DOSJE: HRVATSKA U EUROPSKOJ UNIJI str. 13–20
Catharina Thörn: Pobuna švedskih predgrađa / Olivier Cyran: Tvornice smrti u Bangladešu / Laura Raim: Kritika bihevioralne ekonomije
HRVATSKO IZDANJE
LIPANJ 2013.
Broj 6 / LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / Godina I / Izlazi mjesečno
Cijena: 15 kn
TEMELJI MOĆI ERDOĞANOVA AKP-a
Autoritarni populist s Bospora
Unatoč žestokoj policijskoj represiji, prosvjedni valovi u Turskoj ne
posustaju. No čini se kako vlast premijera Recepa Tayyipa Erdoğana zasad
nije ozbiljnije uzdrmana. Predstavljajući se kao zaštitnik tradicionalno
marginaliziranih i potičući stvaranje novih društvenih elita, Erdoğanu i dalje
uspijeva iskorištavati strategiju koja ga je na vlast i dovela*
Ilustracija: Mirko Rastić
Cijena jezika
Serge Halimi
J
edinstveno tržište, jedinstvena valuta, jedinstven jezik? Portali i mostovi
naslikani na novčanicama jedinstvene europske valute već odražavaju
fluidnu narav transakcija između europskih
poslovnjaka bez adrese i bez povijesti. Hoće li
onda i studenti, baš kao i turisti kojima više
ne trebaju putni čekovi, moći otputovati u
inozemstvo bez rječnika? Sa znanjem lošeg
engleskog kao pasošem? Takav se već govori
svugdje, a naročito na francuskim sveučilištima. Jer i ona su odveć "zaostala" – baš kao
i ostatak zemlje. Zamislite, ovdje se još uvijek
govori... francuski! Geneviève Fioraso, francuska ministrica visokog obrazovanja i znanstvenog istraživanja, želi otkloniti i ovu "jezičnu prepreku" koja obeshrabruje "studente
zemalja u usponu, Koreje, Indije, Brazila" da
dođu studirati u Francusku.
Međutim, jezik Molièrea još je uvijek službeni
u dvadeset i devet zemalja (dok je jezik Shakespearea službeni u pedeset i šest zemalja),
a broj govornika francuskog ne prestaje rasti,
naročito u Africi.1 Ali sudeći prema preprekama koje im postavlja, Francuska ne želi privući studente ovog kontinenta. Oni nisu dovoljno bogati, nisu sposobni platiti (goleme)
troškove upisa inženjerskih ili ekonomskih
studija. Na američkim sveučilištima, gdje je
udio stranih studenata (3,7 posto) puno manji nego u francuskim ustanovama te vrste
(13 posto), nitko ni ne pomišlja otkloniti ovaj
"nedostatak" podučavajući na kineskom ili
portugalskom. "Ako ne odobrimo predavanja
na engleskom, imat ćemo kružoke od po pet
studenata koji raspravljaju o Proustu", ironi- Tristan Coloma
zirala je Geneviève Fioraso. Nicolas Sarkozy
javno je demonstrirao svoj prezir prema humanističkim usmjerenjima žaleći studente
apulcu (ološ) – tako turski premijer
koji su, umjesto da studiraju pravo ili busineRecep Tayyip Erdoğan naziva tisuss, osuđeni na čitanje romana Madame de La
će osoba uključenih u narodnu poFayette. Zakon Toubon, izglasan i usvojen 1994.
bunu koja prkosi njegovom autori
godine, nalaže da je "jezik podučavanja, ispita
tetu; pokret nastao kao reakcija na
i natjecanja, kao i doktorskih teza i seminar- brutalnu policijsku intervenciju protiv proskih radova u javnim i privatnim obrazovnim svjednika koji su se pobunili zbog predstoustanovama francuski jezik". Nekolicina emi- jećeg uništenja parka Gezi u Istanbulu, 31.
nentnih akademskih radnika negoduje zbog svibnja 2013. U međuvremenu su društvene
ovog pravila koje "datira još iz prošlog stolje- mreže prilagodile tu riječ engleskom jeziku
ća", tvrdeći da će obrana multilingvizma od- (chapulling) i dale joj novo značenje: onaj ili
vratiti anglofone studente od ideje da studi- ona koji ili koja se bori za prava svakoga. A zaraju u Parizu.2 No "atraktivnost" nekog jezika pravo su brojni oni koji u Turskoj zahtijevaju
ne svodi se na prodaju visokog obrazovanja svoje pravo na "čapuliranje".
"zemljama u usponu". Ona proizlazi iz načina
razmjene s drugima, iz načina promišljanja Ova situacija, prije svega, odražava duboku
svijeta, kako postojećeg tako i onog koji dolazi. podjelu društva. Daleko od karikatura koje
Može li Francuska, koja se toliko borila za svo- je prikazuju kao mobilizaciju ograničenu
ju kinematografiju i svoje šansone, prihvatiti na obranu nekoliko stabala u parku Gezi ili
da se jednog dana znanstvena istraživanja i mladenačku pobunu, ona pokazuje "podjeznanost općenito izražavaju jedino u (najče- lu među načinima života" koju "kristalizira
figura Erdoğana", opaža Ayşegül Bozan, polišće osakaćenom) idiomu svjetske supersile?
tologinja s Istanbulskog sveučilišta. Erdoğan,
"Paradoks je", otkriva lingvist Claude Hagège, koji je 2002. svoje protivnike prikazivao kao
"što ljudi koji danas provode amerikanizaciju reakcionare čije je vrijeme prošlo i koji je
i promiču engleski jezik nisu Amerikanci." predstavljao "preokret", sada obnavlja stare
Srećom, oni koji nisu Francuzi – naročito ljudi nacionalne demone i sebe proglašava žrtvom
iz Afrike i Kvebeka – omogućili su kulturnoj međunarodne zavjere koja želi destabilizirati
raznolikosti da i dalje cvate. Upravo bi njiho- zemlju.
va tvrdoglavost trebala nadahnuti odgovorne
političare, a nikako samodopadni fatalizam Već 1. travnja turski premijer nije bio dobre
volje. "U slučaju da parlamentarna komisija
nekolicine akademika.
za prijedlog ustavnih izmjena ne uspije sastaviti prijedlog teksta, AKP (Stranka pravde i
S francuskog prevela: Milena Ostojić
razvoja) ima spreman vlastiti projekt", oholo
je izjavio u jednoj TV emisiji.
1 Prema aktualnim projekcijama, francuski ministar vanj-
Ç
•
skih poslova Laurent Fabius procjenjuje da će "80 posto
frankofonih u 2050. godini, dakle 700 milijuna osoba, biti
Afrikanci".
2 "Facultés: les cours en anglais sont une chance et une
réalité", Le Monde, 8. svibnja 2013.
prosinca 2012. Međutim, "složili smo se oko
vrlo malog broja stvari", žali se. Uostalom, je
li uopće više moguće preraditi ustav koji bi
Tursku doveo na put do određene demokratske zrelosti?
U Zemlji čudesa, Kraljica bi predstavila tu reviziju kao nužnu za potvrdu promjene društva koje pokušava u isti mah poštivati moralne propise proizašle iz islama i težnju za povećanjem sloboda. No ako Erdoğan pokazuje
toliku revnost i odvažuje se na takvo uplitanje, to je stoga što je "ušao u novu fazu vlasti",
procjenjuje Elise Massicard, istraživačica na
Francuskom institutu za anadolske studije.
"Do 2011. godine AKP je nastojao uništiti snage
opozicije ili ih preuzeti, kao vojsku i pravosuđe. Taj je cilj praktički postignut".1 Praktički,
doista... No uhićenja i sudski progoni vojnika,
odvjetnika, novinara, sveučilištarca i studenata kojima je ostvaren protuustavni su.
U zemlji u kojoj je opozicija ušutkana,
Erdoğanova većinska stranka bori se za novi
ustav s ciljem nametanja predsjedničkog ili
polupredsjedničkog sustava. No s obzirom na
velike prosvjede u svibnju i lipnju, dobrim
dijelom potaknute premijerovom arogancijom, projekt izaziva sve više otpora i u samoj
vladajućoj stranci. Brojni članovi AKP-a sada
zagovaraju ustavne izmjene koje bi bile bitno ograničenije i odgovarale očekivanjima
javnosti.
Od izbora 3. studenoga 2002., vladajuća stranka kontinuirano je povećavala broj svojih
birača. No mandat za mandatom koristila se
svojom hegemonijom kako bi se primaknula
autokraciji. U prilog tome, u govoru u Konyji
17. prosinca 2012. godine Erdoğan je procijenio da "podjela vlasti" predstavlja "prepreku"
Poput bijelog zeca iz "Alise u Zemlji čudesa", radu njegove vlade. Riječ je o demokratskom
unatoč svojim naporima, Burhan Kuzu ka- deficitu koji je daleko od namjera istaknutih
sni. On je bio zadužen da, u ime višestranač- 2002. Pokretanjem AKP-a, reformističkog krike komisije, parlamentu predoči tekst do 31.
Nastavak na 2. stranici
2
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / lipanj 2013.
Davor Konjikušić: Klaonica – pogled iznutra, 2011./2012.
la Stranke prosperiteta, zabranjene zbog svog muslimankom, oni će vas upoznati s njom.
pretpostavljenog islamizma, Erdoğan je želio Ako vam treba ugljen ili morate ići u bolnicu,
zauzeti desni centar političke scene sa stran- pobrinut će se za vas. Svima se daje prema pokom koja je po kulturnim pitanjima konzer- trebama, što zauzvrat donosi glasove."
vativna, po političkim nacionalistička, a po
"AKP u isto vrijeme djeluje kao snaga obuzekonomskim liberalna.
davanja državnih intervencija u tržište i kao
Prema Ayşegül Bozan, "AKP je iskoristio to mehanizam reintegracije isključenih. Tako
što su postojeće stranke izgubile ugled. Uspio istovremeno širi prokapitalističke i socijalne
je privući ne samo velik dio birača različitih vrijednosti", smatraju politolozi André Bank
grupacija koje dolaze iz islamističke tradici- i Roy Karadağ.4 U izbornoj strategiji stranke,
je, već i birače desnog centra koji obično nisu politika redistribucije omogućuje stvarapodupirali takve stranke. Liberalni intelek- nje jednog oblika socijalnog neoliberalizma,
tualci ili neki socijaldemokrati u AKP-u su stavljajući "kontrolirani populizam"5 iznad
vidjeli građansku snagu koja je u stanju pre- principa muslimanske solidarnosti.
vesti narodne zahtjeve u projekt demokratizacije zemlje".
Država napušta svoje socijalne obveze u korist privatnih aktera bliskih stranci, poglaviErdoğanova aura preživjela je punih deset to "anatolijskih tigrova". Ta nova generacija
godina vladanja ponajprije zbog velikog po- biznismena, koji potječu uglavnom iz ruralstignutog napretka. Prije svega, ekonomija je, nih predjela Anatolije i pripadaju konzervaprema liberalnim mjerilima, zabilježila do- tivnoj i pobožnoj tradiciji, organizirala se u
bre rezultate. Godišnji rast je između 2000. i MÜSIAD.6 Moćno Udruženje industrijalaca i
2010. dosegao u prosjeku sedam posto, inflaci- nezavisnih biznismena tako je postalo parja je svedena na nulu, izravna strana ulaganja tnerski pokrovitelj političkog islamizma i,
u deset su se godina popela sa 1,2 milijarde na naposljetku, AKP-a. Simbolizira osvetu "nigotovo 20 milijardi dolara, a nejednakosti su žih slojeva Turske" nad sekularnim elitama.
smanjene. Nacionalni program za pristup Eu- "Politike koje primjenjuje Erdoğan", analizira
ropskoj uniji povećao je individualne slobode. Dilek Yankaya, "predstavljaju ideologizirani
"Proces regulacije" kurdskog pitanja pokazao oblik sustava vrijednosti anatolijske buržoaje sposobnost premijera da se nosi i s najradi- zije: posao, obitelj, religija. A to je konvenciokalnijim nacionalizmom u vlastitoj stranci.2 nalna buržoaska ideologija."7
Naposljetku, reforme su omogućile dokidanje utjecaja vojske, koja je srušila četiri vlade Kada je osnovan AKP, šest mjeseci prije izbood 1960. do danas. Tako je stranka mogla na- ra 2002., u očima većine Turaka predstavljao
staviti borbu protiv sekularne krupne buržo- je jedini način borbe protiv političkog i ekoazije i predstaviti je kao sukob naroda i elita.
nomskog monopola "bijelih Turaka" proizašlih iz velike istanbulske buržoazije i vojne kaZa polovicu stanovništva, figura Recepa ste. Stranka odaje dojam spoja islama s poduTayyipa Erdoğana predstavlja tu klasnu bor- zetničkim duhom. Erdoğan je izgradio imidž
bu i obećanje kraja društvenog isključivanja. religioznog političara koji je u stanju prilagoPrema izvještaju turskog istraživačkog insti- diti se globalizaciji. Dakle, snaga AKP-a počituta KONDA, AKP-ovi birači su na izborima va u njegovoj sposobnosti da se predstavi kao
u lipnju 2011. glasali za vođu (57 posto) prije narodna stranka, primjenjujući istovremeno
veoma liberalnu politiku.
negoli za samu stranku.3
"Stranka radi na pridobivanju potpore i nalaženju individualnih rješenja za svačije
probleme", primjećuje politologinja Dilek
Yankaya. "Ako se trebate vjenčati s dobrom
Između 1985. i 2010. Turska je zaradila 41,98
milijardi dolara privatizacijama, od čega više
od 34 milijarde nakon 2002. Godina 2010. bila
je u tome "povijesna godina", navode iz Tur-
ske agencije za privatizaciju (OIB), sa 10,4
milijarde vrijednosti privatizirane imovine.
"Narod ne prepoznaje učinke neoliberalnih
politika. A oni koji su ih svjesni ne vide alternativu", žali se Ayşegül Bozan.
Prema brojkama Konfederacije progresivnih
sindikata Turske (DISK), stopa nezaposlenosti dosegla je 17,01 posto. Službeno, ona ne
prelazi deset posto. Plaće u industriji između
2002. i 2011. smanjene su za 15,9 posto. Ta je
stvarnost prikrivena obećanjima Erdoğana
tijekom kampanje za ponovni izbor na čelo
vlade, u proljeće 2011. Potpomognut svojom
sposobnošću uvjeravanja i bruto domaćim
proizvodom (BDP) na vrhuncu njegova rasta
(11,5 posto u prvom kvartalu 2011.), predviđao
je smanjenje stope nezaposlenosti na pet posto i siguran uspon Turske na deseto mjesto
među svjetskim ekonomijama – zemlja je
2012. bila na sedamnaestom mjestu. S udvostručenjem BDP-a između 2000. i 2010. godine
Erdoğan se može rugati "Europi u kontrakciji"
naspram "Turske u ekspanziji".
Usprkos retorici emancipacije turskih vođa u
odnosu na EU, zemlja velik dio svog rasta duguje svojoj integraciji u taj zapadni ekonomski prostor; to je nužno povezano. Kada vođe
naglašavaju da je 2011. izvoz u EU smanjen na
46 posto ukupnog izvoza, propuštaju ukazati
da se njegova apsolutna vrijednost povećala
za 22 posto. U neprekidnoj potrazi za novim
tržištima za izvoz, turska poduzeća su primjer "ekonomskog otomanizma" u arapskom
svijetu. No financijski kapacitet tih novih
klijenata ne može zamijeniti tradicionalna
tržišta. EU ostaje izvorom 75 posto investicija
u Turskoj (naspram 6,1 posto investicija SADa i 6,1 posto investicija zaljevskih zemalja između 2008. i 2011.).
i neprijavljenim radom te smanjenje domaće
potrošnje zbog rastućeg zaduživanja kućanstava (70 posto BDP-a).8
Bi li se blagostanje moglo postići smanjenjem socijalnih nejednakosti i ustanovljenjem pravednog poreza? Teško da će vlada riskirati uvođenje reformi koje se neće svidjeti
šefovima poduzeća. Ako je suditi prema prijeziru koji premijer pokazuje spram prosvjednika na trgu Taksim, kojima su se sredinom
lipnja pridružila dva glavna sindikata, gazde
iz izrazito konzervativnog MÜSIAD-a u očima vlasti još uvijek predstavljaju najdragocjenijeg saveznika.
•
S francuskog prevela: Sana Perić
Na ovom je mjestu trebao biti objavljen članak Alpa Altınörsa o prosvjedima u Istanbulu u kojima je i sam bio aktivan učesnik. No
18. lipnja, na dan kada je tekst trebao poslati, umjesto članka primili smo vijest da je u
ranim jutarnjim satima uhapšen u svome
stanu. Zajedno s oko sto drugih istaknutih
turskih intelektualaca i aktivista, optužen
je za organizaciju "protudržavnih" prosvjeda.
Nadamo se njegovu brzom puštanju iz pritvora i skorom pojavljivanju na ovim stranicama
(nap. ur.).
*
1 U rujnu 2010. AKP je ustavnim amandmanom stao na
kraj nezavisnosti sudstva. Članove Ustavnog suda i članove Visokog vijeća sudaca i državnih odvjetnika imenovala
je vlada.
2 Vidi Vicken Cheterian, "Povijesna prilika za Kurde?", Le
Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, svibanj 2013.
3 www.konda.com.tr/tr/raporlar.php
4 André Bank i Roy Karadağ, "The Political Economy of
Regional Power: Turkey under the AKP", German Institute
of Global and Area Studies, Hamburg, br. 204, rujan 2012.
5 Ziya Önis, The Triumph of Conservative Globalism: The
Ekonomski uspjeh Ankare do te mjere ovisi o
priljevu stranog kapitala da se može pokazati
krhkijim no što se na prvi pogled čini. Indikatori i predviđanja ne nagovješćuju svijetlu
budućnost: stagnacija rasta, budžetski deficit, usporavanje izvoza prema EU-u koja je i
sama u recesiji i, u isto vrijeme, slabljenje fiskalnih prihoda opterećenih utajama poreza
Political Economy of the AKP Era, Koc University (Istanbul),
veljača 2012.
6 Vidi Wendy Kristianasen, "Activisme patronal", Le Monde diplomatique, svibanj 2011.
7 Vidi "La Nouvelle Bourgeoisie islamique: le modèle turc",
Presses universitaires de France, Pariz, 2013.
8 Turski trgovinski deficit drugi je najveći u svijetu nakon
deficita SAD-a: iznosi više od osam milijardi eura.
3
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / lipanj 2013.
SOCIJALNA POZADINA NEMIRA U PREDGRADIMA STOCKHOLMA
Mit o švedskoj
socijaldemokraciji u plamenu
Švedski model u političkom imaginariju mnogih i danas predstavlja sinonim vrhunca socijaldemokratske politike i dokaz
mogućnosti kapitalizma s ljudskim licem. Izbijanje nereda u predgrađima Stockholma u svibnju stoga je moglo izazvati samo
čuđenje i bespomoćnost mnogih komentatora. Catharina Thörn pokazuje zašto u predgrađima nisu gorjeli samo automobili nego
i iluzije o naprednosti švedskog društva
Catharina Thörn
Č
ak i u Švedskoj. Naslov knjige geografa Allana Preda iz 2000. godine
izranja mi iz sjećanja dok čitam
izvještaje međunarodnog tiska o
ustancima u Stockholmu.1 Bilo je samo pitanje vremena kada će u Europi, zahvaćenoj
dubokom ekonomskom, socijalnom i demokratskom krizom, ponovno izbiti urbani
nemiri (nakon što smo im već svjedočili u
gradovima Francuske, Grčke, Engleske i Španjolske). Pitanje je samo bilo – kada i gdje?
Kada je siromašno štokholmsko predgrađe
Husby buknulo, iznenađenje novinara bilo je
gotovo opipljivo: čak i u Stockholmu! "Tko su
oni?" pita se novinar Sky Newsa. A New York
Times piše: "U Švedskoj ustanci dovode u pitanje identitet zemlje".
U svojoj obuhvatnoj historijsko-materijalističkoj analizi Allan Pred doveo je u pitanje
dominantni imidž Švedske kao zemlje tolerancije i jednakosti, te pokazao da je duboko
prožeta rasizmom i diskriminacijom. Pisao
je o "prljavom metonimijskom triku" kojim
se izolirane incidente koji uključuju pojedince pretvara u dokaz o ponašanju cijelih
grupa ili susjedstva, što povratno racionalizira rasističke strukture koje uvelike karakteriziraju današnju Švedsku – diskriminaciju,
marginalizaciju, isključenje.
koje su Stockholm zapalile krije se druga,
manje vidljiva revolucija: spori, namjerni i
razorni napad na švedsku državu blagostanja.
Urednici knjige Preobrazbe švedske države blagostanja (Transformations of the Swedish Welfare
State) zaokret Švedske prema neoliberalizmu
sažimaju ovako: reregulacija s ciljem podrške privatizaciji i marketizaciji javnog sektora; transfer odgovornosti na građane, koje se
sada koncipira kao potrošače i suproizvođače; novi oblici disciplinske moći (pojačani
nadzor i nove strategije policijske kontrole
urbanih prosvjeda); novi oblici upravljanja
(privatno-javna partnerstva); te napuštanje
Smrt švedske socijaldemokracije
cilja pune zaposlenosti u korist "stand-by rasIznenađenje međunarodnih medija da je do položivosti".2 Ove su politike implementirapobune moglo doći u Stockholmu, navodno ne, prije svega, putem restrukturiranja urbaprosperirajućem "glavnom gradu Skandina- nih prostornih i društvenih odnosa.
vije", proizlazi iz gotovo potpune ignorancije
o procesima koji su se ovdje odvijali posljed- Švedska se u ovome trenutku vjerojatno libenjih tridesetak godina. Iza urbanih pobuna ralizira brže nego bilo koja druga zemlja za-
padnog svijeta. U ožujku 2012. godine, dnevne novine Svenska Dagblat objavile su članak
s naslovom "Liberalna revolucija". Na temelju istraživanja koja je provela organizacija
Heritage Foundation (desni američki thinktank), a koje su novine bile naručile, članak
se hvali da je Švedska član "svjetske elite" u
sferi privatizacije i deregulacije. Članak ponosno u sjećanje priziva 16. siječanj 2012.,
kada se na švedskom eBayu pojavila reklama
za licencu za "slobodnu školu", što je slavljeno kao veliki trijumf liberalizma.
No liberalni trijumfalizam maskira drugačiju stvarnost. Nedavni izvještaj OECD-a
utvrdio je da dohodovni jaz u Švedskoj raste
najbrže od svih ostalih istraživanjem obuhvaćenih zemalja, njih 34. Socijalna nejednakost najdramatičnije se očituje na urbanoj
razini, oštro dijeleći bogate, korporacijske
i birokratske dijelove centra glavnog grada
Davor Konjikušić: Klaonica – pogled iznutra, 2011./2012.
4
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / lipanj 2013.
od njegovih siromašnih predgrađa. Švedska
stambena politika, koja je nekoć regulirala
tržište nekretnina, od početka 1990-ih sistematski se demontira. Neprofitna općinska
stambena poduzeća, stvorena da bi se svakome osigurao stambeni prostor, s posebnom
socijalnom odgovornošću prema obiteljima
s najnižim dohocima, privatizirana su, a nekolicina onih koja su privatizaciju preživjela,
danas posluje po profitnoj logici.3 Deregulirano stambeno tržište u kombinaciji s politikama urbanog rasta (s načelom "rast prvo"
na vrhu agende) neminovno stvara značajne
nejednakosti: političke reforme postaju sve
vidljivije na terenu, upisane u sve oštrije
kontraste urbanog krajolika, njegove ulice i
zgrade. Pune konzekvence tog procesa otkrit
će budućnost, no već danas u trima najvećim
gradovima Švedske svjedočimo porastu beskućništva, iscrpljenosti postojećih stambenih resursa i ozbiljnom manjku novog stambenog prostora. Program "Stambeni prostor
za milijune", iniciran u 1960-im i 1970-im s
ciljem rješavanja nedostatka životnog prostora, danas je žrtva sistematskog uskraćivanja investicija, što za posljedicu ima da mnogi stanari danas žive u prostorima koji bi
zahtijevali ekstenzivne renovacijske radove.
No stanari su ti koji za te renovacije moraju
plaćati, u uvjetima dodatnog pritiska u obliku rasta najamnina od preko 50 posto. Mnogi od njih nikada neće biti u stanju platiti te
troškove, a stanari niskih primanja suočeni
su s budućnošću kontinuiranog seljenja u
dijelove koji još nisu renovirani i koje si stoga još uvijek mogu priuštiti.
Husby i pitanje demokracije
Gentrifikacija i pad investicija u postojeći
stambeni fond dio su istog procesa, koji za
posljedicu ima da jedan dio grada prosperira
dok drugi propada. Prema izvješću "Područja
urbanog razvoja", u siromašnim dijelovima
Stockholma više od 40 posto mladih ljudi između 20 i 25 godina ne radi, niti studira, dok
istovremeno više od 50 posto djece odrasta u
siromaštvu. Ključno je pritom da je urbanizacija u svom današnjem obliku duboko obilježena rasnim faktorom – centar Stockholma postao je temeljito gentrificirana enklava za bijele pripadnike srednjih i viških klasa,
dok je u najsiromašnijim predgrađima sve
više koncentrirano nebjelačko stanovništvo.
Stigme mjesta i drugosti tako se preklapaju i
duboko obilježavaju živote stanovnika predgrađa. Dakako, tokovi kapitala ulaze i izlaze
iz Stockholma, ali se vrlo rijetko redistribuiraju. Nema "efekta kapanja nadolje" (trickle
down effect). Upravo suprotno, akumulacija se,
riječima Davida Harveyja, sve više ostvaruje izvlaštenjem. To je naličje prosperitetnog
Stockholma – s onu stranu zavodljivog teatra
potrošnje koji obilježava centar grada, ljudi
se bore za život dostojan življenja ili samo za
puko preživljavanje, dok im se zajedničke resurse kontinuirano trga iz ruku i privatizira.
novih, samosvjesnih, urbanih društvenih
pokreta, koji otvoreno zahtijevaju pravo na
glas i prostor. A tim se pokretima, i artikuliranim i neartikuliranim, moramo okrenuti da bismo razumjeli kako bi se Švedsku
moglo demokratizirati. U otvorenom pismu
objavljenom u tabloidu Aftonbladet, Pokret
pantera iz Göteborga obraća se "naciji u plamenu" riječima: "Ako insistirate na tome da
svako političko pitanje svedete na policijski
problem, onda je možda vrijeme da na izborima počinjemo birati policiju umjesto političara. Još jedan dio ovog društva umro je
u predgrađu Husby. Zato sada gledamo vatre.
Ali to ste ionako već znali."
ske policije", zaključivši da je "na ljudima u
Husbyju da taj problem sami riješe". Jedva
prikrivena implikacija jest da stanovnici
Husbyja nisu Šveđani, a njihovi problemi
nisu problemi Švedske. Stanovnici Husbyja
sve to već dugo znaju. Zato se već neko vrijeme sami organiziraju. Njihova borba protiv
investicijskog projekta Järvalyftet traje već
godinama. Järvalyftet je najavljen kao veliki investicijski projekt u tom dijelu grada,
temeljen na dijalogu s građanima i poboljšanju stambenih uvjeta. No stanovnici Husbyja ubrzo su shvatili da se "dijalog" više
svodi na formu nego na sadržaj i da ne znači
stvarnu participaciju. Posrijedi je bila politika čiste površine, temeljena na svemu osim
U najmračnijim tjednima prošlog prosinca na stvarnim potrebama četvrti. Megafonen,
u švedskim se medijima odigravala usijana pokret stanara, nastao je iz toga, zahtijevarasprava o rasizmu, jeziku i kulturi. Iskustva jući stvarnu demokratizaciju, dajući glas
svakodnevnog rasizma, u sistemu, u državi, marginaliziranima. Već godinama se bori za
u kulturi, u urbanom krajoliku, trivijalizi- kontrolu nad četvrti i za interese njezinih
rana su do nepostojanja. Rasizam je, još jed- stanovnika – protiv rezanja javnih budžeta,
nom, doveden isključivo u vezu s rastućim protiv renovacija koje za posljedicu imaju
nacionalističkim pokretom u zemlji, kao da rast stanarina, za pravedniji grad. Megafonema nikakve veze sa srednjom klasom, koja nen je 2012. skvotirao kulturni centar koji je
još uvijek čini golemu većinu u medijima, u grad htio zatvoriti. Njihova borba za zajedpolitici i na sveučilištima. Pjesnik Johannes nicu inspirirala je ljude diljem Švedske na
Anyuru tada je napisao: "Mi koji imamo ro- mobilizacije protiv privatizacije stambenog
ditelje iz crne Afrike morali smo svjedočiti fonda, rasta stanarina i tendencije zamjekako pametni, obrazovani i ambiciozni ljudi njivanja socijalnih usluga policijskim nadu Švedskoj moraju pristajati na usrane po- zorom.
slove, svjedočili smo tome kako se njihovi
životi i snovi pretvaraju u ništa zbog nečega Novi urbani pokreti
u švedskom mentalitetu što očito ne umije
prepoznati vrijednost u crnome licu. I tako No recentna su zbivanja javne rasprave okresu prolazile godine. Ta krv, koja je dugo ka- nula protiv Megafonena, koji mnogi krive za
pala, sada je prelila čašu. Sjednite u tramvaj prizore automobila u plamenu. Odgovorili
ili vagon podzemne i putujte do nebodera su u Aftonbladetu: "Megafonen ne podmeće
predgrađa i vlastitim očima pogledajte gdje vatre. Zašto novinari i političari toliko žarko
se crna tijela smješta u Švedskoj: na periferi- žele da Megafonen denuncira ovu pobunu?
ju, daleko od pogleda, u tišinu, u siromaštvo, Demoniziraju se mladi ne bi li svi mi tako
duboko u središte borbe."4
previdjeli istinu – jer istina ima otrovan
žalac. Urednički feljtoni i policija demoniZatim, početkom 2013., započinje implemen- ziraju i Megafonen, tvrde da smo odgovorni
tacija projekta REVA. Kao dio sve intenziv- za ovo što se događa – jer smo odbili šutjeti.
nijeg programa deportacije imigranata bez Razumijemo da je neugodno, čak i depresivpapira, REVA je policiji dala ovlasti da vrši no, biti prisiljen reflektirati o onome što se u
granične kontrole u unutrašnjosti zemlje. Švedskoj danas zbiva. To je još teže za vladu i
Brojni svjedoci opisali su kako ih je policija policiju, ali i za velik dio medija, koji se morazaustavljala nasred ceste ili u podzemnoj ju suočiti s činjenicom da su dio razloga zbog
željeznici, bez drugog razloga osim što su na kojih se sve ovo događa. Mi sa svoje strane
neki način "izgledali kao stranci". Iskra koja svjedočimo vladi koja na socijalne probleme
je na koncu zapalila štokholmska predgrađa odgovara s još više policije. Svjedočimo polibila je, kao i u slučaju tolikih drugih urba- cijskoj brutalnosti i maltretiranju u svojim
nih pobuna, smrtonosna upotreba vatrenog susjedstvima. Svjedočimo verbalnom rasioružja od strane policije. Nekoliko dana na- stičkom zlostavljanju, svjedočimo šakama
kon ubojstva, društveni pokret Megafonen, koje smrskavaju lica, svjedočimo teškim
aktivan u Husbyju, organizirao je manife- ozljedama od udaraca pendreka. Svjedočistaciju i zahtijevao nezavisnu istragu. Poli- mo policajcima koji svoje službeno oružje
cijski izvještaj, prema kojemu je ustrijeljeni upiru u mlade i viču: ‘Pucat ću!’ Svjedočimo
muškarac umro u bolnici, ispostavio se kao školskom sustavu koji se neprestano iznova
lažan. Umro je u svome stanu, a hitna pomoć ‘reformira’, dok mi, naši prijatelji, naša braća
nikada nije ni pozvana. Ta činjenica, podsjet- i sestre, i dalje moramo pohađati škole kojinik na nasilje koje policija u svakodnevnim ma nedostaju osnovni resursi. Svjedočimo
upadima u stanove i pretresima vrši, a koje da oni svoju djecu mogu slati u druge škole,
mladi iz Husbyja isuviše dobro poznaju, bila drugačije od onih u koje mi idemo. Svjedoje benzin doliven na žeravicu koja već dugo čimo stambenim politikama koje stvaraju
manjak stambenog prostora. Svjedočimo
tinja.
kako se ljudsko pravo na dom odbacuje u
Dan nakon prve noći u kojoj su automobili ime izgradnje još jednog luksuznog stambegorjeli, Megafonen je organizirao konferen- nog kompleksa za bogate. Svjedočimo kako
ciju za novine. Pričali su o policijskom na- nam stanarina sve oštrije raste, pod izlikom
silju i rasizmu. Riječi s kojima se susreću: renovacija koje se svode na nanošenje novog
"crnčuge", "jebači majmuna", "kmice", riječi sloja boje na fasade. Sada su svi na strani
su koje im se upućuje ne samo u Husbyju. predgrađa i natječu se u predlaganju rješeNekoliko godina unatrag, kada je imigrant- nja. Ali gdje ste bili prije nego što je sve ovo
sko predgrađe Rosengård u Malmöu bilo u zahuktalo? Mi smo bili ovdje, organizirali
plamenu, rasističke izjave policajaca zabilje- smo instrukcije, predavanja i koncerte. Borižene su na videosnimkama – "jebena mala li smo se za svoje kulturne centre i svoje dokopilad majmuna". Istraga koja je uslijedila move. Sada nastavljamo ustajati u ime svoga
susjedstva i svoga grada."5
ubrzo je obustavljena.
Nasuprot izvještajima nacionalnih i međunarodnih medija, koji ustanke predstavljaju
kao problem neprilagođene mladeži – redom
vandala i kriminalaca prema konzervativnom i liberalnom tisku, ili kao problem nezaposlenosti prema socijaldemokratskom,
posrijedi je, prije svega, demokratski problem koji se tiče švedskog društva u cjelini.
A taj problem traži radikalnu transformaciju trenutno vladajućih političkih odnosa
u zemlji. Analizirajući pobune u pariškim
predgrađima 2005. godine, geograf Mustafa
Dikec napisao je da ih moramo shvatiti ne
kao "bezumno" pljačkanje i palež, nego kao
neartikulirane pokrete za društvenu pravdu. Kada je premijer Fredrik Reinfeldt komentiTaj zaključak vrijedi i za švedski kontekst, no rao događaje u Husbyju, opetovano je poziovdje pored toga svjedočimo i pojavljivanju vao na poštivanje "švedskih zakona" i "šved-
radnički pokret položio je temelje švedske
države blagostanja. Veliki štrajk stanara
1930-ih bio je polazna točka za stambenu
politiku koja je "dobro stanovanje za svakoga" dugo prihvaćala kao centralni cilj
političkih reformi. No švedska je država
blagostanja sa širenjem političke kulture
konsenzusa mutirala u nešto što je najtočnije nazvati tehnokratskom praksom odlučivanja, koja teži balansiranju zahtjeva
poslovnih krugova i civilnog društva. Ta
mutacija danas čini osnovu postpolitičke kulture Švedske, a s njom i osnovu za
kontinuiranu eroziju standarda socijalne
zaštite.
Hanne Kjöller, uvodničarka u liberalnim
dnevnim novinama Dagens Nyheter, tvrdi
da je Husby postao Rorschachov test – ljudi u događaje učitavaju ono što odgovara
njihovoj političkoj agendi. Kritizirajući
Megafonen i ono što naziva "ljevičarskom
analizom", osporava da su mediji i političari zanemarili Husby i kao dokaz navodi
broj članaka o tom predgrađu objavljenih
tijekom posljednje dvije godine. Iako je
točno da su pokreti u Husbyju pokrenuli
javne rasprave o neuspjehu projekta Järvalyftet, a njihova kontinuirana borba za
svoje zajednice privukla određenu medijsku pažnju, samo pridobivanje medijske
pažnje za njih nije dovoljno, makar zadovoljavalo Hanne Kjöller. Stvarni izazov leži u
promjeni situacije na terenu, a urbani pokreti koji niču diljem Švedske za cilj imaju
postići upravo to. Stanovnici Husbyja nisu
sami. U drugoj štokholmskoj četvrti, Alby,
ljudi se bore protiv privatizacije općinskog
stambenog fonda pod sloganom "Alby nije
na prodaju – mi nismo na prodaju". U četvrtima Gränby u Uppsali, Skarpan u Linköpingu, Pennygången u Göteborgu stanari
se odupiru "renovacijskim planovima". U
Göteborgu, u četvrti Biskopsgården, Pokret pantera bori se protiv diskriminacije,
rasizma i segregacije. To su samo neki od
novih urbanih pokreta koji niču u Švedskoj,
temeljeni na lokalnim borbama, ali sa zahtjevima koji upućuju na političku agendu
koja nadilazi lokalnu dimenziju i ujedinjuje njihove borbe u kolektivni zahtjev
za radikalnijom transformacijom švedske
demokracije i integracijom novih glasova
te tako teži stvoriti zajedničke prostore za
drugačiji društveni i prostorni poredak.
