POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Broj 1, lipanj 2014.
RADIO GORNJI GRAD / KULTURA / KNJIŽEVNOST / POEZIJA
POTEPUH ZA BOLJI DUH
BROJ PRVI
GODINA PRVA
ZAGREB LIPNJA, 2014.
Kad p
učani
n sret
nebu
no sn
mjese
iva
c lopt
a biva
...
1
potepuhov list prijelom.indd 1
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Broj 1, lipanj 2014.
Nogomet i kultura
Potepuh bar Zagreb I Radio gornji grad
Marijan Grakalić
Nogomet
više od igre
Nogomet je fenomen
imaginacije koja je odavno
postala daleko više od same igre
kao način da se prevlada svaki
hendikep čovjeka i zajednice,
omogućujući svakome da
ponovo uroni u ono veliko
vrijeme mitskog podneblja koje
je izdvojeno iz običnog i malog
vremena života svakodnevnice.
Upravo takva osjećanja, izravna ali i dijelom
arhaična, donosi nam predstojeće Svjetsko
nogometno prvenstvo, pokazujući se
ujedno ne tek kao sportska manifestacija
nego isto tako i kao onaj opće pučki teatar
pored kojeg sve ostalo tek treba da zadobije
smisao. Posrijedi je događaj na kojeg se ne
odnosi termin ”ravnodušnost” jer se odmiče
od uvriježene odsutnosti kompetencije,
volje ili želje za doživljavanjem radosti
ili tuge, za prepoznavanjem prijatelja i
neprijatelja. Uostalom, u nogometu i nije
teško razlikovati ono što je dobro od onoga
što je loše.
U modernom kozmosu svjetskih fenomena
pred nama je vrijeme masovnog rituala
u kojem se shodno neprovidnim
zakonitostima nadilazi urnebesni kaos i
uspostavlja novi poredak vrijednosti čitavih
naraštaja. Također, slaviti će se pobjednici i
njihovi proroci dok će poraženi biti vraćeni
natrag u ono stanje kakvo je postojalo prije
no što su uopće izmišljena imena – u šutnju
što zaodijeva neuspjele.
U nedostatku senzibilnosti za stvaranje
i sudjelovanje u otuđenoj i izgubljenoj
povijesti, u doba kada individualna nemoć
postaje globalnom inačicom života,
masovne manifestacije kao što je ova
priskrbljuju čovjeku viziju i ulogu da ipak
prisustvuje u onom oduzetom i važnom
zbivanju koje nadilazi bilo kakav prosjek.
Rađa se ekstatički i ujedno hekatični naboj
kroz pripreme navijača, medijsko ludilo i
opće svjetsku nervozu postajući dijelom
kratke ali uznesene kolektivne žudnje.
Nastojanja da se nadmaši igra i potvrdi
kako identitet tako i vlastito mjesto kroz
procesiju u kojoj se obnavlja onaj izgubljeni
i zamišljeni hram što je nekada bio mjestom
milosti slave. Gotovo arhetipski lopta
poprima mitska svojstva biblijske jabuke,
a vrata nogometnog raja bit će nagrada
za one koji ovladaju njezinom prirodom i
moćima, dok će oni drugi nesretno stradati
od čudi njezinih sila.
Dakako, ne zaboravimo - lopta je okrugla.
2
potepuhov list prijelom.indd 2
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Broj 1, lipanj 2014.
Miroslav Ambruš Kiš
Loptanje
i rasudne snage
svemira
Onaj trenutak jeze, kada zagledan u loptu
koja u svinutoj paraboli leti prema glavi
centarfora ispred kojega je nebranjena
mreža... je li skočio na vrijeme? Je li skočio
prekasno? Koliki mu je odraz? Hoće li je
dohvatiti čelom ili tjemenom? Hoće li je
zakucati, ili će mu se lopta od glave odbiti
kao od drveta?
Na sve fizikalne kalkulacije koje u tom
trenutku u usporednim procesima
obrađuje mozak navijača valja još dodati
veliki emotivni plus ili minus, što posve
ovisi o položaju gledatelja kao navijača:
hoće li kad se lopta umiri biti trenutak
slavlja, očaja, ili olakšanja?
Nogometaš sam, baš u tom trenutku,
uopće nema ni kalkulacija niti emocija.
Pretvara se što žešće u fokusirani snop
mišića za odraz. A sve ostalo prepušta na
uvježbavanjima bezbroj puta ponovljenoj
motorici. Uspije li taj zamršeni mehanizam
i postići što se hoće, slijedi proslavljanje
postignutoga pogotka, no to je već
poznati dio folklora.
Zajedno, elementi vještine u kombinaciji
sa slučajnošću glavni su sastojak
privlačnosti igre kao što je nogomet.
Tim prije što se loptom igra svim drugim
dijelovima tijela s izuzetkom ljudske ruke,
organa nad kojim čovjek ima najprecizniju
kontrolu.
Doima se paradoksalnim da lopta, kao
sfera, savršeno tijelo, upravo svojom
savršenoću sudjeluje u nečemu tako
podložnom slučajnosti - kao što je
neizvjesnost igre. Općenito, ljudska
mentalna sposobnost da misli u savršenim
apstrakcijama kao što su - u prirodi uvijek
nesavršeni - geometrijski objekti poput
beskrajnosti pravaca, kvadratu, kutovima od
90 stupnjeva, kocki, kružnici... pa napokon
i kugli, na počecima filozofije navodili su
mislioce da te svoje savršeno apstraktne
ideje projiciraju na svijet.
Danas nam je jasno, pa i pomalo smiješno,
što nam je jasno da su te projekcije
morale završiti u koncepcijama da
stvarnost, budući da je nesavršena, i nije
prava stvarnost, a u “stvarnom svijetu”
čak je i kretanje nemoguće. Ili je barem
određeno tvrdim determinizmima čovjeku
poznatih i nepoznatih zakonitosti. Pa
nam je tako smiješan i paradoks iz šeste
knjige Aristotelove fizike, u kojoj prenosi
tradicionalni paradoks Zenona Elejca o utrci
Ahileja i kornjače. U tom izvodu dokazuje
se da veliki junak i sportaš Ahilej u utrci ne
može prestići kornjaču kojoj je do ciljne
crte dao malo fore. Zašto? Zato jer i Ahilej
i kornjača da bi se približili cilju moraju do
njega najprije prevaliti pola udaljenosti, a ni
toj se polovici kao cilju ne mogu približiti ni
kornjača niti Ahilej, jer je i ona samo jedna
udaljenost koja, pa, ima i svoju polovicu.
Zaključak bi bio da je kretanje iluzija, a da i
Ahilej i kornjača zapravo stoje!
Ako bismo antičke mislioce ocjenjivali samo
po tome što njihovo apstraktno mišljenje
nije moglo zamisliti niti stvarnu trčanje,
mogli bismo ih proglasiti užasno dosadnima,
jer nisu ni blizu početku poimanja igre.
Danas znamo da svemir nisu staklene
sfere oko Zemlje na kojima su poput
lučica ugravirana promatrana zviježđa, a
znamo da ondje ne postoje savršenstva u
koja se zaklinjao Immanuel Kant riječima
“Zvjezdano nebo iznad mene i moralni
zakon u meni”. Naprotiv, znamo da je
svemir stravično violentno mjesto u čijim
se sudarima i eksplozijama svjetovi stalno
stvaraju i razaraju. Život na Zemlji, i na
njegovu vrhuncu sofisticiranosti čovjek, žive
na svijetu razmjerno zaštićenom u trenutku
postojanja cijeloga svemira.
I taj se čovjek koji se trudi da pronikne i
razumije mehanizme njegova nastastanka
i budućnosti - ima usađenu predodžbu
upravo o igri, kombinaciji zakonitosti i
slučajnosti. Upravo toj kombinaciji koja
se, kao svojevrsna igra, odvija i u svemiru.
Današnja fizika razumije paradoks kvantne
fizike Ervina Schrödingera o mački koja i jest
i nije u kutiji, koja zna da postoji jaka sila što
drži da se jezgre atoma nabijene pozitivnim
protonima ne razlete, a da oni sebi ipak
privlače negativno nabijene elektrone.
Ista ta fizika razumije i slabu silu kao što
je gravitacija koja funkcionira s jabukom
koja je u Cambridgeu na glavu pala Isaacu
Newtonu, jednako kao ista ta sila koja na
okupu drži galaksije. I, začudo, upravo je
gravitacija ta sila koja svemirske plinove
i prašinu okuplja u zvijezde i planete koji
su, gle čuda, sve redom kuglaste i ne teže
da postanu savršene kugle. Tome teže i
nepregledna polja asteroida, svemirskog
otpada iz eksplozija zvijezda koji će se, prije
3
potepuhov list prijelom.indd 3
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
ili kasnije uhvatiti u u plesu što će sav taj
materijal ponovno zdrobiti - u loptu. I da
ta sila djeluje jednako na kaplju vode koju
astronauti na Međunarodnoj svemirskoj
stanici istisnu da im u mikrogravitaciji lebdi
pred očima. Naravno, kao kugla.
Zahvaljujući isključivo kratkoći ljudskoga
života i rasudnoj snazi svemir danas možemo
doživjeti kao savršenstvo, a razmijevajući
njegovu violentnost - doživjeti je kao igru.
Broj 1, lipanj 2014.
Općenito, moderna je kozmologija, jednako
kao i kvantna fizika, danas ima predodžbe
sličnije igri, nego nekadašnja smrtna
ozbiljnost antičkih mudraca zadivljenih
nad sposobnošću ljudskoga uma za
apstrakcije. Naravno, golemi i mnogokome
neshvatljivi matematički izvodi tih pravila
za fizičare su samo alat, od kojega možda
imaju i krvave intelektualne žuljeve, ali
time igra odgonetanja novih tajni time nije
ništa manje zanimljiva. Kako njima, tako i
nama koji se njihovim alatom nimalo ne
zamaramo. Gledamo tu igru kao svako igru
jednakim pogledom kao što gledamo svoj
automobil ispred kuće, a bez ikakve primisli
o tome da bismo morali biti inženjeri kako
bismo ga koristili.
I tako, mirne duše možemo pričekati da
lopta krene s centra igrališta. Jer, lopta je
okrugla, otkrivaju nam u svojim izjavama
sami nogometaši. Nismo znali.
Rolando Peharec
Crtica
iz birtaškoga
kornera
Pribijte me na križ, ali stvarno u brcu ne
konzumiram ništa osim kave s hladnim
mlijekom u velikoj šalici s dva šećera i
čašom vode bez leda. Ma koliko to po život
opasno bilo. Uglavnom tu svoju perverziju
s povremenim neizbježnim varijacijama na
temu uspijevam i dobiti. Grubo statistički
gledano – tri godine i jedanaest mjeseci.
Period je to tijekom kojega su vrata devetog
kruga manje-više pritvorena.
A nije da se nisam pokušao asimilirati. I zbog
toga zamalo popio batine. Ni kriv, ni dužan
zatečen u vlastitom rascjepu indolentnog
nepriduživanja kolektivnoj euforiji i burne
provale pravednog gnjeva.
Sve u jednoj jedinoj minuti. Da, znam,
zaslužujem pepeljaru među oči jer se ne
sjećam protiv koga smo to igrali, ni godine
(mislim koncem minulog tisućljeća), ali
tog se tragičnog povijesnog trenutka koji
je zavivši nas u kolektivnu crninu za sva
vremena ostao utkan u našu povijest ionako
svi sjećate.
Da skratim. Naši su zabili i krenuo je folklor.
Prasnuše grleni decibeli. Cijela terasa
lokalnog kafića na nogama. Slavljenički rafali
iz okolnih zgrada... Bez kišobrana stoički
istrpljujem slapove pive. Pun razumijevanja
za aktualnu euforiju i dalje ne uspijevam iz
sebe istisnuti ni gram emocije. Postiđen tek
rukom prekrivam šalicu s kavom.
Guran slavljeničkim valom indolentno
skrnem dopola ne skidajući pogled s ekrana
na kojem lopta neometano prolignji linijom
što razdvaja njihovu od naše polovine terena.
Ma, ok... kriv sam, priznajem.
Nikad neću saznati koliko nas je malobrojnih
stvarno uživo vidjelo trenutak u kojem se
bestidna kotrljalica ušetala u našu mrežu,
ali jedno je nedvojbeno – toga dana, na toj
terasi sa šalicom u ruci i upola srka bio sam
jedini koji je vidio. I reagirao. Iskreno i iz
srca. Usred razuzdane gomile koja je slavila
ostvarenje vjekovnih težnji nesputanog
überpatriotizma nizao sam najsočnije psovke
za reprodukciju kojih ovdje nema dovoljno
prostora.
Vrući slavljenički zagrljaj osvjedočenih
homofoba zamrznuo se u vremenu i
prostoru, a ja sam unutar jedne jedine minute
prošao put od sumnjive krtice do državnog
neprijatelja broj jedan. Usred sveopćeg
muka moj je gromoglasni neshvaćeni gnjev
zazivao pravednu odmazdu. Ubij izdajnika
– vrištalo je iz njihovih krvlju zamagljenih
očiju. Ispražnjene krigle u njihovim rukama
već su iscrtavale precizne putanje kojima
će me dokrajčiti. Hvala Boži... ili kojem god
komentatoru koji se u presudnom trenutku
napokon oglasio i u zadnjoj sekundi
zaustavio započetu egzekuciju.
Raspitujem se ovih dana o utjecaju
vremenske razlike na termine prijenosa.
Tumače mi dobronamjerni znanci logike
turnirskih natjecanja, odloženih prijenosa
i onih uživo... Otkud sad to? – zapitkuju
zbunjeni jer još nikad dosad kod mene nisu
vidjeli toliki interes za najvažniju sporednu
stvar na svijetu.
Zbog vuvuzela, dragi moji.
Od prošlog prvenstva naovamo one su novi
faktor u ovoj jednadžbi.
Zaglušuju glas komentatora.
Kako da ikome objasnim da mi o tome ovisi
život?
Nego, dobacite mi molim vas još jednu
kavu s hladnim mlijekom u velikoj šalici s
dva šećera i čašom vode bez leda.
Da srknem dok još mogu.
4
potepuhov list prijelom.indd 4
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Broj 1, lipanj 2014.
Igor Mirković
Voljeti
igru znači
voljeti
život
Uglavnom, spremam se na jedan od
nerazumnijih poteza u životu. Spiskat ću
neke dvije plaće da bih otišao na utakmicu
Brazil – Hrvatska u Sao Paulo. Otvaranje
Svjetskog prvenstva. Sutra kupujem dres na
kockice, prvi u životu. U svoju obranu mogu
reći da inače nisam sklon nerazumnom
rasipanju, te da dosada nisam išao ni na
kakva svjetska ni druga prvrenstva, čak ni
na gostovanje NK Zagreb u Vinkovcima
(Dinamo više ne spominjem, jer sam ih se,
kao mafijaškog nakota, odrekao – u naivnom
protesta više ne navijam za njih!). I tako će
moje dijete imati najružniji mobitel u školi, a
na zimu ćemo vozit s ćelavim gumama. Zato
što sam spiskao lovu na glupu utakmicu, koji
će naši puleni, nakon herojskog otpor koji će
im priskrbiti slavu u domovini, izgubiti 1:0.
Zapravo, nema drugog događaja na svijetu
zbog kojeg bi potrošio dvije plaće u pet
dana. Dodajmo još i ovo: utakmica traje 90
minuta, a let 14 sati u svakom smjeru. Pa ipak
idem.
Što se čudite, naravno da sam idiot. Zapravo,
uvijek su me najviše živcirali oni koji mi
objašnjavaju KOLIKI sam idiot. Kao papagaji
ponavljaju uvijek istu racionalnu doskočicu.
Dvadesetdva debila trče za loptom, a ti to
gledaš. Ha ha.
(O nogometu, tjedan
dana prije još jedne
povijesne utakmice)
Ta priča o dvadesetdva debila, to je
bez sumnje moja satisfakcija, jer ti su
argumenti protiv nogometa jadniji nego
li nogomet ikada može biti – čak ni kada
Talijani mrcvare loptu cijelo prvenstvo, pa
na kraju dobiju na penale. Uvijek su isti,
suhi, nemašotviti. Svi ti glasovi zdravog
razuma nekako su mlitavi i beskrvni – fali
im energije, kao u utakmici Slaven Belupa
i Istre kojilionobroj. Nogomet je odbojan i
zagađen, ali argumenti protiv u pravilu su
lišeni strasti i života. Svi zvuče kao da su
ih izmislili ljudi koji u životu nisu odjeveni
skočili u fontanu.
I zato između podlaca, mafijaša, skorojevića,
ruskih i arapskih milijardera, žmuklera i
trgovca talentima, Mate Biljarista i Rene
Sinovčića, ustaša i polupismenih emigranata
– dakle, tipova s kojima pošten svijet ne bi
htio dijeliti isti tramvaj, a kamo li zajedničku
strast – i svih onih pametnih i dosadnih,
koji razumiju koliko je nogomet nedostojan
čovjeka istančanijeg ukusa – uvijek ću
izabrati taj polusvijet, s kojim, zapravo, ne
dijelim niti jedan drugi interes niti sklonost.
Zašto, pobogu?
Zato jer je igra život.
Voljeti igru znači voljeti život.
Tko to nije osjetio, neće ni shvatiti. Objasnio
bih ja to, ali ne ide i ne može se. Ili imaš
sluha, ili nemaš. Ili osjećaš igru, ili pak vidiš
ono što tako zakinut jedino možeš vidjeti dvadeset i dva debila koji trče za loptom.
Prolaziti korz ekstaze i ponore utakmica
svjetskog prvenstva znači sudjelovati u
globalnoj strasti. I osjećati kako sve vibrira,
kao da ispod kore planeta zemlje kapilarama
struji krv i energija živih bića.
Tako jedino mogu objasniti zašto okrećem
glavu od svih tih ružnih transfera, milijuna i
milijarda, odvratnih tipova, prljavih moćnika
i sitnih interesa, pivskih poskočica, nacinavijačkih himna i kladioničarske mafije, oko
cijelog tog muljavog taloga koji se vrti oko
jednostavnih dječaka iz predgrađa i slamova,
koji nisu imali druge šanse, do li da sve karte
stave na svoju vještinu baratanja loptom.
Jer u vrijeme dok je bio veličanstveni
nogometaš, a ne mutljaga i kalkulant u
nesklapnom odijelu, Davor Šuker je rekao:
vjerujte, u trenutku kada izlazimo na
teren, nitko od nas ne razmišlja o novcu i
premijama.
I to je valjda jedino što mu vjerujem.
Taj fantastnični trenutak igre, on je čist i
iskonski.
5
potepuhov list prijelom.indd 5
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Broj 1, lipanj 2014.
Ogavnosti dolaze poslije. Ili prije. Recimo,
prije transfera. Menađere malodobnih
hrvatrskih nogometaša znali su voziti
gradom u prtljažniku automobila, kako bi
ih uvjerili da netom punoljetnog momka
proda ovome ili onome. Onog snalažljivog
gospodina koji je prodao Niku Kranjčara
upucali u sačekuši. Počinitelj nepoznat.
Počivao u miru, igra ide dalje.
Sva ja to razumijem, naravno da razumijem, i mogao bih još do jutra nabrajati…
…zato što IZNAD SVEGA mrzim navijačke himne…
… a marketinško potpaljivanje navijačkog ludila u meni budi sažaljenje…
…premda ne izlazim na ulicu kada se lumpentproleteri u dresovima razmile središtem grada…
…premda bih radije išao u rudnik, nego među kromanjonce na Dinamov sjever…
….premda je tužno pratiti nogomet u zemlji koja nema bolju ligu od seoske - pogotovo sa
spoznajom da je nikada više neće ni imati…
…iako je, dakle, sve protiv – ne, nikada neću prestati voljeti igru.
Čak ni ja, koji sam sav satkan od racija, ne znam racionalno objasniti zašto.
Voljeti igru znači voljeti život.
Ništa racionalno...
Giancarlo Kravar
Hey Joe,
Nives
i pivo
Ne kužim zašto je u opisu hrvatske
repke najbitnija moja sisa…Da li ona
12.6. istrčava s Vatrenima na teren?
Ljutito je to na svojem Facebook profilu
napisala hrvatska navijačka muza koju
njezin muž, nogometaš Dino Drpić, neće
više “musti za sise” jer se od njega razvodi,
Nives Celzijus, poznata i kao dobra kuharica,
sudionica Celebrity Masterchefa, ali i po
svojoj izjavi da je jedina veličina koja žene
zanima veličina dijamanta!
Belgijski portal HNL.be objavio je naime
članak o momčadi Nike Kovača, o Vatrenima,
koje će na otvaranju Svjetskog nogometnog
prvenstva u Sao Paolu gledati, kako se
procjenjuje, oko dvije milijarde ljudi diljem
okrugle Zemlje koja će se toga dana
pretvoriti u nogometnu loptu.
Hrvati su za svoju promociju u Belgiji
predstavljeni i kao veliki ljubitelji pive.
Pivo je prehrambeni napitak koji sadrži
optimalnu količinu alkohola, da se može
ugodno ispijati a ne odmah i napiti, a
trudnicama se preporuča popiti po jednu
pivu dnevno zato jer je to dobro za dijete
koje nose u svojoj utrobi!
Treće što su Belgijanci istaknuli je pozdrav
“Za Dom”, Joa Šimunića, starohrvatski
poklič kojemu su navijači u Maksimiru
odgovorili sa “Spremni!” Zbog toga će
Šimunić propustiti Mundijal, ali ipak, hvala
ti Joe! Neka političari slobodno taj pozdrav
osude kao ustaški, što i jest. Jer su ga oni
zloupotrijebili i dali mu negativnu povijesnu
konotaciju. No, izvorno, dom je mjesto u
kojemu obitavaju obitelj, muž, žena i djeca.
Obitelj kao svijetla budućnost čovjeka i
čovječanstva…
Hrvatska je, kuži to Nives, na najbolji način
predstavljena svijetu njezinom sisom.
Grudima hrvatske krasotice, Hrvatska je
na najbolji način predstavljena svijetu tim
čarobnim napitkom od hmelja, pivom,
Hrvatska je na najbolji način predstavljena
svijetu pozdravom “Za Dom”, uz osudu
ustaštva i afirmaciju obiteljskih vrijednosti.
Ženske grudi, pivo i nogomet. Koji muškarac
to ne bi poželio? A sve to imamo, ima
Hrvatska.
Hey Joe, Nives i pivo! O, da!
6
potepuhov list prijelom.indd 6
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Broj 1, lipanj 2014.
Blažo Davidović
Nogomet,
crkva i društvo
U neka druga vremena, otišli bi oni drugu
Titu, odlazili su i Franji Tuđmanu, premda
je i on dolazio k njima, u svlačionicu.
Uglavnom, uvijek neka gadljiva primanja
moraju biti kad je riječ o nogometnim
reprezentativcima zemlje zalazećeg sunca.
Tako su jučer, pred odlazak u Brazil na
svjetsko nogometno prvenstvo, posjetili
Kaptol i bogougodno razgovarali sa svojim
domaćinom zagrebačkim nadbiskupom
kardinalom Josipom Bozanićem.
Klasika: Kardinalu su poklonili dres sa brojem
10,, a ovaj bogobojazni čovjek im je uzvratio
krunicama. Pri tome je rekao i neviđenu
glupost: “Tko želi dobro hrvatskom društvu,
treba željeti i dobro hrvatskom nogometu.”
Ja želim dobro hrvatskom društvu, a za
nogomet me nije briga. Vezivati nogomet i
društvo, pogotovo u situaciji u kojoj se nalazi
hrvatsko društvo, opljačkano, pokradeno,
prevareno, depresivno i destruktivno,
društvo u kojem se slavi njegovo napuštanje,
društvo u kojem je imati posao vrhunska
privilegija, vezivati - dakle - to i takvo
društvo sa nogometom, jeste degutantna
himna demagogije.
Ništa novo kad je Crkva u pitanju. Uostalom,
najbolje se živi u zemljama koje imaju
najgori nogomet, pa se vi prekrstili tisuću
hiljada puta.
Uostalom, igraju li to vjernici u Brazilu? Tko
nastupa za Hrvatsku? Katolici?
A ja sam, nepopravljivo naivan, smatrao
da nogometna reprezentacija Hrvatske
predstavlja državu Hrvatsku. Ivan Šuker,
predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza
i kardinal Bozanić odigrali su tako dupli pas
koji će, nema sumnje, zadiviti ostrašćeni
katoličko - nogometni puk. Bogovi
nogometa i tako vladaju na Zemlji. Papa
Vojtila je digao glas protiv tog besramnog
bogaćenja i luđačkih transfera. Bozanić to
izgleda ne zna.
Budući da igraju katolici, neka navijaju za
njih katolici. Hrvatski katolici.
Ateisti su i tako u stalnom ofsajdu,
pravoslavce, budiste, muslimane i
protestante, tek trebaju katolički treneri
naučiti nogometu.
Milan Mačešić
Crtica iz Slavonije Sudac u minskom polju
Slavoniju su odvajkada naseljavali
odsvakuda i kako je tko stigao. Pa se tako
potrefilo da su u Gaboš, nakon Prvog
svjetskog rata naseljavani Solunci, a u
susjednu Jarminu, nakon Drugog svjetskog
rata Zagorci nakon protjerivanja Švaba. Bio
je i Domovinski rat pa završio...
Nogometni sudac s nadimkom Đoto bijaše
nezasitan u podmićivanju pa je tako s
domaćim Jarminčanima dogovorio pobjedu,
ali istovremeno i s gostima neriješeno.
Tekma ide, bliži se kraj, Jarminčani vode 2:1,
kad Đoto svira nepostojeći penal za goste.
Domaćima ništa jasno i...razularena rulja
prema sucu. Ovaj preskoči ogradu i tutanj
u polje, prema Gabošu...rulja za njim, kad
odjednom se zaustavi i iz više glasova se
zaori: Stani budalo, vraćaj se...nećemo ti ništa!
Sudac stao i s nevjericom pogledava rulju
udaljenu nekih dvadesetak metara od sebe
i... nedugo zatim nastavi trčati..
- Ma, vraćaj se budalo, sve ti je oprošteno...
tamo je minirano!
7
potepuhov list prijelom.indd 7
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Broj 1, lipanj 2014.
Davor Schunk
Lopta,
pivo, šoder!
U osnovnoj je školi tjelesni odgoj
(tako se 70tih zvao školski predmet)
uglavnom sadržavao naganjanje
gumene lopte (‘tigrica’ smo ju zvali)
po prašnjavom igralištu, odmah iza
škole. Veliki dečki su to radili puno
ozbiljnije, van školskih aktivnosti,
na zelenim travnjacima gradskih
sportskih društava.
