TRILJSKI MOST
LIST ZA KULTURU
TRILJSKI MOST
SADRŽAJ
Riječ glavnog urednika (Josip Dukić)
TRILJSKI MOST
List za kulturu
God. III, 2008, br. 1. (3)
Osnivač i izdavač:
Kulturno društvo Trilj
Sv. Mihovila 36
21 240 TRILJ
web adresa:
www.kdtrilj.hr
e-mail:
kdtrilj@gmail.com
Glavni urednik:
Josip Dukić
List izlazi jedanput godišnje
Žiro-račun u kunama:
PRIVREDNA BANKA
ZAGREB
2340009-1110225859
Uredničko vijeće:
Ivan Bota, Irena Bradarić,
Ana Ćaleta, Danijela Delić,
Frano Dukić, Stipe Dukić,
Viktor Dukić, Julijana Hrvoić,
Stipe Ivišić, Niveska JuragaKovačev, Radmila Klarić,
Miljenko Marić, Ivana Ožanić
Roguljić, Ivica Pavela, Slavica
Pešo, Frane Strikić, Božena
Škarica, Vesna Tadić, Ivan
Žolo, Ivica Žuro.
Lektorica:
Niveska Juraga-Kovačev
Računalni slog:
Borka Širola
Tisak:
Dalmacija papir, Split
2
5
NIT KOJA SPAJA
Pokretnim slikama do izvora (Bogdan Žižić, intervju)
Lobiranje (Dražen Klarić)
Mihovilski dani 2007. (Josip Dukić)
Proslava sv. Mihovila 2007. (Ana Ćaleta)
Glazbena škola u Trilju (Mirjana Dukić)
Zahvala za obnovu zgrada OŠ Trilj (Desa Roguljić)
Triljski portal (Ivan Žolo)
Skulptura Mladenci Stipe Sikirice na Gazu u Jabuci (Nediljko Sikirica) Blagdan Presvetog Srca Isusova u Košutama (Niveska Juraga-Kovačev)
Etnografska izložba Tragovi triljske baštine (Angela Babić)
Dani komina, pure i bronzina 2008. (Ana Bravić)
Predstavljanje knjige Nikole Kuzmičića u Sinju (Iva Noršić)
Sportsko rekreacijski centar u Košutama (Miljenko Marić)
Do novog doma (Mirjana Dražić)
Spomen kamenje iz triljskog kraja u Udbini (Josip Dukić)
6
9
11
13
15
15
16
17
19
20
21
23
23
26
27
RELIGIJSKA KULTURA
Praštanje: nastavak muke ili početak uskrsnuća?! (Frano Prcela)
Crkva i mediji – kako iz začaranog kruga? (Božo Skoko)
Suradnja u župi (Julijana Hrvoić)
Nogomet u crkvi (Nikola Kuzmičić)
29
34
37
41
TRILJSKE BRAZDE
Ritam prošlosti u hrvatskoj svakodnevici (Željko Rapanić, intervju)
Rimski bodež s tauširanim koricama iz korita Cetine u Trilju (Ante Milošević)
Hippus flumen – rijeka Cetina na dva epigrafička spomenika (Ivan Matijević)
Vojno – razbojnička igra s Garduna (Ivana Ožanić Roguljić)
Naseljavanje triljskog kraja kroz prošlost i oblici života (Ante Ivišić)
Kratak pregled povijesti Tijarice (Martin Vrgoč)
Pokolj u selima ispod Kamešnice u ožujku 1944. (Ivan Kozlica)
Stradali u Drugom svjetskom ratu u Čaporicama (Mate Akrap)
Kršteni u župi Trilj od 1926. do 1930. godine (Viktor Dukić, Miljenko Marić)
Rodoslovlje prezimena Žolo u Košutama (Ivan Žolo)
Zaboravljeni alati (Frane Strikić)
46
49
55
58
60
66
70
78
79
87
93
DA IM SPOMEN OČUVAMO
Ante Šušnjara (1929. - 1993.) (Božena Škarica)
97
TRILJSKI PORTRETI
Ma koliko davali, uvijek smo dužni! (Stipe Sikirica, intervju)
Dramska udruga Most (Nada Lapić)
Motocross klub Cetina iz Graba (Ana Ćaleta)
98
102
103
DODIRI I SLUTNJE
Prostor i vrijeme (Stipe Ćaleta)
Na krovu svijeta - Tibet (Lana Pocrnja)
Filmovi snimljeni u Cetinskoj krajini (Mirjana Roguljić)
Narodna mudrost triljskog kraja (Elvira Juraga-Kovačev)
Balada o siromahu (Stipe Krce)
106
108
110
112
114
TRILJSKI MOST
(S)provodi (Niveska Juraga-Kovačev)
Pjesme (Igor Šipić)
Pjesme (Tajana Žigo)
Pjesme (Stipe Ćaleta)
Pjesme (Miljenko Marić)
Živjeti, umrijeti zauvijek, Amen! (Ljubo Bilonić)
Dolina vječnosti (Branka Mlinar)
117
119
120
122
123
124
124
MI SMO NA REDU
Dječji vrtić Trilj na Olimpijskom festivalu (Ankica Lukić)
Božićna priredba (Ana Ćaleta)
Dječji most Trilj - Afrika (Ana Ćaleta)
Likovno-literarni natječaj More riječi (Marija Čelan Mijić)
Županijsko natjecanje iz povijesti (Danijela Delić)
Sekcije mladih KD Trilj (Dragica Pocrnja, Marija Vrcan) 125
125
126
127
128
128
KRONIKA
Kronika rada KD Trilj (1. 9. 2007. – 1. 9. 2008.) (Ana Ćaleta)
Kronika događanja u Trilju i okolici (1. 9. 2007. – 1. 9. 2008.) (Ana Ćaleta)
132
133
3
TRILJSKI MOST
Trilj, prije II. svjetskog rata (Maja Babnik)
4
TRILJSKI MOST
Riječ glavnog urednika
Josip Dukić
I evo nas, Bogu hvala, i treći put zaredom! Kad se nešto događa treći put,
kažu, to je već tradicija. I nadamo se da će biti tako!
Namjera nam je, na našu radost, i dalje ista. Proučavajući i predstavljajući prirodno i kulturno blago triljskoga kraja, članovi Kulturnog društva
Trilj, kroz razdoblje od prošloga do ovoga Mihovila ostvarili su niz aktivnosti: predstavili četiri knjige dr. Tonča Matulića, objavili knjige Niveske
Juraga-Kovačev i Nikole Kuzmičića, set razglednica s triljskim motivima i
podmetače za čaše s motivima triljskog kraja sa starih fotografija, napravili
suvenire Triljsku travaricu – Tilvrium, upriličili izložbe starih fotografija u
Trilju i Košutama i, ostvarili niz sportskih nastupa. Prigodom Božića izradili smo i postavili izložbe originalnih božićnih i uskršnjih čestitki, za Božić i
Uskrs posjetili bolesne i nemoćne, s djecom prikazali kazališnu predstavu za
djecu i ostvarili projekt Zaštita i promicanje kulturnih i povijesnih dobara te
zaštita i očuvanje prirode.
U časopisu su teme i dalje raznolike i nadamo se da će ispuniti očekivanja
šire čitalačke publike. Naime, „šarolikost“ je jedini način da se prikaže bogata i zanimljiva povijesna, arheološka i kulturna slika Trilja i okolnih mjesta.
Razvrstane su, kao i do sada, u nekoliko cjelina: Nit koja spaja, Religijska
kultura, Triljske brazde, Da im spomen očuvamo, Triljski portreti, Dodiri i
slutnje, Mi smo na redu i Kronika događanja.
I za kraj, kao i uvijek, svima koji su bilo čime doprinijeli ostvarenju ovoga
broja, od srca zahvaljujem i nadam se da ćemo svi zajedno ustrajati.
I sritno Vam bilo, od Mijovila do Mijovila...
5
TRILJSKI MOST
Nit spaja
koja
Pokretnim slikama do izvora
Bogdan Žižić, intervju
igrane: Madeleine, mon amour (1971.), Putovanje (1972.),
Šala (1973.), Nož (1974.), Posljednja utrka (1975.), Moji dragi
susjedi (1976.); dokumentarne: Poplava (1964.), Maturanti
(1965.), Jasenovac (1966.), Otkopčati dugme (1967.), S one
strane mora (1968.), Stećci (1968.), Jutro čistog tijela (1969.),
Pohvala ruci (1971.), Gastarbeiter (1972.), Živjeti (1972),
Ivana (1980.), Presa (1982.), 1000 godina Pazina (1983.),
Jedan život (1984.), Emanuel Vidović (1985.), Ekspresionizam
u hrvatskom slikarstvu (1985.), Vlaho Bukovac (1988),
Celestin Medović (1991.), Goli otok (1994.), Jedna vukovarska
priča (2002.), Palača sunca (2006.), Dragi Vincent (2007.), Udar
na sjećanje / Damnatio Memoriae (2007.), Vlado Gotovac /
Moj slučaj (2008.). Osim ovih filmova snimljenih na 35 mm
vrpci, Bogdan Žižić realizirao je oko 50 dokumentarnih
filmova snimljenih video tehnikom, uglavnom za Hrvatsku
televiziju. Snimao je u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Rusiji i
Češkoj.
Posljednji Vaš film „Moj slučaj“ posvećen je Vladi
Gotovcu. Što Vas je potaklo da napravite taj film?
U turbulentnim vremenima, koje je proživio hrvatski
narod u minulom stoljeću, niti u kulturi niti u politici
nije bilo čovjeka takve čestitosti, dosljednosti i moralne
uspravnosti. Nema ga ni danas u hrvatskom društvu.
Bio je to glavni motiv da filmom o Gotovcu suvremenog
gledatelja, prvenstveno mlađe ljude, upozorim na važnost
njegova književnog djela, na njegovu žrtvu za domovinu
i njegovu jedinstvenu, neponovljivu ličnost.
Sl. 1. Bogdan Žižić u Gardunu, 15. 2. 2006. (KD Trilj)
Bogdan Žižić je rođen u Solinu 1934. U Zagrebu je
diplomirao pravo. Kao redatelj i scenarist bavi se filmom preko
četiri desetljeća. Autor je brojnih igranih i dokumentarnih
filmova. Za svoj dugogodišnji rad primio je razne međunarodne
nagrade i priznanja ( Pula, Beograd, Oberhausen, Leipzig,
Krakow, Sofija, Trst, New York, Atlanta; nagrada Vladimir
Nazor, nagrada Oktavijan, nagrada Zagrebačkog salona, itd.).
Bio je članom više međunarodnih filmskih žirija na festivalima
u zemlji i inozemstvu. Živi i radi u Zagrebu.
Od njegovih filmova izdvajamo cjelovečernje igrane:
Kuća (1975.); Ne naginji se van (1977.), Rani snijeg u
Münchenu (1984.); srednjemetražne igrane: Kvartet /po
Milanu Begoviću/ i Kuća duhova /po K. Š. Gjalskom/; kratke
6
Koliko je solinski, posebno salonitanski ambijent,
utjecao na Vaše životno opredjeljenje i rad?
Rano djetinjstvo i adolescencija najbitnija su
razdoblja života, koja odlučujuće oblikuju osobnost. U
Solinu sam se rodio, dobio osnovno obrazovanje i živio
do 1952. godine, kad sam krenuo na studije u Zagreb.
Nadam se da ću biti i pokopan u Solinu, u obiteljskoj
grobnici na Gospinu otoku i da će moja duša slušati
vječni žubor jedva desetak metara udaljene solinske
rijeke Jadra.
Sudbina moje obitelji po ocu tijesno je povezana s
najvećim hrvatskim arheologom don Franom Bulićem.
Kad je Bulić krajem 19. stoljeća počeo graditi svoj
Tusculum, zanimljivu muzealnu i čuvarsku zgradu u
predjelu salonitanskih iskopina /naziv po Ciceronu!/,
uzeo je u službu nepismenog i vrlo bistrog težaka, moga
TRILJSKI MOST
djeda Antu Žižića Banova. Po dovršetku izgradnje, moj
je djed zajedno sa svojom obitelji preselio u Tuculum,
postavši čuvar iskopina /curator effosionis/ i “desna ruka”
don Frane. Uz Bulića, on je u odrasloj dobi ne samo
naučio čitati i pisati, nego je uskoro i vješto prevodio
latinske epitafe s brojnih salonitanskih sarkofaga.
Odrastao sam, dakle, u ambijentu starorimskih i
starohrvatskih iskopina /Šuplja crkva, Gradina, Gospin
otok, itd/. Za vrijeme II. svjetskog rata, stanovao sam
u dva navrata u Tusculumu, spavajući na otomanu u
nekadašnjoj Bulićevoj radnoj sobi. /Tada je ta soba bila
puna Bulićeva radnog i svećenićkog pribora; lukjenara,
tintarnica, znanstvenih diploma i priznanja iz čitave
Europe velikom arheologu/.
Preskočit ću ovdje dječačka uživanja u ljepotama
solinskog Jadra, lov na pastrve i jegulje, blizinu mora i
mnogo toga drugog.
Što je presudilo da se nakon završenog studija prava
posvetite filmu?
Ljubav i sklonost prema filmu potječe iz mojih
najranijih dana. U Solinu, bez kinodvorane, neki
su Slovenci, zaposleni u tvornici cementa Majdan,
prikazivali nama djeci kratke filmove, u svom stanu
i na slabo ispeglanom platnu. Bilo je to divno! A na
projekciju prvog pravog dugometražnog igranog filma
povela me je moja mati u mojoj petoj godini. Bio je to
film “Robin Hood” s Erollom Flynom u glavnoj ulozi.
Igrao je u tadašnjem kinu “Eden” /danas Marjan/ na
splitskim Prokurativama.
Napravili ste nekoliko igranih, a najviše
dokumentarnih filmova. Otkud teme i kakav je put od
ideje do ostvarenja filma?
Mislim kako imam puno više smisla /talenta?/
za kratke, pretežito dokumentarne filmove, nego za
dugometražne igrane, kao što nekom piscu možda
više leži novela, pripovijetka ili esej nego roman. U
dokumentarnom je filmu posebna draž u prethodnoj
nezadanosti, u svojevrsnom sudaru s neposrednom
i često neočekivanom realnošću na terenu. Tri moja
možda ponajbolja dokumentarca “S onu stranu mora” /o
Moliškim Hrvatima/, “Goli otok” i “Gastarbeiter” nastala
su upravo na takav način.
U svojim filmovima rado pričate o tzv. „malim
ljudima“, kao što su djeca s poteškoćama u razvoju
(Otkopčati dugme, 1967., Ivana, 1980.), usamljene
osobe (Presa, 1982.), samozatajni stvaraoci (Pohvala
ruci, 1971.), „gastarbajteri“ (Ne naginji se van, 1977.,
Rani snijeg u Münchenu, 1984.). Otkud te osobe kao
glavni likovi u Vašim filmovima?
Uvijek su me u radu na filmu više od općih,
društvenih problema, privlačile pojedinačne, ljudske
sudbine. Sudbine i problemi gastarbajtera sustavno su
i svjesno zaobilaženi u našoj publicistici i književnosti
u doba tzv. socijalizma. Kod bavljenja tom tematikom
za mene je bio presudan susret s grafičkim opusom
Dragutina Trumbetaša, šezdesetih i sedamdestih godina
gastarbajtera u Frankfurtu na Majni. Njegov ciklus
crteža ostat će ne samo upisan kao likovno vrijedno
djelo u hrvatskom slikarstvu, nego i kao jedinstveno
povijesno svjedočanstvo u europskim razmjerima o
životu gastarbajtera tzv. prve i druge generacije. /Usput, s
aspekta imigracijskih zemalja švicarski pisac Max Frisch
Sl. 2. Bogdan Žižić u Gardunu, 15. 2. 2006. (KD Trilj)
7
TRILJSKI MOST
problem je genijalno sažeo u jednoj rečenici: “Očekivali
smo radnike, a došli su ljudi”/.
Gotovo da nema važnijeg hrvatskog filma, nastalog
u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata do raspada
Jugoslavije i komunističkog režima, u kojem se ne dotiče
Crkva i religija. U boljim filmovima čak je izbjegnuta
crno - bijela slika Crkve kao „državnog neprijatelja
broj jedan“. Kako to objašnjavate?
Za komunističke vladavine religija je u nas neosporno
bila snažno potiskivana, a Crkva progonjena. To je,
naravno, utjecalo na njezin tadašnji tretman u medijima,
pa i na filmu. Imate pravo kad kažete da je u nekim
filmovima ipak izbjegnuta crno - bijela slika Crkve. Iako
se u Vašem pitanju ne spominje sadašnji položaj Crkve
u medijima, reći ću: mislim da ni današnji, pretežito
apologetski medijski tretman Crkve u nas, nije najsretniji.
Niti za samu Crkvu.
Hrvatska kinematografija nekad i danas?
Pokojni poljski satirik Stanislaw Lec je davno napisao:
“Za koga udati slobodu da bi bila plodna?”
Sl. 3. Bogdan Žižić i Stipe Maleš u Gardunu, 15. 2. 2006. (KD Trilj)
8
Sveukupno, aktivni ste preko pet desetljeća. U čemu
je tajna?
Finché dura, non paura /Dok traje, nema straha/ znali
su govoriti stari Splićani. Radim i za televiziju, ali ničega
se tako ne bojim kao mogućnosti da mi se život svede na
sjedenje pred televizorom.
Što trenutno radite?
Radim na realizaciji dvaju dokumentaraca. Prvi,
“Slikar s dvije domovine”, govorit će o velikom hrvatskom
slikaru Leopoldu Leu Juneku. Njegov slikarski opus već
sam temeljito snimio. Sada mi predstoje snimanja u
Francuskoj, preciznije u Parizu i Provansi.
Drugi film nosi naslov “Stoljeće filma u Splitu”. Split
je, naime, i u produkcijskom i u prikazivačkom pogledu,
svojedobno imao nevjerojatno bogatu kinematografsku
prošlost i fantastične cineaste /poput Josipa Bepa Karamana
i niza drugih/. O tome se čak i u Splitu premalo zna.
Bili ste u triljskom kraju. Kako Vas se dojmio i može
li se u dogledno vrijeme računati na dokumetarac o
Trilju i okolnim mjestima?
TRILJSKI MOST
Prvi put sam bio u Trilju sa svojim pokojnim ocem,
prije sedamdeset godina! Bio sam tada četverogodišnji
dječak, ali pamtim kako smo sjedili na otvorenom, uz
samu Cetinu, i bili podvoreni žabljim kracima!
Pretprošle sam godine, zajedno sa svojim prijateljem,
pomorskim kapetanom Stipom Malešom, posjetio Trilj
i njegovu jedinstvenu okolicu zahvaljujući isključivo
Vašem pozivu, ljubaznosti i gostoprimstvu. Panorama
Trilja, njegovih mostova i ljeskave Cetine uzvodno,
viđenih s brežuljka na kojemu su prije dvadesetak stoljeća
boravili rimski legionari, nezaboravna je. Jedinstvena je
i Čačvina sa svojim nadgrobnim križevima, epitafima i
krajolicima uokolo nje. Imao sam tada čast upoznati i
Vašu užu obitelj u Košutama i na licu Vašega oca osjetiti
gastarbajtersku sudbinu o kojoj sam govorio odgovarajući
na jedno od Vaših prethodnih pitanja.
Najmanje što Trilj i dio cetinskog kraja koji gravitira
Trilju zaslužuju po svojoj burnoj povijesti, kulturnoj
prošlosti, prirodnim ljepotama i svojim ljudima /nekada
i danas/, dokumentarac je koji će to valjano prikazati
i ispričati. Sa zadovoljstvom bih ga realizirao i čvrsto
vjerujem da će se to i dogoditi.
tek nešto ublažena varijanta koju su definirali kao nečije
poluzakonito uplitanje u proces donošenja odluka.
Međutim, lobiranje je u svijetu posve prihvaćena
profesionalna aktivnost kojoj je prvi cilj promicanje
ideja ili interesa različitih organizacija i tvrtki među
utjecajnim osobama u medijima ili u određenim,
najčešće političkim krugovima.
Pojmovi “lobist” i “lobiranje” maksimalno su došli
do izražaja unutar okvira djelovanja institucija Europske
Unije. Broj lobista u Bruxellesu kreće se između 15 i 20
tisuća, točnije po jedan na svakog dužnosnika Europske
komisije. Osim specijaliziranih tvrtki i pojedinaca,
lobiranjem se bave i multinacionalne kompanije,
strukovne udruge, sindikati i nevladine udruge. Europska
komisija je 21. ožujka 2007. godine lobiste i sve grupe
koje zastupaju nečije interese pozvala da se dobrovoljno
upišu u javni lobistički registar. Ovakav registar potpuno
je uobičajena praksa u SAD-u i za mnoge teoretičare
lobiranja predstavlja jednu od osnovnih postavki zašto
lobiranje nije tek dobro razvijena korupcijska mreža.
(Razgovarao: Josip Dukić)
Lobiranje
Dražen Klarić
Pojam „lobiranje“ u Hrvatskoj najčešće ima
negativan predznak. Deklarirani lobisti su najčešće
public relationship (PR) konzultanti. Tek je nedavno
osnovano Hrvatsko društvo lobista. Mediji su najjači
alat za lobiranje jer kreiraju javno mišljenje i utječu na
političare i donositelje odluka i zakona. Nedeklarirani
lobisti dijele se na pozitivce i negativce.
Što Vam prvo pada na pamet kada vam spomenem
lobiranje? Ovo sam pitanje postavio nekolicini kolega
iz hrvatskih medija pripremajući se za Okrugli stol o
medijima i lobiranju održanom u travnju ove godine u
Zagrebu, a na kojemu sam bio moderator. Odgovori me
nisu iznenadili. Za većinu je to bila korupcija ili njezina
Sl. 4. Međunarodni simpozij o lobiranju, Zagreb, 11. 4. 2008 (Made in)
9
TRILJSKI MOST
Javni registar lobiranje čini transparentnijim i omogućava
svima uvid u imena lobista, njihovog poslodavca i njihov
krajnji zadatak. Jedan od najvećih europskih lobista
Daniel Gueguen kaže da je korumpiranost najbolji način
za neuspjeh u lobiranju, drugi je laž. „Ako počnete lagati
gotovi ste. Kredibilitet je od presudne važnosti. Svoje
mišljenje ne možete mijenjati iz dana u dan, poručuje
Gueguen.
U Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je ono
najrazvijenije, na lobiranje se gleda isključivo kao utjecanje
na političare ili državne službenike glede donošenja,
izmjene ili dopune nekog zakona ili propisa. Dobro je
poznato kako američka porezna služba (IRS) lobiranje
dijeli na izravno, koje uključuje plaćene pojedince koji
ulaze u izravnu komunikaciju s ključnim dužnosnicima i
zakonodavcima, te neizravno ili grassroots lobiranje gdje
se na donositelje odluka nastoji utjecati putem javnog
mnijenja ili, jednostavnije rečeno, pritiskom tzv. običnih
ljudi. Nije teško zaključiti kako upravo ovdje mediji
igraju ključnu ulogu.
Sl. 5. Međunarodni simpozij o lobiranju, Zagreb, 11. 4. 2008 (Made in)
10
I dok je u SAD-u lobiranje uobičajena praksa, dok
se u Europskoj Uniji uspostavlja lobistički registar, u
Hrvatskoj je lobiranje i dalje „vrlo upitno zvanje“. Situacija
se donekle promijenila prije nekoliko mjeseci kada je
po uzoru na EU iskustva osnovano Hrvatsko društvo
lobista. Na čelu mu je bivši ministar vanjskih poslova i
jedan od prvi deklariranih lobista Mate Granić. Do tada
su se na prste jedne ruke mogli nabrojati oni koji su se
deklarirali kao lobisti. Naravno, pravo je pitanje čime su
se ti lobisti zapravo bavili i kome su nudili svoje usluge.
U Hrvatskoj je ovaj poziv još uvijek usko povezan s PR
konzultantima koji svojim klijentima osim klasičnih
usluga komunikacijskog savjetovanja sve češće nude
i one lobističke. Među PR stručnjacima često se može
čuti i termin „medijsko lobiranje“ koje se odnosi na
uljepšavanje slike (image) klijenata u javnosti ili naprosto
plasiranje pozitivnih i afirmativnih informacija u tiskane
i elektroničke medije.
Mediji su, govorimo li o neizravnom lobiranju,
apsolutno najjači alat za lobiranje. Oni prije svega kreiraju
javno mnijenje i utječu na raspoloženje širokog kruga
ljudi prema nekoj informaciji, stavu, osobi, proizvodu…
Samim time, mediji su odlično sredstvo za utjecanje na
donositelje neke odluke ili zakona.
U Hrvatskoj se posljednjih godina sve češće mogu
čuti optužbe usmjerene prema pojedinim medijima ili
novinarima da su upravo oni najveći lobisti, odnosno
zagovornici ove ili one političke opcije, da protežiraju
ovaj ili onaj proizvod ili da naprosto „guraju“ pojedine
sportaše, utječu na cijenu nekih dionica i da za te
usluge uzimaju novac ili skupe poklone. Sve ovo je
naravno nespojivo s novinarskom profesijom. Kodeks
Vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva to izričito
zabranjuje i kazna za takvo ponašanje je brisanje iz
članstva HND-a.
No, da bi se nekoga moglo kazniti, takva nečasna
radnja se mora i otkriti, a zatim neosporno i ustvrditi da
je novinar neprofesionalno promicao nečije interese i još
pritom za to i bio plaćen.
Osim ovakvog, tzv. negativnog lobiranja, u medijima
postoji i ono koje bi mogli definirati kao pozitivno. Da
bi steklo epitet pozitivnog, takvo lobiranje mora ispuniti
nekoliko preduvjeta. Ono mora promicati pozitivne
vrijednosti (prava manjina, potlačenih, prevarenih,
TRILJSKI MOST
pisanje protiv nelogičnih zakona, presuda…), mora
se javno i jasno deklarirati kao zagovaratelj određene
osobe, grupe, odluke ili zakona, za taj posao ne smije biti
plaćen, i posljednje, mora poštivati standarde profesije.
Mora se, međutim, naglasiti kako ovo tzv. pozitivno
lobiranje u strogoj definiciji i nije lobiranje jer osoba ili
osobe koje se zalažu (lobiraju) za neki zakon, događaj ili
osobu, nisu plaćeni za svoja nastojanja.
Kada govorimo o lobiranju u medijima, moramo
spomenuti i još jednu specifičnost, a to su tzv. novinarski
informatori. Novinar koji drži do sebe mora ih imati
nekoliko. Oni će mu iz prve ruke moći reći o čemu se
pričalo na tajnom sastanku u Vladi, Saboru, Gospodarsko
socijalnom vijeću, nadzornom odboru neke tvrtke ili
upravi nekog kluba. Plasirajući informacije s tajnih
sastanaka, koje se u većini slučajeva ne mogu provjeriti
kod drugih aktera, novinar dolazi u opasnost da i sam
postane alat za lobiranje. Informacije plasirane na ovaj
način (za koje novinar koriste poznate rečenice poput
„kako doznajemo iz dobro obaviještenih izvora“, ili
„kako nam je rekao visokopozicionirani dužnosnik“)
često predstavljaju pritisak na suparnike, obračun ili
naprosto pripremu javnosti za neku odluku, zakon ili
događaj.
Kao što smo vidjeli iz svega navedenog, veza lobiranja
i medija je višestruka i za nju ne postoji neka univerzalna
i jasna crta koja bi definirala gdje prestaje novinarstvo,
a počinje lobiranje. To je ponekad jako teško ustvrditi.
Neki bi rekli da novinari i novinarstvo ne smiju imati
apsolutno ništa s lobiranjem. No, to je u stvarnom svijetu
nemoguće. Nekada vam baš novinarska profesija nalaže
da budete zagovornici (lobisti) nekog zakona (prava
invalida na zapošljavanje) ili neke osobe (nepravedno
prozvane ili osuđene). Novinari se pri tome uvijek
moraju držati profesionalnih standarda. Oni su na kraju
jedino jamstvo da upravo vi ne postanete „žrtva“ ili alat
lobista i njihova kreiranja javnog mijenja.
VIJEĆE ČASTI HRVATSKIH NOVINARA
(Članak 22. Novinar ne smije biti autor plaćenih
reklamnih i drugih propagandnih napisa. Članak 23.
Novinar mora izbjegavati situacije koje bi ga mogle
dovesti do sukoba interesa, posrednog ili neposrednog,
vidljivog ili nevidljivog, kako ne bi kompromitirao
ni sebe ni novinarsku profesiju. Novinar se mora odreći
darova, usluga ili nagrada. Mora izbjegavati plaćena
putovanja i druge pogodnosti, dodatno zapošljavanje,
rad u politici, svaki angažman u državnim ili drugim
javnim institucijama koji bi mogao umanjiti ili dovesti
u pitanje njegovu vjerodostojnost kao i vjerodostojnost
novinarske profesije te izbjegavati situacije koje mogu
stvoriti dojam o njegovoj pristranosti.
Novinar ne smije za osobne interese zloupotrijebiti
informacije o financijskim kretanjima koje je dobio
obavljajući posao. Ako trguje vrijednosnim papirima
o kojima izvještava, to mora javno obznaniti…)
Mihovilski dani 2007.
Josip Dukić
Dani sv. Mihovila 2007. koji su prethodili blagdanu sv.
Mihovila, sveca zaštitnika župe i Grada Trilja, obilovali
su raznolikim sadržajima. Svi koji su se tih dana našli u
Trilju mogli su pratiti bogat i raznovrstan program.
Program je započeo 15. rujna prolaskom triljskih
mažoretkinja i njihovih gostiju ulicama Trilja i revijom
u sportskoj dvorani, a završio 30. rujna na blagdan sv.
Jeronima svetom misom na starom triljskom groblju.
Od sportskih susreta organizirano je nekoliko
turnira. Na boćalištu Gaz Balotarski klub Trilj upriličio
je Turnir u boćanju, Košarkaški klub Cetina, Košarkaški
turnir u sportskoj dvorani, Rukometni klub Cetina,
Rukometne turnire za muške i ženske u sportskoj
dvorani, i Nogometni klub Čaporice, Nogometni turnir
na sportsko-rekreacijskom centru Zdenko Pavela-Cato
u Čaporicama.
Vrlo aktivni Klub dobrovoljnih darivatelja krvi Trilj i
Crveni križ iz Sinja organizirali su 25. rujna u restoranu
Dalmacija akciju darivanja krvi.
Najmlađi su u organizaciji Dječjeg vrtića Trilj mogli
uživati u predstavi Tri praščića u izvedbi Kazališta lutaka
Licem u lice iz Splita. Predstava se odigrala 26. rujna u
triljskoj kinodvorani u prisustvu velikog broja djece i
njihovih roditelja.
11
TRILJSKI MOST
Od kulturnih sadržaja vrijedi spomenuti rad dviju
aktivnih triljskih udruga, Likovne udruge Tilurium i
Dramske udruge Most. Likovna izložba članova udruge
Tilurium otvorena je 21. rujna u predvorju kinodvorane,
dok su članovi udruge Most 24. rujna u kinodvorani
izveli predstavu Nade Lapić E neš za nj.
Zbor župe sv. Mihovila predvođen č. s. Zdenkom
Tomas i Antom Šipićem u kinodvorani je 23. rujna
održao prigodni koncert, dok su djeca iz župe izvela
igrokaz. Kulturno umjetničko društvo Župa Grab i
njihovi gosti su 27. rujna u kinodvorani upriličili večer
folklora.
U Muzeju triljskog kraja 25. rujna otvorena je
izložba slika Cetinska krajina, autorice Nine Lovrić.
Galerija Brešan i ove godine Triljanima je dovela u goste
akademsku slikaricu. Slike Daniele Pal Bućan, izložene
u Gradskoj knjižnici, predstavljene su javnosti 22. rujna.
Obadvije izložbe mogle su se pogledati sve do kraja
Mihovilskih dana.
Sl. 7. Predstavljanje knjiga dr. Tonča Matulića, Gradska knjižnica, 25. 9. 2007.
(Ana Ćaleta)
U srijedu, 26. rujna u kinodvorani predstavljena je
knjiga članice KD Trilj Niveske Juraga-Kovačev Gdje
šljive rastu?, časopis Triljski most br. 2, set razglednica
s triljskim motivima i triljska travarica Tilvrivm.
Razglednice je KD Trilj izdalo u suradnji s Turističkom
zajednicom Grada Trilja. Sve navedeno predstavili su
prof. Tomislav Vrančić i prof. Blaga Petreski.
Sl. 6. Otvorenje izložbe Nine Lovrić, Muzej triljskog kraja, 15. 9. 2007. (Ana
Ćaleta)
Za ovogodišnje Dane sv. Mihovila Kulturno društvo
Trilj je pripremilo nekoliko sadržaja. U utorak, 25. rujna,
u Gradskoj knjižnici upriličeno je predstavljanje četiriju
knjiga dr. don Tonča Matulića, prof. na Katoličkom
bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Predstavljači knjiga
su bili dr. don Ivan Kešina i dr. fra Šimun Bilokapić,
profesori na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu.
Predstavljanje je organizirano u suradnji s Glasom
Koncila.
12
Sl. 8. Predstavljanje suvenira, knjige N. Juraga-Kovačev i časopisa Triljski most
2, Kinodvorana, 26. 9. 2007. (KD Trilj)
Iste večeri u novootvorenim prostorijama KD
Trilj otvorena je izložba Triljsko vjenčanje na starim
fotografijama koje su popraćene predmetima vezanim
uz vjenčanje. Brojni posjetitelji izložbe i spomenutih
predstavljanja najveća su nagrada članovima Udruge za
uloženi trud.
TRILJSKI MOST
Na blagdan sv. Mihovila, u jutarnjim satima, Limena
glazba Trilj i Triljske mažoretkinje prošli su u svečanoj
povorci ulicama Trilja i pozvali građane na procesiju i sv.
misu, koju je ove godine predvodio sarajevski pomoćni
biskup msgr. Pero Sudar
Proslava sv. Mihovila 2007.
Ana Ćaleta
Sl. 9. Izložba Vjenčanje u triljskom kraju, Ured KD Trilj, 26. 9. 2007. (KD Trilj)
Sl. 10. Izložba Vjenčanje u triljskom kraju, Ured KD Trilj, 26. 9. 2007. (KD Trilj)
Uoči sv. Mihovila 28. rujna u kinodvorani održana
je svečana Sjednica Gradskog vijeća i dodijeljena su
javna priznanja. Nagrada Grada Trilja uručena je Ivanu
Dragušici – Žanu, koji je spasio dječaka koji se utapao
u Cetini te Robertu Lagatoru, vlasniku tvrtke Jelinak
gradnja, u kojoj zapošljava 22 radnika.
Zora 29. rujna 2007. bila je besprijekorna, nebo
u jutarnjim satima nikad plavlje, a zrakom se širila
blagodat početka rujanske rane jeseni. Zvonila su zvona
sa zvonika crkve sv. Mihovila i nadaleko širila poziv na
svečano misno slavlje.
Zahvaljujući župniku don Stipi Ljubasu, kapelanu
don Hrvoju Dragunu, č. s. Zdenki Tomas i remeti
Robertu Dukiću, župa se svake godine kroz devetnicu
i trodnevnicu dostojno pripremi za proslavu blagdana.
Tako je bilo i ove godine. Na devetnicama su propovijedali
don Mate Parlov i fra Mario Jurišić. Uoči sv. Mihovila,
28. rujna, nakon krunice, molitve sv. Mihovilu i sv. mise
prisutnim vjernicima svoje iskustvo vjere posvjedočio je
gosp. Ivica Ursić, koji vodi vrlo slušanu emisiju Nikad
nedjeljom, uvijek nedjeljom.
Neposredno prije mise ispred kipa sv. Mihovila
položeni su vijenci za poginule branitelje. Molitvu je
predvodio don Hrvoje Dragun.
Svečana sv. misa koju je predvodio sarajevski biskup
Pero Sudar, počela je porocesijom ulicama grada Trilja.
Križ je nosio Zvonimir Šipić - Đone, odjeven u narodnju
nošnju. Za križem su krenula djeca, muškarci, svećenici,
kip sv. Mihovila, crkveni zbor i na kraju žene. Kip sv.
Mihovila naizmjenično su nosili predstavnici granične
policije, MUP-a, rukometnog kluba, košarkaškog kluba,
HVIDRA-e, predstavnici gradske vlasti i pastoralnog
vijeća.
Oltar ispred crkve i ove godine bio je ukrašen cvjetnim
kreacijama č. s. Zdenke. Ministranti su zauzeli svoja mjesta
na oltaru i sve je izgledalo skladno i svečano za početak
misnog slavlja. Župnik je pozdravio nazočne goste:
13
TRILJSKI MOST
biskupa Sudara, monsinjora Ivana Ćubelića, generalnog
vikara Splitsko-makarske nadbiskupije, gradonačelnika
Jozu Sarača, dožupanicu Anđelku Vuko, dožupana Luku
Brčića, predstavnike drugih gradova, policajce, Limenu
glazbu, crkveni zbor, Triljske mažoretkinje, alkarskog
vojvodu, školu, gospođu Spomenku Gusić koja uvijek
sve vrijedno fotografira, Stipu Delongu - Šefića, triljske
vatrogasce i vatrogasce iz Hanaua koji svake godine
dolaze u naš grad, goste iz Stomorije, sve hodočasnike
i domaćine.
Biskup Sudar je također sve pozdravio i ujedno čestitao
Dan grada. Rado se odazvao pozivu našeg župnika i
donio je pozdrave katolika iz BiH naglašavajući kako
smo ih u ratu razumjeli i pružili im ljudsku solidarnost.
Sl. 11. Biskup Pero Sudar, Trilj, 29. 9. 2007. (KD Trilj)
Pjesma crkvenog zbora razlijevala se Triljem
uveličavajući svetkovinu i stremeći k nebu. Uslijedila
su čitanja koja su čitali doktorica Ivanka Bravić-Dodig
i vjeroučitelj Ivan Šipić, a zbor je otpjevao Pred licem
anđela pjevam ti Gospodine.
Žedan čovjek traži vodu i ona mu daruje i obnovi
život. Žedna duša traži riječ, utjehu, nadu i pomoć kako
bi živjela dalje. Utječemo se sv. Mihovilu, a od biskupa
koje naš župnik pozove da predvode misno slavlje
očekujemo da će biti jedan od izvora na kojemu ćemo
napojiti naše duše kako bismo čili krenuli dalje prema
izvoru s kojeg se nikada ne odlazi. Koliko su se ispunila
očekivanja vjernika? Odgovor je svaki od nas ponio u
sebi. Kroz propovijed, biskup nam je poručio kako se
čovječanstvo stalno bori protiv zla i svega negativnog, a
ako nema pomoći s neba čovjek se ne može obraniti. Bog
14
je rekao ljudima da će ih štititi anđeli i arkanđeli, i u sv.
Mihovilu to obećanje je i izvršio jer pod zaštitom onog
koji je stao i u obranu samog Boga i sami smo sigurni.
Važno je šapnuti u vlastito srce: Želim Bože pripadati
tebi po zagovoru tvog Mihovila arkanđela. Ako odemo
odavde s tom molitvom nećemo otići prazni i tako ćemo
izvršiti svoje životno poslanje. Otvorit će se nebeska vrata
i ugledat ćemo anđele.
Slijedila je Molitva vjernika koju su čitale
vjeroučiteljice Julijana Hrvoić i Vesna Tadić. Svi zajedno
smo molili za papu, biskupe i svećenike da prepoznaju
duhovne potrebe današnjeg čovjeka; za naš narod da
ga Bog osnaži i da ga poniženja ne udalje od njega; za
naše branitelje; za obitelji, da ih Bog blagoslovi djecom
vjernom Bogu; za mlade, da ih Bog po zagovoru sv.
Mihovila očuva od droge, alkohola i hedonizma; za
utjehu, u duhovnim i tjelesnim potrebama; da se srca
bogatih smiluju siromašnima. Naša župa se više od 300
godina utječe sv. Mihovilu vjerujući da je život jači od
smrti i ljubav od mržnje pa smo molili da tako i ostane.
Na kraju je bila molitva za sve umrle iz našeg naroda.
Biskup je završio Molitvu vjernika sa zazivom da nas Bog
podrži u pravoj vjeri. U molitvi za mrtve župnik obvezno
moli za branitelje. Molio je za njIh i ovom prigodom.
Molio je i za poginule vatrogasce, sve svećenike i časne
sestre iz naše župe.
Prije kraja mise i blagoslova, gradonačelnik je zahvalio
biskupu u ime svih mještana na dolasku. Prisjetio se života
hrvatskog naroda u BiH, stradanja Hrvata u ratu, s kojima
suosjećamo, i poklonio biskupu Plaketu grada. Župnik
je zahvalio preuzvišenom ocu biskupu uz riječi da mi je
i dolinom smrti proći zla se ne bojim jer Bog je sa mnom
i time je u potpunosti označio poruku ovog blagdana i
ove mise. Zahvalio je Bogu za lijepo vrijeme i svima na
današnjem danu. Biskup je pozdravio Nebesku Majku i
misno slavlje prikazao za sve nas i one koje smo sa sobom
donijeli u srcu. Poručio nam je da zadržimo spasenje duše
i slobodu srca uz zagovor sv. Mihovila arkanđela.
Slijedila je himna, a zatim je zbor otpjevao novu,
predivnu Đoninu pjesmu Mi smo djeca iz kotline. Na
samom kraju moglo se uživati u atraktivnom plesu sa
zastavama starije skupine Triljskih mažoretkinja. Za ovaj
nastup odabrale su Thompsonovu pjesmu Daleko, daleko
i nakon izvedbe zasluženo dobile srdačan pljesak.
TRILJSKI MOST
Sl. 12. Triljske mažoretkinje, Trilj, 29. 9. 2007. (KD Trilj)
U međuvremenu, sa sjevera, Kamešnicu su natkrili
pamučasto bijeli oblaci, povjetarac je zaigrao oko crkve
i najavio dernek
Glazbena škola u Trilju
Mirjana Dukić
Uz svoj redoviti rad na očuvanju kulturne baštine
triljskog kraja te radu na kulturno-zabavnim,
humanitarnim i sportsko rekreativnim događajima,
Udruge žena Triljanke i Katarina Zrinski kojima
predsjedava Ankica Lukić, pokrenule su inicijativu za
otvaranje glazbene škole u Trilju.
Zahvaljujući ustrajnom poticaju i upornosti spomenutih udruga i podršci Grada Trilja i gradonačelnika
gospodina Joze Sarača Glazbenom školom Jakova Gotovca Sinj i njihovim profesorima postignut je dogovor o
formiranju tečaja za glazbeno obrazovanje u Trilju.
Poslije provedene ankete i audicije 19. rujna 2007.
u Gradskoj vijećnici, s djecom između osam i deset
godina starosti, o njihovim afinitetima i sposobnostima
obrazovanja na željenom glazbenom instrumentu,
15. listopada 2007. podružnica Glazbene škole Jakova
Gotovca Sinj u Trilju započela je s radom. U školu se
upisalo oko tridesetak učenika, a najveće zanimanje
među ponuđenim instrumentima pobudili su klavir i
gitara.
Dana 8. prosinca 2007. povodom otvaranja tečaja u
okviru Glazbene škole Jakov Gotovac Sinj, Udruge žena
Triljanke i Katarina Zrinski organizirale su kulturnozabavnu večer uz prigodnu humanitarnu aukciju slika
koju je vodio pjesnik Nadomir Tadić Šutra. Slike su
donirali umjetnici Likovne udruge Tilurium iz Trilja i
galerija Brešan iz Splita, a prikupljeni novčani prilozi
uloženi su u nabavu potrebnih instrumenata za glazbeno
obrazovanje. Iste večeri nastupili su i učenici koje
vodi prof. Branka Ristić i počastili posjetitelje svojim
bogatim vokalno-instrumentalnim nastupom. Ugodno
iznenađenje za publiku bila je sopranistica Jelena Čabo
porijeklom iz Jabuke.
Nakon ustrajnog i uspješnog rada, učenici Glazbene
škole spremno su izišli pred triljsko gledateljstvo u pratnji
svojih profesora i hrabro izložili usvojeno glazbeno
znanje i umijeća na koncertu održanom 5. lipnja 2008.
u kinodvorani pod pokroviteljstvom Poglavarstva grada
Trilja.
Osim učenika polaznika, vrlo zanimljivom, raznolikom i bogatom programu pridonijeli su profesori: Mirna
Barać, Goran Caktaš i Dobrila Veršić, koji su svojim neumornim radom uspjeli učenicima prenijeti ljubav prema glazbi te od njih načiniti mlade i uspješne glazbenike
početnike
Zahvala za obnovu zgrada OŠ Trilj
Desa Roguljić
U područnoj školi Košute, 25. listopada 2007.
godine održana je svečana priredba povodom zahvale
za dobivena novčana i materijalna sredstva od strane
15
TRILJSKI MOST
MZOS-a i Županije Splitsko-dalmatinske za uređenje
zgrada u OŠ Trilj.
Priredbi, a nakon priredbe i domjenku, nazočili
su: predstavnici Županije, dožupan Luka Brćić i
dožupanica Anđelka Vuko, predstavnik Grada, Marko
Župa, predstavnik MZOS-a ravnatelj Agencije za odgoj
i obrazovanje, gospodin Vinko Filipović, predsjednik
Vijeća roditelja OŠ Trilj, gospodin Frane Strikić,
ravnatelji škola bivše općine Sinj, djelatnici OŠ Trilj,
učenici i roditelji.
Pozdravnu riječ nazočnima uputio je ravnatelj škole
Davor Hrgović, a nakon njega riječ je uzeo predstavnik
Grada, a zatim dožupan i dožpanica. Poslije njih prigodne
riječi nazočnima uputili su gospodin Frane Strikić i
ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje, gospodin
Vinko Filipović.
Triljski portal
Ivan Žolo
Na triljskoj internet sceni, koja je do ove godine bila
u znaku privatnih blogova, pojavio se 19. veljače 2008.
godine neovisni internetski portal pod nazivom Triljski
portal, a ljubitelji surfanja i najnovijih domaćih vijesti
mogu ga pronaći na adresi www.trilj.org.
Portal je u početku zamišljen kao ostvarenje davne
ideje nekolicine triljskih surfera o pokretanju triljskog
foruma, odnosno mjesta na kojem će mještani triljskog
kraja voditi virtualne razgovore i raspravljati o raznim
temama iz domene športa, kulture, tehnologije, politike
i sl. kao što je to praksa na većini gradskih, ali i drugih
modernih web stranica na kojima se okupljaju određene
interesne skupine.
Da sve ne bi ostalo samo na ideji, pobrinuli su se
sadašnji administratori, Ivan Roguljić-Crni i Ivan Žolo te
su jednog hladnog zagrebačkog poslijepodneva odlučili
ideju pretvoriti u djelo. Živeći daleko od Trilja spoznali su
što našem čovjeku u tuđini znači i najmanja informacija
iz rodnog mjesta. U nedostatku gradske stranice, kakve
postoje u drugim gradovima, koja bi svojim građanima
donosila neke osnovne informacije, odlučili su pokrenuti
info-portal na kojem će posjetiteljima svakodnevno
donositi najnovije vijesti o zbivanjima u triljskom kraju.
Sl. 13. Dječji zbor PŠ Košute, Košute, 25. 10. 2007. (Ana Ćaleta)
Zatim je slijedila priredba koju je vodila učenica
osmog razreda, Paula Dukić. Učenice Mirna i Ivana
Alfirević pod ravnanjem učitelja Mirka Radana otpjevale
su himnu, a nakon njih nastupio je zbor iz PŠ Košute
pod ravnanjem učiteljice Đurđice Matijašević. Učiteljica
Gordana Romac pripremila je s učenicima šestog razreda
igrokaz Djetinjstvo i školovanje Ivice Kičmanovića.
Priredba je završila plesom učenica petog razreda.
Koreografiju za taj ples, na glazbu Kad se male ruke slože,
pripremila je učiteljica razredne nastave, Daniela Delić.
Na kraju se svima zahvalila voditeljica priredbe Paula
Dukić i pozvala sve nazočne na zajednički domjenak
kojeg su u suradnji sa školom pripomogli pripremiti i
roditelji
16
Sl. 14. Naslovnica Triljskog portala
Uz malo znanja, dobre volje i vlastitog džeparca,
ubrzo je pokrenut Triljski portal čiju su vrijednost
pojedinci odmah prepoznali i donacijama potpomogli
njegov razvoj. Ubrzo su počele stizati prve vijesti,
od kojih je većina popraćena fotografijama. S prvim
TRILJSKI MOST
vijestima počeli su stizati i prvi posjetitelji, da bi danas, 7
mjeseci od osnivanja, brojali preko dvije stotine posjeta
dnevno i u prosjeku 2 vijesti dnevno. Ne treba zaboraviti
Triljski forum (http://www.trilj.org/forum) na kojem je
do sada registrirano preko stotinu i četrdeset članova i
gdje je gotovo svaki događaj u Trilju i okolici proživio
javnu raspravu u kojoj nema upadica dok netko govori.
Želja je autora Triljskog portala u budućnosti povećati
broj vijesti iz Trilja, ali i drugih mjesta koja pripadaju
Gradu, a to su Bisko, Budimiri, Čačvina, Čaporice,
Gardun, Grab, Jabuka, Kamensko, Košute, Krivodol, Ljut,
Nova Sela, Podi, Rože, Strizirep, Strmendolac, Tijarica,
Trilj, Ugljane, Vedrine, Velić, Vinine, Vojnić, Voštane,
Vrabač, Vrpolje. Naravno, za to je potrebna pomoć samih
mještana koji sve obavijesti, novosti i fotografije mogu
slati na e-mail adresu trilj@trilj.org
Skulptura Mladenci
Stipe Sikirice na Gazu u Jabuci
Nediljko Sikirica
Odluku o realizaciji Projekta postavljanja skulpture
Mladenci na lokaciji Gaz kod Trilja donijela je istoimena
Udruga na svojoj osnivačkoj, svečanoj sjednici 19. svibnja
2007. godine, uz jedinstvenu podršku i oduševljenje ljudi
ovog dijela triljsko-cetinskog kraja.
Sl. 15. Projekt pejsažnog uređenja, (KD Trilj)
Skulptura bi se radila kao brončana replika u prirodnoj
veličini prema već postavljenoj skulpturi Mladenci (1974.)
u Parku mladenaca u Zagrebu, rad uglednog hrvatskog
akademskog kipara Stipe Sikirice iz Jabuke, profesora
Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Skulptura je
bila prvonagrađeni rad na otvorenom javnom natječaju
Grada Zagreba, a sljedeće, 1975. godine, autor je za nju
dobio Nagradu Grada Zagreba.
Pripremni radovi
Nakon donošenja odluke o postavljanju skulpture
na Gazu uslijedili su poslovi vezani uz urbanističku i
projektantsku dokumentaciju. Odmah smo kao Udruga
zatražili od Grada Trilja da se lokacija Gaz kod Trilja unese
u Prostorni plan Grada Trilja kao pejsažno-parkovno
uređeno mjesto postavljanja skulpture Mladenci.
Od samih početaka Grad Trilj kao jedinica lokalne
samouprave na čijem se području realizira Projekt, daje
punu podršku njegova ostvarenja u okvirima svojih
proračunskih mogućnosti.
Idejne programske osnove pejsažnog uređenja
i smještanja skulpture u prostoru Gaza kod Trilja
u rujnu 2007. izradio je poznati splitski arhitekt
Vjekoslav Ivanišević. Prije izrade izvedbene tehničke
dokumentacije pejsažnog uređenja zatražili smo i
dobili potrebne suglasnosti nadležnih institucija, naših
međašnika; Hrvatskih voda - Split, Hrvatskih cesta Split, Županijske uprave za ceste - Split, te od HEP-a s
obzirom na to da se čestice zemalja na kojima bi se vršio
zahvat u zemljišniku vode na HEP-u.
Više puta smo se našli s predstavnicima navedenih
institucija, u Splitu, u Poglavarstvu Grada Trilja, te na
samoj lokaciji, na Gazu, kako bi se uskladili detalji u
idejnoj programskoj fazi i kasnije u fazi izrade izvedbene
tehničke dokumentacije pejsažnog uređenja lokacije.
Izvedbenu tehničku dokumentaciju s troškovnikom
približnih troškova izradila je tvrtka Parkovi i nasadi
iz Splita, do kraja prosinca 2007. godine. Vrijednost
Projekta se izražava u vrijednosti nešto ispod milijun
kuna, u čemu su troškovi same skulpture 220 000 kuna.
Na osnovi tehničke dokumentacije izrađena je i
kompjuterska simulacija budućeg stanja-izgleda u
prostoru nakon realizacije Projekta.
U Projektu smo cijeli prostor između kapelice na
sjeveru, uključujući staru makadamsku cestu, obalu
Kanala-potoka i samu površinu trokuta između Državne
17
TRILJSKI MOST
i Županijske ceste, kao mjesta postavljanja skulpture na
jugu, tretirali kao jedinstveni prostor zahvata i uređenja.
Odvojeno se radilo na projektnoj dokumentaciji
proširenja na portalima mostova; na Županijskoj cesti s
istočne i sa zapadne strane, i na Državnoj cesti sa zapadne
strane. Idejnu i izvedbenu dokumentaciju radi tvrtka
Kozina projekt. Danas smo u fazi dobivanja lokacijske i
građevinske dozvole.
Početak pejsažnog uređenja
Udruga Mladenci je skupa s predstavnicima Grada
Trilja 12. travnja 2008. upriličila svečano otvorenje
radova pejsažnog uređenja i do kraja kolovoza su izvršeni
sljedeći projektom predviđeni radovi:
. čišćenje terena od samoniklog bilja i raslinja;
. uređenje obale, pokos Kanala-potoka, nasipanje
očišćene površine novom kvalitetnom humusnom
zemljom (preko 350 m3);
. betoniranje podišta skulpture s gromobranskom
zaštitom;
. polaganje elektro kablova javne rasvjete prema
skulpturi, stablu lipe i obližnjoj Gospinoj kapelici i
priključak na sustav javne rasvjete;
. polaganje vodovodnih cijevi radi navodnjavanja cijele
površine, vodo mjerila i priključak na vodovodni
sustav;
. sađenje reda od devet jablanova sa sjeverne strane
Kanala, i jednog razvijenog stabla lipe pored
skulpture;
. izgradnja razdijelnog betonskog zidića (115 m),
obrađenog ispranim riječnim šljunkom, koji dijeli
vanjski pješački dio od unutarnjeg travnatog dijela
ispred i oko skulpture;
. ravnanje terena, usitnjavanje zemlje, gnojidba i sijanje
trave na cijeloj površini od oko 3 000 m2;
. postavljanje ivičnjaka u dužini od 167 m uz Državnu
odnosno Županijsku cestu;
. polaganje betonske kocke na nogostup (313 m2) i
travnate rešetke na proširenju;
. postavljanje šest klupa na predviđena mjesta.
Svi ovi radovi izvršeni su uz pomoć Hrvatskih voda,
Hrvatskih cesta, Županijske uprave za ceste, Grada
Trilja, članova, prijatelja i donatora-sponzora Udruge.
18
Sl. 16. Otvaranje radova, Jabuka - Gaz, 12. 4. 2008. (KD Trilj)
Sl. 17. Silvestar Krka i fra Duško Botica, Jabuka - Gaz, 12. 4. 2008. (KD Trilj)
Sl. 18. Jabuka - Gaz, 21. 9. 2008. (KD Trilj)
Sve je na Gazu spremno za prihvat skulpture!
Jedini problem koji još uvijek nije riješen je problem
financiranja izrade-lijevanja i dopreme skulpture
Mladenci, čiji troškovi se prema dostavljenim ponudama
TRILJSKI MOST
ljevaonica kreću iznad naših procjena te će članovi
Udruge trebati pojačati aktivnosti na obilasku donatora
/ sponzora, kao što će trebati i jače uključivanje Grada
Trilja posebno prema Županiji i Ministarstvu kulture
RH.
U zadnjem tjednu mjeseca kolovoza 2008., prema
nalogu Grada Zagreba i na njihov trošak, skulpturu
je Ljevaonica Ujević iz Zagreba prenijela iz Parka u
ljevaonicu na čišćenje i popravak kojom prilikom je uzet
kalup i već je dio skulpture i odliven u bronci. Ovdje
moramo pohvaliti susretljivost Poglavarstva Grada
Zagreba koje je preuzelo troškove prijenosa skulpture
iz Parka do ljevaonice i natrag te, naravno, troškove
čišćenja i popravka
Blagdan Presvetog
Srca Isusova u Košutama
Splitsko-makarske nadbiskupije. Misno slavlje suslavili
su svećenici iz Košuta i okolnih župa. Bile su tu i brojne
časne sestre, Košućani i njihovi gosti te masa vjernika.
Sl. 19. Izložba slika Šime Vrljića, fotografija i dokumenata o Košutama, PŠ
Košute, 29. 5. 2008. (KD Trilj)
Niveska Juraga-Kovačev
Župa svetog Mihovila Arkanđela Trilj, Mjesni odbor
Košute, Nogometni klub Košute i Kulturno društvo
Trilj priredili su prigodan program povodom Blagdana
Presvetog Srca Isusova i Dana Košuta.
Od 26. do 29. svibnja 2008. u 18.00 sati u crkvi
Presvetog Srca Isusova održavale su se duhovne priprave
za proslavu Blagdana: molitve Srcu Isusovu i sv. misa.
U četvrtak, 29. svibnja 2008. u 20.00 sati u Područnoj
školi Košute otvorena je izložba Šime Puljića pod nazivom
Tamo di je vrime stalo. Njegova ulja na platnu plijenila
su pažnju posjetitelja realističnim motivima i ljudi su
se pred njima zadržavali s vidnim zanimanjem očito
prepoznajući i svoj život i blisku im zbilju. Uz slikarsku
izložbu, u istom prostoru, postavljena je i etnografska
izložba i izložba starih crno-bijelih fotografija iz
nekadašnjeg života Košućana, a uz to i fotografije koje
su prisjećale na prošlogodišnju posvetu crkve Presvetog
Srca Isusova.
U petak, 30. svibnja 2008. u 18.00 sati u crkvi
Presvetog Srca Isusova proslavljen je Blagdan Srca
Isusova procesijom i svetom misom koju je predvodio
i propovijedao mons. Ivan Ćubelić, generalni vikar
Sl. 20. Blagdan Srca Isusova, Košute, 30. 5. 2008. (KD Trilj)
U subotu, 31. svibnja 2008. na lokalitetu Pojila
- Košute, kod budućeg sportskog centra, odvijao se
zanimljiv sportski program. U 15.00 sati organiziran
je Kros, utrka djece od 1. do 6. razreda osnovne škole.
Voditelj krosa bio je Draško Odrljin.
Nakon toga, u 16.00 sati uslijedila je utakmica djece
od 7. razreda osnovne škole do 2. razreda srednje škole.
U 16.45 sati zaigrale su cure i žene, Košućanke protiv
Triljanki, što je izazvalo posebno zanimanje u gledalištu.
Nakon žena, uslijedila je utakmica veterana iz Košuta, a
nakon toga NK Košute i NK Čaporice.
19
TRILJSKI MOST
Etnografska izložba
Tragovi triljske baštine
Angela Babić
Sl. 21. Triljanke i Košućanke, Košute - Pojila, 31. 5. 2008. (KD Trilj)
Sl. 22. Veterani Košuta, Košute - Pojila, 31. 5. 2008. (KD Trilj)
Sl. 23. NK Čaporice i NK Košute, Košute - Pojila, 31. 5. 2008. (KD Trilj)
Poslije sportskih susreta druženje se nastavilo uz
domjenak. Mnoštvo naroda opet se veselilo svojoj
novosagrađenoj crkvi i nije skrivalo ponos radi velebnog
zdanja koje samo za sebe ne znači ništa ako u njemu nisu
žive duše njegovih mještana
20
Ključni događaj u proteklom „međumihovilskom“
razdoblju jest etnografska izložba Tragovi triljske baštine
kojom je Muzej triljskog kraja obilježio Međunarodni dan
muzeja - 18. svibnja koji je ove 2008. godine objedinjen
zajedničkom temom pod nazivom ORIGINAL. Riječ je
o akciji koju već 13 godina zaredom organizira Hrvatsko
muzejsko društvo, Sekcija za muzejsku pedagogiju.
Muzej triljskog kraja se ove godine uključio u akciju
obrađujući temu etnografije Trilja.
S obzirom na to da je Muzej triljskog kraja po statutu
etnografsko - arheološki, a u fundusu ne posjeduje
etnografsku građu, potaknuti time obilježili smo
Međunarodni dan muzeja 2008. prikupljajući etnografiju
triljskoga kraja u suradnji s tvrtkom SMS d.o.o. Cilj je bio
uključiti što više naših sumještana, prikupiti građu na terenu
i paralelno evidentirati postojeću dokumentaciju na ovu
temu koja postoji u relevantnim institucijama u Hrvatskoj.
Radi informiranja i aktiviranja javnosti sudjelovali smo
u radijskim emisijama (Hit radio), slali članke u novine,
a u suradnji s Aktivom učitelja OŠ Trilj i voditeljicom
Mirjanom Dukić organizirali smo informiranje roditelja
sudjelujući na roditeljskim sastancima.
Zahvaljujući dobroj suradnji s institucijama iz Sinja,
Splita i Zagreba koje čuvaju ili proučavaju etnografiju
našega kraja (Etnografski muzeji iz Splita i Zagreba,
Muzej Cetinske krajine iz Sinja, Konzervatorski odjel iz
Splita, Institut za etnografiju i folkloristiku iz Zagreba,
Odsjek za etnologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta
u Zagrebu) kopirali smo svu dokumentaciju koja se
bavi etnografijom Trilja, a koja se čuva u navedenim
institucijama. Riječ je o preko 500 skeniranih fotografija,
video i audio snimaka, terenskih zapisa etnologa i sl.
Zahvaljujući odazivu naših mještana i radu na terenu
prikupili smo oko pedeset etnografskih predmeta,
nošnje, pokućstva, alata i drugih uporabnih predmeta.
Ova višemjesečna akcija rezultirala je izložbom
Tragovi triljske baštine, koja je u Muzeju triljskog kraja
otvorena 16. svibnja 2008. s trajanjem do 10. srpnja. Bilo
je izloženo oko 160 predmeta, prvenstveno zahvaljujući
TRILJSKI MOST
našim vrijednim mještanima, njih 37-ero, koji su se
odazvali akciji te nam posudili ili poklonili predmete za
izložbu. Muzejske institucije (Etnografski muzej iz Splita i
Muzej Cetinske krajine iz Sinja) posudile su nam vrijedne
eksponate s područja Trilja koji pripadaju njihovom
fundusu (ističemo jatagane, srebrne toke, nakit, zavjetne
darove, odlično očuvanu nošnju), a iz župe sv. Mihovila
u Trilju župnik don Stipe Ljubas nam je posudio zavjetne
darove. Osim toga, bilo je izloženo oko 150 fotografija,
koje smo grupirali po tematskim skupinama prikazavši
tako crtice iz života ljudi, gospodarstvo, običaje, religiju,
zanate i obrte, raznolikost rukotvorina i nošnje i dr.
Sl. 26. Dio izložbe, Trilj, 16. 7. 2008. (Muzej triljskog kraja)
Sl. 24. Tkanje u Muzeju, Trilj, 16. 7. 2008. (Muzej triljskog kraja)
Izloženom građom htjeli smo ukazati na bogatstvo
etnografije koju triljski kraj još uvijek ima te upozoriti
na njezinu osjetljivost i potrebu konzervatorskorestauratorskih zahvata koji su neophodni kako bi se
građa trajno očuvala. Htjeli smo također ukazati na
potrebu sustavnog i znanstvenog pristupa u prikupljanju,
obradi, dokumentiranju, prezentiranju i zaštiti ove vrlo
osjetljive materijalne i nematerijalne građe, s naglaskom
da je konačni cilj ovog projekta utemeljenje stalnog
etnografskog postava Muzeja triljskog kraja
Dani komina,
pure i bronzina 2008.
Ana Bravić
Sl. 27. KUD Tijara, Tijarica, 26. 7. 2008. (Pokrenimo Tijaricu)
Sl. 25. Djeca ispred zgrade muzeja, Trilj, 16. 7. 2008. (Muzej triljskog kraja)
U Tijarici je 25. i 26. srpnja ove godine održana peta
po redu kulturno - gastronomska manifestacija Dani
21
TRILJSKI MOST
komina, pure i bronzina na kojoj se, unatoč mnogim
kulturnim događanjima ovog vikenda u našem kraju,
okupilo preko 4 tisuće ljudi, kako Tijarčana iz zemlje i
svijeta tako i brojnih gostiju iz drugih mjesta Cetinske i
Imotske krajine te Hercegovine. Domaćinima se pridružio
i velik broj turista s obližnje Makarske rivijere.
Prvog dana manifestacije otvorena je foto - izložba
Dražena Bote na temu narodnih nošnji te izložba
Skriveno blago alkaruše poznatog kolekcionara iz
Glavica, Marinka Poljaka. Iste je večeri održano i završno
natjecanje u balotama između ekipe Studentskog centra
iz Splita te ekipe Caffe bara Mendula iz Rude koji su u
jakoj konkurenciji od 38 ekipa osvojili prvo mjesto i
nagradu od 5 tisuća kuna.
U svečanom mimohodu kroz središte Tijarice,
zvanom Tarabnik, u dva dana prodefilirale su Triljske i
Sinjske mažoretkinje, HKUD Seljačka sloga iz Vinjana,
Udruga pjevača gangaša Župa Radobilja iz KatunaKreševa, KUD Kralj Tomislav iz Tomislav grada, KUD
Peruća iz Hrvaca, KUD Ivan Goran Kovačić iz Ivankova
te domaćini KUD Tijara iz Tijarice.
Sl. 29. Kruh i soparnik, Tijarica, 26. 7. 2008. (Pokrenimo Tijaricu)
Dok su se na pozornici smjenjivali izvođači narodnih
pjesama, napjeva i kola, na kominu se pred posjetiteljima
pekao pravi domaći kruh ispod peke te pripremala
tradicionalna jela našeg kraja. Tako su posjetitelji mogli
vidjeti kako se pripremaju, a i degustirati raštiku, grah,
pršut, sir, kiselinu, juhu od pivca, soparnik, vidjeti kako
se mete mlijeko i dobiva maslo. Pekli su se uštipci, privrte
i druga stara jela. Manifestacija je završila Giulianovim
koncertom te spektakularnim vatrometom.
Sl. 28. Priprema uštipaka, Tijarica, 26. 7. 2008. (Pokrenimo Tijaricu)
Na pozornici su se smjenjivali brojni izvođači, pjevala
se ganga, rera, ojkavica, treskavica, guslilo se i diplilo, a
plesalo se Cetinsko, Šokačko, Drmeš i Pijano kolo, kao
i Splitski plesovi, a domaćini, članovi KUD-a Tijara su
na oduševljenje brojnih posjetitelja izveli Završno kolo
iz opere Ero s onoga svijeta. Lijepom su ozračju hrvatske
tradicijske kulture doprinijeli i gosti iz Ivankova, a
posebno tamburaška skupina Baće koji su zabavljali
domaćine i mnogobrojne goste do ranih jutarnjih sati.
22
Sl. 30. Tijarica, 26. 7. 2008. (Pokrenimo Tijaricu)
Tijarica je u ova dva dana bila mjesto gdje se
mnoštvo ljudi srelo s hrvatskom tradicijom i kulturom
naslijeđenom od naših djedova koja nam je vjekovima
pomagala da opstanemo i ostanemo na tvrdom kamenu
i škrtoj zagorskoj zemlji koja zaslužuje svaku našu
pozornost i brigu za opstanak
TRILJSKI MOST
Predstavljanje knjige
Nikole Kuzmičića u Sinju
Iva Noršić
U Gradskoj knjižnici u Sinju, 28. kolovoza 2008.
održano je predstavljanje knjige Došavši sa svoga rodnoga
otoka Hvara studirati u Zagreb, diplomiranog teologa i
vjeroučitelja Nikole Kuzmičića. U ugodnom ambijentu
knjižnice prisutnim je ljubiteljima pisane riječi uvodni
pozdrav uputio svećenik mr. Josip Dukić koji je, kao idejni
začetnik Biblioteke Klasje, i u ime Kulturnog društva
Trilj u čijoj nakladi je knjiga objavljena, organizirao ovaj
događaj. O knjizi su govorili gospodin Mladen Vuković,
novinar Hrvatskog radija studija Split, te dr. don Ante
Mateljan, profesor na KBF-u u Splitu.
Knjigu čini izbor od dvadeset i jedne priče iz ciklusa
koji je nastajao u razdoblju od 2002. do 2007. godine, kada
su objavljivane u katoličkom mjesečniku za mlade Pogled.
Kroz dogodovštine središnjeg lika, mladića koji je
došao studirati u Zagreb, okruženog prijateljima koji
postaju gotovo mitski likovi, u pričama nailazimo na
teme iz svakodnevice, a kao što je Vuković naglasio,
pisane su jednostavnim, lijepim, razgovijetnim stilom u
kojem svaki čitatelj može uživati.
Sl. 31. Autor i predstavljači knjige, Sinj, 22. 8. 2008. (Ana Ćaleta)
No, ispod te prve, zabavne razine, koja je prožeta
iznimnom količinom duhovitosti, nalazi se druga,
duhovna razina, koja nas potiče na razmišljanje kroz
situacije u kojima se svatko od nas može prepoznati.
Don Ante Mateljan ističe majstorsku vještinu
autora kojom čitatelja dovodi upravo do te druge,
duhovne razine, spominjući neobičan književni
izričaj bilježenja osobnog odnosa spram duhovnosti i
pronalaženju darovanih blagoslova koje autor otkriva na
najneobičnijim mjestima.
Nadalje, prethodno spominjući suvislost prepričavanja
sadržaja priča, uočio je da su napisane kako bi oni koji
ih pročitaju stekli povjerenje u Božju providnost. Svoj
osvrt završio je naglasivši da nam svima treba svjetla,
svjedočanstva, dobrote i radosti u ova vremena, čime nas
poziva na čitanje ove knjige.
Došavši sa svoga rodnoga otoka Hvara studirati u
Zagreb sedma je objavljena Kuzmičićeva knjiga i s
dobrim razlogom možemo se nadati objavljivanju i
preostalih priča iz tog ciklusa
Sportsko rekreacijski
centar u Košutama
Miljenko Marić
Početkom 70-ih godina dvadesetog stoljeća u
Košutama se pojavila inicijativa o osnivanju nogometnog
kluba Zrinski i gradnji nogometnog travnatog igrališta
na predjelu Barovine. Taj plan je zaustavljen od tadašnjih
vlasti.
Dvadeset godina prije toga, nakon Drugog svjetskog
rata, komunističke vlasti u bivšoj Jugoslaviji vršile
su nacionalizaciju privatnih posjeda na području
mjesta Košuta. Tako je područje Lužine ispod Dodiga
i Barovine u Kalini bilo silom uzeto te su nastale dvije
tzv. Ekonomije kojima su upravljala dva vojna poduzeća
(Peko Lavčević i Vicko Krstulović).
U to vrijeme narod se pobunio, ali je silom i
prijetnjama ondašnje milicije jedan broj ljudi odveden
na robijanje. «U ime naroda» narodu je uzeto njegovo i
sve «po zakonu».
Od tih vremena, u selo Košute nije uložen ni jedan
dinar za potrebe sporta ili za zajedničko dobro koje bi
koristilo mladima i djeci.
23
TRILJSKI MOST
Pripremni radovi
Godine 2000. osnovan je Inicijativni odbor za gradnju
groblja i mrtvačnice u Košutama. U toj prigodi ponovno
se postavilo pitanje izgradnje igrališta. Usporedo se
događao i proces likvidacije poduzeća Salonacoop kojim
se na čudan način u privatizacijskom vihoru našlo i naše
mjesto. Postupak privatizacije nije obavljen u potpunosti
u skladu s odredbama Zakona o privatizaciji. Revizijom
su utvrđene određene nepravilnosti.
Za vrijeme otvaranja i blagoslova mrtvačnice u
Košutama 25 rujna 2004. tadašnji gradonačelnik Trilja
Jozo Sarač javno je obećao da će se zauzeti oko gradnje
igrališta na Barovinama. Nakon toga se pristupilo
uklanjanju ruševina i čišćenju terena te je uskoro
napravljeno i kolčenje istoga.
Nakon toga je neko vrijeme zastala svaka aktivnost
vezana za nogometno igralište.
U svibnju 2006. provedeni su Izbori za članove vijeća
mjesnih odbora na području Trilja. Dana 9. lipnja 2006.
održana je Konstituirajuća sjednica novoizabranog
Mjesnog odbora Košuta. Nakon usvojenja Pravila i
Poslovnika rada vijeća MO Košuta, 4. kolovoza 2006., u
skladu sa Zakonom i statutom grada Trilja 8. listopada
donešeni su važni akti za legalno djelovanje, te je donešen
Program rada za razdoblje 2006. - 2010.
Nakon toga iz MO Košute upućen je dopis Gradskom
poglavarstvu i Gradskom vijeću Trilja, u kojemu se
jedna od 10 stavki odnosi na izgradnju sportskih terena
(asfaltna igrališta – rukomet – košarka) i travnato
nogometno igralište.
Dana 16. studenoga 2006. upućeni su zahtjevi-zamolbe
Općinskom sudu u Sinju i Državnoj geodetskoj upravi u
Sinju za izdavanje službenih izvadaka čestica zemlje koje
su općenarodna imovina ili su bile u sastavu društvenih
poduzeća, a oduzeta su lokalnom stanovništvu ili nasilno
prisvojena za vrijeme komunističke vladavine. Nakon
toga 5. prosinca 2006. upućena je zamolba-zahtjev
Općinskom sudu u Sinju – Odjelu za zemljišne knjige
za preslike povijesnih izvadaka iz zemljišnoknjižnih
uložaka za parcele koje su bile na silu kupljene, oduzete
ili uzurpirane, kao i za one koje su u komesaciji ostale kao
općenarodna imovina, a nalaze se na području Košuta.
Dana 29. prosinca 2006. predsjednik MO Košute
Miljenko Marić prema ovlaštenju vijećnika dao je
24
Općinskom sudu u Sinju – zemljišno knjižni odjel
zahtjev za uknjižbu parcela koje se vode kao općenarodna
imovina ili su nejasnom i nepravednom privatizacijom i
pretvorbom «možda kupljene» na poznati pretvorbeni
način.
