Čiovo
Drvenik Veliki
Šolta
Brač
Hvar
Kulturno-povijesni vodič otoka Splitsko-dalmatinske županije
Vis
Biševo
Palagruža
Kulturno-povijesni vodič otoka
Splitsko-dalmatinske županije
COVER PHOTO: MARIO BRZIĆ
OTOCI
Joško Belamarić
Čiovo
Drvenik Veliki
Šolta
Brač
Hvar
Vis
Biševo
Palagruža
OTOCI
Kulturno-povijesni
vodič otoka
Splitsko-dalmatinske
županije
4
Otoci
10
Čiovo
16
Drvenik Veliki
20
Šolta
26
Brač
64
Hvar
94
Vis
110
Biševo
114
Palagruža
Split
OTOCI
Kulturno-povijesni vodič otoka
Splitsko-dalmatinske županije
Nakon što je u zasebnom vodiču obrađena kulturno-povijesna
i krajobrazna baština klasičnog patrijahalnog zaleđa milenijski
starih gradova ove županije, Trogira, Solina, Splita, Omiša i
Makarske – u ovom sveščiću prinosimo „rječnik“ od stotinjak
elementarnih pojmova o otocima Splitsko-dalmatinske županije, koje bi trebao znati svaki njen žitelj i kulturni namjernik.
Riječ je o prostoru u kojemu se, vjerojatno čak i više nego u
obalnim gradovima, očituje, i to praktički u svim vremenima,
upečatljiva i nadasve originalna sinteza sila ustrajnica očuvanih u čitavom arhipelagu lokalnih kulturnih obrazaca i sredozemnih utjecaja koji su zahvaćali ove otoke, protegnute duž
drevnih jadranskih plovidbenih transverzala.
Riječ je o prostoru posebne snage i ljepote svojih krajolika – od
pučinskih otoka do mora zaklopljenog u uvalama izvan svih
4
putova, od terasa unutrašnjosti Brača (koji je
sâm čitav jedan mali kontinent) i sjenovitih
gora prošaranih milijunima kamenih gomila
iskrčenih nad tankim a misirski plodnim poljima Šolte, Hvara i Visa, do otočića usamljenih poput pacifičkih atola…
5
6
7
To je, međutim i priča o ljudskom trudu kojim je, tijekom tisućljeća povijesti, humaniziran ovaj krajolik, pripovijest o trudu otočana kojim je usavršena priroda apsolutne ljepote o čemu jednako elokventno govore polja u unutrašnjosti Drvenika i grčka chora, rimski ager, srednjovjekovni campus sancti
Stephani, odnosno starigradsko Velo polje – najstariji i najbolje očuvani antički katastar na Mediteranu (odnedavna na Listi svjetske baštine UNESCO-a) u kojemu je, usprkos tolikim
turbulentnim povijesnim događajima i stotinama i stotinama
ponovljenih imovinskih podjela unutar polja, temeljna struktura i proizvodnja ostala gotovo ista tijekom 2400 godina. To je
jednako i priča o radnim umijećima – brodogradnji, ribarenju,
kamenoklesarstvu – koja su se stoljećima razvijala i prenosila
iz generacije na generaciju.
8
9
10
Čiovo
Čiovo
11
Čiovo
Čiovo
ČIOVO
Otok je povezan s kopnom mostovima preko otočića na kojemu se smjestio grad Trogir, čije se povijesno predgrađe nalazi
na sjeverozapadnom dijelu Čiova. Ostala naselja su Arbanija i
Slatine na sjeveroistočnoj obali, Žedno u unutrašnjosti i Okrug
Gornji i Donji na zapadnoj obali.
Za razliku od imena ostalih nastanjenih otoka koja su Hrvati redom preuzeli od Rimljana, preinačujući im donekle oblik,
Čiovu su dali posve novo ime koje se u povijesnim vrelima prvi put javlja g. 1552. Rimljani su ga nazivali Bua, Boa i Bavo
(kako ga piše u I. st. Plinije Stariji), ali mu se korijen traži ilirskom jeziku. Hrvatski naziv ČIOVO izveden je najvjerojatnije
od osobnog imena Čih, što bi mogla biti skraćenica imena Vulčina ili Vučina. Po nekom uglednom Trogiranin srednjega vijeka, toga imena, koji je na dijelu otoka mogao uživati pravo na
pašnjake ili lovišta, magao je doći izraz “Vu-Čihovo postupno
proširen na cijeli otok.
12
Čiovo
13
Čiovo
Rt Čiova zove se još i danas – Jove, upućujući možda na iščezli Jupitrov hram, koji bi s Dijaninim na rtu Marjana, na kraju
splitskoga poluotoka, preko puta, markirao ulaz u portus Salonitanus. Na Čiovu su se u prvim stoljećima kršćanstva relegirali otpadnici od vjere u 5. i 6. stoljeću.
U nizu važnih spomeničkih cjelina ističu se renesansni franjevački samostan sv. Ante (u kojemu se čuva kip sv. Magdalene trogirskog renesansnog kipara Ivana Duknovića) i dominikanski samostan Sv. Križa (s drvenim kasnogotičkim raspelom na glasu čudotvornosti), krasnog klaustra, na sjeveroistočnoj obali. Glasovita hodočasnička crkva Gospe od Prizidnice
(glavna svetkovina na blagdan Marijina Bezgrešna Začeća koji se slavi na 8. prosinca), s pustinjačkim zgradama sagrađena
1546.g pod klifovima, nalazi se na južnoj strani otoka, 2 km od
Slatina. U potonjoj crkvi štuju se od davnina bizantska ikona
i drveno slikano raspelo pripisano Paolu Venezianu, iz sredine
14. st. (danas u župskoj crkvi u Slatinama)
U arhipelagu slikovitih otočića kulturno-povijesno najvažniji
je Fumija (po drevnom benediktinskom samostanu sv.
Eufemije).
14
Čiovo
15
16
Drvenik Veliki
Drvenik Veliki
17
Drvenik Veliki
DRVENIK VELIKI
U rimsko se doba otok spominje kao Tariona. Iz istog vremena
i iz kasne antike, u uvali Solinska, te na obližnjim otočićima i
kopnu pronađeni su ostaci više gospodarskih ili sakralnih sklopova, npr. u uvali Stari Trogir, na otočićima Aranđelovcu, Stipanskoj, Fumiji i Orudu. Ime Drvenika prvi put se spominje
u 13. stoljeću kao Gerona, te Ziruna (vjerojatno ilirskih izvora). Po jednom dokumentu iz 1490. godine stanovnici Drvenika stigli su iz Drvenika u Makarskom primorju. Godine 1639.
Veliki i Mali Drvenik su prodani zadarskim plemićkim obiteljima Soppe, Lantana, Califfi i Borgo. U to vrijeme već je formirano manje naselje u najvećoj uvali Velog Drvenika, s župnom
crkvom sv. Jurja na uzvisini, koja u 18. stoljeću dobiva bočne
lađe i zvonik. Koncem 18. st. pred skromnim pročeljem postojeće crkve podiže se reprezentativno barokno pročelje segmentnog zabata (Ignacije II. Macanović). No radovi ubrzo prestaju zbog nedostatka sredstava, čime je ostao zanimljiv primjer
“crkve u crkvi”.
18
Drvenik Veliki
Unutar naselja dominiraju sklopovi obitelji
Tironi i Kostović, Kvarantan i Bašić, zidani
u slogu rustičnog baroka. Izdvojena cjelina
kuća ob. Rušinović zbila se uz uvalu Grabule kojom dominira velika mjesna cisterna i
trg zvan Brce. Osobito slikovit je sklop kuća trogirske brodovlasničke ob. Moretti, gospodskih obilježja koji podsjeća, primjerice,
na kaštel ob. Gligo u Bobovišću na Braču.
Na vrhu brda iznad uvale 1715. sagrađen je
sv. Nikola, zavjetna crkva mornara. Veoma
su slikoviti ruralni sklopovi kuća u zaselcima
unutrašnjosti otoka.
19
20
Šolta
Šolta
21
Šolta
Maslinica
ŠOLTA
Pseudo Skilak (4. st. pr. Kr.) otok spominje pod imenom Olyntha, Rimljani ga zovu Solenta, a u Splitskom statutu 1312.
se navodi kao Solta. Učeni opat A. Fortis podsjeća da je šoltanski med bio na glasu kao najbolji; kao što je danas na glasu
šoltansko ulje.
Iz ilirskog razdoblja su gradine: Gradina kraj Donjega Sela i
Vela Straža kraj Gornjega, te Gradac između Grohota i Gornjega Sela. Na čitavom nizu lokaliteta zabilježeni su tragovi rimskih gospodarskih i ladanjskih objekata, luka i sidrišta. Južno
od župne crkve u Grohotama; uz crkve Sv. Jele kraj Donjega Sela i na otočiću Stipanska pred Maslinicom otkriveni su ostaci
ranokršćanskih bazilika.
Šolta je bila stoljećima značajan posjed grada Splita, uzgajalište stoke i izvor poljoprivrednih prinosa, mjesto odakle je dobavljao izvrsno vapno, a otok se smatralo i mogući refugijem.
Kroz srednji vijek napadali su ga omiški gusari (1240.) i Mlečani (1387. i 1418.). U gotičkoj crkvi Sv. Mihovila između Grohota i Gornjega Sela sačuvane su freske (14. st.) s prikazom De22
Dvorac obitelji Martinis Marchi
Šolta
isisa u apsidi i Sv. Mihovila na trijumfalnom
luku. Uz crkvu Gospe pod borima iznad Stomorske nalazio se benediktinski samostan,
spominjan u ispravama 13.-15. st. Od ostalih crkava na otoku ističu se neorenasansna
Sv. Stjepana u Grohotama (prema projektu
Splitski polihistor Ivan Petar Marchi
podigao je 1706-1708. g., s braćom
Jurjem i Ivanom, utvrđeni dvorac
u Maslinici, dotad divljoj uvali.
Arhitektonski je koncipiran s slima
na južni prospekt Dioklecijanove
palače o kojoj je Marchi baš tada
podatke i nacrte slao glasovitom
austrijskom arhitektu Fischeru
von Erlachu. Dvorac je bio i
pribježište mornarima i zaštita
kolonima, dovedenim iz Poljica i iz
Bosne, koji su radili u Marchijevim
maslinicima i vinogradima
iskrčenim u kršu zapadnog kraja
otoka. Braća Marchi podigli su na
brdu i crkvu sv. Nikole. Dvorac je
nedavno luksuzno, a prema svim
suvremenim konzervatorskim
standardima, preuređen za
ladanjske potrebe jednog
uglednog njemačkog poslovnog
čovjeka, ali je dijelom otvoren
posjetiocima.
Natpis nad glavnim ulazom evocira
veličinu pothvata braće Marchi:
QVO NAVTIS AD OLIVE POR
TVM APVLVS TVTIORFO
RFT TEMPLVM RELIGIONI
AQVARVM RECEPTACVLVM
NECESSITVDINI SVE FOSSO
MONTE DEDVCTIS COLONIS IM
PENSIS INGENTIBVS .. TRVXE
RVNT COMS FRATRES
ANNO DNI MDCCVIII
Za sigurnije pristajanje pomorcima
u Maslinicu, knezovi i braća
podigoše hram vjeri, skupljalište
vode, iskopavši za svoju potrebu
brdo, naselivši doseljenike,
uz goleme troškove, godine
gospodnje 1708.
23
Šolta
Stomorska
Ć. M. Ivekovića) i Sv. Ivana Krstitelja u Gornjemu Selu (19. st.),
te Sv. Martina (posvećena 1750.) u Donjemu Selu. Skromne ali
slikovite zvonike imaju župna crkva u Srednjemu selu, Sv. Nikola u Stomorskoj i crkva Bl. Dj. Marije u Nečujmu.
Stara šoltanska naselja, znatnih ambijentalnih vrijednosti, s nizom slikovitih sklopova pučke arhitekture, bila su branjena kulama, poput triju plemićkih kaštela sačuvanih u Grohotama i
ruševnih baroknih kula u Gornjem Selu i uvali Rogač. Osobito su zanimljiva naselja u unutrašnjosti otoka, smještena uz
sjeverni rub plodnog Srednjeg polja: Grohote (glavno šoltansko naselje već od antičkih vremena), Srednje selo i Donje Selo, te Gornje Selo smješteno na istočnom dijelu otoka. Ta četiri
naselja, koja su današnji oblik dobila uglavnom u renesansno i
barokno doba, i tijekom 19. stoljeća, starija su od obalnih. Jezgru Stomorske, luke Gornjega Sela, činio je barokni kaštel i kažela („casella“) za dezinfekciju brodova i skladištenje opreme,
kao što se luka Grohota – Rogač, u lijepoj razgranatoj uvali, razvila uz kaštel koji je branio prvu aglomeraciju ribarskih kuća
iz 18. stoljeća.
24
Šolta
U Nečujmu, uz ruševnu
kasnogotičku crkvicu sv. Petra,
imao je kuću Dujam Balistrić
u kojoj je često boravio Marko
Marulić. Pred kućom je spomenstup posvećen Petru Hektoroviću
koji je u svom “Ribanju i ribarskom
prigovaranju” (v. Stari Grad na
Hvaru) opisao svoje trodnevno
putovanje do uspomena na
Marulićevo ladanje (“otac hrvatske
književnosti” bio je, naime, tada
već mrtav).
25
Brač
Milna
26
Brač
27
Brač
Supetar
BRAČ
Onomastičari smatraju da Brač nosi drevno ilirsko ime po - jelenu, kultnoj životinji prahistorijskih žitelja: ilirski je brenton,
grčki élaphos, pa se otud navodi pod imenom Brentista i Elaphusa, kao što će se i dubrovački “arhipelag” do danas zvati Elafitskim. Rimski enciklopedist Plinije Stariji spominje ga kao
otok nasuprot Trogiru i Čiovu, čuven po kozama: capris laudatta Brattia. Tijekom čitave antike bili su otvoreni brački kamenolomi između Splitske i Škripa u kojima su kamen brali rimski robovi condemnati ad mettala. Na Braču, pošto je završio
dvadesetgodišnji rat s Gotima, sredinom 6. stoljeća niče niz bazilika u uvalama Supetra, Sutivana, Postira, u Lovrečini, Povljima i na Bolu, u Mirju iznad Postira. No ubrzo, iz prve ruke, od
prebjega koji ga naseljavaju, dobiva vijesti o rušenju dalmatinske prijestolnice Salonae, na kopnu preko puta. Obnova života
na otoku nakon loma 7. st. bit će spora i u reduciranim formama. Konstantin Porfirogenet, sredinom 10. st. spominje Brač i
druge neretvanske otoke južno i istočno od njega s opustjelim
28
Brački kamenolomi
Kamenolomi Plate, Oklade,
Zastražišće i Rasohe između
Splitske i Škripa na otoku Braču,
u arhajskom krajoliku izuzetno
bogate arheološke i povijesnoumjetničke stratigrafije, bijahu
otvoreni tijekom čitave antike,
pod državnim i izravnim vojnim
nadzorom. Najveća referenca
bračkom kamenu ostala je
Dioklecijanova palača. U
ranorenesansno doba otvoreni su
kamenolomi kraj Pučišća u kojima
su se kroz renesansno i barokno
doba obrazovale čitave klesarske
dinastije. Uz Jurja Dalmatinca,
Andriju Alešija i Nikolu Firentinca
u samim kamenolomima klešu
deseci njihovih suradnika.
Kamenoklesarska škola u
Pučišćima u kojoj kompletnu
nastavu pohađa stotinjak
učenika godišnje, jedna je od tri
takve škole u Europi, a djeluje
kontinuirano od 1909. Obiđe
je i 6000 posjetilaca godišnje
uvijek iznova fasciniranih
rasponom tradicionalnih alata
i tehnika, koje su tu žive danas
kao i u renesansno doba, te
entuzijazmom profesora koji svoja
znanja prenose na ove mladiće,
kao što su klesari iz „dinastije“
Bokanića u renesansno i barokno
doba predavali svoju vještinu
svojim nasljednicima.
Brač
Vrstan kamen omogućio je
stvaranje niza sjajnih gradnji,
ne uvijek i monumentalnih
dimenzija, od starokršćanskog i
starohrvatskog, od renesansnog
i baroknog doba do bujnog
bračkog 19., pa i 20. stoljeća,
kada se na otoku više nego
igdje drugdje u Dalmaciji još
uvijek čuvao osjećaj za sklad
arhitektonskog komponiranja i
zidanja i najskromnijih kuća. U
prošlom stoljeću, vrnički kamen
ugrađen je u budimpeštanski
Parlament, segetski u bečki
Hofburg, hvarski u berlinski
Reichstag, a brački kamen u Bijelu
kuću u Washingtonu!
gradovima i Poganima koji ih nastanjuju živeći od stočarenja. No navodi ga i prvi put
po hrvatskom imenu, naravno u grčkoj formi: he Brátza, ho Brátzes.
Sjedište vlasti je u Nerežišćima od 1000. godine kada Brač na kraće vrijeme dolazi pod
vlast Venecije, te kroz srednovjekovna stoljeća puna koja usprkos niza političkih prevrata
nisu mijenjala ritmove života na otoku. Za
trajanja stvarne mletačke uprave na Braču
(1420-1797) društveno-ekonomski odnosi
profilirali su četiri skupine stanovništva: plemiće, privilegirane obitelji, nove stanovnike
i pučane.
