Association suisse contre l’impunité Schweizerische Gesellschaft für Völkerstrafrecht Swiss association against impunity I nakon 15 godina od završetka rata, žrtve i dalje izložene mučenju U novembru 2010.godine dvanaest udruženja koja djeluju na području Bosne i Hercegovine podnijela su zajednički Izvještaj u sjeni Komitetu protiv mučenja Ujedinjenih naroda. Kroz istraživanje i analizu udruženja su identifikovala probleme i praznine u radu državnih institucija na rasvjetljavanju sudbine nestalih osoba, kao i probleme koji se tiču žrtava silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja tokom rata. U narednom dijelu teksta prezentirani su problemi izneseni u izvještaju: 1.Procesi ekshumacije i identifikacije nestalih osoba u Bosni i Hercegovini (BiH) Porodice nestalih suočavaju se sa problemima u procesu ekshumacije i identifikacije posmrtnih ostataka Udruženja porodica nestalih osoba ističu da Institut za nestale osobe (INO) prilikom izvršavanja ekshumacija uvijek ne prati međunarodne standarde, te se sami problemi sa kojima se suočavaju u procesu ekshumacija mogu podijeliti u nekoliko grupa: Neadekvatna brzina i način izvršavanja ekshumacija Udruženja porodica nestalih osoba upućuje svoje pritužbe na sporost u procesu DNK analize, nakon što se posmrtni ostaci nestale osobe pronađu. Udruženja također iskazuju zabrinutost i oko načina predstavljanja bitnih informacija u javnosti. Naime, kada se pronađe masovna grobnica, umjesto da se objave informacije o ukupnom broju pronađenih tijela, obično se govori o pronađenim tijelima u malim grupama (npr. po tri tijela). Porodice nestalih osoba smatraju da ovakvi postupci smanjuju i oslabljuju ozbiljnost zločina u očima javnosti, a u isto vrijeme doprinose stvaranju dodatnog osjećaja frutriranosti kod članova porodica nestalih osoba. 1. Primjer nedostataka u radu INO-a Bivša Federalna Komisija za traženje nestalih osoba 2003. godine izvršila je ekshumacije na Korićanskim stjenama, te je tom prilikom otkrila sitne kosti na stijenama provalije. Prije nego što su ekshumacije na ovoj lokoaciji i započele, osobe koje su preživjele masakr tvrdile su da su na Korićanskim stijenama žrtve ubijane na dvije različite lokacije, nedaleko jedna od druge. Vojnici koji su priznali svoje učešće u zločinu također su potvrdili ove izjave. Uprkos svim ovim informacijama tek 2009. godine INO je započeo sa ekshumacijama na mjestu koje je udaljeno svega 200 metara od lokacije masovne grobnice. Na toj lokaciji pronađeno je oko 60, skoro kompletnih skeletnih ostataka. Ekshumirani posmrtni ostaci iz 2003. i 2009. godine prebačeni su na gradsko groblje u Visokom, gdje ne postoji niti ijedan patolog koji je angažovan puno radno vrijeme. INO se tada nije dobro organizovao kako bi prezentirao nalaze DNK analiza porodicama identifikovanih žrtava. Umjesto toga, porodice su se morale same organizovati, kako bi posjetili gradsko groblje i saznati da li se neko od njihovih nestalih članova porodice nalazi među osobama identifikovanim iz masovnih grobnica na Korićanskim stijenama. Navodno su rezlutati DNK analiza kostiju ekshumiranih 2003. godine bili dostupni već u 2004. godini. Međutim, sve do 2009. godine ovi rezultati nisu podijeljeni sa porodicama nestalih osoba sa Korićanskih stijena. Rezultati DNK analiza posmrtnih ostataka ekshumiranih 2009. godine pročitani su u junu 2010. godine, tokom javnog događaja u Kozarcu gdje je bilo prisutno svega nekoliko porodica nestalih osoba sa Korićanskih stijena. Ovdje je veoma bitno naznačiti da u većini slučajeva porodice nestalih osoba žive Postojanje paralelnih institucija sa naINO-m uzrokujeVeliki niz broj problema u traganju za dobilo nestalim izvan Kozarca ili u- drugim zemljama, te nisu mogli biti prisutni ovom događaju. tih porodica do danas nije oficijelno osobama obavještenje od strane INO-a u vezi sa rezultatima DNK analiza, iako se neki od njihovih članova porodica nalaze među osobama koje su identifikovane. Bitno je istaći da osoblje INO-a ima sve kontakt detalje ovih porodica, jer su svi oni ispunjavali ante mortem upitnike upravo kako bi mogli biti obaviješteni o rezultatima identifikacija. u obavještavanju porodica o rezultatima DNK u analiza dodatno Udruženja i njihovi članovi Nedostatak također suorganizacije nezadovoljni uslovima rada, tačnije prostorijama kojima se je traumatiziralo porodice nestalih osoba na Korićanskim stijenama, te je produžilo kršenje njihovih prava da saznaju istinu o svojim najmilijima. čuvaju posmrtni ostaci, te načinom ophođenja prema istim. U vezi ovoga ističu niz kardinalnih i Ovakav čin ih je također spriječio da žale i ukopaju svoje članove porodica u skladu sa svojim vjerskim ubjeđenjima i običajima. nepopravljivih grešaka, učinjenih u prošlosti kroz korištenje klasičnih metoda vizuelne identifikacije. 