljivanjem i drugih glazbenih djela
inspiriranih osobitim istarsko–primorskim glazbenim izričajem.
Misterij pasije
Maestro Dušan Prašelj (83) istaknuti je hrvatski skladatelj, dirigent i melograf, kojemu je osim bogata opusa vokalno–instrumentalne glazbe, potkraj
mjeseca ožujka u izdanju Ustanove
predstavljena lijepo opremljena tiskana
knjiga dvaju duhovnih djela — Pasija i
Ave Maria.
Glazbeni oblik pasija (lat. passio znači muka), misterij Kristove patnje, smrti
i uskrsnuća, kroz povijest je inspirirala
mnogobrojne likovne, književne i glazbene umjetnike. Peterostavačna Prašeljeva Pasija nastala je na tekstualni
predložak Evanđelja po Mateju, kojem
se priključuju dijelovi izazovnog teksta
Križnog puta Vladimira Nazora te tradicijski tekstovi s otoka Krka prema zapisima samog Prašelja i Ivana Matetića Ronjgova. Ta ciklična skladba pisana za recitatora, soliste, mješoviti zbor,
glasovir (orgulje) i udaraljke, praizvedena je 2011. u Voloskom nedaleko od
Opatije. Uz Riječki oratorijski zbor Ivan
Matetić Ronjgov, nastupili su bas Bojan
Šober, pijanistica Nina Kovačić te recitator Vlado Perni, a izvedbom je ravnao
autor. Pasija je izvedena još iste godine u Baški na otoku Krku, te 2013. u
Zagrebu.
Prašeljevo
oduševljenje
Mješoviti pjevački zbor Ronjgi, pod
glazbenim vodstvom Darka Čargonje, iz Prašeljeva je opusa izveo
Molitvu iz Baščanske ploče, koral
Salve regina iz Trsatskog spomena te vedru Briškulu (solisti: bariton
Daniel Jurišević i pijanistica Tanja
Butković–Verzon). Gostujući Muški pevski zbor Srečko Kumar, jedini
slovenski zbor koji sustavno pjeva
istarske pjesme, nastupio je u Matetićevoj Zrasla mi ladonja te dvjema Koroškim narodnim u Prašeljevoj obradi. Dirigirao je violončelist Aleksander Sluga, dok je solist
bio bariton Fabijan Slede, a glasovir je svirala Elisa Bensa. Pri kraju
te lijepo osmišljene kulturne večeri nazočnima se obratila i središnja
osoba večeri Dušan Prašelj koji nije
krio oduševljenje činjenicom da
mu je Ustanova tiskala notna izdanja pa im je posebno zahvalio, kao
i svim zborskim pjevačima koncerta s kojima je ostvario prisnu dugogodišnju suradnju. Svi su na kraju
pod skladateljevim temperamentnim vodstvom izveli njegovu Ave
Stavci Pasije su Posljednja večera (u
kojem je korišten tekst iz Matejeva
Evanđelja), Na maslinovoj gori (u kojoj nakon nastupa recitatora, glazbeni
dio počinje maštovitom obradom Matetićeva zapisa starog krčkog pučkog
napjeva Škura je nojcica na zemljicu legla...), zatim Suđenje pa Križni put (u kojem skladatelj koristi Nazorove tekstove) i naposljetku Uskrsnuće (znalačkim
harmonijskim, ritmičkim i melodijskim
skladateljskim obrascima te osobitim
pristupom, autor postiže glazbeni crescendo i odgovarajući svečani ugođaj).
Kao i mnoga Prašeljeva djela, i ovo se
odlikuje prepoznatljivom ritmičkom raznolikošću i okretljivošću. U pogledu
glazbene tematike, Pasija je prožeta
elementima istarsko–primorske glazbe, a u njoj autor rabi ulomke svojih prijašnjih skladbi Trsatski spomen i Staroslavenska misa i uspješno ih sintetizira
u cjelovito glazbeno vokalno–instrumentalno djelo.
Zdravo, Marijo!
Mnogi su autori skladali na tekst molitve Ave Maria, a Dušan Prašelj novopredstavljenu je Ave Mariju napisao
za mješoviti pjevački zbor, dvije violine, violončelo i glasovir. Praizvedena
je u prosincu prošle godine u Goriškim
brdima (Slovenija), a muškim zborom
»Srečko Kumar« i instrumentalnim sastavom iz Kojskog, kojima je skladba i
posvećena, dirigirao je ponovno sam
autor. Skladba je dvodijelna oblika, homofono strukturirana, pitkih melodijskih linija s codom na tekst Amen. Cijelim djelom Prašelj je uspješno ostvario stilski sklad oblika i sadržaja, stoga
je ono vrijedan doprinos našoj duhovnoj baštini. Na predstavljanju notnoga
izdanja Pasije i Ave Marije govorila je i
urednica dr. Marija Riman koja je istaknula da je Prašelj osim svoje neupitne darovitosti i skladateljske vještine, u
djela utkao duh svojega zavičaja, istarsko–primorskog glazbenog idioma, te
tako ostao vjeran skladateljskim nazorima, načelima i opredjeljenjima. Uslijedio je autorski koncert Dušana Prašelja, s nastupima zborova Jeka Primorja, Ronjgi i Srečko Kumar. Nakon zajedničkog zapjeva svečane Matetićeve
pjesme Draga nam je zemlja (zborovođa Darko Čargonja), iz Prašeljeve Pasije u nastavku smo čuli stavke Posljednja večera i Na maslinovoj gori. Mješovitim pjevačkim zborom Jeka Primorja dirigirao je Igor Vlajnić, uz pijanisticu
Ninu Kovačić, recitatora Vladu Pernića,
a kao osobitost izvedbe istaknimo da
Mariju. Osebujna interpretacija izmamila je spontan i srdačan pljesak posjetitelja u ispunjenoj dvorani Ustanove, čime je primjereno
zaokružena impresivna glazbena
večer posvećena svestranom i zaslužnom maestru Dušanu Prašelju.
U
stanova Ivana Matetića
Ronjgova, Ronjgi,
Viškovo (nedaleko od Rijeke),
čiji je jedan od utemeljitelja
i njezin stalni ravnatelj do
umirovljenja Dušan Prašelj,
objavljuje skladbe inspirirane
osobitim istarsko–primorskim
glazbenim izričajem
BROJ 186, SRPANJ 2014.
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Predstavljanje dviju vrijednih notnih edicija skladatelja
Dušana Prašelja u Ronjgima (općina Viškovo)
Recitator Vlado Pernić i skladatelj Dušan Prašelj uz zbor Jeka Primorja pod dirigentskim
vodstvom Igora Vlajnića
Muški zbor Srečko
Kumar iz Kojskog
(Slovenija)
11
Zagrebačko glazbeno obilježavanje 80. rođendana Tonka Ninića
Praizvedba Koncerta za violinu, gudače i timpane Zlatana Srzića 11. ožujka 2014. u Hrvatskom glazbenom zavodu
Spoj baroka i suvremenosti
Autor je nastojao reartikulirati formu baroknoga koncerta idejom suvremenosti, modernosti pa i zvučnoga
mainstreama
H
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Piše: Martina Bratić
K
rvatski komorni orkestar je unutar svojega
ciklusa u Hrvatskom
glazbenom zavodu
11. ožujka nastupio
pod
dirigentskim
vodstvom maestra Pavla Dešpalja. Tom
se prigodom uz orkestar predstavila solistica Mojca Ramušćak, u praizvedbi
oncertni stavci Moderato
Rock Tempo, Slow Steady
Beat i Bright Rock donijeli su
zanimljiv stilski iskorak klasične
glazbene večeri
Violinistica
Mojca Ramušćak u praizvedbi Srzićeva
Koncerta
Koncerta za violinu, gudače i timpane
Zlatana Srzića. Srzićevoj je praizvedbi prethodio Treći klasični koncert u
F–duru za gudački orkestar Stjepana
Šuleka, a večer je zaokružio Mozartov
Divertimento u F–duru.
Koncert za violinu, gudače i timpane
maestra Zlatana Srzića, dirigenta i violinista, skladan je potkraj 2012. godine, s osnovnom skladateljskom mišlju
usmjerenom k spajanju prošlosti i poimanju modernoga zvuka. Stavcima
Moderate Rock Tempo, Slow Steady
Beat i Bright Rock autor je nastojao reartikulirati formu baroknoga koncerta
idejom suvremenosti, modernosti pa i
zvučnoga mainstreama. Stavci poštuju zakonitosti oblikovanja i pronošenja
osnovnih tematskih materijala te njihove odnose, dok istodobno svaki od njih
reflektira i specifične zvučne geste tipične za tzv. zabavnu glazbu.
Tematske reminiscencije
Stavak Moderate Rock Tempo karakteriziraju metrički izmještaji u osnovnom tematskom materijalu koji je zamišljen kao dijalog solistice i orkestra,
a cjelokupnu zvučnu ideju čine melodijske reminiscencije na glazbu američkoga Divljeg zapada. Drugi je stavak
počeo intradom gudača, a dok je prvi
građen u maniri stavka concerta grossa, Slow Steady Beat su obilježili nadahnuti elegični nastupi solistice koji su
povremeno sadržavali gotovo gershwinovske melodijske elemente. Posljednji
stavak, Bright Rock, s prizvucima američke country–glazbe, bio je za violinisticu sadržajan teren za izrazitu kreativnost i solistički virtuozitet te je ponajviše
u solističkoj kadenci ostvarila dojmljiv i
pun zvuk instrumenta uz profinjeno dinamičko nijansiranje.
Suverenost i
razumijevanje
Mojca Ramušćak je u praizvedbi Srzićeva Koncerta iskazala suverenost interpretacije i razumijevanje autorskih
skladateljskih koncepcija, a jednako
su se tako prezentirale i njezina vještina
komornoga muziciranja i svijest o kolektivnom zvuku.
Zaokruženo Šulekovom neoklasicističkom i Mozartovom klasicističkom
estetikom, Srzićevo je djelo utjelovilo
dopadljivu promjenu, ali ga strukturno
karakteriziraju ponešto pretjerana sugestivnost i nekritička aproprijacija popularnih melodija i zvučnih asocijacija.
Ipak, Koncert za violinu, gudače i timpane činio je zanimljiv stilski iskorak te
glazbene večeri, što je publika popratila dugim i glasnim pljeskom i pozitivnim odjekom.
Sretan rođendan, maestro!
Ugledni je violinist, pedagog i najdugovječniji umjetnički voditelj Zagrebačkih solista životnu obljetnicu proslavio
koncertom uz kolegu gitarista Darka Petrinjaka
S
Piše: Martina Bratić
Tonkom Ninićem trebala
sam nedavno telefonski razgovarati o jednoj
glazbenoj temi. Prije
biranja broja više sam
puta odvrtjela nekoliko
uvodnih rečenica uz stiskanje palaca
da predstavljanje i sam razgovor prođu
što lagodnije, bez suvišnih riječi koje mi
se redovito potkradaju kad sam nervozna zbog svojih sugovornika.
Zagrebački je koncert imao dodatnu
težinu, u nastojanju proslave 80. rođendana maestra Ninića, a za tu je prigodu i za taj duo nastalo i djelo Krešimira
Seletkovića koje je te večeri i praizvedeno. Cijela je koncertna večer repertoarno ujedinila širok stilski spektar, krećući
se od baroka i klasicizma preko zrelog
romantizma do bisera 20. stoljeća i sasvim suvremenih zvukova, pritom znat-
zaključak koncerta. Oba su se solista
u znak poštovanja i zahvale i naklonila Miroslavu Miletiću u publici. Publika
je zatim, također kao iskaz poštovanja i zahvale, gromoglasnim pljeskom
i skandiranjem pozdravila Tonka Ninića i Darka Petrinjaka, na što je duo uzvratio glazbenim dodatkom, i to prvom
skladbom s programa, onom Stjepana
Spadine.
P
raizvedba Seletkovićeva djela
10 x slično činila je glazbeno
najzanimljiviji trenutak večeri, u
kojemu su Tonko Ninić i Darko
Petrinjak iskazali maestralnu
sposobnost invencije i sugestivne
interpretacije
Vrlo mi je brzo, još tijekom razgovora,
bilo jasno da su moji strahovi bili sasvim neopravdani i da činjenica da razgovaram s jednim važnim glazbeničkim imenom u ovomu slučaju ne znači
baš ništa. Maestro Ninić bio je ugodan
sugovornik, vrlo odmjerenih odgovora
i neporeciva dojma umjetničkoga iskustva i mudrosti, a pritom je bilo nemoguće ne posvjedočiti i njegovu izrazito inteligentnom humoru i šarmu. Tog
sam se razgovora sa smiješkom sjetila
sjedeći u publici 7. svibnja na koncertu
održanom u Hrvatskome glazbenom
zavodu. Smiješak je bio izazvan ponajprije dobrom atmosferom koja je bila
očita već s prvim zvucima, ali i mojom
potvrdom da je Tonko Ninić točno onakav glazbenik kakav je i sugovornik —
osoba koja nepogrešivo pomiruje iskustvo s jedne strane, i šaljivost i ležernost
s druge.
Seletkovićevih 10 x slično
Marko Pletikosa
Već je Sonata br. 5 u G–duru Stjepana Spadine, kojom je koncert počeo,
posvjedočila ljepoti komornoga zvuka koju je duo Ninić–Petrinjak njegovao do posljednjih taktova večeri. Dva
su se glazbenika u izvedbi Spadinina
povratka na početnu temu i postupno
iščezavanje zvuka — 10 x slično činio
je glazbeno najzanimljiviji trenutak večeri, u kojemu su Tonko Ninić i Darko
Petrinjak iskazali maestralnu sposobnost invencije i sugestivne interpretacije, kao i snažnu svijest o zakonitostima
komornoga muziciranja. Seletkovićeva
je skladba ostavila primjetan dojam na
Neopravdani strahovi
Na pozornici se maestru Niniću pridružio također ugledni glazbenik, gitarist
Darko Petrinjak, a taj duo ima već respektabilnu, višedesetljetnu povijest zajedničke suradnje. Dvojica su glazbenika također na koncertu održanom nekoliko dana prije imala prilike neposredno prije zagrebačke, razveseliti i šibensku publiku.
12
nu pozornost posvetivši upravo hrvatskim skladateljima.
Tonko Ninić i Darko Petrinjak
djela do savršenstva dopunjavala, ni u
jednome se trenutku ne namećući jedan drugome. Uslijedila je izvedba djela utemeljitelja francuske violinističke
škole, Jean–Marie Leclaira, Treća sonata u D–duru, da bi barokni niz zaključio Francesco Maria Veracini i njegova
Sonata br. 7 u A–duru.
Zanimljiv stilski odmak u prvom dijelu
koncerta činila je praizvedba skladbe
Krešimira Seletkovića, naziva 10 x slično. Naznačivši to već nazivom, djelo je
strukturirano kao tema s varijacijama,
unutar koje se osnovni tematski materijal na različite načine transformira od
jednostavnijih do složenijih promjena.
Od obrnutoga iznošenja teme i ritamskih i metričkih pomaka, diminuiranih
odsječaka i »dinamičkih negativa« pa
do stješnjavanja materijala i konačnoga
publiku, koja je izvedbu popratila snažnim pljeskom.
Energični Miletić
Drugi dio večeri počeo je Sonatinom
br. 3 u g–molu Franza Schuberta, a
romantičarska estetika dala je dodatni
polet »razgovorima« violine i gitare u rukama Tonka Ninića i Darka Petrinjaka.
Nakon te skladbe veoma je prirodno
uslijedilo glazbeno 20. stoljeće u Histoire du Tango Ástora Piazzolle, gdje su
u izvedbi stavaka Bordello 1900 i Café
1930 obojica solista u vrlo nadahnutim
nastupima iznijela elegične zvuke tanga. Posljednja je točka večeri bila Sonatina Miroslava Miletića; djelo energične atmosfere, inspirirano folklornim
glazbenim elementima, ali i s primjesama latino glazbe, činilo je logičan
BROJ 186, SRPANJ 2014.
KONCERTI
U iznošenju cjelokupnoga programa te
glazbene večeri, koji je bio izrazito zahtjevan i opsežan, obojica su glazbenika prenijela svu svoju autorsku ekspresivnost, uz specifičan solistički rukopis
maestra Ninića te vrsno umijeće pratnje i solističkoga dijalogiziranja Darka
Petrinjaka. Pritom je u predstavljenim
skladbama Ninić udahnuo ljepotu cantabile zvuka i odmjerenih solističkih nastupa, ne libeći se povremeno namjerno zvučno se istaknuti, nadahnut kreacijom i autorskom invencijom.
Također je u svojoj koncertnoj večeri
tkozna koji put dokazao i koliko mu je
stalo do afirmacije hrvatskoga stvaralaštva, nastavljajući jednu od misli vodilja vlastitoga stvaralaštva. U višedesetljetnom glazbeničkom životu uvijek
je posebnu pažnju posvećivao domaćim skladateljskim imenima, i onima iz
povijesne baštine i onima iz suvremene
prakse, bez obzira na to djeluje li samostalno ili kao koncertni majstor.
Tako je Tonko Ninić sa svojom publikom proslavio maestralnih osamdeset godina na najbolji i najljepši način na koji on to zna — koncertirajući
i slaveći glazbu kao osobni životni put
i poslanje.
13
Majstorski ciklus HRT–a, 8. svibnja 2014. u Velikoj dvorani Lisinski
Praizvedba Modrog vala
Olje Jelaske
Posljednja praizvedba dobitnice Nagrade Vladimir Nazor za stvaralaštvo u
2013.
Z
Laureatima ovogodišnje Tribine na svečanom je koncertu u Lisinskom nagrade uručio Ermin Armano, predsjednik žirija
Svečani koncert laureata 47. Tribine Darko Lukić u Velikoj dvorani Lisinski
Mladi u Lisinskom za Slavoniju
N
Nagrađeni su ove godine Hrvatski gudački kvartet (Nagrada Darko Lukić), violinski duo Ankica Šoša Graziani i Lana
Adamović (Diploma Darko Lukić) te udaraljkašica Kaja Farszky (Nagrada HDS–a)
Dobitnica
nagrade HDS–a:
Kaja Farszky
14
agrađeni sudionici
47. Tribine mladih
glazbenih umjetnika Darko Lukić koja
se održava u organizaciji Hrvatskog
društva glazbenih umjetnika, u suradnji
s Koncertnom dvoranom Vatroslava
Lisinskog i ciklusom Mladi u Lisinskom,
dobili su nesvakidašnju priliku nakon
dodjele nagrada, 24. svibnja 2014., nastupiti na podiju Velike dvorane Lisinski. Iako je riječ o glazbenicima koji već
imaju zavidno koncertno iskustvo, ta je
činjenica nesumnjivo pridonijela važnosti toga događaja i same manifestacije
koja se sustavno skrbi o predstavljanju
naraštaja mladih glazbenika, a tom je
prigodom imala i humanitarni karakter;
prihod od ulaznica bio je namijenjen
pomoći stradalima u poplavama diljem
Slavonije. Protekle koncertne sezone
u solističkim recitalima u Maloj dvorani
Lisinski predstavili su se odabrani glazbeni umjetnici, potvrdivši kako na njih
valja ozbiljno računati u budućnosti.
Zanimljive osobnosti
Pijanisti Nikolina Ljiljak, Kosjenka Turkulin i Ante Vetma, violinistice Ankica
Šoša Graziani i Lana Adamović, orguljašica Katarina Javora, saksofonist
Bernard Homan i pijanistica Kristina
Kebet, Duo Alma koji čine sopranistica Nikolina Pinko i pijanistica Ana Lu-
cić, udaraljkašica Kaja Farszky, Klavirski duo Kos–Gašparović, violinistica
Tara Horvat i pijanist Domagoj Guščić
te Hrvatski gudački kvartet redom su
sjajni mladi glazbenici svježih interpretativnih zamisli i zanimljivih umjetničkih
osobnosti. Ocjenjivački sud 47. Tribine
Darko Lukić u sastavu: Prerad Detiček
(predsjednik HDGU–a), Frano Đurović (predstavnik HDS–a), Ana Boltužić
(predstavnica KDVL–a), Višnja Požgaj,
Goran Bakrač, Josip Tonžetić, Zlatko
Foglar, na čelu s Eminom Armanom,
Nagradu Darko Lukić odlučio je dodijeliti izvrsnom Hrvatskom gudačkom
kvartetu. Violinisti Marco Graziani i Alina Gubajdullina, violist Aleksandar Jakopanec i violončelist Smiljan Mrčela
interpretativnom zrelošću, spremom
i muzikalnošću mogu ozbiljno parirati već etabliranim komornim sastavima, a da je pred njima blistava budućnost, potvrdili su i duboko proživljenom
izvedbom Drugog gudačkog kvarteta u
D–duru Aleksandra Borodina na kraju
svečane koncertne večeri u Lisinskom.
Diploma Darko Lukić pripala je violinskom duu Ankica Šoša Graziani i Lana
Adamović, koje su izvedbom živopisnih
Pet studija za dvije solo violine Borisa
Papandopula potvrdile da su proniknule u bit uspješnoga komornog muziciranja. Duo Alma, odmjerena sopranistica kristalnoga glasa Nikolina Pinko i
pijanistica Ana Lucić, kojoj je pripala i
Nagrada za najbolju umjetničku surad-
nju, tom su prigodom izvele temperamentnih Sedam španjolskih narodnih
pjesama Manuela de Falle.
Nagrada HDS–a
Bitan segment Tribine mladih glazbenih umjetnika Darko Lukić čini hrvatsko glazbeno stvaralaštvo, a za najbolju izvedbu skladbe hrvatskog autora nagradu dodjeljuje Hrvatsko društvo
skladatelja. U elitnom muškom društvu
s Borisom Papandopulom, Blagojem
Bersom, Brunom Bjelinskim, Davorinom Kempfom, Mladenom Tarbukom
i Gordanom Tudorom, čije su skladbe
mladi glazbenici odabrali za svoje recitale, našla se i jedna skladateljica —
Viktorija Čop. Njezinu je atmosferičnu,
kontrastnu skladbu Elements za udaraljke solo na svojem koncertu 17. veljače 2014. s uvjerenjem praizvela Kaja
Farszky, o čemu smo već pisali u prethodnom broju ovog časopisa. Četverostavačno ostvarenje, čiji naslovi stavaka Phase, Wood, Wind, Skin and
dust skladateljicu asociraju na svijet
udaraljki, namijenjeno je izvođenju na
marimbi i pratećim udaraljkama, a u
maštovitoj umjetničkoj osobnosti Kaje
Farszky pronašlo je dojmljivog tumača, čime je zaintrigiralo i publiku u Velikoj dvorani Lisinski. Dovoljno razloga
da djelo zaživi na repertoaru sve većeg
broja sjajnih mladih udaraljkaša.
Ante Topić
Piše: Bojana Plećaš Kalebota
N
Olja Jelaska i Aleksandar Marković pred Simfonijskim orkestrom HRT–a
Piše: Ana Vidić
agrađivana
splitska skladateljica Olja
Jelaska za
svoj je rad
zaslužila još
jedno visoko priznanje — Nagradu Vladimir Nazor, koju dodjeljuje Republika Hrvatska za
najbolja umjetnička ostvarenja.
Na području glazbe prepoznata je vrijednost njezinih četiriju
skladbi praizvedenih u 2013.
godini o kojima smo izvještavali
u ovom časopisu: Meštrovićev
san, Lahor blagi, Miris cedra libanonskog i Cvijet šaronski. Da
skladateljičina invencija buja,
svjedoči njezina prva praizvedba u 2014.: skladba Modri val
za orkestar koju je 8. svibnja u
Koncertnoj dvorani Vatroslava
Lisinskog predstavio Simfonijski
orkestar HRT–a pod ravnanjem
maestra Aleksandra Markovića.
Uspjeh je to veći što se Modri
val, uvrštavanjem toga koncerta
u sezonu Europske radijske unije,
čuo i u pojedinim zemljama članicama EBU–a (Europske radijske
unije), kao i na Trećem programu
Hrvatskoga radija. Skladba je
snimljena i studijski za fonoteku
Hrvatskoga radija.
Voda kao nadahnuće
Osobiti izazov, i ne tako čest, pisanja za veliki orkestar, skladateljici je bio i poticaj za istraživanje
novih prostora vlastite invencije.
Bujnost orkestralnog tkiva, koja
već na početku utvrđuje snagu
skrivenu u subjektu naslova, ubrzo zamjenjuje druga manifestacija istog subjekta, smiraj i blagi pokret, uz stalnu tendenciju novom
agrebački puhački trio, ansambl koji
u obnovljenom sastavu — Domagoj
Pavlović, klarinet, Dario Golčić, oboa
i Žarko Perišić, fagot — djeluje već
četiri godine, u skladu s jednom od
svojih temeljnih postavki — promicanje rada hrvatskih skladatelja — na program koncerta 28. ožujka uvrstio je dva djela naših autora, od
čega jednu praizvedbu. Obje skladbe uvrštene su na
program na inicijativu članova ansambla: Šumatina
za puhački trio Srđana Dedića nastala je 1987. i sad
je se moglo, uz autorovo dopuštenje, ponovno čuti
nakon mnogo godina; skladbu Napuštena ogledala
za puhački trio i harfu Viktorija Čop napisala je upravo na njihovu narudžbu. Kako je sama skladateljica
otkrila u emisiji Putovi hrvatske glazbe Trećeg programa Hrvatskoga radija, osobito ju je zaintrigirao
predloženi sastav te ga je doživjela kao romantičan
poticaj, pa i ne začuđuje što skladba i naslov Krajolik
napuštenih ogledala imaju intimno značenje. Svaka riječ u naslovu, kako je pojasnila, odnosi se na
određeni segment osobnog života u vrijeme pisanja
skladbe: ‘krajolik’ predstavlja prostor, fizički zbog potrebe izdvajanja vremena za pisanje, a psihički zbog
poniranja u vlastitu nutrinu i vlastiti krajolik; ‘napuštenost’ također ukazuje na okretanje sebi u procesu
stvaranja i potrebu napuštanja okolnog svijeta, a
‘ogledalo’ predstavlja svojevrstan odraz te nutrine, ali
nosi i brojne druge simbole. Polagani tijek, preklapanja, pretapanja, imitiranja i dopunjavanja dionica
instrumenata, osim što odražavaju značajke naslova, ostavljaju dovoljno prostora slušatelju i za vlastite
asocijacije i predodžbe. (AV)
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Praizvedba
skladbe
Napuštena
ogledala
Viktorije Čop
bujanju. Gotovo slikarski primjenjujući orkestralne i instrumentalne boje, spajanjem i sukobljavanjem suprotnosti u tijeku materije,
kroz lirski doživljaj, pa i elemente
lokalne, tijardovićevske provenijencije, skladateljica nepogrešivo
dočarava mediteransko podrijetlo svojega nadahnuća.
Voda kao inspiracija nije novost
u skladateljičinu radu, no u ovom
slučaju, kako je i sama zapisala, otkrila je neka nova područja
skladateljstva: »Modri val je nastavak mojeg osobnog putovanja, ovaj put kroz element vode
— kroz neku drugu realnost i dodir različitih svjetova. Voda koja
donosi novu energiju i promjenu, iz trenutka u trenutak ruši ono
prethodno, a zatim ponovno gradi i tako u krug. Glazba–voda–
ljudska svijest–zakoni fizike, tako
blisko, a tako različito.«
Viktorija Čop
15
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Zagrebački
ansambl
flauta u
Španjolskoj
U Sevilji je 27. travnja 2014. počela
turneja Carrousel koja je obuhvatila
i gradove Benalmadenu, Malagu i
Barcelonu
Piše: Dario Poljak
Zagrebački ansambl flauta mlad je, a uz flautistički kvartet 4Sfyrinx i jedini ansambl te vrste u Hrvatskoj. Nakon osnutka 2012. plijeni pozornost
specifičnim zvukom koji je onima željnima slušanja zajedničkog muziciranja od najmanje četiri do
čak dvanaest flauta omogućio i cijelu koncertnu
sezonu u dvorani caffé–bara Matis u kompleksu
što ga čine Dvorana Lisinski i Matica hrvatskih iseljenika. Članice ansambla uglavnom su već afirmirane umjetnice, no među njima ima i netom diplomiranih flautistica, kao i studentica, što znači da
se svima omogućuje nastup u takvom jedinstvenom sastavu.
Planovi i ciljevi
Umjetnička voditeljica Renata Penezić kaže da je
cilj ansambla predstavljanje hrvatske glazbe u domovini, ali i u inozemstvu. Skladbe za sastav te vrste postojale su već u opusima hrvatskih skladatelja, ali dosad su nastale i mnoge nove, upravo
na poticaj ansambla. U potrazi za mjestima gdje
bi se taj opus mogao predstaviti, ukazala se prigoda za nastupom u Španjolskoj. Tako je koncertom 27. travnja na Trećem međunarodnom festivalu flautista u Sevilji počela turneja pod nazivom
Carrousel, tijekom koje je ansambl svirao u Sevilli, Benalmadeni, Malagi i Barceloni. Program je
otvoren skladbom Četiri krokija za zbor flauta Sare
Glojnarić, nastalom 2012. i praizvedenom na 44.
BEMUS–u, koju je Zagrebački ansambl flauta iste
godine prvi put predstavio u Hrvatskoj. Zatim su
odsvirane Skice za osam flauta Miljenka Prohaske, nastale 2013. na poticaj Renate Penezić, Six
Sweets za šest flauta Marina Rabadana, nastale
za Zagrebačko društvo flautista te Evokacija, op.
39 za kvartet flauta, mladog skladatelja i pijanista
Brune Vlaheka, koji živi i djeluje u Španjolskoj, što
se vodstvu ansambla činilo kao vrlo zanimljiva poveznica sa španjolskom turnejom.
Uhlikov Karusel
16
Na programu su bile i skladba Flute session za
šest flauta Petra Obradovića te čak tri praizvedbe. Za prošlogodišnju ljetnu turneju po Hrvatskoj,
naslovljenu TURBO classic FOLK, Tomislav Uhlik
je za Zagrebački ansambl flauta napisao Diptih za
dvanaest flauta, u kojemu se isprepliću napjevi s
Mljeta i neizostavni tradicijski ples tog podneblja
— linđo. Kako je ansambl na turneju u Španjolskoj odlazio u sastavu od deset flauta, na zamolbu Renate Penezić za preradbom Diptiha, Uhlik
je odgovorio pisanjem nove skladbe naslovljene
Carrousel, prema kojoj je turneja i dobila naziv. Pri
naručivanju skladbe umjetnička je voditeljica od
skladatelja tražila da se posluži citatima iz hrvatskog folklora, koji je prema njezinim riječima vrlo
bogat i zaista može dobro predstaviti hrvatsko u
glazbi. Uhlik je u toj skladbi upotrijebio čak četiri teme: međimursku, zagorsku i dvije španjolske.
Sam skladatelj o skladbi je rekao: »Karusel (vrtuljak, ringlšpil) druga je moja skladba posvećena
Zagrebačkom ansamblu flauta, u kojoj se, kao i u
prethodnom Diptihu, poigravam izvornom folklor-
nom građom. Povod njezinu nastanku bio je odlazak ansambla na turneju u Španjolsku. Otuda i
zamisao da poznatim hrvatskim napjevima Lepe
ti je Zagorje zelene i Regica je nesla koscom zajtreka suprotstavim i dva španjolska — La filadora i
Adiós, con el corazón.«
Rezićeve apstrakcije
Drugo praizvedeno djelo bila je skladba In principio erat rhytmus mladog hrvatskog skladatelja
Branimira Rezića, studenta Odsjeka za crkvenu
glazbu pri ljubljanskoj Akademiji za glasbo. Sastoji se od čak dvadeset jedne varijacije. Autor o njoj
kaže: »Radi se o kompoziciji neobaroknog stila u
kojoj je ostinatni motiv jedina zadržana karakteristika stila, a na koju se veže 21 varijacija zasnovana
na Fibonaccijevu nizu. (...) Svaki od brojeva spomenutog niza nosi novi sustav kompozicijskih tehnika, odnosno varijacija, a na svaki niz veže se još
jedan novonastali koji donosi reminiscenciju kompozicijskih tehnika iz prijašnjih varijacija. Sve varijacije donosne konstantan tempo, a naglasak je na
promjeni metra i sitnijim notnim vrijednostima koje
su u ovom slučaju osnovni ‘puls’ djela. Kompozicija se temelji na sustavu od četiri elementa (zemlja, zrak, voda, vatra) i funkcionira jedino u toj hijerarhiji. Također, ona ne traži ekspresivni izražaj,
nego ujednačenost svih glasova, a kontrast daje
instrumentacija.« Možda je skladatelju ipak izmakla
glazba kao takva, pa je kod poteškoća u verbalizaciji zapisa pribjegao ipak malo preapstraktnom
pojašnjavanju djela. U ovome se slučaju valja zapitati mogu li se u skladbi ta četiri elementa čuti, a
kamoli može li se zamijetiti njihova hijerarhija. (Isto
vrijedi i za Fibonaccijev niz.)
Komunikativni Kabiljo
Posljednje praizvedeno djelo na španjolskoj turneji
bila je skladba Anunnaki Alfija Kabilja koja je inspirirana istoimenom riječju koja na sumerskom znači
»oni koji su došli s Neba na Zemlju«. Skladba je nastala kao nastavak uspješne suradnje s Renatom
Penezić. Prema skladateljevim riječima, »nije htio
napisati nešto avangardno, ekstravagantno, kvazifilmski interesantno, makar je to tema koja možda zahtijeva pomak od standarda. Tako je nastala
jednostavna, komunikativna suita od pet stavaka.
Triole, iz pojedinih rastavljenih akorda koji se pojavljuju, simboliziraju ‘jezik’ naših sumeranskih ‘predaka’. Dolazak simbolizira dolazak ‘divova’, Ljubavne igre su kratki dueti koji se sviraju na poseban način, u jednom trenutku svaki par svira svoje,
zbog čega dolazi do potpunog kaosa koji prekida
voditeljica. Anu i Aki (Ljubavna tema) je stavak posvećen imaginarnom paru koji se zaljubio, a prekidaju ih Ljubavne svađe. Naslov stavka Da l’ je to
kraj govori sam za sebe, dok je ideja završnog plesa, Odlaska, da si svatko zamisli kakav bi kraj mogao biti.« Suita Annunaki donosi uistinu karakterističan i prepoznatljiv skladateljski izričaj Alfija Kabilja, izuzetno dobro spojen sa zanimljivim zvukom
Zagrebačkog ansambla flauta.
Zagrebački ansambl flauta nakon turneje po Španjolskoj djelovanje će nastaviti u svojoj redovitoj sezoni u dvorani Matisa, pa nakon ljetne stanke sve
članice ansambla željno iščekuju ponovni nastup
pred zagrebačkom publikom.
Goran
Končar
u
Japanu
V
iolinist
Goran
Končar boravio
je od 7. do 22.
svibnja 2014. u
Japanu. Održao
je šest velikih
koncerata, dva majstorska seminara te jedno predavanje. Nastupio je u najprestižnijim koncertnim
dvoranama u Tokiju, Kyotu, Tochigi
i Matsumotu (Nagano), a njegovi
suradnici na koncertnim rasporedima bili su ruski pijanist Evgenij
Zarafiants te japanske pijanistice
Yoko Nishii i Junko Iwashita. Zato je
gotovo svaki koncert imao drugačiji program, što je izuzetno rijetko
u reproduktivnim krugovima, a od
umjetnika iziskuje poseban napor
i pripremu. Pokazatelji uspješnog
gostovanja su pozivi na nove turneje u idućim sezonama, s posebnim naglaskom na programima
integralnih izvedbi Beethovenovih
sonata te Bachovih solo sonata i
BROJ 186, SRPANJ 2014.
N
a koncertima u Španjolskoj
desetero je zagrebačkih flautistica sviralo djela Sare GlojnaJedinstveni ansambl u Hrvatskoj koji potiče
rić, Miljenka Prohaske, Marina
i predstavlja novo hrvatsko stvaralaštvo
Rabadana, Brune Vlaheka i
Petra Obradovića te praizvelo
nove skladbe Tomislava Uhlika, Branimira Rezića
i Alfija Kabilja
U spjesi u inozemstvu
partita. Također je uslijedio poziv
za umjetničko vodstvo komornog
festivala u Naganu, i to već od sljedeće sezone. Končar je studentima i publici na predavanju i na
koncertima u Matsumotu i Tokiju
predstavio djela za violinu hrvatskih
skladatelja: Romancu u F–duru op.
22 Dore Pejačević, Scherzino za
violinu i klavir op. 4 Franje Krežme
i Monolog Ive Josipovića. Programski zahtjevna koncertna turneja
završila je izuzetnim događajem:
na posljednjem koncertu u Tokiju
Končar je dobio mogućnost svirati na Red Diamondu, jednom od
posljednjih instrumenata majstora
Antonija Stradivarija. Na koncertu je
bio i Bernard Millan, danas najveći
graditelj gudala, nasljednik najbolje
francuske tradicije izrade gudala od
Tourtea, Peccatea, Lamyja i Sartorija. (HDS)
Daniel
Milka
Kelemena
na
repertoaru
Zbora
HRT–a
N
akon prve hrvatske izvedbe na
Glazbenoj tribini
u Opatiji, 7. studenoga
2013.,
Zbor HRT–a pod
vodstvom maestra Tončija Bilića,
skladbu Daniel Milka Kelemena uvrstio je i na program ciklusa Sfumato.
Samo nekoliko dana uoči Kelemenova devedesetog rođendana, Zbor
HRT–a i maestro Tonči Bilić odali su
počast velikanu hrvatske suvremene
glazbe izvedbom te recentne skladbe, i to u dva navrata: 24. ožujka u
crkvi Presvetog Trojstva u Slavonskom Brodu te 25. ožujka u Muzeju
Mimara u Zagrebu. Riječ je o djelu
nastalom 2008. za dvostruki zbor a
cappella u kojem je Kelemen upotrijebio ulomke iz biblijske Knjige proroka
Zbor HRT–a i Tonči Bilić
Danijela i iz 130. psalma De profundis clamavi. Praizveo ga je Komorni
zbor Cantus Stuttgart pod vodstvom
Jörg–Hannesa Hahna 13. studenoga
2009. u Gradskoj crkvi u četvrti Bad
Cannstatt u Stuttgartu, na Kelemenovu autorskom koncertu u povodu
skladateljeva 85. rođendana. Inter-
pretativni zahtjevi, osim tradicionalnog zborskog i solističkog korištenja
glasova uključuju i niz posebnih efekata poput govora, šaptanja, vikanja,
glasnog disanja, glissanda i pjevanja
u četvrttonovima uz pridodane ritamske instrumente. (AV)
17
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Antonio Babić i
Sara
Glojnarić
Budućnost kompozicije je u sigurnim rukama
Ove godine stipendiju iz Fonda Rudolf i Margita Matz dobilo je dvoje mladih skladatelja koji dokazuju da se ne
trebamo brinuti za budućnost ozbiljne glazbe u nas
S
Razgovarao: Tomislav Vuković
ara je nadarena mlada
skladateljica, ali i virtuozna glazbenica koja s
lakoćom i sigurnošću
izvodi svoja djela. Njezine skladbe moderan
su amalgam različitih utjecaja, od tradicije, jazza i suvremenih stilova, predstavljene u ruhu mladenačkog poleta i
Dragan i Snježana Rucner te violinistice Ana Paula Knapić Franković i Ivana
Penić Defar
Dvanaesta sezona ciklusa Četiri godišnja
doba počela ovoga proljeća
Gudački
kvartet
Rucner
u novom
koncertnom
prostoru
Ansambl na koncertu 29. travnja 2014. u
Velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva
u Zagrebu zadržao dosadašnju programsku
okosnicu
18
P
Piše: Bojana Plećaš Kalebota
očevši svoju dvanaestu sezonu koncerata iz ciklusa Četiri
godišnja doba u novom prostoru, dojmljivoj Velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva
u Zagrebu, Gudački kvartet
Rucner na proljetnom je koncertu 29. travnja 2014. zadržao dosadašnju programsku
okosnicu, ovaj se put zadržavši na uskrsnoj
tematici.