Uvijek sam se pitao koliko se kravica može
nahraniti na takvoj uređenoj livadi. Mi u školi
nismo imali divotnu zelenu površinu ali smo
jednako strastveno, ako ne i strastvenije,
naganjali tigricu. Pravu kožnu loptu mi
školarci nismo imali. Od posebnog značaja
bila je inicijacija igrača. Dva najbolja birala
su svaki svoju ekipu. Po običaju ja bih ostao
zadnji a dvojica najboljih bi me nuđala
jedan drugome. Kada bih ipak nekako bio
dodijeljen, postavili bi me negdje kod gola
i dali mi jasnu uputu: ‘Stoj tu i ništa ne diraj,
ne smetaj golmanu!’. Ako bi lopta ipak
nekako našla nesretnu parabolu koja vuče
k meni svi bi u glas složno povikali: ‘Pusti,
pusti, pusti!’. I ja pustim. Odmah bih dobio
slijedeću uputu: ‘ Hajde sada lijepo odi preko
po loptu. No, brže to...’. Kada bih se sretno
vratio s loptom, dečki bi nastavili odrađivati
taj sat loptanja kao ja likovni, ali uspio sam
nekoliko puta u pogledima nekolicine
uhvatiti zahvalnost. Jednom su me postavili
za golmana. Eh, kakav osjećaj! I baš kada je
lopta junački jurnula zrakom prema meni
golmanu sjetih se riječi ‘pusti, pusti, pusti!’.
Ponekad čovjek zasluži prijateljstvo i u
neprijateljskim redovima.
Danas loptanje isključivo gledam na telkaču
uz pivo. Gledajući travnjake po kojima se
ovi dečki danas loptaju siguran sam u onu
staru ‘puno bleji malo mlijeka daje’. No taj
fenomen navijanja (uglavnom za repku)
nekako se i u mene utkao. Ima li bolje nego s
dečkima gledati tekmu, grickati kikiriki i piti
pivo? Ima! odbrusio bi moj pokojni dida.
Pivo se nekada bolje ispijalo na betonažama.
Uvijek se nešto betoniralo. Put, puteljak,
pod svinjca ili tek ploča u kuhinji. Te mini
radne akcije iziskivale su puno znoja i piva.
A pivo je imalo posve drukčiji okus. Okus
betonaže kada si morao pomno paziti
na omjer cementa, pijeska, vode i šodera
(šljunka). Obožavao sam raditi na mješalici,
toj genijalno dizajniranoj napravi. I kad bih
primio ručku mješalice da znalački istresem
ljepljivi sadržaj u tačke odmah bih čuo
poznati ‘pusti, pusti, pusti!’.
Odlučio sam pustiti sve iako sve ne postoji.
Pustio sam loptanje nogom, gledam sa
strane i vidim da mnogima za to glava ne
treba. Šutnu loptu nogom, izviknu poklič i
mutavo pilje u mase zabetonirani u svom
šoderu. Ne odustajem od piva.
8
potepuhov list prijelom.indd 8
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Broj 1, lipanj 2014.
Mensur Ćatić
Dok raste napetost pred početak svjetske
nogometne smotre u Brazilu, bacimo još
jednom pogled na samu povijest nogometa
i na njegov ogromni dakle planetarni tj
loptarni značaj u razvoju nam čovječanstva.
Činjenica da mnogi od nas, osobito uvijek
sumnjičavi ženski dio populacije, nisu svjesni
tog značaja, samo je razlogom više da, držeći
se isključivo fakata i dokazanih naučnih
postulata još jednom pogledamo istini u oči.
Pogledajmo naš svemir, to mnoštvo
razbacanih lopti, ljude koji u dijelu toga
prostora podijeljeni na manje grupice i pod
vođstvom specijaliziranih trenera vježbaju
daleko od golova i čovjeku nesklonom
zabludama, već na prvi pogled biće jasno
da se radi o jednom velikom nogometnom
treningu. Nogomet je bez sumnje igra i
princip po kojemu funkcionira cijeli svemir,
premda će, tradicionalno sporoj nauci
trebati još mnogo vremena da u teoriji o
samom nastanku našeg univerzuma Big
bang tj Veliki prasak nazove Početnim
udarcem i stvari napokon počne nazivati
njihovim pravim imenima.
Razvoj nogometne misli obilježen je kroz
svoju povijest mnogim stranputicama
i kvaziteorijama i prevaljen zaista veliki
put da se dođe do današnjeg stupnja
nogometne svijesti kod čovjeka. Zato
se u ovome kratkome pregledu nećemo
zadržavati na djelima onih koji su, i pored
nesumnjivog doprinosa razvoju velike
nogometne misli, ipak nedovoljno svjesni
univerzalnog nogometnog principa lutali,
tapkali u mjestu, zadržavali igru i posezali za
pogrešnim zaključcima i teorijama. Tu prije
svega mislim na trudbenike poput Sizifa
čije su predstave o nogometu očito bile
nedovoljno izgrađene i mutne ( ne samo
glede nepostajanja svijesti o slobodnom
udarcu nego i glede samog poimanja i
predstave o lopti) zatim sve ono vrijeme
jalovih rasprava o tome je li naša planeta
lopta ili ravno igralište, dakle sve to vrijeme
rasprava i sporenja kojima je nedostajala
širina pogleda i već pomenuta svijest o
nogometnoj dijalektici i univerzalnom
nogometnom principu.
KRATKA
HISTORIOZOFIJA
NOGOMETA
Nije mi ni na kraj pameti da potcjenjujem
učenjake poput Arhimeda jer njegova
djela o mjerenju kruga, o lopti i valjku, o
kvadraturi parabole mogu se promatrati
i kao prvi nacrti nogometne lopte i prve
studije tzv lob udarca ali ipak ne treba
smetnuti s uma da je taj velikan ipak svojim
kasnijim teorijama o tijelima potopljenim
u vodu potpuno napustio nogometni
princip i skrenuo u vulgarni vaterpolizam.
Jednako tako, ne može se poreći Njutnov
doprinos teoriji i praksi glavometa i u
nogometu značajnog udarca glavom, ali
činjenicu da mu je jabuka pala na glavu taj
velikan nije iskoristio na pravi način i na
kraju je potuno skrenuo u gravitacionizam
i potpuno zastranio. Hegel a potom Marks
i Engels i pored nesumnjivog doprinosa
nisu u dijalektici nikad uspjeli prepoznati
igru duplog pasa kao jedan od osnovnih
nogometnih pricipa. Nije nam ovdje cilj da
istražujemo suštinu Adamovog i Evinog
grijeha ali stoji činjenica da u ponuđenoj
jabuci, zaneseni svakovrsnom svojom
golotinjom nisu uspjeli vidjeti nogometnu
loptu i na samome početku već obznanjeni
univerzalni princip života i ovoga svijeta.
Dakle, mnogo je vode proteklo do
1848. godine i pojave istinskih velikana
nogometa (de Vinton, Tring i ostali) koji
su ustanovljenjem osnovnih pravila
(tzv. Kembridžska pravila) nogometne
igre koja su 1863. dalje unaprijeđena
stvaranjem i pregalaštvom engleskog
nogometnog saveza koji je uspio kako
tako objediniti sve tada postojeće škole i
gledišta. Naravno i tada, kao i danas, bilo je
raznih zastranjivanja i frakcionaštva, onih
koji su poput školaraca iz Ragbija ogrezli
u bogohulnom korištenju ruku i treba
priznati da se ta vrst revizionizma održala
čak i unašim redovima sve do današnjeg
dana (uzmimo samo sudačko priklanjanje
otvorenoj izdajničkoj Maradoninoj gesti i
besramno priznavanje gola koji je Englezima
u Meksiku 1986. zabio gol rukom, bez
obzira što mnogi, čak i u najboljoj namjeri,
taj njegov gest tumače kao svemirsku
kaznu Englezima za neopravdano priznat
tj nepostojeći gol u finalu protiv Nijemaca
dvadeset godina ranije i za sav njihov heres i
ragbionizam).
Na kraju ovog kratkog pregleda i bez
obzira na sve stranputice, da bismo shvatili
pravu suštinu današnjih pravila, smisla i
značaja nogometne igre kao univerzalnog
kosmičkog principa vratimo se nakratko
u XII stoljeće i tu istu Englesku do prvih
nogometnih utakmica koje su, premda
rudimentarno i tek načelno, sadržavale svu
suštinu i smisao danas dostignutih pravila i
utakmica.
Vratimo se nakratko u doba kad su o
blagdanima u engleskoj održavane prve
nogometne tekme u kojima je broj igrača s
jedne strane npr. znao biti desetorostruko
veći nego broj onih na drugoj strani, gdje je
igralište obuhvatalo daleko veće prostore
od današnjih stadiona, igralo se tvrdom
i kao topovsko đule teškom drvenom
loptom kroz ulice i naselja a cilj igre je i bio
upravo osvajanje novih prostora, rješavanje
imovinskih svađa i sporova čime su krčeni
novi putovi napretka, bez obzira na
povremeno i samim vlastima nepodnošljivi
stupanj nasilja gdje je u nedostatku
globalnih tj globalističkih instanci ( FIFA,
UN, EU i sl.) bivala prinuđena intervenirati
tadašnja lokalna i slabo organizirana i
niti izbliza kao danas sofisticirana vlast
samih organizatora. (slučaj iz 1314. kad je
londonski gradonačelnik uz odobrenje kralja
privremeno zabranio igranje Loptom).
9
potepuhov list prijelom.indd 9
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Broj 1, lipanj 2014.
Nenad Korkut
KAKO SE VOGUE
UKLJUČIO U PROMOCIJU
SVJETSKOG NOGOMETNOG
PRVENSTVA
Povijest nogometa i mode usko je povezana
već odavno pa ne treba čuditi da su modni
časopisi često slavne nogometaše rastezali i
po svojim stranicama. Pogotovo one koji su
bili fizički atraktivni! S obzirom da je u modi
estetika uvijek bila ispred ostalih talenata
jasno je da nečija dostignuća na travnatim
trenima nisu uvijek bila osnovni kriteriji za
pojavljivanje na reklamama i u modnim
žurnalima. Poseban bonus dobivali bi oni
igrači koji su u vezama s manekenkama ili
općenito krasoticama iz svijeta showbizza.
Nije to izoliran slučaj u nekoj od zemalja
opsjednutoj nogometom, tako je gotovo
svuda pa i u Hrvatskoj.
Iako će se mnogi sjetiti atraktivnih parova u
kojima su nogometaši bili s raznim poznatim
krasoticama, prijeloman trenutak modne
histerije svakako je pojava bračnog para
Beckham. Nikada prije neki nogometaš nije
bio toliko korišten u modnoj propagandi
poput Davida Beckhama, a za što je svakako
najzaslužnija njegova supruga ‘ex-Spice Girls’
Victoria. Od raznih reklama za donje rublje
i kozmetiku David je zaradio isto, ako ne i
više od onoga što je zaradio zahvaljujući
svojem nogometnom talentu. Iako su
se Beckhamovi već ranije pojavljivali na
stranicama najprestižnijeg modnog časopisa
na svijetu Voguea, znakovito je da su 2014.
godinu u Vogue Paris započeli siječanjskom
naslovnicom s njih dvoje na njoj. Da li
je pariški Vogue, kao najveći trendsetter
od svih izdanja, već tada unaprijed želio
promovirati svjetsko nogometno prvenstvo
teško je reći, ali sa sigurnošću možemo
tvrditi kako su lipanjske naslovnice Voguea
na kojima su nogometaši isključivi povod
imale u Mundialu koji se odvija u Brazilu. Jer
ne treba zaboraviti da Vogue izuzetno rijetko
na svojim naslovnicama ima muškarce (i to
obavezno u ženskom društvu).
Naravno, bilo bi neozbiljno da je domaćin
propustio obilježiti takav događaj i u
modnom smislu. S obzirom da se Brazil
doista može pohvaliti čitavom ergelom
supermodela, čast da naslovnicu njihovog
Vogue izdanja za lipanj podjeli s trenutno
najatraktivnijim mladim nogometašem
iz te zemlje Neymarom dobila je ipak ona
najslavnija i svijetu najprepoznatljivijaGisele. S nemalim ponosom Brazilci su
na tog fotografiji proslavljenog modnog
fotografa Maria Testina (koji je inače
Peruanac!) sparili dvije svoje planetarno
poznate ikone sporta i mode.
Španjolski Vogue otišao je korak dalje.
Također je angažirao Testina, ali oni su
za naslovnicu odabrali najveću evropsku
zvijezdu koju je nogomet u modnom smislu
imao nakon DB, portugalca Christiana
Ronalda. Možemo se samo čuditi zašto takva
ideja nije pala na pamet Vogue izdanju iz
njegovog rodnog Portugala. No s obzirom
da Ronaldo svoju karijeru tjera već odavno u
Španjolskoj, urednici tog izdanja nisu nikoga
iznenadili kad su susjedu dali prednost
ispred čitavog niza domaćih nogometnih
zvijezda. Ono što je interesantno na toj
fotografiji Ronaldova je smjelost da se
potpuno razgoliti (iako se nikada nije
posebno sramio pokazivanja svoga tijela).
Dodatna olakotna okolnost je ipak da
se on na naslovnici pojavio sa svojom
zaručnicom, ruskim supermodelom Irinom
Shayk (skraćeno od Shaykhlislamova), koja
je dobro upoznata s njegovim tjelesnim
atributima. I dok su Gisele i Neymar zajedno
na naslovnici samo kao celebrity promotori
svoje zemlje: mladi, atraktivni i uspješni,
Christiano i Irina ispričali su nam tako
staru i dobro znanu intimnu priču između
nogometaša i manekenki.
10
potepuhov list prijelom.indd 10
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Broj 1, lipanj 2014.
Stefan Simić
ON IGRA,
ONI GLEDAJU
Svetsko prvenstvo će za koji dan, svi pričaju
o tome, a meni je u glavi nešto drugo.
Nedavno sam sedeo u autobusu do mladića
koji igra za mladu reprezentaciju, proveli
smo nekoliko sati u putu. Nekoliko sati mi je
pričao o fudbalu, golovima, novcu…
Nije čuo za rat u Ukrajini, ne zna ko je naš
jedini nobelovac, knjige su mu dosadne,
filmovi takođe, osim akcionih. Objasnio mi
je da on trenutno na tržištu ne vredi puno,
nekoliko desetina hiljada eura ali da njegova
cena raste iz meseca u mesec. Vole ga
devojke, ne sve, naročito ne one koje puno
pametuju. U školi ga profesori baš i ne vide,
ali on za to ne mari puno, ionako su zavidni
na njegov uspeh.
On igra fudbal i sanja da njegove utakmice
prenosi televizija, očekuje poziv nekog
velikog kluba, i onda je uspeo. Navija za
Zvezdu, ali nije imao sreće u Zvezdi. Mrzi
Partizan, i kaže da mu je sve odvratno u vezi
sa tim klubom. Mrzi i pedere, ali još uvek nije
sreo ni jednog od njih. Bolje po njih kaže…
Slušao sam ga satima, slušao sam njegovo
hvalisanje o tome kako je popularan, tražen,
omiljen, a ujedno sam razmišljao kakvi to
psihološki mehanizmi nateraju 100 000 ljudi
da dođu na jednu fudbalsku utakmicu, ili
100 miliona da tu istu utakmicu prati preko
TV ekrana.
Kakvi? Da li da slike ovakvih, i sličnih mladića
lepe po zidovima, da ih proglašavaju
idolima, da maštaju o njima.
Možda osećaj da su u toku sa svetskim
zbivanjima, da su pred njima najbolji igrači,
možda ih rezultat ni ne zanima, a ipak
gledaju? I ne samo da gledaju nego i žive za
taj dan. Čitaju o tome, informišu se, danima
unapred projektuju sebe i vrte u glavi sve
moguće scenarije.
I utakmica dođe i prođe. Čeka se sledeća,
i sledeća, i sledeća, i prođe godina, prođu
deset godina, dvadeset, i dalje se čeka
sledeća utakmica...
Vrhunska manipulacija priznaćete. Unapred
pripremljen ambijent, priča se o istorijatu
klubova, rivalitetu, važnosti, atmosfera
se podgrejava najavama, novinskim
komentarima, analizama, prognozama, i...
Kao mašina koja neprekidno melje i melje.
I uvek se čini da melje nešto novo, dok,
u stvari, melje jedno isto. Godinama.
Decenijama. Ali ljudima je važno da budu
u toku, da ne propuste nečiju izjavu, ili
postignut pogodak...
Kada čovek posmatra sve to sa strane. Svu
tu galamu koja se diže ni oko čega. Sve te
svesno podgrejane strasti koje na neku
stranu mora da se preliju, postavlja se samo
pitanje kome sve to treba?
Najmanje je tu bitna igra, ali gledaoci vide
samo igru. Ne vide novac koji se tu okreće.
Ne vide sve te predstave kao sredstvo za
fokusiranje javnosti na nebitno. Ne vide još
milion propratnih elemanata koji tu postoje,
vide samo igru, i oni hvale tu igru, ili pljuju
po njoj, ali ipak gledaju.
Sve te predstave su vrhunski psihološki
instrumenti gde se bacaju koske ljudima
i oni ih glođu, kao kerovi, gladni prave
hrane. Sve su to performansi, kao i svaki
drugi, samo upakovani u stotine folija koje
se nazivaju kulturnom, opštim interesom,
zdravljem, ljudskom prirodom, i služe
održavanju kapitalističkog sistema.
Ali čovek to ne kapira? On vidi ono što treba
da vidi. Čuje ono što mu drugi kažu. Ne zna
ni šta je kapitalizam. Ni šta je manipulacija
masama. Ne zna ni kako funkcionišu nečije
misli. On je deo toga, deo tog vremena
i prostora, i on dok urla na stadionu on
je srećan. Njegova ekipa će da pobedi.
Ostvariće mu se san...
Uglavnom, on je nastavio da mi priča o
fudbalu, o tome kako mu je životni san da
bude najbolji, kaže da će tada biti srećan,
da će tada ceo svet biti njegov, žene, novac,
moć.
Pitam se samo kakve će koristi od njegove
sreće imati zemlja u kojoj je rođen?
Čovečanstvo?
Ne sviđa mi se takva sreća gde pojedinac
stoji na pobedničkim postolju, a milioni ga
posmatraju iz neke rupe. On nije spasilac, on
je cirkuzant koji ih zabavlja. On nije duhovni
vođa, već proizvođač duhovne droge koja ih
truje i odvlači od pravih sadržaja.
Čitav svet treba da bude jedno veliko
pobedničko postolje, a ne da se svodi na
kaveze, žičane ograde, pobednike, gubitnike,
i ostale. Ne želim takvu igru. Ne želim takvu
pobedu.
Ja bih ipak da igram za sve, i da navijam
za sve, ali ne u fudbalu, već u umetnosti.
Umetnost je moj sport. I u tome ne želim
da budem najbolji, želim samo da me ljudi
razumeju, da budem blizak njihovoj duši, da
ih pokrenem, vratim sebi, a to je već nešto.
11
potepuhov list prijelom.indd 11
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Broj 1, lipanj 2014.
Elis Bektaš
Između suze i pobede,
biram suzu
Sutra je jedan jubilej, pa, rekoh, da se
ne zaboravi...
Baš kao i ratovi, postoje utakmice koje treba
umeti izgubiti.
Moj stari služio vojsku u Subotici one godine
kada su Gegićeve bebe na svom putu do
Hejsela pregazile prvake Francuske, koja je
još pamtila slavu Žista Fontena, Zapadne
Nemačke, koja te godine na volšeban
način izgubi finale svetskog kupa onim
nepostojećim Harstovim golom u poslednjoj
minuti meča, Čehoslovačke koja će deceniju
posle toga Panjenkinim šlampavim penalom
Nemačkoj oduzeti radost još jedne titule
prvaka Evrope, a potom i prvaka Engleske,
zemlje koja je te godine bila prvak sveta.
Nant i bremenski Verder pokoreni su
najlepšim nogometom koji se ikada igrao
u Jugoslaviji. A onda je došao praški šok.
Igrači Sparte na revanš u Beogradu došli su
sa osmehom na licu i kapitalom od strašnih
4:1 iz prve utakmice. No, na Topčiderskom
brdu dočekao ih je plotun od pet hitaca.
Još uvek zaglušen februarskom topovskom
salvom, dočekao je stadion JNA u lepom
beogradskom aprilu 1966-te godine
strašne Bazbijeve bebe. Bebe protiv beba!
Partizan je delovao poput uvežbane lovačke
eskadrile koja se igra sa tromim protivničkim
bombarderima. Stajlsov gol u revanšu
bio je nedovoljan da nadomesti golove
Hasanagića i Bečejca u nezaboravnoj noći
na stadionu JNA, noći u kojoj je čak i jedan
Džoržd Best bio samo Džoržd Average.
Crno-belu četu u briselskom finalu 11.maja
‘66-te čekao je Real, koji se bez di Stefana i
Puškaša uopšte nije doimao tako kraljevskim
i tako strašnim.
Te noći, ukazom saveznog sekretara
za narodnu odbranu, televizori u svim
jugoslovenskim kasarnama goreli su duže
no što je propisano dnevnim rasporedom
radnog vremena.
Kasarna u kojoj je moj stari službovao bila
je nekakva sablasna austrougarska konjička
kasarna, a možda čak i obična konjušnica.
Televizor je donešen u trpezariju koja je
bila dovoljno velika da primi čitav bataljon
mladića u uniformama, ali ne i dovoljno
prozračna da iz nje brzo izađe zadah šinjela
natopljenih proletnjim kišama. Baš tu TV
salu za gledanje utakmice odabrao je i
komandant kasarne, potpukovnik sa crtama
lica koje su izgledale kao uklesane u kamen
i sa crnim brkovima, kakve u detinjstvu
zamišljamo na svakom velikom ratniku. Za
gledanje utakmice vojsci je odobrena po
čaša soka, a stasiti i odmereni potpukovnik
u ruci je doneo čašu vina i seo u dno sale,
iza vojnika koji su nastojali da budu što bliže
crnobelom ekranu na kojem su igrale crnobele bebe.
Vasovićev gol u desetom minutu drugog
poluvremena među vojskom je izazvao
oduševljenje ravno onom kojeg su njihovi
očevi osetili kada je zavšren rat. Sala, dotad
osvetljena sa tek par škiljavih sijalica,
odjednom je blesnula od vedrih i ozarenih
lica mladića koji su se prijateljski tapšali po
ramenima i govorili: “Sad je gotovo, prvaci
smo.”
Potpukovnik, prekaljeni partizan, ćutao je i
otpijao male gutljaje svog vina, a na licu mu
se nije mogao videti ni nagoveštaj radosti.
Amanćiov udarac u 70 minutu utakmice,
koji je završio iza Šoškićevih leđa, pokrenuo
je čitav karusel psovki i grdnji na Špance
i na nemačkog sudiju, sasvim nedužnog i
nevinog. Ali ljutina zbog primljenog gola ni
za milimetar nije potisnula veru u pobedu,
jer Partizan je te večeri igrao nogomet na
način na koji su flamanski majstori slikali
svoja platna. Sala je bodrila malu četu i ne
pomišljajući da ti povici ne mogu da dopru
sve do Brisela.
Potpukovnik je ćutao i otpijao male gutljaje
svog vina. Pogled mu je bio jednostavno
komandantski, a to, za neupućene, znači da
se iz tog pogleda nije moglo ništa naslutiti
niti pročitati.
Serena, Španac sa imenom priličnijim za
kakvog šlager-muzičara, nego za veznog
igrača budućeg klupskog šampiona Evrope,
posle samo šest minuta poslao je još jednu
loptu iza Šoškićevih leđa. Sala je zanemela
kao što zanemi čovek kada mu se saopšti
strašna i kobna vest. Muk je trajao tek
nekoliko časaka, a onda je ustupio mesto
pokojoj psovci i neuverljivom međusobnom
ohrabrivanju.
Jedini zvuk koji je prekinuo tih nekoliko
časaka kosmičke tišine, bio je oštar zvuk
stakla koje se lomi o kameni pod. Moj stari
je okrenuo glavu i video svog komandanta
kako sedi jednako nepomično kao i na
početku utakmice, ali čaša vina je, umesto u
njegovoj ruci, bila rasuta po podu. Nije bila
bačena, samo je skliznula iz ruke sa svojim
sadržajem nalik na krv. Potpukovnikov
lik, izgubivši jedan detalj, čašu s vinom,
nadomestio ga je drugim. Jednom suzom
koja se skotrljala niz obraz i nestala u crnim,
doteranim brkovima.
Da je Partizan pobedio u toj utakmici, četiri
godine pre mog dolaska na svet, i da nije
bilo te potpukovničke suze, ja bih možda
navijao za Čelik. Ili Velež. Možda čak i za
Partizan. Ali ga ne bih voleo onako kako to
činim od dana kada mi je otac, kao dečačiću
u predškolskoj dobi, ispričao tu strašnu i
herojsku priču.
12
potepuhov list prijelom.indd 12
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Broj 1, lipanj 2014.
Alma Draganić-Brkić
Pogled na Mundijal
iz ženske perspektive
Kakav tajming!
Svjetsko nogometno prvenstvo
u vrijeme sniženja!
Dok su se igrale utakmice kvalifikacija za
Mundijal, grad je bio sablasno prazan. Prizor
kakav nisam vidjela od posljednje uzbune
opće opasnosti u Šibeniku. E sada bi trebalo
kupovati na sniženju, pomislila sam. Bit
ćemo same blagajnica i ja! Jedan na jedan.
Prizor iz raja. Uđem u H&M kupiti kćeri
spavaćicu i shvatim da nisam jedina koja
razmišlja konstruktivno.
Žene su mahom prepoznale rijetku priliku
da u miru Božjem peglaju karticu pa su
kupile (na rate) par gajbi piva, nešto slanih,
ljutih i masnih grickalica koje će mamiti na
još jednu pivu, pa još jednu sve dok ga ne
smantaju u potpunosti tako da može mirno
i dostojanstveno unijeti vrećice iz šopinga
u kuću. Svakako ne bi bio lijep prizor ni to
da je susjed zatekne u haustoru dok žvače
račune (uništavajući tragove delikta) i trpa
novu svilenu košulju u gaće! Osjećala bi se
kao da je zatečena s ljubavnikom. Ustvari u
ova recesivna vremena, šoping je ono još i
gore! Prije bi muž oprostio nevjeru...
Lijepo je ponovo se osjetiti kao pravo žensko
i prepeglati malo na sto rata kada se već
ne mogu peglati bore na sofisticiranim
aparatima. Valjda nisu baš sve kartice
blokirane, pomislim. Čekanje u redu na
blagajni H&M-a učvrstilo me u uvjerenju
kako je ženama data posebna snaga! Ziher
su i naši ženski preci tome uzrok, ipak su
one morale svojeručno rastrančirati mamuta
kojeg su u brlog dovukli muškarci, naložiti
vatru, kuhati i roštiljati mamutovinu, i još
svašta. Za to vrijeme ovi bacali kamena s
ramena na plemenskom mundijalu, i čekali
hranu. Uh! Šoping je ipak izraz napretka
civilizacije.
Što je čekanje u beskonačnom redu gdje
dvije prodavačice rade brzinom heroinskih
ovisnica naspram tih prahistorijskih
testova izdržljivosti? Uostalom, kada se
savlada temperatura zraka te i količina
kisik u trgovinama H&M-a, gotovo da bi se
usudila penjati na Kilimanjaro bez visinskih
priprema. Frendici koja me čekala na
Cvjetnom nakon pohoda po Zari, javila sam:
‘’Stara ne brini, još nisam pala u nesvijest.
