FONDEKO
NAU^NO POPUL ARNA REVIJA O
P R I R O D I , ^ O VJ E K U I E K O L O G I J I
S a r a j e v o 2 0 13 . , b r o j 3 6 , g o d i n a X V I I
GODINA VODA 2013.
Riječ urednika
A. HUXLEY
Slobodan Samardžić Sam
T
eško je odrediti granice ekoloških problema – permanetno
produciramo nove. Paradoks: progres prijeti opstanku.
Pojednostavljeno gledište, rečeno grubo i uvredljivo za
obožavatelje razvitka i produktivnosti, a ni pojam progresa nije
definiran precizno kako bi trebalo kad se izriču tako crne konstatacije. No, nije mi namjera dati neku sveobuhvatnu definiciju
ili procjenu ekološkog problema. Želim samo podsjetiti da
postoje razni „uglovi“ gledanja, da vrijedi i „baciti pogled sa
strane“. Često se interes za ekologiju tumači ljubavlju prema
prirodi, što je djelomično tačno. Kad se uz emocionalno uključi
racionalno, otkriva se da je to briga za prirodu. Priroda je
čovjek sam, jedno izvan drugog ne postoje, sačuvati je znači
živjeti. Od ljubavi do brige, od instiktivnog ka svjesnom! Zabrinutost traži promišljen odnos prema ljudskim aktivnostima,
pokušaj razumijevanja šta je dobro činiti a šta loše. Ne samo
tehnički, nego i etički – a to je korak ka odgovornosti. I pored
neupitnih ekoloških znanja i jasnih etičkih stavova, čine se vrlo
loši, pogubni potezi. Može se reći da su ekologija i etika nužno
usmjerene jedna na drugu, da zajedno imaju šansu tumačiti šta
je dobro za čovjeka, kakvo ponašanje i djelovanje može voditi
opstanku civilizacije. Morat će se još mnogo misliti i pisati o
tome. Jedno je sigurno – znanost sama ne može rješiti ekološke
probleme.
Problemi te vrste, dileme koje se tiču opstanka i smisla civilizacije, obavezno se reflektiraju i u umjetnosti. Stepen razvitka
čovjeka i njegovog društvenog života uvjetuje razvoj ideja i
umjetnosti – savremena umjetnost se na svoj način aktivno
odnosi prema dobu. „Savremeni čovjek ne preobražava brže
samo sredinu u kojoj živi na planeti, on istim ritmom preinačava
i svoja tumačenja pojava“ (P. Francastel). Tako imamo mnoga
umjetnička djela koja su okrenuta pitanjima opstanka civilizacije
i odražavaju ekološke tegobe i strahove.
C. BIRON
Recimo, Aldous Huxley (1894 - 1963) je romanu o stanju
civilizacije nakon atomskog rata dao indikativan naslov –
Majmun i bit. Evo jednog primjera kako eksplicira naslov:
„Prizor se zamrači; čuje se pucnjava. Kad se ponovo pojavi
svjetlo, vidimo gdje čuči dr. Albert Einstein, na uzici, iza grupe
babuna u uniformama...Goleme šape podižu Einsteine na noge
i, ...vezuju im ruke. Vođeni majmunskom rukom, ovi prsti, koji
su ispisivali jednadžbe i svirali skladbe J.S.Bacha, polako se
spuštaju na glavnu sklopku i, uz stravično odupiranje, potiskuju
je na dolje... projektilima treba izvjesno vrijeme da stignu do
odredišta...majmuni otvaraju svoje naprtnjače, dobacuju Einsteinima malo kruha, par mrkvica...a zatim se okomljuju na
rum i sušene kobasice...“ Ili strofa: „To zaista je očito / ne zna li
to svaki đak? / Svršetke biraju majmuni; samo sredstva ljudi.“
(Napomena: množinu Einsteini autor koristi kao sinonim za
naučnike uopće)
Slikar se koristi simboličkim sredstvima eksplikacije i
asocijacije na problem, pa u djelima Christiane Biron (1977.) tu
zarobljenost u majmunosmislenom svijetu možemo prepoznati
u zlokobno naglašenoj bodljikavoj žici kojom je zatvorena u
osuđenost na služenje apokaliptičnoj budućnosti, u robotiziranoj
figuri nadzornika koji ima povlasticu biti bar dijelom tijela van
logora, u uplašenom pogledu na postrojenje iz kojeg se pojavljuje
rastuća ognjena prijetnja, i u stjenovitoj pozadini koja sugerira
„prikovanost uz zid“. Taj zid podcrtava i snaži dojam bezizlaznosti,
zatečenosti, istovremeno ukazujući da se šansa krije u kidanju
žice i izlasku izvan bodljikavom žicom okruženog života, te
vraćanju u istinski ljudski svijet iz kojeg smo nekim čudom istjerani.
Ni Aldous ni Christiana nisu pesimisti, oni su na svoj način
odvažni vizionari koje ljubav prema prirodnom i etičnom navodi
na stvaranje djela kojima nas žele opomenuti i spriječiti ostvarenje
svojih vizija. q
Christiana Biron, Berlin, 2011.
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
1
Summary
LIFE’S VALUES
Life should be lived humanely, and treated humanely – because life does not include only our own selves
T
he current, 36th issue of Fondeko World,
scientifically popular Magazine about nature, humanity and environment is devoted
to the International Day of Environment celebrated on the 5th of June, with central manifestation for Europe taking part in Sarajevo,
Bosnia and Herzegovina, by the decision of the
United Nations Environment Programme
(UNEP). The main topic of the issue covers the
collection, safe storage and management of waste
materials, particularly those of electronic and
animal origin. Other stories focus the environmental policies of BiH, economic, ecological,
surroundings-related and mental aspects of environmental protection, preservation of key preconditions for life (water, forests, soil), food as
the source of health, and their management. In
this issue, like in all previous ones, the Editorial
Staff never deflected from one of the most
essential lines of their editorial policy, which
includes the affirmation of good solutions, ideas
and actions undertaken by local communities,
companies, schools, non-governmental organizations and, particularly, educational and training
institutions. The contents of this issue shows
that they are often way ahead of the official
policy.
This issue was realised in cooperation with,
and with support by the Fund for Environment
of the Federation of Bosnia and Herzegovina,
whose activities attract public interest and support in BiH. Some of them are covered in this
issue.
The authors of stories in this issue of the
Magazine include academics Ljubomir Berberović, Taib Šarić and Slobodan Loga, while the
contents conceptualization was tackled by academic Petar Perica Vidić and correspondence
member of ANUBiH, Vadimir Beus.
The contents of this issue proves that, despite the problems BiH is currently facing, it remains internationally recognized as a country
where people respect nature and demonstrate
the need to protect it. These, as well as the activities undertaken by BiH Ministers Council in
the area of environmental protection, are the topics covered by Docent Senad Oprašić, PhD.
On mosquito and the Moon
Political environmental analysis by Himza
Popović, PhD, concerning ecological policy in
BiH in the process of its integrations, points to
the fact that our main problems in ecological policies are not related only to the constitutional
law paradox, but also to the practice of partisan
ethno-centrism which, for example, governs the
realities of three politics and finally, not less important for functioning of ecological policies,
three educational systems, three separate healthF O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
care systems, three mass-media systems.
Analyzing the relations among technology,
economy and environment in his text titled ‘Understanding Ourselves Would Contribute to a
Much Better Understanding of Others’, Professor
Kasim Tatić, PhD, suggests that we should "sense
life – both within us and around us, both in its
most rough and in its most subtle forms of manifestation, both in its most evident and in its covert pattern that can only be mysteriously
hinted. Life should be lived humanely, and treated humanely – because life does not include
only our own selves.
However, life – which includes the humans
and the nature, have been exposed to the economy of violence, which brings about "The Fear
from Intellectual Capital" – which is the title of
text authored by Aleksandar Knežević, PhD. It
was prompted by the reasent M1 alphatoxine affair concerning milk in BiH.
In text titled "Mosqutto is stronger than the
Moon" academic Slobodan Loga and Bojan
Šošić, MA, analyse interrelations between environment and mental health, pointing out that it
is effectively impossible to define environment
without understanding the behaviour of living
organisms.
Man and Environment
Academic Taib Šarić persistently warns
about a poor treatment of soil as a key resource
in food production (text titled "Less Soil and
Work, More Food") and, with the view of the
food production future, he states: By doubling
the areas of farming and seeded land, and by
doubling average crops, which is possible, agricultural production in the world would quadruply, not counting the introduction of the system
of multiple yearly harvests, climate change effects, production of conventional and non-conventional food in an non-conventional way.
Professor Esma Velagić Habul, PhD, also
deals with food, but from the point of organic
agriculture in her text "No Legislation Only in
BiH Federation", where she concludes: While the
environmental legislation has successfully improved ecological performances in industry, the
agriculture-related polution is mostly diffused,
global and hence not easily regularised.
The behavior of people concerning the environment and urban planning in BiH has dramatically escalated in recent decades. "Unlawful
construction Remains the Utmost Harm", text
authored by professor Vesne Pašić Hercegovac,
PhD, introduces yet another "culprit" into that
problem – the authorities. Sticking to the "line
of least resistance" and making a number of curative plans for unlawful construction they opened the currently present process and almost
entirely disabled any planning, so the situation
can be compared with the logic of "wild west",
which has apparently found its application in
this area.
Professor Sead Vojniković, PhD, covers the
state of affairs with forests from an angle that somewhat differs from the approach to this topic
taken by some other authors. He emphasizes
that "the growing trend of BiH forests, unlike the
situation in the rest of Europe, is not the result
of our efforts, skills or the awareness concerning
the need for environmental protection; it is rather the consequence of a torrent caused by migrations and depopulation, war, poor strategic
planning of urban development, lack of legality,
economic under-development…
Modern Thought
The year 2013 was pronounced a Year of
Water by the European Union. The importance
of water and its resources are addressed by Professor Tarik Kupusović, Ph.D. He emphasizes
that global climate changes and other challenges
have a serious negative impact on the qualitative
and quantitative water regime, which particularly affects population in transition countries
and developing countries. The UN anticipates
that, by 2030, 47% people on Earth would live
under a water stress, while 1.6 billion would live
in countries with absolute lack of water.
Bioethical Corner is devoted to the Collection of works from the Third International
Bioethical Symposium, which was held in BiH
last year. The review was written by Igor Eterović, MA, who said that that issue of Bioethical
Society and the discussions held in Symposium
stayed consistent to the tradition of sensibility
for bioethical problems and discussions.
Between two Fondeko World issues, academic Sulejman Redžić passed away. In memoriam
for him and his work is signed by academic Ljubomir Berberović, while remembrance articles
by Professor Dubravka Šoljan, PhD, Professor
Edina Muratović, PhD, and Professor Senka Barudanović, PhD, commemorate his legacy in the
areas of biology, ecology, education and the affirmation of Bosnia and Herzergovina.
One part of the contents includes the section devoted to the 100 years of birth of Professor Smilja Mućibabić, who laid foundations for
modern biology, as well as modern scientific
thought in our area.
There are children, schools and non-governmental organizations that actively, decisively, and courageously walk on the path cleared
by Dr Mučibabić through her work. You can
read about them in the closing lines of this issue
of Fondeko World q
Prepared by: H. Arifagić
Svjetski dan okoliša 2013.
POZITIVNA AKCIJA
Unatoč problemima sa kojima se suoačava BiH se trenutno u svijetu prepoznaje kao zemlja
u kojoj ljudi poštuju prirodu i imaju potrebu da je štite
Doc. dr. Senad Oprašić
Ministarstvo spoljne trgovine i
ekonomskih odnosa BiH
P
rogram Ujedinjenih nacija za okoliš
(UNEP) izabrao je Bosnu i Hercegovinu i Sarajevo za mjesto ovogodišnjeg obilježavanja 5. juna Svjetskog
dana okoliša za region Evrope a za centralnu svjetsku manifestaciju Ulan Bator,
prijestolnicu republike Mongolije.
Cilj brojnih manifestacija tim povodom kod nas i širom planete jeste pozitivna
ekološka akcija sa nadom da će se u nju
usključiti svako sa svih strana svijeta.
Na taj način Ujedinjeni narodi stimulišu svjetsku svijest o okolišu te potiču
političku pozornost na pitanja okoliša i
akciju s ciljem njegove zaštite. Ove godine
to se čini pod sloganom "Razmisli. Jedi.
Štedi" (Think. Eat. Save). U suštini riječ
je o kampanji protiv otpada i gubitka
hrane koja nas potiče da smanjimo svoj
hranidbeni otisak (foodprint).
Kao mjesto velikog broja prirodnih
resursa i sa bogatom prošlošću, Bosna i
Hercegovina suočava se sa neposrednim
teškoćama zemlje u razvoju. Na rubu nerazvijenosti, BiH se trenutno transformiše
u modernu državu, a u ovom trenutku
pokušava pomiriti izazove većine ostalih
razvijenih zemalja po pitanju neodrživog
konzumerizma i manjka sistematizirane
kvalitetne proizvodnje hrane poput zemalja
u tranziciji. Unatoč problemima sa kojima
se suoačava BiH trenutno oslikava trend
ljudi koji poštuju prirodu i imaju potrebu
da je štite.
S tim u vezi značajne aktivnosti uspješno je realizovalo i Ministarstvo vanjske
trgovine i ekonomskih odnosa BiH.
Jedna od najvažnijih aktivnosti koje
su predstavnici okoliša u Bosni i Hercegovini uradili je davanje odgovora na 129
pitanja Europske Unije a koje su bez posebne pripreme, bilo kakve obuke, izdvo-
jenih sredstava i podrške stranih eksperata,
iako se to tražilo, završili na vrijeme.
Bosna i Hercegovina je ratificirala Konvenciju Ekonomske Komisije Ujedinjenih
naroda za Europu (UNECE) o prekograničnim efektima industrijskih havarija TEIA konvencija. Počela je implementacija
projekta "Aktivnosti za omogućavanju
pravovremenog djelovanja pri provedbi
Štokholmske konvencije o postojanim
organskim zagađivačima (POP's-ima),
koji će omogućiti Bosni i Hercegovini
ispunjavanje obaveza nastalim ratifikacijom konvencije i ispunjavanju dijela
obaveza u oblasti hemikalija.
Povećanje zaštićenih područja
U okviru SIDA programa " Općinski
program upravljanja otpadom u BiH" završena su 33 Opštinska plana upravljanja
otpadom za regije: Zenica(10); Bijeljina
(3); Prijedor (5); Neretva (7) i Zvornik
(8), u skladu sa Direktivom WFD 2008/
98/EZ transponiranom u entitetskim zakonima o upravljanju otpadom. Odobren
je projekat HPMP (HCFC phase-out Management Plan) - Plan isključivanja iz upotrebe HCFC-a koji su supstance koje oštećuju ozonski omotač, a takođe imaju visok
potencijal globalnog zagrijavanja-GWP.
U septembru 2013. godine završit će
se projekat vrijedan 3,4 miliona USD
(grant sredstva) finansiran od strane GEFa "Zaštićena šumska i planinska područja",
kod kojeg je jedan od napredaka pravljenje
i usvajanje Crvene liste u oba entieta, te
povećanje ukupne površine zaštićene teritorije BiH sa prethodnih 0,55% na 3%.
Implementacijska agencija je Svjetska
banka.
GEF (sekretarijat) odobrio je sredstva
u iznosu od 6,13 miliona USD za multifokalni Projekat "Održivo upravljenje šumama i krajolicima", a vezan je za klimatske, promjene, biodiverzite i degradaciju zemljišta. Predviđeno je da početak
implementacije projekta krene od januara
2014. godine. Implementacijska agencija
je Svjetska banka.
U pripremi za odobravanje granta od
strane GEF-a 1,6 miliona USD je i projekat
NCSA II pod nazivom "Razvoj kapaciteta
za integriranje globalnih okolinskih zahtjeva u okolinske politike i donošenje
odluka u BiH" Capacity Development
For the Integration of Global Environmental Commitments into National Policies and Development Decisions Making
in Bosnia and Herzegovina", u kojem će
se pored institucionalnih jačanja uspjeti
nabaviti i tri stanice za praćenje stanja i
ocjenu kvaliteta zraka u BiH.
Povezivanje inicijativa
Urađen je i nacrt Drugog nacionalnog
izvještaja o klimatskim promjenama (SNC)
u kojem je obrađen period emisija stakleničkih gasova, te pripremljen prijedlog
za izradu trećeg nacionalnog izvještaja o
klimatskim promjenama. SNC je spreman
na slanje radi usvajanja na Vijeću ministara
BiH. Pored SNC-a završena je i Strategija
prilagođavanja na klimatske promjene i
niskokarbonskog razvoja za Bosnu i Hercegovinu, koja će biti proslijeđena na
Vijeće ministara radi prihvatanja.
S obzirom na obavezu dvogodišnjeg
izvještavanja o emisijama stakleničkih plinova u saradnji sa UNDP-om dat je prijedlog za izradu ovoga izvještaja, kao i
zahtjev za finansiranje, te će se po istom zatražiti finansijska podrška GEF-a, na što
Bosna i Hercegovina ima pravo. Počela
je sa radom međudržavna radna grupa za
praćenje stanja zraka na području Slavonskog Broda i Broda u Bosni i Hercegovini,
te su tim povodom održana dva sastanka.
U pripremi je i Sporazum o saradnji
Vijeća ministara BiH i Vlade Republike
Hrvatske u oblasti zaštite okoline, što je
u skladu sa zaključcima sastanaka ministara nadležnih za okoliš iz Republike
Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Napravljen je i nacrt Izvještaj o stanju okoliša
koji je rađen pod facilitacijom UNEP-a
(State of Environment Report - SoER), a
implementiran je u sklopu MDG-F Programa za okoliš i klimatske promjene
pod nazivom "Standardizacija upravljanja
okolišem: Povezivanje lokalnih i državnih
inicijativa u Bosni i Hercegovini", u saradnji sa državnim i entitetskim institucijama
odgovornim za okolišnu politiku.
Rezultirajući Izvještaj je prva sveobuhvatna i integrirana procjena stanja
okoliša u našoj zemlji, realizovana kroz
niz konsultacija sa ekspertima i stručnim
institucijama q
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
3
4
Politička ekologija
EKOLOŠKA POLITIKA BiH
U PROCESU INTEGRACIJA
Naš glavni problem u ekološkoj politici ne dolazi samo iz paradoksa ustavnog prava, nego i
iz prakse stranačkog etnocentrizma koji npr. u dosegu svoje stvarne moći ima tri politike i
konačno, veoma bitna za, funkcioniranje ekološke politike, tri sistema školstva, tri zasebna
zdravstva, tri masmedijska sistema
Dr. Himzo Popović
P
olazeći od iznenadnog i tragičnog
suočavanja bosansko-hercegovačkog društva s izazovima višestranačke demokratije, ekološka politika kao
jedna od kategorija civilnopolitičkog koncepta građanskog društva ostala je kod
nas ispred vrata naučnog zdanja. U Bosni
i Hercegovini, barem u politologiji, malo
je pažnje posvećeno istraživanju ekološke
politike, stoga je ovaj način pokušaj ustupanja više mjesta ekologiji uopće i ekološkoj politici posebno. Temom se obuhvataju: politički aspekti tretiranja ekoloških
pitanja od strane određenih političkih
orjentacija koje izgrađuju njima svojstveni
politički sistem; strukturalno-funkcionalno
i sadržajno-ustavno te naučno-politološko
tretiranje ekoloških problema u Bosni i
Hercegovini i Evropskoj uniji.
Uvođenje pojma ekološka politika u
politikološka istraživanja politike izraz je
novog pogleda na politiku, neprimjerenosti
postojećih paradigmi istraživanja politike,
posebno u institucionalnim pristupima,
te rezultat potrebe pronalaženja šireg prostora za povezivanje odnosa društva i
okoliša na političkom planu. Razmatranje
problema ekološke politike u savremenoj
politološkoj teoriji nije samo skupljanje
apstraktnog akademskog znanja, nego je
to organizirani sistem ljudske aktivnosti
koji čine strukture odnosa mreža komunikacije, norme unutrašnjih odnosa i nositelja aktivnosti.
Interesantnim se činilo promišljanje
o tome gdje se Bosna i Hercegovina nalazi
unutar kategorijalnog konteksta distribucije svjetske i regionalne politike, a u
sklopu nje i ekološke politike, a onda u
dimenziji značaja sopstvene ekopolitičke
subjektivnosti, tj. originalnosti vlastite
političke, a uz to i ekopolitičke paradigme.
Slijedeći uvide u političke teorije moći i s
obzirom na političku težinu ekološkog
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
puta u Evropsku uniju, „Bosna i Hercegovina se nalazi u periferijskoj poziciji
kao i svaka druga, mala i srednja zemlja
(1), a prema spoznajama teorije političke
kulture, koja podrazumijeva i ekološku
kulturu, ona državno-pravno i društveno-politički, privredno tehnički, kulturno-politički te naučno-politički živi u
modernoj mjeri jedne tranzicijske egzistencije (2). Ona bivstvuje između uticaja
dviju susjednih, malo većih periferija i
njihovih političkih i ekopolitičkih ambicija
i političkih modernizacija (3). Jednog susjeda predstavlja srbijansko-crnogorski
istok, a drugoga hrvatski zapad, sa vlastitim
političkim (pa i ekopolitičkim) i drugim
kontekstima (4). Ti su utjecaji veoma prisutni u unutrašnjoj egzistenciji Bosne (5),
a u posljednjih dvadesetak godina (da ne
idemo dublje u historiju Bosne) na veoma
bolan način.
Novo crtanje granica
Bosanskohercegovačka politička posebnost u njenoj „unutrašnjosti i prekounutrašnjosti” se očitava ne samo u ona
četiri svjetski značajna intelektualna stila
o kojima govori Galtung (anglosaksonski,
teutonsko-njemački, galsko-francuski i
japanski), nego i u tri također, svjetski
značajna politička stila ili paradigme:
arapsko-islamsku, bizantsko-pravoslavnu
i zapadno-kršćansku. Bitan zadatak političke moderne u Bosni je da ona iznutra,
i to je najvažnije, uspostavi ravnotežu i
normalnu konkurenciju između ta tri
različita kulturna stila i politička identiteta.
A to je moguće postići ako se bitno politički, a u sklopu njega i ekopolitički predmet prepusti u nadleštvo civilnosti, te
kad se sfera identiteta prepusti u nadležnost
rada pojma kulture, a u njenom okrilju i
zaštita okoliša u nadležnost rada pojma
ekološke kulture. Politička dimenzija ekologije definirana je u političkoj ekologiji.
Politička ekologija zapravo nastavlja interdisciplinarni razvoj zajedničkih temelja
gdje se sve ove različite discipline – kulture,
politike, ekonomije, ekologije i biologije
– presijecaju u njenom predmetu izučavanja. Rifkin kao tipični predstavnik ekologista naglašava da je ekološka politika
jedno od primarnih predmetnih određenja
političke ekologije kao politikologijske
discipline, u smislu naučnog izučavanja
procesa donošenja odluka, motiva i motivacija za državno proekološko ponašanje,
odnosno društveno i političko organiziranje radi zaštite okoliša. To je novi pristup
nauke koji se svodi, vrlo pojednostavljeno
rečeno, na paradigmu holističke međupovezanosti svega sa svim u organizacijskoj
kompleksnosti kosmosa, tako da više
ništa nije moguće shvatiti izvan međuodnosa sa svojim okruženjem. Načela holističkog pristupa, temelje se na decentralizaciji i homeostazi ili kako Rifkin kaže
biosferičkoj kulturi za čije uspostavljanje
je potrebna “biosferička politika”, koja
iziskuje novo iscrtavanje političkih granica
koje treba učiniti kompatibilnima s novim
ekološkim granicama.
Svoje teorijsko i ideološko uporište u
ovoj ekološkoj političkoj teoriji upravo
nalazi Ekologizam. Slično stanovište zastupao je i Andre Gorc (Andre Gorz)
kada razlikujući ekologiju od ekologizma
zapravo smatra da „Ekologija za razliku
od ekologizma ne sadrži u sebi odbacivanje
Bitan zadatak političke moderne u Bosni
je da ona iznutra, i to je najvažnije,
uspostavi ravnotežu i normalnu konkurenciju između ta tri različita kulturna
stila i politička identiteta. A to je moguće postići ako se bitno politički, a
u sklopu njega i ekopolitički predmet
prepusti u nadleštvo civilnosti, te kad
se sfera identiteta prepusti u nadležnost rada pojma kulture, a u njenom
okrilju i zaštita okoliša u nadležnost
rada pojma ekološke kulture.
Politička ekologija
autoritarnih, tehnofašističkih rješenja...
Za njega odbacivanje tehnofašizma ne
proizlazi iz nauke o prirodnim ravnotežama, već iz civilizacijskog izbora. Po
njemu ekologizam koristi ekologiju kao
polugu za radikalnu kritiku civilizacije i
društva..“
Menadžerski pristup
Bazični elementi ekologizma su: holizam, dubinska ekologija, decentralizacija
i održivo društvo. Holizam kao jedan od
karijatidnih stubova ekologizma se postavio upravo kao takva alternativa. Kako
navodi Aldo Leopold u svom poznatom
djelu „Etika zemlje“, holizam znači da
svaki dio ima smisao i svrhu samo u odnosu prema drugim dijelovima i samoj
cjelini, što čini jedinstvo svih stvari i svih
sistema, odnosno jedinstvo svih bića u
jednom ekosistemu. Dubinska ekologija
kao sljedeći nosivi stub ekologizma, predstavlja koncepciju koju je razvio norveški
ekolog Arne Naes koja je, kako ističe
većina ekologista koji se bave ovom temom, izvršila snažan utjecaj na radikalizaciju ekoloških pristupa u 20. vijeku, te
je ona posebno analizirana. Osnovna postavka koju je Naes izložio bila je razlikovanje između plitkih i dubinskih eko-
loških pokreta. Površinski ekološki pokreti
su antropocentrični i bave se pitanjima
zagađenja, iscrpljivanja neobnovljivih prirodnih resursa itd. Dubinski ekološki pokreti su, ekocentrični i polaze od stanovišta
„da prirodni svijet van čovjeka ima pravo
da postoji nezavisno od toga koliko bi
koristan mogao da bude. Naes je formulirao poznatih sedam principa dubinske
ekologije i dubinskih ekoloških pokreta
koji se kreću od biosferičnog egalitarizma
- kao poštovanje prema svim formama
života, preko antiklasnog stava, do ideja
o lokalnoj autonomiji i decentralizaciji
(političkoj i ekonomskoj) kao jednom od
preduslova za rješavanje ekoloških problema. Ono što bitno nedostaje dubinskoj
ekologiji, je to što nudi uopštena i preširoka
praktična rješenja, našta je ukazao i Džozef
de Žarden u svojoj knjizi „Ekološka etika.
Uvod u ekološku filozofiju.“
Političku osnovu ekologizma u stvari
predstavlja Decentralizacija kao sljedeći
stub ekologizma. Ona je zasnovana na
bioregionalizmu, tačnije „bioregionalnoj
paradigmi. Tek u bioregionalnoj zajednici,
ekologistički velikani ovog zelenog mišljenja smatraju da dolaze do izražaja
osnovne vrijednosti liberalne demokratije:
Političke stranke pokušavaju da pomoću nacije obuhvate cijelo društvo
i državu, a u sklopu njih i ekološku
politiku, i da preko stranačkog etnocentrizma njima ovladaju i nametnu
im vlastite principe, način bivstvovanja
ili funkcioniranja.
jednakost, sloboda i pravda. Drugi pojam
koji paralelno egzistira sa ekologizmom
jeste environmentalizam. Za razliku od
ekologizma, kao energičnije i radikalnije
opcije, environmentalizam se, kako Gorz
ističe u svom djelu „Ekologija i politika“,
zalaže za: menadžerski pristup rješavanja
ekoloških problema, vjerujući da njihovo
rješavanje ne pretpostavlja promjene sadašnjih vrijednosti i modela potrošnje i
proizvodnje. Ekologizam je ideologija
koja daje analitičku deskripciju društva i
njegovog odnosa prema okolišu. On upućuje na novo društvo, novi oblik koegzistencije između prirode i društva u kome
ne dominira ni društvo ni priroda. Environmentalizam međutim, nije ideologija.
To je, kao što je Andrej Gorz naveo, jedan
tehnokratsko-administrativni model rješavanja ekoloških problema, nastao kao
Evropski Parlament - Strazbur, Francuska
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
5
6
Politička ekologija
rezultat ideološke konstrukcije i civilizacijskog kompromisa liberalne ekonomije
sa društvenim i političkim interesima za
zaštitu okoliša. Dobson u jednom drugom
svom djelu pod nazivom „Environmentalizam i ekologizam“ boldira još i najveću
razliku između ekologizma i environmentalizma koju vidi u parlamentarnoj
politici. Environmentalisti smatraju da
ciljevi koje taj pragmatični pristup postavlja
mogu biti ostvareni u okvirima koje postavlja parlamentarna liberalna demokratija. Zato ideja o zaštiti okoliša, formirana kao politička ideja, ima svoje mjesto u programima političkih partija (ne i
nužno ekološkim), kao i u grupama koje
vrše pritisak na državu da sprovede ekološke promjene.
Ekološka dimenzija tržišta
Nastojeći identificirati temeljne odrednice oblikovanja i realiziranja ekološke
politike u našoj zemlji sa stajališta iskustvenih postavki Evropske unije, namjera
je bila da se odgovori i na pitanje: može
li se uopće i u kom kontekstu govoriti o
evropskoj politici zaštite okoliša. Dolazi
se do potvrdnog odgovora, jer postoje
neke bitne zajedničke odrednice ekološke
politike EU. Prvo, na nivou Evropske
unije postoji zajednički cilj, a to je sačuvati,
zaštititi i unaprijediti kvalitetu okoliša u
zemljama članicama. Politika nastoji unaprijediti mjere na međunarodnom nivou
kojima se rješavaju regionalni ili globalni
problemi zaštite okoliša. Drugo, postoje
zajednička načela politike zaštite okoliša.
Politika se zasniva na načelu opreza i načelima koja nalažu da se provode preventivne aktivnosti, zatim da se šteta za
okoliš ispravi na samom izvoru i da zagađivač plati. Treće, ustanovljen je zajednički postupak odlučivanja o politici okoliša: Evropska unija donosi mjere, na
osnovu odluke Vijeća, a na prijedlog Komisije i nakon savjetovanja s Evropskim
parlamentom. Četvrto, Ugovorom o EU
to jest Jedinstvenim Evropskim Aktom
iz 1987. godine, po prvi put su definirane
odredbe o okolišu i pravni okvir zaštite
okoliša u Evropskoj uniji. Dakle, suština
ove ekološke politike je da je Uniji dozRijeka Ljuta
Foto: D. Kasalo
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
voljeno da bude aktivna u području okoliša, onda kada „se ciljevi ekološke politike
bolje mogu postići na nivou Unije nego
na nivou pojedinih članica EU.“ U krajnjem ova ekološka politika ovlašćuje članice da održe ili nastoje afirmirati okolišne
propise koji su strožiji od onih koje Zajednica posjeduje. Međutim, članicama
je pružena ova mogućnost do te mjere
gdje te njihove aktivnosti ipak moraju
biti u skladu sa ciljevima Ugovora o Evropskoj uniji. Kao rezultat ovoga stava
jeste da jednosmjerna državna politika
nije dozvoljena, posebno, kada ta politika
stoji na putu ispunjenja ciljeva evropskog
zajedničkog tržišta. Ova ekološka dimenzija „važnosti zajedničkog tržišta“ dolazi
do izražaja, posebno, kada su tržišni proizvodi opterećeni zahtjevima za zaštitom
okoliša.
Model pravnog uređenja država Evropske unije predstavlja za Bosnu i Hercegovinu uzor koji i sami treba da izgradimo. Međutim, tokom ovoga rada, empirijska istraživanja su pokazala da se
vladajuće entitetske ekološke politike
kreću pretežno u sferi ideološkog diskursa,
a sasvim malo u oblastima ekologije. U
stranačkom etnocentrizmu ( kakav je na
sceni u BiH), dešava se da politička stranka
prelazi svoje područje i zalazi u tuđe, u
područje nacije, a preko njega, sa tom
novom, simbiotskom konstrukcijom, u
cijeli politički predmet i odatle u sve
regije društva, države, pa i zaštitu okoliša
- ekologiju – ekološku politiku, u nauku,
itd. Političke stranke pokušavaju da pomoću nacije obuhvate cijelo društvo i državu, a u sklopu njih i ekološku politiku,
i da preko stranačkog etnocentrizma
njima ovladaju i nametnu im vlastite
principe, način bivstvovanja ili funkcioniranja. Naš glavni problem u ekološkoj
politici ne dolazi samo iz paradoksa ustavnog prava, nego i iz prakse stranačkog
etnocentrizma koji npr. u dosegu svoje
stvarne moći ima tri politike i konačno,
veoma bitna za, funkcioniranje ekološke
politike, tri sistema školstva, tri zasebna
zdravstva, tri masmedijska sistema.
I na kraju kada futuristički posmatramo ekološku politiku Bosne i Hercegovine neminovno se nameće zaključak
da su “ipak Dayton i Washington mogli
radikalnije izraziti političku bitnost moderne nacije i na ustavnopravnom nivou
države, okrećući političko građanskom
bivstvu nacije ili civilnom društvu, a identitetsko narodno u nepolitičko, transpolitičko područje kulture, tradicije i umjetnosti.” q
Tehnologija, ekonomija i okoliš
RAZUMIJEVAJUĆI SEBE
BOLJE BI RAZUMJELI DRUGE
Prof. dr. Kasim Tatić
Ekonomski fakultet
Univerziteta u Sarajevu
"Naša civilizacija je još uvijek u prelaznom stadiju, više ne životinja jer je ne vodi samo instinkt, još ne čovjek jer je ne vodi samo razum".
Theodor Dreiser
K
ad god promišljam i pišem o problematici vezanoj za odnos čovjeka
prema prirodi, posebno iz vizure
međusobnog odnosa tehnologije, ekonomije i okoliša, činim to prvenstveno iz
osjećaja potrebe da istražujući određeni
problem iznesem, pored mišljenja drugih
ljudi, i svoje viđenje, osjećaj i shvatanje jednom rječju, najširi vlastiti doživljaj sveukupne raznolikosti kriznih manifestacija desakralizovanog i dehumanizovanog, tehnologijom impregniranog, moralno i etički zaostalog, i s lijeva i s desna
ideološki nedopustivo pogrešno i kratkovido usmjeravanog savremenog svijeta,
u čiji smo (na mnogostruke i najbeskrupuloznije načine zagađeni i krajnje nepoželjni) realitet metafizičkom voljom situirani i problem i ja. Razmišljam o životu.
I o sebi, ali i o onom što nisam ja. Često
sam u sebi, ali često i izvan sebe kada
osjetim bolno koliko su drugi rijetko u
sebi. Bježeći od sebe bježe od života jer
ne mogu ili ne žele da shvate i prihvate
činjenicu da bi razumijevajući prvenstveno
sebe, mnogo bolje razumjeli i druge.
Shvatajući istinski svoj unutarnji svijet
drugim bi očima gledali onaj u kome
žive. Promijenjeni odnos prema vlastitom
postojanju neophodan je preduslov bitno
drugačijeg odnosa i prema životnoj sredini
- društvenom i sveukupnom (sada oči-
Ako već moramo biti neumjereni zašto
se nismo okrenuli i duhovnom, ne
glorifikujući kroz vrijednosni sistem
samo materijalno shvaćeni razvoj,
čije nam se fizičke, ali i socijalne
granice, sve jasnije ocrtavaju na horizontu budućnosti, i to ne više daleke
i nesagledive nego bliske i prijeteće
- na kraju zašto to ne reći - budućnosti
koja je već postala naša sadašnjost.
gledno pogrešno shvaćenom, neadekvatno
prihvaćenom i totalno nepoštovanom)
prirodnom okruženju. Iako i samo mišljenje stvara teškoće, razmišljati nije dovoljno. Osjetiti treba život - i u sebi i oko
sebe, i u najgrubljoj i u najtananijoj formi
njegovog ispoljavanja, u onom najočiglednijem kao i u onom prikrivenom i
samo tajnovito nagoviještenom. Život
treba ljudski doživljavati, ljudski se prema
njemu odnositi - jer život to nismo samo
mi. Riječi Alberta Schveitzera: „Ja sam
život koji želi živjeti usred života koji želi
živjeti" osjećam, stoga, kao univerzalnu
poruku, kao zahtjev onečovječenoj, suludoj, savremenoj civilizaciji da kritički,
pošteno i temeljno preispita vrijednosti
ugrađene u svoje osnove, da pronađe bar
zatureni kompas dok ponovo ne nauči
gledati u zvijezde, da prihvati novu istorijsku alternativu (ili nužnost?) i na dobrobit sveukupnog (a ne samo čovjekovog)
života, krene putem bitno drugačijim od
onog, kojim je, ne uviđajući suštinsku
zabludu, samouvjereno koračala tokom
posljednja dva stoljeća. Morali bismo,
najzad, prihvatiti činjenicu (u koju nas
uvjerava i sama savremena nauka - prvenstveno kvantna fizika) da je „Mogućnost krajnje objektivnog svijeta, objektivno
krajnje nemoguća" (R. Leing), odnosno,
da čisto racionalno saznanje - zatvoreno
u svoje očigledno isuviše uske, nedovoljno
fleksibilne okvire i vlastitu naučnu metodologiju, smatrajući nenaučnim i manje
vrijednim i često nepoželjnim i najmanji
trag subjektivnosti, unutrašnjeg doživljaja
i saznanja zasnovanog na vlastitom iskustvu - ne uspijeva u potpunosti uhvatiti i
na pravi način spoznati svijet u nama i
oko nas.
Zbog toga i moramo reći da intuitivno
nije nešto antagonistički suprotstavljeno
racionalnom nego samo druga strana blistave kolajne ljudskog saznanja vlastitog
bića i svijeta u kojem živimo. Ono podrazumijeva sve ono što je na različite
načine skriveno, tanano, suštinsko, jednom
rječju nedostupno isuviše hladnoj objektivnosti racionalnog naučnog saznanja
koje nas je ipak - i pored mnogobrojnih
fantastičnih tehnoloških ostvarenja i njima
omogućenih uvida u najrazličitije tajne
prirode - bezobzirno nipodaštavajući i
sam život i sve ono što je najvrjednije,
istinski ljudsko u njemu, dovelo u više
nego zabrinjavajuću i nepovoljnu situaciju
u kojoj se kao civilizacija sada nalazimo.
Budućnost i sadašnjost?
Sveobuhvatna kriza planetarnih razmjera, po intenzitetu i ozbiljnosti bez
presedana u ljudskoj istoriji, dovodi u
pitanje dalji društveno-ekonomski razvoj
i gotovo sve civilizacijske tekovine po
sebi ili način njihove (zlo)upotrebe. Izgleda
da nas je siva materija, na koju smo toliko
(često do nezdrave narcisoidnosti) kao
vrsta ponosni, dovela do zaista neslućenih
visina samo zato da bismo razočarano
uvidjeli da je gore nebo a dolje bezdan.
Veliki mozak uzdigao nas je visoko iznad
svih stvorenja u prirodi, ali nam sada
prijeti vlastitim samouništenjem. Dovedeni
smo, htjeli mi to priznati ili ne, u situaciju
da moramo opravdati i vlastitim umijećem
zadržati najviši položaj koji zauzimamo
na ljestvici biološke evolucije, ili sramno
propasti, ustupajući ga nekoj drugoj vrsti,
možda nerazumnoj, ali dovoljno otpornoj
da preživi gluposti našeg razuma. Ako
već moramo biti neumjereni zašto se nismo okrenuli i duhovnom, ne glorifikujući
kroz vrijednosni sistem samo materijalno
shvaćeni razvoj, čije nam se fizičke, ali i
socijalne granice, sve jasnije ocrtavaju na
horizontu budućnosti, i to ne više daleke
i nesagledive nego bliske i prijeteće - na
kraju zašto to ne reći - budućnosti koja je
već postala naša sadašnjost.
Naučno - tehnološki progres, naročito
poslije industrijske revolucije, snažno je
podstakao privredni razvoj velikog broja
zemalja. On je sa svoje strane doveo do
promijenjenog odnosa prema prirodi, što
se manifestuje kao prekomjerno zagađivanje, iskorištavanje i degradacija ne samo
čovjekove uže životne sredine (podrazumijevajući pod tim urbana naselja), nego
i ukupnog prirodnog okruženja. Privredni
razvoj, ovakav kakav jest, ozbiljno narušava
ravnotežu cjelokupnog ekosistema, dovodeći u pitanje, u krajnjem slučaju, i
fizički opstanak čovjeka na Zemlji. Problem, koliko univerzalan, urgentan i ozF O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
7
8
Tehnologija, ekonomija i okoliš
biljan, toliko nažalost nedovoljno, ozbiljno
shvaćen u smislu njegovog korjenitog i
dugoročnog rješenja, a ne palijativnog i
djelomičnog rješavanja. Industrijalizacija
i mehanizacija, odnosno tehnologizacija
svih vidova ljudske aktivnosti dovela je
do enormnog povećavanja iskorištavanja
ograničenih prirodnih resursa (mineralnih
sirovina, fosilnih goriva, šuma, vode i
zraka). Zauzvrat, poslije okončanih procesa
proizvodnje i potrošnje prirodi vraćamo
ogromne količine otpadnog materijala,
pretjerano zagađujući sve medije ekosistema (zemlju, vodu i zrak). Opravdano
je stoga postaviti pitanje: "Možemo li
živjeti i ponašati se tako neodgovorno
kao da smo posljednja generacija na Zemlji"? Generacija kojoj je kratkoročni profiterski interes i idolopoklonstvo materijalnom blagostanju naložio da se suprotstavi prirodnoj osnovi svog biološkog opstanka i da negirajući isprepletenost i složenu međuzavisnost organskog i neorganskog u prirodi, ugrozi mogućnost opstanka cjelokupnog biljnog i životinjskog
svijeta, a time i čovjeka kao vrste, danas i
u budućnosti.
Uloga nauke i tehnologije
Zajedničko ishodište iz kojeg moja
razmišljanja o odnosu privrednog i prirodnog sistema polaze, ali mu se i neprestano vraćaju, jeste čovjek - vječita zagonetka samom sebi, kome je i svijet u
kojem živi velika tajna. Ne mireći se sa
svojom prolaznošću, opterećen pitanjima
uzvišene metafizike: "Ko sam? Zašto
živim? Kuda idem?", pokušava uporno
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
da pronađe smisao svog života, da osmisli
svoju egzistenciju, da se uputi u pravcu
za koji smatra da je najbolji. Strukturirajući
vrijednosni sistem u skladu sa svojim
poimanjem svijeta i sebe, prevodeći ga u
sistem potreba i motivacija za njihovo
ostvarenje, čovjek je na različite načine
odgovarao na poticaje i ograničenja svoje
prirodne okoline. Različito se odnosio
prema prirodi u različitim periodima
svoje istorije. Zajedničko u svoj toj različitosti je činjenica da je uvijek odnos
prema vanjskom svijetu bio vjeran odraz
njegovog unutrašnjeg svijeta. Stoga nauku
i tehniku, kao osnovu ekonomskog sistema
posmatram prvenstveno kao ispoljavanje
čovjekove unutrašnjosti. Na isti način posmatram i ekonomski razvoj, ali u širem
socijalnom kontekstu sagledavajući dinamiku i pravac, te filozofsko - ideološku
osnovu i ograničavajuće i podsticajne
faktore sveukupnog društvenog razvoja.
U sagledavanju odnosa tehnologije, ekonomije i okoliša, važno je objasniti osnovne
i otkriti manje vidljive, ali ne i manje
značajne, kako direktne tako i povratne
međusobne veze određenih cjelina koje
predstavljaju predmet moga interesovanja:
naučno - tehnološkog progresa, privrednog
razvoja i prirodne sredine (kao okvira
unutar kojeg se odvija čovjekov život i
njegova privredna aktivnost). Potrebno
je istaći da, iako te međusobne povratne
veze imaju veoma važnu ulogu u dinamici
sva tri pomenuta sistema, upravo njima
veoma često, svjesno ili nesvjesno, ne poklanja se potrebna pažnja. Prenaglašavajući
pozitivne strane, nedovoljna pažnja takođe
Generacija kojoj je kratkoročni profiterski interes i idolopoklonstvo materijalnom blagostanju naložio da se
suprotstavi prirodnoj osnovi svog biološkog opstanka i da negirajući isprepletenost i složenu međuzavisnost
organskog i neorganskog u prirodi,
ugrozi mogućnost opstanka cjelokupnog biljnog i životinjskog svijeta,
a time i čovjeka kao vrste, danas i u
budućnosti.
se posvećivala negativnom djelovanju
ekonomskog sistema i tehnološkog napretka na najšire shvaćeno prirodno okruženje kao i na aktivnog subjekta razvojnih
procesa - samog čovjeka. Kažemo: aktivnog subjekta, jer čovjek kreira tehnološki
i ekonomski razvoj, ali im se nužno i prilagođava. U posljednje vrijeme pod pritiskom nagomilanih problema ovi nedostaci pokušavaju se svestranije sagledati i
po mogućnosti (koju još uvijek predominantno određuje ekonomski kalkulus)
svesti na što manju mjeru ili potpuno otkloniti.