2. Primjer greške učinjene u identifikaciji nestale osobe Posmrtni ostaci Dragoslava Kuline koji je bio član VRS-a, a koji je poginuo tokom rata su navodno pronađeni i sahranjeni 1995. godine. Budući da je nestao Postojanje i otac Dragoslava paralelnih Kuline, institucija ostali članovi sa porodice INO-m uzrokuje dali su svojeniz uzorke problema krvi zboguidentifikacije. traganju za Nakon nestalim što je prošlo osobama trinaest godina od ukopa Dragoslava Kuline, utvrđeno je da posmrtni ostaci koji su zakopani kao njegovi, ustvari pripadaju nekome drugom. Prema ovome, porodica Dragoslava Kuline zadnjih petnaest godina žalila je i posjećivala grobno mjesto gdje je bila sahranjena druga osoba, dok je tijelo Ferde Dragoslava Kuline držano u identifikacionoj hali Hauptmana u Lukavici. 30 - 71000 Sarajevo - Bosnia and Herzegovina Uspostavom tri institucije unutar Republike Srpske (RS) koje se na različite načine bave nestalim osobama pogažen je glavni razlog uspostavljanja jedne, državne, institucije koja će tražiti nestale osobe svih etničkih grupa. Institucija, najsličnija po svom mandatu INO-u jeste Operativni tim RS za traženje nestalih osoba, koji je osnovan samo pet mjeseci nakon što je INO počeo sa radom. Pored toga u RS-u postoje još dvije institucije, RS Koordinacijski tim za ratne zločine i nestale osobe i RS Centar za istraživanje ratnih zločina (osnivan 2002. godine). Postojanje ove četiri različite institucije uzrokuje preklapanja u aktivnostima, a etnička, vjerska i nacionalna pripadnost žrtava opet se koristi kao kriterij u traganju za nestalim osobama. Iako je INO otvoren za saradnju sa svim institucijama, trenutna saradnja između ove institucije i Operativnog tima ne postoji. Suprotno tome, postoje slučajevi ometanja u radu, koji su prema tvrdnjama članova porodica nestalih sve više u porastu. Nedostatak efikasne saradnje između INO-a i tužilaštava Udruženja porodica nestalih osoba ističu kako razlozi kašnjenja u procesima ekshumacija ponekad leže i u radu tužilaštava. U vezi sa ovim skreću pažnju da ne postoji koordinacija rada između tužilaštava na različitim nivoima, što ugrožava rad INO-a i krši prava porodica nestalih osoba. Sa druge strane udruženja poput Izvor-a iz Prijedora tvrde da u mnogim slučajevima gdje se za kašnjenja u ekshumacijama krive tužilaštva, problem zapravo leži u istraživačima INO-a koji ne obavljaju svoj posao efikasno. Prema ovom udruženju, istraživači ne uspijevaju prikupiti i proslijediti bitne informacije o potencijalnim masovnim ili pojedinačnim grobnicama u kojima se mogu nalaziti posmrtni ostaci nestalih osoba, te ovu tvrdnju argumentuju činjenicom da je INO tek 2009. godine angažovao istražitelja na puno radno vrijeme u regionu Bosanska Krajina, iako je ovaj region poznat po velikom broju nestalih osoba. Problem nedostatka istražitelja koji će raditi puno radno vrijeme identifikovan je i u regionima Istočne i Centralne Bosne, kao i u Hercegovini (dolina Neretve). Nespecijalizovano osoblje INO-a prepreka u traganju za nestalima Udruženja porodica nestalih osoba tvrde da pojedini usposlenici INO-a nisu specijalizovani za rad na traganju za nestalim osobama, te da prisustvo ljudi koji su politički aktivni smanjuje kredibilitet i efikasnost rada ove institucije. Kao argument također navode da se Odbor Direktora INO-a sastaje samo jednom ili dva puta godišnje, što prema njihovom mišljenju nije dovoljno kako bi ovakva institucija djelovala brzo i efikasno. Neimenovanje novih članova Unpravnog odbora usporava rad INO-a I pored svih napora od strane ICMP-a, od 2009. godine do danas Vijeće ministara i ICMP ne mogu se dogovoriti o imenovanju novih članova Upravnog odbora. Ovakva situacija rezultira usporavanjem normalnog rada institucije i potkopavanjem njenog legitimiteta. Opstrukcija rada INO-a neusvajanjem revizorskog izvještaja za 2009. godinu Do sada, jedino je ICMP odobrio revizorski izvještaj INO-a za 2009. godinu. Vijeće ministara to nije učinilo, pri tome ne navodeći oficijelno objašnjenje zbog čega izvještaj nije odobren. Rezultat neodobravanja izvještaja predstavlja opstrukciju regularnog funkcionisanja INO-a. Podrivanje rada INO-a Srpski član Odbora Direktora INO-a (gdin. Milan Bogdanić) često je predmet kritika, napada, te je obilježen kao “izdajica” svoga naroda, zbog rada i funkcije koju obnaša u ovoj instituciji. Pored toga predstavnici RS Operativnog tima često daju izjave novinarima u kojima podcjenjuju rad INO-a, te preispituju zvanične podatke o broju nestalih osoba u BiH. Predstavnici udruženja smatraju da ovakve aktivnosti ne pomažu radu INO-a, te općenito loše utiču na sami proces traženja nestalih osoba. Članovima porodica nestalih osoba ne pruža se psiho-socijalna pomoć Udruženja ističu da porodice nestalih osoba dobijaju psihološku pomoć jedino od strane međunarodnih organizacija ili nevladinih organizacija. Država BiH do danas nije uspjela obezbjediti odgovarajući i sveukupni program za psihološku pomoć porodicama nestalih osoba prije i nakon procesa identifikacije njihovih nestalih članova rodbine. Zbog ovakvih propusta države koja ima obavezu da uspostavi ovakav program, porodice nestalih osoba izložene su kontinuiranoj patnji i retraumatizaciji. 