Broj/Number 1
2012
PREGLED
PREGLED
Časopis za društvena pitanja
Periodical for Social Issues
ČASOPIS
ČASOPIS ZA
ZA DRUŠTVENA
DRUŠTVENA PITANJA/PERIODICAL
PITANJA/PERIODICAL FOR
FOR SOCIAL
SOCIAL ISSUES
ISSUES
Članci
Articles
Mirko Pejanović:
Društveno-istorijski značaj
referenduma iz 1992. godine
za razvoj državnosti Bosne i
Hercegovine
Mirko Pejanović:
Socio-historical Significance of
1992 Referendum for Bosnia and
Herzegovina’s Statehood Development
Safet Bandžović:
Balkanski ratovi i muhadžirski pokreti
(1912-1913)
Lada Sadiković:
Nadustavni karakter Evropske
konvencije o ljudskim pravima u
Bosni i Hercegovini
PREGLED
Suad Kurtćehajić:
Mogućnosti ponovnog oživljavanja
Ustava Republike Bosne i
Hercegovine
Suvad Konaković:
Azil u međunarodnim dokumentima
i Evropskoj uniji sa osvrtom na
normativna rješenja u Bosni i
Hercegovini
Sarajevo, Januar/January - april/April 2012
Safet Bandžović:
Balkan Wars and the Refugee’s
Movements (1912-1913)
Lada Sadiković:
The Supra-constitutional Character
of the European Human Rights
Convention in Bosnia and Herzegovina
Suad Kurtćehajić:
The Possibility of Reviving the
Constitution of the Republic of Bosnia
and Herzegovina
Suvad Konaković:
Asylum in International Documents
and the European Union with
Emphasis on Normative Rules in
Bosnia and Herzegovina
BROJ
NUMBER
1
ISSN 0032-7271 (Print)
ISSN 1986-5244 (Online)
PREGLED
časopis za društvena pitanja
Broj
1
Godina
2012.
Godište
LIII
Sarajevo, januar-april 2012.
PREGLED
časopis za društvena pitanja
Izdavač:
Univerzitet u Sarajevu
Sarajevo, Obala Kulina bana 7/II, Bosna i Hercegovina
Redakcija časopisa:
Nijaz Bajgorić
Uzeir Bavčić
Enes Duraković
Enes Durmišević
Marina Katnić-Bakaršić
Senadin Lavić
Mirko Pejanović
Hidajet Repovac
Nusret Smajlović
Međunarodna redakcija:
Zvonko Kovač, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Hrvatska)
Dragan Milanović, Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Hrvatska)
Milan Podunavac, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Beogradu (Srbija)
Vesna Požgaj-Hadži, Filozofski fakultet Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)
Dragan Prole, Filozofski fakultet u Novom Sadu (Srbija)
Stanka Setnikar-Cankar, Fakultet za upravu Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)
Mitja Velikonja, Fakultet društvenih nauka Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)
Veselin Vukotić, Fakultet za međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis Univerziteta Donja Gorica (Crna Gora)
Glavni i odgovorni urednik:
Senadin Lavić
Zamjenica glavnog i odgovornog urednika:
Marina Katnić-Bakaršić
Izvršni urednik:
Uzeir Bavčić
Sekretar redakcije:
Fuada Muslić
Lektura:
Zinaida Lakić
Prijevod:
Mirza Čerkez
DTP:
Samir Bogunić
Tiraž:
300 primjeraka
Štampa:
„Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica
Odgovorna osoba Štamparije:
Šehzija Buljina
Izlazi četveromjesečno
Časopis Pregled je indeksiran u EBSCO Publishingu, INDEX COPERNICUS i CEEOL međunarodnim bazama
podataka.
Univerzitetski tele-informatički centar je kreirao i dizajnirao web stranicu časopisa www.pregled.unsa.ba.
ISSN 0032-7271 (Print)
ISSN 1986-5244 (Online)
ISSN 0032-7271 (Print)
ISSN 1986-5244 (Online)
PREGLED
Periodical for Social Issues
No
1
Year
2012
Volume
LIII
Sarajevo, January-April 2012
PREGLED
Periodical for Social Issues
Publisher:
University of Sarajevo
Sarajevo, 7/II, Obala Kulina bana, Bosnia and Herzegovina
Editorial Board:
Nijaz Bajgorić
Uzeir Bavčić
Enes Duraković
Enes Durmišević
Marina Katnić-Bakaršić
Senadin Lavić
Mirko Pejanović
Hidajet Repovac
Nusret Smajlović
International Editorial Board:
Zvonko Kovač, University of Zagreb, Faculty of Philosophy (Croatia)
Dragan Milanović, University of Zagreb, Faculty of Physical Education (Croatia)
Milan Podunavac, University of Belgrade, Faculty of Political Science (Serbia)
Vesna Požgaj-Hadži, University of Ljubljana, Faculty of Philosophy (Slovenia)
Dragan Prole, Faculty of Philosophy, Novi Sad (Serbia)
Stanka Setnikar-Cankar, University of Ljubljana, Faculty of Administration (Slovenia)
Mitja Velikonja, University of Ljubljana, Faculty of Social Sciences (Slovenia)
Veselin Vukotić, University of Donja Gorica, Faculty of International Economy, Finances and Business (Montenegro)
Editor-in-Chief:
Senadin Lavić
Deputy Editor-in-Chief:
Marina Katnić-Bakaršić
Executive Editor:
Uzeir Bavčić
Editorial Board Secretary:
Fuada Muslić
Language Editor:
Zinaida Lakić
Translation:
Mirza Čerkez
DTP:
Samir Bogunić
Press run:
300 copies
Print:
„Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica
Officer in charge in Printing-house:
Šehzija Buljina
Fourth month periodical
Periodical Pregled is indexed in EBSCO Publishing, INDEX COPERNICUS and C.E.E.O.L. international databases.
Webpage www.pregled.unsa.ba created and designed by the University Tele-Information Center
ISSN 0032-7271 (Print)
ISSN 1986-5244 (Online)
SADRŽAJ / CONTENTS
Članci / Articles
Mirko Pejanović: Društveno-istorijski značaj referenduma iz
1992. godine za razvoj državnosti Bosne i Hercegovine / Sociohistorical Significance of 1992 Referendum for Bosnia and
Herzegovina’s Statehood Development
Safet Bandžović: Balkanski ratovi i muhadžirski pokreti (19121913) / Balkan Wars and the Refugee’s Movements (1912-1913)
Lada Sadiković: Nadustavni karakter Evropske konvencije o
ljudskim pravima u Bosni i Hercegovini / The Supra-constitutional
Character of the European Human Rights Convention in Bosnia
and Herzegovina
Suad Kurtćehajić: Mogućnosti ponovnog oživljavanja Ustava
Republike Bosne i Hercegovine / The Possibility of Reviving the
Constitution of the Republic of Bosnia and Herzegovina
Suvad Konaković: Azil u međunarodnim dokumentima i Evropskoj
uniji sa osvrtom na normativna rješenja u Bosni i Hercegovini /
Asylum in International Documents and the European Union with
Emphasis on Normative Rules in Bosnia and Herzegovina
11
31
57
73
95
Pogledi i mišljenja / Views and Opinions
Mirza Čerkez: Španska tragedija kao arhetipski predstavnik
žanra tragedije osvete / The Spanish Tragedy as the Archetypal
Revenge Play
Maja Došenović: Izazov znanstvenog promišljanja masmedijskog
komuniciranja s postdejtonskom bh. javnošću - primat manipulacije
ili opstojnost dijaloga / Challenges of Scientific Articulating the
Mass-media Communication with BH Post-Dayton Public – the
Primary or Dialogue Viability
Irena Praskač-Salčin: Perspektive javnog radio-televizijskog
sistema Bosne i Hercegovine / Perspectives of Public Broadcasting
System in Bosnia and Herzegovina
Mirza Dinarević: Uzroci i podstrekači međunarodne finansijske
krize i pristupi reformi / Causes and Instigators of International
Financial Crisis and Reform Approaches
111
125
141
163
Jasna Bošnjović: Komuniciranje Univerziteta u Sarajevu i
njegovih interesnih grupa / Communication of the University of
Sarajevo and its Stakeholders
Anela Ramić: Dejtonski mirovni sporazum i njegova realnost /
Dayton Peace Agreement and its Reality
189
211
Prijevod / Translation
Yoshitsugu Sawai: Struktura zbiljnosti u Izutsuovoj orijentalnoj
filozofiji / The Structure of Reality in Izutsu’s Oriental
Philosophy
233
Prikazi i osvrti / Reviews and Comments
Abdulah Šarčević: Moć uma. Uvod u teoriju socijalne pulsacije /
Mind Power. Introduction into theory of social pulsation
Nevad Kahteran: Izutsuov doprinos islamskim studijama /
Izutsu’s Contribution to Islamic Studies
Suad Kurtćehajić: Istraživanje uzroka raspada SFRJ / Researching
the Causes of the Dissolution of the SFRY
In memoriam
251
261
265
Šaćir Filandra: Nijaz Duraković (1949-2012)
Senadin Lavić: Nijaz Duraković (1949-2012) - Iz Leksikona
socioloških pojmova
Mirsad Kunić: Đenana Buturović (1934-2012)
Tatjana Lazić: Dragutin Braco Kosovac (1924-2012)
273
277
281
287
Upute za autore
291
Članci / Articles
Mirko Pejanović
UDK 324 (497.6) „1992“
DRUŠTVENO-ISTORIJSKI ZNAČAJ REFERENDUMA
IZ 1992. GODINE ZA RAZVOJ DRŽAVNOSTI BOSNE I
HERCEGOVINE
SOCIO-HISTORICAL SIGNIFICANCE OF 1992
REFERENDUM FOR BOSNIA AND HERZEGOVINA’S
STATEHOOD DEVELOPMENT
Sažetak
Tokom opšte krize socijalizma u svijetu i krize jugoslovenske socijalističke
federacije potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina izvedena je
politička pluralizacija svih republika koje su činile jugoslovensku federaciju.
Višepartijski sistem u Bosni i Hercegovini uspostavljen je 1990. godine. Na
prvim višestranačkim izborima u novembru 1990. godine pobijedile su tri
etničke stranke – SDA, HDZ i SDS, sa 84 odsto osvojenih mandata u Skupštini
Republike Bosne i Hercegovine.
U prvoj godini višepartijske vladavine, zapravo tokom 1991. godine,
vladajuće stranke su se našle pred izazovom da demokratski oblikuju rješenja
za politički razvoj države Bosne i Hercegovine u okviru istorijskog procesa
disolucije SFRJ. Parlamentarna rasprava o statusu države Bosne i Hercegovine u drugoj polovini 1991. godine dovela je do političkog rascjepa među
strankama. Zapravo, oblikovale su se dvije političke opcije u pogledu statusa
Bosne i Hercegovine i njene političke budućnosti. Jedna opcija je zagovarala demokratsko rješenje: raspisivanje referenduma građana za nezavisni i
suvereni razvoj države Bosne i Hercegovine, kao što su to već bile uradile
druge jugoslovenske republike: Slovenija, Hrvatska i druge. Ovu opciju su
zagovarale dvije vladajuće stranke – SDA i HDZ, zajedno sa pet opozicionih
stranaka: SK-SDP, SRS, MBO, LS i DSS.
Druga opcija je odbijala ideju nezavisnog državnog razvoja Bosne i Hercegovine. Ovu opciju je zagovarala Srpska demokratska stranka zajedno sa
Srpskim pokretom obnove.
PREGLED
11
Političko sukobljavanje stranaka u Skupštini Bosne i Hercegovine riješeno
je tako što je Parlament Bosne i Hercegovine na temelju Ustava i Zakona o
referendumu u januaru 1992. godine donio odluku o provođenju referenduma
građana o suverenom i nezavisnom razvoju države Bosne i Hercegovine.
Referendumsko pitanje je sadržavalo bitne aspekte državnosti Bosne i
Hercegovine u smislu da je Bosna i Hercegovina, zbog svoje višenacionalne
strukture, istovremeno država svojih građana – Bošnjaka, Hrvata, Srba i pripadnika ostalih naroda.
Izlaskom na referendum u procentu od 64 odsto i pozitivnim izjašnjavanjem
za suvereni i nezavisni status države Bosne i Hercegovine građani Bosne i
Hercegovine su pronašli demokratsko rješenje za egzistenciju države Bosne i
Hercegovine unutar zajednice evropskih država i naroda. Bio je to istorijski
preokret u razvoju državnosti Bosne i Hercegovine.
Volju građana za suvereni status države Bosne i Hercegovine iskazanu na
referendumu 29. februara i 1. marta 1992. godine pozitivno su vrednovali
Evropska ekonomska zajednica, SAD i većina zemalja slobodnog svijeta. Na
temelju međunarodnog priznanja Bosna i Hercegovina će postati članica Organizacije ujedinjenih naroda 22. maja 1992. godine.
Od tada Bosna i Hercegovina ima svoj međunarodnopravni subjektivitet.
Taj demokratski put u razvoju državnosti Bosne i Hercegovine pokušao se
zaustaviti primjenom vojne sile u organizaciji Srpske demokratske stranke i uz
potporu JNA i Miloševićevog režima.
Otpor i odbranu Bosne i Hercegovine organizovalo je Predsjedništvo RBiH
na temelju Platforme o radu Predsjedništva BiH u ratnim uslovima. Glavna
snaga odbrane Bosne i Hercegovine bila je Armija RBiH kao višenacionalna
oružana sila.
Uz otpor i odbranu, vođeni su uz pomoć međunarodne zajednice i pregovori za mirovno političko rješenje.
Nakon skoro četverogodišnjeg rata uspostavljen je mir Dejtonskim mirovnim
sporazumom.
Budući da su institucije međunarodne zajednice dobile ovlaštenja za
provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, izgradnja države Bosne i Hercegovine u procesu njene integracije u Evropsku uniju odvija se u internacionalnom okviru. Radi se o tome da je pitanje izgradnje mira i demokratskih
institucija države Bosne i Hercegovine internacionalizirano.
12
PREGLED
Prvi i najvažniji korak za razvoj Bosne i Hercegovine u obliku suverene i
nezavisne državnosti u savremenom dobu jeste referendum građana 1992. godine. Zato referendum građana za suvereni razvoj države Bosne i Hercegovine
iz 1992. godine ima presudan društveno-istorijski značaj za razvoj državnosti
Bosne i Hercegovine tokom XXI stoljeća.
Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, političke stranke, Evropska ekonomska
zajednica, referendum građana, Badinterova komisija, Predsjedništvo RBiH,
Platforma za djelovanje Predsjedništva RBiH u ratnim uslovima, mirovni pregovori, Vašingtonski mirovni sporazum, Armija RBiH, Evropska unija, SAD,
Kontaktna grupa, NATO-savez, Dejtonski mirovni sporazum
Summary
During the general crisis of socialism in the world and the crisis of the Yugoslav Socialist Federation in the late 1980s and early 1990s, a political pluralizing of all Republics that had constituted the Yugoslav Federation took place.
In 1990, the multiparty system in Bosnia and Herzegovina was established. At
the first multiparty elections in November 1990, the three ethnic parties SDA,
HDZ and SDS won with 84% seats in the Assembly of the Republic of Bosnia
and Herzegovina.
In the first year of multiparty rule, actually during the 1991, the ruling parties faced a challenge to democratically shape solutions for the political development of the State of Bosnia and Herzegovina within the historical SFRY’s
process of dissolution. The parliamentary debate on the status of Bosnia and
Herzegovina in the second half of the 1991 led to a political split among
the parties. In fact they fashioned two policy options regarding the status of
Bosnia and Herzegovina and its political future. One option advocated the
democratic solution: a referendum of citizens to develop an independent and
sovereign state of Bosnia and Herzegovina, as the other Yugoslav republics:
Slovenia, Croatia and others had already done so. This option was advocated
by two parties: the SDA and the HDZ, along with five opposition parties: the
SK-SDP, SRS, MBT, LS and DSS.
The second option was rejecting the idea of ​​an independent state development of Bosnia and Herzegovina. This option was advocated by the Serbian
Democratic Party and Serbian Renewal Movement. The political party conflicting in the Assembly of Bosnia and Herzegovina was settled in such way
that Parliament of Bosnia and Herzegovina on the basis of the Constitution
and the Referendum Act, made a decision on conducting a referendum of citiPREGLED
13
zens of a sovereign and independent development of Bosnia and Herzegovina
in January 1992.
The Referendum question contained the essential aspects of the Bosnia and
Herzegovina’s statehood in the sense that Bosnia and Herzegovina, due to
its multiethnic structure is simultaneously the state of its citizens - Bosniaks,
Croats, Serbs and members of other ethnicities.
While a referendum in the percentage of 64% and a positive commitment
to a sovereign and independent status of citizens of Bosnia and Herzegovina
Bosnia and Herzegovina have found a solution for the existence of a democratic state of Bosnia and Herzegovina within the European community of
states and peoples. It was a historic turning point in the development of statehood of Bosnia and Herzegovina.
Will of the citizens for the sovereign status of B&H was declared in the
referendum held on 29th February and 1 March 1992 was favorable views by
the European Economic Community, the United States and most countries in
the free world. On the basis of the international recognition, Bosnia and Herzegovina was about to become a UN member country on 22 May 1992.
Since then, Bosnia and Herzegovina has its own international legal personality. This democratic way in the development of statehood of Bosnia and
Herzegovina the use of military force, organized by the Serbian Democratic
Party and supported by the YPA and Milošević’s regime tried to bring to the
halt.
Resistance and defense of Bosnia and Herzegovina was organized by the
Wartime Presidency of the Republic of Bosnia and Herzegovina on the basis
of the Presidency Platform in conditions of war. The main defense forces of
Bosnia and Herzegovina was the Army of Bosnia and Herzegovina as the
multinational armed force.
In addition to resistance and defense, negotiations seeking to find a
peaceful termination of the war were conducted with the assistance of the
international community.
After nearly four years of war, the Dayton Peace Accords established the
peace.
Since the institution of the international community received the authority
to implement the Dayton Peace Agreement for constructing the state of Bosnia
and Herzegovina in the process of its integration into the European Union is
taking place in international framework. The point is that the issue of peace
14
PREGLED
building and democratic institutions of Bosnia and Herzegovina has become
internationalized.
The first and most important step for the development of Bosnia and Herzegovina as a sovereign and independent statehood in the modern era is the
citizens’ Referendum from 1992. Therefore, the Referendum of citizens was the
event of critical socio-historical significance for the development of statehood
of Bosnia and Herzegovina during the XXI century
Keywords: Bosnia and Herzegovina, political parties, European Economic
Community, Referendum of citizens, Badinter Arbitration Committee, Presidency of Republic of B&H, the Operating Platform of the Presidency of Republic of B&H in conditions of war, peace negotiations, Washington Peace
Agreement, Army of Bosnia and Herzegovina, the European Union, USA,
Contact Group, NATO, the Dayton Peace Agreement
1. Društveno-istorijski kontekst disolucije jugoslovenske socijalističke
federacije (1989-1991)
Bosna i Hercegovina je kao i druge republike u jugoslovenskoj federaciji, mada
sa izvjesnim zakašnjenjem, izvela promjenu jednopartijskog sistema vlasti u
višepartijski pluralni sistem.1 To je omogućeno formiranjem višestranačke
političke strukture tokom 1990. godine. Zapravo, većina stranaka formirana
je sredinom 1990. godine. Stranke su nastajale po dva osnova: formiranjem
novih stranaka i transformacijom postojećih političkih stranaka. Po osnovu
transformacije političkih organizacija iz jednopartijskog sistema formirane su
stranke: SK – Socijalistička demokratska partija, Demokratski socijalistički
savez, Liberalna stranka.
Kao istorijski novi politički subjekti formirane su tri narodne i po strukturi
članstva jednonacionalne stranke. Stranka demokratske akcije (SDA, stranka
iz bošnjačkog naroda) formirana je u maju 1990. godine. Srpska demokratska
stranka (SDS, stranka iz srpskog naroda) formirana je u julu 1990. godine.
Hrvatska demokratska zajednica BiH (HDZ BiH, stranka iz hrvatskog naroda)
formirana je u augustu 1990. godine.2 U isto vrijeme formirana je i stranka pod
Druge republike jugoslovenske federacije, a posebno Slovenija i Hrvatska, uvele su višestranački sistem i provele višestranačke izbore u prvoj polovini 1990. godine.
2
Mirko Pejanović: Struktura i karakteristike razvoja političkog pluralizma u Bosni i Hercegovini 1989-2003, Zbornik: Razvoj političkog pluralizma u Sloveniji i Bosni i Hercegovini – urednici Danica Fink-Hafner i Mirko Pejanović, Promocult, Sarajevo/Ljubljana,
2006, 47.
1
PREGLED
15
nazivom Savez reformskih snaga. Ta stranka je formirana na multietničkoj
osnovi. Takođe je formirano i više manjih stranaka koje će učestvovati u izbornoj kampanji na prvim višestranačkim izborima 1990. godine. Na prvim
višestranačkim izborima učestvovalo je 15 stranaka, a 11 stranaka je ušlo u
Parlament Bosne i Hercegovine.
Prvi višestranački izbori provedeni su u miru i demokratskoj atmosferi u
novembru 1990. godine.3
Apsolutnu pobjedu na prvim višestranačkim izborima dobile su tri etničke
stranke: SDA, SDS i HDZ BiH. One su zajedno osvojile 84 odsto poslaničkih
mandata u Skupštini Republike Bosne i Hercegovine, kao najvišem tijelu parlamentarne vlasti.
Prva višestranačka vlada izabrana je u Skupštini Republike Bosne i Hercegovine i počela je s radom početkom 1991. godine. Vlada je formirana na temelju sporazuma triju etničkih pobjedničkih stranaka – Stranke demokratske
akcije, Srpske demokratske stranke i Hrvatske demokratske zajednice BiH, o
podjeli mjesta u državnim ministarstvima i drugim državnim tijelima. Taj sporazum je bio isključivo usmjeren na podjelu vlasti.4 Ali istovremeno je izostalo definisanje političkog programa koalicionog sporazuma stranaka koje kao
parlamentarna većina formiraju svoju vladu. Kako nije oblikovan koalicioni
politički program i kako se vršenju vlasti pristupilo na partnerskim odnosima
triju pobjedničkih stranaka, SDA, HDZ i SDS su se vrlo brzo, još u prvoj
polovini 1991. godine susreli sa novim istorijskim kontekstom unutar koga se
dovršava disolucija SFRJ, zatim izvodi osamostaljenje Republike Slovenije i
Republike Hrvatske – proglašenjem njihove nezavisnosti i suverenosti.
U Skupštini Bosne i Hercegovine neminovno je otvoreno pitanje statusa i
političke budućnosti Bosne i Hercegovine kao jedne od šest republika koje su
činile jugoslovensku federaciju. Zapravo se pred Skupštinom Bosne i Hercegovine postavilo neizbježno pitanje, a to je definisanje državnopravnog statusa
Bosne i Hercegovine u novim geopolitičkim okolnostima uslovljenim disolucijom SFRJ. Diskusija o ovom pitanju odvijala se na više sjednica Skupštine
U odnosu na Sloveniju i Hrvatsku u kojima su izbori održani u martu i aprilu 1990. godine, izbori u BiH su održani sa izvjesnim zakašnjenjem, što će imati posljedice za zaoštravanja krize u Bosni i Hercegovini.
4
Po sporazumu stranaka o raspodjeli mjesta u državnim resorima za predsjednika Parlamenta izabran je Momčilo Krajišnik iz SDS-a, Alija Izetbegović iz SDA izabran je za
predsjedavajućeg Predsjedništva RBiH i Jure Pelivan za predsjednika Vlade RBiH iz
HDZ-a BiH. Pobjedničke stranke su gradile koncept tronacionalne vlasti. Vidi: Mehmedalija Bojić: Historija Bosne i Bošnjaka, Šahinpašić, Sarajevo, 2001, 287.
3
16
PREGLED
Republike BiH.5 U diskusijama koje su uslijedile oblikovane su dvije političke
opcije. Jedna politička opcija je zagovarala istorijski nastavak (kontinuitet)
razvoja državnosti Bosne i Hercegovine iz statusa suverene republike, kakav
je imala unutar jugoslovenske federacije zajedno sa Srbijom, Hrvatskom,
Crnom Gorom i Makedonijom, u status nezavisne i suverene države unutar
zajednice evropskih država i naroda. Ovu koncepciju su u Skupštini Republike BiH zagovarale dvije vladajuće stranke – Stranka demokratske akcije
i Hrvatska demokratska zajednica BiH, kao i pet opozicionih stranaka: SK
– Socijalistička demokratska partija, Savez reformskih snaga, Muslimanska
bošnjačka organizacija, Demokratska stranka socijalista i Liberalna stranka.
Za realizaciju ove opcije predloženo je izvođenje referenduma građana Bosne
i Hercegovine kao demokratskog oblika ispoljavanja volje građana o statusu
svoje domovine.6
Drugu opciju u Skupštini Republike Bosne i Hercegovine zagovarala je
Srpska demokratska stranka, kao vladajuća stranka, i s njom Srpski pokret
obnove, koji je imao dva poslanika u Skupštini. Srpska demokratska stranka
je odbijala svaku ideju samostalnog razvoja državnosti Bosne i Hercegovine.7
Unutar stajališta Srpske demokratske stranke zapravo je bio zahtjev da se
destruira državnost Bosne i Hercegovine razvijana stoljećima, a potom oblikovana na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a 1943. godine i potpuno ravnopravno razvijana sa drugim republikama jugoslovenske federacije od 1945.
do 1990. godine. Ta destrukcija državnosti Bosne i Hercegovine imala je za
cilj stvaranje Velike Srbije na razvalinama jugoslovenske socijalističke federacije.8
„Polemike i sukobi između vladajućih stranaka u vezi sa budućim položajem i uređenjem
Republike BiH, osobito oko referenduma, poprimile su već od druge polovine januara
1992. široke i žučne rasprave.“ Vidi: Ibid., 369.
6
Mišljenje sa preporukom da se provede referendum građana o nezavisnosti i suverenom
statusu Bosne i Hercegovine dala je Badinterova arbitražna komisija. Komisiju je formirala Konferencija Evropske zajednice o Jugoslaviji. Vidi: Mehmedalija Bojić: Historija
Bosne i Bošnjaka, TKD Šahinpašić, Sarajevo, 2001, 368.
7
Za Srpsku demokratsku stranku Bosna i Hercegovina je samo jedna administrativna jedinica, a nikako država. Suverenost Bosne i Hercegovine mora biti ograničena i vezana za
Jugoslaviju. Vidi šire: Mirko Pejanović, Struktura i karakteristike razvoja političkog pluralizma u Bosni i Hercegovini 1989-2003, Zbornik: Razvoj političkog pluralizma i razvoj
stranačkih arena u Sloveniji i Bosni i Hercegovini – urednici: Danica Fink-Hafner i Mirko
Pejanović, Promocult, Sarajevo/Ljubljana, 2006, 54.
8
Pregovori između Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine odvijali su se u
martu 1991. godine u Karađorđevu. Širi uvidi o razgovorima Tuđmana i Miloševića nalaze
se u knjigama: Dušan Bilandžić: Povijest izbliza, memoarski zapisi 1945-2005, Zagreb,
5
PREGLED
17
Izlaz između dviju političkih opcija u Parlamentu Bosne i Hercegovine
tokom 1991. godine pronađen je u oblikovanju demokratskog puta odlučivanja
građana o budućnosti državnog razvoja njihove zemlje Bosne i Hercegovine
i radikalnog stanovišta Srpske demokratske stranke oslonjenog na tadašnju
političku i vojnu moć režima Slobodana Miloševića u Srbiji.
2) Ideja referenduma građana o suverenom razvoju države Bosne i Hercegovine
Demokratski put je oblikovan donošenjem na ustavu i zakonu Bosne i Hercegovine zasnovane odluke o izvođenju referenduma građana. Odluka o raspisivanju republičkog referenduma za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine
donesena je 25. januara 1992. godine. Referendum je održan 29. februara i 1.
marta 1992. godine. Referendumsko pitanje je glasilo: Jeste li za suverenu i
nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne
i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u
njoj žive? (podvukao M. P.)9
Radikalno i svim drugim strankama suprotstavljeno stanovište Srpske
demokratske stranke ispoljeno je prijetnjom Radovana Karadžića da će nestati Muslimani (Bošnjaci) kao narod; zatim formiranjem srpskih autonomnih
oblasti na prostoru Bosne i Hercegovine, izlaskom poslanika SDS-a iz Parlamenta BiH, kao i članova Predsjedništva i članova Vlade iz tih institucija, i
formiranjem Skupštine srpskog naroda.10
Na zakazani referendum građana 29. februara i 1. marta izašlo je 64,14
odsto građana upisanih u birački spisak. Od ukupno izašlih na referendum za
status suverene i nezavisne države Bosne i Hercegovine izjasnilo se 99 odsto
građana.11
2006, 372; Mehmedalija Bojić: Historija Bosne i Bošnjaka, TKD Šahinpašić, Sarajevo,
2001, 338; Miloš Minić: Ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991-1995, SarajevoMinhen-Novi Sad-Zagreb, 2002, 18, 19.
9
Vidi: Odluka o raspisivanju referenduma za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine, u
knjizi: Mirko Pejanović: Bosansko pitanje i Srbi u Bosni i Hercegovini, Bosanska knjiga,
Sarajevo, 1999, 285.
10
Skupština srpskog naroda formirana od poslanika SDS-a u Skupštini Bosne i Hercegovine
održana je 9. januara 1992. godine u Sarajevu. Tada je proglašena Republika srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Smatrali su je federalnom jedinicom „krnje Jugoslavije“. Vidi:
Mehmedalija Bojić: Historija Bosne i Bošnjaka, TKD Šahinpašić, Sarajevo, 2001, 367.
11
Vidi šire: Omer Ibrahimagić: Državno-pravni i politički razvitak Bosne i Hercegovine,
Sarajevo, 2009, 329.
18
PREGLED
U ovom procentu od 64 odsto građana koji su izašli na referendum
značajno je i učešće građana srpske nacionalnosti. Ono se kreće od 10 do 15
odsto, naročito u gradovima: Sarajevo, Tuzla, Mostar, Zenica, Bihać, Konjic, Gradačac, Gračanica, Bugojno, Vitez, Livno, Zavidovići, Maglaj, Lukavac, Goražde, Jajce, Kakanj, Visoko i drugim. Realna je pretpostavka da
svi Bošnjaci i Hrvati nisu izašli na referendum, a njihovo ukupno učešće u
stanovništvu Bosne i Hercegovine je po popisu stanovništva iz 1991. godine
iznosilo 60 odsto. Otuda je realna procjena da je na referendumu građana za
status Bosne i Hercegovine 29. februara i 1. marta učestvovao znatan procenat
stanovništva srpske nacionalnosti.
Rezultate referenduma građana o suverenom i nezavisnom statusu države
Bosne i Hercegovine pozitivno su vrednovale vlade evropskih demokratskih
država i Evropska ekonomska zajednica. Uslijedilo je međunarodno priznanje
Bosne i Hercegovine od Evropske ekonomske zajednice 6. aprila 1992. godine. Nakon toga je uslijedilo međunarodno priznanje Sjedinjenih Američkih
Država i mnogih zemalja iz Evrope i svijeta. Potom je uslijedio prijem Bosne
i Hercegovine u Organizaciju ujedinjenih naroda 22. maja 1992. godine. Time
je Bosna i Hercegovina ostvarila međunarodno priznanje svoje državnosti,
integriteta i svog multietničkog istorijskog bića. Radi se o tome da su sami
građani svojom voljom odlučili o političkoj budućnosti Bosne i Hercegovine.
A ta budućnost je opstojnost i razvoj države Bosne i Hercegovine, kao i Slovenije, Hrvatske, Makedonije i drugih zemalja u zajednici slobodnih evropskih država i naroda.
Kako je Srpska demokratska stranka predvođena Radovanom Karadžićem12
odbila priznati rezultate referenduma građana, ona se uz podršku Miloševićevog
režima i JNA odlučila na primjenu vojne sile u ostvarivanju svojih ciljeva. Ti
ciljevi su bili destrukcija države Bosne i Hercegovine i njena etnička podjela.
U zvaničnim komunikacijama, uključujući i medijsku propagandu, organi Republike srpskog naroda su Bosnu i Hercegovinu od početka 1992. godine nazivali „bivša Bosna i Hercegovina“.
Izvođenje vojnih dejstava od srpskih snaga započelo je u aprilu 1992. godine opsadom Sarajeva i nasilnim progonstvom Bošnjaka iz istočne Bosne i
Bosanske krajine te Hrvata iz Posavine. Od aprila do septembra 1992. godine
iz svojih predratnih mjesta življenja protjerano je više od milion i po stanovnika bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.