Nauka i tehnologija najneposrednije
i u najvećoj mjeri determinišu način
proizvodnje. Proizvodni proces povratno
djeluje na njih postavljajući im neprestano
nove zadatke koje treba da riješe, te iz
razloga vlastitog opstojanja i daljeg razvoja
industrija obilno finansira istraživačko razvojne aktivnosti. Analizirajući industrijski način proizvodnje i privredni
razvoj do koga je on doveo, moguće je
Tehnologija, ekonomija i okoliš
rasvijetliti genezu postojećeg kritičnog
stanja čovjekove životne sredine i života
samog. Uuviđajući sve nedostatke vladajućeg obrasca proizvodnje i potrošnje,
njegovu filozofsku zasnovanost i psihološku podlogu, te širi društveni kontekst
u kojem je nastao, postaje jasno šta je
dovelo do potpunog odsustva ekološke
svijesti savremenog, ne samo razvijenog
industrijskog, nego i nerazvijenog svijeta,
imajući u vidu činjenicu da su i zemlje u
razvoju nekritički prihvatile takav model
privrednog i društvenog razvoja, sa svim
štetnim posljedicama koji on sa sobom
donosi. Razlika među njima ipak postoji,
u tom smislu da se ekološka kriza u razvijenim industrijskim zemljama manifestuje prvenstveno u pretjeranom zagađivanju (u vidu otpadnih materija nastalih
u proizvodnim procesima i najširoj potrošnji) i degradaciji životne sredine, dok
se u nerazvijenim zemljama ekološka
kriza dominantno ispoljava u pretjeranom
iskorištavanju prirodnih resursa i ogromnom povećanju stanovništva sa poznatim
štetnim posljedicama po prirodnu okolinu.
Prevazilaženje krize
Ubrzano uništavanje prirode nije slučajno već je posljedica načina na koji se
razvijaju kapitalistička i preostala socijalistička društva. Svaka od njihovih karakteristika predstavlja određeni tip agresije
protiv okruženja: (1) Takmičarsko društvo
koje ima za pretpostavku rastuću akumulaciju proizvodnih dobara, povećanje
produktivnosti te prema tome i intenzivniju upotrebu raspoloživih prirodnih
resursa i korištenje materija koje postaju
sve rjeđe. (2) Potrošačko društvo koje
nalaže da najviše upotrebljavane robe
imaju sve kraći vijek trajanja, što ima za
posljedicu nagomilavanje otpadaka i vještačko stimulisanje proizvodnih procesa.
(3) Društvo koncentracije u kojem se politička vlast i vlast kapitala koncentrišu,
dok proizvodne jedinice stvaraju uslove
za zagušenost, udaljavaju čovjeka od prirode i povećavaju opasnost od iscrpljivanja
sirovina i sloma sistema. (4) Društvo nejednakosti u kojem bogati i siromašni,
kapitalisti i radnici, doživljavaju na sasvim
različite načine posljedice rasta, a posebno
degradaciju okoliša i uslova života: profesionalne bolesti, sumorno okruženje,
loši uslovi rada - više pogađaju siromašne
no bogate.
Pod pritiskom nagomilanih problema
u okvirima savremenog industrijskog
društva pojavljuje se ne jedan univerzalno
prihvaćen, nego čitav spektar različitih
odgovora na sveobuhvatnu ekološku i
društvenu krizu. Pri tome različiti pristupi
odražavaju u potpunosti ideološku poziciju
njihovih zagovornika, u zavisnosti od
toga u čemu vide uzroke i moguća rješenja
za prevazilaženje krize. Različiti pristupi
očituju se i kroz primjenu velikog broja
ekonomskih, političkih i drugih podsticajnih i ograničavajućih mjera u politici
zaštite okoliša. Određene mjere radikalnije
su od nekih drugih, i mada zajedno egzistiraju, međusobno se razlikuju po intenzitetu i mogućnostima primjene u
stvarnom životu. Sve one, međutim, nalaze
se u sklopu dva osnovna pristupa u rješavanju problema zaštite okoliša: (1) predvidjeti i spriječiti, i (2) reagirati i otklanjati
. Očigledno je da je prvi mnogo radikalniji
i da djeluje prvenstveno ex ante a da se
drugi zadržava u granicama postojećeg i
da djeluje kurativno, odnosno ex post.
Potrebno je, stoga, određenu pažnju posvetiti povezanosti regulativnih mjera za
zaštitu okoliša, ekonomskog razvoja i
naučno-tehnološkog progresa, ističući pri
tome pravac, intenzitet, karakter i posljedice njihovog međusobnog dejstva. Iz
svega što je naprijed izloženo proizilazi
da najširi predmet mog interesovanja
predstavlja geneza, stvarni uzroci i mogućnosti prevazilaženja ekološke, kao najurgentnije ali i ukupne civilizacijske krize
kroz izmijenjenu dinamiku i pravac naučno - tehnološkog razvoja koji bi bio u
funkciji ostvarenja radikalno izmijenjenog
i ka humanijim ciljevima usmjerenog, ne
samo privrednog, nego i ukupnog društvenog razvoja. Stoga, svoju istraživačku
energiju u velikoj mjeri usmjeravam ka
proučavanju i svestranijem sagledavanju
osnovnih, često skrivenih uzroka ekološke
krize - saznanje kojih jedino pruža istinsku
mogućnost njenog trajnog prevazilaženja.
Razvoj događaja u svijetu i oko njega,
kroz ekološku i ukupnu društvenu krizu
više nego očigledno pokazao opravdanost
promišljanja o odnosu tehnologije, ekonomije i okoliša, i još oštrije nametnuo
potrebu njihovog ugrađivanja u temelje
potpuno nove ne samo razvojne filozofije
nego i šire - jedne bitno drugačije filozofije
i prirode i života, koje bi što prije trebalo
prihvatiti kao svojevrsnu intelektualnu
platformu novog pogleda na svijet, ali ujedno i kao najširi okvir za sprovođenje najrazličitijih konkretnih aktivnosti usmjerenih
ka preoblikovanju iskrivljene individualne
i društvene svijesti, ponovnom pronalaženju "zaturenog bitka" i artikulisanju
istinski humanog načina života. q
Citati
REVIZIJA PRIORITETA
"Naš 'kompleks razvoja' razara Zemlju. Mi već živimo iznad njenih mogućnosti. Neophodna nam je radikalna
- revizija prioriteta..."
Dejvid Suzuku, pisac iz Kanade
STOLJEĆE PRIVIDNOG
RAZVOJA
"Zbilju suvremenog svijeta obilježava
kriza vrijednosti, kriza morala, obezmiš- ljenje i razaranje života. To su
samo neka obilježja 20. stoljeća. Stoljeća
rasipničke i svake druge destrukcije.
Stoljeća masa, totalitarnih ideologija,
doktrinarne nacionalne, vjerske i rasne
mržnje. Stoljeća nasilja, rata, zvjerstava,
mega umiranja. Stoljeća pukog preživljavanja ponižene i goleme većine čovječanstva i permisivnog izobilja njegove
bezobzirne manjine.
Možemo reći: 20. stoljeće je stoljeće
prividnog razvoja.
Neusporedivo se više ulaže u proizvodnju tehnike nego u proizvodnju
ljudskih odnosa. Mnogo se više potiče
proizvodnja rizika od proizvodnje sigurnosti. Proizvodeći nove - meta potrebe (tehnički posredovan način zadovoljavanja potreba), tehnika neodoljivom, često mitskom snagom, veže
čovjeka uz sebe... "
Dr. sci. Fahrudin Novalić, u knjizi
"Rasipanje budućnosti" (kritika mita
napretka i cinizma rasipanja)
PROVJERA POJMA
"NAPREDAK"
"Pojam 'napredak' je u društvenoj
svijesti 20. stoljeća postao mit - u socijalističkim društvima gotovo fetiš. Zato
ga je bilo teško kritički ocjenjivati dok
se nisu pokazale očite i oštre posljedice
njegove vulgarizacije i zloupotrebe (zagađenost okoline), što zabrinjava najširi
krug ljudi i stalno prijeti ugrožavanjem
opstanka ljudske civilizacije.
Na prelomu milenijuma potrebno
je, bez dvoumljenja, problematizirati
na- prednost takvog poimanja naprednosti (u ekonomiji, znanosti, obrazovanju, politici.): upozoriti na prirodne,
društvene, tehnološke i druge granice
ekonomskog rasta, te kod svih takvih
usmjerenja, koja se predstavljaju za napredna, provjeriti njihovu - istinsku
vrijednost."
Prof. dr. Hubert Po'arnik, u knjizi "Prirodnost napretka"
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
9
10
Ekonomija nasilja
STRAH OD
INTELEKTUALNOG KAPITALA
Bosna i Hercegovina je otkrila minimalno i beznačajno prekoračenje aflatoksina M1 u
mlijeku. Ali ipak, prekoračenje. Sada u Hrvatskoj stotine domaćinstava prosipa mlijeko.
Onda će neko na primjer u Hrvatskoj otkriti da u Srbiji..., pa će u Srbiji neko otkriti da u
BiH ..., pa će i Hrvatska .. itd. Gubićemo svoje proizvodne snage, postajemo žrtva ekonomije
nasilja. Drugi će ovladavati našim resursima. Već sada je mnogima jasno da ćemo u
budućnosti morati plaćati vlastitu vodu
Prof. dr. Aleksandar Knežević
CETEOR, Sarajevo
S
redinom februara bio sam u snježnim Delnicama u Hrvatskoj. Pozvao
me kolega dr. Viktor Simončič da
učestvujem u promociji njegove knjige
Društvo umanjene vrijednosti - prvi dio.
U toj knjizi opisuje greške koje je napravila
hrvatska politka, neuvažavajući mišljenja
stručnjaka. Drugi dio knjige će se odnositi
na društvo umanjene vrijednosti na regiji
zapadnog Balkana, gdje je Viktor Simončič
radio kao regionalni ekspert. Čim sam
došao kod njega kući pitao me je: Znaš li
šta je to dvorska luda? Znam, odgovorio
sam - osoba koja se pravi luda da bi mogla
govoriti istinu. Nisi u pravu - reče mi kolega Viktor - to je osoba koja se ne boji
kazne zato što govori istinu. Tada se sjetih
amaneta prof. Milenka Krstića prije nekih
30 godina kada je odlazio u penziju.
Rekao mi je: Sve što sam u životu napravio
(a napravio je mnogo!) postigao sam kao
tuđi sluga i praveći se budala. Da li stvarno
političari ne žele da koriste znanja stručnjaka? Da je tako, bilo još nekako dobro.
Problem jeste što oni stvarno koriste znanja
stručnjaka. Ali kojih, kako i zašto?
Dok ovo pišem sjetih se mojih kolega
u opkoljenom Sarajevu koji su prije rata
radili na podešavanju nišanskih sprava
na snajperima, a svaki dan su izbjegavali
da ne budu pogođeni tim istim snajperima.
I onih koji su bili sposobni da projektuju
tako dobre granate da se tako lijepo rasprsnu da naprave rane koje ni najbolji
ljekar ne može uspješno sanirati, i viđao
sam ih kako bježe da ih ne pogodi njihov
vlastiti proizvod.
Ispričao sam na promociji dvije priče
iz Bosne i Hercegovine. Prva, podsjetio
sam Viktora kada smo prije nekih deset
godina došli u jedan grad na obali jezera
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
u vezi izrade Lokalnog akcionog okolinskog plana. Naš domaćin na projektu je
izdeklamovao sve metode zaštite jezera
od zagađivanja koje su objavljene u svjetskoj literaturi ili će nekada biti objavljene.
Kada zaštitite obje ribe u jezeru, reče na
to Simončič, hoće li i jedan građanin
živjeti u vašem gradu.
Famozne direktive
Naravno nije Simončič protiv zaštite
okoline. On je to rekao upravo zato što je
ekspert za zaštitu okoline, ali unutar koncepta održivog razvoja. Dobra je ilustracija
drugi primjer koga sam ispričao na promociji. Negdje 1996, rekoh jednom političkom rukovodiocu da se može smanjiti
zagađenost zraka u njegovom gradu. Zagađenost zraka u tom gradu je bila 100
(nečega), granična vrijednost prema direktivama EU je 40, a jednostavnim i jeftinim mjerama je moguće smanjiti zagađenost sa 100 na 80. Ne, to nije dovoljno,
kategorički reče politički rukovodilac, mi
idemo u EU, napravićemo po njihovim
standardima. To reče i u dva mandata ne
uradi ništa. Znači zaštita okoline, pogotovo
u državama sa niskim nacionalnim dohotkom i niskim životnim standardom,
nikako nije prepisivanje direktiva EU,
nego pravljenje onoga što se realno može
učiniti.
Možda je za razumijevanje onoga što
se ovdje želi reči dobar citat prof. dr. Dragomira Sundaća u knjizi Intelektualni kapital temeljni čimbenik konkurentnosti
poduzeća (Zagreb 2009) koji kaže: Resursi
- zemlja, rad i kapital na granici su svoga
ekonomskog iscrpljenja. Zato će u idućim
desetljećima snažno jačati EKONOMIJA
NASILJA. Ekonomiju nasilja može obuzdati samo INTELEKTUALNI KAPITAL,
kako se na nasilje ne bi odgovorilo nasiljem.
Cijela priča ovdje je o nadolazećoj
ekonomiji nasilja i intelektualnom kapitalu
koga koristimo. Problem je u tom što savremeni nosioci ekonomije nasilja koriste
intelektualni kapital u funkciji takve vrste
ekonomije, a napadnuti tom ekonomijom
ne koriste svoj intelektualni kapital na
pravi način. Rijetki koji raspolažu sa istinskim intelektualnim kapitalom, da bi ga
koristili u interesu cijelog svijeta, moraju
se praviti budalama ili dvorskim ludama.
Hrvatska ulazi u EU. Nekada će to
doživjeti i druge države zapadnog Balkana.
Na tom putu one treba da prihvate pravnu
stečevinu EU, famozne direktive. Na webstranici Direkcije za evropske integracije
u Sarajevu lijepo piše šta je to direktiva:
Direktiva je izvor sekundarnog prava Evropske unije i pravno je obavezujući akt
za države članice EU. Direktive obavezuju
u pogledu ciljeva koji treba da se postignu,
ali ostavljaju slobodu u pogledu izbora
oblika i metoda za njihovo provođenje.
Upućuju se državama članicama, obavezujući ih na usvajanje zakona i drugih
propisa kojima se preuzima sadržaj direktive u domaće zakonodavstvo. Za razliku od drugih izvora sekundarnog prava
kao što su uredbe, direktivom se ne stavlja
van snage domaći propis, nego se domaći
propis usklađuje s propisima EU. Cilj direktive je približavanje, a ne potpuno
ujednačavanje pravnih sistema država
članica (podvukao autor).
Ko nas i kako predstavlja
Doživljavam mnoge političare kao
ljude koji direktive EU doživljavaju kao
direktive Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. Šuti i sprovedi! Posjetio me krajem 2011, jedan ekspert koji
radi propise u EU i rekao: Ono što rade
Srbija i Bosna i Hercegovina, to je nešto
potpuno nepojmljivo za EU. Vi prihvatate
Ekonomija nasilja
direktive potpuno nekritično, prihvatate
ih, a znate da ih ne možete sprovesti.
Kada dođe trenutak istine i vi ne mognete
da primjenite propis koga ste donijeli,
biće to potpuno novi fenomen u EU i
niko neće znati tada kako se ponašati. Jer
tako nešto se do sada nije dešavalo u EU.
Ovdje su bitna dva fenomena. Prvi je
težak, ali lakši od drugog. Prvi fenomen
je, ne uvijek, ali dovoljno često, nestručnost
naših pregovarača na specifičnim temama
približavanja EU. Ima pregovarača koji
često putuju na pregovore u Brisl, a da i
ne znaju engleski. Za konkretne slučajeve
su me upozorili ljudi zaposleni u organizacijama EU. Sastancima prisustvuju delegacije više država, a predstavnik BiH
sjedi i šuti, a kada mu se neko obrati,
samo zna da kaže Yes, yes.
Međutim, ono što je cilj ovog javljanja
najbolje je ilustrovao dr. Simončič na
promociji svoje knjige. U Evropi su postavili visoke standarde. Oni su se na
visoki nivo popeli koristeći ljestve, a onda
su ljestve uklonili i rekli zapadnobalkancima: i vi morate skočiti ovako visoko.
Možete kasniti koju godinu, mi ćemo vas
glasno bodriti, ali morate skočiti ovako
visoko. No, ne može se preskočiti što se
ne može preskočiti. Moramo se izboriti
da se i nama daju ljestve, barem privremeno. To je praktički funkcija pregovaranja
s EU vezano za dopunjavanje uvjeta.
Nema alternative ulasku u Evropsku
uniju, ne zato što nas oni na to tjeraju,
nego zato što je to dobar projekat. Ali
moramo razumjeti procese koji se događaju, a čiji su akteri zemlje EU, zemlje
koje su naknadno ušle u tu organizaciju
prije desetak godina i zemlje koje će kad-
tad ući. U Evropskoj uniji se jede u prosjeku sarma (EU 15 meso, a EU+12
kupus). Kada uđu i BiH, Srbija, Crna
Gora, Makedonija, Albanija i Kosovo,
onda će se u toj velikoj Evropi u prosjeku
jesti saftali sarma. Mora se uvijek računati
sa različitim nivoima razvijenosti i sposobnosti.
Bosna i Hercegovina je otkrila minimalno i beznačajno prekoračenje aflatoksina M1 u mlijeku. Ali ipak, prekoračenje.
U Hrvatskoj stotine domaćinstava prosipa
mlijeko. Onda će neko na primjer u Hrvatskoj otkriti da u Srbiji..., pa će u Srbiji
neko otkriti da u BiH ..., pa će i Hrvatska
.. itd. Gubićemo svoje proizvodne snage,
postajemo žrtva ekonomije nasilja. Drugi
će ovladavati našim resursima. Več sada
je mnogima jasno da ćemo u budućnosti
morati plaćatii vlastitu vodu.
Šta (ne) znaju političari
Ne znam ko je u BiH pronašao aflatoksin M1 u mlijeku. Radi se sigurno o
dobro opremljenoj i dobro organizovanoj
laboratoriji i mladim edukovanim i kulturnim diplomiranim hemičarima. Ne
želim ih obeshrabriti u njihovom stručnom
obavljanju poslova, ali oni me podsjećaju
na osobe koja su Sarajevu prije 1992. godine podešavale nišanske sprave na snajperima ili projektovali divnorasprskavajuće
granate. I ništa ti ljudi nisu krivi. Ljudi
rade svoj posao u sistemu koji radi protiv
njih. Oni nisu dužni da se bave politikom.
Ali političari dobro znaju šta se dešava i
šta će se desiti. Ali ih izgleda ne interesuje
budućnost države.
Da li bi se kupci mlijeka otrovali da
su pili mlijeko sa povišenim sadržajem
aflatoksina? Ne treba se zbog ovoga uznemiravati zato što to ne predstavlja rizik;
takvog mlijeka bi trebalo piti ogromne
količine, 10, 20 litara dnevno kroz 10 do
20 godina, kazao je toksikolog Franjo
Plavšić iz Zagreba. Znači, ne bi im se
ništa desilo. A kako će uticati na zdravlje
nedostatak prihoda onih koji prosipaju
mlijeko. Jako će uticati. Stroga granična
vrijednost bilo aflatoksina ili bilo čega
što utiče na zdravlje ili na kvalitet okoline
je neodrživa za manje razvijene zemlje.
Granične vrijednosti substanci koje utiču
na okolinu ili na zdravlje određuju se
analizom rizika njihovih uticaja, kao i
analizom rizika pada privrednih aktivnosti
uslučaju visokih zahtjeva. Za razvijene
zemlje ta kompromisna koncentracija
može iznositi 0,50 mg/L, ali kod manje
razvijenih zemalja istom metodom bi se
dobile više vrijednosti. Tome ide u prilog
činjenica da je SAD i Rusiji najveća dopuštena količina tog sastojka dvostruko
veća od onog koga propisuje EU, a koji
su prihvatila Hrvatska.
Sa takvom idejom, poslije slučaja aflatoksin se bio pojavio Ministar poljoprivrede Srbije. Kasno, i on ne može sam
da promijeni pravilnik, a mogli su svi
ministri regije da to urade prije više
godina, ali nisu. Regionalno povezivanje
je jedina brana globalizaciji. A kod nas
svaka država, negdje svaki entitet, sam
za sebe viče: Yes, Yes.
Ekonomskom nasilju razvijenih nema
kraja. Strani ekonomski nasilnici i domaći
izdajnici (pesudopolitičari i pseudonaučnici) pod izgovorom zaštite zdravlja i zaštite prirode, ugrožavaju zdravlje i otimaju
prirodu. Imamo li svijesti i volje da se
odupremo q
F O N D E K O S V I J E T / 3 5 / 2 0 12 .
11
12
Nuklearna tehnologija nekoć i danas
OD HIROŠIME DO FUKUŠIME
Danas imamo moć da izvršimo apsolutno sve što je zamislivo, pa i više od toga. Rezultati
znanosti i tehnologije danas nadilaze znanstvenu fantastiku
Doc. dr. HRVOJE JURIĆ
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu,
Republika Hrvatska
Z
apočnimo s jednim misaonim
eksperimentom. Zamislimo da
smo na nekom kvizu, u situaciji
da moramo odgovoriti na pitanje u kakvoj
se vrsti krize danas nalazi čovječanstvo i
sve ono što mu omogućuje opstanak, te
da su nam ponuđena četiri odgovora: (a)
kriza instrumentalnog uma; (b) kriza
znanstveno-tehničke civilizacije; (c) duhovno-moralna kriza; (d) ekološka kriza.
Sigurno bismo se u toj situaciji našli na
mukama, jer ni jedan odgovor nije pogrešan. Štoviše, moglo bi se ponuditi još
odgovora (primjerice, aktualna je "ekonomsko financijska kriza"). Ipak, ponajtočniji odgovor bio bi (d) ekološka kriza,
jer on obuhvaća, na neki način, sve druge
odgovore, najopćenitiji je, a odgovara
stanju stvari. Zamislimo sada da su nam,
na istom takvom kvizu, postavili pitanje
što je glavni, temeljni ili izvorni uzročnik
ekološke krize, te da su nam ponuđena
tri odgovora: (a) tehnoznanost (kao spoj
prirodnih znanosti, mašinsko-industrijske
tehnike, informacijsko-komunikacijskih
tehnologija, nuklearne tehnologije i biotehnologije); (b) ekonomija (prvenstveno
u danas globalno vladajućem neoliberalističko-kapitalističkom obliku); (c) politika
(u danas također globalno vladajućoj
formi birokratsko-partitokratsko-militarističke politike). Opet bismo bili na mukama, jer sva tri faktora sudjelovala su –
najkasnije od industrijske revolucije, a
zapravo od početaka Novog vijeka – u
onom razvoju događaja koji je doveo do
ekološke krize. No, ipak bi trebalo izabrati
odgovor (a) tehnoznanost, jer ona je
nudila i još uvijek nudi kako materijalnu
bazu, tako i svjetonazor i ideologiju onog
sistema koji je uzročnik i stalni generator
ekološke krize.
Poanta uvodnog misaonog eksperimenta može se izraziti i kraće te jednostavnije: živimo u situaciji koju se može
nazvati ekološkom krizom, a jedan od
glavnih uzročnika ekološke krize je tehnoznanost, odnosno tehnika/tehnologija
spregnuta s prirodnim znanostima ili,
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
drugim riječima, sveobuhvatni tehnoznanstveni kompleks.
Moderna tehnologija – uključujući i
biotehnologiju kao njezino najpropulzivnije područje – ne poduzima više samo
"kozmetičke" promjene u svijetu živoga,
nego je čovjeku priskrbila ranije nezamislivu moć ovladavanja vlastitom prirodom
(tjelesnost, zdravlje) i prirodom uopće
(ljudska i ne-ljudska živa bića, uvjeti
života, prirodni okoliš). Danas imamo
moć da izvršimo apsolutno sve što je zamislivo, pa i više od toga. Rezultati znanosti
i tehnologije danas nadilaze znanstvenu
fantastiku jer moderna tehnoznanost brža
je od nje. No, u tome se, paradoksalno,
ne krije razlog za hiper-optimizam, nego
za krajnju zabrinutost, budući da se područje utjecaja našeg djelovanja maksimalno proširilo i posljedice našeg djelovanja više nisu ograničene na naše ovdje
i sada. Svojim svakodnevnim ponašanjem,
koje je neminovno određeno tehnoznanstvenim sklopom, sudjelujemo u stvaranju dalekosežnih i ireverzibilnih posljedica, s nekoliko rekombinacija gena i
njihovom širokom primjenom možemo
izmijeniti tok ljudske i prirodne evolucije,
a s pritiskom na jedno dugme ili simultanim pritiscima na nekoliko prekidača
možemo dovesti u pitanje opstanak života
na Planeti.
Radi se o jednoj zastrašujućoj situaciji.
Ali ipak nekako živimo s tim. Štoviše,
veliki dio svjetskoga stanovništva mirno
i zadovoljno živi s tim. Kako je to moguće?
Kako sugerira Hans Jonas u svom
djelu Princip odgovornost (Jonas, 1984),
jedno od glavnih obilježja moderne tehnologije jest da se njezino obećanje pretvorilo u prijetnju. Preciznije rečeno, u
biti moderne tehnologije jest da je ona
istodobno i obećanje i prijetnja. To je
jedan od izraza ambivalentnosti koja se
otkriva gdje god se zapitamo o tehnologiji.
Odnos današnjega čovjeka prema tehnologiji je paradoksalan: obilježava ga istovremeno i oduševljenje mogućnostima
koje nam pružaju tehnološka sredstva,
kao i duboka, ali prigušena skepsa spram
tehnologije. Malo je onih koji danas nisu
potpuno ovisni o tehnologiji u različitim
njezinim vidovima, kao što je malo i onih
kojima nisu prezentne štetne, kratkoročne
i dugoročne, posljedice moderne tehnologije ili barem činjenica da ona pravi revolucionarne promjene u ljudskome svijetu
i životu. Izvan tehnološkog kompleksa
danas se ne može ni djelovati ni misliti,
koliko god netko bio sumnjičav spram
Nuklearna tehnologija nekoć i danas
tehnoloških postignuća i naprava ili pak
tehnologije u cjelini. Obećanja tehnologije
nas ucjenjuju: skloni smo potiskivanju
njezinih prijetnji, čak i kada su posve
očigledne. Ljudsko djelovanje, mišljenje,
pa i osjećanje razapeti su između raznolikih
neporecivih dobrobiti tehnologije i samougrožavanja putem tehnologije na različitim razinama. Skloni smo previđanju
tamnih strana onoga što nam omogućuje
sigurnost, udobnost ili užitak. To je psihološki razumljivo, ali etički ne bi smjelo
biti prihvatljivo, i općenito i s obzirom
na posljedice.
Na temelju tvrdnje da je moderna
tehnologija izmijenila samu bit ljudskoga
djelovanja, a da tradicionalna etika ne
odgovara tom zahtjevu – ističe potrebu
za utemeljenjem jedne nove etike. Do
njezinih principa može se doći ponajprije
jednom heuristikom straha, konceptualizacijom straha, odnosno eksplikacijom
onoga što je danas ugroženo, eksplikacijom
mogućnosti da se zamišljene katastrofalne
posljedice zaista i ostvare, te eksplikacijom
obveza koje se s obzirom na to postavljaju
našem djelovanju.
Nije, pak, samo ugrožavanje čovjeka
prijetnja koja nas oslovljava iz biti moderne
tehnologije, nego ugroženost Zemlje, prirode i života u cjelini. I nije samo riječ o
ugrožavanju "pojma" i "slike" čovjeka,
prirode ili života, nego i o njihovom pukom postojanju.
Zahvaljujući našim psihološkim mehanizmima, uspijevamo ignorirati aktualne
i potencijalne učinke tehnologije, koji
prijete samoj bazi ljudskoga opstanka,
što se odnosi i na vjerojatno najopasniju
tehnologiju koju je čovječanstvo proizvelo,
a to je – nuklearna tehnologija.
Ona ima nešto što je razlikuje od
drugih tehnologija, a što je razlogom da
lampice upozorenja budu permanentno
uključene. Možemo spekulirati o tome
da su Internet i mobilna telefonija dubinski
i trajno izmijenili ljudsku komunikaciju,
što u nedostatku epistemološke i antropološke refleksije, te etičkog normiranja
tog problemskog sklopa nije samo jedna
benigna promjena. Možemo i nagađati
kako će moderna biotehnologija izmijeniti
sliku čovjeka i utjecati na evoluciju čovjeka
i prirode, te pokušavati već sada obuhvatiti
to etičkim i pravno-političkim normama.
Ali oni koji upozoravaju na to uvijek su
izloženi prigovorima da pretjeruju, jer se
radi o puzajućim opasnostima čije se posljedice još nisu pokazale u apokaliptičnom
ekstremu. Nuklearna tehnologija se, pak,
u svojim katastrofičnim dimenzijama već
pokazala na djelu, tako da za konstataciju
o opasnosti nuklearne tehnologije, "vojne"
i "mirnodopske", ne trebamo previše naprezati niti svoju maštu niti svoj spoznajni
i moralni aparat, iako je potreban veliki
napor da bismo tu opasnost održali u
svijesti i da bismo pronašli primjerene
(etičke) kategorije za nove okolnosti u
koje nas je ona dovela.
Iako je u pravu kada kaže da "industrijske civilizacije svakodnevno donose
smrtne presude protiv milijuna živih bića
bez broja i milijuna tona supstancija",
čime se "dovršava pljačkaškovladalački
odnos zapadnih civilizacija prema Zemlji",
Peter Sloterdijk skreće raspravu na krivi
put. Naravno da nuklearna tehnologija
nije samonikla, nego je rezultat kontinuiteta u znanstvenoj, tehnološkoj, pa i
kulturnoj povijesti čovječanstva, ali to ne
znači da između točaka jednog, sa distance
detektiranog kontinuiteta ne mogu postojati i "kvantni skokovi", kvalitativni
pomaci, bitne promjene, revolucije. Moć
koju čovjeku daje sjekira, bilo za cijepanje
drva za ogrjev ili za ubijanje protivnika,
naprosto nije jednaka moći koju čovjeku
daje tehnologija cijepanja atoma, bilo u
svrhu dobivanja energije ili proizvodnje
oružja, koliko god u podlozi ljudskog
djelovanja – "napada na drvo", "napada
na atome" i napada na protivnika – stajao
isti princip.
Iz samozaborava vezanog uz nuklearnu
tehnologiju mogu nas, barem nakratko,
trgnuti neke "šok-terapije". U polju nuklearne tehnologije takve šokove može
se ilustrirati dvama pojmovima koji su
zaživjeli u kolektivnom, globalnom imaginariju, a koji su istaknuti u naslovu
ovog članka. To su: Hirošima i Fukušima.
Hirošima (atomska bomba koju su SAD
bacile na ovaj japanski grad 6. VIII. 1945.,
da bi par dana kasnije isto učinili i s Nagasakijem) i Fukušima (havarija nuklearne
elektrane koja je nastupila nakon prirodne
nepogode 11. III. 2011.) označavaju dvije
upotrebe nuklearne tehnologije, ratnu i
mirnodopsku, koje su podjednako opasne
i obje su dovele, iako ne u jednakoj mjeri,
do katastrofa s neizlječivim posljedicama.
Ako je sjećanje na razmjere katastrofe
u Hirošimi i Nagasakiju već izblijedjelo,
onda nas fukušimska katastrofa iz 2011.
godine (kao i njoj slična, iako mnogo
strašnija, černobilska, 26. IV. 1986.) još
uvijek može podsjećati na opasnost koja
od 1945. godine nije postala ništa manjom.
"Tiha nuklearna prijetnja" – (bez)brojne
nuklearne elektrane diljem svijeta, od
kojih su mnoge prave tempirane bombe,
a svaka od njih, ako ništa drugo, stvara
ozbiljan problem zbrinjavanja nuklearnog
otpada – permanentna je. No, ta se prijetnja vrlo lako potiskuje, još lakše nego
prijetnja iznenadne globalne nuklearne
katastrofe. Možda zato što je tu, preblizu.
S druge strane, nuklearno naoružanje,
skupa s tzv. mirnodopskom nuklearnom
tehnologijom, ne može postati bezopasno
sve dok postoji. "Nuklearna prijetnja",
iako se danas već i sam taj izraz čini zastarjelim, još uvijek je aktualna i bit će
aktualna sve dok postoji barem jedna nuklearna bojeva glava, u bilo čijem arsenalu.
Sjedinjene Američke Države posjeduju
oko 8000 interkontinentalno upotrebljivih
bojevih glava koje, matematički gledano,
mogu usmrtiti 30 milijardi ljudi, Rusija,
sljednica Sovjetskog Saveza, ima ih oko
10 000, a ukupno ih u svijetu ima oko 19
000 (osim SAD i Rusije, posjeduju ih još
Velika Britanija, Francuska, Kina, Indija,
Pakistan, Sjeverna Koreja i Izrael).
Usprkos čitavoj dokumentaristici, antinuklearnom pokretu i godišnjim hirošimskim apelima za nuklearno razoružanje
i mir, čini se da čovječanstvo ništa nije
naučilo iz toga. Ne radi se samo o tome
da se danas u blizini Hirošime nalaze
vojne baze japanske armije, pa čak i američki marinci. Ignoriranje posljedica hirošimske i nagasakijevske tragedije, te
pouka koje su se iz toga mogle i trebale
izvući zapravo je globalno. Povijesni je
apsurd da se Japanu, nakon Hirošime i
Nagasakija, događa Fukušima, te da Japan
inzistira na upotrebi nuklearne tehnologije.
No, ostavimo li po strani ove apsurde,
koji su ujedno i razlog za veliku zabrinutost, treba istaknuti sljedeće: Hirošima i
Fukušima su i simbol globalne prijetnje i
stvarna prijetnja. Drugim riječima, nuklearna tehnologija je i konkretan problem,
i simbol svih problema s tehnologijom te
ekoloških problema, kao i kulturni simbol
našeg vremena, kao što su to Auschwitz,
Dresden, Srebrenica ili Vukovar. Zašto je
tome tako?
Nastavak na stranici 62.
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
13
14
Istraživači laureati
KAKO UPRAVLJATI
SVEMOGUĆIM GENIMA
Akademik Ljubomir Berberović
D
ugačkoj listi Nobelovskih laureata
za naučne rezultate iz oblasti
molekularne biologije pridružuju se još dva imena. Naime, nagradu
za 2012. godinu podijelili su, na ravne
dijelove, Britanac John B. Gurdon i Japanac Shinya Namanaka „za otkriće da
zrele ćelije/stanice mogu biti reprogramirane da postanu pluripotentne“. Dakle,
posljednje priznanje za medicinu i fiziologiju dodijeljeno je ponovo istraživačima
sa šireg područja nauke o zakonima i
mehanizmima nauke o organskom nasljeđivanju – genetike.
Svjetska javnost je za odluku Nobelovog komiteta saznala prošlog oktobra
i otada, po ustaljenim običajima, informacijskim prostorom planete kruže brojne
njihove izjave i biografije. Nije teško zapaziti da Gurdon i Namanaka, iako su
dobili istu nagradu u isto vrijeme, osim
zajedničkog istraživačkog interesovanja
nemaju mnogo drugih dodirnih tačaka.
Namanaka je rođen u godini kada je tridesetogodišnji Gurdon već objavio najvažniji rezultat svojih pokusa – teorijski
zaključak o genetičkoj omnipotentnosti
svih ćelija višećelijskog organizma, a to
je njihov nasljedni potencijal da mogu
postati funkcionalne ćelije bilo kog tkiva
ili organa.
Komentatori Gurdonov nalaz jednoglasno ocjenjuju kao epohalan i fundamentalan. Uporedo s tim, doprinos
drugog nobelovca, koji se tiče detaljnijih
podataka o načinima kontrole rada gena
u „zrelim“ ćelijama, nekako je stavljen
u pitanje odmah po objavi o dodjeli nagrada. Naime, nevelik, ali kompetentan
dio naučne javnosti, upozorava da jedan
poznat i ugledan kolega Namanake javno
ukazuje na metodološke slabosti u radu
na osnovu kojeg je Namanaka nagrađen.
Međutim, Nobelov komitet iz Karolinske
bolnice je završio svoj posao, pa su Gurdon
i Namanaka 10. decembra primili iz ruku
švedskog kralja najznačajnije svjetsko
priznanje za pojedinačna dostignuća u
naučnom radu.
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
John B. Gurdon
Shinya Namanaka
Gurdon, nobelovac izvan spora, stekao
je prije više od pola vijeka zavidan publicitet u svjetskoj naučnoj zajednici, pokazavši da sve ćelije odraslog organizma
zadržavaju svoju omnipotentnost. Omnipotentnost je termin za sposobnost
embrionalnih ćelija, da se na svojim razvojnim putevima pretvaraju u punovrijedne ćelije bilo kog tkiva ili organa. Još
od njegovog zoološkog doktorskog rada
na univerzitetu u Cambridgeu, prije
punih pedeset godina, glavni objekat Gurdonovih pokusa je bila južnoamerička
vodena žaba-krastača Xenopus laevis.
Zahvaljujući dobrim dijelom baš Gurdonu,
ova vrsta je u međuvremenu postala
modelni sistem za brojna istraživanja u
raznim oblastima razvojne biologije.
istraživanja. Gurdon zato zaslužuje i
epitet jednog od tvoraca tehnologije kloniranja, pa ga u literaturi često i nazivaju
„ocem kloniranja“.
U istoriji velikih naučnih otkrića nije
rijedak slučaj da ispočetka nailaze na
sumnjičavost naučnog establišmenta. Takav slučaj se dogodio i sa Gurdonovim
nalazima i zaključcima. Početkom šezdesetih godina prošlog vijeka bili su dočekani s mnogo skepticizma, jer su protivuriječili klasičnoj dogmi da ćelije odraslog organizma nepovratno gube svoju
nekadašnju „opštu“ sposobnost. Međutim,
Gurdon je našao da se „zamrznuti“ genetički potencijali definitivnih, zrelih
ćelija mogu aktivirati, onako kako se to
dešavalo nešto ranije u tokovim razvića.
Neke konkretne načine aktivacije, značajne procesne elemente u mehanizmima
„odmrzavanja“, prepoznao je i pokazao
Namanaka.
Razviće je zapravo slijed promjena
tokom kojih od međusobno jednakih
ranih embrionalnih ćelija nastaju različito
specijalizirane zrele ćelije odraslog organizma. Razvoj organizma kreće od
jedne jedine ćelije – zigota, nastalog
oplodnjom, spajanjem spermatozoida i
jajne ćelije. Sukcesivnim diobama zigota
nastaje embrion. Na prvim razvojnim
stupnjevima embrion sačinjavaju nediferencirane ćelije. One su omnipotentne
(„svemoguće“), u tom smislu što svaka
može uzeti bilo koji pravac specijalizacije.
Dovršen organizam čine ćelije istog po-
„Otac“ kloniranja
Iz jednostavnih, ali logično postavljenih i precizno izvedenih eksperimenata
Gurdon je izvukao kapitalni teorijski
zaključak da svaka ćelija, bez obzira na
mjesto i sudbinu u promjenama tokom
embrionalnog razvića, konstantno sadrži
sve radno sposobne gene. Geni su pod
programski utvrđenom kontrolom aktivni
ili neaktivni, zavisno od mjesta i uloge
ćelija gdje se nalaze. Tako Gurdon zauzima
istaknut položaj u istoriji otkrića da sve
ćelije organizma imaju potpun i omnipotentan genski sastav. Na ovo ključno
saznanje oslanjaju se tehnologija kloniranja živih sistema, tehnologija koja,
pored ostalog, sačinjava temelj metodologije za niz savremenih genetičkih
Antologija ekologizama
rijekla, ali različite po svojim aktivnostima.
Na kraju razvojnog puta ćelije su sposobne
samo za određen, strogo ograničen izbor
funkcija, u određenom tkivu, u određenom
organu. Diferencijacija ćelija u toku razvića
se odvija prema programiranom sistemu
„uključivanja i isključivanja“ djelatnoosti
pojedinih gena. Svaka ćelija sadrži jednaku
gensku garnituru kao i svaka druga, ali
neki od sadržanih gena djeluju, a neki
šute. To je osnova funkcionalne diferencijacije ćelija. Geni se uključuju ili isključuju gena pod uticajem vrlo složene interakcije mnogih faktora.
Fundamentalno otkriće
Među velike teme savremene medicine
svakako spada i pitanje zamjenjivanja
istrošenih tkiva, odnosno organa u organizmu. Transplantacija kao odgovor
na to pitanje, nagovještava posve nove
mogućnosti za znatno i kvalitetno produženje ljudskog života. Odgovarajućim
genetičko-inženjerskim manipulacijama
je moguće uputiti ćelije na odabrane posebne pravce razvoja koji odlikuju razvoj
organizma. Moderna nauka je pokazala
da se radom gena u eksperimentalnim
uslovima može upravljati. Pojedine gene
moguće je „probuditi“ ili „uspavati“, onako
redom kojim se to događa na putevima
razvoja organizma. Time su bitno poboljšane perspektive ciljane proizvodnje
odabranih tkiva i organa, koji su genetički
potpuno identični sa ćelijama organizma
– recipijenta, koji će ih primiti u svoj
sastav. Na taj način se rješava ključni
biološki problem u transplantacijskim
operacijama – problem spontanog odbacivanja stranog transplantata usljed
imunog odgovora organizma-recipijenta
(primaoca). Drugim riječima, istrošeni
ili bolesni dijelovi organizma mogli bi se
zamjenjivati bez razornih imunobioloških
reakcija, jer njih jednostavno ne bi bilo,
pošto je implantat po relevantnim biološkim (genetičkim) odlikama identičan
organizmu-primaocu. Zahvaljujući mogućnosti da se neograničeno umnožavaju,
tj. kloniraju međusobno jednake zrele
ćelije određenog tkiva ili organa, transplantat može biti proizveden u kulturi
ćelija tog istog organizma kojem je namijenjen
Glavni uzroci razaranja prirodne
okoline su prevelika potrošnja manjine
i siromaštvo većine svijeta.
*
Umjerenost postoji samo ondje gdje
racionalno procjenjujemo posljedice
vlastitog djelovanja.
Navršilo se pedeset godina otkad je
John Gurdon, sa kolegama iz Oksforda i
sa drugih evropskih univerziteta, prvi
put objavio fundamentalno otkriće genetičke omnipotentnosti ćelija. Njegovi
eksperimentalni rezultati ušli su u naučne
temelje tehnologije kloniranja, važne
grane genetičkog (genomskog) inženjerstva, koja omogućava krupna dostignuća
u istraživačkom radu i ujedno otvara
nove perspektive regenerativne medicine.
Nesimnjivo je bio je pravi čas da dobije
najuglednije međunarodno odličje za
naučni rad – što svakako jeste Nobelova
nagrada q
Živimo u doba savršenih sredstava,
ali konfuznih ciljeva.
U svijetu koji je postao duhovna
pustinja, mi već za doručak
jedemo - apokalipsu.
Plodovi budućnosti su u sjemenu
sadašnjosti.
Postalo je očito da se više ne može
govoriti o zaštiti ljudskog života,
a da se ne spomene i zaštita okoline.
Danas se aktuelno stanje odnosa
čovjeka i prirode najčešće shvaća
kao konfliktno stanje.
U eri vladavine tehnike i tehnologije
nepravedno je zanemarena - ljudska
duša.
Zagađivanjem životne sredine
dovodi se u pitanje i proces dalje
evolucije čovjeka.
Veoma je važno da ljudska zabrinutost
za prirodu zazvuči kao glas savjesti.
Paradoks napretka je u tome
što prirodnu okolinu treba "braniti"
od napretka, a "štititi" od čovjeka.
Duboke misli dopiru samo
do bistra uma.
Za sigurniju ekološku budućnost
ljudima su potrebne velike zalihe
moralne i duhovne odvažnosti.
Plodovi tehnološke civilizacije nas
obogaćuju i, istodobno, podjarmljuju.
Samo dobar čovjek može biti dobar
i sebi i drugima.
Čudno je kako najmoćniji među svim
čovjekovima nagonima - nagon
za samoodržanjem - više ne djeluje
na modernog čovjeka.
Da bi vaš život bio duži, trebate
naučiti - polako živjeti.
Tri stvari povećavaju bistrinu vida:
zelenilo, voda koja teče i - vesela lica.
Savremeni čovjek moraće
iznova naučiti voljeti - ograničenost.
Pripremio: Nijaz Abadzić
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
15
16
Humana ekologija
KAD SMO PONOSNI
TAD SMO I STIDNI
Širom svijeta, univerziteti se baziraju na edukaciji i učenju o odnosu čovjeka i prirode te na
taj način stvaraju ekološki osvještene građane i građanke koji tretiraju okoliš sa poštovanjem
i ne gledaju ga samo kao izvor profita
tanovništvo svijeta raste znatno više
od proizvodnje hrane, prirodni se
izvori neracionalno troše, biosfera
se sve više onečišćuje otpadnim materijama, a smanjuje se površina obradivog
zemljišta. Zato se danas velika pažnja posvećuje unaprijeđenju okoline i biosfere.
Moderni ekološki pokret smatra da je problem zaštite ljudske okoline jedno od osnovnih pitanja savremene civilizacije, povezan
sa samim opstankom ljudske vrste.
Jedna od država koja obiluje prirodnim
bogatstvima je i Bosna i Hercegovina. Međutim, u skladu sa "svjetskim trendom",
ne koristimo potencijal svih tih bogatstava.
Prema svjetskim standardima naša zemlja
obiluje kopnenim vodama visokog kvaliteta kao i rijekama pogodnim za izgradnju hidroelektrana. Također, prema podacima Svjetske banke (WB) za 2012.
godinu, koji tematizuju obnovljive izvore
pitke vode,sa 9,461 kubnih metara pitke
vode po glavi stanovnika, Bosna i Hercegovina je prva u regiji i sedma u Evropi.
