Međunarodne studije, god. 13, br. 2, 2013, str. 9-
Međunarodne studije
god. 14, br. 1, 2014.
1
2
Neorealizam (recenzija: Čehulić Vukadinović, Luša)
Monika Begović
UKD 327
MEĐUNARODNE STUDIJE
ISSN 1332-4756
Časopis za međunarodne odnose, vanjsku politiku i diplomaciju
God. 14, br. 1/2014.
Godišnje izlaze četiri broja časopisa
Naklada / 200 primjeraka
Časopis ima inozemne recenzije
Prilozi objavljeni u časopisu referiraju se u CSA/
Worldwide Political Science Abstracts, Sociological Abstract
Social Services Abstracts
Nakladnici
Centar za međunarodne studije Hrvatske udruge za međunarodne studije, Zagreb
Visoka škola međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld, Zagreb
Euroavangarde d.o.o. Zagreb
Uredništvo
Goran Bandov, Luka Brkić, Lidija Čehulić Vukadinović, Jadranka Dujić Frlan, Gordan Grlić
Radman, Drago Lovrić, Mladen Nakić, Jadranka Polović, Ivo Šlaus, Radovan Vukadinović
Glavni i odgovorni urednik
Radovan Vukadinović
Izvršni urednici
Jadranka Dujić Frlan
Luka Brkić
Lektura i korektura
Iva Čupić
Tajnik
Kristijan Kotarski
Klasifikacija članaka prema UDK
Blaženka Peradenić-Kotur
Tehnički urednik / prijelom
Tiskara Zelina d.d.
Međunarodno izdavačko vijeće
Dr. Nadia Arbatova, Russian Academy of Science, Moscow
Dr. Theodore Columbis, ELIAMEP, Athens /Dr. John Groom, Kent University, Canterbury
Dr. Charles Chudde, University of Boston
Dr. Anton Grizold, Fakultet za družbene vede, Ljubljana
Dr. Shi Ze, Institute for International Relations, Beijing
Dr. Lidija Georgieva, University St. Cyril and Methodius, Skopje
Dr. Dragan Simić, Fakultet političih nauka , Beograd
Dr. Dragan Vukčević, UDG, Podgorica / Dr. Stefano Piloto, University of Trieste
Dr. Peter Stania, International Institute for Peace, Vienna
3
Međunarodne studije, god. 13, br. 2, 2013, str. 9-
međunarodne
studije
god. 14, br. 1, 2014.
4
Neorealizam (recenzija: Čehulić Vukadinović, Luša)
Monika Begović
5
Međunarodne studije, god. 13, br. 2, 2013, str. 9-
Sadržaj
STUDIJE
Mladen Nakić, Petar Dukić:
Uloga građana u suvremenom društvu i Europska građanska inicijativa
(EGI)........................................................................................................................ 9
Sanja Bach:
Fiskalna pravila kao ključan odgovor na fiskalnu krizu................................... 23
Oliver Andonov, Robert Mikac, Krešimir Mamić:
Fenomen stranih boraca u Siriji i možebitne posljedice za Europu................ 43
Aleksandra Grubić:
Nacionalna sigurnost iz perspektive geoekonomije: slučaj
Republike Hrvatske............................................................................................... 65
Amar Rešić:
Croatian Strategy of Multilateralism: Investment in Becoming a Regional . Leader towards the EU.......................................................................................... 87
Andreja Sršen, Monika Bogeljić:
Multikulturalizam u Europi danas – novi rascjepi granica identiteta i prava... 103
PRIKAZI, RECENZIJE, KONFERENCIJE
Raghuram Rajan & Luigi Zingales:
Saving Capitalism: Unleashing the Power of Financial Markets to
Create Wealth and Spread Opportunity................................................................... 121
Aleksandar Musić
Zlatko Dizdarević: Hiljadu i druga noć.................................................................... 127
Vesna Ivanović
Osvrt s konferencije:
Međunarodna Konferencija „Perspektive Europeizacije Zapadnog Balkana“.... 135
Ivan Bedeniković
6
Neorealizam (recenzija: Čehulić Vukadinović, Luša)
Monika Begović
7
Međunarodne studije, god. 13, br. 2, 2013, str. 9-
studije
8
Neorealizam (recenzija: Čehulić Vukadinović, Luša)
Monika Begović
9
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 9-21
Pregledni znanstveni članak
UDK: 323.21(4)
Primljeno: 21. siječnja 2014.
Uloga građana u suvremenom društvu i
Europska građanska inicijativa (EGI)
Mladen Nakić, Petar Dukić*
Sažetak
Uloga građana u društvu može se ocijeniti s dva aspekta. Građani su dosad
uglavnom bili pasivan objekt koji je nerijetko služio kao demokratski dekor za
legitimnost odluka političkih elita. Građani bi ubuduće morali više prakticirati svoju izvornu društvenu i političku ulogu, jačajući participativnu demokraciju. Primarni razlog građanskog (ne)angažmana leži u njihovoj (građanskoj)
svijesti. Članak 11. Ugovora o Europskoj Uniji nedvosmisleno daje pravni
okvir za građanski angažman u sferi koja još uvijek pripada političarima koji
je smatraju svojim ekskluzivnim područjem. Međutim to je tek početak participativne demokracije i aktivnoga građanstva.
Ključne riječi: građani, svijest, EU, Europska građanska inicijativa (EGI), Lisabonski ugovor, participativna demokracija, odlučivanje, politika
Vladavina vlade prema definiciji demokracije znači vladavinu prava. Vladavina
prava (uglavnom) podrazumijeva vladavinu pravednosti. Vladavina pravednosti pak
upućuje na vladavinu naroda. S obzirom na to da narod ipak ne može vladati, događa
se vladanje narodom, odnosno predstavnička demokracija. Između vladavine vlade i
vladanja narodom nalazi se područje koje zovemo građanskim društvom, sa svim demokratskim stečevinama. Budući da se vlada „u ime naroda“, legitimno je zapitati se
sljedeće: tko su zapravo građani? Tko smo mi koji živimo i radimo u društvu i koji činimo to društvo? Tko smo to mi građani-građani koje građani-političari trebaju kako
bi u naše ime donosili odluke i vladali? Deficit dijaloga na relaciji politike i građana, a
posebno civilnog društva, negativno utječe na socijalni dijalog kao temelj društvenih
odnosa. Članak 11. Lisabonskog ugovora (LU) zapravo je pokušaj povrata građanima
* dr. sc. Mladen Nakić, vanjski predavač na modulu Europski studiji, Odjel za sociologiju, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, e-mail: mladennak@gmail.com
Petar Dukić, student pete godine sociologije pri Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, e-mail:
petardukich@gmail.com
10
Uloga građana u suvremenom društvu i Europska građanska inicijativa (EGI)
Mladen Nakić, Petar Dukić
njihova izvornog prava kao nositelja demokratske vlasti. Radi se o povratu (manjeg)
dijela tog institucionalnog prava koje izvorno pripada građanima, a kojeg su se oni
dobrovoljno odrekli u ime jednog dijela građana koje poznajemo kao političare. Članak
11. Lisabonskog ugovora tek je početak aktivnije uloge građana u političkom životu
te se ne bi trebao prihvatiti kao tek oblik „konzultacija“ ili zadovoljenja demokratske
forme. Proglašenje 2013. godine kao europske godine građanstva može se shvatiti kao
dodatan poticaj mijenjanja svijesti o tome da LU daje koristan demokratski alat, ali o
građanskim inicijativama ovisi kako će se taj alat optimalno iskoristiti. U tom kontekstu, ključno je sudjelovanje civilnog društva u europskim javnim raspravama, kao
i poticanje inicijativa na koje europske i nacionalne institucije trebaju dati mišljenje i
povratnu informaciju. Očekuje se da te institucije uvaže korisne prijedloge gdje se god
to pokaže opravdanim. Time se razvija interakcija građana i institucija, što još uvijek
ne zadovoljava očekivanja građana te od političara traži dodatne napore u dijeljenju
odgovornosti za današnje društvo.
Odnos politike (autoriteta) i građana (legitimiteta)
Tukidid je definirao politiku kao proces kojim ljudi kao pojedinci postižu kontrolu
nad životima drugih ljudi. Razvijenost demokratskih institucija kontinuirano utječe
na preispitivanje vlastitih odnosa prema građanima te uvažavanje njihove potrebe za
sudjelovanjem u upravljanju. Suvremeno građansko društvo temelji se na odnosu legitimiteta i autoriteta. Legitimnost pojedinaca proizlazi iz bavljenja politikom, čime oni
na sebe preuzimaju odgovornost za opće dobro ostalih građana. Politička legitimnost
obvezno crpi svoju snagu iz zakona. Zakon pak daje legitimnost samo manjem broju
ljudi koji mogu utjecati na sudbine drugih pojedinaca i koji odlučuju u ime drugih građana. Autoritet u osnovi proizlazi iz građana, iz naroda. Autoritet je putem demokratskih izbora delegiran na pojedince i skupine političara (političke stranke) koji upravljaju. Politika je dakle sredstvo vladanja državom i ključan posrednik između građana
i države. Aristotel tu ne slijedi Platonovu misao da država upravlja životima ljudi, građana, odnosno životima svojih državljana. Aristotel je sklon uspostavljanju određene
samostalnosti pojedinca-građanina, čime on svoje individualne sposobnosti razvija i
upotrebljava za dobrobit zajednice. Međutim ovdje se ne radi o apsolutnoj slobodi pojedinca, ali drži se da pojedinci najviše brinu za ono što je njihovo, a to je zajedništvo.
Ključna je legitimnost politike koja uvažava činjenicu da su joj građanski autoritet i povjerenje samo posuđeni kako bi određena politička opcija legitimno vladala. Politički
legitimitet crpi snagu iz građanskog autoriteta koji izvorno pripada skupini pojedinaca,
odnosno narodu. Jedino na taj način može se zadovoljiti demokratsko pravilo o vladavini narodom „u ime naroda“. No birači mogu utjecati na političke promjene tijekom
izbornih ciklusa, ponekad i pritiscima između izlazaka na birališta, ali rjeđe utječu na
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 9-21
11
same političare u smislu njihova kvalitativnog mijenjanja. Građanima-biračima prepušteno je konzumiranje pasivnog biračkog prava, ali i blagodat apstiniranja, odnosno
neizlaska na birališta. Današnji građanin ne razlikuje se bitno od građanina o kojem
piše Aristotel u svojoj Politici.1 On smatra da je građanin onaj pojedinac koji sudjeluje
u državnim poslovima, odnosno u „savjetodavnoj i sudbenoj vlasti“. Aristotelovo shvaćanje dobra zajednice kao dužnosti građana u biti se odnosi na pravo građana da sudjeluju u političkom životu. Time Aristotel zapravo govori o participativnoj demokraciji
koja danas podrazumijeva pravo građana na pasivno i aktivno pravo glasa („vrlina je
građana da mogu vladati i pokoravati se“).
Aristotel upućuje ključnu poruku vladarima koja danas ima posebno značenje za
političare i dužnosnike. Građanin mora proći pokorničku fazu kako bi znao cijeniti
vladajuću fazu ukoliko ili kada do nje dođe. Time se šalje poruka „običnim“ građanima
od kojih se traži spremnost na odricanje u korist dobrobiti zajednice.
Na odnos politike i građana, odnosno autoriteta i legitimiteta, redovno utječe još jedan fenomen suvremenog društva. (Građanski) strah prati razvoj društva kroz stoljeća.
Razvojem demokratskih institucija i jačanjem građanske svijesti očekivano bi se trebali
smanjivati strah i neizvjesnost. Međutim građanski strah posljedica je globaliziranog
straha koji je okupirao pojedinca posljednjih desetljeća. Još je Periklo smatrao da je
„strah glavni saveznik vladajućih“ u očuvanju reda i poretka. Zašto je strah iz sfere
psihologije i sociologije nepovratno prešao u politologiju? Moderna politička znanost
u svom teorijskom istraživanju slijedi praksu kontinuiranog proučavanja straha i mogućeg nereda u ljudskim i političkim zajednicama (Ferrero, 34,35).2 Nered u političkom životu u pravilu je posljedica političkog nezadovoljstva, a rezultat je građansko
izražavanje negativnih emocija. U svojoj jedinoj napisanoj knjizi, Tukidid strah povezuje s nesigurnosti jer situacija straha nastaje kao posljedica pomanjkanja sigurnosti i
svih onih vrijednosti koje mogu biti ugrožene stanjem nereda. Stoga Tukidid ukazuje
na strah kao na sredstvo političkog pokoravanja i savjetuje izbjegavanje podređivanja
„privatnih ambicija i osobnih interesa“ dobrobiti demokratske zajednice.3 Dakle nešto
što je aktualno i u današnjem suvremenom građanskom društvu koje očigledno ne
uspijeva uskladiti potrebu pojedinaca, odnosno manjine za vladavinom s potrebom
većine građana koji se žele osjećati oslobođenima straha, nesigurnosti, ali oboružani uvjerenjem u materijalizaciju svojih shvaćanja općeg dobra. Machiavelli ide korak
dalje u animalističkom shvaćanju ljudskih poriva, koje polazi od pretpostavke da se
1Aristotel, Politika, Biblioteka Episteme, Globus, Zagreb, 1988.
2 Talijanski politolog Ferrero drži „…nered jedinim nepredvidljivim u ljudskim odnosima što postaje
trajno…“, Karl Mannheim, Ideology and Utopia, London, Routledge & Kegan, 1936.
3Thucydides, The Peloponnesian War, Povijest Peloponeskog rata, preveo Stjepan Telar, Matica hrvatska,
Zagreb, 1957.
12
Uloga građana u suvremenom društvu i Europska građanska inicijativa (EGI)
Mladen Nakić, Petar Dukić
ljudsko biće treba stalno provjeravati jer je sklono skliznuti iz strasti u zlo. Machiavelli
u Vladaru prirodu čovjeka opisuje vrlo sumornim pridjevima. Ljudi su promjenjivi,
pohlepni, nezahvalni i baš svi pokvareni.4 Cesare Borgia ostao je zapamćen po svojoj okrutnosti kojom je kažnjavao i najmanji vid neposlušnosti svojih podanika. Ne
čudi njegova kritika Ciceronova stava da je ljubav najdjelotvornije sredstvo vladavine.
Međutim ljubavlju se ne može zastrašiti, kao što se to može mačem u rukama. Iako je
potonje činjenica, moć politike koja svoju snagu i autoritet crpi iz sile, straha i nasilja ne
može se poistovjetiti sa slovom i praksom demokratskih poredaka. U tom slučaju mač
usmjeren protiv pojedinca zapravo je mač kojim se ide protiv demokracije.
Aktivno građanstvo Europske Unije
Promišljanje aktivnoga građanstva u Europskoj Uniji još uvijek nema istoznačno
određenje. Nerijetko se aktivnost građana pojednostavljeno tumači samo postotkom
izlaska na izbore, odnosno prakticiranjem njihova aktivnog biračkog prava. Pritom
se aktivno biračko pravo ponekad želi doslovno poistovjetiti s aktivnim građanstvom,
koje predstavlja puno važniji pojam sa stajališta demokratske nadgradnje građanskoga
društva. Sudjelujuća ili participativna demokracija odgovor je političara na nedvojbenu
potrebu uvažavanja konkretnog mišljenja građana. Europska demokracija sve se češće
suočava s izražavanjem građanskog nezadovoljstva kvalitetom političkih odluka. Ponekad se može čuti kako je razlog tomu i jačanje deficita legitimnosti političkih odluka,
posebno u kriznim ciklusima društva. Međutim upitna je teza koja dovodi u pitanje
legitimnost političkog odlučivanja u demokratskom društvu. Političke odluke mogu
biti kvalitetne ili manje kvalitetne, s njima se možemo slagati ili ne slagati. Postavljanje
pitanja legitimnosti politike u jednom društvu zapravo preispituje legitimnost političkog sustava. Opravdanost preispitivanja političkog legitimiteta uobičajena je za društva
u kojima postoji ozbiljan demokratski deficit. Aktivnost građanstva neki procjenjuju
stupnjem građanskog voluntarizma, što je samo jedan (koristan) segment participiranja građana u društvenom životu. Nerijetko se građanski voluntarizam poistovjećuje
s dostignutim stupnjem razvoja participativne demokracije i sudjelovanja građana u
tim procesima. Tako se i europska godina voluntarizma, 2011., nerijetko tumačila kao
europska godina aktivnoga građanstva. Voluntarizam je izraz svijesti građana i njihove
zainteresiranosti za konkretne doprinose životima lokalne zajednice, što znači i sudjelovanje u demokratskim tokovima, uključujući procese odlučivanja. Voluntarističko
sudjelovanje uglavnom se odnosi na aktivnosti građana koje imaju obilježja humanitarnoga karaktera, a manje na one koje se tiču političkog sudjelovanja.
4 Niccolò Machiavelli, Discourse on Livy, Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija, preveo Frano Čale, Globus,
Zagreb, 1985.
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 9-21
13
Europska Unija prepoznaje deficit građanskog sudjelovanja u političkom odlučivanju koji se u pravilu događa u izbornim ciklusima. Deficit građanskog participiranja u
politici izravno se odnosi na manjak građanskog povjerenja u političke i ostale institucije EU-a. Članak 11. Lisabonskog ugovora eksplicitno otvara mogućnost snažnijeg
sudjelovanja građana u demokratskom životu Unije.5 Time se daje pravni temelj uključivanju građana u sve aspekte političkog i društvenog života. Građani mogu potaknuti
zakonodavno rješavanje velikog broja političkih pitanja i različitih tema iz svakodnevnog života koje imaju zajednički nazivnik održivog razvoja društva. Predstavnička demokracija daje mogućnost aktivnijeg političkog sudjelovanja građana, što podrazumijeva i snaženje njihove svijesti o tome da moraju preuzeti i veću odgovornost za
razvoj društva. Davanje mogućnosti civilnom društvu i nevladinim organizacijama
izravno utječe na jačanje legitimnosti političkih i javnih institucija. Nameće se zaključak da razvijenost civilnog društva nesumnjivo odražava razvijenost samog (političkog) društva.
Aktivno sudjelovanje građanstva u društvenim i političkim procesima ne podrazumijeva samo njihovo povremeno prakticiranje aktivnog biračkog prava. Demokracija
ne jamči samo temeljno pravo sudjelovanja na izborima, već i demokratsku nadgradnju u smislu moderniziranja procesa političkog odlučivanja. Odlučivanje se ne odnosi
samo na izbor predstavnika u nacionalne parlamente i Europski parlament, već utječe i
na faze koje se odnose na formuliranje stavova koji prethode donošenju odluka.
Građanstvo unutar EU-a znači funkcioniranje institucija Europske Unije na način
koji potiče povjerenje građana. Institucije to postižu ne samo kvalitetnim odlukama
koje izravno utječu na kvalitetu života građana već i otvorenošću prema civilnom društvu – od lokalne samouprave do državne razine. Europski građanski dijalog pretpostavka je za prakticiranje aktivnog sudjelovanja građanstva u svim sferama društvenih
djelovanja. Proglašenje 2013. kao europske godine građana s ciljem obilježavanja 20.
godišnjice utemeljenja građanstva Europske Unije u okvirima Ugovora iz Maastrichta
dodatan je poticaj jačanju svijesti građana o njihovu mjestu i ulozi u društvu.6
Jedna je od osnovnih funkcija demokratskog društva jamčenje sudjelovanja građana u oblikovanju javnih politika na svim razinama. Posebno treba jamčiti pravo sudjelovanja najugroženijim slojevima građana kako bi se zaštitila njihova minimalna
socijalna i gospodarska prava.
5Ugovor o Europskoj Uniji, članak 11., http://www.mvep.hr/custompages/static/hrv/files/
pregovori/111221-lisabonski-prociscena.pdf
6 Člankom 8. Ugovora o Europskoj Uniji iz Maastrichta „ustanovljuje se građanstvo Unije“ (11992M/
hr 15)
14
Uloga građana u suvremenom društvu i Europska građanska inicijativa (EGI)
Mladen Nakić, Petar Dukić
EGI – demokratski alat u funkciji građana
Europska građanska inicijativa (EGI) politički je alat u službi građana koji tek dobiva na važnosti, posebno u svakodnevnom političkom životu. Formalnim stupanjem na
snagu Lisabonskog ugovora (dana 1. prosinca 2009.) dolazi do strukturalnih promjena
unutar Europske Unije. Formalno jača uloga Europskog parlamenta kako bi se dodatno
naglasila nadzorna i savjetodavna uloga u odnosu na Komisiju i Vijeće EU-a s jedne te
kako bi se i u praksi ojačalo povjerenje građana u institucije EU-a s druge strane. Na
tragu fokusiranja na pojedinačno i rješavanja konkretnih problema izravnim građanskim inicijativama od 1. travnja 2012. godine građanima Europske Unije omogućeno je
sudjelovanje u stvaranju europske politike, tj. politike vlastitih prava i sloboda.
Građanska inicijativa utemeljena je Lisabonskim ugovorom koji osigurava pravo
najmanje milijuna građana iz barem četvrtine država članica (od ukupno 28) da od
Europske komisije traže predlaganje novog zakona na području za koje je nadležna. Sve
je više pristalica mišljenja, kako na akademskoj, tako i na političkoj te participativno
građanskoj razini, da se EU temelji na uvjerenju o nemogućnosti daljnje integracije bez
aktivnog uključivanja građana u cjelokupni proces. Valja napomenuti kako je završilo
vrijeme permisivnoga konsenzusa, kad su europski građani prepuštali predstavnicima
država članica odlučivanje o brzini, opsegu i smjeru integrativnog procesa.7 Riječ je o
najznačajnijem instrumentu koji, temeljeći se na transnacionalnosti i izravnoj demokraciji te ideji europskih građana, u središte političke arene postavlja građanina kao
subjekt europskog odlučivanja. Inicijativa je stoga prepoznata kao sredstvo kojim bi
građani potencijalno mogli utjecati na smjer razvitka i način djelovanja Europske Unije, ukoliko Komisija upućeni zahtjev odredi relevantnim.
Birokratske pretpostavke i prva iskustva
Sama organizacija i provedba EGI-a skup je birokratskih procedura koje zahtijevaju temporalnu, ali i spacijalnu sveobuhvatnost. Organizator je EGI-a odbor koji čini
najmanje sedam građana EU-a koji žive u sedam različitih država članica te koji imaju
jednu godinu za prikupljanje potrebne podrške. Prikupljene potpise moraju ovjeriti
nadležne vlasti svake od država članica, a organizatori uspješnih inicijativa sudjelovat
će na saslušanju u Europskom parlamentu.
Prvi prijedlozi paneuropskog djelovanja putem Europske građanske inicijative ponuđeni su već krajem 2010. godine, kad je politička skupina Socijalista i demokrata u
Europskom parlamentu (S&D) predložila inicijativu uvođenja poreza na financijske
7 Čepo, Dario, EGI, Administratio publica, http://administratiopublica.wordpress.com/2013/01/15/125/.
Pregledano 1. studenog 2013.
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 9-21
15
transakcije, čime bi se spriječilo spekuliranje na financijskom tržištu kao jednom od
izvora financijske krize koja traje od 2008. godine. S druge strane Greenpeace je uspio
prikupiti milijun potpisa za inicijativu o zabrani genetski modificiranih organizama.
Pokazatelji su to da je ovaj instrument izravne demokracije primarno usmjeren na
udruge civilnog društva i druge predstavnike građana, koji predstavljaju transmisijski mehanizam između građana i političkih institucija, artikulirajući interese javnosti
i vršeći pritisak ne bi li se oni pretočili u vidljive zakonske prijedloge.8 Pojedinci ili
udruge civilnog društva te međunarodne organizacije, razmišljaju li o pokretanju građanske inicijative, trebali bi prije svega obratiti pozornost na to je li EGI najbolji način
za promicanje njihovih ideja, imajući u vidu činjenicu da je građanska inicijativa poziv
Komisiji da podnese zakonodavni prijedlog.
Prije nego što počnu prikupljati izjave građana o potpori, organizatori moraju zatražiti registraciju predložene inicijative. Komisija će registrirati predloženu inicijativu
u roku od dva mjeseca od primitka zahtjeva ukoliko sljedeći uvjeti budu ispunjeni: a)
sastavljen građanski odbor i određene osobe za kontakt; b) razvidnost da predložena
građanska inicijativa ne izlazi iz okvira ovlasti Komisije da podnese prijedlog pravnog
akta Unije za provedbu Ugovora; c) predložena građanska inicijativa koja nije očito
uvredljiva, isprazna i uznemirujuća; i d) razvidnost da predložena građanska inicijativa
nije u suprotnosti s vrijednostima Unije, kako su one utvrđene u članku 2. Ugovora o
Europskoj Uniji.9
Nakon što predlagatelji inicijative, u ovom slučaju građani EU-a, od nadležnih nacionalnih tijela prime potvrde kojima se dokazuje da su prikupili potreban broj izjava o potpori, inicijativu mogu podnijeti Komisiji zajedno s informacijama o potpori
i financiranju koje su primili. U roku od tri mjeseca nakon podnošenja inicijative: a)
predstavnici Komisije sastat će se s organizatorima kako bi detaljno pojasnili pitanja
potaknuta inicijativom; b) organizatori će imati priliku predstaviti svoju inicijativu na
javnom saslušanju u Europskom parlamentu; c) Komisija će u službenom odgovoru
objasniti koje mjere predlaže kao odgovor na građansku inicijativu, ako ih predloži.
Odgovor o sudbini inicijative službeno će donijeti Kolegij povjerenika te će biti
objavljen na svim službenim jezicima EU-a, s tim da u nekim slučajevima Komisija
može iznijeti samo preliminarno mišljenje i odlučiti da će dodatno proučiti predmet
prije nego što donese konačnu odluku. Komisija nije dužna podnijeti zakonodavni prijedlog na temelju inicijative. Ako Komisija odluči podnijeti zakonodavni prijedlog povezan s građanskom inicijativom, prijedlog se podnosi zakonodavcu (u pravilu Europ8Ibid.
9 European Commission (2001.), Guide to the European Citizens’ Initiative¸ Luxembourg: Publications
Office of the European Union, dostupno na: http://ec.europa.eu/citizens-initiative/public/how-it-works/answer. Pregledano 9. studenog 2013.
16
Uloga građana u suvremenom društvu i Europska građanska inicijativa (EGI)
Mladen Nakić, Petar Dukić
skom parlamentu i Vijeću, a u nekim slučajevima samo Vijeću) te, bude li prihvaćen,
prijedlog stupa na snagu.10
Hrvatski građani i EGI
Kad je u pitanju Hrvatska, Sabor je na sjednici održanoj 26. travnja 2013. godine
donio Zakon o provedbi Uredbe (EU) br. 211/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od
16. veljače 2011. godine o građanskoj inicijativi, koji stupa na snagu danom pristupanja
Republike Hrvatske Europskoj Uniji.11 Za izdavanje potvrde i provjeru usklađenosti sustava internetskog prikupljanja izjava o potpori nadležna su tijela Ministarstvo uprave
i Zavod za sigurnost informacijskih sustava. Za koordinaciju procesa provjere izjava
o potpori i za izdavanje potvrde o broju valjanih izjava o potpori nadležno je tijelo
Ministarstvo uprave. Za nadzor nad provedbom Uredbe na području zaštite osobnih
podataka nadležna je Agencija za zaštitu osobnih podataka. Kao sekundarni izvor prava Europske Unije Uredba je danom pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji
postala primjenjiva u Republici Hrvatskoj. Otkad se građanska inicijativa koristi kao
alat u političkoj areni, u optjecaj je stavljeno više od stotinu inicijativa koje pokrivaju
različite teme, kao što su zaštita okoliša i ljudskih prava, zaštita potrošača, medijskog
pluralizma, zaštita ulica itd., no nisu sve one zaživjele. U veljači 2014. u tijeku je bilo
osam inicijativa za koje se još uvijek prikupljaju potpisi ili se očekuje odgovor Komisije
kako bi se ustvrdilo jesu li valjane te može li se krenuti u zakonsku realizaciju zahtjeva
pokretača inicijative, građana Europe. Na čekanju je i inicijativa Voda i odvodnja su
ljudsko pravo! Voda je javno dobro, a ne roba! registrirana od strane Komisije 10. svibnja
2013. pod registarskom oznakom ECI(2012)000003.12 Inicijativu za prikupljanje milijuna potpisa za vodu i odvodnju kao ljudsko pravo pokrenuo je Europski savez sindikata javnih službi (EPSU), a koordinaciji su se, uz ostale sindikalne organizacije, priključile europske federacije udruga za zaštitu okoliša, borbu protiv siromaštva, prava žena,
radnička prava te javno zdravstvo. Univerzalno ljudsko pravo na čistu i dostupnu pitku
vodu te odvodnju godine 2010. prepoznali su Ujedinjeni narodi Rezolucijom 64/292
koja eksplicitno priznaje to ljudsko pravo te činjenicu da su voda i odvodnja ključni za
zdrav život.13 Rezolucija poziva države i međunarodne organizacije da omoguće financijske resurse i pomoć u građenju kapaciteta i transferu tehnologije s ciljem pružanja
10European Commission, „European Citizen Initiative“, http://ec.europa.eu/citizens-initiative/public/
welcome?lg=hr. Pregledano 5. studenog 2013.
11 Ministarstvo uprave Republike Hrvatske, „Europska građanska inicijativa“. http://www.uprava.hr/default.aspx?id=13866. Pregledano 9. studenog 2013.
12 Right to water. „Water is a human right“. http://www.right2water.eu/. Pregledano 7. studenog 2013.
13UN, „Water is a human right“. http://www.un.org/waterforlifedecade/human_right_to_water.shtml.
Pregledano 7. studenog 2013.
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 9-21
17
sigurne, čiste i pristupačne pitke vode i odvodnje za sve. Unatoč tomu mnogi ljudi i
dalje ne uživaju to pravo. Na globalnoj razini čak 800 milijuna ljudi nema pristup vodi,
a čak 2 milijarde odvodnji. Na europskom je kontinentu oko dva milijuna građana u
ovom trenutku bez pitke vode i kanalizacije, dok u Hrvatskoj, prema Strategiji održivog
razvitka RH iz 2009. godine, priključenost na sustav javne vodoopskrbe ima 78 posto
građana, a na sustave javne odvodnje samo njih 43 posto. Unatoč tomu u Hrvatskoj je
peticiju potpisalo svega tisuću potpisnika, devet puta manje od minimalnog zahtijevanog broja potpisnika za RH, pa se može zaključiti kako hrvatskim građanima nije stalo
do prava na vodu i vodne resurse. Uzroci su dvojaki. S jedne strane tek nešto malo više
od 50 posto građana ima pristup internetu te posljedično nisu imali priliku potpisati
peticiju. S druge pak strane počinjen je niz propusta kad su u pitanju sredstva javnog
informiranja te općenito propusta nadležnih institucija RH koje ne rade strateški na
edukaciji građana o njihovim pravima i mogućnostima.
Kriteriji za provođenje inicijative ili njezino odbijanje još uvijek ostaju nedovoljno
jasni, što je vidljivo na primjeru inicijative My voice against nuclear power.14 Naime Komisija objašnjava kako je predstavljena inicijativa suprotna europskom temeljnom pravu, osobito sporazumu o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju. Tako ona
predstavlja prvo odbijanje otkad ovaj politički alat postoji u rukama građana. Odbijene inicijative prolaze kroz različite obrasce i kriterije odbijanja, no iščitavajući pravnu
proceduru te zakonske norme, vrlo je teško ustvrditi razloge odbijanja. Thomas Alge,
pravni stručnjak austrijskih organizacija za zaštitu okoliša, drži kako su kriteriji za odbijanje registracije toliko nejasni da omogućuju Komisiji blokiranje bilo koje građanske
inicijative prije nego što je pomno prouči.
Unatoč činjenici što europski politički apparatus čitavom moru alata kojima se inače koristi u svojim vertikalnim i horizontalnim integracijama pribraja još jedan, i to
Europsku građansku inicijativu, stječe se dojam kako eksperiment na razini građanstva
koji tu inicijativu koristi kako bi se zaštitila ili osigurala određena svojstva, ipak nije
zaživio. Upravo se zato ostavlja kritički prostor za mogućnost nadgradnje samog alata
te njegovih modifikacija prije nego što se ovaj projekt u potpunosti proglasi bezvrijednim. EGI ima potencijal smanjenja demokratskog deficita i jačanja europskih institucija, posebno u odnosu na Hrvatsku, koja još uvijek, iako je od podnošenja zahtjeva za
punopravno članstvo prošlo jedanaest godina, ne percipira EU kao politički prostor
čiji je aktivan dio i zbog čijeg bi funkcioniranja, kad bi se nacionalni i zajednički interes ostvario, trebala nastojati izaći iz ormara recentne povijesti. S druge strane EGI je
otvorio potpuno novi svijet mogućnosti. Naime građani Europske Unije prvi put mogu
aktivno sudjelovati u predlaganju potencijalne zakonske regulative koja bi, prema sve14 My voice against nuclear power, No to State Aid for Nuclear Power!, http://www.my-voice.eu/. Pregledano 17. studenog 2013.
18
Uloga građana u suvremenom društvu i Europska građanska inicijativa (EGI)
Mladen Nakić, Petar Dukić
mu sudeći, unatoč dugotrajnoj i mukotrpnoj proceduri, mogla izmijeniti okoliš svojih
građana. Naravno, EGI je janusovska pojava koja, usporedbe radi, poput hrvatske inicijative U ime obitelji, može imati dalekosežne posljedice, od kojih se kao demokratsko
društvo ne bismo tako lako opravili jer bi nastala vrlo nepovoljna klima za humanistički etabliranu Europu.15
Demokratska modernizacija europskog društva
Politički legitimitet podrazumijeva političku, ali i moralnu odgovornost prema građanima koji su svoje izvorno pravo vladanja prenijeli na političke predstavnike. Politička kultura obvezuje političke predstavnike na donošenje odluka u interesu onih koji su
im dali moć odlučivanja. Nerijetko se događa raskorak između političkog legitimiteta
i temeljnih postavki političke kulture u demokratskom poretku. Postoji stvarna opasnost nametanja kulture straha u suvremenom društvu kao surogat razvijanja političke
kulture. Građanima u jačanju svoje pozicije u odnosu na političare i medije preostaje ključno pitanje – koliko su spremni razvijati vlastitu, građansku svijest o sebi kao
glavnom sudioniku društvenih procesa. Visoko razvijena građanska svijest nije samo
najjasnije ogledalo stanja ukupne društvene svijesti već i najsigurniji način stvaranja
pretpostavki za razvoj modernog civilnog društva. Glavni neprijatelj jačanja građanske
svijesti postojeći je društveni strah koji sputava unutarnji glas savjesti građana da se
on javno artikulira u interesu općeg dobra. Opće dobro kojemu politika treba težiti
nužno je oslobođenje od straha koje čini jezgru „slobodnog načina života“, o čemu
Machiavelli piše u svojim Raspravama. Važnost države u konzumiranju instrumenta
jednakosti uvijek se nameće kao ključna s aspekta općeg dobra građana.
Schmittovo slaganje s Hobbesovom postavkom o „zaštiti i poslušnosti“ predstavlja
izraz obostrane koristi koju imaju država i njezini podanici. Građanin, kako bi bio zaštićen, mora pokazati poslušnost i lojalnost.
Društvena ravnoteža između legitimnih političkih vladara i građana koji ih slijede
može se postići zaštitom od strane prvih, a rezultat je poslušnosti drugih. Sloboda građana temeljna je postavka demokratskog sustava vladanja, ali nije definirano koliko ta
ustavna, deklarativna sloboda može biti ograničena.
Neograničene slobode nema jer bi ona značila vrlo vjerojatan ulazak u stanje kaosa
i nereda.
Aktivno sudjelovanje građana u odlučivanju utječe na promjenu političke kulture
u Europi, pa time i u Hrvatskoj. Samo aktivni demos može participativno etablirati
demokraciju kao vladavinu većine koja svojim političkim djelovanjem ide prema sve15 Janus (lat. Ianus) je dvoglavi rimski bog. On je bog početka i kraja koji vidi prošlost i budućnost. Tu mu
je moć dao Saturn, nekadašnji kralj svemira.
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 9-21
19
općem razumijevanju važnosti uloge građana u očuvanju i jačanju demokratskog društva. Upravo iz toga slijedi kako Europska građanska inicijativa može pomoći ne samo
u uključivanju građana u europske procese odlučivanja nego i njihovom osnaživanju u
vremenima krize. Valja naglasiti još i to kako je EGI, na metarazini, model koji stvara
zajednicu europskih građana koji na temeljima vlastita uspjeha i neuspjeha nastoje izgraditi tzv. kolektivni identitet građana Europe, odnosno novi europski identitet, koji
još uvijek pleše u krošnjama Staroga kontinenta. Laclau tvrdi kako subjekt, tj. građanin
stvara žudnju za identitetom, odnosno žudi za uključivanjem u društveni poredak, u
simboličko, što se događa aktom identifikacije kojim subjekt prepoznaje sebe (kao ovo
ili ono).16 Stoga subjekt traži ispunjenje svog identiteta u simboličkom, ali to ispunjenje
koje subjekt traži nemoguće je jer, kako tvrde Laclau i Mouffe, simboličko je samo po
sebi nedostatak.17
Literatura:
Aristotel, Politika, Biblioteka Episteme, Globus, Zagreb, 1988.
Božić-Vrbančić, Senka, „Diskurzivne teorije i pitanje europskog identiteta“, Etnol. trib.
31, svezak 38, str. 9-38, 2008.
Čepo, Dario, Europska građanska inicijativa, Administratio publica http://administratiopublica.wordpress.com/2013/01/15/125/
Corradi, Juan; Fagen, Patricia; Garreton Manuel, Fear at the Edge: State Terror and Resistance in Latin America, Oxford, 1992.
END Ecocide, European Citizen Initiative, End ecocide in Europe, http://www.endecocide.eu/
EnterEurope.hr. „Europska građanska inicijativa“. Pregledano 11. studenog 2013. http://
www.entereurope.hr/cpage.aspx?page=clanci.aspx&pageID=13&clanakID=5571
European Commission (2001.), Guide to the European Citizens’ Initiative, Luxembourg,
Publications Office of the European Union, http://ec.europa.eu/citizens-initiative/
public/how-it-works/answer
European Commission, European Citizen Initiative, http://ec.europa.eu/citizens-initiative/public/welcome?lg=hr
European Parliament, Europska građanska inicijativa, http://www.europarl.europa.eu/
aboutparliament/hr/001eb38200/Europska-gra%C4%91anska-inicijativa.html
Ferrero, Guglielmo, The Principles of Power, Cambridge, 2006.
16 Laclau E.; Mouffe C., Hegemony & Socialist Strategy Towards a Radical Democratic Politics, Verso, 1985.
17Božić-Vrbančić, Senka, „Diskurzivne teorije i pitanje europskog identiteta“, Etnol. trib. 31, svezak 38,
2008., str. 9-38
20
Uloga građana u suvremenom društvu i Europska građanska inicijativa (EGI)
Mladen Nakić, Petar Dukić
Gramsci, Antonio, Selections from Prison Notebooks, London, Lawrence and Wishart,
1971.
Hrvatski sabor, Strategija održivog razvoja, http://narodnenovine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2009_03_30_658.html
Laclau E.; Mouffe C., Hegemony and Socialist Strategy towards Radical Democratic Politics, Verso, 1985.
Machiavelli, Niccolò, Discourse on Livy, Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija, preveo Frano Čale, Globus, Zagreb, 1985.
Mannheim, Karl, Ideology and Utopia, London, Routledge & Kegan, 1936.
Ministarstvo uprave Republike Hrvatske, Europska građanska inicijativa, http://www.
uprava.hr/default.aspx?id=13866
My voice against nuclear power, No to State Aid for Nuclear Power!, http://www.myvoice.eu/
One Single Tariff Act, EU Citizen Initiative, http://www.onesingletariff.com/europolitics-erasmus-mobility/
Schmitt, Carl, The Concept of Political, Politički spisi, izabrali i preveli Mirjana Kasapović i Nenad Zakošek, Politička kultura, Zagreb, 2007.
Thucydides, The Peloponnesian War, Povijest Peloponeskog rata, preveo Stjepan Telar,
Matica hrvatska, Zagreb, 1957.
UN, Water Is a Human Right, http://www.un.org/waterforlifedecade/human_right_to_
water.shtml
Walzer, M., “On Negative Politics”, u Liberalism without Illusion, University of Chicago,
1996.
Zakon o provedbi Uredbe (EU) br. 211/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 16.
veljače 2011. godine o građanskoj inicijativi (Narodne novine, 56/2013 i 62/2013),
http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2013_05_56_1137.html
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 9-21
Summary
The Role of Citizens in Modern Society and the European Citizens’
Initiative (ECI)
The role of citizens in a society can be evaluated from two aspects. Citizens
have so far mostly been a passive object that often served as decor for democratic legitimacy of decisions made by political elites. In the future, citizens
will have more practice in their original social and political role of strengthening participatory democracy. The primary reason for the civil (dis)engagement lies in their (civic) consciousness. Article 11 of the EU Treaty clearly
provides the legal framework for civic engagement in the field, which still
belongs to the politicians who consider it their exclusive domain. However,
this is just the beginning of participatory democracy and active citizenship.
Keywords: citizens, awareness, the EU, the European citizens’ initiative, the
Lisbon Treaty, participatory democracy, decision-making policies
21
22
Uloga građana u suvremenom društvu i Europska građanska inicijativa (EGI)
Mladen Nakić, Petar Dukić
23
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 23-41
Pregledni znanstveni članak
UDK: 336.02
Primljeno: 20. prosinca 2013.
Fiskalna pravila kao ključni odgovor na fiskalnu krizu
Sanja Bach*
Sažetak
Kao ključni odgovor na financijske krize te eksploziju deficita i dugova vlada
porasla je važnost primjene te raširenost fiskalnih pravila u svijetu kako bi se
ograničile zemlje u tekućim fiskalnim politikama, smanjili deficiti i dugovi te
poboljšale njihove fiskalne pozicije i fiskalna disciplina. No pravila djeluju na
raskrižju politike i ekonomije, i taj je odnos bilateralan. Učinkovitost i fiskalna
ograničenja ovise o spremnosti političara da ih se pridržavaju, a ustrajnost na
stazi financijske konsolidacije može pridonijeti odgovornijim, transparentnijim i održivijim javnim financijama te sprečavanju budućih fiskalnih kriza.
Sve to odnosi se i na Hrvatsku, za koju je važno da prati promjene i primjenu
fiskalnih pravila u Europskoj Uniji.
Ključne riječi: fiskalna pravila, državni proračun, javne financije, transparentnost, EU, fiskalni odbor
1. Uvod
Ovaj esej bavi se važnošću primjene fiskalnih pravila u svijetu u vrijeme financijske
krize. U eseju se tvrdi da se primjena fiskalnih pravila može smatrati ključnim odgovorom na fiskalnu krizu te da pravila djeluju samo ako su osnažena i podržana od
strane politike, a fiskalne ih se vlasti pridržavaju. Kako bih pokazala opravdanost ovog
zaključka, prvo ću pojasniti što su to fiskalna pravila, potom njihove ciljeve i vrste te
raširenost fiskalnih pravila u svijetu. Zatim ću se usmjeriti na primjenu fiskalnih pravila u Europskoj Uniji. U konačnici ću iznijeti važnost daljnje primjene fiskalnih pravila
za stabilnost i održivost javnih financija i sprečavanje budućih fiskalnih kriza u svijetu.
Sve navedeno odnosi se i na Hrvatsku kao članicu EU-a.
* Sanja Bach doktorska je kandidatkinja na doktorskom studiju Međunarodni odnosi na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
24
Fiskalna pravila kao ključni odgovor na fiskalnu krizu
Sanja Bach
2. Fiskalna pravila – ciljevi i vrste
Pravila fiskalne politike postavljaju brojčane ciljeve za proračunske agregate. Drugim riječima, predstavljaju stalno ograničenje za fiskalnu politiku, izraženo u pokazateljima fiskalnih ishoda, kao što su stanje državnog proračuna, duga, prihoda, rashoda ili
razvoja.1 Dosljedna primjena pravila vodi poboljšanju proračunske (fiskalne) discipline
i ublažava prociklično djelovanje nacionalne politike te posljedično pridonosi makroekonomskoj stabilnosti.2
Neka su fiskalna pravila usvojile nacionalne vlade (Schick, 2003:8), a neka su nametnuli međunarodni ugovori, kao što su Pakt o stabilnosti i rastu EU-a ili uvjeti koje
diktiraju Međunarodni monetarni fond (MMF) i druge međunarodne financijske organizacije. Neka su ugrađena u zakone o fiskalnoj odgovornosti koji od nacionalnih
vlada zahtijevaju uspostavu fiskalnih ciljeva prije izrade godišnjih proračuna, a druga
nastaju u procesu pripreme i prihvaćanja proračuna. No fiskalna pravila djeluju samo
ako su podržana (Schick, 2003:8) drugim promjenama u proračunima, uključujući
produljenje vremenskog okvira od jedne godine do srednjoročnog razdoblja; osnovne
projekcije (ili p
​​ rocjene) okvira budućih proračuna; procjene utjecaja političkih promjena na buduće proračune; postupke za praćenje proračuna i poduzimanje korektivnih
mjera kad je to potrebno te mehanizme za provedbu kako bi se spriječilo oportunističko kršenje pravila od strane političara.
Svako pravilo ima potencijal za daljnju distribuciju političke moći, promjenu ishoda
proračuna i drugih politika, te tako utječe na gospodarske uvjete. Ali i obratno, politički i ekonomski uvjeti utječu na učinkovitost proračunskih pravila, političkih pravila
postavljenih od strane političkih lidera, koja oni mogu provesti ili narušiti.3 Nadalje,
kad pravila funkcioniraju, to može biti zato što su birači i političari skloni fiskalnoj
disciplini, a kad ne funkcioniraju, može biti da su skloniji potrošnji ili nižim porezima.4
Brkić (2003:133) smatra kako apsolutna sklonost deficitu raste sa stupnjem izborne
1Više na: http://ec.europa.eu/economy_finance/db_indicators/fiscal_governance/fiscal_rules/index_
en.htm
2 Unatoč dobrim rezultatima u dosadašnjoj primjeni, kritičari navode kako se poboljšanje discipline u
fiskalnom sektoru odvija upravo na štetu makroekonomskih pokazatelja te kako je dvojben stvarni
utjecaj ovih pravila na fiskalnu disciplinu (Kordić, G.; Vilović, N., 2011.).
3 To najbolje ilustrira primjer bivšeg britanskog premijera Browna u pokušaju vraćanja svog ​​ugleda fiskalnom disciplinom, kad je počeo izrađivati izbornu strategiju laburista koja je trebala štititi prednju
granicu javne potrošnje, ali podrazumijevati i oštre rezove drugdje (Parker i Giles, 2009.).
4 Poterba i von Hagen prepoznaju taj obrazac, uz napomenu „da proračunska pravila nisu slučajno dodijeljena narodima (...), nego su produkt namjernog izbora birača ili njihovih izabranih predstavnika. To
otežava procjenu uočene korelacije između ishoda proračuna i proračunskih pravila; a možda je tomu
tako samo zbog povezanosti. Treći je čimbenik preferencije birača i promatrana manifestacija sklonosti
birača“ (Schick, 2003.).
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 23-41
25
nesigurnosti, kao i selektivno trošenje samo na određena javna dobra. Sve veća svijest
o fiskalnim aspektima političkih distorzija dovela je do normativne sugestije da se diskrecijska fiskalna politika treba ograničiti pravilima koja smanjuju mogućnosti vlada
da imaju proračunske deficite.5
Kad se pravila provode izvan političkog sustava, kao što je to u slučaju EU-a i pod
okriljem MMF-a, mogu biti neosjetljiva na političke teškoće s kojima se suočava vlada
(Schick, 2003:30). Nadalje, donošenjem (i pridržavanjem) fiskalnih pravila vlada signalizira tržištima da će voditi razboritu fiskalnu politiku.