Vatre jedva da su se ugasile, a budućnost je
sada radikalno otvorena.
•
S engleskog preveo: Stipe Ćurković
Izvorno objavljeno na web-stranici New
Left Project, www.newleftproject.org, 30.
svibnja 2013.
* Catharina Thörn je istraživačica i predavačica na Odsjeku za Kulturalne znanosti
na Sveučilištu u Göteborgu.
1 Zahvaljujem Håkanu Thörnu i Tomu Slateru na korisnim komentarima na prvu radnu verziju ovog članka.
2 Bengt Larsson, Martin Letell i Håkan Thörn (ur.),
Transformations of the Swedish Welfare State. From Social
engineering to governance?, Palgrave 2012.
3 Eric Clark i Karin Johnson, "Circumventing circumscribed neoliberalism: The ‘system switch’ in Swedish
housing", u Sarah Glynn (ur.), Where the other half lives:
lower income housing in a neoliberal world, Pluto 2009.
4 Brett Christophers, "A monstrous hybrid: the political economy of housing in early-twenty-first century
Sweden", New Political Economy, 2013. http://www.
brettchristophers.org/uploads/3/2/2/6/3226705/christo-
Nasuprot rasprostranjenom mišljenju, švedsku socijaldemokraciju nisu izgradili političari nego društveni pokreti. Radikalan
phershybridonlineearly.pdf
5 Megafonen, "We don’t start fires", http://libcom.org/
news/megafonen-we-dont-start-nop-fires-26052013
5
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / lipanj 2013.
IZAZOVI PRED GRČKOM LJEVICOM
Osvojiti vlast a ne izgubiti dušu
Siriza, široka koalicija stranaka ljevice, stoji pred ujedinjenjem u jedinstvenu partiju. Taj korak je priprema za njezino nipošto
isključeno skoro preuzimanje vlasti u Grčkoj. No s obzirom na nedosljednosti i dvosmislenosti nekih dosadašnjih izjava i poteza,
mnogi kritičari već sada strepe od ponavljanja "slučaja Pasok", odnosno od scenarija kapitulacije radikalnih programskih
deklaracija pred realpolitikom dubokih kompromisa sa statusom quo
Baptiste Dericquebourg
U
srpnju 2013. Siriza će održati
svoj prvi kongres kao ujedinjena partija (vidi okvir). Lansirana parlamentarnim izborima u
svibnju i lipnju 2012. u rang korifeja lijeve
opozicije politici koju nameće Trojka, Koalicija radikalne ljevice uživa jedinstven položaj u Europi. S njom se progresivne političke
snage nalaze na pragu osvajanja vlasti. Ali
ovaj dvoznačan proboj – istodobna pobjeda
i poraz od konzervativne Nove demokracije
– pred Sirizu postavlja problem širenja njezine izborne i aktivističke baze, kao i problem
potrage za saveznicima. Problemi su za vodstvo Sirize tim hitniji što se tripartitna vlada, izabrana na parlamentarnim izborima u
lipnju 2012., ne bi trebala održati duže od još
nekoliko mjeseci i što su novi izbori već trebali biti održani.
Dan nakon parlamentarnih izbora, vođa
parlamentarne grupe Sirize Aleksis Cipras
izazvao je polemike izjavivši sljedeće: "U
vremenima krize i otpor i solidarnost su
nužni, ali solidarnost je važnija." Bila je to
polazišna točka nove linije "solidarnosti"
koju diktira vodstvo Sirize, a sastoji se u
posvemašnjem širenju djelovanja koje će
građanima osigurati pristup hrani, lijekovima, krovu nad glavom i tako dalje. Glavna
partija među članicama koalicije, Sinaspizmos, orijentirala je napore svojih pristalica
naročito prema stvaranju solidarnih banki
lijekova.
Davor Konjikušić: Klaonica – pogled iznutra, 2011./2012.
ljeća, Siriza nije istinski povela konkretnu osvojiti srednje klase nastale nakon kraja
akciju", prisjeća se jedna aktivistkinja. "To diktature pukovnika 1974. godine. Prema
su dvije sasvim različite stvari: htjeti dje- nužno shematskoj skici, fotorobot jednog
lovati i znati kako postupati." Pokušavajući takvog birača odlikovao bi se sljedećim crtakonkurirati medijski vrlo popraćenim inici- ma: uglavnom konzervativan, relativno stajativama neonacističke partije Zlatna zora, riji, vlasnik nekretnine kupljene na kredit,
koja je organizirala javne kuhinje "za Grke" bavi se profesijom povezanom s turizmom,
i darivanje "grčke krvi", te ugledajući se na izgradnjom nekretnina ili nekom javnom
brojne spontane akcije solidarnosti, koalici- funkcijom i snažno je pogođen aktualnom
ja se nadala da će uspostaviti kontakt s oni- krizom, ali ipak vrlo vezan uz članstvo Grčke
u Europskoj uniji.
ma koje je kriza udaljila od politike.
Ciljevi ove nove strategije bili su mnogostruki. S jedne strane, treba osvojiti val novih
pristalica. S relativno visokom prosječnom
starošću članova (naročito unutar Sinaspizmosa), bez snažne ukorijenjenosti među
radnicima i seljacima te bez povezanosti sa
sindikatima, Siriza zapravo nije imala pravu Ali postavljanje solidarnosti ispred kon- Nasuprot diskursu što se neprestano pretradiciju aktivizma. Nasuprot tomu, Komu- fliktnosti u konačnici stvara imidž stranke žvakava u medijima o "dva ekstrema", koji u
nistička partija (KKE) kontrolira jedan od koja je "lijek za krizu", što je daleko od radi- isti koš stavlja Zlatnu zoru i Sirizu, koalicija
tri glavna sindikata, Sveradničku borbenu kalnog profila koji Sirizu navodno razlikuje nastoji umiriti javnost. Cipras javno podržafrontu (PAME), a Panhelenski socijalistički od bivših birača Pasoka, kojemu se snažno va sve štrajkaške pokrete, ali zauzima umjepokret (Pasok) koristi druge središnjice u suprotstavlja. U nadi da će osvojiti parla- ren ton prema akcijama koje procjenjuje
klijentelističke svrhe. "Sve do zadnjeg pro- mentarnu većinu, koalicija promišlja kako "radikalnima" i distancira se od djelovanja
koje potiču partije ekstremne ljevice i anarhističke grupe. Tako se i za vrijeme nasilne
evakuacije atenskog skvota Villa Amalias
prošlog prosinca i siječnja suzdržao od osude policijskog djelovanja.
Siriza u brojkama
Članice bivše koalicije: Sinaspizmos, nasljednik Komunističke partije Grčke, unutrašnje
(eurokomunisti); Međunarodna radnička ljevica (DEA, trockisti); Komunistička organizacija Grčke
(KOE, maoisti); kao i nekoliko drugih formacija manjeg opsega.
- Broj članova: 30.000
- Rezultati parlamentarnih izbora 2012. godine: u svibnju 16,78 posto, u lipnju 26,89 posto.
Siriza želi održati mogućnost saveza s lijevim centrom, ali i šire od toga. Nijedno
istraživanje javnog mnijenja za sada joj ne
daje nadu da će uspjeti samo vlastitim snagama preuzeti vlast; stoga bi trebala pronaći
saveznike s kojima bi mogla ostvariti novu
vladajuću koaliciju. Iako pretendira ujediniti "svu ljevicu", organizacija je u stvarnosti
izolirana. KKE odbija svaku raspravu s tim
"oportunistima" koji prihvaćaju pravila Europske unije i jedinstvene valute. S desne
strane, Demokratska ljevica (Dimar), socijaldemokratska frakcija koja se odcijepila od
Sirize i odlučno pristaje uz Europsku uniju
i euro, ušla je u vladu koja podupire memorandum Trojke.
U ovim uvjetima, formirati vladu ne bi nužno značilo preuzeti vlast. Za sada vodstvo
nastoji prevladati opoziciju lijevo-desno
konstituirajući jednu antimemorandumsku
frontu koja bi bila kadra okupiti primjerice
i Neovisne Grke, stranku nacionalističke i
konzervativne desnice koja se suprotstavlja
memorandumu. U ožujku ove godine, Cipras
je potvrdio da se nada vladi nacionalnog jedinstva, kojoj osnovu čine ljevica i Siriza, što
zapravo znači – većinskoj vladi koja ne isključuje desnicu.
Ova strategija se susreće sa snažnom opozicijom unutar same koalicije. Njezino lijevo
krilo ubrzo je kritiziralo ovakav "elektoralistički" plan. Nasuprot tomu, nada se stvaranju jedne "borbene Sirize" koja će uspjeti
proširiti izborno tijelo približavajući građane, žrtve krize, svojim pozicijama. Posljednjih mjeseci svjedočili smo dakle dvostrukom kretanju: dok se koalicija transformirala u ujedinjenu partiju, konsolidiralo se i
"lijevo krilo" u protivljenju onome što perci-
6
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / lipanj 2013.
Iako pretendira ujediniti
"svu ljevicu", Siriza je u
stvarnosti izolirana. KKE
odbija svaku raspravu s tim
"oportunistima" koji prihvaćaju
pravila Europske unije i
jedinstvene valute. S desne
strane, Demokratska ljevica,
socijaldemokratska frakcija
koja se odcijepila od Sirize i
odlučno pristaje uz EU i euro,
ušla je u vladu koja podupire
memorandum Trojke
pira kao zaokret udesno. Još od Panhelenske
konferencije koalicije, koja je u prosincu
2012. postavila temelje ujedinjenoj partiji, svojevrsna disidentska struja koji osvaja
oko 25 posto glasova okupila je, između ostalih, lijevu struju Sinaspizmosa i Međunarodnu radničku ljevicu (DEA). Zahtijevaju uspostavu vlade "jedino lijevih stranaka" i jasnu
poziciju o poništavanju memoranduma i
duga, pod parolom "nikakva žrtva u ime
eura". Većinska struja radije će reći: "Euro
ne opravdava sve žrtve..."
Ciparska kriza i objavljivanje studije koja
predlaže napuštanje jedinstvene valute
kao odgovor na mjere Trojke od strane
Progresivne partije radnog naroda (AKEL),
sestrinske partije Sirize, dodatno su pogoršali interne kritike protiv većinske pozicije
koja općenito podržava euro. Čini se zapravo sve nerealnijom zamisao da će Grčka
od Njemačke i Europske centralne banke
(ECB) dobiti slobodu provesti ekonomski
program Sirize unutar eurozone. Manjinska struja neće zapriječiti ujedinjenje koalicije u partiju u narednim mjesecima, ali
će prisiliti radikalnu ljevicu da precizira
svoj politički program i svoju strategiju.
Trebat će riješiti problem nekonzistentnosti. Početni plan kompromisa, nedefiniran
po pitanjima uvjeta i ciljeva, ostavio je svakoj od partija članica relativnu slobodu tumačenja. Još od posljednjeg proljeća, ova je
situacija ostavila prostor vrlo proturječnim
izjavama i dezorijentirala jedan dio izbornog tijela. Petog prosinca 2012., Cipras je
pred grčko-američkom trgovinskom komorom potvrdio da je nužno poništiti memorandume. Četiri dana kasnije, zastupnik iz
Hanije i član Sirize naveo je kao cilj "iznova
ispregovarati sporazum o pozajmici i promjeni unutarnje ekonomske politike koja
se vodi jednostrano", bez dodatnih pojašnjenja.1 Kada je 17. travnja Cipras spominjao
"suspenziju" memoranduma, polemika koja
je neposredno uslijedila unutar i izvan koalicije prinudila ga je da se ispriča zbog "lapsusa" i ponovno potvrdi nepromijenjenu
volju da se memorandumi "ponište".
Ista proturječja pojavljuju se po pitanju
duga: koji bi udio ukupnog iznosa duga
međunarodna konferencija trebala poni-
štiti? Kakva bi bila sudbina banaka? Sam
program (za koji kadrovi partije priznaju
da je nejasan, neprestano obećavajući nove
i uvjerljivije prijedloge) otkriva sljedeću
dvosmislenost: iako bez prestanka proklamira revolucionarnu volju za prevladavanjem kapitalizma, predložene se mjere
ipak više kreću prema obnovi kejnzijanske
politike, s državnom potporom malim proizvođačima, poljoprivrednicima i obrtnicima. Obećavaju nacionalizaciju poduzeća od
strateške važnosti, ali ne isključuju nove
privatizacije. Ekološki ciljevi pak ostaju na
razini općih načela: istina je da zastupanje
smanjivanja rasta u zemlji u punoj recesiji
predstavlja izazov i tešku odluku.
jekom borbi posljednjih mjeseci. Nedavna
povijest otkriva koje su dvije glavne poteškoće s kojima se treba suočiti ljevica kada
se približava preuzimanju vlasti. Prva: kako
voditi odlučno lijevu politiku u kontekstu
ograničenog nacionalnog suvereniteta?
Problem ponovnog osvajanja nacionalnog
suvereniteta tiče se svakako odnosa s Europskom unijom i Europskom centralnom
bankom te je određen vrlo ograničenim
sredstvima kojima raspolaže vlada zemlje
u eurozoni za suočavanje s bijegom kapitala ili urušavanjem njezina bankarskog
sustava.2 Izjašnjavajući se za zadržavanje
unutar eurozone, jer se iskušenja bilo prinudnog bilo dobrovoljnog povlačenja čine
prevelikim, Siriza je primorana pronaći
kadrove pomoću kojih će omogućiti da partneri i protivnici prihvate njezinu politiku,
kao što je primjerice Međunarodna konferencija o dugu zemalja Južne Europe koju
priziva.
Konačno, Cipras posljednjih mjeseci intenzivno djeluje kako bi svoju partiju učinio
poznatim, priznatim i ozbiljnim političkim
sugovornikom u inozemstvu. Neka od njegovih putovanja, primjerice ono u Argentinu, percipiraju se kao znakovi koji govore
u korist poništenja duga, ali se zato njegov Drugi izazov: široka narodna mobilizacija
odlazak u Sjedinjene Američke Države i koja bi mogla poslužiti kao temelj za oporazgovor s njemačkim ministrom financija ravak i ponovno osvajanje nacionalnog suWolfgangom Schäubleom procjenjuju kao vereniteta. Političke promjene u Latinskoj
vrlo uznemirujući.
Americi oslanjaju se na snažnu mobilizaciju stanovništva. Hoće li se i aktualna strateSirizu tako u isto vrijeme napadaju zbog gija Sirize moći osloniti na potporu te vrste
toga što je previše lijevo, kao i zbog toga što u slučaju izborne pobjede?
je previše desno. Radikalna koalicija stalno
se suočava sa strahom svojih birača – a naS francuskog prevela: Milena Ostojić
ročito urbanih mladih ljudi koji su je izabrali prošlog proljeća – da će se pretvoriti * Baptiste Dericquebourg profesor je klasične
u novi Pasok: socijaliste koji su dospjeli na književnosti u Ateni.
vlast 1981. s radikalnim programom koji
gotovo uopće nisu realizirali. I sami žrtve 1 Le Journal des rédacteurs, Atena, 9. prosinca 2012.
krize, neki mladi su neprijateljski raspolo- 2 Kao što je to mogao biti slučaj u lipnju 2012., kad je
ženi prema Pasoku "svojih roditelja" i čine u nekoliko dana više od 17 milijardi eura preneseno u
se nezadovoljnima suzdržanošću Sirize ti- inozemne banke.
•
Davor Konjikušić: Klaonica – pogled iznutra, 2011./2012.
7
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / lipanj 2013.
TEKSTILNA INDUSTRIJA U BANGLADEŠU
Smrt u krojačnici svijeta
Nekoliko mjeseci prije kolapsa tvornice Rana Plaza, u kojemu je stradalo više od tisuću tekstilnih radnika, požar u
obližnjoj tvornici Tazreen progutao je stotinjak života. U pozadini tih tragedija ne stoje samo viktorijanski uvjeti
rada u bangladeškim tvornicama, nego i tržišni pritisci zapadnih naručitelja na lokalne proizvođače
Olivier Cyran
V
idljiv s više stotina metara, blistavi stakleni toranj uzdiže se u osami na obalama jezera Hatirjheel i
podsjeća na grifona iz londonskog
Cityja izmještenog u srce golemog slama. To
je sjedište Udruženja proizvođača i izvoznika tekstila Bangladeša (Bangladesh Garment
Manufactures and Exporters Association,
BGMEA), poslodavaca koji proizvode konfekcijsku odjeću. Za razliku od Rana Plaze
čije je urušavanje 24. travnja odvuklo u smrt
najmanje tisuću sto dvadeset i sedam osoba,
većinom tekstilnih radnica i radnika, tornju
BGMEA-e ne prijeti urušavanje. Ipak, zakonski, trebalo bi ga srušiti: u presudi donesenoj
19. ožujka Vrhovni sud Bangladeša naredio je
rušenje nebodera poslodavaca s odgodom od
tri mjeseca, zbog sukrivnje ministra trgovine koji je pomogao u ilegalnoj izgradnji nebodera na javnom zemljištu. BGMEA je uložila žalbu na odluku. Kakvo god bilo pitanje
procedure, nitko ne vjeruje da bi se "zloćudni tumor Hatirjheela", kako ga nazivaju suci,
mogao uskoro pretvoriti u prah.
Posjetitelja na ulazu zdesna pozdravlja vojničko salutiranje zaštitara. U Daki, u kojoj se
rijetko viđa turiste, bijelca se često zamijeni
za kupca konfekcijske odjeće, posrednika
Manga, Benettona ili Hennes & Mauritza
(H&M), prema kojima noćni čuvari i portiri moraju pokazivati poštovanje. Dotični se
ugodno smješka, uživajući u svom gospodskom statusu. Njegovo poštovanje za čovjeka s ulice izlazi na vidjelo u brošuri Dhaka
Calling, koju nude klijentima velikih hotela i
u kojoj je sljedeći mudar savjet: "Nemojte se
smijati ljudima koji su bolesni zbog siromaštva, nemojte im se rugati."
Deveti je travnja, a Rana Plaza, udaljena
dvadesetak kilometara od tornja BGMEAe, još uvijek stoji uspravno. Najgori masakr
u industrijskoj povijesti Bangladeša zbit će
se tek za dva tjedna, no pitanje sigurnosti i
radnih uvjeta u tekstilnom sektoru već tada
se uporno postavljalo. Sedmog siječnja požar
je prouzrokovao smrt osam radnika Smart
Garment Exporta, male tvornice u središtu Dake u kojoj je zaposleno tristo radnika.
"Svi su imali manje od 16 godina", potvrđuje
Saydia Gulrukh, antropologinja koja je osnovala grupu solidarnosti sa žrtvama tekstilne
industrije. Mjesec i pol kasnije, 24. studenoga 2012. godine, drugi je požar divljao tvornicom Tazreen Fashions u Ashuliji, predgrađu
na sjeveru bangladeške prijestolnice, u kojemu je, prema službenoj bilanci, bilo sto dvanaest mrtvih i tisuću ozlijeđenih.
Na devet etaža Tazreena nagomilane su tri
tisuće radnika, većinom mladih žena koje
su došle iz najsiromašnijih sela trbuhom
za kruhom, kako bi pomogle svojim obite-
Davor Konjikušić: Klaonica – pogled iznutra, 2011./2012.
U prosincu 2012. godine BGMEA je požurila ranje u tekstilnu industriju: jeftina radna
izlazak inspekcije na teren – neuobičajena snaga, nestanak sindikata zbog privatizacije
inicijativa s njihove strane – koja je usta- državnih poduzeća, ukidanje carinskih tarifa
novila da su četiri tvornice opasne zato što na strojeve namijenjene izvoznoj industriji.
su zgrade kršile građevinske propise. Među Korupcija će obaviti ostalo.
njima je bila i Rose Dresses Limited, tvornica izgrađena u Ashuliji, čiji je vlasnik Atiqul Europa i Sjedinjene Države, opčinjene tim
Islam. Tri mjeseca kasnije, izabran je na čelo mjerama, nagradile su bangladeške političaBGMEA-e. S obzirom na to da je poznato kako re otvorivši širom svoja vrata odjeći made in
ogromna većina od pet tisuća sweatshopova u Bangladesh. U govoru održanom 21. studenozemlji otvoreno krši zakon, pojavila se sum- ga 2001. godine u Daki, tadašnji povjerenik
nja kako je inspekcija krenula u rad s namje- Europske komisije za trgovinu Pascal Lamy
rom da "dovede u škripac" budućeg predsjed- održao je svoj "Razumio sam vas!"1 govor: "Eunika i da mu na ramena položi utege prijatelj- ropska unija je spremna podržati Bangladeš u
skog pritiska njegovih zaštitnika.
njegovim naporima da bude uspješan (...) u
boljoj integraciji u svjetski trgovinski sustav
otvaranjem novih trgovinskih mogućnosti
Moć lobija tekstilnih proizvođača
i podupiranjem većeg prodiranja na tržište."
Kako bismo odgovorili na to pitanje, dogovo- Čekajući gazdu gazda, prisjećamo se eko- Između 2010. i 2012. godine prihodi banglarili smo sastanak s predsjednikom BGMEA-e nomske povijesti zemlje. Anu Mohammed, deške tekstilne industrije učetverostručili
Atiqulom Islamom. Važna ličnost bangla- profesor ekonomije na Sveučilištu u Jahan- su se, narastavši sa 4,8 na 20 milijardi dolara.
deške ekonomije – tekstilna industrija zapo- girnagaru, ovako je sažima: "Bangladeš nije Goldman Sachs je klicao: u lipnju 2012. godine
šljava između četiri i pet milijuna radnika i uvijek bio pod okriljem konfekcijske robe. njujorška banka smjestila je jednu od najsiročini 80 posto izvoza zahvaljujući čemu je ova Sve do sredine 1980-ih, kultura jute činila je mašnijih zemalja na svijetu na čelo svoje liste
zemlja drugi najveći izvoznik konfekcijske najznačajnije bogatstvo zemlje. Zatim su doš- "Sljedećih jedanaest" – zemalja koje su kadre
robe na svijetu nakon Kine – na čelu organi- li Međunarodni monetarni fond i Svjetska pridružiti se ekonomijama u rastu BRICS-a
zacije tek je mjesec dana. Unapređenje tog banka. Pod njihovom zaštitom privatizacijski (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička Remladog, slabo poznatog poduzetnika iznena- planovi i smanjenje javne potrošnje izazvali publika).
dilo je mnoge. "Radi se o sitnom igraču bez su nagli porast nezaposlenosti, došlo je do
iskustva i ugleda", istrčao se jedan insajder. značajnog oslanjanja na izvoz i pada domaće Koka sa zlatnim jajima snijela je novu elitu
"Ako je imenovan za predsjednika, onda je industrije. Birokrati velikih političkih strana- koja se vozi u SUV-ovima, večera u Pizza Hutu
to zbog poslušnosti, koja dozvoljava velikim ka, vojni oficiri, policajci s činom i sinovi iz (vrh snobizma u Daki), igra golf i šalje djecu
zvjerkama da vuku konce a pritom ostanu u dobrih obitelji navalili su na nenadani plijen." na studij u Sjedinjene Države. "Konfekcijska
sjeni."
Teško se može odoljeti poticanju na investi- odjeća nosi obećanje lake zarade, unosnog
ljima. Za 3.000 taka mjesečno, odnosno 30
eura, šest od sedam dana u tjednu, deset sati
na dan, izrađuju odjevne predmete namijenjene prestižnim markama, među kojima su
Disney, Walmart i francuska grupacija Teddy
Smith. Visokozapaljivi proizvodi bili su
uskladišteni u prizemlju, u blizini stubišta,
u suprotnosti s najosnovnijim pravilima zaštite na radu. Izlazi za evakuaciju zatvoreni
su zasunom kako bi se spriječila krađa robe,
u skladu s uobičajenom praksom, a žrtve
koje su se našle u vatrenoj klopci spaljene su
žive ili su skakale kroz prozor. Njihov gazda
Delwar Hossain nikada nije optužen i uživa
u svojoj slobodi. On je član BGMEA-e. Nameće se pitanje je li to igralo ulogu u izostanku
zakonskih sankcija.
8
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / lipanj 2013.
načina investiranja u bilo koji sektor ili vre- sa svojih pet savjetnika, gazda svih gazda
banje mjesta u parlamentu", nastavlja Anu promijenio je mišljenje: susret je otkazan.
Mohammed. "Službeni podaci pokazuju da od "Trebala bi vam akreditacija Ministarstva
tristo zastupnika, dvadeset i devetero posje- unutarnjih poslova", govori namrštenog
duje tvornicu tekstila. Zapravo, ako uzmemo lica, "bez toga ne mogu razgovarati s vama,
u obzir da se mnogi stvarni vlasnici skrivaju a pogotovo ne o tako osjetljivim pitanjima."
iza uobičajenih marioneta, ima ih vjerojatno Vraćajući se u dizalo, uočili smo zalijepljeni
i daleko više. U Bangladešu je teško pronaći natpis na staklu iza kojega se kreću uskočovjeka na poziciji moći koji nije povezan sa mešani menadžeri i tajnice: "Manje pričajte,
svijetom tekstila. A BGMEA zapravo drži uzde više radite".
Bangladeša."
Bolji pokazatelj moći BGMEA-e mogli bi biti
Da se vratimo u sjedište gazdinske organiza- preživjeli radnici iz Tazreena. Njima nas na
cije: dok čekamo Islama, jedan od njegovih putu za Ashuliju vodi Sherin, duša radnika
bliskih suradnika dolazi nam praviti društvo u Nacionalnoj federaciji tekstilnih radniu salonu povezanom s uredom predsjednika ka, sindikatu bliskom Komunističkoj parBGMEA-e. Hassan Shahriar Chowdhury upra- tiji. Malo-pomalo, nevjerojatni urbani kaos
vo se vratio iz Sjedinjenih Država, gdje je na- Dake ustupa mjesto Mjesečevoj površini,
vodno surađivao sa skupinom kongresmena načičkanoj dimnjacima koji izbacuju crni
na nekom "antiterorističkom poslu". Oficir u dim, gdje odrpani adolescenti peku cigle. Taj
vojnom zrakoplovstvu, taj "fan Angele Merkel" materijal koristi se za izgradnju domova za
ne posjeduje tvornicu tekstila – barem tako srednju klasu, koji se naziru u daljini, ali i
tvrdi. Što onda radi u BGMEA-i? Izbjegava od- tvornica koje nastavljaju bujati na sjeveru.
govoriti, ali se doima oduševljenim što može Napustivši cestu, uputili smo se na utrti
čavrljati s francuskim novinarom. "Oboža- puteljak. Na kraju puteljka stoji užarena
vam Francusku. Znate, bangladeška država betonska konstrukcija opkoljena skelama
namjerava kupiti dvije francuske podmor- od bambusa: dobro došli u Tazreen Fashions,
nice. Obično kupujemo oružje u Kini. Ja do- odnedavno ponovno službenog opskrbljivabro poznajem premijerku Sheikh Hasinu, pa ča Disneyja ženskim košuljama.
sam joj došapnuo da bi bilo bolje da kupimo
francuske podmornice. Jest da je skupo, ali Radnici Tazreena
tamo ima manje korupcije, slažete li se?" Na
znakove skepse kod sugovornika, Chowdhury Nasreen ima 25 godina, ali izgleda kao da
odgovara promjenom teme nudeći nam bez- ima 40. Za razliku od ostalih preživjelih, koji
brižno svoj imenik. "Budući da ste novinar, su se navrat-nanos vratili u svoja sela, ona
biste li možda htjeli upoznati moju rođakinju, nije napustila Nishchintapur, četvrt spaministricu ženskih prava? Također vas mogu vaonica u mirnim uličicama, koje su skoro
upoznati i s voditeljima najvažnijih novina u toliko blizu da se od njih do tvornice može
Bangladešu, sve su to naši prijatelji."
doći pješice. Dvadeset i četvrtog studenog u
18 sati i 50 minuta, Nasreen je bila nadvijeDolazak Atiqula Islama skratio je naš raz- na nad svoju šivaću mašinu na drugoj etaži,
govor bremenit obećanjima. Čvrsto opasan kada je čula sirenu alarma. "Predradnik nam
New York i Daka –
iz požara u požar
Požar koji je prouzrokovao smrt najmanje sto dvanaest radnika bangladeške tvornice Tazreen Fashions 24. studenoga 2012. godine pobudio je stare uspomene. Radionice zapaljive konfekcije, zakračunati izlazi za nuždu kako bi se olakšao nadzor radnika, radnici koji se bacaju u prazno kako bi pobjegli
od plamena, preživjeli koji nisu dočekali pravdu: isti niz događaja već se odvio sto godina ranije, u
samom srcu Manhattana.
Ujutro 25. ožujka 1911. godine planuo je požar u njujorškoj zgradi Triangle Shirtwaist Company,
tekstilnom poduzeću koje je zapošljavalo petsto radnika, većinom mladih žena koje su potjecale iz
židovske i talijanske imigracije, s plaćom od dolara po danu – ista bi tarifa danas, sto godina kasnije,
vrijedila za njihove kolegice u Bangladešu. Osma, deveta i deseta etaža zgrade brze su zahvaćene
vatrom. Izlazi za nuždu bili su zatvoreni po naredbi uprave, a radnice zatočene u užarenoj prostoriji
gorjele su žive na radnom mjestu ili iskakale kroz prozore. “Otkrio sam novi zvuk – previše strašan da
ga se opiše. Nijemi zvuk živućeg tijela u slobodnom padu kako se razbija o pločnik”, pisao je William
G. Shepherd, novinar koji je bio u mnoštvu okupljenom u podnožju zgrade. Sto četrdeset i šest osoba
poginulo je u tom požaru koji sve do danas ostaje najgorom industrijskom nesrećom u povijesti New
Yorka.
Ako je analogija između Tazreena i Trianglea uznemirila duhove u Daki kao i u New Yorku, nije to samo
zbog sličnosti sudbine koja je zadesila te mlade žene, ranjive i izolirane imigrantice, ili doseljenice sa
sela. Dijelom je to i zbog nedodirljivosti gospodara tekstila: pravda ih nije stigla, a vlasnik Tazreena
uživa isti imunitet kao i njegovi njujorški prethodnici, koji su spremili u džep novac od osiguranja i bili
proglašeni nevinima.
Te se dvije epizode ipak razlikuju u jednom bitnom aspektu: dok katastrofa u Tazreenu nije ni milimetra
poljuljala ravnotežu moći u Bangladešu, slučaj Trianglea potaknuo je masovnu mobilizaciju radnika
koja je kulminirala usvajanjem više povijesnih zakona o sigurnosti na radnom mjestu. New York je
1911. godine bio najveći proizvođač konfekcijske odjeće u Sjedinjenim Državama. Danas Bangladeš
služi kao šivaća mašina najbogatijih zemalja svijeta. Razlika u razmjerima, bez sumnje, djelomično
objašnjava zašto isti uzroci nisu doveli do istih posljedica. “Bangladeš živi u sustavu prvobitne
akumulacije kapitala u periodu svemoći globalizirane ekonomije”, glasi analiza ekonomista Anua Mohammeda. Poginuli u požaru u Triangle Shirtwaist Companyju vjerojatno bi se nadali boljem nasljeđu.
je rekao da se radi o vježbi, da trebamo ostati na svojim mjestima", priča ravnodušno.
"Zatim je alarm počeo zvoniti po drugi put.
Tada smo počele paničariti. Osjetile smo
smrad paljevine. Predradnik još uvijek nije
htio da se mičemo, ali smo ipak počele trčati.
Postojala su dva izlaza: jedan je bio otvoren,
drugi zatvoren. Stubište kojim smo se trebale spustiti do otvorenih vrata već je bilo u
plamenu. Da smo se mogle poslužiti drugim
vratima, koja nisu gorjela, sve smo mogle
ostati žive." Neki od prozora također su bili
zakračunani. Sa šačicom kolegica, Nasreen
je uspjela otvoriti jedan od njih i skočiti u
prazno. Prošla je s jednom slomljenom nogom, košmarima koji je danonoćno progone
i smrtnim strahom od ulaska u tvornicu.
No stvarnog izbora nema. Do danas je primila samo jedan paket pomoći od "dvadeset i
pet kilograma riže, dvadeset i pet kilograma
luka i litre ulja". Budući da mršava plaća njezina supruga ne dostaje za cijelu obitelj, morat će pobijediti svoju nesanicu i ponovno
sjesti za šivaću mašinu. Kada u Bangladešu
neka tvornica izgori ili se surva, BGMEA obeštećuje žrtve. Tarife su im živopisne: 100.000
takasa (1.000 eura) po ozlijeđenome kao medicinska pomoć, 600.000 takasa (6.000 eura)
po mrtvacu kao kompenzacija njihovoj obitelji. Poslodavac se ne miješa u to, a pravosuđe još manje. No samo najsretniji dođu do
mrvica koje dijeli BGMEA. Ona, naime, sastavlja i popise žrtava. Kako se većina zaposlenja potvrđuje samo usmeno, bez ugovora
o radu, dio preživjelih nema nikakav dokument kojim bi mogli dokazati da su doista
bili u radnom odnosu. Naposljetku, svatko
može slomiti nogu ili pasti u peć.
gu iz Bangladeša i prebacili bale tkanine u
Kambodžu ili Vijetnam, čime su manje-više
oprali ruke od cijele stvari. Walmart je također kategorično odbio sudjelovanje, nakon
što su isprva poricali svaku vezu s Tazreenom, prije nego što su naglo promijenili mišljenje i okrivili revizore koji su odobrili rad
takvoj tvornici. Što se tiče Philippea Boulouxa, generalnog direktora Teddyja Smitha,
on je bio zauzet prodajom "rock’n’roll looka"
za 163 eura u svom pariškom butiku u Operi
te nije bio dostupan ni na telefonu ni na emailu. Zahvaljujući upornosti, uspjeli smo
sresti jednu od njegovih suradnica i preko
nje iznuditi sljedeću izjavu: "Mi smo malo
poduzeće, nemamo sredstava da idemo u
Ženevu..."
Grupacija Carrefour pravila se da je zapanjena kada smo im se obratili. Francuski broj
jedan široke distribucije koji posjeduje vlastite uredu u Daki (pod imenom Carrefour
Global Sourcing Bangladesh) priznaje da je
zasigurno bio klijent Tuba Groupa, Hossainovog poduzeća, ali svojski poriče da su ikada poslali narudžbu u Tazreen. Istina je da
bangladeški opskrbljivač posjeduje najmanje deset tvornica i da majice koje se prodaju u Carrefouru ne potječu nužno iz najsmrtonosnije među njima. No prema riječima
dobrog poznavatelja bangladeške tekstilne
industrije, taj argument ne vrijedi ni pišljiva boba: "Kada klijent ima veliku narudžbu, ne upućuje je ovoj ili onoj tvornici, već
određenom opskrbljivaču. On je taj koji potpisuje ugovor, vodi računa o socijalnim, etičkim, okolišnim pitanjima i svim izgovorima.
Kada se radi o važnoj narudžbi, a takva je
definitivno narudžba klijenta poput Carrefoura, opskrbljivač će raspršiti proizvodnju
U slučaju Tazreena situacija je bila još gora, na sve tvornice koje posjeduje. U ovom slujer teško izgorjela tijela ili ona od kojih je čaju, Tazreen je funkcionirao kao tvornica
ostao samo pepeo nije bilo moguće identifi- za rasterećivanje kada bi sve ostale jedinice
cirati. Prema Saydiji Gulrukh, koja je ostala u Tuba Groupa bile preopterećene. Carrefour
kontaktu s obiteljima žrtava, najmanje dva- je morao biti svjestan što se događa. Zašto
deset i sedam radnika koji su nestali u poža- bi, uostalom, prekrižio tu tvornicu sa svog
ru ne nalazi se na popisu žrtava. Drugi spo- popisa, ako se ni po čemu nije razlikovala od
minju pet do deset puta više brojke. "Službe- ostalih?"
na bilanca nema nikakve veze s onime što se
dogodilo. Svatko od nas je imao kolege koji Ali francuski div ne popušta. "Imamo svoje
nisu živi izašli iz te tvornice, što BGMEA od- standarde i svoje revizije, na temelju kojih
bija priznati, pod izgovorom da nisu ostavili smo formalno zabranili korištenje Tazrenikakvog traga", buni se Shilpee, još jedna ena kao mjesta proizvodnje. Veoma smo
preživjela. "No kakve bi tragove mogao osta- oprezni!" uvjerava nas Bertrand Swiderski,
viti ako si mrtav, a tvoja obitelj na selu nema direktor održivog razvoja. Bilo bi nam vepojma što se događa?"
oma drago kada bismo mogli dobiti uvid u
te znamenite izvještaje, ali oni su (začudo!)