BiH je po vodnim resursima bogatija od
mnogih zemalja svijeta uključujući Kinu,
Francusku, Njemačku, Japan i Sjedinjene
Američke Države. Nažalost, jako malo
pažnje se pridaje održavanju tog standarda,
te se sve češće pojavljuju podaci da se otpadne i kanalizacione vode, bez pravilnog
filtiriranja, ispuštaju u rijeke širom BiH
(Miljacka, Jala, Tinja, Spreča itd.). Po posljednjim procjenama, oko 30m3/s otpadnih voda se svakodnevno ispušta u neke
od navedenih rijeka što je zabrinjavajući
podatak. Po toj statistici, nalazimo se
među najlošijim zemljama u Evropi. Dakle,
naša država se, u isto vrijeme, može ponositi i stiditi zbog kvaliteta naših voda.
cegovini uvijek bio prisutan (po nekim
podacima, učešće Bosne i Hercegovine u
ukupnom zagađenju vazduha u bivšoj
Jugoslaviji iznosilo je 32%), to se drastično
pogoršalo u post-ratnom periodu, a pogotovo u posljednjih par godina. Zbog
zakona o uvozu polovnih automobila starijih od sedam godina, naša država je, u
neku ruku, postala odlagalište starih automobila koji proizvode ogromne količine
CO2, te se kvalitet zraka drastično pogoršao. Količina smoga u nekim perodima
godine je postala opasna po zdravlje. Kao
dokaz toga stoji i činjenica da je u januaru
2012. godine Sarajevo bilo proglašeno
najzagađenijim gradom u Evropi.
Kao grana ekologije, humana ekologija
proučava odnos čovjeka i njegove okoline,
njegove životne i radne sredine. Uči nas
kako poštovati sve blagodati koje nam
priroda pruža, te pravi način korištenja
prirodnih resursa.
Čovjek je postao, tokom svoje historije,
glavni i jedini onečišćivač prirode u pravom smislu te riječi, narušavajući ravnotežu kruženja materije i energije. On je
jedino biće koje je svojom aktivnošću
počelo ozbiljno ugrožavati okolinu tehnološkim razvojem, urbanizacijom i demografskom ekspanzijom, a koji tako izmijenjen šteti njegovom zdravlju i ugrožava
mu opstanak.
Kroz historiju, humana ekologija je
imala ogromne napretke na područjima
geografije, sociologije, psihologije, zoologije itd. Međutim, vjerovatno najznačajniji segment humane ekologije je njena
edukativna vrijednost. Širom svijeta, univerziteti se baziraju na edukaciji i učenju
o odnosu čovjeka i prirode, te na taj način
stvaraju ekološki osvještene građane i građanke koji tretiraju okoliš sa poštovanjem
i ne gledaju ga samo kao izvor profita.
Rušenje ravnoteže
Ključni korak
Kvaliteta vazduha je jedan od faktora
koji je u posljednjih nekoliko godina dostigao zabrinjavajuće standarde. Iako je
problem kvalitete vazduha u Bosni i Her-
Nažalost, to je aspekt koji u Bosni i
Hercegovini itekako nedostaje. Ljudi nisu
svjesni posljedica koje proizilaze surovom
eksploatacijom prirodnih bogatstava ko-
Adis Nović
Federalno ministarstvo okoliša i turizma
S
F O N D E K O S V I J E T / 3 65 / 2 0 13
12 .
Čovjek je postao, tokom svoje historije,
glavni i jedini onečišćivač prirode u
pravom smislu te riječi, narušavajući
ravnotežu kruženja materije i energije.
jima naša država obiluje. Koliko god je
bitno iskoristiti sva bogatstva naše zemlje
do punog potencijala, jednako je bitno,
ako ne i bitnije, pobrinuti se da se sav
potencijal obnovi i na taj način stvori nepresušna zaliha šuma, pitke vode, rude i
ostalih prirodnih bogatstava. Međutim,
to je nešto čemu se ovdje i ne pridaje
tolika važnost, s obzirom da se stanovništvo većinom bazira na trenutni profit, a
ne na dugoročne posljedice. Principom
na koji se trenutno vrši eksploatacija u
našoj zemlji, vrlo lako se može desiti da
u ne tako dalekoj budućnosti ostanemo
bez svih prirodnih blagodati naše zemlje.
Zbog toga je edukacioni aspekt humane ekologije ključan u razvijanju ekološke svijesti sadašnjih i budućih generacija.
Stanovništvo se mora naučiti poštovanju
svoje okoline, njenom očuvanju. Više vremena i novca se treba posvetiti projektima
očuvanja životne sredine: pošumljavanju,
prečišćavanju zagađenih rijeka i slično.
To su posljedice naših djela i moramo
preuzeti odgovornost, te uraditi nešto da
ispravimo naše greške i greške naših predaka. Jedan od ključnih koraka za budućnost bi trebao biti otvaranje što više
eko - škola gdje bi se djeca od malih
nogu učila poštovanju svoje okoline. Uz
postojeće vannastavne aktivnosti poput
eko sekcija i slično, bitno je uvesti obavezan
predmet posvećen isključivo ekologiji.
Sve navedeno su koraci neophodni
ispravljanju grešaka prošlosti i način da
osiguramo bolju i svjetliju budućnost za
Bosnu i Hercegovinu. Možda na taj način
poboljšamo i ostale aspekte života naših
građana i našu državu vratimo u njeno
ponosno stanje kao jedne od najzelenijih
država svijeta q
Njegovo veličanstvo – drvo
POŠTUJMO STABLO –
PEJZAŽISTI, PROJEKTANTI...
Mogu li ja da sadim?
Ana Mrdović, dipl. ing. hort.
Svako drvo, gdje god da raste ima
univerzalnu vrijednost. Posebnu vrijednost
ima odraslo drveće koje raste u većim
urbanim sredinama, gdje su zelene površine radi urbanizacije sve manje, pa
time i prostor za biljni svijet. Zabilježila
sam i ne mogu da prežalim platan pored
sarajevske katedrale koji je onako zdrav i
stasit oboren, “krvareći” iz svake od svojih
moćnih grana i korijenja. Osjećao je da
je prerano i nasilno otišao. Uslikala sam i
posljednje drvo u centralnoj Titovoj ulici
u Sarajevu ispred crkve Svetog Vinka koje
je u borbi sa asfaltom posustalo i izdah-
nulo. Bolovala sam i nasilno presječenu
lozu penjačicu na zgradi Općine Stari
Grad koja je svojom lisnom masom mogla
dati građanima kisika isto toliko koliko
daje veliko drvo.
Imam priliku da dosta putujem po
svijetu. Moju pažnju najviše privlače parkovi, vrtovi i sav biljni svijet. Zahvaljujući
savremenoj tehnici napravila sam i tamo
mnogo fotografija o onome što me se
dojmi. Za desetak hiljada fotografija koje
imam u arhivi znam tačno gdje sam ih
snimila, kada i zašto. Za moga preostalog
života neću stići da ih iskoristim, da ih
objasnim a i dalje snimam li snimam.
Zašto? Zato što me brine sve što je vezano
Foto: A. Mrdović
za biljni svijet. Najveću moju pažnju ne
privlači cvijeće, iako je to najljepša faza
razvoja svake biljke, već drveće, drveće
kao univerzalna vrijednost. Zahvalna sam
svakome tko čuva i sačuva drvo. A stručnjaci gore navedenih struka, i svih ostalih
nepobrojanih, su odgovorni za čuvanje
drveća. To nam je svima ljudska dužnost
prema prirodi i nama samima. Ljudi odlučuju o sudbini drveća; da li će ono biti
sađeno i gdje, ili uništeno prije vremena,
za neki važniji cilj (kuću, cestu, parking
itd.).
U evropskim metropolama Londonu,
Parizu i Ljubljani se njegovo Veličanstvo
drvo sve više se cijeni, bez obzira što su i
tamo ulice sve uže za prekobrojne automobile, bez obzira što se i tamo grade ili
renoviraju zgrade, renovira infrastuktura,
prave parkinzi. Njegovo Veličanstvo drvo
ostaje. Takvi su propisi, takva je i praksa.
To jasno dokazuju slike koje sam napravila
kao slučajni prolaznik (turista), koji ne
može proći a da ne zastane i pokloni se i
drvetu i ljudima koji to drvo tako pažljivo
štite i čuvaju.
Raduje me stasanje novih poslijeratnih
drvoreda u Sarajevu. Već se dobro osjeća
njihova prisutnost u ekološkom i estetskom
pogledu. Hvala ljudima koji su ih sadili.
Da se nešto mijenja na bolje prema
drveću i kod nas dokaz su pošumljavanja
Grdonja i drugih površina. Učestvovala
sam u sadnji sadnica našeg endema –
Pančićevih omorika sa Ekološkom sekcijom škole “Safvet Beg Bašagić” na Grdonju. Kako su te male glavice učenika
slušale, a rukice radile ono što sam im
govorila.
Upijali su kao spužvice i neprestano i
nestrpljivo pitali dok smo sadili “Mogu li
ja da sadim?”. Ili kada sam ih pitala da
nešto ponove što sam im ispričala o
drveću i sadnji dizali su prstiće “Molim
Vas, molim, da ja to ponovim!”. To mi je
bio jedan od najdražih dana u prošloj
godini. Nije izgubljena nada. Dolazi svijesnija generacija koja voli i razumije
prirodu, ako je suditi po ovoj djeci q
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
17
18
Predviđanje budućnosti
MANJE ZEMLJIŠTA I RADA,
A VIŠE HRANE
Udvostručenjem površine obradivog i zasijanog tla i udvostručenjem prosječnih prinosa, što
je moguće, ratarska proizvodnja u svijetu bi se učetverostručila, ne računajući uvođenje
sistema više žetvi godišnje, efekte promjene klime, proizvodnju konvencionalne i nekonvencionalne
hrane na nekonvencionalan način
Akademik Taib Šarić
P
oljoprivredna proizvodnja u svijetu
u vrijeme "zelene revolucije" šezdesetih i sedamdesetih godina XX
vijeka značajno je porasla, ali se poslije tog
perioda taj porast usporio. Zato se danas
razmišlja o potrebi pokretanja nove, druge
zelene revolucije, koja će na novim osnovama ponovo ubrzati porast proizvodnje
hrane i zadovoljiti narastajuće stanovništvo.
Koncepcija daljeg razvoja proizvodnje
hrane u svijetu može da se kreće u tri
pravca: Konvencionalni (klasični, uobičajeni) način proizvodnje konvencionalne
hrane; Nekonvencionalni način proizvodnje konvencionalne hrane; Nekonvencionalni način proizvodnje nekonvencionalne hrane.
Konvencionalna proizvodnja
konvencionalne hrane
Biljna proizvodnja, kao osnova cjelokupne poljoprivredne proizvodnje i proizvodnje hrane, može se povećati na dva
načina: osvajanjem i privođenjem kulturi
novih zemljišnih površina i podizanjem
proizvodnje na postojećim.
Kultiviranje novih površina. U svijetu
se obrađuje blizu 1,5 milijardi hektara
zemljišta ili oko 11% kopna. Postoji mogućnost da se površina obradivog tla
udvostruči. Ovo se prvenstveno odnosi
na privođenje kultura ogromnih pustinjskih područja u Sahari, Arabiji, Australiji,
Gobi, zatim bazen Amazona, primorska
područja Čilea i Perua itd. Za kultiviranje
pustinja neophodna je voda, koja se može
dobiti iz podzemnih zaliha ili desalinizacijom morske vode uz pomoć atomske
energije ili nafte. Smatra se da bi troškovi
privođenja kulturi novih zemljišta, prvenstveno obezbjedenja vode za navodnjavanje, iznosili izmedu 218 i 1.150
dolara po hektaru, ali bi se brzo isplatili,
jer ta područja obiluju bogatstvom sunčeve
svjetlosti i toplote, što bi omogućilo dobijanje više žetvi godišnje.
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
Podizanje prinosa. Na postojećim
obradivim površinama postoje još ogromne rezerve za podizanje prinosa primjenom
boljeg sortimenta i agrotehnike. To nam
potvrđuju ogromne razlike u prosječnim
i rekordnim prinosima koji se dobijaju u
pojedinim zemljama. I u našoj zemlji postignuta su dva veoma visoka prinosa
pšenice i kukuruza: banjalučka sorta pšenice ukrina dala je prinos zrna od 13,05
t/ha, a zagrebački hibrid kukuruza Bc
6661 19,3 t/ha, dok su prosječni prinos
ovih žita u BiH oko tri tone/ha.
Udvostručenjem površine obradivog
i zasijanog tla i udvostručenjem prosječnih
prinosa, što je moguće, ratarska proizvodnja u svijetu bi se učetverostručila, ne
računajući uvođenje sistema više žetvi
godišnje, efekte promjene klime, proizvodnju konvencionalne i nekonvencionalne hrane na nekonvencionalan način.
Međutim, ovakva multiplikacija proizvodnje, iako je moguća, nije realna u
bližoj budućnosti. U narednih 15 godina
realno je očekivati da se obradive površine
povećaju za 10-12%. Veće povećanje je
limitirano nedostatkom vode (u pustinjama, polupustinjama i stepama), odnosno nedostatkom kapitala da se potrebna
voda dovede.
Zato, povećanje ratarske proizvodnje
u bližoj budućnosti biće najvećim dijelom
(dvije trećine) rezultat porasta prinosa, a
ostatak - rezultat ostalih činilaca o kojima
je bilo riječi. Da je to ostvarivo, neka
nam posluži primjer Kine, koja je udvostručila proizvodnju žita za samo dvije
decenije (1969/71-1988/90).
Promjena klime može da ima velikog
uticaja na biljnu proizvodnju i to na dva
načina. Raznim aktivnostima čovjeka (industrija, saobraćaj, sagorijevanje fosilnih
goriva, požari), disanjem živih bića i razlaganjem organske materije oslobađa se
velika količina ugljen-dioksida koji odlazi
u atmosferu. Povećanim sadržajem CO2
u zraku biljke ga više asimiliraju u fotosintezi i daju više prinose. S druge strane,
pretpostavlja se da će CO2 i drugi "staklenički gasovi" (metan, azotni oksidi i
ugljen-monoksid) u atmosferi zbog "efekta
staklene bašče" dovesti do zagrijavanja
atmosfere i zemlje. To će uticati da se
biljke mogu uzgajati dalje na sjever i više
na planinama, da imaju veću fotosintezu
i prinos, a biće moguće dobiti i dvije
žetve godišnje i u mnogim područjima
gdje to sada nije moguće.
Osim dosadašnjih, tradicionalnih načina povišenja prinosa, savremenim razvojem nauke i tehnologije otvaraju se
nove, velike mogućnosti za povećanje
biljne proizvodnje. To se prije svega odnosi
na primjenu bioinžinjeringa, odnosno
manipulacije gena, kojom se stvaraju nove
sorte višeg prinosa i boljeg kvaliteta. Već
su stvorene sorte i hibridi otporni prema
nekim najvažnijim bolestima i štetočinama, prema totalnom herbicidu, prema
polijeganju, niskim i visokim temperaturama itd., kao i one sa većim sadržajem
bjelančevina ili boljim sastavom aminokiselina u bjelančevinama ili masnih kiselina u ulju (zbog čega su zdravije u ishrani); proizvedene su ranije sorte, ukusniji
plodovi, plodovi povrća i voća otporni
na transport itd. Ovo je tek početak primjene biotehnologije u poljoprivredi i
od nje se u budućnosti mogu očekivati
vrlo značajni rezultati.
Sistem više žetvi godišnje se koristi u
nekim zemljama, ali nedovoljno. I ovdje
se kriju velike neiskorištene mogućnosti,
naročito u toplijim područjima. I u BiH,
prema našim proučavanjima, na oko 25%
oraničnih površina mogle bi se dobiti dvije
žetve godišnje, a ta praksa se ipak vrlo rijetko primjenjuje.
Za primjenu svih savremenih mjera
u proizvodnji potrebni su sredstva i znanje,
i to ne samo znanje stručnjaka koji stvaraju
nove sorte, mašine, đubriva, pesticide i
drugo, nego i zemljoradnika koji sve to
treba da primijene u praksi. Zato, jedan
od uslova za primjenu raznih novih mjera
u biljnoj proizvodnji i odgovarajuće po-
Predviđanje budućnosti
većanje proizvodnje jeste i stručno obrazovanje poljoprivrednih proizvodača.
Samo savremena agrotehnika može
proizvesti dovoljno hrane. Na slici: nov
način navodnjavanja
Proizvodnja konvencionalne hrane
na nekonvencionalan način
Stručnjaci nastoje da u proizvodnji
hrane smanje zavisnost od raspoloživog
zemljišta i nepovoljnih klimatskih činilaca.
Zato predlažu da se u budućnosti usjevi
što više proizvode u kontrolisanim uslovima, bez zemljišta. To se prvenstveno odnosi na proizvodnju u hidroponima, odnosno u zatvorenom prostoru gdje se
biljke uzgajaju u vodenom rastvoru hraniva
ili sa hranivima u inertnoj sterilnoj podlozi
(pijesak, celuloza, poliuretan, stiropor).
Taj postupak je nazvan NFT ("nutrient
film technique"), odnosno tehnika hranljivog sloja. Proizvodnja ne zavisi od ćudi
klime i sve je pod kontrolom čovjeka.
Nekonvencionalna proizvodnja
nekonvencionalne hrane
Ovdje spada velik broj mogućnosti
koje će se vjerovatno u budućnosti koristiti
za veću i jeftiniju proizvodnju hrane. Tu
spadaju:
- mnogo veća proizvodnja gljiva,
- proizvodnja algi,
- proizvodnja proteina u jednoćelijskim
organizmima,
- akvakultura,
- farme žaba, puževa itd.
- proizvodnja hrane od lišća, celuloze,
nafte itd., proizvodnja mesa i mlijeka iz
soje itd.
Ako se uzmu u obzir sve nabrojane
mogućnosti proizvodnje hrane, kao i one
koje još nisu ni izumljene, može se zaključiti da neće biti stvarne opasnosti od
gladi u budućnosti.
Posljednjih decenija održavaju se svjetski samiti koji se bave i povećanjem proizvodnje hrane i smanjenjem gladi u svijetu.
Održano je više konferencija na temu
oblikovanje budućnosti poljoprivrede, na
kojima su učesnici iznosili svoje vizije
izgleda poljoprivredne proizvodnje u budućnosti. Ovdje se navode neka viđenja
naučnika futurologa na zadanu temu.
Među glavne trendove u budućem
razvoju poljoprivrede, većina autora predviđa sljedeće:
1. Okrupnjavanje farmi radi povećanja
njihove efikasnosti,
2. Veće korištenje poljoprivredne stručne
savjetodavne službe za pomoć farmerima,
3. Korištenje precizne poljoprivrede, uključujući globalne pozicione sisteme (korištenje zemaljskih satelita), korištenje informacionih tehnologija itd. Već sada postoje, na primjer, kombajni sa senzorima
i kompjuterima, koji za vrijeme žetve trenutno određuju prinos, sadržaj vlage i
proteina u zrnu, kao i kompjuterizovani
rasipači đubriva koji snimaju stanje ishranjenosti usjeva na parceli i na osnovu
toga automatski programiraju različito
đubrenje na pojedinim dijelovima parcele.
Slične su i automatizirane prskalice za
herbicide koje na osnovu stanja zakorovljenosti prskaju herbicid prema potrebi
dijelova parcele. Uvođenje precizne i
druge savršenije mehanizacije smanjiće
potrebu za radnom snagom.
4. Praktikovaće se poljoprivreda specifična
za pojedine lokacije (site specific), zavisno
od ekoloških i drugih osobina staništa.
5. Kod đubrenja će se više nastojati da se
đubri biljka a ne zemljište.
6. Hrane će biti dovoljno, ona će biti
jeftina, a pored toga farmerima će proizvodnja biti profitabilna.
7. Nove tehnologije, među kojima i biotehnologija, omogućiće proizvodnju više
i kvalitetnije hrane na manje zemljišta
bez ugrožavanja okoline. Biotehnologija
će omogućiti dobijanje novih proizvoda,
pa i novih planski dizajniranih superbiljaka. Dizajniraće se kulturne biljke i domaće životinje sa poželjnim karakteristikama. Naročito će se proizvoditi tzv. funkcionalna hrana koja sprečava neke teške
bolesti (npr. kupusnjače protiv nekih vrsta
raka). Biljni i životinjski proizvodi će
imati označene svoje osobine ("identitet"),
a kupci će znati za na primjer meso koje
kupuju, odakle je životinja od koje je
proizvedeno. To je dio nove "dobre pojoprivredne prakse" koju propagira FAO.
8. Povećaće se praktikovanje tzv. ekološke
(organske) poljoprivrede.
9. Uz praktikovanje održive poljoprivrede,
pažnja će se posvetiti i razvoju sela i
njegovom izvlačenju iz zaostalosti i bijede.
10. Rasti će pritisak na sniženje cijena
žita. U isto vrijeme smanjivaće se subvencije farmerima, pa će se morati povećati
efikasnost proizvodnje.
11. Smanjivaće se uloga vladinog sektora
u regulisanju proizvodnje i prometa hrane,
a pojačaće se vertikalna integracija između
farmera i trgovaca hranom.
12. Povećaće se potrošnja animalnih proteina u hrani, što će tražiti veću stočarsku
proizvodnju, koja će povećati potražnju i
potrošnju krmnih žita.
13. Nastaviće se tendencija urbanizacije,
deagrarizacije i odliva farmera u gradove
u potrazi za atraktivnijim i profitabilnijim
poslovima. Smanjivanje broja farmera
uzrokovaće veću potrebu za mehanizacijom proljoprivredne proizvodnje.
Buduća selekcija i oplemenjivanje biljaka i životinja treba da vodi računa ne
samo o prinosu i količini proizvodnje,
nego i da ti proizvodi imaju što povoljniji
uticaj na zdravlje, tj. da se što više proizvodi
tzv. funkcionalna hrana, koja je stvarno
zdrava hrana. Pojam zdrave hrane nema
nikakve veze sa načinom njene proizvodnje, tj. da li je ona iz konvencionalne
(savremene) ili organske poljoprivrede,
nego je bitno da nema štenih sastojaka i
da podržava nutricionističke potrebe ljudi
i životinja.
Pooštravaće se toksikološki standardi
svih hemikalija koje se koriste u poljoprivredi. U SAD su već svi raniji pesticidi
morali proći nove, strožije toksikološke
testove na kojima su mnogi povučeni iz
prometa. Pokrenut je postupak za uništavanje 100.000 tona zastarjelih opasnih
pesticida koji se nalaze na skladištima u
Africi.
Prema izjavi FAO (2003), biotehnologija može povećati prinose usjeva i
smanjiti troškove proizvodnje, može obogatiti prehrambene proizvode, naročito
važnim vitaminima. To se može postići
samo intenzifikacijom proizvodnje, u
kojoj nezaobilazno mjesto imaju i agrohemikalije. Dobra poljoprivredna praksa,
prema propozicijama FAO, treba da, pored
ostalog, koristi integralnu zaštitu bilja,
konzervacionu agrotehniku (reducirana
obrada tla radi sprečavanja erozije), da
se pridržava Codexa Alimentariusa u
proizvodnji higijenski ispravne (zdrave)
hrane, da se pridržava Protokola iz Kartagene iz januara 2000. godine o biosigurnosti i da potrošaču omogući da sazna
kakve proizvode kupuje q
Lubenice kockastog oblika su pogodnije
za skladištenje i transport
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
19
20
Organska poljoprivreda
FEDERACIJA BiH
JEDINA BEZ ZAKONA
Dok je okolišna legislativa vrlo uspješno unaprijedila ekološke performanse industrije, zagađenja iz poljoprivrede su uglavnom difuzna, globalna, te ih nije lako regulisati
Prof. dr. Esma Velagić – Habul
Poljoprivredni fakultet
Univerziteta u Sarajevu
Organska poljoprivreda 2012: ključni indikatori i vodeće zemlje
Č
etrdeset godina nas dijeli od osnivanja IFOAM-a (1972), krovne
svjetske organizacije za organsku
poljoprivredu. Njena zadaća je objedinjevanje nacionalnih organizacija organske
poljoprivrede (OA). Time se, na najširoj
osnovi, osigurava prihvatanje zajedničkih
ekoloških, društvenih i ekonomskih sistema baziranih na principima OA, uz
stalno unaprjeđenje standarda te pružanja
usluga u procesima akreditacije i sertifikacije. IFOAM (Internacionalna Federacija
pokreta za organsku poljoprivredu) se
nametnuo kao jedna od najuspješnijih
NGO u svijetu. Ona ima svoje predstavnike
u ECOSOC-u (generalna skupština UN),
FAO-u, UNCTAD-u, Codex Alimentarius
Commission, OECD, ILO i ISO. To govori
o prepoznavanju mjesta i uloge organske
proljoprivrede u sadašnjem trenutku razvoja naše civilizacije.
U tabeli su navedeni ključni indikatori
uspješnosti OA, te najuspješnije zemlje u
određenim oblastima.
Prisjetimo se: organska poljoprivreda
je oblik poljoprivrede koji se zasniva na
tehnikama kao što su rotacija biljaka (sezonska smjena uzgoja), zelena gnoidba,
kompostiranje i biološka kontrola napasnika. OA koristi đubriva i pesticide, ali
je strogo zabranjena upotreba sintetičkih
đubriva, pesticida (uključujući herbicide,
insekticide, fungicide), regulatora rasta
(hormoni, antibiotik), aditiva hrane, genetički modificiranih organizma te muljeva
otpadne vode i nanomaterijala. Drugim
riječima, to je održiva poljoprivredna
praksa, koja podržava “zdravlje” zemljišta,
ekosistema i ljudi. Oslanja se na ekološke
procese, biodiverzitet i prirodne cikluse,
kombinirajući tradiciju, inovacije i nauku
te promovirajući fer odnose u proizvodnom lancu i dobar kvalitet života za sve
(Ciljevi organske proizvodnje – IFOAM).
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
Izvor: FiBL: The World of organic Agriculture. Statistics and Emerging Trends 2012
Standardne činjenice
OA je prvi oblik poljoprivredne prakse
u koju su uvedeni standardi kvaliteta s
ciljem da se osigura neophodan kvalitet
hrane u humanoj i animalnoj ishrani,
unaprijedi okoliš te uslovi držanja i njege
domaćih životinja. Vremenom, pod okriljem IFOAM-a, razvijeni su standardi za
uzgoj biljaka i životinja, standardi za
akvakulturu, za kvalitet vode koja se
koristi u poljoprivredi i preradi, za sakupljačku praksu ljekovitog i začinskog bilja,
prerađevine i hranu, tekstil, materijale
za pakovanje te radne odnose i položaja
proizvođača hrane. Ovi standardi definišu
minimalne zahtjeve za OA i predstavljaju
osnovu na koju se nadograđuju pojedinačni nacionalni standardi (ne rijetko
zahtjeviniji od ovih).
Odnos prema OA je tokom ovog perioda evoluirao: najprije je trebalo dosta
napora da se establišment ubijedi da to
nije pomodan stav grupe ljudi niti želja
za nekim vraćanjem na tradicionalni
uzgoj u poljoprivredi. Činjenice su išle u
prilog: već devedesetih godina je EU definisala sektor poljoprivrede kao najveći
zagađivač prirodnih resursa u Evropi.
Poljoprivreda je najveći potrošač pitke
vode, jedan od najznačajnijih izvora staF O N D E K O S V I J E T / 3 5 / 2 0 12 .
Organska poljoprivreda
kleničkih gasova, te mogući uzročnik i
prenosioc niza bolesti. Dok je okolišna
legislativa vrlo uspješno unaprijedila ekološke performanse industrije, zagađenja
iz poljoprivrede su uglavnom difuzna,
globalna, te ih nije lako regulisati. Sistemi
kvaliteta u OA su bili dobar osnov za
učešće javnosti i administracije u ovom
sektoru. Istodobno, organski proizvođači
su postali najznačajniji zagovarači kulture
življenja u skladu sa prirodom. Interes za
OA je rastao tako da danas svi evropski
biotehnički univerziteti imaju modul organske poljoprivrede, čak odsjeke. Naučna
dostignuća u oblasti predstavljaju se u
specijaliziranim časopisima i na svjetskom
kongresu, svake druge godine (IFOAM
Organic World Congress).
Briga za okoliš
Sa druge strane motivacija kupaca
organskih proizvoda se mijenjala. Gotovo
uvijek na prvom mjestu je bila briga za
zdravlje. U prvim godinama briga za
okoliš je dijelila prvo mjesto sa brigom
za zdravlje. Međutim, legislativa u oblasti
okoliša je jačala, sistemi kvaliteta u proizvodnji hrane postajali su zahtjevniji te
obavezivali sve više proizvođača (HACCP,
ISO). Samo nekoliko godina ranije veliki
proizvođači su okolišnu održivost smatrali
dodatnom vrijednošću u svojoj proizvodnji, ili nečim što je „zgodno“ ponuditi
potrošačima. Danas potrošači to očekuju
i ponašaju se u skladu s tim (Food navigator, 2013.). Posljedica toga je da su
drugi aspekti ove proizvodnje postajali
sve značajniji u motivaciji potrošača organske hrane: etičnost ovakve proizvodnje,
očuvanje genetičkog materijala autohtonih
biljaka i životinja, održiv razvoj ruralnih
područja, socioekonomski aspekti odnosa
proizvođač – kupac (veliki trgovački
lanci), te klimatske promjene. Ovaj posljednji aspekt privlači pažnju: organska
poljoprivreda posjeduje značajan potencijal
za smanjenje emisije stakleničkih gasova,
odnosno može značajno doprinijeti sekvestraciji CO2 u zemljište. Očito je svijest
kupca u Evropi značajno promijenjena.
Ilustrativno je istraživanje vršeno na
Univerzitetu u Göttingenu (prof. dr Achim
Spiller et al.(2012) s ciljem da se opišu
faktori koji utiču na stav i kupovne navike
potrošača prema organskim proizvodima.
Na uzorku od preko 13000 ispitanika,
ova grupa istraživača je pokazala da je:“
altruisam ključ za rast organskog sektora“
Organska poljoprivreda posjeduje
značajan potencijal za smanjenje emisije stakleničkih gasova, odnosno
može značajno doprinijeti sekvestraciji
CO2 u zemljište. Očito je svijest kupca
u Evropi značajno promijenjena.
(okoliš, dobrobit životinja, fair trade serifikacija). Ovo zaista ohrabruje.
Šta je sa BiH? FBiH je jedino administrativno područje u Evropi koje nema
zakon o organskoj poljoprivredi. Nije
problem u proizvodnji nego u administraciji. 5% evropskog tržišta ljekovitog i
začinskog bilja pripada BiH. BiH ima
svoju serifikacijsku kuću („OK“) akreditovanu od strane IFOAM, ima svoje organske proizvođače i kupce organskih
proizvoda. Čak postoje poticaji za organsku
proizvodnju (!). I Zakon je napisan – leži
u fijoci već par godina. Nema nas niti u
statističkom pregledu „The World of Organic Agriculture“ koji izdaje FiBL i
IFOAM, a koji obuhvata 160 zemalja, jer
nema ko da pošalje podatke iz BiH (pa
nećemo valjda izvoziti naše proizvode?)
Tužno q
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
21
22
Problematika otpada
UPRAVLJANJE OTPADOM
U FEDERACIJI BiH I BiH
Aktualnosti u provođenju koncepta Regionalnih centara za upravljanje otpadom u Federaciji
BiH i BiH
Mladen Rudež
Federalno ministarstvo okoliša i turizma
N
ovi koncept regionalnih međuopćinskih deponija zbrinjavanja
krutog otpada i njegovo uspostavljanje započet je u Bosni i Hercegovini
još krajem 90-tih godina i razvija se sve
do danas u okvirima međunarodne pomoći od strane Europske zajednice/EU,
Svjetske banke/WB i japanske agencije
JICA. Koncept je intenziviran još 2002. u
RS-u odnosno 2003.godine u Federaciji
BiH, kada na snagu stupa set entitetskih
okolišnih zakona sa Zakonom o upravljanju otpadom, koji u svojim odredbama
zakonski utvrđuje ovaj novi koncept i
nalaže zbrinjavanje krutog otpada na regionalnim sanitarnim deponijama iz više
općina i zatvaranje općinskih deponija,
u većini slučajeva neuređenih smetlišta,
te njihovu transformaciju u funkcionalne
sastavnice većih regionalnih centara za
upravljanje otpadom. Koncept podrazumijeva pretvaranje sadašnjih komunalnih
deponija samo i isključivo za kućanski
otpad iz domaćinstva i njegovo minimalno
odlaganje, ali više ne na općinsku deponiju
nego u regionalnu deponiju samo onog
otpadnog materijala koji se više ne može
ponovno koristiti kao predmet/ ambalaža,
sirovina ili kao energent.
Sadašnje općinske deponije će se nakon zatvaranja transformirati i služiti će
za predhodnu selekciju komunalnog otpada iz općina svih onih materijala koji
se mogu ponovno koristiti na tržištu kao
sirovina: papir, plastika, guma, metali,
staklo i slično, te prodavati na tržištu dok
će se ostatak odvoziti direktno na regionalnu deponiju ili do transfer ili pretovarne
stanice odabrane općinske deponije udaljene do maksimalno 35 km od regionalne
deponije gdje će se privremeno odlagati
do konačnog transportiranja i deponiranja
na regionalnoj deponiji koja je projektirana
po novim suvremenim standardima i
konstruktivnim rješenjima koji podrazumijevaju odlaganje otpada na okolišno
prihvatljiv način, siguran za zdravlje ljudi
i okoliš.
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
Općinska komunalna poduzeća će
tako koristiti otpad kao robu ili sirovinu
koja ima tržišnu vrijednost i njime raspolagati za djelomičnu kompenzaciju
troškova prijevoza, održavanja općinskog
centra za upravljanje otpadom.
Federalno ministarstvo je od 2011.godine počelo sa stimuliranjem ovog koncepta izdvajanjem sredstava iz proračuna
Federacije BiH samo onih općina koje su
izradile planove prilagođavanja upravljanja
komunalnog otpada i tako pristupile konceptu transformacije općinskih deponija
u općinske pogone sa linijama za razdvajanje korisnog otpada i njegovog skladištenja do prodaje na tržištu. Predložiti
će se i vladama kantona da iz svojih proračuna također stimuliraju općine u vidu
kompenzacija troškova prijevoza do regionalnih deponija.
Zakonski okvir
Za realizaciju koncepta uspostave regionalnih centara za upravljanje otpadom
neophodna je provedba postojećeg Zakona o upravljanju otpadom (Sl.Novine
Federacije BiH broj: 33/03) i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravljanju otpadom (Sl.Novine Federacije
BiH broj:72/09),koji u deset poglavlja i 60
članaka propisuje temeljna načela novog
koncepta upravljanja otpadom ne samo u
Federaciji Bosne i Hercegovine nego i
drugom entitetu, Republici Srpskoj i
Brčko distriktu. Zakon propisuje: planiranje upravljanja otpadom na temeljima
Strategije upravljanja otpadom sa Akcijskim planom u Federaciji BiH, kantonalnih planova sastavljenih od općinskih
planova za upravljanje otpadom i financijskih garancija, zatim propisuje odgovornost u upravljanju otpadom putem
općih propisa, utvrđuje odgovornosti
proizvođača i prodavača i njihovu zajedničku odgovornost u pogledu ambalaže i
ambalažnog otpada, sustav prikupljanja
ovog otpada, odgovornost proizvođača i
vlasnika otpada, upravljanje komunalnim
otpadom, vrste tretmana otpada, ponovno korištenje otpada, načine transporta
i odlaganja otpada, vrste odlagališta, te
spaljivanje otpada kao jednog od načina
zbrinjavanja otpada i na kraju propisuje
opće uvjete i mjere za zbrinjavanje opasnog otpada i katastar zagađivača otpadom. Zakon još propisuje uvjete za
prekogranični promet i kretanje otpada
posebice daje upute za prekogranično
kretanje opasnog otpada po zahtjevima
Baselske konvencije čiji član je i BiH. Na
kraju zakon propisuje inspekcijski nadzor
nad upravljanjem otpadom i kaznene
odredbe sa uvjetima naknade šteta prouzrokovanih otpadom.
Zakon propisuje načine ostvarenja
navedenih ciljeva i nalaže metode pravodobnog sprječavanja zagađivanja od otpada i smanjenja posljedica po zdravlje
ljudi i okoliš. Prioriteti upravljanja otpadom trebaju se provoditi na način koji će
osigurati:
q minimalno nastajanje otpada, a pose-
bice svođenje opasnih značajki takvog
otpada na minimum;
q smanjenje nastalog otpada po količini,
posebice uzimajući u obzir tokove otpada;
q tretiranje otpada na način kojim se osigurava povrat sastavnih vrsta materijala iz njega,
q spaljivanja ili odlaganja na odlagališta
na okolišno prihvatljiv način onih
vrsta otpada koje ne podliježu povratu
sastavnica, ponovnoj uporabi ili proizvodnji energije.
Dakle, Zakon prati najnovije trendove u svijetu i uspostavljen je na temeljnim načelima suvremenog upravljanja
otpadom, a prije svega na načelima:
q prevencije - izbjegavanje nastajanja ot-
pada ili smanjivanje količine i štetnosti
nastaloga otpada kako bi se smanjio
rizik po zdravlje ljudi i okoliš i izbjegla
okolišna degradacija;
q opreznosti - sprečavanje opasnost ili
štete po okoliš koji uzroči otpad, poduzimanje mjera, čak iako nije na ra-
Otisak civiliziranosti
spolaganju potpuna znanstvena podloga;
q odgovornost proizvođača otpada proizvođač je odgovoran za odabir
najprihvatljivijeg okolinskog rješenja
prema značajkama proizvoda i tehnologiji proizvodnje, uključujući životni
ciklus proizvoda i korištenje BAT-a;
q zagađivač plaća - proizvođač ili vlasnik
otpada snosi sve troškove prevencije,
tretmana i odlaganja otpada, uključujući brigu nakon uporabe i monitoring. On je i financijski odgovoran za
preventivne i sanacijske mjere uslijed
šteta po okoliš koje je uzročio ili će ih
najvjerojatnije uzročiti;
q blizine - tretmana ili odlaganja otpada,
odlaganje se treba obavljati u najbližem odgovarajućem postrojenju ili lokaciji, uzimajući u obzir okolišnu i
ekonomsku profitabilnost, i konačno
q regionalnosti - razvitaka tretmana otpada i izgradnja objekata za njegovo odlaganje treba se obavljati na način pokrivanja potrebe regije i omogućavanja
samoodrživosti izgrađenih objekata.
Zakon u odredbama propisuje važnost novog koncepta u planiranju upravljanja otpadom i zahtijeva od nadležnih
organa odgovornost na planiranju upravljanja otpadom bilo na razini entiteta,
kantona ili općine, putem sustavnog pristupa i organizacije planiranja upravljanja
otpadom, koji su dužni izraditi planove
upravljanja otpadom koji će obuhvatiti:
JATA PTICA NAD
RUŽNOM SLIKOM
Ekološke probleme moguće je ukloniti jedino ako svaki pojedinac promijeni svoje navike
Ismet Dedić, dipl. ecc.
S
vaki čovjek u prosjeku proizvede
dva kilograma otpada na dan. Svako
od nas tokom prosječnog životnog
vijeka u nasljedstvo potomcima ostavi
oko 40.000 kilograma otpada. Problem
otpada koji čovjek proizvodi je zabrinjavajući, a pritom, što je možda manje poznato, i izbor prehrane direktno utječe na
stvaranje otpada i uništavanje okoliša.
Još u velikoj mjeri naši ljudi prihvaćaju
zaštitu prirode i okoliša općenito samo
na deklarativan način, povodeći se samo
za lokalnim pa i ličnim interesima. Ne
shvata se još dovoljno da je zbrinjavanje
i smanjivanje otpada kao i održavanje čistoće tla i voda nasušna potreba o kojoj
ovisi mnogo toga u našoj privredi/gospodarstvu, zdravstvu, turizmu i dr.
Pregled mnogih staništa pokazuje
nam kako je otpad pred vratima svakog
grada i naselja, u svakoj makiji i šipražju,
po kamenjarima, šumskim puteljcima i
stazama, prirodnim depresijama i mnogim
zaštićenim dijelovima prirode. Posebno
ružnu sliku pružaju naši vodotoci i jezera.
Jata ptica na kopnu i galebova na moru
otkrivaju nam različita odlagališta otpada
koja nisu uređena. Iz godine u godinu
malo se toga mijenja nabolje, kao da niko
ne vidi i kao da nikoga nije briga, osim
časnih iznimaka. Loših primjera moglo
bi se navesti koliko hoćete. Čiste plaže na
moru, rijekama, jezerima i čist prirodni
okoliš bit će uskoro presudni u opredjeljivanju turista da posjete neko odredište.
Po svemu tome vidi se kakvi smo još
primitivci u tom pogledu, a s druge strane
želje su nam prevelike. Zato, ekološke
probleme moguće je ukloniti jedino ako
svaki pojedinac promijeni svoje navike.
Školska omladina trebala bi da više brine
o održavanju čistoće okoliša, ne samo
svojih škola, već i na drugim prostorima.
Odgoj u tom pogledu i odgovarajuća praksa tek su pred nama q
q vrstu, količinu i porijeklo otpada koji
se proizvodi i koji se treba tretirati ili
odložiti;
q ciljeve upravljanja otpadom;
q opće tehničke zahtjeve za upravljanja
otpadom i uređaje unutar područja na
kojima se nalaze;
q raspoloživ i prikladan tretman i mjesta
odlaganja i uređaje unutar određenoga
teritorija;
q posebne ugovore za tretman ili odlaganje otpada većeg broja općina;
q specijalne ugovore za pojedine vrste
otpada, poput opasnog otpada, tekućeg otpada, ambalažnog otpada, itd.
q strategijske ciljeve s razrađenim prioritetima u upravljanju otpadom i pojedinim djelatnostima koje se trebaju
poduzeti;
q listu mjera koje se trebaju poduzeti;
q procjenu troškova za provedbu zadaća
upravljanja otpadom.
Nastavak na stranici 40.
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
23
24
Zbrinjavanje opasnog otpada
SISTEM ZA SKUPLJANJE
BATERIJA I AKUMULATORA
U Federaciji BiH uspostavljen je sustav skupljanja ambalažnog otpada, a u fazi uspostave
je sustav skupljanja električnog i elektroničkog otpada
Daniela Bušić, dipl. ecc.
Irena Pranjko, dipl. inž. kemije.
Grioss d.o.o. Grude
B
roj prijenosnih uređaja na baterije
raste i time se povećava i broj otpadnih baterija koje trebamo odvojeno skupljati od komunalnog i ostalih
vrsta otpada. Većina otpadnih baterija se
klasificira kao opasan otpad s obzirom
na sadržaj teških metala, koji su opasni
za našu Zemlju i nas same. Otpadnim
baterijama nije mjesto u komunalnom
otpadu, niti u okolišu, što je čest slučaj.
U slučaju odbacivanja baterija, teški metali
mogu dospjeti u tlo, podzemne vode i u
naš organizam.
Također, kako se povećava potrošnja
akumulatora tako se povećava i broj otpadnih
akumulatora. Akumulatori koji nisu više
u upotrebi zbog istrošenosti ili tehničkog
nedostatka postaju otpad. Zbog različitih
štetnih tvari, opasni su za okoliš. Ne smiju
se odlagati na deponije, već ih treba zbrinuti na ekološko racionalan način i iskoristiti vrijedne sekundarne sirovine.
Donošenjem Zakona o upravljanju
otpadom („Službene novine Federacije
BiH“ br. 33/03, 72/09), provedbenih propisa, Strategije zaštite okoliša FBiH 20082018 i Federalnog plana upravljanja otpadom 2012-2017, stvoreni su uvjeti za
uspostavu održivog sustava upravljanja
otpadom u Federaciji BiH.
Prema članku 58. Zakona o upravljanju
otpadom određena je obveza donošenja
Pravilnika kojim će se propisati postupanje
s posebnim vrstama pa tako i s otpadnim
baterijama i akumulatorima.
Pravilnik o upravljanju otpadnim baterijama i akumulatorima je u izradi i
mora biti u suglasju s Direktivom
20066/66/EC Europskog Parlamenta i Vijeća o baterijama i akumulatorima i otpadnim baterijama i akumulatorima. Primarni cilj ove Direktive je smanjenje negativnog utjecaja baterija, akumulatora,
kao i otpadnih baterija i akumulatora na
okoliš, čime se postiže zaštita, očuvanje i
poboljšanje kvalitete okoliša.
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
Pravilnik treba propisati obveze i odgovornosti proizvođača baterija i akumulatora, proizvođača uređaja čiju su sastavni dio baterija ili akumulator, način i
ciljeve skupljanja, obrade istih, vrstu i
iznos naknade koje plaćaju obveznici naknade.
Pravilnik se treba temeljiti na europskom principu „onečišćivač“ plaća i time
će proizvođači i uvoznici plaćati naknade
za upravljanje otpadnim baterijama i akumulatorima. Naknade se trebaju upotrijebiti za razvoj i funkcioniranje sustava
te postizanje zadanih ciljeva sustava skupljanja i obrade baterija i akumulatora.
Danas u Federaciji BiH uspostavljen
je sustav skupljanja ambalažnog otpada,
a u fazi uspostave je sustav skupljanja
električnog i elektroničkog otpada.