U novom ruhu
Uz klasični repertoar koji su tom prigodom činili Divertimento u D–duru, KV 136 Wolfganga
Amadeusa Mozarta i Peti gudački kvartet u F–
duru, op. 3, tzv. Serenada Josepha Haydna,
Kvartet koji trenutačno djeluje u sastavu Ivana
Penić Defar i Ana Paula Knapić Franković, violine, Dragan Rucner, viola, i Snježana Rucner,
violončelo, na program koncerta uvrstio je stoga prigodnu skladbu Josipa Magdića Uskrsne varijacije op. 163, nastale prema napjevu
Uskrsnu Isus doista iz glasovite zbirke crkvenih napjeva Cithara octochorda koja datira iz
1701. godine. Varijacije su izvorno namijenjene
orguljama, a sam ih je autor praizveo na obnovljenim orguljama Heferer u sarajevskoj katedrali, 3. travnja 1994. Trinaest godina poslije
zaživjele su u varijaciji za gudački kvartet kao
opus 163b. Kao česti interpreti introspektivnih
komornih ostvarenja Josipa Magdića, člano-
originalnog izričaja. Antonio trenutačno
studira u Belgiji u sklopu programa Erasmus, gdje radi na novim skladbama
koje se odlikuju vigoroznom dinamikom i razigranim melodičkim pasusima
te pružaju pomalo filmski doživljaj.
Sara i Antonio, možete li se za početak
ukratko predstaviti?
Sara: U srednjoj glazbenoj školi radila
sam s prof. Krešimirom Seletkovićem.
Bilo je to vrijeme najvećih previranja i
donošenja bitnih odluka koje određuju idućih nekoliko godina, ako ne i cijeli
život. Rad s njime za mene je bio neizmjerno koristan. Pomogao mi je »probiti zid« između onoga što čujem, onoga
što mogu odsvirati i onoga što mogu
zapisati. Mogla bih reći da se rad s
prof. Seletkovićem odnosio na otvaranje i otkrivanje »kompozitorske mene«.
Također, moram spomenuti da je njegova upornost u usmjeravanju na studij kompozicije jedna od najdojmljivijih
stvari koje su mi se događale u srednjoj školi — vrlo vjerojatno bih, da nije
bilo njega, studirala nešto posve drugo, npr. povijest umjetnosti i francuski na Filozofskom fakultetu. Prof. Davorin Kempf bio je prirodan izbor za
mene na Muzičkoj akademiji, budući
da je i Krešimir Seletković bio njegov
student. U njegovu sam klasu došla s
vrlo dobrim temeljima pa smo se fokusirali na tehničke aspekte našeg zanata — kako instrumentirati, voditi misli,
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Razgovor s ovogodišnjim dobitnicima HDS–ove stipendije Fonda Rudolf i Margita Matz
vi Gudačkog kvarteta Rucner i tom su prigodom uspjeli proniknuti u njegova promišljanja,
ostvarivši dojmljivu izvedbu prilagođenu karakteru skladbe.
Skladno suzvučje
Vrhunac večeri bio je u drugom dijelu koncerta, kad su se Kvartetu pridružile članice Djevojačkog zbora Zvjezdice, pod dirigentskim
vodstvom njegova utemeljitelja Zdravka Šljivca, udahnuvši izvedbama korala Jesus bleibet meine Freude Johanna Sebastiana Bacha
i Mozartove Ave verum corpus, KV 618 mladenački entuzijazam i svježinu. Osobito kvalitetnu suradnju ostvarili su članovi Gudačkog
kvarteta Rucner i mlade gošće iz Zvjezdica u
Trima uskrsnim pjesmama iz Međimurja koje je
2004. obradio još jedan redoviti gost–skladatelj u ciklusu Kvarteta Rucner, Tomislav Uhlik.
Kristuš nam je gori stal, Veseli se, o Marija i
Veseli dan nam je nastal napjevi su iz zbirke
Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja Vinka Žganca, izdane 1925., koje je Uhlik preuzeo, a za proljetni koncert Gudačkog kvarteta Rucner i obradio solističku vokalnu dionicu
za troglasni djevojački zbor. Tijekom usredotočene i stilski prilagođene izvedbe triju međimurskih pjesama, Zvjezdice su uspjele ostvariti skladno suzvučje s članovima kvarteta, pridonijevši osvježavajućem i poticajnom početku nove koncertne sezone Kvarteta Rucner u
novootkrivenom koncertnom prostoru, nakon
uspješne obljetničke godine.
19
Antonio: Rođen sam u Rijeci gdje
sam i počeo glazbeno obrazovanje kao harmonikaš i teoretičar u
Glazbenoj školi Ivana Matetića Ronjgova. Želja za skladanjem javila
se u srednjoj školi i u tom razdoblju nastalo je moje prvo »pravo«
djelo — skladba za mješoviti zbor
koja je i praizvedena. Neprocjenjivo iskustvo stvaranja, izvođenja i
uživanja u vlastitoj glazbi bilo je potvrda da je kompozicija moj poziv.
Počeo sam studirati na Muzičkoj
akademiji u Zagrebu kod prof. Frane Paraća, a ove akademske godine sam student kompozicije kod
prof. Jana Van Der Roosta na belgijskom Lemmensinstituutu u Leuvenu u sklopu programa studentske razmjene Erasmus. Kako vam stipendija HDS–a može
pomoći u daljnjem razvoju i stvaranju? Imate li već neke planove
ili projekte koje biste tako mogli
ostvariti?
Sara: Stipendija Fonda Rudolf i
Margita Matz uvelike će mi pomoći. Studij u inozemstvu sam po
sebi nije lak, a financijska sigurnost ipak ga čini ugodnijim; doista se možete fokusirati na studij i izgradnju vlastite umjetničke
ličnosti. Antonio: Stimulacija koju taj hvalevrijedan fond pruža mladim skladateljima od velike je važnosti. Iznimno sam sretan što sam, uz Saru,
dobitnik stipendije. Studiranje u
drugoj državi, s ljudima brojnih nacionalnosti i kultura te novim znanjima koje primam i upijam i mogućnostima koje mi se pružaju,
nevjerojatno je iskustvo. Osim što
će mi stipendija olakšati troškove
svakodnevnog života u Belgiji, pomoći će mi i u ostvarenju samih
mogućnosti studija.
Možete li opisati proces skladanja?
Kako pristupate djelima i odakle
crpite ideje?
Sara: Proces skladanja od jednog
do drugog djela potpuno je drukčiji. Kojiput se dogodi da materijal
moram mukotrpno tražiti, a kojiput ga jednostavno čujem jasno
kao da svira na radiju. Sad kad sam na
studiju u Stuttgartu, primjećujem veliku
razliku u poimanju glazbenog materijala. U skladateljskom sam smislu bila
tradicionalno »odgojena« pa mi je dolazak u Njemačku otvorio oči (i uši) prema sasvim novim smjerovima u glazbi i
promišljanju o tome što ona doista jest,
koju ulogu ima danas i što me privlači u
konceptualnom smislu.
Antonio: Proces skladanja gotovo je
nemoguće opisati. Ima tu racionalnog,
ali većinom je to poniranje u vlastitu
nutrinu. Taj proces je kod mene ponekad vrlo dug i iscrpan pa mi je zato
teško pronaći najbolji materijal kojim
ću se izraziti. Danas je skladateljeva
sloboda veća nego ikad i sve tehnike
skladanja, svi stilovi i sve filozofije, sve
je dostupno i legitimno. No ja sam vrlo
osjetljiv na odabir prave početne glazbene ideje koja će me dalje inspirirati i
u konačnici protkati cijelu kompoziciju.
Moglo bi se zato reći da crpim ideje iz
same glazbe. To mi je jako važno; kad
uspijem, osjetim da sam donio pravu
glazbenu odluku i ne mogu prestati s
istraživanjem vlastitoga glazbenog svijeta. Na kraju moram biti zadovoljan
onim što čujem. Motivacija vršnjaka
Kako biste motivirali svoje vršnjake da
dođu poslušati ono što radite? Što mislite, zašto mlađe generacije slabije poznaju ozbiljnu glazbu?
Sara: Imam sreću što su mi (više–manje) svi prijatelji glazbenici pa su uvijek
radoznali i puni potpore za nove projekte na kojima radim. Nažalost, često
se događa da nakon pitanja Što studiraš? slijedi zbunjena grimasa i potpuno
nerazumijevanje moje profesije. Obično slijedi i reakcija: Aha… A što zapravo radiš u životu?
Antonio: Klasična glazba, pogotovo ona suvremena, elitistička je i prije svega živi među ljudima koji se njome bave. S druge je strane glazbena
umjetnost ta s kojom se ljudi najlakše mogu poistovjetiti pa upravo nju na
svakodnevnoj osnovi i najviše konzumiraju, ali nažalost isključujući klasičnu glazbu. To je začarani krug; zbog
»ekskluziviteta« koji ona uživa, a koji je
i opravdan, klasična glazba laicima je
nedostupna i samim tim, zbog manjka slušalačkog iskustva, i nezanimljiva. Imam mnogo prijatelja laika i redovito im pričam o glazbi, puštam zanimljive suvremene kompozicije ili ih vodim na koncerte. Rješenje je upravo u
tome: (suvremenu) klasičnu glazbu treba konzumirati!
Prioritet iskrenosti
U kojem smjeru će se, prema vašem mišljenju, moderna kompozicija razvijati?
20
Sara: Teško je to reći. Sa stajališta zvu-
ka i kompozicijskih tehnika, gotovo je
sve izmišljeno (i izlizano) pa je za svakog skladatelja na svijetu najveći problem kako (p)ostati svjež i zanimljiv.
Neki kreću u više konceptualnom
smjeru, neki poniru u tradiciju, neki se
bave sintezom jednog i drugog... Sve
je dopušteno, nema pravila, jedini imperativ je ostati dosljedan sebi i svojem
umjetničkom kredu, ali biti otvoren i za
nove stvari, nove misli. Antonio: Sumnjam da će se ikad ponoviti 20. stoljeće koje je otvorilo granice
prema već spomenutoj slobodi. Danas
je prisutno ispreplitanje glazbenih svjetova, mogao bih čak reći i »glazbenih
trendova« koji se ponekad razlikuju od
države do države pa se pitam kamo će
nas taj polistilizam odvesti. Volio bih nastaviti skladati na razmeđu tradicionalnog i suvremenog, ali tkozna kako će
na mene utjecati nova iskustva i znanja? Najvažnije mi je da su moja djela
uvijek iskrena. Soundtrack odrastanja
Sara, dolaziš iz glazbene obitelji. Tvoj
djed Silvije bio je bubnjar u Plesnom orkestru RTZ–a i Zg jazz quartetu, a otac
Dražen svira gitaru u jazz grupama. Kakav je tvoj odnos prema jazzu i nalaziš li
u njemu inspiraciju? Jesi li ikad razmišljala o tome da nastupiš s ocem i djedom, s obzirom na to da bi tri generacije
glazbenika u jednoj grupi publici sigurno bilo zanimljivo vidjeti? Sara: Vjerujem da bi bilo zgodno vidjeti tri generacije Glojnarića na sceni. Nisam sigurna hoćemo li to doživjeti, ali
ideja je simpatična. Jazz je oduvijek
bio tihi soundtrack mojeg odrastanja;
zbog oca i djeda uvijek sam bila okružena njime. Jazz i suvremena ozbiljna
glazba, za razliku od pop–glazbe, imaju mnogo toga zajedničkog. Jazz glazbenici često su akademski školovani, s
velikim znanjem o glazbenoj teoriji, improvizaciji itd. Moram priznati da prema
Oscaru Petersonu, Patu Metheneyju,
Milesu Davisu, Charlieju Parkeru i drugima osjećam jednako profesionalno
divljenje kao i prema Claudiju Abbadu,
Ceciliji Bartoli, Marthi Argherich i ostalim sjajnim glazbenicima. A laike bih primjerice odveo na koncert
studenata kompozicije. Kad budem trava
Planovi za ovu godinu? Gdje vas se
može čuti i vidjeti?
Sara: Nedavno sam završila projekt koji
će biti predstavljen na werk_statt_festivalu u Stuttgartu. To je festival suvremene glazbe u trajanju od dva dana,
na kojem se izvode najrecentnije skladbe mladih i etabliranih skladatelja. Projekt će se baviti problemima u komunikaciji. Djelo se zove ...straight through
the fingertips za sopran, bariton, klavir i video. Bernd Schmitt, poznati redatelj u Stuttgartu, režirat će scenski
dio kompozicije, tome se jako veselim... Nedavno sam počela pisati djelo za Zagrebački puhački trio koje će
biti praizvedeno na Dubrovačkim ljetnim igrama, zatim imam narudžbu za
komorni ansambl Bachchor Stuttgart,
pisat ću skladbu za jedan od koncerata u sklopu ciklusa Musik am 13. koji
će biti potkraj studenoga, pa slijedi djelo za solo čelo koje će izvesti Monika
Leskovar...
Antonio: U planu mi je skladati za flautu i gitaru i ta će se kompozicija u lipnju praizvesti u Španjolskoj. Istodobno
se detaljno bavim limenim puhačima i
do kraja godine napisat ću skladbu za
brass–ansambl i udaraljke. Život u Belgiji pruža mi mogućnost da se iskusim
na području filmske glazbe jer su projekti takve vrste lako mogući u suradnji
s film makerima koji studiraju na filmskim akademijama diljem zemlje. Stoga se nadam da ćete uskoro gledati neki kratki studentski film s mojom
glazbom u pozadini. Neće izostati ni
projekti u Hrvatskoj; u kontaktu sam s
prof. Berislavom Šipušem. Cantus Ansambl bi prvom prilikom trebao praizvesti moje djelo nastalo prošle godine. Riječ je o skladbi za bariton solo i
komorni orkestar Kad budem trava na
tekst Dobriše Cesarića.
S
ara Glojnarić: U
skladateljskom sam smislu
bila tradicionalno ‘odgojena’
pa mi je dolazak u Njemačku
otvorio oči (i uši) prema sasvim
novim smjerovima u glazbi i
promišljanju o tome što ona
doista jest.
BROJ 186, SRPANJ 2014.
BROJ 186, SRPANJ 2014.
A
ntonio
Babić: Život
u Belgiji pruža
mi mogućnost
da se iskusim
na području
filmske glazbe
jer su projekti
takve vrste lako
mogući u suradnji
s film makerima
koji studiraju
na filmskim
akademijama
diljem zemlje.
raditi s glazbenim materijalom, paziti na vrijeme i proporcije i slično.
Trenutačno studiram u Stuttgartu
na Hochschule für Musik un Darstellende Kunst.
A
ntonio Babić: (Suvremenu)
klasičnu glazbu treba
konzumirati!
Antonio, koji te autori inspiriraju i što bi
preporučio za slušanje laicima?
Antonio: Najviše me inspiriraju suvremeni skladatelji koje i dalje otkrivam.
Evo, recimo, u posljednje vrijeme su mi
zanimljivi belgijski i nizozemski autori.
Posebno mi je zanimljiva estetika Petera Schata koji je redovito zapisivao svoja promišljanja o glazbi te u konačnici
izmislio vlastitu tehniku skladanja (knjiga Tone Clock). Ili švedski autor Nils
Lindberg koji u svojim djelima nevjerojatno spaja klasiku, jazz i švedski folk, a
autor je vjerojatno prvog jazz requiema!
Spomenuo bih i minimaliste jer mi odgovara njihov stil. I filmske skladatelje...
21
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Ivan Božičević — razgovor sa svestranim splitskim skladateljem u povodu 35. obljetnice umjetničkog rada
Doista je prava rijetkost susresti
glazbenika koji u svojem
izričaju bilježi toliko raznorodnih
glazbeno–stilskih i estetskih
orijentacija
D
Razgovarala: dr. sc. Ivana Tomić Ferić
oista je prava rijetkost susresti glazbenika koji u
svojem izričaju bilježi toliko
raznorodnih glazbeno–stilskih i estetskih orijentacija,
od umjetničke i jazz glazbe
do zabavne i tradicijske, kojima se kontinuirano
usporedno bavi kao autor i izvođač. Razgovor
s Ivanom Božičevićem, skladateljem, orguljašem, pijanistom i aranžerom, u povodu 35.
obljetnice njegova umjetničkog rada, razotkrivao je upravo takvog svestranog i »univerzalnog« glazbenika snažne i samosvojne osobnosti, koji se tijekom bogate kreativne prakse
okušao u svladavanju najraznovrsnijih glazbenih oblika, od vokalne minijature i zborskih djela do komornih, instrumentalnih i elektroničkih
ostvarenja.
22
Haiku i zen
moji su
estetski
ideali
S koncerta u Pragu, crkva sv. Simona i Jude, 6. veljače 2014.
Čistoća izraza
Božičević glazbom izražava sebe, ispovijeda
dio najdublje intime. Stoga su glazbene emocije i ideje njegov polazišni stvarateljski poticaj,
bile one opipljivo konkretne, gestične, jasno
asocijativne, bilo pak apstraktno neuhvatljive.
U dosljednosti svoje estetike lirskog preoblikovanja doživljenoga, inventivno istražuje tonske
boje koje ga često zanimaju više od dijalektike
sonornih visina. Njegova glazba kao da raspršuje čestice koloritnog svijeta, kreirajući struju
zvuka koja se unutar sebe obnavlja i oslobađa
glazbeni prostor suvišnih detalja. Negdje na liniji između prijemljivog izraza i rafinirano izrađene fakture, skladatelj glazbenu građu (kojega
god podrijetla bila) tretira s jednakim respektom, ne zatvarajući se ničemu što nadahnjuje njegove glazbene zamisli. Vođen vlastitom
imaginacijom i sviješću o novim formalnim i
sintaktičkim mogućnostima, Božičević oblikuje djela produbljeno kreativna, različita u duhu
i značenju, čas ironična i ekstrovertirana, čas
misteriozna i sanjiva, ali uvijek obzirna prema
čistoći izraza.
Samo u proteklih nekoliko mjeseci Božičević se može pohvaliti praizvedbama četiriju skladbi u SAD–u i Velikoj Britaniji. Ansambl Verismo Trio izveo je 26.
travnja u Wyomingu novu verziju Monkey Face za flautu, saksofon i klavir. Uslijedila je praizvedba na Međunarodnom
skladateljskom natjecanju u Northamptonu, gdje mu je 18. svibnja kao pobjedniku praizvedena skladba With a Glorious
Eye za zbor i orgulje na tekst Johna Clarea, odabranoj među pedesetak konkurenata. Nakon toga, 31. svibnja, uslijedila
je praizvedba zborske skladbe Yuku haru
ya (The Singers, Minneapolis). U Bostonu se 27. lipnja praizveo njegov Kyrie eleison (St. Paul’s Choir). Dovoljno razloga za
razgovor u ovom broju našeg časopisa.
Često se u vašim skladbama osjeća krajnje štedljiv odabir glazbenog materijala.
Može li se to protumačiti time da manje
zapravo znači više; da se naglasak s eksponiranja prenosi na razradu i metamorfoze glazbenih ideja?
Za mene je manje uvijek više. Primjerice,
haiku poezija i zen umjetnost praznoga
prostora, gdje je ono neizrečeno jednako
važno kao i izrečeno, moj je estetski ideal. No glazba je temporalna umjetnost; ne
možemo svi pisati ultrakratku formu poput Weberna. Zato je okretanje redukcionističko–minimalističkim tehnikama zasnovanim na ponavljanju i postupnoj metamorfozi materijala moj logičan izbor.
Ne počinjem od ideje!
Osnovni je poticaj, dakle, ideja; ona se odijeva u određenu formu; postaje nedjeljiva
cjelina. Znači li to da je oblik zapravo utjelovljenje ideje u građi?
Zanimljivo, pri skladanju gotovo nikad ne
počinjem od »ideje«! Važnije mi je najprije ostvariti poticajnu glazbenu atmosferu,
što obično činim improvizirajući na klaviru. Pritom neki akordski niz, prateći motiv ili ritmička figura postaju najvažniji za
nastanak djela. Također, u posljednje vrijeme često sebi unaprijed zadajem uske
okvire (harmonijske, motivske) buduće
skladbe. To me samo po sebi motivira za
dodatnu kreativnost u radu s materijalom.
Govoreći s aspekta onog sloja povijesti
u kojemu je nevažan redoslijed nastanka
notnih zapisa, a kategorije napredak, razvoj, novo i staro nisu relevantne za motrenje djela, kao ni za vrijednosni sud, možete li istaknuti svoje glazbene uzore?
To će biti doista šaroliko društvo. Sa jazz
strane saksofonist Jan Garbarek, gitarist Ralph Towner i cijela plejada umjetnika žanrovski fluidne ECM »škole«. S
klasičarske strane, ponajprije redukcionisti Steve Reich i Arvo Pärt te skladatelji koje sam još kao student »otkrio« sudjelujući ranih osamdesetih na tečajevima nove glazbe u Darmstatdu: Georg
Crumb, Morton Feldman, Hans Otte... Na
kraju, orguljaši: Buxtehude, čija sam djela detaljno analizirao u svojoj habilitaciji,
neizbježni Bach, te jedan Španjolac iz 17.
stoljeća — Correa de Arauxo. Kad njegova glazba postane popularna, znat ću da
živimo u svijetu mnogo boljem nego što
je ovaj.
Nagrade i priznanja
U trideset pet godina umjetničkog djelovanja stekli ste brojna domaća i međunarodna priznanja za skladateljski rad. O
nekima smo već čitali, a neka su sasvim
recentna...
Počelo je još u vrijeme studija kompozicije u Beogradu — Hristićeva nagrada,
Srebrna medalja Univerziteta umetnosti.
U Hrvatskoj Cro Patria, brojne nagrade
Hrvatskog sabora kulture. Zatim američki ArtsLink Fellowship, Garth Newel Prize, nedavno AGO/ECS Publishing Award
u Bostonu... No mnogo mi je važnije od
nagrada saznanje da izvođači diljem svijeta rado izvode moje skladbe i da ih publika dobro prima. Ne vidim velikog smisla u njegovanju hermetičnog glazbenog
izraza dostupnog samo malobrojnima.
Noviji uspjeh ostvarili ste skladbom Spring
passes za mješoviti zbor i klavir četveroručno, kao jedan od pobjednika međunarodnog skladateljskog natječaja Praškog
filharmonijskog zbora. Riječ je, naime, o
vrhunskom svjetskom profesionalnom ansamblu s tradicijom starijom od osamdeset godina, kojim su dirigirali, među ostalima, Claudio Abbado, Daniel Barenboim, Pierre Boulez, Zubin Mehta, Riccardo
Muti, sir Simon Rattle... Vjerojatno su vas
i takve atribucije ansambla potaknule na
stvaranje?
Doista, bio je to snažan poticaj. Moja je
skladba izabrana kao jedna od tri pobjedničke među 150 radova iz 27 zemalja
i iznimno je toplo u veljači ove godine primljena na praizvedbi u Pragu. Suradnja
s tim zborom, dirigentom Lukášom Vasilekom i pijanistima Karelom Košárekom i
Marcelom Javorčekom ostat će mi u trajnom sjećanju. Očekujem da će uskoro
stići i arhivska snimka Češkoga radija.
Posljednji, najsvježiji, jednako važan međunarodni uspjeh ostvarili ste pobjedom na međunarodnom natjecanju u engleskom Northamptonu. S kojom ste
skladbom konkurirali i kada očekujete
praizvedbu?
Riječ je o skladbi With a Glorious Eye
za zbor i orgulje, na tekst Johna Clarea,
odabranoj među pedesetak konkurenata. Praizvedbom je 18. svibnja dirigirao
Lee Dunleavy, a pjevao je zbor All Saints
Church u Northamptonu.
U međunarodnoj
diskografiji
U nizu diskografskih izdanja koja su objavljena ili su pak pred neposrednom realizacijom u inozemstvu, zacijelo postoje djela koja su vam posebno draga. Možete li
neka izdvojiti?
Skladba Marittimo je izdana i kod nas
(ansambl Splithesis) i u Velikoj Britaniji za
poznatu tvrtku Nimbus (London Schubert Players). Nedavno se u Srbiji pojavio CD New Belgrade Classics klavirskog
dua LP, na kojemu su moje skladbe A
thousand pines, one Moon te Spring Passes, posebno obrađene za taj duo. Britanska tvrtka Prima Facie uskoro treba
objaviti CD suvremene glazbe za čembalo, na kojem renomirana Elaine Funaro
svira moju skladbu Summer in the world.
Ima toga još u planu...
N
ajvažnije mi je saznanje
da izvođači diljem svijeta
rado izvode moje skladbe i da ih
publika dobro prima. Ne vidim
velikog smisla u njegovanju
hermetičnog glazbenog izraza
dostupnog samo malobrojnima
Svoju nekada bogatu aktivnost orguljaša
posljednjih ste godina gotovo zamijenili
dominantnom zaokupljenošću tzv. izvanklasičnim žanrovima, poput mnogobrojnih projekata na području pop i jazz glazbe, zapaženih suradnji sa jazz fusion bendom Waveform i Jazz orkestrom HRT–a.
Nije li jazz, kako kaže na jednom mjestu
André Gide, upravo onaj posljednji čovjekov krik što vodi do samog središta zvuka
ili sudbine?
Lijepo rečeno, iako to zapravo vrijedi za
svaku iskrenu kvalitetnu glazbu. No meni
je jazz u svojoj improvizacijskoj neposrednosti i ritmičkoj vitalnosti doista snažniji
od drugih žanrova!
Skladate glazbu doista raznovrsnih stilskih usmjerenja, surađujete s glazbenicima najrazličitijih kulturoloških profila i
nastupate pred jednako tako heterogenom
publikom u pogledu njezinih glazbeno–
estetskih preferencija. Kako je biti »univerzalnim« glazbenikom u našoj sredini?
Teško i zabavno u isto vrijeme. Ljudi kao
da imaju neutaživu potrebu staviti nekoga
u neku »ladicu« i često ne vjeruju da doista radim sve to što radim. No neke suradnje su čisto zadovoljstvo, poput one s
Harijem Rončevićem, koja traje već cijelo desetljeće, ili poput upravo završenog
aranžersko–sviračkog angažmana na
novom albumu Meri Cetinić i Ivane Burić... Naizmjenično bavljenje raznorodnim
žanrovima vrlo me osvježava i olakšava
mi biti vitalnim i nikada se ne zasititi određenog glazbenog izraza.
Što možemo očekivati u bliskoj budućnosti? Na čemu trenutačno radite?
Pripremam i izvedbene materijale za
skladbu Memories of a Birch Tree, koju je
Northwest Symphony Orchestra iz Chicaga stavio na program za sljedeću sezonu. Što se tiče novih djela, trenutačno
me opet privlače orgulje; želio bih uskoro
dovršiti nekoliko skladbi za tu svoju »staru« ljubav.
Hoćemo li nešto od svega toga što se izvelo u inozemstvu čuti i u Hrvatskoj?
Eh, to trebate pitati ravnatelje mnogobrojnih naših festivala, koncertnih ciklusa i manifestacija suvremene i ine glazbe.
Pobjedničke skladbe iz Praga i Bostona
ponudio sam primjerice Zboru HRT–a za
njihovu sljedeću sezonu. Vidjet ćemo!
BROJ 186, SRPANJ 2014.
INTERVJU
Praški
uspjeh Ivana
Božičevića
H
rvatski skladatelj Ivan Božičević, skladbom
Spring passes
za
mješoviti zbor i klavir
četveroručno, jedan je od tri pobjednika na međunarodnom skladateljskom natječaju Praškog filharmonijskog zbora. Natječaj je izazvao
veliko zanimanje — prijavljeno je
više od 150 skladbi iz 27 zemalja
— a osim Božičevića, nagrađeni
su talijanska skladateljica Beatrice
Barazzoni te češki skladatelj Martin
Klusák. Nagrađene skladbe praizvedene su na koncertu održanom
6. veljače 2014. u crkvi sv. Simona i
Jude u Pragu. Praškim filharmonijskim zborom dirigirao je Lukáš Vasilek, a u izvedbi Božičevićeve skladbe sudjelovali su i pijanisti Karel
Košárek i Marcel Javorček. Spring
passes je naišao na iznimno topao
prijam publike, a koncert je snimao
i Češki radio. Praški filharmonijski
zbor je ansambl s osamdeset godina tradicije i svjetske reputacije.
Nastupa s najpoznatijim orkestrima
i surađuje s velikim dirigentima kao
što su Daniel Barenboim, Zubin
Mehta, Riccardo Muti, Kurt Masur i
Pierre Boulez. (JH)
23
Davor Merkaš
Nagrada Vatroslav Lisinski za
svekoliki doprinos hrvatskom
glazbenom stvaralaštvu dodjeljuje
se voditelju Muzičkog informativnog
centra Koncertne direkcije Zagreb,
muzikologu Davoru Merkašu
N
agrada je rezultat Merkaševa
dugogodišnjeg rada na razvoju
i unapređenju hrvatske glazbe i
njezine promidžbe u Hrvatskoj i
svijetu. Kao utemeljitelj, umjetnički voditelj i producent Festivala
hrvatske glazbe u Beču, Davor Merkaš je u proteklih
devet godina na više od sto koncerata u najpoznatijim
koncertnim prostorima austrijske prijestolnice omogućio predstavljanje najvećih hrvatskih glazbenika i
ansambala te niza antologijskih djela hrvatskih autora, od kojih su mnoga na festivalu bila i praizvedena.
Stvorio je logistiku i uspostavio odnose s mnogobrojnim bečkim i austrijskim institucijama koje su znatnim
financijskim sredstvima pomogle u predstavljanju
hrvatske glazbe u jednom od najvećih svjetskih glazbenih središta. Festival je izdašnom zastupljenošću u
austrijskim medijima hrvatskoj glazbi omogućio veliku
prisutnost (i slušanost) u Beču i Austriji. O koncertima
su izvještavali najvažniji državni mediji kao što su ORF
i najveće austrijske dnevne novine Die Presse i Wiener
Zeitung. U sklopu svojeg muzikološkog rada, Merkaš
je pronašao niz autografa antologijskih djela hrvatskih
skladatelja koja su bila izgubljena: velik broj opusa Borisa Papandopula i vlastoručne notne zapise Blagoja
Berse, Josipa Mandića, Krešimira Fribeca i Slavomira
Grančarića. U suradnji s njemačkim nakladnikom cpo
inicirao je izdavanje serije albuma na kojima su djela
hrvatske skladateljice Dore Pejačević (2013. objavljen
je najnoviji CD u nizu), kao i Borisa Papandopula. Tako
je, s obzirom na distribuciju tog nakladnika na svim
kontinentima, jednom važnom fragmentu hrvatske
glazbe omogućio prezentnost na svjetskoj sceni. Kao
voditelj MIC–a Koncertne direkcije Zagreb u posljednjih devet godina objavio je više od sto notnih edicija
hrvatske glazbe (među kojima su antologijske hrvatske opere Porin i Nikola Šubić Zrinjski), pokrenuo je
digitalizaciju partitura hrvatskih skladatelja, a uvođenjem i razvojem internetske trgovine MIC–a omogućio je bolju pristupačnost skladbama hrvatskih autora
na svjetskom tržištu.
24
dr. sc. Ivana Tomić Ferić,
Nagrada Josip Andreis za
doprinos području muzikologije
i glazbene publicistike dodjeljuje
se doktorici Ivani Tomić Ferić za
projekt transkripcije, prijevoda i
komentara Glazbenog rječnika Julija
Bajamontija
S
plitska doktorica muzikologije Ivana
Tomić Ferić potekla je iz kulturno–intelektualnih krugova svojeg rodnog grada, njegovih specifičnih obrisa, ozračja
i temperamenta. U Zagreb ju je nakon
diplome na splitskoj Umjetničkoj akademiji doveo najprije magisterij, a onda i doktorat iz
muzikologije na Muzičkoj akademiji. Njezini stručni
muzikološki interesi proizlaze iz neprestanog izravnog
kontakta sa živom izvedbenom praksom stilski šarolike splitske glazbene scene: od zabavne do klasične,
od komorne do operne, od tradicijske do suvremene.
Možda zato upravo njoj više od ikoga u hrvatskoj muzikologiji polazi za rukom pisati ozbiljne znanstvene
radove na način da iz vidokruga ne gubi najširi kruga
zainteresiranog čitateljstva koji je stoga u stanju pratiti
njezin zanimljiv i dinamičan tijek misli. U hrvatskoj su
muzikološkoj bibliografiji rijetkost stručni projekti koji
uspijevaju razbiti hermetičnost stručnog diskursa i
postati dobro svih nas, kao što je to pošlo za rukom
Ivani Tomić Ferić knjigom u kojoj je do detalja obradila
prvi Glazbeni rječnik na ovim prostorima. U toj dorađenoj varijanti svoje doktorske disertacije obranjene u
ožujku 2006. Ivana Tomić Ferić uvodi čitatelja u vrijeme i okružje djelovanja polihistora doktora Julija Bajamontija i analitički iščitava rukopis njegova najvažnijeg
glazbeno–teorijskog spisa. Pritom otkriva tragove od
antičkih zapisa do sličnih ostvarenja njegovih suvremenika francuskih enciklopedista potkraj 18. stoljeća.
Zahvaljujući tom radu moguće je pratiti odraze skladateljevih glazbeno–teorijskih spoznaja na njegovo
još uvijek nedovoljno istraženo i izvođeno glazbeno
stvaralaštvo.
Davorin Kempf
Nagrada Boris Papandopulo za
autorsko stvaralaštvo na području
ozbiljne glazbe dodjeljuje se
skladatelju Davorinu Kempfu za
njegov Koncert za klavir i orkestar
Concerto corale, praizveden 12.
travnja 2013. u Velikoj dvorani
Lisinski na 27. MBZ–u
D
rugi dio programa na koncertu
Zagrebačke filharmonije u sklopu
prošlogodišnjeg Muzičkog biennala, na kojemu su praizvedena čak četiri nova djela hrvatskih
skladatelja, počeo je Concertom
corale za klavir i orkestar Davorina Kempfa, našeg
istaknutog člana impresivne biografije. Diplomirao je
klavir, dirigiranje i kompoziciju u znamenitim klasama
Stjepana Radića, Igora Gjadrova i Stjepana Šuleka na
Muzičkoj akademiji u Zagrebu; usavršavao se u Stuttgartu kod Milka Kelemena, magistrirao na Sveučilištu
u Iowi (SAD) te doktorirao u Berlinu. Profesor je na
Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a od 2012. imenovan
je prvim rezidencijalnim skladateljem Zagrebačke filharmonije na dvije godine. U sklopu tog njegova statusa nastalo je i ovo djelo koje predsjedništvo HDS–a
proglašava najvećim skladateljskim dostignućem u
Hrvatskoj protekle godine. Naslov naručene skladbe
Concerto corale upućuje na Kempfovu neprestanu
inspiraciju Bachovim koralima. Ovaj je put posegnuo
za istim koralom koji je i Alban Berg upotrijebio u svojem Violinskom koncertu (Es ist genug), ali i za vječnim
tonskim motivom prema slovima Bachova imena, B–
A–C–H, koji je i sam Bach citirao u svojoj zbirci Umjetnost fuge. Ukorijenjen u misaoni okvir svepovijesnog
skladateljskog kanona, Kempf u jednostavačnom
slobodno prokomponiranom obliku s virtuozno pisanom solističkom dionicom donosi svojevrsni hommage klaviru kao solističkom instrumentu romantičarske
epohe par excellence. Njegov stvaralački moto je
sinteza te se u tom vrijednom i pristupačnom djelu
impresivnog luka ujedinjuju i Bach i romantizam, ali
i suvremeni jezik u najboljem smislu iskonske kreativnosti. Uspjehu djela na praizvedbi pridonijela je i
nenadmašna interpretacija pijanistice Mije Elezović
(koja je upravo magistrirala izvedbu suvremenih djela u New Yorku), kao i izvrsno pripremljeni orkestar
Zagrebačke filharmonije pod vodstvom gostujućeg
švicarskog dirigenta Luce Pfaffa.
Stipica Kalogjera
Nagrada Milivoj Körbler za autorsko
stvaralaštvo na području popularne
glazbe dodjeljuje se Stipici Kalogjeri
za životno djelo u povodu 80.
rođendana
S
kladatelj, aranžer, glazbenik i producent, dr. Stipica Kalogjera rođen je
1934. u Beogradu. Svirao je violinu i
trubu te je nastavio glazbeno školovanje pri tzv. zagrebačkom Konzervatoriju. Diplomirao je 1962. na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Zarana je nastupao u
mnogim malim ansamblima koji su pedesetih godina
svirali na brojnim lokacijama gdje se plesalo i zabavljalo. Od 1958. godine član je Plesnog orkestra Radio Zagreba, gdje je kao trubač, a poslije klavijaturist, aranžer i producent bio stalno zaposlen sve do
umirovljenja. Prva priznanja kao skladatelj dobio je
na Festivalu Zagreb 1960. kad je njegova skladba Ti
si moja obala dobila prvu nagradu žirija. Bio je iznimno uspješan i plodan skladatelj; njegove su skladbe
pjevali Gabi Novak (Vino i gitare), 4M (Krovovi), Oliver
Dragojević (Djeca jednog vijeka), Arsen Dedić (Bit ćeš
uvijek moja), Tereza (Sjaj), Mišo Kovač (Tvoje lice), Kemal Monteno (Sunce djetinjstva), Maruška Kalogjera
(Ča je bilo, tega više ni), Ivica Šerfezi (Sviraj mi, gitaro)
i mnogi drugi. Skladao je dva mjuzikla: O kaj i Kaj 2
O, koji su s uspjehom izvođeni u Gradskom kazalištu Komedija. Sudjelovao je kao skladatelj u mnogim
produkcijama filmova, televizijskih serija i glazbeno–
scenskih djela, a najuspješniji je bio kao aranžer i
producent. U tom sveobuhvatnom poslu ostvario je
više od četiri tisuće aranžmana za različite sastave,
od komba preko big benda do simfonijskog orkestra. Poput najvećih svjetskih aranžera, u orkestraciji
bi »pogodio« duh pjesme koja bi pjevaču omogućila
optimalnu interpretaciju. Njegove su orkestracije sofisticirane, prozračne i racionalne, s upotrebom onih
tonova koji prema francuskoj uzrečici »čine glazbu«.
Bio je jedan od najuspješnijih producenata Jugotona i
poslije Croatia Recordsa, za koje je producirao nevjerojatno veliki broj diskografskih izdanja trajne vrijednosti. Djelovao je i kao dirigent na festivalima te je Splitski
festival doveo do vrhunca. Dirigirao je i na Eurosongu
1995. (Magazin) i 1998. (Daniela Martinović). U više
od šezdeset godina provedenih s glazbom, Stipica
Kalogjera je uvelike pridonio hrvatskoj glazbenoj industriji te produkciji i trajnom očuvanju hrvatske zabavne
i pop glazbe.
Renato Rožić
Nagrada Miroslav Sedak–Benčić za
autorsko stvaralaštvo na području
jazza dodjeljuje se Renatu Rožiću za
autorski projekt i album Black&White
N
akon što je na izdanjima Mozart i
Bach objavio rezultate proučavanja klasične glazbe, a na albumu
Jazz svoje viđenje tog glazbenog
idioma, gitarist i skladatelj Renato
Rožić, koji živi i djeluje u Kölnu, na
svojem je novom albumu Black & White ujedinio sve
segmente svojeg dosadašnjeg stvaralaštva. No to ne
znači da je to kompilacija, u repertoarnom ili stilskom
smislu. Naprotiv, za taj je album skladao nova djela,
a pristup je posve drukčiji od bilo kojeg dosadašnjeg. Ujedinjeni su elementi raznih stilova koji su bili
podvrgnuti njegovim dugogodišnjim istraživanjima, a
poznato je da se Rožić naukovanju predaje potpuno:
temeljito, studiozno i s raznih aspekata (sviračkog,
muzikološkog, povijesnog, filozofskog...). Te spoznaje
koristi u kreiranju svoje glazbe ne odustajući od zacrtanih kriterija — visoka estetska razina, izvedbena
perfekcija, inovativnost, neusporedivost, provokativnost. Svi ti elementi mogu se pripisati i njegovu novom izdanju Black & White, inače objavljenom u vlastitoj ediciji s vlastitim skladbama i obradom jednog
Bachova djela.