Dok se još uvijek dizao dim iz Tazreena, vlast "povjerljivi".
je preko premijerke požar pripisala "akciji
sabotaže" – što je svaki Bangladešanin od- Zabranjeni sindikati
mah preveo u optužbu da su u požar upleteni islamisti. Je li namjera te čudnovate Swiderski dobrovoljno nudi da će nam
optužbe (za koju, usput budi rečeno, nitko umjesto toga poslati "socijalnu povelju" na
nije dokazao da je osnovana) bila da se za- koju je njegova grupacija tako ponosna, jer
štite vlasnici tvornice i BGMEA-e? Anu Mo- je natjerala svoje egzotične opskrbljivače da
hammed nije ni trena posumnjao u to. Naj- je potpišu. U poglavlju o "poštivanju slobode
bolji dokaz je, tvrdi, da se "u konačnici ništa udruživanja", Carrefourova povelja primjenije dogodilo: nije bilo istrage da se utvrde rice određuje da "radnici imaju pravo priuzroci požara, naloga za uhićenje gazde i stupiti sindikatu po svom izboru ili osnovati
njegovih predradnika, nikakvih mjera da se sindikat te započeti s kolektivnim pregovoradnici u budućnosti zaštite od rizika požara. rima bez prethodnog dogovora s upravom".
Osim samih žrtava, nitko nije ni pomislio da Možemo samo zamisliti kako Hossain te
traži kompenzaciju od poslodavca Delwara bogobojazne smjernice potpisuje čista srca:
Hossaina. Njegovo ime je na nekoliko mje- u tvornicama njegove grupacije svaki oblik
seci nestalo iz novina. Kao da ga nikada nije sindikalne aktivnosti strogo je zabranjen, u
ni bilo."
skladu s običajima koji vladaju diljem Bangladeša.
I njegovi strani klijenti naglo su ga izbrisali iz sjećanja. Na inicijativu međunarodnog Faizulovo2 iskustvo može poslužiti kao dosindikata IndustriALL i mreže nevladinih kaz. Taj bivši radnik Tazreena primio nas je
organizacija, odjevne marke koje opskrblju- u praznoj sobi iznad ćumeza koji gleda na
je Tazreen bile su pozvane u Ženevu kako bi prašnjavu uličicu u Nishchintapuru. To je
uspostavile fond za odštete. Disney je odbio lokalno sjedište Nacionalne federacije tekpozivnicu: prijatelji Paje Patka rekli su da su stilnih radnik (NGWF), sindikata u kojemu
već prije požara prestali koristiti radnu sna- je Faizul kao tajnik zadužen za sektor Ashu-
9
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / lipanj 2013.
Davor Konjikušić: Klaonica – pogled iznutra, 2011./2012.
put njega, koja je umrla na dan požara skočivši s prozora trećeg kata.
Prvak u golfu predstavio nam je jednog od nu upijajućeg donjeg rublja. "Nemojte mislisvojih suradnika, Georgesa Paqueta, šezde- ti da mu je dobro: izgubio je sve. Delwar je
setsedmogodišnjeg francuskog iseljenika. U zaglibio u dugovima, nema nijednog klijenBangladeš je došao 1994. godine, a sada, tako- ta i svi su mu okrenuli leđa, čak i njegovi priPosrednici
reći na kraju karijere, dopušta si da otvore- jatelji u BGMEA-i. Što biste vi htjeli, da ide u
Tvrtke, tzv. trading houses, služe kao posred- no govori, što djeluje osvježavajuće: "Ovdje zatvor?" Šteta što nitko nije postavio takvo
nici između stranih marki i domaćih opskr- izrađujemo sve, uključujući hlače za inkon- pitanje Rehanni koja nam je odmah pala na
bljivača. U Bangladešu ih postoji oko dvjesto. tinentne koje se prodaju u francuskim su- pamet: otkako se uvukla u ventilaciju na čeOna koju vodi Nizam Uddin ponosi se što svi permarketima. Problem je što moji klijenti tvrtoj etaži kako bi se bacila u prazno, bježeNjegov je ured nakon požara ubrzo bio pre- njegovi klijenti, većinom iz Europe, "dolaze sve više ruše cijene. Što bi oni htjeli, da ljudi ći od plamena koji je spalio do neprepoznatplavljen spontanim okupljanjima preživje- u Bangladeš vidjeti vlastitim očima kako se rade besplatno? Europske marke prodaju po ljivosti njezine kolegice, ta mlada radnica iz
lih koji su bili odlučni da sve raspore po ša- vode tvornice. Dočekamo ih, tetošimo, do- sedmerostrukoj marži, tj. preprodaju naše Tazreena zaista je izgubila sve, uključujući
vovima, ali su bili očajnički nemoćni da dje- bro se pobrinemo za njih". Iznad nas dese- proizvode po sedam puta većoj tarifi u odno- i nogu. Sada koristi drvena kolica umjesto
luju. "Svi radnici koji nas poznaju došli su da tak telefonskih operatera prima narudžbe u su na cijenu po kojoj otkupljuju od nas, ako invalidskih.
podjele svoju tugu i bijes", priča Faizul. "Tri- žamoru prigušenih glasova, dok u podrumu ne i deset puta. Nema granica njihovoj podeset i pet naših kolega poginulo je u požaru. tri krojačice u tišini proizvode modele na- hlepi za profitom. Stari nas klijenti ostavlja- Radnice koje su preživjele industrijski maBili smo bijesni na gazdu koji ih je odveo u mijenjene proizvođaču prema tehničkim ju preko noći zato što im je neki konkurent sakr u Ashuliji ne vide blistavu budućnost za
smrt, na vladu i BMGEA-u koje ga štite. Ali specifikacijama kupca. "Naš najvažniji kli- dao za deset centi bolju ponudu po artiklu. svoje kolegice koje rade u obližnjim tvorninismo znali što da radimo." Da tiskaju let- jent srezat će svoje narudžbe, zbog čega smo Vlada nevjerojatno licemjerje. Zamislite da cama. "Bit će novih katastrofa, možda i gorih
ke, organiziraju sastanak? Pozovu na štrajk primorani tražiti nove kupce. To je prvi put u isto vrijeme dok voditelji H&M-a imaju su- od naše", pribojava se djevojka s rukom zaviu drugim tvornicama? Faizulov bolni pogled da nam se tako nešto dogodilo u proteklih sret sa Sheikh Hasinom kako bi zahtijevali jenom u prljavu krpu. Saydia Gulrukh slaže
skretao je pred naivnošću francuskog po- trideset godina", žali se Nizam Uddin. U jed- bolje radne uvjete u bangladeškim tvorni- se s tim predviđanjem: "Tazreen nije promisjetitelja. "Ništa od toga nije ostvarivo ovdje. nom uglu njegova ureda izloženi su pokali i cama, njihovi podređeni pregovaraju sniže- jenio ništa da smanji opasnosti po tekstilne
Policija bi nas uhitila čim bismo izradili prvi medalje koje je osvojio u golfu, svojoj "život- nje od 15 posto na prodajne cijene njihovih radnike, elite su ravnodušne prema radletak. I nikada više ne bismo našli posla."
noj strasti".
nabavljača. Smislite sami kako ćete, boli nas ničkim mukama. Stoga moramo očekivati
nove užase. Poduzete su kozmetičke mjere
briga – to je njihova filozofija."
kako bi se umirilo strane klijente BGMEA-e
Kada ga pitamo od čega su se onda sastojale Začudili smo se što njegovo poduzeće radi
njegove sindikalne aktivnosti nakon požara, punom parom, jer je Jamaat-e-Islami, isla- Na pitanje o požaru u Tazreenu Paquet okre- i kako bi oni umirili svoje potrošače, no niobjašnjava da je "uspostavio kontakt s rad- mistički opozicijski pokret, tog jutra pro- će pogled prema nebu i duboko uzdiše. "Po- šta se neće promijeniti dok se cijeli sustav
nicima drugih tvornica kako bi vrata i izlazi glasio hartal (štrajk) koji je ispraznio ulice znavao sam Delwara Hossaina deset godina. ne sruši, ukine i izgradi na novim načelima."
za nuždu bili otvoreni jer se gazde ne brinu Dake i obustavio ekonomsku aktivnost. Bio je dobar i pobožan; izgradnja džamije Dva tjedna kasnije, u urušavanju Rana Plaze
za to". A što ako nisu otvoreni? "Kolege nas Uddin sliježe ramenima: "Ma, to nas ne bri- u blizini njegovog doma financirana je iz umrlo je deset puta više ljudi nego u Tazreeobavijeste SMS-om. Ovdje svi imaju mobi- ne. Tko god bili, prosvjednici ne idu protiv njegovog džepa. Na početku sam bio njegov nu, s prigodnim epitafom bangladeškog mitele, tako komuniciramo." Teško je reći teži naših interesa. Tu i tamo zapale neko vozilo drugi najbolji klijent, ali ga je opio uspjeh. nistra financija Abula Maal Abdul Muhitha:
li Faizul otvorenijim tipovima djelovanja: ili trgovinu, ali ostavljaju tvornice na miru. Kupovao je tvornicu za tvornicom, sveuku- "Ne mislim da se radi o nečemu ozbiljnom. To
izražava se u prisutnosti i pod kontrolom Znate, BGMEA ima članove u svim velikim pno desetak njih, i na koncu se našao za kor- je samo obična nesreća."
sindikalnog predstavnika koji je došao iz strankama. Danas podupire Savez Awami milom broda koji je imao 65 milijuna dolara
Dake. Dovršili smo čaj od đumbira koji nam premijerke Sheikh Hasine, ali se dobro slaže prihoda. Izgubio je kontrolu. Godinu dana
S francuskog prevela: Marija Ćaćić
je ponudio domaćin. Prije nego što nas je ot- i s nacionalistima iz BNP-a (Bangladeške na- prije požara u Tazreenu, u tvornicu nije ni
pratio, Faizul nam je pokazao sliku s osobne cionalističke stranke) ili pak s islamistima stupio." Nekažnjenost njegova prijatelja ne 1 Aluzija na govor Charlesa de Gaullea u Alžiru.
iskaznice svoje žene, radnice u Tazreenu po- iz Jamaata."
predstavlja nikakav problem starom vetera- 2 Ime je promijenjeno.
lia, tj. potajni tajnik. Za razliku od bajki koje
se mogu čuti od voditelja održivog razvoja
Carrefoura, njegova verzija priče daleko je
konciznija: "Ako u tvornici izgovoriš riječ
‘sindikat’, odmah te otpuste i više ne možeš
naći posla. U Tazreenu je nas stotinjak radnika u sindikatu, ali svi smo u njemu potajice. Nikada o tome ne pričamo na poslu."
•
10
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / lipanj 2013.
"NOVA" EKONOMSKA ZNANOST, GORA OD STARE
Lažna obećanja
bihevioralnog obrata
Kriza nije potresla samo financijski sektor i svjetsku ekonomiju, nego i ekonomsku znanost. Neupitnu vjeru neoklasične
ortodoksije u optimalnost tržišnih ishoda i racionalnost ekonomskih aktera demantirala je sama stvarnost. Mnogi se
otad ogledavaju za alternativama kompromitiranoj neoklasici. Tako i bihevioralna ekonomija nalazi sve više zagovornika.
No "alternativa" je po mnogočemu opasnija i od diskreditirane ortodoksije
Ostajući kompatibilna s većinom postulata
ortodoksne ekonomske znanosti, ta škola u
nju unosi saznanja iz bihevioralne psihologije. Zato brojni neoklasični ekonomisti raošla su teška vremena za pre- čunaju na nju, nadajući se da će ona osvjevladavajuću, takozvanu neokla- tlati obraz cijeloj struci. Jean-Claude Trichet,
sičnu ekonomsku teoriju. Ne bivši predsjednik Europske centralne bansamo da su otkrivene incestu- ke (ECB), u tome ih ohrabruje. "Glavna pouozne veze njezinih stručnjaka s financij- ka koju sam izvukao iz našeg iskustva jest
skim institucijama1, već je na svjetlo dana da je opasno ovisiti o jednom jedinom sredizbila i njihova odgovornost za aktualnu stvu", izjavio je na Konferenciji ECB-a o cenkrizu. Samoregulaciju je opravdavala (kako tralnom bankarstvu 2010. godine. "Moramo
su objašnjavali neprijeporni majstori dis- razviti komplementarna sredstva kako bicipline) savršena učinkovitost tržišta, koja smo poboljšali snagu našeg kadra. Za počei sama proizlazi iz nepogrešive racional- tak, moramo preispitati način na koji kanosti aktera. Riječ je o bajci za malu djecu, rakteriziramo homo economicusa u bilo kojem ekonomskom modelu. (...) Bihevioralna
bajci koju je uništila financijska kriza.
ekonomija oslanja se na psihologiju kako bi
No spektakularno poništenje dominantne objasnila odluke donesene u kontekstu kridoktrine struci donosi samo nevolje. Odre- ze." Trichet je propustio reći da bi se, preveđene alternativne struje, na kojima je pri- dena u političke termine, ova teorija mogla
tisak navodno manji, zadovoljno trljaju pokazati još opasnijom od one čije greške toruke. Izgleda da se jedna od njih nalazi u bože ispravlja.
osobito povoljnom položaju za zauzimanje
mjesta nove dominantne doktrine: bihevi- Bihevioralna ekonomija iznosi tvrdnje koje
oralna ekonomija (BE) ili ekonomija pona- su a priori očite, ali koje su sljedbenici liberalnog teoretičara Miltona Friedmana našanja.
Laura Raim
D
stojali poreći: ekonomski akteri nisu besprijekorno racionalna bića koja donose odluke
koje će najbolje maksimizirati njihov vlastiti interes. S jedne strane, oni dopuštaju da
ih vode emocije, uvjerenja, intuicija ili pribjegavaju rezoniranju. S druge strane, oni
ne žele samo povećati svoj vlastiti dobitak:
moralne i društvene norme ponekad ih potiču da se pokažu kooperativnima, pa čak i
altruističnima.
Financijski investitori ne uspijevaju izbjeći
utjecaj kognitivnih pristranosti. Oni mogu
usvojiti mimikrijske karakteristike, patiti
od viška samopouzdanja ili dopustiti da na
njih utječu živa predviđanja ili napadi panike. Čak i ako su uistinu racionalni, oni rijetko mogu riskirati i krenuti smjerom suprotnim od smjera tržišta. Implikacije takvih fenomena pobijaju teze o učinkovitosti tržišta, koje su blisko povezane s tezom o racionalnosti aktera. Doista, uzastopni mjehuri
i bankroti dobro ilustriraju do koje mjere tržišta kapitala mogu bulazniti. U prvom redu,
bihevioralnoj ekonomiji valja u najmanju
ruku priznati to da je odvažna, jer izravno
napada dva temelja neoklasične ekonomije.
Međutim, ideja da tržišta nisu čudesno
učinkovita i da mi nismo sveznajuća računala nije nova. Još od vremena Johna
Maynarda Keynesa, heterodoksni mislioci
neprestano upozoravaju da je riječ o mitu, i
to opasnom. No oni su vikali uprazno: kejnzijanci, institucionalisti, marksisti i regulacionisti bili su, i još uvijek jesu, previše kritični da bi ih se saslušalo.
"Plaćamo visoku cijenu za našu slijepu vjeru u moć nevidljive ruke", ističe ekonomist
Dan Ariely.2 Neoklasična teorija je "manjkava", tvrde sa svoje strane njegovi kolege Robert Shiller i George Akerlof.3 "Ona ne
objašnjava zašto je ekonomija na roller coasteru (toboganu)." Izlažući "kako ekonomija stvarno funkcionira kada imamo posla s
pravim ljudima", dvojica autora knjige Animal Spirits izlažu ambiciozan program: "Postići ono što postojeća teorija nije znala realizirati."
Jer, tvrdi bihevioralna ekonomija, ako se
ponašamo iracionalno, pritom nismo ništa
manje predvidljivi. Izvodeći pokuse u laboratoriju, oboružani ako treba i elektrodama
kojima su ih opskrbili njihovi saveznici s
područja neuroznanosti, suvremeni ekonomisti otkrivaju pravilnosti u našem ponašanju kako bi izradili modele individualnog
odlučivanja koji će biti realističniji od neoklasičnih modela.
Uspon "nove" paradigme
Pioniri bihevioralne ekonomije su Daniel
Kahneman i Amos Tversky. Od sedamdesetih godina naovamo, ti su izraelski psiholozi pomno katalogizirali kognitivne pristranosti koje, izobličujući analizu neke situacije, pojedince potiču da donesu iracionalnu
odluku. Takav je primjerice "framing efekt",
pri kojem ispitanici različito ocjenjuju posljedice jednog te istog izbora ovisno o načinu na koji im ga predstavimo: "40 posto
šansi za dobitak" ne rezultira istim efektom
kao i "60 posto šansi da ćete izgubiti". No
tek suradnja s mladim američkim ekonomistom Richardom Thalerom osamdesetih
godina označava dolazak bihevioralne ekonomije kao punopravne znanosti.
Davor Konjikušić: Klaonica – pogled iznutra, 2011./2012.
San o utemeljenju nove dominantne ekonomske struje na bihevioralnoj paradigmi
zasad još nije realiziran. Međutim, već desetak godina njezine pristaše osvajaju teren, čemu svjedoči i nagrada Švedske banke
u čast Alfreda Nobela koja je 2001. dodijeljena Akerlofu, a 2002. Danielu Kahnemanu. U
Francuskoj je 2012. bihevioralni ekonomist
11
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / lipanj 2013.
Davor Konjikušić: Klaonica – pogled iznutra, 2011./2012.
David Masclet primio brončanu medalju
Nacionalnog centra za znanstvena istraživanja (Centre national de la recherche scientifique, CNRS). Kognitivne pristranosti,
koje su ortodoksni ekonomisti diskvalificirali kao puke "kuriozitete", sada se ispituju
u uvaženim akademskim časopisima. Bihevioralna ekonomija predaje se na najprestižnijim američkim sveučilištima: na Massachusetts Institute of Technologyju (MIT),
kao i na Stanfordu, Berkeleyju, Sveučilištu
u Chicagu, na Columbiji, Princetonu i naročito Harvardu. Institut za novo ekonomsko mišljenje (Institute for New Economic
Thinking, INET), think-tank osnovan 2009.
zahvaljujući 50 milijuna Sorosevih dolara,
u svojim razmatranjima središnje mjesto
daje bihevioralnoj ekonomiji. U Francuskoj
prednjače Grupa za ekonomsku analizu i teoriju (Groupe d’analyse et de théorie économique, GATE) iz Lyona i Ekonomska škola u
Toulouseu.
Ta disciplina tako postaje sve prihvaćenija u široj javnosti. Želeći razumjeti zašto
donose toliko "loših" odluka, Amerikanci
se bacaju na knjige poput Blink Malcolma
Gladwella, Nudge Richarda Thalera i Cassa
Sunsteina ili Predictably Irrational Dana Arielyja. Ariely, uostalom, svakog tjedna odgovara na najtrivijalnija pitanja čitatelja Wall
Street Journala u sekciji naslovljenoj "Pitaj
Arielyja".
Ako je ekonomska znanost posljednjih godina bila "u najbolju ruku spektakularno beskorisna, a u najgoru ekstremno štetna"4, je
li bihevioralna ekonomija bolja od njezinih
ostalih inačica? Prekid intelektualne tiranije homo economicusa i potvrda neučinkovito-
sti tržišta jamačno predstavljaju pozitivnu
promjenu. No kada teorija postane praksa,
to je već sasvim druga priča. Jer bihevioralna ekonomija nije se pokazala ništa manje
sklonom ponuditi svoje usluge poduzećima,
financijskom sektoru ili javnim politikama
od svoje velike, dominantne sestre. A njezine primjene, koje su u najboljem slučaju razočaravajuće, najčešće izazivaju... sumnju.
Ta se sumnja javlja prvenstveno među radnicima i potrošačima. Poduzeća, koja počevši od tridesetih godina koriste psihologiju u marketinške i reklamne svrhe, srdačno primaju posljednja otkrića bihevioralne ekonomije, koja osnažuju njihov manipulativni arsenal kojim se služe u odnosima s klijentima i zaposlenicima. Slavni
konzultantski ured McKinsey predlaže tri
praktične tehnike "kojima bi morao vladati svaki marketinški stručnjak".5 Poduzeće
za marketinška istraživanja Market Tools
na svojim web-stranicama objašnjava da je
pri određivanju maksimalne cijene koju su
potrošači spremni platiti za neki proizvod
bihevioralna ekonomija efikasnija od anketa. Drugim riječima, bihevioralna ekonomija omogućila bi određivanje najviših mogućih cijena. Ona također pruža načine na
koje se klijente može potaknuti da na vrijeme plate svoje račune. Sankcioniranje neplatiša globama pokazalo bi se manje učinkovitim od igranja na kartu njihove sklonosti uspoređivanja s drugima, putem pisma
u kojem stoji: "Vi ste jedna od rijetkih osoba iz vaše četvrti koja još uvijek nije platila
svoj račun."
Fehr Advice, njemački konzultantski ured
koji je utemeljio Ernst Fehr, jedan od prva-
ka discipline, predlaže da se šefove poduči
kako koristiti bihevioralnu ekonomiju za
pregovaranje sa zaposlenicima, naročito o
pitanjima vezanima uz plaću. Doista, bihevioralna ekonomija obiluje lekcijama na tu
temu. Tvrdeći da klasični financijski poticaj, koji se sastoji od obećanja premije nastavnom osoblju po svršetku godine u slučaju dobrih rezultata, nije polučio rezultate, bihevioralni su ekonomisti iskoristili
činjenicu da su pojedinci osjetljiviji na gubitak negoli na dobitak: Steven Levitt i Roland Fryer6 dali su premiju profesorima na
početku godine i zaprijetili da će im je na
kraju godine oduzeti ako njihovi rezultati
ne budu zadovoljavajući. Zatražiti od zaposlenika da na kraju godine vrate dio svoje
plaće, eto "motivacijske" tehnike koja ima
budućnost.
U dosluhu s financijskim sektorom
No paradoksalno, bihevioralna ekonomija
daje prijedloge koji se najviše cijene upravo u sektoru financija, koji je naročito doveden u pitanje njezinim "otkrićima". Bilo
je dovoljno provesti selekciju: otkloniti definitivne zaključke o neučinkovitosti tržišta i sačuvati one, potencijalno unosne,
koji se tiču ponašanja službenika. "Bihevioralne financije" tako su postale "nadopuna klasičnom baratanju vrijednosnim papirima", prema web-stranicama INSEECa, trgovačke škole koja je u program svog
poslovnog magisterija uvrstila "novo polje
znanosti o financijama".
Neki fondovi, poput JP Morgan Asset Managementa, koji je osnovan 1993. ili u Francuskoj CCR Asset Managementa, te princi-
pe primjenjuju odavno. Konkretno, bavljenje bihevioralnim financijama znači da investitori nastoje otkriti i ispraviti svoje kognitivne pristranosti i otkriti kako iskorištavati tuđe. U prvom slučaju, James Montier obećava pomoći investitoru da "ukroti
svoje emocije" i da osnaži "mišić samokontrole".7 Drugi, više strateški pristup, koji je
razvio Russell Fuller8, sastoji se od utvrđivanja je li nekim vrijednosnim papirima,
zbog overshootinga ili undershootinga9 ostalih investitora, određena preniska cijena.
Te strategije nekima možda omogućuju da
zarade više, ali ni u kojem slučaju ne rješavaju pitanje neučinkovitosti tržišta. Ustvari, kao što je pokazala (istinski) heterodoksna ekonomska teorija10, jedini način da
spriječimo inherentno nestabilna financijska tržišta da posiju kaos u ekonomiji
jest da ih drastično reguliramo, to jest da
ograničimo poluge zaduživanja aktera, da
odvojimo aktivnosti tržišta od kreditnih
aktivnosti, da ograničimo kretanje kapitala itd.
No začudo, nijednu od tih mjera ne nalazimo u prijedlozima javne politike bihevioralnih ekonomista. Thaler, otac discipline,
savjetuje ekonomski tim američkog predsjednika Baracka Obame, kao i vladu Davida Camerona u Velikoj Britaniji. On bi im
vrlo lako mogao staviti bubu u uho da bi,
ako želimo izbjeći nove udarce, bilo pametnije izolirati financijska tržišta. Ali ispada
da Thaler nije samo profesor ekonomije na
Poslovnoj školi Sveučilišta u Chicagu. On
također, zajedno s Fullerom, upravlja investicijskim fondom specijaliziranim za bihevioralne financije...
12
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / lipanj 2013.
Sveučilišta i banke spominju se, rame uz
rame, u velikom broju CV-ja bihevioralnih
ekonomista. Daniel Kent, profesor financija na Sveučilištu Columbia, bio je voditelj istraživanja "Equity" u Goldman Sachs
Asset Managementu. On je također član
akademskog vijeća Kepos Capitala i Allianz
Global Investorsa. Što je on rekao o regulaciji? "Čak i ako investitori nisu savršeno racionalni i ako je vrijednosnim papirima sistematski određena preniska cijena, politike
bi unatoč svemu morale biti obzirne spram
tržišnih cijena."11 Drugim riječima: tržišta
rade što žele, ali svejedno zaslužuju naše
poštovanje.
Zapravo, nastavlja Kent, "iracionalnost i
egoizam kontaminiraju politički proces". I
tim pokretom čarobnog štapića argument
iracionalnosti okrenuo se protiv predstavnika političkih instanci. Dakle, nećemo biti
iznenađeni velikom Montierovom idejom:
"Oni među nama koji rade u polju financija
morali bi polagati nešto poput Hipokratove zakletve, one koja kaže da nećeš nekome
učiniti nešto nažao."12 Zašto se zamarati do-
nošenjem zakona kada je dovoljno da traderi
obećaju da će biti pošteni?
U svojoj posljednjoj knjizi Thaler i Sunstein idu toliko daleko da brane subprime kreditiranje: "Hipotekarni krediti s varijabilnom
kamatnom stopom, čak i oni s teaser kamatnim stopama, nisu loši sami po sebi." Idu i
dotle da prihvaćaju naloge Louisa Brandeisa,
bivšeg savjetnika Woodrowa Wilsona: "Danje svjetlo je najbolje sredstvo za dezinfekciju." U prijevodu: rješenje je transparentnost, a ne regulacija. Neoklasičari će reći
istu stvar.
Što je zajedničko ovim prijedlozima? Svi savršeno poštuju supremaciju tržišta te su
stoga prirodno sumnjičavi spram regulacije.
Ta sklonost proizlazi iz vrlo općenitog stava
o ulozi javne politike, koju Thaler i Sunstein
sažimlju u ideji nudgea.13 Nudge je "pogurivanje" ili prijateljsko poticanje koje iskorištava kognitivne pristranosti pojedinaca kako
bi ih blago potakao da se opredijele za rješenja koja su u skladu s njihovom osobnim
i, u isto vrijeme, s općim interesom, izbjega-
Od nevidljive ruke do
vladavine stručnjaka
Laurent Cordonnier
Kao učeni diskurs, ekonomija se u 18. stoljeću emancipirala od morala, religije i politike, nastojeći
– teorijski – pokazati da je beskorisno pokušavati jamčiti javno dobro putem religijskih ucjena ili
političkih dekreta: za njega će se pobrinuti nevidljiva ruka, koja djeluje u samom srcu ekonomskog
procesa. Kao što pokazuje antropolog Louis Dumont, to oslobođenje, koje prati promjenu u
našem kolektivnom imaginariju u modernosti, u cijelosti počiva na proizvodnji i promicanju dvaju
“ideologema”.1
Prvi je uvjerenje da postoji neko koherentno područje koje tvori sustav, nezavisan od ostalih područja
ljudske djelatnosti, koji možemo nazvati ekonomijom: proizvodnja, raspodjela i korištenje bogatstava
predstavljala bi tako svijet za sebe, štoviše – zasebni svijet. Drugi, kudikamo važniji ideologem sugerira da je ta unutarnja koherencija “usmjerena ka dobrobiti čovjeka”. Ovdje je riječ o nastojanju da se
zajamči nezavisnost ekonomije. “Jer ako pretpostavimo da bi bilo dokazano da unutarnja koherencija
ima pogubne učinke”, objašnjava Dumont, “to bi ponovno bila prilika za intervenciju političara ili
državnika.” Taj je postulat ujedno čovječanstvu donio nužnu psihološku utjehu, jednom kada je religija
ostavljena po strani.
Prisjetimo se da se smatra da “nevidljiva ruka” proizlazi iz dvaju principa: da s jedne strane pojedinci i
poduzeća slijede vlastite interese, dosljedno, logično i ekonomično (princip ekonomske racionalnosti),
a da s druge strane oni djeluju u konkurentskoj okolini. Doista, konkurencija je stvorena kao disciplinarni dispozitiv za (kapitalistički) svijet u kojemu smo željeli ostaviti otvorenim put prema zaradi. Za
poduzeća, konkurencija na tržištu dobara i usluga, kao i na financijskim tržištima, predstavlja žalac
koji ih vodi (u težnji za profitom) tome da iskoriste resurse na način koji će biti kolektivno optimalan,
ne grabeći pritom neumjesne rente.
Polazeći odatle, neoklasični su ekonomisti u 20. stoljeću počeli kritizirati “nevidljivu ruku”: konkurencija ne ispunjava uvijek svoju ulogu, priznali su, a tržišta podbacuju. To je bio pogodak: prepoznavanje
tog nefunkcioniranja unaprijedilo ih je u rang stručnjaka za javnu politiku, dok im je (umjereno) osporavanje “nevidljive ruke” omogućilo da osvoje sve sektore države (zdravstvo, kulturu, obrazovanje,
industriju, financije, okoliš...) koja im je dodijelila misiju proširenja konkurencije tamo gdje se ova nije
mogla održati.
To je bila tek prva faza, koja je počivala na dovođenju u pitanje apsolutne učinkovitosti konkurencije.
Druga faza je, bez sumnje, u tijeku (vidi članak). Ako tom prekretnicom uspiju navigirati vješto, vladajući će ekonomisti pomoću nje vjerojatno osnažiti svoju moć. Stavljena pod okrilje znanosti, njihova
uslužna ekspertiza zapravo će prikriti drugu atrofiju “nevidljive ruke”, ovoga puta izazvanu slabom
racionalnošću aktera. Valja razumjeti: ako ljudi svoje individualne interese ne slijede racionalno, male
su šanse da će se njihovo djelovanje harmonično sklopiti i izazvati kolektivno dobro. Bit će dakle dosta ispraviti greške homo economicusa navodeći ga da jede iz nevidljive ruke kibernetičara. Uz brigu i
spretnost stručnjaka, jamačno možemo učinke zbroja individualnih postupaka – čak (ili naročito) ako
se na prvu čine ludima i razuzdanima – usmjeriti prema javnom dobru. Pritom bi ujedno otpala svaka
potreba za modificiranjem političkih, institucionalnih i drugih struktura, kao i nužnost pospješenja
demokracije.
1 Louis Dumont, Homo Aequalis, Gallimard, Pariz, 1977.
vajući pritom "preskriptivnost ili okrivljavanje", kao što naglašava izvješće Savjeta za
znanstvenu analizu (Conseil d’analyse scientifique, CAS).
Nudge ne voli politiku i uživa u iluziji da postoji izvan nje, u divnom svijetu "zdravog razuma" i "realnih činjenica".Thaler tako predlaže
da "ostavimo po strani pitanje treba li povećati poreze"17, užasno i nepotrebno "stranačko"
"Protivimo se zabranama", kažu Thaler i pitanje koje nas samo ljuti, "radije se bacimo
Sunstein. Komentirajući zakon koji zabra- na efikasnije ubiranje poreza". Nudge ukida
njuje određene zagađivače pišu: "Filozofi- svaku demokratsku interakciju između naroja tog tipa ograničenja neugodno nalikuje da i njihovih izabranih predstavnika. Njegovi
na politiku sovjetskih petoljetki." Za auto- zagovornici "implicitno pretpostavljaju da je
re knjige, koji se opisuju kao "libertarijan- uzaludno pokušati politički uvjeriti biračko
ski paternalisti", bihevioralna ekonomija tijelo u osnovanost rada vlade", piše sociolog
predstavlja dakle "srednji put" između frid- Frank Furedi sa Sveučilišta Kent.18 "Umjesto
manovaca i kejnzijanaca: između potpunog demokratske rasprave, oni se opredjeljuju za
laissez-faire liberala i velikih državnih inter- subliminalne manipulacijske tehnike." Kada
vencija postojalo bi mjesto koje nije "ni lije- neoklasični ekonomisti propovijedaju derevo ni desno", za prijaznu i razumnu "politi- gulaciju, privatizaciju i mjere štednje kroz
ku pružanja ruke".
smanjenje plaća, oni su svakako štetni. No, u
najmanju ruku, oni samo daju svoje mišljenje,
Tim putem savršene neškodljivosti poslu- o kojemu se može javno raspravljati i koje se
žio se Obama već tijekom svoga prvog man- može pobiti. Nasuprot tome, njihovi biheviodata. Nije samo Thaler bio pozvan da savje- ralni kolege "demokratsku raspravu" jednotuje njegov ekonomski tim, već je Sunstein stavno preskaču. Sigurni da znaju što je najtijekom gotovo četiri godine vodio Office of bolje za opći interes, oni to nameću putem
Information and Regulatory Affairs, glavno kondicioniranja koje se vrši izravno, na razini
tijelo federalnog aparata regulacije, naroči- ponašanja svakog pojedinca. Britanski Nudto u domeni zdravstva, stanovanja i okoliša. ge Unit može "promijeniti način na koji ljuRezultat: prema istraživanju organizacije di misle" – tako se, u posvemašnjoj nevinosti,
Center for Progressive Reform, Sunsten je raduje zamjenik britanskog premijera Nick
tri četvrtine projekata koje su predložili čla- Clegg.19 Bismo li se doista trebali radovati zanovi vlade prilagodio interesima industrij- jedno s njim?
skih lobija.14
•
"Pogurivanje" umjesto
demokratske rasprave
S francuskog prevela: Sana Perić
1 Vidi Renaud Lambert, "Les économistes à gages sur la
sellette", Le Monde diplomatique, ožujak 2012.; Charles Fer-
Ne čudi da se ta filozofija svidjela britanskim torijevcima koji su 2009. vrbovali istog
tog Thalera i stavili ga na čelo – Nudge Unita.
Njegova je misija bila "ostvariti progresivne
ciljeve na način kompatibilan s redukcijom
vladinih troškova i opterećenja koje regulacija predstavlja za poduzeća i društvo".15
guson, Inside Job, dokumentarni film i knjiga, Oneworld,
Oxford, 2012.
2 Dan Ariely, "Irrationality is the real invisible hand", 20.
travnja 2009., www.danariely.com
3 George Akerlof i Robert Shiller, Animal Spirits, Princeton
University Press, 2009.
4 Paul Krugman, konferencija na London School of Economics, lipanj 2009.
Ni Francuska nije otporna na draži nudgea.
CAS je 2011. istražio kako bi "više bihevioralnih poluga, poput težine koju ima usporedba s drugim ili inercija spram promjene"
moglo biti iskorišteno da bi se "građane pozivalo da prihvate način života koji će više
poštivati okoliš". U izviješću Vijeća za ekonomsku analizu o zaštiti potrošača iz 2012.,
vrlo ortodoksni David Thesmar i Augustin
Landier ističu "psihokognitivnu pristranost
kućanstava" i pozivaju na sistematizaciju,
naročito za pakete radničke štednje, "defoltno dobro odabrane opcije", koja "nepažljivom potrošaču omogućuje da bude usmjeren prema dobrom odabiru, a da se pritom
proaktivnog potrošača ne liši njegove slobode izbora".
5 "A marketer’s guide to behavioral economics", veljača
2010., www.mckinseyquarterly.com
6 Roland G. Fryer Jr., Steven D. Levitt, John List i Sally Sadoff, "Enhancing the efficacy of teacher incentives through loss aversion: a field experiment", radni dokument,
NBER br. 18237, srpanj 2012.
7 James Montier, The Little Book of Behavioural Investing,
John Wiley and Sons, Hoboken (New Jersey), 2010.
8 Russell Fuller, "Behavioral finance and the sources of
Alpha", Journal of Pension Plan Investing, New York, veljača 1998.
9 Situacije u kojima vanjski poremećaj mijenja stabilnu
dugoročnu razinu tečaja: kod overshootinga tečaj ide na
višu razinu od ravnoteže (deprecira), a kod undershootinga
ide na nižu razinu (aprecira) (nap. prev.)
10 Vidi Les Economistes atterrés, Changer d’économie, Les liens
qui libèrent, Pariz, 2012.