Dana 28. veljače 2007. upućen je Prijedlog izmjena
urbanističkog plana Grada Trilja s Osvrtom na područje
Košuta. Prijedlog se odnosi na sportsko-rekreativnu
zonu u Košutama na čestici zemlje broj 3766.
Osnivanje Nogometnog kluba Košute
U Područnoj školi Košute 16. svibnja 2007. održana
je Osnivačka skupština Nogometnog kluba Košute. Na
osnivačkoj skupštini usvojen je Statut kluba te izabrana
tijela upravljanja prema donešenom Statutu i donešene
odluke kojima se kreće u postupak registracije kluba kao
pravne osobnosti. Za predsjednika kluba izabran je Josip
Ivišić.
Krajem 2007. godine dobili smo pisanu potvrdu Grada
Trilja, odnosno gradonačelnika Joze Sarača (klasa:02201/07-01/293), kojom pozdravlja osnivanje NK Košuta i
daje potporu izgradnji nogometnog igrališta
Na 13. sjednici Gradskog vijeća Trilja 24. rujna 2007.
donešena je odluka da se parcela 3766 K.O. Košute u
urbanističkom planu uvrsti u zonu za sport i rekreaciju.
U ožujku 2008. naš sumještanin dipl. ing. građ.
Josip Prcela na geodetskoj podlozi koju je napravila
Geomatika d.o.o. iz Trilja napravio je idejno rješenje
prostora predviđenog za sportske sadržaje.
Sl. 32. Ravnanje terena, Košute - Barovine, 31. 3. 2008. (Miljenko Marić)
TRILJSKI MOST
Sl. 33. Preslik Geodetskog elaborata katastarskih čestica, 11. 7. 2008. (MO
Košute)
Dana 16. travnja 2008. upućen je dopis Gradu Trilju
za pokretanje postupka geodetskog snimka putova u
Košutama te snošenje dijela troškova dovoda električne
energije do budućeg igrališta. Nakon toga 22. travnja
upućen je i dopis poduzeću Geomatika d.o.o -Trilj da
načini razmjer putova radi postavljenja električne mreže.
Grad Trilj je 2. svibnja 2008. dao suglasnost HEP-u da
će pokriti troškove iskopa rupa za električne stupove od
trafostanice do lokacije nogometnog igrališta.
Nakon Blagdana Srca Isusova i Dana Košuta, 31.
svibnja 2008., na Pojilima pokraj budućeg sportskog
centra održan je sportski program na kojem se okupilo
mnoštvo mještana i natjecatelja.
Nakon mnogo vremena i truda te stručnog rada naš
sumještanin Josip Prcela napravio je dio idejnog rješenja
budućeg nogometnog igrališta u Košutama te je isti
predao 17. lipnja 2008. na daljnju razradu ovlaštenom
arhitektonskom birou u Sinju, Alkar u sridu, vlasnika
Mladena Vučkovića koji je obećao napraviti i dovršiti
idejni projekt te isti ovjeriti kao podlogu za lokacijsku
dozvolu i budući gotovi glavni projekt. Grad Trilj trebao
bi financijski pokriti ovaj rad.
Sl. 34. Preslik Geodetskog elaborata za projekt elektrifikacije, 16. 7. 2008. (MO
Košute)
Sl. 35. Idejno rješenje SRC Košute - Barovine, 31. 3. 2008. (MO Košute)
25
TRILJSKI MOST
Dana 14. srpnja 2008. izvršen je razmjer i iskolčenje
putova u Košutama do sportskog centra.
MO Košute uputio je 17. srpnja 2008. dopis Gradu
Trilju za pokretanje postupka uknjižbe vlasništva na Grad
Trilj katastarskih čestica 3770/1 i 3766 K.O. Košute.
U vrijeme ovog pisanja koncesionar Grada Trilja
iskopao je potrebne rupe za betonska postolja te se
nadamo nastavku radova i skorom svjetlu.
Ovom prilikom napominjem i zamolbu MO Košute
za uvrštenje projekta igrališta u budući proračun Grada
Trilja te aktivno uključenje u izgradnju istoga
Do novog doma
Mirjana Dražić
Sl. 36. Obiteljska kuća, 26. 3. 2008. (Mirjana Dražić)
Četveročlana obitelj Babić živi u Novim Selima.
Članovi obitelji su majka Ojdana i sinovi Petar (12),
Josip (11) i Nikola (8), učenici OŠ Trilj. Otac Nediljko,
hrvatski branitelj, poginuo je u prometnoj nesreći prije
sedam godina. Majka je s djecom živjela u nezamislivo
teškim uvjetima. Kuća je bila vlažna, bez ikakvih
higijenskih uvjeta za život. Susjeda sam toj obitelji i bilo
mi je teško gledati kako djeca i Ojdana žive. Društvena
zajednica nije pokazivala nikakvo zanimanje za pomoć u
kvaliteti njihova života i došla sam na ideju kako pomoći
i uz podršku moje obitelji i prijatelja Marinka Jozića,
pokrenuli smo akciju za pomoć Babićima, odnosno
gradnju kuće. Prijatelj Luka Sarač iz Čaporica priključio
26
se akciji kao glavni izvođač radova. Tražili smo pomoć i
dalje i na lokalnoj i državnoj razini, ali nismo naišli na
odaziv. Slali smo i pismene zahtjeve, ali su se uglavnom
vraćale odbijenice. Obitelj je i dalje živjela u teškim
uvjetima. Konačno je došao dan kad se kuća počela
graditi, 5. travnja 2008.
Novi gradonačelnik Trilja, gospodin Ivan Šipić, čim je
čuo za tu hvalevrijednu akciju, odazvao se i uplatio 10 000
kuna iz proračuna Grada. I prije nego je gradonačelnik
odobrio sredstva, dobročinitelji su počeli djelovati.
Gradonačelnik je pokrenuo akciju preko Hit radija,
ali odaziv nije bio osobit. Javio se samo vodoinstalater
gospodin Glavurdić i instalirao vodu u kući.
Akciju su poduprli i mještani Ciste Provo. Gospođa
Carević iz Ciste, čuvši za akciju, kupila je željezo za kuću.
Potom su se odazvali i triljski poduzetnici i mještani:
- Josip Prcela, arhitekt - napravio je nacrt za kuću
- Beton Trilj (grupacija Flex-o iz Dugog Sela) građevinski materijal, cement, žal...
- Rafo Vuco-prijevoznik - besplatan prijevoz
materijala
- Ante Delić-Smančo - građu za krov i šalovanje
stepenica, 200 komada crijepa za krov i 400 komada
crijepa koje je doniralo poduzeće Stega Udovičići
- Betonara Svalina - donirao dio blokova
- Vele Vode (Braco Odrljin) - šalovao ploču svojom
građom i salio ploču
- Stipe Andrijašević - donirao željezo i pomogao
armirati ploču
- Jopa kamen-keramika - dao novčani prilog i skelu
(nalit će podlogu za laminate i pločice)
- Vice Sikirica, rođaci obitelji Željko Babić i Željko
Lovrić - radili i dali novčane priloge
- Davor Vukas - pomogao saliti ploču
- Neno Roguljić i Mladen Bacelj - instalirali žice za
struju
- Ante Klapež, Elektro-Čiče i Miro Župa - donirali
elektromarterijal
- Zoran Klarić, električar - donirao bojler
- Džeko i Jandrek - dali materijal za vodu i
kanalizaciju
- Almont Košute, Voloder Trilj, Gilić Prom, Goran
Bašić - donirali vanjska vrata i prozore
- Vrni - donirao 5 komada sobnih vrata
TRILJSKI MOST
- Dramska udruga Most od predstave Večernja škola
4 - donirali 2 400 kuna
- Pavela Trade - donirao paletu cementa
- Miljenko Delonga-Mime i Marko Ćaleta-Šmit
- donirali novčana sredstava za piće i marendu
radnicima
- OŠ Trilj pod geslom Pomozimo djeci naše škole
(djeca i nastavnici) - donirali oko 10 000 kuna
- Županija Splitsko-dalmatinska, posredstvom
dožupanice gospođe Anđelke Vuković (Vuko) donirala 7 000 kuna
- socijalna radnica Marija Jurela - dala jednokratnu
pomoć od 2 000 kuna
Marinko Jozić i Nikola Dražić. Svi donatori na jednu
stranu, a baka Neda Dražić na jednu. Ona je prva susjeda
Babićima i oni su često gosti za njezinim obiteljskim
stolom, a osamdesetogodišnja baka je i cijelo vrijeme
kuhala radnicima koji su radili na kući.
Iskreno se nadamo da će ljudi koji su obećali
pomoći obećanje i ispuniti te im od srca unaprijed
zahvaljujemo.
I mali Babići od srca zahvaljuju na svakoj pomoći.
Još je potrebno sredstava i ljudstva i nadamo se da će se
dobri ljudi odazvati, a svaka pomoć je dobrodošla
Spomen kamenje
iz triljskog kraja u Udbini
Josip Dukić
Sl. 37. Obiteljska kuća, 26. 4. 2008. (Anđela Žolo)
Sl. 38. Obiteljska kuća, 25. 6. 2008. (Anđela Žolo)
Ima još manjih donatora koji opskrbljuju radnike
jelom i pićem, a ima i onih koji su obećali pomoći. Sve
ovo bilo bi teško provesti u djelo da nije bilo vrijednih
ljudi koji su svakodnevno besplatno radili: Luka Sarač,
Moto klub Noćni jahači iz Trilja i Kulturno društvo
Trilj podržali su akciju prikupljanja spomen kamenja
na ubijene sa stratišta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Organizatori akcije Gospićko-senjska biskupija, župni ured
Udbina i Moto klub Veterani iz Zagreba predvidjeli su da se
kamenje ugradi u Zid sjećanja, što će se podignuti uz Crkvu
hrvatskih mučenika na Udbini, koja je u izgradnji. Spomen
zid trebao bi čuvati uspomenu na stradale Hrvate.
Potrebu da se u Zid sjećanja ugrade i spomen kamenja
na nastradale iz triljskog kraja, javnosti su 2006. godine
očitovali Božo i Miljenko Marić u tekstu objavljenom
u prvom broju Triljskog mosta. (str. 64-68). U tekstu su
autori opisali pokolj na Kukuzovcu 41 civila iz Košuta,
kojeg je 24. rujna 1943. počinila SS divizija Prinz Eugen.
Na kraju teksta autori su izrazili nadu da će u novoj
udbinskoj crkvi “biti upisana i imena košučkih nevinih,
zatajenih i zaboravljenih žrtava.”
MK Noćni jahači i KD Trilj su za ovogodišnju prigodu
pripremili jedanaest kamenja i podatke o civilnim
i vojnim žrtvama, nastradalima na području Grada
Trilja od njemačke i partizanske vojske 1943. i 1944.
godine. Prema ustaškim i partizanskim dokumentima,
sastavljenim neposredno nakon pokolja 1944., u
redovima njemačke vojske u ožujku 1944. bilo je i četnika
obučenih u njemačke odore.
27
TRILJSKI MOST
Kamenja - klesance s mjesta pokolja prikupili su
članovi spomenutih udruga i njihovi prijatelji te ih
odnijeli u klesarske radionice u Klisu, Turjacima i
Docu Donjem, gdje su izrezani po propisanim mjerama
30x20x15. Nakon rezanja, na prednjoj poliranoj strani
svakog kamena urezana su imena mjesta s područja
Grada Trilja u kojima su izvršeni pokolji.
Sl. 39. Spomen kamenje iz 11 mjesta, Trilj, 11. 9. 2008. (KD Trilj)
Na spomen kamenjima upisana su sljedeća mjesta:
Velić, 1943., Jabuka, 1943., Vojnić, 1943., Košute Kukuzovac, 1943., Rože, 1944., Podi, ožujak 1944., Podi,
lipanj 1944., Krivodol, 1944., Ljut, 1944., Voštane, 1944.,
Kamensko, 1944.
Svaki spomen kamen popraćen je odgovarajućom
dokumentacijom (kratak opis pokolja i popis žrtava),
koju je pripremio gosp. Ivan Kozlica, član KD Trilj, koji
već nekoliko godina proučava arhivsku građu o Drugom
svjetskom ratu na području cetinskog kraja. U proljeće
2008. gosp. Kozlica svesrdno je podržao akciju i dao nam
odgovarajuće smjernice. Svi tekstovi Ivana Kozlice temelje
se na dosadašnjoj literaturi, a ponajviše na arhivskim
(ustaškim, partizanskim i njemačkim) dokumentima.
Uoči odlaska na Udbinu, 12. rujna, Ivan Koprčina iz
Graba, član moto kluba Noćni jahači, odnio je u Grab
pet spomen kamenja s područja župe (Velić, Jabuka,
Krivodol, Podi, dva kamena) koja je župnik fra Duško
Botica nakon jutarnje mise blagoslovio. Ostala spomen
kamenja bit će blagoslovljena u Udbini.
Istoga dana u večernjim satima Tonći Odrljin – Bili,
predsjednik moto kluba Noćni jahači, i 12 članova
krenuli su prema Udbini i ponijeli 12 spomen kamenja
28
(11 s područja Grada Trilja i 1 iz Doca Donjeg). Za ovu
prigodu kombi za prijevoz kamenja posudio je gosp.
Robert Lagator, vlasnik tvrtke Jelinak gradnja iz Trilja.
U subotu 13. rujna proslavljen je Dan hrvatskih
mučenika uz sudjelovanje oko 5 tisuća hodočasnika.
Voditelj misnog slavlja bio je dubrovački biskup Želimir
Puljić, a suslavili su zadarski nadbsikup Ivan Prenđa,
riječki nadbiskup Ivan Devčić te biskup šibenski Ante
Ivas i gospićko-senjski Mile Bogović.
Sl. 40. Organizatori ispred oltara, Udbina, 13. 9. 2008. (Ivan Kozlica)
Prije svete mise održana je pobožnost križnog puta
na kojem je 47 motorista nosilo kamenja iz raznih mjesta
Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Od 47 kamenja, 12 su
ih nosili triljski motoristi. U ulaznoj procesiji motoristi
su donijeli spomen kamenja pred oltar. Od prinešenih
kamenja isticao se onaj koji su donijele članice Društva
političkih zatvorenika s natpisom: U Sl. Požegi za vrijeme
Tita robijalo je 3 016 žena osuđenih na 12 291 godinu
robije. Za triljski kraj posebno je zanimljiv molitvenik koji
je pronađen pored kostura hrvatskih vojnika u jami Podi.
Na završetku sv. mise prisutnim vjernicima
su se obratili župan ličko-senjski Milan Jurković i
predsjednik Hrvatskog sabora Luka Bebić, koji je ujedno
i supredsjedatelj Glavnog odbora za izgradnju Crkve
hrvatskih mučenika na Udbini.
Euharistijsko slavlje, kojeg je pratila jaka kiša, izravno
je prenosila Hrvatska radio televizija.
Udbinski projekt gradnje crkve hrvatskih mučenika
i Zida sjećanja trebao bi svim odgovornim osobama i
ustanovama u cetinskom kraju, i šire, biti poticaj da se
na isti način oduže i ostalim žrtvama.
Nažalost, nije ih mali broj
TRILJSKI MOST
Religijska
kultura
Praštanje: nastavak
muke ili početak uskrsnuća?!
Frano Prcela
Predavanje održano na skupu IV. međunarodni simpozij
Pasionske baštine „Muka kao nepresušno nadahnuće
kulture, Vukovar kao paradigma muke“, Vukovar, 22. – 25.
travnja 2004. Objavljeno u: Jozo Čikeš (Priredio), Muka
kao nepresušno nadahnuće kulture. Vukovar kao paradigma
muke. [Passion une source inépuisble de l’inspiration en
culture. Vukovar – paradigme de la passion.] Zagreb,
2005., str. 377-389.
Na početku želim iznijeti dva primjera iz aktualnog
promišljanja teme pomirenja u našem društvu. Naime,
nedavno je u jednim novinama komentator o sportskome
incidentu napisao sljedeće: „Isprika stoji, i sve će biti brzo
zaboravljeno ako se neće ponoviti. A ako se ipak ponovi
nova isprika bit će besmislena. Oprostiti se može – jednom.
Samo budala to radi više puta.“1 Drugo razmišljanje
je izvjesno povlačenje bilance nadasve zauzetoga i
angažiranoga graditelja kulture pomirenja u našem društvu
i Crkvi: „U današnjem hrvatskom društvu vrlo je teško,
zahtjevno, ponekad i nepopularno, ali najčešće i posve
uzaludno zagovarati mir i opraštanje između posvađanog
i podijeljenog naroda. Stoga se u nas oni malobrojni
kršćanski mirotvorci i miroljupci osjećaju pravim
mjesečarima i zabavljačima tužnog lica. Dapače, ljudi ih
više sažaljevaju nego ih se stvarno boje. U predodžbama
mnoštva oni nisu nikakvi neprijatelji nego prije svega neka
nestvarna bića,... Da nemaju izravnu podršku sadašnjeg
pape Ivana Pavla II. s njegovim hrabrim i neočekivanim
iskoračajima u traženju oproštenja za grijehe Crkve, možda
bi mirotvorci i miroljupci – taj bitni sastojak evanđeoske
poruke – bili osuđeni na potpuno iščeznuće... Pred tim
obeshrabrujućim prizorom nerijetko čovjek posumnja u
vlastito opredjeljenje za mir i praštanje.“2
1 Vulićeva isprika, u: Slobodna Dalmacija, 28. ožujka 2004.
2 Željko Mardešić, Novi okvir za opraštanje. Oprost i pomirenje u hrvatskom
Ne samo da su me trnci prošli dok sam čitao prvu,
isključivu konstataciju nego me i druga izjava nije
učinila ništa manje zabrinutim i tužnim. I jedno i drugo
razmišljanje ne izaziva samo zabrinutost nego bi svakoga
zauzetog vjernika trebalo potaknuti na djelovanje. Prva
je izjava izišla iz pera novinara koji osobno nije pogođen
dotičnim sukobom nego je prije svega kabinetski uradak
nerazborita postmodernoga medijskog navjestitelja koji
zasigurno računa s golemom većinom istomišljenika
u ovoj zemlji, u kojoj se tako rado poziva na katolički
predznak. Stoga ne začuđuje drugo razmišljanje sa
svojim iskrenim i gotovo sizifovskim povlačenjem
bilance glede djelatnoga zauzimanja oko oprosta i
pomirenja.
Već iz ovih uvodnih riječi u prvi mah se čini da imamo
odgovor na pitanje postavljeno u naslovu. Naime, govor,
odnosno zauzimanje oko praštanja i pomirenja čini se
ipak sve više i više nastavkom muke negoli početkom
uskrsnuća. Ili?!
Istina
- pravda
- praštanje
Svijest o nepravdi - svijest o krivici - kajanje
Jedno od prvih načelnih pitanja koje se u tom
kontekstu nameće glasi: Kako dalje? Kako se zauzimati
oko praštanja i pomirenja, a da ne izazovemo nove rane
i uopće frustraciju? Izgleda da postoji opće mišljenje
da se u zadnje vrijeme tako učestalo nastoji govoriti o
pomirenju zbog nedavnih ratnih događanja. Znači li
to da bi govor o tome bez teškog ratnog iskustva bila
izlišna tema?! Zasigurno rat može biti opravdani povod,
no za vjernika praštanje i pomirenje su svakodnevna
domaća zadaća bez obzira na događanja u široj zajednici
u kojoj živi. Budući da su nesporazumi i sukobi „kućni
specijaliteti“, rad na praštanju i pomirenju jest zapravo
zadaća svakoga čovjeka, a ne samo vjernika, odnosno
kršćanina.
U tom kontekstu nameću se dva početna odnosa ili
držanja prema (osobnim) bolnim iskustvima. S jedne
strane nam se sugerira „svladavanje prošlosti“, a s druge
strane papa Ivan Pavao II. poziva nas na „čišćenje
kontekstu, u: Rebeka Anić, Ivan Milanović Litre (ur.), Oprost i pomirenje.
Izazov Crkvi i društvu. Zbornik radova s međunarodne konferencije.
Zagreb, 9. – 13. svibnja 2001., Zagreb – Split 2002., str. 11-18, ovdje str.
11.
29
TRILJSKI MOST
pamćenja“. I jedno i drugo tiču se pokušaja uspostave
ispravnog i moralno opravdanog odnosa prema
prošlosti. Svladavati prošlost (i)li čistiti pamćenje?
Činjenica jest da se na ovim prostorima vrlo intenzivno
u zadnja gotovo dva desetljeća pokušava nadoknaditi
propušteno (zabranjeno!) bavljenje prošlošću, tako
da kritičari (uglavnom oni sa strane) predbacuju
gotovo čitavom društvu da u međuvremenu umjesto
„sređivanja prošlosti“ dolazi do kumuliranja povijesti,
odnosno do „proizvodnje prošlosti“. S druge, pak, strane
pitamo se kako u procesu čišćenja pamćenja otkrivati
i dobro u drugome, tj. protivniku u sukobu, upravo
u društvu i vremenu totalne medijsko-informativne
dominacije, znajući da to ipak nisu navjestitelji dobrih
vijesti?!
U hrvatskom društvu, čini se, promatrajući s distance,
da se zapravo niti dovoljno čisti pamćenje niti se, pak,
uspijeva „svladavati“ povijesne nejasnoće. Prije nego
što se jedno ili drugo, odnosno možda oboje, zajedno
dogodi, opet od strane političkih moćnika sa Zapada,
doduše, našim slobodnim pristankom, inscenira se
suđenje našoj najnovijoj prošlosti. Nema stručna i
nepristrana prosuđivanja prošlih događanja, u ovom
slučaju onih najnovijih ratnih, nema ni objašnjenja
ili čišćenja mišljenja od činjenica, razlučivanja zla od
dobra, nego se jednostavno događa, ni manje ni više,
nego suđenje prošlosti.
Kakve su dalje posljedice te i takve sudbene
interpretacije prošlosti? Upravo taj politički motiviran
pravorijek o prošlosti kongenijalno uspijeva zamijeniti
teze i nivelirati krivicu. A sintagma o (gotovo jednakoj)
krivici svih i o tome kako su zapravo svi (slično ako
ne isto) žrtve nedavnih zlodjela, u međuvremenu čini
rad na praštanju i pomirenju suvišnim i nepotrebnim.
Takvi tobožnji koraci mira i pomirenja, upravo
ignoriranjem činjenica o počinjenome zlu, postižu
opetovano „zaleđivanje prošlosti“ i tako se stvaraju
dodatne pretpostavke za nove sukobe. Od žrtava se
u međuvremenu traži ili čak zahtijeva da (gotovo
bezuvjetno!) oproste svojim počiniteljima, što ih
opetovano prisiljava na novo proživljavanje iste (ili čak
još teže?) patnje. Sve to, pak, dovodi do otvaranja novih
rana i uopće do onesposobljavanja za praštanje i stvarno
pomirenje.
30
Iscrpljeni već užasima ratnih događanja, izravno
pogođeni doživljavaju nove traume koje ujedno
postavljaju nove okvire za mržnju – ponajvećma u
početku onu prema vehementnim propovjednicima
sa Zapada i, nadalje, počinje se ignorirati počinitelj u
nedavnoj ratnoj tragediji. Stoga, već sam razborit govor,
pa i onaj posve kabinetski, može biti velik doprinos u vrlo
osjetljivom procesu povratka sebi (žrtve) i „kršćanskog
osvajanja“ drugoga (počinitelja).
Kako onda, gdje i s čim zapravo započeti? Tko, ne
samo prema kršćanskom shvaćanju, može, smije ili treba
poduzeti prvi korak? Jedno je sigurno – u takvu procesu
otkrivanja i omogućavanja praštanja nisu odlučujuće
velike geste nego mali koraci. Svaki dobronamjeran
inicijator i podupiratelj praštanja u prvom redu ne smije
se voditi odrednicom učinjenoga (zla) ili propuštenoga
(dobra), nego činjenicama o dogođenome.
Cjelovito uzimanje u obzir datosti o dogođenome jest
prvi uvjet da bi se uopće moglo krenuti na put govora o
praštanju. Oblikovanje, pak, svijesti o nepravdi, dakle o
istini, u početku treba primarno sagledati iz perspektive
žrtve, dočim je počinitelj u drugom planu. Tek na
osnovama činjenica (istina) moguće je, i opravdano je,
upravo s istančanim senzibilitetom oblikovati svijest o
krivici. To, pak, ne znači da će počinitelj na isti način
vidjeti činjenice o dogođenome koje bi onda, njegovim
priznanjem tih činjenica, sa sobom povlačile i vapaj za
pravdom. Taj i takav početak otvara vrata istini (kroz
svijest o nepravdi), omogućuje korake do pravde (kroz
svijest o krivici) i tako stvara ozračje za praštanje (kroz
stav kajanja za počinjeno zlo).
Dakle, vrlo je bitan redoslijed koraka: istina, pravda,
pa onda praštanje – odnosno, svijest o nepravdi, svijest o
krivici, i kao treći korak kajanje za učinjeno zlo. Upravo
takav vremenski slijed već je dobra osnova za uspjeh
praštanja.
Dakle, od presudnog značenja je kad se što ima
dogoditi, u protivnome, ostaju samo dobre namjere koje
su se već prečesto pokazale kontraproduktivnima. Svijest
o nepravdi nije dostatna istina, ona treba objektivno
podastiranje činjenica. Svijest o krivici još nije ispunjenje
pravde, ona traži dalji korak, onaj zadovoljštine, te tek
onda može uslijediti sveobuhvatni korak praštanja. A
praštanje, pak, opet ima svoj redoslijed, i on je jednako
TRILJSKI MOST
tako odlučujući u ostvarenju praštanja i stvaranja
pretpostavki za pomirenje.
U zadnje vrijeme svjedoci smo kako se brzopletim
i nepromišljenim istrčavanjima naokolo dariva nešto
poput oprosta ili pomirenja. Takvu inicijativu može
i smije poduzeti samo i jedino žrtva! Ne može netko
u ime nekoga ili umjesto nekoga drugoga opraštati
ili pomiriti se. Nadalje, ne može netko nekomu (ni
žrtva počinitelju!) darivati oprost ako taj nije molio za
oproštenje. Dakle, prvi korak u ostvarenju oprosta jest
upravo molba počinitelja za oproštenje, a tek onda se
može u drugom koraku i darivati oprost. Kao treći korak,
opet naglašavamo, u našoj ljudskoj logici praštanja, može
uslijediti prihvaćanje oprosta.
Jedno od pitanja, koje se također neminovno nameće,
možda prije svih prethodno navedenih koraka, jest
upravo pitanje: Kada početi s oprostom? Odgovor na to
može i smije dati samo žrtva. To nipošto ne znači da u
tom procesu sazrijevanja i osposobljavanja nije potrebna
pomoć sa strane. Dapače, ta je pomoć potrebna, ali ona
ne smije preuzeti uloga žrtve pri definiranju početka
puta i koraka praštanja i pomirenja.
Jednako tako ne smije se zaboraviti da se svaka
inicijativa sa strane nije pokazala korisnim pokušajem.
Štoviše, ekumenski turizam je znao prečesto biti moralno
nabijenim nastupom i nije bio baš iz altruističkih pobuda,
kako se početno predstavljao – s premalo senzibiliteta za
situaciju žrtava, s prejasnim ciljevima svoje tzv. dijaloške
misije i ponajvećma nedopustivim nepoznavanjem
elementarnih činjenica o dogođenome.
No, naša prvotna zadaća nije „svladavanje prošlosti“
nego stvaranje budućnosti, ne obračunom ili osvetom,
nego samo i jedino praštanjem i pomirenjem.
Zajednička budućnost će se stvoriti ako se uspiju
pomiriti suprotstavljena sjećanja. Sve, pak, mora biti
jedan dijaloški proces, susretanje koje već kroz samu
činjenicu susreta s drugim mene mijenja i mijenja moga
sugovornika – to je već dobar korak u procesu praštanja
i pomirenja. Pretjerano inzistiranje na pokajanju može
se tako izobličiti da se u konačnici ne zauzimamo za
obraćenje drugoga nego za to da ga se zapravo slomi.
Dočim odbijanje praštanja i pomirenja jest prije svega
kažnjavanje samoga sebe.
Božja logika praštanja i pomirenja
Shvaćanje i prakticiranje oprosta, odnosno pomirenja,
svoj iskonski uzor, naravno, trebalo bi imati u Božjoj
riječi. Središnji trenutak, pak, jesu upravo Isusove riječi
oprosta izgovorene još dok je visio na križu. Taj model
praštanja kao da u aktualnim promišljanjima o oprostu
ostaje samo neka finalna gesta koja se rado i često
navodi u izrazito propovjedničkim nastupima, dok se,
pak, sveobuhvatna biblijska interpretacija praštanja i
pomirenja jedva uzima u obzir. Kako se, dakle, postaviti
prema ljudskoj logici praštanja (moliti za oprost, darovati
oprost i prihvatiti oprost) i kako je opet ugraditi u Božje
bezuvjetno i već samom zlu prethodeće praštanje?
Kršćansko vjerovanje i naviještanje govori o praštanju
i pomirenju kao činjenici našega spasenja. Mi vjerujemo
da je Bog po Isusu Kristu i u njemu sve ljude pomirio
sa sobom i da svima daruje praštanje. Tradicionalni
jezik kršćanske pobožnosti označava grijeh kao „uvredu
Bogu“. Čovjek, dakle, nanosi nepravdu Bogu, Bog je
žrtva, a čovjek je počinitelj – tj. grijeh dolazi od čovjeka
i pogađa Boga. Naime, ljudi su oni koji ubijaju Sina
Božjega, a time na izvjestan način i samoga Boga Oca.
S jedne strane, dakle, u događanjima Isusove muke
imamo Isusa kao pasivnu žrtvu intrige vjerske elite
Jeruzalema te, s druge strane, taj isti tzv. pasivni Isus,
žrtva, zapravo od samog početka do kraja događanja
muke je suvereni subjekt. Isus podnosi muku i smrt
na križu, i on je podnosi u apsolutnoj slobodi. On sebe
žrtvuje i samo zbog toga može postati žrtvom. Naime,
Isus ne postaje žrtvom jer ga njegovi protivnici razapinju
na križ. On postaje žrtvom jer sam sebe svjesno žrtvuje.
Drugim riječima, Isus, žrtva intrige i nepravde,
uvijek je jedan korak ispred svojih počinitelja. Ta naoko
malena prednost za razumijevanje dogođenoga i uopće
za kršćansko vjerovanje od odlučujućeg je teološkog
značenja. Isus kao stvarni subjekt muke nije ništa drugo
nego žrtva nepravde i ljudske grješnosti. I taj njegov
„biti subjektom“ očituje se upravo u tome da je Bog, već
prije nego što se dogodila nepravda, poduzeo inicijativu
pomirenja.
Dakle, suprotno našoj ljudskoj logici, koja kaže da
tek nakon dogođene nepravde može uslijediti naša
pomiriteljska spremnost, Bog, pak, u svojoj logici
praštanja i pomirenja ne slijedi grijeh, takoreći ne čeka
31
TRILJSKI MOST
grijeh, nego Bog naprotiv sa svojom pomiriteljskom
spremnošću uvijek prethodi grijehu. Taj možda naoko
neznatni detalj obratna vremenskoga slijeda, po kojem
Božje praštanje prethodi grijehu, upravo svjedoči prema
kršćanskom razumijevanju posvemašnju apsolutnu
suverenost Božju i jednako tako apsolutnu bezuvjetnost
njegove ljubavi prema nama ljudima.
Božja logika nas ljude uvijek iritira i uznemiruje,
nemoguće ju je razumijeti i preostaje nam izgleda
jedino vjerovati. Jer, kako razumjeti da nam je Bog
davno oprostio našu krivicu još prije negoli smo postali
grješnima? Odnosno, kako shvatiti da nam je Bog
oprostio naše grijehe prije negoli smo priznali naše
grijehe te da se s nama pomirio prije negoli smo uopće
išta znali o potrebi pomirenja?! Dakle, u našem hodu
do praštanja i pomirenja mi zapravo ništa ne činimo
za Boga, nego sve što činimo, radimo radi sebe. Bogu
kao takvome nije ništa potrebno da bi ga se zadovoljilo.
I tako često upotrebljavana formulacija zadovoljštine za
grijehe nije Bogu potrebna, nju opet činimo radi nas. I
to je ta neshvatljivost i nespojivost Božje i naše logike u
djelu praštanja i pomirenja.
Dakle, ne trebamo apsolutno ništa poduzimati kako
bi se Bog s nama pomirio jer sve nužno se već davno
dogodilo. Stoga, u središtu kršćanske liturgije ne stoji ni
molba, ni tužaljka nego upravo hvala i pohvala. Upravo na
tome mjestu se već u ranoj kršćanskoj tradiciji pojavljuje
nesporazum s velikim posljedicama. Naime, kada se u
biblijskom i liturgijskom jeziku hvalospjevno naviješta
kako je Isus „za nas“ umro i „za otpuštenje naših grijeha“,
to onda ne znači da je Bog trebao Isusovu smrt kako bi
se s nama pomirio. Tko tako misli, degradira Boga u
nekakva krvoloka, kojem se mora žrtvovati kako bi se
s njim uopće moglo pomiriti. S druge, pak, strane Bog,
kojemu je potrebna žrtva njegova Sina da bi se s njim
moglo pomiriti, bio bi čudan tiranin. U tom kontekstu
bi zahvala za Isusovu žrtvu uvijek sadržavala gorki okus,
a pomirenje bi stvaralo osjećaj da je jako skupo, štoviše,
preskupo bilo plaćeno. Pod tom i takvom pretpostavkom
Radosna vijest bi glasila da je Bog pomiren jer se njegov
Sin za nas žrtvovao te mi ljudi stoga ne moramo prinositi
nikakvu dalju žrtvu. Takvo gledanje nije pogrešno, ali
ono počiva na nesporazumu.
Jedno je sigurno – Bog nikada ne treba žrtvu, i nije
32
trebao žrtvu kako bi se s nama pomirio. Otac nebeski
čeka s otvorenim srcem i otvorenim rukama, i sve što
sin (ili kći) trebaju učiniti sastoji se upravo u odluci da
se vrate u te otvorene ruke Oca. Dakle, Isusova žrtva
nije bila nužna za Boga, ona je bila nužna za nas. Bog
bezuvjetno ljubi nas grješnike, bez osvrtanja na naše
grijehe i On ne treba žrtvu, i ne želi nikakvu žrtvu, kako
bi se s nama pomirio.
Ljudska drama i „božanska komedija“
Takva biblijska i teološka logika pomirenja time
okreće naglavačke našu ljudsku logiku. Naime, mi ljudi
mislimo da žrtva teške nepravde tek onda i samo onda
može oprostiti počinitelju njegove grijehe ako počinitelj
uvidi nepravdu i prizna svoju krivicu. U božanskoj
logici njegovo opraštanje, pak, prethodi našoj ispovijedi
grijeha, ono zapravo uopće omogućuje potpunu spoznaju
i potpuno priznanje krivice.
Naša euharistijska slavlja mi stoga uvijek
započinjemo upravo s ispovijedi grijeha, i to stoga što
već vjerujemo u otpuštenje naših grijeha, i zahvaljujući
tom opraštanju postajemo slobodni od svakoga pritiska
da racionaliziramo našu krivicu. U tome leži smisao
kršćanske poruke, da se čovjek može pomiriti s drugim
ljudima tek ako je pomiren sa samim sobom, i da
pomirenje čovjeka sa samim sobom ovisi o vjerničkom
uviđanju da se Bog pomirio s nama.
Naime, ljudski bi život uistinu bio tragičan ako ne
bismo mogli Boga nikada pomiriti s našim žrtvama.
Odnosno, kada bismo morali Boga pomiriti s našim
žrtvama, naš bi život bio jedinstvena beskrajna drama.
Mi ne trebamo Boga pomiriti s našim žrtvama! Ironija
se sastoji upravo u tome da nam je to teško vjerovati. K
tomu, tragikomičnost čovjeka je upravo u tome da on
nastoji preko mnogih žrtava pridobiti opraštanje svojih
grijeha kod Boga, koji su već odavno oprošteni. Čovjek,
pak, koji je shvatio tu logiku može se potpuno slobodan
nasmijati i za tog čovjeka preobrazuje se ljudska drama
u „božansku komediju“.
Želim navesti primjer uspjela konvertiranja jedne
ljudske drame u logiku Božjeg praštanja, koje je
moguće samo i jedino snagom duboke vjere. Citiranim
pismima nije potrebno nikakvo dodatno objašnjenje ili
komentar:
TRILJSKI MOST
Cijenjeni gospodine župniče!
Za vrijeme izleta u Europi moga sina Johna ubila su
dvojica mladih Nijemaca u razbojničkom napadu. Preko
njemačkog konzularnog predstavništva saznala sam da se
ubojice moga sina nalaze u zatvoru kod Vas u C...
John je bio vrlo religiozan mladić. U jednoj od svojih
knjiga, što su mi nakon njegove pogibije bile vraćene
natrag, stoji napisano njegovom rukom: ‘Moj život za
druge.’
Njegova smrt bila je za našu obitelj velik šok. Moj
najstariji sin je poginuo u Vijetnamu, a sad sam opet
izgubila još jednog sina. Unatoč svemu tome sažaljevam
tu dvojicu mladih Nijemaca, što su ugasili Johnov život.
Na svakodnevnoj sv. misi molim se za njih da im Bog
oprosti i udostoji se blagosloviti ih.
Zanima me kako su njih dvojica? Žarko želim da
unatoč svemu poprave svoj život i Johna jednom ponovno
sretnu u nebu. Molim Vas recite im da ih ne mogu i ne
želim mrziti! Osjećam da mi je Bog pozvao k sebi još
jednog od mojih sinova i za uzvrat mi darovao dvojicu
novih o kojima se moram brinuti.
Žao mi je i majki te dvojice mladića. Stoga Vas usrdno
molim, nastojte im pomoći. Srdačno Vas pozdravljam
skupa s Vašom dvojicom mladića, što su sada postali moji
sinovi u Kristu
Vaša M... C...
Ubojice su, pak, majci ubijenoga mladića odgovorili
još potresnijim, sljedećim pismom:
Cijenjena gospođo C...!
Ne znamo kako bismo trebali započeti. Kad nam je
župnik prevodio Vaše pismo, osjećali smo se kao posljednji
otpad na ovom svijetu. Kakva osoba morate samo biti
kada ubojicama svoga sina iskazujete toliku ljubav, a mi
nismo od Vas zaslužili ništa drugo nego mržnju i prezir.
Gledajući iz sadašnje perspektive ni sami ne znamo
više kako je uopće tako daleko moglo doći da smo se
odlučili ubiti Vašeg sina. Nismo htjeli to počiniti, ustvari,
samo smo željeli njegov novac. Danas ne možemo nikako
shvatiti zašto smo to učinili.
Beskrajno nam je žao i iskreno okajavamo naš zločin.
U našem dosadašnjem životu proživljavali smo samo
njegovu crnu stranu i stoga smo vjerovali jedino u ono loše
u ljudi. Ali od kada smo primili Vaše pismo, uvidjeli smo
da u svijetu postoji i dobro, na što smo se prije znali samo
nasmijati...
Ne možemo shvatiti da postoje tako dobri ljudi kao Vi.
Zašto nismo prije upoznali takve ljude? Vjerojatno bi se
sve drukčije odigralo...?! Ne znamo pravo, da li plakati ili
se smijati Vašem pismu? Pri čitanju Vašeg pisma osjećaji
su nam lutali od radosti do razočaranja.
Tako se jadno osjećamo pred Vama. Zašto nas ne
mrzite?
I mi također želimo kao i Vi tako čvrsto vjerovati u
dobro. Ali, mi smo još uvijek u traženju. Zaista, sve ovo
iznosimo s velikom ozbiljnošću.
Kako Vam zahvaliti za toliku ljubav i razumijevanje?
Možda bismo najbolje to učinili ako bismo pokušali nešto
učiniti od našeg života. Hoćemo li u tome uspjeti ili ne
ćemo?
S dubokom zahvalnošću Vaši...!3
Majka ubijenog mladića, nakon te, za nju opetovane
osobne tragedije, uspijeva na nevjerojatan način učiniti
dva odlučujuća koraka u kršćanskom shvaćanju praštanja
i pomirenja: kao prvo, pomirenost sa sobom i, drugo, samo
ljudskim snagama nemoguć korak bezuvjetnog praštanje
drugomu, počinitelju. Kao što vidimo iz odgovora
ubojica, taj njezin čin djelatnog prenošenja božanske
logike u sasvim konkretan život označava nevjerojatnu
provokaciju, te se ubojice pitaju: „Zašto nas ne mrzite?“
U redovitim okolnostima naših međuljudskih odnosa
koji su obilježeni suprotstavljenošću žrtava i počinitelja,
ta kršćanska poruka i praksa postaju neizdrživim
moralnim opterećenjem (izgleda ne samo) za žrtve i (u
sretnim okolnostima) također za počinitelje.
Zaključak
Problem ljudske krivnje, potrebe i mogućnosti
praštanja i pomirenja stavljaju nas s kršćansko-teološkog
gledišta pred fundamentalni ljudski problem. Teologija
shvaća oproštenje grijeha kao slobodni dar Boga za koji
mu mi ništa ne dugujemo. Jedini zahtjev koji vjera pred
nas postavlja jest „samo“ da taj dar prihvatimo. Zahtjev
3 Objavljeno u: B. Gareis, Das Anliegen der Gefängnisseelsorge in Geschichte
und Gegenwart, u: Seelsorge im Strafvollzug, sv. 2, 1984, str. 6-7. Izdavač:
„Konferenz der katholischen Seelsorger bei den Justizvollzugsanstalten“.
Prijevod pisama objavljen u: Frano Prcela, Praštanje – poziv na (su)život,
u: Izazov istine III (1990) 5, 24-26.
33
TRILJSKI MOST
koji se čini laganim ispuniti i u prvi mah djeluje gotovo
banalno. Zapravo, ima li uopće smisla tražiti da se dar
primi, prihvati? Koji čovjek rado ne prima darove?
Odnosno, tko bi bio tako glup da odbije dar?
Znači li to da nam je prije svega buditi ljudske
savjesti? Je li to onda moraliziranje čitave drame
praštanja i pomirenja? Činjenica jest, ne samo psihološki
promatrano, da u procesu racionalizacije krivnje postoji
naglašena sklonost poricanja stvarne krivnje tako da se
djela po kojima je ona nastala moralno opravdavaju.
Upravo odlučujući razlog nedostatka osjećaja krivice jest
opravdavanje počinjenih djela u ime većih ili uzvišenih
ciljeva, za koje se samo obavljalo „svoju zadaću“?
Ta kolektivna samoobmana je, osim moralne moći
rasuđivanja, neizbježno izobličila i institucije odnosno
mehanizme pravde.
No, današnjem čovjeku je izgleda teže nego ikada
priznati vlastite pogrješke i odlučiti se preispitati
vlastite korake. Reći „žao mi je“ ili „kajem se“
prema postmodernoj percepciji znak je slabosti i u
izvjesnom smislu riječi „potpisivanje kapitulacije“.
Jer, to bi bila osobna žrtva i pokora pa se onda krivica
predbacuje društvu ili vremenskoj konstelaciji – dakle
nedohvatljivima i bezličnima. Da bi se javno priznala
krivnja, potrebna je poniznost, a poniznost zahtijeva
ne samo hrabrost, nego izgleda još više humanističku
kultiviranost i elementarno teološko opismenjavanje.
Naime, upravo taj gubitak svijesti o grijehu jest jedan
ne baš zanemariv oblik negacije Boga. Osebujnost toga
nijekanja kao da Crkva nedovoljno uzima u obzir u
svojoj praksi i u teološkom promišljanju.
Već bi bio izvjesni pionirski iskorak od strane
Crkve kad bi znatnije napustila držanje da ne smije
pokazati slabost, nego suprotno tome, pokazati jakost
upravo priznanjem i vlastite krivice – pa i priznanjem
nedovoljnog omogućavanja i stvaranja slobodnog
prostora u kojem će se događati praštanje i pomirenje.
Unatoč svim nepravdama i tragedijama, kojima su bili
izloženi i sami vjernici u nedavnim ratnim događanjima,
nema mjesta situacijskom kršćanstvu. U jednom takvom
obratu za kršćanina praštanje nije nastavak muke nego
ostvarenje Kraljevstva Božjega ovdje i sada, dakle,
početak uskrsnuća
34
Crkva i mediji – kako
iz začaranog kruga?
Božo Skoko
Posljednjih godina mnogobrojni predstavnici
Crkve, ali i katolički publicisti upozoravaju na neetično
izvještavanje hrvatskih medija kad je Crkva u pitanju, pa
i svojevrsni progon Crkve iz javnog života. I sami smo
svjedoci kako je u našim tiražnim novinama teško pronaći
značajnije tekstove o duhovnim, kulturnim, karitativnim
ili nekim drugim pozitivnim crkvenim pothvatima i
doprinosima društvu u kojem živimo. Istodobno ćete
pronaći senzacije i skandale, sukobe i kritike. Miješanje
Crkve u politiku, zaostalost i nacionalizam, pedofilija i
život svećenika na visokoj nozi, visoke državne donacije
i privilegije, omiljene su teme pojedinih kroničara
crkvenog života.
Očito Crkva nije u modi kod velikog broja naših
novinara. Sasvim je jasno da ni svi predstavnici crkvenih
institucija nisu sveci i da imaju pogrešaka i zabluda, ali
teško se oteti dojmu da su puno više izloženiji kritici od
ostalih i da se često plemenita nastojanja koja dolaze iz
crkvenih redova marginaliziraju. S druge strane, čini se
da predstavnici Crkve neće puno postići kritiziranjem
postojećeg stanja koje ponekad podsjeća na borbu s
vjetrenjačama. Naime, mediji više nisu što su nekada
bili, a i društvo u kojem živimo potpuno se promijenilo.
Nije li vrijeme da i Crkva učini nužne iskorake na
području komuniciranja i pokaže se kao ravnopravan
sugovornik u javnom forumu unatoč tome što argumenti
u njemu ne znače puno!?
Jedino je loša vijest dobra vijest!
Iako bi mediji trebali svoje primatelje informirati,
educirati, a tek potom zabavljati, kao da se cjelokupno
medijsko izvještavanje pretvorilo u zabavu, pri čemu se
izgubila informacija. Čak i informativne emisije postaju
svojevrsni show. John Street kaže da mediji dok izvještavaju
u biti pripovijedaju priče. Oni ne zrcale same događaje
ili upiru teleskop u njih. Masovni mediji ne „pokrivaju“
vidljive događaje, ne izvještavaju o činjenicama oni ih
animiraju, pretvarajući ih u priče sa zapletima i glumcima
kako bi bile zanimljivije gledateljima, slušateljima i
TRILJSKI MOST
čitateljima te kako bi ih jednostavnije zapamtili. Oni
opisuju težnje, suparništva i paktove, ljudske slabosti i
jakosti. Političke karijere, primjerice, ponekad poprimaju
epsku formu, završavajući tragedijom ili trijumfom, a još
češće postaju sapunice.
Jedino je „loša vijest“ dobra vijest, tvrdi Manuel
Castells. Dakle, one vijesti koje se odnose na neki
sukob, dramu, nezakonito i neprihvatljivo ponašanje,
dobit će pravo prvenstva. Kako vijesti sve više sliče
zabavnom programu i sportskim događajima, slično se i
uređuju. U vijestima treba biti drame, napetosti, sukoba,
suparništva, pohlepe, prijevare, pobjednika, gubitnika
i ako je moguće, seksa i nasilja. Tek tako će postati
zanimljive svojim primateljima. Novine tako, u strahu
da ne izgube čitatelje, nastoje nas svako jutro šokirati
svojim naslovnicama na kiosku. Njihovi naslovi nas
jednostavno tjeraju da ih kupimo kako ne bi propustili
ekskluzivnu informaciju, senzaciju ili skandal, makar
često naslov nema veze s tekstom. A dok god ih ljudi
kupuju i ostavljaju kune na kiosku, oni će biti uvjereni
da su na pravom putu. Kada ih ljudi prestanu kupovati
možda će urednici tek početi razmišljati o tome ne bi li
što trebali promijeniti u svojoj uređivačkoj politici.
Sl. 41. Pape koji su koristili suvremene medije (Radio Vatikan)
Televizijske kuće će se svakodnevno truditi da nas
fasciniraju svojim sve zanimljivijim i sve šarenijim
vijestima, sve atraktivnijim filmovima i sve neobičnijim
i šokantnijim zabavnim programom, a sve to kako ne
bismo prebacili televizor na konkurentski kanal ili ga
eventualno ugasili, jer ako im padne gledanost izgubit će
povjerenje velikih oglašivača koji svoje milijune ostavljaju
u medijima kako bi se vrtile njihove promotivne poruke,
poznatije kao TV reklame. Dakle, mi smo im alibi za
zaradu. Važni smo im brojčano, kao gledatelji i čitatelji.
Jasno, pritom su im vrijedniji novci koje zarađuju od
oglašivača nego od prodaje novina. Ponekad je potrebno
prodati i nekoliko tisuća novina da bi zaradili vrijednost
jednog oglasa. Mnoštvo aktera je u medijskoj igri:
vlasnici, urednici, novinari, čitatelji, oglašivači, politički
moćnici. I tako nastaje začarani krug – mediji postaju
slika društva u kojem funkcioniraju, a društvo zrcalo
medija.
Kako prekinuti taj začarani krug?
Akcija ne može biti jednostrana. Nužna je promjena
ponašanja na obje strane. Mediji se moraju uozbiljiti
i više poštovati svoje primatelje i društvo u kojem
djeluju, a društvo mora postati ozbiljnije, odgovornije,
tolerantnije i obrazovanije. Do tada, svi su prisiljeni, pa
i Crkva, boriti se za svoj ugled i širiti svoju poruku na
način koji je moguć i pragmatičan, nastojeći pozitivnim
promjenama prekinuti taj začarani krug.
Otvorenost, vjerodostojnost i jasnoća
Prvi iskorak koji Crkva u Hrvata može napraviti
jest veća otvorenost medijima. Iako to može zvučati
paradoksalno, upravo plasiranje većeg broja informacija,
susretljivost prema novinarima, otvaranje većeg broja
tema i više kompetentnih sugovornika od strane Crkve
u javnosti, smanjit će broj dezinformacija i nagađanja,
prekinut će šutnju o mnogobrojnim temama te na koncu
ukinuti ekskluzivno pravo nekolicini „kompetentnih“
tumača crkvenih stajališta. Jasno, izravnijim ulaskom
Crkve u javni forum možemo očekivati i izravnije
napade onih koji se ne slažu s tim stajalištima. To će pak
zahtijevati puno veću osposobljenost i bolji trening onih
koji bi nastupali u ime Crkve. Oni će morati biti mudriji i
rječitiji, zanimljiviji i bolje upućeni u stvarnost od svojih
protivnika.
Nažalost, novinari danas takve još uvijek traže
svijećom. Budući da često nailaze na odbijanja onih koji
mogu kompetentno zastupati Crkvu, linijom manjeg
otpora novinari daju prostora onima koji će potvrditi
njihova stajališta ili sami pokušavaju interpretirati što
bi crkvena hijerarhija o nečemu mogla misliti. Dakle,
Crkva je pozvana na dijalog, pa čak i onda kad namjere
sugovornika i nisu najiskrenije.
Drugi važan iskorak moguće je napraviti na
35
TRILJSKI MOST
formuliranju samih poruka koje Crkvu legitimiraju u
javnosti, a koje – budimo kritični – ponekad znaju biti
nerazumljive, ispolitizirane ili neprilagođene aktualnom
trenutku. S druge strane, svjedoci smo kako prava poruka
izrečena u pravom trenutku može „zvoniti“ mjesecima
pa i godinama. Jasno, Crkva mora biti dosljedna i
beskompromisna u tim porukama jer prenosi vječnu
istinu koju treba prilagoditi vremenu.
Svjedoci smo kako sve više ljudi našeg potrošačkog
društva traga za istinom i spremno je čuti pravorijek u
sveopćem komunikacijskom kaosu. Crkva je očito puno
pozvanija dati im odgovor nego kojekakve nevladine
udruge ili komiteti. To je dodatni razlog da prilagodi
poslanje medijima i odgovori na izazove aktualnog
trenutka.
Sl. 42. Naslovnica Glasa Koncila (Glas Koncila)
Uz poruku je uvijek bio vezan i glasnik i o njemu je
često ovisio uspjeh poruke. Zato itekako treba voditi
računa o vjerodostojnosti onih koji nastupaju u ime
Crkve, iako se o vjerodostojnosti u novinarstvu vodi vrlo
malo računa. A kad smo kod glasnika, često je pogrešno
36
uvjerenje da u ime Crkve trebaju nastupati samo
biskupi, teolozi, svećenici. Crkva je po nauku „narod
Božji“. Prema tome, medijski teret ne smije biti samo na
leđima službene crkvene hijerarhije iako se kroz njihovo
ponašanje najčešće promatra cijelu vjerničku zajednicu.
Među vjernicima sigurno postoje i kompetentni
odvjetnici, novinari, književnici, liječnici, menadžeri.
Susrećemo ih u crkvi nedjeljom i nerijetko slušamo kako
otvoreno govore o svojim vjerničkim uvjerenjima. Pravo
je pitanje – zašto oni ne bi također postali suvremeni
glasnogovornici Katoličke Crkve u Hrvatskoj kroz
obranu vjerskih istina i inicijativa? U prilog tome govore
i neki uspješni projekti u kojima glavnu riječ vode
laici. Međutim, ne izjašnjava li se u Hrvatskoj više do
80% građana katolicima, a nisu li od njih puno glasniji
sviostali!? Očito nema dovoljno samosvijesti među
nama, ali ni poticaja da to činimo od strane crkvenih
zajednica.
S medijima se treba suočiti
Mediji sami po sebi nisu problem, oni su dar. Mnogi
od njih nam otvaraju nove vidike i utječu na društvene
aktere da se ponašaju odgovornije. Često su problem ljudi
koji ih imaju u rukama stvarajući sadržaje koje čitamo,
gledamo i slušamo, a i mi sami koji se ne znamo koristiti
medijima. Vlasnike medija teško možemo mijenjati
ako nismo zadovoljni njihovim medijima. Njih mijenja
tržište, a mi na njih možemo utjecati tako što ćemo
gledati ili čitati neke druge sadržaje a ne one koje nam
oni nude. Na novinare možemo utjecati kroz obrazovni
sustav, ali mnogi od njih nisu školovani. Međutim, ono
što je najvažnije - moramo mijenjati sebe. Ne moramo
gledati i slušati sve što nam se nađe pred očima. Sami
trebamo birati emisije, programe i priloge koje ćemo
„upijati“. U svakom slučaju ne smiju mediji gospodariti
nama već mi njima. Tek tako ćemo utjecati na promjenu
njihova ponašanja, ali i društva u kojem živimo.
Da su mediji postojali u doba dok je Isus Krist
hodio našom zemljom zasigurno ne bi puno vremena
trošio slušajući ih i gledajući, ali bi ih zasigurno dobro
poznavao i iskoristio u širenju vesele vijesti. Tada je
svojim apostolima govorio – propovijedajte s krovova!
Danas i zasigurno rekao – iskoristite moć medija da vaša
poruka dođe do što većeg broja ljudi! Toga je bio svjestan
TRILJSKI MOST
i blagopokojni papa Ivan Pavao II. koji je uvelike koristio
moć medija u širenju vlastite poruke i koji je znao
ponekad pogledati televizijski dnevnik pa i pokoji film
te je kroz svoje enciklike redovito ukazivao na blagodati
koje nam mediji pružaju.
U svakom slučaju, od medija ne smijemo bježati,
ignorirati ih ili im pristupati sa strahom. Moramo se
suočiti s njima i svoj način komuniciranja prilagoditi
njihovu izričaju. Tako ćemo se izboriti za svoje besplatne
stranice u novinama ili minute na televiziji. Tako će
se čuti i naše stajalište. Ne možemo priuštiti luksuz
distanciranja. Moramo postati subjekt, a ne objekt
njihova izvještavanja
Suradnja u župi
Julijana Hrvoić
Opća Crkva sastoji se od župa i one su temeljna
zajednica kršćanskog života. U župnoj crkvi svake se
nedjelje i blagdana okuplja župna zajednica na slavlje
euharistijske, misne žrtve. Svaki katolik pripada nekoj
župi koju bi trebao poznavati, voljeti je, pohađati,
sudjelovati u bogoslužju, surađivati sa župnikom, zajedno
sa svim župljanima djelovati na dobrobit župne zajednice
te tako imati osjećaj pripadnosti župnoj zajednici. Po
uzoru na prve kršćane koji su bili postojani u apostolskoj
nauci, zajedničkom životu, lomljenju kruha i molitvama,
trebali bi živjeti i današnji kršćani.
Načini sudjelovanja u životu župne zajednice
Postoji mnogo raznovrsnih načina aktivnog
sudjelovanja u životu župne zajednice:
- evangelizacija (vjeronaučno-katehetska grupa,
obiteljska zajednica)
- liturgijske pobožnosti (molitvena grupa, liturgijska
grupa, crkveni pjevački zbor, dječji pjevački zbor,
grupa čitača, ministrantska grupa)
- promicanje bratskog služenja (karitativna grupa)
- vođenje i izgradnja župne zajednice (župno i
ekonomsko pastoralno vijeće) i drugi različiti oblici
suradnje u župi (grupa za uređenje i čišćenje crkve i
crkvenog dvorišta...).
Po svemu ovome vidimo da dobar župljanin nije
običan pasivni član župe. On ne smije biti samo promatrač
Sl. 43. Blagoslov na Biloj Glavici između dva svjetska rata (Marinko Jozić)
37
TRILJSKI MOST
jer bi u župnoj zajednici svatko mogao pronaći svoje
mjesto te ne smije biti samo onaj koji kritizira ili stoji
negdje po strani. Sudjelujući u njezinom životu i radu,
svatko bi mogao pokloniti svoje najbolje sposobnosti.
Drugi vatikanski koncil u konstituciji o Crkvi Lumen
gentium 30 kaže da «pastiri znaju da nisu od Krista
ustanovljeni da sami preuzmu svu spasonosnu misiju
Crkve prema svijetu nego je njihova uzvišena služba tako
pasti vjernike i tako nadzirati njihove službe i karizme
da svi jednodušno sudjeluju na svoj način za opće dobro.
Jer treba da svi, «držeći se istine u ljubavi, rastemo na
svaki način u njemu, koji je glava, Krist; od njega je cijelo
tijelo dobro složeno i čvrsto vezano svakom vezom da
jedan drugome pomaže silom koja je odmjerena svakom
pojedinom dijelu, te čini da tijelo raste i da se usavršuje
u ljubavi.» (Ef 4, 15-16)».
Prema tome Drugi vatikanski sabor ističe
suodgovornost svih krštenika za poslanje Crkve u
svijetu i za izgradnju kraljevstva Božjega već tu na
zemlji. Okolnosti u kojima smo živjeli sve do početka
devedesetih godina prošlog stoljeća, nisu dopuštale
potpuno angažiranje u djelotvornoj suodgovornosti u
našoj Crkvi. Međutim, zahvaljujući Bogu, ta vremena
su zauvijek prošla pa tako više nitko nema opravdanja
za svoju pasivnost u životu Crkve odnosno svoje župne
zajednice. Svi su članovi Kristove Crkve opunomoćeni
i osposobljeni za naviještanje i življenje Kristova
Evanđelja, snagom sakramenta kršćanske inicijacije (u
misiju Crkve svi smo pozvani po sakramentima krštenja
i potvrde, a snagu za to primamo u euharistiji, izvoru
cjelokupnog kršćanskog života).
Apostolska nastojanje dobrog vjernika će se u
pravom smislu riječi oživotvoriti u praktičnoj primjeni
kršćanske ljubavi u kojoj će se svestrano i predano zauzeti
i poduprijeti ova nastojanja uključivanja širih slojeva
Božjega naroda u aktivni život i poslanje naše mjesne
Crkve. Sebičnost je protivna ljubavi i izvor je grijeha,
zato se kršćanin u Božjem Duhu treba darovati svome
bližnjemu, biti u brizi za svoga bližnjega, stvarati osjećaj
zajedništva i sudjelovanja u župnim akcijama. Za uspješno
promicanje ovih nastojanja potrebno nam je svima puno
učenja, iznad svega molitve, i one potpune predanosti u
kojoj prihvaćamo nadahnuće Duha Svetoga koji je glavni
nositelj i pokretač svakog kršćanina, a tako i cijele Crkve.
38
Evangelizacija
Svoje zajedničko kršćansko poslanje primamo po
sakramentima kršćanske inicijacije, a po njima primamo
i Duha Svetoga koji nas preporađa na nov život i ispunja
nas svojim svjetlom i snagom da možemo radosno
prihvatiti, naviještati i ostvarivati Isusovu Radosnu vijest
o novom Božjem svijetu.
Sl. 44. Biskup Frane Franić, župnik don Ante Bućan i vjernici u prigodi krizme
i pastirskog pohoda, Trilj, 16. 7. 1956. (Stanko Dragušica)
U naviještanju Kristova Evanđelja sudjelujemo kad
cjelokupnim svojim životom iskreno proživljavamo
svoju vjeru (u molitvi, bogoslužju, obiteljskom i
profesionalnom životu, bratskoj ljubavi). Trebali bi
nastojati sve više rasti u svojoj vjeri, imati čvrstu vjeru i
biti potkovani u «apostolskoj nauci» (preko vjeronaučnih
i drugih susreta upoznavati i doživjeti otajstva kršćanske
vjere). Katolik bi trebao ozbiljno proučavati Kristovu
nauku (slušanjem misnih čitanja i propovijedi, čitajući
katolički tisak i knjige, slušajući vjerska predavanja,
pohađanjem župnog vjeronauka i sl.). Moramo nastojati
iskorijeniti krivo mišljenje među našim vjernicima, a
to je da je vjeronauk samo za djecu. U postkoncilskom
stremljenju za obnovom cjelokupne župne zajednice
očito je od posebne važnosti župna kateheza koja se
mora temeljiti na specifičnim i novim osnovama i
polazištima. Župna kateheza sastojala bi se od dobne
kateheze za predškolsku i svu ostalu djecu i mlade, a
isto tako nova evangelizacija i kateheza obuhvaćala bi
formiranje posebnih malih zajednica vjernika s posebnim
naglaskom na katehizaciji odraslih. Mnogi će pitati: Zar i
odrasli trebaju katehizaciju? Svjesni smo činjenice da se
TRILJSKI MOST
neznanje odraslih kršćana negativno odražava na vjerski
odgoj mladih. Zbog toga bi na katehetskim susretima
mladih i odraslih Božja riječ trebala biti jeka u srcima
svih članova župne zajednice. Ta bi kateheza zahvatila
i oblikovala cijeloga čovjeka i vodila ga k obraćenju
i zreloj vjeri, što je u krajnosti i cilj kateheze, te bi ga
istovremeno jačala u iskustvu vjere i molitve.
Nadalje, trebali bi poticati svoju obitelj na duboko
ljudsko i vjerničko življenje i sazrijevanje u vjeri. Papa
ističe da je obitelj najpotpunija i najbogatija škola
ljudskog roda. Kao zajednica vjere, života i ljubavi,
obitelj predstavlja redovito mjesto gdje djeca sazrijevaju
kao ljudi, kršćani i pozvani na duhovni život. Papa Ivan
XXIII. u svom pismu obiteljima kaže: «Osobito mi je
na srcu dobar odgoj vaše djece i - ako je Božja volja duhovno zvanje nekog između njih. Božji je to dar.
Zvanje se ne sije poput sjemena, ali se priprema teren da
može primiti sjeme». Prema tome prvi evangelizatori su
roditelji u svojim obiteljima. Obitelj bi trebala iskazati
spremnost aktivnog sudjelovanja u župnoj zajednici u
suradnji sa svećenikom ili časnim sestrama.
Apostol će svojim bližnjima – jednostavno i bez
nametanja – pripovijedati što nas osobito privlači u
Isusa Krista i koliko nam znači u našem životu, te će
na svakom mjestu i u svakoj prilici revnovati za svoju
vjeru riječju, djelom i primjerom. U svakodnevnom
životu vjernik će pronositi svjetlo evanđelja svijetom
živeći svoju vjeru u svim životnim prilikama svjedočeći
nadu koja je u njima. Temelj takvog duhovnog života
vjernika laika čini čitanje i meditiranje, življenje Božje
riječi i slavljenje svetih sakramenata. To nam omogućuje
da svoje iskustvo možemo pronijeti svijetom promičući
i usavršavajući svijet kršćanskim duhom.
Kao dionici Kristove službe sva naša djela, molitve,
apostolski navještaji Kristove Radosne vijesti, bračni i
obiteljski život, svagdanji rad, odmor duha i tijela, tegobe
života prinosimo Bogu za širenje novoga Božjega svijeta
te tako posvećujemo sebe i cijeli ovozemaljski svijet,
služeći Kristu i drugima, ponizno i strpljivo.
Liturgijske pobožnosti
U slavljenju otajstva vjere u liturgijskim i drugim
molitvenim slavljima aktivno i stvaralački sudjelujemo
sabrano slušajući, duboko doživljavajući i spremno
prihvaćajući Božju Riječ u čitanjima iz Svetoga pisma,
slušajući tumačenje Božje Riječi u homiliji, sudjelujući
u vjerničkoj molitvi, a na poseban način kao čitači,
ministranti, pjevači...
Uloga molitvene zajednice u župi je osobno i
zajednički rasti u vjeri preko molitvenih susreta. Cilj
molitveno-liturgijske skupine je da posvećenjem svojih
članova u molitvi i u liturgiji, pod vodstvom svećenika,
surađuju u apostolskom djelovanju župe. Oni bi svojim
osobnim duhovnim rastom i pastoralnim radom bili
molitveno-slavljenički temelj cijelog župnog pastorala.
Duhovno stanje današnjeg društva pokazuje nužnost
molitve u životu pojedinca i zajednice vjernika. Vjernik
kroz molitvu i molitveno-liturgijske skupine zajednički
se susreće, upoznaje, zajednički moli. U ovakvoj
zajednici dolazi do odgajanja osobe i njezinog rasta
u vjeri. Oni zajedno spremaju molitvene i liturgijske
susrete, spremaju čitanja za nedjeljna euharistijska
slavlja, planiraju i animiraju izlete i hodočašća.
Svi se kršćani trebaju izgrađivati duhovno, kako bi
mogli u svijetu obavljati svoje svjetovne poslove i zadaće
po Božjoj volji, vršeći zapovijed ljubavi i radeći na dobro
svakog čovjeka. Tu duhovnu dimenziju ne smiju zasjeniti
nikakve brige i svjetovni interesi. Molitvom zajednica
liječi svoje rane, vraća međusobno ljudsko povjerenje te
uvijek iznova nas sve skupa vraća Gospodinu.
Promicanje bratskog služenja
Danas u svijetu živi milijardu i trista milijuna ljudi u
uvjetima nedostojnim čovjeka, a broj siromašnih svakim
danom sve više raste. Negativne posljedice takvog stanja
očituju se na okolišu, društvenim nemirima i sukobima te
u velikom broju izbjeglica i prognanika. Uzroci ovakvog
stanja kriju se u suvremenom potrošačkom mentalitetu
i nesolidarnosti. Zato papa Ivan Pavao II. upozorava
na «hitnost nove solidarnosti, posebno u odnosima
između zemalja u razvoju i visokoindustrijaliziranih
zemalja. Države moraju pokazati sve veću solidarnost
i među sobom se dopunjavati u promicanju razvoja
miroljubivosti i zdrave prirodne i društvene sredine.»
Svi dijelovi ljudskog društva trebaju biti zahvaćeni
kršćanskim Duhom. Svatko bi na djelu morao pokazati
bratsku ljubav kao znak kršćanskog raspoznavanja i Božje
ljubavi u svijetu. Iz toga nitko nije izuzet: djeca, mladi,
39
TRILJSKI MOST
bračni drugovi, obitelj, ljudi različitih staleža i zvanja,
oni u javnim poslovima, društvu, kulturi, politici…
Sl. 45. Prva pričest u Trilju, župnik don Tomislav Karaman (1966. - 1977.), o
Reginald Klapež, (Marija Roguljić)
U bratskom služenju sudjelujemo poklanjajući
svoje vrijeme osamljenima, bolesnima, napuštenima,
darivajući od onoga što posjedujemo siromašnima,
u svakom trenutku nastojeći čuti i razumjeti onoga
kome je ljudska i vjernička riječ potrebnija od kruha,
trudeći se svoju radost podijeliti s drugima. Sve nas to
vodi postizanju cilja kroz osobno i zajedničko služenje
pod vodstvom Duha Svetoga. Svrha tog služenja je u
Božanskoj milosti i treba biti izvor i oslonac na slavu
Božju i spas ljudi.
Nadbiskup Barišić potaknuo je vjernike svoje
nadbiskupije da kao potomci Dujmovi budu
prepoznatljivi kao sol zemlje i svjetlo svijeta, napose u
odnosu prema osamljenima, siromašnima, bolesnima,
malenima. «Molim svakog pojedinog kršćanina da
ljudski i kršćanski riješi i nadiđe narušene obiteljske,
građanske i društvene odnose, da se kajanjem i
pomirenjem oslobode dugotrajnih sudskih parnica,
nanesenih uvreda, hladnoga i narušenoga bračnog
sklada, da ne srljaju u tragične bračne rastave nego da
jezik pomirenja i praštanja još više bude materinski jezik
hrvatskoga čovjeka.»
Vođenje i izgradnja župne zajednice
Župno pastoralno vijeće jest suvremeni način
zajedničke brige o župnoj zajednici. Svrha župnog
pastoralnog vijeća je aktivno uključivanje što više
40
vjernika u djelovanje i poslanje župe. Za župu i njezino
poslanje suodgovorni su svi župljani, predvođeni
svojim župnikom i njegovim suradnicima. Svi su
članovi župne zajednice pozvani na suradnju prema
svojim sposobnostima i mogućnostima jer svatko ima
različitu odgovornost na različiti način i u različitoj
mjeri. Sposobnosti koje imamo trebale bi nam pomoći
da pronađemo svoje mjesto i ulogu u životu i djelovanju
svoje župne zajednice te da se aktivno u nju uključimo.
Uz sve razlike, nitko nije bez odgovornosti za svoju
župu. Današnja potreba osobnog zalaganja svakog člana
župne zajednice veoma je očita zbog toga što u pastoralu
trebaju preuzimati sve veće odgovornosti. Svi vjernici
koji kvalitetno žive svoju vjeru i od svoje vjere, trebaju
se boriti i raditi za Crkvu - to je poziv za kršćansko
svjedočenje i kvalitetno življenje. Ta želja za aktivnom
suodgovornošću u životu župne zajednice istodobno je
i želja za služenjem i odgovornošću, jer svi smo u Crkvi
odgovorni, odnosno svi smo suodgovorni za župnu
zajednicu kojom pripadamo. Stoga je jedna od prvih
zadaća župnih pastoralnih vijeća upravo posvješćivanje
te činjenice svakom članu župne zajednice.
U vođenju i izgradnji župne zajednice sudjelujemo
i kad sa zanimanjem pratimo sav život i djelovanje
župne zajednice. Potrebno je i da stvaralački iznosimo
svoje prijedloge i mišljenja za poboljšanje života i
djelovanja svoje župe. Svatko bi trebao svjesno raditi
na razvijanju svijesti suodgovornosti i suradnje i na taj
način ispunjavati svoja osobna zaduženja. Materijalnom
pomoći i na druge načine trebali bi pomagati u izgradnji
crkve i drugih prostora. Na poseban način sudjeluju oni
koji su članovi Župskog vijeća jer vode i pokreću mnoge
akcije u župi. Upravo je zadaća župnih pastoralnih
vijeća jačanje i razvijanje svijesti o župi kao zajednici
braće i sestara koje povezuje ista vjera, nada i ljubav u
kojoj su svi pozvani na suradnju u ostvarivanju planova
i programa župne zajednice kojoj pripadaju, a time i
suodgovornosti svih svojih članova za poslanje Crkve u
današnjem svijetu.
Umjesto zaključka – poziv na suradnju
U župnoj zajednici svaki je član jednako vrijedan
i punopravan njezin član. Svi imamo isto poslanje:
naviještanje i ostvarivanje Isusove Radosne vijesti. Svatko
TRILJSKI MOST
od nas ima različite sposobnosti koje treba pokloniti
svojoj zajednici i svatko treba što bolje vršiti službu koja
mu je povjerena. Trebamo se radovati sposobnostima
drugih i poštivati ih u vršenju njihove službe. Vjernici
ukoliko grade i ukoliko su izgradili osobni i izvorni
odnos sa svojim Stvoriteljem sposobni su živjeti, ne
samo svoje osobno životno poslanje, nego su sposobni
i prenijeti ga na dobro svoga naroda. Nema sumnje da
se u našim župnim zajednicama moraju dogoditi mnoge
promjene za cjelokupni rast u vjeri, slavljenje i življenje iz
vjere. Župnik je taj koji je zajedno sa svojim suradnicima
pozvan da omogući određene oblike djelovanja u
životu svoje župne zajednice te tako svojim župljanima
pomogne i omogući rast u vjeri.
Svrha zajednice jest međusobna suradnja,
potpomaganje, prihvaćanje, suosjećanje i sve je to
potrebno da bi mogli govoriti o zajedništvu. Župnik je
u svojoj župi glavni organizator, koordinator i voditelj, a
animator zajednice je njegov važni suradnik. Animatoru
zajednice je svrha animiranje i oživotvorenje rada u
zajednici tj. u određenim grupama. Veoma je važno da
animator bude praktični vjernik koji svakodnevno živi s
Bogom. On treba naći svoj vlastiti put i vlastiti stil kojim
će ostvarivati i umnažati podarene talente, a za to treba
povjerenje, strpljenje i vrijeme.
Vjernik i župna zajednica povezani su zajedničkom
sudbinom i ona može opstati samo onda ukoliko svaki
član župne zajednice preuzme ulogu suodgovornog
graditelja svoje Crkve, jer «svi smo udovi jednog
Tijela». Zbog toga kršćanin treba biti svjestan vlastite
odgovornosti za djelotvoran život u župnoj zajednici
koju mu je Isus povjerio. Važno je biti otvoren poticajima
Duha Svetoga da bi mogli u ljubavi, slobodi, blagosti i
pravdi utkati sebe, svoje znanje i iskustvo tj. sve svoje
talente u svoju zajednicu, na dobrobit svih.