Ciljevi fiskalnih pravila. Cilj je uvođenja fiskalnih pravila ispravljanje pretjerane
potrošnje, a posebno u dobra vremena, kako bi se osigurala fiskalna odgovornost i
održivost duga.6 Među primarnim je ciljevima pravila i poticanje koordinacije politika
između različitih razina vlasti, ovisno o njihovoj institucionalnoj pokrivenosti, a mogu
dodatno pridonijeti i smanjenju neizvjesnosti u vezi s budućim kretanjima fiskalne
politike. Cilj pravila može biti i ekonomska stabilizacija koja omogućuje prilagodbu
fiskalnih računa promjenama u gospodarstvu. Međutim fiskalna pravila mogu donijeti
navedene prednosti samo ako ih primjenjuju odgovarajuće institucije, ako se provode
mehanizmi nadzora ili ako su snažno podržana od strane politike.7
Pravila se mogu donositi iz godine u godinu, tijekom nekoliko godina, a ponekad
i za više od poslovnog ciklusa ili tijekom mandata vlade. U teoriji, ako su dobro osmišljena i implementirana, pravila mogu eliminirati pristranost deficitu, a u praksi su
međutim često razočaravajuća. Kako je financijska kriza dovela do povećanja duga od
30-ak posto BDP-a u mnogim razvijenim gospodarstvima, pravila moraju biti dovoljno
fleksibilna za „smještaj“ nesagledivih potencijalnih obveza, a njihova precizna izrada
od presudne je važnosti. Pretpostavlja se da bi pravila trebala biti jednostavna za razumijevanje i političarima i građanima te da je nužna fleksibilnost na štetu jednostavnosti
(Wyplosz, 2012:10).
Usto, pravilima se uvijek može manipulirati. Proračuni se izrađuju na temelju pretpostavki o gospodarskim i financijskim uvjetima u budućnosti tijekom sljedeće fiskalne
godine, što vladama omogućuje često popuštanje pravila (Wyplosz, 2012:10). Nadalje,
5 Naime smanjenjem vjerojatnosti ponovnog izbora stranka na vlasti povećava deficit trošeći na javna
dobra koja ona preferira, ostavljajući tako manje prostora za buduće javno trošenje na manje preferirana javna dobra (Corsetti i Roubini, 1997., citirani u Brkić, 2003:134).
6 Sklonost deficitu može se objasniti „kratkovidnošću“ vlada i „zajedničkim bazenima problema“ budući da posebne interesne ili „izborne“ skupine ne internaliziraju ukupni proračunski učinak njihovih
natjecateljskih zahtjeva. To obično rezultira „efektom proždrljivosti“, gdje se različite skupine natječu i
guraju za prekoračenje „sreće“ u dobrim godinama, ne ostavljajući prostora za protucikličke odgovore
u lošim godinama (Tornell i Lane, 1999., citirani u Schaechter, Kinda, 2012.).
7 Preuzeto s http://ec.europa.eu/economy_finance/db_indicators/fiscal_governance/fiscal_rules/index_
en.htm
26
Fiskalna pravila kao ključni odgovor na fiskalnu krizu
Sanja Bach
vlada koja podliježe pristranosti deficitu može lako uvjeriti svoje javno mnijenje da su
današnje okolnosti posebne i da tehnokratski dogovori ne bi trebali stajati na putu služenju interesima. U demokracijama međutim birači rijetko sankcioniraju vlade koje ne
ispunjavaju svoja obećanja, osim kada krše zakon, a fiskalna disciplina rijetko određuje
izborne rezultate. Još je gore to što se zakoni mogu mijenjati u najgorem trenutku, iako
su time nedosljedni. Sve to, zaključuje Wyplosz (2012:11), znači da „fiskalna pravila
vjerojatno neće biti lijek za sve“ bolesti javnih financija.
Vrste fiskalnih pravila. Budina, Kinda (2012.) i Schaechter, Kinda (2012.), ovisno o
tome koji se proračunski agregat ograničava, navode četiri glavne vrste fiskalnih pravila
koja se primjenjuju na središnju ili opću državu ili javni sektor. To su:
1. dužnička pravila, koja postavljaju eksplicitna ograničenja ili ciljeve za javni dug u
odnosu na BDP;
2. pravila proračunskog salda, koja ograničavaju varijable koje utječu na omjer duga
i u velikoj su mjeri pod kontrolom politike;
3. pravila rashoda, koja ograničavaju ukupnu, primarnu ili tekuću potrošnju;
4. pravila prihoda, koja postavljaju „plafone“ ili „podove“ prihoda, a usmjerena su
na jačanje prikupljanja prihoda i/ili sprečavanje prekomjernog poreznog opterećenja.
Pravila imaju različita svojstva s obzirom na ciljeve, operativne smjernice i transparentnost.
3. Raširenost fiskalnih pravila u svijetu
Tijekom posljednja dva desetljeća fiskalna pravila proširila su se diljem svijeta.
Godine 1990. samo pet zemalja – Njemačka, Indonezija, Japan, Luksemburg i SAD –
primjenjivalo je fiskalna pravila koja su najmanje pokrivala razinu središnje države. U
Japanu fiskalna pravila imaju tradiciju koja potječe još iz 1947., u Njemačkoj iz 1969.,
iako su se pravila uglavnom slabo poštivala. Tijekom sljedeća dva desetljeća broj zemalja
s nacionalnim i/ili nadnacionalnim fiskalnim pravilima skočio je na 76 do 2012. (više u
Schaechter, Kinda, 2012:10, slike 1 i 2), u prvom redu kao odgovor na financijsku krizu
i nastojanje održavanja dugoročne fiskalne discipline. Usto, pokazalo se da je štednja
„zavodljiva ideja zbog jednostavnosti – da se dug ne može izliječiti s više duga – ali da
ne dopire dovoljno daleko i da ne funkcionira“ (Moravcsik, 2012:43). „Zbog socijalnog
pritiska i velikih dospjelih rata kredita (zemlje EU-a, op. a.) jednostavno nisu mogle
smanjiti potrošnju“ (Kardum, 2013:27), a različiti su pritisci na javne financije rasli.
Isplativost fiskalnih rezova u vremenima poput ovoga mala je, moguće da i ne postoji,
dok su troškovi veliki, a to doista, smatra Krugman (2012:145), nije dobro vrijeme za
opsjednutost deficitom.
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 23-41
27
Mnoge vlade uvele su nacionalna fiskalna pravila, a nadnacionalna su uvele nadnacionalne vlasti poput EU-a. Schaechter, Kinda (2012:12) navode kako su „nadnacionalna fiskalna pravila uvedena u valutnim unijama8 i Europskoj Uniji, pokrivajući 47
zemalja. S ciljem ograničavanja neke zemlje tekućim fiskalnim politikama, koje nisu u
skladu s potrebama monetarne unije, usvojene su granice fiskalnih agregata“. Tako je
za članice EU-a Ugovorom iz Maastrichta iz 1992. i Paktom o stabilnosti i rastu iz 1997.
deficit proračuna opće države ograničen na 3 posto BDP-a, a javni dug (bruto dug opće
države) na 60 posto BDP-a. Štoviše, Pakt uključuje i odredbu da zemlje trebaju nastaviti
sa srednjoročnim ciljevima9 definiranim u smislu strukturne ravnoteže proračuna.
Nacionalna fiskalna pravila rezultat su različitih pritisaka na javne financije, a u
primjeni su
​​ u 45 zemalja. U uvođenju su predvodile razvijene zemlje, ali su kasnije
usvojena i u mnogim zemljama u razvoju, dok su malo korištena u zemljama s niskim
primanjima.
Danas većina zemalja ima više od jednog fiskalnog pravila u primjeni. Trend umnožavanja pravila dijelom je posljedica uvođenja nadnacionalnih, ali i odluke o proširenju aranžmana nacionalnih pravila, posebno u zemljama u razvoju (Schaechter, Kinda,
2012:14).10 Prosječni broj nacionalnih fiskalnih pravila porastao je s 1,5 na 1,7 posto od
1997. do kraja ožujka 2012. Mnoštvo pravila nudi mogućnost vladama da ih izbjegnu
ili učine nejasnima. Kad vlade ne mogu zadovoljiti sva pravila, mogu udovoljavati nekima od njih te odabrati ona koja ih najmanje ograničavaju u određenom razdoblju. Isto
tako, složena pravila mogu biti razumljiva samo maloj skupini stručnjaka, uglavnom
državnim službenicima i interesnim skupinama (Wyplosz, 2012.).
Najčešće korištena pravila kombiniraju ograničavanje duga s proračunskim saldom
te se djelomično odnose na nadnacionalna pravila za članice monetarne unije i EU-a.
U nacionalnim pravilima, uglavnom u razvijenim gospodarstvima, prevladavaju pravila rashoda. Često se kombiniraju s pravilom proračunskog salda ili nekim drugim
pravilom za osiguranje većeg uporišta za održivost duga. Pravila prihoda igraju znatno
8 Cilj je fiskalnih pravila članica Valutne unije istočnih Kariba (engl. Eastern Caribbean Currency Union
– ECCU) smanjenje javnog duga do 60 posto BDP-a do 2020. godine. Članice ECCU-a zacrtale su tijekom određenog vremena ukupni ciljani deficit od 3 posto BDP-a, čija je usklađenost dosad bila slaba
zbog raznih šokova. U Zapadnoafričkoj ekonomskoj i monetarnoj uniji (engl. West African Economic
and Monetary Union – WAEMU) dva „prva reda“ fiskalnih kriterija konvergencije u primjeni su od
2000. godine i obuhvaćaju velike fiskalne agregate koji uključuju uravnoteženi proračun (isključujući
rashode financirane stranim kapitalom) i javni dug do 70 posto BDP-a. U Središnjoj afričkoj ekonomskoj i monetarnoj zajednici (engl. Central African Economic and Monetary Community – CEMAC)
primjenjuju se pravila duga i proračunskog salda; Schaechter, Kinda, 2012.).
9engl. medium-term budgetary objectives – MTOs, više na http://ec.europa.eu/economy_finance/economic_governance/sgp/preventive_arm/index_en.htm
10 Ibid., str. 14. Primjerice sama pravila duga, dok su usko povezana s ciljem održivosti, ne pružaju dovoljno operativne smjernice. Tako su na primjer Litva, Namibija i Poljska tijekom vremena dopunile svoja
dužnička pravila rashodima i/ili pravilima proračunskih salda.
28
Fiskalna pravila kao ključni odgovor na fiskalnu krizu
Sanja Bach
ograničenu ulogu, vjerojatno zato što su lošije prilagođena kako bi se osigurala održivost javnih financija. Pravila duga pak dominantna su nacionalna pravila u zemljama
s niskim prihodima, a mogu odražavati institucionalne slabosti koje bi ih mogle otežati, poput primjerice provedbe pravila rashoda. Pravila proračunskog salda, zaslužna za gospodarski ciklus, još uvijek prevladavaju u naprednijim zemljama u razvoju
(Schaechter, Kinda, 2012:15).
Fiskalna pravila prilično su brutalan instrument i pate od vremenske nedosljednosti. U klasičnom slučaju vremenske nekonzistentnosti monetarne politike koristi pravila nasuprot diskreciji ovise o koristima vezivanja ruku vlade sklone inflaciji u odnosu
na troškove zabrane vladama da odgovaraju na stohastičke šokove outputa stabilizacijskom politikom. I u fiskalnoj politici sličan je odnos koristi i troškova, odnos koji sugerira važnu ulogu diskrecije kad se traži stabilizacijska politika (više u: Brkić, 2003:135).
Nadalje, kad pravila vežu, političari će ih vjerojatno pokušati izbjeći. Mogu tražiti
rupe, zanemarivati ih ili mijenjati. Pravila mogu biti manje brutalna usvajanjem „klauzule bijega“,11 ali tada vjerojatno neće biti učinkovita. Priroda „zajedničkog bazena
problema“ jest takva da je političari često koriste kako ne bi bili fiskalno disciplinirani.
Dokle god politički troškovi zanemaruju zahtjeve za fiskalnu disciplinu i prevladavaju
političke prednosti, ostavljajući javni dug da raste, vlada će izabrati potonje. Pa tako,
pravila su korisna ako znatno podižu političke troškove fiskalne nediscipline, ali moraju
biti ugrađena u institucionalne aranžmane koji trebaju biti prilagođeni političkom sustavu svake zemlje. „Izborni zakoni oblikuju vrstu vladavine: jednopartijski, koalicijski
ili manjinski. Etničke ili ideološke različitosti rezultiraju lošijim učinkom „zajedničkog
bazena“ i pozivaju na angažman „mudrih ljudi“ u nezavisnim tijelima koji govorenjem
istine mogu pridonijeti fiskalnoj reputaciji. U svim slučajevima transparentnosti, a ne
samo računovodstvene točnosti te proračunskih procjena i njihovih posljedica, obvezno je zadržati integritet pravila (Wyplosz, 2012.).
Tijekom krize mnoge zemlje stavile su svoja pravila u status mirovanja, u nekima
su donesena nova pravila ili prilagođena postojeća kako bi se poslao signal financijskim tržištima o održivosti i stabilnosti fiskalne politike te javnih financija (Schaechter,
Kinda, 2012.; Wyplosz, 2012.). Schick (2013.) ocjenjuje da su tijekom posljednja dva
desetljeća fiskalna pravila bila popularna, ali neučinkovita, a sjeme današnjih fiskalnih
nevolja bilo je posađeno u vrijeme kad su gospodarski uvjeti bili povoljni i dopuštao se
prekomjerni rast deficita.
Analiza političke ekonomije utjecaja temeljnih političkih institucija i poticanja na
zdravlje javnih financija i relativno učinkovite vlade pokazala je kako će aktualne vlade
„željeti pravilima vezati sljedeće vlade“ (o čemu svjedoči pomicanje provedbe Ugovora iz Maastrichta i Pakta) kako ih se zapravo ne bi mogle pridržavati (Schuknecht,
11 Fleksibilno pravilo, op. a.
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 23-41
29
2004:25). Pokazala je i da će prijedlozi za izmjenu pravila vjerojatno doći od strane
onih snaga (povjerenstava) i pod utjecajem onih koji utječu na javnu raspravu (akademici) te, što je najvažnije, onih koji u konačnici donose odluke (vlade). Većina njih želi
„složenija“ pravila, a interesi političara nejasni su. Jasno je samo to da ne žele ojačati
fiskalna pravila ukoliko ne dobiju jake signale od javnosti i financijskih tržišta zbog
osjećaja hitnosti (npr. zbog krize) i razmišljanja o uvođenju pravila u ustave (Schuknecht, 2004:26).
Važno je istaknuti i kako je fiskalna nedisciplina značajka mnogih razvijenih zemalja, a procjenjuje se da izvor toga fenomena leži u „zajedničkom bazenu problema“,
odnosno u činjenici da korisnici javne potrošnje ne uspijevaju u potpunosti internalizirati troškove koje moraju preuzeti porezni obveznici. Kao rezultat toga, demokratski izabrane vlade mogu odgađati naplatu poreza ili smanjivanje potrošnje. Rješavanje
problema fiskalne discipline zahtijeva internaliziranje popratnih pojava odgovarajućim
institucijama ili pravilima, ili i jednim i drugim. Wyplosz (2012:1) zaključuje kako je
„veća vjerojatnost opstanka pravila ako dolaze s pratećim institucijama, kako fiskalne
institucije nisu dovoljne za postizanje fiskalne discipline, ali mogu pridonijeti, kako
institucije moraju obvezati političare da bez kršenja demokratskih uvjeta kao izabrani
dužnosnici imaju moć odlučivanja o proračunima te da učinkoviti aranžmani ovlašćuju institucije za primjenu ​​pravnih pravila ili djelovanja kao službeni čuvari“. Važno je
i to da je s postupnim pretvaranjem svjetske financijske krize u fiskalnu krizu znatno
povećan broj zemalja (IMF, 2013:4) koje su osnovale nezavisne agencije, s kasnijom
(Calmfors, Wren-Lewis, 2010.) funkcijom „fiskalnih pasa čuvara“ s ciljem promicanja
zdrave fiskalne politike.
Fiskalni odbori. MMF (2013.) ističe kako je „broj fiskalnih odbora znatno porastao
od 2005. do danas. Godine 1960. samo je Nizozemska imala aktivni fiskalni odbor, a
samo četiri zemlje – Danska, Njemačka, SAD i Belgija – usvojile su ih u sljedeća tri
desetljeća. Broj je znatno porastao nakon 2005., dosegnuvši 29 2013. godine.
Fiskalni odbori nezavisne su institucije koje za cilj imaju promicanje održivih javnih
financija putem različitih funkcija, uključujući javne procjene fiskalnih planova i evaluaciju te sastavljanje makroekonomskih ili proračunskih prognoza (MMF, 2013:1). Iako
rast broja fiskalnih odbora dijelom odražava neuspjeh fiskalnih pravila u odgovarajućem kažnjavanju javnih financija, a nedavna eksplozija dugova vlada sugerira da pravila nisu bila dovoljna za stabilnost javnih financija, u većini slučajeva fiskalni odbori
djeluju uz takva pravila, a ne kao zamjena za njih (Calmfors, Wren-Lewis, 2010:26).12
12Odbori mogu pomoći procjeni vjerojatnosti zadovoljenja pravila (primjerice u Velikoj Britaniji, pružajući fiskalne prognoze), predložiti rješenje kada jednostavna pravila mogu biti slomljena (primjerice
švedski odbor za fiskalnu politiku zagovarao je povećanje privremenih financijskih poticaja u vrijeme
recesije) ili predložiti mjere za poboljšanje tih pravila (Calmfors, Wren-Lewis, 2010.).
30
Fiskalna pravila kao ključni odgovor na fiskalnu krizu
Sanja Bach
Osim toga, nedostatak konsenzusa na akademskoj razini i među kreatorima politike o
odgovarajućoj razini i obliku dugoročnih fiskalnih ciljeva može naglasiti potrebu za savjetom fiskalnih odbora, ali i za nepriznavanjem takvih savjeta snagom zakona.13 Neke
od odrednica postojećih fiskalnih odbora njihova su raznolikost, veličina i djelokrug
rada,14 a „zajedničko im je obilježje to da mogu imati samo savjetodavnu ulogu, a nikako moć određivanja veličine proračunskih deficita“ (Calmfors i Wren-Lewis, 2010:45).
Istraživanje MMF-a (2013.) o utjecaju njihova rada na fiskalnu disciplinu u starijim
članicama EU-a, odnosno utjecaju fiskalnih institucija (pravila i odbora) na fiskalnu
učinkovitost, pokazalo je da su fiskalna pravila povezana s većom fiskalnom učinkovitosti, da fiskalni odbori ne pridonose boljim fiskalnim rezultatima, ali da rad odbora
može pridonijeti fiskalnoj učinkovitosti. No navedene institucije mogu raditi samo ako
su dobro formirane, a kako bi radile dobro, institucije se moraju prilagoditi političkim institucijama, uključujući izborne sustave, vrsti vlada i stupnju ideoloških razlika
u društvu (Wyplosz, 2012:11).
Dosad ni jedan odbor fiskalne politike nije imao moć odlučivanja o proračunskom
saldu, vjerojatno zato što bi se sukobio s demokratskim zahtjevom. S druge strane odbori s formalnim savjetodavnim ulogama postali su učestali u posljednjih nekoliko
godina, a vlade se zbog političkih troškova ne obaziru u potpunosti na takve savjete.
Vladama bi, smatra Ott (2012.), trebalo biti u interesu „imati stvarno nezavisne fiskalne
odbore, no neke vlade nisu spremne podnijeti njihove kritičke stavove. U Mađarskoj
je primjerice takav odbor osnovan, pridružen mu je sekretarijat, ali su ga nakon samo
dvije godine ukinuli i osnovali manje efikasno tijelo bez pratećih službi jer je kritizirao
vladine preoptimistične projekcije i nedostatak transparentnosti“. Kao primjer kvalitetnog fiskalnog odgovora ističe se irsko savjetodavno fiskalno vijeće koje ocjenjuje vladine makroekonomske i proračunske procjene, upravljanje ekonomijom i proračunom
u skladu s Paktom o stabilnosti i rastu15 te pridržavanje zakonom zadanih fiskalnih
pravila.16
Kao i fiskalna pravila, odbori za fiskalnu politiku nisu lijek za sve. Od pravila se pak
može odstupiti kada je to potrebno, bez gubitka vjerodostojnosti ako nezavisne i kompetentne institucije odobre takva odstupanja (Wyplosz, 2012:11). Stoga je privlačna
ideja da se fiskalna pravila i institucije (većinom fiskalni odbori) mogu nadopunjava13 Ibid., str. 58
14 Ibid., str. 56-57. Njihova veličina kreće se u rasponu od Kongresnog ureda za proračun u SAD-u koji
zapošljava oko 250 djelatnika do odbora u Sloveniji i Švedskoj s minimalnim osobljem.
15 Dublin ima 50 posto izgleda da promaši ciljeve proračunskog deficita 2015., nakon što je odlučio olakšati planirane mjere štednje iduće godine, upozorava irski proračunski pas čuvar. Također je postavio
pitanje Dublinu o odluci da ne pregovara o opreznosti kreditne linije od svojih međunarodnih zajmodavaca, koji bi mogao zaštititi Irsku kada bude zatvarala svoj ​​paket pomoći (Smyth, 2013.).
16 Više na http://www.fiscalcouncil.ie/about-the-council/
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 23-41
31
ti. Fiskalna pravila prestroga su da bi bila kredibilno primjenjiva, dok fiskalni odbori
mogu biti previše otvoreni i nedovoljni za vođenje fiskalne politike (Arbatli, 2012.).
4. Fiskalna pravila u Europskoj Uniji
Europska dužnička kriza najbolje pokazuje kako ni jedna zemlja ne može zanemariti fiskalnu disciplinu, ali i to kako se fiskalna disciplina može postupno nametnuti.
Vlade mogu upravljati proračunskim deficitima godinama, čak i desetljećima, prije
no što potaknu gnjev financijskih tržišta i svojih kreditora. Jer „Europa nije skupina,
već kolekcija nacija koje imaju vlastite proračune (zato što je fiskalna povezanost jako
mala) i vlastito tržište rada (zato što je mobilnost niska) – ali nemaju vlastitu valutu. I
to stvara krizu“ (Krugman, 2012:179).
U zemljama eurozone koje su trenutačno u programima MMF-a/EU-a (Grčka, Irska i Portugal) izrazili su šok našavši se pod pritiskom tržišta zbog uvjerenja da se
dužnička kriza može pojaviti samo u zemljama u razvoju ili tržištima u nastajanju, ali
i to da godine i desetljeća blaže procjene na financijskim tržištima od strane rejting
agencija mogu dovesti do iznenađujuće nagloga kraja (Wyplosz, 2012:2).
Šimović i Šimović (2006:253) kao osnovne razloge uvođenja fiskalnih pravila u
E(M)U navode to što se u većini zemalja pojavljuju prekomjerni deficiti, a posebno nakon ulaska u monetarnu uniju. Zatim, da su fiskalne restrikcije proizašle iz tih kriterija
prvenstveno rezultat straha da preveliki deficit i javni dug zemalja članica mogu utjecati na cjenovnu stabilnost. Fiskalna nedisciplina utječe na rast kamata, a time dodatno
raste javni dug, odnosno javni rashodi naspram javnih prihoda. Visoki fiskalni deficiti
mogli bi potkopati kredibilitet središnje banke, a „mekana“ monetarna politika utjecati
na raskalašenost fiskalnih politika članica E(M)U-a. Vjeruje se da je europska kriza
u biti uzrokovana fiskalnom neodgovornošću. Zemlje su imale prevelike proračunske
deficite koji su ih odveli preduboko u dug – i sad je važno da se uvedu pravila kojih
će se držati kako se to nikada više ne bi ponovilo (Krugman, 2012:177). Budućnost će
pokazati je li tomu doista tako ili se radi o obmani.
U zemljama OECD-a, kao što se može vidjeti u Tablici 1, u discipliniranim i uređenim zemljama (Danskoj, Švedskoj i Novom Zelandu – Norveška nije ovdje zbog svojih
međugeneracijskih ušteda u naftnom fondu) postotak deficita tijekom četiri desetljeća
može trajati i oko polovine toga razdoblja. U svim ostalim zemljama, osim u Finskoj,
deficiti su zabilježeni u četiri od pet godina, ili više, a u dvije zemlje (Italija i Portugal)
deficit je postignut u 100 posto razdoblja. Tablica pokazuje i to da je posljednji put kad
su Austrija, Grčka i Francuska ostvarile suficit bio prije prvog naftnog šoka. Tako deficit može biti pravilo, s nekoliko iznimaka, za 50 ili više godina, a da te zemlje istodobno
imaju rekordne AAA-rejtinge.
32
Fiskalna pravila kao ključni odgovor na fiskalnu krizu
Sanja Bach
Tablica 1. Postotak deficita tijekom razdoblja od 1960. do 2011.
____________________________________________________________________
Australija Austrija Belgija Kanada Njemačka
____________________________________________________________________
Postotak
80%
82% 96% 76% 78%
Posljednji višak
2008.
1974. 2006.
2007.
2008.
____________________________________________________________________
Danska Španjolska
Finska Francuska
UK
____________________________________________________________________
Postotak
48%
78%
20%
90%
84%
Posljednji višak
2008.
2007.
2008.
1974.
2001.
____________________________________________________________________
Grčka Irska Italija
Japan Nizozemska
____________________________________________________________________
Postotak
80%
80%
100%
68% 88%
Posljednji višak
1972.
2007.
1992.
2008.
____________________________________________________________________
Norveška Novi Zeland Portugal
Švedska
SAD
____________________________________________________________________
Postotak
4%
46%
100%
42%
92%
Posljednji višak
2011.
2008.
2008.
2000.
____________________________________________________________________
Izvori: Economic Outlook , OECD i Wyplosz Eichengreen (1994.) za starije podatke, citirano
u Wyplosz, 2012. Napomena: uzorak započinje kasnije za Australiju (1962.), Kanadu (1961.),
Španjolsku (1962.) i Portugal (1977. ) (Wyplosz, 2012:2).
Posljednjih godina vode se žustre rasprave17 oko postojećega koncepta vođenja stabilizacijske fiskalne politike u Europskoj Uniji. Neki smatraju da je pravilima stvorena
iluzija o fiskalnoj razboritosti18 koja je „uspavala“ instinkte tržišnih sudionika. U aktu17 Kritike kriterija iz Maastrichta otpočetka su ukazivale na njihovu neodrživost zbog pretjerane rigidnosti, a iz današnje perspektive ne čine se relevantnima jer je upravo nepoštivanje limita iz Maastrichta
dovelo do najveće fiskalne krize u Europi. Stoga su relevantnije kritike one da su fiskalna pravila iz
Maastrichta uvedena bez obzira na kvalitetu fiskalnog političkog procesa u Europskoj Uniji te da su
pravila trebala poslužiti kao katalizator početka političkog procesa usuglašavanja fiskalnih politika, što
se nije dogodilo (HUB, 2010.).
18Među primjedbama o provedbi kriterija iz Maastrichta jest i mogućnost manipuliranja ekonomskim
indikatorima te konvergencije preko kratkoročnih instrumenata fiskalne politike (Šimović i Šimović,
2006.).
33
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 23-41
alnoj krizi postalo je očito da ta pravila više ničemu ne služe, a vlade su bile prisiljene na
fiskalne prilagodbe tek kad je započela reakcija tržišta, odnosno nagli rast premija rizika (HUB, 2010:27). U praksi se pokazalo da Pakt o stabilnosti i rastu, na koji se može
gledati kao na „savezno pravilo“ zemalja članica E(M)U-a, nije bio učinkovit. Wyplosz
(2012:22) to potkrepljuje podacima kako je tijekom prvih 13 godina postojanja eura 12
početnih zemalja članica zajedno zadovoljilo ograničenja od 3 posto deficita proračuna
za 60 posto vremena. To znači da je, čak i ako je pravilo moglo imati umjeren utjecaj,
učestalost njegove povrede tako visoka da je njegova vjerodostojnost niska. Broj godina kad je granicu premašila svaka od tih zemalja prikazan je u Tablici 3. Usto, zemlje
članice usvojile su niz proračunskih aranžmana sa slabim učinkom (Wyplosz, 2012:22).
Tablica 2. Broj godina s proračunskim deficitom većim od 3% BDP-a tijekom razdoblja od 1999. do 2011.
__________________________________________________
Austrija
Belgija
Finska
Francuska
430 7
__________________________________________________
NjemačkaGrčka Irska
Italija
5134 8
__________________________________________________
LuksemburgNizozemska Portugal
Španjolska
0 410 4
__________________________________________________
Izvor: AMECO, Europska komisija, citirano u Wyplosz, 2012.
Na EK može se gledati kao na ekvivalent središnje vlade, ali njezin proračun od oko
1 posto BDP-a EU-a premalen je za bilo kakvu makroekonomsku ulogu te je podložan
rigoroznom pravilu ravnoteže i pod kontrolom je država članica. Iskustvo eurozone
pokazuje da numerička pravila – deficit i dug ograničeni su Paktom o stabilnosti i rastu
– nisu podržana od strane čvrstog zakonodavstva niti su potvrđena od strane političkog sustava, te da nisu dovoljna za uspostavu fiskalne discipline. Nadalje, na EK može
se gledati kao na svojevrstan savjetodavni fiskalni odbor posvećen izgradnji discipline.
No u politički heterogenim situacijama odbor mora biti politički nezavisan, što EK nije
jer njezini članovi primaju „neformalne“ upute od svojih vlada (Wyplosz, 2012:23).
Schick (2013:17) smatra kako je „nekompetentnost europskih fiskalnih institucija
povećala rizik od zaraze i otežala odgovor na krizu“. Schaechter et al. (2012.) ističu
34
Fiskalna pravila kao ključni odgovor na fiskalnu krizu
Sanja Bach
kako je kao ključni odgovor na fiskalnu ostavštinu krize u eurozoni i u većini drugih
članica EU-a uslijedilo jačanje fiskalnih okvira institucionalnim reformama fiskalnog
upravljanja na nacionalnoj i nadnacionalnoj razini, kao što je dogovoreno u „fiskalnom
sporazumu“19 (engl. Fiscal Compact) i „paketu od šest mjera“20 (engl. Six Pact).
„Fiskalni sporazum“ važan je alat za osiguranje fiskalne održivosti21 koji uvodi nekoliko novih elemenata u fiskalna pravila na nacionalnoj razini, a učvršćuje okvir fiskalnog upravljanja uključen u Pakt. Potonji je ranije bio ojačan „paketom od šest mjera“,
pet novih propisa i jednom direktivom EU-a, koji je stupio na snagu u prosincu 2011.
Očekuje se da će zemlje usvojiti najnovije odredbe koje uključuju: nacionalna strukturna pravila proračunskog salda; jaču provedbu nacionalnih pravila; nova pravila duga
na nadnacionalnoj razini; šire kriterije i više automatski proces za otvaranje Procedure
prekomjernog deficita22 (engl. Excessive Deficit Procedure – EDP) te proračunske postupke i nezavisne fiskalne savjete kako bi se osigurala učinkovita provedba navedenih
fiskalnih pravila (više u Schaechter, Kinda, 2012:4).
Uvođenje fiskalnih pravila u EU nosi niz prednosti, ali i nedostataka. Stoga je važno
da reforma njihovih elemenata – numeričkih pravila, nezavisnih fiskalnih institucija,
srednjoročnih proračunskih okvira i proračunskih postupaka – bude jedan usko povezan i interaktivan proces.23 Prema analizama EK (2010.), u slučaju jačanja domaćih fiskalnih okvira nacionalna vlast trebala bi se prvenstveno oslanjati na okvir temeljen na
pravilima kojima se može znatno ojačati fiskalna disciplina.24 EK predlaže da zemlje s
visokim stupnjem fiskalne decentralizacije posvete pozornost interakciji između svojih
pravila kako se fiskalna politika provodi na državnoj razini, navodeći kako većina vlada primjenjuje pravila proračunskog salda ili pravila duga, što može podrazumijevati
procikličku pristranost fiskalne politike.25 Dalje navodi kako je politička opcija za bolje
19Formalno međuvladin Ugovor o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju u gospodarskoj i monetarnoj
uniji (engl. Treaty on Stability, Coordination and Governance (TSCG), koji je potpisalo 25 članica
Europskog vijeća. Više na: http://ec.europa.eu/economy_finance/articles/governance/2012-03-14_six_
pack_en.htm
20 Više na: http://ec.europa.eu/economy_finance/articles/governance/2012-03-14_six_pack_en.htm
21 Više na: http://ec.europa.eu/economy_finance/articles/governance/2012-03-14_six_pack_en.htm
22
Više na: http://ec.europa.eu/economy_finance/economic_governance/sgp/corrective_arm/index_
en.htm
23 Npr. jačanje fiskalnih pravila i dogradnja proračunskih postupaka komplementarne su, no ne i nadomjestive mjere. Političari bi trebali biti svjesni tih uzajamnih djelovanja (više u: European Commission,
2010.).
24 Ibid. Čini se da su sustavi temeljeni na pravilima, koji se sastoje od pravila rashoda dopunjenog pravilom prihoda i/ili pravilom proračunskog salda, dali pozitivne rezultate u disciplini i stabilizaciji proračuna u brojnim zemljama EU-a (npr. Nizozemska, Švedska, Danska, i Finska).
25 Izvedivo rješenje za ove nedostatke treba temeljiti na koordinaciji svih državnih slojeva, koja bi se trebala održati u ranoj fazi proračunskog procesa, kad su postavljeni fiskalni ciljevi za sve državne razine
te u slučaju usvajanja višegodišnje perspektive uzeti u obzir učinke ciklusa. Komplementarna politika
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 23-41
35
fiskalno upravljanje jačanje srednjoročnog nacionalnog proračunskog okvira za višegodišnje fiskalno planiranje,26 ali da još uvijek ima prostora za dodatno poboljšanje postojeće proračunske procedure na nacionalnoj razini. Prema EK, značajan broj država
članica pokazuje slabosti koje se uglavnom odnose na netransparentnost, nedostatak
centralizacije proračunskog postupka i pretjerano optimistične gospodarske projekcije. To potencijalno povećava pristranost deficitu kroz „zajednički bazen problema“,27 a
može ugroziti fiskalnu disciplinu (više u: European Commission, 2010.).
Hrvatska je ispunila fiskalno pravilo za 2012. godinu28 prema Zakonu o fiskalnoj
odgovornosti (NN, 139/10). Iznimno je važno da Hrvatska prati promjene i primjenu
fiskalnih pravila u Europskoj Uniji, što može pridonijeti odgovornijim, transparentnijim i održivijim javnim financijama te boljoj fiskalnoj reputaciji Hrvatske kao članice
EU-a. Važno je i da se ostale slabosti uočene u mnogim (novim) članicama EU-a, a vezane uz poboljšanje postojeće proračunske procedure i pretjerano optimistične gospodarske projekcije, koje povećavaju sklonost deficitu i mogu ugroziti fiskalnu disciplinu,
shvate kao izazov koji treba riješiti.
5. Nova generacija fiskalnih pravila kao odgovor na krizu te može li
se izbjeći nova
Kako sada stvari stoje, Europska Unija ublažit će stroga pravila o proračunskom
deficitu kako bi članicama omogućila veću fleksibilnost u ključnim javnim ulaganjima
koja imaju za cilj poticanje rasta i smanjenje rekordne nezaposlenosti. Proračunska
pravila, postrožena na vrhuncu krize u eurozoni, bit će tumačena tako što neka javna
ulaganja u prometnu, energetsku i drugu infrastrukturu neće biti uključena u proračunski deficit ove i iduće godine. Projekte mora sufinancirati EU kako bi mogli biti
uzeti u obzir te moraju imati dugoročno „pozitivan proračunski učinak“, a o njima će
se odlučivati od slučaja do slučaja.29 EK ističe da promjene ne zahtijevaju odobrenje
država članica jer to tumačenje već dopuštaju nova „two-pack“30 fiskalna pravila.
omogućuje pojačanje fiskalnog upravljanja uspostavom nestranačkih javnih tijela koja djeluju na području proračunske politike (ibid.).
26 Većina zemalja članica EU-a trenutačno ima u primjeni srednjoročne proračunske okvire (engl. medium-term budgetary frameworks – MTBF), ali velika većina prikazuje i značajne nedostatke koji mogu
ugroziti korištenje toga fiskalnog aranžmana kao učinkovitog instrumenta politika za vrijeme dosljednog fiskalnog planiranja. Te se slabosti uglavnom sastoje od neograničavajućega karaktera fiskalnih ciljeva (proračunski podaci prema MTBF-u samo su projekcije i nisu obvezujući) i nedostatka političke
volje (ibid.).
27 Odnosno fiskalnom nedisciplinom, prema Wyploszu (2012.), op. a.
28 Više u: Vlada RH, 2013. Godišnji izvještaj o primjeni fiskalnih pravila za 2012.
29 Preuzeto s: http://www.hina.hr/Member/Sve
30 Na tome se radi, razgovori između Europske komisije, Vijeća i Parlamenta u tijeku su. Dva su propisa, a
36
Fiskalna pravila kao ključni odgovor na fiskalnu krizu
Sanja Bach
Mnoge zemlje izvan EU-a počele su ili već razmatraju reforme (Schaechter et al.,
2012.; Budina et al., 2012.) postojećih fiskalnih pravila i uvođenje novih s ciljem pružanja srednjoročnog utočišta, podržavanja vjerodostojnih dugoročnih mjera prilagodbi
te osiguranja fiskalne održivosti. Tijekom krize mnoge su zemlje stavile svoja fiskalna
pravila u status mirovanja ili nisu uspjele zadovoljiti pravila pa su ih izmijenile, poput
primjerice Bugarske, Čilea, Danske, Finske, Izraela, Paname i Ujedinjenog Kraljevstva
(više u: Schaechter et al., 2012:25; Tablica 7). Hrvatska je također odlučila zamijeniti
fiskalno pravilo novim, koje omogućuje određeno protucikličko djelovanje fiskalne politike, odnosno poticanje gospodarskog rasta u recesijskim uvjetima i obratno, te koje
je usklađeno s okvirom za upravljanje ekonomskim politikama EU-a.31 No nekoliko zemalja provodilo je reforme prije krize za „utočište“ u izlasku iz krize. Poput Njemačke,
koja u svojem Ustavu ima pravilo strukturnog proračunskog salda („plafon“ deficita od
0,35 posto BDP-a za savezne vlade i strukturno uravnoteženi proračuni za pokrajine),
što će puni učinak za savezne vlade imati 2016., a za države 2020.
„Nove generacije“ fiskalnih pravila kombiniraju cilj održivosti s više fleksibilnosti
zbog gospodarskih šokova. Slijedeći primjere ranije usvojenih pravila u Čileu, Njemačkoj i Švicarskoj, mnoga nova pravila postavljaju proračunske ciljeve u ciklički prilagođenim uvjetima (npr. Austrija, Kolumbija, Portugal, Španjolska, Ujedinjeno Kraljevstvo) ili račun ciklusa na druge načine (npr. Panama, Srbija). Neke automatski ispravljaju prošla odstupanja izbjegavajući „zaustavljanje kotača“ učinaka duga (npr. Srbija) i
„dužničke kočnice“ u Njemačkoj i Švicarskoj. Druge kombiniraju nova pravila rashoda
s novim ili postojećim pravilima duga, čime osiguravaju operativno usmjeravanje održivosti duga (više u: Schaechter, Kinda, 2012:26).
No veća složenost pravila donosi i nove izazove. Povećan broj pravila, njihova interakcija i sofisticiranost mogu otežati implementaciju, objašnjenje i praćenje usklađenosti. Kako bi se riješio prvi izazov, nekoliko zemalja reformira svoje proračunske
postupke i srednjoročne proračunske okvire (npr. Austrija, Grčka, Irska, Portugal). U
rješavanju drugog izazova važnu ulogu mogu igrati fiskalni odbori (kao što je navedeno u prvom poglavlju), pa su u mnogim zemljama nedavne reforme upravljanja donijele planove za njihovo nezavisno djelovanje.
Velika recesija bila je neplaniran, ali ključan „stres-test“ aktualne fiskalne politike
i financijskog menadžmenta. Njezin destabilizirajući utjecaj na devastiranje javnih financija naveo je zemlje OECD-a da preispitaju postavljene doktrine i utvrđene prakse
kako bi izbjegle buduće nezgode u politikama te izgradile čvrste fiskalne i upravljačke institucije te kako bi spriječile ili bolje odolijevale financijskim šokovima (Schick,
odnose se na europodručje država članica i s ciljem dodatnog jačanja nadzornog mehanizma u eurozoni. Više na: http://ec.europa.eu/economy_finance/articles/governance/2012-03-14_six_pack_en.htm
31 Vlada RH, 2013b. Nacrt polugodišnjeg izvještaja o primjeni fiskalnih pravila za prvo polugodište 2013.
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 23-41
37
2013:2). Do previranja u javnim financijama nije došlo samo zbog cikličkih slabosti
kojima su smanjeni porezni prihodi i neuravnoteženi proračuni. Dublja i uvjerljivija
bolest proširila je fiskalnu pustoš diljem zemalja, uključujući one koje su se držale čvrstih fiskalnih ograničenja i razborite proračunske politike.
Lekcije iz aktualnih kriza32 mogu poslužiti kao smjernice za izbjegavanje ili ublažavanje budućih fiskalnih šokova, a mogu se sažeti na sljedeće naglaske: da je vladino
ponašanje u dobrim vremenima ključno za odolijevanje krizama u lošim vremenima;
da je važno ocijeniti živi li zemlja – ne samo vlada – unutar svojih financijskih mogućnosti; da je nužno uzeti u obzir fiskalne rizike koje su vlade preuzele jer obično
rizici preuzeti kad je gospodarstvo snažno dospijevaju na naplatu kad ono slabi te da
je vladin mjehur imovine oštetio ekonomiju i javne financije (Schick, 2013:19). Bilo
kako bilo, „ako je fiskalna rasipnost bila problem, fiskalna čestitost mora biti rješenje“
(Krugman, 2012:187) u budućnosti javnih financija.
Zaključak – fiskalna pravila kao ključni odgovor na fiskalnu krizu
Korištenje fiskalnih pravila za oslonac fiskalnog izlaza iz krize postalo je sve rasprostranjenije u svijetu. Prvi val korištenja dogodio se početkom i sredinom 1990-ih kao
reakcija na bankarsku i dužničku krizu te konsolidaciju nužnu za ispunjavanje uvjeta
za ulazak u eurozonu. Drugi val predvođen je gospodarstvima u nastajanju ranih 2000ih, kad su mnoga usvojila više od jednog pravila i reformirala fiskalne okvire u reakciji
na iskustvo s fiskalnim ekscesima. Treći val odgovor je na nedavnu krizu. Brojne zemlje, a posebno one u eurozoni, nadopunjuju nadnacionalna pravila nacionalnim, dok
su druge ekonomije „nadgradile“ svoje fiskalne okvire i pravila. Većina zemalja danas
ima nekoliko pravila u primjeni, često kombinirajući ciljeve održivosti s potrebom za
fleksibilnosti zbog ekonomskih šokova. Za većinu fiskalnih pravila mora postojati minimum zakonske osnove, a „usidrenje“ nacionalnih fiskalnih pravila u ustav (ili neki
drugi trajni propis) dio je obveze prema „fiskalnom dogovoru“ EU-a. Sljedeće generacije fiskalnih pravila mogle bi postati sve složenije jer će kombinirati ciljeve održivosti
s potrebom za fleksibilnosti u odgovoru na šokove, čime će se stvarati novi izazovi za
provedbu, komunikaciju i nadzor.
32 Svoje razmatranje iskustava iz krize zemalja OECD-a Schick (2013:8-26) sažima u šesnaest lekcija, od
kojih ovdje navodimo prve tri: 1. sve države članice iskusile su pogoršanje u fiskalnim ravnotežama, ali
postoji značajna varijacija u opsegu do kojeg su vladini proračuni smanjeni, polazeći od malih neravnoteža u najmanje pogođenim zemljama do duboke destabilizacije u većini pogođenih; 2. za razumijevanje razloga zašto je recesija bila tako štetna važno je pregledati ekonomske uvjete prije krize i fiskalne
ishode tijekom desetljeća koje je prethodilo krizi; i 3. fiskalna disciplina mora se provoditi tijekom
razdoblja rasta na način da vlade stabiliziraju javne financije kada ekonomija slabi.
38
Fiskalna pravila kao ključni odgovor na fiskalnu krizu
Sanja Bach
Komunikacija fiskalne politike činila se dosad sporom u odgovoru na izazove, ali
brojne zemlje počele su više koristiti nezavisne fiskalne odbore u praćenju i ocjenjivanju kako bi se ispunio taj nedostatak.
Dosadašnje analize primjene fiskalnih pravila pokazale su da pravila nisu nužna ni
dovoljna za postizanje fiskalne discipline, ali da mogu pomoći i da to čine. Pravila se
obično može lako odbaciti kad se sukobljavaju s velikim političkim ciljevima, a da se
disciplina ostavlja za sutra i primjenjuje samo kad je najpotrebnije. To znači da trajanje
pravila ne može biti previše čvrsto i da postaju beskorisna ako su previše mekana, a
tanku linija između čvrstoće i mekoće iznimno je teško odrediti, pogotovo jer se može
promijeniti u izmijenjenim okolnostima. Ta poteškoća može se ublažiti osnivanjem fiskalnih institucija koje podržavaju pravila, ali koje nisu nužne ni dovoljne za postizanje
fiskalne discipline, no mogu pomoći. Institucije moraju vezati kreatore politika da bez
kršenja demokratskih uvjeta kao izabrani dužnosnici imaju moć odlučivanja o proračunima, a da one djeluju kao službeni čuvari. Usto, pridržavanje fiskalnih pravila od
iznimne je važnosti i za održavanje kreditnog rejtinga. Jer agencije za rejting u svojim
ocjenama ponajviše prate održivost javnih financija.
Bilo kako bilo, pokazalo se da pravila ne mogu biti lijek za sve bolesti javnih financija, ali bi mogla jače djelovati s pratećim fiskalnim odborima, koje koristi sve više zemalja u praćenju i ocjenjivanju fiskalnih politika. Važno je da tim putem krene i Hrvatska,
koja je ispunila fiskalno pravilo za 2012. prema Zakonu o fiskalnoj odgovornosti i koja
je odlučila zamijeniti pravilo novim koje omogućuje određeno protucikličko djelovanje fiskalne politike, odnosno poticanje gospodarskog rasta u recesijskim uvjetima i
obratno, te koje je usklađeno s okvirom za upravljanje ekonomskim politikama EU-a.
Sve u svemu, fiskalna pravila mogu se smatrati ključnim odgovorom na fiskalnu krizu, ali djeluju samo ako su osnažena i podržana od strane politike, a fiskalne ih se vlasti pridržavaju. Također, njihova daljnja primjena, bez obzira na trend uspostavljanja
novih pravila i prepravljanje postojećih kako bi se ohrabrila tržišta u vezi s održivosti
fiskalne politike, jedna je od okosnica stabilnosti i održivosti javnih financija, što je vrlo
važno za sprečavanje budućih fiskalnih kriza.