Prostor otoka u 18. i 19. st. bio je do zadnjeg
pedlja blagoslovljen ljudskim radom. Razdoblje od 104 godine pod Austrijom karakterizira postupno jačanje gospodarskog i
29
Brač
kulturnog života čiji refleks su očuvale sve otočke luke, putevi,
katastar, i množina samo prividno skromnih spomenika kulture stanovanja. No, nakon gospodarske krize 1900-ih godina
mnogi Bračani otisnuli su se preko mora, između Patagonije,
Antofagaste i Australije - uvijek tamo gdje je bilo najteže raditi.
Otok ima danas jednaki broj obitelji, ali upola manje stanovnika nego 1900.
Supetar
Arheološki nalazi u luci i na punti sv. Nikole (groblje uz obalu) ukazuju da je supetarska uvala bila naseljena najkasnije u
rimsko doba. Župna crkva sv. Petra građena je 1733. na mjestu
izgorjele (1729), a produžena 1887. Na istom lokalitetu postojala je ranokršćanska trobrodna bazilika iz 6. st. od koje se temelji i dijelovi mozaika vide oko današnje crkve. Uz crkvu je
muzej sakralnih umjetnina. Na groblju uz kapelicu Sv. Nikole
je mauzolej obitelji Petrinović, djelo kipara Tome Rosandića
(1878-1958), te nekoliko spomenika koje je izradio Ivan Rendić (1849-1932) koji je više godina živio u Supetru. Nedaleko
30
Ranokršćanske bazilike
Na Braču, vjerojatno iza sredine
6. stoljeća, pošto je završio
dvadesetogodišnji bizantskogotski rat (još 548. Totilin general
plijeni Muccurum preko puta
Brača), niče niz bazilika u uvalama
Supetra, Sutivana, Postira, u
Lovrečini, Pučišćima, Povljima i
na Bolu, uz samostan na Mirju
poviše Postira. Karakteristične
su posebno njihove dobro
sačuvane krstionice, koje se mogu
pretpostaviti i tamo gdje još
nisu otkopane (Sutivan, Supetar,
Pučišća).
Brač
Od prvotne strukture bazilike u
Povljima sačuvao se baptisterij,
jedina ranokršćanska krstionica u
Hrvatskoj sačuvana do akroterija
na krovu. Izvana je kvadratnog,
iznutra osmerostranog tlocrta.
U njenom križnom zdencu bio
je u srednjem vijeku grob sv.
Ivana Povaljskog čije tijelo su
Mlečani oteli i kao svojevrsni
trofej čuvali u crkvi San Giovanni
Elemosinario na Rialtu (gdje su
izlagali i moćnik ruke sv. Ivana
Trogirskoga, odnesen 1171. iz
srušene trogirske katedrale).
Legenda je pričala da je hodao po
moru i nerazumljivim formulama
(“šukadar, bukadar...”) odgonio
kugu s Brača. Ista tradicija smatra
da je riječ o sv. Ivanu Milostinjaru,
aleksandrijskom patrijarhu iz
početka 7. st. koji je, navodno,
prema bračkim kroničarima,
više godina za pokoru boravio u
Povljima.
ceste na granici supetarskog i humčanskog
terotorija nalazi se starohrvatska crkvica sv.
Luke (c. 1100) s prikazom ranosrednjovjekovnog broda ugrebanim u žbuci.
Mjesto je 1827. postalo administrativno središte otoka. Kroz 19. st. formirala se lijepa
kamena riva s kontinuiranim nizom neostilskih pročelja koji je okrnjen rušenjem zgrade
suda, nakon požara 1990. U gradskoj jezri je
više značajnih stambenih sklopova.
Mirca
Ruralna sredina utopljena u vrtove i voćnjake inspirirala je Ujevićevu pjesmu Otkrivajući Mirce (1929). Ime (murus = zid) upozorava na mogućnost postojanja antičkog lokaliteta. Župna crkva Gospe od Pohoda iz 1579,
dograđena koncem 19. st.
31
Brač
Sutivan
Sutivan
U pogledu s mora Sutivan se prikazuje uglavnom kao i prije
stotinu godina: oko male lučice nižu se čvrsti sklopovi nekoć
plemićkih ljetnikovaca, Kaštil i župska crkva; a u njenoj osovini
proteže se duboki prodol na čijim se pristrancima, s obje strane Blata, zbijaju pučki sklopovi, težačke kuće i dvori. U uvalu
su početkom 15. st pridošli doseljenici iz Donjeg Humca, potom Ivanovići iz Podgore (1477). Ubrzo zatim su oko uske luke
su podignuti ladanjski sklopovi splitskih plemića: sklop Jakova Božićevića-Natalisa s tri renesansne kule u jezgri (1505), od
kojih su dvije još vidljive u barokiziranom sklopu (do nedavna - Ilić); kaštel Dražoević-Marjanović (1777); kasnobarokni
sklop Definisa. Osobito je značajan ljetnikovac fortificirani Kavanjinov ljetnikovac u Portu. Gradio ga je pjesnik Jerolim Kavanjin, koji je tu u ladanjskoj osami pedantno pripremao svoj
spjev “Bogatstvo i uboštvo” koji je bio svojevrsna enciklopedija
dalmatinske povijesti i njenih protagonista. Kasnijim pregradnjama i nadogradnjama vanjština i unutrašnja dispozicija sklopa dobrim je dijelom alterirana. Sačuvan je ipak ulazni foyer s
baroknom kapelom u njegovom produžetku.
32
Brač
Renesansna župna crkva (1579) je u toku
baroknih stoljeća višekratno pregrađivana i
proširivana. Tad joj je prigrađen i klasicistički proporcionirani zvonik (kipar Petar Pavao
Bruttapelle, koji je autor i glavnog oltara u
crkvi), nedavno ingeniozno restauriran na-
33
Brač
Mrduja
kon kompliciranih statičkih problema u završnoj loži. Zavjetna crkvica sv. Roka je iz 1629, sa starim mjesnim grobljem (od
1829). Novo, vjerojatno najljepše bračko groblje, građeno je od
1909. do 1913. po nacrtima Alfreda Nonveillera.
Na Bunti su istraženi su temelji trikonhalne ranokršćanske crkve (6. st.), adaptirane u starohrvatsko vrijeme (11. st. - ostatak
zida s lezenama), unutar koje je podignuta manja kasnorenesansna crkva sv. Ivana.
Bobovišća
Luka bijaše veoma frekventna u antičko doba. U obližnjoj, jednako tihoj Vičjoj Luci, mitološkog ozračja, i na gradini Rat poviše nje, nađeno je mnogo značajnih ostataka brončanog doba
i grčko-ilirsko oružje (izloženo u splitskom Arheološkom muzeju). Na južnoj strani uvale je fortificirani renesansno-barokni
sklop ob. Gligo, a preko puta niz kuća obitelji Nazor, s kućom u
kojoj je djetinstvo proveo pjesnik Vladimir Nazor (1876-1949),
koji je na hridi poviše podigao svoj vidikovac s betonskim trostupom i frizom koji je nazivao Tri sestrice. U Bobovišćima je
34
U nizu bračkih gastronomskih
posebitosti (poput slavne torte
hrapaćuše), poznato je naročito
endemsko jelo – vitalac koji se
spravlja od iznutrica janjaca ili
kozlića koji još nisu okusili travu.
Nabodene na tanak ražanj peku
se oko tri četvrt sata na laganoj
vatri, potom umotaju u trbušnu
maramicu koja, hrskava nakon
dodatnog pečenja, daje jelu
karakteristični oporo slatki okus.
Brač
Vitalac
u susretu s pastirom Lodom dobio je inspiraciju za svoj antologijski roman.
U prisoju nad morem svilo se staro boboviško selo crkvom sv. Jurja podignutom poč.
20. st. (s dijelovima starije iz 17. st.). Na groblju se ističe neoklasicistički mauzolej obitelji Gligo (1898). Iznad sela je starohrvatska
crkvica sv. Martina s gotičkim zvonikom na
preslicu i s kamenim renesansnim reljefom
sv. Martina na oltaru u kojemu se uočavaju
odjeci stila Nikole Firentinca.
U Splitskim vratima, usred mora koje između Brača, Šolte i »iova ima narav jezera, otočić je Mrduja s utvrđenom renesansno-baroknom crkvicom (s tragom ranog kršćanstva), uz koji se vezuju šaljive priče o Bračanima i Šoltanima.
35
Brač
Milna
Ložišća
Na strmenom položaju u ljutom kršu 5 km iznad Milne formiralo se u 18. st. selo koje su naselili žitelji Bobovišća, pa se zove i Velo Selo. Župna crkva, s trilobnim zabatom zakašnjelog
baroknog sloga iz 1820., kasnije je dograđena. Slikom zbijenog
naselja s nizom skladnih kuća pučkog graditeljstva kasnog baroka i 19. st., dominira neohistoricistički zvonik građen prema
projektu Ivana Rendića. SI od mjesta je ranoromanička crkvica
Gospe Stomorice (12. st.). Na putu prema Stomorici je slikoviti
kameni most iz 19. st.
Milna,
je jedno od najskladnijih “malih mista” baroknog urbanizma
na hrvatskoj obali i zasigurno najbolja luka na Braču. Uvala se
račva u dva rukava, Žalo i Panteru, s širokim rtom s kućama
uokolo crkve. Jezgra se razvila oko kaštela obitelji Cerinić
koja je tu podigla krajem 16. st. crkvicu sv. Marije. Uz taj
kaštel legenda je stvorila priču o nekom engleskom lordu;
otud mu ime - “Anglišćina”. Antologijsko je rješenje širokog
pročelja župne crkve Gospe od Blagovijesti (1783), koja je
36
Brač
inače “posvojila” spomenitu crkvicu za
sakristiju. U crkvi je Navještenje jednog od
izrazitijih slikara kasnobaroknog mletačkog
slikarstva Gaspare Dizianija. Zanimljive su
i rokoko štukature, kipovi Ivana Rendića na
glavnom oltaru.
U uvali Osibova nalazi se stara gotička i nova crkva sv. Josipa. Na rubu mjesta prema
zapadu vidi se niska francuska baterija. Godine 1806. tu se zbila “Bitka dvaju careva” između jednog ruskog izviđačkog broda i male francuske flote potpomognute baterijom
na Zaglavu u Splitskim vratima, nakon koje je Milna postala jednogodišnjim sjedištem
ruske uprave nad otokom. Sredinom 19. st.
u milnarskim brodogradilištima u Panteri
Vlašoj sagrađeno je 16 jedrenjaka. Karakteristična bracera (od tal. naziva otoka), koja je
bila sveprisutna na Jadranu, dobila je prototip u tim brodogradilištima.
37
Brač
Blaca
Dračevica
Naselje su osnovali poljički izbjeglice koncem 16. st. Kao što
zapaža lingvist europskog glasa, Petar Šimunović, rodam odavde, Dračevica je građena skladno po intuitivnoj shemi prostornog planiranja. Zrakasto se granaju široki putovi od prostranoga mjesnog trga, na kojemu je u sredini studenac. A toliki
broj studenaca nema ni jedno drugo mjesto na otoku. Crkvica
svetih liječnika Kuzme i Damjana podignuta je 1674, a župna
crkva 1738. godine. Gradnju njenog zvonika opisao je književnik Ante Cettineo u romanu “Meštar Ivan”. Iznad sela je bila
najveća bračka vjetrenjača.
Donji Humac
Jedno od najstarijih otočkih naselja (spominje se prvi put pod
tim imenom 1375), na mjestu ranijeg Gomilja. U srednjem vijeku mu je pripadao sav sjeverozapadni dio otoka. Nedaleko je
starohrvatska crkvica sv. Ilije izgrađena uglavnom od pravilnih tesanaca, od građe rimskog mauzoleja čiji ostaci su u neposrednoj blizini. Župna crkva sv. Marije izuzetno je slojevita građevina. Izvorno građena kao karakteristična starohrvat38
Blaca
ska crkvica, preoblikovana je u kasnoromaničku crkvu na čijem trijumfalnom luku je
krajem 13. st. naslikan prikaz Deesisa (Zagovor Marije i Ivana Krstitelja Kristu na prijestolju). Mjesto je postalo najvećim otočkim
prošteništem, vezano uz priče da bi ta freska
“prosuzila” svakog 20. siječnja (dan mjesnih
zaštitnika sv. Fabijana i Sebastijana). Kult
se prenio na svetkovinu Bogorodičine majke svete Ane, 26. srpnja. Crkva je u barokno
vrijeme produžena (freska je ostala dijelom
novog oltarskog sklopa), proširena (s dva
pokrajna broda) i produbljena (impresivnim
“inžinjerijskim” zahvatom - dostojnim bračkih kamenara - kojim je snižena podnica čitavog prostora tako obnovljene crkve). Uz
crkvu je trogirski, ali i značajni brački arhitekt 18. st., Ignacije Macanović podigao slikoviti zvonik na lukovicu, nedavno temeljito
restauriran.
iznio je Nikola Milićević Stariji
u knjizi koju je tiskao 1897. u
tiskari same pustinje (na istoj
tiskarskoj preši tiskani su i prvi
brojevi splitskog dnevnika
“Slobodne Dalmacije” 1944.).
Prva crkva posvećena Gospi
Uznesenja završena je 1614., a
poslije velikog požara ponovno
je izgrađena 1757. Sklop zgrada
rastao je kroz 18. i 19. st. a dušu
mu najbolje odražava komin na
kojemu se vatra gasila i ponovo
užigala na Veliki četvrtak kada se
blagoslivljao oganj. Od 11.000
knjiga u samostanskoj biblioteci
značajan dio je iz vremena prije
1800, a arhiv pokazuje da su se
kroz niz generacija pedantno
bilježili svi gospodarski i
svakodnevni poljodjelski poslovi,
počeci cvjetanja, rasta i branja
plodova na blatačkim dobrima.
nventar samostana danas je
izložen u muzejskoj postavi.
Posebno je vrijedna astronomska
ostavština zadnjeg blatačkog
pustinjaka Don Nike Miličevića
mlađeg.
Don Niko Stariji, obnovitelj
pustinje nakon strašnog
povodnja koji je u noći 28. i 29.
VIII. 1896. uništio vinograde,
voćnjake, perivoje, organizirao
je prave javne radove koncem
19. st. gradeći pristupne
putove do Dragovode, Smrke
i Obršja, regulirajući vode koje
su ugrožavale blatački kanjon.
Sačuvani su nacrti velikog
pčelinjaka i za izradu pokretnih
ulišta, prvih u nas; sačuvan je
dossier svake košnice, a postoji
i čitav spis o tehnici cijepanja
rojeva napisan na temelju
višegodišnjih eksperimenata. U
blizini su nedavno obnovljena
Tarca, najveći maslinik na
hrvatskoj obali (40 ha).
Brač
Komodan pristup moguć je
širokim putem iz Blatačke
uvale, ili pješačkom stazom
iz unutrašnjosti otoka, preko
Nerežišća i Dragovode (s
kućama nekadašnjih blatačkih
kolona i pastira). U špilji zvanoj
Ljubitovica na strmoj prodolini
na južnoj strani otoka, godine
1551. dvojica popova glagoljaša
iz Poljica našli su stan koji se
ubrzo razvio u pustinjački
samostan koji su obnavljale
generacije svećenika, do
posljednjeg Don Nika Milićevića
Mlađeg, koji je umro 1963, na
glasu kao astronom (blatački
teleskop i danas je treći po snazi
u Hrvatskoj). Učinivši put od
pećine do opservatorija, okrećući
smisao pustinjaštva od spiljske
introvertnosti do poslovne
ekstrovertnosti (koja se razvijala
s njihovima jedrenjacima u krugu
Milna - Makarska - Trst), Blaca
kao da su svekoliku ljudsku
povijest sabila i ponovila u četiri
stoljeća. Povijest samostana
39
Brač
Donji Humac
Na dvadesetak minuta hoda putem sjeverozapadno od Donjeg
Humca dolazi se do spilje Kopačine, najslojevitijeg prapovijesnog nalazišta na otoku, pa i u Dalmaciji (VIII.-III. tisućljeće
pr. Krista).
Nerežišća,
na razdjelnici gornjeg i donjeg, istočnog i zapadnog dijela otoka, bijahu upravno središte Brača do 1828. godine. Naselje su
1277. poharali omiški gusari, pa je 1294. odlučeno da se Nerežišće opaše zidinama, što se nikad nije ostvarilo. Tu je donesen Brački statut 1305. kojim je stoljećima bio reguliran život
na otoku. Na trgu uz župnu crkvu, gdje je stajao dvor bračkog
kneza s lođom, općinska palača s kneževim uredom, pisarnicom i vijećnicom (zanimljiva srednjovjekovna zgrada srušena
1903.) - nalazi se stup za koplje sa zastavom i reljef lava sv.
Marka s natpisom iz 1545. Graditeljstvu baštinu karakterizira
kontrast težačkih prizemnica na pristancima brda i plemićkih
sklopova među kojima se ističu: kuća “Garafulić” koja je služila kneževoj straži, kuća Nigojević-Smrtić, kuća Bohana, dvori
Harašića Babilonova, kuća Avancanić s još vidljivim dijelom
40
Brač
nekadašnjeg baroknog perivoja, kuća Defilippis s obiteljskom kapelicom i kuća Harašić
s dugačkim baroknim balkonom, uza “kogulani” strmi put koji od trga pred crkvom svete Margarite vodi do župne crkve i negdašnje kneževe palače. Jedna kuća blizu župnog
dvora nosi klasičnu deklaraciju: Parvula sed
mea - Malena si, al’ si moja.
