ISSN 0032-7271
PREGLED
ČASOPIS ZA DRUŠTVENA PITANJA/PERIODICAL FOR SOCIAL ISSUES
God. LV, br. 2 (2014.)
Sarajevo, maj/May-august/August 2014
BROJ
NUMBER
2
ISSN 0032-7271 (Print)
PREGLED
časopis za društvena pitanja
Broj
2
Godina
2014.
Godište
LV
Sarajevo, maj-august 2014.
PREGLED: časopis za društvena pitanja
Izdavač: Univerzitet u Sarajevu, Obala Kulina bana 7/II, Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Za izdavača: prof. dr. Muharem Avdispahić, dr. h. c., rektor
Redakcija časopisa:
Nijaz Bajgorić
Uzeir Bavčić
Enes Durmišević
Salih Fočo
Marina Katnić-Bakaršić
Senadin Lavić
Mirko Pejanović
Hidajet Repovac
Nusret Smajlović
Međunarodna Redakcija:
Zvonko Kovač, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Hrvatska)
Dragan Milanović, Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Hrvatska)
Milan Podunavac, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Beogradu (Srbija)
Vesna Požgaj-Hadži, Filozofski fakultet Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)
Dragan Prole, Filozofski fakultet u Novom Sadu (Srbija)
Stanka Setnikar-Cankar, Fakultet za upravu Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)
Mitja Velikonja, Fakultet društvenih nauka Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)
Veselin Vukotić, Fakultet za međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis Univerziteta Donja Gorica (Crna Gora)
Glavni i odgovorni urednik:
Senadin Lavić
Zamjenica glavnog i odgovornog urednika:
Marina Katnić-Bakaršić
Izvršni urednik:
Uzeir Bavčić
Sekretar Redakcije:
Fuada Muslić
Korektura:
Tarik Ćušić
Prijevod:
Mirza Čerkez
DTP:
Fuada Muslić
Tiraž:
300 primjeraka
Štampa:
„Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica
Izlazi četveromjesečno.
Časopis Pregled je indeksiran u EBSCO Publishingu, INDEX COPERNICUS i CEEOL međunarodnim
bazama podataka.
Univerzitetski tele-informatički centar je kreirao i dizajnirao web stranicu časopisa www.pregled.unsa.ba.
Stavovi izneseni u tekstovima ne odražavaju nužno mišljenje Redakcije časopisa.
ISSN 0032-7271 (Print)
ISSN 1986-5244 (Online)
ISSN 0032-7271 (Print)
ISSN 1986-5244 (Online)
PREGLED
Periodical for Social Issues
No
2
Year
2014
Volume
LV
Sarajevo, May-August 2014
PREGLED : Periodical for Social Issues
Publisher: University of Sarajevo, 7/II, Obala Kulina bana, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina
Publisher’s Representative: Prof. Dr. Muharem Avdispahić, dr. h. c., Rector
Editorial Board:
Nijaz Bajgorić
Uzeir Bavčić
Enes Durmišević
Salih Fočo
Marina Katnić-Bakaršić
Senadin Lavić
Mirko Pejanović
Hidajet Repovac
Nusret Smajlović
International Editorial Board:
Zvonko Kovač, University of Zagreb, Faculty of Philosophy (Croatia)
Dragan Milanović, University of Zagreb, Faculty of Physical Education (Croatia)
Milan Podunavac, University of Belgrade, Faculty of Political Science (Serbia)
Vesna Požgaj-Hadži, University of Ljubljana, Faculty of Philosophy (Slovenia)
Dragan Prole, Faculty of Philosophy, Novi Sad (Serbia)
Stanka Setnikar-Cankar, University of Ljubljana, Faculty of Administration (Slovenia)
Mitja Velikonja, University of Ljubljana, Faculty of Social Sciences (Slovenia)
Veselin Vukotić, University of Donja Gorica, Faculty of International Economy Finances and Business (Montenegro)
Editor-in-Chief:
Senadin Lavić
Deputy Editor-in-Chief:
Marina Katnić-Bakaršić
Executive Editor:
Uzeir Bavčić
Editorial Board Secretary:
Fuada Muslić
Proofreading:
Tarik Ćušić
Translation:
Mirza Čerkez
DTP:
Fuada Muslić
Press run:
300 copies
Print:
„Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica
Fourth month periodical
Periodical Pregled is indexed in EBSCO Publishing, INDEX COPERNICUS and C.E.E.O.L. international
databases.
Webpage www.pregled.unsa.ba created and designed by the University Tele-Information Center.
The views and opinions expressed in the articles in the Pregled are those of the author(s) and do not
necessarily reflect the views or opinions of the editor, the editorial board or the publisher.
ISSN 0032-7271 (Print)
ISSN 1986-5244 (Online)
SADRŽAJ / CONTENTS
Članci / Articles
Zlatan Delić, Željko Kaluđerović i Amra Nuhanović: Kritika globaliziranog (neo)liberalnog
kapitalizma i njegovih finansijskih institucija / A Criticism of Globalized (Neoliberal)
Capitalism and Its Financial Institutions .................................................................................... 1
Zlata Bosnić: Začeci reforme obrazovanja s početka 20. stoljeća / The Beginnings of the
Education Reform from the early 20th Century ......................................................................... 17
Pogledi i mišljenja / Views and Opinions
Sanela Šadić: Socioekonomska nesigurnost - determinirajući faktor u procesu rehabilitacije
žrtava nasilja / Socioeconomic Uncertainty - Determining Factor in the Rehabilitation of
Victims of Violence .................................................................................................................... 29
Emina Resić, Ademir Abdić i Adem Abdić: Komparativna kvantitativna analiza uspješnosti
studenata na prijemnom ispitu na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu (II ciklus studija) /
Comparative Analyzes of Achievement of Students in the Entrance Exam at the School of
Economics and Business in Sarajevo (II Cycle of Study) .......................................................... 41
Prikazi i osvrti / Reviews and Comments
Vladimir Premec: Kritički o ambisu etnonacionalizma / The Critical View of Ethnonationalistic
Abyss .......................................................................................................................................... 59
Enver Halilović: Filozofija bošnjačke političke historije / The Philosophy of Bosniak Political
History ........................................................................................................................................ 63
Enes Durmišević: Bosna - kontinuitet imena i teritorija / Bosnia - the Continuity of Name
and Territory ............................................................................................................................... 69
Mirko Pejanović: Snažna demokratska država - uslov sigurnosti / Strong Democratic State A Precondition for Security .......................................................................................................... 73
Mirza Džananović: Prilog bosanskoj državnosti / Contribution of Bosnian Statehood ........... 77
In memoriam
Abdulah Šarčević: Ljudska egzistencija, estetički um i filozofsko mišljenje: Filozofski diskurs
moderne: Kritika dramaturgijskog uma / Human Existence, Aesthetical Mind and Philosophical
Thinking: The Philosophical Discourse of Modernism: The Critique of Dramatist Mind ........ 83
Obraćanja i izlaganja eminentnih učesnika povodom obilježavanja dvadesetdvogodišnjeg
rada i funkcionisanja Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava
Univerziteta u Sarajevu, 29. 5. 2014. / Addresses and Presentations Delivered by Eminent
Participants on the Occasion of Marking the 20th Anniversary of the UNSA Institute for
Research of Crimes against Humanity and International Law on 29th of May 2014 ............... 95
Upute za autore / Guidelines for Authors ............................................................................. 121
Članci / Articles
Zlatan Delić
Željko Kaluđerović
Amra Nuhanović
UDK 330.342.141
Pregledni naučni članak
KRITIKA GLOBALIZIRANOG (NEO)LIBERALNOG KAPITALIZMA I
NJEGOVIH FINANSIJSKIH INSTITUCIJA
A CRITICISM OF GLOBALIZED (NEOLIBERAL) CAPITALISM AND
ITS FINANCIAL INSTITUTIONS
Sažetak
Svjetska finansijska kriza, započeta 2008. godine, poljuljala je povjerenje u „tržišni fundamentalizam“
delegitimirajući spoznajne i obrazovne domete omiljene krilatice kognitivnog kapitalizma da živimo u
„globalnom društvu znanja i vještina“. Ta kriza predstavlja posljedicu strukturalne, institucionalne,
kognitivne i aksiološke krize pogrešno globaliziranog neoliberalnog kapitalizma. Socijalni učinci te krize
nastoje se zamaskirati hegemonistički definiranim narativima o ljudskim pravima i pravima potrošača.
Nova ekonomija znanja strateški izbjegava razmatranje dileme da li mi, doista, živimo u društvu znanja
ili, pak, živimo u društvu zavođenja, nadzora, kontrole i rizika. Gubitak legitimiteta politike i prakse
djelovanja (i nedjelovanja) finansijskih institucija izaziva potrebu za inteligentnom i socijalno senzibilnom
transformacijom postojećih institucija ili za izgradnjom drugačijih institucija koje bi bile u službi ljudi i
zajednica naroda, a ne isključivo u službi ekstra profita. Poredak koji nazivamo globalistički „kognitivni
kapitalizam“ i danas se zasniva na neosviještenoj simboličkoj i diskurzivnoj dominaciji ekonomskog
redukcionizma i tehnološkog determinizma. Takav sistem su u velikoj mjeri nametnule transnacionalne
korporacije, međunarodne političke i finansijske institucije kao što su Svjetska banka, MMF i Svjetska
trgovinska organizacija. Te kapitalističke institucije su decenijama širom svijeta kontrolirale socijalne
politike država koje su ovisile o njihovoj pomoći te nametale neoliberalni ekonomski model razvoja koji je
veliki broj ljudi gurnuo u još veću neizvjesnost, beznađe, radikalizam, izolacionizam, a prije svega na sami rub
ponižavajućeg siromaštva. Međutim, ta se situacija počinje mijenjati. Svekolika kriza kapitalizma pokazuje
da bez socijalno osviještenog i pravednog djelovanja zajednice naroda i građana svijeta i transparentnih,
u velikoj mjeri reformiranih, svjetskih finansijskih institucija nemaju zadovoljavajući odgovor na globalne
ekonomske, socijalne i sigurnosne probleme.
Ključne riječi: svjetske finansijske institucije, negativne posljedice globalizacije, globalno društvo znanja,
nova ekonomija znanja
1
Summary
The financial crisis of 2007-2008 undermined the confidence in the “market fundamentalism” unmasking
in the process the cognitive capitalism’s cognitive and educational achievements- slogans that we live in a
“global society of knowledge and skills”. The crisis of global financial institutions is the result of structural,
cognitive and axiological crisis of neoliberal capitalism. The hegemonistically defined discourse on human
and consumer rights are tactical deployment attempting to hide social outcomes produced by the crisis.
The new knowledge economy tactically avoids confronting the dilemma whether or not we live in the actual
knowledge society, or in a vamped up, controlling, monitoring and hazardous one? The depth of the social
and political crisis, delegitimation of policies and practices formulated and set by (in)active financial
institutions call for intelligent and socially sensitive transforming of existing or establishing new financial
institutions that would be in the service of the people and the community of nations, instead of being in
the service of extra profit. Specifically, an order that called globalist “cognitive capitalism” based on the
dominance of economic reductionism and technological determinism in the form of lack of understanding
of social meanings of ICT. Such systems are largely carried out transnational corporations, international
political and financial institutions such as the World Bank, the IMF and the World Trade Organization.
That capitalist institutions for decades, worldwide, controlled social policy states that depended on their
help, and imposed neoliberal economic model of development that a large number of people pushed into
even greater uncertainty, hopelessness, radicalism, isolationism, and above all to the brink of humiliating
poverty. However, this situation has now changed significantly because of the global crisis of capitalism, and
it shows that without joint action of the entire international community and transparent, largely reformed,
international financial institutions, there is no effective response to global problems.
Keywords: global financial institutions, the negative consequences of globalization, global knowledge
society, the new knowledge economy.
Umjesto uvoda
Kapitalizam je ušao u delegitimirajući proces strukturalne transformacije tek u onom trenutku kada
je kolonizirao znanstveni pojam znanja i proglasio ga svojim privatnim vlasništvom. Usprkos tome
ideja nove ekonomije znanja se, i u kontekstu promoviranja ideje globalnog društva znanja, najčešće
potpuno nekritički asocira sa (usko shvaćenom) informacijskom ekonomijom. Takva identifikacija
je pogrešna isto toliko koliko je pogrešno bez ostatka identificirati tržišnu ekonomiju i tržišno
društvo. Iz tih pogrešnih identifikacija nastale su mnoge dogme, nesporazumi i problemi.1 Neke
od tih dogmi sadržane su i u neoliberalnom modelu razvoja ekonomije i društva koji promoviraju
i svjetske finansijske institucije zaplićući se tako u još veće i mnogo dublje globalne paradokse i
neizvjesnosti. Te institucije imaju institucionalnu i kulturnu moć privilegiranog definiranja našeg
globalnog znanja i našeg poželjnog djelovanja. Budući da djeluju kao svjetske institucije, one
imaju globalnu institucionalnu moć propisivanja i nametanja samih instrumenata za mjerenje
bogatstva i siromaštva svih država svijeta. Među njima prednjače Svjetska banka, MMF i Svjetska
trgovinska organizacija. Riječ je o institucijama koje određuju pravila igre ne samo u informacijskoj
1
„Većina naših problema proizlazi iz neadekvatnih i esencijalistički intoniranih vokabulara koji ne iskazuju
savremene uvide znanosti, niti prihvataju novi koncept znanja u kojem se čovjek oslobađa uloge pasivnog recipijenta
(statičnog posmatrača) koji precizno odražava zbilju (...). Značenja riječi su rezultat ljudske prakse.“ Više o tome u:
Lavić, S. (2014), Leksikon socioloških pojmova, „Dobra knjiga“, Sarajevo, str. 11.
2
i finansijskoj ekonomiji nego i u ekonomiji lingvističkih razmjena, koja postaje nerazdvojna od
ove prve bez obzira na to što je u pitanju neravnopravna razmjena. Mada, recimo, u perzijskom
i drugim istočnjačkim jezicima postoji nekoliko desetaka riječi za imenovanje onih koji se, iz
različitih razloga, mogu doživljavati kao siromašni, svjetska ekonomizacija siromaštva nametnula
je isključivo materijalistička i ekonometrijska mjerila kao univerzalnu mjeru za mjerenje bogatstva
i siromaštva. Siromaštvo, dakako, može biti i kognitivno i institucionalno siromaštvo, odnosno
bijeda, naročito ako smatramo da je u ime stvaranja globalnog društva znanja i vještina potpuno
legitimno i opravdano nametnuti samo jedno (monokulturno) ekonometrijsko mjerilo svih oblika
i vidova siromaštva, a svjetske finansijske institucije su izgleda zapale upravo u zamku slijepog i
tehnocentričkog ekonometrizma.
Značaj i značenje ovih prethodnih napomena moguće je ilustrirati na različite načine. Naša teza
može se izraziti stavom da je svjetska ekonomska kriza, koja je započeta 2008. godine, duboko
povezana sa ratovima ideja odnosno sa nerazumijevanjem značenja ideje nove ekonomije znanja.
Stoga nije slučajno što je i knjiga nobelovca Josepha E. Stiglitza pod naslovom Frefall America,
Free Markets, and the Sinkingof the World Economy, prema vlastitom samorazumijevanju autora,
ustvari knjiga „o borbi ideja, protiv ideja koje su dovele do pogrešnih politika koje su izazvale
krizu“.2
Svjetske finansijske institucije su decenijama širom svijeta kontrolirale socijalne politike država koje
su ovisile o njihovoj pomoći te nametale neoliberalni ekonomski model razvoja koji je veliki broj
ljudi gurnuo u još veću neizvjesnost, beznađe, radikalizam, izolacionizam, a prije svega na sami rub
ponižavajućeg siromaštva. Međutim, ta se situacija u posljednje vrijeme značajno promijenila, jer je
(latentna) svjetska kriza kapitalizma, grosso modo gledajući, pokazala da bez zajedničkog djelovanja
cjelokupne međunarodne zajednice i transparentnih, u velikoj mjeri reformiranih i socijalno osjetljivih
(osviještenih) svjetskih finansijskih institucija nema zadovoljavajućeg ljudskog odgovora na
globalne ekonomske, socijalne i sigurnosne probleme zajednica i građana našeg zajedničkog svijeta.
U radu stoga, pored fokusa na diskrepanciju između proklamiranih i stvarnih učinaka djelovanja
svjetskih finansijskih institucija, analiziramo ne samo ono što omogućava progresivističku
teoriju neoliberalizma nego i ono što omogućava i potpomaže takozvanu novu ekonomiju znanja
pretvarajući je u institucionalno organizirano znalačko širenje neznanja i u opasnu dogmu. Zalažemo
se, prije svega, za reformu ekonomske teorije u svjetlu novih transdisciplinarnih spoznaja o
ekonomskim i neekonomskim uzrocima, posljedicama i socijalnim učincima krize. U hramu glavne
struje ekonomske teorije postoji mnoštvo kapela (i kapelica) koje su posvećene specijaliziranim
problemima. Svaka ima sopstvene propovjednike (i propovjedaonice), pa čak i sopstveni katihizis3,
kako primjećuje Stiglitz. Stoga on smatra da, ukoliko SAD žele da uspiju u reformiranju svoje
2
Stiglitz, J. E. (2013), Slobodan pad: Amerika, slobodna tržišta i slom svetske privrede, „Akademska
knjiga“, Novi Sad, str. 8.
3
Riječ katehizis dolazi od grč. Katechesis – usmena nastava, poučavanje; u kršćanskom vjeronauku:
poučavanje u obliku pitanja i odgovora; poučavanje onih koji žele prijeći na kršćanstvo. Usp. Anić – Klaić –
Domović (2002), Rječnik stranih riječi, „Sani-Plus“, Zagreb, str. 679.
3
privrede, treba da počnu od reformiranja ekonomske teorije, jer „ekonomija se pomerila od naučne
discipline ka pukom navijanju za kapitalizam slobodnog tržišta više nego što ekonomski stručnjaci
žele u to da veruju“.4 Prethodni argument potrebno je proširiti epistemološkim, socijalnim i
etičkim razmatranjima uzroka i posljedica finansijske krize. U posljednje vrijeme počinje se
preispitivati epistemička, politička i institucionalna situacija u kojoj su ekonomisti progurali svoj
model racionalnosti, znanja i objektivnosti preko granica njihove društvene svrsishodnosti. Pitanje
zašto se pokazuje da je određena paradigma (u našem slučaju neoliberalna paradigma „ekonomije
zasnovane na znanju“), jača ili prihvatljivija od drugih, alternativnih paradigmi znanja, pretvara se
tako u pitanje o politici znanja i pitanje o snazi institucija (u našem slučaju svjetskih finansijskih
institucija) u koje je ova prva paradigma dominantno uklopljena.5
Stoga u nastavku nastojimo pokazati da je razumijevajuće obrazovanje kritičkog i odgovornog
znanja o istinskim globalnim i regionalnim problemima zajednica i naroda polazna pretpostavka ne
samo za reformu ekonomske teorije i politike nego i za reformu ekonomskih institucija.
Izmijenjena uloga MMF-a i Svjetske banke u globalnoj ekonomiji
Uloga MMF-a i Svjetske banke bitno je izmijenjena u odnosu na njihove početke u svjetskoj
ekonomiji kada su one formirane. U poređenju sa periodom od osnivanja MMF-a i Svjetske banke
veliki broj ekonomista smatra da bi u savremenim okolnostima te institucije trebale imati drugačiju
ulogu u svjetskom ekonomskom razvoju, a posebno u preveniranju i smanjivanju finansijskih
kriza globalnih razmjera. Da bi se to postiglo, odnosno da bi svjetske finansijske institucije bile
efikasnije, potrebna je njihova radikalna transformacija.6 Navodeći krupne nedostatke u njihovom
radu, neki autori smatraju da su se MMF i Svjetska banka toliko udomaćili u siromašnim zemljama
da ponegdje određuju čak i koju bi marku računara škole trebale kupiti. Takve i slične prakse
značajno utječu na gubitak povjerenja velikih dijelova svjetske javnosti. Malo ko vjeruje da će ove
institucije djelotvorno pomoći u smanjenju stope svjetskog siromaštva do 2015. godine, kako je
bilo proklamirano i u Milenijskim ciljevima UN-a usmjerenim na borbu protiv siromaštva.
Kao globalne finansijske institucije, MMF i Svjetsku banku povezuju zajednički ciljevi globalnog
razvoja i stabilnosti te potreba međusobne saradnje. Međutim, te institucije se međusobno razlikuju,
jer su specijalizirane za posebna područja i u skladu s time moraju dizajnirati odgovarajuće
finansijske aranžmane prilagođene potrebama različitih tipova zemalja u funkciji rješavanja njihovih
4
Stiglitz, J. E. (2013), op. cit., str. 271.
5
Šire razmatranje kompleksnih korelacija između znanja, moći i institucija poduzeto je sljedećim radovima:
Delić, Z. (2012), The Consequences of Globalization and Responsibilities: Challenges of Sustaining Development,
InTech; Delić, Z. (2008), Brightness and Austerity of the Globalization Theory: The Ideological Foundations of
Cognitive Capitalism, InTech; Delić, Z. (2008), Globalizacija i njen ekonomski poraz, „Pregled“, Sarajevo; Delić, Z.
(2009), Globalizacija, moć i politika znanja: jedanaest antiteza o globalizaciji, „Filozofska istraživanja“, Vol. 29, No
1, Zagreb.
6
Savanović, S. (2008), Nove uloge: kakva je uloga MMF-a i Svjetske banke u novoj arhitekturi globalnih
finansija?: Dosadašnje iskustvo i moguće promjene, str. 4–6. Dostupno na:
[http://www.ekopol.co.yu/magazine/view.php?documenti, januar 2008].
4
ekonomskih problema. MMF i Svjetska banka su važni faktori ekonomske globalizacije koji utječu
na načine globaliziranja zemalja u razvoju i to preko ideologije deregulacije, liberalizacije i totalne
privatizacije.7
Aranžman sa MMF-om je dobro došao kao podrška vlastitoj strategiji izlaska iz problema ili
strategiji razvoja. Njihovi prijedlozi ne polaze od uzroka krizne situacije nego utječu na posljedice.
Međutim, u većini slučajeva tako „kruti planovi i strategije“, a bez uvažavanja specifičnosti
određene zemlje ili regije, dovode do kriza sa štetnim posljedicama, prije svega, socijalnim a zatim i
ekonomskim. To ide u prilog tvrdnji da međunarodne institucije imaju svoje modele koji se premalo
prilagođavaju zemlji korisniku njihovih zajmova. Te institucije i nisu zadužene za razvoj pojedine
zemlje. To je obaveza domaćih vlada jer, pojednostavljeno rečeno, te finansijske institucije, prije
svega, čuvaju isključivo stabilnost međunarodnih ekonomskih i finansijskih odnosa, ponekad i po
cijenu pada standarda zemlje korisnika njihove pomoći. Saradnja sa Fondom osigurava zemljama
u razvoju neometani pristup međunarodnim tržištima kapitala kako bi se vanjski dug nesmetano
refinansirao. Finansijski aranžmani sa MMF-om imaju za cilj smanjiti tzv. „jaz predvidivosti“
ekonomske politike kod inozemnih kreditora i investitora te održati investicijski kreditni rejting.8
Onim zemalja koje se suočavaju sa ekonomskim opadanjem te nisu sposobne da stimuliraju
agregatnu potražnju sopstvenim sredstvima Fond bi trebao obezbijediti likvidnosti u vidu zajmova.
MMF je, međutim, danas zagovornik restriktivne fiskalne i monetarističke politike koja zagovara
uravnotežen državni budžet i održavanje visokih kamatnih stopa, što smanjuje potražnju preduzeća
za investicijskim kapitalom.9 Činjenica je da MMF ne može direktno spriječiti recesiju, ali može
pomoći da se smanje njeni rizici, težina i ublaže njene negativne posljedice. Mandat MMF-a jeste
da štiti stabilnost međunarodnog monetarnog sistema kroz pružanje kratkoročne podrške platnom
bilansu pogođenih zemalja, promocijom međunarodne ekonomske saradnje i ohrabrivanjem
politike koja podstiče ekonomsku stabilnost i smanjuju ranjivost zemalja na krize.
U skladu s tim, logično bi bilo postaviti pitanje: kako, zapravo, treba da gledamo na ulogu MMF-a
u svijetu danas? Da li je ta institucija, summa summarum, donijela više pozitivnog ili negativnog
u sadašnju globalnu ekonomiju? Osnovna uloga MMF-a je stabilnost međunarodnog monetarnog
sistema bez obzira na formalno deklarirane ciljeve. A stabilnost međunarodnog poretka znači da
dužnik ne smije doći u situaciju da ne može otplaćivati dugove povjeriocima. Ali ako dođe u takvu
situaciju, znači da ima probleme u platnom bilansu. Ako zemlja ima te probleme, tada može u
pomoć priskočiti MMF. Može se reći da on funkcionira kao neko osiguravajuće društvo za svjetske
kreditore, pri čemu je njegova uloga samo jednim dijelom pozitivna, jer je garancija kreditorima
da će uskočiti ako zemlja zapadne u probleme, odnosno zbog njegove prisutnosti kamate su niže.
Jednostavnije rečeno, njegova uloga je pozitivna samo ako je vlada pojedine zemlje u poziciji da
ne mora biti pod diktatom njegovih zahtjeva, a on pomaže u razvoju zemlje. Međutim, s druge
strane, ako se ekonomska politika svede samo na zahtjeve MMF-a, u većini slučajeva rezultat
će biti dugoročan pad standarda stanovnika, što je negativna strana njegovog dejstva. Prethodno
postavljeno pitanje vjerovatno će i u budućem periodu ostati otvoreno i biti predmet različito
7
Todaro, M. P., S. C. Smith (2006), Ekonomski razvoj, TKD „Šahinpašić“, Sarajevo, str. 672–673.
8
Curzio, G. (1999), The IMF and Lender of Last Resort Function: An External View, IMF Report, Washington
D. C., str. 5.
9
Stiglitz, J. E. (2004), Protivrečnosti globalizacije, „SMB-x“, Beograd, str. 26.
5
intoniranih rasprava povezanih sa sudbinom globalizacije.10 Rješavanje mnogih dilema koje izaziva
djelovanje tih moćnih institucija neće biti mogućno prepustiti samo povlaštenim ekonomskim
stručnjacima.
S druge strane, Svjetska banka nudi saradnju u provođenju tzv. „strukturalnih reformi“. Njen
deklarativni zadatak je da zajmovima, ponuđenim pod „povoljnim uslovima“, pomogne zemljama
u razvoju kako u prestrukturiranju tako i u razvoju privrede. U više od 60 godina svog postojanja
Svjetska banka učinila je mnogo toga korisnoga, a osnovni cilj joj je pomaganje najsiromašnijim
zemljama da podignu standard života svojih građana. Međutim, ako imamo duže, a istovremeno
njegujemo i kraće pamćenje, lako se možemo sjetiti da su početkom 2008. godine izbile pobune
širom planete zbog naglog porasta cijena hrane. Prvo su nemiri izbili na Haitiju i u Bangladešu. To,
vjerovatno, nije nikakva koincidencija za istraživače koji se u okviru analize svjetskog sistema bave
ekonomskom historijom ili ekonomskom geografijom, kao što, također, nije bilo iznenađenje ni za
mnoge analitičare, aktiviste i borce za ljudska prava koji su, polazeći od teorija ovisnosti, tragali
za odgovorom na pitanje kako su bogati postali bogati i zašto siromašni postaju još siromašniji.
Godinu dana nakon tih nemira objavljen je proglas Svjetskog programa za hranu u okviru UN-a
da bi smanjenje udjela pomoći u hrani i obustavljanje nekih operacija zemalja donatora, koje se
i same suočavaju sa fiskalnom krizom, ugrozilo doprinose u finansiranju; žrtve su bile u prvom
redu Etiopija, Ruanda, Uganda. U isto to vrijeme, Irene Khan, generalni sekretar organizacije
Amnesty International i aktivista u borbi za ljudska prava, objavila je značajnu knjigu pod nazivom
The Unheard Truth. Khan je opisala siromaštvo koje pogađa oko tri milijarde ljudi, pola svjetske
populacije, kao najgoru krizu ljudskih prava u svijetu. Ona vidi problem siromaštva kao najveću
krizu ljudskih prava zato što siromaštvo zarobljava ljude tako što ih zadržava u začaranom krugu
deprivacije. Stoga tvrdi da ekonomske analize ne daju cjelovitu sliku i da ekonomska rješenja sama
po sebi ne mogu riješiti problem siromaštva.11 Nada da će ekstremno siromaštvo biti iskorijenjeno
do 2015. godine, kao što je definirano Milenijskim razvojnim ciljevima UN-a, izgleda nerealnija
nego ikada ne samo zbog nedostatka izvora nego, prije svega, zbog nedostatka iskrene zabrinutosti
za siromašne u svijetu.
Potreba za prosvijećenim oblikom kapitalizma i drugačijim značenjem globalnog društva
znanja
Redukcionizam je bio glavni pokretač velikog dijela znanstvenih istraživanja 20. stoljeća. Nova
ekonomija znanja, koja se nalazi u osnovi današnjeg neoliberalnog kapitalizma, predstavlja
najkontroverzniji produkt znanstvenog redukcionizma, usprkos tome što postoje i pokušaji da se
metodološki nacionalizam nadomjesti nekom vrstom ekonomskog kosmopolitizma, koji također
često skončava u redukcionizmu ponajprije zato što isključuje nezapadne kulture i civilizacije. Ali
problem je u tome što nova ekonomija znanja nije samo ekonomija nego je i diskurzivna praksa i
misaoni obrazac budućnosti čovječanstva. Ona je stoga samo prividno u suprotnosti sa globalnom
diktaturom kulturne i tehničke jednoobraznosti. Nova ekonomija znanja je, dakle, jedan novi,
10
11
6
Više o tome u: Lavić, S. (2014), Leksikon socioloških pojmova, „Dobra knjiga“, Sarajevo, str. 274.
Khan, I. (2009), The Unheard Truth, London, Amnesty International UK, W.W. Norton.
zavodljiv jezik (vokabular) koji pretendira na univerzalnost, čak i kada djeluje u nacionalnim ili
etničkim okvirima. Taj jezik je ujedno i univerzalni jezik neoliberalnog kapitalizma u koji zvanična
ekonomija polaže nadu da može dovesti do izgradnje globalnog društva znanja zasnovanog na
ljudskim pravima, jednakostima šansi i slobodi svih ljudi. Upravo zbog te svoje (zavodljive)
univerzalnosti, koja postaje upitna, nova ekonomija znanja iznevjerava najdublja emancipatorska
značenja kosmopolitizma. Kao odgovor na prazna obećanja globalizacije i metodološkog
kosmopolitizma razvijaju se različiti oblici fundamentalizma koji su samo prividno u suprotnosti
sa tržišnim fundamentalizmom.
Svjetska finansijska kriza iz 2008. godine je proizvela novi oblik kapitalizma (i/ili novi svjetski
poredak) – prilagođen novim ekonomskim, društvenim i političkim okolnostima – ali i potrebu za
kreiranjem novih svjetskih finansijskih institucija. Naime, poredak koji nazivamo „globalistički
kapitalizam“ zasnivao se na dominaciji neoliberalne škole i njenih doktrina o slobodnom tržištu
i globalizaciji u kojoj finansijski kapital dominira i kako nad proizvodnim kapitalom tako i nad
radnicima.
Mnogi ekonomisti kritiziraju politiku MMF-a i Svjetske banke jer procjenjuju da njihova politika u
vrijeme globalizacije negativno djeluje na ekonomski rast i stanje ekonomskog sistema u mnogim
zemljama. Takvim stavovima ide u prilog i činjenica da su veći ekonomski rast postigle zemlje koje
nisu primjenjivale preporuke MMF-a nego zemlje koje su slijedile MMF-ovu monetarnu politiku.
Njihovim procjenama ovdje možemo dodati da se vlasnici i predstavnici finansijskog kapitala, u
retorici koju koriste, često skrivaju iza spomenutih i drugih finansijskih institucija. U tom skrivanju
oni često sami sebe i svoje ekonomske aktivnosti vide i predstavljaju kao deteritorijaliziranu
prirodnu silu (u obliku tržišta) koja uređuje i sve druge ekonomske (i neekonomske) aktivnosti.
Slažemo se sa procjenom spomenutih ekonomista. Zbog toga u ovom radu želimo ponoviti i
proširiti neke njihove uvide i zaključke. Možemo proširiti uvid da MMF i Svjetska banka još uvijek
funkcioniraju kao „svjetski policajci“ ili „međunarodni zajmodavci u krajnjoj potrebi“. Oslanjajući
se na kritička istraživanja povezanosti između nove ekonomije znanja i nekritičkog uvjerenja da
(već) živimo u globalnom društvu znanja, moguće je analizirati i kritizirati „efikasnost“ savremenih
ekonomskih politika MMF-a i Svjetske banke u procesima upravljanja, bolje rečeno, prevencija
finansijskih kriza. Njemačka je, recimo, na sastanku MMF-a i Svjetske banke u Washingtonu
1998. godine predložila jaču kontrolu tokova međunarodnog kapitala. SAD su to odbile, a onda
su je nakon 11. septembra same zatražile. Ključno mjesto osiguravanja ekonomske stabilnosti u
globalnom svjetskom finansijskom sistemu jeste prevencija finansijskih kriza i osiguravanje veće
koherencije međunarodne ekonomske politike. Na tome su posebno angažirani G7 i G20.
Većina kritika sadašnjeg kapitalističkog društva i njegovih institucija, koje dolaze iz akademske
zajednice i ekonomske prakse, uglavnom su opravdane12, mada postoji očita diskrepancija prilikom
upotrebe centralnih pojmova povezanih sa novom ekonomijom znanja. Problem je, međutim, i u tome
što niti na globalnom, niti na regionalnim i lokalnim razinama nema ni približnog konsenzusa o tome u
čemu bi se, naročito u znaku različitih revizionizama, u pogledu još uvijek nesavladane autodestruktivne
prošlosti naroda na Balkanu sastojala konstruktivna kritika kapitalizma i njegovih institucija.
12
O „dubokoj diferencijaciji između pojedinaca i njihovih različito definisanih grupa“ vidjeti u: Globalna kriza
i ekonomska nauka: Neoliberalizam i alternative (2012), Akademija ekonomskih nauka u sastavu Naučnog društva
ekonomista Srbije i Ekonomski fakultet u Beogradu, „Ekonomske ideje i praksa“, Čugura Print, Beograd.
7
Načinimo (još) jedan misaoni eksperiment. Analizirajmo rečenicu koja glasi da „živimo u društvu
znanja“. Da li ta rečenica predstavlja primjer normativnog iskaza koji govori o poželjnom društvu,
o tome kako bi svako društvo trebalo da bude zasnovano na znanju? Ili, pak, ta rečenica kazuje
da smo, na razinu čovječanstva, kao globalno društvo, već dostigli pravu prosvjećenost, jasnu
samosvijest o univerzalnom pojmu znanja? Da li ova opticajna rečenica, koju svakodnevno
čujemo, znači da su dosadašnji društveni i ekonomski sistemi u bližoj ili daljnjoj prošlosti bili
zasnovani na neznanju, a sadašnji globalizirani ekonomski sistem na znanju? Da li ustaljena
konstrukcija „živimo u društvu znanja“ znači da smo, poslije više hiljada godina napornih
intelektualnih potraga za znanstvenim znanjem, konačno – zahvaljujući novoj ekonomiji znanja,
tržišnom fundamentalizmu i novim medijima ili, možda, zahvaljujući prije svega kapitalističkim
institucijama poput MMF-a, Svjetske banke itd. – uspjeli u tom poduhvatu. Znači li to da smo i u
signifikantno perifernim krajevima poput naših dostigli najviši stepen razvoja svijesti, promišljenosti
i razboritosti u svakom pogledu, tako da od sada pa do „sudnjega dana“ zadovoljno možemo
ponavljati da živimo u globalnom društvu znanja (i vještina)? Ili je riječ o tome da predstavnici
i zagovornici neoliberalne ekonomske ideologije svoju pozitivističku (progresivističku)
koncepciju ekonomske nauke i svoju vrstu znanja hoće uzdići na razinu univerzalnog znanja
sugerirajući da samo njihova ideja znanja treba važiti u svim vremenima i na svim prostorima,
pa stoga takvu vrstu znanja treba koristiti i primjenjivati neovisno o tome što se radi o znanju
koje funkcionira prvenstveno kao instrument dominacije globaliziranog finansijskog kapitala?
Ovaj rad nema pretenziju da ponudi jednoznačan odgovor na dileme, probleme i izazove globalnog
kapitalizma kao takvog. Ali ovdje želimo iskazati uvjerenje da se izlaz iz sadašnje ekonomske krize
ne može ostvariti na temelju apsolutiziranja neoliberalne ekonomske ideologije i njenih koncepcija
o tržišnoj privredi i društvu znanja. To nije moguće ostvariti sve dok se ne otklone pozadinske
epistemološke zablude o društvu znanja o kojima je dalekosežno pisao i Konrad Paul Liessmann.13
Neophodne su nam i druge vrste znanja koje nude i kejnesijanska i marksistička i druge škole
ekonomskog i političkog mišljenja, a koje se danas, pod različitim nazivima, nalaze u idejnoj
opoziciji prema neoliberalnoj školi. Neophodna su nam istraživanja koja povezuju i integriraju
povijesni, normativni, razumijevajući (fronetički), refleksivni i menadžerski pristup ekonomskim
problemima i rješavanju sadašnje ekonomske krize, posebno u malim tzv. tranzicijskim zemljama.
Neophodan nam je izlaz iz duhovne krize, odnosno potreban nam je odgovor na pitanje: šta nakon
kulture (jer je i kultura postala privjesak, ukras, neoliberalne ideologije)?
(Ne)opravdanost kritikā svjetskih finansijskih institucija i posljedice njihovih neuspjeha
Organizacija i (ne)adekvatno funkcioniranje svjetskih finansijskih institucija danas je predmet
rasprava i kontroverzi ne samo u ekonomskoj teoriji i praksi. Ulični performansi i transparenti
sa alterglobalističkim porukama postali su dio naše svakodnevnice, a njihove poruke su upućene
svjetskim ekonomskim forumima, uglavnom na račun nosilaca svjetskog finansijskog sistema
13
Liessmann, K. P. (2008), Teorija neobrazovanosti: Zablude društva znanja, Naklada „Jesenski i Turk“,
Zagreb.
8
odnosno svjetskih finansijskih institucija. Danas kod mnogih ekonomista postoji negativna ocjena
uloge tih institucija u svjetskoj ekonomiji. Alterglobalistički stavovi su u suštini bazirani na procjeni
da je prevelika moć data u ruke tih institucija koje direktno odražavaju interese ekonomije SAD-a
te moć banaka i multinacionalnih korporacija. Stoga ne čudi stav kritičara da MMF funkcionira i
kao jedan od instrumenata za pokušaje „amerikanizacije“ svijeta, mada je i sam taj izraz, strogo
gledajući, ispražnjen od svog značenja, jer mi, ljudska bića, zapravo, ne živimo u ontologijski
osviještenom univerzumu mišljenja nego u zavodljivom svijetu slika i kolektivnog navijanja.
S obzirom da je prošlo više od pola stoljeća od njihovog osnivanja, može se slobodno reći da
te institucije nisu ispunile svoju primarno proklamiranu misiju te da dosadašnji rezultati politika
svjetskih finansijskih institucija nisu baš tako impresivni.14 Stoga ne čude sljedeća pitanja: Gdje je
bio MMF pa da nije mogao vidjeti finansijske krize u svijetu? Gdje je bio kada se špekuliralo na
tržištima kapitala? Gdje je bio jedan od njegovih bivših direktora, Rodrigo Rato, kada je banka koju
je on vodio morala biti „potpomognuta“ sa milijardu eura da ne bi propala? Npr. u Španiji je danas
više od 26% nezaposlenih, uglavnom mladih, koji nemaju ni posao ni stan. U Bosni i Hercegovini
je ukupna situacija još kompliciranija jer geoekonomsko okruženje ove države ne može biti opisano
samo vokabularom ekonomije znanja. Koje statistike MMF-a govore o ovim nesporazumima
i tragedijama? Da li je MMF ikada kaznio pojedince koji su se obogatili i uzrokovali svjetsku
finansijsku krizu? Koji su to parametri i procedure kojima MMF analizira zemlje na rubu bankrota
koje se i dalje zadužuju, a čiji narodi gube svaku nadu u bolje sutra? Što se događa sa zemljama
u usponu koje ne podržavaju globalnu ekonomsku politiku MMF-a u posljednjih 10 godina? One
moraju plaćati štetu koju su drugi počinili. Da li postoji nekakva sankcija koju je MMF nametnuo
pojedincima koji su se netransparentno obogatili i uzrokovali ekonomski slom u svijetu?
Najveći problem saradnje sa ovim institucijama nalazi se u restriktivnosti predloženih mjera, a
najčešće kritike MMF-a odnose se na to da su monetarna i fiskalna politika (koju isti predlaže)
poprilično kontraktivne dovodeći tako do ekonomske recesije.15 Dosadašnji rezultati primjene
MMF-ovih finansijskih programa u aranžmanima pojedinih zemalja su veoma kontroverzni. Naime,
naglašava se da je karakter finansijskog programa deflacijski i da dovodi do siromaštva. Nadalje,
recesijske posljedice primjene programa dovode se u vezu sa nedovoljnim finansijskim sredstvima
koje program osigurava. Također, iskustvo pokazuje kako MMF do sada nije pokazivao dovoljno
sklonosti prema lokalnim programima odnosno izradi programā koja bi uključivala odgovarajuće
uključivanje domaćih stručnjaka, zbog čega se u posljednje vrijeme sve više smatra da Fond više
nije u stanju podržavati globalni ekonomski razvoj i zapošljavanje.16 U skladu s time, smatramo
da je nedovoljno efikasna uloga MMF-a i Svjetske banke dijelom odgovorna za izbijanje niza
današnjih finansijskih kriza (regionalnog ili/i svjetskog karaktera), jer još uvijek nije dogovorena
uspješna (a da ne kažemo konkretna) dugoročna strategija rješavanja kriznih situaciju u mnogim
zemljama.
14
Starčević, A. (2009), Globalni finansijski sustav nakon krize, The second ZSEM Economic Conference,
Brisel, str. 20.
15
Vidjeti više u: Rodnik, D. (2007), One economics, many recipes:globalization, institutions, and economic
growth, Princenton University Press; i Rodnik, D. (1997), Has globalization gone too fare?, Institute for international
economics, Washington D. C.
16
Khor, M. (2001), Acritique of the IMF’s role and policy conditionality, str. 11. Dostupno na:
[http://www.twnside.org.sg/title/geseries4.htm, april 2008].
9
Danas mnogi ekonomisti smatraju da je MMF izašao iz svojih prvobitnih okvira djelovanja.