Literatura:
After austerity, what? Dostupno na: http://www.economist.com/news/europe/21577084backlash-against-europes-austerity-intensifying-after-austerity-what
Arbatli, C. E., Fiscal Rules and Councils: Most Effective When Used Together, 2012. Dostupno na: http://blog-pfm.imf.org/pfmblog/2012/08/fiscal-rules-and-councilsmost-effective-when-used-together.html#more
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 23-41
39
Brkić, L., Teorija igara u međunarodnim odnosima, Zagreb, Gordon d.o.o., 2003.
Budina, Kinda, Fiscal Rules at a Glance: Country Details from a New Dataset, IMF Working paper, 2012. Dostupno na: http://www.imf.org/external/pubs/ft/wp/2012/
wp12273.pdf
Calmfors, L.; Wren-Lewis, S., What Should Fiscal Councils Do?, Stockholm University
and Swedish Fiscal Policy Council i Oxford University, 2010.
European Commission, Public finances in EMU – 2010, 2010. Dostupno na:
http://ec.europa.eu/economy_finance/db_indicators/fiscal_governance/documents/
analysis_national_fiscal_frameworks_pfr_2010.pdf
HUB, Fiskalna politika u Hrvatskoj i EU: smjer je dobar, ali korak je prekratak, br. 38,
2012. Dostupno na: http://www.hub.hr/Default.aspx?art=2028&sec=508
HUB, Održiva fiskalna politika i javni dug: nikad više kao prije, br. 24, 2010. Dostupno
na: http://www.hub.hr/Default.aspx?art=1955&sec=566
IMF, The Functions and Impact of Fiscal Councils, str. 51-52, 2013. Dostupno na:
http://www.imf.org/external/np/pp/eng/2013/071613.pdf
Kardum, Ž., „Gledajte prema Banskim dvorima, a ne prema Bruxellesu”, Globus, EPH
Media, str. 27, 2013.
Kordić, G.; Vilović, N., Fiskalna pravila i fiskalna transparentnost zemalja Europske unije s osvrtom na Republiku Hrvatsku – poboljšavaju li fiskalna pravila učinkovitost poreznog sustava, 2011. Dostupno na: http://www.rifin.com/images/stories/2011/04/
kordic_gordana_vidovic_nika%20.pdf
Krugman, P., End this depression now!, W. W. Norton & Company Inc., 500 Fifth Avenue New York, Castle House, 75/76 Wells Street London, 2012.
Moravcsik, A., “Europe after the Crisis”, Foreign Affairs, Council on Foreign Relations,
svezak 91, br. 3, 2012.
Ott, K., „Utjecaj Europskog semestra na proračunski proces u Hrvatskoj, Newsletter,
Institut za javne financije, br. 77, 2011. Dostupno na: http://www.ijf.hr/upload/files/
file/newsletter/77.pdf
Ott, K., Dobri primjeri i loša praksa, 2012. Dostupno na:
http://www.banka.hr/komentari-i-analize/dobri-primjeri-i-losa-praksa
Ott, K., Kako profitirati od EU-a?, 2013. Dostupno na: http://www.tportal.hr/komentari/komentatori/265771/Kako-profitirati-od-EU-a.html
Parker, G. Giles, PM Acts to Revive Fiscal Reputation, 2009. Dostupno na: http://www.
ft.com/intl/cms/s/0/510ec716-d3c3-11de-8caf-00144feabdc0.html
Schaechter, Kinda, Fiscal Rules in Response to the Crisis – Toward the ‘Next-Generation’
Rules. A New Dataset, IMF Working paper, 2012. Dostupno na: http://www.imf.
org/external/pubs/ft/wp/2012/wp12187.pdf
40
Fiskalna pravila kao ključni odgovor na fiskalnu krizu
Sanja Bach
Schick, A., The Role of Fiscal Rules in Budgeting, 2003. Dostupno na: http://www.oecd.
org/gov/budgeting/43494591.pdf
Schick, A., Post-Crisis Fiscal Rules: Stabilising Public Finance while Responding to Economic Aftershocks, OECD Journal on Budgeting, svezak 2, OECD 2010. Dostupno
na: http://www.oecd.org/gov/budgeting/48170224.pdf
Schick, A., “Lessons from the crisis”, OECD Journal on Budgeting, svezak 12/3, 2013.
Dostupno na: http://dx.doi.org/10.1787/budget-12-5k47tb29wn6h
Schuknecht, L., EU fiscal Rules Issues and Lessons from Political Economy, ECB Working paper series, br. 421, 2004. Dostupno na: http://www.ecb.europa.eu/pub/pdf/
scpwps/ecbwp421.pdf
Smyth, J., “Watchdog warns Dublin on risks of missing deficit target”, Financial Times,
str. 3, 2013. Dostupno na: http//www.ft.com/intl/cms/s/0/03d01266-52c7-11e38586-00144feabdc0.html#axzz2m1IkDzq0
Šimović, J.; Šimović H., Fiskalni sustav i fiskalna politika Europske unije, Sveučilište u
Zagrebu, Pravni fakultet, 2006.
Tracking Use of Fiscal Rules, str. 67, 2012. Dostupno na: http://www.ieo- imf.org/external/pubs/ft/fandd/2012/09/pdf/dataspot.pdf
Vlada RH, Godišnji izvještaj o primjeni fiskalnih pravila za 2012., 2013. Dostupno na:
http://www.vlada.hr/hr/naslovnica/sjednice_i_odluke_vlade_rh/sjednice_i_odluke_vlade_rh/90_sjednica_vlade_republike_hrvatske/90_1_b/(view_online)/1
Vlada RH, Nacrt polugodišnjeg izvještaja o primjeni fiskalnih pravila za prvo polugodište 2013., 2013b. Dostupno na: http://www.vlada.hr/hr/naslovnica/sjednice_i_
odluke_vlade_rh/sjednice_i_odluke_vlade_rh/115_sjednica_vlade_republike_
hrvatske/115_5_b/(view_online)/1#document-preview.
Wyplosz, C., Fiscal Rules: Theoretical Issues and Historical Experiences, National Bureau
of Economic Research, Working Paper 17884, Cambridge, MA, 2012. Dostupno na:
http://www.nber.org/papers/w17884.pdf?new_window=1
Zakon o fiskalnoj odgovornosti, NN, 139/10, Zagreb, Narodne novine
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 23-41
Summary
As key response to financial crises and to the explosion of government deficits
and debts, the importance of application and prevalence of fiscal rules throughout the world has been heightened in order to constrain the countries in
their current fiscal policies, reduce deficits and debts and improve their fiscal
positions and fiscal discipline. However, the rules are employed at the juncture of politics and economics, and this relationship is bilateral. The efficiency
and fiscal restrictions depend on political willingness to adhere to these rules,
while insisting on the strength of fiscal consolidation may contribute to more
responsible, transparent and sustainable public finances, and to the prevention of future fiscal crises. This refers to Croatia as well, for which it is important to follow the changes and application of fiscal rules in the EU.
Keywords: fiscal rules, state budget, public finances, transparency, EU, fiscal
committee
41
42
Fiskalna pravila kao ključni odgovor na fiskalnu krizu
Sanja Bach
43
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 43-63
Pregledni znanstveni članak
UDK: 355.21-054.6(569.1)
Primljeno: 28. ožujka 2014.
Fenomen stranih boraca u Siriji i možebitne posljedice za
Europu
Oliver Andonov*
Robert Mikac*
Krešimir Mamić*
Sažetak
Suvremena Sirija predstavlja laboratorij, poligon i bojno polje gdje regionalne
i jedina globalna sila, međunarodne organizacije, utjecajne kompanije i pojedinci testiraju različite mehanizme kojima nastoje ostvariti svoje ciljeve koji
imaju malo toga zajedničkog s dobrobiti cijelog sirijskog naroda. Jedan je od
raspoloživih alata koji se koristi upotreba stranih boraca protiv, te u manjoj
mjeri u potpori, režima predsjednika Bašara al-Asada.
Ključne riječi: Sirija, strani borci, indoktrinacija, radikalizacija, Europska
Unija, Zapadni Balkan
Uvod
Prostor današnje Sirije mnogo je puta kroz povijest bio poprište velikih sukoba različitih civilizacija, kultura i interesa, što je zemlju i ljude obilježilo do današnjih dana.
U moderno doba Sirija prolazi kroz proces dekolonizacije od vladavine Francuske te
je nezavisnost ostvarila 1946. godine. Punim nazivom Sirijska Arapska Republika, u
vanjskopolitičkom diskursu nakon osamostaljenja obilježena je sukobima s Izraelom,
neuspješnim ujedinjenjem s Egiptom u Ujedinjenu Arapsku Republiku te stalnim miješanjem u unutarnje prilike od strane Libanona. Na unutarnjem političkom planu Siriju
* doc. dr. sc. Oliver Andonov predavač na Fakultetu sigurnosti, kriminologije i financijske kontrole MIT
Univerziteta u Skopju, Republika Makedonija, e-mail: andonov.oliver@yahoo.com
dr. sc. Robert Mikac zaposlen u Civilnoj zaštiti Državne uprave za spašavanje Republike Hrvatske,
e-mail: robert.mikac@yahoo.com. Stavovi izneseni u radu izraz su osobnog mišljenja autora i ne predstavljaju stavove institucije u kojoj radi.
Krešimir Mamić, dipl. kriminalist zaposlen u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske,
e-mail: kmamic4@gmail.com.
44
Fenomen stranih boraca u Siriji i možebitne posljedice za Europu
Oliver Andonov, Robert Mikac, Krešimir Mamić
obilježavaju politička nestabilnost, vojni udari te dominacija arapskih nacionalista i
socijalista iz stranke Baas. Godine 1970. ministar obrane Hafiz al-Asad, pripadnik manjinske islamske sekte alavita, izvršio je državni udar te je s vremenom učvrstio autokratsku vladavinu svoga klana nad Sirijom. Vladao je represivno uz određene ustupke
pojedinim skupinama sirijskog društva. Nakon smrti naslijedio ga je sin Bašar al-Asad
koji na sličan način vlada zemljom do danas. Od približno 22 milijuna stanovnika,
prema etničkoj pripadnosti otprilike 90 posto Sirijaca čine Arapi, potom slijede Kurdi
i Armenci. Prema religijskom sastavu najviše ima muslimana sunita, koji čine oko 74
posto sveukupnog stanovništva, potom s oko 16 posto slijede alaviti, druzi i druge muslimanske manjine te oko 10 posto čine kršćani različitih provenijencija. Udjeli drugih
etničkih skupina i religija mjere se u promilima. Sirija je kastinski duboko podijeljeno
društvo u kojem alaviti na svim značajnijim razinama dominiraju nad ostalim dijelovima sirijskog stanovništva. Vladajuće elite u bliskim su odnosima s Iranom, dok je dio
društva kao protuteža povezan s vladajućim režimom u Saudijskoj Arabiji. Glavni grad
Damask jedan je od najstarijih stalno naseljenih gradova na svijetu.
Geopolitički gledano, zemlja je smještena na izuzetno trusnom području Bliskog
istoka, okružena Turskom, Irakom, Jordanom, Izraelom i Libanonom. Među značajnijim zemljama s kojima vladajući režim u Siriji ima uspostavljene partnerske vanjskopolitičke odnose te razvijenu gospodarsku i vojnu suradnju ističu se Rusija i Iran,
dok su mu očigledni suparnici, protivnici, čak i neprijatelji, Izrael, Saudijska Arabija,
Sjedinjene Američke Države te u posljednje vrijeme Turska. Različiti su razlozi zbog
kojih potonje države žele oslabiti i destabilizirati sirijski režim i srušiti Bašara al-Asada s vlasti. Izrael je vječito na oprezu od Sirije zbog neprijateljstva tijekom povijesti,
otvorenih pitanja uzrokovanih okupacijom Golanske visoravni, izravnog sirijskog pomaganja libanonskom Hezbollahu te omogućavanja korištenja vlastitog teritorija za
logističku potporu Hezbollahu od strane Irana. Izrael na vlasti u Damasku želi režim
koji će biti najmanje neprijateljski nastrojen naspram izraelskih nacionalnih ciljeva,
vrijednosti i interesa. Vladajuća elita Saudijske Arabije pak želi pad Bašara al-Asada
zbog umanjivanja regionalnog utjecaja osovine Sirija-Iran, s kojima od davnina nije u
dobrim odnosima, zbog sprečavanja njihovog utjecaja na šijite u Saudijskoj Arabiji te
zbog vlastitog širenja vahabizma u regiji. SAD je predvodio koaliciju zapadnih sila u
intervenciji i svrgavanju autokratskih režima pod parolom borbe protiv terorizma (u
Afganistanu i Iraku) i uvođenja demokracije, ljudskih sloboda i liberalnog tržišta (u
Afganistanu, Iraku i Libiji) te su potonje razloge označili kao glavne deklarirane ciljeve
za Siriju. Dodatno, SAD podupire izraelske i saudijske interese u regiji te balansira u
nastojanju kako ih harmonizirati s vlastitim vanjskopolitičkim ciljevima za cijeli Bliski
istok. Odnos Turske prema Siriji varirao je u fazama od prijateljskih, preko zahlađenja
odnosa do današnjih, gdje otvoreno s prethodne tri zemlje na mnoštvo načina potpomaže protivnike al-Asadova režima. Različiti su vanjskopolitički mehanizmi i instru-
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 43-63
45
menti kojima se služe Izrael, Saudijska Arabija, SAD i Turska protiv režima Bašara alAsada i variraju od individualnih vanjskopolitičkih i gospodarskih sankcija, uvođenja
sankcija posredstvom Ujedinjenih naroda, pomaganja sirijske oporbe u inozemstvu i
pobunjenika u zemlji, medijske kampanje protiv Sirije, sve do pomaganja stranih boraca u dolasku i borbe protiv režima u Damasku.
Strani borci u Siriji predstavljaju stvarnost modernog asimetričnog sukoba i uključeni su na više strana (budući da ne postoje samo dvije sukobljene strane) i načina te je
izuzetno teško istražiti kojim su linijama došli u Siriju, koji su im motivi dolaska, komu
točno služe i za čije se interese bore. Navedeno generira mnoga otvorena pitanja i to ne
samo trenutačnog položaja i statusa u sirijskom sukobu, već i pitanja o načinu njihove
mobilizacije i regrutiranja, o sudjelovanju u kršenju ljudskih prava do kojih dolazi njihovim djelovanjem u sukobu, o kršenju prava i običaja ratovanja, izazovima do kojih će
neminovno doći prestankom njihovog aktivnog sudjelovanja u sukobu, bilo ostankom
u Siriji, bilo povratkom u zemlju podrijetla. S aspekta istraživanja, cilj je ovoga članka
pokušati predvidjeti sljedeće: kako će se u širem kontekstu interesa velik broj stranih
boraca odraziti na budućnost Sirije i regije Bliskog istoka; u užem kontekstu, u kojoj će
mjeri strani borci u Siriji predstavljati prijetnju javnoj i nacionalnoj sigurnosti država u
koje se vraćaju, s posebnim osvrtom na zemlje Zapadnog Balkana. U navedenu svrhu
istraživanje će obuhvatiti sagledavanje povijesnih sličnosti s trenutačnim fenomenom,
analizu obrazaca koji se najčešće koriste za mobilizaciju i regrutiranje stranih boraca za
sirijski sukob, izazov koji sirijski ratni veterani predstavljaju za europsku sigurnost, kao
i pregled trenutačnih neučinkovitih represivnih i kaznenopravnih okvira u zemljama
povratka. Neke od metoda koje su primijenjene u istraživanju uključuju: analizu sadržaja stručnih i znanstvenih radova, istraživanje internetskih portala povezanih s tematikom motivacije i mobilizacije osoba za sudjelovanje u sirijskom sukobu te intervjuiranje određenog broja osoba koje su se nedavno vratile iz Sirije, gdje su bile angažirane
kao strani borci ili tzv. humanitarni aktivisti. U nedostatku javno dostupnih znanstvenih istraživanja na ovu temu na prostoru Zapadnog Balkana, ovaj članak nastoji barem
djelomično upotpuniti prazninu, ne pokušavajući pritom pružiti cjelokupnu analizu
ovog područja i fenomena, već tek ukazati na određene pojedinosti i opasnosti sudjelovanja stranih boraca u sirijskom sukobu.
Kako ne bismo upali u klasičnu zamku (ali i uobičajeni politološki i medijski diskurs) pomodnog terminološkog određenja osoba u sirijskom sukobu nazivima islamski militanti, vjerski teroristi, islamisti ili tomu slično, jer mnogi od njih kao razlog
regrutiranja i borbe navode obranu islama i ugroženih muslimana, gdje prema našim
uvjerenjima zloupotrebljavaju religiju, odlučili smo koristiti termin strani borci. Isto
tako, kad se u istraživanju referiramo na osobe koje islam koriste za opravdanje nasilnih akata, svjesni smo da se radi o malom broju u odnosu na cjelokupni korpus muslimana koji islam prakticiraju kao miroljubivu religiju.
46
Fenomen stranih boraca u Siriji i možebitne posljedice za Europu
Oliver Andonov, Robert Mikac, Krešimir Mamić
Afganistan i Bosna i Hercegovina: modeli za korištenje stranih boraca, sličnosti i razlike sa Sirijom
Nakon Španjolskoga građanskog rata (od 1936. do 1939.), koji je bio ideološke prirode i kojem su strani borci dali veliki obol, posljednja dva velika sukoba u kojem su
strani borci odigrali značajnu ulogu bili su onaj u Afganistanu, koji je započeo Sovjetsko-afganistanskim ratom iz 1979. godine i protegnuo se do današnjih dana te se iz
Afganistana prelio i u druge zemlje, te rat na prostoru Bosne i Hercegovine od 1992.
do 1995. godine, čije su posljedice još danas vrlo aktualne za nacionalnu (sigurnost
Bosne i Hercegovine), regionalnu i međunarodnu sigurnost. Iz diskursa prostora na
kojem živimo posebno nam je zanimljiva, kako ju je Evan F. Kohlmann nazvao, afganistansko-bosanska mreža ispletena tijekom rata u Bosni i Hercegovini, koja je povezala
tisuće prekaljenih boraca iz Afganistana, novake iz Zapadne Europe i Sjeverne Afrike
te mladiće s prostora Zapadnog Balkana (Kohlmann, 2005.).
Ahmed Rashid navodi kako je „[od] 1982. do 1992. u pomoć afganistanskim mudžahedinima stiglo 35.000 muslimanskih radikala iz 43 islamske zemlje Srednjeg istoka,
Sjeverne i Istočne Afrike, Srednje Azije i Dalekog istoka. U stotine novootvorenih medresa što ih je vojna vlada [pakistanskog] predsjednika Zia ul-Haka počela financirati
duž granice s Afganistanom pristizali su na školovanje deseci tisuća mladih muslimanskih radikala iz drugih zemalja. S vremenom će u izravnom dodiru s Pakistanom i
Afganistanom te pod utjecajem džihada biti više od 100.000 muslimanskih radikala…
U Afganistan su se došli boriti u džihadu na strani mudžahedina i steći obuku iz naoružanja, izrade bombi i vojne taktike kako bi prenijeli džihad u vlastite zemlje“ (2001:200202).
Tariq Ali izdvaja „da su Sjedinjene Američke Države koristile obavještajne usluge
Egipta, Saudijske Arabije i Pakistana kako bi oformili, trenirali, financirali i naoružali međunarodnu mrežu islamskih militanata da se bore protiv Rusa u Afganistanu…
John Cooley tvrdi da kineska pomoć nije bila ograničena na oružje, već se proširila i
na osiguranje prislušnih punktova u Xinjiangu te je čak poslala ujgurske dobrovoljce,
koje je financirala CIA… Sam je Afganistan, desetljeće nakon sovjetskog povlačenja,
bio još uvijek pun frakcijskih borbi. Njegovi ratni veterani pomagali su u destabilizaciji
Egipta, Alžira, Filipina, Sudana, Pakistana, Čečenije, Dagestana i Saudijske Arabije“
(2008:227-228).
Pored državnih institucija u projektu regrutiranja, slanja i financiranja stranih boraca u afganistanskom sukobu sudjelovale su i brojne tzv. humanitarne, kulturne i druge organizacije, kao i istaknuti pojedinci. Barnett R. Rubin kao takve navodi Muslimansku svjetsku ligu, predvođenu šefom saudijskog vjerskog poretka Shaikhom Abd
al-Aziz bin Bazom, Muslimansko bratstvo, Islamsko koordinacijsko vijeće na čelu s
Palestincem Abdullahom Azamom te princa Salmana bin Abd al-Aziza, guvernera Ri-
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 43-63
47
jada (2002:197). Vrlo sličan obrazac djelovanja tzv. humanitarnih, kulturnih i drugih
organizacija viđen je i tijekom rata u Bosni i Hercegovini (Kohlmann, 2005.).
Rat u Bosni i Hercegovini značajan je jer je privukao velik broj veterana iz Afganistana, a dio njih pridružio se Armiji BiH, dok je dio djelovao samostalno. Potom, tisuće
mladića s područja Bliskog istoka koji su na krilima „iskrivljenog poriva vjerskog viteštva“ došli u Bosnu braniti „drevnu i ugroženu muslimansku zajednicu“. Značajno je
bilo sudjelovanje ključnih ljudi zabranjenih militantnih skupina iz Alžira, FIS-a (Front
Islamique du Salut) i GIA-e (Groupe Islamique Armé). Bosna je privukla i pojedinačne
militante iz Zapadne Europe, preobraćenike na islam, kao i muslimanske radikale s
Kosova, Sandžaka, Albanije i Makedonije. Nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini
najveći dio stranih boraca napustio je zemlju i uputio se u nove ratove (Čečenija, Kosovo, ponovno Afganistan), određeni broj uputio se u zemlje Magreba i Bliskog istoka,
pojedini su otišli na zapad, stvarajući terorističke ćelije i djelujući diljem Italije, Francuske, Danske, Austrije, Njemačke, Švedske, Španjolske, Velike Britanije, Kanade, pa čak
i SAD-a, dok je dio njih ostao u Bosni. Bosna je postala izvrstan trojanski konj za alKaidine ciljeve prema zapadu, ali i povratno prema Bliskom istoku (Kohlmann, 2005.).
Stephen Schwartz iznosi podatke kako je u ratu u Bosni i Hercegovini sudjelovalo
oko šest tisuća arapskih mudžahedina koji su obučeni u Afganistanu. Saudijska Arabija
pokušala je raznim načinima pretvoriti Bosnu i Hercegovinu u svog zastupnika, a Iran
je dostavljao oružje uz pomoć CIA-e. Posljedica svega toga bila je ta da su se „Saudijci,
vahabije i al-Kaida infiltrirali u Bosnu“ (2005:8-11). Fran Višnar smatra kako „ne čudi
da se 5.000 dobrovoljaca iz arapsko-islamskog svijeta tako brzo okupilo i pristiglo u
Bosnu, pridruživši se Armiji BiH. Dio posla obavila je naravno CIA, sjetivši se mnogih
svojih saveznika iz Afganistana“ (Višnar, navedeno u Kohlmann, 2005:291).
Navedenim prikazom predstavljan je kratak presjek ključnih indikatora koji su vezani uz poticanje i korištenje stranih boraca u sukobima u Afganistanu i BiH. Mnoge
paralele i sličnosti iz tog eksperimenta mogu se pronaći i u današnjim obrascima koji
se primjenjuju u Siriji. Uzmimo za izravnu usporedbu Afganistan i Siriju jer je Bosna
i Hercegovina ipak obilježena drugačijim kontekstom u odnosu na ove dvije zemlje.
Afganistan je od predfeudalne pasivne države zaključane duboko u srcu Azije postao
ishodište mnogih ekstremizama, individualnih pustolova, boraca za ideale, koji su angažirani i manipulirani u svrhu borbe protiv ideološkog protivnika pod krinkom obrane religije. Kako su mnogi od njih bili znatno drugačiji od domaćih Afganistanaca,
jedino vezivno tkivo koje im je bilo zajedničko bio je islam, grubo iskorišten i zloupotrijebljen u pogrešne svrhe. Sirija je jasno prema mnogim pokazateljima naprednija
zemlja od Afganistana, no doživjela je sličnu sudbinu u kojoj, kao i u Afganistanu, najveću cijenu plaćaju njezini stanovnici, za čije se navodne slobode bore zaraćene strane,
a među njima i velik broj stranaca.
48
Fenomen stranih boraca u Siriji i možebitne posljedice za Europu
Oliver Andonov, Robert Mikac, Krešimir Mamić
Sljedeća paralela pokazuje kako se ubrzo nakon početka otpora afganistanskih snaga sovjetskoj okupaciji pokret otpora, koji nikad nije ni bio cjelovit, fragmentirao, uz
glavno obilježje da su ekstremne ili fundamentalističke struje pripadnike umjerene
struje počele smatrati protivnicima te se sukobljavati s njima. Navedeno je sve značajnije eskaliralo što je više stranih ekstremista dolazio u zemlju. Navedeni scenarij viđen
je i u Siriji, gdje među pobunjenicima više ne postoji neka umjerena struja, već tek loši
i gori od njih.
Afganistan je bio bojno polje za političko eksperimentiranje, odmjeravanje snaga i
religijsku kolonizaciju između suprotstavljenih regionalnih sila Saudijske Arabije i Pakistana s jedne strane i Irana s druge te ideološke borbe globalnih sila SAD-a i Sovjetskog Saveza. Današnja Sirija prolazi sličnu sudbinu u kojoj se Saudijska Arabija i Iran
nadmudruju na njezinu teritoriju, dok SAD i Izrael prijete zračnim napadima (Izrael
povremeno izvodi vrlo ograničene zračne napade na selektivne ciljeve u Siriji), a Rusija
ih diplomatskim putem sprečava u poduzimanju značajnijih koraka.
Ogromnu važnost za ulazak, logističku opskrbu, medicinsko zbrinjavanje, odmor
i povlačenje na sigurno stranim borcima predstavlja „prijateljska“ susjedna zemlja. Za
strane borce u Afganistanu to je oduvijek bio Pakistan, dok je to danas za Siriju Turska. Navedeni eksperiment pretvorio je Afganistan i dijelove Pakistana u najopasnija
područja na svijetu, s dugoročnim posljedicama za njihove stanovnike, nacionalnu,
regionalnu i međunarodnu sigurnost. Obje zemlje predstavljaju sigurnu luku za mnoge
ekstremiste i razne terorističke skupine. Što se tiče Bosne i Hercegovine, Višnar procjenjuje kako je „oko 900 mudžahedina nakon 1995. godine dobilo [BiH] državljanstvo.
Njih 450 ostalo je živjeti u BiH“. Neki su bivši borci osnovali obitelji te, nastojeći živjeti
koliko-toliko normalno, nisu zanimljivi al-Kaidi. „Druga polovina mudžahedina koja
je također dobila državljanstvo BiH bila je za al-Kaidu suho zlato. Svi su pribavili valjane i originalne osobne iskaznice i putovnice, pa su se mogli lako kretati gdje god je
‹mreža› odredila…. Njihov zadatak bio je da se iz BiH premjeste ‹duboko na Zapad›,
na tlo Europske Unije, sve do Velike Britanije…. Al-Kaida je u ratnim i poslijeratnim
godinama uspjela u BiH pridobiti 200 radikalno islamistički orijentiranih Bošnjaka, od
kojih je stvorena tzv. ‹bijela al-Kaida›“ (Višnar, navedeno u Kohlmann, 2005:293-295).1
Mnoge takve opasnosti prijete budućnosti Sirije, ali i Turske.
1 Pojedini strani borci koji su dobili državljanstvo BiH i nastanili se u BiH godinama nakon završetka
rata od strane službenih predstavnika vlasti ocijenjeni su kao osobe koje predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH. Neki su od njih: sirijski državljanin Imada al Husina (poznatiji kao abu Hamza,
trenutačno se nalazi pritvoren u Imigracijskom centru u Sarajevu), egipatski državljanin Ahmed Mohamed Elfarahati Othman (protjeran iz BiH), državljanin Alžira Frendi Omar (protjeran iz BiH), irački državljanin Fadhil al Hamdani (protjeran iz BiH). Više informacija na online-arhivu web-stranice
Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, Služba za poslove sa strancima, učitano 6. prosinca 2013.
godine.
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 43-63
49
Fenomen stranih boraca – evolucija poznatog modela
Promatrajući povijest ratova, lako je zaključiti da su dolazak i sudjelovanje stranaca
u ratnim operacijama pojava koja je poznata odavno. Isto tako, bez obzira na činjenicu
da su primjerice u Afganistanu strani borci igrali vrlo važnu ulogu u ratnim operacijama (u Bosni i Hercegovini navedena uloga stranih boraca nije bila toliko izražena i značajna kao u Afganistanu), uočena je relativna nezainteresiranost znanstvene javnosti za
to pitanje. Razloge takve nezainteresiranosti moguće je pronaći u činjenici da su ranije
pojave toga fenomena bile prostorno ograničene na regije sukobljenih strana, kao i u
činjenici da njegova pojava nije imala značajnije implikacije na razvijene zemlje Europe
te SAD. Smatramo da će posljedice sirijskog sukoba promijeniti navedeni diskurs.
Aaron Y. Zelin, promatrajući fenomen stranih boraca u kontekstu ratnih operacija u Siriji, smatra kako je prema liberalnim procjenama od početka ratnih operacija
2011. godine u sukobu sudjelovalo više od 10.000 stranih boraca. Najveći dio njih koji
podupiru pobunjenike upravo su muslimani suniti i dolaze iz arapskog svijeta (prema
dolascima prednjače borci iz Saudijske Arabije, Libije, Iraka i Tunisa), druga skupina
prema veličini državljani su zapadnoeuropskih zemalja (posebno iz Velike Britanije,
Francuske, Belgije i Nizozemske), tu su i borci s prostora Balkana i Kavkaza te iz mnogih drugih krajeva. Režim predsjednika al-Assada podupiru pretežno muslimani šijiti,
i to iz libanonskog Hezbollaha, Iraka i Irana. Ukoliko se broj stranih boraca usporedi
s drugim sličnim sukobima koji su generirali dolazak većeg broja stranih boraca, indikativna je razlika u broju stranih boraca u Siriji u odnosu na trajanje ratnih operacija.
Fenomen stranih boraca u Siriji specifičan je zbog velikog broja stranih boraca u razdoblju od dvije godine, uz tendenciju daljnjeg povećavanja (Zelin, 2013.).
Stalan porast broja stranih boraca u Siriji za posljedicu ima stalno obnavljanje i
osvježavanje sukobljenih snaga. Uzevši u obzir činjenicu da strani borci dolaze iz različitih krajeva svijeta, sukob u Siriji doživljava fuzioniranje različitih pristupa, iskustava
i taktika zaraćenih strana, što cijelom sukobu daje sasvim novu dimenziju asimetričnosti. Dakle moguće je zaključiti da je fenomen stranih boraca, bez obzira na povijesnu prisutnost, upravo u Siriji doživio procvat te dobio novi oblik s vrlo neizvjesnom
budućnosti.
Prilikom razmatranja fenomena stranih boraca te njihovog utjecaja na sigurnost
država iz kojih dolaze, nužno je napomenuti da je fenomen stranih boraca neodvojiv
od fenomena povratnika. Iako u slučaju stranih boraca postoji vrlo jasna namjera za
odlazak na područje sukoba kako bi se uključili u sukob na jednoj od sukobljenih strana, njihove namjere vezane za aktivnosti po povratku nisu ni jasne ni vidljive. Istraživanja koja je Thomas Hegghammer proveo tijekom 2013. godine pokazuju da se „samo
jedan od devet stranih boraca vraća na zapad s ciljem izvršavanja napada po povratku“
(Hegghammer, 2013:10). S druge pak strane vrijedno je izdvojiti „egipatskog veterana
50
Fenomen stranih boraca u Siriji i možebitne posljedice za Europu
Oliver Andonov, Robert Mikac, Krešimir Mamić
iz rata u Bosni, poznatog kao Salim al-Korshani, koji je u hrvatskim novinama [“Has a
New Wave of Terror been Created?“, Vjesnik (Zagreb), 16. svibnja 1996.] izdao izravnu
prijetnju u ime organizacije al-Gamma’a al-Islamiyya. Kad je završio rat u Bosni, alKorshani se okućio i vjenčao Bošnjakinjom te je živio zakonski kao bosanski građanin.
Međutim predstavljao se kao zapovjednik ‹bosanskog islamskog džihada›, regionalnog
vojnog ogranka organizacije al-Gamma›a al-Islamiyya, koji se sastajao prvenstveno od
iskusnih arapsko-afganistanskih zapovjednika i fanatičnih muslimanskih pristalica iz
Europe. Al-Korshani je naglasio da europski veterani iz Bosne vježbaju kako bi se vratili u svoje zemlje podrijetla i uvukli u zapadnjačko društvo… te napadali uljeze i njihove saveznike…“ (Kohlmann, 2005:227). Bez obzira na to razmatramo li umjereniju
procjenu Thomasa Hegghammera ili prijetnju Salima al-Korshanija te s obzirom na
trenutačne procjene o broju stranih boraca iz država članica Europske Unije i s prostora Zapadnog Balkana u sirijskom sukobu, procjenjuje se da je opasnost od aktivnosti
povratnika čimbenik koji je potrebno uključiti u sva trenutačna i buduća sigurnosna
predviđanja.
Promatrajući poznate terorističke napade izvršene na području Europe i SAD-a,
uočen je model prema kojem su počinitelji prije izvršenja napada prošli obuku u jednom od terorističkih kampova, ili su znanja i iskustva potrebna za napad stekli sudjelovanjem u sukobima kao strani borci. Tako su počinitelji terorističkog napada na New
York i Washington od 11. rujna 2001. godine putovali u Afganistan i Čečeniju kako bi
prošli obuku u terorističkim kampovima. Kohlmann navodi kako su se barem dvojica
od devetnaest napadača od 11. rujna – Nawaf al-Hamzi i Khalid al-Mihdar – borili
1995. u Bosni sa stranim mudžahedinima (Kohlmann, 2005:283). John Walker Lindh,
Amerikanac preobraćenik na islam, poznat kao američki taliban, bio je pripadnik alKaide koji se u Afganistanu borio protiv snaga SAD-a 2001. godine. Mevlid Jašarević,
napadač na Veleposlanstvo SAD-a u Sarajevu 2011. godine, boravio je određeno vrijeme u Gornjoj Maoči, selu za koje se vezuju raznovrsni izvještaji oko prakticiranja
radikalnog vahabitskog načina života i pogleda na svijet. Muhammed Merah, počinitelj
napada u Toulouseu i Montaubanu iz 2012. godine, prošao je obuku u Afganistanu i
Pakistanu. Stoga, ukoliko se model korištenja sukoba kao središta za obuku i prikupljanje iskustava za buduće napade promatra iz kuta stalno rastućeg broja državljana članica Europske Unije i Zapadnog Balkana kao stranih boraca u Siriji, zaključujemo da će
se fenomen stranih boraca i povratnika iz Sirije uskoro morati naći snažnije zastupljen
u fokusu europske sigurnosti te da će umnogome utjecati na budućnost sigurnosnih
strateških smjernica.
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 43-63
51
Internet: okvir za radikalizaciju i novačenje stranih boraca –
„YouTube rat“
Rat u Siriji, kao ni jedan sukob prije njega, obilježen je masovnim praćenjem događanja na terenu, u stvarnom vremenu, putem internetskih servisa i društvenih mreža
te online rasprava mnoštva različitih zainteresiranih osoba diljem svijeta. Ni u jednom
prijašnjem sukobu nije stvorena takva fuzija novih tehnologija (mobilni telefoni s ugrađenim kamerama, internet, internetske društvene mreže) i ratovanja. Melik Kaylan
donosi kako je od početka sukoba u Siriji na YouTubeu postavljeno više od milijun
snimaka iz ratnih operacija u Siriji, koji su pregledani više od stotinu milijuna puta
(Kaylan, 2013.). Sadržaji i rasprave najčešće se izmjenjuju na internetskim servisima
poput YouTubea, Google Videos, Facebooka, Twittera, SecondLifea, Dailymonitora i sl.
Navedeni podatak potrebno je apostrofirati sa stajališta uloge interneta u radikalizaciji i novačenju, kako za sudjelovanje u sirijskom sukobu, tako i za potrebe terorističkih skupina diljem svijeta. Kohlmann ističe kako je „[tijekom] posljednjeg desetljeća
virtualna revolucija tiho zauzela mjesto u svijetu međunarodnog terorizma. Tradicionalna čvorišta logističke aktivnosti radikala – džamije, knjižare i pansioni – strogo su
nadzirani od strane sigurnosnih i obavještajnih agencija. Kao rezultat toga, u strategiji
pristupanja prema mladima željnima cyber-pameti, kao što je Younis Tsouli iz Londona
(poznat kao Irhabi 007), teroristi su se orijentirali na snagu interneta, otvaraju društvene mreže s temama džihada, šire propagandu putem foruma, čak i izravno regrutiraju
osobe putem interneta“ (Kohlmann, 2010:1).
Što se tiče obrazaca mobilizacije, novačenja, indoktrinacije i radikalizacije za sudjelovanje u sirijskom sukobu, postoji otprije ustaljena metoda korištenja interneta i društvenih servisa na internetu za tu svrhu. Istraživanjem smo došli do spoznaje kako se
odvija u tri faze: prva, inicijalno ostvarivanje kontakata s istomišljenicima, prepoznavanje istih ideja i vjerovanja te uspostavljanje osobnih kontakata; druga, izravna indoktrinacija za sudjelovanje u sirijskom sukobu u ime vjerskih pobuda i zaštite „ugroženih muslimana“ u Siriji; treća, organizatori prikupljaju novake, organiziraju ih u manje
skupine i smještaju u takozvane kampove u kojima čekaju transport prema Siriji te ih
u tom razdoblju intenzivno indoktriniraju i radikaliziraju. Prva i druga faza odvijaju se
putem interneta, treća u stvarnom životu.
Matthieu Giudère smatra kako se zahvaljujući internetu pojedinačni simpatizeri
određene stvari posve sami ubrzano indoktriniraju i radikaliziraju. Proučavajući džihadističke zajednice na internetu, Giudère je došao do spoznaje kako se individualna
radikalizacija ne rađa nužno na internetu, već se u virtualnom svijetu odražava, a u
stvarnosti pretvara u težnju za osobnim sudjelovanjem u borbi protiv Zapada koju zagovaraju al-Kaida i druge pobunjeničke skupine diljem svijeta (Giudère, 2012.). Slučaj
je to primjerice „Hussaina Osmana, jednog od kamikaza u napadu na London u srpnju
52
Fenomen stranih boraca u Siriji i možebitne posljedice za Europu
Oliver Andonov, Robert Mikac, Krešimir Mamić
2005., koji je priznao da su na njega utjecali tekstovi o džihadu i videosnimke o iračkom sukobu koji su dostupni na internetu“ (Giudère, 2012:11).
U intervjuu koji je Esad Kundaković, otac Eldara Kundakovića, borca iz Novog Pazara koji je poginuo u ratnim operacijama na strani pobunjenika u Siriji, dao magazinu
Oko RTS-a2 stoji da je „jedne noći čuo jecaje iz sobe svog sina Eldara. Kad sam ušao
u sobu, vidio sam Eldara kako sjedi za kompjutorom i gleda stradavanja muslimana u
Siriji. Nakon toga Eldar je odlučio otići u Siriju i pomoći braći u borbi“. Istu zarazu Facebookom i novačenje pokazuje i slučaj Elvire Karalić, dvadesetdevetogodišnje majke
dvoje djece koja je napustila i djecu i muža i skupa s ljubavnikom otišla u rat, navodno
prema šerijatskom pravu. Elvira je svog ljubavnika upoznala na Facebooku i na isti je
način bila regrutirana.3
Korištenje legalnih i vrlo raširenih internetskih servisa i društvenih mreža, kao što
su YouTube4 i Facebook,5 omogućuje jeftin i brz način radikalizacije i, kao što je vidljivo iz slučaja Eldara Kundakovića, novačenje za sudjelovanje u sukobima. Zbog sve
češćeg korištenja internetskih društvenih mreža sirijski sukob počeo je dobivati naziv
„YouTube rat“. Stoga upotreba internetskih društvenih mreža pokazuje nov smjer radikalizacije i novačenja. Naime rasprave koje su podrazumijevale propagandu radikalnih
ideja na internetu dosad su bile rezervirane uglavnom za internetske forume i sadržaje
koji su bili zatvoreni za određene skupine korisnika, koji bi tim sadržajima pristupali
putem registracije i odobrenja za pristup sadržajima od strane administratora i moderatora. Korištenje masovnih internetskih društvenih mreža pokazuje tendenciju nekontroliranog širenja radikalizacije koja sigurnosnim strukturama ne ostavlja previše
mogućnosti za nadzor.
Giudère smatra kako je izuzetno teško uočiti pojedince koji kreću putem radikalizacije upravo zbog njihove samotnjačke prirode i specifičnosti svakog slučaja. Zbog tog
je „iznimno važno razviti nove metode borbe protiv terorizma i postići visoku razinu
stručnosti u poznavanju unutarnjih mehanizama funkcioniranja džihadističkog pokreta i organizacija koje mu se pridružuju. Navedeni kvalitativni skok moguće je učiniti uz
pomoć triju alata: kulturološkog obavještajstva, prevođenja u službi nadzora i prediktivne lingvistike (Giudère, 2012:144).
2 Dostupno na: http://www.youtube.com/watch?v=bWsNbRiZ7Ek, učitano 26. studenog 2013.
3 Dnevni avaz, „Ostavila muža i dvoje djece i otišla u džihad!“ Dostupno na: http://www.avaz.ba/vijesti/
teme/ostavila-muza-i-dvoje-djece-i-otisla-u-dzihad, učitano 12. prosinca 2013. godine.
4 Trenutačno je više od milijardu korisnika YouTubea prema statistikama na http://www.youtube.com/
yt/press/statistics.html
5 Trenutačno je više od milijardu korisnika Facebooka prema statistikama na http://www.statisticbrain.
com/facebook-statistics/
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 43-63
53
Europski strani borci u Siriji – izazov za europske sigurnosne
arhitekture
Pitanje problema s povratnicima iz rata u Siriji u zemljama Europske Unije i posebice Zapadnog Balkana još uvijek se ne ističe kao važan sigurnosni, a ni politički,
socijalni i uopće značajan društveni problem.
Dosadašnja iskustva govore o tome da države uglavnom nemaju jasnu sliku o razmjerima u kojima njihovi državljani sudjeluju kao strani borci u sirijskom sukobu, a
još manje da imaju bilo kakve detaljnije razvijene indikatore kojima prate te fenomene.
Upravo taj nedostatak, koji nije samo statistički podatak, već u sebi sadrži pokazatelje
koje možemo povezati s regijom, gradom, čak i četvrti iz kojih su borci regrutirani
ili njihovim obrazovanjem, znanjem, socijalnim položajem i drugim karakteristikama,
može strateški utjecati na kasnije događaje. Prema nekim informacijama do kojih smo
došli tijekom istraživanja za potrebe ovoga rada, tek su se u posljednjih šest mjeseci, ili
još točnije, nakon prekida prijetnje SAD-a zračnim napadima na režim predsjednika
al-Assada i pojačanog priljeva stranih boraca u Siriju sigurnosne službe, posebno one
iz regije, više zainteresirale za ovu pojavu i s njom povezane sigurnosne rizike. Konstatiramo kako potencijalni budući događaji trenutačno nisu povezani s preventivnim
aktivnostima prema povratnicima. Preventivne aktivnosti prvenstveno bi trebale biti
usmjerene prema mlađim generacijama koje su podložnije riziku od indoktrinacije i
slanja u sirijski sukob ili iskorištavanja u druge ekstremističke svrhe. Osnovni ciljevi
uspostavljanja indikatora kojima bi se utvrdili neophodni podaci o broju i karakteristikama boraca u sirijskom sukobu iz regije i Europe, a koji kao povratnici mogu prouzročiti sigurnosne prijetnje, jesu stvaranje baze podataka za kriminalističko „mapiranje“
i uključivanje cijelog sigurnosnog sustava u njihovo praćenje ili upotreba takozvanog
„intelligence-led policing“ (totalni policijsko-obavještajni rad).
Razviti široku nadzornu aktivnost i staviti pod kontrolu sve povratnike, njihove aktivnosti, veze koje će sa sobom donijeti iz Sirije, financijske tokove i socijalne kontakte
velik je i dinamičan zadatak koji moraju obaviti sigurnosne službe. Rizik njegova neizvršenja otvara prostor ugrožavanja sigurnosti ne samo jedne države već čitave regije
i Europe. Stupnjevi ugroženosti mogu biti različiti, ali ove prijetnje prije svega bit će
izrazito asimetrične u kontekstu suvremenog sigurnosnoga koncepta te disperzirane
na cijelo društvo.
Promatrajući fenomen stranih boraca sa stajališta sigurnosti europskih zemalja, potrebno je procijeniti broj i ulogu europskih stranih boraca u Siriji. Direktor britanske
unutarnje sigurnosne agencije MI5 Andrew Parker, tijekom izlaganja pred Obavještajno-sigurnosnim odborom britanskog Parlamenta dana 7. prosinca 2013. godine, izjavio je da se broj britanskih stranih boraca u Siriji koji se bore na strani pobunjenika
54
Fenomen stranih boraca u Siriji i možebitne posljedice za Europu
Oliver Andonov, Robert Mikac, Krešimir Mamić
protiv režima predsjednika al-Assada kreće oko nekoliko stotina.6 Hans-Georg Maassen, direktor njemačke sigurnosne agencije BfV (Bundesamt für Verfassungsschutz) u
izjavi za Reuters od dana 13. studenog 2013. godine izjavio je da njemačka sigurnosna
agencija raspolaže podacima o približno 220 njemačkih stranih boraca u Siriji.7 Na
sastanku Vijeća ministara pravosuđa i unutarnjih poslova država članica EU-a, koji
je održan u Bruxellesu 5. i 6. prosinca 2013. godine, ministri unutarnjih poslova na
najvišoj su razini raspravljali o problemu stranih boraca. Tom prilikom iznesene su
pretpostavke o broju stranih boraca te je belgijska ministrica unutarnjih poslova Joëlle
Milquet izjavila da je između 100 i 150 belgijskih stranih boraca trenutačno u Siriji,
francuski ministar Manuel Valls iznio je podatak o 80-180 francuskih stranih boraca
u Siriji itd. Tom je prilikom EU CTC (europski koordinator za protuterorizam) Gilles
de Kerchove izjavio da se prema procjenama EU INTCEN-a (sigurnosna služba EU-a)
oko 1500-2000 državljana država članica EU-a trenutačno bori u Siriji. Istom prilikom
EU CTC izjavio je da je tijekom proljeća 2013. broj stranih boraca iz država članica
EU-a iznosio oko 800.8 Pokazatelj kontinuiranog povećanja broja europskih državljana
koji se bore na strani pobunjenika u Siriji govori u prilog učinkovitosti instrumenata
motivacije potencijalnih boraca u Europi te nedovoljno razvijenim mjerama sustavnog
pristupa demotivacije. Navedenim procjenama potrebno je pridružiti procjene broja
stranih boraca iz zemalja Zapadnog Balkana kako bi se dobila šira slika mogućeg utjecaja opisanih fenomena na sveukupnu europsku sigurnost. Brojni strani borci iz zemalja Zapadnog Balkana koji se bore u Siriji omogućuju stvaranje koalicijskih veza boraca
iz zemalja članica EU-a s borcima iz trećih zemalja, postavljajući nove sigurnosne izazove za Europsku Uniju na njezinim jugoistočnim granicama.