Župna crkva sv. Marije se spominje u 13. st,
a pregrađena je 1583. i u 18. st. U unutrašnjosti je ranobarokna pala Carla Ridolfija, te
orgulja Petra Nakića iz 1753. Monumentalni zvonik s lijepim lođama je gradio 1746.
Ivan Macanović. U naselju su gotičke crkve
sv. Margarite i sv. Petra (s reljefom bračkog
kipara Nikole Lazanića iz 1578). Na vrhu
Jurjeva brda je romanička crkvica u kojoj je
renesansni kameni oltar s reljefom sv. Jurja,
vjerojatno djelo Nikole Lazanića.
41
Brač
Škrip
Škrip
Pod naseljem, kojem se ime izvlači iz lat. scrupus = oštro golemo kamenje, nalaze se čuveni kamenolomi Plate, Stražišće i
Rasohe, u kojima se pod zaštitom Herakla i pod vojnim nadzorom brao kamen za salonitanske zgrade i Dioklecijanovu palaču. Uz njih su djelovale kasnoantičke klesarske radionice koje su odašiljale karakteristične sarkofage do Ravenne i Akvileje. Blokovi i isklesani objekti spuštali su se rampom do luke u
Splitskoj gdje se u moru još vide monumentalni obrađeni kamenovi koji su pali prilikom ukrcaja na galije.
Uokolo slikovitog sklopa kaštela Radojkovića, u kojemu je
Brački muzej, dobro su se očuvale “megalitske” zidine koje su
opasavale ilirsko naselje (prostor od oko 0,8 ha). Nalaz mikenske keramike svjedoči o strateškom značaju otoka i razvijenoj
pomorskoj trgovini u srednjem i kasnom brončanom dobu kada je u unutrašnjosti Brača nastao čitav sustav gradina. Dominantna pozicija i nepresušni izvor vode omogućili su Škripu da
se od prethistorijske utvrde razvije u antički oppidum, možda i
u civitas. Ostaci rastera antičkih sklopova na više mjesta platoa
42
Brač
daju naznake pravilne ortogonalne strukture
rimskog Škripa.
Rustična renesansna Radojkovićeva kula s
puškarnicama i “mašikulima” na vrhu, podignuta je nad kasnoantičkim mauzolejem
(iz 300-ih godina), čije zapadno lice koristi
dio megalitskog zida spomenutog prahistorijskog bedema.
Nekoliko ranokršćanskih sarkofaga nalazi se
uz obližnji kasnorenesansni fortificirani dvorac obitelji Cerinić-Cerineo (1618). Na groblju stoji crkvica sv. Duha, negdašnja župna
crkva preuređena u grobnu kapelu plemićke
ob. Cerinić. Nastala je na temeljima dijela
antičkog sklopa uz koji je, sudeći po pronađenim natpisima i rasteru istraženih zidova,
postojao hram posvećen Kibeli. Crkva je doživjela niz transformacija od 7. -17. st. Njena prva faza bi mogla biti vezana uz dokumentirani, ali danas nestali natpis u kojem se
43
Brač
Dol
Škrip naziva gradom (olim civitas) - obnovljen od salonitanskih izbjeglica na otok. Zapisao ga je brački kroničar Dujam
Hranković. Jednako važna faza vezana je za oblikovanje starohrvatske baziličice, jedine trobrodne crkve iz tog doba dosad otkrivene na otoku. Uz nju je kasnorenesansna crkvica sv.
Ivana (nekoć krstionica, danas mrtvačnica), podignuta također na megalitskim ziđu škripskih ilirskih bedema. U njoj se
čuvala lijepa pala Palme Mlađega (1544-1628), sada u župnoj
crkvi, za koju je isti Tizianov učenik slikao još tri oltarske slike
(dvije ukradene 1977).
Župna crkva sv. Jelene Križarice posvećena je kultu majke Konstantina Velikoga, koju je lokalna predaja učinila Bračankom.
Vjerovalo se da se u nju zagledao i oženio ju cezar Konstancije,
namjesnik Dalmacije u vrijeme Dioklecijana, koji se jednom
izgubio u lovu po bračkim šumama. Prenočivši u pastirskoj
bunji, ujutro je našao da je njegov carski plašt, sinoć u dronjcima, perfektno restaurirala kćerka njegova domaćina, koja ga je
osvojila i ljepotom. Refleks predaje o Jeleni i Konstantinu nalazi se i u gotičkim reljefima u Drakonjinoj špilji.
44
Brač
Dol
Spominje se već 1137., u plodnom osojnom
prodolu, 3 km od Postira i mora. Župna crkva u samom mjestu sagrađena je 1866. U
njoj je glasovito barokno raspelo - Dolski
Skrst. Na pristranku u blizini su dva slikovita renesansna stambena sklopa. Utvrđeni
dvor obitelji Gospodnetić sada se restaurira.
U blizini je otvor tunela (8,5 km) kojim je na
Brač potekla voda s rijeke Cetine.
Uokolo je nekoliko vanredno značajnih
srednjovjekovnih crkvica. Na izlazu iz mjesta stoji crkvica sv. Petra (s najstarijim zvonom na Braču), a na susjednom brdu nalazila se crkvica sv. Vida. Sv. Mihovil na Mihojratu, jedan od najsugestivnijih povijesnih
repera u bračkom krajoliku, na vrhu iznad
kamenih gomila i maslinika, građen je u 11.
st. u oblicima sličnim u glasovitoj crkvici sv.
45
Brač
Splitska
Petra na Priku na ušću Cetine, preko morskog kanala. Imala je,
dakle kupolicu nad središnjim dijelom, a gotovo prenapadnom
teološkom simbolikom su obilježena vrata crkvice: za portal je
upotrebljen ranokršćanski sarkofag kojemu je izbijeno dno.
Splitska
Nastaje kao rimska luka za ukrcaj blokova kamena iz škripskih
kamenoloma Plate, Zastražišće i Rasohe, koji su nekoliko stoljeća opskrbljivali dobar dio Ilirika i posebno Dioklecijanovu
palaču. U kamenolomu Rasohe sačuvan je reljef Herakla uklesan u stijeni, možda djelo jednog Dioklecijanovih klesara. Ime
naselja, uistinu kao splitska luka, mogla je dobiti s srednjem vijeku kada su se reaktivirali antički kamenolomi. Današnje naselje nastaje oko dobro sačuvanog kaštela obitelji Cerinić-Cerineo podignutog 1577. Na drvenom glavnom oltaru u župnoj
crkvi Bl. Dj. Marije Stomorene (koju je prvotno, 1228. obnovilo sedam škripskih obitelji, dozvolom bračkog kneza Dražine) nalazi se pala s potpisom Leandra Bassana iz početka 17.
st. Ostaci crkvice sv. Jadre (Andrije) na putu prema Škripu su
iz 5. ili 6. st.
46
Brač
Postira
Pod imenom Postirna (od lat. pastura = pašnjak) naselje se prvi put spominje 1347. Na
pedalj ispod današnje župne crkve sv. Ivana
Krstitelja (16 st; barokizirana s masivnom
apsidom proviđenom puškarnicama) nedavno su pronađeni zidovi ranokršćanske crkve s krstionicom. Poviše Postira upravo se
istražuje lokalitet Mirje na kojemu je pronađen ranokršćanski samostanski sklop s klaustrom, izvorno posvećen sv. Stjepanu. Malo istočnije, u pješčanoj uvali Lovrečini s živim vrelom vode, istraženi su i prezentirani
ostaci još jedne ranokršćanske jednobrodne
crkve s poprečnim transeptom i s krstionicom kojoj je rekonstruiran krsni zdenac s ciborijem. U dnu uvale istražuju se i značajni
ostaci ranijeg rimskog ladanjsko-gospodarskog sklopa.
47
Brač
U nizu kamenih kuća nekadašnjih bračkih velikoposjednika, u
postirskoj luci se ističe renesansni kaštel Lazanić, proviđen humanističkim citatima religiozne sadržine, u kojem se rodio veliki hrvatski pjesnik Vladimir Nazor (1876-1949). Iz Postira su
rodom i Pavao Gospodnetić, kipar i graditelj na šibenskoj katedrali oko 1600-ih, te Nikola Lazanić, kipar u Rimu, Dubrovniku i na samom Braču.
Pražnice
Staro srednjevjekovno naselje u unutrašnjosti otoka 6 km južno od Pučišća spominje se već u 12. st. Ime mu dolazi od glagola pražiti, ukazujući na osvajanje obradiva tla paležom. Na
groblju je romanička crkvica sv. Ciprijana s kamenim renesansnim reljefom iz 1467. (radionica Nikole Firentinca). Župna
crkva sv. Antuna Opata iz 1400, proširena 1776, ima na glavnom oltaru nešto kasniji kameni reljef, te kasnorenesansni reljef s prikazom sv. Jerolima na bočnom oltaru (vjerojatno rad
Nikole Lazanića). Na Pražničkoj pjaci 1638 izgrađena je crkvica Svih svetih, s elementima ranijeg gotičkog sloga. Kraj ruševina susjednog izumrlog srednjovjekovnog naselja Straževni48
Brač
ka, čiji žitelji su preselili u 16. st. u Pražnice,
sačuvala se renesansna crkvica sv. Klementa. U njoj je kameni reljef tog sveca iz 1535.
Crkvica sv. Jurja na putu prema Straževniku
spominje se prvi put već 1111. pa bi mogla
biti prva ranoromanička građevina kojoj se
sačuvao zvonik na preslicu. I u njoj je na oltaru kameni renesansni reljef.
49
Brač
Pučišća
Pučišća
Ime Pučišća nastalo je od latinskog puteus - zdenac, što je
označavalo izvore s boćatom vodom za napajanje stoke. U Stipanskoj luci, jednoj od tri pučiške drage, postojalo je naselje
suhozidnih kuća čiji ostaci su se vidjeli do početka 19. st., a čiji stanovnici su bili priseljeni u srednjem vijeku da se povuku
u Straževnik u unutrašnjosti otoka. Tu, na slikovitom groblju
istražena je i prezentirana ranokršćanska crkva sv. Stjepana s
krstionicom, koja je doživjela znatne preinake u kasnom 11.
st. kada su uz nju benediktinci podigli samostan. U baroku
je posve preoblikovana dobivši i novu posvetu Gospi od Utišenja. Od 16. st. do 1762. crkva je bila u sastavu augustinskog
samostan.
Današnje naselje karakterističnih kuća s kamenim krovovima
razvilo se uz kaštel Ciprijana Žuvetića (1467) i niz drugih kula. Izgrađeno ih je čak 13, od kojih su najvrjedniji spomenuti
Žuvetićev, te Akvilin kaštel i kaštel obitelji Dešković uz župnu
crkvu. Kamene kuće okrenute su prema luci kao u amfiteatru.
Pučiška riva pripadala je u prošlosti samo plemićima i “arti50
Povaljska listina i
srednjovjekovne crkve
Kad govorimo o Braču - i pored
vanredno zanimljivog pučkog
graditeljstva, i niza primjera
izbrušenih cjelina gradića što
su se spustili u negove sjeverne
uvale, i pored upečatljivih
sklopova ermitaža što su se svili
iznad njegovih južnih obala ono po čemu se taj otok izdvaja
iz niza ostalih jest izuzetno
bogat sloj kasnoantičkih i
ranosrednjovjekovnih spomenika
arhitekture: 30-tak građevina
prostrih po čitavom otoku, od
kojih su mnoge sačuvane do
krova. Spomenik koji najrječitije
govori o srednjovjekovnom Braču
pisan je, međutim, na pergameni.
To je glasovita Povaljska listina iz
1184. godine - “krštenica otoka”,
povijesni integral bračkih datuma,
hrvatskih imena i mjesta.
Brač
štima” (kamenarima). Težaci nisu imali pristupa. Prva privatna škola na otoku bila je tu
otvorena već 1516; tu je osnovana 1868. i prva čitaonica na Braču (Hrvatski skup). Pučišća je spalila talijanska vojska 1943. g. i to
je najveće stradanje naselja u njegovoj povijesti. I danas su vidljiva kućišta s tragovima
paljenja.
Veliki kamenolom Veselje, sjeveroistočno od
Pučišća, bio je kroz cijelu povijest mjesta njegov najvažniji izvor prihoda. Prihodi su dolazili i od vinogradarstva i maslinarstva, a
učeni opat Fortis u svom opisu barokne Dalmacije zapaža pored mjesta i ogromni pčelinjak.
Iz Pučišća su i vrsni kroničari Vicko Prodić
(1628-66) i Andrija Ciccareli (1759-1822),
književnici Jure Žuvetić (16. st.) i don Sabe
Mladinić (17. st.), Ivan Puljizić inžinjer na
papinskom dvoru sredinom 18. st., čitava di-
U nizu vanserijskih spomenika
sakralne arhitekture možda
najrječitiju paradigmu predstavlja
župska crkva sv. Marije u Donjem
Humcu u kojoj se do danas štuje
romanička freska s prikazom
Gospe na glasu čudotvornosti.
Crkva je u barokno vrijeme bila
produžena i povišena, proširena,
pa čak i produbljena sniženjem
podnice čitavog prostora, da je
praktički samo čudotvorna freska
ostala „na istim koordinatama“:
sve je izvedeno impresivnim
“inžinjerijskim” zahvatom, uistinu
dostojnim bračkih kamenara.
51
Brač
nastija kamenara i klesara na čelu s Bokanićima, i kipari prošlog stoljeća Branko Dešković i Valerije Michieli, pa i današnji
vatikanski diplomata nadbiskup Nikola Eterović.
U župnoj crkvi (iz 1566, preuređena 1750) nad glavnim oltarom je drveni reljef s prikazom zaštitnika mjesta sv. Jerolima,
rad Franje Čućića iz 1578, a važna je i slika sv. Roka od Tizianova učenika Sante Perande s prikazom Splita u pozadini (poč.
17. st.). U župnom uredu pohranjena je glasovita Povaljska listina, pronađena u 19. st. na jednom kamini kao list pergamene
kojim se raspirivao žar ognja. Zvonik je dovršen 1631. godine.
Po posve neuočljivom zahvatu statičke sanacije pri kojemu je
u 19. st. jedan izvorni kat zvonika izmijenjen katom s novim
satnim mehanizmom, svojevrsno je remek-djelo pučiškog kamenarskog zanata. Crkva je proširena 1750. godine. kada je na
njoj radio poznati arhitekt Ignacije Macanović.
Zanimljiva je i renesansna crkva Marijina Uznesenja (Gospa
od Batka) s kamenim Gospinim reljefom na oltaru, podignuta
1533. sredstvima Ciprijana Žuvetića koji je unutra i sahranjen,
uz grobove bračkih kamenara Radojkovića, Akvila i Bokanića. Poviše naselja, na Bračuti, je romaničko-gotička crkvica sv.
52
Brač
Jurja gotovo iznenađujuće monumentalnog
vitkog pročelja. Na oltaru je lijepi renesansi
kameni reljef sv. Jurja (1568), možda mladenačko djelo Nikole Lazanića.
Povlja
Ime je izvedeno iz latinskog pridjeva Paulia (vallis). Na Žalu u dnu uvale još se vide ostaci antičkog gospodarsko-ladanjskog
sklopa. Današnja župna crkva nastala je na
ruševinama monumentalne ranokršćanske
trobrodne bazilike s transeptom (5/6. st.), od
koje strši apsidalni dio s velikom triforom.
Crkva se u srednjovjekovno vrijeme našla u
sklopu benediktinskog samostana, štićenog
masivnom kulom. Benediktinski samostan
koji je čuvao kultni kontinuitet bio je opustošen u mletačkom prepadu 1145, a obnovio ga je opat Ratko 1184. Očuvan je nadvratnik crkve s natpisom koji te iste godine
53
Brač
Brač
spominje kneza Brečka i majstora Radonju, prvog hrvatskim
imenom poznatog majstora. To je natpis s najstarijim hrvatskim stihovima, pisanim ćirilskim pismom u dvanaestercu.
(Original praga izložen je u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.) Iz 1184. je i popis posjeda opatije, prepisan
1. XII. 1250. u znamenitoj Povaljskoj listini, koja se čuva u župnom uredu u Pučišćima, a predstavlja prvorazredan jezični i
povijesni spomenik.
Benediktinci napuštaju samostan u 1357, a bračko plemstvo
crkvu višekratno obnavlja i proširuje. Zvonik je građen od
1858. do 1872. Naselje oko crkve razvijaju prebjeglice iz Bosne
koji su poslije Kandijskog rata (1645-69), preko Poljica došli na
Brač izmješavši se sa starincima, što se zrcali i u govoru specifičnog amalgama štokavskog i čakavskog dijalekta. Prosperitet
mjesto doživljava osobito u drugoj polovici 19. st. kada je u njemu osnovana i Prva dalmatinska uljarska zadrug
Novo Selo
Tek od 1907. postaje kapelanija osamostaljena od Selaca, sa župnom crkvom Gospe od Navještenja. U blizini se nalazi pra54
Brač
povijesna gradina Gračišće., pod kojim su
postojali neistražene antičke Bunje i naselje
Podgračišće ugašeno nakon kuge u 16. st.,
koje 1405. godine Dujam Hranković - prvi
hrvatski geograf, pisac “Opisa Brača”, iz raseljenog Graca na visoravni - spominje među
12 bračkih srednjovjekovnih naselja.