Moramo surađivati na tom planu i zajedno s Bogom
izgraditi svoju sreću i postati graditelj sreće i onih koji
žive s tobom (u obitelji, školi, mjestu, župi, društvu). «Mi
smo Božji suradnici; vi ste Božja njiva, Božja građevina.»
(1 Kor 3, 9)
Nogomet u Crkvi
Nikola Kuzmičić
«Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga,
pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj
dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac».
Iz drugog čitanja XXX. nedjelje kroz godinu.
Budući da je nas ovdje skupljene nogomet okupio
zajedno, kako bi i Isus bio među nama, čini mi se
najprikladnije naše razmišljanje posvetiti nogometu.
Jer, nema ničega na ovom svijetu, a da nam ne bi moglo
poslužiti za razmišljanje o Bogu Ocu koji je ljubav, o Isusu
Spasitelju, o Duhu Životvorcu i o Crkvi, mističnome
Tijelu Kristovu.
Nogomet je sveprisutan
Ljepota nogometa je u činjenici da je sveprisutan. U
svakom djeliću zemaljske lopte igra se nogomet. Nadilazi
granice, ruši barijere i gradi mostove. Povezuje ljude u
velikoj igri koja neprestano traje.
Zadivljuje broj nogometaša koji se organizirano bave
nogometom u razgranatoj mreži liga i saveza. Ljepotu
nogometa najbolje zrcali upravo njihov entuzijazam.
Ljubav koju oni osjećaju prema nogometu očituje se u
spremnosti da sve podnesu radi sudjelovanja u toj igri.
Ne štede ni vremena ni materijalnih dobara da bi što
potpunije živjeli nogomet.
Iz toga mnoštva igrača iznjedre se oni koji postanu
vrhunski nogometaši. Oni nas oduševljavaju svojim
umijećem. Rado ih slijedimo. Okupljaju nas. Svojim
igranjem snaže nas da mi ustrajemo u svom vlastitom
igranju. I, premda možda nosimo dres s njihovim
imenom, u biti nas ne oduševljavaju oni, nego nogomet
koji je po njihovoj igri još bolji i još ljepši.
I Kršćanska Crkva je poput nogometa. Prisutna je u
svakom djeliću zemaljske lopte. Sveopća je i u njoj ima
mjesta za sve. Ne samo za vrhunske igrače, nego i za nas
slabe, koji griješimo, ali ne odustajemo od igre.
Crkva nije samo Vatikan. Nisu Crkva tek Papa,
kardinali, biskupi i svećenici. Crkva smo svi mi
uključeni u razgranatu mrežu živih zajednica. I upravo
u našim župnim zajednicama se najbolje pokazuje
41
TRILJSKI MOST
što je kršćanstvo. Temeljno životno opredjeljenje iz
kojega proizlazi bogoštovlje i altruizam na najljepši
način svjedoči svevremenost i suvremenost kršćanstva,
univerzalnost i konkretnost kršćanskoga načina života.
Iz živih župnih zajednica iznjedre se svećenici koji
će biti predvoditelji, navjestitelji i djelitelji sakramenata.
I ne okupljamo se oko njih radi njih nego radi Krista
koji nas je sve pozvao i Duha koji nas uzdržava. S druge
strane, kada štujemo svece, kada se kitimo njihovim
slikama ili kipovima, znamo da nas ne oduševljavaju oni
nego Bog koji se po njihovim životima objavio još bolje
i još ljepše.
Nogomet je timska igra
Nogomet, doduše, igraju pojedinci, ali nogomet je
timska igra. Za nogomet je važno imati prikladan teren.
Važno je imati prikladnu odjeću i obuću. Važno je imati
prikladnu loptu. Ipak, bitna je samo jedna stvar. Nogomet
je timska igra i da bi se mogao igrati, potreban je tim.
Potrebna je skupina igrača koji će zajedno igrati.
Skupina igrača koji će biti pojedinci koji čine momčad.
Potrebno je uklopiti sebe i svoje sposobnosti u momčad.
Što više radimo na vlastitom napredovanju, to i momčad
postaje bolja. Naše napredovanje je očito kao i naše
nazadovanje.
Sl. 46. Ricardo Izecson dos Santos Leite - Kaka
42
U momčadi svaki nogometaš ima svoje mjesto i svoju
zadaću. A utješna je činjenica da nam drugi mogu pomoći
kad imamo loš dan ili kad nas zahvate problemi.
I bili bi smiješni oni koji bi tvrdili da su nogometaši
zato jer imaju dobru loptu, vrhunski dres i kopačke ili
izvrstan teren. Ukoliko nemaju ekipu ne igraju nogomet,
nego se loptaju. A nogomet nije puko loptanje.
I kršćanstvo je poput nogometa. Kršćanstvo je
timska igra. Crkva se sastoji od pojedinaca koji vjeruju,
ujedinjenih u zajednici vjernika. Za kršćanstvo su važne
katedrale i crkve. Za kršćanstvo su važne ceremonije,
tradicija i bogatstvo izričaja. Za kršćanstvo su važne
strukture, propisi i norme. Ipak, bitna je samo jedna stvar.
Bitno je zajedništvo, zajedništvo s Bogom i zajedništvo s
čovjekom.
Mi smo kršćani samo u zajednici braće i sestara.
Potrebno je sebe i svoje sposobnosti uklopiti u zajednicu.
I što više radimo na vlastitom usavršavanju, to više
zajednica napreduje. A u danima kušnje ili napasti,
upravo zajednica nam priskače u pomoć.
U zajednici istovjerujućih svatko ima svoje mjesto
i svoje poslanje. Bez našega sudjelovanja zajednica je
siromašnija za našu karizmu koju je Bog upravo po
nama darovao zajednici.
I smiješni su oni koji tvrde da mogu biti kršćani bez
braće i sestara. O da, mogu uranjati u meditacije, trošiti se
u zauzetom humanizmu ili izricati mudre misli. No, bez
zajednice, to nije kršćanstvo. To je najobičnije loptanje.
Nogometna pravila
Nogomet je lijepa i nepredvidiva igra. Do maksimuma
omogućuje pojedincu i momčadi da iskažu svoje talente
i virtuoznost. Ali, nogomet je igra u kojoj postoje
jasna i stroga pravila. Točno se zna što se smije, a što
nije dopušteno. I to upravo zato da bi igra bila lijepa i
još ljepša. One koji se ogriješe o svima poznata pravila
sankcionira se ovisno o ozbiljnosti prekršaja.
Koji žele biti nogometaši prihvaćaju pravila igre. Ta
pravila, koja obvezuju nogometaše, ne važe za druge
ljude. Ukoliko ih netko, iz bilo kojeg razloga ne može
prihvatiti, on ne igra nogomet. Ali bilo bi u najmanju
ruku nepristojno da radi svoje nemogućnosti svim
ostalim nogometašima onemogućuje igranje ili da
zahtijeva da se promijene pravila.
TRILJSKI MOST
Na primjer: Nitko nema ništa protiv ruku, ali igranje
rukom u nogometu nije dopušteno. Dakako, osim kod
izvođenja auta ili kad vratar brani u svom šesnaestercu.
Bilo bi smiješno da se oforme udruge za promicanje
prava ruku i za slobodno opredjeljenje hoće li se igrati
rukom ili ne.
I kršćanstvo je poput nogometa. Nigdje nije moguće
tako potpuno doživjeti svoje postojanje kao u zajedništvu
s Bogom i čovjekom. Ali, postoje pravila igre. Bog nam
je objavio svoju volju. Ne zato da bi nas sputavao ili nam
onemogućavao slobodu nego baš zato da bi nas usmjerio
i pomogao da se što kvalitetnije razvijamo.
Tko želi biti kršćanin dužan je živjeti po Božjoj volji.
Tko ne želi prihvatiti Boga toga nitko, a ponajmanje
Bog, neće prisiljavati na drugačiju odluku. Neprestano
će pozivati, ali nikada silom privoditi, Uvijek će se
Bog nuditi, ali nikada nikoga neće ni na što prinuditi.
Kršćanstvo je slobodno prihvaćanje Ljubavi koja ljubi.
Ali, u najmanju ruku je nepristojno da oni koji
ne mogu biti kršćani svima drugima onemogućavaju
slobodno življenje i javno ispovijedanje svoje vjere.
Ili nastoje na tome da se promijeni Božja volja iz koje
proizlaze dogme i norme moralnoga ponašanja.
Na primjer: Mi kršćani vjerujemo da je spolnost
prekrasni Božji dar koji je svakome čovjeku darovan da i
njime proslavlja Boga. Isto tako vjerujemo da je smislen
samo spolni odnos između jednoga muškarca i jedne žene
koji su međusobno u braku. Svaki drugi način življenja
spolnosti smatramo nedopuštenim, a ako se učini,
grešnim. Smiješne su udruge i lobiji koji traže od nas
da prihvatimo protuprirodno i ponižavajuće shvaćanje
i življenje spolnosti. Uzalud im je galamiti mnoštvom
riječi jer smo mi već čuli Božju Riječ i povjerovali joj.
Pobjeda u nogometu
Nogomet je igra u kojoj određena momčad ili
djevojčad pokušava nadigrati protivničku ekipu. Da
bi se pobijedilo u nogometu potrebno je imati dobru
ekipu sastavljenu od dobrih pojedinaca, taktiku i želju
za pobjedom.
Zanimljiva je činjenica da se najintenzivnije igra
protiv onih koji su prije početka favorizirani. U srazu
s protivnicima koji su znatno slabiji opustimo se
ili razbahatimo pa se prečesto događaju neugodna
iznenađenja. Potrebno je stoga biti uvijek na oprezu i
stalno napredovati.
Svaki nogometaš zna s radošću prihvaćati posebno
zahtjevne utakmice. Jer ga se smatra dovoljno dobrim
za tako nešto.
U kršćanskom životu je kao i u nogometu. Na putu
nastojanja da budemo savršeni kao što je savršen Otac
naš nebeski, neprestano moramo pobjeđivati sami sebe.
Vlastite požude i zle sklonosti, raznorazne napasti i
kušnje.
Sl. 47. Dario Šimić
Odjeća postaje tijesna samo onome koji raste. Čim
prestanemo rasti zahvati nas zabluda bezbrižnoga
življenja. Zato nam se valja radovati poteškoćama u
duhovnom rastu. Ne zato što bi one same po sebi bile
dobre, nego zato jer su znak da napredujemo. Što smo
bolji to nas Zli strastvenije želi otrgnuti od zajedništva s
Bogom i čovjekom.
Osim vlastitoga napredovanja u mudrosti i milosti,
potrebno nam je za pobjedu nad grijehom i smrću
sjediniti se s onim koji je pobijedio grijeh i smrt. Kristom
smo se obukli i nikakvo zlo nam ne može naškoditi osim
ako sa sebe ne strgnemo dostojanstvo otkupljenoga
djeteta Božjega.
S Kristom se sjedinjujemo sakramentalnim i
molitvenim životom. To je naša taktika. To je siguran put
do pobjede. Smjerno nasljedovanje Boga, boravak do
nogu učiteljevih i svijest da smo hram Duha Svetoga.
Ako pomislimo da možemo bez Boga, ako se
razbahatimo i uzoholimo, osuđeni smo na propast.
Prokockat ćemo već osiguranu pobjedu.
43
TRILJSKI MOST
Sl. 48. Nogometna reprezentacija hrvatskih svećenika s trenerom Ivanom
Gudeljom, Raštane, veljača 1996. (Josip Dukić)
Navijači
Nogomet je igra koju igraju nogometaši okupljeni u
momčadi. No, za vrijeme igre oni nisu sami. Bodre ih i
podržavaju njihovi navijači. U presudnim trenucima
navijači mogu biti ključni čimbenici uspjeha. Njihovo
navijanje snaži momčad i dodatno je motivira za uspjeh.
Navijači, dakako, ne dobivaju utakmicu. To
čine nogometaši. Ali navijači daju sve od sebe da
bi i nogometaši postigli uspjeh dajući sve od sebe.
Nogometaši se mogu oglušiti na poticaje koji dolaze s
tribina, ali mogu se njima i okoristiti.
Nemoguće je zamisliti nogomet bez navijača koji se
često nazivaju i dvanaestim igračem.
U kršćanskom životu je kao i u nogometu. I u
kršćanstvu postoji dvanaesti igrač.
Na životnom putu nismo sami nego imamo svoje
zagovornike. Imamo one koji su na našoj strani, koji se
zauzimaju za nas i mole za nas. Znamo da se uvijek možemo
osloniti na njihov zagovor i utjecati im se za pomoć.
44
Osim Isusa Bogočovjeka, koji je jedini posrednik
između Boga i ljudi, uvijek možemo računati na
majčinsku ljubav Blažene Djevice Marije. Ona je majka
koja nas voli i brani. Najvjernija odvjetnica. Svojim
primjerom, svojom prisutnošću i molitvama neprestano
nas usmjerava Ocu.
Na našoj strani su svi anđeli i svi sveti. Nebrojeno
mnoštvo koje nas svojim životima uvjerava da je
moguće biti kršćanin i da je najmudrije živjeti prema
Radosnoj vijesti Isusa Nazarećanina za kojega vjerujemo
da je Krist. Sveci su nam očit dokaz kako valja iskoristiti
darovano vrijeme i darovane talente.
Konačno, na našoj strani su braća i sestre u čiju se
molitvu uzdajemo i čija nas blizina snaži da ustrajemo u
kršćanskom opredjeljenju. Nikada ne smijemo smetnuti
s uma da smo povjereni jedni drugima. Da smo dužni
podržavati jedni druge potpomažući se molitvom i
djelima ljubavi.
Navijanje se tijekom utakmice nikada ne bi smjelo
prekidati. Potrebno je nagrađivati kada dobro ide, ali je
još potrebnije krijepiti i osmišljavati kada loše ide.
TRILJSKI MOST
I nikada ne smijemo smetnuti s uma da smo svi mi
kršćani istodobno i igrači i navijači.
Nogometni „stručnjaci“
Zanimljivo je slušati ljude kako razgovaraju o
nogometu. Svi žele ostaviti dojam kako znaju sve i kako su
u sve upućeni. Npr. Kad je bilo prošlo svjetsko prvenstvo
u Njemačkoj moglo se naslušati kojekakvih detalja. Od
toga gdje su smješteni naši nogometaši pa do rezultata
prve finalne utakmice prvoga svjetskoga prvenstva. Od
imena brazilske reprezentacije iz šezdeset i neke pa do
životopisa trenera Trinidada i Tobaga.
No, kada se zagrebe malo ispod površine, uočava se
da se ne znaju ni neke osnovne stvari. Većina ljudi je
neupućena. Ne znaju bitno. Mnogi, čak i ako mogu točno
odgovoriti na pitanje, obično zamuckuju kada ih se upita
o razlozima radi čega je nešto baš tako. Događa se da
od silnoga govora i želje da se impresionira sitnicama,
iz vidokruga nestaje nogomet, razlog igre, način igre i
njezin smisao.
Svjetsko prvenstvo se pretvara u priliku za nošenje
dizajniranih dresova s potpisom, razmjenjuju se iskustva
vezana uz bojanje lica ili se rezerviraju mjesta na kojima
ćemo za vrijeme utakmica piti reklamirano pivo.
U kršćanstvu je kao i u nogometu. Budući da
je kršćanstvo stoljećima prisutno na ovim našim
prostorima, pomišljamo kako o kršćanstvu nemamo što
učiti. Ta znamo što se jede na Badnjak i koja se hrana nosi
na uskrsni blagoslov. Znamo za što je dobar sv. Antun
Padovanski i kada naša župa hodočasti Gospi Sinjskoj.
Nije nam, doduše, jasno u čemu je razlika između
bezgrešnoga začeća i začeća po Duhu Svetome, ali zato
znamo što treba poklanjati za krizmu i koja vrsta riže je
najprikladnija za posipanje na vjenčanjima. Od sporednih
stvari ne uočavamo bitno. Bavimo se površnostima, a
zanemarujemo temeljno.
Stoga je potrebno ozbiljno započeti reevangelizaciju,
navijestiti Evanđelje onima koji misle da se kršćanstvo
genetski prenosi. Potrebno je životom potvrditi svoj
krsni savez s Bogom i tako obnoviti sveti pradjedovski
zavjet vjere u Isusa Krista i vjernosti Katoličkoj Crkvi.
Ne može se voljeti Boga kojega se ne poznaje. Ne
može se živjeti po njegovoj Riječi ako nam nije poznata.
Niti možemo biti odvažni svjedoci ako nemamo pojma
što bismo to trebali svjedočiti. Kršćanstvo je uvjerljivo
ako je autentični izričaj intimnog opredjeljenja. A
nemoguće je opredijeliti se, ako ne znaš što ti se nudi i
na što si pozvan.
Nogometna taktika
Taktika igranja nogometne utakmice može se,
jednostavno rečeno, postaviti na dva načina – defanzivno
i ofenzivno. U prvoj varijanti nastojimo ne izgubiti,
zatvoreni smo i čuvamo rezultat. Pritom nije važno
čuvamo li stečenu prednost ili samo nastojimo da ostane
neriješeno. U drugoj varijanti, onoj ofenzivnoj, krećemo
u napad i nastojimo, davanjem golova, postići što bolji
rezultat.
Premda su i jedna i druga varijanta u nogometu
dopuštene, više je u duhu nogometa nastupati ofenzivno
i otvorenom igrom nastojati postići što više golova.
U kršćanstvu je kao i u nogometu. Možemo svoje
kršćanstvo živjeti na dva načina. Možemo biti defanzivni
kršćani ili pak ofenzivni kršćani.
Bog ne traži od nas da prođemo zemljom pazeći da ne
sagriješimo štogod, nego očekuje da ćemo, poput Isusa
koji je Krist, proći zemljom čineći dobro. Kršćanstvo
nije stil života u kojemu je prvotno sačuvati svoj mir,
ne ulaziti u sukobe i imati nezaprljane ruke. Kršćanstvo
je dinamizam dobrih djela. Kršćanstvo je avantura
nepokolebljive zauzetosti za čovječje dostojanstvo.
Predugo se smatralo da je dobar kršćanin onaj koji
ne čini ništa zla. No, takav čovjek ne čini ništa posebno.
Ta dužni smo izbjegavati grijeh i grešne prigode. Istinski
kršćanin je onaj koji je usmjeren na dobro i koji, potaknut
Božjim nadahnućem i praćen njegovom milošću, prođe
zemljom čineći dobro.
Kršćanstvo se predugo zaplitalo u defanzivu i
nastojanje da se nikome ne zamjeri. A bit kršćanstva
je ofenzivna dobrota. Valja nam, poput Krista, proći
zemljom čineći dobro. Zato se, danas i uvijek, najviše
griješi propustom. Kada ne mislimo dobro, ne govorimo
dobro i ne činimo dobro
45
TRILJSKI MOST
Triljske
brazde
Ritam prošlosti
u hrvatskoj svakodnevici
Željko Rapanić. intervju
Sl. 49. Prof. dr. Željko Rapanić uTrilju (KD Trilj)
Povod za razgovor s povjesničarom i arheologom prof. dr.
Željkom Rapanićem njegov je rad za koji je dobio vrijedna
priznanja, od kojih izdvajamo dva posljednja: nagradu Don
Frane Bulić za životno djelo, koju mu je dodijelilo Hrvatsko
arheološko društvo 2007. godine i Nagradu grada Splita,
također za životno djelo, koju je primio 2008. godine.
Željko Rapanić rođen je u Splitu 1932. gdje je završio
Klasičnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu
završio je studij povijesti umjetnosti i povijesti 1956. godine.
Na istom sveučilištu doktorirao je 1982. godine. Bio je ravnatelj
Arheološkog muzeja u Splitu, pa ravnatelj Zavoda za zaštitu
spomenika kulture u Splitu, a od 1994. godine do umirovljenja
radio je u Institutu za arheologiju u Zagrebu. Predavao je
povijest umjetnosti ranog srednjeg vijeka na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu te na više poslijediplomskih studija. Bio je
46
predsjednik Hrvatskog arheološkog društva od 1973. – 1980.
godine i urednik mnogih časopisa i knjiga.
Profesor Rapanić se pretežno bavi ranim srednjim vijekom,
kasnom antikom i starokršćanskim razdobljem. Vodio je nekoliko
arheoloških istraživanja i sudjelovao na tridesetak znanstvenih
skupova u zemlji i inozemstvu. Rezultate svoga rada objavio je
u više od dvije stotine znanstvenih, stručnih i preglednih radova,
te u brojnim člancima i esejima u dnevnome tisku. Autor je četiri
knjige: Predromaničko doba u Dalmaciji (Split, 1987.), Baština na
dlanu (Split, 2000.), Solin. Grad i spomenici (Solin, 2001.), Split.
Od carske palače do srednjovjekovne općine (Split, 2007.) i suautor
u isto toliko knjiga. Živi i djeluje u Splitu.
Koji su učitelji i profesori ponajviše utjecali na Vaš
životni put?
Na studiju i kad sam počeo raditi u Arheološkom
muzeju u Splitu, svršetkom pedesetih godina, trebalo
se pripremiti i biti svjež da se sluša one koji su pričali:
naprimjer, profesore Milana Preloga, pa moga prvoga
ravnatelja Branimira Gabričevića, pa Matu Suića
i, dakako, mnoge druge. Svaki je od njih na svoj
način privlačio. Oni su, znalci, bili skromni u svome
veliku znanju, duhoviti ljudi, spremni uvijek pomoći,
savjetovati, poučiti. Danas su mnogi neznalci hvalisavi
u svome nikakvome. No, zato se rado kite cvijećem.
Upravo su oni prvi i njima slični, usmjerili moj put.
Arheologija je danas, kao i mnoge humanističke
znanosti, u prilično nezavidnu položaju: mlađima uvelike
nedostaje klasičnoga i tzv. općeg obrazovanja. Nazovemo
li je strukom, disciplinom ili znanošću, svejedno,
činjenica je da u njoj ima sve manje “autoriteta”, moćnih
i temeljitih znalaca. Je li tome razlog škola i školovanje,
od srednjega, gdje se ne nauči dovoljno, do visokoga,
gdje se nauči malo, jer se nema gdje nasaditi ili navrći
ono što bi trebalo, ne bih znao odgovoriti. Iz vlastita
iskustva predavanja na fakultetu i na poslijediplomskim
studijima i još mnogo više uredničkoga, mogu ustvrditi
da nedostaje predznanja koje bi se postupno, s mnogo
truda, pretvaralo u pravo znanje. Tome svjedoče i
diplomski radovi, i magisteriji, pa i doktorati. Dakako, i
članci koji se predaju za tiskanje.
Od 1957. godine radili ste u Arheološkom muzeju
u Splitu kojemu ste bili ravnatelj od 1971. do 1980.
godine. Čega se iz tih dana rado prisjećate?
TRILJSKI MOST
Prisjećam se prvih godina i kolegijalne atmosfere
i prijateljskih odnosa koji su vladali u kolektivu.
Ravnatelja Gabričevića, kustosa Mladena Nikolancija i
Ivana Marovića, bibliotekarke Nede Anzulović, stručnih
radnika Tonča Ercegovića, Šime Eterovića, Josipa
Horkića. Uz njih i Cvite Fiskovića, Ksenije Ciccarelli,
Davora Domančića iz tadašnjeg Konzervatorskog
zavoda za Dalmaciju s kojima smo neko vrijeme dijelili
prostor u zgradi Muzeja. Dakako, i svih mlađih koji su
poslije došli u Muzej: Nenada Cambija, Branka Kirigina,
Emilija Marina i još mnogih. Nije bilo ni zavisti niti
međusobnog ogovaranja.
Kako vidite probleme suvremene arheologije u
Hrvatskoj koji se, čini nam se, kojiput očituju i u
tretiranju baštine samo kao starog pa stoga vrijednog
predmeta, a ne kao kulturne i duhovne vrijednosti.
Dalmatinsko područje – nije to što kažem nikakva
novost – prebogato je vrlo vrijednim spomenicima. Pa kad
se tome “zemaljskome” već otkrivenome bogatstvu, doda
ono što se pronalazi pod morem uz surovost vremena u
kojemu živimo, onda se problemi množe. Spomenici su,
to je nepobitna istina, za vrlo bogata i civilizirana, sređena
društva. Isto je tako očito da su i prošlost, baština neke
sredine, osuđeni na komercijalizaciju. Što se događa sa
splitskim Perstilom, što s dubrovačkim Stradunom?
Vrlo se često, nadalje, smetne s uma da je objavljivanje
rezultata istraživanja ili proučavanja za stolom uz neko
štivo, dakle, neka knjiga ili časopis, temeljno oruđe i
povjesničara i arheologa. Nalaz, naime, nije važno samo
otkopati, treba ga i stručno interpretirati pa objelodaniti.
Samo otkriće vrlo je često posljedica posve sretnih
okolnosti, prava obrada nalaza, pak, rezultat je osobnoga
znanja i umješnosti. Koliko je vrijednih nalaza u nas još
neobjelodanjeno!
Nekoliko godina ste radili kao predavač u Zagrebu
i Splitu. Koliko Vam je taj posao pomogao u daljnjem
napredovanju?
Otvorio je nove smjerove razmišljanja i perspektive
zaključivanja. Hrvatska “povijest” stoji u dvojbi između
egzaktnosti, koju pretpostavlja i uvjetuje znanost, i
želje koju pobuđuje rodoljublje. Slično je bilo potkraj
prošloga stoljeća kad se formiralo nacionalno biće i
slutila hrvatska državnost. Zaista je smiješno tko se
sve danas proglašava povjesničarom: svatko koji piše o
nečemu što je bilo ili što se jednom dogodilo! Naravno,
pri tome se ne služe nijednom od historiografskih
metoda, prije svega objektivnom procjenom i provjerom
pa zatim interpretacijom izvora. Zaključak koji je
neutemeljen ne pridonosi nacionalnoj vrijednosti, biću,
ugledu. Naprotiv, može samo štetiti. Zaboravlja se često
da činjenicama o našoj prošlosti, tim istim izvorima,
raspolažu i svjetski stručnjaci koji se ipak služe
znanstvenim metodama. Kako, na primjer, povjerovati
bizantskome caru iz 10. stoljeća koji piše o hrvatskoj
vojsci od sto tisuća pješaka i šezdeset tisuća konjanika,
kad bi samo za jednokratno potkivanje tolikih konjâ
trebalo šezdesetak tona željeza, a o oružju za konjanike
i hrani za konje (ljude izostavimo, kao i obično u
takvim prosudbama) da i ne govorimo. Ili o datumima
koji se osloncem na takve nepouzdane historiografske
premise, slave i proglašavaju praznicima i blagdanima?
Na sve to običavam reći: avaj!
Što Vas je navelo da dio svojih radova posvetite
životu i radu don Lovre Katića i don Frane Bulića?
Uza Solin, a onda i uza Salonu kao spomenički i
povijesni prostor, povezuju me dva svećenika, dvije
izuzetne ličnosti. To su don Lovre Katić i dodat ću još
jednoga uz Bulića naznačena u vašemu pitanju, don
Miro Jovanović. Don Lovre Katić, naime, odlaskom u
mirovinu omogućio mi je da se 1957. godine zaposlim
kao kustos pripravnik u Arheološkom muzeju u Splitu,
a don Miro Jovanović tijekom višegodišnje suradnje
postao mi je iskreni i pravi, nezaboravni prijatelj. Katić
je uvijek bio spreman pričati, poučiti, upozoriti, a
od don Mira sam naučio komunicirati i surađivati sa
Solinjanima. Zato smijem reći da u tome gradu ima
danas ljudi koje poštujem i koji mene poštuju. Na žalost,
sve ih je manje! Iz takvih lijepih premisa nastajao je i
moj odnos prema solinskoj (salonitanskoj) spomeničkoj
baštini koju sam postupno upoznavao. Pokazalo se u
praksi da ju se može cijeniti onoliko, koliko korespondira
sa živim ljudima i koliko ih ona može privući i misaono
angažirati. Bez takva odnosa, u to sam se više puta i na
mnogim mjestima uvjerio, nema čuvanja spomenika.
Oni mogu opstati samo u pravu suglasju s ljudima koji
47
TRILJSKI MOST
ih razumiju i cijene. Što se tiče don Frane Bulića reći ću
samo ovo: tko se može usuditi i riječ napisati o Saloni, a
da ne spomene Bulića?
Najnovija Vaša knjiga “Split. Od carske palače
do srednjovjekovne općine” nastala je na esejima
objavljenim u “Slobodnoj Dalmaciji” od kraja 1989. do
početka 1990.
Upravo iz povezanosti sa Solinom – Salonom
nastao je moj interes za tim gradom kao urbanističkom
činjenicom i njegova povezanost s početcima i nastankom
Splita. U vrijeme što ste ga spomenuli u pitanju, pojavila
se u tadašnjem Turističkom savezu grada inicijativa da
se obilježi 1700 godina Splita. Tada sam u uglednome
Forumu Slobodne, što ga je uređivao također ugledni
novinar i književnik Bože V. Žigo, objavio osam eseja o
počecima grada. Od tada sadržaj je u kućnoj radionici, za
stolom, bujao kao tijesto u vrijedne domaćice i tijekom
gotovo dvadeset godina dorastao do knjige. Kažu da je
“ukusna”.
Najstariji arheološki časopis u Hrvatskoj i šire
“Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku” ove
godine slavi 130. godina postojanja. Kao dugogodišnji
urednik časopisa i autor u njemu i o njemu brojnih
radova, kako procjenjujete njegovu ulogu u znanosti
nekad i danas?
Vrlo se često smetne s uma, već sam kazao, da je
objavljivanje rezultata stručnih i znanstvenih proučavanja
i istraživanja, dakle, neka knjiga ili časopis pun članaka
i rasprava, temeljno oruđe i oružje i povjesničara i
arheologa. Za to, osim osobne spremnosti, treba i
knjigâ. Bez njih se u ovim strukama ne može, kao što
ni građevinsko poduzeće ne može bez strojeva. Postoji,
međutim, čudna razlika! Za takvo poduzeće ili za bolnicu,
na primjer, svi se zalažu da se ono potrebno nabavi, u
ovim strukama to je prepušteno slučaju, zgodi, osobi i
maru pojedinca koji često sam kupuje i na razne načine
pribavlja literaturu. Časopis uvijek valja usmjeravati,
voditi, birati suradnike, tekstove. To je danas vrlo težak
posao. Loša je “sirovina”, često kao China shop.
Na poziv Kulturnog društva Trilj 14. listopada
2006. zajedno s dr. Antom Miloševićem i akademikom
48
Nenadom Cambijem dali ste doprinos obilježavanju
desete obljetnice smrti Branimira Gabričevića, jednog
od najuglednijih hrvatskih arheologa čiji su korijeni
u Gardunu, nekadašnjem Tiluriju. Bio je to jedan
od rijetkih – ako ne i jedini – spomen na profesora
Gabričevića u Hrvatskoj. Još jednom Vam zahvaljujem
na tom sudjelovanju uz pitanje, nije li Gabričević
zaslužio nešto više?
O tome samo jedna rečenica: svakako da jest,
mnogo, mnogo više, a s time će se složiti svi koji su ga
poznavali.
Uz rad na istraživanju prošlosti javnosti je poznata
i Vaša ljubav prema glazbi. Štoviše, osjećaj za ritam
u tekstu je nešto po čemu ste prepoznatljivi. Otkud te
poveznice?
Hvala na komplimentu koji mi osobito godi. Glazba
i jezik su dva područja koja me odavna intenzivno
privlače. Za oboje zahvaljujem roditeljima: ocu Jerku,
profesoru hrvatskog i latinskog jezika, i majci Mariji
za učenje klavira i pohađanje muzičke škole. Nisam ih
uvijek dokraja slušao. I glazba i jezik bez preglednosti i
jasnoće izraza/izričaja, bez osjećanja tona/zvuka i ritma,
odnosno razumijevanja svake riječi i njezina značenja,
te prava, točna naglaska, ne mogu opstojati. Kako se na
taj način iskazuje i vlastita misao, tome dvome trebalo
bi poklanjati znatnu pažnju. Iskazana misao mora biti
jasno napisana da bi čitatelju bila lako prihvatljiva. Danas
tih značajki nema, ni u dnevnome tisku, niti u mnogim
drugim poljima pisanja i slaganja vlastitih misli. Loše je
za pisca kad mu rečenicu treba dva puta pročitati da bi
ju se razumjelo. Strašno je, pak, naglašavanje žive riječi u
govornika (čitača ili komentatora) na Hrvatskome radiju
ili Hrvatskoj televiziji. I nitko ništa o tome. Ni riječi
stručnjaka. A moglo bi se pisati rasprave i doktorate o
toliku neznanju i nepoznavanju vlastita jezika.
Za dugogodišnji rad Hrvatsko arheološko društvo
Vam je 2007. dodijelilo nagradu za životno djelo
“Don Frane Bulić”. Kao poznavatelj i poštovatelj don
Franina rada i kao dugogodišnji predsjednik Hrvatskog
arheološkog društva (1973. - 1980.), te urednik osam
godišnjih izdanja HAD-a, zasigurno ste rado primili tu
nagradu.
TRILJSKI MOST
Ponovit ću ono, što sam kazao kad mi je bila
dodijeljena nagrada za životno djelo toga društva,
riječi koje su načelo moga života i rada. Sam čovjek
može napraviti mnogo, i dobrog i lošeg, međutim,
radeći i družeći se, surađujući i slušajući, poštujući tuđe
mišljenje, uvjerenja i stavove, može mnogo, mnogo
više. Tada ima i svojevrstan oslonac i koristan korektiv.
Sretan je, pak, čovjek kad uvidi da nije neophodan, da
se može i bez njega. Nesretan bi morao biti, ako vjeruje
da je nezamjenljiv, da bi bez njega svijet bio siromašniji,
da su svako njegovo djelo i riječ zadužili zajednicu,
čak državu. Ovih drugih, čini mi se, ima sve više i više,
posvuda ih je, s njima se svakodnevno susrećemo, oni
prvi pomalo odumiru. Neka mi još bude dopušteno,
jer je to, vjerujem, uvijek korisno, poslužiti se riječima
starih i učiti od minulih vremena, iz knjigâ, a ne samo
putem interneta. Zato ću opet spomenuti ono što je
sv. Jeronim, špotajući sv. Augustina, napisao u pismu
koje mu je uputio poslije jedne njihove međusobne
rasprave, danas bi se kazalo: izložio je Jeronim “ispravak
netočnog navoda”. Njegovu rečenicu iz Epistola CII
(sastavljena je oko 402/3. godine), u prijevodu ću
samo malo parafrazirati. Ona na latinskome glasi:
Nos nostra habuimus tempora, et cucurrimus quantum
potuimus: nunc te currente et longa spatia transmitente,
nobis debetur otium. Evo i prijevoda: “Mi imasmo svoje
vrijeme i trčasmo koliko mogasmo; sada kad vi trčite
i svladavate duge – usudio bih se reći beskrajne pute
znanosti – meni pripada slatka mirovina”. No, koliko je,
pak, mirovina slatka, dokučit ćete, dragi čitatelji, kad je
se domognete!
(Razgovarao: Josip Dukić)
Rimski bodež s tauširanim
koricama iz korita Cetine u Trilju
Ante Milošević
Rado se svaki put odazovem pozivu da za Triljski
most složim po koju sličicu o arheološkoj baštini
triljskoga kraja. Radim to s osobitim žarom jer je riječ
o vrlo važnome prostoru o kojemu malo znamo i
kojega u tom smislu tek treba početi istraživati, a isto
tako i sa sjetom budući da je to područje koje je danas
u Hrvatskoj možda i najugroženije jer se nezaustavljivo
i nekontrolirano prekopava i otuđuju mu se spomenici.
A to rade uglavnom pojedinci iz Trilja i okolice. Neki od
njih se i javno hvale takvom djelatnošću. Takvo stanje,
dakako, za arheologiju nije povoljno, a čini nam se da
bi se i triljski muzej na tome morao više angažirati jer bi
mu, zbog nastalih okolnosti, najvažnija zadaća morala
biti upravo funkcija baštinskoga štita. Ne bi pri tome
trebalo smetnuti s uma niti opću činjenicu da je počélo
svake muzejske djelatnosti, a pogotovu novoutemeljene,
najprije raznovrsni terenski rad i spoznaja o
spomenicima, zatim njihova obrada i čuvanje, a tek
potom i sve drugo što iz toga proizlazi. Trebalo bi, stoga,
više napraviti na uspostavi boljeg terenskog nadzora
jer, koliko čujemo, nije više ugroženo samo nalazište u
koritu Cetine, nego i ona na okolnim brdima, gdje se,
u svrhu osobnog materijalnog probitka, neovlašteno
obavljaju i iskopavanja. “Korist”, i to samo trenutnu, od
toga imaju samo oni koji se bave takvim nedozvoljenim
aktivnostima, a dugoročnu štetu svi jer triljski kraj ostaje
bez svojih spomenika i muzej bez fonda koji mu je jedini
osigurač opstanka, a time i napretka.
Nama je, dok smo radili u Muzeju Cetinske krajine u
Sinju, pošlo za rukom, i to u ratnim godinama, prikupiti
relativno velik broj takvih predmeta, poglavito iz korita
Cetine kod Trilja. Neki od njih nedavno su, kao važan
zasebni blok, bili pokazani i na izložbi Dalmatinska
zagora – nepoznata zemlja u Zagrebu. Za sve nas je danas
velika šteta da nadležni nisu omogućili tu izložbu kao
cjelinu prenijeti u Split ili negdje drugdje u Dalmaciju,
jer bi se tim činom sigurno doprinijelo i boljoj brizi za
spomenike, i to baš na prostoru iz kojega je “zagrebačka”
izložba i proistekla, a on danas, rekli smo, trpi zbog
znatne nebrige.
Spomenuti fond u sinjskom muzeju, osim po
količini spomenika, važan je i stoga jer je danas jedini
koji “arheološku kolekciju Trilja” kako-tako predstavlja
javnosti i na osnovu koje se može, makar i fragilno,
sagledati njegovu stariju prošlost. Iz sadržaja toga fonda
je i tema koju smo odabrali za ovogodišnji Triljski most.
Pri našem izboru vodili smo se time, da i ovaj put, kao
49
TRILJSKI MOST
i prijašnjih godina, priopćimo o nečemu što ima veću
kulturno-povijesnu vrijednost i nadilazi regionalne
okvire jer se tako može bolje i uspješnije utjecati na
savjest i osjećaje, pa i na odgovornost onih koji su lokalno
na prvoj crti obrane triljske baštine.
Jedna od takvih tema je i rimski bodež (pugio)
kojemu nedostaje dio vrha korica i oštrice, a koji je
početkom devedesetih godina prošlog stoljeća pronađen
u koritu Cetine, na predjelu Mali Drinić koji je uzvodno
od mosta u Trilju. Danas se nalazi u Muzeju Cetinske
krajine u Sinju (inv. br. 5103). U trenutku nalaza bio
je gotovo neprepoznatljivog prvotnog oblika jer su na
njemu bile različite i obilne kalcifikatne nakupine (sl.
1). Ipak, dalo se naslutiti da je riječ o rimskom bodežu,
a moglo se pretpostaviti da ima i sačuvan dio korica.
Tada još nismo znali za raskošne ukrase na njima.
Želeći mu, zbog naših pretpostavki, omogućiti najbolju
zaštitu, najbolju bolnicu, reklo bi se, našli smo načina
da to obavimo u najpoznatoj takvoj radionici u svijetu,
onoj u Mainzu u Njemačkoj, koja djeluje pri RömischGermanischen Zentralmuseums-u. Dobrotom tadašnjeg
njezinog ravnatelja, prof. dr. Marcusa Egga, konzervacija
bodeža napravljena je na najbolji mogući način, i to bez
ikakve naknade. Uz njega još je konzervirano i petnaest
drugih brončanih predmeta, uglavnom dijelova opreme
ilirskih vojnika, također iz korita Cetine kod Trilja. Kad
smo u jednoj prilici telefonom dogovarali naš odlazak u
Mainz da bismo vidjeli kako teče postupak, dr. Egg nas je
obavijestio da se bodež tijekom konzervacije uglavnom
raspao i da je od korica malo što ostalo. A želio je
zapravo samo dodatno doprinijeti našem ushićenju kad
ga vidimo uređena, u ćemu je potpuno uspio. Nakon
provedenoga zahvata ukazao se zaista lijep, vrlo dobro
sačuvan primjerak bodeža iz naoružanja rimskoga
vojnika. Oštečen mu je samo vrh koji je davno bio
slomljen i izgubljen (sl. 2). Korice su mu ukrašene trima
pravokutnim i jednim trokutastim poljem na kojima
su ukrasi od tauširane srebrne i brončane žice (sl. 3).
Unutar svakoga je jedan veći ili tri manja kruga s jednom
ili tri kuglice. Sa strana bodež ima sistem za vješanje o
pojas koji se sastoji od dvije ušice s alkom. Za koricu su
učvršćene trima polukuglastim zakovicama u sredini
kojih su ispune od crvene staklene paste. Nakrsnica
je također na krajevima s prednje strane učvršćena
50
takvim zakovicama. Rukohvat ima uobičajeno eliptično
proširenje po sredini i polukružnu jabučicu. Cijeli je
ukrašen utisnutom srebrnom i brončanom žicom koja
je složena u linearniji ornamentalni sustav nego onaj na
koricama. Eliptično izbočenje na rukohvatu ima jednu
kuglicu sa staklenom pastom, a jabučica na prednjoj
strani dvije i na gornjoj tri. Po sredini jabučice s prednje
strane još je i u mesingu tauširani motiv trozuba. Stražnja
strana mu nije ukrašena. Oštrica i rukohvat su od željeza,
a korice drvene, obložene crnom kožom. Ukupna dužina
mu je 27,3 cm, od čega na rukohvat otpada 10 cm. Širina
štitnika za ruku (nakrsnice) je 7 cm, a debljina 1,6 cm.
Najveća širina korica je 5,6 cm.
U europskoj arheološkoj znanosti prisutno je
nekoliko temeljnih rasprava koje analitički obrađuju
ovakve bodeže (lat. pugiones) kao dio naoružanja rimskih
vojnika (G. Webster 1985; I. R. Scot 1985; J. Obmann
2000; M. Feugère 2002; M. C. Bishop – J. C. N. Coulston
2006.), a odnedavno je i hrvatska stručna literatura
dobila studiju koja obrađuje tu temu (I. Radman Livaja
2004). No, ta je u izboru nalaza ograničena samo na
fundus koji se nalazi u Arheološkom muzeju u Zagrebu.
O nalazu bodeža iz Trilja mi smo arheološku javnost prvi
put izvijestili prije desetak godina (A. Milošević 1999), a
potom još dva puta informativno (A. Milošević 2003; A.
Milošević 2007.).
U ovom našem prilogu koji će ukrašeni rimski
bodež iz Cetine pokušati stilski i kronološki odrediti,
uglavnom smo se služili dostignućima Iana R. Scota i
Jürgena Obmanna jer držimo da su njihove studije do
sada najviše doprinijele istraživanju ove problematike.
Osim toga, za našu prigodu su prikladne i zato jer ih
analiziraju uglavnom prema ukrašenosti korica, a ne,
kako je najčešće, po obliku oštrice i obliku rukohvata.
Mi, naime, ne znamo kakvu oštricu ima naš bodež jer
bi “radoznalost” da je vidimo sigurno znatno naštetila
koricama, pa se od toga odustalo. Vjerojatno je da nije
bitno različita od one koju ima primjerak koji se danas
čuva u Arheološkom muzeju u Splitu (sl. 4/1, inv. br.
H-6007), a koji prema obliku rukohvata okvirno pripada
vremenu ranoga principata (od 60. god. pr. Kr. pa do 160.
god. po Kr.). Tomu se, na žalost, ne zna mjesto nalaza. U
dalmatinskim muzejima čuva se još jedan sličan bodež.
Prema tipološkim osobinama nakrsnice čini se da je taj
TRILJSKI MOST
nešto mlađi i da pripada oblicima kakvi su se uobičajili
kod rimskih vojnika tijekom antoninskog razdoblja i u
3. stoljeću (sl. 4/2). Danas se nalazi u Muzeju hrvatskih
arheoloških spomenika u Splitu. Ni za njega ne znamo
gdje je nađen, a kako je u muzej dospio dok je on još bio
u Kninu, realno je pretpostaviti da je iz Burnuma (danas
Ivoševci kod Kistanja), gdje se nalazio važan vojni logor
iz kojega je L. Marun, tadašnji voditelj muzeja, pribavio
velik broj rimskih starina. Njemu je tipološki vrlo blizak
i primjerak iz Lokvičića kod Imotskoga koji je pronađen
početkom 20. stoljeća i tada nabavljen za Zemaljski
muzej u Sarajevu gdje se i danas nalazi (Antička zbirka,
inv. br. 863). Prema nekim obavijestima, u Trilju se u
privatnom vlasništvu nalazi još jedan dobro sačuvan
sličan bodež, navodno, također s ukrašenim koricama.
Ovo bi ujedno bili i svi nama poznati nalazi rimskih
bodeža s područja današnje srednje Dalmacije. Tako mali
broj do sada pronađenih primjeraka je neobičan budući
da znamo da su na tome prostoru u rimsko doba, osim
manjih vojnih postaja (npr. na Osiniumu – današnjem
Sinju i Andetriumu – današnjem Muću) bila i dva velika
vojna logora, Tilurium na Gardunu i spomenuti Burnum
kod Kistanja. Na njima su, po svoj prilici tijekom prve
polovice 1. stoljeća, boravile VII. i XI. legija, a poslije i
manje pomoćne jedinice.
Nasuprot prostorima današnje Hrvatske gdje ih je
do sada pronađeno tek 11, rimski bodeži na području
europskoga dijela nekadašnjeg Rimskog carstva znatno
su brojniji (poznato ih je preko preko 130), posebno na
teritoriju današnje Njemačke, uz Rajnu, te u Engleskoj
(sl. 5). Takav raspored nalaza ondje je razumljiv jer je
u tim dijelovima granica (limes) Carstva bila najčvršća
i vrlo dugo se održavala nepromijenjena. Ipak, bodeža
kao što je naš, koji imaju korice ukrašene tauširanjem,
pronađeno je tek dvadestak (sl. 6). Uz to bodež iz korita
Cetine u Trilju za sada je jedini takav nalaz iz Hrvatske.
Dva slična iz rijeke Kupe u Sisku, koji su nedavno ponovo
predstavljeni u stručnoj literaturi, imaju sličan osnovni
oblik oštrice i rukohvata, ali drugačiji način ukrašavanja
korica (I. Radman Livaja 2004, sl. 8, 9).
Općenito se drži da bodeži ovoga oblika nisu mogli
biti glavno oružje vojnika jer su za tu funkciju, zbog
širine oštrice, prilično nepodesni, posebno u ratnom
srazu pješaka koji su bili dodatno zaštićeni različitim,
posebno žičanim vrstama oklopa. Pretpostavlja se zbog
toga da ih najprije treba objašnjavati kao statusno,
odnosno vojno-hijerarhijsko obilježje koje i nije bio
dostupno svakom vojniku, a česta raskošna ukrašenost
njihovoga rukohvata i korica takvo mišljenje dobro
podržava (o tome: M. Feugère 2002, str. 126-127; M.
C. Bishop – J. C. N. Coulston 2006, str. 83-88). Takvu
pretpostavku svakako potvrđuju i brojni prikazi visokih
vojnih časnika na nadgrobnim spomenicima kojima o
pojasu s lijeve strane visi upravo ovakav ukrašeni bodež
(sl. 7, usp. M. C. Bishop – J. C. N. Coulston 2006, str.
254-258, sl. 150).
Kao oblik bojnoga noža, ovakve bodeže široke
dvosjekle oštrice “plamenastog” oblika rimska je vojska
upotrebljavala od druge polovice 2. stoljeća pr. Kr. kada
ga je preuzela od naroda na Iberskom (Pirinejskom)
poluotoku tijekom dugotrajnih tamošnjih ratova (M.
Feugère 2002, str. 126). Nakon toga vrlo brzo ulazi u
široku upotrebu pa ga već kroz 1. st. pr. Kr. nalazimo kao
vrlo često naoružanje u rimskoj vojsci (M. C. Bishop – J.
C. N. Coulston 2006, str. 56-57). Zanimljiv je i podatak
da je upravo ovakvim bodežima u uroti 44. god. pr. Kr.
bio ubijen i Gaj Julije, što je razvidno iz činjenice da su
dva takva primjerka prikazana i na komemorativnom
denaru kojega su 43/42. god. pr. Kr. dali iskovati L.
Pletorije Cestijan i M. Junije Brut, jedan od urotnika koji
je “presudio” Cezaru (sl. 8, usp. M. C. Bishop – J. C. N.
Coulston 2006, str. 56, sl. 9/2, J. Obmann 2000, str. 16, sl.
1). Tijekom upotrebe u kasnijim stoljećima vrlo malo je
mijenjao svoj osnovni oblik, pa primjerci kakvi su bili u
antoninskom razdoblju i potom dočekali kraj 3. stoljeća
(takav je i onaj iz zbirke Muzeja HAS, sl. 3), iako nešto
povećani, izgledaju vrlo slično. Zbog toga je, ukoliko
nije riječ o kronološki određenim nalazima, zahtjevno
složiti njihovu tipologiju jer se primjerci međusobno
razlikuju tek u detaljima (sl. 9). Dvije su sadržajnije
tipologije takvih bodeža koje je predložila suvremena
arheološka znanost. Mi ih ovdje, dakako, nećemo
cjelovito obrazlagati, nego tek u detalju, da bismo mogli
vremenski odrediti primjerak našeg bodeža iz Cetine.
Prema tipologiji I. R. Scota iz 1985. godine, nalaz iz Cetine
pripadao bi tipu B i to prvoj grupi unutar toga tipa koju
karakterizira tauširanje srebrom. Scot pretpostavlja da su
takvi bodeži s manjim modifikacijama u upotrebi bili do
51
TRILJSKI MOST
druge polovice 1. stoljeća (I. R. Scot 1985, str. 168-173).
Drugu tipologiju složio je J. Obmann, koji je studirajući
ukrase na koricama uspio razlučiti četiri osnovne grupe.
Korice bodeža iz Cetine pripadaju grupi 3 u okviru
njegovoga tipa Vindonissa (J. Obamnn, 2000, str. 9) koji
je karakterističan za tiberijansko i ranoflavijevsko doba.
Primjerak iz Oberammergau-a u Njemačkoj oblikom,
veličinom i načinom ukrašavanja kožnih korica vrlo je
sličan našem primjerku iz Trilja (usp. J. Obmann 2000,
str. 9, T. 14/D23; M. C. Bishop – J. C. N. Coulston 2006,
T. 1).
Uvažavajući, dakle, ova kronološko-tipološka
razvrstavanja rimskih vojnih bodeža dvojice europskih
arheologa, nalaz iz Cetine moguće je približno datirati
u raspon od zadnje polovice 1. st. pr. Kr., pa do prve
polovice 1. st. po. Kr. Ako, pak, unutar toga vremenskog
raspona pokušamo prepoznati stvarne povijesne prilike
u kojima je naš bodež mogao dospjeti u Cetinu, naći
ćemo ih u vremnu kada je VII. legija imala svoj glavni
tabor na Gardunu. No, ni podaci o tome nisu usuglašeni.
Većinom se pretpostavlja da je njezin dolazak u Dalmaciju
posljedica sloma ustanka dvaju Batona 9. godine, nakon
čega je trebalo osiguravati obnovu i pacifikaciju nove
provincije. Ima, međutim, i povijesničara koji razložno
dokazuju i misle da je ona u Dalmaciju mogla doći
i prije te godine, već u predzadnjem desetljeću 1. st.
pr. Kr. Ni godina kada je VII. legija napustila logor na
Tiluriumu nije pouzdano utvrđena. Pretpostavlja se da
se to dobodilo 45., 58. ili 61. godine kada je premještena
u Viminacium u Meziji, a to je današnji Kostolac na
Dunavu u Srbiji (M. Zaninović 1984.).
Prije smo prenijeli mišljenje prema kojemu su ovako
ukrašeni bodeži najvjerojatnije pripadali višim časnicima
u rimskoj vojsci. Sedma legija (Legia VII. Claudia pia
fidelis) svakako je najelitnija vojna postrojba koja je duže
vrijeme boravila na području današnjega Trilja, pa je
logično pretpostaviti da je naš bodež pripadao nekom
od njezinih zapovjednika. Zanimljive su i okolnosti
njegovoga nalaza. On je, kako smo rekli, nađen u koritu
Cetine, uzvodno od Trilja, na položaju Mali Drinić, gdje
je u prošlosti bio prijelaz (gâz) preko rijeke i gdje je zbog
toga preostala velika količina raznovrsnih predmeta
iz raznih razdoblja prošlosti. Također je poznato da je
jedan od glavnih zadataka legije, osim održavanja mira
52
u novoosnovanoj provinciji, bio i izgradnja njezinih
glavnih infrastrukturnih objekata. Most u današnjem
Trilju (ant. Pons Tiluri) u tome je svakako imao prioritet
i vjerojatno je nakon izgradnje logora bio prvi objekt koji
je legija podigla. Budući da je, rekli smo, bodež nađen u
rijeci na mjestu gdje ju se moglo pregaziti, nameće se kao
logična vjerojatnost da je on bio izgubljen u vrijeme dok
most još nije bio izgrađen jer bi se u protivnom vojnik
koji ga je nosio koristio tom povoljnijom mogućnošću
prijelaza. Takvo nam razmišljanje dopušta prilično
suženje vremenskog raspona u kojemu je bodež mogao
biti u upotrebi. Ako uvažimo sve pretpostavke o vremenu
dolaska legije u Dalmaciju, onda ga je realno datirati u
vremenski okvir između 15. god. pr. Kr. i 10. god. po Kr.
Ovakvu našu pretpostavku mogu poduprijeti i još neki
brončani ranorimski nalazi s istoga položaja (sl. 10), od
kojih su neki također bili i dio uobičajene vojne opreme
rimskih legionara, a čija vrijednost nije bila zanemariva
da bi onoga tko ju je izgubio u rijeci ostavila ravnodušnim.
Riječ je o vojničkoj zdjeli (trulla), te amfori i cjediljki. I
ovi predmeti, dakle, svjedoče intenzivni promet preko
rijeke u vrijeme prije izgradnje mosta, a da je to uistinu
bilo tako potvrđuje i činjenica da u rijeci na prijelazu
Mali Drinić, nakon tih, nedostaju mlađi arftefakti iz
rimskoga doba sve do kraja 4. ili početka 5. stoljeća, dakle
kroz ono vrijeme kroz koje je Pons Tiluri bio u funkciji.
Naime, prvi nalaz koji kronološki slijedi ovdje navedene
ranorimske predmete jest vrećica s 15 brončanih novaca
cara Honorija (393.-423.) koja je također nađena na
Malom Driniću (sl. 11). Brojniji kasnoantički predmeti
koji na spomenutome gâzu vremenski slijede Honorijeve
novce upućuju na pretpostavku da je tada taj dio korita
rijeke ponovo važan prometni punkt, kao i na to da se u to
doba stari drveni most vjerojatno više nije upotrebljavao
(o tome usp. u: A. Milošević 2003; A. Milošević 2005).
TRILJSKI MOST
Ilustracije:
Sl. 50. Bodež iz korita Cetine kod Trilja prije restauracije. (Živko Bačić)
Sl. 52. Ukrašeni rukohvat i korice bodeža iz Cetine kod Trilja.
Sl. 51. Bodež iz korita Cetine kod Trilja nakon restauracije (Zoran Alajbeg )
Sl. 53. Rimski bodež iz Dalmacije:
53
TRILJSKI MOST
1. Arheološki muzej u Splitu. Na rukohvatu mu je sačuvana željezna obloga
s prednje i stražnje strane, te brončani okov po boku. Na oštrici ima dvije
urezane linije. Ukupna dužina mu je 27,5 cm, od čega na rukohvat otpada
10,2 cm. Širina nakrsnice je 5,5 cm, a sječiva na najširem dijelu 5,2 cm.
(Fototeka Arheološkog muzeja u Splitu)
2. Muzej hrvatskih arheoloških spomenika. Na rukohvatu s prednje i stražnje
strane ima djelomično sačuvane željezne obloge, a na oštrici po sredini jedno
rebro. Ukupno je dugačak 35 cm, od čega na rukohvat otpada 10,1 cm. Širina
nakrsnice mu je 8,4 cm, a najveća širina sječiva 7,3 cm. (Zoran Alajbeg )
C. N. Coulstonu). Na slici je zanimljiv posljednji u nizu jer je riječ o vojnom
časniku Annaiusu Daverzusu koji je, kao pripadnik IV. Delmatske kohorte, bio
porijeklom iz naših krajeva. Spomenik mu je u nađen u mjestu Bingerbrück u
Njemačkoj.
Sl. 57. Prikaz dvaju bodeža na komemorativnom denaru iz 43/42. god. pr. Kr.
(prema: M. C. Bishopu i J. C. N. Coulstonu).
Sl. 54. Rasprostranjenost nalaza vojničkih bodeža u europskome dijelu Rimskoga
carstva: • 1-2 primjerka,  3-4 primjerka, ■ više od 5 primjeraka (prema: J.
Obmannu).
Sl. 55. Rasprostranjenost nalaza rimskih vojničkih bodeža u europskom dijelu
Rimskoga carstva koji su tipološki srodni nalazu iz korita Cetine kod Trilja
Sl. 56. Bodeži o desnom boku rimskih legionara (1 i 2) i pripadnika pomoćnih
četa (3 i 4) prikazani na nadgrobnim spomenicima (prema: M. C. Bishopu i J.
54
Sl. 58. Primjerci bodeža razvrstani po razdobljima: 1-5. republikanski period,
6-10. bodeži ranoga principata, 11-15. bodeži 3. stoljeća (prema: M. C. Bishopu
i J. C. N. Coulstonu).
TRILJSKI MOST
·
·
·
·
Sl. 59. Ranorimsko brončano posuđe iz korita rijeke Cetine uzvodno od Trilja,
danas u Muzeju Cetinske krajine u Sinju: 1. Zdjela (trulla) iz opreme rimskog
legionara, inv. br. B 919, promjer recipijenta 16 cm, visina 9,5 cm, dužina drške
14,5 cm. 2. Brončana amfora, inv. br. B 916, visina 36,3 cm, promjer trbuha 23,7
cm, promjer otvora i dna 11,9 cm. 3. Brončana cijediljka, inv. br. B 918, promjer
recipijenta 9,3 cm, visina 4,8 cm, dužina drške 16 cm. (Zoran Alajbeg )
·
·
povijest Cetine. (doktorska disertacija), Zadar, 2005.
A. MILOŠEVIĆ, Gramatika prostora uz rijeku
Cetinu, u: Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja,
Zagreb, 2007, str. 95-113.
J. OBMANN, Studien zu römischen Dolchscheiden
des 1. Jahrhunderts n.Chr. Archäologische Zeugnisse
und bildliche überlieferung, Leudorf, 2000.
I. RADMAN LIVAJA, Militaria Sisciensia. Nalazi
vojne opreme iz Siska u fundusu Arheološkoga muzeja
u Zagrebu, Zagreb, 2004.
I. R. SCOT, First Century Military Daggers and the
manufacture and supply of Weapons for the Roman
Army, BAR International Series, 275, London, 1985,
str. 160-213.
G. WEBSTER, Decorated Dagger Scabbards Fund in
Britain, BAR International Series, 275, London, 1985,
str. 214-219.
M. ZANINOVIĆ, Vojni značaj Tilurija u antici, u:
Cetinska krajina od prethistorije do dolaska Turaka,
Izd. HAD-a, 8, Split, 1984, str. 65-75
Hippus flumen – rijeka Cetina
na dva epigrafička spomenika
Ivan Matijević
Sl. 60. Vrećica s 15 brončanih novaca cara Honorija (393.-423.) nađena u koritu
Cetine uzvodno od Trilja, danas u Muzeju Cetinske krajine u Sinju (inv. br.
5245, 5431, 5105, 5106). Veličina joj je 5,5 x 4,5 cm. (Zoran Alajbeg )
·
·
·
·
·
Literatura:
M. C. BISHOP – J. C. N. COULSTON, Roman
military equipment. From the Punic Wars to the Fall of
Rome, Oxford, 2006.
M. Feugère, Weapons of the Romans, Tempus
Publishing Ltd, 2002.
A. MILOŠEVIĆ, Arhäologische Probeuntersuchungen
im Flußbett der Cetina (Kroatien) zwischen 1990
und 1994, Archäologisches Korrespondenzblatt, 29/2,
Mainz, 1999, str. 203-210.
A. MILOŠEVIĆ, Nimini Hippi fluvii, Split, 2003.
A. MILOŠEVIĆ, Arheološki izvori za srednjovjekovnu
Rimljani su nakon slamanja velikog ustanka ilirskih
plemena 9. godine po Kristu brzo shvatili da će za
učvršćenje svoje vlasti u ovim krajevima biti prijeko
potrebno izgraditi logore i vojne utvrde te ih povezati
cestovnom mrežom. Tako su i učinili. Glavni provoditelj
opsežnog projekta cestogradnje u provinciji bio je
namjesnik Publije Kornelije Dolabela koji je svoju
službu obnašao od 14. do 20. godine. Izgrađeno je pet
novih cesta od kojih jedna nosi naziv ...a Salonis ad
Hedum castellum Daesitiatum per millia passuum CLVI...
Dovršena je 19. ili 20. godine i kasnije produžena do
Argentarije, rudarskog središta na srednjoj Drini pored
Srebrenice. Njezin osnovni pravac vodio je iz Salone do
Tilurija gdje je prelazila Cetinu (Hippus flumen) i račvala
se u dva kraka. Jedan je vodio prema Naroni, a drugi u
unutrašnjost provincije prema Podunavlju.
55
TRILJSKI MOST
Prema svim pokazateljima, u Trilju su postojala
tri mosta. Jedan je bio na mjestu zvanom Na Driniću,
uzvodno od Trilja, drugi pedesetak metara nizvodno
od sadašnjega mosta, a treći ispod crkvice sv. Petra na
Gardunu, na lokalitetu koji nosi znakovito ime Mostine
pored tzv. Peštine mlinice. Krajem 19. stoljeća na ovom je
mjestu don Frane Bulić uočio ostatke drvenih konstrukcija
u koritu rijeke. Na Tabuli Peutingeriani ucrtan je bivium
na desnoj obali Cetine što bi pretpostavljalo postojanje
dvaju mostova: jednoga Na Driniću na cesti Salona –
Argentarija i drugoga u Trilju na cesti Salona – Skodra.
Važnost triljskog mosta bila je iznimna za širu
regiju što je potvrđeno analizom natpisa pronađenog
1849. ispod Garduna s desne strane Cetine. Na njemu
piše: IMP(erator) CAES(ar) / M(arcus) AURELIUS
/ [COMMODUS] / ANTONINUS / AUG(ustus)
PIUS SARM(aticus) / GERM(anicus) MAXIMUS /
BRITTANNICUS / PONT(ifex) MAX(imus) TRIB(unitia)
/ POT(estate) VIIII IMP(erator) VI / CO(n)S(ul)
IIII P(ater) P(atriae) / PONTEM HIPPI FLUMI/NIS
VETUSTATE COR/RUPTUM RESTITUIT / SUMPTUM
ET OPERAS / SUBMINISTRANTIBUS / NOVENSIBUS
DELMI/NENSIBUS (et) RIDITIS CU/RANTE ET
DEDICANTE / L(ucio) IUNIO RUFINO PROCU/LIANO
LEG(ato) PR(o) PR(aetore) (CIL III, 3202).
Sl. 61. Natpis koji spominje rijeku Hippus, današnju Cetinu, datiran 184. u vrijeme
cara Komoda, čije je ime uništeno (Arheološki muzej Split, Tonći Seser)
56
Zahvaljujući potpunoj carskoj titulaturi natpis se
datira u 184. godinu, ali je Komodovo ime otučeno nakon
što je nad ovim carem proglašena damnatio memoriae.
Natpis je riješio neke dvojbe, ali je otvorio i nove. Na
njemu stoji kako je tada popravljen most Hippi fluminis
što bez ikakve sumnje pokazuje kako je izgledalo antičko
ime Cetine (Hippus). Spominju se municipalne zajednice
Delminium (Županjac kod Tomislavgrada), Novae
(Runović kod Imotskog) i Rider (Danilo kod Šibenika)
koje su zajednički podnijele troškove popravka mosta.
Ta činjenica svakako ukazuje da je za njih ovaj objekt bio
od prvorazredne važnosti i da im je bilo stalo do njegova
popravka. Međutim, sadržaj natpisa otvorio je i neka
nova pitanja.
Pišući o ovom problemu Marin Zaninović se pita
kako je moguće da u izvedbi radova na mostu sudjeluju
tri udaljene zajednice, a ne kolonija Ekvum (Aequum)
pored Tilurija? Pretpostavlja da bi se jedan od razloga
mogao tražiti u dobroj povezanosti ove kolonije s
unutrašnjošću drugim cestovnim pravcima. Također
smatra da se odsustvo Tilurija u ovim radovima ima
shvatiti kao posljedica njegovog statusa pod vojnom
upravom.
Sadržajem ovoga natpisa riješen je i problem pitanja
imena rijeke Cetine u antici. Naime, raniji su istraživači
držali da je njezino ime na različitim dijelovima tijeka
bilo Tilurus, Nastos i Oneum. Sve takve pretpostavke
oborio je Stjepan Gunjača dokazavši da je ime rijeke u
cijeloj dužini bilo Hippus, kako je i izrijekom navedeno
na ovom spomeniku.
Most je vjerojatno bio sagrađen 50-ak metara
nizvodno od današnjega mosta i teško je kazati kakav
je bio njegov izgled. Zahvaljujući pronalasku drvenih
greda u koritu rijeke pretpostavlja se da je bio od drveta
i da je prilikom njegove gradnje iskorišten otočić na
sredini korita. Međutim, ovaj je natpis bio isklesan na
velikom kamenom bloku pa je teško povjerovati da je
mogao biti uglavljen u drvenu konstrukciju mosta. Stoga
bi valjalo pretpostaviti, budući da je iskopan na desnoj
obali Cetine, da se na toj strani mosta nalazio solidniji
zidani pristup mostu.
Malo prije nego se na ovim našim prostorima
razbuktao Drugi svjetski rat pronađen je još jedan natpis
na kojemu se spominje rijeka Cetina, naravno u svom
TRILJSKI MOST
starom latinskom obliku. Riječ je o žrtveniku otkrivenom
1939. tijekom jaružanja korita rijeke kod Trilja, desetak
metara od njezine lijeve obale pored staroga mosta.
Sl. 62. Natpis na žrtveniku posvećen Jupiteru i božanstvu rijeke Hippus, današnje
Cetine. (Arheološki muzej Split, Preuzeto iz MILOŠEVIĆ, 2003)
Natpis ovako glasi: I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / ET
N(umini) H(ippi) FL(uminis) / CN(aeus) TULLIUS
/ FAVENTINUS / B(ene)F(iciarius) CO(n)S(ularis) /
LEG(ionis) I ADI(utricis) / [v(otum) s(olvit) l(ibens)
m(erito)]. Prijevod: Žrtvenik posvećen vrhovnom bogu
Jupiteru i božanstvu rijeke Hippus postavio je Gnej Tulije
Faventin, konzularni beneficijarij i pripadnik legije koja
je nosila naslov I. Adiutrix.
Potrebno je reći što ovdje radi pripadnik legije
koja je bila smještena u dalekom Brigeciju (Brigetio –
Komarom u Mađarskoj) i kakva je zadaća konzularnog
beneficijarija. Znamo da su tijekom vladavine Marka
Aurelija neki pripadnici ove legije bili premješteni na
službu u Dalmaciju što je nalagala krhka sigurnosna
situacija u Carstvu kojemu je prijetila ozbiljna opasnost
od barbarskih naroda Kvada i Markomana. Kako bi
na najbolji način odgovorila na novu opasnost rimska
vlast provela je temeljitu preobrazbu svoga vojnoadministrativnog ustroja. Nesigurnost u pojedinim
provincijama pojačavale su i skupine pljačkaša i
razbojnika o čemu je i sam car pisao u svojoj biografiji.
Na koji se način u ovu priču uklapaju dužnosti
konzularnih beneficijarija? Naime, od vremena kasne
Republike rimska je vlast često običavala iz nekih vojnih
jedinica, gotovo uvijek legija, uzimati pojedine vojnike
i staviti ih pod izravno zapovjedništvo namjesnika
provincije. U 3. stoljeću ured namjesnika provincije
(officium consularis) imao je na popisu svoga osoblja
kornikularije, spekulatore, frumentarije, beneficijarije i
cijeli niz drugih zaposlenika na nižim položajima. Od
svih njih beneficijariji su obavljali najraznolikije zadaće.
Primjerice, u Dalmaciji, Gornjoj i Donjoj Meziji bili su
smješteni pored rudnika zlata i srebra, a u Noriku pored
rudnika željeza. Služili su na granici kao obavještajni
časnici, a neki autori drže da su djelovali kao carinici za
što, međutim, ne postoje čvrsti dokazi. Egipatski papirusi
dokazuju da su često provodili istrage i uhićenja, predavali
namjesniku žalbe stanovništva i slično. Konzularni
beneficijariji su obično bili smješteni u svojim postajama
(statio) kojih se gusta mreža počela razvijati nakon kraja
2. i početka 3. stoljeća. Postoje dokazi da su katkada po
dva ili tri beneficijarija istodobno bili na službi u svojim
postajama na nekim važnim čvorištima i pored vojnih
utvrda gdje je njihova koncentracija bila najveća. Najviše
podataka o beneficijarijima posjedujemo zahvaljujući
obilnoj epigrafskoj građi.
S obzirom da je Faventinov žrtvenik postavljen negdje
između posljednjih desetljeća 2. i tijekom prve polovice
3. stoljeća smijemo pretpostaviti da je jedna od njegovih
zadaća kao službenika namjesnikovog ureda na ovom
ključnom prometnom čvorištu bila briga o sigurnosnoj
situaciji i stanju mosta. Ova pretpostavka dodatno dobiva
na snazi ako uzmemo u obzir da se radi o vremenu
neposredno nakon opasnosti od Kvada i Markomana te
da su nadolazeća desetljeća bila obilježena unutrašnjim
previranjima u Carstvu i vladavinama vojničkih careva.
Nijedan namjesnik u tim teškim vremenima nije sebi
smio priuštiti nebrigu za ovaj prijelaz preko Cetine kada
je brzo raspoređivanje vojske bilo od ključne važnosti za
sigurnost države i suzbijanje nemira. Koje su još mogle
biti Faventinove zadaće možemo samo naslućivati
u usporedbi sa zadaćama koje su izvršavale njegove
kolege diljem Carstva. Vremenski okvir nastanka ovog
žrtvenika potpuno se poklapa s ubrzanim podizanjem
beneficijarijskih postaja u provincijama i dedikantovom
57
TRILJSKI MOST
troimenskom formulom značajnom za ovo doba kasnoga
Principata. Uvjereno smijemo tvrditi da je u neposrednoj
blizini mosta bila beneficijarijska postaja. Naime, 1939.
u koritu rijeke pronađen je još jedan žrtvenik kojega je
211. Jupiteru posvetio konzularni beneficijarij Septimije
Justijan. Pretpostavljeni vremenski okviri daju za pravo
pomisliti da su njih dvojica možda istodobno služili
u ovoj postaji na Cetini, iako bih ostao pri tome da je
Faventinov posvetni natpis stariji.
Ova je beneficijarijska postaja s vremenom postala
jezgra novoga naselja koje se počelo razvijati uz most
i po njemu dobilo ime Pons Tiluri. Položaj je, zajedno
sa Tilurijem na uzvisini, bio ključan jer se njime lako
nadzirao most i glavna cesta koja je Salonu povezivala
s unutrašnjošću. Pokazatelj važnosti ove prometne
točke leži u činjenici što se udaljenosti na ovoj cesti
nisu računale kako je bilo uobičajeno od Salone kao
glavnoga grada provincije nego upravo od Tilurija. O
tome svjedoče dva miljokaza pronađena u Runovićima
kod Imotskog i u Prudu na Neretvi.
Supplementary series number 34, Portsmouth, Rhode
Island, 1999.
· ZANINOVIĆ, Marin, Vojni značaj Tilurija u antici, u:
Cetinska krajina od prethistorije do dolaska Turaka,
str. 65 – 77. (Znanstveni skup – Sinj, 3. - 6. lipnja
1980.)
Vojno – razbojnička
igra s Garduna
Ivana Ožanić Roguljić
Prilikom arheoloških istraživanja 2001. godine
rimskog vojnog logora Tilurija na Gardunu, nađen je
rubni ulomak kamene ploče dimenzija 12 x 13 x 7,2
cm. Na ploči su urezana pravokutna polja, četiri linije
sijeku tri linije i tako nam je, u potpunosti ili djelomično,
sačuvano deset pravilnih polja dimenzija 4-5 x 2,3-3 cm
(Slika 63).
Literatura:
Knjige:
· BOJANOVSKI, Ivo, Dolabelin sistem cesta u rimskoj
provinciji Dalmaciji, ANUBIH, knjiga XLVII, Sarajevo
1974.
· MILOŠEVIĆ, Ante, Numini Hippi fluvii, Split, 2003.
· WILKES, John, Joseph, Dalmatia, London, 1969.
·
·
·
·
58
Članci:
GUNJAČA, Stjepan, Topografska pitanja na teritoriju
stare Cetinske županije s ekskursima o ubikaciji Setovije
i Tilurija, 1937, Split.
GUNJAČA, Stjepan, Nov prinos ubikaciji Tiluriuma,
u: Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, LII,
1949, Split.
GABRIČEVIĆ, Branimir, Iz antičkog perioda Cetinske
krajine, u: Cetinska krajina od prethistorije do dolaska
Turaka, str. 93 – 107. (Znanstveni skup – Sinj, 3. - 6.
lipnja 1980.).