Strani borci s područja Zapadnog Balkana
Povijesno nemirno područje Zapadnog Balkana nikada nije bilo bliže Europskoj
Uniji te ulazak Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske Unije čini jednu
od najdužih vanjskih granica Europske Unije i postavlja nove izazove pred europske
sigurnosne instrumente. Osim rastućeg broja stranih boraca iz država članica EU-a
ni jedna regija Zapadnog Balkana sa svojim demografskim specifičnostima nije ostala
imuna na razvitak toga fenomena.
6 Dostupno na: http://www.bbc.co.uk/news/world-middle-east-24856553, učitano 6. prosinca 2013. godine.
7 Dostupno na: http://uk.reuters.com/article/2013/11/13/uk-syria-crisis-germany-idUKBRE9AC0NA20131113,
učitano 6. prosinca 2013. godine.
8Dostupno na: http://en.europeonline-magazine.eu/sidebar-up-to-2000-europeans-fighting-insyria_308153.html?wpf_eol_country=50, učitano 6. prosinca 2013. godine.
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 43-63
55
Unutar država Zapadnog Balkana postoje vrlo uočljive razlike u odnosu na broj
osoba koje se nalaze ili koje su se nalazile u Siriji kao strani borci. Uglavnom, kad se
govori o stranim borcima s ovog područja, govorimo o osobama koje ratuju na strani opozicije. Ipak, u posljednje vrijeme mogu se čuti i informacije o dobrovoljnom
odlasku osoba iz Srbije kako bi se priključili režimskim snagama.
Motivi za odlazak u Siriju i ratovanje na bilo kojoj strani uglavnom su ekonomski,
ali se uspješno inkorporiraju u ideološku motivaciju, i to prije svega religijsku. Ipak, u
Siriju odlaze i ljudi koji se bave humanitarnim djelovanjem koje je motivirano vjerskim
razlozima. Ti ljudi ne sudjeluju izravno u borbama, ali su na različite načine upleteni u
sirijski sukob. Još je jedna vrlo važna karakteristika to što ratovati ne idu samo muškarci, već i žene ili supružnici, pozivajući se na šerijatsko pravo.
Procjene broja boraca u Siriji s područja Balkana divergentne su, krećući se od
nekoliko stotina do više od tisuću. Skender Redjepi, predstavnik jedne od nevladinih
organizacija iz Makedonije, tvrdi da iz regije Balkana u Siriji na strani opozicije trenutačno ratuje oko 1000 muslimana. Ove podatke Redjepi potkrepljuje time što je nekoliko puta organizirao pošiljke humanitarne pomoći iz Makedonije za Siriju, s kojima
je i sam išao.9 Dnevni avaz donosi kako su u Siriji dosad poginuli najmanje Derviš
Halilović iz okolice Zenice, bivši pripadnik odreda „El-Mudžahid“ tijekom rata u BiH,
te Muaz Šabić iz Zenice. Prema dostupnim informacijama, najviše boraca u Siriju je
pojedinačno otišlo upravo iz BiH, ali je značajan i broj onih koji u sirijski rat odlaze s
Kosova, iz Albanije, Sandžaka te dijelova Makedonije. Prema operativnim spoznajama
Ministarstva sigurnosti BiH, u sirijskom sukobu trenutačno sudjeluje oko 60 državljana BiH.10
Prema neslužbenim procjenama do kojih smo došli tijekom istraživanja, u Siriji
se nalazi oko 300 državljana Makedonije koji su u sastavu jedinice „Jaka al Mustrah“,
bliske al-Kaidi. Teško je potvrditi ovu informaciju i točan broj makedonskih državljana
koji se bore na strani opozicije u Siriji, ali je potvrđeno da je troje njih poginulo. Poginuli su Imer Nimetula (36 godina) iz sela Grčec u blizini Skopja, Rasim Jaseri (20 godina) iz sela Belovište kod Gostivara i imam Sami Abdulah iz Skopja. Svi oni bili su regrutirani u Njemačku, ali je potvrđeno da ruta iz zapadne Europe prolazi kroz Skopje,
odakle organizirane skupine odlaze u Tursku. Zanimljiv je sigurnosni podatak da su
te skupine ponekad veće od 20 ljudi. Upravo to ukazuje na postojanje cijele logističke
potpore u Makedoniji koja podupire strane borce na putu za Siriju. Logistička potpora
nije fantomska opasnost, već stvarna struktura koja može uspješno djelovati i za potre9 Dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=wsmHup_V_yk, učitano 6. prosinca 2013. godine.
10 Dnevni avaz, „Desetine Balkanaca ratuju u Siriji, iz BiH na frontu 60 boraca“. Dostupno na: http://
www.avaz.ba/vijesti/teme/desetine-balkanaca-ratuje-u-siriji-iz-bih-na-frontu-60-boraca, učitano 17.
prosinca 2013. godine.
56
Fenomen stranih boraca u Siriji i možebitne posljedice za Europu
Oliver Andonov, Robert Mikac, Krešimir Mamić
be unutar Makedonije ili za potrebe djelovanja u regiji. I na primjeru Makedonije vrlo
je uspješan medij za novačenje novih snaga upravo YouTube. Na taj način preko socijalnih mreža iz Makedonije u rat u Siriju otišla je i Leila Rida iz Štipa, glasnogovornica
brigade FSA – Slobodne sirijske armije. Leila tvrdi da motivi njezina odlaska u Siriju,
kao i motivi njezinih suboraca, nisu vjerski, već demokratski, te da su svi pripadnici
jedinice u kojoj se nalazi muslimani suniti. Pored makedonskih državljana, na strani
opozicije kao strani borci bore se muslimani iz regije koji su regrutirani uglavnom u
inozemstvu, posebno tijekom studija u Turskoj.
Stavovi osoba s prostora Zapadnog Balkana o njihovoj ulozi u
sirijskom sukobu
Tijekom istraživanja obavljen je određeni broj razgovora-intervjua na malom uzorku osoba koji su: a) povratnici iz Sirije, a ondje su bili kao strani borci; b) dio organiziranog procesa slanja boraca ili humanitarne pomoći u Siriji; c) prošli kroz proces
regrutiranja te čekaju odlazak u Siriju. Vrlo su značajni pokazatelji do kojih se došlo
tijekom intervjua s navedenim osobama. Potrebno je naglasiti kako je posebno teško bilo ostvariti kontakte s ovim pretežno zatvorenim pojedincima i skupinama, tako
da je tijekom intervjua posebna pozornost bila posvećena anonimnosti ispitanika te
su odgovori dobiveni na tek pojedina postavljena pitanja. Poseban interes posvećen je
pitanjima motiva za sudjelovanje u sirijskom sukobu, organizacijskim oblicima i načinima regrutiranja, financiranja navedenih aktivnosti, vanjskim vezama i potpori, kao i
samoprocjeni ispitanika o prijetnji koju povratnici potencijalno predstavljaju za sigurnost u svojim državama i regiji.
Procjena broja osoba iz regije koje se kao strani borci bore na strani opozicije u
Siriji u slučaju intervjuiranih ispitanika kreće se od 300-350, pri čemu se govori i o
broju onih koji se bore povremeno i koji se nakon mjesec ili dva vraćaju u svoje države
iz raznih razloga, a taj broj u regiji veći je od 700 osoba. Ovdje moramo voditi računa
o tome da dio tih boraca nije sudjelovao u borbama, već su se odmah vratili u zemlje
podrijetla, uz uputu da čekaju daljnje zapovijedi. Dio sirijskih stranih boraca jesu i
žene, kojih prema procjenama ima između 60 i 70. Posebno je zanimljivo to da se žene
regrutiraju ne samo kao borci već i zbog seksualnih potreba boraca na terenu.
Smatrajući navedene podatke relevantnima, zaključujemo da je od približno 1000
osoba iz regije koje su regrutirane i koje su prošle tzv. vojnu obuku dio njih sudjelovao
u borbama u Siriji, dok ostali čekaju svoju priliku. Tomu valja dodati i podatak da je
kroz proces indoktrinacije prošlo najmanje još toliko osoba koje bi u budućnosti mogle
biti angažirane u borbama u Siriji. Najveći broj boraca podrijetlom je iz Bosne, prema
državljanstvu najviše ih ima iz Bosne i Hercegovine, ali ih ima i iz Slovenije, Srbije
(Sandžak i dolina Preševa), Crne Gore, Albanije, Kosova, Makedonije i manji broj iz
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 43-63
57
Hrvatske i Bugarske. Posebna pozornost posvećena je mladim osobama koje nisu rođene kao muslimani, no pokazuju interes prema islamu. Prema njima se postupa vrlo
pažljivo i navedene se najprije usmjerava prema preobraćenju, a zatim se od njih traži
da dokažu svoju istinsku vjeru Alahu i krenu u sveti rat u Siriju.
Motivi zbog kojih se osobe odlučuju na borbu u Siriji hijerarhijski se prema važnosti
za intervjuirane osobe mogu razvrstati u tri osnovne kategorije. Prvi i osnovni motiv
koji se posebno gaji i razvija prilikom indoktrinacije i regrutacije jest onaj ideološkovjerski. Regruti se indoktriniraju da je odlazak u sveti rat, i u tom ratu stjecanje statuta
šehida (mučenika za Alaha), najlakši put za osobni spas s ovoga svijeta i odlazak u raj.
Drugi motiv na listi financijske je prirode. U okvirima tog motiva postoji izravna gradacija prijama financijskih sredstava u skladu s dostignutim rangom i angažmanom na
terenu. Od novoregrutiranih osoba očekuje se sudjelovanje u najopasnijim aktivnostima navalnih borbenih skupina. Bez obzira na to prežive li ili ne, ugovorena plaća isplaćuje se njima ili njihovim obiteljima. Isplata se odvija putem turskih banaka u regiji, a
novac u turske banke pristiže preko arapskih banaka u Kuvajtu. Plaća borca utvrđena je
na 10.000 dolara, a ukoliko nakon izvjesnog vremena borac koji se dokazao u borbama
pokaže i vjersku posvećenost, onda stječe preduvjete da postane zapovjednik manje
postrojbe ranga voda s dvadesetak ljudi. Plaća zapovjednika te razine iznosi 100.000
eura mjesečno. Neki od ispitanika rekli su da se plaća zapovjednika često sastoji od
novčanog dijela i materijalnih dobara na koje se stječe pravo putem ratnog plijena, i
to 50 posto svega što je njegova postrojba zarobila, a drugi dio plijena dijeli se među
ostalim borcima. Podaci ukazuju na veliku financijsku potporu koju opozicija u Siriji
dobiva, i to uglavnom iz izvora u Kuvajtu i Saudijskoj Arabiji. Treći razlog sudjelovanja u sirijskom sukobu humanitarne je prirode. U tu skupinu spadaju indoktrinirani
ljudi koji su se posvetili islamu, ali koji zbog različitih razloga ne mogu sudjelovati u
borbama. Navedeni se angažiraju u potpornim središtima u Turskoj i područjima pod
kontrolom pobunjenika te rade na humanitarnim i logističkim poslovima. Te osobe
najčešće se vraćaju u regiju i predstavljaju veze između regije i boraca na terenu.
Logističke i transportne rute prolaze kroz Makedoniju i Bugarsku te vode prema
Turskoj. Prebačene skupine broje od 15 do 20 osoba, organizirane su najčešće kao turističke skupine i svakog tjedna barem jedna prolazi kroz regiju na putu za Siriju. One
se prihvaćaju u Istanbulu pod okriljem turske humanitarne organizacije Insan Hak ve
Hurriyetleri, odakle se borci upućuju u kampove duž granice sa Sirijom.
Ispitanici su različito opisali procese indoktrinacije i regrutacije kroz koje prolaze novi borci. Navedeni procesi snažno su obilježeni mogućnošću financijske zarade
pomoću koje se privlače novi kandidati. Procesi indoktrinacije, ovisno o okolnostima, različiti su te ne postoji univerzalni obrazac pristupa novacima. Najviše se koristi
utjecaj koji se ostvaruje radom humanitarnih organizacija, gdje se novim kandidatima
58
Fenomen stranih boraca u Siriji i možebitne posljedice za Europu
Oliver Andonov, Robert Mikac, Krešimir Mamić
posredstvom videomaterijala (najčešće koristeći YouTube) prikazuju događaji na terenu u kontekstu stradavanja muslimana, što postiže najbolje rezultate. Uz navedeno, usporedno se prakticiraju religijsko osvještavanje i predavanja u kojima posebno mjesto
zauzima značaj molitve i namaza, odnosno njihova neizostavna povezanost, a na način
koji je drugačiji od onog koji se prakticira generacijama na prostorima Zapadnog Balkana. Upravo s tog aspekta indoktrinacija kroz molitvu usmjerena je prema glavnom
cilju, žrtvovanju života za Alaha, i to u svetom ratu protiv nevjernika. Prilikom indoktrinacije i vjerske nastave posebna pozornost posvećena je temi opisa raja te posebnom
mjestu u njemu koje je rezervirano za šehide.
Vahabitski pokret označen je osnovnom platformom za aktivnosti povezene uz regrutiranje. Organizatori regrutiranja članovi su studentske organizacije Omladinski
islamski forum, koja ima svoje ispostave u svim studentskim središtima, kako u regiji,
tako i diljem Europe. Prvi kontakt i utjecaj događaju se upravo putem te studentske
organizacije koja u javnom radu pokazuje humanitarnu skrb prema novim članovima s
ciljem zadobivanja njihovog povjerenja. Nakon toga uključuju se imami, članovi organizacije Muslimansko bratstvo, i to najaktivniji i iskusniji članovi, prije svega s Kosova
i iz Bosne. Svi ispitanici spomenuli su jedan zanimljiv detalj. Vrbovanje i indoktrinacija
posebno su usmjereni prema mladim kršćanima, odnosno studentima koji nedovoljno
poznaju kršćansku religiju, samo su nominalno kršćani te iskazuju interes prema islamu. Njih se pokušava preobratiti na islam, i to na sljedeći način: teološkim utjecajem
i uvjeravanjem da je islam prava vjera za osobne osjećaje osobe, te se pritom nastoji
utjecati na osnovne biheviorističke, čulne, ali i trivijalne ljudske potrebe. Sljedeći je
korak ideološko-političko uvjeravanje da, ukoliko se osoba ne slaže s odnosom nemuslimanskih država prema patnjama muslimana, onda je potrebno izravno sudjelovati u
svetom ratu za obranu muslimana. Upravo takav pristup, s pojašnjenjem krajnjeg cilja
stvaranja šerijatskog svijeta – odlaska u raj i postanka šehidom – predstavlja najkraći i
najbolji put. Proces indoktrinacije prošli su svi ispitanici koje smo intervjuirali.
U organizacijskoj strukturi Muslimanskog bratstva i Omladinskog islamskog foruma postoje osobe koje imaju stalni zadatak regrutiranja novih mladih ljudi, a za to su
nagrađeni financijskom naknadom. Uspiju li nekoga preobratiti na islam, onda, prema
vjerovanju, sami sebi osiguravaju pravo posmrtnog odlaska u raj. Ispitanici su iznijeli
važan podatak kako su članovi Muslimanskog bratstva pojedini političari i pripadnici državnih i sigurnosnih službi u državama regije te da putem korupcije osiguravaju
pozicije koje su povezene s radom u zemljama Europske Unije. U okvirima takvih aktivnosti razvijaju obavještajnu djelatnost s posebnim zanimanjem za prikupljanje informacija o djelatnicima obavještajnih i sigurnosnih službi. Kao krajnji cilj označeno
je stvaranje uvjeta za uvođenje šerijatskog sustava u države regije. Takav organizacijski
pristup usmjerava nas prema zaključku da navedene organizacije stvaraju uvjete du-
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 43-63
59
goročnog i dubokog djevovanja u regiji. Usto, prikupljeni pokazatelji ukazuju na svu
ozbiljnost djelovanja islamskog radikalizma i efekte sudjelovanja u borbama u Siriji kao
poligonu za praktičnu borbenu i ideološku obuku. Rezultat tih procesa ima dugoročne
ciljeve i predstavlja prijetnju sigurnosti cijele regije Zapadnog Balkana. Isto tako, svi ti
procesi privlače pozornost i potporu radikala iz cijele regije te šireg islamskog svijeta.
Glavno regionalno središte u kojem djeluju aktivisti koji regrutiraju borce, a pod
okriljem Muslimanske braće, nalazi se u gradu Skadar u Albaniji, odakle se uz djelovanje u Albaniji nastoji utjecati i na muslimane na jugu Crne Gore. U Crnoj Gori u tu
je aktivnost posredno i neposredno uključeno od 3 do 4 tisuće ljudi kojima potpora
stiže iz Peći i Novog Pazara. Aktivnosti u Sloveniji odvijaju se preko osoba podrijetlom
iz Bosne i njihovih veza iz Austrije, gdje je glavno središte za regrutaciju smješteno u
Linzu. Ispitanici navode kako su aktivnosti u Hrvatskoj manjeg obujma, pretežno su
posrednoga karaktera i pod utjecajem potpore iz Bosne. U Grčkoj djeluju skupine Muslimanskog bratstva, ali samo u regiji Čemerija i sastavljene su isključivo od Albanaca.
U kontekstu vanjske potpore, ispitanici su predstavili spoznaje o povezanosti središta iz regije s onima iz drugih krajeva svijeta. Najsnažnije su izražene veze između
pojedinaca i tzv. središta u Bosni i na Kosovu s ekvivalentnima u arapskim zemljama.
Veze sa Zapadnom Europom ostvaruju se putem središta u Bremenu, u kojem djeluje
imam podrijetlom iz Albanije, pri čemu su glavna ciljana skupina Albanci. Najbolje
financirani ogranak onaj je u Švicarskoj, odgovoran za organizaciju logističke potpore,
gdje se vrbuju i uvlače u koruptivne aktivnosti osobe iz političkog života na različitim
razinama. Prema kazivanju ispitanika, osnovna tendencija u sljedećem razdoblju bit
će usmjerena ka jačanju aktivnosti u Mađarskoj, gdje već funkcioniraju ćelije, kojima
je predodređen cilj da se razviju u glavno središte za djelovanje prema Istočnoj Europi
(Rumunjskoj, Moldaviji i Ukrajini) te Srednjoj Europi (Češkoj i Slovačkoj). U svim
navedenim državama, osobito u Češkoj, postoji dovoljno potencijala za angažiranje i
rad, ali prema izjavama sugovornika, postoji potreba da se snažnije prodre u Slovačku
i Rumunjsku.
Prema samoprocjeni ispitanika, rizik da prethodno opisani procesi i borci povratnici iz Sirije predstavljaju podlogu za različite subverzivne radnje u državama regije
ocijenjen je kao vrlo visok. Zanimljivo je to što su svi ispitanici kategorično potvrdili
visok stupanj sigurnosnog rizika, i to kao produžetak trenutačnih aktivnosti. Povećanje
rizika predstavlja mogućnost brzog i jednostavnog prebacivanja organiziranih skupina
boraca iz jedne u drugu državu. Prema ispitanicima, pitanje je vremena kad će povratnici biti uključeni u određene aktivnosti koje se prema kaznenom zakonodavstvu
klasificiraju kao terorističke. Za stabilnost regije kao ključne su označene Bosna i Hercegovina te Kosovo, gdje su militantne skupine koje se u svom djelovanju pozivaju na
islam i podupiru aktivnosti u drugim državama regije najsnažnije ukorijenjene. Važno
60
Fenomen stranih boraca u Siriji i možebitne posljedice za Europu
Oliver Andonov, Robert Mikac, Krešimir Mamić
je istaknuti kako te skupine imaju stalne veze s istomišljenicima iz zemalja Zapadne
Europe. Kao osnovni motiv za pokretanje određenih nasilnih aktivnosti predviđa se
korištenje izgovora „ugroženosti prava Albanaca“, prvenstveno u Makedoniji, Srbiji i
Grčkoj. Konačni je cilj stvaranje islamskih društava i država, prvo na području Zapadnog Balkana, a potom i u Europi.
Neučinkovitost represivnih i kaznenopravnih okvira
Iako rastući fenomen stranih boraca predstavlja novi izazov za represivne sustave, istodobno ostavljajući moderno kazneno zakonodavstvo bez učinkovitog odgovora
na takve sigurnosne pojave, on govori i o potrebi iznalaženja novih modela za brže i
učinkovitije reforme kaznenopravnih okvira. Taj je problem osobito vidljiv u kaznenopravnim sustavima država članica Europske Unije. Naime zbog potrebe usklađivanja s
europskom pravnom stečevinom (acquis communautaire), kaznenopravni sustavi država članica ograničavaju se zajedničkim okvirima koji jamče najvišu razinu poštivanja
ljudskih prava, što s druge strane ograničava mogućnosti brzih izmjena kao odgovora
na nove ugroze.
U takvim okolnostima kao mogućnost brzog odgovora na nove sigurnosne pojave
nameće se potreba iznalaženja novih preventivnih modela. Pravci preventivnog djelovanja u pogledu fenomena stranih boraca trebali bi imati izvorište u operativno-analitičkim procjenama i profiliranju potencijalnih budućih stranih boraca kako bi se identificirale ugrožene skupine unutar društva.
Identifikacija ugroženih skupina predstavlja osnovu za izgradnju cjelokupnog preventivnog sustava te omogućuje učinkovitu primjenu mjera specijalne prevencije. Isto
tako, potrebno je identificirati slabe točke u sigurnosnim strukturama europskih država kako bi se modelima jačanja kapaciteta država ujednačile mogućnosti sustava za
učinkovite odgovore na ugroze.
Iskorištavanjem postojećih i stvaranjem novih kanala za suradnju i razmjenu podataka među državama te uspostavljanjem zajedničkih baza podataka omogućuje se
sustavan pristup problemu. Stvaranjem zajedničkih baza podataka stranih boraca, a
osobito povratnika, otvara se mogućnost nadzora nad budućim aktivnostima takvih
osoba u pogledu prevencije svih aktivnosti koje mogu imati negativan utjecaj na zajedničku sigurnost. Prikazani model omogućuje bolje međusobno povezivanje, iskorištavanje i jačanje postojećih te stvaranje novih kapaciteta država, pružajući osnovu za
daljnji razvoj preventivnih modela uz neznatno povećanje troškova.
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 43-63
61
Zaključak
Procjenjujući činjenicu linearno rastućeg broja stranih boraca iz europskih zemalja,
a osobito zemalja Zapadnog Balkana, u Siriji s jedne strane te nemogućnost sustavnog
praćenja ovoga fenomena s druge strane, iskustva iz prošlih razdoblja, kad su sukobi
poslužili kao mjesta za obuku skupina i pojedinaca koji više ili manje organizirano pripremaju buduće napade, otvara se područje od iznimnog znanstvenog, stručnog i operativnog značaja svih tijela, organizacija i pojedinaca koji se bave pitanjima sigurnosti.
Navedena činjenica stvara potrebu dubljeg istraživanja fenomena u njegovoj cjelini, a
osobito u dijelu njegova utjecaja na buduću sigurnosnu sliku zemalja Europske Unije i
Zapadnog Balkana, a znanstveni pristup mora osigurati iznalaženje novih spoznajnih,
kaznenopravnih i kriminalno-političkih odgovora na negativne sigurnosne pojave koje
mogu proizaći iz fenomena stranih boraca i povratnika.
Izravne spoznaje do kojih smo došli istraživanjem upućuju nas na to da strani
borci u Siriji koji su podrijetlom iz Europe, te s posebnim osvrtom na Zapadni Balkan,
predstavljaju srednjoročni i dugoročni rizik i prijetnju europskoj sigurnosti. Taj rizik
odnosi se na nacionalnu sigurnost država, ali još više na regionalnu sigurnost. Velika
opasnost za regionalnu sigurnost uvjetovana je mobilnošću državljana iz regije koji vrlo
brzo mogu prolaziti državne granice pri planiranju, ali i izvršavanju subverzivnih radnji. Dugoročni ciljevi uspostavljanja šerijatskog prava u društvenim uređenjima država
u ovom su trenutku neostvarivi. Ipak, indikativno je kako na određenim područjima
Zapadnog Balkana raste pritisak radikalizacije usmjeren prvenstveno prema mladima,
a u tom kontekstu i prema kršćanima, što u budućnosti može biti samo još intenzivnije.
Sadašnji procesi indoktrinacije, radikalizacije i regrutiranja novih pobornika i boraca
izgledno će se nastaviti uz maksimalno korištenje interneta i socijalnih mreža, ali ne
samo s ciljem upućivanja boraca u Siriju već i s ciljem intenzivne indoktrinacije i stvaranja pričuvnih radikalnih snaga i jake logističke potpore u regiji. Stvaranje uvjeta za
dugoročnu promjenu društvenih uređenja na Zapadnom Balkanu i u cijeloj Europi
krajnji je cilj. U tom kontekstu dio država iz regije ne predstavlja primarni interes u
ovom trenutku, što može izazvati lažan osjećaj neugroženosti.
Literatura:
Ali, Tariq, Sukob fundamentalizama: križarski ratovi, džihad i suvremenost, Sarajevo, Bemust Publishing, 2008.
Giudère, Matthieu, Novi teroristi, Zagreb, Alfa, 2012.
Hegghammer, Thomas, “Should I Stay or Should I Go?”, Washington D.C., American Political Science Review, veljača 2013. Dostupno na: http://hegghammer.com/_files/Hegghammer_-_Should_I_stay_or_should_I_go.pdf, učitano 23. rujna 2013.
62
Fenomen stranih boraca u Siriji i možebitne posljedice za Europu
Oliver Andonov, Robert Mikac, Krešimir Mamić
Kaylan, Melik, “Syria’s War Viewed Almost in Real Time”, The Wall Street Journal,
Dostupno na: http://online.wsj.com/news/articles/SB100014241278873244926045790
83112566791956, učitano 27. studenog 2013.
Kohlmann, F. Evan, Al-Qa’idin džihad u Europi: afganistansko-bosanska mreža, Zagreb, Naklada Ljevak d.o.o., 2005.
Kohlman, F. Evan, “A Beacon for Extremists: The Ansar al-Mujahideen Web Forum”, Combating Terrorist Center at West Point, veljača 2010., svezak 3, br. 2. Dostupno
na:
http://www.ctc.usma.edu/wp-content/uploads/2010/08/CTCSentinel-Vol3Iss2art1.pdf, učitano 23. studenog 2013.
Rashid, Ahmed, Talibani: Islam, nafta i nova velika igra u Srednjoj Aziji, Zagreb,
Tamaris, 2001.
Rubin, R. Barnett, The Fragmentation of Afghanistan: State Formation and Collapse
in International System, New Heaven and London, Yale University Press, 2002.
Schwartz, Stephen, Dva lica islama, Zagreb, Medžilis islamske zajednice, 2005.
Zelin, Y. Aaron, “Who Are the Foreign Fighters in Syria?”, Washington D.C., The
Washington Institute, Policy Analysis. Dostupno na: http://www.washingtoninstitute.
org/policy-analysis/view/who-are-the-foreign-fighters-in-syria, učitano 10. prosinca
2013.
Web stranice Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, Službe za poslove sa
strancima, učitano 6. prosinca 2013. godine.
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 43-63
Summary
Contemporary Syria is a laboratory, training field and battleground where regional powers and one global power, international organizations, influential
companies and individuals are testing various mechanisms to pursue their
goals, which have little in common with the well-being of the Syrian people.
One of the tools in their use are foreign fighters against and, in lesser extent,
in support of the regime of President Bashar al-Assad.
Keywords: Syria, foreign fighters, indoctrination, radicalization, European
Union, Western Balkans
63
64
Fenomen stranih boraca u Siriji i možebitne posljedice za Europu
Oliver Andonov, Robert Mikac, Krešimir Mamić
65
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 65-85
Pregledni znanstveni članak
UDK: 339.9:355.02(497.5)
Primljeno: 26. prosinca 2013.
Nacionalna sigurnost iz perspektive geoekonomije: slučaj
Republike Hrvatske
Aleksandra Grubić*
Sažetak
U današnjem su svijetu nacionalna i međunarodna sigurnost uvelike pod
utjecajem ekonomske domene. Kako bi se pružio analitički pregled ovih procesa, rad je podijeljen u tri dijela. Prvi dio obuhvaća teorijsku pozadinu procesa unutar kojeg geoekonomija ne zamjenjuje, već nadopunjuje geopolitičke
kalkulacije. Drugi dio stavlja naglasak na proširenje i preračunavanje koncepta nacionalne sigurnosti u kontekstu kretanja od geopolitike prema geoekonomiji, proširujući tradicionalno promatranu političko-vojnu domenu. Treći
dio odnosi se na slučaj Republike Hrvatske, kojim su prikazani, koristeći osam
međusobno povezanih koncepata ekonomske sigurnosti (sigurnost opskrbe,
sigurnost pristupa tržištu, kreditna sigurnost, sigurnost tehnološko-industrijske sposobnosti, društveno-ekonomska sigurnosna paradigma, prekogranična sigurnost zajednica, sistemska sigurnost, sigurnost saveza), njezin položaj i
mogući ishodi na području nacionalne sigurnosti, promatrano iz perspektive
novonastale ekonomski dominantne domene.
Ključne riječi: nacionalna sigurnost, međunarodna sigurnost, geoekonomija
Uvod
Nakon pada Berlinskog zida demokracija i slobodno tržište postali su ti koji se međusobno osnažuju, preuzimajući vodeću ulogu u međunarodnom okruženju. Otvorena tržišta trebala su dovesti do unapređenja demokracije, a zauzvrat su demokracije
promicale otvorenije tržište. Drugim riječima, globalizacija je prevagnula kao vodeći
oblik komunikacije, gdje su kompanije i pojedinci glavni akteri u multilateralnom svijetu vođenom zajedničkim ekonomskim pravilima.
Sada je jasno da su metode trgovine prevagnule nad vojnim metodama te da današnji sigurnosti kontekst uvelike ovisi o materijalnim sredstvima, drugim riječima, držav* Aleksandra Grubić, doktorska kandidatkinja na doktorskom studiju Međunarodni odnosi na Fakultetu
političkih znanosti u Zagrebu
66
Nacionalna sigurnost iz perspektive geoekonomije: slučaj Republike Hrvatske
Aleksandra Grubić
ni utjecaj i održavanje domaće i međunarodne sigurnosti pod značajnim su utjecajem
ekonomske domene. Propitivanje državne moći, takozvana ekonomska globalizacija,
nagla transparentnost uvriježene ideološke separacije između vojne (vanjske) i policijske (unutarnje) utvrđene društvene sigurnosti, rekonfiguracija graničnog prostora,
odjeljivanje dugotrajnih poveznica između građanstva i vojske te kreativna destrukcija nacionalnih koncepata društvene sigurnosti doveli su u pitanje konceptualizaciju
modernih pomaka i specijalizaciju političke, ekonomske i društvene moći koja prelazi
granice geopolitike i ulazi u sferu geoekonomije, rekalibrirajući geopolitiku tržišnom
logikom. Ondje gdje se geopolitika mogla shvatiti kao sredstvo prisvajanja teritorija
kako bi se akumuliralo bogatstvo, geoekonomija okreće proceduru, ciljajući izravno na
akumulaciju bogatstva putem kontrole tržišta (Cowen i Smith, 2009.).
Zbog svojevrsne ekspanzije geopolitičkog okvira u domenu geoekonomije, ekonomskih supersila i ekonomskog natjecanja, ovaj rad podijeljen je u tri sukcesivna
dijela. Prvi dio pruža teorijsku pozadinu procesa unutar kojeg geoekonomija ne zamjenjuje, već nadopunjuje geopolitičke kalkulacije; drugi dio bit će usmjeren na preračunavanje koncepta nacionalne sigurnosti u kontekstu kretanja od geopolitike prema
geoekonomiji, proširujući tradicionalno promatranu političko-vojnu domenu; dok će
unutar trećega dijela biti analiziran slučaj putem kojeg će biti prikazan, uz pomoć osam
međusobno povezanih koncepata ekonomske sigurnosti (sigurnost opskrbe, sigurnost
pristupa tržištu, kreditna sigurnost, sigurnost tehnološko-industrijske sposobnosti,
društveno-ekonomska sigurnosna paradigma, prekogranična sigurnost zajednica, sistemska sigurnost, sigurnost saveza), položaj Republike Hrvatske po pitanju nacionalne sigurnosti, a promatrano iz perspektive ekonomski dominantne domene.
1. Od geopolitike prema geoekonomiji – geneza koncepta
Shvaćanje geopolitike krucijalno je za razumijevanje njezine međupovezanosti s
trenutačno prevladavajućom geoekonomijom. Geopolitika proučava odnos između geografskog prostora i političke akcije. To je intelektualni proces koji može biti definiran
kao balansiranje snaga odnosima moći u određenom prostoru (Csurgai, 1998.). Ovaj
koncept nije isključivo vezan za međunarodne odnose, već uključuje i širu sliku ili „geopolitičko društveno“, što označava poveznicu teritorija, ekonomije i društvenih formi
unutar i izvan nacionalnih granica. Iako geopolitičke kalkulacije mogu biti identificirane ovisno o vremenu i prostoru, od klasične Atene do kineske dinastije i Rimskoga
Carstva, generalizirana praksa i stvaranje formalizirane znanosti o geopolitici svoje začetke imaju u Europi u razdoblju nakon prosvjetiteljstva. Geneza moderne geopolitike
započela je usporedno sa stvaranjem moderne države, koja je nastala u devetnaestom
stoljeću, te usporedno s definiranjem i obranom europskog teritorija. Novonastala znanost počivala je na postojanju granica između država, ili na sustavu nacionalnih država
(Cowen i Smith, 2009.).
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 65-85
67
Ideja da koegzistencija trgovine i ekonomije može reducirati i ograničiti mogućnost otvorenih vojnih konflikta u međunarodnom okruženju može se pratiti još od
vremena Montesquieua, koji je tvrdio da „prirodni efekt trgovine vodi miru“, što je bila
nadgradnja njegove ideje da je reciprocitet prirodnih ljudskih potreba iznesen kroz
miroljubivu međuzavisnost (Howse, 2006:11); ili Kanta, koji je tvrdio da duh trgovine,
nekompatibilan s ratom, prije ili poslije zadobije prednost u svakoj državi. No ta je
ideja nepotpuna jer duh trgovine često može dovesti do „ratnog ponašanja“ s obzirom na to da vojna ekspanzija može biti ekonomski isplativa. Na primjer prosperitet
SAD-a uvelike počiva na činjenici da je to najveća svjetska zona slobodne trgovine, no
svoju veličinu može zahvaliti različitim oblicima osvajanja. Zbog toga Kantova fraza o
nekompatibilnosti trgovine i rata može biti prihvaćena jedino usporedno s razumijevanjem da se bogatstvo najbolje postiže razmjenom, a ne osvajanjem. S time na umu, na
početku dvadesetog stoljeća Angell je pokušao umanjiti privlačnost carstva i osvajanja,
uvjeravajući ljude da je trgovina najbolji način akumuliranja bogatstva. Rastuća međupovezanost između nacija u 20. stoljeću posljedično je dovela do sve veće prihvaćenosti
da slobodna trgovina osnažuje ekonomske prednosti osvajanja, ostavljajući za sobom
problematične ideje invazije i imperijalne kontrole (Mueller, 2012.).
U vrijeme kad je Hladni rat trebao završiti, započela je nova era rivalstva među nacijama, koja je premašila okvire dotad dominantne paradigme u kojoj je politika imala
primat, a geopolitika je bila vođena više ideološkim nego ekonomskim faktorima. To
je razdoblje donijelo nove ideje važne za definiranje moderne geoekonomije, kao što
je Kennedyjeva studija „Rast i pad velikih sila“ iz 1987. godine, unutar koje je naglasak
bio stavljen na tezu o prekomjernom imperijalnom širenju, s posebnom pozornosti na
fiskalnim i drugim ekonomskim ograničenjima nacionalne moći i njezinih projekcija.
On je pružio važnu opasku navodeći kako su rast i pad različitih carstava i država u međunarodnom okruženju bili potvrđeni ishodima ratova velikih sila, gdje je pobjeda uvijek išla ruku pod ruku s najvećim materijalnim resursima (Kennedy, 1987:439). Druga
osoba važna za razvoj geoekonomije jest Edward Luttwak, koji se smatra začetnikom
samog izraza, sa svojim esejom iz 1990. godine, „Od geopolitike do geoekonomije: logika sukoba, gramatika trgovine“. On navodi kako se čini da se svi danas slažu kako
su metode trgovine zamijenile vojne metode, s kapitalom umjesto oružane sile, civilnim inovacijama umjesto vojno-tehničkog napretka te trgovinskom probojnosti umjesto akumuliranja baza i garnizona (Luttwak, 1998:125). Države, kao prostorni entiteti
strukturirani da ljubomorno štite svoje teritorije, neće nestati, već će se preorijentirati
prema geoekonomiji kako bi kompenzirale sve ograničenije uloge geopolitike. Nadalje,
geoekonomija predstavlja najbolji izraz za opis povezanosti logike konflikta s metodama trgovine, ili kako bi to Clausewitz napisao, logike rata unutar gramatike trgovine.
U principu države pokušavaju djelovati geoekonomski jer su one u krajnjoj liniji
prostorno definirani entiteti strukturirani da nadvladaju jedan drugoga na svjetskoj
68
Nacionalna sigurnost iz perspektive geoekonomije: slučaj Republike Hrvatske
Aleksandra Grubić
sceni. Osim funkcija koje su nastale kao posljedica toga što su države, raison d’être proizlazi iz njihovih kronološki primarnih funkcija: pružanja sigurnosti od vanjskih i unutarnjih neprijatelja (Luttwak, 1998:25-26). Postoji još jedna važna implikacija za porast
važnosti geoekonomije koja proizlazi iz Huntingtonovog eseja „Zašto je međunarodno
prvenstvo važno”, proširivši Bellovu tezu koja navodi kako ekonomija predstavlja nastavak rata drugim sredstvima. Njegova hipoteza implicira kako je ekonomija vjerojatno najvažniji izvor moći te da u svijetu u kojem vojni konflikt među najmoćnijim
državama nije vjerojatan ekonomska moć dobit će na važnosti u određivanju prvenstva
ili podređenosti država. Stvarnost vojnog nadmetanja, što implicira instrumente moći
kao što su projektili, avioni, ratni brodovi, bombe, tenkovi i divizije, zamijenjena je i
proširena stvarnošću ekonomskog natjecanja, gdje instrumenti moći uključuju produktivnu efikasnost, kontrolu tržišta, trgovinski višak, jaku valutu, devizne rezerve,
vlasništvo nad stranim kompanijama, tvornicama i tehnologijom (Baru, 2012:2-3).
Današnji klasični oblici realpolitike, temeljeni na geopolitici, sa svojom strukturom
utemeljenom na mogućnosti rata, izgubili su primarnu važnost. Geopolitika je bila temeljena na rivalstvu i odnosu moći među različitim silama na određenom teritoriju.
Konfliktne teritorijalne pretenzije bile su povezane sa simbolima i nacionalnim mitovima prisutnim na određenom teritoriju. Kao nastavak na geopolitiku, geoekonomija
uključuje labavljenje granica i teritorija kroz nacionalne artikulacije. Sada se pozornost
fokusira na propitivanje odnosa između ekonomske moći i prostora, što također uključuje „virtualni“ prostor u kojem fluidnost i intenzitet ekonomske razmjene otežavaju
tradicionalno definiranje teritorijalnih granica (Csurgai, 1998.). Važnost „virtualnog”
prostora u državnim poslovima proizlazi iz njihove rastuće važnosti u ekonomskim,
političkim i sigurnosnim procesima države. Države si ne mogu priuštiti smanjivanje
magnitude u kojoj virtualni prostor utječe na geopolitičke i strateške aspekte njihovog
statusa u međunarodnom sustavu. Virtualni prostor postao je jednako „živ“ za države
kao i fizička geografija, iako to ne znači da ju je zamijenio. Kao i fizički, „virtualni“ je
prostor postao krucijalan za obranu državne infrastrukture te političkih i ekonomskih
interesa (Huermann, 2011:47).
Otkad je važnost vojnih prijetnji u klasičnom smislu izgubila na intenzitetu, geoekonomski ciljevi i modaliteti postaju dominantni u državnim djelovanjima. U novoj
eri geoekonomije, uz uzroke, i instrumenti konflikata postaju ekonomski, što znači da,
ako komercijalne nesuglasice dovedu do političkih sukoba, ti politički sukobi moraju
biti riješeni trgovinskim oružjem: subvencioniranjem izvoza u manjoj ili većoj mjeri,
financiranjem tehnoloških projekata, potporom određenih oblika edukacije, izgradnjom konkurentne infrastrukture itd. (Luttwak, 1998:127-128). Moderna država postaje sve povezanija s nacionalnom ekonomijom. Vlade subvencioniraju produktivnost
na mnogo načina: sustavom poreza, zapošljavanjem u javnom sektoru ili vojnim pro-
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 65-85
69
računom. Kriza kejnesijanske države dovela je do rastuće tendencije privatizacije, prvobitno javnih funkcija, što je rezultiralo sve jačom infiltracijom neoliberalne države u
globalnu ekonomiju. Posljedično je došlo do privatizacijskog trenda širokih razmjera,
ne samo unutar javnih kompanija, već i unutar same države, koja postaje poduzetnik, a
gubi isključivu funkciju regulatora tržišta (Cowen i Smith, 2009:41).
Era intenzivne geoekonomske aktivnosti može postati era besprimjernog rizika za
privatne kompanije, što znači da, ako oni ulože Y milijuna svojih sredstava kako bi
razvili tehnologiju X, može ih preteći projekt X unutar države Z, koju financiraju porezni obveznici u iznosu od 2Y milijuna ili 20Y milijuna. Te bi se kompanije također
mogle natjecati sa stranim investitorima koji su ih spremni izbaciti s tržišta i koji su za
tu svrhu financirani od strane vlastitih državnih vlasti. Kako je takvo javno financiranje
uglavnom tajno, kompanija koja je žrtva može ući na tržište nesvjesna svojih nedostataka. Postoje različiti načini na koje međunarodna ekonomija može biti pod utjecajem
toga dijela geoekonomije umjesto pod isključivim utjecajem ekonomije. To se može usporediti s prošlosti, kad su geopolitičke aktivnosti nekolicine najmoćnijih sila utjecale
na politike ostalih (Luttwak, 1998:129).
Danas svaka država može imati vanjsku ekonomsku politiku koja je preduvjet za
prosperitet nacije. Globalizacija je dovela do zamagljivanja nacionalnih i međunarodnih granica, posljedično dovodeći u pitanje sigurnosni kontekst države. Zbog toga
države i njihova gospodarstva moraju imati geopolitičku viziju kako bi razvili geoekonomske strategije, što im dugoročno omogućuje razvijanje širokog, međunarodnog
ekonomskog utjecaja (Csurgai, 1998.).
2. Proširenje koncepta sigurnosti
Dramatične globalne promjene u društvenim, političkim i ekonomskim procesima
dogodile su se nakon Hladnog rata, koji je donio nova razumijevanja tradicionalnih
koncepata odnosa između geopolitike i nacionalne sigurnosti, uvodeći geoekonomiju
kao važan faktor u određenju sigurnosnih pitanja. Kako bi se uopće moglo razmišljati
o okruženju nacionalne sigurnosti, nužno je pokušati razumjeti glavne aspekte promjenjivog međunarodnog ekonomskog okruženja s obzirom na to da je naše trenutačno
međunarodno okruženje određeno pojačanim međuodnosom međunarodne ekonomije, nacionalne sigurnosti i vanjske politike (Thirlwell, 2010:36). Kako je prikazano u
prošlom poglavlju, došlo je do velikih pomaka u društvu, od geopolitičke prema geoekonomskoj analizi događaja, koji su pod nacionalnim i međunarodnim utjecajima.
Drugim riječima, stara bipolarna geopolitika ustupila je mjesto novonastaloj tripolarnoj svjetskoj strukturi najmoćnijih ekonomskih sila (Dent, 2010:235).
Nakon globalnih ekonomskih šokova 1970-ih godina novoformirana međunarodna
politička ekonomija kao znanstvena disciplina ima mogućnost za istraživanje koncep-
70
Nacionalna sigurnost iz perspektive geoekonomije: slučaj Republike Hrvatske
Aleksandra Grubić
ta ekonomske sigurnosti unutar strateških kalkulacija, posebno ekonomske sigurnosti
na makrorazini, koja se primarno odnosi na one entitete koji su sposobni upravljati
stranim ekonomskim politikama unutar međunarodnog ekonomskog sustava. Može
se sažeti kako postoji određeni pomak od geopolitike prema geoekonomiji, od vojnih
supersila prema ekonomskim supersilama te od političko-ideološkog natjecanja prema
ekonomskom natjecanju. Postalo je jasno devedesetih godina da ulazimo u fazu gdje
će se vanjska politika i nacionalna sigurnost rotirati sve više oko poslovnih interesa, a
ekonomska diplomacija postat će ključni faktor za razrješenje važnih problema našeg
vremena (Dent, 2010:235).
Sve je više država počelo shvaćati da su ekonomska stabilnost i njezin razvitak, uz
konkurentnost na globalnom tržištu te unapređenje standarda života, postali krucijalni
za nacionalnu sigurnost (Bilandžić, Mikulić, 2007.). U ovom radu neće biti ponuđena definicija nacionalne sigurnosti, već samo njezine determinante za koje je važno
naglasiti da ne uključuju samo nacionalnu ugrozu od strane vanjske vojne prijetnje.
Najšira podjela uključuje najmanje tri dimenzije, sigurnost pojedinca te nacionalnu i
međunarodnu sigurnost, koje su sve više međusobno isprepletene. Sigurnost pojedinca
paradoksalna je upravo jer je djelomično ovisna o državi, dok je ujedno država ta koja
je potencijalno ugrožava. Pojedinca može ugroziti njegova država na različite načine te
ga također može ugroziti njezin razvoj u međunarodnom okruženju. Pojedinci također mogu predstavljati prijetnju državi (nacionalna razina) koja predstavlja najvažniji
entitet jer determinira druga dva aspekta sigurnosti. No u današnjem svijetu još uvijek
ne može egzistirati bez međunarodnog sustava koji je na suprotnom kraju pojedinačnog političkog fenomena. Država kao središnji pružatelj sigurnosti može biti ugrožena
oblicima prijetnji iz različitih sektora kao što su vojni, politički, ekonomski i ekološki
(Buzan, 1983.).
Ekonomske su prijetnje složenije kad se odnose na nacionalnu sigurnost od onih
ekonomskih ili političkih jer su normalni uvjeti aktera u ekonomskoj domeni prožeti
rizikom, kompetitivnošću i nesigurnošću. Uzmemo li u obzir da je nesigurnost u ekonomskoj domeni normalna, onda to dodatno otežava lociranje granice pitanja koja zahtijevaju poseban status kao prijetnja nacionalnoj sigurnosti. Ova je dinamika izrazito
složena, i njezinu podložnost intenzivnim fluktuacijama u izvedbi teško je razumjeti.
Kao posljedica, ekonomija predstavlja mnogo dvosmisleniju prijetnju nego neki konkretniji elementi kao što su teritorij ili vladine institucije. Postoji velik broj različitih
ekonomskih prijetnji koje se ne mogu bez sumnje definirati kao prijetnje nacionalnoj
sigurnosti. Ta pitanja uključuju izvoz, restrikcije uvoza, manipulaciju cijenama, kontrolu valute i velik broj drugih mogućih prijetnji koje mogu imati ozbiljan utjecaj na
ekonomiju države i posljedično na nacionalnu sigurnost. No ekonomska prijetnja unutarnjoj stabilnosti može biti izdvojena i može uključivati državno upravljanje ekonomskim strategijama na temelju maksimalizacije blagostanja ekstenzivnom trgovinom.
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 65-85
71
Tijekom vremena to je rezultiralo visokom razinom ovisnosti o trgovini kako bi se
održale socijalne strukture koje su narasle usporedno s rastućim prosperitetom. Međunarodna ekonomija postaje u potpunosti prožeta državnim strukturama i dinamikom
moći i sigurnosti s obzirom na to da je državni sustav određen obrascima proizvodnje
i potrošnje (Buzan, 1983.).