Iako kompleksne, njegove se skladbe doimaju jednostavnima, poletnima, poticajnima, prijemljivima. Upravo zbog različitog karaktera djela, za snimanje albuma angažirao je dvadesetak glazbenika koji se izmjenjuju po potrebi. Iako već godinama živi u Kölnu, gdje
je studirao jazz gitaru i kompoziciju, Rožić je uvijek
održavao veze s našim glazbenicima, uključivao ih u
svoje projekte i na razne im načine pomagao. Tako
su u uglednom međunarodnom društvu na snimanju albuma sudjelovali i hrvatski glazbenici: saksofonist Saša Nestorović, trubač Davor Križić, trombonist
Luka Žužić, pijanist Matija Dedić, basisti Dubravko Vorih i Goran Delač i bubnjar Janko Novoselić.
dr. sc. Joško Ćaleta
Nagrada Franjo Ksaver Kuhač
za područje tradicijske glazbe
dodjeljuje se dr. sc. Jošku Ćaleti za
autorske te glazbeno–istraživačke
projekte s hrvatskim klapama i
ansamblom LADO
D
BROJ 186, SRPANJ 2014.
BROJ 186, SRPANJ 2014.
NAGRADE HDS–a za 2013. godinu
r. sc. Joško Ćaleta rođen je u Trogiru, a nakon diplome na Umjetničkoj akademiji u Splitu odlazi na
studij etnomuzikologije na Sveučilište British Columbia u Vancouveru. Otkako je 1997. počeo djelovati
na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, intenzivno istražuje hrvatsku tradicijsku glazbu, s posebnim afinitetom za glazbenu praksu Dalmacije i
dalmatinskoga zaleđa. Upravo je glazbovanje dalmatinskog zaleđa, kako kaže predlagateljica nagrade,
njegova kolegica dr. Grozdana Marošević, »interdisciplinarnim antropološko–etnomuzikološkim pristupom« obradio u doktorskoj disertaciji koju je 2012.
obranio na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Istraživački
rad dr. Ćalete usko je isprepleten s njegovim iznimno
aktivnim angažmanom u javnoj praksi tradicijske
glazbe, u kojoj sudjeluje kao član stručnih, savjetodavnih i ocjenjivačkih povjerenstava brojnih smotri i
festivala te kao predavač na seminarima i radionicama. Njegovim je zalaganjem niz tradicijskih glazbenih
izraza i praksi upisano na državnu i UNESCO–vu listu
zaštite nematerijalne baštine. Voditelj je, glazbeni suradnik i producent klapa i vokalnih ansambala, kao i
mnogih uspjelih umjetničkih projekata, među kojima
se posebno ističe suradnja s Katarinom Livljanić i pariškim ansamblom Dialogos, koja je urodila glazbenim
programima Dalmatica (2009.) i Anđeli heretici (2013.),
izvedenima na uglednim europskim festivalima. Suvereno poznavanje hrvatske tradicijske glazbe zrcali
se i u njegovu autorskom opusu koji stvara kao obrađivač i skladatelj repertoara temeljenog na hrvatskoj
tradicijskoj glazbi. U tom pogledu posebno se izdvaja
višegodišnja suradnja s Ansamblom narodnih plesova i pjesama LADO koja kontinuirano traje od 2001.
25
Ciklus studenata Muzičke akademije Virtuoso, nedjelja,
18. svibnja 2014. u HGZ–u
In memoriam — Miljenko Prohaska (Zagreb, 17. rujna 1925. — Zagreb, 29. svibnja 2014.)
Sretan čovjek
Miljenko Prohaska je nedvojbeno bio priznat kao vrhunski umjetnik, skladatelj čija su djela izvodili ugledni svjetski
sastavi i orkestri
M
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Piše: Davor Hrvoj
iljenko
Prohaska bio je
sretan čovjek!
Naime, uživao
je u skladnom
obiteljskom
životu i do posljednjeg trenutka radio
ono što je istinski volio, čemu se predavao sa strašću, što ga je obuzimalo
poput neke unutarnje sile kojoj se ne
može oduprijeti. Bila je to glazba, ona
koju stručnjaci svrstavaju u razne žanrove, od ozbiljne i jazz preko popularne
do filmske, kazališne i televizijske, koju
je skladao, ali i izvodio svirajući kontrabas ili dirigirajući orkestrima. Zahvaljujući toj opsesiji, radio je s veseljem,
puno i uvijek sa stvaralačkim zanosom.
Da nije bilo tako, ne bi mogao postići
tako puno i, što je važnije, vrijedno, a
vrijednost njegova djela prepoznata je
još davno i ostat će zabilježena kao važan dio hrvatske umjetnosti. Bio je uzor
mnogima, ne samo glazbenicima, a
oni koji su imali sreću surađivati s njim,
od toga su imali višestruke koristi; od
njega su učili kako predano obavljati
posao, kako se ophoditi prema kolegama, kako im pomagati, kako poboljšati
sviračku, skladateljsku ili aranžersku
vještnu, kako dirigirati orkestrom, kako
glazbenu baštinu predstaviti na nov i
suvremen način i tako je sačuvati od
zaborava... Najviše su profitirali oni koji
su, poput njega, predano voljeli glazbu
i bezrezervno joj se posvećivali.
Pokretač i zaštitnik
U to sam se i sâm uvjerio tijekom naših
mnogobrojnih susreta, službenih i neslužbenih razgovora, od kojih su neki
ostali zabilježeni i objavljeni. Uvijek je s
velikim entuzijazmom govorio o novim
projektima, suradnjama s novim glazbenicima, ansamblima ili orkestrima.
Tako je bilo i prigodom našeg posljednjeg, ne tako davnog susreta, u njegovu domu. Pokušavajući se snaći u kreativnom neredu, za stolom punim partitura koje mi je pokazivao i objašnjavao napreskokce, neprestano bježeći
u druge teme, da slučajno ne bi nešto
zaboravio, pronalazio je neobjavljene i
neemitirane snimke, iznosio argumentirane razloge da bi baš one trebale biti
predstavljene javnosti, jer imaju vrijednost i mjesto u hrvatskoj glazbi. U tim
razgovorima je, kao i u svojem glazbenom poslu, bio strpljiv i temeljit. U takvim razgovorima nisam učio samo o
Miljenku Prohaski, nego i o povijesti hrvatske, ali i svjetske jazz glazbe, jer on
je bio ne samo aktivni sudionik tih zbivanja nego i pokretač. Tom prigodom
ponovno mi je postavio pitanje koje
sam od njega često čuo: »Zašto govore da sam veteran hrvatske glazbe? Ma
kakav veteran! Nisu li veterani oni koji
su odslužili svoje i uživaju u zasluženom
odmoru? Za mene nema odmora! Koliko još toga moram napraviti! Imam toliko ideja a tako malo vremena!« O tome
je govorio jednako gorljivo kao i o temama vezanim uz zaštitu i promicanje
hrvatskoga glazbenog stvaralaštva.
Govorio, ali i djelovao. Primjerice, pre-
listavajući stare brojeve uglednog američkog časopisa DownBeat, u jednom
primjerku iz šezdesetih godina pročitao
sam zanimljiv članak u kojem između
ostalog piše: » ...u Salle Playelu u Parizu
svirao je Modern Jazz Quartet uz filharmonijski orkestar, a izvodili su djela Johna Lewisa, Andrea Hodeira, Gunthera Schullera i Miljenka Prohaske.«
Koga ne bi obuzeo osjećaj ponosa!?
Životna mudrost
Zašto sam ponosan što sam ga poznavao, što sam iz istog grada, iz iste
države? Kako sam uopće spoznao da
me to čini ponosnim? Naime, budući
da je bio jednostavna, pristupačna i susretljiva osoba, naša suradnja, primjerice u predsjedništvu Jazz kluba Zagreb, bila je tako prirodna da se nisam
osjećao povlaštenim što sam često u
njegovu društvu, što od njega mogu
upijati životnu mudrost. No osjetio sam
to nakon mnogobrojnih razgovora s
jazz glazbenicima svjetskoga glasa kojima pokušavam objasniti da i mala Hrvatska ima svojih aduta, osoba koje su
dale znatan doprinos razvoju svjetske
kulture ili su na neki način postale poznate u svjetskim razmjerima, a to nisu
samo Nikola Tesla, Ivan Meštrović ili Ivo
Pogorelić. Kad im govorim o Miljenku
Prohaski, imam i više nego dovoljno
argumenata: »Jeste li znali da
je hrvatski glazbeni umjetnik Miljenko Prohaska na
poziv
Jimmyja Lionsa, glavnog menadžera
glasovitog kalifornijskog jazz festivala
Monterey, nastupio na tom festivalu dirigirajući svoja djela uz orkestar Dona
Ellisa i soliste svjetskoga glasa!? Jeste
li znali da je kao dugogodišnji šef–dirigent Plesnog orkestra Radio Zagreba,
današnjeg Jazz orkestra HRT–a, došao na top–ljestvice uglednih časopisa
DownBeat i Jazz Forum!? Jeste li znali da su njegova djela izvodili Modern
Jazz Quartet, Orchestra USA, Cinncinnati Symphony Orchestra i Pariška
filharmonija!? Jeste li znali da je prijateljevao i svirao s Johnom Lewisom, Johnnyjem Griffinom, Artom Farmerom,
Slideom Hamptonom, Artom Taylorom...!? Jeste li znali da je izvorni tekst
za njegovu skladbu Intima napisao legendarni jazz novinar, pisac i enciklopedist Leonard Feather!?« Ja ponosan,
oni koji nisu znali za njega začuđeni, a
mnogi potpuno svjesni da govorim o
nečem posebnom, pogotovo oni koji
su ga poznavali.
Miljenko Prohaska je u svijetu nedvojbeno priznat kao ugledni umjetnik. Možemo li to reći i za percepciju njegova
stvaralaštva u Hrvatskoj? Možemo, ali
još uvijek postoje mogućnosti za dokumentiranje njegovih neobjavljenih djela,
proučavanjem i popularizacijom njegova opusa.
26
4gotten Music Quartet
N
Piše: Marija Cestarić
a početku koncerta
Hrvatski skladatelji
održanog u nedjelju, 18. svibnja, publici se s nekoliko
riječi obratila Ana
Krajanović — uz Ivana Varošanca, jedna od organizatorica studentskog ciklusa Virtuoso. U kratkim crtama najavila
je novu sezonu Virtuosa, a kao novost
u programu istaknula je dva koncerta,
prvi se zove Mađarska, a drugi Italija.
Ono što se pod tim podrazumijeva jest
to da će se na tim koncertima izvoditi
skladbe mađarskih ili talijanskih skladatelja ili pak skladbe koje imaju veze
s Mađarskom ili Italijom, što se čini kao
poprilično široko određenje. Najavljena
je i stota godišnjica smrti Aleksandra
Skrjabina pa se nameće pitanje dokad
ćemo koncertnim programima obilježavati obljetnice.
Kad je riječ o imenima i djelima na koncertnim rasporedima, mora li to uvijek
biti godina smrti ili godina rođenja? Treba li nam godina rođenja ili smrti nešto
govoriti o opusu skladatelja i o samim
djelima koja se na koncertima izvode?
Skladateljeva godina rođenja nije nužno inherentna njegovu djelu.
Neizbježni folklor
DAVOR HRVOJ
Č
esto bih od njega čuo: »Zašto govore da sam
veteran hrvatske glazbe? Ma kakav veteran!
Nisu li veterani oni koji su odslužili svoje i
uživaju u zasluženom odmoru? Za mene nema
odmora! Koliko još toga moram napraviti!
Imam toliko ideja, a tako malo vremena!«
Mnogi bi se mladi umjetnici mogli zapitati trude li se
prenijeti užitak u sviranju svojeg instrumenta ili sve
obavljaju mehanički
Sličnim su se načelima organizatori dijelom vodili i u odabiru posljednjeg ovosezonskog programa Virtuoso: ove se
godine navršava sto godina od rođenja Stjepana Šuleka, obilježavamo 50.
godišnjicu smrti Božidara Kunca, a Josipu Štolceru Slavenskom tek se iduće, 2015. navršava 60 godina od smrti. Igor Lešnik ove godine navršava 30
godina angažmana kao voditelj udaraljkaških dionica Simfonijskog orkestra HRT–a pa je to možda razlog predstavljanja njegova autorskog opusa. Za
uvrštavanje djela Borisa Papandopula i Dubravka Detonija ionako ne tre-
ba neki poseban povod. Ono što se iz
naslova djela dalo iščitati jest to, a nakon odslušanog koncerta pokazalo se
da tako jest, da je folkorni prizvuk očito neizbježan ako želimo bilo što proglasiti hrvatskim. Iako smo bili upućeni
na internetsku stranicu ciklusa Virtuoso, ondje ipak o programu koji će se
izvoditi, osim imena skladatelja, nismo
mogli saznati ništa. Ponekad samo ime
nije dovoljno da bi privuklo nekoga na
koncert, jer neosporno jest da je svaki
skladatelj u stvaralačkom životu prošao
različite faze i ostvario različita uspješna i manje uspješna djela. Ali eto, sve
što je publiku zanimalo moglo se
na koncertu pročitati u programskoj knjižici, za
koju se na prvi
pogled moglo
zaključiti da ju je
sastavljalo više
autora, zbog neujednačenih tekstova posvećenih Filip Merčep
pojedinim izvođačima i autorima. Profesionalnosti ne bi
škodilo kad bi se tekstovi prije tiskanja i
lektorirali. U programu su bila zamišljena dva Papandopulova djela, ali se klaviristica Iva Jarić razboljela pa smo bili
uskraćeni za izvedbu Papandopulova
Kola, op. 16. No tako je program nekako ipak ostao u ravnoteži jer se od
svakog skladatelja izvelo samo jedno
djelo.
Tomislav Damjanović i Vid Veljak
ni u ulogu signalnih
glazbala.
Unatoč
solidnoj izvedbi ansambla 4gotten Music Quartet, skladba izmjenom kraćih odsjeka nastalih
Iznenađujući Detoni
Irena Lenuzzi izvedbom Sonate za klavir Josipa Štolcera Slavenskog pomalo je ostavila dojam nesigurnosti, iako
je uspjela izvesti skladbu od početka
do kraja; bilo je tu vrlo lijepih trenutaka, osobito u kontrastiranju plesne i lirske teme u drugom stavku sonate. Detonijeve Zaboravljene muzike pomalo
neočekivano donose mnogo melodioznih dijelova, ali i sasvim očekivanu
fragmentiranost građe i suprotstavljanje karakterno različitih odsječaka, u
kojima su ponekad saksofoni stavlje-
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Večer
hrvatskih
skladatelja
Mate Đuzel
da iznenade slušatelja, s vremenom
postaje pomalo jednolična jer se nakon prvih nekoliko odsječaka već zna
što se može očekivati. Pomalo klonulu publiku razbudio je tek kraj, kad
su se stalci za note doslovno razletjeli po pozornici. Iako se djelu osporava programna ilustrativnost, pod utjecajem naslova nije lako izbjeći pomi-
sao o programnosti djela. U Šulekovoj
Sonati Vox Gabrieli za trombon i klavir
doista ravnopravno sudjeluju u izvedbi
i trombon i klavir. Svaka pohvala mladom trombonistu Mati Đuzelu i pijanistici Lindi Mravunac–Fabijanić na dobroj izvedbi; pohvale i njihovoj odličnoj
suradnji. Igor Lešnik napisao je skladbu Ponoćni komadi za vibrafon solo, a
djelo je u raznim interpretacijama poprimilo nešto drukčiji oblik nego što ga
je imalo na početku, pa je i naslov preinačen u Dvadeset godina poslije. Filip
Merčep svakako je potvrdio da vibrafon itekako dobro može funkcionirati kao solistički instrument, a potvrdio
je i sebe kao miljenika mlađe publike,
što se nakon njegove izvedbe očitovalo
u glasnom pljesku i uzvicima pohvale.
Izvedbi Pastoralne fantazije za klarinet
solo Božidara Kunca koju nam je ponudio Branimir Norac nema se što zamjeriti, ali ni posebno pohvaliti. Papandopulovu je Rapsodiju concertante za violončelo i klavir publika odlično primila. Vjerojatno je tomu pridonio i samouvjereni nastup obojice izvođača. I Vid Veljak i Tomislav Damjanović ostavili su dojam lakoće muziciranja
unatoč poprilično virtuoznim dionicama. Osjetan je bio i njihov užitak u onome što rade, a to je očito osjetila i publika pa bi se mnogi mogli zapitati trude li se prenijeti užitak u sviranju svojeg
instrumenta ili sve obavljaju mehanički.
Neki, čini se, ipak nisu zaboravili zašto
smo svi tamo — zbog glazbe!
27
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Ivan Kapec
Hrvatski
jazz u
europskom
eteru
Dinko Bažulić
Djela Ivana Kapeca, Maka Murtića, Mire Kadoića i
Zorana Šćekića u izravnom satelitskom prijenosu
postala su dio sezone Europske radijske unije
K
Piše: Ana Vidić
Dinko Bažulić
Zoran Šćekić
ao dugogodišnji
promicatelj
jazz
stvaralaštva hrvatskih autora, među
ostalim i natječajem za nove jazz
skladbe, Jazz orkestar HRT–a pod
ravnanjem Saše Nestorovića ove je
godine odlučio četiri hrvatska autora
predstaviti i publici diljem Europe. Putem satelitskog emitiranja u jazz sezoni
Europske radijske unije, na koncertu koji je 19. veljače 2014. upriličen u
Studiju Zvonimir Bajsić HRT–a, predstavljeni su programi četvorice autora
različitih generacija i stilova – Ivana
Kapeca, Maka Murtića, Mire Kadoića i
Zorana Šćekića.
Mak Murtić
Dinko Bažulić
Živa nadahnuća
28
Miro Kadoić
Ivan Kapec (1970.) poznat kao gitarist,
skladatelj i improvizator, vođa nekoliko
jazz sastava, izabrao je skladbe novijeg datuma (Time Travel, Be Way i Koraci Golana Travizea) za tu ih prigodu
prilagodivši sastavu i zvuku big benda,
čime je iskazao svoja nadahnuća različitim glazbenim utjecajima pa su, uz
jazz, tu i klasika te tradicijski elementi.
Skladatelj, aranžer i saksofonist koji
već nekoliko godina djeluje u Londonu
gdje se i školuje, Mak Murtić (1988.),
odlučio se za pet skladbi (Spacefaring
Civilisation, Seizo, The World Of Steady Supply, A Place Glowing a Brilliant Red i Earthlings) ujedinjenih temom
izvanzemaljske civilizacije i problemati-
kom suvremenog života. Uz elemente performansa, kroz paletu različitih
glazbenih žanrova, dodavši pojedinim skladbama vokale Anabele Barić i
Maje Rivić, kroz širi koncept angažirao
je glazbenike na nizu razina.
Bigbendovsko iskustvo
Miro Kadoić (1962.) poznat je pak publici Jazz orkestra HRT–a kao dugogodišnji član i solist orkestra, koji osim kao
alt–saksofonist djeluje i kao flautist, klarinetist te skladatelj. Iz svojega je opusa izabrao tri skladbe iz različitih razdoblja: Moonflowers za koju je dobio nagradu Porin 2012., Voodoobudha Nite,
te Monster in the Garden. Inventivnim aranžmanima posvjedočio je svoje dugogodišnje bigbendovsko iskustvo te jazzersku imaginaciju koja pruža mnoštvo prigoda za improviziranje.
Jazz gitarist, skladatelj i aranžer, Zoran Šćekić (1972.) još je u sezoni
2011./2012. uz Jazz orkestar HRT–
a predstavio projekt Spiralne kronike kojim je prikazao cijelu galeriju jazz
i srodnih stilova. Za ovu je prigodu iz
tog ciklusa izdvojio tri skladbe — Old
Ringelspiel, When Stalker Becomes a
Walker i One – pridodavši im tradicijom
nadahnut Istarski ples koji je Jazz orkestar HRT–a zabilježio na svojem albumu U sredi našeg sela (2012.). Eksperimentirajući s instrumentalnim sekcijama, artikulacijom pojedinih instrumenata i samim doživljajem zvuka, autor
je ponudio širok raspon izražajnih mogućnosti, uvijek ostavljajući zvuk big
benda kao prioritet.
Studio Bajsić HRT–a, 6. travnja 2014.
Studio Bajsić HRT–a, 25. svibnja 2014.
Jazz
u ozračju tambure
Antologija
tamburaške glazbe
Tamburaški orkestar HRT–a izveo nove aranžmane
poznatih jazz standarda
Koncert Tamburaškog orkestra HRT–a za kraj sezone
2013./2014.
N
Piše: Ana Vidić
Siniša Leopold
P
Piše: Ana Vidić
raksa Tamburaškog
orkestra HRT–a i maestra Siniše Leopolda
da u svojem koncertnom ciklusu U ozračju
tambure spaja različite
žanrove s tradicijskim muziciranjem
na tamburama, rezultirao je na pretposljednjem ovosezonskom koncertu
Jazz u ozračju tambure. Izabravši poznate jazz standarde i evergreene u
aranžmanima posebno pripremljenima
za tu prigodu, Tamburaški orkestar
HRT–a udružio se s našim poznatim
jazz glazbenicima: Zdenkom Kovačiček i Vanjom Lisakom, Lelom Kaplowitz, Matijom Dedićem te Filipom
Novoselom (brač), Robertom Polgarom (saksofon) i Krunoslavom Benkom
(bubnjevi).
Brač s pet žica
Osebujan spoj tradicije i jazza, kojim je
mahom bio protkan cijeli koncert, na
idealan je način najavila skladba Zlatne tambure Miljenka Prohaske, nastala
upravo za Tamburaški orkestar HRT–a
i njihovu, sada već davnu, 60. obljetnicu djelovanja. Uslijedili su instrumentali Take the »A« Train (aranžman K. Gabaj), te Moonlight serenade (aranžman
Z. Potočnik), a potom i prvi gost – Filip
Novosel sa skladbom Mista Dance u
vlastitom aranžmanu. Filipu Novoselu pripada posebno mjesto na hrvatskoj, ali i svjetskoj jazz sceni, kao jedinom glazbeniku koji je studirao jazz
na tamburi, i to na prestižnoj The New
York School for Jazz and Contemporary Music. Svira na posebno za njega izrađenom braču s pet žica kojim je
htio »dobiti fuziju brača i čelovića, ne bi
li dobio veći opseg«. Svoje umijeće na
tom instrumentu pokazao je uz Tamburaški orkestar HRT–a u spomenutoj
skladbi te u vlastitoj Wanna Jam, a potom i u hitu koji je proslavio Louis Armstrong, Hello Dolly, u obradi Nikice Kalogjere, u kojem je nastupio uz saksofonista Roberta Polgara. Udružio se i
s Matijom Dedićem u još jednoj vlastitoj obradi – My Favorite Things. Uhlik za kraj
Matija Dedić je pak svoj prepoznatljiv džezistički pečat na klaviru dao tradicijskoj Dremle mi se, dremle (obr. Zlatko Dvoržak) te Dugo
me nije bilo Arsena Dedića u obradi
Stjepana Mihaljinca; pratio ga je Robert Polgar na klarinetu i saksofonu.
Jednako prepoznatljiv bio je i doprinos naših uglednih vokalistica: Zdenka Kovačiček se i ovaj put pokazala
kao istinska diva naše jazz i rock scene otpjevavši, uz pratnju Vanje Lisaka, Is You Or Is You Ain’t My Baby (u
prepjevu M. Doležala kao Jesi ili nisi
moja draga i u obradi S. Leopolda) te I
Can’t Give You Anything But Love (obr.
L. Udjbinac). Lela Kaplowitz je zadivila interpretacijama Summertime (obr.
S. Leopold), Ching, Ching, Ching (obr.
A. Gelo) te Air Mail Special (obr. Z.
Potočnik). Članovi orkestra, Dubravko Češnjak na mandolini i Krsto Lalić na braču odnosno gitari, istaknuli
su se kao solisti u skladbama Undecided i Every Summer Night, a cijeli se
Tamburaški orkestar HRT–a na čelu s
maestrom Sinišom Leopoldom standardom Pennsylvania 6–5000 Glenna
Millera u obradi Tomislava Uhlika oprostio s publikom.
akon jazza i raznih drugih žanrova koji su se u
ciklusu U ozračju
tambure mogli
čuti u kombinaciji
s našom tradicijskom glazbom, Tamburaški orkestar HRT–a se za kraj ove
sezone, u nedjelju, 25. svibnja, odlučio
za svojevrstan povratak korijenima. Uz
goste, vokalne soliste Renatu Sabljak,
Đanija Stipaničeva, Miroslava Živkovića i Radu Šerbedžiju, posvetio se »orkestralnim skladbama koje su ostavile
važan trag u povijesnom razvoju tamburaške glazbe, i pjesmama koje su se
zahvaljujući tamburašima zadržale u
narodu« (Siniša Leopold).
Pjesme i plesovi
Orkestralne skladbe koje su danas na
repertoaru niza naših tamburaških sastava –Instrumentalne preobrazbe starohrvatske pučke pjesme Igora Kuljerića, Varijacije Emila Cossetta, Pjesma
i ples Josipa Kaplana, Samoborski
ples Tihomila Vidošića, Povratak Tauern Expressom Brune Bjelinskog –
ispreplele su se na programu s nizom i
danas rado pjevanih uglazbljenja. Bariton Miroslav Živković podsjetio je na Vu
plavem trnaci Đure Prejca, skladatelja
koji je solo pjevanje učio kod Ivana pl.
Zajca, u obradi Bože Potočnika, koji
je također aranžirao starogradsku Da
smo se ranije sreli, a svoj vokal tu je
iskazala Renata Sabljak. Stavi svjetiljku
u prozor skladba je Vilibalda Čakleca,
Drage Britvića i Siniše Leopolda koja je
1995. osvojila Porina za najbolju skladanu folklornu pjesmu; tada ju je pjevao Vice Vukov, a sada Đani Stipaničev koji je u duetu s Renatom Sabljak
izveo starogradsku pjesmu Kad bi ove
ruže male. Pjesma Milovo sam garave
i plave zauzima posebno mjesto u povijesti hrvatske glazbe; stihove je početkom 20. stoljeća napisao Ivan Kozarac, a uglazbio ih je Ivo Tijardović.
Izvodili su je brojni tamburaški sastavi
i pjevači, a ovaj put ju je otpjevao Miroslav Živković u obradi Julija Njikoša. Poseban
gost
Glazbenik kojega se smatra jednim od
začetnika hrvatske tamburaške glazbe
–Pajo Kolarić – posvetu je dobio skladbom Tambura Paje Kolarića autora Josipa Andrića i solističkim nastupom Krste Lalića na braču, ali posveta je očita
i u izvedbi njegove skladbe Miruj, miruj,
srce moje u obradi Julija Njikoša. Otpjevao ju je posebni gost večeri – Rade
Šerbedžija, pridodavši svojem nastupu
i Škripi đeram u obradi Ranka Purića
te Panonske trešnje koje je Arsen Dedić napisao upravo za njega. Nije izostao ni dodatak: Renata Sabljak i Đani
Stipaničev otpjevali su duet iz našeg
prvoga pučkog tamburaškog mjuzikla Janica i Jean Siniše Leopolda, a svi
gosti udružili su se u izvedbi doista antologijske Pjevat će Slavonija.
Đani Stipaničev, Miroslav Živković, Renata Sabljak i Rade Šerbedžija uz TO HRT-a
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Dinko Bažulić
Studio Bajsić HRT–a, 19. veljače 2014.
29
Fenomeni Motowna i Detroita
Piazzolla i hrvatski autori
Pokazala je da je sklona žestokoj svirci te spremna na istraživanja i improvizaciju
Glazbom tanga pod vodstvom Sigija Feigla završen koncertni ciklus Sunday Nights
S
Piše: Saša Drach
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Koncert HGM Jazz orkestra Zagreb, 1. lipnja 2014. u Maloj dvorani Lisinski
jajan ovosezonski ciklus sezone Jazz.hr,
nakon Francisca Cafisa
i Maura Schiavonea,
Ernie Watts Quarteta,
sastava Black Coffee i
John Hollenbeck Large Ensemblea,
zaključila je prvorazredna američka
pijanistica i skladateljica srednje generacije Geri Allen. Na solističkom
recitalu održanom 22. svibnja u Maloj
dvorani Lisinski
U
Piše: Dubravko Majnarić
predstavila je posljednji samostalni album Grand River Crossings iz
2013., na kojem se posvetila glazbenom fenomenu Motowna i Detroita,
grada koji je podigla američka automobilska industrija, ali i grada koji
sada zajedno s tom industrijom polako umire.
Geri Allen snimila je važne i vrlo lijepe, poetske albume, posebice u sastavu trija, s vrhunskim glazbenicima
kao što su Paul Motian, Charlie Haden, Jack DeJohnette i Esparanza
Spalding, ali i u širim sastavima s ništa manje jakim glazbenicima kao što
su Dave Holland, Charles Lloyd, Steve Coleman, Ornette Coleman i drugi.
Na svojem je koncertu u Zagrebu
pokazala da je sklona žestokoj svirci, a Motown hitovi i klasici Jamesa
Browna, Smokeyja Robinsona, Stevieja Wondera, Marvina Gayea i dru-
gih bili su tek odskočna daska za njezina izvanredno zanimljiva istraživanja i improvizacije. Spajanje raznih
žanrova, što karakterizira glazbu Motowna, tu joj je dobro došlo da u najširim dijapazonima pokaže zavidno pijanističko umijeće, u niz uklopi i vlastitu, sjajnu skladbu For Eric Dolphy i za
kraj da odsvira blues i boogie woogie
u kojima je pokazala da joj baš ništa
ni iz te tradicije nimalo nije strano.
Maloj dvorani Lisinski
održan je u nedjelju,
1. lipnja koncert HGM
Jazz orkestra Zagreb
pod vodstvom stalnog dirigenta i umjetničkog voditelja Sigija Feigla. Bio je to
posljednji od osam koncerata u ciklusu
Sunday Nights u sezoni 2013./2014.
koju organiziraju Hrvatska glazbena
mladež, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog i Hrvatska radiotelevizija.
Pod nazivom Tango & More kao gost
je nastupio bandoneonist i harmonikaš
iz SAD–a Peter Soave. Školovan kao
klasični harmonikaš, počeo je osamdesetih godina proučavati glazbu Astora Piazzolle i u tu je svrhu počeo svirati
bandoneon, koji će mu sve do danas
osigurati reputaciju jednog od najvažnijih interpreta kojem skladatelji diljem
svijeta posvećuju svoje nove skladbe,
pa tako i Krešimir Herceg, čija su četiri
djela uspješno izvedena na spomenutom koncertu.
Piazzolle Revolucionario i Chiquilin De
Bachin koje je za big bend i harmoniku prilagodio Carlos Franzetti. Na koncertu je spomenuto da su dva člana
orkestra — pijanist Davor Dedić i tenor–saksofonist Dean Kus — bila na
svih 89 koncerata u proteklih jedanaest
godina, te su nagrađeni putovanjem u
SAD i posjetom glasovitom njujorškom
džezističkom klubu Village Vanguard.
Skladbe koje su izlazile iz okvira tango glazbe bile su Blue After Two Johna Fedchocka i Blues For Dennis Krešimira Hercega s inventivnim solom
Ivara Križića Robana na kontrabasu.
Spomenute blues skladbe pružile su
mogućnost jam sessiona na koji je, na
oduševljenje publike, kao iznenađenje
upao svjetski poznati tenor–saksofonist Don Menza. Izuzetan je koncert
završio pomalo sjetno skladbom Damira Dičića Adieu te dugotrajnim »stajaćim pljeskom« kojim se publika odužila orkestru.
SOS za HGM Jazz
Uz posljednji koncert treba spomenuti i to da je Orkestar hrvatske glazbene mladeži pod vodstvom izvrsnog
pedagoga i dirigenta Sigija Feigla u toj
vrsti glazbene umjetnosti odigrao važnu ulogu u glazbenom životu Zagreba
i Hrvatske. Kroz orkestar je u proteklih
desetak godina prošla cijela generacija
danas najboljih visokoškolovanih mladih orkestralnih jazz glazbenika. Više
od pedeset posto današnjih stalnih
članova profesionalnog jazz orkestra
Hrvatske radiotelevizije educiralo se
u orkestru Hrvatske glazbene mladeži. Ovo je bio možda uopće posljednji
koncert, jer mjerodavne institucije, prema saznanjima, nisu odobrile zahtjev
za sufinanciranje i rad ovog orkestra.
Na godišnjoj skupštini Hrvatske glazbene mladeži održanoj prošloga mjeseca, ta je vijest primljena s velikim zaprepaštenjem i žaljenjem što meritorne
institucije nisu prepoznale pravu vrijed-
O
vo je bio možda uopće
posljednji koncert, jer
mjerodavne institucije, prema
saznanjima, nisu odobrile
zahtjev za sufinanciranje i rad
ovog orkestra
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Pijanistički jazz recital Geri Allen u ciklusu Jazz.hr u Maloj dvorani Lisinski, 22. svibnja 2014.
nost toga sjajnog orkestra. Odlučeno
je da se Gradski ured za kulturu zamoli
da preispita odluku, u nadi da će orkestar i dalje uspješno djelovati.
Ambiciozan projekt
Uz Hercega i Damira Dičića kao branitelje hrvatskih boja, na koncertu su bila
djela Loonisa McGlohona, Edu Loboa,
Anibala Troila, Carlosa Franzettija, Johna Fedchocka i Astora Piazzolle.
Skladatelj Krešimir Herceg prije nekoliko godina odlučio je ostvariti ambiciozan skladateljski projekt vlastitih skladbi, te uz nekoliko skladbi Damira Dičića
(nakon Dičićeve smrti) u suradnji s austrijskim aranžerom Reinhardom Sumererom producirati album Ples leptira. Uz nekoliko uglednih solista i Gudački kvartet Rucner, osnovu produkcije činio je HGM Jazz orkestar Zagreb
pod vodstvom Sigija Feigla.
30
Geri Allen
Nekoliko skladbi sa spomenute produkcije (No Name Waltz, Blue Spaces i
Softly) bilo je izvedeno sa Soaveom koji
se pokazao kao izvrstan jazz harmonikaš. Njegova sola bila su inventivna,
tehnički savršena i ukusna. Na koncertu je u aranžmanu Petera Herbolzheimera izvedena balada brazilskog skladatelja Pra Dizer Adeus Edua Lobosa
koju je orkestar posvetio preminulom
skladatelju i dirigentu Miljenku Prohaski. Gost solist Peter Soave naročito je
došao do izražaja u skladbama Astora
DAVOR HRVOJ
Nagradno putovanje
HGM Jazz orkestar na svojem zasad posljednjem koncertu u Maloj dvorani Lisinski
31
OKRUGLE BROJKE
32
Što bi
bilo
kad bi
Putin
imao
bradu?
Jalta 2014.: Ronald
Žlabur, Dražen Čuček,
Đani Stipaničev, Sandra
Bagarić i Mila Elegović
uz balet i zbor GK
Komedija
Razmišljanja na temu
današnje aktualnosti djela
i ideje o zelenoj livadi
O
Piše: Jagoda Martinčević
ve je godine na Eurosongu pobijedila
bradata Conchita,
ljupke Ruskinje su
izviždane, a zagrebačka Jalta, Jalta
proslavila je 700. izvedbu! I kakve sad
to veze ima? Za mene, eto, ima, iako
sam dobila zadaću da ovim tekstom
obilježim našu mjuzikalsku uspješnicu
kojoj sam svjedočila i na praizvedbi daleke 1971. godine. U protekle četrdeset
tri godine dogodilo se svašta, i u glazbi
i u politici, živjeli smo i preživjeli koješta,
i mi i cijeli svijet, a upravo se danas događa nešto što našu Jaltu doista čini
bezvremenskom, iako to »veliki« svijet
ne zna.
Olovna vremena
Nastala je u olovnim vremenima socijalizma, u kojem ni Hrvatsko proljeće nije
uspjelo zaživjeti, prebrodila je pad Berlinskoga zida i raspad Sovjetskog Saveza, a poslije i Jugoslavije. Nije nažalost pomogla ni afričkoj gladi ni arap-
skim ratovima pa ni borbi protiv svjetskog terorizma; svjedočila je doduše i
nekim osvajanjima slobode i, dakako,
našem Domovinskom ratu, ali je uz sve
to dočekala obljetnicu u vremenu u kojem se zemlje ponovno komadaju, teritorijalni apetiti rastu, a »mala zelena livada«, protagonistica Grgić–Kabiljove
Jalte, čini se, ostaje lijepa želja–utopija.
Prisjetimo se: u veljači 1945. godine na
Jalti, Staljin, Churchill i Roosevelt dijele
svijet, što će poslije i učiniti. No mjuzikalski sobari njihovih generala: Rus Griša, Englez Stanley i Amerikanac Larry,
pronalaze na zemljopisnoj karti komadić »zelene livade« o kojoj njihovi šefovi
ništa ne znaju. Odlučuju livadu zaštititi
od bilo kakvog komadanja jer na njoj
još ima …cvijeća, leptira, trave… Nakon mnogih peripetija, svi su sretni, i
sobari i generali, o državnicima ništa
ne doznajemo, a »zelenu livadu« neće
nitko okupirati, pa ni podijeliti. Jer, kažu
nam libretist i skladatelj, možda će jednoga dana cijeli svijet postati zelena
livada!
Uz zarazno entuzijastičnu, dirljivu i
pjevnu glazbu Alfija Kabilja, temeljna
humana ideja tekstopisca Milana Grgića održala je Jatu, Jaltu do danas.
Vidjele su je i čule mnoge generacije
(čak i Talijani na Komedijinu gostovanju
u Trstu, gdje je igrana jedanaest puta
na talijanskom jeziku), ali ne i cijeli svijet
koji bi (je) mogao postati zelena livada.
Jalta 1971.: Richard Simonelli, Boris Pavlenić i Vladimir Krstulović
Upravo obratno, Jalta je ostala naša i
svjetska utopija, a možda je baš danas
aktualnija nego ikad prije. I to me vraća
početku ovoga teksta, kad sam spomenula naš mjuzikl u kontekstu austrijske pobjednice (pobjednika?) Eurosonga i izviždanih Ruskinja.
Kome treba Jalta?
Bez obzira na to što i kako Conchita
pjevala, pobijedila je tolerancija, snošljivost i razumijevanje različitosti. Žena s
bradom, muškarac transvestit ili nešto
treće — koga briga, poručili su glasači i
publika Eurosonga, istodobno se obrušivši pogrdama na dvije ljupke Ruskinje. Ni krive ni dužne, osim što su stigle iz zemlje čijem se vladaru ponovno prohtjelo progutati malu zelenu livadu. Estradni je svijet, dakle, rekao svoje, premda nitko ne gaji iluziju da će se
time bilo što promijeniti. Kao što se nije
promijenilo ni s našom Jaltom. Privid
demokracije i dalje je na djelu, a Jaltina
tri sobara mogu samo sanjati o maloj
zelenoj livadi.
Pa ipak, i Grgićevi i Kabiljovi snovi, uz
nemjerljivu pomoć Vlade Štefančića,
redatelja i stare i nove Jalte, mogli su
odlepršati u svijet i barem na kazališni
način predstaviti mirotvornu ideju koja
je davne 1971. nastala u kazalištu na
Kaptolu. Mogli su, ali nisu! Nikad u povijesti hrvatske glazbene scene, osim
Gotovčeva Ere s onoga svijeta, nismo
imali ono što se danas zove hrvatski
kulturni proizvod. Prevedena na engleski jezik, Jalta, Jalta mogla je na mjuzikalsku scenu i Londona i New Yorka,
a možda, u vremenima Gorbačova, i
u Moskvu? A danas? Danas bi upravo trebala u Ukrajinu, ponajprije u Kijev, ali — neće. Jer mjuzikl je jedno, a
politika očito nešto sasvim drugo. I dok
dramski i operni redatelji prevrću predloške kako se kome sviđa, prekrajaju
Hamleta, Aidu ili nešto treće, sve u ime
navodne aktualizacije i koraka s vremenom, u kojem je što ružnije to tužnije,
mi, eto, imamo djelo koje se jednostavno ne bi dalo prekrojiti i aktualizirati. Jer
Jalta, Jalta jest takva kakva je, i prijaš-
nja i današnja, osim što bi se onodobni
politički čelnici iz Jalte 1945. mogli preimenovati u neke današnje. Bi li to bio
politički i diplomatski kiks ili, nedajbože,
nešto gore? Tko zna, no ostaje pitanje
zašto zagrebačku Jaltu nije vidio svijet?