RANKOV, Boris, The governor’s men: the officium
consularis in provincial administration, u: The Roman
Army as a Community, edited by A. Goldsworthy
i I. Haynes, Journal of Roman Archaeology,
Sl. 63. Ulomak ploče s Garduna, prema Domagoj Tončinić, Koštani i drugi
nalazi, Tilurium I. Istraživanja - Forschungen 1997 – 2001, Mirjana Sanader
(ur.), Zagreb, 2003, 257-270.
Rimljani su jako voljeli igre na ploči i raznim
zanimljivim igrama kratili su vrijeme. Vojnici su posebno
uživali u igrama o čemu svjedoče i nalazi koštanih i
staklenih žetona i kocki za igru nađenih na Gardunu.
Kameni ulomak s Garduna najvjerojatnije je dio veće
ploče na kojoj se igrala igra Ludus Lutrunculorum ili
Latrunculorum, popularnije Latrunculi. Latrunculi je
strateška igra, koja se igrala još od doba rimske Republike.
Najstariji pisani dokument sačuvan je kod Varona (116.127. pr. Kr.), a zadnji put je spomenuta kod Makrobija
400. po Kr. Slična igra prikazana je na egipatskim
TRILJSKI MOST
freskama, a igrali su je i Grci. Na latinskom latrunculus
znači razbojnik ili plaćenik tj. plaćeni vojnik. Latrunculi
je igra za dva igrača. Ploču na kojoj se igrao Seneka naziva
tabula latruncularia (Epist. 118). Pronađene čitave ploče
za latrunculi imaju različite dimenzije i izrađene su od
različitih materijala. Mogle su biti urezane u kamenu,
drvu, opekama ili složene kao mozaik. Polja mogu biti
složena 8 x 7, 8 x 8, 8 x 12, 10 x 9, 11 x 10, 7 x 7, 10 x 12 ili
10 x 13. Ovisno o tome postoji i više rekonstrukcija kako
i s koliko se žetona igrala. Pisani izvori nam daju nešto
malo podataka o samoj igri. Znamo da se latrunculi
nije igrao kockom. Svaki je igrač imao isti broj žetona u
jednoj boji i još jednu figuru koja se razlikovala, a zvala
se Dux. Prema izvorima znamo da su bili dozvoljeni i
potezi unatrag.
Najzanimljiviji arheološki nalaz igre latrunculi nađen
je 1996. godine na lokalitetu Stanway u britanskom
Essexu (Slika 64). U grobu jednog doktora (50. po. Kr.)
nađena je ploča za igru sa staklenim žetonima. Ploča je
bila dimenzija 12 x 8. Sama ploča bila je vjerojatno od
drveta pa je istrunula no sačuvani su metalni spojevi, a
žetoni su ostali na položaju u kojemu su bili postavljeni.
Nekoliko poteza već je odigrano. Svaki je Dux jednom
bio pomaknut, a pomaknuto je i nekoliko «običnih»
žetona (Slika 65).
Sl. 64. Doktorov grob s nalazom početka igre latrunculi, Stanway, Essex, Velika
Britanija, http://www.catuk.org/excavations/stanway/doctor.html, 24.2.2008
Sl. 65. Rekonstrukcija nalaza iz Stanwaya
Prema nalazu iz Stanwaya predložena je sljedeća
rekonstrukcija igre (Slika 66). Dakle, ploča ima 12 x 8,
odnosno 96 polja. Početna se pozicija postavlja tako
da se «obične» žetone postavlja u prvi red, a Dux na
sredinu drugog reda. Svaki igrač ima po 12 žetona.
Crni ili tamniji žetoni igraju prvi. Svi žetoni se mogu
pomicati u horizontalnom ili vertikalnom smjeru. Broj
polja koji žeton prolazi u jednom potezu nije ograničen.
Protivnikov je žeton zarobljen i izbačen iz igre ako je
opkoljen s dvije strane. Vanjski rubovi ploče ne mogu
biti korišteni da bi zarobili žetone. Žeton koji se nalazi
u kutu može biti zarobljen s dva žetona postavljena
direktno uz njega. Dux se može blokirati s četiri žetona,
ne s dva. Igrač kojemu to uspije je pobjednik. Potezi koji
se stalno ponavljaju trebali bi biti zabranjeni no ako igra
dođe do bezizlaznog položaja pobjeđuje igrač koji je
zarobio više protivnikovih žetona.
Sl. 66. Predložena početna pozicija prema nalazu iz Stanwaya
59
TRILJSKI MOST
Sljedeću predloženu rekonstrukciju igramo na ploči
od 64 polja, dakle, osam puta osam. Svaki igrač mora
imati šesnaest žetona u jednoj boji i sedamnaesti žeton
Dux. Dux se stavlja na ploču nakon što su postavljeni svi
žetoni. S obzirom da žetoni imaju ograničeno kretanje
važno je dobro strateški postaviti žetone na ploču. Baca
se kocka da bi se odredilo tko je prvi. Žetoni se ne mogu
pomicati ravno ili unatrag nego samo lijevo i desno
pod pravim kutom. Cilj igre je zarobiti sve protivnikove
žetone. Žeton je zarobljen i izbačen iz igre ukoliko se nađe
između dva protivnikova žetona. Igrač koji je zarobio
žeton ima pravo nastaviti igru. Dux se može kretati u
bilo kojem smjeru. Može i preskakati preko žetona, ali
samo naprijed i nazad pod pravim kutom. Ukoliko se
za vrijeme preskakanja Dux nađe u poziciji da može
zarobiti protivnikov žeton, nastavlja igru.
Danas, u doba Interneta, vrlo je jednostavno zaigrati
ovu igru. Naime, jedna je informatička tvrtka svoj
prijedlog kako se moglo igrati latrunculi pretvorila u
kompjutrsku igru koja se može besplatno dobiti na kraće
vrijeme ili kupiti (Slika 67).
· Tončinić, D., Koštani i drugi nalazi, Tilurium I.
Istraživanja - Forschungen 1997 – 2001, Sanader,
Mirjana (ur.). Zagreb, 2003. 257-270.
·
·
·
·
·
·
Web linkovi:
http://www.di.fc.ul.pt/~jpn/gv/latrunculi.htm,
24.2.2008
http://ablemedia.com/ctcweb/showcase/
boardgameslat2.html, 24.2.2008
http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/
Texts/secondar y/SMIGRA*/Latrunculi.html,
24.2.2008
http://www.aerobiologicalengineering.com/wxk116/
Roman/BoardGames/latruncu.html, 24.2.2008
http://www.catuk.org/excavations/stanway/doctor.
html, 24.2.2008
http://www.boardgamegeek.com/geeklist/12009,
24.2.2008
Naseljavanje triljskog
kraja kroz prošlost i oblici života
Ante Ivišić
Sl. 67. Kompjuterska igra latrunculi, http://www.boardgamegeek.com/
geeklist/12009, 24.2.2008
Autorici ovog teksta ipak je bilo draže zaigrati
latrunculi na ploči s pravim žetonima. Na kraju moramo
naglasiti da danas ipak ne možemo znati točna pravila
igre što ne znači da se ne smijemo igrati.
Literatura:
Knjige:
· Rieche, A., So spielten di Atlen Römer, Römische Spiele
in Archäologishen Park Xanten, Köln, 2003.
· Salza Prina Ricotti, E., Giochi e giocattoli, u Vita e
costumi dei Romani antichi 18, Roma 1995.
60
Svrha ovog članka je ukazati na način i oblike života
i naseljavanja triljskog prostora s posebnim osvrtom
na područje od sela Čaporice do Novih Sela gdje je
napravljeno rekognosciranje. Na tom prostoru uočeno
je više zasada nepoznatih arheoloških lokaliteta.
Najuočljivije su gradine koje su većinom smještene
uz današnju cestovnu komunikaciju koja povezuje
prostor od Ugljana prema Novim Selima. Osim gradina
ovo područje je ispunjeno brojnim vrtačama koje su
karakteristične za dalmatinsko kraško područje. Blizina
rijeke Cetine ih čini iznimno privlačnim lokacijama
za potencijalna staništa kroz prošlost. Prostor s većom
koncentracijom vrtača je područje Novih Sela uz tok
Cetine. To su prirodna udubljenja u kojima se tijekom
vremena nakupilo plodno tlo, pa su do novijeg datuma
korištene i za zemljoradnju. Vrtače su zaštićene od
hladnih vjetrova, izvrsno apsorbiraju zvuk te su bile
idealni položaji za stanovanje. Stoga bi osim istraživanju
TRILJSKI MOST
gradina, posebnu pažnju trebalo posvetiti i vrtačama
koje predstavljaju jedno od potencijalnih staništa za
život kroz prošlost. Osim vrtača, u novijim arheološkim
istraživanjima otkriveni su brojni materijalni dokazi koji
upućuju na korištenje tzv. ograda, intenzivno tijekom
kasnosrednjovjekovnog razdoblja te kroz razdoblje
brončanog doba.
Vrtače
Jedna od vrtača koja se nalazi na području
srednjovjekovnog Cetinskog kneštva, a koja je istražena
(Š. Vulić i A. Ivišić) tijekom zaštitnih arheoloških
istraživanja pri izgradnji autoceste, je vrtača iznad zaseoka
Ercegovci. Kada je u pitanju kasnosrednjovjekovno
razdoblje, vrtača iznad Ercegovaca je rezultirala
nalaskom podnice objekta iz druge pol. 14. i prve pol.
15. st. Podnica je datirana po nalazima staklenih čaša
tipa krautstrunk te glaziranih posuda tipa RMR taranto,
koje su kao uvoz prispjele s područja južne Italije. (sl.
68)
Sl. 68. Ulomci glazirane keramike iz vrtače iznad Ercegovaca. 13.-14. st. (Ante
Ivišić)
Staklene čaše su karakteristične po ukrasu na
stjenkama, a radi se o izbočenjima u obliku kapi.
Proizvodnja keramičkih posuda tipa RMR taranto se
često javlja tijekom druge pol. 13. te kroz cijelo 14.
st. Za razliku od grubih keramičkih posuda kakve su
se zadržale u proizvodnji do novijih dana, a koje su
izrađevine domaće proizvodnje, razdoblje srednjeg
vijeka je poznavalo keramiku na koju je nanošena boja.
Takva keramika se uvozi u 14. i 15. st., te je stoga logična
pretpostavka da ju nije mogla imati osoba koja se
nalazila u zavisnom položaju prema lokalnom feudalcu.
Razlog za pojavu ovakvog netipičnog materijala na
prostoru Malog Mosora leži u doseljenju jedne nove
populacije koja ga je donijela sa sobom. To je razdoblje
kada se Vlasi, kao izrazito migracijska populacija,
doseljavaju na prostor Cetinskog kneštva. Za razliku od
domaćeg stanovništva, nova populacija nije u zavisnom
položaju prema vlastelinu, a kao takva slobodno trguje
i naplaćuje svoje usluge. Osim ispaše svoje stoke,
te usluge su pružali i nekim srednjodalmatinskim
gradovima. Kao bogati stočari zasigurno su se bavili i
kolnim prijevozom robe, a poznato je i da su služili kao
plaćenička vojska. Na te su načine osigurali stjecanje
kapitala, a njihove nekropole sa stećcima su možda
odraz novog materijalnog stanja.
Jedna od najljepših nekropola sa stećcima nalazi se uz
magistralnu cestu kod Ciste Velike. Treba napomenuti da
je takvo skupocjeno stakleno i keramičko posuđe tijekom
dosadašnjih istraživanja pronađeno samo u većim
srednjovjekovnim središtima kao što su Bribir, Split ili
Zadar. Ipak bez obzira na materijalnu imovinu, Vlasi se
kao izrazita stočarska populacija kulturološki ne mijenjaju
bar u ranijem razdoblju njihova doseljenja. To potvrđuje
nalaz vlaške nastambe vrlo primitivne izgradnje u vrtači
iznad Ercegovaca. Podnica je napravljena na način da se
vatrom zapekla zemlja koja je poprimila kruti karakter za
razliku od ostatka vrtače. Konstrukcija same nastambe
je načinjena od nosivih greda, od kojih su pronađeni
samo utori u podnici. Zidovi su načinjeni od pruća, a
cijela konstrukcija je bila zatvorena ševarom ili možda
kožom. Na to su očito utjecali ekonomski i socijalni
čimbenici budući da su Vlasi bili podređeni stočarstvu i
navikama koje ono donosi - neprestanom migracijskom
životu u potrazi za boljom ispašom. Zbog toga nisu
promijenili način izrade privremenih staništa (kuća),
no želja da oponašaju svoje nove gospodare možda je
uzrokovala potrebu da posjeduju skupocjene predmete
za svakodnevnu uporabu, što ih je sasvim sigurno
razlikovalo od lokalnog podređenog stanovništva.
Ograde (torine)
Osim vrtačama, ovaj prostor je bogat i torinama, koje
se nazivaju i ograde. Još tijekom 20. st. korištene su za
čuvanje stoke. Kroz prošlost, osobito brončano doba
i srednji vijek, torine su korištene tijekom ispaše stoke
u planinama prvenstveno iz razloga što su kao i vrtače
61
TRILJSKI MOST
bile idealan prostor za čuvanje stoke. Torine su prostori
omeđeni suhozidnim strukturama, često ovalnog oblika.
Uglavnom se nalaze na padinama brda ili planina, a
karakteristične su po arheološkom materijalu koji seže
od brončanog razdoblja do srednjeg vijeka. Opet, kao i u
slučaju gradina i vrtača, radi se o prostoru koji je koristila
stočarska populacija. Podatci iz povijesnih izvora
svjedoče da su se ograde tijekom srednjeg vijeka koristile
kao ograđeni prostori za čuvanje stoke. Najimpozantniji
primjer jedne takve ograde koji se nalazi na području
srednjovjekovnog Cetinskog kneštva je Kralina Ograda
(sl. 69) smještena u zaseoku Čikotina Lađa u kanjonu
rijeke Cetine. Svojom arhitekturom nadilazi sve dosada
zabilježene ograde.
Sl. 69. Zapadni zid Kraline torine (Ante Ivišić)
Podignuta je nad prirodnim usjekom što vodi od toka
Cetine prema zaravni na kojoj su smještena Nova Sela i
Ugljane. Zapadna strana ograde prema Cetini mogla bi
se opisati kao masivni suhozidni bedem do 10 m visine,
dok su ostale strane podignute suhozidinama koje na
nekim mjestima dosežu od 1.5 do 2 m visine. Ograda je
masivnim širokim suhozidima razdijeljena na nekoliko
razina. Na cijelom prostoru ograde razasuti su ulomci
srednjovjekovnih keramičkih posuda, uglavnom od 14.
do 16. st. Toponim Ograde, kakvih je uz tok rijeke Cetine
mnoštvo s lijeve i desne obale, možda bi se mogao vezati
upravo za novopridošlo stanovništvo, Vlahe, kojima je
stočarstvo bilo glavna grana privrede.
Masivne ograde uočene su ispod dviju gradina i
velike gradine Podi u selu Čaporice i na Novim Selima.
Na zemljanoj površini vidljivi su usitnjeni ulomci
62
pretpovijesne i srednjovjekovne keramike. Moguće je da
su ograde postojale u vrijeme dok su se koristile same
gradine. Svrha bi im u svakom slučaju bila ista, a to je
zbrinjavanje stoke jer su populacije pretpovijesti i srednjeg
vijeka koje koriste ovakav prostor za život i popratne pojave
istog stočarskog karaktera. Prilog ovom je i činjenica da
se tijekom intenzivnih zaštitnih arheoloških istraživanja
na trasi autoceste utvrdilo da srednjovjekovne populacije
slijede ustaljene pretpovijesne pravce stočarskog
stanovništva. Ova činjenica je dokazana istraživanjem
kamenih gomila i samih ukopa u gomile. U gotovo svakoj
kamenoj gomili osim brončanodobnih grobnih cjelina
pronađeni su i ukopi uglavnom iz kasnog srednjeg vijeka.
Ti ukopi pripadaju Vlasima, što su potvrdile antropološke
analize kao i pronađeni prilozi položeni uz pokojnike.
Iako kršćani, Vlasi su zadržali poganski običaj polaganja
novca uz pokojnika, koji se tijekom antike i prije prilagao
uz pokojnika kao vrsta popudbine i plaćanja za prelazak
na drugi svijet.
Osim novca, uz pokojnike se nerijetko pronalaze
i drugi nalazi, prvenstveno u obliku keramičkih
posuda, pojaseva, konjaničke opreme i dr. To ukazuje
na činjenicu da su Vlasi po dolasku na novo područje
uistinu poprimili vjeru svojih unajmitelja – plemića,
poglavito iz ekonomskih razloga, no isto tako da su ipak
zadržali onu pogansku komponentu koja ih je održavala
kao zasebnu i jedinstvenu cjelinu od kasne antike do
kasnog srednjeg i novog vijeka. U tom se razdoblju ukopi
vrše isključivo uz lokalne crkve, bar što se tiče lokalnog
stanovništva, a ukopi s kršćanskom simbolikom u
brončanodobnim gomilama tijekom kasnog srednjeg
vijeka su uistinu neobični. Ovo ukazuje na kulturološku
raznolikost srednjovjekovnog razdoblja u Hrvatskoj, kao
i neprihvaćanje novih, potpuno različitih, društvenih
grupa od strane starosjedioca.
Gradine
Najčešći oblik nastanjivanja ovog prostora u ranijim
razdobljima prošlosti su gradine. One su dominantni
umjetno zaštićeni položaji iskorišteni za svakodnevni
život. Jedina svrha im je bila zaštita stanovništva i imovine
od strane nepoželjnih pridošlica. Istraživanja gradina i
načina života na njima ukazala su na kontinuitet života
na takvim položajima od ranog brončanog doba pa sve do
TRILJSKI MOST
kraja željeznog doba. Gradine su podizane na strateškim
točkama, što se prvenstveno odnosi na prirodne koridore
te često imaju neprekinut slijed naseljavanja i u kasnijim
razdobljima, sve do srednjeg vijeka, a poneke su ostale
u funkciji do danas. Takvi primjeri su današnji gradovi
Knin, Sinj, Vrlika, Imotski te manja mjesta kao što su
Bribir, Klis i Gradac.
Na položaju gradina su podignuta srednjovjekovna
utvrđenja - sjedišta lokalnih feudalaca, oko kojih su se
u podnožju razvila sela od kojih su neka kasnije prerasla
do okvira manjih gradova ili su nastavila postojati u
obliku sela. Jedan takav primjer na području općine Trilj
je utvrda Čačvina gdje su pronađeni materijalni ostatci
koji sežu od razdoblja prapovijesti sve do osmanlijskih
(turskih) osvajanja, kada se intenzivno koristi. Potreba
za izradom utvrđenog naselja na uzvisini intenzivno
se javlja kroz brončano i željeznog doba, ali i kroz dio
antike te razdoblje seobe naroda.
Sam grad Trilj se razvio kod prastarog riječnog
prijelaza, i mosta tijekom razdoblja antike, koji je bio
jedno od glavnih raskrižja prema današnjoj Bosni i
Hercegovini te Imotskoj krajini. Gardun, rimski vojni
logor VII. legije, iskoristila je Venecija i na tom mjestu
podigla guardiju - vrstu kontrolne točke nadzora
teritorija i cestovnih komunikacija. Po guardiji (straži)
je dobio ime i današnji Gardun. Tijekom antike potreba
za ovakvim tipom naselja je prisutna na našem prostoru
bar do sloma Batonovog ustanka 9. god. Po Kr., kada
Rimsko carstvo guši posljednji otpor Delmata, Breuka
i Desidijata. Slom ustanka je doveo do političke
stabilizacije provincije Dalmacije te je potreba za
utvrđenim naseljima na uzvisini izgubila na značaju.
Dodjela rimskog građanskog prava na prostoru cijelog
Rimskog carstva je vjerojatno uzrokovala prestanak
života na gradinskim utvrđenjima-naseljima.
Kroz razdoblje kasne antike ta potreba se iznova javlja,
ali u obliku zbjegova, kada se uglavnom isti položaji
ponovno koriste kao skloništa lokalnog stanovništva
tijekom nemirnog razdoblja seobe naroda, prvenstveno
kroz 5. i 6. stoljeće. U osnovi zbjegovi ponovno postaju
visinska utvrđena naselja sa istom svrhom kao i u
prijašnjim razdobljima brončanog i željeznog doba,
a to je sigurniji život i lakša obrana stanovništva od
nepoželjnih pridošlica.
Područje koje danas u upravnom smislu pripada Gradu
Trilju obiluje gradinama od kojih neke nisu zavedene u
arheološkoj literaturi. Ovom prigodom osvrnut ću se na
samo dvije gradine, Vrljića gradinu zapadno od zaseoka
Pešo, koja je objavljena u Arheološkoj topografiji Cetine,
autora A. Miloševića, te jednu neobjavljenu, Veliku
gradinu – Podi, koja je smještena uz današnju cestovnu
komunikaciju između Ugljana i Novih Sela.
Po načinu izrade bedema ove dvije gradine su
arhitektonski identične. Sagrađene su na krajevima
omanjih brda izduženog oblika. S lako pristupačne
strane su izgrađeni masivni i visoki bastioni koji su
branili pristup na plato gradine, a ostatak je zaštićen s
dva do tri prstena bedema. Gornji nivoi ovih gradina su
umjetna zaravnjenja s velikom količinom nasute zemlje.
U podnožju obje gradine se nalaze masivne suhozidne
ograde koje se po keramičkim ulomcima mogu povezati
s gradinama datiranim najkasnije u razdoblje kasnog
željeznog doba. Tehnika zidanja je suhozid, vjerojatno
stepenasto zidanje, tako da danas obično gledamo
razasute ostatke bedema koji su poprimili oblik kamenog
nasipa. Bastion na Vrljića gradini (sl. 70) je danas
kamena gomila od oko sedam do osam metara visine, iz
kojeg se šire dva zida smjerom sjeveroistok-jugozapad te
zatvaraju pristup prostoru gradine.
Sl. 70. Vrljića gradina kod Čaporica (Ante Ivišić)
Gornji dio gradine sadrži zaravnati zemljani plato
kojeg opasavaju sačuvani zidovi visine do dva metra. Ovaj
dio je vjerojatno korišten kao akropola obzirom da je bio
najsigurniji prostor unutar gradine. Zidovi su sačuvani
63
TRILJSKI MOST
jer je zemljani prostor korišten i obrađivan do današnjih
dana. Keramički ulomci su razasuti po pregradnim
zidovima, gdje su vjerojatno dospjeli pri krčenju i obradi
tla. Svi pronađeni ulomci po načinu izrade kao i samoj
tipološkoj strukturi vjerojatno pripadaju razdoblju
kasnog brončanog doba te veća količina željeznom dobu.
Nedavno proširivanje makadamskog puta u podnožju
gradine razrušilo je dio tih suhozidnih ograda, pri
čemu se otkrilo više komada fragmentiranih i cjelovitih
kamenih kugli raznih dimenzija. (sl. 71)
Sl. 72. Velika gradina – Podi (Ante Ivišić)
Sl. 71. Kamene kugle pronađene u podnožju Vrljića gradine (Ante Ivišić)
One najmanje, promjera oko 3-5 cm su vjerojatno
projektili za praćke, dok su one većih dimenzija projektili
za artiljeriju (baliste), odnosno popularnije nazivane
katapulte. Dimenzije ovih kugli su od 15-ak cm do
20 cm. Ove projektile s velikom sigurnošću možemo
datirati u razdoblje 2. ili 1. st. prije Krista, odnosno
razdoblje rimsko-delmatskih ratova. Po koncentraciji
nalaza kamenih projektila čini se da se život tijekom
mirnodopskog razdoblja ipak većim dijelom odvijao uz
podnožja gradina. Brojne ograda u podnožju gradine kao
i nalazi kamenih projektila navode na takav zaključak.
Iako se tijekom srednjeg vijeka, prije otkrića topovske
vatre, iste takve kugle upotrebljavaju u opsadama
gradova za rušenje bedema, nikakav povijesni događaj
ih ne može smjestiti u kontekst srednjeg vijeka. Stoga
se kameni projektili mogu isključivo pripisati rimskoj
vojsci i njihovim vojnim pohodima protiv Delmata.
Druga gradina, tipološki oblikom i dimenzijama
slična gradini u Čaporicama, je Velika gradina - Podi (sl.
72) smještena na današnjoj cestovnoj komunikaciji od
Ugljana prema Novim Selima.
64
Sadržava sve elemente, od iznimno visokog bastiona
na najpristupačnijoj strani do moguća dva prstena
bedema. Na vrhu, na dobro zaštićenom dijelu gradine,
se nalazi zemljani plato, koji je čini se umjetno nasut.
Visina bastiona, odnosno kamene gomile iznosi oko
osam metara na najvišem dijelu. Sačuvan je i prstenasti
bedem oko cijele površine gradine, no tek je mjestimično
vidljiv. Posebnost ove gradine je u tome što je cijeli
zaravnati plato, kao i sam bastion, ispunjen brojnim
ulomcima keramičkih posuda uglavnom iz razdoblja
željeznog doba. Na platou gradine je uočeno nekoliko
devastiranih otvorenih grobova. (sl. 73)
Sl. 73. Ostatak uništenog groba uz zapadni bedem Velike gradine – Podi (Ante
Ivišić)
Ti su grobovi izgrađeni suhozidnom tehnikom;
kamen se slagao tako da se dobije kvadratna konstrukcija,
odnosno raka u koju je položen pokojnik. Veći broj takvih
grobova nalazi se kako na samom platou gradine, tako i
na samoj površini bastiona što upućuje na zaključak da
TRILJSKI MOST
tijekom željeznog doba gradina prestaje funkcionirati,
a prostor ranije korišten za svakodnevan život, postaje
mjesto za ukope. Grobovi su nažalost uništeni, no nalazi
keramičkih posuda razasuti po površini u kontekstu
grobova upućuju da se radi o 2. ili 1. st. stoljeću prije
Krista. U svezi s tim na vrhu bastiona uočen je oštećeni
grob u kojemu su vidljivi skeletni ostatci izmiješani s
ulomcima grube keramike. Ipak, iz te cjeline se uspjelo
izdvojiti nekoliko ulomaka helenističke (grčke) crno
bojane keramike iz 4. do 2. st. pr. Kr. (sl. 74, 75)
Sl.74. Ostatci uništenog groba na bastionu Velike gradine – Podi (Ante Ivišić)
Sl.75. Helenistička keramika iz uništenog groba na bastionu Velike gradine –
Podi (Ante Ivišić)
Ipak, budući da nekoliko ulomaka sasvim sigurno
pripada razdoblju kasnog brončanog doba, gradina Podi
je vjerojatno nastala u razdoblju brončanog, a korištena
je s istom svrhom u većem dijelu željeznog doba.
Helenistička keramika je donesena na prostor gradine kao
uvoz, proizvedena u nekom od helenističkih gradova na
jadranskim otocima (Issa, Pharos), a na prostor Cetinske
krajine je došla putem trgovačkih veza Salone i zaleđa.
Treba napomenuti da je ovo prvi nalaz takve vrste na
području triljskog kraja. Tijekom istraživanja gradina do
sada se nije nailazilo na helenističku keramiku pogotovo
u zaleđu obale. S tim u svezi bi se mogla pretpostaviti
i njena namjena, ako se uzme u obzir da je bila, kao
što je to slučaj s gradinom Podi, upotrebljavana kao
posuđe funeralnog (pogrebnog) karaktera. Kada je u
pitanju željezno doba naših prostora, pogrebni običaji,
kao i nekropole susjednih plemena koji su suvremenici
Delmata, su dijelom odgonetnuti i rasvijetljeni u
literaturi. Stoga bi gradina Podi mogla pružiti odgovore
na neka pitanja kasnog brončanog doba i rasvijetliti
pogrebne rituale tijekom željeznog doba u zaleđu
srednjodalmatinske obale.
U podnožju ove gradine s južne strane nalazi se
niz suhozidnih ograda koje bi mogle biti suvremene
samoj gradini. Naime, radi se o masivnim kamenim
blokovima, kao što je to slučaj s podnožjem Vrljića
gradine u Čaporicama, gdje su također locirane masivne
suhozidne kvadratne konstrukcije. Nalazi keramičkih
ulomaka u ovim ogradama su identični pronalascima
ulomaka keramike ispod Vrljića gradine.
Svi navedeni lokaliteti upućuju na intenzivno
naseljavanje i život na našem području kroz povijest. U
navedenim slučajevima radi se o stočarskim populacijama
od brončanog doba sve do kasnog srednjeg vijeka, što je
ogroman kronološki period, no logika korištenja nekog
prostora uvijek ostaje ista. Brdski predjeli i velike količine
pitke vode su naš kraj učinili iznimno privlačnim terenom
za stočarstvo, koje je i bilo osnovna grana privrede sve do
melioracijskih zahvata toka rijeke Cetine, kada ratarstvo
kao nova privredna grana polako gura danas već ostatke
stočarstva u sekundarnu djelatnost.
Literatura:
· Ančić, Mladen, Gospodarski aspekti stočarstva
Cetinskog komitata u 14. st., Acta historicooeconomica Iugoslaviae, 14/1987, Zagreb, 1987.
· Milošević, Ante, Arheološka topografija Cetine, Muzej
hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 1998.
· Milošević, Ante, Stećci i Vlasi, Regionalni zavod za
zaštitu spomenika kulture, Split, 1991
65
TRILJSKI MOST
Kratak pregled povijesti Tijarice
Martin Vrgoč
Prapovijest i antičko doba
Život na tijaričkom području započeo je još u
prapovijesti i to u njenom najstarijem dijelu, kamenom
dobu. O tome svjedoče arheološki nalazi pohranjeni
uglavnom u Muzeju Cetinske krajine. Jedan od ljepših
primjeraka je jezičasta sjekirica od nefrita koja potječe
iz mlađeg kamenog doba i stara je oko pet tisuća godina,
a pronađena je na Velikoj gradini na Gornjoj Tijarici.
Ilirski Delmati, prvi etnički poznati stanovnici Cetinske
krajine, javljaju se u brončanom dobu (1900. - 800. pr.
Kr.), a svoj kulturni razvoj nastavljaju kroz željezno
doba (800. pr. Kr. - 9. godine) sve do razdoblja rimske
dominacije.
Sl. 76. Vrgočev kuk u Donjoj Tijarici (Muzej Cetinske krajine)
O nazočnosti Delmata na Tijarici svjedoče kamene
grobne gomile, primjerice: gomile kod Pervana,
Vrančića gomila i mnoge druge. Pod njima su tijarički
prastanovnici pokapali svoje mrtve. Život Delmata se
pak odvijao na gradinama: naseobinama na uzvišenim
mjestima ograđenim suhozidom. Takve su bile
primjerice, već spomenuta Velika gradina na Gornjoj
Tijarici i Vrgočev kuk na Donjoj Tijarici. Stara fotografija
u velikom formatu Vrgočeva kuka nezaobilazni je dio
Arheološke zbirke Franjevačkog samostana u Sinju i
Muzeja Cetinske krajine u Sinju.
Godine 1963. u Slobodnoj Dalmaciji objavljen
je članak Nepoznata gradina pod Kamešnicom, koji
upozorava na potrebu njezina istraživanja. Djelomična
66
arheološka istraživanja su i izvršena; pronađena je
keramika iz brončanog i željeznog doba, ali sve tijaričke
gradine i kamene grobne gomile još čekaju sveobuhvatna
istraživanja.
Po Delmatima ili Dalmatima naša je Dalmacija i
dobila ime, a središte im je bio Delminij u Duvanjskom
polju, (današnji Tomislavgrad). Tijarica se nalazila na
komunikacijskom smjeru od jadranske obale preko
rijeke Cetine prema Aržanu te dalje prema Duvanjskom
polju. U kasnijim vremenima prometnicu ovim smjerom
grade i kontroliraju Rimljani. Naime, početkom nove
ere, nakon dugotrajnih ratova oni su pokorili Delmate i
podigli vojni logor Tilurij na današnjem Gardunu iznad
Trilja. Odatle je VII. rimska legija nadzirala današnju
Cetinsku krajinu, a posebice prijelaz preko Cetine i put
koji je dalje preko Tijarice vodio u unutrašnjost Rimske
provincije Dalmacije. Dakle, preko Tijarice su prolazile
rimske legije, ovdje su se vodili bojevi Rimljana i Delmata
utvrđenih na tijaričkim gradinama. Cetinski Delmati bili
su ljuti protivnici Rimljanima o čemu svjedoči i podatak
o ranjavanju, tada vojskovođe, a kasnije prvoga rimskog
cara Oktavijana Augusta upravo u Cetinskoj krajini.
Ranjen je pri opsadi utvrde Setovie, danas gradina Šušanj
kod Lučana.
Srednji vijek
Početkom VII. stoljeća na hrvatski povijesni prostor
stižu naši pretci Hrvati. Hrvatski knezovi se postupno
osamostaljuju od moćnih susjeda Franačke i Bizanta, pri
čemu knez Branimir 879. od pape Ivana VIII. traži i prima
potporu i blagoslov za samostalnu Hrvatsku državu.
Prema predaji, prvi hrvatski kralj Tomislav okrunio
se 925. na nedalekom Duvanjskom polju. U ustroju
Hrvatske kraljevine Tijarica je pripadala Cetinskoj
županiji, kasnijem kneštvu znamenitih Nelipića, koji su
kao jedna od najmoćnijih hrvatskih velikaških obitelji u
velikoj mjeri obilježili hrvatsko srednjovjekovlje. Naime,
u krajnje nepovoljnim uvjetima, gotovo stogodišnju
stabilnost cetinskog kneštva (1345. - 1435.) osigurali su
knezovi Ivan i njegov sin Ivaniš Nelipić. Na poziv Ivana
Nelipića u Cetinu stižu franjevci koji 1357. grade crkvu
sv. Marije i franjevački samostan u Cetini poda Vsinjem.
Nakon smrti Ivaniša Nelipića Cetinsko kneštvo našlo
se pod upravom: Frankopana (1435. - 1436.), Talovaca
TRILJSKI MOST
(1436. - 1453.), Ulrika II. Celjskog (1456.) i Pavla
Špirančića (1459. - 1463.). Od 1466. gradom Sinjem i
cetinskim utvrdama u ime hrvatsko-ugarskog kralja
upravljaju njegovi kaštelani.
U srednjem vijeku (V.-XV. st.), a i kasnije, Tijarica je
imala prometnu važnost. Ovuda su se spuštale iz Bosne
prema moru karavane, prenoseći drvo, žito, suho meso,
sir i kožu, ali su znale donijeti i bolesti od kojih je za
ionako malobrojno pučanstvo naročito bila pogibeljna
kuga.
Nakon turskog osvajanja Bosne (1463.) Hrvatska
postaje predziđe kršćanstva. Naši banovi nastoje
učvrstiti utvrde koje brane prolaz Turcima prema moru,
primjerice: Čačvinu, Nutjak na Cetini, Sinj i Klis.
Novi vijek
Turci su godine 1513. zauzeli Čačvinu, Nutjak i Sinj,
što znači da je i Tijarica od tada u turskom posjedu.
Turci su Tijaricu, kao i čitavu Cetinsku krajinu, pripojili
Bosanskom, a nakon pada Klisa (1537.) novoosnovanom
Kliškom sandžaku, upravno-teritorijalnoj jedinici u
sklopu Osmanlijskog carstva. Ustrojili su nahiju Sinj i
Cetina i razdijelili zemlju turskim feudalcima. U to doba
na povijesnu pozornicu stupaju junaci kasnijih narodnih
pjesmarica zametnuvši ljute boje s Turcima. Naime,
njihovo junaštvo opjevati će sredinom XVIII. stoljeća fra
Andrija Kačić Miošić u djelu Razgovor ugodni naroda
slovinskoga, dok fra Filip Grabovac budi hrvatsku
nacionalnu svijest u djelu Cvit razgovora naroda i jezika
iliričkoga aliti rvackoga.
Godine 1686. pod mletačkim vodstvom oslobođen je
Sinj, ali su Trilj, Čačvina i Tijarica ostali pod turskom
upravom sve do znamenite pobjede cetinskih branitelja
1715. kada su, uz pomoć Gospe od Milosti – Čudotvorne
Gospe Sinjske, od nadmoćne turske sile obranili Sinjsku
tvrđavu. Granica s Osmanlijskim carstvom 1718.
pomaknuta je prema vrhovima Dinare, po prilici gdje je
i današnja granica prema Bosni i Hercegovini.
Nakon oslobođenja od Turaka, opustošenu i gotovo
nenastanjenu Cetinsku krajinu naselilo je hrvatsko
pučanstvo pristiglo iz tri smjera: Bosne, Hercegovine i iz
Poljica. Upravo su seobe iz Poljica i Biska najzanimljivije
velikom broju Tijarčana jer uglavnom tu tražimo i
nalazimo svoje korijene. O tomu je, između ostaloga,
pisao najveći cetinski povjesničar fra Josip Ante Soldo
u knjigama Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću. Dakle,
Tijarica, kao i čitavo prekocetinsko područje, došla je
1718. pod upravu Mletačke Republike koja je potrajala
sve do 1797. godine. Štoviše, generalni mletački providur
Alvise Mocenigo ustvrdio je 1721. da granica Cetinske
krajine završava uz Aržano, pa je Tijarica svakako u
njenom ustroju.
Mlečani su novopridošlim tijaričkim obiteljima
dijelili zemlju, ali je one nisu smjele otuđiti ili prodati
jer je tretirana kao državno vlasništvo. Za njeno uživanje
plaćali bi desetinu prihoda. Kad je 1722. Cetinska krajina
podijeljena na dvije serdarije: Vučković i Grabovac,
Tijarica je, kao i sva prekocetinska sela pripala obitelji
Grabovac iz Sinja. Serdarije su se dijelile na banderije na
čelu s harambašama, primjerice: banderija Marka Sučića
Akrapa ili ona Marka Omrčena (koja se, doduše, spominje
još u Udovičićima). Živjelo se teško, zemlja je otimana
kamenjaru, obzidana u vrtle i doce. Voda se skupljala u
bunarima, čatrnjama, nosila u vučijama. Teško ju je bilo
priskrbiti ljudima i blagu (stoci). Stočarstvo je pak, bilo
glavni izvor prihoda.
Godine 1741. Uspostavljena je Župa Svetoga Duha
sa središtem u Tijarici. Obuhvaćala je Gornju i Donju
Tijaricu, Aržano, Voštane, Strizirep i Kamensko. Ipak,
postupno je ostajala bez svojih kapelanija.
Mletačku upravu na ovim prostorima zamijeniti će
prva austrijska (1797. - 1805.), a potom francuska uprava
(1805. - 1813.). Naime, tada Europom dominira francuski
car Napoleon Bonaparte. Francuzi će u Dalmatinskoj
zagori ukinuti stari mletački (Grimanijev) zakon o
državnom vlasništvu nad zemljom, pa će tako i zemlja
tijaričkih obitelji postati njihovo privatno vlasništvo. U
doba francuske uprave zabilježeno je i pošumljavanje
našega krša.
Nakon što su združene europske snage porazile
Napoleona 1813. godine, Dalmacija dospijeva pod
izravnu (drugu) austrijsku upravu, odvojena od ostalih
hrvatskih krajeva. Takvo stanje će potrajati sve do raspada
Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine. Svijest o
nužnosti ujedinjenja hrvatskih zemalja i potrebi uvođenja
hrvatskog jezika u škole i urede umjesto dotadašnjeg
talijanskog, doći će u Dalmaciji do izražaja posebice
nakon 1860. u Hrvatskom narodnom preporodu. Naime,
67
TRILJSKI MOST
u Cetinskoj krajini 60.-tih godina nacionalno osviješteni
hrvatski puk – narodnjaci, pobijediti će na saborskim i
općinskim izborima talijanašku manjinu – autonomaše i
provesti pohrvaćenje uprave, školstva, znakovlja.
Godine 1865. nakon pobjede narodnjaka na
općinskim izborima, u Sinjsko općinsko vijeće izabran
je i Mate Omrčen s Tijarice, a 1868. zabilježeno je kako
je tijaričke birače u Sinj na izbore za Dalmatinski sabor
predvodio Ivan Vuko. Tada je izabran narodnjački
kandidat Nikola Vidić iz Lučana, čemu su pridonijeli
i Tijarčani. U preporodnim djelatnostima isticao se i
tijarički župnik Ivan Škopljanac (1870.).
Oko 1872./73., za župnika Breke sagrađena je u središtu
Tijarice – Tarabniku nova župna crkva. Župni ljetopisac
navodi kako je stara župna crkva bila sagrađena „od
taraba“, pa se po njima i mjesto zove Tarabnik. Don Ante
Škobalj u knjizi Obredne gomile i stećci u Dalmatinskoj
zagori navodi kako se riječ taraba izvorno (za ogradu
od dasaka) i ne koristi u ovome kraju, nego je vjerojatniji
postanak imena Tarabnik od riječi trba (žrtva), pa bi se ovaj
položaj prvotno zvao Trbnik (žrtvište), od čega je nastalo
Sl.77. Karta naselja u Tijarici 1908. (Prema zemljovidu Županjac und Čista)
68
ime Tarabnik. Također navodi, kako je ime Tijarica moglo
doći i od Tiharica, usljed glasovne promjene, poput imena
otoka Tihat ili Tijat (gdje se h pretvorilo u j). Iako se mogu
čuti i drukčije prosudbe o podrijetlu imena Tijarica,
primjerice, od tijara (papinska kapa).
XX. stoljeće
Godine 1902. tadašnji tijarički župnik don Ivan Vozila
osnovao je u župnoj kući prvu školu, a 1911. otvorena je
Pučka škola u kući Petra Bradarića u Gornjoj Tijarici. Iste
1911. u pučku školu, koja je imala 6 razreda, upisano je
112 djece. Godine 1914. izbio je I. svjetski rat koji donosi
žrtve, glad i neimaštinu. Iz tijaričke župe pozvano je u
vojsku 500 ljudi, a 56 ih je poginulo. Čak su skinuta i dva
zvona sa crkve sv. Duha kako bi se iskoristila za lijevanje
topova.
U vremenu između dvaju svjetskih ratova neki
Tijarčani uz zemljoradnju i stočarstvo počinju se baviti i
trgovinom duhanom. Duhan se kupovao u Hercegovini
i prenosio na Tijaricu, gdje bi se, kako navodi župni
ljetopisac, „trefilo na stotine kvintala duhana, koji bi
TRILJSKI MOST
kroz tjedan dana prešao u ruke Talijana, bilo preko Splita
ili preko Muća“. Godine 1930. Tijarica je bila uključena
u autobusni promet. Linijama Aržano-Duvno (današnji
Tomislavgrad), Aržano-Sinj i Aržano-Split prometovao
je svojim autobusom Ivan Pervan.
Politički život na Tijarici, kao i čitavoj Hrvatskoj, bio
je sputan tzv. šestosiječanjskom diktaturom proglašenom
1929. godine. Na parlamentarnim izborima 1935.
tijarički puk zdušno je podržao vođu HSS-a Vlatka
Mačeka, nositelja zajedničke oporbene liste nasuprot
unitarističkoj stranci vlade kraljevine Jugoslavije,
usprkos zastrašivanjima i uhićenjima nekih Tijarčana
uoči izbora. Iste godine (8. VIII. 1935.) obilježena je i
godišnjica smrti Stjepana Radića stradalog 1928. od
velikosrpske ruke u beogradskoj skupštini. Tada su sva
sela stigla u skupinama pod hrvatskim barjacima do
crkve gdje je služena sveta misa za hrvatske mučenike.
Malo je podataka za razdoblje II. svjetskog rata na
tijaričkom području. Prema podatcima što ih je prikupio
don Jakov Dragušica 45 župljana tijaričke župe poginulo
je ili nestalo tijekom rata (1941. - 1945.).
Osim nekih neizbježnih civilizacijskih iskoraka,
primjerice: elektrifikacije (1968). i gradnje zgrade Osnovne
škole (1968.), desetljeća Hrvatske u sastavu komunističke
Jugoslavije (1945. - 1991.) donose Tijarici samo masovno
iseljavanje, posebice koncem 50-ih i u 60-tim godinama.
Bio je to odlazak na tzv. privremeni rad u inozemstvo.
Koliko je taj rad bio privremen, zna svaka tijarička obitelj.
Već su se izmijenili naraštaji Tijarčana koji su nastavili
živjeti i raditi mahom po njemačkim gradovima.
U Berlinu je osnovana i Udruga Tijarčana čija će
djelatnost zasigurno utjecati na boljitak Tijarice. Naši ljudi
nikad nisu zaboravili svoj rodni kraj. O tomu svjedoče i
lijepe kuće na Tarabniku i po selima, a bilo je i pokušaja
oživljavanja gospodarstva, primjerice, doprinosom od
400 000 DM za gradnju tijaričkog pogona triljske tvornice
Cetinka (otvoren 1977.). Posebice je pomoć naših ljudi iz
inozemstva, humanitarna i svaka druga, bila dragocjena
u vrijeme velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku
i Domovinskog rata (1991.-1995). U obrani Domovine,
u hrvatskim postrojbama - od Zbora narodne garde do
Gardijskih brigada HV - sudjelovali su i Tijarčani.
Danas stanovnici Tijarice nastoje ukazati gostima
na svoja bogatstva: netaknutu prirodu, arheološku,
povijesnu i etnografsku baštinu, seosku arhitekturu,
gastronomsku ponudu (Dani komina, pure i bronzina)
i njegovanje tradicije (KUD Tijara). Okretanje seoskom
turizmu, proizvodnja zdrave hrane, možda su, između
ostalog, djelatnosti kojima će Tijarica zakoračiti u
boljitak kakav zaslužuje, prestajući biti samo usputno
odredište.
Literatura:
Izvori:
· Kronika župe Tijarica, Župni ured Tijarica.
· Matične knjige župe Tijarica, Župni ured Tijarica.
·
·
·
·
·
·
·
·
·
·
·
·
·
Knjige:
Jurić, Šime, Bibliografske zabilješke o Sinju i Cetinskoj
krajini, knjiga I., Sinj 1999.
Jurić, Šime – Soldo, Josip Ante, Bibliografske zabilješke
o Sinju i Cetinskoj krajini, knjiga II., Sinj 2002.
Kužić, Krešimir, Povijest Dalmatinske zagore, Split
1997.
Marković, Ivan, Sinj i njegovo slavlje: god. 1887.,
Zagreb 1898. – pretisak, Sinj 1998.
Milošević, Ante, Arheološka topografija Cetine, Split
1998.
Soldo, Josip Ante, Grimanijev zakon (priredio Nikša
Stančić), Zagreb 2005.
Soldo, Josip Ante, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću,
knjiga I., Sinj 1995.
Soldo, Josip Ante, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću,
knjiga II., Sinj 1997.
Škobalj, Ante, Obredne gomile, Sv. Križ na Čiovu
1970.
Zbornik Cetinske krajine 2: Arheološka i historijska
baština Cetinske krajine, Sinj 1981.
Zbornik Cetinske krajine 3: Šime Jurić, Građa za
bibliografiju Cetinske krajine do 1980., Sinj 1982.
Zbornik Cetinske krajine 4: Sinj i Cetinska krajina za
vrijeme osmanlijske vlasti, Sinj 1989.
Zbornik radova: Cetinska krajina od prethistorije do
dolaska Turaka, Split 1984.
Članci:
· Ivo Boko, Nepoznata gradina pod Kamešnicom,
69
TRILJSKI MOST
·
·
·
·
·
·
Slobodna Dalmacija, 20/1963., br. 5566. (12. I.), str. 3.
Bravić, Ana, 105 godina OŠ Stjepana Radića u Tijarici,
u: Triljski most, II (2007), br.1. (2)., str. 83-86.
Kosor, Karlo, Sinjski franjevci u borbi za narodni
preporod u Sinju i Cetini od 1860. do 1870. godine,
u: Sinjska spomenica 1715.-1965. (ur. Josip Soldo i
Jeronim Šetka), Sinj 1965.
Kovačić, Slavko, Počeci osnovnog školstva u Cetinskoj
krajini, u: Franjevačka klasična gimnazija u Sinju,
Radovi sa Znanstvenog skupa 150. obljetnica
Franjevačke klasične gimnazije u Sinju s osvrtom na
ostalo školstvo u Cetinskoj krajini, prošireni povodom
150. obljetnice javnosti Gimnazije (ur. Josip Grbavac),
Split – Sinj, 2004.
Soldo, Josip Ante, Čačvina (kratki povijesni pregled),
u: Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u
Zadru, Zadar 1995.
Vrgoč, Martin, Hrvatski narodni preporod u Sinju, u:
Cetinska vrila, 1/1993., br. 2, str; 2/1994., br. 1 i 2, str
Vrgoč, Martin, Prilozi za povijest Tijarice, u: Cetinska
vrila, 5/1997., br. 1.
Pokolj ispod Kamešnice
u ožujku 1944. godine
O nevinim žrtava nema spomena u školskim
udžbenicima, a prosječan građanin izvan sinjskog
područja nikada nije čuo za ovaj zločin. Na nekim
internetskim stranicama žrtve u selima ispod Kamešnice
se prikazuju kao Srbi ili kao žrtve ubijene u Jasenovcu5.
Ako znamo da se na području Dalmacije u II.
svjetskom ratu ništa strašnije nije dogodilo, a na čitavom
području Hrvatske teško je pronaći sličan zločin
postavlja se pitanje: Zašto se šuti? Nevine žrtve zaslužuju
da se otkrije istina!
Za sličan događaj u češkome selu Lidice zna čitav
svijet. Nakon ubojstva protektora Češke i Moravske
Reinharda Heydricha 1942. nacisti su strijeljali 340
stanovnika.
Pad Italije i dolazak Nijemaca u Dalmaciju
Da bi razumjeli što se dogodilo u proljeće 1944. u
selima ispod Kamešnice potrebno je pojasniti stanje u
Dalmaciji poslije pada Italije. Nakon toga nastojat ću
rekonstruirati akciju u kojoj se pokolj zbio te pojasniti
događaje koji su potom uslijedili. Jasno, ovaj prilog zbog
više razloga neće dati konačnu sliku o pokolju, ali će
ukazati na mnoge nepoznanice i omogućiti da se bolje
shvate okolnosti koje su dovele do zločina.
Prilog rasvjetljavanju nepoznanica iz
novije hrvatske povijesti
Ivan Kozlica
Prije više od 64 godine zbio se događaj koji je sinjski
kraj, ali i čitavu Hrvatsku zavio u crno. Na najokrutniji
način ubijana su djeca, žene, starci i tek poneki muškarac
sposoban za vojsku. Neshvatljivo je da čitavo proteklo
vrijeme nije bilo ozbiljnijeg istraživanja, a tek rijetki
pokušaji često su unosili zabune ili pisali neistine4.
4 Marinko Perić je 1974. u knjizi Sinj i Cetinska krajina u borbi za slobodu
tek s nekoliko rečenica površno spomenuo zločin te donio manjkav popis
žrtava. U novije vrijeme dvojica autora objavili su knjige koje donose
nešto više podataka. Jozo Akrap Majski u knjizi Istina o zločinima u
selima Cetinske krajine 1944. (Zagreb 2004.) donosi zanimljivo osobno
svjedočanstvo o pokolju. Međutim, knjiga je većim dijelom više politički
pamflet u kojem se autor obračunava s Crkvom i novom hrvatskom vlasti.
U dopunjenom izdanju naslovljenom Zločin koji traje isti autor potpisan
kao Josip Majski samo nastavlja obračune. Nadalje, Jozo Kundid je objavio
knjigu U ratnom vihoru (Split 2004.) Knjiga je vrijedan uradak jer donosi
brojna svjedočenja preživjelih žrtava. I jedan i drugi autor za pisanje o
70
Sl. 78. Pripadnici 7. SS divizije „Prinz Eugen“ u jednoj od akcija
Poslije iskrcavanja savezničkih snaga na Siciliju i
svrgnuća Mussolinija stvoreni su uvjeti da fašistička
Italija kapitulira, što se i zbilo u rujnu 1943. Njemačke
pokolju koristili su izvore selektivno. U monografiji U zagrljaju Kosinca,
Cetine i Rude (Otok 1995.), koju je uredio fra Bože Vuleta, donešena su
svjedočenja o pokolju.
5 Za žrtve u selima ispod Kamešnice koje se prikazuju kao Srbi, vidi http://
members.iinet.net.au, ili da su ubijene u Jasenovcu, vidi http://www.
jasenovac.org.
TRILJSKI MOST
Partizanske snage jačaju
Od samog početka rata na sinjskom području manje
skupine partizana vrše povremene prepade na Talijane,
što je uglavnom izazivalo odmazdu od talijanske vojske
prema civilnom stanovništvu. Padom Italije nastale su
veće partizanske postrojbe koje su se dijelom naoružale
od preuzetog talijanskog oružja te je dolazilo do češćih
okršaja sa snagama NDH i Nijemcima. Početkom 1944.
nalaze se s lijeve strane Cetine. U prvih nekoliko mjeseci
vrše učestale manje napade na njemačka i hrvatska
uporišta Hrvace, Han, Obrovac i Galu. U drugoj
polovici ožujka Nijemci češće vrše izvidničke pothvate
pa ih veći broj biva ubijen11. Izvješća zaraćenih strana
o tim sukobima razlikuju se u broju mrtvih i ranjenih.
Sveukupno, vrijeme prije pokolja u proljeće 1944. može
se označiti kao jačanje partizanskih snaga i relativno
pasivno držanje njemačkih i hrvatskih snaga.
Njemački plan: likvidacija partizana na Mosoru i
Kamešnici
Zbog novonastale situacije Nijemci procjenjuju da se
mogu naći u vrlo nezgodnoj situaciji. Njihove procjene
ukazuju da može doći do iskrcavanja savezničkih snaga
na hrvatskoj obali pa u tom pravcu poduzimaju niz
akcija. S otoka i priobalnog područja vrše evakuaciju
muškoga stanovništva, a isto poduzimaju i na području
Metkovića, Vrgorca i Imotskog12. Prema stanovništvu
postupaju krajnje neprijateljski i odvode ga na prisilni
rad. Evakuacija se provodi bez znanja hrvatskih vlasti pa
ministar za novooslobođene krajeve dr. Edo Bulat često
prosvjeduje kod njemačkih dužnosnika, ali bez ikakvoga
uspjeha13.
Kako je već spomenuto, borbena moć partizanskih
postrojbi na Mosoru i Kamešnici je jačala te bi mogla
biti kobna za Nijemce ukoliko dođe do savezničkog
iskrcavanja u Dalmaciji. Time bi se vrlo lako mogli
naći u blokadi. Zbog toga se odlučuju na brzu akciju.
Zapovjednik Druge oklopne armije, general Lothar
Rendulic, daje zadaću V SS brdskom korpusu da
isplanira i provede akciju kojom bi se osigurala zaleđina
njihovim snagama14. Zapovjednik korpusa general
Arthur Phleps formira borbenu skupinu od korpusne
pričuve, a za čelnog čovjeka određuje generala Josefa
Küblera, zapovjednika 118. lovačke divizije. Sastav
skupine je sijedeći:
- Jedna bojna 118. lovačke divizije,
- Treća bojna 14. puka 7. SS divizije „Prinz Eugen“
- Prva bojna 370. puka 369. „Vražje divizije“15.
Uz navedene snage u akciju bi se po potrebi uključile
njemačke i hrvatske snage koje su se već nalazile na
6 Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu
jugoslavenskih naroda (dalje Zbornik), sv. V, knj. 19., Beograd 1957., str.
293.
7 Fra Rafo Kalinić, br. 16-17, Split 2003., str. 30-40.
8 Gordana Turić, U temelju kamen. Drugi svjetski rat i poraće, Zagreb 2000,
str. 64.
9 Podaci o ubijenima u Veliću, Jabuci, Turjacima i Brnazama uzeti su iz knjige
Petra Bezine, Župljani župa povjerenih Franjevačkoj provinciji Presvetog
Otkupitelja, žrtve rata 1941.-1945. i 1990.-1995., Split 2003. Autor knjige
koristio je izvješća župnih ureda i državnih matičnih ureda. Podaci za selo
Vojnići nalaze se na spomeniku podignutom u zaseoku Bučane. Za selo
Košute pogledati članak Bože i Miljenka Marića, Košute – Kukuzovac, 24.
9. 1943. Zločin ima i lice i ime, objavljen u časopisu Triljski most, br. 1, Trilj
2006, str. 64-68. Vidi i www.kosute.com, te Fra Rafo Kalinić, br.12-13, Split
2001., str. 110-116.
10 Bezina, Župljani, str. 358.
11 Zbornik, sv. V, knj. 25., str. 486 i 590, i Zbornik dokumenata
Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941 -1945, (dalje Zbornik
Dalmacija), knj. 10, str. 1061.
12 HR DAST, fond 262 – IHRPD, kut. 97, 98, 99 sadrže mnogo dokumenata
koji izvješćuju o evakuacijama što ih provode njemačke oružane snage.
Jedan primjer je brzojav koji je stigao iz zapovjedništva Druge oklopne
njemačke armije 4. 4 1944. zapovjedništvu V SS korpusa. U brzojavu
između ostaloga stoji: ...od 3929 sposobnih za vojsku samo ih je 837
zadržano i angažirano kao radna snaga. Izvjestiti odmah, zašto nije
angažiran veći broj sposobnih za vojsku. Načelnik stožera Grupe armija
F predložio je da se čitava Dalmacija proglasi borbenom zonom te da svu
vlast u Dalmaciji imaju njemački zapovjednici (Isto, kut. 98).
13 Zbornik Dalmacija, knj. 10, str. 1618.
14 Zbornik Dalmacija, knj. 10, str. 1447. General Rendulic je upravo na prvi
dan zločina u sinjskom kraju, 28. 3. doletio iz Beograda u Split. Nije se javio
predstavnicima NDH, što je do tada bila uobičajena praksa, a sutradan je
posjetio Knin te se sastao s njemačkim i četničkim zapovjednicima (Isto,
str. 1453).
15 369. divizija, zvana „Vražja divizija“, njemačka je postrojba u sastavu
Wehrmachta, formirana 1942. kao legionarska. Časnici i dočasnici bili su
uglavnom Nijemci iz Austrije i Njemačke a vojnici hrvatski dragovoljci
iz domobranskih i ustaških postrojbi. Vlasti NDH nad ovom postrojbom
nisu imale nikakve nadležnosti.
snage i snage NDH iskoristile su novonastalu situaciju
te su brzim prebacivanjem iz Bosne i Hercegovine
nastojale preduhitriti partizanske snage i zauzeti što veći
dio Dalmacije. Tako su već 9. rujna 1943. zrakoplovima
iz Mostara u Sinj prebačeni dijelovi 7. SS divizije „Prinz
Eugen“6. Na putu za Split, u Brnazama, pripadnici divizije
ubili su 38 osoba, a mladoga franjevca Rafu Kalinića
živoga su bacili u vatru7. Pripadnici iste divizije u Aržanu
su ubili 28 osoba i zapalili crkvu8, u Veliću strijeljali 11,
u Jabuci 16, u Košutama 41, u Turjacima 20, u Vojniću
259 osoba. U Sinju su nešto kasnije za odmazdu strijeljali
također 25 osoba10. Svojim prvim postupcima pokazali
su da neće biti prijateljski raspoloženi prema lokalnom
pučanstvu.
71
TRILJSKI MOST
prostoru Splita i Sinja. Akcija se pripremala u velikoj
tajnosti, tako da su političke strukture u Zagrebu i Splitu
za nju doznale tek po njezinom otpočimanju.
Pokolj u Docu Donjem
Akcija je krenula iz pravca Imotskoga 25. ožujka
1944. Bojne 369. „Vražje divizije“ i 118. lovačke divizije
krenule su prve sa zadatkom stezanja obruča oko
partizana. Glavnim pravcem djelovanja kreće bojna 7. SS
divizije „Prinz Eugen“. Partizani se nalaze na obroncima
Mosora u okolici Doca Donjeg u Poljicima. Vidjevši
brojnu vojsku koja je krenula na njih pobjegli su dijelom
u Mosor, a dijelom preko Cetine prema Trilju. Pružali
su otpor u pokretu toliko da osiguraju što sigurniji
uzmak. Dana 26. ožujka posljednji i najmanji dio bojne
7. SS divizije „Prinz Eugen“ čini strašan pokolj U Docu
Donjem. Pripadnici bojne su na najokrutniji način ubili
zatečeno stanovništvo, uglavnom djecu, žene i starce,
njih 275. Dan poslije, rano ujutro, vojnici su krenuli
prema Trilju i Sinju16.
Tijek akcije u sinjskom kraju
Prije početka njemačke operacije Dinarski partizanski
odred se nalazio dijelom u prostoru Gale, Gljeva i Otoka,
a Deseta dalmatinska brigada bila je raspoređena u
Rudi, Podima, Krivodolu, Ljutu, Rožama i Voštanima.
Njeni dijelovi bili se smješteni i na brdu Jelinak prema
Tijarici. Dio Mosorskoga odreda koji je došao iz Poljica
razmjestio se na području Čačvine i Velića. Ukupna
brojčana veličina partizanskih vojnika je oko 1 50017.
Napuštajući područje Doca Donjeg bojna 118. lovačke
divizije dolazi u prostor Trilja, a bojne 369. i 7. SS divizije
preko Sinja dolaze u prostor Hana. Prva je pristigla bojna
369. „Vražje divizije“ i bez zaustavljanja krenula cestom
prema Livnu. No, već dolaskom na uzvisinu iznad Hana
bojna zaokreće desnim krilom u pravcu Gljeva što je
iznenadilo borce Dinarskoga odreda. Došlo je do borbe
koja je trajala do predvečer. Na partizanskoj strani bilo
je mrtvih, ranjenih i zarobljenih. Plan bojne 369. divizije
bio je dolazak do večeri u Voštane, no zbog partizanskog
16 HDA, fond 227, MVP NDH, kut.3, politički odjel, odsjek za germanske
zemlje – tajni spisi, izvješća Glavnog ravnateljstva za promidžbu i
Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost.
17 Izvješće Treće brigade (10.) od 30. 3. 1944. (Zbornik Dalmacija, knj. 10, str.
1082).
72
otpora došli su do Korita, gdje su i prenoćili. Takav
razvoj događaja doveo je do sasvim drugačijeg rezultata
od planiranog.
U noći, 27./28. ožujka 1944. partizani koji su bili
smješteni u Otoku, Rudi, Podima i dalje prema Kamešnici
napustili su položaje i povukli se prema Voštanima. Dio
Mosorskog odreda s područja Čačvine i Velića prebacio
se na prostor Rude u zaseoke Kamberi i Bitunjci, no i
on se odmah povukao s Desetom brigadom. Partizani
su napustili položaje bez ikakve obavijesti civilnom
stanovništvu. Sa sobom su poveli samo mali broj civila18.
Manje skupine partizana povukle su se pred jutro
čuvajući tako odstupnicu glavnini snaga.
Nastavak akcije u utorak ujutro 28. ožujka
Bojna 118. lovačke divizije krenula je od Trilja na
prostor Velića, Vrpolja, Strizirepa i Tijarice19. Njima su se
priključili i dijelovi 15. domobranske pukovnije iz Sinja.
Njihova je zadaća bila zatvoriti desnu stranu obruča te
spriječiti izvlačenje partizanskih snaga južno od poteza
Trilj – Tijarica. Na prostoru Tijarice i Kamenskog prema
Aržanu nalazio se i dio borbene skupine „Šimić“20.
Bojna 369. „Vražje divizije“ nastavila je kretanje
prema Rožama Na putu bojna je imala manje sukobe s
partizanima koji su pred njima uzmicali. Poslijepodne
bojna je stigla u Voštane, gdje je prenoćila. Zadaća bojne
bila je spriječiti izvlačenje partizana prema sjeveroistoku.
Kako je kasnila, prije njezinog dolaska u Voštane većina
partizanskih snaga prebacila se upravo preko Voštana na
bosansku stranu prema Buškom Blatu.
Bojna 7. SS divizije „Prinz Eugen“ kretala se s prostora
Hana i Gale u tri skupine. Prva je krenula oko 6 sati, a
posljednja i najmanja oko 8 sati. Njihova zadaća bila
je razbijanje partizanske jedinice u pokretu. Na njihov
zahtjev pridodana im je satnija domobrana s postaje Han
da čuva leđa od mogućeg napada partizana21. Prve dvije
18 U izvješću Treće brigade (10.) od 30. 3. 1044. stoji da je s njima preko
Kamešnice prešlo i nešto civilnog stanovništva. (Zbornik Dalmacija, knj.
10, str. 1084.).
19 Brojna su izvješća koja opisuju ovu akciju. Izvješća se uglavnom slažu,
dolazila od partizanskih, njemačkih ili organa NDH. Pogledati HDA, fond
227, MVP NDH, kut.3, politički odjel, odsjek za germanske zemlje – tajni
spisi. Zbornik, sv V., knj. 25, str. 590.
20 General Franjo Šimić izdao je 27. 3. 1944. svojoj borbenoj skupini
zapovijed o zadaćama iste u akciji (HR DAST, fond 262 IHRPD, kut. 97).
21 Ova posada je stavila na raspolaganje Njemcima 60 ljudi i 1 častnika, koje
su upotrebili za svoju zaleđinu. Ovo stoji na kraju izvješća zapovjednika
Posade Han. U izvješću ustaškog logora Sinj od 29. 3.1944. stoji: Toj grupi
bila je pridodieljena jedna domobranska satnija, čiji je zadatak bio, da,
TRILJSKI MOST
skupine imale su manja prepucavanja s partizanima i
napredovale po planu. Dolaskom u Otok i Rudu zarobile
su više muškaraca da im nose opremu i municiju, te
opljačkanu stoku. Posljednja skupina jačine dva voda do
60 vojnika krenula je oko 8 sati iz Hana prema Gali i
dalje prema Otoku. Zapovjednik borbene skupine bio je
bojnik Bernhard Dietsche22.
Pokolj
Prolazeći navedenim područjima, pripadnici bojni
118. lovačke divizije, 369. „Vražje divizije“, prva skupina
bojne 7. SS divizije „Prinz Eugen“ te pripadnici oružanih
snaga NDH ne ubijaju civilno stanovništvo. Ovo je
važno napomenuti jer se često pokolj pripisuje svim
sudionicima akcije. Pripadnici treće skupine bojne
7. SS divizije „Prinz Eugen“, kao i u Docu Donjem,
počinili su stravičan pokolj.
Izvješća o pokolju zapovjednika raznih postrojbi samo
se u detaljima razlikuju, kao i izvješća dužnosnika nižih i
viših razina. Velik broj preživjelih žrtava, svjedoka toga
zločina, dao je izjave o pokolju. Izjave su sačuvane23. Na
temelju spomenutih dokumenata može se opisati slijed
pokolja počinjenog 28. i 29. ožujka 1944. na prostoru od
Gale do Kamenskog24.
U Gali su pripadnici posljednje skupine bojne 7 SS
divizija „Prinz Eugen“ ubili troje civila.
Dolaskom u Otok, u zaselak Milanovići, pripadnici
iste bojne skupili su stanovništvo bez obzira na spol i
godine, odveli u nekoliko kuća, neke strijeljali, a neke
poklali i zapalili. Nakon toga, isto su učinili i po drugim
poznavajući bolje prilike vodi njemačke oružane snage. Međutim, njemačko
zapovjedništvo ostavilo je tu hrvatsku domobransku satniju kao zaštitnicu
iza sebe dok su Niemci pošli napried. Muzej Cetinske krajine – kulturno
povijesna zbirka, sekundarna dokumentacija, (dalje MCK Sinj) kut. 10.
22 Zapovjednik III. bojne 14. puka bio je natporučnik Meckelburg i bojna
se zvala po njemu. U ovoj akciji bojnom je zapovjedao bojnik Dietsche.
(Vidi Otto Kumm, The history of the 7. SS mauntain division „Prinz
Eugen“, Winipeg, Canada 1995., str. 106). Posljednji zapovjednik divizije
Schmidhuber na suđenju u Beogradu potvrdio je da su pripadnici ove
bojne počinili zločin (Zbornik, sv. V, knj. 25, str. 590).
23 HR DAST, fond 36, Okružna komisija za ispitivanje zločina okupatora
i njihovih pomagača srednje dalmacije Split, kut. 28 i 29 sadrže mnoge
izjave i popise iz postradalih sela koje su uradile jugoslavenske vlasti
odmah po završetku rata. Izjave su uglavnom davali predsjednici NOO
a čitav posao je rađen zbog traženja odštete od poražene Njemačke tako
da su mnogi podaci uveličani. Mnoge izjave i vrijedni podaci o žrtvama
nalaze se i u fondu 262 IHRPD istoga arhiva te HDA, fond 227, MVP
NDH i fondu 1209, Zapovjedništva zbornih područja, zborova i divizija
NDH.
24 Podaci o žrtvama uzeti su iz više izvora, prvenstveno iz župnih ureda,
dokumenata nastalih neposredno po počinjenju zločina, spomenika,
knjiga dr.fra Petra Bezine Župljani...i Marinka Perića Sinj i cetinska krajina
u borbi za slobodu.
zaseocima. Sveukupno, ubili su 187 djece, žena i staraca
i zapalili većinu kuća.
Preko brda, pripadnici bojne stigli su u Rudu, u zaseoke
Kamberi, Bitunjci, Rosandići i Crljeni, te poubijali sve
što su zatekli. Nekoliko osoba izbjeglo je sigurnu smrt.
Odatle su se vojnici spustili u Malu Rudu i učinili isto.
Na Medvidovom guvnu strijeljali su 72 osobe, polili
benzinom i zapalili. Ukupno u Rudi su ubili 282 osobe.
Iz Rude su stigli u selo Podi, zaselak Ratkovići i ubili
76 osoba. Tu su otkrili 12 skrivenih stanovnika zaseoka
Kundidi. Sve su ih pobili.
Predvečer vojnici su stigli u selo Krivodol gdje su i
prespavali. Srijeda ujutro, 29. ožujka 1944. bio je koban
dan za većinu stanovnika. Vojnici su 159 osoba sakupili
u nekoliko kuća, ubili i zapalili. Pojedinci su se uspjeli
spasiti.
Nakon Krivodola vojnici svraćaju u zaselak Lagatori,
u kojem ubijaju 22 osobe.
U selu Ljut vojnici se razdvajaju u dvije skupine,
jedna kreće prema Grubišićima, a druga prema Šipićima.
Stanovništvo Šipića i Grubišića snašla je ista sudbina,
većina ih je pobijena, ukupno 136.
Poslije podne vojnici su stigli u Voštane. Isti scenarij,
zatvaranje u kuće, ubijanje i spaljivanje. I ovdje se tek
mali broj osoba spasio. Stradalo je 337 osoba.
Napuštajući selo Voštane vojnici su na putu prema
Kamenskom naišli na skupinu od 54 muškarca,
uglavnom iz Otoka i Rude koje su zarobili pripadnici
prve i druge skupine bojne 7. SS divizije „Prinz Eugen“
i natjerali da im nose opljačkano po selima do granice.
Na povratku kućama muškarci su uhvaćeni i strijeljani
iznad Kamenskog, na Njivicama.
Osim zločina ove skupine dogodio se i zločin u
Rožama, u zaseoku Miljen. 28. ožujka, pripadnici druge
skupine bojne 7. SS divizije prolazili su kroz ovaj zaselak
prema Voštanima. Partizani su zapucali i ranili jednoga
njemačkog časnika. Iz kolone se izdvojila manja skupina,
vratila u zaselak te ubila i zapalila 22 osobe.
Tko su ubijeni?
Kako je već navedeno, počinitelji zločina ubijali
su sve koje su zatekli u selima: djecu, žene, starce. Svi
stradali bili su Hrvati. U pojedinim selima (najviše
Otok i Ruda) ubijen je veliki broj osoba koje su bile u
73
TRILJSKI MOST
rodbinskoj vezi s domobranima, ustašama, legionarima
u njemačkoj vojsci ili onima na radu u Njemačkoj25. S
druge strane, stanovništvo sklono partizanima nije bilo
brojno i dijelom je napustilo postradala sela zajedno s
partizanima26.
Tko su počinitelji pokolja?
Sve navedene pokolje (osim posljednjeg u Rožama)
počinili su, njih manje od 60, pripadnici III. bojne
14. puka 7. SS divizije „Prinz Eugen“. Divizija „Prinz
Eugen“ nastala je 1942. godine. Zapovjednici su joj
časnici iz Njemačke ili Austrije, a vojnici pripadnici
njemačke narodnosne skupine (volksdeutscheri) s
područja NDH, Bačke i Banata, koji su govorili i hrvatski
i srpski jezik, zavisno otkuda su dolazili. Postrojba je bila
u nizu akcija diljem Srbije i NDH, uglavnom na području
Bosne i Hercegovine. Kako je u ovoj akciji sudjelovala
samo jedna bojna podređena izravno zapovjedništvu V
SS brdskog korpusa, zapovjedništvo divizije koje se u
vrijeme pokolja nalazilo na prostoru Sarajeva ne snosi
nikakvu odgovornost za ovaj pokolj27.
Nadalje, važno je reći da niz dokumenata suvremenih
pokolju ukazuje da je u spomenutoj bojni bilo i Srba iz
Banata kao i Četnika s područja Dalmacije.28 Njemačko
- četnička suradnja u Dalmaciji odvijala se intenzivno
usprkos zaključku predstavnika NDH i Hitlera o
protjerivanju Četnika iz NDH kao neprijatelja. Suradnje je
bilo prije, u vrijeme i poslije pokolja. Jedan od njemačkih
načina „sklanjanja“ četnika bio je njihovo uključivanje u
njemačke postrojbe, što je podrazumijevalo oblačenje u
25 Sačuvan je jedan popis od 63 domobrana ili ustaše iz sela Otok i Ruda koji
su izgubili nekoga od bliže rodbine ili im je netko odveden u zarobljeništvo
ili su im zapaljene kuće i uništena i opljačkana imovina (HDA, fond 227,
MVP NDH, kut.3, politički odjel, odsjek za germanske zemlje – tajni spisi
i fond 1209, Zapovjedništvo zbornih područja, zborova i divizija NDH,
15. pješačka divizija, spisi bb).
26 U jednom pismu oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju između ostaloga
stoji: ...Paziti da se u zbijeg ne uvuku ustaške i četničke porodice. (Zbornik
Dalmacija, knj. 10, str. 1082).
27 Svi dostupni dokumenti, partizanski, njemački, ustaški i domobranski
potvrđuju ovaj navod.