Ekonomske dimenzije nacionalne sigurnosti uklapaju se u okvir državnog blagostanja i predstavljaju jedan od najvažnijih faktora nacionalne sigurnosti. To uključuje sposobnost države da ima pristup i da profitira od prirodnih resursa, tržišta i financija koje
determiniraju prihvatljivu razinu blagostanja. Ekonomsko blagostanje, visoka razina
društvenog razvoja, visoka razina zaposlenosti i visok životni standard predstavljaju
najvažnije aspekte za nacionalnu sigurnost u kombinaciji sa zadovoljavanjem nacionalnih interesa koji uključuju unapređenje državne međunarodne trgovine, pristup materijalnim i financijskim resursima i tržištima, uz važnost očuvanja ekonomskih interesa
izvan nacionalnih granica. Sve su to preduvjeti koji omogućuju da država pruži sigurnost, što implicira sigurnost pojedinaca pružanjem prihvatljivog životnog standarda te
više razine razvoja koja omogućuje sredstva za ulaganje u one instrumente nacionalne
sigurnosti koji će je dalje unaprijediti (Bilandžić, Mikulić, 2007.).
Sigurnost u svojem najopćenitijem obliku uključuje obranu i jamstvo sigurnosti za
određeni entitet od postojećih prijetnji, ali i stvaranje mogućnosti i prilika za zadovoljavanje interesa i profita tog entiteta. Ekonomska sigurnost predstavlja uži oblik jer se
fokusira na državnu potrebu za zaštitom društvenog i ekonomskog tkiva društva, kapacitet države da djeluje kao efikasan zaštitnik kako bi očuvala društveni integritet i suverenitet, ali i u suradnji s drugim državama, te održavanje i očuvanje međunarodnog
ekonomskog okvira. Zbog toga se može reći da je ekonomska sigurnost determinirana
dvama ključnim faktorima, ekonomskim kapacitetom povezanim sa sposobnosti entiteta da iznese ekonomske i političke zadatke koji su u njegovom nacionalnom interesu,
no također pružanjem pomoći u umanjivanju ranjivosti na strane pritiske i prijetnje
te faktore vanjskog okruženja u okviru kojih velike, jake države, koje imaju snažnu
strukturnu moć, mogu oblikovati vanjsko okruženje koje je orijentirano na realizaciju
ekonomskih sigurnosnih ciljeva (Dent, 2010:238).
Za državu je važno minimalizira svoje unutarnje i vanjske prijetnje te da pretvori svoje opcije u prednosti. Kako bi to ostvarila, država mora očuvati svoj strukturni
identitet i sposobnost stvaranja prosperiteta i unapređenja vlastitih interesa. Strukturni
identitet uključuje održavanje interne strukture ekonomije tijekom interakcije unutar
međunarodnog ekonomskog sustava, ali i kapacitet da se zadovolje osnovne potrebe
ekonomskih subjekata koji koegzistiraju unutar tog entiteta. Stoga strukturni identitet
predstavlja ključni cilj za ekonomsku sigurnost, a aspekt interesa i kapaciteta za stvaranje prosperiteta proširuje konvencionalna ograničenja koncepta ekonomske sigur-
72
Nacionalna sigurnost iz perspektive geoekonomije: slučaj Republike Hrvatske
Aleksandra Grubić
nosti koji je orijentiran na umanjivanje izravne ekonomske ranjivosti. Ovdje se fokus
postavlja na smanjivanje budućih rizika, ranjivosti i prijetnji ekonomskoj sigurnosti, a
sve od navedenog predstavlja izrazitu važnost u današnjem ubrzanom ekonomskom
okruženju.
Navedeno unapređenje geopolitike posredstvom geoekonomije donijelo je povećani interes za domaća i međunarodna ekonomska pitanja koja su sve više priznata kao
važni faktori u oblikovanju sigurnosnog diskursa; iz međunarodne perspektive, ekonomska kriza i pad BDP-a, u kombinaciji s potrebom za drastičnim smanjenjem državnih izdataka kako bi se izbjegli kreditni derivati (engl. credit defaults) koji su u mnogim
zemljama doveli do smanjenja financijskih sredstava unutar više sektorskih proračuna.
Osim najočitijih i izravnih utjecaja ekonomske krize za obrambeni proračun, nastali
su i drugi neizravni efekti, kao što su nezaposlenost uzrokovana smanjenom ekonomskom aktivnošću.
Visoka razina nezaposlenosti može predstavljati problem promatrano iz perspektive
nacionalne sigurnosti. Čak i za one koji su zaposleni, niske plaće, povećana konkurencija na tržištu rada, sveobuhvatno tržište rada, smanjenje životnog standarda, visoka
razina nesigurnosti ekonomske prognoze te nedostatak nade u bolju budućnost mogu
dovesti do ozbiljnih društvenih problema. Situacija je još naglašenija državnim mjerama za fiskalnu konsolidaciju koje impliciraju rezove državnih troškova, povećanje
poreza itd., sve u svrhu borbe protiv krize javnog duga. Porast državnog duga i umanjenje socijalnih troškova mogu dovesti do nezadovoljstva stanovnika te općeg okruženja ekonomske i političke nesigurnosti. Nezadovoljstvo, u kombinaciji s nedostatkom
povjerenja u državne institucije i ekonomske autoritete, može posljedično dovesti do
štrajkova, pobuna i drugih oblika iskazivanja društvenog nezadovoljstva. Visoka stopa
nezaposlenosti i smanjenje socijalnih troškova mogu biti popraćeni i smanjenjem troškova u obrazovanju. To pak može predstavljati sigurnosnu prijetnju jer je neobrazovana radna snaga manje produktivna, a u isto vrijeme podložna ekstremističkim idejama
i aktivnostima. Drugi neizravni društveni efekt krize koja utječe na nacionalnu sigurnost jest potencijalno povećanje stope kriminala na državnoj i međunarodnoj razini,
krijumčarenje osoba i robe, popraćeno problemom imigranata, s obzirom na to da je
sve više ljudi spremno napustiti svoje domove u potrazi za zaposlenjem u drugim državama. Uzme li u obzir činjenica da ekonomska kriza nikada nije zaključana unutar
državnih granica, posebno kad govorimo o Europskoj Uniji, imigranti se moraju natjecati za radna mjesta s lokalnim stanovništvom koje je već suočeno s visokom razinom
nezaposlenosti, što rezultira povećanom netolerancijom prema imigrantima (Constantinescu, 2011.).
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 65-85
73
Postoji osam različitih, ali međusobno povezanih interpretacija ekonomske sigurnosti koje je identificirao Dent: sigurnost opskrbe, sigurnost pristupa tržištu, kreditna
sigurnost, sigurnost tehnološko-industrijske sposobnosti, društveno-ekonomska sigurnosna paradigma, prekogranična sigurnost zajednica, sistemska sigurnost, sigurnost saveza. Sigurnost opskrbe uključuje osiguravanje ključnih lanaca opskrbe, što
uključuje uvoz materijala i tehnologije koji izravno utječu na konkurentnost entiteta.
Sigurnost pristupa tržištu temeljena je na pružanju najboljeg mogućeg pristupa stranim tržištima. To je posebno važno za ekonomije s malim domaćim tržištima koje
su orijentirane na izvoz. Kreditna sigurnost fokusira se na osiguravanje financijske
likvidnosti unutar međunarodnog sustava, ali također na očuvanje pristupa, utjecaja
i kontrole nad izvorima međunarodnih kredita. Sigurnost tehnološko-industrijskoga
kapaciteta uključuje sposobnost ekonomije da proizvede blagostanje, produktivnost i
druge faktore koji su zaslužni za stvaranje bogatstva korištenjem tehnoloških i industrijskih sredstava. Strateška industrija definira se kao glavna značajka za zadovoljavanje interesa ekonomije i nacionalne sigurnosti određene države. Društveno-ekonomska sigurnosna paradigma temelji se na preferiranoj društveno-ekonomskoj paradigmi
određenog društva te na definiranim ciljevima blagostanja. Prekogranična sigurnosna
zajednica služi kao odgovor na lokalne regionalne probleme koji mogu ubrzati prekograničnu ekonomsku krizu ili utjecati na lokalno pitanje nezavisnosti. Postoji mnoštvo
domaćih i međunarodnih pitanja koja uključuju prekogranična prelijevanja te zahtijevaju zajedničko upravljanje ekonomskim sigurnosnim izazovima. Sistemska sigurnost
fokusira se na zajedničke interese u očuvanju integriteta međunarodnog ekonomskog
sustava putem nabave, distribucije i konzumacije međunarodnih javnih dobara. Sigurnost saveza uključuje sklapanje i razvoj međunarodnih ekonomskih partnerstava s državnim i nedržavnim subjektima. Ti savezi mogu poprimiti različite oblike i često ovise
o prirodi ekonomskih sigurnosnih ciljeva (Dent, 2010.). U sljedećem dijelu ovih osam
interpretacija ekonomske sigurnosti koristit će se kao indikatori hrvatske situacije po
pitanju sigurnosti iz ekonomske perspektive.
3. Sigurnosni efekti geoekonomskoga konteksta: slučaj Republike
Hrvatske
U nesigurnom svijetu neuravnoteženog i stalnog političkog i ekonomskog oblikovanja, koje opcije imaju male zemlje poput Republike Hrvatske da si omoguće sigurnost
unutar međunarodnog okvira?
74
Nacionalna sigurnost iz perspektive geoekonomije: slučaj Republike Hrvatske
Aleksandra Grubić
Tijekom prošloga desetljeća male su zemlje1 u Europi prilagodile svoje političke i
administrativne strukture promjenjivom geopolitičkom okruženju. Kraj Hladnoga rata
1989. godine i raspad SSSR-a 1991. godine, proširenje EU-a iz 1995., 2004., 2007. i
2013. godine, kao i trenutačni procesi globalizacije, pomogli su u transformaciji prirode izazova vanjske politike u Europi (Steinmetz i Wivel, 2010:3).
Neke od glavnih opcija koje su otvorene za male države u međunarodnim odnosima kako bi osigurale svoju unutarnju i međunarodnu sigurnost mogu se sažeti unutar
sljedećeg: mogu tražiti zaštitu veće države (engl. bandwagonning), formirati saveze s
drugim malim državama – formalno, neformalno, dugoročno ili kratkoročno – pristupiti međunarodnoj organizaciji kako bi dobile zaštitu, također mogu naći nišu ili
specijalizaciju, ostati tihe i „ne talasati“ (engl. quietism) ili ostati neutralne, što je više
percepcija neutralnosti nego stvaran neutralni stav.
Male se države često oslanjaju na strukturalne i ad hoc multilateralne okvire i/ili
saveze kako bi pojačale svoj glas u međunarodnoj areni. Obično su međunarodne institucije te koje su im najbliži saveznici (Steinmetz i Wivel, 2010:31). Mnogo se može
naučiti od malih ekonomija. U 21. stoljeću prednosti velikih država, kao što su veličina
tržišta i prateće velike ekonomije, unutarnje različitosti i veća moć političke trgovine, gube svoju prijašnju važnost. Danas postoji obrazac „Malih uspješnih europskih
ekonomija“ (SSEE), koji uključuju zemlje Skandinavije i Beneluksa, Švicarsku, Irsku i
Austriju. Uspjeh varira od države do države, no zajednička je ideja ta da su one male ali
otvorene, čime kompenziraju to što su teritorijalno i populacijski manje. Te države svoj
ekonomski uspjeh mogu zahvaliti čvrstoj posvećenosti slobodnom tržištu i funkcionalnim političkim institucijama (Mokyr, 2006:9-10).
Hrvatska je jedna od malih europskih država, zbog čega je za nju nužno da pristupi
savezima kako bi ekonomski prosperirala. Kako je rekao Tony Blair, odricanje od dijela
autonomije može rezultirati većim nagradama u smislu šireg utjecaja u svijetu (Hill,
2003:247). Također, 1989. godine premijer Luksemburga Jacques Santer izjavio je kako
je Luksemburg uspio jer je politikom integracije osnažio svoju nezavisnost. Iz toga slijedi da je integracija conditio sine qua non za održiv ekonomski rast, što je nužan predu1 Definicija male države složena je i često može zavarati. Ne postoji globalno ili akademski dogovorena
definicija „male države“ (Thorhallsson i Wivel, 2006.; Maass, 2009.; Panke, 2008.). Neki od glavnih
kriterija za njihovo definiranje obuhvaćaju populaciju (definicija EU-a), teritorij, veličinu njihove ekonomije i vojsku, no u posljednje vrijeme fokus se pomaknuo prema elementima kao što su preferencija, percepcija i uloga. Također možemo govoriti o kvantitativnim i kvalitativnim kriterijima u obliku
„snage“ – što se primarno odnosi na mjerljivi kapacitet države – i „moći“ – koja prelazi razumijevanje
veličine države koje se temelji isključivo na fizičkim atributima i sposobnostima (Maass, 2009:72). Neki
bi rekli da biti mala država podrazumijeva ranjivost koja nije samo koncept vanjske prijetnje u svijetu
moći, već je povezana s ekonomskom ranjivosti. Male države često preferiraju otvorene ekonomske
odnose te su stoga ranjive na međunarodne pritiske. Biti mala država stoga je komparativna prije nego
apsolutna ideja, što znači da je teško povući liniju i postaviti granicu (Antola, 2002:72).
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 65-85
75
vjet za politički opstanak države. Suverenitet države najbolje se osigurava integracijom
u veće zajednice, od kojih je aktivno sudjelovanje u Europskoj Uniji najvažnije (Weiler,
1999:21).
Manje države profitiraju od zaštite unutar većih organizacija jer one ne oslabljuju,
već osnažuju njihovu vanjsku politiku. Upravo zbog toga države koje nisu članice EU-a
žele biti povezane s asocijacijama kao što su Zajednička vanjska i sigurnosna politika
(CFSP), Europsko ekonomsko područje (EEA), Ujedinjeni narodi (UN) ili Šengen jer
im one omogućuju multilateralno djelovanje na područjima koja su previše značajna
da bi se o njima odlučivalo unilateralno (Hill, 203:247-248).
Na području pružanja sigurnosti građanima pristupanjem savezima Hrvatska se
pokazala kao vrijedan suradnik u geoekonomskom okruženju jer je članica ekonomskih i financijskih institucija, ali i regionalnih te globalnih multilateralnih organizacija, od kojih su najvažnije Međunarodni monetarni fond i Ujedinjeni narodi od 1992.,
Svjetska banka od 1993., Europska banka za obnovu i razvoj od 1993., NATO od 2009.
i najnovije, EU od srpnja 2013.2 Pristupanje svim tim organizacijama, kao i mnogim
drugim regionalnim, osnažilo je ulogu i položaj Hrvatske u međunarodnim odnosima
te otvorilo mogućnosti za nacionalni ekonomski napredak. Razvoj međunarodnih ekonomskih partnerstava predstavlja jedan od osam faktora koje Dent navodi kao važne
za osiguranje ekonomske sigurnosti te ulazi u fokus ekonomske diplomacije zajedno
s društveno-ekonomskom sigurnosnom paradigmom, prekograničnom sigurnosti zajednica te sistemskom sigurnosti.
Sistemska sigurnost također može biti povezana s međunarodnom suradnjom i
sigurnosti saveza jer, zajedno s pristupanjem savezima, dolazi i prihvaćanje njihovih
principa i regulativa. Država će očuvati svoj integritet održavanjem integriteta međunarodnog ekonomskog sustava. Već je spomenuto da Hrvatska ulaže velik trud u
pristupanje savezima kako bi osnažila svoj položaj u međunarodnom okruženju, no
također je važno da djeluje u skladu s principima tržišta EU-a te da prihvaća principe i
standarde Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske trgovinske organizacije ili Ujedinjenih naroda, što je čini povjerljivim partnerom i saveznikom u očima drugih država tijekom mnogostrukih međunarodnih fluktuacija. Zadobivanje statusa pouzdanog
međunarodnog partnera osnažuje njezinu unutarnju i vanjsku sigurnost.
Suočavanje sa zajedničkim ekonomskim sigurnosnim pitanjima utjecalo je na potrebu za razvojem različitih oblika prekograničnih zajednica fokusiranih na različita pitanja međuzavisnosti, kao što su subregionalni projekti ekonomske i posljedično društvene integracije. Hrvatska mora razviti regionalnu suradnju zbog značajnih političkih
i ekonomskih interesa koji se odnose na tranzicijski karakter država u ovoj regiji, kao
i mehanizama uvjetovanosti koji sve one međusobno dijele. Postoje značajne prijetnje
2 http://www.mvep.hr/hr/vanjska-politika/multilateralni-odnosi0/ (učitano: 24. studenog 2013.)
76
Nacionalna sigurnost iz perspektive geoekonomije: slučaj Republike Hrvatske
Aleksandra Grubić
hrvatskim nacionalnim interesima, kao što su organizirani kriminal, sigurnost granica, krijumčarenje, droge i krucijalni ekonomski interesi poput energije, raznolikosti
ponude, transporta i razvoja infrastrukture, kao i ekološke održivosti prirode koja ima
transnacionalan karakter. Sve navedeno gura Hrvatsku da intenzivnije radi na suradnji, prvenstveno u regiji (Knezović, 2013:57). Jedan primjer uspješne suradnje svakako
je strategija EU-a za podunavsku regiju (EUSDR)3 koju je implementirala Europska
komisija 2010. godine. Hrvatska je jedna od zemalja zaduženih za suradnju na području bioraznolikosti i, što je važnije za ovu temu, konkurentnosti tvrtki, što je izravno
povezano s pružanjem ekonomske sigurnosti putem regionalne suradnje uključenih
strana.4 Na području pravosuđa i unutarnjih poslova Hrvatska je također pokazala želju za suradnjom sudjelovanjem u Inicijativi za suradnju u Jugoistočnoj Europi (SECI)/
Centru za provođenje zakona u Jugoistočnoj Europi (SELEC), koji su fokusirani na
jačanje koordinacije u sprečavanju i borbi protiv zločina, što uključuje organizirani kriminal ondje gdje on sadrži elemente transnacionalnih aktivnosti.5 Hrvatska je također
članica Regionalne antikorupcijske inicijative (RAI) te jedna od zemalja osnivačica Regionalnog foruma nakon potpisivanja Memoranduma o razumijevanju 2004. godine u
Tirani, koji je postavio inicijativu za migracije, azil i povratak izbjeglica pod regionalnu
kontrolu. Iako sve navedene inicijative predstavljaju važne korake u pokušaju prilagodbe stalno promjenjivom međunarodnom društvenom okruženju i značajan pozitivan
razvoj, te prakse i procedure strukturirane su na temelju potrebe, što daje pozitivne
rezultate, kao što su fleksibilne i uključive organizacijske strukture, ali i negativne, kao
što su zamagljivanje odgovornosti (Knezović, 2013.).
Zanimljivo je analizirati i druge aspekte ekonomske diplomacije iz perspektive Hrvatske s obzirom na to da ona postaje krucijalna za razvoj europskih država koje su
suočene sa smanjenim izvozom i rizikom daljnjeg smanjenja konkurentnosti na stranim tržištima. Društveno-ekonomsku sigurnosnu paradigmu teško je analizirati na
primjeru Hrvatske zbog turbulentne prošlosti povezane s Domovinskim ratom i upitnom privatizacijom devedesetih godina 20. stoljeća, što još uvijek utječe na današnje
društvo. Kriza se događa ondje gdje postoji disparitet između državne obveze da potiče
ekonomski razvoj i osigura državu blagostanja te stvarnih rezultata (Domazet, 2009.).
Posljednjih nekoliko godina cilj je hrvatske Vlade bio pristupanje Europskoj Uniji te su
se odluke implementirale na temelju potrebe da se hrvatske politike usklade s europskim kako bismo dugoročno prosperirali unutar Unije. Pristupanje Hrvatske Europskoj Uniji dugoročno može donijeti niz prednosti, ali i kratkoročne izazove. Hrvatska je
3 Glavni je cilj ove strategije stvoriti sinergiju i koordinaciju između postojećih politika i inicijativa na
podunavskom području.
4 http://www.danube-region.eu/ (učitano 9. prosinca 2013.)
5 http://www.secicenter.org/m106/About+SELEC (učitano 9. prosinca 2013.)
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 65-85
77
mala i otvorena ekonomija koja se najviše oslanja na uvoz izvora energije, sirovina i posrednih dobara. Prema statistikama iz 2012. godine, hrvatski je BDP iznosio oko 0,34
posto BDP-a Unije, gdje Hrvati predstavljaju 0,87 posto populacije. Zajedno s izrazito
visokom razinom „europeizacije“ hrvatske ekonomije, to nam pokazuje da integracija
može pružiti značajan poticaj rastu i razvoju ekonomije na duže staze. S druge strane,
ako se promatra kratkoročno, očekuje se da će pristupanje dovesti do negativnih utjecaja na hrvatsku ekonomiju, najviše zbog trenutačne situacije unutar eurozone.6
Pristupanje je otvorilo nova tržišta za hrvatske proizvođače, ali nažalost na tržištu
EU-a postoji značajno smanjenje potražnje zbog rekordne nezaposlenosti, što je imalo
značajan utjecaj na tržište nekretnina (engl. household deleveraging), što pak uvelike
otežava pronalazak novih tržišta i konzumenata domaćim proizvođačima bez obzira na ukidanje trgovinskih restrikcija. Nadalje, trebao je nastati rast izravnog, stranog
ulaganja, no u vremenu stvaranja viškova (engl. surplus) i neiskorištenih proizvodnih
kapaciteta te averzije investitora da ulažu u regiji, usporedno sa slabostima unutar našega poslovnog okruženja, visokih fiskalnih i parafiskalnih nameta i značajnih administrativnih barijera, ovaj se scenarij u Hrvatskoj ne može očekivati. Također, kao nova
zemlja članica, Hrvatska je izgubila mogućnost povlaštenog odnosa prema domaćim
proizvođačima na domaćem tržištu, za što se očekuje da će imati značajan utjecaj na
industriju hrane i poljoprivrednih proizvoda. Sve navedeno ima utjecaj na rast nezaposlenosti koja je premašila 17 posto, ili 380.000 osoba7 te ne pokazuje znakove usporavanja. Posljedično, uzrokuje visoku razinu nezadovoljstva među građanima, što država
pokušava kompenzirati mjerama aktivne politike zapošljavanja i poljoprivrednim poticajima kako bi društvena situacija zadržala status quo. No s rastućom nezaposlenosti
i sve većim vanjskim dugom, koji posljednjih nekoliko godina prelazi 100 posto BDPa, ova je situacija neodrživa te potencijalno zahuktava socijalno nezadovoljstvo, koje
može imati izravan utjecaj na nacionalnu sigurnost.
6http://www.societegenerale.com/en/coulisses/eu-integration-benefits-and-challenges-croatian-economy (učitano 8. prosinca 2013.)
7 Statistika nezaposlenosti dolazi iz posljednjeg kvartala 2013. godine, u kojem su nepogodna kretanja
na tržištu rada u skladu s negativnom ekonomskom aktivnosti za isto razdoblje. Kvartal pokazuje najveći pad broja zaposlenih osoba od početka recesije (2,9 posto).
http://www.hnb.hr/publikac/bilten/informacija/savjet/hinformacija_savjet_03_2014.pdf (učitano 20.
ožujka 2014.)
78
Nacionalna sigurnost iz perspektive geoekonomije: slučaj Republike Hrvatske
Aleksandra Grubić
Tablica 1. Hrvatski ekonomski indikatori8
Indikatori
2009.
Godina
2010. 2011.
2012.
BDP (mil. eura)
44.781 44.441 44.412 43.929
INOZEMNI DUG (% BDP-a)
101,0
104,6
103,3
102,1
INOZEMNI DUG (% izvoza robe i usluga)
277,3
262,5
244,5
234,4
9,1
11,8
13,5
15,8
Stopa nezaposlenosti (stanovništvo starije od 15 g.)
Izvor: http://www.hnb.hr/statistika/h_ekonomski_indikatori.pdf
Ovo se također može povezati s „tehničkim“ aspektom Dentove klasifikacije, sigurnosti pristupa tržištu koje je pod utjecajem trenutačne slabe konkurentnosti domaćih proizvođača i gubitka privilegiranog statusa na području regionalne trgovine
u Jugoistočnoj Europi (CEFTA), na koju je odlazilo malo više od 20 posto hrvatskog
izvoza robe. No ono što još više zabrinjava jest izvoz poljoprivrednih i prehrambenih
proizvoda jer je oko 45 posto hrvatskog izvoza u ovome sektoru bilo namijenjeno za
tržište CEFTA-e. Prije pristupanja Europskoj Uniji hrvatski su proizvođači imali važnu
ulogu na tom tržištu upravo zbog svojih prepoznatljivih proizvoda unutar regije. No od
2013. godine i novih nametnutih tarifa i kvota, velika je vjerojatnost da će ti proizvodi
postati skuplji i posljedično više neće biti konkurentni na ovome tržištu. Također se
očekuje da će domaći proizvođači pojačati realokaciju svojih proizvodnih pogona iz
Hrvatske u druge države unutar regije kako bi zadržali prednosti koje dolaze od članstva u CEFTA-i te kako bi iskoristili prednosti nižih troškova proizvodnje. Neke od
hrvatskih kompanije već su djelovale na ovom području i premjestile su dijelove svojih
proizvodnih pogona u države CEFTA-e, uglavnom u BiH. Neki od primjera uključuju
Podravku koja je svoje proizvodne pogone preselila u Makedoniju, Vindiju koja ulaže u
proizvodnju u Srbiji te Kraš i Franck koji su dio svojih pogona preselili u BiH.9 Također
se očekuje da će se domaći proizvođači morati suočiti s dodatnim problemima u vidu
povećane cijene proizvodnje, za koju se očekuje da će naštetiti međunarodnoj konku8 S obzirom na to da potpuna statistika za 2013. godinu još nije dostupna, mogu se iskoristiti kvartalne
statistike koje se odnose na stvarni BDP koji je u četvrtom kvartalu 2013. pao za 0,4 posto nakon stagnacije ekonomske aktivnosti u trećem kvartalu. Na godišnjoj razini stvarni je BDP pao za 1 posto. S
druge strane većina drugih zemalja EU-a pokazuje pozitivan trend BDP-a, kao i druge države u regiji.
http://www.hnb.hr/publikac/bilten/informacija/savjet/hinformacija_savjet_03_2014.pdf (učitano 19.
ožujka 2014.)
9 http://www.pecob.eu/croatia-eu-economic-implications-balkan (učitano 8. prosinca 2013.)
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 65-85
79
rentnosti aprecijacijom tečaja kune.10 Izlazak iz CEFTA-e svakako ima utjecaj na izvoz,
promatrano kratkoročno, no dugoročno tržište EU-a s više od 500 milijuna stanovnika
pruža izraziti potencijal. Članstvo u Europskoj Uniji izazvalo je pritisak konkurentnosti
na domaće proizvođače te pojačalo izvoz iz EU-a, što bi trebalo povećati efikasnost, ali
će također zahtijevati visoko prilagodljivo okruženje za velik broj kompanija.11
To nas dovodi do još jednog „tehničkog” aspekta ove klasifikacije, sigurnosti opskrbe, koja uključuje uvoz materijala i tehnologije koji izravno utječe na osiguranje
konkurentnosti entiteta, u ovom slučaju Hrvatske. Analiza geopolitičkih okolnosti na
međunarodnom tržištu energije nametnula se kao važno pitanje za sigurnost opskrbe
jer predstavlja bitan element za energetsku, ali i sveukupnu nacionalnu sigurnost. Iako
je Hrvatska proizvođač nafte i prirodnog plina te ima izvore hidroelektrične energije,
ona uvozi otprilike 50 posto primarne i električne energije, zbog čega mora omogućiti
siguran dotok energije te se u isto vrijeme konsolidirati s EU-om. Kao i nafta u prošlom
stoljeću, prirodni plin postao je dijelom intenzivne globalizacije, posebno na području
tekućeg prirodnog plina (LNG). Sigurnost opskrbe prirodnim plinom danas predstavlja jednu od okosnica državne energetske politike i ekonomske sigurnosne strategije,
posebno ako se uzme u obzir činjenica da ekonomski odnosi s dostatnim dotokom i
stvaranjem zaliha energije predstavljaju temelj za normalno funkcioniranje ekonomije,
posebno za Hrvatsku, koja je izrazito ovisna o uvozu (Hrnčević et al., 2008.). Zbog
fluktuirajućega geopolitičkog utjecaja u međunarodnim odnosima opskrba energijom
predstavlja visok izazov za sigurnost.12
No problemi su još ozbiljniji jer sigurnost opskrbe uključuje balans uvoza i izvoza,
koji su povezani s konkurentnosti i očuvanjem poslova. To nije slučaj u Hrvatskoj jer
je u međunarodnoj trgovini robom s ostatkom svijeta proizvela trgovinski deficit od
6,9 milijardi eura 2012. godine, što je proizišlo iz izvoza u iznosu od 9,3 milijarde eura
i uvoza u iznosu od 16,1 milijarde eura. U razdoblju od srpnja 2013.13 izvoz je iznosio
5,2 milijarde eura, uvoz je bio oko 9,5 milijardi eura, dok je strani trgovinski deficit
bio 4,3 milijarde eura. Ako se trgovina dobrima podijeli u šest kategorija, godine 2012.
Hrvatska je zabilježila trgovinski višak s EU-27 u kategoriji sirovina te trgovinski deficit
u svim ostalim kategorijama (najveći je deficit bio 1.241 milijun eura za kemikalije i
10http://www.societegenerale.com/en/coulisses/eu-integration-benefits-and-challenges-croatian-economy
11http://www.erstebank.hu/static/internet/download/130617_Horvatorszag_az_EU_ban_ENG.pdf
(učitano 8. prosinca 2013.)
12 U posljednjih deset godina mnoge su kompanije promicale nove projekte za opskrbu plinom u različitim europskim regijama. Neki projekti, kao što je Zapadni tok, imaju neizravne utjecaje na opskrbu JIE,
što uključuje Hrvatsku (Nabucco, Južni tok, TAP).
13Za 2013. jedini dostupni rezultati oni su od siječnja do srpnja. http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2013/04-02-01_07_2013.htm (učitano 19. ožujka 2014.)
80
Nacionalna sigurnost iz perspektive geoekonomije: slučaj Republike Hrvatske
Aleksandra Grubić
slične proizvode). Ako se promatra međunarodna trgovina usluga, Hrvatska je zabilježila trgovinski višak od 6,5 milijardi eura s ostatkom svijeta 2011. godine, što je gotovo
pa jednako kao i deficit robne trgovine. Hrvatski izvoz usluga bio je procijenjen na 9,1
milijardu eura, a uvoz na 2,6 milijardi eura.14
Tehnoindustrijska sigurnost usko je povezana s drugim „tehničkim“ aspektima
klasifikacije, posebno jer utječe na produktivnost države i njezine strateško-industrijske kapacitete. Izvještaji kao što su IMD Svjetski godišnjak konkurentnosti iz 2012. ili
Izvještaj o globalnoj konkurentnosti 2012.-2013. prikazuju kako Hrvatska konkurentnost zadovoljava osnovne standarde poput infrastrukture, mikroekonomskog okruženja, zdravstva i osnovnog te višeg obrazovanja, ali joj nedostaju okvir koji uključuje
poticanje efikasnosti (kao što su efikasnost tržišta rada ili razvoj financijskog tržišta)
te inovacijski i sofistikacijski faktori.15 Faktori koji su se pokazali najproblematičnijim
za poslovanje u Hrvatskoj jesu neefikasna birokracija, korupcija, pristup financiranju,
restriktivne regulacije tržišta rada, porezi i nestabilnost politika.
Kako bi se potaknuo i ubrzao sveukupni hrvatski ekonomski uspjeh, nužni su neki
ključni faktori, kao što je pojačana suradnja među sveučilištima, privatnim sektorom
i državom, a kako bi se smanjila nezaposlenost mladih koja je u stalnom porastu. Regulacije bi također trebale postati dostupnije poslovnom sektoru i građanima kako bi
se potaknulo poduzetništvo i ojačala demokracija. Infrastruktura lokalnih vlasti trebala bi biti razvijena kao sredstvo izgradnje poduzetničkih i konkurentnih kapaciteta.
Osim toga, naglasak bi trebao biti stavljen na izgradnju inovativnih kapaciteta malih
i srednjih poduzeća kako bi se povećala njihova međunarodna konkurentnost te bi se
trebalo aktivnije raditi na cjeloživotnom obrazovanju i poduzetničkom obrazovanju.16
Svi indikatori pokazuju nepovoljnu situaciju i nedostatak preduvjeta za hrvatski poduzetnički razvitak, s rastućom nezaposlenosti i rastućim međunarodnim dugom s jedne
te sve manje dostupnih mjesta koja se nude na neefikasnom tržištu rada s druge strane.
Svi ti faktori izravno su povezani s posljednjim „tehničkim“ aspektom, kreditnom
sigurnosti, koja je dio uzročno-posljedičnog odnosa s dinamikom domaćeg tržišta i
međunarodnim trgovinskim fluktuacijama, što uzrokuje državnu financijsku solventnost nužnu za funkcioniranje države. Godine 2013., nakon pristupanja Europskoj
Uniji, kreditna agencija Fitch Ratings, prateći Standard&Poor’s te Moody’s, snizila je
hrvatskoj kreditni rejting na „smeće“, što ukazuje na pogoršanje po pitanju financijske
perspektive. Objašnjenje za takav rejting leži u borbi hrvatske Vlade da održi javne financije urednima nakon što se ekonomija smanjila za više od 10 posto od 2008. godine,
14http://www.dzs.hr/
15
http://nmi.is/media/92463/wef_globalcompetitivenessreport_2012-13.pdf (učitano 12.
2013.)
16 IMD World Competitiveness Yearbook 2012/Competitiveness Trends-Overall Croatia
prosinca
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 65-85
81
a izravne investicije opale za 80 posto. Nemogućnost ekonomije da se oporavi postavilo
bi daljnja ograničenja na javne financije te bi moglo dovesti do daljnjeg negativnog
rejtinga, dok bi obnova ekonomskog rasta i učvršćivanje fiskalne politike bili ocijenjeni
pozitivno. Strukturalne reforme mogle bi unaprijediti potencijalni rast promatran u
srednjem razdoblju (Lovasz, 2013.). Iznoseći rejting, Moody’s je dao objašnjenje da
Vlada ne može rebalansirati ekonomiju prema izvozu zbog nedostatka produktivnih
investicija prije krize, poslovnog okruženja koje je manje atraktivno nego u državama
u regiji, preglomaznog i zastarjelog javnog sektora te nedostatka fleksibilnosti radne
snage, s visokim troškovima zapošljavanja i otpuštanja.17
Promatrajući Hrvatsku kroz osam interpretacija ekonomske sigurnosti, podijeljenih
u one koje predstavljaju „tehničke“ aspekte (sigurnost opskrbe, sigurnost pristupa tržištu, kreditna sigurnost, sigurnost tehnološko-industrijske sposobnosti) te one koje se
fokusiraju na ekonomsku diplomaciju (društveno-ekonomska sigurnosna paradigma,
prekogranična sigurnost zajednica, sistemska sigurnost, sigurnost saveza), primjetno je
da je Hrvatska mnogo razvijenija po pitanju ekonomske diplomacije nego na području
„tehničkih“ aspekata. Hrvatska je pokazala svoju determinaciju kad je potrebno osigurati blagostanje uključenjem u saveze, pružajući sistemsku sigurnost i prekograničnu
sigurnost zajednice te u određenoj mjeri i društveno-ekonomsku sigurnost, no kad se
promatraju tehnički aspekti, vidljive su brojne mane i nedostaci koji potencijalno mogu
dovesti do sigurnosne krize. Najteže se implementiraju promjene koje zahtijevaju brzu
reakciju, posebno sada kad je Hrvatska dio EU-a i kad su nužne prilagodbe novonastalim okolnostima, što označava mogućnost, ali i izazov s obzirom na novu tržišnu
dinamiku uvoza i izvoza iz Unije.
U vrijeme financijske krize neki financijski faktori ili institucije naglo izgube dio
svoje vrijednosti, što označava kraj ekonomskog rasta i društvene stabilnosti. Rast
BDP-a, likvidnost, dostupnost rezervi, vrijednost valutnog tečaja, razina duga, kreditni
rejting te kamatne stope u novonastaloj situaciji dovedeni su u pitanje i postali podložni
značajnom pogoršanju (Reinhart i Rogoff, 2009.). Kao rezultat pogoršanja nacionalnih
financijskih varijabli i sve većeg ekonomskog propadanja, nacionalno vodstvo počinje
gubiti povjerenje u postojeći financijski sustav te počinje donositi iracionalne i nesmotrene odluke kako bi ostali na vlasti, koja je uvelike poljuljana nedostatkom potpore i
rastućim društvenim nezadovoljstvom glasača. Te okolnosti također imaju utjecaj na
privatni sektor koji gubi povjerenje u mogućnost stranih i domaćih investicija na hrvatskom tržištu. Posljedično to ima jak utjecaj na društveni prijezir među populacijom
prema Vladi i politici općenito, što ih čini izrazito podložnima utjecaju nacionalističkih
17http://www.emergingmarkets.org/Article/3150079/Why-Croatias-rating-downgrade-to-junk-matters.
html (učitano 13. prosinca 2013.)
82
Nacionalna sigurnost iz perspektive geoekonomije: slučaj Republike Hrvatske
Aleksandra Grubić
tendencija i „igre krivnje“ (unutarnja i vanjska skupina) unutar nacionalnih i regionalnih okvira te okvira Europske Unije.
Zanimljivo je primijetiti u kolikom omjeru ove ekonomske determinante imaju utjecaj na političke odluke na državnoj i međunarodnoj razini te jasno demonstriraju kako
geoekonomske fluktuacije imaju rastuću prednost prema tradicionalno promatranim
geopolitičkim strateškim ciljevima i odlukama jer sada djeluju uzročno-posljedično,
međusobno se osnažujući. U 21. stoljeću ekonomska je stabilnost, što znači strateško
planiranje i sposobnost Hrvatske da projicira svoju moć i utjecaj, ključna za osiguravanje održavanja međunarodne snage te posljedično nacionalne sigurnosti.
Zaključna razmatranja
Završetak Hladnoga rata doveo je do novonastalih okolnosti, koje su omogućile
da ekonomija preuzme primat u određenju sigurnosnog okruženja koje uključuje redefiniranje moći i prostora, što sada uključuje i „virtualni” prostor, pomičući i redefinirajući tradicionalne koncepte odnosa između geopolitike i nacionalne sigurnosti.
Ostaje činjenica da geopolitika još uvijek predstavlja važan faktor kad se odlučuje na
koji način djelovati u međunarodnom okruženju, no unaprijeđena je u smislu da je
dana veća prednost geoekonomskom okviru. Tijekom 90-ih godina 20. stoljeća postalo
je jasno da ulazimo u stadij gdje će se međunarodna politika i nacionalna sigurnost sve
više rotirati oko poslovnih interesa, a ekonomska diplomacija postat će ključan faktor
pri oblikovanju važnih pitanja u današnjem svijetu.
Kako bi se prikazala ova nadgradnja, rad je podijeljen u tri dijela, od kojih prvi pruža teorijsku pozadinu procesa u kojem geoekonomija prekraja geopolitičke kalkulacije;
drugi dio fokusira se na koncepte nacionalne sigurnosti u kontekstu pomaka s geopolitike na geoekonomiju; a treći dio pruža uvid u hrvatski slučaj na čijem je primjeru prikazan, koristeći osam međusobno povezanih koncepata ekonomske sigurnosti, položaj
Hrvatske kad se sigurnost promatra iz perspektive ekonomskog okruženja.
Sve države djeluju u specifičnom prostorno-vremenskom kontekstu i zajednička je
ideja ta da, ako mala država kao što je Hrvatska želi biti uspješna, mora biti otvorena
i kooperativna, čime umanjuje nedostatke toga što je teritorijalno i populacijski mala.
Upravo zbog toga Hrvatska mora ojačati svoju ekonomsku diplomaciju i sve dostupne
alate na području ekonomske politike, što će posljedično utjecati na njezinu uvjerljivost
po pitanju ekonomske sigurnosti, posebno kad se promatraju nerazvijeni, „tehnički“
aspekti. Značajan napredak trebao bi se napraviti kako bi se poboljšali poslovni uvjeti,
što implicira rezolutne odluke po pitanju neefikasne državne birokracije, korupcije,
pristupa financiranju, restriktivnih radnih regulacija, poreza i nestabilnosti politika. U
21. stoljeću ekonomska je stabilnost krucijalna kako bi se osiguralo održavanje međunarodne snage i posljedično nacionalne sigurnosti.
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 65-85
83
Literatura:
Antola, Esko, “The Future of Small States in the EU”. U: Farrell, Mary; Fella, Stefano;
Newman, Michael (ur.), European Integration in the 21st Century: Unity in Diversity?, London: SAGE Publications Ltd., 2002.
Baku, Sanjaya, A New Era of Geo-economics: Assessing the Interplay of Economic and
Political Risk, IISS Seminar, 23.-25. ožujka 2012.
Bilandžić, Mirko; Mikulić, Ivica, Business intelligence i nacionalna sigurnost, Polemos
10(1):27-43, 2007.
Buzan, Barry, People, States, and Fear. The National Security Problem in International
Relations, Wheatsheaf Books: A member of the Harvard Press Group, 1983.
Constantinescu, Maria, “Defense and Security Effects of the Economic Crisis”, Journal
of Defense Resources Management 2(2):143-148, 2011.
Cowen, Deborah; Smith, Neil, “After Geopolitics? From Geopolitical Social to Geoeconomics”, Antipode 41(1):22-48, 2009.
Csurgai, Gyula, Geopolitics, Geo-economics and Economic Intelligence, Strategic Datalink, The Canadian Institute of Strategic Studies, 1998.
Dent, Cristopher M., „Ekonomska sigurnost”. U: Collins, Allan (ur.), Suvremene sigurnosne studije, Politička kultura, Zagreb, 2010.
Domazet, Tihomir, „Hrvatska ekonomska politika i geoekonomika“, Ekonomija/Economics, 16(2):337-372, 2009.
Heurermann, Jeffrey, “Strategic and Geopolitical Significance of the Virtual Environment”, Global Review, svezak 1, ljeto 2011.
Hill, Christopher, “What is to be done? Foreign Policy as a Site for Political Action”,
International Affairs, 79(2):233-255, 2003.
Howse, Robert, Montesquieu on commerce, conquest, war, and peace, NYU, http://
www.law.nyu.edu/sites/default/files/ECM_PRO_060042.pdf (učitano 11. studenog
2013.)
Hrnčević, Lidia; Dekanić, Igor; Karasalihović Sedlar, Daria, “An Analysis of the Security of Natural Gas Supply in the Republic of Croatia”, Energija 57(6):600-609, 2008.
Kennedy, Paul, The Rise and Fall of the Great Powers: Economic Change and to Military
Conflict from 1500-2000, Random House, New York, 1987.
Knezović, Sandro, “Monitoring Regional Cooperation in South East Europe: Croatia”.
U: Dehnert, Stefan; Taleski, Dane (ur.), Monitoring Regional Cooperation in South
East Europe, Friedrich Ebert Stiftung, Njemačka, 2013.
Kolundžić, S., „Budućnost opskrbe hrvatskog tržišta plinom s motrišta uvozne infrastrukture“, Nafta 63(5-6):193-199, 2012.
84
Nacionalna sigurnost iz perspektive geoekonomije: slučaj Republike Hrvatske
Aleksandra Grubić
Lovasz, Agnes, Croatia Credit Rating Cut to Junk by Fitch on Budget Deficit, Bloomberg
News. http://www.bloomberg.com/news/2013-09-20/croatia-credit-rating-cut-tojunk-by-fitch-on-government-finance.html (učitano 13. prosinca 2013.)
Luttwak, Edward N., “From Geopolitics to Geo-Economics: Logic of Conflict, Grammar of Commerce”. U: Tuathail, Gearoid O.; Dalby, Simon; Routledge, Paul (ur.),
The Geopolitics Reader, Routledge, London-New York, 1990.
Maass, Matthias, “The elusive definition of the small state”, International Politics, 46:6583, 2009.
Mokyr, Joel, “Preface: Successful Small Open Economies and the Importance of Good
Institutions”. U: Ojala, Jari; Eloranta, Jari; Jalava, Jukka (ur.), The Road to Prosperity:
An Economic History of Finland, Helsinki, Suomalaisen Kirjallisuuden Seura, 2006.
Mueller, John, Capitalism, Peace, and the Historical Movement of Ideas, CATO Policy
Report, CATO Institute. http://www.cato.org/policy-report/marchapril-2012/capitalism-peace-historical-movement-ideas (učitano 11. studenog 2013.)
Panke, Diane, The Influence of Small States in the EU: Structural Disadvantages and
Counterstrategies, UCD Dublin European Institute, DEI Working Paper 08-3, 2008.
Reinhart, Carmen; Rogoff, Kenneth This Time is Different: Eight Hundred Years of Financial Folly, Princeton University Press, 2009.
Steinmetz, Robert; Wivel, Andrew, Introduction. U: Steinmetz, Robert; Wivel, Andrew
(ur.), Small States in Europe: Challenges and Opportunities, Farnham, Surrey, England, Ashgate Publishing Limited, 2010.
Thirlwell, Mark P., The Return of Geo-economics: Globalization and National Security.
Perspectives, Lowy Institute for International Policy, 2010.
Thorhallsson, Baldur; Wivel, Anders, “Small States in the European Union: What Do
We Know and What Would We Like to Know?”, Cambridge Review of International
Affairs, 19(4):651-668, 2006.
Wailer, V. Anne, Luxembourg in the European Union: The smallest Member State in the
Council of Ministers. Durham University, Durham E-Theses. http://ethesis.dur.
ac.uk/4279, 1999.
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 65-85
Summary
In today’s world national and international security are greatly influenced by
the economy. In order to provide an analytical overview of these processes,
the paper has been divided into three parts. The first part encompasses the
theoretical background within which geoeconomics does not substitute, but
rather complements geopolitical calculations. The second part focusses on the
expansion and conversion of the concept of national security in the context
of moving from geopolitics to geoeconomics, extending the traditionally observed political-military domain. The third part deals with the case of Croatia
through eight interrelated concepts of economic security (security of supply,
security of market access, credit security, technological and industrial capabilities, socio-economic paradigm of security, cross-border security of communities, system security, security of alliances), demonstrating its position and
possible outcomes in the field of national security from the perspective of the
newly dominant economic domain.
Keywords:­­­­­­­­­­­­­­­­­­ national security, international security, geoeconomics
85
86
Nacionalna sigurnost iz perspektive geoekonomije: slučaj Republike Hrvatske
Aleksandra Grubić
87
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 87-101
Pregledni znanstveni članak
UDK: 327(497.5)
Primljeno: 26. prosinca 2013.
Croatian Strategy of Multilateralism:
Investment in Becoming a Regional Leader towards the EU
Amar Rešić*
Summary
Should Croatia focus significant efforts of its foreign policy towards neighbouring countries and their accession process to the EU membership? Could the
potential turn towards pro-active politics of helping Bosnia and Herzegovina,
Serbia and Montenegro in the EU accession process actually become one of
the key actions in establishing Croatia as an important new EU member that
can act in the mutual and long-term interest of the Union? Possible strong
co-operation of Croatia with other Western Balkan states in their accession
process could be one of the most beneficial potential mid-term goals for Croatian foreign policy. Such theoretical focus-shift could become the impetus of
establishing itself as a desired role of a regional leader on a long-term basis
– especially considering the policies of the EU and the USA with their vision
of the future of the South Eastern Europe and the Western Balkans in the
forthcoming decade. Unilateral policies towards neighbouring candidate countries, as displayed by Slovenia towards Croatia during its accession process,
should be absolutely ruled out for the sake of Croatia’s own interest. Deliberately avoiding any similarities with the negative image attained by Slovenia because of the way it has treated the Croatian accession process, Croatia should
present itself as a problem-solver and not a problem-maker – which will be the
best long-term strategy in positioning the country on the new global map that
will be established once the current EU crisis ends and further enlargement
becomes the focus of the EU once again.