2|Page 2. Dokumentovanje nestalih osoba u BiH Odgađanja i opstrukcije za osnivanje Centralne evidencije nestalih osoba (CEN) Iako je proteklo 15 godina od završetka rata, ne postoje podaci o preciznom broju nestalih osoba iz rata u BiH. Tome nije pomogao niti Zakon o nestalim osobama donesen 2004. godine, koji nalaže da se ovi podaci moraju ustanoviti. Udruženja porodica nestalih osoba ističu da je osnivanje jedinstvene i povjerljive baze podataka o nestalim osobama do sada odgađano zbog različitih aktera u društvu koji smanjuju broj nestalih osoba iz druge, a povećavaju broj nestalih osoba iz svoje etničke grupe. Ovo je jedan od razloga zbog kojeg je osnivanje CEN-a odgođeno i opstruirano. Udruženja također navode da jedan broj nestalih osoba nikada nije prijavljen, zbog toga što njihova rodbina živi izvan BiH ili zbog činjenice da ne postoje živi članovi porodica koji bi mogli prijaviti njihov nestanak. Prema tvrdnjama udruženja, postoji mogućnost da se radi o značajnom broju ljudi koji spadaju u ove dvije kategorije, što može rezultirati da CEN bude netačna. Dodatnu kontroverzu predstavlja i činjenica kako Zakon o nestalim osobama nalaže da osobe koje su registrovane u CEN-u moraju biti proglašeni umrlim nakon tri godine. Međutim, prema međnarodnim standardima sama činjenica da je osoba registrovana kao nestala, nije dovoljna da se ista proglasi umrlom. Porodice nestalih osoba duboko su traumatizirane idejom da se njihovi članovi tretiraju “umrlim” iako oni sami nisu imali priliku da ih sahrane i žale za njima. Sa druge strane, činjenica da je osoba proglašena umrlom ne smije osloboditi državu njenih obaveza da nastavi sa traganjem za tom osobom, da omogući porodici pravo na istinu, da dodjeli reparacije i kazni osobe odgovorne za zločin. 3. Dodjela reparacija porodicama nestalih osoba Fond za podršku porodicama nestalih osoba još uvijek nije uspostavljen U novembru 2010. godine, skoro šest godina nakon postavljenog roka, nije došlo do uspostavljanja Fonda, predviđenog Zakonom o nestalim osobama. Sjedište, metod i finansiranje Fonda kao i ostala praktična pitanja njegovog funkcionisanja do danas su ostala nerazjašnjena, dok se u međuvremenu nastavlja povređivanje prava porodica na odštetu. Problem finansiranja Fonda Glavnu prepreku za osnivanje Fonda predstavlja činjenica da se vlade ne mogu dogovoriti oko njegovog finansiranja. Tačnije, vlade Federacije, RS-a i Distrikta Brčko ne mogu se dogovoriti o procentu koji će svaka od njih odvojiti za finansiranje Fonda. Fond ne garantuje pravo na reparaciju Čak i kada bude osnovan, Fond će porodicama jedino omogućiti mjere socijalne zaštite. Tačnije, neće im moći dodijeliti odgovarajuće reparacije za pretrpljeno stradanje. Naime, prema Zakonu o nestalim osobama, tačnije članovima Zakona koji se odnose na Fond, osoba koja je izgubila člana porodice, a koja radi i finansijski je stabilna, neće imati pravo na podršku iz ovog Fonda. Ovakve odluke suprotne su osnovnom principu koji nalaže da reparacija mora biti dodjeljena svakoj žrtvi rata, bez razlike da li se radi o osobi koja je bogata ili siromašna. Iz gore navedenog očigledno je da sam Fond neće garantovati porodicama nestalih osoba pravo na reparaciju, uključujući restituciju, kompenzaciju, rehabilitaciju, satisfakciju i garanciju neponavljanja. 4. Odluke Ustavnog suda BiH vezane za porodice nestalih osoba se ne provode Ustavni sud BiH zaprimio je velik broj apelacija podnijetih od strane porodica nestalih osoba o zločinima koji su učinjeni protiv njih i njihovih nestalih članova. Sud je odlučio da u ovim slučajevima postoje kršenja Evropske konvencije o ljudskim pravima. Također je u svojim odlukama naložio institucijama i entitetima da proslijede sve relevantne informacije njihovim porodicama o sudbinama nestalih osoba, što do danas nije učinjeno. 