To se posebno odnosi na prekomjerno izraženu liberalizaciju i to prije nego što je uspostavljen
adekvatan regulatorni okvir i prije nego što bi zemlja mogla da odoli nepovoljnim posljedicama
tržišne konkurencije, zatim forsiranje privatizacije prije nego što su uspostavljeni institucionalni
okviri reguliranja konkurencije itd. Postalo je jasno da MMF nije uspio u svojoj osnovnoj misiji (da
obezbijedi fondove za zemlje koje se suočavaju sa slabijim ekonomskim rastom i da im pomogne da
uspostave stanje pune zaposlenosti), pa je stoga postao predmet kritika i osporavanja.17 Prema njima,
Fond se u potpunosti oglušio na apele i pozive nerazvijenih zemalja, a ni jedan konkretan korak
nije učinio u borbi protiv nejednakosti i siromaštva.18 Najveća kritika upućena MMF-u odnosila
se upravo na njegovu sljedbenost neoklasične ekonomske doktrine – tzv. tržišni fudamentalizam19
i provođenje politike Vašingtonskog konsenzusa. U tom smislu je dosta zavodljive kritike prema
MMF-u uputio G. Soros, osnivač fondacije „Otvoreno društvo“. Prema njegovom tumačenju,
Fond je tu neoliberalnu koncepciju nametao svim zemljama koje su tražile njegovu pomoć, a
koje su, također, morale ispoštovati smjernice Vašingtonskog konsenzusa da bi vrlo brzo izašle
iz ekonomskih poteškoća. Međutim, kasnije se ispostavilo da je ta, neadekvatno koncipirana
politika zasnovana na Vašingtonskom konsenzusu donijela samo privatne koristi i skoncentrisala se
isključivo na ograničavanje tražnje, a malo na strukturnu politiku kojom bi se djelovalo na osnovne
uzroke platnobilansnih neravnoteža zemalja u razvoju.20 To je samo potvrdilo Sorosovu tvrdnju
da MMF-ovi programi ne podstiču ekonomski rast, već uzrokuju opadanje ekonomske aktivnosti,
porast nezaposlenosti i pogoršanje životnog standarda.
Slično kao i G. Soros, profesor ekonomije i dobitnik Nobelove nagrade sa Univerziteta Columbia
J. Stiglitz21 je imao potrebu da iznese promišljene i uravnotežene kritike na račun funkcioniranja i
organizacije MMF-a: „Ovu sam knjigu napisao jer sam, dok sam radio za Svetsku banku, iz prve
ruke vidio poguban efekat globalizacije na zemlje u razvoju, posebno na siromašne stanovnike
tih zemalja. Smatram da globalizacija (ukinuće prepreka slobodnoj trgovini i bolja povezanost
nacionalnih privreda) može biti snaga koja će doneti dobro i koja može svima na svijetu omogućiti
da se obogate, a posebno siromašnima.“22 U svemu tome, kako ističe Stiglitz, MMF je napravio
ponajviše grešaka, a opisao ih je u četiri koraka i to: prvi je korak privatizacija, vođena prekomjerno
izraženom pohlepom i pranjem novca, drugi je korak liberalizacija tržišnog kapitala i krug „vrućeg
novca“, treći korak je tržišno određivanje kamatnih stopa, monopolizacija, određivanje cijena
hrane, vode i plina za domaćinstvo, i četvrti korak je „MMF protest“, ili bolje rečeno „kada je
zemlja uništena, MMF iz nje izvlači zadnju kap krvi (...), pojačava vatru, dok konačno cijeli kotao
ne eksplodira“.23 Trenutno produbljivanje nejednakosti i erozija globalnih kapitalističkih institucija
u periodu svjetske ekonomske krize i recesije su bile predmet kritičke rasprave ovog nobelovca
za vrijeme trajanja januarskog Svjetskog ekonomskog foruma 2013. godine.24 Prije finansijskog
17
Soros, J. (2002), O globalizaciji, samizdat, Beograd, str. 73–78.
18
Kovačević, B. (2003), MMF u ekonomskoj teoriji i praksi, „Tranzicija: časopis za ekonomiju i politiku
tranzicije“, godina V, broj 13, Ekonomski institut Tuzla, str. 52.
19
Soros, J. (1998), Kriza globalnog kapitalizma, str. 7–14.
20
Stiglitz, J. (2004), Protivrečnost globalizacije, samizdat, Beograd.
21
Stiglitz, J. (2004), op. cit., str. 32.
22
Stiglitz, J. (2004), op. cit., str. 9.
23 Čečez, M. (2004), Ekonomski sistemi i globalizacija, Ekonomski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, str. 148.
24
Stiglitz, J. (2013), Nejednakost raste u svijetu bez globalnog vodstva, str. 3–5. Dostupno na:
http://www.poslovni.hr/vijesti/svijet-i-regija, februar 2013.
10
sloma 2008. godine globalna i moćna elita je na „sva usta“ hvalila dobre strane globalizacije,
tehnologije i finansijske liberalizacije, a koristi su trebali tada osjetiti svi. Međutim, kako ističe
Stiglitz, nepošteni trgovinski sporazumi i neispunjena obećanja o pomoći zemljama u razvoju
utjecali su još više na produbljivanje globalne ekonomske nejednakosti i nestabilnosti. MMF-ova
predviđanja ekonomskog rasta objavljena tokom sastanka u Davosu ističu razmjere do kojih se
svijet razdijelio: npr. 2013. godine se u naprednim industrijskim zemljama očekuje rast BDP-a
od 1,4 %, dok će zemlje u razvoju rasti sa snažnih 5,5 %. Iako predstavnici kapitalističkih i (neo)
liberalističkih zemalja govore o novom naglasku na ekonomskom, održivom rastu i zapošljavanju,
ne nude se nikakve konkretne politike da podupru te težnje. U Evropskoj uniji svjetske finansijske
institucije i dalje provode mjere štednje. Međutim, i dalje se nastavlja putem koji je cijelu Uniju
gurnuo u recesiju, a Veliku Britaniju u ekonomski pad sa trostrukim dnom.
Krugman P. kao dobitnik Nobelove nagrade i jedan od najznačajnijih ekonomskih teoretičara
današnjice značajan je za razumijevanje ove teme iz više razloga.25 Naime, kao prvo, on je već
duži period upozoravao na pogrešno vođenu svjetsku ekonomsku politiku. Krugman smatra da
ekonomisti danas imaju kakav-takav odgovor na svjetsku ekonomsku krizu, ali da političke vođe
– uz previše ekonomista – zaboravljaju ili čak ignoriraju ono što bi morali znati. Nadalje, jasno je
artikulirana potreba za novim i strožijim uređenjem svjetskog finansijskog i kapitalističkog sistema
privređivanja kako njegova pohlepa ne bi dovela do još veće krize realne ekonomije i do još većih
posljedica po običnog čovjeka. Uz sve to, Krugman naglašava da u svjetlu aktuelnih globalnih
finansijskih problema MMF nije preispitao svoju poziciju. To posebno ističe jer je očito da je bio
svjedok priznanja MMF-a da (usprkos tome što živimo u tzv. „društvu znanja“) nije znao šta je
činio iako je ta institucija, među svim drugim svjetskim finansijskim institucijama, bila najmanje
zainteresirana za drastičnu štednju.
S druge strane, mnogi kritičari svjetskih finansijskih institucija smatraju da su aktivnosti Svjetske
banke značajno doprinijele pogoršanju zdravlja ljudi i eroziji obrazovnih programa. Podrška
Svjetske banke hidroenergetskim i agroindustrijskim projektima je ubrzala proces uništavanja šuma
i životne sredine, a još uvijek nisu iskorijenjene bolesti kao što su tuberkuloza, malarija, kolera,
H1N1, svinjska gripa, niti je smanjena frekventnost građanskih ratova i kriminalizacije u privredi.26
Također, poznata je činjenica da MMF i Svjetska banka rade u tajnosti i netransparentno. Zbog
toga su i posebne primjedbe usmjerene na pretjeranu povezanost ovih međunarodnih finansijskih
institucija sa razvijenim zemljama i vladajućom svjetskom elitom, u kojima zbog nedovoljne
procentualne zastupljenosti zemlje u razvoju nemaju pravo glasa. Odluke i mjere koje se predlažu
na svjetskim ekonomskim forumima su „našminkane“, jer mala ali moćna grupa G-7, bez kontrole,
donosi odluke koje kasnije imaju globalni efekt. Neki tvrde da bi utemeljenje globalnog parlamenta
značilo samo daljnje nametanje zapadnjačko-političkih i kulturnih vrijednosti ostatku svijeta. Tu se
opet polazi od pretpostavke da je ljudima iz nezapadnih zemalja demokracija strana, što ne mora
biti tačno. Kao što je objašnjeno na drugom mjestu, iako većina nas to još ne prihvaća, globalni je
identitet – odnosno identitet vrste – stvoren onog trenutka kad su naši preci počeli uspravno hodati.
Demagozi koji su stvarali države i osnivali imperije nastojali su opravdati svoju vladavinu, tvrdeći
da su ljudi koji žive izvan njihovih granica potpuno drugačiji od onih koji žive unutar njih.
25
Krugman, P. (2012), Okončajte ovu depresiju odmah!, „Heliks“, Smederevo.
26
Forto, E. (2002), Svjetska banka i MMF: Tako se stezao kaiš, str. 6. Dostupno na:
[http://www.bhdani.com/arhiva/271/t27102.shtml, januar 2008].
11
Umjesto zaključka
Kada se uzme u obzir prethodno navedeno, jasno je da se ekonomske aktivnosti ne odvijaju u nekom
izoliranom izvandruštvenom prostoru te da su sve ekonomske aktivnosti ukorijenjene u društvu
i pod nadzorom određenih institucija, da su duboko prožete politikom označavanja, tehnikom,
tehnologijom i kulturom razvrstavanja i klasificiranja i to različitim ideologijama, voljom za moć
i dominacijom u više različitih značenja. Pitanje o tome koliko onda ima svrhe daljnje postojanje
MMF-a i Svjetske banke tek treba biti istraženo u kontekstu različitih globalnih, regionalnih i
lokalnih iskustava ekonomske globalizacije i negativnih posljedica koje su nastale zbog simboličke
prevlasti tržišnog fundamentalizma i donošenja bolnih odluka koje najviše pogađaju siromašne
zemlje, zemlje u razvoju i tranzicijske zemlje. U kontekstu svjetskog ekonomskog razvoja,
mišljenja o ulozi MMF-a i Svjetske banke su različita, ali se postavlja i dodatno pitanje: šta ako se,
makar samo kao mogućnost, zaista isključi djelovanje tih institucija? Ko će upravljati globalnom
ekonomijom, ko će zamijeniti njihovo mjesto i ulogu? U vezi s tim, na jednoj strani nalaze se oni
koji i dalje tvrde da su ove nadnacionalne institucije potrebne, barem na ekonomskoj razini, te da
se prednosti saradnje sa njima ogledaju u sljedećem: nominalna konvergencija, stabilna valuta i
devizni kurs, fiskalni balans i niska inflacija. Prema njima, svjetske finansijske institucije moraju
posuđivati finansijska sredstva slabije razvijenim zemljama te biti u funkciji suzbijanja finansijskih
kriza svjetskih razmjera, održavanja stabilnosti svjetskog finansijskog sistema, ekonomskog
razvoja i globalnog prosperiteta.27
Na drugoj strani su autori koji vide uglavnom negativne efekte saradnje sa svjetskim finansijskim
institucijama. Neki od njih čak vjeruju da te institucije djeluju uz pomoć znalačkog širenja
neznanja odnosno uz pomoć komercijalizacije i privatizacije visokog obrazovanja. Neki smatraju
da MMF i Svjetska banka kao i druge ideološke institucije globalnog kapitalizma uspavljuju
svjetsku javnost uz pomoć kulture zavođenja, propagande, industrije zabave i komercijaliziranih
obrazovnih institucija koje reproduciraju i repliciraju površnu pa čak i „prljavu znanost“ (Sardar)
vrlo ograničene društvene i javne odgovornosti. Među kritičarima MMF-a i Svjetske banke su
mnogi dijelovi javnosti i različiti javni djelatnici koji njihove negativne efekte prepoznaju u
fenomenima poput: porasta siromaštva, pustošenja prirodnih i kulturnih resursa, produbljivanja
nezaposlenosti, viška ljudi, socijalne diferencijacije i dezorganizacije, nelegalne, neregularne ili
predatorske privatizacije, porasta korupcije i organiziranog kriminala, uvozne zavisnosti, sive
ekonomije, nereagiranja finansijskih institucija dovoljno brzo na pojavu krize likvidnosti itd.
Postoji mišljenje da se ni MMF ni Svjetska banka ne mogu reformirati. To su, kako navodi George
Monbiot, još u doba njihova stvaranja predvidjeli mnogi najistaknutiji ekonomisti. Problem je i u
tome što države, u posljednje vrijeme, na temelju „normaliziranja nenormalnog“ (Beck), odnosno
na temelju promocije konzumerističke demokracije sve revnosnije kontroliraju građane, a sve su
nesklonije kontroli korporacija. Globalne kompanije, pomoću korporativizacije ideje znanja i dalje
deformiraju svaku poštenu ekonomsko-političku raspravu koja polazi od teze da je fundamentalno,
sistematsko nasilje globalnog kognitivnog kapitalizma, zapravo, zasnovano na ideološkom
pojmu znanja (upravo stoga što za sebe tvrdi da je postideološko) i da je to anonimno simboličko
nasilje današnjeg globalnog kapitalizma mnogo sablasnije i nevidljivije od prekapitalističkog,
27
Ramakrishnan, U., J. Zalduendo (2006), The Role of the IMF Support in Crisis Prevention, IMF Report,
Washington D. C., str. 7.
12
direktnog, ideološkog nasilja. Gubitak moći građanina dobro je dokumentiran, ali postoje utjecajne
alterglobalističke grupe i disperzirani pokreti globalne solidarnosti koji još uvijek vjeruju da nije
svršeno sa borbom za dostojanstvo i slobodu mislećeg subjekta.
Da li postoji alternativa neoliberalnoj koncepciji i politici globalizacije i širenju dominacije
finansijskog kapitala nad proizvodnim kapitalom i radnom snagom u pojedinim zemljama? Takva
alternativa postoji u radovima spomenutih kritičara neoliberalne globalizacije i međunarodnih
finansijskih institucija. Ona se nalazi u obnovi moralnih principa ekonomije, jer su moralni problemi
– kako je J. M. Keynes isticao – veća zapreka ekonomskom razvoju nego stanje tehnologije i
tehnike u pojedinim zemljama ili na svjetskoj razini. Ako političari žele samo popraviti sadašnji
kapitalistički sistem, izaći iz krize u kratkom roku, ostati u demokratskom višepartijskom sistemu
i mješovitim oblicima vlasništva, tada se prva alternativa nalazi u onoj vrsti znanja i politika koje
nudi J. M. Keynes i kejnesijanska škola. Ova škola predlaže saradnju predstavnika proizvodnog
kapitala i radnika, odnosno njihovih sindikata, s jedne strane, i njihovo suprotstavljanje krupnom,
rentijerskom i špekulantskom finansijskom kapitalu, s druge strane, te vlade, s treće strane, što
je poznato pod nazivom kejnesijanski konsenzus. Ona predlaže širenje unutarnjeg tržišta, a ne
rješavanje kriza preko osvajanja vanjskih tržišta. Ona se, počevši od J. M. Keynesa pa do našeg
vremena, protivi osvajanju stranih zemalja i njihovih tržišta pomoću ratova (što je skuplji) ili
pomoću trgovine i proizvodnje određene (neoliberalne) i podložničke svijesti u malim zemljama
(što je jeftiniji način osvajanja drugih i manjih zemalja).
Iz historije ekonomske misli, makroekonomskog menadžmenta, ekonomske sociologije znanja, iz
filozofije i etike odgovornosti, kao i iz nekih novijih i drugačijih tumačenja globalizacije i tranzicije
moguće je učiti o drugačijim načinima kreiranja ekonomskih sistema i ekonomskih politika.
Vraćanje starim prosvjetiteljskim idealima stvaranja pravednijeg društva podrazumijeva i ključnu
pretpostavku da bi nam odgovorno promišljanje društvenih i institucionalnih uslova produkcije i
reprodukcije našega znanja moglo pomoći u prevazilaženju ne samo finansijske ili usko shvaćene
ekonomske krize i njenih uzroka nego i u prevazilaženju svekolike orijentacijske krize u koju smo
zapali, ali se o tim alternativnim rješenjima, koja se ne mogu predstaviti u okviru neoliberalne
paradigme znanja, ipak ne govori dovoljno dobro.
Ako političko vodstvo želi bolje i pravednije društvo ili ako želi radikalnu transformaciju
kapitalističkog sistema u pravcu obnove pravednijeg društva ili u pravcu nekog na drugačiji način
zamišljenog boljeg društva, tada ćemo se, barem na razini misaone rekonstrukcije značenja velikih
ideja, u svakoj ozbiljnijoj i društveno odgovornijoj ekonomskoj teoriji i politici, ovaj put radi
budućnosti a ne radi prošlosti, opet morati vratiti i na trag Marxu i marksističkoj školi ekonomskog
mišljenja ili se okrenuti i prema radikalnoj političkoj ekonomiji koja je (u drugoj polovini 20.
stoljeća) u jednom obliku nastala i u Sjedinjenim Američkim Državama.
Kada znamo da alternative postoje i da se uz dosta dobre volje i više odgovornosti prema
drugima i prema samima sebi one mogu i realizirati, tada možemo ne samo u teoriji nego i u
praksi početi izlaziti iz očitih zabluda u koje su nas dovele neoliberalne koncepcije znanja, te
primijeniti i analizirati i druge vrste znanja iz konkurentskih škola ekonomskog i političkog
mišljenja i djelovanja. Kao što smo i ranije znali, epoha nastajanja „svjetskog društva“ odnosno
globalnog poretka ne svodi se primarno na borbu za globalizaciju ili protiv nje. Stvarni sukob
13
se vodi oko socijalne prirode i historijske forme globalizacije.28 Kakav će oblik i formu zadobiti
globalizacija: da li humaniji i društveno odgovorniji aspekt ili nehumaniji i „profitabilniji“ aspekt,
da li demokratičniji ili možda autoritaran lik – oko toga se ustvari lome koplja. Stoga je veoma
važno da naučnici u svojim spoznajama i uvidima, koji u humanističkim naukama često imaju
karakter vrijednosnih uvjerenja, ne idu ispod dostignutih civilizacijskih standarda etičko-moralne
kulture i da globalizaciju promišljaju uz dužan oprez i svjesnost dilema sa kojima se mogu susresti
u svom profesionalnom radu. Odgovarajući interdisciplinarni pristup kao i svijest o odgovornosti
trebalo bi da rezultira delikatnijim i odgovornijim odnosom samih naučnika prema mogućnostima
vlastite discipline i značaju njenih učinaka. Rasplet spora oko dominantnog oblika globalizacije,
konačno, u temeljnom i doslovnom smislu odlučit će na koji način će živjeti milijarde običnih ljudi
na svijetu.
Literatura
Knjige
1. Anić – Klaić – Domović (2002), Rječnik stranih riječi, „Sani-Plus“, Zagreb.
2. Čečez, M. (2004), Ekonomski sistemi i globalizacija, Ekonomski fakultet u Sarajevu, Sarajevo.
3. Delić, Z. (2008), „Brightness and Austerity of the Globalization Theory: The Ideological Foun-
dations of Cognitive Capitalism“, in: The Systemic Dimension of Globalization (Edited by Piotr
Pachura), InTech.
4. Delić, Z. (2012), „The Consequences of Globalization and Responsibilities: Challenges of Sustaining Development“, in: Globalization and Responsibility (Edited by Zlatan Delić), InTech.
5. Kaluđerović, Ž. (2010), Helensko poimanje pravde, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića,
Sremski Karlovci – Novi Sad.
6. Kaluđerović, Ž. (2013), Presokratsko razumevanje pravde, Izdavačka knjižarnica Zorana
Stojanovića, Sremski Karlovci – Novi Sad.
7. Khan, I. (2009), The Unheard Truth, Amnesty International UK, W. W. Norton, London.
8. Krugman, P. (2012), Okončajte ovu depresiju odmah!, „Heliks“, Smederevo.
9. Krugman, P. (2010), Povratak ekonomske depresije i svetska kriza 2008., „Heliks“, Smederevo.
10.Lavić, S. (2014), Leksikon socioloških pojmova, „Dobra knjiga“, Sarajevo.
11. Liessmann, K. P. (2008), Teorija neobrazovanosti: Zablude društva znanja, Naklada „Jesenki i
Turk“, Zagreb.
12.Rodnik, D. (1997), Has globalization gone too fare?, Institute for international economics, New
York.
28
Etički obrazloženo viđenje globalizacije svoje misaono i fronetičko ishodište ima i u ranijem helenskom
poimanju etike. Više o tome u: Kaluđerović, Ž. (2010), Helensko poimanje pravde, Izdavačka knjižarnica Zorana
Stojanovića, Sremski Karlovci – Novi Sad; Kaluđerović, Ž. (2013), Presokratsko razumevanje pravde, Izdavačka
knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci – Novi Sad.
14
13.Rodnik, D. (2007), One economics, many recipes: globalization, institutions, and economic growth,
Princenton University Press, New York.
14.Soros, J. (1998), Kriza globalnog kapitalizma, „Rabic“, Sarajevo.
15.Soros, J. (2002), O globalizaciji, samizdat, Beograd.
16.Stiglitz, J. (2004), Protivrečnost globalizacije, samizdat, Beograd.
17.Stiglitz, J. (2013), Slobodan pad: Amerika, slobodna tržišta i slom svetske privrede, „Akademska
knjiga“, Novi Sad.
18.Todaro, M. P., S. C. Smith (2006), Ekonomski razvoj, TKD „Šahinpašić“, Sarajevo.
Članci i studije
1. Curzio, G. (1999), The IMF and Lender of Last Resort Function: An External View, IMF Report,
Washington D. C.
2. Delić, Z. (2008), Globalizacija i njen ekonomski poraz, „Pregled“, Sarajevo.
3. Delić, Z. (2009), Globalizacija, moć i politika znanja: jedanaest antiteza o globalizaciji, „Filozofska istraživanja“, 113, god. 29, Zagreb.
4. Globalna kriza i ekonomska nauka: Neoliberalizam i alternative, Ekonomski fakultet u Beogradu,
Čugura print, Beograd, 2012.
5. Kovačević, B. (2003), MMF u ekonomskoj teoriji i praksi, „Tranzicija: časopis za ekonomiju i
politiku tranzicije“, godina V, broj 13, Ekonomski institut Tuzla.
6. Mesarić, M. (2002), Nobelovac Joseph Stiglitz: Kritika tržišnog fundamentalizma, „Ekonomski
pregled“, Ekonomski fakultet Rijeka.
7. Ramakrishnan, U., J. Zalduendo (2006), The Role of the IMF Support in Crisis Prevention, IMF
Report, Washington D. C.
8. Starčević, A. (2009), Globalni finansijski sistem nakon krize, The second ZSEM Economic Conference, Impacts of global economic crisis on Central and Eastern Europe, Brisel.
Internetski izvori
1. Forto, E. (2002), Svjetska banka i MMF: Tako se stezao kaiš [online].
Dostupno na: [http://www.bhdani.com/arhiva/271/t27102.shtml, januar 2008].
2. Khor, M. (2001), Acritique of the IMF’s role and policy conditionality [online].
Dostupno na: [http://www.twnside.org.sg/title/geseries4.htm, april 2008].
3. Savanović, S. (2008), Nove uloge: kakva je uloga MMF-a i Svjetske banke u novoj arhitekturi
globalnih finansija?: Dosadašnje iskustvo i moguće promjene [online]. Dostupno na: [http://www.
ekopol.co.yu/magazine/view.php?documenti, januar 2008].
4. Stiglitz, J. (2013), Nejednakost raste u svijetu bez globalnog vodstva [online]. Dostupno na: http://
www.poslovni.hr/vijesti/svijet-i-regija, februar 2013.
15
16
Zlata Bosnić
UDK 37.014.3“19“
Pregledni naučni članak
ZAČECI REFORME OBRAZOVANJA S POČETKA 20. STOLJEĆA
THE BEGINNINGS OF THE EDUCATION REFORM
FROM THE EARLY 20TH CENTURY
Sažetak
Obrazovanje je staro koliko i čovječanstvo. Još su stari Grci bili vlasnici kamena koji je bio granični kamen
Platonove Akademije. Kamen je razdvajao unutrašnje i vanjske sadržaje, odnosno ono učeno sa životnim
tokovima. Nakon toga je kroz stoljeća postojala težnja da se ono učeno, tj. obrazovanje, poveže s onim
stvarnim, tj. životom. Ako bi se ušlo u samu bit definicije riječi „obrazovanje“, uvidjelo bi se da je ta riječ
sama po sebi proturječna. Do povezivanja obrazovanja i života kroz povijest zabilježen je dug put.
I sama ideja obrazovanja utemeljena je kroz značenje tri grčke riječi: „doxa“, „episteme“ i „techne“, što
u prijevodu znači mnijenje, znanje i vještina. Ispostavlja se da je temeljni cilj i smisao povijesti i ljudskog
postojanja isključivo u spoznaji suštine svijeta i čovjeka, te u oblikovanju znanja o tome. Istovremeno je
stjecanje znanja bivalo i sastavnim dijelom intelektualističko-idealističkog vrijednosnog sistema za koji se
dugo vremena smatralo da je jedan od najtrajnije zadržanih obrazovnih sistema.
Riječ je o tzv. „herbartovskoj pedagogiji“ koja je u prvi plan stavljala obrazovanje koje nije vezano za
sam život već za znanje o životu. Ova pedagogija je egzistirala u Evropi i šire dugi niz godina, a prvi
pomaci k njenoj reformi počeli su početkom 20. stoljeća. Reformski pokreti, koji su bili poznati kao „nova
škola“, vođeni su idejama da treba ići bilo kuda samo ne u ispraznost znanja koje je samo sebi cilj. Ovi
pokreti bili su poznati pod imenima: projekt-metoda, jena-plan, škola akcije, aktivna škola i dr. Najpoznatiji
među njima je pokret radne škole koji je preferirao dječiju individualnost kroz uvažavanje samostalnosti i
aktiviteta učesnika u obrazovnom procesu.
Reformski pokreti koji su nastali s početka 20. stoljeća doveli su do značajnih pozitivnih pomaka u odgojnoobrazovnom procesu. Njihove rezultate osjećamo i danas kroz nove metode rada koji ne uključuju autoritarnu
nastavu.
Ključne riječi: reforma obrazovanja, radna škola, samostalnost, aktivitet, dječija individualnost, škola
radosti
Summary
The education is old as the humanity itself. The Ancient Greeks were the owners of a stone that was the
border stone of Plato’s Academy. That stone separated the internal and external purports respectively the
learned one with life flows. Afterwards, through the ages, there was the tendency for that learned one, i.e. the
education to be connected to that real one, i.e. to the life. If you go into the very essence of the definition of
the word education, you would recognize that the word is contradictory in itself. The long way was recorded
through history until the interconnection of education and life.
In addition, the idea of education itself was founded through the meaning of three Greek words: doxa,
episteme and techne, which being translated means opinion, knowledge and skills. It turns out that the
fundamental goal and sense of history and human existence is exclusively in the cognition of the essence of
17
the world and man, and so in the forming of the knowledge about it. The gaining of knowledge at the same
time was becoming also the constituent part of the intellectualistic-idealistic valuable system, for which
one the long time was thought that it was one of the lasting detained education system. It is about so called
“Herbart pedagogy“ which put in foreground the education that is not connected to the life itself but to the
knowledge about life.
This pedagogy existed in Europe and wider for many years, and the first moves to its reform started at the
beginning of the 20th century. The reform movements, known as “the new school“, were guided by the ideas
that you should go anywhere just not in vain knowledge that is an end in itself. These movements were
known under the names: Project-method, Jena-plan, School of action, Active school and many others. The
most famous among them is the movement of the work school which used to prefer children’s individuality
through respect of independence and activity of the participants in educational process.
The reform movements that occurred at the beginning of the 20th century led to the significant positive
developments in the upbringing-educational process. Their results we feel also today through the new
methods of the work, which do not include the authoritarian teaching.
Keywords: education reform, work school, independence, activity, children’s individuality, school of joy
Moglo bi se reći da su korijeni onoga što danas nazivamo obrazovanje doista duboki i povijesno
daleki. U okviru zapadnog duhovnog horizonta riječ je o svijetu stare Grčke. Ne tako davno, 1968.
godine, otkriven je jedan kamen na kojem je pisalo HOROS TES HEKADEMIAS. Bio je to tzv.
granični kamen Platonove Akademije svojevremeno ugrađen u zid koji je okruživao ovu obrazovnu
ustanovu. Dakle, Akademija je dopirala samo do tog kamena, do tog zida, a s one njegove druge
strane tekao je život u svojim bogatim i raznolikim formama. Od tada, što će reći od vremena starih,
otvorilo se – i otvara se – temeljno pitanje obrazovanja: kako povezati one unutrašnje sadržaje
Akademije (mnijenja, znanja, umijeća i tako dalje) s onim spoljašnjim, sa životom i njegovim
nekad predvidivim, a češće nepredvidivim gibanjima?
Treba naglasiti da prethodno pitanje ni u kom slučaju nije jednoznačno. Ono, također, podrazumijeva
i upit o tome kako da život – odnosno sve ono što se događa s one strane zida Akademije, preko
graničnog kamena – poprimi i preuzme na sebe sadržaje obrazovanja? Ili sasvim pojednostavljeno:
kako da obrazovanje postaje „životno“, a da i život istovremeno postaje „obrazovan“? Povijest
odgovora na ovo pitanje, zapravo, je povijest obrazovanja.
Naravno, ovdje se ne može i ne treba ulaziti u spomenutu povijest i u tzv. „opća mjesta“ ili u
konkretne karakteristike razvoja ideje obrazovanja. Ali, u svakom slučaju, nužno je dati bar jedan
kratki komentar i to onaj koji je vezan za doista kompleksne odnose obrazovanja i života.
U našem jeziku riječ obrazovanje dolazi od riječi obraz. Ova etimologija ima, prije svega, moralni
predznak: dakle, oni koji su sudionici obrazovanja (oni koji obrazuju i oni koji se obrazuju) moraju
imati obraz, biti ljudi sa obrazom, oni ljudi koji su iskreni, pošteni, koji su svagda otvoreni za
ono što je humano. Međutim, u tom istom jeziku obrazovanje ima korijen i u riječi obrazina. To
je ona zaštitna stvar (željezna ili kožna) što su je nosili srednjovjekovni vitezovi i vojnici da bi
se bolje zaštitili od ozljeda u bitkama. Iskazano savremenom retorikom, nosili su maske. Utoliko
obrazovanje može biti i nešto što je maskirano, može biti prostor za svojevrstan bal pod maskama,
18
susret u kojem se niko ne otkriva i ne pokazuje onakvim kakav doista jeste. Dakle, u svom jezičkom
korijenu pojam obrazovanje je iznutra proturječan.
To se vidi i u drugim indoevropskim jezicima, npr. u njemačkom imamo termin die Bildung, koji
se uobičajeno prevodi kao obrazovanje. Ali die Bildung ima svoj izvor u riječi das Bild, što znači
slika. Tako je obrazovanje, zapravo, slika života, a ne sam život.
Drugim riječima, obrazovanje samo sliči životu, ali nije život. U engleskom, pa i u francuskom,
termin education označava podjelu na one koji obrazuju i na one koji se obrazuju. Može li se tu
bilo šta promijeniti? Povijesno iskustvo nam ukazuje na brojne (uglavnom neuspjele) pokušaje.
Otuda je ono starogrčko pitanje o relacijama obrazovanja i života svagda aktuelno. Trebalo bi
mnogo toga učiniti da se obrazovanje približi životu i, naravno, da se život približi obrazovanju.
Kada je riječ o korijenima, vrijedi podsjetiti na značenja tri starogrčke riječi kojima se utemeljuje
ideja obrazovanja. To su doxa, episteme i techne. Prva riječ, dakle doxa, označava mnijenje, dok
episteme tvori znanje, pa i ono što će kasnije postati znanost. I konačno, techne se prevodi kao
vještina, umijeće.
Prema poznatim informacijama – prije svega iz povijesti filozofije – doxa je ono što je ostalo negdje
u tami povijesti, što je potisnuto, prvenstveno brutalnošću racionalizacije svega postojećeg i što je,
kao takvo, izgubilo svoj dignitet. Episteme je bilo i ostalo temelj znanosti i „društva znanja“ koje
je već profilirano u horizontu savremenosti. Naravno, ovo profiliranje je išlo postepeno tako da se
episteme transformiralo u doctrina (u srednjem vijeku), odnosno u kanonizirano znanje hrišćanske
teologije. Nakon toga spomenuti starogrčki termin je dobio drugačija značenja u novom vijeku: od
Descartesa pa naovamo episteme je postalo scientia, dakle, znanost u savremenom smislu te riječi.
To je ona znanost koja postoji i koja funkcionira na osnovama sistema znanja i na istraživanju kao
ključnim odrednicama odnosa čovjeka i svijeta.
Može se govoriti o visokim dometima ovih savremenih formi znanja i znanosti, ali i o širokom
spektru kritike tzv. sistemskog mišljenja i transformacije episteme u kartezijanski, zapravo,
savremeni model znanosti. O tome svjedoči kako povijest dominacije znanosti tako i povijest
kritike te dominacije, od Leibniza i prosvjetiteljstva pa do Heisenberga i Paula Fayerabenda. (1)
Sa svoje strane, obrazovanje je stoljećima ne samo pratilo nego i aktivno sudjelovalo u proizvodnji
znanja. Posebno u posljednjih gotovo tri stotine godina znanje je postalo vrijednosno najvažniji
cilj obrazovanja, i ne samo cilj: stjecanje znanja istovremeno je bivalo i sastavnim dijelom
intelektualističko-idealističkog vrijednosnog sistema. Osnovne odlike ovog sistema mogu se
identificirati u opusima predstavnika njemačkog klasičnog idealizma (Kant, Fichte, Schelling,
Hegel), kao i kod „novokantovaca“ (Windelband i Rikert). Pojednostavljeno rečeno, temeljni
cilj i smisao povijesti i ljudskog postojanja isključivo je u spoznaji suštine svijeta i čovjeka te u
oblikovanju znanja o tome. (2)
U filozofskom smislu riječ je, zapravo, o liniji mišljenja od kartezijanske slike svijeta (kako je
svojevremeno Martin Heidegger označio doba dominacije novovjekovne znanosti), čiji je izvor,
prije svega, u opusu Descartesa pa do Hegelove logike apsolutnog znanja bazirane na koncepciji
19
fenomenologije duha. Drugim riječima, povijest jeste događanje, ali njena suština nije to događanje
već tek spoznaja o njemu.
U pedagoškom horizontu to je vodilo izgradnji takvog sistema obrazovanja kojeg dominantno
karakteriziraju intelektualizam i akademizam. Riječ je o tzv. „herbartovskoj pedagogiji“ koja je upravo
stavljala u prvi plan obrazovanje koje nije vezano za sam život već za znanje o životu. Sa razlogom
Herbart utemeljuje svoj koncept pedagogije na stavovima Immanuela Kanta, smatrajući da postoje
dva osnovna izvora saznanja: prvi je iskustvo, a drugi je vezan za projektiranje i oblikovanje pojmova
i drugih sadržaja inteligibilnog svijeta. Bitni sadržaji tog svijeta, po Kantu, su naša saznanja a priori,
dakle, ona koja ne proističu iz područja iskustva. Ista takva je, dakako, i pozicija znanja koja sasvim
zorno pokazuje da ni svijet, ni povijest niti život nisu ono autohtono – autohtono je isključivo znanje.
Na temelju toga Herbart je, u pedagoškoj ravni, podijelio nastavne metode na dva stupnja: na
jasnost (apercepcija) i apstrakciju (pojam). Iz ova dva stupnja izveo je pojam jedinstva svijesti.
A iz toga je, ovom prilikom pojednostavljeno rečeno, slijedila cjelovita koncepcija obrazovanja
koja je instalirala i sopstvene osobene ciljeve, a prije svega, mnogostrukost i cjelovitost saznanja.
No, riječ je – kako smo prethodno nagovijestili – dominantno o saznanju pojmova. Svijet, život
pa i svakodnevnica su validni jedino ako su pojmljeni. (3) Općim mjestima, kako filozofske tako
i pedagoške misli, pripada uvid da iz jednog ovakvog polazišta nužno slijedi stalno povećavanje i
produbljivanje raskola svijeta obrazovanja i svijeta života. Pri tome obrazovanje poprima karakter
svojevrsnog larpurlartizma, a život postaje sve više puki – upravo beživotni – objekat podatan
istraživanjima, pa i obdukcijama sopstvenog tkiva.
Tako je transformacija starogrčkog episteme u znanje i znanost (u novovjekovnom i savremenom
značenju) vodila k profiliranju autističnih modela obrazovanja koji su dovoljni sami sebi ili, bolje
rečeno, koji su samodovoljni. Ovaj autistični karakter obrazovanja bio je i ostao središnje polazište
kritike ne samo herbartovske pedagogije već i svih sličnih pokušaja da se obrazovanje zatvori u
sebe, a time – tako reći – iznutra poništi uvjete i razloge sopstvene egzistencije.
Otuda su se, s valjanim razlozima, krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Americi, Njemačkoj,
Francuskoj pa i na našim prostorima pojavili pedagoški pokreti i teorije pod općim nazivom „nova
škola“. Sinonim za prethodno su „radne škole“. To su, zapravo, reformatorski pokreti i teorije
usmjereni, prije svega, na kritiku spominjanog intelektualizma i akademizma u obrazovanju, te
na profiliranje takvih škola koje će osposobljavati ljude za ono što su stari poznavali kao techne,
dakle, ne za doxa ili za episteme, već upravo za techne. U ovom posljednjem pojmu nalazi se, po
našem mišljenju, teorijski temelj fenomena „radna škola“. Zbog toga je u ovom uvodnom dijelu
rada nužno obrazložiti pojam techne, a posebno njegova izvorna značenja.
U starogrčkom jeziku ovaj pojam ima više značenja. Uobičajeno se smatra da techne označava
umjetnost, vještinu, okretnost, zanat, obrt, posao, pa čak se može odnositi i na nauku, proročku
vještinu itd.
Pridjev technesis znači umješan, vješt, umjetan, a technites se može prevoditi kao rukotvorac,
zanatlija, umjetnik, vještak, majstor, tvorac. (4) Slična značenja susrećemo i u drugim izvorima na
našem jeziku, uz proširenje tih značenja čak i na savremeni pojam tehnike. (5)
20
Zanimljivo je i tumačenje koje navodi William L. Reese: techne označava znanje i primjenu principa
uključenih u proizvodnju predmeta i postizanje određenih ciljeva, uz uvažavanje razlikovanja
ovog pojma od Aristotelovog episteme koji vodi u čistu znanost. (6) U Platonovim i Aristotelovim
spisima nalazimo određenja techne i kao retorička i politička umijeća.
Analizi značenja pojma techne u cjelokupnoj starogrčkoj kulturi svakako treba dodati i stavove
Johannesa Ericha Heyda kojima se izriče sljedeće: techne znači „razumjeti se u nešto“ i to je
najuopćenije značenje, mada se ovo umijeće razumijevanja, posmatrano zasebno, može odnositi
i na retoriku, gramatiku i poetiku, a u svakodnevnom životu na neki zanat itd. (7) Uvažimo li
i činjenicu da je u kasnijim povijesnim vremenima dolazilo ne samo do različitih metamorfoza
značenja techne, koje ima vrhunac u onome što se danas naziva „doba tehnike“, nego i do zaborava
izvornih značenja i izvornog smisla ovog pojma, može se reći da je upozoravanje na izvornost i
izvorišta ovog fenomena iznimno važno u svim sektorima društvenog života, pa i u obrazovanju.
Ova važnost se, kako vidimo, očituje upravo u idejama reformskih pokreta pod općim nazivom
„nova škola“ i u onome što je po svom utjecaju bitno u sasvim konkretnim značenjima kao koncept
„radne škole“.
Ovo bi moglo značiti da ideja „radne škole“ pokušava (poput nekih drugih koncepata) da prevlada
podvojenost obrazovanja i života, da – metaforično rečeno – najmanje dvosmjerno prekoračuje
zidove Platonove Akademije, otvarajući neke drugačije i nove prostore susreta sadržaja s jedne i
druge strane akademskih zidova. Najutjecajniji zastupnik ove ideje bio je Georg Kerschensteiner
(1854–1932) kao i njegovi istomišljenici poput Gaudiga (1860–1923) ili Oestreicha (1878–1959)
i drugih.
Utemeljenje jedne ovakve ideje nalazi se, naravno, u epohalnim promjenama realiteta na prijelazu
između 19. i 20. stoljeća ali, također, i u epohalnim transformacijama filozofskih i teorijskih
koncepata, provociranih, prije svega, profiliranjem novih i drugačijih relacija čovjeka i svijeta,
odnosno profiliranjem povijesnog novuma na horizontu budućeg. Riječ je, ponajprije, o Marxovoj
(i uopće marksističkoj) kritici hegelijanstva i zahtjevima za promjenom prirode filozofije i
mišljenja uopće. Može se reći da je zajednički nazivnik ovih procesa u proklamaciji: od mišljenja
ka životu, od teorije ka praksi! Ako tome dodamo i znani životno-energični opus Friedricha
Nietzschea sažet u metaforičnu kritiku cjelokupne metafizike, te zahtjeve da se mišljenje vrati
čovjeku (filozofija egzistencije, kritička teorija društva, filozofska antropologija itd.), te domete
pozitivizma i savremenog pragmatizma koji pokazuju da je praxis ono bitno područje čovjekovog
bivstvovanja, onda se bar daju naslutiti obrisi spomenutih, uistinu, tektonskih promjena. U tim
obrisima prepoznajemo i dva velika temata savremenog mišljenja: prvi je fenomen moći, a drugi
je zahtjev za rehabilitacijom humanuma. (8) Teza o tome da je znanje moć postala je anahrona (jer
je u informacijskim društvima informacija moć), a povratak humanumu nešto što ima planetarni
odnosno lutajući karakter i što je sasvim otvoreno. (9)
Sve to – iako je ovdje dato tek u formi napomene – bilo je sasvim realan okvir za transformacije
različitih sektora društvenog bića, uključujući i obrazovanje, odnosno cijeli pedagoški horizont.
Iskazano metaforički, obrazovanje bi ubuduće trebalo profilirati iz samoga života. Kao da je na
djelu čuveni Marxov, gotovo proročki iskaz, da svijest ljudi ne određuje njihovo društveno biće,
nego društveno biće određuje njihovu svijest.
21
Mislioci različitih provenijencija, pripadnici isto tako različitih filozofskih i pedagoških pravaca,
prionuli su na obiman i doista težak posao da unutar jednog iznimno kompleksnog područja kao što
je obrazovanje (i naravno odgoj) ponude ovakve ili onakve koncepte tzv. nove škole koja bi bila što
više u skladu sa izazovima novog vremena. Uporišta ovakvom poslu bila su doista brojna. Neki su se
vezivali za osnovne ideje J. J. Rousseaua, a osobito za onu o povratku prirodi, drugi su se naslanjali
na znane zahtjeve Herberta Spencera da je u obrazovanju nužno preferirati prirodno-znanstveno
i praktično znanje, trećima je, pak, bio bliži psiholog Wilhelm Wundt sa svojom emocionalnom
teorijom volje, a možda i Schopenhauer za kojeg je cijeli svijet bio volja i predstava itd.
Uporedo s tim i na teorijskom i na političkom planu jačala je ideja individualnosti koja u
filozofskom smislu doživljava vrhunac kod Nietzschea, a u pedagoškom u tretmanu učesnika
obrazovnog procesa kao samosvojnih pojedinaca. Drugim riječima, riječ je o ekspanziji onih ideja
i mislilaca koji kao da unisono poručuju: treba ići bilo kuda, samo ne nazad u ralje metafizičkih
sistema i ispraznosti znanja koje je samo sebi cilj i koje je – kao takvo – s one strane života.