Pa makar kao odlično glazbeno djelo
koje je u malu Hrvatsku donijelo mnogo
radosti i bez prethodnih uzora odgojilo
niz vrsnih mjuzikalskih umjetnika.
Završna riječ
Ne preostaje drugo do spomenuti ih
i zahvaliti im; od onih koji su Jalti prvi
udahnuli život, a to su prije svih Sanda
Langerholz Miladinov, Boris Pavlenić,
Richard Simonelli, Vlado Krstulović, Lu-
krecija Brešković, Ivona Grünbaum,
Smiljka Bencet, Josip Fišer i mnogi drugi iz prve postave, uz dirigente
Alfija Kabilja i Veseljka Barešića, scenografa Zvonka Šulera, kostimografkinje Kseniju Jeričević i Doris Kristić
te koreografkinju Tihanu Škrinjarić,
do današnjih interpreta, među kojima
su Sandra Bagarić, Renata Sabljak,
Danijela Pintarić, Đani Stipaničev, Davor Radić, Ronald Žlabur, Damir Poljičak, Dražen Čuček, Dražen Bratulić,
Adalbert Turner, Dario Došlić, Mirela
Brekalo, Denis Grabarić, Mila Elegović, Jasna Palić Picukarić i mnogi drugi.
Dvojica od njih su i avansirala: prvi sobar Griša, omiljeni Boris Pavlenić, postao je u međuvremenu ruski general,
a engleski agent Petronius, Nedim Prohić, dogurao je do engleskog generala. Jaltu je do 700. izvedbe doveo neuništivi Vlado Štefančić; uz Veseljka Barešića predstavama naizmjence dirigira
Krešimir Batinić, novi je scenograf Dragutin Broz, scenografkinja Elvira Ulip
dok su koreografiju Tihane Škrinjarić
na nov naraštaj ansambla prenijeli Tina
Vrtar Stipić i Mladen Mordej Vučković.
Bude li sreće (i pameti), hrvatska bi Jalta, Jalta zasigurno mogla stići i do če-
Jalta 1971.: Sanda Langerholz Miladinov, Boris Pavlenić, Vladimir Krstulović i balet Komedije
G
rgićevi i Kabiljovi snovi
mogli su odlepršati u svijet
i barem na kazališni način
predstaviti mirotvornu ideju
koja se davne 1971. rodila u
kazalištu na Kaptolu. Mogli su,
ali nisu!
tveroznamenkaste izvedbe, možda
čak i u svijetu koji se već nagledao svakojakih mjuzikalskih čuda. Naša Jalta
nije čudo. Ona je čudesno lijepa ideja,
o kojoj »normalni« svijet sanja desetljećima. Jer negdje valjda još postoji mala
zelena livada koju sobari ne bi komadali? Tkozna što bi bilo kad bi kakav
sobar bio na čelu neke države?! Ili bi
možda ruske eurosongske cure prošle bolje da im šef države nosi miroljubivu bradu?
BROJ 186, SRPANJ 2014.
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Uz 700. izvedbu zagrebačkog mjuzikla Jalta, Jalta u Gradskom kazalištu Komedija
33
25. travnja 2014. u Studiju Bajsić HRT–a
Koncert u Zagrebu, Tvornica kulture, 8. svibnja 2014.
Utočište umjetničke glazbe
BROJ 186, SRPANJ 2014.
aza kulture, umjetnosti,
znanosti i kreativnosti
već je pet desetljeća
Treći program Hrvatskoga radija, čiji je 50.
rođendan
obilježen
svečanim koncertom 25. travnja 2014. u
Studiju Bajsić Hrvatske radiotelevizije, kojem su kao visoki pokrovitelji nazočili predsjednik Republike Hrvatske dr. sc. Ivo Josipović te ministrica kulture Andrea Zlatar
Violić, ravnateljstvo HRT–a te zaposlenici
i uzvanici. Njegujući društvene vrijednosti,
promičući generacije umjetnika i znanstvenika svih profila i plodove njihova rada te
potičući kritičko promišljanje, Treći je program tijekom godina postojanja izrastao u
sadržajno profilirani medij koji kvalitetom
može konkurirati sličnim programima na
međunarodnoj razini. Stapajući tradiciju
s novim, nekonvencionalnim pristupima
raznovrsnoj problematici te neprestanim
istraživanjem i propitkivanjem novog, Treći program Hrvatskoga radija uvelike je
utjecao na formiranje velikog broja mladih
ljudi, skrbeći se o duhu naroda te o očuvanju hrvatske kulturne elite, što je u svojem
obraćanju, uz zahvale i čestitke, istaknuo
predsjednik
Josipović.
radija, dio tekstova trajno je sačuvan u
Zborniku Trećeg programa koji neprekidno izlazi trideset sedam godina, a postoji
i tridesetak knjiga ogleda, rasprava, kritika i portreta, kao vrijedan dokument trenutka. Najveće javno priznanje, Nagrada grada Zagreba, dodijeljena je Trećem
programu 2011. godine, »za dugogodišnje
sustavno promicanje najviših umjetničkih,
znanstvenih, medijskih i kulturnih postignuća i vrijednosti Zagreba i Hrvatske, te
visoku razinu profesionalnih načela i etike,
postignutu odolijevanjem komercijalizaciji i
senzacionalizmu«.
Utočište umjetničke glazbe
Svečani koncert u povodu obilježavanja
50. rođendana Trećeg programa Hrvatskoga radija, omiljenog utočišta umjetničke glazbe, glazbenih umjetnika i njihovih poklonika, bio je posvećen hrvatskom
glazbenom stvaralaštvu, a njegov su presjek interpretirali birani glazbenici. Početak
je bio rezerviran za uigrano, kristalno muziciranje Zagrebačkih solista u Trećoj simfoniji u D–duru Luke Sorkočevića. Uslijedili su nastupi četiriju vrsnih pjevačica, kao
spona s projektom snimanja albuma Dva
stoljeća hrvatske vokalne lirike u izvedbi
sudionika koncertnog ciklusa Molto can-
Od 2
do 114
34
Martina Gojčeta Silić
Uoči koncerta nazočnima
su se obratili
glavni ravnatelj Hrvatske
radiotelevizije
Goran Radman, koji je
izrazio zahvalnost na suradnji, upor- Martina Zadro između
nosti i konti- publike i Jazz orkestra
nuitetu te ista- HRT–a
knuo kako se
planira nastavak razvitka Trećeg programa, a glavna
urednica Trećeg, Rajka Rusan, istaknula je
predanost urednika i suradnika, podsjetivši na to kako je program počeo sa samo
dvije emisije i sat i pol emitiranja dnevno,
a danas se može pohvaliti sa 114 emisija tjedno i 24 sata dnevno emitiranja cijele
godine. Na kvalitetu i važnost Trećeg programa i njegovih sadržaja bilo je usmjereno i obraćanje ministrice kulture koje je također pročitala Rajka Rusan. Iako su mnoge emisije pohranjene u arhivi Hrvatskoga
Zbor HRT–a i maestro Robert Homen
tabile Koncertne direkcije Zagreb. Sopranistica Valentina Fijačko, uz pouzdanu klavirsku pratnju Marija Čopora, uvjerljivo je
i emotivno otpjevala poznatu popijevku
Ivana pl. Zajca Domovini i ljubavi, ispunivši svojim voluminoznim glasom svaki kutak Studija Bajsić. Dvije pjesme hrvatskog
skladatelja, orguljaša i glazbenog teoretičara Franje Lučića, Tkeš si fletno i Snešica zvonko su i skladno zazvučale u predanoj izvedbi sopranistice Ivane Lazar i
pijanista Danijela Detonija. Popijevke Božidara Kunca The Daffodils, The World is
Empty i The Arrow iz opusa 52 nastale su
1952. u Sjedinjenim Američkim Državama,
na stihove engleskih i američkih pjesnika Williama Wordswortha, Rodneyja Blakea i Henryja Longfellowa, a njihov specifičan ugođaj dojmljivom su izvedbom vješto prikazale sopranistica Martina Zadro
i pijanistica Lana Bradić. Ona je ostvarila
odličnu suradnju i u nastavku koncerta s
odmjerenom mezzosopranisticom Martinom Gojčetom Silić, koja je toplim, baršunastim glasom izvela dirljivu Odu zemlji iz opere Mila Gojsalića Jakova Gotovca.
Program su prigodno priveli kraju ansambli Hrvatske radiotelevizije. Atmosferičnu
skladbu Ubu za mješoviti zbor Marka Ruždjaka, za koju mu je dodijeljena Nagrada
Vladimir Nazor, briljantno je i usredotočeno
izveo Zbor HRT–a, pod ravnanjem Roberta Homena, a izvrstan nastup pijanističkog
virtuoza Davida Gazarova i Jazz orkestra
HRT–a, pod vodstvom Saše Nestorovića,
u izvedbi Gazarovljeva Chopin’s Be Bopa,
zaključio je rođendansku proslavu programa koji će, zahvaljujući svima koji ga svakodnevno predano stvaraju, nesumnjivo i
dalje biti oaza kulture, umjetnosti, znanosti
i kreativnosti.
Trideset godina
Radija 101
K
Piše: Anastazija Vržina
ultni
zagrebački
Radio 101, od milja
nazvan Stojedinica,
slušali su baš svi.
Možda nisu imali
stalno uključen radio, ali svatko je slušao barem neku
emisiju: Parlament Show, Phonebox,
Tema dana... Posve drukčija, buntovna,
kontroverzna Stojedinica uporno je« furala svoj đir« usprkos svim mogućim i
financijskim i upravljačkim nedaćama.
Kad je Radio gotovo izgubio koncesiju
1996. godine, 120.000 građana izišlo je
na središnji gradski Trg prosvjedujući.
Svaki pad donosi novi uzlaz pa je tako
nakon strukturnih previranja na Radiju i
sumnjivih moralnih odluka, njegova egzistencija dovedena u pitanje, da bi se
odnedavno promijenio i vlasnik, vratili
se neki »novi stari« ljudi te se Radio u
svakom pogledu revitalizirao.
Dana 8. svibnja navršilo se okruglih trideset godina postojanja Radija, a Stojedinica je iznimnu obljetnicu odlučila i
dostojno proslaviti velikim koncertom
u Tvornici kulture uz nastupe šest bendova. Prepuna Tvornica ljudi koji su na
ovaj ili onaj način aktivno sudjelovali u
radu Stojedinice bila je sjajna publika
za country sastav Picksiebner, vesele
Zagrepčane koji su sjajno američkim
folkom zagrijali atmosferu. Picksiebner
je naš najkonkretniji sastav koji američki nacionalni izričaj prenosi više nego
uspješno u hrvatsku stvarnost. Zagrebačka Boa, koja je odavno proslavila
svoju tridesetu godišnjicu, prije nekoliko se godina revitalizirala i polako se
vraća na stare pozicije. Tko ih nije volio
prije, neće ih voljeti ni sada, no trajanje
i kvaliteta benda zadivljuje. Koprivnička
Vatra već je godinama jedan od naših
najboljih rock–bendova koji svakim na-
stupom to i potvrđuje. Rado viđeni gost
iz Slovenije, kojeg već svi smatraju našim, kantautor Zoran Predin, u svojem
je stilu s gitarom u ruci otpjevao »nekoliko jakih« i prepustio pozornicu divljoj
hordi: Kawasakiju 3P. Ako je tko slučajno do tada bio indiferentan, nakon njih
sigurno nije. Kawasaki 3P su, zajedno
s posljednjim izvođačem — dugovječnim mladićima iz Psihomodo popa —
jubilej zasigurno najadekvatnije obilježili; ludi, otkačeni, divlji, neobuzdani, buntovni, kontroverzni...
Anastazija Vržina
O
Piše: Bojana Plećaš Kalebota
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Svečanost proslave 50 godina Trećeg programa Hrvatskoga radija
Baš poput Radija 101.
35
Zbogom radiju
uz koji smo
odrastali!
Prošlo je trideset godina otkako smo prvi put čuli: Ja sam mali pa sam vrijedan i slušam Radio 101!
T
Piše: Dubravko Jagatić
eško je povjerovati
da
je Radio 101
navršio već trideset godina.
Nažalost, Radio 101 uz kakav je većina nas
odrasla, navršio je dvadeset na
koje smo bili itekako ponosni i
sretni što nas je odgojio i naučio radijskoj kulturi. Svoj onoj
kulturi koje danas više nema,
a čije smo propadanje mogli
svakodnevno slušati upravo
posljednjih deset godina tog
istog radija.
Početak kraja
I jedan od najvećih skupova
potpore ikada održanih u Hrvatskoj, onaj za Radio 101, 21.
studenoga 1996., bio je zapravo početak kraja. Koliko god je
to bila velika pobjeda demokracije i djelatnika Radija 101,
toliko je to bio i početak pada
jednog bastiona medijske slobode i slobode govora. Kako u
jugoslavenskom režimu, tako i
u režimu Franje Tuđmana, Radiju 101 počeli su se zabijati čavli u već spreman mrtvački kovčeg. Ove, 2014. godine,
Radio 101 obilježio je trideset
godina opstanka tužnom proslavom 8. svibnja, velikim rock–
koncertom u Tvornici kulture u
kojoj nije sudjelovao gotovo nitko od ljudi koji su stvarali taj radio. Ipak im je odano kakvo–takvo poštovanje uz niz domaćih
rock–bendova, od kojih mnogi ne bi danas ni postojali da
im upravo eter tog kultnog radija nije poslužio kao odskočna daska, dajući mnogim domaćim glazbenicima vjetar u
leđa. Gotovo nitko od djelatnika koji su stvarali taj radio nije
čestitao aktualnom uredniku
Radija 101 Danielu Berdaisu,
a još manje aktualnom vlasniku, Nijemcu Thomasu Alexanderu Thimmeu, jednostavno
zato što taj radio više nije radio koji smo poznavali. Koliko
god se Berdais trudio i svakodnevno borio s njemačkim
vjetrenjačama.
Matanovo
samoubojstvo
36
Današnji spikeri i voditelji Radija 101 okupili su se na podiju Tvornice kulture na proslavi 8. svibnja
Da nije riječ o subjektivnom
stavu nekadašnjeg djelatnika Radija koji piše ovaj tekst,
govori i događaj u eteru Radija 101 u srijedu 22. svibnja ove
godine, kad je jedan od najpopularnijih voditelja jutarnje šihte
Matko Antonović, poznatiji kao
Matan, javno u eteru rekao da
odlazi s Radija 101, prozivajući
aktualnog vlasnika za niz loših i
neprofesionalnih poslovnih poteza, a prije svega jer je pokušao zabraniti humanitarnu akciju djelatnika Radija za pomoć
poplavljenim područjima u Slavoniji. Nevjerojatno, ali istinito.
Matan je svjesno počinio medijsko samoubojstvo odrekavši se posla, ali je jasno i glasno
rekao da se tako više ne može
raditi. Doista tužan kraj i tužna
slika Radija koji je odgojio cijeli jedan grad kreativnih ljudi koji
su svojim kasnijim funkcijama i
poslovima dokazali da mogu,
znaju i hoće. Upravo zato što
su prošli nezaboravnu i odličnu
školu Radija 101. I kako revolucija često jede svoju djecu, tako
je i taj radio pojeo, odnosno,
zaboravio niz ljudi bez kojih on
nikada ne bi bio The Radio 101!
Još je zanimljivije to što je nemali broj novinara odraslih na
Radiju 101 poslije stao s druge strane ograde, zastupajući
nerijetko stajališta protiv kojih
se u eteru još donedavno borio. Uče nas od hrvatske samostalnosti da je najvažniji kapital
jer kapitalizam je budućnost
pa je zato i profit jedini putokaz
na koji treba obratiti pozornost.
Tumačeći to na sebi svojstven
način, dio je tih istih zaposlenika doveo Radio do nevjerojatnog duga od 19 milijuna kuna,
nakon čega je prije pet godina
uslijedio strmoglavi pad koji je
podmetanjem betona »ublažio« njemački poduzetnik Thomas Alexander Thimme, gledajući isključivo spomenuti putokaz i ne priznajući gotovo ništa od postignutog prethodnih
godina postojanja tog kultnog
radija.
Glazbeni i životni
učitelj
Trideset godina je respektabilna dob jedne nenacionalne radijske postaje, naročito za medij koji gotovo svakodnevno
mora biti u skladu s novim tehnologijama. Biti uz struju i protiv struje aktualne vlasti, biti u
trendu, pratiti trendove i stvarati
trendove. No možda prije svega, glazbeno biti učitelj, promicatelj, zabavljač, najbolji DJ,
edukator, provokator, a ponekad i egzekutor. Kad se prvi put
u eteru Radija 101 čulo Ja sam
mali pa sam vrijedan i slušam
Radio 101, gotovo ništa slično
nije postojalo u eteru oko nas.
Najmanje glazba koja je kroz
eter Stojedinice ušla u naše uši
i otkrila nam potpuno novi svijet
— svijet glazbe koji nismo više
trebali sami otkrivati. Bilo je dovoljno uključiti Radio 101 i poslušati One Man Radio Show ili
bilo koju drugu glazbenu emisiju i biti ukorak s aktualnim svjetskim trendovima. Znali smo tko
je zvijezda i zašto. Znali smo
što nam se i zašto sviđa. Saznali smo koliko je bogata globalna glazbena scena i kakve
sve tajne krije. Radijski voditelji
bili su istinske zvijezde. I klasika je postala izuzetno slušana,
zahvaljujući entuzijastima koji
su svu svoju strast prema klasičnoj glazbi upravo ondje dijelili sa slušateljima. Prvi smo put
čuli neke domaće bendove koji
su danas perjanice hrvatske,
ali i regionalne pop i rock scene. Radio 101 naučio nas je u
svojim prvim godinama sve što
dotad nismo znali ili se nismo
usudili pitati. Barem ne glasno
i jasno, kao voditelji u eteru tadašnjeg Omladinskog radija.
Prvi se put u eteru slušateljima
obratio deklarirani homoseksualac, svjedočili smo razgovoru
s prostitutkama, često slušali
drugu stranu istine, uživali u intervjuima s najvećim svjetskim
intelektualcima i umjetnicima,
uživali u političkim provokacijama, pozivima na bunt, sitnim
nepodopštinama i novinarskim
uspjesima. Tražili smo i dobili istinu kad je do nje bilo teško
doći. Bili smo ponosni kad su
i svjetski mediji pisali o Našem
radiju koji pomiče brda i stvara
trendove. Tako su nas razmazili da smo uvijek htjeli i očekivali bolje, više i jače. Nismo ni
u snu pomislili da će doći dan
kad će Radio 101 postati jedna
od brojnih radiopostaja u Zagrebu i u Hrvatskoj stopljenih
s masom formatiranih i bezličnih radijskih postaja koje svakodnevno nude jednu te istu
glazbu, tvrdeći nam i uvjeravajući nas da je to najbolje. Radio
101 nije se još do kraja istopio,
ali mu malo fali. Slutili smo, ali
nismo vjerovali, da će nam doći
glave mangupi iz naših redova.
Lijepo se danas sjetiti tih prvih
godina. Makar sa suzama u
očima i glazbom s mobitela.
Toni Marošević
G
otovo nitko od djelatnika koji su stvarali
taj radio nije čestitao aktualnom uredniku
Radija 101 Danielu Berdaisu, a još manje
aktualnom vlasniku, Nijemcu Thomasu
Alexanderu Thimmeu, jednostavno zato što taj
radio više nije radio koji smo poznavali
BROJ 186, SRPANJ 2014.
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Kako je jedna zagrebačka radiopostaja oblikovala životna stajališta i glazbeni ukus nekoliko naraštaja
Prosvjed za Radio 101 na središnjem zagrebačkom trgu 1996.
Jedna »obiteljska« prije razlaza
37
Mala dvorana Doma sportova Zagreb, 11. travnja 2014.
N
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Piše: Aleksandar Dragaš
akon nekoliko tjedana dojmovi su
se slegli, ali ni taj
relativno kratki, ali
ipak dovoljno signifikantan protok
vremena nije poništio dojam stečen
odmah nakon koncerta kojim je Psihomodo pop u krcatoj Maloj dvorani
Doma sportova proslavio 30. obljetnicu
postojanja. Možda jest trideset godina
prošlo kao kad prođe tramvaj, kako je
to malo nakon početka koncerta rekao
Gobac, ali energija benda te je večeri
bila na zavidnoj razini, a i članovi benda
s »pet banki na plećima« izgledali su i
zvučali onako kako bi »rokeri u zrelim
godinama« trebali izgledati i zvučati na
pozornici. Ne poput ispuhanih balona, bezvoljno i u modusu odrađivanja
»gaže«. Naprotiv, mogao se steći dojam kako Psihomodo u Domu sportova, prema klišeju, »proživljava novu
mladost«, samo sad s nakupljenim
iskustvom i hitovima koje je u dvorani
pjevalo »i staro i mlado«. Nije loše za
bend koji su mnogi još u demo–fazi otpisali jer mu je trebalo dugih pet godina
da se »dočepa« debitantskog albuma
Godina zmaja, objavljenog prije dvadeset šest godina. Nije loše za bend na
koji bi donedavno malotko stavio više
od pet kuna u okladi hoće li napuniti
Dom sportova.
Transfer u Dallas
Tijekom dva i pol sata sjajnog koncerta
na reprezentativnoj i tehnički više nego
Donna bivšeg gitarista Nevena Kepeskog tjednima se nije skidala s vrha liste
najemitiranijih pjesama u Hrvatskoj, što
je dobrodošla promjena, ne samo za
Psihomodo nego i za domaću glazbenu scenu te radijski eter. Ubrzo je uslijedio novi album, standardno zafrkantskog naslova Ćiribu ćiriba i kockice su
se iznova posložile kako treba, a teško da su i članovi benda mogli zamisliti
bolji slavljenički koncert od održanog u
»uzavrelom« Domu sportova.
Dobre stare pjesme
Ta konstatacija mora ili bi barem trebala radovati sve dobronamjerne. Naime,
još do prije godinu dana, čak do prije samo šest mjeseci, Psihomodo pop
nije mogao rasprodati prostor veći od
KSET–a, Močvare ili Tvornice pregrađene popola, a bez obzira na »harač«
koji je u radijskom eteru pobrala Donna,
valja čestitati i organizatorima iz Dallas
Recordsa čiju bi promotivno–marketinšku kampanju za koncert također
valjalo predavati kao showcase study
menadžmenta u (pop) kulturi. Sve se,
dakle, na obljetničkom koncertu Psihomodo popa, pojačanog Napalm djevicama, puhačkom sekcijom i Klincima s
Ribnjaka, posložilo onako kako su se
članovi benda nadali, a nije to ni slučajno jer su imali i pripreme u Tvornici kulture. Ništa nije bilo prepušteno slučaju.
Usto, njihove stare pjesme iz osamdesetih i danas se jako dobro drže. Neke
fraze iz tih pjesama već su ušle u zagrebački »sleng«. Nešto slično možemo konstatirati i za skladbe iz devedesetih, a dodatno je veselje činjenica da
Psihomodo ima i novih pjesama s albuma Ćiribu ćiriba kojima će uspješno
»podebljati« koncertni repertoar. U kolektivnom sjećanju zadržala se i pokoja
skladba iz prvog desetljeća 21. stoljeća, ali ako se tijekom vremena možda
u Domu sportova proslavila Gopčeva
vesela družina koja se nakon trideset
godina možda i bolje »drži na sceni«
nego što su se ranih devedesetih držali Stonesi kad su slavili svojih trideset
godina.
Najzagrebačkiji bend
Ukratko, ozračje je u Domu sportova
donekle podsjećalo na reviziju ili restauraciju atmosfere s live albuma It’s
Alive Ramonesa i Get Yer Ya–Ya’s Out
Stonesa, uz dužan naklon Lou Reedu
i Marcu Bolanu, njihovim »vječitim« inspiracijama, ali i posrednim rivalima.
Psihomodo pop se tijekom karijere
više puta »naslonio« na te uzore, ali je
i obljetnički koncert u Domu sportova
potvrdio kako u jednom od »najzagrebačkijih« bendova ima osobenog šarma, stilističkog ukusa, kultnih i antologijskih pjesama te vještina kojima se i
mnogo veći »originali« iz »bijeloga svijeta« teško mogu pohvaliti »na svom
terenu«. Nema danas baš ni vani tako
mnogo zabavnih i punokrvnih, a etabliranih rock–sastava kakav je u nas Psihomodo pop. Uzevši u obzir i obljetnički koncert i novi album Ćiribu ćiriba,
nije to ni loše za bend koji je počeo poput likova iz crtanih filmova, stripova i seksi magazina,
a koji i nakon trideset godina opstanka u »nemogućim uvjetima« te s ponovnom popularnošću spremno izgara
na sceni, što je za
rock’n’roll bilo i
ostalo najvažnije. Dapače,
»dionice«
Psihomodo
popa naglo
su poskočile, što se nažalost za dionice nekih drugih hrvatskih tvrtki na
Zagrebačkoj burzi ne može reći. Ekonomska kriza u kojoj se već godinama
koprcamo kao da je nagnala Psihomodo da prevlada vlastitu artističku pa i
egzistencijalnu krizu.
R
amonesi nisu ni
dočekali obljetnicu
koju je u Domu sportova
proslavila Gopčeva vesela
družina. Nakon trideset
godina Psihomodo se bolje
»drži na sceni« nego što su
se ranih devedesetih držali
Stonesi kad su slavili
svojih trideset godina
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Obljetnički koncert
Psihomodo popa nakon
trideset godina karijere
Slavlje rock’n’rolla i vlastite upornosti
38
adekvatnoj pozornici s vrhunskom rasvjetom i zvukom, Psihomodo je predstavio i novi album Ćiribu ćiriba te oduševio ama baš sve prisutne. Promjena
diskografske kuće često zna osokoliti izvođača da jače zagrize ili da se trgne iz letargije ako je u nju već upao.
Nešto slično, očito, dogodilo se Psihomodo popu koji je nakon četvrt stoljeća vjernosti Jugotonu, odnosno Croatia Recordsu, uoči tridesete obljetnice karijere prešao u Dallas Records.
Nikad snimljena, nedavno objavljena
činilo da je Psihomodo u »krizi srednjih
godina«, novi album i slavljenički koncert sugeriraju da je to, ako je i postojalo, stvar prošlosti. Nemamo baš mnogo izvođača s takvom »zalihom« hitova, ali važno je i kako se ti hitovi izvode. Svirački vješti članovi Psihomoda s
nebrojenim »utakmicama u nogama«
brzo su i lako te večeri »šaltali« iz punka
u rhythm & blues, odnosno iz glam–rocka u soul, na ekvidistanci između Ramonesa i Stonesa. Nota bene, Ramonesi nisu ni dočekali obljetnicu koju je
39
Baretov
blues za
koncertnu
i filmsku
publiku
S
vojom pojavom,
pjesništvom i
karizmom Bare
iznova privlači,
osvaja i fascinira
publiku, čak i kad
povremeno kaska za
bendom
Nova internetska usluga za lakše snalaženje u sustavu kolektivne zaštite autorskih prava
Moj profil — sve je tu, nadomak klika
Prijava skladbe trajat će onoliko koliko vam treba da ispunite nekoliko obaveznih polja i
uploadate mp3 snimku
Pišu: Josip Radić i Milan Majerović Stilinović
BROJ 186, SRPANJ 2014.
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Završna večer Zagreb International Blues
Festivala, 31. svibnja 2014., Kino SC–a, Zagreb
Goran Bare & Majke u sasvim novoj inačici u
kojoj glavnu riječ vodi Alen Kraljić–Kralja (ex
Pipsi)
P
Piše: Aleksandar Dragaš
remda u Majkama nema ni jednog izvornog člana,
a otišli su i po stažu najdugovječniji gitarist Zoran Čalić, iznimno zaslužan za sve albume Majki,
osim debija Razum i bezumlje, i Šiljo iz Gatuza koji
je zabljesnuo na Teškim bojama, nije trebalo strahovati kako će se postava u kojoj kao gitarist sad
glavnu riječ vodi Alen Kraljić–Kralja (ex Pipsi) prilagoditi svirci za
»prvi koncert Majki u dvorani sa sjedalicama« u karijeri. Uz pomoć Davora Rodika kao gosta na pedal steelu i električnoj gitari,
iz raznih derivata rocka Majke su lako ponirale u blues i u country,
a s obzirom na to da je i Kralja svirao električnu gitaru, posrijedi
nije bilo totalno unplugged, ali ni tipično električno izdanje Majki.
Koncert u Kinu SC–a doduše nije bio na razini onog koncerta
Majki u Tvornici kulture iz kojeg je 2008. godine izvučen veličanstveni Unplugged album, ali nije nedostajalo briljantnih trenutaka.
D
Goran Vlajić, Lana Jurčević, Damir Ludvig i Matej Meštrović prvi su isprobali novi sustav
osadašnja procedura prijave djela ZAMP–u itekako vam
je dobro poznata:
uredno biste ispunili
prijavu sa svim podacima o autorima, aranžerima, izvođačima, izdavačima, a dodatnu glavobolju stvaralo je notno crtovlje u kojem
je trebalo ispisati prva četiri takta djela
ili glavne teme. Oni koji su prespavali
satove solfeggia morali su snimiti svoje
djelo na CD, priložiti ga formularu prijave
i onda s cijelom dokumentacijom —
ravno u poštanski ured, uz napomenu
»Uredno popunjenu i potpisanu prijavu
djela dostaviti na adresu: HDS ZAMP,
Heinzelova 62a, 10000 Zagreb«.
Šamansko ukazanje
Godine nezdravog života učinile su svoje, ali još je fascinantnije da je Bare i dalje s nama, baš kao i Shane MacGowan. I dalje
je sposoban ukazati se kao najveći karizmatik, šaman i frontmen
naše rock–scene, ne samo na rubu opasnoga i depresivnoga,
nego i lucidnoga i duhovitoga u konferansama i komunikaciji s
publikom. Takav kakav je danas, Bare je istodobno najsnažnija, ali i najslabija karika Majki. Najsnažnija jer svojom pojavom,
pjesništvom i karizmom iznova privlači, osvaja i fascinira publiku.
Najslabija jer je evidentno da mu je motorika, bitna za pjevanje i
govor, oštećena pa povremeno kaska za bendom, čak i ako je
čist kao suza. Ipak, bez većih problema i napora izvukao je koncert dulji od sat i pol, i to tako da mu čovjek mora skinuti kapu i
priznati da je i dalje impresivan.
Online obrazac
Međutim, nedavno je HDS ZAMP za
svojih osam tisuća članova predstavio
novu online uslugu koja će ubrzati prijavu djela i olakšati snalaženje u sustavu
kolektivne zaštite autorskih prava. Riječ je o usluzi Moj profil na internetskim
stranicama ZAMP–a. Tom će uslugom
autori moći prijaviti svoju najnoviju pjesmu online obrascem, imati uvid u popis izdanja, pregled prodaje te obračune svojih autorskih honorara od 2011.
Ako ste si i postavljali pitanje što Majke imaju raditi na blues festivalu, Bare je potvrdio da je upravo on naš najveći bluzmen, čak
i kad strogo stilski gledano ne pjeva blues. No njegova je životna priča arhetipski blues, više nego kod bilo kojeg drugog našeg
glazbenika, pa kad smo joj već iznova svjedočili na koncertu u kinodvorani, logički se nameće pitanje kako naši scenaristi i redatelji Baretov život ne vide kao filmsku storiju, razumljivu nama, ali
i bilo kojem drugom pokloniku filma i rocka na potezu od Los Angelesa, preko Berlina i Cannesa, sve do Moskve i Tokija.
40
Anastazija Vržina
Arhetipski blues
Bolja kontrola
Nema više ispunjavanja papirnatih formulara, prženja vlastite glazbe na CD i
hodočašćenja do poštanskih sanduči-
ća. Prijava djela trajat će onoliko koliko
vam treba da ispunite nekoliko obaveznih polja i uploadate mp3 snimku djela koje je negdje izvedeno i vi ga želite
prijaviti.
Mnoge će svakako razveseliti i pregled
izvedbi na radijskim postajama koje sudjeluju u obračunu autorske naknade.
Zanima vas koliko ste puta emitirani u
programu svojeg lokalnog radija prošle
godine ili koliko vam se puta zavrtio videospot na nacionalnoj televiziji? Sve je
tu, nadomak klika.
Još jedna pogodnost osobnog profila je
prijava korištenja djela — ako kao autor
znate za korištenje djela ili niste sigurni
da će organizator vašeg koncerta prijaviti izvedene skladbe, to ćete moći dojaviti službi zaštite prava preko jednostavnog obrasca. Ona će tako imati dodatni
argument da nazove organizatora koncerta i regulira plaćanje naknade.
Brže i učinkovitije
Uvođenjem te tehnološke novine, HDS
ZAMP stavlja se uz bok drugih razvijenih svjetskih društava za kolektivnu zaštitu autorskih prava koje svojim članovima nude takvu pogodnost. Nenad
Marčec, glavni direktor HDS ZAMP–a,
ističe da je riječ o usluzi koja će uvelike
pospješiti komunikaciju sa službom, ali
i omogućiti učinkovitiju naplatu i ostvarivanje autorskih prava: »Poanta našeg
rada je biti što učinkovitiji i brži u obradi
podataka. Rad na projektu bio je dug i
zahtjevan, ali vjerujem da će se isplatiti
i da će se glazbenici lako priviknuti na
tu vrstu komunikacije s nama, iako im
naravno ostajemo na usluzi i u Odjelu
članstva, osobno, telefonom ili mailom.«
Oduševljeni korisnici
Autori koji su već isprobali sustav nisu
krili oduševljenje. Goran Vlajić, poznatiji
kao DJ Go Cut, bio je među prvima koji
su testirali uslugu Moj profil: »Radi se
o modernom iskoraku za koji ne sumnjam da će vrlo brzo zaživjeti u praksi.
Ovo je, u svakom slučaju, koristan alat
nama autorima, ali i djelatnicima koji
obrađuju pristigle podatke.« Dodao je
kako se u budućnosti nada integraciji sustava s društvenim mrežama, tako
da se odmah svojom novom pjesmom
može pohvaliti prijateljima na Facebooku ili Twitteru.
Neven Kolarić, autor i frotmen grupe
The Riverpool, hvali ideju i incijativu:
»Dobro je da se i HDS ZAMP pridružuje novim kretanjima u tehnologiji. Uslugu
sam isprobao nedavno, prijava je jednostavna i brza, a uz to sam uštedio poprilično vremena i energije. Sve pohvale!«
Većina se autora u prvim komentarima
ipak raduje jednostavnosti korištenja,
uštedi vremena, pa i, šale se, goriva za
automobil. Radi se o još jednom primjeru kojim HDS ZAMP pokazuje namjeru
da svojim autorima pruži najbolju moguću uslugu i omogući im što kvalitetnije i
jednostavnije stvaranje novih djela.
41
Goran Karan intervju: Zrinko Tutić
Dokle god si pametnjaković, teško ćeš
Z
rinko Tutić je hrvatski
skladatelj, tekstopisac
i kantautor bošnjačkih
korijena. Dobitnik je
brojnih prestižnih strukovnih nagrada, a u hrvatskoj popularnoj glazbi besmrtnost
je zaslužio koautorstvom pjesme Moja
domovina, koju je napisao s Rajkom
Dujmićem. Novi fosili, Doris Dragović,
Tajči, Severina, Massimo, Željko Bebek i Zlatko Pejaković samo su neki
od brojnih Zrinkovih suradnika u njegovih više od trideset godina bavljenja
glazbom.
Imao sam zadovoljstvo upoznati Zrinka
kao kolegu u žiriju hrvatskog Pop idola,
a nakon toga i čast pjevati njegove pjesme. Sa skladbom Ružo moja bila pobijedili smo na dva festivala — u Hrvatskoj na Splitskom festivalu i na Sunčanim skalama u Herceg–Novom u Crnoj
Gori. Ovih je dana Zrinko oduševljavao
gledateljstvo svojim stručnim komentarima u show programu HTV–a Zvijezde pjevaju...
Zrinko, bio si u žiriju za TV emisiju Zvijezde pjevaju. Kako ti je bilo?
Ha, prvi put u životu bio sam u žiriju za
amatere... Lijepa je to novina, obožavam ljude koji vole glazbu, ali ja sam
ti, sportskim rječnikom kazano, trener
za Hajduk i Dinamo, a ne za osnovce i
početnike... Bila je to dobra i zanimljiva
emisija, ali mi iskustvo bavljenja glazbom nije pomoglo u slušanju dragih
amatera i žiriranju njihovih glazbenih
napora i htijenja.
Univerzalno zvukovlje
Kad se prisjetiš svojih početaka, postoji li neka pjesma koja ti je tako zavrtjela životom da si poželio i sam pisati pjesme?
42
Ja sam ti jedan od onih koji su išli u
glazbenu školu... ali, negdje tamo u
petom razredu osnovne, kod nas je
izlazio glazbeni magazin Džuboks. I, u
tom časopisu kao poklon–bon, bile su
vinilne singlice, ploče sa zvučnim zapisom. E, a u tom broju koji mi je došao
pod ruku, bili su Rolling Stonesi, Jagger na naslovnici, a unutar magazina
njihova singlica Paint it black i, povrh
svega, još i note za tu pjesmu...
Naravno da je kratko poslije toga moj
otac ušao u moju sobu gdje sam ja,
kao, vježbao za glazbenu školu i pitao
me: »Šta to sviraš?!» » Ma ništa, ništa«,
ha, ha...
Onda sam, nakon toga, bio fasciniran
pjesmom Beatlesa Yellow Submarine,
masovnošću te pjesme.
I, bez obzira na to što sam do tada
imao ovakav ili onakav izbor zvukovlja u školi, nikad nisam dovodio to u
sukob, i razlikovao ga i dijelio na, šta
ja znam, klasiku i pop. Zvukovlje je
za mene jedno, nedjeljivo i univerzalno. Na jednak način volim i drag mi je
Klavirski koncert Edwarda Griega kao i
Stonesi ili Beatlesi.
Kućni odgoj
Je li te, osim klasike i stranih izvođača,
i neka domaća riječ zapjevala i dotakla?
Ama, moj se otac koristio gitarom, i
to jako dobro. Inače je bio financijski
direktor, ali je strašno volio gitaru. Ja
sam tada volio Stardust, Carmichaelovu pjesmu, pa je bilo Tata, kako ono
idu harmonije? A otac je bio ljut kad
ne bih nešto znao svirati. On je volio
jazz i swing, a što se tiče pjesme domaćice... U to je vrijeme bilo puno prepjeva. Za neke od svjetskih standarda
tek sam naknadno saznao da se zovu
primjerice Besame mucho, ha, ha. Ja
sam je prvi put čuo na mađarskom jeziku. Bilo je i mnogo prepjevanih pjesama s talijanskog, mislim da je to radio Mario Kinel...
S druge strane moj je otac jako volio
starogradsku pjesmu i tamburaške....
Čak je neko vrijeme vodio tamburaški orkestar u firmi u kojoj je radio. Valjda zato što je moja Banja Luka s jedne
strane naslonjena na Slavoniju, a tek s
druge strane na planine i njihov glazbeni repertoar. Tako bi, kad bi došli
gosti, negdje u šestom, sedmom razredu osnovne, bilo ono: »‘Ajde, Zrinko, donesi gitaru da nam gosti mogu
zapjevati nešto.« Dakle od Hladan vjetar poljem piri do... ma sve! Tko sve to
nije znao, nije mogao s njima sjediti. A
moja majka je imala lijep glas i fino je
pjevala. Voljela je Mišu Kovača, a ne,
kako bi rekla «... onoga tvoga što ga ti
slušaš, što samo sklopi oči i recitira«, a
to je bio Arsen Dedić.