Keywords: Croatia, EU, foreign policy, the Balkans, multilateralism
In the summer of 2013, Croatia became the 28th member of the European Union.
It took two decades after becoming a new sovereign country with the intention of becoming part of the European family from the very first moment of its independence
* Amar Rešić, doktorski kandidat na doktorskom studiju Međunarodni odnosi na Fakultetu političkih
znanosti u Zagrebu e-mail: amar_resic@yahoo.com
88
Croatian Strategy of Multilateralism: Investment in Becoming a Regional Leader towards the EU
Amar Rešić
to finalize the accession – in which process more than a full decade was dedicated to
meeting the conditions for membership. That goal – often seen as the very finale of the
third phase of Croatian foreign policy implementation (Jović, 2011:8-14) – has largely
shaped the focus of Croatian foreign policy in the past ten years. Despite numerous obstacles, many of which were reasoned by domestic policy issues and non-constructive
behaviour of domestic policy actors, Croatia has entered the EU family of states on July
1, 2013.
The moment of 2013 Croatian EU accession is dramatic – the ongoing financial
crisis and its repercussions have increased the pace of transition of the EU towards
the “state of imbalance” (Toje, 2010:3).1 The limitation of potential new foreign-policy
chances and developments imposed by the ongoing crisis and the change of focus of
major EU countries towards solving the flaming economy issues, where new problems
of new members can only be seen as an unwanted distraction, opens up a new possibility for Croatia: to change the way it approaches the region and to develop a new
mid-term strategy in order to gain maximum from its new, strengthened position as
a full EU member. Positioning itself as a leader in regional multilateral cooperation
and establishing itself as a country that can be of constructive help to the EU to solve
the other great problem – the Challenge of the Balkans (Rupnik, 2009:4)2 – can make
a significant positive impact on Croatia’s position within the EU and the international
system in the years to come.
As a member, Croatia will have to alter its objectives and priorities towards other EU
members and do whatever it can to establish itself as a recognizable, constructive and
lucrative EU state. Foreign policy will be one of the main pillars of such establishment
and the forthcoming period will be crucial for the shaping of Croatian image within
the EU family. In shaping the scholar framework of the future development of Croatian
policy Dejan Jović outlines one of the main dilemmas: should Croatia follow its own
course of foreign policy or should it primarily take into account the mutual interest of
the Union by incorporating its goals and specific national interests into the boundaries
of the mutual EU foreign policy?3 Although the establishment of EU Common Foreign and Security Policy (CFSP) has produced great results in creating a more unified
perspective for issues such as security and defence diplomacy,4 the actual creation of
a unified foreign policy of the EU remains a goal yet to be met. Asle Toje observes the
1 In his assessment of the recent state of the international system Toje questions the shapes of the new
multipolarity where Europe will again become dependent on the US.
2 Rupnik concludes how, for the EU, the Balkans requires rethinking of its concept of enlargement, which
cannot be a replica of the pattern successfully implemented in Central Europe.
3ibid.
4 At this moment there are 15 ongoing worldwide CFSP missions and 11 that are completed over the
course of 10 years.
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 87-101
89
ongoing inability of the EU to create any kind of comprehensive foreign policy for time
to come, where the EU “has the interests of a great power but the dependency and capacity of a small power, with the fact that Europe’s security obligations have grown to
be increasingly disproportional to its ability to live up to them”. Imposing the idea of the
EU as a small power, he highlights the new future of EU foreign policy as dependent on
the US mainly because Toje describes how the “external policies of the EU have failed
to live up to the expectations. The Europeans have failed to integrate their foreign policy outlooks, aspirations and capabilities” (Toje, 2010).5
The current focus of the leading EU members towards solving the dangerous and
frightening outcomes of the economic crisis – that is, the undermining of the future of
the EU at this very moment (Levy, 2012)6 – outlines the moment of Croatia’s accession.
Croatia has joined the EU at its most problematic moment in history, where there is
no real place for exercising the potential boundaries of foreign policy acting as a new
member. For the first time after 1981 there is only one country joining the EU in the
enlargement and at this moment there are no real announcements about potential dates for a next enlargement process. Even the most optimistic analysts are conservative
towards any date prior to 2018 for any of either candidates or potential candidate countries (with the only possible exception of Iceland). And all of that will put Croatia in
a very delicate position. From one perspective, the current focus of the EU is solving
the problems of the economic crisis that threatens the very foundation of the Union,
and the accession of Croatia will probably be seen as formally positive and important,
but it probably will not be a matter of real focus of the EU leaders. On the other hand,
Croatia has to adapt to a new system and start capitalizing over its new status of an EU
member as fast as it can, and in all fields imaginable – with foreign policy as one of the
main fields.
During that period of adaptation and the beginning of a new phase of its foreign
relations as a modern state, Croatian foreign policy actors should take a few important
issues into consideration: firstly, the EU has a long-term plan of accessing all ex-Yugoslav countries to the Union.7 Secondly, the US has a strong long-term impetus towards
remaining a visible and an active actor in South Eastern Europe and it will further stren5 Toje also debates about a potential point of “return to history”.
6 As Lévy pointed out in his September 2012 open letter in front of European intellectuals: “Either Europe takes one more step, passing a mark in the path to this political integration without which no
single currency will succeed in enduring, or it leaves History and sinks into chaos. We no longer have
a choice – it is political union or death.”
7 In his latest speech at the EPP Group conference “Western Balkans: A future with Europe” in Brussels,
Štefan Füle, European Commissioner for Enlargement and Neighborhood Policy outlined how “for all
the countries of the Western Balkans, important milestones on the European path are within reach, if
the conditions are met”.
90
Croatian Strategy of Multilateralism: Investment in Becoming a Regional Leader towards the EU
Amar Rešić
gthen its position in the Western Balkans, which is a very important development for
the future of Bosnia and Herzegovina, Serbia, Montenegro and Kosovo.8 And thirdly,
the behaviour of Slovenia during the Croatian accession process – especially the border
and maritime disputes from 2008 and 2009 as well as recent development of the problem of Ljubljanska banka – has been seen by the EU as deeply problematic unilateral
behaviour of one EU member towards the accessing member. Although there were
no official EU Council statements regarding 2013 Slovenia’s threats ratifying Croatian
treaty for EU accession, many European politicians and members of the EU Parliament
clearly highlighted how Slovenia’s unilateral policy was not welcome in the EU. At the
very peak of EU’s pressure, Hannes Swoboda, the President of the deputy group of the
Socialists and Democrats (S&D) in the European Parliament, said in Koper: “There
has not been an example in the last decades of a country that went through accession
talks and got broad support but then saw its accession hindered by one member state.
The EU expects Slovenia and Croatia to deal with their open issues in a way that will
not hinder the ratification of Croatia’s accession treaty. The responsibility of politicians
should be to make sure that things go in that direction regardless of their domestic
political situation. If Slovenia failed to ratify Croatia’s treaty, this would be bad not only
for the EU and Croatia, but also for Slovenia.” Elmar Brok, the chairman of the European Parliament Committee on Foreign Affairs, was cited on the same subject in leading
European media: “It is completely unacceptable to hold up the expansion process with
such bilateral problems.” Slovenia’s doings were not overlooked nor ignored.
When observed within the same framework, those three issues share one similar
outset: they can be seen as a foundation for establishing a theoretical context of a future Croatian foreign policy within the EU, focused on proactive work towards helping
neighbouring countries actually become EU members from its own, almost a decade
long experience – which could greatly benefit Croatia’s newfound image and its position within the EU and the international community.
And for Croatia, there is much of the international image left to be desired. As
described by Subotić and Zarakol: “When a country is chastised by other international actors, the state identity is threatened because modern states derive part of their
legitimacy from their ability to gain recognition and respect on the international stage.
This means that the international criticism cannot be brushed off easily, without reimagining the national identity in some way.” In the same paper they challenge the
interesting field of cultural intimacy of states with a case-study of Croatia as a country
hindered by what they call a state of embarrassment (Subotić and Zarakol, 2011:13-15).
8 In his address from October 2012, Philip T. Reeker, Deputy Assistant Secretary of Bureau of European
and Eurasian Affairs, stated how “the strength of our [US] engagement with the [Western Balkan] region [...] has never been clearer than it was in the last several months”.
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 87-101
91
Although domestic actors tend to avoid such notions deliberately, it is very visible –
even on the example of the EU accession process – that many complaints and obstacles
Croatia faced were in fact the result of its behaviour during the last two decades.9 New
potential focus, towards becoming a leading integrative force within the region, would
also dramatically help in building a whole new international recognition of Croatia.
However, such focusing would not be easy because of specific relations and various unsolved disputes with the neighbouring countries nor would it come without obstacles
in the domestic field.
From a declarative point of view, the Croatian policy elite already advocates the EU
(and NATO) enlargement to all countries of South Eastern Europe and especially the
Western Balkans, with a strong emphasis on their accession being the Croatian national
interest (Jović, 2012). In December 2012 meeting of NATO foreign ministers in Brussels, Croatian foreign policy minister said – regarding three of the four aspiring countries
from the region; Montenegro, Bosnia and Herzegovina and Macedonia – how “Croatia
plays an important role here, as we believe that NATO membership contributes to the
stabilization of the region”.10 The January 2013 meeting of Croatian and Serbian prime
ministers in Belgrade is also a showcase of such supportive actions where Croatian PM
stated how “Serbia would have a more difficult EU pathway than Croatia” and urged
Serbia to ask for help, adding that “Croatia will be fair”.11 And the latest, in March 2013
Croatian President directly addressed the issues of cooperation with neighbouring countries once Croatia becomes a EU member, saying how “Croatian borders will not become a Great Wall of China for the neighbouring countries”, with a special emphasis on
economic cooperation.12 In the same speech Josipović highlighted Croatian strategic
goals for the forthcoming future, including Croatia’s intentions of becoming a “small
power”, which can be seen as one of the possible strategic goals for the fourth era of
Croatian foreign policy, as well as further strengthening of the “strategic alliance with
the US” (Jović, 2011).
There are two groups of potential obstacles on the path to full policy of cooperation and consensus with neighbouring countries striving towards the EU membership:
9 Some authors often go even further in order to present the alleged wrongdoings of Croatia, all the way
to WWII and the establishment of NDH, which is absolutely malevolent because of the clear separation
from that period of Croatian “statehood” – which was actually severely limited from the perspective
of actual sovereignty – in the Croatian Constitution itself and behaviour of all relevant modern policy
actors in Croatia.
10 Cited from the official press-release of Croatian Ministry of Foreign and European Affairs
11 Milanović deliberately went even further with a direct call to cooperation. Citing: “Come to us for help.
We will be fair and you will see that it will be so. Croatia will do its best without an ulterior motive.”
Such discourse is new in Croatian-Serbian relations and was met with great interest in Serbia.
12 Excerpts from Ivo Josipović’s speech at the Faculty of Law in Split
92
Croatian Strategy of Multilateralism: Investment in Becoming a Regional Leader towards the EU
Amar Rešić
possible backfires on domestic policy field and a vast number of unsolved bilateral
disputes Croatia has within the region. As pre-2013 scholar works on the subject of the
position Croatia should take towards neighbouring countries once it becomes a EU
member (and especially towards Serbia) pointed out, the true challenge for Croatian
foreign policy actors was the gain of an appropriate domestic support towards proactive and constructive behaviour within the region. Jović pointed out how “[Croatian nationalists] will almost certainly oppose any further softening of the EU border, because
it is the border that divides Europeans from the Others, in particular from Bosnians
and Serbs, who should – according to Croatian nationalists – be kept permanently out
of Europe”. However, in the very conclusion he predicts a drastic change of expected
nationalist narrative due to “deep political and cultural changes that EU membership
brings” (Jović, 2011:33).13 In his other analysis Jović points out that “discussions within
domestic policy field will be made on new lines of separation – on one side there will be
those who expect EU membership to be used as an instrument to fight unilateral policy
in order to meet some nationalistic goals (especially towards the neighbouring countries), and on the other there will be the advocates of further harmonization with the EU
goals in order to strengthen the Union” (Jović, 2011). Tvrtko Jakovina points out how
Croatia faced an “isolation towards eastern neighbours with its constant escaping the
connotation of Western Balkans”, which was mainly attributed to “the psychological
issues that Croats (or policy actors) cannot accept related to the (geographical) position
in the region” (Jakovina, 2010:89).
Surprisingly, the recent initiatives towards greater cooperation by the main Croatian foreign policy actors – as described before – did not face negative reactions from
Croatian conservatives and have not been met by any substantial backslash from nationalistic domestic parties. The reasons for such normative acceptance can be seen from
the prism of realism and political pragmatism: even the Croatia’s biggest conservative
party, HDZ, has a long-term strategy of being accepted as a pro-European party that
supports all the EU (and also US) foreign policy goals. At the same time HDZ is currently preparing for domestic regional elections and it also expects to win the upcoming parliamentary elections in 2015. Knowing how Croatian domestic policy is under
strict observance of European policy actors – and knowing how the Slovenian unilateral actions and reactions towards Croatia produced a sincere concern over Janša’s government in Brussels – HDZ has almost completely abandoned the somewhat expected
nationalism paradigm. Although some could expect negative rhetoric over normatively
liberal positions of social-democrats regarding the new phase of Croatian foreign po13 As Jović concludes, “Once the country joins the EU, these same people, the elite and voters alike, will
try to exploit the EU in an effort to disassociate Croatia from the remaining Balkans, namely from
Serbia, first and foremost, but also from Bosnia and Herzegovina.”
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 87-101
93
licy, the results of research on EU-related attitudes of political parties in Croatia (and
Serbia) from 2012 have shown that even the conservative and nationalists parties are
supporters of the EU integration processes (Stojić, 2012). Even more so, HDZ shifted
towards expressing an undisputed support towards a constructive multilateral regional
policy of Milanović’s government.14 Such development is a clear showcase that one of
the possible obstacles towards a proactive policy in the region has been potentially
ruled out.15
The real challenges in the domestic policy field will come with the actual beginning
of the accession process of neighbouring countries for the same reasons Slovenia officially disputed the Croatian accession – various political and border (territory) disputes.
Constructive solving of these disputes will be the main Croatian test polygon for both
domestic and foreign policy actors.
In the final months prior to the accession, in March 2013, Croatia solved only some
of the numerous disputes or issues it has with its neighbours. A recent dispute with
Slovenia about Ljubljanska banka has been successfully solved in a bilateral agreement
(thus removing the normative obstacle to ratify the accession treaty expressed by Slovenia) but questions of Krško nuclear plant and ongoing border disputes in both land
and sea, where Croatia and Slovenia are engaged in a legal battle over border disputes
at the Permanent Court of Arbitration in the Hague that should be finalized either in
late 2014 or in early 2015, remain unsolved.
The question of borders with Bosnia and Herzegovina will be one of the key challenges, because of the actual length of the border (over 1000 kilometres with 50 or even 60
border crossings of various categories) and its implications on Croatia being a member
of the EU. The finalization of the agreement on a special border regime with Bosnia and
Herzegovina was the main topic of the trilateral Croatia-BiH-European Commission
meeting held in Brussels in February 2013. The regime will tackle many of the potential
problems regarding border regime and will stay in force until BiH meets the requirements of becoming a full EU member. The bilateral and multilateral mechanisms over
the forthcoming issues regarding the economy, transport and the regime for people
with dual citizenship are already on the way, but potentially sensitive disputes over
small islands of Veliki and Mali Škoj or bordering over river Una in Hrvatska Kostajnica and BiH Kostajnica will remain problematic – especially because of the complex
policy situation within Bosnia and Herzegovina and the call for almost different foreign
14 Commenting on the meeting of Milanović and Dačić in Belgrade, HDZ president Tomislav Karamarko
highlighted how “good relations are an impetus for both Croatia and Serbia. The ice on the relations has
to melt”.
15 With the 2012 ICTY verdict of acquittal of Gotovina and Markač and public expressions of Gotovina
on the need to get over the past and turn to the future in the region, the majority of Croatian conservative voters shifted their views towards the EU and Serbia in particular.
94
Croatian Strategy of Multilateralism: Investment in Becoming a Regional Leader towards the EU
Amar Rešić
policies when talking to Sarajevo or Banja Luka. There are also questions of regime over
Ploče harbour as well as an ongoing debate over Croatia’s intention to build the Pelješac
Bridge.
Border issues with Montenegro are related to the land and maritime border over
Prevlaka and have been often used in disputes between both countries and often in
the domestic policy field. At the moment of writing this article, the silent diplomacy
of both sides is at work on the Prevlaka dispute. There is no public information about
the current state of agreements but Montenegrin domestic policy has been attacked by
nationalist parties accusing government of “selling Prevlaka to Croatia”.16
The recent acceleration of Croatian foreign policy can be observed in convergence
regarding disputes with Serbia. Croatia and Serbia have the greatest number of various
issues on the table: the refugee issue, the issue of their property, housing rights, the postwar missing persons, war crime trials, and mutual suits before the International Court
of Justice, pensions, company assets and disputes over succession after the breakup of
Yugoslavia. Border (territory) disputes are also present, mainly over bordering at the
river Danube, where both sides are pursuing their own rights over the line where state
borders should be negotiated.17 It has to be noted that Croatian foreign policy actors
have already commenced a strategy of downplaying border disputes as something that
should not be an obstacle in the newly found cooperation between the two countries.
Speaking about the Danube Croatian president Josipović highlighted how “Croatia will
not abuse its (EU) status to solve bilateral problems and disputes with its neighbours”
and “will not stand in the way of Serbia’s EU integration over an unresolved border
dispute along the Danube”.18 Further progress in bilateral policy has been achieved in
March 2013 when Foreign Affairs Minister Vesna Pusić met with the Serbian Foreign
Minister Ivan Mrkić in Zagreb over the agreement on the mixed commission for outstanding issues between the two countries.19 The other highly controversial issue has
been tackled at the same meeting, the mutual genocide suits before the International
16 In 2009 both sides agreed on the preparation of documents for bilateral expert groups in order to solve
the Prevlaka dispute which still has its foundations in the December 2002 Agreement on Temporary
Protocol for Prevlaka Peninsula. In February 2013 Montenegrin Democratic Front Party raised the
question of the status of Prevlaka negotiations, calling the former prime minister and the minister of
foreign affairs Igor Lukšić to “give answers about the nature of official platform used for solving the
dispute with Croatia”.
17 Both analysts and scholars agree how border issue with Serbia will probably not be solved through bilateral negotiations and will ultimately call for arbitration, in a similar way to the dispute with Slovenia.
18 More at the cited Balkansight link in References
19 After the meeting Pusić said how “[Croatian] job is to work on the issues left over from the past, the
present issues and the changes stemming from our entry into the EU, i.e. our leaving CEFTA. But geographically, we will stay right here, and relations with our neighbors are extremely important”.
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 87-101
95
Court of Justice. Pusić and Mrkić expressed a readiness to commence talks regarding
the issue of bilateral withdrawal of lawsuits in the future.20
Related to politics or to territory, every example of bilateral issues is also highly sensitive within the field of domestic policy – and theoretically, any of the aforementioned
disputes could be used as a potential field for exercising theoretical unilateral policy of
Croatia in the years to come. Successful and constructive solving of those issues will
be the main challenge for both Croatia as an EU member, as well as for the political
actors of neighbouring countries waiting for their membership – especially in the light
of a strong EU and US joint support to all the Western Balkan countries on their way
towards Euro-Atlantic integrations (Jović, 2012:209).21
In 2003 the European Council established the foundation for the integration of Western Balkan countries as EU priority during the European Council summit in Thessaloniki. In 2005 relations between states have been moved from Directorate General
for External Relations (DG RELEX) to Directorate General for Enlargement policy segment, which was a direct consequence of the advancement of the Stabilization and
Association Process within the region. At this moment Serbia and Montenegro have
the status of official candidates for accession, while Bosnia and Herzegovina is waiting
for the application clearance upon the conclusion of an association agreement.22
In describing the 2013 European perspective for Western Balkans, Štefan Füle, European Commissioner for Enlargement and Neighbourhood Policy, presented a wide
overview of goals to be met by both the EU and the candidate countries. Keeping the
momentum for enlargement has been presented as crucial, together with vigorous pursuit of the reforms necessary for progress on the path towards the EU.23 He said that,
“at the same time, taking account of the major challenges facing the European Union,
enlargement policy should reflect a prudent, cautious approach based on strict conditionality”. And the aforementioned “conditionality” has bilateral issues in its very centre.
20 They concluded how “this topic would be discussed after the previous issues, such as the missing persons issue and the processing of war crimes, were resolved”.
21 Jović argues how the EU has to learn from Croatian accession if it really wishes to secure a permanent
peace in the Balkans. He advises a policy of further inclusion without which the Bosnians and Serbians
would feel more isolated than they were before Croatia began its accession to the EU.
22 Macedonia and Turkey are the other countries from the wider region that also have a candidate status
(as well as Iceland in Northern Europe), while Albania has not yet been recognized as an official candidate. Kosovo still have to receive an approval for negotiating their specific Stabilization and Association
Agreement (SAA) in order to even apply for membership.
23He has also highlighted the importance of “the promotion of economic and financial stability and
supporting increased trade and business opportunities in the aspiring countries as of utmost mutual
interest since it translates into growth and more jobs – which are the long-term prerequisites for stability and prosperity”, from Štefan Füle January 2013 Brussels EPP Group conference speech “Western
Balkans: A future with Europe”.
96
Croatian Strategy of Multilateralism: Investment in Becoming a Regional Leader towards the EU
Amar Rešić
Füle was very direct in the notion that the EU does not want major bilateral issues to
be imported into the European Union and how the EU does not want bilateral “mines”
to explode in the middle of the accession process (Grabbe, Knaus and Korski, 2010:5).24
He has highlighted the Croatian and Slovenian disputes as the ones solved with the help
of the European Union and proposed mechanisms of arbitration or the International
Court of Justice in The Hague as ways to handle bilateral issues in the future. Temporal
framework has also been proposed with the conclusion that it is “the most important
that in 2013 this issue (of solving bilateral disputes) be made acknowledged as a major
element of good neighbourly relations, a principle to which we will refer more and
more as we move ahead. And it is important that we start to tackle these issues so that
they do not hold up the accession process”.
At the very end of his address, Füle outlined the official position of the European
Commission regarding the potential enlargement for every country of the region by
concluding whether sufficient progress has been made, the member states “will consider whether to open the accession negotiations with Serbia and with the former Yugoslav Republic of Macedonia, and whether to approve a mandate to start negotiations
with Kosovo on the Stabilization and Association Agreement. Depending on progress,
a report on Albania is also possible, while the prospect of a credible membership application from Bosnia and Herzegovina remains open. In 2013, [EC] also looks forward
to the advancement of accession negotiations with Montenegro and progress in the visa
dialogue with Kosovo. For all the countries of the Western Balkans, important milestones on the European path are within reach, if the conditions are met”.25
At the same time, the US foreign policy continues to see the Western Balkans and
South-Central Europe as an area of priority for the United States government. In his
speech at the Washington Press Center in 2012, Ambassador Philip Reeker, Deputy
Assistant Secretary of State for European and Eurasian Affairs, highlighted various fields of US interest for every country of the region, with special notion regarding Croatian
success of EU accession, saying that “Croatia is a strong leader in the region and sets
an example for other countries in the region to remind us of the hard work it takes, but
indeed the benefits accrue as countries move forward in the accession track and the
integration track”. Serbian candidate status and Kosovo’s Stabilization and Association
Agreement have been characterized as “beneficial not only for those countries, but for
the entire region”. The bilateral negotiations of Macedonia and Greece were mentioned
as “an important step for those two countries to be discussing the issues that they face
24An interesting paper related to the 2010 state of EU enlargement presents the idea of separation of
bilateral disputes from the accession process. Using examples of Cyprus and Slovenia over Croatia,
the paper highlights ongoing Croatian disputes with its neighbours and calls for setting Croatia as a
precedent for such praxis.
25ibid.
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 87-101
97
together as neighbours in the region and as part of Europe”, while Bosnia and Herzegovina has been encouraged to “continue to work and implement the necessary legislation and other steps important in moving forward in their EU accession process as well
as their NATO accession process”.26
The abovementioned examples are a showcase of a continuous strong interest of
both the EU and the US to continue the integration plans for all Western Balkan countries in the Euro-Atlantic integrations. As Corina Startulat concluded in her paper
about the necessity of integration of the Balkan countries, “there is too much at stake
to put Balkan enlargement on hold or drop it from the EU’s political agenda. The integration of the region with the EU remains the best – if not the only – way to deal with
outstanding problems. Nothing short of the genuine prospect of full membership –
including the difficult cases – will guarantee the economic and social modernization,
as well as the democratic consolidation, of the Balkan countries. Leaving the Balkans
in a limbo or devising peripheral-type associations in a multi-speed Europe will erode
hard-won achievements, particularly in terms of peace, stability and democracy, and
open up space for other ambitious actors (like Russia, Turkey or China) to compete
with the EU’s influence and vision in the region” (Stratulat, 2012:2).
Special emphasis on the possible bilateral issues among candidate countries – and
EU experiences of Slovenia blocking the Croatian accession have certainly influenced
such a concern – shows how there will be very low tolerance for similar behaviour in
the future. However, potential problems can arise in the future, especially over serious issues that Serbia has over Kosovo. Morton Abramowitz highlights how the main
unfinished business regarding state-building in the Balkans revolves around Serbia.
He finds Serbia central to the future of Bosnia and Kosovo and concludes that the region will not be stable until Serbia makes up its collective mind on these two countries
– especially Kosovo (Abramowitz, 2011:180). There is also the question of Republika
Srpska, which remains a persistent bully to the stability of Bosnia and Herzegovina –
where Croatia projects many of its long-term domestic and foreign policy interests.
The real influence and newfound policy of the EU will also be tested in the ongoing
dispute of Greece and Macedonia, more prominent in light of a rising Greek nationalism ignited by the economic crisis – where issue of Macedonia can be used to further
distance Athens from Brussels in the field of domestic-related policies. Such problems
are the fields where the EU (and the US) will certainly test its patience and readiness
to continue with the integration policies once the enlargement returns to the agenda.
Everything aforementioned clearly and undoubtedly points how any type of unilateral policies should be completely ruled out, not only for Croatia and its relations with
its neighbours but also among the candidate countries themselves. At this moment
26 From 2012 P.T. Reeker’s address to journalists in Washington; US Department of State
98
Croatian Strategy of Multilateralism: Investment in Becoming a Regional Leader towards the EU
Amar Rešić
Croatian political actors are displaying a great amount of understanding for the longterm goals of the EU (and the US) in the region and it can be said that Croatian foreign
policy has already painted the first lines on brand new canvas of the new phase of its cooperative and constructive foreign policy. Recent issues regarding the European arrest
warrant and the surrender procedures between Member States that were solved only after
the EU had threatened Croatia with sanctions after the Croatian government refused
to remove the limit on the application of the European Arrest Warrant were a showcase
of Croatian testing of its newfound strength. Without surprise, Croatia announced it
will amend its laws to fall in line with the EAW laws, but also gave the Croatian policy
makers an important lesson about the seriousness of actual challenges of foreign policy
making in the Union.
Much larger challenges are approaching Croatia because of the ongoing economic
instability within the EU. A plethora of potential problems that will shape the very
future of Europe through the next decade will bring an additional call for seriousness
and dedication in achieving the strategic goals of the Union. The example of Slovenia
has shown how unilateral doings are unwelcome in Brussels. It remains to be seen what
Croatian policy actors can learn from that recent example in both the short and the
long run. In July 2013 Croatia reached its long-awaited goal to become a full member of
the European family. Croatian policy actors should accept the historical responsibility
and start to pursue the policy that will benefit the interests of Croatia and its citizens
for the longest period possible.
References:
Abramowitz, Morton (2011). The US and the EU in Balkan Kabuki, in Jacques Rupnik:
The Western Balkans and the EU: The Hour of Europe: Chaillot Papers, ISS
Grabbe, H., Knaus, G. and Korski, D.: Beyond Wait and See: The Way Forward for the
Balkan EU policy, ECOR, 2010:5
Jakovina, Tvrtko (2010). Hrvatska vanjska politika: Što smo bili, što jesmo, što želimo i
što možemo biti?, Zagreb, Hrvatska vanjska politika
Jović, Dejan (2011). Hrvatska vanjska politika pred izazovima članstva u Europskoj
Uniji, Zagreb, Politička misao, br. 2
Jović Dejan (2011). Turning nationalists into EU supporters: the case of Croatia, in
Jacques Rupnik: The Western Balkans and the EU: The Hour of Europe: Chaillot
Papers, ISS
Jović, Dejan (2012). Croatian referendum on EU membership and its consequences for
the reduced Western Balkans
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 87-101
99
Jović, Dejan (2012). Croatian EU membership and the Future of Balkans, Center for
Transatlantic Relations
Rupnik, Jacques (2009). The Challenges of EU enlargement in the Balkans, EUISS
Stojić, Marko (2012). Ideology and the nature of Serbian and Croatian political parties’
attitudes towards the EU, Halifax
Stratulat, Corina (2012). EU enlargement to the Balkans: the show must go on,
European Policy Centre
Subotić, Jelena and Zarakol, Ayse (2011). Cultural intimacy in
International Relations, European Journal of International Relations 0(0)
Toje, Asle (2010). The Tragedy of Small Power Politics: The European Union under Multipolarity, Oslo, DNAK
Other resources:
Croatia’s Josipovic Hails Healthier Ties to Serbia, 16.3.2012. BalkanInsight news article,
available at: http://www.balkaninsight.com/en/article/croatia-s-josipovic-hails-healthier-ties-to-serbia; 5.3.2013
Inteview with Brook Elmars, Slovenia threatens Croatia’s entry to EU, Deutche Welle
2.2.3013, available at: http://www.dw.de/slovenia-threatens-croatias-entry-toeu/a-16571104, 3.3.2013
Karamarko o susretu Milanovića i Dačića: Moramo otopiti taj led, 15.1.2013. Article
from Poslovni.hr, available at: http://www.poslovni.hr/hrvatska/karamarko-o-susretu-milanovica-i-dacica-moramo-otopiti-taj-led-227239; 4.3.2013
The Common Foreign and Security Policy (CFSP) details, Council of the European
Union online database, available at http://www.consilium.europa.eu/policies/foreign-policy?lang=en; 3.3.2013
Levy, Bernard-Henry (2012). Construire l’Europe politique, ou mourir, www.lepoint.
fr/editos-du-point/bernard-henri-levy/construire-l-europe-politique-ou-mourir-13-09-2012-1505713_69.php, 3.3.2013
Füle, Štefan. Western Balkans on their road towards the European Union, speech from
29.01.2013, available at http://europa.eu/rapid/press-release_SPEECH-13-76_
en.htm, 3.3.2013
Hrvatska umjesto male države treba postati ‘mala sila’, 5.3.2013. Press report of Croatian president Ivo Josipovic speech at Faculty of Law at Split, available at: http://
www.poslovni.hr/hrvatska/hrvatska-umjesto-male-drzave-treba-postati-mala-sila-232960, 6.3.2013
100
Croatian Strategy of Multilateralism: Investment in Becoming a Regional Leader towards the EU
Amar Rešić
Press release 426/2012, 5.12.2012, of Minister Pusić on NATO foreign ministers meeting, available at: http://www.mfa.hr/MVP.asp?pcpid=1486&mjesec=12&Godi
na=2012, 4.3.2013
Press release 57/2013, 15.2.2013, Three sides satisfied with Bosnia and Herzegovina border regime agreement, available at: http://www.mfa.hr/MVP.asp?pcpid=1486&mjes
ec=2&Godina=2013; 4.3.2013
Press release 75/2013, Ministers Pusić and Mrkić agree on mixed commission for outstanding issues, available at: http://www.mfa.hr/MVP.asp?pcpid=1486; 5.3.2013
Prevlaka i dalje u rukama „tajne diplomatije”, 14.2.2013. Politika Online news article,
available at: http://www.politika.rs/rubrike/region/Prevlaka-i-dalje-u-rukama-tajne-diplomatije.lt.html; 5.3.2013
Reeker, Phillip T., U.S. Foreign Policy: Western Balkans Update, Washington speech
from 19.10.2012, available at http://fpc.state.gov/199271.htm, 3.3.2013
Riješen spor: RH zamrzava tužbe, kreće slovenska ratifikacija, 7.3.2013. News article,
available at: http://www.vecernji.hr/vijesti/milanovic-sve-je-to-malo-predugo-trajalo-ali-dogovor-nece-imati-stete-clanak-520545; 7.3.2013
Serbian, Croatian PMs meet in Belgrade, 16.1.2013. B92 news report, available at: http://
www.b92.net/eng/news/politics-article.php?yyyy=2013&mm=01&dd=16&nav_
id=84170
Swoboda, Hans, in the article Swoboda Confident Croatia Will Join EU on 1 July,
29.1.2013, available at http://www.sta.si/en/vest.php?s=a&id=1848029, 3.3.2013
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 87-101
Sažetak
Treba li Hrvatska usmjeriti značajne napore svoje vanjske politike prema susjednim zemljama i njihovom procesu pristupanja u članstvo Europske unije?
Može li potencijalni zaokret prema proaktivnoj politici pomoći Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori u procesu pristupanja EU zapravo postati jedna
od ključnih aktivnosti u uspostavi Hrvatske kao važne nove članice EU, koja
može djelovati u međusobnom i dugoročnom interesu Unije? Moguća snažna
suradnja Hrvatske s drugim državama Zapadnog Balkana u njihovom procesu pristupanja EU mogao bi biti jedan od najvažnijih potencijalno korisnih
srednjoročnih ciljeva hrvatske vanjske politike. Takav teoretski pomak fokusa
mogao bi postati poticaj za ostvarenje željene uloge regionalnog lidera na dugoročnoj osnovi - pogotovo s obzirom na politiku EU-a i SAD-a i njihovom
vizijom o budućnosti Jugoistočne Europe i Zapadnog Balkana u narednom
desetljeću. Jednostrana politika prema susjednim državama kandidatkinjama, koju je provodila Slovenija prema Hrvatskoj tijekom pristupnog procesa
Hrvatske, treba biti apsolutno isključena zbog vlastitog hrvatskog interesa.
Namjernim izbjegavanjem bilo kakvih sličnosti s negativnom slikom Slovenije zbog načina na koji je tretirala hrvatski pristupni proces, Hrvatska bi se
trebala predstaviti kao rješavatelj problema, a ne njihov stvaratelj - što će biti
najbolja dugoročna strategija u pozicioniranju zemlje na novu globalnu mapu
koje će označiti kraj aktualnoj krizi u ovom području, te postati žarište interesa EU.
Ključne riječi: Hrvatska, EU, vanjska politika, Balkan, multilateralizam
101
102
Croatian Strategy of Multilateralism: Investment in Becoming a Regional Leader towards the EU
Amar Rešić
103
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 103-118
Pregledni znanstveni članak
UDK: 316.73(4)
Primljeno: 20. travnja 2014.
Multikulturalizam u Europi danas – novi rascjepi granica
identiteta i prava
dr. sc. Andreja Sršen*
Monika Bogeljić*
Sažetak
U radu se propituje pitanje multikulturalizma u Europi u uvjetima posttradicionalne društvene pluralizacije. U tu se svrhu najprije analiziraju europski
društveni procesi kroz poimanje kulture, čime se ulazi u problematiku teorije
refleksivne modernizacije. Osim kulturološkog aspekta, svakako se nameće i
politički aspekt multikulturalizma kroz prizmu europskog političkog naroda.
Paradoksalan je rezultat multikulturalizma u Europi u tome što je ideju integracije pretvorio u ideologiju isključenja na temelju univerzalnosti sloboda.
Na deteritorijaliziranim prostorima EU-a dolazi do problema nadnacionalnog državljanstva/građanstva i do njegove negacije u praksi, što je posljedica
nemogućnosti depolitizacije multikulturalizma sredstvima političkih mehanizama. U tom smislu i dalje su otvorene rasprave oko dileme je li multikulturalizam kao projekt usmjeren na politiku grupnih prava i priznavanja
kulturno različitih zajednica u europskom društvu donio više štete ili koristi.
Ključne riječi: multikulturalizam, Europa, pluralizacija, modernizacija, europsko društvo
Uvod
Kad je riječ o Europi i multikulturalizmu, prvo treba istaknuti kako Europa pamti
niz povijesnih događaja koji su pomogli u stvaranju njezina multikulturalnoga karaktera. Treba se prisjetiti civilizacije stare Grčke i Rimskog Carstva, migracija tijekom
industrijskih i političkih revolucija za vrijeme 18. stoljeća, ugovora iz Versaillesa o nacijama-državama, velikih promjena nakon svjetskih ratova, stvaranja transnacionalnih zajednica europskih naroda te naposljetku stvaranja Europske Unije kao multi* dr. sc. Andreja Sršen, Odjel za sociologiju, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, e-mail: asrsen@hrstud.hr
Monika Bogeljić, studentica poslijediplomskog studija sociologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u
Zagrebu
104
Multikulturalizam u Europi danas – novi rascjepi granica identiteta i prava
Andreja Sršen, Monika Bogeljić
kulturne formacije. Europa je još od davnina kontinent na kojem su se izmjenjivala
mnoga carstva, te je kao takva oduvijek multikulturna. Ono što bi potencijalno moglo
ugroziti navedenu tvrdnju jest opasnost da su velika carstva Europe težila konceptu
monokulturalizma više nego konceptu multikulturalizma budući da su inkorporirani
narodi prihvaćali aspekte dominantne kulture. U skladu s tim i danas postoje prijepori
oko suvremene krize multikulturalizma i svih onih elemenata koji je uzrokuju. Multikulturalizam u Europi danas se sve češće prikazuje kao politička praksa kontrole. On
predstavlja prostor na kojem dolazi do sukobljavanja različitih praksi i diseminacije
različitih kulturnih obrazaca koji uvjetuju razlike između dominantne zajednice u odnosu na nacionalnu kulturu u drugoj sredini. Takva interakcija u konačnici predstavlja
multikulturalnost kao stanje stvari na terenu. Tijekom povijesti većina organiziranih
političkih zajednica bile su multietničke zahvaljujući ratovima koji su mijenjali granice
te migracijama kao posljedicama takvih kretanja. I konačno, sama trgovina bitno je
utjecala na multietničku prirodu političkih zajednica na tlu Europe. Još u antičkoj Grčkoj filozofi poput Platona i Aristotela primijetili su da se grčki polisi u svome shvaćanju
dobrog života razlikuju od Feničana, Egipćana i „drugih barbarskih“ naroda (Mesić,
2006:13). Danas, razlika između „nas“ i „njih“ u uvjetima posttradicionalne društvene pluralizacije predstavlja osnovu razumijevanja multikulturalnog društva u Europi.
Pitanje je to „granica“ identiteta i prava. Gotovo sva predmoderna društva uglavnom
su dijelila pogled na svoje kulturne zajednice kao nositelje određenih kolektivnih prava. Problematiku kulturnog pluralizma1 u Europi danas trebamo sagledavati ponajprije
kroz pojavu moderne države. Naime moderna država počiva na koncepciji socijalnog
jedinstva, što u prvom redu znači priznavanje pojedinca kao nositelja zakonom utvrđenih prava i dužnosti. Moderna država na tlu Europe u konačnici se i konstituirala
destrukcijom tradicionalno ustanovljenih zajednica. Ipak, moderna država ima i svoja
ograničenja, među kojima je njezina preokupacija političkom i kulturnom homogenošću. Suvremene teorije države kao što su liberalna i nacionalistička drže da moderna
država mora biti homogeno konstituirana. Gotovo sve glavne teorije države, kao što
su liberalna, komunitarna i nacionalistička, uzimaju zdravo za gotovo nužnost njezine
uniformne i homogene konstituiranosti. Njihovi pristupi modernoj državi razlikuju se
samo u vrsti i stupnju homogenosti koju preferiraju (usp. Mesić, 2006.). Suvremena liberalna politička teorija nastoji utvrditi načela idealnog liberalnoga konstitucionalizma
teorijom pravde za građane državljane u jednoj idealnoj liberalnoj državi. Međutim,
kada govorimo o današnjoj Europskoj Uniji, postavlja se pitanje članstva u toj integraciji na osnovi kulturne raznolikosti. Još je od vremena Maxa Webera članstvo u državi
u osnovi bilo ili „civilno“ ili „etničko“. Civilno se općenito smatra poželjnim zbog veze
1 S obzirom na to da multikulturalizam ima dvostruko značenje: koristi se a) kao oznaka teorijskog
okvira i b) kao opis javnih politika za kulturno-pluralističku integraciju u višeetničkim i višekulturnim
društvima. U drugom slučaju često se koristi i naziv kulturni pluralizam (Puzić, 2004:63; bilj. 6).
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 103-118
105
s državljanstvom. Ono je u načelu slobodno (ugovorno) i dobrovoljno izabrano, za
razliku od etničkog, koje su liberali na različite načine shvaćali kao nešto nametnuto,
nepromjenjivo, rigidno, partikularističko i isključivo (Mesić, 2006:22). Nakon Drugog
svjetskog rata mnogi su se liberali nadali, kako primjećuje W. Kymlicka, da će novi
naglasci na „ljudskim pravima“ riješiti i manjinske sukobe (ibid., prema: Kymlicka,
2003:7-8). Međutim pokazalo se da je, poput asimilacije, i današnja europska integracija osjetljiva na suptilne oblike rasizma. Naime sve više dolazi do izražaja činjenica
kako većina imigranata u zemljama Zapadne Europe pokušava pomiriti svoje religijske
i kulturne korijene sa zapadnoeuropskim načinom života s jedne strane te s institucionalnim okvirom zemlje u kojoj se nalaze s druge strane. S obzirom na činjenicu kako se
u političkom diskursu unutar članica EU-a pojavila tema o propasti multikulturalnog
društva, posve je razumljivo propitivanje te teme s pozicija koje polaze od načela kako
postmodernističko poimanje europskog društva ipak ruši određene pokušaje nadilaženja etničkih i kulturnih rascjepa u društvu i državi.
„Multikulturalizam“ – što je to?
Pojam multikulturalizam i njegove pridjevske izvedenice, kao što su multikulturalan ili multikulturan, pojavili su se tek nedavno u akademskim i političkim raspravama
o karakteru suvremenih društava.2 Široko prihvaćeno značenje multikulturalizma ne
postoji, naprotiv, čini se da s velikim opsegom literature i javnih rasprava vezanih uz taj
pojam nejasnoće i nesporazumi njegova određenja dodatno rastu. Multikulturalizam
se ponajprije javlja kao odgovor na miješanje kulturno, društveno, etnički i religijski
različitih zajednica, ali i kao zahtjev za punopravno priznavanje osobnosti neke društvene skupine. Kao pojam u svom prvotnom političkom značenju pojavio se početkom
1970-ih u Kanadi, potom u Australiji, međutim ozbiljnije i temeljitije teorijske debate
započele su tek krajem 1980-ih (Mesić, 2006:68). Ranih 1970-ih pridjev multikulturalan označavao je kompromis, međusobnu ovisnost, relativizirajući univerzalizam i širu
intelektualnu zajednicu. Danas je taj pojam poprimio novo značenje unutar politika
Europske Unije te predstavlja svojevrsno tretiranje društva kao zbroja distinktivnih rasnih i etničkih skupina, s ciljem da se političkim dijalogom one objedine. Neki rječnici
i druga izdanja opisuju multikulturalizam kao suživot nekoliko kultura u jednoj zemlji,
kao pojam sličan pluralizmu kultura, ili pak kao uvjet koegzistencije etničkih, vjerskih
i kulturnih skupina unutar jednog društva. Lansiranje tog pojma zapravo je vezano za
2 Pojam multikulturalizam u rječnicima i bibliografskim klasifikacijama novijeg je podrijetla, a pripisivana su mu brojna međusobno različita značenja. Prvi put se kao pridjev pojavljuje u The Oxford Supplement godine 1976., s obrazloženjem da se pojavio 1941. u New Yorku kao pojam suprotan pojmovima
nacionalizam i nacionalna predrasuda. Međutim treba istaknuti kako još uvijek postoje nesporazumi u
znanstvenom diskursu oko datiranja prve pojave toga pojma (Mesić, 2006:55-56).
106
Multikulturalizam u Europi danas – novi rascjepi granica identiteta i prava
Andreja Sršen, Monika Bogeljić
političku scenu Kanade, i upravo se tim nazivom predstavljala nova kanadska politika
reguliranja međuetničkih odnosa kasnih 1960-ih i početkom 1970-ih godina.3
Konačno, teza o kulturnoj pluralizaciji suvremenih društava, što je polazišna točka
u razumijevanju pojma multikulturalizma, jedno je od općih mjesta (post)moderne
socijalne teorije (usp. Kymlicka, 2003.). Većini definicija multikulturalizma zajednička
je tvrdnja, ili pretpostavka, kako je kultura neizostavan dio života te kako multikulturalizam teži zaštititi kulturne raznolikosti. U današnjoj Europi proces kulturne pluralizacije obilježava postojanje različitih vrijednosno-normativnih sklopova u društvu,
pa je stoga i suvremena kriza multikulturalizma u Europi usko povezana s razlikama u
kulturi koje su najčešće vezane uz etničku pripadnost.
Aspekti multikulturalizma u Europi
Kad je riječ o suvremenim multikulturalnim društvima, valja naglasiti kako ona
nisu historijski izuzeci, štoviše, mnoge predmoderne države, posebice velika carstva
(kao što su Habsburško ili Osmansko), uključivale su dvije ili više kulturnih (jezičnih, vjerskih, etničkih, rasnih) zajednica. Ovdje valja napomenuti kako posebnost i
aktualna problematika multikulturalizma proizlaze iz barem dva temeljna razloga (usp.
Mesić, 2006:56-67). Prvo, današnja multikulturalna društva pojavila su se (neočekivano) unatoč višestoljetnim homogenizirajućim kulturnim praksama nacionalne države.
Upravo su se ona konstituirala destrukcijom tradicionalnih kulturnih, prvenstveno
manjinskih zajednica. Drugo, multikulturalnost je postala dramatična u zemljama liberalne demokracije jer su one poštivanje različitosti uvele u same temelje svojih konstitucija ili svoga zakonodavstva, a svoju sposobnost integracije različitosti učinile su
jednom od civilizacijskih naprednosti (superiornosti). U tom smislu asimilacija (više ili
manje nasilna), koja je donedavno bila praktično primjenjivana, a teorijski (ideološki)
racionalizirana kao najbolje sredstvo „integriranja“ manjinskih skupina u dominantno
većinsko stanovništvo, odjednom nije prihvatljiva, a ni učinkovita, kako se prije vjerovalo. Američki filozof židovskog podrijetla Horace Kallen još je 1915. osporio (ne)
službenu američku ideologiju „kotla za taljenje“ (engl. melting pot) zbog prakse jednostrane asimilacije useljenika prema anglokonformističkom modelu (Puzić, 2004:63).