28 Njemački vojni predstavnik u NDH general Glase von Horstenau zapisao
je u svojim memoarima: ...Rečeno mi je da među banatskim Nijemcima,
od kojih je divizija službeno sastavljna, svakako ima i mnogo pravoslavaca.
Sigurno su se u diviziju uvukli i srpski četnici kao „pomagači“ (Globus br. 916,
27. 6. 2008., str. 39) Zanimljivi dijelovi navedenih memoara koji govore o
ovom zločinu mogu se pogledati u knjizi Vase Kazimirovića NDH u svetlu
nemačkih dokumenata i dnevnika Glesa fon Horstenaua 1941. – 1944.,
Beograd 1987., str. 208. – 214. U jednom izvješću partizanskog Štaba VIII.
korpusa, od 5. 4. 1944. stoji: U SS bataljonu Princ Eugen nalazilo se dosta
četnika, koji su uz Nijemce počinili pokolj stanovništva gornjih sela (HR
DAST, fond 262 IHRPD, kut. 97).
74
njemačke odore29. Svjedočanstva pojedinih preživjelih
kao i mnogi dokumenti, nedvojbeno potvrđuju da
je u skupini koja je počinila zločin bio određeni broj
četnika.
Odgovorni za zločin
U ovoj akciji počinjen je jedan od najstrašnijih
pokolja u Hrvatskoj tijekom II. svjetskog rata. Prema
dostupnim podacima nitko od počinitelja za njega nije
odgovarao iako je bio pokrenut postupak pred organima
njemačkih oružanih snaga. Glavni krivci za zločin su
njemački zapovjednici na više razina:
- general Lothar Rendulic, zapovjednik II. oklopne
armije30,
- general Arthur Phleps, zapovjednik V SS brdskog
korpusa31,
- general Josef Kübler, zapovjednik 118. lovačke divizije
i zapovjednik akcije32,
- bojnik Bernhard Dietsche, zapovjednik III bojne 14.
puka 7. SS divizije „Prinz Eugen“ i
- neimenovani časnici, dočasnici i vojnici, počinitelji
pokolja.
Sl. 79. Bojnik Bernhard Dietsche, zapovjednik bojne koja je počinila zločin
29 Zbornik, sv. V, knj. 24, str.666 i Zbornik Dalmacija, knj. 10, str. 1414.
30 U sudskom procesu nacističkim vođama u Nürnebergu 1945. suđeno je i
generalu Rendulicu. U optužnici se spominje i ovaj zločin i stavlja njemu
na teret. Osuđen je na 20 godina zatvora, ali mu je presuda izmjenjena i
smanjena na 10 godina.
31 Phleps je ubijen u sukobu s ruskim snagama u Mađarskoj krajem 1944.
32 Kübler je na suđenju u Beogradu osuđen na smrt i ubijen 1947.
TRILJSKI MOST
(Regionalnog operativnog centra) Cetina br. 245/44 od
12. 4. 1944. o raspoloženju stanovništva na postradalom
području navodi se: ...pomalo su ljuti na partizane, jer
su se naglo povukli, i pitaju se zašto nisu partizani ih
branili... Što se tiče ishrane partizana dalje stoji: Već više
od pola godine čitava XX. divizija i dva odreda ishranjuju
se uglavnom iz sela s ovu stranu Cetine, te je narod jako
osiromašio33. Jasno, sve ovo ne umanjuje odgovornost
počinitelja zločina!
Sl. 80 a. General Lothar Rendulic, zapovjednik njemačke 2. oklopne armije
Sl. 81. Zapovjedništvo partizanske 10. dalmatinske brigade: Šijan, Vulin,
Knezović i Bilobrk
Sl. 80 b. General Arthur Phleps, zapovjednik njemačkog V SS brdskog korpusa
Sigurno je da određenu odgovornost snose i
zapovjednici partizanskih postrojbi. Sama činjenica
da su duže vrijeme držali područje stradanja u svojoj
nadležnosti, koristili kuće i ostalu imovinu od lokalnog
stanovništva te se hranili o njihovom trošku, obvezivala
ih je da postupe po temeljnim pravilima ratovanja.
Lokalno stanovništvo nisu štitili iako su mogli očekivati
da će druga strana postupiti prema njemu kao prema
pomagačima partizana. Štoviše, znali su za događanje u
Docu Donjem! U jednom izvješću partizanskog R.O.C.-a
Povodi za pokolj
O samom povodu za pokolj ima najviše nejasnoća.
Arhivska dokumentacija nastala neposredno nakon
pokolja ne daje konačan odgovor. Jedan od povoda za
počinjeni pokolj mogla bi biti osveta za stradanje većeg
broja njemačkih vojnika na cetinskom prostoru prije
samog pokolja34. To se može zaključiti iz odgovora
generala Phlepsa ministru Bulatu.
U razjašnjenju počinjenog pokolja sudjelovala su
dvojica najodgovornijih osoba Trećeg Reicha u NDH.
Opunomoćeni vojni predstavnik general Gleise von
Horstenau zapisao je: Kako je, međutim, došlo do slučaja
u Otoku, to je tajna, mislim na motive. Dodao je da mu je
njegov službenik rekao ...da je masakr djelo folksdojčera,
koji su na taj način hteli da se osvete zato što su svoja
imanja u srednjoj Slavoniji morali da prepuste Hrvatima,
33 MCK Sinj – Kulturno povijesna zbirka, sekundarna dokumentacija, kut. 6.
34 Borbena skupina dobila je zapovijed da ova sela sravni sa zemljom (Otto
Kumm, The history of the 7. SS mauntain division „Prinz Eugen“ Winipeg,
Canada 1995., str. 269). Niz je njemačkih uputa koje obvezuju zapovjednike
da postupaju što brutalnije prema civilima, uključujući i ubijanja djece,
žena i staraca (vidi Zbornik, sv. XII, knj. 1, str. 748 – 823, knj. 2, str. 224 –
940, knj. 3, str. 25 – 478).
75
TRILJSKI MOST
a sami da se presele u Srijem. Njemački veleposlanik
general Siegfried von Kasche rekao je da su žrtve bile žene
i djeca hrvatskih vojnika u njemačkoj i hrvatskoj vojsci,
da se pokolj može objasniti samo bezuvjetnim odbojnim
držanjem njemačkih zapovjedništava prema Hrvatima35.
Ponašanje njemačkih zapovjednika i postrojbi u
Dalmaciji, naročito od ožujka 1944., potvrđuje stav
njemačkog veleposlanika. Ako se ovome doda činjenica
sudjelovanja određenog broja četnika u pokolju, koji su
bili gorljivi neprijatelji Hrvata i koji su do tada na sličan
način počinili niz zločina (1942. sela ispod Mosora te
masakr u Biteliću), motivi postaju puno jasniji.
Postupci vlasti NDH poslije zločina
Svi lokalni organi vlasti i vojna zapovjedništva izvjestili
su svoje nadređene o počinjenim zločinima36. Mješovito
povjerenstvo izišlo je na teren da bi ustanovilo razmjere
stradanja civilnog pučanstva i to samo u selima Otoku i
Rudi. Dalje nisu išli iz sigurnosnih razloga. Ministar Bulat i
prvi čovjek lokalne uprave u Splitu Nardelli poduzeli su niz
aktivnosti kako bi se utvrdili i kaznili počinitelji. Bulat je
napisao prijedlog note njemačkim vlastima u Berlinu te ga
proslijedio u Zagreb. Istovremeno je dao uhititi 70 četnika
s prebivalištem u Splitu37. Nijemci su ultimativno tražili
puštanje tih četnika na slobodu no nakon čvrstoga Bulatova
stava puštena su samo trojica s njemačkim dokumentima.
Nota upućena njemačkim vlastima samo je dijelom
dorađena u Zagrebu i dostavljena diplomatskom
predstavništvu NDH u Berlinu. Predao ju je otpravnik
poslova Tomislav Sambunjak s nekoliko fotografija urađenih
na mjestima zločina. Nota je jako razljutila njemačku
35Kazimirović, NDH... str. 210. U mnogim njemačkim izvješćima primjećuje
se negativan stav spram hrvatskih postrojbi. Tako npr. zapovjednik 264.
njemačke divizije u izvješću o političkoj situaciji u Dalmaciji piše: Među
ustaškim krugovima u rajonu Splita na pr. može se konstatirati povećan
razdor. Prema izvještajima doušnika, ustaše sve više rovare, simpatiziraju
sa komunističkim krugovima, pa čak zauzimaju i pozitivan stav prema
Anglo-amerikancima. Hrvatske vojne jedinice sve više gube ugled među
stanovništvom. Domobrani su, kako na vodećim mjestima, tako i na nižim
službenim nivoima, pod jakim utjecajem partizana... S borbenog gledišta
- četnici su za državu dragocjenija formacija teritorijalne samozaštite...
Prigodom boravka generala Rendulica, zapovjednika II. oklopne armije
u Kninu 29. 3. 1944. u raspravi o političkoj situaciji navode se izvješća o
sporazumima ustaša sa komunistima...te napomena kako razoružavanje
četnika nije izvodljivo... mi još i sada snabdjevamo četnike. (Zbornik
Dalmacija, knj. 10, str. 1338 i 1453).
36Ustaška posada na Hanu, Velika župa Cetina, (HR DAST, fond 262,
IHRPD, kut. 97), Ustaški logor Sinj, XXVII ustaška bojna Sinj, Oružnička
postaja Han, Štab grupe srednjedalmatinskih partizanskih odreda,
Pothvatno zapovjedništvo 15. p.p. (MCK Sinj, kut. 10).
37Popis četnika napravio je partizanski M.O.C. (Mjesni obavještajni centar) u
Splitu te dostavljao izvješća u svezi uhićenja (HR DAST, fond 262, IHRPD,
kut. 97).
76
stranu. Među ostalim tražilo se kažnjavanje zločinaca na
mjestu zločina38. Nikakav pozitivan učinak nije donijela
za hrvatsku stranu, uz to je na zahtjev njemačkog ministra
vanjskih poslova von Ribbentropa Pavelić smijenio svoga
ministra dr. Stijepu Perića, koji je označen kao odgovoran
za sadržaj Note.
Bulat je tražio objašnjenje i kod zapovjenika V SS
korpusa generala Phlepsa. U odgovoru je Phleps stradalo
pučanstvo označio kao komunistički nastrojeno i da u ta
mjesta od prije godinu i pol nije kročila niti hrvatska niti
njemačka vojska i da se ovdje slobodno mogla razvijati crvena
republika. Još je dodao da se ovo stanovništvo – iako hrvatske
nacionalnosti – neprijateljski postavlja prema snagama koje
napreduju, i da aktivno učestvuje u partizanskoj borbi, što
je točno i konstatirano. Naveo je da su ovo uzroci žalosnih
događaja, koji su doveli do ubijanja žena i djece39.
Ministar Bulat je ponovno pisao Phlepsu 22. 4. 1944.
Opisivao mu je detaljno stanje na području gdje se zločin
dogodio, osvrnuo se na prošlost toga kraja, brojčanu
zastupljenost u hrvatskim oružanim snagama i dr. Između
ostaloga piše: Pučanstvo (...) nije nikada bilo raspoloženo
komunistički usprkos okolnostima što su u tim predjelima
dugo haračili partizani ...Upravo protivno čitav je taj kraj dao
izvanredno mnogo ustaša i domobrana i dobrovoljaca u legiji...
Koliko ta zvjerstva mogu da djeluju na aktivne pripadnike
naših oružanih snaga nije potrebno naročito izticati, ali
ću Vam ipak kazati da sam imao prilike razgovarati s dva
ustaška časntika od koji je jedan u tim pokoljima izgubio 6
djece, ženu i majku, a drugi 4 djece te oca i majku40.
Bulat je pisao i njemačkom vojnom predstavniku u
Zagrebu generalu Glase von Horstenau te veleposlaniku
generalu von Kascheu41. Sve u svemu, Nijemci su prešli
preko pokolja ne mareći za zahtjeve hrvatske strane.
Ovaj je pokolj djelovao kao šok za čitavi Sinjski kraj, a
naročito za one čija je rodbina stradala. Bilo je i prijedloga
da se krene za počiniteljima, ali od toga se odustalo zbog
vezanosti za njemačku oružanu silu, ali i zbog straha od
nje42. Jasno da je veliki broj domobrana i ustaša te legionara
bio nezadovoljan daljnjom suradnjom s Nijemcima no ipak
su ostali uz njih do kraja zbog slijepe politike vođa NDH!
38Tekst Note kao i događanja uz nju vezana, pogledati u Hrvatskoj reviji,
Jubilarni zbornik 1951 – 1975, München – Barcelona 1976., str. 197 – 202.
39 HR DAST, fond 262 – IHRPD, kut. 99.
40 HR DAST, fond 262 – IHRPD, kut. 99.
41 Zbornik Dalmacija, knj. 10, str. 1618.
42 Bezina, Župljani.., str. 356.
TRILJSKI MOST
Sve ovo pokazuje kakav je bio položaj NDH u odnosu na
Treći Reich!
plač poklanih dvihiljade seljaka. Dovedeni su zlotvori da
im narod Kamešnice sudi. Milosti nema. Kletva za njima
ide od kuće do kuće. Žene, djeca, sve što je ostalo živo ispod
njihovih noža viče: ’Ubij ga druže.’ Stigla ih je osv Sl. eta.
Jamarima je mjesto u jami46 .
Sl. 82. Preslik izvještaja povjerenstva časnika Podhvatnog zapovjedništva i XXVII.
ustaške bojne u Sinju o stanju u Otoku nakon pokolja. (HR DAST, 262, kut. 97)
Partizani se vraćaju
Tri dana nakon pokolja, u ista sela došli su partizani i
otpočeli s intezivnom mobilizacijom. To što se dogodilo
jedino je njima u vojnom i političkom smislu išlo na
ruku. Započeli su i s pripremama za veće operacije.
Nakon mjesec dana napali su Aržano, ali bez uspjeha, no
za dva mjeseca u ponovnom napadu su ga zauzeli. U toj
akciji ubili su 200 domobrana, a 130 ih zarobili. Radilo
se uglavnom o domobranima iz okolnih sela Dalmacije
i Hercegovine. O ovoj akciji u svome izvješću Štabu XX.
divizije 4. 6. 1944. piše zapovjednik III. brigade43 Ivan
Vulin. U jednom dijelu navodi: ...zarobili 130 od kojih su
naknadno svi likvidirani, sem 4 za koje se ustanovilo da nisu
ustaše i da mogu ostati u redovima NOVJ...44 Zarobljenike
su odveli do sela Podi iznad Graba i pobacali u jamu u
blizini zeseoka Markovići. Iako nisu imali nikakvih
dokaza da su ti domobrani sudjelovali u ubijanju civilnog
pučanstva, prikazali su ih kao počinitelje i okrutno
prema njima postupili.45 Partizansko glasilo Okružnog
NOO Split Glas borbe donosi članak Ubij ga druže gdje
se opisuje akcija na Aržanu, a u zadnjem dijelu iznosi se
jedna vrsta priznanja: 123 bijedne kukavice prolazile su
selima Kamešnice. U njihovim ušima odzvanjao je jauk i
43 Brigada se jedno vrijeme zvala 3. brigada XX divizije pa ponovo 10.
dalmatinska brigada.
44 MCK Sinj, kut. 6. Zanimljivo je da slično izvješće donose u svojoj knjizi
Deseta dalmatinska udarna brigada (Split 1977.) Ivo Ćurin i Luka Knezović,
i sam jedan od zapovjednika brigade. No dio koji govori o likvidaciji 130
zarobljenika izbačen je u cjelosti i zamjenjuju ga tri točkice (str. 125-129).
45 Pogledati Gordana Turić, U temelju kamen, Drugi svjetski rat i poraće,
Zagreb 2000. Autorica po mjestima navodi imena osoba bačenih u jamu.
83. Preslik svjedočenja Petra Bitunjca p. Ante iz Rude o pokolju, Han – Obrovac,
29. 3. 1944. (HDA, MVP NDH, kut. 3)
Sl. 84. Preslik izvještaja o pokolju Regionalnog operativnog centra Cetina,
upućenog štabu VIII. korpusa NOVJ, 2. IV. 1944. (MCK Sinj)
Ni za ovaj zločin nikada nitko nije odgovarao.
10. dalmatinska brigada je 17. 6. 1944. pohvaljena i
proglašena udarnom od strane Glavnog štaba NOV i
PO Hrvatske47. Slavlje je održano u selu Ruda iz kojeg je
prije pokolja dva i pol mjeseca ranije pobjegla.
Tužna priča o odnosu prema ubijenima, ali i prema
preživjelima nastavila se i poslije rata i traje, nažalost, sve
do današnjih dana. O tome drugom prilikom.
46 Glas borbe, glasilo okružnog NOO Split, br. 6 od 4. 6. 1944., str 6.
47 Knezović, Ćurin: Deseta dalmatinska udarna brigada, str. 137.
77
TRILJSKI MOST
Stradali u Drugom
svjetskom ratu u Čaporicama
Mate Akrap
Ime
Br.
78
Prezime i ime
Mjesto i datum rođenja
Oca
Majke
Datum, mjesto, način stradanja
1.
Bašura Grgo
Čaporice, 3. III. 1915.
Jure
Ruža r. Škaro
Čaporice, 23. IX. 1943.
Civil, ubijen od njemačke vojske
2.
Bašura Stipan
Čaporice,19. IV. 1908.
Ante
Marija r. Babić
Split, 3. VI. 1944.
Civil, poginuo pri bombardiranju brodogradilišta
3.
Čović Dujo
Filip
Iva r. Klarić
Aržano, 11. IV. 1944.
Smrt u borbi
4.
Čović Jakov
Čaporice, 22. IX. 1919.
Šimun
Ana r. Nevoljić
Grubišno Polje, 29. IV. 1945.
Ubijen od partizana
5.
Čović Karlo
Čaporice, 9. II. 1923.
Šimun
Iva r. Roguljić
Preslatinci kod Đakova, 15. X. 1944.
Ubijen od partizana
6.
Čović Zvonko
Čaporice, 20. III. 1920.
Šimun
Iva r. Roguljić
15. V. 1945.
Ubijen od partizana
7.
Čović-Pavišić Grgo
Čaporice, 1920.
Ante
Jela r. Svalina
Slavonija
Partizan, ubijen u borbi
8.
Čović-Pavišić Marko
Čaporice, 1910.
Jozo
(?)
Voštane 1944.
Civil, ubijen od partizana
9.
Franić Stipan
Čaporice, 5. IV. 1927.
Dujo
Pava r. Gojun
Široki Brijeg, 12. II. 1945.
Partizan, prisilno mobiliziran
10.
Guvo Ante
Čaporice, 2. I. 1919.
Martin
Luca r. Svalina
Gardun, 29. VI. 1944.
Domobran, ubijen od partizana
11.
Guvo Dujo
Čaporice, 7. II. 1915.
Jure
Anđa r. Čović
Njemačka, 13. III. 1945.
Ustaša, ubijen pri bombardiranju
12.
Guvo Ivan
Čaporice, 1912.
Jure
Anđa r. Čović
30. V. 1945.
Ustaša, ubijen od partizana
13.
Guvo Jakov
Čaporice, 1919.
Jure
Anđa r. Čović
16. V. 1945. Križni put
Ustaša, ubijen od partizana
14.
Guvo Mate
Čaporice, 20. IX. 1915.
Šimun
Ruža r. Žaper
Trilj, 26. VII. 1943.
Ubojstvo od talijanske vojske. Po nekima umro prirodnom smrću
15.
Guvo Miho
Čaporice, 1. X. 1901.
Šimun
Ruža r. Žaper
Slavonska Požega, 20. V.1943.
Smrt u borbi protiv četnika (?)
16.
Pavela Ivan
Čaporice, 2. VII. 1907.
Ivan
Iva r. Guvo
16. V. 1946.(?)
Domobran, stradao od partizana
17.
Pavela Ivan
Čaporice, 7. V. 1884.
Grgo
Matija r. Žuljević
Čaporice, 23. IX. 1943.
Civil, ubijen od njemačke vojske
18.
Pavela Jakov
Čaporice, 1920.
Stipan
Mara r. Lišnjić
Kod Gospića 1942.
Domobran, ubijen od partizana
19.
Pavela Mijo
Čaporice, 1920.
Luka
Marija r. Sarač
Ravna Gora, Papuk, 1. VII. 1944.
Domobran, ubijen u borbi
20.
Pavela Marko
Čaporice, 7. VII. 1907.
Mate
Ana r. Bajić
Slavonija, 16. XI. 1944.
Partizan (?), ubijen u borbi
21.
Pavela Martin
Čaporice, 16. IX. 1886.
Stipan
Marija r. Mudnić
Čaporice,12. III. 1942.
Ubijen od talijanske vojske
22.
Pavela Mate
Čaporice, 1906.
Marko
(?)
Podi – Grab, 1944.
Civil, ubijen od partizana
23.
Pešo Jakov
Čaporice, 25. VIII. 1918.
Martin
Iva r. Klarić
Asanj Obreš – Zemun, 29. XI. 1943.
Domobran, ubijen u borbi (?)
24.
Pešo Milko
Čaporice, 1914.
(?)
(?)
Okolica Trsta, 6. V. 1945.
Domobran, ubijen u borbi
25.
Roguljić Ivan
Čaporice, 2. IX. 1920.
Jure
Iva r. Čović
Split, 16. V. 1944.
Domobran, samoranjavanje bombom
26.
Roguljić Jure
Čaporice, 25. VIII. 1918.
Martin
Iva r. Klarić
Čaporice, 2. IX. 1944.
Civil, usmrćen iz pravca Garduna dok je obrađivao vinograd
27.
Svalina Bože
Čaporice, 1920.
Ivan
Iva r. Lulić
Knin, 21. XI. 1944.
Domobran, ubijen od partizana
28.
Svalina Jakov
Čaporice, 23. X. 1924.
Mate
Mara r. Kavain
Čaporice, 23. IX. 1943.
Civil, ubijen od njemačkih vojnika dok je čuvao ovce
29.
Svalina Jozo
Čaporice, 22. V. 1932.
Jure
Ana r. Braović
Čaporice, 14. I. 1944.
Civil. Neoprezno rukovanje bombom
30.
Svalina Jure
Čaporice, 23. IV. 1902.
Grgo
Anđa r. Čović
Podi – Grab, 25. V. 1943.
Civil, ubijen od partizana
31.
Svalina Luka
Čaporice, 21. XII. 1882.
Grgo
Mara r. Nevoljić
Čaporice, 23. V. 1943.
Civil, ubijen od partizana
32.
Svalina Mate
Čaporice, 1915 (?).
Marko
Pera r. Projić
Podi – Grab, 25. V. 1943.
Civil, ubijen od partizana
33.
Svalina Nikola
Čaporice, 20. III. 1908.
Mate
Mara r. Kavain
Pločica – Knin, 23. XI. 1944.
Domobran, mobliziran od partizana i stradao u borbi
34.
Svalina Silvestar
Čaporice, 1912.
Grgo
Mara r. Nevoljić
1944. (?)
Domobran, ubijen od partizana
35.
Živaljić Dujo
Čaporice, 22. V. 1923.
Ante
Manda r. Sikavica
Gračac, 1. IV. 1945.
Domobran, uhićen i priključen partizanima. Ubijen u borbi
Čaporice, 27. IV. 1915.
TRILJSKI MOST
36.
Živaljić Dušan
Čaporice, 1924.
Bože
Pera r. Pavela
Ogorje ili Ruda, 1943. ili 1944.
Ustaša, ubijen od partizana i bačen u jamu
37.
Živaljić Mate
Čaporice, 5. I. 1915.
Jozo
Luca r. Gabričević
Bosanska Krupa, 26. VI. 1942.
Ustaša, prelazio preko rijeke za vrijeme borbe i utopio se
38.
Živaljić Nikola-Marin
Čaporice, 6. XII. 1908.
Mate
Kata r. Nevoljić
Mravinci, 15. I. 1943.
Civil, ubijen od talijanske vojske
39.
Živaljić Stjepan
Čaporice, 1920 (?).
Jozo
Luca r. Gabričević
Žumberak, svibanj (?) 1945. (?)
Ustaša, ubijen od partizana
40.
Žuljević Mirko
Čaporice, 1917.
Marko
Mara r. Pezelj
1945.
Redarstvenik, ubijen od partizana
Kršteni u župi
Trilj od 1926. do 1930. godine
Viktor Dukić, Miljenko Marić
Od krštenja obavljenih u župi Trilj u razdoblju 1926.
- 1930. nedostaju svi upisi za 1930. godinu, dok se za
prosinac 1929. sačuvao samo jedan upis. Sveukupno,
Prezime i ime
krštenika
sačuvano je 280 upisa krštenika, kako slijedi: 1926. (64),
1927. (70), 1928. (82), 1929. (64).
Što se tiče krstitelja djece zabilježeni su sljedeći podatci.
Petero je mrtvorođene djece. Za jedno dijete ime krstitelja
je nečitko, dvoje djece kršteno je u životnoj opasnosti bez
svećenika, troje djece krstio je don Nikola Žiška, sedmero
don Mate Simunić i sedmero don Ante Bakotić. Svu ostalu
djecu krstio je triljski župnik don Josip Batošić.
Knjiga
krštenih
Datum
rođenja
Datum
krštenja
Apica
Vinko Martin
35
26. 04. 1928.
27. 04. 1928.
Mate i Iva
r. Samardžić
Grab,
03. 03. 1924.
Ante Klapež
Don Josip
Batošić
Umro, 30. 12. 1930.
Apica Marija
2
02. 01. 1929.
05. 01. 1929.
Mate i Ana
r. Prcela
Trilj,
29. 09. 1919.
Iva Prcela ž. Stipe
Don Josip
Batošić
Vjenčana, 21. 04. 1956.
za Sablić Petra
Apica Martin
14
12. 02. 1927.
12. 02. 1927.
Mate i Iva
r. Samardžić
Grab,
03. 03. 1924.
Bacelj Luca
(23)
08. 04. 1927.
10. 04. 1927.
Mate i Ana
r. Lipotić
Trilj,
15. 01. 1912.
Ana Šipić
ž. Andrije
Don Josip
Batošić
Bacelj Mate
47
27. 09. 1929.
30. 09. 1929.
Mate i Ana r.
Lipotić
Trilj,
15. 01. 1912.
Andrija Šipić
Don Josip
Batošić
Bacelj Pavao Nediljko
31
14. 07. 1929.
16. 07. 1929.
Stipan i mara
r. Lipotić Piroga
Trilj,
25. 10. 1928.
Stipe Šipić
Don Josip
Batošić
Bakić
Nediljka Mara
61
26. 08. 1928.
01. 09. 1928.
Šimun i Marija
r. Mateljan
Trilj,
25. 11. 1908.
Marija Žuro
Lukina
Don Josip
Batošić
Bakić Ana
59
24. 11. 1926.
26. 11. 1926.
Marko i Luca
r. Odrljin
Trilj,
20. 09. 1924.
Anđa Prcela
ž. Martina
Don Josip
Batošić
Bakić Ana
8
02. 02. 1927.
04. 02. 1927.
Božo i Iva
r. Gusić
Grab,
21. 11. 1913.
Marija Trunko
Don Josip
Batošić
Bakić Anđa
34
12. 05. 1927.
13. 05. 1927.
Šimun i Marta
r. Mateljan
Trilj,
25. 11. 1908.
Bakić Ante
9
07. 02. 1929.
10. 02. 1929.
Petar i Luca r.
Dukić
Trilj,
29. 09. 1925.
Bakić Ivan
24
07. 04. 1927.
10. 04. 1927.
Mate i Iva
r. Bajić
Bakić Ivan
62
31. 08. 1928.
04. 09. 1928.
Bakić Jure
25
14. 04. 1927.
Bakić Pera Anka
35
Bešlić Anđa
Roditelji
Vjenčanje roditelja
Kumovi
Krstitelj
Opaska
Dijete kršteno i umrlo
nakon rođenja
Marta Žuro Lukina
Umro, 14. 02. 1955.
Don Josip
Batošić
Umrla, 19. 02. 1943.
Dukić Marko Nikolin
Don Josip
Batošić
Umro, 17. 02. 1929.
Vojnić,
29. 09. 1920.
Martin Bajić
p. Mate
Don Josip
Batošić
Vjenčan, 18. 11. 1949.
sa Žolo Katom
Božo i Iva
r. Gusić
Grab,
21. 11. 1913.
Petar Trunko
Don Josip
Batošić
Vjenčan, 16. 02. 1952.
s Karolinom Elbel
17. 04. 1927.
Martin i Marta
r. Živaljić
Vojnić,
17. (?). 1903.
Andrija Tijardović
Don Josip
Batošić
13. 08. 1926.
18. 08. 1926.
Petar i
Luca r. Dukić
Trilj,
29. 09. 1925.
Ruža Bakić
ž. Mate
Don Mate
Simunić
5
15. 01. 1928.
18. 01. 1928.
Božo i Iva
r. Cvitanović
Trilj,
09. 02. 1920.
Ana Šipić ž. Ante
Don Josip
Batošić
Bešlić Stanislav
38
16. 05. 1927.
30. 05. 1927.
Miško i Mara
r. Ratković
Grab,
08. 11. 1909.
Petar Krstić
Don Josip
Batošić
Bradarić Šljujo Jozo
13
06. 03. 1929.
18. 03. 1929.
Ante i Ana
r. Budić Leto
Trilj,
24. 11. 1924.
Grubišić-Čabo
Pavao
Don Josip
Batošić
Bradarić Šljujo Luka
22
01. 01. 1929.
21. 04. 1929.
Paško i Marija
r. Tecilalić
Split,
24. 04. 1920.
Dr. Ivan Gordulić
Don Josip
Batošić
Umro, 17. 12. 1932.
Budić Leto
Božo
64
22. 12. 1926.
29. 12. 1926.
(Jerko) i Pera
r. Marasović
Trilj,
23. 02. 1914.
Petar Budić Matin
Don Josip
Batošić
Umro, 18. 01. 1955.
Budić Leto
Mate
26
25. 03. 1928.
30. 03. 1928.
(Oštećeno), i Anđa
r. Žeko
Trilj,
22. 09. 1927.
Dujo Roguljić p. Mate
Don Josip
Batošić
Vjenčan, 05. 02. 1956. s
Marasović Lucom
79
TRILJSKI MOST
Prezime i ime
krštenika
Knjiga
krštenih
Datum
rođenja
Čalo
Stipan Božo
57
19. 10. 1927.
Čalo Iva
21
Čalo Mate
5
Datum
krštenja
Roditelji
Vjenčanje roditelja
Kumovi
Krstitelj
21. 10. 1927.
Ilija i Iva
r. Projić
Trilj,
29. 09. 1926.
Nikola Delonga
p. Joze
Don Josip
Batošić
13. 03. 1927.
16. 03. 1927.
Andrija i Ana
r. Klapež
Trilj,
21. 01. 1925.
Luca Projić
ž. Petra
Don Josip
Batošić
09. 01. 1929.
10. 01. 1929.
Andrija i Ana r.
Klapež
Trilj,
28. 01. 1925.
Stipe Projić Petrov
Don Josip
Batošić
Dicmo,
29. 01. 1919.
Jure Žuro p. Ivana
Don Josip
Batošić
Opaska
(Umro, (?). 03. 1929.)
Umro, 14. 01. 1929.
Dadić Jozo
25
21. 03. 1928.
23. 03. 1928.
(Oštećeno), i Luca
r. Despotović
Dadić Ljubica
52
01. 10. 1927.
03. 10. 1927.
Andrija i Pavica
r. Blajić
Trilj,
06. 02. 1924.
Milica Galić Jozina
Don Josip
Batošić
Dadić Vlade Bernardin
37
19. 08. 1926.
20. 08. 1926.
Mate i Luca r.
Despotović
Vojnić,
29. 01. 1919.
Jure Žuro
p. Ivana
Don Mate
Simunić
Delić Martin
6
11. 01. 1929.
11. 01. 1929.
Ante i Lucija r.
Dukić
Trij,
23. 11. 1921.
Jure Pupić Stipanov
Don Josip
Batošić
Delić Stipan
54
27. 10. 1926.
28. 10. 1926.
Ante i Luca Paška
r. Dukić
Trilj,
23. 11. 1921.
Jure Pupić Stipin
Don Josip
Batošić
Delonga
Iva Ana
35a
16. 05. 1927.
18. 05. 1927.
Jure i Pera
r. Dukić
Trilj,
28. 09. 1924.
Iva Delonga
ž. Blaža
Don Josip
Batošić
Delonga
Božo Martin
20
09. 03. 1928.
13. 03. 1928.
Božo i Jaka
r. Varenina
Grab,
27. 09. 1919.
Ante Prcela
Don Josip
Batošić
Delonga
Ana Marija
28
31. 05. 1929.
04. 06. 1929.
Blaž i Iva
r. Odrljin
Trilj,
29. 09. 1926.
Luca Žuro
Don Josip
Batošić
Delonga Anđelko
6
19. 01. 1928.
24. 01. 1928.
Mate i Mara
r. Bacelj
Trilj,
29. 09. 1920.
Marko Župa
Don Josip
Batošić
Delonga Ćiril
11
06. 02. 1926.
09. 02. 1926.
Stjepan i
Kata r. Jozić
Trilj,
27. 11. 1918.
Pavao Dukić
Markov
Don Josip
Batošić
Delonga Frano
9
30. 01. 1928.
02. 02. 1928.
Grgo i Ana
r. Marić
Trilj,
29. 11. 1912.
Nikola Krnjača Matin
Don Josip
Batošić
Delonga Iva
37
06. 08. 1929.
09. 08. 1929.
Luka i Anđa
r. Mateljan
Trilj,
29. 09. 1927.
Pera Videka
Don Josip
Batošić
Delonga Ivan
1
16. 01. 1926.
18. 01. 1926.
Dujo i
Jaka r. Varenina
Grab,
22. 09. 1919.
Ante Prcela
Don Josip
Batošić
Delonga Ivan
4
(?). 01. 1926.
27. 01. 1926.
Mate i
Mara r. Bacelj
Trilj,
29. 09. 1920.
Marko Župa
p. Mate
Don Josip
Batošić
Delonga Marko
34
19. 04. 1928.
25. 04. 1928.
Stjepan i Kata
r. Jozić
Trilj,
27. 11. 1918.
Pavao Dukić
Don Josip
Batošić
Delonga Stipan
69
26. 12. 1927.
27. 12. 1927.
Blaž i Iva
r. Odrljin
Trilj,
29. 09. 1927.
Nikla Žuro
Don Josip
Batošić
Dodig
Mate Ćiril
44
20. 05. 1928.
28. 05. 1928.
Ante i Mara
r. Mastelić
Trilj,
26. 11. 1919.
Jozo Stuparić
p. Tome, Sinj
Don Josip
Batošić
Dodig Blaž
10
02. 02. 1928.
02. 02. 1928.
Miško i Luca
r. Jurela
Sinj,
22. 01. 1919.
Martin Sablić
Don Josip
Batošić
Dodig Dušan Miljenko
9
03. 02. 1926.
06. 02. 1926.
Miško i
Luca r. Jurela
Sinj,
22. 01. 1919.
Martin Tokić
p. Stipe
Don Josip
Batošić
Dodig Ivan
63
15. 08. 1928.
Luka i Iva
r. Žuljević
Trilj,
06. 02. 1911.
Dodig Lenka Katica
23
30. 04. 1929.
02. 05. 1929.
Miško i Luca
r. Jurela
Sinj,
22. 01. 1919.
Iva Latinac
Don Josip
Batošić
Dodig Luca Milenka
45
23. 09. 1926.
24. 09. 1926.
Luka i
Iva r. Žuljević
Trilj,
06. 02. 1911.
Jaka Mateljan
Lukina
Don Josip
Batošić
Dodig Marija
11
02. 02. 1928.
02. 02. 1928.
Miško i Luca
r. Jurela
Sinj,
22. 01. 1919.
Anđa Dodig
Don Josip
Batošić
Dodig Mate
8
01. 02. 1926.
02. 02. 1926.
Jozo i
Anđa r. Jurčević
Vojnić,
14. 10. 1925.
Stipan Dodig
p. Andrije
Don Josip
Batošić
Dodig Milka
51
04. 09. 1927.
05. 09. 1927.
Jozo i Kata
Elizabeta
r. Odrljin
Trilj,
28. 09. 1920.
Mara Dukić ž. Jure
Don Josip
Batošić
Dodig Nevenka Ana
12
12. 02. 1926.
13. 02. 1926.
Jozo i
Kata Elizabeta
r. Odrljin
Trilj,
24. 04. 1920.
Ana Dodig
ž.Bože
Don Josip
Batošić
Dodig Pavica
26
18. 05. 1929.
19. 05. 1929.
Jozo i Kata
Elizabeta
r. Odrljin
Trilj,
28. 04. 1920.
Mara Dukić
Don Josip
Batošić
Umrla, 29. 12. 1930.
Dodig Ruža
14
17. 02. 1928.
19. 02. 1928.
Nikola i Anđa
r. Radman
Grab,
03. 05. 1926.
Mara Sarić Petrova
Don Josip
Batošić
Vjenčana, 23. 09. 1953. za
Žuro Nediljka Antu
Dukić
Ante Jozo
47
02. 06. 1928.
04. 06. 1928.
Martin i Mara r.
Odrljin
Trilj,
15. 02. 1926.
Ante Dukić
Nikolin
Don Josip
Batošić
Dukić Ana
24
26. 04. 1926.
28. 04. 1926.
Martin i
Mara r. Odrljin
Trilj,
15. 02. 1926.
Mara Dukić Nikolina
Don Josip
Batošić
Dukić Ana
49
03. 10. 1926.
06. 10. 1926.
Ante i Iva
r. Odrljin
Trilj,
23. 11. 1925.
Anđa Mastelić
ž. Jakova
Don Josip
Batošić
Dukić Ana
11
12. 03. 1929.
17. 03. 1929.
Jure i Mara
r. Žolo
Trilj,
26. 11. 1919.
Luca Bakić
Don Josip
Batošić
Trilj,
16. 11. 1925.
Mara Bakić Jozina
Don Josip
Batošić
Dukić Anđa
63
17. 12. 1926.
18. 12. 1926.
Martin i Ana
r. Odrljin
Dukić Anka Nediljka
38
21. 08. 1926.
23. 08. 1926.
Jakov i Anka r.
Perković
Grab,
16. 11. 1925.
Anka Mateljan
ž. Frane
Don Mate
Simunić
Dukić Ante
33
08. 05. 1927.
08. 05. 1927.
Grgo i Iva
r. Delić
Trilj,
29. 09. 1920.
Martin Odrljin
Don Josip
Batošić
80
Vjenčana, 17. 11. 1955.
za Župa Nedjeljka
Umro, 09. 01. 1928.
Umrla, 27. 04. 1935.
TRILJSKI MOST
Prezime i ime
krštenika
Knjiga
krštenih
Datum
rođenja
Datum
krštenja
Dukić Ćiril
10
(?). 02. 1926.
07. 02. 1926.
Pavao i
Ana r. Dodig
Trilj,
14. 09. 1907.
Stipan Dodig
p. Luke
Don Josip
Batošić
Dukić Frano
48
30. 09. 1929.
30. 09. 1929.
Jakov i Anka r.
Perković
Grab,
16. 11. 1925.
Frano Mateljan
Don Josip
Batošić
Dukić Iva
(47)
22. 07. 1927.
23. 07. 1927.
Ante i Luca
r. Odrljin
Trilj,
29. 09. 1926.
Mara Odrljin ž. Petra
Don Josip
Batošić
Dukić Iva
66
04. 12. 1927.
05. 12. 1927.
Martin i Iva
r. Odrljin
Trilj,
16. 11. 1925.
Mara Odrljin ž. Frane
Don Josip
Batošić
Dukić Iva
45
11. 06. 1928.
14. 06. 1928.
Marko i Šima
r. Mateljan
Trilj,
06. 12. 1921.
Iva Dukić
ž. Grge
Don Josip
Batošić
Vjenčana, 05.02.1958. za
Prcela Josipa
Dukić Iva
54
01. 11. 1929.
02. 11. 1929.
Jozo i Marta r.
Odrljin
Trilj,
05. 02. 1919.
Ana Žuljević
Don Josip
Batošić
Vjenčana, 27. 11. 1951. za
Dukić Franu
Dukić Ivan
3
25. 01. 1926.
26. 01. 1926.
Martin i
Ana r. Odrljin
Trilj,
16. 11. 1925.
Frano Odrljin
p. Blaža
Don Josip
Batošić
Dukić Ivan
72
23. 10. 1928.
28. 10. 1928.
Ivan i Anđa
r. Dukić
Trilj,
23. 11. 1921.
Luka Mastelić
Don Josip
Batošić
Dukić Jakov
56
05. 11. 1926.
06. 11. 1926.
Ivan i Anđa
r. Delić
Trilj,
23. 11. 1921.
Luka Mastelić
p. Petra
Don Josip
Batošić
Dukić Mara
29
21. 04. 1927.
22. 04. 1927.
Jure i Mara
r. Žolo
Trilj,
26. 11. 1919.
Marta Odrljin
ž. Mate
Don Josip
Batošić
Dukić Mara
71
19. 10. 1928.
20. 10. 1928.
Ante i Iva
r. Odrljin
Tilj,
23. 11. 1925.
Anđa Mastelić Jakova
Don Josip
Batošić
Dukić Mara
53
01. 11. 1929.
02. 11. 1929.
Roditelji
Jozo i Marta r. Odrljin
Vjenčanje roditelja
Trilj,
05. 02. 1919.
Kumovi
Ana Žuljević
Krstitelj
Opaska
Vjenčan, 27. 11. 1954. s
Guvo Anom
Don Josip
Batošić
Dukić Martin
36
03. 08. 1929.
04. 08. 1929.
Dujo i Anđa
r. Šipić
Košute,
23. 11. 1920.
Stjepan Dukić
Don Josip
Batošić
Vjenčan, 30. 01. 1952.
sa Anom Labrović
Dukić Martin Davor
10
24. 02. 1929.
25. 02. 1929.
Ante i Luca r.
Odrljin
Trilj,
29. 09. 1926.
Petar Odrljin p. Grge
Don Josip
Batošić
Dukić Nikola
17
25. 02. 1928.
28. 02. 1928.
Pavao i Ana
r. Dodig
Trilj,
14. 07. 1909.
Stipan Delonga
Don Josip
Batošić
Dukić Pavica
21
14. 04. 1929.
15. 04. 1925.
Martin i Ana
r. Odrljin
Trilj,
16. 11. 1925.
Paška Dukić
Don Josip
Batošić
Dukić Petar
22
29. 03. 1926.
31. 03. 1926.
Petar i
Kata r. Odrljin
Trilj,
05. 02. 1919.
Grgo Žuljević
Don Josip
Batošić
Dukić Petar
62
15. 12. 1926.
17. 12. 1926.
Marko i Šima
r. Mateljan
Trilj,
06. 02. 1921.
Grgo Dukić Markov
Don Josip
Batošić
Dukić Stipan
19
07. 03. 1927.
08. 03. 1927.
Dujo i Anđa
r. Šipić
Trilj,
23. 11. 1910.
Stipan Dukić
p. Martina
Don Josip
Batošić
Duvnjak
Bosiljka Marija
54
27. 09. 1927.
09. 10. 1927.
Marko i Slavka r.
Gojun
Ugljane,
22. 11. 1926.
Pera Matovac ž.
Martina
Don Josip
Batošić
Duvnjak Pera Rajka
30
26. 06. 1929.
04. 07. 1929.
Marko i Slava
r. Gojun
Ugljine,
22. 11. 1926.
Marica Bradarić Šljujo
Don Josip
Batošić
Galić Ante Jeronim
29
12. 06. 1929.
16. 06. 1929.
Marko i Iva
r. Dadić
Trilj,
16. 02. 1920.
Petar Sarić
Don Josip
Batošić
Galić Božo
57
27. 10. 1929.
09. 11. 1929.
Jakov i Eva r.
Vugdelija
Otok,
15. 10. 1918.
Stipan Živaljić
Don Josip
Batošić
Galić Mara
41
18. 06. 1927.
26. 06. 1927.
Jakov i Eva
r. Vugdelija
Otok,
(?). (?). 1918.
Ana Vugdelija iz Otoka
Don Josip
Batošić
Genda Desanka
Božanka
17
26. 02. 1927.
20. 03. 1927.
Josip i Luca
r. Macanović
Dugopolje,
09. 01. 1922.
Ivka Pastuović iz Splita
Don Josip
Batošić
Grubišić
Vinka Slavenka
28
16. 04. 1927.
21. 04. 1927.
Stipe i Marta
r. Klapež
Trilj,
(?). (?). 1913.
Pera Prcela
Don Josip
Batošić
Grubišić
Marko Nediljko
27
31. 03. 1928.
01. 04. 1928.
Stipe i Marta
r. Klapež
Trilj,
15. 01. 1913.
Martin Klapež
Don Josip
Batošić
Grubišić Iva
(64)
01. 12. 1929.
03. 12. 1929.
Ivan i Pera r.
Žuljević
nema podataka
nema podataka
Don Josip
Batošić
nema podataka
Gurdulić
Živko Jure
50
12. 08. 1927.
16. 08. 1927.
Ivan i Ana Zdenka
r. Micky
Prag,
12. 02. 1924.
Dr Josip Fabić
Don Josip
Batošić
Otac liječnik rimokatolik
Ivišić
Marija Pavica
44
12. 07. 1927.
14. 07. 1927.
Lovro i Mara
r. Džeko
Trilj,
06. 09. 1926.
Mara Klapež ž. Jakova
Don Josip
Batošić
Ivišić Ana
2
16. 01. 1926.
18. 01. 1926.
Ivan i
Pera r. Barišić
Vojnić,
26. 02. (1929.)
Mara Dukić
ž. Šimuna
Don Josip
Batošić
Ivišić Jakov
5
27. 01. 1926.
30. 01. 1926.
Ante i
Ana r. Sikirica
Trilj,
26. 04. 1920.
Andrija Delonga
Miškov
Don Josip
Batošić
Ivišić Luca
59
18. 11. 1929.
20. 11. 1929.
Ivan i Pera r. Barišić
nema podataka
nema podataka
Don Josip
Batošić
Ivišić Marija
43
18. 09. 1926.
19. 09. 1926.
Stipan i
Pera r. Lagator
Grab,
31. 10. 1923.
Anđa Trunko
Don Josip
Batošić
Ivišić Marija
(13)
16. 02. 1928.
17. 02. 1928.
Ante i Ana
r. Sikirica
Trilj,
26. 04. 1920.
Doma Delonga
Andrijina
Don Josip
Batošić
Vjenčana, 27. 09. 1950. za
Kažimir Antu
Ivišić Martin
38
30. 04. 1928.
01. 05. 1928.
Stipan i Pera
r. Lagator
Grab,
30. 10. 1923.
Petar Trunko
Don Josip
Batošić
Vjenčan, 19. 11. 1952. s
Klapež Ank-om p. Jure
Vjenčana, 09. 08. 1943.
za Klarić Antu
Vjenčan, 07. 08. 1954. s
(Jerić) Marijom iz Biograda
Umrla, 14. 07. 1927.
nema podataka
81
TRILJSKI MOST
Prezime i ime
krštenika
Knjiga
krštenih
Datum
rođenja
Datum
krštenja
Ivišić Nevenka
2
01. 01. 1928.
04. 01. 1928.
Božo i Milka
r. Rančić
Vojnić,
07. 02. 1923.
Đula Prcela
Don Josip
Batošić
Ivišić Stipan
23
20. 03. 1928.
23. 03. 1928.
(Nečitko), i
Pera r. Bajić
Vojnić,
(?). (?). 1922.
Jakov Dukić
Don Josip
Batošić
Ivišić Tomica
(1)
01. 01. 1928.
03. 01. 1928.
Ivan i Pera
r. Barišić
Vojnić,
(?). ( ?). 1919.
Mara Dukić ž. Šimuna
Don Josip
Batošić
Jozić
Ljubica Mara
3
21. 01. 1927.
22. 01. 1927.
Ivan i Iva
r. Delonga
Trilj,
18. 11. 1918.
Šima Žuro
p. Ivana
Don Josip
Batošić
Jozić Dujo
30
28. 04. 1927.
29. 04. 1927.
Mate i Šima
r. Vrljić
Čaporice,
21. 11. 1910.
Božo Delonga Miškov
Don Josip
Batošić
Jozić Luka
56
16. 07. 1928.
21. 07. 1928.
Ivan i Iva
r. Delonga
Trilj,
18. 11. 1918.
Petar Projić
Don Josip
Batošić
Jozić Milica
15
13. 02. 1928.
22. 02. 1928.
Stipan Ljubimir i
Ana r. Dinarina
Sinj,
01. 02. 1926.
Ana Župa ž. Ivana
Don Josip
Batošić
Jozić Nediljko Augustin
39
04. 08. 1929.
11. 08. 1929.
Stipan i Ana r.
Dinarina
Trilj,
01. 02. 1926.
općinski činovnik
Don Josip
Batošić
Jozić Nikola
60
04. 12. 1926.
05. 12. 1926.
(Stipe) i Ana
r. Dinarina
Sinj,
01. 02. 1926.
Ivan Župa
Don Josip
Batošić
Jurić
Nediljko Frano
8
29. 01. 1928.
05. 02. 1928.
Jozo i Anđa
r. Jenjić
Sinj,
(29. 11. 1920.)
Stipan Delonga
Don Josip
Batošić
Vjenčan, 15. 08. 1950. s
Vuković Zoricom
Kavajin
Dora Zora
(60)
05. 10. 1929.
24. 11. 1929.
Ante i Marija r.
Makovac
nema podataka
nema podataka
Don Josip
Batošić
nema podataka
Kažimir
Mirko Ivan
52
21. 06. 1928.
23. 06. 1928.
Frano i Mara
r. Bajić
Trilj,
13. 11. 1921.
Ante Dukić
p. Mate
nema
upisa
Vjenčan, 08. 09. 1951. sa
Škarlić Stankom iz Rijeke
Kažimir Ana
(24)
oštećeno
23. 03. 1928.
Martin i Ana
r. Perić
Turjaci,
28. 09. 1919.
Iva Dukić Petrova
Don Josip
Batošić
Klapež Ana
(59)
24. 10. 1927.
25. 10. 1927.
Pavao i Iva
r. Šušnjara
Trilj,
(?). 09. 1926.
Pera Pavić ž. Joze
Don Josip
Batošić
Klapež Anka
49
10. 08. 1927.
14. 08. 1927.
Jozo i Mara
r. Mateljan
Trilj,
27. 09. 1922.
Iva Prcela ž. Jakova
Don Josip
Batošić
Vjenčana, 19. 11. 1952. za
Ivišić Martina
Klapež Mate
3
03. 01. 1929.
07. 01. 1929.
Martin i Pera r.
Latinac
Trilj,
25. 11. 1908.
Ante Prcela p. Nikole
Don Josip
Batošić
Vjenčan, 18. 11. 1954. s
Šipić Marijom
Klapež Pera
43
22. 05. 1928.
24. 05. 1928.
Jakov i Mara
r. Grubišić
Trilj,
30. 09. 1911.
Anđa Lipotić
Jakovljeva
Don Josip
Batošić
Vjenčana, 23. 11. 1953. za
Ivišić Stipu Antina
Klapež Pera Karmela
33
10. 07. 1926.
14. 07. 1926.
Martin i
Pera r. Latinac
Trilj,
25. 11. 1908.
Anđa Prcela
Don Josip
Batošić
Vjenčana, 02.02.1953.
za Knezović Vinka Petra
Klarić Feliks Anđelko
70
03. 10. 1928.
20. 10. 1928.
Nikola i Marta
r. Grubišić
Trilj,
02. 05. 1927.
Ivan Klarić
Don Josip
Batošić
Knezović Mihovil Ćiril
46
24. 09. 1926.
30. 09. 1926.
Luka i
Iva r. Zubac
Trilj,
08. 01. 1917.
Andrija Tijardović
Don Josip
Batošić
Knezović Pavica
42
(30. 06.
1927.)
02. 07. 1927.
Mate i Luca
r. Šušnjara
Trilj,
22. 11. 1922.
Anđa Šipić Franina
Don Josip
Batošić
Knezović Stjepan Frano
38
08. 08. 1929.
10. 08. 1929.
Jure i Iva
r. Žolo
Trilj,
28. 09. 1919.
Petar Marić pk. Marka
Don Josip
Batošić
Knezović Vinko Petar
34
15. 07. 1929.
21. 07. 1929.
Mate i Luca
r. Šušnjara
Trilj,
22. 11. 1922.
Jure Knezović
Don Josip
Batošić
Koprčina
Ante Branko
16
08. 01. 1928.
26. 02. 1928.
Grgo i Kata
r. Sarić
Trilj,
29. 04. 1925.
Ivan Latinac
Don Josip
Batošić
Krce Nedjeljko
Frano
82
16. 12. 1928.
19. 12. 1928.
Stjepan i Mara
r. Dukić
Trilj,
29. 09. 1926.
Krnjača Ante Nediljko
47
03. 10. 1926.
06. 10. 1926.
Ivan i
Pavica r. Milanović
Sinj,
(?). (?). 1926.
Krnjača Jakov
(55)
03. 11. 1929.
05. 11. 1929.
Ante i Pavica r.
Blajić Lukač
Turjaci,
(?). 11. 1928.
Krnjača Nediljko Mate
64
02. 09. 1928.
06. 09. 1928.
Ivan i Pavica
r. Milanović
Sinj,
06. 10. 1929.
Grgo Delonga
Don Ante
Bakotić
Vjenčan, 13. 11. 1950.
s Knezović Pavicom
Kurtović Vileta
Dujo
37
30. 04. 1928.
01. 05. 1928.
Jure i Pera
r. Varenina
Grab,
28. 09. 1919.
Petar Delonga
Don Josip
Batošić
Vjenčan, 02. 11. 1951.
s Kondža Peron
Kurtović Vileta Jozo
10
15. 02. 1927.
16. 02. 1927.
Jure i Pera
r. Varenina
Grab,
28. 09. 1919.
Bože Delonga
Petrov
Don Josip
Batošić
82
Roditelji
Vjenčanje roditelja
Kumovi
(nečitko ime)
Dalbello
Grgo Delonga
Krstitelj
Opaska
Vjenčan, 17. 11. 1952. s
Prcela Perom
Vjenčan, 22. 09. 1952.
sa Ankom Dukić
Vjenčan, 26 .09. 1953. s
Petrijevčanin Blaženkom
Vjenčana, 13. 11. 1950. za
Krnjača Nediljka Matu
Vjenčan, 02. 02. 1953.
s Perom Karmelom Klapež
Don Josip
Batošić
Vjenčan, 08. 10. 1952
s Koprčina Marijom
Don Josip
Batošić
Vjenčan, 23. 09. 1953.
s Dukić Ivom
Kršteno privatno od
Krnjača Mate
TRILJSKI MOST
Prezime i ime
krštenika
Knjiga
krštenih
Datum
rođenja
Datum
krštenja
Kurtović Vileta Nediljka
Marija
48
03. 10. 1926.
04. 10. 1926.
(Marko) i Šima r.
Gilić Kuko
Trilj,
23. 11. 1925.
Kurtović Vileta Nikola
Frano
65
05. 12. 1927.
05. 12. 1927.
Miško i Šima
r. Gilić Kuko
Grab,
28. 09. 1924.
Ivan Sarić i Ivan Galić
Don Josip
Batošić
Latinac
Branko Mihovil
50
24. 09. 1926.
10. 10. 1926.
Jakov iMara
r. Videka
Trilj,
30. 09. 1920.
Ivo Latinac
Don Josip
Batošić
Latinac
Vojna Marija
39
28. 04. 1927.
09. 06. 1927.
Ivan i Ljubica
r. Pešo
Split,
28. 11. 1920.
Perina Latinac u
zamjeni Zorke
Kolimbaković
Don Josip
Batošić
Latinac Ante
53
11. 06. 1928.
24. 06. 1928.
Jakov i Mara
r. Videka
Trilj,
30. 09. 192(?)
Ivo Latinac
Don Josip
Batošić
Latinac Marija
(63)
21. 11. 1929.
01. 12. 1929.
Jozo i Anđa r.
Krnjača
nema podataka
nema podataka
Don Josip
Batošić
Latinac Milka
66
28. 09. 1928.
04. 10. 1928.
Pavao i Iva
r. Dodig
Trilj,
22.11.1920.
Šima Galić
p. Ivana
Latinac Petar
63
15. 11. 1927.
27. 11. 1927.
Mirko i Luca
r. Pezelj
Trilj,
22. 11. 1926.
Jakov Jozić
Don Josip
Batošić
Latinac Rudolfo
69
13. 09. 1928.
13. 09. 1928.
Juro i Anđa
r. Krnjača
Trilj,
21. 11. 1927.
Marko Simunić
Don Josip
Batošić
Lipotić
Mate Dujo
32
07. 05. 1927.
08. 05. 1927.
Jozo i Mara
r. Gusić
Grab,
24. 11. 1920.
Toma Vukas
Don Josip
Batošić
Lipotić Ana
49
01. 10. 1929.
03. 10. 1929.
Jozo i Mara r. Gusić
Grab,
24. 11. 1920.
Matija Vukas
Don Josip
Batošić
Lipotić Ivan
1
11. 01. 1927.
16. 01. 1927.
Jure i Iva
r. Bacelj
Trilj,
18. 11. 1913.
Miško Šušnjara p.
Pavla
Don Josip
Batošić
Lipotić Nikola Martin
20
02. 04. 1929.
14. 04. 1929.
Jure i Iva
r. Bacelj
Trilj,
17. 11. 1913.
Miško Šušnjara
Don Josip
Batošić
Lipotić Piroga Ante
2
16. 01. 1927.
16. 01. 1927.
Nikola i Ana
r. Bacelj
Trilj,
16. 02. 1920.
Marko Vukas Jurin
Don Josip
Batošić
Lipotić Piroga Jakov
(37)
20. 05. 1927.
30. 05. 1927.
Ante i Jela
r. Gusić
Trilj,
01. 09. 1924.
Jure Kozina iz Velića
Don Josip
Batošić
Vjenčan, 16. 11. 1952. s
Grubišić Čabo Marom
Lipotić Piroga Mara
29
14. 04. 1928.
16. 04. 1928.
Nikola i Ana
r.Bacelj
Trilj,
16. 02. 1920.
Ana Vukas
ž. Marka
Don Josip
Batošić
Vjenčana, 16. 01. 1954.
za Krce Duju iz Jabuke
Lipotić Piroga Pavica
8
25. 01. 1929.
29. 01. 1929.
Ante i Jela r. Gusić
Grab,
(?). 09. 1924
Luca (Samardžić)
Don Josip
Batošić
Lovrić Marija
(33)
26. 03. 1928.
22. 04. 1928.
Frano i Kata
r. Grubišić Čabo
Trilj,
03. 11. 1926.
Manda Šušnjara
ud. stipe
Don Josip
Batošić
Manjaka
Viktorija Elizabeta
22
26. 03. 1927.
31. 03. 1927.
Jure i Mara
r. Pejković
Zadvarje,
27. 12. 1922.
Ana Jozić
ž. Marka
Don Josip
Batošić
Manjaka Dobrilo
75
21. 11. 1928.
27. 11. 1928.
Jure i Mara
r. Pejković
Zadvarje,
27. 11. 1922.
Marko Jozić
Don Josip
Batošić
Marić
Šimun Mate
11
13. 02. 1927.
14. 02. 1927.
Mate i Anđa
r. Delić
Trilj,
31. 08. 1908.
Stipe Galić
Don Josip
Batošić
Marić
Anđelka Marija
20
12. 03. 1927.
13. 03. 1927.
Dujo i Jela
r. Delonga
Trilj,
11. 09. 1918.
Doma Delonga
Don Josip
Batošić
Marić Ana
40
21. 08. 1929.
25. 08. 1929.
Dujo i Jela
r. Delonga
Trilj,
29. 11. 1905.
Ana Delić
Don Josip
Batošić
Marić Nikola
67
28. 09. 1928.
06. 10. 1928.
Mate i Anđa
r. Delić
Trilj,
31. 08. 1908.
Ivan Dukić i Martina
Marić Stjepan
(62)
25. 11. 1929.
26. 11. 1929.
Petar i Jozica r.
Odrljin
nema podataka
nema podataka
Don Josip
Batošić
Mastelić Iva
46
08. 06. 1928.
16. 06. 1928.
Ante i Jaka
r. Latinac
Trilj,
01. 10. 1928.
Ana Žuljević
ž. Grge
Don Josip
Batošić
Mastelić Pavica
(41)
13. 08. 1929.
26. 08. 1929.
Ante i Jaka r.
Latinac
Trilj,
01. 10. 1928.
Iva Dukić
Don Josip
Batošić
Mateljan
Franka Olga
(53)
03. 10. 1927.
09. 10. 1927.
Petar i Sofija
r. Vela
Podgora,
03. 07. 1911.
Jaka Dukić ž. Ivana
Don Josip
Batošić
Mateljan Anđa
58
15. 11. 1926.
16. 11. 1926.
Ante i Iva
r. Jurčević
Vojnić,
20. 11. 1921.
Luca Bakić
ž. Mate
Don Josip
Batošić
Mateljan Kata
55
07. 07. 1928.
08. 07. 1928.
Frano i Ana
r. Dukić
Trilj,
06. 02. 1921.
Ana Dukić
ž. Jakova
Don Josip
Batošić
Mateljan Mara
22
20. 03. 1928.
21. 03. 1928.
Ivan i Luca
r. Prcela
Trilj,
11. 02. 1923.
Marta Delić ž. Duje
Don Josip
Batošić
Mateljan Martin
9
04. 02. 1927.
04. 02. 1927.
Ivan i Luca
r. Prcela
Trilj,
11. 02. 1923.
Dujo Delić
Don Josip
Batošić
Mateljan Nikola
58
13. 11. 1929.
13. 11. 1929.
Ivan i Luca r. Prcela
Trilj,
11. 02. 1923.
Dujo Delić
Don Josip
Batošić
mrtvorođeno
muško dijete
13
18. 01. 1927.
Odrljin Petar i Mara
r. Delonga
Trilj,
28. 09. 1919.
mrtvorođeno
muško dijete
15
06. 02. 1927.
Dodig Nikola i
Anđa r. Radman
Grab,
03. 05. 1926.
Roditelji
Vjenčanje roditelja
Kumovi
Šima Simunić
Krstitelj
Opaska
Don Josip
Batošić
Umro, 10. 08. 1930.
nema podataka
Vjenčan, 05. 02. 1953.
s Kutlešić Božanom
Marijom
Vjenčan, 17. 11. 1954.
s Mastelić Ivom
Vjenčana, 15. 02. 1950. za
Majić Ćirila
Vjenčan, 21. 11. 1955.
sa Anđom Dodig
nema podataka
Vjenčana, 17. 11. 1955.
za Žolo Matu
83
TRILJSKI MOST
Prezime i ime
krštenika
Knjiga
krštenih
Datum
rođenja
Datum
krštenja
mrtvorođeno muško
dijete
68
16. 08. 1928.
Mate Videka i Anđa
r. Cvitković
Trilj,
03. 10. 1926.
Don Nikola
Žiška
mrtvorođeno muško
dijete
80
11. 12. 1928.
Grgo ( Jure) i
Jaka r. Šipić
Trilj,
25. 10. 1920.
Don Josip
Batošić
mrtvorođeno muško
djete
25
18. 05. 1929.
Mate Jozić i Šimica
r.Vrljć
Čaporice,
21. 11. 1910.
mrtvorođeno žensko
dijete
46
20. 07. 1927.
Jure Simunić i Šima
r. Žuljević
Trilj,
03. 01. 1923.
Nejasnić Stipan
14
18. 02. 1926.
19. 02. 1926.
Ante i
Kata r. Kažimir
Trilj,
20. 11. 1907.
Stjepan Projić
Petrov
Don Josip
Batošić
Odrljin
Nikola Ante
55
27. 10. 1926.
31. 10. 1926.
Mate i Fila
r. Pejković
Zadvarje,
28. 09. 1924.
Marko Župa
p. Mate
Don Josip
Batošić
Odrljin
Nediljka Marija
57
22. 07. 1928.
24. 07. 1928.
Frano i Mara
r. Bakić
Trilj,
29. 09. 1927.
Ana Dukić i Martina
Don Josip
Batošić
Odrljin
Danica Anđelka
50
18. 10. 1929.
20. 10. 1929.
Mate i Fila r.
Pejković
Zadvarje,
28. 09. 1924.
Ana Župa
Don Josip
Batošić
Odrljin Ana
21
21. 03. 1928.
22. 03. 1928.
Mate i Marta
r. Prcela
Trilj,
26. 11. 1913.
Mara Dukić ž. Jure
Don Josip
Batošić
Odrljin Ana
41
10. 05. 1928.
12. 05. 1928.
Grgo i Anđa
r. Bakić
Trilj,
29. 09. 1920.
Ana Odrljin
Don Josip
Batošić
Odrljin Ante
52
21. 10. 1929.
24. 10. 1929.
Nikola i Ana r.
Delonga
Trilj,
09. 11. 1925.
Grgo Odrljin
Don Josip
Batošić
Odrljin Emilija Kata
76.
26. 11. 1928.
28. 11. 1928.
Mate i Fila
r. Perković
Zadvarje,
28. 09. 1924.
Ana Župa
ž. Marka
Don Josip
Batošić
Odrljin Iva
81
16. 12. 1928.
17. 12. 1928.
Petar i Mara
r. Delonga
Trilj,
28. 09. 1919.
Dukić Luca
Don Josip
Batošić
Odrljin Jakov Bernardin
39
20. 08. 1926.
23. 08. 1926.
Jozo i
Anđa r. Dukić
Trilj,
27. 11. 1907.
Juraj Delonga
Miškov
Don Mate
Simunić
Odrljin Ljubica
51
18. 06. 1928.
22. 06. 1928.
Marko i Pera
r.Marinović
Trilj,
10. 11. 1918.
Iva Koprčina
Don Ante
Bakotić
Odrljin Mara
25
03. 05. 1926.
05. 05. 1926.
Marko i
Pera r. Marinović
Trilj,
20. 11. 1918.
(Dvina) Koprčina
iz Graba
Don Josip
Batošić
Odrljin Mara
43
12. 07. 1927.
15. 07. 1927.
Nikola i Ana
r. Delonga
09. 11. 1925.
Anđa Odrljin
ž. Grge
Don Josip
Batošić
Odrljin Mara
(7)
29. 01. 1928.
01. 02. 1928
(Ante) i Ana
r. Dukić
Trilj,
(?). (?). 1925.
Ana Odrljin
Don Josip
Batošić
Odrljin Marica Cecilija
40
25. 08. 1926.
28. 08. 1926.
Jakov i
Luca r. Prcela
Trilj,
21. 11. 1923.
Anđa Prcela
ž. Ante
Don Mate
Simunić
Odrljin Nediljka Iva
(3)
15. 01. 1928.
16. 01. 1928.
Petar i Mara
r. Delonga
Trilj,
28. 09. 1919.
Luca Dukić ž. Mate
Don Josip
Batošić
Odrljin Nedjeljka Jaka
33
14. 07. 1929.
18. 07. 1929.
Jakov i Luca
r. Prcrela
Trilj,
21. 11. 1923.
Anđa Prcela
Don Josip
Batošić
Odrljin Nedjeljkio
Vjekoslav
41
29. 08. 1926.
30. 08. 1926.
Ante i
Anka r. Dukić
Trilj,
23. 11. 1925.
Nikola Odrljin p. Duje
Don Mate
Simunić
Trilj,
28. 09. 1919.
Grgo Dukić Markov
Don Josip
Batošić
Roditelji
Vjenčanje roditelja
Kumovi
Krstitelj
Opaska
(Umro, 05. 08. 1926.)
Vjenčana, 18. 11. 1950.
za Šušnjara Petra
Vjenčana, 07. 02. 1952. za
Pupić Ivana iz Otoka
Umro, 20. 03. 1931.
Vjenčana, 20. 06. 1951. za
Kamber Juru
Vjenčana, 22. 01. 1958. za
Dragušica Stjepana
Umro, 17. 08. 1927.
Odrljin Petar
(36)
20. 05. 1927.
22. 05. 1927.
Marko i Iva Ana r.
Prcela
Plazibat Ana
51
22. 10. 1926.
26. 10. 1926.
Jakov i Šima
r. Tadić
Trilj,
(?). (?). 1910.
Marta Botica
Don Josip
Batošić
Plazibat Ana
19
01. 04. 1929.
04. 04. 1929.
Jakov i Šima
r. Tadić
Trilj,
12. 01. 1920.
Marta Botica
Don Josip
Batošić
Umrla, 07. 11. 1931.
Plazibat Božo
68
23. 12. 1927.
24. 12. 1927.
Luka i Pera
r. Mateljan
Trilj,
24. 11. 1926.
Ante Krnjača p. Jakova
Don Josip
Batošić
Umro, 27. 12. (1927.)
Poleš Ivan
35
21. 07. 1929.
23. 07. 1929.
Vicko i Anđa
r. Tripalo Ćoso
Trilj,
21. 11. 1923.
Jakov Prcela
Don Josip
Batošić
Umro, 26. 07. 1930.
Poleš Terezija
56
13. 10. 1927.
16. 10. 1927.
Vicko i Anđa r.
Tripalo Ćoso
Vojnić,
26. 11. 1919.
Iva Prcela ž. Jakova
Don Josip
Batošić
Prcela Ana
28
05. 04. 1928.
09. 04. 1928.
Petar i Iva
r.Grubišić Čabo
Grab,
26. 11. 1919.
Marija Sablić
ž. Jakova
Don Josip
Batošić
Prcela Iva
61
15. 12. 1926.
17. 12. 1926.
Petar i Paška
r. Odrljin
Trilj,
30. 09. 1907.
Jela Ivišić
ž. Luke
Don Josip
Batošić
Prcela Iva
40
20. 06. 1927.
26. 06. 1927.
Jozo i Mara
r. Odrljin
Trilj,
28. 09. 1919.
Jaka Dukić
ž. Ivana
Don Josip
Batošić
Prcela Josip
42
08. 09. 1916.
12. 09. 1926.
(Oštećeno), i
Iva r. Bakić
Trilj,
28. 11. 1923.
Vicko Poleš
Don Josip
Batošić
Prcela Jozo
18
02. 03. 1928.
04. 03. 1928.
Stipan i Iva
r. Mateljan
Trilj,
28. 09. 1921.
Mate Apica
Don Josip
Batošić
Prcela Luka
51
18. 10. 1929.
22. 10. 1929.
Jakov i Iva r. Bakić
Trilj,
28. 11. 1923.
Vice Poleš
Don Josip
Batošić
Prcela Marija
39
29. 04. 1928.
02. 05. 1928.
Jakov i Iva
r. Bakić
Trilj,
28. 11. 1923.
Anđa Poleš
ž. Vicka
Don Josip
Batošić
Prcela Pavica
54
25. 06. 1928.
30. 06. 1928.
Martin i
Anđa r Marić
Trilj,
29. 04. 1920.
Luca Bakić
Don Josip
Batošić
84
Vjenčan, 09. 04. 1953. sa
Šipić Milenom p. Tome
TRILJSKI MOST
Prezime i ime
krštenika
Knjiga
krštenih
Datum
rođenja
Datum
krštenja
Prcela Stjepan
(46)
07. 09. 1929.
12. 09. 1929.
Petar i Paška r.
Odrljin
Trilj,
30. 09. 1907.
Ivan Apica
Don Josip
Batošić
Projić Anđa
12
02. 02. 1928.
04. 02. 1928.
Marko i Luca
r. Bakić
Trilj,
18. 04. 1923.
Mara Delonga ž. Mate
Don Josip
Batošić
Projić Anđelka Ana
32
15. 07. 1929.
17. 07. 1929.
Marko i Luca
r. Bakić
Trilj,
18. 04. 1923.
Šima Galić
Don Josip
Batošić
Sarić Marko Vjekoslav
49
17. 06. 1928.
18. 06. 1928.
Ivan i Ana
r. Budić
Trilj,
17. 11. 1920.
Frano Marinić
Don Ante
Bakotić
Sarić Boženka
50
17. 06. 1928.
18. 06. 1928.
Ivan i Ana
r. Budić
Trilj,
17. 11. 1920.
Anđa Sarić
Don Ante
Bakotić
Sarić Ivan
42
08. 05. 1928.
13. 05. 1928.
Petar i Mara
r. Šipić
Trilj,
12. 01. 1921.
Marko Galić
p. Ivana
Don Josip
Batošić
Sarić Pavica
5
25. 01. 1927.
26. 01. 1927.
Petar i Mara
r. Šipić
Trilj,
12. 01. 1921.
Iva Galić
ž. Marka
Don Josip
Batošić
Sarić Stanko
6
29. 01. 1927.
30. 01. 1927.
Ivan i Ana
r. Budić
Trilj,
17. 11. 1920.
Frano Marinić iz Sinja
Don Josip
Batošić
Sarić Stjepan
(44)
09. 09. 1929.
16. 09. 1929.
Petar i Mara r. Šipić
Trilj,
12. 01. 1921.
Marko Galić
Don Josip
Batošić
Vjenčan, 26. 08. 1953. s
Adramić Ružom u Osjeku
Simunić Jakov
45
20. 07. 1927.
24. 07. 1927.
Jure i Šima
r. Žuljević
Trilj,
03. 01. 1923.
Ivan Pervan
Don Josip
Batošić
Vjenčan, 24. 11. 1950. sa
Samardžić Marom iz Graba
Simunić Jozica Sabina
7
21. 01. 1929.
24. 01. 1929.
Jure i Šima r.
Žuljević
Trilj,
03. 01. 1923.
Sabina Batošić iz
Makarske
Don Josip
Batošić
Vjenčana,19. 06. 1954. za
Jelinčić Mirka
Šipić
Petar Nediljko
53
24. 10. 1926.
27. 10. 1926.
Stjepan i Iva
r. Marić
Trilj,
25. 11. 1925.
Ivan Dukić
Antin
Don Josip
Batošić
Šipić
Jakov Miljenko
60
26. 10. 1927.
29. 10. 1927.
Jozo i Anđa
r. Žuro
Trilj,
24. 11. 1913.
Ivan Bešlić Tomin
Don Josip
Batošić
Šipić Ana
31
30. 06. 1926.
02. 07. 1926.
Marko i
Šima r. Šipić
Trilj,
24. 01. 1912.
Matija Šipić
ž. Jakova
Don Josip
Batošić
Šipić Ana
34
31. 07. 1926.