Za ljepši spol
Pisao si za mnoge umjetnike. Kako pišeš pjesme iz prvog lica ljepšeg spola?
Imao sam brojne predivne suradnice za to. Iako, moram to reći, nisam
ti ja baš neki tip od velike demokracije. U procjeni, moja je zadnja. A izdvojio bih dvije sjajne suradnice. Jedna je
Marina Tucaković, a druga je moja ljubav Alka Vuica. To je ono — Chick lit.
Kad god znam da mi fali ženskog rukopisa: Halo, Alka! U tom trenutku ne
znam kako dalje. Ali ću poslije zajedno s izvođačem procijeniti je li nešto u
redu i možda ponešto popraviti...
E, a onda smo postali i mi vješti, kad
smo shvatili kako. Ima u ženskom rukopisu kod Tajči i dosta Steve Cvikića.
A tu je i jedan od najtalentiranijih ljudi
koje je Hrvatska ikad imala, Neno Ninčević. On je brz na glavi, a i dao mu je
Bog tu transformaciju. Ima jedna divna anegdota, kad smo radili pjesmu
Trava zelena za Severinu. Kažem mu
da hoću napraviti jedan retro, nekakav
pop–rock, flower power i da mi treba
jedna blesava rečenica u tekstu. I sad,
ja njemu sviram pjesmu u mom uredu,
a on kao drugu rečenicu ispali — Raste trava zelena! Ma ‘ajde, Ninčeviću,
kažem ja, šta ti je, to ne valja... To je bilo
u šest sati popodne. I sad, radimo mi
dalje druge pjesme... Kako je vrijeme
prolazilo, travarice je bilo sve manje.
Tu negdje u jedan u noći kažem: »Ma,
Neno moj, bit će ono dobro... i nek’ se
pjesma zove Trava zelena, a ne Raste
trava zelena.« A kaže on meni: »Ajme,
Zrinko, to san napisa’ u šest i kvarat,
mogli smo dosada ić’ i na večeru!«
Kakav je pristup kad sam pjevaš svoju pjesmu?
Moje kantautorstvo je druga priča, jer
je to primijenjena poezija. To je odlično rekao Rajko Dujmić, dobra stara priča... Dakle, bila je to prva verzija
pjesme Moja Milena. Ovako je to išlo:
Rano jutro, pola šest, svakog jutra putuje, moja Milena... i onda, drugi dvostih, miriše na varivo, živi sa svekrvom,
moja Milena. I to je točno! Točno. To
je socijalna priča o kojoj u tom trenutku želim progovoriti. Ali na to meni Rajko veli: »Ljubavi, to možeš pjevati ti, ali
ja ne mogu. Mi moramo biti mekši, jer
smo ipak Novi fosili...« Naravno da sam
promijenio u živi k’o podstanar, miriše
na jabuke, ali je to razblažena verzija.
I u Doris, pjesmi koja me i danas obilježava kao kantautora, u tekstu ja nešto preskačem žice, močvare... imam
drukčiji vokabular. Takav vokabular ne
pristaje takvom genijalnom kolektivu
kao što su Fosili.
BROJ 186, SRPANJ 2014.
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Drugi u ciklusu razgovora
koje s uvaženim
predstavnicima glazbene
scene vodi naš ugledni
kantautor
Treba imati kriterije
Koja te pjesma najviše označava kao
autora?
To mi je samome očajno teško odrediti, jer na ovoj antologiji (pokazuje CD s
autorskom antologijom, op. a.), izabrati od tisuće pjesama... joj... Mene kao
kantautora označava pjesma Doris. S
druge strane, išta je teško usporediti
s Moja domovina... ta vrsta emocija, u
tom trenutku, potkraj osmog mjeseca
‘91. nije zabilježena niti će biti, jer se te
okolnosti ne mogu ponoviti! Tada sam
se ratnoj agresiji usprotivio Mojom domovinom, jednom običnom pop–pjesmom. Marinković je u Inspektorovim
spletkama rekao rečenicu, ovako nekako: »Čujem vjetrove koji vani urlaju,
ali to ne znači da ću i ja s njima urlati.«
Što bi rekao nekom koji kreće životnim
putem glazbe?
Predlažem mu uvijek za početak da
posumnja u sebe. To je nulta točka.
I da mu kriteriji budu, bez obzira na
to u kojoj je kategoriji, dignuti kao kod
Blanke Vlašić, a ne spušteni nisko. Na
tjednoj osnovi imam priliku čuti nečiju sestričnu, ono: »Vidi kako mala pjeva.« I onda ide ona rečenica: »Ha, pa,
čujte, tko sve danas pjeva, pa i ona
je dobra.« Ne! Treba imati kriterij unutar sebe, to je najvažnije. I nešto malo
znati. Ne mora biti glazbena škola, dobro dođe i kulturno–umjetničko društvo. Evo, sada u Zagrebu imaju i Rock
akademiju, pa ima tamo momaka koji
će te malo dovesti u red. Pa ima i ovih
cura, učiteljica pjevanja, koje će te
malo posložiti s dijafragmom da se ne
podereš nakon dvije pjesme... Dakle,
ti obavezni likovi o kojima sam govorio su jedno, a nakon toga treba vidjeti
ima li te ili nema. Možda je ovo prigoda
da se kaže i ovo: Dug je put (i nije ga
Bog svakom dao) do rečenice Znam
da ništa ne znam. Ja bih pjevao ili pjevala, biste li vi meni napisali neke pjesme i rekli mi što ću pjevati? Strašno je
dug put do te rečenice. Jer, dokle god
si pametnjaković, teško ćeš.
N
Zrinko Tutić sudjelovao je sa svojim
intervjuistom Goranom Karanom i
venezuelsko–hrvatskim fagotistom
i pjevačem Riccardom Luqueom na
Hrvatskom idolu 2004.
ekome tko kreće životnim
putem glazbe predlažem da
za početak posumnja u sebe. To
je nulta točka. A onda neka digne
kriterije kao kod Blanke Vlašić
Razgovor s gitaristom, skladateljem i producentom Valentom Samardžijom aka NT Wave
BROJ 186, SRPANJ 2014.
alent
Samardžija
gitarist je, skladatelj
i producent. Surađivao je sa sastavima
koji su svirali različite
žanrove, od funka
i soula do fusiona i elektronike (Funny
Hill, Soul Fingers, ConFusion, Less
Than A Minute, Tobogan i dr.). Član je
glazbeničkog kolektiva BeatBusters. U
novije vrijeme nastupa pod imenom NT
Wave, kao solist koji na gitari svira —
tehno. Upravo je u tom izdanju nastupio na festivalu Lefkosia Loop u Nikoziji
(Lefkosiji) na Cipru. Porazgovarali smo
s njim o tom gostovanju i drugim glazbenim aktivnostima.
Kako je došlo do tvojega gostovanja
na Cipru? Riječ je o suradnji nekoliko
institucija?
Solo
tehničar
Muzički informativni centar koji djeluje
unutar Koncertne direkcije Zagreb sudjeluje u projektu više europskih muzičkih informativnih centara koji se zove
Minstrel. Njihova je ideja neka vrsta europske kulturne razmjene. Unutar toga
je Ciparski muzički informativni centar organizirao Loop Festival na koji je
pozvao glazbenike koji se u stvaranju
koriste nekom vrstom sempliranja/loopiranja i Danijela Tonković iz agencije za booking LAB 852 dobila je dopis
da predloži hrvatske glazbenike koji primjenjuju tu tehniku. Ne znam koga je
sve predložila, ali prihvatili su moj program, tehniku gitare NT Wave. Na festivalu je bilo razne glazbe, od klasike
do etna, ali svugdje se u nekom dijelu
upotrebljavala elektronika.
Predstavnik povratka iz digitalizacije prema analognim sredstvima i »živoj« svirci
Hit u Lefkosiji
Kakve su bile reakcije?
Reakcije su bile iznad mojih očekivanja. Njima je to bilo tako zanimljivo da
je bilo — hit. Lefkosia je malo mjesto i ti
ljudi koji su povezani kulturnim osnovama brzo se čuju i izmjenjuju informacije,
tako da su me već sljedećeg dana prepoznavali u prolazu. Prvi sam dan bio
headliner. Dobar je osjećaj kad se nađeš u situaciji da predstavljaš svoju zemlju, da si headliner i da još postigneš
uspjeh.
44
Valent Samardžija alias NT Wave
Matej Celar
Hoće li se takva suradnja institucija nastaviti? Jesi li sam dogovorio neku suradnju s ljudima koji su bili tamo?
Nadam se da će se suradnja institucija
nastaviti, toliko sam oduševljen događajem i ispunjen rezultatima da mislim
da bi ta razmjena trebala biti stalna pojava. Ostvario sam kontakte i razmjenjujem informacije s ljudima iz Latvije,
s Cipra, iz Španjolske, Italije i Grčke. To
su sve slični glazbenici kao ja — slobodnjaci, rade specifičnu urbanu glazbu ili obrađuju etno–glazbu, mnogi
imaju svoj radio, društveno su aktivni
u svojim sredinama... Već sam počeo
predlagati nekim festivalima glazbenike
koje sam tamo čuo, nastojim ih dovesti
u Hrvatsku.
Hoće li Muzički informativni centar
(MIC) i dalje biti uključen?
Oni jesu orijentirani na klasiku, ali to
im je bio zanimljiv iskorak. Davor Merkaš mi je rekao da ih informiram o svim
glazbenim smjerovima izvan klasike pa
se možda uspije otvoriti mogućnost za
razmjenu.
Svoju si glazbu usporedio s tehnom, no
nazvao si je »pravim« tehnom. Što to
znači?
Cijeli taj reverse engineering nastao je
tako da glazbenici imitiraju DJ–e, producente. Među prvima je to radio Jojo
Mayer, počeo uživo svirati bubanj kao
da je programiran, što je gotovo nemoguće, ali tako je dugo vježbao dok nije
uspio odsvirati točno tako. Da bi se na
gitari svirao tehno, što ja radim, sličan
je postupak. Na neki način imitiraš producenta koji stvara tehno na uređajima.
Odgovor na digitalizaciju
Znači, to je odgovor na digitalizaciju, povratak iz digitalizacije prema analognim
sredstvima — i mogućnostima ljudske
pogreške? Uzimanje glazbe »natrag«?
Da, jer došlo je do kraja, do tog stupnja da današnji glazbenici uopće više
ne stvaraju glazbu svirajući, nego samo
radeći na računalu. Naročito mladi.
Rade glazbu a da ne znaju ni brojiti do
četiri.
Prošle si godine nastupao na Izlogu suvremenog zvuka. Ima li i inače u Hrvatskoj mjesta za tip glazbe koji radiš, za
»tvoj« tehno?
Zapravo je sretna okolnost što se radi o
tehnu, jer je to dosta slušana glazba. Ali
zanimljivo je da se izvodi na gitari i da je
izvodi samo jedan čovjek, a to zahtijeva spretnost i znanje. Ponekad publika
samo sluša, a ponekad i zapleše kao
na tehno–partiju. Inače, razvoj elektroničkih stilova je vezan uz droge, a moj
je tehno potpuno čist!
Kako to da uglavnom nastupaš sam?
Nisam mislio da ću sam svirati, dogodilo se slučajno. Krešimir Znika koji vodi
free stage u cafe–baru Retro pozvao
me da sviram. Reda radi, rekao sam
da ću jednom doći, ali on je to pogrešno shvatio, odmah odredio datum i tog
popodneva mi javio — večeras sviraš.
A ja nisam nikada prije svirao sam! I ne
sviram covere, nego sam cijeli život po-
svetio istraživanju u glazbi. Otišao sam
u studio, pospajao nešto pedala, napravio sistem da mogu pola sata »preživjeti«. Kako je minimal techno najjednostavnija glazba za sviranje, izabrao
sam tu glazbu. Uvijek sam bio zadivljen
tehnom, premda nikad nisam išao na
te partije. Nisam mogao jer sam uvijek
svirao vikendima. I tako sam prvi put
svirao tehno, ljudi su bili oduševljeni, a
i organizator, što me iznenadilo. To je
bilo prije godinu i pol, dvije. Otad imam
taj solo nastup.
Izlazak u inozemstvo
Organiziraš li sam svoje nastupe?
Zvali su me festivali, forumi, klubovi, ali
sad radim više na tome da organiziram
booking i menadžment s Labom 852
koji su se aktivno uključili u predstavljanje hrvatskih glazbenika izvan Hrvatske, aktivnih hrvatskih sadržaja koji
su u Europi razumljivi u pogledu elektronike, noisea... Zanima nas koliko je
glazbenika u Hrvatskoj sposobno otići
izvan granica Hrvatske i odraditi dobar
koncert za europsku javnost koja nije
povezana s Hrvatskom. To mi je baš
zanimljiva tema. Možda se ljudi, primjerice, za Gibonnija nisu pitali znači li ono
što mi smatramo dobrim i vrijednim nešto nekome izvan Hrvatske. Bendovi s
prvih mjesta naših top–lista ne sviraju
baš u inozemstvu, a Bjork i druge zvijezde s Islanda primjerice to čine. Naš
prvi sportaš igra s prvim sportašem iz
Austrije, a naš prvi glazbenik na top–listi nije se usudio svirati s prvim na top–
listi u Engleskoj. Pitanje je zašto naši
kriteriji ne odgovaraju svjetskima. Mislim da je stvar u kvaliteti izvođača. S
druge strane, kod nas ima vrhunskih
glazbenika za koje se ne zna dovoljno.
i educirati, da budu spremni vani razgovarati, uspostaviti kontakte.
Radiš li, i moraš li iz financijskih razloga
raditi, druge stvari?
Bavim se svime što je vezano uz glazbu. Produkcija, namjenska glazba,
konferencije o glazbi i edukaciji. Imam
udrugu glazbenika Vibra, a vodi je
Konrad Lovrenčić. Nastojimo postići
pomake na bolje. Sad radim na uređaju koji će emitirati glazbu iz lokalne zajednice. Primjerice, glazbu koja je nastala u Rijeci u posljednjih deset godina i koja nije prošla kroz medije a dobra je. Pokušat ćemo jedno mjesto u
gradu rezervirati samo za nju. Uređaj
se može osvježavati, preko interneta
se može dodavati nova glazba. Ideja je da se ljudi okupe na jednom mjestu i slušaju glazbu koja je nastala blizu
njih; to je spajanje zajednice s njezinim
vrijednostima.
BROJ 186, SRPANJ 2014.
V
Razgovarala: Dina Puhovski
P
onekad publika samo sluša,
a ponekad i zapleše kao na
tehno–partiju. Inače, razvoj
elektroničkih stilova je vezan uz
droge, a moj je tehno potpuno čist!
Često se postavlja pitanje trebaju li
glazbenici sami pokušati izaći na svjetsko tržište ili dobiti potporu institucija,
jer glazbenici odavde uglavnom nemaju toliko novca kao njihovi inozemni
pandani.
Država bi trebala sa strane staviti novac
koji se daje za pokrivanje troškova izvođačima koji su dobili službeni poziv iz
inozemstva. Da imaju za put i hranu jer,
realno, glazbenici tog tipa u Hrvatskoj
dosta teško žive. Možda bi HDS ZAMP
to mogao. Puno znači kad 100.000 ljudi vidi bend iz Hrvatske i kad vidi taj Cro
i pomisli: Što je to? Amerika se puno
bavila time, kulturom, industrijom, cijeli
proboj proizvodnje, kapitalizma, predstavili su u filmovima, glazbi, kao i Englezi. Tamara Obrovac, Bambi Molesters, Eddy Ramić... oni već sviraju po
svijetu i treba ih poduprijeti. Tomu služi
projekt Minstrel. Sigurno se može naći
dvadeset dobrih umjetnika i njima »napasti« europske zemlje. Možda ih treba
Poster za Loop Festival u Lefkosiji
45
ZAMP HDS radionice
Prvenstvom nadahnute pjesme izvode Ana Rucner i Hrvatice, Hladno pivo, Tomislav Bralić i Intrade, Severina,
Tonči Huljić i Madre Badessa, Gelato Sisters i imotski reper Ante Cash
S
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Piše: Bojan Mušćet
vjetsko nogometno
prvenstvo prigoda
je za kreaciju novih
navijačkih himni koje
bi trebale dodatno
napumpati adrenalin
nacijama čije izabrane vrste ondje
nastupaju. Nekoć su takve skladbe
izvirale s tribina, vješti su skladatelji
uglazbljivali navijački huk, no danas
takve pjesme postaju sve profitabilniji biznis, odnosno stvara se posebna prigodna kategorija koja bi u
jednom trenutku mogla uistinu zaživjeti kao zasebna vrsta, poput božićnih pjesama. Možda ovo Svjetsko nogometno prvenstvo uistinu
bude prekretnica u tome, premda
Pitbull sa Jennifer Lopez i Claudijom
Leittle sa skladbom Live It Up nije
uspio nadići popularnost Shakirina
megahita Waka Waka (This Time for
Africa) iz 2010. godine.
stane nevjerojatan hit, samo zbog
činjenice da su tu skladbu intenzivno preslušavali u vrijeme prvenstva. Kolika je moć nogometaša u
promociji pojedinih pjesama svjedoči i globalna popularnost Michela Telóa i pjesme Nosa Nosa samo
zbog toga što je tu skladbu zavolio
Christiano Ronaldo.
Zaprešić Boysi
U Hrvatskoj su se mnogi okušali s
nogometnim pjesmama, no ostalo je malo
skladbi koje
su preživjele jednokratnu uporabu.
One koje su
preživjele
odzvanjaju
kao podloga u sponzorskim reklamama i
46
Te godine hrvatski nogometni reprezentativci pomogli su i da Severinina pjesma Djevojka sa sela po-
Prije četiri godine skupina Rawbau
snimila je skladbu Vatreno ludilo.
Član grupe koji je i napisao tu pje-
Otkrivanje nepoznate
zemlje
smu bio je izbornik Slaven Bilić. Žestoka pjesma nije postigla veći uspjeh, no bila je
sljednica zanimljivog trenda:
da naši izbornici zapjevaju kad
ih se pozove. Osim Igora Štimca i Slavena Bilića (zanimljivo,
obojica su se pojavljivala u
spotovima s pjesmama koje je
skladao Tonči Huljić — Idi i ne
budi ljude te U Brazil), pjevali
su i Otto Barić i Ćiro Blažević.
Otto Barić snimio je s Kraljevima ulice album Naprijed, Hr-
Namjera je skladateljima koji tek počinju pružiti uvid u svijet
autorskih prava
S
Piše: Tomislav Vuković
vijet glazbene industrije i autorskih prava mladim glazbenicima često je svojevrsna terra incognita na koju je teško ući, a još teže pronaći put do željenog cilja.
Zato je služba ZAMP Hrvatskog društva skladatelja u suradnji s 18. HGF demo
festivalom ovoga proljeća organizirala niz informativnih radionica pod nazivom
Intro. Namjera je autorima koji tek počinju pružiti uvid u tematiku ostvarivanja
prava te ponuditi informacije za lakše snalaženje u budućnosti.
Rješavanje nedoumica
Zaprešić Boysi snimili su i reklamu
Imotski reper Ante Cash dao je istodobno potporu reprezentacijama
Hrvatske i BiH
S
Službene
pjesme
Posrijedi su službene
pjesme
prvenstva,
no
skladbe koje postaju hitovi u nogometnom kontekstu ne moraju nužno biti budnice i davorije za
sokoljenje nogo- Gelato Sisters daju prikaz nogometnog prvenstva iz ženskog
metaša. Katkad kuta
dobro prolaze i
pjesme u kojima
su zapjevali sami nogometaši, npr. na ovom nogometnom prvenstvu.
engleski reprezentativci su uz New No pametnom sponzorskom takOrder zapjevali hit World in Motion. tikom, navijačka pjesma može traKolika je popularnost te pjesme bila jati barem četiri godine. Konzum je
uoči Svjetskoga nogometnog pr- sponzorirao Connect koji je uz Zavenstva 1990. svjedoči činjenica da prešić Boys zapjevao Samo je jedje posrijedi jedina pjesma New Or- no. Pjesma je složena kao potpora
dera koja je osvojila prvo mjesto bri- za prošlo Svjetsko nogometno prtanske top–ljestvice, unatoč činjeni- venstvo i prilično je zaživjela među
ci da je njihovo izdanje Blue Monday navijačima, tako da ju je Konzum
najprodavaniji 12–inčni singl svih mogao plasirati i ove godine. Štovivremena. Engleski reprezentativci še, posrijedi je vjerojatno ponajbolja
zapjevali su neuspješno još 1982. hrvatska skladba u tome žanru.
godine pjesmu This Time (We’ll Get Zaprešić Boysi su bez Connecta
It Right), no napadač Kevin Keegan snimili još nekoliko navijačkih pjesasnimio je još nekoliko poluhitova, u ma, a uspjeh žele ponoviti pjesmom
čemu mu je pomagao bivši ured- Neopisivo koji su realizirali za ovo
nik Slobodnog tjednika Ivan Ostoja. Svjetsko nogometno prvenstvo.
Kod nas je veleban uspjeh postigao
Igor Štimac zapjevavši s grupom
Kad izbornici zapjevaju
Bohemi Mare i Kate 1998. godine.
Proljetne radionice Intro u suradnji s 18. HGF demo festivalom
tvara se posebna prigodna kategorija
koja bi u jednom trenutku mogla uistinu
zaživjeti kao zasebna vrsta, poput božićnih
pjesama
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Navijačke himne
Po kakvoj ćemo glazbi pamtiti Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu 2014.?
U sklopu festivala održano je jedanaest radionica, a obuhvaćeni su gradovi: Rijeka, Čakovec,
Zagreb, Karlovac, Županja, Pazin, Šibenik, Sisak, Osijek, Split i Zabok. Posjetilo ih je više od
tristo mladih glazbenika, autora i izvođača iz demo bendova koji su sudjelovali na festivalu. Svi
oni su sad bolje upoznali način rada sustava za kolektivno ostvarivanje autorskih prava i funkcioniranja glazbene industrije. Radionica im je bila i prilika za rješavanje nedoumica, ali i stjecanje kolegijalnih tips&tricks u razgovorima s iskusnijim autorima koji su se u svakom gradu kao
gosti–domaćini priključivali ekipi HDS ZAMP–a.
Gosti autori
»Smatram da je takav tip radionice odlična ideja te se nadam da će se nastaviti održavati. Ne
bi bilo loše uključiti i korisnike glazbe, jer su za njih autorska prava nažalost potpuna enigma«,
komentirao je Tomislav Goluban, gostujući autor na radionici koja se 2. svibnja održala u Zaboku. Svoja iskustva u ostvarivanju autorskih prava s mlađim kolegama dijelili su i Olja Dešić,
Ladislav Varga, Petar Beluhan, Josip Pintarić, Goran Topolovac, Zdravko Smenderovac, Mario
Vestić, Branimir Jovanovac, Darko Kalogjera, Dalibor Prochazka, Željko Lončarić Žec, Željko
Nikolin, Saša Antić, Luka Zima i Dado Pastuović Newera.
»Zabrinjavajuće je što mladi glazbenici tako slabo poznaju svoja prava i podložni su raznim manipulacijama. Upravo zato smatram da su radionice Intro nužnost koja treba postati tradicija«,
izjavio je Petar Beluhan, autor koji se u ožujku pridružio radionici u Zagrebu.
Ana Rucner u pjesmi Uvijek vjerni nije naišla na odjek u redovima navijača
vatska, dok je Ćiro gostovao u rap
neuspješnici Generala Wooa i Nereda Ako zabijemo gol te u pjesmi
Nika Betea Povratak, uz Marijana
Bana i Božidara Alića.
Nastup hrvatske nogometne reprezentacije na ovogodišnjem nogometnom prvenstvu iskoristili su
mnogi glazbenici, no pjesme uglavnom završavaju u eteru i na YouTubeu. Jedno od rijetkih izdanja je
maxi–singl Uvijek vjerni u izvedbama Ane Rucner i Hrvatica, klape
Šufit i Ranka Bobana koji ju je i skladao, dok tekst potpisuje Željko Kozina. Pjesma je pastoralnog ugođaja uz jednu religioznu kiticu, pa će se
vjerojatno svidjeti Thompsonovim
fanovima, iako sve skupa ima malo
veze s nogometom.
Više veze s nogometom ima aktualni singl Hladnog piva Messi (barem
zbog stiha Ona te dribla k’o Messi).
Možda je Hladno pivo ciljano objavilo taj singl uoči Svjetskog nogometnog prvenstva, no svakako u
kolektivnoj memoriji ostaje njihov izvrstan maxi–singl Himna s nekoliko
verzija te navijačke pjesme i glasovnim intermezzima u kojima se oponaša glas izbornika Miroslava Ćire
Blaževića.
Udruga navijača Uvijek vjerni nije
odabrala istoimenu pjesmu Ranka Bobana za svoju himnu; odlučili
su se za pjesmu Hrvatska Tomislava Bralića i klape Intrade. Skladba
kombinira klapski pristup i šlagersku melodioznost, no osim prigodničarskih stihova (spominju se Uvijek vjerni i Vatreni), teško može biti
napjev kojim će hrvatski navijači pokušati nadjačati brazilsku sambu.
Pjesmu s nazivom Brazil imaju Severina te Tonči Huljić i Madre Badessa. Dok je Severina svoj zarazni
ljetni hit uskladila s trendovima i instantno spojila s reprezentativnim ukusom, Tonči Huljić i njegov prateći band Madre Badessa u pjesmi U Brazil koristi se tek nogometnim spektaklom kao
potkom za ljetni soundtrack, u čemu mu u spotu pomaže Igor
Štimac.
Možda je najzabavnija pjesma u tom žanru Nogometna utakmica (U zaleđu) koju izvode Gelato Sisters koja u doo–wap stilu
opisuje Svjetsko nogometno prvenstvo iz ženskog kuta, na sličan način kao prepjev skladbe istog naziva koji je nekad davno
izvodila Bety Jurković. Tu skladbu potpisuju Dinko Stipaničev i
Robert Mareković koji je s Janom Fabijanić napisao tekst.
Pjesmu o nogometnim reprezentacijama Hrvatske i BiH Vatreni zmajevi snimio je imotski reper Ante Cash i u nepunih mjesec
dana skupio 600.000 pregleda na YouTubeu, a predviđanje finalne utakmice na Maracani između tih dviju reprezentacija tu
pjesmu uspješno vodi prema vrhovima regionalnih top–ljestvica.
Od novoskladanih pjesama za ovogodišnje Svjetsko nogometno prvenstvo, uradak Ante Casha ima najviše izgleda da postane istinski hit.
No budu li reprezentativci u svlačionici imali favorita, bez obzira
na žanr, i budu li ostvarili uspjeh koji će se pamtiti, onda je to recept koji u svakom pogledu stvara novi nacionalni hit i izvan nogometnih okvira.
Saša Antić iz TBF–a, gost travanjske radionice u Splitu, zaključuje: »Mislim da je odlična ideja da se ovakva radionica održava u sklopu demo festivala. To je idealan način da se mladim
glazbenicima prenesu informacije i ukaže na stvari s kojima će se sigurno još susretati tijekom
karijere. Drago mi je što sam mogao sudjelovati i prenijeti svoja iskustva.«
S obzirom na uspjeh kod glazbenika i korist koju radionice donose svima, projekt će
se nastaviti i u sklopu
drugih glazbenih događanja. Već se dogovaraju izdanja Intra za projekte
kvARTura 2014 — KvARTovski DEMO BENDOVI
u organizaciji zagrebačkih
centara za kulturu te RockOff — Festival novog zvuka u organizaciji Hrvatskog
društva skladatelja. Svi autori
ili organizatori koncerata ili festivala koji bi željeli da se radionica održi u njihovu gradu ili
u sklopu njihova projekta, više
informacija mogu dobiti na press@zamp.hr. Intromix
47
HDS, ZAMP, Društvo hrvatskih književnika i Društvo hrvatskih
filmskih redatelja
I
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Glazba je
moja ljubav,
ali i moj posao
Piše: Josip Radić
deja o zaštiti autorskih prava na ovim prostorima nije,
prema uvriježenom mišljenju, nekakva moderna izmišljotina ili zapadnjački pomodni hit. U prilog tome
ide i službeni akt iz 1884. koji potpisuje car Franjo
Josip I., a riječ je o prvom zakonskom članku koji se
referira na zaštitu autorskih prava književnih i glazbenih djela, »igrokazah, glasbenih djelah i glasbenih igrokazah«
(sic!), proizvoda obrazovnih umjetnosti i svjetlopisa, odnosno
fotografija. Međutim, i nakon više od 160 godina, rijetkima je
jasno da je krađa autorskog djela jednaka krađi cipela iz dućana ili bilo kojeg drugog predmeta.
Zajednička akcija
Hrvatsko društvo skladatelja i stručna služba ZAMP, Društvo
hrvatskih književnika i Društvo hrvatskih filmskih redatelja zajedno su pokrenuli nacionalnu kampanju »Autori čine svijet
ljepšim« upravo zato da bi upozorili javnost na opipljivu vrijednost neopipljivog autorskog djela i značenje umjetnosti i autorstva za našu svakodnevicu i društvo u cjelini. Potporu kampanji od prvog dana pružio je i Državni zavod za intelektualno
vlasništvo, a brojne strukovne i autorske udruge — Zbor fotoreportera Hrvatske, Društvo za zaštitu novinarskih autorskih
prava (DZNAP), Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava
(HUZIP), Hrvatsko društvo pisaca, Udruga za zaštitu, prikupljanje i raspodjelu fonogramskih prava (ZAPRAF), Udruga za zaštitu prava nakladnika (ZANA) i Udruga za kolektivno ostvarivanje i zaštitu prava slijeđenja likovnih umjetnika (ARS CROATICA) — pridružile su se kampanji na svoj način te izrazile volju
za sudjelovanjem u budućim aktivnostima.
Anastazija Vržina
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Nacionalna kampanja Autori čine svijet ljepšim
Krešimir Seletković se ne odvaja od svoje notne bilježnice
i potaknuti na razmišljanje radijsku publiku: kako bi radijski eter izgledao bez
dobro poznatih refrena Nene Belana,
Novih fosila, Gorana Bareta, TBF–a,
Elementala, Massima, Hladnog piva
i mnogih drugih domaćih hitova?! Na
sličan način predstavljeni su i oglasi u
dnevnim novinama u kojima su »izrezani« najpoznatiji motivi hrvatskih grado-
va bez kojih bi arhitektura i krajobraz bili
neprivlačni i nezanimljivi.
Nemogući outsourcing
»Kreativne industrije predstavljaju proizvodnu granu u kojoj kreativci s malo
ulaganja mogu stvoriti proizvod koji
ima tržišnu vrijednost. To je proizvod
koji se ne može outsourceati, to je hrvatska baština i kultura«, kazao je čelni čovjek ZAMP–a Nenad Marčec, dok
je predsjednik DHFR–a, Antonio Nuić,
istaknuo kako briga za autore nije stvar
preferencija, već nužnost i čin intelektualne higijene: »Ne brinuti se o autorskim
pravima znači ne brinuti se o djelatnosti
kojom se autori bave, a bez tih djelat-
nosti ne možemo govoriti ni o ozbiljnoj
naciji ni o ozbiljnoj kulturi.«
Brojna su i događanja vezana uz kampanju; prije svega, glazbeno–edukativni projekt Pismo prijatelju u suradnji s
British Councilom, u kojem sudjeluje
više od 400 djece zagrebačkih osnovnih, srednjih i glazbenih škola te priznati
britanski skladatelj Bill Connor.
Upućeno školarcima
Ljeti se kampanja seli na jug pod motom Autori čine Split lipšim. Jedinstveni
ambijent splitske Pjace ugostit će četiri specifična autorska koncerta Tedija
Spalata, Libra, Marijana Bana te Pavela kojeg predvodi »splitsko dite« Aljoša
Šerić. Njihova glazba dat će posebnu
vrijednost kampanji i kulturnoj manifestaciji Splitskog ljeta.
Dan intelektualnog vlasništva
Redatelj Dalibor Matanić i slikar Bane Milenković
48
Gibonni je bio jedan od prvih koji je spremno prihvatio ideju
o sudjelovanju u kampanji. Štoviše, velikodušno je ustupio instrumental pjesme Libar sa sjajnog albuma Mirakul iz 2001.,
kao glazbeni motiv kampanje. Glazba je sirup za slomljene
duše, baš kao što postoji sirup za kašalj ili prehladu, odgovara
Gibo na pitanje što njemu znači glazba i dodaje: Ona je moja
ljubav, ali i moj posao.
Ovih dana emitirat će se i radijski spotovi koji će »šokirati«, ali
Anastazija Vržina
Anastazija Vržina
Kampanja i nova internetska stranica www.autori.hr predstavljene su na konferenciji za novinare na Dan intelektualnog vlasništva, 26. travnja, a istog dana počela je intenzivna medijska
kampanja na televiziji, radiju i u tisku. Zanimljive videospotove
režirao je Dalibor Matanić, nagrađivani hrvatski redatelj, a osim
njega, pojavljuju se skladatelji Zlatan Stipišić Gibonni, Tamara
Obrovac i Krešimir Seletković, književnik Miro Gavran, slikar
Bane Milenković te fotografkinja Mare Milin.
Gibonni je svoju poruku snimio u Dvorani Lisinski
Poruke kampanje upućene su cjelokupnoj javnosti, ponajprije ipak osnovnoškolcima i srednjoškolcima. Među
njima se kriju budući autori i kreativci,
skladatelji, kipari, novinari i fotografi,
stoga je vrlo važno pripremiti ih za odgovorno ponašanje i poticati ih na bavljenje autorskim radom. »Čini mi se da
je u svijetu koji karakterizira brzina i površnost, umjetnost još važnija. Ona se
obraća uvijek onom najboljem u ljudima, takne ih u srce i tako na neki način oplemeni«, poručuje Tamara Obrovac mlađim kolegama, pozivajući ih na
poštovanje autorskih prava.
49
MLADI
Tko su pripadnici novog naraštaja domaćih autora koji stvaraju glazbu za 21. stoljeće
Oni dolaze
BROJ 186, SRPANJ 2014.
a Tonija Starešinića i
Nenada Kovačića baš
se i ne može reći da tek
dolaze, s obzirom na to
da su na glazbenoj sceni dulje od deset godina,
ali da njihovo vrijeme dolazi — to je istina. Toni je pripadnik novog naraštaja
P
etra Leifert: Kad čujem neki
strani bend da pjeva na svojem
jeziku, to mi je vrlo posebno i
privlačno, tako da ne vidim ništa
loše u tome da i ja pjevam na
hrvatskom jeziku.
domaćih autora koji stvaraju glazbu za
21. stoljeće i dokazuju kako priča još
nije završena. Dapače, čeka nas još
mnogo zanimljivih poglavlja koje Toni
ispisuje u svojem funk, jazz i soul stilu u
grupama Mangroove, Chui i Tobogan.
Nenad je pogonsko gorivo grupe Antenat koja djeluje već sedamnaest godina, u kojoj »radi« kao vokal i udaraljkaš.
Mlada Petra Leifert je kantautorica potekla s riječke punk–scene, a uzimajući
tu činjenicu u obzir, jasno je da glazbi
koju stvara u svojem elektro duu Leifert
pristupa beskompromisno.
Novi projekti
Što se u posljednje vrijeme događa kod vas?
Petra: Početkom 2013. odabranih dvanaest pjesama, stvaranih od vremena
nastanka benda, objavljeno je na istoimenom Leifertovu prvom studijskom
albumu, čija tri singla imaju i videospotove: Ništa, Jegulja i nedavno snimljen
Suton za koji me nadahnula gospođa
Ana Štefok nakon što sam prije otprilike godinu dana na televiziji uhvatila dokumentarac o njoj. Reakcije na spot su
odlične, jer su ljudi prepoznali ono što
nam je i bio cilj, a to je da bude ugodan
i minimalistički video.
Toni: Prošle godine je izašao drugi album Chuija The second arrival i zaista
su ga fantastično primili glazbeni kritičari, a i publika, što nas posebno veseli.
Usporedno s tim, s Mangrooveom sam
snimio novi singl Sami koji smo objavili
početkom travnja i zasad su reakcije na
pjesmu odlične. To je prvi singl s novog
albuma koji upravo snimamo i planiramo objaviti najesen. Nenad: Ovu godinu odlučili smo početi
malo kasnije. Nakon podulje zimske hibernacije, tek smo u ožujku počeli ponovo s probama. Zasad nemamo velikih planova. Mislim da će za razliku od
prošle, ova godina za Antenat biti relativno opuštena. Možda ćemo izbaciti
još koji spot, svakako odsvirati nekoliko koncerata i lagano se okrenuti no-
vom materijalu. S obzirom na užitak
koji je pratio spremanje za naš posljednji prošlogodišnji koncert, unplugged u
Močvari, moguće je da ćemo potkraj
godine pripremiti još jedan koncert u
»iskopčanoj« inačici.
Kako pišu
Na koji način pristupate kreaciji nove
skladbe i što vam daje ideje?
Petra: Teme koje me zaokupljaju su
one koje proživljavam i iskusim, kao i
one imaginarne i u prenesenom značenju (kao u pjesmama Suton i Promjenjiva). Imam poruku u tekstovima,
ali to nisu tipične poruke, jer se ne radi
o parolama i opredjeljenju. U mojim
tekstovima slušatelj se može ili ne mora
prepoznati, oni se temelje na nekim realnim iskušenjima i situacijama. Zato
ne smatram svoju glazbu mračnom,
nego mi je avanturistička i za mozganje. Otvorena je slušateljima jer tekstovi
mogu imati više značenja.
Toni: Nove skladbe nastaju uglavnom iz
igre i kad se dogodi nešto što osjetim,
to može biti harmonija, melodija ili zvuk.
Uhvatim se toga i pokušavam složiti
nešto konkretnije. Igra može biti i zajednička, kao jam session cijelog benda,
kad se »zalomi« neki dobar groove ili riff
pa se na njemu temelji nova skladba.
Zna se dogoditi i da vam na ulici u uho
uleti neka melodija ili groovy bas–dionica pa se molite da je ne zaboravite dok
ne dođete do komada papira da je na
brzinu skicirate.
Nenad: Nikad se nisam poistovjetio s
ulogom skladatelja, niti ikad za svoju glazbu kažem da sam je skladao,
nego jednostavno da sam je »napravio«. Možda zato što nemam klasičnu
glazbenu naobrazbu. Za mene je pojam glazbenika i skladatelja nerazdvojiv. Teško mi je zamisliti da sam glazbe-
ba moj kruh i da bi to mogla ostati u budućnosti, počeo sam intenzivno i svjesno produbljivati tu priču, ne zamarajući se općeprihvaćenim mišljenjem da je
živjeti od glazbe u Hrvatskoj nemoguće, osim ako se ne radi o svirci u nekom jakom mainstream bendu, štancanju hitova, sviranju u orkestru klasične glazbe ili pak sviranju u bendu za
svadbe. Da, moguće je živjeti od glazbe, i to od glazbe koju voliš, ali nimalo
lako. Da je lako, ne bi bilo uzbudljivo.
Radno vrijeme je od 0 do 24, paralelno na nekoliko frontova. I nije dovoljno
biti samo posvećen svojem instrumentu, instrumentima, već moraš znati jako
dobro organizirati svoje i tuđe vrijeme,
snimati, miksati, biti pedagog, baviti se
PR–om, nositi opremu, biti profesionalni vozač, slagati pozornice... Uza sve te
popratne i poneke zamarajuće kompo-
Radno vrijeme
Nenade, općenito si dosta angažiran u
glazbi. Uz Antenat sviraš u grupama Afion, Sevdah Takht Damira Imamovića te
Naš mali afro bend, a povremeno djeluješ i u drugim glazbenim projektima.
Može li se kod nas živjeti od glazbe?
50
Petra Leifert
Nenad: Kad sam završio studij 2008.
godine, shvatio sam da zapravo živim
od glazbe. Stvari su se same od sebe
posložile a da se nisam previše trudio.