Osuđujući tradicionalno herbartovsko obrazovanje kao „dresuru mrtvih pojmova“, jedan
interesantan mislilac, imenom Arthur Bons, kaže da tamo gdje je škola vladala više ne raste trava
i ne pjeva niti jedna ptica. (10) Nizu kritičara tradicionaliteta pripada i John Dewey. On naglašava
da je vrijedno samo ono znanje koje je stečeno vlastitim iskustvom i koje služi kao instrument
za akciju. Prema Deweyu, sva ljudska djelatnost proizlazi iz četiri osnovna ljudska nagona. To
su nagon za druženjem, za ispitivanjem, za radom i za izražavanjem. Suštinski, obrazovanje je
rekonstrukcija povijesnog iskustva u vlastitom iskustvu djeteta. (11) Zato Dewey zastupa ideju
slobodnog odgoja i slobodnog rasta djeteta, čime bi dijete bilo, da tako kažemo, aktivni centar
odgoja i obrazovanja.
Spomenuti stavovi su bitno utjecali i na profiliranje još nekih važnih pokušaja realizacije ideje „nove
škole“. Tu, svakako, treba istaći tzv. projekt-metodu (W. H. Kilpatrick, E. Collings, Ch. McMurry
i dr.), pri čemu se ukidaju nastavni planovi i programi kao i predmetna nastava. Ovome svakako
treba dodati i tzv. dalton-plan koji je proistekao iz ideja Johna Deweya. Suština ove metode je u
isključivom oslanjanju na samostalni rad učenika, gdje su u prvom planu samostalnost, sloboda,
kreativna aktivnost učenika itd. Naravno, u ovom slučaju u drugom planu je učenički kolektiv.
Kada je riječ o različitim modelima primjene koncepta nove škole, valja spomenuti i jena-plan
P. Petersena. (12) U okviru ovog modela škola je praktično preuređena u narodnu zajednicu koja
funkcionira kao jedna velika porodica. Ukinuti su razredi, a prakticiraju se četiri osnovne pedagoške
djelatnosti: razgovor, igra, rad i svečanosti. Naravno, osnovni oblik rada je grupni rad.
Pored navedenog, u literaturi se spominju i drugačiji pokušaji implementacije koncepta nove škole.
Ovom prilikom izdvajamo „funkcionalnu pedagogiju“ E. Claperedea. Polazište ovog koncepta
je u stavovima da dijete nije odrastao čovjek u malom, nego je individuum sa svojim osobenim
potrebama i interesima, te da cjelokupni pedagoški rad treba usmjeriti na stavljanje u funkciju
osnovnih dječijih sposobnosti.
Također, treba istaći i školu akcije. Utemeljitelj ovog modela je W. A. Lay koji smatra da je upravo
akcija osnovna karakteristika tjelesnog i psihičkog života djeteta. Iz takvog polazišta slijedi da
22
pojam akcije treba prenijeti i u nastavni proces, odnosno da ovaj pojam treba tretirati prvenstveno
kao pedagoški pojam. Ili, iskazano drugačije, u takvom stjecaju stvari, nastavni proces kao događaj
postaje doživljaj.
Interesantan je i koncept „škole za život putem života“ koji je profilirao belgijski pedagog Ovide
Decroly. Pojednostavljeno rečeno, nastava treba biti sam život. Praktično, to znači da se u obradi
tematskih sadržaja primjenjuju tri osnovna metoda: promatranje, misaoni rad i izražavanje. Na
sličnoj liniji je i švicarski pedagog Adolf Ferriere koji koristi termin aktivna škola da bi označio
simbiozu bitnih, najvažnijih aktivnosti djeteta (manuelne, socijalne i intelektualne aktivnosti). Na
taj način škola, uistinu, postaje školom života.
Ako ovome dodamo i reforme školstva u Čehoslovačkoj (krajem dvadesetih godina prošlog
stoljeća), a nešto ranije i u Austriji – bazirane na idejama nove, radne škole – sa punim pravom
može se utvrditi da je koncept ovakve škole značio istinski novum u odnosu na tradicionalne
modele obrazovanja. Dakako, uz nešto što treba obavezno naglasiti: spomenuti novum je, kako
u evropskim tako i u ovdašnjim prilikama, egzistirao relativno kratko. Sistemi zasnovani na
onome što je episteme, moć znanja, pa i društvo znanja, gotovo brutalno su poništili svekolike
pokušaje „oživotvorenja“ obrazovanja. No, utoliko je jači motiv, a jača je i potreba da se ozbiljnije
i obuhvatnije istraži fenomen zvani „radna škola“. Ne samo zbog istraživanja radi istraživanja i
ne samo zbog toga što se danas nerijetko ideja „radne škole“ običava tretirati tek kao nešto što
pripada egzotici, već i zbog svagda otvorene potrebe da se opserviraju i oni koncepti obrazovanja
koji nisu uvijek i u svakom vremenu nalazili punu verifikaciju u pedagoškoj praksi. A možda ni u
pedagoškoj teoriji.
Dakako, riječ je i o nečemu što ima šire konotacije. Sudeći po svemu, tek u općim crtama su
navedene ideje „oživotvorenja“ obrazovnog procesa, pri čemu se preferira dječija individualnost i
otvara horizont koji su mnogi interpretatori nazivali individualnom pedagogijom. Ovdje sigurno ne
možemo ulaziti u relevantnost prethodne sintagme, ali izgleda da je individualizacija nešto što je
doista nužno u prevazilaženju kako dominacije sistemskog mišljenja tako i obrazovanja zatočenog
u mreže takvog istog sistema.
Osnovna zamisao utemeljitelja ideje i realizacije koncepta „radne škole“ bila je u tome da se
stvore uslovi za uvođenje i uvažavanje samostalnosti i aktiviteta učesnika u obrazovnom procesu,
kao pedagoškog i metodičkog kvaliteta u prevazilaženju receptivnih formi nastave. S tim u vezi,
sadržaje učenja treba projektirati iz sadržaja života.
U 20. stoljeću, dakle, ostvaren je kontinuirani napor u traganju za primjerenijim obrazovnim
sistemom. Promjene u ekonomskom i socijalnom razvoju nametale su potrebu za savremenijom,
fleksibilnijom školom koja bi davala opća i stručna znanja primjerena tim promjenama.
Zato su nove koncepcije i modeli uvažavali dvije osnovne pretpostavke:
1. prirodu djeteta i njegove mogućnosti,
2. potrebu savremenog života i pripremanje mladih za njihovo aktivno angažiranje u
nazivima novih koncepcija škola i njihovih modela: radna škola, aktivna škola, škola po mjeri,
škola za život putem života, škola laboratorija, otvorena škola, škola bez zidova itd.
23
Nove koncepcije škole posebno su zaslužne za stav da je učenik u centru pozornosti, a da nastavnici
samo objašnjavaju, usmjeravaju, savjetuju i pomažu.
Takvim načinom rada u školi je potpuno izmijenjena atmosfera i klima, izmijenjeni su odnosi
između učenika, učenika i nastavnika, škole i roditelja.
Može se reći da je osnovna težnja svih bila da škola i učenje budu privlačni, da učenici žele u njoj
učiti i spoznati, da škola bude „škola radosti“.
Bez obzira na to koliko je svaka od novih koncepcija pojedinačno uspjela i u kojoj mjeri, one su
dovele do značajnih rezultata:
-
promijenile su filozofiju obrazovanja i odgajanja,
-
povećale su svijest o odgovornosti škole ne samo u pogledu stjecanja znanja nego
i u razvitku potencijala svakog učenika,
-
utjecale su na mijenjanje autoritarne škole i neprikosnovenog autoriteta
nastavnika,
-
djelovale su na obezbjeđenju veće slobode i samostalnosti učenika,
-
izmijenile su opću klimu u školi.
Naravno, nisu svugdje i u jednakoj mjeri utjecale ideje „otvorene“ i „nove“ škole. Ali ono što je
sigurno jeste to da danas malo ko može ili želi braniti autoritarnu školu i ono što se u širem smislu
podrazumijeva pod tom sintagmom.
Literatura
(1) Riječ je o filozofiji znanosti kao disciplini koja danas sabira i valorizira domete, ali i svekolika
ograničenja, „novovjekovne slike svijeta“ (M. Heidegger), kritiku dehumanizacije i zaborava
etičnosti što u sebi nužno nose dometi same znanosti (Jonas, Sloterdijk, Fayerabend i dr.),
otvorena pitanja budućnosti znanstvenog pogleda na svijet itd.
(2) Tek radi ilustracije, valjalo bi npr. spomenuti Hegelove stavove da je sloboda „spoznata
nužnost“, da je cilj povijesti „apsolutno znanje“. Up: Hegel, G. W. F. (1974), Fenomenologija
duha, BIGZ, Beograd.
(3) Negativne konotacije termina poimanje ili pojam vidljive su i u jezičkoj ravni. Recimo, u
našem jeziku imenica pojam dolazi od glagola poimati, što znači i posjedovati. Dakle, ako život
svodimo samo na pojmljeni život, onda ga posjedujemo tek kao neku puku stvar, odnosno život
ne živimo, nego ga gotovo nasilno posjedujemo. Ili, u njemačkom der Begriff (pojam) dolazi od
glagola begreiffen koji znači obuhvatiti, što će reći sustegnuti, a u krajnjem posjedovati.
(4) Senc, Stjepan (1910), Grčko-hrvatski rječnik za škole, Zagreb, str. 925.
(5) Up: Petračić, Franjo (1875), Grčko-hrvatski rječnik za škole, Zagreb. Bošnjak, Branko (1985),
Uvod u filozofsko mišljenje i rječnik, Naprijed, Zagreb. Filipović, Vladimir (1989), Filozofski
rječnik, treće dopunjeno izdanje, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb. Pored toga,
recimo, Željko Škuljević naglašava da postoji i arete techne, kao „vrlina u umijeću“ („Techne
i sofistika“, zbornik Filozofija i tehnika, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 2003, str. 25–
26). Inspirativna su i tumačenja različitih transformacija značenja pojma techne koje je dao
Spahija Kozlić u svojoj doktorskoj disertaciji o fenomenu slobode u doba tehnike, pri čemu se
24
upozorava na to da techne, transformirana u savremene likove tehnike, može biti bitan faktor
de(kon)strukcije humanuma.
(6) Dictionary of Philosophy and Religion (Easten and Western Thought), Humanites Press, New
Jersey, 1996.
(7) J. E. Heyd (1973), „Zur Geschichte Wortes Technik“, objavljeno u: Humanismus und Technik,
TU, Berlin – Frankfurt a. M., str. 25–43.
(8) Kada je riječ o tome, treba svakako spomenuti i Levinasa, Derridu ili Baudrillarda, kao i druge
mislioce koji su interes filozofije usmjerili na pitanja tzv. postfilozofske situacije, odnosa Ja i
Drugi.
(9) Danas kada je sve što postoji postalo planetarno po obuhvatnosti, postalo je planetarno i po
lutanju, jer riječ planet izvorno označava onoga koji luta. Up: Axelos, Kostas (1973), Na putu
ka planetarnom mišljenju, Stvarnost, Zagreb.
(10) Nav. prema: Demarin, Mate (1936), Idejne komponente radne škole, Zagreb, str. 23.
(11) Dewey, John (1934), Pedagogika i demokratija, Geca Kohn, Beograd, str. 592.
(12) Up: Jakopović, Stjepan (1984), Pokret radne škole u Hrvatskoj, Školske novine, Zagreb.
25
26
Pogledi i mišljenja / Views and Opinions
27
28
Sanela Šadić
UDK 364.632 (497.6)
SOCIOEKONOMSKA NESIGURNOST – DETERMINIRAJUĆI FAKTOR U PROCESU
REHABILITACIJE ŽRTAVA NASILJA
SOCIOECONOMIC UNCERTAINTY - DETERMINING FACTOR IN THE
REHABILITATION OF VICTIMS OF VIOLENCE
Sažetak
Bosanskohercegovačko društvo suočeno je sa kontinuiranim, višedecenijskim i kompleksnim historijskim,
političkim, ekonomskim i socijalnim okolnostima koje ponajviše pogađaju osjetljive kategorije stanovništva.
Sigurnost žene u porodici, uprkos društvenom napretku, nerijetko je dovedena u pitanje. Nerijetko su
traumatizirane i izložene nasilju od najbližih članova porodice: očeva, muževa, braće ili drugih članova
porodice. Ekonomska nestabilnost i nezaposlenost posebno utječu na položaj žene i djece u porodici i
čest je uzrok njihove viktimizacije. Činjenica da sistem socijalne zaštite, uprkos pozitivnim legislativnim
promjenama, nije dovoljno snažan da pruži adekvatnu pomoć i podršku žrtvama nasilja, dodatno usložnjava
ovaj problem. U ovom radu je prezentirano istraživanje čije je osnovno pitanje koliko su same žene, usljed
nedostatka sigurnosti unutar sistema, spremne preuzeti inicijativu u cilju stjecanja ekonomske neovisnosti.
Ovo je veoma često jedan od ključnih faktora od kojih ovisi kompleksan proces rehabilitacije žene (i djece)
traumatizirane nasiljem u porodici.
Ključne riječi: žene, djeca, nasilje u porodici, socijalna zaštita, ekonomska nesigurnost, poduzetništvo
Summary
The BH society in last few decades is continuously facing with complex historical, political, economical,
and social circumstances that affect the most vulnerable categories of the population. Safety of women in the
family, in spite of social progress, is often put under the question. They are often traumatized and subjected
to violence by their closest family members: fathers, husbands, brothers or other family members. Economic
instability and unemployment are especially affecting the status of women and children in the family and is
often the cause of their victimization and further rehabilitation. The fact is that the social welfare system,
despite positive legislative changes, it is not powerful enough to provide adequate assistance and support
to victims of violence, what makes the problem more complex. This paper presents research whose main
question is how the women themselves, due to the lack of security within the system, are willing to take the
initiative in order to gain economic independence. This is often one of the key factors on which depends a
complex process of rehabilitation of women (and children) traumatized by domestic violence.
Key words: women, children, domestic violence, social protection, economic uncertainty, enterprise
29
Složenost procesa tranzicije i definiranje položaja žene unutar porodice
Brojni problemi koji karakteriziraju bosanskohercegovačko društvo proteklih nekoliko decenija
reflektiraju se na sve aspekte života, posebno ugrožavajući najranjivije kategorije. Žene i djeca
predstavljaju najranjivije skupine upravo zbog činjenice da su nerijetko izloženi zlostavljanju i
zanemarivanju unutar same porodice.1 Naime, izvještaji i statistike, kako na globalnoj tako i na
lokalnoj razini, ukazuju na poražavajuće stanje porodice općenito. Na osnovu istraživanja o obimu
i prevalenciji oblika intimnog partnerskog nasilja u 71 zemlji svijeta, u studiji Ujedinjenih nacija
(2006) registrirano je 13–61 % žena. Psihičko i emotivno nasilje privlačilo je manje istraživačke
pažnje, ali studija Svjetske zdravstvene organizacije navodi prevalenciju 20–75 % (prema Idžaković
et al. 2012).
Pregledni podaci za Evropu upućuju na to da je najmanje između 20 i 25 % žena tokom života bar
jednom iskusilo fizičko nasilje od partnera, a njih više od 10 % seksualno nasilje koje je uključivalo
upotrebu sile. O psihičkom nasilju, kao posebnoj kategoriji, govori se u nekoliko studija, a stope se
kreću od 19 do 42 %. Ako bi se uzele u obzir sve forme nasilja (uključujući i proganjanje), više od
45 % žena u Evropi imalo je u svom životu iskustvo nasilja (prema Idžaković et al. 2012). Prema
podacima Gender centra u Federaciji BiH, broj prijavljenih slučajeva nasilja u porodici za period
od 2006. do 2011. godine je 9.597. Broj izrečenih zaštitnih mjera za period 2006–2012. godine
je 520. U Republici Srpskoj u periodu 2008–2012. godine, prema MUP-u i Osnovnom sudu, za
djelo nasilja u porodici bilo je 1.345 procesuiranih slučajeva. U Republici Srpskoj u 2011. godini
14 žena je bilo žrtva silovanja, a u 2012. godini njih 17 i 2 djevojčice. Šokantan je podatak da
je u prvih 9 mjeseci 2013. godine evidentirano 764 slučajeva nasilja u porodici, u 313 slučajeva
radi se o krivičnim djelima. U posljednjih 13 godina u Republici Srpskoj ubijene su 73 žene žrtve
partnerskog ili porodičnog nasilja (prema Ringeringeraja.ba, 2013).
Savremeno društvo, koje je tolerantno na društvene patologije, jednak odnos ima i prema nasilju
u porodici i represiji žene (Deirdre; Connie 2009). Beskonačno bavljenje dijagnosticiranjem
problema iscrpljuje kako zajednicu tako i pojedince, dok resursi za rješenje prepoznatog
problema na kraju budu minorni, a rezultati gotovo neprepoznatljivi. Nedostatak spremnosti da
se bavi ovim problemom ima nesagledive posljedice, ostavljajući žrtve nasilja u beznađu. Među
čestim razlozima ostanka u nasilnoj zajednici ističe se upravo finansijska nesigurnost, uglavnom
uzrokovana nezaposlenošću kao i činjenicom da tržište rada gotovo ne postoji. Broj nezaposlenih
kontinuirano raste kako globalno tako i lokalno. Faktori koji utječu na viktimizaciju pojedinih
članova porodice višestruki su i nikako se ne mogu generalizirati. Niz je individualnih, porodičnih
i društvenih rizičnih faktora koji su prepoznati kao mogući uzroci nasilja u porodici, od kojih se
najčešće izdvajaju nizak obrazovni nivo, ranije nasilno porodično iskustvo, rani brak, proširena
porodica, alkohol kao i nezaposlenost žene (Deirdre; Connie 2009). Brojne promjene u društvu
posredno utječu na viktimizaciju žena i djece u porodici. Opća nesigurnost u društvu u velikoj
mjeri definira odnose unutar porodice, a porodica i porodični dom sve češće bivaju „najopasnije
mjesto modernog društva“ (Gidens 1998:201). Bosanskohercegovačko društvo, evidentno samo
deklarativno, iskazuje zabrinutost podacima koji ukazuju na nasilje u porodici. Agresivnost je
model ponašanja koji se danas izrazito tolerira na način da za takva ponašanja ne slijedi adekvatna
kazna.
1
Prema istraživanju grupe autora u periodu 1. 1. 2004–1. 1. 2005. godine, u 15 gradova u Bosni i Hercegovini
registrirano je 2865 slučajeva nasilja u porodici od kojih je 1233 završeno presudom (Adžajlić-Dedović et.al. 2005).
30
Društvo rizika (Beck) i opće nesigurnosti (Bauman) ostavlja traga na sve njene građane, dok su
riziku najviše izložene najranjivije skupine među koje spadaju i žene. Socijalna nejednakost, kako
ističe Bauman (2014), ne utječe samo na obrazovanje, zdravlje i društvenu diskriminacije već i na
kvalitet života općenito. Problemi u društvu i socijalne patologije, kako dalje ističe, koreliraju sa
stepenom socijalne nejednakosti više nego sa životnim standardom.
Podatak Međunarodne organizacije rada (2014–2015), prema kojem 70 % populacije u svijetu
ne ostvaruje prava iz socijalne zaštite, zbilja je poražavajući. Ovim se najdirektnije krše temeljna
ljudska prava koja su garantirana nizom međunarodnih dokumenata. Prema podacima Agencije
za statistiku Bosne i Hercegovine (2007), 18,56 % građana živi ispod linije i 22,9 % na liniji
siromaštva. U 2013. je registrirano 44,5 % nezaposlenih, a 50 % socijalno isključenih. Oko 300.000
građana nema zdravstvenu i socijalnu zaštitu, a broj novih korisnika socijalne pomoći permanentno
raste (Helsinški komitet za Bosnu i Hercegovinu, 2007).
Siromaštvo i nezaposlenost, koji su u zapaženom porastu, pretpostavka je koja određuje (ne)
mogućnost napuštanja nasilnog partnera. Iskustva pokazuju da se veliki broj žena nikad ne odluči
potražiti pomoć ili se pak veoma teško odluče za takav korak. Za mnoge žene odluka da izađu iz
nasilne veze i da započnu život kao samohrane majke nosi vrlo visok rizik od siromaštva (Klein
2009, prema Idžaković et al. 2012).
Žene traumatizirane unutar porodice često ne vide izlaz i mogućnost izbora, opterećene ponajviše
odsustvom mogućnosti za stjecanje ekonomske neovisnosti. Činjenica da su mogućnosti žena na
tržištu rada ograničene često je potkrijepljena faktorima poput: tradicionalne uloge žene u porodici
i društvu, niskog nivoa obrazovanja i nedovoljne informiranosti žene u ruralnim sredinama,
favoriziranja muškaraca pri zapošljavanju, slabe kreditne sposobnosti (Ministarstvo za ljudska
prava i izbjeglice, 2010).
Bilo kako bilo, bez pomoći i podrške najbližih članova porodice ili drugih bliskih osoba, u slučaju
da žena nema ekonomsku sigurnost, ideja o napuštanju nasilnog partnera teško da može biti
realizirana. Pomoć makrosistema dosta je neizvjesna, nefunkcionalna i nesigurna. U vrijeme kada
50 % građana živi u siromaštvu i bori se za vlastitu egzistenciju, solidarnost prema žrtvama nasilja
može izostati i u samom mikro/mezosistemu.
Nemogućnost sistema socijalne zaštite da pruži podršku ženi žrtvi nasilja koja bi bila izvjesna i
potpuna, drugi je ozbiljan problem. Status žene dodatno usložnjava njeno nedovoljno obrazovanje,
tradicionalna uvjerenja i predrasude o ulozi žene u porodici. Bašić i Miković (2012) ističu da je „stopa
zaposlenosti žena s različitim nivoima obrazovanja u pravilu niža u odnosu na muškarce, s izuzetkom
u kategoriji zaposlenika s visokim obrazovanjem u kojoj je stopa zaposlenosti žena veća u odnosu
na muškarce (21,7 % žena spram 14,9 % muškaraca)“ (str. 31). Autorice također ističu problem
nedostatka obrazovanja žena, a prema podacima, 25 % žena i 18 % muškaraca nema niti osnovu školu,
34 % žena i 25 % muškaraca ima završenu osnovu školu, srednju školu je završilo 48 % muškaraca
i 35 % žena, dok je ovaj nesrazmjer manji kod visokoobrazovnih (6 % žena i 9 % muškaraca).
Alarmirajući je i podatak da su, prema statusu u zaposlenju, osobe u plaćenoj zaposlenosti
zastupljene sa 72,55 %, dok je učešće samozaposlenih osoba 22,1 % (Ministarstvo za ljudska prava
i izbjeglice, 2010). Zapaženo je da je u oblasti samozapošljavanja izrazito prisutna disproporcija
31
žena i muškaraca, u poređenju s drugim oblastima zapošljavanja. Direkcija za ekonomsko planiranje
BiH u izvještaju za 2010/2011. upozorava na zapaženo smanjenje broja samozaposlenika i za samo
godinu dana, u 2011, registrirano ih je 176.000 manje. Samozaposlenih muškaraca je 2,5 puta više
nego samozaposlenih žena.
Nezaposlenost žene u porodici može biti jedna od okolnosti koje su često presudne za ostanak
žene s nasilnim partnerom, što zasigurno višeznačno utječe na njenu viktimizaciju. Siromaštvo i
nezaposlenost povećavaju bračnu i porodičnu nervozu na više načina:
- od muškarca se tradicionalno očekuje da obezbijedi sredstva i izdržava porodicu, što on
danas nerijetko nije u mogućnosti ili ne može osigurati dostatna i sigurna sredstva za život.
Ovakva situacija povećava stres i nervozu, koji često mogu biti usmjereni prema ženi i/ili
djeci. Nezaposlenost, kako ističu neki autori, nije toliko stresna za ženu koliko za muškarca
(Jahoda1982, Ovesen 1978, prema Kieselbach et al. 2006);
- nezaposlena žena je općenito češće viktimizirana od zaposlene;
- nezaposlenost žene jedan je od najčešćih razloga ostanka s nasilnim partnerom.
Teško je pronaći logičan, potpun i smislen odgovor zbog čega su žene i djeca toliko nesigurni
u vlastitim porodicama i kako to da je porodica postala tako opasno mjesto za život. Utjecaj
nezaposlenosti i nesigurnosti povezuje se s osjećajem manje vrijednosti i gubitkom moći unutar
same porodice, ali i izvan nje, dovodeći do krize identiteta, zbog čega muškarac postaje nasilan i
agresivan (Ajduković 2000).
Grupa autora koja je istraživala nasilje u porodici (Adžajlić-Dedović i sur. 2005) također nalazi
da je nezaposlenost jedan od glavnih uzroka nasilja u porodici, istovremeno dolazeći do saznanja
da su alkoholizam i PTSD ozbiljni uzroci viktimizacije žene. I neka druga istraživanja uočavaju
povezanost siromaštva i nasilja u porodici, pa tako Seith (2001) ističe da je nasilje češće u
siromašnim porodicama (63%) i u porodicama s nedovoljnim primanjima (36%).
Nezaposlenost u porodici dodatno intenzivira netrpeljivost i uzrokuje socijalnu isključenost
najvećeg dijela građana koji žive na rubu egzistencije ili čak u potpunoj bijedi. Sistem socijalne
zaštite, uređen na entitetskom i na kantonalnim nivoima, dosta je neujednačen i predstavlja
ozbiljnu prepreku u ostvarivanju socijalne jednakosti njenih građana. Sarajevski kanton prednjači
nad drugim dijelovima zemlje u ostvarivanju i zaštiti prava građana upravo na temelju ekonomske
razvijenosti.
Proces tranzicije prvenstveno karakterizira prelazak iz prilično sigurnog društvenog sistema
na nemilosrdnu tržišnu ekonomiju, u kojoj se očekuje odgovornost pojedinca, inventivnost i
poduzimljivost. Društvo danas nije sposobno obezbijediti ni ekonomsku niti socijalnu sigurnost
u onoj mjeri koja je potrebna čovjeku kako bi zadovoljio egzistencijalne potrebe. Dijagnoza
savremenog društva već je odavno postavljena, no, nažalost, nismo odmakli od ovog koncepta.
Slijedom pravila nemilosrdne tržišne ekonomije položaj žene postaje dosta nestabilan, posebno
žena koje zbog složene porodične situacije nisu u mogućnosti sudjelovati na tržištu rada. Kako žena
koja je žrtva nasilja može povećati svoje mogućnosti na tržištu rada kako bi izašla iz začaranog
kruga nasilja?
32
Hipoteze
H1. Jedan od najozbiljnijih problema žena žrtava nasilja je nezaposlenost i teška finansijska
situacija.
H2. Sistem socijalne zaštite nije dovoljno efikasan u pružanju pomoći ženama i djeci žrtvama
nasilja i veoma se razlikuje u pojedinim kantonima.
H3. Žene žrtve nasilja nisu spremne za preuzimanje inicijative za ekonomsko osamostaljivanje.
Metodološki okvir
Za ovaj rad je izvršeno istraživanje servey metodom na uzorku od 51 žene žrtve nasilja u porodici.
Žene žrtve nasilja obuhvaćene uzorkom su smještene u sigurnim kućama u nekoliko gradova i
različitih kantona u Bosni i Hercegovini (Sarajevo/Sarajevski kanton, Mostar/Hercegovačkoneretvanski kanton, Zenica/Zeničko-dobojski kanton, Tuzla/Tuzlanski kanton). Istraživanjem su
obuhvaćene žene starosne dobi 20–55 godina; sve žene koje su obuhvaćene ovim istraživanjem su
porodične, u bračnim zajednicama i imaju djecu (u prosjeku dvoje djece). Empirijsko istraživanje
je provedeno u periodu od maja do jula 2007. godine.
Upitnikom su obuhvaćena pitanja o problemima s kojima se žene susreću, prvenstveno imajući
fokus na pitanjima zaposlenosti i finansijske situacije ali i socijalne sigurnosti. Istovremeno će se
ispitati kakva su njihova iskustva sa službama socijalne zaštite i kvaliteti usluga koje su primile.
Na kraju se otvara i bitno pitanje: Da li su i u kojoj mjeri ove žene spremne da se ekonomski
osamostale pokretanjem samostalnog posla/biznisa?
Tabela 1: Struktura uzorka
Grad
Zenica
Sarajevo
Mostar
Tuzla
Ukupno
Broj anketiranih
žena
7
15
10
19
51
Dob
20–50
20–50
21–50
22–55
20–55
Bračni status
žena
udate
udate
udate
udate
udate
Broj djece
Appr.
1,5
2,4
2,7
1,9
2,1
Najčešći problemi s kojima se susreću žene i djeca žrtve nasilja
Žene žrtve nasilja suočene s brojnim problemima često ostaju u začaranom krugu nasilja i nikada
ne potraže pomoć. Ove žene su često nižeg obrazovnog nivoa, nezaposlene su, u sistemu socijalne
zaštite ne mogu pronaći dovoljno sigurnosti, imaju probleme stanovanja, podjele imovine, zbog
činjenice da uglavnom muževi vlasnici imovine, često žive u strahu da zbog nezaposlenosti i malih
mogućnosti zapošljavanja djeca budu povjerena ocu.
33
Ovo istraživanje dolazi do saznanja da su žene žrtve nasilja uglavnom nižeg stepena obrazovanja,
tako je od ukupno 51 žene smještene u sigurnoj kući 21,57 % bez škole, 29,41 % ima osnovnu
školu, 43,12 % ima završenu srednju školu, dok visoku stručnu spremu ima tek 5,88 % žena.
Ohrabruje podatak da je veliki broj ispitanih žena (60,7 %) spreman na dodatnu edukaciju i
nastavak školovanja.
Glavni problem žena žrtava nasilja jeste problem nezaposlenost (ako izuzmemo
problem sigurnosti). Žene smještene u sigurnim kućama ističu da je problem
nezaposlenosti najsloženije pitanje koje im onemogućuje rehabilitaciju i nastavak
života izvan nasilne zajednice. Čak 93 % posto žena u sigurnim kućama je nezaposleno.
Nije rijedak slučaj da zaposlene žene, čiji nasilni muževi ne odustaju da zlostavljaju, čak i kada su
smještene u sigurnim kućama, ostanu bez posla.
Tabela 2: Najčešći problemi žena žrtava nasilja
Strah od nasilnika neprestano je prisutan kod žrtava nasilja i to ne samo strah za sebe i vlastiti
život nego i za djecu i srodnike. Žene smještene u sigurnim kućama, iako su se odlučile potražiti
pomoć u namjeri napuštanja nasilnika, nerijetko i dalje bivaju izložene maltretiranju i proganjanju
od nasilnika. Činjenica je da zbog straha od nasilnika većina žena ostaje da živi u takvoj zajednici.
Socijalna zaštita žena žrtava nasilja
Važeći legislativni okvir iz socijalne zaštite na nivou Federacije BiH ne normira žrtve nasilja
kao korisnike socijalne zaštite. Uprkos ovom „općem“ zakonodavnom okviru, pojedini kantoni
(Kanton Sarajevo, Tuzlanski i Zeničko-dobojski kanton) su prepoznali osjetljivost problema
i potrebu da se žrtve nasilja zaštite, te uvrstili žrtve nasilja kao korisnike prava iz socijalne
zaštite. U većini kantona ova kategorija korisnika neće moći ostvariti neka od temeljnih prava.
Pozitivne zakonodavne promjene u cilju zaštite žrtava nasilja u porodici (Zakon o zaštiti od nasilja
u porodici FBiH, 2013) obezbjeđuju „pravo na osiguravanje osnovnih životnih potreba u pogledu
34
neophodnog zdravstvenog, socijalnog i materijalnog zbrinjavanja i pravo osiguravanja pravne
pomoći za rješavanje socijalnog, ekonomskog i drugog statusa“ (član 31). Kantonalne zakone iz
socijalne zaštite obavezno treba uskladiti sa ovim zakonom. Stoga zaštita žrtava postaje imperativ,
a ne volja pojedinaca.
Nevladine organizacije učinile su puno kada je riječ o zaštiti žena i djece žrtava nasilja, prvenstveno
pružajući utočište i sigurnost u interventnim situacijama. Ove organizacije danas predstavljaju
ozbiljnog partnera postojećim službama socijalne zaštite. Međutim, ovdje je prisutan problem
odsustva legislativnog okvira koji regulira ovu oblast, odsustva tehničkih, stručnih uslova i
standarda usluga koje sigurne kuće pružaju žrtvama nasilja (Strategija za prevenciju i borbu protiv
nasilja u porodici 2013–2017).
Trenutna ekonomska situacija, disproporcija u broju zaposlenih i korisnika socijalne zaštite, dovodi
cjelokupan sistem socijalne zaštite u složenu situaciju kada je općenito riječ o pružanju pomoći
osobama koje se nalaze u stanju socijalne potrebe, pa tako i žrtvama nasilja. Nedužni građani ne
mogu osigurati najosnovnija prava poput zapošljavanja, zdravstvene zaštite, prava na socijalnu
zaštitu, zaštite materinstva, prava na stan, prava djece na obrazovanje, zaštite starijih osoba, žena,
djece i drugih isključenih i marginaliziranih skupina.
Socijalna zaštita je uređena na nivou kantona, a socijalna prava građana su limitirana finansijskim
mogućnostima. Stoga su prava i mogućnosti žena i djece, kada je riječ o pravima na socijalnu
zaštitu, vrlo neujednačena i ovise o ekonomskoj situaciji pojedinih kantona. Mogućnosti kojima
raspolažu žene žrtve nasilja unutar sistema socijalne zaštite su:
-
-
-
-
novčana i materijalna pomoć,
smještaj u sigurnu kuću,
psihosocijalna pomoć i
savjetovanje.
Proces pružanja pomoći žrtvama nasilja je multidisciplinaran i multisektorski. Više je stručnjaka
koji će raditi sa ženom (socijalni radnik, psiholog, pravnik, pedagog, ljekar i policajac), dok su
pored centara za socijalni rad ponajviše uključene i nevladine organizacije/sigurne kuće u koje
se smještaju žene te sudovi, zdravstvene ustanove i policija. U daljnjem procesu rehabilitacije
potrebno je aktivno uključiti zavod za zapošljavanje koji će, nakon psihološke stabilizacije, biti od
strateškog značaja u zapošljavanju žena čija rehabilitacija konačno neće biti zaokružena ukoliko
se izostavi ovaj bitan moment.
Uloga centra za socijalni rad u procesu pružanja pomoći i podrške je da: primi i sasluša žrtvu
nasilja, obavijesti policiju, upozna žrtvu s njenim pravima, poduzme sve mjere važne za sigurnost
žene i djece, izradi plan sigurnosti i redovno kontaktira sa žrtvom, posreduje i pomaže žrtvi nasilja
kod ostvarivanja prava (besplatna pravna i zdravstvena pomoć), sarađuje s policijom radi hitne
intervencije u cilju zbrinjavanja.
Novčane pomoći su male, uglavnom su jednokratne i ne pružaju ženi i djeci ozbiljnu sigurnost
koja im je potrebna. U koordinaciji sa sigurnim kućama centri za socijalni rad najčešće posreduju
u smještanju žena i djece u sigurne kuće. Sam boravak u sigurnim kućama je kratak i prelaznog je
karaktera.
35
Tretman koji žrtve nasilja dobivaju u sigurnoj kući podrazumijeva: zbrinjavanje žena i djece,
stručnu pomoć kroz individualni i grupni rad, savjetovanje, porodičnu terapiju, okupacionu
terapiju, bračno savjetovanje, pravno savjetovanje, pedagošku podršku, medicinsku podršku kao
i pohađanje kurseva i stjecanje određenih vještina u cilju ekonomskog osnaživanja (prilagođeno
prema Strategiji za prevenciju i borbu protiv nasilja u porodici 2013–2017).
Tabela 3: Pomoć centara za socijalni rad
Vrsta pomoći
Sarajevo
%
Zenica
%
Mostar
%
Tuzla
%
bez pomoći
CZSR
0
0%
5
71,40%
5
50,00%
15
78,90%
finansijska
7
46,90%
0
0%
5
50,00%
1
5,30%
materijalna
3
20,10%
1
14,30%
2
20,00%
3
15,80%
psihološka
8
53,60%
0
0%
4
40,00%
0
0%
savjetovanje
smještaj u sigurnu
kuću
2
13,40%
1
14,30%
4
40,00%
0
0%
14
93,8
0
0%
0
0%
3
15,80%
U istraživanju se došlo do sljedećih podataka: da je od 51 ispitanice bez pomoći centra za socijalni
rad ostalo 49 % žena, finansijsku pomoć primilo je 25,5 % žena, materijalnu pomoć primilo je
17,6 % žena, psihološku pomoć primilo je 23 % žena, pomoć savjetovanjem dobilo je 13,7 %
žena, a centri za socijalni rad u sigurne kuće uputili su 33 % žena i djece. I neka druga istraživanja
(Lindhorst et al. 2008) ukazuju na podatak da žene, i kada prijave nasilje u porodici, tek nekolicina
njih (0,5–3 %) dobije usluge radnika u socijalnim službama (prema Idžaković 2012).
U izvještaju Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice iz 2010. o primjeni međunarodnog pakta
o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, u jednoj od preporuka, istaknuto je kako Bosna
i Hercegovina mora raditi na kreiranju povoljnijih uslova rada centara za socijalni rad. Ohrabruje
činjenica da su centri za socijalni rad i sami socijalni radnici prepoznati kao jedan od prioriteta
kojima treba pružiti i kadrovsku i finansijsku podršku kako bi se poboljšao kvalitet usluga koje
pružaju, dok istovremeno obeshrabruje informacija da momentalno ne postoje(finansijski) uslovi
kako bi se realizirala ovakva preporuka.
Socijalna zaštita žena i djece vrlo je različita u pojedinim kantonima i uglavnom je ustanovljeno
da Sarajevski kanton pruža najbolju zaštitu žrtvama nasilja, gdje su sve anketirane žene imale neku
vrstu pomoći od centra za socijalni rad i smještene su posredstvom centra za socijalni rad. Zanimljiv
je podatak da žene žrtve nasilja, iako su smještene posredstvom centra za socijalni rad, ne smatraju
to dovoljnim. Pomoć centara za socijalni rad ženama žrtvama nasilja u drugim kantonima daleko je
lošija i veoma često izostaje. Kao razlog se najčešće navodi loša ekonomska situacija i nedostatak
finansijskih mogućnosti.
Centri za socijalni rad su oslabljeni kadrovski, a postojeći kadrovi su nedovoljno educirani za
psihoterapeutski rad sa žrtvama kao i sa nasilnicima. Tako je u ovim centrima evidentno odsustvo
osnovnih pretpostavki za njihovu uspješnu rehabilitaciju i osamostaljivanje. Poteškoće u dobijanju
pomoći prisutne su i u razvijenijim društvima u kojima postoji infrastruktura i razvijen sistem
36
pomoći i podrške za žene, kako ističu Deirdre i Connie (2009). Materijalna i ekonomska nesigurnost,
nemogućnost sistema socijalne zaštite da podrži ženu i djecu i pruži im zaštitu, makar jedan kraći
period, donosi samo nesigurnost i neizvjesnost, dodatno ih traumatizirajući.
Ekonomsko osamostaljivanje kao gorući problem žena žrtava nasilja
Žrtve nasilja jedna su od osjetljivih kategorija. Prema Strategiji zapošljavanja u FBiH 2009–2013,
pored mladih osoba, dugoročno nezaposlenih, starijih od 40 godina, samohrani roditelji imaju
prioritet zapošljavanja. Ovim dokumentom je navedeno da su žrtve nasilja obuhvaćene mjerama
sufinansiranja zapošljavanja i samozapošljavanja kao i, u sklopu ovih mjera i aktivnosti obuke,
dokvalifikacije i prekvalifikacije. Ipak, realne mogućnosti zapošljavanja veoma su male.
Zbog nedovoljnog obrazovanja, u ionako teškoj društvenoj situaciji, mogućnost zapošljavanja žena
žrtava nasilja je mala ili skoro nikakva. Godine boravka u nasilnoj zajednici uništile su svaku ideju o
mogućnosti izbora i vjeru da je moguća promjena, a pogotovo da one same mogu preuzeti kontrolu
nad životom. Naučena bespomoćnost mora se zamijeniti novim načinima ponašanja i socijalnim
vještinama. Osnaživanje mora biti sastavni dio procesa rada sa ženama kako bi počele vjerovati
da imaju vlastitu vrijednost, vještine i znanja. Za žene žrtve nasilja skoro je uvriježeno mišljenje
da usljed godina boravka u nasilnoj zajednici nisu u mogućnosti kreirati viziju vlastite budućnosti,
prepoznati vlastite potrebe i želje. Posao je zasigurno jedan od najprioritetnijih problema i mora
biti sastavni dio izrade plana budućnosti. Baveći se ovim pitanjem, pitali smo žene smještene u
sigurnim kućama da li bi pokrenule vlastiti biznis uz pomoć društva.
Tabela 5: Spremnost na pokretanje samostalnog biznisa
37
Došlo se do saznanja da se veći broj žena ne bi usudio pokrenuti vlastiti biznis. Od 51 ispitanice, 55
% ispitanica se izjasnilo da ne bi pokrenule vlastiti posao, dok je nimalo zanemarljiv procent žena,
od 45 %, koje bi započele vlastiti posao uz određenu pomoć društva. Žene koje ne bi pokrenule
vlastiti posao kao razloge navode: strah (57 %), nepostojanje podsticaja (39,3 %), a 17,9 % žena
izjasnilo se da treba dodatno obrazovanje nakon čega bi vjerovatno započele vlastiti posao, dok 7
% žena je reklo da nisu spremne za samostalan posao jer moraju brinuti o djeci. Ohrabruje podatak
da je značajan broj žena spreman preuzeti inicijativu u cilju ekonomskog osamostaljivanja. Kada bi
im bile dostupne informacije, resursi, podsticaji i podrška, one bi bile izrazito motivirane. Činjenica
je da im ne preostaje previše mogućnosti i izbora na tržištu rada koje dugoročno ne obećava da
bi unutar njega mogle naći svoje mjesto. Postoje samo dva izbora: vratiti se mužu nasilniku ili
preuzeti stvari u svoje ruke. Stoga ne treba štedjeti resurse i sredstva kako bi se pomoglo ženama
koje, usljed porodičnih neprilika, moraju napraviti iskorak kako bi obezbijedile egzistencijalnu
sigurnost za sebe i svoju djecu.
Zaključna razmatranja
Cjelokupna situacija u bosanskohercegovačkom društvu nakon rata dosta je turbulentna, praćena
brojnim promjenama, a siromaštvo i nezaposlenost, porast društvene i porodične patologije osnovni
su problemi koji zahtijevaju korjenite promjene. Ozbiljnost prilika u društvu, koje se preslikavaju
na porodicu i njenu opću sigurnost i stabilnost, jednako utječe i na svaku pojedinu osobu i njeno
fizičko, psihičko i emotivno zdravlje i stabilnost.
Kao posljedica ovako lošeg stanja u društvu, porodica biva izložena i potpuno nezaštićena, a žrtve
su u pravilu uvijek njeni najslabiji članovi – žene i djeca. Sistem socijalne zaštite je zbog siromaštva
nedovoljno efikasan i nije u mogućnosti pružiti minimum sigurnosti žrtvama nasilja u porodici.