Radovan Karadžić, predratni i ratni predsjednik Srpske demokratske stranke, optužen je
za počinjeni ratni zločin i njemu se od 2009. godine sudi pred Haškim tribunalom.
12
PREGLED
19
Opsada i granatiranje Sarajeva13 trajali su 1.479 dana. Grad i njegovi
stanovnici bili su svakodnevno izloženi snajperskoj vatri i granatiranju. Samo
po toj osnovi stradalo je više od 12.500 stanovnika, od kojih je 1.500 djece.
Iznurivani glađu, hladnoćom, nemanjem lijekova, građani Sarajeva su podnijeli velike žrtve za odbranu svoga grada. S opsadom Sarajeva srpska vojna sila
je računala na psihološki strah, pad morala i poraz. A poraz Sarajeva bi bio
poguban za ideju države Bosne i Hercegovine. Građani Sarajeva su pokazali
visok stepen samosvijesti o vrijednosti zajedničkog življenja i multietničkoj
toleranciji. Ta samosvijest će biti osnova odbrane Sarajeva tokom njegove
dugogodišnje opsade.
3. Zahtjev pet opozicionih stranaka za legitimno funkcionisanje ustavnih
institucija države Bosne i Hercegovine
Prvi vid otpora patriotski opredijeljenih građana Sarajeva nadolazećem ratu
izveden je masovnim okupljanjem pred Parlamentom Bosne i Hercegovine
na prostoru Marijin-dvora početkom aprila. Građanima Sarajeva pridružile su
se veće skupine građana koji su došli iz Tuzle, Zenice, Kaknja, Banovića, Lukavca i drugih gradova. Kada je otvorena snajperska vatra iz sjedišta Srpske
demokratske stranke iz pravca hotela Holiday Inn, građani su se povukli sa
protestnog skupa. Bio je to spontani protest građana vidljivom približavanju
rata.14 Zahtjevi građana su išli u pravcu da se sačuva mir, zajednički život i
država Bosna i Hercegovina.
Osim protesta građana na skupu pred Parlamentom Bosne i Hercegovine,
u tim prvim danima aprila 1992. godine (bili su to dani ni rata ni mira) oblikovani su zahtjevi pet opozicionih parlamentarnih stranaka na zajedničkom
sastanku 13. aprila 1992. godine, i to u vidu posebne Izjave.15 Sastanak je
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine Sarajevo je obuhvatalo prostor 10 opština i
imalo 527.049 stanovnika. Sarajevo je bilo grad sa izrazitom multietničkom strukturom:
49,23 odsto Muslimana (Bošnjaka), 29,83 odsto Srba, 6,62 odsto Hrvata, 0,07 odsto Jevreja i 14,27 odsto ostalih. Vidi šire: Mirko Pejanović: Uloga Sarajeva u odbrani multietničnosti i državnosti BiH, u zborniku: Opsada i odbrana Sarajeva 1992-1995, Institut za
istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2008, 52.
14
Građanima se obraćao veći broj javnih i kulturnih radnika. Među njima su bili i predstavnici opozicionih partija: Nijaz Duraković, Muhamed Filipović, Boro Bjelobrk, Salih Fočo,
Mirko Pejanović, Tadej Mateljan i drugi. Vidi šire: Mirko Pejanović: Bosansko pitanje i
Srbi u Bosni i Hercegovini, Bosanska knjiga, 1999, 60, 61.
15
Radi se o samoodgovornosti za odbranu Bosne i Hercegovine od pet opozicionih parlamentarnih stranaka: SK-Socijalistička demokratska stranka, Savez reformskih snaga,
Muslimanska bošnjačka organizacija, Demokratska stranka socijalista i Liberalna stranka.
13
20
PREGLED
održan u Skupštini Bosne i Hercegovine, pod predsjedavanjem akademika
Muhameda Filipovića, potpredsjednika Muslimanske bošnjačke organizacije.
Na sastanku je kao osnovni cilj utvrđena borba „za dosljedno i potpuno
poštovanje principa legaliteta i legitimiteta u funkcionisanju svih državnih
institucija“16 (podvukao M. P.). U definisanju ovog cilja pošlo se od ocjene
da je država Bosna i Hercegovina suočena s ratom koji odnosi nevine ljudske
živote, razara dobra i uništava osnovu civiliziranog i pravnog života zajednice.
Nadalje se u ocjeni stanja u tom vremenu ističe da je država izložena „teškim
unutarnjim i vanjskim pritiscima, koji se ostvaruju nasilnim sredstvima“. Uz
zahtjev za potpunim prekidom svih nasilnih aktivnosti, potcrtava se da je mir
prvi i osnovni zahtjev.
Kao prvi i nužni korak u funkcionisanju institucija države izdvaja se funkcionisanje Skupštine BiH, a zatim „stvaranje nove prelazne vlade“ (podvukao
M. P.)17 koja će djelovati do prijevremenih izbora.
Posebno se izdvaja zahtjev pet opozicionih partija da se izvede proces
formiranja i kompletiranja Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine.18
U Izjavi pet opozicionih stranaka je konstatovano da se dosadašnja koalicija u
vršenju vlasti od tri etničke stranke raspala.
Ovom Izjavom pet opozicionih partija ustanovljen je prijedlog političke
osnove za međustranački sporazum parlamentarnih stranaka o principima uspostavljanja i funkcionisanja prelazne vlasti.
Nakon ove Izjave uslijedile su nove aktivnosti pet opozicionih stranaka. Do
kraja aprila 1992. godine formiran je Centar opozicionih stranaka.19
Unutar aktivnosti opozicionih stranaka oblikovano je više političkih inicijativa koje će dovesti do kompletiranja Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i donošenja presudnih odluka za organizaciju otpora i odbrane Bosne
i Hercegovine od uništenja. Zapravo, opozicione partije su u maju 1992. godine prema Predsjedništvu Republike BiH uspostavile ove zahtjeve:
- da Predsjedništvo u skladu sa odredbama Ustava u ratnim uslovima vrši
funkciju Parlamenta i vrhovne civilne komande nad oružanim snagama;
18
16
17
19
Vidi Izjavu pet opozicionih partija u knjizi: Mirko Pejanović: Bosansko pitanje i Srbi u
Bosni i Hercegovini, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1999, 286.
Ibid., 286.
Ibid.
Na članstvo u Predsjedništvu Republike Bosne i Hercegovine ostavke su dali Nikola Koljević i Biljana Plavšić iz Srpske demokratske stranke početkom aprila 1992. godine.
Centar je radio u bivšoj zgradi Radija Sarajevo (ulica Danijela Ozme).
PREGLED
21
- da se Predsjedništvo, na osnovu izbornog zakonodavstva popuni kandidatima iz srpskog naroda koji su na izbornoj listi za Predsjedništvo BiH 1990.
godine imali najviše glasova poslije Nikole Koljevića i Biljane Plavšić;20
- da Predsjedništvo Republike BiH usvoji Platformu za djelovanje u ratnim
uslovima u vidu programsko-političkog dokumenta koji bi bio najširi okvir
okupljanja patriotskih i višenacionalnih snaga u odbrani suvereniteta i integriteta države Bosne i Hercegovine;
- da Predsjedništvo rukovodi otporom i odbranom iz grada Sarajeva iako je
grad u opsjednutom stanju (podvukao M. P.).
4. Platforma za djelovanje Predsjedništva u ratnim uslovima kao
programsko-politička osnova organizacije otpora i odbrane države Bosne
i Hercegovine
Ideja o donošenju Platforme za djelovanje Predsjedništva Republike BiH u
ratnim uslovima polazila je od dva strateška cilja. Jedan se odnosio na okupljanje svih patriotskih snaga u front odbrane države Bosne i Hercegovine, a
drugi na potrebu definisanja karaktera države za koji će se boriti demokratske
i multietničke snage. Na temelju tih ciljeva Platforma je pripremljena i usvojena 22. junu 1992. godine.
Platforma je oblikovana tako da u svom sadržaju ima ove cjeline:
• Kakva Bosna i Hercegovina;
• Odnosi i institucije koje garantuju nacionalnu ravnopravnost;
• Za kakve međudržavne odnose je zainteresirana Bosna i Hercegovina;
• Odnos prema prekidu rata i uspostavljanju mira u Bosni i Hercegovini;
• Politička osnova opštenarodnog odbrambenog rata;
• Apel svim patriotskim snagama.21
U Predsjedništvo Republike BiH su 1. juna 1992. godine izabrani, na temelju izbornog zakonodavstva i prijedloga opozicionih partija, dr. Nenad Kecmanović i dr. Mirko Pejanović
iz opozicionog bloka stranaka.
21
Vidi: Platforma za djelovanje Predsjedništva Bosne i Hercegovine u ratnim uslovima, u
knjizi: Mirko Pejanović, Bosansko pitanje i Srbi u Bosni i Hercegovini, Bosanska knjiga,
Sarajevo, 1999, 292-295.
20
22
PREGLED
Veoma je važno potcrtati da je u prvom dijelu Platforme definisano
društveno-programsko stajalište za kakvu će se Bosnu i Hercegovinu boriti
demokratske i multietničke snage.22
U Platformi se Bosna i Hercegovina definiše kao „suverena i nezavisna
država građana, konstitutivnih i ravnopravnih naroda, Muslimana, Srba,
Hrvata i pripadnika ostalih naroda koji u njoj žive“23 (podvukao M. P.).
Republika Bosna i Hercegovina konstituiše se na principima „parlamentarne građanske demokratije, što podrazumijeva prije svega tržišnu ekonomiju, stranački pluralizam i ljudska prava i slobode“.24 Ovo određenje države
Bosne i Hercegovine sadrži dvije premise. Zapravo, sadrži istorijsko naslijeđe
odluka Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, po kome je Bosna i Hercegovina,
u obnovi državnosti, utemeljena kao država svojih građana i svojih ravnopravnih naroda: Bošnjaka, Srba, Hrvata i pripadnika ostalih naroda. Istovremeno sadrži odrednicu o parlamentarnoj građanskoj demokratiji, tržišnoj
ekonomiji, stranačkom pluralizmu i ljudskim pravima. Radi se o tome da je
država Bosna i Hercegovina u Platformi za rad Predsjedništva BiH u ratnim
uslovima definisana na temelju savremenih demokratskih standarda egzistencije pravnih država u zemljama Evropske unije i viševjekovnoj multikulturalnosti bosanskohercegovačke zajednice njenih triju naroda koji su unutar
Bosne i Hercegovine uspostavili i razvili svoj kulturni i nacionalni identitet.
Uz određenje karaktera države Bosne i Hercegovine, definisane su i osnove
unutrašnjeg ustrojstva države Bosne i Hercegovine. „Unutrašnje ustrojstvo
BiH, kao multikulturalne i multireligijske zajednice zasniva se na regionalnoj
i lokalnoj samoupravi (podvukao M. P.) koja uvažava ekonomske, kulturne,
istorijske i etničke kriterije“.25 Ovim bi se rješenjem unutrašnjeg ustrojstva
države Bosne i Hercegovine, a koje bi bilo izvedeno na lokalnoj i regionalnoj
samoupravi, Bosna i Hercegovina približila modelima organizacije lokalne i
regionalne samouprave u zemljama Evropske unije. Valja imati u vidu da su
sve zapadnoevropske zemlje od vremena primjene Evropske povelje o lokalnoj samoupravi, zapravo od 1985. godine, svoju unutrašnju teritorijalnu orga Budući da sam, kao autor nacrta Platforme, bio u poziciji da na sjednici Predsjedništva
pratim diskusiju i oblikovanje konačnih stavova, potrebno je iskazati volju kod svih članova Predsjedništva da postignu konsenzus o glavnim idejama koje su sadržane u Platformi.
23
Platforma za djelovanje Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine u ratnim uslovima. Ibid., 292.
24
Ibid.
25
Ibid.
22
PREGLED
23
nizaciju izvele na principima lokalne i regionalne samouprave.26
Koncept nacionalne ravnopravnosti naroda u Platformi je izveden na istorijskom iskustvu međusobne povezanosti i tolerancije. Tako se u Platformi naglašava da Muslimani (Bošnjaci) Srbi i Hrvati imaju svoje nacionalne
interese, „ali i interese koji proističu iz tradicije viševjekovnog zajedničkog
življenja“27(podvukao M. P.). Na ovom stanovištu se izvodi još jedna istorijska premisa nastala u viševjekovnom zajedničkom življenju Bošnjaka, Srba
i Hrvata, a to je da se „politički i društveni život u BiH zasniva na ravnopravnosti (podvukao M. P.) Muslimana (Bošnjaka), Srba i Hrvata i pripadnika
drugih naroda i narodnosti u upravljanju državnim poslovima“28 (podvukao
M. P.).
Institucionalna garancija nacionalne ravnopravnosti Muslimana (Bošnjaka),
Hrvata i Srba utemeljena je postojanjem Vijeća naroda (podvukao M. P.) kao
drugog doma Skupštine Republike Bosne i Hercegovine. Vijeće naroda bi imalo paritetnu zastupljenost naroda u njegovom izboru, a odluke bi se donosile
konsenzusom.
Za kakve međudržavne odnose je zainteresovana Bosna i Hercegovina? U
Platformi se na ovo pitanje izvodi odgovor na temelju specifičnosti etničke
strukture Bosne i Hercegovine i njenog geografskog položaja. Zapravo, u Platformi se potcrtava da je Bosna i Hercegovina zainteresovana za povezivanje
sa svim susjednim državama, kao i drugim državama, na osnovi uzajamnog
poštovanja i ravnopravnosti. U Platformi se izvodi i programski cilj: Bosna i
Hercegovina ima „poseban interes da postane ravnopravna članica Evropske
zajednice“29 (podvukao M. P.). Time je Platforma za djelovanje Predsjedništva
u ratnim uslovima postala prvi državni programsko-politički dokument u kome
se definiše interes države Bosne i Hercegovine da je njena politička budućnost
u sticanju članstva u Evropskoj uniji.
U vrijeme usvajanja Platforme za djelovanje Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine u ratnim uslovima, juna 1992. godine, Vojska Republike Srpske je već bila progonom
nesrba etnički teritorijalizirala zamišljeni prostor Republike srpskog naroda. U svim pregovorima za pronalaženje mirovnog rješenja rata u Bosni i Hercegovini Srpska demokratska stranka je preferirala dominaciju etničkog kriterija. Ovaj kriterij će postati dominantan
u svim mirovnim sporazumima.
27
Platforma za djelovanje Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine u ratnim uslovima. Ibid.
28
Ibid.
29
Ibid., 294.
26
24
PREGLED
U definisanju odnosa prema prekidu rata, koji je već bio odmakao, Platforma je utemeljila nekoliko polazišta: svaki rat se u istoriji završio mirom.
Što prije mir zamijeni rat, manje će biti razaranja i ljudskih žrtava. Imajući to
u vidu, Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine je „za pregovore koji
vode miru“ (podvukao M. P.).30 Pregovori o miru pretpostavljaju poštivanje
nekoliko principa: prekid ratnih dejstava; uspostavljanje političkog stanja prije početka agresije; priznavanje legalne vlasti države Bosne i Hercegovine i
njenih institucija na cijeloj teritoriji, kažnjavanje krivaca za ratne zločine.
U traganju za mirovnim rješenjem Bosna i Hercegovina će tražiti i prihvatiti inicijativu i pomoć međunarodne zajednice (podvukao M. P.). Istovremeno
je razvijana odbrana i vođeni su pregovori za postizanje mirovnog političkog
rješenja.
Veoma važan segment Platforme za djelovanje Predsjedništva Republike
BiH u ratnim uslovima odnosi se na političke osnove opštenarodnog odbrambenog rata.
Otpor agresoru će se organizovati i voditi kao opštenarodna borba svih
građana i svih naroda za oslobođenje Bosne i Hercegovine.
U Platformi se ideja zajedničkog višenacionalnog fronta definiše tako što u
tom frontu „učestvuju patriotske snage koje su za suverenu i nezavisnu Bosnu
i Hercegovinu, za zajednički život i nacionalnu ravnopravnost Muslimana,
Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda“.31 Na toj osnovi oružane snage
Bosne i Hercegovine će „u svoje redove uključiti pripadnike svih naroda koji
žive u BiH“32 (podvukao M. P.).
Završni dio Platforme posvećen je pozivu svim građanima i svim narodima
u Bosni i Hercegovini da se aktivno uključe u „patriotski front borbe za suzbijanje agresije i uspostavljanje mira i slobode, reda i zakonitosti na cijeloj
državnoj teritoriji“.33
5. Istorijski dometi platforme za djelovanje Predsjedništva Bosne i Hercegovine u ratnim uslovima
Platforma je nastala kao ideja u okviru djelovanja bloka opozicionih građanskih
stranaka SK –SDP, MBO, SKS, LS i DSS tokom aprila i maja 1992. godine,
32
33
30
31
Ibid.
Ibid.
Ibid., 295
Ibid.
PREGLED
25
zajedno sa prijedlogom da se kompletira sastav Predsjedništva Republike
BiH kandidatima iz srpskog naroda sa izborne liste iz 1990. godine. Radi se
o tome da je opozicioni blok stranaka bio jedinstven u dva zahtjeva prema
Predsjedništvu Republike BiH: da se popuni Predsjedništvo Republike BiH
kandidatima iz opozicionih stranaka i da Predsjedništvo oblikuje svoju platformu za rad u ratnim uslovima kao političko-programski dokument u kome
će se definisati glavna stajališta u odnosu na sljedeća pitanja: za kakvu državu
Bosnu i Hercegovinu se bori Predsjedništvo Republike BiH; na kojim osnovama se formira opštenarodni odbrambeni front građana; kako uz angažovanje
međunarodne zajednice doći do mirovnog političkog rješenja za rat; kako
održati i jačati međuetničko povjerenje i zajednički život; kako spriječiti
etničku podjelu Bosne i Hercegovine?
Usvajanje Platforme u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, i to nakon popune Predsjedništva u junu 1992. godine, dovelo je do psihološkopolitičkog preokreta. Posebno se to iskazalo u raspoloženju građana u gradovima sa multietničkom strukturom. To su gradovi: Sarajevo, Tuzla, Zenica,
Bihać, Mostar, Travnik, Livno, Visoko, Jajce, Vitez, Maglaj, Konjic, Bugojno,
Kakanj, Lukavac, Zavidovići, Gradačac, Gračanica i drugi. U ovim gradskim
središtima građani su iskazali svoju volju da aktivno i odgovorno učestvuju u
radnim obavezama u preduzećima i ustanovama u kojima su zaposleni, zatim
u jedinicama civilne zaštite i jedinicama oružanih snaga. Tako je, na primjer,
Univerzitet u Sarajevu, jedna od važnih institucija za duhovni otpor i opstojnost Bosne i Hercegovine, radio cijelo vrijeme opsade Sarajeva.
Naglašeno patriotsko raspoloženje građana iskazano je u Sarajevu iako je
grad Sarajevo već bio pod opsadom i svakodnevnim granatiranjem civila. Na
valu patriotskog raspoloženja građana obrazovane su jedinice Armije Republike Bosne i Hercegovine. U Sarajevu je formiran Prvi korpus Armije RBiH.
Za odbranu Sarajeva život je dalo 6.585 boraca iz svih naroda34 koji žive u
Bosni i Hercegovini. U Tuzli je formiran Drugi korpus Armije RBiH. Bihać je
formirao Peti korpus. Mostar je obrazovao Četvrti korpus. Zenica je formirala Treći korpus.35 Odbrana Sarajeva sa njegovom multietničkom strukturom
značila je najveći ulog u odbrani ideje multietničke i cjelovite države Bosne i
Hercegovine.36
Vidi šire u: Nedžad Ajnadžić: Političko-vojni značaj odbrane Sarajeva, Sarajevo, 2011,
430
35
Od 1993. godine unutar Armije Republike BiH formirana su još dva korpusa: Šesti i Sedmi, sa sjedištem u Konjicu i Travniku.
36
Kad su vojna dejstva i granatiranje Sarajeva započeli 1992. godine i kad su nastavljena
34
26
PREGLED
Prvi korpus Armije RBiH je tokom maja i juna uspio konsolidovati linije
odbrane Sarajeva.
Posmatrano u širem istorijskom kontekstu, Platforma Predsjedništva Republike BiH je u vremenu u kome je nastala, a to je dva mjeseca od početka
agresivnog granatiranja glavnog grada države Bosne i Hercegovine, označila
utemeljenje ciljeva sveopšteg građanskog, multietničkog fronta za odbranu
ideje države Bosne i Hercegovine, koja je u aprilu i maju 1992. godine, na
osnovama rezultata referenduma građana dobila međunarodno priznanje od
Evropske zajednice, SAD-a i velikog broja zemalja svijeta, a potom i primljena u članstvo OUN-a (22. maja 1992. godine). Čin međunarodnog priznanja
Bosne i Hercegovine od Evropske unije i vodećih svjetskih sila označio je
novo istorijsko doba u egzistenciji države Bosne i Hercegovine. To je doba
njenog samostalnog i nezavisnog političkog razvoja unutar evropske zajednice država i naroda.
Svi istraživači – istoričari, pravnici, politolozi, sociolozi i vojni eksperti
– u izučavanju prvih mjeseci rata u Bosni i Hercegovini ne mogu zaobići
istorijski preokret uslovljen rezultatima referenduma 1992. godine, kao i
značaj Platforme za djelovanje Predsjedništva Republike BiH u ratnim uslovima, sa stanovišta definisanja političko-ustavnog ustrojstva države; potom sa
stanovišta utemeljenja koncepcije odbrane i otpora i koncepcije pregovora za
postizanje mirovnog političkog rješenja rata uz pomoć međunarodne zajednice.
Riječ je o tome da su u Platformi za djelovanje Predsjedništva Republike
BiH u ratnim uslovima oblikovane ideje o građanskom otporu i odbrani integriteta i istorijskog bića države Bosne i Hercegovine. Na idejama Platforme
formirana je Armija Republike BiH, kao oružana sila građana i pripadnika svih
njenih naroda. U Platformi je osmišljena i vizija odnosa sa međunarodnom
zajednicom i vodećim svjetskim silama u pregovorima za mirovno političko
rješenje.
Na činjenici da je Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine bilo
višestranačko i višeetničko te da je Armija RBiH imala multietnički sastav
pridobijeno je povjerenje vodećih sila u međunarodnoj zajednici prema kontokom narednih godina rata, pokazalo se da je Srpska demokratska stranka Sarajevu nametnula ulogu taoca za ostvarivanje svojih ratnih ciljeva: destrukcija države Bosne i Hercegovine i njena etnička podjela. Vidi šire u: Mirko Pejanović: Uloga Sarajeva u odbrani
multietničnosti i državnosti Bosne i Hercegovine, Zbornik radova: Opsada i odbrana Sarajeva, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo,
56.
PREGLED
27
ceptu države Bosne i Hercegovine i konceptu njene odbrane od uništavanja.
Taj odnos povjerenja prema Predsjedništvu RBiH i idejama definisanim
u Platformi za djelovanje Predsjedništva RBiH u ratnim uslovima jasno je
iskazivala administracija Sjedinjenih Američkih Država, a naročito od ljeta
1993. godine, da bi potkraj 1993. i početkom 1994. godine preuzela inicijativu zaustavljanja bošnjačko-hrvatskog sukoba u obliku Vašingtonskog
mirovnog sporazuma. Nakon Vašingtonskog mirovnog sporazuma uspostavljen je mir na prostoru koji je bio pod kontrolom Armije RBiH i Hrvatskog
vijeća obrane. Na tom prostoru je formirana Federacija Bosne i Hercegovine
donošenjem Ustava Federacije BiH 27. marta 1994. godine. Ovim sporazumom stvorene su geopolitičke pretpostavke za mirovni proces koji će nadalje
na osnovi mirovnog plana Kontakt-grupe iz 1994. godine doći do cjelovitog
mirovnog rješenja i zaustavljanja rata u Bosni i Hercegovini u obliku Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Istorijska distanca od dvadeset godina omogućuje potvrđivanje teze da je
Platforma za djelovanje Predsjedništva Republike BiH u ratnim uslovima imala temeljnu programsko-političku važnost u definisanju i realizaciji koncepcije odbrane Bosne i Hercegovine u ratu koji joj je bio nametnut 1992. godine.
Platforma je bila i osnova za pridobijanje podrške međunarodne zajednice i
internacionalizaciju bosanskog pitanja.37 Važno je potcrtati da je Platforma
za djelovanje Predsjedništva Republike BiH u ratnim uslovima definisala
državnost Bosne i Hercegovine i njeno unutrašnje ustrojstvo na temelju istorijskih odluka Prvog zajedanja ZAVNOBiH-a iz 1943. godine i savremenih
evropskih standarda u razvoju lokalne i regionalne samouprave.
Na temelju platforme za djelovanje Predsjedništva Republike BiH u ratnim uslovima sačuvan je legalitet i legitimitet države Bosne i Hercegovine
u njenim međunarodno priznatim granicama. Platforma je bila osnova za ostvarivanje jedinstva članova Predsjedništva Republike BiH u odbrani ideje
države Bosne i Hercegovine.38 Uspostavljen je mir i zasnovan istorijski proces integracije države Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju i NATO-savez.
Počinioci ratnog zločina privedeni su sudu pravde u Hagu. Većina presuda u
Internacionalizacija bosanskog pitanja razumijeva se kao okvir za međunarodnu podršku
u zaštiti integriteta države BiH i izgradnje njenih institucija sve do postizanja članstva u
evroatlantskim institucijama.
38
Od sedam članova Predsjedništva Republike BiH, četiri člana su bila iz opozicionih stranaka: Ivo Komšić, Tatjana Ljujić-Mijatović, Mirko Pejanović i Nijaz Duraković. U svom
praktičnom djelovanju Predsjedništvo Republike BiH nije funkcionisalo na osnovi: vladajuće stranke – opozicija. Ujedinjenost je bila oko očuvanja države Bosne i Hercegovine
(podvukao M. P.).
37
28
PREGLED
Haškom tribunalu je potvrdila da je rat u Bosni i Hercegovini imao karakter
međunarodnog sukoba.
Izvan koncepta Platforme izvedeno je novo unutrašnje političko ustrojstvo
Bosne i Hercegovine u dva mirovna sporazuma: Vašingtonskom i Dejtonskom.
Bosna i Hercegovina u svojoj unutrašnjoj strukturi ima dva entiteta: Federaciju BiH i Republiku Srpsku, kao i Distrikt Brčko. To ustrojstvo, izvedeno
na etničkoj osnovi, učinilo je državu nefunkcionalnom. U okviru evropskog
integracijskog procesa biće nužno izvesti i ustavne reforme.
Kada Bosna i Hercegovina izgradi evropske standarde u svojoj organizaciji i funkcionisanju i kad dobije članstvo u Evropskoj uniji i NATO-savezu
nestaće one istorijske geopolitičke silnice koje su, kako izvana tako i iznutra,
uticale na etničku podjelu Bosne i Hercegovine.
PREGLED
29
Literatura
a) Knjige i zbornici
1. Nedžad Ajnadžić, Političko vojni značaj odbrane Sarajeva, Sarajevo, 2011.
2. Dušan Bilandžić: Povijest izbliza, memoarski zapisi 1945-2005, Zagreb, 2006.
3. Mehmedalija Bojić: Historija Bosne i Bošnjaka, TKD Šahinpašić, Sarajevo, 2001.
4. Muhamed Filipović: Bosna i Hercegovina – najvažnije geografske, historijske, kulturne i političke činjenice, Compact, Sarajevo, 1997.
5. Ivan Markešić: Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu, HNV Sarajevo, SarajevoZagreb, 2004.
6. Miloš Minić: Ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991-1995, Sarajevo –
Muenchen – Novi Sad – Zagreb, 2002.
7. Mirko Pejanović: Bosansko pitanje i Srbi u Bosni i Hercegovini, Bosanska knjiga,
Sarajevo, 1999.
8. Mirko Pejanović: Uloga Sarajeva u odbrani multietničnosti i državnosti BiH, u
zborniku: Opsada i odbrana Sarajeva 1992-1995, Institut za istraživanje zločina protiv
čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2008.
9. Omer Ibrahimagić: Državno-pravni i politički razvitak Bosne i Hercegovine, Sarajevo,
2009.
10.Razvoj političkog pluralizma u Sloveniji i Bosni i Hercegovini – urednici Danica FinkHafner i Mirko Pejanović, Promocult, Sarajevo/Ljubljana, 2006.
b) Dokumenti
1. Izjava pet opozicionih partija od 3. aprila 1992. godine
2. Platforma za djelovanje Predsjedništva Bosne i Hercegovine u ratnim uslovima od 26.
juna 1992. godine
3. Odluka Skupštine Bosne i Hercegovine o referendumu za utvrđivanje statusa Bosne i
Hercegovine od 25. januara 1992. godine
30
PREGLED
Safet Bandžović
UDK 94 (497) „1912/1913“
BALKANSKI RATOVI I MUHADŽIRSKI POKRETI
(1912/1913)
BALKAN WARS AND THE REFUGEE’S MOVEMENTS
(1912-1913)
Sažetak
“Zlatni vijek” nacionalne državnosti na Balkanu, regionu kontakata i kontrasta između hrišćanstva i islama, između Istoka i Zapada, od Berlinskog
kongresa do Prvog svjetskog rata, bio je razdoblje nacionalnih napetosti i
pokušaja da se “povijest ispravi ne samo perom nego i agresivnom državnom
politikom”. Protjerivanja i masovni egzodusi čitavih populacija, posebno muslimana, svoj su vrhunac doživjeli u balkanskim ratovima 1912/1913., koji
spadaju među “najreprezentativnije ilustracije eksploatacije neznanja, predrasuda, fatalizma, političke zaostalosti nerazvijenih društava”.
Nacionalšovinističke strasti i vjerska netrpeljivost našli su izraz u ubijanju, protjerivanju, pljački i paljenju kuća muslimana. U tome nije zaostajala
nijedna od vojski balkanskih država u ratu protiv Osmanskog carstva. S balkanskim ratovima je okončan proces započet 1877/1878. kojim su muslimani
na većem dijelu Balkana od dominantne vjerske zajednice postali manjina u
nemuslimanskim državicama kojim će vladati nekadašnji sultanovi podanici.
Protjerivanja i iseljavanja muslimanskog stanovništva utjecala su na suštinske izmjene etničko-vjerske strukture na Balkanu. Prijelomne događaje u historiji Balkana treba prikazivati s različitih pozicija, s pozicija svih aktera u
njima, kao i iz perspektive običnih ljudi.
Ključne riječi: Osmansko carstvo, Balkan, ratovi, muslimani, iseljavanje
Summary
“The golden era” of national statehood in the Balkans, a region of contacts
and contrast between Christianity and Islam, East and West, from the Berlin
Congress until the World War One, was a period of national tensions and
attempts to “rectify history not only on paper, but also by means of aggressive
PREGLED
31
state politics”. Persecutions and massive exoduses of entire populations, especially Muslims, reached its peak during the Balkans Wars (1912-1913), which
are among “the most representative illustrations of exploitation of ignorance,
prejudices, fatalism and political backwardness of undeveloped societies”.
Nationalist-chauvinist passions and religious intolerance found their
expression in killing, forced expulsions, looting and burning Muslims houses.
This was true of all the armies of the Balkan states in the war against Ottoman
Empire, without exception. The Balkan wars brought to an end the process
that began in 1877-1878, by which the Muslims, who used to be the dominant religious community in the largest part of the Balkans, were reduced to
minorities in non-Muslims small states that were going to be ruled by former
subject of the Sultan. The banishment and migration of the Muslim population
brought about fundamental changes in the ethnic and religious structure of the
Balkans. The crucial events in the history of the Balkans ought to be presented
from different perspectives, from the perspective of all their actors as well as
from the perspective of ordinary people.
Key words: Ottoman Empire, Balkan, wars, Muslims, exodus
Osmansko carstvo je bila islamska, teokratska, pritom multietnička i multireligijska zajednica. Historija nije upoznala neku drugu vodeću „islamsku
državu s tako brojnim nemuslimanskim podanicima“.1 Prostor tog carstva se
od kraja XVII stoljeća sve više sužavao i postajao pribježištem muhadžira različitog etničkog i lingvističkog porijekla sa izgubljenih teritorija. Osmansko
carstvo je u XIX stoljeću, pod unutarnjim i vanjskim udarcima, u vrtlozima
tzv. istočnog pitanja, upadalo iz krize u krizu, postajući pritom utočište novih
talasa muhadžira.2
Ratovi balkanskih hrišćana na Balkanu za neovisnost bili su koncipirani i
vođeni prije da bi se izmijenila etničko-vjerska struktura nego politička mapa
neke teritorije. Objekt te operacije, hrišćanske „rekonkviste“, mahom su bili
„Turci“ – muslimani, identificirani kao vlasnici materijalnih dobara, prije sveNav. prema: N. Samardžić, Stvarnost institucionalizovanog ranog osmanskog multikulturalizma: pravo i sudovi u imperijalnoj strukturi i svakodnevici, Novopazarski zbornik, br.