03. 08. 1926.
Toma i
Jaka r. Zrnčić
Udovičići,
09. 10. 1922.
Jaka Šušnjara
nečitko ime
krstitelja
Šipić Ana
48
27. 07. 1927.
28. 07. 1927.
Martin i Anđa
r. Lipotić Piroga
Trilj,
17. 04. 1921.
Mara Šipić Božina
Don Josip
Batošić
Šipić Anđa
4
24. 01. 1927.
25. 01. 1927.
Luka i Pera
r. Gilić
Grab,
08. 02. 1926.
Anđa Šipić
Don Josip
Batošić
Šipić Ante
(42)
08. 09. 1929.
11. 09. 1929.
Stipan i Iva r. Marić
Trilj,
28. 09. 1925.
Stipan Bacelj
Don Ante
Bakotić
Šipić Ivan
16
22. 03. 1929.
28. 03. 1929.
Martin i Anđa
r. Lipotić Piroga
Trilj,
17. 01. 1921.
Božo Šipić
Don Josip
Batošić
Šipić Jaka
58
10. 10. 1927.
23. 10. 1927.
Jakov i Matija r.
Grubišić Čabo
Grab,
27. 02. 1924.
Mara Simunić Lukina
Don Josip
Batošić
Šipić Jure
26
08. 05. 1926.
10. 05. 1926.
Martin i
Anđa r. Lipotić
Piroga
Trilj,
27. 01. 1921.
Luka Šipić Markov
Don Josip
Batošić
Šipić Mara
4
17. 01. 1928.
18. 01. 1928.
Ante i Jaka
r. Gusić
Trilj,
21. 02. 1927.
Mara Šipić
Don Josip
Batošić
Šipić Mara Šima
20
15. 03. 1926.
18. 03. 1926.
Martin i
Mara r. Žaper
Čačvina,
26. 01. 1920.
Mara Šipić Božina
Don Josip
Batošić
Šipić Martin Božo
1
01. 01. 1929.
04. 01. 1929.
Marrtin i Mara
r. Žaper
Čačvina,
26. 01. 1920.
Božo Šipić
p. Ivana
Don Josip
Batošić
18.
05. 03. 1926.
05. 03. 1926.
Nikola i
Šima r. Bešlić
Trilj,
18. 01. 1919.
Miše Šipić Matin
Don Josip
Batošić
Šipić Sebastijan
7
01. 02. 1926.
02. 02. 1926.
Nikola i
Mara r. Gabričević
Trilj,
29. 09. 1903.
Ante Šipić
Matin
Don Josip
Batošić
Šipić Stipan
30
19. 04. 1928.
21. 04. 1928.
Toma i Jaka
r. Zrnčić
Udovičići,
09. 10. 1922.
Stipe Šušnjara
Don Josip
Batošić
Šipić Stipan
17
27. 03. 1929.
28. 03. 1929.
Nikola i Šima
r. Bešlić
Trilj,
15. 01. 1919.
Miše Šipić
Don Josip
Batošić
Šušnjara Ana
74
12. 11. 1928.
16. 11. 1928.
Luka i Ana
r. Marasović
Trilj,
26. 01. 1921.
Anđa Varenina
Don Josip
Batošić
Šušnjara Andrija
73
06. 11. 1928.
08. 11. 1928.
Ivan i Klara
r. Malbaša
Sinj,
26. 11. 1919.
Andrija Pezelj
Don Josip
Batošić
Vjenčan, 20. 11. 1957.
sa Ivišić Marijom Perom
Šušnjara Anđa
12
05. 03. 1929.
17. 03. 1929.
Mate i Jela
r. Krnjača
Trilj,
15. 02. 1909.
Budić Pera
Don Josip
Batošić
Vjenčana, 09. 01. 1954.
za Ivišić Ivana
Šušnjara Ante
56
06. 11. 1929.
08. 11. 1929.
Stipe i Jaka r.
Bandalo
Udovičići,
23. 11. 1925.
Tome Šipić
Don Josip
Batošić
Šušnjara Božo Augustin
36
16. 08. 1926.
18. 08. 1926.
Luka i
Ana r. Marasović
Trilj,
26. 01. 1921.
Ante Varenina
Matin
Don Mate
Simunić
Šušnjara Ivan
64
24. 11. 1927.
27. 11. 1927.
Stipan i Jaka
r. Bandalo
Udovičići,
23. 11. 1925.
Toma Šipić Jakovljev
Don Josip
Batošić
Šušnjara Jakov
28
27. 05. 1926.
??. 05. 1926.
Bože i
Iva r. Krce
Grab,
26. 11. 1919.
Jozo Šipić p. Joze
Don Josip
Batošić
Šipić Mate
Roditelji
Vjenčanje roditelja
Kumovi
Krstitelj
Opaska
Umrla, (?). (?). 1927.
Vjenčan, 11. 06. 1955.
s Šušterić Brigitom u
Supetru - Brač
Umro, 06. 09. 1926.
Umro, 22. 09. 1933.
85
TRILJSKI MOST
Prezime i ime
krštenika
Knjiga
krštenih
Datum
rođenja
Datum
krštenja
Šušnjara Luka
16
21. 02. 1926.
25. 02. 1926.
Mate i
Jaka r. Rančić
Vojnić,
26. 11. 1919.
Šimun Šušnjara
Don Josip
Batošić
Šušnjara Luka
(12)
(11.) 02.
1927.
13. 02. 1927.
Jure i Iva
r. Krnjača
Trilj,
26. 01. 1902.
Luka Jozić
Don Josip
Batošić
Šušnjara Luka
36.
27. 04. 1928.
29. 04. 1928.
Jure i Mara
r. Dukić
Trilj,
16. 01. 1914.
Antun Kavajin
Don Josip
Batošić
Šušnjara Marija
60
20. 08. 1928.
27. 08. 1928.
Ivan i Ana
r. Sarić
Trilj,
26. 01. 1921.
Anđa Sarić
Don Josip
Batošić
Šušnjara Petar
23
27. 03. 1926.
29. 03. 1926.
Ivan i
Pera r. Grubišić
Grab,
26. 01. 1921.
Mate Šušnjara
Petrov
Don Josip
Batošić
Trunko Iva
57
11. 11. 1926.
12. 11. 1926.
Petar i Anđa
r. Gusić
Grab,
22. 11. 1909.
Anđa Prcela
ž. Ante
Don Josip
Batošić
Vjenčana, 14. 11. 1949.
za Gabričević Jerolima
Trunko Pavica
40
01. 05. 1928.
03. 05. 1928.
Petar i Anđa
r. Gusić
Grab,
22. 11. 1909.
Anđa Prcela
ž. Ante
Don Josip
Batošić
Vjenčana, 21. 11 1956.
za Prcela Nikolu
Videka
Ana Nediljka
65
23. 09. 1928.
24. 09. 1928.
Marko i Pera
r. Ivišić
Trilj,
28. 09. 1924.
Marija Dalbello
Don Josip
Batošić
Videka Branka
27
06. 05. 1929.
29. 05. 1929.
Ivan i Iva
r. Latinac
Trilj,
30. 09. 1923.
Mara Latinac
Don Josip
Batošić
Videka Marko
31
24. 04. 1927.
01. 05. 1927.
Ivan i Iva
r. Latinac
Trilj,
30. 09. 1923.
Jakov Balin iz Biska
Don Josip
Batošić
Vukas Ana
29
01. 06. 1926.
02. 06. 1926.
Jakov i
Iva r. Žeko
Trilj,
13. 01. 1919.
Ana Šipić
Don Josip
Batošić
Vukas Ana
32
04. 07. 1926.
05. 07. 1926.
Stipan i
Anđa r. Šipić
Trilj,
26. 09. 1921.
Matija Vukas ž. Tome
Don Josip
Batošić
Vukas Ante
6
01. 02. 1926.
02. 02. 1926.
Petar i
Pera r. Šipić
Trilj,
29. 09. 1904.
Miško Bešlić
p. Marka
Don Josip
Batošić
Vukas Ante
48
03. 06. 1928.
06. 06. 1928.
Marko i Ana
r. Šipić
Trilj,
25. 10. 1926.
Nikola Lipotić
Don Josip
Batošić
Vjenčan, 27. 12. 1953. sa
Uzelac Vjerom
Vukas Filip
18
25. 03. 1929.
30. 03. 1929.
Marko i Marta
r. Odrljin
Trilj,
10. 05.1920.
Vukas Ante
Don Josip
Batošić
Vjenčan, 18. 11. 1954.
sa Anđom Gusić
Vukas Grgo
79
11. 12. 1928.
13. 12. 1928.
Grgo i Jaka
r. Šipić
Trilj,
25. 10. 1920.
Marko Vuko
Don Josip
Batošić
Vukas Ivan
62
19. 11. 1927.
20. 11. 1927.
Nikola i Šima
r. Gusić
Grab,
06. 10. 1913.
Stipan Šušnjara p.
Pavla
Don Josip
Batošić
Vukas Jaka
78
10. 12. 1928.
15. 12. 1928.
Stipan i Anđa
r. Šipić
Trilj,
26. 09. 1921.
Matija Vukas
ž. Tomina
Don Josip
Batošić
Vukas Jure
32
21. 04. 1928.
21. 04. 1928.
Jakov i Iva
r. Žeko
Trilj,
13. 01. 1913.
Marko Vukas
Don Josip
Batošić
Vjenčan, 19. 11. 1952.
sa Šušnjara Ivom
Vukas Kata
58
02. 08. 1928.
04. 08. 1928.
Tone i Matija
r. Perković
Grab,
22. 11. 1920.
Anđa Vukas i Stipe
Don Josip
Batošić
Vjenčana, 25. 01. 1952.
za Latinac Slavka
Vukas Luca
55
10. 10. 1927.
11. 10. 1927.
Petar i Pera
r. Šipić
Trilj,
29 .09. 1904
Luca Budić ž. Ivana
Don Josip
Batošić
Vjenčana, 05. 11. 1950. za
Svalina Grgu
Vukas Luca
31
21. 04. 1928.
21. 04. 1928.
Jakov i Iva
r. Žeko
Trilj,
13. 01. 1913.
Ana Vukas
ž. Marka
Don Josip
Batošić
Vukas Martin
16
27. 02. 1927.
27. 02. 1927.
Marko i Ana
r. Šipić
Trilj,
25. 10. 1926.
Nikola Lipotić Ivanov
Don Josip
Batošić
Vukas Martin0
44
22. 09. 1926.
22. 09. 1926.
Ante i
Anđa r. Čović
Trilj,
29. 09. 1902.
Marko Vukas
p. Tome
Don Josip
Batošić
Vukas Nediljko
(61)
24. 11. 1929.
25. 11. 1929.
Jozo i Jaka r. Šipić
nema podataka
nema podataka
Don Josip
Batošić
Vukas Stanko
27
11. 05. 1926.
12. 05. 1926.
Jozo i
Jaka r. Šipić
Trilj,
25. 10. 1920.
Marko Vukas Jurin.
Don Josip
Batošić
Vukas Tomica
19
12. 03. 1926.
14. 03. 1926.
Marko i
Marta r.Odrljin
Trilj,
10. 05. 1920.
Anđa Vukas
ž. Ante
Don Josip
Batošić
Zubac Milica
19
25. 03. 1928.
27. 03. 1928.
Luka i Luca
r. Šušnjara
Trilj,
24. 11. 1920.
Jaka Žolo ž. Bože
Don Josip
Batošić
Zubac Nikola
17
26. 02. 1926.
01. 03. 1926.
Luka i
Luca r. Šušnjara
Trilj,
24. 11. 1920.
Bože Žolo
p. Luke
Don Josip
Batošić
Žolo Ana
67
10. 12. 1927.
12. 12. 1927.
Božo i Jaka
r. Tadić
Trilj,
20. 04. 1921.
Luca Zubac ž. Luke
Don Josip
Batošić
Vjenčana, 17. 11. 1954. za
Cvitanović Ivana
Žolo Kata
24
15. 05. 1929.
21. 05. 1929.
Ivan i Anđa
r. Gilić
Trilj,
30. 09. 1908.
Iva Krnjača
Don Josip
Batošić
Vjenčana, 18. 11. 1919.
za Bakić Ivana
Žolo Luka
7
03. 02. 1927.
04. 02. 1927.
Ivan i Anđa
r. Žuro
Trilj,
(?). 09. 1920.
Ivan Krnjača Nikolin
Don Josip
Batošić
Žolo Luka
4
09. 01. 1929.
11. 01. 1929.
Luka i Anđa r. Žuro
Trilj,
29. 09. 1920.
Ivan Krnjača Nikolin
Don Josip
Batošić
Žolo Mara
15
21. 02. 1926.
23. 02. 1926.
Bože i
Jaka r. Tadić
Trilj,
20. 04. 1921.
Cvita Dukić
ž. Stipe
Don Josip
Batošić
86
Roditelji
Vjenčanje roditelja
Kumovi
Krstitelj
Opaska
Vjenčan, 24. 02. 1952. sa
Anom Žeko
Vjenčana, 16. 02. 1957.
za Koprčina Miška
nema podataka
Vjenčan, 09. 02. 1957. s
Mihalj Stefanijom
TRILJSKI MOST
Prezime i ime
krštenika
Knjiga
krštenih
Datum
rođenja
Datum
krštenja
Žolo Mara
21
24. 03. 1926.
28. 03. 1926.
Petar i
Iva r. Gilić
Trilj,
26. 11. 1899.
Pera Krnjača
ž. Jakova
Don Josip
Batošić
Župa
Pavica Nevenka
35b
18. 04. 1927.
19. 04. 1927.
Petar i Jaka
r. Jurko
Trilj,
28. 09. 1919.
Pera Delonga
Don Josip
Batošić
Župa
Dušan Šimun
61
28. 10. 1927.
29. 10. 1927.
Božo i Iva
r. Dadić
Bisko,
24. 01. 1926.
Marko Videka p. Miška
Don Josip
Batošić
Vjenčan, 23. 03. 1951. sa
Žuro Anđom
Župa Iva
(43)
11. 09. 1929.
15. 09. 1929.
Frano i Mara r. Čalo
Trilj,
09. 11. 1925.
Pera Delonga
Don Josip
Batošić
Vjenčana, 21. 11. 1952. za
Perković Paloš Luku
Župa Marinka
52
25. 10. 1926.
26. 10. 1926.
Marko i Ana
r. Dodig
Trilj,
06. 04. 1917.
Luca Delić
Don Josip
Batošić
Župa Slavko
18
27. 02. 1927.
02. 03. 1927.
Ivan i Ana
r. Vukas
Trilj,
31. 10. 1920.
Stipe Jozić
p. Mate
Don Nikola
Žiška
Umro, 13. 02. 1928.
Župa Stjepan
(45)
18. 09. 1929.
19. 09. 1929.
Petar i Jaka r. Jurko
Vojnić,
28. 09. 1919.
Andrija Delonga
Don Josip
Batošić
Vjenčan, 10. 02. 1955. s
Gruban Anđom iz Hrvaca
Žuro
Augusta Ana
26
16. 04. 1927.
18. 04. 1927.
Jure i Marta
r. Marinović
Trilj,
25. 10. 1920.
Luca Dadić
ž. Mate
Don Josip
Batošić
Vjenčana, 01. 02. 1950.
za Odrljin Luku
Žuro Iva
77.
28. 11. 1928.
30. 11. 1928.
Jozo i Iva
r. Sablić
Vojnić,
24. 05. 1926.
Mara Odrljin
ž. Frane
Don Josip
Batošić
Žuro Jozo
30
22. 06. 1926.
25. 06. 1926.
Petar i
Pera r. Krstić
Trilj,
26. 11. 1919.
Vicko Poleš
Don Josip
Batošić
Žuro Mara
27
12. 04. 1927.
13. 04. 1927.
Jozo i Iva
r. Sablić
Vojnić,
24. 05. 1926.
Mara Bakić Jozina
Don Josip
Batošić
Žuro Mara
59
05. 08. 1928.
12. 08. 1928.
Petar i Pera
r. Krstić
Košute,
26. 11. 1919.
Anđa Dodig i Nikola
Don Nikola
Žiška
Žuro Petar
14
17. 03. 1929.
19. 03. 1929.
Jure i Marta
r. Marinović
Trilj,
25. 10. 1920.
Mate Dadić
Don Josip
Batošić
Žuro Šimun
15
19. 03. 1929.
19. 03. 1929.
Luka i Luca
r. Delonga
Trilj,
25. 11. 1908.
Šimun Bakić
Don Josip
Batošić
Žuro Zvonimir Ivan
13
(?). 02. 1926.
17. 02. 1926.
Luka i
Luca r. Delonga
Trilj,
20. 11. 1907.
Jure Roguljić
Don Josip
Batošić
Roditelji
Vjenčanje roditelja
Kumovi
Krstitelj
Opaska
Vjenčana, 13. 02. 1954. za
Vuco Božu iz Vojnića
Vjenčan, 29. 04. 1953.
sa Žarkom Blagojević
Rodoslovlje prezimena Žolo
Ivan Žolo
Tko su moji pretci? Kada i otkuda su došli živjeti
baš ovdje, na ovaj kamen živac? Ova pitanja sam počeo
postavljati još kao osnovnoškolac, slušajući priče svojih
roditelja o njihovim bakama i djedovima, o lijepim
vremenima „u kojima se živjelo puno skromnije, ali
i puno sretnije nego danas“. U to vrijeme, u školi smo
dobili zadatak načiniti svoje malo obiteljsko stablo i
osim najužih članova obitelji pokušati pronaći što je
više moguće podataka o pretcima. Tada se u meni
prvi put rodila ljubav prema istraživanju obiteljskih
korijena.
Pokušavao sam kasnije u nekoliko navrata doznati
nešto više o svojim pretcima, obilazeći starije ljude u
susjedstvu koji su mi, doduše, uspjeli odškrinuti vrata
prošlosti, ali sve je završavalo na sada već prošlom,
20. stoljeću. Iako utemeljeni na pomalo izblijedjelim
sjećanjima, podatci koje sam od njih dobio pokazat će se
kasnije kao veoma dragocjena potvrda svega onoga što
je zapisano u knjigama.
Negdje u srednjoj školi u ruke mi je dospjela knjiga
Mladena Andreisa, Stanovništvo Župe sv. Mihovila
Arhanđela u Trilju u 19. stoljeću, izdana u Trilju 2001.
godine te prvi broj župnog lista Sv Mijovil iz 2003., u
kojem je objavljen popis krštenih osoba u župi Trilj od
1900. do 1910. Tu sam pronašao pravo vrelo informacija
i dobio motiv za daljnje istraživanje. Već iduće godine
izlazi i drugi broj župnog lista te nastavak popisa krštenih,
od 1911. do 1915. Bili su to prvi izvori podataka i moji
prvi koraci ka ozbiljnijem istraživanju rodoslovlja.
U međuvremenu sam upisao studij strojarstva u
Zagrebu i sve moje snage su bile usmjerene na snalaženje
u novoj sredini i izvršavanje fakultetskih obaveza.
87
TRILJSKI MOST
Međutim, kratki istraživački zastoj prekinulo je osnivanje
udruge nazvane Kulturno društvo Trilj, koje je posao
započet u župnom listu nastavilo u prvom broju časopisa
Triljski most 2006. godine. U cilju daljnjeg i opsežnijeg
istraživanja predsjednik Udruge, don Josip Dukić,
uputio me na adresu Nadbiskupskog arhiva u Splitu
gdje sam dobio na uvid tzv. parice, odnosno prijepise
matičnih knjiga rođenih, vjenčanih i umrlih župe Trilj,
ali i originalne knjige koje su dobrim dijelom uništene u
Drugom svjetskom ratu prilikom bombardiranja župne
kuće u Trilju. Kasnije su te knjige restaurirane, a dio
podataka je zauvijek otišao u zaborav.
Uslijedilo je pola godine istraživanja matičnih
knjiga. Svaki trenutak slobodnog vremena koristio sam
za bijeg sa zagrebačkog vrućeg asfalta u hladne odaje
Nadbiskupskog arhiva gdje sam pomno proučavao
matične knjige i pri tom se borio sa ne baš lijepim
rukopisom pojedinih svećenika, ali i uživao u prelijepim
krasopisima onih pedantnijih.
Rezultat svega je ovo obiteljsko stablo prezimena
Žolo koje seže do početka 19. stoljeća. Valja uzeti u obzir
činjenicu da je dobar dio knjiga uništen i da nedostaju
zapisi čitavih pojedinih godina, što povećava vjerojatnost
pogreške. Dijelom se ti podatci mogu nadoknaditi
zahvaljujući prijepisima koje su župnici bili dužni svaka
tri mjeseca slati u Nadbiskupiju.
Gledajući iz današnje perspektive, postoje tri ogranka
prezimena Žolo čiji su začetnici Andrija (1824.-1894.),
Martin (1827.-1908.) i Ilija (?-?). Andrija i Martin imaju
zajedničkog oca Petra (?-?) koji se 27. 12. 1810. vjenčao
s Katarinom Višticom (?-?). Prema predaji Nikole Žole
Božinog (rođen 1938.), koju je on čuo od Martinove
nevjeste, Ive Žolo rođene Gilić (1887.-1969.), Ilija je
bio treći brat Andrije i Martina. Ipak, Iliju navodim kao
posebnog nositelja ogranka dok se pisanim tragom ne
potvrdi ova tvrdnja.
Zanimljiv je slučaj prezimena Perić u Košutama, čije
su porijeklo pokušali razjasniti razni autori, međutim,
bezuspješno. Naime, Ante Žolo i Lucija Kuštre imali su
kćer Andrijanu koja se udala za Marka Perića. U knjizi
88
vjenčanih prilikom vjenčanja Jakova Džole-Perića
(vjenč. 24. 11. 1875.) kao roditelji mladoženje se navode
Marko Džolo-Perić rođen u Muću i naseljen u Košute i
Andrijana Džolo iz Košuta. U Knjizi umrlih se za umrlog
Marka Perića (umro u svojoj kući 18. 1. 1878.) navodi
da je rođen u Muću od oca Ivana Perića i majke Matije
Grubišić i da je naseljen u Košutama. Kasnije se njihovi
potomci u Maticama ponegdje bilježe prezimenom Žolo,
ponegdje Žolo-Perić, Perić-Žolo, ili pak samo Perić, da
bi na kraju iščezlo prezime Perić i zadržalo se samo
prezime Žolo. Danas je živući potomak ovog roda Luka
Žolo, sin Ante Filipa i Pavice rođene Žuro (vjenčani 9.
1. 1953.).
Još je jedan sličan slučaj doseljenja na djevojačko
imanje. Radi se o ogranku Stipe Žole i Božice Pranić
(Kažimir), vjenčani 27. 12. 1832., gdje se njegova unuka
Marta Žolo (1875.-1954.) udala za Grgu Gabričevića
Ivanova s Garduna (1867.-1926.) i vjerojatno se, jer
nije imala brata, vratila živjeti na očevo imanje. I danas
u Košutama žive njihovi potomci, Milan Gabričević
(1957.- ) i Ivan Gabričević (1955.- ). Ivan je privremeno
nastanjen u Hvaru i ima tri kćeri.
Na temelju proučenog gradiva, nije moguće ustvrditi
u kakvoj su vezi nositelji ogranaka: Stipe, Ante, Ilija
te Andrija i Martin, odnosno njihov otac Petar. Idući
zadatak je zaviriti dublje u arhivsku građu i pokušati
pronaći tu vezu i, ako Bog da, otići još jedan korak dalje
u prošlost.
Možda će se netko zapitati: A dobro, zašto stablo
završava na polovici 20. stoljeća?. Pored nedostatka
vremena za prikupljanje podataka zbog skorog izlaska
ovog članka u časopisu Triljski most, želja mi je potaknuti
i ostale da se raspitaju tko su njihovi bližnji te da i sami
pomognu u izgradnji ovog našeg stabla, a možda u
idućem broju odgonetnemo prošlost još jednog ili više
prezimena našega kraja.
Na kraju mi ostaje zahvaliti mr. sc. don Josipu Dukiću
i voditelju Nadbiskupskog arhiva prof. dr. don Slavku
Kovačiću na svesrdnoj pomoći i savjetima kojima su mi
uvelike pomogli
Luca
Žolo
- 1996
Ana
Žolo
1885 - 1885
Šime
Arapoviü
Ante
Žolo
1923 - 2008
Mate
Žolo
1886 - 1908
Pera
Žolo
1901 - 1914
Marija
Mateljan
1922 - 1987
Iva
Žolo
1890 - 1894
Luca
Žolo
1904 - 1904
Mara
Žolo
1926 -
Anÿa
Žolo
1893 - 1894
Dragica Mara
Deliü
1937 - 1987
Vjenþ.: 25.11.1955
Ivan
Žolo
1938 - 1996
Petar
Žolo
1873 - 1943
Anÿa
Žolo
1930 - 1930
Mara
Žolo
1898 - 1914
Luka
Žolo
1858 - 1911
Pera
Žolo
1940 - 1940
Kata
Šipiü
1907 - 1982
Vjenþ.: 23.11.1936
Ivan
Cvitanoviü
1932 -
Mate
Žolo
1909 - 1943
Ana
Žolo
1927 -
Jure
Knezoviü
Vjenþ.: 29.09.1918
Martin
Žolo
1908 - 1916
Mate
Žuro
1912 -
Iva
Žolo
1895 - 1933
Marta
Žolo
1855 - 1875
Andrija
Žolo
1824 - 1894
Marija-Luca
Žolo
1941 - 1948
Jaka
Žolo
1911 -
Ante
Pezelj
1853 Vjenþ.: 25.11.1885
Jaka
Žolo
1861 -
Jakov
Žolo
1913 - 1943
Iva
Žolo
1933 - 1933
Andrija
Žolo
1905 - 1905
Petronila
Žolo
1867 -
Kata
Mateljan
1928 Vjenþ.: 25.11.1955
Jaka
Tadiü
1901 - 1952
Vjenþ.: 20.04.1921
Ivana
Žolo
1862 -
Andrija
Mateljan
1909 Vjenþ.: 13.02.1938
Iva
Giliü
1887 - 1969
Vjenþ.: 20.11.1899
Mate
Žolo
1931 -
Bože
Žolo
1901 - 1943
Ana
Šipiü
1858 Vjenþ.: 22.11.1882
Lucija
Varenina
1827 - 1888
Vjenþ.: 30.10.1853
Ana
Žolo
1915 - 1915
Pera
Žolo
1921 - 1930
Ivan
Bakiü
1860 Vjenþ.: 01.10.1890
Danica Kutlešiü
Baran
1938 Vjenþ.: 06.11.1962
Ana
Žolo
1919 - 1969
Lucija
Žolo
1867 -
Nikola-Luka
Žolo
1938 -
Ivana
Žolo
1869 -
Katarina
Žolo
1818 - 1891
Martin
Žolo
1924 - 1944
Mara
Žolo
1885 -
Anÿelka
Žolo
1943 -
Katarina
Vištica
Vjenþ.: 27.12.1810
Mara
Žolo
1926 - 1936
Ana
Dukiü
1941 -
Marko
Cvitanoviü
1809 Vjenþ.: 25.11.1844
Ivan
Žolo
1940 - 2007
Petar
Žolo
Ogranak Petra Žole
Iva
Žolo
1879 -
Marija
Joziü
1846 - 1908
Vjenþ.: 20.11.1861
Luka Martin
Terziü
1880 Vjenþ.: 23.11.1904
Nikola
Žolo
1913 - 1913
Luka
Žolo
1914 - 1943
Martin
Žolo
1827 - 1908
Joza Ana
Žolo
1919 - 1919
Mara
Žolo
1910 - 1979
Mate
Ivišiü
Vjenþ.: 23.11.1931
Ana þ.s. Elekta
Žolo
1923 -
Anÿa
Mateljan
1897 - 1988
Vjenþ.: 24.11.1913
Iva þ.s. Tugomila
Žolo
1921 - 1997
Ante
Žolo
1882 - 1922
Mrtvoroÿeno
dijete
1920 - 1920
Ivan
Žolo
1876 - 1943
Anÿa
Žolo
1921 -
Ante
Žolo
1925 - 1943
Anÿa
Giliü
1888 - 1961
Vjenþ.: 30.09.1906
Kata
Žolo
1929 -
Ivan
Bakiü
Pera
Žolo
1931 -
Anÿelko
Kažimir
Vjenþ.: 25.11.1955
Stjepan
Žolo
1914 - 1936
TRILJSKI MOST
89
90
Vjenþ.: 21.11.1860
Ivan
Kažimir
1833 - 1887
1860 - 1884
Matija
Periü
Matija
Grubišiü
1804 - 1878
Vjenþ.: 29.04.1832
Mandalena
Periü
1813 - 1873
Marko
Periü
Ivan
Periü
Lucija
Kuštre
Andrijana
Žolo-Periü
Ante
Žolo
1836 -
Matea
Periü
1873 - 1873
Andrija Džolo
Periü
1840 - 1899
Ante
Periü
1877 - 1878
Ante
Džolo
Vjenþ.: 20.11.1869
Anÿa
Dodig
1935 - 1983
Ante Filip
Žolo
1883 - 1937
Luka
Žolo
1933 Vjenþ.: 09.01.1953
Pavica
Žuro
Ivan
Žuro
1908 - 1955
Anÿa
Bajiü
Jaka Kutleša
Baran
1856 - 1945
Vjenþ.: 24.11.1880
Mara
Deliü
Ivan
Deliü
1923 - 1946
Pavica
Žolo
1887 - 1933
Vjenþ.: 24.11.1913
Luca
ýalo
Stipan
ýalo
1882 -
Marta
Žolo
1844 - 1913
Ivan
Periü
Mara
Galiü
1886 - 1906
1877 -
Iva
Periü
1889 - 1907
Šima
Žolo
1919 - 1920
Milica
Žolo
1865 Vjenþ.: 22.11.1897
1851 - 1898
Vjenþ.: 24.11.1875
Pera
Kažimir
Ante
Kažimir
Miško
Ivišiü
1893 -
Mara
Žolo
1920 - 1921
Anÿelko Ivan
Žolo
Vjenþ.: 21.08.1918
Ana
Plazibat
Ivan
1844 - 1894
Jakov
Periü
1887 - 1921
Mate
Žolo
Iva
Mateljan
Luca
Bajo
Pera
Žolo
1886 Vjenþ.: 16.01.1907
Božo
Ivišiü
Martin
Ivišiü
1850 - 1931
Vjenþ.: 24.11.1875
Anÿa
Kažimir
Ante
Kažimir
1862 - 1943
Ivan
Žolo
Iva
Mateljan
Mara
Šušnjara
1842 Vjenþ.: 29.11.1876
Mate
Deliü
1882 Vjenþ.: 23.10.1911
Mara
Cvitanoviü
Ante
Cvitanoviü
1848 -
Anÿa
Periü
Ogranak Ante Žole
1925 - 1926
Pera
Žolo
1886 - 1943
Ante
Žolo
1879 - 1945
Marko
Žolo
1851 - 1899
Petar
Periü
1889 - 1950
Vjenþ.: 23.11.1927
Pera
Cvitanoviü
Mara
Šušnjara
1884 - 1885
Jozo
Žolo
1884 - 1885
Mara
Periü
1881 -
Ana
Žolo
Ante
Cvitanoviü
Anÿa
Vudrag
Anÿa
ýalo
Kata
Odrljin
1901 - 1927
Vjenþ.: 22.11.1922
Iva
Sabliü
Luka
Sabliü
1888 - 1965
Vjenþ.: 24.11.1913
Anÿa
Zubac
Jozo
Zubac
1853 - 1944
Vjenþ.: 12.02.1879
Mara
Zubac
Luka
Zubac
1886 - 1887
Martin
Žolo
1888 -
Ana
Žolo
1889 Vjenþ.: 29.01.1912
Jozo
ýalo
Martin
ýalo
Šima
Jurþeviü
1891 - 1911
Nikola
Žolo
1894 - 1925
Anÿa
Žolo
Jozo
Žuro
TRILJSKI MOST
Pera
Žolo
1882 -
Šimun
Žolo
1857 - 1932
Ilija
Žolo
Nikola
Žolo
1884 - 1906
Luca
Delonga
1864 - 1911
Vjenþ.: 1882 -
Jozo
Delonga
Jakovica
Odrljin
Vjenþ.: 1856 -
Luka
Žolo
1886 -
Anÿa
Šušnjara
Ana
Žolo
1889 - 1906
Jela
Šipiü
1869 - 1950
Vjenþ.: 1913 -
Nikola
Šipiü
Doma
Tadinac
Stipan
Žolo
1891 - 1961
Anÿa
Žuro
1901 - 1990
Vjenþ.: 1920 -
Stipan
Žolo
1925 - 1943
Ivan
Žolo
1894 - 1943
Frano
Žolo
1921 - 1921
Mate
Žuro
Iva
Ivišiü
Luka
Žolo
1927 - 1927
Anÿa
Žolo
1897 - 1897
Luka
Žolo
1929 - 1999
Anÿa
Žolo
1898 - 1909
Nevenka
Doma
Žolo
1904 - 1906
Štefanija
Mihalj
Vjenþ.: 1957 -
Petar
Žolo
1901 - 1906
Šimun
Žolo
1935 - 1935
Andrija
Krnjaþa
Filip Gabrijel
Žolo
1938 - 1938
Anÿa
Ranþiü
Ana Nediljka
Žolo
1939 -
Anÿa
Šipiü
1902 - 1986
Vjenþ.: 1933 -
Frano
Šipiü
Šimun
Žolo
1936 - 1936
Marija Doma
Žolo
1935 -
Jakov
Žolo
1907 - 1943
Ogranak Ilije Žole
Grgo
Blajiü
Paška
Žolo
1939 -
Pera
Žolo
1941 - 1941
Ante
Dukiü
Ilija
Žolo
1930 - 2004
Ljubica
Dadiü
1931 Vjenþ.: 1958 -
Nikola
Žolo
1922 - 1989
Milica
Dadiü
1925 Vjenþ.: 1948 -
Andrija
Dadiü
1903 -
Pavica
Blajiü
1905 Vjenþ.: 1924 -
Rudolf
Žolo
- 1999
Luca
Plazibat
- 1994
TRILJSKI MOST
91
92
Tomislav
Gabriþeviü
Rajna
Gabriþeviü
Pavao
Gabriþeviü
1893 - 1945
Stana
?
Nada
Gabriþeviü
Ivan
Gabriþeviü
1906 - 1943
Marija
Žolo
1870 - 1870
Ana
Bajiü
1911 -
Jozo
Žolo
1874 - 1878
Ivana
Žolo
1833 -
Petar
Gabriþeviü
1911 - 1945
Marta
Žolo
1875 - 1954
Ivan
Žolo
1837 - 1912
Stipe
Žolo
Iva
Gabriþeviü
1947 -
Marija
Odrljin
1920 - 1950
Grgo
Gabriþeviü
1867 - 1926
Vjenþ.: 23.11.1892
Petronilla (Pera)
Zubac
1845 - 1924
Vjenþ.: 1869
Božica Praniü
(Kažimir)
1802 - 1855
Vjenþ.: 27.12.1832
Marija
Gabriþeviü
1952 -
Gabrijel
Gabriþeviü
1915 - 1978
Ana
Žolo
1877 - 1878
Matea
Žolo
1840 - 1901
Ogranak Stipe Žole
Ivan
Gabriþeviü
1955 -
Ivan
Žolo
1882 - 1882
Pava
Ivkoviü
1928 -
Mara
Žolo
1887 - 1887
Ivana
Žolo
1845 -
Milan
Gabriþeviü
1957 -
Mate
Tripalo-ûoso
1856 Vjenþ.: 01.10.1889
Ankica
Gabriþeviü
1960 -
Ivanica
Gabriþeviü
1920 - 1922
Iva
Žolo
1846 - 1915
Anÿelka
Gabriþeviü
1963 -
Jure
Neasmiü
1843 Vjenþ.: 22.04.1876
TRILJSKI MOST
TRILJSKI MOST
Zaboravljeni alati
Frane Strikić
Stari alati su dio opće kulturne baštine, a sve više
ih zamjenjuju suvremena pomagala i uređaji. Neki od
tradicionalnih starih alata praktički su nestali ili su se
zadržali samo kao rijetkosti u privatnim zbirkama ili
kao dio prošlosti se nalaze u muzejima kao eksponati
ili samo na fotografijama. Kako bi smo doprinijeli
očuvanju vrijedne kulturne baštine napravili smo kratak
osvrt na neke stare alate, koje je danas sve teže pronaći
i u gospodarskim dvorištima, a na poljima se uopće ne
pojavljuju.
Plug – je služio za obradu tla odnosno za duboko
oranje. Plug su vukla dva vola ili konja. Prema brzini
oranja izgrađena je posebna mjerna jedinica za površinu
„Dan oranja“ oko 3 300 m2, a predstavljala je površinu
koja se može uzorati za jedan radni dan. (Slika 85)
Jaram – drveni okvir koji je služio kako bi se volovi
upregli za obradu tla ili vučenje tereta. Jaram se stavljao
volu s gornje strane vrata, a teljug odozdo s donje strane
vrata i metalnim osiguračem učvršćivao za jaram. Od
ove naprave dolazi narodni izraz „ujarmiti“ što bi značilo
združiti, pripojiti, priviti, nadvladati, obuzdati. (Slika 86)
Kudilja – stara poljoprivredna alatka oblika drvenog
štapa, a najčešće je bila lijepo izrezbarena. Služila je za
predenje, naime, žene koje su prele „zadile“ bi donji kraj
kudilje za pojas dok bi na gornji kraj namotale ovčju vunu
od koje su pravile pređu. (Slika 87)
Lopar – drvena lopata koja je služila za stavljanje kruha
na ognjište, za razvlačenje tijesta kod pripreme lazanja, za
pripremu i stavljanje pogače na ognjište i slične poslove
oko proizvodnje kruha i pekarskih proizvoda. Lopar
je izrađen od drva s ukrašenom drškom. Ova alatka je
preteča današnje lopate za pizze. (Slika 88)
Prakljača – drvena alatka koju su žene koristile za
pranje suknenih predmeta. Alatka je dužine oko 30 cm
s drškom veličine ruke, koja je bila izrezbarena. Prilikom
pranja suknenih predmeta peračica bi prakljačom udarala
po suknu. (Slika 89)
Rajc ili kopačica – alatka koja je služila za okopavanje
poljoprivrednih kultura, a kao vučna snaga koristio se
vol ili konj. U pravilu rajc je vukla samo jedna životinja,
a služio je za okopavanje i ogrtanje krumpira i kukuruza.
(Slika 90)
Gargaše – drveno-metalna alatka koja se koristila za
ručno češljanje (vlačenje) vune. (Slika 91)
Sito – drveno-metalna alatka koja je služila za fino
prosijavanje brašna. (Slika 92)
Sumpreš – metalna alatka koja je služila za glačanje
odjevnih predmeta. U sredinu sumpreša stavljao bi se žar
pomoću kojeg se zagrijavao. (Slika 93)
Kablić – drvena posuda s poklopcem i ručkama, a
služila je za čuvanje mlijeka, vrhnja i kiselog mlijeka.
(Slika 94)
Krtol ili košara – pletena posuda od pruća koja je
služila za čuvanje jaja ili nošenje grožđa, smokava, bajama
i sličnih plodova te za nošenje kruha i pribora za jelo kada
bi se nosio objed radnicima u polje. (Slika 95)
Kar – zaprežno vozilo koje ima četiri kotača izrađena
od drva s metalnim obrubom. Prednji kotači su bili manji
od stražnjih. Na kotače je postavljen ovijes na kojem je
nadgrađe također od drva zvano koš. Kar je imao četiri
stupa na kutovima koša, a služili su kada bi se prevozilo
sijeno ili slama. Prednji dio ovijesa bio je pokretan kako bi
se kar mogao okretati u željenom smjeru. (Slika 96)
Vile – drvena alatka koja ima dršku i tri roga. Služile
su pri okretanju, utovaru i istovaru sijena, trave i slame.
(Slika 97)
Samar – drveni polukružni okvir koji se stavlja na
magarca ili konja, a na njega se privezuje teret (drva, vreće
i slično). (Slika 98)
Grablje – drvena alatka koja se sastoji od drške
(grabljišta) i zubaca. Služile su za grabljanje sijena,
slame i trave te čišćenje okućnica i vrtova. Postoje dva
tipa grabalja: krupne, koje su imale duže i rjeđe zubce,
a koristile su se kod vršidbe žita, i sitne, koje su imale
kratke i guste zupce. (Slika 99)
Drvena lopata – služi za vijanje žitarica (čišćenje od
pljeve pomoću vjetra). (Slika 100)
Varćak ili varićak – stara drvena posuda pomoću koje
se mjerila količina žitarica (količina oko 10 kg). Količina
sjemena potrebna za sjetvu određene zemljišne parcele
određivala se brojem varćaka. Čest je slučaj posudbe
žitarica, a posudba se obavljala na osnovu broja varćaka.
Potrebno je naglasiti staro pravilo prema kojem je svaki
odrasli član kućanstva bio dužan dati svećeniku-župniku
93
TRILJSKI MOST
jedan varćak žita ili kukuruza tijekom godine kao
redovinu. (Slika 101)
Ovdje smo prikazali samo jedan mali dio alata koji su
bili sastavni dio življenja na ovim prostorima, a veći dio
ovakvih predmeta već polako nestaje ili je potpuno nestao.
Na kraju želim zahvaliti prof. Vladi Strikiću i Mislavu
Akrapu koji su mi omogućili fotografiranje predmeta u
njihovim privatnim zbirkama.
Ilustracije (Frane Strikić):
Sl. 85. Plug
Sl. 86. Jaram
94
Sl. 87. Kudilja
Sl. 88. Lopar
Sl. 89. Prakljača
TRILJSKI MOST
Sl. 90. Rajc ili kopačica
Sl. 93. Sumpreš
Sl. 91. Gargaše
Sl. 94. Kablić
Sl. 92. Sito
Sl. 95. Krtol ili košara
95
TRILJSKI MOST
Sl. 96. Kar
Sl. 99. Grablje
Sl. 97. Vile
Sl. 100. Drvena lopata
Sl. 98. Samar
Sl. 101. Varćak ili varićak
96
TRILJSKI MOST
Da im
spomen
očuvamo
Ante Šušnjara (1929. - 1993.)
Božena Škarica
Mnogi ne znaju da je Cetinska krajina iznjedrila
velikog čovjeka, znanstvenika, istaknutog hrvatskog
geologa, dipl. inženjera Antu Šušnjaru. Svakako bi bilo
nepravedno da u zaboravu ostane čovjek koji je zadužio
sve nas svojim velikim zalaganjem za prosperitet i razvoj
našeg kraja.
Ante Šušnjara rođen je 6. studenog 1929. u Vedrinama
pokraj Trilja, gdje je završio osnovnu školu. Nakon
Drugog svjetskog rata odlazi u Zagreb gdje je završio
gimnaziju i kasnije studij geologije na Prirodoslovnomatematičkom fakultetu diplomiravši 1964. godine.
Nakon završetka studija sudjeluje u regionalnim
kompleksnim geološkim istraživanjima dijela Velebita,
Like i Dalmacije povezanih s izradom Osnovne geološke
karte mjerila 1:100 000. Vršio je i mikroskopska
mineraloška istraživanja sedimentnih naslaga te
samostalno snimao odabrane litološke i biostratigrafske
stupove mlađepaleozojskih i mezozojskih naslaga u
raznim područjima, od kojih je najznačajnija obrada
tipskog profila kroz donjotrijaske naslage kod Muća.
Većina njegovih geoloških istraživanja odnosi se na
utvrđivanje iskoristivosti različitih mineralnih sirovina u
Hrvatskoj, kao npr. barit u Gorskom kotaru i Lici, boksit
u Dalmaciji i Lici ili različitih sirovina za građevinarstvo.
Upravo u tim radovima dolazi do izražaja njegova
neraskidiva veza s Cetinskim krajem, kojeg je posebno volio,
te je nastojao što više pridonijeti gospodarskom usponu
našeg kraja. Tako je, njegovom inicijativom, pokrenuta
eksploatacija čerta na Plani u Svilaji i u Koljanima, zatim
otvaranje rudnika boksita u Gljevu i Crvenom klancu,
pelita u okolici Vrlike, gliništa u Strmendolcu.
Rezultate ovih i drugih istraživanja objavio je u
više znanstvenih i stručnih, samostalnih i koautorskih
radova, i u više od stotinu studija, elaborata i izvješća
koji su pohranjeni u Institutu za geološka istraživanja
u Zagrebu, koji su dragocjeni izvor podataka pri
istraživanjima i eksploataciji mineralnih sirovina u
Hrvatskoj, a posebno u Cetinskom kraju, gdje je naviše
i najradije djelovao. Posebno su važni njegovi radovi
o boksitima. Utvrdio je sastav i stratigrafski položaj
neogenskih boksita Dalmacije.
Možemo zaključiti kako je Ante Šušnjara bio jedan
od najuspješnijih istraživača mineralnih sirovina u
Hrvatskoj. Aktivno je sudjelovao u Internacionalnom
geološkom korelacijskom programu UNESCO-a, i to u
projektu o trijasu.
Tijekom dugog radnog vijeka Ante Šušnjara surađivao
je s brojnim geolozima, rudarskim inženjerima, među
kojima je zbog svoje otvorenosti i čestitosti bio vrlo
cijenjen.
Bio je veliki Hrvat, gorljivi katolik, iskren i čestit
čovjek, marljiv i uporan istraživač, koji je umnogome
pridonio razvoju hrvatske geologije.
Cijeli radni vijek proveo je u Institutu za geološka
istraživanja u Zagrebu iako je cijelo vrijeme nastojao
održavati vezu s rodnom Cetinskom krajinom i privatno,
ali i kao znanstvenik, nastojeći što više doprinijeti razvoju
našeg kraja.
Preminuo je 20. srpnja 1993. g. u Zagrebu.
Izbor objavljenih radova:
1. Šušnjara A&Šćavničar B. (1974): Tufovi u neogenskim
naslagama srednje Dalmacije (južna Hrvatska). Geol.
vjesnik, 27. Zagreb.
2. Šušnjara A. (1974): Permoskitski peliti kao sirovina
za ekspandirani laki agregat i ciglarske proizvode. Geol.
vjesnik, 27.
3. Šušnjara A.&Sakač K. (1988): Miocenski slatkovodni
sedimenti područja Sinja u srednjoj Dalmaciji. Geol.
vjesnik 43, Zagreb.
97
TRILJSKI MOST
Triljski
portreti
Radauša. Na istoj Akademiji predaje od 1969. Bio je dekan
Akademije 1979., dok je tu istu dužnost obnašao 1994/95.
Stipe Sikirica je jedan od pokretača i osnivača te neko vrijeme
i dekan Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu, u
Bosni i Hercegovini. Živi i radi u Zagrebu.
Više o Stipi Sikirici može se pronaći u biografiji prof. Jurja
Baldanija Kiparstvo Stipe Sikirice (Zagreb 1986.), te u knjizi
Stipe Sikirica Darka Glavana, rock kritičara i povjesničara
umjetnosti, koja je objavljena u Zagrebu 2006. godine.
Ma koliko davali,
uvijek smo dužni!
Stipe Sikirica, intervju
Sl. 102. Stipe Sikirica, Zagreb, 7. 8. 2008. (KD Trilj)
Povod za razgovor s priznatim kiparom Stipom Sikiricom
je njegova volja da Sinju i cetinskom kraju pokloni svoju
ostavštinu, kako bi se na najbolji način sačuvala i predstavila
javnosti.
Stipe je rođen u Jabuci pokraj Trilja 29. travnja 1933.
godine. Školovao se u Jabuci, u sinjskoj gimnaziji i u splitskoj
Školi primjenjene umjetnosti. Kiparstvo je završio 1958.
na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Vanje
98
Vaše rodno mjesto Jabuka uređuje važno raskrižje
u čijem je središtu predviđeno postaviti odljev u bronci
Vaše prvonagrađene skulpture „Mladenci“ (1971.), a
Grad Sinj bi trebao zbrinuti i predstaviti javnosti Vašu
ostavštinu. Nije li to potvrda da nikada niste napustili
cetinski kraj i svoje rodno mjesto?
Čovjek kud išao da išao nosi, kako je rekao Drago
Ivanišević, sa sobom svoju Hrvatsku, a naravno, i svoj
zavičaj. U toj „zobnici“ je sve što čovjek cijelog života
nosi i uzima, a uzimajući i daje. Puni tu „zobnicu“
zavičaja, domovine. Srećom je ova „zobnica“ neiscrpna.
Ma koliko davali, uvijek smo dužni! Sve ono što nisam
iskipario, ostalo je u kamenim gromadama Dinare, u
ilovači polja oko Cetine, naravno, i u čovjeku kao okrepa
i utjeha, ali i stalna potreba da doda, dopuni i stvori.
Neiscrpan je zavičaj...
„Mladenci“ koji će doći na Gaz moja su velika radost
zbog toga što će se dogoditi upravo na mjestu gdje
moje djetinstvo i mladost imaju izvorište i protok. Od
mosta na Gazu do triljskog mosta su sva snatrenja, sva,
rekao bih, literarna uzbuđenja. Idući Rudom do ušća u
Cetinu nije bilo epskih, dramatično skokovitih, kršnih
i drastičnih lomova. Bio je to pjev ševe u polju, leptira
na cvijetu, pogleda na razigrane konje, mladost, susret s
poznanikom, razgovor i pjevušenje. U Trilju je bio susret
s cijelom generacijom. Kao đaci na putu, najčešće pješice
do gimnazije u Sinju, srednjoškolci pa studenti, bosonogi
i golišavi, potom učitelji pa profesori, pa čitatelji na
sijelima i pripovijedači s radoznalom generacijom. Čitali
smo Lorcu, Jesenjina, Hašeka, Servantesa, ali naravno
i Ujevića, Šimunovića, i razglabali o Kačiću, pjevušili
Kačića da nas ohrabri i osokoli, a rekao bih i da nas
pouči rodoljubivom zanosu i u krvavoj povijesti otkrije
nam ljubav za domovinu.
TRILJSKI MOST
Dakle, u tu „zobnicu“‘ koju čovjek ponese s Cetine,
iz Cetinskog kraja, nose sa sobom kao Božji dar ljudi
koji potječu ispod Olimpa gdje su im bogovi molitvom i
duhom vrlo blizu.
Koje su Vaše uspomene na Jabuku, obližnji Trilj i
nadaleko poznati dernek i pazar?
Djetinjstvo mi je potpuno pokriveno nesretnim
ratom. Palež, ubojstva, smrt i ranjavanje, krv braće i
bježanje, strah, spavanje po tuđim kućama, štalama,
čak i jamama, ostavilo mi je u duši velike rane. Te rane
su ponori i uvijek otvore duboka razmišljanja. Zašto se
to događa u mom kraju, meni, mojim rođacima, mom
narodu? Nažalost, kroz cijelo moje obrazovanje samo se
potvrđivalo da je to kontinuiet naše povijesti, ne samo
od Nelipića nego vjerojatno i od prije. Je li kulminiralo
Krbavskim poljem, Prvim i Drugim svjetskim ratom
ili Domovimskim ratom, ne znam, ali volio bih znati.
Volio bih da mogu reći i znati. Nikada više nitko neće
okrvaviti Hrvata, a najmanje brat brata. Neka se nakon
Domovinskog rata zauvijek zatvore sjećanja nama koji
smo to proživjeli.
Najljepše uspomene: Sv. Ivan, Gospa od zdravlja i Sv.
Mihovil (mnoštvo naroda, kola, karovi, volovi, krave,
alati, motike, kose, češljevi, igračke, frulice, pištaci ...) bili
su ogromna radost kao i danas djetetu. Doći na triljski
Pazar gdje bi se sastali i Gornjaci i Primorci, mnogo
svijeta, djevojaka, mladića u kaparanima, ječermama,
kabanicama, sve u suknu i čoji, pripašnjače s jataganima,
a konji okićeni resama, gizdavi kao u Kačićevim
pjesmama. Bože moj, ljepote! Pa pjesma momačka i
pripjevi djevojački, duboko u večernje sate uz sve ono
što Zagoru krasi.
Što Vas je potaklo da postanete kipar i koliko
je školovanje pomoglo u stvaranju Vaše kiparske
osobnosti?
Teško je reći kako postane nešto. Iz ranog djetinjstva,
čini mi se da sam kipario. U to vrijeme su to zvali dilanje
ili djeljanje. Rođen sam, reklo bi se s nožićem u ruci.
Rezao sam, rezbario svašta. Vretena, kudjelje, štapiće,
ostane šarao, diljao lutke, kipiće. Izrađivao kolica,
saonice, bicikle. Da, drveni bicilki! Došlo je potom
vrijeme rata. Rezbarim puščice, pištolje, čegrtaljke kao
mitraljeze, pa čak i bombe od muljike. Bio sam koristan
svojim vršnjacima jer sam im znao reći, uputiti ih kako
nešto napraviti. Sva ta škola bila je prije škole.
Odlazeći u gimnaziju u Sinj počinjem čitati i pisati.
U splitskoj školi kiparim, učim kiparstvo, crtam, gledam
galeriju, upoznajem rimske grđevine, divim se ljudskoj
snazi i mogućnosti. Na Peristilu gledam u visine stupova
i lukova. Kako je čovjek mogao tako izrađene blokove i
stupove dignuti u nebo. Divota! U dvorima – atelijeru
Ivana Meštrovića spoznajem da su ti blokovi savladivi
djetetu iz Dalmatinske Zagore kao i onom rimskom
građaninu. Ne isto, nego i bolje, snažnije i meni rodbinski
bliže. Bila je to velika matura mog školovanja.
Kao što je javnosti poznato, u svojim zrelijim
godinama ste iz zagrebačke sigurnosti krenuli u
„avanturu“. Zajedno s nekim svojim kolegama i
prijateljima osnovali ste Akademiju likovnih umjetnosti
u Širokom Brijegu, u Bosni i Hercegovini. Na istoj
Akademiji ste bili profesor i prvi dekan u dva mandata.
Što Vas je na to potaklo?
Da, sigurnost o kojoj govorite sigurno je izazov za
onu malograđansku udobnost koju čovjek s profešurom,
dekanstvom i drugim ugodnostima ugledna čovjeka
ne ide lako u avanturu. Ali bio je to Domovinski rat,
vrijeme zanosa i ideala, vrijeme velike snage, pa meni i
mojim kolegama, profesorima na akademiji u Zagrebu,
Šuteju i Jordanu, nije bilo nimalo teško ići preko Senja,
Dugog Otoka i Splita do Mostara i osnovati sveučilišnu
ustanovu, pomoći našim napaćenim Hercegovcima
da kod svoje kuće imaju kulturnu ustanovu najvišega
ranga. Ponosim se tim djelom. Široki Brijeg je našim
angažiranjem postao sveučilišni gradić, ravan po
mogućnosti izobrazbe svim drugim centrima kao druga
ustanova tog ranga na hrvatskom jeziku.
Mnogo ste putovali po svijetu i susretali poznate
osobe. Što Vas se posebno dojmilo?
Čovjek putuje i svako putovanje ravno je jednom
semestru. Jedno je uspješnije, drugo je kraće i draže,
treće je čudesno, zadivljujuće, i bez obzira na to što
sam obišao pet kontinenata, mislim da sam vrlo
siromašan u putovanjima. Naime, vidio sam Veneciju i
Rim, Firenzu i Madrid, Sevillu i Barcelonu, Pariz, Beč,
99
TRILJSKI MOST
München, Warszawu, Moskvu i Lenjingrad, Gruziju,
Tbilsi, Australiju, New York, Los Angeles, Antwerpen i
Amsterdam. Svako putovanje me angažiralo da obiđem
i Vrliku i Zadvarje, Omiš, Tijaricu, Voštane, Nova
Sela, Blato na Cetini, dijelom pješice, a najviše autom s
prijateljima Raosom, Laušićem, Kaštelanom, Krunom
Prijateljem. Od izvora Graba pa sve do izvora Cetine.
Još nisam obišao sva mjesta na Cetini. Kanjon Cetine,
taj čudesni krajolik u kojem je rođen prijatelj Kaštelan,
dojmio me se kao božanski Nil i Gizi i njegove piramide.
Muzej u Kairu, grobovi kraljeva i Nil, veliki Nil kroz
pustinju kao naša Cetina kroz polje, noseći sobom
plodnost i sretno zajedništvo.
Napravili ste zlatnike s motivima Sinjske Alke,
natjecateljska odličja i hrvatska državna odličja. Za
izradu hrvatskog novca ste dobili 2. nagradu, dok se
Vaša medalja pod nazivom „Prva hrvatska kuna“
dodjeljuje uspješnim poduzećima, odnosno najboljim
hrvatskim poduzetnicima i menadžerima. Otkud tolika
ljubav prema izradi medalja?
Medalja je jedna od disciplina u kiparstvu. Zahtijeva
minucioznost i konciznost u izričaju. Volim medalju i
medaljistiku. Zahtjevna je kao i velika monumentalna
plastika, fizički je lakše savladiva. S posebnom radoščću
radio sam na zlatnicima Sinjske Alke. Zadatak sam i sam
postavio sebi da ne napravim laku bižuteriju suvenirskog
tipa nego sam sretno iskoristio priliku da moja Cetina
i njezina viteška igra dobiju dukate ravne mletačkima,
bečkima i dr. Na sedam minci (novčana polja), ispričao
sam priču o alci, Sinju, vitezovima, gorštacima, o
slobodoumnim ljudima koji slave pobjedu svog kraja uz
pomoć Čudotvorne nad silnikom koji je Cetinski kraj
opustošio i za cijela dva stoljeća ostala je ničija zemlja.
Zato je ta pobjeda u obliku Sinjske Alke veličanstvena,
a moji dukati su svu tu veličanstvenu, slavom ovjenčanu
pobjedu, na moje zadovoljstvo, uspješno iskazali.
Nikakvi zlatnici u bivšoj državi, neskromno rekavši, nisu
tako uspješno izvedeni.
Državno odličje sam, s povjerenjem presjednika
Tuđmana, s trojicom kolega, nadam se, vrlo uspješno
osmislio i izveo. Rađeni su u vrijeme rata. Želja nam je bila
da udovoljimo predsjednika Tuđmana da može prvom
prilikom vojne i druge uspjehe obilježiti originalnim
100
državnim odlikovanjima. Po pristupu se razlikuju od
europskih odličja jer je naš pristup po kraljevima, a ne
križevima. Na taj način afirmirali smo bivšu hrvatsku
povijesnu državu i odali počast njezinim vladarima.
Sl. 103. Alkar, Sinj, 2. 8. 2008. (KD Trilj)
Uporišta u kojima nalazite poticaje za stvaranje
su priroda, žena, ljudi i prošlost. Kako ste u Vašim
radovima uspijevali i uspijevate ispreplesti tradiciju i
suvremenu koncepciju?
Prošlost i suvremenost muči svakog mladog stvaraoaca.
Biti nov, moderan, avangardan ili tradicionalan? Sve
ovo oduzima slobodu koju svaki autor kreativnog djela
mora imati. Slobode u stilskom kanonu ne može biti.
Da sam rekao sebi: Bit ću moderan, avangardan, bio bih
apologeta centara i kulturnih žarišta svijeta i vremena,
a vjerojatno izgubio sve ono što sam ponio iz zavičaja.
Nadam se da me suvremenost nije opteretila više nego
zavičaj, ni prošlost više od budućnosti, tako da formu
ne prejudiciram pred sadržajem, a ne namećem sadržaj
da bih zanemario formu. I jedno i drugo je dio mene
i mog rukopisa. Ako sam negdje tradiciju isprepleo u
suvremenu koncepciju, smatram se uspješnim.
TRILJSKI MOST
Portreti, tj. portretne biste su, kako zapisa Kruno
Prijatelj Vaš „najosobniji način likovnog izražaja“.
Portret je disciplina koju čovjek voli ili ne voli.
Portretistiku sam shvatio kao esej o prijateljstvu. Portret
me obvezuje na izražajnu formu, na odabir materijala.
Pošto sam portretirao prijatelje, moj Matko je drven,
Šovagović staklast, a Đuro Tiljak obojena terakota.
Brončani je Jozo Laušić i samo od mjedi može biti. Kako
inače izraziti njegovu snažno građenu rečenicu: Možda
je jedino još mogla u čeliku biti?! Svaki portret je, dakle,
najosobnijeg izraza.
Velik dio Vaših skulptura na otvorenim prostorima
doživio je oštećenja i razaranja tijekom Domovinskog
rata. Kako ste se osjećali u tim trenutcima?
Čovjek ima sreću i nesreću, kipove stvara, spomenike
postavlja, ali kao što pjesnik reče: Vrijeme gradi kule po
kotarim, vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje. Počeli su
četnici u Kninu i u selu Orlić u Biskupiji pa Grabovca
u Vrlici raznesoše. Zadovoljštinu sam imao već u ratu
postavljanjem Mihovila Pavlinovića u njegovoj Podgori.
Četnici rušili, mi postavljali. Ali da vrag ne dolazi sam,
naši dragi rodoljubi, ne shvaćajući što čine, ruše meni
drag spomenik u Glavicama. Na njega su se okomili pa su
ga čak tri puta minirali dok ga nisu oborili. Neka im Bog
oprosti jer nisu shvatili da sam taj spomenik radio u čast
njima i njihovim očevima. To nije bio nikakav spomenik
ideologije, bio je to spomenik alkarskom momku koji s
puškom preko ramena slobodarski korača ulicama Sinja.
Bilo bi mi veliko zadovoljstvo kad bi taj spomenik bez
ideoloških oznaka bio vraćen na mjesto gdje je otkriven
kao što smo vratili Filipa Grabovca u njegovu Vrliku.
Kakvo je stanje kiparstva, posebno sakralnog, danas
u Hrvatskoj, i treba li kipar biti i vjernik da bi napravio
dobar rad?
Sve što radi čovjek mora biti s vjerom u rad, u djelo
i u Boga. Bez vjere nema čovječanstva. Vjera je zanos
i stvaralačka snaga. Srećom, u hrvatskoj umjetnosti
ima toliko uspjelih sakralnih djela, čudesno lijepa
Meštrovićeva kapela u Mejama, Dulčićevo raspeće
i freska u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu. Da ne
spominjem druge ova dva objekta su sam vrh svjetske
sakralne likovnosti. Nadam se da ne trebam nabrajati još
mnogo manje poznatih i priznatih kiparskih i slikarskih
dijela kojih na svu sreću imamo diljem Lijepe Naše.
Sl. 104. Uskrsli Krist, Zagreb, 7. 8. 2008. (KD Trilj)
U Trilju ste malo prisutni sa svojim radovima. Koliko
mi je poznato, osim izložbe u hotelu sv. Mihovil (1995.),
postavili ste kip sv. Ivana Krstitelja ispred župske crkve
u rodnoj župi Grab (1997.) i izradili skicu za spomenik
sv. Mihovilu u Trilju (1997.). Moglo bi se reći da nije
prorok bez časti, „osim u rodnom kraju“?
Naravno da u rodnom kraju prorok nije lako biti. No,
u Trilju će biti „Mladenci“. Dakle, ili ja nisam prorok, ili
je moj rodni kraj učinio iznimku? Trilju sam pomogao
stvarajući grb Grada u koji sam utrošio u tako malu stvar
puno vremena i truda. Teško je to shvatiti. Naime, postoji
neka komisija koja ocjenjuje heraldiku, a te komisije
su uvijek činovnička posla pa im nije bilo jasno ili po
volji ovo i ono. Trajalo je to godinu dana, a ja sam im
objašnjavao ideju, pričao o Trilju, mostu na Cetini, o sv.
Mihovilu, a oni meni: Spusti mu krila, slomi mu krila, jer
tako izgledaju i drugi sveti Mihovili. Neka bude ratnik u
101
TRILJSKI MOST
oklopu. A ja opet htjedoh da bude anđeo s mačem kojeg
ne vitla nego stameno oslonjen na njega na mostu brani
Trilj i Cetinu. Mučili su me. Morao sam nešto popustiti,
da bi moji Triljani dobili gradske insignije.
Hvala Vam što ste pristali na razgovor za prvi triljski
časopis Triljski most. Može li koji savjet „sijede kose“?
Umjesto savjeta, ističem da imate, hvala Bogu,
časopis Triljski most, imate Muzej triljskog kraja koji
će učiniti svoje. Ljudska briga i stvaralaštvo se ne daju
zatomiti pa sam uvjeren da nalazi s Garduna i Cetine
neće odlaziti ilegalno u svijet nego će ostati u Trilju na
ponos Cetinjana. Moji „Mladenci“ kao kulturni čin ne
mogu ostati sami. I k njima će doći i oko njih po cijelom
Trilju kipovi i fontane i stvaralački izričaji literarni i
glazbeni. Donijet će ih „Dalmatina“ i privreda na padini
čaporskog polja. Cetina neće prestati donositi blagoslov
kao što ni Nil ne prestaje donositi život u pustinji.
(Razgovarao: Josip Dukić)
Dramska udruga Most
Nada Lapić
predstave: Nikolina čizma, Krampus u kvizu Tko želi biti
milijunaš, Gdje su nestali darovi sv. Nikole, Krampusica u
kvizu Tko želi biti milijunaš, Darovi ili šibe, te najnovija
predstava Začarana šuma, koju će Dramska udruga Most
prikazati premijerno ove 2008. godine. Sve predstave
smo izvodili više puta i to za djecu iz vrtića Trilj i Košute,
za sve prvaše OŠ Trilj. Imali smo goste, učenike nižih
razreda iz Tijarice i Srijana te vrtić iz Dicma. Već dvije
godine dajemo predstave i za članove Udruge osoba s
invaliditetom s područja našeg Grada. U okviru tih dana
predstave su odgledali i učenici nižih razreda OŠ Trilj.
Uz predstave za djecu počela sam pisati i za odrasle.
Tako su nastale predstave Gastarbajter Mate u kvizu
Tko želi biti milijunaš, Večernja škola 1, 2, 3 i 4 i sada
već napisana i još neizvedena Večernja škola 5, E neš za
nj te igrokaz Teške muke jedne bake, koju sam napisala
za Državno natjecanje iz španjolskog i talijanskog jezika
čiji je domaćin bila OŠ Trilj. U toj predstavi sudjelovali
su učenici naše škole: Marta Čalo, Jakolina Delonga,
Mihaela Vrgoč i Gabrijela Grubišić-Čabo. S istom
predstavom nastupili smo za blagdan sv. Ivana u Grabu.
S Večernjom školom 4, nakon premijere u Trilju, gostovali
smo u Sinju te u Cisti Velikoj. Napisala sam i nekoliko
igrokaza koje su izvodili učenici naše škole prigodom
posebnih svečanosti. Na prijedlog bivšeg predsjednika,
a sadašnjeg gradonačelnika grada Trilja gosp. Ivana
Šipića, osnovali smo Dramsku udrugu Most prije dvije
i po godine iako radimo već šest godina.
Sl. 105. Predstava Večernja škola 1. (Foto video Blic)
Zbog nedostatka kvalitetnih i primjerenih predstava
za djecu, radeći u PŠ Jabuka, počela sam pisati igrokaze
i predstave za djecu, a glavna proslava je bila za blagdan
sv. Nikole. Većina mojih predstava vezana je baš za
taj blagdan koji je djeci osobito drag. Tako su nastale
102
Sl. 106. Predstava Gdje su nestali darovi sv. Nikole. (Foto video Blic)
Posebnu odanost i zahvalnost dajem osobama bez
čije svestrane i odgovorne podrške i rada moje predstave
možda ne bi ugledale svjetlo dana. Hvala učiteljima,
TRILJSKI MOST
roditeljima, učenicima i prijateljima koji su vjerni i
nezamjenjivi članovi ove udruge. Posebno zahvaljujem
bivšem (nadam se ne zauvijek) našem gradonačelniku,
koji se zbog znatnih obveza povukao iz neposrednog
rada udruge te ravnatelju OŠ Trilj gosp. Davoru
Hrgoviću, koji nam uvijek za naše potrebe izlazi ususret.
Hvala svima koji su nam pomagali u izradi scenografije
i kostima. Hvala i našem Stipi Delongi – Šefiću, koji se
brine za razglas.
ovaj sport zahtijeva: spremanje motora, guma, dijelova
za motor, alata i sl.
Sl. 108. Ivan, Petar i Jelena Kundid s osvojenim nagradama, Grab, 4. 9. 2008.
(Ana Ćaleta)
Sl. 107. Predstava Večernja škola 4, Cista Velika, 13. 7. 2008. (DU Most)
A sada slijede imena najzaslužnijih članova i prijatelja
naše udruge koji su svoje slobodno vrijeme i entuzijazam
darovali svima vama: Nela Bašić, Ivan Bota, Ana Ćaleta,
Marko Ćaleta, Stipe Ćaleta, Daniela Delić, Katarina
Dodig Bilonić, Mario Dukić, Mirjana Dukić, Niveska
Juraga-Kovačev, Luka Krstić, Neda Krstić, Ana Sarić,
Maja Sarić, Milan Sarić, Zdenka Sarić, Romano Tadić.
Nadam se da će Dramska udruga Most u budućnosti
još više i bolje djelovati te svim našim gledateljima
ispuniti srca smijehom i toplinom
Motocross klub Cetina iz Graba
Ana Ćaleta
Motocross klub Cetina - Grab jedini je takve vrste u
Splitsko-dalmatinskoj županiji, a djeluje već 11 godina
sa sjedištem u Grabu. Predsjednik Kluba je Ante Kundid
- Kasni. Za sada su članovi Kluba njegovi sinovi Ivan i
Petar, kojima je on ujedno trener i menadžer. Klub je u
obiteljskoj kući i taj prostor nije primjeren onome što
Ivan i Petar su na natjecanjima u motocrossu osvojili
150 pehara što govori sve o njihovim sposobnostima.
Nažalost, ti pehari nemaju odgovarajuće mjesto na
kojem bi bili izloženi i na kojem bi ih svi zainteresirani
mogli pogledati. Toliki pehari svjedoče koliki su trud i
vježba uloženi kako bi se postigli takvi uspjesi. Sve ovo
potakao je Ante koji je i sam volio i vozio motore, ali
nikad se nije natjecao. Tek poslije prvih utrka sina Ivana
i on se uključio u natjecanja.
Antina supruga Snježana putuje s obitelji na sva
natjecanja i zajedno s mužem i sinovima živi njihov
san. Jelena je najmlađa članica obitelji. Ima četiri i pol
godine i već pokazuje zanimanje za motore. Naučila je
voziti motorić i ima kompletnu opremu. Kaže da će i ona
uskoro voziti motocrosseve.
Ivan Kundid
Ivan je stariji Antin sin. Rodio se 21. ožujka 1993.
godine. S tri i pol godine već je počeo voziti motor u
grapskom polju. Odličan je učenik drugog razreda
Gimnazije Dinka Šimunovića u Sinju. Unatoč brojnim
treninzima i sudjelovanjima na motocrossevima prolazi
s pohvalnicama i sudjeluje na školskim natjecanjima.
Član je KUD-a Grab gdje pleše od samog osnutka
skupine.
Ivan trenutno vozi MX open do 500 kubika. To
je najjača klasa u motosrossu. Na prvom sužbenom
103
TRILJSKI MOST
natjecanju Ivan je bio 1998. godine. Na Državnom
natjecanju u motocrossu u Našicama u klasi 50 kubika
osvojio je drugo mjesto i dobio prvi pehar. Poslije toga
slijedili su pehari i za osvojena prva mjesta. Prošle godine
u Klasi 85 seniori bio je viceprvak Hrvatske, viceprvak u
supercrossu i pobjednik Kupa Hrvatske.
Uz postizanje najboljih sportskih rezultata želja mu
je naučiti svirati i kupiti gitaru. U budućnosti planira
završiti fakultet i raditi dobar posao, a što se tiče motora
želi napredovati. Nažalost, napredovanje ne ovisi samo
o njemu. Ovo je skup sport i roditeljima nije lako uza
sav trud i rad financijski pokrivati treninge, natjecanja,
mijenjanje motora i opreme.
Petar Kundid
Mlađi sin Petar rođen je 13. studenoga 1995. Voli
sve sportove i odličan je učenik sedmog razreda. S četiri
godine naučio je voziti motor, a prve utrke počeo je voziti
sa sedam godina. Petar je prvi pehar dobio u Pakracu
na Državnom natjecanju gdje je osvojio treće mjesto. U
ovih nekoliko godina koliko se natječe osvojio je oko
sedamdeset pehara za svoj Klub i za sponzore. Prošle,
2007. godine, u Klasi 85 juniori osvojio je 3. mjesto u
motocrossu, naslov viceprvaka Hrvatske u supercrossu
i 3. mjesto u Kupu Hrvatske. Zajedno s bratom trenira na
Gazu gdje su uredili stazu koju redovito održavaju.
Promotivni motocross na Gazu
Dana 2 ožujka 2008 godine bila je promocija 800 m
duge staze na Gazu. Promotivni motocross izazvao je
osobito zanimanje javnosti te je natjecanje gledalo oko
2000 ljudi. Organizator natjecanja Motocross klub Cetina
- Grab priredio je izvrstan doček natjecateljima i gostima.
Organizatoru motocrossa na čelu s gosp. Antom je
trebalo 15 dana da sve organizira. Uglavnom su radili
Ante i djeca, ali bilo je i pomoći sa strane. Vatrogasci
su pomogli u uređenju staze kako ne bi bila blatnjava ili
prašnjava. Grad Trilj je tu manifestaciju pomogao s 15
000 kuna. Donacijama su pomogle triljske pekare i kafići.
Noćni jahači su pomogli u uređenju terena i bili su pri
ruci u čitavoj organizaciji. U radovima su pomogli HV,
Cetina d.d., Piko-trans Sinj. Nisu naplaćivane ulaznice,
odigrana je zanimljiva tombola, bilo je hrane i pića, a
natjecatelji su dobili pehare.
104
Sl. 109. Promotivni motocross na Gazu, Jabuka, 2. 3. 2008. (Motocross klub
Cetina - Grab)
Pobijednik motocrossa bio je najbolji hrvatski vozač
motocrossa u povijesti Nenad Šipek, drugi je bio Danko
Braim, a Ivan Kundid je bio treći iako je puno mlađi od
ostalih natjecatelja. Utrke i čitav program novčano su
pokriveni.