Pomoć centara za socijalni rad uglavnom izostaje, najčešće zbog finansijskih nemogućnosti kao i
nedovoljne pripremljenosti stručnjaka za rad sa žrtvama nasilja.
Faktori koji utječu na pojavu nasilja u porodici su: postratna tranzicija društva, nezaposlenost
i siromaštvo, strah za egzistenciju, neizvjesnost budućnosti, posttraumatski stresni sindrom,
alkoholizam, narkomanija, psihička oboljenja kao i drugi društveni, porodični i lični faktori.
Nasilje je ozbiljan društveni problem i tako bi mu se trebalo pristupati, imajući na umu ozbiljnost i
opasnost posljedica koje imaju za sve sudionike konfliktnih i nasilnih porodičnih odnosa. Stoga je
u procesu rehabilitacije primarno važno raditi sa žrtvama nasilja na njihovoj psihičkoj stabilizaciji,
osnaživati ih i razvijati određene vještine (socijalne i kreativne).
Pomoć žrtvama nasilja kratkoročna je i interventno orijentirana, a ženama je neophodno
pružiti podršku za daljnje obrazovanje i pomoć u ekonomskom osamostaljivanju. Ekonomsko
osamostaljivanje treba biti strateški važan dio plana u rehabilitaciji žrtava nasilja. Problem
zapošljavanja žena žrtava nasilja povezan je s nedostatkom obrazovanja kao i s nepovoljnim
životnim okolnostima koje su ih zadesile.
Žene žrtve nasilja zbog nedovoljnog obrazovanja, majčinstva, straha i nepostojanja finansijske
podrške nisu spremne na pokretanje vlastitog biznisa. Ipak, uz određenu društvenu podršku značajan
broj njih bi bio spreman i na takav korak. Ovim ženama je nužno, kroz proces osnaživanja, pomoći
38
da prepoznaju vlastite potencijale i da kroz savjetovanje razviju ideje o vlastitom biznisu. Svaka
žena koja je žrtva nasilja ima potencijal koji treba prepoznati i razviti, te joj tako pomoći da živi
samostalan i odgovoran život.
Dominantno je vjerovanje da bez obrazovanja pojedinac ne može pronaći svoje mjesto na tržištu
rada. Međutim, sve smo više svjedoci da to nije garant ulaska na tržište rada niti stjecanja potrebnih
vještina i sposobnosti. Danas nema recepta za uspjeh.
Literatura
Adžajlić-Dedović, A., H. Sofradžija, I. Deljkić, S. Šadić, A. Trbonja (2005), Nasilje u porodici: Razvojna
studija u Bosni i Hercegovini, Institut za kriminologiju i sigurnosne studije Fakulteta kriminalističkih nauka
u Sarajevu – Ambasada SAD-a (Odjel za odnose sa javnošću).
Ajduković, M., G. Pavleković, ur. (2000), Nasilje nad ženom u obitelji, Društvo za psihološku pomoć,
Zagreb.
Deirdre, A., M. Connie (2009), Intimate Partner Violence: A Health-based Perspective, Oxford University
Pres.
Drugi periodični izvještaj Bosne i Hercegovine o primjeni međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim
i kulturnim pravima, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, 2010.
Gidens, A. (1998), Posljedice modernosti, „Filip Višnjić“, Beograd.
Idžaković, F., A. Ćatović, R. Žigić, M. Vlaho, M. Brajković, A. Petrić (2012), Analiza politika socijalnog
uključivanja žena žrtava nasilja u porodici, Udružene žene, Banja Luka.
Inicijalni izvještaj o primjeni međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u Bosni
i Hercegovini za period 1993–2003. godine, Vijeće ministara, Bosna i Hercegovina, 2004.
Kieselbach, T., A. H. Winelield, C. Boyd, S. Anderson (2006), Unemployment and Health: International
and Interdisciplinary Perspectives, Bowen Hills: Australian Academic Press.
Seith, C. (2001), Security Matters – Domestic Violence and Public Social Services, Violenece Against
Women, Vol. 7, No. 7.
Sofradžija, H. (2005), Hermeneutika porodice, u: Nasilje u porodici: Razvojna studija u Bosni i Hercegovini,
Institut za kriminologiju i sigurnosne studije Fakulteta kriminalističkih nauka u Sarajevu – Ambasada SAD-a
(Odjel za odnose sa javnošću).
Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom, „Službene novine Kantona
Sarajevo“, godina VII, broj 16, Sarajevo, 2002.
Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, „Službene novine Federacije BiH“, broj 20/13.
Internetski izvori
Bauman, Z. (2014), The European Elections, Politics And Inequality, Social Europe Journal. http://www.
social-europe.eu/2014/05/european-elections-2/.
39
Izvještaj o razvoju BiH 2010/11, II dio, Direkcija za ekonomsko planiranje BiH, https://www.google.
ba/?gws_rd=ssl#q=IZVJE%C5%A0TAJ+O+RAZVOJU+BIH+2010+%2F+2011+II+dio.
Izvještaj o stanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini (analiza za januar-decembar 2003), Helsinški komitet
za ljudskih prava u Bosni i Hercegovini, http://www.bh-hchr.org/Izvjestaji/izvj2003.htm.
Izvještaj o stanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini (januar-decembar 2001), http://www.bh-hchr.org/
Izvjestaji/stanje%20zenskih%20ljudskih%20prava%20u%20BiH%20u%202001.htm.
Strategija za prevenciju i borbu protiv nasilja u porodici 2013–2017, http://www.fotoart.ba/gc_userfiles/file/
Strategija_za_prevenciju_i_borbu_protiv_nasilja_2013_2017%20%20-%20BOS.pdf.
World Social Protection Report 2014–2015: Building economic recovery, inclusive development and social
justice, International Labour Organisation,
http://www.ilo.org/wcmsp5/groups/public/---dgreports/---dcomm/documents/publication/wcms_245201.
pdf.
Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom (1999), file://h:/
feder/f36010.htm.
16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama, Ringeringeraja.ba, http://www.ringeraja.ba/clanak/16-danaaktivizma-protiv-nasilja-nad-zenama_1999.html.
40
Emina Resić
Ademir Abdić
Adem Abdić
UDK 159.953 : 378.141
KOMPARATIVNA KVANTITATIVNA ANALIZA USPJEŠNOSTI STUDENATA NA
PRIJEMNOM ISPITU NA EKONOMSKOM FAKULTETU U SARAJEVU
(II CIKLUS STUDIJA)
COMPARATIVE ANALYZES OF ACHIEVEMENT OF STUDENTS IN THE ENTRANCE
EXAM AT THE SCHOOL OF ECONOMICS AND BUSINESS IN SARAJEVO
(II CYCLE OF STUDY)
Sažetak
Ovaj rad je nastao kao rezultat analize uspješnosti studenata na prijemnom ispitu na II ciklusu studija
na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu u školskoj 2013/2014. godini. Naglasak je stavljen na
komparativnu kvantitativnu analizu po studijima, po odsjecima na studiju i načinu studiranja na I ciklusu
studija. Budući da dosada nije urađeno slično istraživanje na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, osnovni
cilj ovog istraživanja je da se izvrši komparativna analiza rezultata studenata postignutih na I ciklusu
studija i rezultata postignutih na prijemnom ispitu za II ciklus studija. Između ostalog, u radu se daju
odgovori na brojna pitanja kao što su: da li postoji statistički značajna razlika između rezultata studenata
odsjeka Ekonomija i studenata odsjeka Menadžment; da li postoji statistički značajna razlika između
rezultata studenata Akademskog studija i studenata Visoke poslovne škole; da li postoji statistički značajna
razlika između rezultata studenata redovnog studija i DL studija; da li postoji statistički značajna razlika
između rezultata iz različitih predmeta na prijemnom ispitu; da li postoji statistički značajna razlika
između rezultata studenata muškog i ženskog spola; da li postoji jaka korelacija između prosječne ocjene
ostvarene na I ciklusu studija i ukupnog broja osvojenih bodova na prijemnom ispitu za II ciklus studija?
Pored deskriptivne statistike, u radu su korišteni brojni statistički testovi i parametri te dat tabelarni i
grafički prikaz dobijenih rezultata istraživanja sa konkretnim tumačenjima.
Ključne riječi: odsjek Ekonomija, odsjek Menadžment, komparativna analiza, korelaciona analiza,
statistički testovi
Summary
This work is the product of a conducted analysis of the students passing rate in the entrance exam to the II cycle
of studies at the University of Sarajevo School of Economics and Business in the 2013/2014 year. The emphasis
is placed on comparative quantitative analysis by the program, by the majors and way to study I cycle studies.
Because no similar research in the University of Sarajevo School of Economics and Business has been done
so far, the objective of this research is conducting a comparative analysis of the results achieved by students
at the I cycle of studies and the scores on the entrance exam for the II cycle of studies. The research also
answers many questions: whether there is statistically significant difference between the results of students of
Department Economics and students of Department Management; is there a statistically significant difference
between the results of students enrolled in Academic studies and students enrolled in the Business school. The
41
research also tries to answer whether there is a statistically significant difference between the results of full time
students and students enrolled in DL studies, whether there is a statistically significant the difference between
the results from different subjects on the entrance exam, whether there is a statistically significant difference
between the results of male and female, whether there is a strong correlation between the average grade
achieved in the I cycle of studying and the total number of points on the entrance exam for the II cycle of studying?
In addition to descriptive statistics, the paper used numerous statistical tests and parameters, and gives
tabular and graphical presentation of the results of research with specific interpretations.
Keywords: Department of Economics, Department of Management, comparative analysis, correlation
analysis, statistical test
1. Uvod
Na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu primjenjuju se principi Bolonjske deklaracije od 2005.
godine, tako da je u školskoj 2005/2006. godini upisana prva generacija studenata na I ciklus studij,
koji traje šest semestara. Početkom primjene Bolonjske deklaracije u BiH započela je reforma
dotadašnjeg sistema obrazovanja. Ekonomski fakultet u Sarajevu bio je pionir u ovom procesu. Osim
novih vrsta studijskih programa, uvedeni su i novi sistemi rada, novi oblici provjere znanja ali i novi
sistem evaluacije rada studenata prema postavkama European Credit Transfer Systema (ECTS). Od
tada do danas na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu dodiplomske studije je završilo više od 3200
studenata na tri odsjeka i više od 15 različitih smjerova. Danas je Ekonomski fakultet u Sarajevu
prerastao u tržišnog lidera u oblasti visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini ali i šire u regiji.
Varijable prema kojima se ocjenjivala uspješnost studenata su:
1) vrsta studija (Akademski studij i Visoka poslovna škola),
2) odsjeci (Ekonomija, Menadžment i Visoka poslovna škola),
3) status studenta (redovni, redovni samofinansirajući i redovni samofinansirajući DL),
4) spol studenta,
5) opći kriterij (prosjek ocjena položenih ispita na I ciklusu studija pomnožen sa 5),
6) broj bodova ostvaren na prijemnom ispitu iz predmeta Mikroekonomija,
7) broj bodova ostvaren na prijemnom ispitu iz predmeta Makroekonomija,
8) broj bodova ostvaren na prijemnom ispitu iz predmeta Matematika,
9) broj bodova ostvaren na prijemnom ispitu iz predmeta Statistika,
10)broj bodova ostvaren na prijemnom ispitu iz predmeta Finansijska matematika,
11)ukupan broj bodova ostvaren na prijemnom ispitu,
12)ukupno1.
1
Varijabla „ukupno” predstavlja zbir varijable „opći kriterij“ i varijable „ukupan broj bodova ostvaren
na prijemnom ispitu“
42
Svaki od tri različita odsjeka ima za cilj osposobiti stručnjake za različite aspekte bavljenja
ekonomskom teorijom i praksom u raznim područjima poslovne ekonomije i biznisa. Stoga studiju
se općenito može pripisati „status“ ključnog faktora za razvoj budućeg ekonomskog analitičara,
menadžera i/ili ekonomskog istraživača.
2. Plan istraživanja
2.1.
Predmet i cilj istraživanja
Predmet istraživanja je utjecaj rezultata ostvarenih na I ciklusu studija na rezultate ostvarene na
prijemnom ispitu za II ciklus studija. Glavni cilj istraživanja je da se utvrdi da li kandidati sa boljim
uspjehom na I ciklusu studija ostvaruju bolje rezultate na prijemnom ispitu za II ciklus studija, te da li
odsjek i način studiranja, također, utječu na rezultate ostvarene na prijemnom ispitu za II ciklus studija.
2.2.
Hipoteze istraživanja
U skladu sa definisanim ciljem istraživanja, prilikom istraživanja postavljene su slijedeće hipoteze:
1) Ne postoji statistički značajna razlika u ukupnom prosječnom broju bodova između
studenata odsjeka Ekonomije i odsjeka Menadžment;
2) Ne postoji statistički značajna razlika u ukupnom prosječnom broju bodova između
studenata Akademskog studija i studenata Visoke poslovne škole;
3) Ne postoji statistički značajna razlika u ukupnom prosječnom broju bodova između
studenata redovnog studija i redovnog samofinansirajućeg studija;
4) Ne postoji statistički značajna razlika u ukupnom prosječnom broju bodova između
studenata redovnog studija i DL studija;
5) Ne postoji statistički značajna razlika u ukupnom prosječnom broju bodova između
studenata redovnog samofinansirajućeg studija i DL studija;
6) Ne postoji statistički značajna razlika u prosječnom broju osvojenih bodova iz različitih
predmeta na prijemnom ispitu;
7) Ne postoji statistički značajna razlika u ukupnom prosječnom broju bodova između
studenata muškog i ženskog spola;
8) Postoji jaka korelacija između prosječne ocjene na I ciklusu studija i
ukupnog broja osvojenih bodova na prijemnom ispitu za II ciklus studija.
43
2.3.
Metode i ograničenja istraživanja
Podaci koji će biti prikazani i interpretirani prikupljeni su za 229 kandidata koji su pristupili
polaganju prijemnog ispita za II ciklus studija na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Ograničenje
u istraživanju je to što je ono usmjereno samo na predmete koji se većinom slušaju na prvoj godini
studija, dok predmeti sa viših godina studija uglavnom nisu bili zastupljeni na prijemnom ispitu. Iz
analize je isključeno devet kandidata koji su završili I ciklus studija na nekom drugom fakultetu.
3. Metodologija i podaci
3.1.
Izvor podataka
U istraživanju su korišteni primarni podaci do kojih se došlo na temelju pisanog ispita posebno
konstruisanog za potrebe prijemnog ispita. Riječ je o reprezentativnoj bazi podataka u kojoj su
zastupljeni svi studenti koji su aplicirali na II ciklus studija bez obzira na odsjek ili oblik studija ili
prosječnu ocjenu ostvarenu u toku studija.
3.2.
Način istraživanja
Prijemni ispit se sastojao od pet predmeta (modula) od kojih je svaki nosio po 10 bodova (ukupno
50 bodova). Bodovanje svakog predmeta (modula) rađeno je na skali od 6 stepeni (0 – nijedan
tačan odgovor; 2 – tačan jedan odgovor; 4 – tačna dva odgovora; 6 – tačna tri odgovora; 8 –
tačna četiri odgovora i 10 – svi tačni odgovori). Rezultati ostvareni u toku dodiplomskog studija
su mjereni prosječnom ocjenom i pomnoženi sa pet kako bi se dobili jednaki ponderi prilikom
konačnog rangiranja kandidata.
U istraživanju je dobijena procjena za 220 kandidata, od toga 106 kandidata redovnog studija, 94
kandidata redovnog samofinansirajućeg studija, 20 kandidata DL studija. U slijedećim tabelama
prikazana je struktura uzorka po obliku studija, po odsjeku i spolu.
Tabela 1. Struktura kandidata redovnog studija po odsjeku i spolu
Odsjek
Ekonomija
Muški
Ženski
Ukupno
7
13
20
44
Redovni studij
Menadžment
Menadžment
(eng.)
10
11
44
21
54
32
Visoka poslovna
škola
0
0
0
Ukupno
28
68
106
Slika 1. Stupčani dijagram frekvencija promatranih varijabli kandidata
120
100
80
Muški
60
Ženski
40
Ukupno
20
0
Ekonomija
Menadžment Menadžment
(Eng.)
VPŠ
Ukupno
Tabela 2. Struktura kandidata redovnog samofinansirajućeg studija po odsjeku i spolu
Odsjek
Ekonomija
Muški
Ženski
Ukupno
9
12
21
Redovni samofinansirajući studij
Menadžment
Visoka poslovna
Menadžment
(eng.)
škola
19
4
0
35
2
13
54
6
13
Ukupno
32
62
94
Slika 2. Stupčani dijagram frekvencija promatranih varijabli kandidata
100
90
80
70
60
50
40
30
20
10
0
Muški
Ženski
Ukupno
Ekonomija
Menadžment Menadžment
(Eng.)
VPŠ
Ukupno
45
Tabela 3. Struktura kandidata DL studija po odsjeku i spolu
Odsjek
Muški
Ženski
Ukupno
Ekonomija
0
3
3
Menadžment
5
10
15
DL studij
Menadžment
(eng.)
0
0
0
Visoka poslovna
škola
0
2
2
Ukupno
5
15
20
Slika 3. Stupčani dijagram frekvencija promatranih varijabli kandidata
25
20
15
Muški
10
Ženski
Ukupno
5
0
Ekonomija
Menadžment Menadžment
(Eng.)
VPŠ
Ukupno
Više od 70% kandidata bilo je ženskog spola, dok je skoro polovina kandidata (48,18%) završila
redovni studij bez obzira na način studiranja. DL studij završilo je samo 9,09% prijavljenih
kandidata. Podaci također pokazuju da je 73,18% kandidata završilo odsjek Menadžment, dok
je odsjek Ekonomija završilo 20% kandidata, a Visoku poslovnu školu svega 6,82% kandidata.
U prvom dijelu rada provedena je deskriptivna analiza podataka, a u drugom dijelu rada provedeno
je statističko testiranje hipoteza te korelaciona analiza rezultata dobijenih na prijemnom ispitu i
rezultata ostvarenih u toku studija na I ciklusu.
3.3.
Metode obrade podataka
Prikupljeni podaci su obrađeni pomoću softverskog programa SPSS 17.0. Prilikom testiranja
razlika u ostvarenim rezultatima korišten je odgovarajući neparametarski statistički test2. Statističko
testiranje odnosi se na svaku posmatranu varijablu i upućuje na zaključak da li se vrijednosti srednje
2
Prije provođenja odgovarajućih statističkih testova za komparaciju srednjih vrijednosti analizirana je
pretpostavka „normalnosti“ svih varijabli koje se tiču rezultata na I ciklusu studija i na prijemnom ispitu. P-vrijednosti
KS testa „normalnosti“ (prilog 1) bile su niže od 0,05 za sve varijable, što upućuje na nezadovoljenu pretpostavku
„normalnosti“. Stoga kod daljnjih komparacija koristimo neparametarske statističke testove.
46
vrijednosti između predloženih kategorija signifikantno razlikuju. Ako empirijske p-vrijednosti ne
premašuju graničnu signifikantnost od 5%, može se zaključiti da se srednje vrijednosti između
predloženih kategorija značajno razlikuju.
Koeficijentom korelacije ranga ispitana je korelacija između rezultata dobijenih na prijemnom
ispitu i rezultata ostvarenih u toku studija na I ciklusu. Radi boljeg uočavanja odnosa pojedinih
varijabli, neki rezultati su prikazani i grafički.
4. Rezultati istraživanja
4.1.
Deskriptivna statistika
Prema obliku studija kao kriteriju klasifikacije, analizirane
prateći pokazatelji deskriptivne statistike za varijable: opći
položenih ispita na I ciklusu studija pomnožen sa pet) i
prijemnom ispitu. Rezultati deskriptivne statistike3 predstavljeni
su srednje vrijednosti i
kriterij (prosjek ocjena
ukupan broj bodova na
su u slijedećim tabelama.
Tabela 4. Deskriptivna statistika za varijablu „opći kriterij“
(I ciklus studija, odsjek Menadžment)
Deskriptivni
pokazatelji
Oblik
studija
Redovni
studij
Redovni
studij –
engleski
jezik
Redovni
samofinansirajući
studij
Redovni
samofinansirajući
studij – engleski
jezik
DL studij
36,67
39,09
34,46
34,17
35,60
36,00
2,740
33
44
38,50
3,206
33
47
34,00
1,777
32
39
34,50
1,169
32
35
36,00
2,098
33
40
X
Me
σ
Min
Max
Prosječan rezultat postignut na I ciklusu studija za sve kandidate koji su završili odsjek Menadžment,
bez obzira na oblik studija, jeste 36,66 sa standardnom devijacijom od 2,92.
3
U radu su korištene slijedeće statističke mjere i pokazatelji: aritmetička sredina
standardna devijacija
(σ ) , minimalna vrijednost (Min), maksimalna vrijednost (Max).
( X ) , medijana (Me),
47
Tabela 5. Deskriptivna statistika za varijablu „broj poena na prijemnom ispitu“
(I ciklus studija, odsjek Menadžment)
Deskriptivni
pokazatelji
Redovni
Redovni
Redovni
Redovni
samofinansirajući
Oblik studija
studij –
samofinansirajući
DL studij
studij
studij – engleski
engleski jezik
studij
jezik
X
Me
σ
Min
Max
25,81
31,50
20,41
20,67
24,13
24,00
7,646
12
44
30,00
10,668
10
50
20,00
6,341
8
38
20,00
4,844
14
26
20,00
8,634
12
44
Prosječan broj poena ostvaren na prijemnom ispitu za kandidate koji su završili odsjek Menadžment,
bez obzira na oblik studija, jeste 24,78 sa standardnom devijacijom od 8,86.
Tabela 6. Deskriptivna statistika za varijablu „opći kriterij“
(I ciklus studija, odsjek Ekonomija)
Deskriptivni
pokazatelji
Oblik studija
X
Me
σ
Min
Max
Redovni studij
Redovni
samofinansirajući studij
DL studij
36,85
33,71
34,67
36,50
3,498
32
42
33,00
1,978
31
39
34,00
1,155
34
36
Prosječan rezultat postignut na I ciklusu studija za sve kandidate koji su završili odsjek Ekonomija,
bez obzira na oblik studija, jeste 35,63 sa standardnom devijacijom od 3,05.
Tabela 7. Deskriptivna statistika za varijablu „broj poena na prijemnom ispitu“
(I ciklus studija, odsjek Ekonomija)
Deskriptivni
pokazatelji
Oblik studija
48
X
Me
σ
Min
Max
Redovni studij
Redovni
samofinansirajući studij
DL studij
29,10
18,57
21,33
27,00
10,789
14
48
20,00
5,904
6
30
22,00
9,018
12
30
Prosječan broj poena ostvaren na prijemnom ispitu za kandidate koji su završili odsjek Ekonomija,
bez obzira na oblik studija, jeste 23,55 sa standardnom devijacijom od 9,91.
Tabela 8. Deskriptivna statistika za varijablu „opći kriterij“
(I ciklus studija, VPŠ)
Deskriptivni
pokazatelji
Oblik studija
X
Me
σ
Min
Max
Redovni
samofinansirajući
studij
DL studij
35,77
34,50
36,00
2,351
32
41
34,50
2,121
33
36
Prosječan rezultat postignut na I ciklusu studija za sve kandidate koji su završili odsjek Visoka
poslovna škola, bez obzira na oblik studija, jeste 36,08 sa standardnom devijacijom od 7,05.
Tabela 9. Deskriptivna statistika za varijablu „broj poena na prijemnom ispitu“
(I ciklus studija, VPŠ)
Deskriptivni
pokazatelji
Oblik studija
X
Me
σ
Min
Max
Redovni
samofinansirajući
studij
DL studij
21,69
20,00
22,00
6,676
10
36
20,00
2,828
18
22
Prosječan broj poena ostvaren na prijemnom ispitu za kandidate koji su završili odsjek Visoka
poslovna škola, bez obzira na oblik studija, jeste 21,47 sa standardnom devijacijom od 6,25.
Na odsjecima Ekonomija i Menadžment primjetno je da su najbolje rezultate na prijemnom ispitu
ostvarili redovni studenti (sa naglaskom na studente programa na engleskom jeziku), slijede DL
studenti, a najlošiji rezultat ostvaruju studenti redovnog samofinansirajućeg studija. Kod studenata
Visoke poslovne škole bolji rezultat i u toku školovanja na I ciklusu i u okviru prijemnog ispita
za II ciklus studija ostvaruju studenti redovnog samofinansirajućeg studija u poređenju sa DL
studentima.
U tabeli 10. prikazani su parametri deskriptivne statistike za varijable „broj bodova ostvaren na
prijemnom ispitu iz različitih predmeta“ i to prema obliku studija kao kriteriju klasifikacije.
49
Tabela 10. Deskriptivna statistika za varijablu „broj bodova ostvaren na prijemnom ispitu
iz različitih predmeta“
Oblik studija
Redovni
Menadžment
Redovni
samofinansirajući
DL
Redovni
Menadžment,
engleski jezik
Redovni
samofinansirajući
50
Predmet
Mikroekonomija
Makroekonomija
Matematika
Statistika
Finansijska matematika
Mikroekonomija
Makroekonomija
Matematika
Statistika
Finansijska matematika
Mikroekonomija
Makroekonomija
Matematika
Statistika
Finansijska matematika
Mikroekonomija
Makroekonomija
Matematika
Statistika
Finansijska matematika
Mikroekonomija
Makroekonomija
Matematika
Statistika
Finansijska matematika
Prosječan
broj bodova
4,63
5,19
5,37
4,85
5,78
3,89
4,52
3,63
3,70
4,67
4,67
5,87
4,00
4,67
4,93
5,75
6,38
6,63
6,00
6,75
4,33
4,00
4,00
4,33
4,00
Standardna
devijacija
2,293
2,621
2,954
2,382
2,567
1,920
2,272
2,490
2,589
2,577
2,582
2,774
2,828
2,690
2,712
2,676
2,511
2,981
2,874
3,037
1,506
1,789
2,191
1,966
1,265
Redovni
Ekonomija
Redovni
samofinansirajući
DL
Redovni
samofinansirajući
Visoka poslovna
škola
DL
Mikroekonomija
Makroekonomija
Matematika
Statistika
Finansijska matematika
Mikroekonomija
Makroekonomija
Matematika
Statistika
Finansijska matematika
Mikroekonomija
Makroekonomija
Matematika
Statistika
Finansijska matematika
Mikroekonomija
Makroekonomija
Matematika
Statistika
Finansijska matematika
Mikroekonomija
Makroekonomija
Matematika
Statistika
Finansijska matematika
5,10
6,30
6,80
4,60
6,30
3,43
4,19
3,90
2,86
4,19
4,00
4,00
5,33
2,67
5,33
3,85
5,23
4,15
3,23
5,23
3,00
4,00
5,00
4,00
4,00
2,789
2,697
3,071
3,185
2,697
2,204
2,272
2,719
2,330
2,358
2,000
,000
3,055
3,055
1,155
2,230
2,774
2,375
2,242
2,522
1,414
,000
1,414
,000
,000
Uvidom u tabelu 10. evidentno je da rezultati variraju kako prema predmetima uopće tako i unutar
klasifikacije prema obliku studija.
Analizirani su i rezultati kandidata klasificiranih prema spolu (tabela 11).
51
Tabela 11. Deskriptivna statistika za sve analizirane varijable rezultata prema spolu kandidata
Statistika
Prosječan broj bodova
Standardna
devijacija
34,74
22,12
56,86
4,34
4,92
4,22
3,91
2,508
8,207
10,092
2,28
2,648
2,853
2,56
4,74
2,539
36,49
25,23
61,72
4,52
5,3
5,2
4,55
3,025
9,104
11,495
2,41
2,513
2,977
2,759
5,65
2,717
Spol
Muški
Ženski
Opći kriterij
Prijemni ispit
Ukupno
Mikroekonomija
Makroekonomija
Matematika
Statistika
Finansijska
matematika
Opći kriterij
Prijemni ispit
Ukupno
Mikroekonomija
Makroekonomija
Matematika
Statistika
Finansijska
matematika
Generalno, bolje rezultate ostvaruju pripadnice ženskog spola. Međutim, naglašavamo
da je u omjeru kandidata više od 70% studentica, što može utjecati na prethodni rezultat.
4.2. Testiranje hipoteza
Za provjeru postavljenih hipoteza rada, to jeste za utvrđivanje statističke značajnosti razlika u
srednjim vrijednostima, korišteni su odgovarajući neparametarski testovi.
52
Tabela 12. Rezultati statističkih testova
Kategorije koje se
porede
Odsjek Ekonomija /
odsjek Menadžment
Akademski studij /
Visoka poslovna škola
Redovni studij
/ redovni
samofinansirajući
studij
Redovni studij / DL
studij
Redovni
samofinansirajući
studij / DL studij
Predmeti na
prijemnom ispitu
Muški spol / ženski
spol
Statistika testa
Mann-Whitney test U = 2521
Z = -0,673
Mann-Whitney test U = 1376,5
Z = -0,677
Mann-Whitney test U = 2361
Z = -6,621
Mann-Whitney test U = 695
Z = -2,438
Mann-Whitney test U = 736,5
Z = -1,518
Friedman Test χ2 = 30,772
Srednji rang
Mikroekonomija
2,76
Makroekonomija
3,18
Matematika
3,02
Statistika
2,71
Finansijska
3,33
matematika
Mann-Whitney test U = 4090,5
Z = -2,932
P-vrijednost
Zaključak
Ne postoji statistički značajna
razlika u ukupnom prosječnom
0,501 > 0,05 broju bodova između studenata
odsjeka Ekonomije i odsjeka
Menadžment.
Ne postoji statistički značajna
razlika u ukupnom prosječnom
0,5498 > 0,05 broju bodova između studenata
Akademskog studija i studenata
Visoke poslovne škole.
Postoji statistički značajna
razlika u ukupnom prosječnom
broju bodova između studenata
redovnog studija i redovnog
0,000 < 0,05
samofinansirajućeg studija.
Signifikantno bolje rezultate
ostvaruju studenti redovnog
studija.
Postoji statistički značajna
razlika u ukupnom prosječnom
broju bodova između studenata
0,015 < 0,05 redovnog studija i DL studija.
Signifikantno bolje rezultate
ostvaruju studenti redovnog
studija.
Ne postoji statistički značajna
razlika u ukupnom prosječnom
0,129 > 0,05 broju bodova između studenata
redovnog samofinansirajućeg
studija i DL studija.
0,000 < 0,05
Postoji statistički značajna
razlika u prosječnom broju
osvojenih bodova iz predmeta
na prijemnom ispitu.
0,003 < 0,05
Postoji statistički značajna
razlika u ukupnom prosječnom
broju bodova između studenata
muškog i ženskog spola.
Studentice ostvaruju bolje
rezultate.
53
4.3. Korelacijska analiza
Na bazi prikupljenih podataka ispitan je stepen korelacije između rezultata dobijenih na prijemnom
ispitu i rezultata ostvarenih u toku studija na I ciklusu. U tabeli 13. prezentirani su rezultati
korelacione analize po odsjecima. S obzirom na mali broj kandidata kod programa Visoke poslovne
škole, dobijeni rezultati ne mogu se smatrati pouzdanim te su stoga isključeni iz analize.
Tabela 13. Korelaciona analiza
Oblik studija
Odsjek
Ekonomija
Menadžment
Menadžment, engleski jezik
0,830
Redovni
samofinansirajući
studij
0,511
(p=0,000)*
0,585
(p=0,018)**
0,441
(p=0,000)*
0,551
(p=0,001)*
0,717
(p=0,003)
***
///
Redovni studij
(p=0,001)*
DL studij
***
* statistički značajna i signifikantna korelacija na nivou rizika od 1%,
** statistički značajna i signifikantna korelacija na nivou rizika od 2%,
*** s obzirom na mali broj kandidata, dobijeni rezultati ne mogu se smatrati pouzdanim te
su stoga isključeni iz analize.
Svi koeficijenti korelacije su relativno visoki i signifikantni na nivou rizika od 1% (osim koeficijenta
korelacije Ekonomija – redovni samofinansirajući studij). Rezultati iz tabele 13. ukazuju na dobru
povezanost varijabli, što se i očekuje jer su pitanja na prijemnom ispitu bila iz predmeta sa I ciklusa
studija. Zanimljivo je da su koeficijenti korelacije na odsjeku Ekonomija veći od koeficijenata
na odsjeku Menadžment (kandidati na odsjeku Ekonomija nisu slušali predmet Finansijska
matematika, osim onih koji su možda birali navedeni predmet kao izborni). Također, interesantan
rezultat je i to da na odsjeku Menadžment najviši koeficijent korelacije (r=0,717)4 postoji između
posmatranih varijabli na DL studiju.
4
Međutim, ne smijemo zanemariti i činjenicu da je odsjek Menadžment (DL studij) završilo samo 20
kandidata.
54
4.4. Rangiranje odsjeka
I na kraju, izvršeno je rangiranje odsjeka na studiju. Za rangiranje odsjeka korištena je standardizirana
vrijednost varijable „ukupno“. Tako su najbolje rezultate pokazali studenti odsjeka Menadžment
( z = 0, 0646 ), a slijede ih studenti odsjeka Ekonomija ( z = −0,1228 ) i na kraju studenti odsjeka
Visoka poslovna škola ( z = −0, 4513 ). Ne postoji statistički značajna razlika ako se rangiranje uradi
na osnovu rezultata samo prijemnog ispita.
5. Zaključak
Istraživanjem raspoloživih podataka ustanovljeno je da ne postoji statistički značajna razlika
između studenata odsjeka Ekonomija i studenata odsjeka Menadžment. Ustanovljeno je da ne
postoji statistički značajna razlika između studenata Akademskog studija i studenata Visoke
poslovne škole. Nadalje, došlo se do saznanja da ne postoji statistički značajna razlika između
studenata redovnog samofinansirajućeg studija i DL studija.
Studenti redovnog studija pokazali su se uspješnijim od studenata redovnog samofinansirajućeg
studija. Statistički značajna razlika postoji i između studenata redovnog studija i studenata DL
studija. Signifikantno bolje rezultate ostvaruju studenti redovnog studija.
Istraživanje je, nadalje, pokazalo da postoji statistički značajna razlika u prosječnom broju osvojenih
bodova iz predmeta na prijemnom ispitu. Također, postoji i statistički značajna razlika u ukupnom
prosječnom broju bodova između studenata muškog i ženskog spola. Studentice ostvaruju bolje
rezultate.
Stepen korelacije između rezultata dobijenih na prijemnom ispitu i rezultata ostvarenih u toku
studija na I ciklusu je relativno visok i signifikantan na nivou rizika od 1% (osim koeficijenta
korelacije Ekonomija – redovni samofinansirajući studij).
Općenito, najbolje rezultate pokazali su studenti odsjeka Menadžment, a slijede ih studenti odsjeka
Ekonomija i studenti odsjeka Visoka poslovna škola.
Literatura
1. Lovrić, M., J. Komić, S. Stević (2006), Statistička analiza, metodi i primjena, Ekonomski fakultet u
Banjoj Luci, Banja Luka.
2. Resić, E., A. Delalić, M. Balavac, A. Abdić (2010), Statistics in Economics and Management, Ekonomski fakultet u Sarajevu, Sarajevo.
3. Somun-Kapetanović, R. (2012), Statistika u ekonomiji i menadžmentu, 3. izdanje, Ekonomski fakultet
u Sarajevu, Sarajevo.
4. Soldić-Aleksić, J. (2011), Primijenjena analiza podataka, Ekonomski fakultet u Beogradu, Beograd.
55
Prilog 1: One-Sample Kolmogorov-Smirnov Test
Opšti kriterij
229
Normal
Most Extreme Differences
Asymp.
KolParametersa,b
Sig.
mogorovStd. De(2-tailed)
Smirnov
Z
Mean
Absolute Positive Negative
viation
0,000
36,0
2,955
0,156
0,156
-0,094
2,36
Prijemni ispit
Ukupno
Mikroekonomija
229
229
229
24,1
60,1
4,44
8,894
11,164
2,381
0,144
0,123
0,210
0,144
0,123
0,210
-0,062
-0,073
-0,152
2,17
1,86
3,18
0,000
0,002
0,000
Makroekonomija
229
5,12
2,549
0,198
0,198
-0,143
2,99
0,000
Matematika
Statistika
Finansijska
matematika
229
229
4,87
4,33
2,957
2,681
0,158
0,166
0,158
0,166
-0,109
-0,135
2,38
2,51
0,000
0,000
229
5,34
2,677
0,156
0,146
-0,156
2,35
0,000
N
56
Prikazi i osvrti / Reviews and Comments
57
58
Vladimir Premec
UDK 323.1 (094.3)
KRITIČKI O AMBISU ETNONACIONALIZMA1
THE CRITICAL VIEW OF ETHNONATIONALISTIC ABYSS2
Sažetak
Tekst je prikaz knjige Tatjane Sekulić Od razorenog ka otvorenom društvu („Rabic“, Sarajevo, 2014).
Summary
This text contains a review of a book From Devastated to Open Society by Tatjana Sekulić, Rabic,
Sarajevo, 2014.
Knjiga Od razorenog ka otvorenom društvu, profesorice Milanskog univerziteta dr. Tatjane Sekulić,
predstavlja sjajnu sociološku analizu faktografije krvavog raspada socijalističke Jugoslavije, a
uvodno slovo profesora Bolonjskog univerziteta Stefana Bianchinija je ogledalo u kojem se zrcali
svekolika slojevitost objavljenog teksta u bogatstvu filozofijske, politološke, sociološke i historijske
dimenzije u evropskoj cjelini teorijskog i praktičkog uma. To zrcaljenje je tako savršeno da
odslikava svu tragediju jugoslavenskih naroda na fonu etnonacionalnih sukoba sub specie državnih
i veledržavnih projekata sučeljenih sa vrednotama bratstva i jedinstva u posljednja tri stoljeća.
U vezi sa navedenim pisac predgovora (Bianchini, str. 13–14) smatra da se „jedan zaista ključni
problem, o kome ne postoji još zaokruženo razmatranje, nalazi u činjenici da je, nakon 1989. godine,
u Evropi nestala ne samo socijalistička opcija već da je u samom društvenom sastavu postojećih
država proizvedena takva kapitalna promjena koja vodi ka dokidanju nacionalnih homogenosti.
Prioritetni politički imperativ demokratije postao je stoga upravljanje heterogenim društvom, kako
u strukturalnom, ekonomskom i institucionalnom smislu tako i u onom kulturalnom, lingvističkom,
obrazovnom i empirijskom.“
Sam sadržaj knjige, kako autorica navodi, čini zbirka socioloških radova koji su nastajali u dugom
vremenskom periodu, tokom više od dvije decenije naučnog istraživanja, od 1992. do 2013. godine.
Političko nasilje i razaranje društva tema je prvog dijela ove knjige. Uvodno poglavlje ovog dijela,
pod naslovom Sarajevo u šest slika, izvorno je pisano i objavljeno na bosanskom jeziku u časopisu
srbijanske demokratske opozicije „Republika“ (maj, 1992).
1
2
2014.
Tekst je prikaz knjige Tatjane Sekulić Od razorenog ka otvorenom društvu („Rabic“, Sarajevo, 2014).
This text contains a review of a book From Devastated to Open Society by Tatjana Sekulić, Rabic, Sarajevo,
59
Ovaj rad nije naučna rasprava nego tekst koji je priča o autoričinom kratkom neposrednom iskustvu
rata. U nešto izmijenjenoj verziji isti članak je preveden i na italijanski jezik, a objavljen je u knjizi
A. Castaldi Sarajevo: Voci da un assedio (Baldini & Castoldi, Milano, 1993).
Drugo poglavlje, koje sadrži pored određenja pojma etničkog nasilja i dva potpoglavlja (Složena
društva i proces demokratizacije; Etnonacionalna (dez)integracija društva), teorijski je dio
knjige pod naslovom Etničko nasilje: Balkan između etnonacionalizma i demokratije objavljene
2002. godine, također na italijanskom jeziku (Violenza etnica: I Balcani tra etnonazionalismo e
democrazia, Carocci, Roma).
U knjizi je sabran dugogodišnji istraživački rad o temi neuspjele demokratske tranzicije
jugoslavenske države, od zatvorenog ka uništenom društvu, od boljševizma do etnonacionalizma.
Kritika etnonacionalizma i srodnih oblika političkog nasilja nastavlja se i u radovima objavljenim
na italijanskom jeziku, koji čine treće i četvrto poglavlje: Ratni zločini: Zločini protiv čovječnosti
i genocid kao strategije etnonacionalističkog državotvorstva (Crimini di guerra, crimini contro
umanitá e genocidio come strategie di, state building, etnonazionalista, in Calloni M., Violenza
senza legge, UTET, Torino, 2006) i Novi ratovi i identitarni konflikti (Le nuove guerre e i conflitti
identitari, in G. Grossi, I conflitticontemporanei. Contrasti, scontri e confronti nelle societá del III
millennio, UTET, Torino, 2008).
Drugi dio knjige, Iskustvo rata i njegove posljedice, objedinjava kritičke analize određenih fenomena
rekonstrukcije „i otvaranja postjugoslavenskih društava, a naročito bosanskohercegovačkog
društva, kroz napor da se konačno krene ka samoj demokratizaciji, čiji su važan dio upravo
procesi evropskih integracija“. Ovdje, u prvom poglavlju, Prisilne migracije i poimanje granica:
Udruženja ratnih migranata kao izvor integracija, koje sadrži pet potpoglavlja, autorica analizom
intervjua sa bosanskohercegovačkom ratnom emigracijom otkriva znakoviti paradoks da je baš
emigracija akter u „bosanskom labirintu“ putem različitih udruživanja „pomirenja i ponovnog
tkanja razorenog društvenog tkiva“.
Pozivom na Altermatta ovdje je autorica prikazala i migracije stanovništva u Evropi poslije Drugog
svjetskog rata, što pokazuje crnu stranu nacionalizma kao strategije.
U svim tim analizama autorica se poziva na konkretnu zbilju, sve to smješta u relevantnu literaturu
i tako stvara teorijski prospekt sociološkog prikaza ovog svijeta čiji smo nezaobilazni dio.
„Optimizam predstavnika ratnih emigranata, ukoliko postoji, zapravo je strogo vezan za perspektive
evropskih integracija. Oni nemaju povjerenja u lokalne političke strukture, barem, ne vjeruju
dovoljno. Njihove nade vezane su za ideju da će članstvo države u Evropskoj uniji doprinijeti da
se smanji još uvijek veoma prisutan pritisak unutar etničkih zajednica za dodatno prekrajanje i
odbranu ratom nastalih granica, za ustrajavanje na interetničkim socijalnim distancama između
grupa čiji bi članovi, valjda, neprekidno trebali biti spremni da ginu za politički koncept krvi i tla“
(str. 139–140).
U poglavlju Geografija i rekonstrukcija zamišljenog prostora autorica kritički prikazuje tri
geopolitička segmenta jedinstvenog bosanskohercegovačkog prostora u udžbenicima geografije u
postratnom periodu.
60
Uloga pravde i pravosudnih sistema kao i aktera civilnog društva u procesu pomirenja koji neophodno
prekoračuje granice država i grupa tretira se u sedmom poglavlju, čiji je naslov Probijanje granica
i pomirenje putem pravde.
Rođeni 1989. je osmo poglavlje knjige u kome su (2009) istraženi pogledi mladih Milana i Sarajeva
na prošlost i budućnost.