32, Novi Pazar, 2006, 59.
2
Samo su Rusi od 1770. do 1850., što silom što zakonima, protjerali oko 400.000 tatarskih
muslimana s Krimskog poluostrva. Na području Kavkaza (Zakavkazja) ubijeno je ili protjerano više od 1,2 miliona muslimana – vidi: S. Abedpour, Masovno stradanje Ermena
1915. godine, Znakovi vremena, br. 37, Sarajevo, 2007, 155.
1
32
PREGLED
ga zemlje, kao i nematerijalnih dobara vezanih za status dominacije.3 Semantički sadržaj izraza „Turčin“ artikuliran je momentom religijske a ne etničke
identifikacije. Nazivanje svih muslimana „Turcima“ nije posljedica neupućenosti, već usađenog predubjeđenja i sasvim konkretnog stava. Patološka mržnja prema muslimanima je slične prirode kao antisemitizam.4 Tokom čitavog
XIX stoljeća, piše Vladimir Đuro Degan, u balkanskim državama koje su se
stvarale – Grčkoj, Srbiji, Crnoj Gori, Bugarskoj, gdje su „mnogi muslimani
bili istog jezika i etničkog porijekla kao većina, na njih se gledalo kao na strano tijelo za koje je najbolje da napusti nacionalnu teritoriju“.5 Borbu protiv
„šerijatske imperije“ (M. Ković) i potiskivanje muslimana pratili su snovi o
obnovi srednjeg vijeka.6 Antiorijentalizam je bio rastegljivi ideološki okvir
izmišljanja prošlosti, a graničarstvo njen misionarski segment. Do okončanja
balkanskih ratova to je odbrambena ideologija slavenskih hrišćanskih naroda
protiv Osmanskog carstva. Muslimani nisu „miljenici“ balkanske i evropske
historiografije. Brojni su naučnici, zamjenjujući uloge žrtve i počinioca, uz
pružanje implicitnog opravdavanja za sve što je snašlo muslimane, doprinijeli
delegitimiranju i same egzistencije muslimana kao zajednice, te su ih, dehumanizirajući ih, delegitimirali također kao pojedinačna ljudska bića.7
Stav prema kojem su muslimani stranci na evropskom prostoru dio je mentaliteta poznatog pod imenom „istočno pitanje“, koje je u Evropi živjelo od
kraja XVII stoljeća do 1923. godine, perioda kada su muslimani nasilno protjerivani iz njenih dijelova izuzetih od osmanske uprave. Iz te perspektive, oni
su, bez obzira na svoju etničku i lingvističku pripadnost, smatrani „strancima“
od kojih je trebalo očistiti Evropu.8 „Svjetska nauka“ je, pak, po sudu dr. Mi
3
4
5
6
7
8
M. Dogo, Neka zapažanja o osmanlijskom nasleđu i seobama muslimana, „Književne
novine”, br. 908, Beograd, 15. maja 1995; A. Gagula, Osmanlijski ceh balkanskih muslimana, „Strogo pov.“, br. 23, Sarajevo, mart 2007, 20-23.
Upor. D. Tanasković, „Srbi turskog zakona“ ili „Turci srpskog jezika“, u: Serbia i komentari, Beograd, 1991, 215; B. Denić, Etnički nacionalizam, Beograd, 1996, 197. Pojedini
savremeni turski političari (R. Erdoan) upozoravaju da je islamofobija zločin protiv čovječnosti, upravo kao što je antisemitizam.
Cit. prema: V. Degan, Međunarodnopravno uređenje položaja muslimana, sa osvrtom na
uređenje položaja drugih vjerskih i narodnosnih skupina na području Jugoslavije (u daljnjem tekstu: Međunarodnopravno uređenje položaja muslimana), Prilozi, br. 8, Sarajevo,
1972, 70.
S. Ćirković, Rabotnici, vojnici, duhovnici: društva srednjovekovnog Balkana, Beograd,
1997, 184.
N. Cigar, Uloga srpskih orijentalista u opravdavanju genocida nad muslimanima Balkana, Sarajevo, 2000, 36.
Upor. D. Kicikis, Osmanlijsko Carstvo, Beograd, 1999, 6; S. Bakr-F. Karčić, Zapad i
PREGLED
33
lorada Ekmečića, „odavno zauzela stanovište“ da je do progona muslimana s
evropskog teritorija u svim ratovima koje je Osmansko carstvo do 1878. gubilo dolazilo zbog nepostojanja odredbi u međunarodnom pravu da se „muslimanska manjina u oslobođenom teritoriju“ mora zaštititi. „Gvozdeni zakon“
prisiljavanja muslimana na seljenje iz zauzetog prostora bio je, po njemu, na
snazi sve dok interesi Habsburškog carstva iz 1878. nisu dobili novi smisao.9
Svaki značajniji proces u XIX stoljeću nastajao je na Balkanu uz izrazitu asistenciju strane diplomatije i evropskog duhovnog utjecaja. Za držanje svake
sile bili su odlučujući njihovi pojedinačni interesi, što je utjecalo na to da se i
na Balkan prenesu njihove međusobne napetosti i sporovi.10 Jedan od glavnih
motiva u politici velikih sila je odvajkada vlastiti interes bez obzira na njihove
„tugaljive sukobe“ oko monopola na međunarodnu moralnost i na vlasništvo
„licence za pravdu“. Pravo da se moralne vrijednosti uvode u politiku a da
se pritom prešutno prelazi preko vlastitog nemorala oduvijek je bilo u rukama velikih sila. Moment vezan za evropsku kolonijalnu ekspanziju u XIX i
XX stoljeću tumačen je, s druge strane, kao evropeizacija svijeta, proizvodeći
duboko osjećanje kulturne etnocentričnosti. Civilizatorska misija, kojom su
opravdavani dominacija, degradacija i istrebljenje pokorenog stanovništva,
težit će obaviti barbarstva, koja su evropske sile počinile van granica, etičkim
vrijednostima.11 Moderna civilizacija ima itekako mrlja na svojoj savjesti. Vatra isto gori, kazao je Aristotel, u Grčkoj i u Perziji, ali se ideje o dobru i zlu
razlikuju od mjesta do mjesta.
Dramatična zbivanja od 1875. do 1878. godine, deosmanizacijski procesi
koji su im prethodili, kao i prateća teritorijalna razgraničenja, umnogome su
izmijenili vjersku i etničku sliku Balkana. Sedamdesetih godina XIX stoljeća
muslimani su sačinjavali polovinu osmanskog dijela stanovništva Balkana.
Uz velika ratna pustošenja, znatan dio je od 1870. do 1890. ubijen ili prognan
u Anadoliju. Pristizanje muhadžira s Krima, Kavkaza i Balkana utjecalo je na
to da ona promijeni svoj etnički i vjerski karakter. Takozvana turska ostrva na
Balkanu nakon 1878. su sve više sužavana, ili su iščezavala zbog masovnih
muslimanski svijet: uzajamne predodžbe, „Muallim“, br. 36, Sarajevo, 29. decembra 2008,
39.
9
M. Ekmečić, Predgovor, u: Jasenovac. Zbornik radova Četvrte međunarodne konferencije o Jasenovcu, Banjaluka, 2007, 10.
10
A. Mitrović, Devet teza o osnovama međunarodnog položaja Balkanskog poluostrva u
novijoj istoriji, u: Balkan krajem 80-ih godina, Beograd, 1987, 51-52; Ž. Obradović, Manjine na Balkanu, Beograd, 2002, 99.
11
G. Martin Muñoz, Odnosi između muslimanskog svijeta i Zapada – više politika nego
kultura, u: Budućnost je već počela, Sarajevo, 2002, 37-42.
34
PREGLED
progona i iseljavanja muslimana. Masovni priliv muhadžira stvorio je Porti
brojne probleme, koje će rješavati godinama, obaveze prehrane, smještaja i
zdravstvene zaštite stotina hiljada ljudi što su posebno nagrnuli u velike gradove.12 Osmanska država je nakon Berlinskog kongresa bila u dugotrajnoj krizi, rastrzana brojnim unutarnjim slabostima i vanjskim pritiscima. Porta je još
od polovine XIX stoljeća bila pod pritiskom evropskih sila da izvrši reforme
svog sistema. One su često odgađane ili su površno provođene uz velike otpore. Sve izraženiji problemi doveli su do stvaranja „mladoturskog pokreta“,
koji je uspio u ljeto 1908. prisiliti sultana Abdul Hamida da donese novi ustav,
kojim su bila zajamčena demokratska prava kao i ravnopravnost muslimana i
nemuslimana.13 Porta je, pod brojnim problemima, ovisna o stranom kapitalu,
bila prisiljena na daljnju politiku ustupaka. Takvo stanje koristi Austro-Ugarska, koja anektira Bosnu i Hercegovinu, Italija, da ratom 1911/1912. otrgne
Tripolis i Kirenaiku.14 Aneksija Bosne i Hercegovine podstaknula je također
pretenzije balkanskih država da potraže dobit na drugoj strani. Porta je pokazala naspram tih događaja mnogo slabosti, što je uvjeravalo njene balkanske
susjede da će ona morati odustati i od svojih preostalih evropskih teritorija.
„Zlatni vijek“ nacionalne državnosti na Balkanu od 1878. do 1914. godine,
kada započinje period velikih evropskih katastrofa, bio je razdoblje krajnjih
nacionalnih napetosti i pokušaja da se povijest ispravi ne samo perom nego i
militantnom državnom politikom.15 Srbija i Crna Gora, nakon austrougarske
aneksije Bosne i Hercegovine, usmjeravaju snažnije svoje teritorijalne ambicije ka jugu, prema Sandžaku, Kosovu, Makedoniji, Skadru i krajevima na
sjeveru Albanije.16 Srbija je pomagala komitske pokrete Srba u Osmanskom
K. Beydilli, Od Kučuk Kajnardže do propasti, u: Historija Osmanske države i civilizacije,
priredio E. Ihsanoglu, Sarajevo, 2004, 122.
13
Mladoturci su u početku mnogo govorili o univerzalnim ljudskim pravima, rasnoj i vjerskoj ravnopravnosti, obećavajući da će Osmansko carstvo i njegove mnogobrojne etničke
zajednice uvesti u moderno doba. „Bilo da se molimo u sinagogi, crkvi ili džamiji“, govorile su neke njihove vođe, „svi živimo pod istim plavim nebom, ponosno se nazivajući
Osmanlijama“; vidi: T. Rajs, Orijentalista: rešavanje misterije jednog neobičnog i opasnog života, Beograd, 2006, 120.
14
Italija je u ovom ratu, upotrebom avijacije, izvršila prvo bombardiranje u historiji ratovanja. Zato se on u literaturi uzima kao prvi primjer rata koji je jedna „civilizirana država“
vodila uništavajući stanovništvo Libije tada najsavremenijim oružjem; opšir. V. Popović,
Istočno pitanje, Beograd, 1996, 220; M. Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1997,
456.
15
I. Banac, Cijena Bosne, Sarajevo, 1996, 303.
16
Predstavnici Srbije i Crne Gore, tada još uvijek dvije nesamostalne kneževine, potpisali
su u junu 1876. u Veneciji tajni ugovor i vojnu konvenciju. Po tom ugovoru, „obe visoke
12
PREGLED
35
carstvu, ubacivala ljudstvo i oružje, organizirala Srbe u borbi protiv osmanskih organa, „ali da se to radi organizirano i oprezno“. U tome su aktivnu
ulogu imale srpske pogranične vlasti. Crna Gora je, s druge strane, pokazivala interes za slične akcije u beranskom, bjelopoljskom i pljevaljskom kraju.
Srpske, grčke i bugarske komitske jedinice su u Makedoniji izvodile razne
oružane akcije. Među ovim komitama su često djelovali i oficiri iz njihovih
matičnih država.17 Akcije paravojnih formacija su bile jedan od načina da se
izmijeni ili ubrza tok historije. Među državnicima Crne Gore i Srbije se već
1910. počelo govoriti o savezu za rat protiv osmanske države. Inicijativa je
došla od Crne Gore, koja je „uvijek bila spremna“ za izazov i podsticanje nemira u osmanskom susjedstvu. Stvaranjem saveza Srbije, Crne Gore, Bugarske i Grčke 1912. bile su, pod pokroviteljstvom Rusije, okončane pripreme
za rat. Formiranje saveza počivalo je na sistemu ugovora koji su sadržavali
i tajne klauzule.18 Balkanske države su uviđale da udruživanjem svojih snaga raspolažu vojnim potencijalima sposobnim da osmansku državu poraze i
potisnu s Balkana, kao i političkim mogućnostima da Evropu brzo suoče sa
situacijom „svršenog čina“. Balkanske države su biće svoje nacije obrazovale
na konzervativnoj političkoj ideji i nacionalnoj homogenizaciji. Bugarska je
imala najjaču vojsku, a Grčka najveće međunarodne simpatije. Ofanzivne namjere balkanskih saveznika bile su skrivane od velikih sila. Jedino je Rusija
bila upoznata s njihovim planovima.19 Nijedna koalicija do tada, poput ove
koalicije pravoslavnih naroda i država, nije povela rat na temelju nejasnijeg
ugovarajuće strane zaključuju savez kome je opšti cilj oslobođenje hrišćana a bliži i neposredni cilj oslobođenje srpskog naroda u evropskoj Turskoj“.
17
V. Šalipurović, Kulturno-prosvetne i političke organizacije u Polimlju i Raškoj 19031912, Nova Varoš, 1972, 360; Č. Lučić, Previranja u Raškoj oblasti krajem 19. i početkom
20. vijeka, Istorijski zapisi, br. 3, Podgorica, 1997, 100-102; opšir. vidi: Prvi balkanski rat,
Beograd, 1959; Prvi balkanski rat 1912. i kraj Osmanskog carstva na Balkanu, Zbornik
radova, Beograd, 2007.
18
N. Rakočević, Odnosi Crne Gore i Srbije 1903-1918, Istorijski zapisi, br. 3-4, Titograd,
1984, 95. Predstavnici Srbije i Crne Gore su 23. septembra 1912. na Cetinju sklopili političku i vojnu konvenciju kojom su se te dvije države, konstatirajući kako su stanje u
Osmanskom carstvu i opšte prilike „u Jevropi vrlo povoljne za akciju u cilju oslobođenja
Srba ispod turskog jarma“, obavezale na savezništvo u ratu protiv Porte koji treba objaviti
najdalje do 1. oktobra, te da će karakter tog rata njihovih armija biti „strategijska ofanziva“.
19
Upor. Д. Зографски, Големите сили на Балканот во почеткот на ХХ век (1900-1914),
Гласник, бр. 2-3, Скопје 1970, 61-62; D. Đorđević, Na početku razdoblja ratova, u: Istorija srpskog naroda, VI knjiga, I tom, Beograd 1983, 188; Lj. Dimić, Srbi i Jugoslavija,
Beograd, 1998, 22; L. Vrkatić, Istorijsko nasleđe konzervativne političke ideje, Helsinške
sveske, br. 10, Beograd, 2001, 94.
36
PREGLED
međusobnog dogovora o tome za što se doista bori nego što su to učinili sudionici ove akcije protiv Porte. Većina stanovništva Grčke, Srbije, Bugarske
i Crne Gore pružala je otvorenu podršku ciljevima antiosmanskog saveza i
potonjeg balkanskog rata. Štampa u Srbiji i Bugarskoj bit će odlučujući faktor
u „stvaranju psiholoških preduslova za rat“ (L. Trocki). „Srbija se budi, ona se
sprema za krvavi rat i sveti čin Narodnog Oslobođenja i Ujedinjenja“, pisao
je „Pijemont“, list organizacije „Ujedinjenje ili smrt“.20 Rat je u XX stoljeću
prestao biti, kako je to bilo u prošlosti, sukob između oružanih snaga ili čak
između „blagajni“ zaraćenih strana. Postao je rat između snage volje i morala
društava koja su se našla u sukobu.21
Albanci u Kosovskom i Skadarskom vilajetu su ustancima od 1909. do 1912.
najneposrednije postavili na tapet opstanak osmanske države u Evropi. U ljeto
1912. došlo je do albanskog ustanka. Ustanici su zauzeli Skoplje, Prištinu, Peć,
Đakovicu i Prizren. U balkanskim historiografijama je nerijetko zanemarivana
činjenica da su se 1912. Kosovo i dio Makedonije već nalazili u rukama albanskih ustanika. Na smišljeni nagovor nekih uglednijih Srba, Albanci u Skoplju,
gdje je bilo prisutno dosta konzula i stranih novinara, oslobađaju iz zatvora
više od 1.500 osoba, koje potom pljačkaju i izazivaju nered u tom gradu. To se
sa srpske strane, koja se pripremala za rat i tražila povod za njegovo izbijanje,
i priželjkivalo, jer „kad se to moglo desiti u Skoplju kod toliko evropskog
svijeta, šta je tek po ostalim palankama“. Evropska štampa potom piše: „U
Turskoj je rasulo“, a balkanska „Naša braća izgiboše u Turskoj“.22 Mladoturci
su pristali na pregovore s Albanskim komitetom nacionalnog ujedinjenja o
uspostavljanju autonomne Albanije, koja je trebala obuhvatiti vilajete Skadar,
Kosovo, Monastir (Bitolj) i Janjinu. Dr. Milorad Ekmečić piše da je do Prvog
balkanskog rata 1912. došlo zapravo „zbog rešavanja albanskog pitanja, bez
balkanskih država“.23 U augustu 1912. grof Berthold, ministar vanjskih poslova Austro-Ugarske, predočio je vladama velikih sila novi program reformi
u Osmanskom carstvu, ali je sve već bilo kasno. Balkanske države nisu bile
spremne da prihvate uspostavljanje Albanije u njenim „etničkim granicama“.
Ratni mehanizam je zato postao operativan prije nego što je bilo planirano. Za
savez balkanskih država Porta je saznala tek krajem septembra 1912. godine.24
Opšir. O. Popović-Obradović, Kakva ili kolika država: ogledi o političkoj i društvenoj
istoriji Srbije XIX-XXI veka, Beograd, 2009, 243-245.
21
M. Howard, Rat u europskoj povijesti, Zagreb, 2002, 144-145.
22
J. Popović, Život Srba na Kosovu 1812-1912, Beograd, 1987, 201, 386.
23
M. Ekmečić, Dugo kretanje između klanja i oranja: Istorija Srba u Novom veku (14921992), Beograd, 2008, 344.
24
D. Đorđević, Kako su velike sile saznale za sklapanje Balkanskog saveza 1912. godine,
20
PREGLED
37
Porta se bezuspješno obraćala velikim silama sa zahtjevom da izvrše dodatni
pritisak na članice tog saveza kako bi one odustale od svojih ratnih pohoda.
Velike sile su negirale postojanje tog saveza. Balkanski saveznici su imali oko
700.000 vojnika naprema 320.000 osmanskih. U predvečerje rata sa granice
su u Beograd slati izvještaji o pripremama za rat, kao i instrukcije ovlaštenim
oficirima da „napadnu muhadžire u selima na Kopaoniku prema turskoj strani
i da ih unište, a narod preko granice da se odmah počne oružati“.25 U augustu i septembru 1912. Crna Gora je inscenirala „incidente“ na svojoj južnoj
granici, a Srbija je pojačala aktivnosti svojih komita.26 Velike sile će, posredstvom Austro-Ugarske i Rusije, samo napraviti demarš kod balkanskih država
i Porte, osuđujući svako narušavanje mira, naglašavajući da sile, ako dođe do
rata, neće dozvoliti nikakve teritorijalne promjene. Balkanski saveznici su,
grubo se miješajući u unutarnje stvari osmanske države, s druge strane, ispostavljali ultimativne zahtjeve Porti, formulirane tako da ih ona nije mogla
prihvatiti. Združene balkanske države su, da bi preduhitrile nagoviještenu demokratizaciju Osmanskog carstva, što bi pred Evropom poništilo motive za
ratni pohod i diobu osmanskih zemalja, započele 1912. rat, u kojem je, osim
kršenja međunarodnog prava i postojećih sklopljenih sporazuma, aktueliziran,
do svireposti, termin – osveta. Tradicionalna antiosmanska osjećanja i tvrdi,
atavistički stavovi, bili su velika pokretačka snaga. Taj rat je u Srbiji, piše Borislav Ratković, „decenijama i vekovima pripreman preko narodnog predanja,
škola, knjiga, srpskih narodnih pesama, rodoljubive umetničke poezije“.27
Rat je, prema dogovoru, uzimajući kao argument pogranične čarke, prva
započela početkom oktobra Crna Gora prodorom u sjevernu Albaniju i Sandžak. To što je upravo ona prva krenula u rat bilo je proba reakcije velikih sila,
posebno Austro-Ugarske. U slučaju nepovoljnog razvoja događaja, smatralo
se da bi se za Crnu Goru založile Rusija i Italija. U crnogorskoj objavi rata
navedeno je da se prekidaju svi odnosi s Portom, „prepuštajući sreći oružja
Crnogoraca priznanje njihovih prava i vekovno nepriznatih prava njihove braće u Otomanskom carstvu“.28 Druge balkanske zemlje saveznice su ubrzo, 13.
oktobra, uputile ultimatume Porti, kojim su, između ostalog, zatražile nove
25
26
27
28
Istorijski glasnik, br. 4, Beograd, 1954, 142; V. Ćorović, Naše pobede, Beograd, 1929, 28;
M. Imamović, Historija Bošnjaka, 457.
Arhiv Srbije u Beogradu (dalje: AS), Fond arhive Ministarstva inostranih dela Kraljevine
Srbije (dalje: MID), Političko odelenje (dalje: PO), 1912, dosje 8, pov. br. 1684.
N. Malcolm, Kosovo: Kratka povijest, Sarajevo, 2000, 295.
B. Ratković, Oslobađanje Kosova i Metohije 1912. godine, feljton, „Politika“, Beograd,
2. maja 1999.
Balkanski ugovorni odnosi, I, 1876-1918, Beograd, 1998, 314.
reforme pod hrišćanskim nadzorom i hitnu demobilizaciju osmanske vojske.
Porta na sve zahtjeve, jasno, nije mogla pristati, pa su pet dana kasnije uslijedile objave rata sa svih strana.29 U Proglasu kralja Crne Gore Nikole Petrovića
povodom objave rata Osmanskom carstvu ističe se: „Nijesmo sami. S nama je
Bog, s nama su balkanske hrišćanske kraljevine, sa kojijema smo udruženi u
zajednicu, za čim sam vazda čeznuo, i koju su sve do navale azijatskog osvajača željno očekivali toliki pasovi balkanskih naroda“.30 U proklamaciji srpskog
kralja Petra I rat je okarakteriziran kao „sveti boj za slobodu porobljene braće,
za bolji život i napredak Kraljevine Srbije“.31 Ovom proklamacijom, koju su
potpisali svi članovi vlade na čelu s Nikolom Pašićem, kralj Petar je skrenuo
pažnju svojoj vojsci da će ona u „Staroj Srbiji“ pored hrišćana zateći i „Srbe
muslimane koji su nam isto tako dragi, a s njima i Arbanase, hrišćane i muslimane, s kojima naš narod živi zajedno 1.300 godina, obično deleći s njima
i sreću i nesreću. Mi im svima nosimo slobodu, bratstvo, jednakost u svemu
sa Srbima“.32 Crnogorska i srpska vojska su težile da odvojeno, bez obzira na
prethodne dogovore, što prije osvoje pojedine krajeve i gradove kako bi im to
bio jedan od argumenata da ih kasnije zadrže u okviru svoje države.
Bošnjaci u Sandžaku su sa zebnjom dočekali rat, pogotovo u krajevima
gdje su bili u manjini. U mjestima gdje je bilo u izrazitoj većini, pak, ovo stanovništvo se spremalo na otpor.33 On je posebno došao do izražaja u Novom
Pazaru, čija je masovna odbrana, pred srpskim topovima, na kraju, ipak prisiljena na predaju.34 U napadu na taj grad učestvovao je i četnički odred od 700
AS, MID, PO, 1912, f. XII, d. 6.
AS, MID, PO, 1912, P/31-VI.
31
U proglasu štampanom na albanskom jeziku četiri dana prije izbijanja rata, srpski general
Boža Janković, komandant III armije, upozorava: „Mi nosimo u jednoj ruci pravdu, istinu,
poštenje i čast, a u drugoj barut i olovo. Ko nam izađe na susret kao brat, zagrlićemo ga
bratski“ – prema: V. Kazimirović, Crna ruka, Kragujevac, 1997, 536.
32
V. Kazimirović, Crna ruka, 529; E. Mušović, Etnički procesi i etnička struktura stanovništva Novog Pazara, Beograd, 1979, 44.
33
Za muslimane u Sandžaku neki srpski izvori su 1912. kazivali da su to „fanatizovane
pristalice islama, konzervativni, ratoborni i smatraju ovaj ugao Balkana poslednjim pribežištem pod skiptar padišaha kome su neograničeno odani“ – cit. prema: M. Petrović, Istorijski izvori o Prijepolju i Srednjem Polimlju krajem XIX i početkom XX veka, Mileševski
zapisi, br. 2, Prijepolje, 1996, 233.
34
U pokušaju odbrane Novog Pazara pred napadima srpske vojske bilo je u tom gradu, prema srpskim izvorima, preko 300 mrtvih i 700 ranjenih boraca: „Kolika je pak dobrovoljna
i borbena gotovost da se Novi Pazar uporno brani pokazuje i ta okolnost, što i do sada,
među mrtvima i ranjenima, koje Turci nisu uspeli da sa bojišta uklone i odnesu, što uvek
veoma revnosno čine, moglo videti i mladića od 17 i 18 godina, kao i staraca od preko 60
29
30
PREGLED
39
ljudi, formiran u Raškoj od srpskih iseljenika iz Sandžaka. Osmanski izvori
su bilježili stradanja naroda u sjeničkom i novovaroškom kraju od komitskih
četa. Javorska brigada srpske vojske je zauzela 25. oktobra Sjenicu nakon velikih borbi, gdje se ujedno srela s crnogorskim jedinicama, zatim 27. oktobra
Prijepolje. Nova Varoš je zauzeta 1. novembra, a pet dana kasnije Priboj.
Osmansku vojsku je rat zatekao usred sporog procesa obnove. Vodeći odbrambeni rat, ona trpi poraze kod Skadra, Jedrena, Kirk-Kilise, Čataldže, Lile
Burgasa, Soluna. U osmanskim vojnim skladištima na hiljade novih topova
i pušaka ležalo je beskorisno jer vojnici nisu znali njima rukovati. Velike
mase muhadžira sa sjevera hrlile su ka Istanbulu, „jad i nesreće su preplavili
ulice“.35 Džamije i škole su bile prepune ranjenika i muhadžira. U Istanbulu se krajem 1912. pojavila kolera. Nakon njene šire pojave vlasti u Bosni i
Hercegovini su naredile zatvaranje granice prema Srbiji, Sandžaku i Crnoj
Gori. Brojni muhadžiri su ipak nalazili načina da tu granicu pređu. Već krajem
oktobra 1912. u Bosni i Hercegovini se, osim njih, nalazilo i 1.600 izbjeglih
osmanskih vojnika.36
Velike sile su se pretvarale da ih događaji na Balkanu prevazilaze. Za Osmanlije su stvari ubrzo poprimile obrise katastrofe. Bugari su osvojili istočnu Trakiju, izvršili opsadu Jedrena, došli do rovova Čataldže, posljednje osmanske
linije odbrane pred Istanbulom. Grci su, nakon proglašenja pripajanja Kipra,
zauzeli brojna druga ostrva, kao i Epir i južnu Makedoniju, pretekavši Bugare
u osvajanju Soluna. Srpska vojska je zauzela Kosovo i sjevernu Makedoniju, dok su Crnogorci došli do Skadra. Za svega nekoliko sedmica Osmansko
carstvo je izgubilo skoro sve svoje evropske teritorije.37 Istaknuti francuski
intelektualac Pierre Loti je povodom osmanskih poraza, braneći Osmanlije,
godina“ – vidi: M. Radović, Oslobođenje Novog Pazara u Prvom balkanskom ratu, Novopazarski zbornik, br. 13, Novi Pazar, 1989, 127; Ratna memoarska i dnevnička proza,
priredio S. Đorđić, Beograd, 1988, 18. Srpska vojska je 23. oktobra 1912. ušla u Novi
Pazar: „Komandant Ibarske vojske ušao je u Novi Pazar na čelu srednje kolone, u pratnji
konjičkog eskadrona i bataljona pešadije. Ispred kolone išli su izaslanici i taoci – turske
age i begovi.“ Omer Koničanin opisao je ulazak i doček srpske vojske: „Srpske žene su
bile obučene u svečane haljine sa niskama dukata oko glave i vrata. U razgovoru sa njima
komandant mesta ih je kroz šalu pitao: ‘Je li to onaj turski zulum, što ste ga trpeli“, pokazujući na zlatne niske“ – cit. prema: S. Bandžović, Iseljavanje Muslimana iz Sandžaka,
Sarajevo, 1991, 14.
35
J. Hammer, Historija Turskog (Osmanskog) Carstva, III, Zagreb, 1979, 525.
36
M. Ekmečić, Uticaj balkanskih ratova 1912-1913. na društvo u Bosni i Hercegovini,
Marksistička misao, br. 4, Beograd, 1985, 139.
37
P. Dimon-F. Žoržon, Umiranje jednog carstva (1908-1923), u: Istorija Osmanskog carstva, Beograd, 2002, 732.
40
PREGLED
„napuštene, prevarene od svih, pokradene“, kritizirao ponašanje Zapada: „napredak, civilizacija, hrišćanstvo, sve je to ekstra brzo ubijanje, ubijanje poput
mašine“, napadajući balkansku gramzivost, koja se nije zadovoljavala samo
već osvojenim teritorijima, nego je težila zauzimanju Istanbula, optužujući
Evropu za saučesništvo u tom komadanju Osmanskog carstva: „Bruka, bruka
za Evropu, bruka za njeno lažno hrišćanstvo.“38
Proklamirani ideali s kojima su balkanski saveznici krenuli u rat 1912. pretvorili su se brzo u pljačku i razbojništvo, u masakre „naroda Polumjeseca“
u interesu „kulture Krsta“. Nacionalšovinističke strasti i vjerska netrpeljivost
našli su izraz u ubijanju, protjerivanju, pljački i paljenju kuća muslimana. U
tome nije zaostajala nijedna od vojski balkanskih država. Prvi balkanski rat
karakterizirali su izuzetna svirepost i bezobzirnost prema civilnom stanovništvu koje je imalo nesreću da živi na područjima zahvaćenim oružanim sukobima. Gdje god su jedinice balkanskih vojski vidjele priliku da ugrabe dodatne
teritorije, one su to i radile, pa i onda kada nije bilo nikakvog historijskog
ili demografskog razloga za taj korak.39 Etnonacionalistički ideali o etnički
homogenim državama bili su u sukobu s realnošću, etničkom i vjerskom heterogenošću na osvojenim teritorijima, gdje većinu stanovništva nisu činili
Bugari, Srbi i Grci, već pripadnici drugih etničkih i vjerskih zajednica. Tokom 1912/1913. došlo je do prvih etničkih čišćenja velikog stila u evropskoj
historiji XX stoljeća. Šok zbog masovnih zločina bio je utoliko veći što su se
zbili samo pet godina nakon usvajanja Haške ratne konvencije.40 Zločini nisu
A. Vileže, Pjer Loti i balkanska Evropa, Stvaranje, br. 8-10, Podgorica, 1995, 938-939.
Zločini počinjeni u ovom ratu zaprepastili su međunarodnu javnost. Bio je to jedan od
prvih medijski praćenih ratova pošto su, nakon Burskog rata u južnoj Africi, novinari prvi
put išli s vojskom i izvještavali o stanju na frontovima. Izvještaji o masakrima civila brzo
su poslati u svijet. Pratile su ih i slične informacije diplomatskih predstavnika zapadnih
zemalja. Karnegijeva fondacija za međunarodni mir, osnovana 1911. godine, reagirajući
na takve vijesti, uputila je posebnu međunarodnu komisiju sa zadatkom da na licu mjesta
provede istraživanja o uzrocima i načinu vođenja ratova na Balkanu 1912-1913., nakon
čega je ona 1914. objavila izvještaj na više stotina stranica; opšir. Report of the International Commission to Inquire into the Causes and Conduct of the Balcan Wars, Carnegie
Endowment for International Peace, Washington D.C., 1914; Ž. Rupnik, Evropa u balkanskom ogledalu, „Republika“, br. 196, Beograd, 1-15. septembra 1998, 23; Nedovršeni mir:
Izveštaj Međunarodne komisije za Balkan, Beograd, 1998, XIX; V. Ortakovski, Minorities
in the Balkans, Skopje 1998, 92-93; M. Gleni, Balkan 1804-1999. (Nacionalizam, rat i
velike sile), I, Beograd, 2001, 255; Ratni izvještaji Lava Trockog – balkanski ratovi 19121913, Znakovi vremena, br. 11, Sarajevo, 2001, 174; D. Stojanović, U spirali zločina:
slučaj Balkanskih ratova, „Helsinška povelja“, br. 129-130, Beograd, mart-april 2009,
13-15.