3|Page Sud se također, pozvao i na Zakon o nestalim osobama, te je podsjetio vlade o njihovim obavezama za osnivanje INO-a, CEN-a i Fonda. Iako je INO već osnovan, provizije Zakona vezane za osnivanje CEN-a i Fonda trenutno su samo mrtva slova na papiru, dok se odluke Ustavnog suda ne provode. Pored toga, u određenom broju slučajeva, Ustavni sud je donio rješenja o neprovođenju njegovih odluka koja su trebala biti proslijeđena državnom Tužilaštvu. U ovim rješenjima Ustavni sud je istakao da su državne institucije krive zbog nesrovođenja njegovih odluka. Udruženja porodica nestalih osoba ne znaju za ijedan slučaj prisilnog nestanka u kojem je državno Tužilaštvo preduzelo bilo kakvu aktivnost da kazni institucije koje nisu uspjele provesti odluke Ustavnog Suda. 5. Počinioci prisilnog nestanka i silovanja i ostalih oblika seksualnog nasilja i dalje ostaju nekažnjeni Pored suđenja ispred Međunarodnog krivičnog tribunala za Jugoslaviju, glavna obaveza kažnjavanja osoba koje se sumnjiče za kršenja prava tokom rata, leži na državi BiH. Porodice nestalih i žrtve silovanja i ostalih oblika seksualnog nasilja nisu zadovoljne radom sudskih institucija u BiH. Evidentno je postojanje slučajeva gdje su žrtve proslijedile vlastima podatke i dokaze o počinjenim zločinima kao i o identitetu počinioca, a da se nakon toga nisu preduzele potrebne istrage i podigle optužnice. Udruženja navode nedostatak osoblja, te stručnosti kantonalnih i okružnih tužilaca u bavljenju ovakvim slučajevima. Također, navode ograničenu saradnju između tužioca i policije kao i između policija u dva entiteta. 3. Primjer nekativnosti državnih institucija u kažnjavanju počinioca silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja Članica udruženja Vive Žene 2009. godine posjetila je Međunarodni krivični tribunal za Jugoslaviju. Tokom posjete, između ostalog sastala se sa osobom iz Tribunala koja je tada bila zadužena za istraživanje zločina silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja. Osoba iz Tribunala u razgovoru je ispričala članici udruženja Vive Žene da je sakupila oko 35 izjava žrtava silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja još 2003. godine. Ove izjave navodno su sakupljane u selu Salihovići u opštini Zvornik, te se odnose na slučajeve silovanja u logoru Liplje, u kojem je bilo zatočeno oko 400 ljudi, a 120 žena je silovano. Članica tima Vive Žene Tuzla dočekala je ovu infomaciju sa velikim iznenađenjem, jer do danas, nijedan od potencijalnih počinioca silovanja u Liplju nije osuđen i kažnjen. Žrtve, sa druge strane, iako su same poslale tužbe i dokumentaciju nadležnim tužilaštvima često se susreću sa situacijam da se ništa ne poduzima i da počinioci ostaju nekažnjeni. Članici Vive Žene Tuzla tada je rečeno od strane uposlenika Tribunala da je slučaj Liplje prebačen BiH Državnom sudu. Od novembra 2009. godine do danas, Vive Žene Tuzla i žrtve silovanja iz logora Liplje nisu dobile informacije o istrazi vezanoj za njihove slučajeve, kao i o mogućem početku suđenja počiniocima. Pravni okvir BiH nije u skladu sa međunarodnim pravom Krivično pravni okvir BiH na državnom i entitetskom nivou onemogućava zasebno definisanje različitih činova mučenja. Sam okvir onemogućava da se na te činove odgovori kaznama koje odgovaraju ozbiljnosti zločina. Mučenje, prisilni nestanak, silovanje i ostali oblici seksualnog nasilja ili uopšte nisu definisani ili kada jesu to nije urađeno u skladu sa međunarodnim standardima. Ove definicije ne obuhvataju sve različite oblike zločina ili se značajno razlikuju u dva entiteta, što ih čini diskriminatornim. Ova situacija podržava nekažnjivost prošlih i ugrožava spriječavanje budućih zločina. 6. Bh. vlasti ne pružaju informacije žrtvama rata vezano za njihove slučajeve Jedna od zabrinutosti koju su iskazala udruženja je i činjenica da bh. vlasti ne informišu porodice nestalih osoba i žrtve silovanja i ostalih oblika seksualnog nasilja o istragama koje se tiču njihovih slučajeva. U slučajevima kada im se žrtve obrate, vlasti im ne daju povratne informacije i na taj način ne ispunjavaju svoje obaveze. Ova situacija stvara osjećaj isključenosti i frustracije kod ovih ranjivih grupa. 7. Nedovoljna podrška od strane države svjedocima u slučajevima prisilnog nestanka, silovanja i ostalih oblika seksualnog nasilja Program podrške svjedocima u suđenjima za ratne zločine postoji samo tokom svjedočenja ispred Državnog suda BiH. Ovakav program ne postoji na okružnim, opštinskim i kantonalnim nivoima. Njihovo nepostojanje ima veliki uticaj na volju i mogućost svjedoka da svjedoče na sudu. Nadalje, na državnom nivou svjedoci imaju 4|Page samo pripremni sastanak sa tužiocem i bivaju blago podržani od strane osoblja Suda riječima “budi jak(a)” ili slično. Pored ovoga svjedocima nije pružen nikakav vid psihološke pomoći prije, tokom i nakon ovog delikatnog i teškog iskustva, te zbog toga bivaju retraumatizirani. Jedina istinska podrška koja se daje svjedocima dolazi od strane nevladinih organizacija koje posjeduju programe psiho-socijalne pomoći. Međutim, davanje ovog tipa podrške obaveza je države, a država istu