Sustav upravljanja otpadnim baterijama i akumulatorima treba da se osniva
na podjeli odgovornosti subjekata koji
učestvuju u tom sustava. Prizvođač ili
uvoznik ima odgovornost za otpad koji
nastaje stavljanjem baterija i akumulatora
na tržište. Također, trebaju informirati
prodavatelja i skupljača o mjestima skupljanja. Prodavatelj i posjednik dužni su
postaviti spremnike za odvojeno skupljanje
otpadnih baterija i akumulatora i predati
ovlaštenom skupljaču. Odgovornost ov-
laštenog skupljača je skupljanje, prijevoz,
skladištenje, razvrstavanje baterija i akumulatora i predaja na obradu.
Upravljanje otpadnim baterijama i
akumulatorima je skup mjera koje obuhvataju skupljanje, prijevoz, razvrstavanje,
skladištenje, obradu, reciklažu otpadnih
baterija i akumulatora, kao i odlaganje
otpadaka i ostataka nakon obrade, odnosno reciklaže.
Poduzeće Grioss d.o.o. Grude je ovlašteni operater za skupljanje baterija i
akumulatora i posjeduje Okolišnu dozvolu
za obradu/reciklažu otpadnih akumulatora.
Prvo je poduzeće u Bosni i Hercegovini
koje je razvilo ekološki sustav za skupljanje
otpadnih baterija i akumulatora. Po usvajanju Pravilnika o upravljanju otpadnim
baterijama i akumulatorima pristupilo bi
se uspostavi održivog sustava skupljanja
otpadnih baterija i akumulatora q
Tretiranje otpada
EKOLOŠKI PRIHVATLJIVO –
EKONOMSKI PROFITABILNO
Termičkim postupkom producira se iskoristiva energija, a tretirana materija se pretvara u eko
pepeo ili sekundarnu sirovinu, uz korektnu emisiju polutanata bez boje okusa i mirisa
Jasmina H. Bajramović, dipl. san. ing.
Grizelj d.o.o. Sarajevo
P
od pojmom animalni "otpad" treba
podrazumijevati sve sporedne produkte koji su rezultat životnih aktivnosti životinja u prirodnim uvjetima
života ili pri intenzivnom ekonomskom
korištenju. Sporedni produkti nastali prilikom finalizacije sirovina animalnog porijekla, uključujući otpadne vode i zrak bez obzira da li su posljedica higijenskih,
tehnoloških ili dijagnostičko-terapijskih
mjera provedenih na životinjama ili u
objektima u kojima su one smještene,
odnosno objektima u kojima se vrši finalizacija animalnih proizvoda, kao i robe
proteklog roka upotrebe - također se
smatraju animalnim "otpadom".
Zbog njegove specifične rizičnosti tretman animalnog "otpada", mora se provoditi
prema određenim propisanim mjerama.
Tretman animalnog otpada počinje od
njegovog nastanka, korektnog sakupljanja,
označavanja, evidentiranja, čuvanja, transporta i termičkog tretmana, ekološki
prihvatljivog i ekonomski profitabilnog.
Nastali animalni otpad najbolje je
zbrinuti odmah, najkasnije u roku od 12
sati ljeti, a zimi 24 sata, a u ostalim godišnjim dobima nikad duže od 48 sati,
uz čuvanje u rashladnom kontejnerima
ili komorama. Obavezno animalni otpad
spremati u spremnike od pogodnog materijala, nepropusne i po mogućnosti hlađene, pogodne za lako održavanje kroz
čišćenje, pranje i dezinfekciju. Spremnike,
kontejnere, transportna vozila označavati
prema propisanim pravilama koji se odnose na kategorizaciju otpada ove vrste.
Kako je prema rizičnosti i mogućnosti
iskorištenja animalni otpad razvrstan u
kategorije (I, II i III kategorija), tako je
predviđeno i označavanje u bojama i sa
natpisima različito za svaku kategoriju (I
kategorija - crna boja, II kategorija - žuta
boja, III kategorija - zelena boja sa visokom
koncentracijom plave boje).
Animalni otpad razvrstan prema kategorijama postaje repromaterijal (resurs)
odnosno sirovina koja se može tretirati
na način da se iskoristi na najbolji način,
koji je ekološki prihvatljiv i ekonomski
profitabilan.
Termičkim tretmanom I kategorije
procesom turbo incineracije i turbo koincineracije, "otpadne" materije se dovode
na nivo frakcija pepela koji je eko karaktera, potpuno inertan (sterilan i bezopasan)
i adekvatan za korištenje kao materijal
za različite nasipe. Ovaj vid termičkog
tretmana osigurava produkciju energije
procesom kogeneracije (CHP) i trigeneracije (CHCP), kao i poligeneracije. Producirana energija se može koristiti bilo
da je toplotna, rashladna i električna što
svakako ovisi o mogućem konzumentu.
Tretman II i III kategorije vrši se termičkim procesom u postrojenjima namjenjenim za sterilizaciju/autoklaviranje. Radni uvjeti takvog postrojenja su temperatura iznad 133° C, nadpritisak 3 bar, vrijeme trajanja minimalno 20 minuta bez
prekida. Neophodno je da tretirana materija bude usitnjena na veličinu od 50
mm, kako bi se postigla korektna sterilizacija u samom jezgru tretirane materije.
Zbog kvalifikacije animalnog otpada
II i III kategorije, propisnim tretmanom
– sterilizacijom, osigurava se proizvodnja
baznih i sekundarnih sirovina: eko hrana
(krvno, koštano, mesno i hidrolizirano
brašno), eko masti i ulja, eko đubrivo.
Termički tretman je kontrolirani fizičko – hemijski proces pri kojem se odvija
reakcija goriva i zraka sa produkcijom
svjetla i topline. Ovakvim postupkom
producira se iskoristiva energija, a tretirana
materija se pretvara u eko pepeo ili sekundarnu sirovinu, uz korektnu emisiju
polutanata bez boje okusa i mirisa, čime
se štiti zrak, voda i tlo, što je najpovoljniji
i najsigurniji odabrani tretman za animalni
otpad. Termički tretman donosi efektne
rezultate koji se ogledaju kroz veliku učinkovitost, siguran proces, ekonomične troškove, ekološku prihvatljivost i ekonomsku
profitabilnost. Termičkim tretmanom animalnog otpada postiže se zaštita okoline,
korištenje obnovljivih izvora energije, povećana sigurnost, poboljšan kvalitet života,
fleksibilnost, energetska efikasnost, financijska korist, smanjenje negativnih okolišnih i društvenih uticaja biznisa, povećanje tržišnog učešća, održivi razvoj.
Kontrolirani termički tretman "otpada"
je proces koji doprinosi korektnom i superiornom upravljanju "otpadom", kroz
human, suvremeni, fleksibilni, sigurni,
ekološki prihvatljiv, zdravstveno-veterinarski podoban, sanitarno higijenski ispravan, energetski efikasan i ekonomski profitabilan proces u cilju očuvanja života i
životnog ambijenta q
Prikaz benefita koji se mogu osigurati termičkim tretmanom animalnog otpada
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
25
26
Škola dobrih ideja
OTPAD KAO UKRAS
Mr. Muamer Tinjak
Mr. Amela Ahmethodžić
Prof. Sabina Karović
O
snovna škola „Aleksa Šantić“ u
Sarajevu postoji već 64 godine.
Mnogo vremena se kroz nastavne
i vannastavne aktivnosti svakodnevno
utroši u širenju ekološke svijesti i razvijanju
svijesti za očuvanjem životne sredine kod
učenika, lokalnog stanovništva, a i šire.
Ova škola je prvi put 2005., a potom i
2010. godine proglašena Eko-školom.
Članovi Ekološke sekcije sa nastavnicima i domarom Refikom Lakačom već
dugi niz godina od otpadnih predmeta
kao što su stari vodokotlići, kućišta računara, stare cijevi, burad prave ukrase i
tako od otpada dobijemo gotov proizvod
i činimo dvorište naše škole još ljepšim.
Na taj način kvalitetno iskoristimo
otpad i uljepšamo prostor u kojem borave
i obrazuju se učenici naše škole. Učimo
ih da grade svoj odnos prema školi i školskoj imovini čuvajući i unapređujući njen
izgled brigom o zaštiti okoliša.
Odlaganje na pravilan način i korištenje otpadnih materijala doprinosi višestruko: ne gomilamo otpad, uređujemo
prostor i razvijamo svijest o zaštiti i očuvanju okoline te izrađujemo korisne predmete od otpada. Tako se učenici uz učenje
i druženje u provođenju ovakvih akcija i
zabave.
Predmeti i objekti koje ćemo ovdje
prezentirati, a koji su izrađeni od otpadnih
materijala uz podršku spretnih ruku domara škole i naših učenika, su:
q Bunar – napravljen od starih daski i
bureta,
q Mostić – napravljen od starih željeznih
cijevi i daski,
q Plug – ukras školskog dvorišta napravljen od starog i dotrajalog pluga,
q Saksije – napravljene od kućišta za
računare,
q Ukrasne saksije – napravljene od starih
vodokotlića,
q Prefarbana i ukrašena stara burad.
Ovom prilikom predstavljamo na koji
način je moguće uz minimalna ulaganja
iskoristiti staru dotrajalu kosilicu i stara
kućišta od računara i dobiti koristan ukrasni predmet i saksiju za cvijeće koji mogu
krasiti dvorište tokom cijele godine q
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
Bunar – napravljen od starih daski i bureta
Mostić je napravljen od starih željeznih cijevi i daski
Sličice iz Amsterdama
VRT KAO BUKET
Prof. em. dr. Vladimir Beus
B
Rhododendron luteum Sweet
Cikada (Encephalartos altensteinii Lehm)
otanički vrt u Amsterdamu je
najstariji nizozemski vrt, osnovan
prije skoro četiri stoljeća, 1638.
godine. Sa više od 6000 biljnih vrsta
predstavlja jednu od najvećih botaničkih
zbirki u svijetu.
Botanički vrt je izvorno sponzorirala
istočnoindijska kompanija – VOC (Verenigde Oost-Indische Compagnie),
koju je oformilo 1602. godine nekoliko
amsterdamskih kompanija kako bi kontrolirale nizozemsku trgovinu. Njihovi
članovi su donosili biljke i sjemenje sa
svih strana planete, iz različitih klimatskih zona, kako bi ih uzgajali i proučavali
domaći liječnici i farmaceuti.
Jedna takva biljka, kafa, poklonjena
je Luju XIV i uzgojena u njegovim američkim kolonijama, bila je preteća brazilskih plantaža kafe. Na isti način plantaže uljanih palmi i proizvodnja palminog ulja u Indoneziji omogućena je
zahvaljujući biljkama koje su izvorno
uzgojene u ovom vrtu.
Površina Botaničkog vrta je prostorno izdijeljena na veći broj cjelina
sa predstavnicima pojedinih biljnih familija, npr.: Caprifoliaceae, Ericaceae,
Fabaceae, Aceraceae... ili, pak, predstavljaju vrt ljekovitog bilja, kamene
vrtove, staklenik sa meksičkim sukulentama, močvarnu vegetaciju...
Šetnja vrtom pruža izuzetno uživanje
u obilju različitih vrsta, oblika i boja.
Posebno u vrijeme cvjetanja brojnih
slečeva (rododendrona) čiji grmovi su
skoro potpuno pokriveni cvjetovima
različitih nijansi crvene, roza, žute ili
bijele boje.
Poseban dio vrta čine prekrasni
tropski staklenici sa bujnom tropskom
i subtropskom vegetacijom, koja se razvija zahvaljujući simuliranom tropskom
klimatu – odgovarajućoj vlazi i temperaturi.
Monumentalna cikada (Encephalartos altensteinii Lehm – Fam. Zamiaceae) iz Južne Afrike, koja ima 400 godina i smatra se za najstariju lončanicu
na svijetu, predstavlja poseban raritet
u vrtu. Svakih nekoliko godina donosi
„cones“ (šišarke!) q
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
27
28
Ugrožene vrste
FASCINANTNI SVIJET
VILINIH KONJICA
Vilini konjici spadaju među najstarije poznate insekte čiji su preci živjeli na Zemlji prije više
od 300 miliona godina. Neki od njih dostizali su nevjerovatne dimenzije, sa rasponom krila
od 70 cm to su bili najveći insekti koji su ikada postojali. Nakon što su preživjeli stotine
miliona godina danas su zahvaljujući čovjeku, ovi fascinantni insekti suočeni sa jednom od
najvećih prijetnji svome opstanku, te je potrebno hitno djelovati na njihovoj zaštiti
Dejan Kulijer, dipl. biolog
Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine
V
ilini konjici ili vretenca (red Odonata) pripadaju insektima, dominantno najbrojnijoj grupi u životinjskom svijetu. Od ostalih insekata
lako se razlikuju prisustvom krupnih složenih očiju, dva para dugih membranoznih
krila i dugim vitkim abdomenom. Unutar
reda Odonata kod nas razlikujemo dva
podreda: Anisoptera (nejednakokrilci)
su krupniji i robusniji insekti, brzi letači,
krupnih očiju koje pokrivaju veći dio
glave, čiji je zadnji par krila znatno širi i
različite građe od prednjeg, a prilikom
mirovanja krila drže raširena i Zygoptera
(sličnokrilci) koji obuhvata uglavnom
manje i “nježnije“ viline konjice, oni su
sporiji letači, oči su im jasno odvojene, a
kada miruju njihova dva para krila su
kod većine sklopljena iznad tijela.
Najveći dio života vilini konjici provode kao larve skrivene od pogleda ispod
površine vode, dok ne dođe trenutak
preobražaja, vrijeme da napuste vodenu
sredinu i vinu se u zrak preobražavajući
se u impresivne vazdušne lovce, fascinantne insekte živih boja koji privače pažnju
svojom ljepotom i akrobacijama u letu. I
larve, kao i odrasli vilini konjici, su proždrljivi predatori koji se hrane svime što
mogu savladati i pojesti, uključujući različite insekte, punoglavce i manje ribe. U
stadiju larve provode od nekoliko mjeseci
pa do više godina, zavisno od vrste i
uslova životne sredine, dok odrasli insekti
najčešće žive od nekoliko sedmica do par
mjeseci.
Nalazimo ih širom svijeta, sa izuzetkom smrznuth polarnih područja, a najveći broj vrsta rasprostranjen je u tropskim
područjima planete. Vilini konjici naseljavaju najrazličitije tipove slatkovodnih
U mnogim kulturama svijeta vilin
konjic zauzima posebno mjesto. Od
praistorijskih vremena do danas ovi
insekti su fascinirali ljude i privlačili
njihovu pažnju. U brojnim svjetskim
kulturama bili su inspiracija mitovima,
religiji, praznovjerjima, folkloru, umjetnosti i literaturi. Tokom vijekova brojni
su naučnici i umjetnici, fascinirani
ljepotom pokreta i njihovim krupnim
magičnim očima, u njima nalazili inspiraciju za svoja djela i svoje stihove.
staništa, neke vrste mogu živjeti i u boćatoj
vodi, a izbjegavaju jedino hladne vode i
vodene tokove sa jako brzom i turbulentnom vodenom strujom. Močvare, jezera i bare sa bogato razvijenom i raznovrsnom vegetacijom su stanište najvećeg
broja vrsta, dok specifična staništa, poput
recimo tresetišta, naseljavaju usko specijalizovane vrste. Rijetke i ugrožene vrste
vilinih konjica najčešće su vezane za
ovakve specifične tipove staništa koja
često zauzimaju malu površinu i raštrkana
su na velikom prostoru.
U mnogim kulturama svijeta vilin
konjic zauzima posebno mjesto. Od praistorijskih vremena do danas ovi insekti
su fascinirali ljude i privlačili njihovu
pažnju. U brojnim svjetskim kulturama
bili su inspiracija mitovima, religiji, praznovjerjima, folkloru, umjetnosti i literaturi.
Tokom vijekova brojni su naučnici i umjetnici, fascinirani ljepotom pokreta i njihovim krupnim magičnim očima, u njima
nalazili inspiraciju za svoja djela i svoje
stihove.
Zbog čega su značajni?
Lindenia tetraphylla je ugrožena evropska vrsta sa malobrojnim populacijama u
mediteranskom području. Vjerovatno jedina populacija u BiH postoji u Hutovom Blatu
Foto: D. Kulijer
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
Pored ljepote, ovi insekti imaju i važnu
ekološku ulogu u staništima u kojima
žive. Položaj koji zauzimaju u vrhu lanca
ishrane čini ih i odličnim indikatorom
Ugrožene vrste
Iako veoma česta vrsta u većem dijelu Evrope, u Bosni i Hercegovini je
Sympetrum vulgatum poznat sa svega par lokaliteta
Foto: D. Kulijer
zagađenja u životnoj sredini, s obzirom
da se štetne materije akumuliraju u njihovim tijelima. Pored toga, kao izraziti
predatori, ovi insekti učestvuju i u regulisanju brojnosti štetnih insekata. Kao indikatori stanja i promjena u staništima
omogućavaju nam da praćenjem brojnosti
populacija na vrijeme primijetimo i reagujemo na negativne promjene u staništima, te time zaštitimo ne samo ove insekte nego i mnoge druge, često manje
primjetne organizme, sa kojima dijele
stanište.
S obzirom da prvu fazu životnog ciklusa provode u vodenoj sredini oni su
osjetljivi na zagađenje vode, isušivanje i
degradaciju vodenih staništa i uništenje
vegetacije u staništima.
S druge strane odraslim insektima
potrebna su različita kopnena staništa i
vegetacija u fazi sazrijevanja, lova i parenja,
te su ovisni o riječnim koridorima, travnjacima i šumama. Prisustvo velikog
broja vrsta nam govori o bogatstvu, raznovrsnosti i očuvanosti staništa, dok smanjenje njihove brojnosti predstavlja upozorenje na negativne promjene u životnoj
sredini.
U mnogim zemljama vilini konjici
su veoma popularni i poznati insekti te
se kao takvi često uspješno koriste u promociji zaštite prirode, kao i u edukaciji i
podizanju svijesti javnosti o važnosti
zaštite prirode.
Ugroženost i zaštita
Istraživanja provedena u Evropi posljednjih decenija pokazuju stalni pad
brojnosti i smanjenje areala velikog broja
vrsta. Od 140 vrsta prisutnih u Evropi,
15% je ugroženo, dok je dodatnih 11%
gotovo ugroženo. Za približno četvrtinu
(24%) vrsta zabilježen je pad brojnosti
populacija. Do sada su u Bosni i Hercegovini registrovane 63 vrste vilinih konjica
među kojima su dvije vrste koje su ugro-
žene u Evropi kao i četiri vrste zaštićene
evropskom direktivom o staništima.
Najznačajnije prijetnje opstanku vilinih
konjica su: 1) gubitak staništa usljed uništavanja ili promjene u načinu upravljanja
zemljištem; 2) zagađenje, uključujući i
zagađenje usljed prekomjerne upotrebe
insekticida i herbicida; 3) isušivanje staništa
i neprirodne fluktuacije nivoa vode; 4)
unošenje alohtonih organizama u njihova
staništa; 5) nedostatak pravilnog upravljanja koje dovodi do uništenja obalnog
područja, prirodne strukture dna, vodene
i obalne vegetacije; 6) klimatske promjene
(koje na različite vrste često mogu imati
potpuno suprotan efekat); 7) nepostojanje
zakonske zaštite.
Vrste vezane za tekućice često su ugroženije od onih koje naseljavaju stajaće
vode. Razlog je što su ova staništa, kao i
vrste koje ih naseljavaju, puno osjetljivije
na promjenu ekoloških uslova staništa,
ali i zbog toga što su ovi tipovi staništa
izloženi sve većem uticaju čovjeka, prije
svega usljed izgradnje brana, preusmeravanja tokova, uništenja korita i obalne
vegetacije, kaptiranja izvora, zagađenja
vode.
Istraživanje u Bosni i Hercegovini
U Evropi i svijetu već dugo vremena
je poznat značaj i ugroženost ovih insekata,
zbog čega su brojne vrste i njihova staništa
stavljeni na listu zaštićenih, međutim, u
Bosni i Hercegovini i pored toga što se
brojna slatkovodna staništa svakodnevno
uništavaju, niti jedna vrsta vilinih konjica
još uvijek nije zaštićena. Iako su se neka
od najznačajnijih staništa vilinih konjica
Sympetrum fonscolombii
Foto: D. Kulijer
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
29
30
Ugrožene vrste
u BiH formalno nalaze u sastavu zaštićenih
područja (Hutovo blato, Zelengora), zaštiti
ovih organizama se nije poklanjala nikakva
pažnja, niti su ove vrste uključene u planove upravljanja ovim područjima.
U cilju zaštite, kao i omogućavanja
uspješnog korištenja vilinih konjica kao
indikatora kvaliteta staništa, od presudnog
značaja je dostupnost savremenih podataka
o njihovoj distribuciji. To je bio jedan od
razloga što su 2009. godine započeta istraživanja ovih insekata i njihovih staništa
u Bosni i Hercegovini. Ova istraživanja
se provode zahvaljujući podršci više lokalnih i međunarodnih institucija i organizacija, prije svega Fonda za zaštitu
U cilju zaštite, kao i omogućavanja
uspješnog korištenja vilinih konjica
kao indikatora kvaliteta staništa, od
presudnog značaja je dostupnost savremenih podataka o njihovoj distribuciji. To je bio jedan od razloga što
su 2009. godine započeta istraživanja
ovih insekata i njihovih staništa u
Bosni i Hercegovini.
okoliša Federacije BiH, Rufford small
grants foundation, International dragonfly
found (IDF) i EuroNatur foundation.
Pored otkrića novih vrsta za BiH, ova
istraživanja su rezultirala i velikim brojem
Ischnura elegans
Foto: D. Kulijer
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
novih i značajnih podataka o distribuciji,
ekologiji i staništima koji su prikupljeni
na više stotina lokaliteta na teritoriji cijele
zemlje. Posebno su bitni rezultati postignuti u istraživanju i identifikaciji populacija i staništa rijetkih vrsta, odnosno
vrsta sa Crvene Liste Odonata Evrope i
Direktive o staništima EU, među kojima
su posebno značajne: Coenagrion ornatum,
Caliaeschna microstigma, Cordulegaster
heros, Gomphus flavipes, Lindenia tetraphylla, Sympetrum vulgatum, Selysiothemis
nigra, itd. Informacije prikupljene ovim
istraživanjem osnova su i za identifikaciju
važnih područja za Odonate u Bosni i
Hercegovini, kao i identifikaciju područja
za uključenje u međunarodne mreže zaštićenih područja: Emerald i NATURA
2000. U Zemaljskom muzeju BiH je, uz
značajnu naučnu zbirku, uspostavljena i
elektronska baza podataka koja obuhvata
sve poznate podatke o ovoj grupi insekata,
a koja je jedan od preduslova za započinjanje procesa uspostave zaštite ugroženih
vrsta i staništa, kao i izradu Crvene Liste
vilinih konjica BiH.
Pored toga treba istaći i da je proveden
niz aktivnosti na popularizaciji istraživanja
i zaštite vilinih konjica u BiH koja su
ohuhvatila i rad sa volonterima, uspostavljanje saradnja sa više nevladinih organizacija i zaštićenih područja, a štampane su i informativne i edukativne publikacije.
Nakon II Evropskog odonatološkog
kongresa koji je održan u Srbiji organizovana je stručna ekskurzija na teritoriji
BiH sa ciljem istraživanja i promocije diverziteta i bogatstva faune Odonata naše
zemlje, u kojoj su učestvovali studenti i
stručnjaci iz više zemalja Evrope. Pored
toga, u okviru istraživačkog kampa studenata biologije u 2011 godini organizovan
rad sekcije za viline konjice.
Ovi drevni insekti bili su svjedoci rađanja prvih kopnenih kičmenjaka, prisustvovali su pojave i nestanku dinosaurusa, letjeli su drevnim prašumama 150
miliona godina prije prvih ptica i još i
danas, gotovo nepromijenjeni, lete iznad
naših potoka, jezera, šuma i livada očaravajući nas svojim fantastičnim akrobacijama u zraku, lijepim bojama i fascinantnim načinom života.
Iako su uspješno opstajali stotinama
miliona godina, danas se pod uticajem
ljudskih aktivnosti brojne vrste vilinih
konjica suočavaju sa prijetnjom nestanka.
Jedini način da se spriječi nestanak ovih
fascinantnih stvorenja jeste što prije osigurati zaštitu njihovih staništa q
Floristički endemički kutak BiH
BOSANSKA PERUNIKA
U kasno proljeće svojim krupnim žutim cvjetovima bosanska perunika ukrašava osunčane
kamenite padine, livade i rudine mnogih planina, ali se susreće i na nižim nadmorskim
visinama. Ova lijepa endemična perunika zaslužuje naziv bosanska, jer je naveći dio
njenog areala vezan za područje Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Dubravka Šoljan
Prirodno-matematički fakultet
Univerziteta u Sarajevu
B
osanska perunika je višegodišnja
biljka koja ima dobro razvijen podzemni podanak (rizom). Visina
biljke u periodu cvjetanja je od 10 do 35
cm. Listovi su svijetlo zeleni, pravi ili srpastog oblika, a široki su od 4 do 15 mm.
Pricvjetni listovi su žućkastozeleni, napuhani, izduženo lancetasti ili jajasto lancetasti. Rub im je opnast. Cvjetovi su svijetlo žuti, blago mirisavi. Perigonsko ocvijeće se sastoji od šest međusobno pri
dnu sraslih listića. Cijev periogana je
duga 1,5-2,5 cm, rjeđe do 3 cm i dvostruko
je dulja od plodnice. Tri vanjska listića
ocvijeća su objajastog ili izduženeg oblika,
a prema osnovi su suženi, dugi 5-6 cm, a
široki 2-3 cm. Donji dijelovi ovih listića
posuti su purpurnim tačkicama i prugama,
a s gornje strane nalazi se istaknuta pruga
žutih stršećih dlaka. Tri unutarnja listića
ocvijeća su klinastog ili objajastog oblika.
Plod je čahura duga 5-6 cm. Otvara se
uzdužnno s tri zaklopca, a sadrži vrlo
veliki broj svijetlosmeđih okruglih sjemenki. Biljka cvjeta u maju i junu.
Stanište i rasprostranjenost
Ova lijepa perunika nalazi se na suhim
livadama, pašnjacima, rudinama i stijenama kako na krečnjačkoj, dolomitnoj
tako i serpentinskoj geološkoj podlozi.
Raste pojedinačno, ali i u manjim ili
većim skupinama, ponekad zapremajući
površinu od nekoliko četvornih metara.
Ulazi u sastav zajednice na peridotitu
Carex humilis-Halacsya sendtneri Krause
& Ludwig, ali se također susreće u zajednicama planinskih rudina reda Seslerietalia
juncifoliae Horvat i Crepiditalia dinaricae
Lakušić.
Bosanska perunika je rasprostranjena
na prostoru centralnih i jugoistočnih Dinarida i predstavlja endemičnu svojtu
Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije.
U Srbiji je zabilježena na planini Željin,
u okolici Vranja i Prizrenske Bistrice, a u
Crnoj Gori na planinama Durmitor i Si-
njaevina i na još nekoliko nalazišta. U
Bosni i Hercegovini nalazi se glavnina
areala. Susreće se na planinama: Orjen,
Leotar, Lebršnik, Lelija, Velež, Muharnica,
Jahorina, Romanija i na nižim područjima
oko Kladnja i na Bijam Barama. Locus
classicus bosanske perunike je planina
Trebević, jer ju je poznati istraživač bosanskohercegovačke flore Günter Beck
von Mannagetta 1887. godine, na osnovu
sakupljenih primjeraka na vrhu Trebevića
(oko 1600 m), opisao kao novu svojtu
porodice perunika (Iridaceae).
Taksonomski status
Koristeći različite literaturne izvore
može se zaključiti da se bosanska perunika
u taksonomskom smislu shvatala različito.
Beck ju je u svom radu iz 1887. godine
opisao kao varijetet vrste Iris reichenbachii
Heuffel var. bosniaca G.Beck, a u radu iz
1903. godine ovoj svojti daje status vrste
Iris bosniaca G. Beck. Botaničar K. Maly
priklonio se prvom Beckovom mišljenju,
dok su se A. Hayek i J. Rochlena, također
poznati botaničari, opredijelili za drugo
shvaćanje tj. da se radi o samostalnoj
vrsti. Nažalost, u kapitalnom djelu Flora
Europaea (Tutin et al., 1996) bosanska
perunika nema niti jedan od navedenih
taksonomskih pozicija, već se shvaća kao
sinonim vrste Iris reichenbachii Heuffel.
Najnovija komparativna istraživanja
morfoloških, ekoloških, a posebno molekularno-citogenetičkih karakteristika
populacija Iris reichenbachii i Iris bosniaca,
koje su proveli znanstvenici u najnovije
vrijeme, pokazuju realnu mogućnost potvrde Beckovog shvaćanja bosanske perunike kao samostalne vrste, te smo u
potpisu slike u ovom radu taj naziv naveli
kao važeći.
geofite. Drugi način nestanka mnogih
biljaka, tako i bosanske perunike, nastaje
uništavanjem njihovih staništa. Zbog toga
se bosanska perunika nalazi na spisku
biljnih vrsta za Crvenu knjigu Bosne i
Hercegovine (Šilić, 1996) sa statusom
ugrožena ili ranjiva vrsta (V). Od savjesti
čovjeka, njegovog pravilnog odnosa prema
cjelokupnom živom svijetu zavisi i opstanak endemičnih vrsta među kojima
se nalazi i lijepa žuta bosanska perunika.
Ugodan je bio nedavni nalaz bosanske
perunike na vrhu Trebevića za koju se
vjerovalo da je s tog nalazišta sasvim nestala. Naime, 10. juna 2012. godine bila
sam prijatno iznenađena kada sam u cvijetu uočila nekoliko individua bosanske
perunike tik ispod vrha, s južne strane
ove planine, te ovaj nalaz opovrgava mišljenje o njenom nestanku q
Bosanska perunika (Iris bosniaca G. Beck)
Foto: D. Šoljan)
Ugroženost i zaštita populacija
Bosanska perunika je vrlo atraktivna
biljka zbog upadno velikih žutih cvjetova,
posebno kada se javi u gustim skupinama.
Ljudski faktor je najjači ugrožavajući
faktor ovako lijepih biljaka, pogotovo
kada se zajedno s cvjetovima iz tla vade
rizomi što vodi trajnom uništenju svake
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
31
32
PRIMJERI
USPJEŠNE PRAKSE
Kroz aktivnosti koje provodi, zadatak Fonda je postizanje sistemskog i cjelovitog očuvanja kvalitete
svih komponenti okoliša, u cilju postizanja osnovnog prava građana na čist i zdrav okoliš
F
ond za zaštitu okoliša FBiH je, u
skladu sa Zakonom o Fondu, odgovoran za prikupljanje sredstava, poticanje i finansiranje pripreme, provedbe
i razvoj programa, projekata i sličnih aktivnosti iz područja očuvanja, održivog
korištenja, zaštite i unapređenja stanja okoliša, u svrhu približavanja ciljevima definisanim “Strategijom zaštite okoliša FBiH”,
a u skladu sa politikom Vlade Federacije BiH,
FMOiT i drugih nadležnih institucija.
Kroz aktivnosti koje provodi, zadatak
Fonda je postizanje sistemskog i cjelovitog
očuvanja kvalitete svih komponenti okoliša, u cilju postizanja osnovnog prava
građana na čist i zdrav okoliš.
Sufinansirajući projekte i programe
zaštite okoliša od kapitalnog značaja za
Federaciju BiH, Fond se iskazuje kao (jedan od) nedvosmislenih pokretača snažnijeg ekonomskog i privrednog razvoja
Federacije BiH, uz stalnu transparentnost
namjenskog ulaganja sredstava i efikasnost
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
u procedurama pribavljanja, upravljanja
i korištenja sredstava Fonda.
Fond ima za cilj prikupljanje i distribuciju finansijskih sredstava za zaštitu okoliša na teritoriji FBiH, sa naglaskom na:
q Implementaciju finansijskih sredstava
kroz projekte, programe i slične aktivnosti
u oblasti očuvanja, održivog korištenja,
zaštite i unapređenja stanja okoliša;
q Pružanje podrške u ostvarivanju nacionalnih zadataka iz oblasti zaštite
okoliša koji proizilaze iz obaveza prema
međunarodnoj zajednici;
q Unapređivanje razvoja ekonomske
strukture povoljne po okoliš;
q Očuvanje zaštićenih prirodnih područja;
q Finansiranje pripreme izrade, provedbe
i razvoja programskih dokumenata i
sličnih aktivnosti u području očuvanja,
održivog korištenja, zaštite i unapređivanja stanja okoliša i korištenja obnovljivih izvora energije;
q Saradnju sa naučnim institucijama,
educiranje i informisanje javnosti u
oblasti zaštite okoliša;
q Aktivnosti na razvoju saradnje sa nevladinim organizacijama, ekološkim
društvima i drugim asocijacijama čija
je osnovna djelatnost zaštita okoliša.
Fond osigurava dugoročnu finansijsku perspektivu za ostvarenje prioriteta zaštite i održivog upravljanja okolišem, u skladu sa temeljnim principima
održivog korištenja prirodnih resursa,
ali i politikom prilagođavanja FBiH
konceptu i filozofiji održivog razvoja.
Svojim radom Fond za zaštitu okoliša teži postati prepoznatljivim subjektom, koji će finansijskom i tehničkom
podrškom doprinijeti postizanju ciljeva
“Strategije zaštite okoliša FBiH” kao i
drugih relevantnih domaćih i međunarodnih dokumenata iz oblasti zaštite
okoliša.
33
PRIMJERI USPJEŠNE PRAKSE U
SUFINANSIRANJU PROJEKATA:
PRVI DIO
PROJEKAT ČIŠĆENJA OBALA
VODOTOKA FBIH 2010. GODINE
Projekat čišćenja obala vodotoka FBiH
započeo je u aprilu 2010. godine, a realizovan je na teritoriji 37 općina FBiH u 9
kantona/županija. U saradnji sa Federalnom upravom civilne zaštite i Agencijom
za vodno područje rijeke Save i prikupljene
su informacije sa terena o potrebi čišćenja
vodotoka. Projekat je realizovan u direktnoj
saradnji sa općinama, koje su angažovale
veliki broj javnih i privatnih privrednih
subjekata, kao i veliki broj nevladinih organizacija sa područja cijele Federacije
BiH. U sklopu Projekta, očišćeno je ukupno 565,54 km obala vodotoka 37 rijeka
te obala Jablaničkog, Boračkog i Plivskih
jezera. Fond za zaštitu okoliša FBiH sufinansirao je Projekat sa ukupno
1.604.370,58 KM, tj. 80% ukupne vrijednosti Projekta koja iznosi 2.017.977,02
KM. Neki od ostvarenih ciljeva projekta
su sljedeći: jačanje javne svijesti i podizanje
nivoa odgovornosti stanovništva o savjesnom odnosu prema prirodnim resursima,
pojačano djelovanje na lokalnu administraciju kada je riječ o planiranju uređenja
korita i obala rijeka, potenciranje neophodnosti donošenja zakonske regulative
pomoću koje se stiču uslovi za održivo
upravljanje prirodnim resursima ali i zbrinjavanje ambalaže i ambalažnog otpada,
iskorištavanje otpadnog materijala kao
sirovine za preradu, edukacija i promocija
zaštite okoliša posredstvom medija te
ukazivanje na negativan utjecaj nepravilno
odloženog otpada po okoliš i zdravlje.
neracije, kao i obezbjeđenje osnovnih sanitarnih uvjeta za život stanovništva i
razvoj naselja.
IZVOĐENJE RADOVA
NA REGULACIJI POTOKA
“BUĆA POTOK”
ZAVRŠETAK III FAZE KANALIZACIJE
KLOKOTNICA, DOBOJ ISTOK
Organizovano odvođenje otpadnih
voda i u tom smislu uređena i funkcionalna
infrastruktura s ciljem smanjenja štetnog
djelovanja voda u službi funkcionalnijeg
života građana, strateški je cilj i plan
zaštite okoliša i razvoja općine Novi Grad.
Implementacijom projekta rješava se višedecenijski problem nepostojanja kanalizacione mreže i odvođenja otpadnih
voda sa lokaliteta Buća potok. Realizacijom
III faze projekta regulacije potoka Buća
potok, čiji je cilj izmještanje podzemnih
instalacija (fekalne i kišne kanalizacije,
instalacije vodovoda, elektroinstalacije,
instalacije gasa, PTT kablova), a prema
uslovima nadležnih javnih preduzeća,
stvaraju se preduslovi za izgradnju separatne kanalizacione mreže općine Novi
Grad, jer je Buća potok recipijent za kišnu
kanalizaciju.
Izgradnjom infrastrukture prema projektnoj i usvojenoj provedbeno planskoj
dokumentaciji i privođenjem zemljišta
konačnoj namjeni, stvaraju se realne pretpostavke za poboljšanje i očuvanje čiste i
zdrave okoline na prostoru općine Novi
Grad. Proširenje i rekonstrukcija kanalizacijske mreže, odnosno priključenje što
većeg broja korisnika na kanalizacijski
sustav u funkciji je kvalitetne zaštite prirodnih resursa za današnje i buduće ge-
U skladu s mjerama “Strategije upravljanja vodama FBiH”, a u cilju “smanjenja
tereta zagađenja od urbanih/sanitarnih
otpadnih voda“, Fond za zaštitu okoliša
FBiH daje podršku povećanju stepena
obuhvaćenosti stanovništva kanalizacionim sistemima i izgradnji odgovarajućih
postrojenja za tretman otpadnih voda sufinancirajući projekte iz te oblasti, kao što
je npr. realizirani projekat “Kanalizacije
Klokotnica, Doboj Istok”. Izgradnjom fekalne kanalizacije stvaraju se realne pretpostavke za poboljšanje i očuvanje čiste i
zdrave okoline na prostoru općine Doboj
Istok.
Ciljevi projekta koji je jedan od kapitalnih investicija općine Doboj Istok za
period 2008-2012. godine, jesu: rješavanje
pitanja nekontrolisanog ispuštanja fekalnih
otpadnih voda čime se poboljšavaju higijensko-sanitarni uslovi i kvalitet života
2500 domaćinstava i 80 privrednih subjekata; priključenje većeg broja potrošača
na kanalizacioni sistem i rješavanje pitanje
odvodnje otpadnih voda i šireg područja
naselja Klokotnica, te stvaranje pretpostavki za brži privredni razvoj mjesne zajednice i općine Doboj Istok u cjelini.
VODOOPSKRBNI SISTEM
“DUVANJSKO POLJE“
Prema “Zakonu o vodama FBiH”, javno
vodosnabdijevanje podrazumijeva poslove
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
34
zahvatanja podzemnih ili površinskih
voda za snabdijevanje vodom stanovništva,
njihovo prečišćavanje do stepena zdravstvene ispravnosti i dovođenja do mjesta
potrošnje i raspodjele korisnicima voda.
“Federalnom strategijom upravljanja vodnim resursima” ,planira se u prvom redu
povećanje obuhvata i poboljšanje kvaliteta
javnog vodosnabdijevanja.
Projekt je značajan za regionalni i lokalni razvoj u kontekstu osiguranja kvalitetne pitke i zdravstveno ispravne vode
za oko 18.500 stanovnika općine, a sa ciljem sprečavanja i suzbijanja širenja zaraznih bolesti. Općina Tomislavgrad je
dobila kredit iz sredstava EIB-a
(4.000.000,00 EUR-a), a očekuju i određeni
iznos grant sredstava iz IPA fondova.
Fond je u skladu sa raspoloživim sredstvima prikupljenim iz vodnih naknada,
sufinansirao ovaj projekat u iznosu od
100.000,00 KM.
ODVOĐENJE I KONAČNO
ZBRINJAVANJE MULJA KOJI
NASTAJE NA POSTROJENJU ZA
PRIPREMU TEHNOLOŠKE VODE,
NATRON-HAYATa d.o.o.
U smislu provođenja principa „zagađivač plaća“ kao najdjelotvornijeg mehanizma za namjensko trošenje sredstava
prikupljenih za zaštitu okoliša, izrazito
je važno podržavati i poticati zagađivače
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
da ulažu u čistije tehnološke procese. Natron-Hayat iz Maglaja bavi se proizvodnjom celuloze, papira i papirnih proizvoda, te proizvoda od drveta, a jedan je
od najvećih izvoznika u BiH. Kao privredni
subjekt pokazuje ozbiljnost o pitanju pristupa zaštiti okoliša, i kontinuirano provodi
aktivnosti koje to potvrđuju: izgradnja
postrojenja za prečišćavanje otpadnih
voda, izgradnja spalionice za mulj nastao
na postrojenju, izgradnja objekata za predtreman tehnoloških voda iz HPV-a i sl.
U vezi s izdatim okolinskim dozvolama, preduzete su odgovarajuće mjere i
realizirani projekti za cjelovitu rekonstrukciju sistema prečišćavanja otpadnih
voda, kao što je rekonstrukcija postrojenja
za prečišćavanje otpadnih voda sa sistemom recirkulacije vode. Radi daljnjeg
smanjenja negativnog utjecaja na rijeku
Bosnu, iz koje se zahvata voda za tehnološki proces,
Fond za zaštitu okoliša FBiH sufinansirao je izradu glavnog projekta za odvođenje i konačno zbrinjavanje mulja koji
nastaje na postrojenju za pripremu tehnološke vode.
Cilj projekta je ostvaren jer je izrađena
projektna dokumentacija koja je preduslov
za izdavanje odobrenja za građenje, kako
bi se realizacija građevinskih radova planiranih projektom mogla nesmetano odvijati.
IZGRADNJA VODOOPSKRBNOG
SISTEMA HODOVO-ROTIMLJA,
OPĆINA STOLAC
Projekti izgradnje vodovodne mreže
imaju pozitivan efekat na zaštitu čovjekove
okoline kroz bolje gospodaranje vodom,
očuvanje lokalnih izvorišta koji su prije
realizacije projekta intenzivno i neracionalno iskorištavana, poboljšanje uvjeta
života i time osiguranje jednakih prava i
životnih uvjeta za sve građane. Cilj projekta
je poboljšati kvalitetu života stanovnika
općine Stolac i održivi socio-ekonomski
razvoj ovog dijela Hercegovačkoneretvanskog kantona, te zaustaviti trend iseljavanja stanovništva zbog niskog životnog
standarda.
Svrha projekta je, okončanjem radova
na izgradnji vodoopskrbnog sistema, povećanje raspoloživosti pitke vode dobre
kvalitete svim postojećim i potencijalnim
korisnicima MZ Hodovo. Kvalitetno funkcionisanje vodoopskrbne infrastrukture
je važno malim i srednjim preduzećima
na ovom području, a naročito bitno za
razvoj poljoprivrednog sektora u uslovima
uređenih vodnih sistema q
Za više informacija o aktivnostima i
projektima Fonda za zaštitu okoliša FBiH,
posjetite www.fzofbih.org.ba
Životna sredina i mentalno zdravlje
KOMARAC JE JAČI OD MJESECA
Oni energetski procesi i njihovi nosioci koji u određenom vremenskom periodu aktivno
utiču na organizam i izazivaju senzorne procese mogu se nazvati "efektivna sredina", što je
različito, i izvedeno iz "objektivne sredine"
Akademik Slobodan Loga
Mr. Bojan Šošić
Zapamtite da bez obzira na to koliko ste
danas bili sebični, okrutni i neosjetljivi,
svakim udahom ste usrećili jedan cvijet.
Mort Sahl
B
ez obzira na činjenicu da pojam
"sredine" ima tako važnu ulogu u
svakom pokušaju da se unaprijedi
razumijevanje determinanti različitih oblika ponašanja, uključujući i njegove patološke varijante, u velikoj većini temeljnih
udžbenika psihologije i psihijatrije zanemaruje se potreba da se ponudi definicija
tog termina. Ovaj termin izaziva različite
asocijacije kada se pomene psihijatrima,
psiholozima, pedagozima, genetičarima,
ili ekolozima. Svaki biolog će se vjerovatno
složiti s definicijom koja kaže da se radi
o "kompleksu fizičkih i biotičkih faktora
u okviru kojeg organizam postoji" ili još
jednostavnije, o "fizičkim, hemijskim i
biološkim uslovima u području u kojem
organizam živi". Genetičari bi mogli preferirati strožiju definiciju sredine kao
svega onoga što nije gen, a utiče na determinaciju fenotipa, dok bi neki čak,
posmatrano iz ugla pojedinačnog gena,
u sredinu uključili i ostale gene.
Međutim, s fiziološkom tradicijom
koju je započeo Claude Bernard sa svojim
pojmom milieu intérieur, t.j. onim što je
"ispod kože" (i često nazivano unutrašnja
sredina), potpuno je prihvatljivo tretirati
organizam kao cjelinu, kao ono što je
okruženo vanjskom sredinom (okolinom).
Takva koncepcija otvara put za daleko
lakše operacionalizirane i intuitivno prihvatljivije definicije sredine. Ova koncepcija
dominira u psihologiji i psihijatriji. U
prvom redu bio je to razvojni psihobiolog
Daniel Lehrman koji je ponudio jasne
argumente u korist teze da je organizam
taj koji stoji u interakciji sa sredinom, a
ne geni. Homeostaza, pojam koji je izveden
iz Bernardovog pojma milieu intérieur,
održava se ne samo srazmjerno automatskim fiziološkim mehanizmima, već i
klasom ponašanja poznatom kao regulatorno ponašanje, a koje je svakako svojstvo
organizma kao cjeline.
Efektivna sredina
Nebeski uticaji
Jednostavnim terminima vanjska sredina se može definisati kao "ukupnost
onih draži izvan tijela koji mogu izvršiti
uticaj na organizam". Međutim, jedna činjenica se nerijetko previđa, a to je da
ponašanje utiče ne samo na funkcionisanje
organizma u odgovoru na sredinu, već i
na sâmo izlaganje organizma sredini, izlaganje tim dražima; u neku ruku, na
sâmu definiciju sredine. Zapravo je nemoguće definisati sredinu bez razumijevanja ponašanja organizma. Nudi se
takođe i distinkcija koja ukazuje na važnost
procesa selekcije takvih sredinskih draži.