40
Cilj konvencije iz 1907. bio je da se svaka forma rata uklopi u neka pravila, pa je jasno po38
39
PREGLED
41
bili rezultat zastranjivanja, već bitni dio strategije. Balkanski saveznici su novoosvojene teritorije shvaćali kao ratni plijen i nastojali su silom da nametnu
svoje interese i zadovolje narasle apetite.
Ono što je balkanskim ratovima, koji će kasnije u pojedinim nacionalnim
mitologijama biti obilježavani kao „najpopularniji“, „ostvarenje zavetne misli“, „doba velikog obračuna“, udarilo pečat najbarbarskijih ratova, ustvrdio je
Dimitrije Tucović, to su bile „reke krvi poubijanoga neboračkog stanovništva,
nevine dece, žena i mirnih ljudi, radnoga sveta Stare Srbije, Arbanije, Makedonije i Trakije, čija je jedina krivica što se drukčije bogu moli, što drugim
jezikom govori, drugo ime nosi i što je na svom vekovnom ognjištu naivno
sačekao četiri divlje najezde“.41 Ubijanje muslimanskog i neslavenskog stanovništva nije smatrano za zločin, već, prije svega, za nužnu „neugodnost“. U
britanskom parlamentu čuli su se glasni protesti protiv zločina i lažnih nosilaca „kulture“ i slobode, kao i iskazi da je saglasnost da se s muhadžirima postupa kao i s onima iz 1878. godine „užasna sramota i blamaža za civilizirane
države“.42 Pojedini izvještači su navodili da za sto godina osmanske uprave
u Makedoniji nije naneseno hrišćanima toliko nepravdi koliko su hrišćanski
osvajači napravili muslimanima samo za jedan mjesec. Bugarski i grčki vojnici su se utrkivali u zauzimanju nekih džamija, da bi na njihovim ulazima
postavljali svoje krstove. Džamije sravnjene dinamitom ili zapaljene bile su
uobičajen prizor koji su Bugari ostavljali za sobom. Gradovi Voden, Neguš,
Ber, Enidže Vardar pretvoreni su u ruševine. Bugari su u nekim čisto muslimanskim selima izvršili velika krvoprolića. Bilo je sela u blizini Sereza,
Drame, Kavale koja su oni potpuno uništili. Američka štampa je pisala da i
„zločini i vandalizmi koje su Grci počinili nisu od one vrste koju ljudski um
može opisati“.
vučena razlika između boraca i civilnog stanovništva. Ta su pravila na Balkanu, međutim,
brzo prekršena; opšir. H. Zundhausen, Istorija Srbije od 19. do 21. veka, Beograd, 2008,
238-239.
41
Opšir. „Radničke novine“, br. 223, Beograd, 22. oktobra 1913; D. Tucović, Sabrana dela,
knj. 7, Beograd, 1980, 160-164. Holm Zundhausen prenosi svojedobni iskaz historičara
Vladimira Dedijera kako je godinama proučavao sva dokumenta iz 1913. i da zato mirne
savjesti može reći kako je Tucović događaje opisao upravo onako kako su se zbili – prema:
H. Zundausen, Istorija Srbije od 19. do 21. veka, 240, nap. 320.
42
S. Korkut, Dvije preuzete rezolucije, Socijaldemokrat, br. 5, Sarajevo, 2001, 150. „Radničke novine“ su objavljivale u novembru 1913. da su „varvarski podvizi nekulturnih
crnogorskih plemena i besne srpske soldateske“ izvršili za godinu dana snažniju propagandu za Austro-Ugarsku nego “njeni konzuli i frateri za čitav vek“ – vidi: D. Tucović,
Crnogorski bes, „Radničke novine“, br. 239, Beograd, 9. novembra 1913.
42
PREGLED
Strani novinari su pisali o zarobljenim osmanskim vojnicima kojima su
nosevi i gornje usne bili odrezani. Edith Durham je vidjela devet žrtava koje
su preživjele odsijecanje noseva. Crnogorci su, kako su se hvalisali, nakon
svake bitke išli naokolo i osakaćivali ranjene: „nijedan nos nisu ostavili na
truplu između Berana i Peći“.43 Kada su dva crnogorska vojnika ubijena u
blizini sela Punoševca na Kosovu, to selo je spaljeno, stanovništvo je pobijeno, a djecu koja su bježala nabijali su na bajonete i bacali u kuće u plamenu.44
Đakovica je bila opljačkana „do poslednjeg dućana“. Nije bilo obzira ni prema
radnjama čiji su vlasnici bili Srbi: „zaprepašćenje je ovladalo i kod hrišćana
i kod muslimana“.45 U Ferizaju (Uroševac) su izbjegli Albanci bili pozvani
da se vrate svojim kućama, da bi potom 300-400 onih koji su to uradili bili
pobijeni. Srpski štab je izdao naredbu da svako naselje u kojem je ispaljen
metak iz albanske puške na srpske vojnike bude uništeno. Nakon toga je došlo
do masakra albanskog stanovništva. Samo oko Prizrena ubijeno je više od pet
hiljada ljudi, a između dvanaest do petnaest hiljada je nestalo. Od 32 džamije
u Prizrenu, 30 je vojska pretvorila u kasarne, skladišta municije i spremišta za
sijeno.46 Vatre zapaljenih sela bile su jedini signal kojim su se pojedine kolone
srpske vojske međusobno obavještavale o svom „napredovanju“ i pravcima
kretanja. S padom Kumanova u srpske ruke u Skoplju se slegao „ceo onaj
svet arnautskog stanovništva koje je srpska vojska, nadirući sa severa, gurala
pred sobom i koje je tu, tražeći utočišta, velikim delom našlo – smrt“.47 Pojava
srpskih jedinica u blizini Skoplja izazvala je pravi haos u tom gradu. U bolnicama je ležalo više od 900 osmanskih ranjenih vojnika kada se pročulo da
srpske jedinice ulaze u grad. Bolnicu su prvo napustili ljekari a potom i bolničarke. Na ulicama je vladala graja i užasna panika. Ranjenici su se, preplašeni
i ostavljeni, dizali jedan po jedan puzeći i zapomažući na putu do kasarni ili
do ulice, pokušavajući da se probiju do željezničke stanice i vozova koji su
odvozili sretnike: „Tu su tako, kao mravi, ležali iznemogli, polumrtvi, one Neki podgorički gimnazijski profesor Kovačević najavljivao je prije rata da neće ostati
mnogo „Turaka“ s nosevima, tumačeći to činjenicom da oni i nisu ljudi, da je rezanje noseva stari crnogorski običaj: Kako da vojnik dokaže svoje junaštvo svom komandantu ako ne
donese noseve? Naravno da ćemo rezati noseve, uvijek smo ih rezali – prema: B. Jezernik,
Zemlja u kojoj je sve naopako, Sarajevo, 2000, 187.
44
V. Dedijer, Veliki buntovnik Milovan Đilas, Beograd, 1991, 113; upor. Dokumenti o spoljnoj politici Kraljevine Srbije, knj. VI, sv. 1, Beograd, 1981, 418-419.
45
Dokumenti o spoljnoj politici Kraljevine Srbije 1903-1914, knj. V, sv. 3, Beograd, 1986,
308.
46
J. Udovički, Spone i sukobi, „Republika“, br. 188, Beograd, 1-15. maja 1998, N. Malcolm, Kosovo: Kratka povijest, Sarajevo, 2000, 298-302.
47
„Radničke novine“, br. 223, Beograd, 22. oktobra 1913.
43
PREGLED
43
svešćeni... Nisu mogli dalje. Slabosti i rane ne dadoše im da se spasu, i da se
odvuku do voza. Poskapavala je tu većina njih na ulici.“48 Muslimanska imanja u Skoplju su bila prosto razgrabljena od „strane seljaka Srba i Egzarhista“.
Izvršeni su veliki pogromi nad muslimanima u bitoljskom i kočanskom kraju.
Brojne džamije su porušene.49 U Štipu su bugarske komite opljačkale kuće i
radnje muslimanskog i jevrejskog stanovništva. Pola grada je bilo ispražnjeno. U Strumici su jedan srpski major i trojica bugarskih oficira išli od kuće do
kuće u pratnji jednog „svjedoka“ koji je potvrđivao „krivicu“ budućih žrtava.
Računa se da je ubijeno između 3.000 i 4.000 ljudi u širem regionu Strumice.
U toku ratnih operacija i Makedonci su dali eruptivnog oduška svom gnjevu
prema muslimanima.50
U jesen 1912. godine, dok paljba topova još uvijek nije bila utihnula, u
Kumanovo i Skoplje, kao i druga mjesta, počeo je pristizati veliki broj Srba iz
Srbije i Austro-Ugarske da izvidi mogućnosti za naseljavanje u „oslobođenim
krajevima“.51 Blizu 2.000 „turskih izbjeglica“, većinom žena i djece, između
Radovišta i Štipa, „umrlo je od gladi – doslovno od gladi“ – pisao je jedan
činovnik poslan u Štip da organizira filijalu nacionalne banke. Razoružavanje
muslimanskih sela pretvorilo se ne samo u sakupljanje oružja nego i u otvorena razbojništva. Za vojnim kolonama su se vukla brojna stada opljačkane
stoke. Srpska i crnogorska vojska su 1912. u sjevernoj Albaniji čitava sela
pretvarale u krematorije.52 Dvije kolone srpske vojske krenule su početkom
novembra 1912. preko albanskih planina do Jadranskog mora. U Beograd su
iz Albanije slate informacije da „kuda god je naša vojska prošla, tuda treba
drugi narod da se seli, a prvi je uništen i sve njihovo što se nazivalo“.53 Na Cit. prema: S. Đurić, Dnevnik pobeda. Srbija u balkanskim ratovima 1912-1913, Beograd, 1988, 244.
49
Upor. Dokumenti o spoljnoj politici Kraljevine Srbije 1903-1914, knj. V, sv. 3, 245; Српски
извори за историјата на македонскиот народ 1912-1914, Скопје, 1979, 248.
50
B. Horvat, Kosovsko pitanje, Zagreb, 1988, 34; D. Stojanović, U spirali zločina: slučaj
Balkanskih ratova, 14.
51
J. Tomić, Seoba u Srbiju i čija da bude zemlja u oslobođenim srpskim krajevima, Beograd, 1914, 6.
52
P. J. Cohen, Srpski tajni rat: Propaganda i manipulacija historijom, Sarajevo, 1998, 3031. Dr. Hakif Bajrami iznosi procjenu, na osnovu britanskih izvora, da je u Kosovskom,
Skadarskom, Bitoljskom i Janinskom vilajetu 1912-1913. bilo ubijeno oko 150.000 ljudi,
po kratkom postupku i bez ikakvog povoda. Srpska vojska će 1913-1914. zapaliti ili do zemlje uništiti 133 a crnogorska 102 albanska sela; opšir. H. Bajrami, Orijentacija Srbije za
kolonizaciju i srbizaciju Kosova, u: B. Cana-C. Milivojević, Kosmet ili Kosova, Beograd,
1996, 156-165.
53
P. Imami, Srbi i Albanci kroz vekove, Beograd, 2000, 201. Ironija je, piše Petrit Imami,
48
44
PREGLED
suprot srpskim „donosiocima kulture“ stajali su, prema Vladanu Đorđeviću,
Albanci – barbarski „crvenokošci Evrope“, što je nagovještavalo namjeru da
se s njima postupa na sličan način kao što je svojedobno bijelo stanovništvo
Amerike postupalo s Indijancima.54 Osjećanje posebnosti, superiornosti, pa
čak i mržnje prema drugim etničkim zajednicama, uporno postoji, navodi se u
literaturi, kao neka vrsta arhetipa uspostavljenog na samim počecima nastanka
ljudskog društva.
Izlazak srpske vojske, preko sjevernih albanskih krajeva, kod Lješa, na Jadransko more, što je bio primarni ratni cilj Srbije, označio je pobjedu „radikalnog nacionalizma“.55 Drač (Durres) je u budućnosti trebao postati glavnom
srpskom pomorskom lukom. Jovan Cvijić će podržavati ideju o aneksiji kao
„antietnografsku nužnost“.56 Srpska vanjska politika je ovim imperijalnim činom i „ubijanjem sa rezonom“ izgubila i posljednji argument u isticanju principa narodnosti kao ideološke osnove svog nacionalnog programa. Tu osvajačku politiku su podržavale gotovo sve građanske partije, najveći dio društva,
a naročito vojska.57 Srpska vojska je silom svog oružja izašla na more, ali je
pred započetim koncentriranjem 200.000 austrougarskih vojnika i pripremljenom proklamacijom o objavi rata nevoljno morala da se povuče.58 Politika
54
55
56
57
58
da su istodobno, zbog pomanjkanja radnika u Srbiji, pošto su mnogi bili mobilizirani, po
rudnicima i fabrikama hitno upošljavani brojni Albanci sa Kosova. „Radničke novine“ tim
povodom će krajem marta 1913. objaviti: „Tako su Arbanasi, o kojima šovinistička štampa
trubi da su divljaci, postali industrijski radnici u preduzećima srpskih kapitalista.“
H. Zundhausen, Istorija Srbije od 19. do 21. veka, 241-242.
Dr. Čedomir Antić ukazuje na to kako su se još 1853. Ilija Garašanin, koji je stajao na čelu
najmoćnijeg srpskog ministarstva – Popečiteljstva vnutrenjih dela, i Tomas de Fonblank,
britanski konzul u Beogradu, sporazumjeli o stvaranju Potkraljevine Srbije, koja je, shodno tom dogovoru, trebala biti proširena na Kosovo, Metohiju, Crnu Goru, Brda, staru
Hercegovinu i zapadnu Bugarsku (uključujući Sofiju), a dobila bi izlaz na more preko
Lješa i Ulcinja, ustvrđujući da je Srbija još 1912. „imala one težnje koje je izrazio ovaj
plan” – cit. prema: Č. Antić, Garašaninova dvestagodišnjica, „Politika“, Beograd, 15-16.
februara 2012.
Upor. D. Bogdanović, Knjiga o Kosovu, 203-205; O. Popović-Obradović, Kakva ili kolika
država: ogledi o političkoj i društvenoj istoriji Srbije XIX-XXI veka, 250-251.
Upor. D. Tucović, Srbija i Arbanija, u: Sabrana dela, knj. 8, Beograd, 1980, 99-101; Đ.
Mikić, Albanci i Srbija u balkanskim ratovima 1912-1913. godine, Istorijski glasnik, br.
1-2, Beograd, 1985, 63-64.
D. Đorđević, Izlazak Srbije na Jadransko more i konferencija ambasadora u Londonu
1912, Beograd, 1956, 84-85; M. Vojvodić, Razgraničenje Srbije i Crne Gore sa Albanijom
1912-1913, Istorijski časopis, XXXVI, Beograd, 1989, 149-161; B. Komatina, Jugoslovensko-albanski odnosi 1979-1983, Beograd, 1995, 12-13.
PREGLED
45
svršenog čina ipak nije potpuno rezultirala priželjkivanim ishodom.59 Uprkos
snažnoj ruskoj podršci, Srbija nije mogla zadržati sve što je osvojila njena
„prema muslimanima užasno bezobzirna vojska“. Ostvarenje plana o komadanju albanskih teritorija onemogućit će i Albanci proglašenjem svoje države u Valoni (Vlori) 12. novembra 1912. godine. Njeno stvaranje će podržati
Njemačka, Austro-Ugarska i Italija, koje su time nastojale spriječiti prodor
ruskog utjecaja na centralni Mediteran. Crnogorci će, s druge strane, nakon
šestomjesečne opsade konačno uspjeti da osvoje Skadar. To je bio „mrtav“,
razrušen grad, kada su ga zauzeli. To nije spriječilo crnogorske trupe da krenu
u uobičajenu, žestoku pljačku. Pod pritiskom velikih sila bit će ipak prinuđeni
da ga napuste.60
Crnogorska vojska je 1912. zauzela beransku, bjelopoljsku, pljevaljsku,
rožajsku, plavsko-gusinjsku i đakovačku oblast, kao i Bojansku i Skadarsku
krajinu. U tim akcijama bilo je pokrštavanja u Plavskom jezeru, silovanja žena
i djevojaka, kidanja noseva muškarcima i urezivanja krsta na čelu.61 Jovan S.
Plamenac, crnogorski ministar unutrašnjih djela, u svojim spisima o zbivanjima iz 1912/1913. prosto piše kao o kosovskoj osveti.62 Kada su crnogorske
jedinice ušle u Bijelo Polje, nakon manjih sukoba, zatekle su prazan grad.
Lokalno muslimansko stanovništvo koje je izbjeglo ostavilo je za sobom otvorene kuće „s trpezom na vidljivom mjestu, na kojoj je stajao hljeb sa britvom
Srbija će se 1913, nakon stvaranja albanske države, diplomatski angažirati širom Evrope
tvrdeći da Albanci nisu civilizacijski dorasli da imaju državu. Nikola Pašić, koji je mislio
da će Srbija zadržati ono što je njena vojska osvojila, lamentirao je kako je Srbiji stvaranjem Albanije zatvoren jedan od njenih najvažnijih životnih pravaca razvoja. Revoltirana
srbijanska štampa je obilovala negativnim napisima o Albancima. Pojavile su se i knjige
koje su to trebale i dokumentirati. Stojan Protić je 1913. objavio Albanski problem i Srbija
i Austro-Ugarska, a Vladan Đorđević iste godine knjigu Arnauti i velike sile, gdje navodi
da jedino među Arnautima izgleda kao da je i u XIX veku živeo po koji repat čovek, podmećući čitaocima legendu o repatim ljudima, koju je u Albaniji, sredinom XIX stoljeća
navodno zabilježio njemački naučnik J. G. Han; upor. V. Đorđević, Arnauti i veliki sile,
Beograd, 1913, 100-104; J. Budžović, Antialbanska istoriografija, “Književne novine“,
br. 753, Beograd, 1. maja 1988; O. Milosavljević, Nacionalni stereotipi u istorijskoj perspektivi, Nova srpska politička misao, br. 1-2, Beograd, 1999, 20-21.
60
M. Gleni, Balkan 1804-1999, I, 252.
61
Upor N. Rakočević, Crnogorsko-albanski odnosi 1878-1914. godine, u: Srbija i Albanci
u XIX i početkom XX veka, Beograd, 1990, 154-156; P. Bartl, Albanci, 140; B. Jezernik,
Zemlja u kojoj je sve naopako, 154-155; opšir. S. Bandžović, Sandžak u balkanskim ratovima (1912-1913), Tutinski zbornik, br. 4, Tutin, 2003, 51-102.
62
S. Burzanović, Nekoliko neobjavljenih dokumenata iz lične arhive Jovana S. Plamenca o
nasiljima, zločinima i pokrštavanju muslimana 1912-1913. godine, Almanah, br. 25-26,
Podgorica, 2004, 288.
59
46
PREGLED
u njemu i pokraj njega so“, što je tradicionalno u tim krajevima imalo za cilj
da umilostivi vojsku da ne popali kuće. Kuće nisu popaljene, ali su potpuno
opustošene. Pljačkanje grada je trajalo punih 20 sati, dok konačno nije organizirana nova vlast. U pljačkanju su učestvovale i crnogorske žene koje su išle
iza vojske.63 Pripadnici crnogorskih dobrovoljačkih jedinica su smatrali da
su zauzimanjem sandžačkih krajeva nastupili dani osvete. Njihovo ponašanje
je išlo dotle da su smatrali da muslimane treba pretvoriti u raju.64 Crnogorci su došli i u pešterska sela, gdje su izvršeni brutalni obračuni s tamošnjim
muslimanima, praćeni pljačkom i paljevinom njihovih kuća. Srpski izvori su
svjedočili da crnogorska vojska u Sjenici i Pljevljima „nije poštovala život i
imanja pokorenih ljudi, a naročito Turaka“.65 Oni su ukazivali na to da se u
vladinim krugovima u Crnoj Gori šapatom govorilo o glasovima i izvještajima
koji su dolazili o pljačkama i ucjenama koje su vršili Crnogorci u osvojenim
krajevima.66
Stanje za muslimansko stanovništvo bilo je teško u svim krajevima koji
su 1912. izuzeti od osmanske uprave. Opći glas javnog mišljenja u Evropi je
bio da balkanske države ne treba lišavati plodova njihovih brzih pobjeda.67
Ugovorom u Londonu 4. maja 1913. okončan je Prvi balkanski rat. Već na
prvoj sjednici Londonske konferencije od 17. decembra 1912. odlučeno je
da Albanija postane nezavisna država iako je skoro polovina Albanaca ostala
izvan njenih granica (Srbija, Crna Gora, Grčka). Međunarodnom arbitražom
podijeljene su pobjednicima teritorije oduzete silom od osmanske države. Na
Londonskoj konferenciji, ustvrđuje Anton Bebler, evropske kolonijalne velesile su Srbiji i Crnoj Gori – „dvoma ruskim vazalima dodelile tuđe teritorije u suprotnosti sa voljom njihovog većinskog stanovništva“ u Sandžaku,
na Kosovu i u Makedoniji. Sir Edward Grey, britanski ministar vanjskih poslova, domaćin te konferencije velesila, tu činjenicu prostodušno će priznati
u Donjem domu britanskog parlamenta.68 Srbija i Crna Gora su u Londonu
Ž. Šćepanović, Oslobođenje Bijelog Polja 1912. godine i organizacija vlasti, Istorijski
zapisi, br. 1-2, Titograd, 1986, 67-68; M. Memić, Bošnjaci-Muslimani Sandžaka i Crne
Gore, Sarajevo, 1996, 234-235.
64
Ž. Šćepanović, Društveno-političke prilike u Bijelom Polju i okolini početkom XX vijeka,
Odzivi, br. 6, Bijelo Polje, 1973, 110.
65
Dokumenti o spoljnoj politici Kraljevine Srbije, knj. V, sv. 3, 416.
66
AS, MID, PO, 1912, f. XIII, d. 2.
67
V. Ćorović, Istorija Srba, III, Beograd, 1989, 200.
68
Upor. P. Imami, Srbi i Albanci kroz vekove, feljton, „Danas“, Beograd, 8. septembra 1998;
A. Bebler, Propuštena prilika za istorijski sporazum, „Helsinška povelja“, br. 119-120,
Beograd, 2008, 16.
63
PREGLED
47
odbacile narodnosni princip kao „praktično neupotrebljiv“ zbog velike izmiješanosti srpskog i crnogorskog stanovništva s albanskim, dajući naizmjenično prednost historijskom pravu, tendencioznim geografskim, ekonomskim
ili strateškim argumentima, da bi potom odustale i od historijskog principa,
dok su u pogledu Makedonije prevagnuli vojnopolitički razlozi.69 Velike sile
su upućivale srpskoj vladi formalne predstavke sa zahtjevom o neophodnosti
poduzimanja hitnih mjera da bi se osigurala istinska zaštita katoličkog, muslimanskog i albanskog stanovništva u „oblastima ustupljenim Crnoj Gori i
Srbiji“.70 Nijedna formalna odredba i nikakve izričite međunarodne obaveze
u formi ugovorne odredbe u pogledu zaštite nacionalnih i vjerskih manjina
nisu nametnute. Velesile su se u Londonu mogle samo složiti da informiraju
zaraćene strane kako smatraju apsolutno neophodnim da Srbija i Crna Gora
poduzmu potrebne mjere da osiguraju efikasnu zaštitu muslimanskog i katoličkog stanovništva na teritorijima koji su im dodijeljeni. Srbija i Crna Gora su
velesilama „korektno“ odgovorile na ovu kompromisnu obavijest, ističući da
njihovi ustavi pružaju garancije svim mogućim pravima manjina.71
Osmansko carstvo je 1912. izgubilo sve posjede u Evropi, osim uskog pojasa zemljišta ispred Istanbula, na liniji Enos – Midija. Na Balkanu je mir još
bio daleko. S porazom Osmanskog carstva eliminiran je zajednički protivnik
balkanskih saveznika i nastala je nova borba za ratni plijen. Svi su težili zauzimanju teritorija na račun drugih. Raspaljeni nacionalizmi, velikoimperijalni
snovi, militarizmi opijeni ratnim uspjesima, miješanja sa strane – samo su sipali ulje na vatru na kojoj su brzo sagorijevali ostaci savezništva u Prvom balkanskom ratu i utjecali na izbijanje Drugog balkanskog rata.72 Rat koji je izbio
između nekadašnjih saveznika u junu 1913. nije zato nikoga iznenadio. Mnogi
su poznavaoci prilika na Zapadu vrlo lako, u naletu ushićenja zbog pobjeda
saveznika u ratu 1912. godine, zaboravili da su neprijateljstva u tom ratu započele upravo balkanske države, i to kršenjem ne samo međunarodnoga prava
Lj. Aleksić-Pejaković, Balkan balkanskim narodima – između legitimističkog i nacionalnog principa, u: Islam, Balkan i velike sile (XIV-XX vek), Beograd, 1997, 152.
70
Г. Тодоровски, Документи за просветната политика на српското кралство во
Македонија (1912-1915), Гласник, бр. 3, Скопје 1968, 199.
71
H. Zundausen, Istorija Srbije od 19. do 21. veka, 242-243; V. Degan, Međunarodnopravno uređenje položaja muslimana, 79.
72
Deoba zauzetih teritorija, Srpski književni glasnik, br. 12, Beograd, 16. juna 1913, 950954; Istorija srpskog naroda, knj. VI, tom I, 193; D. Đorđević, Ogledi iz balkanske istorije, Beograd, 1989, 37; Ž. Rupnik, Evropa u balkanskom ogledalu, “Republika“, br. 196,
Beograd, 1-15. septembra 1998; M. Gleni, Balkan 1804-1999, I, 255; S. Pavlović, Istorija
Balkana, Beograd, 2001, 293.
69
48
PREGLED
nego i postojećih, važećih sporazuma.73 Papa je za narode koji su se borili
protiv Bugarske u Drugom balkanskom ratu izjavljivao da su „svi od reda bili
varvari“ dok je sam rat okarakteriziran kao „razbojnički“.74 M. Gleni je uočio
da je najpoučnija lakoća s kojom su oni koji su vodili taj novi rat manipulirali
predstavom o neprijatelju u glavama svojih vojnika: „Manje od mesec dana
pre izbijanja ovog rata, Srbi i Grci su se borili na istoj strani sa Bugarima. Sada
su Grci i Srbi pozvali lokalne Turke da im se pridruže u zverstvima nad bugarskim seljacima. Grčka i srpska vojska harala je zaleđem Makedonije i Trakije
i ubijala bespomoćni živalj.“75 Drugi balkanski rat okončan je 10. augusta
1913. potpisivanjem Bukureštanskog ugovora. Osmansko carstvo, kome je
amputirana većina njegovih evropskih teritorija, bilo je najveći gubitnik ratova 1912/1913., ali je uspjelo povratiti Jedrene i istočnu Trakiju.
Prije navedenih ratova nijedna hrišćanska balkanska država nije htjela priznati da postoji brojno stanovništva koje ne bi prihvatilo njihovu vladavinu
na područjima koja su htjele zauzeti.76 Mnogi od onih koji su procjenjivali
balkansko stanovništvo bili su inficirani rasizmom. Uporedo je trajao davno
započeti „rat statistika“. Evropske statistike o stanovništvu osmanske Evrope
su bezvrijedne kao procjena ukupnog broja stanovnika. Evropski pisci nikada
nisu konsultirali primarne izvore populacione statistike stanovništva osmanske Evrope – osmansku državnu statistiku, ne uvažavajući temeljni princip
demografije koji pokazuje da samo oni koji broje stanovništvo mogu stvarno
znati i njegov broj. Osmanlije su bili jedini koji su doista brojali stanovništvo
Carstva. Zato su samo oni mogli dati tačnu procjenu svog vlastitog stanovništva. Balkanski nacionalisti bili su često klasični rasisti koji su vjerovali da su
„narod“ ili „nacija“ određeni krvlju ili narodnim obilježjima duše.77 Ponašanje
balkanskih saveznika tokom rata 1912. govorilo je da njihov cilj u Makedoniji
Lazar Vrkatić iznosi kako je Srbija nakon Prvog balkanskog rata, kršenjem prethodnog
dogovora oko zauzimanja određenih teritorija, „zaista prevarila Bugarsku i nikakvo navođenje olakšavajućih objektivnih okolnosti ne može da ublaži tu ocenu. Tako je mislilo i
evropsko javno mnenje, tako misli i svetska istoriografija danas. To što nacionalna istoriografija u Srbiji misli drugačije, samo govori o njenom konzervativnom podstoju“ – cit.
prema: L. Vrkatić, Istorijsko nasleđe konzervativne političke ideje, 94.
74
J. Bakić, Stereotipi o Srbima u javnostima pojedinih zapadnih nacija, Nova srpska politička misao, br. 1-2, Beograd, 1999, 38.
75
M. Gleni, Balkan 1804-1999, I, 255-260.
76
J. McCarthy, Stanovništvo osmanlijske Evrope prije i poslije pada Carstva (II), Glasnik,
Rijaset IZ u BiH, br. 9-10, Sarajevo, 1999, 977-978.
77
J. McCarthy, Stanovništvo osmanlijske Evrope prije i poslije pada Carstva (I), Glasnik,
Rijaset IZ u BiH, br. 7-8, Sarajevo, 1999,745.
73
PREGLED
49
nije bilo samo stjecanje teritorija, nego i eliminiranje suprotnih ili protivničkih
zajednica, makar u kulturnom i statističkom smislu. Nakon svega, pobjednici
su se suočili sa zadatkom asimilacije raznorodnog i zaostalog stanovništva,
uključujući muslimane i brojne pravoslavne hrišćane, koji nisu posjedovali
jasnu nacionalnu svijest.78
Nakon ratova 1912/1913. balkanske države su pokušale da raspletu smjesu
etničkih i vjerskih grupa. Zato je došlo do prisilnih pomjeranja, protjerivanja i
izbjegličkih kretanja. Ako se kultura i geografija ne poklope, onda se poklapanje može nametnuti genocidom ili prisilnim migracijama.79 Balkanski ratovi
su ozvaničili preseljavanje stanovništva kao tekovinu u cilju da se postignu
etnički sigurne granice i zemljišta. To je prvobitno formulirano u bugarskoosmanskom ugovoru od 19. septembra 1913. godine. Ove države su se sporazumjele da razmijene stanovništvo na granici u dubini od 15 kilometara. U decembru 1913. Porta je i Grcima predložila isti sporazum. Bugarsko-osmanski
ugovor je međunarodnopravno legalizirao sistem denacionalizacije teritorija
kao posljedice ratova. Do izbijanja Prvog svjetskog rata iz Osmanskog carstva
je u Makedoniju doseljeno 130.000 Grka, a iz Grčke je u maloazijske krajeve
otišlo 122.000 muslimana.80 Međudržavna razmjena stanovništva je eufemizam za kolektivna protjerivanja ljudi koji su de jure i de facto postali stranci,
uz pravdanja unutarnjom stabilnošću, budućim prijateljskim odnosima, mirom u regionu. Psihološke traume ratova bile su dugotrajne.
Kolone muhadžira iz nekadašnjih osmanskih provincija na Balkanu krenut
će put maloazijskih i drugih krajeva Osmanskog carstva već krajem 1912.
godine. Prema navodima bečke štampe, samo do marta 1914. iz oblasti koje
su pripale Grčkoj iselilo se 24.296 muslimana, iz oblasti pripojenih Bugarskoj
45.900 i iz „novooslobođenih krajeva“ Srbije oko 60.000 muslimana.81 Srpska
vlada nije htjela da važnost Ustava Kraljevine Srbije proširi i na novopripojene oblasti, već je u njima vladala pomoću uredaba. Funkcionirala je vojna
uprava sa imenovanim sreskim i okružnim načelstvima kao ispostavama građanske vlasti iz Srbije, sa činovnicima i policijskim osobljem, „koje se nije
moglo naći gore”.82 U literaturi se mogu naći različita obrazlaganja iseljava S. Pavlović, Istorija Balkana, 215, 293.