11 Daniel Kent, David Hirshleifer i Siew Hong Teoh, "Inve-
Potaknuti ljude da odabiru ono što je od općeg interesa – tome teži nudge. Zauzvrat, međutim, taj "opći interes" nikada nije definiran. Manje zagađivati planet bez sumnje je
cilj oko kojega se svi slažemo. No može li se
to reći i za prijedloge ekonomista koji koriste "pogurivanje" kako bi američke radnike
naveli da više štede u svojim mirovinskim
fondovima? Velik dio istraživanja na području bihevioralne ekonomije u SAD-u bio
je usmjeren razvijanju takvih programa u
velikim poduzećima, pa čak i tome da ih se
učini obveznima. Povećati financijaliziranu
štednju, to, bez sumnje, odgovara predodžbi koju financijska industrija ima o općem
interesu... no to mnogo manje odgovara viziji makroekonomske racionalnosti koja ponekad zahtijeva da pojedinci ne štede više
nego manje, kako bi se potrošnjom obnovila potražnja. Osim toga, privilegiranjem tog
cilja napušta se rasprava o različitim mogućim modelima mirovine, jer se postulira da
je sustav kapitalizacije najbolji.16
stor psychology in capital markets: evidence and policy
implications", Journal of Monetary Economics, Sveučilište u
Rochesteru, n° 49, 2002.
12 "Interview: James Montier on value investing", Investment Postcards from Cape Town, 11. ožujka 2010., www.
investmentpostcards.com
13 Richard Thaler i Cass Sunstein, Nudge. La méthode douce
pour inspirer la bonne décision, Vuibert, Pariz, 2010.
14 "Behind closed doors at the White House: how politics
trumps protection of public health, worker safety, and the
environment", Center for Progressive Reform, Washington, DC, studeni 2011.
15 Allegra Stratton, "’Nudge’ economist Richard Thaler
joins Conservative camp", The Guardian, London, 6. listopada 2009.
16 Vidi François Chesnais, "Demain, les retraites à la merci
des marchés", Le Monde diplomatique, travanj 1997.
17 Richard Thaler, "Geek squad", Foreign Policy, Washington,
siječanj/veljača 2013.
18 Frank Furedi, "Don’t wink at the nudge plan", The Australian, Surry Hills, 5. listopada 2012.
19 Patrick Wintour, "David Cameron’s ‘nudge unit’ aims to
improve economic behaviour", The Guardian, 9. rujna 2010.
13
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / lipanj 2013.
DOSJE: HRVATSKA
U EUROPSKOJ UNIJI
Ilustracija: Mirko Rastić
14
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / lipanj 2013.
DOSJE: HRVATSKA U EUROPSKOJ UNIJI
Kraj povijesti na hrvatski način
T
eza američkog neokonzervativca Francisa Fukuyame o kraju povijesti označila je ideološki
kraj Hladnog rata i natjecanja društveno-ekonomskih paradigmi koje je duboko obilježilo
nasilnu povijest dvadesetog stoljeća. U padu Berlinskog zida i kraju tzv. realsocijalizma,
Fukuyama je prepoznao konačni sud povijesti u korist slobodnotržišnog kapitalizma i liberalne demokracije. Otada nadalje, prorekao je, povijest će se kretati u nedramatičnom spektru sitnih
rekalibriranja pravila igre jednog i jedinog mogućeg sustava, i time konačno prestati biti Povijest
s velikim (i krvavim) početnim slovom. Tehnokratski san u kojemu se spajaju vjera u blagotvornu
nepogrešivost nevidljive ruke i njezine dubinske komplementarnosti s procedurama liberalne demokracije postao je univerzalnom ideologijom epohe koja je za sebe tvrdila da je svaku ideologiju
ostavila iza sebe.
Fukuyamina teza među političkim, intelektualnim i ekonomskim elitama Jugoslavije primljena je,
po svemu sudeći, više kao potvrda vlastitih futuroloških intuicija nego kao otkrivenje. Duboka ekonomska i socijalna kriza jugoslavenskog projekta 1980-ih, socijalni nemiri i polarizacije republičkih
vodstava u ogorčenoj rovovskoj borbi za uspostavu novog odnosa snaga poslije Titove smrti,
ideološki su se reflektirali u tihom (i ne tako tihom) uvjerenju da jedini izlaz predstavlja što brža
integracija sa Zapadom. Iz perspektive jugoslavenske dužničke krize i političke pat-pozicije 1980-ih,
posebno se Zapadna Europa činila kao mjesto gdje je za svaku balkansku "iracionalnost" i disfunkcionalnost odavno pronađeno racionalno i funkcionalno rješenje. A već tada je, u liku MMF-a, na
terenu bio prisutan i moćan pedagoški agent "neophodne racionalizacije i modernizacije", koji je
kao panaceju za sve jugoslavenske boljke nudio sve veće doze Vašingtonskog konsenzusa i nove
cikluse "strukturne prilagodbe".
No putovanje nakraj povijesti tadašnje će Jugoslavene voditi preko krvave zaobilaznice raspada
zajedničke federacije i etničkog nasilja. Nacionalizam stupa na scenu ne samo kao agent razrješenja posttitovske pat-pozicije, nego i kao paradoksalna babica rođenja novih, "europskih" državica,
s mandatom da nasilno pokida sve spone s jugo-balkanskom prošlošću. Čišćenje tragova kontaminacije Balkanom i Jugoslavijom tako je, posebno za Hrvatsku pod Tuđmanom, postao prvi čin
na putu zamišljene "europske normalizacije". Kako je ideološki označitelj "Balkan" obuhvaćao i
socijalističko samoupravljanje i njegove institucije, stvorena je snažna legitimacija za šok-terapiju
njihove brze eliminacije – ideološki bezbolne, usprkos svim socio-ekonomskim traumama koje je
podrazumijevala. Tehnike "realizacije" Tuđmanova sna o "povratku u zapadnoeuropski civilizacijski
krug" zemlju su, međutim, brzo dovele u poziciju relativne međunarodne izolacije i stopirale procese euroatlantske integracije.
Oni koji su došli poslije njega, trudili su se – s manje ili više retoričkog entuzijazma – distancirati
od sada već kontraproduktivnog imaginarija agresivnog nacionalizma, ali u ime vjernosti temeljnom
idealu što bržeg "povratka u Europu". Diskontinuiteti retorike i stila upravljanja tako su prikrivali
dubinske kontinuitete političkog usmjerenja. Pred pozadinom tog temeljnog konsenzusa, politička
diferencijacija nužno se odvijala na terenu kulturalnih preferencija, često i posredstvom opozicije
Fatamorgana uspješnog
dovršetka eurointegracije
Joachim Becker
S
lužbena pripovijest o pristupanju Europskoj uniji ide ovako: transformacija je, doduše, bolan
proces, ali na koncu ipak okrunjen ulaskom u EU, klub bogatih europskih zemalja. Europska
unija prikazuje se kao obećanje prosperiteta. No iskustvo južne i istočne periferije Europe
pripovijeda drugačiju priču.
Nove mediteranske članice – Grčka, Portugal i Španjolska – nakon ulaska u EU pretrpjele su
deindustrijalizaciju. Dijelovi proizvodne industrije nisu se mogli oduprijeti pojačanom konkurentskom
pritisku nakon liberalizacije trgovine. Nacionalne vlade izgubile su političke mehanizme poticanja
lokalnih industrija, a EU nije pružila kompenzacijske instrumente industrijske politike. Vlade u
zemljama centra, poput Njemačke, nisu bile zainteresirane za industrijalizaciju nove europske
periferije. Nakon pristupanja EU-u ekonomska aktivnost u zemljama članicama europskog juga
tako se sve više usmjeravala u sektore koji nisu izloženi uvoznoj konkurenciji, poput turizma i
građevinarstva. Ulazak u eurozonu te je trendove samo produbio. Vlade su izgubile mogućnost
devalvacije valute, a time i zadnji instrument zaštite domaće industrije. No vlade, kompanije i
kućanstva sada su dobili pristup jeftinim kreditima. Krediti su hranili golemi mjehur na tržištu
nekretnina u Španjolskoj, a u Grčkoj su financirali potrošnju. Obje su zemlje privremeno pokazale
relativno visoke stope rasta i živjele u iluziji prosperiteta. Portugalska ekonomija je, međutim,
stagnirala i unatoč rastućoj zaduženosti. Nadolazeću krizu najavili su rapidan rast deficita
vanjskotrgovinske bilance i eskalacija inozemnih dugova.
Priča novih istočnoeuropskih članica po mnogočemu je slična. Pretrpjele su masivnu
deindustrijalizaciju u ranoj fazi transformacije u kapitalističke ekonomije. Deindustrijalizacija je bila
naročito snažna u baltičkim zemljama, koje su provodile vrlo neoliberalan model, te u zemljama
bivše Jugoslavije, gdje je i rat dao doprinos uništenju industrije. Zemlje Višegradske skupine i
urbano/ruralno. Kulturno je tako postalo povlašteni teren političkog samopozicioniranja, dok su socio-ekonomske politike rekonceptualizirane u jeziku administrativne racionalnosti i svladavanja prepreka na putu k neupitnom zajedničkom cilju članstva u Europskoj uniji, kao zadanoj točki dospijeća
i fantazmatskom mjestu projekcije buduće civiliziranosti i poopćenog blagostanja. Time su ujedno
sve rasprave o socio-ekonomskoj naravi i poželjnosti procesa prilagodbe depolitizirane i stavljene ad
acta i prije nego što su pokrenute.
Duboka kriza kapitalizma nedavno je Fukuyamu ponukala da tezu o kraju povijesti podvrgne reviziji.
Nekadašnji trijumfalizam zamijenili su nelagoda i oprezno upućivanje na opasnosti od dereguliranih
financijskih tržišta i rastuće nejednakosti. Povijest, kao ime za temeljne nerazriješenosti kontradikcija
postojećih društvenih odnosa, tako se osvetila proroku njezina preuranjenog kraja.
Nositelji hrvatske verzije ideologije o kraju povijesti pokazali su se otpornijim od svog velikog američkog učitelja. Kriza eurozone na ideološkoj razini tako nije ozbiljnije ni registrirana, niti je pobudila
dublji analitički interes za strukturne uzroke posustajanja europskog projekta. Umjesto toga, svjedočili smo automatizmu recikliranja formula o izvjesnosti njegova skorog oporavka. Previše dugo već
teleološki narativ o Europi kao historijskom rješenju za sve socio-ekonomske i političke poteškoće
ovih prostora čini osnovni okvir tumačenja vlastite povijesti da bi se društvene elite (i ne samo one)
usudile dovesti ga u pitanje. Ovisnost o prijeđenom putu – i socio-ekonomska i ideološka – ne čini
samo nezamislivima alternative, nego i svaki pokušaj ozbiljnije, sistematične kritike. Fantazmatski
objekt "Europa", pobrkan s realno postojećom Europskom unijom, zaklonio je pristup prozaičnoj
kriznoj realnosti projekta kojemu se Hrvatska 1. srpnja konačno pridružuje. Ako je euro-entuzijazam
uslijed rekordno dugog procesa pristupnih pregovora u javnosti i splasnuo, ono što ga je zamijenilo
ipak nije navodno široko rasprostranjeni euro-skepticizam, nego euro-fatalizam: uvjerenje o EU-u
kao jedinoj mogućoj budućnosti pokazuje da je u stanju ideološki život nastaviti i bez dojučerašnjih
retoričkih pozlata.
Pa ipak, povodom službenog ulaska Hrvatske u Europsku uniju 1. srpnja od dežurnih apologeta
svega "neminovnog" ne treba očekivati prigušene tonove. Slavljeničko prigodničarstvo omiljeni
je žanr medijskog podsjećanja na temeljne konsenzuse. Uredništvo hrvatskog izdanja Le Monde
diplomatiquea odlučilo je tim povodom dati prostora kritičnijim glasovima i slavljeničkim govorima
idealnom objektu Europe suprotstaviti podsjetnike na realnost Unije u krizi. Dosje koji slijedi donosi
kratke komentare autora iz regije, autora s europske periferije i autora iz zemalja centra. Iako se
ne slažu nužno u svakom aspektu analize ni po pitanju dugoročnih perspektiva europskog projekta,
zajednički im je nazivnik ipak da Europsku uniju, danas više nego ikada prije, vide kao prostor žive
povijesti – povijesti u emfatičnom smislu riječi, kao prostor prožet dubokim društvenim i političkim
kontradikcijama i neizvjesnostima. U turbulencijama koje slijede, i Hrvatskoj će biti bolje da svoje
dugo kultivirane i dragocjene iluzije ostavi na ulazu. Ulazeći u prostor povijesti, ulazi u prostor borbe.
Uredništvo
Slovenija na koncu su integrirane u sferu njemačke izvozne industrije. U tim zemljama je promicana
zavisna industrijalizacija. S izuzetkom Slovenije, izrazito je ovisna o stranom kapitalu. Pored toga,
ovisna je i o izvanjskoj potražnji, a nedostaje joj i vlastita tehnološka baza. Čak i u toj skupini
zemalja ekonomski rast ranih dvijetisućitih u velikoj se mjeri temeljio na rastu zaduženosti. U
baltičkim zemljama i zemljama Jugoistočne Europe glavni učinak pristupanja Uniji bio je olakšan
pristup eksternim kreditima koji su financirali boom na tržištu nekretnina i potrošnju. U tim zemljama
deficit tekućeg računa platne bilance dosegnuo je rekordne visine – u Bugarskoj i Latviji čak 20
posto BDP-a u neposrednim predkriznim godinama.
Fatamorgana kreditno financiranog prosperiteta, kojoj su bili podlegli i jug i istok Europe, u krizi
je kolabirala. S nastupajućom oskudicom eksternih kredita, modeli rasta mediteranskih, baltičkih
i jugoistočnih europskih zemalja izgubili su svoj lubrikant. Višegradske zemlje bile su manje
pogođene kreditnim restrikcijama, a više padom potražnje za svoje izvozne industrije. Iako je njihov
ekonomski model pokazivao značajne slabosti, bolje su se nosile s krizom od južnoeuropskih,
baltičkih i jugoistočnoeuropskih ekonomija. U potonje tri regije Europe primijenjene su naročito oštre
mjere štednje, bilo po nalogu EU-a i programa MMF-a ili u sklopu nacionalnih politika iste vrste.
Štednja i smanjenje nadnica za cilj su imali smanjenje deficita tekućeg računa platne bilance kroz
smanjenje domaće potražnje i uvoza. Programi EU-a i MMF-a ne sadrže elemente koji bi pospješili
produktivne kapacitete periferije. Tako se proces periferizacije produbljuje.
To su izgledi i za Hrvatsku. Hrvatska ekonomija dijeli mnoge sličnosti s ekonomijama drugih
mediteranskih zemalja, kao i s onima baltičkih i jugoistočnoeuropskih. Rast predkriznih godina
uvelike je počivao na stranim kreditima i uslužnim sektorima (poput turizma). Industrija se
nikada nije u potpunosti oporavila od učinaka prve faze transformacije i rata. Čak i na vrhuncu,
2008. godine, opseg industrijske proizvodnje dosegnuo je samo 90 posto onoga iz 1990., dok
je industrijska zaposlenost iznosila svega polovicu one iz 1990. godine. Pritom se u referentnoj
godini, 1990., jugoslavenska ekonomija već nalazila u teškoj krizi, a stopa zaposlenosti već je
bila u padu. S obzirom na slabosti proizvodnog sektora, ne iznenađuje da je hrvatski deficit
računa tekuće bilance plaćanja 2008. dosegnuo 9,4 posto BDP-a, što predstavlja dvostruko od
kritičnoga gornjeg praga. Godine 2008. hrvatski vanjski dug već je iznosio 83,6 posto BDP-a, a do
sredine 2012. narastao je na čak 104,9 posto BDP-a. To je više nego kod većine srednjoistočnih
i jugoistočnih zemalja. Hrvatska ekonomija ozbiljno je pogođena krizom, a recesija traje iznimno
dugo. Proizvodna industrija pogođena je snažnije od drugih sektora. EU nije smislila nikakav plan
za razvoj hrvatskog proizvodnog sektora. Lijek Unije za probleme vodećeg hrvatskog industrijskog
sektora – brodogradnje, jednostavan je: privatizacija. Prošla iskustva upućuju na to da će hrvatsko
15
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / lipanj 2013.
DOSJE: HRVATSKA U EUROPSKOJ UNIJI
članstvo u EU-u vrlo vjerojatno za posljedicu imati produbljenje procesa ekonomske periferizacije i
socijalne polarizacije. Hrvatska Europskoj uniji pristupa u trenutku u kojemu sve dublja podjela na
centar i periferiju ubrzava dezintegrativne tendencije u samoj Uniji.
S engleskog preveo: Stipe Ćurković
* Joachim Becker predaje razvojnu ekonomiju na Sveučilištu u Beču. Recentna težišta njegova rada
su problemi polarizacije EU-a na centar i periferiju te istočnoeuropske ekonomije.
Ulazak u Uniju
zahvaćenu klasnim ratom
Asbjørn Wahl
K
ada se Hrvatska 1. srpnja pridruži Europskoj uniji, pridružit će se Uniji u ratu. Riječ je
o klasnom ratu u kojemu su kapitalističke snage, Trojka (Europska komisija, Europska
centralna banka i MMF), nacionalne vlade i nova europska oligarhija pokrenule ofenzivu s
ciljem demontaže države blagostanja i poražavanja sindikalnog pokreta. Drugim riječima,
hrvatsko pristupanje EU-u ići će u korist ekonomskih, socijalnih i političkih interesa nekolicine
njezinih građana, dok će podrivati i slabiti interese većine drugih – prije svega one radnika i
sindikata.
"Europska obitelj" štednje i
smanjenja socijalnih prava
Catherine Samary
U
spješno pristupanje Hrvatske europskoj obitelji pokazuje svim državama koje se nadaju
postati članicama da moraju vjerovati u put traženih reformi i usvajanje standarda
Europske unije – kazala je slovenska premijerka Alenka Bratušek početkom travnja 2013.,
nakon glasanja slovenskog parlamenta kojim je to pristupanje ratificirano.1 "Slovenija
iskreno vjeruje da ovo proširenje Europske unije osigurava stabilnost demokracije i ekonomski
uspjeh", procijenila je pritom. Ta "europska obitelj"2 nalikuje mafijaškoj obitelji Corleone koja je
prilikom svojih toplih dočeka prešućivala nasilnu prirodu pravila svoje ekonomije iz sjene.
Europska komisija je, međutim, u svom javnom izvještaju iz siječnja 2013. o stanju u Uniji priznala
sljedeće: "Nakon pet godina ekonomske krize i povratka recesije u 2012. godini, nezaposlenost
je dosegla razmjere kakvi nisu zabilježeni u posljednjih dvadeset godina, prihodi kućanstava su
u padu te raste rizik siromaštva i socijalne isključenosti, pogotovo u državama južne Europe." U
ožujku je Europska centralna banka procijenila svoju perspektivu rasta na minus 0,4 posto ove
godine, s predviđanjima za jedan posto rasta u 2014. godini. Koje se to "ekonomske uspjehe" i
"demokraciju" može očekivati usvajanjem "traženih reformi" i "standarda Europske unije"?
Alenka Bratušek je zapravo preuzela stari službeni diskurs EU-a, ne spominjući ipak "europski
socijalni model" i "kohezivne" ciljeve Unije: ti su se pojmovi osamdesetih godina povezivali
Pozadinu čini Europa u krizi – ekonomskoj krizi koja je zapravo duboka sistemska kriza kapitalizma.
Trenutna faza krize izazvana je financijskom krizom iz 2007./2008. godine, koja je, naročito u Europi, s povećanjem strukturnih fondova da bi se olakšala integracija onih koje se tada nazivalo
"kohezivnim zemljama" (zemlje juga Europe i Irska, čiji je BDP po stanovniku bio manji od prosjeka
vrlo brzo pretvorena u krizu državnog duga. Tu se krizu sada koristi kao izliku za razaranje socijalne
EU-a). No zaokret prema Ekonomskoj i monetarnoj uniji (EMU) zasnovanoj na euru dogodio se,
Europe i za uspostavu novih odnosa moći s ciljem dodatnog snaženja položaja kapitala. To je
što se često zaboravlja, nakon ujedinjenja Njemačke i uslijed ekonomskog i monetarnog meteža
cilj – ili bar učinak – oštrih politika štednje i povećanja nezaposlenosti što se danas provodi diljem
Europe. Pored toga, kriza je otkrila da se EU institucionalno zapravo sastoji od centra snažnih država 1992. godine. Monetarna politika Ekonomske i monetarne unije, "kriteriji iz Maastrichta" koji
ograničavaju javne deficite i dugovanja te gornju granicu zajedničkog budžeta na otprilike jedan
i periferije bitno slabijih. Hrvatska će očito biti prisiljena pomiriti se s mjestom među potonjima.
posto BDP-a Unije, u godinama proširenja prema istoku ustanovljeni su da bi se Berlin uvjerilo da
odustane od njemačke marke usprkos njegovoj nepovjerljivosti prema "opuštenosti" drugih država.
Tijekom proteklih godina, iskusili smo strahovit napad na radnička i sindikalna prava u Uniji. Prvo,
imali smo takozvani Laval kvartet (Viking, Laval, Rütter i Luxemburg, slučajevi na Europskom
Kriza neoliberalnog kapitalizma, koja je započela 2008., teško je pogodila europsku bankovnu
sudu pravde iz 2007. i 2008. godine), kojim je značajno ograničeno pravo na štrajk. Drugo, cijeli
konstrukciju. Alenka Bratušek više ne navodi socijalne ciljeve, i to s razlogom: "kohezivne
niz recentnih paktova, zakona i preporuka u EU-u značajno su doprinijeli slabljenju prava radnika i
zemlje" postale su "PIGS".3 Tu je i Europski fiskalni pakt , na snazi od 1. siječnja 2013. Njime se
sindikata. Treće, ohrabreni Europskom komisijom, kolektivni ugovori u javnom sektoru zaobiđeni
su u barem deset zemalja članica EU-a, a plaće su rezane bez ikakvih dogovora sa sindikatima. U
želi ozakoniti novo "zlatno pravilo" koje bi ograničavalo "strukturne deficite" na 0,5 posto BDP-a.
cijelom nizu zemalja članica na nacionalnoj razini doneseni su zakoni kojima se ograničava pravo na "Dužničku krizu" doživljava se kao priliku za nametanje nove faze privatizacije javnih službi i rast
štrajk i otvaraju vrata upotrebi ekstremnijih mjera za razbijanje štrajkova korištenjem vojske i policije
usmjeren prema "kompetitivnosti" pri izvozu: cilj je smanjenje plaća (nikada smanjenje dividendi).
(na primjer u slučaju Grčke).
Kapitalizam tako obećava opće mjere štednje, fleksibilnost rada i razbijanje javnih službi: samo ga
nedemokratske institucije, kao što je Trojka (Europska centralna banka, MMF i Europska komisija),
Smjer institucionalnog razvoja EU-a tijekom posljednjih godina doista je zapanjujuć, s rezultatom
mogu nametnuti.
cementiranja neoliberalizma kao jedinog mogućeg ekonomskoj modela za Uniju. Tako su usvojeni
novi paktovi i stvorene nove institucije brzinom koja je bez presedana u povijesti EU-a, a sve
Kako poručuje europski Alter Summit, upriličen 8. i 9. lipnja u Ateni, "posvuda u Europi, a
to s vrlo oskudnom demokratskom legitimacijom. Pakt euro plus, šest zakona o ekonomskom
pogotovo na njezinom jugu i istoku, europske institucije i vlasti nameću brutalnu politiku štednje,
upravljanju (takozvani Six pack), Fiskalni pakt i Pakt o kompetitivnosti, o kojemu se upravo
navodno zato da bi smanjile dugove. (...) Javni budžeti su dramatično smanjeni (...), dragocjena
pregovara, čine momente razvoja prema sve autoritarnijoj i neoliberalnijoj Europskoj uniji.
ulaganja u znanost i industriju zapostavljena, dok bi upravo ona mogla pridonijeti ekološkoj i
socijalnoj tranziciji". Potrebno je "potpuno obaranje takve politike", tvrdi Manifest Alter Summita,
Strukturne reforme tržišta rada čine centralne elemente tih zakonskih promjena. Na neoliberalnom
te nabraja niz hitnih i dugoročnijih mjera koje bi vodile prema "drugačijem modelu društva koji bi
jeziku EU-a to znači niže minimalne plaće, smanjenje pokrivenosti kolektivnim ugovorima,
jamčio socijalnu pravdu, jednakost, pravednu raspodjelu bogatstava, ekološku održivost i zaštitu
decentralizaciju procesa formiranja nadnica, fleksibilizaciju radnog vremena, smanjene naknade
zajedničkih dobara".
za prekovremeni rad, više privremenog zapošljavanja itd. U konačnici, rezultat je smanjenje razine
socijalne zaštite i smanjenje snage sindikata. Nadalje, režu se naknade za nezaposlenost, povisuje
Biti član Europske unije ne znači pokoravati se nepravednim, neučinkovitim i nedemokratskim
se dobni prag za odlazak u mirovinu, dok se njihov iznos smanjuje. Kao da to nije dovoljno, zemlje
europskim pravilima i politikama iza kojih se skrivaju nacionalne vlade koje su ih i donijele. Može
članice su instruirane da provedu mjere štednje kroz nacionalno zakonodavstvo, po mogućnosti
se, kao u Grčkoj, pokušati stvoriti socijalno-političke fronte poput Sirize, koje bi zahtijevale javnu
putem ustava. Štednja zauvijek! Ili drugim riječima – kraj socijalne Europe.
provjeru mehanizama i uzroka duga, na nacionalnoj i europskoj razini: radi se o proglašavanju
nezakonitim i odbijanju Europskog fiskalnog pakta, u ime obrane zajedničkih interesa velike
Europski sindikalni pokret zasad nije uspio obuzdati ovu reakcionarnu politiku liberalizacije,
većine populacije lišene prava i osnovnih dobara. Slično bi odbijanje moglo postati vjerodostojno
privatizacije i štednje. Još uvijek se grozničavo drži ideologije socijalnog partnerstva iz poslijeratnog
kombiniranjem narodne demokratske samoorganizacije protiv državnih socijalnih i političkih
perioda, usprkos činjenici da je klasni kompromis na kojemu se ta politika temeljila davno nestao s
snaga koje podržavaju europske planove, i savezništva sa strujama koje se također bore protiv
dnevnog reda kapitala. Europska konfederacija sindikata (The European Trade Union Confederation,
tih planova u drugim zemljama EU-a, da bi se onesposobilo reakciju. Balkanski socijalni forum,
ETUC) stoga je sve donedavno (baš poput s njom usko povezanih socijaldemokratskih stranaka)
okupljen u Zagrebu, počeo je razbijati lažnu dilemu: prihvatiti EU takvom kakva jest ili se opredijeliti
podupirala najveći dio neoliberalnih zakona i odgovarajućeg institucionalnog razvoja Unije. Tek
za nacionalističku i ksenofobičnu orijentaciju. Njegov Manifest teži istome cilju kao i Alter Summit.
odnedavno svjedočimo početku kraja takve politike – pod pritiskom nekih nacionalnih konfederacija
sindikata, naročito s juga Europe.
S francuskog prevela: Mirna Šimat
Sveeuropske sindikalne akcije od 14. studenoga 2012. u tom kontekstu predstavljaju obećavajući
razvoj. Ako ništa drugo, ništa slično nije se dogodilo u povijesti europskog sindikalnog
pokreta. Generalni štrajkovi tog su dana organizirani u šest različitih zemalja članica Unije (u
Portugalu, Španjolskoj, Italiji, Grčkoj, na Cipru i Malti). Pored toga, štrajkovi nešto ograničenijeg
opsega pokrenuti su i u Francuskoj i Belgiji, dok su u nizu drugih zemalja organizirane goleme
demonstracije i solidarizacijske akcije, uključujući i zemlje Srednje i Istočne Europe. To su
tendencije unutar kojih će hrvatski sindikalni pokret morati pronaći svoje mjesto ako želi zaštititi
interese svojih članova i tako doprinijeti izgradnji jedne drugačije Europe – Europe narodâ.
S engleskog preveo: Stipe Ćurković
* Asbjørn Wahl direktor je Kampanje za državu blagostanja i savjetnik pri Norveškom sindikatu
općinskih i javnih zaposlenika (Fagforbundet). Autor je knjige The Rise and Fall of the Welfare State
(Uspon i pad države blagostanja) iz 2011. godine.
* Catherine Samary je ekonomistica. Redovita je suradnica Le Monde diplomatiquea.
1 http://www.lefigaro.fr/flash-actu/2013/04/02/97001-20130402FILWWW00138-slovenie-l-adhesion-croate-a-l-ue-acceptee.
php
2 Već sam kritizirala ovakvo arogantno i "civilizirajuće" korištenje pojma "Europe", vidi: Balkanski socijalni forum – prilika
za drugu Europu, Zarez, br. 348, 12. prosinca 2012.; http://www.zarez.hr/clanci/balkanski-socijalni-forum-prilika-za-drugueuropu
3 Akronim za Portugal, Italiju, Grčku i Španjolsku (nap. prev.).
16
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / lipanj 2013.
DOSJE: HRVATSKA U EUROPSKOJ UNIJI
Što je to Europska unija
ikad učinila za nas?
Hrvatska brodogradilišta sežu još od devetnaestog stoljeća. Od sjevera prema jugu nižu se
pulski Uljanik, riječki 3. maj, Kraljevica, Brodotrogir i Brodosplit. Te institucije bile su ključne
za gospodarstvo priobalnih regija. Brodovi izgrađeni u Jugoslaviji plovili su cijelim svijetom,
a dalmatinska brodogradilišta desetljećima su konkurirala onima u Trstu ili Saint-Nazaireu.
Brodogradnja je zauzimala središnje mjesto u političkom imaginariju socijalističke epohe – i Josip
Broz Tito bio je zaposlen kao mehaničar u Kraljevici 1920-ih. Split ima snažnu vezu s tradicijom
brodogradnje.
Florin Poenaru
Ukidanje javne potpore tom sektoru propisano je poglavljem osam pristupnih pregovora s EU-om
("Politike tržišne konkurentnosti"), a Europska komisija je nadgledala provođenje restrukturiranja.
Privatizacija se ipak pokazala težom nego što je bilo predviđeno, bilo zbog dugova koje su podcijenili
ili zbog obaveze preuzimanja 40 posto dugova restrukturiranja koja je odbila kupce.1 "Javna potpora
daje se brodogradilištima svugdje, talijanski Fincantieri u javnom je vlasništvu, u Francuskoj je država
manjinski dioničar glavnih brodogradilišta poput STX-Chantiers de l’Atlantiquea. Čak i vodeća zemlja
u tom sektoru, Južna Koreja, subvencionira brodogradnju. Sve ono što je prihvaćeno u drugim
zemljama, zabranjeno je u Hrvatskoj u ime europske integracije", ljutito će Zvonko Šegvić, predsjednik
Nezavisnog sindikata u Brodosplitu.
N
e trebamo se bojati postaviti ovo montipajtonovsko pitanje kad govorimo o EU-u
kao imperiju. Gledano iz rumunjske perspektive, šest godina nakon uključenja u
strukture EU-a odgovor bi trebao biti jasan. EU je donijela povećanu podčinjenost
vlasti globalnog i korporativnog kapitala; fleksibilizaciju kućanskog rada i njegovo
uključivanje u valove kontinentalnih migracija; slabljenje države u odnosu na birokratske
strukture EU-a i podčinjenost lokalne političke klase interesima EU-ovih biznisa i birokracije;
pojačavanje uvoza stranih proizvoda, dok domaći gube konkurentnost zbog prirode regulacija
EU-a; navalu kredita njemačkih i austrijskih banaka; pretvaranje sveučilišta u tvornice diploma i
njegovo podčinjavanje zahtjevima politike preko bolonjskog sistema; poduzetnički subjektivitet
neprestano prisiljen znati pisati projekte i doći do europskih fondova; kulturalizaciju i
depolitizaciju svakodnevice kroz različite projekte koje sponzorira EU, kao što su Europski glavni
grad kulture i slični.
U međuvremenu, zbog posebnog integracijskog puta zemlje, Rumunjska je ostala drugorazredna
članica EU-a, jasno utjelovljujući hijerarhije unutar europskog projekta. Iako je pod stalnim
"monitoringom" službenika EU-a zbog reformskih napora u pravosuđu kojim bi trebala smanjiti
korupciju, Rumunjska je zapravo postala igralište različitih lobističkih interesa unutar Unije. Pod
pritiskom daljnje integracije, politika je potpuno podčinjena biznisu.
Nadalje, pitanje Roma – posebno osjetljivo u Rumunjskoj – nije samo obnovilo fašističke i rasističke
sentimente kod kuće, već i pokazalo duboko rasnu strukturu EU-a: romski su građani deportirani
iz velikih europskih gradova natrag u svoje matične zemlje. Oni nisu dio bijele, bogate, kršćanske i
homogene Europe.
Tijekom većeg dijela tranzicije, Rumunji su na europski projekt gledali kao na civilizacijsko pitanje.
Integracija nas je trebala "vratiti Europi", civiliziranom svijetu, nakon komunističkog mraka. Općenito,
ona je bila dio stoljetne težnje ka "Zapadu". Političari, oni lokalni kao i njihovi europski kolege,
podupirali su ovaj pristup jer im je dozvoljavao da se ponašaju paternalistički, vodeći narod prema
svjetlu na kraju tranzicijskog tunela. Brutalno razaranje bivše socijalističke države blagostanja, baš
kao i sve proturadničke mjere, bilo je opravdavano ovim imperativom. Europa zahtijeva žrtve koje
se moraju podnijeti. Utopija Europe zamijenila je utopiju komunizma, samo što ovoga puta nema
mjesta za sve u novom društvu. Samo će radišni, individualistički, natjecateljski, poduzetnički,
cinični i pragmatični ljudi tamo dospjeti. Ostali, kao što su stare radničke klase, stariji ljudi i Romi,
predstavljaju samo dosadnu prepreku i znak zaostalosti.
Naravno, ovaj ružičasti san srednjoklasne utopije bio je kratkotrajan. EU je doista imperij. Sa
središtem u Njemačkoj i povezan s globalnim procesima akumulacije i profita koji naprosto
zahtijevaju nadmoć kapitala u odnosu na rad. To je ekonomski projekt u osnovi oblikovan klasnim
hijerarhijama i nejednakostima, antagonističkim interesima, nejednakim odnosima moći i usmjeren
akumulaciji, a ne redistribuciji i jednakosti.
Stoga, kako se Hrvatska približava trenutku u kojemu postaje najnoviji član europskog projekta,
pitanje koje se postavlja nije integracija nego dezintegracija. Može li se EU u sadašnjoj formi
dezintegrirati, prespojiti i presložiti na novoj osnovi? Ili će nastaviti kao i do sada, slaveći dolazak
nove članice s juga, dok starije članice iz regije (poput Grčke, Španjolske, Portugala i Italije)
nastavljaju svoju ekonomsku agoniju i socijalnu propast uzrokovanu, prije svega, inherentnom
dinamikom ekonomije i politike EU-a?
Nekoliko mjeseci prije ulaska u EU, Hrvatska rasprodaje poduzeća. Brodogradilište Kraljevica, ne
mogavši naći kupca, završilo je u stečaju. Jedino se privatizacija Brodotrogira može smatrati
nekakvim uspjehom. Prenamijenit će dok u marinu i pristanište za jahte, a proizvodnja brodova će se
zaustaviti. Kraljevicu je preuzeo investitor Danko Končar, a u troškovima restrukturiranja država će
sudjelovati sa 60 milijuna eura kroz pet godina. Ugovor potpisan sredinom travnja predviđa smanjenje
broja zaposlenika sa 1.200 na 900. No inženjer Slavko Bilota optimistično ističe da će već zbog
umirovljenja biti primorani zapošljavati.
Stanje u Brodosplitu pokazalo se težim nakon prodaje DIV-u (za simboličnu svotu od 500.000
kuna). U vlasništvu poduzetnika Tomislava Debeljaka, DIV nije predstavio nikakav ozbiljan plan za
pokretanje poslovanja, naprotiv, potvrdili su početkom lipnja da će gotovo svi od 3.500 zaposlenika
biti otpušteni. DIV obećava da će od te tri tisuće i petsto njih 1.500 uzeti na ugovor na neodređeno
vrijeme, a 500 na određeno, prema još uvijek nepoznatim kriterijima. No splitski se radnici ne daju
lako. Debeljak je zbog navodnih prijetnji podnio prijavu protiv čelnika sindikata kojemu je zabranjen
prilaz brodogradilištu.
Istarski identitet neodvojiv je od pulskog Uljanika. U malenoj regiji od dvjesto tisuća stanovnika,
brodogradnja, izravno ili neizravno, još uvijek zapošljava gotovo trideset tisuća ljudi. Proizvodnja
ovdje nikada nije zaustavljena te im ne manjka narudžbi, unatoč opadanju javne potpore još od
2006. godine. Uljanik je čak podnio zahtjev za kupnju 3. maja. Njegova budućnost u industriji ipak
je nesigurna. Njegovi pogoni ne izazivaju toliko ljubomoru koliko njegova pozicija – otočić Uljanik u
samom je srcu pulskog zaljeva, s pogledom na šetnicu i amfiteatar. Za sada se turistička budućnost
Pule odigrava oko Muzila, bivše austrougarske vojne baze nastale 1859. godine, koju su kasnije
koristili i jugoslavenski i hrvatski mornari, a koja je napuštena 2007. godine. Tu se mještani šeću,
kupaju, ribare i rade piknike ili alternativne festivale. Postoji projekt kojim se predviđa privatizacija i
preinaka Muzila u luksuzni turistički kompleks s hotelom od 2.500 kreveta, golf-terenom, marinom itd.