Selca,
mjesto nad istočnim krajem Brača koje se
spominje prvi put 1184. kao pastirsko naselje, a poslije kao središte kamenarstva na
otoku. Nastalo je od doseljenih starinaca
iz Podgračišća, Graca, Dubravice i Mošuja,
ugaslih nakon kuge u 15. i 16. st., te dijelom
od prebjeglog štokavskog pučanstva s kopna
za mletačko-turskih ratova. U monumentalnoj neoromaničkoj župnoj crkvi Sv. Ćirila i
Metoda, svojevrsnoj demonstraciji kamenarskog umijeća selačkih klesara iz vremena na55
Brač
Sumartin
kon I. svjetskog rata, nalazi se kip Srca Isusova, poklon Ivana
Meštrovića (1956), izrađen u bronci izlivenoj od topovskih čahura preostalih iz rata u tom kraju. Zanimljiv je niz spomenika u mjestu: Lava N. Tolstoja (djelo češkog kipara Jaroslava Barde iz 1911, podignut godinu nakon piščeve smrti), Stjepana Radića (Antun Augustinčić, 1938), Hansa D. Genschera,
njemačkog političara koji je radio na osamostaljivanju Hrvatske (Jose Gomes, 1994), pape Ivana Pavla II. (Kuzma Kovačić, 1995), Aloisa Mocka, austrijskog premijera, također zaslužnog za hrvatsku samostalnost, te dr. Franje Tuđmana, prvog predsjednika slobodne Hrvatske. U Selcima je dugo djelovao kao liječnik istaknuti slovački književnik Martin Kukučin
(Matej Bencur, 1860-1928) koji je tu napisao roman “Kuća na
proplanku” u kojemu je opisao patrijarhalni život Brača i Selaca s početka 20. st.
Na Smrčeviku (449 m n/m) nalaze se tri starohrvatske crkvice:
Sv. Kuzme i Damjana, Sv. Tome i Sv. Nedjelja na Gracu.
56
Brač
Sumartin
Luku (Prvotno se zvala Vrhbrač) na jugoistočnom kraju Brača osnovali su izbjeglice iz
Makarskog primorja. Otud je to jedino štokavsko mjesto na otoku. U već definiranim
zemljišnim odnosima na otoku, morali su se
posvetiti ribarenju i brodogradnji. Temelje
franjevačkom samostanu postavio je 1747.
fra Andrija Kačić Miošić, autor hrvatskog
baroknog bestsellera Razgovor ugodni naroda slovinskoga, prema vlastitom projektu
(izložen u samostanskom muzeju, uz primjerak Orfelinova atlasa itd.). U samostanu je
sačuvan ljetopis iz 1758., u kojemu se opisuje
dolazak stanovništva u Sumartin 1645. godine, koje je prebjeglo s kopna pred Turcima
pod vodstvom franjevaca koji su se nastanili
uz predromaničku crkvicu sv. Martina. Ona
je porušena da bi se na tom mjestu sagradila
57
Brač
Vidova gora
barokna, koju je zamijenila nova, sagrađena 1913. godine prema nacrtima irila Ivekovića.
Osobito sugestivan lokalitet predstavlja Glavica, prema Selcima, na kojij je starohrvatska crkvica sv. Nikole (11. st.) s kupolicom nad središnjim dijelom, nad napuštenim kamenolomom.
Gornji Humac
je karakteristično pastirsko naselje nastalo u ranom srednjem
vijeku. Spominje se pak prvi put u Povaljskoj listini 1184. pod
hrvatskim imenom Hlmačane. Da je barokna župna crkva
Gospe od Pohoda zamijenila stariju svjedoči sačuvani kasnogotički kameni triptih nastao u radionici Jurja Dalmatinca koji
je na Braču (kao i Andrija Aleši i Nikola Firentinac), posjedovao kamenolom u kojemu se brala građa za šibensku katedralu.
Tu je izložen i kameni reljefni triptih Firentinčeve škole donešen iz crkvice sv. Kuzme i Damjana na Smrčeviku.
U srednjovjekovnoj Gospinoj crkvici na groblju je reljef iz radionice Nikole Firentinca (c. 1480). Lijepa je i kovana željezna
ograda iz 17. st. No, mjesto je znamenitije po najboljem brač58
Brač
Vidova gora je najviši vrh
jadranskog arhipelaga (780 m).
Planinarski uspon od Gospe
Karmelske u Bolu traje dva
sata, ali mnogi preferiraju prilaz
cestom Supetar - Nerežišća Knežeravan - Vidova gora (18
km) jer omogućava potpun profil
kroz sve varijetete bračkog kraša
s endemskim šumama crnoga
bora često bizarnih krošnji. Gora
je dobila ime po ruševinama
kapelice sv. Vida, stotinjak metara
od vrha. Njen titular upućuje na
prastari hrvatski kult božanstva
svjetla Svetovida, oko kojeg su se
isplele tolike legende, kao i oko
sv. Jurja koji se na Braču štuje kao
patron (23. travnja), pa se nalazi
i u bračkom srednjovjekovnom
grbu. S tih stijena, prema Bolu,
preko Drakonjine špilje, skaču
danas“na zmajevima” od najlona.
kom siru: tko zna je li ga kušao Plinije Stariji koji je za Brač znao samo da je laudata
capris, hvaljen po kozama, ili opat-prirodoznanstvenik Alberto Fortis koji slavi u 18. st.
ukus bračkog sira i jarića. Mala crkvica sv.
Roka u mjestu (16. st.) govori o kultu tog zaštitnika od kuge koja je prekinula život čitavog niza malih naselja u unutrašnjosti otoka.
Pastiri u Gornjem Humcu donedavno su u
svojim stadima imali po nekoliko “ovaca sv.
Roka”, u vlasništvu te crkvice. Naselje bijaše
12. VIII. 1943. potpuno spaljeno, a fašisti su
strijeljali 24 zatečena muškarca.
O ilirskim prastanovnicima bračke visoravni
svjedoči gusti raspored lokava, gomila i gradina s kojih su čuvali pasišta ovaca. Tu se oko
naselja Dubravice, Graca, Mošuja, Pothuma,
Straževnika razvijala tiha povijest srednjovjekovnog Brača. Sva su opustjela tijekom
15. i 16. st. zbog kuge.
59
Brač
Zlatni rat
Bol,
je jedino obalno naselje na južnom dijelu otoka. Bilo je poznato po svojim brodovima i čuvenom bolskom plavcu s laporaste
prisojne zemlje, a danas po živom turizmu. Nad njim je Vidova
gora, planinski vijenac Bolska kruna s utvrđenim Koštilom - ilirskom gradinom koja je i kasnije služila kao refugium (660 m).
Ime mu dolazi od lat. vallum, ukazujući na zemljanu utvrdu ili
opkop. Prvo naselje moglo je postojati u Podbarju, zaselku pod
brdima, koji je i spomen fašističkih odmazda na otoku u Drugom svjetskom ratu.
Brojni su tragovi rimskog naselja na širem prostoru današnjeg
Bola, od antičke cisterne nad Zlatnim ratom, do Glavice na kojoj je u doba bizantske uprave u 6. st. bio podignut kastrum (u
paru sa sličnim na Gradini u susjednoj Jelsi). Tu je kasnije sagrađen sklop bračko-hvarskog biskupa koji je residirao u Starom Gradu (Pharos) sve do prelaska u Hvar u 12/13. st. Na
tom lokalitetu, “Biskupiji”, na skupu bračkih “didića” (od kojih
će se formirati srednjovjekovno otočko plemstvo), bijaše 1184.
ispisana tzv. Povaljska listina (naziv po mjestu pronalska i ču60
Zlatni rat
Brač
Istinski zaštitni znak Bola je
Zlatni rat (634 m dugačak),
pod impresivnim Koštilom.
Malo je poznato da je taj zlatni
jezik šljunka, koji se miče
ovisno o strujama i vjetrovima
u tirkiznomodrom Bračkom
kanalu, relativno recentan
fenomen: današnji oblik dobio
je istom početkom 20. st. Nakon
gradnje I. dalmatinske vinarske
zadruge u mjestu, pri kopanju
temelja u more je izbačen veliki
nasip kojeg su juga nanijela na
dotad mnogo manji rat koji je,
očito, podmorskim grebenom
bio od boga predisponiran za
takvu neprojektiranu ljudsku
“intervenciju”.
vanja), koju se s pravom zove “bračkom krštenicom” jer popisuje brojne hrvatske toponime na otoku. Tu je i crkvica posvećena sv. Ivanu i Teodoru, pseudobazilikalna
pročelja. Podignuta je na 6 m visokom nasipu: pod njom je antička cisterna u koju je
u 6. st. “upisana” ofreskana dvorana, dio većeg ranokršćanskog sklopa. Te freske inspirirale su lokalnog slikara koji je u 12. st. oslikavao zidove gornje crkvice, kao što se vidi
po freskama konfrontiranim u malom muzeju, oblikovanom unutar prezentiranog dijela sklopa.
Na Glavici je 1475. podignut dominikanski
samostan Gospe od Milosti. Kasnogotička
jednobrodna crkva proširena je 1636. kapelom sv. Roka. Na glavnom oltaru stajala je
pala Domenica Tintoretta iz 1563. (sada u
samostanskom muzeju: artefakti podmorske
arheologije, pleterna plastika, numizmatika,
61
Brač
Bol
rukopisi i inkunabule, slike, namještaj). Na kasetiranom stropu pod korom su iluzionističke slike koje se pripisuju bokeljskom slikaru Tripu Kokolji (1713). Zvonik crkve je iz 1751. U
lapidariju pod trijemom nedovršenog klaustra čuvaju se, među
ostalim, i mramorni ulomci ranokršćanskog namještaja iz pustinjačkog samostana Dragonjina špilja.
U nizu zanimljivih renesansnih i baroknih sklopova iznad lučice (od kojih su neki bili fortificirani), ističe se kasnogotički ljetnikovac uz sam gat, kaštel Vužić-Vusio na obali (sada hotel),
te barokna palača u kojoj se smjestila galerija “Branko Dešković” - jedna od najreprezentativnijih postava hrvatske moderne umjetnosti. Nosi ime po kiparu (1883-1939), rođenom u
Pučišćima, jednom od najboljih hrvatskih animalista. Dio galerijskog fundusa izložen je i na otvorenom u samom središtu mjesta.
Crkva Gospe od Karmela u mjestu (barokizirana 1668, dovršena 1785) na oltaru ima palu Feliksa Tironija iz Supetra (1790).
62
Murvica,
6 km zapadno od Bola, spominje se prvi
put 1286. Pod krškim pećinama Vidove
gore tu je u renesansno doba, ali u
kontinuitetu ranijih tradicija, utemeljeno
nekoliko pustinjačkih samostana: ženski
samostan Stipančić 1416 (s apokaliptičnim
svijećnjakom u štuku na pročelju);
pustinja Silvio (Dubravčić) 1497; a pod
njima, samo malo bliže moru - Dračeva
luka, koju su 1512 nastanili svećenici iz
Poljica; te Dutić, do njega, s redovnicama
trećoretkinjama, doseljenim iste godine.
U Dračevoj luci redovnika je bilo do pred
Drugi svjetski rat. Nešto inventara (v.
krasan namještaj s glagoljskim natpisima)
spašeno je izlaganjem u muzejskoj zbirci u
dominikanskom muzeju na Bolu.
dalmatinskim otocima”). Ulomci
ranokršćanskog mramornog
namještaja, pronađenog u još
uvijek arheološki nedirnutoj špilji,
izloženi su u lapidariju u klaustru
dominikanskog samostana na
Bolu. Samostan je imao više faza
razvoja. Osobito su zanimljivi
reljefi (čitav simbolički sustav)
koje je klesao vjerovatno neki
pustinjak u karakterističnom
gotičkom duktusu koji bi se
možda mogao usporediti s
reljefom na pročelju crkve sv.
Margarite u Nerežišćima (1387).
Pećina je duga 20 m, a pregradni
zidovi odvajaju četiri prostorne
cjeline, sa spremištima vode i
ćelijama. U prvoj je oblikovana
crkvica posvećena Gospi s
oltarom isklesanim u živoj
stijeni. Uokolo su reljefi od kojih
je najimpresivniji prikaz zmaja.
Izvan špilje, u stijenama obraslim
makijom, niz je reljefa koji su
vezani za posebno izražen kult
vode koja je do njih doticala. U
živcu je uklesano više kamenih
ležajeva pustinjaka koji su pored
molitve i bdijenja na kiši, mrazu
i suncu, uživali i spektakularan
pogled na Brački kanal i ulaz u
starogradski fjord iza poluotoka
Kabla.
Brač
Drakonjina špilja (ili u novije
vrijeme -“Zmajeva”, što je doslovni
prijevod lat. draco = zmaj,
ukazujući na raniji poganski kult
u špilji koji se u ranokršćanskoj
percepciji personificirao
odvratnim zmajem) može se
povezati s poznatim navodima
iz pisama sv. Jerolima Heliodoru
396. (“Kao egipatske pustare,
tako su i samoće dalmatinskih
otoka pune pobožnih ljudi,
koji pjevaju na slavu Boga
pobožne pjesme”) i Julijanu (“Ti
gradiš samostane i uzdržavaš
veliko mnoštvo svetih ljudi na
63
64
Hvar
Hvar
65
Hvar
HVAR
Skupina srednjejadranskih otoka naziva se “hvarskom” budući
da Hvar (najduži jadranski otok) najbolje pokazuje njeno protezanje u oštrom kutu prema općem pružanju kopnene obale:
razlika u smjeru protezanja otoka i kopna očituje se najizrazitije u činjenici da je istočni rt Hvara samo 4,5 km udaljen
od kopna, a zapadni rt gleda prema pučini. Sredinom otoka
proteže se planinski lanac koji ga dijeli na sjever i jug. Između poluotoka na sjevernoj strani zapadnog dijela (Kabal, 125
m), i glavne kose proteže se potopljena udolina Starigradskog
zaljeva i Ravnice s pjeskovito-praporastim naslagama tla koje
su se očito protezale i na prostoru koji je sada pod morem. Za
posljednjeg ledenog doba (Würma), kada je morska razina bila 96,4 m niža od sadašnje, Hvar je bio kopnena planina (722
m) na burnom meteorološkom položaju: suhi i hladni vjetrovi
s kopna, na mjestu današnjeg Hvarskog kanala, otpuhivali su
i taložili prapor u pokrov Starigradskog polja. To je najplodnije jadransko polje, što je najvažnija činjenica u prirodnom,
ali i u povijesno-društvenom inventaru otoka. Na njegovu ru66
Hvarska kultura
Hvar
Nalazi iz Grapčeve spilje (iz
sustavnih istraživanja započetih
1912.) i Markove spilje, omogućili
su definiranje Hvarske kulture (cca
3500.-2500. g. pr. Kr.), povijesnog
repera za razumijevanje razvoja
mlađeg neolitika na Jadranu.
Oslikana i inkrustirana keramika
(motivike egejskog podrijetla)
spada među najdekorativnije
izrađevine predilirskog doba
na balkanskom potkontinentu.
Grapčeva spilja (225 m) nalazi se
na južnoj padini gorskog lanca,
ispod visoravni na kojoj se nalazi
seoce Hum, s velebnim pogledom
prema šumovitom otočiću Šćedru
i pučini. Do 1000. pr. Kr. služila je
u kultne svrhe. Neki suvremeni
pisci, koji Odisejev itinerer,
možda ne neutemeljeno, traže u
jadranskom arhipelagu, smatraju
da je u jednoj od tih spilja kiklop
Polifem negostoljubivo dočekao
grčke putnike koji su se bili
usidrili u uvali Šćedra.
bu tri su glavna otočka zaljeva i većina važnijih naselja.
Geograf Strabon bilježi da se otok najprije
zvao Paros (očito po otoku s kojega potjecahu grčki kolonisti koji su “četvrte godine
98. olimpijade” tu osnovali grad), a poslije Pharos, vjerojatno pod utjecajem mnogo
poznatijeg Pharosa, otočića pred Aleksandrijom. Od grčkog imena Rimljani izvedoše Pharia, s dočetkom na -ia, što karakterizira imena otoka (poput Brattia - za susjedni Brač, na pr.). Iz toga dalmatinski Romani
izvedoše - Fara, a Hrvati u ranom srednjem
vijeku - Hvar. Zanimljivo je da su Romani
pod utjecajem hrvatskog izgovora otok pisali
u srednjovjekovnim ispravama kao Quara ili
Quarra, dočim su Talijani otok nazvali - Lesina, odnosno mletački - Liesena ili Liesna, i to
prema starom hrvatskom adjektivu u sred67
Hvar
njem rodu - liesno, u hrvatskom značenju “les = šuma” što bi
moglo odgovarati slici otoka u to doba.
Nalazeći se u središtu uzdužnih i poprečnih puteva, Hvaru je
imao povijest bogatiju nego na ijednom drugom jadranskom
otoku. U 1. tisućljeću na otoku žive ilirski Liburni. Hvar je u
ilirsko doba bio podjeljen u sedam manjih zajednica. Osobito
važno naselje (s plodnim zemljama i obiljem žive vode uokolo)
postojalo je na položaju srednjovjekovne tvrđave poviše grada
Hvara koje je bilo već u 8.-6. st. pr. Kr. uključeno u trgovačku
mrežu većeg radijusa.
Parani, jonski Grci obogaćeni na čuvenim kamenolomima,
osnivaju 385/4. pr. Kr. Pharos, u najdubljoj uvali sjeverne strane otoka, koji od 229.-219. postaje središte vladavine Demetrija Hvaranina, najveće povijesne ličnosti Jadrana tog vremena.