Promotrimo li današnje „buđenje“ brojnih useljeničkih skupina u zemljama Zapadne
Europe te istodobno jačanje „novih društvenih pokreta“, razvidno je kako su aspekti
multikulturalizma vezani uz promjene koje idu u smjeru kulturnog i etničkog pluralizma. Danas manjinske i deprivilegirane skupine u Europi, odnosno njihovi zastupnici,
3 Multikulturalizam su zazivali (prema autorovu mišljenju, čak i izmislili) kanadski Slaveni na Prvoj
konferenciji kanadskih Slavena iz 1965. godine, protestirajući protiv naziva savezne Kraljevske komisije
o dvojezičnosti, gdje su upozoravali da je Kanada dom više jezika i kultura, a ne samo engleske i francuske (Mesić, 2006:56).
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 103-118
107
jasno i glasno traže priznavanje svojih razlika kao društveno jednakovrijednih. Europska Unija danas predstavlja razvijenu nadnacionalnu političku organizaciju u kojoj
pitanje multikulturalizma postaje okvir za redefiniranje pojmova kao što su asimilacija
i kulturni relativizam. Jasno je da se društvo ne može održati na okupu ako njegovi
članovi ne dijele zajednička vjerovanja i vrijednosti. Stoga je svakom društvu potreban zajednički sustav značenja i vrijednosti. U skladu s tim, postavlja se i pitanje je li
multikulturalizam u Europi danas prikladan teorijski i praktični model integracije na
višeetničkim i višekulturnim osnovama. Kako primjećuje B. Parekh, neki pobornici
asimilacije potkrepljuju ovu tvrdnju ontološkim temeljem i smatraju kako se ljudi lagodno osjećaju u društvu sebi sličnih te im je izrazito teško poistovjetiti se s nekim
koga smatraju strancem (Parekh, 2008:73). U tom smislu multikulturalizam današnjice možemo promatrati u kontekstu nove socijalne teorije u kojoj razlike ne proizlaze
samo iz izbora pojedinaca, nego su uvjetovane, oblikovane i strukturirane zajedničkim
povijesnim, naslijeđenim sustavom značenja i značajnosti. Proučavanja kultura općenito prvobitno su derivirana i naglašena od strane znanosti, kakva je antropologija.
Međutim valja imati na umu kako kulturna antropologija, koja se temelji na konceptu
kulture, ipak nije dostatna za raspravu o svim aspektima multikulturalizma. Stoga je
neizbježno koristiti kategorijalni aparat koji nalazimo u društvenim oblicima kao što
su jezik, mitovi, tradicija, obredi, običaji te s druge strane neizostavna politička samoidentifikacija neke zajednice koju prati politika priznavanja. U provedbenom smislu
politika priznavanja trebala bi biti okosnica rješavanja problema posebnih kulturnih
prilika i potreba različitih etničkih manjina, što se danas posebice očituje u multikulturalnoj formi europske identitetske politike (usp. Sršen, 2013.). Kulturne raznolikosti
identiteta u europskoj stvarnosti danas odaju pesimističku perspektivu procesa koji
teži sjedinjenju strukturalnih dimenzija nacionalnog identiteta s instrumentalnom racionalnosti novog europskog nadnacionalnog identiteta (Sršen, Piskač, 2012:160).
Osim kulturološkog aspekta multikulturalizma u Europi, svakako se nameće i politički aspekt, i to kroz prizmu europskog političkog naroda. Naime kultura je identifikacijska odrednica nacionalnog identiteta nekog naroda, pa i njezina političkog legitimiteta. U tom smislu stvaranje novog europskog identiteta ujedinjenog u konceptu
EU-a danas postaje pitanje stvaranja nove multikulturalne političke zajednice. Stoga
se i pitanje multikulturalizma u Europi treba sagledavati kroz društvenu pripadnost,
odnosno kroz proces segmentiranja civilne strukture prema načelu etnonacionalne i/
ili religijske pripadnosti. Promotri li se primjerice sam proces kulturne pluralizacije,
uočava se postojanje različitih vrijednosno-normativnih sklopova u društvu, pri čemu
se razlike u kulturi najčešće vežu uz etničku pripadnost (usp. Katunarić, 1994.). Imajući
na umu mogućnost takvoga razvoja, treba uzeti u obzir i političke implikacije takva
usmjerenja. Kad ilegalno useljeništvo u Europi prijeđe granice ekonomsko-politički
dopustivog ekscesa za kapitalističku ekonomiju i za funkcioniranje socijalne države,
108
Multikulturalizam u Europi danas – novi rascjepi granica identiteta i prava
Andreja Sršen, Monika Bogeljić
tad je očekivani učinak uvijek vidljiv u porastu desnog populizma i ekstremizma (Paić,
2011:144). Razloge zašto multikulturalizam u Europi nije doveo niti do integracije imigranata u postojeće dominantno društvo i kulturu niti do pretvaranja dominantnog
društva u kozmopolitsku kulturu treba tražiti u neravnoteži konsenzualno utvrđenog
društveno-državnog mehanizma djelovanja.
Različiti teorijski pristupi multikulturalizmu
Mnogi su se autori bavili tematikom multikulturalizma, no u daljnjoj raspravi razmatramo stajališta autora koji društvene procese uzimaju kao odgovorne za kulturnu
pluralizaciju, a to su: Charles Taylor, Will Kymlicka, Bhikhu Parekh i Ulrich Beck (usp.
Taylor, 1994.; Kymlicka, 2003.; Parekh, 2008.; Beck, 2006.). Charles Taylor razvio je
teoriju priznavanja te je jedan od rijetkih autora koji se bavi pojedincem unutar multikulturalne teorije. Kada je riječ o teoriji priznavanja, autor najprije kreće od povijesnih
činjenica. On je iz historijsko-filozofijske perspektive pokušao razjasniti genezu toga
koncepta i ključne probleme koje on postavlja pred liberalnu teoriju društva. Napominje kako povijest bilježi dvije bitne društvene promjene zbog kojih se moderna znanost
bavi identitetom uopće, kao i priznavanjem (Taylor, 1994.). Jedna od njih svakako je
kolaps tradicionalnih hijerarhija, koji je ponukao deprivilegiranu klasu da traži javno
priznanje, a druga je novo razumijevanje individualnog identiteta kojime je osnažena, ali i modificirana važnost priznavanja. Svojim konceptom priznavanja pokazao je
strukturalnu povezanost između razvitka individualizacije i multikulturnih zahtjeva.
C. Taylor primjećuje da se pojam manjinske kulture koji koristi jedan od najistaknutijih
zastupnika liberalnog multikulturalizma, Will Kymlicka, odnosi na skupinu pojedinaca
koja se u nekim osobinama razlikuje od većine stanovništva i koja je danas diskriminirana (Cerutti, 2006:224). U svojoj knjizi Liberalizam, zajednica i kultura Kymlicka daje
odgovor na jedno od najčešće postavljanih pitanja kad je riječ o sinergiji liberalizma i
multikulturalizma – može li liberalizam, na sebi svojstven način, prihvatiti kulturne razlike (Kymlicka, 2003.). Autor naglašava važnost liberalnog multikulturalizma, ističući
kako liberalizam ne samo da može otvoriti prostor snažnom multikulturalizmu u vidu
kulturnih prava već ga u situaciji kulturne nejednakosti upravo zahtijeva (ibid., 162).
Prema njegovu mišljenju, liberalizam može prihvatiti kulturnu raznolikost i priznati
manjinska prava, a da to ne bude protivno poštivanju osobe kao člana političke zajednice. U raspravi o liberalnom multikulturalizmu Kymlicka razlikuje političku i kulturnu zajednicu, te samim time navodi i dva različita načina inkorporiranja pojedinaca u
liberalnu državu. Naime on razlikuje multinacionalne i polietničke države kao različite
tipove multikulturalnosti te tvrdi kako su danas gotovo sve liberalne demokracije ili
multinacionalne ili polietničke ili – i jedno i drugo (ibid.). Od velike je važnosti za
pitanje multikulturalizma i integralna teorija autora Bhikhu Parekha (Parekh, 2008.).
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 103-118
109
Autor smatra da se multikulturalizam ne tiče različitosti i identiteta per se, nego onih
koji su utjelovljeni u kulturi i s kulturom se održavaju (ibid.). Parekh tako naglašava kako je čovjek istovremeno i prirodno i kulturno biće. Postoje različitosti koje su
stvar izvora pojedinaca, ali i kulturalno derivirane različitosti. Upravo je ovaj teoretičar naglasio specifične karakteristike političke strukture multikulturalnog društva, što
zahtijeva razmatranje postojećih modela integracije pomoću kojih se može ostvariti
jednakost u multikulturalnom društvu. Nije se priklonio moralnom monizmu, dapače,
Parekh tvrdi kako multikulturalizam priznaje da se dobar život može voditi na različite
načine, uključujući monokulturnu samodostatnost, premda preferira kulturno otvoren
i diverzan oblik (Mesić, 2006:103; prema: Parekh, 2000:167-72). On uviđa razliku između multikulturalnosti i multikulturalizma. Naime pridjev multikulturalan predstavlja činjenicu kulturne različitosti, a pojam multikulturalizam normativni odgovor na
tu činjenicu. Autor multikulturalizam ne vidi kao političku doktrinu ili kao filozofijsku
teoriju čovjeka i svijeta, nego kao pogled na ljudski život. Multikulturalno društvo ne
može biti stabilno i dugotrajno bez razvijanja zdravog razuma o pripadanju istoj zajednici, te u tom kontekstu ističe: „...suvremena multikulturalna društva otvaraju probleme bez paralele u historiji. Ključni su: pomirenje legitimnih zahtjeva za jedinstvo i
različitost; postizanje političkog jedinstva bez kulturne uniformnosti; inkluzija, ali ne i
asimilacija; kultiviranje zdravog razuma o pripadanju svih građana, uz istodobno poštovanje njihovih legitimnih kulturnih različitosti; štovanje pluralnih kulturnih identiteta, bez slabljenja dragocjenog identiteta zajedničkog državljanstva“ (Mesić, 2006:115;
prema: Parekh, 2000:336-43). Bhikhu Parekh kao zagovornik dijaloške, odnosno integralne teorije multikulturalizma u konačnici zastupa tezu kako se o multikulturalnom
društvu, kakvo je europsko, ne može teoretizirati unutar jednog teorijsko-ideološkog
okvira, pa tako ni unutar liberalizma. Naime liberalizam se prema definiciji sastoji od
nekoliko kultura i svaka od njih svojim članovima uvjetuje distinktivan pogled na čovjeka i zajednicu kojoj pripadaju.
Daljnja rasprava ide u smjeru sagledavanja sociokulturne europske pluralizacije
kroz refleksivnu modernizaciju. Kao utemeljitelj teorije refleksivne modernizacije,4
Ulrich Beck suvremenu sociokulturnu pluralizaciju promatra kroz prizmu oslobađanja uvjeta života i životnih stilova od statusnih ograničenja određenih tradicionalnom
4 Ovaj autor razlikuje dvije epohe, odnosno dva glavna razvojna stadija modernizacije. Epohu „obične“
modernizacije karakterizira razvitak industrijskog društva (otprilike od 1800. do sredine 20. st.), s pripadajućom strukturnom podjelom u relativno homogene društvene klase i slojeve. Iako je prva faza
modernizacije uzrokovala radikalne društvene transformacije, istodobno je zadržala mnoštvo tradicionalnih društvenih oblika (npr. obiteljske i spolne uloge). Druga faza, faza „refleksivne modernizacije“
određena je ponajprije nenamjeravanim posljedicama proizvedenim u prvoj fazi, s jedne strane naglim
umnožavanjem tehnoloških rizika, a s druge slabljenjem uvriježenih životnih oblika te društvenom
pluralizacijom i individualizacijom (Puzić, 2004:61, bilj. 2; prema: Beck, 1986.).
110
Multikulturalizam u Europi danas – novi rascjepi granica identiteta i prava
Andreja Sršen, Monika Bogeljić
podjelom na klase i slojeve (Puzić, 2004:61; prema: Beck, 1986.). Ovaj autor predlaže
kozmopolitski pristup te smatra kako je za kozmopolitsku viziju Europe važno priznavanje razlika, ali i njihova integracija s druge strane (Beck i Grande, 2006.). Ono
što autor posebno apostrofira u smislu refleksivne modernizacije države i društva jest
položaj nacionalne države u Europi otvorenih granica. Napokon, Beck i Grande (2006.)
vide tri scenarija budućnosti Europe kao rješenje unutarnjih napetosti i konflikata. Prvi
je scenarij raspada, drugi scenarij stagnacije i treći scenarij kozmopolitizacije. Navedene scenarije opisuju na sljedeći način: „Scenarij raspada pretpostavlja da se EU lomi
zbog svojih unutarnjih i vanjskih proturječja. U tom slučaju ne bi se uspjele gospodarski integrirati novopridošle istočnoeuropske zemlje i u zajednici pospješiti „pozitivna“
integracija orijentirana na tržište te reformirati i demokratizirati europske institucije.
(...) Scenarij stagnacije pretpostavlja da će se u Uniju uspjeti gospodarski integrirati
istočnoeuropske zemlje i održati unutarnje tržište koje funkcionira. Ali zbog sve veće
heterogenosti u kolu zemalja članica neće biti moguće zaključenje političkih opcija koje
korigiraju tržište na europskoj razini. (...) Scenarij kozmopolitizacije polazi od toga da
se Europa nalazi na prekretnici na kojoj rasprava o osnovnim pitanjima – što drži na
okupu postnacionalnu Europu – postaje neizbježna.“ (Beck i Grande, 2006:282-284)
Na tragu rečenog vidimo da se glavni teorijski prijepori o multikulturalizmu vode
oko pitanja priznavanja i zaštite sociokulturne pluralizacije. U slučaju radikalnog multikulturalizma, ali i rigidnog asimilacionizma, kulture se shvaćaju kao prirodne vrste
izvan društvenoga konteksta. Svi su autori mahom suglasni kako moderni pluralizam
karakterizira slabljenje granica među kulturama, ali i ubrzavanje promjena unutar kultura. U slučaju potonjeg posebno mjesto zauzima porast socijalne refleksivnosti, i s
tim povezano nestajanje tradicije (usp. Giddens, 1995.), što uvelike utječe i na daljnje
teorijske podjele kad je riječ o pojmu multikulturalizma.
Kriza politike multikulturalizma u Europi
Kao skup javnih politika multikulturalizam se u Europi pojavljuje i u političkoj teoriji koja je usredotočena na pitanja identiteta kultura i njihovog značaja u kontekstu
problema javne politike i legislacije (usp. Kelly, 2002.). Sociološke i politološke perspektive neizostavne su kad je riječ o propitivanju multikulturalizma u današnjoj Europskoj
Uniji. Noviji politički diskursi unutar članica Europske Unije, napose Njemačke i Francuske, upravo upućuju na kontroverziju u politikama i praksama EU-a prema pitanju
multikulturalizma. Stoga daljnja rasprava ide u smjeru traženja odgovora na pitanje je
li multikulturalizam u Europi uspio ili je to tek cilj koji EU treba ostvariti? Dosadašnja
rasprava o multikulturalizmu pokazala je kako se on ne može objasniti „kulturalnom“
logikom koja odgovara kasnom razdoblju neoliberalizma s cijelim nizom novih diskur-
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 103-118
111
zivnih praksi.5 Politički diskurs više nije nadređen kulturi, već ide u smjeru politizacije
kulture kao ideologije koja obuhvaća cjelokupno područje društvene dinamike i kolektivnog identiteta.
Kad je riječ o krizi multikulturalizma u Njemačkoj, ne mogu se izostaviti povijesni
i politički (nepovoljni) uvjeti za razvoj multikulturalističkoga koncepta u Njemačkoj te
izjave njemačke kancelarke A. Merkel da koncept multikulturalizma u Njemačkoj nije
uspio.6 Merkel je svoju izjavu potkrijepila tvrdnjama kako je multikulturni pristup prema kojem Nijemci i turski useljenici žive sretni jedni uz druge potpuno promašen te da
oni koji žele participirati u društvu moraju ne samo poštivati njemačke zakone nego i
ovladati njemačkim jezikom. Milan Mesić (Mesić, 2010.) upozorava kako je Njemačka
postala i ostala multikulturalna, ali ne i multikulturalistička zemlja, te da multikulturalizam nikada nije zaživio kao službena njemačka imigracijska politika. Autor u tom
smislu ističe kako multikulturalizam u Njemačkoj ne samo što nije bio oslonac politike,
političkog programa ili agende nego nije našao ni svoje teorijske zagovornike koji bi razvili neku njemačku koncepciju ili inačicu (Mesić, 2010:243). Postoje mnogi povijesni,
društveni i politički razlozi zbog kojih multikulturalizam u Njemačkoj nikada nije mogao oživjeti kao službena politika, no u teorijskom smislu težilo se prikazati Njemačku
kao multikulturalističku zemlju koja poštuje prava imigranata i brine za njihovu jednakost u odnosu na Nijemce. Sedamdesetih godina 20. stoljeća izrazito je porastao broj
stranih radnika u Njemačkoj te je taj trend i danas prisutan. Iako imaju sva pripadajuća
radna i socijalna prava, oni su nerijetko isključeni iz političkog i društvenog života.
Bili su uglavnom ograničeni na stvaranje socijalnih mreža vezanih uz tržište rada, ponajprije uz manufakturnu industriju, gdje su bili birani i u radničke savjete. Povijesna
iskustva, osobito iz doba nacizma, odnos prema stranim radnicima učinila su posebno
osjetljivim, te se o strancima, osobito u kulturnom smislu, do početka osamdesetih govorilo kao o „problemu“ (Mesić, 2006.). Ipak, počeli su se javljati glasovi i inicijative da
se unaprijedi društveni i kulturni položaj kulturno različitih useljenika i njihovih potomaka, a neki od njih počeli su se od osamdesetih godina pozivati na multikulturalizam.
„Kriza multikulturalizma“ javlja se s pojavom „druge generacije“, odnosno dolaskom
djece migranata na tržište rada, no bez jednakih izgleda za zaposlenje i sigurnost koje
su imali njihovi roditelji (usp. Mesić, 2010.). Oni se sada bore za građanska prava, koja
im postaju puno važnija. Mesić ističe kako oni sada počinju osjećati krizu identiteta
jer su s jedne strane postali de facto Nijemcima, a pred zakonom ostali stranci (ibid.).
Tako se suočavaju s problemom nezaposlenosti s jedne strane te problemom uskraćivanja građanskih prava s druge. Multikulturalizam je svoj vrhunac u Njemačkoj doživio
5 Ovdje se pritom misli na procese poput postmoderne estetizacije društva, stvaranja novih diferencijalnih identiteta – rodno/spolne i rasne manjine te queer-populacija (usp. Žižek, 1997.; Jameson, 2002.).
6 Vidi: http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/merkelino-poimanje-multikulturalizma-nije-daleko-od-apartheida.html. (15.11.2010.). Učitano: 4. veljače 2013.
112
Multikulturalizam u Europi danas – novi rascjepi granica identiteta i prava
Andreja Sršen, Monika Bogeljić
početkom devedesetih godina. Poučeni iskustvom nacizma te događajima poput pada
Berlinskog zida i ujedinjenja Njemačke, Nijemci počinju razvijati ksenofobiju i mržnju
prema strancima, te se nakon toga počinje ozbiljno proklamirati multikulturalizam kao
koncept kojim bi se jasno dalo do znanja da je njemačko društvo kulturno pluralističko. Znakovito je kako imigracijska kulturna pluralizacija, a onda i multikulturalizam
sa svojim zagovaranjem kulturnih različitosti, odnosno integracije novih imigranata,
uvelike pridonose reformi modela državljanstva, koja s jedne strane ukida isključivo
etničko načelo, a s druge izjednačuje pripadnike drugih kulturno-etničkih skupina u
njegovu stjecanju (Mesić, 2010:252). Autor zaključuje kako Njemačka nije (bila) multikulturalistička zemlja, ali jest multikulturalna, misleći pritom na to da je svaka zemlja
multikulturalna (priznalo se to službeno ili ne) ako u njoj žive etnokulturno različite
skupine, a multikulturalistička ako svoju multikulturalnost prihvaća i promovira pozivajući se (službeno) na (neki) model multikulturalizma.
U tom smislu postavlja se pitanje opravdanosti tvrdnji europskih neokonzervativnih političara kao što su Angela Merkel i Nicolas Sarkozy kad je riječ o „kraju“ multikulturalizma. „Ako želite doći u Francusku, očekuje se od vas da se složite s našim
pravilima, a ako to ne želite, u tom slučaju niste dobrodošli“ – izjavio je u veljači 2011.
bivši predsjednik Francuske Nicolas Sarkozy.7 Istaknuo je kako će Francuska poštovati sve različitosti među ljudima, ali građani ne žele društvo u kojem etničke manjine
žive skupa s njima. Usto, izjasnio se kako smatra da je multikulturalizam promašen
koncept i pozvao na obnavljanje francuskog identiteta.8 Nadovezujući se na te tvrdnje,
postavlja se i pitanje možemo li govoriti o kraju nečega što u svom izvornom obliku u političkoj praksi EU-a zapravo nikada nije postojalo. Naime u širim razmjerima
multikulturalizam jest anglosaksonska politika SAD-a, Kanade i Australije. Međutim
različite povijesti država Novog svijeta i Europe jedan su od osnovnih razloga zašto
model multikulturalizma Novoga svijeta ne uspijeva u europskim državama. Neuspjeh
njegove primjene na europska društva treba tražiti i u činjenici da su europska društva
drugačije povijesno strukturirana u odnosu na Novi svijet. Stranci u Njemačkoj i stranci u Kanadi nisu isto. Njemački useljeni stranci, „gastarbajteri“, nisu pripadnici nekih
etničkih skupina, već su uvijek između asimilacije i integracije, odnosno žive u „paralelnom društvu“. Kriza multikulturalizma u ovom slučaju pokazuje kako je ona zapravo
uzrokovana politikom integracije stranaca/useljenika, odnosno politikom građanstva/
državljanstva. U tom pogledu Habermasov zahtjev za konstituciju suverenosti nadna7 Mrežni izvor: www.24sata.hr/svijet/sarkozy-ukoliko-zelite-doci-u-francusku-prilagodite-se-209550.
Učitano: 4. veljače 2013.
8 S tvrdnjom da je multikulturalizam promašen koncept složili su se u isto vrijeme i drugi europski lideri,
poput njemačke kancelarke Angele Merkel, britanskog premijera Davida Camerona, bivšeg premijera
Australije Johna Howarda te bivšeg premijera Španjolske José Marie Aznara. Mrežni izvor: www.index.
hr/vijesti/clanak/svi-europski-lideri-se-slozili-multikulturalizam-je-promasaj/537489.aspx. Učitano:
14. ožujka 2012.
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 103-118
113
cionalne zajednice iz ideje političkog subjekta transnacionalnoga građanina izravno
dotiče pitanje o nemogućnosti izgradnje identiteta „odozgo“ jer izgradnja „odozdo“
vodi u pogubni etnički nacionalizam dominantne kulture (usp. Habermas, 1994.; Paić,
2011.). Habermas smatra da se pitanje legitimacije jednog poretka ideja u društvu i
državi na globalnoj razini uvijek pokazuje kao pitanje ideologijskog opravdanja tog
poretka uopće (usp. Habermas, 1982.). Kad je naime Angela Merkel izjavila da je dugogodišnja politika njemačkog multikulturalizma propali projekt s obzirom na to da nije
došlo do političke integracije kulture „drugih“ u njemačku dominantnu kulturu, tad
je zapravo izrečena istina o duhu europskoga (i uopće liberalnog) multikulturalizma
(Paić, 2012:142). Govor o „kraju“ multikulturalizma treba promišljati i u smjeru kraja
jedne liberalne ideologije, ili barem njezina pokušaja da postane društveno prihvatljiva.
To istovremeno potiče i pitanje je li u konačnici ipak riječ o kraju multikulturalizma
kao neuspjeloj politici kulturnih razlika. Ako uzmemo u obzir činjenicu da je postojanje antiimigrantskih stranaka u Europi u porastu te da je u posljednjih deset godina
sve vidljivija „islamofobija“, prizore s talijanske Lampeduse, gdje se karabinjeri tuku s
ilegalnim useljenicima, kao i negativni ishod švicarskog referenduma o gradnji džamija i minareta, i to u zemlji koja je etnički heterogena, jasno je da se u sociokulturnom
diskursu moraju stvoriti novi metodološki okviri razumijevanja nove fenomenologije
stranca i ksenofobije, ali imajući u vidi da stranac može biti „stranac“ i unutar svog tipa
sociokulturnog prostora.
Religijski aspekt multikulturalizma u Europi
Kad je riječ o suvremenim problemima multikulturalizma u Europi, neizostavno
je istaknuti ulogu religijskog identiteta u sve sekularnijoj Europi. Sekularisti smatraju
kako su religija i politika potpuno različite djelatnosti, te da ulaze u različita područja
života. Sekularističke teze počivanju na inačici odvajanja države i religije, gdje se država
ne bi smjela rukovoditi religijskim tretiranjem građana, te inačici odvajanja politike i
religije. U tom smislu svaka bi se politička rasprava trebala voditi samo u sekularnim
terminima. Iako su mnogi autori predviđali porast sekularizacije krajem 20. i početkom 21. stoljeća, svjedoci smo činjenice kako religija još uvijek igra značajnu ulogu u
životima pojedinaca te u društvu općenito. Kulturno i religijski pluralna društva zahtijevaju visok stupanj tolerancije među različitim društvenim skupinama, pa tako jedan
od vodećih teoretičara o ulozi religije u javnom životu Bhikhu Parekh ističe kako se
država treba brinuti samo za sekularne stvari, ali se o njima ne bi smjelo odlučivati
samo na sekularnim temeljima (Parekh, 2000.). Iako bi situacija visoke tolerancije i
međusobnog poštivanja bila idealna, nerijetko se susrećemo sa slučajevima kada želja
za integracijom često plaća cijenu odricanja od nekih elemenata religijskog života, bilo
obreda, bilo vanjskih obilježja pripadnosti. Primjer Francuske i postojećeg zakona o
114
Multikulturalizam u Europi danas – novi rascjepi granica identiteta i prava
Andreja Sršen, Monika Bogeljić
nenošenju burki u javnim institucijama nameće pitanje o tome u kojoj se mjeri vjera
kao privatna stvar može odvojiti od javne sfere, a da se pritom ne narušavaju slobode pojedinaca? Ovdje svakako valja imati na umu da pripadnici određene vjere svoju
vjersku pripadnost vide kao snažan indikator društvenog, ali i političkog identiteta. S
jedne strane religijska identifikacija može biti snažno sredstvo integracije i unutarnje
društvene kohezije, dok s druge strane može djelovati razorno i destruktivno po integraciju izvana, odnosno izvan neke homogene skupine. Sekularni razlozi da se državljane mora apstrahirati od njihovih vjerskih uvjerenja nailaze na niz dvojbi budući da je
u pluralističkim demokracijama nemoguće tražiti suzdržavanje od djelovanja temeljem
vjerskih uvjerenja.
Nedvojbeno je kako se problemi multikulturalizma u Europi ne vežu samo uz pitanja iseljenika ili „etniciteta“, već su velikim dijelom usmjereni na priznavanje religijskog
identiteta. Multikulturalno okruženje ima svoje učinke i na religijsko-kulturne identifikatore unutar odnosa među skupinama. Za razliku od Sjedinjenih Država, koje također imaju veliku muslimansku populaciju, u mnogim se utjecajnim krugovima EU-a
drži kako više od petnaest milijuna muslimana koji žive u Uniji predstavlja ozbiljnu
kulturnu i političku prijetnju (Parekh, 2008:87). Takva stajališta poprimaju otvoreniji
oblik napada na multikulturalizam, gdje se muslimane smatra odgovornima, a multikulturalizam je postao eufemizam za muslimane.9 O društvenom položaju manjinskih
identiteta javna rasprava vodila se još osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća, a
danas je u Europskoj Uniji vidljiva situacija sve veće polarizacije dvaju suprotstavljenih
stajališta – jačanja nacionalne kulturne pripadnosti i multikulturalizma. To se posebice
pokazalo na francuskom primjeru zabrane nošenja burki u javnim ustanovama, što
je izazvalo buru protesta pripadnika islamske vjeroispovijesti diljem Francuske, ali i
Europe. Primjer Francuske sa šest milijuna muslimana, prve zemlje u Europskoj Uniji
u kojoj je 2011. izglasan zakon o zabrani nošenja burki, nakon čega je uslijedio val protesta, objašnjava zašto su zahtjevi za legalno-pravnu zaštitu manjinskih kultura žarišna
točka današnje multikulturalne Europe.10 Stoga je jasno zašto multikulturalisti osobito
9 Bhikhu Parekh uočava kako od osamdesetih godina 20. stoljeća islam u Europi postaje važno područje
istraživanja. U Švedskoj je 1986. održana konferencija pod prikladnim nazivom „Nova islamska prisutnost u Europi“. Na takvoj je pozadini u Britaniji iste godine izbila „afera Rushdie“, a u Francuskoj „afera
burke“. U oba slučaja riječ je bila o mladim ljudima koji su ponekad djelovali suprotno željama svojih
roditelja. Europa je otkrila svoje muslimane i počela ih se bojati. U SAD-u se počela javljati osobita
amerikanizirana inačica islama, zasnovana na jasnom razlučivanju vjerskih od svjetovnih stvari; svaki
je musliman dobio pravo sam tumačiti Kuran, džamije su dobile svjetovna upravna vijeća, čija je riječ
u konačnici iznad imamove itd. (Parekh, 2008:87; bilj. 2).
10 Anketa među Francuzima o pitanju burki pokazala je da je 57 posto njih za njihovu zabranu. Burku u
Francuskoj nosi oko 1900 žena, prema državnim podacima. Polovina ih živi na području Pariza i 90
posto njih mlađe je od 40 godina. Vidi: http://www.jutarnji.hr/zena-u-burki-ne-moze-biti-francuskinja/515656/. Učitano: 4. veljače 2013.
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 103-118
115
kritiziraju tezu o etičkoj neutralnosti građanskih prava, navodeći da liberalna usredotočenost na individualna prava i slobodu izbora pojedinca zanemaruje činjenicu da
svaki takav izbor ovisi o implicitnom vrijednosnom stajalištu (Puzić, 2004:65). Upravo
u tom kontekstu trebamo sagledavati i zahtjeve manjinskih kultura u Europi za legalnopravnu zaštitu. Konačno, svakako treba istaknuti činjenicu kako se multikulturalizam
u političkoj filozofiji i europskoj praksi danas shvaća kao zahtjev da političko društvo
treba priznati jednak položaj svih zajednica koje mu pripadaju, neovisno o tome kojim
kulturama transcendiraju.
Zaključak
Aktualni problemi multikulturalizma u Europi danas su usko vezani uz problematiku kulturnog pluralizma, koji dolazi u središte akademskog zanimanja krajem šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. U to se vrijeme ideal politički i kulturno homogenog
društva postupno zamjenjuje idealom multikulturalnog društva. To je svakako utjecalo
na to da se ideja multikulturalizma od kraja šezdesetih godina dvadesetog stoljeća do
danas promatra u okvirima pitanja etničke raznovrsnosti, integracije manjina, no danas se akademske rasprave sve više usmjeravaju prema integrativnim funkcijama multikulturalizma i subjektivnom značenju etniciteta. U toj koncepciji etnos postaje žarišni
koncept koji vezuje kulturu i prostor, stvarajući tako novi društveni kontekst. Pitanje
multikulturalizma u europskoj politici danas uključuje sve probleme koji mogu nastati
zbog kulturne heterogenosti: prava skupina i njihovo predstavljanje, prava i status imigranata, priznavanje manjina, status novih društvenih pokreta i sl. To su istovremeno
dugovječni problemi političke teorije i prakse. Rezultat multikulturalizma u Europi
paradoksalan je zbog toga što je ideju integracije pretvorio u ideologiju isključenja na
temelju univerzalnosti sloboda. Unutar članica EU-a, i to utemeljiteljica europskih integracija, neumitno dolazi do problema nadnacionalnog državljanstva/građanstva i do
njegove negacije u praksi, što je posljedica nemogućnosti depolitizacije multikulturalizma sredstvima političkih mehanizama.
Naime sve se moderne države suočavaju s problemom multikulturalizma, čak i
onda kad su daleko od toga da ga priznaju kao relevantnu političku agendu, a kamoli
kao službenu politiku. Razlozi zbog kojih dolazi do kulturnih heterogenosti unutar
jedne zemlje različiti su, a neki od njih mogu biti postkolonijalizam, globalizacija, međunarodne migracije, reafirmacija nacionalnih manjina, osvješćivanje domorodačkih
naroda, politika identiteta te drugi. U tom smislu multikulturalizam kao odraz procesa kulturne pluralizacije obilježava postojanje različitih vrijednosno-normativnih
sklopova u europskom društvu. Današnji „europski multikulturalizam“ svakako treba
sagledavati kroz suvremeno priznavanje različitosti, koje je ponajprije vezano uz javnu
116
Multikulturalizam u Europi danas – novi rascjepi granica identiteta i prava
Andreja Sršen, Monika Bogeljić
raspravu u sklopu koje građani mogu razjasniti svoj odnos prema tradiciji, kako vlastitoj, tako i tuđoj.
Literatura:
Beck, U.; Grande, E., Kozmopolitska Europa. Društvo i politika u drugoj moderni, Zagreb, Školska knjiga, 2006.
Beck, U., Risikogesellschaft. Auf dem Weg in Eine andere Moderne, Frankfurt, Suhrkamp, 1986.
Castells, M., Moć identiteta, Golden marketing, Zagreb, 2002.
Cerutti, F. (ur.), Identitet i politika, Zagreb, Politička kultura, 2006.
Cifrić, I., „Raznolikost kultura kao vrijednost“, Socijalna ekologija, svezak 16, br. 2-3
(185- 214), Zagreb, 2007.
Cvitković, I., Identitet i religija, Sarajevo, Diskursi, 2011.
Giddens, A., Konsequenzen der Moderne, Suhrkamp, Frankfurt a/M., 1995.
Habermas, J., Die Einbeziehung des Anderen, Suhrkamp, Frankfurt a/M., 1996.
Habermas, J., Problemi legitimacije u kasnom kapitalizmu, Naprijed, Zagreb, 1982. (prijevod: Marijan Bobinac)
Habermas, J., “Citizenship and National Identity“, u: van Steenbergen, B. (ur.), The
Condition of Citizenship, Sage Publications, London, 1994.
Jameson, F., A Singular Modernity, Verso, London-New York, 2002.
Katunarić, V., Labirint revolucije, Zavod za sociologiju Filozofskog fakulteta, Zagreb,
1994.
Kelly, P., “Introduction: Between Culture and Equality“, u: Paul Kelly (ur.), Multiculturalism Reconsidered, Culture and Equality and its Critics, Polity Press, 1-17, 2002.
Kymlicka, W., Liberalizam, zajednica i kultura, Zagreb, Deltakont, 2003.
Kurelić, Z., „S kulturnom revolucijom ili bez nje“, Zagreb, Politička misao, svezak XLII,
br. 4, str. 17-24, 2005.
Mesić, M., Multikulturalizam. Društveni i teorijski izazovi, Zagreb, Školska knjiga, 2006.
Mesić, M., „Multikulturalizam u Njemačkoj“, Zagreb, Migracijske i etničke teme,
26,3:243-262, 2010.
Paić, Ž., „Identitet kao dispozitiv moći: kraj ideologije ili politike multikulturalizma?“,
Zagreb, Politička misao, svezak 49, br. 1, str. 126-151, 2012.
Paić, Ž., „Levijatan od porculana: Pitanje Europe danas ili missing-link identiteta bez
moći“, Europski glasnik, 16:13-40, 2011.
Parekh, B., Nova politika identiteta, Zagreb, Politička kultura, 2008.
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 103-118
117
Parekh, B., Rethinking Multiculturalism, Cultural Diversity and Political Theory, New
York, Palgrave, 2000.
Puzić, S., „Multikulturalizam i izazovi posttradicionalne pluralizacije“, Zagreb, Politička misao, svezak 41, br. 4, str. 59-71, 2005.
Semprini, A., Multikulturalizam, Beograd, Clio, 1999.
Sršen, A.; Piskač, D., „Hrvatski nacionalni identitet i Europska unija“, Slavia Meridionalis, Studia Slavica et Balcanica, (12). Varšava, SOW, Instytut Slawistyki Polskiej
Akademii Nauk, 2012.
Sršen, A., Beyond Multiculturalism in Europe – Rethinking Equality in the Age of Inequalities, Book of Proceedings, The International Conference on Education, Culture
and Identity, Sarajevo, International University of Sarajevo, 2013.
Taylor, C., “The Politics of Recognition“, u: Amy Gutmann (ur.), Multiculturalism, Examining the Politics of Recognition, Princeton University Press, 25-74, 1994.
Vujadinović, D., “On European Identity“, Beograd, Synthesis philosophica, svezak 26,
br. 1, 2011.
Žižek, S., “Multiculturalism, or, the Cultural Logic of Multinational Capitalism“, New
Left Review, 225:28-51, rujan-listopad, 1997.
Mrežni izvori:
http://www.24sata.hr/svijet/sarkozy-ukoliko-zelite-doci-u-francusku-prilagoditese-209550. Učitano: 14. ožujka 2012.
http://www.index.hr/vijesti/clanak/svi-europski-lideri-se-slozili-multikulturalizamje-promasaj/537489.aspx. Učitano: 14. ožujka 2012.
http://www.vecernji.ba/vijesti/breivik-ne-priznajem-norveski-sud-vi-podrzavatemultikulturalizam-clanak-398664. Učitano: 15. svibnja 2012.
http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/merkel-njemacki-koncept-multikulturalnog-drustvaje-propao.html. Učitano: 1. ožujka 2014.
http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/merkelino-poimanje-multikulturalizma-nije-dalekood-apartheida.html. Učitano: 4. veljače 2013.
118
Multikulturalizam u Europi danas – novi rascjepi granica identiteta i prava
Andreja Sršen, Monika Bogeljić
Summary
This paper examines the issue of multiculturalism in Europe in the context
of post-traditional social pluralization. For that purpose, the paper analyses
the European social processes through the concept of culture, opening up the
issue of the theory of reflexive modernization. Apart from the cultural aspect, there arises the political aspect of multiculturalism through the prism
of the European political nation. The result of multiculturalism in Europe is
paradoxical in that it turned the idea of integration into the ideology of exclusion based on the universality of freedoms. In de-territorialized areas of the
European Union there have been issues of supranational citizenship and its
negation in practice as a result of the inability to de-politicize multiculturalism by means of political mechanisms. In this regard, the debate on the dilemma whether the project of multiculturalism aimed at group rights and the
recognition of culturally diverse communities in European society has caused
more harm than benefit still remains open.
Keywords: multiculturalism, Europe, pluralization, modernization, European
society.
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 121-125
119
prikazi,
recenzije,
konferencije
120
Prikazi,
Prikazi,
recenzije,
recenzije,
konferencije
osvrti
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 121-125
121
Raghuram G. Rajan & Luigi Zingales
Saving Capitalism from the Capitalists: Unleashing the Power of
Financial Markets to Create Wealth and Spread Opportunity
Crown Business, New York, 2003., str. 384
Kultna knjiga Spašavanje kapitalizma od kapitalista izašla je prije više od jednog
desetljeća, 2003. godine., a naprosto je začuđujuće do koje je mjere aktualna i danas,
2014. godine. Tu osobinu može zahvaliti nemilim događajima financijske krize iz 2008.
koji su potvrdili strahove autora knjige, nove generacije profesora ekonomije škole Booth Sveučilišta u Chicagu, Luigija Zingalesa i Raghurama Rajana. Kako bismo shvatili
u kakvu su položaju od 2008. oni koji zagovaraju ono što zagovaraju autori te kolika
je umješnost argumentirati te stavove, valja prvo nabrojiti sve posljedice krize. Ona
nije donijela samo urušavanje tržišta hipotekarnih kredita, neprimjereno ponašanje
središnjih banaka (posebice Fed-a) i nezaposlenost, nego i korjenitu promjenu intelektualne paradigme u društvenim i humanističkim znanostima. Javni je izrijek preko
noći premrežen apokaliptičnim krikovima, onima o propasti kapitalizma i zapadne
civilizacije, financijski sustavi okrivljeni su za samo svoje postojanje, burza se počela
poimati kao stjecište ekonomskih mesara, a izjave poput one „da je Marx ipak bio u
pravu“, navodno samorazumljive, postale su must have za svakog studenta, profesora
i proroka koji drži do sebe. U takvu okruženju istupati na način na koji su to učinili
Zingales i Rajan prava je pravcata hrabrost.
Autori svoje izlaganje počinju snažnom tvrdnjom kako je kapitalizam najkvalitetniji sustav razmjene dobara i usluga koje je čovječanstvo dosad iznjedrilo. No, dodaju,
sustav je itekako ranjen političkim i institucionalnim utjecajima, što na kraju rezultira
raznim ishodima. Cilj im je odgonetnuti u kojem rasporedu odnosa on najbolje djeluje,
na dobrobit najvećeg broja ljudi. Upravo tako, autori smatraju da je kapitalizam, optimalno postavljen, u interesu najvećeg broja ljudi, da nije nikakvo oruđe elite i kako je
ono što neobrazovani i/ili zlonamjerni proglašavaju kapitalizmom nerijetko ponajmanje kapitalističko prema točno određenim parametrima.
U prvom dijelu knjige razmatra se korist od slobodnog financijskog tržišta. Čemu
financijska tržišta? Kakvo je to slobodno financijsko tržište? Ono koje je razvijeno, razgranato, reći će autori. Podneblje gdje buja konkurencija među potencijalnim
122
Prikazi,
Prikazi,
recenzije,
recenzije,
konferencije
osvrti
kreditorima, s obiljem ponude kvalitetnih kredita po prihvatljivim kamatnim stopama,
dobro i jasno propisanim pravilima ponašanja i politikom/državom koja je spremna
neselektivno stati iza ugovornih odnosa i provesti ih. Ono omogućava onima koji nemaju da dođu do prijeko potrebnoga kapitala, tog pogonskog goriva kapitalizma, i svoje kapacitete (rad, ideje) pretvore u trajno dobro. Iz toga slijedi da kruto i nerazvijeno
financijsko tržište godi onima koji imaju – u njihovim je rukama kapital, a oni osobno,
ili njihovi pijuni na državnim položajima, služe kao vratari koji biraju tko će i za koju
cijenu ući u društvo odabranih. Burza je, drže, kruna dobrog financijskog sustava. Bojište na kojem ne samo da se sučeljavaju cijene nego se i prikuplja znanje. Ovdje se
vrhunski referiraju na poznati Hayekov esej o korištenju znanja u društvu, spoznaju
da je ono ograničeno i raspršeno među ljudima te da ga je nemoguće koncentrirati
u jednom središtu, pa donijeti „ispravne“ odluke u pitanjima ekonomskog. U svaku
cijenu ugrađeno je znanje tisuća ljudi koji se međusobno nikad nisu upoznali, ali u
nesvjesnoj interakciji stvaraju konačnu predodžbu koja koristi svima. O tome koliko
nam cijena govori najbolje svjedoči podatak iznesen u knjizi; ruska naftna poduzeća
na ruskoj se burzi prodaju za 1 posto cijene po kojoj bi se prodavala da su američka.
Što znači da su svi akteri svjesni razine inherentne korupcije koja krasi ta poduzeća,
odnosno prodaje nafte posredničkim poduzećima ispod cijene, da bi je ona plasirala
po punoj cijeni, pri čemu menadžment i posredničko poduzeće dijele zaradu, a samo
prvo poduzeće i njegova vlasnička struktura bivaju oštećeni. Države koja bi trebala
reagirati nema jer je u dosluhu s onima koji čine prijestup. Autori brane i instituciju financijskih derivata, što je za mnoge danas ravno blasfemiji. Naime ispravno zaključuju
da specifična osiguranja poput osiguranja od potresa ili korištenje životnih osiguranja
osoba oboljelih od smrtonosnih bolesti (kako ne bi morale „čekati svoju smrt“) ne bi
bila moguća bez proizvoda koji bi raspršio rizik na puno zainteresiranih strana, gdje bi
zajedno, u većoj ili manjoj mjeri, ostvarili probitak. Naime, vlasnike kuća na trusnim
područjima ni jedno osiguravajuće društvo ne bi htjelo osigurati jer je vjerojatnost da
će morati isplatiti odštetu velika. No ako tu vjerojatnost dovoljno puta podijele s nekim
tko je voljan sudjelovati u pothvatu, tako da otkupi dio rizika, a zauzvrat dobije udio u
zaradi koja će se ubrati od osiguranika, doći će do odnosa u kojem svi mogu donekle
profitirati. Ukoliko do nemilog događaja dođe, osiguranik će dobiti odštetu, osiguravajuće društvo neće biti na tolikom gubitku jer je podijelilo rizik s trećom stranom, a
treća strana neće biti na gubitku jer ima udjela u velikom broju polica širom države od
kojih se mnoge nikad neće „ostvariti“. Ako do nemilog događaja ne dođe, osiguranik
je miran jer zna da je osiguran, osiguravajuće društvo ostvaruje dobit od osiguranika, a
treća strana također ostvaruje neku razinu dobiti. Na isti način ta treća strana od osiguravajućeg društva osobe oboljele od smrtonosne bolesti može otkupiti njezino životno
osiguranje i isplatiti joj iznos od kojeg će moći dostojanstveno provesti svoje posljednje dane umjesto da nema nikakve „koristi“ od svog osiguranja te da se ono isplaćuje
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 121-125
123
članu obitelji ili prijatelju tek po njezinoj smrti. Moral ovdje ne valja uplitati. Na kraju
krajeva, što je moralnije od međudjelovanja nekoliko osoba, bilo pravnih bilo fizičkih,
koje svojom slobodnom voljom ulaze u odnos na zajedničku korist? Svaka slijedi svoje
interese, a ishod je svačija korist. Ne u jednakoj mjeri, ali u skladu s vlastitom odlukom
i kirurški precizno definiranim uvjetima.
U drugom dijelu knjige autori, nakon što su iznijeli normativnu obranu ideje financijskog tržišta, proučavaju njegovo podrijetlo. Prvu klicu vide u parlamentarnom obuzdavanju kralja u Engleskoj od strane građanstva i dijela plemstva, što je za posljedicu
imalo prvo relativno neovisno sudstvo i svetost privatnog vlasništva, o koje se kralj više
nije mogao nekažnjeno ogriješiti. Samim time niče klasa koja počinje donositi svoje
ekonomske odluke, snositi svoje rizike i ostvarivati svoje probitke, neovisno o kruni i
eliti. Osim građana, svojevrsnu blagodat osjećala je i država. Prvi se put mogla povoljnije zaduživati jer su vjerovnici, ohrabreni ustavnim promjenama, kamate snizili s 14
na 6 posto, uvjereni da će svoja sredstva jednog dana dobiti natrag. Rast javnog duga,
kažu autori, donio je Engleskoj pobjedu protiv Francuske. U ovome se slažu s britanskim povjesničarom Niallom Fergusonom.