Predviđena propast brodogradnje dovršit će proces deindustrijalizacije zemlje. No može li Hrvatska
sve temeljiti na turizmu? Priobalne regije posebno je pogodila nezaposlenost koja je službeno dosegla
brojku od 22 posto radno aktivnog stanovništva, a čak trećine mlađih od 25 godina. Mnogo se mladih
mora zadovoljiti s bilo kakvim poslovima na crno, koji su uglavnom plaćeni 200 eura mjesečno.
Šegvić tvrdi da Hrvatska u EU ulazi "bez ikakve stvarne pripreme" i da je njezino "gospodarstvo
uništeno te da nema što drugo ponuditi bogatoj sjevernoj Europi osim uslužne djelatnosti. U
Europskoj uniji Hrvatska će biti zemlja drugog reda, kao i sve države Južne Europe".
S francuskog prevela: Dorotea-Dora Held
* Jean-Arnault Dérens je novinar i glavni urednik portala Le Courrier des Balkans, http://balkans.
courriers.info
1 Diane Masson, "Croatie. Dernière ligne droite vers l’Union européenne", La Documentation française, Pariz, 2009, www.
Hrvatski ulazak u EU ne treba slaviti kao u rumunjskom slučaju, kao cilj sam po sebi, kraj puta
prema civilizaciji. Treba ga slaviti kao priliku za sudjelovanje u promjeni pravila igre, u stvaranju nove
Europe. U tom smislu, ovo je zapravo tek početak puta, za sve nas.
S engleskog preveo: Nikola Vukobratović
* Florin Poenaru član je uredništva rumunjskog portala CriticAtac i njegove regionalne verzije na
engleskom jeziku LeftEast.
Hrvatska se pozdravlja
s brodogradilištima
Jean-Arnault Dérens
Z
ašto Europa želi spriječiti Hrvatsku da nastavi s brodogradnjom? – uzalud se pita inženjer Duje
Kovačić, zaposlen već četrdeset godina u splitskom brodogradilištu. Integracija Hrvatske u EU
doista bi mogla označiti kraj brodogradnje, jedne od hrvatskih gospodarskih grana s najdužom
tradicijom. Duga obala napravila ju je zemljom pomoraca, ribara... i brodogradilišta koja prije
službenog ulaska Hrvatske u EU 1. srpnja moraju biti posve privatizirana.
ladocumentationfrancaise.fr
Doktrina šoka
susreće demokraciju
Elena Papadopoulou
O
vih je dana u Grčkoj teško pričati o bilo čemu drugom osim o ukidanju nacionalne
televizijske kuće (pet TV kanala, sedam radiostanica u Ateni, tri u Solunu i 19 u provinciji,
dva glazbena ansambla, internetska stranica i digitalizirana arhiva grčke televizije) u samo
pet sati nakon najave.
Zemlja je još jednom došla na naslovnice velikih europskih medija, s desecima članaka šoka i
iznenađenja. "Qui a éteint la télé?" pitao se francuski Libération. Tko je ugasio TV? Koji je smisao
ove provokativne demonstracije sile, u trenutku kad se grčka vlada i europske političke elite trude
ispričati svijetu sretan kraj svoje priče o štednji?
Istina je da nema sretnog kraja. U protekle tri godine Grčka je bila politički, ekonomski i socijalni
laboratorij reorganizacije akumulacije kapitala u oslabljenom europskom ekonomskom prostoru,
17
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / lipanj 2013.
DOSJE: HRVATSKA U EUROPSKOJ UNIJI
uslijed teške strukturne krize. No priča koju su konstruirale europske elite i EU sasvim je drugačija. To
je priča o zločestom učeniku koji je prekršio pravila igre zajedničkog tržišta.
Kad je postalo očito kako kriza pogađa cijelu europsku periferiju, priča je proširena na ostale zemlje
juga Europe. Visoka zaduženost (bilo da potječe iz bankarskog sektora, kao u Španjolskoj i Irskoj, ili
iz financijskog sektora, kao u Grčkoj, Portugalu i Italiji) bila je izgovor za primjenu oštrih mjera štednje,
uključujući rezanja plaća i mirovina, radikalne reforme i ubrzanu privatizaciju. Rezultati su poražavajući.
U slučaju Grčke, javni dug je porastao sa 135 posto 2010. na otprilike 160 posto 2012. – unatoč
dvjema uzastopnim rekonstrukcijama – dok je nezaposlenost dostigla 27 posto (oko 50 posto mladih),
a zemlja je izgubila četvrtinu svojeg domaćeg proizvoda.
Od primanja u EU, Grčka je od ekonomije sa značajnim poljoprivrednim sektorom i industrijom srednje
veličine postepeno prešla na model baziran na brodarstvu, turizmu, bankarstvu i graditeljstvu. U tom se
razdoblju počeo stvarati grčki "fiskalni problem", s rastom baziranim na lakoj dostupnosti kredita (kako
bi se osigurao pristanak radnih klasa na konsolidaciju neoliberalne hegemonije) i rastućim deficitom
uslijed (legalnih) poreznih olakšica i (ilegalnog) izbjegavanja plaćanja poreza. Drugim riječima, problem
uglavnom proizlazi iz "prihodovne" strane proračuna, a ne iz "rasipnosti" prevelikog javnog sektora.
Fiskalna kriza također je povezana s arhitekturom eurozone, koja odražava specifične povijesne,
ekonomske i političke interese i kompromise. Snažna predanost eurozone neoliberalnim principima
i protuinflacijskim mjerama, neodgovornost Europske centralne banke i represija fiskalne politike
spriječili su svaki mehanizam koji bi omogućio raščišćavanje strukturnih neravnoteža u trgovini i
tokovima kapitala.
Vodstvo EU-a ovo nikad nije priznalo, već je inzistiralo na svojoj paradigmi unutarnje devalvacije
i troškovnoj konkurentnosti, pokušavajući ispuniti svoje ciljeve između ekonomske propasti,
vježbanja sile i demokratskog otpora. Ovo posljednje (kao što su mnogi lijevi teoretičari posljednjih
godina istaknuli) tanka je crvena linija koja prolazi kroz novu fazu europske krize. Ne traži nikakvu
hegemonijsku organizaciju, ne traži pristanak, jer je rastuća delegitimacija znatno otežava.
Trenutak u kojemu autoritarna grčka vlada guši glas javne televizije isti je trenutak u kojemu Oli Rehn
najavljuje da će, unatoč neprestanim "greškama" u programima štednje koji su tisuće diljem Europe
odveli u siromaštvo, nezaposlenost i društvenu isključenost, političke elite nastaviti s njihovom
primjenom. To je trenutak u kojemu doktrina šoka susreće demokraciju.
S obzirom na pridruživanje Hrvatske EU-u 1. srpnja, iznenađuju izjave predsjednika Ive Josipovića da
je sretan što osigurava "stabilnost" svojoj zemlji ulaskom u Uniju. Trenutna konstelacija EU-a čini je
nestabilnim ekonomskim prostorom, koji strogim setom fiskalnih pravila guši ekonomsku aktivnost
i otežava njezin oporavak u budućnosti. To je lekcija koju je Grčka dobro naučila. Ovo nije vrijeme da
se pridržavamo ove sheme, već da narodi preuzmu ideju ujedinjene Europe u drugačijim uvjetima,
temeljenu na suradnji, solidarnosti i istinskoj demokraciji.
S engleskog preveo: Nikola Vukobratović
Razlog zbog kog srpski mediji izbegavaju da bocnu rivale iz susedstva u mesto gde ih verovatno
najviše boli, jeste činjenica da Srbija ne vidi alternativu hrvatskoj putanji. Proteklih se godina
povodom spora oko nezavisnosti Kosova možda moglo učiniti da su akademska i politička elita
u Beogradu sklonije kritičnim osvrtima na globalni geopolitički poredak i pritiske velikih sila. No
ovo su bila više poluglasna gunđanja i pokoji nestašluk uvređenog deteta prema kome se "svetska
zajednica" ponaša kao maćeha, a nikako signal potencijalno nove strategije razvoja koja pravi
raskid sa dominantnom neoliberalnom logikom u regionu. Isto kao što nije sposobna da odbaci
kompleks niže vrednosti nametnut od strane orijentalističkih, imperijalistički orijentisanih narativa
sa zapada, koje umesto toga projektuje dalje na niže društvene slojeve sopstvenog naroda ili južne
susede, srpska elita nema kapaciteta ni dovoljno interesa da se otrgne od ekonomskog modela koji
diktiraju najrazvijenije kapitalističke privrede i nadnacionalne institucije pod njihovim tutorstvom.
Parohijalnost vladajućih klasa u regionu najbolje se dakle vidi upravo u ahistorijskom načinu na
koji posmatraju EU i nekritičkom usvajanju ortodoksnih ekonomskih rešenja koja Brisel propagira.
Jačina sa kojom se globalna ekonomska kriza odrazila u Evropi poljuljala je viđenja EU-a kao
unapred osmišljenog pravolinijskog istorijskog procesa postepenog ujedinjenja i marša ka
blagostanju kontrolisanom od strane svemoćne birokratije. Sada postaje jasno da su uspešnost
evropskog projekta i njegova priroda bili uslovljeni vrlo specifičnim istorijskim faktorima poput
Hladnog rata, ubrzanja globalne kompeticije 1990-ih i produžene ekspanzije kapitalističkih
ekonomija Zapadne Evrope u protekle dve decenije. Promene u svetskom sistemu, produbljivanje
tenzija između različitih zemalja članica, kao i društvena gibanja unutar njih, ruše popularnu
percepciju Evropske unije kao prosvetljene i civilizatorske tvorevine. Na isti način, ideje slobodnog
protoka kapitala i rasta perifernih ekonomija putem korišćenja takozvanih komparativnih prednosti
na otvorenom tržištu sve više počinju da se vezuju uz rast nezaposlenosti, gubitak radničkih prava
i društvenu polarizaciju, umesto uz prosperitet. Uprkos tome, balkanske elite, kao da su mentalno
i dalje zaglavljene u 1991. godini, proces pridruživanja neoliberalnom projektu predstavljaju kao
"vraćanje u Evropu".
Ulazak Hrvatske u EU je dakle samo produbljivanje antinarodne politike budžetskih rezova i
privatizacija iz prethodnih godina. Ono što Srbija dobija za kaznu kao problematičan đak, Hrvatska
će kao štreber dobiti kao nagradu. I sama Srbija ovog leta očekuje dobijanje datuma za početak
pregovora o pridruživanju. Ista meta, isto odstojanje. Sve ostaje po starom. Ipak, zapitaće
se liberalna javnost, zar činjenica da se dva glavna rivala nalaze na istom putu integracija ne
doprinosi barem stišavanju nacionalističkih tenzija u regionu? Ako vest o ulasku u EU i nije našla
prostora u srpskim medijima, činjenica da najbogatiji hrvatski biznismen Ivica Todorić kupuje
slovenački trgovački lanac Mercator i time dobija lavovski deo srpskog tržišta svakako je odjeknula.
Približavanje EU-u nosi sa sobom koncentraciju i centralizaciju kapitala. Nema sumnje da će srpski
mediji u rukama lokalnih tajkuna ovo predstaviti kao odlivanje para srpskih potrošača u susedstvo
i po ko zna koji put pokrenuti nacionalistički mlin. Ono što će srpski tajkuni prećutati jeste svota za
koju je Todorić zadužen kod stranih banaka, istih onih koje i njih održavaju u životu.
* Goran Musić je ekonomist i povjesničar. Nedavno je objavio studiju "Radnička klasa Srbije u
tranziciji 1988. – 2013.", koja je dostupna na stranicama ureda Fondacije Rosa Luxemburg za
jugoistočnu Europu: http://www.rosalux.rs/sr/artikl.php?id=261
* Elena Papadopoulou je ekonomistica i članica upravnog odbora atenskog Instituta Nicos Poulantzas.
1 Boris Buden, "U Jugoslaviji su sve nacije postigle optimum", http://www.slobodnaevropa.org/content/intervju-borisa-budenaza-rse/24909497.html, "Meni uopće nije jasan politički projekt EU. Pretpostavljam da svi naši narodi imaju iskustvo iz EX YU
Pogled iz Srbije
Goran Musić
i neki stav o tome. Stav o životu u višenacionalnim, multikulturnim zajednicama. Šta sada EU obećava? Da li EU obećava
jednakost, demokraciju u smislu jedan čovjek, jedan glas? Ne, naravno. Da li EU obećava ono što je EX YU obećala, da nacije
budu ravnopravne u smislu jedna nacija, jedan glas? Naravno da ne obećava i da nitko ne očekuje da će hrvatski glas u EU
imati jednaku vrijednost kao francuski, da će hrvatski veto moći blokirati cijelu EU. To je naravno smiješno, ali ono što je
tragično je da nitko o tome ne razgovara, niti netko postavlja to pitanje." Rastko Močnik, "Jugoslavija je bila bolja od EU", http://
www.rts.rs/page/stories/sr/story/125/Dru%C5%A1tvo/1272160/Intervju%3A+Rastko+Mo%C4%8Dnik.html , "I autoritarizam,
ako ga je uopšte bilo u Jugoslaviji, nije bio ništa, bio je folklor u odnosu na ono što imamo danas. Danas imamo komesarsku
F
okus političkih rasprava unutar nacionalnih država proizašlih iz bivših republika i pokrajina SFRJ
ovih je dana poslovično parohijalan. Činjenica da Hrvatska od 1. jula zvanično postaje član
Evropske unije ne zaokuplja preterano pažnju analitičara i medija u Srbiji. Vladajuće klase u
regionu su ljuti rivali zaokupljeni trkom za uključivanje u svetsko tržište i u konstantnoj utakmici
za privlačenjem stranih investicija. U takvoj situaciji, ako u javnost neke od postjugoslovenskih
država i uđe pokoja tema iz susedstva, nacionalno odgovorni mediji se postaraju da to bude u formi
vesti koje će na neki način diskreditovati takmaca i uveriti domaće stanovništvo kako im bliski narodi
u okolini ne žele dobro. Od maturanata koji dižu desnice, preko citata bivšeg gradonačelnika Splita,
do prilagođavanja političara SDP-a na vlasti ideologiji domoljublja – srpski mediji koriste svaku priliku
da se slade "razotkrivanjem" demokratske fasade hrvatske države, iza koje se, navodno, krije isti onaj
balkanski primitivizam koji građanski Zagreb obično projektuje na malo južnije prostore.
Ulazak Hrvatske u "familiju evropskih naroda" pak predstavlja penal koji mediji i komentatori u Srbiji
preskaču i ne koriste da zabiju gol u derbiju lokalnih novopečenih buržoazija. Duže od jedne decenije
po kafanama na Balkanu mogao se čuti rezignirani komentar kako će u momentu kada "mi" dođemo
na red ulaska u EU i sam projekat ujedinjene Evrope implodirati. Na neki način, ovo se narodno
proročanstvo i obistinilo. Hrvatska stiže na tulum u momentu kada je sve piće popijeno, dolazi
račun za plaćanje, a organizatori i gosti počinju da se trezne. Zemlja je već godinama u ekonomskoj
krizi i ostaje nejasno na koji način će prelazak iz lokalne (CEFTA) u višu ligu tržišnih utakmica, sa
neizmerno jačim igračima (EU), pomoći posrnuloj privredi.
Hrvatska se ovog leta pridružuje perifernim tranzicionim ekonomijama Istočne Evrope i zemljama
pogođenim krizom javnog duga na jugu kontinenta, u klub članica drugog reda – državama zavisnim
od finansijskog štita EU-a i izloženim političkim uslovljavanjima moćnijih. Kao što su Rastko Močnik i
Boris Buden nedavno primetili, u borbi zaokruženih republičkih tržišta za sopstvene interese u okviru
jugoslovenske socijalističke federacije krajem osamdesetih, svaka od nacionalnih birokratija, bez
obzira na veličinu teritorije i jačinu privrede, imala je jednak glas i pravo veta u odlučivanju. Danas
niko nema iluzija o tome da će Hrvatski uticaj unutar EU-a biti približno jednak sa onim koji uživaju
najrazvijenije države evropskog jezgra.1 Borba za nacionalnu nezavisnost, suverenitet i prosperitet na
kapitalističkim osnovama pokazala se kao iluzija.
vladu, vlada u Briselu nije pod demokratskim nadzorom, pod kontrolom. Ona je vlada koja radi sa drugim vladama, procedure
su više-manje tajne diskusije. To je vlada koja proizvodi zakone, koji se zovu direktive, baš otvoreno."
Europa, demos
i demokracija
Tonči Kursar
Z
a nekoliko dana ulazimo u Europsku uniju, ali kao da se ništa bitno nije promijenilo u odnosu
na početak našega "dugog marša" prema toj "integraciji". Doduše, od problematičnih postali
smo smjernim školarcima, kako je otprilike rečeno našoj delegaciji kad smo konačno dobili
"zeleno svjetlo" za EU u Bundestagu. Uložili smo doista mnogo napora da se reklamiramo
Europi, bilo svojom hranom, bilo konfiguracijom naše obale, pa naposljetku i stilovima života
"hrvatskog čovjeka". O potonjem svjedoči nedavni naslov na posjećenom portalu: "Povorka ponosa
je najbolja reklama Hrvatske u očima EU-a". Iako ulazak u EU promiče permisivnost društva koja
užasava "moralnu" većinu, ipak će moguća emancipacija jednog "zasjenčenog subjekta" ostati u
granicama koje suvremena kultura prava zapravo priželjkuje. Ona će ga sistematski nastojati uvesti
u rezervat kulture kako stvari ne bi otišle dalje od još jednoga "narcističkog samozadovoljstva
‘pluralnog’ društva" (Rancière).
Tako će biti manje vidljiva duboka politička promjena koja se već dugo kotrlja. Njezine su naznake
bile razmjerno uočljive još za života Franje Tuđmana koji je često govorio da smo "uskrisili Hrvatsku".
Pritom izgleda nije mario za to da još u Manifestu komunističke partije stoji da u buržoaskoj epohi
"svi novi odnosi zastare prije nego što mogu očvrsnuti". Hrvatska je tako već 2000., sa svojom
18
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / lipanj 2013.
DOSJE: HRVATSKA U EUROPSKOJ UNIJI
prvom lijevo-liberalnom vladom, ušla u diskontinuitet s Tuđmanom. To je značilo s jedne strane
prekid s njegovom politikom "regionalne sile" odnosno nacionalizmom periferije, a s druge slabljenje
tradicionalnoga i prijelaz u jedno komercijalno, pa i postmoderno društvo. Iako se desnica (HDZ)
brzo vratila na vlast, situacija se nije bitnije mijenjala jer je ona (kao i ranije SDP) prihvatila politiku
postdemokracije. Naime, sve su mainstream partije prihvatile politiku konsenzusa koja je medijskim
aparatom naizgled jamčila reprodukciju "demokratskog kapitalizma".
To je međutim bilo tek "društvo zabave" na europskoj periferiji, dok se kroz tzv. procese europskih
integracija zapravo uvelike kotrljala "prostorna revolucija" koju je predstavio Carl Schmitt u svom
učenju o Nomosu. Ta se revolucija u današnjim varijantama odnosi na prijelaz s logike teritorija na
logiku (europskog) prostora, u čemu je Hrvatska sudjelovala svojim "pridruživanjem". Svaka je ta
logika, kako to Schmitt shvaća, politička odnosno vezana je uz različitu političku formu. Tako je
teritorij uvjet (nacionalne) države, a neograničeni prostor dolazi s (europskom) "integracijom" koja
promiče liberalizaciju. Unutar logike "prostora" uzaludne su žalopojke naše tradicionalne inteligencije
da je Hrvatska ušla nepripremljena u "mračni svijet velikih tržišnih sila" i njihovih interesnih lobija.
U tumačenju današnjeg stanja slaba je pomoć i od čitanja Weberova teksta "Nacionalna država i
ekonomska politika", posebno nama na europskoj periferiji. I to ne samo zbog toga što bi nam bila
neprihvatljiva njegova razmišljanja o sudbini "nacionalnog egoizma" u trenutku nastajanja "velike
ekonomske zajednice naroda" koja je zapravo "samo drugi oblik međusobne borbe nacija". Puno
je važnija činjenica da nacije ostaju prikovane za "teritorij", a da "mračni svijet tržišta" vlada manje
ili više integriranim "prostorom". Posljedično su i svi standardni instrumenti nacionalne države za
prijenos "demokratske volje", stranke i parlamenti, obesmišljeni. To je u Hrvatskoj postalo jasno
puno prije ulaska u EU.
Moguće je da rješenje problema suočavanja s "prostorom", kojim upravlja kapitalistička vlast, treba
tražiti u shvaćanju demokracije kao pokretljivosti odnosno u legitimiranju novih mjesta i oblika
sudjelovanja. Ne svjedočimo li danas, od Turske do Brazila, da se na svjetlo dana probija subjekt
koji pokazuje da je realna demokracija stvar neprestane mutacije, da je zapravo "nestalna" i često
odgovor nevoljnika koji mogu opstati samo ako "kolektiviziraju moć koju imaju" (Wolin). Stoga se
"Hrvatska" može suočiti s "prostorom" samo kroz proces pridruživanja "vrtloženju demosa" koje
je zasad jedino sredstvo otpora "učenom upravljanju tokovima novca i naroda" (Rancière) što
pretendira biti EU.
* Tonči Kursar je profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
"Eurodeterminizam"
kao postpolitika
Dinko Kreho
E
U nije idealno rješenje, no alternative nema. Ovom bi se tvrdnjom moglo ilustrirati
raspoloženje karakteristično za velik dio medijskog, kulturnog i političkog mainstreama u
Hrvatskoj u trenutku nastanka ovoga teksta. Dva tjedna uoči dana D, "eurointegracijska"
sudbina Hrvatske uvelike figurira kao problematičan, ali normalan korak: EU ne treba
idealizirati, no nema je smisla osporavati, govori dominantna logika. I u diskursu političke klase
i u komercijalnim medijima rijetko tko još rezolutno tvrdi da "tamo" cvatu ruže ili pak da će (u)
Hrvatskoj s "pridruženjem" najednom procvjetati. Razoran utjecaj ekonomske i društvene krize na
svim razinama svakodnevnice, s obje strane granice EU-a, u opticaju je kao transparentna činjenica.
A opet, pristup raspadajućoj međudržavnoj zajednici i dalje kotira ne samo kao ispravan izbor, nego
kao jedino logično ishodište – završetak edukacijsko-razvojnog parkura koji se naziva "tranzicijom".
Više od masovne egzaltacije unijskom budućnošću – kakvoj bismo, bez sumnje, svjedočili da se
sve to događa recimo 2003. – "realistično" prihvatanje EU-a kao manjkavog-rješenja-bez-alternative
rječito govori o snazi hegemone ideologije.
krize u kojoj se BiH nalazi, ova inteligencija servira isključivo mistifikatorske pripovijesti koje navodno
holistički i neproturječno izražavaju "suštinu Bosne".
S obzirom na ovu višestruku blokadu političke – što će, prije svega, reći materijalističke – refleksije,
i nije čudo što u medijsko-kulturnoj javnosti BiH opozicija između bosanske "zaostalosti" i
civiliziranog "euroatlantskog puta" ima status ultimativne društvene datosti. Primjerice,
referenca na "Europu" kao orijentir i uzor podjednako je neizostavna u diskursu prominentnih
"antinacionalističkih" figura sarajevske medijske scene, kao i u pisanju niza desničarsko-tabloidnih
medija, od sarajevskog Dnevnog avaza do posuškog Poskoka – nerijetko baš u funkciji legitimacije
nacionalšovinističkih politika. A dok različiti pretendenti vode bitku oko monopola na tumačenje
europskog načina, "Europa" se u vrlo konkretnim oblicima instalira i institucionalizira u neposrednom
bosanskohercegovačkom susjedstvu.
Pritom, trenutak u kojemu EU prima Hrvatsku u svoje okrilje također je trenutak u kojemu se cijela
pripovijest o "tranziciji" pokazuje u svojoj istini. Jer rastuća eksploatacija, klasno raslojavanje,
šovinizam, kriza javnih dobara, elementi autoritarne vladavine u sprezi s nesputanim kapitalom – svi
oni fenomeni i prakse karakteristični za europsku kapitalističku periferiju u posljednjih dvadesetak
godina sad su snažno vidljivi i u centru. Umjesto da se toliko iščekivani kapitalizam s ljudskim licem
napokon pojavi i stabilizira stvari, događa se to da "dobri" zapadnoeuropski kapitalizam postaje sve
više nalik na svoga zlog blizanca. Na taj način, poruka o neminovnosti "tranzicije" u demokraciju
uporno se vraća zapadnom hegemonu u izvrnutom obliku: kao poruka o tranziciji Zapada u gore
sutra. U tom smislu, usudimo se najaviti kako će unatoč pooštrenoj graničnoj kontroli na prijelazima
iz BiH u Hrvatsku u predstojećem razdoblju, između jedne i druge strane granice sličnosti biti više
nego što bi se to isprva dalo naslutiti.
* Dinko Kreho je publicist i književni kritičar koji živi na relaciji Zagreb – Sarajevo.
Srednjoklasni snovi
o savršenom svijetu
Dean Duda
U
lazak Hrvatske u EU sagledan u nešto duljoj i složenijoj perspektivi jest u bitnom aspektu
dovršetak projekta srednjoklasne rekonstitucije društva započet u godinama prevrata, dakle
još negdje oko 1990. Naravno da ova teza može biti osporena elementarnim nedostatkom
bilo kakvih istraživanja i rasprava o tranzicijskoj srednjoj klasi i njezinoj konstituciji u
posljednjih desetak godina dekadentnog socijalizma. Ali i to pretpostavljeno osporavanje moglo bi
biti jednako tako istog trena opovrgnuto. O čemu se, dakle, radi?
Iako je desetljećima dio analitičke društvene mitologije, osobito zahvaljujući trajnom refrenu o
njezinu neprestanom nestajanju ili stanjivanju, srednja klasa nije u hrvatskim i/ili jugoslavensko/
postjugoslavenskim okolnostima nikad ozbiljnije razmatrana u konkretnim historijskim okolnostima
i sa stajališta uvjeta njezine proizvodnje. U tom se smislu ulazak Hrvatske u EU doslovno može
razumjeti kao ostvarenje "mokrih snova" srednje klase, a njezina se putanja k tom ostvarenju može
pratiti na političkoj, ekonomskoj i simboličko-reprezentacijskoj razini. Ako se barem minimalno
oslonimo na one teorije društva što u srednjoj klasi vide socijalno kohezivno načelo ili pak na
definiciju srednje klase preko žena i muškaraca koji vjeruju da predstavljaju kolektivnu inteligenciju
i savjest nacije, upravo se rasprava o srednjoj klasi nameće kao smislenija rasprava o hrvatskom
društvu i ulasku u EU.
Naime, nacionalističkim prevratom s početka 1990. uvelike ravna ideja o postajanju srednjom
klasom gotovo svih i svakog, o izlasku iz nezaslužene socijalne pozicije koja se najčešće tumačila
kao plod promašenosti odnosno retardiranosti onodobnog socijalističkog modela. Masovno
očekivanje dobitka u tranziciji, što je navodno točno rješenje jednadžbe o "zakinutosti" u socijalizmu,
Uzdizanjem konkretnih političkih i društvenih fenomena i praksi u rang prirodnih zbivanja
tih godina uopće ne računa niti može dokučiti da u toj partiji netko mora i izgubiti. Srednjoklasna
"eurodeterministička" optika snažno isključuje mogućnost njihove historizacije i kritičke
iluzija da osnutak nacionalne države znači prvi korak u odmicanju iz neugodnog konteksta, prvi
kontekstualizacije. Uopće, ona isključuje mogućnost političke refleksije – ako politiku shvatimo kao
higijenski manevar u bijegu s Balkana, odvajanje od Srba, Bosanaca itd. kao potvrda vlastite
aktivno teorijsko-praktičko zahvatanje u ono što se čini kao homogen, solidan, predodređen, pa i
naprednije pozicije (što se iznova polutrijumfalistički čuje i posljednjih tjedana raznoraznim frazama o
naprosto prirodan poredak stvari. Naprotiv, na snazi je samoispunjujuće proročanstvo: EU je sudbina, "hrvatskom povratku kući"), zapravo je okvir unutar kojeg taj liberalno-nacionalističko-građanski pakt
ma na što ličila, te zato činimo sve što je u našoj moći da tako i bude. U toj ideološkoj optici i kriza
– navodno opozicijski još u predratno vrijeme – napokon zasluženo dolazi na svoje. Drugi higijenski
koja dubinski potresa ekonomske, društvene i političke strukture EU-a ukazuje se poput oluje na
manevar poznat je iz historijskog repertoara srednjoklasnih agendi, a sastoji se u razumijevanju
horizontu – kao elementarna nepogoda s kojom se dobro obučenim mornarima sad valja uhvatiti
vlastite uloge kao dugog napora civiliziranja sunarodnjaka, ovaj put u prihvaćanju EU-normi i
ukoštac.
standarda, što baš ne podsjeća doslovno na nekadašnje misionarstvo i filantropiju, ali zauzima sličnu
strukturnu poziciju.
U Bosni i Hercegovini, dvostrukoj periferiji – u odnosu na zapadnoeuropski kapitalizam i na
njegovu vlastitu periferiju, uključno s Hrvatskom – cijeli "eurointegracijski" zaplet pojavljuje se u
Treći važan moment je profiliranje srednjoklasne pozicije kao potrošačke, kreditno sposobne i
još zaoštrenijem obliku. Naime, teško je podcijeniti učinke (auto)kolonijalnog diskursa koji "Bosnu"
vlasničke, ali s ne baš povoljnim ishodom, osobito nakon krize 2008. Tu je srednja klasa prvi put
permanentno proizvodi kao tamni vilajet, svojevrsni Balkan Balkana; to je perspektiva u kojoj se
ozbiljnije upoznala kapitalizam i vjerojatno više nikad neće doseći točku entuzijazma koja je stambeni
"Bosna" pojavljuje kao iracionalni, predpolitički prostor, u koji se nikakvo materijalističko političko
kredit, automobil na leasing, IKEA-u u blizini i desetak H&M-ova u zagrebačkoj zoni podigla na razinu
mišljenje ne može umiješati. Ova ideološka optika proizvodi se i legitimira ne samo kroz medije, nego zaslužene socijalne "iznimnosti", sličnu odlasku u Graz i München.
i s akademskih katedri – ne manje u Zagrebu ili Beogradu negoli u Sarajevu. Recimo, čitateljstvo u
Hrvatskoj bit će korisno podsjetiti da je zagrebačka politologinja Mirjana Kasapović za studiju u kojoj
Iako su, dakle, prvi stupnjevi tečaja relativno svladani, naracija o i oko EU-a na stanovit ih je način
konflikt i nasilje proglašava za bezvremenu suštinu povijesti BiH ne tako davno ovjenčana državnom
opet ponovila. Bile one nacionalističko-romantičarske ili poluosviješteno-kritične, pokazuju da je
nagradom za znanost. S druge strane, i bosanskohercegovačka liberalna građanska inteligencija,
ključna zabluda u ovoj pripovijesti činjenica to što srednja klasa uglavnom vidi ulazak u EU kroz
tj. poslovični "kritičari nacionalizma" (ali ne i kritičari same forme nacionalne politike!), punim
ponovljene kategorije higijene i civiliziranja, kao stupanje u uređenu nekonfliktnost. Bitna proturječja
kapacitetom sudjeluju u igri. Tvrdeći da demistificiraju "ideološku propagandu", sve što oni čine jest
kapitalističke proizvodnje društva i socijalni konflikti koji iz njih proizlaze stavljaju se u zagrade jer
proizvodnja novih opskurantističkih tlapnji o tome što Bosna zapravo jest ("da se upoznamo onakvi
se njihova dinamika, uzroci i posljedice ne vide niti žele vidjeti jer se jednostavno ne uklapaju u
kakvi stvarno jesmo", kako kaže jedna popularna pjesma); umjesto pokušaja političkog promišljanja
postsocijalističko-aktualni srednjoklasni imaginarij.
19
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / lipanj 2013.
DOSJE: HRVATSKA U EUROPSKOJ UNIJI
Što sa srednjoklasnog stajališta slijedi nakon ispunjenja "mokrih snova" postajanja sastavnim
dijelom uređenog svijeta, treba tek vidjeti. Naime, već se osjeća stanovit manjak općeg
oduševljenja, odnosno lagana zabrinutost srednjoklasnog subjekta zbog izostanka oduševljenja.
Jest da ostaje refleksivna utjeha da će, "ako ništa drugo", njihovi potomci živjeti u svijetu bez
granica i moći studirati u Loewenu, Barceloni ili Dublinu, ali je li to bio priželjkivani ishod? Jesu li
opet ostali prometejski neshvaćeni ili im ne ide na ruku to što su ljudi sve svjesniji da se dubinski
i ključni društveni konflikti ne mogu zamaskirati europskom ambalažom? I kako to razmotriti
u širem kontekstu, od Turske do Brazila, na primjer? Možda je najbolje zaključiti parafrazom iz
jedne od mnogobrojnih studija posvećenih srednjoj klasi u posljednje vrijeme: srednjoklasna
vizija savršenog svijeta mijenjala se onako kako su se mijenjale i njihove ideje o tome što se u
postojećem ne može više tolerirati. Je li to dovoljno?
* Dean Duda profesor je na Odsjeku komparativne književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu i član
sindikata Akademska solidarnost.
Protiv tih tendencija bit će potrebna nova međunarodna politika – koju neki zovu i međunarodnim
civilnim društvom – da bi se suprotstavila međunarodnom kapitalu i institucijama nadnacionalnog
upravljanja. To je izazov koji predstoji europskoj ljevici: hoće li posjedovati inteligenciju potrebnu za
borbu protiv te nove konstelacije, za suprotstavljanje i domaćem nacionalizmu i stranoj tehnokraciji
te umjeti pronaći saveznike u drugim zemljama, kao što bi trebala. Ako Europu promatramo kao
novo obećavajuće polje borbe (a ne kao dobrohotni patronat), bit će nam od koristi i u beskrajnoj
borbi za emancipaciju.
S engleskog preveo: Stipe Ćurković
* G. M. Tamás mađarski je filozof, publicist i politički aktivist. Tijekom 1970-ih i 1980-ih bio je
istaknuti liberalni disident, a početkom 1990-ih postaje zastupnik liberalne stranke u mađarskom
parlamentu. Šokiran posljedicama tranzicije, sredinom 1990-ih okreće se marksizmu. Danas je
istaknuti – i često šikanirani – oponent Orbanove autoritarno neokonzervativne politike.
Europa kao polje borbe
Napokon u Europi!
G. M. Tamás
Anej Korsika
N
e tako davno, pristupanje Europskoj uniji činilo se najprivlačnijim mogućim
ciljem za istočnoeuropske zemlje. U to vrijeme, javno mnijenje – bar u liberalnom,
socijaldemokratskom i konzervativnom mainstreamu – nije moglo dočekati da se riješi
svoje "realsocijalističke" prošlosti, okrivljene za sve što se činilo zastarjelim, uskogrudnim,
provincijskim, neslobodnim, neuređenim i siromašnim. Pristupanje zapadnim savezima trebalo je
značiti i pristupanje prilično starom istočnoeuropskom mitu o Zapadu, imaginarnoj poziciji gdje
se stječu moć, bogatstvo, veliki stil, civilizacija – plodovi modernizacije od higijene do asfaltiranih
cesta – te obilje slobode (ili "izbora"). Istočnoeuropske specifičnosti prikazane su – i još uvijek se
prikazuju – kao "nazadnost", što onda istovremeno ima poslužiti kao putokaz ka "suvremenost", jer
mi, ovakvi kakvi smo danas, ne pripadamo današnjici, nego nadvladanoj prošlosti drugih.
To je, dakako, mit i ništa drugo. Istočnoeuropske zemlje su 1989. godine već bile moderna
područja – industrijalizirana, sekularna, kultivirana, posjedujući razvijene sustave socijalne
zaštite, zdravstva, obrazovanja, prijevoza i slično – što je posebno vrijedilo za područja poput
sjeverozapadnih dijelova nekadašnje jugoslavenske federacije. Ideološki, međutim, sva ta
postignuća tretirana su kao nevažeća, pošto je modernizaciju o kojoj je riječ izvršio sistem koji
je percipiran kao nelegitiman po nekoliko kriterija, a posebno jer je bio tiranski na više od jednog
načina. (Što je i bio, u to nema sumnje.) Stoga je dedukcijom izveden zaključak da su promjene
koje je postigao državni kapitalizam sovjetskog tipa (pogrešno proglašen "realsocijalizmom")
na neki čudan način nepostojeće ili barem predstavljaju krivu verziju besprijekornog zapadnog
originala. (Krivi auto, krivo gazirano piće, kriva umjetnost – nasuprot autentičnog Volkswagena,
Coca-Cole, Picassa.)