Treba istaknuti da staza na Gazu nije pogodna za
državna natjecanja. Turjačka pržina bi bila idealna
lokacija, međutim, na tom mjestu nisu riješeni imovinski
odnosi. Dok se ne iznađe neko bolje rješenje, predsjednik
Kluba nastojat će da se ova staza na Gazu uredi, da se
osigura struja, voda, odnosno neka osnova kako bi se
ovaj sport nastavio. Potrebna je pomoć ili veća lokacija
kako bi se ovaj motocross mogao uvrstiti u kalendar
državnih natjecanja. Odgovarajuća staza privukla bi i
svjetske natjecatelje što bi svakako bilo dobro za triljski
kraj.
Natjecanja i podupiratelji
Svih 11 godina od kada Klub djeluje putovalo se
u: Jastrebarsko, Rakov Potok, Savski Marof, Ključ
Vrdovečki, Zabok, Ribnik, Požegu, Našice, Pakrac,
Kozarevac, Koprivnicu, Samobor i Rupu-Rijeka. Samo
jedan trening stoji 200 kn. Oko 25 000 kn godišnje
potroši se na održavanje motora, a puno zahtjevaju i svi
popratni sadržaji.
U posljednje vrijeme Klub novčano podupiru Grad
Trilj i Županija Splitsko-dalmatinska. Također pomoć
pružaju i privatnici: Auto Antonio Trogir, Šepić
commerce Zagreb, Valvoline Valtec Split, Restaurant
Dalmacija Trilj, PVC stolarija Gilić, Restaurant Lovac,
Coca-Cola i alkar Mario Šušnjara, Vulkanizacija Hržić,
TRILJSKI MOST
Stega d.o.o. Ivan Vrdoljak, Mercator commerce, Optika
Lapić, AB photo Sinj i Gladius. Predsjednik Kluba od
srca zahvaljuje svima na pomoći i podršci.
I Ivan i Petar mogli bi na svjetska natjecanja s obzirom
na sposobnosti i vještinu vožnje na motocrossevima.
Dobro bi im došla podrška šire društvene zajednice. Iako
je ovo po mišljenju mnogih opasan sport, uz postupan
trening i kontinuiran rad može se doći do minimuma
opasnosti za zdravlje, tako da se svi zainteresirani mogu
slobodno okušati u atraktivnim akrobacijama. Klub je
otvoren za sve, a svoja znanja i sposobnosti predsjednik
Ante bi rado prenio i na druge. Koliko je u tome
uspješan vidi se po rezultatima njegovih sinova. Unatoč
financijskim poteškoćama, dobri rezultati i strast prema
motorima održavaju ih na vrhu već jedanaest godina.
Želja im je da Klub ima više članova i da ovaj sport
populariziraju u našem mjestu i županiji.
Nadajmo se ostvarenju njihovih težnji i planova i od
srca im zaželimo uspjeh u daljnjem radu
Sl. 110. Jelena Kundid, Grab, 4. 9. 2008. (Ana Ćaleta)
Sl. 111. Pozdrav suncu. (Motocross klub Cetina - Grab)
105
TRILJSKI MOST
Dodiri i
slutnje
Prostor i vrijeme
Stipe Ćaleta
Brzina svjetlosti je najveća brzina.
Brzina je ista u svim sustavima mjerenja.
Materija zakrivljuje prostor pa ne govorimo o vremenu
i prostoru nego o prostor-vremenskom kontinuumu.
Velika tijela uvelike zakrivljuju prostor,
a mi to vidimo kao gravitaciju.
Gledajući noćno nebo bez ijednog oblačka misli su
mi se stopile s prirodom. Prvi put sam osjetio da sam
jedno malo zrno pijeska na velikoj morskoj plaži. Od
tada sve što radim čini mi se da radim ne bih li upotpunio
svoju spoznaju o svijetu. Osjećam da mi nedostaje jedna
mala karika koja bi povezala veliki lanac ideja, zamisli i
znanja. Tražeći odgovore, iz dana u dan, putujući iz škole,
gledajući cvijeće, ptice, automobile, ljude, pokušavam
stvoriti jedinstvenu predodžbu svijeta koja bi vrijedila za
sve živo i neživo. Ali, i dalje stoji isto pitanje, ista misao,
isti snovi, ista riječ... svemir! Gdje, kada, kako i zašto
je nastao, iz čega, gdje smo i ima li drugih živih bića u
ovom svemiru, pokušavam sam sebi odgovoriti, ali se
osjećam zaista nemoćno. Postoji li nešto iznad i ispod
svemira, kakvog je oblika ako je beskonačan? Svaki
odgovor koji sam sebi ponudio bio je traćenje vremena,
sve se temeljilo na razumu. Možda mi baš zbog toga i nije
išlo?! Nemoguće je svemir objasniti beskonačnim jer se
ne može ni s čim usporediti. Kako ga onda definirati, ili
jednostavno, nije beskonačan?
Izgubio sam svaku nadu pokušavajući racionalno
objasniti svemir, ali mi je sinula ideja da svemir možda
i jest ograničen, ali ga doživljavamo kao beskonačnog
106
jer je zatvoren. Zgusnuta materija zakrivljuje prostor
i daje nepravilan oblik samom svemiru te on nije
pravilnog volumena, kao npr. kugla, kocka... Po mom
shvaćanju, proteže se linearno, ali s obzirom da materija
nije pravilno raspoređena, na zgusnutijim mjestima
zakrivljuje linerani prostor kojim se linearno giba
svjetlost te se i ona zakrivljuje. S obzirom da mi vidimo
svjetlost, u ovom slučaju je ne vidimo uobičajeno nego
zakrivljeno pa imamo osjećaj da je svemir jedna velika
beskonačna „kugla“ u kojoj postoji gore, dolje, lijevo i
desno, i to beskonačno.
Apsurdno je vjerovati da je nešto beskonačno jer
ništa nije beskonačno, veliko ni malo. I kada bismo se
uputili putovati svemirom da dođemo do kraja ne bismo
uspjeli jer bi se mnogo puta gibali zakrivljeno, a da to
ne bi ni znali te bi proputovali „beskonačno“, mnogo
kilometara. Slikovito to možemo prikazati kao autocestu
koja je duga 1 000 km i proteže se ukrug te završava na
svom početku. Dok se vozimo, autocesta je ravna i čini
nam se da se vozimo po pravcu, ali nakon 1 000 km opet
smo na početku.
Sl. 112.
Sada zamislimo da je svemir jedna velika autocesta,
puno duža od uobičajene, i da se uputimo brzinom
svjetlosti proputovati svemir vratili bismo se na
početak, ali to ne bismo shvatili jer bi svemir bio uvelike
promijenjen, došlo bi do njegove evolucije u pojedinim
područjima (nastanak planeta, zvijezda, crnih rupa...).
TRILJSKI MOST
Sl. 113.
Sl. 114.
Ovim prikazom htio sam pokazati zašto nebismo
shvatili da je svemir ograničenog prostora. Crne kuglice
predstavljaju planete koje se nalaze pokraj nas. Na
početku putovanja tu je jedan planet, ali u međuvremenu,
dok mi putujemo, nastat će još jedan planet. Za njegov
nastanak potrebni su milijuni godina, ali je nemoguće
stići prije jer svjetlost putuje „samo“ 300 km/s. Dok se
vratimo, okoliš je uvelike promijenjen i naš početak
činio bi se kao nešto sasvim novo – nebismo ni shvatili
da je to zapravo početak.
Ovaj prikaz pokazuje da nastaje još jedan planet, a u
stvarnosti bi možda nastali još i meteori, zvijezde, mjeseci,
a možda bi neka crna rupa jednostavno progutala svu
materiju iz tog područja. Sada vidimo da se svemir za
naše spoznaje vrlo sporo mijenja, ali s obzirom na svoju
veličinu on se mijenja vrlo brzo.
Da bismo uvidjeli ove promjene trebali bi se gibati
brzinom većom od brzine svjetlosti, međutim, to je
nemoguće jer po Teoriji relativnosti svjetlost se giba
najvećom brzinom. Brzina prijenosa informacija ne
može biti veća od brzine svjetlosti (kada bismo se gibali
brzinom svjetlosti činilo bi nam se da gledamo film koji
se vrti unatrag te bismo „gledali u prošlost“).S obzirom da
se sve nalazi u prostor-vremenskom kontinuumu, materija
zakrivljuje prostor pa je moguće da se neke galaksije
približuju drugima, opet ponavljam, za naš pojam vrlo
sporo, ali gledajući svemir kao cjelinu, ipak vrlo brzo. Tako
se svemir, kako mi volimo reći, širi. Zapravo se samo sve
giba pa vrijedi ona stara poslovica: „Pantha rei“. Što sam
zapravo svime ovim reći? Htio sam reći da svemir nije
beskonačno velik nego se samo zbog svoje zakrivljenosti
čini takav, a tako će se i činiti do novog Velikog praska.
Prema dosadašnjim istraživanjima, znanstvenici su
došli do podataka da je svemir star 13 milijardi godina.
Velikim praskom svemir se počeo širiti te se širi i danas.
Ako se širi, onda moja prva teorija pada u vodu jer je po
njoj svemir ograničen. Ako je zatvoren, kako se onda u
njemu nešto može beskonačno širiti?
Svemir je zatvoren i nepravilnog je oblika, oblik mu
se stalno mijenja i to ovisno o rasporedu materije čija je
količina ograničena. U tom zatvorenom prostoru ona ne
može nastati ni iz čega pa je prema tome stalno očuvana
u nekom obliku. Gdje je njezina koncentracija gušća, tu
će svemir biti zakrivljeniji te će imati nepravilniji oblik.
107
TRILJSKI MOST
Kada je prije 13 milijardi godina došlo do Velikog
praska, materija se počela širiti. Kako suvremeni
znanstvenici vole reći, materija se širi i danas, odnosno
galaksije se udaljavaju. Iako u to dugo nisam vjerovao
pokušao sam si to dočarati, ali na svoj način gdje se
galaksije u svemiru ne bi beskonačno širile već bi se
samo udljavale i to ovisno o sili privlačenja i odbijanja
koja postoji, kako na Zemlji, tako i u svemiru. Kao što se
Zemlja vrti oko Sunca, a ono oko središta galaksije, tako
se galaksija vrti oko nečega što ima uvelike veću masu
nego naša galaksija. Pretpostavljam da se početna masa
počela djeliti, ali da će se opet spojiti. Za to su potrebne
milijarde godina, ali nakon toga će opet doći do Velikog
praska.
tamnoputih lica, šarenih nošnji i prelijepih sakralnih
objekata.
Premda Lhasa leži na velikoj visini, 3 590 m,
najnormalnije se odvija život. Dok smo šetali po
prostranom trgu pogled nam je počivao na najstarijem
samostanu Jorkhangu, ispred kojega se masa hodočasnika
molila i klanjala. Oni su prešli pješice daleki i mukotrpni
put koji je trajao mjesecima.
Svetim gradom Lhasom dominira veličanstvena
građevina Potala, sjedište dalaj-lamâ sve do 1959. g. kada
su kineski komunisti otjerali u progonstvo XIV. DalajLamu. Gradnja Potale počinje 1645. g., ubrzo nakon što
je ustoličen V. Dalaj-Lama, poznat kao „Veliki Peti“ zbog
svoje mudrosti, tolerancije i vladarske učinkovitosti.
Dalaj-Lame su bili duhovni i svjetovni vladari Tibeta.
Sl. 115.
Gledajući sliku vidimo da se podijeljena masa opet
spaja. Sada zamislimo da je Zemlja jedna točkica u toj
cijeloj masi. Svi promatrači na Zemlji vidjet će da se svemir
udaljava, a on se zapravo spaja. U stvarnosti, svemir nije
podijeljen na dva nego na milijune ovakvih dijelova koji
se spajaju, a to pokazuju da se svemir „širi“
Sl. 116. Potala
Na krovu svijeta – Tibet
Lana Pocrnja
Iz malene zračne luke Gonggar pružao se prekrasan
pogled na nepregledna prostranstva.
Konačno se ostvario moj dugogodišnji san! Stigoh u
Tibet, u mističnu, neistraženu zemlju snježnih vrhova,
redovnika, jakova, i dalekih Himalaja.
Ni početna nelagoda uzrokovana dodirom visinske
bolesti nije nam pomutila oduševljenje Lhasom –
prijestolnicom i najvećim gradom Tibeta.
Zabljesnula nas je ljepota druge kulture, nasmijanih
108
Potala je sagrađena u tipično tibetanskom stilu, s blago
nakošenim zidovima i ravnim krovovima. Ukrašena
je predivnim sakralnim slikama tzv. Tanghka-ma s
prikazima života Buddhe. Služila je kao zimsko boravište
dalaj-lamâ i bila je mjesto njihovih ustoličenja.
Iza Lhase smo se džipovima uputili prema svetoj
planini Kailas. Prva etapa puta bio je Everest Base Camp.
Prespavali smo u malom, prljavom prenoćištu Rongbuk
na visini od 5 000 m. Iako smo shvatili da vjerojatno
nikad u životu nisu oprali posteljinu, sve je zasjenio
veličanstven pogled na Mt. Everest, visok 8 848 m. Ta
prekrasna planina pomaljala se u svom sjaju i budila
zasluženo strahopoštovanje. Popeli smo se još 200 m da
bi bolje vidjeli Everest, zadnju bazu odakle se počinju
penjati najbolji alpinisti svijeta.
TRILJSKI MOST
znatiželjni i jako gostoljubivi. Taj lijepi ponosan narod,
sjajne crne kose, okićen tibetanskim zelenim tirkizom i
raznim amajlijama, ponovo nas je naučio ono što smo
davno zaboravili, kako živjeti u harmoničnom skladu s
prirodom, a pri tom je ne uništiti.
Sl. 117. Sveta planina Kailas
Dočekala nas je idila, sunčan dan, potočić pod
nogama, naprtnjača i brdašce iza leđa. Tako zavaljeni,
uživali smo u direktnom pogledu na tu gromadu od
planine. Tada smo shvatili da se stvarno nalazimo u
mističnoj zemlji Shangri La, na samom krovu svijeta.
Kada su nam se pridružile naše sherpe – nosači iz
Nepala, počelo je spavanje u šatorima. Prava udobnost,
šator, dvostruke vreće za spavanje, pokretna kuhinja,
temperatura vani od minus 50° C. Odmah su nas došli
pozdraviti tibetanski psi – prelijepi primjerci i znatiželjni
pastiri. Svima njima je bilo zanimljivo vidjeti podizanje
šatora i dati koji savjet, oni su ipak profesionalci.
Sl. 119. Tibetanke
Sl. 118. Tibetanski nomadi
Navečer je bilo dosta riskantno ići u WC. Postojala
je opasnost da naletiš na psa ili se suočiš s jakom –
tibetanskim govedom, mrcinom od jedne tone.
Putem su nas sve oduševili ti tibetanski nomadi,
snažni ljudi, nasalomljiva duha, suncem opaljeni,
Posjetili smo sveto jezero Manosarovar, najviše jezero
na svijetu s pitkom vodom i mjesto hodočašća za hinduse
i budiste. Tu smo se ulogorili i oprali.
Mukotrpno putujući, konačno smo stigli do mjesta
našeg putovanja, svete planine Kailas. Tzv. „Pupak svijeta“
najmističnija je i najsvetija planina na svijetu. Zbog svoje
teške dostupnosti zadržala je veći dio svoje tritisućljetne
transcendentalnosti. Izdvojena je iz himalajskog lanca,
neprirodno pravilnog je oblika (četverostrana piramida)
s izuzetno jakim energetskim poljima oko sebe, mjesto
je duhovne i osobne obnove.
Iz Kailasa izviru četiri najveće rijeke Azije: Ind, Sutlej,
Brahmaputra i Karnali (pritok Gangesa).
Tibetanci vjeruju u pradavan, duboko ukorijenjen
osjećaj da je planinama, jezerima i rijekama prirođena
čistoća i velika snaga.
109
TRILJSKI MOST
U podnožju Kailasa iznajmili smo pet jakova s
goničima. Te prekrasne, snažne životinje jedino su
prijevozno sredstvo na planinama. Nas čitava horda, uz
tibetanske vozače i vodiča, nepalske sherpe te jakove,
krenula je na 3-dnevnu koru (hodočašće ) oko Kailasa.
Sl. 120. Tibetanske svećenice
Odmah nas je zapanjila ljepota krajolika i same
planine. Beskrajni klanci prelijevali su se u svim bojama,
potoci su vijugali kroz doline sa škrtim cvijećem, a s
desne strane u beskrajnom plavetnilu neba, bjelasala se
snježna kapa Kailasa. U tišinu su se uklopile tihe molitve
tibetanskih hodočasnika i mrmor molitvenih mlinova.
Prvu noć je pao snijeg.
Rano ujutro, lagano okrijepljeni, uputili smo se na
prijevoj Dromla La, na 5 650 m., najviši dio kore oko
Kailasa. Popraćeni snježnom vijavicom i gologlavim
Tibetancima stigli smo do prijevoja. Vijorile su se tisuće
molitvenih zastavica u svim bojama. To je način na koji
Tibetanci zahvaljuju Božanstvu za dobro zdravlje i sreću.
I mi smo se zahvalili za sve dobro koje imamo, za
zdravlje svojih obitelji i prijatelja i razapeli desetke
šarenih molitvenih zastavica.
Hranu smo podijelili s ostalim hodočasnicima, a
njihovi osmijesi i sitne pažnje su nas još dugo pratile na
našoj, sada silaznoj kori.
Za kraj nam je naš čudotvorni sherpa ispekao tortu,
na visini cca. 4 000 metara, na logorskoj vatri. U jednu
manju teću stavio je tijesto za tortu i pokrio je drugom
većom tećom. U biti je napravio nekakvu vrstu mini
pećnice. Nikad bolju tortu nismo jeli.
110
Sl. 121.
Hvala Tibetu i Tibetancima, hvala svima!
Uz tibetanski pozdrav, TASHI DELE!!!
Filmovi snimljeni
u Cetinskoj krajini
Mirjana Roguljić
Kinematografije u Cetinskoj krajini skoro i nema ili
je na razini udruga tipa Udruga filmaša Sinj. Postoje i
dvije kinodvorane u Cetinskoj krajini čiji broj posjetitelja
opasno opada.
Filmovi se na tom području skoro pa i ne snimaju više
osim za privatne kolekcije, vjenčanja, krizme i slično.
Jedan od najvećih filmskih događaja u Cetinskoj
krajini, na području Sinja, je snimanje filma Konjanik
Branka Ivande, snimljen prema djelu književnika Ivana
Aralice. Film se snimao i na drugim lokacijama - u
Starom Gradu na otoku Hvaru, Ribniku kod Karlovca,
Livnu, Mostaru, Zadru - ali većina setova ipak u Sinju.
TRILJSKI MOST
To je priča u kojoj glavna lica, u srazu suprotstavljenih
civilizacija višestruko mijenjaju vjeroispovijest zbog
straha, gladi, ljubavi i rata.
Premijerna projekcija filma održala se u sinjskom
kinu „Sloboda“ 2003. U prigodi projekcije redatelj je
izjavio: „Počašćeni smo premijernim prikazivanjem
upravo u kraju u kojem se „rađao“ veći dio filma. Alkarski
je grad sa svojim žiteljima bio toliko dobar domaćin da
je hrvatska premijera u Sinju najmanje što smo mogli
učiniti da im se bar donekle odužimo.“
Sl. 122. Konjanik
Treba posebno izdvojiti i našeg Sinjanina Borisa
Ivkovića alias Boru Leea koji se proslavio kung-fu
filmovima. Prvi njegov poznatiji film koji se snimao u
Zagori 1999. je Smrtonosna igra u kojem je sudjelovala
cijela plejada Cetinjana. Zatim 2002. snima film Vrijeme
velikog obračuna u kojem su snimljena sva mjesta s
kojih se vidi panorama grada Sinja i to u svim godišnjim
dobima. Činjenica je da se u njegovim filmovima
pojavljuju poznata lica poput Željka Mavrovića, Mirka
Filipovića i sl.
Bora Lee 2004. snima i svoj osmi film Čuvaj se sinjske
ruke čija je premijera, kao i prethodnih filmova, održana
u Zagrebačkom kinu SC gdje su karte bile rasprodane
par dana unaprijed. Jedan od njegovih zadnjih filmova
Maskirani pljačkaš, 2007., također je snimljen u Cetinskoj
krajini.
Većina ljudi je čula za Boru Leea i neki ga veličaju, a
neki možda smatraju redikulom, ali činjenica je da je on
doživio određeni kultni status i dobio svoju zvjezdicu u
filmskom svijetu.
Na prostoru Cetinske krajine, što je možda manje
poznata činjenica, snimao se i film Opanci tete Pere
autorice Ljiljane Mandić. Film prikazuje čaroban kraj
uz Cetinu u sjeni planine Kamešnice gdje teta Pera
Zebić čuva tajnu izrade glasovitog sinjskog opanka. S
prestankom njezina rada to znanje i vještina će nestati jer
nasljednika u cijeloj Zagori nema. U filmu su surađivali
i ljudi iz Cetinske krajine. Zanimljiv je i kulturološki
aspekt tog filma gdje učimo o nekim tradicionalnim
vrijednostima naše krajine.
U Cetinskoj krajini 1958. snimao se i film Cesta
duga godinu dana, u koproduciji Jugoslavije i Italije, u
produkciji Branka Lustiga, a u režiji Veljka Bulajića i
Giuseppea de Santisa. Kadar je tada trebalo ispuniti s
četiri tisuće seljaka. Narod je te godine pjevao: „Ja sam,
majko, statista kod Pepe de Santisa...“
Sadržaj je sljedeći: Iako nema odobrenje, Emil Kozma
iz izoliranoga planinskog sela u općini Zagora pokreće
inicijativu za izgradnju puta do glavne ceste prema gradu.
Postupno mu se pridružuju i drugi seljaci pretpostavljajući
da je u pitanju državna inicijativa i da će ako se odazovu
moći dobiti kredit za podmirenje najnužnijih životnih
potreba. Kad se otkrije da je Emil poduzeo radove na
svoju ruku, prekasno je zaustaviti projekt koji bi mogao
čitavo mjesto povezati sa svijetom...
I za kraj, poslastica – film čiji su kadrovi, osim na
slapovima Krke i Perućkom jezeru, snimani i na rijeci
Cetini u triljskom kraju – Kralj Petroleja, prevedeno
na ostale jezike, Der Ölprinz (njemački), Danza di
Guerra Per Ringo (talijanski), Rampage at Apache Wells
(engleski), L’appat de l’or noir (francuski).
Naslov filma sam stavila multijezično iz više
razloga. Taj film je snimljen 1965. u koprodukciji bivše
Jugoslavije, Italije, Francuske i Njemačke. Osim toga,
film je nemoguće nabaviti u hrvatskim videotekama jer
većina videoteka nema stare filmove pogotovu u VHS
formi. Jedini način je da ga downloadirate s Interneta ali
svejedno nećete dobiti hrvatski subtitle. Iznenađujuće,
ali ako pregledate po Internetu, uočit ćete da ga možete
nabaviti u srpskim (beogradskim) videotekama!
Film je snimljen prema ciklusu djela Karla Maya o
Divljem zapadu i Winnetou: Winnetou – 3 dijela, Old
Surehand – 2 dijela, Kralj petroleja, Blago u srebrnom
jezeru, Sin lovca na medvjede, Crni mustang itd.
111
TRILJSKI MOST
Snimljeno je sveukupno 11 filmova po njegovim
djelima, a Kralj petroleja, koji se snimao na rijeci Cetini,
je šesti po redu iz tog ciklusa.
Film Kralj Petroleja govori o Old Surehandu i
njegovom prijatelju Apaču Winnetou koji doznaju da je
njihovog prijatelja Billya Fornera, glavnog vozača kola,
ubila banda Fingers. Old Surehand dragovoljno preuzima
vođenje kola. Winnetou pregovara s Navaho Indijancima
jer želi osigurati siguran prijelaz naseljenika do jezera
Shelly, ali Kralj petroleja (Oil Prince) se namjerava na
prevaru dočepati njihove zemlje zbog naftnog izvora
te optužuje sina poglavice Navaho Indijanaca da je
pljačkaš i zatim ga ubije. Navaho Indijanci smatraju da
su naseljenici odgovorni za ubojstvo te napadaju kola,
ali Surehand stiže i razotkriva kako je za sve kriv Kralj
petroleja. Surehand i Winnetou uhvate Kralja petroleja
te kola dalje nastavljaju siguran put prema jezeru Shelly.
Garduna, Trilja i okolnih mjesta. Ako pitate starije ljude,
pogotovu roditelje djece, oni će se rado sjetit i filma, ali
isto tako ispričati i pokoju laž i malo preuveličati ulogu
njihove djece. Tako se meni dogodilo da sam iz priča
s njima čula da su im djeca bila princeze, poglavice,
poglavičino dijete, banditi... Istina je da su imali svoje
uloge statista ali su bili doseljenici ili djeca iz indijanskih
plemena.
U svakom slučaju, ta djeca sada imaju 50 i više
godina i nostalgično pričaju o tom filmu i tome kako su
ih „bojali“.
Ako ne uspijete nabaviti film, uživajte u sljedećim
slajdovima i prizorima kanjona Cetine i same rijeke
koja je devedesetih jednim dijelom spojena s jezerom i
nije više brza i slikovita kao što je bila šezdesetih godina
prošlog stoljeća, u vrijeme snimanja ovog filma
Narodna mudrost triljskog kraja
Elvira Juraga-Kovačev
Slika 123. Kralj petroleja
Zanimljivo je koliko misterija ima u pričama starijih
ljudi kad se govori o 1965. godini i snimanju ovog filma.
Poznato je da su između ostalih statisti bili i djeca iz
112
Kad sam krenula u školu, tamo negdje u trećem razredu
osnovne, dobili smo zadatak da se kod starijih raspitamo
za narodne zagonetke. Odgonetku nismo smjeli izreći
dok svi u razredu ne bi pokušali pogoditi rješenje, koje
je, uistinu, bilo dosta teško i nerijetko bi zagonetka ostala
bez odgonetke koju bi na kraju slavodobitno pročitao
onaj kojemu su je kod kuće kazivali.
Moja baka riznica je zagonetki, poslovica, molitvica,
ojkavica i koječega narodnog, tako da sam bez
razmišljanja znala gdje ću se najprije obratiti. Često bi mi
i majka spomenula kako bi, dok je bila mala djevojčica,
na svaku njezinu riječ, slučajno izrečenu, baka odmah
«prikačila» prigodnu pjesmicu. Danas, kad sam se ja u
potrazi za narodnim blagom baš njoj obratila, to je već
išlo teže. Ne zato što je baka zaboravila narodne mudrosti
iz svoje mladosti već stoga što naš skromni čovjek sa
sela ustukne pred svakim vidom medija, koji su u ovom
slučaju bili moj papir i olovka.
- A, moje dite, koliko san i’ ja znala! Sad se ne mogu
sitit…da mi baren kogot spomene, odma bi ja nastavila…bile su bakine riječi u prvi mah.
TRILJSKI MOST
Slika 124. (KD Trilj)
Otišla sam kući pomalo sumnjajući u rezultat svog
traganja. Međutim, nisam htjela odustati jer me sadržaj
sve više privlačio. Pokušala sam dalje sa starijim ženama
u Vojniću i Gardunu.
- E, moja ‘ćerice, šta ću ti reć’, bilo je drukčije nego sad,
išlo se na silo, pivalo se kod ovaca… cura nikad nije sama
ostala s momkon…ooo, nije toga bilo… - bile su prve
riječi starije gospođe, Ive Odrljin iz Garduna.
Nakon male pauze nastavila je: - Šta ću ti pripovidit’ o
tin vrimenin? Cure bi plele i prele. Kad bi momci došli na
silo, one bi plele što brže mogu, tako da momci mislu da
su vridne. A ujutra, sve paraj i popravljaj!…A da makar
nije bilo matere i ćaće! Kad bi momci došli, oni bi sidili s
nami, ne bi i’, Bože ‘prosti, ni vrag ‘otra’ leć’. A, mater mi
je bila opasnija od ćaće… Bog jon da pokoj, bila od sebe
ljuta. Najskoli kad bi mene zapalo donosit’ vodu, vrebala
je na me ko soko’. Nikad ne bi dala da izađen sama isprid
kuće s momkon, ne bi sinko…
Malo me potom odmjerila i upitala za roditelje, za
školu i dala mi nekoliko savjeta u vezi sa životom u
velikom gradu.
- Ne viruj, dite, nikomu…ne uzimaj bonbuna ni žvaka
u nepoznati’. Sad je sve priuzela droga, nikad ne znaš
kad će ti ‘ko usut’ štogot u kavu…Otiđi u crkvu kad god
imaš vrimena, bolje ti je nego ić’ u kavić… A, koliko ova
današnja omladina ostavi po kavićin, ne mogu in ćaća i
mater toliko ni zaradit’. Evo, ja nikidan, kad san išla na
Trilj dokturu, bija je radni dan, a pusta mladost sidi i
ispija kave, ni’ko ništa ne radi. ‘Ko je to prije vidija, sidilo
se samo od sveca…
Kad sam zahvalila na ponuđenoj kavi i rekla da ne
pijem kavu i ne pušim, baba Iva me pohvalila i rekla da
se o curama, bile dobre ili ne, i ne smije govoriti.
- Tako je jedna naša kudila curu i došla se poslin ispovidit
prid popa. Nije je tija odrišit. ‘Vako jon je reka’. - Izađi na
veliko brdo i pušti perje iz ruke. ‘Ajde ti unda ulovi ono što ti
je odletilo. E, ne’š, bo’me! Tako i besida, najskoli kad rečeš za
curu, ne mo’š više riči vratit’. O’šla je od popa sva smušena i ni
riči više nije rekla za nijednu curu, dok je živa bila…
Tako je meni baba Iva s nekoliko na brzinu izgovorenih
rečenica opisala život nekad i sad. Kad sam odlazila
učinilo mi se da sam pokrenula lavinu sjećanja jer je
ostala zamišljena na svojoj balaturi dok me ispraćala.
Drugi pokušaj bio je kod susjede Ive Krstić iz Vojnića,
vesele žene, koja je život na selu proživjela sa svekrom i
svekrvom i četvero djece dok joj je suprug bio na radu
u Njemačkoj. Tako je djeci bila i otac i majka jer se prije
rjeđe dolazilo iz tuđine.
- Nisu naši kajali da se ženimo, mater momu nije dala.
Unda ti on nije ni ija, ni pija, ni iz kuće pet nedilja izlazija.
Kad su to vidili, pristali su…a, mi smo ti se najviše sastajali
kod ovaca i goveda, na paši. Šalalo se, pričalo…koji je
malo žuštriji momak bija, on bi curi prikinija kurdelu od
šotane…eee…
A, bilo je svakakvi’ zgoda…Iša Mate k Nedi, a ja bila
s Nedon…Doša pokojni Jure s Maton i ‘oće se s menon
nasilu ljubit. Ja ne dan, kad mi se on ne sviđa. Unda nan
Mate iznenada sastavi glave, a ja lipo Juru zubin za uvo…
Nije mi se više nijedan momak blizu primaka, kad je čuja
za to. A pročulo se…
Zadovoljstvo je obasjalo lice babe Ive i sjećanja su joj
očito bila draga.
- A uvik se pivalo, dite moje…sklanjalo se za svaku
prigodu druga pisma. Bilo je svakakvi’, i sramotni…
Daj mi, mala, pa koliko bude
suva uva od pokojne gude.
Rođena san trideset i treće
ostarila pa me momci neće.
Čujo jesan di govore ljudi
divojačke da mirišu ljudi.
Mala moja, kakva ti je kosa,
ne bi ti je ni magarac nosa’.
113
TRILJSKI MOST
Moj dragane, moja srićo prva,
na tebi ću dogoniti drva.
Moj dragane, željna san te vidit
jer san s tebon naučena sidit.
Ljubav žarka dok teče maraka,
kad nestane, rastava je braka.
Ameriko, nestalo ti novca,
činit ćeš me, i’ ću za udovca.
Običaj je u mom rodnom kraju
da se cure prije isprovaju.
- Znan ti ja i nekoliko kad bi žene žalile za pokojnikon,
mužon ili svekron.
Uvik si mi dobar bijo,
uvik si mi govorijo,
kad su ladne noge moje
da i’ metnen među tvoje
da se zgriju obadvoje.
- Ako muž nije bio dobar, pivalo se ‘vako:
Nosite ga podaleko
kopajte ga u duboko
Da se ne bi povratijo
da me ne bi izmlatijo.
- A jedna je naša ‘vako pivala za svekron:
O, moj ćako, dobro moje,
doša đava’ ka’ po svoje.
Ja u kuću, svekra nije
svaka mi se ćoša smije.
- Upantila san i jednu šalu o svekru, to ti je ka’ vic.
Svekrva: ‘Ko će, nevista, sutra kozon?
Svekar: A, nevista, u nje su najnoviji opanci…
Nevista. Evo tebi, ćako, opanaka!
-Eto, dite, jesi li išta zapisala?A šta in je palo napamet
sad to pisat…
Nasmijala sam se i ja na njezine riječi i rekla joj
kako je bolje da se zapiše jer što god je zapisano neće
biti zaboravljeno. A šteta je da se zaborave narodne
poslovice i mudrosti koje su proizišle iz vlastitih saznanja
i svakodnevice, bez škole, iz života…
114
Bila sam sve zadovoljnija rezultatom svog istraživanja
ni ne sluteći da moja baka u Grabu čak i noću ustaje i
kad se sjeti koje pjesmice ili zagonetke,brzo ih zapiše.
Njezina želja da meni pomogne, pogotovo u onome što
može, bila je tako jaka da je čak i noću mislila na to.
Tako me, nakon nekoliko dana, nazvala i rekla da
dođemo po rukopis jer je ona zapisala sve čega se sjetila.
Bila sam ganuta njezinom brigom i zajedno s majkom
zaključila da ćemo taj rukopis sačuvati kao uspomenu
na baku, tim više što ona nije pisala sigurno više od
četrdeset godina jer za to nije bilo potrebe…
Balada o siromahu
Stipe Krce
Uvijek kad ostanem sam, kad me preplavi sjeta,
otvaram vrata prošlosti i kroz njih virim. Pa mi se pred
očima vrte slike iz gimnazije, sa studija i iz vojske, a ja
tražim i zovem djetinjstvo. I uvijek ga nađem, i vazda
mi dođe... Milno i tiho, bosonogo i gologuzo, dražesno
i prekrasno, baš onakvo kakvo me je i napustilo. I
čujem ćaću kako viče “jesan li spratija ovce i je li se koja
omrkala?”, čujem mater kako uz komin “ronza” jerbo
“nema s čime puru začinit”. A do uha mi dopire, dok
virim kroz odškrinuta vrata davno minulih ljeta, i zov
nestrpljivog strica:
- Sinovče, Evu ti tvoju poljubin, nuder izađi! Eno
magarad navalila na kukuruz, tako mi Bog pomoga ako
će ostat ijedan klip ako ne poletiš pa ih ne istraš. Ono što
nisu vrane poćokale, pozobat će magarad! Poleti!
I vidim sebe kako skačem niz lastve iza kuće te
“letim” k Podvornici s kukuruzom, “pola s imbrikom, a
pola s domaćin”, nadomak rijeci. I nanovo čujem strica
iza kako pita:
- A jesi li ponija škatulu s muvama, kapulu ti tvoju?
- Nisan – odgovaram mu ja.
- Pa kakoš ih istrat, mila moja Gospe, bez muva!? Šta
ćeš in pod rep stavit, an? Soli, je li? Brže nazad, nesrićo,
po škatulu i muve. Drž’ i poleti!
Vraćam se stricu sa “škatulom i muvama”, uzimam ju
i jurim kukuruzištu, gdje po dolasku k njemu potpuno
TRILJSKI MOST
usporavam korak, e da se magarad ne bi preplašila.
Jer, pozorno i u miru valja svakomu magaretu pod rep
staviti najmanje po “dvi konjske muve” i one će učiniti
ono što niti jedan “matrak”, odeblji prut, neće. Istjerat će
magarad iz kukuruza da im nikada više na pamet neće
pasti vratiti se u njega.
A “konjske muve” nisu obične muhe, nisu to ni
zunzare, ni brekulje, ni govnare, a ni kućne muhe, to su
muhe koje nastavaju samo konjsko prkno. Niti lete, niti
zuje, niti konjima smetaju, no stavljene pod magareći rep,
izluđuju magarad. Od njih magarad pobjesni, poludi i spas
nalazi u trci. Kratko kazano, magare s konjskom muhom
pod repom spas traži u bjesomučnom trčanju, kobacanju,
ritanju... Zaustaviti magare s “konjskom muvom” pod
repom teže je nego zaustaviti poplašene volove s karom,
zapregom. A jedni i drugi zaustavljaju se sami od sebe, tek
onda kad lipsaju, kad im ponestane snage.
Do konjskih muha nije bilo lako doći, iz prostog
razloga jer nije bilo – konja. U našemu selu konja je
imao samo kum Miško i nitko više. Parip, tako se zvao
konj kuma Miška, “bija je suv ka bakalar”, rebra su mu
se vidjela od mršavosti i istrošenosti, no kumu Mišku
je služio svrsi: s njime je on orao, s njime iz vršaja nije
izlazio, na njega je sve tovare tovario i na njemu jahao.
Nikad trkom i kasom, vazda “nogu prid nogu”... A to
je odgovaralo i Paripu i kumu Mišku, prvome jerbo bi
se “raspa ako bi potrča”, a drugomu jerbo je “ima obe
drvene noge”. Na Paripu sam ja naučio jahati, na Paripu
kuma Miška ja sam naučio plesti pletenice od grive i od
repa, Paripa sam ja timario i s njega skidao muhe, te ih
stavljao u škatulu od “divke” i nosio stricu... Kum Miško
i njegov Parip obilježili su moje djetinjstvo pa i cijeli moj
život, stoga mi je vazda milo odškrinuti vrata davno
odmaknute ljepote te kroz njih virnuti ne bi li ju još
jednom proživio. I svaki put uspijevam, evo to mi polazi
za rukom i ovaj put. Ponovno sve to gledam kao u snu, i
vidim: najprije magareće muvanje, pa trku, vidim strica
kako se “valja od smija”, a vidim i kuma Miška s “drvenim
nogama” i štakama. I čujem zadovoljne glasove:
- Tako, sinovče, tako! Eve mi, kasno će im past na
pamet opet doć u štetu – govorit će mi zadovoljno stric.
- Nu, Stipica, ne bacaj škatulu! Tribat će ti odma, evo
je Paripovo prkno nanovo puno muva! Dođi i pokupi
ih! – zavikat će kum Miško od kuće.
I sada dok mi sve ovo promiče ispred očiju iza
odškrinutih vrata davno ukradenog vremena, čujem
kako se smijem. Slika za slikom, riječ za rječi, lice za
licem... sve mi migolji u oku poput filmske vrpce. Dragost
mi tijelo plavi, toplina grije dušu i ja zovem kuma Miška.
No, iza odškrinutih vrata prošle sreće od nikoga glasa, pa
niti od njega, kuma Miška.
Slika 125. (KD Trilj)
A kum je Miško bio jedinstvena i neponovljiva osoba.
Živio je sam sa svojim Paripom u omanjoj kamenoj kući,
uz komin i jasle za koje je privezana bila i krava Milova.
Sve je u njega bilo kameno i drveno. Od kamena i gumno
ispred kuće, i korito za napoj blaga, i krovište kuće, i
suhozid oko nje...Od drveta mu je bila bukara, ralo,
samar za konja, obe noge, čanjak, žlica, češalj... Duša mu
nije bila ni od kamena ni od drveta, već od “bumbaka”,
pamuka, i svatko ga je volio, on svakoga još više, a
naročito je ljubio nas djecu. I vazda nas je “svitovao”, učio
životu, ljubavi i nesebičnosti. S večeri uz komin pričao je
priče o vukodlacima, morama i vampirima, a preko dana
kako se muze krava, samari konj, nasađuje mašklin, oštri
115
TRILJSKI MOST
kosir... I kako zaštititi ovcu od metilja, kako crvotočinom
i paučinom zacijeliti ranu, kako izbjeći smrt od ugriza
poskoka... I kako konja potkovati, ovcu ostrići, magarca
uškopiti. O svemu iz života on je nas učio, a mi bismo
njemu kazivali ono što bismo u školi čuli. I on bi se
svemu tomu čudio, jednako kao i mi njegovim pričama
uz rasplamsalu vatru s komina.
- I velite da vam je meštrovica rekla da je Zemlja
okrugla!? – čudno će nas on zapitati jedne večeri kad mu
rekosmo “šta smo danas u školi naučili”.
- Je, ka balota! – zacvrkutali bismo mi uglas, crvenih
obraza što od sjaja plamena s komina, što od studeni
koja nas je ištipala na putu do njega.
Dugo će kum Miško vrtjeti glavom prignut njome
i lulom žeravi ispod bronzina s uskuhalom poparom,
ne govoreći ništa. I tek kad će pripaliti lulu napunjenu
kržom (najlošiji duhan) progovorit će:
- Nu, tako ti nebesa, to ne mogu virovat! To mi
nikako ne iđe u glavu...
- Je, je, kume Miško! Učiteljica je nama ovako kazala:
“Dico, kad biste vi sada krenili na put prema istoku, u
pravcu di Sunce izlazi, pa išli, išli, išli i išli, opet biste
došli ovde u školu. Ali sa zapada, iz pravca di sunce
zalazi”. Tako je ona nama rekla, a mi ne znamo je li to
tako ili nije tako – hotit ćemo mi pojasniti kumu Mišku
i nama samima veliku nejasnoću.
- To znači – kum će Miško na to – da ja mogu u Trilj
doć i priko Sinja ako se u nj zaputin priko Čačvine!?
- Po učiteljici tako ispada...
Kum Miško s nama je o svemu pričao, no vrlo rijetko
o sebi. Sve što smo o njemu znali bilo je da je “sam ka
govno na guvnu”, da nije nikoga od rodbine imao i da se
nikada nije ženio. O svojim “drvenim nogama”, zapravo
stopalima, rijetko je zborio, skoro nikako. I uvijek kad
bismo ga za njih upitali, kako je ostao bez njih, u licu bi se
promijenio. Oči bi mu izgubile sjaj, čelo naboralo, a usne
nakratko zadrhtale. A ako bi mu se u ruci tog trenutka
našla lula, tek primjetno bi se zatresla od unutarnjeg
nemira i uzbuđenja. Nakon šutnje samo bi kazao:
- Čovik može, tići moji, ostat i bez kose, i bez ruku
i nogu, može i bez vida, Bože prosti, i bez svega toga
može živit. No međutizin, teško je živit kad se ostane bez
pameti. Tada čovik ne zna ni da je živ ni da je mrtav....
U životu vam je, pilići moji, najvažnije sačuvat pamet.
116
Eto, ja nisan sačuva noge ali sam sačuva pamet, Bogu
vala! Vidite, bez pravih nogu ja s vama mogu besidit,
mogu i ovo i ono, no bez pameti ne bi moga ništa kako
Bog zapovida. A ako baš oćete da vam kažen, ja sam livu
nogu izgubija na Tiroli. Godine 1917...
- A desnu, kume Miško?
- I dobro sam proša jerbo su tu na Tiroli mnogi
izgubili glavu, život. Krvi je bilo na potoke, mrtvi na
vagune. Ništa čudno, ta ratovalo se.
To je bilo sve. O desnoj izgubljenoj nozi kum Miško
nije zborio sve dok nije zalegao. Što godine, što boleština
i neimaština, učinili su svoje. U njegovom okoštalom
tijelu i u njegovoj krjepkoj duši nestalo je snage, a nama
se činilo i volje za životom. Kopnio je, vidjeli smo,
odlazio je iz našega života, iz naših druženja. I tuga se
zavukla u naše dječje duše, u Paripa i Milovu, u svaki
kamen s kojim smo živjeli. S komina više nije dimilo,
nije mirisala ni pura ni popara, uz komin prestale su
priče o vukodlacima, vilama i vampirima. Mi smo stalno
bili uz njega, pokušali smo i u školu ne ići samo da mu
budemo pri ruci...
A onda je, jedne večeri kad smo se okupili oko njega,
zapitao:
- Šta ste danas naučili, golubići moji?
- Sedam svjetskih čuda, kume Miško! – zagudit ćemo
mi tiho.
- Sedan svitskih čuda, velite! Nuder, a koja su to?
- Keopsova piramida u Gizi, Zeusov kip u Olimpiji,
Mauzolej u Halikarnasu, Semiramidini viseći vrtovi
u Babilonu, Kolos s Rodosa, Faros u Aleksandriji i
Artemidin hram u Efezu – izbiflat ćemo mi naučenu
lekciju kao iz rukava.
- Nikad čuja – prozborit će tiho i zamuknuti.
Zamuknut ćemo i mi, samo će se čuti ono što se
moralo čuti: napolju fijuk bure kroz ogoljelu orahovu
krošnju ispred kuće, a unutra su ječale čađave i
ocrvotočene grede, naši uzdisaji i sagorjevajući tinj, fitilj,
na izmrčenoj petrolejki. Od jasala pokatkad će se začuti
i Paripovo frktanje i Milovino preživanje... Kum Miško
ničim se neće čuti, ni dahom, ni jecajem, ni riječju. Ležat
će zatvorenih očiju, vidim to i sad kroz odškrinuta vrata
našega djetinjstva i njegove starosti, a mi ćemo u njega
suznih očiju zuriti. Unatoč sklopljenim očnim kapcima,
znat ćemo, a ja to i sada znam, zurio je i on u nas. Tek
TRILJSKI MOST
primjetan osmijeh na isušenim usnicama govorit će o
tomu...
Noć se oduljila i svi smo pozaspali na slamnatoj
postelji kuma Miška. Nikada neću saznati koliko smo u
snu bili do trenutka kad će kum Miško reći:
- Vidite, mili moji, na svitu postoji samo jedno čudo.
A to je život! Život je, tići moji, najveće čudo koje more
postojat. Ima li išta lipše, išta čudesnije i išta dragocinije od
života? Ja vam velim da nema. Čovik more napravit i ovo i
ono, ali ništa to šta on napravi nije ni blizu života. Život je
čudo, život je čarolija, da čovik nema života ne bi ni zna za
ništa. Ne bi ga ni bilo, ka šta ni mene neće bit za još malo
vrimena. Vidite, ja nemam noge, ali sam ima život. I sad me
dobro poslušajte, kazat ću vam kako sam osta i bez desne
noge. Daklem, livu sam izgubija zbog cara, a desnu zbog
ljubavi. Da, pilići moji, zbog ljubavi. I nije mi ža, jer ljubav
je drugo najveće ljudsko čudo. Za ljubav se živi, za ljubav se
umire...Za ljubav je čovik spreman sve dati, eto ja sam da
svoju desnu nogu i svoj cili život. U životu se samo jednu
botu ima ljubav, prava ljubav, sve drugo je razvodnjeno
vino. I ja sam vam ima svoju ljubav, svoju Janju... Zbog nje
sam i život u samoći proživija. Ljubav je, prndečići moji,
davanje... Eto, ja sam da jednu nogu za cara, to mi i nije baš
po volji, a drugu za ljubav...
- Kako, kume Miško, za ljubav!? Ne razumimo... Pa
nije ti valjda Janja otkinila nogu!?
- Nije Janja, jadna ne bila, vego njezin muž...
Ćirim ja kroz odškrinuta vrata ukradenog djetinjstva
i nanovo ću čuti stravičnu priču, stravičniju od svih
njegovih priča o vukodlacima, morama i vampirima.
Urezat će mi se u srčiku za sva vremena, ježurit će
mi kožu uvijek kad se sjetim, progonit će me u snu...
Ispričana na slamnatoj postelji najodanijeg prijatelja i
najboljeg učitelja.
- Janja i ja smo se zavolili i jedno drugom ljubav
obećali – slušat ću i sad njegovu zadnju i najtežu
pripovijest – a kad sam ‘914. odlazija u rat, ja sam njojzi
obeća da ću se vratit. Obećala je i ona meni da će me
čekat i da će molit Boga i Sinjsku Gospu da me uščuvaju i
sačuvaju. Međutizin, moj povratak se oduljija, nema me
pa nema, a prosuja se glas da sam i poginija. I nije me
bilo kući sve do ‘919. godine...Te godine Janja se udala...
Kažu da je na vinčanju plakala... A plakala je i kad je čula
da sam se vratija... Bez live noge...
Zastat će kum Miško s isprekidanim rečenicama, a
mi nećemo znati je li to poradi uzbuđenosti ili poradi
nedostatka zraka. Znat ćemo, međutim, da mu je smrt
već uselila i u tijelo i u dušu, da će nas doskora napustiti i
da će nam duše bez njega postati siromašnije i od našega
bosonogog i gologuzog djetinjstva i od cijelog njegovog
života. Stoga ćemo i zašmrcati, zacurit će nam i suze iz
očiju i slina iz nosa...
- Ajde, ne cmizdrite, pilići moji – začut ćemo ga
ponovo u tihom glasu – vidit ćemo se mi opet gori na
nebesima. Gori ću vas ja čekat sa svojom Janjom... Nego,
nu, da završim s pričom dok mogu... E, Janja i ja nismo
se odrekli naše ljubavi pa smo se potajice počeli nalaziti
i sastajati. I jednu botu njezin muž nas zatekne, iznenadi
u Bikinu docu... Njojzi bez riči sikirom otkini glavu, a
meni desnu nogu...
I to će biti zadnje riječi našega kuma Miška. Istoga
trenutka iz njegova tijela iselit će njegova duša, nama će
se učiniti da ju vidimo kako izlazi i polako lahori putem
kamenog krovišta njegovog ubogog staništa te nestaje.
Put nebesa, put rajskih vrata... A u naše djetinje duše
uselit će se jeza, nemir i pustoš. Suzama ćemo tjerati
tugu iz naših čistih dječjih duša...Djetinjstvo nam više
neće biti isto, osiromašit će poput sirotinjskoga džepa.
Pola stoljeća iza, evo, ja ću još uvijek viriti kroz
odškrinuta vrata jada i čemera, ljubavi i bogatstva. I
prizivat ću vrijeme “konjskih muva”, plemenitih duša i
“praznih criva”... No, davno će to vrijeme minuti, grlit će
ga bršljan i moje sjećanje, baš kao što će bršljan obgrliti i
kamene zidine kuće kuma Miška.
- Šta je ljubav nego sićanje! – kazat će jednom kum
Miško
(S)provodi
Niveska Juraga-Kovačev
Imam 65 godina, od toga 45 godina radnog vijeka, na
istom stroju, pored iste trake koja samo juri naprijed ne
obazirući se na to tko će je dostići, a tko ne.
Imam i dvoje djece, prerano osamostaljene, koja su
jedva dočekala napustiti majčino okrilje i raširiti vlastita
117
TRILJSKI MOST
krila prhnuvši u svijet. Jave se pokatkad, rođendan mi
nikad ne zaborave, popričamo, kažu mi da se čuvam, i
to je uglavnom to.
Suprug mi je umro prije punih deset godina.
Prerano… Samo je tiho usnuo i otišao zauvijek… Srce,
kažu liječnici, slegnu ramenima i odu, a ti ostaneš sâm
misleći da će te to ubiti, da će ti se disanje prekinuti od
jačine boli, da će te preklopiti crnilo…
Sve se to uistinu i izredalo dok se opet nije ukazalo
danje svjetlo i konačno osvanuo sunčan dan, dan kad
sam dobila prvo unuče. Ušlo je sunce u moj život.
Crnina, svakodnevne posjete groblju, pažljivo
skidanje i najsitnijeg uvelog lista što bi se spustio na
mramornu ploču koja je svojom hladnoćom palila
na dodir, naprasno su prekinuti dolaskom tog malog
stvorenja koje me opomenulo da život ide dalje, da ništa
nije stalo, usprkos meni.
Živim u Splitu, u starom dijelu grada, u malom stanu
od 30 kvadrata, u kome sam podigla svoje dvoje djece
i sa suprugom provela život pun rada i odricanja, ali i
sloge i ljubavi.
Otišli su. I oni i on. Svi su otišli ostavljajući me na
milost i nemilost samoće malog stana koji mi se sada
čini tako velik.
Budilica, autobus, posao u tvornici… kotač se vrtio i
ja sam bila u njemu. Sve do sada… a što sad?!
Ostala mi je još samo jedna prijateljica, moja Mara,
koja ljude zna dočekati i u boli i izmamiti im osmijeh.
Mara je već tri godine u mirovini… invalidskoj. Odlasci
na bolničke preglede njoj su dogodovštine koje mi
uporno prepričava i kad nisam spremna slušati. Sve
okreće na šalu, zarazi svojim smijehom. Nemirna
je po prirodi, stalno nešto šuška i priprema, smišlja i
raducka.
- Meni ti dani biže, moja Lucija… - kaže mi, onako
otežući po vlaški, kad joj se požalim da mi je dan dug.
Osvanuo je i taj dan!
Dok sam tako, posljednji put, na ruti od kuće do
tvornice gledala prolaznike i dok su se niz njihove
kišobrane slijevale hladne kapi, u srce mi se uvukla
hladnoća i svojim bockavim trncima šarala po cijelom
tijelu, sve do nožnih prstiju, koji su ionako zahlađeni
grabili kroz lokvaste nakupine vode pred ulazom u
tvornicu.
118
Za konačan rastanak dobila sam filipsovo glačalo na
paru i plavu omotnicu s tri prosječne mirovine. Bolje i
to nego zlatnu ogrlicu ili sat, pomislila sam, prisjećajući
se svih onih jubilarnih nagrada svakih pet godina rada
u firmi.
Slika 126. (KD Trilj)
****************
Prvi tjedan u mirovini samo sam čistila, glačala
(novim glačalom) i razmještala namještaj. Osmi dan tu
se više ništa nije imalo za učiniti. Tek tada sam shvatila
gdje sam… Oduvijek sam voljela putovati, ali kako?! S 1
800 kuna mirovine neću imati baš velikog izbora…
Iz obamrlosti me trgnuo zvuk telefona.
- Luce, palo mi je nešto napamet, dođi što prije
do mene… - vikala je moja Mara i nije mi dala da
progovorim. - Lipo se uredi, ićemo zeru prošetat… - još
je dobacila, i veza se prekinula.
Urođena ljudska znatiželja tjerala me i brzo sam se
pojavila pred Marinim vratima.
- Rećeš da san poludila… a nisan, duše mi… - brbljala
je Mara i jedva sam je uspjela pratiti.
TRILJSKI MOST
Sjela sam nasuprot njoj i napeto iščekivala
objašnjenje.
- Luce, vidi! Život ti je taki kakvoga sâm učiniš… i u
sudbinu digot triba uplest prste… Vidiš di smo ja i ti?!
Nigdi! Moremo po cili dan čistit kuću i peglat robu. Ma,
da ne bi… meni to nije život! - govorila je dalje i pomalo
nervozno prstima prolazila kroz kosu.
- Ajmo! - skočila je odjednom kao da i sebe želi
preduhitriti i spriječiti da se predomisli.
Brzim pokretima zaključala je vrata svog stana, a ja
sam je kao vjeran psić slijedila u stopu još ne shvaćajući
njezin plan. Išle smo prema rivi. Šutjela sam strpljivo i
pomalo se zabavljala tajnovitošću svoje prijateljice. Kad
smo se tako zadihane približile samoj rivi opet je počeo
njezin monolog.
- Išla ja danas u ribarnicu. Oko podne… kupit oni
jeftiniji srdela. Kad… ugledan novu osmrtnicu na
stupu. A znaš da ja to uvik gledan, da vidin je li umra
iko poznat. I vidin, piše: Autobus za Imotski polazi s
autobusnog kolodvora u 14.00 sati. I vako san smislila…
ne prikidaj me dok sve ne rečen! Svakako smo u crnini, i
ja i ti, i lipo ćemo uć u autobus, pa u Imotski. Vozit ćemo
se besplatno, a niko nas ništa neće ni pitat. Ali se rodbina
više i poznaje?!
Prvotni šok zamijenio je strah da mi je prijateljica
skrenula s pameti. Ali, ništa od toga. Osmijeh na njezinu
licu govorio je da se zabavlja.
Bože sačuvaj, svašta li joj padne na pamet, bila mi je
prva misao. Pa… ne bi bilo loše ni otići u taj kraj, ionako
nikad nisam bila… a nikome nećemo činiti zlo… - gurale
su ove misli onu prvu.
I tako, već pune dvije godine otkako sam u mirovini,
putujem više nego ikad. Ja i moja prijateljica Mara, dobra
duša, koja je u našoj bezizlaznoj situaciji pronašla čudan
izlaz, sasvim normalno sjedamo u autobus, ispratimo
pokojnika, pomolimo se za njegovu dušu, a kako kaže
Mara… to što napravimo još koji đir po svitu, nikome
ne more naškodit…
PJESME
Igor Šipić
Kud Cetina teče
Igor Šipić
I
Ubili su moju rijeku,
posjekli joj vrbe tužne,
gle, jablane na mah sijeku,
uz obale nama dužne.
Ubiše mi rijeku moju,
to milo mi jenge lice,
ni otoka sad na broju,
bar za one vrane ptice.
Mihovile, daj, presudi,
nek’ sam i križ i na nj propet;
još mi duša zalud žudi
da Cetinom trčim opet.
Livade joj sve su tiše,
Starog mosta nema više.
II
Zar ima roda od roda jača,
a groba igdje žudnija žuta,
Cetino moja, kada nadjača
u nama usud uznička puta.
Pa da i lađe bacim u lance,
mada i zvijezdi do zore čitam,
dok žubor umu navješta klance
ti moj si isti uzmak i ritam.
A kada slaplje jednom utiša,
i vali sravne kule od pijeska,
tek onda ploča postat će tiša,
dolje u šumu taloga ljeska,
sve su nam bliže pržine sati,
sve nas je više, more mi, mati.
Josipu Pupačiću, siječnja 2006.
III48
Barem još noćas budimo isti,
neka nas budi Kupida strijela,
tek žadom tkani, tecimo čisti,
oh, vilo moja, ah, Mihaela.
48 Sonet je izvorno objavljen u knjizi KLD Rešetari Pjesme, Dodiri, odlasci,
Rešetari, 2006.
119
TRILJSKI MOST
Zar anđel drugi spava u tami,
a dúga negdje drukčije slama,
hodajmo dalje, hodajmo sami,
u nama slutim umilja plama.
Stog, daj mi ruku, budimo samo,
neka se s nama i jablan njiše,
makar i načas pođimo kamo
vrhovi more nasladu kiše.
Dok tama zemlji uzima svoje,
a more čeka, čeka, nas dvoje.
U Naklicama, Anđelku Novakoviću,
siječnja 2006.
PJESME
Tajana Žigo
Dotaknuti Tebe
Tajana Žigo
Ljubavi moja, Vječna, dolazim pred Tebe
prepuna misli što svijet ih donosi,
prepuna boli kojoj utroba je svijet,
dolazim obespravljena,
snuždena,
malena poput svilenkastih niti dotrajalog maslačka,
poput drva što se iz ruke u ruku premješta,
svjesna prolaznosti ovoga tijela i tijela oko mene,
svjesna oborenih pogleda,
spuštenog čela,
šutnje koja kao da glasno romori,
nesigurna sam, Ljubavi moja,
plašljiva sam,
sjetna,
i kao da sve oko mene čeka da objavim
svijetu svoj nemir,
da otkrijem svoje ustreptalo srce
Tu sam Gospodine,
tu si Čudo moje,
Nježnosti moja,
Živote jedini,
došla sam kod Tebe da sve u meni okreneš na Dobro,
da sve u meni postane Tvoje,
da sve moje stane u Tvoju Ljubav,
ne daj me,
ne dopusti mi da lutam i gledam oko svoje smrtne
čežnje,
pokaži mi komu ću poljubac dati,
120
koga će moje ruke zagrliti,
pokaži mi čija ću utjeha biti,
čija radost,
čije dobrojutro?
Isuse, Ljubavi moja,
želim čeznuti za Tvojom blizinom,
za Tvojom toplinom,
želim Tvoju Ljubav donositi Dušama koje se muče,
kojima se mir preselio negdje drugdje,
donesi mi ih Najdraže moje,
kako bi ih mogao preko mojih ruku dotaknuti,
kako bi mogli vidjeti Tvoj smijeh koji ne prolazi,
Tvoje Milosrđe koje se ne prestaje izlijevati na sve nas,
Gospodine Hvale vrijedan, dotakni moje nemire,
moje strahove,
moje nejasnoće,
sve zavrzlame u kojima se nalazim,
otkloni od mene sve ono što Ti nije po volji
i zapovjedi mi da ne odem od Tebe
Gladna sam
Tajana Žigo
Ne znan koliko planeta broji svemir Tvoj
O Gospode,
ne znan na kojem meridijanu živin
skoro pa zaboravljen,
ne znan di se blagoslovljeni kruv lomi,
al’ jedno osjećam:
gladan sam!
A radostan!
Ne znan pisat po pijesku,
al’ ga tvrda koža na mojin nogama osjeća,
ne znan čitat štampu
šta pišu bila braća moja,
al’ jedno osjećam:
gladan sam!
A sritan!
Ne znan kako se moli ona Tvoja molitva
šta si je u jednom dahu kaza Isuse,
ne znan šta ću ostavit
i di ću se odmorit
ne znan s kim ću podilit ovo malo šta iman,
a iman,
ne znam,
al’ jedno osjećam:
gladan sam!
A bogat!
Ne znan Gospodine u kojem bih smjeru
svoj krik ispustio,
TRILJSKI MOST
i koliko glasno bih vrisnuo,
ne znan hoće li me čut,
al’ jedno osjećam:
glaaaaaaaaadaaaaan sam!
Ljubavi sam njihove gladan!
Žedan sam!
Ljubavi sam njihove žedan!
A sritan sam,
jer me Ti voliš Gospodine!
Odjednom:
nisam više gladan,
i napojen sam!
Hvala Ti Oče
Očeve ruke
Tajana Žigo
Oče, ruke su me Tvoje dotakle,
glas Tvoj odzvonio dubinama mojim,
poljubac si mi ostavio kao biljeg neprolaznosti,
prepoznatljivosti,
nedotrajalosti,
obnove
Oče, ruku si mi pružio kad sam
mogla biti strmoglavljena,
obespravljena,
osuđena,
zaboravljena
Tvoja me ruka vratila,
Tvoj osmjeh me trajno uzradovao,
Tvoja me Ljubav oživjela
Nisam više plijen kojem zlodusi prijete,
nisam više ona kojoj se zlurado smiju,
ona koja nema nikoga svoga,
Oče, prije nisam prepoznavala Tvoj glas,
bojala sam se same pomisli da Ti govoriš,
da bdiješ,
da savjetuješ,
nisam imala pojma da je moje tijelo
mjesto u kojem Ti zauvijek boraviš,
mjesto u kojemu rado boraviš,
i sve činiš,
o kako, sam gluha bila,
kako sam jadna bila,
na što sam se osudila
ipak, si bio glasniji od svega što je u meni zborilo
protiv moje volje dakako,
ipak si nadglasao one svađe koje su se
rađale u mojoj glavi,
Ti si Gospodine hrabriji od mene,
Ti Gospodine ne oklijevaš,
ne kolebaš se,
ne bježiš od onoga što si dotakao,
Ti si Gospodine najveći dar što sam ga mogla otvoriti,
Najbolja prilika koja mi se pružila,
izazov koji me nadahnjuje,
toliko si velik Oče moj,
ni sve stvoreno nije dovoljno grandiozno
da bi Tvoju Ljubav moglo prikazati,
Ti si priko više
koja li tek čuda činiš na nebesima,
kakva djela,
kako li veličanstveno izgledaš sve moje?
Oče moj, bez Tvoje Ljubavi bila bih i suviše obična,
ostavljena,
zanemarena,
obeshrabrena,
bez Tvoje Ljubavi samo bih trajala,
a ovako,
ovako sam neizbrisiv trag Tvojih ruku,
putanja kojom idem do Tebe
Prema tebi
Tajana Žigo
Oče moj, kako je lipa Svitlost Tvoja,
šta Dušu mi grije,
kako brzo oživiš ono što
misli da mrije,
kako nježno
i bez galame
otjeraš sve što prid mene
kao da stane,
kako lipo činiš Oče moj,
da đava nogu svoju ne stavi na
ono što je Tvoje,
kako mu među postaviš
i dalje ne more,
prid Svitlošću Tvojon vriskovi
njegovi utihnu,
pritnja njegova postaje smišna,
a riči mu se nemaju za šta uvatit,
i tada je njegov put završen,
postaje besmislen,
zamršen,
prazan,
bez igdi ikoga,
jerbo Ti Pape dicu svoju poznaješ
i po imenu zoveš,
Ti znaš kako je teško greti bez Jubavi Tvoje,
O kako, je pusto
i mračno kad šprkadun zapriti,
kad se naslađiva,
tada bis u nami skače,
sve se svađa,
sve se trese,
lomi,
121
TRILJSKI MOST
sve gori,
i peče,
a onda Pape Dobri dođeš Ti,
isprid svega,
i kažeš:
Dijete, ti dolaziš k meni,
zar se još bojiš!?
O Pape moj, kako ću se bojat kad
si Najjači,
Najbolji,
kad si Sveprisutan,
kad škaline mi meke postavjaš do
Jubavi svoje,
a ja sigurnin korakon potrčin šta brže
mogu Isusu u zagrljaj,
a onda sidnen na Njegova kolina,
i šapjem mu Volin Te,
Volin Prijatelju Njabolji!
Pape, Hvala Ti šta mi osvitljvaš
put,
što me Tvoja sigurna ruka vodi,
i što mogu pripovidat s Tobon
Zauvik tvoja
Tajana Žigo
Oče, opet si me izvadija iz tamnice
šta đava je pripremi,
diga si me u visine
tik do sebe,
reka si:
ništa nas razdvojit ne more,
dok udišeš, uzimaš od mene,
a kad izdišeš daješ mi sve što imaš,
a ja u radost pritvaran!
Tako si mi Pape jutros na Misi Svetoj reka,
u me si opet udahni život,
opet si pokaza koliko si Velik,
i uvjeri me da si Sveprisutan i
da me nikad nećeš napustit!
O, kako san bidna ćorava bila,
lako me je pripast,
lako mi je utirat stra u kosti,
kad Pape želin bit sva Tvoja,
želin Ti omilit,
i biti Ti blizu,
Želin nepristalno gledat Tvoju pobjedu
i pivat na sav glas o njoj,
Bože moj, Dobri Oče moj,
ništa mi osim Tvoje Ljubavi ne triba,
i to si Ti učini tako,
nisan Te zaslužila svojin djelima,
jerbo sve šta činin, činin po Milosti Tvojoj,
122
i zbog čega činin, to si Ti,
da Ti dođem Sve moje,
da Te zagrlin
i nikad više na grij ni ne pomislin,
jer tamo di si Ti, đava ne voli i ne more biti,
tamo di Tvoja ruka blagosivlje, on biži,
i ne more gledat kako skapava,
kako njegove riči ne prilaze u djela,
a sve zbog toga šta si mi Pape da
da molin,
naučija si me na svoju toplinu,
na svoj glas,
i sad dite Tvoje zna kakve su boje slova
šta si ih zapisa u Dušu moju
I kad zadnji dah Ti poklonin,
u njemu Duša će moja biti,
i doći će ravno k Tebi,
Ti ćeš je poljubit,
ka’ i onda kad si me posla na ‘vaj put,
Ti ćeš me prigrlit,
i odlučit di ćeš me smistit,
a ja ću znati da je tako Najbolje,
jerbo Ti ni ne znaš činit nego
Najbolje!!!
Volin Te
PJESME
Stipe Ćaleta
Tuga
Stipe Ćaleta
Kap ljutnje za punu čašu mržnje,
čaša mržnje za punu bocu gnjeva,
boca gnjeva za bačvu tuge.
Dovoljno je... spreman sam za kupanje,
zaranjam,
osjećam je oko sebe i tužan sam.
Plavi tobogan
Stipe Ćaleta
Plavi tobogan je tog dana bio bez i najmanje mrlje,
sjajio je svježinu,
sunce se na trenutak popelo na vrh tobogana
i zastalo zagledavši se u more.
Dok su ostale kapljice kupale morske životinjice,
jedna se udaljila i promatrala dubinu,
sve je bilo ispod nje i svi su je služili,
danima je plivala na leđima dupina i kornjača,
dok bi u predvečerju legla pod neki morski cvijet i
zaspala.
TRILJSKI MOST
Izležavala se i lijenčarila, iskorištavala stanovnike
mora i budila se o podnevu
sve dok se jednog dana nije prepustila valovima i
probudila na suhoj hridi,
podigla je pogled i ugledala kopno,
shvatila je da je njen svijet samo jedna boja velike
palete boja
i u tom trenutku ispari.
Opomena moli
Miljenko Marić
Sunce se nastavi igrati i spusti se niz tobogan,
pala je noć.
Od sklada otrgnuti
Zjapimo prazninom
Na ulicama samoća piruje
Prijestolja bez vladara
Opomena moli
Život
Stipe Ćaleta
Jedan pogled,
mnoštvo iskustava,
bezbroj podataka,
valovi sjećanja,
slagalica zaključaka,
hrpa ideja,
impuls osjeta
i trenutak vremena su
neuništiv dokaz postojanja života.
PJESME
Miljenko Marić
Čovjek od sna
Miljenko Marić
Idi
Sagradi svoj zid odsutnosti
Do neba ga sagradi
I dalje i više
Da nitko ne priđe ti
Da nitko ne nađe te
Budi dovoljan sebi
Voli se vrećo bola
Voli se do svog smrtnog časa
A onda
Ode tvoja ludost
U prostranstva bez kraja
U svjetove bez raja
Tako
Tako neka se zna
Živio jednom jedan čovjek od sna
Čovjek od sna
Padaju s mjeseca mlada
Svom Križu nova začeća
Ustuknuše vladari
Pred čudom Života
Opomena moli
Začuđenost kleči
Pred novim vijekom
U ptičji kavez
Zakonom slobodnog pada
Što to bi s Čovjekom
Opomena moli
U kutku onda svjetskom
Utjelovi se
I padoše s mjeseca mlada
Svom Križu nova začeća
Dovijeka.
Pitanje
Miljenko Marić
Tko sam?
Sin tvrde i pohotne zemlje
I njenog vlažnog mirisa
Čaša varljivog života
Iscijeđenog iz grozda požude
Nastavak suhe tlapnje
Na putu gorkog proročanstva
Tko sam?
Osuđenik velikih ideja
Zatvoren u lažno čovještvo
Ugarak pradavne vatre
Izbačen iz spilje pradjedova
Ili sretnik
Kome se pružila prilika
Da umre u zabludi
123
TRILJSKI MOST
Pjesma života
Miljenko Marić
Trebalo bi
potkresati krila leta nebosklonog
zagrebsti zemlju noktima
umiti se u ožujskoj slani
Trebalo bi
zamirisati lipovim cvijetom
zaspati u klasju žita
osluhnuti govor daljine
Trebalo bi
jer kako drugačije biti
oratorom Života
Bez naslova
Miljenko Marić
Ništa nije tako hladno
Kao usne što su pronile led
Preko lica što je plamtjelo srećom
Ništa nije tako hladno
Kao osmijeh kojim krijemo strah od blizine
Ništa nije tako hladno
Kao krv što teče u žilama bez ljubavi
Ništa nije tako hladno
Kao mrak samoće u danu čovječanstva
Ništa, baš ništa nije tako hladno
Kao Nebu, Zemlji, Svijetu reći zbogom!
Ništa nije tako hladno
Kao zaboraviti da nas drugi trebaju
Zbog nas samih kao takvih
Živjeti, umrijeti zauvijek, Amen!
Ljubo Bilonić
Ovaj svijet ću napustiti...
Posljednji pogled moj
Bit će najveći!
Gledat ću majku,
Gledat ću zemlju,
Gledat ću moj posljednji ležaj...
Posljednje riječi ću reći:
Upalite mi svijeću Voštenjaču
Božićnu, ama baš božićnu
Koju mi je otac pred očima
Na Božić i Novu godinu palio!
I kruv ispod peke,
Komadić potapao u vino
Što je stajalo u bukari
I svijeću Trojicu gasio...
I ja ću izdahnuti...
124
I ja ću se ugasiti...
Kao ona božićna svića Voštenjača
Mirno ću izdahnuti,
Svoju mladenačku dušu ispustiti...
HRVATSKA duša će otići od živih
Kao ona stara svića Voštenjača
Goriti i ugasiti,
Zauvijek ugasiti,
Živjeti, umrijeti zauvijek, Amen!
Dolina vječnosti
Branka Mlinar
Bježeće sunce
u sutonu skriva
svoju vremenitost.
Pod koprenom noći,
na stijenkama školjaka
more mijenja boje
pjevajući dostojanstveno
o vječnosti Stvoriteljevoj,
o zlatnoj dolini
plamteće svjetlosti,
u kojoj se ogleda ljubav
pod sjajem
nasmijanih maslina.
Razmišljajući
o kruhu života
koji miriše
topao
i prostrt
pred očima srca,
osluškujem korake
slučajnih šetaća
koji traže puteve spasenja.
U duši mi cvjetaju snovi
i raste Mir Božji.
Mireduna
smo
Dječji vrtić Trilj
na Olimpijskom festivalu
Ankica Lukić
Tijekom 2007./2008. godine dječji vrtić Trilj je
pohađalo oko 220 polaznika. Od tog je 170-tak redovitih
polaznika i 50-tak polaznika tzv. Minimuma. Radi se o
Maloj školi za djecu koja ne pohađaju vrtić u godini prije
polaska u osnovnu školu.
Osim redovnog rada i već tradicionalnih priredbi
povodom sv. Nikole, Božića i Nove godine, Dana
vrtića, završne svečanosti, ove godine vrtić je po prvi
put sudjelovao na Olimpijskom festivalu dječjih vrtića
Cetinske krajine koji se održavao 16. svibnja 2008. u
Sinju.
Cilj Olimpijskih igara za djecu je promicanje olimpizma
i odgajanje djece u športskom duhu, a organizira se pod
strogim propisima Hrvatskog olimpijskog saveza. U
pripremi su sudjelovali svi djelatnici vrtića, djelatnici
športsko-rekreacijskog kluba Skakavac i Poglavarstvo
Grada Trilja.