U trećem, u mom mišljenju najvažnijem dijelu knjige, autori nalaze sjeme razdora, pitaju se i daju odgovor na pitanje otkud nepovjerenje prema tržištu i kapitalizmu
općenito. Ono leži u bolnim iskustvima Velike depresije i odgovorima koje su država
i politika na nju ponudile. Ekonomske politike New Deala, sustav iz Bretton Woodsa i
razdoblje nakon Drugog svjetskog rata tvore ono što autori zovu dogovornim kapitalizmom, sustavom u kojem su elite odgovorile potražnji masa za sigurnosti fiksiranjem
tečajeva, ograničenjem kapitalnih tokova i povećanjem socijalnih prava, što nije ništa
vrijedno čuđenja. Sustav je, smatraju, imao svoje dobre dane i odigrao svoju ulogu. No
svijet se mijenja. Mnoga društva Zapada uljuljala su se u stečenu sigurnost i zaboravila
da je ista nikla baš iz nesigurnosti. Da se dijeli ono što se prethodno stvorilo, do trenutka kad se dijeli ono što se – nema. Kapitalni tokovi zaobišli su i probili zabrane, a pojava novih igrača tržišne igre (Singapur, Tajvan, Južna Koreja), koji od onih starih nisu
tražili dopuštenje, zbunjuje mnoge. Taj isti dogovorni kapitalizam u jednom trenutku
donio je sigurnost i rast dohodaka, a u drugom dug, neumjerenu inflaciju, umjetnu
zaposlenost, imobilnost radne snage, oživio je stare monopole, ohrabrio interesne skupine, proračunskim injekcijama osiguravao likvidnost onih koji svojim ponašanjem
nisu zaslužili biti likvidni (2008.!). U takvom stanju dolazi do preklapanja unutarnjeg
truljenja i vanjskog šoka, odnosno – kronizma. Na deklarativnoj razini svaka promjena
koja ugrožava postojeći sustav promatra se neprijateljski, kao sila koja želi „uzeti“ nešto
što društvu inherentno „pripada“. Na supstancijalnoj razini povezuju se dva najnevjerojatnija „prijatelja“, ultrasiromašni i ultrabogati. Interesne skupine i gubitnici tržišne
igre traže zaštitu onih u poziciji, a klasa kronističkih kapitalista zadovoljno trlja ruke
124
Prikazi,
Prikazi,
recenzije,
recenzije,
konferencije
osvrti
jer zna da će broj novih, pravih kapitalista koji ulaze u igru kao konkurencija odsad biti
još manji. Koban je to savez koji paralizira drugi, zdravi dio društva. Politici nije posao
da kreira cijene i nalazi kupce, ali treba osigurati okvir odgovornog ekonomskog ponašanja, a umjesto toga ona kupuje vrijeme i vlast podilazeći dvama suprotnim krajevima
društvene strukture, što oni nagrađuju reizborom. Kratkoročno obogaćuje neke, dugoročno inhibira razvoj svih. Pravi circulus vitiosus.
Kako ga prekinuti?
U posljednjem, četvrtom dijelu knjige, Zingales i Rajan daju odgovor. Kapitalizam
treba vratiti ondje gdje je i nastao, narodu. Ono što su u Engleskoj u 17. stoljeću bili
pripadnici građanstva i dijela plemstva koji su obuzdali kralja, danas su mali poduzetnici, srednji poduzetnici, ulagači i radnici. Vladavina prava, dobre institucije i zdrava
tržišna utakmica mogu povratiti povjerenje građana u tržište. Autori ni u jednom trenutku ne idealiziraju tržište, ono stvara i gubitnike. Zingales i Rajan ne libe se predložiti
stvaranje mreže socijalne sigurnosti koja bi se za iste pobrinule jer bitno je odvratiti ih
od traženja proaktivne zaštite politike i države, dati im svojevrsno utočište da se mogu
oporaviti i vratiti sudjelovanju u tržišnoj igri. Upravo je tu, u pitanjima socijalnih politika, vidljivo „fino tkanje“ čikaške škole u odnosu na primjerice neokejnezijansku.
Kaže jasno „ne“ direktnoj intervenciji, shvaćajući da ona dolazi iz dubioznih pobuda, a
snažno „da“ promišljanju i razboritu ulaganju u ljude. Ne dijeli ni shvaćanja austrijske
škole ekonomske misli. Ne zaziva povratak krutom zlatnom standardu, ne apostrofira
tržište kao nešto nedodirljivo (shvaćajući da se ono od svoga početka isprepliće s politikom), ne boji se kvalitetnih socijalnih politika i kao neprijatelja ne vidi socijalizam, koji
je davno poražen i ponižen, nego opstajanje dogovornoga kapitalizma. Novi pripadnici
čikaške škole u svojim stavovima neodoljivo podsjećaju na erhardovski ordoliberalni
pristup, koji se dokazao podizanjem Zapadne Njemačke iz pepela Drugoga svjetskoga
rata u jednu od pet najpropulzivnijih svjetskih ekonomija.
Svojim optimističnim tonom i jednostavnim jezikom autori demaskiraju tezu da
je kapitalizam neka demonska sila koja drobi sve pred sobom, pokazujući koliko je u
biti krhak. Nije samomu sebi svrha, nego mu je svrha blagostanje najvećeg broja ljudi,
što će, kad mu se osiguraju propisni uvjeti, uvijek i nepogrešivo isporučiti. Zingales je
autor poznate distinkcije pro-business i pro-market. Biti pro-business i pro-market dvije
su različite stvari, i mnogi ih miješaju. Prvo znači biti za etablirane, one koji su svoje
probitke ostvarili i nisu spremni držati razinu kvalitete koja ih je primarno do njih i
dovela, nego se teže povezati s onima koji im zakulisnim putem mogu taj položaj osiguravati na štetu drugih. Drugo znači biti za dobru ekonomsku klimu, upotpunjenu
dobrim zakonima i kvalitetnim institucijama, gdje će „prvi“ zasluženo biti „prvi“, no
iznova će se morati natjecati s novim izazivačima, od čega u krajnjem računu cijelo
društvo ima koristi.
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 121-125
125
Autorima ću uputiti jednu zamjerku. Nisu istaknuli mali paradoks politike. Uspješno su pokazali kako politika rado paktira s inhibirajućim snagama u društvu. Iznijeli
su rješenja za takvo stanje – narodu valja vratiti povjerenje u tržište nizom politika. No
u samom rješenju krije se novi potencijalni procijep. Politike provode političari. Političare bira narod. Hoće li narod „sam od sebe“ jednom odlučiti da bira one koji obećavaju dobra pravila, a ne pusta bogatstva? Neće. Može li eksterni šok, kojega generiraju
zdrave ekonomije susjednih država, sam nadjačati unutarnje truljenje i vratiti narodu
povjerenje u tržište? Ne vjerujem. Jer ne valja podcjenjivati moć politike da amortizira
udar koji joj okrutna stvarnost uputi. Potrebna je, smatram, barem jedna generacija
političara koja je voljna „zakotrljati“ kotač promjena. Pokazati narodu da postoji nešto
bolje, na što će on razviti svijest o tome što mu je u dugoročnom interesu. Netko poput
gospođe Thatcher u Britaniji 1979. Ne i Ronalda Reagana, koji se s njom uvijek navodi
u paru, a objektivno gledajući, svojim nizom deficita i isprazne priče prije pripada domeni dogovornoga kapitalizma.
Spašavanju kapitalizma od kapitalista nisam bez razloga u prvoj rečenici dodijelio
atribut kultne knjige. Kad je izašla, bila je osvježenje. Danas, nakon što su se strahovi
autora četiri godine po izlasku groteskno potvrdili, postaje štivom za svakoga tko se
upušta u priču o krizi, elitama, korupciji i ekonomiji općenito. Kapitalizam, razvidno
je, ne ide nigdje, a kakav će biti, ovisi samo o ljudima.
Aleksandar Musić
126
Prikazi,
Prikazi,
recenzije,
recenzije,
konferencije
osvrti
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 127-134
127
Zlatko Dizdarević
Hiljadu i druga noć: balkanski ambasador na istoku
Sarajevo: RABIC, 2012., 386 str.
Ima u Jordanu brdo, na krajnjoj sjevernoj granici, odakle se već i Hermon gorje
naslućuje, zove se Um Qais. Nestvarna promatračnica s koje se na dlanu vidi tisućljetna
povijest Bliskog istoka, razlog i smisao svih ovdašnjih civilizacijskih zemljotresa. Zlatko
Dizdarević u knjizi Hiljadu i druga noć: balkanski ambasador na Istoku piše da ne pamti
da je igdje golim okom obuhvatio toliko povijesti. Rimski Kolosej, amfiteatar, trg, ogromni stubovi i terme „nimfi“. Odatle se vidi okupirani Golan, predstraža Tiberijskog
jezera, kažu jedni, ili Galilejskog mora, kako kažu drugi. Podno je rijeka Yarmuk, opet
granica, spajanje, razdvajanje, voda. Um Qais nalazi se u Jordanu, preko puta je Sirija,
lijevo Izrael, niže Palestina, okupirana Zapadna Obala. Svuda su okolo mitovi. Stare civilizacije Mediterana, Rim, Grčka, Fenicija i Damask, Mojsije i Biblija, Petra i piramide,
Palestina i Jeruzalem, Salomon i Herod, David i Golijat, beduini i križari, Arapi, sultani
i kalife, al-Azahar i Saladin... Sve su to kamenčići ogromnog mozaika koji nepobitno
čini sliku kolijevke ljudske civilizacije. Turistički obilazak ili, ako hoćete, zaobilazak
prvenstveno ovisi o političkim vijestima: izraelsko-palestinska priča, libanonski već
pomalo tradicionalni zemljotresi, sirijska unutarnja granica, stalno otvoreno iransko
koketiranje sa strastima masa u regiji.
Pitanje je možemo li uopće reći koliko danas znamo o Bliskom istoku. Hoće li naši
odgovori biti na dobro utabanoj stazi „zapadnih“ shema i diktata? Prije ratova koji su
devedesetih godina prošlog stoljeća na ovaj ili na onaj način obilježili živote ljudi na
Balkanu normalnim se, između ostaloga, smatralo znanje o drugima. Onda je nastupilo razdoblje praznih fraza i pretakanja „iz šupljeg u prazno“, koje je sa svih strana formalno toliko obuhvatio te iste ljude da se izgubio smisao. Zato je na neki način gotovo
očekivano što lokalni novinarski „malci“ podsmješljivo pitaju što je nekada značilo biti
stalni dopisnik dnevnih novina iz inozemstva, čemu je to služilo i kome je to trebalo,
pored interneta i svih brzih medijskih čudesa. Ovaj naoko bizaran detalj puno govori.
Zbog toga, i tisuću i jednog daljnjeg razloga, Hiljadu i drugu noć Zlatka Dizdarevića,
osim kraćeg uvoda u prvu priču, neću predstavljati prema klasičnoj shemi da je čine 92
priče, odnosno 95 priča kada im se pridruže predgovor, uvodno slovo i pogovor (zasebno je bilješka o piscu), pa dalje redom što se u kojoj priči pripovijeda.
128
Prikazi,
Prikazi,
recenzije,
recenzije,
konferencije
osvrti
Knjiga počinje pričom „Fleke u zoru“, u kojoj Dizdarević opisuje dolazak u gluhi noćni sat u Hašemitsku Kraljevinu Jordan, u prijestolnicu Aman. Slika vanisha na
ekranu u hotelskoj sobi u Amanu, neuništivog proizvoda koji rješava sve probleme na
svijetu, bila je ista kao slika na ekranu kod kuće, samo što je neki drugi glas na drugom
jeziku imitirao istu farsu. Kod novinarskog malca izvjesno bi slijedila ravnodušnost
na reklamni spot, no Dizdarević puno toga govori u svega nekoliko riječi: zatečenost,
smijeh pa osjećaj srama što se upecao u najgore predrasude, kao i mnogi drugi. Kaže:
„Nekada mi se ovo ne bi desilo, zašto sada jeste? Nije li to ipak priča o nama, a ne o njima o kojima, arogantni bez pokrića, ne želimo da znamo ništa. A ima se šta, golema je
Arabija. Sve mi se čini da će tu fleku na nama, koje prije nije bilo, teško oprati bilo kakav
vanish, ni onaj naš, ni ovaj ovdje, isti. Džaba im reklama i u samu zoru, uz mujezina.“
Hiljadu i druga noć može se čitati bez kronološkog reda, od odlaska Zlatka Dizdarevića u Jordan 2008. godine s akreditacijom ambasadora, i u Siriji, Iraku i Libanonu,
djelomično na okupiranoj zapadnoj obali rijeke Jordan, u Palestini, do 2012. godine i
oproštaja od, kako sam kaže, pomalo čudne novinarsko-diplomatske karijere, u Beirutu uz pjesmu My way koju je otpjevao drugar Joe Diverio iz Commodorea, mitskog
hotela u kojem je Zlatko kao ratni reporter iz tada sretnog Sarajeva noći provodio za
okruglim šankom i sudjelovao u sakupljanju priča o povijesti s dinosaurima novinarstva Robertom Fiskom, Jonathanom Randallom, Thomasom Friedmanom... Svaka
priča za sebe izdvaja opise Orijenta, čudesnih predjela, ljudi, gradova, mjesta, vode,
hrane, pustinje, biljki, mudrosti, izreka, usporedbi s BiH i Balkanom, a sve su začinjene
mirodijama istinskog smijeha, plemenitih pobuda, neskrivene sreće, čudesne mašte,
stvarnih strahova, šutnje, tajni, politike i u svemu tome prijeko potrebnog zrna soli –
smisla ljudskosti.
Hiljadu i druga noć može se čitati i kao priča o ljudima na Bliskom istoku. Od riječi
šankera u lijepom caféu u blizini Hamre, bejrutske trgovačke žile kucavice, Mohammada Mardienyja, vlasnika radnjice Mortabat Shabab, čiji je otac davno došao iz Egipta i
donio sa sobom tajnu spravljanja sokova od sirovog voća raznih vrsta (ovaj me je detalj
podsjetio na tajnu spravljanja egipatskog sladoleda u ulici Vase Miskina u Sarajevu), priče s vlasnikom al-Afganijem o starom raritetnom katancu uz čaj od nane u „magazi“ u
Amanu, do priče o Palestinki Raniji al-Abdullah, kraljici Jordana. Knjiga se može čitati
i kao priča o „našim“ ljudima ondje koji su naučili „naš“ jezik i o njihovim dojmovima
o „nama“. Od Fouada al-Afganija koji je diplomirao novinarstvo u Zagrebu i danas
kaže da su mu to bile najljepše godine u životu u „zemlji koju smo voljeli i koja nas je
voljela“, šefa ureda za izdavanje vozačkih dozvala u Amanu, očnog liječnika koji je na
čistom „našem jeziku“ pričao da je završio fakultet u Zagrebu, praksu u Kragujevcu, pa
staž u Sarajevu i rekao, „mi smo vaši koliko i naši“, do 88-godišnjeg Valida Muratovića,
rođenog u palestinskoj Haifi, gdje je kasnije upoznao i svoju suprugu, „begovićku“ iz
Stoca, nedaleko od Mostara, čije su obitelji davnih 80-ih godina 19. stoljeća krenule u
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 127-134
129
emigraciju, ne znajući da imperije raseljavaju doseljenike po granicama, krajinama,
gurajući ih na isturena stražarska mjesta prema neprijateljima. Muratovići, Rizvanbegovići i ini zaustavili su se nakratko u Turskoj, da bi odatle bili poslati u Palestinu, bili
protjerani 1948. nakon podjele Palestine, rata i izraelske okupacije. Nastanili su se na
zapadnoj obali rijeke Jordan, tadašnjoj Cisjordaniji. Nakon nove izraelske okupacije iz
1967. došli su na drugu stranu rijeke Jordan, u današnji Jordan. Poučne su riječi starog
Valida: „Koliko ste samo srećni što znate ko ste i odakle ste, gdje vam je korijen i šta vam
je identitet. I koliko mahnitluka činite igrajući se tim identitetom. Mi više toga nemamo. Djeca nam ne znaju odakle su. Nikada nisu vidjela svoju prapostojbinu, pa ni moju
rođenu Palestinu, iako za vedrih noći odavde vidimo svjetla Jeruzalema. Onaj jezik ne
znaju, a uskoro ih više neće imat’ ko ni naučit’. Stariji novu priču o bivšoj zemlji ne razumiju, a nama ni jednu državu bivšeg porijekla u novoj zemlji nije uputno pominjati.
‘Bošnjaci’ odavno nismo iako nas tako zovu, Palestinci nismo mada smo tamo rađani u
svojim kućama kojih ondje više nema, Jordanci nismo jer smo za njih Palestinci. Zaziru
od nas, manjina se većine uvijek i svugdje plaši.“ Poučno je i objašnjenje Dizdarevića
kada kaže da su oni pozivom na večeru zapravo silno željeli potvrdu da im sjećanja na
identitet nisu nestala, da ipak negdje s nekim i nečim imaju kopču, da im se pokaže da
posjeduju korijen. „‘Čok’, kako stari u Hercegovini kažu. A mi, prebogati jer znamo ko
smo, što smo i da jesmo, zaboravljamo one kojima je prošlost ukradena. Tako je vazda.
Bogati često ne znaju šta imaju, a siromašni ih se ne tiču. Pa i kada je ‘samo’ identitet u
pitanju. Ne znaš šta si imao dok to ne izgubiš.“ Knjiga se može čitati i kao usporedna
priča o „njima“ i „nama“ kroz razne prilike. Od usporedbe Beiruta i Sarajeva, čiste ratne „avangarde“ u odnosu na praiskonski primitivizam tzv. ratovanja u Sarajevu, preko
Libanona, za koji autor kaže da je u razdoblju nakon ratova najproduktivniji i poslovno
i mentalno, da više tolerancije u zemlji s više ratova nikada i nigdje nije vidio, dok na
Balkanu, kad prestane pucanje, rat se nastavlja svim mogućim sredstvima, uz stalno i
programski podgrijavanu mržnju i proizvodnju najgorih animoziteta protiv kojih su
generacije nemoćne, mržnju koja ne pomaže jer je odraz slabosti i nemoći, straha i
nepovjerenja, do priče o spomenicima i njima koji ih čuvaju i nadograđuju stoljećima,
a nama kao mjera uspjeha i ponosa rušenje prastarih spomenika ne bi li im se i trag
zatro. Knjiga se može čitati i kao priča o unutarnjoj mirnoći kaljenoj na svijesti o sebi i
svom prostoru, časti i nevjerojatnoj ljubaznosti kao podršci časti dok se u nju ne dirne,
i onda je namrgođenost apsolutni imidž, igri, nadmudrivanju, veselju, „beduinskim
idealima“, gardu, lukavosti pustinje i refleksu samoodržanja, pa i kao priča o robovima,
tipovima bez lica na bagdadskim checkpointovima regrutiranim na Fidžiju, u Čileu,
Peruu i tko zna gdje još, o Filipinkama ili Indonežankama, sitnim Azijatkinjama koje
služe gazdaricama poput istinskih robinja. Knjiga je priča o istini uz koju se važnije
osjećati dobro i kada boli, nego svjesno ismijavati vlastite oči zbog prolaznih ugodnosti.
To je kao sevdah: boli, al’ lijepo ti je. Knjiga je priča o nama koji ne vidimo sreću ni kad
nam je pod nosom.
130
Prikazi,
Prikazi,
recenzije,
recenzije,
konferencije
osvrti
Hiljadu i druga noć može se čitati i kao priča o vodi na Bliskom istoku. Od njezine
svetosti, ne samo u povijesnom smislu, otkad je Isus kršen u rijeci Jordan, do podatka
da je Jordan dramatično četvrti od dna svjetske ljestvice u količini vode po stanovniku
i analize stručnjaka u kojoj se kaže da se Jordan nalazi na trećem mjestu u sigurnosnim
rizicima uvjetovanim nedostatkom vode. U široj regiji prva je Mauritanija, drugi Kuvajt, iza Jordana je Egipat pa onda Izrael. Stručnjaci u toj velikoj studiji tvrde da je voda
već izbila na prvo mjesto faktora svih budućih „nestabilnosti“, ispred nafte koja ipak
ima alternativu. Mrtvo more, najdublja poznata depresija na svijetu, izgleda sve manje,
a bijeli pojas kristalizirane soli nataložene po rubovima između vode i kamenite obale
sve je širi i širi. Razina Mrtvog mora, u kojem nije voda, već prije ljekovita kiselina,
opada godišnje gotovo za metar i računice kažu, tog svjetskog i biblijskog čuda neće
više biti za samo 50-ak godina. Najveće je i najvažnije izvorište slatke vode u regiji
Tiberijsko jezero (Galilejsko more). Sirija već 42 godine pokušava Izrael prinuditi ili
privoljeti na povlačenje s okupiranog teritorija Golanske visoravni, a time i s obale
ovoga mora (jezera). Golan više nema posebnog smisla za obranu Izraela, napadi i
obrane danas se izvode i s tisuću kilometara udaljenosti od cilja, ali voda je već odavno
puni smisao priče o Golanu. Baš zbog vode Izrael neće niti milom niti trgovački pristati
na rješenja koja traži Sirija – izlaz na Tiberijsko jezero jer je ono „njihovo“. I Egipat je
odjednom zategnuo uzde u „vodenoj priči“ s Jordanom. Delegacija pristigla u Aman ispitivala je „moguće loše konzekvence izgradnje planiranog kanala Crveno more-Mrtvo
more za Suecki kanal i za ekologiju u Akabskom zaljevu“. U taj zaljev inače teritorijalno
izlaze i Jordan i Izrael i Saudijska Arabija i Egipat. Voda je opet postala politika. U vezi
s budućim kanalom, što je svjetski, pa i civilizacijski projekt koji treba spašavati prirodu, a Mrtvo more desalinizacijom osigurati novu pitku vodu, ali i nove izvore struje,
sada zatežu i Palestinci. Razlozi su buduća preraspodjela nove pitke vode na koju bi oni
imali pravo, ali i politički pritisak na Izrael zbog okupacije. Izrael, sa svoje strane, vrši
pritisak na Palestince i Jordance pričom da ih desalinizacija vode iz Crvenog mora ne
zanima jer im je ta operacija navodno jeftinija na Mediteranu! Palestinci, zauzvrat, ne
žele sudjelovati u zajedničkoj trojnoj kandidaturi Mrtvog mora za listu novih sedam
svjetskih čuda prirode, što bi svima donijelo bolju poziciju u spašavanju Mrtvog mora
od prave smrti. Tako unedogled, dok vrijeme curi, a more isparava. A što se tiče rijeke
Jordan, rijeke „pranja grijeha i izbavljenja“, nje, kako kaže Dizdarević, zapravo odavno
više nema. Ono što postoji tek je prljavi, više ustajali potok koji se jedva provlači kraj
iskopina što ih arheolozi i povjesničari povezuju s dokazima da je mjesto iz legende
gdje je Ivan krstio Isusa bilo baš tu. Stručnjaci su izračunali da od svete rijeke do ušća
u Mrtvo more dospije sada već manje od 10 posto vode iz izvorišta. Posebna je priča o
sustavu vodoopskrbe prastarog grada Petre, kao i o vojniku u vodi do članaka, ispred
stražarske kućice pred kapijom, dok je kiša lijevala, koji je raširio ruke prema nebu
i razdragan pjevao i pjevao. Bio je toliko mokar da mu je bilo svejedno što kiša lije
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 127-134
131
po njemu. Okrenuo se prema ambasadoru i razdragano vikao: „Kiša pada, gospodine,
voda, život, voda... Vidite, koliko divne vode... Kakva sreća, kako je lijepo!“
Hiljadu i druga noć može se čitati i kao priča o šumi na Bliskom istoku. Jordan je nekada bio šumovita zemlja. Onda su došli ambiciozni iz ogromnog vladajućeg Osmanskog Carstva i posjekli bezbrojna stabla kvalitetnog drveta kako bi položili pragove
za glasovitu željeznicu Hidžaz i spojili, navodno, imperijalne prijestolnice sa svetim
mjestima u Saudiji. Spajali su zapravo ekonomske i vojne interese juga i sjevera Carstva.
Kad je proradila željeznica, koja se malo kasnije spominje i u bajkovitim pričama o
mitskom Lorensu, nastavljena je bjesomučna sječa drveća koje je hranilo kotlove pustinjskih lokomotiva. Jordanske šume nisu izdržale, degradirale su, podzemne vode
polako su nestajale, a pustinja se proširila nezaustavljivo. Na nešto drugačiji način nestale su lijepe, guste masline po pustim uskim trotoarima Amana. Priča kaže da je ne
tako davno neka svjetska organizacija sastavila listu gradova koji „najmanje vole pješake“, na kojoj je Aman zauzeo neslavno mjesto na samom vrhu. S razlogom. Pješaka
u ovom gradu, posebno u onom modernom, zapadnom Amanu, smatraju čudom, a u
najmanju ruku kreaturom koja ima neki problem čim se upustila u avanturu tumaranja
na vlastitim nogama, bez njegova visočanstva automobila. Spomenuta nesretna anketa
o „pješacima“ povrijedila je ponos beduina i njihovih potomaka što su zauzeli mjesta
u zgradama 21. stoljeća. Moralo se djelovati, odmah. Gradski oci brže-bolje lansirali
su projekt „odšumljavanja trotoara“ ili, u prijevodu, čupanja svakog drveta koje je posađeno na ne-mjestu. Službeno je ime operacije bilo „Rehabilitacija trotoara Amana“,
a akcija je proglašena strateškom za grad i dignuta na razinu pranja obraza ukaljanog
optužbom iz svijeta. U jesen 2010. gradski oci pohvalili su se da je iščupano 60.000
maslina, a „projekt se uspješno nastavlja“. Punu potporu „odšumljavanju“ grada dalo
je i Ministarstvo zdravstva koje je objavilo, na temelju „studije“, da su „stabla maslina
glavni uzrok alergija od kojih u gradu pati 25-30 posto stanovništva“. Što će ubuduće
čuvati pluća, što će održavati kakvu-takvu vlagu u zraku, što će proizvoditi kisik itd.,
tih studija još nema. Naravno, kaže se, i korijen masline uništavao je pločnike. Odsad
više neće. Nova priča od proljeća 2011. tiče se odluke Parlamenta Jordana da odobri
izgradnju moderne vojne akademije na prostoru od oko 300.000 m² državne zemlje,
uglavnom otkupljene od privatnika. Naravno, nije sporna gradnja akademije, ali jest
prostor za nju. Određeno je da ona bude usred šume Barqash, najljepše u Jordanu,
u guvernoratu Ajloun, sjeverozapadno od Amana. Kako bi se spomenuta akademija
ugnijezdila ondje gdje joj je pristanak potpisao bivši ministar poljoprivrede, a potom
odobrenje potvrdio i Parlament, tvrde ekolozi, potrebno je posjeći 2.200 stoljetnih stabala, uglavnom rijetkih vrsta. Mnoga stabla starija su i od pet stotina godina. Cijela
rasprava ušla je u fazu druge vrste: velika je sada nervoza onih što su odlučili akademiju graditi baš u stoljetnoj šumi. Naime Jordan je nekad bio zeleno prostranstvo, dio
„obećane zemlje“. Stare knjige kažu da je bilo puno šuma, znači bilo je i vode, života,
132
Prikazi,
Prikazi,
recenzije,
recenzije,
konferencije
osvrti
bujanja. Abdul-Nasser Hayajneh, profesor na Sveučilištu u Jordanu, ekolog, rezignirano je u proljeće 2011. rekao da je „pustoš u prirodi donijela i pustoš u glavama mnogih
ljudi. Tu se krug zatvara. Njihovi mentalni dometi su pustinjski... Oni ne znaju šta znači
voljeti drvo, šumu i zelenilo“. Posebna je priča o Beirutu u kome se po balkonima na
desetom katu i po krovovima nebodera sade palme visoke i deset metara te uzgajaju
čitave džungle raslinja i cvijeća. Beirut iz lanjskoga kaosa i rušenja ustaje iz pepela neshvatljivom brzinom. I ponovo miriše.
Hiljadu i druga noć može se čitati i kao priča o pustinji na Bliskom istoku. Kako
izdvaja Dizdarević, odlazeći od kuće, uronio je u potpuno novi svijet, čijeg postojanja ondje, u današnjoj situaciji, gotovo da nismo više svjesni. Dan bez svih onih naših
podivljalih proizvođača negativne energije božje je davanje. Na 300-tinjak kilometara
jugozapadno od Amana i 70-ak sjeverno od Aqabe na Crvenom moru, kaže autor, jedno je od najvećih i najljepših čuda među onima koja je vidio. Pustinja Vadi Ram u Jordanu. Crveni pijesak iz kojega se u nebo dižu okomite tamne litice, vododerine davno
nestale rijeke, posebna prelamanja svjetla kroz čestice kvarca i tirkiza na tlu i u zraku,
istinski vatromet boja što ga čine dvije tisuće registriranih vrsta raznog divljeg cvijeća,
crnih irisa posebno. Opisuje bajramsku noć kraj vatre u Vadi Ramu u malom beduinskom kampu u kojem je, kažu stari, sve potpuno isto kao i kada je britanski pukovnik
sa svojim prijateljima ustanicima „poput vjetra jahao ovuda“. Zanoćiti i probuditi se
ondje ogroman je duhovni dobitak. Velike i važne životne zavrzlame postaju pod onim
nepreglednim zvjezdanim svodom malene, prolazne, bitno drugačije nego u interpretaciji nasilne degradiranosti današnjeg života i u tumačenjima onih što su zaduženi da
nam objašnjavaju naše sudbine. Teror službenih „istina“ u svemu što se uokolo događa
ondje postaje nebitan. Silom nametnutu stvarnost, izmaknuti i sklonjeni u prirodnu
čistoću pustinje, počnete lako prepoznavati kao laž. Priča uz vatru u crvenoj pustinji u
jesen 2011. završena je emotivnim uzdahom pripovjedača: „Sve ovo što se sad dešava
kazuje da je malo ko ovdje naučio storiju o tome ko smo i što smo na svjetskoj mapi.
Ljudi još uvijek naivno vjeruju da je nekome tamo stalo do demokracije i slobode za
narode u Palestini, Libiji, Siriji, Jemenu, Egiptu, Tunisu, Bahreinu.“ Knjiga je i priča o
beduinima u Jordanu, koji danas imaju mobitele i televizore, a pored šatora u pustinji
parkirane su im toyote, ali malo će ih se radi tih dobrobiti preseliti u grad. Zov pustinje
još je uvijek jači od svjetla velegrada. Izazovi pješčanih prostranstava formirali su beduine u potpunoj škrtosti, lojalnosti, u nedostatku izbora i u dramatičnoj svakodnevnoj
borbi za preživljavanje. Posebna su tema „ubojstva iz časti“. Riječ je o „pravu“ muškog
člana obitelji da ubije sestru, kćer pa i majku kako bi se „oprala čast familije“ kada
ubijena „zgriješi“. O tome kako je zgriješila te je li uopće zgriješila malo se tko pita.
Dovoljna je sumnja, glas, trač, sitni sumnjivi znak ili nečija zla dojava. Uvažavanje ove
tradicije od strane sudova širom Jordana danas se mijenja korak po korak. Borba za zakon koji će djevojčicama u Jordanu sačuvati djetinjstvo, a brak prepustiti punoljetnima
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 127-134
133
teška je, još uvijek neizvjesna i mnogo delikatnija nego što to izgleda kroz crno-bijelu
optiku sa strane. Nadmudrivanje s tradicijom pustinje izazovna je i opasna rabota. Blještavilo grada ovdje je često tek fatamorgana. Posebna je priča i o vjetru koji miriše na
pustinju, o strašnoj bagdadskoj pješčanoj, pustinjskoj oluji koja zatvara oči i potpuno
muti um – kao u Mad Maxu s Melom Gibsonom, kao i o Jordancu Bahi Othmanu iz
Aqabe, dobitniku Oscara za zvuk za film Avatar, koji je šunjao mjesecima sa svojim
klincima s akademije, usred hladnih pustinjskih noći i po najstrašnijoj jari podneva,
kako bi snimio zvuk vjetra, let muhe i treptaj pijeska.
Hiljadu i druga noć može se čitati i kao priča o mitskim prijestolnicama Istoka – Damasku i Beirutu, o Bagdadu, Jerihonu, o Svetom gradu, Tel Avivu, o džamiji Umayyad
u Damasku, pod čijim su okriljem u krugu od trideset metara grobovi svetog Ivana
Krstitelja, jednog od najvećih vladara i vojskovođa u povijesti Islama imenom Salah
al-Din Yusuf ibn Ayyub, u svijetu poznatog kao Saladin, koji je pobijedio križare u Jeruzalemu u 12. stoljeću i zabranio osvetu i nasilje nad pobijeđenima, poštivao im križ i
zahtijevao to od drugih, te grob Husseina, unuka božjeg poslanika Muhameda, prema
predaji šijitizma. Za šijite, posebno one iz Iraka, to je svetište nezaobilaznog značenja,
prije Meke i Medine. Knjiga je i priča o Svetom gradu, gradu Krista, Muhameda i Jehove, i najnestašnijem meteorološkom instrumentu koji je autor ikad vidio – velikoj
kugli od maslinova drva što visi na lancu, a ispod koje piše: ako baca sjenu, sunčano je,
ako zabijeli, zima je i snijeg, ako kapa voda, kišno je. Priča je to o miru u Jeruzalemu,
koji je mnogo više mučno sustezanje od nemira nego što je kultura zajedničkog života,
priča i o sve više zatvorenih radnji u uskim sokacima grada koji je religijski pupak svijeta, o brojnim puškama s prstom na obaraču uperenim u vas na svakom kontrolnom
punktu, o palestinskoj upotrebi riječi nakba, u slobodnom prijevodu katastrofa. Knjiga
je i priča o ravnatelju izraelske škole u malom mjestu uz granicu s Gazom, koji je učenicima dijelio udžbenik Učiti istorijska viđenja drugih u kojem je svaki važniji događaj
od 1948. godine, na istoj stranici, bio objašnjen kroz viđenja službenog Izraela, potom
kroz viđenja Palestinaca, a između ta dva teksta bio je ostavljen prostor da učenici sami
napišu svoje mišljenje na ponuđenu temu. I da o tome razgovaraju. Mišljenja, kaže
učitelj, nisu bila baš toliko crno-bijela kako se hoće službeno prikazati. Ministar obrazovanja izraelske Vlade zabranio je upotrebu ove knjige u spomenutoj školi. To je, kaže,
protiv akcije jačanja „židovskog identiteta“. Ogorčeni učitelj nije mogao ništa. „Divim
se ljudima koji idu glavom kroz zid, posebno kad su u pitanju zidovi mržnje“, kako ih
je precizno locirao Rami Elhanan.
Hiljadu i druga noć može se čitati i kao priča o piscima i knjigama koje su Zlatku Dizdareviću pomagale u razumijevanje Bliskog istoka. To su: Mahmoud Darwish,
Palestinac koji je napisao „Deklaraciju o nezavisnosti“, knjiga „Žuti vjetar“ izraelskog
pisca Davida Grossmana, knjiga „Križari viđeni očima Arapa“ libanonskog pisca Amina Maaloufa, knjiga „Arapski um“ mađarskog Židova Raphaela Pataija, libanonsko-
134
Prikazi,
Prikazi,
recenzije,
recenzije,
konferencije
osvrti
arapski američki pisac Ameen Rihani, knjiga „Islamistički pokreti“ Muhameda Jusića
iz Sarajeva, kultna knjiga „The Israel Lobby and US Foreign Policy“ i knjiga „dinosaura“
među novinarima Miše Milenkovića „Arapi između juče i sutra“. Knjiga je i priča o
izrezbarenim prozorima Damaska u zidu između dva dvorišta koji su služili „za torokanje i ogovaranje dokonih žena“, a koji su iseljavanjem ljudi iz stare jezgre u nove
četvrti na periferiji grada već desetljećima trajno zatvoreni. Iz starog Damaska, grada
unutar ogromnih zidina, procjenjuje se, samo u posljednjih 15-ak godina odselilo je
oko 60.000 ljudi. Knjiga je priča o podizanju raznih barijera, o gradnji ogromnog zida
unutar okupiranih teritorija koji otkida najbolje komade palestinske zemlje i pripaja ih Izraelu, o velikom gradu Zarki i pojavi neprimjetnih „selafista džihadista“, kako
ih ondje zovu, koji su „odjednom“ izašli na sunce i krvavo se potukli sa svakim oko
sebe, o psima njuškalima čije iznajmljivanje godišnje donosi milijune dolara, a koji
upotpunjuju bagdadski betonski okoliš gdje te skeniraju i očima i tko zna kakvim sve
kamerama i spravama prije nego što im priđeš. Knjiga je i priča o sjećanju na ogroman
hrast u parku iza Druge gimnazije u Sarajevu, o riječima smrznutog, a sretnog pisca
Čede Kisića iz Sarajeva iz ratne „kafane“ Zlatkove raje: „Bože, što je nama lijepo!“, kao
i zvjezdanoj noći pod imenom „Koncert za mir“, ogromnoj noćnoj muzici Mozartove
„Male noćne muzike“ u Gazi, kraj obale, o kojoj je Zlatkov drug koji ga je obavještavao
o svemu te noći ushićeno kazao: „Bože, kako nam je bilo lijepo!“ Kako kaže Dizdarević,
mala ogromna noćna muzika ostat će kao pamćenje na onaj hrast i mog Čedu Kisića,
kao nezaborav na nešto toliko normalno, a toliko grandiozno nenormalno. Kvaka je u
duši kao jedinici mjere, a ne u šupljem spektaklu.
Knjigu Hiljadu i druga noć: balkanski ambasador na Istoku Zlatka Dizdarevića odlikuje jasan stil pisanja, duhovitost te bez sumnje ima neku vrstu umjetničke vrijednosti
zbog poetičnosti lijepih jezičnih varijacija, kao i stilskog poigravanja različitim formama, poput Šeherezadinog pripovijedanja okrutnom kalifu Šahrijaru. Knjigom Hiljadu
i druga noć, nastalom na osnovi tekstova ispisivanih u kolumnama riječkog Novog lista
za vrijeme boravka u bosansko-hercegovačkoj ambasadi u Amanu, sarajevski novinar
i diplomat Zlatko Dizdarević postigao je najmanje to da je očuvao smisao ljudskosti.
Knjiga nije za preporuku onima koji su na putu stereotipa, banaliziranja i nametanja
neznanja. A svima onima koje istinski zanima Bliski istok najmanje što se može reći
jest to da će biti na dobitku ovom knjigom. Možda se ovim pripovijedanjem promijene
slušatelji, nađe unutarnja ravnoteža, vrati vjera u ljude i ljubav i nastupi sretnije vrijeme. Hiljadu i druga noć: balkanski ambasador na Istoku Zlatka Dizdarevića jest jedinica
mjere ljudskosti.
Vesna Ivanović
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 135-137
135
Međunarodna konferencija „Perspektive europeizacije
Zapadnog Balkana“ i Godišnja skupština Atlantskog vijeća
Hrvatske
Atlantsko vijeće Hrvatske i Zaklada Hanns Seidel organizirali su međunarodnu
konferenciju naslova „Perspektive europeizacije Zapadnog Balkana – uoči pete godišnjice članstva Republike Hrvatske u NATO-u i prve godišnjice članstva u Europskoj
Uniji“. Konferencija je održana u Hotelu Esplanade u Zagrebu dana 17. prosinca 2013.
godine. Svojim prisustvovanjem kvalitetnoj i konstruktivnoj raspravi te uspostavljanju
dijaloga između domaćih i stranih stručnjaka, akademske zajednice i javnosti pridonijeli su strani veleposlanici, diplomati, djelatnici ministarstava, studenti te ostali sudionici. Održana je i Godišnja skupština Atlantskog vijeća Hrvatske, u okviru koje su svoje
izvještaje podnijeli predsjednik Atlantskog vijeća Hrvatske prof. dr. sc. Radovan Vukadinović, predsjednica Odbora mladih Atlantskog vijeća Hrvatske Rea Poljak te predsjednik Nadzornog odbora Atlantskog vijeća Hrvatske prof. dr. sc. Radule Knežević.
Konferencija je započela otvaranjem i pozdravnom riječi ravnateljice ureda Zaklade
Hanns Seidel, mr. sc. Aleksandre Markić Boban, te predsjednika Atlantskog vijeća Hrvatske, prof. dr. sc. Radovana Vukadinovića.
Prvo predavanje na temu „Perspektive širenja NATO-a i članstva u Europskoj Uniji
na Zapadni Balkan“ održali su panelisti dr. sc. Mladen Nakić iz Ministarstva vanjskih i
europskih poslova Republike Hrvatske i prof. dr. sc. Lidija Čehulić Vukadinović s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Dr. sc. Nakić govorio je o problemima
postojanja pasivnog monitoringa zemalja pretendentica na ulazak u strukturu NATOa. Naveo je kako je potrebno tzv. „čekaonicu“ pretvoriti u „vježbaonicu“. Prema njemu,
Republika Hrvatska u mogućnosti je pomoći državama u regiji Zapadnog Balkana,
gdje trenutačni status quo nije održiv. Regionalizacija Bosne i Hercegovine i Makedonije jest „dvostruka kvaka“ za napredak. Također, naglasio je relevantnost skorašnjeg
grčkog predsjedanja Europskom Unijom. U nastavku, prof. dr. sc. Čehulić naglasila je
važnost triju aspekata koji su najbitniji za daljnje djelatnosti euroatlantskih i europskih
integracija na području Zapadnog Balkana. Prvo, s gledišta sigurnosnog aspekta, imidž
NATO-a u svijetu i Europi trenutačno je u padu. Zajedničkim snagama potrebno je
poraditi na popravljanju imidža. Drugo, sa stajališta gospodarstva, Republika Hrvatska
136
Prikazi,
Prikazi,
recenzije,
recenzije,
konferencije
osvrti
mora poticati širenje Europske Unije, što bi i njoj samoj donijelo potencijalne koristi
poput povećanja BDP-a. I na kraju, sa stajališta politike, države u regiji moraju biti spremne ispuniti zadane kriterije koje im postave NATO i Europska Unija, dok Hrvatska
može i mora podijeliti svoje pregovaračko iskustvo i pomoći spomenutim zemljama.
Drugo predavanje naslova „Pogledi sa Zapadnog Balkana“ vezano je uz pogled Crne
Gore, Makedonije i Bosne i Hercegovine na probleme koji otežavanju njihov pristup
europskim i euroatlantskim integracijama. Također, razmatrale su se potencijalne posljedice širenja Europske Unije i NATO-a na te zemlje. Govorili su sljedeći panelisti:
mr. sc. Nikoleta Tomović, Univerzitet Donja Gorica, Crna Gora, prof. dr. sc. Marina
Mitrevska, Univerzitet sv. Kiril i Metodij, Makedonija, i doc. dr. sc. Miloš Šolaja, Fakultet političkih nauka Banja Luka, Bosna i Hercegovina. Mr. sc. Tomović na početku
svojeg izlaganja predstavila je kronologiju puta Crne Gore od njezina zahtjeva za članstvo, statusa kandidata pa sve do početka pregovora s Europskom Unijom. Navela je
korupciju kao glavni problem crnogorskog društva, koju 75 posto građana procjenjuje
kao najveći trenutačni problem. Zaključila je kako je sada najveći izazov, kako zemljama regije, tako i ostatku Europe, traženje puta za izlazak iz ekonomske krize. Prof. dr.
sc. Mitrevska u svojem je izlaganju spomenula makedonski put prema integracijama
te je ujedno govorila i o bilateralnom sporu Makedonije s Grčkom zbog kojeg Makedonija nije ušla u NATO prije pet godina te o radikalnoj transformaciji makedonskih
oružanih snaga, koja je započela 2005. godine i trajala sve do ove godine. Dr. sc. Šolaja
u svojoj je prezentaciji definirao međunarodnu zajednicu kao ključni subjekt u sustavu
Bosne i Hercegovine, navodeći problem nesuglasnosti konstitutivnih naroda za sigurnost i konsenzus. Što se tiče europskih integracija, spomenuo je kako je 2008. potpisan
Sporazum o stabilizaciji, ali nije ratificiran još do danas. Također, dr. sc. Šolaja u nastavku je objasnio specifični politički sustav Bosne i Hercegovine, naglasivši da se mora
krenuti u reforme. Naveo je da će bitan početak potrebnih reformi biti rezultati popisa
stanovništva krajem siječnja te parlamentarni izbori 2014. godine.
U okviru Godišnje skupštine Atlantskog vijeća Hrvatske, predsjednik prof. dr. sc.
Vukadinović izvijestio je kako je protekla godina bila vrlo uspješna, kako su se u okviru
rada Atlantskog vijeća Hrvatske organizirale mnoge znanstvene konferencije, okrugli stolovi, rasprave i slično. Prof. dr. sc. Vukadinović u svojem je izvještaju posebno
naglasio Međunarodnu ljetnu školu na otoku Koločepu koja je, kao i svih prethodnih
godina, bila više nego uspješna. Predsjednica Odbora mladih Rea Poljak u svojem je
izvještaju navela da su članovi YATA-e Hrvatske bili njezini predstavnici na brojnim
znanstvenim konferencijama, forumima, okruglim stolovima u inozemstvu, ali i u Hrvatskoj, te da su uz podršku Atlantskog vijeća Hrvatske pokrenuli novu internetsku
stranicu te uspješno odradili zaduženja u okviru rada Atlantskog vijeća Hrvatske. Predsjednik Nadzornog odbora prof. dr. sc. Knežević zaključio je da je rad Atlantskog vijeća
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 135-137
137
Hrvatske bio uspješan na svim područjima, da je financijsko stanje uredno, te je u ime
Nadzornog odbora rekao da Atlantsko vijeće Hrvatske može nastaviti svoje uspješno
djelovanje i u nadolazećoj godini.
Ivan Bedeniković
Prikazi,
Prikazi,
recenzije,
recenzije,
konferencije
osvrti
138
Časopis za međunarodne odnose, vanjsku politiku i diplomaciju
God. 14, br. 1/2014
Rukopisi se ne vraćaju.
Godišnje izlazi četiri broja na hrvatskom jeziku.
Upute suradnicima
Međunarodne studije su tromjesečnik što izlazi u proljeće, ljeto, jesen i zimu svake
godine.
Časopis objavljuje recenzirane autorske priloge s područja međunarodnih odnosa,
vanjske politike i diplomacije.
Niti jedan prilog ne smije biti dulji od 1,5 autorskog arka, odnosno 24 kartice teksta,
tipkane dvostrukim proredom u fontu Times New Roman 12. Svakom tekstu mora
biti priložen sažetak na hrvatskom i engleskom jeziku, koji ne smije imati više od
stotinu riječi ili osam redaka.
Autor treba poštovati propisane oblike opreme teksta:
- citirani izvori u tekstu navode se u skraćenom obliku (primjerice, Kissinger, 1990,
41)
- na kraju teksta prilaže se samo popis citirane literature
- citirani izvodi navode se na sljedeći način:
raymond aron, paix et guerre, calmann-levy, paris, 1984
ili
jerzy j. wiatr, srednja europa u novom svjetskom poretku, politička misao,
vol. XXXVII, BR. 2, 2000
dva ili više autora navode se na sljedeći način:
carl j. friedrich, zbigniew k. brzezinski, totalitarian dictatorship & autocracy,
harvard university press, cambridge, 1965.
Svaki prilog šalje se na e-mail adresu: medjunarodne.studije @gmail.com.
Uredništvo
Narudžbe i pretplata: EURO AVANGARDE d.o.o., Zagreb, Orešje 35a
Tel/fax (01) 3700 405, e-mail: medjunarodne.studije@diplomacija.hr
IBAN: HR7523400091110314520
Pretplata za 2013. godinu iznosi 240 kn. Cijena pojedinačnog primjerka je 70 kn.
Godišnja pretplata za inozemstvo: 80$ za brojeve iz 2013.
Međunarodne studije, god. 14, br. 1, 2014, str. 135-137
139
140
Prikazi,
Prikazi,
recenzije,
recenzije,
konferencije
osvrti

KO NIJE OBAVEZAN DA IMA FISKALNI UREĐAJ

"Domovinski rat" (Impresum)

Untitled

Prijedlog tema za raspravu Vijeća za nacionalnu sigurnost

Sigurnost računala

Privatnost i sigurnost Podataka u Ht Cloudu

KOMPAS