Shvativši u jednom trenutku da je glaz-
Toni: Prostor za inovacije postoji i uvijek će postojati, ali on ne ovisi o opremi koju ćemo koristiti za deset godina, nego o ljudima koji će primijeniti tu
opremu. Mašta, razigranost, intelektualno mudrovanje i ispitivanje duhovne
unutrašnjosti su ono što potiče kreativnost i inovacije. Tehnologija je samo
sredstvo kojim se služimo da ostvarimo svoje ideje. Danas se stječe dojam
da inovacija baš i nema, ali to nije istina.
Odličnih, svježih, kreativnih bendova
itekako ima, ali je teže do njih doći zbog
medijskog zida koji nas uvjerava da je
to što mediji prezentiraju jedino što postoji. Trenutačno nemam nikakvu pre-
T
oni Starešinić:
Mašta, razigranost,
intelektualno mudrovanje
i ispitivanje duhovne
unutrašnjosti, to je ono
što potiče kreativnost i
inovacije. Tehnologija je
samo sredstvo kojim se
služimo da ostvarimo
svoje ideje.
Toni Starešinić
nik a da ne stvaram, da samo reproduciram nečije ideje, nečije note.
Nenad Kovačić
nente, ponekad zaboravljaš da bi ti prioritet morala biti posvećenost vježbanju i neopterećenom stvaranju pa se
svako malo na to moraš podsjećati i
u svakom novom organiziranju vremena pokušati te stvari ostaviti na prvom
mjestu.
dodžbu sebe za deset godina. Imam
tek neke planove koje bih htio realizirati ove i sljedeće godine, a to je objava
novog albuma Mangroove i live albuma
Chuija. I naravno svirati što više s Mangrooveom, Chuijem i Toboganom. Sasvim dovoljno.
Toni, jedan od tvojih uzora, slavni pijanist Herbie Hancock, radio je glazbu u
rasponu od jazza do disca; nije se libio
eksperimentirati sa synth zvukovima,
od čega se jazz puristima dizala kosa na
glavi. Gdje se ti vidiš za desetak godina?
Misliš li da postoji prostor za inovacije u
jazzu, soulu i funku? Petra, mnogi domaći autori alternativnog stila navode kako im je lakše pisati
na engleskom. Ti pak pjevaš na hrvatskom. S jedne strane, to je sigurno bolji
način za promociju glazbe u domaćim
medijima, s druge je možda teže postići
nešto vani. Kakav je tvoj stav?
Petra: Pjevam na hrvatskom jer su mi
tekstovi padali na papir i super su takvi
N
enad Kovačić: Nikad se
nisam poistovjetio s ulogom
skladatelja, niti ikad za svoju
glazbu kažem da sam je skladao,
nego jednostavno da sam je
»napravio«.
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Z
Piše: Tomislav Vuković
Olivier Perin
Toni Starešinić (Mangroove, Chui i Tobogan), Petra Leifert (Leifert), Nenad Kovačić (Antenat)
kakvi jesu. Ako se Leifertu pruži prilika
za nastupe u inozemstvu, naravno da
ću prepjevati nekoliko pjesama na engleski. No i ovako imamo zaista puno
pozitivnih kritika raznih inozemnih slušatelja, zapravo sve više. Kad čujem
neki strani bend da pjeva na svojem jeziku, meni je to vrlo posebno i privlačno, tako da ne vidim ništa loše u tome
da ja pjevam na hrvatskom.
Koliko kao mladi glazbenici poznajete
svoja autorska prava?
Petra: Mislim da dovoljno znam o svojim glazbenim pravima i zasad mi je sve
jasno što se tiče tog dijela.
Toni: Nisam upoznat sa situacijom u
svijetu u pogledu autorskih prava pa
ne mogu reći da je nešto dobro, a nešto loše, kad nemam s čim usporediti.
Katkad se začudim nekim brojkama na
obračunskom izvještaju, ali zasad sam
zadovoljan i nemam se namjeru žaliti.
Nenad: Iskreno, ne zamaram se time i
ne razmišljam previše o tome, iako bih
kao autor to zasigurno trebao. Jako mi
se sviđa koncept Bandcampa i sličnih servisa gdje možeš kupiti glazbu
po principu name your price, a cijena
može biti i nula. Ako se svijest konzumenata glazbe podigne i ako shvate
da stvarati glazbu nije dar s neba, nego
šljakerski zarađen kruh, valjda će to odlučiti poduprijeti i platiti.
(cijele intervjue možete pročitati na web
stranicama www.zamp.hr i www.hds.
hr/artist–at–work/)
51
Uspješno završena treća sezona HR demo kluba, platforma mladih autora
Kako do šire publike
Rock Off — Festival novog zvuka — od ove će jeseni u organizaciji HDS–a otvoriti put mladim autorima
najrazličitijih stilova do radijskog etera i velikih koncertnih pozornica
Razgovarao: Josip Radić
BROJ 186, SRPANJ 2014.
RockOff — Festival novog zvuka nova je
manifestacija u organizaciji Hrvatskog
društva skladatelja koja će već od ove
jeseni mladim i mlađim autorima i izvođačima otvoriti put do radijskog etera,
velikih koncertnih pozornica i šire medijske javnosti.
Festival je otvoren bendovima i izvođačima svih stilova i žanrovskih pritoka;
jedini uvjet za prijavu je nova i neobjavljena pjesma te diskografski status »juniora«, odnosno ne više od tri službeno
objavljena izdanja. Zadaća RockOffa je
beskompromisna afirmacija i reafirmacija mlađih glazbenika u domaćem radijskom eteru te sudjelovanje u kreiranju artistički zanimljive nove glazbene
scene.
Hrvoje
Horvat,
novinar i glazbeni kritičar, umjetnički je direktor RockOffa koji
je za ovu priliku
predstavio festival na njegovu
porinuću...
Odakle ideja za RockOff? Je li u Hrvatskoj prepoznat trenutak za takav festival ili će festival »stvoriti« taj novi moment i energiju?
Ideju sam dobio jer mi se čini da je već
predugo pop–kultura u Hrvatskoj zapostavljena, da postajemo provincija sklona ili turbo–boflu ili pretencioznim elitnim manifestacijama. Tko često putuje po svijetu, zna to. Možda treba i jednog i drugog, ali je nedvojbeno
da treba i trećeg. To više što je kulturni
pop–milje u koji se već desetljećima u
svijetu kunemo kao u ne samo vrlo dohodovan dio glazbene i diskografske
industrije, koja kod nas tone, nego kao
i u pokretač ključnih umjetničkih pomaka. U svakom slučaju, kako vidimo
iz odjeka kad smo pokrenuli festival, u
Hrvatskoj ima više nego dovoljno elemenata, ljudi i kvaliteta da se takav festival prepozna, a svakako putem treba
pomoći da se takva suvremena energija što više prepozna. Dajmo priliku da
se talent, pamet i kreativnost oko nas
prepoznaju, a ne da svi gledaju strane
programe i misle da smo na rubu svijeta, kad ima dovoljno kreativnih ljudi koji
nikako da isplivaju na površinu.
Što RockOff razlikuje od ostalih demo i
mainstream festivala?
Hrvoje Horvat
Sudionici RockOff
festivala novog zvuka:
1. AND THE KID – Orange
2. BIG STRIP GORILA – Dresden
3. MJUZIKL – Ti i ja
4. GATUZO – Poslije kiše
5. KINOKLUB – Slatka tajna, a nije slatkiš
6. LIBAR – Odrasli
7. MORSO – Hej vi
8. NOSAČI ZVUKA – Ti imaš sve
9. ORANGE STRIPS – History of you
10. F5 – Conclusion in november
11. QUEEN OF SABE – Nismo bogovi
12. SANE – Igra
13. SARA RENAR – Jesen
14. SILENTE – Kako misliš
15. MIKI SOLUS – Pun kufer
16. RADIO LUKSEMBURG – Kažeš
17. MORT – Nina
18. MARKIZ – Na kraju priče
19. KREŠO & KISELE KIŠE
(pobjednici HR DEMO KLUBA)
52
Rekao bih da je razlika taman u sredini; ovo nije demo festival početnika, a
nije ni izlog taština kakav mainstream
festivali često jesu. Očekujemo prijave
odličnih pjesama, zanimljivih i poznatih
autora koji nisu početnici i nisu nužno
nekomercijalni. Dapače, imaju potencijala, samo im se ne nude kanali da taj
potencijal pokažu i dokažu. Ne samo
komercijalni nego i kreativni.
Žiri s reputacijom
pa Lisac, koja je dugogodišnji primjer
uspješne pjevačice, ali sklone novim
izazovima, i naposljetku ja kao glazbeni kritičar, publicist i začetnik ove ideje.
Svojeg predstavnika imat će i Rolling
Stone kao vodeći glazbeni časopis ne
samo u svijetu nego i kod nas i u regiji.
Može li RockOff pokrenuti promjene u
ti im brzu promociju. Troje pobjednika
dobit će i priliku iduće singleove snimiti s profesionalnim producentima, čime
im se osim smanjenja troškovnika opet
nudi i dolazak do šire publike. Ne treba
sumnjati da će se i diskografi uključiti
u priču i odraditi svoje s najzanimljivijim
izvođačima.
Velika stepenica
prema uspjehu
Pobjednici su riječki punk rockeri Krešo i Kisele kiše koji će snimati album u
profesionalnim studijima Hrvatskoga radija
HR
Piše: Branka Muvrin
demo klub, jedino natjecanje kojim HRT sustavno promiče i prvi put
predstavlja nove, mlade autore na
glazbenoj pozornici, uspješno je završio treću sezonu. Prestižni naslov
pobjednika u jakoj konkurenciji osvojili su riječki punk rockeri Krešo i Kisele kiše koji su, uz ostale nagrade,
dobili snimanje albuma u profesionalnim studijima Hrvatskoga radija. Različiti stilovi
hrvatskom radijskom eteru i »razbucati« trenutačni radijski format koji nas
sve više »ubija« svojim predvidivim
repertoarom?
Teško da će ga promijeniti, ali naše je
da damo što više dobrih pjesama koje
će htjeti čuti i urednici i slušatelji. Pa ako
pomognemo da se bar dio situacije
promijeni nabolje, već smo nešto učinili. S tim da medijski partneri festivala
(Hrvatska radiotelevizija i CMC televizija) kao javni servisi imaju veću »toleranciju«, a i obavezu, predstaviti javnosti
kvalitetne programe pa tu problema ne
bi trebalo biti.
Priznanja i nagrade
Možete li, kao umjetnički direktor i predsjednik žirija, predstaviti svoje kolege
koji odlučuju o sudionicima festivala?
Što s finalistima i pobjednikom RockOffa poslije festivala?
Imena uključenih i njihove reputacije,
kao i minuli rad, osiguravaju da će se
doista u finalu naći najbolji i najzanimljiviji. U žiriju je Damir Martinović Mrle iz
Leta3 koji iza sebe ima više nego važnu
biografiju, producenti Pavle Miholjević i
Jura Ferina iz Svadbasa koji su posljednjih pet godina najuspješniji domaći
producenti u radijskom formatu (dovoljno je spomenuti njihov rad s Vatrom,
Pavelom i Hladnim pivom), zatim Josi-
Osim jakog medijskog izlaganja, dopiranja do šire javnosti odabranih autora i izvođača, predviđeni su i koncerti
koji će se održavati gotovo dva mjeseca u Tvornici. I Rolling Stone će odabrati svojeg favorita i pratiti ga na svojim stranicama. Troje pobjednika dobit
će za odabrane pjesme videospotove
snimljene s profesionalnim redateljima
i tako opet doći do »vrćenja« u medijima. Želimo biti praktični i omogući-
Za kraj, koja je sljedeća stepenica za
RockOff?
Prijave su vrijedile do 1. lipnja i sada
žiri bira sudionike festivala. Do sredine
rujna obavit će se sve što je potrebno
u tonskim studijima da snimke budu
spremne za »puštanje« u javnost. Nakon toga slijedi izlaganje na streaming
servisima, radijskim i televizijskim postajama i jaka medijska akcija da se festival što više u medijima približi širokoj
publici. Zatim su na redu koncerti s po
dvoje izvođača nekoliko tjedana u Malom pogonu zagrebačke Tvornice, nakon čega dolazimo do završne gala–
priredbe u velikoj Tvornici na kojoj će se
svi glazbenici predstaviti publici iste večeri, ali i putem televizijskih ekrana, bez
obzira na to jesu li u izravnom prijenosu
ili na snimci koncerta. Želimo dinamičnu i modernu predstavu. Ako ste gledali Britawards ili Joolsa Hollanda, ili bili
u londonskom Royal Festival Hallu kad
su kuratori programa bili Morrisey ili
Bowie, možete steći predožbu o tome
kakav tip programa i mi želimo. Želimo
pokazati da se kod nas u rock–glazbi
radi jednako kvalitetno i zanimljivo kao i
u Parizu, Berlinu ili Amsterdamu.
Bad Mushrooms
Ove godine kandidiralo se čak 120
sastava iz svih dijelova Hrvatske, različitih žanrovskih usmjerenja (pop,
rock, reggae, progressive rock, acoustic rock, hip–hop, comedy indie rock,
hard rock, alternativni rock...). Od studenoga 2013. do ožujka 2014. priliku
za žive polusatne nastupe u zagrebačkom koncertnom prostoru Klub dobilo
je 47 grupa, odnosno izvođača/kantautora, a u male mjesečne završnice, koje je izravno prenosio Drugi program Hrvatskoga radija, ušlo je 18 sastava. Izlučnim se sustavom natjecanja tako iskristaliziralo pet pobjednika
mjeseca (Scarlet Notes iz Zadra, Film
Noir iz Splita te Miki Solus, Auguste
i F5 iz Zagreba). HRT kao javni servis
ima obavezu poticati, odnosno razvijati i mlade demo bendove kao oblik
domaćega glazbenog audiostvaralaštva koji pridonosi razvoju hrvatske kulture, umjetnosti i zabave, pa je, vodeći računa o vrijednosti još nekih bendova, žiri radijskih i televizijskih djelatnika Hrvatske radiotelevizije na kraju
svih izlučnih večeri procijenio da su još
dvije skupine zaslužile nastup u završnici – Krešo i Kisele kiše (Rijeka) i Bad
Mushrooms (Zagreb).
Dvanaest za sedam
Veliki finale održan je 14. svibnja u zagrebačkoj Tvornici kulture. Kao gosti
nastupili su pobjednici drugog ciklusa, Indigo 7, čija je pjevačica i autorica Hana Blažević bila i članica ocjenjivačkog suda. Svoj glas u žiriju dao
je i riječki glazbenik Damir Urban koji
je polusatnim šou programom svojim bendom Urban & 4 podupro mlade hrvatske demo snage. Sedmero finalista imalo je dvanaest minuta za autorsko predstavljanje pjesama, a simpatije žirija, urednika HRT–a, kao i prisutnih gledatelja, osvojila je vedrinom,
duhovitošću i silnom energijom u nastupu skupina Krešo i Kisele kiše, kojoj je — kao pobjednicima — autor
projekta HR demo klub Željko Mesar
uručio umjetničku skulpturu varaždinskog umjetnika Roberta Garafolića.
Najjača sezona
Damir Urban u razgovoru s voditeljicom HR demo kluba, Martinom Validžić
U radijskom eteru u budućim ćemo
mjesecima zasigurno slušati i drugoplasirani Film Noir s akustičnim pop–
rockom te ambiental funky rock zvuk
zagrebačkih F5, kao i ostale finaliste HR demo kluba — Auguste, Mikija Solusa, Scarlet Notes i Bad Mushrooms. Naime, najjača sezona natjecanja do sada donijela je i neka nova
pravila; osim zajamčenog snimanja albuma pobjedniku, prvi put su dodijeljene i nagrade za drugo (Film Noir) i treće
mjesto (F5) koje su mladim glazbenicima omogućile snimanje jedne autorske pjesme u najboljim resursima Hrvatskoga radija. Rezimirajući, Krešo i
Kisele kiše najbolje su iskoristili izravni
radijski i internetski prijenos na Drugom
programu te na regionalnim postajama Hrvatskoga radija, a ugodno je saznanje i činjenica da ih je u televizijskoj
snimci finala HR demo kluba (emitirano
deset dana poslije, 24. svibnja, na HTV
2) gledalo znatno više ljudi nego što je
uobičajeno u tom terminu (62.367 gledatelja, share 10,5%).
Scarlet Notes
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Razgovor s rock–kritičarom Hrvojem Horvatom, umjetničkim direktorom novog festivala
Auguste
Miki Solus
Izlet u Rijeku
Novost trećega ciklusa HR demo kluba
bio je i mali iskorak na ruku sastavima.
Kako su se kvalifikacijske večeri srijedom održavale samo u Zagrebu, žiri je
početkom ožujka otišao u riječki Klub
jer je tamošnji glazbeni bazen bio najzastupljeniji izvođačima u natjecanju. To
je i jedan od načina na koji bi se mogla
oplemeniti iduća, četvrta sezona natjecanja HR demo kluba jer je, pogotovo
mlađim glazbenicima, teško zbog nastupa putovati u glavni grad. Također,
program je posebno bio »čujan« u programima Hrvatskoga radija, jer su se
pjesme izvođača, kao i najave i rezultati
izlučnih večeri redovito emitirali na HR
1, HR 2 i regionalnim Centrima, odakle su dolazili glazbenici. Sâm pobjednik HR demo kluba odabran je u sjajnoj klupskoj atmosferi, dok su svi finalisti projekta zaživjeli u radijskom eteru.
Treći HR demo klub pamtit će se po
lijepim, neformalnim, prijateljskim druženjima u Klubu (Zagreb, Rijeka) te, što
je još važnije, po dobrim skladbama i
autorima, od kojih smo za neke uistinu
čuli prvi put jer su tek izišli iz »garaže«.
F5
Film Noir
Krešo i Kisele kiše
53
Intelektiv
Konferenciju je novčano pomoglo Hrvatsko
društvo skladatelja ZAMP
U
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Piše: Josip Radić
organizaciji
American
Chamber of
Commerce,
u Zagrebu
je uspješno
održana peta konferencija o intelektualnom vlasništvu pod nazivom Intelektiv. Hrvatsko društvo
skladatelja ZAMP ove je godine
sponzoriralo konferenciju na kojoj su o temama i perspektivama
zaštite intelektualnog vlasništva
govorile eminentne osobe iz političke, gospodarske i kulturne
sfere.
Jasni pokazatelji
Pozdravnu riječ održao je veleposlanik SAD–a u Hrvatskoj,
Njegova Ekscelencija Kenneth
Merten. Predstavnik Ureda Europske unije za usklađivanje na
unutarnjem tržištu, Patrice Pellegrino, predstavio je rezultate studije o utjecaju industrija koje se
intenzivno koriste pravima intelektualnog vlasništva na gospo-
Intelektiv panel
darski razvoj i zapošljavanje u
Europi. Od 2008. do 2010. takve industrije generirale su gotovo 39% BDP–a Europske unije,
čine 90% trgovine EU–a sa svijetom, izravno zapošljavaju 26%
stanovništva EU–a te isplaćuju u
prosjeku 41% više plaće od drugih industrija. Usporediva izvješća iz SAD–a pokazuju sličan
trend.
54
Na konferenciji je bilo riječi o intelektualnom vlasništvu kao potencijalu za kreiranje i očuvanje
radnih mjesta te doprinosu kreativnih industrija ukupnoj ekonomskoj učinkovitosti Europe. Osim
izazova zaštite intelektualnog
vlasništva na tržištima jugoistočne Europe, posebnu pozornost
izazvala je panel–diskusija pod
nazivom »Inovacije i budućnost«
koja se fokusirala na nova tehnološka dostignuća i njihov značenje za našu svakodnevicu.
Još jedna suradnja Hrvatskog društva skladatelja i Hrvatske
radiotelevizije
Skladatelji u omiljenoj
TV budilici
Svakoga petka u HTV–ovoj emisiji Dobro jutro, Hrvatska
predstavlja se novi domaći glazbeni videospot
Nenad Marčec predstavio je aktualnu kampanju Autori čine
svijet ljepšim,
javno se zapitavši zašto prava autora »zaboravljamo« u
trenutku kad se
logiramo na internet.
Također, istaknuo je
ulogu HDS ZAMP–a u dovođenju glazbenih
servisa u Hrvatsku i susjedne
zemlje, dodavši
kako se bez angažmana stručne
službe Hrvatskog društva skladatelja, glazbeni servisi poput
Deezera, Rdioa ili Google Playa
još dugo ne bi pojavili na ovim
prostorima. Sudionici rasprave
zaključili su da je budućnost zaštite autorskih prava vrlo neizvjesna, no složili su se da edukacijom budućih korisnika i širenjem
legalne ponude sadržaja mogu
pozitivno utjecati na aktualne
trendove piratizacije na internetu.
HOTSPOT
mjesto za najnovije glazbene videobrojeve
Ponedjeljkom, srijedom i petkom u 19:55 na HTV 2
Piše: Ivana Martinac
HOTSPOT je rezultat još jedne suradnje
Hrvatskog društva skladatelja i HTV–a
2. Riječ je o premijerama i emitiranjima
najnovijih glazbenih videouradaka domaćih glazbenika. Dosad smo, u više
od dva mjeseca, u HOTSPOTU imali
prilike vidjeti mnogo zanimljivih noviteta
što poznatih što malo manje poznatih
domaćih izvođača. Ono u što vjerujemo i u što smo sigurni je činjenica da
je to još jedan korak u promicanju domaćih autora i njihovih djela, ali i odlična
prilika da se javnosti predstave mlade
glazbene snage koje tek dolaze. Zato
ne propustite ponedjeljkom, srijedom i
petkom u 19:55 biti uz HTV 2 i uživati
u novitetima koje nam donosi domaća
glazbena scena.
Edukacija na prvom
mjestu
Posebno zanimljivo bilo je na večernjem panelu Intelektualno vlasništvo u industriji zabave na kojem su sudjelovali Nenad Marčec
(glavni direktor HDS ZAMP–a), Tomislav Vinceković (Blitz film i
video), Mateja Matić (Nova TV) te
Chris Marcich (MPA Europe). Rasprava se dotakla pitanja intelektualnog vlasništva u digitalnom
dobu, uz intenzivno sudjelovanje
publike.
Još jedna televizijska platforma predstavljanja hrvatskih skladatelja
Voditelji u opuštenom ozračju
U
Piše: Ivana Martinac
veljači ove godine počela je još jedna suradnja
Hrvatskog društva skladatelja i Hrvatske radiotelevizije, točnije emisije
Dobro jutro, Hrvatska. I
to vrlo »viralna« i u suvremenom duhu digitalne komunikacije — putem društvenih mreža! Svakog se petka u omiljenoj TV »budilici«
predstavlja novi glazbeni videospot domaće
produkcije, a način prikazivanja je potpuno
transparentan. Za početak, žiri sastavljen
od poznatih skladatelja, izvođača i redatelja
spotova, odabranih u ime HDS–a i HGU–a
(koji se pridružio našoj inicijativi), svakog ponedjeljka predlaže tri videospota novije produkcije. Prijatelji facebook stranice emisije
DJH sljedećih dana biraju svojeg favorita, a
spot koji u tjednu prikupi najviše »lajkova«, u
petak gleda cijela zemlja.
»Dobro jutro, Hrvatska intenzivno komunicira
s gledateljima putem svoje popularne facebook stranice, a postavljanje gledatelja u ulogu glazbenog urednika svi su izvrsno prihvatili. Usput, to je dobar način da i sami glazbenici provjere popularnost vlastitih skladbi.
Nerijetko se dogodi da je pobjednik netko za
koga se to nije očekivalo, što nam govori o
tome da publika Dobrog jutra svoj glazbeni
ukus ne temelji samo na popularnosti nekog
izvođača nego najčešće prepoznaje i kvalitetu. Takva suradnja glazbene industrije i HRT–
a omogućuje izvođačima veću vidljivost nji-
hova rada i svakako će barem malo pridonijeti popularizaciji domaće glazbe«, komentirala nam je voditeljica projekta Dobro jutro,
Hrvatska Vesna Karuza.
Glazbenicima je to zasigurno odličan način
predstavljanja njihovih uradaka, a kako su
oni shvatili i prihvatili cijelu priču, komentirali su nam neki od pobjednika čija je pjesma
bila emitirana kao pjesma dana.
Dobrodošla vijest
Mirela Priselac Remi: »Na televiziji je glazbeni
sadržaj postao endemska vrsta... Čudno je
to, osobito zato što je televizija audiovizualni
medij, a ‘audio’ dio priče se sustavno zanemaruje. Kad sam saznala da je Dobro jutro,
Hrvatska počela suradnju s HDS–om, bila je
to dobrodošla vijest. Pogotovo kad su nam
javili da je naša pjesma upravo pjesma dana!
Lijepo je znati da postoji svjetlo na kraju tunela i da se glazba vraća u program. Sudeći prema uspješnosti suradnje, gledatelji žele
hrvatsku glazbu na TV–u. Zašto im to i ne
omogućiti, budući da upravo ti isti gledatelji
svojim pretplatama i financiraju državnu televiziju? Suradnja nacionalne televizije i HDS–a
nešto je što bi se u budućnosti svakako trebalo nastaviti, ako ne i proširiti!«
kao kod kuće, komentirala je Maja Tokić, glavna urednica Drugog programa
HTV–a.
A evo i kako na projekt gledaju neki
od autora i izvođača čije smo najnovije glazbene uratke imali prilike gledati u
HOTSPOTU:
ospotove svojih omiljenih izvođača mogli u njima
uživati, ne samo »listajući«
youtube nego i prateći program državne televizije!
Jurica Pađen: HOTSPOT vidim kao odličnu ideju, prozor u svijet stvaranja glazbe
gdje glazbenici imaju
Jurica Pađen
mah smo se dogovorili da premijera spota za našu pjesmu Odriši me
bude upravo u toj emisiji. Zahvalni smo što je pred početak spota emitirana i naša videonajava
koju smo za tu emisiju posebno snimili! Vjerujemo da će
se pjesma i dalje emitirati u programu HRT–a i nakon premijere, budući da
se radi o pjesmi koja je tri
tjedna bila na prvom mjestu Jadranske top–liste
koju uređuju radiopostaje od Pule do Dubrovnika.
Zahvaljujemo svima koji su
prepoznali potrebu za takvim glazbenim izdanjem na
HRT–u. Dosad smo na programima HRT–
a pratili najbolje od suvremene festivalske glazbene scene u kojoj
se njeguje tradicijska, klapska,
tamburaška i popularna glazba, no posljednja dva mjeseca napravili smo iskorak emitiranjem najnovijih glazbenih
videouradaka domaćih glazbenika i pozicionirali ih u prime time na Drugom programu
HTV–a. Osobito me veseli izvrsna suradnja s HDS–om i to što
gledatelji svaki tjedan imaju prigodu vidjeti novitete renomiranih
hrvatskih glazbenika, posebice novih talentiranih glazbenih snaga. Medijski prostor učinili smo pristupačnijim za domaću glazbenu scenu i samim
tim potaknuli glazbenu i video produkciju. Želimo da se na Drugom programu HTV–a domaći glazbenici osjećaju
Aljoša Šerić: »Svaka ideja koja se povodi
afirmacijom hrvatske glazbe emitiranjem na
nacionalnoj televiziji je za pohvalu. HDS čini
dobro!«
Ivan Dečak
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Peta konferencija o intelektualnom vlasništvu
u organizaciji Američke gospodarske komore
Ivan
Dečak (Vatra): Podržavam i veseli
me ponovno vraćanje videospotova, uz premijere tih spotova,
u dnevnu rotaciju na HTV–u. Držim palce da tako
i ostane, kako bi
svi oni koji vole
pogledati vide-
prilike predstaviti svoj rad u inače danas vrlo suženim mogućnostima medijske promocije! Pozdravljam sve koji su uključeni u taj hvalevrijedan iskorak!
Marko Bralić (organizacijski voditelj klape Sveti Juraj Hrvatske ratne mornarice Split): Iznimno smo se obradovali kad smo saznali da HRT ima emisiju
HOTSPOT u kojoj će premijerno emitirati najnovije glazbene spotove. Od-
Marko Bralić
55
Predstavljanje notnih
izdanja
Muzikolozi, glazbenici, predstavnici vlasti i drugi zainteresirani koji su se odazvali pozivu mogli su razgledati
respektabilan broj od čak 26 notnih izdanja hrvatskih skladatelja
U
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Piše: Ivana Jurenec
petak, 28. veljače 2014. u Klubu
književnika Muzički
informativni centar
predstavio je notna
izdanja objavljena
u posljednje dvije godine. Muzikolozi,
glazbenici, predstavnici vlasti i drugi
zainteresirani koji su se odazvali pozivu
I
ako se može činiti da se
godišnje objavi mnogo notnih
izdanja, Merkaš napominje kako
95% hrvatske operne, simfonijske
i komorne literature još uvijek
postoji samo u rukopisu
mogli su razgledati respektabilan broj
od čak 26 notnih izdanja hrvatskih
skladatelja.
Problemi notne građe
Okupljene je pozdravio ravnatelj Koncertne direkcije Zagreb Josip Nalis te
riječ prepustio voditelju Muzičkog informativnog centra, Davoru Merkašu. Prije predstavljanja notnih izdanja,
Merkaš je
pru-
žio uvid u problematiku s kojom se
glazbena javnost susreće kad želi
predstaviti i upoznati hrvatsku glazbenu baštinu. Iako se može činiti da se
godišnje objavi
mnogo notnih izdanja
(osim
MIC–a, tu su i drugi nakladnici, primjerice Cantus d.o.o.), Merkaš napominje
kako 95% hrvatske operne, simfonijske i komorne literature još uvijek postoji samo u rukopisu, i to vrlo često
u samo jednom primjerku. Zanimljivo
je pritom napomenuti da se tu ne radi
samo o manje izvođenim autorima,
već i o djelima antologijskih skladatelja poput Brune Bjelinskog ili Borisa
Papandopula, od čijeg su opusa
»policijsko–detektivskim akcijama« prikupili 93 djela za koja
nisu znali gdje se nalaze te
ih vratili u Hrvatsku iz Njemačke, Bosne i Hercegovine, Srbije, Švicarske, pa čak i
Egipta. Od golemog broja skladbi
naših autora sa-
čuvanih samo u rukopisu, za trećinu se
uopće ne zna gdje su, odnosno, u boljem slučaju, raspršene su po privatnim
ostavštinama ili kod skladateljevih udovica, a u gorem slučaju stoje odbačene u podrumima ili tavanima kuća, čiji
novi vlasnici u neznanju (pa i nemaru)
notnu građu bacaju u smeće kao »stari papir«, čime se u nepovrat gubi dio
hrvatske kulture. Samo jedan primjerak
neke građe, bilo da je riječ o knjigama,
bilo o starim dokumentima ili notama,
mogu lako ugroziti prirodne nepogode
kao što je požar. Zato je postojanje notnih izdanja nužno, zaključuje Merkaš.
Nova notna izdanja
Od posljednjeg predstavljanja novih izdanja prošlo je nešto više od dvije godine. U to vrijeme zahvaljujući Gradu Zagrebu i Ministarstvu kulture RH (a jednim dijelom i novcem zarađenim prodajom postojećih izdanja), MIC (koji uz
Merkaša čine muzikolozi Ivan Živanović
i Jelena Vuković) je objavio deset naslova Borisa Papandopula, od kojih svaki krije posebnu priču. Concertino in
modo antico od 1947. smatrao se izgubljenim, sve dok ga Merkaš nije pronašao u ostavštini pijanista Uda Dammerta, koji ga je (s još troje glazbenika) te
godine izvodio na Međunarodnim danima suvremene glazbe u Darmstadtu.
Sličnu sudbinu dijeli i primjerak Trećeg
gudačkog kvarteta, pronađen u podrumu jednog bivšeg člana Zagrebačkog
kvarteta. Osim samih izvođača, autografi i rukopisi najčešće se mogu naći
kod članova skladateljeve obitelji i njegovih dobrih prijatelja. To je slučaj s Varijacijama i fugom na hrvatsku narodnu
temu za klavir op. 37., pronađenima u
ostavštini Božidara Kunca. Merkaš je
na izlaganju iznio zanimljiv detalj iz sudbine te partiture, koja je zamalo završila na smeću, no ipak je u zadnji čas
»spašena« te dopremljena iz Beograda u Zagreb. Vier Inventionen für die
Camerata, posvećene ansamblu Camerata musica Berlin, pronađene su
u ostavštini Papandopulova vjenčanog
kuma Željka Strake. Iz susjedne Bosne
i Hercegovine, zahvaljujući Ministarstvu
kulture RH i zamjeniku ministrice Berislavu Šipušu, Hrvatska je otkupila autograf Horoskopa — plesne suite za dva
glasovira. Nerijetko su za nastanak nekog djela »glavni krivci« interpreti. Tako
je jednom prilikom Papandopulo izjavio da ne postoji instrument za koji on
nije skladao koncert, na što mu je Tinka
Muradori rekla da ima, a to je piccolo.
Papandopulo se odmah primio posla
te skladao Mali koncert za piccolo koji
odnedavno postoji u MIC–ovu izdanju.
Suradnja s interpretima
Davor Merkaš je neumorni tragač za izgubljenim partiturama:
kod Milka Kelemena u Stuttgartu
56
S interpretima ne surađuju samo skladatelji, nego i muzikolozi. Kad je riječ o
MIC–ovim notnim izdanjima, Merkaš
ističe da se o svemu konzultiraju s in-
terpretima, dirigentima i skladateljima,
čiji savjeti i stručne redakture svakako
pridonose kvaliteti. Veza s interpretima
je bitna, jer notna izdanja nisu samima
sebi svrha, već se rade zbog izvođača.
Nigdje u svijetu orkestri ne sviraju iz rukopisa, stoga je notno izdanje prvi korak da neko glazbeno djelo uopće zaživi na koncertnim podijima. MIC svako izdanje oprema uvodnim tekstom
na engleskom (neke i na njemačkom),
omogućujući tako da hrvatska glazba
prijeđe granice naše domovine. Zahvaljujući tome, neka su djela na diskografska izdanja snimili strani izvođači. Jedan od njih je i pijanist Oliver Triendl, interpret Papandopulova Drugog klavirskog koncerta. Nedavno je Felix Spiller,
stalni stručni suradnik i notograf MIC–a
napravio klavirski izvadak te skladbe.
Usto, novoobjavljenom Papandopulovu opusu valja pribrojiti i Koncert za violinu, violončelo i orkestar, Concertino za
trubu te Koncert za ksilofon i gudače.
Dora u Japanu
Uz Papandopula, jedan od najvažnijih hrvatskih skladatelja, Bruno Bjelinski, na predstavljanju notnih izdanja bio
je predstavljen s tri skladbe. To su Prvi
koncert za violončelo, udaraljke i gudače, Komorni koncert za klavir i orkestar
i Odabrana djela za glasovir, ostvarena u suradnji sa skladateljevom udovicom Ljerkom Pleslić Bjelinski. Koncertom za glasovir op. 33 Dore Pejačević,
MIC je završio projekt objavljivanja sabranih djela te naše skladateljice. Taj
se prvi hrvatski klavirski koncert odnedavno nalazi na diskografskom izdanju njemačke kuće cpo, koja je objavila i druga komorna i orkestralna djela
Dore Pejačević. Već objavljene Glasovirske minijature doživjele su novo izdanje, zahvaljujući kojemu će prvi put — i
to u Japanu — biti izdan CD s integralnim opusom klavirskih djela Dore Pejačević u izvedbi pijanistice Yoko Nishi.
Još je jednoj našoj skladateljici MIC posvetio vrijeme i trud — Ivani Lang, objavivši Simfonijski ples za orkestar te ciklus popijevaka za sopran i glasovir
Nepoznatim stazama. Prema riječima
Davora Merkaša, MIC je puno pozornosti posvetio Božidaru Kuncu. Prošlih godina izdan je klavirski izvadak njegova Drugog violinskog koncerta, za
koji upravo dovršavaju partituru. Usto,
objavljen je i njegov Glasovirski kvartet,
o čijem je procesu objavljivanja govorio pijanist i dekan Muzičke akademije
u Zagrebu Dalibor Cikojević. Svoje sažeto izlaganje zaključio je riječima da
je ova promocija pokazala koliko toga
još ne znamo sami o sebi i koliko truda
moramo uložiti da to ispravimo. Iako se
MIC usredotočio na objavljivanje djela
preminulih autora, među predstavljenim izdanjima našli su se i Stabat mater
Zorana Novačića, Dernek Ive Josipovića te dva koncertantna djela za klavir — Musica Danieliana te Koncert za
glasovir i orkestar Dubravka Detonija.
Na kraju svojeg izlaganja, Merkaš je
zahvalio svim suradnicima bez čije pomoći MIC ne bi uspio postići kvalitetu
i kvantitetu notnih izdanja skladbi koje
to zaslužuju.
Hrvatski skladatelji Židovi
smjer, primjenjujući često hrvatske narodne napjeve. Primjerak njegovih Pet
capriccia za klavir postoji u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, u arhivi HGZ–
a i ostavštini pijanistice Antonije Geiger
Eichhorn, kojoj su i posvećena. Zbog
toga je sve do ovog izdanja ta skladba
bila nedostupna široj javnosti i zainteresiranim izvođačima. Sličnu sudbinu dijeli i opus Alfreda Schwarza, skladatelja
koji je potekao iz klase Blagoja Berse.
Schwarzova je ostavština u privatnom
posjedu. Od više od stotinu opusa, ti-
Pijanistica Tamara Jurkić–Sviben govorila je uime Udruge za proučavanje
i promicanje kulturne baštine Tamar,
osnovane 2010.
s ciljem »potrage, proučavanja i pripreme te
predstavljanja u
javnosti nepoznatih ili zaboravljenih autora
i glazbenih djela hrvatske glazbene baštine, s
užom specijalnosti za pronalaženje i predstavljanje djela
hrvatskih autora
židovskoga podrijetla«. Istraživanjem životnog i skladateljskog puta nekoliko autora iz 19. i
prve polovice 20.
st., Jurkić–Sviben je zaključila da su »oni sastavni dio hrvatskog kulturnog
kruga i time integrativni dio hrvatske glazbene
baštine«. Stoga
je odlučila u suradnji s MIC–om
pokrenuti proces objavljivanja
njihovih radova.
Dosad su svjetlo dana ugledala četiri naslova.
Sinagogalni napjevi Bernarda
Grunera već su
2012. predstav- Tamara Jurkić Sviben, Davor Merkaš, Josip Nalis i Dalibor Cikojević
ljeni u Židovskoj
općini Zagreb,
a njihovo je izdanje pomoglo Ministar- skana su i za skladateljeva života prastvo kulture RH. Jurkić–Sviben je ista- izvedena samo tri–četiri. Kao i ostali
knula da je važnost tiskanja hrvatske ži- sudionici promocije, i Tamara Jurkić–
dovske baštine vrlo važno i za hrvatsku Sviben s ponosom ističe kako su nova
kulturnu diplomaciju. Od dosad objav- notna izdanja važan korak u otkrivanju i
ljenih izdanja predstavljena je Dječja njegovanju hrvatske glazbene baštine.
suita Rikarda Schwarza, školovanog u A taj je korak već bio učinjen na zavrZagrebu i Beču, u okružju Druge beč- šetku promocije: kako ne bi sve ostalo
ke škole. Njegov bi se stil mogao opi- samo na govoru i papiru, pijanist Dalisati kao kasnoromantičarski, s povre- bor Cikojević, violinist Anđelko Krpan,
menim iskoracima k ekspresionizmu. violist Milan Čunko i violončelist BraBaš kao i Schwarz, i Žiga Hirschler nimir Pustički izveli su drugi stavak iz
rođen je potkraj 19. st., a preminuo je Glasovirskog kvarteta Božidara Kunca.
1941. u logoru Jasenovac. U svojem se
stvaralaštvu oslanjao na neonacionalni
BROJ 186, SRPANJ 2014.
U Klubu književnika na zagrebačkom glavnom trgu 28. veljače 2014. predstavljen rad Muzičkog informativnog
centra Koncertne direkcije Zagreb
57
Majstorski ciklus HRT–a, Koncertna dvorana Vatroslava
Lisinskog, 27. ožujka 2014.
Predstavnik hrvatske glazbe u svijetu
U
Stjepanu
Šuleku
u čast
Uz recital pijanista Srđana Čaldarovića s programom koji će na CD–u ubrzo objaviti Cantus d.o.o.