Pharos, međutim, pada 219. g. kada su Rimljani pod vodstvom
konzula L. Emilija Paula i M. Livija Salinatora taktičkom varkom izvukli Demetrijeve branitelje izvan zidina grada i napali
ih s leđa. Demetrije je prebjegao makedonskom kralju Filipu
V., zidine grada su srušene, a čitav Ilirik podvrgnut je Rimu.
68
Pharos i njegova chora
Starigradsko polje, najveća i
najplodnija ravnica na jadranskim
otocima, ujedno je najstariji i
najbolje očuvani antički katastar
na Mediteranu i u Europi. Ravnica
je pravolinijski podjeljena u
grčkom metričkom sustavu
početkom 4. st. pr. Kr., kada
su grčki kolonisti ždrijebom
među sobom podijelili polje u
75 parcela. Temeljna parcela u
takvoj podjeli bio je izduljeni
pravokutnik veličine oko 900 x
180 m, koji se jasno može iskazati
grčkim mjernim jedinicama. Po
tome se razlikuje od katastra
kasnijih rimskih gradova na
jadranskom kopnu (Salona, Iader
i Pola).
Paranima na Par u Jonijskom
zaljevu”.
Grčka chora i arheološki ostaci
Pharosa, polisa “naslonjena na
polje, te ranije ilirsko naselje
koje se nalazilo na istome
mjestu, jedinstveni su primjer
koji pokazuje kako se stvarno
kolonizacija odvijala, odnos Grka
spram prethodećom i, onda,
koegzistirajućom ne-grčkom
populacijom, te konačno odnos
polisa i chore u grčko i rimsko
vrijeme. Naime, drugdje se
o tom odnosu malo što može
kazati, jer postoji ili polis bez
sačuvane chore, ili chora bez
sačuvanog polisa. Plan grčkog
Pharosa (hipotetski rekonstruiran),
približava se rimskoj urbanističkoj
shemi s kvadratnim rasterom i
ravnopravnim komunikacijama
u oba smjera, od koji glavne
izviru iz gradskih vrata. Središnji
javni prostor nalazi se u njihovu
sjecištu. Otkriveni su prvi
segmenti istočnih i južnih
gradskih zidina, pojačani kulama,
a djelomice su istražena i istočna
gradska vrata zaštićena uvučenim
traktom zidina u unutrašnjim
kulama. Otkriven je i pravilan
raster gradskih ulica.
Hvar
Podjela polja (chora) može se
precizno datirati. Četvrte godine
98. olimpijade (385/4. pr.n.e.)
Parani, jonski Grci, pozivom
sicilskog tiranina Dionizija
Starijega osnivaju grad u
najdubljoj uvali sjeverne strane
otoka. Dionizije (osnivač Isse,
prve grčke kolonije na Jadranu
na obližnjem otoku Visu), htio
je osigurati bazu za širu vojnu i
trgovačku ekspanziju, u potpunoj
zavisnosti od matice - Sirakuze.
To pokazuje i prva povijesno
utvrđena bitka na Jadranu, kada
je, 384-81, prilikom osnutka
kolonije u Farosu, grčka flota
pod zapovjedništvom issejskog
eparha skočila u pomoć Faranima
koje su napali starosjedioci
Iliri - Liburni, s neke od obližnjih
gradina, uz pomoć Ilira s kopna.
Da u kolonizaciji Pharosa nisu
sudjelovali samo Parani, nego i
stanovit broj drugih Grka koji se
javio na poziv na “putovanje na
jadranski otok”, svjedoči zapis na
jednoj olovnoj pločici pronađenoj
u recentnim istraživanjima
glasovitog Zeusovog proročišta
u Dodoni, pisan grčkom grafijom
prvih desetljeća 4. st.: anonimni
posjetitelji pitaju božanstvo “da li
će im korisno poći zajedno s
U ljeto 2008. povijesna jezgra
Starog Grada i njegovo polje
upisani su na UNESCO-vu Listu
svjetske baštine kao najbolje
sačuvani antički katastar na
Mediteranu čija temeljna
struktura je ostala gotovo
netaknuta tijekom 2400 godina,
usprkos mnogim turbulentnim
povijesnim događajima i
stotinama i stotinama ponovljenih
imovinskih podjela unutar polja.
69
Hvar
Hvar
Oporavljeni Pharos šalje sredinom 2. st. pr. Kr. poslanstvo na
Paros i u Delphe, povodom neke epidemije. Jedan natpis navodi i da su Rimljani polisu Farana vratili “zakone otaca”, te im
na 40 godina dali na korištenje plodnu polovinu polja između
Staroga Grada i Jelse, koja je, očito, prilikom osnutka kolonije
ostala u rukama starosjedilaca. Rimska Pharia bijaše unaprijeđena u rang autonomnog municipija, možda za Oktavijana
koji je tuda plovio 34. pr. Kr., kada je pokorio srednju Dalmaciju. Kroz svo to vrijeme Hvar je živio kao klasični otok vinove
loze, ribarstva i trgovine.
Ranosrednjovjekovni Hvar (Pharos, Pharia, Fara) nalazi se s
ostalim srednjedalmatinskim otocima unutar neretljanske države pod hrvatskim vrhovništvom, u bizantskoj mletačkoj interesnoj sferi. Nakon zauzeća Hvara Venecija je uspjela 1147.
oformiti biskupiju, podložnu nadbiskupu Zadra. Nakon 1180.
hrvatsko-ugarski kralj Bela III. vraća Dalmaciju, pa i Hvar,
pod svoje okrilje, ali 1278. Mlečani otok ponovno zauzimaju,
obnovivši grad na položaju današnjeg Hvara, na mjestu “grada
što je nekoć bio”. No, od 1358. otok je ponovno u okrilju hrvatsko-ugarskog kraljevstva, pa pod upravom bosanskih kraljeva,
70
Hvar
čak i Dubrovnika. Godine 1420. uzimaju ga
Mlečani, s ostatkom Dalmacije, sve do propasti svoje republike 1797. g.
Pučki prevrat 1510. na Hvaru, pod vodstvom Matije Ivanića, protiv osiljenog lokalnog plemstva, svršio je pljačkom Vrboske i intervancijom mletačke vojske: nekim
ustanicima iskopane su oči, drugima odsječene ruke; dvadesetorica pučkih vođa obješeni su na lantinu mletačke galije u hvarskoj
luci. Plemiće i pučane pomirenju je priveo
tek knez Semitecolo u proljeće 1611. On sekvestrira čitav jednogodišnji agrarni posjed
svih crkvenih beneficija na Hvaru i Visu, da
bi mogao financirati nadogradnju arsenala
i izgradnju belvedera s prvim komunalnim
kazalištem u Europi.
U doba mletačko-turskih ratova Hvar je postao glavna vojna luka na istočnoj obali Jadrana. Osim utvrđivanja samog grada (po71
Hvar
Hvar
sve poharanog, kao i Vrboska i Stari Grad, u gusarskom prepadu alžirske flote Uluz Alija 1571.), Venecija je obranu otoka
preputila inicijativi lokalnih žitelja. U16. st. utvrđuju se crkve
u Vrboskoj i Jelsi, fortificira samostan u Starom Gradu poviše
Hektorovićeva Tvrdalja, podiže tvrđavica u Sućurju 1613, dvije kule u Zastražišću 1624.
Procvat otok zahvaljuje intenzivnom vinogradarstvu, ribolovu i brodogradnji. Radius nautičke dominacije hvarske luke u
slučaju nevremena sezao je čak do Boke Kotorske. Samo kroz
1853-54. kroz luku je prošlo 10.000 mornara pod 17 različitih
zastava, a u gradu djeluju tada 4 konzulata (grčki, parmski, papinski i napuljski). Po osnovi kampoformijskog mira, Hvar se
našao pod Austrijom, za čije uprave, osobito kroz drugu polovinu 19. st. i početak 20. st. otok doživljava nov procvat. God.
1858. Grgur Bučić u kuli samostana Venerande u Hvaru otvara
meteorološku postaju, vjerojatno najstariju u Hrvatskoj. Upoznavanje iznimnih klimatskih pogodnosti pomoglo je primicanju hvarskog turizma, pa je 1868. g. utemeljeno Higijeničko
društvo Hvar, jedno od najstarijih turističkih društava u Europi. U to doba uređene su sve otočke luke: meliorirani su mala72
Hvar
rični morski usjeci urezani unutar obala Jelse, Vrboske, Starog Grada, Sućurja. Postavljeni su novi svjetionici.
U studenome 1918. otok je uz velike sukobe okupirala talijanska vojska, do Rapalskog
ugovora 1921. kada je ušao u tvorevinu kraljevine Jugoslavije, a nakon II. sv. rata i u socijalističku. Modernizirao se sa svim pozitivnim i negativnim obilježjima epohe. Priznanjem samostalne hrvatske države (15. 1.
1991.) otok dobiva nove perspektive, osobito
u turizmu i poljoprivredi.
Vjera u pozitivno zdravstveno značenje sunčanih krajeva otkrila je svijetu u 19. st. “jadransku Madeiru”: Hvar ima najdužu insolaciju na Jadranu s čak 2715 sunčanih sati
na godinu, s malim temperaturnim amplitudama, gotovo bez studenih dana (siječanj u
Hvaru ima prosječno 8,4o C). Stabilna morska klima u cjelini liječi, oligoelementi imaju
73
Hvar
katalitičko djelovanje; talasoterapija djeluje termički, higrički,
aerički... Hvaru postaje poznat osobito po alergološkom turizmu, vezanom uz Alergološki centar Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
HVAR, grad
Nad gradom, na položaju mletačke tvrđave, nalazilo se gradinsko ilirsko naselje s prostranim podgrađem, a potom, možda,
još uvijek enigmatična Herakleja. Za nju bi govorili mnogobrojni pronađeni novčići s imenom tog grada, s kraja 4. st. pr.
Krista. Arheološka sondiranja govore o perimetru kasnoantičkog civitasa (4-6. st.), koji se prostirao gotovo u širini srednjovjekovnog Hvara. Utvrđen mu je i bedem koji je vjerojatno
išao uz južnu stranu Arsenala.
Srednjovjekovni Hvar se razvio na dva brda, s dvije jezgre odvojene ravnicom Pijace koja se formirala na mjestu močvarnog jezičca uvale koja se uvlačila gotovo do katedrale. Već
1292. odlučeno je da se oko grada i benediktinskog samostana (položaj katedrale) podignu zidine, pothvat dovršen tek oko
74
Hvarska Pijaca
Današnja Pijaca sigurno je najljepši
gradski trg na hrvatskoj obali Jadrana,
po izravnom kontaktu s morem, koje
uokviruje renesansna luka s mandračem,
i s vinogradima koji su se spuštali tik do
apsida katedrale. Nastala je postupnim
nasipanjem duboke, prvotno močvarne
uvale. Godine 1519. na njoj je građena
javna gustirna; dio pred ložom gdje
je “štandarac”, kameni nosač stijega,
popločan je 1537, a cjelina 1780. g.
Monumentalni sklop providurove palače
(radikalno preoblikovan gradnjom hotela
“Palace” 1903.) imao je pet kula (očuvana
je samo sat-kula). Zidali su ga korčulanski
klesari kroz 15. i 16. st., a ložu radionica
bračkih klesara Bokanića (1600-ih god.).
Monumentalni Arsenal (s fontikom
prema Pijaci), započeo se graditi 1579.
na mjestu ranijeg srednjovjekovnog,. Na
gornjem katu izgrađeno je 1612. najstarije
komunalno kazalište u Hrvatskoj (današnji
izgled unutrašnjosti je iz 19. st.).
Iza 1554. Hvar je dobio je“Fabriku” - jednu
od najvećih kamenih obala onog vremena.
Građena uz morski rub gradskog trga, u
dužini od 310 metara, služila je u prvom
redu mletačkoj ratnoj mornarici (nakon
1750. prebačenoj u Boku Kotorsku). Stariji
Hvar
mandrač (spominje se 1459) integriran je
u novu gradnju koja zadivljuje tehničkim
rješenjem (gotovo tesarskim) i solidnošću:
podmorski dio građen je kamenim
tesancima u stepenastom pokosu, lice
nad razinom mora u bunjatu tipičnom
za renesansni stil gradnje, a poklopnica
velikim blokovima na pero i utor.
U dnu dubokog trga, između dvaju
dijelova grada, diže se katedrala
posvećena sv. Stjepanu papi, na mjestu
srednjovjekovnog benediktinskog
samostana sv. Marije. Zvonik koji grade
Korčulani, Marko i Nikola Karlić (1520-ih),
dovršen je sredinom stoljeća. Trobrodna
katedrala skladna je sinteza renesansnih,
manirističkih i ranobaroknih stilskih
elemenata, međaš arhitekture 16. i 17.
st. u Dalmaciji. Gradili su je domaći
majstori predvođeni Korčulanima Nikolom
Karlićem (1541.-43. radi na pročelju) i
Ivanom Pomenićem (1620.-37.). Pročelje
se podredilo urbanističkim datostima trga,
ne korespondirajući s širokim trobrodnim
prostorom baroknog interijera. Svojim
trodjelnim zabatom predstavlja refleks
renesansnih pročelja poput šibenske
katedrale i dubrovačke crkve sv. Spasa.
Svetište današnje katedrale inkorporiralo
je lađu ranije gotičke iz 14. st. Glavni
oltar djelo je Baldassare i Melchisedecha
Longhene, s palom Palme Mlađeg.
Korske klupe rezbario je Mlečanin Marko
Antonije 1572. (restaurirane 1888.).
Propovjedaonice na ulazu u kor i više
skulptura su iz 15. st. »ak osam oltara
podigla je koncem 17. st. radionica
Alessandra i Paola Tremignona. Na oltaru u
kapeli ob. Hektorović nalazi se romanička
“Biševska Gospa”, na glasu čudotvornosti.
U sjevernoj kapeli čuvaju se moći hvarskog
suzaštitnika sv. Prošpera. U južnoj je
kasnogotičko raspelo s “Križićem” koje je
proplakalo krvlju 6. II 1510., pred pučki
ustanak. Brončane vratnice i glavni oltar
djela su hvarskog kipara Kuzme Kovačića
(koji je oblikovao i kovanice hrvatske
kune).
U Riznici katedrale čuvaju se
srednjovjekovne i renesansne umjetnine,
poput pastorala biskupa Pritića (rad
majstora Pavla Dubravčića iz Knina)
i kaleža i pokaznice biskupa Tome
Tomasinija, utemeljitelja Kaptolske
knjižnice, papinskog legata k bosanskim
kraljevima, te ikone Gospe Kruvenice i
Gospe s Hektorovićeva oltara u crkvi.
75
Hvar
Hvar
1450. makar ni tada nije bilo moguće bedemima zaokružiti čitav grad.
Od dominikanskog samostana sv. Marka (ukinutog 1807.), koji je stajao poviše Donjeg trga i luke s mandračom, nasuprot
sklopa Kneževa dvora, očuvao se samo dio glavne crkvene lađe
(s nizom nadgrobnih ploča hvarskih patricija i pučana), apsida
(sa zanimljivom arheološkom zbirkom) i zvonik (djelo Bokanićeve radionice iz 1600-ih).
Crkvica sv. Kuzme i Damjana uz kulu gradskog sata (“Leroj”),
s lijepim ranobaroknim rezbarenim stropom, nastala je preoblikovanjem romaničkog kućišta pod gradskim zidinama. U
blizini je barokni samostan sv. Lucije s nedavno obnovljenom
crkvom i zbirkom, osnovan unutar sklopa koji je benediktinkama ostavio pjesnik Hanibal Lucić. Redovnice su nadaleko
poznate po čipkama koje pletu od niti agave.
Franjevački samostan Gospe od Milosti građen je 1465-71. na
Sridnjem ratu zavjetom generalnog kapetana mletačke flote
i nekoliko hrvatskih obitelji. Sklop je služio i kao mornarički hospicij. Reljef u luneti portala djelo je Nikole Ivanova Firentinca (oko 1470.), Donatellovog učenika. Poliptih glavnog
76
Hvar
oltara (1583), kao i dva triptiha na pregradi pred svetištem naslikao je Francesco Santacroce, a ciklus Kristove muke na gornjem
dijelu pregrade hvarski plemić Martin Benetović (+ 1607), orguljaš katedrale i komediograf. Franjo »iučić iz Korčule i Antun Spia iz
Zadra rezbarili su 1583. drvena korska sjedala. Pred glavnim oltarom, s palom koju je naslikao Palma Mlađi, pokopan je pjesnik “Robinje” Hanibal Lucić. Pala na oltaru kapele sv. Križa pripisuje se Francescu Bassanu.
U samostanskoj zbirci izložen je Ptolomejev
Atlas iz 1525, uz niz rukopisa i inkunabula, a
u refektoriju samostana glasovita “Posljednja
večera” Mateja Ponzonija-Pončuna. Glasovit
je i horizontalni čempres u vrtu.
Hvarski zvonici mogu se ljepotom natjecati s rapskim i trogirskim. Franjevački, nad
skladnim klaustrom (1489), započeo je graditi koncem 15. st. Korčulanin Marko Andri77
Hvar
Hvar
jić (autor prototipa niza dalmatinskih renesansnih i baroknih
zvonika), a dovršio 1507. brat mu Blaž i radionica. Po njemu je
1666. građen Venerandin, bezobzirno srušen 1831. godine.
U gradu je niz značajnih povijesnih kuća, sklopova i palača.