nije uspjela ispuniti. Svjedocima za ratne zločine ne dodjeljuje se pravna podrška Porodicama nestalih i žrtvama silovanja i ostalih oblika seksualnog nasilja koji nastupaju kao svjedoci u suđenjima nije dodjeljen pravni zastupnik koji bi ih podržavao prilikom svjedočenja, ukoliko ga sami ne angažuju. Sa druge strane, oni tvrde da bi se u ovakvim delikatnim situacijama, osjećali puno bolje i samopouzdanije kada bi pored sebe imali pravnog zastupnika koji bi ih podržavao i osiguravao da njihovi interesi budu zagarantovani. Većina svjedoka ne može sebi priuštiti angažovanje zastupnika, a sama država im ovo ne garantuje. Svjedoci nisu zaštićeni u slučajevima zlostavljanja prije, tokom i nakon suđenja Neke žrtve tvrde da su doživjele zlostavljane prije, tokom i nakon svjedočenja na suđenijma za ratne zločine. Postoje primjeri među porodicama nestalih osoba i žrtvama silovanja i seksualnog nasilja tokom rata u kojima su počinioci, njihovi pravni predstavnici ili druge osobe upućivali prijetnje svjedocima čime su značajno smanjili njihovu spremnost i motivaciju da svjedoče na sudu. Vlasti nisu uspjele da temeljito istraže ove slučajeve zlostavljanja, podržavajući na taj način nekažnjivost i stvarajući osjećaj napuštenosti kod porodica nestalih osoba i žrtava silovanja i ostalih oblika seksualnog nasilja. 4. Primjer nedostatka zaštite svjedoka i nedostatka kazni za zlostavljanje svjedoka tokom suđenja P. C., žrtva silovanja iz sela Miljevine, opština Foča, 2009. godine trebala je svjedočiti na suđenju protiv Ranka Vukovića i Momira Skakavca. Prije svjedočenja, P. C. je dobila telefonski poziv od strane pravnog zastupnika Ranka Vukovića, koji ju je upozorio da pazi šta će pričati jer ima porodicu, a niko joj ne garantuje zaštitu nakon suđenja. P. C. je o ovim prijetnjama informisala državni sud i SIPA-u. Prema saznanjima P. C., istraga protiv osobe koja je prijetila, te kažnjavanje iste nikada nisu pokrenute. Bitno je napomenuti kako je i kćerka od P. C. također primila telefonski poziv od strane sestre Ranka Vukovića u kojem joj je iznesena prijetnja u slučaju da P.C. svjedoči protiv njega. Ovi događaji prijavljeni su SIPA-i i Tužilaštvu, ali kako navodi P. C. niko do sada nije oranizovao istragu, niti je bilo ko kažnjen zbog ovih činova prijetnji. Finansijske poteškoće svjedoka Veliki broj potencijalnih svjedoka u slučajevima ratnih zločina suočava se sa materijalnim poteškoćama u situacijama kada su pozvani da svjedoče na sud. U nekim slučajevima, vlasti im ne pružaju potrebnu materijalnu i logističku podršku, a sa druge strane svjedoci su primorani da plate kaznu od 5,000 KM ukoliko se ne odazovu na poziv za svjedočenje. 8. Porodice nestalih osoba i žrtve silovanja i ostalih oblika seksualnog nasilja ne dobijaju odgovarajuću odštetu i reparaciju Zakoni za dodjelu odštete počivaju na diskriminaciji Unutar BiH ne postoji jedinstven program ili državni zakon koji garantuje civilnim žrtavama rata odgovarajuću odštetu i reparaciju za patnju koju su preživjeli. Umjesto toga, ova dva koncepta su izjednačena sa socijalnom zaštitom što je suprotno međunarodnom pravu. Također postoji diskriminacija u zakonima koji dodjeljuju odštetu članovima ovih dviju grupa žrtava. Na primjer, RS Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja do 19. juna 1996. godine i njegove izmjene i dopune, diskriminiraju civilne žrtve rata i članove drugih armija osim Vojske Republike Srpske (VRS). Iako ovo nije eksplicitno sadržano u Zakonu, način na koji vlasti RS-a interpretiraju Zakon rezultira time da odšteta slijedi jedino članovima VRS. S tim u vezi, interpretacija koja se koristi za ovaj Zakon negira pravo na odštetu i reparacije civilnim žrtvama rata i članovima ostalih armija. Nadalje, prema ovom Zakonu odšteta se plaća u certifikatima tokom deset godina, svake godine isplaćujući po jednu ratu. 5|Page Slijedeći primjer je i Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata u RS-u koji je stupio na snagu 1993. godine. Prema ovom Zakonu, žrtve silovanja nisu prepoznate kao posebna kategorija žrtava sa čim se na odgovarajući način ne priznaje ozbiljnost njihove patnje, te posljedica iste. Ovaj Zakon također isključuje plaćanje odštete svim osobama koje su pretrpile psihološka oštećenja kao posljedice rata. S tim u vezi, Zakon dodjeljuje odštetu samo osobama koje mogu dokazati da imaju najmanje 60% fizičkog oštećenja ili su nesposobne da rade. Nadalje, Zakon postavlja stroge rokove za podnošenje zahtjeva za odštetu (krajnji rok je istekao 31. januara 2007. godine). Ova provizija Zakona spriječila je veliki broj žrtava da dobiju pravo na odštetu, naročito imajući u vidu da većina ovih ljudi živi izvan BiH i nemaju informacije o postojanju Zakona i svojim pravima prema