I
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Piše: Višnja Požgaj
straživalačkim,
savjesnim i estetski
određenim pristupom
pijanist se priključuje
vrijednim glazbenicima
koji na najljepši način
promiču hrvatsku
klavirsku baštinu u
domovini i svijetu
gledni hrvatski pijanist Srđan Filip
Čaldarović (1973.)
uspješno njeguje
solističku karijeru
uz pedagošku
djelatnost na Muzičkoj akademiji u
Zagrebu, gdje je 1995. diplomirao u
razredu prof. Vladimira Krpana. Usavršavanja na Indiana University School
of Music u Bloomingtonu (SAD) u klasi
Leonarda Hokansona (1996.) i na Trinity College of Music u Londonu kod
Philipa Fowkea (2001.), kao i na međunarodnim tečajevima (Evgenij Timakin,
Jerome Rose, Walter Groppenberger i Sequeire Costa), pridonijela su
formiranju njegove cjelovite i snažne
umjetničke osobnosti, potvrđene na
mnogobrojnim solističkim i komornim
koncertima te na natjecanjima.
U raznolikom Čaldarovićevu repertoaru skladbi od baroka do suvremenih
autora, velik dio pripada hrvatskom
stvaralaštvu, koje redovito predstavlja
na koncertima u domovini i u inozemstvu. Podsjetimo da je u travnju prošle
godine drugi put nastupio na američkom kontinentu s novim reprezentativnim programom hrvatskih skladatelja
od 18. stoljeća do danas. Taj program,
dijelom proširen, predstavio je i 17. studenoga 2013. i u HGZ–u u sklopu festivala Diapason&KDZ, a snimio ga je
i za album tvrtke Cantus d.o.o. koji je
u pripremi.
Antologijski niz
Reprezentativni niz djela počeo je glazbom 20. stoljeća, prvo Igrom staklenih
perli Ive Josipovića, najizvođenijim hr-
vatskim skladateljem otkako je postao
predsjednikom naše države. Invencijom bogata Sonata op. 4 Josipa Štolcera Slavenskog sa stavcima Adagio
religioso i Allegro pastorale, rjeđe se
izvodi, iako je vrijedno djelo slijedom
dramatičnih tamnih tonova, impresionističke mekoće i folklorne tematike
uz snažne zvukovne gradacije. Izraziti romantik Blagoje Bersa predstavljen
je sjetnom Melancolie, barkarolom Na
žalu i ljupkom suitom Po načinu starih
»Airs de ballet«.
Virtuozni Scherzo fantastico Borisa Papandopula oduševio je virtuoznošću i
duhovitošću, a jedan od najvažnijih hrvatskih klasičara, Luka Sorkočević, poznat ponajprije po svojim simfonijama,
bio je pravo otkriće s donedavno nepoznatom klavirskom Sonatom u A–
duru (1754.). Povratak na antologijske note 20. stoljeća bilo
je Šest bagatela op. 44 Božidara Kunca i virtuozna Toccata Brune Bjelinskog, a na kraju smo čuli još jednog istaknutog hrvatskog autora — Franu Paraća i njegov opojni Ples
barunice.
Burne reakcije
publike
Na burno odobravanje zahvalne publike, umjetnik se odužio s još dva dodatka, ali ne
hrvatska, već strana, koja su
podsjetila na zemlje njegova
usavršavanja. Bila je to jedna američka pjesma u obradi Keitha Jarreta i jedna engleska solo pjesma u vlastitoj
obradi. Promišljenim izborom
i izražajnom interpretacijom
programa Čaldarović je pokazao vrhunsko pijanističko
umijeće: virtuoznost i zrelost
u svim segmentima dojmljivog
izraza, od ljepote tona i muzikalnog osjećaja za fraziranje prirodnog daha, do lakoće
povezivanja pojedinih segmenata, te duhovitog i živog preplitanja tema, uz sugestivan
parlando i bogatu dinamiku.
Takvim istraživalačkim, savjesnim i estetski određenim pristupom, pijanist se priključuje
vrijednim glazbenicima koji na
najljepši način promiču hrvatsku klavirsku baštinu u domovini i u svijetu.
58
Srđan Čaldarović
Uz stotu obljetnicu rođenja: izložba, album, koncert, sjećanja…
H
rvatska radiotelevizija, Cantus i Fond
Stjepan Šulek priredili su 27. ožujka u Koncertnoj
dvorani Vatroslava
Lisinskog dostojni hommage Stjepanu
Šuleku, jednom od najvećih hrvatskih
skladatelja, pedagoga, violinista i dirigenata 20. stoljeća. U predvorju dvorane otvorena je reprezentativna izložba
Sjedočanstva i zapisi iz umjetnikove
ostavštine pod pokroviteljstvom zagrebačke Gradske skupštine. Autorica
izložbe dr. sc. Eva Sedak izložila je slikom i tekstom na osam panoa zanimljivu građu iz dosad nepoznate obiteljske
arhive koju je sačuvala skladateljeva
Piše: Višnja Požgaj
udovica Nevenka Šulek. Kronološkim
redoslijedom rekonstruiran je tijek Šulekove karijere, od violinista i nastavnika
do skladatelja i dirigenta, s naglaskom
na polemički značaj njegove autoritativne prisutnosti u hrvatskom glazbenom
životu.
Predstavljanje albuma
Potom je u suradnji s HDS–om predstavljen impozantni album Stjepan Šulek (1914.–1986.): 8 simfonija. Opsežno
izdanje integralnog skladateljeva simfonijskog opusa na pet nosača zvuka popraćeno esejom dr. sc. Sedak, sadrži
arhivsku građu HRT–a od šezdesetih
do devedesetih godina prošloga sto-
ljeća, čijim je izvedbama ravnao i sam
Šulek, te novije snimke iz 2012. i 2013.
ostvarene pod vodstvom majstorova
učenika Pavla Dešpalja. Maestro Dešpalj slovi kao najvjerniji i najpouzdaniji
tumač Šulekova opusa; zato je ravnao i
koncertom Šulekovih djela koji je uslijedio nakon uvodne svečanosti u suradnji sa Simfonijskim orkestrom HRT–a
uz izravni prijenos na Trećem programu Hrvatskoga radija.
Prigodni koncert
Najprije je izveden Treći koncert za klavir i orkestar u C–duru iz 1970. posvećen pijanistu Vladimiru Krpanu, koji ga
je pod autorovim ravnanjem i praizveo
M
aestro Dešpalj slovi kao
najvjerniji i najpouzdaniji
tumač Šulekova opusa, pa
je tako ravnao i koncertom
Šulekovih djela koji je uslijedio
nakon uvodne svečanosti
u suradnji sa Simfonijskim
orkestrom HRT–a uz izravni
prijenos na Trećem programu
Hrvatskoga radija
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Hrvatski glazbeni zavod, 17. studenog 2013., Festival Diapason
godinu dana poslije uz Simfonijski orkestar RTV Zagreb. Od tada je prošlo više od četrdeset godina. Krpan je i
ovom prigodom s osjećajem i razumijevanjem dostojno predstavio to virtuozno pijanističko djelo uz raskošni orkestar. Na rasporedu koncerta bila je
i Šulekova pretposljednja Sedma simfonija, praizvedena 1979. u Osoru, kad
je Zagrebačkom filharmonijom ravnao
Pavle Dešpalj. Djelo nastalo u povodu
smrti bliskog rođaka, promišlja pitanja
života i smrti, početka i kraja, s dvojbom prihvaćanja misli o smrti smireno,
spokojno i otvorene duše ili sa strepnjom, strahom i krajnjim očajem, da bi
se u tim uzvišenim trenucima ljudskoga
života, uza svu dramatičnost, zadržala
ljepota, jednostavnost i dostojanstvo.
Sedmu simfoniju autor je posvetio supruzi, »mom najdražem prijatelju, mojoj Nevenki«.
Vladimir Krpan izveo je Treći koncert za klavir Stjepana Šuleka, koji je skladatelj posvetio upravo njemu
59
Album u čast trideset godina karijere kantautorice, pjesnikinje, nastavnice, knjižničarke i etnologinje Lidije Bajuk
Mašta na krilima leptira
Knjiga i dvostruki CD na izdanju Udruge Matapur
BROJ 186, SRPANJ 2014.
eđimurska je
glazba
već
generacijama
glazbenika
najra zličitijih
žanrova nepresušno nadahnuće. No čini se da su tu
inspiraciju mnogi »prepisivali jedni od
drugih«, aranžirajući uvijek iste pjesme,
a malo ih je zagreblo dublje pod površinu tradicijskih uspješnica i odlučilo se
obraditi neke manje poznate pjesme.
No jedna je Međimurka odlučila svima
CD Matapur
nama pokazati raznorazna blaga koja
skriva njezin kraj.
no obrađeni (obredi i običaji, pučke
pobožnosti, predaje pa i glazba). A
sve je to moguće samo uz zajedničku suradnju i potporu pojedinaca i lokalnih zajednica te institucija (primjerice Instituta za etnologiju
i folkloristiku Filozofskog fakulteta
u Zagrebu, Instituta za arheologiju,
Centra za eksperimentalnu arheologiju itd.). Ta je potpora omogućila izdavanje CD–a s pjesama koje
je izvela Marija Tuksar, pjevačica iz
Međimurja osebujna glasa i još bogatijeg repertoara tradicijskih pjesama ili pak Podravske pjevanke Zlatka Špoljara, izdanja koje čeka na još
jednu »injekciju« potpore kako bi se
dio podravske tradicije mogao publici predstaviti i nosačem zvuka i
notnim i tekstualnim materijalom te
još niz projekata koji u ladici čekaju bolja vremena. Nedostatak partnera, posebice izdavača pa onda
i promotora koji znaju prepoznati važnost takvih projekata za našu
zajednicu, ali i predstavljanje našeg
nematerijalnog bogatstva svijetu,
hendikep je koji koči mnoge ideje i
sputava maštu.
Kazališna dramatika
Lidija Bajuk, kantautorica, glazbenica
i pjesnikinja, učiteljica i knjižničarka, a
sada i etnologinja i kulturna antropologinja s diplomom (te doktorskom titulom na putu), svoju je gotovo tridesetogodišnju karijeru obilježila najnovijim izdanjem MATAPUR — Hrvatska
prirodna i kulturna baština Međimurja,
knjigom kojoj su pridodana dva nosača zvuka. Ili bi se zapravo moglo reći
obratno. Jer nosači zvuka nude još jedan način obrade napjeva, pri čemu
je Lidija uz gotovo stotinu glazbenika
iz Međimurja, Hrvatske ali i Slovačke,
Mađarske i Britanije transformirala zvukovnost melodija, napjeva koje su prije
stotinu godina na terenu zapisali melografi. Prilagođavajući svoj glas raznim
stilovima i žanrovima brojnih suradnika,
Lidija priča priču o Međimurju pjesmama i dramatikom kazališnih štikleca zaogrnutih u originalne aranžmane, otkrivajući nam ljepotu Međimurja, tugu
zbog napuštanja kraja, junaštvo momaka i plahost djevojaka, sretne i nesretne ljubavi.
Prijenos znanja
Damir Klac
Neponovljivi trenuci
Lidija Bajuk i Joan Baez u Zagrebu 1989.
60
Lidija Bajuk Trio 2011. u Lukavcu: Lidija Bajuk (glas, gitara), Stanislav Kovačić (violončelo), Marija Mlinar (harfa)
BROJ 186, SRPANJ 2014.
M
Piše: dr. sc. Irena Miholić
Zvuk pjesama
podsjeća na slikarsko platno
na kojem kombinacijom starih i novih tehnika i boja nastaje
nova glazba koja
nas vraća u vrijeme renesanse
ili romantizma,
ali nas u isto vrijeme sučeljava
s novim, suvremenim trendovima i događanjima. Brojnost
suradnika i kompleksnost izvedbi zato su rezervirane za slušanje na ovim nosačima zvuka i
gotovo su neponovljivi u stvarnosti, što
je velika šteta. Ipak, nadogradnja tom
doživljaju svakako je i dvojezična knjiga iz koje možemo doznati mnogo toga
o hrvatskoj tradicijskoj glazbi iz Međimurja, ali i o općim obilježjima i povijesti
Međimurja, o crkvama i crkvenom graditeljstvu, o etnografskom naslijeđu te o
Međimurju u suvremeno doba. Sve je
to predstavljeno i stranim čitateljima, jer
je knjiga dvojezična (hrvatski i engleski).
Zvukovna knjiga
Taj je kulturni i prirodni vodič, metafizička zvukovna knjiga, kako je naziva Lidija, izdanje udruge Matapur, osnovane 2007. godine, koja se bavi proučavanjima i terenskim istraživanjima, popularizacijom i publikacijama na temu
nematerijalne kulture Međimurja, ali i
cijele Hrvatske — posebice onih dijelova koji nisu do sada terenski dovolj-
Srećom, pojedinci ne odustaju.
Jedna od njih je Lidija Bajuk, slikom i tekstom nastavlja misiju prijenosa i predaje i dalje! Koncerti,
nosači zvuka i različita izdanja osiguravaju prijenos znanja, a radionice, posebice one za djecu, prenose ljubav prema tradiciji, istraživanju
i njegovanju naše baštine, čime se
krug Lidijinih interesa spaja pa je u
isto vrijeme i učiteljica, i kazivačica,
i pjevačica, ali i znanstvenica koja
publiku doživljava kao potencijalne korisnike i njegovatelje baštine.
Tu ideju produbljuje i virtualnom i fizičkom izložbom O hrvatskoj tradicijskoj glazbi Međimurja i oko nje,
temi koja je ovoga ljeta okosnica i
Međunarodne smotre folklora u Zagrebu, na kojoj će uz nematerijalno
blago Međimurja biti predstavljeno i
ono materijalno (nošnje i predmeti),
ali prije svega će se predstaviti ljudi
koji još uvijek vole i njeguju tradiciju!
L
idija priča priču o
Međimurju pjesmama
i dramatikom kazališnih
štikleca zaogrnutih u originalne
aranžmane, otkrivajući
ljepotu Međimurja, tugu zbog
napuštanja kraja, junaštvo
momaka i plahost djevojaka,
sretne i nesretne ljubavi
61
Nekonzervirana glazba iz konzerve
Koncert skladatelja i pijanista Mateja Meštrovića i samoborskih udaraljkaša SUDAR
BROJ 186, SRPANJ 2014.
kom« ili/i »makedonskom«
metru (Mateju je to »tak sve
isto«), ne stoji sam za sebe,
nego je začinjen nevjerojatnom silinom performansa
koji proizlazi iz čistog uživanja u glazbi — u njezinu
stvaranju, izvođenju, slušanju i življenju. To nije novost,
jer tako funkcioniraju Matej
Meštrović i ansambl Sudar
Percussion. No na promotivnom su se koncertu, kojim su predstavili CD Eat
Suite — krunu brojnih koncertnih nastupa namijenjenih svekolikoj publici (i klasičarima, i populistima, i prijateljima, i djeci, i zapravo svima) — doista nadmašili.
Snimanje CD–a u dvorcu Sv. Križ Začretje
M
Piše: dr. sc. Irena Paulus
atej Meštrović
i udaraljkaški
ansambl Sudar
Percussion već
neko vrijeme
žare i pale, a
posljednji ih projekt predstavlja kao
najinventivniju i najotkačeniju skupinu
glazbenika na ovim prostorima.
Suita za jelo
Riječ je, naime, o albumu Eat Suite, koji
K
lasičari očito povremeno
»polude« od čiste klasike; u
njima se (očito) tijekom vremena
nakupi adrenalin koji moraju
izbaciti
62
je rezultat Matejeve suradnje sa Sudarom — inicijalno započete obradama
popularnih filmskih tema i tema iz videoigara, spontano nastavljene Matejevim stvaranjem skladbi u kojima se
doslovno sudaraju njegov koncertni
glasovir, Yamaha C7, i razne udaraljke
iz Amsterdama, na kojima svira ekipa
mladih entuzijasta iz ansambla Sudar.
Matejeve su skladbe morale biti otka-
Šuškave konzerve
čene — jer je on sam takav, a takav je
i ansambl s kojim je jednostavno »kliknuo«. Pa su, zahvaljujući internom nazivu za udaraljkaške palice (beštek), sve
skladbe nazvane prema nekom specifičnom nacionalnom jelu (Barbeque,
Baklava’s Dance, Paprikash, Creme
Brulee, Sarma, sarma itd.).
Poludjeli klasičari
Međutim, žanrovski ih je teško svrstati.
Svi koji sviraju »Mateja« — uključujući i
Simply Brass Quintet koji prema potrebi dopunjuje Sudar Percussion (uključivanjem Simply Brassa Meštrović je
već stvorio mali orkestar) — klasičari
su prema korijenima i obrazovanju. Ali
klasičari očito povremeno »polude« od
čiste klasike; u njima se (očito) tijekom
vremena nakupi adrenalin koji moraju
izbaciti. Meštrovićeve skladbe za klavir
& Sudar & (povremeno) Simply Brass
pružaju mogućnost adrenalinske ekstravagancije — ispucavanja koje smo
čuli i vidjeli kod 2CELLOS i koje mi je
svojedobno jedan ugledni roker objasnio nakon odslušanog koncerta komorne glazbe s djelima Schönberga i
Šostakoviča riječima: »Oni tu drapaju
po violinama tako da im pucaju žice...
a mi smo to u rocku već odavno riješili.«
Asimetrični ritmovi
No Matejeva glazba nikako nije rock —
nije ni pop, nije ni jazz, nije ni crossover.
Zapravo, ne znam što je — ali je svakako glazba u kojoj uživaju i izvođači i
publika. I koja je prepuna asimetričnih
ritmova. Adrenalinski pokret u »grč-
Koncert je održan 5. svibnja
2014. u zagrebačkom Gradskom kazalištu Komedija. Svi prisutni nisu mogli ostati netaknuti silinom energije koja
je nahrupila s pozornice: zrak se usijao, sjedala su bila pretvrda za sjedenje, noge su same od sebe počele tapkati, a ruke su već bile zaposlene šuškalicama u obliku
konzervi obilježenih posebnim, kružno–beskonačnim uputama za rukovanje
(shake before u use your
imagination after u handle
with care keep out of silence fragiley). Neobične
su šuškave konzerve dočekale slušatelje na njihovim mjestima, a pokazale su se iznimno korisnima kad je Goran Gorše,
voditelj ansambla Sudar,
preuzeo dirigentsku palicu i natjerao publiku da
svira — i to ne samo šuškalicama nego i prstima
i rukama... Sound je bio
nevjerojatan.
Nastup je, naravno, bio
prekratak publici koja
se ozbiljno »ufurala« u
atmosferu u kojoj se lome
palice, ruše udaraljke, a
klavir svira u ružičastom
kućnom haljetku, i to naopačke, ležeći na leđima
(doduše, tko je dobio Matejevu internetsku božićnu čestitku ove godine, tu
je pozu već vidio — vjero-
jatno još stoji na marketinški svemoćnom You Tubeu).
Filmski pogodak
Međutim, ansambl je prije početka
koncerta odlučio dati premijerni prostor The Making of... filmu naslovljenom
Sudar u dvorcu, koji je režirao filmski
kritičar Arsen Oremović. Oremovićev
film bio je pun pogodak: u pola sata
pokazao je ozračje snimanja albuma
Eat Suite u dvorcu Sv. Križ Začretje, a
istodobno je oblikovao i priču o dvorcu i njegovoj vlasnici, znanstvenici Mirni Flögel–Mršić. Ona je u studenome
prošle godine širom otvorila vrata svojeg dijelom restauriranog dvorca mladim glazbenicima i snimateljskoj ekipi
pa je, kako se čini, i nju uhvatila Matej
& Sudar euforija, dok je blagonaklono gledala kako se glazbenici snalaze s hladnoćom
(u dvorcu nema grijanja),
instrumentima (dobivenim zahvaljujući sponzorstvu Ya-
maha Euro Unitu iz Čakovca i Adams Instruments) te nevjerojatnom akustikom impresivnog baroknog zdanja.
A
lbum Eat Suite
namijenjen je
klasičarima, populistima,
prijateljima, djeci —
zapravo svima
Dvorac koji svira
Ideja producenta Branimira Mihaljevića da će
»natjerati dvorac da svira«, urodila je plodom
pa je snimljen costum sound, dakle zvuk bez
ikakve računalne dorade. Kako to doista zvuči — Matejeva glazba, Matejev klavir, euforični i neumorni Sudar Percussion (koji čine osobenjaci i izvanredni glazbenici: Goran Gorše,
Filip Merčep, Nicolas Sinković, Josip Blašković i Luka Pešutić), pojačani Simply Brass
Quintetom (u kojemu su također vidljivo otkačeni Hrvoje Pintarić, Tomica Rukljić, Rudolf
Hedonizam klasičnog pijanista i samoborskih
udaraljkaša u dvorcu Sv. Križ Začretje
Meštrovićeva suita
za udaraljkaše i
sladokusce
Album snimljen u zagorskom dvorcu u
produkciji Branimira Mihaljevića
Z
Piše: Aleksandar Dragaš
Homen, Alan Bošnjak i Joe Kaplowitz), akustikom jednog starog dvorca te snimateljskim
umijećem Filipa Vidovića iz Studija Morris,
producentskim vodstvom Branimira Mihaljevića iz Karpo Media gdje je album miksan, te
s masterom koji je, kao šlag na tortu, izradio
Frank Arkwight u legendarnom studiju Abbey
Road — jednostavno morate sami čuti.
agrebački klasični pijanist Matej Meštrović, premda zakleti poklonik tonalnosti u glazbi, sve je samo
ne »tipični klasični pijanist«, a najnoviji dokaz toj
tezi njegova je pustolovina u zagorskom dvorcu
Sv. Križ Začretje u suradnji sa sastavom samoborskih udaraljkaša Sudar Percussion u sjajnoj
produkciji Branimira Mihaljevića. Album pod naslovom Eat Suite i
naslovima skladbi poput Barbecue, Baklava’s Dance, Paprikash,
Creme Brulee, Sarma Sarma i Musaky, nije samo zgodno nazvana nego i prikladno zapakirana u golemu konzervu nalik na
paštetu. No hrana nije jedina poveznica naslova skladbi i odabira
instrumenata. Vibrafon i srodne udaraljkaške instrumente poput
marimbe i glockenspiela, zbog izgleda glazbenici od milja zovu
»roštilj«, a to nas dovodi i do pokojnog Boška Petrovića i njegova
poimanja »roštilja« i glazbe općenito. Rado je Boško, još prije četrdeset i kusur godina, znao iz jazza skliznuti u teme koje bismo
danas zvali etno ili world music, odnosno
u fuziju s rock i klasičnom glazbom.
Sudar
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Gradsko kazalište Komedija, Zagreb, 5. svibnja 2014.
Percussion&
Matej Meštrović je s ansamblom Sudar
Matej Meštrović
Percussion izveo pravo malo čudo ukusnog, lucidnog i intrigantnog kombiniraEat Suite
nja sastojaka iz klasične, jazz, rock, pop i
etno glazbe s prostora od Sutle preko ZrKarpo Media
manje i Drine do Vardara, rukovodeći se
najfunkcionalnijim načelima onoga što bismo u gastronomiji zvali fusion cuisine, a
što je područje na kojem je jednako lako
skliznuti u kombinacije koje ni pas s maslom ne bi pojeo, odnosno u naporne »elaboracije« chefa koji je
davno odustao od načela manje je više. Osjećaj za mjeru i pažljivo doziranje sastojaka i začina — unatoč pomaknutosti, hedonizmu i dekadentnosti njezina autora — osnova je Meštrovićeve
maštovite, razigrane i duhovite suite za sladokusce koja je sve
samo ne kič, ego–trip ili potonuće u nouveau riche raskalašenost. Izvorni rad modernog skladatelja klasične glazbe koji je veći
frajer od mnogih rokera.
Moderni skladatelj klasične glazbe, Matej Meštrović, veći je frajer od mnogih rokera
63
Predstavljanje CD–a Golgota Antuna Tomislava Šabana, 3. travnja 2014. u Dvorani HDS–a
Golgota kao inspiracija
Još jedna diskografska uspješnica
Ansambla narodnih plesova i pjesama
Hrvatske LADO
U
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Piše: Erika Krpan
dvorani Hrvatskoga društva skladatelja predstavljena
je 3. travnja kompaktna ploča pod
naslovom Golgota,
čiji je sadržaj istoimena skladba Antuna Tomislava Šabana za mješoviti zbor
i orgulje, koju je skladatelj napisao na
stihove Silvija Strahimira Kranjčevića
2012. godine. Interpreti djela su Oratorijski zbor crkve sv. Marka Cantores
Sancti Marci s dirigentom Juricom Petrom Petračem i orguljaš Pavao Mašić.
Nakladnici izdanja su Fonart i Aquarius.
Vizualni prikaz
Na izvrsno posjećenoj promociji predstavljena je vizualizirana verzija izdanja, a reprodukciji je prethodilo izvanredno inspirativno i zanimljivo
izlaganje književnika Božidara Petrača o pjesništvu Silvija Strahimira
Kranjčevića.
Najprije valja istaknuti da su vizualizirani prikazi
glazbenih djela
u nas rijetki i
time drago cje niji nego
što
bi
možda bili da je posrijedi uobičajena
praksa. Takvo izdanje istodobno može
biti i poticaj da se obnovi pitanje o mogućim dosezima vizualizacije glazbenog djela, pitanje, naime, o tome može
li glazba prikazana i slikom dobiti — ili
možda izgubiti — na vrijednosti, utjecati na koncentraciju slušača, skrećući pozornost na vizualne pojedinosti, ili
pak slikom izoštriti značaj i sastavnice
glazbenog djela. Nikako se ne želeći u ovoj prigodi upustiti u raspravu o
toj temi, potrebno je reći da je redatelj
Tomislav Pović uspio nenametljivo i čisto slijediti elemente izvedbe. Posvetio
je podjednaku pozornost interpretima
kao i prelijepom ambijentu crkve sv.
Marka, s pravom ne inzistirajući uvijek
na rezovima, koji bi dosljedno slijedili
formalni ustroj pojedinih stavaka. Ravnopravno je zadržavao pozornost na
freskama slikara Joze Kljakovića i na
unutrašnjosti crkve, kao i na interpretima, akcentuirajući rasporedom sudionika osobito peti stavak, čime se —
osim dobrodošlog vizualnog kontrasta
u poziciji ansambla — dobilo i na dramaturgiji vizualizacije.
Sam tekst zacijelo je bio izazov.
Jer ne samo značenjski nego i fonički gust
stih Silvija Strahimira Kranjčevića, bremenit
sadržajem, mogao bi lako zavesti skladatelja
i privesti ga do predimenzioniranih zvukovnih
rješenja; međutim, Šaban je s osjećajem za
mjeru i proporcije podijelio uloge između orgulja i vokalnih dionica tako da intenzitet rasta i opadanja zvučnosti unutar pojedinog
stavka s jedne strane igra potrebnu ulogu u
oblikovanju forme, a s druge u cijelosti osigurava razumijevanje teksta.
Linearnost kretanja
U formiranju vokalnog sloga
vertikala je temelj; kao da se
riječi žele poduprijeti glazbenim pokretom u dubinu stvari;
linearno se kretanje stoga događa kao samo od sebe, svaki slog oslanja se u pravilu na
jednu tonsku visinu; posljedica
je temi sukladan psalmodirajući protok, i to bez diviziranja di-
Antun Tomislav
Šaban
Golgota
Aquarius Records
Tema Golgote rijetka je tema u hrvatskoj umjetničkoj glazbenoj tvorbi. Utoliko je zanimljivije kako je Antun Tomislav
Šaban riješio tu zahtjevnu zadaću. Najprije, skladatelj je u cijelosti poštovao
tekst, uglazbivši ga bez ikakvih preinaka. Jedina intervencija je mjestimično drukčije povezivanje strofa, kako bi
se od deset strofa dobilo sedam cjelina, sedam stavaka; simbolika broja sedam dopunjuje ideju cjeline, a nimalo
ne narušava tekstualni protok.
V
Antun Tomislav Šaban na
predstavljanju CD-a u dvorani HDS–a
preobrazba teksta u glazbu biva složenija, glazbeni
izraz bogatiji, a cjelina ne
dobiva samo na izražajnoj
raznolikosti, nego je i oblikovno bogatija.
Ipak, jednostavnost je, rekla bih, smjernost u tretiranju vokalnih dionica, jedno od bitnih polazišta za
razumijevanje Šabanove
Golgote.
Vjera u smisao i vrijednost
sadržaja što ga iskazuje
tekst nedvojbeno je posljedovala djelom koje zaslužuje ovakvo izdanje.
Ipak, najprije je glazba.
jera u smisao
i vrijednost
sadržaja što ga
iskazuje tekst
nedvojbeno je
posljedovala djelom
koje zaslužuje ovakvo
izdanje
V
izualizirani prikazi
glazbenih djela u nas
su rijetki i time dragocjeniji
nego što bi možda bili da je
posrijedi uobičajena praksa
onica. Tek rijetko pojedina dionica bude poduprta kakvim dodanim intervalom, što više
djeluje kao ukras, kao harmonijska dopuna
četveroglasju, no što bi upućivalo na intenciju diviziranja. Gotovo da i nema velikog skoka koji bi remetio linearnost kretanja i to vrijedi za djelo u cjelini. Poneka će se nevelika motivička ideja, mala ali izražajno važna
ritmička ćelija prenositi iz stavka u stavak i
asocijativnošću pridonijeti upotpunjavanju
cjelovitosti djela.
Orguljska je dionica drukčija. Bez obzira na
stupanj ekspresivnosti, njezina uloga umnogome nadilazi ulogu pratnje. Time, dakako,
Napokon, njegovi tumači: Oratorijski zbor crkve
sv. Marka Cantores Sancti Marci s dirigentom Juricom Petrom Petračem i orguljaš Pavao Mašić jamačno dijele s autorom takvu
temeljnu misao, pa je ona
odredila i s time usklađeni
osnovni ton izvedbe. Dotjerani, kontrolirani nastup
zbora, razgovijetna dikcija
i čistoća izvedbe mahom
mladih glasova vode slušatelja misaonim putovima
stiha ostvarujući dojmljivu glazbenu interpretaciju teme. Pavao Mašić izvanredan je partner zborskom sastavu;
profinjeni ga muzikalitet štiti i od kakvog iskoraka koji bi poremetio važnu ravnotežu između vokalnih i instrumentalnih dionica, a ipak
postiže raspon izražajnosti od gotovo lirskog
do dramatičnog, s brojnim nijansama koje te
krajnosti ujedinjuju.
Preostaje još kazati da je djelo praizvedeno
29. ožujka 2012. u istom prostoru i s istim
izvođačima unutar programa Pasionske
baštine.
Molitva izgovorena
umjesto nas
Live in Studio Bajsić HRT–a na jubilarnu
20. Pasionsku baštinu, 2011.
A
Piše: dr. sc. Irena Miholić
nsambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO već je nizom programa potvrdio
svoje umijeće u izvođenju najrazličitijih vrsta
naše
tradicijske
kulture. Njihova se
LADO
profe sionalnost
ogleda u pristupu svakom projektu
Korizmeni
koji prihvate, a mudrost u odabiru vrkoncert —
snih suradnika koji iz naše prebogate
tradicije izvuku i prirede bisere — baš
Pasijom kroz
kao i na ovom albumu. Kao pjevački
ansambl, već niz godina surađuju s
hrvatske
manifestacijom Pasionska baština u
sklopu koje su i ove godine održali
krajeve
niz koncerata diljem Hrvatske. Za juAquarius Records
bilarnu 20. Pasionsku baštinu 2011.
godine nastupili su i u Studiju Zvonimir
Bajsić (HRT) u Zagrebu s izborom najuspješnijih korizmenih djela i napjeva
raznih hrvatskih krajeva te tom prigodom snimili ovaj nosač zvuka.
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Svoju je duhovnu skladbu za zbor i orgulje na stihove Silvija Strahimira Kranjčevića skladatelj napisao 2012.,
a sada pohranio i na video/audio izdanju
Korizmeni repertoar
Promatrajući crkvenu godinu, na prvi
se pogled može činiti da vrijeme korizme nije tako glazbeno bogato kao vrijeme adventa ili pak božićno vrijeme,
posebice ako se uzme u obzir današnji uglavnom standardizirani crkveni repertoar. No ovaj CD, baš
kao i brojne izvedbe LADA u korizmeno vrijeme, a i sam projekt
Pasionske baštine, pokazuju da naša tradicijska pučka pobožnost obiluje divnim i raznolikim melodijama i tekstovima kojima
su obični, mali ljudi proživljavali pasiju. Tu pučku pobožnost odlikuje jednostavnost i razumljivost izraza te karakteristične melodijske linije pojedinih regija koje su za ansambl na ovom nosaču zvuka glazbeno priredili i/ili obradili Ljubo Stipišić, Ivica
Ivanković, Joško Ćaleta, Dražen Kurilovčan i Krunoslav Šokac.
Snimka suza
Sigurno je live izvedba koncerta bila izvanredno glazbeno i duhovno iskustvo. Ostaje u pamćenju onim sretnicima koji su bili
na tom koncertu, no ova će snimka generacijama svjedočiti o
silini uživljenosti solista i cijelog ansambla u izvedbu, u dubokoj
proživljenosti koja se osjeća u svakoj noti.
Ovo nije CD za slušanje u autu u užurbanom gradu, već je to
zvukovna kontemplacija, snimka koja se sluša na nekom posebnom mjestu, molitva koja je izgovorena umjesto vas. To je
dokument jednog događaja, ali i više od toga — snimka suza
koje naš narod lije već stoljećima, proživljavajući patnju kalvarije ponovno i ponovno bez glume i velikog nauka, osjećajno i
jednostavno.
65
CD i DVD Bruno Krajcar i
gosti: Live in Pula
Retrospektiva (1982. — 2012.)
G
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Piše: Dubravko Jagatić
odine 2012. navršilo se trideset
godina od prve zapisane i javno
izvedene klavirske skladbe Brune
Krajcara koju je 1982. tada desetogodišnji Bruno izveo na koncertu Glazbene škole Ivana Matetića
Ronjgova u Puli kao rođendanski poklon svojoj majci
Nini. Stoga ne iznenađuje što se taj svestrani istarski
glazbenik i skladatelj odlučio obilježiti trideset godina
rada velikim slavljeničkim koncertom 4. svibnja 2012.
(na Dan grada Pule) u Istarskom narodnom kazalištu, kao i prigodnim izdanjem u obliku DVD–a sa zapisom tog događaja, kao i CD–om s pjesmama koje
su izvedene tom prilikom. Osim te javne izvedbe,
Krajcar je prije dvadeset godina objavio prvi kantautorski album, a prošlo je i petnaest godina od redovi-
Tko je Bruno?
CD sadrži veći dio pjesama izvedenih tom prigodom, ali u studijskoj varijanti pa je komplet sastavljen
od spomenutog DVD–a i CD–a doista prava retrospektiva i sjajan uvid u rad i djelo Brune Krajcara. A
tko je zapravo Bruno Krajcar? Akademski glazbenik,
skladatelj i kantautor. Redoviti član Hrvatskog društva skladatelja, Hrvatskog društva glazbenih umjetnika i Hrvatskog novinarskog društva te predsjednik
Hrvatske glazbene unije Istarske županije. Svestrana
osoba koja je život posvetila glazbi i umjetnosti, čuvajući pritom što je više moguće istarske napjeve i
tradiciju Istre. Uz sve nabrojeno, Krajcar je predsjednik Udruge za očuvanje zavičajne tradicijske kulture
Histriart, u sklopu koje je pokrenuo smotre Maša po
starinski u Svetom Petru u Šumi, Zaigrajmo na Ćićariji u Lanišću i Rakljansko kulturno ljeto s nizom koncerata na otvorenome pokraj crkvice svete Agnjije, te
Istarske romantične večeri u Kršanu. Uz to je i dugogodišnji član žirija i odbora Smotre narodne glazbe i
plesa Istre pa ne čudi ni prepuno Istarsko narodno
kazalište na njegovu obljetničkom koncertu.
U svemu naj
tog članstva u Hrvatskom društvu skladatelja. Sve je
to više nego dovoljno za obljetnicu i prigodno slavlje.
Dvostruka zahvala
Prvi dio koncerta Krajcar je zamislio više kao komorni nastup uz klavir, koji otvara pjesmom za svoju
majku (Za Ninu) kojoj je posvetio koncert. Nastavio
je pjesmom Hvalospjev majci, očito dvostruko zahvalan majci na svemu. Nastup nastavlja solo pjesmama uz klavir, ali i gostovanjem zbora GD Sokol
iz Buzeta te gostovanjem pjevača: Mile Soldatić Marić, Leonore Surian i Ronalda Brausa te neizostavne
Lidije Percan uz sudjelovanje klape Teranke; taj dio
nastupa završio je gostovanjem Josipe Lisac. Potom
prelazi na niz pjesama u jazz štihu, nastalih u suradnji
s njegovim pratećim bendom Istrael. Na pozornici su
mu se pridružili Marko Tolja, Oliver Dragojević, Pinguentum i Daniel Načinović.
66
U trideset godina bavljenja glazbom, Krajcar je
objavio šest albuma (Živimo ljubav 1992., Šperanca 1996., Istra 2004., Blagoslov 2006., Mate Balota
2008. i Istrael 2011.) i autor je više od četiristo skladbi. Zahvaljujući glazbi i ljubavi prema Istri, ali i svojim
komunikacijskim vještinama, Krajcar već punih dvadeset godina radi na Radio Puli kao glazbeni urednik, novinar i radijski voditelj. Dobitnik je strukovne
nagrade Status za najinstrumentalista u 2004. godini, godišnju nagradu Hrvatskog društva skladatelja Milivoj Koerbler za 2007. godinu, nagradu Porin
2008. godine za najbolji etno album, nagradu Istriana za najglazbenika Istarske županije za 2009. godinu. Sve u svemu, zavidna karijera glazbenika i skladatelja koji je ostao vezan uz svoju Istru i koji je život
posvetio glazbi, spajajući karakteristične istarske napjeve s jazzom, etnom, gospelom i popom. Prava je
šteta što pritom njegova glazba nije zaživjela toliko u
ostatku Hrvatske kao što jest u rodnoj Istri jer kvalitetom se može mjeriti s najvećima, iako je ostao vjeran
isključivo istarskim specifičnim zvukovima i napjevima. World music, jazz i pop u njegovu spoju zvuči
dovoljno intrigantno i zanimljivo da svojim djelima privuče svakog ozbiljnog poklonika glazbe. Istini za volju, poigravanje popom u toj kombinaciji može biti zamka koju su prije njega vješto izbjegli Tamara Obrovac, Veja, Dario Marušić... U svakom slučaju, trideset
godina opstanka na sceni i takav opus kakav je do
sada stvorio Bruno Krajcar može biti razlog za iskreni naklon i jednako iskrena čestitka na prvih trideset
godina stvaralačkog rada.