Nad južnim gradskim zidinama, lijevo od glavnih vrata, nalazi
se palača plemića ser Nikole Užičića, započeta 1463., nedovršena sve do 2003. Desno je tzv. “Zimska” palača ob. Paladinić
s monumentalnim balkonom nad gradskim zidinama, a pred
njom na samoj Pijaci njihova “Ljetna” palača. U Burku, predgrađu s druge strane trga, ističe se palača ob. Vukašinović sa
sedam ranobaroknih balkona na pročelju, i više drugih kuća i
sklopova iza arsenala.
Kroz glavna vrata gradskih bedema vodi stubište prema gradskoj tvrđavi. Jednako slikovita su južna Vrata sv. Marije (1494),
prema Biskupiji, kao i zapadna vrata, obnovljena 1625. od pjesnika Marina Gazarovića. Fortica nad gradom gradi se komunalnim sredstvima u 16. st. u obliku četverokuta sa revelinom
na sjeveroistoku i s bastionima na sjeveru, jugoistoku i jugozapadu, no već 1579. velika eksplozija baruta uništila ju je kao i
dio Grode.
78
Hvar
Na susjednom brdu nalazi se “Napoljun” (po
caru Napoleonu) - podignut 1811. u vrijeme
francuske uprave na mjestu srednjovjekovne
crkvice sv. Nikole “Gornjeg”, danas sjedište
astronomskog opservatorija Geodetskog fakulteta iz Zagreba. Baterije iz početka 19. st.
postojale su uz ruševni sklop grčkog samostana Venerande (iz 16. st.) na poluotoku koji zatvara hvarsku luku sa zapada, te na Križnom ratu koji luku zatvara s istočne strane.
Utvrda na Galešniku, građena 1830-ih, služila je i za zatvor i karantenu, a već 1529. na
tom otočiću bijaše podignut lazaret.
Unutar specifične ladanjske arhitekture hvarske komune najizrazitiji primjer predstavlja
ljetnikovac Hanibala Lucića (danas sjedište
hvarskog Muzejskog centra) kojeg su gradili dubrovački klesari, vjerojatno po pjesnikovom projektu, od 1532.
79
Hvar
Pakleni otoci
Pakleni otoci
Ime minijaturnog arhipelaga koji se pruža uz jugozapadni kraj
Hvara, štiteći gradsku luku, dolazi od riječi “paklina” = topljena borova smola za konzervaciju brodske oplate. Kamene prethistorijske gomile na sv. Klementu upućuju, možda, na kultni karakter škoja (kao otok mrtvih). Izvanredno zaklonište,
Palmižana (ACI-marina), nalazi se na Velikom otoku koji se
naziva i sv. Klement, po crkvi posvećenoj zaštitniku mornara
(restaurirana u spomen Viškog boja 1866. i potonuća fregate
“Radetzky” 1869, na 5 milja od Velog Vodnjaka, s 325 mladića, mahom Hrvata). Obitelj botaničara Eugena Meneghello u
uvali Vinogradišće počela je graditi prve kuće za ljetni odmor.
Danas je to pravi arboretum s osebujnom turističkom ponudom.
Južna strana otoka
U gudurama, 5 km istočno od Hvara, nalazi se Malo Grablje,
napušteno slikovito selo. U Milni, u krasnoj uvali pod njim, je
fortificirani barokni ljetnikovac ob. Ivanić. U Svetoj Nedilji,
80
Hvar
pod kosom najvišeg otočkog vrha sv. Nikole,
prave se najbolja hvarska crna vina, a u Zavali bijela. U njoj je bidermajerski ljetnikovac
Duboković Nadalini (oko 1830). Pod Zavalom je krasna plaža sa spiljom. Gromindolac, prvo naselje na moru istočno od Zacih,
nastao je oko kule Ivana Obradića Bevilaque
(danas Machiedo), koji je teren dobio za zasluge u obrani Splita 1657. g..
Otok Ščedro ima dvije duboke dobro zaštićene luke, pa mu otud i ime (praslaveski pridjev “štedrb” = milosrdan), ili možda od samostana dominikanaca osnovanog 1465. (s
hospicijem za mornare), napuštenog u 18. st.
U kanalu između Šćedra (lat. Tauris) i Hvara, 47. pr. Kr. odigrala se presudna bitka za
Jadran između Cezarove i Pompejeve mornarice, kada je flota prvoga pod vodstvom P.
Vatinija prisilila M. Oktavija na odstup prema Grčkoj i Siciliji.
81
Hvar
Stari Grad
Stari Grad
Nova istraživanja pokazuju da je Stari Grad preuzeo ulogu centralne naseobine na sjevernom dijelu otoka već u 6. i 5. st. pr.
Kr. U toj pretkolonijalnoj fazi ne treba isključiti ni postojanje
grčkog emporija unutar tog naselja, na što bi upućivali tragovi
sistema parcelacije u neposrednoj blizini Staroga Grada koji bi
mogli biti i stariji od one provedene nakon osnivanja kolonije.
Bilo kako bilo, arheološka evidencija - ostatci paleži u temeljima Pharosa (ali, istodobno, i na hvarskom ilirskom naselju) pokazuje jasno da je dolazak grčkih doseljenika 385. bio praćen njihovim žestokim konfliktom s starosjediocima. Sukob
nije bio samo lokalnog karaktera nego ga treba vidjeti kao dio
šireg plana kojim se htjelo potisnuti Liburne, odnosno dokinuti njihovu thalasokraciju u središnjem Jadranu.
Da u kolonizaciji Pharosa nisu sudjelovali samo Parani, nego
i stanovit broj drugih Grka koji se javio na poziv na “putovanje na jadranski otok”, svjedoči zapis na jednoj olovnoj pločici pronađenoj u recentnim istraživanjima glasovitog Zeusovog
proročišta u Dodoni, pisan grčkom grafijom prvih desetljeća
82
Tvrdalj
Hvar
4. st.: anonimni posjetitelji pitaju božanstvo
“da li će im korisno poći zajedno s Paranima
na Par u Jonijskom zaljevu (Jadran)”! Osobito je intrigantno i to što je zapis pisan na pločici s koje je izbrisan raniji natpis koji se na
neki način odnosi na grad pod imenom Heraklea: postavljena je hipoteza nije li možda
riječ o “esulima” misteriozne ilirske Herakleje (možda razrušenog polisa na mjestu današnjeg Hvara?) čiji novci su u obilju nađeni
baš u Pharosu!
Novija istraživanja pokazuju da je areal grčkog polisa bio mnogo veći od ranije pretpostavljenoga, na poluotoku pruženom u more, s duboko usječenim uvalama sa istočne i
zapadne strane. Plan grčkog Pharosa (hipotetski rekonstruiran), približava se rimskoj
urbanističkoj shemi s kvadratnim rasterom i
ravnopravnim komunikacijama u oba smjera, od koji glavne izviru iz gradskih vrata.
Najpoznatiji starigradski
spomenik je Tvrdalj, fortificirani
sklop pjesnika Petra Hektorovića
iz prve polovine 16. st.,
neobična građevina unutar svog
arhitektonskog roda, upravo kao
što njegovo Ribanje i ribarsko
prigovaranje (složena ecloga
piscatoria) izlazi iz tipologije
sličnih književnih djela. Tvrdalj
je fortificirana renesansna vila s
nekim odlikama samostana: u
revelinu su bile sobe otvorene
siromasima, rezervirane za
pjesnikove sluge i sluškinje;
na ribnjaku je bilo mjesto
otvoreno cijelom mjestu za
pranje robe. Cijeli sklop je bio
proviđen s nekoliko desetaka
natpisa od kojih se sačuvalo
više od dvadeset, uglavnom
moralizatorskog tona. U jezgri
Tvrdalja stoji kula, poviše
ribnjaka s ciplima. U njenom
prizemlju držao je pjesnik kokoši;
u zatvorenoj izbici na polukatu
živjela je Lucija, franjevkatrećoretkinja, kći jednog od
njegovih zidara, moleći za nj i
pazeći ga u njegovim posljednjim
danima; na vrhu kule bijaše
repčar i golubinjak. Hektorović,
kao Deus artifex, diže svoj dvorac
na okomici od onoga što pliva
vodom i hoda zemljom, do božjih
stvorenja što plove zrakom.
»itav sklop posvećuje Stvoritelju
Svega - OMNIVM CONDITORI
- kako stoji na središnjem,
među tolikim natpisima što ih
je pjesnik postavio na Tvrdalju.
Cjelina sklopa doživjela je više
adaptacija kroz 18. i 19. st. i manje
restauratorske zahvate u zadnjih
desetak godina.
83
Hvar
Stari Grad
Središnji javni prostor nalazi se u njihovu sjecištu. Otkriveni su prvi segmenti istočnih i južnih gradskih zidina, pojačani
kulama, a djelomice su istražena i istočna gradska vrata zaštićena uvučenim traktom zidina u unutrašnjim kulama. Otkriven je i pravilan raster gradskih ulica. Trakt “megalitskih” zidina u središtu grada koji se uvijek tumačio kao ostatak grčkog
obrambenog ziđa, zapravo je bedem u kasnoantičko vrijeme
presložen od reutiliziranih kamenih blokova, u doba prostorne redukcije gradskog areala, na čijem se rubu tada podiže novi ranočršćanski centar, sklop ranokršćanskih dvojnih bazilika
sv. Ivana i Marije (s krstionicom iz 5.-6. st.), urešenih mozaičkim podovima.
Postoji podatak o transferu biskupije iz Muccura (Makarska) u
Phariju 548. god., kada se otprilike može datirati gradnja katedralne crkve sv. Stjepana. Glavni portal današnje župske crkve
sv. Stjepana Pape izradio je Korčulanin Ivan Pomenić 1637. U
unutrašnjosti je lijepi triptih Francesca da Santacroce. Glavni oltar izradila je radionica mletačkih majstora A. i P. Tremignona. Zvonik odvojen od crkve, podigao je Franjo Škarpa tijekom 18. st.
84
Hvar
Samostan dominikanaca sv. Petra Mučenika
utemeljen je 1481. Veoma je stradao u napadu alžirskog gusara Uluz Alija 1571. nakon
čega su podignute obrambene kule na istočnoj i zapadnoj strani samostana. U crkvi se
nalazio grob Petra Hektorovića i kapela njegove obitelji (1546) za koju je pjesnik u J.
Tintoretta naručio palu s prikazom “Kristova
oplakivanja”. Lokalna tradicija je pretpostavljala da se Petar dao naslikati u liku Nikodema, u društvu jedinice kćerke i zeta. Sada je
izložena u bogatom samostanskom muzeju.
Grad je svoj novi apogej doživio s konjunkturom brodarstva i vinogradarstva 19. st.
kada je preoblikovano i njegovo morsko pročelje s rivom.
Starograjski slikari poznati u relacijama hrvatske moderne umjetnosti su Juraj Plančić,
Bartol Petrić, Jakov Bratanić, Juraj Dobrović,
Ivo Dulčić (v. zbirku njihovih djela u palači
85
Hvar
hrvatskog preporoditelja Jurja Bjankinija, zapadno od Tvrdalja, gdje je i stalna postava artefakata pronađenih u sustavnim
arheološkim istraživanjima Pharosa. Tu je i sjedište internacionalnih ljetnih arheoloških seminara.
Naselja hvarske ravnice
Pravilnu podjelu Starogradskog polja 800ha), odnosno antičku katastarsku mrežu, zapazio je već 1859. nestor hrvatske arheologije Šime Ljubić. Racionalno izdijeljeno i humanizirano
još prije dva i po milenija Starogradsko polje je najstariji sačuvani katastar u Jadranu U srednjovjekovno doba dobar dio
ravnice preći će u vlasništvo hvarske biskupije, izvorno sa sjedištem u Starom Gradu, pa je dobila i ime Campus sancti Stephani, po patronu biskupije, papi i mučeniku iz 3. st.
Zapadno od Dola nalazi se Purkin Kuk (274 m), s ostacima
kiklopskih zidova ilirsko-helenističke konstrukcije, s grandioznim pogledom prema ageru. Jednako važna je i utvrda na Toru, jugoistočno od Jelse. To je četverokutna kula sazdana (kao i
gradina na Purkin Kuku) od “kiklopskih” blokova dugih i više
od 2 m, na uskoj zaravni još ranije ilirske gradine, koja motri
86
Plavac mali
Od karakterističnih hvarskih
proizvoda najveću slavu doživjelo
je ružmarinovo ili zimradovo ulje
- “kraljičina vodica” (pod imenom
Oleum Anthos, ili Rosmarinus
officinalis L.). Putopisci 19. st.
preporučuju je za ispiranje očiju i
grla, protiv skorbuta.
Hvar
Vino, lavanda i med, glavni
su proizvodi hvarskih težaka.
Na valu emigracije u prvim
desetljećima 20. st., Hvarani
su u Kaliforniji postali pioniri
vinogradarstva. Vinogradi
Hvarske Plaže, južne padine
otoka, predjela Ivan Dolac i Sv.
Nedjelje daju čuveni plavac,
intenzivno bojanog, puna
i plemenita mirisa, visokog
postotka alkohola. Kvaliteti
pogoduje izvanredan sastav tla i
položaj, ekspozicija moru i suncu.
polje, kontrolira staze prema istočnom dijelu
otoka i čitav kanal između Šolte i Makarskog
primorja. Možda je bila dio nekog većeg građevinskog pothvata regionalnog dinasta Demetrija Farskoga, koji će u drugoj polovini
III. stoljeća pr. Krista , do poraza protiv Rimljana, upravo tu imati bazu.
Simbioza Pharosa i njegova polja, jednako je
dojmljiva kao i sljubljenost naselja pastirskih
“trina” (kamene bunje) s dramatično lijepim
hvarskim krajolikom. Osobito je slikovit Humac - nastao kao vrisnički pastirski stan, kojemu se prilazi prastarim putem od Gospe u
Jelsi, uz drevni grad Galešnik. Prema tradiciji, na “Gradu” je bilo gnijezdo obitelji Slavogosta koja je 1310-11, u savezu s Omišanima, pod vodstvom Jurja i Galeše (u značenju
“crni”), digla prvi ustanak protiv Mlečana.
To je dobro sačuvano utvrđenje, na platou
grebena kojemu se može pristupiti samo sa
87
Hvar
Vrbanj
zapadne strane. Kontrolirao je ne samo morske pristupe otoku, nego i mogući prodor iz istočnog u središnji dio otoka. To
je vjerojatno kasnoantički kastrum, čije zidine su na pojedinim
mjestima sačuvane do 4 m visine.
Vrbanj
je najveće otočko selo, zavičaj vođe pučke bune Matije Ivanića,
kojemu je lokalna tradicija pogrešno pripisivala slikoviti sklop
“Kraljevih dvora”. Na najvišem otočkom vrhu Vrbanjani su
1487. izgradili crkvicu sv. Nikole, s impresivnim vidikovcem.
Svirče - s južne strane brijega Gorice, selo je čija matica bijaše
Vrbanj. Osobito slikovita je stara grobišna crkva sv. Magdalene,
i seoski trg s crkvicom sv. Marije.
Vrisnik nudi izvanredan vidikovac uz župsku crkvu sv. Antuna
opata i crkvicu sv.. Roka.
Pitve, udaljeno 3 km od mora, smjestilo se ispod brda Samotorca i obronka Kaštila, na ulazu u klanac Vratnik kroz koji je
prolazio zavojiti prastari put prema Zavali.
88
Procesija za Križem
Hvar
U tradiciji pučkih pobožnosti koje
se održavaju u velikom tjednu na
Hvaru najautentičnija je Procesija
za Križem, koja se održava u
noći između Velikog četvrtka i
Velikog petka u krugu šest župa:
Jelsa, Pitve, Vrisnik, Svirće, Vrbanj
i Vrboska. Nastala je vjerojatno
kao pokornička procesija na
poticaj čudesnog događaja sa sv.
Križićem koje je krvlju proplakalo
1510. u Hvaru, pred pučku bunu.
Procesije kreću iz župnih crkava
točno u ponoć. Ne smiju se sresti
jer bi to, po pučkom vjerovanju,
bio predznak neke nesreće.
Ophode svake župe predvode
izabrani križonoše koji hodaju
bosi. U procesiji se pjeva “Gospin
plač” drevne melodijske linije.
Vrboska
Vrboska se razvila u 15. st. u dubokoj šumovitoj uvali sjeverne strane otoka kao ribarsko naselje Vrbanja i okolnih sela (Svirče,
Vrisnik, Pitve), s lukom koja će se postupno
oblikovati pod crkvicom sv. Marije. Dio pučanstva koji je tražio odcjepljenje od matične
vrbanjske župe koncem 15. st. gradi crkvu sv.
Lovrinca. Vrboska je stradala u intervenciji
mletačke flote protiv pučkih ustanika 1510,
te 1571. u prepadu alžirskog gusara UluzAlija. Ubrzo poslije gradi se crkva-tvrđava
sv. Marije, i iz temelja nova crkva sv. Lovrinca opremljena remek-djelima mletačke renesanse i baroka, te novijeg domaćeg slikarstva. U njoj su danas i slike prenešene radi
vlage iz crkve-tvrđave, te Firentinčev kip sv.
Petra (1469) iz istoimene crkvice podignute
89
Hvar
na početku uvale. Najznačajniji je poliptih glavnog oltara koji
je naslikao Paolo Veronese (1528-1588).