njemu. Sa druge strane, Federalni Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i porodica sa djecom iz 1999. godine objašnjava da je plaćanje odšteta civilnim žrtavama rata i njihovim porodicama forma socijalne zaštite (na primjer, mjesečne invalidnine koje iznose do 563 KM – 281 EUR, njega druge osobe i finansijske beneficije). Ova plaćanja su dodjeljena samo osobama koji su nesposobne za rad ili su finansijski nestabline. Također, osoba koja šalje zahtjev za odštetu mora dokazati da pati od 60% fizičke oštećenosti kako bi dobila odštetu. Ovaj uslov nije postavljen za žrtve silovanja i ostalih oblika seksualnog zlostavljanja, koji se smatraju specijalnom kategorijom žrtava. Također, ovaj Zakon dozvoljava kratak period za podnošenje zahtjeva za odštetu sa čime je velikom broju ljudi negirano pravo na odštetu. Naime, da bi osoba dobila odštetu mora priložiti medicinsku dokumentaciju za štetu koju je pretrpila, a koja datira prije kraja 1997. godine. Imajući u vidu da do 1998. godine mnogi građani i građanke BiH nisu imali ni svoje identifikacione dokumente, jer je velik broj njih bio rasljen, ovaj kriterij je diskriminirajući upravo prema tim osobama. Na kraju se također mora istaći da prema federalnim regulativama, jedina organizacija koja može da dodijeli preživjelima silovanja i ostalog seksualnog nasilja potvrde da su civilne žrtve rata kako bi dobili odštetu, jeste udruženje Žena žrtva rata, koje je locirano u predgrađu Sarajeva. Veliki broj žrtava silovanja i ostalih oblika seksualnog nasilja koje žive u drugim djelovima zemlje, imaju poteškoće zbog nužnosti da putuju u Sarajevo gdje jedino mogu proći kroz ovu proceduru. Istina je da članovi udruženja u nekim situacijama putuju izvan Sarajeva, ali to nije praksa koja je sistematska i podržana od strane države. Također, država nije uspjela da do danas osigura udruženju potrebne resurse (ljudske resurse, adekvatne prostorije) i obučeno osoblje koje bi radilo u Sarajevu i ostalim dijelovima zemlje, koje bi istovremeno moglo pružati žrtvama i psihološku podršku. Porodice nestalih osoba moraju proglasiti svog nestalog člana umrlim kako bi dobili odštetu Kako bi osoba dobila mjesečnu invalidninu u Federaciji BiH, mora prijaviti svoga nestalog člana porodice kao umrlog. Ovaj preduslov pričinjava dodatnu bol porodicama nestalih osoba, jer nemaju informacija o sudbini i lokaciji njima drage osobe. Zakon u RS ne spominje proglašavanje nestale osobe umrlom kao proceduru koja je obavezna, međutim u praksi ukoliko porodica želi dobiti pravo na invalidninu, njeni članovi uz zahtjev za invalidninu moraju podnijeti i potvrdu o smrti člana, iako se on/ona još uvijek vodi kao nestao/la. U BiH ne postoji ‘potvrda o odsustvu zbog nestanka’, te opštinski sudovi ne smatraju dovoljnim dokazom potvrde o nestanku izdate od strane MKCK-a, INO-a ili drugih institucija. Potvrda o smrti je jedini dokaz koji prihvataju opštinski sudovi kako bi dodijelili mjesečne invalidnine porodicama nestalih osoba, ne obazirući se na posljedice koje ova procedura ima na njihovo psihološko stanje. Problemi u procesu traženja odštete od počinoca Sud BiH ima mogućnost da dodijeli odštetu onim osobama za koje se tokom suđenja dokazalo da su žrtve zločina ili da te osobe uputi na građansku parnicu kako bi tražili odštetu. Prema informacijama jednog udruženja, od 100 žrtava silovanja i ostalih oblika seksualnog nasilja čiji su slučajevi doneseni na Sud, nijednoj do sada nije dodjeljena odšteta od strane Suda. Umjesto toga, žrtve se upućuju na građansku parnicu. Iz ovoga proizlaze slijedeći problemi: (1) u većini slučajeva, žrtve nisu svjesne svojih prava da traže odštetu od počinioca, te nisu upoznate sa samom procedurom; (2) žrtve koje svjedoče nisu automatski obaviještene o odluci Suda o postojanju građanske parnice za odštetu; (3) dodjeljivanje odštete tokom suđenja je izbor koji može napraviti tužilac, a dosad nijedan tužilac nije dodijelio odštetu žrtvi; (4) žrtve trebaju advokata koji će ih zastupati u građanskoj parnici. Oni sami to sebi ne mogu priuštiti, a advokat im se ne dodjeljuje od strane države. 