Posljednje poglavlje drugog dijela, pod naslovom: Iskustvo rata, pisano je namjenski za ovu knjigu
„kao teorijsko-metodološka refleksija o sociološkom istraživanju fenomena političkog nasilja i
njegovih posljedica“. Ovo je posljednja rečenica autoričine refleksije o rukopisu knjige, koja je
dovršena u Milanu 25. novembra 2013. godine, a objavljena u Sarajevu 2014. godine. Pri tom
ovdje nije teško dekodirati 25. novembar kao dan državnosti AVNOJ-ske Bosne i Hercegovine,
što otkriva autoričinu ljubav i poštovanje prema zemlji svog porijekla ali i prema nekim
transtemporalnim vrijednostima kojih je dr. Tatjana Sekulić svjesna, naročito u vremenima ratova
u tranziciji bivših jugoslavenskih zemalja. U analizi tih stanja autorica tvori korpus svoje knjige
usmjerenom pažnjom na sve faktore koji su više ili manje pridonosili činu raspada zemlje, koju
su lijevo orijentirani intelektualci kako na Zapadu tako i na Istoku gledali kao zemlju istinskog
socijalizma, ali različitu po formama vlasti od režima u zemljama realnog socijalizma i posebno
Sovjetskog saveza. Uistinu, odsustvo demokracije je zemlje realnog socijalizma činilo nesposobnim
„da razviju ekonomsku, kulturnu i socijalnu integraciju, kao i da se odupru uništavanju i uništenju
date političke sfere“. Ovdje autorica također naglašava da će kroz svoja istraživanja nastojati
pokazati „da multietnička i plurinacionalna društva mogu doseći visoki nivo sloboda svih svojih
građana te razviti snažne integracione vizije jedino putem političkih i socijalnih modela liberalne
demokratije“ (str. 35). Zanimljivu analizu u tom kontekstu predstavlja prikaz rezultata prvih
demokratskih izbora sa komparacijom dotadašnje elite i novonastalih nacionalističkih i ratobornih
elita, naročito u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Taj balkanski fenomen buđenja lokalnih identiteta
u vremenu opće globalizacije svakako je zanimljiv po razlikama i intenzitetu za ostale ratoborne
svijesti u novonastalim državama bivšeg jugoslavenskog prostora. „Srbi su optuživali Hrvate da im
je fašizam u krvi, Hrvati su odgovarali da su Srbi zapravo barbarski koljači; uz to su istovremeno
i jedni i drugi upotrebljavali pežorativne nazive za Muslimane kao Turke, balije ili mudžahedine“
(str. 51).
Dr. Tatjana Sekulić je na osnovu svojih istraživanja napisala sjajnu knjigu o etnonacionalizmima na
bivšim jugoslavenskim prostorima, sa neskrivenom ambicijom da pokaže apsurd takovih politika
na globalnom planu. U ovom kontekstu, autorica smatra da je Međunarodni sud za ratne zločine
u Hagu posljednja instanca koja pokazuje stanje ljudskih prava i dokazuje antiljudsku crtu u
takovim projektima. Logika autoričinog pisanja jasna je i razgovijetna, a njezino opredjeljenje za
objektivnost neprijeporna vrlina koja ovu knjigu izdiže iznad općeprisutnih -izama danas.
61
62
Enver Halilović
UDK 323 (497.6)(094.3)
FILOZOFIJA BOŠNJAČKE POLITIČKE HISTORIJE1
THE PHILOSOPHY OF BOSNIAK POLITICAL HISTORY2
Sažetak
Tekst je prikaz knjige akademika Muhameda Filipovića Kraj bošnjačkih iluzija: Rasprava o uzrocima
poraza bošnjačke politike i odgovornosti za njih („Prosperitet“ d.d., Sarajevo, 2014, 320 str.).
Summary
This text contains a review of the book The End of Bosniak Illusions; The Treatise of Bosniak Poltiics’
Causes and Responsibility by academician Muhamed Filipović, Prosperitet dd, Sarajevo, 2014, 320 pages.
Knjiga akademika Muhameda Filipovića „Kraj bošnjačkih iluzija: Rasprava o uzrocima poraza
bošnjačke politike i odgovornosti za njih“ je filozofija političke historije Bošnjaka utemeljena na
idejama Hegelove filozofije historije. Iako autor kaže da u njoj piše „kao svjedok, učesnik i žrtva“ o
ključnim političkim događajima iz historije Bošnjaka i Bosne u posljednjih tridesetak godina, u što
nema dileme, ona u suštini postavlja postulate za potpuno filozofsko utemeljenje naše cjelokupne
političke historije.
Nije riječ o historiografskom, deskriptivnom, dokumentacionom, manje ili više objektivnom
odnosno subjektivnom predstavljanju političke historije Bošnjaka u posljednjih nekoliko decenija
s pretenzijom na potpunu sveobuhvatnost, neprikosnovenost, disciplinarnu egzaktnost, već o
duhovnom utemeljenju cjelokupne bosanske i bošnjačke filozofije historije. Iako faktički govori o
političkim događajima, procesima i ličnostima savremenog perioda relativno kratkog vremenskog
trajanja, posljednjih tridesetak godina, knjiga postulira supstancu naše cjelokupne političke historije.
Ona ne zahvata samo jedan segment historije Bošnjaka niti samo jednu njenu pojavu već njenu
ideju. Riječ je o ideji historije Bošnjaka i Bosne u smislu Kolingvudove Ideje historije (1946), o
iznošenju kritičkog mišljenja o bošnjačkoj i bh. politici potpuno suprotnog historijskom mišljenju
utemeljenom na prostom sakupljanju i ponavljanju priča o prošlosti. Njen predmet interesa su
sadržaji političke svijesti u političkim procesima i odnosima, političkim projektima, sadržajima
mišljenja i djelovanja političkih ličnosti u prošlosti, preciznije kazano, u posljednja tri desetljeća.
Ona otvara interes za istraživanje i spoznaju prirode historijskog razumijevanja, za razmišljanje
o prirodi historije ili historijskom mišljenju, stvara osnov da hermeneutika historije stekne status
građanstva u humanističkim naukama, da se uspostavi hermeneutika političke historije Bošnjaka
1
Tekst je prikaz knjige Muhameda Filipovića Kraj bošnjačkih iluzija: Rasprava o uzrocima poraza
bošnjačke politike i odgovornosti za njih („Prosperitet“ d.d., Sarajevo, 2014).
2
This text contains a review of the book The End of Bosniak Illusions; The Treatise of Bosniak Poltiics’
Causes and Responsibility by Muhamed Filipović, Prosperitet dd, Sarajevo, 2014
63
i Bosne. To je, s jedne strane, misaoni obuhvat svog vremena, a s druge strane, kritički osmišljena
cijela historija Bošnjaka i Bosne.
Jedan od postulata knjige je da je politička praksa historije Bošnjaka drugobitak njihove političke
ideje u svakom vremenu. Historija Bošnjaka počinje onda i tamo kada i gdje naša umnost počinje
stupati u svjetovnu političku egzistenciju, kada i gdje postoji neko naše političko stanje u kojem
naša umnost dolazi do svijesti o sebi i svojoj zemlji Bosni. Filozofija historije Bošnjaka, čije je
mjesto postojanja i političkog opstanka Bosna, jeste svijest o političkom i historijskom biću Bosne.
Zadaća bošnjačke filozofije historije je da shvati i u pojmu izrazi ono što je njen historijski um, a u
slučaju političke historije da pojmovno odredi politički um nekog historijskog momenta ili cijele
historije.
Šta je bosanski historijski um? Prema prof. Filipoviću, bosanski historijski um je multilateralnost.
Ona je smisao postojanja i ono čemu nas stoljećima uči država i zemlja Bosna kao osnovni oblik
i način postojanja slobode ljudskog života ovdje. Prof. Filipović u spisu „Kraj bošnjačkih iluzija“
posmatra multikulturalizam strukturalno-dijahronijski u konkretnim historijskim periodima Bosne
i Bošnjaka, tako da nadilazi historijski pozitivizam i historizam. S druge strane, on ne formalizira
njihove logike historije. Historijski multilateralni um Bosne je supstanca političkog uma Bošnjaka.
Kako kaže autor, „duh historije Bosnu je stvorio da bi pokazao kako su moguće zemlje, narodi,
države i ljudi koji neće služiti ideji unilateralizma, ideji jedne jedine misli i zakona, neće podržavati
nasilnu unifikaciju i brisanje razlika među ljudima koje su prirodne toliko koliko i nužne, nego će
pokazati kako je apsolutno moguće, čak i nužno, da ljudi različitih uvjerenja, vjerovanja, običaja i
načina mišljenja žive zajedno u slozi (...).“
Vrlo značajan postulat Filipovićeve filozofije historije Bošnjaka jeste hegelijansko učenje da
historiju stvara i njom upravlja svjetski um. Sadržaj historije i njenih zbivanja uvijek je izraz rada i
djelovanja svjetskog duha. Nema izoliranih historijskih događaja, procesa, ličnosti, sve konkretno
ljudsko je primordijalno svjetsko, „sva ljudska zbivanja eo ipso su zbivanja svjetskog karaktera“.
Bosanska multilateralnost je kreacija svjetskog duha. To joj je „podario posebni sticaj okolnosti
pod kojim je nastala, a to se sve zbivalo onda kada je u njoj nastao vakuum u postojanju čvrste
državne i vladajuće strukture kasnog perioda postojanja Rimskog carstva, koji je nastao zbog
posljedica velike seobe naroda koji su se preko Bosne kretali i na njenom tlu ostavljali tragove
svog postojanja (...).“ Prof. Filipović govori o dvjema stranama medalje historije, o onom što
se u njoj stvarno dogodilo, događajnom i dogođenom, s jedne, i o historijskom pripovijedanju,
kazivanju, duhovnom fenomenološkom pojavljivanju onog što se u događajima odvijalo, s druge
strane. To događajno koje se zbivalo u historijskim događajima najnovije historije Bošnjaka, što
je u bekgraundu ovog spisa, nije predstavljeno niti razumljeno „bezlično“, bez lika i oblika duha i
svijesti autora. Naprotiv, on je bio njihov aktivan sudionik, nekima više, nekima manje kreator, što
spisu daje dodatnu vjerodostojnost i osobenost. Ali ovo kazivanje historije nije prosto sjećanje, već
njeno umsko predstavljanje i razumijevanje iz autoru svojstvene ideje historije Bosne i Bošnjaka.
Zbog toga ovdje nema nekih javnosti do sada novih i nepoznatih činjenica, događaja, ličnosti, ali
sve činjenično i historijski poznato dato je na duhovno i naučno originalan i samosvojan način.
Filipović kao proaktivan učesnik i sukreator mnogih događaja o kojima govori ima ne samo
legitimitet svjedoka već i vrhunskog naučnika, filozofa, jedinstvenog poznavaoca svih vrsta činjenica
historije Bošnjaka, od onih koji se tiču etnologije, politike, privrede, demografije, historiografije
64
do kulturologije i religije. Stoga njegova knjiga „Kraj bošnjačkih iluzija“ ima ogromnu specifičnu
težinu obrazovanja naše svijesti i samosvijesti. On je samosvjesni lik i konkretna egzistencijalna i
historijska manifestacija duha Bošnjaka danas, njegov živući i živ, bivstvujući duh.
Konkretne historijske događaje, procese, historijsko-političke ličnosti koje spominje i o kojima
govori Muhamed Filipović sagledavaju se i analiziraju u kontekstu historijskog duha Bošnjaka
i Bosne, s jedne, te sadržaja i djelatnosti svjetskog duha historije, s druge strane. Ništa od
Osmanskog carstva nije moglo biti historijsko-politički ideal Bošnjaka, „nije mogao biti ni
austrougarski carsko-kraljevski ni velikosrpski režim dinastije Karađorđevića, ni komunistička
vladavina, ali ni ova ni ovakva neovisnost koju smo dobili voljom svjetskih sila, mada smo u
borbi za opstanak naše države i nas kao naroda uložili ogromne napore i dali neuporedive žrtve.“
Historija Bošnjaka od tada zadobija elemente tragičnosti, ne događa se u duhu historijskog uma
Bosne. Prvo historijsko razočarenje Bošnjaka nastupilo je „s njihovim ustankom protiv osmanske
vladavine i borbe za pravo njihove zemlje Bosne na autonomiju“. Tada su podvrgnuti „obimnim
represalijama osmanskog režima“, ubijani su, pljačkani, progonjeni. Evropa, koja se tada veoma
angažirala na osiguranju prava na slobodu onih zemalja u kojima je bilo kršćansko stanovništvo,
nije ništa uradila da pomogne Bosni da se izbori za svoju političku nezavisnost. Novo ogromno
razočarenje Bošnjaka nastupilo je „kada su odbili da se povinuju novom ropstvu, ovaj put jedne
kršćanske carevine (Austro-Ugarske), koje mu je arbitrarno nametnuo Berlinski kongres koji
je svim zemljama u kojima su se dogodili antiosmanlijski ustanci osigurao priznanje državne
individualnosti i pravo ulaska u historiju slobodnih naroda i država, a samo je Bošnjacima i Bosni
nametnuo novu okupaciju njihove zemlje i novo ropstvo.“ Ništa bolje se nije dogodilo Bošnjacima
ni onda kada su „u okviru Narodnog vijeća Bosne i Hercegovine 1918. godine glasali za ulazak u
novostvaranu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca“. Četvrto veliko razočarenje Bošnjaka bilo je
u vrijeme komunističke Jugoslavije. Tada nije bila priznata njihova nacionalnost i sve do 1963.
godine postojala je opasnost da se ukine Bosna i Hercegovina. Prof. Filipović navodi da su u
vrijeme ustavnih promjena u Jugoslaviji 1963. postojale po Bošnjake dvije vrlo opasne političke
ideje: prva, da se izvrši objedinjavanje triju republika sa srpskom većinom, Srbije, Crne Gore
i Bosne i Hercegovine; druga, da se ukinu sve republike, a Jugoslavija proglasi Federacijom
samoupravnih komuna. Peto razočarenje Bošnjaka nastupilo je sa dejtonskim administrativnim
i političkim ustrojem BiH. U vrijeme srpsko-hrvatske agresije na BiH (1992–1995) i masovnog
stradanja Bošnjaka opet se Evropa držala po strani kao i u vrijeme borbe Bošnjaka za političku
autonomiju od Osmanske carevine.
Sva navedena historijska razmeđa Bošnjaka imaju veliku manjkavost s obzirom na državotvornost
njihovog historijskog uma. U njima je naglašena državotvorna insuficijentnost. Državotvorna
insuficijentnost bošnjačkog historijskog uma u naznačenim periodima historije Bosne i Hercegovine
karakterizira i našu savremenost i s tog aspekta prof. Filipović analizira i kritikuje njene neposredne
historijsko-političke kreatore.
Početak razblaživanja historijskog uma Bosne, njene multilateralnosti, kojim započinju i historijska
razočarenja Bošnjaka, rastakanje njihovog bića i multilateralnog supstancijaliteta Bosne, započeo
je prije sto godina političkom nacionalizacijom bosanskog naroda pravoslavne i katoličke vjerske
provenijencije iz susjednih zemalja. Susjedi Srbi i Hrvati nisu htjeli prihvatiti da u državi Bosni
postoji jedan narod „historijski i politički ravnopravan njima i da je taj narod svojim imenom i
65
historijom u potpunosti vezan za zemlju i državu Bosnu i Hercegovinu“. Evropa nije nikada ništa
poduzela da spriječi taj proces koji traje duže od sto godina, a ništa ne čini ni danas.
Između političke običajnosti Bosne i njenog faktičkog stanja danas postoji bitna razlika. Sadašnja
historijska egzistencija Bosne nije u tradiciji njene političke običajnosti. No, ova, kako bi rekao
Hegel, „divlja samovolja“, jeste prolazno stanje, smatra Filipović. Ono je utemeljeno na mržnji, sili,
genocidu, etničkom čišćenju, dekonstrukciji historijskog uma Bosne. Kao takvo u suprotnosti je
sa sadržajem duha svjetske historije, sa napretkom praktične slobode i zato je osuđeno na nestanak
i propast. „Bitnim idejama u historiji nije nužna sila kao sredstvo ostvarenja nego se one uvijek
nanovo realiziraju koncentracijom velike duhovne energije preko ljudskog mišljenja i djelovanja
kao agensa njihovog ostvarenja“, podsjeća prof. Filipović u duhu dobre teorije i historijske prakse
liberalizma i demokratije. Ocjena smisla, vrijednosti i kvalitete konkretne društvene i političke
stvarnosti, u ovom slučaju bošnjačke, mjeri se i izvodi iz njenog poređenja sa smislom, vrijednostima
i kvalitetom svjetske historije. To je uslov i pretpostavka osujećenja i isključenja razvoja i uspeća
na tron historijskog i kulturnog nacional-romantizma, mitomanije, nacionalizma fašističkog ili bilo
kojeg drugog oblika, ali i autarhije, ksenofobije, provincijalizma, izolacionizma i njima sličnog.
Sadašnje političko stanje u BiH je rezultat nasilja nad svjetskim i bosanskim historijskim umom.
Sadržaj historijskih zbivanja i djelovanja svjetskog duha je napredak svijeta, naroda i pojedinaca
u slobodi. Ovo što imamo danas u BiH u suprotnosti je sa historijskim i političkim umom,
običajnošću Bosne, njime je dovedena u pitanje ideja njene multilateralnosti. Bosanski historijski
um multilateralnosti osipa se i tanji duže od posljednjih sto godina. Zbog toga je, kako upozorava
prof. Filipović, najvažniji interes naše historije u posljednjih stotinu godina bio i ostao „borba za
očuvanje zemlje, naroda i države, kao i našeg državnog prava“.
U ovoj neovisnosti koju imamo „nisu ostvareni rezultati i konačni učinci djelovanja svih aktera
historijskih zbivanja na polju razvoja slobode“. Obećanja razvoja i unapređenja nacionalnih i
građanskih prava data narodu devedesetih godina dvadesetog stoljeća nisu ostvarena ni iz daleka.
Sve se mjeri krajem, cjelina je istina, ma koliko bile dobre početne zamisli i ideje, samo su ostvareni
rezultati i učinci djelovanja kriterija pozitivne ili negativne ocjene. Time se „prosuđuje o smislu
i značenju djela u historiji“. Ako ono što imamo danas posmatramo u tom kontekstu, onda se ne
možemo ne složiti sa prof. Filipovićem da trebamo spaliti brojne nacionalne i individualne iluzije
kako o sebi tako i o našim tzv. nacionalnim vođama. Sadašnja politička praksa kao drugobitak
nacionalne vladajuće političke ideje umnogome dovodi u pitanje samu tu ideju.
Svjetski duh na nacionalnom planu je oličen u konkretnim ljudima, njihovim idejama i stanjima
njihove svijesti. Njegovu historijsku i praktičnu konkretizaciju sagledavamo u slobodi konkretnog,
svakodnevnog čovjeka. Na osnovu toga s razlogom i legitimno prof. Filipović postavlja pitanje:
„Jesmo li i mi kao narod, kao organizirane političke snage i kao pojedinci, a posebno jesu li naše
političke vođe bili kvalificirani i odgovorni akteri događanja koja su nas dovela na ovu deredžu, ili
su to sve bili samo slučajni i prolazni svjedoci zbivanja koji na njih nisu mogli nikako utjecati?“
Filipović ocjenjuje svaki bošnjački historijski i politički fakticitet u odnosu i s obzirom na njenu
supstancu, na njen duh, na njenu multilateralnost. Bosna svojim principom na svom prostoru
realizira svjetsku historiju na konkretan način. Politička običajnost, državno uređenje, njena religija/
njene religije, umjetnost, filozofija, znanost, njihova predodžba/njihove predodžbe i obrazovanost
66
čine jednu supstancu, jedan duh, čine supstancu njene multilateralnosti. Riječ je o vrlo slojevitom,
kompleksnom, višestruko i raznovrsno bogatom sadržaju. Knjiga, kako bi rekao Niče, nije za
svakog, ali će dobro doći onim suptilnim čitaocima koji ne čitaju samo tekst već i kontekst. Svaki
takav čitalac naći će za sebe ne ponešto nego veoma mnogo.
Ove kratke opaske o knjizi Muhameda Filipovića pod naslovom „Kraj bošnjačkih iluzija: Rasprava
o uzrocima poraza bošnjačke politike i odgovornosti za njih“, koje su više osvrt na ideje nego na
činjenice sadržaja rukopisa, završavam njegovim upozorenjem: „Mi Bošnjaci i naša država Bosna
i Hercegovina smo se zbog sporosti procesa ujedinjavanja našli u stanju polaganog, ali sigurnog
propadanja“.
67
68
Enes Durmišević
UDK 94 (497.15)(094.3)
BOSNA – KONTINUITET IMENA I TERITORIJA1
BOSNIA – THE CONTINUITY OF NAME AND TERRITORY 2
Sažetak
Tekst je prikaz knjige Mustafe Imamovića Historija države i prava Bosne i Hercegovine (4. izdanje,
University press – Izdanja Magistrat, Sarajevo, 2014, 420 stranica).
Summary
This text contains a review of a book The History of State and Jurisprudence of Bosnia and Herzegovina
by Mustafa Imamović, the fourth edition, University press edition Magistrat, Sarajevo, 2014, 420 pages.
Mustafa Imamović, profesor emeritus Univerziteta u Sarajevu i ranije profesor Pravnog fakulteta na
Katedri za historiju prava i komparativno pravo, ovih dana je ponovo obradovao ljubitelje knjige,
a posebno pravne historičare i zaljubljenike u historiju Bosne i Hercegovine, objavivši četvrto
izdanje knjige „Historija države i prava Bosne i Hercegovine“.
Knjiga, koja je u prvobitnoj verziji predstavljala udžbenik za predmet „Historija države i prava
Bosne i Hercegovine“ za studente Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, nakon disolucije
Jugoslavije i proglašenja nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine, predstavljala je neophodno
štivo za sve studente prava, pogotovo kada se ima u vidu da se raspadom bivše, zajedničke države
„raspala“ i zajednička historija, pa i historija države i prava.
Svi bivši bh. studenti prava u zajedničkoj državi Jugoslaviji znaju da se na svim pravnim fakultetima
izučavala historija države i prava naroda Socijalističke federativne republike Jugoslavije (SFRJ),
ali znaju, također, da je u tom nastavnom predmetu historija države i prava Bosne i Hercegovine
tretirala i bila zastupljena u takvim udžbenicima na dvije-tri stranice. I ta činjenica je najbolje
potvrđivala status i „ravnopravnost“ Bosne i Hercegovine u zajedničkoj kako pravnoj tako i općoj
historiji. Stoga je, nakon osamostaljenja Republike Bosne i Hercegovine na putu oblikovanja
historije države i prava Bosne i Hercegovine, pred profesorom Imamovićem stajalo veoma
mnogo prepreka koje je trebalo savladati, pogotovo kada se ima u vidu da je to vrijeme agresije i
destruirajućeg rata protiv Bosne i Hercegovine.
1
Tekst je prikaz knjige Mustafe Imamovića „Historija države i prava Bosne i Hercegovine“ (4. izdanje,
University Press – Izdanja Magistrat, Sarajevo, 2014).
2
This text contains a review of a book The History of State and Jurisprudence of Bosnia and Herzegovina
by Mustafa Imamović, the 4th edition (University press, Magistrat, Sarajevo, 2014, 420 pages).
69
A taj destruirajući rat su upravo osmislili oni koji su kroz udžbenike vršili reviziju historije Bosne i
Hercegovine od najranijih početaka pa do raspada zajedničke države koju su upravo i razorili razni
revizionisti ne samo historije države i prava nego skoro svih nacionalnih disciplina.
Znajući da ne postoje narodi bez historije i da se ti isti narodi ne mogu shvatiti bez njihove prošlosti,
Imamović shvata historiju Bosne i Hercegovine kao cilj spoznaje kakvi smo danas. Drugim
riječima, prošlost se objašnjava da bismo shvatili šta smo i ko smo danas. Istovremeno, shvatanje i
percipiranje vlastite historije omogućuje budućnost svakog naroda. Zaborav ili razaranje pamćenja
nekog naroda ima katastrofalne posljedice kako na pojedinca tako i na kolektivitete u formi
individualne ili kolektivne dezorijentacije, nedefiniranog ili podijeljenog identiteta i gubljenja
osjećaja za realnost. Agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992–1995. godine u potpunosti je potvrdila
gore navedene teze o katastrofalnim posljedicama, posebno za Bošnjake, o ponavljanju historije,
o dezorijentaciji koja i danas dominira bosanskom političkom scenom, o gubljenju osjećaja za
realni svijet itd. Stoga sve religije, svi mudri ljudi govore o ljudskoj obavezi da pamte, da uzimaju
pouku iz prošlosti da bi imali budućnost. Smisao određenih obreda u religijama ili obilježavanje
određenih datuma u historiji svakog naroda ne predstavlja ništa drugo nego uspomene na važne
događaje i značenja (simbole) kako za pretke tako i za potomke.
Historija je laboratorija u kojoj se ljudsko iskustvo analizira, filtrira, sintetizira, pakuje i kao gotov
proizvod servira živima ali i onima koji dolaze (potomcima). Čovjeka ne zanima samo realnost
kakva je bila i kakva jeste nego i kakva bi mogla i trebala biti.
Knjiga „Historija države i prava Bosne i Hercegovine“ podijeljena je na devet glava. Prva glava
tretira srednjovjekovnu bosansku državu, naravno sa akcentom na državno i društveno uređenje,
Crkvu bosansku i pravni sistem.
U drugoj glavi tretirana je osmanska Bosna, njeno upravno-političko uređenje, vjerska struktura,
agrarno uređenje, staleški i politički pokreti i reforme (tanzimat) u Bosni.
U trećoj glavi obrađeno je „istočno pitanje“, Bosanski ustanak, Bitka kod Plevne, Sanstefanski
mirovni ugovor, Berlinski kongres i austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine.
Slijedeća, četvrta glava tretira ustavnu strukturu Habsburške carevine, organizaciju vlasti i
nacionalno-politički kurs okupacione uprave, vjerske zajednice, srpsku i bošnjačku borbu za
vjersko-prosvjetnu autonomiju, političke stranke, aneksiju, bh. Ustav i Sabor i balkanske ratove.
Sadržaj pete glave čine teme koje tretiraju Prvi svjetski rat i njegov odraz na Bosnu i Hercegovinu,
njene državno-pravne prilike, jugoslavensku ideju i ulazak Bosne i Hercegovine u zajedničku
državu – Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.
Položaj Bosne i Hercegovine između dva svjetska rata obrađen je u šestoj glavi. Vidovdanski
ustavno-pravni poredak, šestojanuarska diktatura, Oktroirani ustav, Sporazum Cvetković – Maček
i njime izazvan pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine sadržaj su ove glave.
Bosna i Hercegovina u toku Drugog svjetskog rata (1941–1945), fašistička okupacija, ustaški i
četnički genocid, narodnooslobodilački pokret (NOP), Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog
oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) i Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja
Jugoslavije (AVNOJ) obrađeni su u sedmoj glavi, dok je socijalistička Jugoslavija (1945–1992)
70
predmetom obrade slijedeće, osme glave, uz tretiranje međunarodnog priznanja Demokratske
federativne Jugoslavije (DFJ), industrijalizacije, kolektivizacije poljoprivrede, radničkog
samoupravljanja, Ustava iz 1974. godine itd.
Posljednja, deveta glava obrađuje disoluciju Jugoslavije, ustavne promjene u Srbiji, Sloveniji
i Hrvatskoj, internacionalizaciju jugoslavenskog pitanja, samostalnost Bosne i Hercegovine,
agresiju i rat protiv nje, Vašingtonski i Dejtonski mirovni sporazum, te na kraju odnos međunarodne
zajednice prema postdejtonskoj Bosni i Hercegovini.
Imamović vrlo kritički i jasno detektira odgovornost međunarodne zajednice (ma šta to značilo) i
njeno licemjerje:
„Osnovno je pitanje, na kraju, zašto su agresija i rat protiv Bosne, te genocid, u međunarodnim
razmjerama predstavljeni i vođeni kao mirovna operacija. U toj je ‘mirovnoj’ operaciji Bosni i
Bošnjacima/muslimanima oduzeto pravo na samoodbranu. Bošnjaci su tako od žrtve postali
jednom od ‘zaraćenih strana’. Dayton je u skladu s tim potpuno ignorirao da su Bošnjaci bili žrtve
genocida. Eufemizam ‘etničko čišćenje’ sugerira da su ga provodile ‘sve strane u ratu’. Na taj način
se sistematski razvodnjavaju i brišu razlike i granice između odbrambenog rata u kojem je bilo
lokalnih i pojedinačnih ekscesa i izdaleka planiranih i pripremanih pohoda osvajanja i uništenja,
čime se Bošnjacima uskraćuje pravda.“
Poslije svake glave autor navodi veoma obimnu literaturu koja može poslužiti svim zainteresiranim
čitaocima da se više upoznaju sa temama koje su u njihovom fokusu. Indeks imena i geografskih
pojmova „zatvara“ ovu „knjigu pamćenja“ koja je, vrijedi to napomenuti, prevedena i objavljena
na engleskom jeziku 2006. godine.
Lekcije historije nas uče da dubinski mislimo koristeći ogromno historijsko iskustvo o tome šta
možemo ili želimo učiniti ovdje i sada. Budućnost postoji samo ako vjerujemo u nju, jer čovjek
mora težiti nekom cilju, smislu, mora ostvarivati neke vrijednosti, u protivnom prestaje biti čovjek.
Nada daje smisao ljudskom životu.
Knjiga je veoma preporučljivo, jasno i koncizno štivo za svakog Bosanca i Hercegovca ali i za
svakog dobronamjernog čitaoca. Knjiga se posebno preporučuje bh. političarima svih političkih
opcija. Dodatni razlog da je pročitaju imaju oni političari koji sebi tepaju da su „probosanski“, što
u praksi često ispadne da su samo svoji.
71
72
Mirko Pejanović
UDK 323 (497.6) (094.3)
SNAŽNA DEMOKRATSKA DRŽAVA – USLOV SIGURNOSTI1
STRONG DEMOCRATIC STATE – A PRECONDITION FOR SECURITY2
Sažetak
Tekst je prikaz knjige Lade Sadiković Ustav Bosne i Hercegovine, sigurnost i ljudska prava (Centar za
sigurnosne studije BiH, Sarajevo, 2012).
Summary
This text contains a review of the book B&H Constitution, Security and Human Rights by Lada
Sadiković (Center for Security Studies - BH, Sarajevo, 2012).
Prema redoslijedu autorstva, ovo je peta knjiga profesorice Lade Sadiković. Knjiga ima veoma
zanimljivim naslovom „Ustav Bosne i Hercegovine, sigurnost i ljudska prava“. Knjigu je objavio
Centar za sigurnosne studije BiH.
Naučna elaboracija Ustava Bosne i Hercegovine, sigurnosti i ljudskih prava predstavlja veliki
istraživački izazov u kontekstu postsocijalističke i postratne tranzicije bosanskohercegovačkog
društva i države. Na temelju ranije izvedenih istraživanja tokom protekle decenije o vanrednom
stanju i ljudskim pravima, o državi u evropskom poretku, o ljudskim pravima i o Ustavu Bosne i
Hercegovine i Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, profesorica Lada
Sadiković naučnoj i stručnoj javnosti te svojim studentima daruje još jednu istraživačku studiju.
Studija je strukturirana tako da je čine tri tematski zaokružene cjeline.
U prvoj cjelini se analizira Ustav Bosne i Hercegovine sa nekoliko aspekata:
− nadustavni karakter Evropske konvencije o ljudskim pravima u Bosni i Hercegovini,
− ustavne obaveze kao međunarodna obaveza države Bosne i Hercegovine,
− pozitivno definirane obaveze države Bosne i Hercegovine,
− dobro upravljanje u Bosni i Hercegovini.
1
Tekst je prikaz knjige Lade Sadiković Ustav Bosne i Hercegovine, sigurnost i ljudska prava (Centar za
sigurnosne studije BiH, Sarajevo, 2012).
2
This text contains a review of the book B&H Constitution, Security and Human Rights by Lada Sadiković,
Center for Security Studies – BH, Sarajevo, 2012.
73
Druga cjelina studije problematizira sigurnost sa stanovišta pozicije Bosne i Hercegovine
u sistemu sigurnosti Zapadnog Balkana. Zatim se u ovom, drugom dijelu analiziraju ovi
aspekti: uloga parlamenta u reformi sigurnosnog sistema zemalja Zapadnog Balkana; oblici
sprečavanja organiziranog kriminaliteta u BiH; policija, demokratija i terorizam i globalizacija i
internacionalizacija kriminaliteta.
Treći dio studije posvećen je ljudskim pravima. Nekoliko segmenata čini ovu tematsku cjelinu:
− ljudska prava i demokratska kultura građana sa posebnim osvrtom na Bosnu i
Hercegovinu,
− međunarodne dimenzije demokratije,
− pravo države da ograniči ljudska prava,
− apsolutno zaštićena ljudska prava,
− ljudska prava u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine,
− značaj zaštite ljudskih prava za prevenciju kriminaliteta.
Ovako koncipirana istraživačka studija i priređena kao knjiga sa naslovom „Ustav Bosne i
Hercegovine, sigurnost i ljudska prava će imati važno mjesto u teorijskom obrazovanju studenata
Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije kao i studenata drugih fakulteta
društvenih nauka Univerziteta u Sarajevu. Istovremeno, knjiga će poslužiti edukaciji kadrova koji
rade u službama sigurnosti i Oružanim snagama Bosne i Hercegovine.
U ovom prikazu knjige težište je stavljeno na prvu tematsku cjelinu knjige, zapravo na Ustav
Bosne i Hercegovine. Pažljivom analizom teksta pod naslovom „Ustav Bosne i Hercegovine“ (od
1. do 71. stranice) dolazi se do uvida o kritičko-teorijskom pristupu profesorice Lade Sadiković
dejtonskom Ustavu Bosne i Hercegovine sa stanovišta njegovih pravno-političkih ograničenja u
širem kontekstu evropskih standarda u sferi razvoja moderne demokratske i pravne države. Veoma
je bitno potcrtati da autorica u svom istraživačkom pristupu, što znači u analizi relevantne literature
i dokumenata, izvodi više desetina konstatacija spoznajne naravi koje omogućuju bitna teorijska
stajališta o mogućnosti promjene Ustava Bosne i Hercegovine posredstvom njegovog usklađivanja
sa odredbama Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Cjelovitom analizom
definisane pozicije Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda naspram Ustava
Bosne i Hercegovine autorica Lada Sadiković utemeljuje ideje koje zajedno čine koherentnu
teorijsku osnovu da se putem dovođenja u sklad Ustava BiH sa Evropskom konvencijom o zaštiti
ljudskih prava i osnovnih sloboda može izvesti kompleksna ustavna reforma na temelju koje bi
država Bosna i Hercegovina postala moderna funkcionalna evropska država.
U istraživačkom radu do ovako izvedenog zaključnog teorijskog stajališta profesorica Lada
Sadiković je metodom analize sadržaja, komparativnom metodom i metodom indukcije izvela
značajna teorijska stajališta.
Ovdje ćemo reinterpretirati neka od tih stajališta.
74
Sve zemlje članice Vijeća Evrope ratificirale su Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i
osnovnih sloboda. Ono što je veoma važno jeste da su sve zemlje članice Vijeća Evrope inkorporirale
odredbe Evropske konvencije u vlastiti ustavni i pravni sistem.
Bosna i Hercegovina je prihvatila Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda
posredstvom međunarodnog ugovora – Općeg okvirnog sporazuma o miru – poznatijeg kao
Dejtonski mirovni sporazum. Bosna i Hercegovina je postala članica Vijeća Evrope u aprilu 2002.
godine, a te godine je ratifikovala i Evropsku konvenciju.
U članu 2. Ustava Bosne i Hercegovine situirana je odredba o direktnoj primjeni Evropske
konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Država Bosna i Hercegovina je u svom
Ustavu Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda dala nadustavni karakter
tako što Evropska konvencija ima prioritet nad svakim drugim pravom. Prema članu 2. Ustava
BiH, prava i slobode iz Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i iz njenih
dodatnih protokola u Bosni i Hercegovini primjenjuju se direktno i imaju supremaciju nad svim
ostalim zakonima.
Prema odredbama Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenih
protokola, pojedinac je nosilac svih ljudskih prava i sloboda. Promocija i ostvarivanje ljudskih
prava podrazumijeva pojedinca kao subjekta tih prava.
U konstrukciji dejtonskog Ustava BiH primat u ostvarivanju prava nije dobio pojedinac. Taj primat
su dobili etnički kolektiviteti u vidu konstitutivnih naroda. Time je Ustav Bosne i Hercegovine
utemeljio pravno-institucionalnu osnovu za ispoljavanje partikularnih interesa u procesu
parlamentarnog odlučivanja, a zapostavljen je opći javni interes na kojem se izvodi opšte dobro za
sve građane, za sve državljane. Usljed toga se javlja sporost i blokade odlučivanja u Parlamentarnoj
skupštini Bosne i Hercegovine.
Društveno-istorijski cilj provođenja Dejtonskog mirovnog sporazuma nije samo osiguranje mira.
U istorijskom kontekstu očuvanja mira u Evropi, provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma ima
internacionalnu dimenziju. Ona se ispoljava u projektu integracije države Bosne i Hercegovine u
Evropsku uniju i NATO-savez. Taj projekat podrazumijeva ustavnu reformu, što znači uvođenje
evropskih ustavno-pravnih standarda o zaštiti ljudskih prava i pravnoj državi u Ustav Bosne i
Hercegovine.
Profesorica Lada Sadiković vidi mogućnost izvođenja kompleksne, što znači cjelovite ustavne
reforme, u primjeni Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u odredbama
Ustava Bosne i Hercegovine i zakonima države Bosne i Hercegovine kojim bi se uređivala zaštita
onih ljudskih prava koja su zagarantovana Evropskom konvencijom.
Nastojanja u praksi da se zaštite ljudska prava i osnovne slobode u 17 godina postdejtonske
egzistencije države Bosne i Hercegovine nisu dovela do bitnih promjena. Pred Evropskim sudom
za ljudska prava u Strazburu podneseno je protiv države Bosne i Hercegovine 1300 predmeta/
apelacija.
Presuda Evropskog suda za ljudska prava od 22. decembra 2009. godine u predmetu „Sejdić-Finci“
već tri godine ne može da se implementira donošenjem amandmana na Ustav Bosne i Hercegovine
u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. Država Bosna i Hercegovina je jedina država čiji
75
Ustav sadrži diskriminacijske odredbe.
Zagovaranjem ideje snaženja (jačanja) države Bosne i Hercegovine kao demokratske države sa
institucionalnim kapacitetom zaštite ljudskih prava na temelju Evropske konvencije dolazi se i
do propitivanja pomoći i podrške međunarodne zajednice. Riječ je o visokom predstavniku
međunarodne zajednice koji je na temelju ovlaštenja u Aneksu 10. Dejtonskog mirovnog sporazuma
inkorporiran u ustavni i politički sistem Bosne i Hercegovine u vezi sa civilnom implementacijom
Općeg okvirnog sporazuma za mir.
Poznato je da je visoki predstavnik međunarodne zajednice od 1996. do 2008. godine donio preko
800 akata sa zakonskom i izvršnom snagom. Time je omogućio izvođenje reformi i odvijanje
političkog razvoja Bosne i Hercegovine u pravcu integracije u EU.
Ustavna reforma, kao najsloženija reforma, nije dobila svoju istorijsku prohodnost ni u pokušaju
2006. ni 2009. godine. Zašto? Nije se mogao postići konsensus o obuhvatu i sadržaju ustavnih
promjena unutar vladajuće skupine stranaka.
Sve kritičke teorijske analize ukazuju na spoznaju da etničke stranke nemaju demokratski kapacitet
za izgradnju konsensusa o reformi, odnosno promjeni Ustava Bosne i Hercegovine. Koncepcije o
državnom razvoju Bosne i Hercegovine su bitno suprotstavljene.
I moja istraživanja o mogućnostima ustavnih reformi pokazuju da je uslov promjena Ustava BiH
međustranački konsensus. Do tog konsensusa ne mogu doći vladajuće bosanskohercegovačke
stranke.
Izvođenje konsensusa moguće je uz geopolitičku osnovu koju može osigurati međunarodna
zajednica i Evropska unija tokom integracije BiH u EU.
Na ovaj način će i usklađivanje Ustava BiH sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i
osnovnih sloboda dobiti ishod koji naučno argumentuje profesorica Lada Sadiković u svojoj knjizi
„Ustav Bosne i Hercegovine, sigurnost i ljudska prava“.
76
Mirza Džananović
UDK 323 (497.6)(094.3)
PRILOG BOSANSKOJ DRŽAVNOSTI1
CONTRIBUTION OF BOSNIAN STATEHOOD2
Sažetak
Tekst je prikaz drugog izdanja knjige Safeta Halilovića Restitucija bosanske državnosti, koju je objavio
Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu 2013.
godine.
Summary
The text contains a review of the second edition of the book Restitution of Bosnian statehood by Safet
Halilović, published by the Institute for Research of Crimes against Humanity and International Law at
the University of Sarajevo, in 2013.
Prvo izdanje „Restitucije bosanske državnosti“, izašlo 1993. godine uprkos teškom ratnom stanju,
presječenim komunikacijama i uopće nepovoljnim prilikama za izdavačku i bilo kakvu kulturnu
djelatnost, doživjelo je brzu distribuciju kompletnog tiraža. Dvadeset godina poslije knjiga je
doživjela i drugo izdanje, nažalost, u jednako teškom periodu za Bosnu i Hercegovinu, kada se ona
doduše ne razara agresijom i bombardovanjem, ali se mirnim putem podrivaju sve njene institucije.
Pa tako najznačajnija institucija kulture u Bosni i Hercegovini, Zemaljski muzej u Sarajevu, i
danas kao i te, ratne 1993. godine dočekuje izdanje ove knjige, neosposobljen za normalno
funkcionisanje. Tematika kojom se bavi „Restitucija bosanske državnosti“ je upravo zbog toga
aktuelna i u suvremenoj političkoj i općedruštvenoj realnosti kroz koju prolazi država Bosna i
Hercegovina.
Drugo izdanje knjige dopunjeno je uvrštavanjem kratkog priloga historičara Ante Babića
„Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni“. Također, knjiga je tehnički dorađena, prvenstveno
unošenjem karti u boji umjesto crno-bijelih iz prethodnog izdanja. Zadržan je isti tematski okvir
knjige, koja je i ovaj put podijeljena u pet poglavlja, pa je tako prvo poglavlje uvodnog karaktera,
gdje se kroz 18 priloga autora multidisciplinarno predstavlja historijski i kulturni razvoj Bosne i
Hercegovine.
77
Drugo poglavlje je sastavljeno od najznačajnijih dokumenata koji se tiču procesa disolucije Jugoslavije,
na jednoj strani, te uspostavljanja nezavisne i suverene Republike Bosne i Hercegovine, na drugoj
strani. Pored zvaničnih dokumenata domaćih organa vlasti (Skupštine SRBiH, Predsjedništva
RBiH), tadašnje Evropske zajednice, Ujedinjenih nacija te drugih organizacija specijalno formiranih
za bavljenje jugoslavenskom krizom (Arbitražna komisija), u ovom poglavlju se nalazi i nekoliko
govora najviših političkih predstavnika RBiH te izvještaja nevladinih organizacija, a koji su
izneseni kao reakcija na izbijanje agresije na Bosnu i Hercegovinu i zločine koji su potom uslijedili.