Zanimljiva je zbirka Ribarskog muzeja (formiran 1972.). “Šćiga”, oscilacija vode u zavojitom morskom rukavu s otočićem u
sredini i s glasovitim mostom, poput barometra navješćuje promjenu vremena.
Jelsa
Jelsa se razvila kao luka sela Pitve (3 km od mora), u šumovitoj uvali nad kojom već 1331. stoji crkva sv. Marije na Glavici,
nukleus budućeg mjesta. U blizini je “fons vocata Ielsa”, izvor
po kojemu je naselje dobilo ime. Drugo središte Jelse razvijalo se oko sv. Ivana, barokne crkvice poligonalnog tlocrta, arhitektonski ukrašene poput kamene pokaznice. Na slikovitom
gradskom trgu su se sačuvale renesansne i barokne kuće jelšanskih brodara. Na mjestu današnjeg parka još 1605. sterala se
malarična močvara, meliorirana sredinom 19. st., pretvorena
u jedan od ljepših perivoja u Dalmaciji. U to vrijeme, u doba
konjunkture jake flote jelšanskih jedrenjaka, i luka je cjelovito uređena.
90
Hvar
Župska ckva sv. Marije pregrađena je 1535.
u tvrđavu. Nakon što je 1571. obranila Jelsu dobila je novo obziđe. Pročelje joj je preoblikovano je u 19. st., uz dogradnju zvonika. Kao u Vrboskoj, na glavnom oltaru se nalazila se Veroneseova pala (1576.), uništena
91
Hvar
1771. u požaru nakon udara groma. Tada je djelomično stradao i čudotvorni kip “Gospe stomorene”, prenešenem 1539. iz
hercegovačkog »itluka (Gabela). Osobito je zanimljiv oslikani rezbareni oltarski poliptih koji je izradila radionica Paola
Campse (oko 1500.).
Na poluotoku Gradini u kasnoantičko doba nalazio se bizantski
kastrum. God. 1599. tu je utemeljen augustinski ermitaž, a od
1807. tu se nalazi mjesno groblje.
Plame i Sućuraj
Istočni dio otoka, izrazito pastirskog karaktera, bez polja i većeg naselja osim Sućurja, zvalo se stoljećima - Plame (možda
radi šumovitosti). Pastirski karakter očuvao se najvećim dijelom do danas. Za razliku od karakterističnog čakavskog govora
na zapadu otoka, na istoku se čuje štokavski, posljedica migracijskog vala s kontinenta za mletačko-turskih ratova u 17. st.
Među manjim seoskim cjelinama od etnografskog značaja istuču se Gornja Prapratna, Humac, uvala »rvanj na južnoj strani.
Ime Zastražišća ukazuje na milenijsku stražarsku funkciju položaja na kojemu je selo nastalo. Impresivan vidik pruža se s
crkve sv. Nikole. Gdinjska crkva sv. Jurja (sredina 16. st.), sa
92
Hvar
starim župskim dvorom, nalazi se u sugestivnom ambijentu čempresove šumice. U uvali Smrska je fortificirana ladanjska kuća ob.
Angjelinović, a kula kneza Matije Bartulovića
(1700) u obližnjoj uvali Kožija.
Cesta prema Sućurju vodi kroz Selca Bogomoljska, uz Zaglav, još jedno arhaično naselje u oporom ambijentu. Vrh otoka izrazito
je niži, još više ističući monumentalnost biokovskog masiva na kopnu preko puta. Sućuraj nosi ime po crkvici koja je tu postojala već
1331., vezana za pastirske i ribarske stanove
i selo u kojemu u 16. st. Augustinci dižu samostan (tu je danas župski stan). Početkom
Kandijskog rata 1646, fratri iz samostana u
Zaostrogu predvode izbjeglice iz Primorja.
Crkva sv. Ante izgrađena je 1663. Utvrda sv.
Jurja (1613) nadzirala je Neretvanski kanal i
dubrovački teritorij. Djelomično je porušena
od talijanskih fašista u II. sv. ratu.
93
Vis
Komiža
94
Vis
95
Vis
Vis
VIS
Vis je najzapadniji veći hrvatski otok (oko 4000 stanovnika).
Od kopna je udaljen oko 27 N/M.
U dubokoj uvali na sjevernoj strani otoka god. 397. pr. Kr., Dionizije Stariji, vojskovođa i tiranin iz Sirakuze, tada najjače države grčkog svijeta, osnovao je prvu grčku koloniju na istočnoj
obali Jadrana. Ali povijest tog otoka seže u još dalju prošlost:
grčki povjesničar Teotomp (+323. god. pr. Krista) piše da je
Jonsko more (Jadran) ime dobilo ime po Joniju, “Iliru iz Isse
koji je nekoć vladao ovim krajevima”, čiji lik je prikazan na prvom novcu kolonije Isse (s dupinom, kao simbol mora, na reversu).
U relativno uskom Dračevom polju na Visu uočena je pravilna ortogonalna podjela zemljišta - karakteristična za grčki katastar, a ista je morala postojati i u Velom polju dok u Drugom
svjetskom ratu tu nije oblikovan aerodrom. Prije smjene između grčke i rimske vlasti Issa je osnovala svoje zajednice na
kopnu: Tragurion (Trogir), Epetion (Stobreč kraj Splita), a na
96
Arheološki ostaci antičke Isse
Iako je sačuvan samo u
najdonjem dijelu svoje građe,
jasno je uočljiv nepravilan
pravokutni perimetar zidina
grčke kolonije koja se smjestila
terasasto u jugozapadnom
dijelu viške uvale. Unutarnji
gradski raspored sa smjerovima
komunikacija koje su išle
paralelno, jednosmjerno niz
padinu prema luci, bio je sačuvan
i u rimsko doba, kad su izvan
užeg izvornoga gradskog areala
građeni novi objekti. Između
podziđa zadnje terase brijega
na kojemu je bio podignut
grad i morske obale (možda na
mjestu gdje je prije bio južni
trakt gradskih zidina, srušen u
rimsko doba) istraženi su ostaci
velikih javnih termi. Terme su
podignute u dvije faze, završna je
bila sredinom II.st. Na podovima
dvorana su mozaici konzervirani
in situ.
U arheološkoj zbirci u Visu se čuva
i krasna brončana glava božice
Artemide, rađena po kanonu prve
polovice 4. st. pr. Kr., odnosno
Praksitelovoj tradiciji. Mogla je
biti kultna statua grčke kolonije
u Issi s kraja 4. ili početka 3. st.
pr. Kr., koja je inspirirala i isejski
novac. Većina tih spomenika čuva
se u Arheološkoj zbirci (v.) te u
Splitskom arheološkom muzeju.
Vis
susjednom otoku Korčuli (u Lumbardi) Korkiru Melainu.
Za vrijeme građanskog rata između Pompeja i Cezara isejski polis pristaje uz poraženog
Pompeja, pa 46. god. pr. Krista Issa gubi samostalnost i postaje oppidum civium Romanorum (administrativno ovisan o Saloni). U
doba rimske uprave Issa se ipak razvija, pa
se u njoj gradi kazalište, hramovi, forum i
terme. Kada Salona postaje središte rimske
uprave, Issa ostaje na periferiji zbivanja, a
poznata je tek po kvaliteti vina. Još je početkom II. st. pr. Krista grčki povjesničar i geograf Agatharhid (autor zemljopisa i povijesti
Europe u 10 knjiga) napisao da u svijetu nema boljeg vina od isejskog. (Vis s Biševom
ima danas oko 700 ha zemljišta pod vinogradima. Neki životopisci Jamesa Joycea spominju da je taj pisac najradije pio Viški plavac.
S tog područja poznata je i Vugava, snažno,
Na Martvilu i na mjestu
današnjeg hotela nalazile su
se antičke nekropole (od IV. st.
pr. Krista do napuštanja grada).
Istraživanja su pokazala izrazitu
slojevitost pogrebnih običaja
i izniman raspon umjetnički
obrađenih predmeta: keramiku
grčkih, južnoitalskih i lokalnih
manufaktura, statue od terakote
(Tanagra figurine, npr.), lucerne,
kamenu plastiku. Specifični
grobni prilozi (oinohoa, pelike,
skifos... funerarne amfore)
ukazuju možda na ritual vezan za
Dionizijev kult.
Čitavo to područje još nije
arheološki istraženo. Na
poluotočiću Prirovu, mjestu koje
su grčki doseljenici vjerojatno
zaposjeli prije negoli su nasuprot
njemu osnovali svoju koloniju,
nalazio se mali isejski teatar.
To je jedno od samo četiri tek
djelomice sačuvana antička
kazališta na istočnoj obali
Jadrana. Od teatra koji je mogao
primiti do 3000 gledatelja
vidi se dio vanjskih zidova
nekadašnjega gledališta koje je,
prema helenističkoj tradiciji, bilo
okrenuto jugu.
Arheološka zbirka nalazi se u
zgradi Batarije. Izlošcima grobne
arhitekture, nalaza skulpture,
novca, posuđa, nakita, oružja,
natpisa te nalazima viških
proizvoda izvan otoka, uz prikaz
očuvane urbanističke strukture,
postava teži rasvijetliti društveni
život na Issi.
97
Vis
Vis
čuveno vino zlatnožute boje i gorkaste arome koja podsjeća na
med.)
U X. st. Issa se spominje u djelu bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta, a o njoj piše i venecijanski povjesničar Ivan.
Otok koji su 997/998. osvojili Mlečani pripadao je u to doba
hrvatskoj državi. U XII. i XIII. st. na otoku se smjenjuje vrhovništvo Venecije, hrvatsko-ugarskog kralja, krčkih i omiških
knezova, a od 1242. otok postaje dio Hvarske komune. Kad je
Venecija 1409. kupila od kralja Ladislava Dalmaciju, zagospodarila je i Visom (1420.) koji je sve do 1797. i dalje ostao u sklopu Hvarske komune.
Nakon pada Mletačke Republike Vis dolazi pod austrijsku, a
zatim francusku upravu. Godine 1811., nakon pomorske bitke između britanskog i francuskog brodovlja, Britanci na otoku uspostavljaju svoju bazu i grade više utvrda. Ulaskom u austrijsku carevinu (1815. - 1918.) Vis postaje pomorsko uporište
austrijskog ratnog brodovlja u srednjem Jadranu. Austrijsku
vlast zamijenila je talijanska okupacija (1918. - 1920.). Drugi
put su Talijani zaposjeli otok 23. travnja 1943. Kapitulacijom
Italije Vis, pod zaštitom Saveznika, postaje „Tvrđava jadrana“,
98
Viški boj 1866.
Vis
glavna pomorska baza i sjedište Vrhovnog
štaba partizanske vojske Jugoslavije. Odatle će maršal Tito u kasno ljeto 1944. poći na
razgovore s Churchilom i Staljinom, a na viškoj obali potom 12. rujna govoriti o priključenju slovenskih i hrvatskih krajeva koji su
po Rapallskom ugovoru iz 1920. pripali Italiji. Nakon Drugog svjetskog rata otok je bio
zatvoren za strane državljane.
Vis bijaše omiljeno ladanjsko boravište hvarskih plemića koji su tu podigli niz renesansnih i baroknih ljetnikovaca i gospodarskih
sklopova, od kojih su neki bili fortificirani
poput kuće-kule Jakša s ugaonom stražarnicom, na Plohati od cvitja s javnim bunarom
Munjac, i poput “Jakinovih dvora” (također
ob. Jakša) uz more u Kutu, s izduženom građevinom ljetnikovca okrenutog moru, okruženog terasama, perivojem i izdvojenom
kulom. Taj dio viške luke nastao je grupi-
Vis je imao važnu ulogu 1866. u
Austrijsko-talijanskom ratu. Na
20. srpnja te godine, austrijska
flota na kojoj su posadu
uglavnom činili primorski Hrvati,
pod vodstvom admirala Wilhelma
von Tegetthoffa, porazila je pred
Visom triput jaču i moderniju
talijansku. Bila je to prva bitka
flota oklopnih brodova u
povijesti , ali i zadnja pomorska
bitka vođena na antički način taktikom nasrtaja kljunom broda
“u metežu” (melée). Talijanski
gubici su bili 643 mornara i 2
oklopnjače, a austrijski 38 ljudi.
Ključni trenutak bitke zbio se
kada je austrijski admiralski
brod Erzherzog Ferdinand Max
oklopljenim podvodnim kljunom
udario oklopnjaču Re d’Italia čiju
je zastavu, kao najdragocjeniji
trofej, osvojio hrvatski časnik,
Hvaranin Nikola Karković. Re
d’Italija je potonula za samo 2,5
minute povukavši sa sobom 381
pomorca.
Za ishod bitke bilo je vjerojatno
presudno što se talijanski
admiral Persano, zbog panike
i kukavičluka, neposredno
pred početak boja prekrcao
na oklopnjaču bez admiralske
zastave o čemu mnogi
zapovjednici nisu ništa znali, što
je proizvelo potpunu konfuziju
u zapovijedanju. Olupina
potopljenog admiralskog broda
Re d’Italije otkrivena je u proljeće
2005. raspirivši još jednom priče
o navodnom zlatu koje je bilo
na brodu.
99
Vis
Vis - Prirovo
ranjem kuća oko župne crkve sv. Ciprijana koja se spominje
1414, i preobrazbom u “ladanjski grad” (kroz 16. st.), u kojemu
s kuće imali i pjesnici Hanibal Lucić i Petar Hektorović. Reprezentativan je ljetnikovac Marina Gazarovića, na kojemu je pjesnik vlastoručno klesao grb i stihove na latinskom i hrvatskom
jeziku. Njegov “Murat Gusar” i “Ljubica” (“morsko razgovaranje”) izravno opisuju ljepotu Visa i ugodan pjesnikov boravak
na njemu (poč. 17. st.).
Važno je nabrojiti još Zamberlinovu kuću u Kutu (nekadašnji
Lucićev ljetnikovac s velikim dvorištem s trijemom), renesansni Prdvarićev sklop uz more, kuću-kulu s ložom u Luci, uz
koju je Peraštanin Vicko Diuli 1617. podigao slobodnostojeću
kulu, kuću-kulu Gazarović-Farolfi, te reprezentativne barokne
palače Radosio i Vukašinović s dugačkim balkonima sred Luke. Među neostilskim kućama ističe se zgrada Hrvatskog doma sred Luke i Kuća Tramontana s Rendićevim alegorijskim
skulpturama na pročelju, s grbovima vlasnika i njegovim geslom (Rad i Ustrajnost).
Stratešku važnost Visa dokazuje i čitav sustav utvrda. Od engleskih osobito su važne: tvrđava George III. (“Fortica”) nad
100
Vis
ulazom u višku luku; okrugla kula Bentinck
(nazvana po zapovjedniku britanskih snaga
u Siciliji) - “Torjun”, nad uvalom Svitnjom;
Robertson (po zapovjedniku Visa); Wellington, na Jurjevu brdu (po vojskovođi koji je
pobjedio Napoleonovu vojsku kod Waterlo-
101
Vis
Vis
oa); Hoste, niska baterija na otočiću pred ulazom u luku (po
zapovjedniku ratnog brodovlja na Jadranu). Glavna utvrda koju je 1830-ih godina gradila Austrija bijaše baterija sred Luke,
Levaman (“Gospina tvrđava”), opkoljena jarkom, s izbočenim
srednjim dijelom sred južnog zida., s dvorištem u kojemu su
bunari. Odigrala je važnu ulogu u Viškoj bici 1866. kada su talijanski brodovi pokušali desant na otok.
Crkve u Visu.
Župna crkva Gospe od Spilice (Uznesenje Bl. Dj. Marije) nalazi se sred viške Luke. Središnji, najstariji dio trobrodne crkve
s gotički izduženim zvonikom na preslicu građen je u prvoj
pol. 16. st. Crkva je proširena 1740. baroknim svetištem, kapelom sv. Vicka i sakristijom (trogirski protomajstor Nikola Passetti), te 1780-ih godina s bočnim lađama (Trogirani Frano
Cicindela i Antun Čudina). Djelomično je sačuvan poliptih
drvenog kasnorenesansnog oltara, djelo Girolama da Santacrocea (sredina 16. st.). Lijep je glavni mramorni oltar s tabernakulom u obliku klasičnog poluhrama (1834). Klasicistička
je i kompozicija oltara sa sarkofagom sv. Vicka u bočnoj kapeli (1836). Dokumentarnu vrijednost ima slika sv. Jurja s mi102
Vis
nucioznim prikazom viške luke koju je naslikao diletant Antun Blažić 1887. god. Pred
crkvom se prostiralo staro popločano grobište sa slikovitim portalom.
Crkva i zvonik Sv. Ciprijana i Sv. Justine
sa visokim slikovitim stepeništem nalazi se
u Kutu. Podignuta je 1742. na mjestu ranije gotičke crkvice. Preobilni ukrasni motivi arhitektonske plastike na pročelju crkve i
zvonika (s puškarnicama za obranu od gusara), pokazuju domete domaćih klesara u barokno doba. Bogati inventar u unutrašnjosti
crkve pripada istoj baroknoj cjelini. Crkva
je 1900-ih godina služila za liturgijsku službu austrijskoj mornarici stacioniranoj u viškoj luci.
Barokna crkva sv. Duha u zapadnom dijelu
Luke dijelom je građena od kamena s neke
obližnje antičke kule. U unutrašnjosti se ističe pala glasovitog venecijanskog slikara 18.
103
Vis
st. Nikole Grassija s prikazom Bogorodice, sv. Nikole, sv. Ciprijana i sv. Rajmunda Nonnantusa, utemeljitelja reda mercedara,
osnovanog da otkupljuje kršćane iz gusarskog ropstva u koje su
odvedeni i mnogi Višani.