Znak koji objavljuje, sada kada je toj neautentičnosti konačno došao kraj, da postajemo nacijama
poput svih drugih, prihvaćeni kao ravnopravni od jedinog autoriteta koji takva pomazanja može
dodijeliti – "Zapad" ili "Europa" – možemo izvjesiti onoga trenutka kada postajemo manje ili više
ponosnim članicama Europske unije. Sada ponovno mogu biti pokrenute i dosadne svađe između
"nacionalista" i "kozmopolita", između lažnih tradicionalista i lažnih modernista, svađe koje su
temeljito kompromitirane još 1930-ih, ali ni danas ne posustaju.
Možete smatrati da su ti sukobi zastarjeli, ali im nećete uteći. No osnovne kategorije te rasprave
loše su odabrane, a ni antikvarnost obrasca ne pomaže puno. Da bismo stoga izbjegli uobičajene
prigovore o istočnoeuropskom kompleksu inferiornosti i provincijalizmu, okrenimo se radije
realnosti Europske unije da bismo vidjeli je li članstvo doista takav blagoslov ili prokletstvo, kakvim
ga trenutni antagonisti na političkoj sceni pokušaju prikazati. Prvo, objavimo krajnje dogmatski:
ako je kapitalizam stvarnost koja neće brzo nestati s povijesne scene, onda suverenost nacionalnih
država u snažnom smislu riječi predstavlja ili iluziju ili bi morala biti plaćena tako enormnom
cijenom u pogledu ekonomskih i političkih gubitaka da je više ne bi imalo smisla braniti, iako
čini esencijalni dio svakog demokratskog poretka – pod pretpostavkom da odluke donose ili
barem odobravaju oni koji bi snosili njihove posljedice, za razliku od imperija, gdje participativno
državljanstvo ne postoji čak ni u formalnom obliku današnjih buržoaskih demokracija. Gubitak
nezavisnosti stvaran je gubitak, no kompenzira li ga adekvatan dobitak? Mislim da je odgovor
potvrdan, ali narav dobitka nije ista kao narav gubitka. Politički karakter Europske unije je mješovit.
Sadrži elemente koje vlade nacionalnih država ne bi mogle postići (ljudska prava, ustavnost, okoliš,
politički pluralizam, spolnu i rasnu jednakost, prava imigranata, kulturne i medijske slobode itd.
shvaća ozbiljnije od bilo koje individualne nacionalne države), jer je predvode tipični predstavnici
elitnih javnih službenika u tradiciji prosvijećenog apsolutizma (koji nam je poznat iz doba Josipa
II.), formirani u lijevo-liberalnoj kulturi sveučilišta, medija i NVO-a koja veliča buntovni kritički duh
1960-ih. U tom pogledu, EU predstavlja dobrodošli izvor negodovanja i nelagode za represivne i
šovinističke nacionalne vlade, što je svakako poželjno.
Istovremeno, Europska unija – kao instrument kontinentalnog sporazuma i kreacija francuskih
konzervativaca, koji su nekada bili saveznici nacističke Njemačke protiv vlastite narodne fronte,
izvorno dakle francusko-njemački savez protiv velikih sila svoga vremena (Sovjetskog Saveza,
Sjedinjenih Država i Velike Britanije) – u tendenciji je i reakcionarna kreacija. Bastion je sve dublje
krizom zahvaćenog kapitalizma i financijske ortodoksije, koji se služi niskim nadnicama Istoka ne
bi li pospješio razvoj Zapada, a istovremeno sprečava imigraciju. Pošto (po definiciji) ne može biti
nacionalistička, mogla bi se umjesto toga okrenuti bjelačkom identitetu i mobilizirati ljude koji su
već unutra protiv onih koji su – zasad – vani. Europski identitet ne znači internacionalizam. Može
počivati na isticanju europske specifičnosti – u odnosu na Aziju, Afriku, globalni Jug općenito –
kao "progresivne" i odvojene, gdje sloboda predstavlja privilegiju manje ili više bogatih bijelaca.
O
d raspada Jugoslavije naovamo slovenska je politička elita, kako lijeva tako i desna, bila
ujedinjena u opredjeljenju za ulazak u euroatlantske integracije. NATO i Europska unija tako
nisu bili samo osnovni vanjskopolitički ciljevi, nego su istovremeno predstavljali i najjači
domaći politički konsenzus o tome kakav bi trebao biti razvoj zemlje. Unatoč tome što se
Slovenija u tom trenutku, geografski gledano, nije pomakla ni za milimetar, ideološka retorika koja
je pratila priključenje Uniji davala je naslutiti da su na djelu neka izvanredna dinamika i kretanje.
Slovenija se pomjerila s Balkana prema Europi i ta je putanja javnosti predstavljena kao prijelaz iz
mračne prapovijesti u svijetlu budućnost. Sve ono što nas je do tada ometalo, sve te loše navike,
korupcija, klijentelizam, neuspjeh, pa i izostanak pravne države, sve je to bilo predstavljeno kao
značajka Balkana. Naspram te mračnjačke geopolitičke tvorevine iz koje smo se napokon početi
oslobađati bila je postavljena vizija racionalne i pravno besprijekorne Europske unije, koja poštuje
visoke civilizacijske standarde i apsolutni je ideal kojemu mora težiti svaka suvremena europska
država. U proces pristupanja također su bila uključena izuzetno visoka očekivanja o tome kakav
nas život očekuje nakon ulaska u Uniju. Po ulasku prvog svibnja 2004. trebalo je započeti novo i
prijelomno poglavlje u povijesti zemlje.
Slovenija, koja još od kraja Drugoga svjetskog rata ima potpuno isti zemljopisni položaj, tako je
napokon bila u Europi! Na hladno otrežnjenje što Europska unija zapravo znači nije trebalo dugo
čekati. Svoje prave boje najočitije je pokazala tijekom krize eurozone, kojoj se Slovenija pridružila
prvog siječnja 2007. U dužničkoj krizi na najsilovitiji su način eksplodirala proturječja između, kako
ih je nazvao Costas Lapavitsas, fiskalne heterogenosti i monetarne homogenosti. Doista se pokazalo
da u toj "europskoj obitelji" ne postoje ravnopravni odnosi između zemalja, nego da među njima
vladaju odnosi centra i periferije. Slovenija, koju su i domaći i europski političari u pravilu hvalili kao
priču o uspjehu i školski primjer dobre istočnoeuropske prakse, ta "balkanska Švicarska" danas
sve više postaje dijelom europske periferije. Od početka krize, radna je mjesta izgubilo više od
60.000 ljudi, oko 150.000 godišnje prima pakete hrane koje dijele organizacije poput Crvenog križa
i Caritasa, stopa prekarnosti mladih jedna je od najviših, ako ne i najviša u Europskoj uniji. Unatoč
tome što stanje slovenskih javnih financija nipošto nije u tako lošem stanju kao u drugim zemljama
periferije (Grčka, Irska, Portugal itd.), vladajuća politička klika, onako kako je jednom jednoglasno
govorila o slovenskom ulasku u Europsku uniju, sada govori o ulasku Unije, točnije Trojke u
Sloveniju.
Sve najvažnije ekonomske politike danas spominju argument europske nužnosti. Vladajuća politička
nomenklatura zato neprestano prijeti time da ukoliko oštre mjere štednje i opsežne programe
privatizacije i otpuštanja u javnom sektoru ne provedemo sami, to će umjesto nas, na mnogo
brutalniji način, napraviti Trojka. Pritom je zanimljiva ta prostodušna iskrenost koja sasvim otvoreno
priznaje da je Trojka krvnik europskih zemalja. Teško da je moguće zamisliti jači kontrast svim
nadama koje su bile uložene u razumijevanje Europske unije u vrijeme ulaska u nju. Zato je u tom
relativno kratkom razdoblju, otkako je Slovenija članica Unije, došlo do otrežnjenja, što je bilo
najočitije tijekom ustanaka u posljednjih nekoliko mjeseci. Unatoč tome što EU nije bila neposredna
meta prosvjednika, ipak su to bile njezine politike štednje, koje su u njezino ime uveli domaći
političari. Europska unija, koja je od svojih početaka ekskluzivni projekt promicanja i zaštite interesa
kapitala, u krizi je to pokazala na zaista nemilosrdan način. Ista ona Unija kojoj je uručena Nobelova
nagrada za mir kako bi ukazala na njezinu visoku razinu civiliziranosti, u praksi nema nikakvih
moralnih dvojbi oko toga što najbarbarskijim metodama uništava uvjete života milijuna ljudi na
europskoj periferiji.
U vrijeme kada je Uniji pristupala Slovenija, u njoj je vladala ekonomska konjunktura zbog koje
njezine temeljne kontradikcije nisu toliko upadale u oči. Danas, kada u nju ulazi Hrvatska, Unija je
u dubokoj ekonomskoj recesiji i sasvim je jasno da ona služi isključivo obrani interesa kapitala. Biti
u Europi zato je danas po mnogočemu prokletstvo. Istovremeno, pred sve progresivne pokrete
postavlja se historijska nužnost stvaranja drugačije Europe, koja će biti u stvarnom interesu ljudi,
dakle socijalističke Europe!
•
Sa slovenskog prevela: Andrea Radak
* Anej Korsika član je ljubljanske Delavsko-punkerske univerze i nedavno formirane Inicijative za
demokratski socijalizam.
20
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / lipanj 2013.
Ilustracija: Mirko Rastić
21
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / lipanj 2013.
IGRE MOĆI NA BLISKOM ISTOKU
Sirijska revolucija
u vrtlogu geopolitike
Arapska revolucija, protivno očekivanjima predsjednika Asada, nije zaobišla ni Siriju. Narodni ustanak ubrzo je
međutim postao ulog u širim geopolitičkim igrama različitih velikih i regionalnih sila. Intervencije stranih aktera
na različitim stranama tako su produljile vojne sukobe u zemlji, za što cijenu plaća sirijsko stanovništvo
Karim Emile Bitar
A
Pod francuskim mandatom Sirija je, prije postizanja neovisnosti nakon Drugoga
svjetskog rata, najprije bila podijeljena na
četiri države. Njezin parlamentarni režim
nije potrajao: pukovnik Husni al-Zaim svrgnuo ga je 1949. godine. Bio je to prvi državni udar u arapskom svijetu, koji su pripremile američka ambasada i CIA.2
ko postoji konstanta u povijesti zemalja Levanta, onda je to kolizija
težnji naroda ka slobodi i emancipaciji s realpolitikom, koja vodi do
njihova žrtvovanja na oltaru geostrateških
interesa stranih sila. Ekspedicija Napoleona Ovih nekoliko povijesnih elemenata, izmeBonapartea u Egiptu 1798. godine označila đu mnogih drugih, pomažu u razumijevaje početak dugog sukoba Francuske, Ujedi- nju strogog nacionalizma koji vlada u Siriji,
njenog Kraljevstva i Njemačke na teritoriju kao i velikog nepovjerenja prema stranim
Osmanskog Carstva u padu. Najveća će se manevrima. To je razlog zašto, suočen s
trauma međutim dogoditi na kraju Prvoga ogromnom narodnom pobunom, spontasvjetskog rata. Poticani na pobunu protiv nom i pacifističkom na početku, u skladu
Turaka od Thomasa Edwarda Lawrencea, s tuniskim i egipatskim ustancima, Bašar
nazvanog Lawrence od Arabije1, a osobito al-Asad nije prestao apelirati na antiimpepreko pisma britanskog visokog povjerenika rijalističku naklonost da pokuša opravdati
Henryja McMahona upućenog šerifu Huse- represiju punu neopisive brutalnosti. Tainu od Meke s obećanjem stvaranja ujedi- kva strategija sačuvala mu je podršku nenjene kraljevine, nemoćni Arapi pomoći će kih autoritarnih nacionalističkih pokreta i
u izdaji tih obećanja. Bit će ismijani kako manjeg dijela arapske ljevice.3
Sporazumima Sykes-Picot (1916.), kojima se
regija dijeli između Francuske i Ujedinjenog Unatoč takvoj raspodjeli moći, vidimo ipak
Kraljevstva, tako i Balfourovom deklaraci- da je tijekom četiri desetljeća Golanska vijom (1917.), koja najavljuje stvaranje "židov- soravan bila oaza stabilnosti, a izraelskoskog nacionalnog doma" u Palestini.
sirijska granica izuzetno mirna. Godine
1976. Sirija je, uz zeleno svjetlo Amerika- na burzu rada, samo osam tisuća dobilo je
naca i prešutno odobrenje Izraelaca, in- formalan ugovor o radu.4 Silom nametnute
tervenirala u Libanonu da spriječi pobjedu neoliberalne reforme preobrazile su javne
takozvane islamsko-progresivne koalicije. monopole u privatne i stvorile ortački kaTijekom "globalnog rata protiv terorizma" pitalizam. Izvanredno stanje, koje je bilo
2000-ih bila je suradnik administracije na snazi od 1963., gušilo je sve slobode. Mupredsjednika Georgea W. Busha u progra- čenje, koje je bilo institucionalizirano, pomu izvoza mučenja (extraordinary renditions). stalo je način vladanja i pripitomljavanja
Nakon izbijanja arapskih revolucija, podr- masa.
žala je saudijsko gušenje revolucije u Bahreinu.
Mjesto "posrednog rata"
Rusije i Zapada
Asadova velika pogreška u procjeni, očigledna u njegovom intervjuu za Wall Street Revoluciju je, svejedno, brzo proždrla igra
Journal od 31. siječnja 2011., bila je u tome moći, a sirijski teritorij postao je mjesto
što je smatrao da će ga njegova vanjska "posrednog rata". Tako se dvije velike suparpolitika, podrška libanonskom Hezbolahu ničke priče, ona o narodnoj pobuni i ona o
(osobito tijekom rata u ljeto 2006.) i Hama- regionalnom i međunarodnom geopolitičsu tijekom izraelske invazije u Gazi (prosi- kom sukobu, međusobno ne isključuju: te
nac 2008. – siječanj 2009.), sačuvati od re- dvije dimenzije koegzistiraju, premda je
volucionarnog vala koji je pogodio arapski prva prevladavala između ožujka i listosvijet. Iako je njegov navodni antiimperi- pada 2011., dok druga ima prevlast nakon
jalizam doživljen u javnosti kao stvaran srpnja 2012.
i iskren, on ni na koji način nije mogao
umiriti ustanak koji je na početku bio mo- Rusija Vladimira Putina pokazala se odlučtiviran unutarnjim razlozima. Društveno- nijom u svojoj potpori Asadovom režimu,
ekonomska situacija bila je žalosna: od tri- do te mjere da je u tri navrata iskoristila
sto tisuća Sirijaca koje je godišnje ulazilo svoje pravo veta u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda. Razlozi zauzimanja takve
pozicije su višestruki. Prvo, to su čvrsti
bilateralni odnosi, utemeljeni 1950-ih i
neprekinuti sve do danas. Sirija nije nikada, za razliku od Egipta za vrijeme Anvara
al-Sadata, prekinula odnose sa sovjetskim
blokom, pa i danas ima više desetaka tisuća osoba s dvojnim državljanstvom, mješovitih parova ili iseljenika, te čvrste ekonomske veze s Rusijom (ruski izvoz bio je
veći od 1,1 milijardi dolara 2010., a ruske su
se investicije te godine povećale na skoro
20 milijardi dolara). Zatim, prodaja oružja koja je cijenjena, prije svega, stoga što
Rusima pruža priliku da testiraju pouzdanost svoje tehnologije, a Rusiji je donijela
i četiri milijarde dolara u 2011. No Damask
je ipak loš platiša, pa Moskva mora često
ponovno pregovarati ili poništavati dugove.5 Što se tiče vojne baze u Tartusu, jedine
ruske baze na Sredozemlju, zapravo se radi
o infrastrukturi za opskrbu čija je važnost
bila ponešto precijenjena.
Davor Konjikušić: Klaonica – pogled iznutra, 2011./2012.
Poput Francuske u 19. stoljeću, i Rusija se
želi nametnuti kao zaštitnica kršćana na
Istoku. A Sirija ih ima blizu milijun ili 4,6
posto stanovništva6, od čega je 52 posto
grčkih pravoslavaca. Novi savez prijestolja i oltara koji se ocrtava u Rusiji između
Putina, premijera Dmitrija Medvjedeva
i patrijarha Kirila I. može objasniti sve
veći značaj koji se pridaje interesima Pravoslavne crkve u Siriji, čija je hijerarhija
bliska režimu. Na kraju, Kremlj smatra da
22
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / lipanj 2013.
NOVA IMIGRACIJSKA POLITIKA SAD-a
je 2011. prevaren po pitanju Libije: kako bi
omogućili da vojna intervencija ide dalje
od obične "odgovornosti zaštite" i osigurali
da dovede do promjene režima, zapadnjaci
su se upustili u jednu proširenu interpretaciju, ako ne i zloupotrebu Rezolucije 1973
Vijeća sigurnosti UN-a.
U pozadini svih tih faktora, odlučnost
Rusije objašnjava se činjenicom da Putin
analizira sirijske događaje kroz prizmu Čečenije. On promatra arapske ustanke kao
islamske revolucije koje treba zaustaviti
dok ne dostignu Kavkaz ili druge muslimanske regije u Rusiji (blizu 15 posto stanovnika Rusije su muslimani).
ženju naklonjenom Izraelu. Dok je bivši savjetnik Bijele kuće Dennis Ross naklonjen
intervenciji protiv Sirije, sveučilišni profesor Daniel Pipes, jedan od najbezuvjetnijih
američkih propagandista Izraela, više bi
volio da SAD podrži režim i pomogne produžavanju sukoba. Bivši direktor Mosada
Efraim Halevi9 procjenjuje da Asad ostaje
poželjan i onima koji ga žele svrgnuti i ide
toliko daleko da sirijskog predsjednika naziva "izraelskim čovjekom u Damasku".
Migracije po
mjeri kapitala
Izraelska oklijevanja doprinose zbrci koja
vlada u Washingtonu, gdje se predsjednik S jedne strane rastuća ekonomska ovisnost o imigracijskim tokovima,
Barack Obama, oparen iračkim iskustvom,
opire pritiscima uvijek utjecajnog kruga s druge duboka skepsa prema imigrantima – to je paradoks
intervencionista. Idealno rješenje za SAD
bilo bi da Asad napusti vlast zadržavaju- imigracijske politike SAD-a. Nedavno pokrenuta reforma trebala bi
Interesi regionalnih sila
ći kostur režima; to je smjer nove ruskoIransku podršku Asadovu režimu lakše je američke inicijative i ženevske konferen- ublažiti to proturječje definiranjem mehanizama legalizacije statusa
objasniti: za Teheran je to zaštita jedinog cije koja bi mogla biti održana ovog mjesearapskog saveznika i osiguravanje dugo- ca. Nakon što je dugo vremena prednjačila ilegalnih imigranata. Ipak, pred imigrantima i dalje stoje mnoge
trajnosti opskrbnih kanala za Hezbolah. u najavama sigurnog Asadova pada, FranIransko-sirijsko savezništvo je strateški cuska se, čini se, umirila poslije najave prepreke, dok reforma istovremeno otvara prostor za snažniji utjecaj
dugoročan pakt, skovan 1980., malo posli- američko-ruskog zbližavanja. Bojeći se da
je islamske revolucije, u periodu kada je ne postane diplomatski izolirana, počela je kapitala na prioritete imigracijske politike
Hafez al-Asad, otac aktualnog predsjednika, hvaliti prednosti političkog rješenja koje
izoliran ispaštao zbog loših odnosa s nepri- je do tada ne samo ocrnjivano, nego ga je
jateljskim i bratskim baasističkim iračkim francusko Ministarstvo vanjskih poslova
režimom Sadama Huseina i Palestinskom izričito bilo odbilo.
Norquist. "Oni koji nas žele učiniti manje
oslobodilačkom organizacijom (PLO) Jagostoljubivima, čine nas i manje uspješnisera Arafata. Savez je preživio intenzivne Takav pogled na situaciju ističe odsutnost Benoît Bréville
ma, manje bogatima, a zasigurno i manje
pritiske, osobito tijekom Iransko-iračkog bilo kakvog planiranja regionalnih i međuAmerikancima."2 Nekoliko dana kasnije, i
rata 1980. – 1988., pa su svi pokušaji uda- narodnih sila, protivno teorijama zavjera
ljavanja dviju zemalja bili neuspješni. Od koje se često šire oko teme Bliskog istoka. Već desetljećima dva tipa diskursa o imi- Paul Ryan, zastupnik iz Wisconsina i bivši
početka sirijske revolucije u ožujku 2011., Njima je najvažnije zaštititi vlastite inte- graciji kohabitiraju na američkoj desnici. S kandidat za potpredsjednika SAD-a, pokazuIran je upro sve sile kako bi podržao Asada. rese. Naravno, preko leđa sirijskog naroda.
jedne strane, stranac se prikazuje kao prijet- je znakove otvorenosti: "Moramo osigurati
Nije oklijevao u siječnju 2013. otvoriti mu
nja – kradljivac posla, parazit na socijalnoj da naša privreda bude u skladu sa 21. stoljekreditnu liniju u iznosu od jedne milijarde
pomoći ili opasnost za javnu sigurnost, a s ćem. A to znači da moramo zadržati najbolje i
S francuskog prevela: Andrea Reškov
dolara, usprkos teškoj ekonomskoj situacidruge ga se kiti svim mogućim vrlinama, pa najinteligentnije ljude ovdje, u Americi: one
ji u zemlji gušenoj sankcijama. Teheran je * Karim Emile Bitar geopolitičar je i kon- je onda hrabri radnik koji se prihvaća zada- koji žele doprinijeti, marljivo raditi, poštovau Siriju poslao i kadrove Iranske revoluci- zultant, direktor istraživanja na Institutu taka što ih autohtono stanovništvo ne želi ti pravila igre i napredovati. Cijela zemlja od
onarne garde, a i borci Hezbolaha i iračka za međunarodne i strateške odnose (IRIS), raditi ili pak gorljivi poduzetnik koji, došav- toga ima koristi. To je definicija imigracije."3
šijitska vojska priklonili su se režimu.
urednik časopisa L’ENA hors les murs. Autor ši u zemlju bez pribijene pare, osniva svoju
Međutim, tri glavne sunitske sile regije, je knjige Regards sur la France, Seuil, Pariz, tvrtku. Breme za naciju? Zlatni rudnik za pri- U kontekstu ovog ideološkog previranja kreTurska, Katar i Saudijska Arabija, nisu pro- 2007.
vredu? Desnica oklijeva, podijeljena između će reforma imigracijske politike koju je tijepustile nijednu priliku da podrže sirijske
konzervativaca koji žele sačuvati američke kom svoje kampanje obećao Barack Obama.
pobunjenike. Nakon što je kratko pokušala 1 Uloga koju je odigrao T. E. Lawrence preuveličana je
"vrijednosti" i neoliberala koji zagovaraju Dvostranačka skupina od osam senatora (jepomiriti interese Damaska i Musliman- zahvaljujući i popularnoj kulturi i filmu Davida Leana
jače otvaranje granica kako bi se stimulirao dan od njih je i Rubio) sastajala se od prosinskog bratstva, Turska je jasno objavila svo- (1962.), tako da on nastavlja utjelovljivati gotovo miekonomski rast.
ca kako bi razradila prijedlog zakona. Nekoju želju za Asadovim svrgavanjem. Za dvije tološku figuru romantičnog Zapada koji juri u pomoć
liko mjeseci kasnije, u duhu neviđenog konzemlje Zaljeva važno je, prije svega, skresa- Istoku izloženom despotizmu.
Pozivajući ilegalne imigrante da se "sami senzusa, dokument od 844 stanice predan je
ti krila Teheranu koji je postao neprijatelj 2 Usp. Tom Weiner, Legacy of Ashes: The History of the
izbace" i vrate u zemlju porijekla ili će se u Senatu: Zakon o sigurnosti granica, ekonombroj jedan, uz opasnost da sukob postane CIA, Anchor, New York, 2008. Deklasificirani američki
protivnome policija za to pobrinuti, Mitt skim mogućnostima i modernizaciji imigravjerski okršaj između sunita i šijita.
Romney, republikanski kandidat na pred- cije (Border Security, Economic Opportunity
arhivi opisuju Husnija al-Zaima kao "simpatičnog
sjedničkim izborima 2012. godine, odlučio and Immigration Modernization Act). Što
skitnicu" (likeable rogue).
Katar se ubrzo uključio u pružanje potpo- 3 Vidi Nicolas Dot-Pouillard, "La crise syrienne déchise za prvu opciju. Ta strategija nije privukla sadržava ovaj prijedlog koji je dobio potporu
re sirijskom Muslimanskom bratstvu, isto re les gauches arabes", Le Monde diplomatique, kolovoz
milijune hispanskih birača koji su očekivali vodećih snaga u zemlji, od Cato Institutea
kao što je to učinio s njihovim tuniskim 2012.
legalizaciju statusa svojih bližnjih: poražen (libertarijanci) do glavne sindikalne konfei egipatskim pandanima. Prema Financial 4 Usp. saslušanje Samira Aita pred Komisijom vanj6. studenoga prošle godine od dotadašnjeg deracije AFL-CIO (American Federation of
Timesu7, već je potrošio tri milijarde dola- skih poslova Senata, 24. travnja 2013.
predsjednika, Romney je uspio prikupiti tek Labor and Congress of Industrial Organiza27 posto njihovih glasova (nasuprot 71 posto tion), od novina Wall Street Journal (konzervara za naoružavanje pobunjenika. U počet- 5 O tom razlogu govorio je Fabrice Balanche na Radio
glasova za Baracka Obamu).1
tivci) do televizijske postaje MSNBC (nakloku bojažljiva, Saudijska Arabija svim se France Internationale, u emisiji "Géopolitique, le
njene demokratima)?
silama upustila u sirijsku borbu nekoliko débat", 18. svibnja 2013.
mjeseci kasnije. No njezino neprijateljstvo 6 Prema procjenama demografa Youssefa Courbagea,
"Teško da će vas ljudi slušati po pitanju proprema Muslimanskom bratstvu8 usmjerilo "Ce que la démographie nous dit du conflit syrien",
blema ekonomskog rasta, poreznih stopa ili Legalizacija statusa milijuna ilegalnih imisocijalne sigurnosti ako misle da im želite granata, koju su dugo vremena zahtijevale
ju je na davanje podrške više salafističkim Slate, 15. listopada 2012.
protjerati baku iz zemlje", komentirao je udruge za zaštitu građanskih prava, predpokretima – iako je nepovjerljiva prema 7 "Qatar bankrolls Syrian revolt with cash and arms",
nekoliko dana poslije izbora senator Floride stavlja najspektakularniju mjeru ove reforgrupama koje su povezane s Al-Kaidom, od Financial Times, London, 17. svibnja 2013.
Marco Rubio, zvijezda u usponu pokreta Tea me i najviše obećava, ali je i uzburkala strasti.
koje je pretrpjela atentate tijekom 2000- 8 Vidi Alain Gresh, "Les islamistes à l’épreuve du pouParty. Ako Republikanska stranka želi odni- Dio desnice protivi joj se jer na to gleda kao
ih. Dok Katar igra do kraja na kartu Sirij- voir", Le Monde diplomatique, studeni 2012.
ske nacionalne koalicije te je za premijera 9 Efraim Halevi, "Israel’s man in Damascus. Why Jeru- jeti pobjedu na predsjedničkim, a ne samo na "amnestiju", nagrađivanje delinkvenata.
parlamentarnim izborima, gdje podjela po Da bi se udovoljilo toj frakciji Republikanske
postavio Ghasana Hita, Sirijca iz Teksasa salem does not want the Assad regime to fall", Foreign
izbornim jedinicama omogućuje kandidati- stranke, koja je potrebna za parlamentarnu
bliskog Bratstvu, Saudijci većinom izrav- Affairs, New York, 10. svibnja 2013.
ma da se oslone na stabilno bijelo glasačko većinu, "put do državljanstva" koji se nudi
no interveniraju na terenu preko Jordana,
tijelo, morat će napustiti svoju antiimigrant- ilegalnim imigrantima namjerno je težak,
gdje su uspostavili ured za koordinaciju.
dug i nesiguran.
sku retoriku.
Za Izrael je sirijski režim dugo predstavVodeći konzervativci tako posljednjih mjese- Restriktivna pravila
ljao manje zlo, garanciju sigurnosti na graci nižu javne nastupe u kojima pozdravljaju
nici. Takva pozicija se promijenila nakon
ekonomsku bilancu slobode kretanja. "Sjedi- Tako jedanaest milijuna neprijavljenih strarata u srpnju 2006., kada se pokazalo da je
njene Američke Države najbogatija su zemlja naca koji su ušli u SAD prije 31. prosinca 2011.
podrška Damaska odigrala odlučujuću ulona svijetu, a ujedno i najgostoljubivija naci- neće moći dobiti "probni status" u trajanju
gu u otporu Hezbolaha, te s jačanjem anja za strance. To nije slučajnost", objašnjava od deset godina ako ne plate kaznu, retroaktiiranske retorike u Tel Avivu. Dvije škole
utjecajni pobornik smanjenja poreza Grover tivne poreze (ako su radili na crno) i troškomišljenja koegzistiraju u američkom okru-
•
23
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / lipanj 2013.
ve dokumentacije koji se penju do nekoliko
stotina dolara. Na kraju ovog desetljeća, tijekom kojeg će morati plaćati poreze, a da
istovremeno neće moći koristiti brojne federalne usluge (poput Medicaida, zdravstvenog
ili socijalnog osiguranja), dobit će dozvolu
za stalni boravak (zelenu kartu) koja će im
omogućiti da nakon tri godine zatraže američko državljanstvo. No državljanstvo neće
moći dobiti ako usto ne polože niz testova
(jezik, građanstvo itd.) i ako ne budu imali
besprijekoran policijski dosje: najmanji prijestup može upropastiti trinaest godina truda. Oni najstariji, kojima prijeti smrt prije
nego dođu do kraja "puta", oni najsiromašniji, koji ne mogu platiti cijenu američkog državljanstva, i oni koji su ušli u zemlju nakon
fatalnog datuma, isključeni su iz reforme.
Kao da sve te prepreke nisu dovoljne, osam
senatora podredilo je dobivanje stalne boravišne dozvole i državljanstva jednom preduvjetu: pojačanoj kontroli granica. Federalne
vlasti procjenjuju da se uspješno blokira 40
posto pokušaja prelaska granice ilegalnih
imigranata; ta brojka morat će se, prema
novom prijedlogu, popeti na 90 posto. Takav
cilj nije ostvariv ukoliko ne dođe do povećane militarizacije, a već danas postoji deset
stražara na svaku milju granice s Meksikom.
"Izgleda da su zastupnici koji su zakuhali imigracijsku reformu put prema državljanstvu
htjeli učiniti više obeshrabrujućim nego
ostvarivim", odrješit je radikalnolijevi portal Counterpunch.4 Ipak, ma kako vijugav taj
put izgledao, jednom dijelu desnice još uvijek djeluje previše prohodan, pa bi ga mogla Broj inženjera, znanstvenika ili matemati- plaćenim sektorima koje nije moguće izzapriječiti.
čara koji su svake godine pozvani da rade mjestiti van zemlje, a u kojima zapošljavau SAD, trenutno ograničen na 65.000, pora- nje stranih radnika garantira niske cijene.
Rasprave o ovoj (vrlo uvjetovanoj) masovnoj stao bi na 110.000 ili čak 180.000 za vrijeme "Zahvaljujući radu slabo kvalificiranih milegalizaciji djelomično su zasjenile jedan snažnog rasta, te bi se tako povećao "odljev granata, cijena hrane, usluga rada u kućandrugi aspekt reforme koji nije ništa manje mozgova", skup fenomen za zemlje iz kojih stvu i čuvanja djece pada, životni standard
značajan i baca svjetlo na poimanje imigra- se emigrira. Osim toga, strani znanstvenici se povećava i više žena može si priuštiti da
cije kakvo se širi SAD-om: radi se o promjeni školovani na američkim sveučilištima dobi- rade izvan kuće"6, veseli se desničarski kosustava dodjele radnih viza. Na ovom su pi- li bi dozvolu za stalni boravak umjesto vize lumnist David Brooks.
tanju već padali neki zakonski prijedlozi. Zadnji put to se dogodilo Georgeu Bushu 2007.
Menadžerski pogled na migraciju
godine. Tadašnji republikanski predsjednik
zatražio je od konfederacije sindikata AFL- Federalne vlasti procjenjuju
Gospodarska komora pohlepno je zatražila
CIO i Gospodarske komore da slože zajednič400.000 novih viza; AFL-CIO htio ih je samo
ki prijedlog. Ali sindikat, koji se bojao da će da se uspješno blokira 40
10.000. Brojka se za prvu godinu fiksirala
priljev migrantskih radnika dovesti do snina 20.000, za drugu na 35.000, za treću na
ženja plaća Amerikanaca, i poslodavci, koji posto pokušaja prelaska
55.000, a za četvrtu na 75.000. Nakon tog
su htjeli da se podeblja rezerva imigrantske
perioda, tu brojku, ograničenu na 200.000,
radne snage, nisu mogli postići dogovor i re- granice ilegalnih imigranata;
određivat će i regulirati Ured za istraživaforma je propala.
nje imigracije i tržišta, osnovan u tu svrhu
i koji odgovara zahtjevima tvrtki. Takav
ta brojka morat će se, prema
Otad razne grupe za pritisak neumorno zagojust-in-time sustav planiranja viza osigurat
varaju povećanje broja godišnje dodijeljenih prijedlogu reforme, popeti na 90 će dominantu ulogu privatnom sektoru.
viza, među njima i Udruga građevinskih po"Tržišne sile najbolje mogu odrediti koliko
duzetnika, udruženja vlasnika poljoprivred- posto. Takav cilj nije ostvariv
imigranata i kakvog tipa poslodavci žele zanih poduzeća, Gospodarska komora, thinkposliti", objašnjava think-tank poslodavaca
tankovi (Cato Institute, Brookings Institute, ukoliko ne dođe do povećane
American Enterprise Institute. "Arbitrarne
nevladina organizacija ImmigrationWorks
kvote koje određuju političari i birokrati ne
USA...) itd. Nedavno su i Mark Zuckerberg, militarizacije, a već danas
mogu dovoljno brzo odgovoriti na ekonomosnivač Facebooka, te nekolicina poslodavaske promjene."
ca iz Silicijske doline oformili lobi za olakša- postoji deset stražara na svaku
vanje uvjeta dodjele viza visokokvalificiraKako se definira deficit radne snage? Kako
nim radnicima.
se procjenjuje njegov opseg? Tekst zakona o
milju granice s Meksikom
tim pitanjima ne govori ni riječi. PoslodavSav taj trud na kraju se isplatio. U veljači
ci, koji imaju obvezu jednako tretirati miprošle godine, Thomas Donahue i Richard
grantske i domaće radnike, mogu lako igraTrumka, predsjednici Gospodarske komore u trajanju od godinu dana, kako je to uređe- ti na ovu nedorečenost kako bi snizili plaće
i konfederacije AFL-CIO, zajedno su obja- no prema trenutnim propisima. Trenutno ili barem kako ih ne bi povisili, objašnjava
vili sadržaj povijesnog sporazuma, koji je u zaostatku u odnosu na Indiju i Kinu, koje bivši ministar rada Robert Reich, koji sada
izravno integriran u prijedlog imigracijske svake godine proizvode pet do deset puta podučava ekonomiju na Sveučilištu Berkereforme. "Stvorili smo novi model, moderni više inženjera, SAD želi uhvatiti korak u ley: "Čim povećana potražnja dovede do posustav viza", busao se Trumka, koji u dolasku utrci za visokoobrazovanim kadrovima.
rasta plaća, poslodavci će se moći žaliti na
legalnih migranata vidi način da brojčano
deficit radne snage i tako pravdati dolazak
ojača sindikalne redove. No takva modernost Reforma previđa i novu vrstu vize nazvanu sve većeg broja migrantskih radnika, kako
ne znači samo sindikalizaciju, nego podra- W-Visa, kojom bi se olakšao dolazak nekva- bi zadržali plaće na istoj razini."7
zumijeva i fleksibilnost te veću podređenost lificiranih radnika i odgovorilo na potrebe
zahtjevima tvrtki koje bi, ako se zakon izgla- sektorâ s manjkom radne snage5, poput Ova reforma odraz je menadžerskog poglesa, mogle oblikovati priljev migranata kako ugostiteljstva i hotelijerstva, maloprodaje, da na migraciju. Prati je ograničenje broja
im odgovara.
kućne ispomoći itd. Ukratko, radi se o pot- odobrenih viza u svrhu spajanja obitelji:
Davor Konjikušić: Klaonica – pogled iznutra, 2011./2012.
iz nje bi bili isključeni sestre i braća, udana djeca starija od 31 godinu itd. A kako u
ovom svijetu kojim upravljaju zakoni tržišta nema mjesta slučajnostima, reforma
predviđa ukidanje sustava zelenih karti po
principu lutrije, pomoću kojeg 55.000 stranaca svake godine dobije dozvolu za stalni
boravak u SAD-u. Zamijenit će ga sustav
dodjele viza po zasluzi, koji će uzimati u
obzir poslovni sektor podnositelja zahtjeva,
njegova akademska postignuća, zemlju porijekla, znanje engleskog itd. Napravit će se
mjesta probranoj, filtriranoj imigraciji, gdje
slučajnost neće igrati ulogu, gdje se žito
ekonomskog prosperiteta neće miješati s
društvenim kukoljem.