Što ne znači da neću jer ih je još samo šest
ispred mene. A i ova iza će me, još će me
iscipelariti da prije dođe na red. Moli se za
mene, i ako ti se ne javim za 20 minuta, zovi
hitnu.’’
Iako nisam pasionirana poklonica nogometa
i još uvijek ne znam što je ofsajd, uživala sam
gledajući (napokon) sretna lica muškaraca
odjevenih u majice s natpisom NIKICA
JELAVIĆ. I to baš na Cvjetnom. S druge
strane velikog ekrana na terasi kafića nije
bilo nikoga. Igrala se utakmica HrvatskaSrbija. Držale smo palčeve za naše dečke na
kreditnim karticama i nije isključeno da nam
je baš to donijelo sreću u kvalifikacijama.
Iz domoljubnih ćemo razloga kompletan
ritual i u drugim prilikama ponoviti..
Jer, ako izgubimo, turobnost će ponovo
ovladati licima i sukob spolova ponovo
će u kombinaciji s besparicom poprimiti
dramatične razmjere.
Izvukla sam svoju lovinu iz vrećice. ‘’Lijepo
je ovo’’, kažem frendici, no ne čujem njen
komentar jer je pao gol pa nitko u krugu od
1200 metara ništa ne čuje. Dečki se vesele
kao da su dobili na lotu. Dakako, ni nama
nije loše jer smo neopazice još jednom
prebacile vlastitu normu. Bravo mi!
13
potepuhov list prijelom.indd 13
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Broj 1, lipanj 2014.
Edit Glavurtić
Ne razumijem se
u nogomet
ali volim ljude koji nešto vole
Bio je to najkraći telefonski razgovor u
mojoj povijesti, za neupućene moglo je
djelovati kao dogovor dvojice ilegalaca
koje prisluškuju neprijateljski špijuni, pa se
odvaguje svaka riječ. Danima prije povijesne
utakmice Hrvatska Turska, na Euru 2008.
izgubili smo svaku nadu da bismo je mogli
gledati uživo, jer karata tjednima nije bilo
ni za lijek, iako sam se na svim stranama
raspitivala, i gdje sam mogla razglasila koliko
želimo ići. Sve uzalud. Onda je, tri dana prije
utakmice nazvala Kuma iz Beča i počela bez
uvoda:
„Kumo, imam dvije karte, jedan Švicarac
prodaje. Sjedni i uzmi čašu vode.“
„Koliko?“
Od sume mi je zazujalo u ušima, ali odluka je
pala odmah.
„Rezerviraj. Dolazimo sutra, nosim lovu. Nek
me čeka. Za sve ostalo zovem te uvečer“.
I tako, sljedećeg dana smo se sjurili za Beč,
Švicarac je čekao, transakcija je uspješno
obavljena, a kad je čovjek procijenio da
ima posla s luđakinjom sam od sebe je
snizio cijenu za dvjesto eura. Tako smo se
te lipanjske večeri našli na Ernst Happel
stadionu u Beču, u potpunoj euforiji, moj
Dragi sretan i razdragan kao nikad u životu, i
ja, sretna zbog toga što se on toliko veseli.
Utakmica je bila kakva je bila, i završila kako
je završila, ali ono uzbuđenje neću zaboraviti
nikada, ostalo je kao mjerna jedinica za sva
ostala sportska uzbuđenja.
Na povratku u Zagreb bili smo, bez obzira na
poraz, puni utisaka, svi su htjeli znati detalje,
i naravno, podatak kojim smo se čudom
dočepali karata, i koliko su koštale.
Ja bih svaki put pokušala izvrdati i skrenuti
temu, jer je suma bila stvarno apstraktna, ali
sam je rado platila. U nekoliko navrata čula
sam ono „pa ti si luda, dati toliko novaca za
jednu utakmicu, mogli ste od toga živjeti
mjesec dana… i onda još ona pušiona na
kraju… sad ti je sigurno žao, kad se nije
isplatilo.“
Kako sam mogla reći da mi nije žao ni centa,
i da se za onu djetinju nepomućenu radost
na licu mog Dragog sve isplatilo, jer tu ćemo
utakmicu i jedan i drugi pamtiti kao nešto
sasvim osobito, iako će svatko imati svoje
razloge.
Ja se u nogomet ne razumijem, ali volim
ljude koji nešto vole, prate, i iskreno se
tome vesele, a odabranik mog srca je čovjek
koji nogomet obožava oduševljenjem
navijača koji je snimio Luku Modrića dok je
ovaj još igrao u Zrinjskom i Interu, i rekao
„ovaj će mali biti pravi igrač“. Zna sastave
pojedinih momčadi iz osamdesetih, golove
i sva prvenstva, pamti i magičnu trinaestu
minutu utakmice Jugoslavija Španjolska iz
sedamdeset i četvrte, kad je Buljan dodao
loptu Katalninskom, a ovaj zabio gol koji je
Jugoslaviju odveo na svjetsko prvenstvo u
Njemačku. Kad ga pitam kako je moguće
pamtiti takve podatke, on odgovori
pitanjem kako je moguće pamtiti slikarske
faze Van Gogha, i meni sve postane jasno.
Dobila sam i Dinamov šal, no kad sam mu
predložila da i ja njemu kupim jedan odbio
me zgrozivši se, jer pravi navijač nikad
ne nosi ambleme kluba za koji navija u
rezervnoj varijanti. Tu sam zaključila da mi
navijačka logika ipak ostaje špansko selo i
da mi je bolje da vičem „Dinamo, Dinamo“ i
ostanem pri tome.
Što se trenutnog stanja stvari tiče, On je
odbrojavao „još sedamdeset i pet dana do
Brazila, pa još trideset i dva“, i sad nam je
taj Brazil pred vratima, pa je sastavljeno
društvo s kojim će se prva utakmica gledati,
a ja sam (što me samo spopalo?) obećala da
ću mu u počast tako dugo čekanog dana
skuhati ili ispeći što god zaželi. Lijepo sam
se uvalila, ali znam da će i mene obuzeti
groznica navijanja i da ću i sama jedva čekati
utakmice, a kad sve prođe, zaboravit ću kao
da ih nikad nije ni bilo, dok će se on sjećati i
pamtiti godinama poslije.
I kao zaključak, moj Dragi rekao je da bih
ja bila odličan muškarac, samo kad bih se
još malo bolje uputila u nogomet, i naučila
piti pivo iz boce. Još uvijek odvagujem je li
to mislio kao kompliment, ili se šalio? Kako
god, u sebi se veselim što je Brazil ipak
predaleko, i što tamo nemam kumu da mi
nabavi karte.
Zbog huliganskih ispada i stvari koje sa
sportom nemaju veze moj Dragi više ne ide
na stadion gledati utakmice, ali u mirnijim
okolnostima, prošlog i pretprošlog ljeta
vodio me na maksimirske tribine, pa smo
mnoge večeri proveli u navijanju, a ja sam
otkrila da mi je to i zabavno i uzbudljivo.
14
potepuhov list prijelom.indd 14
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Broj 1, lipanj 2014.
Izet Medošević
Nogomet
je promašena stvar
Nema ljepše nego kad ju zahvatiš tek kad
se odbila od zemlje pa je punim šutom uz
pomoć fizike i nepredvidivosti putanje šalješ
ravno pod prečku. Kombinatorika,vic, ritam,
momčadski duh, uzbuđenje kad ne misliš na
ništa drugo osim na igru, pa čak i neriješeni
rezultat i sudački previdi koji toliko nerviraju
Amerikance dio su nogometnog šarma.
Seks, droga i glazbeni trans spadaju u
kategoriju užitaka koja ta igra pruža. I
nema ništa loše u njoj, dapače, kao i većina
sportova ona jača tijelo, izbacuje frustracije
i rađa prijateljstva ali samo kad se igra bez
lokalnog, gradskog i nacionalnog naboja.
Zašto? Zato što nogometna igra uz podršku
navijača postaje suparništvo, ništa drugo
od preslike ratovanja. Nogomet tada budi
najniže strasti u ljudima. Pobjeda bez
obzira na cijenu i obraz surova je i nečasna
ambicija, pogotovo kada zahvati mase.
Pogledajte naše gradske trgove kad
reprezentacija izgubi ili pobijedi, recimo
Srbiju.
Ili su prepuni euforičnih ljudi koji ne slave
toliko svoju pobjedu koliko tuđi poraz ili
vlada zagrobna tišina poraženog, u ovom
slučaju i ponižena. Čak i televizijski novinari
tužnim glasom kondoliraju vijest kako je
naša reprezentacija izgubila a poslije se po
štampi dodaju teorije zavjera, ispravnost
određenih vjerskih i političkih opredjeljenja,
sudačke odluke. Piše se sve i svašta, do te
mjere da sam negdje pročitao kako su Fifa i
Uefa masonske lože čiji je veliki meštar Sam
Butler, židov naravno..Nacionalizam vrije
iz klubskog i međunarodnog nogometa.
Osobno sam doživio da me ljudi gledaju
sumnjičavo za vrijeme utakmice Hrvatske i
Turske, kao nisam se veselio kad je Hrvatska
povela. Nisam se veselio jer nije bilo gotovo
što je minutu kasnije i dokazano kad su nam
ga Turci utrpali i izbacili nas s eura.
Zar da se netko osjeća loše jer je nekakav
milioner promašio penal? Koga boli za to?
Otkuda tolika fascinacija samim sportom
koji između razdoblja Antičkog Rima
i dvadesetog stoljeća nije igrao bitnu
ulogu. Sport je tada njegovala samo
aristokracija u vidu lova na lisice ili viteških
nadmetanja. Uvijek mi se kad pomislim na
začetak modernog sporta javlja slika crno
bijelog izvještaja sa olimpijade u Berlinu
1936. godine gdje se ushićeno kliberi
Hitlerova faca. Vidi se da je i Adolfa ponijela
kolektivna atmosfera, proizišla vjerojatno
iz Goebbelsova kabineta koji bi bio preteča
današnjeg socijalnog inženjeringa. Nogomet
je izašao iz mase i masa ga prihvatila,
obgrlila te iznjedrila narodne heroje u liku
Diega Maradone i Pelea.Maradone, koji
bi da nije uspio u nogometu vjerojatno
postao sitni lopov ili nekakav latinski Delboy
iz sirotinjskog predgrađa Buenos Airesa i
crnog Pelea čija bi sudbina vjerojatno bila
kudikamo teža.
Tip gledatelja je također iskonstruisan bitno
drugačije. Od nekadašnjeg alfa mužjaka u
kanotjerici koji bi nakon pet piva otišao na
utakmicu i drmao ogradu, danas imamo
zaposlene (gdje ih samo nađu?) obiteljske
ljude u kasnim tridesetima koji se uz čips i
omiljeno pivo (ali samo jedno i to u plastici
na njih troje), odvaljuju i opuštaju nakon
stresa u uredu. Ne mogu a da ne spomenem
i već povijesnu ulogu Zvonimira Bobana u
neredima za vrijeme sraza Dinama i Zvezde
početkom devedesetih..Okej, šutnuo je
pandura, ali ga je udario s leđa i pobjegao.
To po nijednom fajterskom kodu ne prolazi
pod junaštvo, prije ide pod kukavičluk.
Primjećujem i neku vrstu prešutna dogovora
zbog kojeg se utakmice više ne nazivaju
utakmicama ili susretima već dvobojima.
Dvoboj između ovog i onog, između ove i
one, kao papagaji ponavljaju svi reporteri
i novinari a sam termin instalirao je Ivica
Blažićko prenoseći susrete premijer lige i to
vjerojatno slučajno.
Opet, to su bivša vremena. Nogomet koji
se igrao prije dvadeset, trideset ili četrdeset
godina i nogomet sadašnjice bitno su
različiti. Zna se da lova kvari a velika lova
kvari naveliko. Danas je nogomet predviđen
Čemu uopće ta kultura sporta i zašto ta
aktivnost traži novac? Svatko tko je iole
fizički zdrav može trčati, raditi sklekove,
plivati i bit sporta kao jačanja tijela
je riješena. Pogotovo u vrijeme gladi i
za televizijska emitiranja i klađenje. Da tomu
nije tako, ne bi stadioni imali tako skupe
ulaznice i ne bi postojala samo sjedeća
mjesta ( kako da netko u sjedećem položaju
maše zastavom), ne bi ta, kako ih nazivaju
komentatori “velebna zdanja“ zvučala tako
tiho i izgledala tako sterilno. Nekadašnji
fudbaleri također su postali Hollywoodske
primadone i glavni reklamni manekeni.
Zamislite Maradonu u reklami za donje
rublje ili Predraga Spasića kao seks simbola
koji osim što dobro igra, ima i objavljene
dvije, tri biografije. Da je prije trideset
godina neka nogometna veličina poput
Wayna Rooneya presadila kosu bio bi javno
ismijan, proglašen pederom i ne bi našao
angažman nigdje osim možda u Monacu.
neimaštine. Ne, nama trebaju ministarstva
za sport!! Pa to je apsurdno. A sve to prolazi
pod parolom - Sačuvajmo našu djecu od
droge i nasilja. Okej, za početak ukinite
99% Hollywoodskih filmova punih droge i
nasilja,video igrice, onda i kladionice koje
su najokorijeliji hazard a drže ih eminentni
hrvatski športaši i tak dalje.
Uglavnom, da skratim, završim i zaključim
ovu poprilično prljavu temu: nogomet nije
ništa drugo nego preslika Playstationa koja
se koristi u poslovno-političke svrhe..Čim
se ne čuje ushit djece dok se igraju na male
golove po parkiralištima oko naših zgrada,
nogomet je suštinski promašena stvar. I neka
je tako, što je trulo neka i propadne.
Game over.
15
potepuhov list prijelom.indd 15
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Broj 1, lipanj 2014.
Proza
Potepuh bar Zagreb I Radio gornji grad
Sanja Pilić
LOPTA
I LJUBAV
I tako sam se ja zaljubila u nogometaša, a
tata me je izbacio iz kuće. Konačno mu je
dosadila cendrave četrdesetogodišnjakinja
(ja) koja je odbijala prosce poput Penelope,
čitala knjige i debljala se. Više nisam bila
zgodna, a i pamet me napustila. Odjednom
je ustanovljena sličnost s lijenom tetom
Lovorkom, zanesenom i ništkoristi. Tata
je bio očajan, mama duboko i najdublje
razočarana. Ispala sam roba s greškom,
a ja sam se, što je najgore, slagala s tom
kategorizacijom. Sviđalo mi se provoditi
dane između polica u knjižnici, raditi na
pultu sa strankama i jesti naranče pod
pauzom. Kierkegaarda sam zamijenila
Coelhom, a haljine kupovala u Nami na
rasprodaji. Iskreno, pretvarala sam se
u babuskaru, pravu pravcatu, iz nimalo
gospodske obitelji, odgovaralo mi je to
raspadanje, učmalost, život s roditeljima
i druženje sa susjedima s prvog kata. Čak
sam i brkove prestala čupati, a sve iz nekog
opuštajućeg razloga, tonula sam i raspadala
se u prosječnosti, postajala sve nevidljiva,
čudno i duboko zadovoljna svojim tijelom
koje je bujalo, proizvodnjom nemara,
ugodom što ju je stvarala nezamijećenost.
Muškarci su se svejedno muvali oko mene,
možda sam ih podsjećala na njihove
zapuštene mame ili što je još gore, bake: u
cijelom tom neredu isijavala sam karakter
tek osrednje načitane domaćice koja zna
spremiti odličan ručak za malo para. Nosila
sam plaću svaki mjesec kući i predavala
je roditeljima. Otac bi me pogledao ispod
cvikera i uzdahnuo, a ja bih se povukla u
sobu sa sladoledom od pistacija.
Bilo je čudesno koliko me suprotni spol nije
zanimao, pa kad se pojavio nogometaš sa
željom da se upiše u knjižnicu nisam odmah
shvatila otkuda i zašto me uznemirilo to
iznenadno lupanje srca. Burek, bajadera,
niski tlak, pomiješale su mi se slike prve
pomoći, autobusnog kolodvora, izgladnjele
mačke i ružičastih oblaka, nagnula sam se
nad računalom, odjednom zajapurena od
vrućine, strasti, predklimakterija, čega li?
- Upisao bih se u knjižnicu – rekao je
nogometaš stružući tenisicom po goloj
potkoljenici, bilo je, naime, ljeto.
- Vaše ime i prezime? – upitala sam dašćući
dok je Kupidon zabijao strelice u moje
(osaljeno? osamljeno? omraženo?) srce.
- Stjepan Huzjak – odgovorio je.
- Gdje stanujete?
- U Stenjevcu.
- Zašto se onda ovdje upisujete? - upitala
sam netaktično.
- Zato – odgovorio je. – Ovdje mi stanuje
ljubavnica.
Osjetila sam kako mi se duša kida.
- Ona voli čitati. Rado bih posudio Coehla.
Nadam se da sam dobro izgovorio. Čuo sam
da mu je izašla nova knjiga.
- Možda bi bilo bolje da je kupite – rekla
sam, a srce mi se raspolovilo i počelo cvrčati.
– Radi se o Preljubu. Tako se zove. Vjerojatno
je posuđena…
- Rezervirajte mi je – odgovorio je. – Evo vam
broj mog mobitela.
Ups. Ruke su mi zadrhtale uzimajući
kemijsku i otvarajući bilježnicu u koju se
upisuju rezervacije.
- Zar nećete broj upisati u računalo?
- Budem – odvratila sam.
- Doviđenja – rekao je čovjek iz Stenjevca.
Bila sam ošamućena. Smlavljena.
Nokautirana. Izbezumljena. Zadihana.
Zaljubljena. U sekundi. Pogledala sam
uokolo. Zatim sam odjurila u zahod. Ovo
mora da je neko karmičko prepoznavanje,
pomislila sam. Doduše, samo s moje strane,
jer čovjek je više buljio u figuricu slona
koja je stajala na pultu (radim u maloj,
intimnoj knjižnici u kojoj je dopuštena
određena sloboda uređenja tako da je
moguće eksperimentirati sa suhim cvijećem
i slatkastim suvenirima) nego li u moje
pretjerano i iznenadno crvene obraze.
Stjepan Huzjak, zaguglala sam čim sam
došla k sebi.
Jedva nešto.
Inter-Zaprešić. Nogometni klub. Trener.
Ups. Znala sam da je nešto bazično,
iskonsko, zemljano, kameno, spiljsko, osjetila
sam to u svakom djeliću tijela, ošamućena
od nevjerice da je moguće biti tako
opčinjena, u nekoliko sekundi odjednom
zatočena i zatravljena osobom koja se
preziva Huzjak. Zar je moguće izgubiti
osobnost, onu sebe koju poznaješ, u manje
od nekoliko tričavih minuta i još k tome, iz
sasvim neutvrđenih razloga? Kemija? Fatalna
privlačnost? Halucinacija? Jesu li mi kolegice
iz knjižnice podmetnule kakvu pilulu za
zaljubljivanje. Ili se sam Vrag upetljao u
priču? Točka preokreta? Početak ludila
(prabakina sestra imala je šizofreniju)?
16
potepuhov list prijelom.indd 16
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Coelho? Tko bi ga prvi trebao vratiti?
Marijana Ravenščak. Dočekat ću tu knjigu,
ne ispustit je iz ruku dok ga ne nazovem,
držati je u ladici, iznenaditi ga, obradovati,
biti na usluzi, uljudno se smješkati, ponuditi
mu još kakav naslov za njegovu mrsku
ljubavnicu, nevidljivu neprijateljicu i
suparnicu, ženu koja je samo sredstvo uz
čiju pomoć je stigao do mene, uspavane i
odsutne, ravnodušne i dokoličarske i koja o
nogometu, naravno, nema pojma. Jedanaest
igrača. Inter Zaprešića? Ronaldo? Nekoć mi
je otac spominjao Velimira Zajeca.
Sudbina.
Točka preokreta!
Oh, ne samo da sam se dočepala Coelhove
knjige brzinom munje, gotovo je istrgla iz
korisničke ruke Marijane Ravenščak koja se
već slijedećeg dana pojavila u knjižnici (kada
nešto jako želiš,čitav svijet se uroti da to i
ostvariš), već sam otišla na depilaciju nogu i
brkova istog poslijepodneva nakon posla, a
i naručila se kod frizerke, mamine prijateljice
koja me nije vidjela još od mature. Znala
sam da sam stvorena za tog Huzjaka i
uopće nisam dvojila da će sve ići po planu,
da ću pobijediti i ženu i djecu ukoliko ih
ima, ljubavnicu, daljnje i bližnje srodnike,
predrasude, prepreke i zapreke, policajce
na cesti, strmine, krivine, zavoje i pad s litice
samo da bi naša ljubav opstala u vječnosti.
Nazvala sam ga, znači, već u petak, s
uvojcima što su mi se zakotrljali niz leđa
mirišući na bezvremenski Taft i odjevena
u nikad nošenu haljinu koju sam prije
potonuća u prosječnost kupila u Max Mari
u large veličini i koja me je sad prilično
stezala u struku. Ali Max Mara je Max Mara, a
nogometaši i treneri drugoligaških momčadi
to znaju, a uostalom čovjek je imao Ray
Banice zataknute o ovratnik polo majice,
a novčanicu za članarinu izvukao je iz
prugastih hlača, zgužvanu, što je značilo da
možda i nije pretjerani snob, iako s obzirom
na sudbinu, ni to nije bilo važno.
- Knjiga je brzo stigla – rekao je, a ja sam ga
pogledala širom otvorenih očiju.
- Da, potrudila sam se. Učinilo mi se da vam
je važno – odgovorila sam skromno.
Čovjek je skrenuo pogled sa slonića.
Broj 1, lipanj 2014.
Dočekao ga je moj tvrdoglav, uporan i
možda ne baš zanosan izraz lica. Energija
namjere curila mi je iz vjeđa i obavijala
nogometaša… A srce je opet počelo
aritmično odjekivati u unutrašnjosti tijela, u
tom nezgrapnom skloništu duše, moglo se
čuti kako odjekuje.
- Hvala što ste mislili na mene – rekao je
čovjek iz Stenjevca. – Mojoj će gospođi biti
drago. Znate, čitanje me baš i ne zanima…
- Glavno je da brinete o gospođi – rekla sam
zajedljivo. – To je lijepo od vas.
- Svatko radi ono u čemu je najbolji –
objasnio je nervozno.
- Oprostite, čime se bavite? – upitala sam
želeći zadržati princa iz druge nogometne
lige još malo u svojoj blizini. Moje
samopouzdanje počelo se topiti.
- Nogometom. Trener sam.
- Zanimljivo. Ja, nažalost, nemam pojma o
nogometu.
- Ja nemam o književnosti – rekao je trener. –
Prilično mi je dosadna. Ali…
- Ali?
- Ali možda biste mi mogli nešto preporučiti
za čitanje. Krimić.
- S koliko mrtvih? – upitala sam trudeći se
ispasti duhovita.
- S troje – odgovorio je. Dvije žene i starcem
– nogometaš se nasmiješio.
I ja sam se nasmiješila.
Ipak je upalilo.
Čovjek će me zapamtiti.
- Znate li onaj vic, ili, bolje rečeno izreku nastavila sam - kada se sretnu radnici, igraju
nogomet. Kada se sretnu šefovi, igraju tenis.
Kada se sretnu manageri, igraju golf. Što je
funkcija veća, loptice su manje!
- Ne – rekao je. – I hvala na knjizi.
Ah, pomislila sam, sad će pobjeći moj
stopostotni muškarac i partner. Možda sam
pretjerala? Ženska pamet je nepotreban
dodatak, a laska je uvijek dobrodošla.
- Ne razumijem se u nogomet, ali rado
gledam kada igra reprezentacija… Dobar
nogometaš je poput velikog umjetnika. Ili
kirurga. Majstor.
Čovjek se zaustavio.
- Nazovite mi kada nađete kakav prikladan
krimić za mene.
I tako je počelo. S knjigama. Mimo svih
pravila. Usprkos ljubavnici, jer od žene
je bio rastavljen. Troje djece. Apsolutno
komplicirana priča. Putovanje u Zaprešić
i sjedenje na tribinama. Razmažena
dječurlija s kojima sam se trebala sprijateljiti.
Uvrijeđeni rođaci sa svih strana. Roditelji
su me se napokon odrekli, jer ne samo da
im više nisam davala plaću, već sam i gubila
vrijeme proučavajući vrste golova na You
tubeu i slušajući navijačke pjesme različitih
klubova. Ali sudbina ne bira, ono što je
zapisano, zapisano je. To uključuje velike
strasti i razorne bolesti, moćne pobjede
i strmoglavljivanje u bezdan. Zadnji put
sam igrala graničara u školskom dvorištu,
a sad me se moglo vidjeti kako haklam
s klincima noću na ulici. Kolegice s posla
počele su me poprijeko gledati jer sam
postala još odsutnija, a katkad bih svraćala
u obližnju kladionicu i pratila izvještaje s
nogometnih utakmica sve više izbjegavajući
zajedničke kave, proslave rođendana i
rasprave o školstvu i odgoju djece. Moj princ
s nogometnih terena bio mi je dovoljan.
Napokon sam otkrila čar zrele ljubavi koja
ne poznaje ograničenja. Fizička ni psihička.
Istesala sam figuru, a Max Maru opet vratila
u ormar. Postala sam sportski tip, navukla
tajice, kupila tenisice za trčanje i nosim Janu,
vodu s porukom, u ruksaku. Na boci piše:
Kada nešto jako želiš,čitav svijet se uroti da
to i ostvariš.
E, pa dobro! Još samo da naša reprezentacija
pobijedi na Svjetskom prvenstvu! Sutra
putujem u Brazil s nogometašem iz
Stenjevca.
Lopta je bačena, a ljubav pomiče granice,
zar ne?
17
potepuhov list prijelom.indd 17
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Broj 1, lipanj 2014.
Ludvig Lujo Bauer
Takav se rađa samo jednom
u 500 godina!
Jednostavno rečeno, Robert je bio genij. U
četvrtoj godini čitao je i pisao, rukopis mu je
doduše bio krivudav, a gledajući filmove na
televiziji, uspio je poloviti govorni engleski
i španjolski. U prvom razredu gotovo su ga
izbacili iz škole: usudio se ispraviti učiteljicu
koja je doslovce shvatila neku reklamu pa
je djeci govorila kako je Homer izmislio
keksometar. Zapravo je nije samo ispravio
nego je prasnuo u smijeh i počeo recitirati
heksametre da joj pokaže što je što.
Malu maturu jedva je uspio položiti
jer se podaci iz Britannice nisu slagali s
predviđenim odgovorima na neka banalna
pitanja. Tada je obiteljski liječnik utvrdio da
dječak previše vremena provodi za knjigom
i kompjuterom i da bi se radi razvoja tijela
morao intenzivno baviti sportom i što
više vježbati. Odlučan kakav je bio, Robert
je počeo sprintati svakodnevno tri puta
po jedan sat, a od sportova mu je bio na
raspolaganju jedino nogomet na susjednoj
livadi. Kad nije čitao, nešto proučavao ili
pisao kakvu raspravicu za Yale Scientific
Magazine, najčešće je igrao nogomet.