Crkva franjevačkog (konventualaci) samostana sv. Jerolima
na Prirovu građena je početkom 16. st., dijelom i mramornim
blokovima s antičkog teatra nad čijim je svodovima i vanjskom
zidu istodobno podignut samostan, koji je stoga dobio polukružan oblik. Struktura teatra najbolje je vidljiva u samostanskom podrumu. Zvonik uz samostan podignut je u 18. st. makar zadržava niz karakterističnih gotičkih elemenata. Uz samostan je groblje s više značajnih spomenika među kojima se
isticao spomenik Viške bitke koji je podigla austrijska mornarica 1867. (rastavljen 1918. i odnešen u Livorno), te kapela obitelji Dojmi de Lupis, s kipovima Ivana Rendića.
Gotička crkvica sv. Jurja na poluotočiću pri ulazu u Višku luku
(koja je po njoj prozvana Luka sv. Jurja) podignuta je na zidovima sklopa antičke vile, možda i kasnoantičke crkve. Uz nju je
tzv. »eška vila, lijepi neostilski ladanjski sklop, te groblje engle104
Muster u Komiži
Komiža
22 km zapadno od Visa, 2.032 stanovnika.
Prvi put se spominje u XII. st. Od XVI st.
vodeće je ribarsko naselje u Dalmaciji. Na
malom rtu koji odvaja dvije komiške uvale
građen je od 1585. četvrtasti kaštel (Komuna) s kruništem na vrhu, skošenih zidova u
prizemlju. Sjeverni i zapadni dio dizali su se
nad morem pa su u zidovima golemi kameni
prstenovi za privezivanje galija i jedrenjaka.
Kaštel je građen prihodima ribarenja Komižana na pošti Trešljevac (“najbolje srdele na
svijetu”, pišu poč. 16. st. mletački izvjestitelji), južno od Biševa, o čemu govori natpis na
sjevernom zidu (1592). Poslije austrijskog
razoružavanja Visa 1873. god., u kaštelu se
smjestio općinski ured, postavljeni su balko-
Vis
skih mornara poginulih u okršajima s francuskim brodovljem (1811. i 1812.).
Sklop benediktinskog samostana
sv. Nikole (“Muster” - od lat.
monasterium = samostan)
podignut je iznad komiške
uvale, na brežuljku koji je bio
utvrđen već u prapovijesno
doba, nasuprot benediktinskog
otoka Biševa. Moguće je da
ga je posjetio papa Aleksandar
II. 1177. na prolasku prema
Zadru i Veneciji. U jezgri mu je
ranoromanička jednobrodna
crkvica, današnja sjeverna lađa,
na čijem pročelju je stajao toranj
- preoblikovan u 18. st. u zvonik.
Benediktinci su ga napustili već
u 15. st. Dograđivanjem prema
jugu, od početka 16. st. do 1634.
oblikovala se crkva s četiri lađe,
dok su prema sjeveru otvorene
dvije kapele (v. živopisni oltar
Jaslica sa stotinjak drvenih figura
pučke narativnosti.) Na podu
u izbici iza Gospinog oltara
(radionica Bokanića, poč. 17.
st.) nalazi se lijepa romanička
rozeta (poput one u pločniku
benediktinske crkve na mljetskom
jezeru, ali jednostavnija i od
opeka). U svetištu je veliki
drveni oltar iz sredine 18. st. koji
bude impresivno insceniran o
četrdesetsatnom bdijenju pred
Uskrs. Općenito, drveni oltari u
Mustiru i drugim otočkim crkvama
predstavljaju najcjelovitije
poglavlje renesansnog i baroknog
drvorezbarstva u Dalmaciji.
U podu crkve koja je s vremenom
postala župna i grobišna, nalaze
se nadgrobne ploče drvenih
komiških rodova Vitaljića,
Mardešića, Marinkovića i dr.
Na jugoistočnom vrhu čitava
sklopa stoji visoka obrambena
kula (13. st.), a on je 1645. god.
dodatno ojačan niskom utvrdom
razgranata tlorisa s četiri kljuna
ispunjenih zemljom da bolje odoli
napadu topništva.
105
Vis
ni, podignut toranj sata. Unutrašnjost kaštela, presvođena gotičkim svodovima, preuređena je za zavičajni muzej u kojemu
je i jedinstvena zbirka mornarskih uzlova (svaki ima specifičnu
funkciju i poseban naziv).
Zanimljiv je fond kasnorenesansnih i baroknih kuća u Komiži. Posebno se ističe sklop “Zankotove kuće” (prva pol. 18. st.)
sred malog trga kraj lučke kapetanije, s dugim balkonom uzduž pročelja, s neobičnim krovnim zabatom (vitke piramide na
krajevima i plastično oblikovan dimnjak po sredini). Podigao
ga je Antun Zanchi, kaštelan komiškog kaštela, koji je gradio i
kulu u Podšpilju.
Posebno je slikovit sklop crkve Sv. Marije koju zbog gusarske
krađe Gospine slike u 18. st. prozvaše Gusarica. Središnjoj renesansoj lađi u barokno su doba prigrađene sa strana bočne
lađe, pa je nova cjelina dobila pročelje s tri zabata. U njezinoj unutrašnjosti ističu se barokni oltari, slike i drveno raspelo, kao i više puta popravljane najstarije sačuvane dalmatinske
orgulje, koje je 1670. napravio poljski redovnik Stjepan Kilarević iz Krakova. Središnji oltar bi mogao biti rad T. Bokanića.
106
Falkuša
U komiškoj Komuni izložena je
i povijest otočkog ribarstava
i primjerak pretposljednje
falkuše, potopljene 1988. godine.
Danas je ta jedinstvena baština
ugrožena jer su sve falkuše
spaljene prema drevnom običaju
žrtvovanja u obrednom ognju
starog broda zaštitniku pomoraca
svetom Nikoli, koje se vrši podno
zidina Mustira.
Vis
Komiški su ribari u potrazi za
bogatijim ulovom ribe bili uvijek
usmjereni na otvoreno more
prema rubnim hrvatskim otocima
Palagruži, Svecu i Jabuci. Potrebe
su uvjetovale autentičan tip
gajete - brodića na jedra s pet
vesala, dugog 9 metara, široka
2.90, s devet metara visokim
jarbolom, s “falkima”, drvenim
dodacima koji su se postavljali
na bokove broda radi zaštite od
valova na povratku s bogatim
ulovom. Građena je od posebne
vrste bora s otoka Sveca, kobilica
joj je od hrastovine, oplata od
ariša. Bila je u uporabi sve do
sredine ovog stoljeća. U okviru
programa kulturne ustanove
Ars halieutica, temeljito je
istražen ovaj tip ribarske barke,
a na temelju dugogodišnjeg
istraživanja napravljena je i replika
ovoga broda koja je predstavljala
Hrvatsku na mnogim svjetskim
festivalima mora, od Svjetske
izložbe EXPO 98 u Lisabonu po
do Regate Storice u Veneciji i
svjetskog festivala mora u Brestu.
Podignut je iznad izvora žive vode koja kroz
kanal ispod pločnika crkve teče u zdenac u
dvorištu nad njim je osmerostrana kruna s
rustičnim baroknim reljefima (1705).
Barokna crkvica Gospe od Sedam žalosti
(“Nova crkva”) u ulici iza Komune. Dao ju je
podići 1759. komiški župnik Mihovil Milinković koji se bavio i književnošću.
Na prijevoru brda na starom putu iz Komiže prema Visu, iznad Mustera, podignuta je
ranoromanička crkvica Sv. Mihovila (11/12.
st.) s gotičkim zvonikom na preslicu. Prvotno je bila u posjedu benediktinaca s Biševa.
Na putu koji se uspinje iz Visa prema Komiži
između crkvica sv. Mihovila na prijevoru i sv.
Nikole u Dolu nalazi se crkva barokna Gospe od Planice, kružne osnove (možda raniji
mlin?). Monumentalnost, makar u malom
mjerilu crkve, pojačava krovni vijenac valo107
Vis
vito poredanih crijepova i opeka oblikovanih po motivu “vučjih zubi”, te okrugla lanternica koja kruni krov.
Gotička crkvica sv. Duh na Humu, na najvišem otočkom vrhu, izvorno je bila kasnoantička osmatračnica (v. donje dijelove bočnih zidova). Do tog jedinstvenog jadranskog vidikovca
danas se lako dođe asfaltiranim putem od Borovika.
Sklop crkve sv. Marije u Poselju poviše Velog polja, uz najveće srednjovjekovno otočko naselje (opljačkano 1483. od vojske napuljsko-aragonskog kralja Ferranta), razvijao se postupno, vjerojatno na prastarom sakralnom lokalitetu. Najstariji
joj je istočni dio, današnja sakristija, kojoj je u 15. st. na pročelju pridodana šira lađa. U njoj je bio terakotni reljef Gospe s
Djetetom na tronu, jedan od najljepših primjera kasnogotičke
skulpture (konac 15. st.) na obali, veoma štovan na otoku. Danas je na glavnom oltaru (djelo T. Bokanića, oko 1600.) Crkva
je poč. 20. st. produljena neorenesansnom poprečnom lađom,
dobivši i odvojeni zvonik.
108
Viška pogaca od slanih srdela
Razlika između viške i komiške
pogače od slanih srdela (slične
donekle pizzi) je u tome što se
u potonju pri dinstanju kapule,
obligatnog ingredijenta, stavlja
i rajčica. Na razvaljano tijesto
meću se, preko kapule i rajčica,
fileti slanih srdela iskidanih na
komadiće, posuti sjeckanim
svježim peršinom (može i
kaparima…), pa se sve to lijepo
peće pola sata na 180˙C, a poslije
jede i vruće i mlako i hladno
–najbolje uz biševski opori plavac.
Vis
Sredozemna medvjedica
(tuljan Monachus albiventer),
nekad brojna i po cijelom
Sredozemlju raširena životinjska
vrsta, danas najugroženija
životinjska vrsta Jadrana, živi
samo oko otoka Brusnika, Sveca
i Šćedra. Naraste i više od 2
metra, teška je do 250 kg. Ribari
su je držali svojim najvećim
neprijateljem, jer su se okrivljavali
za štetu koju čine dupini (kidaju
mreže i tamane lov). U narodu
je bilo ukorijenjeno mišljenje da
medvjedica noću izlazi iz mora i
uništava vinograde.
109
110
Biševo
Biševo
111
Biševo
Biševo
BIŠEVO
Na otoku se nalaze ostaci crkve Sv. Silvestra koju je 1050.god.
izgradio splitski svećenik Ivan Grlić i predao je benediktincima. U drugoj pol. 13. st. bila je preoblikovana, a u njoj se štovala čudotvorna Gospina ikona (sada na Hektorovićevom oltaru
u hvarskoj katedrali). Uz crkvu je postojao i manji samostan,
ali je napušten zbog opasnosti od omiških gusara, a redovnici
su se preselili na Komižu. U nedavnoj restauraciji u podu otkriven je mozaik složen od kockica ravrgnutog antičkog iz nekog sklopa koji je ranije postojao na istom lokalitetu.
Sv. Andrija. U razvalinama crkve i benediktinskog samostana
sv. Andrije na otočiću Svecu pronađen je fragment starohrvatskog pletera (11. st.). Od crkvice se vide ostaci romaničke
apside (13. st.). Na gornjem dijelu otoka su ruševine “Kraljičina grada” - kasnoantičkog kastruma koji je nadzirao plovni
put između Sveca i Visa. Uz more je novija crkvica sv. Andrije (15 st.)
112
Biševo
Modra špilja na Biševu nalazi
se na istočnoj strani otoka,
jedna je od najpoznatijih
prirodnih znamenitosti Jadrana.
Nastala je djelovanjem mora u
vapnencu. U nju se ulazi čamcem.
Ljeti između 11 i 12 sati kroz
podmorski otvor prodiru i lome
se sunčeve zrake zaodijevajući u
srebrnasto plavetnilo cjelokupnu
unutrašnjost. Široj javnosti
je biševska špilja poznata tek
od 1884. kada je dobila ime
Podzemni vilinski dvori.
113
114
Palagruža
Palagruža
115
Palagruža
PALAGRUŽA
Palagruža je pučinsko otočje baš nasred Jadranskog mora, sastavljeno od desetak bliskih otoka i otočića od kojih je najveći
Vela Palagruža, zapravo greben strmih obala (dug 1400 i širok
300 m) među kojima se steru dvije manje pješčane uvale, Zola
na jugu i Stara Vlaka na sjeverozapadu. Otok je poseban fenomen po svojim klimatskim odlikama, subtropskim vegetacijskim endemima, arheološkim dokazima milenijski starih kontakata dviju jadranskih obala… Oko otoka su izmjereni najveći
jadranski olujni valovi visoki do 9 m.. Na Palagruži danas stalno borave svjetioničari, a povremeni stanovnici su komiški ribari koji na tom području ribare još od 14. stoljeća, jer je Palagruža je bila jedna od najizdašnijih pozicija za izlov male plave
ribe (srdela, inćun), ali i jastoga i bijele (oborite) ribe.
116
PUČINSKI OTOCI
Palagruža
Viški arhipelag obuhvaća veliki maritimni
prostor površine oko 6.000 km2 akvatorija
između otoka Visa i vulkanskog otočića Jabuka na zapadu, te do Palagruže kao najjužnije točke hrvatskog teritorija. Vis okružuju
otočići: Budihovac, Ravnik, Barjaci, Biševo, i
udaljeni otoci i otočići: Brusnik, Kamik, Svetac, Jabuka te Palagruža Mala, Palagruža Vela
i Galijula. Čitav taj prostor svjetska ekološka
organizacija World Wildlife Fund proglasila
je 2003. jednom od 10 „posljednjih rajskih
oaza na Mediteranu“.
Ribarstvo je od prapovijesti do danas ostalo njegova najvažnija privredna djelatnost, a
grad Komiža središte tradicionalnog ribarstva i riblje industrije sve do Drugog svjetskog rata. Dapače, kao dugo jedini pučinski ribari na Mediteranu Komižani su držali
na otoku Visu, po Dalmaciji i na Mediteranu,
te na Atlantskoj obali Španjolske 15 tvornica
za preradu plave ribe. Dugogodišnja znanstvena istraživanja Joška Božanića pokazala
su kako je takav radni pogon pratilo iznimno
umijeće brodogradnje, ribolova, navigacije,
zatim tehnologija pravljenja ribarskih alata,
tehnologija prerade ribe (soljenje, sušenje,
konzerviranje u kutijama), koje se stoljećima
razvijalo i prenosilo iz generacije na generaciju. Iznimno bogat pomorski leksik (lingua
franca) koji je pratio tu djelatnost u velikoj
je mjeri živ do danas, kao i karakteristična
toponimija i antroponimija, tradicionalna
vremenska prognoza, orijentacija po zvijezdama, načini pripremanja ribe, razni komplementarni zanati: bačvarski (boterski), veslarski (remarski), jedrarski (velerski), konoparski, kovački, brodograditeljski i slično.
Taj veliki pogon, koji stoljećima uključuje
gotovo cjelokupno stanovništvo Komiže od
male djece do staraca u dubokoj starosti, temeljio se na umijeću lova sardela mrežama
sardelarama ili vojgama koje su komiški ribari naslijedili od starosjedilaca otoka Visa,
baštinika antičkog umijeća lova sardela mrežama vojgama.
117
ZAGREB
PULA
OSIJEK
KARLOVAC
RIJEKA
SENJ
ZADAR
ŠIBENIK
Split
TROGIR
Šolta Brač
Vis
OMIŠ
MAKARSKA
Hvar
DUBROVNIK
Turistička zajednica
Splitsko-dalmatinske županije
Prilaz braće Kaliterna 10/I
HR-21000 Split CROATIA
tel./fax: +385 (0)21 490 032,
490 033, 490 036
e-mail: info@dalmatia.hr
www.dalmatia.hr
Izdavač:
Za izdavača:
Urednik:
Tekst:
Koncept i dizajn:
Fotografije:
Grafička priprema:
Tisak:
Splitsko-dalmatinska županija
Turistička zajednica
Splitsko-dalmatinske županije
Joško Stella
Mili Razović
Joško Belamarić
Joško Belamarić
Mario Brzić
Živko Bačić
Tonko Bartulović
Joško Belamarić
Mario Brzić
Andrija Carli
Vanja Kovačić
Ante Verzotti
Arhiva Foto klub, Split
Arhiva Turistička zajednica
Splitsko-dalmatinske županije
Studio Tempera Nova
TIPOMAT Tiskara
COVER PHOTO: MARIO BRZIĆ
Čiovo
Drvenik Veliki
Šolta
Brač
Hvar
Kulturno-povijesni vodič otoka Splitsko-dalmatinske županije
Vis
Biševo
Palagruža
Kulturno-povijesni vodič otoka
Splitsko-dalmatinske županije

RoboDance Duga uvala

pdf , Hrvatski, Str. 7

Sveti Benedikt u Čajniču, Crkva na kamenu, kolovoz

LIKOVNA UMJETNOST - radni materijal za 3. razred

Broj 45 - Kršćanska adventistička crkva

program (pdf - 43.4 kb)

Isus u mome domu? - Župa sv. Leopolda Mandića, Požega

Dragan Milošević

Broj 14 - Kršćanska adventistička crkva

pdf radnje

knjigu Štambuk 300