Damir Halilić Hal
Mare Nostrum
Croatia Records
Riječki finger picking
gitarist Hal objavio je
svoj peti album. Dok se
na prethodnima predstavio kao svirač koji
uspješno spaja razne
glazbene žanrove, od
pop–rocka i flamenca
preko bluesa, countryja, jazza i fusiona do
klasike i world musica, na ovom izmjenjuje
izvedbe u tek dva idioma: onom nadahnutim
glazbenom renesansom i onom pod utjecajem hrvatske tradicijske glazbe, uz snažne
odjeke klasike. Kao autor svih djela uvrštenih na CD, Hal je pokazao snažnu naklonost
prema slavnim skladateljima kao što su Heitor Villa Lobos, Augustin Barrios i Francisco
Tarrega. Kao i na prethodim albumima, na
kojima je surađivao sa stranim glazbenicima, producentima i snimateljima te snimao
u studijima diljem svijeta (što mu je omogućilo iskorak na međunarodnu glazbenu scenu), i na ovom se oslonio na strance: producenta B. J. Colea i snimatelja Stevea Honsta. Predstavlja se kao solo gitarist ili u suradnji s vokalisticama: Tajanom Dukić–Milić
ili vokalnom skupinom Yammat. Kao što je
poseban u solo izvedbama, Hal na zanimljiv
način ostvaruje suradnju s pjevačicama. Naime, radi se o prepoznatljivom riječkom vokalnom diskursu, na tragu tamošnjih tradicionalno sjajnih ženskih ansambala a cappella. (Davor Hrvoj)
Kavaliri
Šuoštor
SBS music
Bednjanski
lokalni govor zahvaljujući Kavalirima već niz
godina nije samo
specifično narječje jednog dijela Hrvatskoga zagorja,
nematerijalno bogatstvo Lijepe Naše
ili apstraktna tema
znanstvenih radova, već širem slušateljstvu prepoznatljiv jezik
njihovih mnogobrojnih hitova. Lakoća kojom
sastav niže uspješnice tradicijskog mirisa je
zarazna i mnogi je pokušavaju slijediti. No njihov osebujan stil sviranja koji počiva na vještini sviranja starih mužikaša, na zvuku violinskog sastava uz nezaobilazni cimbal, teško
je kopirati. Jedinstveni u izrazu, Kavaliri su i
na ovom albumu nanizali pjesme o ljubavi, o
svojem rodnom kraju (koje većinom potpisuje Danijel Češnjaj) i karakteristične šaljive trenutke u plesnom ritmu izvedene u suradnji
s nizom pjevača: Sinišom Miklaužićem, Davorom Dretarom, Filipom Mikšom, Adalber-
tom Turnerom Jucijem i Kvartetom Gubec. U
nekim su se pjesmama tematski odmaknuli
od Zagorja do Podravine, čiju tradiciju također odlikuje zvukovna slika takvog sastava,
pri čemu su ostvarene i skladne vokalne suradnje s Adamom Končićem i Vidom Balogom. Vjerni svojem izričaju, na ovom albumu
nastalom pod produkcijskom i nakladničkom etiketom SBS music, Kavaliri slušateljstvu nude i zapise jedinstvenih nastupa na
festivalima u Krapini uz orkestar, odnosno
izvedbu uživo Porinom ovjenčane pjesme
Pod brajde, izvedenu s Kvartetom Gubec, ali
i novi zvuk starog hita Baurico. Unatoč šarolikosti albuma, na kojem se nalazi nešto novo,
nešto staro, nešto posuđeno i nešto obojeno u neke nove instrumentalne boje, Kavaliri ipak odišu tradicijom svojega kraja koja je
prepoznata i u nagradama Porin, u kategoriji
najbolje folklorne pjesme (Šuoštor — naslovna pjesma albuma iz pera Rajka Suhodolčana i Katice Rajić) te u kategoriji najboljeg albuma folklorne glazbe. (dr. sc. Irena Miholić)
Bruno Krajcar
Live in Pula / Retrospektiva
1982. — 2012.
Aquarius Records
Istra obiluje izvanserijskim glazbenicima sa
zapaženim uspjesima,
no kad je posrijedi kategorija popularnosti, nitko nije nadmašio Alena
Vitasovića, koji je sredinom devedesetih potpuno zaludio Hrvatsku
objavivši tada jedan i
pol album. Ključ njegova uspjeha skladateljski je genij Livija Morosina, a ponajbolje skladbe izvan tog autorstva
Vitasović je ostvario u dva dueta: u skladbi
Ona je sama sa Šajetom i Roža u suradnji
s Brunom Krajcarom. Upravo je ta skladba
jedna od nosećih na retrospektivnom albumu Brune Krajcara Live in Pula. Ovaj put riječ
je o izvedbi bez Alena Vitasovića, no ta nježna skladba prožeta smooth jazz obrisima i u
koncertnoj izvedbi otkriva pun Krajcarov autorski potencijal. Premda se na albumu nalazi sva sila gostiju, od Marka Tolje preko Josipe Lisac do Olivera Dragojevića, još jedan
zgoditak na albumu je zaključna pjesma Ura,
izvedena u duetu s Davorom Radolfijem. Posrijedi je skladba koja se na albumu nalazi i
u verziji bez gosta (premijerno je prije nekoliko godina izvedena na Čansonfestu u Kastvu), no Radolfi je svojim baršunastim glasom nadgradio osnovnu liniju pjesme. Sedam skladbi omeđenih tim dvjema pjesmama predstavljaju i bolji, uvjerljiviji dio albuma,
bez obzira na poznatije goste koji nastupaju
u prvom dijelu programa. Upravo u tom drugom dijelu do izražaja dolazi Krajcarova skladateljska raznovrsnost, bez obzira na odabrani pristup. Prvi dio je nešto jednoličniji, no
otkriva autora kao vrsnog instrumentalista te
solidnog pjevača.
Live in Pula počinje jednoipolminutnim instrumentalom Za Ninu koji je tad desetogodišnji
Bruno skladao za svoju majku i time obilježio
početak svoje karijere; međutim, pravu karijeru počeo je graditi deset godina poslije,
nanizavši sedam albuma u kojima nerijetko
spaja tradicionalni istarski glazbeni izričaj s
elementima jazza. Retrospektivni album ima
manji udio etna, a nešto više jazza, no to nije
prepreka da Krajcar presjek stvaralaštva dokumentira na vrstan način, koji nije nametljiv,
ali uključuje neprijepornu glazbeničku strast.
(Bojan Mušćet)
Putokazi
Porculan
Dallas Records
Trideset godina djelovanja Putokaza, vokalne formacije koja je
formalno i sadržajno
proživjela radikalne mijene zadržavajući tek
osnivačicu i voditeljicu
Mirandu Đaković kao
konstantu,
svakako
može poslužiti kao recept za glazbenu dugovječnost. Više od četiristo vokalista prošlo je kroz taj inicijalno zbor, a danas ženski
vokalni oktet. Snimili su trinaest albuma, njihove frakcije ostavile su traga na sceni (Put
kao prvi predstavnik Hrvatske na Eurosongu, ENI kao najdugovječnija hrvatska all–girls
grupa…), a mnogobrojna hrvatska i međunarodna priznanja za njihova raznorodna izdanja tek su šlag na rođendanskoj torti.
Albumom Andromeda Putokazi su napustili
tradicionalnu vokalnu »šprancu«, prepustivši
elektronici da vodi njihov izričaj, što je zasluga producenta Iztoka Turka koji je tako nadgradio svoj elektronički projekt Rotor. Sljedeća ostvarenja sve suptilnije spajaju elektronički pristup i vokalne dosege izvrsnih pjevačica pod učinkovitim nadzorom Mirande Đaković. Njezina suradnja s Istokom Turkom u
punom sjaju realizirana je upravo na aktualnom albumu Porculan.
Dok su dosadašnja ostvarenja iz elektroničke faze Putokaza bila kombinacija stilskih vježbi i pravovjerne konceptualnosti,
Porculan je album oslobođen samozadanih
ograničenja. Dojam je kako je pristup kreaciji albuma ovaj put ležerniji, što je rezultiralo jednim od ponajboljih uradaka u njihovoj
diskografiji.
Prije svega, istaknut je potencijal vokala,
skladbe funkcioniraju na nekoliko razina,
glazbeno i autorski kao da su oplemenjene
raznim kontekstima i mogućnostima čitanja,
odnosno slušanja. Primjerice, sjajna zaključna Minijatura za kraj kombinira laibachovsku
pompoznost s etno–izričajem koji je obilježio
središnju fazu stvaralaštva Putokaza. Treća
razina te minijature je putokaz za opetovano
slušanje cijelog albuma, jer svako novo slušanje Porculan sve više primiče statusu albuma godine. (Bojan Mušćet)
Šćike
Istriana Jones
Music star
Iako je, bez sumnje, ekipa okupljena
u etno–skupinu Šćike
ovim albumom željela
postati dio velike obitelj world music scene, veseli Istrijani prije će ostati lokalna zabava zahvaljujući prije
svega etno–pop žanru,
a mnogo manje world
music idiomima. Bez obzira na to što se u
jedanaest pjesama na njihovu debitantskom
albumu Istrijana Jones često mogu čuti i mih
i mala sopela i volarice i mišnjice… pjesme
Šćika više su veseli pop, bliži rocku Gustafa s većim naglaskom na istarsku etno–baštinu. Za razliku od grupe Veja (Pazin), koja
se u pjesmama također koristi autohtonim
istarskim instrumentima, ali uz odvažnije i
kompleksnije aranžmane i osjetan groove,
Šćike prije svega nude zabavu za sve ljubitelje karakterističnog istarskog zvukovlja koji
će poskakivati čim ga čuju. Štoviše, na trenutke (Draga nam je zemlja) čak zvuče poput nekog folk rock–benda iz sedamdesetih,
dajući time do znanja da im suvremena popularna glazba uz sve pripadajuće žanrove i
podžanrove i nije baš bliska. Uz neospornu
kvalitetu izvedbe, Šćike na debitantskom albumu ne nude autorski materijal zbog kojeg
bi se mogao naslutiti autorski potencijal kao
kakav–takav uvod u nastavak njihove karijere. Lokalno dobar album. (Dubravko Jagatić)
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Koncert kojim je obilježeno trideset godina glazbene karijere istarskog
skladatelja, orguljaša, pijanista, kantautora i radijskog novinara od sada
je dostupan na video i audio izdanju
Spart Jazz
Nekoliko riječi...
Maraton
Ovo je prvi album dobrog duha kvarnerskoga jazz kruga, gitarista Spartaca Črnjarića.
Snimio ga je s prijateljima i dugogodišnjim suradnicima, od kojih su
neki stasali pod njegovim mentorstvom, a danas su odreda ugledni
hrvatski jazzisti. Uz njega
su u raznim postavama, od dua do kvinteta, na snimanju sudjelovali: pjevačica Astrid
Kuljanić, kontrabasisti Henry Radanović i Vedran Ružić, bubnjari Branimir Gazdik i Tonči
Grabušić i klavijaturist Zvjezdan Ružić. Črnjarić je poznat kao glazbenik mainstream jazz
pristupa. U tom je stilu snimio i ovaj CD na koji
je, uz dva standarda i jednu skladbu Astrid
Kuljanić, uvrstio izvedbe vlastitih skladbi što ih
je napisao upravo na njezin nagovor. Za neke
je sam napisao stihove, a za jednu je to učinila ona. Te skladbe, koje su nastajale niz godina, potpuno odaju autorov karakter: nježne
su, odmjerene, pisane s ukusom, melodične,
optimistične... (Davor Hrvoj)
67
Eksplozija kreativnosti
u posveti baki
N
For Believers Only
Dallas Records
Dok je na prvom albumu In Umbra ravnopravno raspodijelio autorske skladbe i
jazz standarde, riječki
je alt–saksofonist i vokalist Denis Razumović na novi CD uvrstio
isključivo vlastita djela.
Za razliku od prvijenca
koji donosi stilski ujednačene izvedbe, na tragu bebopa, CD–om
For Believers Only iskazuje svoju sviračku, ali
i skladateljsku svestranost. Naime, Razumovićev je bebop sad mnogo fleksibilniji, služi
tek kao polazišna točka za upuštanje u raznovrsne, ali stilski srodne avanture. Osjeća
se to i u izvedbi skladbe Termitology, Razumovićevoj posveti punku u Rijeci u kojoj su
sudjelovali i neki od članova skupine Termiti.
U postizanju proširenja stilskih okvira, Razumović više ne svira samo alt–saksofon, već
i tenor–saksofon i sopran–saksofon i flautu
te pjeva vokalize i scat improvizacije. Osim
toga, za snimanje je angažirao mnogobrojne glazbenike koji se u pojedinim izvedbama
izmjenjuju: kontrabasiste Vedrana Ružića,
Henryja Radanovića, Damjana Grpca, Darka Mihelića–Boću, pijanista Zvjezdana Ružića, gitarista Zorana Majstorovića, bubnjare
Marka Duvnjaka, Branimira Gazdika, Rajka
Ergića, Dušana Kranjca, Andyja Cecha, Alaina Ožbolta i Adriana Bernobića te trubača
Borisa Šaronju. (Davor Hrvoj)
Prvo umjetničino izdanje za stranog nakladnika, švicarsku diskografsku kuću Unit Records
BROJ 186, SRPANJ 2014.
e računamo li CD
Črni kos, što ga je
u posve drukčijem
kontekstu ostvarila
u suradnji s pjevačem i violinistom
Georgom Kusztrichom, to je osmi CD
pjevačice, flautistice i skladateljice Tamare Obrovac, jedan od projekata za
koje je ove godine dobila nagradu International Hrvatskog društva skladatelja.
Radi se o još jednom njezinu iskoraku
na međunarodnu glazTamara Obrovac
benu scenu,
Quartet
ovaj put diskografskom.
Ulika Revival Naime, to je
prvi
njezin
Unit Record
samostalni
album objavljen za stranog izdavača, švicarsku
diskografsku
kuću
Unit
Records koja
je posvećena
promoviranju
novih
europskih kreativnih jazz
glazbenika.
Osim predstavljanja njezine glazbe na međunarodnoj sceni,
zahvaljujući suradnji s Unit Recordsom
povećavaju se mogućnosti za veći broj
nastupa izvan Hrvatske.
bum, posvećen njezinoj baki Uliki, što
ga je prije četvrt stoljeća objavila diskografska kuća CrnoBijeliSvijet. Za ovo
snimanje okupila je istu postavu: pijanista Matiju Dedića koji je dosad uz nju
snimao jedino na tom CD–u i tek povremeno nastupao, te kontrabasista
Žigu Goloba i bubnjara Krunu Levačića koji su nakon ovog albuma ostali njezini stalni suradnici, članovi Tamara Obrovac Transhistria Ensemblea.
Skladbe su iste kao i na spomenutom
CD–u; autorica glazbe i tekstova je Tamara Obrovac, osim što je za skladbu Cansoneita tekst napisala Loredana Bogliun, a za Črno zlo Milan Rakovac, no izvedbe su drukčije. Razliku
možemo tražiti u solima glazbenika, ali
i spontanim »ispadima« Tamare Obrovac. Naime, tijekom niza godina izvođenja na koncertima, ne samo s tim
kvartetom nego i s Transhistria Ensembleom, njezina je glazba evoluirala. Najbolji primjer je skladba Črno zlo koja je
doživjela toliko promjena da bi od raznih koncertnih verzija mogla sastaviti
jedan CD; različite izvedbe iste skladbe, a svaka je tako posebna da je novo
glazbeno djelo.
Ludorije s pokrićem
U tom neprestanom traganju za novim
mogućnostima izražavanja, vrebanju
nadahnuća u trenutku izvedbe kad se
referira na energiju ili poticaje koje u tom
trenutku prima od kolega glazbenika ili
publike, leži najvažnija karakteristika
njezine umjetnosti. Njezinoj maštovitosti nema kraja, a budući da je glazbeno
tako potkovana da tijekom izvedbe ne
mora razmišljati o tome što će izvoditi
u sljedećem trenutku, može se potpuno opustiti i prepustiti trenutačnoj situaciji. Dugogodišnjom suradnjom s istim
glazbenicima, sjajnim instrumentalistima, ostvarila je još jedan preduvjet za
takav pristup, karakterističan za džeziste. Uostalom, Tamara Obrovac karijeru je počela kao džezistica, a u nastavku je zadržala upravo te odlike stila koje
ga čine kreativnom glazbom. Džezistička su i sola njezinih suradnika bez kojih
se ne bi mogla upuštati u takve glazbene ludorije.
Bijeg iz forme
No jazz je tek jedna od stilskih karakteristika njezina stvaralaštva. Ono se
prije svega zasniva na osobnom viđe-
nju njezine, istarske glazbene tradicije
— kulture, jezika, običaja — koju promatra, proučava i upotrebljava kao nadahnuće za stvaranje osebujne umjetnosti. Ona se ne može svrstati u neki
postojeći žanr, njezin se neprestani tijek
i razvoj ne može zaustaviti ni uhvatiti;
tek poneki segment može nam dočarati djelić, trenutak koji je dokumentiran
na albumu. Da bismo proniknuli u bit
glazbe Tamare Obrovac, nije dovoljno
slušati samo albume; treba je slušati na
koncertima, na nizu koncerata, jer svaki je drukčiji i uzbudljiv na svoj način. Između ostalog, ona mudro piše pjesme,
ne samo kao suvremeno viđenje istarske tradicije nego kao poticajne predloške za improvizacije koji omogućuju
bijeg iz zadane forme, poigravanje njome, njezinu dekonstrukciju i napokon
povratak u njezino utočište. Da, osim
što su melodijski lijepe i dojmljive, njezine su skladbe utočište, polazna i završna točka između kojih je sve dopušteno, dok god ima opravdanje u estetskoj vrijednosti. Nekad eksperiment ne
mora potpuno uspjeti; kad se ostvare
svi uvjeti, dogodit će se eksplozija kreativnosti, ali to će uvijek biti intrigantno
i uzbudljivo. Treba li tražiti nešto više!?
Croatia Records
Mladi riječki multiinstrumentalist, skladatelj i
aranžer Zoran Majstorović najpoznatiji je kao
jazz gitarist, ali se rado
upušta i u druga glazbena područja. Kad je
riječ o world music, kao
na albumu Waters and
Deserts koji je ostvario
kao dio projekta Atma Mundi, posvećen je
istraživanju tradicijske glazbe raznih krajeva
svijeta. Osim što je vješt instrumentalist koji
primjenjuje razne tehnike sviranja, Majstorović je uvjerljivost postigao i sviranjem mnogih autentičnih, uglavnom žičanih glazbala, među ostalim nekoliko vrsta gitara i lutnji,
bas–gitare, tamburice, mandoline, ukulelea,
pipe, saza i čarange, ali i kalimbe, didžeridua
i raznih udaraljki. Sva ta glazbala svira sam.
Svestranost je iskazao i kao skladatelj, pokazavši se kao marljiv, naslušan učenik koji
je mnogo vremena proveo u proučavanju
svjetske glazbene kulture, ali i u usavršavanju sviračkog umijeća, bruseći ga u suradnji
s mnogobrojnim glazbenicima i nastupajući
u različitim prigodama. U izvedbama vlastitih
skladbi donosi duh raznih podneblja: od Hrvatske preko Turske i Sirije do Kine, Havaja,
Bolivije, Afrike, Australije, Sjeverne Amerike...
(Davor Hrvoj)
Dancing Bear
Glazbeni materijal, snimljen prošle godine u Udinama, donosi novo viđenje
onoga snimljenog za njezin drugi al-
DAVOR HRVOJ
aštovitosti Tamare Obrovac
nema kraja, a budući da je
glazbeno dobro potkovana, može
se potpuno opustiti i prepustiti
trenutačnoj situaciji
Tamara Obrovac
68
Waters and Deserts
Time Traveling
U nekoliko godina djelovanja, stekavši ugled
na
međunarodnoj
glazbenoj sceni, sastav Capisconne objavio je razna diskografska izdanja na internetu ili u fizičkom obliku.
Na snimanju novog
CD–a, Time Traveling,
uz vođu sastava, gitarista Ivana Kapeca, svirali su klavirist Hrvoje
Galler, basist Hrvoje Petek i bubnjar Miha
Vlah te oblikovatelj zvuka Hrvoje Nikšić kao
gost. Njihov, kako ga sami zovu space–
jazz, na tragu je novih kretanja na suvremenoj jazz sceni, blizak onom kojim su zaokupljeni mnogi skandinavski glazbenici koji se
nadahnjuju fusionom Milesa Davisa, ali i suvremenim klupskim ritmovima. No za razliku
od mnogih sastava tog usmjerenja, njegova
glazba nije sterilna i monotona. Kapec je uvijek bio cool, a na ovom CD–u ta je njegova osobina ponajviše izražena. Naime, iako
pet godina) u svojem kućnom studiju stvarao
jedanaest novih pjesama (sedam na makedonskom i tri na engleskom). Zato i ne iznenađuje što je sam potpisao sve pjesme, tekstove, aranžmane i produkciju. Iako se osjeća taj njegov specifični dodir kad je u pitanju
pop, upamćen još od pjesama kao što su
Kao kakao, Talasna dužina ili Skopje, nastalim s grupom Leb i Sol, Stefanovski na novom albumu Seir ponovo pokušava stvoriti
hitove koje ne temelji na virtuoznom sviranju
gitare, nego u prvi plan stavlja refren i melodiju. Štoviše, njegova gitaristička virtuoznost
u drugom je pa i trećem planu, a pjesme
kvalitetom prilično variraju. Seir bez sumnje
ima određenu kvalitetu, ali s pjesmama koje
su većim dijelom ostale zarobljene u nekom
prošlom vremenu. (Dubravko Jagatić)
Atma Mundi
Capisconne
Nova inačica Ulike
M
se u izvedbama osjeća da je potkovan u raznim stilovima i da prati zbivanja na suvremenoj glazbenoj sceni, svoje skladbe — osam
ih je napisao sâm, a jednu u suradnji s Hrvojem Gallerom — zasniva na nježnim melodijama i stvaranju umirujućeg ugođaja, bez
velikih dinamičkih raspona i ekstravagancija,
pri čemu improvizacije ostaju u drugom planu. (Davor Hrvoj)
Vlatko Stefanovski
Seir
Croatia Records
Može li netko s dvadeset dva albuma u karijeri snimiti loš album? Novi,
dvadeset treći album najvećeg i najuspješnijeg gitarista u ovom dijelu svijeta sigurno nije loš, ali ima
stanovitih nedostataka.
Prvi autorski album toga
gitarističkog virtuoza nakon albuma Kula od karti
(2003.) i prvi pokušaj povratka na top–liste s pop
i rock pjesmama. Unatoč nastupima s najvećima (Rosenberg, Emmanuel, Akkerman)
i titule jednog od najvećih gitarista današnjice, Stefanovski je samozatajno i polako (oko
Veja
Dolina mlinova
Katapult Poligon
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Denis Razz
Osmi album pjevačice, flautistice i skladateljice, dobitnice HDS–ove nagrade International
Etno–glazba s istarskog poluotoka predstavlja sam vrh interpretacijske kreativnosti na ovim prostorima,
što zorno dokazuju albumi Livija Morosina,
Tamare Obrovac, Darija Marušića, pa i pojedine skladbe Gustafa.
Diskografska etno–iskaznica istarskih snaga objavljena je 2005. u obliku kompilacije
Lipo je u Istri bit. Na njoj nema sastava Veja
iz Pazina koji su istarsku narodnu tradiciju rearanžirali kombinirajući tradicijske instrumente (istarske i svjetske, kao što su mih, gajde i kaval) sa suvremenim instrumentarijem.
Vrlo ritmične skladbe sa začudnim melodijskim linijama otkrivaju bogatstvo istarskoga
glazbenog naslijeđa, pa se na sadržajnoj razini Veja svakako može usporediti s Gustafima, no na formativnoj razini bliži joj je pristup Cinkuša. Vejin nastupni album povremeno pati od kvalitativne neujednačenosti
pojedinih skladbi, no produkcija Marijana Jelenića uspijeva iznivelirati razbarušene aranžmane. Bend u izrazu kombinira dijelove narodnih pjesama, u tekstualnom ili glazbenom
dijelu, i kombinira ih s autorskim zahvatima
frontmena Gorana Farkaša. Veja se na prvijencu pokazuje kao ravnopravan sudionik
istarske etno–scene, a mnogobrojni nastupi
na međunarodnim festivalima daju im kontekst za brušenje ideja. Dolina mlinova otkriva bend s autohtonim pristupom tradicijskoj glazbi, u čemu im je očito pomagao jedan od istarskih etno–prvaka Dario Marušić,
koji je potpisnik naslovne skladbe. Pazinski
bend tako već sada zauzima uočljivo mjesto u atlasu hrvatske etno–glazbe, a sigurno
je da neće proći nezapaženo i mnogo šire.
(Bojan Mušćet)
69
Rješava li se Ivana Kovač prvim samostalnim albumom
glazbenog okrilja svojega poznatijeg oca?
Diskografski spomenik Karijera u sjeni legende
Projekt Daleke obale najnoviji je u nizu koji su počeli
Bijelo dugme i Crvena jabuka, a u najavi su slična
izdanja Idola i Dine Dvornika
U
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Piše: Josip Radić
odnosu na Zagreb i zagrebačku
rock–scenu, rane
devedesete
za
Split su bile poprilično sumorno vrijeme — Đavoli su se raspali, Gibonni je
tek trebao dosegnuti velike pozornice
i zlatne naklade, a TBF–ovci su još u
školskim klupama slagali prve rime i
beatove.
Ipak, južnu frontu tvrdoglavo je branila Daleka obala, bend koji je u desetak godina postojanja stvorio neke od
nezaboravnih pjesama koje se i danas
često vrte i odgajaju nove generacije
»nezastranjene« mlade publike. »Splitski Small Faces« nedavno su dobili
i diskografski spomenik u obliku box
seta Original album collection u izdanju Croatia Recordsa koji ujeDaleka obala
dinjuje njihovih
pet najvažnijih
Original
albuma izdanih
za tu diskografalbum
sku kuću. Box
collection
Daleke obale najnoviji je u
Croatia Records
nizu koji su počeli Bijelo dugme i Crvena
jabuka, a u najavi su slična izdanja Idola i Dine Dvornika.
Svim povremenim sviračkim i produkcijskim manjkavostima unatoč, Daleka
obala bila je sjajan bend koji je svoje
trajanje obilježio jakim autorstvom Marijana Bana i jednostavnim a pamtljivim i himničkim glazbenim rješenjima.
70
Energija koja je izvirala iz njihovih snimki u istoj je mjeri privlačila srednjoškolce sa zidića, domaćice uz radijski prijamnik, ali i glazbene stručnjake i bonkuloviće. Temama iz ljubavno–morske
sfere prilazili su na specifičan način,
daleko od trenutačno dominantnog
trokuta maslina — stina — sol, uspijevajući pritom pomiriti i urbanu i ruralnu publiku. Ukratko, Daleka obala bila
je naš bend!
Od prvog diska s prvim albumom pa
sve do posljednjeg ostvarenja iz edicije, albuma Di si ti iz 1997., pratimo evoluciju koje zapravo nije ni bilo: Daleka
obala bila je konstantna u kvaliteti i prijemljivosti; svaki album imao je najmanje četiri singla koji i danas žive u radijskom eteru. Ono što vam ovaj box
može ponuditi su neki dosad neprimijećeni dragulji zbog kojih ćete još više
cijeniti Bana i ekipu. Album Mrlje bio
je rasadnik takvih zgoditaka te svakako najozbiljniji i teži od ostatka, dok je
već spomenuti Di si ti, osim sviračke,
ponudio i autorsku zrelost. Nije, dakle,
samo Marijan Ban stvarao »posoljene himne«, jaki autorski pečat dali su
i ostali članovi, prije svega Boris Hrepić Hrepa u sjajnoj, beatlesovskoj Žao
mi je nas. Na cijelom putovanju Daleke
obale, uz njih su bili i Neno Belan, Dino
i Dean Dvornik te Dragan Lukić Luky,
bez čijih bi ruku i glasova zvuk benda
bio ako ne siromašniji, a onda uvelike
drugačiji.
Osim što služi kao najbolji (i najjeftiniji!) način za upoznavanje opusa Daleke
obale, ova kolekcija je trajni podsjetnik
na umjetničko, ali i simboličko značenje benda. Jesu li mogli više i dalje?
Pjesme autorski potpisuju Dražen Zečić, Dušan Šarac,
Pero Kozomara, Ivan Huljić, Rajko Dujmić i Denis
Dumančić
D
Piše: Bojan Mušćet
a je napraviti glazbenu karijeru u sjeni
velikog oca vraški
posao, ali ne i nemoguće, na svjetskoj sceni dokazuju
uspjesi Roseanne Cash, Natalie Cole,
Nore Jones ili Miley Cyrus. Na hrvatskoj
sceni možda je obrnuti slučaj — djevojčice su zasjenile svoje očeve, barem na
ravni popularnosti: Sanja Doležal, Tatjana Matejaš Tajči ili Ivana Banfić dolaze
iz glazbeničkih obitelji, no napravile su
karijere koje ih gotovo uopće ne spajaju
s onim što su radili skladatelj Mišo Doležal, pjevač Stanko Matejaš ili gitarist
Ivica Banfić.
skladbi Tvoja mala pokazuju da je Ivana
Kovač odlučila iskoristiti najbolje od obiteljske tradicije.
Nažalost, Đorđe Novković nije više
među nama da joj složi skladbe prema
uzusima koje je to radio za njezina oca,
no glavni autor je Dražen Zečić koji je
skladateljsko–pjevačku karijeru upravo i
sagradio pažljivo osluškujući međuigru
Novkovića i Kovača. Pritom Ivana Kovač dokazuje svoj vokalni potencijal, što
znači da karijeru bez problema može
graditi zvukom priobalnih festivala.
Dumančićev potencijalni
hit
Zanimljiviji je ipak onaj dio albuma koji
skladateljski ne potpisuje Dražen Zečić.
Šibenska grandeca je skladba Dušana
Šarca koju Ivana Kovač izvodi uz klapu
Prva crnka Magazina
Neverin, a posrijedi je tradicionalistički pristup dalmatinskom
Napraviti, pak, karijeru
napjevu i da je aranžman
u sjeni legende, zaciIvana Kovač
bio u tom stilu, sigurno bi
jelo je ključni problem
Ivana Kovač imala pjesmu
Ivane Kovač. OsnoCrno vino,
duljeg dometa. Takav stave su dobro riješile taj
tus ima skladba Dalmacicrne oči
problem kćeri Miše
jo oca moga koju potpisuKovača: gotovo niotje Pero Kozomara.
Croatia Records
kuda dovedena je u
Magazin kako bi zaIvan Huljić napisao je
mijenila Jelenu Rozgu.
skladbu Ako dođem paBilo je to izvrsno lanmeti koja bi se lako mogla
siranje estradne karinaći na repertoaru Novih
jere Ivane Kovač, no
fosila, dok je Rajko Dujistodobno je Magamić potpisnik poskočice
zin počeo funkcioniNima šoldi, e pa ča, idealrati na automatskom
noj za ljetni program dalpilotu, odrađujući svirmatinskih radiopostaja,
ke, ali bez hitova koji bi
no najveći hit mogla bi biti
bend držao na razinapjesma Denisa Dumančima popularnosti kao
ća Ajme meni.
prijašnjih desetljeća.
Sve to nije dovoljno da
Zapravo, angažman
Ivana Kovač izađe iz
Ivane Kovač u Magaglazbenog okrilja svojezinu više će se pamtiga oca, a s druge strane,
ti po činjenici da je rinjegov doprinos na albuječ o prvoj crnokosoj
mu gotovo da je simbolipjevačici benda otkad
čan. Crno vino, crne oči
je vođa grupe postao
je vrlo dobro ispoliran i
Tonči Huljić, negoli i Ivana i Mišo Kovač
produciran album, na
po jednoj skladbi koja
kojem nema promašaja.
je ostala u kolektivnoj
Njime Ivana Kovač zauzima čvrstu somemoriji.
lističku estradnu poziciju, no za prospePa ipak, u samostalnu karijeru nije kro- ritet u karijeri bit će jednako bitno da pričila kao bivša pjevačica Magazina (što kupi dobre pjesme, kao i da se lagano
je status koji je pratio Ljiljanu Nikolov- oslobađa težine karizme svojega oca.
sku, Danijelu Martinović i Jelenu Rozgu), nego kao kći Miše Kovača. Povremeni nastupi s ocem, kao i duet s njim u
PipsChips & VideoClips
Razni autori i izvođači
Akustični Walt (DVD)
Nekako s proljeća
Dan/Mrak
Croatia Records
Iako nije baš sasvim jasno zašto je autor i dinamo Pipsa, Dubravko Ivaniš tako brzo nakon
objavljivanja studijskog albuma
Walt išao snimiti akustične verzije tih pjesama, lijepo ih je čuti
u akustičnoj izvedbi. Vrlo vjerojatno se sviđaju i njemu i njegovu bendu pa su valjda pomislili da bi mogli time razveseliti i svoju publiku. Sklon nekonvencionalnim izdanjima (primjerice kompletna diskografija na sticku),
Ivaniš je odlučio akustične verzije objaviti na DVD–
u. Pjesme s proba snimljene su mobitelima koji već
neko vrijeme služe umjesto kamera i jednako dobro
memoriraju i sliku i zvuk. Tako su osim samih pjesama zabilježeni i neki njihovi trenuci međusobne interakcije ili kreativnog stvaralaštva, ma kako ono izgledalo. Intiman pogled na bend iznutra uz zvučnu kulisu koja samo potvrđuje da je Ivaniš sa svojim bendom jedan od kvalitetnijih autora na ovim prostorima
koji jako dobro zna što radi i što želi i kako to dobro
predstaviti svima koji cijene glazbu nastalu u njihovoj
kreaciji. Neočekivano i odlično iznenađenje za obožavatelje Pipsa. (Dubravko Jagatić)
Nikol, Luka i Vedran
… and who are you?
Katapult Poligon
Programski urednici Croatia Recordsa s godinama su
naučili kako spojiti nespojivo.
Stoga ne čudi da se na jednoj
kompilaciji sa svojim pjesmama nađu Goran Bare i Maja
Šuput ili Dječaci i Mejaši ili Nola
i Magazin. Ono što je zajedničko pjesmama (dvadeset ih je)
na ovoj kompilaciji jedino je naziv kompilacije Nekako s proljeća (prema prvoj pjesmi na albumu koju zajedno izvode Crvena jabuka i Kemal Monteno) i činjenica što su svi u jednom
trenutku karijere snimali za Croatia Records. U tom
bućkurišu nalaze se: Severinina pjesma Trava zelena iz 1995. godine uz pjesmu Vozi me grupe Bang
Bang iz 2014. ili npr. Napile se ulice Bijelog dugmeta
iz 1988. s albuma Ćiribiribela uz bok pjesmi Osmijeh
grupe Nola iz 1997. Je li urednik izdanja Davor Drezga dobio zadatak izvući iz arhive stare pjesme aktualnih zvijezda pa ih povezati jednim naslovom (Nekako s proljeća) ili promišljeno povaditi sve pjesme
u kojima se spominje proljeće, bez obzira na to čije
su i kad su nastale, ali je važno da su pod okriljem
Croatia Recordsa, ostaje enigma. U svakom slučaju, bizarno izdanje koje može razveseliti publiku koja
ne pamti ni ime izvođača, ni naziv pjesme, niti joj je
važno kad je koja pjesma nastala, nego samo refren
koji ga podsjeća na neko njegovo/njezino emotivno
razdoblje. (Dubravko Jagatić)
Ivana Radovniković
Težnja za međunarodnim
uspjehom mnoge je nove izvođače ponukala da se izražavaju na engleskom jeziku. I dok
je takav trend prije dvadesetak
godina bio uglavnom kontraproduktivan, zahvaljujući internetskim kanalima prezentacije, kao i mogućnostima
da se uspjeh ostvari i na specijaliziranim mikrorazinama, nove izvođače logično nagoni da se što bolje izraze na engleskom jeziku u nastojanju da interpretacijski manje podsjećaju na Johnnyja Štulića na
albumu It Ain’t Like In Movies at All. Trojac iz Pule:
Nikol, Luka i Vedran (prošlo je gotovo pedeset godina na sceni kako se nije pojavila formacija sličnog
imena — tad su bili popularni Neda, Miljenko i Dario),
koriste downtempo akustiku općega indie usmjerenja što na trenutke prelazi u monotoniju. No vrsna
produkcija Marijana Jelenića iz Nole izvlači maksimalno iz takvoga nježnog pristupa, osobito zbog vrsnog pozicioniranja maestralnih vokalnih mogućnosti pjevačice Nikol Čačić. Uistinu, Nikol resi atmosferičnost vokala kakvu smo svojedobno mogli čuti na
snimkama bendova s kojima je nastupala Elizabeth
Fraser (Cocteau Twins, This Mortal Coil…), što je Jelenić vrsno iskoristio. Nastupni EP toga trojca vrlo je
čitko pismo namjere i bude li njihova kvaliteta prepoznata, izvjesno je da bi uspjeh mogli realizirati prije
na inozemnom negoli na domicilnom tržištu. S druge
strane, činjenica da je Istarska županija prepoznala
njihovu kvalitetu i participirala u kreiranju ostvarenja,
znači da su njihove početne pozicije prilično stabilne.
(Bojan Mušćet)
IZDAVAČI
Hrvat­­­­­­­­­sko društvo skladate­­­­­­­­­­­­­lja,
Zagreb, Berislavićeva 9,
Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna
Trenka 5
ZA IZDAVAČE
Antun Tomislav Šaban
Mirjana Matić
UREDNIŠTVO
Darko Bakić
Milan Majerović–Stilinović
Jana Haluza
(glavna urednica)
LEKTURA
Rosanda Tometić
FOTOGRAFIJA
Anastazija Vržina
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Box set legendarnog splitskog benda koji ujedinjuje
pet najvažnijih albuma objavljenih za istog nakladnika
GRAFIČKO OBLIKOVANJE
Luka Gusić
TISAK
Studio Flyer,
Aleja Seljačke bune 7a
10090 Zagreb
e–mail: cantus@cantus.hr
cijena: 22 kune
(za članove HDS–a besplatno)
ISSN 1330–4747
Dio mene
Dallas Records
Malo se tko sjeća da je 2003.
Ivana sudjelovala u jednom
od tada mnogobrojnih talent showova. Ukratko, godinu dana poslije potpisala je za
Croatia Records i počela samostalnu karijeru. Jedanaest
godina nakon toga, Ivana je
etablirana pjevačica u Hrvatskoj sa zavidnim iskustvom i nizom lako pamtljivih hitova. Početkom godine objavljuje svoj četvrti studijski album
Dio mene koji samo potvrđuje da njezina karijera nije
slučajna te da se s pravom kontinuirano nalazi na
domaćim top–listama. Dio mene njezino je svojevrsno sazrijevanje jer je ponudila znatno intimnije pjesme. Kao što je to sve češće slučaj, prije izlaska albuma izbacila je četiri singla pa sam album nije neko
veliko iznenađenje, nego se naslanja na singlove koji
su mu prethodili. Dosljedna u lakoglazbenom pop–
izrazu, Ivana Radovniković predstavlja onu svijetlu
stranu hrvatske pop–scene s poletnim pjesmama
punim ljubavi, toplih riječi i refrena. Barem dvije pjesme s mnogo većom težinom od postojećih, dobro
bi joj došle da sama sebi podigne ljestvicu i ostavi
veći trag od postojećeg. S obzirom na dosadašnju
karijeru, potpuno to zaslužuje. (Dubravko Jagatić)
CJENIK OGLASA
ZA CANTUS
1/1 CIJELA STRANICA
6.000 kn
1/2 STRANICE
3.000 kn
1/3 STRANICE
2.000 kn
1/4 STRANICE
1.500 kn
Cijene oglasa izražene su bez
PDV–a
i ne uključuju dizajn oglasa.
Oglasi na vanjskom ovitku novina
navedenih formata naplaćuju se
dodatnih 30% od izražene cijene.
Sva pitanja o smještaju oglasa,
uputiti na
cantus@cantus.hr
71
BROJ 186, SRPANJ 2014.
atuzo,
G
,
5
F
,
a
il
r
o
g
ip
r
t
s
And the kid, Big
r,
a
ib
L
,
e
iš
k
le
e
is
k
i
o
Kinoklub, Kreš
T,
R
O
M
,
o
s
r
o
M
l,
ik
z
ju
Markiz, Miki Solus, M
,
e
b
a
S
f
o
n
e
e
u
Q
,
s
ip
ge str
Nosači zvuka, Oran
ente
il
S
i
r
a
n
e
R
a
r
a
S
,
e
, San
Radio Luksemburg
!
i
c
i
n
r
o
v
T
u
Vidimo se
f T
www.hds.hr >
>
a
n
u
ff
O
k
c
o
R
Više o
Partneri:
72
>

• Što je autorsko pravo? • Kako autor može ostvarivati

Glazba u vašem poslovnom prostoru?

Pjevajmo Kraljici anđela!

179 - HDS

Vijenac 521 - Cantieri Teatrali Koreja

Godišnje izvješće 2011.

“In the zone” - radovi koji sadrže svoju prošlost i svoj izvor

174 - HDS

187 - HDS

168 - HDS

Celebrating jam 2011 in Montenegro