Treće poglavlje se upravo bavi pitanjem međunarodnog definiranja agresije i kategorizacije
zločina protiv civilnog stanovništva, a prezentirani su najvažniji dokumenti doneseni u okviru
institucija UN-a, čiji je potpisnik bila i Jugoslavija, a samim time i sve njene pravne nasljednice.
Četvrto poglavlje čine zvanični dokumenti organa vlasti Republike Bosne i Hercegovine, a koji se
tiču organizovanja odbrane i suzbijanja težnji agresora u ostvarivanju svojih planova okupacije i
uništenja jedne međunarodno priznate i suverene države. U petom poglavlju tabelarno je prikazan
nacionalni i etnički sastav stanovnika Bosne i Hercegovine po općinama na osnovu popisa
stanovnika provedenog 1991. godine, neposredno pred izbijanje rata na području bivše Jugoslavije.
Na kraju knjige nalaze se prilozi u vidu niza historijskih karata – počevši od srednjovjekovnog
perioda – kroz koje je prikazana evolucija državnopravnog položaja Bosne i Hercegovine kroz
čitavu njenu prošlost.
Dvije decenije su prošle od izlaska prvog izdanja „Restitucije bosanske državnosti“, ali teme
kojima se ona bavi još uvijek su aktuelne. Dokumenti sabrani u ovoj knjizi imaju posebnu naučnu
vrijednost i sigurno će olakšati posao svim istraživačima zainteresovanim za procese disolucije
Jugoslavije i uspostavljanja nezavisne i suverene države Bosne i Hercegovine te agresiju koja
je potom uslijedila. Ako je prvo izdanje ove knjige za misiju imalo jačanje svijesti o posebnosti
Bosne i Hercegovine, zadatak drugog izdanja je upravo poticanje na istraživanje tog vrlo značajnog
perioda njene prošlosti, a koji je, nažalost, zapostavljen u modernoj bosanskohercegovačkoj
historiografiji i publicistici. U vremenu u kojem se kulturne institucije od državnog značaja gase, a
svaka znanstvena djelatnost je pred zamiranjem, objavljivanje ovakve knjige predstavlja ogroman
poduhvat i, za nadati se, pozitivan impuls sličnim naučnim projektima.
78
79
80
In Memoriam
81
82
Abdulah Šarčević
In memoriam prof. dr. Sadudinu Musabegoviću
LJUDSKA EGZISTENCIJA, ESTETIČKI UM I FILOZOFSKO MIŠLJENJE:
FILOZOFSKI DISKURS MODERNE:
KRITIKA DRAMATURGIJSKOG UMA
O Sadudinu Musabegoviću (1939–2014)
Bio je i ostat će tanahno zrcalo duha i duhovnosti.
Dopusti mi, Bože, prosvjetljenje, koje si Ti predvidio za čovječanstvo. Ohrabri me da štujem i da
slijedim takve žive primjere koji čuvaju Tvoj duh – duh u nama i s onu stranu svih nas, duh Jednog
i mnogostrukog – prosvjetljenje Kristovo, Buddhino, Lao-Tseovo i profeta, mudraca, filozofa,
pjesnika, slikara i svih stvaralaca i umjetnika, i svih nesebičnih ljudi, svetaca i majki, poznatih i
nepoznatih, onih visokih i onih nižih... – djece svih vremena i svih obitavališta – čiji duh i primjer
ostaje kod nas i u nama svima za sva vremena.
Yehudi Menuhin1
Prof. dr. Sadudin Musabegović rođen je u Prijepolju 19. 10. 1939. godine. Osnovnu i
srednju školu završio je u svom rodnom mjestu, a akademske 1956/1957. godine upisuje Filozofski
fakultet u Beogradu, grupu jugoslavenske i svjetske književnosti. Filozofski fakultet završava
u januaru 1962. godine. Postdiplomski studij na Filozofskom fakultetu u Beogradu, Odsjek za
filozofiju, smjer Estetika, upisuje 1962. godine. Iste godine objavljuje svoje prve tekstove iz teorije
umjetnosti u Studentu i upisuje Visoku filmsku školu u Beogradu, koja je osnovana 1961. godine i
na kojoj su predavali najeminentniji profesori i teoretičari umjetnosti i filma ne samo iz Beograda
i Zagreba nego i iz cijelog svijeta. Ovaj podatak je važno istaći zbog profiliranja znanstvenoteorijskog interesa prof. dr. Musabegovića, koji se kretao od svjetske i jugoslavenske književnosti,
preko filozofije i estetike do filmologije.
Magistarsku radnju Vrijeme kao elemenat strukture filmskog djela uspješno je branio u
maju 1965. godine pred Komisijom u sastavu: prof. dr. Bogdan Šešić, kao predsjednik, te prof. dr.
Dragan Jeremić i prof. dr. Vladimir Petrić, kao članovi Komisije. Iste godine privodi kraju studij
na Visokoj filmskoj školi. U septembru 1965. odlazi na odsluženje vojnog roka.
Nakon izlaska iz vojske, 1966. godine, dolazi u Sarajevo gdje se, početkom 1967. godine,
zapošljava u analitičkoj službi CKSKBiH-a kao analitičar za nauku i kulturu. Iste godine pokreće,
zajedno sa Kasimom Prohićem, omladinske revije za umjetnost, nauku i društvena pitanja „Lica“.
Bio je član njene prve Redakcije. U analitičkom odjeljenju CKSKBiH-a jedan je od pokretača
1
Mein Gebet (jedan od najuglednijih muzičara našeg vremena), u: Ja zum Weltethos, str. 105.
83
časopisa za društvena pitanja „Politički spektar“, koji će 1972. godine prerasti u časopis za teoriju
i praksu samoupravnog društva „Opredjeljenja“, čiji je glavni i odgovorni urednik, a koji će
profesionalno uređivati sve do 1978. godine. U Parizu je na studijskom boravku 1970/1971. godine.
Kratkometražni film „Soba“ snima 1972. godine, a ovaj film će predstavljati bosanskohercegovački
kratki film na smotri jugoslavenskog filma u Parizu. U izdavačkoj kući „Svjetlost“ objavljuje knjigu
teorijskih tekstova i eseja Planovi i sekvence 1976. godine. Knjiga je kandidirana za Šestoaprilsku
nagradu grada Sarajeva.
Na tek osnovanoj Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu izabran je u zvanje docenta
na predmetima Osnovi marksizma i Marksistička estetika 1978. godine. Ovi predmeti će se
vremenom, na njegovu inicijativu, transformirati u grupu predmeta: Estetika, Likovna estetika,
Sociologija dizajna i Industrijska estetika, koje će izvoditi više od dvadeset godina. U referatu za
izbor, koji su potpisali prof. dr. Kasim Prohić, prof. dr. Muhamed Filipović, prof. dr. Muhamed
Karamehmedović, naročito je istaknuto da
„sve Musabegovićeve tekstove odlikuje suvereno vladanje materijom, originalan pristup
problematici, strogost kritičkog prosuđivanja, autentičan osjećaj za umjetnički fenomen kao
takav i, nadasve, koherentnost kritičkog izvođenja i kritičke elaboracije“.
Iste godine je izabran i za zamjenika sekretara GKSK Sarajevo.
Doktorsku disertaciju pod naslovom Mimetički i konstruktivni momenat u umjetnosti brani
1980. godine pred Komisijom u sastavu: prof. dr. Kasim Prohić, prof. dr. Dušan Stojanović i prof.
dr. Abdulah Šarčević. Pored nastave koju drži na Fakultetu, izabran je 1982. godine za glavnog i
odgovornog urednika revije za nauku, kulturu, umjetnost i društvena pitanja „Odjek“, koju uređuje,
kao glavni i odgovorni urednik, sve do 1989. godine. Iste godine izlazi njegova knjiga Mimesis i
konstrukcija u izdanju izdavačke kuće „Veselin Masleša“, za koju dobija Šestoaprilsku nagradu
grada Sarajeva i godišnju nagradu „Veselina Maslaše“ za nauku.
Na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu izabran je 1986. godine na predmetu Istorija i
teorija filma, a onda na predmete Filmologija i Estetika filma. U referatu za izbor, koji su potpisali
prof. dr. Tvrtko Kulenović, prof. dr. Razija Lagumdžija i prof. dr. Abdulah Šarčević, rečeno je,
između ostalog:
„Knjige prof. dr. Sadudina Musabegovića otkrivaju sposobnost da se o filmu razmišlja kao
o samostalnoj i osobenoj umjetnosti, određenoj sistemom zakona vlastite konstrukcije, i
to podjednako u historijskoj projekciji i teorijskoj vizuri, ali i rijetku sposobnost da se film
razumijeva u kontekstu najširih duhovnih iskustava (...)“.
Knjiga Mimesis i dekonstrukcija uvrštena je 1991. godine u izdavački program jedne od
najuglednijih biblioteka u onome vremenu, sarajevski „Logos“. No, uslijed poznatih ratnih
okolnosti, knjiga nije ugledala svjetlo dana; samo su neki njeni dijelovi objavljeni, skoro deset
godina kasnije, u knjizi Sliv i vir.
84
Ostaje u Sarajevu i nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu i aktivno učestvuje u formiranju
duhovnog otpora grada pod opsadom. Piše tekstove, otvara izložbe, pokreće brojne kulturne
aktivnosti, posebno na Akademiji likovnih umjetnosti. Za dekana Akademije izabran je ratne, 1993.
godine, a na toj funkciji ostaje do 2000. godine. Angažira se na obnovi filozofskog života u gradu
pod opsadom. Aktivno učestvuje na međunarodnim filozofskim skupovima koji se organizuju i
u prostorijama Akademije likovnih umjetnosti, koja postaje središtem kulturnog otpora grada.
Zajedno sa grupom filozofa koji su ostali u gradu radi na obnovi ugaslog časopisa Dijalog, koji
ponovo počinje izlaziti 1994. godine. Istovremeno, pokreće malu filozofsku biblioteku „Dialogos“,
čiji je urednik i u kojoj mu 1995. godine izlazi knjiga Karta i teritorija. U poznatoj biblioteci
„Svjetlosti“ – „Raskršća“, objavljuje knjigu Žargon otpatka 1988. godine. Najzad, u biblioteci
Međunarodnog centra za mir „Veliko podne“ štampana je njegova knjiga Sliv i vir: Ogledi o
umjetnosti 2000. godine. Iste godine kao gostujući profesor drži predavanja na Indiana University
of Pennsylvania. Član je Odbora za filozofiju i društvenu teoriju ANUBiH-a. U toku 2005. godine
pojavljuje se knjiga „Raz/lik/a art“, a u 2006. godini „Rasuta kazivanja“ u izdanju Međunarodnog
centra za mir.
S kraćim teorijskim tekstom „Svijet umjetničkog djela”, objavljenim u listu studenata
Beogradskog univerziteta Student, počinje 1962. godine veoma plodna spisateljska djelatnost prof.
dr. Musabegovića, čiji je rezultat – pored pet objavljenih knjiga – veliki broj članaka, rasprava,
studija, eseja iz estetike, umjetničke i društvene teorije i kritike, objavljenih u časopisima, revijama,
dnevnicima, što su izlazili kako na cijelom prostoru bivše Jugoslavije tako i u inostranstvu. Sve
to čini jednu veoma opsežnu bibliografiju koju nije moguće ovdje ni približno obuhvatiti niti
predstaviti. Stoga ćemo, u ovom kratkom osvrtu, veoma sažeto prikazati samo njegove objavljene
knjige, zatim, spomenuti još neke članke i studije objavljene na našem i na stranim jezicima, učešće
na naučnim međunarodnim skupovima, editorsku aktivnost, koja čini veoma značajan dio njegovog
ukupnog naučnog i stvaralačkog angažmana i, sasvim kratko, pedagošku djelatnost.
Objavljene knjige
Prof. dr. Sadudin Musabegović objavio je sedam knjiga, i to sljedećim redoslijedom:
Planovi i sekvence (1976),
Mimesis i konstrukcija (1982),
Karta i teritorija (1995),
Žargon otpatka (1998),
Sliv i vir (2000),
Raz/lik/a/art (2005),
Rasuta kazivanja (2006),
Film kao vremenski oblik: Fenomenologija filma: Estetika (2008).
Ako bi se htjela povući neka zajednička nit između njih koja ih povezuje, onda bi ona bila
u tome da svaka od njih predstavlja „novo djelo u njegovom stvaralačkom opusu“, s jedne, i da
je svaka od njih, sa svojim osobenim pismom, promovirana od naučne i umjetničke kritike kao
stvarni doprinos našoj naučnoj, umjetničkoj i društvenoj misli, s druge strane. Tako su, između
ostalih, o knjizi Planovi i sekvence pisali, sa najvišim ocjenama, akademik Tvrtko Kulenović,
85
Velimir Stojanović, Svetozar Guberinić, Nikola Stojanović, a akademik Muhamed Filipović je
u svojoj recenziji, kao preporuci za štampanje knjige, zapisao: „Posmatrano u cjelini, ova knjiga
nesumnjivo znači: obogaćivanje naše teorije umjetnosti i njenih medija; doprinos teorijskoestetskom osvjetljavanju našeg filma (...)“. Akademik Muhamed Filipović, Bakir Tanović i Nikola
Stojanović su obrazložili i potpisali prijedlog i kandidaturu knjige za Šestoaprilsku nagradu grada
Sarajeva.
Knjiga Mimesis i konstrukcija, koja se pojavila 1982. godine u izdanju izdavačke
kuće „Veselin Masleša“, naišla je, također, na izuzetan prijem naučne kritike. Knjiga je dobila
Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva i proglašena je, zajedno sa knjigom Islamska epigrafika
Mehmeda Mujezinovića (posthumno), najboljom knjigom iz oblasti nauke objavljenom te godine
u „Veselinu Masleši“. U obrazloženju „Maslešine“ nagrade se, između ostalog, kaže:
„Musabegovićeva knjiga Mimesis i konstrukcija predstavlja značajno istraživačko ostvarenje
u oblasti novije filozofsko-estetičke misli. Ona je, svojim metodskim postupkom i provedbom, kao
i dosegom analiza i uvida koje sadrži, ne samo postavila nova pitanja o strukturi i biti umjetnosti,
njezine svekolike prakse, već također ponudila našoj kulturnoj i naučnoj javnosti djelo koje svjedoči
o ozbiljnim teorijskim prodorima i misaono-teorijskim pomacima (...). Musabegovićeva knjiga je
jedna od onih koja je utemeljena na svestranom poznavanju sklopa pitanja o kojima raspravlja,
koja je autentično naučno djelo čiji je ključni doprinos našoj filozofsko-estetičkoj teoriji neosporan.
Ona, zacijelo, spada u više stupnjeve naših teorijskih iskustava i velikih rasprava o umjetnosti kao
životu koji sam o sebi svjedoči, ali i o vremenu.“2
U dnevnoj štampi i periodičnoj naučnoj literaturi kao i u audiovizuelnim medijima knjiga
je propraćena sa više od dvadeset kritičkih i analitičkih prikaza sa najlaskavijim ocjenama. O knjizi
su, između ostalih, pisali Kasim Prohić, Abdulah Šarčević, Sulejman Bosto, Nikola Stojanović,
Tomislav Gavrić, Milan Vlajčić, Mladen Subotić i dr.
Za knjigu Karta i teritorija, objavljenu u biblioteci „Dialogos“ 1995. godine, a za koju je
njen autor rekao da je nastala iz nužde, nipošto zadovoljstva, pogotovu ne zadovoljstva pisanja,
akademik Arif Tanović, njen recenzent, istakao je da je riječ o knjizi nevelikoj po obimu, ali veoma
značajnoj po smislu i sadržaju.
Knjiga Žargon otpatka, koja je pisana „od rane jeseni 1992. godine do poznog ljeta 1993.
godine“, a za koju je Ivan Lovrenović rekao da je fascinantna (Dani, 27. 7. 2001), izašla je u poznatoj
biblioteci „Svjetlosti“ – „Raskršća“ 1998. godine. Knjiga je skrenula na sebe medijsku pozornost
i izazvala veoma veliku pažnju kritike. Za nju je Azra Begić, jedan od njenih recenzenata, rekla:
„Ova knjiga je aktuelna, jezgrovita (u njoj nema tzv. praznog hoda), inteligentna i zanimljiva kao
štivo, pa joj neće biti teško da nađe put do svog zahvalnog čitaoca, u koje i sama spadam. Voljela
bih, uz to, da se ona, tim prije što je relativno kratka, objavi – osim na bosanskom – i najednom
od svjetskih jezika (francuskom ili engleskom),
budući da je smatram reprezentativnom u
najboljem smislu te riječi.“ Profesor Ugo Vlaisavljević u svom veoma opsežnom i analitičkom
eseju – objavljenom u dva nastavka u Oslobođenju (14. 6. 1998. i 21. 6. 1998) pod naslovima
„Misliti nemišljeno radikalnog zla“ i „S one strane života i smrti“ – o knjizi, pored ostalog, piše:
2 Abdulah Šarčević.
86
„Sadudin Musabegović nije jedini koji misli da se veliko zlo sručilo na Bosnu i Hercegovinu. Ali
je jedan od rijetkih koji pokušava da misli, u emfatičkom smislu riječi, to zlo: što će reći da ga
je postavio kao nemišljeno, kao zagonetku, kao ono što tek treba iznijeti na vidjelo.“ O knjizi su
još, kao o veoma visokom vrijednosnom rezultatu, govorili i pisali akademik Arif Tanović, koji
je njen prvi recenzent, zatim, Mile Stojić, Ivan Kordić, prof. dr. Rada Ivekovic, prof. dr. Radovan
Ivančević i dr.
I, najzad, u biblioteci „Veliko podne“ Međunarodnog centra za mir izlazi njegova knjiga
Sliv i vir: Ogledi o umjetnosti 2000. godine, koja se, istina, ne u ovakvom finalnom obliku, trebala
pojaviti još 1992. godine pod naslovom Mimesis i dekonstrukcija, u veoma uglednoj filozofskoj
biblioteci „Logos“. Jedan od njenih recenzenata, prof. dr. Sulejman Bosto, napisao je, između
ostalog, o knjizi: „Tako ovim Musabegovićevim djelom dobivamo izuzetan proizvod jednog
rafiniranog duhovnog napora kojeg odlikuje misaona prodornost, visoka jezička kultura, stilska
profinjenost i imponirajuća intelektualno-estetska senzibilnost. Pri tom Musabegović uzorno
demonstrira jedan tip filozofske kulture i jezika koja uključuje misaoni takt, brižljivo i nenasilno
ophođenje s fenomenima, neku vrstu intelektualne tolerancije i sluha za dijaloški modus života
mišljenja i života umjetnosti. Po svim odlikama, i po formi i po sadržini, Sliv i vir ulazi u red
najrespektabilnijih djela naše filozofske i kulturne produkcije uopće.“ O veoma visokim teorijskim
i kritičkim dometima knjige te njenoj stilističkoj elaboraciji još su govorili i pisali i akademik
Abdulah Šarčević, koji je ujedno i njen prvi recenzent, akademik Arif Tanović, akademik Tvrtko
Kulenović, akademik Vladimir Premec, prof. dr. Rada Ivekovic i dr. U tom tekstu Abdulaha
Šarčevića (SAD, 10. 4. 2000) kaže se: „Riječ je, zacijelo, o filozofskom i estetičkom tekstu u
kojem autor ispisuje ono što je u znaku estetike moderne i postmoderne, o estetičkom iskustvu i
dometima umjetnika, slikara i pisaca u Bosni i izvan Bosne. On je u znaku ‘dugog luka’, njegovih
kriptičnih likova, simbola etc. A ‘savijanje drugog luka’ je ustvari dug prema prvom, prema knjizi
Mimesis i konstrukcija (...). Riječ je o konfiguraciji suvremene estetike, estetičkog iskustva, koja
je bitno suodređena modernom i postmodernom, metaforologijom geometrije i pojmova kao što su:
sliv, vir, vrtlog ili kolovrat, vir/izvor, ušće u toku. U tom je smislu Musabegović virtuoz estetičke
refleksije, nove fenomenologije događanja, umjetnosti ili svijeta života. On komunicira sa plodnim
uvidima mislilaca kao što su: Derrida, Adorno, W. Benjamin, Umberto Eco, J. F. Lyotard etc.
(...). Musabegović nas uvodi u središnje polje diskursa suvremene estetike, promišljanja pojmova
(...). Autorova istraživanja zahvaćaju obuhvatno polje estetičke teorije – napose one Adornove – u
kojoj je kritika i negacija smisla (...) također kritika i negacija mimesisa kao reprezentacije, izraza
kao saopćenja, izvještaja, tvrdnje. Sa ovog filozofskog i estetičkog stanovišta možemo reći da
Sadudin Musabegović na zaista suveren način, sa plodnim i novim uvidima pokazuje koliko je
montaža novi oblikotvorni princip. I to sa reinterpretacijom Adornove teorije montaže i šoka. U
tom pogledu problematiziranje odnosa film – jezik, pitanje filmskog jezika, ima u vidu ne samo
opću semiologiju ili semiologiju filma (Dušan Stojanović), Ingardenovu estetiku, Musabegović
vrlo brižljivo analizira, prije svega, tri paradigmatična stanovišta (Dušan Stojanović). Kao rijetko
koja knjiga ove vrste ona iskazuje estetiku slikarstva, izuzetne estetičke vrijednosti koje na modernu
scenu uvode slikari: Dževad Hozo, Emir Dragulj, Bekir Misirlić, Edin Numankadić, Salim Obralić,
Nusret Pašić, Ljubo Perčinlić, Mirsad Konstantinović, Milan Stanojev. To su svakako eseji iz polja
estetike slikarstva, njegovih svagda jedinstvenih i neponovljivih vrijednosti. Sa plodnim uvidima
u mogućnosti estetike slikarstva, sa svagda svojevrsnom fenomenologijom simbola ili paradigmi,
putem imanentne analize i dovođenja do pojma onog likovnog univerzuma, svi eseji su pisani
87
visokom autorskom stilizacijom. I predstavljaju konstitutivni dio estetičke istine slikarstva u
Bosni, s obzirom na modernu i postmodernu. I u tom pogledu oni su vrijeme, rečeno Hegelovim
jezikom, događanja slikarstva dovedeno do pojma, do onog osebujnog filozofskog izraza. S
obzirom na sve kvalitete knjige Sliv i vir, na fenomenologiju poetike, slikarstva i narativnog
diskursa, literature, ova knjiga Sadudina Musabegovića predstavlja veoma značajno artikuliranje
i produbljivanje naše filozofske, estetičke, znanstveno-fenomenološke produkcije. I ono je novo
djelo u Musabegovićevom stvaralačkom opusu. U esejima je na briljantan način stiliziran kritički
ogled o slikarstvu i literaturi, o živoj duhovnoj realnosti.“
To je dio teksta Abdulaha Šarčevića koji je napisan 10. 4. 2000. godine u Sjedinjenim
Američkim Državama. On govori o osobenosti filozofsko-estetičkog djela prof. dr. Sadudina
Musabegovića. Iz njega je vidljiva zamašna uloga ovog originalnog i iznimnog znanstvenoduhovnog stvaraoca.
Kako svojim filozofskim stanovištem tako i specifičnim sadržajnim analizama
Musabegovićevo djelo je znatno obogatilo naša teorijska istraživanja suvremene estetike, estetike
slikarstva i književnosti.
Pored ovih knjiga, Musabegović je, kako je to već istaknuto, objavio i veliki broj članaka i
studija, eseja i prikaza, svakako neusporedivo više na našem nego na stranim jezicima. Iz razloga
koji su već navedeni, ovdje će biti spomenuti samo još neki članci objavljeni na našem jeziku, dok
će nešto veća pažnja biti posvećena također izabranim tekstovima objavljenim na stranim jezicima.
Prije svega od tzv. domaćih tekstova posebnu pozornost zaslužuju:
„Vrijeme kao elemenat strukture filmskog djela“, objavljen u „Vidicima“, BGD, 1965.
godine, i „Kontinuitet filmskog vremena“, objavljen u „Filmskoj kulturi“, Zagreb, 1967. godine,
zato što su dio jednog šireg teorijskog rada koji nije u cjelini objavljen, zatim, eseji: „Politika i
imaginarno“, „Oko“, Zagreb, 1982. godine, i „Poezija i metafizika i filozofija samoće“, „Odjek“,
1988. godine.
Rasprava „Iskustvo mnogostrukog, rasredištenog, poliperspektivnog” podnijeta je kao
uvodno izlaganje za okruglim stolom „Bosanski duh“ (Sarajevo, 6. 11. 1994) i objavljena u
„Dijalogu“ kao i u posebnoj knjizi, a prevedena je i objavljena na njemačkom jeziku.
Tekst „Memorija i vizija“, objavljen u „Oslobođenju“ (25. 10. 1996), preveden je na češki
i engleski jezik i u katalogu velike izložbe Jirija Sozanskog u Briselu predstavljao je jedan od
njegovih uvodnika.
Izlaganje „Etičko-estetske komponente kulturnog naslijeđa“, podnijeto na skupu koji je
1997. organizirao UNESKO o zaštiti kulturnog naslijeđa, autorizovano je i objavljeno u „Dijalogu“
(1-2, 2001).
Časopis The New Combat (1994) prevodi na engleski i objavljuje dio njegove knjige Žargon
otpatka, tada još u rukopisu, pod naslovom The Death of Vukovar.
88
U internacionalnom broju „Dialoque“ (1995) preveden mu je na francuski i objavljen još
jedan dio knjige Žargon otpatka pod naslovom „Ville dechet, Interduction a la description de la
necropole“.
U zborniku „Vstreči evropskih kultur“, Moskva, 1996, izlazi njegov tekst „Kultura i ugroza
ekologičeskoj katastrofi“.
Stefan Mitzlaf i Marcus Breindl preveli su sa francuskog prevoda na njemački tekst „Ville
dechet“ objavljen u „Diloque - A Philosophcal Journal“ (1-2. 1995) i jedan njegov dio, ispisan na
crnom kartonu, postavili kao eksponat instalacije koju je u Kasselu izveo Jiri Sozanskv.
Učesnik je i podnosilac saopćenja na međunarodnim naučnim skupovima u Moskvi 1989.
(Humanizam u umjetnosti), Prohor pčinskom 1991. (Susret evropskih kultura), Sarajevu 1994.
(Stanje opsade) i 1995. (Destrukcija i tolerancija). Gostujući je profesor 2000. na Indiana University
of Pennsylvania.
Editorska aktivnost
Značajan dio aktivnosti prof. dr. Musabegovića odnosi se na njegovu editorsku djelatnost,
posebno u području periodične literature, koja je predstavljala javnu sferu njegovog djelovanja u
polju naučnog, kulturnog i umjetničkog života, na koju ćemo ovdje samo upozoriti. Ta dimenzija
njegovog angažmana kontinuirano traje još od 1967. godine, kada je, kao jedan od pokretača i
članova prve Redakcije „Lica“, nastavio svoj editorski angažman, preko uređivanja „Političkog
spektra“, „Opredjeljenja“ i, posebno, dugogodišnjeg vođenja revije „Odjek“, koja je u to vrijeme
predstavljala jedno od najutjecajnijih i najkompetentnijih naučnih, umjetničkih i kulturnih glasila
na prostoru bivše Jugoslavije.
U toku rata zajedno sa grupom filozofa koji su ostali u gradu pod opsadom učestvuje u
ponovnom pokretanju časopisa „Dijalog“ i male filozofske biblioteke „Dialogos“, čiji je i urednik.
U biblioteci je, u toku njenog izlaženja, objavljeno jedanaest naslova, među kojima su i knjige
„malog formata“, neke prvi put štampane kod nas: Charlesa Taylora, Pascala Brucknera, Jürgena
Habermasa, Jacquesa Derridae. Mala biblioteka je predstavljala svojevrsnu inovaciju u našoj
izdavačkoj djelatnosti, tim prije što praksa kratke konceptualne forme ukoričene u knjigu i nije
posebno njegovana u našoj filozofskoj literaturi.
Pedagoška aktivnost
Kao profesor estetike i teorije umjetnosti na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, prof.
Musabegović je u pedagoškom procesu skoro četvrt stoljeća radio na stalnom unapređenju ovih
disciplina, a na tragu tendencija i kretanja u savremenoj teoriji umjetnosti i umjetničkoj praksi. I kao
dugogodišnji dekan Akademije, on nije, ni u najtežim okolnostima, okolnostima opsade i razaranja
grada, osipanja kadrova i studenata, dopustio devalviranje naučno-umjetničkog karaktera njenog
nastavno-obrazovnog procesa. Isti, visoko uzdignuti kriterij naučno-umjetničke kompetencije u
osnovi je i njegovog angažmana kao voditelja i rukovodioca postdiplomskog studija na Akademiji
likovnih umjetnosti u Sarajevu.
89
Prof. dr. Sadudin Musabegović je odavno stekao visoki ugled u kulturnoj i znanstvenoj
javnosti u Bosni i zemljama nekadanje Jugoslavije. Njegovi znanstveni eseji i rasprave i knjige
doživjeli su izuzetno laskave ocjene i prikaze. Domašaj njegovih istraživanja u području
filozofije, estetike, teorije i kritike umjetnosti, filozofije umjetnosti, napose estetike likovne
umjetnosti i filma legitimira ga kao značajnu i samosvojnu autorsku personalnost. Vrstan je
znalac moderne filozofije i estetike slikarstva i filma, briljantan stilist, virtuoz u estetičkim
analizama i u fenomenologiji svijeta života (Husserl). U kritičkim sudovima koje smo imali
čast izricati i dokazivati, od njegovog djela Mimesis i konstrukcija do djela Sliv i vir, rekli
smo da Musabegovića odlikuje studioznost, brižljiva analiza, misaona odvažnost i dubina u
svim njezinim visinama, snaga diferenciranog mišljenja koja je ovdje i osebujni stil. I njegova
estetika ili filozofija umjetnosti, suvremena estetika, teorija i kritika umjetnosti, po neizbježnoj
logici, pripada najvišim dometima znanstvenog, filozofskog i kulturnog stvaranja kod nas.
Spomenimo samo fragment iz kritičkog suda o djelu Mimesis i konstrukcija, koje je 1982.
godine dobilo veoma značajnu Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva: „Musabegovićeva knjiga
je jedna od onih koja je utemeljena na svestranom poznavanju sklopa pitanja o kojima raspravlja,
koja je autentično estetičko, znanstveno-hermeneutičko djelo čiji je iznimni doprinos suvremenoj
estetičkoj i filozofskoj teoriji. Ono zacijelo spada u najviše domete estetičke teorije u nas, u krugu
naših teorijskih iskustava i značajnih rasprava o estetici, o svijetu slike, predstave, fantazije, o
dramaturgiji figurativnosti i nefigurativnosti.“ Prof. dr. Sadudin Musabegović argumentirano
govori o kulturnom naslijeđu, o arhitekturi kod nas, o tome da se „estetsko ne može tako lako
emancipirati od etičkog, gdje su etičko i estetičko nerijetko u samoisključivanju“. Posebno ističemo
kritičke analize u esejima Rasuta kazivanja (2006). O njima, o njihovim uvidima kazuju recenzenti:
akademik Vladimir Premec i prof. dr. Ibrahim Krzović: „Knjiga Sadudina Musabegovića Rasuta
kazivanja (...) motivski diskontinuitet pretače u kontekstualni kontinuitet, koji je u preplitanju i
varijaciji motiva, tema i sadržaja, linija i formi, kao i tekstualnih žanrova (...) prema temama i
autorima kojima se bavi, ona predstavlja i svojevrsni prilog skici savremene filozofije u Bosni i
Hercegovini” (akademik Vladimir Premec).
„Unutar šireg socio-kulturnog prostora i njegovih žarišta intelektualizma gdje je savremenik
ličnostima o kojima piše i sudionikom kulturnih zbivanja, dr. Musabegović nizom studija i ovim
izborom tekstova, eseja, studija i do sada objavljenim knjigama, kao i drugim oblicima rada, i sam
se nadaje kao ličnost referentna za savremeno filozofsko estetičko promišljanje i teoriju umjetnosti
(...). Dio knjige Kulturno naslijeđe: Etičke i estetske komponente jedan je od rijetkih diskursa koji,
kako za teorijsko-estetičke potrebe tako i uopće, nudi relevantne elemente za prosudbe i djelovanja
u struci, kulturi i državnoj administraciji” (prof. dr. Ibrahim Krzović).
Za tako iznimnog autora „iskupljenje“ koje, kako veli Gaston Bachelard, „ima osnovni
stvaralački karakter, za nas svjedočanstvo o značajnim zapažanjima i izuzetno dragocjenim,
očekivanim estetičko/teorijskim razmatranjima bića umjetnosti/filma”.
Odavno je znanstveno, prije svega, estetičko djelo prof. dr. Sadudina Musabegovića
visoko vrednovano u mnogobrojnim kritikama, esejima i to kao „monumentalni teorijski rad“.
Knjiga Žargon otpatka doživljena je kao fascinantna za čitateljstvo. Riječ je zacijelo o estetičkom
i filozofskom tekstu u kojem autor ispisuje ono što je u znaku estetike moderne i postmoderne, o
90
novom estetičkom iskustvu i dometima umjetnika, slikara i pisaca. On je u znaku „drugog lika“,
njegovih kriptičnih likova, simbola etc. A savijanje „drugog luka“ je u stvari dug prema prvom,
prema knjizi Mimesis i konstrukcija.
Facit
Osobno i veoma prepoznatljivo stvaralaštvo Sadudina Musabegovića u polju estetike,
filozofije, teorije umjetnosti, slikarstva i filma fascinira dubinom svojih uvida, znanstvenih
istraživanja. On je jedan od najistaknutijih estetičara, mislilaca i pisaca kod nas. Estetičar, filozof,
likovni estetičar, teoretičar umjetnosti, likovni kritičar, veoma plodan i originalan pisac, angažirani
intelektualac. Objavio je sedam knjiga iz područja estetike, filozofije, likovne estetike, estetike
filma. Veoma je zaslužan u polju suvremene estetike, estetike moderne umjetnosti, sa stilističkom
virtuoznošću, koja stvara zadovoljstvo u čitanju i razumijevanju.
Ukratko, djela prof. dr. Sadudina Musabegovića su izniman doprinos estetici, suvremenoj
filozofiji umjetnosti i slikarstva, duhovnim znanostima, kao što su humanities. Za svoja djela je
dobio najviša priznanja.
Riječ-dvije o djelima Sadudina Musabegovića
Mimesis i konstrukcija („Veselin Masleša“, Sarajevo, 1982)
Mimesis i konstrukcija je veoma neobično i izuzetno djelo. Neobično je po tome što je ono
žuđeno i ostvareno. Misao i volja, teorijska i praktička sposobnost se pos­reduju i plodno spajaju.
Želja da se analizira i istraži ono što čini tajnu sazdanosti svi­jeta umjetnosti, odnos između zbilje i
umjetnosti, da se, na kraju, unutar jedne esteti­ke filma osvijetli i promisli odnos između mimetičkog
i konstruktivnog momenta je­dinstvenog života umjetničkog djela. Izuzetno je, prije svega, po
metodi i postup­ku izvedbe temeljne ideje. Ona izbjegava sve zamke, sve one teorijske i ateorijske
predrasude – filozofske, estetičke, teorijske uopće – koje potiču iz tradicije ili iz modernog doba
i koje prikrivaju ili izopačavaju spoznaju strukture i života umjetno­sti, pitanja koja on postavlja.
Od samog početka zapažamo drevnu istinu da je „filo­zofsko mišljenje uvijek na tragu stvari koje
su najdostojnije da se spoznaju, na tragu velikih i važnih spoznaja“ (Nietzsche), da dijalektika nije
umišljeno dubo­koumlje, već jedina metoda da se ono zbiljsko, napose u svijetu umjetnosti uvidi,
analizira i pojmovno izrazi.
Postupajući na taj način, na kritičko-hermeneutičkom planu Musabegović je, či­ni mi se,
htio izbjeći svaki redukcionizam, svaki idolatrijski odnos prema ovoj ili onoj filozofskoj i estetičkoj
teoriji, prema despotiji temeljnih odrednica bića umjetnosti: mimesisa, poiesisa, mathesisa itd.
Stoga i kritička rekonstrukcija povijesti estetičke teorije od doba Platona i Aristotela, Kanta i Hegela
do najznačajnijih predstavnika novijeg doba, kao što su Lukacs, Adorno, Bloch, Benjamin, E.
Grassi, Gehlen, Heidegger, M. Bense, R. Barthes, J. Derrida i dr. pokazuje mogućnost odbacivanja
izopačenja središnjih estetičkih pojmova koji su suodređeni povijesnom i kulturnom situacijom.
91
Uz redefiniranje pojma mimetičkog u svijetu umjetnosti, koje je Musabegović brižljivo
i iscrpno izveo, a ono sve redukcionističke teorije mimeze kao oponašanja/odraza uzima kao
filozofsko-estetički arhaizam, uz ideju jedinstva mimesis-tehne-poiesis, ukratko, mimetičkog i
konstruktivnog, koji gube svoju polarnost i suprotstavljenost, obesnažene su one estetičke teorije
koje apsolutiziraju jedan od ovih momenata. S izvanrednom dosljednošću, jasnoćom pojmova,
strogim diferenci­ranjem umjetničke prakse, posebno fotografije i filma, pisac je pokazao,
naprimjer, da je mimetička djelatnost ono što je neodvojivo od produktivne slobode i čiste ima­
ginacije. Upravo zato Musabegovićeva filozofsko-estetička misao pokazuje da sazdanost svijeta
umjetnosti zahtijeva svojevrsnu dijalektiku pojma, ono filozofsko mišljenje koje nije potiranje već
razotkrivanje dijalektike umjetničke prakse koja sadrži u sebi tu igru mimetičkog i konstruktivnog.
Predstavljajući čitavu mrežu rela­cija i ispreplitanja zbilje i umjetnosti, mimetičke aktivnosti i
poetičke proizvodnje, analizirajući pojmove kao što su moment produkcije u mimetičkoj aktivnosti,
mimesis i teorija identifikacije, film između mimesisa i tehne, fotografija i prezentacioni simbol,
fotoprivid, filmski privid, primarni i sekundarni kvalitet slike, fotografska i filmična priroda filma,
fotogenija iz horizonta perceptivnog subjekta, Musabegović nam nudi jedno značajno djelo, jedan
novi uvid u bit estetičkog fenomena, posebno filma.
S obzirom na to da je Musabegović kritički rekonstruirao i moderne estetičke te­orije
koje nastoje razumjeti i misaono artikulirati tradicionalnu i suvremenu umjet­nost, da se njegova
vlastita senzibilnost nije suzila ili okamenila, nije fetišizirala kao, naprimjer, kod Lukacsa, njegova
razmatranja u prvi plan dovode dijalektiku odnosa mimetičkog i konstruktivnog. Rekao bih da se
Musabegovićevim djelom, koje ne bi trebalo procjenjivati samo sa stanovišta puke akademske
i disciplinarne misli, poka­zuje da svijet umjetnosti ima svoj vlastiti kategorički imperativ koji
kritička estetička teorija mora imati na umu.
Nema sumnje, Mimesis i konstrukcija Sadudina Musabegovića predstavlja originalno djelo
ne samo svojim idejama, analitičkim postupkom već i jezičko-stilskom, pojmovnom sazdanošću,
koja je u legitimnom srodstvu sa onom filozofijom koja bi bila, kako veli Adorno, obavezna
nenaivnost, koja je za dubinsko istraživanje, koje ne potire mome­nt istine u idealizmu i kada
se okreće protiv njega, djelo visokog teorijskog nivoa, znalačko, misaono bogato i podsticajno,
djelo koje doista obogaćuje modernu estetičku teoriju, posebnu teoriju filma. S druge strane, to
djelo svjedoči ne samo o autoro­vom interesu za najsloženije probleme moderne kritičke estetike,
o njegovom načinu promišljanja koje je protivno „dekorativnoj frazi“, sterilnosti i stereotipnosti
izraza, o tome da je jezik sloboda ili je umrtvljen. Ono, naime, svjedoči da je bilo više razlo­ga da
bude napisano, a nadam se i čitano. Naravno, taj „dovoljni razlog“ suštinski je važan: duh, tamo
gdje ga ima, uopće ne može da se ponavlja (P. Valéry).
(Časopis „Izraz“, Sarajevo, 1984, XXIX, 1-2, str. 120–121; SAD, 10. 4. 2000)
Sliv i vir: Ogledi o umjetnosti
Rukopis knjige Sadudina Musabegovića Sliv i vir: Ogledi o umjetnosti u opsegu iznosi
160 kompjuterskih kartica teksta. Formalno je strukturiran u dva glavna dijela: I. „Sliv i vir“, II.
„Struktura filozofskog izricanja“.
92
Prvi dio „Sliv i vir“ se artikulira u pet problemskih krugova. To su: Nabori moderne estetike,
Produktivna imaginacija i estetika proizvodnje, Teme u modernoj i postmodernoj umjetnosti,
Paralipomena o nadrealističkom šoku i montaži, Film i jezik, a drugi dio „Struktura filozofskog
izricanja“ se artikulira u niz tematskih krugova: Put je izlokan – putovanje je moguće, Govor protiv
očiglednosti, Paradoks trajnosti i trajanja, Rembrantovo lice, Dnevnik jednog lica, Samo je ugaslo
sunce oko, Sjenovita ontologija, Stvarnost sapeta u tren, Onirički realizam, Pismo, Svlačenje
spoljašnosti i unutrašnjosti, Prostorni binarizam, Zbivanje drveća, Koherentna otrgnutost.
Riječ je, zacijelo, o filozofskom i estetičkom tekstu u kojem autor ispisuje ono što je u
znaku estetike moderne i postmoderne, o estetičkom iskustvu i dometima umjetnika, slikara i pisaca
u Bosni i izvan Bosne. On je u znaku „dugog luka“, njegovih kriptičnih likova, simbola etc. A
„svijanje drugog luka je ustvari dug prema prvom, prema knjizi Mimezis i konstrukcija“. Pri tome
je jasno da tekst nije podesan za uobičajeno prikazivanje i ocjenjivanje. Prvobitno je bio uvršten u
plan filozofske biblioteke „Logos“ pod nazivom Mimesis i dekonstrukcija. I trebalo je da se pojavi
još 1992. godine, no, kao dio estetičkih istraživanja u Centru za filozofska istraživanja u Akademiji
nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, koji predstavlja uglavnom prvi dio Musabegovićeve knjige,
ona je već sasvim opravdano prestrukturiranje prvobitnog naziva knjige Mimesis i dekonstrukcija.
I sada se na nov način, u smislu „lučne putanje“, promišlja i analizira polje djelovanja „strukture
proizvodilački poiesis/mimetička aktivnost/činjenje tehne“.