S. Huntington, Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka, 173; U. Altermatt, Etnonacionalizam u Evropi. Svjetionik Sarajevo, Sarajevo, 1997, 52.
80
M. Ekmečić, Stvaranje Jugoslavije, II, Beograd, 1989, 664.
81
V. Jovanović, Iseljavanje muslimana iz Vardarske banovine – između stihije i državne
akcije, u: Pisati istoriju Jugoslavije: viđenje srpskog faktora, Beograd, 2007, 81.
82
Radikali su u „Staroj Srbiji i Makedoniji“ izveli veliku pljačku, mada „legalnim transak78
79
50
PREGLED
nja muslimanskog stanovništva.83 Iz Makedonije su ka anadolskim krajevima osmanske države krenule, među prvima, i brojne muhadžirske porodice iz
Bosne i Hercegovine koje su tu došle nakon 1878. godine, nastavljajući dalje
svoja traganja za mirom i sigurnošću. U Skopskoj kotlini muhadžiri su 1912.
panično napustili sela Mrševac, Džidimirce i Deljadrovce. U Mrševcu je bilo
oko sto bošnjačkih domaćinstava. Njihov odlazak je bio iznenadan. Govorilo
se da su u nekim njihovim kućama tada ostale i trpeze s postavljenom hranom.
Selo Džidimirce, gdje je bilo oko sto kuća bošnjačkih muhadžira i oko 50 albanskih kuća – muhadžira iz Vranja, također je opustjelo. Selo Deljadrovce, u
kojem je 1908. bilo naseljeno između 40 i 50 bošnjačkih porodica, doživjelo
je istu sudbinu. Sve do 60-ih godina XX stoljeća s južne strane, u njivama, postojali su „bošnjački grobovi“.84 Iseljavanje Bošnjaka iz sela Jasenova 1912.
bilo je iznenadno. Jedna majka je ostavila dijete u kolijevci („дете во лулка“).
Iseljavanje je zahvatilo i Vladilovce i Umin Dol. Selo Umin Dol je bilo pusto
do 1921., kada je naseljeno srpskim kolonistima iz Banije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Bošnjaci iz Kadinog Sela su se 1912. uputili ka Skoplju,
Bosni i Hercegovini i Anadoliji. Oni Bošnjaci koji su učestvovali u borbama
kod Kumanova su se ubrzo nakon poraza osmanske vojske razbježali. Drugi
su stradali u odmazdama hrišćanskog stanovništva iz okolnih sela.85 Muhadžirske porodice, iseljene u vilajete Skoplje, Solun i Bitolj, te u Sandžak, po austrougarskim izvještajima lišene „usljed ratnih nemira posjeda i sve imovine,
bježale su pred pobjednički nastupajućim armijama“. Dio muhadžira vratit će
se u Bosnu i Hercegovinu, odakle je bio došao nakon 1878. godine.86
cijama“, prvenstveno time što su zabranili prijenos tapija prodatih muslimanskih imanja,
pa su ona pala u bescjenje. Kada su radikalski prvaci pokupovali čitava sela, zabrana je
dignuta – vidi: S. Turlakov, Vodič za Srbe početnike (1804-1941), Beograd, 1999, 109111.
83
Petar Ž. Petrović je tako tumačio da se muslimansko stanovništvo u Sandžaku nije moglo lako privići na drugačije državno uređenje i društvene prilike, „upravo na jednaka
građanska prava, dužnosti i obaveze“, da su zato imali samo dva izlaza: „da se pokore
i prilagode novoj društvenoj sredini ili da tu sredinu napuste“ – cit. prema: P. Petrović,
Raška: Antropogeografska proučavanja, Beograd, 1984, 219. Iseljenički povodi su bili
znatno složeniji.
84
Upor. М. Пандевска, Присилни миграции во Македонија 1876-1881, Скопје, 1993,
143; J. Trifunovski, O bosanskohercegovačkim muhadžirima, Geografski pregled, VII,
Sarajevo, 1963, 148.
85
J. Trifunovski, Novi podaci o bosanskim muhadžirima naseljavanim u Makedoniji, Geografski pregled, XI-XII, Sarajevo, 1967-1968, 168; M. Filipović, “Bošnjaci“ u okolini
Skoplja, Pregled, sv. 94-95, Sarajevo, 1931, 263.
86
Opšir. T. Kraljačić, Povratak muslimanskih iseljenika iz Bosne i Hercegovine u toku Prvog balkanskog rata, u: Migracije i Bosna i Hercegovina, Sarajevo, 1990, 153. Bošnjaci
PREGLED
51
Međunarodne anketne komisije su u solunskom kraju nailazile na desetke
hiljade očajnih muhadžira, smještenih po improviziranim logorima, prinuđenih da prodaju sve što imaju da bi se prehranili. Engleski izvori su ukazivali na
krajnje nehumano ponašanje prema muslimanima u Makedoniji.87 Do početka
Drugog balkanskog rata, prema podacima Islamskog komiteta, zaduženog za
transport muhadžira iz Makedonije preko Soluna u Osmansko carstvo, bilo je
registrirano 135.000 osoba koje su brodovima bile upućene u Anadoliju. Drugi podaci govore da je preko Soluna u osmansku državu od novembra 1912.
do jula 1914. iseljeno 320.907 osoba. Ova brojka ne uključuje i djecu ispod
šest godina života koja su išla s roditeljima.88
Nakon balkanskih ratova i brojne muhadžirske porodice porijeklom iz
Bosne i Hercegovine napustit će i Sandžak i uputiti se s kolonama novih,
sandžačkih muhadžira, prema Anadoliji. Iz Sandžaka, Kosovske Mitrovice,
Skoplja i drugih mjesta 500 porodica bosanskih muhadžira, naseljenih prije
i poslije 1908., dobilo je početkom 1914. pasoše za iseljenje, a prevoženi su
prugom Užice – Niš – Sofija.89 Krajem septembra i početkom oktobra 1913.
otpočeo je proces iseljavanja iz novopripojenih krajeva Crne Gore, uz angažiranje predstavništava Njemačke u Skadru i na Cetinju. Pravci iseljavanja
ka osmanskoj državi išli su preko Podgorice, Bara i Skoplja. Muslimani su u
u BiH su, napisao je Austrijanac Franz Weinwur, vidjevši masovno stradanje muslimana
na Balkanu 1912/1913., počeli strahovati za svoju propast u „srpskome moru i možda po
prvi put okrenuli svoje simpatije Monarhiji, od koje su očekivali zaštitu za sebe i revanš
protiv balkanskih zemalja. Sada je postalo posve jasno da njihovoj religiji i individualitetu
ne prijeti stvarna opasnost od strane Austro-Ugarske, nego od strane Srbije i njenih saveznika” – cit. prema: H. Kamberović, Sjaj i bijeda bosanskih begova, „Strogo pov.“, br. 10,
Sarajevo, februar 2005, 47.
87
Dokumenti o spoljnoj politici Kraljevine Srbije 1903-1914, knj. VII, sv. 2, Beograd, 1980,
197.
88
Upor. Г. Тодоровски, Македонија по распарчувањето 1912/13-1915, Скопје 1995,
86; Dr. Hakif Bajrami iznosi podatke, pozivajući se na srpske izvore, da je samo preko
Soluna u Osmansko carstvo iseljeno oko 320.000 osoba od novembra 1912. do jula 1914.
Godine, i to: u novembru 1912. iseljeno je 8.866 osoba; u decembru te iste godine 11.493;
u januaru 1913. iseljeno je 12.087 osoba; u februaru 12.088; martu 7.553; aprilu 6.725;
maju 12.813; junu 9.386; julu 21.045; augustu 29.312; septembru 13.380; oktobru 14.764;
novembru 17.313; decembru 15.502; u januaru 1914. iseljeno je 10.l82 osoba; februaru
25.060; martu 12.346; aprilu 6.520, maju 15.414; junu 14.821; u julu 26.237 osoba – vidi:
H. Bajrami, Orijentacija Srbije za kolonizaciju i srbizaciju Kosova, 155-156.
89
B. Hrabak, Arbanaški upadi i pobune na Kosovu i u Makedoniji od kraja 1912. do kraja
1915. godine, Vranje, 1988, 80; opšir. S. Bandžović, Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz novopripojenih krajeva Srbije i Crne Gore u Tursku nakon Prvog balkanskog rata,
Almanah, br. 11-12, Podgorica, 2000, 87-117.
52
PREGLED
krajevima koji su pripali Crnoj Gori od većinskog brzo postajali manjinsko
stanovništvo. Prema izvještaju austrougarskog vojnog atašea na Cetinju, napravljenom nakon obilaska Plava, Rugove, Peći, Đakovice, Rožaja, Berana,
Bijelog Polja i Pljevalja – krajeva koje je osvojila Crna Gora, u njima nisu primjenjivani opći građanski zakoni, te da su „provizorna običajna prava i propisi
bivše turske uprave većem dijelu stanovništva miliji od iznenadnog (naglog)
novog poretka“. On je izvještavao o „masovnom iseljavanju muslimanskih
porodica iz Nove Crne Gore“ u Malu Aziju i Siriju: „Broj ovih emigranata
nezvanično je trenutno oko 20.000 i još se povećava: jednog jedinog dana
sreo sam otpr. 20 karavana sa ukupno 200 osoba svih starosnih dobi. Najjače
iseljavanje je iz okruga Plava, Gusinja, zatim sa područja Kolašina (između
Pljevalja i Bijelog Polja), kao i samih Pljevalja“.90 Glavni uzrok migracionog
pokreta bila su nastojanja crnogorske države da po svaku cijenu „udržave“ i
„smire“ novozauzete krajeve. Imanja odbjeglih su konfiscirana i dodjeljivana
mještanima ili doseljenicima pod arendu.91
Balkanski ratovi okončali su proces koji je započeo 1877/1878. eliminirajući osmansku upravu na većem dijelu Balkana i transformirajući muslimane
od dominantne zajednice u manjine kojim će vladati raniji sultanovi hrišćanski podanici.92 Izložen različitim pritiscima, preostali muslimanski svijet se
okretao sebi, dolazeći u dugotrajno, iscrpljujuće stanje zatvorenosti, defanzivnosti i preosjetljivosti. Muslimani su bili neosporni gubitnici u formiranju novih državnih granica. Njihova prava su potpuno zanemarivana. Od 1.445.179
muslimana koji nisu više živjeli u osvojenom području osmanske Evrope, njih
413.992 se iselilo u Osmansko carstvo u toku i nakon balkanskih ratova.93
Do 1923. izbjeglo je još 1.200.000 muslimana. Od muslimanskog balkanskog
Š. Rastoder, Nekoliko dokumenata iz bečkih arhiva o pokrštavanjima i iseljavanju muslimanskog stanovništva iz oblasti koje je Crna Gora oslobodila u balkanskim ratovima
1912-1914, Almanah, br. 41-42, Podgorica, 2008, 280, 283-290.
91
Upor. B. Babić, Migracije u novooslobođenim krajevima Crne Gore 1912-1915, Jugoslovenski istorijski časopis, br. 3-4, Beograd, 1973, 165; Ž. Šćepanović, Srednje Polimlje i
Potarje, Beograd, 1979, 255-256; H. Bajrami, Orijentacija Srbije za kolonizaciju i srbizaciju Kosova, 153-156.
92
B. Prpa, Slom istorije i kraj dvadesetog veka, “Danas“, Beograd, 7-8. augusta 1999; K.
Karpat, Građanska prava muslimana Balkana, u: Muslimani Balkana: “Istočno pitanje”
u XX vijeku, priredio F. Karčić, Tuzla, 2001, 99; С. Киселиновски, Етничките промени
во Македонија (1913-1995), Скопје, 2000, 30-31.
93
Upor. J. McCarthy, Stanovništvo osmanlijske Evrope prije i poslije pada Carstva (II),
983; A. Avdić, Opšti pogled na migraciona kretanja muslimanskog stanovništva na Balkanu od kraja XIX veka do zaključenja jugoslovensko-turske konvencije (11. juli 1938.
godine), Novopazarski zbornik, br. 9, Novi Pazar, 1985, 155.
90
PREGLED
53
stanovništva iz 1911. ostalo je 1923. svega 38 posto. Ostatak je izbjegao, umro u
muhadžirluku, ili je ubijen. Muslimani su tako postali jedno od vidljivih „naslijeđa“ Osmanskog carstva na Balkanu. „Svoje“ muslimanske manjine stekla je,
nevoljno, svaka balkanska država.94
Na početku XX stoljeća vodeće evropske države razvijale su tezu o narodima
„legitimnim nasljednicima“ na Balkanu, priznajući im rezultate osvajačkih ratova.
Ratovima 1912/1913. to je definitivno potvrđeno, uz pretpostavku velikih sila da
se balkanskim državama daju novoosvojeni teritoriji kao put u modernizaciju ovih
teško zaostalih provincija. Čim je Osmansko carstvo silom potisnuto s Balkana,
„evropeizacija je poprimila širok zamah. Gradovi su mijenjali svoju fizionomiju. Stvarno sjećanje njihovog novog stanovništva na „komšije kojih više nema“
počelo se ubrzano gubiti. U mnogim dijelovima Balkana danas nema nikakvih
materijalnih tragova od višestoljetnog prisustva muslimana iako su ostale historija, demografske i historijske činjenice da su nekada tu bili većina.95 Balkanske
države su, u različitom stepenu, pored „sistematskog memoricida islamske civilizacije“, nastojale da hitro pročiste svoje jezike i toponime od turcizama. Jedna
petina srpskog jezika bila je turskog porijekla. Granice balkanskih država nastalih na ruševinama Osmanskog carstva često će biti osporavane, dokazujući da
dioba ovog carstva nije sama po sebi vodila u mir i stabilnost. Balkanski ratovi
1912/1913. označit će i početak perioda stalne agitacije u graničnim područjima
Bosne i Hercegovine iz Srbije i Crne Gore. Austrijska granična straža zaustavljat
će infiltratore koji su nosili bombe, puške i propagandni materijal. Policija će presretati dobro naoružane osobe s materijalom i uniformama iz Srbije i Crne Gore.
Bande razbojnika su se sukobljavale s austrijskim pograničnim patrolama, nakon
čega bi nekažnjeno bježale u planinska skloništa u tim susjednim državama.96
Srbija je u mirovnom (“Carigradskom”) ugovoru s Portom u martu 1914. priznala određena prava muslimanskom stanovništvu. Ugovor je ratificirala, ali ga nije ozakonila. Nakon
što je izbio Prvi svjetski rat, Srbija je objavila da on prestaje da važi – vidi: V. Degan,
Međunarodno uređenje položaja muslimana, 80.
95
Fanatične akcije deosmanizacije bile su posebice uspješne u materijalnoj sferi. Najdrastičnije, tektonske promjene izvršene su u općem izgledu gradova, arhitekturi, odijevanju.
Novonastale balkanske države su, u različitom stepenu, pokušavale da pročiste svoje jezike i toponime od turcizama. Bilingvizam i multilingvizam iščezli su zajedno sa generacijama koje su bile direktno uključene u život Osmanskog carstva. Proces „evropeizacije“
nije ipak dopirao svuda podjednako – upor. B. Jezernik, Zemlja u kojoj je sve naopako,
329-330; K. Kaser, Sukob religija i kultura na Balkanu: prošlost i perspektive, Almanah,
br. 15-16, Podgorica, 2001, 82-83; F. Longvort, Stvaranje Istočne Evrope, Beograd, 2002,
432; S. Lavić, Pusti krajolici: bošnjačka prezimena (rodovi) u povijesnom i prostornom
kontekstu istočne Bosne i Hercegovine, Godišnjak, BZK „Preporod“, Sarajevo, 2008, 43.
96
R. Donia-J. Fine, Bosna i Hercegovina: iznevjerena tradicija, Sarajevo, 2011, 102.
94
54
PREGLED
Nakon balkanskih ratova, kada je Balkan poprimio negativne karakteristike,
nastao je termin „balkanizacija“. Od tada on simbolizira parcelizaciju većih političkih cjelina na manje i međusobno konfrontirane oblasti, kao i povratak primitivizmu, zaostalosti i plemenskom promišljanju.97 Raspadom Osmanskog carstva
1912-1923. trend demografske deosmanizacije ulit će se u modernu problematiku
manjina u cjelini, u kojima države, u tada još nestabiliziranom međunarodnom
kontekstu, u manjinama uočavaju prijetnje za sigurnost, odnosno mogućnost da
postanu taoci, ili oboje.98 Mnogobrojni muhadžiri, s balkanskog i južnoslavenskog
prostora, u dramatičnim godinama i decenijama koje će uslijediti, ići će novim, ali
i starim stazama svojih prethodnika. I istraživanje te višestoljetne, višegeneracijske muhadžirske drame ostat će „trajan napor“, uvijek „napor u toku“ kojem se
ne nazire kraj.
Sudbina muslimana nije bila određena samo time kako su se ponašali i šta su
mislili o sebi, već i onim šta su „drugi“ mislili o njima. Legitimnu sliku prošlosti
Balkana čini i ono što o njoj misle i muslimani. Zato postoji u naučnim krugovima
i otpor prema propitivanju određenih tema, pošto im odgovara postojeća, konzervirana slika. Fragmentarno istraživanje pojedinačnih sudbina muslimanskih
zajednica na Balkanu sputavalo je, ustvrdio je dr. F. Karčić, identificiranje širih
procesa i zajedničkih imenitelja njihove isparcelizirane historije.99 Muslimansko
stanovništvo na Balkanu smatrano je jednim od nepoželjnih segmenata osmanskog naslijeđa. „Turski jaram“ je tu, poput neke vrste historijske indulgencije,
nešto što unaprijed daje opravdanje za bilo koji postupak „nacije“, nešto što je
apriorna amnestija. Čini se, piše dr. Dubravka Stojanović, da „kada bi nam neko
‘uzeo’ ‘Turke’, bili bismo prinuđeni da se suočimo sa samima sobom i sa sopstvenim propustima“.100 Mitologizirana historija je duboko utkana u balkansku zbi „Balkanizam“ je, shodno stereotipnim matricama, postao „sinonim za nered, nasilje i
nesreću“, a „balkanska krvoločnost... očekivani prirodni ishod ratničkog etosa, duboko
ukorenjena u psihi balkanskog stanovništva“ – vidi: M. Todorova, Imaginarni Balkan,
Beograd, 1999, 207.
98
M. Dogo, Muslimani kao etničke i verske manjine u jugoistočnoj Evropi između dva
svetska rata, 455. Mehmet Ali Kiličbaj, turski politolog, ustvrdit će 1997. da je savremena
Turska u većoj mjeri proizvod Balkana nego Srednje Azije: „Danas u našoj zemlji žive,
naravno, ljudi čiji su preci došli iz Srednje Azije, ali ima i onih kojima su preci prispeli s
Balkana. Kojih li je više? Nesumnjivo ovih drugih. To predstavlja neizbežan i neporeciv
drugi oslonac evropske Turske. Balkan je ostavio duboke tragove u turskom etničkom,
kulturnom i društvenom biću“ – cit. prema: D. Tanasković, Neoosmanizam: doktrina i
spoljnopolitička praksa, Beograd, 2010, 88.
99
Opšir vidi: F. Karčić, “‘Istočno pitanje’ – paradigma za historiju muslimana Balkana u
XX stoljeću“: u: Muslimani Balkana: „Istočno pitanje“ u XX vijeku, Tuzla, 2001.
100
D. Stojanović, U ogledalu „drugih“, u: Novosti iz prošlosti: znanje, neznanje, upotreba i
97
PREGLED
55
lju. „Turci“ su dugo bili kostur balkanskih „oslobodilačkih mitova“ i kolektivnog
pamćenja, koje je utjecalo i na niz nacionalnih historiografija. One se teško oslobađaju gvozdenih zagrljaja, gdje „mit ima moćniju snagu optužbi nego istorijska
istina“ (M. Ekmečić). Posebno je nelegitimno, zaključuje Marija Todorova, to što
balkanski političari i intelektualci koriste Osmansko carstvo i Tursku kao dežurne
krivce za sve svoje nesreće i pogreške, što pokušavaju da sebe odrede u odnosu na
demoniziranog drugog.101 Tradicionalne historiografije funkcioniraju kao osnovni
faktori oblikovanja nacionalnih i političkih ideologija. Nužno je suočavanje s bilo
kojim fenomenom nacionalne baštine, ma koliko on bio kontroverzan, posebno
onim iz perspektive odnosa prema drugim narodima.
Prijelomne događaje u historiji Balkana treba prikazivati s pozicija svih njihovih aktera. Balkanski ratovi 1912/1913. mogu se promatrati iz bilo koje perspektive, ali ta historija, s mnogobrojnim reljefnim dionicama, u krajnjoj liniji, kako
je uočeno, postavlja pred historičare složene i kontroverzne probleme, iziskuje
višeslojne ocjene, bez obzira na njihova ideološka i politička uvjerenja, naklonosti
i metodologije. Opasno je jednoznačno svođenje historijskog totaliteta samo na
jednu dimenziju. Prvi zadatak nauke je permanentno otkrivanje zaboravljenih ili
nepoznatih dijelova prošlosti, pa samim tim i stalno preispitivanje prethodnih znanja.102 Historičari, ne bez razloga, ponavljaju da je prošlost mnogo tajanstvenija
nego što to većina ljudi pretpostavlja. Nužno je distanciranje od epskih i instrumentaliziranih interpretacija koje hronično opterećuju balkanske historiografije,
kao i dekonstruiranje mitske prošlosti. Erik Hobsbaum funkciju „ubice mitova“
smatra jednim od ključnih zadataka svakog historičara. Kreativne rasprave o ratovima i pravdi su politički i moralno neophodne. Ratovi u ljudima izazivaju duboke
promjene, mijenjaju njihovo poimanje i viđenje njih samih, ali i način na koji oni
vide i doživljavaju druge.103 Prešućivanje tragedije bilo koje vjerske ili etničke
zajednice, ukazuje brojna literatura, jednako je samoj toj tragediji.
zloupotreba istorije, Beograd, 2010, 27-28.
Vreme je da se trezveno preispitaju posledice izvoženja modela nacionalnih država u društva koja predstavljaju etnički i verski mozaik, odnosno stvaranje mozaika nacionalnih
država umesto mozaika nacija“ – cit. prema: M. Todorova, Imaginarni Balkan, 321-322.
102
D. Stojanović, Tumačenja istorije, sistem vrednosti i kulturni obrazac, „Republika“, br.
466-467, Beograd, 1-31. decembar 2009. Dubravka Stojanović ukazuje na to da je nemoguće očekivati da se bugarski i srpski historičari slože oko ocjene svojih međusobnih ratova, ili da se turski historičari slože sa ostalima oko ocjena Osmanskog carstva.
Tu konsenzus nije moguć, ali u historiji nema ni preglasavanja. Jedino što je moguće je
prikazivati stavove svih aktera i zainteresiranih strana, ukazivati na to da se historija na
različite načine doživljava, da su zato legitimna i drugačija mišljenja; opšir. Čemu nas uče
iz istorije, Kragujevac, 2006, 53, 56.
103
T. Bringa, Biti musliman na bosanski način, Sarajevo, 1997, 17.
101
56
PREGLED
Lada Sadiković
UDK 342.7 (497.6)
NADUSTAVNI KARAKTER EVROPSKE KONVENCIJE O
LJUDSKIM PRAVIMA U BOSNI I HERCEGOVINI
THE SUPRA-CONSTITUTIONAL CHARACTER OF THE
EUROPEAN HUMAN RIGHTS CONVENTION IN BOSNIA
AND HERZEGOVINA
Sažetak
Za razliku od svih drugih evropskih država koje su ljudska prava i osnovne
slobode Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava (EK) inkorporirale u
vlastiti ustavni i pravni sistem, putem ratifikacije od nacionalnog parlamenta,
Bosna i Hercegovina (BiH) je prava i slobode EK prihvatila potpisivanjem
Okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Bosna i Hercegovina je
dakle ljudska prava i slobode sadržane u EK i protokolima uz nju prihvatila
ne putem ratifikacije nakon što je postala članica Vijeća Evrope – kao što je
to slučaj sa svim zemljama Evrope, nego posredstvom jednog međunarodnog
ugovora – Okvirnog sporazuma za mir u BiH u kojem Ustav predstavlja
samo jedan (Aneks 4) od ukupno 11 aneksa koji su dati uz ovaj ugovor.
Upravo zato, Bosna i Hercegovina je država koja je karakteristična ne
samo po tome što je EK prihvatila putem Dejtonskog mirovnog sporazuma
nego i zato što je toj konvenciji dala i nadustavni karakter. Unošenjem odredbe kojom se propisuje ne samo njena izravna primjena nego – što je još i
važnije – njen prioritet nad svakim drugim pravom u Bosni i Hercegovini,
promoviraju se pojedinac kao beneficijar svih ljudskih prava i osnovnih sloboda i demokratska država kao osnovni obveznik zaštite tih ljudskih prava
i osnovnih sloboda.
Ključne riječi: Ustav Bosne i Hercegovine, ljudska prava, Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava, diskriminacija, građanin, demokracija
PREGLED
57
Summary
Unlike other European states that have incorporated human rights and fundamental freedoms as stipulated in the European Convention on Human Rights
(ECHR) into their constitutional and legal systems through its ratification in
their national parliaments, Bosnia and Herzegovina (BiH) accepted the ECHR
when it signed the Framework Agreement for Peace in BiH. In other words,
BiH has accepted the human rights and freedoms contained in the ECHR and
its accompanying protocols not through their ratification upon accession to
the Council of Europe – as it is the case with all the countries of Europe, but
through an international peace agreement – the Framework Agreement for
Peace in BiH with the Constitution of the country as one of annexes (Annex 4)
out of the total of 11 annexes attached to this Agreement.
Therefore Bosnia and Herzegovina is a unique case, not only because it
accepted the ECHR via Dayton Peace Agreement (DPA), but also because the
ECHR has bestowed upon it supra-constitutional character. By including the
provision that prescribes not only its direct application, but – more importantly – its primacy over all other law in BiH, individuals are promoted as beneficiaries of all human rights and fundamental freedoms, while the democratic
state is promoted as the fundamental guarantor of the protection of human
rights and fundamental freedoms.
Key words: Constitution of Bosnia and Herzegovina, Human Rights, European Convention on Human Rights, discrimination, citizen, democracy
Status Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava (EK) u pojedinim evropskim državama u tijesnoj je vezi s ukupnim odnosom tih država prema
međunarodnopravnim ugovorima kojima se reguliraju ljudska prava posebno, svakako, kada se radi o Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava.
Ljudska prava i slobode sadržane u Evropskoj konvenciji za ljudska prava
inkorporiraju se u ustavni i pravni sistem evropskih zemalja nakon njihovog
prijema u Vijeće Evrope i ratifikacije te konvencije u nacionalnim parlamentima1. Prihvaćanje EK u interni poredak pojedinih zemalja vrši se na različite
1
58
„(1) Ova konvencija je otvorena za potpisivanje članicama Vijeća Evrope. Ona podliježe
ratifikaciji. Ratifikacije se deponuju kod Generalnog sekretara Vijeća Evrope. (2) Konvencija stupa na snagu pošto je deponovano deset instrumenata o ratifikaciji. (3) Za svaku
potpisnicu koja ratifikaciju izvrši kasnije, Konvencija stupa na snagu danom deponovanja
instrumenta o ratifikaciji. (4) Generalni sekretar Vijeća Evrope obavještava sve članice
Vijeća Evrope o stupanju Konvencije na snagu, visokim snagama ugovornicama koje su
PREGLED
načine. Ono može biti izvršeno putem posebnog zakona, kao što je to slučaj s
Ujedinjenim Kraljevstvom, skandinavskim zemljama, Maltom i sl. U nekim
zemljama EK se unosi u interni pravni poredak izravno, kada ima ustavni
status, kako je to slučaj u Austriji. EK može imati infraustavan, ali supralegislativan karakter (Francuska, Španija, Luksemburg, Švicarska, Češka). Najzad,
EK može imati i legislativni rang (Savezna Republika Njemačka, Turska i
Mađarska). No, u svakom slučaju, EK je u svim državama članicama Vijeća
Evrope prihvaćena i izravno se primjenjuje.2
Za razliku od svih drugih evropskih država koje su ljudska prava i osnovne
slobode EK inkorporirale u vlastiti ustavni i pravni sistem putem ratifikacije
od nacionalnog parlamenta, Bosna i Hercegovina je prava i slobode EK prihvatila potpisivanjem Okvirnog sporazuma za mir u BiH.3 Bosna i Hercegovina
je, dakle, ljudska prava i slobode sadržane u EK i protokolima uz nju prihvatila ne putem ratifikacije nakon što je postala članica Vijeća Evrope – kao što je
to slučaj sa svim zemljama Evrope, nego posredstvom jednog međunarodnog
ugovora – Okvirnog sporazuma za mir u BiH, u kojem Ustav predstavlja samo
jedan (Aneks 4) od ukupno 11 aneksa koji su dati uz taj ugovor. Pravna osnova za ovaj izuzetak sadržana je u Preporuci Vijeća ministara Parlamentarne
skupštine Vijeća Evrope o ustanovljenju mehanizma za zaštitu ljudskih prava
u evropskim državama koje nisu članice Vijeća Evrope (Doc. f113).4
Razlog za korištenje ove mogućnosti proizlazi iz činjenice da ustav koji
je dogovoren u Daytonu, od Bosne i Hercegovine, SRJ (Srbije i Crne Gore)
i Hrvatske, kao država koje su bile učesnice „tragičnog sukoba u regionu“
(misli se na region Zapadnog Balkana – prim. aut.), ne predstavlja ni koncepcijski ni po svojim brojnim odredbama ustavni tekst kakav je svojstven uglavnom svim zemljama članicama Vijeća Evrope. Time je trebalo da se otkloni
osnovni nedostatak i osnovna greška u konstrukciji toga ustava prema kojoj
je ratificirale i o deponovanju svakog instrumenta o ratifikaciji koje je kasnije izvršeno.“
Član 59. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
2
Cardoso da Costa, Constitutional supremacy of human rights treaties, in „The status of
international treaties on human rights“, Council of Europe Publishing, 2006, 77.
3
„The rights and freedoms set forth in the Euroepan Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms and its Protocols shall apply directly in Bosnia
and Herzegovina. These shall have priority over all other law.“ Član 2(2) Ustava Bosne i
Hercegovine.
4
Gret Haller, Incorporation of human rights treaties into domestic law prior to their ratification, in The status of international treaties on human rights, Council of Europe Publishing, 2006, 105.
PREGLED
59
dominantnu ulogu u svakom pogledu imaju „tri konstitutivna naroda“, a ne
čovjek – pojedinac sa svojim pravima i osnovnim slobodama.
Upravo zato, Bosna i Hercegovina je država koja je karakteristična ne
samo po tome što je EK prihvatila putem Dejtonskog mirovnog sporazuma
(DMS) nego i zato što je toj konvenciji dala i nadustavni karakter. Unošenjem
odredbe kojom se propisuje ne samo njena izravna primjena nego i – što je
još važnije – njen prioritet nad svakim drugim pravom u Bosni i Hercegovini5,
promoviraju se pojedinac kao beneficijar svih ljudskih prava i osnovnih sloboda i demokratska država kao osnovni obveznik zaštite tih ljudskih prava i
osnovnih sloboda. Na taj način se, prije svega, relativizira primat „konstitutivnih naroda“ i njihovih „vitalnih nacionalnih interesa“, ukida se, zatim, podjela na konstitutivne narode i ostale, koja je osnova za ustavnu diskriminaciju
svih pojedinaca koji pripadaju tzv. ostalim narodima, a njih je sedamnaest u
Bosni i Hercegovini prema popisu stanovništva iz 1991. godine, i najzad, time
se stvara osnova za afirmaciju demokratske države zasnovane na slobodnim i
fer izborima, koja na taj način treba da se osnaži kako bi mogla efikasno štititi
ljudska prava i osnovne slobode.
Inkorporacija EK u ustavni sistem Bosne i Hercegovine putem DMS-a
proizašla je naravno iz potrebe da se ukloni veliko zaostajanje Bosne i Hercegovine u demokratskom i svakom drugom razvoju, nastalo uslijed rata
1992-1995., koji se isključivo odvijao na njenoj teritoriji. U vrijeme kada
su ostale zemlje bivšeg socijalističkog sistema bile na putu tranzicije prema
demokratskom uređenju, u Bosni i Hercegovini ne samo da nije ostvaren
takav razvoj nego je došlo i do destrukcije svega onog što je bilo ostvareno
ranije u socijalističkom političkom sistemu. Pored razgrađivanja i uništavanja
ekonomskih i drugih dobara, rat je doveo i do destrukcije ne samo postojeće
demokratske države nego i samog bosanskohercegovačkog društva. To se
posebno ogleda u činjenici da je nasilnim putem, umjesto viševjekovne disperzirane etničke strukture bosanskohercegovačkog društva, došlo do etničkog
grupiranja, što je bitno otežalo poslijeratnu reintegraciju države Bosne i Hercegovine.