Razvijao je tijelo jednako uporno kao i
mozak. Igrao je sa srednjoškolcima, s onima
mlađima, s onima starijima, uključivao
se u utakmice debelih i mršavih. Najviše
vremena imao je za vrijeme studija jer
su profesori preferirali da ne dolazi na
predavanja. Naime, na Oxfordu su mu već
bili priznali doktorat iz filozofije u kojem je
Wittgensteinovu fenomenologiju povezivao
s filozofijom shvaćanja veze uzroka i
posljedice kao divergencije kaosa. Još
više vremena za nogomet imao je nakon
završetka studija. Samo je čitao, pisao i igrao.
U nekoj prilici ugledao je Ćiro na
prigradskoj livadi muškarca koji desetak
minuta tehnicira usred utakmice, s loptom
stalno u zraku, da bi na kraju zapucao i s
30 metara pogodio rašlje. Ćiro je otišao
selektoru reprezentacije i prijetio da će
počiniti harakiri u prostorijama Hrvatskog
nogometnog saveza ako tog anonimca ne
uzmu u reprezentaciju.
Ponoć je i sve je tiho. Tiha je noći i tiho je
Slušam i tanani papir i grafit slova na
stranici male knjige u nekoj sobi na broju
tko zna kome, tanjurić okrhnuta ruba na
mom šrajbtišu s posljednjom kriškom torte
uistinu graciozna imena - Pavlova. Samo
izgovaranje te riječi: Pavlova, zvuči kao
plašt od najfinije tkanine što je tkan nitima
velebnosti i raskoši. Baš kao ruska balerina
Ana Pavlova, takva je i torta njezina imena.
Slavna.
Nakon one slave utakmica u kojoj je
Hrvatska pobijedila Španjolsku s pet
četiri, a svih pet golova za naše zabio je,
naravno, Robi, novinar slavne nacionalne
dalekoglednice upitao ga je kako to da
je tek s 27 godina postao nogometni
profesionalac.
“Nije išlo onako kako sam bio zamislio”,
odgovorio je Robi, “nisam imao nikakve
šanse: naprosto je na Birou za zapošljavanje
previše nezaposlenih profesora filozofije.”
Sanja Šantak
Pele, Brazil
i snovi
jedne
balerine
lelujanje topline lipnja u zavjesama mojih
otvorenih prozora. Gotovo da mogu čuti
latice rascvjetala Zrinjevca što zajedno s
zvijezdama dišu nad mojom ulicom. Kroz mir
čujem šine noćna tramvaja na Medveščaku, i
san susjeda iz broja 32.
18
potepuhov list prijelom.indd 18
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Noćas pak sve je toliko tiho da mogu čuti
šuštanje bjeline Anina baletna tila isto kao
i bjelinu šlaga s njezine torte. Zveče kristali
šećera u slojevima meringue-a, bruji slast
jagoda ts e posljednje kriške, što stoji s
otrhnutim rubom koji me podsjeća na snove
mog vlastitog djetinjstva. Tko zna kako i i
tko zna kada je okrhnut taj rub tanjurića
iz mamina servisa za 6 osoba, kupljena
davno na otplatu za jedne od svojih prvih
učiteljskih plaća. Možda sam upravo ja
nekim nespretnim dječjim pokretom za to
bila kriva...
Sada u tišini mrmore moja sjećanja na
mnoge nespretnosti, ali i svoje rečenice što
ih ustvari nikada nisam izrekla. Mjesec je
ovdje iznad plavetna neba istodobno kada
je se i tamo mjesečina prelijeva u morskoj
pjeni topline pijeska dalekih plaža pod
sjenma palmi dalekog i toplog Brazila.
Brazil..toplina, sunce, bossa nova, Rio,
Ipanema, Copacabana i Pele. Bezbrižnost.
Pele, lopta i nogomet. Ne sjećam se da je
moja mama ikada radila ovu tortu nazvanu
imenom slavne ruske balerine, ali se sjećam
da sam u djetinjstvu znala biti radosno
zadivljena jednim osmijehom nalik suncu Brazilca. po imenu Pelé.
Pelé i sunce. Pelé i daleki krajevi. Pelé i
neki drugi svijet nevjerojatnih krajolika i
neshvatljive arhitekture. Sjećam se da su
me fascinirale u djetinjstvu fotografije tog
slavnom nogometaša s osmijehom dobrote.
Zamišljala sam sunce i sreću što nesputano
rastu diljem Brazilije, isto onako kao što je
i do vremena mog djetinjstva već narastao
taj potpuno novi grad nalik nekome iz
kakve futurističke priče. Činilo mi se tada
da je Brazil neki potpuno drugi svijet s neke
potpuno druge planete.
Iskreno, tako mi se čini i danas, unatoč
nakupljenim godinama. I Brazil i sama
Brazilija asociraju na velike kontradiktornosti,
tu je s jedne strane ljepota i enormna raskoš,
a na drugom kraju neviđeno siromaštvom. I
to taman tu, tik do te raskoši.
Broj 1, lipanj 2014.
Uostalom i sam Pelé prošao je taj put
krajnosti od siromaštva do uspjeha i
realizacije vlastitih snova. Voljela bih i
nadam se da još sjaji svojim osmijehom
koji podsjeća na sunce. U mom sjećanju i
mojoj imaginaciji Pele i dalje nema veze s
nogometom već najprije sa suncem, radošću
i zrncima pijeska dalekog Brazila. Daleki
Brazil, nogomet i zrnca pijeska.
Doduše, čak i imaginarna zrnca pijeska
daleke južne Amerike podsjećaju me na
jednu „crticu“ iz obiteljske riznice i priča
vezanih doduše za Budimpeštu Zagreb
20-tih i 30-tih godina prošlog stoljeća. Za
kabinet Ferde pl. Šišića koji je bio na adresi
Visoke ulice broj 10. u Zagrebu. U pauzi
izučavanja i pisanja povijesti Hrvata primao
bi u posjet svoju unučad u strogoj povorci
„malih pačića“ nazvanoj „genzemarš“ .Uz
obaveznu pristojnost, rukoljub i pusu u
djedov obraz svatko od malenih tada bi
u svoju ručicu dobio na poklon, iz lijeve
ladice djedova šrajbtiša netom izvađenu
slatku deliciju u vidu hrpice bijelih ugarskih
bonbončića od milja u obitelji zvanu „savski
šljunak“. Osim što možda na prvi trenutak
spomenuta slatka delicija u svom žargonu
asocira na polomljene zubiće krckanjem
bombona, njima je tada, po riječima te
unučadi sada u već visokim posrebrenim
godinama, ona značila bjelinu divnog
šljunka potpuno čiste i još čarobne Save
u kojoj su se tada kupali za dugih i toplih
bezbrižnih ljeta. Kao što niti Brazil nije uopće
samo zemlja sunca i bezbrižnosti, tako niti
Sava već odavno nije simbol dugih, toplih
ljeta u bistrini njenih voda.
Uz. tišinu sobe i tanjurić s kriškom Pavlove
torte, gledam u kutku sobe i jedan komad
mebla iz obiteljskog naslijeđa spomenute
unučadi, stolicu spomenutog djede Ferde..
Gledam tu tzv. „kulursku“ stolicu povinutih
nogara, inačicu stolice koja je predstavljala
u vrijeme staroga Rima, vlast i mudrost
samu. Ferdinoj unučadi ta je stolica možda
nalikovala nekoj kraljevskoj stolici, kao što
bi nalikovala i meni u djetinjstvu. No taj
komad mebla proživio je svoj život tko zna
još od kada prije Ferde pa do vremena u
kome smo sada. Preživjeli su se ratovi skupa
s odigranim nogometnim utakmicama i
kroz mir i kroz ratove. Jedna od Ferdinih
unučica po imenu Ata, u vrijeme drugog
svjetskog rata stasala je u djevojku, između
ostalog prekaljenu istinsku SKOJ-evku, s
uvijek pripremljnim štrikom koji je visio s
kuhinjskog balkona za slučaj prinudnog
bijega, ali i pasioniranu sportašicu, igračicu
hazene, ali i neizostavnu navijačicu tadašnjih
zagrebačkih nogometnih klubova HAŠK-a,
Građanskog a osobito slavne Concordije iz
Kranjčevićeve ulice. To je spomenutu Atu
činilo jednom od samo dvije dame koje
su redovito posjećivale sve nogometne
utakmice. U žaru nogometa koji niti danas
u njenom srcu ne jenjava sjećam se njenih
opisa tadašnjih utakmica, te imena mlade
dame po imenu Adele, buduće suprugu
levog halfa Concordije, s kojom je dakako
bila prisutna na svim utakmicama.
Uz tadašnji nogomet u svim sportskim
pričama uvijek je neizostavna hazena, sport
s loptom i golovima kao prethodnicom
rukometa. Bila je slavna naša šampionska
ženska reprezentacija hazene, koja je
nastupila na svjetskom prvenstvu 1936.
u Londonu. Poznate akterke bile su sestre
Tonković i kolosalna golmanic Marica, ak
sam dobro čula, Zimterman. Lopta je lopta,
sport je sport, ali u pričama o nogometu
privuku me najviše sentimentalne priče
ljudi o vremenu davnom prije ovog našega.
Ili eventulano, osmijeh nalik suncu jednog
Pele-a.
I nogomet i himnu ostavljam nogometu
i onima kojima spomenuto nešto znači,
a sebi posljednji zalogaj kriške velebne
Pavlove torte za koju kore bezea zvanog
merengu-e oduvijek kupujem na jednom
mjestu, u slastičarnici na vrhu Gajeve, taman
preko puta (ironije li) restorana jednog od
nogometaša slavne reprezentacije 90-tih.
Sve je tiho. Toliko je tiho da čujem tragove
vremena uz pukotine ladica. Toliko je tiho
da čujem i onu radosonu sreću djece i trag
sunca u davnim bistrinama Save. Toliko je
tiho da čujem mjesec rasut u morskoj pjeni
na pješčanim uvala dalekog toplog Brazila
pod sjenama palmi nalik snu balerine.
19
potepuhov list prijelom.indd 19
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Broj 1, lipanj 2014.
Marina Mijakovska
Mreža je opet
zauzeta,
Jedan, dva, tri, i gol! Ole ,ale,ole,ale!
Svugdje oko mene slušam taj ritam unatoč
vrućini. Početak lipnja vodi me u svijet
praznika, ljepote i slobode razuma i strasti.
Grad se prazni polako. Ljeto je opet tu, a
to znači da svatko peca najjeftinije i što
egzotičnije ponude za godišnji odmor:
Argentina, Havaji ili možda Majami?
Dok mi se u glavi sve lijepo slaže i dok
maštam o polasku, na radiju sam čula ovu
pjesmu:
I know you want me, want me
You know I want cha, want cha
Love in Brasil! I, idem u Brazil?
Bez novca i bez zadržavanja suza zbog
straha od leta zrakoplovom. Ne trebam
se bojati ničega! Zatvorila sam svoj kofer
snova sada kada se sve sprema za početak
Mundijala. Brazil otvara dvadeseto svjetsko
prvenstva u nogometu 12. lipnja, a ludilo
a tvoj muž?
zvano Ole, ale, ole, trajati će do sredine.
Srpnja.
Idem u Brazil preko malih ekrana i na drugi
način:
Što nas čeka cjeli mjesec? Nogomet i
nogometaši su centar pažnje. Dakle, dragi
moje, nemojte se pitati gdje ste izgubile
svoje muževe i zašto ćete više vremena
provoditi same. Nakon posla vaš će muž
nestati. I uvečer, u gostionici, također će
opet gleda nogomet.
U postelji prije spavanje čekaš da te čovjek
pomiluje i kaže nešto lijepo. No on odmah
zaspi, jer ga je pivo izdalo. Razumijete,
dakako. Umorio se od navijanja i galame
tijekom igre. Svatko navija za svoga favorita!
No ovaj mjesec, to niste vi.
Hajde, sutra će biti drugačije, misle žene i
nadajući se pažnji! Kada sutra postane još
gore. Muž je ponovo nestao, a baterija mo-
bitela lako se umore od poziv kroz cjeli dan.
- Ljubavi gdje si? Kad se vračaš doma?
- Ne znam. Idem gledati nogomet. Danas su
tri utakmice. Nego,idi u shoping, kod frizera
ili spavaj!
- I kad se vidimo?
- Tittttttttttt!
I što sada raditi cjeli mjesec? Nazovi
prijateljice i s njima na nekoj terasi
gledaj utakmice. Budi i ti dio nogometna
univerzuma i euforije. Uostalom, ne moraju
razumjeti pravila igre, jer postoje i ona
druga pravila, užitak je pogledati izazovne
nogometaše u seksi dresovima. Ne moraš se
opterećivati s time gdje ti je ljubav, kao ni i
s mogućnost da te možda vara s plavušom
s posla. Uživaj i ti u svoju slobodi uz svoju
ekipu – 2014 FIFA World Cupa – kada je
mreža zauzeta.
Martina Horvat
NOGOMET
U ŠTIKLAMA
Vjerujte da mi nije lako! Iako sam već navikla
- vjerujte da nije lako...
U kući je prava opsadna situacija. Imam
muža, dva sina i psa.
I imam televizor. To jest: ima ga moje
kućanstvo, ja ga nemam. Imaju ga oni.
Moj muž i moja dva sina. I naš pas. On gleda
zajedno sa njima. Ne možete ni zamisliti tu
sliku... Osam pari očiju bulji u tv. Očekivala
bih od Flokija da on tu i tamo okrene glavu ali ne! Jednako je zainteresiran!
Evo, ovakav je raspored:
Vlado 49 godina, fotelja sa lijeve strane.
Fotelja je rasklimana i samo što se nije
raspala, ali Vlado kaže:
- Pusti je, dobra je!
Iskreno, ja mislim da on nije ni svjestan u
kakvom je kritičnom stanju ta fotelja, njemu
je samo važno da mu je televizor na metar i
pol. U toj je fotelji do sad pogledao najmanje
tisuću utakmica. I ja mu onda kažem:
- Vlado, oči će ti skroz otić! Vlado, preblizu si
televiziji!
I onda me on totalno ignorira, samo kaže:
- Pusti me, dobro mi je tak...
Ali, nekad mi moj muž pokloni posebnu
pažnju:
- Martina zlato...
- Da? - kažam ja iako već znam što će reći.
- Martina, zlato moje, donesi mi pivo...
Idemo dalje. Dva sina su: Damir, 17 godina i
Marko 15 godina.
Njihov je trosjed. Iako na trosjedu lijepo piše
da je trosjed za tri osobe, njih dvojca su ga
zauzeli u potpunosti. Treća osoba pored njih
dvojce tu ne bi imala nikakve šanse.
20
potepuhov list prijelom.indd 20
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Pogotovo ako bih ta treća osoba pokušala
biti ja.
Ali, kao što već rekoh: imam iskustva. Iako mi
i dalje nije lako.
Hrenovke su zauzele pola frižidera. U drugoj
polovini su Vladekove pive i kola za klince.
Senfa ima. Kruha ima. Mene nema.
- Ksenija? Evo me za 10 minuta, stavi kavu...
Vino? Da, da, kupila sam! Da, ono naše
omiljeno...
Ksenija je moja frendica još iz mladih dana.
Nema muža. Ali ima televizor.
Ja najviše volim Ćorluku. Ili Kranjčara. Ksenije
najviše voli - sve ostale.
Joj, jedva čekam da počne...
U velikoj sam žurbi!
I priznajem da sam si sama kriva... Ali, ni
malo ne žalim. Pa, zar žena u najboljim
godinama nema pravo jednom doći kući
u 4 ujutro? Pogotovo ako dragi mužić zna
da ću biti u neposrednom susjedstvu. Kod
Ksenije. Koja živi na prvom katu. Za razliku
Broj 1, lipanj 2014.
od nas koji smo na petom katu. Ksenija je
moja najbolja prijateljica. Već znate: nema
muža, ali ima televizor. Skoro duplo je manji
od onog kojeg si je prije 4 godine Vlado
kupio za gledanje prošlog prvenstva u... ne
znam sad točno gdje je bilo. U redu, znam
da se službeno to zvalo prvenstvo u Austriji i
Švicarskoj, ali Vlado mi je objasnio:
- Gledaj, sve četiri utakmice smo igrali u
Austriji - i točka!
Uglavnom, emancipacija je sjajna stvar.
Nakon odličnog druženja kojeg smo si
priuštile gledajući prvu utakmicu protiv
Irske, uz kokice i dvije butelje bijeloga vina,
ono sinoć je nadmašilo baš sva očekivanja.
Ksenija je rekla:
- Stara, za Talijane se moramo posebno
spremiti...
I bome - i jesmo! Ovog puta se uz dvije boce
našeg omiljenog bijelog, tu našla i boca
Amara. I - JOŠ dvije dodatne butelje. Za
svaki slučaj! Ksenija je spremila sendviče.
Ksenija je spremila brdooo sendviča. Oko 4
je zazvonio telefon:
- Martina, stižemo za sat vremena - rekla je
Ivana.
- Može cure, sve je spremno! - rekla sam ja.
Ivana i Nina su bolje polovice od Nikole i
Dražena. Naravno, muškarci će na peti kat
kod Vladeka. Klinci su utakmicu odlučili
gledati na Trgu. Svima dobro...
A detalje o tome koliko je NAMA bilo dobro ću preskočiti, ha ha.
Dovoljno će biti da znate da je mužić nazvao
oko ponoći:
- Draga, dolaziš li kući? Meni se spava.
- Evo, evo: samo što nisam. Samo ti spavaj.
Po njegovom glasu sam znala da će zahrkati
za 5 minuta.
Ksenija i ja smo uz zadnje dvije butelje ostale
smišljati što ćemo sa - Španjolcima. Do 4
ujutro...
(Milan Fošner)
Eduard Pranger
CENTARFOR
Saša baci torbu pod stepenice, skine tenisice
i uđe u kuhinju.
- Bok mama! kaj ima za jesti? – sjedne za stol.
- Ništa! Ništa dok se ne istuširaš! Sto puta
sam ti rekla – prvo tuš pa ručak!
- Ma daj, mama... Nemam vremena. Dečki
me vani čekaju. Imamo tekmu!
- Nogomet, utakmice, trening, nogomet!
Poludit ćeš od te lopte. Da bar imaš nešto
od toga. A meni puna vešmašina dresova i
prljavih čarapa! Bolje bi ti bilo da radiš. Pa
imaš dvadeset tri godine, zaboga. Nisi dijete!
I tko još gleda taj vaš nogomet?
- Daj mama, znaš da igram najbolje. Tri
godine smo prvaci! Kužiš! Da je tata živ bil bi
ponosan! I sama si mi rekla...
- Da, da je živ. Da je barem živ.
- Vidjet ćeš, bit ćemo i ove godine prvi!
Sigurno! – reče Saša i uputi se prema
kupaonici – Mama, di su nam čisti ručnici?
SAŠA
- Šta oni misle, s kime će se zajebavati? –
bjesnio je Marko.
Onako visok i krupan, raskopčane košulje
i podvijenih rukava sličio je tigru u kavezu.
Prijeteći, nagnuo se preko masivog crnog
stola.
- Znaš šta? Nije Marko ničija budala! Ja da
sam mafijaš?! Kriminalac? A tko je iskrcao
brdo love za kampanju, ha? Tko je kupio
aparate za dijalizu Gradskoj bolnici? Tko je
doveo Manchester u Hrvatsku? Tko? Opet
ja! Pet godina smo prvaci, a sada? Pljuju po
meni jer smo drugi! Znaš šta, onom mučkom
govnu iz Večernjeg iščupat ću grlo! Sve su to
smrdljive komunjare! Sve! Aaa, pokazat će
Marko njima... – bjesnio je.
U novinarskim su krugovima Marka
prozvali Legenda jer je uveseljavao
javnost svakodnevnim ispadima. Radijski
i TV urednici vapili su za njim, a volio se i
potući. Batine su redovito dobivali svi, od
čuvara parkirališta do gradskih vjećnika.
Svi za koje bi pomislio da bi mogli na bilo
koji način ugroziti njegov životnio prostor.
Ladice vječno trudnih sutkinja općinskog i
županijskog suda bile su prepune kaznenih
prijava protiv njega. Čekale su zastaru. A
privatno? Uzor spješnog poslovnog čovjeka,
barem se tako predstavljao. Pa, nije li uspjeh
21
potepuhov list prijelom.indd 21
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
biti vlasnikom dviju građevinskih tvrtki,
velike agencije za promet nekretninama,
baviti se kupoprodajom vrhunskih
nogometaša i u isto vrijeme voditi i biti
odgovoran za najvećihklub u državi?
Preko puta njega sjedio je stariji čovjek.
Predsjednikovanje klubom prihranjivalo mu
je ostarjeli ego, no, kao i svi dotadašnji on
je bio samo figura. Čelno mjesto u upravi
njegove banke donosilo mu je stvarnu moć,
moć koja je velikim djelom osiguravala
sigurnu egzistenciju kompliciranom pogonu
kluba. A i šire.
- Ajde Marko, smiri se. Nije kraj svijeta. Nećeš
valjda dozvoliti da te običan članak izbaci iz
takta. Činjenica je da nam ne ide. Sam dragi
Bog zna što bi nas sada moglo izvući – rekao
je rezignirano.
Smireno, promatrao je još jedan ispad
svog izvršnog direktora. Nije se previše
uzbuđivao, no ovoga puta njegovo mu je
iskustvo govorilo da situacija nije obična. To
su govorile luđački izbezumljene iskolačene
Markove oči.
- Znaš šta, Ante? Dopizdili su mi i navijači i
novine i televizija! Svi! Seljačine! Jedva su
čekali da padnem na koljena! Ali, ne pada
Marko tek tako! A ne... Napit ću se ja njihove
krvi kao što što je oni piju meni! – prišao je
velikom staklenom prozoru i pogledao van.
- Ako je neko gazda u ovome gradu onda
sam to ja! Krvavo sam se za to izborio! Imam
i ja asa u rukavu! – lupio dlanom o stol i
podigao telefonsku slušalicu.
- Matija, zovi mi klupskog pravnika i Zlatka iz
Saveza! – spustio je slušalicu, bijesno prošao
rukom kroz prerano osijedilu kosu i rekao:
- Hoćete iznenađenje, ha? Žedni ste
senzacija?! E sada će vama Marko pokazati
što je senzacija! Svima!
Kada je drugi dan popodne zazvonio telefon
Sašina je majka bila baš pri ribanju školjke u
malenu toaletu. Psovala je Mister muscolo
i sve po spisku reklamama s nasmiješenim
sretnim domaćicama koje jednim potezom
rješavaju ono čime se ona bavila, evo, već
dobrih pola sata. Teško dišući podigla se s
poda. Obrisala je ruke koje su se usaftale
ispod velikih žutih gumenih rukavica,
požurila prema predsoblju i s dva prsta
podigla slušalicu s aparata.
- Stan Matusić, izvolte?
Slušala je kraće vrijeme bez riječi, pa je
napokon zapitala:
Broj 1, lipanj 2014.
- Kome da se javi?
Uzela je penkalu pored aparata i u blok
ispisala poruku.
- Dobro, hvala vam lijepa. Da, da… Javit će
se čim dođe. Svakako, doviđenja i vama.
Fala.
Spustila je slušalicu. Jedno je vrijeme tako
stajala, a onda polako navukla rukavice i
odsutna duha krenula prema kuhinji. Zastala
je shvativši da se zabunila i okrenula se.
Ponovo je pogledala prema telefonskom
aparatu. Malo je pričekala je, zamišljeno
odmahnula glavom i vratila se školjci u
toaletu. Uz uzdah, kleknula je ponovo na
koljena promrmljavši:
- E, ako ovo nije nečija zajebancija...
dostići. Nimalo nježnim uklizavanjem
zadnjim snagama sruši Sašu. Domaći igrači
odmah su pritrčali i napali braniča, počelo
je naguravanje. Gužva. Prisebni sudac
odmah se umiješao i dodijelio crveni karton
te time smirio strasti. A onda se okrenuo
i autoritativno pokazao bijelu točku, jer
prekršaj je bio unutar šesnaest metara.
Jedanaesterac!
Publika je podivljala. Betonske su tribine
podrhtavale. Suigrači su pogledali prema
klupi, a trener je samo klimnuo glavom.
Dvojbe nije bilo. Saša priđe lopti i pažljivo
je namjesti na vrh busena trave. Pogleda
publiku, pa vratara. Uzimajući zalet krene
sedam-osam koraka unatrag.
Trideset osam tisuća duša došlo je
vidjeti novo pojačanje koje je u zimskom
prijelaznom roku izazvalo senzaciju.
Preko stotinu i pedeset stranih novinara
akreditirano je u press centru kluba. Gradski
je stadion nakon dugo dugo vremena opet
bio pun, a spektakl je započeo.
Na teren su istrčale momčadi. Igrači se
raspršiše zelenom travom, no svi pogledi
tražili su samo jednu figuru. Sudac diže
ruku i dade znak za početak utakmice. Prvi
kraći kontakt s loptom koji je cijeli stadion
nestrpljivo očekivao plava devetka imala je
tek nakon nekih pet-šest minuta. Publika je
to pozdravila glasnim „ole“. I tako nekoliko
puta. Kao na koridi, dobro su se zabavljali.
Međutim, kako je utakmica prolazila svakim
se dodirom lopte vidjelo da Saša itekako
zna kontrolirati i loptu i igru. Kada je negdje
u tridesetoj minuti jedna, od golmana
visoko ispucana lopta, rutinirano primljena
i smirena prsim, publika je samo uzdahnula
i prvi put jače zapljeskala. Precizno
proslijeđena lopta pronašla je igrača na
desnom krilu koji je iz daljine bezuspješno
opalio po golu. Napadi su se redali i sada je
bilo očigledno da suigrači bez kompleksa
sve češće upošljavaju mladu devetku u špici
napada. Sve je više upotrebljivih lopti tražilo
novog centarfora, no na odmor se otišlo
neriješenim rezultatom. Početkom drugog
poluvremena, ista slika. Domaćin napada,
gosti se brane. I onda se dogodilo.
S desnog krila Saša primi dugu loptu
poslanu u sredinu i krene u punom trku
prema golu. Najbliži je branič u trenutku
shvatio da je prekasno i da je plava devetka
dva koraka ispred njega te da je neće
A samo nekoliko mjeseci ranije
glasnogovornik gradskog kluba objavio je
senzacionalnu novost: pristupnica je valjana
i najbolji strijelac Prve ženske nogometne
lige, član ŽNK Sloga Saša Matusić, zaigrati
će već u prvoj utakmici proljetnog dijela
Prve hrvatske nogometne lige. Započeo je
pravi rat u medijima. I ne samo u medijima.
Nastalo je ludilo. Prva žena u muškom
nogometu!
Nije bilo mjesta gdje se nisu vodile rasprave.
Većina je tvrdila da je to još jedan u nizu
suludih poteza svemoćnog direktora kluba.