Oni energetski procesi i njihovi nosioci
koji u određenom vremenskom periodu
aktivno utiču na organizam i izazivaju
senzorne procese mogu se nazvati "efektivna sredina", što je različito, i izvedeno
iz "objektivne sredine". Uzimajući u obzir
činjenicu da različite vrste imaju različitu
konstituciju čula, različite vrste životinja
tako na izvjestan način imaju i različite
(efektivne) sredine. Osim toga, u svakoj
raspravi o bogatstvu sredinskih uticaja
na određenje psihološkog sklopa ljudskih
bića, sasvim je prirodno reći da izvanredna
varijacija oblika ljudskog ponašanja snažno
utiče na to kako se vrši ta selekcija efektivne
sredine iz okvira "objektivne". Nepismena
osoba može živjeti u neposrednoj blizini
velike biblioteke, ali se ta biblioteka teško
može računati u dio sredine te osobe u
psihološkom smislu.
Slično ovome, ekolozi prave distinkciju
između staništa i apstraktnijeg pojma
“ekološke niše”, koja ukazuje na to kako,
prije negoli gdje, organizam živi.
Ipak, dosta pažnje se često poklanja,
naročito u popularnoj literaturi ili medijima, onim dijelovima i aspektima objektivne sredine za koje je teško znati da
li zapravo ikako utiču na ljudski organizam,
a kamoli na mentalno zdravlje. Mnoštvo
je predstava o takvim odnosima, ili čak
klasa sredinskih uticaja te ih je teško i
pobrojati. Oni koje smo odabrali da opišemo i propratimo komentarom, iako relativno proizvoljno odabrani, bez iznimke
se oslanjaju na koncept aktivne uloge
ljudi u oblikovanju njihove sredine.
Premda su astrološke teorije gotovo
potpuno zanemarene u ozbiljnim studijama u oblasti mentalnog zdravlja, mnogi
profesionalci u ovoj oblasti vjeruju da
mjesečeve faze vrše izvjestan uticaj na
ljudsko ponašanje. Ovo uvjerenje nema
fizičke temelje jer, npr. vidljivost Mjeseca
ne stoji u korelaciji s njegovom udaljenošću
od Zemlje, čime se niječe hipoteza o gravitacionom uticaju Mjeseca na vodenu
masu u sastavu ljudskog organizma, što
se nekad ističe kao "objašnjenje" ovog
tzv. "lunarnog efekta", poznatog i kao
"Transilvanija efekat". Osim toga, procjenjuje se i da komarac koji stoji na čovjekovoj ruci ima veću gravitacionu silu na
tijelo te osobe, nego što je ima Mjesec.
Porijeklo ovog vjerovanja nesumnjivo
ima veze s vremenom kada je Mjesec
imao daleko veći uticaj nego što ga ima
danas kao izvor svjetlosti, što više nije
slučaj, bar ne u industrijaliziranim društvima. I premda je 1985. godine objavljena
analiza ranije obavljenih studija, koja je
ustvrdila da takva istraživanja jednostavno
više nisu potrebna, istraživanja se nastavljaju. U mnogim studijama se diskutuje
o metodološkim teškoćama, da bi se konačno opet samo utvrdilo da postoji tek
slaba povezanost, ili da je nema nikako,
uz samo povremene i vrlo posebne iznimke. Jednostavno nema pouzdanih dokaza da Mjesec može ikako uticati na
naše biološko funkcionisanje, čak ni u
tako osjetljivim slučajevima gdje bi se,
ako ikada, moglo i očekivati da se takav
uticaj ispolji - kod pacijenata podvrgnutim
hirurškim zahvatima. Začudo, vjerovanje
u povezanost između Mjeseca i ponašanja,
naročito ponašanja korisnika usluga u
mentalnom zdravlju, opstaje - kod mnogih
profesionalaca u ovoj oblasti q
Nastavak u sljedećem broju
(Objavljeno kao Loga S, Šošić B. Životna sredina i
mentalno zdravlje. Treći kongres psihijatara BiH s
međunarodnim učešćem: "Psihijatrija između fenomenologije i neuroznanosti". Pozvano predavanje.
Tuzla, 12-15 Oktobar 2012. i dostupan je na engleskom jeziku kao Loga S, Šošić B. Environment and
mental health. Psychiat. Danub., 24(Suppl. 3):272276, 2012)
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
35
36
Kontaminacija zemljišta
TEŠKI METALI
DOLAZE SA ASFALTA
U izduvnim gasovima motornih vozila nalazi se oko 180 organskih komponenata, od toga
oko 47% zasićenih ugljovodonika, 40% nezasićenih ugljovodonika, 7% aromatskih jedinjenja,
4% aldehida i ketona, 1% fenola, 0,7% alkohola i 0,3% ostalih jedinjenja
Dr. sc. Suvada Borić – Šaćiragić
E
kspanziju industrije i saobraćaja
prati pojava zagađenje životne sredine, koja je u korelaciji sa stepenom
industrijalizacije određenog regiona i gustinom saobraćaja. Automobil je postao
sastavni dio života savremenog čovjeka.
Izduvni gasovi automobila predstavljaju
najznačajniju komponentu zagađenja svih
ekosistema velikih gradova. Smatra se da
su drumska vozila jedan od glavnih polutanata vazduha u svijetu, naročito u
većim gradovima. Bez obzira na pozitivne
ekonomske strane života u gradovima
(manja potrošnja energije, visoki procenat
iskorištenog zemljišta, gustina naseljenosti), urbanizacija sa sobom donosi i narušavanje životne sredine van okvira održivosti.
Negativan efekat gradskog života potencira i činjenica da je stanovništvo izloženo povećanom stepenu zagađenja
vazduha, buke i drugih faktora koji utiču
na cjelokupni kvalitet življenja. Iz tih razloga posebno se u urbanim sredinama
potencira permanentan monitoring zagađenja zraka kao posljedica toksičnog
dejstva mobilnih izvora. Sarajevo svojim
geografskim položajem predstavlja pravi
izazov za rješavanje problema zagađenja
vazduha izazvanog mobilnim izvorima.
Staro jezgro grada karakterišu uske ulice
kanjonskog tipa koje ne mogu da podnesu
tako veliku frekvenciju vozila. Takođe,
kotlina u kojoj je smješten grad nema
provjetravanja pa je koncentracija izduvnih
gasova velika i sa dugim zadržavanjem u
gradu.
Uzimajući u obzir prosječnu starost
vozila i kvalitet goriva koje koriste, malu
propusnu moć glavnih saobraćajnica,
jasno je da zagađenje vazduha iz ovih izvora postaje jedan od najaktuelnijih problema života u gradu.
Uticaj saobraćaja na kontaminaciju
životne sredine je izuzetno veliki i on se
ogleda i u emisiji teških metala, posebno
olova, kadmija i cinka. Izduvni gasovi
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
motora sa unutrašnjim sagorijevanjem,
osim teških metala sadrže još i CO (ugljenmonoksid), NOx (azotokside), SO2 (sumpordioksid) i druge toksične supstance.
U izduvnim gasovima motornih vozila
nalazi se oko 180 organskih komponenata,
od čega je oko 47% zasićenih ugljovodonika, oko 40% nezasićenih ugljovodonika,
oko 7% aromatskih jedinjenja, oko 4%
aldehida i ketona, oko 1% fenola, oko
0,7% alkohola i oko 0,3% ostalih jedinjenja
(Jovanović, 2008). Većina ovih jedinjenja
je veoma opasna za ljude, a mnoga od
njih su i kancerogena. Najveća koncentracija je na raskrsnicama i drugim saobraćajnicama u centru grada, zbog velikog
broja vozila, pri čemu motor radi i pri
stajanju vozila. Zagađenje sumporom,
ugljovodonicima i teškim metalima je
posebno dramatično u našoj zemlji zbog
lošeg kvaliteta goriva.
Veliki probem predstavlja kontaminacija zemljišta i biljaka teškim metalima,
posebno olovom i kadmijem u neposrednoj blizini autoputeva i frekventnih saobraćajnica. Koncentracija ovih metala zavisi od udaljenosti lokaliteta od saobraćajnica, stepena pokrivenosti zemljišta
biljnim pokrivačem, pravca i jačine vjetra,
od frekvencije putničkog saobraćaja i vremena zadržavanja vozila. Tako Resulović
& Ivetić (1991) procjenjuju da je u Bosni
i Hercegovini kontaminirano 6,3 % obradivih poljoprivrednih zemljišta uz saobraćajnice, što dovodi u pitanje proizvodnju većeg broja poljoprivrednih kultura
na takvim površinama. Na području sarajevske regije u zemljištima uz saobraćajnice je registrovan veći sadržaj olova i
kadmija od graničnih vrijednosti (Ivetić,
1987).
Dobiveni podaci u našim istraživanjima iz 2009 godine ukazuju na to da se
koncentracije olova i kadmija koje su nađene kod analiziranih biljnih vrsta i u
zemljištu razlikuju u zavisnosti od lokaliteta
sa kojih su sakupljani uzorci. Naime, naj-
veća koncentracija ovih teških metala nalazi se u uzorcima uzetim na lokalitetima
sa najvećom frekvencijom sobraćaja i vremenom zadržavanja vozila. Maksimalna
koncentracija olova sadržana u ispitivanom
zemljištu utvrđena je na lokalitetu ispred
Prirodno matematičkog fakulteta u Sarajevu i iznosi 377,5 mg/kg. Minimalna
vrijednost zabilježena je na lokalitetu Sarajevo – Pofalići i iznosi 57,50 mg/kg.
Granična vrijednost prirodnog sadržaja
olova u zemljištu iznosi 100 mg/kg (Reimann, 1988). Ako navedemo podatak da
glavnom saobraćajnicom u Sarajevu koja
prolazi ispred Prirodno matematičkog
fakulteta dnevno u oba pravca prođe oko
130.000 vozila, koja se tu i dosta dugo
zadržavaju zbog semafora, ali i u dnevnoj
špici kada se tu formira dugačka kolona
vozila u oba smjera onda su nam ovi podaci razumljivi. Isto je i sa veoma tosičnim
i opasnim kadmijem gdje je maksimalna
koncentracija sadržana u tlu izmjerena
na lokalitetima Sarajevo – Prirodno matematički fakultet i iznosi 15,0 mg/kg.
Granična vrijednost prirodnog sadržaja
kadmija u zemljištu iznosi od 1 do 2
mg/kg (Reimann, 1988).
Zaštitne mjere
Kada je u pitanju zaštita životne sredine, evropski i svjetski standardi su sve
rigorozniji, shodno utvrđenom stanju sadržaja i dinamike teških metala u ekosistemima na teritoriji Bosne i Hercegovine
dobiveni rezultati i utvrđena metodologija
trebali bi poslužiti kao polazna osnova
za analizu stanja životne sredine i upoznavanje na nacionalnom nivou, kao i za
primjenu slijedećih zaštitnih mjera:
q stanje sadržaja i dinamike teških metala
u biljkama i tlu na teritoriji Bosne i Hercegovine zahtijeva usvajanje strategije
održivog razvoja države, a samim tim i
regije, uvođenje standarda koji podržavaju
održivi razvoj, saobraćajni sistem u održivom razvoju, ekološku edukacija sta-
Urbani konflikti
Bez obzira na pozitivne ekonomske
strane života u gradovima (manja potrošnja energije, visoki procenat iskorištenog zemljišta, gustina naseljenosti), urbanizacija sa sobom donosi
i narušavanje životne sredine van
okvira održivosti.
novništva (posebno mlade generacije),
ispunjavanje uslova zaštite okoline i zaštite
prirode od pretendenata na neodrživo
korištenje prirodnih resursa i prihvatanje
i realizovanje međunarodnih okolinskih
ugovora.
q obavezno provođenje kontinuiranog
monitoringa teških metala u tlu i biljkama,
sa posebnim osvrtom na povećanu koncentraciju uzrokovanu antropogenim unosom,
q provođenje kalcizacije i humizacije tla
kao mjere zaštite tla s ciljem poboljšanja
njegove apsorpcijske sposobnosti za teške
metale i njihovog iznošenja iz tla radi
sprečavanja uključivanja u biogeohemijske
cikluse,
q odabir određenih poljoprivrednih kultura koje su manje osjetljive na teške
metale i koje ih manje koncentrišu u jestivim dijelovima,
q u cilju proizvodnje zdravstveno bezbjedne hrane potrebno je zabraniti proizvodnju hrane u pojasu od najmanje 50100 metara od saobraćajnica, jer se u
tom pojasu pojavljuje povećana količina
teških metala u zemljištu,
q sadnjom zelene zaštitne ograde pored
velikih saobraćajnica,
q uvođenjem savremenih eko motora
sa ekološki provjerenim gorivom u cilju
smanjenja negativnog uticaja saobraćaja
na zdravlje ljudi i životnu sredinu. Ovo
je posebno značajno za velike gradove
kao što je Sarajevo i prigradska naselja,
q uraditi projekat za sanaciju kontaminiranih površina kao i organizovanju zaštite životne sredine na svim nivoima,
q osim remedijacije zagađenog zemljišta
uz saobraćajnice potrebno je razviti sistem
upravljanja zaštitom životne sredine baziran na evropskim prihvaćenim standardima u sklopu ISO 14000.
Razvoj zaštite životne sredine značajno
utiče na razvoj drugih društvenih oblasti
i efikasno upravljanje zaštitom životne sredine treba da dobije nacionalni karakter i
značaj usklađen sa globalnim interesima q
VLAST IGNORIŠE
BICIKLISTE
Rijad Tikveš
Ekotim Sarajevo
I
ako je biciklizam u većini razvijenih
zemalja preporučen, kao vid saobraćaja
koji pozitivno utiče na kvalitet zraka,
života, i smanjenje svakodnevnih gužvi
u saobraćaju, u našoj zemlji biciklisti se
još uvijek ne tretiraju kao ravnopravni
učesnici u saobraćaju. Osim nekulture
vozača, podređivanja svih saobraćajnica
vozačima motornih vozila, pretvaranja
postojećih biciklističkih traka u parkinge,
posljednji sporazum o rekonstrukciji šetnice, pri čemu se uopće ne vodi računa o
potrebama izgradnje biciklističkih staza,
isprovocirao je udruženje "Giro di Sarajevo" da se Ministarstvu i općini Novo
Sarajevo obrati sljedećim saaopćenjem.
"Iritirani ignorantnskim ponašanjem
vlasti, posebno općine Novo Sarajevo i
Ministarstva prostornog uređenja i zaštite
okoliša Kantona Sarajevo, koji su nedavno
potpisali Sporazum o nastavku izgradnje
šetnice na području Vilsonovog šetališta,
udruženje za promociju urbanog biciklizma Giro di Sarajevo ima potrebu naglasiti
slijedeće:
UVREDLJIV ODNOS
Nakon pet godina inicijative i lobiranja
da Sarajevo napokon počne dobijati biciklističke staze i time polako ali sigurno
izgrađivati svoj status kao biciklizmu i
zdravom životu prijateljski nastrojenog
grada, duboko smo razočarani da se budžetska sredstva i dalje troše na projekte
koji ovom gradu ili nisu potrebni nikako
ili su jednostavno suvišni. Vilsonovo šetalište, kao centralna gradska magistrala
koju koriste sarajevski biciklisti i dalje je
bez jasno označene i profesionalno izgrađene biciklističke staze / trake. Urbanistička neosviještenost i uvredljivi ignorantski odnos vodećih ljudi općine Novo
Sarajevo i Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo
još jednom je pokazan potpisivanjem
datog Sporazuma, pri čemu nigdje, ni u
kom slučaju nije planirana izgradnja biciklističke staze ili obilježavanje biciklističke
trake na postojećoj saobraćajnici.
Takav stav pomenutih vlastodržaca
vrijeđa ne samo bicikliste, čija populacija
bilježi najviši progresivni rast od svih korisnika Vilsonovog šetališta, nego i sve
ostale građane koji žele da žive u zdravom
i čistom gradskom okruženju.
Sramotna ignorantnost vlasti se ogleda
i u činjenici da je udruženje Giro di Sarajevo upravo sa pomenutim Ministarstvom Kantona Sarajevo, između ostalih,
potpisalo Sporazum o razumijevanju koji
nalaže zajednički rad na poboljšanju biciklističkih uslova u Sarajevu, a nakon
čega se novac spomenutog Ministarstva
usmjerava na projekte koji ne samo da
ne pomažu poboljšanju tih uslova, nego
eliminišu i dalju mogućnost implementacije bilo kakve biciklističke saobraćajnice
izgradnjom trajnih šetnica i saobraćajnica
na mjestu koje uz pješake najviše koriste
upravo biciklisti.
RADIKALAN POTEZ
Udruženje Giro di Sarajevo je vlastima
prošle godine čak i ponudilo kompletan
idejni projekat izgradnje biciklistčke trake
na Vilsonovom šetalištu ali tako radikalan
urbanistički potez vlastodršci očito nisu
znali prepoznati, te pored postojeće dvije
trake za automobile, i dvije renovirane
šetnice za pješake, na Vilsonovom šetalištu
odlučuju renovirati još jednu šetnicu, što
je potpuno nepotreban i smiješan potez
u urbanističkom smislu.
Pitanje je da li se novac mora potrošiti
po svaku cijenu na bilo što, ili na ono što
nam je zaista potrebno? Da li je općina
Novo Sarajevo pitala građane šta zaista
žele na Vilsonovom šetalištu i šta im nedostaje tamo? Da li je Kanton Sarajevo
pokušao dobiti detaljnu analizu korisnika
Vilsonovog šetališta te na tom osnovu
odlučio usmjeriti skoro četvrtinu miliona
KM u projekat koji nema smisla? Da li
pola miliona KM zaista treba utrošiti na
nešto što već postoji i po čemu će se isto
hodati kao i ranije, i na čemu će biciklisti,
koji Vilsonovo šetalište smatraju svojim
isto kao i pješaci, biti šikanirani kao i
uvijek, na margini zakona?
Pokušajte izaći iz svojih kancelarija,
načelniče Koldžo i ministre Petrović, i
doći na Vilsonovo šetalište, u bilo koje
doba dana i po bilo kakvim vremenskim
prilikama, pa lično prebrojite koliko pješaka i automobila, a koliko biciklista
prođe vašim šetnicama i saobraćajnicama.
Ako već ne vjerujete nama, vjerujte svojim
očima." q
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
37
38
Čovjek i prostor
DIVLJA GRADNJA VS
ODRŽIVI RAZVOJ
Prof. Vesna Hercegovac-Pašić,
dia-urbanist
T
eorija prostornog planiranja daje
odgovore vezane za pitanja: kako,
šta i gdje, te kako koristiti, a kako
očuvati prostor - teritorij, jer sve se u okviru
njega odvija i sve se svodi na njegovu
upotrebu. Stoga je ogromna odgovornost
planiranja i upotrebe prostora potencirana
osnovnom karakteristikom istog kao nečeg
nenadoknadivog, neobnovljivog. Prostor
je dakle resurs par excellence, pa shodno
tome planiranje i upravljanje istim je odgovornost par excellence. Ograničenost
prostora, tj. njegova konačnost zahtijevaju
i potvrđuju dugoročnost prostornog planiranja i uređenja kao procesa. Dakle,
prostor moramo uređivati dugoročno,
prvenstveno iz razloga konačnosti samog
resursa, jer su pogreške u njegovom planiranju i funkcionalnom organiziranju opasne i gotovo neispravljive. Iz toga proizlazi
i sve veća važnost urbanog i prostornog
planiranja kao teorije i prakse. Znamo
da su urbanizam i prostorno planiranje
utemeljeni na znanosti, ova na istraživanju,
kao svom jedinom ispravnom putu, potpomognuti empirijom u onolikoj mjeri
koliko je sve odraz kontinuiteta. Znamo
i to da su urbanizam i prostorno planiranje
disciplinarne tehnike koje obuhvataju posebne vještine i koje se trebaju poznavati,
ali i koje se moraju ujedinjavati i dopunjavati sa nizom disciplina u zajedničkim
akcijama planiranja i uređenja.
One stoga jesu i pravo i zakon, jer
obavezuju društvo i pojedinca – korisnike,
na zajednički poduhvat planiranja – radi
korištenja. Dakle, svaka djelatnost u domeni prostora treba – mora biti u okvirima
dogovorenih pravila ponašanja – zakoni,
koji su doneseni po osnovu zakonodavne
vlasti u za to formiranim tijelima – zakonodavna tijela.
Urbanizacija je dugoročan proces koji
se odlikuje porastom udjela gradskog stanovništva i širenjem urbanih područja.
Proces urbanizacije je u Evropi započeo
sa Prvom industrijskom revolucijom u
XVIII vijeku, nastavljajući da se heterogeno
širi kontinentom više od dva vijeka. Ovaj
process je imao različite faze: urbanizacija,
de-urbanizacija ili kontraurbanizacija, te
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
re-urbanizacija, koje su u različite evropske
zemlje stizale u različito vrijeme, u zavisnosti od njihovog geografskog položaja
i istorijskih okolnosti. Stepen urbanizacije
je udio gradskog stanovništva u ukupnom
stanovništvu neke zemlje (ili regiona).
Stopa urbanizacije predstavlja porast
udjela urbane populacije u određenom
periodu. Proces urbanizacije u nekom
regionu ima velike posljedice na njegovu
privredu i ekologiju. Postoje različiti oblici
(modeli) urbanizacije, ili koncentracije
ljudskih aktivnosti, naselja i socijalne infrastrukture (monocentrična mreža naselja,
policentrična mreža naselja, kompaktni
gradovi, predgrađa, itd.).
Posmatramo li Evropu u ovom kontekstu možemo reći da je jedan od najurbaniziranijih kontinenata na svijetu. Danas
više od 75 % evropskog stanovništva živi
u urbanom dijelu, ili u neposrednoj blizini,
a još uvijek ima privilegiju uživati u zelenilu. Sa svojim urbanim krajolikom, historijskim gradovima i kulturnim blagom,
Evropa predstavlja jedno od najpoželjnijih
i najzdravijih mjesta za življenje. Između
ostalog - to je i dio "urbanoga svijeta"
koji je okarakterisan kao najčešće posjećivan od strane turista.
Evropski gradovi su se razvijali kao
kompaktni gradovi, međutim, danas se i
Evropa susreće sa naglim razvojem grada
i njegovim nekontroliranim širenjem.
Predviđa se da će do 2020. godine više
od 80% evropskog stanovništva živjeti u
gradovima.
Stoga je savim logična pojava nedostatka stambenog prostora, koji će uz
prostorna reorganiziranja u gradovima
dovesti do pojave širenja urbanih sustava,
koje je okarakterisano kao spontano, nekontrolirano (urbano) širenje (razvojrast), niske gustine naseljenosti. Spontano
urbano širenje je dakle, neplanirano i nekontrolirano širenje urbanizacije u područja koja se nalaze neposredno uz Grad
i sinonim je neracionalne potrošnje gradskog, građevinskog zemljišta. Ovaj pojam
se, takođe, koristi za označavanje ekspanzivnog, brzog i ponekad neodgovornog
geografskog širenja metropolitanskog područja.
Ova u svijetu poznata pojava, naziva
se još i urban sprawl (američki termin),
a odlikuje se sa nekoliko modaliteta korišćenja zemljišta:
1. monofunkcionalno zoniranje (komercijalne djelatnosti, stanovanje, industrija)
2. nastanak naselja zavisnih od automobilskog saobraćaja
3. nizak intenzitet korišćenja zemljišta,
sa višim stepenom zaposijedanja u odnosu na prethodne namjene (širi putevi,
veće trgovačke kuće - tržni centri sa
velikim površinama za parkiranje)
4. nedostatak adekvatnih projektantskih
rješenja, tako da se ponekad stiče utisak
jednolične urbane sredine, bez obzira
na fukciju.
Ako govorimo o nekontroliranom širenju grada, trebamo prije svega definirati
granice grada i dijelove grada (urbano i
suburban područje), te definirati na koji
način, gdje i kako se dešava nekontrolirano
širenje.
Da bi pojasnili određene prostorne
dinamike reći ćemo da je:
q Urbano područje je ono područje koje
fizički pripada većem, ili manjem gradu
i koje karakterizira: visok udio izgrađenih površina, velika gustina naseljenosti i radnih mjesta i značajna
opremljenost saobraćajnom i drugom
infrastrukturom, kao što to gotovo
nikako nije slučaj sa ruralnim područjima. Urbanim područjima smatraju
se i neizgrađene, odnosno, zelene površine, koje gradsko stanovništvo koristi
u rekreativne i kurativne svrhe.
q Prigradska / periurbana područja jesu
ona područja,na kojima se odvija prelazak iz striktno ruralne u urbanu
strukturu. Ona često predstavljaju direktan spoj urbanog i ruralnog i na
kraju mogu da se razviju u potpuno
urbana područja. To su mjesta u kojima
stanovništvo igra ključnu ulogu, odnosno u kojima se odvija potpun životni
ciklus. Većina prigradskih područja se
nalazi na obodu formiranih urbanih
cjelina, ali se, takođe, mogu nalaziti i
u okviru ruralnih predjela u vidu zona
u kojima se razvija rezidencijalna funkcija. Dakle, prigradska područja najčesće nastaju kao posljedica procesa
Čovjek i prostor
suburbanizacije, ili stihinog širenja urbanog tkiva.
Nekontrolirano širenje gradova je kao
pojava i aktuelni problem prepoznato u
svijetu, Evropi i evropskom gradu naročito
(koji se do sada razvijao kao kompaktni
grad). Nekontrolirano širenje producira
niz posljedica i problema oličenih u:
1. načinu izgradnje (tipologije, gustine,
funkcije, ad hoc zaposjedanje prostora
određenih karakteristika etc.)
2. fragmentiranosti gradskog tkiva (neplansko izgrađivanje izravno pogoduje
ovoj pojavi)
3. ekološkom zagađenju (pogoršanje funkcioniranja pojedinih dijelova prostora
sa aspekta opskrbe infrastrnim elementima, aplikacija neformalnih rješenja,izigravanje standarda)
Budući da problemi nisu samo ograničenoga karaktera, već su dio pojava na
makro planu - regije; Balkana; pa i dijelova
Evrope, ova razmatranja se sada već svjesno dižu na višu razinu i baziraju na kreiranju modaliteta koje provodi Evropska
unija, kreirajući potencijalne scenarije
kao odgovor na pitanja vezana za rješavanja niza problema.
Osnovni modalitet je onaj koji nosi
naziv teritorijalna kohezija (tk), koja predstavlja najviši cilj teritorijalnog razvoja u
vodećim principima, te je sastavni dio
esdp*dokumenta.Ona (tk) podrazumijeva
postupke detaljne provjere stanja, prijedloge rješenja, provjere prijedloga rješenja
i na kraju djelovanje u svim javnim, ekonomskim, političkim, okolišnim i drugim
sektorima, u cilju efikasne realizacije.
Posmatramo li grad Sarajevo kao urbani sustav, uocavamo da se on razvijao
longitudinalno, sa karakteristikama urbanog u uskoj kotlini - dolini uz rijeku,
koja je njegova prirodna osovina, pa takvo
organiziranje prepoznajemo prvenstveno
kao rezultat topografskih uslova. Prateci
razvoj urbane strukture, kroz vrijeme i
prostor, prepoznajemo znacajke pojedinih
perioda sedimentiranja, kao niz u prostor
“upisanih” urbanih principa i njihovih
karakteristika.
Polazeći u analizi razvoja urbane
strukture od njenog najstarijeg dijela, nastalog u periodu turske dominacije, uočavamo da je prostorna organizacija ba-
štinila elemente “Istočnog urbanog principa”, sa izrazitom organizacijskom shemom odvajanja funkcija na stanovanje MAHALE, kao urbane jedinice i poslovanje – ČARŠIJA, kao izrazito komercijalni
dio. U nastavku razvoja gradskog tkiva
slijedom izgradnje u periodu austrougarske
dominacije, prepoznaju se elementi “Zapadnog urbanog principa”, koji se odlikuje
prostornom regulacijom, formom BLOKA,
ULIČNOG POTEZA, JAVNOG SADRŽAJA u parteru, ili pak SAMOSTALNIH
OBJEKATA reprezentativnog karaktera.
Period MODERNE je takođe ostavio
svoga traga i određene fizičke strukture
svjedoče praćenje razvoja urbanističke
misli i na ovim prostorima, da bi sa periodom obnove, poslije II Svjetskoga rata
Grad postao poprište masovne izgradnje,
koja nije osvarena kao cjelovit planski
koncept, ostavivši većinu naselja kao nedovršene funkcionale strukture, koje i do
danas pate od istih nadostataka i neizbježnog efekta SPAVAONICE.
Zapravo, ovu pojavu treba opisati kao
veoma raširenu i kararakterističnu za period socijalističkog društva u kome, sa
nastupom 50-ih, 60-tih godina prošloga
Graf. 1. Sarajevo – GUP/ MASTER PLAN za period 1986 - 2015 godina
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
39
40
Čovjek i prostor
vijeka, usljed nagloga razvoja procesa industrijalizacije (agrarna zemlja postaje
industrijskom!), dolazi do naglog demografskog rasta (kada je selo nastupilo na
„pragove“ grada), tj. naglog priliva radno
sposobnog stanovništva u urbane sredine
- centre, a uporedo sa tom pojavom, do
nedostatka stambenog prostora (tražio
se „krov nad glavom“). Dakle, bilo je to
ono vrijeme, kada “jeftina” radna snaga
migrira ka gradovima u potrazi za poslom,
a društvo im nije moglo dati taj željeni
“krov” i to je bio taj „društveni trenutak“,
istovremeno prelomni momenat i u samoj
sferi odlučivanja. Planiranje karakteristično
za taj period društvenog razvoja kao da
se tek ustrojavalo i to je bio tako pogodan
“ambijent”, u kome su se počele zaposjedati
čitave zone, bez planske osnove, bez projekata, označivši tako početak demografske
i prostorne „eksplozije“ Sarajeva, ali i
mnogih drugih urbanih sredina. Tada će
zapoćeti to „najveće zlo“u potrošnji prostora, koje kolokvijalno nazivamo – BESPRAVNA GRADNJA (DIVLJA GRADNJA), koja planiranje i sve njegove stručne i naučne elemente dovodi na razinu
apsurda, a ukupno društvo oslikava kao
društvo bezvlašća i neorganiziranosti,
društvo umanjene svijesti, kada je u
pitanju benevolentnost spram aktera,
kojih je svakim danom bivalo sve više.
Danas, kada smo mi pojavu nekontroliranog rasta, u našem društvu, prepoznali u formi DIVLJE GRADNJE, prihvatili ju gotovo kao neminovnost, jer
nismo bili u stanju kontrolirati ovaj proces,
koji je prvenstveno odraz socio-ekonomskih, ali i kulturoloških prilika jednoga
društva, postavimo sebi pitanje - na koji
način dalje djelovati u cilju rješenja gorućih
problema, koje ona kao pojava i kao
proces povlači za sobom.
Šta je to tadašnje društvo, kao izvršilac
- vlast, kao zajednica korisnika zajedničkog
dobra – prostora, činila i učinila? Ništa,
jer bila je apsolutno zatečena, nespremna,
prije svega bez prostorne strategije, ali i
finansijske osnove za iole efikasne poduhvate, e da bi zaustavila STIHIJU U
PROSTORU! Nemuštim postupanjem
počelo se raditi na „liječenju“ umjesto da
se razvijao „sistem preveniranja“, pa i
„hirurškog zahvata“- eliminiranja nekontrolirane gradnje, što bi značilo da je neophodno hitno zaustavljanje procesa degradacije i gubitka zemljišta, ponajprije
izradom planske dokumentacije, pa i primjenom kaznene politike, koja je bila
ustrojena kao legislativa, ali na žalost ne
primjenjivana.
Ipak, vlast se odlučila za „liniju manjeg
otpora” i nizom sanacionih planova bespravne gradnje otvorila jedan proces
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
koji je zavladao, a danas već potpuno
onemogućio bilo kakvo planiranje, pa je
to jedino moguće porediti sa logikom
“Divljega zapada“ , koja je eto, na ovim
prostorima našla svoju primjenu. Stradala
su poljoprivredna zemljišta, šumska, vodozaštitna, a stradala i slika grada, koji
se gubi u svom lošem funkcioniranju, jer
tada više ništa nije rezultat ni znanja ni
svijesti o prostoru kao infrastrukturi budućnosti, a potrošen na takav način prostor
je zapravo trajno izgubljen.
Sa jedne strane imali smo Prostorno
– planske dokumente višega reda (GUP
1962, GUP 1986 - 2015), ali sa druge
strane imali ekspanziju neplanske izgradnje
u mnogim dijelovima urbanog područja
grada. Istini za volju, većina tog područja
nije bila obuhvaćena i određenim detaljnim planskim dokumentima (REGULACIONI PLANOVI), kao osnovama za
plansku gradnju. Očigledno da je takva
situacija potpomogla proces neragularne
izgradnje i mi postajemo svjedoci njene
ekspanzije: u Sarajevskom polju, ka padinama (obronci Trebevića i Huma), ali
takođe i u dijelovima Nahoreva, Jagomira,
Betanije, te Sipa, sa prepoznatljivim karakteristikama suburbanog područja.
Objektivno gledano, nismo imali
spremne odgovore - niti u samoj planskoj
dokumentaciji, niti u sprenmim lokacijama
za izgradnju, stoga se čini da se sam
proces nije prepoznavao kao izrazito opasan, iako je bio primjetan njegov rastući
trend, uz sve više funcionalnih problema.
Vlast mu nije posvećivala ozbiljnu pažnju,
tek poneka akutna situacija proizvela bi
akcije kratkoga daha, a postojeći zakonski
okviri su bili odviše “labavi”, te je to bilo
idealno stanje za uspostavu “paralelnih”
procesa u prostoru.
Stoga, kada je sve to postalo više nego
jasno, ne može se uopće činiti logičnim i
pravno utemeljenim izigravanje postojećih
regula - Zakona, neblagovremeno donošenje istih, upravo od strane te iste društvene skupine „krojača društvene zbilje“
- Zakonodavne vlasti. Iz do sad iznesenog
da se zaključiti - da je sasvim jasno nepostojanje sistemske uvezanosti PRAVNOG MIŠLJENJA, AKCIJE IZVRŠNE
VLASTI i samog SHVAĆANJA PROSTORNOG UREĐENJA kao potrebe i
prinude, ali i to - da NISU U PITANJU
PROMJENE U PLANERSKOJ STRUCI,
tj. u njenom teoretskom background-u,
nego je to devijantno ponašanje postalo
dijelom prakse u samoj POLITICI PROSTORA q
UPRAVLJANJE
Nastavak sa stranice 23.
Strateški i planski dokumenti
Temeljni programski dokumenti za
provođenje politike upravljanja otpadom
u Federaciji Bosni i Hercegovini su:
q Strategija upravljanja otpadom u Fe-
deraciji BiH (2008.-2018),
q Federalni plan upravljanja otpadom,
q Kantonalni planovi za upravljanje
otpadom, i
q Općinski planovi upravljanja otpadom
Strategija upravljanja otpadom je
jedana od sastavnica integralne Strategije
zaštite okoliša Fedracije BiH. Strategija
utvrđuje trenutno stanje, mjere i način
rješavanja problematike otpada u Federaciji BiH. Isti je koncept i u RS-u.
Cilj Strategije je utvrđivanje dugoročne politike gospodarenja otpadom
na suvremen način u periodu najmanje
deset godina, a to podrazumijeva odlaganje samo onog otpadnog materijala
koji se više ne može ponovno koristiti
kao predmet/ ambalaža, sirovina ili kao
energent.
Osnovna zadaća je da Strategija otpad tretira ne samo kao okolišnu nego
kao i ekonomsku kategoriju u pogledu
uštede vremena, materijala i energije.
Provedbeni propisi
Provedbeni propisi su ključni u detaljnijoj razradi zakona i ostvarivanje
ciljeva strategije i planova zbrinjavanja
otpadom kao programskih dokumenata.
Odrebe zakona su konkretizirane u
nizu provedbenih propisa u formi pravilnika i uredbi koji su propisali sadržaj
i metodologiju suvremenog kocepta
upravljanja otpadom, čiji je krajnji cilj
zatvaranje općinskih deponija i provođenje odobrenih Planova prilagođavanja
upravljanja otpadom u 79 općina Federacije BiH i njihova transformacija u
općinske centre za upravljane otpadom
u sastavu većih 8 do 9 Regionalnih
centara upravljanja otpadom.
Pravilnik o sadržaju plana prilagođavanja upravljanja otpadom za postojeća postrojenja za tretman ili odlaganje
otpada i aktivnostima koje poduzima
nadležni organ sa prilogom (Čl.55), je
Problematika otpada
OTPADOM U FEDERACIJI BiH I BiH
najvažniji u provođenju novog koncepta
zatvaranja općinskih deponija i prelazak
na uspostavu međuopćinskih - regionalnih po suvremenim standardima izgrađenih deponija koje omogućavaju
neškodljivo deponirane otpada za ljude
i okoliš kao značajnog i ključnog objekta
uspostave regionalnih centara upravljanja otpadom.
Ovim pravilnikom se definira sadržaj
Planova prilagođavanja upravljanja otpadom za općinske deponije, koje odobrava nadležni organ za okoliš.
Plan prilagođavanja sadrži naročito:
q Lokaciju deponije i informacije o
operateru opis lokacije i okoliša,
predložena klasifikacija deponije
(deponija za opasni, bezopasni, inertni otpad)
q trenutni utjecaj deponije na okoliš,
q procjena očekivanog vijeka trajanja
deponije na temelju njenog fizičkog
kapaciteta i planiranih količina odlaganog otpada,
q opis deponije,
q opis trenutnog načina upravljanja
otpadom i mjera prilagodbe,
q prijedlog mjera prilagodbe po fazama do zatvaranja, i
q izjavu o točnosti navedenih podataka.
Sukladno odredbama datim u poglavplju 7, članak 9 do 11 ovog pravilnika
se propisuje da nadležni organ donosi
rješenje o zatvaranju općinskih deponija.
Nadležni organ donosi rješenje o zatvaranju deponije u roku od 4 godine
od dana stupanja na snagu Zakona o
upravljanju otpadom. Rok je davno
prošao! Ako gledamo samo na zakon
iz 2003. to je trebalo biti najkasnije
2007/8, međutim nije bilo provedbenog
propisa – predmetnog Pravilnika sukladnog članku 55. Zakona, tako da je
rok bio 2009.godina sa otpočinjanjem
realizacije plana prilagođavanja. Kako
do tog roka nisu bile završene regionalne
deponije rok je realno morao biti probijen. Tek nakon puštanja u rad 2010.godine, prve zeničke regionalne deponije
„Mošćanica“ i obnovom mostarske regionalne deponije „Uborak“ postalo je
realno da se počnu provoditi i odredbe
propisane u predmetnom pravilnik, izdavanje rješenja o zatvaranju općinskih
deponija iz ova dva regiona.
Rješenje o zatvaranju deponije sadrži:
q razloge za donošenje odluke,
q datum do kojeg deponija mora pre-
stati primati otpad,
q nalog operateru da izradi plan reha-
bilitacije za zatvaranje, sa specificiranim mjerama koje operater mora
poduzeti kako bi se područje zatvorene deponije rehabilitiralo i smanjili
utjecaji na okoliš, te zdravlje i sigurnost ljudi.
Ove mjere mogu između ostalog
uključivati:
q uklanjanje otpada na drugu depo-
niju,
q uklanjanje svih većih i manjih divljih
deponija u općini,
q propisno pokrivanje otpada,
q postavljanje ograde,
q ”regradaciju”(podešavanje nagiba)
otpada,
q izgradnju sabirnih kanala za procjedne vode,
q izgradnja odvodnih kanala za oborinske vode oko odlagališta za sprečavanje njenog dospijevanja u
odlagalište, ako je najbliže naselje
udaljeno manje od 1 km,
q izgradnja sistema za odplinjavanje
(dubine do osnovice otpada),
q vremenski raspored koji određuje
rokove za provođenje ovih mjera, i
da takav raspored uzima u obzir
postojeće rizike i dostupnost alternativnih rješenja ili postrojenja za zbrinjavanje/odlaganje otpada
Kao prioritet potrebno je razraditi
suvremene pristupe u zbrinjavanju komunalnog otpada u pravcu izgradnje
sanitarnih međuopćinskih/ regionalnih
deponija za pokrivanje ekonomski optimalog broja stanovnika. Ovakav način
podrazumijeva izgradnju suvremenih
građevinskih objekata i tehničkih rješenja deponija sa postrojenjima za prikupljanje putem općinskih komunalnih
poduzeća koja će služiti za razvrstava-
nje-selekciju vrsta otpada pomoću, razvrstavanje po vrstama otpadnog materijala - papir, plastika, metali-željezni i
obojeni, guma itd. (ručno ili u pogonima
sa automatiziranim linijama) i pripremu
za reciklažu otpadnog materijala. Nakon
selekcije ostatak neiskoristivog otpada
treba preko tzv. transfer stanice otpada
otpremati i zbrinuti u rgionalnu deponiju. Također potrebno je izgraditi otplinjavanje i proizvodnju električne
energije od plina iz deponije, zatim poduzeti mjere za zaštitu tla i podzemnih
i nadzemnih voda putem njihovog tretmana na postrojenju za tretman procjednih voda ili povrat u „tijelo” deponije. Također, potrebno je na takvom
općinskom centru za upravljanje otpadom razviti i druge komplementarne
medode zbrinjavanja otpada kao sto je
spaljivanje i suspaljivanje otpada kao
energenta za proizvodnju toplote i/ili
električne energije ili pak novih energenata.
Zaključak
Izgradnjom prvih regionalnih deponija u Zenici i Mostaru u Federaciji
BiH i BanjaLuke i Bijeljine u RS-u kao
regionalnih centara za upravljanje otpadom biti će moguće primijeniti odredbe zakona i provedbenih propisa kao i
praktičnu realizaciju strateških dokumenata u praksi.
To će omogućiti provođenje narednih koraka, a to je da nakon nakon
odobravanja planova prilagođavanja
upravljanja otpadom putem rješenja,
slijedi naredni korak, izdavanje rješenja
sa metodologijom postupka rješavanja
i rokovima zatvaranja deponija.
Ovaj postupak je trenutno u realizaciji u Federaciji BiH i započeo je sa
izdavanjem rješenja za zatvaranje 9 općinskih deponija u Zeničko-dobojskim
i Srednjobosanskim kantonu, koje su
potpisale realizaciju datog koncepta putem međuopćinskog sporazuma o zbrinjavanju ostatka otpada na suvremenu
regionalnu deponiju „Mošćanica“ Rješenja o zatvaranju su dobile sljedeće
općinske deponija: Zenica, Zavidovići,
Žepče, Kakanj, Visoko, Busovača, Vitez,
Novi Travnik i Travnik. Moguće je da
se ovom sporazumu pridruže i općine:
Vareš, Breza, Kreševo i Kiseljak q
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
41
42
Nestanak šuma
KLIMATSKE PROMJENE
OPASNIJE OD PILE
Trend povećanja šuma u BiH, za razliku od ostatka Evrope najmanje proizvod našeg
zalaganja, umijeća ili razvijene svijesti za potrebom zaštite prirode nego je posljedica: stihije
izazvane migracijom i depopulacijom stanovništva, rata, lošeg strateškog planiranja
prostornog razvoja, bezakonja, ekonomske nerazvijenosti...
Prof. dr. Sead Vojniković
Šumarski fakultet Univerziteta u Sarajevu
I
ako na prvi pogled izgleda jednostavno, prikazati površinu šuma na globalnom ali i na regionalnom ili državnom nivou nije jednostavno. Šumu
jednako ne percepiraju npr.: Njujorčanin,
Londonac, Laponac, Aboridžanin, Pigmejac, bankar, planinar, šetač, farmer,
šumar ili ornitolog...
U svijetu postoje različite definicije
šume: od nacionalnih - zakonskih, do
međunarodnih definicija (npr. FAO;
UNFCCC; FRA) koje variraju usljed ekoloških uvijeta, gospodarstvenih prilika
do kulturoloških shvatanja. Također, veoma je važno i koji metod prikupljanja
podataka se koristi za prikupljanje informacija o površini šuma, npr.: satelitski i
avio snimci, terestičko istraživanje, inventura šuma...
Kako god shvatili šumu ili odredili
način prikupljanja podataka, praćenje
stanja površina šuma je esencijalno za
procjenu stanja okoliša zbog izuzetne
važnosti šume: kao ekositema, kao proizvodnog resursa, kao rezervoara za vodu,
njene važnosti za biodiverzitet.
Površine šuma i
njihove promjene u BiH
Prema podacima Prve inventure šuma
(1964-1968) u BiH šume i šumska zemljišta u Bosni i Hercegovini rasprostiru
se na površini od oko 2.709.800 ha, ili
53% površine države. U periodu nakon
Prve inventure šuma, BiH je pratila trend
povećanja površina šuma u Evropi. Podatak Corine Land Cover 2006 BiH (CLC
2006 BiH, Čustović et al., 2008) pokazuje
da površina šuma i ostalih prirodnih površina koja zapravo obuhvataju iz Prve
inventure kategoriju „šumska zemljišta“
iznosi 3.126.317 ha ili oko 61% ukupne
površine BiH. Može se zaključiti da je
površina šuma i šumskih zemljišta u BiH
za posljednjih 50-tak godina povećana za
oko 8%. Ako izuzmemo „ostale prirodne
površine“ odnosno kategoriju „šumskih
zemljišta“, površina „čistih“ šuma u BiH
iznosi 2.813.512 ha ili skoro 55% ukupne
površine BiH odnosno više od ukupne
površine šuma i šumskih zemljišta iz
1968. godine (za 2%). Ukoliko ovaj podatak podijelimo prema CLC kategorijama
onda površine pojedinih kategorija iznose
prema tabeli 1 (Čustović et al., 2006).