Obaveza usklađivanja Ustava BiH sa EK, putem odredbe da se mora uspostaviti prioritet EK nad svakim drugim pravom, predstavlja jedini poznat
5
60
„The rights and freedoms set forth in the Euroepan Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms and its Protocols shall apply directly in Bosnia
and Herzegovina. These shall have priority over all other law.“ Član 2(2) Ustava Bosne i
Hercegovine.
PREGLED
slučaj da sam ustav nalaže obavezu svog vlastitog mijenjanja već od samog trenutka potpisivanja i proglašenja 14. decembra 1995. godine u Parizu. Obaveza
nametnuta državi Bosni i Hercegovini da štiti ljudska prava EK ujedno je i
njena obaveza da se osposobi za funkciju zaštite ljudskih prava. U Bosni i
Hercegovini, za razliku od svih drugih država Evrope, upravo je primarna
obaveza snaženja države na demokratski način da bi ona mogla štititi ljudska
prava, što se upravo čini naglašavanjem potrebe da se dosljedno etablira na
principima predstavničkog sistema i podjele vlasti.
Obaveza primjene EK način je dakle da se otklone evidentni nedostaci bosanskohercegovačke države i da se ta država kompletira kao moderna
demokratska i pravna država, sposobna da štiti ljudska prava. Na ovaj način,
Evropska konvencija, koja je prema odluci Evropskog suda za ljudska prava
„ustavni instrument evropskog pravnog poretka“6, postala je i ustavni instrument ustavnog i pravnog poretka Bosne i Hercegovine. EK je zapravo iskazana kao „tvrdo jezgro“, princip i kriterij ukupnog demokratskog i ustavnog
razvoja Bosne i Hercegovine, njenog osposobljavanja da vrši unutrašnju socijalnu funkciju jedne moderne države, ali i conditio sine qua non integracije u
Vijeće Evrope, Evropsku uniju i NATO, što je već usvojeni strateški cilj BiH
u međunarodnopravnim odnosima.
Izravnu primjenu ljudskih prava sadržanih u Konvenciji i njihov prioritet
u odnosu na svako drugo pravo trebalo je, prema Aneksu 6 DMS-a, da osiguravaju Ured ombudsmena i Dom za ljudska prava7, što naravno nije bilo najsretnije rješenje za poslijeratnu Bosnu i Hercegovinu. Situacija u pogledu
zaštite ljudskih prava Konvencije promijenila se nakon prijema Bosne i Her
6
7
Loizidou Case, 23 March 1995, A 310, 75.
„2(1) ‘Formiranje komisije’ Kako bi pomagale potpisivanje svojih obaveza prema ovom
sporazumu, strane ovim formiraju komisiju o ljudskim pravima (komisija). Komisija će se
sastojati iz dva dijela: ured ombudsmena i dom za ljudska prava.
2(2) Dom za ljudska prava i ured ombudsmena će razmatrati, kao što je nadalje opisano:
Navodna ili očita kršenja ljudskih prava, kao što je predviđeno u Evropskoj konvenciji za
zaštitu ljudskih prava i fundamentalnih sloboda i protokolima uz nju, ili
Navodnu ili očitu diskriminaciju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere, političkog ili
drugog mišljenja, nacionalnog ili društvenog porijekla, udruživanja s nacionalnom manjinom, imovinom, rođenjem, ili sličnim statusom koji proizlazi iz uživanja bilo kojih
prava i sloboda predviđenih međunarodnim sporazumima navedenim u dodatku uz ovaj
aneks, gdje se tvrdi da su takva kršenja ili se čini da su im strane počinile, bilo od strane
zvaničnika ili organa strana, kantona, općina ili lica koje djeluju pod ovlaštenjima takvog
zvaničnika ili organa.“ Član 2(1) i 2(2) Aneksa 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u
Bosni i Hercegovini.
PREGLED
61
cegovine u Vijeće Evrope i ratifikacije Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava kada su se promijenili zaštitni mehanizmi, tako da je brigu o zaštiti
ljudskih prava umjesto Doma za ljudska prava preuzeo Sud za ljudska prava
u Strasbourgu.8
Pokazalo se, naime, da najveći broj ljudskih prava i sloboda predviđenih
Konvencijom nije bio efektivno zaštićen ni onda kada se prešlo na konvencijski sistem njihove zaštite zato što nije došlo do snaženja države Bosne i
Hercegovine. Spisak ljudskih prava Konvencije u Evropi je bivao sve bogatiji,
a država Bosna i Hercegovina najčešće nije bila u stanju da ih uslijed svojih
urođenih slabosti efikasno zaštiti. Odredbe Ustava BiH i ostalih propisa nisu
dovedene u sklad s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, tako da
Bosna i Hercegovina nije uspjela dosad nadoknaditi zaostajanje koje je nastalo uslijed rata (1992-1995) i genocida koji je u tom ratu izvršen i priznat
Odlukom Međunarodnog suda pravde od 26. februara 2007. godine. Tako
se desilo da su sve do danas ostale, uz ostalo, na snazi odredbe koje imaju
izrazito diskriminirajući karakter s gledišta rase, nacije, ili vjere, što ima vrlo
teške posljedice na ukupni demokratski ali i svaki drugi razvitak Bosne i Hercegovine.
Pokazalo se i ovom prilikom da država Bosna i Hercegovina nije u stanju
zaštititi i primijeniti prava EK. Cjelokupni ustavni poredak u DMS-u zasnovan
je na vladavini triju „konstitutivnih naroda“ i na promociji njihovih „vitalnih
nacionalnih interesa“, što je dijametralno suprotno osnovnoj poruci i smislu
Konvencije. Naime, ovdje su suština svega tri partikularna interesa etničkih,
vjerskih, ili nacionalnih grupa, dok se Konvencija bazira na interesima i promociji pojedinca kao nosioca svih ljudskih prava i obavezi demokratske države
da ta prava dosljedno štiti.
Insistiranje na prioritetu ljudskih prava Konvencije nad svakim drugim
pravom izraz je očito namjere zakonodavca da se, uz ostalo, uklone sve forme
diskriminacije pojedinaca, podrazumijevajući tu u prvom redu one koje se
čine na nacionalnoj, vjerskoj i rasnoj osnovi. Upravo zato je obaveza države
da zaštiti ljudska prava svih pojedinaca koji se nalaze pod njenom jurisdikcijom9 došla i u sukob s „vitalnim nacionalnim interesima“ Bošnjaka, Srba
„Da bi se osiguralo poštivanje obaveza koje su visoke strane ugovornice u Konvenciji i
njenim protokolima preuzele, bit će uspostavljen Evropski sud za ljudska prava (u daljem
tekstu „Sud“). Sud će djelovati na trajnoj osnovi.“ Član 19. Evropske konvencije za zaštitu
ljudskih prava i fundamentalnih sloboda.
9
„Visoke strane ugovornice jamče svim licima pod svojom jurisdikcijom prava i slobode
8
62
PREGLED
i Hrvata kao „konstitutivnih naroda“, pa je, naravno, u takvim okolnostima
država Bosna i Hercegovina bila nemoćna da riješi ovu kontradikciju.
Naime, u postupku donošenja odluka u Parlamentarnoj skupštini BiH i
Predsjedništva BiH predviđena je zaštita „vitalnog nacionalnog interesa“ –
kako su u Ustavu zapravo označeni partikularni interesi pojedinih nacionalnih
grupa – tako da je interes društva kao cjeline zapravo bio zbir interesa pojedinih nacionalnih grupa. Naglašena uloga etničkih grupa koincidira s diskriminacijom pojedinaca koji se nalaze izvan tih grupa. Na takav stav upućuje i
sama podjela naroda koji su prema popisu stanovništva iz 1991. godine
živjeli u Bosni i Hercegovini na „konstitutivne“, što su Bošnjaci, Hrvati i Srbi,
i na „ostale“, što obuhvata sedamnaest preostalih naroda koji čine populaciju
države Bosne i Hercegovine.10 Time je ugrožen princip jednakosti pojedinaca
pred zakonom i obaveze države da osigura ljudska prava i slobode iz EK i protokola uz nju za sve pojedince koji se nalaze pod njenom jurisdikcijom, nezavisno od toga kojem narodu pripadaju, što pretpostavlja kršenje člana 14. EK
koji izričito zabranjuje diskriminaciju po etničkoj, vjerskoj i rasnoj osnovi.11
Inkorporacija EK u ustavni sistem Bosne i Hercegovine trebalo je da bude
podsticaj kompletiranju države BiH kao savremene, moderne države. U tom
smislu trebalo je osnažiti princip političkog predstavljanja kao temelj moderne
demokratske države tako što će, umjesto segregacijskih i diskriminacijskih
utvrđene u Dijelu I. ove konvencije.“ Član 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih
prava i osnovnih sloboda.
10
„Parlamentarna skupština – Parlamentarna skupština ima dva doma: Dom naroda i Predstavnički dom.
1. Dom naroda
Dom naroda se sastoji od 15 delegata, od kojih su dvije trećine iz Federacije (uključujući
pet Hrvata i pet Bošnjaka) i jedna trećina iz Republike Srpske (pet Srba).
(a) Nominovane hrvatske odnosno bošnjačke delegate iz Federacije biraju hrvatski odnosno
bošnjački delegati u Domu naroda Federacije. Delegate iz Republike Srpske bira narodna
skupština Republike Srpske.
(b) Devet članova Doma naroda sačinjava kvorum, pod uvjetom da su prisutna najmanje tri
bošnjačka, tri hrvatska i tri srpska delegata. Član IV (1) Ustava Bosne i Hercegovine.“
„Predsjedništvo – Predsjedništvo Bosne i Hercegovine se sastoji do tri člana: jednog Bošnjaka
i jednog Hrvata, koji se biraju neposredno sa teritorije Federacije, i jednog Srbina, koji se
bira neposredno sa teritorije Republike Srpske.“ Član 5(1) Ustava Bosne i Hercegovine.
11
„Zabrana diskriminacije – Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik,
vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje, ili drugi status.“ Član 14. Evropske
konvencije za zaštitu ljudskih prava i fundamentalnih sloboda.
PREGLED
63
odredbi Ustava, uvesti pravo na slobodne izbore. To pravo podrazumijevalo
je osiguravanje modernih demokratskih izbora koji u procesu izbora zakonodavnih tijela osiguravaju slobodno izražavanje mišljenja naroda, ne samo tri
konstitutivna naroda, kako stoji u ostalom dijelu Ustava BiH, nego naroda
Bosni i Hercegovini u cjelini.12
Da bi se ostvarilo pravo na slobodne izbore, trebalo je ne samo otkloniti
sve diskriminacijske odredbe koje sadrži Ustav BiH nego i stvoriti osnove za
donošenje modernog izbornog zakonodavstva. Slobodni i demokratski izbori
pretpostavljaju ukidanje svih oblika diskriminacije pojedinaca po etničkoj,
nacionalnoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, što je, onda, ujedno i način da izabrani
predstavnici naroda BiH, a ne samo „konstitutivnih naroda“, budu legitimni
tumači njegovog interesa u procesu donošenja zakona i drugih političkih
odluka.
Naime, kada se posmatra Ustav BiH nezavisno od odredbe člana 2. tačka
2. o izravnoj primjeni i prioritetu EK nad svakim drugim pravom, onda se
može reći da se radi o tekstu koji je u punoj suprotnosti s principima pravne i
demokratske države. Taj ustav bio je u potpunoj suprotnosti kako s demokratskim ustavom na osnovu kojeg je EZ/EU priznala 6. aprila 1992. godine Bosnu
i Hercegovinu kao suverenu i nezavisnu državu tako i s principima Statuta
Vijeća Evrope i EK kao „ustavnog instrumenta evropskog pravnog poretka“.13
Radi se o tekstu koji grubo negira sve principe moderne države koji su dati već
u Deklaraciji o pravima čovjeka iz 1789. godine, kao što su političko predstavljanje na bazi demokratskih izbora, podjela vlasti i općeg interesa (opće volje).
Sve što je izloženo u tom ustavu suprotno je već uglavnom općeusvojenom
zahtjevu da demokratska država treba da služi čovjeku – pojedincu, nezavisno od toga kojoj nacionalnosti, vjeri ili rasi pripada.
Ako Ustav BiH poznaje samo „tri konstitutivna naroda“ i služi zaštiti njihovih „vitalnih nacionalnih interesa“, onda se svakako može postaviti pitanje
jesu li ovim putem zaštićeni interesi pojedinaca ne samo „ostalih“ preostalih
sedamnaest naroda nego i pojedinaca koji pripadaju baš tim „konstitutivnim
narodima“. Ako nije zaštićen opći interes, kao istinski interes svakog pojedinca unutar moderne države, onda svakako nije zaštićen ni interes pojedinaca
„Pravo na slobodne izbore – Visoke strane ugovornice se obavezuju da u primjerenim
vremenskim razmacima održavaju slobodne izbore s tajnim glasanjem, pod uvjetima koji
osiguravaju slobodno izražavanje mišljenja naroda pri izboru zakonodavnih tijela.“ Član
3. Protokola 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i fundamentalnih sloboda.
13
Loizidou Case, 23 of March 1995, A310, 75.
12
64
PREGLED
koji pripadaju ustavno privilegiranim „konstitutivnim narodima“. Tako se ustvari, štiteći interes – „vitalni interes bošnjačkog, hrvatskog, ili srpskog naroda“ – radi protiv interesa svih, pa i pripadnika tih naroda. Stavljanjem akcenta
na interes etniciteta zapravo se radi i protiv istinskog interesa i pojedinaca
koji pripadaju tim grupama, jer država postavljena na takvim osnovama ne
može dati rezultate koje pružaju ostale etničke složene države u Evropi. Belgija, Švicarska, Španija i druge evropske države uvijek – bez obzira na svoju
etničku, vjersku složenost, ili drugu strukturu – u svojim zakonima izražavaju
opći interes.
Ustav koji u prvi plan stavlja tri „konstitutivna naroda“ umjesto naroda u cjelini i „vitalne nacionalne interese“ umjesto općeg interesa svakako je anahron
i u raskoraku ne samo s principima ustavnog prava nego i sa savremenom civilizacijom. To uporno insistiranje na posebnim interesima triju naroda posebno
je izraženo u postupku donošenja odluka u Skupštini BiH14 i Predsjedništvu
„Procedura – (a) I jedan i drugi dom će biti sazvani u Sarajevu, najkasnije 30 dana nakon
njihovog izbora.
(b) Svaki dom će većinom glasova usvojiti svoj poslovnik o radu i izabrati među svojim članovima jednog Srbina, jednog Bošnjaka i jednog Hrvata za predsjedavajućeg i zamjenike
predsjedavajućeg, s tim da će mjesto predsjedavajućeg rotirati između ova tri lica.
(c) Sve zakonodavne odluke moraju biti odobrene od strane oba doma.
(d) Sve odluke u oba doma donose se većinom glasova onih koji su prisutni i glasaju. Delegati
i članovi će ulagati najveće napore kako bi većina uključivala najmanje jednu trećinu glasova delegata ili članova sa teritorije svakog entiteta. Ukoliko većina ne uključuje jednu
trećinu glasova delegata ili članova sa teritorije svakog entiteta, predsjedavajući i njegovi
zamjenici će, radeći kao komisija, nastojati da u roku od tri dana od glasanja postignu
saglasnost. Ukoliko ta nastojanja ne uspiju, odluke će se donijeti većinom onih koji su
prisutni i glasaju, pod uvjetom da glasovi protiv ne uključuju dvije trećine, ili više delegata
ili članova izabranih iz svakog entiteta.
(e) Predložena odluka Parlamentarne skupštine može biti proglašena destruktivnom po vitalni
interes bošnjačkog, hrvatskog ili srpskog naroda većinom glasova iz redova bošnjačkih,
hrvatskih ili srpskih delegata izabranih u skladu sa stavom 1. tačka (a). Za donošenje takve
odluke bit će potrebna saglasnost Doma naroda, izglasana od strane većine bošnjačkih,
većine hrvatskih i većine srpskih delegata koji su prisutni i glasaju.
(f) Kada većina bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata stavi primjedbu na pozivanje na
tačku (e), predsjedavajući Doma naroda će odmah sazvati Zajedničku komisiju, koja se
sastoji od tri delegata, od kojih je svaki izabran iz redova bošnjačkih, hrvatskih i srpskih
delegata, u cilju razrješenja tog pitanja. Ukoliko to Komisija ne uspije u roku od pet dana,
predmet se upućuje Ustavnom sudu, koji će po hitnom postupku preispitati proceduralnu
ispravnost slučaja.
(g) Dom naroda se može raspustiti odlukom Predsjedništva ili samog Doma, pod uvjetom da
je odluka Doma o raspuštanju donijeta većinom koja uključuje većinu delegata iz reda najmanje dva naroda, bošnjačkog, hrvatskog ili srpskog. Dom naroda koji je izabran u prvim
14
PREGLED
65
BiH.15 Posve nepotrebno i neobjašnjivo insistiranje na zaštiti „vitalnih nacionalnih interesa“ nužno dovodi do usporavanja donošenja političkih odluka,
blokade političkog odlučivanja, često i apsolutne nemogućnosti da se donesu
neke odluke koje su od vitalnog značaja za državu, narod i pojedince u Bosni i Hercegovini, uključujući naravno i one koji pripadaju tzv. konstitutivnim
narodima. Težnja da se po svaku cijenu štite „vitalni nacionalni interesi“ triju
„konstitutivnih naroda“ morala je dovesti ne samo do diskriminacije pojedinaca koji pripadaju svim preostalim narodima u pogledu mogućnosti da
mogu konkurirati za članstvo u Predsjedništvu BiH i Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, predsjednika i dva potpredsjednika svakog od domova
Parlamentarne skupštine BiH i sl. Ali to insistiranje je dovelo i do paralize
donošenja zakona i drugih političkih odluka u Parlamentarnoj skupštini BiH i
Predsjedništvu BiH, pa se to kao bumerang vraća samim „konstitutivnim narodima“ u vidu općeg ekonomskog, demokratskog i svakog drugog zaostajanja
u odnosu na ostale evropske narode.
izborima poslije stupanja na snagu ovog Ustava ne može biti raspušten.
(h) Odluke Parlamentarne skupštine neće stupiti na snagu prije nego što budu objavljene.
(i) Kompletni zapisnici sa rasprava u oba doma bit će objavljivani, a njihove sjednice će, osim
u izuzetnim situacijama u skladu sa poslovnikom, biti javne.
(j) Delegati i članovi ne mogu biti pozivani na krivičnu ili građansku odgovornost u pogledu
bilo kojeg čina izvršenog u okviru dužnosti u Parlamentarnoj skupštini.“ Član 4(3) Ustava
Bosne i Hercegovine.
15
„ Procedura – (a) Predsjedništvo će usvojiti svoj poslovnik o radu koji će predvidjeti adekvatan vremenski rok za najavu sjednica Predsjedništva.
(b) Članovi Predsjedništva će između sebe imenovati jednog člana za predsjedavajućeg. U
prvom mandatu Predsjedništva, predsjedavajući će biti onaj član koji je dobio najveći broj
glasova. Poslije toga, način izbora predsjedavajućeg, rotacijom ili na drugi način, odredit
će Parlamentarna skupština u skladu sa članom IV, stav 3.
(c) Predsjedništvo će nastojati da usvoji sve odluke Predsjedništva – tj. one koje se tiču pitanja
koja proizlaze iz člana V(3), tačke (a) do (e) – putem konsenzusa. Takve odluke mogu,
pod uvjetima iz tačke (d) ovog stava, usvojiti dva člana ukoliko svi pokušaji da se dostigne
konsenzus ne uspiju.
(d) Član Predsjedništva koji se ne slaže sa odlukom, može odluku Predsjedništva proglasiti
destruktivnom po vitalni interes entiteta za teritoriju sa koje je izabran, pod uvjetom da to
učini u roku od tri dana po njenom usvajanju. Takva odluka će biti odmah upućena Narodnoj skupštini Republike Srpske, ukoliko je tu izjavu dao član sa te teritorije; bošnjačkim
delegatima u Domu naroda Federacije, ukoliko je takvu izjavu dao bošnjački član; ili
hrvatskim delegatima u istom tijelu, ukoliko je tu izjavu dao hrvatski član. Ukoliko takav
proglas bude potvrđen dvotrećinskom većinom glasova u roku od 10 dana po upućivanju,
osporavana odluka Predsjedništva neće imati učinka.“ Član 5(2) Ustava Bosne i Hercegovine.
66
PREGLED
Uvođenje EK kao dokumenta koji ima prioritet u odnosu na svako drugo
pravo u Bosni i Hercegovini ima svakako prvenstveno značaj ne samo za
zaštitu ljudskih prava koja su sadržana u tom dokumentu nego i radi normalizacije uređenja države Bosne i Hercegovine. Naime, u definiciji države
navedenoj u članu 1. Ustava BiH16 Bosna i Hercegovina je označena kao
demokratska i pravna država. Međutim, očito je da se ona teško može tretirati
kao demokratska država ako nije u stanju zaštititi ljudska prava u pogledu
njihovog prava na „slobodne izbore“ prema kojem je ona obavezna da održava
izbore pod uvjetima koji osiguravaju slobodno izražavanje povjerenja naroda
kod izbora zakonodavnih tijela17.
Država kakva egzistira u Bosni i Hercegovini već četrnaest godina zapravo
je država koja ni uz pomoć Visokog predstavnika kao vrhovnog tumača DMSa nije u stanju primijeniti odredbe EK. Pokazalo se zapravo da je na osnovama
Ustava BiH iz 1995. stvorena država koja nije dovoljno snažna da odgovori
svojim domaćim, međunarodnopravnim obavezama, posebno svakako onim
koje se odnose na status ljudskih prava. U Bosni i Hercegovini se pojavio u
izvjesnom smislu „vajmarski sindrom“, koji se ogleda u bogatom katalogu
ljudskih prava na jednoj strani i stvarne nemoći države da ta prava zaštiti čak
ni ako se, u krajnjoj liniji, ugrožava opstanak i same države. Pokazuje se čak
da država Bosna i Hercegovina nije u stanju ostvariti ni kontrolu ponašanja
„entiteta“ Republike Srpske i Federacije BiH koji su nastali tokom rata nasilnom podjelom Republike Bosne i Hercegovine.18 Stoga zapravo nisu iz ustava
uklonjene spomenute diskriminacijske odredbe, niti su u spisak kompetencija
uvedene one kompetencije koje je država Bosna i Hercegovina prihvatila ratifikacijom EK.
Inkorporacija EK u Ustav BiH trebalo je da dovede do ustava čovjeka sa
svim njegovim pravima i slobodama, uključujući svakako i pravo da pripada
nekom od „konstitutivnih naroda“. U ovom pogledu pravo je svakog čovjeka
da pripada svakom „konstitutivnom narodu“ ili nekom drugom narodu koji
„Demokratska načela – Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše u
skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.“ Član 1(2) Ustava Bosne
i Hercegovine.
17
„Pravo na slobodne izbore – Visoke strane ugovornice se obavezuju da u primjerenim
vremenskim razmacima održavaju slobodne izbore s tajnim glasanjem, pod uvjetima koji
osiguravaju slobodno izražavanje mišljenja naroda pri izboru zakonodavnih tijela.“ Član
3. Protokola 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i fundamentalnih sloboda.
18
„Sastav – Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine
i Republike Srpske (u daljem tekstu „entiteti“).“ Član 1(3) Ustava Bosne i Hercegovine.
16
PREGLED
67
prema popisu stanovništva iz 1991. godine čini populaciju države Bosne i
Hercegovine, a njih je ukupno dvadeset. Prema tome bi se Ustav BiH doveo
u sklad s cijelom pozitivnom ustavnopravnom tradicijom Evrope, počevši od
Deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine do Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava iz 1950. godine, gdje je i čovjeka trebalo
postaviti kao cilj ustava.
Upravo uvođenjem principa prioriteta EK nad svakim pravom trebalo je da
se iz temelja preobrazi Aneks 4 – Ustav BiH, tako da se, umjesto tri „konstitutivna naroda“ i njihovih „vitalnih nacionalnih interesa“, uvede pojedinac –
građanin, kao osnova i cilj države saglasno staroj maksimi da je svako pravo
stvoreno radi dobrobiti ljudskih bića (Hominum causa omne ius constitutum
est).
Ustav BiH, ili Aneks 4 DMS-a, ako se posmatra van odredbe o obaveznoj
primjeni EK, ustvari ne bi nikako mogao spadati u pozitivnu demokratsku
ustavnopravnu tradiciju Evrope. On bi prije spadao u kategoriju izrazito
nedemokratskih, moguće i totalitarnih sistema, kakve je Evropa tokom svoje
historije poznavala, upravo zato što su tri „konstitutivna naroda“ a ne čovjek
svrha ustava i države koja je tim ustavom utemeljena. Ako su tri konstitutivna naroda sve, a građanin i demokratska država ništa, onda je to ipak u
izvjesnom smislu ustav koji ne slijedi tradiciju demokratskih zemalja Evrope
koja je data u Preambuli EK.
Usklađivanje Ustava BiH sa EK podrazumijeva, naravno, potrebu hitnog usaglašavanja niza diskriminacijskih ustavnih odredbi, o čemu je već
bilo govora. Ali u Ustavu BiH postoje i brojne druge neusklađenosti, praznine i proturječnosti u samom tekstu tog ustava koje također treba prevladati
u procesu usklađivanja Ustava BiH sa EK. Posebno je važno da se odgovori brojnim pozitivnim obavezama koje je ratifikacijom EK država Bosna i
Hercegovina prihvatila s ciljem da osigura zaštitu ljudskih prava i osnovnih
sloboda pojedinaca koji se nalaze pod njenom jurisdikcijom. Za ostvarenje
obaveze ove naravi nije svakako dovoljno abrogacijsko djelovanje države –
kao što je slučaj s diskriminacijskim odredbama – nego je još više potrebno
i izvjesno stvaralačko angažiranje kako bi se država osposobila za dosljednu
punu primjenu EK, kao i svih obaveza koje iz nje proizlaze.
U tom smislu posebno bi bilo važno da se radi osiguravanja prava pojedinca na efektivan pravni lijek na savremen način uredi organizacija pravosudnih organa, što bi ujedno značilo i kompletiranje principa podjele vlasti na
kojem se bazira funkcija moderne države. U ovom pogledu posebno pada u
68
PREGLED
oči potreba da se integrira sudstvo na savremen način i da se ponovno uvede
vrhovni sud koji će u tome osigurati jednaki položaj svih pojedinaca prema
zakonu, pravdi i državi.
Dalje, nameće se obaveza države da racionalizacijom procesa donošenja
zakona i drugih odluka izbjegne teške blokade u ovom procesu koji inače, iz
dana u dan, u savremenom svijetu dobiva sve veći značaj. Paraliza političkog
odlučivanja u najvažnijim organima države kao što su Predsjedništvo BiH i
Parlamentarna skupština BiH putem veta i pretjerane zaštite vitalnog nacionalnog interesa jako otežava ekonomsku i drugu socijalnu funkciju moderne
evropske države. Posebno veliki značaj usklađivanja Ustava BiH i EK ogleda
se u uvođenju općeg ili javnog interesa kao kriterija zakonodavnog i drugog
odlučivanja, uz svemoguće i posve pretjerano insistiranje na partikularnom
vitalnom nacionalnom interesu „konstitutivnih naroda“, koji bi doveli i sami
ne samo do paralize djelovanja države nego i do ugrožavanja opstanka same
bosanskohercegovačke nacije, čime se nameće i potreba osposobljavanja
države za djelovanje u uvjetima „vanrednog stanja“.19
EK omogućava da se umjesto primata tri „konstitutivna naroda“ sa svojim
partikularnim interesima ili „vitalnim nacionalnim interesima“ uvede primat
„općeg interesa“ kao istinskog interesa čovjeka bez obzira na to kojem narodu,
regionu ili drugom partikularitetu pripada. Da bi se uspostavila demokratska
država, zasnovana na slobodnim i fer izborima, u skladu s principom političkog
predstavljanja kao temeljnim principom moderne demokracije, potrebno je da
zakon, bez obzira na sve etničke i druge različitosti koje bitno karakteriziraju
Bosnu i Hercegovinu, bude izraz „općeg interesa“ ili „opće volje“, kao zahtjeva koji je istakla već Deklaracija iz 1789. godine.
Ukidanje podjele na konstitutivne i nekonstitutivne narode, kao osnove za
unošenje u ustav diskriminacijskih odredbi na bazi etničke, vjerske i rasne dis „Odstupanje u vanrednim okolnostima – (1) U doba rata ili druge javne opasnosti koja
prijeti opstanku nacije, svaka visoka strana ugovornica može poduzeti mjere kojima se
stavljaju van snage njene obaveze po ovoj konvenciji, i to u najnužnijoj mjeri koju zahtijeva situacija, s tim da takve mjere ne budu u neskladu s njenim drugim obavezama prema
međunarodnom pravu.
(2) Ovom odredbom se ne derogira član 2, osim u odnosu na gubitak života zbog zakonitih
ratnih akata, niti članovi 2. i 4. stav 7.
(3) Svaka visoka strana ugovornica koja iskoristi pravo da stavi neku odredbu van snage, obavještavat će u potpunosti Generalnog sekretara Vijeća Evrope o mjerama koje poduzima
i razlozima za njih. Ona će također obavijestiti Generalnog sekretara Vijeća Evrope kada
takve mjere prestanu djelovati i kada se odredbe Konvencije ponovo počnu primjenjivati u
potpunosti.“ Član 15. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
19
PREGLED
69
kriminacije ljudi, te uvođenje efektivnog pravnog lijeka, stvaranje vrhovnog
suda i uvođenje principa podjele vlasti u organizaciji i funkcioniranju centralne
vlasti u Bosni i Hercegovini bi svakako doprinijeli snaženju države. Radikalno otklanjanje barijera za efikasno i efektivno demokratsko odlučivanje na nivou države putem prenaglašene i neopravdane primjene etničkog i entitetskog
veta u procesu odlučivanja posve je u neskladu s funkcijom moderne države u
savremenim dinamičnim socijalnim i političkim procesima.
Pošto Bosna i Hercegovina u ovom smislu dosad očito pokazuje veliko
zaostajanje, potrebna je snažna pomoć i podrška međunarodne zajednice da
se prevladaju unutrašnje teškoće i barijere u ostvarenju tih ciljeva. U ovom
pogledu potrebna je posebno odlučnija uloga institucija međunarodne zajednice koja je već inkorporirana u ustavni i politički sistem Bosne i Hercegovine
u DMS. To se posebno odnosi na ulogu Visokog predstavnika, koji prema
odredbama Aneksa X tog sporazuma treba da otkloni svaku teškoću koja se
javi na pravcu ostvarenja svojih strateških ciljeva.20 U tom smislu Visoki predstavnik je konačni tumač ukupnog civilnog dijela DMS-a.21 Na taj način Visoki predstavnik i uopće međunarodna zajednica treba da državu Bosnu i Hercegovinu osposobe da samostalno ostvaruje proklamirana prava, uključujući
i pravo da štiti vlastiti opstanak u slučaju rata ili neke druge opasnosti koja na
ozbiljan način prijeti opstanku bosanskohercegovačke nacije.
Na ovaj način funkcija Visokog predstavnika vezuje se i za ulogu
demokratske države u „vanrednom stanju“. Prema poznatom Mišljenju
Venecijanske komisije iz 2005. godine, uloga Visokog predstavnika tretira
se kao „vlast za vanredno stanje“, čime se opet oslanja na EK.22 Primjena
„Visoki predstavnik će olakšati, kako visoki predstavnik procijeni da je potrebno razrješenje bilo kojih poteškoća koje proizlaze u vezi sa civilnom implementacijom.“ Član 2(1d)
Aneksa 10. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
21
„Konačni organ za tumačenje – Visoki predstavnik je konačni organ na terenu vezano
za tumačenje ovog sporazuma o implementaciji mirovnog rješenja.“ Član 5. Aneksa 10.
Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
22
„Odstupanje u vanrednim okolnostima – (1) U doba rata ili druge javne opasnosti koja
prijeti opstanku nacije, svaka visoka strana ugovornica može poduzeti mjere kojima se
stavljaju van snage njene obaveze po ovoj konvenciji, i to u najnužnijoj mjeri koju zahtijeva situacija, s tim da takve mjere ne budu u neskladu s njenim drugim obavezama prema
međunarodnom pravu.