Struka je bila protiv. Argumentirala je da
ženama fizički nije mjesto u tako zahtjevnim
uvjetima, jer tko može očekivati da se žena
svojom konstitucijom suprostavi robusnim
reprezentativnim braničima drugih klubova?
Ženske su se udruge podijelile; neke su
u euforiji i s odobravanjem podupirale
konačan ulazak žena u muški tabu svijet
dok su druge s gorčinom protestirale zbog
„još jednog dobro organiziranog javnog
poniženja žena u društvu“. Nogometaši
drugih klubova posprdno su komentirali
vijest dok su igrači Sašina kluba, kao pravi
profesionalci, redom izbjegavali izjave.
Navijači su prijetili upravi što je dovela ženu,
a pola je prvoligaških klubova potrošilo i
para i vremena pokušavši pravno osporiti
registraciju. No, ugovor je bio valjan.
Službeno glasilo Hrvatskog nogometnog
saveza uredno je objavilo registraciju.
Arbitražni sud HNS-a donio je konačnu
odluku i sve je bilo regularno.
Gore, visoko na tribini, u počasnoj loži
okružen nedodirljivim političkim moćnicima
22
potepuhov list prijelom.indd 22
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
sjedio je izvršni direktor kluba. Ne obazirući
se na dotadašnja vrijeđanja s tribina i
suprotno svim očekivanjima bio je dobre
volje. Svjestan sukoba, polemika i uzbune
koje je izazvao bio je tih dana najtraženiji
čovjek u državi. Mediji su ga ponovo slavili.
Kružio je pogledom po prepunu stadionu
koji je odjednom zanijemio. Muk. Tisuće
očiju bile su usmjerene samo u jednom
smjeru. Gurnuo je laktom čovjeka pored
sebe i rtrijumfalno rekao:
- Bogami, iznenadio sam ih, ha! Sve! Šta
kažeš, moj presidente?
Po običaju, nije ni sačekao odgovor.
Pogledao dolje na djevojku kratke kose s
brojem devet na leđima koja je namještala
loptu i nacerio se.
- A i ova mala dolje... Ima muda, a?
(Dodatak, originalni mejlovi)
Broj 1, lipanj 2014.
Datum: Thu, 06 Oct 2005 12:31:47
Poštovani,
niti u jednom propisu HNS-a decidirano
ne stoji da se žene ne mogu registrirati za
nogometne klubove. Međutim, člankom
10. Pravilnika o nogometnim natjecanjima
određeno je, između ostalog, da su stalna
natjecanja Hrvatsko nogometno prvenstvo
za žene i Hrvatski nogometni kup za žene.
Sva ostala natjecanja nemaju u nazivu
oznaku da je to natjecanje za žene. Stoga
se tumači da u ostalim natjecanjima (
HNL, HNK) sudjeluju muškarci. Također,
Pravilnikom o registraciji klubova i igrača,
člankom 4.st. 1.predviđeno je da se mogu
registrirati nogometni klubovi, rekreacijski
klubovi, ženski nogometni klubovi i
malonogometni klubovi. Znači, i ovdje
se radi razlika između klubova za koje
nastupaju žene od ostalih nogometnih
klubova za koje nastupaju muškarci. Niti
FIFA nema izričitu odredbu o registraciji i
nastupu po spolovima, ali i ona organizira
posebna natjecanja (Svjetsko prvenstvo) za
žene pa se može zaključiti da i FIFA razdvaja
nastupe žena i muškaraca. Nadam se da sam
uspio razriješiti Vaše dvojbe.
S poštovanjem. Vladimir Iveta
Voditelj pravnih poslova HNS
Datum: Tue, 04 Oct 2005 10:04:32 +0200
Poštovani,
u vezi Vašeg pitanja izvješćujemo Vas da se
žene ne mogu registrirati za nogometne
klubove, već samo za ženske nogometne
klubove. Iznimka su djevojčice do 12 godina
koje se mogu registrirati za nogometni klub.
S poštovanjem.
Vladimir Iveta
Voditelj pravnih poslova HNS
Maja Milčec
KOLCEM I LANCEM
I BOKSEROM U GLAVU
(Posrane gaće
za Dinamovu slavu)
Zvoni mi mobitel. Baš sad kad sam u tom
jebenom Monzumu. Štef. Da kej sam kupila
za jesti i daj baba kupi graševine, Marko i
Slavko buju došli, pive nebu dost. Kvragu i
oni i piva. Oni dva burazi iz stana ispod nas.
Idem nabrzaka kupit usput još kerefeke za
Miciku, ma sirota sterilizirana nema niš od
života osim kolačića tu i tam. Štefu spava na
glavi. Mačke. Odjednom pritisak i vrućina.
- ...vooooooolim Diiiinaaaamoooo...
- Majketibožje kolko ih ima, ti hahari Bed
Blu Boysi. Ovi Zapruđanski su neš vatreni
u zadnje vreme, celo stubište posprejali
grafitima jer da se zna, ne, sutra je tekma,
ne? Baš hoću iskobeljat se iz ove gungule
u ionak preuskom samoposluživanju, kad
mi jedan dobaci plavi šal s buldogom i piše
na njemu Dinamo. Hehe, kaj ti to meni na
poklon? Jok, stara. Sam’da znaš s k i m imaš
posla. Ma mrcine jedne, maknite se da
prođem!
- Dođem do blagajne i sjetim se da doma
nema mesa, a pivska gajba je prazna. Štef kaj
delaš osim kaj piješ ko smuk. Ajd vrit. Ke da
kupim? Graševinu i buncek. Nek se zadavi
jarac jedan stari.
- Platim i krenem van, prema našoj zgradi,
koja me ovak sa osam katova i mladim
majmunima, plavim barjacima i treštećom
muzikom na balkonima podsjeća na jedan
veliki šareni kazič-radio koji sam imala dok
sam studirala.
- Opet banda. Kae dečki takva frka?! I ja
volim Dinamo. Damir, drago mi je dušo,
Sonja. Je, s petog kata, aha. Poklanja mi
plavi šal. Kaj bum s njim? Niš oko vrata si ga
zamotam i pitam a skim to igra Dinamo. S
Dragonožcem, vele dečki. Joj kak Štef frku
radi zbog žlj lige. Ajd da je Barcelona, il Real
il kajjaznam u pitanju.
- Sveto ime. Da bu me zatukel. Pogodila sam.
- U kolko počinje tekma, pitam Štefa koji u
potkošulji baulja po stanu i stišće šake ko
ono nervozan sam, gladan, oče se neko tuč,
a?! U sedam, beba. U sedam.
- Kradomice stavljam buncek i frižider,
otvorim si pivu i sjednem malo u primaču
sobu.
23
potepuhov list prijelom.indd 23
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
- Štef prestani tak hodati ko budala gor-dol.
- Kae?!
- Di su ti burazi, Marko i Slavko, a stari?
- Muči!
- Budu došli?
- Ke ima za jesti?
- Uvijek isto. Na, zemi si ove mačje brikete,
buncek je moj.
- Stara! Sim!
- Kojeg vra...
- Evo ih!
- Ma koga stari?
- Mojih navijača!
- Tvojih? Ke su ovi klinci tvoji navjači?
- Kuš. Tooooooo!!! Toooo dečki!!!!
- Isuse i majkobožja kak ga nije sram ovak
zmazanoga i raščupanoga i gologa na
Broj 1, lipanj 2014.
balkonu pokazivat posrane gače s petog
kata... Uzmem si pivu i naslonim se i ja na
ogradu s koje mi Štef upravo strmopizdio
najdražu „čuvarkuču“. Aj galama nemrem ja
to. Kak je negde u Maksimiru tek?!
- I tak, dovršim svoje piFce, kad ovaj zaurla:
- I kolcem i lancem...!
- Bedak...
- Kae ono treće?! Brzo stara, zaboravil sam na
vrhu jezika mi je..
- Ono š čim buš dobil u glavu.
- Kaj flašom?
- Ajd ne budali.
- Setil sam se!
- I?
- Bokserom u glavu! Daj mi gemišt napravi i
speci mi jajca s puno špeka.
- Bravo stari za Dinamovu slavu. A ne brinu
te masnoće i ono kaj je doktor rekao da ...
- Ko je tebe kaj pital?
- A bogati kaj si ti umišljaš koji si ti faktor.
- Bum te šupil pa buš vidla.
- Posrane su ti gaće, tek tolko.
- Da mu dam čiste. Zemi si ih sam. Nema
cajta. Nije ni pol šest a on nema cajta. Do
utakmice još sat i pol. Stižu i burazi. Fak. I
njima treba dat pijaču i nekaj za jesti. Jebem
ti nogomet i onog ko ga je ‘zmislil. .
- Maa Sve je super i sve je za pet kad si
muško i voliš nogomet!
- A ja blesavo žensko. I kaj sad? Niš, kolcem i
lancem i bokserom u glavu.
- Ae. Dinamo.
Poezija
Potepuh bar Zagreb I Radio gornji grad
Franko Bušić
Božica Jelušić
Dejan Đorđević
Ispod nogometaške frizure
mozak kao četvrtina žumanjka
Lopta je naprosto okruglina:
Uglavnom prazna, napumpan zrak.
Ganjati loptu- možda vještina,
A možda samo dosade
znak.
Perine su muke teške
U pisanje pravi greške
S’s račun se malko muči
Al’ izgleda će nauči.
ISPOD FUDBALERKE
slijedeći sljedećeg gosta
u nedogled svijam dvogled
dosta
sljedbenika sljedećih na
skupštini
u pizdi materini
pojavi se kriomice
i razbi nedoumice
slijedom sljedbenika
poezija se piše 50 godina
unaprijed
ljubičasta ptico
koja nisi plava
ni u mom srcu
GRUNTANJE O LOPTI
Udarac oštar, šutanje stalno:
Dobar nabijač je konkurentan!
Jednom je važno a drugom
banalno,
No strah od rupe je
permanentan.
Lopta je malena, golem je ego.
Div može biti i šumski trol! I nema
MOŽEBIT i nije NEGO,
Već Car je tko zabije gol!
Lopta je ponešto slična baš
glavi:
Glava je loptom skroz
opčinjena.
No, balun probušen čami u
travi,
A glavu i dalje nose ramena....
PRVAK PERA
Crtanje mu dobro ide
Ostali mu pozavide
A s’ muzičko nema problem
Za pevača on je rodjen.
Iz fizičko, nema reči
Nikoj ne mož’ da ga spreči
Loptu u gol da utera.
Pred njega je karijera.
Ljudi, ovoj neje šala
Ozbiljno se vreme sprema
Zakleja se mali Pera
Do ministra će dotera.
24
potepuhov list prijelom.indd 24
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Broj 1, lipanj 2014.
Admiral Mahić
Lidija Puđak
Leti lopta preko preko Jadrana i hrvatskih gora
sve do Brazila (stadion Marakana)
Za loptom leti vesela
klupska zastava nogometne reprezentacije Hrvatske.
Lete penali preko zemalja
sve do moga Zagreba,
za penalima lete igrači Republike Hrvatske.
Svakim danom sve je bliže
adrealin se podiže
uzavreli Brazil zove
u derbije snažne ,nove.
LETI HRVATSKA LOPTA PREKO BRAZILA
Čim sam se rodio
u zraku i pod vodom
navijam za nogometnu reprezentaciju Hrvatske samo trčati za loptom
Hrvatske po Brazilu!
IDEMO ZA NJU - HRVATSKU!
Povijest se ponovit može
deve’st osma ispod kože
Šuker,Boban,Štimac,Bilić
danas je to Luka Modrić
Rakitić i brzi Olić
Srna ,Sammir i Jelavić
Pranjić Lovren i Vrsaljko
zapamtit će i njih sva’ko.
Vratari nogometne reprezentacije Hrvatske su refleks neba,
a braniči su čelični glečer ako vezni igrači krenu u trk ode glava kad tad!
Jako brzo će ubaciti loptu u jedan od ćoškova Brazila!
Sa tribine gromoglasno
Šimunić se dere jasno
nismo spremni mi za dom
sve do kraja bit će lom.
Napadači su gnjurci
u dubini igre - ali ko će biti zidar igre to se još ne zna osim na vodenom terenu...
Uz njega će stajat Strinić
Kranjčar,Badelj ,Iličević
vikati će iz sveg’ glasa
tu je Ognjen prva klasa.
Hrvatska nogometna reprezentacija kad srcem zaigra rađa se jutro svih nada,
A Ivica Olić vječni dribler
pleše kao vatra na vjetru.
Pletikosa i Pašalić
Subašić i mladi Rebić
Eduardo ,Zelenika
najbolja je to karika.
Mandžukić je pijanista koraka i udara glavom jutra...
Eduardo de Silva će lako preskočiti
svako nogometno minsko polje
zajedno sa Nikicom Jelavićem, Apolonom nogometa
koji igra na četiri noge!
Za driblanje i golove
Mandžo zna sve trikove
Kovač samo kima glavom
vatreni smo i sa stavom.
Leti lopta okrugla Biti je ili ne biti!
Hrvatska ili Brazil?
Pitanje je sad!
Ali u ovoj gustoj masti tekme i remi je pobjeda!
Zato hrvatski bljesak napada
mora krenuti u napad dok ne svisne!
Susrest ćemo mi i Bosnu
izgaziti travu rosnu
statistikom hvala Bogu
u finalu igrat mogu.
Zato hajmo svi zajedno predsjednici i pjesnici
domaćice,policajci,manekeni ,obrtnici
poslovnjaci ,menadžeri,beskućnici ,bogataši
pokažimo vatrenima koliko su sada naši.
25
potepuhov list prijelom.indd 25
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Broj 1, lipanj 2014.
Ja sam Hrvat!
‘’Mi smo braćo hrvatskog sinci plemena,
nećemo se zakletog stidit imena,
da na svijetu starijeg nema roda od našeg,
nema od hrvatskoga roda slavnoga’’
Navijam za Hrvatsku, strasno. Kad Hrvatska gubi napijem se od tuge, a kad pobjeđuje od sreće.
Jebeno je samo to da sam pesimist. Razlika između pesimista i optimista je da pesimist ponešto zna.
‘’Ercegovac kukavica nije, smrt ga gleda, on se na nju smije.’’
Zdenko Jelčić
‘’Pesimistička oda hrvatskoj slavi’’ (Prpošna elegija)
‘’Još Hrvatska ni propala,
al* će uskoro,
trudimo se mi svi skupa
da je sjebemo.’’
Ode u Brazil vojska nam mlada,
izjave pršte na sve strane,
u stanju je ona svakog da svlada,
protiv te sile nema obrane.
Mandžukić, Rakitić, Modrić i Srna,
sila su oni sami po sebi,
šanse su Brazilu manje od zrna:
Pobjedit Hrvatsku?:’’Ma daj, zajebi.’’
Evo braće, evo Hrvatina,
nek udara ko se dogovara.
Evo braće, evo lude kuće,
za gvožđe će uhvatiti vruće.
Evo braće, evo roda moga,
ne boje se ni vraga ni boga.
‘’Evo braće, evo Hrvatina,
svi ko jedan, tvrdi kao stina.
Evo braće iz rvackog doca,
ne boje se ni noža ni koca.
Evo braće, dvostrukih rebara,
nek udara ko se dogovara.’’
‘’Bilo je vlažno, bilo je vruće,
a crnci pletu ko vrazi crni,
opet je sudac bio za njih,
nije svirao faul na Srni.’’
Sreća je bila na njinoj strani,
vrag odnija i onog kmicu,
Plete je šupalj, ništa ne brani,
pa mu je Eto zabija tricu.
‘’Gotovo nije, ima još nade
sada su pred nama Meksikanci,
naši se sigurno preko njih vade,
oni su naši stari znanci.’’
Tako će biti do tekme prve
onda počinju kukanja stara:
‘’Zajeba si nas sudački crve,
bija si za njih, dali ti para.’’
Moramo tući sa osam : nula,
al ništa nije nemoguće,
samo da Olić nijednom ne fula
i da nam opet ne bude vruće.
‘’Bilo je pakleno vruće, vlažno
tukli nas Žuti, po nogam do bola
i pucali su suviše snažno,
tako smo popili sva četri gola.’’
‘’U prvoj minuti pogriši Plete,
u drugoj Lovren, jebo se on
u dvadesetoj usra je Pranjić,
popuši fintu, trapav ko slon.’’
‘’Al* ništa zato ima još nade,
sada su pred nama Kamerunci,
jači smo od njih to svako znade,
to su ti samo obični crnci.’’
Raspa se igra i poče svađa
i povikaše svi u glas
‘’Ovake junake niko ne tuče,
suci su bili protiv nas.’’
Driblat ćemo ih, gurat kroz noge,
golove davat koliko treba,
i onda svima pokazat roge,
naša je granica do samog neba.
Hrvati su bili, kako je svima poznato, ponosni dio K&K
monarhije. Monarhija je neslavno propala, a od svih
tekovina, tog slavnog vremena, Hrvatima su ostala
samo slova K i K.
Prvo se danima kurče, a potom danima kukaju.
Dijana Jelčić
Musculus Sartorius
dug, predugačak,
musculus Sartorius,
krojač kroji sudbinu,
prekraja poslanje,
igrač pada na koljena
i od boga traži
pomazanje.
Suze liju oči vremena,
tuga nogometnog bremena,
vraćanje na obronke
Sparte,
imperativ antike,
budi buntovnike.
Uzbuđena
čekam tu igru,
tu spretnu pokreta
čigru,
snagu krojača
koji se Gordijevog
mača laća
i rezom sudbine,
u dubini igrača,
budi usnulog
Nikinog svirača.
26
potepuhov list prijelom.indd 26
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Broj 1, lipanj 2014.
Silvija Šesto
Prvenstvo devedeset i osme
Borče Panov
Ah, ta laka lopta
Sa levom i desnom epilepsijom
na trepavicama
zaljubljen
na kolena pada Čarli
na brzinu, na brzinu
otkačen
sa levom i desnom muvom
brzo, brzo
/il sa malodušnošću i prebrzo/
žonglira sa
jabučicama u crno-belo ubrzanom gradu
...odjednom
obuhvaćen
iskotrljan iz
velikog mehanizma
/lagera, zupčanika, oprugai slično/
Salutira nalik čistokrvnom Fireru
sa mini brčićima
/identično poklopljenim/
sa loptom kojom je svet zaokružen
žonglira, salutira, žonglira
/ispravi zadnjicu!/
Žonglira Čarli
dok gravitacija lebdi
i smeh onda da nas napuše dok svet opet ne pukne
...a ja, šta ja?!
gde li sam ja?
Pa eto tu,
ovde - između
desne i leve muve
Čarli!
Devedeset i osma
ljeto
biram na Dolcu vesele zidnjake
dimnjačaru đavolsko stvorenje, ne diraj me, izgorit će pečenje
još tri mjeseca i bit ću trudna
treći put
gdje se mila srca slože, tu se lako kuhat može
biram
nije lako
izbor i općenito izbori varljiva su stvar
varka
kuharice manje zbori da ti ručak ne izgori
izabrala!!!
klasika
Za živce
Pravo krivo, križići
Nogometni križ
Biograd
Terasa
Tamo gdje mi je prišao Mile niotkud
Puna ratna sprema
I pitao
Dok sam ja kuhala:
Hej, mala, imal’ đe bijele tehnike, očuvane, namještam stan u Zadru pa...
Vez, sitni
Telkač na plastičnom stolu marke „preveč“
Nisam mislila da ću završiti zidnjak
Nisam mislila da ćemo daleko stići
Tako daleko stići, a onda pod povećalo
Kao mravi
Općenito sam malo mislila, puno kuhala, gledala i vezla
Zadnji ubod u prst i platno
Tako ušvicanog nježno
Vatreno
Položih
Gledah
pa
u autu koji je prešao tristo dvadeset i jednu tisuću
po vidljivo mjesto
po krš i lom
Nas dvanaest raspoređenih
U gepeku s najmilijima
Položena
Strojnice, bombe, vatromet
veselje
bahatost u završnici
Poraženost u konačnici
Plavi konac
Za fini ručak
Lagano kroz mlaku vodu i blagi omekšivač
Pa u okvir za vječno sjećanje
Neponovljivo
Od devedeset i osme ne gledam
Samo kuham
27
potepuhov list prijelom.indd 27
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Broj 1, lipanj 2014.
Metafizičko predziđe nogometna bola Strah i drhtanje u svijetlu
Tursko-hrvatskog ogleda na Euru 2006.
Romano Bolković
Nedjeljna propovijed,
Psalam 55:
Strah i trepet i Slaven Bilić
IN TE DOMINE SPERAVI!
Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!
Ne gubimo mi stoga jer se prerano
radujemo uspjesima, koji ionako redovito
izostaju pa se nemamo čemu radovati,
nego gubimo iz straha* zbog činjenice da
je nogomet ili povijest igra u kojoj na kraju
redovito pobjeđuju Nijemci ili Turci, sasvim
svejedno, samo mi nikada i nikako ne, ako
se kao pobjeda ne računa naša osebujna
sposobnost da uništimo i Otomansko
carstvo kao i Habsburšku monarhiju, i Turke
i Nijemce podjednako strpljivo, uspješno
i savršeno, kao da ih nikada na svijetu nije
bilo! E, tu smo nepobjedivi: ne postoji taj
civilizacijski domet na relaciji koju je nekoć
spajao Orient Express, a da ga mi ne bi mogli
destruirati.
In te, Domine, speravi; non confundar in
aeternum!
Motto Benedikta XV, preuzet iz Psalma 70;
motto Alojzija Stepinca.
Ovo će nas proganjati cijeli život., rekao je
Slaven Bilić komentirajući ishod utakmice
Hrvatska – Turska.
Što će to Slavena Bilića i Bilić Boyse - koji su
to postali iz komercijalnih potreba hrvatskih
medija nespremnih Josipu Prudeusu platiti
naknadu za korištenje njegova naziva
„Vatreni“ – proganjati cijeli život?
Ispadanje iz daljnjeg takmičenja Europskog
prvenstva u nogometu 2008?
Rezultat utakmice s Turskom?
Ne.
Proganjat će ih „ovo“.
28
potepuhov list prijelom.indd 28
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Te posljednje dvije minute utakmice
nemoguće je opisati., savršeno točno
opisuje Slaven Bilić ono „neopisivo“ iskustvo
koje je njemu nemoguće verbalizirati.
No ono o čemu nije moguće govoriti,
ono je o čemu je nužno pisati - Wovon
man nicht sprechen kann, darüber muss
man schreiben; u onome što je potisnuto
postojećeom društveno-simboličkom
mrežom zabrana, pisanje sluti utopijski
potencijal.
O čemu je, dakle, man nicht sprechen kann, i
o čemu darüber muss man schweigen?
Ono što će Slavena Bilića i nogometne
reprezentativce Hrvatske proganjati cijeli
život, okrutna je kazna: duboko religiozno
iskustvo za koje je Slaven Bilić na tiskovnoj
konferenciji dan kasnije tražio adekvatni
glagol: ne plakanje, nego prije “ridanje”,
rekao je.
Strah i drhtanje, rekao bih.
Hrvatska naime nije naprosto izgubila
utakmicu protiv Turske: Hrvatska nije
izgubila s 1:0, dobivši gol u posljednjoj
sekundi utakmice, što bi samo po sebi
bilo dovoljno tragično, ali za finalnu kaznu
nedovoljno okrutno.
Hrvatska dakle nije izgubila nešto što
ionako nije mogla riješiti u svoju korist, ne
uspijevajući postići gol u regularnom tijeku
utakmice.
Hrvatska nije izgubila nešto, recimo šansu da
pobijedi boljim izvođenjem jedanaesteraca.
Ne, naprotiv, Hrvatska je izgubila sve, jer ne
samo da je postigla zgoditak, nego je taj gol
postignut na samom kraju utakmice, i, sve
što je trebalo učiniti, bilo je samo minutu
sačuvati rezultat.
Hrvatska je minutu prije kraja utakmice
imala sve; minutu kasnije, nije imala ništa.
Ono što je izgubila, ono što će Bilića i Boyse
proganjati cijeli život, osjećaj je da su izgubili
sve što su imali!
Duboko mističan osjećaj: osjećaj da im je,
otvoreno to recimo, Bog oduzeo sve što
im je netom dao, i da je jedno i drugo, i
darovanje i oduzimanje, učinio s vrlo jasnom
Broj 1, lipanj 2014.
nakanom: ta je nakana okrutna kazna čija
je svrha, unatoč tome što darüber muss
man schweigen, svima sasvim jasna kao
međugorska vizija: hrvatska nogometna
reprezentacija okrutno je kažnjena jer
dragi Bog misli da je ponašanje naše
reprezentacije svetogrdno!
Bilić (i) Boysi naprosto su uvrijedili Boga, i
Bog im je to jasno dao do znanja.
To je ono što će Bilića i reprezentativce
proganjati cijeli život: sasvim jasna spoznaja
da ih je Bog ne samo kaznio time što im je
oduzeo već darovanu pobjedu, nego da ih je
kaznio upravo zbog načina na koji su kanili
pobijediti: idolopoklonički privatizirajući
samog dragog Boga!
O čemu je zapravo riječ?
Konvencionalna bi kritika ovog događaja
imala sljedeću dijalektiku:
1. Ponajprije bi se nekritički, poput Davora
Butkovića, kazalo da je Slaven Bilić alegorija
suvremenog Hrvata: on je navodno
moderni, prosvijećeni europejac, vrlo jasnog
sustava vrijednosti izgrađenog na poštivanju
rada, snošljivosti i javne odgovornosti, što
je fraktalno, poput lista na drvo, prenio i na
cjelokupnu strukturu reprezentacije.
2. Potom bi prvotan dojam bio negiran,
zanijekan rezigniranom konstatacijom da
je ta površna impresija nažalost tek varljivi,
izvanjski utisak: nekonvencionalni ležerni
roker zapravo je okorjeli konzervativac
koji reprezentativce motivira nacionalnom
mitologijom Thompsonovih budnica i
religioznim fanatizmom karizmatika Zlatka
Sudca.
3. U konačnici, zaključilo bi se da je poraz
Hrvatske od Turske dobrodošao čin
denuciranja drugog prvim: Thompson nije
Rammstein, štoviše, Rammstein isključuje
Thompsona, i obratno!
Evo potpourrija s portala ‘Jutarnjeg lista’ koji
iscrpno varira tu temu:
Izgubio je notorni balkanski mentalitet.
Slaven Bilić, koji je navodno roker a motivira
igrače Thompsonom, navodno alegorija
modernog europskog stručnjaka a stimulira
igrače propovijedima karizmatika Zlatka
Suca, histerik je koji skače kao majmun u
119. minuti utakmice, dekoncentrira tim,
i umjesto da sugerira da se lopta izbija
što dalje od gola ili rade faulovi na sredini
terena, on razjebe igru svađajući se sa
sucima i tražeći nefunkcionalnu izmjenu
igrača! Da nije histerizirao, nego da je
igračima naredio da drže loptu u nogama
ili je izbijaju van, minuta bi prošla kao od
šale. Ovu je utakmicu izgubio Slaven Bilić, i
to je sve. Nema tu govora o sreći, jer mi smo
kažnjeni mentalitetom: to se vidi ne samo
po Bilićevoj histeriji, nego po elverima koji
su završili izvan okvira gola! Čista psihoza!