Ilustrativan je primjer značajnog povećanja površina šuma munike (Pinus
Tabela 1 – Površina CLC 2006 BiH - kategorija šuma
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
heldreichii) u Hercegovini, širenja sastojina
krivulja (Pinus mugo) po planinskim masivima BiH, obrastanja livada u sukcesiju
šumske vegetacije u okolini Olova, Vareša,
na Romaniji... Pored ostalih zadataka
svrha CLC projekta je da permanentno
prati promjene u zemljišnom pokrovu
Evrope. S toga su za analizu stanja površina
šuma u BiH uzeti podaci iz CLC 2000
BiH i uspoređeni sa stanjem iz CLC 2006
(tabela 2). Prema ovim podacima sveukupne promjene u BiH prema svim pokrovnim kategorija CLC od 1 do 5 (što
uključuje: izgrađene površine, poljoprivredna područja... do vodenih površina)
iznosi 0,94% površine BiH, odnosno
48.226 ha (Taletović et al. 2010).Podatak
iz tabele 2 vezan za šumsku vegetaciju i
ostale prirodne površine ukazuje da je za
analizirani period došlo do smanjenja
ove klase za oko 0,02% od ukupne površine
BiH, što možemo smatrati da je gotovo
zanemarivo.
U tabeli 3 prikazane su „čiste“ šumske
kategorije – bez kategorija „ostale prirodne
vegetacije“ gdje se vidi da su promjene
manje od 500 ha na cijeloj BiH.
Međutim, veoma je bitno analizirati na
koje se kategorije odnose ove promjene i
gdje se ove promjene događaju (Karte 1 i 2).
Nestanak šuma
Tabela 2 – Usporedba površina CLC BiH klasa iz 2000 i 2006 godine
Tabela 3 – Usporedba površina CLC „šumskih“ kategorija iz 2000 i 2006 godine za BiH
Zbirno najviše promjena registrirano
je u oblasti unutarnjih Dinarida na površini
od 26.986,90 ha, a od toga najviše se od-
nosilo na promjene klase listopadnih
šuma u klasu regresivne sukcesije šumske
vegetacije (usljed antropogene degradacije)
Karta 1 – Promjene klasa CLC 2000 i CLC 2006 BiH prema
ekološko - vegetacijskim reonima. (Vojniković et al. 2012)
na površini od 9.595,85 ha, a za njom odmah slijedi progresivna prirodna sukcesija
šumske vegetacije u listopadne šume na
Karta 2 – Promjene klasa CLC 2000 i CLC 2006 BiH prema
nadmorskim visinamama. (Vojniković et al. 2012)
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
43
44
Nestanak šuma
površini od 4.691,21 ha (Vojniković et
al. 2012) itd. Najmanje ukupnih promjena
se dogodilo u prelaznoj Ilirsko-mezijskoj
oblasti na površini 3.464,63 ha.
Što se tiče nadmorskih visina ukupno
svih promjena najviše je registrovano u
visinskom rasponu od 801-1.200 m n.m.
na površini 21.859,0 ha a najmanje u visinskom rasponu 1.601-2.000 m n.m.
(614,1 ha), dok iznad 2.000 m nisu registrovane promjene. U visinskom rasponu
801-1.200 m n.m. su izražene promjene
klase listopadnih šuma u klasu regresivna
sukcesija šumske vegetacije na površini
od 11.474,9 ha. Značajne promjene razlika
klasa nalazimo i u rasponu nadmorskih
visina 0-500 m n.m. gdje je prisutan proces
progresivne sukcesije šumske vegetacije
u listopadne šume (4.875,1 ha), odnosno
proces napuštanja poljoprivrednih površina i njihovo polagano osvajanje od
šumske vegetacije (Vojniković et al. 2012.).
Analiza (prostornog ekosistemskog)
biodiverziteta CLC klasa: šumska vegetacija
i ostale prirodne površine; vlažna područja
(močvare); vodene površine, što sve skupa
obuhvata sve prirodne ekosisteme, pokazala je postojanje minornih razlika bilo
preko indeksa diverziteta ili indeksa izjednačenosti (Vojniković et al. 2012.).
Ovi rezultati pokazuju da nema značajnijih
promjena u smislu dominiranja pojedine
klase, odnosno da nema većih promjena
površina (a time i značajnih funkcionalnih
promjena) unutar prirodnih ekosistema
BiH za analizirani period.
Na osnovu analiza CLC 2000 BiH i
CLC 2006 BiH mogu se izvući opći zaključci (Vojniković et al. 2012.):
q Najučestalije su promjene u oblasti
unutarnjih Dinarida i na nadmorskoj
visini od 801 do 1200 m n.m.
q Najčešće promjene u BiH prema klasama su: degradacije šuma listopadnih
šuma u regresione sukcesije šumske
vegetacije.
q U području unutarnjih Dinarida i na
nadmorskim visinama od 801 do 1200
m učestali procesi progresije iz klase
sukcesije šumske vegetacije u lišćarske,
četinarske ili mješovite šume.
q U nižim nadmorskim visinama (0-500
m) i pripanonskoj oblasti uočene su
promjene napuštanja poljoprivrednih
površina i formiranja: prvo sukcesija
šumske vegetacije, a tokom sindinamskog razvoja i do formiranja šuma.
Trendovi i očekivanja
Općenito se može zaključiti da je u
posljednjih pedesetak godina došlo do
značajnijeg povećanja površina šuma u
BiH. Postoji trend degradacije ali i proF O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
Volonteri ponovo čistili BiH
gradacije površina šuma na manjim dijelovima u BiH. Sveukupne promjene u
BiH u svim CLC klasama (od 1 do 5) su
manje od 1%, dok promjene u šumskom
pokrovu pokazuju smanjenje 0,01% površine u odnosu na ukupnu pokrovnost
šuma BiH ili manje 0,009% površina
šuma u odnosu na ukupnu površinu BiH.
Opći trend promjena γ (ekosistemskog)
biodiverziteta za prirodne ekosisteme je
veoma mali, gotovo zanemariv.
Do promjene površina šuma došlo je
iz sljedećih razloga:
a) prije rata u industrijalizaciji i napuštanju
ruralnih područja;
b) rat i ratne posljedice: promjenama područja naseljenosti (iz ruralnog u urbano područje), izbjegličkih migracija,
promjenama vlasničkih odnosa, znatno
smanjenog ekstenzivnog stočarstva,
kao i usljed veoma loše ekonomske situacije...
Iako navedeni podaci ne upućuju na
alarmantno stanje u smislu smanjivanja
površina šumskih ekosistema ili smanjenja
prostornog diverziteta i njihovih funkcija
(kako se to često predstavlja) ne znači da
se dalje ne treba da obrati pažnja i na lokalna antropogena djelovanja i preventivno
djelovati po potrebi. Vjerovatno veću
opasnost u budućnosti za šume u BiH
predstavljaju globalne ekološke promjene
koje utiču na ove ekosisteme npr.: klimatske promjene (sjetimo se požara tokom
2012. godine), pojave i širenja invazivnih
vrsta, degradacije staništa usljed zračne
polucije, fragmentacija šuma izgradnjom
cestovnih i željezničkih koridora...
S obzirom na ekonomsko-socijalnu
sliku BiH: prirodni pad populacije (veći
mortalitet nego natalitet), odliv stanovništva u razvijene zemlje, smanjivanje
naseljenosti ruralnih područja, debalans
muške radno sposobne populacije usljed
ratnih dešavanja, malu industrijsku i infrastrukturnu izgrađenost... uz manja
osciliranja, ne može se u dugoročnijoj
perspektivi na globalnom nivou u BiH
očekivati promjena trenda, odnosno može
se pretpostaviti i očekivati dalje povećanje
površina šuma kao i očuvanje γ – prostornog ekosistemskog biodiverziteta na
duži vremenski period. Može se na kraju
zaključiti da je trend povećanja šuma u
BiH, za razliku od ostatka Evrope najmanje
proizvod našeg zalaganja, umijeća ili razvijene svijesti za potrebom zaštite prirode
nego je posljedica: stihije izazvane migracijom i depopulacijom stanovništva,
rata, lošeg strateškog planiranja prostornog
razvoja, bezakonja, ekonomske nerazvijenosti.... Ali, ipak, kako god bilo, daleko
je bolje da se površine pod šumama šire
nego da nestaju q
VIDIMO SE
NA POŠUMLJAVANJU
N
akon izuzetno uspješne akcije u
semptembru 2012. godine kada
je preko 37 000 volontera izašlo
i učestvovalo u akciji "Let's Do It - očistimo
zemlju za 1 dan", je 18. maja 2013. godine
ponovilo prošlogodišnju akciju sa još impresivnijim rezultatima.
Nakon mjeseci mukotrpnog planiranja,
promocija i pilot akcija, preko 40 000 volontera i nekoliko hiljada djece iz 110
općina je izašlo na ulice sa istim ciljem čista i lijepa priroda. Akciju u organizaciji
Udruženja građanja "Ruke" iz Sarajeva i
"Mozaik prijateljstva" iz Banja Luke je
podržao veliki broj nevladinih organizacija
iz BiH i šire, te poznate osobe iz svih
svera dešavanja poput Elvira Lakovića Lake i jednog od najpopularnijih bosnanskohercegovačkih bendova svih vremena
- Zabranjeno pušenje. Osim navedenih,
akciju su podržale i neke od najvećih vladinih organiyacija poput Fonda za zaštitu
okoliša FBiH, UNDP i UN Volonteri u
BiH te Delegacija EU.
Nakon ove akcije, zapitali smo se "Šta
slijedi?!", a na odgovor nismo trebali dugo
čekati.
U planu je jesenja sadnja drveća na
područjima uništenim za vrijeme prošlogodisnjih požara. Pored toga, Let's Do
It organizacija će se više fokusirati na
edukacioni aspekt ove akcije, koji je već
započet ove godine.
Šta god da slijedi, Let's Do It organizacija je pokazala da je i te kako ozbiljno
shvatila problem zagađenja u BiH i da
imaju odličan plan kako da tome stanu u
kraj, te za to imaju sve pohvale, a rezultati
neće izostati. (A.N.) q
Odsjaj zemlje u poeziji
OČUVANA ČOVJEČNOST
UTKANA U HIMNU PRIRODI
Priroda je za pjesnika istinski prostor u kojem se čovječno u čovjeku može ovaplotiti u punoj
mjeri, čak, sebe utapa u prirodni ambijent poistovjećujući se sa svim elementima koje zatječe
u slobodnom prostoru
Vojislav Vujanović
P
jesnik Amir Talić je pjesnik rata i
pjesnik sopstvenog stradanja u ratu.
Više od godinu dana bio je zatočen
u jednom srpskom kazamatu koji se zvao
„Mali logor“. Kasnije će proživljeno u logoru pretočiti u knjigu pjesama koju je i
nazvao Mali logor. Pa načinu koncipiranja
knjige, mi je možemo odrediti kao svojevrsni poetski dnevnik ili poetsku kroniku.
Pa ipak, čini se da bismo bili najbliži u
određenju njenog karaktera kada bismo
je nazvali – poemom.
Istina, svaka pjesma ima svoj zasebičan
motiv, svoje specifično inspirativno jezgro,
ali sve pjesme u ovoj knjizi potiču iz istog
tematskog izvorišta, i slijevaju se u jedinstven tok i upravo u tome toku svaka
pjesma nalazi svoje puno osmišljenje. A
osmišljenje se očituje u sljedećem: bez
obzira kroz kakva iskušenja prolazio i sa
kakvom se ljudskom bestijalnošću suočavao, pjesnik Amir Talić je očuvao u
sebi vjeru u čovjeka, zapravo, u ono čovječno u sebi, ono misionarsko koje se
nudi kao osnovni razlog dolaska čovjekova
na ovaj svijet. To će i reći u pjesmi „Vjera
u ljude“
Vjeru u ljude nikad nisam izgubio
ali često me opsijedala sumnja
u smisao ljudskog bivstvovanja
Ponosim se tobom
kažem sam sebi
Jer si dušu svoju spasio
da u nju ne usele
mržnja i zlo
U čemu god je mogao naslutiti i najmanji znamen toga čovječnog, on ga je
apostrofirao i posvećivao mu svoj stih.
Upravo to očuvano čovječno u sebi, ali i
u drugima, neminovno ga je vodilo prema
– prirodi.
Priroda je za pjesnika istinski prostor
u kojem se čovječno u čovjeku može ovaplotiti u punoj mjeri, čak, sebe utapa u
prirodni ambijent poistovjećujući se sa
svim elementima koje zatječe u slobodnom
prostoru i, reći će:
Ja kamen na livadi mirisnoj
jesam
na koljenima klečim
pupčanom vrpcom sa
Zemljom spojen
da joj damare osjetim
Okamenjen.
U oku mome leptirov se
ogleda let
Pa čitav svijet se u trenu
oko mene
brne.
/“Molitva na livadi“ iz knjige Na ručku kod
Obame (2012)/
U istom lirskom ključu će ispjevati i
pjesmu „Na livadi sanjam“. Nju će završiti
stihovima:
Taj sklad što ga priroda
Stvara
San je što rajska vrata
Otvara
/“Na livadi sanjam“ iz knjige Na ručku kod
Obame (2012), bold V.V./
U tom tonu je ispjevano još nekoliko
pjesama krajnje posvećenosti prirodi kao
što su pjesme „Sanjar se budi“. „Samo malo
da se odmorim“ „Nebeski metro“, „Izbjeglica u prašumi“ koju završava stihovima:
ravnog poklonika prirode i neustrašivog
borca za očuvanje njenog integriteta,
njene nenarušivosti, koji je, najzad, osnovao reviju „Fondeko svijet“ i bio dugogodišnji njen urednik.
Pjesma je kompleksna i u njoj se prepliću dva motiva: jedan je vezan upravo
za posvećenje prirodi, a drugi nosi u sebi
opomenu da čovjek treba da uskladi svoje
potrebe i pusti da ga priroda vodi:
LETEĆI FARMACEUTI
N. ABADŽIĆA
Još lete pčele od cvijeta do cvijeta
raznose misao plemenitu
Miriše Planeta
Biljke lječilice u plućima našim
dišu
Ta mala baja stigla iz raja tajna je
Božanska
Kada Tamo otprhuće
Na ovom svijetu niko opstati
Neće
Ne čačkaj ti nestašni čovječe
Sklad što ti od Boga
stiže
jer može da se ritne
Planina
Zamoren nečistima što me
Truju
hoću da izbjegnem
nepovratno
da se odmoran u miris
pretvorim
Razbiće tvoje iluzije i glad
da vladaš
Slobodan
Prepusti se da te Priroda vodi
da svakom biću
ugodi
/“Izbjeglica u prašumi“ iz knjige Na ručku kod
Obame (2012)./
Ipak, posebno nas se doima pjesma,
vezana za ime Nijaza Abadžića, nezabo-
Uskladi svoje sanje za
gledanje i
uživanje
/“Leteći farmaceuti N. Abadžića“ iz knjige Na
ručku kod Obame (2012)/ q
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
45
46
Godina voda 2013.
SARADNJA ĆE
UBRZATI RAZVOJ
Globalne klimatske promjene i drugi izazovi imaju veoma ozbiljne negativne uticaje na
kvantitativni i kvalitativni režim voda, kojima su posebno pogođeni ljudi koji žive u
zemljama u tranziciji i razvoju. UN predviđanja su da će 47% ljudi na Zemlji 2030. godine
živjeti pod vodnim stresom, a 1,6 milijardi u zemljama sa apsolutnom nestašicom voda
Prof. dr. Tarik Kupusović
Institut za hidrotehniku, Sarajevo
Treba dubinski i do srži osjetiti jade sa
vodom i muke bez vode i tu vječnu borbu sa
vodom i čežnju za vodom. Ako je vlažna
godina opasnost i nesreća, ako je sušna,
nevolja još veća (Inž. Nikola Mirkov, idejni
tvorac hidrosistema D-T-D, kojim je od
veoma rijetko naseljene močvare, Vojvodina
pretvorena u žitnicu bivše nam države)
N
a čuvenoj UN Konferenciji o okolišu i razvoju (UNCED, Rio, juni
'92.), preporučeno je da se odredi
jedan dan u godini za obilježavanje Dana
voda, radi skretanja pažnje na važnost
pitke vode, te zagovaranje održivog upravljanja vodnim resursima.Generalna skupština UN-a je decembra '92. odredila 22.
mart 1993. kao prvi „Svjetski dan voda“.
Svake godine, na Dan voda se istakne
specifični aspekt upravljanja vodama. Do
sada su to bile sljedeće teme:
1994 – Briga o vodnim resursima je svačiji
posao;
1995 – Žene i voda;
1996 – Voda za žedne gradove;
1997 – Voda u svijetu: ima li je dovoljno?
1998 – Podzemne vode: Nevidljivi resurs;
1999 – Svi živimo nizvodno;
2000 – Voda za XXI vijek;
2001 – Voda za zdravlje – napijmo se;
2002 – Voda za razvoj;
2003 – Voda za budućnost;
2004 – Voda i katastrofe;
2005 – Voda za život;
2006 – Voda i kultura;
2007 – Suočavanje sa nestašicama vode;
2008 – Sanitacija;
2009 – Prekogranične vode (Dijeliti vodu
- dijeliti mogućnosti);
2010 – Kvalitet voda;
2011 – Voda za gradove;
2012 – Voda i sigurnost snabdijevanja
hranom; te
2013 – Saradnja u upravljanju vodama.
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
U decembru 2010, Generalna skupština je deklarisala 2013. kao Međunarodnu godinu saradnje u oblasti voda (Rezolucija A/RES/65/154), tako da je i Dan
voda, 22. mart ove godine, posvećen upravo saradnji: multidisciplinarnosti, koja
se odnosi i na prirodne i na društvene
nauke, obrazovanje, kulturu i komunikacije, posmatrajući vodu kao suštinski
univerzalnu i transverzalnu. Cilj je ubrzati
razvoj integralnog upravljanja vodnim
resursima i djelotvornost korištenja voda,
uz podršku zemljama u razvoju. Globalne
klimatske promjene i drugi izazovi imaju
veoma ozbiljne negativne uticaje na kvantitativni i kvalitativni režim voda, kojima
su posebno pogođeni ljudi koji žive u
zemljama u tranziciji i razvoju. UN predviđanja su da će 47% ljudi na Zemlji
2030. godine živjeti pod vodnim stresom,
a 1,6 milijardi u zemljama sa apsolutnom
nestašicom voda. Zato je saradnja po
veoma različitim aspektima i nivoima
upravljanja vodama krucijalna za iskorijenjivanje siromaštva, zdravlje stanovništva
i održivi razvoj.
Vlast i odgovornost
Šta se desilo u posljednjih 50-60
godina s vodama? Šta se promijenilo, ili
se nije promijenilo, a trebalo je, zbog
novih okolnosti, zašto smo u krizi voda?
Zašto hitno moramo iznaći djelotvorne
puteve za izlazak iz krize? Zašto se saradnja
u upravljanju vodama vidi kao neizbježno,
čak nužno rješenje? Ko, s kim i kako
treba sarađivati, da bismo dostigli održivo
upravljanje vodama, na dobrobit svih
ljudi i ekosistema, te sektora privrede?
Šta je to „dobro“ upravljanje vodama?
Pitanja je mnogo, a odgovori se još traže.
Upravljanje vodama je u stvari proces
djelovanja političkih, društvenih, ekonomskih i administrativnih sistema, s ciljem održivog razvoja korištenja vodnih
resursa. Upravljanje vodama ima tri tehnička aspekta: korištenje voda, zaštitu
voda i zaštitu od voda; te tri netehnička:
pravni, institucionalni i ekonomski.Za
uspješno upravljanje vodama, potrebna
je harmonizirana opredjeljenost vlasti,
različitih grupa civilnog društva, posebno
na lokalnom nivou, kao i privatnog sektora.
Vlasti i cijelo društvo imaju odgovornost
da upravljaju vodama na održiv (i uravnotežen) način, radi ekonomske i društvene dobrobiti. Upravljanje ima fokus
na političke i administrativne elemente,
ali se oni preklapaju sa tehničkim i ekonomskim aspektima (cijena vodnih usluga,
ali i drugi ekonomski instrumenti kojima
se nastoji postići održivost). U vodnom
pravu je središnja uloga države da definira
prava vlasništva, prava korištenja i odgovornosti, uključujući i uspostavu odgovarajućeg administrativnog aranžmana
za implementaciju. U upravljanju vodama
se pokazalo da strogi hijerarhijski sistemi
ne uspijevaju, ali također, niti slobodni
tržišni, jer voda ima elemente i javnog
(socijalnog) i ekonomskog dobra.
Kultna vrijednost
U nekoj prvoj fazi, karakterističnoj
po vodnom izobilju, grade se pretežno
jednonamjenski objekti za podmirivanje
potreba pojedinih korisnika, a od štetnog
djelovanja voda brane se izolovana područja. Zaštita kvaliteta voda nije bila
ozbiljan problem – mogao se rješavati
lokalno. U drugoj fazi, zbog porasta potrošnje i smanjenja kvalitetnih vodnih
resursa, počinje planska racionalizacija
korištenja voda. Grade se višenamjenski
sistemi i akumulacije (od 500 velikih
brana u svijetu 1950, taj broj je do danas
narastao na 45.000); primjenjuje aktivna
i pasivna zaštita od voda; počinju da se
preduzimaju tehnološke, vodoprivredne
i administrativne mjere zaštite voda. Sada
se generalno nalazimo u trećoj fazi, kada
dolazi do produbljavanja nesklada između
raspoloživih vodnih resursa i sve veće
potražnje. Traži se visoka obezbjeđenost
od štetnog djelovanja voda, zaštita voda
postaje prioritetna, a potrošnja se nastoji
umanjiti racionalizacijom i štednjom.
Ključno pitanje razvoja upravljanja vodama
Godina voda 2013.
jeste kako postići pošteno i pravedno
upravljanje, ali bez smanjenja motivacije
za poduzetništvo u efikasnom korištenju
vodnih resursa.Domaće resurse moramo
koristiti na najefikasniji način u svoju
korist. Stranac dolazi sa znanjem kako
iskoristiti naše resurse, ali u svoju korist,
jer to mi sami ne činimo.
Klimatske i druge globalne promjene
ubrzano povećavaju pritiske na vodne
resurse, pa se tako još više povećava potreba za saradnjom (ili kooperacijom)
među suverenim državama, entitetima,
kantonima i lokalnim zajednicama u oblasti upravljanja vodama.U prethodnom
kontekstu, termin kooperacija znači aktivnu saradnju institucija s obje strane
granice, koja uključuje:
❑ razmjenu informacija u realnom vremenu,
❑ dijalog, i
❑ interakciju
između partnera, da bi se donijele
usaglašene odluke i našla prihvatljiva rješenja za poduhvate na jednoj strani, koji
mogu uticati na drugu, te sve prekogranične probleme. Jednostavna razmjena
informacija je pasivna kooperacija. Razvijeniji vid saradnje je dijalog i razvoj
konsultativnog procesa, koji se može nazvati „koordinirana kooperacija“. Ona je
preduvjet za interakciju, ili „aktivnu kooperaciju“ – efektivnu saradnju, ili kolaboraciju, kojom se jedino može postići
održivo, efektivno i efikasno upravljanje
prekograničnim vodama, na dobrobit
svih strana.
U Bosni i Hercegovini je voda oduvijek
imala posebnu, kultnu vrijednost. Za vrijeme otomanske vladavine, primjenjivano
je pravo kodificirano zbirkom propisa
Multeka u XVI stoljeću, za vrijeme sultana
Sulejmana. Pravo upotrebe vode pripada
svim ljudima i voda se žednome ne smije
prodavati. Voda iz javnih bunara svakom
je dostupna. Svaka upotreba voda koja je
zakonom dozvoljena, osim slobode upotrebe vode za piće, pod kontrolom je države.Za vrijeme Austro-Ugarske, na vode
su primjenjivana pravila Općeg austrijskog
građanskog zakonika. Donijeto je više
propisa kojima su uređivana brojna pitanja
u vezi sa zaštitom od poplava,izvođenju
melioracionih radova i isušivanju blatišta,
reguliranju vodotoka i drugim hidrotehničkim radovima. Za vrijeme Kraljevine
Jugoslavije, doneseni su propisi i radilo
se na uređivanju bujica, iskorištavanju
vodnih snaga, te melioracionim i regulacionih radovima.
na odbrani od poplava, zaštiti od erozija,
uređenju bujica i za to propisuje vodni
doprinos. Prvi zakon o vodama donesen
je 1965. g, sukladno Osnovnom zakonu
o vodama SFR Jugoslavije. Naredni zakon
o vodama Bosne i Hercegovine donijet je
1975. godine. Poslije raspada SFR Jugoslavije, Zakon o vodama BiH iz 1975. godine, sa nekoliko kasnijih izmjena i dopuna, kao i savezni propisi o vodama,
primjenjivali su se u BiH do kasnijeg donošenja entitetskih zakona o vodama,
1998.godine. Donošenjem tih zakona,
koji su bili u potpunosti sukladni Dejtonskom mirovnom ugovoru, tj. Ustavu
BiH, uspostavljena su dva autonomna sistema upravljanja vodama u BiH. U sklopu
seta okolišnih zakona, u oba entiteta su
2003. doneseni Zakoni o zaštiti voda, ali
su oba ova zakona (odnosno sva četiri,
po dva u dva entiteta) derogirani danas
važećim Zakonima o vodama 2006, kojima
su uspostavljene po dvije Agencije za
vode, za slivove Save i Jadranskog mora,
u Sarajevu, Mostaru, Bijeljini i Trebinju.
Ovim je načinjen pomak u smjeru nalaženja modernih upravljačkih rješenja, kojima bi bili zadovoljeni novi društveni
zahtjevi, između ostalog i u pogledu
zaštite okoliša, integralnog upravljanja
vodama na nivou riječnog sliva (bazena),
uz uvažavanje ekosistemskog pristupa.
Preliminarna analiza usklađenosti Zakona
sa propisima EU je pokazala da je postignut visok stupanj transpozicije zahtjeva
nekoliko ključnih direktiva EU. Sveobuhvatnu i dubinsku analizu i procjenu dometa
ovih zakona bit će potrebno izvršiti po
donošenju svih podzakonskih akata, u
okviru primjene Sporazuma o stabilizaciji
i pridruživanju (SSP), kako bi se do momenta pridruživanja BiH Europskoj uniji
postigla potpuna transpozicija (transposition) propisa EU (odnosno Community
acquisa) u pravni sistem BiH, primjena
(implementation) tih domaćih propisa i
njihovo izvršavanje (enforcement).
U pogledu vanjske politike, jedino
država BiH ima priznat međunarodnopravni subjektivitet. Dejtonski sporazum
ne sadrži odredbe koje bi se odnosile na
vodne resurse u BiH, na uređivanje odnosa
između entiteta povodom zajedničkih
vodnih resursa, niti na institucionalni i
proceduralni sistem koordiniranja tako
čvrsto segmentiranog upravljanja vodama
u BiH. Isto tako, Ustavom BiH nije izričito
predviđeno ni postojanje pouzdanog mehanizma za rješavanje mogućih razlika i
sporova povodom korištenja, zaštite, ili
zaštite od voda.Međutim, uređivanje tih
odnosa i uspostava odgovarajućih institucionalnih mehanizama na nivou BiH
nije ni zabranjeno važećim ustavnim normama u BiH. Potrebna je samo jasna politička volja. Ta okolnost, uz jasno postojanje ovlaštenja države BiH za pitanja
vanjske politike, omogućava uređivanje i
uspostavu određenih ovlaštenja koja se
tiču politike, razvitka i koordiniranja upravljanja vodama na nivou države i posebno
na planu međunarodne saradnje.
Po oba entitetska zakona, vode su
proglašene za opće dobro. Kao takve, one
su „pod posebnom zaštitom Republike
Srpske, kao sastavnog dijela BiH“ (čl. 8
Zakona RS), odnosno „Bosne i Hercegovine, Federacije, kantona, grada i općina“
(čl. 3 Zakona FBiH). Riječ je o površinskim
kopnenim i podzemnim vodama, koje
obuhvaćaju i obalne morske vode i prijelazne vode.
Po već ustaljenoj praksi, entitetska ministarstva i agencije za vode naizmjenično
zajednički obilježavaju Dan voda – ove
godine je radni skup oko 200 „vodara“
održan u svečanoj sali „Volga“ etno sela
„Stanišići“ kod Bijeljine. Nakon prigodnih
obraćanja direktora „Voda Srpske“ i Agencija za vode iz Mostara i Sarajeva, te predstavnika nadležnih ministarstava, izloženo
je i šest stručnih radova na teme ovogodišnjeg mota „Saradnja“. Bilo je zaista veličanstveno, stvarno u duhu mota! q
Uloga države
Neposredno poslije II svjetskog rata,
NR Bosna i Hercegovina propisuje i radi
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
47
48
Nova legislativa
PRAVILNIK ĆE POMIRITI
RIBE I LJUDE
Akt ne sprječava niti usporava razvoj, već upravo suprotno - razrješava postojeće dvojbe i
pitanje da li treba koristiti vodne potencijale zamjenjuje pitanjem kako treba koristiti ove
potencijale, pa čak i jednovremeno na isto daje i odgovor
Mr. sc. Esena Kupusović
Federalni hidrometeorološki zavod
Prof. dr. Branko Vučijak
NVO COOR – Centar za okolišno održivi
razvoj, Sarajevo
S
lužbene novine Federacije BIH su u
broju 4 objavile novi podzakonski
akt iz oblasti upravljanja vodama,
nazvan Pravilnik o načinu određivanja
ekološki prihvatljivog protoka (EPP). Zakon o vodama („Službene novine Federacije BiH“, broj 70/06) je 2006 regulirao
upravljanje vodama u FBiH sukladno temeljnim direktivama EU u ovoj oblasti ,
prvenstveno tzv. Okvirnoj direktivi o vodama (Water Framework Directive), ali
je već tada u svojim članovima predvidio
razvoj podzakonskih akata koji će preciznije odrediti određene oblasti djelovanja.
Tako je članom 62. stav 4. ovog Zakona
utvrđeno da će federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, uz
suglasnost federalnog ministra okoliša i
turizma, donijeti propis o načinu određivanja ekološki prihvatljivog protoka,
koji naročito sadrži metodologiju i potrebna istraživanja, uzimajući u obzir specifičnosti lokalnog ekosistema i sezonske
varijacije protoka i procedure određivanja
ovog protoka.
Dakle donošenje ovog pravilnika bilo
je neophodno, kako bi se pitanja iz naprijed
navedenog zakonskog osnova za njegovo
donošenje uredila na jedinstven normativan način i time omogućilo da ekološki
prihvatljiv protok, određen u skladu sa
uslovima i procedurama utvrđenim ovim
pravilnikom, osigura očuvanje prirodne
ravnoteže i ekosistema vezanih za vodu,
te ostvarivanje drugih ciljeva koji proizlaze
iz odredbi Zakona o vodama. Sa njegovom
primjenom FBiH se obvezala na ekološki
prihvatljiv način raspodjele vode, u cilju
osiguranja dovoljne količine vode za sve
korisnike vodnih resursa, od ljudi i industrije do životinjskog i biljnog svijeta
u rijekama i jezerima. Ovom regulativom
je uspostavljen pravni mehanizam koji
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
jamči da će se FBiH zalagati za zdrave
vode i očuvanje ključnih usluga koje
vodni resursi pružaju lokalnom stanovništvu, kao što su pročišćavanje vode,
ribarstvo i prihranjivanje podzemnih
voda.
Kako bi u što većoj mjeri osigurali
jednakopravnost ljudi i prirode kod korištenja vodnih resursa, WWF i Centar
za okolišno održivi razvoj (COOR) kao
nositelji pripreme ovog podzakonskog
akta su predvodili edukaciju donositelja
odluka i usvajanje pristupa pod nazivom
„ekološki protok“, koji se već uvelike
koristi širom svijeta. WWF i COOR su
istražili pravni kontekst BiH kako bi pronašli način za uključenje podzakonskog
akta o ekološkom protoku u postojeće
zakone. Proces je pomno praćen od strane
državnih tijela i agencija, koje su usput
postale pravi motor procesa i osigurale
veliku političku podršku za usvajanje
akta.
Sprječavanje degradacije
Koncept ekološkog protoka je koncept
pravednog dijeljenja i održivog korištenja
vodnih resursa, kako bi ljudi, životinje i
biljke koji žive uzvodno, i nizvodno, mogli
preživjeti i jednakopravno koristiti riječne
resurse. EPP zapravo treba „imitirati“
prirodne protoke u toku godine, zadržavanjem osnovnih karakteristike prirodnog
režima protoka u toku godine, koje su
neophodne za osiguranje uvjeta za opstanak živog svijeta. Usvojeni podzakonski
akt nije prepreka za razvoj (npr. hidroenergije), ali daje okvir održivosti koji
uzima u obzir potrebe svih korisnika,
uključujući prirodu, kako bi se očuvala
jedinstvena biološka raznolikost koja krasi
ovaj dio svijeta.
Ovaj se Pravilnik primjenjuje na sve
kopnene vode na teritoriji Federacije
Bosne i Hercegovine koje su u nadležnosti
agencija za vode i kantonalnih ministarstava nadležnih za vode, sa ciljem održanja
ili vraćanja strukture i funkcije vodenih
ekosistema i pripadajućih kopnenih ekosistema, doprinoseći sprječavanju degra-
dacije i ostvarenju ciljeva zaštite okoliša
kroz održivo korištenje vode. Usvojena
metodologija je prilagođena specifičnim
uvjetima BiH i sadrži dva nivoa procjene
EPP-a: I NIVO PROCJENE koji predstavlja tzv. opću procjenu EPP-a što podrazumijeva primjenu odabrane hidrološke metode, dok je za sva zaštićena područja utvrđena prema članu 65. Zakona
o vodama predviđena mogućnost II NIVOA PROCJENE – posebna procjena
EPP-a, u kojim slučajevima se EPP utvrđuje korištenjem bioloških i ekoloških
kriterija, kao dodatak primjeni hidrološke
metode. Nije nevažno napomenuti da
postoji više od 200 definiranih različitih
metoda za određivanje EPP, iz čega se
zapravo vidi složenost zadatka izbora najpogodnije za uvjete BiH.
Za I NIVO PROCJENE metodologija
definira hidrološke parametre i kriterije
za određivanje EPP, te propisuje konkretne
jednadžbe za primjenu navedenih kriterija.
EPP se određuje na osnovu parametara
Nova legislativa
o srednjem protoku i srednjem minimalnom protoku (MNQ) u profilu vodozahvata, dobivenih standardnom hidrološkom
statističkom obradom. Proračunom se
dobiju dvije vrijednosti EPP, koje se tokom
godine smjenjuju uzimajući u obzir sezonske varijacije protoka prema međusobnom odnosu između MNQ i srednjeg
dekadnog protoka. Tako u dekadama kad
u prirodnom režimu tečenja u prosjeku
teče vode manje od srednjeg protoka,
EPP ima vrijednost MNQ, a u dekadama
kad u prirodnom režimu tečenja u prosjeku teče vode više od srednjeg protoka,
EPP ima 50 % veću vrijednost.
Posebno je uočen i značaj EPP u slučaju postojanja akumulacije vode - koje
zapravo najčešće prekidaju prirodno postojeće pojave plavnih valova što ispiraju
korito rijeke i time osiguravaju prenos
sedimenta te održanje područja mriještenja
riba. Pravilnik stoga propisuje primjenu
tzv. „fleš“ ili „ispirajućeg“ protoka, odnosno
vještačkih vodnih talasa u periodima karakterističnim za određeno vodno područje, čije se ispuštanje vrši po posebno
urađenom projektu.
Alat održivog razvoja
Kad je u pitanju istraživanje statusa
zaštićenosti područja, problem trenutno
predstavlja činjenica da registar zaštićenih
područja, čija je izrada predviđena Zakonom o vodama, nije još konačno uspostavljen. Uspostavom registra, bit će objedinjene informacije o zaštićenosti područja po osnovu Zakona o vodama i po
osnovu svih ostalih akata Vlade FBiH.
Opći problem pri definiranju odgovora
na ovo pitanje predstavlja i nedostatak
liste zaštićenih vrsta tzv. Crvena lista za
BiH, odnosno za Federaciju BiH i Republiku Srpsku, pa se posebnim postupkom
određuje da li je potreban II NIVO PROCJENE EPP-a, na osnovu postojećih podataka o ekološkim karakteristikama vodenih ekosistema, uz stručno obrazloženje.
Za II NIVO PROCJENE metodologija
propisuje dodatne analize vodenih ekosistema, naročito elemenata koji su najviše
izloženi utjecaju korištenja vode. Posebna
procjena EPP-a provest će se u onim slučajevima koji predstavljaju izuzetnu vrijednost za očuvanje (uključujući i zaštićena
područja) ili one vodene ekosisteme čija
struktura i funkcioniranje zahtijevaju poseban pristup za određivanje EPP-a, kao
što su močvare. Posebna procjena EPP-a
u ovim slučajevima će se raditi pomoću
bioloških i ekoloških kriterija, uključujući
holističke studije, modele staništa, hidrauličke studije, itd. Na zaseban način
je propisan proces određivanja EPP-a u
zaštićenim područjima, područjima sa
izuzetnim vrijednostima za očuvanje, te
određivanje EPP-a za jezera i močvare.
Pravilnik je specificirao i uspostavljanje
potrebnog monitoringa za praćenje ispunjavanja uslova EPP-a i za ocjenu njegove
efikasnosti, te odredio način i uvjete vršenja tog monitoringa. Naravno, za posebno značajne potrebe vodoopskrbe lokalnog stanovništva, Pravilnik je predvidio
da se vrijednost EPP može usvojiti i na
drugačiji način, u skladu sa rezultatima
studije utjecaja na okoliš i uzimajući u
obzir mogući prevlađujući javni interes.
Usvajanje i primjena ovog akta je dijelom i sredstvo za pomirenje često sukobljenih sektora poput zaštite okoliša,
energetike, poljoprivrede i sl. i predstavlja
kvalitetan alat održivog razvoja. Kako je
već i naglašeno, sam akt ne sprječava niti
usporava razvoj, već upravo suprotno razrješava postojeće dvojbe i pitanje da li
treba koristiti vodne potencijale zamjenjuje
pitanjem kako treba koristiti ove potencijale, pa čak i jednovremeno na isto daje
i odgovor. Dosljednom primjenom će se
i minimizirati dugogodišnji postojeći prijepori između nevladinih organizacija i
potencijalnih investitora u gradnju hidroelektrana i omogućiti dugo očekivani
progres u ovom području, a koji ipak
neće ugroziti prirodne vrijednosti koje
BiH ima q
U Boračkom jezeru
Foto: D. Kasalo
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
49
50
Priroda u djelima likovnih umjetnika
INTIMIZIRANE EMOCIJE
Osnovna boja kojom umjetnica oblikuje svoj likovni kozmos, je crvena. Ona je najmoćnija da
u svoj kolorizam upije oba faktora njenog likovnog iskaza – lirski dah i kolorističku energiju
Vojislav Vujanović
I
nspirativno jezgro, iz kojeg kreće Vjekoslava Čondrić u svoj stvaralački
akt, duboko je prožeto lirskim dahom,
dahom kojim je bitno određena karakterologija njenog slikarstva. A, budući da
je lirski dah našao svoje opredmećenje u
bojenom faktoru, onda boja postaje osnovni gradbeni faktor njenog likovnog govora.
Boja je kozmos slikarstva Vjekoslave
Čondrić. Ona ulazi u njenu sliku svojom
elementarnošću, oslobođena predmenog
kao posrednika između njene vizije i ostvarene slike. Svoju životnost boja opredme-
ćuje u samoj svojoj osobenosti, u kolorizmu, i kao likovnoj izdašnosti i kao vizualnoj senzaciji. Tako su se lirski dah i kolorizam boje našli sjedinjeni u likovnom
djelatnom polju ove umjetnice. Oni utječu
jedno na drugo, lirski dah pročišćava pigmente uvedene boje u uspostavljenom likovnom kozmosu, pročišćeni pigment, pak,
svojim intenzitetom, čini lirski dah zvonkim, punim unutarnje izražajne snage.
Iz amalgamacije ova dva elementa
proistječe i posljednji stvaralački akt:
način nanošenja boje na površinu platna.
Boja se nanosi slobodnim pokretom ruke,
u brizgovima čije se kretanje na slici
opredmećuje u nizu varijacija. Neki se
brizgovi osamostaljuju u svome virtuozitetu na slici, katkada se udržuju u bojeni
snop, krećući iz neke imaginarne tačke,
najčešće iz donjeg desnog ugla slike presijecajući površinu platna dijagonalnim
svojim usmjerenjem, ali najviši stepen
svoga intenziteta postiže boja kada zaošija
svoju vizualnu ekspresiju vijugavom svojom putanjom.
Osnovna boja kojom umjetnica oblikuje svoj likovni kozmos, jeste – crvena
boja. Ona je i najmoćnija da u svoj kolorizam upije oba faktora njenog likovnog
iskaza – i lirski dah i kolorističku energiju.
Vijugava linija kretanja bojenog mlaza
jeste, zapravo, rezultanta intenziteta koji
izvire i iz lirskog daha i iz kolorističke
energije crvene boje i svojom ekspresijom
se nameće kao osamostaljeni elemenat,
kojim se oformljuje prvi plan slike potiskujući ostale gradbene elemente slike u
drugi plan stvarajući, time, iluziju dubine
slike, neku vrstu zračne perspektive.
Izvornost inspiracije
Međutim, ovo je samo jedan aspekt
slike koju oblikuje Vjekoslava Čondrić u
svojoj stvaralačkoj radionici. U drugim
slučajevima ona neutralizira intenzitet
kretanja osamostaljene linije koja se nanosi
na platno direktno iz tube i širi je u neku
vrstu bojene pjege u kojoj se bojeni pigment modulira, ublažuje se njen intenzitet
i uvode se blagi nanosi narativnog. Te
pjege narativnog, u nekoliko slika ove
umjetnice, bivaju osnovni gradbeni faktor
slike, emocija se intimizira i poprima izvjesnu karakterologiju ispovijednog koje
se, ponekad smiruje u blagoj sjetnoj rezonanci, ali se nikada ne predaje nekoj
mogućoj bolećivosti.
Vjekoslava Čondrić vjeruje u nepresušnu izvornost svoje inspiracije, vjeruje
da svaka misaona distinkcija u njenom
slikarstvu nosi u sebi evidentnu životnu
snagu. Svaka njena inspiracija svoje izvorište nalazi u trenutku kad se rađa
slika, u sadašnjem trenutku, trenutku radosti što može uobličiti svoju misao u
samom stvaralačkom trenutku. I tu, bez
sumnje, bitnu ulogu igraju i osnovni konstitutivni elementi njenog stvaralačkog
poduhvata – lirski dah i kolorizam.
Boja ulazi u njenu sliku kao pozvani
gost, pa Vjekoslava Čondrić govori lirskim
skladom i njena slika postaje svojevrsna
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
Aktivnosti nevladinih organizacija
likovna poema, poema dragosti stvaranja.
Istina, nema slikara u čijem se djelu ne
može doslutiti ta dragost stvaranja, ali se
ta dragost stvaranja ne nameće i kao izvorište nastanka slike: neki od njih u taj
svoj trenutak radosti stvaranja ugrađuju
elemente svoga proživljenja, svoje životne
tegobnosti ili se priklanjaju određenim
ideološkim premisama, pa u svoju sliku
ugrađuju akcente proživljenog, ugrađujući
u sliku tamne tonove iskustvenog. Vjekoslva Čondrić odstranjuje takve misli iz
svog stvaralačkog registra. Tu životnu tegobnost ona ostavlja izvan svoje slike. Tu
i leži razlog što svoju stvaralačku imaginaciju najčešće povjerava crvenoj boji.
Faktor slike
Ali tu radost stvaranja Vjekoslava
Čondrić ne povjerava samo crvenom bojenom spektru. Na njenoj paleti će se
naći i boje drugačijeg spektra – plava,
žuta, pa i smeđa, ali svakoj boji, koju
ugrađuje u svoju sliku, ona pročišćava
pigment, u svakoj od njih ona čini djelatnim lirski dah, modulira koloritnu karakterologiju njenog pigmenta, istražuje
valerske faktore, pogotovo kada se u ulozi
subjekta slike nađe plava boja.
Iz dosadašnje analize strukture slike
Vjekoslave Čondrić, dalo bi se zaključiti
da je ona iz svoje stvaralačke magije
isključila predmet kao arbitra u koncipiranja slike. Pa ipak, predmetno nije do
kraja iščililo iz njene slike. To nije dozvolilo
samo prisustvo lirskog daha kao osnovnog
konstitutivnog faktora njene slike. Lirski
dah, svojom iskaznošću je, silinom svoga
karaktera, tražio, i nalazio, svoje uporište,
u predmetima koji, po svojoj prirodi,
nose u sebi nešto od mističnog u svijetu
iskustvenog. To je, na prvom mjestu,
mak. Njegove konture su, iako date sa izrazitom delikatnošću, primijetne u slici,
naročito u donjem njenom dijelu. I, utkani
u biće slike, oni iz sebe isijavaju crvenu
boju i šire je prostranstvom slike. Zbog
toga, u krajnjoj definiciji, možemo reći
da slikarka Vjekoslava Ćondrić snažno
inklinira apstraktnom slikarstvu, i, vođena
težnjom da bojenom spektru svoje slike
obezbijedi krajnju mogućnost slobode i
osamostaljenja, pristala da upravo u bojenom kolorizmu formulira svoju likovnu
frazeologiju, ali da se, u krajnjoj instanci,
ne odriče i blago izvedenih refleksija na
predmetni svijet. Ali uvijek u suglasju sa
svojim osnovnim poetičkim opredjeljenjem da sliku gradi na elementima lirskog
daha i oslobođenog kolorizma.