(2) Ovom odredbom se ne derogira član 2, osim u odnosu na gubitak života zbog zakonitih
ratnih akata, niti članovi 2. i 4 . stav 7.
(3) Svaka visoka strana ugovornica koja iskoristi pravo da stavi neku odredbu van snage, obavještavat će u potpunosti Generalnog sekretara Vijeća Evrope o mjerama koje poduzima
20
70
PREGLED
EK značila bi da se država mora na svaki način osposobiti da štiti samu sebe
u uvjetima kada se uslijed rata ugrozi na ozbiljan način njeno postojanje. U
ustavu treba predvidjeti na koji način će djelovati država da bi se na efikasan
i djelotvoran način osigurala njena zaštita, pa tako i ljudska prava koja ona
štiti – Salus rei publicae suprema lex esto (Spas države neka bude vrhovni
zakon). Na taj način, prava i ovlaštenja koja su data u Aneksu X i koja vrši
Visoki predstavnik kao predstavnik međunarodne zajednice bila bi unesen u
ustav Bosne i Hercegovine, i time bi se definitivno kompletirala država na
osnovama najboljih rješenja i iskustava savremenih evropskih država.
Kao zaključak može se sa sigurnošću ustvrditi da bi stvarna primjena EK
kao dokumenta koji ima nadustavni karakter u Bosni i Hercegovini predstavljala veliki korak naprijed u stvaranju demokratske države Bosne i Hercegovine, sposobne da ostvari sve funkcije moderne države. Istovremeno, to bi
bio i veliki napredak u pravcu povećane sigurnosti Bosne i Hercegovine, koja
je neophodni uvjet ostvarenja njene uloge u zaštiti ljudskih prava, ali i svih
drugih obaveza u stvaranju savremene ekonomije, tehnologije, demokratije i
ljudskih prava. Time bi se ujedno učinio veliki napredak u stabilizaciji Zapadnog Balkana kao regiona u kojem se odvijao „tragični konflikt“, kao i sigurnosti Evrope kao cjeline.
Literatura
1. Akandji-Kombe, Jean-Francoise, Pozitivne obaveze prema Evropskoj konvenciji o
ljudskim pravima, Vijeće Evrope, 2007.
2. Aolain, Fionnuala Ni, „The Fractured Soul of the Dayton Peace Agreement: A Legal
Analyssis“ in „Reconstructing Multiethnic Societies: The Case of Bosnia-Herzegovina“, Edited by Džemal Sokolović and Floeian Bieber, Aldershot: Ashgate, 2001.
3. Bieber, Florian, Power Sharing, Political Representation and Group Rights in Bosnia
and Herzegovina, u: Facing the Past, Facing the Future: Confronting Ethnicity and
Conflict in Bosnia and Former Yugoslavia, Edited by Florian Bieber and Carsten Wieland, Longo Editore Ravenna, 2005.
4. Cardoso da Costa, Constitutional supremacy of human rights treaties, u: The status of
international treaties on human rights, Council of Europe Publishing, 2006.
5. Cox, Marcus, Building Democracy from the Outside – The Dayton Agreement in Bosnia and Hercegovina, u: „Can Democracy be Designed? The Politics of Institutional
i razlozima za njih. Ona će također obavijestiti Generalnog sekretara Vijeća Evrope kada
takve mjere prestanu djelovati i kada se odredbe Konvencije ponovo počnu primjenjivati u
potpunosti.“ Član 15. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
PREGLED
71
Choice in Conflict-torn Societies“, Edited by Sunil Bastina and Robin Luckham, Zed
Books, London and New York, 2003.
6. Delmas – Marty Mireille, The European convention for the Protection of Human
Rights: International Protection Versus National Restrictions, Martinus Nijhoff Publishers, 1992.
7. Evropska komisija za demokratiju kroz pravo (Venecijanska komisija), „Mišljenje o
ustavnoj situaciji u Bosni i Hercegovini i ovlaštenjima Visokog predstavnika“, CDLAD (2005) 004.
8. Gret Haller, Incorporation of human rights treaties into domestic law prior to their
ratification, in The status of international treaties on human rights, Council of Europe
Publishing, 2006.
9. Ibrahimagić, Omer, Supremacija Bosne i Hercegovine nad entitetima, VKBI, 2000,
Sarajevo.
10.Miroslav Živanović, (ur.), Ljudska prava u Bosni i Hercegovini 2008 – pravo, praksa
i međunarodni standardi ljudskih prava sa ispitivanjem javnog mnijenja, Autori: ekspertni tim saradnika Centra za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2009.
11.Pejanović, Mirko, Ogledi o državnosti i političkom razvoju Bosne i Hercegovine, Sarajevo/Zagreb, TKD Šahinpašić, 2010.
12.Sadiković, Ćazim, Ljudska prava na udaru globalizacije, Centar za sigurnosne studije
BiH, Sarajevo, 2006.
13.Sadiković, Lada, Država u Evropskom poretku, II izdanje, Šahinpašić, Sarajevo/Zagreb, maj/svibanj, 2009.
14.Sadiković, Lada, Ljudska prava, Fakultet kriminalističkih nauka Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2006.
15.Sadiković, Lada, Ljudska prava i demokratska kultura građana s posebnim osvrtom
na Bosnu i Hercegovinu, u Kultura ljudskih prava – Culture of Human Rights, (ur.)
Mirjana Todorović, Beogradski centar za ljudska prava, Beograd, 2002.
16.Sadiković, Lada, Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija za zaštitu ljudskih
prava i osnovnih sloboda, Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, 2010.
17.Sadiković, Lada, Vanredno stanje i ljudska prava, Magistrat, Sarajevo, 2003.
18.Van Dijk, Pieter, ‘Positive Obligations’ Implied in the European Convention on Human
Rights: Are the States Still the ‘Masters’ of the Convention?, The Role of the Nation
State in the 21st Century – Human Rights, International Organisations and Foreign
Policy – Essays in Honour of Peter Baehr, edited by Monique Castermans-Holleman,
Fried Van Hoof and Jacqueline Smith, Netherlands Institute of Human Rights (SIM),
Utrecht, The Netherlands, Kluwer Law International, 1998.
72
PREGLED
Suad Kurtćehajić
UDK 342.1 (497.6)
MOGUĆNOSTI PONOVNOG OŽIVLJAVANJA USTAVA
REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE
THE POSSIBILITY OF REVIVING THE CONSTITUTION OF
THE REPUBLIC OF BOSNIA AND HERZEGOVINA
Sažetak
Mirovnim sporazumom koji je parafiran 21. novembra u Daytonu a potpisan
14. decembra u Parizu Bosna i Hercegovina je doživjela transformaciju
u smislu naziva, tako da je izgubila prefiks Republika, a njena unutrašnja
struktura je modificirana i sastoji se iz dva entiteta. Iako je Dejtonski ustav
sadržan u Aneksu 4 priznao kontinuitet države Bosne i Hercegovine, zbog
nepoštivanja procedure za promjenu Ustava Republike Bosne i Hercegovine
koja je predviđena njenim ustavom učinjen je ustavnopravni diskontinuitet u
Bosni i Hercegovini. Nedostaci Dejtonskog sporazuma i Aneksa 4 kao njegovog
sastavnog dijela kojim je dat novi Ustav Bosne i Hercegovine ukazuju na to
da se taj međunarodni sporazum kao i njegovi dijelovi može osporavati prema
pravilima međunarodnog prava, te da on u sebi sadrži razloge koji mogu
dovesti do njegovog poništenja. U Bosni i Hercegovini je također u tom smislu
1995. godine donesen Ustavni zakon na Ustav Republike Bosne i Hercegovine
koji predviđa poništenje mirovnog sporazuma i revitalizaciju Republike ako se
njegove odredbe ne budu realizirale. Alternativa poništenju tog sporazuma je
pomoć međunarodne zajednice, a prije svega zemalja članica Kontakt-grupe,
da nađu rješenja za Bosnu i Hercegovinu koja bi ispunila duh Daytona, a to je
da Bosna i Hercegovina živi i razvija se kao multikulturna, multikonfesionalna
i funkcionalna država.
Ključne riječi: Republika Bosna i Hercegovina, Bosna i Hercegovina,
Republika Srpska, Federacija Bosne i Hercegovine, Dejtonski mirovni
sporazum, Dejtonski ustav, Ustav Bosne i Hercegovine, Aneks 4, Ustavni
zakon, Međunarodni ugovor, Bečka konvencija
PREGLED
73
Summary
The Dayton Peace Agreement which was initialed on November 21 in Dayton
and signed on December 14 in Paris brought about the transformation of
Bosnia and Herzegovina in terms of its name, where the country lost the prefix
Republic and the modification of its internal structure to two entities. Even
though the Annex 4 of the Dayton Agreement recognized the continuity of Bosnia
and Herzegovina as a state, the necessary amendments to the Constitution of
the country, which were stipulated by the Constitution itself, were not carried
out, leading to a constitutional-legal discontinuity of Bosnia and Herzegovina.
The disadvantages of the Dayton Agreement and its Annex 4 as its integral part
providing for the BiH Constitution, indicate that this international agreement
and its parts can be challenged according to the rules of the international
law and that it contains the reasons that may lead to its cancellation. For
that purpose, in 1995 Bosnia and Herzegovina adopted a constitutional law
to the Constitution of the Republic of Bosnia and Herzegovina providing for
the termination of the peace agreement and the revitalization of Republic if its
provisions are not realized.
An alternative to the termination of this agreement lies in the assistance from
the international community, especially the members of the Contact Group,
which could help finding a solution for Bosnia and Herzegovina to fulfill the
spirit of Dayton, i.e. that Bosnia and Herzegovina grows and develops as a
multicultural, multi-confessional and functional state.
Key words: Republic of Bosna and Herzegovina, Bosnia and Herzegovina,
Republika Srpska, Federation of Bosnia and Herzegovina, The Dayton
Peace Accords, The Dayton Constitution, The Constitution of Bosnia and
Herzegovina, Annex 4, Constitutional Law, International Agreement, Vienna
Convention.
Uvod
Mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu koji je parafiran 21. novembra u
Daytonu a potpisan 14. decembra u Parizu okončao je ratna stradanja u Bosni i
Hercegovini i donio narodima Bosne i Hercegovine, a prije svega bošnjačkom
narodu, koji je bio najveća žrtva, tako potreban mir. To je najveća zasluga
Dejtonskog sporazuma. Hendikep mu je što mir koji je uspostavljen tim
sporazumom nije bio pravedan, odnosno nije uspostavljen na fer principima.
Također, iako je ovim sporazumom priznat državnopravni kontinuitet Bosne i
74
PREGLED
Hercegovine, njime je učinjen ustavnopravni diskontinuitet jer je Aneksom 4
Dejtonskog sporazuma stvorena potpuno nova ustavnopravna situacija u Bosni
i Hercegovini, a pritom se nije vodilo računa o odredbama Ustava Republike
Bosne i Hercegovine koje su predviđale način promjene tog ustava.
Dejtonski sporazum, s posebnim osvrtom na Aneks 4, koji predstavlja
Ustav Bosne i Hercegovine
Dejtonski sporazum u svom Aneksu 4 daje novi Ustav Bosne i Hercegovine. Taj
ustav po svojoj prirodi je oktroirani ili nametnuti ustav, te ni u kom slučaju ne
zadovoljava standarde dobrih ustava. On prema svojoj pravnoj prirodi pripada
kategoriji međunarodnih ugovora, ali i u tom pogledu postoji niz manjkavosti,
te će ocjena njegove valjanosti biti predmetom kasnije elaboracije.
Odredbama tog ustava sačuvan je kontinuitet Bosne i Hercegovine kao
države s promijenjenim nazivom i modificiranom unutrašnjom strukturom, ali
je njime učinjen ustavnopravni diskontinuitet Bosne i Hercegovine jer osnova
tog ustava ne proizlazi iz načina na koji je predviđena promjena do tada
važećeg Ustava Republike Bosne i Hercegovine, već je zasnovan na političkoj
volji i pritisku američke administracije na bosanskohercegovačke delegacije
da ga prihvate u sklopu cjelokupnog mirovnog paketa. Time što za njegovo
donošenje nije ispoštovana procedura karakteristična za donošenje ustava
jedne države kao najvažnijeg njenog akta kojim se ustanovljavaju osnove
društvenopolitičkog i društvenoekonomskog sistema zemlje učinjen je ozbiljan
nedostatak. Promjena ustava trebala je da poštuje proceduru predviđenu za
njegovu promjenu te standarde koji su važni kod donošenja najvišeg pravnog
akta jedne države, a koji se sastoje u javnoj debati, angažiranju najjačih pravnih
mislilaca u Bosni i Hercegovini te oformljenju ustavotvornog tijela odnosno
konstituante zadužene za njegovo donošenje. Ovakav pristup zahtijevao je
vremenski proces a ne ad hoc rješenja.
Da je postojalo političke volje kod članica Kontakt-grupe, mir se mogao
zaključiti, a pitanje donošenja novog ustava Bosne i Hercegovine uz pomoć
međunarodne zajednice i uz poštovanje principa za donošenje normalnog
ustava Bosne i Hercegovine trebalo je ostaviti za postdejtonski period.1 Do
tada je kao provizorno rješenje za nesmetano funkcioniranje države mogao
ostati na snazi Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Pretpostavke za
1
Primjera radi, Kraljevina SHS je stvorena 1. decembra 1918. godine, a Ustav Kraljevine
SHS je donesen tek 28. juna 1921. godine.
PREGLED
75
ovakvo rješenje su postojale s obzirom na činjenicu da je zadnjih nekoliko
mjeseci uoči pregovora u Daytonu situacija na frontu nakon NATO-ovog
bombardiranja srpskih položaja od 30. augusta 1995. godine postepeno, a
potom sve jače, prelazila na stranu Armije Bosne i Hercegovine kao legitimne
vojne sile Republike Bosne i Hercegovine, te da se kod Karadžićevih Srba
stvaralo uvjerenje kako je međunarodna zajednica protiv njih i da će doživjeti
egzodus poput krajinskih Srba. Time je pregovaračka pozicija Karadžićevih
Srba znatno oslabljena i oni više nisu bili u situaciji da se odupru pritiscima
međunarodne zajednice, što su neprekidno radili i ignorirali svako mirovno
rješenje dok su na vojnom polju imali veliku prednost. Bila je to i prilika
za demokratski svijet da pokaže kako se agresija i zločin ne isplate i da se
stane na stanovište koje je usvojeno u augustu 1992. godine na Londonskoj
konferenciji da se neće priznati nikakvi rezultati ostvareni silom. I umjesto da
se snage koje su proizvele genocid u Srebrenici i patnju i stradanja ogromnih
razmjera nesrpskog stanovništva na drugim dijelovima Bosne i Hercegovine
kazne kroz mirovna rješenja koja će im pokazati da su uzaludno ratovali i
nanosili patnje i sebi i drugima, međunarodna zajednica pravi kompromisna
rješenja uvažavajući kao ravnopravnog partnera fantomsku tvorevinu
Republiku Srpsku i instalirajući je kao jedan od dva bosanskohercegovačka
entiteta, dajući joj time međunarodnu verifikaciju, čime u startu pravi od Bosne
i Hercegovine državu s greškom.
Novi Ustav Bosne i Hercegovine (Aneks 4), kao što je rečeno, priznao
je kontinuitet Bosne i Hercegovine2, ali je transformirao Republiku Bosnu i
Hercegovinu u državu Bosnu i Hercegovinu s promijenjenom unutrašnjom
strukturom, prema kojoj će se Bosna i Hercegovina sastojati iz dvaju
entiteta – Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske.3 Time jedna
kvazitvorevina (Republika Srpska), koja je nastala potpuno bespravno i u čije
ime su počinjeni silni zločini (masovne likvidacije civila, silovanja i milionski
progoni nesrpskog stanovništva), dobija međunarodni legitimitet kao jedan
od dvaju sastavnih dijelova Bosne i Hercegovine. I ta kvazitvorevina dobija
predznak republika, a priznata država pod nazivom Republika Bosna i
Hercegovina gubi taj prefiks ispred svog naziva.
Aneks 4 Dejtonskog sporazuma, član 1. stav 1. (1996) Dejtonski mirovni sporazum, broširano izdanje, Sarajevo, JP NIO Službeni list RBiH. Radi se o kontinuitetu Bosne i Hercegovine kao države koja je priznata 6. i 7. aprila 1995. godine od Evropske zajednice i
SAD-a te primljena u Ujedinjene nacije aklamacijom 22. maja 1992. godine.
3
Aneks 4 Dejtonskog sporazuma, član I stav 3. (1996) Dejtonski mirovni sporazum, broširano izdanje, Sarajevo, JP NIO Službeni list RBiH.
2
76
PREGLED
Bilo je prirodno, polazeći od bilo kog kriterija, uključujući i moralnost i
normalnost i pravičnost, da se ne dozvoli instaliranje Republike Srpske unutar
Bosne i Hercegovine, posebno nakon što su stizale informacije o razmjeri
zločina u Srebrenici koji je i sudskom presudom kasnije okvalificiran kao
genocid. Naprosto, nakon takvog zločina genocida međunarodna zajednica je
morala odustati od platforme dogovorene u Ankari 5. septembra 1995. godine
s predsjednikom Bosne i Hercegovine Alijom Izetbegovićem o instaliranju
Republike Srpske kao jednog od dvaju bosanskohercegovačkih entiteta, što
je poslije potvrđeno i u Ženevi 8. septembra 1995. godine. Nakon spoznaja
o razmjerama genocida u Srebrenici to je, pravnim rječnikom rečeno, dovelo
do bitnih promjena okolnosti koje su za rezultat morale imati demontiranje
Republike Srpske.
Nastanak Republike Srpske kao paradržavne tvorevine i njeno
entitetsko instaliranje u strukturu države Bosne i Hercegovine
Dejtonskim sporazumom
Da bi se ovo razumjelo, potrebno je osvrnuti se na nastanak Republike Srpske.
Ona je stvorena na antiustavan način i sve do parafiranja Dejtonskog sporazuma
21. novembra 1995. godine u Daytonu i potpisivanja 14. decembra u Parizu
ona je bila kvazitvorevina i nije imala legalitet. Ona je nastala nakon što su
Srbi napustili sjednicu Parlamenta Bosne i Hercegovine koja je održana 14.
na 15. oktobra 1991. godine, na kojoj su poslanici, na prijedlog SDA i HDZ-a,
odlučivali o usvajanju Memoranduma (pismo o namjerama) i Platforme
o položaju Bosne i Hercegovine kojom se iznova potvrđuje suverenitet,
teritorijalna cjelovitost Bosne i Hercegovine i najavljuje njeno povlačenje iz
Jugoslavije u kojoj ne bi bile i Srbija i Hrvatska.
Na tom skupu, kada je uvidio da srpsko stanovište o ostajanju Bosne i
Hercegovine u Jugoslaviji nema većinsku podršku, odnosno da prevladavaju
snage koje su za nezavisnost Bosne i Hercegovine, srpski lider u Bosni i
Hercegovini Radovan Karadžić je izašao pred govornicu i ne mogavši da se
uzdrži izjavio: „Bosnu i Hercegovinu želite odvesti istim putem pakla i patnje
kojim idu Slovenija i Hrvatska. Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i
Hercegovinu u pakao, nemojte misliti da nećete odvesti muslimanski narod u
propast, jer se Muslimani u slučaju rata ne mogu braniti. Kako ćete spriječiti
da svi ne poginu u Bosni i Hercegovini?“4
4
Silber, L. i Little, A. (1996) Smrt Jugoslavije, Otokar Keršovani, Opatija, cit. tekst, 213.
PREGLED
77
Svi su bili šokirani. Tada je za govornicu izašao bosanski predsjednik
Izetbegović i obratio se parlamentu riječima:
„Njegove riječi i ponašanje objašnjavaju zašto drugi ne žele ostati u toj
Jugoslaviji. Niko više ne želi takvu Jugoslaviju kakvu želi gospodin Karadžić.
Nitko, osim, možda, Srba. Takvu Jugoslaviju, a i Karadžićevo ponašanje,
jednostavno mrze narodi Jugoslavije, Slovenci, Hrvati, Makedonci, Albanci,
Mađari, Muslimani, Evropa i svijet. Građanima Bosne i Hercegovine želim
reći neka se ne boje, jer rata neće biti... Zato mirno spavajte... Kao predsjedniku
BiH žao mi je što u ovim prilikama moram govoriti u ime muslimanskog
naroda. Svečano izjavljujem da Muslimani neće nikoga napasti. Ipak, isto
tako svečano izjavljujem da će se Muslimani odlučno braniti i opstati. Neće
nestati kao što je rekao Karadžić. Oni ne mogu nestati.“5
Stanovišta su bila suprotstavljena. Bosanski Srbi nisu htjeli prihvatiti
mogućnost da Bosna i Hercegovine postane nezavisna. Zato je Krajišnik, kao
predsjedavajući Skupštine, prekinuo sjednicu. Srbi su napustili skup, a Bošnjaci
i Hrvati glasali su za navedene prijedloge o suverenosti. Desetak dana kasnije
Srbi su formirali svoj parlament6. Potom su 9. i 10. novembra 1991. godine
organizirali plebiscit na kojem su se izjasnili da ostaju u Jugoslaviji.
Bosanski Srbi su bili „osokoljeni“ signalima koje su dobijali iz Beograda
jer je na djelu bila koncepcija stvaranja Velike Srbije. Borislav Jović u svojoj
knjizi „Poslednji dani SFRJ“ otvoreno ističe da su se on i Milošević dogovorili,
nakon neuspješne sjednice Predsjedništva SFRJ i Generalštaba Armije
JNA u martu 1991. godine na kojoj se nije udovoljilo prijedlogu načelnika
generalštaba JNA generala Veljka Kadijevića o uvođenju vanrednog stanja, da
se odustane od čuvanja Jugoslavije, koja se bez odobrenja vojne intervencije
po njihovom mišljenju ne može očuvati, te da se ide na stvaranje Velike Srbije,
koja će omogućiti realizaciju principa ‘svi Srbi u jednoj državi’.
Srbi su tumačili pravo na samoopredjeljenje kao svoje pravo da mogu
izuzeti određene teritorije koje smatraju da im pripadaju iz Hrvatske i Bosne i
Hercegovine i da ih mogu priključiti Srbiji.
Arbitražna komisija o Jugoslaviji,7 koju su sačinjavati najviši pravni
autoriteti, odnosno predsjednici ustavnih sudova Njemačke, Italije, Francuske,
7
5
6
78
Isto, cit. tekst, str 213.
Taj paralelni oblik vlasti nije imao nikakvo priznanje.
Ona je po prezimenu svog predsjednika koji je bio i sudija Ustavnog suda Francuske
kolokvijalno nazvana Badinterova komisija.
PREGLED
Belgije i Španije, na srpski zahtjev po tom pitanju održala je sastanak u Parizu
10. i 11. januara i dala dva mišljenja (br. 2 i 3) kao odgovor na postavljeno
pitanje.
U pogledu pitanja ima li srpski narod Bosne i Hercegovine te Hrvatske
pravo na samoodređenje, Komisija drži da republike moraju članovima
tih zajednica i etničkih skupina odobriti prava čovjeka i temeljnih sloboda
priznatih međunarodnim pravom, uključujući, u tom slučaju, pravo na biranje
njihova državljanstva.8
U vezi s pitanjem mogu li se unutarnje granice između Hrvatske i Srbije, s
jedne strane, te Srbije i Bosne i Hercegovine, s druge strane, smatrati granicama
u smislu međunarodnog javnog prava, Komisija drži da one dobijaju karakter
granica zaštićenih međunarodnim pravom u slučaju stjecanja nezavisnosti, te
da se mogu mijenjati jedino zajedničkim i slobodnim sporazumom (Mišljenje
br. 3).9
Prije toga je Mišljenjem br. 1, koje je objavljeno u decembru 1991. godine,
Arbitražna komisija konstatirala da se Socijalistička Federativna Republika
Jugoslavija nalazi u procesu disolucije. To je značilo da se republike nisu
otcijepile, već da je došlo do raspada jugoslavenske zajednice. Kasnije će
Mišljenjem br. 8, od jula 1992. godine, konstatirati da je proces disolucije
završen i da SFRJ više ne postoji, te da su sve bivše republike jednakopravni
nasljednici u sukcesiji bivše države.10
Nakon takvog stava najjačih pravnih autoriteta u Evropi bilo je prirodno
povinovati se takvom mišljenju i izbjeći konfrontaciju s cjelokupnom
međunarodnom zajednicom. Međutim, protagonisti velikosrpske ideje su
smatrali da s obzirom na to da je već izvršena transformacija zajedničke JNA u
srpsku vojsku silom mogu ostvariti prava za koja oni smatraju da im pripadaju,
te međunarodnu zajednicu time staviti pred svršen čin. Bosanski Srbi su bili
„osokoljeni“ od Beograda da imaju sve pretpostavke da uspješno realiziraju
projekt stvaranja Velike Srbije.
Ibrahimagić, O. (1997) Državnost i nezavisnost Bosne i Hercegovine, Vijeće Kongresa
bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 1997, 60.
9
Isto.
10
Trnka, K. (2000) Konstitutivnost naroda, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 27-28.
8
PREGLED
79
Situacija u Bosni i Hercegovini je bila u tom pogledu jako komplicirana.
Predstavnici triju naroda, oličeni u vladajućim nacionalističkim partijama,
nisu mogli naći zajednički jezik. Solomonskog rješenja nije bilo jer Srbi nisu
htjeli van Jugoslavije, a Bošnjaci i Hrvati nisu htjeli u Jugoslaviju. Brojčano
su ova dva naroda bila u prednosti u pogledu osiguravanja većine za svoje
prijedloge. Očigledno je da su narodi u Bosni i Hercegovini imali različite
interese. Bošnjaci su se bojali svakog oblika Jugoslavije bez Hrvata zbog
straha da ne budu marginalizirani kao narod, te da ne dožive transformaciju
takve Jugoslavije u Veliku Srbiju bez mogućnosti da imaju novu historijsku
šansu da žive u nezavisnoj Bosni i Hercegovini. Srbi u Bosni i Hercegovini,
odnosno njihova većina, nisu mogli prihvatiti činjenicu da žive odvojeno od
matice svog naroda nastanjenog u Srbiji i ultimativno su zahtijevali da Bosna
i Hercegovina ostane u Jugoslaviji bez obzira na izlazak iz nje Slovenije
i Hrvatske, i isticali su zahtjev da Muslimani i Hrvati nemaju pravo da ih
preglasaju. Ni Hrvati nisu za ostanak Bosne i Hercegovine u skraćenoj
Jugoslaviji s obzirom na činjenicu da je Hrvatska, koja je bila matica za
bosanske Hrvate, proglasila nezavisnost i bila u očekivanju međunarodnog
priznanja. Nastala je pat-pozicija.
U isto vrijeme odvijala se međunarodna konferencija za bivšu Jugoslaviju.
Konstatirajući da se jugoslavenska federacija nalazi u raspadu, članice Evropske
zajednice (evropska dvanaestorka) odlučile su da se pozovu sve jugoslavenske
republike koje žele zatražiti priznanje da to učine do 24. decembra 1991.
godine. Određeno je da će njihove zahtjeve razmatrati Arbitražna komisija o
Jugoslaviji.
Ta komisija je trebala odrediti uslove koje svaka republika treba ispuniti
prije nego što je prizna Evropska zajednica. Svoj izvještaj trebalo je da podnese
do 15. januara 1992. godine.
Vlada i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine su 20. decembra 1991.
godine odlučili da od Evropske zajednice zatraže priznanje. Dvojica srpskih
predstavnika u predsjedništvu su glasali protiv. Predsjednik Izetbegović je tom
prilikom na sarajevskoj televiziji rekao da Bosna i Hercegovina nema drugog
izbora: „Ili to, ili Velika Srbija.“ Jugoslavije više nema.11
Tako je Bosna i Hercegovina, zajedno sa Slovenijom, Hrvatskom i
Makedonijom, uputila zahtjev za priznavanjem nezavisnosti. U pogledu zahtjeva
Bosne i Hercegovine za priznanjem nezavisnosti, Badinterova komisija je
Isto, 215.
11
80
PREGLED
utvrdila da je Ustavom i pravnim sistemom Bosne i Hercegovine uspostavljen
demokratski poredak, te da postoje garancije ljudskih prava i sloboda. Također,
utvrđeno je da su nadležni državni organi usvojili dokumente kojim se
preuzimaju sve obaveze predviđene deklaracijama Evropske zajednice. Dalje
je konstatirano da su izvan zvaničnih okvira Bosne i Hercegovine formirana
tijela i isticani zahtjevi srpskog naroda u BiH da ostane u sastavu Jugoslavije,
odnosno da proglasi nezavisnost „Srpske republike Bosne i Hercegovine“. U
takvim okolnostima, zaključuje se u Mišljenju br. 4, Arbitražna komisija smatra
da se izražavanje volje stanovništva Bosne i Hercegovine da se Socijalistička
Republika Bosna i Hercegovina konstituira kao suverena i nezavisna država
ne može smatrati potpuno osnovanim. Navedeno je da bi ta ocjena mogla biti
promijenjena ukoliko bi republika, koja je formulirala zahtjev za priznanjem,
organizirala referendum na koji bi bili pozvani da učestvuju svi građani SRBiH
pod međunarodnom kontrolom.12
Dakle, Bosni i Hercegovini je kao jedina prepreka za priznanje nezavisnosti
bio postavljen referendum, koji je trebao da pokaže tačnu volju građana BiH
o pitanju nezavisnosti.
Bosanski Srbi su bili svjesni da će referendum uspjeti, međutim oni nisu
bili spremni da prihvate posljedice koje će iz toga proizaći, već su mahali
rezultatima svog plebiscita koji su održali 9. i 10. novembra 1991. godine
na kojem je Srbima postavljeno pitanje „da li žele da ostanu u zajedničkoj
jugoslavenskoj državi, koja uključuje Srbiju, Crnu Goru, autonomnu srpsku
oblast Kninsku krajinu i oblasti Slavonije, Baranje i zapadnog Srema, te sve
one koji žele da ostanu u takvoj državi“13.
Izjašnjavanje bosanskih Srba pokazalo je da je njihova volja da ostanu u
Jugoslaviji. Shodno tome pripremali su se za taj događaj stvorivši protuzakonito
šest autonomnih oblasti i paradržavne organe (skupštine i vlade) unutar
njih, čime su se odvojili od legitimne vlasti, a istovremeno su u zvaničnim
institucijama države Bosne i Hercegovine, u kojima su još uvijek djelovali,
vršili opstrukciju.
Oformili su, na bazi tajnih uputa od decembra 1991. godine, koje su dobili
od srbijanskog rukovodstva, krizne štabove u svim općinama sa srpskim
stanovništvom, sastavljene od lokalnih funkcionera SDS-a, sa zadatkom
Trnka, K. (2000) Konstitutivnost naroda, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 29.
13
Artman, F. (2001) Milošević dijagonala laufera, Dan Graf, Beograd, 176.
12
PREGLED
81
preuzimanja vlasti.14 S obzirom na to da su već ostvarili potpunu vlast u
samoproglašenim autonomnim oblastima, bosanski Srbi su se strategijski
orijentirali da u mjestima gdje su u manjini uspostave paralelne općinske
organe.
Pored ostvarivanja vlasti, ovi štabovi imali su zadatak da, u saradnji sa
JNA, naoružavaju srpsko stanovništvo, te da ga psihološki pripremaju za rat
šireći propagandu o nemogućnosti zajedničkog života s Bošnjacima. Isticali
su da je etničko razdvajanje uvjet njihovog opstanka, razbijajući svaki oblik
povjerenja širenjem mržnje prema susjedima nesrbima.
Krizni štabovi su također pratili aktivnosti drugih dvaju konstitutivnih
naroda u Bosni i Hercegovini i pravili spisak aktivista SDA i HDZ-a te oficira
nesrba koji su dezertirali iz JNA. Te liste su bile ujedno i liste za odstrel.15
Slobodan Milošević je također stvarao ratni plan sa SDS-om s jedne i
JNA s druge strane. Tako je 31. decembra 1991. godine naredio stvaranje
Druge vojne oblasti kako bi pod jednom komandom sa sjedištem u Sarajevu
organizirao osam korpusa razmještenih unutar Bosne i Hercegovine.16 Time
je Milošević stvorio jednu komandu i jednu armiju sposobnu da se u datom
momentu transformira u vojsku bosanskih Srba.