No, kako bi ti ljudi i imali normalnu psihu
i bili stabilni, kad žive usred magluština
nacionalne mitologije (Thompson) i vjerskog
fanatizma (bilocirani karizmatik Zlatko)!
Ovaj će poraz ostaviti definitivan pečat
na ovoj generaciji - pečat loosera, onih
koji jednostavno nisu pobjednici, baš kao
što to Turci naprosto jesu! Bilić je zaista
suprotnost Terimu: za moguće izvođenje
jedanaesteraca ove psiholabilne diletante
pripremio je tako da od četiri udarca s 11
metara u objekt dug 732 a visok 244 cm
tri su posve promašila cilj - što je teško
objasniti čak i slabovidnim osobama - a
jedan je udarac obranjen! Tri od četiri
penala, dakle, izvedena su katastrofalno
loše, a momčad je, kao, pripremljena za
europsko prvenstvo! Očito je da je momčad
bila nespremna za ovakav rasplet događaja:
niti su uvježbavani jedanaesterci, niti je
psihološka priprema bila adekvatna. Sjetimo
se samo ponovljenog Šukerovog penala
protiv Rumunjske, famoznog opipavanja
bila i egzekucije u isti golmanov kut! Bilićevo
histeriziranje nakon Klasnićevog gola, kao
i nesposobnost da igrače motivira nakon
završetka produžetaka, naprosto su presudni
momenti ove utakmice! Nažalost, bijeda
ovdašnje javnosti, poglavito medija, takva je
da će propustiti suočiti se s ovim notornim
činjenicama. Dapače, one će biti snažno
potisnute, ne bi li prvom sljedećom prilikom,
u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo, to
29
potepuhov list prijelom.indd 29
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
snažnije briznule na površinu: nikad više
krtičnjaka na Maksimiru, nikad više 1:0 u 119.
minuti protiv momčadi koja nije napravila
jednu jedinu priliku u dotadašnjem tijeku
utakmice! Sve što je Biliću palo na pamet,
nakon Klasnićevog gola, bila je tipična
provincijska perfidija: idemo ukrasti
vrijeme izmjenom igrača! Nažalost, suci
nisu ovdašnja bagra, pa su ga ne samo
ignorirali, nego i kaznili: Bilić je izravno kriv
što se utakmica otegnula i nakon 120-te
minute! Jasno da je sudac pustio igru, kad
se hrvatski selektor, out of the blue, svađa s
linijskim i četvrtim sucem, baš kao da je on
Terim i da gubi u posljednjim sekundama, a
ne obratno: Bilić je naprosto izgubio obrise
realnosti, posve izgubivši prisebnost. To
stoga jer je - dokazao je to nažalost fatalno
- sasvim nezreo, i kao trener i kao čovjek.
Presudan je ovome dokaz i posvemašnje
odsustvo svijesti o vlastitoj krivici za sinoćnji
poraz. To je ono što u Bilićevom slučaju
najviše brine - nedostatak bilo kakve
refleksije! To se, naime, ne da naučiti. I stoga
će Slaven Bilić ostati ono što je sinoć postao
- looser! Sušta suprotnost Terimu!
„Smiješno je što idemo kući, a od nikoga
nismo izgubili” - rekao je Kovač. Točno:
nismo izgubili ni od koga doli od samih
sebe. Jer, Bilić je, umjesto da vodi tim, imao
bitnijeg posla: “Velik rat na terenu pratio je
rat izbornika uz aut-liniju. Naš Slaven Bilić
i turski izbornik Fatih Terim na trenutke su
gubili kontrolu. U jednom trenutku došlo
je gotovo do fizičkog obračuna između
dvaju trenera i da nije bilo četvrtog suca
Manuela Mejuta Gonzaleza, tko zna kako
bi sve završilo. Terim i Bilić bili su blizu
sudbine koju su doživjeli Joachim Löw i
Josef Hickersberger na utakmici Njemačka
- Austrija. Izbornik turske reprezentacije za
prvog poluvremena stalno je protestirao
zbog sudačkih odluka, a nakon jednog
prekršaja Slaven Bilić mu je rukom pokazao
da se smiri. Na to je Terim krenuo prema
našem izborniku, no srećom sukob je
Broj 1, lipanj 2014.
spriječio četvrti sudac koji je oba trenera
poslao na njihove klupe.“
Ono što neće vidjeti hrvatski mediji, vidio
je BBC, kojemu se teško može predbaciti
pristranosti ili inkompetencija: “Hrvatski
izbornik Bilić počeo je slaviti svoju najveću
pobjedu, ali nakon primljenog pogotka
nije uspio dići igrače, koji su već prije
jedanaesteraca izgledali pobijeđeno”,
ustvrdio je BBC. Savršeno točno!
Kad smo već kod stereotipa, o kojima
ovdje govorimo, važno je dakle uočiti
da i nama, recimo jučer protiv Turaka, u
našem kukavičluku, kao i vama u vašoj
“kurčevitosti”, podjednako nedostaje sasvim
obične, normalne srčanosti: Hrvati se zbog
svoje navodne racionalnosti - navodne, jer
sve je samo ne racionalno na EP dovesti vlč.
Sudca, kao duhovnog mentora nogometne
reprezentacije, budući da je to kao da
poneki haićanski sprinter dovede voodoo
vrača i pred trku zakolje pile - naprosto
oduzmu i paraliziraju, baš kao što Srbi
u svojoj bojazni histerično započinju
megalomanske hula-plesove: Igrale se
delije…. Vi prereagirate, mi ne reagiramo.
Učinak je podjednako neuspješan. Umjesto
da protiv trome i drugorazredne Turske
iskoriste sve svoje tehničke prednosti,
jučer su naši svaki mogući ofanzivni pas
igrali defanzivno: nije bilo situacije da u
alternativi proigrati naprijed ili vratiti unazad
nije odigrana potonja varijanta, što je već
prokomentirao Günter Netzer. Razlog je
isključivo i jedino psiha: strah od poraza,
strah od toga da se neće moći dati gol ako
kiksamo, tj. ako evidentno slabija Turska
ne postigne gol nekom našom greškom!
Strah od vlastite greške, to je ono što ovu
reprezentaciju silno inhibira, i s čime Bilić
nije znao izaći na kraj, jer, pokazalo se, on
je trivijalni licemjer koji lupeta o heavy
metalu, a onda frlji Thompsona, no kad treba
devetorici bosanskohercegovačkih Hrvata
objasniti da od Turske ne treba strahovati
iskonski, kao raja od janjičara, onda u pomoć
pristiže stigmatizirani velečasni! Dakle,
provincijski mumbojumbo, bacanje graha
i bajanje! Primitivizam, u jednu riječ. To se
sada događa i u komentarima: umjesto
da se prizna kako bez Dudua nitko ne
zna dati gol, ovdje se lupeta o romanima
koje bi trebalo napisati o Oliću (Idiot II,
što li?), i nacionalna se histerija nastavlja,
sve s ciljem da se izbjegne suočavanje s
realitetom: mutne magluštine nacionalne
ili religiozne fantazije, barokno coprnjački
srednji vijek, to je ono što je stvarnost u
kojoj žive Bilićevi boysi, a ne jasne konture
suvremenog europskog svijeta, kakve
recimo uspostavlja Gus Hiddink u Rusiji.
Talijani u svojim komentarima hvale Modrića
i Rakitića, kao neosporne talente, ali se čude
da im glave i noge ne sudjeluju u istom
poslu! E, to je to! I tko sad može kazati da su
Talijani zlonamjerni!? Jedino, to naši supijani,
bedasti sportski novinari ne vide - recimo,
komentar Igora Štimca koji histeričnog Božu
Sušeca opominje da treba prestati slaviti, da
nije još gotovo, da treba vrlo čvrsto stati na
pozicije, i ne dopustiti bilo kakvo ubacivanje
lopte naš šesnaesterac! Naravno, Štimac zna,
jer Igor je nogometaš, ali, tko bi išta naučio
budalu Sušeca, koji je već zaključio da Turci
Basela vidjeti neće! I....I sve se dogodilo
kako je Štimac opisao, samo, dogodilo
se ono što je Štimac kazao da se nikako
ne bi smjelo dogoditi. Ta razlika, Štimca i
Sušeca, razlika je racionalne i iracionalne
Hrvatske. Lupetanja i razumijevanja. No,
kod nas euforična lupetanja komentiraju
ono što svi vidimo, reinterpretirajući
događaje u skladu s ideološkom matricom
ili privatnim deliričnim priviđenjima, a oni
razumni rezignirano zaključuju da su na
vrijeme upozoravali. Poslušajte dakle Štimca
ponovo: pustite snimku i dobro slušajte! Sve
što je čovjek kazao da se ne smije učiniti,
učinili smo, sve što smo morali napraviti,
nismo napravili! Naravno da onda preostaje
voodoo i Alah, i interpretacije: Turke čuva
Bog! Kakvi smo mi provincijski idioti, Bože
me sačuvaj!
***
Oliću bi trebao profesionalni savjetnik
objasniti da bi za njegovu karijeru najbolje
bilo da se bavi atletikom, dotično srednjim
prugama, i to iz dva razloga: njegovo
besciljno trčanje dobit će napokon konačni
30
potepuhov list prijelom.indd 30
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
smisao i cilj, a napokon će moći trčati
neopterećen loptom koja mu se sapliće
o noge! Onaj simpatični debeljuškasti
Kranjčar, koji cijeli život igra nogomet ali
u igri s normalnim dečkima bilo koje rase,
vjere, nacije ili svjetonazora ima snage
tek za tri četvrt utakmice, trebao bi pak
haklati u Kutiji šibica sa Samovojskom, ako
taj još postoji i igra; za veće napore Debs
naprosto nije sposoban. Robert Kovač,
bacajući u stanci između dva produžetka
bocu s vodom, dobacio je: Pička vam
materina, svi ste se usrali! Njega bi trebalo
zaposliti kao psihologa ovoj grupaciji
kumeka, podkondicioniranih haklera,
srednjeprugaša i kratkovidnih psihotika koji
cijeli život igraju u najboljim ligama svijeta,
ali onda nisu u stanju s 11 metara pogotiti
objekt dužine 732 centimetra! To je kao da
filharmoničar na rođendanu vlastita djeteta
ne zna odsvirati “Happy birthday”! Dobro
nas Talijani zajebavaju po novinama: trebali
bismo kao flagelanti hodati po ulicama goli
do pasa, i udarajući se bičevima po leđima
mrmljati: Mea culpa, mea culpa...Ali, za to bi
bilo potrebno imati barem malo ponosa, ako
već ne i klasičnu naobrazbu.
***
Nemojmo vrijeđati Turke! Kakve oni imaju
veze s Balkanom? Pa oni su ovdje pet
stoljeća pokušavali u Bosanskom vilajetu
i Rumelijskom beglerbegluku organizirati
civiliziran život i kulturnu infrastrukturu, no,
vidio si kako je taj povijesni eksperiment
neslavno završio! U tome stari i jest stvar
da smo mi igrali s devet igrača čiji su pređi
podanici tog istog slavnog Otomanskog
carstva, pa Robi Kovač mora suigračima
vikati: Pička vam materina, usrali ste se
od straha! To su ti povijesni atavizmi, taj
kukavičluk: mi smo izgubili utakmicu u prvih
20 minuta, ustrašeni spoznajom da plitkoj
formaciji Turske, dadu li nam gol, ne ćemo
moći izjednačiti rezultat sve da igramo tri
utakmice u kontinuitetu! U tome je bio naš
jedini i glavni problem, do Bilićevog solonastupa u 119. minuti.
Broj 1, lipanj 2014.
Ne gubimo mi stoga jer se prerano
radujemo uspjesima, koji ionako redovito
izostaju pa se nemamo čemu radovati, nego
gubimo iz straha zbog činjenice da je
nogomet ili povijest igra u kojoj na kraju
redovito pobjeđuju Nijemci ili Turci, sasvim
svejedno, samo mi nikada i nikako ne, ako se
kao pobjeda ne računa naša osebujna
sposobnost da uništimo i Otomansko
carstvo, kao i Habsburšku monarhiju, hoću
kazati i Turke i Nijemce podjednako strpljivo,
uspješno i savršeno, kao da ih nikada na
svijetu nije bilo! E, tu smo nepobjedivi: ne
postoji taj civilizacijski domet na relaciji koju
je nekoć spajao Orient Express a da ga mi ne
bi mogli destruirati: ako ne ide drukčije,
dinamitirat ćemo prugu! Mi radimo na duge
staze, neprimjetno, stoljećima, kao tiha voda
što brege dere! Tortura vodenih kapljica
slama i najpostojanije! Nema toga tko bi se
mogao oduprijeti tim našim htonskim
silama, i zato je ova pobjeda Turske Pirova
pobjeda: preskupo su je platili, vidjet ćeš, i
ova se generacija Turaka neće oporaviti od
ovakve pobjede sljedećih deset godina!
Ispast će od Nijemaca s tri-četiri gola razlike,
a količina sreće koju im je kismet udijelio
iskorištena je protiv Švicaraca, Čeha i Hrvata
za desetljeće unaprijed. Gotovi su Turci, pazi
što ti ja kažem. Inače, nikakve siledžije ovdje
ne prijete nikome, osim, kao što čitaš,
novinarima i gay-populaciji. E, sad, ako si baš
takve nesreće da si novinar, pritom i peder, a
na nesreću srpske nacionalnosti, stari, čuj,
ipak previše tražiš od života! S tim
karakteristikama najebat ćeš i za posjete
Buckinghamskoj palači, a gdje ne bi u
pasivnim krajevima Lijepe naše!
***
Pogledajte dobro gornju fotografiju, koja je
za anale i trebala bi stajati na ulazu u
Hrvatski nogometni savez, kao što je na
izlazu iz crkvi slikan prizor Posljednjeg suda:
Petrića je zagrlio sudac Roberto Rosetti,
pokazajući u tom činu ne samo svu
objektivnost svoje pozicije, nego i duboku
njenu humanost: baš zato jer je bio savršen
sudac jučerašnje utakmice, Rosetti je u
svojoj nepristranosti mogao uvidjeti svu
tragiku zbivanja koje je naprosto obuzelo
hrvatske nogometaše. Nakon
izjednačujućeg gola Turaka, mi nismo imali
vremena procesuirati što nam se uopće
dogodilo, i igrači su u krugu, čekajući
izvođenje jedanaesteraca jedan drugoga
pitali tko je trebao čuvati Semiha, kako je
primio loptu, itd.! Rosetti je shvatio potpunu
izgubljenost Petrića i ostalih naših izvođača
(zapravo svih igrača), i jednostavno je
krenuo tješiti čovjeka koji vjerojatno uopće
više nije znao ni što se zbiva, ni gdje se
nalazi, ni kamo treba pucati, ni kako je
uopće do svega toga došlo! Fascinantan
prizor, nevjerojatna fotografija. To što je
sudac zagrlio igrača jedne momčadi, one
koja je izgubila, koja je promašila 3 od 4
penala, znači samo jedno: savršeno je
shvatio dubinu tragike te momčadi i tih ljudi,
kao i njihovu posvemašnju pometenost.
Nažalost, u Hrvatskoj se ovaj Rosettijev stav
uopće ne razumije, jer, razumjeti ga, značilo
bi osvijestiti vlastitu slabost. To pak mi nismo
u stanju izvesti: to da nekakav idealni Štimac
nekom arhetipskom Sušecu jednom za
svagda kaže: Prestani lupetati i histerizirati,
smiri se dok sudac ne kaže da je kraj, i odradi
do kraja započet posao! To mi očito niti
razumijemo, niti znamo.
Meni naprosto na pamet ne pada upuštati se
u ovakvo nijansirane analize koje pate tek od
jedne mane: posve su izlišne!
Ono naprotiv o čemu je nužno pisati, jer se o
tome ne može govoriti, okrutna je kazna
koju Slaven Bilić i njegovi Boysi neće
zaboraviti dok su živi, jer će ih ona progoniti
cijeli život, kako tvrde.
Hoću kazati: ja ne mislim da Bilića pogađa
transeutna kritika, ona koja bi s pozicija
ničim dokazanog prosvijećenog
kozmopolitizma devetoricu
bosanskohercegovačkih Hrvata, Slavena
Bilića, Thompsona i vlč.Sudca tretirala kao
uskogrudne zatucane ksenofobe, ognjištare,
desničare, nacionaliste i katoličke
fundamentaliste!
Ne, upravo suprotno, ja i Bilića i Boyse
uvažavam kao iskrene patriote i vjernike, i
upravo zato, jer su pravi Hrvati i katolici, s
imanentnih pozicija, upozoravam na božji
gnjev koji se na reprezentaciju, a time po
principu pars pro toto i na cijelu Hrvatsku,
netom sručio: Hrvatska je okrutno kažnjena,
i ono što je Biliću naoko neopisivo, svakako
treba osvijestiti: Što smo to naime zgriješili,
što smo to Bogu krivo učinili, da smo tako
okrutno kažnjeni?
31
potepuhov list prijelom.indd 31
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Odgovor je očit i krije se u samoj temeljnoj
postavci situacije koju propitujemo: sasvim
je evidentno da dragi Bog misli kako je
ovakva vjera lažna i kao takva za samo
kršćanstvo, a posebno za njega, dragog
Boga, naročito uvredljiva!
Kakva vjera?
Pa vjera koju demonstrira Slaven Bilić i o njoj
rado i nesputano govori, bilo izravno, u
komunikaciji s novinarima, bilo neizravno,
komunicirajući s javnošću različitim znacima
i oznakama svoje vjere, medaljicama koje
tijekom utakmice gubi pa traži, narukvicama
koje zorno ističe, itd.:
Dobar sam s velečasnim Zlatkom Sucem, u
stalnom smo kontaktu, dogovorili smo se da
nas posjeti. Doletio je i proveo popodne s
nama. Razgovarao je s pojedinim igračima,
odslužio svetu misu u kapelici u sklopu
našeg hotela. Drago nam je da je došao i
čast nam je što je bio naš gost – rekao je Bilić
na konferenciji za novinare u Klagenfurtu.
Slaven Bilić i inače je paslika Butkovićevog
idealiziranog opisa prosvijećenog, mladog
profesionalca koji se dramatično razlikuje od
suvremene Hrvatske: odaje to gotovo
amblematična situacija s press-konferencije
održane nakon utakmice Hrvatska – Turska:
Nekakav nadobudni žurnalist isukao je
navodno zgodno pitanje - Kakvu ćete glazbu
slušati nakon te predstave?
- Molim sljedeće pitanje - ispalio je Bilić.
Još jedan sklon bizarnostima:
- Jeste li izgubili svoju hamajliju dok ste
proslavljali Klasnićevo vodstvo?
- Što reći na takav upit, to su pizdarije.
Novinari su dakle sasvim prozreli o čemu je
tu riječ, i ova to dva jednostavna pitanja,
postavljena ne slučajno susljedno, u
potpunosti otkrivaju:
Jest, mi imamo izražen nacionalni naboj,
ljubav prema domovini i ljubav prema
Bogu., znao je govoriti Slaven Bilić, pa je
sada i upitan o nacionalizmu, ali i o
praznovjerju, na koje je uglavnom sveo
patriotizam i vjeru.
Na to Bilić nije imao odgovora, štoviše, javnu
je odgovornost odmijenila nesnošljiva
Broj 1, lipanj 2014.
opaska da su takva pitanja, a riječ je o dva
presudna pitanja koja javnost može i treba
uputiti Slavenu Biliću, obična pizdarija!
Za Bilića mahnito traganje za medaljonom s
likom Ivana Pavla II nije pizdarija kad,
umjesto da prati utakmicu, za vrijeme meča
moli Sv. Antu da mu pomogne pronaći
hamajliju na koju je taj medaljon sveo: Bilić
naime čvrsto vjeruje da će mu takvi
predmeti donijeti nogometni uspjeh, i to
svođenje krunice na zečju šapu jednako je
svetogrdno kao i svođenje medalje Svetog
Benedikta – zaštitnika Europe i revnog borca
protiv Sotone: vade retro… - na profani
nacionalistički amblem!
Bilić je fetišist: vjerske su parafernalije njegov
metafizički casco! Nije manje važno da je za
Bilića utakmica nogometnih reprezentacija
Hrvatske i Turske tek odraz gigantomahije,
kozmičkog obračuna, pri čemu se diskretno
uvodi motiv ogrješenja o prvu zapovijed
Dekaloga: Jahve ima takmaca, jer uz Turke je
tradicionalno Alah! Konačo, da ne širimo
temu, izbor je dušebrižnika nogometne
reprezentacije Hrvatske, a part od činjenice
da nogometna reprezentacija Hrvatske
uopće treba i ima dušebrižnika!, pao baš na
velečasnog koji je karizmatičan po svojim
stigmama – dakle po izvanjskim znacima
vjere! Očito, Biliću i vjernicima hrvatske
nogometne reprezentacije ti su izvanjski
znaci prijeko potrebni, neophodni da bi
vjerovali:
“Da su hrvatski nogometni reprezentativci
predvođeni izbornikom Slavenom Bilićem
produhovljeni pokazali su i dan uoči
dvoboja s Poljskom na Europskom
prvenstvu. U posjet im je, naime došao ni
više ni manje nego velečasni Sudac.
Hrvatski izbornik stoga je na presici na
Wörtersee stadionu pojasnio kako je došlo
do duhovnog posjeta.
- Velečasni Zlatko Sudac jedan je od mojih
prijatelja i pozvao sam ga da nam dođe u
posjet. On se ni u jednome trenutku nije
dvoumio.
Imao je velečasni Sudac puno posla.
- Razgovarao sam sam s njime, a i igrači su
imali priliku sjesti sami i pričati. Mahom su
svi to i napravili - otkrio nam je Bilić.
No tu zadaća gosta - namjernika nije završila.
- Nakon što je popričao sa svim igračima
održao je Svetu Misu u kapelici pored našeg
hotela - nastavio je Bilić.
Osobito mi je drago što nas je posjetio
Velečasni Sudac. Velika nam je čast što je
došao kod nas. Daje nam duhovnu snagu
- rekao je na kraju Bilić.
Duhovna je snaga iznimno važna u korpusu
hrvatske nacionalne selekcije. Vjerska
obilježja sastavni su dio gotovo svakog
našeg reprezentativca. Poput smeđih
narukvica s likom Gospe.
- Mislim da nas više od polovice ima ovakvu
narukvicu - potvrdio nam je i motor pokretač
većine hrvatskih akcija Luka Modrić.
Osim narukvica nose se i križevi, posebno
onaj iz Međugorja. Vjera je snažna.
U stvari, narukvice iz Kine, koje koštaju 4
kune, igračima je nabavio vozač
reprezentativnog autobusa Nenad Špoljarić.
Odmah nakon susreta s Austrijom, drvene
narukvice kupljene u Međugorju našle su se
na rukama Mladena Petrića, Ognjena
Vukojevića, Ivana Rakitića, Luke Modrića,
Igora Budana, Ivana Klasnića, Stipe Pletikose,
braće Kovač i izbornika Bilića. Drvene
narukvice s 12 malih drvenih pločica, na
kojima su sličice Gospe, Isusa, anđela i
svetaca, postale su pravi hit i zaštitni znak
vatrenih. Neki od njih toliko su oduševljeni
njihovim dizajnom i toliko vjeruju u njihovu
pomoć da se nisu zadovoljili samo jednom
– Vukojević i Petrić na rukama nose po dvije
međugorske narukvice.”
Treba li još što dodati? Muss man darüber
bilo što još schreiben?
Hoću reći: Možda to nije vjera, možda je to
praznovjerje?
Što vam se čini?
Mislim, to, ovo neopisivo, što će Bilića
progoniti do kraja života: to da mu je Bog
prvo sve dao, a odmah potom sve uzeo u
samo dvije minute!
To Biliću, kao vjerniku, nije jasna poruka?
Bog mu to poručuje: A možda su stigme
lažni znaci, kaj misliš Slavene?
32
potepuhov list prijelom.indd 32
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Broj 1, lipanj 2014.
Meni se baš čini da je poruka nevjerojatno
jasna: Biliću je, u inverznom obliku, tek
vraćena njegova vlastita poruka: poruka
vjere obila mu se o praznovjernu glavu.
‘Uoči odlaska na Euro četiri meni jako
drage osobe poklonile su mi četiri različita
predmeta. Posvećeni križ iz Lurda te po
jedan medaljon svetog Ante i pape Ivana
Pavla’, rekao je Slaven Bilić.
Psalam 55
Vjerovanje u moć tih predmeta, uz
čiju bi pomoć trebao polučiti sportski
uspjeh, Slavena Bilića čini figurom koja za
hrvatsku javnost ima katarzičan učinak,
per definitionem: oslobađa nas čuvstava
sažaljenja i straha!
Sažaljenja nad onima koji su utakmicu kanili
dobiti uplivom nadnaravnog - protekcijom i
izravnom intervencijom Svevišnjeg čijem su
se zagovoru u svojim potrebama preporučili
-, i straha zbog kojega je Rober Kovač,
između produžetaka, bijesno bacio bočicu s
vodom, povikavši: Svi ste se usrali, pička vam
materina!
Kazao je to u kameru, dakle ne samo njima,
nego svima, nama.
Izvucimo iz tog događaja pouku:
U Strahu i drhtanju Kierkegaard kaže: „Jedna
stara izreka iz izvanjskog i vidljivog svijeta
kaže: ‘Samo onaj koji radi, dobiva kruh’.
Začudo, izreka ne odgovara svijetu iz kojeg
dolazi; jer izvanjski svijet podliježe zakonu
nesavršenstva, i u njemu se opet i opet
ponavlja da i onaj koji ne radi, kruha dobiva,
da onaj koji spava, obilnije dobiva od onog
koji radi…U svijetu duha je drugačije. Ovdje
vlada jedan vječni božanski red, ovdje ne kiši
jednako pravedniku i nepravedniku (Mt 5,
45), ovdje sunce ne sije jednako nad dobrim
i nad zlim, ovdje vrijedi da samo onaj koji
radi, kruh dobiva, samo onaj koji bijaše u
strahu, mir nalazi…“
Tko je pregrmio strah i drhtanje postojanja,
vjeru dobiva. Tad se u jedan čovjekov
trenutak na osobit način Božjom milošću
izlijeva vječnost..
Upravitelju pjevačkoga zbora; uz žice;
poučna pjesma; od Davida.
1 Poslušaj Bože, molitvu moju i ne skrivaj se
vapaju mojemu!
2 Pazi na me i daj mi odgovor! U jadu svojem
lutam okolo, smeten sam
3 Zbog prijetnja neprijatelja, i vike
bezbožnika; jer dižu na me zlo i u gnjevu
progone me.
4 Srce mi se grči u grudima, spopadaju me
strahovi smrti.
5 Strah i trepet nasrću na me, groza se
svaljuje na me.
6 Tada želim: “Da bih imao krila golubinja:
odletio bih odatle i mir bih našao!
7 Jest, daleko bih odletio u daljinu; pustinja
bi mi bila postojbina.
8 Utočište bih brzo potražio sebi od bijesa
bure, od vihora.”