Sl. 127. Dječji vrtić Trilj, Sinj, 16. 5. 2008. (DV Trilj)
TRILJSKI MOST
Uz tjelesne pripreme djece za natjecanje istovremeno
se ostvario niz djelatnosti kojima su djeca učila o
važnosti igre, stjecanja znanja o Olimpijskim igrama,
novim pojmovima, simbolima igara: olimpijski plamen s
bakljom, himna, zastava s krugovima, medalje, zakletva
itd. Takmičarskim igrama, pjesmom, plesom, izradom
oznaka za ekipe i navijače razvijali smo kod djece osjećaj
pripadnosti, zajedništva i prijateljstva.
Dječji vrić Trilj sudjelovao je sa svojih 30 sudionika
raspoređenih u pet natjecateljskih disciplina i to: trčanje
na 50 metara (dvije djevojčice i dva dječaka), štafetno
trčanje (četiri djevojčice i četiri dječaka), skok udalj
(dvije djevojčice i dva dječaka), bacanje lopte u dalj (dvije
djevojčice i dva dječaka), mali nogomet (pet djevojčica i
pet dječaka).
Između petnaestak dječjih vrtića i 600 natjecatelja
u sveukupnom poretku DV Trilj postigao je najbolje
rezultate te je kao sveukupni pobjednik dobio zlatni
pehar. Pobjednicima pojedinih disciplina dodijeljene su
pojedinačne medalje: Danijela Delonga, zlatna medalja
za skok udalj; Ante Gilić, srebrna medalja za skok udalj;
Mihaela Delić, zlatna medalja za bacanje lopte udalj; Ana
Plazibat, zlatna medalja u trčanju na 50 metara; dečki su
osvojili brončanu medalju u nogometu, a Mario Klarić,
Kristijan Klarić, Dujo Marić i Nino Grgić brončanu
medalju za štafetu
Božićna priredba
Ana Ćaleta
U hladnim zimskim danima grije nas ljubav
Novorođenog u Betlehemu. Učenici nižih razreda OŠ
Trilj, za zahvalu toj ljubavi, pozdravili su malenog Isusa
pjesmom, recitacijom i igrokazom. U gradskoj kinodvorani,
19. prosinca 2007., božićnom priredbom koju su priredili
sa svojim učiteljima, čestitali su Isusu rođendan.
Program je vodila učenica 4.a razreda Ivana Vukas.
Školski zbor u kojem pjevaju učenici četvrtog, petog i
šestog razreda, pod ravnanjem učitelja Mirka Radana,
božićnim pjesmama Tamo na brijegu, San o Božiću i
Zvončići uveli su posjetitelje u priredbu.
125
TRILJSKI MOST
Učenice 4.b razreda Monika Šušnjara, Monika Župa,
Marija Slišković, Marija Vuco i Anđela Šipić recitacijama
Božićna pjesma i Sveta noć rekle su nam kako će u svim
domovima prije Polnoćke zasjati okićena božićna drvca,
a zvijezda će najaviti tek rođenog Krista.
Uz malenog Isusa u prosincu nas uvijek obraduje
još jedan dragi lik, Djed Mraz. Ove godine Djedica je
imao neočekivanih problema, a kako ih je riješio moglo
se saznati iz igrokaza Nema poraza za Djeda Mraza,
autorice Niveske Juraga-Kovačev. Igrokaz su lijepo
odigrali učenici prvog, drugog i trećeg razreda: Karmen
Lagator, Ana Nera Latinac, Branimir Latinac, Doroteja
Latinac, Jakov Latinac, Nikola Kovačević, Ana Matić i
Marko Roguljić. Uvodnu pjesmu za igrokaz, Jingle Bells,
pripremila je učiteljica engleskog jezika Maja Sarić s
učenicima 2. b razreda.
Dječji most Trilj - Afrika
Ana Ćaleta
Tijekom Korizme, učenici OŠ Trilj i područnih škola
Grab, Jabuka, Košute i Velić, na poticaj časnih sestara
Vedrane Ivišić i Zdenke Tomas, organizirali su akciju
prikupljanja novčane pomoći za dvije djevojčice iz
Afrike.
Povod akcije bio je članak Na ‘’Vjeronauku’’ s
Masaima, objavljen u dječjem mjesečnom listu Mali
koncil. Članak su poslali don Nikola Sarić i don Dražen
Klapež, porijeklom iz župe Trilj, misionari u Tanzaniji u
plemenu Masai. Običaj je u tom plemenu da se djevojčice
mimo njihove volje prodaju imućnim muškarcima u
drugim plemenima. „Da bi kupili jednu djevojku, Masai
daju 12 i više grla krupne stoke, a djevojke pred roditeljima
i plemenom nemaju pravo glasa.“ (Mak, veljača 2008. str.
9.). Kako bi ih spasili od takve sudbine naši misionari
odlučili su platiti, dvjema već gotovo prodanim
djevojčicama, godinu školovanja. Naime, dok se školuju
djevojčice ne podliježu ovim plemenskim zakonima.
Sl. 128. Božićna priredba, Trilj, 19. 12. 2008. (Tatjana Kodžoman)
Učenici 4.c razreda: Ivna Burazin, Monika Gilić,
Borna Krolo, Klara Latinac, Barbara Odrljin i Marija
Svalina, recitacijom Sveta noć poveli su nas u noć prije
2 000 godina, gdje je kraj Majke Marije na slamici ležalo
Djetešce.
Na kraju priredbe ravnatelj OŠ Trilj, gosp. Davor
Hrgović zaželio je svima sretne božićne blagdane,
a voditeljica je zahvalila svim izvođačima jer su se
potrudili učiniti nam Božić sretnijim i veselijim.
Zahvalila je i publici koja je pljeskom popratila sve točke
te svima skupa zaželjela blagoslovljen Božić i sretnu
Novu godinu
126
Sl. 129. Dječji prilozi za afričke djevojčice, Trilj, 12. 3. 2008. (Ana Ćaleta)
Učenici naše škole zdušno su pristupili prikupljanju
novca kako bi i sami pomogli misionarima. Svatko je
uredio svoju štednu kutijicu i stavio novca koliko je
mogao. Neposredno pred Uskrs časna sestra Vedrana
lijepo je aranžirala sve kutijice u predvorju OŠ Trilj
ispod velike uskršnje svijeće. Ustanovila je kako je
zajedničkom akcijom prikupljeno 7 000 kuna i time
omogućeno školovanje barem jednoj djevojčici. Kako se
TRILJSKI MOST
odvijala sudbina dviju djevojčica saznat ćemo zasigurno
uskoro od naših misionara koji ustrajno pokušavaju
narod Masaija odgojiti u kršćanskom duhu.
Osim što su mislili na djevojčice u dalekoj Africi,
učenici naše škole mislili su i jedni na druge. Svaki
učenik napisao je uskršnju čestitku i ubacio je u vagončić
uskršnjeg vlakića smješten između misionarskih kutijica.
Prije početka proljetnih praznika bilo je izvlačenje
čestitki tako da je svaki učenik sa sobom ponio nešto
lijepo, nadu, da je pomogao djevojčicama iz plemena
Masai i da je svojom čestitkom obradovao nekog učenika
naše škole.
Likovno-literarni
natječaj More riječi
Marija Čelan Mijić
Povodom Mjeseca knjige (15. 10. - 15. 11. 2007.) OŠ
Trilj organizirala je prvi Likovno-literarni natječaj pod
nazivom More riječi. Učenici područnih i centralne
škole slali su svoje radove, a najbolji su bili nagrađeni
vrijednim poklonima. Praznih ruku nisu ostali ni
njihovi učitelji-mentori. Na sam dan predstavljanja
radova 15. studenoga učenici su izveli igrokaze. Najbolji
su bili učenici Područne škole Košute s mentoricom
Gordanom Romac. Izveli su odlomak „U registraturi“
(Valentina Dukić, Mirta Ivišić, Ivan Odrljin, Jakov
Ivišić, Toni Dukić, Ana Dukić). Drugu nagradu osvojili
su učenici šestih i sedmih razreda (Helena Varenina,
Ines Varvodić, Marko Mudnić, Mirela Pešo) izvodeći
predstavu učiteljice Nade Lapić E neš za nj: Treća
nagrada je otišla u ruke učenika drugog b razreda (Lovre
Ćaleta, Josip Šipić, Ana Vuco) za igrokaz More val i žal.
Autorica teksta i mentorica je njihova učiteljica Nada
Lapić: Svečanost su upriličile i učenice osmog razreda
koje su svojim nastupom raspjevale mnogobrojnu
publiku. Cilj ovakvog okupljanja je povezati učenike OŠ
Trilj ali ih i pripremiti za pravo natjecanje Lidrano koje
se održava svake godine. Uz ovakve učitelje, mentore
i autore sigurno ne bi izostala niti nagrada na takvom
natjecanju.
Sl. 130. „Otkupljene“ djevojčice iz plemena Masai. (Dražen Klapež)
Zahvaljujući časnim sestrama, djelatnicima i
učenicima OŠ Trilj ovo nije prva, a uvjerena sam ni
zadnja humanitarna akcija u našoj školi
Sl. 131. Priredba, Trilj, 15. 11. 2007. (Ana Ćaleta)
127
TRILJSKI MOST
U kategoriji Grupni rad 3. mjesto osvojile su: Ana
Jozić, Anela Krolo i Ivana Žeko (mentorica Danijela
Delić); 2. mjesto: Mate Budić, Anđelko Pavić, Anđela
Grubišić, Petar Babić, Josip Marić, Anita Budić
(mentorica Anita Šilić); 1. mjesto svi učenici 2 a razreda
(mentorica Silvana Čović Pavišić).
U kategoriji Pojedinačni rad 3. mjesto osvojila je Petra
Perkušić (mentorica Marijana Milanović-Trapo); drugo
mjesto Martina Mudnić (mentorica Marijana MilanovićTrapo); 1. mjesto Ivan Klarić (mentorica Maja Frakić).
U kategoriji Poezija 3. mjesto osvojila je Gabrijela
Grubišić-Čabo pjesmom U svijetu mašte (mentorica
Milica Strikić); 2. mjesto Iva Samardžić pjesmom
Trnoružica (mentorica Mirjana Dukić); 1. mjesto Katica
Dragušica pjesmom Jesen (mentorica Iva Grubišić).
U kategoriji Proza 3. mjesto osvojila je Ivana
Milanović prozom Mediji i reklame potiču socijalne
razlike (mentorica Anđelka Pavić); 2. mjesto Iva Tadinac
radom Tko slobode nema, taj o slobodi sanja (mentorica
Anđelka Pavić); 1. mjesto Ivana Babić radom Knjiga
(mentorica Milica Strikić)
podlogu, posjet muzeju, obilazak povijesnog lokaliteta,
prikupljanje slikovnog materijala i slično.
Zašto smo se odlučili za utvrdu Čačvina? Zbog
toga što je ta utvrda jedan od najpoznatijih kulturnopovijesnih spomenika triljskog kraja, a sam triljski kraj
je u svom povijesnom, arheološkom i kulturnom smislu
izuzetno bogat i zanimljiv, ali još uvijek slabo istražen i
predstavljen javnosti.
Cilj našeg istraživačkog rada bio je da upoznamo
učenike prošlošću i kulturnom baštinom Čačvine te
samom prošlošću Trilja i triljskog kraja. Međutim,
glavni razlog zbog kojeg smo odlučili istražiti ovu temu
iz naše zavičajne povijesti je želja da ovaj važan kulturnopovijesni spomenik ne bude zaboravljen.
Nadamo se da smo u tome uspjeli. Nakon županijskog
natjecanja bili smo pozivani da svojim radom sudjelujemo
na stručnim aktivima povijesti, gdje je naša tema izazvala
veliko zanimanje
Sekcije mladih KD Trilj
Dragica Pocrnja, Marija Vrcan
Županijsko natjecanje iz povijesti
Danijela Delić
Kroz izvannastavnu aktivnost Osnovne škole Trilj
svoje mjesto pronašla je i disciplina Dodatna nastava
iz povijesti, koja okuplja učenike sedmih i osmih
razreda. Upravo ti učenici predstavljali su našu školu
na županijskom natjecanju iz povijesti gdje su zauzeli
drugo mjesto i na taj način pobudili zanimanje za
našu zavičajnu povijest. Prije županijskog natjecanja
prethodilo je školsko natjecanje iz povijesti na kojem
su najbolje rezultate radom Utvrda Čačvina ostvarile
učenice sedmih razreda Kristina Jaković i Nina Rančić.
Rad Utvrda Čačvina, kojim su se učenice predstavilie
na županijskom natjecanju je samostalni istraživački
rad, što je svojevrsna inovacija u radu povijesti, koji
nastoji osuvremeniti i osloboditi, kako kreativnost
učitelja tako i učenika. Sam istraživački rad zamišljen je
kao niz konkretnih aktivnosti koje obuhvaćaju teorijsku
128
Sport
U Sinju, na Jesenskom krosu 24. studenoga. 2007.
djeca iz OŠ Trilj i PŠ Košute nastupila su i u svojim
kategorijama osvojila gotovo sve nagrade. U ime KD
Trilj djecu trenira gosp. Draško Odrljin. Nagrade su: 3.
i 4. r. djevojčice: 1. Marija Dukić, 2. Mihaela Bilonić, 3.
Anđela Plazibat; 3. i 4. r. dječaci: 1. Petar Odrljin; 5. i 6. r.
djevojčice: 1. Lucija Klarić, 2. Irena Marasović, 3. Mateja
Šušnjara; 5. i 6. r. dječaci: 2. Grgo Šipek, 3. Ante LipotićPiroga; 7. i 8. r. djevojčice: 3. Ana Klarić; 7. i 8. r. dječaci:
1. Viktor Budić-Leto, 2. Josip Brčić.
U prigodi blagdana sv. Luke u Otoku, 18. listopada
2007., upriličena je 12. atletska utrka Sv. Luka – Otok
2007. Pobjednik utrke je Drago Paripović iz AK Croatia.
Uz glavnu utrku održana je i utrka za predškolce i
osmoškolce. Od rezultata izdvajamo one koje su postigla
djeca iz OŠ Trilj. Djecu je predvodio voditelj sportske
sekcije KD Trilj Draško Odrljin. Nagrade su: 3. i 4. r.
dječaci: 2. Petar Odrljin; 3. i 4. r. djevojčice: 1. Mihaela
TRILJSKI MOST
Bilonić, 2. Anđela Plazibat; 5. i 6. r. dječaci: 1. Filip
Vukas, 2. Ante Lipotić, 5. i 6. r. djevojčice: 1. Josipa Bajić,
2. Irena Marasović; 7. i 8. r. djevojčice: 1. Anita Maroš.
Sl. 133. U blizini Žlabine, 7. lipnja 2008. (KD Trilj)
Sl. 132. Marija Dukić, Košute, 24. 11. 2007. (Anđela Žolo)
U prigodi Blagdana Presvetog Srca Isusova i Dana
Košuta, u čiju pripremu se uključilo i KD Trilj, u subotu
31. svibnja 2008., na lokalitetu Pojila - Košute, kod
budućeg sportskog centra, organiziran je Kros, utrka
djece od 1. do 6. razreda osnovne škole. Voditelj krosa
bio je Draško Odrljin. Nagrade su: 1. i 2. r. dječaci: 1.
Jerko Mastelić, 2. Anđelko Kurtović Vileta, 3. Ivan Gilić;
3. i 4. dječaci: 1. Petar Odrljin, 2. Roko Drago Pavelić, 3.
Ivan Marić; 3. i 4. djevojčice: 1. Marija Dukić, 2. Mihaela
Bilonić, 3. Anđela Plazibat; 5. i 6. r. dječaci: 1. Ivan Klarić,
2. Duje Šipić, 3. Vatro Prcela; 5. i 6. r. djevojčice: 1. Irena
Marasović, 2. Mia Pavelić, Kristina Prcela.
Djeca koja su cijelu godinu trenirala s Draškom
Odrljinom 7. lipnja 2008. bila su na Kamešnici i uživala
u njezinim ljepotama. Domaćin je bio gosp. Alen Dukić,
predsjednik Planinarskog društva Jelinak iz Trilja.
Sl. 134. Žlabina, 7. lipnja 2008. (KD Trilj)
Djeca iz Dramske sekcije KD Trilj, koju predvodi
Niveska Juraga-Kovačev, 18. i 19. lipnja 2008. u
kinodvorani odigrala su predstavu U Zemlji zečeva.
Predstava je odigrana za polaznike Dječjeg vrtića Trilj,
Dječjeg vrtića Mali Isus - Košute i učenike 4. razreda OŠ
Trilj. U predstavi su glumili: Nikola Dodig, Ana Nera
Latinac, Petar Latinac, Ana Matić, Antonio Pavić, Jelena
Prcela i Maša Prcela.
Za božićne i uskrsne blagdane učenici 3.a razreda,
najmlađi članovi KD Trilj, posjetili su sa svojom
učiteljicom Marijom Vrcan 20-ak nemoćnih i bolesnih
osoba u našem gradu. Odjeveni kao anđeli, uz pjesmu,
darovali su im katolički kalendar KD Trilj, komplet
razglednica s motivima grada Trilja, slatkiš, pšenicu i
čestitku koju su sami učenici izradili. Osobe koje su djeca
posjetila su: Mara Bradarić, Tereza Buković, Draga Čalo,
Anita Čović, Marija Latinac, Ivan Grubišić (Lenkin),
129
TRILJSKI MOST
Ivan Grubišić (Markov), Jozo Pavić, Stipe Pogačić, Nikola
Roguljić, Petar Sarić, Ante Simunić, Ivan Slišković, Mara
Slišković, Petar Slišković, Jure Šipić, Danica Šušnjara,
Mate Vukas, Mara Živaljić.
Djeca 3. a. razreda su od Uskrsa prikupljala novac
i kupila po kg. soli i drugih namirnica te ih zajedno s
nekoliko roditelja 5. lipnja 2008. odnijela u zajednicu
Cenacolo u Ugljanima. Bio je ovo drugi posjet zajednici.
Prvi se dogodio 20. veljače.
Uz ove djelatnosti djece vezane uz KD Trilj izdvajamo
i neke od literarnih uradaka.
Putovanje u svemir
Josip Dukić (4 r.)
Sl. 135. U Zemlji zečeva, Kinodvorana 19. lipnja 2008. (Ana Ćaleta)
Danas ljudi mogu svojim svemirskim brodovima
u svemir. Otkrili su puno planeta. Ja živim na planeti
Jupiter. Na Jupiteru ima mnogo različitih bića. Nikad
nisam putovao u svemir. Imam tek petnaest godina. Tata
je odlučio kupiti svemirski brod. On je bogat čovjek. Kad
ga je kupio u njemu je bilo mjesta i za živjeti. Ali prije
putovanja mora naučiti voziti svemirski brod. Prvi dan
mu je bio težak. Morao je odgovarati na pitanja. Učio je
pet sati na dan i konačno naučio voziti svemirski brod.
U svemiru je bilo puno planeta. Ja imam dnevnik u
kojem zapisujem važne i uzbudljive događaje. U svemir
smo krenuli dvadeset peti dan šestog mjeseca. Izlazak
iz zemljinog omotača je bio veličanstven. Posjetili smo
mnoge planete. Najvažniji posjet bio je planeti Zemlji na
kojoj se nalaze ljudi. Vidjeli smo goleme crne rupe koje
gutaju.
Sl. 136. Posjet potrebnima, Trilj, 21. 12. 2007. (KD Trilj)
Prva sveta pričest u Košutama
Triljski anđeli
U Košutama nova crkva blista
Prvi put sam tu primila Krista.
Oj, Košute veliko vam hvala
Prvu pričest tu sam blagovala.
Molimo se Srcu Isusovu
da Košute gradi crkvu živu.
U Košutama nisam se rodila
to sam selo dušom zavolila.
Sl. 137. Posjet zajednici Cenacolo, Ugljane, 5. lipnja 2008. (KD Trilj)
130
Želim biti košučka nevista
gojit dicu i slaviti Krista.
TRILJSKI MOST
Suze radosnice
Triljski anđeli
Oj, Anita, anđeli te vole,
i za tebe Majku Božju mole.
Mi iz župe Svetog Mihovila
Bog nam daje anđeoska krila.
Pere naša, nemoj se misliti
želimo ti pismu pokloniti.
Sad letimo od kuće do kuće
i nosimo žar za vapijuće.
Oj, Danice, otvori kapiju
anđeli se isprid kuće smiju.
Evo Jure našega vršnjaka
svi želimo da se s nama šaka.
Bradaruša krupne suze lije
ništa lipše od anđela nije.
Radost Juri iz očiju sije
kad se vršnjak pored njega smije.
I did Mate svoje suze krije
ovo nikad doživija nije.
Oj, Nikola, slipi naš didice
evo tebi tvoje školske dice.
Radost raste u našim srcima
kad se ljubav dili nemoćnima.
Oj, Nikola, Bog te uslišija
oba sina brzo oženija.
Raduje se i srce i duša
kad nemoćnik našu ljubav kuša.
Draga naša, Boga za nas moli
da nas čuva od opake boli.
Oj, Marija, ti si nas učila
da imamo anđeoska krila.
Oj, Ivane, Bog te veselija
ti si nami osmijeh poklonija.
Oj, Triljani, blago li se vama
kad anđeli kreću ulicama.
Marija je s nami zapivala
kad su srca uz nju zakucala.
Podignite glave nemoćnici
mole za vas triljski anđelići
Iz kolica Ivan nam se smije
njegov osmijeh naša srca grije.
Barba Ante s nama se veseli
i božansku radost nama želi.
Dide Jozo, malo lakše diši,
to ti žele anđeli mališi.
Evo Ćiće naše čistunice
sve se blista ka u nevistice.
Moli za nas baka Terezija
daleko je njena Slavonija.
Kao klokan naš Ivan poskoči
kad anđele ugledaše oči.
Majka mu se od radosti smije
ništa lipše još vidila nije.
Otac Marko nježan osmijeh daje
u anđelim ljubav prepoznaje.
131
TRILJSKI MOST
Kronika
Kronika rada KD Trilj
(1. 9. 2007. – 1. 9. 2008.)
(Ana Ćaleta)
2007. godina
Rujan
• 25. rujna - Glas Koncila i KD Trilj predstavili su u
Gradskoj knjižnici četiri knjige dr. don Tonča Matulića,
profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u
Zagrebu.
• 26. rujna - U kinodvorani udruga je predstavila
knjigu gdje šljive rastu? niveske Juraga-Kovačev, časopis
Triljski most br. 2, suvenir Tilvrivm – triljska travarica
i set razglednica s triljskim motivima. Razglednice su
izišle u suradnji s Turističkom zajednicom Grada Trilja.
Iste večeri u iznajmljenom prostoru Ante i Anđelke
Simunić otvorena je izložba starih fotografija na temu
vjenčanja u triljskom kraju.
Listopad
• 17. listopada - Pjesnikinja Niveska Juraga-Kovačev,
nadzornica KD Trilj, i Irena Grubišić-Čago sudjelovale
su na književnom susretu u knjižnici Trstenik u Splitu.
• 18. listopada - Djeca iz OŠ Trilj nastupila su na utrci
u prigodi blagdana sv. Luke u Otoku. Djecu je predvodio
Draško Odrljin.
Studeni
• 24. studenoga - Djeca iz OŠ Trilj i PŠ Košute nastupila
su u Sinju na Jesenskom krosu 2007. U ime KD Trilj
djecu je predvodio Draško Odrljin.
Prosinac
• 20. prosinca - U uredskoj prostoriji upriličen je prvi
Božićni susret za članove udruge. Za tu prigodu djeca su
napravila božićne čestitke.
- U ime KD Trilj skupina djece je s učiteljicom Marijom
Vrcan pohodila 20-ak obitelji u Gradu i darovala im
prigodne poklone.
132
2008. godina
Siječanj
Početkom mjeseca započelo dežurstvo u uredu jedanput
tjedno.
Veljača
• 20. veljače - Nekoliko djece i roditelja posjetili
zajednicu Cenacolo u Ugljanima i odnijeli im darove.
Travanj
• 8. travnja - U uredskoj prostoriji otvorena je izložba
dječjih uskršnjih čestitki.
- Krajem travnja u ured uveli telefon i internet.
Svibanj
• 26. - 30. svibnja - Kulturno društvo Trilj, župa sv.
Mihovila Arkanđela Trilj, MO Košute i NK Košute
organizirali program u prigodi Blagdana Presvetog Srca
Isusova i Dana Košuta.
Lipanj
• 5. lipnja - Djeca 3. a. razreda, učiteljica Marija Vrcan
i nekoliko roditelja posjetili su zajednicu Cenacolo u
Ugljanima i odnijeli im prigodne darove.
• 7. lipnja - Djeca koju trenira Draško Odrljin bila su
na Kamešnici.
• 18. i 19. lipnja - Djeca iz Dramske sekcije KD Trilj
u kinodvorani odigrala su predstavu Niveska JuragaKovačev U Zemlji zečeva.
Kolovoz 2008.
• 28. kolovoza - U Gradskoj knjižnici u Sinju udruga
je predstavila knjigu Nikole Kuzmičića Došavši sa svoga
rodnoga otoka Hvara studirati u Zagreb.
- Napravili set od šest podmetača za čaše s motivima
triljskog kraja na starim fotografijama.
- Krajem kolovoza završen je projekt Zaštita i promicanje
kulturnih i povijesnih dobara te zaštita i očuvanje prirode,
kojeg podupire Ministarstvo znanosti, obrazovanja i
športa RH
TRILJSKI MOST
Kronika događanja u Trilju i
okolici (1. 9. 2007. – 1. 9. 2008.)
(Ana Ćaleta)
2007. godina
Rujan 2007.
• 3. rujna – Počela je nastavna 2007./2008. godina.
Svečano primanje 73 prvaša u OŠ Trilj odgođeno je zbog
Dana žalosti koji se obilježavao u čitavoj zemlji povodom
smrti vatrogasaca koji su nastradali gaseći požar na
Kornatima.
U školskoj godini 2007./2008. nastavu je pohađalo
990 učenika, od toga od 1. do 4. razreda 524 učenika
raspoređena u 33 odjela. (22 čista i 11 kombiniranih) te
466 učenika od 5. do 8. razreda, raspoređeni u 21 odjel.
U školi je ustrojena i posebna poluintegrirana skupina
od 6 učenika (1 uč. - 2.raz.; 1 uč. - 4. raz.; 3 uč. - 5. raz.;
i 1 uč. - 6. raz.)
• 9. rujna – U noći, oko 22.00 sata, uz prijetnju vatrenim
oružjem i ručnom bombom, opljačkana je benzinska
postaja Ine u Trilju. Nitko nije ozlijeđen, razbojnici su
ljepljivom trakom zaposlenicima vezali ruke i noge te iz
blagajne ukrali novac pa s plijenom pobjegli.
- U 9:00 sati u crkvi sv. Mihovila župnik don Stipe Ljubas
predvodio je svetu misu i zaziv Duha Svetoga na učenike
za početak nove nastavne godine. Svi učenici prvog
razreda donijeli su torbe na blagoslov.
• 15. rujna – Triljske mažoretkinje su tradicionalnim
defileom kroz Trilj uz pratnju Limene glazbe uveličale
Mihovilske dane. Ove godine je proslavljena i peta
obljetnica djelovanja mažoretkinja. Na proslavi i u
mažoret nastupu u sportskoj dvorani nastupili su uz
Triljske mažoretkinje i timovi iz Sinja, Kaštela, Splita,
Viškova i Segeta.
• 17. rujna – Motoristi iz kluba Noćni jahači Trilj
darivali sinjsko odjeljenje centra Juraj Bonaći. Tradicija
im je svake godine cjelokupan prihod od moto-partyja
dati u humanitarne svrhe.
• 19. rujna – U Gradskoj vijećnici održavana je audicija
za upis u Glazbenu školu Jakova Gotovca područno
odjeljenje Trilj. Mogli su se javiti svi učenici od 1. do
4. razreda. Planirana nastava za ovu školsku godinu je
klavir, saksofon i gitara.
- Povodom ovogodišnjih Mihovilskih dana KK Cetina
iz Trilja organizirao je tradicionalni košarkaški turnir.
Gosti iz Danske Horsens IC odigrali su prijateljsku
utakmicu s KK Cetina.
• 20. rujna – U crkvi sv. Mihovila počela je devetnica
koju je predvodio don Mladen Parlov, koji je propovijedao
o problemima zapadne civilizacije.
• 21. rujna – Drugi dan devetnice don Mladen Parlov
nadahnuto je govorio o krizi, ne samo vjere, već i o krizi
nade, a nada Europe je Isus Krist.
- U predvorju kinodvorane otvorena je izložba Likovne
udruge Tilurium. Nazočne je pozdravio predsjednik
Iko Gusić i naglasio kako Udruga djeluje već četrnaest
godina. Više o Udruzi rekla je članica Niveska Juraga
- Kovačev, a program je vodila i prigodno recitirala
Snježanka Jadrijević. Program otvaranja izložbe na osobit
način uljepšali su vokalno instrumentalnim nastupom
Mihaela Latinac, Mia Kozina i Mate Delić. Izložbu je
tradicionalno otvorio pročelnik za društvene djelatnosti
Grada Trilja, gospodin Marko Župa.
• 22. rujna – Na devetnici je propovijedao kapelan don
Hrvoje Dragun i rekao između ostalog kako nam sile
dobra pomažu izabrati svjetlo u sukobu sa silama zla.
- U Gradskoj knjižnici pred oko tridesetak posjetitelja
otvorena je izložba slika slikarice Danijele Pal Bućan.
Uvodnu riječ o izložbi rekao je gospodin Igor Brešan,
a nakon njega govorio je Martin Borodač, Brešanov
prijatelj iz Bratislave. Slike su lirska apstrakcija i vežu se
na američki ekspresionizam pedesatih godina. Ovo je
jedna od oko 600 izložbi koje je napravio Igor Brešan.
Gospodin Marko Župa na kraju se u ime Grada zahvalio
gostima.
• 23. rujna – U dobro posjećenoj gradskoj kinodvorani
održan je koncert Crkvenog zbora i predstava Prkos.
Program je vodila gospođa Iva Grubišić. Predstavu
Prkos priredila je č. s. Zdenka Tomas s djevojčicama
Jakolinom Delonga i Martom Čalo koje su svoje uloge
odlično odigrale i oduševile publiku. Zbor je otpjevao
nekoliko pjesama, a pjesma Moj Isus izvedena je u
obradi Tonća Šipića. Publika je osobito bila oduševljena
izvedbom pjesme o Triljanima Mi smo dica iz kotline za
133
TRILJSKI MOST
koju je tekst napisao Zvonimir Šipić - Đone, a uglazbio
Tonći Šipić. Na kraju programa župnik don Stipe Ljubas
zahvalio je izvođačima na prekrasnoj večeri.
- Na nogometnom igralištu u Čaporicama prvi put su
Triljanke poražene od ŽNK Čaporice.
- Devetnicu u crkvi sv. Mihovila predvodio je don
Mladen Parlov i govorio kako živimo u svijetu kad ne
možemo oprati ruke poput Pilata i kršćansko odgovorno
ponašanje znači izbor.
• 24. rujna – U kinodvorani izvedena je premijera
predstave E neš za nj, autorice Nade Lapić, a u izvedbi
Dramske udruge Most. Predstava je, kao i sve predstave
ove Dramske udruge, bila dobro posjećena.
- Gradsko vijeće grada Trilja na 13. sjednici donijelo je
Odluku o dodjeli Nagrade Grada Trilja: Jelinak gradnji,
vlasnika Roberta Lagatora, za doprinos u razvitku
poduzetništva i zapošljavanja te ostvarene rezultate rada,
i Ivanu – Žanu Dragušici za iskazanu hrabrost, uzoritost
u radu i obitelji te sudjelovanju u razvitku društvenog
života na području Grada Trilja.
- U crkvi sv. Mihovila devetnicu je predvodio fra Mario
Jurišić.
- MO Košute uputio je pismo župi Sv. Mihovila Arkanđela
Trilj u vezi postavljanja spomen obilježja mještanima
Košuta, strijeljanima 24. rujna.1943. na Kukuzovcu.
• 25. rujna – Sinjski Crveni križ i DDK Trilja povodom
blagdana sv. Mihovila organizirali su akciju darivanja
krvi u restoranu Dalmacija.
- U Muzeju Triljskog kraja otvorena je izložba slika
sinjske umjetnice Nine Lovrić. Izložbu je otvorio
pročelnik za kulturu, gospodin Marko Župa. Slikarica je
rekla nekoliko riječi o svom radu i uputila nazočnima
riječi zahvale za suradnju s našim gradom.
• 27. rujna – Triljani su mogli uživati u folklornoj
večeri u gradskoj kinodvorani na kojoj su nastupili
KUD Kamešnica iz Otoka, KUD Krenica iz Gale, KUD
Peruća iz Hrvaca i KUD Grab iz Graba. Na pozornici
su se smjenjivali Vrličko kolo, Alkarsko kolo (skladatelja
Jovica Škare i koreografa Branka Šegovića), Mandolinski
orkestar Matka Kasale, Cetinsko kolo, Trogirski plesovi
i Ero s onoga svijeta. Na kraju se pročelnik zahvalio
voditeljima društava, gospodi Šegoviću i Botici, svima
čestitao blagdan sv. Mihovila.
• 29. rujna – Proslavljen je blagdan sv. Mihovila
zaštitnika Grada Trilja.
• 30. rujna – Triljske mažoretkinje su otputovale u
Italiju na sedmodnevno putovanje. Posjetile su brojne
poznate talijanske gradove: Firenzu, Veronu, Padovu,
Rim, Anconu. U Rimu su 3. listopada ispred bazilike sv.
Petra u Vatikanu prisustvovale na svečanoj audijenciji
kod pape Benedikta XVI.
- Krajem rujna održan je nogometni turnir po mjesnim
odborima (selima) na ŠRC „Zdenko Pavela – Cato“ na
kojem je sudjelovalo 16 ekipa, i to: Grab, Otok, Velić,
134
Trilj, Vojnić, Košute 2, Čaporice, Čačvina, Udovičići,
Jabuka, Vedrine, Trilj 2, Košute, Turjaci, Čaporice 2,
Ugljane – Nova Sela. Prvo mjesto zasluženo je osvojila
ekipa Košuta, drugo mjesto ekipa Trilja, treće mjesto
ekipa Čaporica i četvrto mjesto ekipa Čaporica 2.
Sve ekipe dobile su nagrade, pehare i pečenja prema
osvojenim mjestima.
- U rujnu su počeli treninzi i liga za RK Cetinka Trilj.
Dječake i seniore vodili su treneri: Nenad Alfirević,
Nenad Sučić i Mario Dragušica. Djevojčice su vodili
treneri Damir Bilonić i Frano Mastelić. Dječaci 92. i 94.
godište igrali su Kadetsku ligu u konkurenciji 14 klubova.
Dječaci 96. godište nastupali su turnirski. Seniori su igrali
u Drugoj hrvatskoj ligi Jug. Djevojčice 94. godište igrale
su Kadetsku ligu u konkurenciji 14 klubova, a djevojčice
96. godište u konkurenciji 12 klubova.
Listopad 2007.
• 12. listopada – Povodom Dana zahvalnosti za plodove
zemlje i Dana kruha u OŠ Trilj organizirana je izložba
i blagoslov kruha. Vrlo uspješnu izložbu priredili su
vjeroučitelji/ice, učitelji/ice s učenicima od 1.-4. razreda.
Kruh je nakon prigodnog programa blagoslovio kapelan
don Hrvoje Dragun.
• 15. listopada – Počeo je tečaj glazbenog obrazovanja
u Glazbenoj školi Jakova Gotovca područno odjeljenje
Trilj. U školu se upisalo tridesetak polaznika.
- MO Košute uputio dopis s potpisom roditelja djece
Gradu Trilju, gradonačelniku i presjedniku Gradskog
vijeća, Osnovnoj školi Trilj, ravnatelju i voditeljici PŠ
Košute i Školskom odboru. Radi se o inicijativi MO
Košute za pokretanjem postupka izgradnje nove škole s
dvoranom u Košutama.
• 25. listopada – Položen je kamen temeljac za prvi
objekt u Gospodarskoj zoni Čaporice, odnosno pogon
za preradu PET ambalaže, guma i gumenih proizvoda.
Polaganju kamena temeljca prisustvovali su gradonačelnik Trilja Jozo Sarač, župan splitsko-dalmatinski Ante
Sanader sa svojim suradnicima, direktor Fonda za zaštitu okoliša i energetske učinkovitosti Vinko Mladineo,
investitori tvrtka Oporaba d.o.o i izvođači radova.
Studeni 2007.
studenoga – Odlukom Ministarstva zdravstva i
socijalne skrbi odobren je projekt Udruge osoba s
invaliditetom Trilj pod nazivom Osnovna djelatnost
udruge i zapošljavanje jednog člana Udruge na mjestu
tajnice.
• 15. studenoga – Povodom Mjeseca hrvatske knjige
u predvorju OŠ Trilj u suradnji knjižničarke, učitelja
hrvatskog jezika, učitelja razredne nastave i učenika
organizirana je književna večer pod nazivom Prvi
likovno-literarni natječaj. Najboljima po ocjeni žirija
dodijeljene su vrijedne nagrade.
•
TRILJSKI MOST
• 16. studenoga – Povodom obilježavanja sjećanja na
stradanja u Vukovaru u Domovinskom ratu, u predvorju
OŠ Trilj vjeroučitelji, učitelji i učenici dostojanstveno su
pjesmom, recitalom i paljenjem svijeća sudjelovali u
manifestaciji.
• 17. studenoga – Pred kipom sv. Mihovila zapaljene
su svijeće za Vukovar. Svijeće za sjećanje na vukovarska
stradanja su zapalili mještani i triljske udruge.
• 21. studenoga – Povodom blagdana sv. Cecilije,
zaštitnice glazbenika, u crkvi sv. Mihovila služena je
sveta misa.
- U tijeku mjeseca izgrađeno je prometno raskrižje spoja
Gospodarske zone Čaporice s državnom cestom D - 60.
Investitor radova bio je Grad Trilj, a izvođač PZC Split.
Prosinac 2007.
• 3. prosinca – Povodom Dana osoba s invaliditetom, u
hotelu Lav u Splitu održana je zabavno-donatorska večer
te je pozvano devet članova Udruge osoba s invaliditetom
Trilj koji su se rado odazvali pozivu.
• 6. prosinca – Povodom sv. Nikole u kinodvorani
polaznici Dječjeg vrtića Dicmo i Dječjeg vrtića Košute
gledali su predstavu Darovi ili šibe, autorice Nade Lapić.
Predstavu su odigrali članovi Dramske udruge Most i
učenici OŠ Trilj. Ista predstava i darivanje prvaša bila je i
poslijepodne tradicionalno za sve učenike prvog razreda
OŠ Trilj.
• 7. prosinca – Članovima Udruge osoba s invaliditetom
Trilj podijeljeni su darovi, a tom prigodom bila je
prezentacija ortopedskih pomagala i svečana zakuska.
Dramska udruga Most doprinijela je ovim zbivanjima
izvedbom predstave Darovi ili šibe.
• 8. prosinca – Povodom otvaranja Glazbene škole
Jakova Gotovca Sinj, podružnica u Trilju, Udruga žena
Triljanke i Katarina Zrinski organizirale su kulturno
zabavnu večer uz prigodnu aukcija slika.
• 9. prosinca – U Crkvi sv. Mihovila u Trilju i crkvi
Presvetog Srca Isusova u Košutama na svetim misama
gostovala je klapa Hrvatske ratne mornarice sv. Juraj.
Mise je predvodio don Branimir Projić, nekadašnji
kapelan župe Trilj, a sada kapelan Hrvatske ratne
mornarice.
• 12.-31. prosinca – Udruga studenti Cetinske krajine
organizirala je humanitarnu akciju prikupljanje sredstava
za kupnju opreme za štićenike Centra Juraj Bonaći u
Sinju.
• 14.-16. prosinca – Troje članova Udruge osoba
s invaliditetom Trilj sudjelovalo je na edukacijskim
radionicama Timski rad u hotelu Zagreb u Splitu.
• 15. prosinca – U triljskom kinu održana je revija mažoretkinja, dječjih sastava, od vrtićkog uzrasta do 4. razreda osnovne škole. Uz Triljanke, na reviji su nastupile
mažoretkinje iz Sinja, Segeta, Solina, Kaštela, Rogoznice,
te dva tima mažoretkinja iz Splita. Na kraju revije člano-
vi triljske Dramske udruge Most izveli su prigodni kratki
program u okviru kojeg su malim mažoretkinjama podijelili darove.
• 18. prosinca – Na Božićnom koncertu u kinodvorani
nastupili su Dječji crkveni zbor pod ravnanjem č. s.
Zdenke Tomas i Veliki crkveni zbor pod ravnanjem
gospodina Tonća Šipića. Program su vodile Ivana Babić,
Paula Dukić i Anamarija Grubišić. Polako i tiho uz
glazbenu pratnju zvukova božićne noći, otvarale su bijeli
cvijet učenice petog razreda iz Košuta. Koreografiju za
ples Tiha noć priredila je učiteljica razredne nastave,
Daniela Delić. Kakvo ozračje i kakvi običaji vladaju u
igrokazu Naš Božić pokazali su osnovnoškolci iz našeg
grada. Igrokaz su napisale i priredile č. s. Zdenka Tomas
i učiteljica Desa Roguljić. Djevojke Mirna Alfirević,
Mateja Erceg, Lucijana Grubišić, Mia Kozina, Mihaela
Latinac, Kata Latinac i Martina Šipić otpjevale su uz
pratnju gitare prigodne božićne pjesme.
- Potpisan je ugovor između investitora Grada Trilja i
izvođača radova Pavela Trade o izgradnji mrtvačnice u
Trilju. Predviđeni radovi su završeni u ožujku. Unutrašnje
uređenje mrtvačnice očekuje se na jesen 2008.
• 19. prosinca - Održan je Triljski malonogometni
tradicionalni Božićno-novogodišnji Allianz kup turnir.
U organizaciji Udruge za mali nogomet Trilj, glavni
sponzor je bio Allianz –Az osiguranje. Pokrovitelj je bio
Grad Trilj i Županija splitsko- dalmatinska, medijski
pokrovitelji Večernji list i Hit Radio i ostali sponzori.
Tradicija i bogat novčani fond privukle su na turnir 53
malonogometne ekipe. Turnir je otvoren 19. prosinca
utakmicom dviju domaćih ekipa. Sam turnir je bio
iznimno posjećen od sumještana Trilja i okolnih mjesta.
- Učenici nižih razreda OŠ Trilj mogli su pogledati
Božićnu priredbu u kinodvorani.
• 21. prosinca – Tradicionalnu klapsku večer povodom
Božića u kinodvorani otvorila je najavom voditeljice
Ive Grubišić klapa Trilj pjesmom Radujte se narodi.
Posjetiteljima su uz domaću klapu božićni ugođaj
uljepšale klape Sv. Luka iz Otoka, Pučki pivači iz Dubrave,
Mirakul iz šibenskog Vrpolja i Solin iz Solina. Sponzori
ove večeri bili su: Almont, Sokol, Marinero i Studenac.
Na kraju su se klape zajedničkom pjesmom Na dobro
vam doša Božić rastale od publike.
• 24. prosinca – U prepunoj, svečano uređenoj crkvi sv.
Mihovila, prije Dječje polnoćke, bila je božićna priredba
koju je s učenicima OŠ Trilj pripremila č. s. Zdenka
Tomas. Djeca i odrasli vjernici uživali su u božićnom
igrokazu, recitacijama i pjesmama.
• 28. prosinca - Udruga Pokrenimo Tijaricu u suradnji
s Crvenim križem iz Sinja i Tranfuzijskim odjelom KB
Split organizirala je šestu akciju dobrovoljnog darivanja
krvi u prostorijama osnovne škole u Tijarici. Prikupljeno
je 26 doza krvi. Dobar rezultat akcije je tim veći što u
ovom malom mjestu živi tek dvjestotinjak mještana, a
135
TRILJSKI MOST
od toga je petero onih koji su prvi put dali krv. Istoga
dana organizirano je i zajedničko druženje članova
Udruge i njihovih gostiju, a na druženje su pozvani i
ostali Tijaričani. Zavičajni klub Tijaričana iz Berlina
sakupio je materijalna sredstva za najpotrebnije obitelji u
Tijarici kojima su tijekom Božićnih blagdana bili uručeni
prigodni poklon paketi. U istu su svrhu navedene obitelji
darivala je i Udruga Pokrenimo Tijaricu.
2008. godina
Siječanj 2008.
• Siječanj – Održana je Izborna skupština NK Čaporice.
Za predsjednika kluba izabran je stari predsjednik
Nediljko Živaljić, a za direktora Damir Čović. U
Izvršni odbor izabrani su članovi: Ivan Pavela, Boženko
Žuljević, Petar Radonjić, Zdenko Pešo, Ivan Šušnjara i
Dujo Čović, a za članove Nadzornog odbora izabrani su:
Zdenko Pavela, Petar Svalina i Jozo Svalina. Za članove
disciplinske komisije izabrani su: Miro Kavain, Jakov
Sarač i Jakov Pavela.
Od zajedničkih odluka donešenih na skupštini izdvajamo:
usvajanje novog statuta, koji je usklađen po Zakonu o
sportu i Zakonu o udrugama, Odluku o promjeni imena
kluba iz NK Čaporice u NK Čaporice – Trilj, Odluku o
formiranju ekipe seniora, kao početak natjecanja istih u
Županijskoj ligi naredne sezone 2008./2009.
• 5. siječnja – Revijalna utakmica na Božićnom
malonogometnom turniru u triljskoj sportskoj dvorani
između žena Trilja i žena Čaporica završila je rezultatom
1:0. Gol za Triljanke postigla je srednjoškolka Barbara
Galić.
• 6. siječnja – Na blagdan Sveta tri kralja, u crkvi u
Košutama misno slavlje predvodio je generalni vikar
Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Ivan Ćubelić. Na
misi je krstio malu Emanuelu, deveto dijete u obitelji
Miljenka i Smilje Dukić.
- U kinodvorani nastupio je Zbor splitskih liječnika.
Dvorana je bila ispunjena do zadnjeg mjesta. Koncert
u Trilju organizirali su Grad Trilj i župa sv. Mihovila.
Na početku koncerta voditelj zbora pozdravio je
gradonačelnika gospodina Jozu Sarača, župnika don
Stipu Ljubasa i sve nazočne. Osim liječnika pjevača na
koncertu nastupili su i njihovi gosti, solisti opere HNK
Split i svi zajedno priredili su vrlo raznolik program. Na
kraju je gradonačelnik pozdravio goste koji su zajedno s
publikom zapjevali U sve vrime godišta.
- Odigrana je završnica Triljskog malonogometnog
tradicionalnog Božićno-novogodišnjeg Allianz kup
turnira utakmicom za treće mjesto između domaće ekipe
Gasta i Bule Almont iz Košuta i Bazana iz Sinja, rezultat
7:1 za Košućane. Za prvo mjesto borile su se ekipe Cb
Mendula iz Trilja te ekipe Pako Split, gdje je Pako ipak
bolji s rezultatom 4:1. Najbolje plasiranoj ekipi Pako Split
pripala je novčana nagrada u iznosu od 20 000 kn, pehar
136
i medalje, s najboljim golmanom turnira, Maria Stojkića,
i najboljim igračem Urošom Cipcijem. Drugoplasirana
ekipa Cb Mendula iz Trilja dobila je 10 000 kn, pehar
i medalje. Trećeplasirana ekipa Gasta i Bule Almont
dobila je 5 000 kn, pehar i medalje i imala najboljeg
strijelca Gorana Smolju. Četvrtoplasirana ekipa Bazana
Sinj dobila je 2 500 kn, pehar i medalje. Tijekom školske
godine Udruga za mali nogomet ima stalna natjecanja
u dvije lige, prva broji 10 klubova, a druga 12. Udruga
broji oko 300 članova.
• 21. siječnja – Započela je izgradnja infrastrukture
gospodarske zone u Čaporicama (kanalizacija,
oborinska kanalizacija, vodoopskrba, DTK instalacija,
elektrokabelski raspet). Vrijednost radova je oko 6
milijuna kuna. Investitor je Grad Trilj, a izvođač Hvar
d.d. Samobor.
• 24. siječnja – U Trilju, u restoranu Dalmacija, u
organizaciji Gradskog društva Crvenog križa Sinj i
Kluba dobrovoljnih darivatelja krvi iz Trilja održana
je prva ovogodišnja akcija darivanja krvi. Za akciju se
prijavilo 50 darivatelja, a prikupljene su 43 doze krvi za
potrebe Transfuzijskog odjela KBC-a Split. Na akciju je
pristupio veliki broj mlađih osoba te darivatelja koji su
nakon dužeg vremena ponovno pristupili akciji. Ove
godine Društvo planira održati 22 akcije te prikupiti više
od ovogodišnjih 835 doza krvi.
- Počeli su radovi na rekonstrukciji i pojačanom
održavanju nerazvrstanih cesta u naseljima Čaporice,
Ugljane, Vojnić, Grab, Trilj (Ulica A. Starčevića i Put
Steljka). Radovi su trajali do kolovoza.
- Također su rekonstruirane i županijske ceste: Podi, Rože,
Voštane, Trilj, Strmendolac, Vojnić, Grab i Tijarica.
- Sedamnaest investitora kupilo je terene u Gospodarskoj
zoni Čaporice, a njihova obveza je u roku godinu dana
početi s radovima.
Veljača 2008.
• 2. veljače - Regionalna razvojna agencija Dubrovačkoneretvanske županije Dunea i Splitsko-dalmatinska
županija organizirali su u triljskom hotelu Sv. Mihovil
Program edukacija za seoska obiteljska gospodarstva.
Program se provodi u sklopu projekta Razvoj ruralnog
turizma u južnoj Dalmaciji i pograničnom području BiH
koji se financira iz programa CARDS 2004. Cilj programa
edukacije je unapređenje postojeće ponude ruralnog
turizma, promicanja znanja o suvremenim trendovima
seoskog turizma, poboljšanje suradnje turističkih
operatera s lokalnim poduzetnicima te unapređenja
promocije ruralnih turističkih destinacija.
• 9. veljače – Trilj je dobio još jedan sportski klub.
Predsjednik kluba je Dušan Roguljić, a zamjenik Petar
Kozina. Sredinom siječnja osnovan je Sportski auto klub
‘’BMW Zagora’’, a danas je i službeno predstavljen. Na
parkiralištu ispred tvornice Cetinka u 15 h održano je
TRILJSKI MOST
natjecanje deset automobila u autoslalomu. Nakon toga
u dvorani gradskog kina bilo je predavanje na temu
automobilističkog sporta te što on donosi u pogledu
razvoja Trilja. Predsjednik kluba Dušan Roguljić istakao
je: Svi mi zaljubljenici u automobile i ovaj sport odlučili
smo se na organizaciju kluba u našem gradu. Želimo,
a i cilj nam je, poticati i razvijati ovaj sport. Isto tako
želimo sve mlade Triljane koji imaju automobile i ostale
s područja ovog dijela Zagore okupiti u našem Klubu.
• 12. veljače – Triljski gradonačelnik gospodin Jozo Sarač
na zatvorenom dijelu sjednice Vlade RH, na prijedlog
prmijera Ive Sanadera, imenovan je za državnog tajnika
središnjeg državnog ureda za upravljanje državnom
imovinom.
- Odlukom Upravnog odbora Udruge osoba s
invaliditetom Trilj dodijeljeno je 10 računala članovima
Udruge. Računala je darovala Otvorena računalna
radionica Svi smo protiv, a u nazočnosti predstavnika
Grada i medija.
• 23. veljače – Na Sjednici Gradskog vijeća Grada
Trilja, održanoj 23. veljače 2008. godine, za novog
gradonačelnika Trilja izabran je Ivan Šipić, diplomirani
teolog. Sjednici vijeća nazočilo je 13 od ukupno 19
vijećnika, a potporu Ivanu Šipiću dalo je 11 vijećnika
HDZ-a čiji je on član dok su dva vijećnika HSP-a bila
protiv. Za zamjenika gradonačelnika izabran je Ivan
-Žan Dragušica. Šipić i Dragušica navedene će dužnosti
obnašati do svibnja iduće godine kada bi se trebali održati
redovni lokalni izbori za općinska, gradska i županijska
vijeća te prvi put izravni izbori načelnika, gradonačelnika
i župana. Dosadašnji gradonačelnik Trilja bio je dipl.oec.
Jozo Sarač.
• 17.-24. veljače - U Egiptu su održane Mediteranske
igre na kojima je sudjelovao i sudački par iz Trilja Ivan
Klapež i Ivan Pervan. Naši sugrađani Ivan Klapež i Ivan
Pervan proglašeni su najboljim sudačkim parom na
Mediteranskim igrama u Egiptu.
- U veljači je počela nabavka i montaža autobusnih
čekaonica na području Grada: Kamensko, Vrpolje,
Velić, Gaz, Gubavica i Košute. Postavljanje je završeno
u travnju.
Ožujak 2008.
• 1. ožujka – Udruga osoba s invaliditetom Trilj, uz
pomoć Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, uredila
je novi prostor od 25 kvadrata. Od Grada su dobili
neuređeni prostor od 12 kvadrata koji je Udruga sama
uredila.
1. i 2. ožujka – Na Gazu je održan Promotivni motocross
kojeg je organizirao Motocross club Grab. Pobjednik
motocrossa bio je Nenad Šipek, najbolji hrvatski vozač.
• 2. ožujka – Triljske mažoretkinje nastupile su na
8. Državnom twirling prvenstvu u Ludbregu, gdje su
seniorke osvojile četvrto mjesto.
- Već tradicionalno župnik don Stipe Ljubas predvodio
je Križni put od crkve do Bile Glavice gdje je bila i sveta
misa.
• 3. ožujka – Službeno je na mjesto gradonačelnika
Grada Trilja stupio gospodin Ivan Šipić.
• 8. ožujka – Povodom Dana borbe protiv raka, na
nivou Republike Hrvatske, organiziran je Dan narcisa.
Udruga žena Triljanke i Katarina Zrinski iz Trilja tom
su prigodom darovale tisuću narcisa koje su prodavale
u Splitu zajedno s članicama Udruge Katarina Zrinski iz
Splita.
• 15. ožujka – U predvorju OŠ Trilj postavljena je
prodajna uskršnja izložba. Raznovrsne i originalne
radove na temu Uskrsa izradili su učenici sa svojim
učiteljima. Prodavali su učenici, a novac je išao za
donaciju knjiga u školsku knjižnicu i kupnju didaktičkih
materijala za učenike.
- U ožujku je počela izgradnja dalekovoda Trilj –
Čaporice – Gospodarska zona. Izvođač radova bila je
Cetina Sinj, a investitori HEP i Grad Trilj.
• Ožujak, travanj i svibanj – Nastavljeni su radovi
na izgradnji sportskog objekta u Čaporicama koji je
zahvaljujući donacijama uspješno završen. Jedan dio
blokova, 12 paleta, donirala je firma Jakić Feniks Lovreć
u kojoj radi Ivica Čović-Pavišić, koji je za to i zaslužan.
Drugi dio blokova od 18 paleta osigurala je jedna privatna
tvrtka koja želi biti anonimna. Armaturu za vertikalne i
horizontalne cerklaže kao i armaturnu mrežu donirao
je Branimir Živaljić. Kolut željeza od 200 kg darovao
je Jakov Pavela pok. Stipe. Jedan dio vilica za cerklaže
donirao je Alkom Sinj, a ostalo je kupio klub. Jedan dio
građe od 1m2 daske donacija je firme Stega Udovičići, a
ostalo je posuđeno od firmi Pavela Trade, Krolo Dom
i Pletikosić Jozo. Prijevoz blokova i armature obavile
su Županijske ceste, a prijevoz posuđenog materijala
PavelaTrade. Za betonažu same tarace trebalo je osigurati
55 m2 betona, kojeg su osigurali prijatelji sportskog
centra: Općina Hrvace 10 m2, Fe-Em Marković 12 m2,
Lucić kop 6 m2, Oporba Radić 9 m2, Cetina Sinj 5 m2 i
Babić pršutana 8 m2. Što se tiče odziva sumještana, bio je
dobar, ali je mogao biti i bolji. Unatoč svemu organizatori
su iznimno zahvalni svima koji su pomogli na izgradnji
prvog kata klupskih prostorija. Sljedeći radovi na ovom
objektu su opremanje prozorima i vratima te nastavak
izgradnje jednoobraznog prilaza s rukohvatom za drugi
kat objekta. Po završetku ovih radova slijedi zidanje 2.
kata i nastavka objekta s namjenom staračkog doma.
Travanj 2008.
10. travnja - Obilježena je 13. obljetnica pogibije
hrvatskog branitelja Zdenka Pavele – Cate i 4. obljetnica
otvaranja nogometnog igrališta na ŠRC koji nosi
njegovo ime. Održana je misa zadušnica i položen
vijenac na njegov grob. Odigrana je prijateljska utakmica
•
137
TRILJSKI MOST
između veterana NK Čaporica – Trilj i ekipe Gradskog
poglavarstva i prijatelja kluba koja je završila rezultatom
3:3. Potom je u restoranu Sv. Roko održan prigodan
domjenak. Tom prigodom je predsjednik kluba upoznao
sve nazočne s radom kluba te zahvalio svim donatorima
i sponzorima uručivanjem zahvalnica.
Formirana je ekipa seniora NK Čaporice na čelu s
trenerom Petrom Džajom. U ekipu se prijavilo oko
30 igrača koji su u većoj ili manjoj mjeri trenirali ili se
bavili nogometnim sportom u našem klubu ili drugim
klubovima na našem širem području. Seniore očekuje
iznimno teška zadaća stvaranja ekipe koja će se natjecati
u narednoj sezoni Županijske nogometne lige. Tijekom
narednih mjeseci odigrano je dosta prijateljskih susreta
s klubovima u našem okružju radi što bolje pripreme za
nadolazeću sezonu. Poželimo im sreću!
• 15. travnja – U PŠ Košute održana je redovita
skupština Glazbe sv. Mihovil. Na mjesto predsjednika
izabran je gospodin Ivan-Žan Dragušica. Do sada je tu
dužnost obavljao gospodin Mate Žolo.
• 22. travnja – Udruga osoba s invaliditetom Trilj
dobila je ortopedska pomagala od HZZO-ispostava Sinj.
Navedena ortopedska pomagala sačinjavaju: invalidska
kolica, hodalice, štake za odrasle i štake za djecu.
- U travnju su počeli radovi na izgradnji nogostupa na
relaciji Gvozdeni most – Ina, dionica od 850 metara.
Radovima su riješene oborinske vode i nova javna
rasvjeta, a trajali su do kolovoza. Izvođač radova bilo je
poduzeće Gradina mont Hrvace.
Svibanj 2008.
• 1.-3. svibnja – Triljske mažoretkinje sudjelovale su na
12. Državnom prvenstvu u mažoret plesu. Prvenstvo se
ove godine organiziralo u Sinju.
• 5. svibnja – Triljske mažoretkinje su otputovale u
Njemačku, u Berlin. Nastupile su u dvorani Hrvatske
zajednice u Berlinu. Nastupile su i na Karnevalu Kultura
na kojem su bile prisutne 104 skupine iz 80 zemalja
svijeta pred oko milijun posjetitelja. Na tom putovanju
uz Triljske mažoretkinje bili su još i KUD Tijara iz
Tijarice te Splitske mažoretkinje.
• 9. svibnja – U gradskom kinu izvedena je humoristična kazališna predstava Večernja škola 4 autorice Nade
Lapić. Posjetitelji su dobrovoljnim prilogom donirali
sredstva za izgradnju kuće četveročlane obitelji Babić iz
Novih Sela.
• 11. svibnja – U filijalnoj crkvi u Košutama Prvu
Svetu Pričest primilo je 79 prvopričesnika. Misno slavlje
predvodio je župnik don Stipe Ljubas.
• 16. svibnja – Dječji vrtić Trilj prvi put je sudjelovao
na Olimpijskom festivalu dječjih vrtića koji se ove godine
organizirao na Junakovom igralištu u Sinju.
• 17. svibnja – Na natjecanju za Prvenstvo Dalmacije u
Kuparima na kojem je nastupilo 81 vozilo, SAK BMW
138
Zagora osvojio je ekipno 1. mjesto. Članovi ekipe su:
Stipan Maroš, Goran Pavić, Ivica Pudar i voditelj Dušan
Roguljić. U pojedinačnoj konkurenciji Stipan Maroš
osvojio je drugo mjesto.
• 25. svibnja - U crkvi Presvetog Srca Isusova u Košutama održana je manifestacija Zlatna harfa. Gostovalo je
šest dječjih zborova iz Nadbiskupije splitsko-makarske
(Seget, Klis, Proložac, Slatina, Runovići i Kreševo-Katuni), odnosno oko tristo djece.
• 26. svibnja – Povodom Svjetskog dana sporta
organizirane su finalne utakmice prvenstva OŠ Trilj u
nogometu, rukometu i košarci.
• 28.-31. svibnja – Na Državnom prvenstvu u
rukometu u Rijeci, dječaci 94. godište osvojili su 5.
mjesto. Djevojčice 94. godište na Državnom prvenstvu
u Labinu osvojile su 13. mjesto.
• 29. svibnja – Proslavljen je Dan Košuta, svečanom
svetom misom, bogatim kulturnim i sportskim
programom.
• 31. svibnja – Prvi put u povijesti odigrana je revijalna
nogometna utakica između žena iz Košuta i žena iz
Trilja. U odličnoj utakmici pobijedile su Triljanke golom
srednjoškolke Kristine Bešlić 1:0.
- U svibnju su završena turnirska natjecanja i liga u
rukometu. Na Prvenstvu Dalmacije, dječaci 92. godište
osvojili su 8. mjesto, 94. godište 3. mjesto, a dječaci 96.
godište 7. mjesto. Seniori su igrali 2. hrvatsku ligu Jug i
osvojili 6. mjesto. Na Prvenstvu Dalmacije u rukometu
u Labinu, djevojčice 94. godište bile su treće, a djevojčice
96. godište također treće.
- Završena su sva prvenstva u kategorijama u kojima
nastupaju naša djeca gdje su postizani vrlo dobri
rezultati. Imajući u vidu da je NK Čaporice ipak jedan
mladi nogometni klub, evo i uspjeha: kadeti - 6. mjesto
s osvojenih 28 bodova; pioniri -13. mjesto s osvojenih 9
bodova; mlađi pioniri - 7. mjesto s osvojenih 37 bodova;
početnici - 4. mjesto s osvojenih 73 boda i mlađi početnici
-17. mjesto s osvojenih 19 bodova.
Lipanj 2008.
• 5. lipnja – U kinodvorani održan je koncert na kojem
su polaznici novoosnovane Glazbene škole u Trilju
pokazali koliko su ovladali pojedinim instrumentima.
Posjećenost je bila jako dobra.
- Povodom Svjetskog dana zaštite čovjekove okoline –
eko grupa OŠ Trilj uredila je unutrašnjost škole i okoliš.
• 7.-11. lipnja – Na ŠRC Zdenko Pavela – Cato održan
je prvi Memorijalni turnir posvećen svim braniteljima
našeg kraja u kategorijama Početnika i Mlađih početnika.
Konačan poredak objavljen je zadnji dan turnira.
Početnici: 1. Omladinac – Vranjic, 2. Junak – Sinj, 3.
Turnovac – Solin, 4. Čaporice – Trilj, 5. Dalmatinac –
Split, 6. Glavice – Glavice, 7.Dugopolje – Dugopolje i 7.
Uranija – Baška Voda; Mlađi Početnici: 1. Dalmatinac
TRILJSKI MOST
– Split, 2. Omladinac – Vranjic, 3. GOŠK AC – Kaštel
Kambelovac, 4. Čaporice – Trilj, 5. Junak – Sinj, 6.
Uranija – Baška Voda, 7. Dugopolje – Dugopolje i 8.
Glavice – Glavice.
• 8. lipnja – U crkvi Presvetog Srca Isusova u Košutama
sakrament Potvrde podijelio je mons. Ante Jurić,
nadbiskup u miru.
• 8.-13. lipnja – Povodom osnutka Franjevačkog reda u
župi sv. Ante Padovanskog na Ugljanima održavale su se
Pučke misije.
• 9. lipnja – Gospodin Slaven Sarić izdao je knjigu LINQ
koja se bavi objektno orijentiranim programiranjem u
jeziku c# te rukovanjem bazama podataka.
• 21. lipnja – Završila je nastavna 2007./2008. godina.
Uspjeh učenika na kraju izgledao je ovako: razredna
nastava - 524 učenika, svi prelaze u viši razred; predmetna
nastava - 464 učenika, negativno je ocijenjen 51 učenik,
2 učenika ponavljaju godinu, a 49 ih je upućeno na
popravni ispit. Nakon 1. popravnog roka od 49 učenika
25 učenika uspješno su položila i prelaze u viši razred,
a 24 učenika se upućuju na 2. popravni rok (krajem
kolovoza).
Iz matematike 3 učenika su predstavljala školu na
županijskom natjecanju (Petar Gilić-Kuko 7. razred
i Stipan Hržić 4. razred) gdje su postigli vrlo dobre
rezultate te se plasirali na Državno odnosno Regionalno
natjecanje iz matematike. Iz engleskog jezika 6 učenika je
predstavljalo školu na Županijskom natjecanju. Također
su postigli vrlo dobre rezultate. Iz njemačkog jezika 3
učenika su na Županijskom natjecanju također postigla
vrlo dobre rezultate. Na Županijskoj smotri mladih
povjesničara učenici su postigli vrlo dobre rezultate te
su svoju prezentaciju (Čačvina) prikazali na stručnom
skupu povjesničara.
Tijekom školske godine izvršeni su neki radovi na
poboljšanju materijalnih uvjeta rada. Uređen je dio
zgrade PŠ Ugljane i opremljena jedna učionica školskim
namještajem, uređena je zgrada PŠ Vedrine, izrađena
projektna dokumentacija i ishodovana građevinska
dozvola za dogradnju matične škole (natječaj u
tijeku), uređene su učionice matične škole, djelomično
obnovljen namještaj i izvršena izmjena prozora na
učionicama matične škole (8 učionica). Za navedene
radove sredstva su osigurana iz proračuna Splitskodalmatinske županije i iz materijalnih sredstava
škole i Grada. Iz svojih sredstava škola je još uložila u
nabavku nastavnih sredstava i pomagala 100.983,60,
školsku knjižnicu (lektira), uz donaciju roditelja
47.973,75, u uređenje učionica i održavanje objekata
76.522,40, u održavanje informatičke opreme i nabavu
nove 19.615,24. Tijekom ljeta će se nastojati završiti
uređenje PŠ Vedrine (prilaz, kanalizacija i ograda), 1.
faza PŠ Ugljane (grijanje i okoliš), potpuno urediti (po
potrebi i izmijeniti sanitariju) sanitarne prostorije svih
škola osim PŠ Budimiri i PŠ Čaporice gdje su potrebne
rekonstrukcije WC-a. Također će se izvršiti unutrašnje
bojanje (po potrebi) učionica MŠ kao i PŠ-a. Nastojat će
se i po mogućnosti pripremiti učionica za poseban odjel.
Uz sve ovo potrebne su nove školske ploče u matičnoj
školi te nastavna sredstva koja su u vrlo lošem stanju. Iz
navedenog je vidljivo da su potrebna znatna materijalna
sredstva za (normalne) uvjete rada.
• 23. lipnja - SU Gaz osnovala Ligu starorimskog
nogometa.
• 24. lipnja - Učenicima osmih razreda uz svjedodžbe
su podijeljene pohvale, priznanja i nagrade za
uspješno predstavljanje škole i mjesta na smotrama i
natjecanjima.
• U lipnju je počela izgradnja kanalizacije u Trilju (Put
Okolišta i Put Steljka). Radovi su se odvijali i u srpnju.
Srpanj 2008.
• 11.-13. srpnja – Na Gazu je tradicionalno održan 6.
moto party i 4. memorijalni susret Goran Šušnjara- Gota
moto kluba Noćni Jahači iz Trilja.
• 13. srpnja – Dramska udruga Most gostovala je s
predstavom Večernja škola 4 u Cisti Velikoj.
- U Košutama (Bočina na Cetini) održano je Prvenstvo
Hrvatske u hvatanju šarana.
• 16. srpnja – U Trilju je proslavljen blagdan suzaštitnice
grada, Gospe Karmelske. Misno slavlje predvodio je don
Mario Matković, župnik u Okrugu na Čiovu.
• 19. srpnja – SU Gaz sudjelovala u Crikvenici na
nogometnoj utakmici starorimskog nogometa.
• 21. srpnja – Invalidima domovinskog rata podijeljeni
su stanovi u novouređenoj zgradi u Trilju. Ključeve je
novim vlasnicima predala ministrica Jadranka Kosor.
Nazočni su bili župan Splitsko-dalmatinske županije
gospodin Ante Sanader, državni tajnik za upravljanje
državnom imovinom gospodin Jozo Sarač, gradonačelnik
gospodin Ivan Šipić, Predsjednik triljske HVIDRA-e
i predstavnici sinjske HVIDRA-e. Program je vodio
gospodin Denis Šabić. Nastupila je klapa Trilj, a župnik
don Stipe Ljubas blagoslovio je stanove. Neposredno
prije otvaranja zgrade uređena je pristupna cesta i okoliš
zgrade (odvodnja, asfaltiranje i javna rasvjeta). Radove
je izveo ASFALT AB Solin.
• 23. srpnja – U gradskom parku u Trilju snimljena je
emisija Razglednica iz Trilja koja je išla uživo. Triljani i
stanovnici okolnih mjesta nastojali su na najbolji način
predstaviti naš kraj Hrvatskoj
• 25. srpnja – Triljske mažoretkinje nastupile su u
Tijarici kao domaćini te time uljepšale tradicionalni
program Dani komina, pure i bronzina.
- U srpnju je (i tijekom kolovoza) u Gospodarskoj
zoni Čaporice započela izgradnja pogona: za reciklažu
PET ambalaže i auto guma, firma Oporaba; pogona za
doradu i skladištenje soli, tvrtka Macot; Elektro Čiče
139
TRILJSKI MOST
Košute, proizvodnja elektroormara i opreme; Klesarstvo
Marić, obrada kamena. Od 26 terena za sada su prodana
23, uglavnom za proizvodna zanimanja: proizvodnja
hladnjaka, proizvodnja voća i povrća, betonska
galanterija, bravarija i metalurška industrija, izrada
namještaja, prerada i pakiranje ribe.
- U srpnju su počeli radovi na opremanju nogometnog
igrališta u Trilju. Izgrađena je zaštitna ograda oko
igrališta, neposredno uz travu kao i zaštita uz rijeku
Cetinu, nabavljena je oprema za nogometno igralište,
zastavice, vratnice, klupe za rezervne igrače i dr. Radovi
su se odvijali i u kolovozu.
- U tijeku srpnja uređen je protupožarni put Voštane –
Žlabina. Investitor radova bio je Grad Trilj.
- U Ugljanima je započeto uređenje platoa budućeg
voćnjaka (uglavnom trešnje)
- Na Gardunu je nastavljeno arheološko istraživanje na
predjelu Tadinčeve glavice.
Kolovoz 2008.
• 1. kolovoza – Odlukom Ministarstva zdravstva i
socijalne skrbi odobrena su dva projekta Udruge osoba s
invaliditeom Trilj: Djeca naša radost i Terapijsko jahanje.
U skolopu projekta Djeca naša radost organizirat će se
likovna i glazbena radionica.
• 3. kolovoza – SU Gaz i restoran Premijer - konoba
Teuta sudjelovali su u Umagu na Međunarodnom
festivalu antike Sepomaia viva. Za sudjelovanje na
kulinarskom natjecanju u pripremanju antičke hrane
Apicijeva žlica dobili su posebno priznanje.
• 5. kolovoza – Povodom Dana branitelja i domovinske
zahvalnosti župnik don Stipe Ljubas predvodio je misu,
a nakon mise predstavnici gradske vlasti, policije i
mažoretkinje položili su vijence i zapalili svijeće ispred
kipa sv. Mihovila.
• 6. kolovoza – Grad Trilj raspisao je natječaj za ponude
za uređenje mrtvačnice u Trilju.
• 9. kolovoza – Svečano otvaranje spomen-grobnice
stradalima u Drugom svjetskom ratu. Spomenik je
podignut u Ljutu, zaselak Vukasi, u suradnji mještana i
Grada Trilja koji je osigurao strojeve za radove.
• 19. kolovoza – Triljska spisateljica Irena Grubišić
Čabo predstavila nam je novu zbirku pjesama Otrgnuta
tišina. Knjigu je u gradskoj knjižnici u Sinju predstavio
dr. Miljenko Buljac. Program je vodila Irena Bradarić,
a osobitom ugođaju večeri pridonijela je klapa Trilj
i Irenina prijateljica gđa Mirjana Bobanac izvedbom
stihova iz zbirke. Originalne ilustracije djelo su slikara
Ante Vukića
Kulturno društvo Trilj najavljuje:
2010. godine
1. Zbornik radova u čast Branimira Gabričevića, arheologa porijeklom iz Garduna – Tiluriuma.
2. Znanstveni simpozij u prigodi 800. obljetnice prvog poznatog spomena Trilja u hrvatskom obliku.
2011. godine
1. Obilježavanje 130. obljetnice prve škole u Trilju.
Hvala svima koji su pomogli Kulturno društvo Trilj i tiskanje časopisa Triljski most.
• Autobusni kolodvor Split
• Fran Marin d.o.o. – Split
• Grad Sinj
• Grad Trilj
• Kukuzovac d.o.o. – Sinj
• Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH
• Palisada d.o.o. – Košute
140
• Pekara Marcela – Sinj
• Poduzeće za ceste – Split
• Mirjana Prcela
• Splitsko-dalmatinska županija
• Žele – Kaštel Kambelovac
• Županijske ceste Split

1. 11. 2013. - 1. 11. 2014. Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

Josip u Egiptu

duhovno - informativni listić župe Zabok GODINA VII.; BROJ 16

Poveznice - Župa sv. Jelene Križarice, Zabok

U Gorskome kotaru kao na Strawberry Hillu

Izvještaj sa skupštine - Udruga branitelja 151. samoborske brigade

2. Stupanj B6.pdf - Upoznajmo

Župni listić 15.03.2015 - Župa Sveti Križ Začretje

Gkk-310-13 - Župa Kraljice svete Krunice