U zemlji u kojoj sve ima svoju cijenu, na
imigranta se uvijek gleda kao na "dugoročnu investiciju" koja podliježe racionalnom
izračunu troška i koristi. Neki već predlažu
državi da tvrtkama prodaje radne dozvole
na aukcijama, po sistemu prema kojemu bi
"aukcijske cijene viza signalizirale opseg potražnje za migrantima i služile kao smjernice za utvrđivanje godišnjeg broja odobrenih
viza".8 Zasad nitko još ne spominje povratak u vremena kad se robovima trgovalo na
javnim mjestima.
•
S francuskog prevela: Jelena Miloš
1 Vidi Jérôme Karabel, "Fin de la ‘stratégie sudiste’ aux
Etats-Unis", Le Monde diplomatique, prosinac 2012.
2 Grover Norquist, "Immigration is a no-brainer to help
the economy", The Guardian, London, 24. travnja 2013.
3 Gerald F. Seib, "Ryan takes a key role on immigration",
The Wall Street Journal, New York, 30. travnja 2013.
4 Mark Vorpahl, "The Argument for Amnesty", Counterpunch, 5. veljače 2013.
5 Prije no što zaposle stranca, tvrtke moraju dokazati
da su već pokušale zaposliti Amerikanca.
6 David Brooks, "The easy problem", The New York Times,
31. siječnja 2013.
7 Robert Reich, "What immigration reform could mean
for American workers, and why AFL-CIO is embracing
it", 2. travnja 2013., www.robertreich.org
8 Giovanni Peri, "The economic windfall of immigration reform", The Wall Street Journal, 12. veljače 2013.
24
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / lipanj 2013.
S ONU STRANU LIBERALNE HAGIOGRAFIJE
Liberalizam, ideologija
"rase gospodara"
Udžbeničke definicije liberalizam predstavljaju kao ideologiju individualne slobode i univerzalizacije ljudskih prava. Protupovijest
liberalizma, važna recentna knjiga talijanskog povjesničara ideja Domenica Losurda, uvjerljivo otkriva selektivnost i jednostranost
tih hagiografskih prikaza. U srce liberalnog projekta od početka je bila upisana antidemokratska i rasistička dimenzija
Lucien Sève
O
naj tko o liberalizmu gaji sliku
kakvu nude liberali neugodno
će se iznenaditi čitajući Protupovijest liberalizma, ključnu knjigu
Domenica Losurda koja već na samom početku otkriva nevjerojatan paradoks. Biti liberalom u principu znači boriti se, po uzoru
na velike mislioce poput Huga Grotiusa ili
Johna Lockea, Adama Smitha ili Alexisa de
Tocquevillea, za slobode pojedinca i protiv
političkog apsolutizma, dirigirane ekonomije i filozofske netolerancije. Posrijedi je idejno i u praksi moćan pokret koji je u razdoblju
od 16. do 18. stoljeća, s tri slavne revolucije u
Nizozemskoj, Engleskoj i Americi, oblikovao
čitavu suvremenu povijest. No upravo je s
njim došlo do najvećeg razvoja ropstva. U
Americi 1700. godine ima tristo tisuća robo-
va, 1800. gotovo tri milijuna, a sredinom 19.
stoljeća još dvostruko više. Holandija ukida
ropstvo u svojim kolonijama tek 1863. godine. Sredinom 18. stoljeća, broj robova najveći
je u Velikoj Britaniji – gotovo devetsto tisuća.
Pritom je riječ o najgoroj vrsti ropstva, tzv.
chattel racial slavery, gdje je rob druge rase jednostavno "imovina". Teško je zamisliti radikalnije poricanje slobode pojedinca. Gdje je
greška?
Ovo je djelo od početka do kraja posvećeno
objašnjavanju te greške, potkrijepljeno dojmljivim obiljem krvavih činjenica i citata od
kojih zastaje dah. Ne, ne radi se o grešci. Liberalna je doktrina rođena s dva lica i takvom
je ostala: s jedne strane gorljiva poruka o
slobodi pojedinca samo za građane, bijele
posjednike koji čine Herrenvolk, "rasu gospodara" – germanizam koji je ta uvelike anglofona ideologija bez kompleksa usvojila; s
druge cinično poricanje ljudskosti ne samo
drugih rasa u kolonijama, nego jednako tako
i naroda koje se smatralo "barbarima", kao
što su Irci ili američki Indijanci, te mnoštva
sluga i radnika u metropolama, slobodno se
može reći – velike većine ljudi. Protupovijest
liberalizma, nimalo ne niječući njegove dobre
strane, otkriva pune razmjere njegova mračnog naličja, koje je prisutno od početka, a
liberalna ga hagiografija neprestano skriva.
Na primjer (uzmimo jedan detalj od tisuću),
kad saznamo da je veliki liberalni filozof
John Locke bio dioničar tvrtke Royal African
Company, glavne organizatorice trgovine crnim robljem, odjednom su nam jasnije mnoge stvari u našoj modernoj povijesti.
No također nam je jasno da je ovoj ikonoklastičkoj knjizi trebalo vremena da se pojavi. I
da ono što o njoj škrto prozbore glavni mediji često odaje posramljenu zlovolju. Djelo
je ujedno i previše eruditsko i jasno da bi ga
se moglo lako odbaciti. Zbog toga se protiv
njega služe izlizanim polemičkim trikovima.
Dovode se u pitanje autorovi stavovi prema
sasvim drugim temama, s kojima se uopće
ne moramo slagati. Optužuje ga se za jednostranost, dok on ne propušta priliku da prikaže raznolikost aspekata liberalizma, složenost njegovih pravaca, često i dvosmislenost
njegovih mislioca. Za kraj mu se dobacuje
"Ali to je općepoznato!" iako dominantna ideologija bez prestanka radi na oživljavanju
bezobrazno pristranog pozlaćenog mita o
liberalizmu.
Treba reći da Losurdova knjiga obiluje navodima koji veoma štete tom mitu. Poput ovog
Tocquevilleova teksta koji opravdava istrebljenje crvenokožaca: "Providnost im je, čini
se, smještajući ih posred bogatstava Novog
svijeta, dala samo kratkotrajno pravo uživanja. Oni su tamo, na neki način, samo čekali.
Obale tako dobro pripremljene za trgovinu i
industriju, tako duboke rijeke, neiscrpna do-
Davor Konjikušić: Klaonica – pogled iznutra, 2011./2012.
25
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / lipanj 2013.
lina Mississippija, cijeli taj kontinent, djelovali su tada kao još uvijek prazna kolijevka
jednog velikog naroda." "Prazna kolijevka":
tako jedan slavni liberal lakim zamahom
pera opravdava jedan od najvećih genocida u
povijesti, unaprijed dajući dragocjeno opravdanje doktrinarcima "zemlje bez naroda"
koju Bog nudi narodu bez zemlje. Tekstovi
takvoga tona nisu rijetki u ovoj protupovijesti i često ih potpisuju imena kojima bismo
se najmanje nadali.
zanimanje za ono što ga je pobijalo, što mu
se protivilo. U ovoj knjizi vidimo kako su se
oblikovale razne figure univerzalizma, od
onog katoličkog i monarhijskog Jeana Bodina u 16. stoljeću, preko antikolonijalnog i
abolicionističkog radikalizma kojemu su ponekad pomagali napredni liberali 19. stoljeća,
pa sve do temeljne kritike Karla Marxa, koji
briljira raskrinkavajući "konzervativni karakter engleske revolucije". Buržujska politička emancipacija zapravo je bila znak društvenog bijesa ne samo prema narodima iz
kolonija, nego i prema samim engleskim seljacima, prije no što će se okomiti na gradski
proletarijat, nevjerojatno zlostavljan u tzv.
workhouses, radnim kućama. Losurdo takvu
analizu ipak ne slijedi u potpunosti, nego
skicira osobni pregled liberalnih revolucija,
kako latinskoameričkih tako i europskih.
Podučavajući nas mnogome, autor nam još
više daje za razmišljanje. Na primjer, kad
iznosi ove riječi jednog Georgea Washingtona ili Johna Adamsa, toliko indikativne
za američku revoluciju koju su krajem 18.
stoljeća vodili liberalni kolonisti, vlasnici
robova, potpuno svjesni da su oni u odnosu
na robove "bijeli britanski podanici, rođeni
slobodni", spremni na vapaj zbog Engleza No koliko god bili važni ti antiliberalni istuiz metropole koji ih gnjave: "Ne želimo biti pi, konkretnije su rezultate ostvarili sami
njihovi crnci!" Ovdje najednom upada u oči narodni pokreti. Na prvo mjesto među njida liberalna misao nikad nije bila autentično ma Losurdo smješta pobunu na Saint-Douniverzalistička misao. Slobode koje su se za- mingueu (danas Haiti) i njezinog vođu Touhtijevale "za pojedinca" nipošto nisu za sva ssainta Louverturea, pravi topovski udar za
ljudska bića, nego samo za mali broj izabra- to vrijeme (crnački narod s nevjerojatnom
nih, u dvostrukom, biblijskom i građanskom, odvažnošću da se oslobodi!), koja, istodobno
smislu riječi.
s Francuskom revolucijom, predstavlja odlučujuću prekretnicu za kreolsku neovisnost
Ovakav agresivni partikularizam doista jest i ukidanje ropstva u Latinskoj Americi. Sto
u samom temelju liberalnog učenja. Grotius, dvadeset i pet godina kasnije, moćan podjedan od očeva liberalne doktrine u 17. sto- strek u istom smjeru dat će Oktobarska revoljeću, bez oklijevanja opravdava instituciju lucija u Rusiji. "Kad se sve temeljito razmotri,
ropstva ("Postoje ljudi rođeni za služenje", pobuna na Saint-Domingueu i Oktobarska
piše on pozivajući se na Aristotela), govo- revolucija ugrozile su, svaka zasebno, prvo
ri o stanovnicima holandskih kolonija kao ropstvo, zatim teroristički režim bjelačke
o "divljim životinjama" i, opisujući njihovu dominacije"; to su dva povijesna poglavlja
religiju kao "pobunu protiv Boga", unaprijed koja je "većinski mrzila liberalna kultura
opravdava njihovo kažnjavanje najokrutni- epohe".
jom "kaznom primjerenom krivcima". Uopće se dakle ne radi o odstupanjima u praksi, Ne dotičući se nedavne povijesti neoliberasama ideja liberalizma odaje izravno segre- lizma, Losurdo se za kraj pita o odgovornosti
girajući i dehumanizirajući antropološki ari- liberalizma za "katastrofe 20. stoljeća", te je
stokratizam.
vrlo uvjerljivo procjenjuje velikom. Oslanjajući se na tezu Hannah Arendt koja "polazi
Francuz Tocqueville, aristokrat-demokrat, i od kolonija britanskog carstva da bi objasnisâm o više tema misli na vrlo sličan način. la genezu totalitarizma 20. stoljeća", podsjeLosurdo navodi ovu izjavu: "Europska je rasa ća da su se svijet koncentracijskih logora i
od neba primila ili svojim trudom stekla to- ostale antidemokratske institucije "počele
liko neporecivu nadmoć nad svim ostalim ocrtavati davno prije kraja samoprozvane
rasama koje čine veliku ljudsku obitelj, da je belle époque", navodeći primjere "krvavih i
čovjek odavde, sa svim svojim porocima i ne- uzastopnih deportacija Indijanaca, počevši
znanjem, onaj s dna društvene ljestvice, još od one koju je poduzela Jacksonova Amerika
uvijek prvi među divljacima." Mnoge danas (koju je Tocqueville proglasio uzorom demozapanjuje kastinska oholost koju pokazuju kracije)".
mnogi, i muški i ženski članovi vladajućeg
miljea. Čitajući ovu Protupovijest shvaćamo S postupanjem prema crncima u Novom
da je ona, prije no što bi bila psihološko- svijetu dostignuti su, što se dehumanizacije
društvena crta pojedinaca, temeljna osobina tiče, "vrhunci kojima je teško parirati". Na
same liberalne doktrine i praktičnog držanja britanskoj Jamajci "roba bi se prisililo da se
koje je u svim razdobljima nalagala. Libera- olakša u usta robu koji je nešto skrivio, da
lizam i demokracija nikad nisu bili sinonimi. bi mu se zatim ta usta na četiri-pet sati zašila". U SAD-u školska su djeca mogla dobiti
"Radi se", zaključit će Losurdo, "o diskursu slobodan dan da bi prisustvovala linčovanju.
potpuno usredotočenom na ono što, za za- Jedna knjiga, izašla u Bostonu 1913. godine, u
jednicu slobodnih ljudi, predstavlja ograni- svom naslovu zaziva "krajnje rješenje" (ultičen sveti prostor" – sveti prostor koji prizna- mate solution) crnačkog pitanja. Jedan ameje protestantska etičko-religiozna kultura rički istraživač, Ashley Montagu, o rasizmu
odgojena na Starom zavjetu. Dovoljno je u i nacizmu piše da je "to što se čudovište moanalizu unijeti i čimbenik "profanog prosto- glo slobodno kretati svijetom u velikoj mjeri
ra" (robove iz kolonija i sluge iz metropola) naših ruku djelo (...), i mi smo odgovorni za
da bi se uvidio neprikladan i varljiv karakter stravičan oblik koji je poprimilo".
kategorija koje se uobičajeno koriste pri prikazu povijesti liberalnog Zapada: apsolutno Griješi li autor kad u zaključku poziva da se
prvenstvo slobode pojedinca, antietatizam, prestane s lažljivom hagiografijom liberalizindividualizam. Je li Engleska 18. i 19. stolje- ma, koja nam se ponovno u visokim dozama
ća zemlja vjerske slobode? Što se Irske tiče, servira posljednja tri desetljeća, od početka
liberal Gustave de Beaumont, koji je pratio vladavine Margaret Thatcher? •
Tocquevillea za njegova putovanja u Ameriku, govori o "vjerskoj opresiji koja prelazi
S francuskog prevela: Mirna Šimat
svaku maštu".
* Lucien Sève je filozof. Autor je brojnih knjiPraćenje duge povijesti liberalizma tako- ga u kojima istražuje odnos filozofske antrođer podrazumijeva makar drugorazredno pologije, teorije ličnosti i marksizma.
26
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / lipanj 2013.
MLADI U SVE VEĆEM BROJU NAPUŠTAJU PORTUGAL
Novi val emigracije
iz zemlje blagog sunca
Portugal spada u zemlje Južne Europe koje su teško pogođene krizom. Za mlade, kriza je samo dodatno zaoštrila ionako
prekarne uvjete egzistencije. Rezultat je sve snažniji val emigracije visokoobrazovanih, ali i drugih mladih radnika.
Književnik José Luís Peixoto piše o melankoliji "novog", "europskog" Portugala, u kojemu za njih nema mjesta
Davor Konjikušić: Klaonica – pogled iznutra, 2011./2012.
o suncu tako postaje bijeg, obrana. Portu- tarom bivšeg sveučilišnog kolege o temgalci su traumatizirani vijestima. Izmislili peraturama u Luandi.1 Imamo dakle posla
smo riječ saudade kako bismo mogli govoriti s korisnicima Facebooka koji su poslušali
o posebnoj vrsti melankolije; morali smo savjet premijera koji je prije dvije godine
isabon. Kroz prozor iza mene ulazi pronaći izraz koji bi opisao neugodu koju profesorima predložio da emigriraju u Brasunce. Ispunilo je cijelu prostoriju, osjećamo nakon gledanja televizijskih vije- zil ili Angolu. Bilo da su pobjegli u topliju
ili hladniju zemlju, svi su ponos sadašnjeg
palo na ekran računala za kojim sti – loše raspoloženje.
premijera, koji je u svim medijima iskazao
pišem. Pod tom svjetlošću, riječi se
stapaju s bljedilom, jedna po jedna, kao da Sunce postaje utjeha. Kada saznamo da se veliko zadovoljstvo novim valom portugalnetko odselio u Ujedinjeno Kraljevstvo ske emigracije, kao i veliko oduševljenje rasame doprinose svom propadanju.
ili Švicarsku, često čujemo: "Kladim se da zinom obrazovanja onih koji odlaze.
U svakodnevnim razgovorima, sunce se tamo nemaju ovakvo sunce." Odgovor koji
spominje kao jedna od glavnih kvaliteta nam daje trenutak bezbrižnosti, kratak Takav pristup otkriva značajnu promjenu u
Portugala. Tijek razgovora uvijek je isti – lju- odmor. Zasad nitko ne vjeruje da će vlada pogledu nacionalnog identiteta. Sve do sada,
di vide isključivo negativnu stranu stvari i uspjeti privatizirati sunce. Ali nikada se ne "emigracija" je u Portugalu imala vrlo prezaboravljaju vrijednost onoga što uzimaju zna... Na Facebooku se mnogi žale na prvu cizno značenje, puno simbolike. Ta se riječ
zdravo za gotovo, najjednostavnijeg, ali na zimu provedenu u zemlji u kojoj sniježi. Po- odnosila prvenstveno na stotine tisuća ljunekad se i drugi, oni koji su se odselili u Rio di koji su otišli 1960-ih i 1970-ih . Pritisnuti
kraju i najvažnijeg, poput sunca.
de Janeiro, u komentarima žale na nesno- bijedom salazarističke diktature i kolonijalOvaj meteorološki argument javlja se goto- sno ljeto s više od 30 stupnjeva. Ova opća nim ratom, veći dio njih ilegalno je prelazio
vo uvijek kao odgovor na vijesti. Razgovor globalizacija mogla bi se dopuniti komen- granice, a kada bi stigli u Francusku, osje-
José Luís Peixoto
L
ćali bi se kao da su sletjeli na Mars. Budući
da im je razina obrazovanja bila vrlo niska,
muškarci su se zapošljavali na gradilištima,
dok su žene radile u kućanstvima ili postajale pazikuće.
Ako treba odabrati datum, rekao bih da je
ulazak u Europsku uniju 1986. bio trenutak
u kojemu smo se počeli truditi izbrisati tu
emigraciju iz predodžbe o zemlji. Ideja da
više nismo taj Portugal mogla je zaživjeti
zahvaljujući novcu iz Bruxellesa i manjoj
ovisnosti o devizama iseljenika. Ona je
ojačala osjećaje Portugalaca koji su ostali
u zemlji prema njihovim sunarodnjacima
u inozemstvu. Spekulirajući u domeni socijalne psihologije, rekao bih da se radilo o
nekoj vrsti spoja zavisti i srama – zavist na
automobilima i drugim svjetlucavim predmetima koji se izlažu za vrijeme praznika
u kolovozu, sram zbog niske razine obra-
27
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / lipanj 2013.
zovanja i onoga što to govori o njima. U biti, poznato, uvijek malo kasne, tako da su tek
sram od samoga sebe – osjećaj koji mnogi sada iznijeli brojke za 2011. Znanost o statistici pokazala je dakle ono što je u javnoPortugalci trpe i hrane.
sti odavno poznato – emigracija je porasla
Nakon dva desetljeća odbacivanja i obez- za 85 posto u odnosu na prethodnu godinu.
vređivanja, pohvale premijera znače da je Većina tih iseljenika bila je u dobi od 25 do
današnja emigracija bitno drugačija od ne- 29 godina, ali među njima je bilo i mnogo
kadašnje. Nema brkanja s tom neugodnom djece i adolescenata. Broj diplomiranih koji
prošlošću. Nova emigracija bi, sve u svemu, odlaze porastao je za 49,5 posto između 2009.
i 2011. godine. Brojka 49,5 posto – kao kada
trebala biti čak i izvor ponosa.
se prilikom promocije proizvoda njegova ciBez sumnje, stvarnost je danas bitno druga- jena postavi na 99,50 eura kako bi djelovala
čija od one 1960-ih i 1970-ih. Novine, radio i nižom.
televizija prenijeli su izjave premijera, kao i
kritike koje su one pokrenule. U redakcija- Brojke. Svi su već znali da u Portugalu nema
ma, velik broj tih informacija obrađivali su mjesta za većinu onih koji su nedavno dipripravnici. Mladi ljudi s diplomom kojima plomirali. Počevši od samih studenata koji
je to, vrlo vjerojatno, drugi ili treći staž – u dobivaju ocjene na ispitima iz područja
tom sektoru, kao i u brojnim drugima, go- koja će, po svemu sudeći, biti odsutna u
tovo svi radnici do 30 godina su pripravni- njihovu svakodnevnom radu. Ako vole knjici. Oni ne primaju nikakvu naknadu, ali se ževnost i imaju sreće, možda će jednog dana
nadaju sklapanju ugovora o radu. Pritom slagati knjige u lancu knjižara. Ako vole
zaboravljaju da bi pod ugovorom trebali pri- modu i imaju sreće, završit će možda dijelemati plaću. No kako kandidata za stažiranje ći brojeve na ulazu u kabine za isprobavanje
ne manjka, ostaje osjećaj da stažiranje bez u dućanima odjećom. Unatoč svemu, kažu
plaće uopće nije tako loše. Barem imate što da u Brazilu ima dobrih prilika za arhitekte.
I da u Njemačkoj trebaju medicinske sestre
odgovoriti kada vas pitaju čime se bavite.
– plaća je dobra, a nudi se čak i tečaj njemačNadalje, kada odrađujete staž u novina- kog.
ma, barem se ne javljate na telefon u call
centru niti poslužujete mušterije odjeveni U nekim trenucima pokušali smo tu situu uniformu lanca restorana brze hrane. U aciju pretvoriti u generacijski sukob, što je
sadašnjem kontekstu, nakon završenog bilo glupo. Ponašali smo se prema tim mlapreddiplomskog ili čak diplomskog studija, dima kao prema "razmaženoj djeci". Opisibesplatno obavljati posao koji nitko drugi vali smo poteškoće prethodnih generacija i
ne želi smatra se dobrom prilikom i sasvim nastojali usporediti prepreke s kojima smo
se i jedni i drugi morali suočiti. Stari pričadostojanstvenom sudbinom.
ju kako je u njihovo vrijeme bilo gore. Mladi
Sitnice poput sunca pomažu podnositi loše po zidovima pišu kako je sada gore. Nismo
raspoloženje nakon vijesti. Nije lako. Oluja došli ni do kakvog zaključka. U toj raspravi,
loših vijesti ne prestaje. Povlačenje parale- najstariji, koji izbliza promatraju i dijele pole s meteorologijom prizvalo bi sliku zime teškoće svoje vlastite djece i unučadi, nisu
koja će trajati godinama, bez prestanka. Po- rekli ni riječi. Šute i najmlađi, koji osjećaju
nekad, reportaža nastoji prosječnom građa- krivnju zbog toga što predstavljaju teret
ninu objasniti određene ekonomske kon- svojim roditeljima, bakama i djedovima.
cepte. Pomoću dijagrama u boji analiziramo Niti jedna generacija nije prošla neoštećeno.
dug, podsjećamo na određene brojke, poput
milijardi eura koje je vlada već potrošila na Neke stvari treba pojasniti. Prošloga rujna,
more od nekoliko tisuća ljudi preplavio je
banke.
ulice najvažnijih gradova u zemlji. Ove je
Ima onih koji pažljivo slušaju i osjećaju godine u ožujku Portugal doživio najveće
kako se njihova ogorčenost pretvara u ne- prosvjede nakon revolucije 1974. godine.
moć. Milijarde eura teško padaju onima Masa je imala potrebu govoriti, kao da se
koji gledaju televiziju iz naslonjača u svo- dosad gušila, a sada je prodisala putem rijoj dnevnoj sobi. A ima i onih koji više ni ne ječi. Svaki pojedinac u njoj imao je potrebu
slušaju. "Kriza", "štednja" – riječi koje nisu nešto reći. Facebook više nije bio dovoljan.
ništa drugo doli pozadinska buka.
Zato je svatko ponio transparent koji je sam
napravio. Često s uvredama – maksimalan
Svaki dan izlaze nove brojke koje iznova do- izraz frustracije pustim i neplodnim naklanose te izraze: "kriza", "štednja". Nedavno panjima u medijima. Nasuprot svim tim
smo dobili i nove brojke o emigraciji. Služ- dobro artikuliranim argumentima iznesebeni i neosporni podaci, koje je potvrdio Dr- ne su, bez oklijevanja, jednostavne uvrede
žavni zavod za statistiku. Ta tijela, kao što je – lopovi.
Davor Konjikušić: Klaonica – pogled iznutra, 2011./2012.
Te su uvrede plod vrlo dubokog gnjeva koji
se gomilao proteklih godina, plod ove litanije vijesti i osjećaja lošeg raspoloženja koji
vas svakodnevno preplavljuje i jača, osjećaja da bi se stanje moglo pogoršati i da vjerojatno hoće.
u prilici zamišljati i neku drugu budućnost,
da nismo godinama vjerovali da ćemo postati dizajneri ili profesori filozofije. Kakvo
tužno razmišljanje. Možemo li "životom"
nazvati protok vremena lišen snova, želja i
ambicije?
Zato treba nešto poduzeti. Možda otići u
London, dijeliti sobu s prijateljem, raditi
u nekom baru. Možda otići u Luxembourg,
privremeno živjeti s rodbinom svoje zaručnice, raditi u tvornici ili na gradilištu, kao
iseljenici 1960-ih. Unatoč podacima koji potvrđuju da se sadašnji val emigracije sastoji,
prije svega, od visoko kvalificiranih radnika,
istina je da on uključuje i slabo kvalificirane ljude te one koji u inozemstvu na kraju
prihvaćaju poslove daleko ispod razine svojih kvalifikacija.
Vrlo neizravno, premijer je u pravu barem u
pogledu jedne stvari. Kao Portugalci, moramo biti ponosni na svoje sugrađane koji traže bolji život izvan zemlje. Oni na taj način
pokazuju hrabrost i one vrline koje spadaju
među naše najbolje odlike. Ali dodao bih da
jednako poštovanje dugujemo i onima koji
su otišli 1960-ih i 1970-ih. Tom su odlukom
pokazali iste te vrline. Znam o čemu govorim – ponosan sam sin zidara i sobarice iz
predgrađa Pariza.
Izazovi s kojima se susreću mladim Portugalcima nisu uvijek jasni. Glavni razlog
njihovih poteškoća leži u činjenici da ih je
mnogo i da svatko od njih vjeruje u svoju
vlastitu ambiciju. Rijetki su oni među njima koji su sanjali o repetitivnom, slabo motivirajućem, loše plaćenom i nestabilnom
poslu. Profesionalna stabilnost za mlade
do 30 godina trenutno znači ugovor na šest
mjeseci. Svi ostali osuđeni su na nezaposlenost i socijalnu pomoć.
Portugal je ostarjela zemlja koja podupire odlazak svojih mladih. Kroz prozor iza
mene ulazi sunce. Ispunjava cijelu prostoriju u kojoj se nalazim. Riječi se, kao i cijela
zemlja, iscrpljuju pod tom svjetlošću. Ima
trenutaka u kojima se čini da čak i riječi
žele odustati. I osjećamo se poraženima od
nečega što nikada nismo upoznali. Tome
dodajemo lice koje smo zamislili u svom
vlastitom strahu. Nešto treba poduzeti.
Nešto treba poduzeti u ovoj zemlji. Blagost portugalskog sunca je utjeha, ali nije
dovoljna da nadoknadi svu nadu koja nam
nedostaje.
•
Neću iznositi postotke, dosta mi je postotaka, kao i gotovo svima u ovoj zemlji. Govorim o mladima do 30 godina, ali jednako
S francuskog prevela: Andrea Rudan
tako mogao bih govoriti i o prethodnoj generaciji. Nestabilnost je jednaka.
* José Luís Peixoto je književnik.
Ponekad čujem kako se govori da bi svi bolje
podnijeli ovu situaciju da nismo nekoć bili
1 Vidi Augusta Conchiglia, "L’Angola au secours du
Portugal", Le Monde diplomatique, svibanj 2012.
28
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / lipanj 2013.
PONOVNO OTKRIVANJE FILMSKOG KLASIKA
Lino Brocka, buntovnik iz Manile
Ove će godine World Cinema Foundation, kojim predsjeda Martin Scorsese, u suradnji s filipinskim Film Development Councilom
restaurirati Maynila: sa mga Kuko ng Liwanag (Manila u pandžama tame, 1975.), jedan od najljepših filmova Lina Brocke. Možda
će se time toga redatelja, preminulog 1991., otrgnuti zaboravu uzrokovanim nemarom onih kojima je povjerio kopije svojih filmova
zovao je narod" (Lav Diaz).3 Brocka je 1974. potraga za poslom i dekadencija teme su
upravo to i napisao: "Jedini način da se lo- Jaguara, Maynile, Macho Dancera (1988.). O
kalni film uzdigne sa sadašnjeg bakya sta- ženskoj osveti govore Insiang, Bona (1980.),
nja na umjetnički prihvatljivu razinu jest Angela Markado (1983.). To su jednostavne
ilipinska kinematografija uvijek uvođenje progresivnih promjena sve dok priče o eksploataciji i seksualnoj dominacije proizvodila mnogo (sto pedeset ne uspijemo oblikovati željenu publiku. 'Po- ji u kojima svatko ima svoje razloge: svi su
do dvjesto naslova godišnje), ali je, boljšanje filmske industrije' ne smije i nika- na jednakoj razini. Stvarni izrabljivači ostaosim nekoliko iznimaka, izostaja- da neće moći biti rezultat kompromisa: baš ju izvan kadra.
la briga o kvaliteti ili dugovječnosti filma. naprotiv, ono je neprekidna borba. Morat
Snimalo se za publiku prezirno opisanu kao ćemo postojano raditi na materijalu kojim Brockini filmovi ne doživljavaju velik
bakya ("lošeg ukusa", sama riječ znači "dr- raspolažemo, svjesni svoje filmske tradici- uspjeh u njegovoj zemlji. No Maynila je uzvene klompe"): žanrovske filmove, melodra- je, ali ne i njezini zatočenici, i morat ćemo drmala buduće redatelje, poput Brillantea
me, komedije, mjuzikle za mlade, pseudoe- povratiti povjerenje u filipinsku publiku."4 Mendoze, koji će postati najpoznatiji od
rotske filmove, akcijske filmove po uzoru na
nezavisnih filmaša i predstavnik filipinske
Jamesa Bonda.1 Na udaru visokog poreza, U mnogo pogleda, njegovo bavljenje filmom kinematografije na međunarodnoj razini
ugrožena uvozom iz Hollywooda, Kine i In- i filmovi sami bliski su Nijemcu Raineru (njegov film Kinatay dobio je nagradu za
donezije, podvrgnuta vojnoj cenzuri koja je Werneru Fassbinderu: obojica su se okru- režiju u Cannesu 2009.) ili Lava Diaza, koji
nasilje i seks dozvoljavala samo u američ- žila ekipom sposobnih i pustolovnih surad- je dotada u filmu vidio čistu zabavu: "Bio
kim proizvodima, kinematografija se nije
sam na prvoj godini faksa. Profesor nam je
upuštala ni u kakve rizike sve do sedamderekao da pogledamo film i napišemo nešto o
setih godina, kada se, za drugoga mandata
njemu. Prijatelji i ja bili smo opčarani, ostadiktatora Ferdinanda Marcosa, pojavio novi Suosjećanje s potlačenima,
li smo piti kavu do jutra. Film je probudio
naraštaj, a s njime i nova ambicija.
nešto u meni. Bilo je to usred Marcosova režima, sve je bilo pod njegovom kontrolom. A
izjednačavanje ekonomskog
Maynila je bila oslobođenje, govorila nam je
Kronološki, estetski i politički, Lino Brocka
da se možemo poslužiti filmom da pošaljeu samom je središtu te obnove. Rođen 1939., i seksualnog – prostitucija
mo taj režim k vragu."7
prekinuo je studij, preobratio se na mor-
Bernard Eisenschitz
F
monstvo iz reakcije na katoličanstvo svoje
zemlje te dvije godine radio kao misionar u
jednoj bolnici za gubavce. Kao redatelj inovativnog kazališta, na scenu postavlja suvremene filipinske autore, ali i Tennesseeja
Williamsa i Arthura Millera. Prve filmove
snima 1970. Marcos (1917. – 1989.), na vlasti
od 1965., na izborima pobjeđuje svog protukandidata Benigna Aquina (1932. – 1983.),
kojega će ubrzo zatvoriti, zatim mu odobriti
egzil u SAD-u. Po povratku na Filipine, Aquina će ubiti na aerodromu.
Istih se godina pojavljuju Celso Ad. Castillo
(prvi film 1970.), Ishmael Bernal (1971.), Mario O'Hara (Brockin scenarist i glumac, redateljski debitira 1975.), Mike de Leon (producent i direktor fotografije Maynile, prvi
film režirao 1976.)2, zatim Laurice Guillen,
Marilou Diaz Abaya i drugi, koji nude neuljepšanu sliku svoje zemlje. Brocka, koji već
s prvim naslovima osvaja filipinske Oscare
(Famase), obrađuje tabu-teme, poput homoseksualnosti u filmu Tubog sa Ginto (Pozlata) iz 1970.
kao eksploatacija: Brocka
inspiraciju crpi iz vlastitog
iskustva
nika, koristili su zvijezde pored amaterskih
glumaca koje su sami otkrili i formirali,
mahnito su snimali i stvarali portrete društva. Filmovi Maynila, Insiang (1976.) i Jaguar (1979.) kronike su sirotinjskih četvrti
glavnoga grada. Na dnu tog matrijarhalnog
društva, muškarci su odsutni, nezaposleni ili pak sitni delikventi. Ekonomsku moć
koja im izmiče zamjenjuju seksualnom
moći.
Sadašnji, petnaesti predsjednik Filipina,
zove se Benigno Aquino III. On je sin Benigna i Cory Aquino. No prema Mendozi, situacija se "radikalno promijenila", barem za
film, zahvaljujući digitalizaciji, zbog koje
se mogu izbjeći ekonomska ograničenja
velikih filmskih studija. U Mendozinom
zadnjem filmu, Sinapupunan (Tvoja utroba, 2012.), snimljenom na jednom udaljenom otoku, pripadnicima naroda Bajau
pridružue se stariji par: najveća filipinska
zvijezda Nora Aunor, koju je Brocka otrgnuo od mjuzikala za mlade i preobrazio u
Bonui, i Bembol Rocco, Brockino otkriće iz
Maynile. Za prve gledatelje filma, "to nije
Nora, to je kao da gledate stvarnu osobu. Na
ekranu više ne vidimo nju, samo slijedimo
priču."10 Lijepa posthumna počast jednom redatelju kojega novi naraštaj smatra
previše političkim za svoj ukus. Kako kaže
pjesnik, romanopisac, glazbenik i filmski
redatelj Khavn De La Cruz: "U njegovo smo
doba znali tko je neprijatelj. Danas je stvar
složenija. U nekom su smislu moji filmovi
reakcionarniji. Njegove su priče izravne,
moje su mutne. On je bio pasionirani ideolog, onakav kakvih danas više ne viđamo
mnogo. U mojim filmovima postoji stanovita rezignacija: ne postavljaju toliko pitanja
koliko se zadovoljavaju specifičnim odgovorima... Više nego njegovu estetiku, ponovno
trebamo pronaći duh Lina Brocke."11
Brocka je u to doba angažiran, ako ne i militantan. Radi sa scenaristima koji su bili
politički zatvorenici, a predsjednikova supruga Imelda Marcos kori ga jer daje negativnu sliku zemlje. Nakon ubojstva Benigna
S francuskog prevela: Mirna Šimat
Aquina, radikalno se angažira protiv diktature. Prva sekvenca filma Bayan ko (1980.),
koji je zabranjen na Filipinima i tajno po- * Bernard Eisenschitz je filmski kritičar i poslan na festival u Cannesu, likove uključuje vjesničar filma.
u dokumentarnu snimku prosvjeda. Film
povezuje pitanje eksploatacije s pitanjem 1 Bryan L. Yeatter, Cinema of the Philippines: A History
angažmana i nasilja. Radnik u tiskari koji and Filmography, 1897. – 2005., McFarland, Jefferson
se ugovorom odrekao štrajka ne slijedi svo- (Etats- Unis), 2007.
je kolege s posla u njihovom pokretu, nego 2 Augustin Sotto, katalog Festivala des trois Continents,
odluči sudjelovati u krađi. Duh didaktičkih Nantes, 1981.
brehtovskih komada ovdje je osvježen so- 3 "A Tribute to Lino Brocka", katalog 47. festivala
cijalnim filmovima Warner Brosa iz tride- Viennale, Beč, 2009.
setih godina...8 U posljednjim mjesecima 4 Lino Brocka, "Philippine Movies: some problems and
Marcosove vladavine Brocka je zatvoren, prospects", Manila Review, listopad 1974.
pod optužbom da je odgovoran za štrajk u 5 Jean-Luc Douin, "Entretien avec Lino Brocka", Télérajavnom prijevozu koji je imao masovnu po- ma, Pariz, 8. studenoga 1978.
dršku.