9 Upropasti ih, Svemogući, pometi im jezik,
jer vidim nasilje i svađu u gradu.
10 Oni ga okružuju danju i noću kao svoje
vlastite zidove; unutra vladaju zlodjela i
nevolja,
11 Usred njega bezbožna djela, s trga
njegova ne odlazi tlačenje i lukavstvo.
12 Jest, nije neprijatelj koji me tako grdi: to
bih podnio; ne udara na me mrzitelj moj: ja
bih se skrio od njega.
13 Ne, ti si, čovjek kao ja, prijatelj moj,
pouzdanik moj.
14 S kojim sam pouzdano općio, u povorci
svečanoj hodio u kuću Božju.
15 Neka ih dostigne smrt, neka živi siđu u
podzemni svijet, jer je kuća njihova, srce
njihovo puno zloće.
16 A ja prizivam Boga; Gospod će me spasiti!
17 Uveče, u jutro i u podne tužit ću i uzdisati;
on će čuti glas moj;
18 Dušu će moju otkupiti za mir iz boja proti
meni; jer ih je mnogo bilo oko mene.
19 Bog će čuti; duboko će ih saviti, on, koji
stoluje odvijeka, jer se ne popravljaju, jer ne
štuju Boga sa strahopoštovanjem.
20 Svaki stavlja ruku svoju na prijatelja,
pogrđuje savez svoj.
21 Glatka je licemjerna riječ njegova, ali mu
je svađa u srcu; riječi su njegove blaže od
ulja, ali su mačevi.
22 Baci na Gospoda brigu svoju, i on će
te uzdržati; on ne da da se pravednik ikad
poljulja.
23 Ali one, Bože, rušiš u jamu grobnu; ljudi
puni krvi i prijevare ne sastavljaju polovine
dana svojih. A ja se uzdajem u tebe.
Isus je uzor i u sportu
Gledajući na sport s kršćanskog stajališta,
Marko Rašić ističe: »Tko se bavi sportom,
traži život: zdravo tijelo, okretnost, hitrost,
težnju postići ciljeve koji su dosta teški,
pošteno suočenje s drugim protagonistima;
dakle to je disciplina, životno pravilo
kroz koje mladi čovjek sazrijeva, pristupa
životu koji nije jednostavna igra nego
ozbiljna sistematska konstrukcija koja
se sastoji u izravnom suočenju s drugim
osobama i događajima koji obogaćuju
čovjeka te ga vode uvijek prema višim i
težim ciljevima koji bi trebali biti adekvatni
za zadovoljavanje temeljnih duhovnih,
moralnih i socijalnih potreba. Dakle,
sportska aktivnost uvijek se odnosi na
čovjeka i na njegovo integralno sazrijevanje,
ostvarenje, a u tom kontekstu mi kršćani
moramo imati u vidu i temeljni nacrt
kršćanske antropologije prema kojoj je
čovjek ‘Božja slika’. Za nas kršćane jedini
čovjek u povijesti koji je u potpunosti
ostvaren jest Isus Krist, koji je ujedno i jedini
model potpunoga čovjekova ostvarenja.
To potvrđuje i II. vatikanski sabor u svojoj
pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes
kad kaže da ‘tko god slijedi Krista, savršenog
čovjeka, i sam postaje više čovjekom’. Stoga
svaki sportaš koji se doista želi ostvariti
pozvan je da slijedi Njega, koji je put, istina i
život.
Da bi mlada osoba postala čovjekom po
kršćanskoj mjeri, sport je itekako od velike
važnosti, ali treba reći da je to samo prva
stuba u izgradnji osobnosti. S druge pak
strane treba također napomenuti da sport,
kao i svaka druga ljudska stvarnost, nije
‘sve’, niti je ‘apsolutan’ nego sport ulazi
u jednu sferu neprekidnog stvaranja i
33
potepuhov list prijelom.indd 33
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
sportska aktivnost nije odvojena od Božjeg
spasenjskog projekta i upravo zato Crkva
se zanima za sport iz razloga jer se zanima
za čovjeka, a čovjek je upravo taj koji tvori
sport.«
U sportu je normalno da se želi pobijediti,
biti najbolji, ali porazi su nužnost. O tome
kako prihvatiti poraz, mr. Rašić savjetuje:
»Poraz je situaciju koja omogućuje shvatiti
određene ograničenosti, pa sportaši,
premda su svjesni svoje nadarenosti i
sposobnosti, uviđaju da su odjednom
postali slabi, siromašni. I unatoč tomu što
žele pobjedu, često nisu sposobni realizirati
taj projekt i tu nadu. Tako zapravo sportski
poraz može postati lijepa škola zanemarene
kreposti koja se zove poniznost.
Naime, određeno natjecanje, utakmica
može biti itekako lijepa molitva koju sportaš
može samo u poniznosti moliti. Ne mislim
ovdje na onu molitvu koja bi se molila prije
utakmice kako bi se pobijedilo, nego na
samu igru koja postaje molitva. Igra, ako
je dobro igrana, ako su poštivana pravila,
suci, navijači, itekako može postati lijepa
molitva. To je rekao i sam sv. Pavao: ‘Kad
jedete ili pijete, ili bilo što drugo činite,
činite na slavu Božju.’ To je zapravo velika
kateheza i vjerujem da većina naših sportaša
to razumije. Proslaviti Boga u svome tijelu to je zadatak svakoga kršćanina, a sportaši
su za taj poziv privilegirani jer ih je Bog
posebnim talentima nadario. I sport gledan
u ovom svjetlu nije više samo simbol ili
metafora kršćanskoga života nego postaje
duboko kršćansko iskustvo.«
No da bi sportaši vjernici upravo tako
shvaćali sport, odnosno da bi za sportske
susrete bili spremni ne samo fizički, psihički
nego i duhovno, nužno je da imaju svoga
svećenika koji bi se za njih brinuo i bio im
na raspolaganju. Neki su se klubovi kod nas
već javljali s takvim željama, što je Rašiću
poznato i što on smatra opravdanim.
»U svijetu to postoji, u nekim državama
to se razvilo jako kvalitetno. U gotovo
svim talijanskim nogometnim klubovima
svećenik redovito dolazi igračima, s njima
razgovara, na raspolaganju je za ispovijed,
slavi se misa. Često sam bio svjedok kako
svećenik a nekada i sam biskup zajedno
sa službenim komentatorom komentira
prijenos utakmice. U Španjolskoj je to
Broj 1, lipanj 2014.
još razvijenije gdje je svećenik non-stop
prisutan među igračima, s njima ide i u
karantene, igrači mu se povjeravaju i tako na
neki način olakšavaju svoju nervozu i strah
pred utakmicu, organiziraju se duhovne
vježbe, duhovni nagovori, hodočašća, strogo
je definiran program rada itd. U Njemačkoj
ta praksa također postoji, ali u manjoj mjeri
i situacija se razlikuje od regije do regije. I u
mnogim drugim zemljama pastoral sportaša
postoji negdje u većoj mjeri negdje u manjoj
mjeri.«
LJUBLJANA - Nekadašnji ljubljanski
nadbiskup Franc Rode u jednom je
razgovoru za slovenski radio u utorak,
uz ostala aktualna pitanja, komentirao
i rezultate europskog nogometnog
prvenstva, uvrstivši i nogometnu oholost
među grijehe suvremenog svijeta kojim
dominiraju razlike između bogatih i
siromašnih.
U razgovoru, čije su naglaske u srijedu
prenijeli i ostali mediji, Rode je rekao da mu
je drago što su Francuzi u svojoj skupini na
početku igrali samo neriješeno s Rumunjima,
te da mu isto tako nije krivo ni zbog poraza
Italije od Nizozemske sa 0:3.
“Francuzi se ne znaju nositi s pobjedama,
nakon njih postanu previše oholi”, rekao je
Rode navodeći da je iz istog razloga dobro
što su Talijani izgubili od Nizozemaca.
Rode je pritom spomenuo da su mu u
Vatikanu prije dvije godine pohvalili igru
slovenske reprezentacije, koja je igrala u
istoj kvalifikacijskoj skupini za europsko
prvenstvo s Italijom, koju je u prvoj utakmici
pobijedila sa 1:0.
Kardinal Rode, koji sada vodi vatikansku
kongregaciju za redovnike, u razgovoru
je naglasak dao na “proždrljivost”
suvremene potrošačke zapadne civilizacije
koja nemilosrdno uništava prirodne
resurse, rekavši da se slaže s Papom da
potrošački kapitalizam može biti opasniji
od komunizma jer udovoljava najnižim
nagonima.
“Potrošačko društvo je društvo egoista i ako
se ne naučimo dijeliti s drugim ljudima, naša
će civilizacija doći u tešku krizu”, rekao je
Rode.
Kako su prenijeli slovenski mediji, on je kao
europsko društvo u kojemu ima najmanje
socijalnih razlika i najviše solidarnosti
istaknuo Dansku, a kao državu u koju se
ne treba ugledati Rusiju, u kojoj društveno
bogatstvo “kontrolira šačica ljudi”, dok
80 posto stanovništva “živi kao u vrijeme
SSSR-a”.
Miljenko Jergović
Sada smo poraženi od Turske, koja
najvjerojatnije neće biti prvak Evrope i koju
naši nogometni kroničari i nakon poraza
proglašavaju lošijom od nas, čak i najlošijom
ekipom na ovome prvenstvu. Ali to je samo
način da utješimo sami sebe, jer niti su Turci
najlošiji, niti smo mi imalo bolji od njih. Ono
u čemu su nas pobijedili nije samo igra,
što smo i sami shvatili kada smo ovih dana
nogomet stavljali ispred svega ostalog,
kada smo više od polovine sadržaja svojih
novina, izravno ili neizravno, posvećivali
ovome prvenstvu, a pogotovu kada smo na
svoju stranu zazivali dragoga Boga, Blaženu
Djevicu i sve svece.
Naime, ukoliko ima kakve metafizike nad
nogometnom igrom, ako Gospodin prati
direktne prijenose, pa još na Hrvatskoj
televiziji, ako se igre tiče ono što piše
u Bibliji, kao i ono što je, grmeći protiv
nogometne oholosti, propovijedao slovenski
kardinal i visoki vatikanski dužnosnik,
nadbiskup Rode, tada smo od Turske izgubili
jer nismo bili dovoljno krotki i jer smo
se, unaprijed, uzvisili u pobjedi i ponizili
u porazu. A što to zapravo znači moglo
se vidjeti iz suprotnoga primjera: dok su
nakon utakmice naši gorko plakali, jer su im
nakon tolikih muka već bili popustili živci
i jer su se njihove nade raspršile kao što se
u smrtnome času nevjerniku rasprši svaka
nada, vratar turske reprezentacije, stari Rustu
34
potepuhov list prijelom.indd 34
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Recber, išao je od jednoga do drugog, grlio
ih i tješio, kao da je došao u komšijsku kuću
na žalost.
Eto, ako nogomet nije samo igra, ako u
njemu ima ikakvog višeg smisla i ičega
onostranog, to je ono na čemu je Turska
zaslužila pobjedu. Krotkost i smjernost
preporučuju se i u Kuranu i u Bibliji, a
navodno se spominju i u priručnicima za
samopomoć. Ne, razumno gledajući, nipošto
to nije bio naš najstrašniji nogometni poraz.
Kada ga se sjetimo za dvije-tri godine,
neće nam na um pasti da smo mogli biti
prvaci Europe. Nikako to nismo mogli biti.
Dogodilo se Grcima i neće više nikome još
jako dugo.
* Dan kasnije, Fabio Capello u intervjuu
Jutarnjem listu tvrdi: Izgubili ste zbog straha.
Broj 1, lipanj 2014.
Meditacija ide nekako ovako:
Bog i tvom životu želi dati potpuno
novi kvalitet, i tebe želi staviti na stranu
pobjednika. Za to je jedno važno. Moraš ući
u odnos s Bogom, moraš se odlučiti za život
s Isusom.
Isus kaže: „Svatko tko me primi u svoj život,
ima pravo zvati se Božjim djetetom, svaki
koji vjeruje u moje ime.“ Ivan1,12
Primi Isusov poziv i počni osobni odnos s
njim. Onda će i nad tvojim životom stajati:
„Uz Božju pomoć do pobjede!“, pobjede
koju nikad nećeš zaboraviti i koja će zauvijek
promijeniti tvoj život.
E, sad...
U finalu EP-a igraju Španjolci i Nijemci.
Kršćani, dakle. Gorljivi flagelanti i asketski
disciplinirani protestanti.
Tko će pobjediti?
- Gledao sam sve utakmice hrvatske
reprezentacije na Euru 2008. Na svakoj,
pa i na onoj koju ste izgubili protiv Turske,
ostavili ste izvanredan dojam. Vaša momčad
ima golemi potencijal i mogućnosti, a to ne
može umanjiti čak ni poraz u četvrtfinalu.
Protiv Turaka ste izgubili ne zato što ste bili
slabija momčad, nego upravo suprotno,
ponajprije zbog toga što ste u meč ušli
previše impresionirani. Vaši su igrači bili
uplašeni, a tog straha nisu se oslobodili za
cijele utakmice. I to je na kraju presudilo da
Turci idu dalje.
Znam odgovor: Gubi onaj koji pomisli da je
to pitanje moguće preformulirati: Koga bog
više voli?
Ova dijalektika nedvojbeno navodi na
prognozu: Pobjeđuju Nijemci, jer evangelik
zna da ničime ne može zaslužiti milost
Božju, da je ona arbitrarna, čudljiva, i sasvim
diskrecijska odluka Svevišnjeg. Usput,
Aragones je fanatično rasističko smeće koje
je Thierry Henrya nazvalo negro de mierda,
a kako je katolički, Pavlov bog Bog svih nas,
onda nema sumnje da je Aragones naljutio
Isusa Krista osobno, uvrijedivši jednog od
njegovih najmanjih (Mt 25, 35-36. 40)!
Kaj je potrebno da vam to Capello kaže? Pa
to sam vam mogao, i jesam, i ja kazati.
No, što ako su puti Gospodnji još čudniji,
zapravo Holzwege?
Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!
Pogledajte:
Post Scriptum:
Česi su izgubili od Infidela notornom
intervenicijom Božjom: ne zaboravimo da je
loptu neprisiljeno ispustio vratar koji se zove
Peter Čeh! Simbolično, nije li, i to dvostruko!?
Hrvati su zapravo okrutno kažnjeni gotovo
starozavjetnim gnjevom Boga koji je sve
dao, sve uzeo, tipično židovski proklevši: Da
Bog da im’o, pa nem’o! Bojim se i pomisliti na
daljni razvoj ove misli...
Mala meditacija: In hoc signo vinces
Već sam dovršio post - petkom postim, jasno
- kadli mi je iz zaborava izronilo razmatranje
dijelektike odnosa brazilskog nogometnog
tima, Oca, Sina i Duha svetog, i pobjeda na
nebrojenim nogometnim natjecanjima.
Tu se već postavilo pitanje kojie mi je
sugerirao K., moj najbolji prijatelj, i jedan
od trojke s kojom ovih godina jedino
razgovaram ozbiljno: predložio je naime
obrat pitanja Nike Kovača: ne dakle Što smo
mi zgrješili e da bismo zaslužili tako okrutnu
kaznu?, nego Što je to Turcima tako duboko
nepravedno učinjeno, da im Bog tako
obilato nadoknađuje?
Pitanje je zvučalo smisleno, i odgovor se
nudio sam po sebi: Bog, kojeg nema u
Ustavu EU, želi Tursku u EU - Svevišnji tako
dokazuje svoju svevišnjost, jer može biti više
od samoga sebe, od svoje taštine: iako ga
nema u Ustavu, on je za sekularnu Tursku u
Europskoj Uniji! Tako gdje drugi vide božju
ironiju, ja vidim proviđenje i neiscrpnu
milost!
Turska je pokazala naime da je po svemu,
štoviše mjereno kršćanskim aršinima,
pobožnija: smjernija, krotkija i poniznija od
Europe: golman Rustu Recber - umjesto da
u euforiji, poput Bilića, skače kao mandrilo
i histerično traži po džepsima ispadajuće
medaljice i medaljone - suosjećano obilazi
ponaosob naše igrače, solidarizira se s
njima i bližnjega tješi! Ako to nisu temeljne
kršćanske krjeposti, ja onda ne znamo što
jesu! Turci su igrali srčano, ali ne grubo; Turci
su navijali predano i glasno, ali ne kao Hrvati,
na melodiju Yellow Submarine pjevajući:
Da sam Turčin ubio bi se ubio bi se...tra-lala-la-la...rasističke pjesme, dakle! (Usput
budi kazano, K. ima posve pravo: Ne može
se opravdati, ali se može razumjeti kad na
utakmici sa Srbijom netko poviče: Za dom,
spremni!, u sklopu Thompsonovog oratorija,
ali, kad nekome padne na pamet deklarirati
se kao ustaša na utakmici s Turskom, onda je
riječ o teškom sociopatološkom i duševnom
poremećaju. Kad pomisliš da si ustaša, kako
sam dodao, ne relativno, nego apsolutno!,
strašna je to sudbina, pogotovo za one
kojima je Suleyman Demirel jedini stigao na
sprovod prvog hrvatskog predsjednika.)
35
potepuhov list prijelom.indd 35
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Samo, odgovor je ubrzo pao u vodu: Turska
je izgubila kao što je pobjeđivala. I, sad
molim malo strpljenja, jer ovdje valja misliti
lento, kako uvijek upozoravam: polako,
prebirući nijanse misli kao boje duge. Turska
je izgubila kako je pobjeđivala, ali... izgubila
je od Nijemaca, od protestanata, kazat ćete!
A, ne!
Tuska je izgubila od - Germana, ma koliko mi
strahovali govoriti o tome.
Uvedimo rasni moment, slobodno, jer, što
nas priječi, kad već danima govorimo o vjeri
i preferencama samog Dragog Boga.
Turci su izgubili navlas istim scenarijem
možda i stoga da bi Bog dokazao Linekerov
zakon: Nogomet je igra koju igra 22 igrača, a
uvijek pobjeđuju Nijemci., no možda je stvar
u Slavenima, ne u kršćanima: možda zaista
kršćanskoga Boga ne treba biti u ustavu
Europske Unije!?
Jer, vidite, Česi, Slaveni, izgubili su od Turaka.
Hrvati, Slaveni, također. (Rusi, dvostruki
looser, i kao Slaveni i kao pravoslavni,
gube od katoličkih Romana: slučaj tako
plauzibilan, da nas lišava heremneutičke
potrebe).
Ista dramaturgija poraza smaknula je i Turke:
oni gube od Germana baš kao Slaveni od
njih!
Iz ovoga slijede nebrojeni nepobitni
zaključci:
1. Dragi Bog je još jednom Beč spasio od
Turaka.
2. Slaveni su psiholabilna rasa: vidjelo se to
i u utakmici Rusa i Romana, Španjolaca, a
da ne prizivam teške slavenske gubitke od
Turaka, koje u zadnjoj minuti pobjeđuju oni
koji uvijek pobjeđuju - Nijemci!
Broj 1, lipanj 2014.
3. Njemačka je puna Turaka, i to objašnjava
zašto su Turci pobijedili Slavene, ali i zašto
su spremni za EU: Turci su demonstrirali
sve vrline imanentne uljudbenom krugu
zapadnih razvijenih zemalja! Igra se do
sučeva zadnjeg zvižduka - što znači poštuje
se Zakon, a ne da se histerično sudac
pokušava izigrati nekakvim nepotrebnim
izmjenama igrača, zapravo balkanskim
džeparenjem vremena, ili da se, što je još
gore, sudac na terenu pokušava supsituirati
karizmatskim Sucem, a Božji zakon
privatizirati osporavajući zakonitosti i pravila
autonomne ovozemne realnosti nogometne
igre - a Drugi se uvažava upravo u njegovoj
patnji i krhkosti, baš kao poražen: “Dok
metafizičar smatra da se moralno relevantna
obilježja drugih ljudi sastoje u njihovu
odnosu prema nekoj široko dijeljenoj moći
– racionalnosti, Bogu, istini ili povijesti itd.
– ironičar drži da je moralno relevantna
definicija osobe, moralnog subjekta, „onaj
tko može biti ponižen“.” (Rorty).
4. Što Bog hoće od Europe, vidjet će se u
finalu Europskoga nogometnog prvenstva
2008.! Naime, sad, kad su svi Slaveni
eliminirani, a Turci, njihov vjekovni krvnik
zaustavljen nadomak Beča (Turci ovdje
inkarniraju “sekularnu Europu”, moment koji,
po sebi sekularan, sada treba sekularizirati
i EU, uvodeći ne islamski, nego upravo taj
čisti sekularni element u okružje kršćanskog
mentaliteta, kulturnopovijesnog nasljeđa
i političke stvarnosti ‘milenijskog projekta’
Europske Unije), sad ćemo vidjeti što
donosi izravni sraz Germana i Romana, pri
čemu, ne valja zaboraviti, Romani igraju za
katolike, a Germani za protestante, ali, cum
grano salis: tek radnoetički, u tragovima!
Englezi su autokefalno ispali od predziđa
kršćanstva, Hrvata, i tu je Božja volja bila
clare et distincte kao krtičanjak usred
engleskog maksimirskog šesnaesterca: u
svojoj imperijalnoj bahatosti previđali su
ga, gotovo klasno, jer tko je vidio krtičnjak
na stogodišnjoj tratini nogometnog
stadiona, pobogu!, pa je definitivna lekcija
na Wembleyu tek pleonastičko poniženje
Gordog Albiona, kojemu samo ime kaže
koliko je i do koje mjere svetogrdan! Finale
EP u nogometu 2008. u punom je smislu
riječi sudbinski događaj za Europu, jedan
od presudnih događaja njene povijesti, jer
u općoj ekonomiji spasa, u Beču će, ovoga
tjedna, Dragi Bog, bog Objave (čitaj: on je
po vijesti, koja je blagovijest, ergo, on je
povijesan bog!), koji je dokazao da je uistinu
Bog jer, ako želi, može biti i Allah (vidi: Turska
vs. Slaveni = katolici + pravoslavni), Bog
ekumene, konačno očitovati svoju volju i
izravno uzeti udjela u Povijesti, i otkloniti
prijepor - koji je to samo za nas, an sich - a
koji glasi:
Hoće li dragi Bog i dalje biti Deus
Absconditus, pa biti prisutan u povijesti
Europe i Svijeta kao odsutan, ili će, u slučaju
pobjede Španjolaca, svijetom zavladati Opus
Dei, dakle cijela će se Europa, u apostolskom
djelovanju romanskog impulsa, preporoditi
u neobaroknoj, istinskoj kršćanskoj obnovi i
autentičnoj duhovnopovijesnoj metanoji!?
Kako čovjek sam po sebi, da se ne
uzoholimo, za takav podvig ima tek
nedostatne snage, jasno je da je Kršćanska
Europa nužno Djelo Božje!
Dixi et salvavi animam meam!
36
potepuhov list prijelom.indd 36
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Broj 1, lipanj 2014.
Marijan Grakalić
Davor Šuker
u Svemiru
U Zagori na izvoru rijeke Čikole,
Stala braća da obrane naše domove.
Stoji Hrvat do Hrvata, mi smo braća svi,
Nećete u Čavoglave dok smo živi mi!
(...)
Slušajte sad poruku od Svetog Ilije:
Nećete u čavoglave, niste ni prije...
BOOM
Odzvanjale su riječi Tompsonove pjesme
kroz krš Zagore u toploj noći iz zvučnika, dok
je kabriolet jurio uskim cestama nastojeći
čim prije stići do skretanja za autoput.
Zapalivši cigaretu, Šuker se prisjeti kako je
bio i perioda kada nije pušio, no sada, nakon
vina i pečenog janjca, baš mu je pasalo.
- ..na izvoru rijeeeekee Čikole – zapjeva sam
sebi, opušten i ustvari veseo jer je dan iza
njega bio ispunjen. Ne bi ni odlazio u Zagreb
da sutra nije imao obaveze u uredu.
Još malo pojača glazbu. Nije ona u njemu
budila tek uspomene na rat nego i sjećanja
na prve utakmice hrvatske reprezentacije
u kojoj je tada postojala euforija i pionirski
zanos kao i za sve stvari koje su mlade i koje
se događaju po prvi puta.
Iznenada neko zeleno svjetlo zabljesne s
desne strane automobila. Uspori pomislivši
kako je tu negdje policija, mada, što bi tražili
u gluho doba noći u ovoj zabiti gdje jedva
tko prolazi nakon što se smrači. Svjetlo
zabljesne ponovo.
Na livadi, pedesetak mjesta od puta nalazio
se veliki ambar tamne boje, a s njegova
je vrha svako malo bljeskalo to neobično
svjetlo. Šuker zaustavi kola promatrajući
neobičan prizor. Možda je tu neki disko, neki
tajni party ili takvo što, kad imaju light show.
Iziđe iz auta i iz prtljažnika automobila uzme
dvije boce vugave. Nije uredu da se dolazi
praznih ruku, zaključi.
Bio žešće radoznao o čemu se tu ustvari radi.
Došavši bliže nije odmah primijetio nikakva
37
potepuhov list prijelom.indd 37
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
vrata ili prozor, ali s druge strane nalazila
se rampa pa se on uspne po njoj, odmakne
neki veoma gust zastor i uđe u vlažnu
prostoriju u kojoj su gorjela slaba svjetla.
Nije bilo nikoga osim nekoliko neobičnih
okruglih sanduka koji su ličili veoma
debelim točkovima. Svašta ljudi rade kako bi
se zabavili, pomisli, pa otpije iz jedne boce
smještajući se jedan od okruglih sanduka da
tu dočeka domaćine.
Neko vrijeme nije se događalo ništa, a onda
cijela kuća zabruji, svjetla zatrepere, i uz silni
prasak zatvori se otvor kroz koji je bio ušao.
Najednom sve počne podrhtavati uz strašnu
buku i treskanje što je, imao je takav osjećaj,
ostajalo negdje daleko iza. Te moderne
zabave sve više liče na Hollywood, pomisli
i nagne još malo iz boce. Ustvari volio je
mlade ljude i njihove uvijek dosjetljive
načine da se zabave i izvedu nešto što nitko
prije njih nije. Eh, to je taj pionirski duh, vidi
se on u svemu. Sad se pažljivije zagleda u
stvari oko sebe, no baš ništa mu nije bilo
poznato. Nema veze, mislio je, bit će veća
fora da mi kasnije sve objasne. No, nitko se
nije pojavljivao pa se sklupčao na jednom
od golemih kotača i ubrzo zaspao. Sanjao je
da zabija golove i da nje njegova momčad
prvak svijeta. Baš kada je u snu predriblao
Pelea, nešto ga jako prodrma i Šuker otvori
oči.
Iznad njega nadvilo se neko golemo više
tuljaste glave s tri velika zelena oka. Gledalo
ga je spuštenim kapcima i nešto mrmljalo.
Huh mora da sam upao u kakvu vlajsku
zamku za Saskvače, zaključi i upita se kako to
da ne zna da su ikad viđeni u Krajini. Volio je
čitati o takvim stvarima i drugim misterijima.