Ukratko, riječ je aspektima moderne estetike, o estetičkoj teo­riji umjetnosti moderne
i postmoderne, o aporetici njenih nastojanja. Nabori moderne estetike upućuju već na novija
poststrukturalistička i u izvjesnom smislu fenomenologijska istraživanja, ali je tu sa svojim
plodnim uvidima Adornova estetička teorija kojom se Musabegović već dugo zanima otvarajući
njene nove horizonte u odnosu na estetiku proizvodnje i na estetiku recepcije (Jaus). On nas uvodi u
središnja polja diskursa suvremene estetike, pro­mišljanja pojmova kao sto su „stvaranje poietičkim
mimesisom druge prirode“, distinkcija između činjenja i rada/rađenja, estetika proizvodnje,
teorija tekstualne proizvodnje i označiteljske prak­se, koja se vezuje za predstavnike francuskog
poststrukturalizma. Autorova istraživanja u ovoj knjizi zahvaćaju obuhvatno po­lje estetičke teorije,
napose one Adornove, u kojoj je „kritika i negacija smisla, također, kritika i negacija mimesisa
kao rep­rezentacije, izraza kao saopštenja, izvještaja, tvrdnje“. Time postaje jasna konstelacija:
„proizvodilački poiesis, mimetička aktivnost i činjenje tehne“.
On je pokazao sav značaj pitanja o tehne u modernoj i postmodernoj umjetnosti, polazeći
od jedne Heideggerove ideje o odbjeglosti Bogova iz svijeta. Riječ je o pomicanju umjetnosti
u vidokrug estetike i metafizike subjektivnosti. U eseju Paralipomena o nadrealističkom šoku i
montaži autor ponovo analizira Adornovu estetičku teoriju, sa otvaranjem pitanja o biti moderne
umjetnosti, o montaži koja je sa svojom posljedicom, šokom, „postala paradigma moderne
umjetnost“.
U drugom dijelu knjige riječ je o 15 eseja koji sežu od pitanja o strukturi filozofskog
izricanja, raspravljajući o filozofskom djelu Kasima Prohića, do moderne esejistike, napose,
estetike slikarstva u Bosni i izvan Bosne. Riječ je o poetici Jovice Aćina, Miodraga Pavlovića, u
izuzetno misaono i stilski oblikovanim esejima.
93
I eseji Sjenovita ontologija, Stvarnost sažeta u tren i Koherentna otrgnutost posvećeni su različitim
estetskim is­kustvima, „sjenovitoj ontologiji“ Nedžada Ibrišimovića, analizi dva lika, Dine i Malika,
u filmovima E. Kusturice i Abdulaha Sidrana „Sjećaš li se Dolly Bell“ i „Otac na službenom putu“ i
predstavljaju autorovu novu fenomenologiju životnog svijeta, onog Ništa i Svega, sjene, naprimjer,
onog što jeste „polifona narativna pletenica“.
S obzirom na sve kvalitete ove knjige, na fenomenologiju poetike, slikarstva i narativnog
diskursa, literature, ova knjiga Sadudina Musabegovića predstavlja veoma značajno artikuliranje
i produbljivanje naše filozofske, estetičke, znanstveno-fenomenološke, duhovne produkcije. I
ono je novo djelo u njegovom stvaralač­kom opusu. S obzirom na značaj i vrijednosti – tematske,
filozofsko-analitičke, estetičke i stilske – s osobitim zadovoljstvom preporučujem knjigu prof. dr.
Sadudina Musabegovića za publiciranje, u njoj su na briljantan način stilizirani kritički ogledi o
umjetnosti, o živoj duhovnoj realnosti.
94
Obraćanja i izlaganja eminentnih učesnika povodom
obilježavanja dvadesetdvogodišnjeg rada i funkcionisanja
Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i
međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, 29. 5. 2014.
Addresses and Presentations Delivered by Eminent
Participants on the Occasion of Marking the 20th Anniversary
of the UNSA Institute for Research of Crimes against Humanity
and International Law on 29th of May 2014
95
96
Prof. dr. Faruk Mekić
Prorektor Univerziteta u Sarajevu
Čast mi je i zadovoljstvo što vas u ime Univerziteta u Sarajevu, odnosno rektora, mogu
srdačno i toplo pozdraviti i izraziti posebno zadovoljstvo i poštovanje prema vama što danas svojim
prisustvom dajete neposredni doprinos obilježavanju 22-godišnjeg veoma zapaženog i naročito
uspješnog rada i funkcionisanja Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog
prava Univerziteta u Sarajevu.
Moje današnje obraćanje doživljavam istovremeno kao čast i zadovoljstvo i izuzetnu
privilegiju zato što je Institut, naučnoistraživačka ustanova i članica Univerziteta, dragulj
Univerziteta u Sarajevu kojim se mi ponosimo. Institut po ostvarenim naučnim rezultatima u oblasti
društvenih i humanističkih nauka – od značaja za nauku i njen razvoj i društvenu praksu ne samo
u Bosni i Hercegovini nego i u svijetu – nesumnjivo je reprezentativni predstavnik Univerziteta
u Sarajevu. Imajući ovo u vidu, svako spominjanje Instituta zaslužuje iskazivanje respekta prema
njemu na poseban način.
Sve naprijed rečeno potvrđuju saznanja i podaci saopćeni u monografiji o nastanku,
razvoju i funkcionisanju Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava
Univerziteta u Sarajevu 1992–2013.
Na kraju, najiskrenije čestitke upućujem Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i
međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, odnosno svim njegovim uposlenicima i saradnicima
ali i svima – i znanim i nespomenutim – koji su od osnivanja Instituta u najtežim uslovima pomagali
i pomogli da Institut izraste u respektabilnu naučnoistraživačku ustanovu kojom se mi danas svi
ponosimo, kao i svima koji su vjerovali u Institut, a Institut je u potpunosti opravdao povjerenje i
ispunio njihova i naša očekivanja.
97
Prof. dr. Mevludin Mekić
Predsjednik Upravnog odbora Univerziteta u Sarajevu
I ja sam jedan od rijetko privilegovanih koji je danas dobio priliku i koji ima mogućnost
da vas sve pozdravi i kratko obrati u ime Upravnog odbora integrisanog Univerziteta i Sarajevu.
Govoriti o Institutu i njegovim rezultatima nakon 22 godine je istovremeno lako ali i veoma teško.
Kada dobronamjerni čovjek govori o Institutu, govori s lakoćom i radošću o ustanovi kojom bi
se mogle ponositi i mnogo bogatije i razvijenije države, već veoma afirmisane i poznate, dok
izvjesna težina i odgovornost za sve iskazane riječi o Institutu vjerovatno nisu dovoljne i postoji
mogućnost da se nešto propusti reći, ili ako bi sve govorili, trebalo bi znatno duže vremena od
onog koje je predviđeno današnjim programom. Ovo govorim ne samo u svojstvu predsjednika
Upravnog odbora već kao prijatelj Instituta, a koji je dobro upoznat sa uslovima, radom, razvojem
i planetarnom afirmacijom ove naučnoistraživačke ustanove kojom smo svi, pa i Upravni odbor
Univerziteta, veoma ponosni.
Koristim priliku da pred ovim uvaženim skupom ukažem na sljedeću latinsku izreku
„Sedare dolore divinu opus est”, koja znači „Smanjiti bol – Božansko je djelo”. Slično ovoj
sentenci, Institut smanjuje teške boli svih žrtava genocida u Bosni i Hercegovini i šire dokazivanjem
istine o strašnom zločinu. Uposlenici i saradnici Instituta, pod rukovodstvom poznatog istraživača
akademika Čekića, istovremeno govore i u ime svih nevino ubijenih žrtava, na čemu su im sadašnje
generacije zahvalne, a nadam se i buduća pokoljenja.
Na kraju mi ne preostaje ništa drugo nego da se zahvalim za ovu privilegiju i čast koju ste
mi ukazali da vam se obratim, uz iskrene čestitke Institutu, njegovim uposlenicima i saradnicima i
uz našu obavezu da znatno više uložimo napora u pružanju pomoći našem dragulju.
Hvala vam!
98
Akademik Smail Čekić
Direktor Instituta za istraživanje zločina protiv
čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu
NASTANAK, RAZVOJ I FUNKCIONISANJE
INSTITUTA ZA ISTRAŽIVANJE ZLOČINA
PROTIV ČOVJEČNOSTI I MEĐUNARODNOG PRAVA
UNIVERZITETA U SARAJEVU 1992–2013.
(Uvodno izlaganje)
Sve vas srdačno pozdravljam i izražavam veliko zadovoljstvo što ste odvojili dio vašeg
dragocjenog vremena da na prigodan način obilježimo dvodecenijski uspješan rad i funkcionisanje
Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu,
(punopravne) članice Univerziteta u Sarajevu, naučnoistraživačke ustanove koja naučno
istražuje zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava odnosno teška kršenja međunarodnog
humanitarnog prava, ustanove koja je, zahvaljujući prvenstveno rezultatima naučnih istraživanja,
ostvarila izuzetno značajne rezultate i naučno-stručnu afirmaciju i respekt u Evropi i svijetu. U ovoj
rečenici, već na samom početku, data je u dijelu iskaza i ocjena o uspješnosti rada i funkcionisanja
Instituta. Prethodno datom iskazu i ocjeni mogu se od pažljivog slušaoca i kritičara dati dvije
opaske: prva je da se ocjena obično saopćava i daje na kraju, a ne, kako sam to ja učinio, na
početku izlaganja o bitnim rezultatima istraživanja Instituta od njegovog osnivanja do danas i,
druga, ocjenu, zbog njene objektivizacije i objektivnosti, treba da dâ neko ko je „neutralan” kako bi
se izbjegla izvjesna pristrasnost i objektivno opterećenje subjektivnošću zbog moje lične pozicije,
naučne i društvene odgovornosti koju sam imao za protekle 22 godine rada Instituta i njegovog
vođenja.
Kada neko kaže da vrijeme brzo prolazi, vjerujem da se možemo s tim složiti i reći da
je u pravu. Dvadeset dvije godine je i prekratak i predugačak ili relativno dug period u kojem
su ispisane svijetle stranice ove naučnoistraživačke ustanove od posebnog društvenog, naučnog,
nacionalnog i državnog značaja za Bosnu i Hercegovinu, za žrtve genocida i drugih oblika zločina
protiv čovječnosti i međunarodnog prava ne samo u Bosni i Hercegovini već i znatno šire, kao
i (od značaja) za razvoj naučnog saznanja o najsloženijoj društvenoj pojavi i njegovoj naučnoj
upotrebljivosti i društvenoj svrsishodnosti.
Današnje moje uvodno izlaganje se razlikuje od uobičajenih u ovakvim situacijama po
tome što se u njemu neće navoditi konkretniji rezultati rada Instituta, a oni koji budu konkretno
navedeni imaju ilustrativni karakter, jer su oni detaljnije, potpunije i sveobuhvatnije tretirani
sadržani, obuhvaćeni i iskazani u monografiji o nastanku, razvoju i funkcionisanju Instituta za
istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu 1992–2013,
koju ćete danas dobiti.
99
Institut je osnovan septembra 1992. u izrazito složenim i teškim društvenim, političkim,
vojnim, ekonomskim, bezbjedonosnim i drugim uslovima, u krajnje neizvjesnoj poziciji RBiH na
unutrašnjem planu i u međunarodnim odnosima, u situaciji pune mobilizacije svih ljudi – žitelja
i građana patriotski orijentisanih – bez obzira na njihovu nacionalnu, etničku, vjersku, spolnu i
drugu pripadnost u odsudnoj odbrani svoje domovine, uz embargo „na svaku isporuku oružja i
vojne opreme” i onemogućavanja legalne i legitimne odbrane, u uslovima nedostatka osnovnih
životnih namirnica i osujećenja zadovoljavanja ljudskih potreba uz svakodnevne velike patnje i
ogromne ljudske žrtve i materijalna razaranja. Posebno obilježje bitnih unutrašnjih događanja i
događaja i međunarodnih odnosa nastanka i razvoja Instituta karakterišu agresija na Republiku
Bosnu i Hercegovinu, genocid nad Bošnjacima, opsada Sarajeva i drugi oblici zločina protiv
čovječnosti i međunarodnog prava.
Institut se razvijao kroz određene etape, koje su neodvojive od etapa i faza društvenog,
političkog, obrazovnog i naučnog razvoja društva, a koje su obilježene brojnim kadrovskim,
materijalnim, finansijskim, prostornim i drugim problemima. Svakako, neodvojivo od navedenih
premisa od kojih se polazi u izlaganju o razvoju i funkcionisanju Instituta ne smijemo zaboraviti i još
jednu koja se tiče statusa Instituta, vezanu za osnivača, odnos i vezu sa osnivačem, iz čega proizlazi
i status Instituta i njegov rad, funkcionisanje i razvoj u okviru primarne djelatnosti Instituta i njenog
sadržajnog, formalnog i stvarnog obogaćivanja razvoja i povezivanja sa edukativnom funkcijom
i društvenom svrhom stečenog naučnog saznanja kao bitnog sadržaja individualne, kolektivne i
društvene svijesti ljudi i ljudskog društva.
Polazeći od navedenog, mogu se zapaziti prepoznatljive etape u razvoju i funkcionisanju
Instituta, u kojima je došlo do konstatovanja i evidentiranja zapaženih društvenih i istraživačkih
problema, naučno i društveno značajnih, koji su kroz proces konceptualizacije istraživanja
prethodili izradi naučnoistraživačkih projekata na osnovu kojih su organizovana i realizovana
pretežno empirijska naučna istraživanja. Priroda i složenost empirijskih problema društvene
stvarnosti zahtijevaju interdisciplinarni pristup naučnih istraživanja genocida i drugih oblika
zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava sa stanovišta svih nauka i naučnih disciplina i ne
samo u oblasti društvenih i humanističkih nauka nego sadrže i komponente interdisciplinarnosti
i multidisciplinarnog pristupa zapaženim i opaženim empirijskim društvenim problemima, kao
bitnim činiocima društvene stvarnosti koji determiniraju mogućnost naučnih istraživanja u oblasti
svih nauka i naučnih disciplina.
Stečena saznanja Instituta kroz proces komunikacije sa određenim istraživačkim
subjektima u Bosni i Hercegovini, Evropi i svijetu dovela su do krucijalno značajnog saznanja
da su predmetna naučna istraživanja, empirijskog karaktera, genocida i drugih oblika zločina
protiv čovječnosti i međunarodnog prava uglavnom realizovana u nedostatku projekta (projekata)
naučnog istraživanja, prethodno pretestiranih i verifikovanih kao naučne – teorijske i metodološke
– metodske osnove organizovanja i upravljanja smislenim naučno-saznajnim procesom naučnog
istraživanja, primjenom naučnih metoda kojima se stiče naučno relativno i istinito saznanje
provjerljivo i primjenljivo u naučnoj i društvenoj praksi. Naime, zapaženi nedostatak istraživača
holokausta i genocida otklonjen je tako što je u Institutu, u skladu sa zahtjevima predmeta nauke i
predmetâ istraživanja i ciljevima istraživanja, pravila i principa nauke i njene metodologije, urađen
naučnoistraživački projekt koji ima svojstva tipskog projekta naučnog istraživanja genocida i
drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava i koji omogućava organizovanje
100
realizacije valjanih naučnih istraživanja ne samo u BiH nego i u svijetu i što, također, omogućava
intersubjektivnu provjeru stečenog naučnog saznanja u funkciji njegove istinitosti.
U etapi razvoja i funkcionisanja Instituta u periodu agresije na Republiku Bosnu i
Hercegovinu, genocida nad Bošnjacima i opsade Sarajeva 1992–1995, kao i drugim etapama razvoja
Instituta prezentirat ću samo određene i bitne rezultate koji predstavljaju važno obilježje u razvoju
Instituta. Od osnivanja Instituta do danas naročito su izražene istraživačke aktivnosti pribavljanja
raznovrsnih podataka iz raznih izvora podataka primjenom metoda i tehnika istraživanja (pribavljanja
podataka) o agresiji, genocidu i drugim oblicima zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava;
prikupljanje relevantne dokumentacije o planiranju, pripremanju i izvođenju agresije i genocida;
pribavljani su podaci u skladu sa fundamentalnim naučnoistraživačkim projektom, čiji naslov glasi
Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima, o čemu se podaci, u skladu
sa planovima istraživanja, permanentno i kontinuirano pribavljaju, obrađuju i analiziraju, a stečena
saznanja su, po modelu tipskog projekta, u longitudinalnom istraživanju i panel istraživanjima,
naučnoj i društvenoj javnosti, na odgovarajući i uobičajeni način, blagovremeno prezentirani.
Složenost istraživačkih problema, njihova priroda i karakter istraživanja, kao i složenost
društvenih uslova i politička osjetljivost problema determiniraju krajnju ozbiljnost, savjesnost,
odgovornost i sistematičnost istraživača kroz kontinuirana naučna istraživanja, u skladu sa
generalnim projektom naučnog istraživanja i njegovim potprojektima. Imajući u vidu složenost
predmeta istraživanja, uslova za istraživanje, nedostatak kompetentnih naučnika/istraživača,
nedostatak potrebnih finansijskih sredstava i dr., cjelovit prostor istraživanja nije istovremeno
obuhvaćen istraživanjem u definisanom vremenskom periodu (1992–1995). Polazeći od
kompleksnosti predmeta i tipa istraživanja koji je determinirao izradu generalnog projekta
istraživanja sa potprojektima u sastavu, omogućeno je smisleno, logičko i racionalno opredijeljene
realizacije naučnih istraživanja za pojedine dijelove Bosne i Hercegovine, čiji su rezultati naučnih
saznanja iskazani u obliku posebnih studija u kojima su, pored ostalog, saopćeni tačni i istiniti
podaci o broju žrtava, bitnim obilježjima identiteta žrtava, te su prezentovana naučnoj i općoj
javnosti. Opće, zajedničke odredbe prostora, vremena, predmeta istraživanja i selekcioniranih i
primijenjenih naučnih metoda bitna su osnova izrade završne sintetičke, naučne studije, odnosno
studija, u kojima će objedinjeno, sistematizovano i klasifikovano po bitnim odredbama biti
iskazana naučna saznanja stečena naučnim istraživanjem o genocidu i drugim oblicima zločina
protiv čovječnosti i međunarodnog prava na cjelovitom prostoru Bosne i Hercegovine u periodu
1992–1995. Tako utvrđena i saopćena naučna istina je neprobojna brana svim špekulacijama,
manipulacijama i falsifikatima.
U nemogućnosti da, zbog vremena koje imam na raspolaganju, detaljnije, opširnije i
potpunije govorim kao i zbog značajnog ograničenja dužine izlaganja, nemoguće je navesti sve
nazive naučnoistraživačkih projekata i održanih međunarodnih i domaćih naučnih konferencija,
a kamoli prezentirati njihove bitne rezultate. Imajući to u vidu, saopćit ću naslove određenih
tipičnih projekata realizovanih naučnih istraživanja, čiji su naučni rezultati značajno doprinijeli
upotpunjavanju naučnog fonda o genocidu i drugim oblicima zločina protiv čovječnosti i
međunarodnog prava i obezbijedili određenu praktičnu i konkretnu svrhu u društvenoj praksi od
značaja za rad određenih pravosudnih, domaćih i međunarodnih institucija i reprezentativne naučne
konferencije o predmetnoj tematici, nacionalnog i međunarodnog karaktera i nivoa.
101
Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima su trajni predmet
istraživačke aktivnosti Instituta koja se odvija po modelu tipskog projekta istraživanja, a koja je
imenovana kao strateška. Ta centralna, fundamentalna, bitna istraživačka aktivnost iskazana je kao
predmetna obaveza dugoročnog istraživanja, utvrđena planom i programima rada Instituta.
Dosadašnja stečena i verifikovana naučna saznanja do kojih je Institut došao, po modelu
generalnog projekta za određeni prostor i određeni vremenski period, nesumnjivo dokazuju i
potvrđuju krucijalno saznanje o karakteru oružanog sukoba u Republici Bosni i Hercegovini i
prirodi zločina, čiji osnovni sadržaj čine: međunarodni oružani sukob, odnosno agresija na RBiH
i genocid nad Bošnjacima u svim okupiranim mjestima i gradovima u opsadi (naglašavam: u svim
okupiranim gradovima u opsadi, bez obzira o kojem agresoru, odnosno državi Saveznoj republici
Jugoslaviji i/ili Republici Hrvatskoj, je riječ), što znači da je genocid izvršen i u Sarajevu u opsadi
(kao i u okupiranim dijelovima grada), što potvrđuju naučni rezultati istraživanja, objavljenih
u studijama: Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu – planiranje, pripremanje, izvođenje;
Genocid i istina o genocidu u Republici Bosni i Hercegovini: Zločini nad djecom Sarajeva u opsadi
i druge.1
Na osnovu naučnih istraživanja genocida nad Bošnjacima istočne Bosne, a posebno
u Srebrenici i oko nje, sigurne zone Ujedinjenih nacija, jula 1995, naučni rezultati predmetnih
istraživanja su poslužili za organizaciju i održavanje brojnih naučnih skupova domaćeg i
međunarodnog karaktera, a izvještaji rezultata naučnih istraživanja za izradu i objavljivanje
značajnih naučnih djela. S tim u vezi, Institut je objavio devet naučnih i stručnih knjiga,2
1
Čekić, Smail (1993), Agresija na Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima, Ljiljan, Sarajevo; Macić,
Bećir (2001), Zločin protiv mira, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta
u Sarajevu, Sarajevo; Čekić, Smail (2004), Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu – planiranje, priprema,
izvođenje, knjiga I i II, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu
– Kult B, Sarajevo; Karavelić, Vahid (2004), Agresija na Bosnu i Hercegovinu (sjeveroistočna Bosna od 1991. do
1992), Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo,
Hećo, Faid (2005), Uloga Jugoslavenske narodne armije u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, Institut za istraživanje
zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo.
2
Zločini nad Bošnjacima u Srebrenici za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1991–1995,
zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa, održanog u Sarajevu 12. jula 1997, Institut za istraživanje zločina
protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu, Sarajevo, 1998; Zločini nad Bošnjacima u Srebrenici za vrijeme
agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1991–1995.: Dokumenti i svjedočenja, Institut za istraživanje zločina
protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu, Sarajevo, 1999; Čekić, Smail, Muharem Kreso, Bećir Macić
(2000), Genocid u Srebrenici, “sigurnoj zoni” Ujedinjenih nacija, jula 1995, Institut za istraživanje zločina protiv
čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo. * * * Ruže izgorjele: Užas rata u dječijim
očima, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo,
2003; Lapenda, Stjepan (2008), Srebrenica – paradigma genocida (“Le figaro” 2000–2006), Institut za istraživanje
zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo; Alić, Mujo (2008), Upotreba
bojnih otrova u izvršenju genocida u Srebrenici, sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija, jula 1995, Institut za istraživanje
zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo. * * * Dautbašić, Nermina, Alma
Gabeljić, Elvisa Haskić, Mediha Mustafić, Dželaludina Nukić, Sadmir Nukić, Azir Osmanović, Admir Sejdinović,
Nermina Sejdinović (2008), Prekinuto djetinjstvo, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog
prava Univerziteta u Sarajevu i Organizacioni odbor za obilježavanje 11. jula 1995. – trinaeste godišnjice genocida nad
Bošnjacima “sigurne zone” Ujedinjenih nacija Srebrenica, Sarajevo; Čekić, Smail, Bećir Macić, Meldijana ArnautHaseljić (2011), Masovne grobnice u Bosni i Hercegovini – sigurna zona UN-a Srebrenica, Institut za istraživanje
zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo; Čekić, Smail (2012), Genocid i
istina o genocidu u Bosni i Hercegovini, Univerzitet u Sarajevu i Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i
međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo.
102
organizovao pet izložbi dokumentarnog karaktera sa odgovarajućim katalozima (na više jezika),3
pripremio i priredio dokumentarni film „Pokolj u Srebrenici jula 1995.”, te kroz dugogodišnja
naučna istraživanja obezbijedio najrelevantnija dokumenta i pribavljao/pribavio valjane i pouzdane
činjenične, empirijske, kvalitativne i kvantitativne podatke o bitnim događajima izvršenog genocida
u Srebrenici i oko nje, sigurne zone Ujedinjenih nacija, jula 1995. S tim u vezi, posebno želimo
ukazati na dvije bitne naučne, društvene i historijske činjenice:
- prva, Institut je istraživao i naučno istražio i dokazao da je Savezna republika
Jugoslavija sa svojim kolaboracionistima iz Bosne i Hercegovine jula 1995, kao i od 1992,
Bošnjake Republike Bosne i Hercegovine s područja sigurne zone Ujedinjenih nacija
Srebrenice ubijala na teritoriji 14 općina Republike Bosne i Hercegovine, dok su žrtve
genocida porijeklom iz 12 općina Republike Bosne i Hercegovine;
- druga, Institut odnosno njegov direktor je, radeći u Komisiji (Vlade Republike
Srpske) za utvrđivanje događaja u Srebrenici i oko nje od 10. do 19. jula 1995, koja se sastojala
od 7 članova (5 Srba, 1 Britanac i 1 Bošnjak), dokazao izvršeni genocid u Srebrenici i oko nje,
sigurne zone Ujedinjenih nacija, jula 1995, pri čemu je, pored ostalog, pribavljena brojna
dokumentacija različite provenijencije, izvršena rekonstrukcija počinjenih zločina i utvrđen
broj i identitet žrtava genocida (8.742)4. Radna grupa za provođenje zaključaka iz konačnog
*
3
Dokumenti o zločinima u Srebrenici (Fotografije i faksimili), Institut za istraživanje zločina protiv
*
*
čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu, Sarajevo, 12. 7. 1997. * * * Dokumenti o genocidu u Bosni i
Hercegovini 1992–1995. (Fotografije i faksimili), Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog
prava u Sarajevu – Viktimološko društvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, april 1998. * * * Dokumenti o zločinima
koji traju (Srebrenica 1995–1998) – fotografije, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog
prava u Sarajevu, Sarajevo, juli 1998. * * * Genocid nad Bošnjacima sigurne zone UN-a Srebrenica, jula 1995.
godine (Izložba fotografija i dokumenata povodom desetogodišnjice zločina), Institut za istraživanje zločina protiv
čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu, Sarajevo, 2005. * * * Genocid u Srebrenici, sigurnoj zoni UN-a, jula
1995. godine (Fotografije, faksimili i karikature), Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog
prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007.
4
Vlada Republike Srpske je 2004. i 2005. (Komisija za istraživanje događaja u Srebrenici i oko nje od
10. do 19. jula 1995. i Radna grupa za provođenje zaključaka iz konačnog Izvještaja Komisije za Srebrenicu)
istraživala zločine nad Bošnjacima u Srebrenici i oko nje, sigurne zone Ujedinjenih nacija, jula 1995. Njeni rezultati
istraživanja su od historijskog značaja: pribavljena je brojna dokumentacija različite provenijencije; izvršena je
rekonstrukcija (izvršenih) zločina, pri čemu je utvrđeno da je izvršen genocid nad Bošnjacima – radi se o planiranoj i
namjernoj likvidaciji hiljada Bošnjaka; otkrivene su i nepoznate lokacije masovnih grobnica; utvrđen je broj i identitet
žrtava – 8.742 žrtve genocida (za 7.108 imena „datumi nestanka ili smrti su unutar razdoblja od 10. do 19. jula
1995, uključujući 10. i 19. juli 1995”; za 698 imena „najmanje jedan datum nestanka je van perioda od 10.
do 19. jula 1995.”, s tim što je taj datum unutar jula 1995”, te 936 lica, za koja je „najmanje jedan datum
nestanka unutar predmetnog perioda, od 10. do 19. jula 1995, a ostali su van jula 1995.”), kao i broj i identitet
pripadnika/učesnika (preko 25.000) u tom zločinu genocida, među kojima su, pored pripadnika/učesnika „Vojske
Republike Srpske” i Ministarstva unutrašnjih poslova „Republike Srpske”, učestvovale i jedinice Vojske Jugoslavije,
jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije (Škorpioni, pod komandom Vasilija Mijovića), mješovita
četa združenih snaga MUP-a „Republike srpske krajine”, „Republike Srpske” i Republike Srbije, zatim druge jedinice
iz Srbije, te dobrovoljci, posebno iz Grčke itd. (Vlada Republike Srpske, Komisija za istraživanje događaja u i oko
Srebrenice od 10. do 19. jula 1995, Događaji u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995, Banja Luka, juni 2004;
isto, Dodatak Izvještaju od 11. juna 2004. o događajima u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995, Banja Luka, 15.
oktobar 2004; Vlada Republike Srpske, Radna grupa za sprovođenje zaključaka iz konačnog Izvještaja Komisije za
Srebrenicu: Izvještaj za sprovođenje zaključaka iz konačnog Izvještaja Komisije za Srebrenicu, Banja Luka, 30. mart
2005. Isto, Dopuna izvještaja od 30. marta 2005, Banja Luka, 30. septembar 2005).
103
Izvještaja Komisije za Srebrenicu Vlade Republike Srpske, u kojoj je, također, radio i direktor
Instituta, utvrdila je, pored ostalog, broj i identitet pripadnika/učesnika u izvršenom zločinu
genocida, čiji je broj preko 25.000, pri čemu je za svakog pojedinca bilo nužno pribaviti i
staviti na uvid relevantnu dokumentaciju5.
Naučnici istraživači Instituta i istraživači saradnici Instituta učestvovali su na značajnim
i mnogobrojnim domaćim i međunarodnim naučnim i stručnim skupovima na kojima su vođene
naučne i stručne rasprave o problemu i predmetu istraživanja holokausta i genocida, naučnim i
drugim rezultatima istraživanja, sa aspekta određenih nauka i naučnih disciplina, čime je ostvaren
doprinos razvoju nauke i struke, odnosno obezbijeđene naučno-teorijske i metodološke osnove i
pristup empirijskim naučnim istraživanjima kojima se obezbjeđuje doprinos izgradnji i razvoju
naučno-teorijskih saznanja u okvirima postojećih teorija, u čijoj su osnovi aksiomi, teoreme, naučni
zakoni i naučna objašnjenja o genocidu u Republici Bosni i Hercegovini na kraju XX stoljeća,
kao i obezbjeđenje postulacionih saznanja kao polazišta pristupa u stručnim (profesionalnim)
istraživanjima, što je bitna osnova za valjano procesuiranje i kažnjavanje odgovornih
(najodgovornijih) za izvršeni genocid i druge oblike zločina protiv čovječnosti i međunarodnog
prava.
Od međunarodnih naučnih konferencija posebno izdvajamo dvije:
- prva, International congress for the documentation of the genocid in Bosnia and Hercegovina
(Bonn, 31. 8–4. 9. 1995), organizovana u saradnji sa Gesellschaft für bedrohte Völker – International
Tilmana Zülcha, na kojoj je učestvovalo 200 učesnika: istraživača, profesora, ljekara, pravnika, novinara,
svjedoka i žrtava genocida, te predstavnici organizacije za ljudska prava kao i političara iz SAD-a, Evrope
i Azije, pri čemu je najveći broj bio iz Republike Bosne i Hercegovine i gdje je, u okviru više panela,
podneseno oko 100 naučnih i stručnih referata i saopćenja o agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu,
genocid nad Bošnjacima i drugim oblicima zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Kongres je
pratilo i sa njega izvještaje podnosilo više od 100 novinara iz 83 printana i elektronska medija. Bio je to prvi,
najveći međunarodni skup na kojem su podneseni relevantni naučni referati i saopćenja, na kojima je, pored
ostalog, dokumentovan genocid u Republici Bosni i Hercegovini;
- druga, Sedma bijenalna konferencija Međunarodne asocijacije istraživača genocida (The
International Association of Genocide Scholars – IAGS), koja je, u organizaciji Instituta i u saradnji sa IAGSom (Washington), održana u Sarajevu 9–13. 7. 2007. Na Konferenciji je učestvovalo preko 800 istraživača
holokausta i genocida iz Bosne i Hercegovine i cijelog svijeta, među kojima i najpoznatiji i najpriznatiji
svjetski poznati istraživači holokausta i genocida, kao što su: Gregory H. Stanton, Israel Charny, David
Pettigrew, Alex Hinton, Tilman Zülch, Nigel Eltringham, Smail Čekić, Tomas Borovynski i mnogi drugi.
Institut je rezultate naučnih istraživanja objavljivao, prezentirao, promovisao i afirmisao u
formama naučnih knjiga, naučnih studija i naučnih saopćenja, u kojima je naučnim argumentima
dokazao i saopćio naučnu istinu. Tako je ostvaren doprinos razvoju nauke i naučnog saznanja o
zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava, čime je stečeno naučno verifikovano saznanje
dostupno svim zainteresovanim aktuelnim i budućim istraživačima i time trajno sačuvana istina od
zaborava.
5
104
Isto.
Uposlenici Instituta su u raznim časopisima objavili 187 naučnih radova; Institut je
objavio 110 izdanja; uposlenici Instituta su u izdanju drugih ustanova i institucija objavili 23
publikacije; naučnici istraživači Instituta i istraživači saradnici Instituta su, u statusu organizatora,
suorganizatora i/ili učesnika, imali aktivnu i zapaženu ulogu na 172 konferencije (naučne –
domaće i međunarodne), okrugla stola i seminara, promovirali 330 knjiga; uradili desetine
recenzija; moderirali promocije preko 120 knjiga iz oblasti istraživanja zločina protiv čovječnosti
i međunarodnog prava; održali oko 150 predavanja i tribina (u zemlji i inostranstvu); učestvovali
u brojnim televizijskim i radijskim emisijama; dali brojne značajne i zapažene intervjue i izjave za
elektronske i printane medije i dr.
Naučna djela, čiji su autori uposlenici Instituta, a naročito prof. dr. Smail Čekić6,
predstavljaju značajan naučni doprinos upotpunjavaju i razvoju naučnih saznanja o zločinima
protiv čovječnosti i međunarodnog prava, što je u funkciji razvoja i afirmacije predmeta i metoda
nauke o genocidu i njenih određenih naučnih disciplina u okviru društvenih i humanističkih nauka.
Rezultati naučnih istraživanja imaju, pored ostalog, za osnovni cilj utvrđivanje i afirmaciju naučne
istine kao ljudskog i naučnog saznanja o predmetima mišljenja i naučnog istraživanja zločina
protiv čovječnosti i međunarodnog prava te krivičnog procesuiranja zločina protiv čovječnosti i
međunarodnog prava kao osnove izgradnje i razvoja stabilnijeg i uređenog i uređenijeg društva i
trajnog mira kao univerzalne društvene vrijednosti.
Rezultati naučnih istraživanja Instituta, zbog njihovog naučnog značaja i doprinosa razvoju
nauke i rješavanju problema društvene prakse, intenzivno su citirani, u cjelini ili/i bitnim dijelovima,
u relevantnoj naučnoj i stručnoj literaturi.
Naučna istina sadržana i iskazana u rezultatima istraživanja Instituta, njena određena
društvena prezentacija i odgovarajuća društvena afirmacija, obezbjeđuje razvijanje lične, kolektivne
i društvene svijesti o besmislenosti, štetnosti i pogubnosti činjenja (aktivno i pasivno) zločina
protiv čovječnosti i međunarodnog prava, te na osnovama istine izgradnju mira, zajedničkog
života i perspektive razvijanja i njegovanja univerzalnih ljudskih vrijednosti, sloboda i prava svih
žitelja i građana Bosne i Hercegovine, bez obzira na nacionalnu, etničku, vjersku, političku i drugu
pripadnost.
Komparativna prednost Instituta i njegovi kapitalni rezultati naučnih istraživanja ogledaju
se u naučnoistraživačkoj djelatnosti (naučna istraživanja, verifikacija rezultata naučnih istraživanja
u objavljenim i promovisanim naučnim radovima, organizacija i održavanje brojnih domaćih
i međunarodnih naučnih skupova, tribina i predavanja), u veoma plodnoj saradnji sa brojnim i
raznovrsnim naučnoistraživačkim i obrazovnim i drugim ustanovama, organizacijama i udruženjima
žrtava genocida u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Pozitivni efekti artikulisani u izdavačkoj
djelatnosti obezbijedili su Institutu planetarnu afirmaciju, koja ovu ustanovu s pravom svrstava u
red jedne od najpoznatijih i najpriznatijih u oblasti istraživanja genocida i drugih oblika zločina
protiv čovječnosti i međunarodnog prava.
6
Inostrani i domaći naučnici, istraživači i analitičari prof. dr. Smaila Čekića ocjenjuju i uvrštavaju u
„najpoznatijeg bosanskog poznavaoca genocida”; između ostalih, vidi knjigu: Quintin Hoare-Noel Malcolm (1999),
BOOKS ON BOSNIA a critical bibliography of works relating to Bosnia-Herzegovina published since 1990 in West
European languages, The Bosnian Institute, London.
105
U radu, razvoju i afirmaciji Instituta, naučnoistraživačke ustanove za istraživanje zločina
protiv čovječnosti i međunarodnog prava, značajan doprinos dali su mnogi naučnici istraživači,
univerzitetski profesori, pojedinci, ustanove, organizacije i udruženja, a njihova imena su navedena
u monografiji pod naslovom „Nastanak, razvoj i funkcionisanje Instituta za istraživanje zločina
protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu 1992–2013.”.
Postignuti rezultati ne bi bili mogući u ovakvom okruženju i ambijentu, u jednoj materijalno
siromašnoj i nerazvijenoj zemlji, kakva je Bosna i Hercegovina, kojoj su agresijom i genocidom
nanesene velike ljudske žrtve i ogromna materijalna razaranja, bez nesebičnog angažovanja cijele
plejade naučnika istraživača, istraživača, boraca za ljudska prava i žrtava genocida i drugih oblika
zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, koje je pokrenuo, ujedinio i ojačao motiv za
istinu i pravdu. Svima njima Institut javno iskazuje veliku zahvalnost, pri čemu istovremeno prema
svima njima, a naročito prema žrtvama genocida, ima još veću obavezu i odgovornost da naučnim
istraživanjima i njihovim rezultatima dokazuje i dokaže naučnu istinu o događajima u Republici
Bosni i Hercegovini na kraju XX stoljeća, te na taj način dâ svoj doprinos u borbi za očuvanje
Bosne i Hercegovine, zajedničke domovine svih njenih naroda i građana, jer je domovina samo
jedna i mi njoj (Bosni i Hercegovini) dugujemo nesebičnu ljubav i pažnju, a ne zločine.
Institut je u okviru svoje djelatnosti uspostavio komunikaciju i ostvario saradnju sa
određenim istraživačkim ustanovama, organizacijama, nacionalnim i međunarodnim pravosudnim
institucijama, komisijama i udruženjima koji se bave istraživanjima holokausta, genocida i drugih
oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, traženjem prisilno nestalih lica, krivičnim
procesuiranjem zločina, kršenjem ljudskih prava, udruženjima žrtava genocida i žrtvama genocida,
kao i sa brojnim univerzitetima i univerzitetskim profesorima i istraživačima (njihova imena i
nazivi navedeni su u monografiji).
Tokom dvodecenijskog rada i uspješnog djelovanja Institut je uspostavio kontakte, razvio
saradnju i afirmisao naučnu istinu o zločinima holokausta i genocida kroz procese naučnih
istraživanja u mreži asocijacije istraživača predmetne oblasti na međunarodnom nivou sa
najeminentnijim istraživačima holokausta i genocida, od kojih su, pored ostalih, prof. dr. Norman
Cigar i prof. dr. Eric Markusen, u okviru naučne saradnje, s pravom dobili status spoljnih naučnih
saradnika Instituta.
Ostvareni kontinuitet saradnje sa udruženjima žrtava genocida i žrtvama genocida i
održavanje najvišeg nivoa poštovanja i pijeteta prema njima je moralna i etička obaveza Instituta i
svih njegovih uposlenika, saradnika i prijatelja.
Institut je, pored naučne, ostvario i zapaženu saradnju sa domaćim i međunarodnim
subjektima pravde u krivičnom procesuiranju zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, pri
čemu je posebna pažnja poklonjena u procesu saradnje sa ICTY-jem. U kontekstu najpozitivnijih
iskustava u procesu saradnje Instituta i ICTY-ja su rezultati naučnih istraživanja Instituta, posebno
empirijska istraživanja žrtava opsade Sarajeva, za koje je ICTY, koristeći ih za potrebe tri izuzetno
značajna procesa – protiv dvojice generala Vojske Jugoslavije: Stanislava Galića i Dragomira
Miloševića, kao i protiv Slobodana Miloševića, gdje su Tužilaštvo i pretresna vijeća potvrdili
valjanost i pouzdanost izvora i validnost rezultata istraživanja Instituta, pored ostalog, iznio najviše
106
ocjene, sažete u iskazu da je riječ o “neprocjenjivom blagu grada Sarajeva i remek-djelu Instituta”,
bez kojih ICTY ne bi mogao iznijeti podatke sa visokim stepenom pouzdanosti o broju žrtava
Sarajeva u opsadi.7 Na osnovu tih istraživanja Haški tribunal (ICTY) je, pored ostalog, dao procjenu
broja stanovnika u opsadi (oko 340.000) i u komparaciji s drugim izvorima podataka (18. augusta
2003), procijenio da “ukupan broj umrlih na području Sarajeva šest dijelova šest sarajevskih
općina: Centar, Ilidža, Novi Grad, Novo Sarajevo, Stari Grad i Vogošća u periodu od aprila
1992. do decembra 1995. iznosi 18.889”.8 Ovo istraživanje Instituta, prema ocjeni poznatih
svjetskih stručnjaka i demografskih istražitelja Haškog tribunala, predstavlja relevantan izvor, koji
je korišten (i koristi se) u procesima pred tim sudom i potvrđuje da je broj žrtava u Sarajevu
u opsadi daleko veći nego što to nevjerodostojni i sumnjivi spiskovi kvaziistraživača, koje
tzv. nezavisni mediji i tzv. nezavisni (posebno bošnjački) intelektualci nametljivo protežiraju
i nastoje po svaku cijenu da afirmišu (potpune, sintetičke rezultate naučnih istraživanja o svim
žrtvama opsade Sarajeva Institut će uskoro objaviti).
Istraživačka djelatnost Instituta ne bi bila moguća bez dobro organizovanog i funkcionalnog
arhiva i biblioteke, čemu se u okviru Instituta poklanja posebna pažnja, što je permanentni i
trajni zadatak, imajući u vidu ulogu i značaj fonda saznanja, kao bitnog polazišta za koncipiranje,
projektovanje i uspješnu realizaciju naučnih istraživanja. Nažalost, u prethodno navedenom
segmentu organizacije Instituta nije postignut željeni i očekivani efekat, ne samo zbog limitiranih,
vlastitih mogućnosti Instituta nego i zbog nedovoljnog razumijevanja, društvene brige, odgovornosti
i pomoći najodgovornijih društvenih i političkih subjekata u Bosni i Hercegovini.
Institut je duže vrijeme, pored ostalog, radio na projektu interdisciplinarnog postdiplomskog
studija Holokaust i genocid, koji će obrazovati i naučnoistraživački osposobljavati istraživače
genocida i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, jer se u praksi pokazalo
da kompleksnost problema i raznorodnost predmeta istraživanja determinira poseban studij iz
područja društvenih i humanističkih nauka, na kojem će se stjecati naučno-teorijska i metodološkometodska saznanja neophodna za empirijska naučna istraživanja genocida i drugih oblika zločina
protiv čovječnosti i međunarodnog prava. U cilju realizacije navedenog projekta, Institut je,
nakon brojnih konsultacija, razgovora i dogovora sa brojnim naučnim autoritetima iz oblasti
istraživanja holokausta i genocida, sačinio Elaborat i Nastavni plan i program interdisciplinarnog
postdiplomskog studija Holokaust i genocid. Senat Univerziteta u Sarajevu je 23. juna 2010.
donio Odluku o davanju saglasnosti na Nastavni plan i program interdisciplinarnog master studija
Holokaust i genocid Institutu i 23. septembra 2010. od Ministarstva za obrazovanje i nauku Kantona
Sarajevo tražio saglasnost za realizaciju navedenog studija, uključujući i cijenu koštanja. Nažalost,
7
Izjava dr. Jakuba Bijaka, demografskog vještaka ICTY-ja na raspravi o knjizi Rat u brojkama: Demografski
gubici u ratovima na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. do 1999, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd,
2009, održanoj 17. oktobra 2009. u Sarajevu.