6 Gilbert Rochu, "La conversation secrète d'un cinéaste
Suosjećanje s potlačenima, izjednačavanje
ekonomskog i seksualnog – prostitucija
kao eksploatacija: Brocka inspiraciju crpi iz
vlastitog iskustva. "Rođen sam u malenom
selu i kada sam došao studirati u Manilu, Kada je 1986. za predsjednicu izabrana Aquživio sam u četvrtima gdje je život jeftiniji. inova supruga Cory, Brocka radi s novim
Upoznao sam prenapučenost koja tjera lju- režimom, no onda uviđa kontinuitet vlasti
de da šalju svoju djecu na ulicu da bi imala i prokazuje ga u filmu Ora pro nobis (Bunspolne odnose. Prenapučenost je plodno tlo tovnici, 1989.), prikazanom u Cannesu. U
za prostituciju."5 Ili pak: "Sirotinjska četvrt njemu postupke paravojnih skupina pod
nije mjesto pobune, nego nepovjerenja i zaštitom novog režima pretače u niz siložudnje za novcem, za konformizmom. Da bi vanja, ubojstava djece i kanibalizama. Tada
se iz nje izašlo, brišu se sve moralne barijere, izjavljuje: "Cory Aquino štuju poput svetice.
sva su sredstva dobra."6 U Jaguaru se uboj- Svi oko nje su korumpirani. Ima sve manje
stvo obavlja kao bilo koji drugi posao.
kontrole nad politikom koju bi trebala voditi."9
Odrastao na američkom žanrovskom filmu,
Brocka nije nasljednik novih valova europske kinematografije. Iznimno aktivan, s pet
do šest filmova godišnje i uz dvogodišnju
stanku od 1972., kada je u zemlji proglašeno izvanredno stanje koje će potrajati devet
godina, naizmjence stvara žanrovske filmove i osobnije radove. Iza toga stoji promišljena politika: kod njega se ne radi, kako to
kažu dvojica redatelja sadašnje generacije, Sirovost Brockinih priča odbija široku pu"o stvaranju velikog filipinskog filma, nego bliku, no one slijede poznatu shemu silaska Do smrti u dobi od 52 godine, u automobilo razvijanju velike filipinske publike" (Raya u pakao koji predstavljaju manilske potle- skoj nesreći čije okolnosti nisu rasvijetljene,
Martin). "On je bio pedagog, učitelj. Obra- ušice. Dolazak mladog provincijalca u grad, Brocka je režirao gotovo šezdeset filmova.
philippin", Libération, Pariz, 14. svibnja 1980.
7 Lav Diaz u "A Tribute to Lino Brocka", op. cit.
8 Louis Marcorelles, "Bayan ko de Lino Brocka", Le
Monde, 22. prosinca 1984.
9 Raphaël Bassan, "Lino Brocka et sainte Aquino",
Libération, 21. studenoga 1988.
10 Razgovor s autorom, Pariz, 30. studenoga 2012.
11 "A Tribute to Lino Brocka", katalog 47. festivala
Viennale, Beč, 2009.
29
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / lipanj 2013.
GRANICE RASTA PRODUKTIVNOSTI I AUTOMATIZACIJE
Roboti ne sviraju Traviatu
Tehnološki razvoj za posljedicu ima rast produktivnosti i pad relativnih cijena industrijskih proizvoda. No u domeni uslužnih
djelatnosti, posebno onih najkompleksnijih, količina potrebnog ljudskog rada bitno se ne smanjuje. Posljedica je kontinuirani
rast relativnih cijena tih usluga u odnosnu na industrijske proizvode. Ekonomisti i političari koji zazivaju "racionalizaciju" i
štednju, posebno u javnom sektoru, koji čini velik dio takvih usluga, tako promašuju stvarne uzroke "bolesti troškova"
Sredinom 1960-ih, dvojica mladih ekonomista s Princetona, William Baumol i William
Bowen, skupljala su kazališne ulaznice na
Broadwayju kako bi potvrdila svoju prettanovnicima
industrijaliziranih postavku o neprekidnom rastu cijena predzemalja teško je pobjeći od osjeća- stava koji, prema njihovom mišljenju, treba
ja da im život sijeku dvije oprečne pripisati nereduktibilnoj prirodi umjetničstruje. S jedne strane, broj individu- koga rada. Doista, ista je količina rada poalnih usluga koje mogu pružiti uređaji, sva- trebna za izvođenje Mozartovog kvarteta
kodnevno sve uspješniji u obavljanju rada, 1785., na dvoru Josipa II. u Beču, kao i dva
praktičniji i jeftiniji, u stalnom je porastu. stoljeća kasnije, u Carnegie Hallu u New
S druge strane, javne usluge koje podrazu- Yorku. Drugim riječima, u ponudi komorne
mijevaju ljudsku interakciju, dakle one koje glazbe produktivnost stagnira, dok u sektopružaju ljudi i koje tvore samo tkivo društva, ru industrijske proizvodnje doživljava nagli
prorjeđuju se i pojeftinjuju. Čini se da sve porast. Posljedica toga je predvidljiv porast
doprinosi ovoj dinamici, od raspodjele fi- relativne cijene umjetničkih izvedbi.
nancijskih sredstava iz državnog proračuna
i investicijskih tokova, do načina razmišlja- Pola stoljeća kasnije, brojnim je sektorima,
nja općenito. Za razumijevanje te dinami- uključujući obrazovanje i zdravstvo, dijake – kako bismo se protiv nje mogli boriti? gnosticirana "bolest troškova". Uzrok tome
– nužno je najprije shvatiti mehanizam koji Baumol objašnjava u nedavno objavljenom
se pojavio prije više od pedeset godina, a koji djelu posvećenom aktualnim zbivanjima
se politički vođe silom trude zanemariti. Taj vezanim uz njegovo otkriće: "Količinu rada
se mehanizam zove "bolest troškova" (cost potrebnu za pružanje takvih usluga teško je
smanjiti."1 Ovaj ekonomist naime razlikuje
disease).
Pierre Rimbert
S
dva sektora. Prvi obuhvaća dobra i usluge
čija se proizvodnja lako može automatizirati. Kako strojevi postupno zamjenjuju
ljude, smanjuje se količina rada potrebnog
za proizvodnju dodatne jedinice usluge. U
automobilskoj industriji, od izuma Forda T,
na pokretnim trakama porasla je produktivnost rada, povećanje plaća radnika uslijedilo
je relativno brzo, a relativna cijena automobila ostala je približno ista.
prosječnog rasta cijena. Tijekom istog perioda, iznos školarina u visokom obrazovanju
povećao se za 250 posto, također bez inflacije.
Sličan je skok, iako manje silovit, zapažen u
većini industrijaliziranih zemalja te, odnedavno, i u brojnim zemljama u razvoju.
Osim obrazovanja, izvedbenih umjetnosti i
zdravstva, "bolest troškova" zahvaća širok
spektar usluga, od knjižnica, pravnih i socijalnih usluga, pošte, osiguranja, čišćenja
No u proizvodnji usluga u drugom sekto- ulica i zbrinjavanja otpada, restauracijskih
ru, koji uključuje zdravstvo ili obrazovanje, radova, sudstva, krojača, policije, frizera,
udio ljudskog rada značajan je i ne može se pogrebnih usluga, sve do raznih popravaka.
smanjiti. Produktivnost stagnira, a plaće Obilježje koje je zajedničko svim tim usluučitelja i odgajatelja i dalje rastu, kao i plaće gama njihova je otpornost na automatizaciradnika u automobilskoj industriji. Rezultat ju, budući da podrazumijevaju produljenu
toga postupan je porast cijena proizvodnje. ljudsku interakciju i/ili pridavanje pažnje
"Nakon nekoliko desetljeća, nagomilale su se svakom slučaju zasebno. Baumolova bolest
razlike u rastu cijena, što individualne us- objašnjava zašto je svijet popravljača, majluge čini znatno skupljima od industrijskih stora i obrtnika, čija se cijena rada penje u
dobara." Tako je u Sjedinjenim Američkim odnosu na cijenu novih uređaja, na rubu
Državama, u periodu od 1978. do 2008., cije- propasti. Potrošač neće dugo razmišljati ako
na bolničkih usluga narasla za 300 posto bez novi usisavač košta jednako kao i popravak
utjecaja inflacije, odnosno tri puta više od starog.
Davor Konjikušić: Klaonica – pogled iznutra, 2011./2012.
30
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / lipanj 2013.
ljači potiču klasne razlike. Siromašni trpe Kada Terry Gou, direktor Foxconna, tajvan- ispunjena svojom suprotnošću. Vidimo da
posljedice propadanja javnih usluga više skog proizvođača tableta i smartphonea za strojevi, kojima je podarena čudesna moć
nego bogati, jer o njima više ovise. Te razlike Apple u Kini, izjavi da ga "s obzirom na to da smanje količinu ljudskog rada i učine ga
imaju i antropološki aspekt. Automati, neu- da su ljudi također životinje, od upravljanja plodnijim, taj rad ustvari iscrpljuju i zamjestrašive zamjene za šalterske službenike u milijunom životinja boli glava"3 i pritom njuju (...) Čini se da sva naša otkrića i sav naš
poštama, bankama, uredima državne upra- najavi nabavu milijuna robota, on u sekto- napredak materijalnim snagama udahnjuju
ve i prometu, množe se u ritmu restrikcija ru visoke tehnologije nastavlja industrijsku intelektualni život, a ljudski život degradiza proračunske izdatke. No u ovoj fazi auto- mehanizaciju započetu u 19. stoljeću. No raju na materijalnu snagu."
matizacije, strojeve dopadaju tek najjedno- nakon mehanizacije radničkog "umijeća" i
stavnije rutinske radnje s visokim šansama standardiziranih poslova koji podrazumije- No "bolest troškova", također puna oprečnoza uspjeh. Interakciju među ljudima na šal- vaju ljudsku interakciju, na redu je robotiza- sti, mogla bi sama sebi izliječiti, prisiljavajuterima danas se nastoji svesti samo na slo- cija intelektualnog rada ili, točnije, njegova ći ekonomski sustav da preživi iako za to ne
Apsurdna logika štednje
žene i potencijalno konfliktne slučajeve, što digitalizacija. Precizne elektroničke ruke ispunjava uvjete. Baumolovo predviđanje
Upravo je to ono što politički vođe odbija- ostavlja dojam da se međuljudski odnosi u koje izvode kirurške zahvate, softveri za pokazuje što je na kocki. Zdravstveni troškoju shvatiti ili barem čuti. Istina, porast ci- uslugama koje podrazumijevaju interakci- uređivanje novinskih članaka, automatsko vi predstavljali su 1960. pet posto američkog
ispravljanje disertacija, pravne strategije bruto domaćeg proizvoda, a 2012. godine 18
jena izvedbenih umjetnosti potaknuo ih je ju ne samo prorjeđuju, već i raspadaju.2
temeljene na informatičkoj analizi stotina posto. Ako bi taj pokazatelj nastavio rasti
na subvencioniranje kulturnih aktivnosti,
koje bi u suprotnom pokleknule pred eko- Ogroman porast produktivnosti uslijed tisuća sudskih odluka, kalkulator povezan s istim tempom, zdravstvo bi 2105. u Sjedinjenomskim darvinizmom. No ta odluka blije- istodobnih čvrstih restrikcija za proračun- bazama podataka koji postavlja medicinske nim Državama predstavljalo 62 posto bruto
di, tim više što vlade ne pripisuju povećanje ske izdatke i inovacije u domeni visoke teh- dijagnoze i propisuje liječenja, sve to već po- domaćeg proizvoda. Budući da je SAD ipak
cijena usluga koje podrazumijevaju ljudsku nologije stavlja javne vlasti pred dilemu. Ili stoji. "Ovo brzo i dubinsko zadiranje u dome- ekstreman slučaj, opravdano je sumnjati u
interakciju njihovom specifičnom karak- će nastaviti njegovati "Baumolovu bolest" i nu ljudskih vještina poprilično je novo i ima ovako smione zaključke. No kada se ovoj proteru, već lošem upravljanju ili nedostatnoj propadanje vitalnih usluga ili će prihvatiti važne ekonomske posljedice", bilježe Erik cjeni pridruže i druge aktivnosti zaražene
produktivnosti. Kada štednja postane po- porast njihovih cijena, ne kao ekonomsko Brynjolfsson i Andrew McAfee.4 "Tehnologi- "bolešću troškova", nazire se uzorak. U mjeri
litički imperativ, otpuštanje radne snage, prokletstvo, već kao pravednu naknadu za ja", primjećuju, "mijenja raspodjelu prihoda u kojoj povećanje produktivnosti smanjuje
obavezno skraćivanje vremena provedenog dobročinstvo.
u korist najkvalificiranijih i na štetu onih količinu rada potrebnu za proizvodnju indusa svakim korisnikom i relativna smanjebez kvalifikacija, u korist zvijezda i na štetu strijskih dobara, ljudska se proizvodnja sve
nja plaća najprije pogađaju škole, bolnice i
svih ostalih, odnosno u korist kapitala i na više vrednuje prema onim uslugama koje
traže puno ljudskoga rada, a koje su često u
socijalne usluge. Ovaj se trio nalazi na saštetu rada."
javnoj domeni i od općeg interesa.
mom vrhu popisa žrtava politike rezova u Prisilni porast produktivnosti
Grčkoj, Španjolskoj i Portugalu.
Tehnologija bi, procvatom masovnog visokog obrazovanja putem interneta, mogla uz- Ključan je trenutak u kojemu se gravitaciju sektoru usluga, za čiju se
Prisilni porast produktivnosti u sektoru
drmati i sveučilište, utvrdu ljudskoga inte- sko središte vrijednosti pomiče u smjeru
usluga, za čiju se proizvodnju količina ljud- proizvodnju količina ljudskog
lekta bez premca. Samo godinu dana nakon javnih usluga i time najavljuje zaoštravanje
skog rada ne može smanjiti, a koji je po
pojave takvog obrazovanja u travnju 2012., sporova oko njihove privatizacije. Kako bi
pitanju uravnoteženja proračuna manje rada ne može smanjiti, a koji
američko poduzeće Coursera broji više od smanjili cijene usluga, nestrpljivi industriefikasan od porasta oporezivanja, za sobom
tri milijuna korisnika. Školovanje podra- jalci i politički vođe zajedničkim snagama
povlači degradaciju tih usluga. Doista, dok je po pitanju uravnoteženja
zumijeva snimke predavanja s partnerskih te usluge nastoje usmjeriti prema rastu proniti jedan glazbeni menadžer, barem koliko
sveučilišta, vježbe i ispite koje ispravljaju duktivnosti. Za društvene snage koje nastonam je poznato, ne bi ni sanjao o tome da proračuna manje efikasan od
automati. Na kraju semestra, student može je obnoviti istinski javne usluge i promicati
u svrhu povećanja produktivnosti izbaci
pristupiti (plaćenom) ispitu, koji služi više oslobađajući aspekt tehnologije, bojno je pojedno violončelo iz kvarteta, javne vlasti na porasta oporezivanja, za sobom
kao potvrda kompetencija nego znanja koje lje dakle pripremljeno.
svoj način tu genijalnu ideju primjenjuju
je usvojio. Osnivači odnedavno razmišljaju
na druge domene. Ishod ne iznenađuje – povlači degradaciju tih usluga
o profitiranju primjerice uvođenjem "dodatS francuskog prevela: Dora Slakoper
turneje glazbenika sve su rjeđe, nastava u
ne" usluge po većoj cijeni, prodajom podataškolama se obustavlja, rodilišta se spajaju,
ka o studentima poduzećima i tako dalje. Sli- 1 William Baumol, The Cost Disease: Why Computers Get
na šalterima za socijalne usluge nastaju dijedeći logiku "pobjednik uzima sve" (šačica Cheaper and Health Doesn’t, Yale University Press, New
vovski redovi, a u Ujedinjenom Kraljevstvu Sve upućuje na prvu pretpostavku. Ako se ključnih aktera uzima najveći dio dohotka Haven, 2012. Osim ako je navedeno drukčije, iz djela su
i Kanadi na kirurške operacije koje nisu hit- svjetski ekonomski sustav nastavi kretati cijelog sektora)5, lekcije koje dijele najugled- preuzeti citati i brojni primjeri.
ne čeka se nekoliko mjeseci.... "Zastrašuju- u dosadašnjem smjeru, cijena usluga koje nije poslovne zvijezde ustanova koje najvi- 2 v. Laurent Cordonnier, "Consommateur au labeur", Le
ća je poruka priče", piše Baumol, "činjenica pružaju ljudi uspinjat će se vrtoglavije no še kotiraju pobjeđuju konkurenciju u svim Monde diplomatique, lipanj 2011.
da su među uslugama koje su najpodložnije što se ruše cijene informatičkih usluga. disciplinama.
3 John Markoff, "Skilled work, without the workers", The
‘bolesti troškova’ neki od najvitalnijih dije- Vrijeme rada potrebno za kupnju računala
New York Times, 18. kolovoza 2012.
lova civiliziranog društva." Najčešće su to koje je sposobno obraditi milijune naredbi Oprečne perspektive
4 Erik Brynjolfsson i Andrew McAfee, Race against the
su aktivnosti javnih službi ili barem one u sekundi (standardizirana jedinica MIPS)
machine. How the Digital Revolution is Accelerating Innokoje su od javnog interesa. Sukladno tome, dobar je primjer toga. Baumol je izračunao Činjenica da um gubi monopol nad sve ve- vation, Driving Productivity, and Irreversibly Transforming
sektori s rastućom produktivnošću pripa- kako je "1997. računalo s MIPS kapacite- ćim brojem složenih zadataka ipak ne otva- Employment and the Economy, Digital Frontier Press,
daju svijetu privatnih poduzeća, u kojemu tom vrijedilo koliko i 27 minuta srednje ra put općoj automatizaciji. Dok će se sitne Lexington (Massachussets), 2011.
lukavi kapitalisti ubiru profit na samom plaćenog ljudskog rada, 1984. vrijedilo je ribe među korisnicima boriti sa strojevima, 5 Robert Frank i Philip Cook, The Winner-Take-All Society,
njegovom izvoru. Otud proturječni poredak koliko i 52 sata, 1970. godine 1,24 života, a bogata klijentela imat će pristup uslugama Free Press, New York, 1995.
koji je američki ekonomist John Kenneth 1944. moralo bi doseći gotovo nevjerojatnih koje će pružati simpatični profesionalci. A
Galbraith nazvao "privatno bogatstvo, jav- 733.000 ljudskih života rada". Mjeri li se to i onaj s diplomom iza koje stoji pet godina
na bijeda".
u sekundama? Moć jeftinog računanja, za- provedenih u skrbi tutora s Harvarda hvalit
jedno s mogućnošću okupljanja, pohrane će uzlet internetskih sveučilišta bez zadrške.
Prihvaćanjem promjena u aktivnostima ne- i obrade astronomskih količina podataka,
ophodnima za život u zajednici koje nastaju otvara put automatizaciji najsloženijih za- Već je Karl Marx u svojem govoru u travnju
zbog porasta cijena tih aktivnosti, uprav- dataka.
1856. primijetio: "Danas se svaka stvar čini
Kvaliteta tih usluga ovisi o količini rada
uloženoj u njihovu proizvodnju. "Stoga je
teško", primjećuje Baumol, "smanjiti vrijeme potrebno za obavljanje određenih poslova, a da se pritom ne smanji i kvaliteta rada.
Pokušaj ubrzavanja rada kirurga, učitelja ili
glazbenika vjerojatno bi rezultirao neuredno i površno izvedenom operacijom, loše
obrazovanim učenicima ili vrlo neobičnim
koncertom."
•
31
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / lipanj 2013.
INDISKRETNE NOVE MARKETINŠKE STRATEGIJE
U mreži personaliziranog
digitalnog marketinga
Internet ne olakšava samo pristup golemoj količini informacija individualnim korisnicima, nego i komercijalno motivirano
prikupljanje informacija o tim korisnicima, njihovim potrošačkim preferencijama i interesima. Time su širom otvorena vrata
tihoj marketinškoj revoluciji u kojoj ništa što na internetu činite neće ostati bez oglašivačkih posljedica
Davor Konjikušić: Klaonica – pogled iznutra, 2011./2012.
Jacques Nantel i Ariane Krol
P
rošlog tjedna htjeli ste kupiti avionsku kartu za Montreal. Nakon što
ste vidjeli cijene na stranici aviokompanije, pregledali ste internet
u potrazi za najboljom ponudom, da biste se
na kraju vratili na početnu stranicu. Na vaše
veliko iznenađenje, cijena je narasla. Požurili ste rezervirati kartu prije no što naraste
dodatno. Prevareni ste. Stranica je vaš prvi
posjet nesumnjivo iskoristila da zapamti IP
adresu1 vašeg računala, ako ne i da ubaci cookie2 u pretraživač. Na taj način može pratiti
vaš trag na internetu i označiti vas kao potencijalnog klijenta. Očito ste veoma željeli
putovati. Kada ste se vratili na stranicu pro-
vjeriti željenu kartu, prepoznala vas je i jedino što je trebala učiniti kako bi vas uvjerila
da izvršite uplatu, bilo je povisiti cijenu.
Kada kao redoviti posjetitelj odlazite na stranice Amazona ili Fnaca (internacionalnog
maloprodajnog lanca dućana kulturnih, zabavnih i elektroničkih sadržaja), osjećate se
poput djeteta u dućanu igračaka. Pogotovo
kada vas u potrazi za onim što želite preduhitre preporučeni naslovi. Trgovac koji vaš
ukus poznaje bolje nego vlastiti prijatelji?
Teško je tome odoljeti. "Kolaborativno filtriranje", kako se naziva ovaj mehanizam, nije
sasvim novo. Dobrim je dijelom stvoreno još
1995. u laboratorijima Tehnološkog instituta u Massachusettsu (MIT). Ono omogućuje
razvrstavanje korisnika prema sličnostima
u profilima pretraživanja i potrošnje. Dok
pritišćete na omot albuma, uvjereni ste da godine, tvrtka objavila da je više od 30 posto
ste jedini čovjek na svijetu koji istovremeno njezine prodaje izravno potaknuto preporuvoli Gainsbourga, Rameauove opere i Me- kama potrošačima.3 Sustav je razrađen do
tallicu? Pogađajte ponovno. Nema sumnje te mjere da vam stranica postavlja pitanje
da su već tisuće ljudi kupile upravo tu kom- kupujete li artikl za sebe ili za nekoga drugobinaciju albuma. Bilježenjem i analizom po- ga, kako biste vi i vaš profil potrošnje ostali
dataka dobivenih na temelju stranica koje usklađeni.
potencijalni klijent posjećuje, izračunava
se vjerojatnost kupnje. Trgovac vam stoga Dobrodošli u novi svijet personaliziranog
samo treba ponuditi ono što su vaši "klonovi" marketinga. Svijet koji želi vaš novac... i koji
već prije kupili, a vi još nemate.
će učiniti sve kako bi vam ga oteo. Početkom
1980-ih takav je marketing dosegao svoj vrOvakav pristup informacijama pomoću hunac provedbom strategija temeljenih na
moćnih algoritama učinio je čuda za divov- ciljanim "kategorijama" koje su određene
sku internetsku trgovinu Amazon. Prosječ- pomoću rezultata ispitivanja potrošača – kuna godišnja prodaja koju ostvaruje u SAD-u ćanica starijih od 50 godina, osoba mlađih od
nekada nije prelazila 160 dolara po klijentu, 35 godina sa samostalnim zanimanjem čiji
no nakon uvođenja sustava preporuka, taj je su prihodi viši od 210 tisuća franaka i koji
iznos premašio 240 dolara. Već je tada, 2006. igraju tenis najmanje dvaput mjesečno i
32
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / lipanj 2013.
IMPRESUM
tako dalje. Moglo bi se reći da su marketinški
stručnjaci, na signal sonara o dobrom ulovu
na vidiku, pecali pomoću ribarskih mreža.
Danas ih više ne zanimaju kućanice ni bilo
koja druga "kategorija". Zanimate ih upravo
vi. Veća mreža znači češće oglašavanje sonara – kao da se ribolov odvija u kadi. Marketinški stručnjaci stoga koriste svakodnevnu,
no najčešće nesvjesnu, suradnju svojih klijenata. Korisnici Facebooka (kojih je preko milijardu) velikodušno iznose cijelo bogatstvo
informacija koje bi, do prije samo nekoliko
godina, svaki razuman čovjek odbio podijeliti s trgovcem – od sociodemografskog profila
(dob, spol, obrazovanje, mjesto boravka), do
glazbenog ukusa, popisa prijatelja, fotografija, planova, snova i težnji. Tim se informacijama pridružuje korisnikov profil pretraživanja u stvarnom vremenu i ono što nazivamo
profilom ponašanja, odnosno tragovi koje
ostavlja prilikom pretraživanja mreže ili korištenjem kojekakvih aplikacija na mobitelu
ili tabletu. Ukratko, tragovi svega što gleda,
čita, sluša, preuzima. I, podrazumijeva se,
svega što kupi.
Gotovo sve internetske stranice u pretraživač umeću cookie koji vas prepoznaje prilikom ponovnog posjeta. Zahvaljujući njemu,
cijena karte za Montreal skočila je kada ste
drugi put otvorili stranicu. Uz cookie, većina
aplikacija koje se mogu preuzeti besplatno
ostavlja još jedan, ali mnogo intruzivniji,
maliciozan softver, zvan spyware. On nadgleda vaše aktivnosti (posjećene stranice, vrijeme provedeno na njima, kupljene proizvode i
slično) i prikupljene informacije prosljeđuje
marketinškim stručnjacima, koji će ih, dakako, koristiti kako bi što bolje prilagodili svoje
ponude.
Izdavač: SA Le Monde diplomatique,
1, avenue Stephen Pichon, 75013 PARIS CEDEX
Glavni urednik: Serge Halimi
Izvršni urednik: Pierre Rimbert
Pomoćnici urednika:
Martine Bulard i Renaud Lambert
Uredništvo: Laurent Bonelli, Benoît Bréville, Alain Gresh,
Evelyne Pieiller, Philippe Rivière, Philippe Rekacewicz, AnneCécile Robert
www.monde-diplomatique.fr
secretariat@monde-diplomatique.fr
40113
ISSN 1845-2477
4
0613
Hrvatsko izdanje
Davor Konjikušić: Klaonica – pogled iznutra, 2011./2012.
reklama u njima interes ili ne. Danas se više
od 20 posto prihoda industrije temelji na sustavu CTR-a (Click-Through Rate)5, u kojemu
oglašivač plaća samo ako korisnik doista klikne na reklamu. Zato je potrebno poznavati
korisnika iz svakog mogućeg kuta.
Izdavač: KopMedija – Zadruga za medije,
Ulica grada Vukovara 62 c, 10000 Zagreb
Za izdavača: Andrea Milat
Glavni urednik: Stipe Ćurković
Izvršni urednici: Andrea Radak i Nikola Vukobratović
Redakcija: Irena Bosnić, Rade Dragojević, Dragan Grozdanić,
Igor Lasić, Damjan Rajačić, Davorka Turk
Tisak: Tiskara Zagreb
Cijena broja: 15 kn, godišnja pretplata: 180 kn
Layout: Finale:dizajnvideozvuk
Grafika: Darko Matošević, Ivica Družak
www.lemondediplomatique.hr / info@lemondediplomatique.hr
ce ili bankovnog računa. Kada se odlučite za
kupnju, trgovac će naprosto morati uhvatiti
signal vašeg telefona i, nakon što je odobrite,
uplata će biti izvršena.6 On čak neće imati Novine se sufinanciraju sredstvima Ministarstva kulture RH.
pristup vašim financijskim podacima. Imat
će ga jedino Google, koji će opteretiti vaš ra- Sadržaj:
čun kako bi platio trgovcu i na taj način saStranica 3-4
znati još ponešto o vašim navikama.
Polako se pojavljuje još jedan pristup, ovoMit o švedskoj socijaldemokraciji
ga puta zasnovan na proviziji. Nazivamo ga
affiliate marketing, odnosno partnerski marke- Do toga još nismo došli, ali sigurno je da je u plamenu / Catharina Thörn
ting. Reklama se nagrađuje, u cijelosti ili dje- tvrtka poput Googlea, koji je prije svega dilomično, ovisno o prodaji koju je potaknula. vovski oglašivač, svjesna potencijala svoje Stranice 5–6
Jeste li se prilikom posljednjeg preuzimanja Gospodin X pritisnuo je oglas tvrtke Y i ku- tehnologije. Izravno povezati uočavanje re- Osvojiti vlast a ne izgubiti dušu /
aplikacije na računalo ili smartphone potru- pio proizvod. Tvrtka Y će uplatiti proviziju klame i kupnju koja slijedi, bilo da se odvija Baptiste Dericquebourg
dili pročitati pravne uvjete korištenja? Ako stranici, tražilici i društvenoj mreži koje su u dućanu ili u kibernetičkom prostoru, olakjeste, čestitamo, nalazite ste među tri posto uspostavile kontakt s dotičnim gospodinom. šava život potrošaču i pritom povećava vje- Stranice 7–9
potrošača koji tome posvećuju malo svog Primjer toga uočavamo na stranicama odre- rojatnost kupnje. Ukratko, pod izgovorom da Smrt u krojačnici svijeta / Olivier Cyran
dragocjenog vremena. U suprotnom, redo- đenih zračnih prijevoznika. Jednom kada rade za našu korist, lakše nego ikada ranije
Stranice 10–12
vito pristajete na to da vas se špijunira i da kupite kartu, predlaže vam se rezervacija osiguravaju vlastitu.
Lažna obećanja bihevioralnog obrata /
informacije o vama kolaju od tvrtke do tvrt- sobe u hotelu. Jednako kao i pay per click koji
ke. To je naime cijena koju plaćate kada pri- mu je prethodio, ovaj mehanizam ima veS francuskog prevela: Dora Slakoper Laura Raim
tisnete gumb "prihvaćam" bez prethodnog like šanse za uspjeh, za razliku od klasične
čitanja ugovora kako biste što brže preuzeli reklame plaćene prema broju ljudi koji su * Jacques Nantel profesor je marketinga na Stranice 13–20
aplikaciju. Koliko god to bilo sporno, postu- je vidjeli (online display). Međutim, svi ti novi HEC Montréal (École des Hautes Études Dosje: Hrvatska u Europskoj uniji /
pak je u potpunosti legalan.
pristupi usmjereni na neposredne rezultate commerciales de Montréal, Visoka trgovačka Joachim Becker / Asbjørn Wahl / Catherine
Samary / Florin Poenaru / Jean-Arnault
nailaze na određeni otpor među marketinš- škola). Ariane Krol je novinarka.
Dérens / Elena Papadopoulou / Goran Musić
Google Maps, Hotmail, Facebook, Instagram... kim stručnjacima koji ne žele da se njihova
/
Tonči Kursar / Dinko Kreho / Dean Duda /
Besplatne aplikacije i usluge trojanski su ko- uloga svede isključivo na sposobnost ostva- 1 Internet Protocol – broj pripisan svakom računalu
G. M. Tamás / Anej Korsika
nji koji nude informacije potrebne za prila- rivanja trenutačne prodaje.
spojenom na internet.
godbu trgovačkih ponuda. Za to je odgovoran
2 Malena informacija kradomice poslana posjetitelju
Stranice 21-22
SEO menadžer (Search Engine Optimization), Slijed stvari ipak je logičan. Pretpostavimo internetske stranice koja ostaje pohranjena u njegovom
Sirijska
revolucija u vrtlogu geopolitike /
nova funkcija čiji je zadatak predstavljati da gospodin X dva tjedna kasnije kupi proi- računalu. Sadrži podatke o posjećenim stranicama, vreKarim
Emile
Bitar
dobre reklame dobrom potrošaču, u prvom zvod, ali ne preko interneta, nego od trgovca menu provedenom na njima itd. Moguće ga je obrisati ili
redu uz pomoć tražilica. Od svega najveću koji je od njega udaljen četiristo kilometara. prilagoditi tražilicu tako da ograniči njegovo prisustvo.
Stranice 22–23
korist ima Google.4 Toj su kalifornijskoj mul- Je li provizija nužna? Budući da je mogu- 3 J. P. Mangalingdan, "Amazon’s Recommendation SeMigracije po mjeri kapitala /
tinacionalnoj kompaniji u 2012. besplatne će sve djelotvornije pratiti profil potrošnje cret", CNN Money, 30. srpnja 2012., http://tech.fortune.
Benoît Bréville
usluge koje pruža donijele više od 32 mili- gospodina X, jednako u virtualnom svijetu cnn.com
jarde dolara prihoda samo od reklama. Takvo kao i u stvarnom, odgovor bi sve češće tre- 4 v. Frédéric Kaplan, "Quand les mots valent de l’or", Le
Stranice 24–25
ciljanje potrošača ipak predstavlja određeni bao biti potvrdan. Znanstvena fantastika, Monde diplomatique, studeni 2011.
Liberalizam, ideologija "rase gospodara" /
rizik za oglašivače i njihove kolege iz marke- pomislili ste? Zato što još niste čuli za alat- 5 Interactive Advertising Bureau i Price Waterhouse
Lucien Sève
tinga, budući da razina povrata ulaganja po- ke poput Google novčanika (Google Wallet). Cooper, "IAB Internet Advertising Revenue Report: 2011
staje neutvrdiva. Prije nepunih deset godina, Aplikacija jednostavnog izgleda dovest će Full Year Results", travanj 2012., www.iab.net
Stranice 26–27
strategija reklamiranja gotovo se u potpuno- personalizirani marketing na dosad neviđe- 6 Microsoft je prije više od deset godina pokušao uvesti
Novi val emigracije iz zemlje blagog
sti određivala na temelju istraživanja prove- nu razinu. Preuzet ćete je na mobitel i u nju takav sustav kupovine preko interneta svojom aplikacisunca / José Luís Peixoto
denih nad potrošačima o tome pobuđuje li upisati osobne podatke i broj kreditne karti- jom Microsoft Passport.
•
Stranica 28
Mirko Rastić studirao je dizajn vizualnih komunikacija na Umjetničkoj akademiji u
Splitu, a potom završio diplomski na Winchester School of Art, smjer Communication
Design. Bavi se ilustracijom, dizajnom i stripom, a živi i radi u izoliranoj tvrđavi zvanoj
Šibenik, gdje sanja dan kada će moći svoje probleme nametati drugima putem vizualnih
sredstava, umjesto da rješava probleme Mašine.
Davor Konjikušić, fotograf i snimatelj, sada na završnoj godini diplomskog studija
fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, na ovogodišnjem natječaju
Rovinj Photodays, na kojemu se nagrađuje suvremeno fotografsko stvaralaštvo, osvojio
je nagradu za najbolji umjetnički projekt za svoj rad "Genogram". Tijekom 2011. i
2012. snimio je nekadašnji prostor Klaonice u Heinzelovoj ulici u Zagrebu, poharan
u procesu privatizacije početkom devedesetih. "Klaonica je okružena korporativnim
mastodontima, zgradama u kojima su predstavništva različitih kompanija i tvrtki. Stoji
kao oaza, na čijim su granicama vidljive jasne društvene promjene i čiji se prostor
s vremenom sužava. Okružena nekim suvremenim svijetom, nema previše šansi za
preživljavanje, osim da svoj teritorij prepusti ulagačima i investitorima", opisuje svoj
rad. Pogledom iznutra, on promatra Klaonicu i granicu sudara dvaju svjetova, jednog
nekada radničkog i današnjeg neoliberalnog koji nadire u javni prostor.
Lino Brocka, buntovnik iz Manile /
Bernard Eisenschitz
Stranice 29–30
Roboti ne sviraju Traviatu /
Pierre Rimbert
Stranice 31–32
U mreži personaliziranog digitalnog
marketinga / Jacques Nantel i Ariane Krol

FORMULA ZA UŠTEDU I INVALIDNOST VLAKOM NA POSAO UZ

The Third of May

Pročitajte članak objevljen u časopisu COSMOPOLITAN

Zašto Hrvatska nije trebala pristupiti Europskoj Uniji

ispis - Hrvatski sindikat pošte

STIL & ljepota

Kapović, Mate

ovdje - zagorje-international.hr.

) 51/74 - 248- 4) - 7 24 -67 Svrha akcije »Prvi koraci u prometu