No za razliku od kakva Saskvača ovo biće
uopće nije bilo kosmato. Mora da je to neka
nepoznata vrsta, ponudi on odgovor samo
sebi, pa se uspravi iako je kraj tog stvora
izgledao malen kao kepec.
Broj 1, lipanj 2014.
Stvorenje se na njega nije previše obaziralo.
Stalno je nešto muljalo, a onda odnekuda
izvadi injekciju i veoma spretno za svoju
veličinu, zabode mu je u nadlakticu. Od
iznenađenja na kratko mu se zavrtilo u glavi,
no čim se oporavio, začudo, razumio je sve
što stvorenje govori.
- Kako ste ušli? Imate li kartu? - Upita ga
stvor.
Odjednom razumije što pričaš. Ti nisi
Saskvač? Ušao sam kroz vrata i nemam kartu
no kupit ću je, nema problema, glavno da je
zabava.
- Razumijete me zato jer sam vam ušpricao
univerzalnoga prevoditelja. To je jedan
maljušni crv, ali je veoma inteligentan.
Zabava? Nema ovdje zabave. Putna karta je
120 – reče stvor.
- Kako bilo – nasmije se Šuker i pruži mu 200
kuna - Zadržite ostatak!
Stvor je sumnjivo gledao u novčanicu.
Potom iz pojasa izvadi neki uređaj nalik na
skener i prođe njime po novčanici. Namršti
se i pogleda Šukera sa sva svoja tri oka ravno
u njegova dva.
- Ovo nije baš konvertibilna valuta i najradije
je ne bih primio.
- Nema problema - reče Šuker – pa iz
novčanika izvadi 50 eura i dade ih trookom,
a ovaj ponovi postupak sa skenerom.
- Ta je već bolja, ali trebali bi ih imati
1.250.000 tih novčanica u takvim apoenima
da platite do prvog izlaza.
- Ma to se ti sa mnom zajebavaš. Evo dajem
i ovu bocu – pa mu dade onu još punu. Biće
uze bocu pa i nju od skenira.
- To je tek deset kredita manje – reče Šukeru,
i doda: - Znate, po Zakonu o slijepim
putnicima koji ne mogu platiti vožnju,
prodati ćemo vas onom tko nam može
nadoknaditi barem nešto troškova.
- Izvrsno! Sad mi je odmah lakše, vidim,
bit će to pakleni provod – Šuker potegne
iz svoje boce. Opet mu se malo zavrtilo pa
sjedne na kotač.
- Vi nikad niste prije putovali? - Upita ga Oto
kako se stvor pri tome sam predstavio.
- Ma svuda sam ti ja bio, po cijelom svijetu.
Čak i u Kini. Sigurno si me vidio na televiziji
samo se sad ne možeš sjetiti.
- Slabo stignem gledati televiziju na
međugalaktičkim putovanjima – reče Oto,
pa doda: - Idemo za Aldebran na jednu slanu
planetu. Tamo ćemo vas prodati a do onda
se odmarajte.
- Pa mogao bi se malo protegnuti, bio je ovo
baš naporan dan – Šuker se sad izvalio na
kotaču, a čudovište ga pokrije nekakvom
sintetičkom dekom i ode u nepoznatom
smjeru.
- Smiješan san – padne mu na um. A onda
zaspi.
***
Kada je kasnije razmišljao o tom putovanju
Šuker je bio siguran da je s Aldebrancima,
tako su se zvali trooki Saskvači, proveo
najmanje dva dana. Bili su mu to prvi utisci
o nečemu što nije sa Zemlje, pa je bio
radoznao i stalno ih o svemu ispitivao. Ti
momci nisu imali pojma o nogometu, a u
Krajinu su se spustili zato jer od nekog pisca
zaljubljena u kamenjar i prirodu što se tu
nastanio kupovali ovce koje ovaj uzgaja.
Za janjetinu su mu davali stare romane
s druge planete koje su kupili za siću u
nekom drugorazrednom antikvarijatu. No
ipak, u tom poslu bili svi su zadovoljni. Oni
s janjcima koji postižu visoku cijenu na
aldebranskim tržnicama, a ovaj s knjigama
koje prepisuje kako bi postao slavan. Živa
klasika.
38
potepuhov list prijelom.indd 38
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Uglavnom nije razumio gotovo ništa što su
mu rekli o tehnologiji i stvarima koje se tiču
svemirske navigacije. To mu je i tako bilo
manje zanimljivo od uzbuđenja što se vodi
u svemirskom brodu kakav se na Zemlji još
dugo neće pojaviti. Njegovi domaćini su
svemirski trgovci koje nude egzotičnu robu,
pa će i njega prodati negdje, jer nije imao
za kartu, kao totalnu egzotiku. Veselilo ga je
što je prvi čovjek koji sve to vidi i koji će sve
to prvi doživjeti. Sportski duh još je gorio u
njegovim prsima. Pomislivši na to uzbudi se,
a onda snuždi jer će mu sigurno nedostajati
kakva zgodna ženska glava na prsima. No
što je tu je, ako je sveti Franjo mogao u
zreloj dobi poštovati celibat, i razgovarati
s vrapcima, moći će i on. Dapače, on
razgovara čak i sa svemircima. Ako se ikad
vratim u Krajinu onda ću sve učiniti, zakune
se Šuker sam sebi, da se ono mjesto gdje
sam ušao u svemirski brod nazove Svemirče.
Vrapče tako i tako već imamo u Zagrebu i u
njemu je ludnica. Ludnica je sve to skupa!
Tržnica na Slanoj planeti bila je ogromna.
U nju bi se moglo smjestit bar pet Arena
s Laništa. Bilo je tu nevjerojatnih bića. Čak
neka i tri noge, onda druga nalik kukcima,
ljudi koji su imali glavu nalik na puževu
kućicu, drugi svinjoliki, pa normalni ali
zelenkaste kože, kasnije je saznao da je takva
zbog klorofila jer se ta vrsta hrani svjetlom.
Bilo je i svakojakih čudovišta, mnogo barova
u kojima se sva ta škvadra miješala i pila
neobična pića i jela svašta, od živih crva pa
do nekih odrezaka koji su izgledali izvrsno.
Uživao je dok je sve to gledao, kao prvi
od ljudi sa Zemlje, kao pionir koji se pali
na nemoguće stvari. Nije niti skužio da su
došli do jedne ogromne radnje u kojoj su se
prodavali robovi. Dobio je novu injekciju od
uniformiranoga stražara u kojoj je bio čip
pomoću kojeg ga mogu locirati bilo gdje u
galaksiji. To mu se svidjelo jer se tako neće
izgubiti. Prodan je za nešto ispod 99 kredita.
To je značilo da će kao rob morati raditi
idućih sedam godina kopajući sol u nekom
rudniku kako bi ponovo bio slobodan.
Broj 1, lipanj 2014.
Nije se baš previše brinuo, nogomet je igrao
i duže, a to je svakako gore od mnogo čega
što se tiče izbjegavanja discipline. Osim
toga, još je bio fizički snažan i otvoren za
nove stvari.
Istog popodneva prevezli su njega i još
dvojicu koji su imali onu zelenu kožu nekom
manjom letjelicom u logor robova bliže
sjevernom vrhu planeta. Dočekao ih je
Grung, čovjek nalik njemu samo deblji, malo
svinjskoga izgleda lica, i pola metra viši od
prosječnog Zemljanina. Imao je smiješan,
piskutavi glas kao kakav kanarinac, posve
neskladan s tjelesnom pojavom. Smjestio ih
je u sobe namijenjene robovima. Prostrane
i svijetle, s velikim krevetom. Svaka je imala
kupaonu s raznim uređajima za koje nije
tada još znao čemu služe. Osim vodom
moglo se kupati i električnim frekvencijama
koje bi do mikroskopskih detalja očistile
tijelo. Bilo je i nekih sprava nalik dalekozoru,
navodno su služile za čišćenje duše, ali to
nije shvaćao niti koristio. U frižideru bilo
je razne hrane, čak i neke koja je ličila na
faširane šnicle. Nedostajao mu je kruh, ali što
sad, glavno da nije gladan.
Drugog jutra krenuo je na posao zajedno
sa još 17 tisuća robova koliko ih je bilo
u ovom logoru. Obučeni u bijele trikoe
ulazili bi u goleme rupe što su vodile ispod
površine planete i tu laserskim krampovima
tucali sol sa stijena. Drugi bi ih grabili antigravitacijskim lopatama i prenosili dalje.
Sve se odvijalo kao masovna scena plesa
i kojoj svatko točno zna kada i što treba
napraviti. Da li je posrijedi bila tek intuicija
ili neka vrsta para-psihologije nije ga previše
brinulo, strašno ga je sve to zabavljalo i
činilo ispunjenim. Nakon nekoliko tjedana
znao se javiti i za dvije smjene u istom danu,
ne zato što tako skraćuje svoj ropski staž,
nego zato jer mu je posao predstavljao
veliko veselje. Dakako, stekao je i nove
prijatelje koji su dolazili s raznih svjetova,
nekih čak nezamislivo dalekih.
Zavolio je i predvečerje. U njemu je
plavkasto sunce zalazilo iza obližnjih
bijelih i golih gora, oni bi sjedili na terasi i
pijuckali blaga alkoholna pića. Pričalo se o
svemu, a on je najviše pričao o nogometu.
Bilo mu je zanimljivo to što u Svemiru ne
postoji sport. Nijedno od svih tih bića nije si
moglo predstaviti što bi sport mogao biti, a
nogomet još manje. Kako su ga zbog toga
čudno gledali, odlučio im je pokazati o čemu
se radi. Sljedećega je dana pitao upravnnika
Grunga da li bi mu ovaj mogao nabaviti
kakvu loptu. Piskutavi se veoma pažljivo
interesirao što je to lopta i kakva mora biti,
no nije mu ništa obećao. Nakon nekog
vremena pozvao je Šukera u svoj uredi i dao
mu čitavu vreću nogometnih lopti, pravih
kožnih – Made in Pakistan. Reče da ih je
dobio s nekog broda gotovo za džabe, a ovi
tko zna gdje, te da mu ih poklanja. Jer, on je
zadovoljan kada su njegovi robovi također
zadovoljni. Baš da se čovjek upita o bitnim
zemaljskim tekovinama, pomisli Šuker.
Istog popodneva obukao je neke natikače
koje su najviše ličile na tenisice i istrčao
van na livadu, bolje rečeno ledinu slanoga
pijeska noseći lopte. Prvo se malo rastrčao,
onda žonglirao, pa napucavao. Odmah
se tu skupilo nekoliko svatova, uglavnom
humanoida, pa su s drugim loptama
pokušavali učiniti isto što i Šuker. Uporno
im je pokazivao kako se puca, dodaje lopta,
trči s loptom i igra nogomet. Nakon tri dna
već je imao pet šest ekipa za mali nogomet,
a nakon mjesec dvije za veliki. Nadglednik
je bio oduševljen time što mu robovi nešto
drugo rade nakon posla umjesto da piju i
budu depresivni. Nabavo je neke grede i
mreže pa je tu podignuto prvo nogometno
igrališta. Kasnije će ono postati mjesto
hodočašća nogometnih posvećenika koji
su se u kasnijim godinama razmiljeli diljem
galaksije prenoseći i u najzabačenije krajeve
kult nogometa.
39
potepuhov list prijelom.indd 39
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Kako bilo, prvu je utakmicu Šuker sudi,
a pobijedili su klorofiličari s 3 prema 2
kombinirani sastav normalnih i svinjolikih
humanoida. Sljedeći veliki problem, kako se
nogomet ubrzo proširio po cijelom logoru i
dalje, bio je nedostatak lopti, ali to je ubrzo
otklonjeno zahvaljujući moćnoj domaćoj
industriji koja je napravila savršene kopije
onih pakistanskih.
***
Iako su se na Zemlji desetljećima ispredale
priče o misterioznomeee nestanku Davora
Šukera u Vlajskoj krajini krajem ljeta 2015.
godine, te su o tome postojale nebrojene
teorije zavjera koje su išle od toga da je
žrtva neke sotonističke sekte pa do onih
da je ubijen zbog osvete kladioničara ili
taštine nekih sportskih velikana, istina se
saznala tek 2215. godine kada su na Zemlju
prvi puta službeno stigli svemirci. Oni su
došli sa svojom reprezentacijom izazvati
Zemlju majku nogometa, na nogometni
dvoboj, budući da je nogomet do onda
pokorio čitavu galaksiju i igrao se na svim
planetima gdje je bio ne samo jedini već
i najpopularniji sport. Dapače, tokom
vremena, najprije onda dok je Šuker još
bio živ, jer je ubrzo prestao biti rob i postao
veliki Gol svećenik i najvatreniji nogometni
misionar, nogomet je osvoji srca ili slične
organe širom svemira. Šuker je organizirao
prve planetarne nogometne lige, onda
međuplanetarne, a pod starost i Prvo
galaktičko nogometno prvenstvo. Umro je
u 80 godini u nerazjašnjenim okolnostima
i njegovo tijelo nikad nije pronađeno. Neki
istražitelji te misterije smatraju da su ga
otela nepoznata bića iz nekog paralelnog
svemira i dao on sada u njemu isto igra
nogomet. Ipak, to nije nikada potvrđeno.
Broj 1, lipanj 2014.
Drugi pak misle da su ga tajno sahranili
direktori galaktičke nogometne lige kako
bi sačuvali svoj autoritet, a treći vjeruju
da se sam povukao na neku planetu kako
bi u starosti i miru opušteno gledao Ligu
šampiona.
Uglavnom. Nogomet su igrale gotovo
sve rase, razni spolovi, čak i oni na Zemlji
nepoznati, a on je postao i snažan faktor
političkog jedinstva galaksije koje je tako
saznalo za fair play i to ugradilo kao vrhovno
načelu u Galaktički ustav. Mjesto prvog
igrališta dakako, ima kultni status, a kraj
njega se nalazi i velika stauta od soli Davora
Šukera koja se topi na kiši, ali čim kiša
prestane sama naraste i poprimi njegovu
formu.
Svemirci su naravno, došli do snimaka
svih utakmica koje je igrao Davor Šuker
još na Zemlji, u prvo vrijeme prodavane
su po cijenama kakve su imale mirodije u
europi za srednjega vijeka, dok su kasnije
prolazile kao pokemoni. Pratili su u potajici
i razvoj Zemaljskog nogometa, posebno sve
nastupe Vatrenih kojima je i Šuker pripadao,
i iz svega toga izvukli pouku. Ona glasi: Zna
se, lopta je okrugla.
Prije utakmice izbili su strašni nemiri
između Bad Blu Boysa iz Zagreba i onih iz
Aldebrana koji su nosili mamilice, uređaje
koji imaju svrhu da skupljaju navijačko
skandiranje i još ga više pojačavaju. Domaći
dečki su shvatili da je to nešto u vezi sa već
stoljećima omraženim Mamićevcima pa
su napali goste. Nakon intervencije snaga
NATO-a, stvar se brzo sredila. Utakmica je
bila izjednačena. Zemlja je igrala u plavim
dresovima kao Dinamo, a svemirci u
kockastim kao repka. Završilo je dva dva.
Naravno, odmah je dogovoren susret za
iduću godinu na Aldebranskom stadionu
Davor Šuker koji prima 7 miliona posjetitelja.
Tako je zahvaljujući sportskom duhu Davora
Šukera ne samo nastala svegalaktička
nogometna federacija i sport se proširio
na sve nastanjive planete, nego je i Zemlja,
ogrezla u svoje nogometne i druge podjele,
postala dio te ogromne svemirske zajednice
i tehnološki i privredno napredovala. Novo
izdanje Hrvatske književne enciklopedije
koje tiska Novi leksikografski zavod Velimir
Visković u Splitu, ispravila je neke članke
o piscima 21. stoljeća jer se pokazalo da
su na selu prepisivali stare aldebranske
romane. Oni su svejedno postali hit na
Aldebranu i osnova kulta koji vjeruje da bez
tog, makar kvarnog utjecaja, ne bi postojali
klasici balkanske literature, kao što ni bez
Davora Šukera koji je sa Zemlje ne bi nastale
galaktičke sportske novine ali i čitavi romani
posvećeni nogometu i igri. Stvarno, fala
Bogu da je Šuker znao zabijati golove.
Prije utakmice između Galaksije i Zemlje koja
se održala na Maksimirskom stadionu, koji
i u toj dalekoj budućnosti ne izgleda ništa
bolje nego danas, ali avaj na njemu je igrao
Šuker pa svemirci nisu željeli na Marakanu,
gosti su zamolili lokalnu upravu da se mjesto
gdje se Šuker samovoljno ukrcao u svemirski
brod nazove Svemirče što je i prihvaćeno,
dok je grad Zagreb na ulazu u grad, tamo
gdje već stoljećima stoje nedovršene
Bandićeve fontane, dobio istu oni čudesnu
statuu Šukera od soli koja sama raste nakon
kiše.
40
potepuhov list prijelom.indd 40
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Broj 1, lipanj 2014.
POŠTANSKI
SANDUČIĆ
Dragi Marijane,
Jako sam se razveselio tvom pozivu da za
posebno novinarsko izdanje posvećeno
nadolazećoj nogometnoj groznici
uzrokovanoj, jel, brazilskim Svjetskim
nogometnim prvenstvom napišem “ponešto
o navijačkim himnama”, kako si mi šturo
napomenuo u fejs poruci.
No,nakon neprospavanih noći u razmišljanju
o ovoj temi,preslušavanjem inih pjesama
povezanih s nogometom, te čitanjem niza
internetskih članaka iz ozbiljnih i neozbiljnih
rakursa, shvatio sam da je sve pametno
već rečeno, da popisi svih navijačkih himni
postoje na internetu, pa svako voli svoje, da
su mnoge pjesme plagijati drugih pjesama,
i da se kao navijačke pjesme pojavljuju
neke druge pjesme koje nisu pisane u tom
duhu. Kao recimo “When the Saints Go
Marching In”, We Will Rock You”, pa “Rivers of
Babilon”, ili recimo “Hey Jude” (?!). Uglavnom
nisam našao nikakav motiv da se sad ja
nešto ozbiljno bavim analizom ili nekim
sociološkim pristupom toj temi. I to iz više
razloga.
Prvi je nadasve jednostavan.
Ja nisam klasični ljubitelj nogometnih
utakmica, ne pratim rezultate, a i klađenje
na njih mi nije ni nakraj pameti.Tako da se
moje zanimanje za nogomet svodi samo na
eventualne događaje kada to napucavanje
lopte između 22 igrača, i zalutalih sudaca
na terenu, prerasta u neki skandalozno-
sociološki fenomen, koji najčešće prouzroče
fanatični navijači nekog kluba (ili ih Mamić
izrežira, u našem nogometnom prvenstvu
), ili na televizijsko praćenje Svjetskih
prvenstava svake četiri godine.
Drugi je taj, što osobno, uz šank razgovore
već se niz godina družim s navijačima
Dinama, i jednim Hajdukovcem (pa i
navijačima reprezentacije posljedično) koji,
osim što redovito troše pola i više svojih
redovitih plaća na, pive, karte, majice,
putovanja i slične nužne životno potrebne
troškove vezane uz utakmice “odabranih”
nogometnih ljubimaca, u navijanju
ostvaruju nešto što meni definitivno nije
jasno.
Naravno, onda kada ne gledaju utakmice
zajedno sa mnom uz pivo na šanku, nego se
odluče uživo biti prisutni na nogometnim
stadionima.
Naime, ti nogometni navijači, tijekom dva
sata koliko traje prosječna nogometna
utakmica,( stanka za reklame uključena,
produžeci, i eventualni naknadni tv
komentari)- a što ja recimo postižem,
seksom, dobrom knjigom, vrhunskim vinom,
i tako tim sličnim stimulansima serotonina
(ili kako se već zove taj hormon!?),definitivno postižu -užitak- i to onaj
vrhunski koji traje nekoliko sekundi a i više....
;)
Doduše, ne mogu reći da i sam nisam
upadao u tu kolektivnu euforiju urlanja
zbog fenomenalno zabijenog gola, vazda
nepravedno dodijeljenog crvenog kartona,
i sličnih trenutaka koji čine dobre utakmice
smislenima., ali nikad nisam uspio postići
taj vrhunac potpunog prepuštanja radosti
što je neki nogometaš zabio gol, trčao
terenom, skidao majicu, i navijačima čudnim
pozdravima ruku odavao počast što ga slave
kao superheroja. A nikad nisam niti poželio
zapjevati neku prigodničarsku pjesmu , kao
znak podrške “hrabrim momcima na terenu”.
Pa je treći, ali ne i manje bitan razlog taj što
sam neko vrijeme u životu pisao o razno
raznim glazbenim fenomenima popularne
glazbe pokušavajući pisanjem prvenstveno
pojasniti sebi, pa onda i drugima što je to
vrijedno u glazbi koja ima jednostavnu
glazbenu i tekstualnu strukturu, toliko
jednostavnu da je uz par ( doslovno par,
dva, neee) mjeseci vježbanja na gitari može
svladati svaki pučkoškolac i pritom napraviti
recimo, odličnu navijačku himnu za svoj
omiljeni klub., daklem što je to vrijedno u
tim navijačkim pjesmama.
Odgovor je jasan.
Novac na prvom mjestu, dobro se zarađuje
od eksploatacija istih, a na drugom mjestu
nema ništa što bi bilo važno za one koji nisu
navijači po svojem životnom odabiru. Tako
da navijačke pjesme vole isključivo navijači i
“oni koji će to tek postati”.
41
potepuhov list prijelom.indd 41
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Broj 1, lipanj 2014.
Uostalom, Dubravko Ivaniš, zvani Ripper, s
pravom može ubrojiti u svoja maestralna
djela “Dinamo ja volim” pjesmu koju je
napisao s dvadesetak navršenih godina svog
života, i koja spada u pjesmu koja mu je
obilježila glazbenu karijeru.
A onda mi je sinulo jedno pitanje, naime
koju bi to navijačku pjesmu kao zanimljivu,
najdražu ili po nečemu bitnu, izdvojile žene,
bez obzira jesu li one sklone navijanju ili su
samo usput čule neku melodiju koja im je
ostala u uhu.
Isto tako, tu pjesmu smatram definitivno
jednom od najuspjelih navijačkih pjesama
svih vremena, uz naravno, prauzor “You ll
never walk alone” iz davne 1963.godine,
one grupe, mislim da se zove Garry and The
Pacemakers.., za onaj klub Liverpool, iz one
zemlje na sjeveru, iznad ove naše zajedničke
nam Nove Austrougarske. :)
Kratka anketa, na uzorku od tri odabranice,
dala je slijedeće rezultate:
Prva nije imala pojma o svemu tome, i nije ju
niti jedna pjesma previše oduševila, druga je
preferirala pjesme sa sjevera i juga, tj. one di
se spominje Dalmacija, bila boja,bili cvitak, i
slično, a treća je izdvojila pjesmu od Marka
Lasića -Nereda “Igraj samo...” uz podršku
zaprešićkih boysa.
Uglavnom, niš posebno, žene ne kuže tu
navijačku spiku, jel...a Nered je sposoban
kakav već jest i za ovo prvenstvo napisao
novu himnu “Hrvatski sin”, za koju očekuje
da će navijači neštedimice trošiti svoja grla
pjevajući je sve dok traje prvenstvo.
Na internetu se lako može pronaći niz
razno raznih top lista najvećih navijačkih
pjesama svih vremena u svjetskim
razmjerima, pa onda hrvatskih pjesama koje
najčešće pjevaju navijači, iako nisu pisane
kao navijačke pjesme, kao što sam prije
spomenuo.
Eh da, ima i ona Thompsonova “Lijepa li
si “na tom popisu, tako da ono što smo
pričali u birtiji o onom naslovu (“ Ček, jel
Thompson napisao navijačku himnu?”) za
ovaj tekst definitivno otpada.
Da, ima i Thompson pjesmu za navijače.
Doduše, te navijače ne zanima samo
nogomet, oni navijaju i za zemlju skrojenu
po njihovom modelu u koju se mnogi
“klasični” navijači nogometa ne bi baš
uklopili. A ni ovi iz mojih šank razgovora
ljubitelji nogometa nisu nimalo oduševljeni
time da bi eventualne uspjehe naše
nogometne reprezentacije u Brazilu, slavili
uz Thompsona.
Ne bi, vjerujem, dapače siguran sam, njihov
izbor bio niti Dino Dvornik u “suradnji
z naravo” tj. Borisom Novkovićem. No,
Kawasaki 3P i njihovu pjesmu gdje se u
refrenu spominje deminutivni oblik ženskog
spolnog organa, često sam imao prilike čuti
kao njihov glazbeni odabir u popraćivanju
fenomenalnih uspjeha naših vrlih novih
nogometaša.
Eh, da ima i ona druga koja se pojavila od B.
Mihaljevića i Faye, “ Uvijek vjerni”, pa umjesto
zaključka,budi siguran da ću ja, uz pivo i
pogled na televizor, sigurno zapopevati ove
prekrasne stihove, “ jedino za tebe zemljo
ponosna / uvijek vjerni smo kada igra
Hrvatska / jedino za tebe srdce kuca mi /
moja krv tvoja je živiš u meni”.
A raspisivati se o nekakvim strukturnim,
sociološkim, estetskim i inim kriterijima u
pogledu na živu rijeku navijača i njihove
glazbene odabire, koji o tim kriterijima, kao i
patuljci pojma nemaju, zapravo je uzaludno.
Uostalom...
Impresum:
Izdavač: Apsolutno fantastični d.o.o.,
Zagreb, Kožarska 16.
Redakcija: Regionalni časopis za
kulturu i književnost Radio Gornji Grad
http://radiogornjigrad.wordpress.com/
Za izdavača: Mladen Marković
Glavni urednik: Marijan Grakalić
Art direktor: Davor Schunk
Tehnički urednik: Vanda Čižmek
Media Consulting: Renato Huljev
Distribucija: Kavana Potpeuh,
Zagreb, Kaptol 4.
Tisak:
Medijski pokrovitelj:
Saaamo je jeeedno u mom živootu
vrijeednooo....
Tvoj Siniša. Radaković
P.S. Ak trebaš DJ-a za puštanje prigodnih
himničnih napitnica i napjeva, slobodno mi
se javi, al kako ja za glazbu živim svim srcem,
od glazbe povremeno i živim, motiv je valjda
jasan.
42
potepuhov list prijelom.indd 42
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Broj 1, lipanj 2014.
43
potepuhov list prijelom.indd 43
7/21/14 12:28 PM
POTEPUHOV LIST :: NOGOMET I KULTURA
Broj 1, lipanj 2014.
44
potepuhov list prijelom.indd 44
7/21/14 12:28 PM

A B C D E F G H - Hrvatski košarkaški savez

Preuzmi - Vatreni

Sportski tjednik (PSK)

Estera – Židovka perzijska kraljica

PRAVILA PONAŠANJA U ARENI

dopis - Hrvatski kuglački savez

Preuzmi - Vatreni

Propozicije natjecanja

(PDF, 118KB)

„ MINI GREEN VOLLEYBALL RG OPEN 2014“.– PRAVILA