Njeno slikarstvo ima svoje nesumnjivo
opredmećenje u vrijednosnom spektru likovnog umjetničkog govora, što joj je i omogućilo da postane član Udruženja likovnih
umjetnika Bosne i Hercegovine q
ČUVARI NERETVE
15 godina djelovanja Udruženja Zeleni Neretva iz Konjica
U
druženje „Zeleni Neretva“ formirano je 20. decembra 1997.
godine na osnivačkoj Skupštini
u Konjicu iz bar dva osnovna razloga:
q Osubujno bogatstvo prirode kojima je
obdarena naša općina i
q Neviđena ratna i poratna destrukcija
prirodnih resursa.
Naravno, ovaj drugi razlog je bio dominantan i on nije samo naša lokalna
karakteristika. Čovjekov rušilački odnos
koji već godinama traje nad prirodnim
blagom vraća se čovjeku kao bumerang.
Dokazi tog barbarskog razaranja danas
su širom svijeta uništene šume, kisele
kiše, mrtve rijeke i jezera, zagađena mora
i zastrašujuće nestajanje mnogih vrsta
biljnog i životinjskog svijeta. Uz sve to u
ovoj našoj BiH je sve dodatno generirano
ratnim pustošenjima.
Slučaj je htio da se upravo u vrijeme
osnivanja udruženja obnove i intenziviraju
predratne aktivnosti Elektroprivrede BiH
na izgradnji HE Konjic sa velikom branom
neposredno iznad Konjica; stravičan „frankeštajnski“ i neekološki projekat čija bi
realizacija uništila kanjone Neretve i Rakitnice, potopila sela Džajiće i Spiljane i
kataklizmički prijetila Konjicu. Ta okolnost
dominantno će uticati na našu buduću
aktivnost po čemu ćemo postati prepoznatljivi i van granica naše zemlje. Zaštita
gornjeg toka Neretve i otpor izgradnji
velikih brana obilježiće i preokupirati
naše djelovanje od prvog dana. Takav
odnos našeg udruženja prema zaštiti Neretve i protiv novih brana na njenom vodotoku sigurno je rezultirao i iz negativnog
nagomilanog naboja zbog svih nepravdi,
šteta i laži koje je ovom kraju donijela iz-
gradnja HE Jablanica sa potapanjem niza
naselja i prinudnim egzodusom skoro
5000 stanovnika. Štete i nepravde prema
lokalnoj zajednici i domaćem stanovništvu
su godinama i decenijama tinjale u ljudima,
ali su potiskivane i suzbijane odsustvom
demokratskih procesa voljom centralnih
vlasti.
Godine koje su uslijedile nakon osnivanja rezultirale su bespoštednom bitkom
i otporom izgradnji HE Konjic; to je vrijeme niza savjetovanja, okruglih stolova,
TV i radio emisija, novinskih tekstova, a
naši stavovi o zaštiti Neretve prezentirani
su čak u Briselu i Berlinu. Nakon toga
projekat HE Konjic počinje lagano da
odlazi na smetljište grozomornih projekata,
da bi poslije bio i konačno odbačen od
cijele lokalne zajednice i lokalnih vlasti.
Jedan od važnijih momenata u radu
udruženja je saradnja sa njemačkom Fondacijom Heinrich Böll, koja je upravo u
to vrijeme otvorila svoj regionalni ured
u Sarajevu. Ova Fondacija, koja je inače
svojim programskim djelovanjem bliska
„zelenoj“ politici, prepoznala je rad našeg
udruženja i ponudila konkretnu podršku.
Saradnja sa Fondacijom, koja u smanjenom obimu traje i danas, bitno će uticati
na kvalitet rada udruženja, te na nezavisnost i transparentnost u radu. Naša kampanja za zaštitu Neretve, kao i razne druge
ekološke aktivnosti koje udruženje provodi,
dobiće novi kvalitet sa visokim nivoom
argumentacije i stručnosti što će nas
visoko uzdići iznad nivoa provincijskog
udruženja. Zbog takvog pristupa postaćemo respektabilna organizacija čiji se
stavovi i mišljenja cijene i uvažavaju čak
i od onih koji nas baš i ne simpatišu q
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
51
52
In memoriam
AKADEMIK REDŽIĆ KAO
ZNANSTVENIK I PROFESOR
Prof. dr. Dubravka Šoljan
Prof. dr. Edina Muratović
A
kademik prof. dr. Sulejman Redžić
rođen je 1. februara 1954. godine
u Jajcu. Nakon završene gimnazije
u Jajcu upisao se na studij biologije na
Odsjeku za biologiju Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu gdje je takodjer
završio postdiplomski studij iz ekologije
i zaštite životne sredine, a 1990. obranio
je doktorski rad. Poslije sticanja akademskog zvanja doktora nauka prof. Redžić
je stalno dograđivao svoje znanje studijskim kraćim i dužim boravcima u zemlji
i inozemstvu: Hrvatskoj, Velikoj Britaniji,
Švedskoj, Italiji, Danskoj, Turskoj, Španiji
i drugim zemljama.
Svoju akademsku karijeru profesor
Redžić započeo je asistentskim stažom
1980. u Odsjeku za biologiju, a u Biološkom institutu, dvije godine ranije. U
zvanje docent na PMF-u izabran je
1991/92., zatim već 1993. u zvanje izvanrednog profesora. Kao redoviti profesor
izabran je na Prirodno-matematičkom
fakultetu za oblast Ekologija i zaštita životne sredine (1999) i Farmaceutskom
fakultetu za predmet Botanika (2002).
Osim temeljnog radnog iskustva u
okviru svih stečenih akademskih zvanja
prof. Redžić je imao i dopunsko radno
iskustvo obavljajući značajne i odgovorne
funkcije i to kao: dekan Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu (20022005), stručnjak (specijalista), za životnu
sredinu i environmental manager u Business Finance United State Agency for
International Development, Ured u Sarajevu (1996-1999) i pomoćnik ministra
za životnu sredinu u Ministarstvu prostornog uredjenja, resursa i okolice R
BiH (1994 – 1996).
Nastavno-pedagoški rad prof. Redžić
je realizirao na dodiplomskoj i postdiplomskoj nastavi na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, također i na
nizu drugih fakulteta istog univerziteta
kao i univerziteta izvan Sarajeva. Na svim
fakultetima izvodio je praktičnu, teoretsku
i terensku nastavu iz velikog broja predmeta iz oblasti botanike i ekologije biljaka.
Želimo posebno istaknuti da je bio briljantan izvođač terenske nastave.
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
Koliko je profesor Redžić uspio zainteresirati studente za sadržaje predmeta
koje je izvodio na nizu fakulteta vidi se
po tome što se veliki broj studenata
odlučio da njega izabere za mentora svojih
diplomskih i magistarskih radova. Nekim
od postdiplomaca bio je mentor doktorskih
teza (ukupno sedam obranjenih).
Za svoj rad na polju znanosti, pedagoškog i organizacionog rada i ostalih
aktivnosti profesor Sulejman Redžić dobio
niz međunarodnih, regionalnih i domaćih
priznanja.
Iz pregleda popisa radova koji je vrlo
detaljno uradio profesor Redžić za dugačak
vremenski period rada od 1979. do kraja
2011. godine uočava se enormno veliki broj
referenci, ukupno oko 480. Medju njima
se nalaze knjige i monografije (15), naučne
monografije koje se nalaze u međunarodnoj bazi podataka (5), originalni naučni
radovi monografskog karaktera u međunarodnim časopisima koji se nalaze u međunarodnoj bazi podataka: Current Contents i Science Citation Index (6), originalni
naučni radovi objavljeni u međunarodnim
časopisima i evidentirani u međunarodnoj
bazi podataka (107), originalne naučne
publikacije u međunarodnim edicijama i
zbornicima (86), a neke od njih su evidentirane u međunarodnoj bazi podataka,
te 53 originalne naučne publikacije u regionalnim i nacionalnim edicijama i zbornicima, također neke od njih prati međunarodna baza podataka. Ukupan broj
naučnih radova zasada 272.
Znanstvene i druge radove u pisanom
obliku, treba istaknuti, akademik Redžić
stvarao je s velikom lakoćom, stilski i jezički dotjerano do perfekcije. Misli su
mu bile jasne pa je i na papir lako ispisivao
riječi, pravio tabelarne i grafičke prikaze,
a u novije vrijeme radove ilustrirao originalnim fotografijama.
Akademik Redžić organizorao je veliki
broj znanstvenih i stručnih skupova na
domaćoj i internacionalnoj razini. Posljednji koji je organizirao (2011) bio je
međunarodni znanstveni skup pod naslovom „Struktura i dinamika ekosistema
Dinarida – stanje, mogućnosti i perspektive“ posvećen životu i naučnom djelu
prof. emeritusa Muse Dizdarevića, jednom
od njegovih učitelja.
Svemu ovome treba dodati da je akademik Redžić bio učesnik ili pak voditelj
velikog broja projekata koji su rezultirali
izradom elaborata, znanstvenih i stručnih
radova.
Znanstvena i stručna javnost u zemlji
i u inozemstvu stvaralaštvo akademika
Sulejmana Redžića poznaje zahvaljujući,
kako smo već naglasile, velikom broju
publiciranih radova. No i ona šira javnost,
koju zanima ljepota prirode, posebno
biljnog svijeta upoznala je dobro prof.
Redžića zahvaljujući nizu emisija koje je
proizvela Federalna televizija u okviru
mega projekta „Prirodna baština Bosne i
Hercegovine“ u periodu između 2002. i
2006. godine. Profesor Redžić je bio scenarist, voditelj i narator u trajanju od
oko 30 sati programa tj. snimljene su 72
emisije, a svaka u trajanju po 25 minuta.
S televizijskom ekipom prof. Redžić je
obišao Bosnu i Hercegovinu od Vrbasa
do Drine, od mora do vrha planine Maglić.
Dakle, za produkciju ovako velikog broja
sati programa trebalo je utrošiti ogromno
vrijeme za obilazak terena, izradu scenarija,
snimanje i kasnije montažu snimljenog
materijala. Za sve to pak trebalo je poznavati teren i njegov sadržaj, pokazati
najvažnije i reći na način koji će privući
pažnju gledatelja ne dovodeći u pitanje
znanstvenu osnovu svega. Trebalo je drugim riječima napraviti kvalitetan znanstveno-popularan program. U tome je
prof. Redžić nedvojbeno uspio što potvrdjuje činjenica da su ove emisije i
danas rado gledane na TV ekranima. Da
bi ovu vrstu programa mogla TV kuća
proizvesti sigurno to ne bi uspjela bez
podrške dobrog poznavatelja prostora
Bosne i Hergovine, njegovog sadržaja u
domeni žive i nežive prirode, a uz to zanimljivog naratora s poetskom primjesom
pripovijedanja. Sve ove kvalitete bile su
sadržane u jednoj osobi: akademiku Sulejmanu Redžiću.
Treba dodati i to da je akademik
Redžić dao ogroman doprinos u nastanku
i radu Centra za ekologiju i prirodne resurse na Odsjeku za biologiju PMF-a, a
isto tako u stvaranju biološkog podmlatka.
Zahvaljujući njemu stasalo nekoliko uposlenika u Odsjeku za biologiju od izbora
u zvanje asistenta do zvanja izvanrednog
profesora. Njihov Profesor će i dalje biti
uzor i putokaz kojim putem i na koji
način treba kročiti u sferi biološke znanosti,
struke i pedagoškog rada q
In memoriam
AKADEMIK SULEJMAN
REDŽIĆ (1954-2013)
Početkom nove godine je prerano, na tragičan i neobjašnjen način, iznenada prekinut život
akademika Sulejmana Redžića
Akademik Ljubomir Berberović
A
kademik prof. dr. Sulejman Redžić
je dugogodišnji vrhunski i vodeći
ekolog u Bosni i Hercegovini, kao
stručnjak, kao istraživač i kao edukator.
Pri tome treba imati na umu da ekologija
zauzima najistaknutije mjesto među disciplinama koje daju pečat cjelokupnoj savremenoj svjetskoj nauci. Autor je velikog
broja naučnih radova i saopštenja (preko
dvije stotine) u uglednim časopisima i
na uglednim skupovima. Zahvaljujući
svom naučnom opusu stekao je visok renome u domaćim i stranim naučnim krugovima. U skladu s tim našao se kao
jedini predstavnik iz BiH među saradnicima džinovskog projekta UN Millennium
Ecosystem Assessment, projekta koji je
uključivao preko hiljadu istraživača iz
gotovo 200 država i koji se smatra paradigmatičnim primjerom globalne saradnje
naučnih kapaciteta, ujedinjenih u cilju
proučavanja i rješavanja zajedničkih egzistencijalno važnih problema iskrslih
pred čovječanstvo.
Akademik Redžić je stvorio je mnoga
sintetska djela, uvijek na strogo naučnoj
osnovi, ostvarenja sa širokim odjekom i
uticajima u društvu. Veliku popularnost
i najviše ocjene za istovremenu ozbiljnost
i ljepotu stekle su njegove dobro poznate,
danas već klasične televizijske produkcije
o prirodnim ambijentima i živom svijetu
BiH. To djelo ubjedljivo razotkriva mnoge
posebne talente akademika Redžića, njegov
istančani osjećaj za prirodu i prikazivanje
prirode, gotovo minuciozan smisao za
lijepo i za poetski iskaz o lijepom.
Tokom cijele svoje karijere akademiku
Redžiću su povjeravane odgovorne državne i društvene funkcije, bitno vezane
za njegov ekspertski status i internacionalnu naučnu reputaciju. Bio je utemeljitelj
i rukovodilac Centra za ekologiju i prirodne resurse (popularni CEPRES), radne
jedinice na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, koja se
bavila konkretnim pitanjima ekologije
čovjeka na našim prostorima. Bio je re-
dovni profesor ekološke grupe predmeta
na fakultetima sarajevskog, tuzlanskog i
bihaćkog univerziteta. Vršio je dužnost
dekana Prirodno-matematičkog fakulteta
Univerziteta u Sarajevu. Uspješno je vodio
mnoge naučno-istraživačke projekte u
organizaciji fakulteta i Akademije nauka,
čiji je član od početka 2008. godine.
Istinski je volio svoju zemlju i njene
ljude. Bio je dosljedan i odlučan borac za
fizički i moralni integritet Bosne i Hercegovine. Bio je predodređen da pripada
uskom krugu osnivača i dosljednih aktivista Kruga 99, asocijacije nastale na istim
principima kojima je Sulejman Redžić bio
nepokolebljivo odan – slobodna i demokratska država BiH svih njenih naroda,
država sa najvišim standardom poštovanja
svih ljudskih prava. Njegova društvena
opredjeljenja i ciljevi u maksimalnoj mjeri
koincidiraju sa karakterom i djelovanjem
kruga 99, čiji je uspješan predsjednik bio
u posljednjim godinama, značajno doprinijevši ugledu i značaju te organizacije.
Glavna središta svog radnog i intelektualnog angažmana, Fakultet, Univerzitet, Akademiju i Krug 99, Sulejman Redžić je napustio u punoj stvaralačkoj
snazi. Utoliko je gubitak uzrokovan njegovom smrću veći i teži. Posebno je težak
gubitak organizacije Fondeko i revije Fondeko Svijet, među čije utemeljitelje i dragocjene saradnike spadao od prvih početaka do posljednjih dana q
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
53
54
In memoriam
UČITELJ DOBROBITI
Profesor Redžić je smatrao da su vrijednosti prirode ono bogatstvo kojim danas narod Bosne i
Hercegovine raspolaže. Duboko poznavanje biogeohemijskih ciklusa, ekosistemskih procesa i
zavisnosti čovjeka od (ne)funkcionisanja prirode bili su osnova njegovog nastojanja da zaštiti
one njene dijelove, koji će ljudima ovih krajeva obezbijediti zdrav, dobar i bogat život.
Prof. dr. Senka Barudanović
S
voje znanje botanike i raznolikosti
biljnih vrsta koje oblikom, bojom i
mirisom krase svaku neugaženu stopu ove zemlje, profesor Redžić je stavio
duboko u službu dobrobiti bosanskog
čovjeka. Posmatrajući biljke na njihovim
staništima, u okrilju brojnih, a posebno
specifičnih ekosistema Bosne i Hercegovine, svaka bi vrsta dobila odgovarajuće
mjesto u sistemu vrijednosti: kao ljekovita,
jestiva, vitaminozna ili korisna na neki
drugi način. Sve ostale vrste, kojima se takva
resursna vrijednost ne može pripisati po
današnjim znanjima, profesor je prepoznavao kao svojstveni dio strukture tih ekosistema - funkcionalnih jedinica prirode.
Svoje oduševljenje Bosnom i Hercegovinom, profesor Redžić je nastojao prenijeti na sve ljude do kojih je mogao doprijeti. Bili su to, pored njegovih studenata
i saradnika, i svi oni koji su sa iščekivanjem
pratili nove epizode Prirodne baštine.
Odgajanjem i vraćanjem ljubavi prema
onome što ova zemlja rađa iz proljeća u
proljeće, profesor je ovim serijalom iskreno
nastojao vratiti ponos i zadovoljstvo
njenim građanima.
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
Tokom 35 godina, koje je profesor Redžić proveo u istraživanjima prirode Bosne
i Hercegovine, iskristalisale su se, u grupi
specifičnih pejzaža, njene najveće prirodne
vrijednosti. Grupa obuhvata reliktno-refugijalne, visoko-planinske, močvarne i
pejzaže kraških polja (Bosna i Hercegovina
- Zemlja raznolikosti /Prvi izvještaj BiH
prema Konvenciji o biološkoj raznolikosti/,
Redžić et al. /ed/, 2008;). Veliki broj ekosistema u ovim pejzažima ima endemski
karakter, zbog endemskih vrsta koje ulaze
u njihov sastav, ili zbog jedinstvenih kombinacija vrsta sa širim arealom.
Profesor Redžić je smatrao da su vrijednosti prirode ono bogatstvo kojim danas narod Bosne i Hercegovine raspolaže.
Duboko poznavanje biogeohemijskih ciklusa, ekosistemskih procesa i zavisnosti
čovjeka od (ne)funkcionisanja prirode
bili su osnova njegovog nastojanja da
zaštiti one njene dijelove, koji će ljudima
ovih krajeva obezbijediti zdrav, dobar i
bogat život.
Posebnu pažnju profesor je posvećivao
ciklusu vode, njenoj ulozi u ekosistemima,
ali i u životu čovjeka. Poznajući zakonitosti
kruženja vode na ovom prostoru, profesor
je nastojao očuvati ne samo bogate planinske vodene tokove, pune bosansko-
hercegovačkih endemskih oblika, nego i
šume, snježanike, tresetišta, te kod nas
rijetka močvarna područja. Tako je pokrenuta zaštita današnjih zaštićenih područja Skakavca, Bijambara, Une; zbog
toga je profesor godinama vodio borbu
za zaštitu Igmana, Bjelašnice, Prenja, Čvrsnice, Čabulje, te istraživao i isticao ulogu
kraških polja od Kupresa, pa sve do Popovog polja.
I to sve na dobrobit ljudi. Dobrobit
od prirode koja je istovremeno i jedina
kolijevka i jedina trpeza za sve nas.
Duboko svjestan tranzicionih procesa u
našem poslijeratnom društvu, promjene
potrošačkog mentaliteta i izrazitog nastojanja za brzom ekonomskom dobiti,
profesor Redžić je uspostavljao naučne
modele za zajedničku održivost društva i
prirode, kako se ne bi sretali u konfliktu,
nego opstajali u dugovjekoj harmoniji.
Rješenje za ekonomsku stabilnost našeg društva profesor Redžić nije vidio u
nepovratnoj degradaciju prirode kroz
gradnju brojnih malih i velikih hidroenergetskih objekata. Svjestan vrijednosti
i plodnosti zemljišta BiH, ekoklimatskih
uslova i mogućnosti produkcije zdrave
biomase, profesor je rješenje vidio u održivoj proizvodnji hrane, zasnovanoj, prije
svega, na tradicionalnim znanjima i praksama, koja su danas visoko cijenjena u
regionu i svijetu.
Težeći održivosti bosanskohercegovačkog društva u svom prirodnom okruženju, profesor Redžić je organizovao
brojne naučne skupove, kojima je podsticao sve, a pogotovo mlađe kolege na
iznošenje rezultata vlastitih istraživanja
prirode BiH.
Sa druge strane, podsticao je ljude, od
Parsovića na Neretvici, Bjelimića iznad
Rakitnice i Ljute, preko Ustikoline, Neuma,
Bihaća, Banja Luke, Jajca, Zenice, Sarajeva...
da uvide svu svoju dobrobit, ali i svoju
punu odgovornost za prirodu BiH.
Neka se ovaj tekst završi sjećanjem.
Sjećanjem na oduševljenje i punu životnu
radost, koju bi profesor iskazao kroz pjesmu, gledajući pejzaž sa neke od bosankih
planina: Bosno moja, divna, mila, lijepa,
gizdava ... q
Znanost i društvo: Rudi Supek
DUBOK JE TRAG
NJEGOVE ZEMLJE
Među prvima je iznio naučno argumentovana pitanja destrukcije prirode i pocrtao prijetnju
globalne ekološke katastrofe, kojoj vodi neznalačko i pljačkaško ponašanje, posebno ukazujući
na dugoročne i dalekosežne društvene posljedice "ekološke krize". Supek otkriva korijene i
stvarne opasnosti iza ove pomodne družbe riječi
Jelena Kalinić, dipl. biolog
O
ve godine se navršavaju tri jubileja
vezana za život i rad velikog čovjeka i naučnika Rudija Supeka:
stogodišnjica rođenja (18. april 1913),
četrdesetgodišnjica izlaska njegove kapitalne socio-ekološke knjige "Ova jedina
Zemlja" ("Naprijed", Zagreb, 1973.) te
dvadesetgodišnjica smrti (2.januar 1993).
Supekova biografija vrvi od zanimljivih, uzbudljivih podataka. Nakon što
je u rodnom Zagrebu 1937.diplomirao
filozofiju, odlazi u Pariz da studira kliničku
psihologiju. Tu ga zatiče Drugi svjetski
rat. Mladi filozof i psiholog bez oklijevanja
se pridružuje snagama francuskog otpora,
ali uskoro biva zarobljen i deportovan u
koncentracioni logor Buchenwald. Buchenwald je bio jedan od rijetkih logora,
uz Jasenovac, kojeg su logoraši sami oslobodili, u čemu je Rudi imao značajnog
udjela. Nakon oslobođenja nastavlja studije
na Sorbonne, gdje 1952. doktorira kod
slavnog Jeana Piageta.
Od 1950. do 1958. predaje opštu i
socijalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a od 1958. do 1961.
radi kao predavač i istraživač na Institutu
za društvene nauke u Beogradu. Od
1961.je ponovo profesor na Filozofskom
fakultetu u Zagreb, a 1963. tamo osniva i
Odsjek za sociologiju. Bio je prvi predsjednik Jugoslavenskog društva psihologa
i jedan od predsjednika Jugoslavenskog
društva sociologa, te urednik nekoliko
časopisa visoke reputacije ("Pogledi", "Praxis"). Kao izuzetan naučnik sa velikim
uspjehom se uporedo bavio istraživačkom
i publicističkom djelatnošču, objavljujući
mnoge članke, monografije i knjige iz
oblasti sociologije, psihologije, antropologije i filozofije.
Korijeni opasnosti
Vijest o njegovoj smrti početkom
1993. godine dublje je potresla međunarodnu negoli domaću javnost, pa su tako
časopisi svjetskog ugleda, kao Das Spiegel
i Le Mond, višestruko podcrtali značaj
njegovog naučnog djelovanja i erudicije, kao
i njegovu ulogu u borbi protiv nacionalizma.
Rudi Supek je bio dobitnik značajnih priznanja za svoj rad i doprinos nauci. Dodijeljen mu je počasni
doktorat čuvenog Univerziteta u Uppsali
(1976.) te Legija časti
(1989.), najviše francusko odličje.
U jesen 1972.,
samo nekoliko mjeseci
poslije istorijske Prve
konferencije Ujedinjenih naroda o globalnim pitanjima čovjekove životne sredine
održane u Stockholmu, Rudi Supek se
odaziva knjigom "Ova
jedina zemlja" (1973.
"Naprijed", Zagreb).
To je bio jedan od pionirskih socio-ekoloških tekstova, koji je
među prvima iznio
naučno argumentovana pitanja destrukcije prirode i potcrtao
prijetnju globalne ekološke katastrofe,
kojoj vodi neznalačko i pljačkaško ponašanje, posebno ukazujući na dugoročne i
dalekosežne društvene posljedice "ekološke
krize". Supek otkriva korijene i stvarne
opasnosti iza ove pomodne družbe riječi.
U predgovoru svoje knjige Supek pregnantno predstavlja prvi planetarni skup
posvećen problemu pred kojim se našao
svijet i gotovo usput daje osnovnu dijagnozu.
"Ova knjiga je pisana povodom Prve
konferencije Ujedinjenih naroda posvećene
pitanjima ljudskog okoliša i održane u
Stockholmu od 5. do 16. juna 1972. Konferencija je sazvana nakon što je u maju
1971. u Mentonu međunarodna konfe-
Rudi Supek
rencija stručnjaka za ljudsku okolinu ekologa, biologa, urbanista - uputila apel
na OUN, koji je potpisalo 2200 učenjaka
iz čitavog svijeta. U tome apelu se upozoravalo na veoma ozbiljnu situaciju u
koju ulazi čovječanstvo u vezi sa demografskom ekspanzijom, rušenjem ravnoteže između čovjeka i biosfere te zagađivanjem okoliša."
Što je to povelo Rudija Supeka da se,
kao sociolog i psiholog, počne baviti pitanjima ugroženosti životne sredine? Odgovor je više nego lako naći u tom istom
predgovoru, nekoliko redaka niže:
"Sam problem 'ljudske okoline' na
prvi je pogled više tehničke prirode, kao
problem očuvanja prirode i gradova od
zagađivanja, ali veoma brzo se može
vidjeti da je on povezan sa bitnim pitaF O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
55
56
Sekcije, organizacije, akcije
njima ljudske egzistencije uopće: porastom
pučanstva i prenapučenošču, iscrpljivanjem prirodnih resursa, industrijskom
civilizacijom..."
Agresivne ideologije
Kao sociolog strukturalističkog prosedea, Rudi Supek nije mogao previdjeti
odnos između eksponencijalne krive rasta
ljudske populacije i neumoljive činjenice
ograničenosti resursa na našoj planeti.
Nije mogao, a da ne zaključi, načinom
Herberta Spencera – hladno i racionalno,
kako ono, što izgleda kao nezaustavljiva
krivulja napretka, nije ništa drugo nego
sigmoidna kriva, samo što ljudska populacija još nije došla u neizbježnu fazu
stagnacije.
Upravo zbog tog Supek i počinje svoju
knjigu podnaslovom "Kobna eksponencijalana krivulja rasta". Ukazivanje na
rapidnu ekspanziju ljudske populacije,
zajedno sa svim onim što to donosi,
Rudiju postaje glavno uporište za dokazivanje smrtnih prijetnji od bezglave industrijalizacije i urbanizacije, kao i osnova
njegove kritika kapitalizma. Rudi pažljivo
razmatra glavne aspekte aktuelne ekološke
krize sa gledišta uticaja na čovjekovu
budućnost, dodirujući probleme aerozagađenja, buke, nuklearne energije, uništavanje vodotokova i novih bolesti, a sve
to s obzirom na ekonomske i socijalne
posljedice.
Bez obzira na dominantne kontekste
vremena u kojem je Rudi Supek pisao
knjigu "Ova jedina Zemlja", nemoguće
je u njegovom konceptu "stabilnog društva" nasuprot "potrošačkom društvu" ne
vidjeti preteču koncepta održivog razvoja.
Nemoguće je previdjeti Rudijevo naglašavanje sudbonosne povezanosti ekologije
i ekonomije i njegovu bespoštednu kritiku
bezobzirnog rasta privrednih i tehnoloških
kapaciteta društva. Posebno je podvlačio
kako parcijalni interesi, poput nacionalizama, postaju vučna sila bezobzirne utrke
u kojoj stradavaju opšti i zajednički interesi
čovječanstva.
Neograničena potrošnja na uštrb prirode i na račun budućnosti čovječanstva
izaziva Supekovo zgražanje i otpor. Pogotovo zbog agresivnih ideologija koje
niču iz parcijalnih interesa, kako upozorava
strašni antinacionalista Maria Vargasa
Llose.
Upravo antinacionalizam i antipartikularizam vodeća su obilježja pristaša filozofske škole "Praxis", kojoj je pripadao
Rudi Supek, dostojno i dosljedno braneći
i šireći njena znanja i uvjerenja. "Ova jedina
Zemlja" svakim svojim retkom traži i potiče ekološko osvještavanje i na mnogo
mjesta pokazuje moguće reperkusije vladavine gramzivosti i neznanja q
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
ČISTE ULICE SU
NAŠE OGLEDALO
U
O.Š. „Šejh Muhamed ef. Hadžijamaković“ (Iza Hrida 11, Općina Stari Grad,
Kanton Sarajevo) sekcija Civitas realizuje projekat pod nazivom „ČISTE
ULICE – OGLEDALO GRADA“. Projekat se bavi rastućim problemom komunalnog otpada u gradu. Od naših akcija izdvajaju se: anketiranje građana, razgovor
sa predstavnicima MZ Mahmutovac i Hrid - Jarčedoli, načelnikom općine Stari Grad,
izrada portfolija te edukativna radionica u školi kojoj su prisustvovali učenici drugih,
petih, osmih i devetih razreda. Radionica je održana 22. februara ove godine i to je
snimila i objavila TV Sarajevo u Jutarnjem programu. Treneri radionice su bili članovi
sekcije. Radionica je realizovana pod motom „OBRAZOVANJE I KULTURA ŽIVLJENJA
SU PREDUSLOV EKOLOŠKE KULTURE“.
U narednom periodu, zajedno sa Ekološkom sekcijom naše škole, planirano je
redovno čišćenje školskog dvorišta i uređenje zelene površine. U toku istraživanja
došli smo do zaključka da je podizanje ekološke svijesti svih generacija prijeko
potrebno, ali da to mora biti praćeno i konkretnim akcijama u smislu dosljednog provođenja zakonskih odredbi o smanjenju, odvajanju, odlaganju i recikliranju otpada.
Iskreno se zahvaljujemo organizaciji FONDEKO na razumjevanju i pisanom
materijalu koji nam je ustupljen, jer nam je bio od velike koristi. Nadamo se da ćemo i
dalje nastaviti saradnju i podržavati rad FONDEKO organizacije.
Velikani nauke
DOLAZAK MODERNE
BIOLOGIJE U BiH
Povodom stogodišnjice rođenja prof. dr. sc. Smilje Mučibabić (1912-2006)
Akademik Ljubomir Berberović
S
togodišnjica rođenja je rijedak i
istinski svečan trenutak za sjećanje
na izuzetnu ličnost naše nauke, našeg
školstva i našeg društva, za sjećanje na
jedan život ispunjen pregnućima. Bila je
vjerna Bosni i Hercegovini, zemlji i ljudima koje je beskrajno voljela. U istoriji
nismo imali mnogo takvih ličnosti, a
među njima posebno mjesto zauzima
Smilja Mučibabić.
Profesorica dr Smilja Mučibabić ukorijenila je u našoj sredini modernu biologiju i modernu prirodnonaučnu misao
uopšte. Njeno ime je postalo simbol za
novo i progresivno u našem društvenom
životu, osobito kada se radi o nauci i obrazovanju. I kao ekolog istraživač i kao
vodeći edukator i kao pisac nagrađivanih
udžbenika za visoke i srednje škole i kao
voditelj brojnih saradnika u naučnom
radu, profesorica Mučibabić je unijela
savremene teme i metode u ovdašnje
istraživačke i pedagoške djelatnosti. Imala
je nepogrešiv osjećaj za nepristran kritički
pristup nauci i naučnim djelima, za odvajanje pravih ideja i dostignuća od pomodnih
maštarija. Ostaće zauvijek upamćena njena
nenadmašna strogost prema neznanju ili
slabom znanju, bila je legendarna njena
nepopustljivost na ispitima. A bilo je još
veće njeno čovjekoljublje i njena neskrivena briga o svakom pojedinom studentu
ili saradniku, njena spremnost da svakom
od njih nesebično pomogne.
Bila je naučnik visoke međunarodne
reputacije. Istraživački rezultati Smilje Mučibabić, od studijskog boravka u Beogradu
u ranim godinama poslije Drugog svjetskog rata, do doktorata bioloških nauka
u Kembridžu i kasnijeg njenog rada u
Sarajevu, spadaju među prve ozbiljne do-
Bila je pionir ekološke nauke u BiH,
čija su naučna djela imala impozantan
odjek u domaćoj i stranoj stručnoj
javnosti. Bila je visoko cijenjen graditelj
modernog bosanskohercegovačkog
školstva, jedan od najuglednijih pedagoga u prirodnim naukama.
Smilja Mučibabić
mašaje savremene biološke i ekološke
nauke kod nas. Njeni učitelji su bili svjetska
imena, Siniša Stanković, doajen i bard moderne biologije na jugoslavenskim prostorima i Judžin Odum (Eugene Odum),
otac nauke o strukturi i funkciji ekosistema. Smilja je ispunila sva njihova očekivanja. Njeni radovi se nalaze u najpoznatijoj naučnoj periodici svoga vremena,
ali i u sintetičkim napisima internacionalne
udžbeničke literature. Objavljivala je u
najpoznatijim internacionalnim ekološkim
i biološkim časopisima, čiji sami nazivi i
danas zvuče gordo: Journal of Experimental
Biology, Journal of General Microbiology,
Quarterly Journal of Microscopy Science.
Smilja Mučibabić nesumnjiivo spada
među pioniore eksperimentalne i teorijske
ekologije, u svjetskim razmjerama. Naročito su bila zapažena njena djela posvećena proučavanju pokusnih populacija
mikroorganizama, započeta u Engleskoj,
a nastavljena u Sarajevu.
Bila je pionir ekološke nauke u BiH,
čija su naučna djela imala impozantan
odjek u domaćoj i stranoj stručnoj javnosti.
Bila je visoko cijenjen graditelj modernog
bosanskohercegovačkog školstva, jedan
od najuglednijih pedagoga u prirodnim
naukama. Sa svojim dugogodišnjim iskustvima u oblasti visokoškolskog obrazovanja iz prirodnih nauka, profesorica
Smilja Mučibabić je bila najzaslužniji
tvorac stručnjaka koji su izveli našu biologiju na savremene puteve biološke nauke.
Profesorica Mučibabić ima ključnu ulogu
u osnivanju katedre za biologiju na Filo-
zofskom fakultetu (1952), prve samostalne
visokoobrazovne institucije na području
bioloških nauka u BiH. Njen zavidni
ugled u široj akademskoj zajednici dovodi
je na dužnost prorektora Sarajevskog unverziteta (1963). Stekla je nespornu reputaciju vodećeg edukatora i kao predavač
i kao instruktor profesionalnih kadrova i
kao pisac nagrađivanih udžbenika.
Na svim svojim brojnim i odgovornim
funkcijama u našem društvu profesorica
Mučibabić je ostavila duboke tragove –
prije svega ogromnim udjelom u izboru
i vođenju novih kadrova za biološku nastavu i nauku. Neizmjerne su njene zasluge
za ispravno pozicioniranje biologije i ekologije u školskom, stručnom i javnom životu. Kembridžski doktor bioloških nauka
(1953), osnivač i prvi rukovodilac studija
biologije na Sarajevskom univerzitetu
(1952), prvi dekan (tj. dekanesa) novoosnovanog Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu (1960) i prorektor Univerziteta u Sarajevu (1963-1965).
Smilja Mučibabić, rođena Mostarka,
student univerziteta u Beogradu i Kembridžu, završni i glavni dio svog životnog
puta prelazi u Sarajevu. Tu je hrabro izdržala i četvorogodišnju opsadu grada
tokom posljednjeg rata. Od svoje najranije
mladosti do posljednjih dana aktivno pripada progresivnim redovima, odana idejama humanizma i napretka.
Nepokolebljiva sljedbenica bosanskohercegovačkog patriotizma, profesorica
Smilja Mučibabić je cijelim svojim životom
i radom zaslužila veliku ljubav i poštovanje
mnogih generacija đaka i studenata,
kojima je bila najdraža i najbolja učiteljica.
Nema nikave sumnje da ona zauzima jedno od počasnih mjesta u istoriji našeg
podneblja, naše nauke i našeg školstva.
Sarajevo je najduže i posljednje boravište profesorice Smilje Mučibabić, mjesto stvaranja i egzistencije njenih najznačajnijih djela. Generacije studenata usvajaju
znanja iz moderne biologije na najvišem
savremenom nivou zahvaljujući njenim
znanjima, i iskustvima i pedagoškom zalaganju. Profesorici Smilji Mučibabić nesumnjivo pripada jedinstveni počasni naslov učiteljice generacija, koji posvjedočuju
svi njeni brojni đaci i studenti q
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
57
58
Bioetički kutak
NA TRADICIJI SENZIBILITETA
Valjan, Velimir (ur.), Integrativna bioetika pred izazovima biotehnologije: Zbornik radova
Trećeg međunarodnog bioetičkog simpozija u Bosni i Hercegovini (Sarajevo, od 23. do 24.
svibnja/maja 2012.), Bioetičko društvo u BiH, Sarajevo, 2012., 381 str.
Mr. Igor Eterović
Medicinski fakultet u Rijeci
R. Hrvatska
Z
bornik Integrativna bioetika pred
izazovima biotehnologije, i ovoga
puta složen pod dirigentskom palicom fra Velimira Valjana, ponosni je
slijednik prva dva zbornika sarajevskih
bioetičkih simpozija i u punom smislu,
kako i sam urednik u predgovoru ističe,
nova potvrda razvoja posebnog bioetičkog
senzibiliteta u bosanskohercegovačkom
društvu. Put razvoja tog senzibiliteta, u
velikoj mjeri predvođen objavljivanjem
triju zbornika sa spomenutih simpozija
sumira sam glavni urednik, za kojega
slobodno možemo reći da je nezamjenjivi
akter u promociji i stvaranju bioetičke
svijesti u svojoj zemlji.
Uz predgovor urednika, sadržaj Zbornika čini sedam zasebnih dijelova nastalih
grupiranjem članaka prema određenim
zajedničkim obilježjima te završni osvrt.
Zbornik je impresivno složen, na ukupno
381 stranici, tvrdoga uveza, prošiven, a
ono na što ipak treba pripaziti u narednim
izdanjima jest grafičko i jezično uređenje
i oblikovanje teksta.
U prvom dijelu, naslovljenu "Tehnologija, društvo rizika i bioetički diskurs",
svoje su mjesto pronašla tri priloga. Sulejman Bosto, u članku "Pojam rizika,
kontrola rizika i bioetički diskurs" obrazlaže i argumentira u prilog tezi o neophodnosti uključenja pojma rizika u bioetički diskurs. "Od Hirošime do Fukušime:
Nuklearna tehnologija nekoć i danas" članak je Hrvoja Jurića koji jasno i uvjerljivo
pokazuje potrebu opreza i strepnje od
potencijalno katastrofalnih posljedica korištenja nuklearne tehnologije. Velimir
Valjan člankom "Bioetika nije pitanje
samo morala" tezu iz naslova potkrepljuje
i religijskim i sekularnim teoretičarima
koji ukazuju na potrebu metafizičkog
supstrata u raspravi o bioetici.
Biotehnologija i medicina
Drugi je dio naslovljen "Ideja čovjeka
i izazovi transhumanizma". Luka Tomašević i Suzana Vuletić u članku "Bio/tehnološka konstrukcija suvremenih mostova
integrativne bioetike" nastoje pojmovno
prikazati neke polarnosti ("sakralna"/sekularna bioetika; prirodno/umjetno itd.)
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
kako bi pripremili teren za razjašnjenja
koja drže neophodnima za određenje
bioetike. U članku "Za homo superiora i
za jednu etiku ljudskog poboljšanja" Dejana Doneva problematiziran je odnos
među pojmovima 'poboljšanje' i 'terapija'
te etičke dvojbe koje nastaju (ne)razumijevanjem njihove distinkcije. "Od personalizovane medicine do distopije" Sandre
Radenović kroz nekoliko primjera ukazuje
na put iskazan u naslovu, a motiviran
ubrzanim razvojem biotehnologije i njenim utjecajem na suvremenu medicinu.
"Bioetika, život i dostojanstvo osobe"
naslov je trećeg dijela. Igor Eterović u
članku "Kantijanski doprinos raspravi o
dostojanstvu osobe" ukazuje na neophodnost rečenog doprinosa Kantove misli za
suvremenu bioetičku raspravu. U članku
"Biotehnologija - pouzornica dobra i zla"
Tomislav Jozić vrlo negativno se osvrće na
rezultate biotehnologije te s religijskim predznakom izražava kritiku na primjeru nekih
temeljnih bioetičkih problema. Predmet
istraživanja Vide Jeremić su "Bioetički
aspekti tehnika asistirane reprodukcije".
Prvi članak u četvrtom dijelu, "Tehnologija, ljudski razvoj i odgoj", potpisuju
Amir Muzur i Iva Rinčić, donoseći značajna upozorenja po pitanju koje suvremeno
doba ostavlja na nositelja naših kognitivnih
funkcija - mozak, što je izraženo indikativnim naslovom: "Ljudski mozak od subjekta prema objektu biotehnoloških procesa". Tema rada Nade Mladine su "Bioetička promišljanja o kvaliteti dječjeg razvoja", a Samuela Kata Bešker kratko se
osvrće na temu danu naslovom "Biotehnologija u odgojnim vrednotama".
Peti dio, "Genetika, farmakologija, medicina i ljudska prava" započinje propitivanjem Ive Rinčić i Amira Muzura "Može
li se genetičko testiranje smatrati biotehnologijom?", a u nastavku Lejla Pojskić i
Kasim Bajrović donose "Nova etička pitanja u vezi s genomskim informacijama".
Bakir Mehić potpisuje rad "Bioetika između genotehnologije i zaštite ljudskog
genoma", Lidija Gajski se pita da li je "Cijepljenje - zdravstvena potreba ili dogma
bez uporišta", Zoran Todorović i Milica
Prostran se kratko osvrću na temu "Biološki slični lekovi: bioetička pitanja", a Nada
Gosić opširnije govori o temi "Umjetna
krv - profesionalni i bioetički izazovi".
Analiza konvencija
Šesti dio nosi naslov "Utjecaj tehnologije i ekonomije na prirodni okoliš", a
otvara ga instruktivan rad Ivane Zagorac
"Igrajmo zeleno! O povezanosti ekologije
i sporta" u kojemu se sa pozicije dubinske
ekologije razmatraju današnje sportske
aktivnosti. U opširnom radu "Čovjek i
šuma u izmijenjenim uvjetima" Dalibor
Ballian i Emira Hukić govore o pitanju
etičkog odnosa prema okolišu, prije svega
šumama, kroz analizu brojnih međunarodnih konvencija i drugih akata. "Šuma
i šumarstvo: percepcija stanovništva u
Kantonu Sarajevo" potpisuju Anila Brajić,
Bruno Marić, Senka Mutadžija, Dženan
Bećirović i Mersudin Avdibegović, donoseći prikaz triju istraživanja stavova
stanovništva Sarajeva prema šumskim
populacijama provedenih metodom direktnog intervjuiranja. Ivica Kelam u radu
"Monsanto kompanija godine" nudi pregled neispričane povijesti jedne od najvećih
korporacija na polju biotehnologije nastojeći na njenom primjeru ukazati na
etičku beskrupuloznost korporacija vođenih kapitalističkim imperativom gomilanja profita. Ana Mrdović nudi nekoliko natuknica o temi "Bioetika i biogoriva", a Emir Džomba i Senada Čengić-Džomba se osvrću na "Perspektive
stočarske proizvodnje: neka bioetička razmatranja".
Posljednji dio je naslovljen "(Bio)etička
pitanja u kontekstu Bosne i Hercegovine",
grupirajući dva priloga. Prvi rad, "Biopolitika i biotehnologija u kontekstu humane epistemologije, kritičke analize diskursa i miroljubivih potencijala bosnistike"
Zlatana Delića, donosi složene, ali vrijedne
uvide iz sociologije znanosti/znanja, dok
drugi prilog, Farisa Gavrankapetanovića,
Jasmine Krehić i Ismeta Cerića tematizira
"Prava pacijenata, povjerljivost podataka
i genetička testiranja - pravni akti u Bosni
i Hercegovini".