6|Page Problemi stambenog zbrinjavanja žrtava kao mjera restitucije Pristup stambenom zbrinjavanju do danas ostaje jedan od najvećih problema žrtava silovanja i ostalih oblika seksualnog nasilja. Sekcija žena logorašica pri udruženju logoraša Kantona Sarajevo izvještava da je veliki broj njihovih članova bio žrtvom nekoliko kršenja ljudskih prava: silovani su ili seksualno zlostavljani, prognani iz svojih prijeratnih mjesta stanovanja i do današnjeg dana žive u kolektivnim centrima ili u alternativnom smještaju. Također velik broj članova udruženja Žena žrtva rata suočeni su sa problemima oko stambenog zbrinjavanja. Neki od članova počeli su graditi kuće, međutim nemaju dovoljno sredstava da završe izgradnju. Država ne pruža žrtvama odgovarajuću materijalnu, finansijsku i stambenu podršku. Problemi vezani za pravo na restituciju i prednost u zapošljavanju Jedan od ozbiljnih problema žrtava silovanja i ostalih oblika seksualnog nasilja jeste nedostatak pristupa stabilnom zaposlenju. Stabilno zaposlenje se smatra mjerom restitucije za štetu koju su žrtve pretrpile tokom rata. Federalno zakonodavstvo predviđa profesionalne obuke za žrtve silovanja i ostalih oblika seksualnog nasilja kako bi se kvalifikovale za različite poslove. Međutim, ovaj dio Zakona predstavlja mrtvo slovo na papiru. Sa druge strane, zakonodavstvo u RS-u upošte ne prepoznaje pravo na prednost pri zapošljavanju ili organizovanju obuka za žrtve silovanja i ostalih oblika seksualnog nasilja. Djeca žrtava silovanja i ostalih oblika seksualnog nasilja nemaju prednost u obrazovanju Djeca žrtava silovanja i ostalih oblika seksualnog nasilja često su diskriminirana i suočavaju se sa brojnim problemima u pristupu obrazovanju i zaposlenju. Žrtve silovanja, sa druge strane naročito su zabrinute zbog nemogućnosti da svojoj djeci pruže odgovarajuće obrazovanje i posao. Zakonodavstvo u RS-u uopće ne adresira ovaj problem. Federalno zakonodavstvo spominje prednost ovoj kategoriji, međutim samo na papiru, jer se ove provizije Zakona najčešće ne implementiraju u praksi. Problemi vezani za medicinsku i psihološku rehabilitaciju žrtava Jedan vid medicinske i psihološke njege žrtvama pružaju članovi Centra za žrtve torture i druge nevladine organizacija poput Medice iz Zenice ili Vive Žene iz Tuzla. Međutim, ove organizacije same ističu da njega koju oni nude može biti dodjeljena jedino osobama koje žive blizu sjedišta ovih organizacija, dok veliki broj žrtava nema pristup istim. Nadalje, mora se istaći da su Centar za žrtve torture, Medica i Vive Žene Tuzla nevladine organizacije koje funkcionišu na osnovu vlastitih sredstava, uglavnom doniranih od strane međunarodnih partnera. S tim u vezi, država ne dodjeljuje medicinsku i psiholočku pomoć kao formu rehabilitacije žrtvama rata. 7|Page Lične karte udruženja koja su sačinila izvještaj u sjeni za Komitet protiv mučenja Track Impunity Always (TRIAL) je nevladina organizacija sa sjedištem u Ženevi, osnovana 2002. godine koja se aktivno bori protiv nekažnjivosti počinioca ratnih zločina. TRIAL je svoje prisustvo u BiH uspostavio 2008. godine kroz Pravni centar čija je misija da poboljša situaciju različitih grupa žrtava kroz vršenje pritiska na vlade da poštuju svoje međunarodne obeveze koje su prihvatile potpisivanjem različitih međunarodnih ugovora o ljudskim pravima. Kontakt osobe: Lejla Mamut i Selma Korjenić E-mail: lejla.mamut@trial-ch.org i selma.korjenic@trial-ch.org Adresa: TRIAL (Track Impunity Always), P.O. Box 5116, 1211, Geneva 11, Switzerland Tel./Fax: + 386 62386934 Internetske stranice: www.trial-ch.org/ i www.trial-ch.org/BiH Udruga obitelji poginulih i nestalih branitelja domovinskog rata općine Bugojno, osnovana je 1995. godine i predstavlja porodice nestalih osoba hrvatskog porijekla koji su nestali u Bugojnu. Udruga je uključena u različite aktivnosti. Predsjednica udruge, Serafina Kolovrat član je Regionalnog koordinacijskog odbora porodica nestalih osoba iz BiH, Republike Hrvatske i Republike Srbije, dok je Vanda Havranek član Savjetodavnog odbora INO-a. Kontakt osoba:Vanda Havranek E-mail: uopinbdr@starnet.ba Adresa: Kulina Bana 1/3, 70 230, Bugojno, Bosna i Hercegovina Tel: + 387 30 252 522 Mobitel: + 387 61 486 284 Sekcija žena logorašica, koja je dio Saveza udruženja logoraša Kantona Sarajevo formirana je 1997. godine kao nevladina organizacija koja okuplja žene koje su uhapšene i nasilno odvedene u logore tokom rata u BiH. Deset članica ovoga udruženja učestvovalo je u nagrađenom filmu Jasmile Žbanić – Grbavica. Kontakt osoba: Alisa Muratčauš (Projekt koordinatorica) E-mail: Sulks3@bih.net.ba Adresa: Kanton Sarajevo - 7 Sarači, Sarajevo, 71000, Bosna i Hercegovina Tel.: +387 33 232 925 Udruženje porodica nestalih osoba iz Hadžića je osnovano 2000. godine sa sjedištem u Hadžićima i predstavlja porodice nestalih osoba iz ovog regiona. Kontakt osoba: Mehmed Musić (Predsjednik) Adresa: Hadželi 64, Hadžići, Bosna i Hercegovina Tel.: + 387 33 422 150 Mobitel: + 387 61 545 163 Udruženje porodica nestalih osoba opštine Ilijaš je osnovano 6. juna 2009. godine sa sjedištem u Ilijašu i predstavlja porodice nestalih osoba iz ovog regiona. Kontak osoba: Hajrudin Avdibegović (Sekretar) E-mail: info@upnilijas.com Adresa: Hašima Spahića 34, Ilijaš, Bosna i Hercegovina Tel.: + 387 33 580 183 Mobitel: + 387 61 210 381 Centar za pravnu pomoć ženama Zenica osnovan