8
ICTY – Demografsko odjeljenje, Predmet Milošević (IT-02-54); Tabeau, Ewa, Jakub Bijak Neda Lončarić (2003), Broj
žrtava u opsadi Sarajeva od aprila 1992. do decembra 1995. Studija o stopi smrtnosti na osnovu osam velikih izvora podataka;
ICTY – Demografsko odjeljenje, Predmet Galić (IT-98-29), Tabeau, Ewa, Marcin Zoltkowski, Jakub Bijak (2012), Ljudski
gubici tokom “opsade” Sarajeva od 10. septembra 1992. do 10. avgusta 1995. ICTY, Pretresno vijeće, tužilac protiv Galića,
presuda i mišljenje, Hag, 5. decembar 2003; ICTY – Demografsko odjeljenje, Predmet Dragomir Milošević (IT-98-29/I), Tabeau,
Ewa, Arve Hetland (2007), Ubijene i ranjene osobe tokom opsade Sarajeva: od augusta 1994. do novembra 1995. * * * Rat u
brojkama – Demografski gubici u ratovima na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. do 1999, Helsinški odbor za ljudska prava u
Srbiji, Beograd, 2009, str. 567–834.
107
Ministarstvo obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo, odnosno Ministarstvo za obrazovanje, nauku
i mlade, još uvijek nije dalo saglasnost za otpočinjanje pripreme organizovanja i realizacije
postdiplomskog studija o holokaustu i genocidu.
Nakon dvije decenije veoma zapaženog i uspješnog rada Institut je formirao potpuno
jasnu sliku o potrebnom aktuelnom broju kadrova, odgovarajućih profila, što se može označiti
kao stanje kadrovskih potreba, pri čemu ova ustanova ima jasnu viziju strategije vlastitog razvoja,
polazeći od pojava – predmeta istraživanja, njihove rasprostranjenosti, trajanja, obima i intenziteta,
u čemu se posebna pažnja posvećuje pravovremenom otkrivanju, identifikaciji, selekciji i izboru
mladih istraživača koji se angažuju na pojedinim naučnoistraživačkim projektima, kako bi stekli
odgovarajuća i potrebna istraživačka iskustva kroz istraživačku praksu. Istraživačka praksa je
komponenta edukacije mladih istraživača u stjecanju naučnih zvanja magistara i doktora nauka u
oblasti istraživanja holokausta, genocida i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog
prava.
U Institutu su od osnivanja, po raznim osnovama i sa različitim statusom, radno angažovani
određeni stalni uposlenici i brojni stalni (spoljni), povremeni i privremeni saradnici (njihova imena
su navedena u monografiji „Nastanak, razvoj i funkcionisanje Instituta za istraživanje zločina
protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu 1992–2013.”).
U Institutu je u stalnom radnom odnosu zaposleno 28 radnika, od čega četiri doktora
društvenih nauka i devet magistara, zatim dva stručna saradnika istraživača, osam sa visokom
stručnom spremom, četiri sa srednjom i jedan KV radnik.
U strukturi stalnih spoljnih saradnika angažovano je pet doktora nauka i pet magistara
društvenih nauka.
Strukturu spoljnih povremenih saradnika čini širok krug vrlo poznatih i afirmisanih
naučnih radnika istraživača, koji se angažuju povremeno i privremeno u skladu sa zahtjevima
naučnoistraživačkih projekata i svojstvima i karakteristikama naučnih istraživanja. Naročita pažnja
se posvećuje izgrađivanju stalne intervju i anketarske mreže terenskih istraživača za potrebe
empirijskih naučnih istraživanja, čiji broj oscilira, imajući u vidu masovnost pojavâ istraživanja
i orijentaciju na pribavljanje podataka potpunim posmatranjem, što zahtijeva angažovanje i po
nekoliko desetina, pa i stotina terenskih istraživača.
Uključivanje i angažovanje terenskih istraživača determiniraju svojstva i odredbe pojave –
predmeta istraživanja, prostora, vremena, materijalno-tehničkih i finansijskih sredstava, prethodnog
pozitivnog istraživačkog iskustva, a u vezi sa čim je uvijek nužno neophodna njihova prethodna
priprema kroz realizaciju određenih programa obuke terenskih istraživača.
Finansijska sredstva za osnovnu djelatnost Instituta osigurava osnivač – Skupština odnosno
Vlada Kantona Sarajevo, iz kojih se obezbjeđuje i dio sredstava za Univerzitet u Sarajevu, čiji je
Institut organizaciona jedinica. Imajući u vidu činjenicu da se osnovna djelatnost Instituta artikuliše
u polju naučnih istraživanja holokausta, genocida i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i
međunarodnog prava, pri čemu Institut nema mogućnosti da kroz druge oblike rada (naprimjer
obrazovanje) osigura dodatna i vlastita finansijska sredstva, a za naučna istraživanja, posebno tipa
empirijskih istraživanja, koja zbog svojstava masovnosti, razmjera, rasprostranjenosti, trajanja
108
i potrebe potpunog posmatranja, zahtijevaju znatno veća finansijska sredstva, neophodno je da
osnivač osigura posebna i dodatna znatno veća finansijska sredstva koja bi se koristila u realizaciji
naučno-empirijskih istraživanja.
Saznanja o nastanku, razvoju, funkcionisanju, naučnim rezultatima istraživanja i drugim
značajnim aktivnostima Instituta su detaljnije, potpunije i šire sadržana i iskazana u monografiji
pod naslovom „Nastanak, razvoj i funkcionisanje instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti
i međunarodnog prava univerziteta u Sarajevu 1992–2013.”, koju vam, kao dragim ljudima i
prijateljima, preporučujemo uz molbu da je pažljivo proučite ili bar pročitate, kako bi, na bazi
uvida i proučavanja iste, imali svoj objektivni i činjenični dijagnostički sud i vrijednosni zaključak.
S pravom možete postaviti pitanje zašto vam ovo sugerišem da uradite na ovakav način. To
je zbog toga što želim da vas podsjetim na polazne premise iskazane na početku mog izlaganja o
ocjeni rezultata rada i funkcionisanja Instituta u dvadesetdvogodišnjem radu. Stoga vjerujem da se
i vaša ocjena neće ili neće barem bitno razlikovati od moje.
Na kraju, meni preostaje da se zahvalim svim uposlenicima, stalnim, povremenim i
privremenim saradnicima Instituta iz BiH i inostranstva, čija su imena navedena u monografiji,
na dosadašnjem radu i postignutim rezultatima, koji obavezuju na ispunjavanje one poznate
maksime „da se može uvijek više i da se može uvijek bolje”. Naravno, na samom kraju izražavam
i iskrenu ljudsku zahvalnost svima vama koji ste svojim prisustvom dali doprinos obilježavanju
dvodecenijskog rada Instituta.
109
Akademik Muhamed Filipović
ZNAČAJ NAUČNIH ISTRAŽIVANJA AGRESIJE NA BOSNU I HERCEGOVINU I
GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA U KONTEKSTU NOVIJE HISTORIJE
Zamoljen sam od uprave Instituta da kažem nekoliko prigodnih riječi povodom promocije
knjige koja iznosi brojne rezultate dosadašnjeg dvadesetdvogodišnjeg rada Instituta za istraživanje
zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Ovaj skup predstavlja
ujedno i proslavu osnivanja i dvadesetdvogodišnjeg aktivnog rada Instituta, te koristim ovu priliku
da svim saradnicima Instituta srdačno čestitam ovaj jubilej i pogotovo ovako velike radne rezultate.
Knjiga o kojoj je riječ je publikacija iz koje se može jasno sagledati impozantan obim i bogat
sadržaj rada ove važne naučnoistraživačke institucije u oblasti historije ratovanja Srbije i Hrvatske
protiv Bosne i Hercegovine u vrijeme dvostruke agresije na Bosnu i Hercegovinu. Upravo zbog
značaja ovog rata i njegovih ogromnih posljedica, ali i zbog njegove apsolutne bezrazložnosti i
neosnovanosti, zbog čega on predstavlja politički i ratni kriminal uopće, rezultati rada ove institucije
imaju nacionalni značaj s obzirom na historijske, pravne i moralne implikacije njenih nalaza. Sama
proslava je upriličena da bi bosanska i ostala javnost mogla na jednom mjestu i pregledno vidjeti i
upoznati se sa odista značajnim istraživačkim rezultatima Instituta i njegovih saradnika, postignutim
pod veoma teškim okolnostima i uz razne prepreke koje je Institut doživljavao, ali i steći svijest o
značaju rada te važne institucije naše nauke na istraživanju zločina počinjenih nad našom državom
i njenim narodom uopće, a posebno nad Bošnjacima, zločina koji nisu samo prolazna historijska
pojava nego sastavni dio i odlučujući faktor u konstituciji i definiciji odnosa unutar naše države u
kojima smo prisiljeni da živimo.
Rado sam se odazvao tom pozivu, budući da sam od početka, od prvog Kongresa posvećenog
raspravi o zločinima genocida u Bosni i Hercegovini održanog 1995. godine u Bonnu, od kad sam
pratio rad Instituta i veoma cijenio ono što su ljudi koji rade u Institutu učinili za našu nauku,
za bolje poznavanje naše najnovije tragične historije i za osvjetljavanje njenog najcrnjeg i po
značenju i posljedicama po državu Bosnu i Hercegovinu i bošnjački narod, ali i stanje na ovim
prostorima uopće, njegovog najtežeg aspekta, tj. zločinačkog cijepanja naše oduvijek jedinstvene
domovine u kojoj su složno živjeli njeni narodi, bez u historiji zapamćenog sukoba među njima,
a koja je tobožnjim mirom pretvorena u poprište stalnog sukobljavanja njenih rastavljenih i tako
suprotstavljenih naroda. Upravo je na ideji cijepanja i podjele Bosne i Hercegovine i ranije, a
pogotovo u toku ovog posljednjeg agresivnog rata, došlo prvi put do masovnog protjerivanja
njenog bošnjačkog stanovništva i izvršenja obimnog genocida nad njim. Učestvovao sam u nekim
od akcija i istraživačkih poduhvata Instituta i nastojao dati skroman doprinos njegovom radu u
okviru njegovog programa, čak i onda kada sam o prioritetima istraživanja mislio drugačije, ali
mi je uvijek bilo važnije podržati ga u brojnim teškim momentima osporavanja njegovog rada i
značaja i to ne samo sa strane onih čije je zločine razotkrivao nego i od strane onih čiji je narod bio
žrtva zločina. Pratio sam rad Instituta od početka, podržavao i to posebno u momentima kada je
njegov rad bio dovođen u pitanje odnosom države Bosne i Hercegovine prema cijelom kompleksu
zločina počinjenih nad Bošnjacima i njihovom državom, pa i radu Institutu i njegovom značaju,
a opstrukcija raznih vrsta bilo je mnogo tokom ovih 22 godine, mada sam uvijek smatrao da je
njegov rad od najvećeg značaja za naš narod i državu i da on stvara, ma kako to može nekome
110
izgledati neobično, jedino čvrste pravne, političke i moralne osnove za potpunu rehabilitaciju
prava naše države na državno jedinstvo i prava njenog najbrojnijeg stanovništva koje su nam
arbitrarnim odlukama međunarodne zajednice i njenih vodećih država bile nametnute, nažalost, uz
pristanak onih koji su bili dužni da čuvaju Ustav države čije su morali bili sluge, a ne gospodari,
kako su se oni ponašali. A koliki značaj imaju prava najvećeg broja stanovnika jedne države, koji
su izvor i nosioci svih prava i izvor svih odluka za njen opći pravni, politički i moralni status i
održanje, nije potrebno posebno govoriti, jer je država bez pravne valjanosti njenog ustrojstva,
bez moralne osnove njenog postojanja i bez političke jednakosti svih njenih ljudi i naroda, država
koja proizvodi sve veće teškoće i patnje svome narodu umjesto da ih odstranjuje i poboljšava
uvjete života svih svojih građana, predstavlja ustvari samo karikaturu od države koja sama sebe
neprestano i sve intenzivnije osuđuje na propast. Odista je impozantno ono što su istraživači ovog
instituta, uz suradnju brojnih naučnika i javnih radnika iz cijelog svijeta, učinili na polju otkrivanja
i kvalifikacije svih vrsta zločina počinjenih od agresorâ, načina njihovog izvršavanja i prikrivanja i
stalnog nastojanja za umanjivanjem značaja tih zločina i stvaranja opstrukcija pravilnoj kvalifikaciji
vrsta zločina, a pogotovo privođenju pravdi svih njihovih počinitelja, što je veoma važno i za našu
zemlju i njen narod odlučno, kako u pogledu potrebe da se naša historija uopće oslobodi nametnutih
nam zabluda i krivih tumačenja njenih tokova od nacionalnih ideologija i historiografa okolnih
država tako i zbog toga što je apsolutno nužno da se ona dobro osvijetli i upozna u svim njenim
aspektima, pa i njenim tamnim stranama koje uvijek i, kako se to pokazuje, kriju ono što je ne
samo sramota nečije prošlosti nego i klica budućih zločinačkih postupaka ali isto tako i u pogledu
stvaranja sigurne i naučno zasnovane osnove za obnovu postupaka koji nisu donijeli pravi lijek u
pitanjima davanja satisfakcije našoj državi i narodu nad kojima su počinjeni zločini i opravdanog
insistiranje na obnovi zahtjeva da se zločini stvarno do kraja i u potpunosti razotkriju u njihovom
punom obimu i značaju i imenuju svi njegovi planeri i počinitelji, kako se ne bi zaboravili i da budu
stalni memento, da dugo i još uvijek postoje i djeluju tamne strane ideologija, politika i ljudi koje
se adaptiraju vremenima, ali ne mijenjaju osnovnu negativnu intenciju i naboj prema zemljama i
narodima koje su proglasile svojim interesnim sferama, a narod tih zemalja vječnim neprijateljem
kojeg treba iskorijeniti, kao i da se zločinci i to u cjelini i svi jednako kazne i da se tako osigura
rehabilitacija prava i postigne ostvarenje uvjeta za normalan život stvarnih žrtava genocida, a to je
cijeli naš bošnjački narod. Žrtva genocida nisu samo oni ljudi koji su bili nezakonito i nehumano
pobijeni ili prognani sa svojih ognjišta nego je to s obzirom na obim i posljedice prethodnih akata
nasilja postao i cijeli bošnjački narod, jer genocid nikada nije nekakva lokalna pojava i ne pogađa
lokalne grupe nego uvjete života cijelih naroda, to je događaj koji je odsudan za život naroda
nad kojim je izvršen. A mi svi znamo da se ono što je bit genocida sastoji u tome da se određene
ljudske grupe onemoguće da uopće žive ili da žive normalno i u uvjetima koji su u skladu sa
njihovom historijom, tradicijom, vjerom i na način kako su oni navikli i kako žele da žive. Život
je pravi samo ako se odvija u skladu sa običajima, kolektivnom voljom i deklariranim i priznatim
ljudskim pravima, a negacija tih prava je genocid i uz ubijanje i prisilno raseljavanje i bez njih, a
to znači da u određenom obliku i po određenim aspektima uvjeta života Bošnjaka u ovoj zemlji,
genocid nad njima traje još i danas. Da je genocid živ, da njegov duh vlada ljudima i institucijama u
našoj zemlji, jasno se izražava u žalosnoj, zapravo, apsurdnoj i politički, pravno-moralno i humano
neodrživoj situaciji da su direktne žrtve najtežeg genocida ostavljene i nadalje pod upravom, bolje
reći čizmom, istih onih koji su na različite načine bili sudionici genocida nad njima, a koji im i
nadalje negiraju osnovna ljudska prava i to pod auspicijom i zaštitom onog sistema političkih i
državnopravnih odnosa koje nam je nametnula međunarodna zajednica kroz Dejtonski sporazum,
111
a koji su prihvatili naši političari i državni funkcioneri, naravno, ne pitajući šta o tome misli narod
o čijoj se sudbini radi.
Poznato je da se istina historijskih zbivanja u svom punom značenju objavljuje i sagleda
uvijek i tek na kraju kada vladajuća tendencija postigne svoj vrhunac, a smisao svega što se zbivalo
se sagleda u onom što je rezultat historijskog djelovanja ljudi. A kakav je kraj naše historije rušenja
totalitarnog komunističkog sistema i u čemu se sastoji istina naše novije historije? Komunizam
je odista srušen, ali smo umjesto jednog dobili tri totalitarizma, samo umjesto na klasnoj sada su
oni nastali na nacionalnoj osnovi. Stoga je kraj rušenja komunizma u našoj zemlji bio žalostan,
pretvoren je u krvavi rat nacionalista za teritorije i stvaranje velikih nacionalnih državica, zbog
čega je rat kojim je takav historijski cilj ostvarivan bio nepravedan i po načinu vođenja kriminalan i
stoga su njegovi rezultati neodrživi ukoliko uopće vrijede načela jednakih prava i sloboda svih ljudi
i naroda i ukoliko su ta prava mjerilo opravdanosti svakog silom uspostavljenog stanja ljudskih
odnosa. U slučaju Bosne i Hercegovine, jasno je da su žrtve genocida izvršenog nad Bošnjacima
u cjelini ostale bez ikakve satisfakcije, da i dalje žive pod vlašću njihovih dželata, da im se odriče
pravo na bilo kakvu vrstu odštete za pretrpljene gubitke u životima, dobrima i u patnjama koje su
prošli i čije posljedice još uvijek traju. Jedina satisfakcija koja im je data od svijeta i naše države
je da se jednom godišnje sastaju na mezarjima gdje su pokopane hiljade članova njihovih porodica
i neutješno plaču za onim što im je najdraže i što je bilo jedina garancija njihove budućnosti, da
plaču za svojom mrtvom zločinački pobijenom djecom koja su pobijena u slavu srpskog oružja
i ambicije da se „konačno ostvari vjekovni san o velikoj Srbiji“, kako je to formulirao vodeći
savremeni srpski historiograf. Taj plač nad budućnošću je najtužniji plač nad našom zemljom,
našom nesretnom historijom i nad čovjekom uopće i on je najbolja slika stanja u kojem se nalazimo
i dokaz da naš narod koji je primoran da živi pod takvim uvjetima ne može imati budućnosti, a to
je istina koju razotkrivaju i jasno pokazuju upravo najvažniji i najbolji rezultati rada Instituta za
istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, mada pred
tom istinom zatvaraju oči oni koji su za tu budućnost preuzeli najveću odgovornost.
Što se tiče naučnog rada na problemu genocida kao pojavi u odnosima među ljudima i
narodima, a posebno s obzirom na činjenicu da je genocid izvršen i nad našim narodom, sada kada
je jasno dokazano i pokazano da je genocid počinjen i da su u ideološkoj i političkoj pripremi tog
genocida, zatim u njegovoj organizaciji i tehničkoj izvedbi sudjelovali i države Republika Srbija
i Crna Gora, kao i sve institucije tzv. Republike Srpske, što je sasvim normalno, budući da o
izvršenju genocida ne odlučuju pojedinci ili neke slučajno nastale grupe ljudi nego cijele države
sa cjelokupnim svojim potencijalom, što znači da su u izvršenju genocida u Bosni i Hercegovini,
na direktan ili posredan način, u pravnom smislu s jednakom odgovornošću, učestvovali i svi oni
koji su podržavali politiku i rad navedenih institucija, zbog čega nam ostaje da se pozabavimo
ne samo historiografskim nego i pravnim, političkim i moralnim i kulturnim aspektima genocida
kao sa jednom konstantom naše historije, kako bi neke stvari bile jasne i kako se genocid ne bi
više naivno tretirao kao neka veća ili manja nesreća oko čije veličine bi se cjenkali, nego kao
dio logike ostvarenja jedne državne ideje, jedne metode vođenja politike i jednog shvatanja o
ljudskim pravima uopće, shvatanja koje je od nastanka nove srpske države u XIX vijeku bilo
sadržano u ideologiji i politici velikosrpstva u našoj historiji. Paralelni proces težnje ka negaciji
i anihilaciji Bošnjaka moguće je utvrditi i kada je u pitanju odnos hrvatskog nacionalizma prema
Bosni i Hercegovini i Bošnjacima, kao i činjenicu da je sa nešto manje intenziteta i manje rezultata
112
sličan učinak ostvario i hrvatski nacionalizam, što je moguće sasvim egzaktno registrirati i utvrditi
u njegovom postupanju ne samo u pokušajima podjele Bosne i Hercegovine nego i prisvajanja
cijele njene teritorije u vrijeme ustaške države NDH.
Ono što je bitno za razumijevanje pravne i političke prirode genocida sastoji se u istini
da je svaki genocid po svojoj prirodi izvan političkog i izvan pravnog polja i značenja političkih,
pravnih i moralnih pojmova i zakona, ako se pod tim podrazumijeva da se svaka vrsta ljudskog
djelovanja u političkom polju i međudržavnim odnosima mora osnivati na nekakvom pravu
i normama koje određuju šta su legalne i legitimne vrste i načini ljudskog djelovanja. Model
genocida je ustanovljen još u vrijeme antike i sav njegov smisao se vidi u sudbini Troje, o kojoj
je od grčkih prvaka donesena odluka da se Troja uništi, Trojanci pobiju i da se zatru svi tragovi
njenog postojanja. Pravna nauka je na osnovu definicije politike, smisla i načina uspostavljanja
političkih odnosa među ljudima zaključila i u tome su sve pravne škole jedinstvene, da u polju
politike vlada zakon koji dopušta da se unutar tog polja javljaju protivrječja, koja impliciraju i
sukobe, ali da se ti sukobi resolviraju političkim sredstvima i bez ratovanja, koje je krajnja tačka u
odnosima i krajnji način postupanja kada se jednoj ljudskoj grupi odriče pravo na postojanje. Tako
unutar jedne političke zajednice ili države mogu nastati čak i ratovi (građanski), ali nikada ti sukobi
i ratovi ne smiju preći granicu nužnosti svog poravnanja putem uspostave mira, kada se uspostavlja
primarna ravnopravnost strana koje su bile u sukobu i to u svim pravima koja se moraju vratiti u
status quo ante. Nasilje nad zakonom se kažnjava jedino na način da se nasuprot njemu uspostavlja
pređašnje pravno stanje, kaže jedan od najvećih svjetskih filozofa u svojoj „Filozofiji prava“, a to
je Georg Wilhelm Friedrich Hegel. Kada jedna strana u sukobu pređe tu granicu, kada odluči da
anihilira drugu stranu i odrekne joj pravo na egzistenciju, tada ona izlazi izvan političkog, pravnog
i moralnog polja kao specifičnih odrednica postojanja ljudskih zajednica i ulazi u polje apsolutnog
zločina, od ljudske ona postaje životinjska zajednica, budući da samo u životinjskom svijetu vlada
zakon da se drugi i drugačiji uništava. Genocid, kako je ta anihilacija nazvana u naše vrijeme, je,
dakle, ponašanje izvan prava i zakona, izvan pravila i načela političkog djelovanja i izvan zakona
ratovanja i to je zločin po sebi i za sebe, to je neljudsko ponašanje par exellance. Genocidom
svaka zajednica koja ga proizvodi izlazi iz okvira ljudskog načina bivanja i vraća se u životinjsko
carstvo. Da bi se izvršio takav zločin, nužno je drugoj strani odreći identitet ljudskog i proglasiti ga
životinjskim, kada je po životinjskom zakonu slobodno da se takva bića uništavaju. Nikada se ne
može dogoditi genocid unutar onih ljudskih načina egzistencije gdje se pravo ljudskog međusobno
priznaje. U našoj historiji je odricanje prava ljudskog načina postojanja nešto što nam je historija
ostavila u naslijeđe kojim se neki, nažalost, ponose, a to je djelovanje sa pravom uspostavljanja
stanja u kojem vlada zakon cuius regio eius religio, kada je jednoj grupi odrečeno pravo postojanja
na način kako ona oduvijek postoji. U novijoj historiji je isto načelo protegnuto i na nacije, pa
je odricanje prava postojanja nekoj nacionalnoj grupi postalo metod stvaranja vlastite nacije i
nacionalne države. Tako se stvara situacija kada jedna vjera ili nacija izlučuje iz države ili sa
teritorije koju prisvaja jednu kategoriju ljudi koje kvalificira kao drugačije izvan prava postojanja
i na nju primjenjuje praksu eksterminacije, što će kasnije biti nazvano genocid. Ono što je u našoj
historiji čudno i što pokazuje jednu njenu zloćudnu crtu sastoji se u činjenici da su i Srbi i Hrvati
nas Bošnjake proglašavali pripadnicima vlastite nacije, ali nas nisu izuzimali iz primjene načela
eksterminacije, mada je to protivrječno općem zakonu da se takva praksa primjenjuje samo na
ono što se definira kao sasvim strano, kao npr., Trojanci što su bili Grcima. Nažalost, na Bošnjake
se primjenjuje eksterminacija još od vremena nastanka nacionalnooslobodilačkih pokreta Srba,
113
Crnogoraca i Hrvata i to traje do kraja XX vijeka. Kako je to moguće, zbog čega je to moguće i
kako se osloboditi takve historije, jeste glavno pitanje naše historiografije i društvene, a prije svega
pravne i političke nauke i Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava
Univerziteta u Sarajevu mora tim pitanjima ubuduće posvetiti pažnju jednako kao i konkretnim
okolnostima genocida koji je izvršen nad Bošnjacima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.
114
Prof. dr. Mirko Pejanović
Dopisni član ANUBiH-a
Danas zaposlenici Instituta imaju mnogo razloga za radost. U protekle 22 godine, a to je
vrijeme od osnivanja (1992) do danas, Institut je u akademskoj zajednici Univerziteta u Sarajevu
postao respektabilna naučnoistraživačka institucija. Svojim stvaralaštvom naučni radnici Instituta
izveli su više istraživačkih projekata, čiji rezultati osvjetljavaju uzroke i razmjere zločina protiv
čovječnosti i međunarodnog prava nad civilima u vremenu rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu
1992–1995. godine.
Poseban doprinos istraživači Instituta dali su spoznaji istorijske istine o zločinu genocida
nad Bošnjacima u sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija Srebrenici, jula 1995.
Međunarodne konferencije koje je organizovao Institut doprinijele su internacionalnom
pristupu izučavanja počinjenog genocida nad Bošnjacima Bosne i Hercegovine u sigurnoj zoni
Ujedinjenih nacija, Srebrenici, i ratnih zločina nad Srbima, Hrvatima i pripadnicima drugih
naroda u Bosni i Hercegovini. To je u znatnoj mjeri pomoglo i Haškom tribunalu na provođenju
sudskih postupaka za organizatore i nosioce počinjenih zločina. Znano je da će pravda za žrtve biti
potpunija tek kad se izreknu presude za Karadžića i Mladića u Haškom tribunalu. O tome šta je
sve učinjeno i postignuto u naučnoistraživačkoj djelatnosti Instituta prezentirano je u monografiji
pod naslovom Nastanak, razvoj i funkcionisanje Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti
i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu 1992–2013.”.
Na 581 stranici monografije dat je cjelovit pregled rada Instituta u protekle 22 godine.
Monografija je koncipirana tako da njen sadržaj čini osam poglavlja. U prvom dijelu su
sintetizirane najbitnije činjenice o nastanku, razvoju i funkcionisanju Instituta. Drugo poglavlje
je posvećeno aktivnostima organa upravljanja. Riječ je o aktivnosti Upravnog odbora, Nadzornog
odbora, Naučnog vijeća i direktora.
Treće poglavlje donosi pregled naučnoistraživačke djelatnosti. U ovom poglavlju
predstavljeni su naučnoistraživački projekti i naučni skupovi, okrugli stolovi, tribine i predavanja.
Važno je danas, nakon 22 godine rada, istaći da je Institut u uslovima rata organizovao i izveo više
složenih naučnoistraživačkih projekata. Tokom 1993. godine Institut je istražio veliki broj validnih
i relevantnih dokumenata. Time je zasnovan dokumentacioni osnov naučnoistraživačkog projekta
pod naslovom Dokumenti i svjedočenja o agresiji i genocidu u Republici Bosni i Hercegovini. Na
osnovu prikupljene dokumentacije koja se odnosi na planiranje, pripremanje i izvršenje zločina
protiv mira i drugih teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava urađena je prva naučna studija
u autorstvu profesora Smaila Čekića pod naslovom Agresija na Bosnu i genocid nad Bošnjacima
1993. Studija je objavljena 1993. godine. Početkom 1993. godine pokrenut je projekt Stradanje
Sarajeva za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Ovim projektom istraženi su svi
oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu pod opsadom. U okviru projekta
izveden je popis porodičnih domaćinstava Sarajeva u opsadi. Angažovano je 300 istraživačapopisivača. Popisom je obuhvaćeno 92.100 domaćinstava u kojima je evidentirano 288.989 članova
115
domaćinstava. Među članovima domaćinstava identifikovani su svi koji su ubijeni, poginuli, umrli,
prisilno nestali, ranjeni, izbjegli i raseljeni. Rezultate navedenog istraživanja koristili su demografi
Haškog tribunala, posebno dr. Ewa Tabeau.
Predmet istraživanja unutar projekta Stradanje Sarajeva za vrijeme agresije na Republiku
Bosnu i Hercegovinu bila su ubijena i ranjena djeca. Rezultati tih istraživanja poslužili su Gradskoj
upravi i Udruženju roditelja ubijene djece Sarajeva u opsadi da izgrade spomen-obilježje ubijenoj
djeci Sarajeva.
U vremenu rata izdvaja se projekt pripreme i održavanja međunarodnog kongresa za
dokumentaciju genocida u Bosni i Hercegovini u Bonu od 31. avgusta do 4. septembra 1995. u
saradnji sa Društvom za ugrožene narode iz Gotingena. Na skupu je podneseno oko 100 naučnih
i stručnih referata. Ovaj naučni skup je označio međunarodnu afirmaciju istraživačkih poduhvata
Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.
U postratnim godinama Institut je izveo više istraživačkih projekata. U fokusu je bilo
istraživanje počinjenog genocida nad Bošnjacima u sigurnoj zoni OUN Srebrenica, jula 1995.
U izvođenju naučnoistraživačkih projekata ostvarena je saradnja sa brojnim istraživačkim
ustanovama i istraživačima holokausta i genocida.
Institut je razvio izdavačku djelatnost, unutar koje je objavljeno na desetine knjiga –
istraživačkih studija. Promovisano je 130 studija i knjiga u protekle 22 godine. Neke od promocija
organizovane su u zemljama regije i evropskim zemljama.
U zaključnom dijelu monografije ističe se da su pozitivni efekti, artikulisani u izdavačkoj
djelatnosti, obezbijedili institutu planetarnu afirmaciju, koja ovu ustanovu s pravom svrstava u red
jedne od najpoznatijih u oblasti istraživanja genocida i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i
međunarodnog prava.
U pogledu svog statusa Institut je prošao tri etape: ratnu etapu, etapu od rata do 1999.
godine i najzad etapu u kojoj Institut dobija status članice Univerziteta u Sarajevu (1999–2013).
Cijenjeni gosti i uposlenici Instituta,
dozvolite da u povodu obilježavanja dvodecenijskog rada, u ulozi jednog od članova prvog
saziva Upravnog odbora iz 1992. i spoljnog saradnika Instituta, istaknem nekoliko momenata.
Najprije, sjetimo se istaknutih naučnih radnika koji su od osnivanja Instituta dali svoj doprinos
njegovom razvoju. Članovi Upravnog odbora u vremenu rata bili su: akademik Ivan Cvitković,
profesor Nijaz Duraković, profesor Atif Purivatra, profesor Munib Maglajlić i dr. Bećir Macić.
Ja sam član Upravnog odbora bio iz reda članova ratnog Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Dugogodišnji predsjednik Upravnog odbora u više saziva ovog tijela bio je profesor Ismet
Dizdarević. On je svoje pedagoško i istraživačko iskustvo kao i iskustvo javnog radnika nesebično
posvetio radu i razvoju Instituta.
Institucije, a osobito naučnoistraživačke, pretpostavljaju odgovoran, istrajan i pregalački
rad ljudi koji su na čelu tih institucija. Od osnivanja do danas Institutom rukovodi profesor Smail
Čekić. Profesor Čekić je svim svojim bićem posvećen osmišljavanju i izvođenju naučnoistraživačkih
116
projekata u polju istraživanja zločina protiv čovječnosti. Njegova radna energija i istraživačka
inventivnost doprinijela je da Institut izvede opsežna istraživanja počinjenog zločina protiv
čovječnosti i međunarodnog prava u Bosanskoj krajini, Sarajevu u opsadi i istočnoj Bosni i drugim
dijelovima Bosne i Hercegovine.
O ovim istraživanjima objavljeno je više studija. Neke od njih su prevedene na više jezika i
izučavaju se na evropskim i američkim univerzitetima. Posebnu predanost organizaciji i izvođenju
naučnih istraživanja profesor Čekić je ispoljio u proučavanju istine o genocidu u Srebrenici.
Objavljene studije i knjige profesora Čekića o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici dobile se
najširu međunarodnu afirmaciju. Naročito je bio značajan angažman direktora Instituta profesora
Smaila Čekića u radu Komisije Vlade Republike Srpske za utvrđivanje događaja u Srebrenici i oko
nje od 10. do 19. jula 1995. Nemjerljiv doprinos je dat u pribavljanju dokumentacije, otkrivanju i
utvrđivanju naučne istine.
Danas u ovom svečanom činu obilježavanja godišnjice Instituta svim njegovim uposlenicima
pripada priznanje za postignute rezultate tokom pretekle 22 godine. Ali posebno priznanje pripada
profesoru Smailu Čekiću kao neumornom istraživaču i dugogodišnjem direktoru Instituta.
Poželimo uposlenicima Instituta da nastave svoje stvaralaštvo na putu koji je trasiran u
protekle 22 godine.
117
Akademik Smail Čekić
Direktor Instituta za istraživanje zločina protiv
čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu
I Z J AVA Z A M E D I J E
Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u
Sarajevu je naučnoistraživačka ustanova, članica Univerziteta u Sarajevu, osnovana septembra
1992. Osnovna djelatnost Instituta su naučna istraživanja zločina protiv čovječnosti i međunarodnog
prava, uključujući i genocid, najteži oblik zločina.
U svom dosadašnjem radu Institut je, između ostalog:
- pripremio, uradio i verifikovao istraživački instrumentarij za pribavljanje podataka, sa
uputstvom za njegovu primjenu;
- evidentirao zapažene probleme, društveno i naučno značajne;
- identifikovao i artikulisao probleme valjanim nazivima i utvrdio naslove naučnoistraživačkih
projekata;
- realizirao naučnoistraživačke (izvedbene) projekte;
- projekte verifikovao;
- realizirao naučna istraživanja;
- pribavljao podatke različite provenijencije;
- sređivao i obradio podatke i izvodio zaključke na osnovu pribavljenih podataka;
- konstatovao, formirao i iskazao saznanja u formi naučnih studija i iste predstavio naučnoj
i općoj javnosti.
Uposlenici Instituta su u raznim časopisima objavili 187 naučnih radova; Institut je objavio
110 izdanja; uposlenici Instituta su u izdanju drugih ustanova i institucija objavili 23 publikacije;
naučnici istraživači Instituta i istraživači saradnici Instituta su, u statusu organizatora, suorganizatora
i/ili učesnika, imali aktivnu i zapaženu ulogu na 172 konferencije (naučne – domaće i međunarodne),
okrugla stola i seminara, promovirali 330 knjiga; uradili desetine recenzija; moderirali promocije
preko 120 knjiga iz oblasti istraživanja zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava; održali
oko 150 predavanja i tribina (u zemlji i inostranstvu); učestvovali u brojnim televizijskim i radijskim
emisijama; dali brojne značajne i zapažene intervjue i izjave za elektronske i printane medije i dr.
Institut je u svom dosadašnjem 22-godišnjem radu ostvario veoma zapažene naučne
rezultate kojima je, u oblasti društvenih i humanističkih nauka, doprinio razvoju nauke o genocidu.
118
119
120
UPUTE ZA AUTORE
Časopis Pregled je jedan od najstarijih časopisa u Bosni i Hercegovini koji, sa kraćim i dužim
prekidima, izlazi od 1910. godine. Časopis Pregled afirmira stvaralaštvo naučnih radnika
Univerziteta u Sarajevu kao i drugih istraživača iz oblasti društvenih i humanističkih nauka.
Prioritet se ogleda u naučnom pristupu teorijske elaboracije savremenih socijalnih, ekonomskih,
pravnih i političkih procesa u Bosni i Hercegovini ali i svijetu. Časopis pruža mogućnost naučnoj,
književnoj, kulturnoj, društvenoj i ekonomskoj javnosti da prezentira bosanskohercegovačke i
evropske kulturnohistorijske tokove i protivrječnosti. Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji sadržajem odgovaraju osnovnim
tematskim opredjeljenjima Pregleda. U časopisu objavljujemo tekstove koji podliježu anonimnoj
recenziji.
U časopisu se objavljuju sljedeće kategorije tekstova:
Članci:
- izvorni naučni članci;
- pregledni naučni članci;
- kratki naučni članci;
- stručni članci;
Pogledi i mišljenja
Osvrti i prikazi:
- izlaganja sa naučnih i stručnih skupova;
- osvrti;
- prikazi;
- prilozi;
- prijevodi.
Da bi bili objavljeni u časopisu, tekstovi trebaju biti oblikovani prema sljedećim uputama:
Oblikovanje teksta
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
dokument pohraniti u programu MS Word (*.doc ili .docx format);
stranica standardne veličine (A 4);
single prored za cijeli rad;
font Times New Roman, 12 pt;
margine 2,5 cm;
ne koristiti nikakve stilove;
ne uređivati zaglavlje (Header) niti podnožje (Footer) dokumenta;
obavezno brojčano označiti stranice.
121
Struktura rada
1.
2.
3.
4.
5.
ime i prezime autora/ice i profesija;
naziv institucije u kojoj radi;
e-mail adresa autora/ice;
naslov rada na bosanskom/hrvatskom/srpskom i engleskom jeziku;
sažetak (do 250 riječi u trećem licu) i ključne riječi na bosanskom/hrvatskom/srpskom i
engleskom jeziku;
6. spisak korištene literature.
- Kada autori elaboriraju pojedine segmente nekog problema, tekstovi trebaju sadržavati koncizne
podnaslove;
- U slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju obavezno biti priložena
objašnjenja;
- Kada rad sadrži ilustracije, fotografije, grafikone, tabele i sl., iste moraju biti numerisane i sa
navedenim izvorom iz kojeg su preuzete;
- Obim rada je ograničen do šesnaest (16) stranica teksta, uključujući sve dijelove rada;
- Sažetak rada treba sadržavati opći prikaz teme, metodologiju rada, rezultate i zaključak;
- Ključne riječi trebaju sadržavati bitne pojmove koji se pojavljuju u tekstu, ali ne opće i preširoke
pojmove;
- Na kraju rada se navodi numerisan spisak korištene literature poredane abecednim redom po
prezimenu autora, u kojem se ne vrši selekcija izvora (na monografije, časopise, zbornike,
arhivsku građu, web stranice i sl.). Ukoliko se navodi više radova jednog autora, radovi se
navode hronološkim redom;
- U radovima će se poštovati jezik autora (bosanski, hrvatski ili srpski), kao i pismo teksta
(latinica ili ćirilica);
- Dostavljeni tekstovi trebaju biti lektorisani.
Svaki autor treba dostaviti izjavu da je rad autorsko djelo i da nije prethodno objavljen,
niti će biti ponuđen drugom časopisu na objavljivanje.
Bez navedenih elemenata nijedan rad neće biti objavljen.
Molimo autore/ice da se pridržavaju Harvardskog sistema navođenja i citiranja.
U Harvardskom sistemu citiranja bibliografske bilješke u zagradama unutar teksta se navode
sljedećim redoslijedom: prezime autora, zatim godina objavljivanja navedenog teksta. Na primjer:
(Imamović, 2008).
122
Knjige:
• Knjige sa jednim autorom:
Imamović, M., 2008. Knjige i zbivanja. Sarajevo: Magistrat.
• Knjige sa dva autora:
Hartman, K., Ackermann, E., 2004. Searching and Researching on the Internet and World
Wide Web. 4 izd. Franklin: Beedle & Associates Inc.
• Knjige sa tri autora:
Lasić-Lazić, J., Laszlo, M., Boras, D., 2008. Informacijsko čitanje. Zagreb: Zavod za
informacijske studije.
• Knjige sa više od četiri autora:
Talović, M. et al., 2011. Notacijska analiza u nogometu. Sarajevo: Fakultet sporta i
tjelesnog odgoja.
Poglavlje u knjizi:
Šunjić, M., 1996. Odnosi Bosne i Venecije u vrijeme vladavine Tvrtka I. U: Šunjić, M. Bosna i
Venecija (odnosi u XIV i XV st.). Sarajevo: HKD Napredak. Str. 53-79.
Elektronske knjige:
Pušina, A., 2014. Stil u psihologiji: teorije i istraživanja. [e-knjiga] Sarajevo: Filozofski fakultet.
Dostupno na: <http://www.ff-eizdavastvo.ba/Books/Stil_u_psihologiji_teorije_i_istrazivanja.pdf>
[25. 09. 2014.].
Naučni i stručni rad u zborniku ili zbirci radova:
Dizdar, S., 2010. Slika stanja Bolonjskog procesa u Bosni i Hercegovini. U: Mitrović, P. ur.
Zbornik radova sa međunarodnih okruglih stolova o implementaciji Bolonjskog procesa u
Federaciji Bosne i Hercegovine. Mostar: Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke/znanosti,
str. 13-61.
Članak u časopisu:
Grubiša, D., 2011. Politološke dvojbe u Europskoj uniji: potraga za određenjem. Politička misao,
48 (2), str. 61-90.
Web stranice:
Šarčević, A., 2012. Socijalna moć uma. [online] Dostupno na: <http://www.academia.
edu/2926123/_Socijalna_moc_uma_-_Recenzija_Abdulah_Sarcevic> [25. 09. 2014.].
Radove slati na adresu izdavacka.djelatnost@unsa.ba.
Kontakt: Fuada Muslić, prof., sekretar Redakcije (tel: 00 387 33 221 946)
www.pregled.unsa.ba
Univerzitet u Sarajevu
Redakcija časopisa Pregled
Obala Kulina bana 7/II
71000 Sarajevo
Bosna i Hercegovina
123
124
125
ISSN 0032-7271

O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O SLOBODI PRISTUPA

Predsjednik Udruženja geografa u Bosni i Hercegovini

UNIVERZITET U SARAJEVU - Institut za istraživanje zločina protiv

IME I PREZIME : Miralem Zubović DATUM ROĐENJA: 25.5. 1961

Program 2010.-2014. (sažetak)

P-58/15 - Institucija ombudsmena/ombudsmana za ljudska prava

IZVJEŠTAJ - Konrad-Adenauer

i kako je uspješno izraditi Studija izvodljivosti/investicijska

xii psihijatrijski dani bosne i hercegovine

REZOLUCIJA O POLITIČKIM OPREDJELJENJIMA SDP BiH

Mjesta u BiH koja su vrijedna za vidjeti – turističke atrakcije