Na samom je kraju dan "Osvrt" Emire
Hukić na rad i napore Bioetičkog društva
u Bosni i Hercegovini koji se nadovezuje
na predgovor, sumirajući težnje organizatora simpozija, odnosno izdavača Zbornika, koji je nesumnjivo nezaobilazno
štivo svih onih koji se bave ili se žele
baviti bioetikom, posebice integrativnom
bioetikom q
Zelena biblioteka
NOVI OBRASCI
RAZVOJA I PROSPERITETA
Pogovor za knjigu „Okoliš i održivi razvoj“ autora prof.dr.Nevenka Hercega, Mostar 2013.g
Akademik Sulejman Redžić
N
e tako davno objavljena Milenijska procjena ekosustava
(Millenium Ecosystems Assessment) nedvosmisleno pokazuje da je suvremeni čovjek Homo sapeines recens
„technicus“ potrošio prirodnih resursa, a time i izmijenio sliku
stvarnoga svijeta u posljednjih pedesetak godina, više nego u
bilo kojem periodu razvoja ljudskoga društva. To je, uz ostale
rezultate multidisciplinarnih analiza na kraju XX. stoljeća što
su ih napravile i javnosti prezentirale najveće znanstvene
institucije i pojedinici okupljeni pod okriljem najeminentnijih
tijela Organizacije Ujedinjenih uaroda (OUN), kao što je UNEP
(United Nation Environmental Program), veoma jasno ilustriralo
dubinu i moguće posljedice po čovječanstvo suvremene ekološke
krize, prema procjeni mnogih svjetskih stručnjaka teže od
sličnih kriza u bilo kojem periodu čovjekove prirodne i društvene
evolucije. Da su okolišni problemi danas dominantni i ključnom
determinantom u upravljanju svjetskim resursima i politikom,
dovoljno ilustrira i već zahuktala globalizacija – stvaranje novog
svjetskog uređenja, drugačijeg od svih dosadašnjih ustroja čovječanstva, uređenja na okolišnim principima, uspostave svjetskog
poretka koji je morao „popustiti“ pred sve ozbiljnijim pitanjima
opstanka i daljnjeg prosperiteta čovječanstva i ustupiti mjesto
okolišnim pitanjima i njihovom sistematičnom i dugoročnom
upravljanju na svim razinama društveno-ekonomskog i političkog
organiziranja – lokalnom, regionalnom i globalnom.
Danak globalnih promjena
Ozbiljnosti problema, koje bez ikakvih tehničkih pomagala
i naročitih spoznaja može osjetiti i vidjeti svaki stanovnik ovog
sve vrelijeg planeta u ovom dijelu kozmosa, pridonosi i činjenica
da svijet nije nikada bio jedinstveniji, bez obzira na dosadašnje
obrasce političkog uređenja i ekonomskog razvoja nego što je
to danas. Okolišna pitanja (Environmental issues) postala su
najsnažnijim kohezijskim i integrirajućim faktorom svijeta na
globalnoj razini. Svijet se bez ikakvih ranijih predrasuda
ujedinjuje, stvarajući više-manje jedinstvenu frontu u pokušaju
uspostave ekološko-okolišne dijagnoze i primjeni što efikasnije
i dugoročnije terapije ekoloških sustava, sustava univerzuma
bez funkcioniranja kojeg nema perspektive čovjeku, a i svaka
pojavnost života u bilo kojoj formi je krajnje upitna. U ekološkim
sustavima sadržani su svi ključni procesi i pojave opstojnosti,
očuvanja života i planeta Zemlje, održanja ekološkog ekvilibrija.
To su prije svega dva kapitalna procesa: protok energije i
kruženje materije. Narušenost tih procesa uzrokuje energetski
nered, entropiju, što ima za posljedicu smanjenje energetske
efikasnosti u ekosustavu, manju produkciju biomase i trajan
gubitak biološki upotrebljive energije. To za čovjeka znači manje
dostupnih izvora hrane, lijekova i biomaterijala, porast broja
gladnih i žednih usta, te još veću i snažniju podjelu svijeta na
siromašne i one koji to još nisu. Više nema nikakve sumnje da
su globalne promjene na sceni i uveliko uzimaju svoj danak, da
je sve manje izvora pitke vode, da ovaj svijet svakodnevno
napuštaju desetci vrsta biološke raznolikosti, da se šume pretvaraju
u pustinje, da je konverzija prirodnih staništa i toksifikacija
svih sfera ekosfere u uzlaznoj putanji, da na ovaj svijet svakodnevno
pristiže pola milijuna novih usta koja očekuju sva svoja prava
na život u zdravom i sigurnom okolišu, da se gube milijuni
radnih mjesta zbog supstitucije mnogih dosadašnjih tehničkotehnoloških procesa koji su postali ekološko-okolinski inkompatibilni ranijim obrascima razvoja i materijalne proizvodnje.
Unatoč svemu izrečenom, i nizu drugih pitanja koja su s
tim u korelaciji, čovječanstvo ne može nazad, mora se za
trenutak zaustaviti, „povući crtu“, napraviti sveobuhvatnu
evaluaciju („ovozemaljsku inventuru“) i na bazi empirijskih i
znanstvenih spoznaja odlučno ponuditi rješenja, smjernice,
onako kako je to jednoglasno ujedinjeni svijet napravio u
Programu za XXI. stoljeće, u lipnju 1992., i nastaviti s primjenom
sadržaja dobro napisane obavezne lekcije za svakog pojedinca,
svako društvo, Zemlju u cijelosti.
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
59
60
Zelena biblioteka
Iskustvo znanstvenika
Čovječanstvo organizirano na najvišim
razinama, pripremajući se za XXI. stoljeće,
proklamiralo je takve obrasce razvoja, do
tada nepoznate, obrasce koji inzistiraju
na ekologizaciji društva u cijelosti, svih
njegovih segmenata, posebice gospodarstva, nazvavši ga održivi (uravnoteženi)
razvoj (sustainable development). Zato je
za poimanje tada proklamiranih obrazaca
ustrojstva i razvoja svijeta, planeta Zemlje
kao megaekosustava, potrebno novo znanje, primjena stečenih iskustava u novom
okruženju, smjernice koje će pomoći da
se dođe do potrebne održivosti.
Uz mnoga kapitalna djela današnjice,
iz svih segmenata čovjekova uma naročitu
važnost i značenje imaju vrela na nacionalnoj i regionalnoj razini, posebice u
svijetu kojem još uvijek nisu najdostupniji
svi relevantni podatci da postigne potrebnu
razinu održivosti u cilju vlastite opstojnosti,
u zemljama i regijama u intenzivnoj tranziciji i gospodarstva i obrazovanja, kao i
ukupne stvarnosti. Jedno od takvih djela
je i udžbenik Okoliš i održivi razvoj, autor
kojeg je profesor dr. sc. Nevenko Herceg,
znanstvenik, stručnjak, nadasve vizionar,
znalac koji je već odavno prepoznao odlučujuću važnost okolišne komponente u
oblikovanju svijeta, razvoja, njegove opstojnosti. Vizionarstvo i dalekosežnost u
promišljanju globalnih kretanja i smjernica
kojim trebaju krenuti sve zemlje u tranziciji, pa i Bosna i Hercegovina, do punog
izražaja dolazi u procesu donošenja političke odluke i formiranja federalnog ministarstva okoliša i turizma, prvi ministar
kojeg je upravo bio profesor Nevenko
Herceg. Ustrojem tog ministarstva događa
se istinska ekološko-okolišna renesansa
u povijesti BiH u njezinu razvoju, u promjeni dotadašnjih obrazaca centralnoekonomskog koncepta razvoja k tržišnoekonomskom obrascu organizacije. Ali
ne na štetu okoliša i u njemu sadržanih
prirodnih i humanih resursa. Naprotiv,
na njegovu dobrobit, na blagostanje svijeta
izvornosti koji nas okružuje, ali i na dobrobit ukupne zajednice. Golemo iskustvo
koje je stekao i kao dugogodišnji znanstvenik i sveučilišni nastavnik, a posebno
kao ministar, uz to poznavajući veoma
dobro i aktualnu političku literaturu, realizirajući brojne projekte koji izravno korespondiraju s državnom razinom u BiH
i mnogim relevantnim međunarodnim
tijelima u Europskoj uniji i Ujedinjenim
narodima, uz impozantan opus potkrijepljen veoma referentnim literaturnim izvorima, veoma znalački, smisleno i s
puno talenta, predstavio je u ovom udžbeniku, svojevrsnoj monografiji, instruktivnom štivu enciklopedijske prezentacije,
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
Ekologija duše
otkrivajući jasno suvremeno poimanje
okoliša, njegovu intersektorsku povezanost
i pozicioniranost u sustavu i znanosti i
prakse, rasvjetljavajući sve bitne okolišne
probleme današnjice, njihovu problemsko-leksičku elaboraciju te vlastita iskustva
i opservacije po mnogim kapitalnim pitanjima iz ove složene domene.
BUDI ČOVJEK
PONOVO
Obaveze javnosti
ad procvatu behari, kad dunjaluk
zamiri... Početni su stihovi prekrasne ilahije koja svojom dubinom osvaja srce svakog iskrenog čovjeka
negledajući njegovo ime ni stepen obrazovanja već čistoću duše koja teži ka prirodi – izvoru radosti i jednostavnosti življenja. Može li njena čarolija prožeti duh
čovjeka današnjice koji se pretvorio u
marionetu čiji su konci istrošeni od pokretanja, čiji pogled besciljno luta u nedogled? Postoji li rješenje njegovu beznađu,
zraka svjetlosti njegovu pomračenu razumu? Odgovor je vrlo jednostavan...
priroda. Ma koliko god čovjek bio nezahvalan i ravnodušan prema prirodi, činjenica je da je on njen dio, koji ona
unatoč svim ponižavanjima, prihvaća i
ljubi podižući ga iz njegove malodušnosti.
Sve više današnji čovjek potisnut obavezama i izložen stresu i umoru upada u
stanje potištenosti, neraspoloženja i mrzovolje pritom neopažajući ljepotu i veličanstvenost života koji posjeduje. Dragi
čovječe, taj mirisni dunajluk je darovan
Tebi, prepusti se njegovoj čaroliji, otisni
se od obala svoje zatvorenosti i barem na
trenutak promotri probeharalu granu.
Dodirni svaku laticu njegovog jedinstvenog
cvijeta koja je izgrađena od mnoštva stanica nevidljivih prostim okom. Osjeti
njenu mekoću, nježnost i lepršavost, udahni njen miris – osjeti njeno postojanje.
Nisi li možda zaboravio da si Ti pozvan
da budeš svjedokom velike tajne nastanka
novog života, tajne rađanja, tajne koja
prevashodi ljudski razum, koja se ne može
iskazati ni najvećom rječitošću. Ne zaboravi, dobri čovječe, da si takvo što ne
možeš priuštiti svojim novcem. Pjev malenih ptica koje ne primjeću na granama,
žubor nabujalih planinskih potoka, šapat
proljetnih pljuskova, prve proljetnice pokraj puta nemaju cijenu. Jedina zahvala
njihovom postojanju treba biti tvoja svijest
da ih očuvaš, tvoje doživljavanje njihova
života. Naposlijetku mislim da je jedini
uzrok svim onečišćenjima i prirodnim
nepogodama to što je čovjek potpuno izgubio sluh i vrijeme za njemu povjerenu
prirodu. Promotri prostranstva neba kruženog plavetnilom nježnih struna, udahni
smjelo zrak koji je besplatan, ponekad se
ogledaj u mirisnom dunjaluku njene duše
i ne propusti ovaj jedinstveni dan da otkriješ mnoštvo čarobnih događanja koje
ti priroda nudi. Odvaži se, potrgaj svoje
okove i ponovno budi čovjek... q
Naročitu vrijednost ovom udžbeniku
daje poglavlje Upravljanje okolišem, koje
sadrži izvanredno uspješno elaborirano
suvremeno poimanje te sintagme. Upravo
ovdje autor iznosi i zastupa jedan od
ključnih pristupa današnjice kada je u
pitanju pokušaj izlaska iz okolišne krize,
uspostave novih obrazaca razvoja i prosperiteta čovječanstva, kao i uspostave
okolišne sigurnosti, pa i održivosti svih
mogućih investicija. To je pristup „PP“
ili pristup prevencije zagađenja (Prevention
pollution), odnosno takav oblik materijalno-tehničke i bioprodukcije u kojoj će
se učiniti sve potrebne mjere da ne dođe
do zagađenja, ili ako se pak ono dogodi
da je moguće identificirati mjere ublažavanja koje će pridonijeti optimizaciji datog
okolišnog problema. Dakako da ne postoji
ništa što nekorespondira s određenom
dozom okolišnog rizika i da nije moguće
okolišne, pa i bilo koje druge procese i
pojave učiniti „besproblemskim“. Toj vrsti
utopije ne treba težiti, već upravo pokušati
identificirati instrumentarij i mjere koje
će svaku djelatnost iz čovjekova okruženja
učiniti dovoljno održivom, upravo onako
kako to obilato i argumentirano nudi
udžbenik/monografija Okoliš i održivi
razvoj.
Uz to što je ovo unikatno i vrijedno
djelo izvanredan izvor za edukaciju na
sveučilišnoj razini, ono je isto tako vrijedna
instrukcija i putokaz svima koji se bave
razvojem, upravljanjem rizicima u implementaciji megainvesticija, političkom
odlučivanju, a posebno neophodna litaratura u postizanju reintegracije i integracije svih subjekata, humanizacije suvremenog čovječanstva i ostvarivanja
ljudskih okolišnih prava na njihovu putu
a boljem i održivijem pozicioniranju u
svijetu razvijenih, modernih i odgovornih.
Pored toga, udžbenik po prvi put kod
nas elaborira i ulogu javnosti u implementaciji održivih obrazaca okolišne politike pozicionirajući okolišno pitanje kao
jedno od ključnih u suvremenim procesima demokratizacije i harmonizacije
društva. Zato sam nesumnjivog uvjerenja
da će ovo djelo ubrzo postati i svojevrsni
„bestseler“ u okolišnoj literaturi na ovim,
pa i širim prostorima. Zbog toga ovo vrijedno djelo najtoplije preporučujem na
čitanje i dugoročno studiranje q
Robert Kepić, učenik
Franjevačka klasična gimnazija Visoko
K
Tisa drvo za crvenu knjigu
KROŠNJA
ČIPKASTIH GRANČICA
Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost Sarajevo priredilo je 10. januara 2013. godine promociju 30-minutnog dokumentarnog filma „Tise u Bosni i Hercegovini“ autora dr. Dalibora
Balliana redovitog profesora Šumarskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Promotorica filma
bila je prof. dr. Dubravka Šoljan, čiji dio izlaganja prenosimo u nastavku teksta
Prof. dr. Dubravka Šoljan
F
ilm „Tise u Bosni i Hercegovini“ je
snimljen 2012. godine. Tema ovog
filma je izuzetno zanimljiva drvenasta biljka pod znanstvenim nazivom
Taxus baccata L. Ova biljna vrsta rasprostranjena je u Europi, srednjoj i sjevernoj
Aziji, sjevernoj Africi i Sjevernoj Americi.
U Bosni i Hercegovini tisa je rijetka vrsta
i nalazi se na spisku biljnih vrsta za
Crvenu knjigu Bosne i Hercegovine (Šilić,
1996).
Tisa je vječito zelena dvodoma golosjemenjača. Svi njeni organi su otrovni,
zbog prisustva alkaloida taksina, izuzev
crvenog mesnatog arilusa koji obavija
crne sjemenke, a što ptice rado jedu i
tako doprinose rasprostiranju ove vrste.
Crvenosmeđa kora debla tise ljušti se u
vidu listića ili traka i zajedno s tamnozelenom bojom razuzdano razgranate krošnje djeluju vrlo dekorativno. Sve ove
morfološke karakteristike u filmu su predstavljene adekvatnim kadrovima i po trajanju i po sadržaju, a najčešće u groplanu
tako da su snimci vrlo informativni i
dojmljivi.
Tisa se prirodno javlja u pojasu bukovih i mješovitih četinarskih šuma, većinom na sjevernim ekspozicijama. Ova
dendrovrsta je također omiljena i u hortikulturi, te se koristi kao ukrasna biljka
u parkovima. Drvo tise je gusto i tvrdo i
stoga se da lijepo oblikovati u različite
predmete što je jedan od razloga njenog
uništavanja.
Tisa je u mnogim krajevima Bosne i
Hercegovine vrlo poznata i štovana, te
negdje zbog toga jako dobro očuvana, ali
ponegdje i devastirana, što je u filmu prikazano. Naime, u narodu u mnogim krajevima postoji vjerovanje da tisa čuva čovjeka od svih nedaća, te da je dobro imati
komadić njene grančice ili neki manji
predmet napravljen od drveta. O tisi se
puno pisalo, ali i pjevalo. Tragom svih
tih informacija, ponajprije znanstvenih,
prof. Ballian je krenuo u istraživanje i
zajedno sa snimateljem Srećkom Stipovićem pravio filmski zapis. Obišao je
teren na području Ajdinovića kod Olova,
zatim kod Kupresa, bio je na zanimljivom
nalazištu u Pepelarima kod Zenice i još
dalje u Hercegovini na planinama Čvrsnici
i Prenju. Napravljen je zapis o primjercima
tise ogromnih dimenzija kako u visinu
tako i širinu, a i začuđujuće velike starosti
od 200, 400, 500, 750, čak od 1500 do
1700 godina. Za dendrokoronologiju,
znanost koja se bavi proučavanjem starosti
drvenastih biljaka, ovi nalazi su sigurno
vrlo vrijedni.
Na licu autora ovog filma, kao i svih
drugih učesnika koji su se javili kao sugovornici i koji su dali vrijedne informacije
o pojedinim individuama tise, uvijek se
dala vidjeti velika radost što govore o
tako vrijednim primjercima naše prirodne
baštine. Prikazana je tisa džinovskih razmjera, vjerovatno i najstarija poznata u
Bosni i Hercegovini koja se nalazi na vrlo
nepristupačnom kamenitom terenu planine Prenj i kako u filmu kaže prof.
Ballian: „na planini koja predstavlja riznicu
biodiverziteta Bosne i Hercegovine“. Radost susreta prof. Balliana s ovim drvetom
kadrovi filma su vjerno zabilježili, ali isto
tako njegovu rastuženost kada je svjedočio
tragovima sječe tj. preostalim panjevima
starinâ koji su nosili nekad impozantna
debla i na njima raskošne krošnje od čipkastih grančica.
Autor filma pored toga što je imao
namjeru identificirati najstarije primjerke
tise u Bosni i Hercegovini htio je također
skrenuti pažnju javnosti, a ponajprije odgovarajućih institucija koji se brinu o
zaštiti prirodne baštine države, da je tisa
na mnogim mjestima uništena i da to
uništavanje kontinuirano traje. Isto tako
prof. Ballian ukazuje da se pored zaštite
tise in situ može ostvariti i njena zaštita
ex situ putem introdukcije u šume gdje
je nekad obitavala cijela populacija ili
gdje je tisa sasvim prorijeđena uz korištenje
autohtonog genofonda. Sve ovo bi pomoglo da šumarska praksa ovog vremena
da doprinos vremenu budućih generacija.
Treba dodati da je nositelj projekta
posvećen tisama Bosne i Hercegovine
udruga „Baština“ iz Novog Travnika, a
da je financijsku potporu pružio Fond za
zaštitu okoliša Federacije Bosne i Hercegovine. Filmski uradak su uz profesora
Balliana, kao redatelja i scenariste, realizirali producent Marinko Slipac, te snimatelj, već pomenuti Srećko Stipović, a
montažu je obavio studio „Fleš“ iz Viteza.
Naravno, film ne bi mogao biti snimljen
i uspješno završen bez pomoći brojnih
ljudi i organizacija koji su pedantno navedeni u uvodnom dijelu ovog dokumentarnog, a dodala bih uz to znanstveno-popularnog i obrazovnog filma q
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
61
62
Nuklearna tehnologija nekoć i danas
OD HIROŠIME DO FUKUŠIME
Nastavak sa stranice 13.
Nakon Hirošime i Nagasakija svijet
više nije mogao ostati isti, nastupilo je
novo doba. Riječima Günthera Andersa,
iz knjige Atomska prijetnja (Anders, 1981)
od 1945. godine računa se jedno novo
razdoblje i to je razdoblje završno, jer
ćemo ili živjeti dalje u ovoj našoj epohi
ili nećemo uopće živjeti.
Naše vrijeme obilježava strast imenovanja, jedno grozničavo samospoznavanje kroz samoimenovanje: od "postmodernog stanja", preko "kraja povijesti",
"kraja utopije" i drugih "krajeva", do "biotehnološkog stoljeća" ili "post-jedanaestoseptembarske epohe", oko čijeg "službenog naziva" još nema konsenzusa. No,
koliko god da se takve kvalifikacije često
izriču površno, ipak su korisne jer svjedoče
da je još uvijek živa potreba za reflektiranjem ljudskoga stanja i perspektiva, a
one također na ovaj ili onaj način doista
doprinose njihovom konceptualiziranju.
To vrijedi i za konstataciju o "nuklearnom
(atomskom) dobu", koje se moglo nazvati
"nuklearnim" ne samo zato što su se područja znanosti i tehnologije koja se bave
nuklearnim pitanjima probila na vrh liste
tehnoznanstvenih prioriteta, niti samo
zato što su politika i javno mnijenje bili
okupirani "nuklearnim temama", nego
prvenstveno zato što se uz znanstvena
otkrića, tehnološku pripravu i vojno-političku upotrebu nuklearne energije bio
vezao čitav ljudski opstanak i sudbina
Zemlje.
Danas stvari izgledaju drugačije nego
onih godina kad se intenzivno raspravljalo
o "nuklearnom dobu". Sama karakterizacija
našega vremena kao nuklearnog doba
danas se čini staromodnom, a problematika nuklearnog naoružanja i nuklearne
tehnologije dospjela je na rub teorijskoga
i općenito javnoga interesa. Taj "kulturni
zaborav", zahvaljujući kojem i nuklearne
bombe postaju fantomi, a ne više realni
objekti, četvrta je i za sada posljednja
faza u onome što Thomas Macho prikazuje
kao preobrazbe "kulturne percepcije nuklearnog naoružanja" (Macho, 2005).
Prva je faza "seksualizirane fascinacije",
četrdesetih i pedesetih godina 20. stoljeća,
kada je nuklearno naoružanje – usprkos
Hirošimi i Nagasakiju, a ponajprije u
SAD – bilo percipirano gotovo kao bezopasno, o čemu ponajprije svjedoči njeF O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
govo inkorporiranje u masovnu kulturu,
odnosno industriju entertainmenta. S početkom debata o opasnostima nuklearne
tehnologije, tj. nuklearnog rata, krajem
pedesetih i početkom šezdesetih godina,
nastupila je, prema Machou, faza pacifističkog protesta, kojeg su ozbiljno uzimali
čak i u Pentagonu. Konačno, s napredovanjem Hladnoga rata, od šezdesetih do
osamdesetih godina, trajala je faza "apokaliptike", u kojoj su se nuklearni napadi
očekivali svaki čas. A potom je nastupila
faza opuštanja, nevjerojatna koliko i ona
prva, utoliko što se od 1945. do danas u
stvarnosti ništa nije promijenilo.
Stoga je pogrešno, prema Jonathanu
Schellu, smatrati kako je završetkom
"Hladnoga rata" završilo i "nuklearno
doba". Ono će završiti tek onda kad
nestane prijetnja masovnog uništenja ili
istrebljenja, koju još uvijek drže otvorenom
nuklearne velesile. Završit će, kaže Schell
(u predgovoru zajedničkom izdanju njegovih kultnih knjiga Sudbina Zemlje i
Ukidanje), "ili eliminacijom nuklearnog
oružja (prije ili nakon njegove daljnje
upotrebe) ili pak, što je također zamislivo,
eliminacijom vrste koja ga je stvorila"
(Schell, 2000: VIII). Zato, nakon završetka
"Hladnoga rata", prije nego o "kraju nuklearnog doba" treba govoriti o "drugom
nuklearnom dobu", koje je opasnije od
onog prvog zato što nije percipirano kao
opasno: "Započelo je drugo nuklearno
doba, u kojem su stare nuklearne opasnosti
smanjene do nestajanja, a nove se pojavljuju, ali nedostaje svježeg promišljanja i
svježih inicijativa koje bi se time bavile.
(…) Predsjednici koji su rekli da su okončali nuklearnu opasnost nisu djelovali u
tom pravcu. (…) I tako su nuklearni arsenali Hladnoga rata, umjesto da nestanu
sa završetkom tog konflikta, isporučeni
u novo doba netaknuti, kao pošiljka umrlog pošiljatelja, no, sada nema novoga
opravdanja – ili, pak, nove opozicije."
(Schell, 2000: IX-X)
Dakle, još uvijek živimo u nuklearnom
dobu i nuklearni rat je još uvijek realna
opcija. Ako netko tvrdi da tome nije tako
i da nikome više ne pada na pamet da se
igra s tako velikim ulozima, onda mora
odgovoriti na pitanje zašto uopće još
uvijek postoje sve te bombe ako je njihova
upotreba potpuno skinuta s dnevnog
reda. Scenarij "nuklearnog holokausta",
o kojem je osamdesetih godina dvadesetog
stoljeća pisao Schell, još uvijek nas treba
plašiti. Na primjeru Sjedinjenih Američkih
Država Schell je detaljno opisao do čega
bi jedan nuklearni napad doveo, zaključujući kako bi SAD postale "republika
insekata i trave", što su jedini oblici života
za koje se pretpostavlja da bi to preživjeli.
Iako Schell nije sklon metafizičkim spekulacijama, nego se više bavi činjenicama,
brojkama i političkim kontekstom, ipak
izriče stav koji ima jasne metafizičke implikacije: nuklearno istrebljenje predstavljalo bi i masovnu (biološku) smrt i "drugu
smrt": ne samo smrt velikog broja ljudi
ili čak svih ljudi, nego i smrt čovječanstva,
doslovce kraj svijeta (jer "svijet" uvijek
znači "ljudski svijet"), a također u velikoj
mjeri i kraj života uopće. Takva se projekcija, naravno, opire mišljenju, što primjećuje i Schell: "Čini se da nas nuklearni
holokaust, kojega se općenito smatra 'nemislivim', ali nikada i neostvarivim, suočava s djelovanjem koje možemo izvršiti,
ali ga ne možemo posve shvatiti." (Schell,
2000: 8) Na istom fonu, Günther Anders
sjajno primjećuje: "Ovo je temeljna dilema
našega doba: mi smo manji od nas samih;
naime, nesposobni da sebi samima stvorimo sliku o onome što smo stvorili. Utoliko smo mi invertirani utopisti: dok utopisti ne mogu proizvesti ono što sebi predočavaju, mi ne možemo predočiti ono
što proizvodimo." (Anders 1981: 96)
Uglavnom, danas je na kocki postojanje u cjelini, život čovjeka i život uopće.
Svijest o tome da čovjek i život na Zemlji
nisu više samorazumljivi (u smislu da bi
bitak predstavljao nepromjenjivu i neuništivu osnovu za raspravu o dobrobiti
čovjeka), kako je to do sada bilo, te činjenica da se jednom operacijom ili, što nije
ništa utješnije, kauzalnim nizom operacija
može uništiti život na Zemlji, tj. sama
Nuklearna tehnologija nekoć i danas
osnova opstanka – stavljaju pred naše
mišljenje i djelovanje sasvim nova pitanja,
ne više samo politička, nego također (i
prvenstveno) etička. Ali to da se bitak i
faktično može pretvoriti u ništa, nije više
niti samo pitanje za etiku, koja bi trebala
utvrditi principe koji sankcioniraju djelovanja koja idu u tom pravcu, nego i
metafizičko pitanje.
Ljudska moć postaje totalna, jer podvrgava sebi cjelinu. No, paradoksalno,
ovo doba najveće moći čovjeka ujedno je
i doba najdublje nemoći čovjeka. To najprije znači da tehnološko poništavanje
prostornih i vremenskih granica čini čovjeka bez-mjesnim i bez-vremenim, jer
on gubi svoje neposredno mjesto i svoj
neposredni trenutak. Također, u "tehnološkoj ekumeni" (izraz Hansa Jonasa) pojedinac se povlači pred masom, postaje
"tehnički" zamjenjiv, što vodi općem niveliranju razlika, prosječnosti i konformizmu. I konačno, budući da je "moć tehnike, koja je izvorno ipak moć čovjekapronalazača, postala ne-osobnom", "čovjek,
koji je uz pomoć svojih aparata postao
gospodar prirode, dolazi time odjednom
pod vlast aparata".
On ukazuje i na krajnju konzekvencu
činjenice da se danas prije radi o tome
da tehnologija raspolaže čovjekom negoli
o tome da čovjek raspolaže njome: "S
usavršavanjem nuklearnog naoružanja
postaje nam neposredno bliskom mogućnost uništenja čovječanstva od strane
njega samoga. " (Weischedel, 1967: 13)
Ovakva mogućnost uništenja nikada
nije bila u igri, specifikum je našeg vremena, kao i radikalna podvojenost ljudskoga opstanka između moći i nemoći,
između ovladavanja i uništavanja. Ona
je već i sama po sebi izazov za filozofijsko
mišljenje (Weischedel se koncentrira na
antropologijske, etičke i filozofijsko-teologijske aspekte), a to potencira činjenica
da nas određeni događaji ili razvoj događaja izazivaju da govorimo o nastupanju
nove epohe. Jer: pitanje o jednom dobu
pitanje je o cjelokupnoj povijesti čovječanstva, a pitanje o povijesti čovječanstva
je pitanje o biti čovjeka i njezinim mijenama (usp. Weischedel, 1967: 12).
Kakva je to moć koju čovjek danas
ima i zbog koje možemo uopće pomisliti
na faktično uništenje čovječanstva i Planete
kao na realističnu mogućnost? I zašto
uopće čovječanstvo, Planetu, život ili prirodu treba sačuvati od propasti? Naglasimo
još jednom: to nije pitanje koje se može i
treba razmatrati samo u ekonomsko-političkom registru, a pogotovo ne u postojećoj konstelaciji ekonomsko-političkih
odnosa. To je pitanje koje se tiče čitave
ljudske povijesti i čitave budućnosti (ne
više samo one dogledne i ne više samo
čovjekove), a prije svega je to pitanje o
sadašnjosti, pitanje za sadašnjost, za nas
današnje.
Na vrhuncu svoje moći, čovjek, čini
se, zna manje nego ikada, ako znanje u
sebi uopće ima još išta od onoga što podrazumijeva ne samo čistu motriteljsku
spoznaju nego i životnu, egzistencijalnu
orijentaciju. Kamo idemo? Postajemo li
pametniji? Naivna pitanja, dakako. Naočigled iznenadnih prirodnih katastrofa i
polaganog, ali uznemiravajućeg mijenjanja
prirodnoga okoliša, što je prouzročeno
nekontroliranim i bezobzirnim razvojem
prirodne znanosti i tehnologije – dogma
o takvom razvoju poprima nove oblike,
ali ostaje neupitna. I ne kao zadnje: nakon
Hirošime i Nagasakija – utrka oko novih
atomskih bombi; nakon Černobila i Fukušime – nove nuklearne elektrane. Što
onda znači "napredak"? I na čemu se još
temelji prosvjetiteljska vjera u um?
Ta nam pitanja u koncentriranom
obliku ispostavljaju povezanost moderne
prirodne znanosti i moderne tehnologije
s vladajućim ekonomsko-političko-militarističkim obrascem, koji ne dopušta nikakva promišljanja koja se ne uklapaju u
kratkoročne instrumentalno-utilitarističke
računice. Novovjekovna parola "Znanje
je moć", koju nam je ostavio u nasljeđe
Francis Bacon, u svjetlu svojih posljedica
ne smije više biti smatrana samorazumljivom, a pogotovo ne može biti osnovom
optimističnih vizija napretka znanosti i
tehnologije, te čovjeka.
Ako moć znači sposobnost ovladavanja
prirodom, ljudskom i neljudskom, tj. njezino podčinjavanje (i to ne samo tehnološko, nego prije toga i znanstveno), a da
pritom nije etički reflektirana, odnosno
ne nosi sa sobom i odgovornost – u
skladu s karakterom moderne tehnologije,
koja se na neki način osamostalila od
ljudskog djelovanja, čovjek vrlo lako može
postati objektom, a ne više samo subjektom
tehnologije, kako je to bilo do danas kad
se objektiviranje odnosilo isključivo na
ne-ljudsku prirodu. Preobrazba individualnih djelatnika u bezlični kolektiv, a
potom pasiviziranje tog "kolektivnog djelatnika", ruši barijere na putu manipuliranja kako kolektivnom tako i individualnom egzistencijom čovjeka. Tako je
čovjek danas, u svim aspektima svog slojevitog bića (a osobito u onom temeljnom,
biološkom) ispostavljen moći tehnološkoga
kompleksa koji ima vlastitu dinamiku,
nezavisnu od njegovih aktera ili, bolje
rečeno, provoditelja.
Ovu suvremenu nevolju s odgovornošću dobro je opisao Jacques Ellul u
dokumentarnom filmu Izdaja tehnologije:
"U društvu kao što je naše, gotovo je nemoguće za neku osobu da bude odgovorna. Jednostavan primjer: negdje je izgrađena brana i ona se sruši. Tko je odgovoran za to? Geolozi su obavili svoj
posao. Oni su istražili teren. Inženjeri su
nacrtali konstrukcijske planove. Radnici
su izgradili branu. A političari su odlučili
da će brana biti izgrađena baš na toj lokaciji. Tko je odgovoran? Nitko. Nitko
nikada nije odgovoran. Nigdje. U cjelini
našeg tehnološkog društva rad je toliko
fragmentiran i razlomljen u djeliće da
nitko nije odgovoran. Ali također, nitko
nije ni slobodan. Svatko ima svoj vlastiti
specifični cilj. I to je sve što treba da
čini." (Ellul, 1992)
Ali to nipošto nije razlog da odustanemo od odgovornosti i od koncepta odgovornosti. Međutim, morat ćemo uložiti
veliki trud kako bismo iznova promislili
što znači odgovornost danas, kako bismo
pronašli novi koncept odgovornosti, koji
će biti primjeren bitno novom kontekstu
djelovanja, te kako bismo prilagodili naše
prakse, na svim razinama, tom novom
konceptu odgovornosti. Ovdje možemo
dati samo nekoliko naznaka o multidimenzionalnosti odgovornosti danas. To
su: individualna odgovornost, čije djelovanje se gubi u kolektivu ili se više ne
tiče samo bližnjih; odgovornost kolektiva,
koji – prema duhu i slovu tradicionalne
etike – ne mogu biti etički subjekti; te
odgovornost za život ljudskih i neljudskih
bića, za život današnjih i budućih, za
uvjete života, za život u cjelini.
Ovdašnjim se ljudima ovaj tip makro-odgovornosti i ove "nuklearne teme"
mogu činiti dalekima, a njihovo razmatranje suvišnim, s obzirom na sve one
probleme kojima smo se prisiljeni svakodnevno baviti. Ali i naše post-jugoslavenske države također su "nuklearne sile",
iako u sasvim drugom rangu u usporedbi
s "nuklearnim velesilama". Navest ćemo
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
63
64
Ekologija u školama
ovdje jedan mali, ali znakovit primjer
koji o tome govori, kao što govori i o potrebi širenja odgovornosti, na liniji informiranja i educiranja pa i prosvjetiteljstva. Poznato je, naime, da se u Sloveniji
nalazi nuklearna elektrana Krško. Ne
samo da se nalazi "u komšiluku", uz samu
slovensko-hrvatsku granicu, nego je Hrvatska uključena u njezin rad i crpi električnu energiju iz nje. Međutim, u Hrvatskoj se, kao i u Sloveniji, permanentno
izbjegava pitanje zbrinjavanja opasnog
nuklearnog otpada. Prije nekoliko godina
pojavila se ideja (koja je, nasreću, osujećena
zahvaljujući angažmanu ekoloških aktivista) da se nuklearni otpad iz Krškog
pohranjuje na Trgovskoj Gori, blizu granice
Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom. U
Hrvatskoj su političari, kao i neki znanstvenici, podržavatelji i promotori nuklearne tehnologije, nerazumno tvrdili
da to ne bi bilo suviše opasno, među
ostalim i zato što bi odlagalište bilo udaljeno od naselja. A zanimljiva je bila i
reakcija iz Bosne i Hercegovine. Naime,
na pitanje o tome što misli o nuklearnom
otpadu na samoj granici Bosne i Hercegovine, jedan je lokalni dužnosnik rekao
da ga se to ne tiče previše jer je to "unutrašnje pitanje Republike Hrvatske". Jasno
je naime da nuklearni problem, kao ni
bilo koji drugi problem vezan uz život i
životni okoliš, ne poznaje geografske i
političke granice.
Stoga se građana Hrvatske, Bosne i
Hercegovine, te svih drugih, u kontekstu
nuklearne tehnologije, tiče ne samo krhkost Krškog ili neke druge nuklearne
elektrane "u susjedstvu", nego i oni mnogo
udaljeniji izvori nuklearne opasnosti.
Drugim riječima, ne bismo smjeli zaboraviti da se nuklearno prepucavanje uvijek
odvija iznad naših glava, bez obzira na to
što nam se čini da nas nema na svjetskom
nuklearnom zemljovidu, bez obzira na
to koliko nam se amerike, rusije, indije,
pakistani i koreje činili prostorno udaljenima, kao i bez obzira na to koliko
nam se činile vremenski udaljenima
eksplozije sa završetka Drugog svjetskog
rata, kao i napetosti iz "Hladnoga rata".
Hirošima i Fukušima su u našem susjedstvu i dogodili su se jučer. A mogu biti i
kod nas i mogu se dogoditi sutra. Mi
smo dijelom jedne "nuklearne ekumene",
budući da smo dijelom jedne "tehnološke"
i "ekološke ekumene". A predvidive i zastrašujuće posljedice nuklearno-tehnološke
kataklizme mogu biti prevenirane i neutralizirane jednom "bioetičkom ekumenom", čija se "radijacija" širi iz novog
shvaćanja života i nove odgovornosti za
život q
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
POKRENIMO
ZEMLJU
OŠ Silvije Strahimir Kranjčević
U
okviru realizacije projekta "Obilježavanje Dana planete Zemlje" pod sloganom
"Pokrenimo zemlju," učenici, roditelji i uposlenici JU OŠ"Silvije Strahimir
Kranjčević,"su organizirali razne aktivnosti edukativnog karaktera, odnosno
uređenje školskog dvorišta, Dalmatinske ulice i spomen obilježlje na Mejtašu; sa
akcentom razvijanja pojedinačne i zajedničke svijesti kod čovjeka i težnje da se
prirodno bogatstvo naše planete sačuva i za buduće naraštaje q
Baština
BOSANSKA ĆIRILICA
D
olina rijeke Drežanjke, koja centralnim dijelom teče kroz duboki
kanjon, relativno je gusto naseljena u niz manjih seoskih grupa, koje se
generalno mogu posmatrati kao Donja i
Gornja Drežnica.
Dolina je duga oko 20 km i ima samo
dva prirodna izlaza - to su ušće Drežanjke
u rijeku Neretvu na istoku i Klanci smješteni uz visoravan oko Blidinjskog jezera,
iznad njenog izvorišta na zapadu. Sa
sjevera ovo područje uokviruje planinski
masiv Čvrsnice, a na jugu Čabulje.
Ovo područje pripadalo je ranosrednjovjekovnoj župi Večenika – Večerić,
koja je graničila sa župama Rama i Duvno.
Iz ranog srednjeg vijeka potiče ostava vizantskog novca sa oko 300 zlatnika, kovanih za vrijeme cara Romanusa III Argira.
U kasnom feudalizmu u okviru župe
su funkcionisale niže teritorijalno-političke
jedinice. Raspadom župske cjeline Večenike najranije nastaje Broćno, a zatim Blato.
Ostatak teritorije se i dalje nazivao Večerić
(Večenike) s tim što su se iz njega do početka 15. vijeka izdvajale i druge upravne
jedinice: Planina, Polje i Drežnica.
Iako malena prema broju stanovnika
i površini koju zauzima, Drežnica je imala
određenu upravno-političku autarhiju,
upravo zbog svoje geografske izoliranosti
(P. Anđelić, 1976, 274). Od 1325. godine
područje je u sklopu Bosne, kojom je upravljala loza Kotromanića. Od 1357, zajedno
sa zapadnim Humom, pripalo je ugarskom
kralju Ljudevitu (Ludoviku I), kao miraz
njegove žene Jelisavete, kćerke Stjepana
Kotromanića. Nakon smrti kralja Ljudevita, ovo područje je dospjelo u okvir
srednjovjekovne bosanske države u kom
se zadržalo barem do 1463. godine.
U Donjoj Drežnici, na lokalitetu Toplo,
u stijeni je uklesan natpis vojvode Mastana
Bubanjića, predstavnika vlasteoskog roda
Mesnovića, koji je sa svojim potomcima
živio na ovim prostorima. Natpis se može
okvirno datirati u vrijeme vladavine kralja
Ljudevita i bosanskog bana Tvrtka, od
1356. do 1366. godine.
Natpis je uklesan na gotovo vertikalnoj
površini stijene. Zauzima površinu od
110 x 75 cm. Od zemlje je odignut oko 2
m. Natpis je pisan bosanskom ćirilicom.
Osim sadržine natpisa u kom se pominju vojvoda Mastan i njegova dva sina
Radoslav i Miroslav, mogu da se navedu
još dva vjerodostojna pisana izvora o toj
vlasteoskoj porodici. Prvi je dubrovačka
knjiga o odlukama vijeća u kojoj je 28.
maja 1381. godine zabilježena odluka o
prijemu Mastanovog sina, kneza Radoslava, kao i njegovih sinova i sestrića iz
Huma, u redove dubrovačkih građana.
Drugi izvor, od 8. oktobra 1382. godine,
jeste odluka donesena u Dubrovniku,
kom se dozvoljava Radoslavu Mesnoviću
da u gradu deponuje žito i med.
Inače kulturni predio koji je proglašen
nacionalnim spomenikom BiH obuhvata
blago zaravnjeni prostor pored visoke stijene sa natpisom, sa jedne strane omeđen
šumom i visokom stijenom, a sa ostalih
strana padinom koja se terasasto spušta
prema lijevoj obali rijeke Drežanjke.
Na ovom prostoru su na više mjesta
pronađeni ostaci srednjovjekovnog naselja:
tragovi kuća i podzida uz stijene, a u jednom pripećku i ognjište sa debljim slojem
srednjovjekovne keramike. Ispred drugog
pripećka i na padini prema obali Neretve
nađeno je dosta fragmenata keramike
iste vrste. Kuće su vjerovatno bile drvene,
jednom stranom prislonjene uz stijene,
pri čemu su u najvećoj mjeri korišćeni
prirodni usjeci (V. Atanacković-Salčić,
1988, 307) q
Komisija za očuvanje
nacionalnih spomenika BiH
POZIV NA
UČLANJENJE I SARADNJU
U
pravni odbor FONDEKO i redakcija
revije imaju za potrebu da članove i
čitaoce informišu o teškoćama sa kojima se susreću u radu i izdavanju revije. Pod
izgovorom teške ekonomske situacije, znatan
broj kolektivnih članova Fondeka (kompanija,
škola, institucija) jednostrano je otkazao članstvo, čime su dovedene u pitanje mnoge naše
planirane aktivnosti u 2012. - 2013. godini.
Naše odane članove pozivamo da u narednom periodu u ličnim i poslovnim kontaktima promovišu aktivnosti i ciljeve Fondeka,
te na druge načine, pokušaju pridobiti nove
pojedince i kolektive da se učlane i uključe u
naše akcije. Uz to podsjećamo da Redakcija
revije Fondeko svijet ima stalno otvoren poziv
za saradnju u pisanju tekstova, objavljivanju
fotografija, organizovanja promociju po izlasku
svakog novog broja. Bilo bi nam veoma dragocjeno ako bi već za naredni broj imali priloge
novih autora, stručnjaka za određene oblasti
zaštite životne sredine, a posebno iz filozofsko-etičkog, društveno-humanog, medicinskog,
bioetičkog, ekološko-pravnog, energetskog,
tehnološko-tehničkog i drugih područja.
Veliki broj nevladinih ekoloških organizacija i sekcija po školama realizuju korisne
akcije ali se o njima malo zna i piše. Izvještaje
o tome spremni smo prezentirati na našim
stranicama.
Rado bismo objavili i fotografije sa pejsažima i drugim motivima iz prirode, snimke
ekoloških incidenata, narušavanja ambijenta,
bogatoj graditeljskoj i kulturnoj baštini. Sve
rečeno proističe iz naše zajedničke želje da
očuvamo aktivitet Udruženja Fondeko, a buduće brojeve revije pripremimo uz pomoć
većeg broja novih saradnika.
Nadamo se da ćete u ovom našem obraćanju pronaći izazov da za Fondeko i njegovu
reviju uradite nešto konkretno i korisno za
sve nas q
Upravni odbor Fondeka
Redakcija revije Fondeko svijet
Za ovaj broj finansijsku pomoć obezbjedio je
F O N D E K O S V I J E T / 3 6 / 2 0 13 .
65
Transkripcija (po M. Vegi):
Va ime oca i s(i)na i s(ve)tago duha. Ase dvor' voevode M(a)sna i negoviju
s(i)nu Radosl(a)va i Mirosl(a)va. Se pisa rab' b(o)ži i svetago D(i)mitrija u dni
g(ospo)d(i)na krala ugarskoga Loiša i g(ospo)d(i)na bana bosan'skoga
Tvr'tka. Tko bi to potr'l' da e proklet' oc(e)m' i s(i)nom' i s(ve)tim' d(u)hom'.

zaštitaokolišai održivogospodarenjeresursima

zaštitaokoliša i održivogospodarenjeresursima

Kodeks Ponašanja Dobavljača

Otpad ne mora da bude i smeće Otpad ne mora da bude i smeće

pametno gospodarimo otpadom 365 dana u godini pilot projekt tako

Operativni program za zaštitu okoliša (ažurirano u lipnju