je 1996. godine i pomaže ženama da ostvare svoja osnovna prava. Centar je dio radne grupe koordinirane od strane UNDP za razvoj BiH strategije o tranzicijskoj pravdi. Kontakt osoba: Meliha Sendić (Projektna koordinatorica) Adresa: Mejdandžik 9, Zenica 72 000 Bosna i Hercegovina Tel./Fax.: + 387 32 40 20 49 E-mail: cenppz@bih.net.ba Internetska stranica: www.cenppz.org.ba Udruženje Prijedorčanki – Izvor osnovano je 3. juna 1996. godine u Prijedoru, Bosanskoj Krajini kako bi predstavljalo žrtve rata u ovoj regiji. U zadnjim godinama, Izvor je radio na prikupljanju podataka i dokumentiranju činjenica o osobama iz ove regije koje su proizvoljno ubijene ili nestale tokom rata. Konkretan rezultat ovog istraživanja je objavljivanje dvije edicije knjige “Ni krivi ni dužni” u kojima je registrovano 3,227 nestalih osoba iz Prijedora. Izvor je dio radne grupe UNDP-a za razvijanje strategije o tranzicijskoj pravdi. Kontakt osoba: Edin Ramulić (Projektni koordinator) Adresa: Zanatska bb, 79000 Prijedor, Bosna i Hercegovina Tel.: + 387 52 215 635 8|Page Udruženje Žena žrtva rata, osnovano je 2003. godine, sa ciljem da okupi žene koje su preživjele silovanje ili ostale oblike seksualnog nasilja tokom rata kako bi im pomoglo da ostvare svoja prava i odštete koje ih slijeduju prema zakonu. Udruženje je jedina institucija u Federaciji koja ima ovlasti da izdaje potvrde o statusu civilne žrtve rata. Također, udruženje je dio radne grupe UNDP-a za tranzicijsku pravdu. Kontakt osoba: Bakira Hasečić (Predsjednica) Adresa: Sarajevo-Ilidža (Otes),Trg oteškog bataljona 64, Bosna i Hercegovina Tel./Fax: + 387 33 628 121 Mobitel: + 387 61 272 000 E-mail: udruzenjezenazrtva_rata@bih.net.ba Internetska stranica: www.zena-zrtva-rata.ba Udruženje porodica nestalih osoba Sarajevsko-Romanijske regije, osnovano je 12. decembra 2002. godine u Istočnom Sarajevu i predstavlja žrtve rata iz ovog regiona. Udruženje broji oko 1,500 članova i dio je grupe UNDP-a za razradu strategije o tranzicijskoj pravdi. Predsjednik udruženja, Milan Mandić član je Regionalnog koordinacijskog odbora porodica nestalih osoba iz BiH, Republike Hrvatske i Republike Srbije. Kontakt osoba: Milan Mandić (Predsjednik) Adresa: Vuk Karadžić bb, Lukavica, Istočno Sarajevo, Bosna i Hercegovina Tel.: + 387 65 731 722 Udruženje porodica nestalih osoba opštine Vogošća, je osnovano 2001. godine sa ciljem da pomaže porodicama nestalih osoba da ostvare svoja prava ispred domaćih institucija i sudova. Udruženje predstavlja sve interese svojih članova i svake godine u junu organizuje komemoraciju o nestalim Vogošćanima. Predsjednica udruženja, Ema Čekić, je član Regionalnog koordinacijskog odbora porodica nestalih osoba iz BiH, Republike Hrvatske i Repblike Srbije. Kontakt osoba: Ema Čekić (Predsjednica) Adresa: Jošanička 80, 71320 Vogošća, Bosna i Hercegovina Tel.: + 387 61 566 139 Infoteka - Ženski informaciono doukumentacioni Centar je volonterska, nestranačka organizacija građana koja je od 1993. do 2009. godine radila u sklopu Medice Zenica. Od 17. marta 2009. godine, osnovana je kao nova, nezavisna organizacija sa ciljem da poboljša kvalitet života djevojčica i žena u BiH, osiguravajući im život bez nasilja, pristup obrazovanju, informacijama, poslu, ekonomsku nezavisnot, slobodu govora, jednako socijalno i političko učešće, garanciju opšte i reproduktivne njege i planiranje porodice, kao i seksualno zdravlje i seksualnost, spol i seksualni identitet, socijalna prava i zaštitu, te vlasništvo privatne imovine. Infoteka je dio radne grupe UNDP-a za izradu BiH strategije tranzicijske pravde. Kontakt osoba: Duska Andrić-Ružičić (Direktorica) Adresa: Mejdandžik 7, 72 000 Zenica, Bosna i Hercegovina Tel.: + 387 32 446 269 Fax.: + 387 32 446 261 E-mail: infoteka@infoteka.org.ba, infoteka.ze@gmail.com Vive Žene Tuzla je nevladina organizacija osnovana 1994. godine, koja se u svom radu fokusira na davanje psihosocijalne pomoći, edukacije i promotivne aktivnosti kroz multidisciplinaran, demokratski i uključujući pristup radu sa traumatiziranim porodicama i pojedincima. Glavni cilj Vive Žene Tuzla je da poboljša mentalno zdravlje osoba koje su pretrpile mučenja tokom rata u BiH, smanjujući efekte traumatskih poremećaja u životima mučenih, silovanih i zlostavljanih žrtava i olakšavajući njihovo emocionalno zacjeljenje. Vive Žene Tuzla dio su radne grupe UNDP-a za izradu strategije o tranzicijskoj pravdi. Kontakt osobe: Teufika Ibrahimefendić (psihoterapeut i koordinatorica edukativnog programa), i Jasna Zečević (Direktorica) Adresa: Alekse Šantića bb, 75000 Tuzla, Bosna i Hercegovina Tel.: + 387 35 224 310 Fax: + 387 35 224 311; E-mail: vivezene@bih.net.ba Internetska stranica: www.vivezene.ba/ 9|Page
© Copyright 2024 Paperzz