S obzirom na to da je u Hrvatskoj postignut dogovor o primirju i
razmještanju snaga Ujedinjenih nacija, JNA se morala povući. Njena nova
destinacija bila je Bosna i Hercegovina u koju se sjatilo preko 100.000
vojnika s ogromnom količinom naoružanja. Tada se u Bosni i Hercegovini
nalazilo 700 tenkova, 1.000 oklopnih vozila, 100 aviona, 500 helikoptera i
oko 2.000 topova.17
Da bi pomogao bosanskim Srbima, Milošević je također u januaru 1992.
godine izdao tajnu naredbu da se svi oficiri JNA i vojnici koji su rodom iz
Bosne upute u Bosnu, a oni koji nisu iz Bosne da se premjeste van nje.18
Ovo je bio lukav plan, koji je pripreman za slučaj međunarodnog priznanja
Bosne i Hercegovine, jer bi se tada JNA pojavila kao strana vojska na
njenom tlu pa bi se morala povući, što se i desilo u maju 1992. godine, kad
16
17
18
14
15
82
Isto, 177.
Isto.
Isto, 178.
Isto, 178.
Silber, L. i Little, A. (1996) Smrt Jugoslavije, Otokar Keršovani, Opatija, cit. tekst,
215.
PREGLED
se JNA zvanično povukla iz Bosne i Hercegovine. Međutim, 95 posto oficira
JNA i bar 85 posto vojnika bilo je iz Bosne i Hercegovine i oni su se, kao
novoformirana srpska vojska, stavili na raspolaganje rukovodstvu SDS-a.
Beograd je, dakle, dugoročno planirao.
Krajem 1991. godine general Vojislav Đurđevac, komandant Sarajevskog
korpusa, pod izgovorom vojnih vježbi, počeo je vršiti fortifikacijsko
opkoljavanje Sarajeva i tako stvorio infrastrukturne pretpostavke da se s
početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu izvrši potpuna blokada Sarajeva.
JNA je, koristeći se strategijom iz Hrvatske, s navodnim ciljem da razdvoji
zavađene strane, zauzela najvažnije strategijske tačke u Bosni i Hercegovini.
Dakle, mjesecima pred agresiju na Bosnu i Hercegovinu bilo je jasno da će
se nekad zajednička JNA, zaštitnica svih jugoslavenskih naroda i narodnosti,
koji su je zajednički oformili i godinama finansirali, te omogućili da postane
jedna od najjačih evropskih armija, staviti na raspolaganje srpskoj strani.
Također, da bi preduhitrili buduće događaje, koji su ukazivali na to da
Bosna i Hercegovina ide putem nezavisnosti, bosanski Srbi su 9. januara
1992. godine proglasili paradržavnu tvorevinu „Srpsku republiku Bosnu i
Hercegovinu“, koju će kasnije preimenovati u „Republiku Srpsku“.
Republika Srpska je nastala na pravno potpuno neosnovan način. U
konfrontaciji s međunarodnim pravnim poretkom, koji je svoj izraz imao u
mišljenjima Badinterove komisije br. 2 i 3 od 10. i 11. januara, koja su data
kao odgovor na pitanje što ga je postavila Republika Srbija 20. novembra
1991. godine, stvorena je i fantomska „Republika Srpska“, koja je osnovu
svog postojanja našla u sili oružja i računici da je srbizacijom nekad
zajedničke JNA u situaciji da silom nameće svoja rješenja ne obazirući se na
reakcije gotovo cjelokupnog čovječanstva.
U pogledu međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine, održan je
referendum za nezavisnost Bosne i Hercegovine 29. februara i 1. marta 1992.
godine pod kontrolom međunarodnih promatrača koji su kasnije potvrdili da
je proveden po svim međunarodnim demokratskim standardima.
Pozvani su svi građani Bosne i Hercegovine da se izjasne na referendumsko
pitanje: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu
ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba,
Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“ Prema službenim
rezultatima na referendum je izašlo 64,31 posto (2.073.568) od broja
upisanih glasača (3.253.847). Od onih koji su izašli „za“ je glasalo 99,44
PREGLED
83
posto (2.061.932), „protiv“ 0,29 posto (6.037), dok je nevažećih glasačkih
listića bilo 0,25 posto (5.227).19
Time je ispunjen potreban uslov za međunarodno priznanje Bosne i
Hercegovine. Shodno tome su Evropska zajednica i države članice na sjednici
u Luxembourgu 6. aprila 1992. godine priznale Socijalističku Republiku Bosnu
i Hercegovinu kao suverenu i nezavisnu državu u postojećim granicama.
Predviđeno je da ovo priznanje počne teći narednog dana s obzirom na to da
je 6. april podsjećao Srbe na bombardiranje Beograda od Hitlera i početak
rata protiv Kraljevine Jugoslavije. Sjedinjene Američke Države su 7. aprila
priznale Bosnu i Hercegovinu, kao i Sloveniju i Hrvatsku.
Već sutradan, Predsjedništvo Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine,
na sjednici koja je održana 8. aprila 1992. godine, donijelo je Uredbu o izmjeni
naziva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Članom 1. ove uredbe,
koja je stupila na snagu odmah, dotadašnji naziv je promijenjen u „Republika
Bosna i Hercegovina“. Time se želio eliminirati iz naziva države prevaziđeni
pojam „socijalistička“.20 Tada je donesena Uredba sa zakonskom snagom
o utvrđivanju privremenog grba i zastave Republike Bosne i Hercegovine.
Motivi za ova državnopravna obilježja uzeti su iz srednjevjekovne bosanske
države.
S ovakvim rješenjima bosanski Srbi, predvođeni Radovanom Karadžićem,
danas haškim optuženikom, nisu htjeli da se slože i krenuli su u realizaciju
svoje volje, koju su izrazili na plebiscitu da žive u zajedničkoj jugoslavenskoj
državi koja uključuje Srbiju, Crnu Goru, autonomnu srpsku oblast Kninsku
krajinu i oblasti Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema što nisu mogli ostvariti
ni na koji drugi način osim snagom oružja, prkoseći pritom cjelokupnoj
međunarodnoj zajednici. Zbog toga je Predsjedništvo BiH na sjednici od 8.
aprila 1992. godine donijelo Odluku o proglašenju neposredne ratne opasnosti.
Nešto kasnije, polazeći od činjenice da je na Republiku Bosnu i Hercegovinu
izvršena agresija od Republike Srbije, Republike Crne Gore, JNA, a uz učešće
bosanskih Srba, koji su prihvatili vodstvo Radovana Karadžića, Predsjedništvo
Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 20. juna 1992. godine, donijelo
je Odluku o proglašenju ratnog stanja. Nakon velikih ratnih strahota koje su
trajale tri i po godine i nezapamćenih zločina i egzodusa koje su u najvećoj
mjeri učinile srpske snage pod vodstvom Karadžića, u Daytonu je postignuto
mirovno rješenje za Bosnu i Hercegovinu.
Ibrahimagić, O. (1999) Politički sistem Bosne i Hercegovine, Sarajevo, Magistrat, 74.
Isto, 270.
19
20
84
PREGLED
Tim rješenjem je Republika Srpska postala od fantomske tvorevine priznati
entitet. Iako nastala na tekovinama genocida u Srebrenici, masovnih zločina
širom Bosne i Hercegovine – od Prijedora i drugih mjesta u Krajini do gotovo
cijele Istočne Bosne, te Sarajeva, u kojem je tokom skoro četverogodišnje
opsade ubijeno oko 10 hiljada osoba, a od toga 1.500 djece, masovnih silovanja
i progona preko milion njenih stanovnika nesrpske nacionalnosti, Dejtonskim
sporazumom nažalost priznata je kao jedan od dvaju bosanskohercegovačkih
entiteta, što predstavlja najveću grešku međunarodne zajednice u rješenju
bosanskohercegovačke krize.21
Ovakav nastanak Republike Srpske morao bi dovesti do revidiranja odnosa
prema njenom postojanju i priznanju međunarodne zajednice kao jednog od
dvaju bosanskohercegovačkih entiteta, te prema tome kakvog ima smisla
osuditi glavne projektante te tvorevine na dugogodišnju robiju a njihovo djelo
nastalo na zločinu ostaviti da egzistira.
Mogućnosti osporavanja Dejtonskog ustava
A sada je potrebno izvršiti analizu Dejtonskog mirovnog sporazuma u nekim
aspektima koji su značajni za osporavanje Aneksa 4, koji predstavlja Ustav
Bosne i Hercegovine.
Dejtonski mirovni sporazum sačinjava Opći okvirni sporazum za mir u
Bosni i Hercegovini i njegovih jedanaest aneksa. Opći okvirni sporazum za
mir u Bosni i Hercegovini je potpisan od predsjednika Republike Bosne i
Hercegovine Alije Izetbegovića, Republike Hrvatske Franje Tuđmana i od
Slobodana Miloševića, predsjednika u to vrijeme još uvijek nepriznate Savezne
Republike Jugoslavije. Svjedoci potpisivanja ali i ispunjenja ovog sporazuma
su Evropska unija te pet članica Kontakt-grupe: Republika Francuska,
Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske, Ruska Federacija i
domaćin pregovora Sjedinjene Američke Države putem svojih predstavnika.
U pogledu aneksa, većinu njih, a među njima i Aneks 4 kojim je dat Ustav
Bosne i Hercegovine, potpisale su strane (predstavnik Republike Bosne i
Hercegovine, predstavnik Republike Srpske i predstavnik Federacije Bosne i
Hercegovine), dok je za neke anekse pored spomenutih strana potpisnik bila i
Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija.
To je mišljenje iznio i nedavno preminuli Richard Holbrooke, glavni projektant Dejtonskog sporazuma, priznajući da je napravio veliku grešku pritišćući predsjednika BiH Aliju
Izetbegovića da prizna Republiku Srpsku.
21
PREGLED
85
Polazeći od navedenih činjenica, treba istaći da prema svojoj pravnoj
prirodi Dejtonski sporazum predstavlja međunarodni ugovor jer je potpisan
od država kao subjekata međunarodnog prava, a kao svjedoke garante potpisa
i provedbe imao je najjače države u savremenom svijetu.
Sporan je pritom aktivni legitimitet Savezne Republike Jugoslavije jer ona
nakon raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije nije dobila
međunarodno priznanje.22 Time imamo paradoksalnu situaciju da o sudbini
Bosne i Hercegovine, koja je priznata 6. i 7. aprila 1992. godine od Evropske
zajednice i Sjedinjenih Američkih Država, odlučuje i čini supotpisnika država
koja nema međunarodno priznanje i koju je svijet obilježio kao najodgovorniju
za ratne strahote na prostoru bivše Jugoslavije, zbog čega su prema njoj i
bile primijenjene međunarodne sankcije do tog momenta najoštrije u povijesti
svijeta i zbog čega joj je i uskraćivano međunarodno priznanje.
Također, sljedeći nedostatak se ogleda u tome što je u njeno ime potpis
stavio Slobodan Milošević, protiv koga je nekoliko godina kasnije podignuta
optužnica za zločine protiv čovječnosti koje je učinio u ratovima u Hrvatskoj,
Bosni i Hercegovini i na Kosovu, postajući prvi bivši predsjednik jedne
zemlje kojem se sudi pred međunarodnim sudom. Kao što znamo, smrt ga je
zadesila u Haagu, čime je propuštena satisfakcija porodicama žrtava njegove
politike da dočekaju presudu kojom bi se ustanovila njegova krivica. On je
također imao mogućnost na bazi ugovora od 29. augusta 1995. godine23 da
potpiše sporazum u ime Republike Srpske jer se nalazio na čelu miješane
delegacije Republike Srpske, koja je davala tri predstavnika, i delegacije
Savezne Republike Jugoslavije, koja je također davala tri predstavnika, s tim
da je dogovoreno da u slučaju pat-pozicije glas Slobodana Miloševića vrijedi
dvostruko.24
Sporni su u međunarodnopravnom smislu riječi i potpisi predstavnika
Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine kod pojedinih aneksa,
uključujući i Aneks 4, kojim je dat Ustav Bosne i Hercegovine, jer entiteti nisu
Savezna Republika Jugoslavija je priznanje dobila tek u aprilu 1996. godine.
Ovaj ugovor je nazvan Patrijarhovim papirom zbog prisustva dogovorima tadašnjeg srpskog patrijarha Pavla.
24
Ovim dokumentom je Milošević u Beogradu mahao Holbrookeu pokazujući mu da je mir
u njegovim rukama ne bi li ga odobrovoljio da se odustane od očekivanih udara NATO-a
pema srpskim položajima nakon masakra na Markalama u Sarajevu 28. augusta 1995.
godine. Kao što znamo, taj dokument nije Miloševiću pomogao u tom pogledu jer su NATO-udari započeli prije zore 30. augusta 1995. godine.
22
23
86
PREGLED
subjekti međunarodnog prava, nego su to samo nezavisne države, tako da je
u tim situacijama jedino potpis predstavnika Republike Bosne i Hercegovine
bio pravno valjan. U tom smislu možemo govoriti da je povrijeđen jus cogens,
odnosno propisi koji sadrže imperativnu normu međunarodnog prava, a što
je razlog ništavosti odredbi takvog međunarodnog ugovora. I sa aspekta
Bečke konvencije, u kojoj su nabrojani razlozi koji vode pravno nevažećem
međunarodnom ugovoru, a među njima su zabluda, prevara, upotreba prisile
protiv države ugovornice primjenom sile ili prijetnjom upotrebe sile, situacija
nije čista jer su metode „batine i mrkve“ korištene u Daytonu karakterizirale
američku administraciju pod čijim su se pokroviteljstvom odvijali pregovori.
Odnos Dejtonskog ustava i Ustava Republike Bosne i Hercegovine
Aneksom 4 Dejtonskog sporazuma, kojim je dat Ustav Bosne i Hercegovine,
učinjena je ustavnopravna involucija u odnosu na Ustav Republike Bosne
i Hercegovine, koji je donesen kao Ustav Socijalističke Republike Bosne
i Hercegovine od 1974. godine i doživio je brojne amandmanske izmjene,
kako prije stjecanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine 1992. godine tako i
nakon stjecanja nezavisnosti kako bi se prilagodio potrebama novopriznate
republike. Prečišćeni tekst Ustava Republike Bosne i Hercegovine utvrđen je
1993. godine, ali je i poslije toga, najprije 1994. godine, izmijenjen i dopunjen
Ustavnim zakonom25, da bi 1995. godine uslijedile nove amandmanske izmjene.
Ustavom Republike Bosne i Hercegovine ustanovljen je princip građanske
parlamentarne demokratije, koji je predmet osporavanja velikosrpskih i
velikohrvatskih nacionalističkih krugova kad je Bosna i Hercegovina u
pitanju.
U tom smislu, ovim ustavom je Republika Bosna i Hercegovina definirana
kao nezavisna država ravnopravnih građana i naroda u njoj, čime je osnažena
koncepcija narodnog suvereniteta prema kojem cjelokupna državna vlast
polazi od apstraktnog građanina, državljanina Bosne i Hercegovine.26 Time je
ovaj ustav dao prednost građaninu odnosno državljaninu Bosne i Hercegovine,
omogućivši mu jednaka prava i jednaku dostupnost bilo koje državne funkcije,
što je standard kvalitetnog i modernog ustava. Iako Ustav Republike Bosne i
Hercegovine na nekoliko mjesta spominje narode Bosne i Hercegovine koji
Službeni list RBiH, br. 8, (1994).
Šarčević, E. (1997) Ustav i politika, Sarajevo, Kult B i Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, 24.
25
26
PREGLED
87
imaju konstitutivnost, takve odredbe imaju samo dopunsku funkciju, dok se
u potpunosti favorizira apstraktni građanin kao nosilac vlasti umjesto etnički
određenog čovjeka, što je učinjeno Dejtonskim ustavom, kojim su svi oni
koji ne pripadaju konstitutivnim narodima u Bosni i Hercegovini svedeni
na građane drugog reda, ali i konstitutivni narodi prema Dejtonskom ustavu
nemaju jednaka prava i mogućnosti izbora na određene državne pozicije u
obama entitetima. Time je učinjena diskriminacija, što Dejtonski ustav čini
kontradiktornim jer se njime načelno preuzimaju svi međunarodni dokumenti
koji se odnose na ljudska prava i daje se ustavni karakter tim normama, da bi
same norme Dejtonskog ustava pravile diskriminaciju među građanima Bosne
i Hercegovine, što dovodi ustavna rješenja u Aneksu 4 do apsurda. U Aneksu
4 tako stoji da se prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji za zaštitu
ljudskih prava i njenim protokolima imaju direktno primjenjivati u Bosni i
Hercegovini, te da će oni imati prioritet nad svakim drugim zakonom.27 A
onda druga ustavna rješenja sadržana u istom aneksu osporavaju mogućnost
primjene navedenih odredbi.
To je sve zato jer je Ustav Bosne i Hercegovine ustanovljen u Daytonu
dao prednost etnički određenom čovjeku umjesto apstraktnom građaninu,
državljaninu Bosne i Hercegovine, čime je ustavnopravni razvoj u Bosni i
Hercegovini doživio involuciju. Primjera radi, niko ko ne pripada trima
konstitutivnim narodima ne može doći na poziciju da bude član Predsjedništva
Bosne i Hercegovine, a isto tako ni pripadnici ovih triju naroda nemaju jednaka
prava na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, što je suprotno proklamiranom
principu konstitutivnosti naroda koji podrazumijeva njihova jednaka prava na
cijelom prostoru Bosne i Hercegovine. Tako se ni Bošnjak ni Hrvat koji živi
u Republici Srpskoj kao ni Srbin koji živi u Federaciji Bosne i Hercegovine
ne mogu kandidirati za poziciju člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Slična situacija je i s Domom naroda, koji se sastoji od 15 delegata koji se
biraju tako da su dvije trećine odnosno po pet Bošnjaka i Hrvata iz Federacije
Bosne i Hercegovine te pet Srba iz Republike Srpske. Neko ko ne pripada
nijednom od ovih triju konstitutivnih naroda ne može doći u poziciju da uopće
bude izabran u ovo tijelo. Isto tako Bošnjaci i Hrvati koji žive u Republici
Srpskoj kao i Srbi koji živi u Federaciji Bosne i Hercegovine ne mogu doći
u poziciju da budu izabrani u Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne
i Hercegovine. Ovdje vidimo ozbiljne konstrukcijske greške Dejtonskog
ustava. Velike sile su Bosni i Hercegovini nametnule ustavna rješenja koja
Aneks 4, član 1. stav 2, (1996) Dejtonski mirovni sporazum, broširano izdanje, Sarajevo,
JP NIO Službeni list RBiH.
27
88
PREGLED
su daleko od moderne demokratije i koja su značajno usporila razvoj Bosne i
Hercegovine prema euroatlantskim integracijama. Sada Zapad pritišće Bosnu
i Hercegovinu da ispuni obaveze koje su Bosni i Hercegovini postavljene kao
pretpostavka na putu u Evropsku uniju, a samim ustavnim rješenjima koja su
nam u Daytonu data od predstavnika istog tog Zapada Bosni i Hercegovini su
u mnogo čemu svezane ruke.
Time je Bosna i Hercegovina dovedena u paradoksalnu situaciju. To je
posljedica realpolitike Zapada koja je Dejtonskim sporazumom učinila podjelu
Bosne i Hercegovine na dva entiteta, koja je historijski potpuno neprihvatljiva,
a uz to su protagonisti sveg zla koje je zadesilo Bosnu i Hercegovinu nagrađeni
instaliranjem Republike Srpske kao jednog od dvaju entiteta.
Ni drugi aneksi koji čine Dejtonski sporazum nisu ostvarili zamišljeni
cilj. Tu je prije svega Aneks 7, koji predstavlja Sporazum o izbjeglicama i
raseljenim osobama. Ni sedamnaest godina nakon Daytona mnogi se nisu
vratili na svoja ognjišta jer nisu stvorene neophodne pretpostavke za povratak,
tako da se odredbe ovog aneksa nisu materijalizirale. Tu je povrijeđen princip
pacta sund servanda, koji znači da se ugovori moraju izvršavati.
Treba istaći u tom pogledu da je 1995. godine prije potpisivanja Dejtonskog
sporazuma Ustavnim zakonom o izmjenama i dopunama Ustava Republike u
članu 2. st. 1 data mogućnost ponovnog oživotvorenja republike u slučaju
nepoštovanja ugovornih obaveza. Dakle, norma nije u formulaciji sadržavala
da se mirovni sporazum mora poništiti, već da se može poništiti u slučaju
njegovog nepoštivanja.28
Kako bi se ova odredba mogla implementirati i koji organi bi mogli
pokrenuti inicijativu za njeno oživotvorenje predstavlja sferu politike jer je
politika a ne pravo bila presudna i kod kreiranja Dejtonskog sporazuma. Treba
svim relevantnim domaćim i međunarodnim faktorima ukazati na to da se
može opozvati Dejtonski sporazum te automatizmom obnoviti Republiku
Bosnu i Hercegovinu i njen do tada važeći ustav.
Ako bi se tome suprotstavila međunarodna zajednica ne uvažavajući pravnu
osnovu ukidanja, onda bi morala pomoći Bosni i Hercegovini da prevlada
krizu u koju su je uvela rješenja u Daytonu. U tom smislu je potrebno pokazati
inicijativu prema zemljama članicama Kontakt-grupe koje su bile kreatori,
svjedoci i garanti realizacije Dejtonskog sporazuma da je proces realizacije
Šarčević, E. (1997) Ustav i politika, Sarajevo, Kult B i Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, 137.
28
PREGLED
89
ušao u ozbiljne probleme, jer snage koje su antibosanski raspoložene djeluju na
svaki način kako bi nespretne odredbe ovog sporazuma iskoristile da pokažu
da je Bosna i Hercegovina neodrživa zemlja. Duh Daytona je bio da Bosna i
Hercegovina zaživi i razvija se kao multikulturna i multietnička zemlja, a to
se nije postiglo zbog opstrukcija snaga koje žele razbiti Bosnu i Hercegovinu
i u miru dovršiti ono što nisu postigli ratom. Zato je sada više nego ikada
potrebno Bosni i Hercegovini da kreatori ovog sporazuma igraju otvorenih
karata, priznaju nedostatke koji su usporili i zakočili proces normalnog razvoja
Bosne i Hercegovine kao države i pomognu da se otklone nedostaci i ustavna
rješenja koja su blokirala politički i svaki drugi život u Bosni i Hercegovini te da
ponude nova rješenja koja će Bosnu i Hercegovinu približiti kategoriji normalnih
i demokratskih država.
Mogućnosti za to postoje i sadržane su i u Dejtonskom ustavu, gdje pored
taksativno navedenih nadležnosti koje pripadaju državi Bosni i Hercegovini stoji
da će kao dodatne nadležnosti organi i organizacije Bosne i Hercegovine preuzeti
prema članu III, stav 5a. Ustava u nadležnosti: (1) i ona pitanja o kojima se entiteti
slože, zatim (2) ona koja su predviđena aneksima 5-8 ili su (3) neophodna da
se očuva suverenitet, teritorijalni integritet, politička nezavisnost i međunarodni
subjektivitet Bosne i Hercegovine. U tom smislu mogu biti uspostavljene dodatne
institucije kako bi vršile te nadležnosti.29
Ove odredbe koje se tiču dodatnih nadležnosti Bosne i Hercegovine
zahtijevaju ozbiljniju analizu. One stvaraju značajne pretpostavke za integraciju
Bosne i Hercegovine, jer je predviđeno preuzimanje nadležnosti države Bosne i
Hercegovine o pitanjima o kojima se entiteti slože. Faktor vrijeme će zasigurno o
mnogim pitanjima približiti entitetska stajališta. Potom su u dodatne nadležnosti
data i pitanja koja se odnose na anekse 5-8. Pritom su ovdje svakako najznačajnija
pitanja iz Aneksa 6, koji se tiče ljudskih prava, i Aneksa 7, koji se odnosi na izbjegle
i raseljene osobe. Također, odredba koja se odnosi na preuzimanje nadležnosti
države Bosne i Hercegovine u pogledu onih pitanja koja su neophodna da se
očuva suverenitet, teritorijalni integritet, politička nezavisnost i međunarodni
subjektivitet Bosne i Hercegovine ukazuje na proširenje nadležnosti države
nauštrb entiteta kako bi se stvorila integrirana i funkcionalna država. Na kraju je
predviđena mogućnost uspostave dodatnih institucija kako bi se vršile spomenute
nadležnosti. Te ustavne odredbe i mogućnost njihove realizacije u praksi mogle
bi utjecati povoljno na političku klimu u Bosni i Hercegovini.
Aneks 4, (1996) Dejtonski mirovni sporazum, broširano izdanje, Sarajevo, JP NIO Službeni list RBiH.
29
90
PREGLED
U tom smislu treba reći da član III stav 5.a, koji se odnosi na dodatne
nadležnosti Bosne i Hercegovine, ima veliku snagu i potencijal koji mogu
kompenzirati mnoge njegove nedostatke te pružiti dovoljnu osnovu za pravnopolitičku integraciju Bosne i Hercegovine. Ovdje je u postojećim okolnostima
opstrukcije neophodan intervencionizam Visokog predstavnika i primjena
bonskih ovlasti. Ako se ostane na Dejtonskom ustavu, onda bi ovaj član koji
se tiče dodatnih nadležnosti, ukoliko bi se dosljedno primijenio, i uz snažnu
podršku Visokog predstavnika i međunarodne zajednice, mogao ogroman broj
ovlasti neophodnih za efikasnije funkcioniranje države prenijeti s entitetskog
na državni nivo, što bi pomoglo kvalitetnijoj integraciji i funkcionalnosti
Bosne i Hercegovine.
Zaključak
Kad se sve ovo sagleda, postavlja se pitanje kako se postaviti prema Dejtonskom
sporazumu, a posebno Aneksu 4 kojim je dat Ustav Bosne i Hercegovine.
Imajući u vidu sve izneseno, treba reći da je priroda Mirovnog sporazuma
u Daytonu da on predstavlja međunarodni ugovor, i to ugovor koji ima brojne
manjkavosti koje su iznesene u pogledu aktivnog legitimiteta pojedinih
ugovarača, prije svega tada nepriznate Savezne Republike Jugoslavije te
potpisnika u njeno ime Slobodana Miloševića, koji će kasnije biti optužen
za zločine protiv čovječnosti na prostoru Bosne i Hercegovine, Hrvatske i
Kosova, te ga je smrt spasila od izvjesne kazne dugogodišnje robije. Također,
upitan je legitimitet i za potpisivanje pojedinih aneksa, a među njima i Aneksa
4, kojim je dat Ustav Bosne i Hercegovine jer je on potpisan od predstavnika
Republike Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike
Srpske. Osim predstavnika Republike Bosne i Hercegovine koji ima aktivni
legitimitet jer predstavlja Bosnu i Hercegovinu koja ima međunarodno
priznanje, problematičan je entitetski potpis s obzirom na to da entiteti nisu
subjekti međunarodnog prava. Treći problem je što prisila koja je bila sredstvo u
Daytonu prema Bečkoj konvenciji narušava princip dobrovoljnosti ugovaranja,
što može biti osnova ništavosti ugovora. Nerealiziranje ugovora je najjača
osnova poništenja ugovora, a u tom pogledu je i Ustavni zakon od 1995. godine
na Ustav Republike Bosne i Hercegovine u članu 2 stav 1 predvidio mogućnost
poništenja mirovnog sporazuma u slučaju nepoštivanja sporazuma. Svjedoci
smo opstrukcije rješenja predviđenih Dejtonskih sporazumom, a prije svega
opstrukcije u pogledu povratka ljudi na svoja ognjišta u skladu s Aneksom 7.
Potrebno je u tom pravcu pokazati ozbiljne inicijative, a alternativa osporavanju
PREGLED
91
Dejtonskog sporazuma je veće zauzimanje međunarodne zajednice za Bosnu i
Hercegovinu, a posebno zemalja koje su bile članice Kontakt-grupe i kao takve
bile svjedoci i garant realizacije sporazuma. Njihov aktivniji odnos mogao bi
neka rješenja koja sadrži Dejtonski ustav, a prije svega odredbe koje se tiču
dodatnih nadležnosti države Bosne i Hercegovine, da implementiraju u skladu
s duhom Daytona, a to je multietnička, multikonfesionalna i funkcionalna
Bosna i Hercegovina.
Literatura
1. Bilt, K. (1999) Zadatak mir, Beograd, Radio B92.
2. Bilandžić, D. (1986) Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Zagreb: Školska knjiga.
3. Bilandžić, D. (1986) Jugoslavija poslije Tita 1980.-1985. Zagreb: Globus.
4. Dizdarević, R. (1999) Od smrti Tita do smrti Jugoslavije. Sarajevo: OKO.
5. Šarčević, E. (1997) Ustav i politika, Sarajevo, Kult B i Vijeće Kongresa bošnjačkih
intelektualaca.
6. Grupa autora (1974) Uporedni pregled republičkih i pokrajinskih ustava, Beograd:
Institut za uporedno pravo.
7. Holbooke, R., (1998) Završiti rat, TKP Šahinpašić.
8. Imamović, M. (1997) Historija Bošnjaka. Sarajevo: IP „Preporod“.
9. Ibrahimagić, O. (2008) Politički sistem Bosne i Hercegovine. Sarajevo: izdavač autor.
10. Ibrahimagić, O. (1997) Državnost i nezavisnost Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Vijeće
Kongresa bošnjačkih intelektualaca.
11. Ibrahimagić, O. (2001), Dejton = Bosna u Evropi, Pravna suština Dejtona, Sarajevo,
Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca.
12. Ibrahimagić, O. (1999) Supremacija Bosne i Hercegovine nad entitetima. Sarajevo:
Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca.
13. Ibrahimagić, O. (2005) Državno uređenje Bosne i Hercegovine. Sarajevo: izdavač
autor.
14. Ibrahimagić, O., Kurtćehajić, S. (2002) Politički sistem Bosne i Hercegovine 2.
Sarajevo: Magistrat.
15. Jović, B. (1996) Poslednji dani SFRJ: izvod iz dnevnika, 2. izdanje. Kragujevac:
Prizma.
16. Kadijević, V. (1993) Moje viđenje raspada – vojska bez države. Beograd: Politika.
92
PREGLED
17. Kurtćehajić, S., Ibrahimagić, O. (2007) Politički sistem Bosne i Hercegovine 3.
Sarajevo: izdavači autori.
18. Mesić, S. (1994) Kako je srušena Jugoslavija. Zagreb: Mislavpress.
19. Pejanović, M. (2005) Politički razvitak Bosne i Hercegovine u postdejtonskom
periodu, Sarajevo, TDK Šahinpašić.
20. Petritsch, W. (2002) BiH od Daytona do Evrope, Sarajevo, Svjetlost.
21. Trnka, K. (2000) Konstitutivnost naroda. Sarajevo: Vijeće Kongresa bošnjačkih
intelektualaca.
22. Silber, L. i Little,A. (1996) Smrt Jugoslavije. Opatija: Otokar Keršovani.
23. Sućeska, A. (1995) Državno-pravni razvitak Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Fakultet
kriminalističkih nauka.
24. Ustav BiH (Aneks 4), (1996) Dejtonski mirovni sporazum, broširano izdanje. Sarajevo:
JP NIO Službeni list RBiH.
PREGLED
93
Suvad Konaković
UDK 341.43 (497.6 + 061.1)
AZIL U MEĐUNARODNIM DOKUMENTIMA I EVROPSKOJ
UNIJI, SA OSVRTOM NA NORMATIVNA RJEŠENJA U BOSNI
I HERCEGOVINI
ASYLUM IN INTERNATIONAL DOCUMENTS AND THE
EUROPEAN UNION WITH EMPHASIS ON NORMATIVE
RULES IN BOSNIA AND HERZEGOVINA
Sažetak
U radu se ukazuje na problem normativnog utemeljenja azila u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine, a u skladu s međunarodnim standardima, prije
svega onim koji su proizašli iz pravnih dokumenata Evropske unije. Ovaj fenomen aktueliziran je u postratnim procesima usklađivanja pravnih normi s
evropskim i svjetskim uzusima i uz poštovanje deklarativnih odredaba Unije
o općim pravima čovjeka. U radu se naglašava potreba bržeg usvajanja spomenutih standarda i njihovo provođenje u pravnoj teoriji Bosne i Hercegovine
kao bitnog preduvjeta evropskog usmjerenja naše države ka Evropskoj uniji.
Ključne riječi: azil, međunarodni dokumenti, Evropska unija, normativna
rješenja, Bosna i Hercegovina
Summary
The paper points at the problem of normative grounds of asylum in the legal
system of B&H in accordance with international standards, above all those
arising from the EU legal documents. This phenomenon has been actualized
in the post war process of harmonization with European legal norms and mores and global mores with respect to declarative Union provisions on general human rights. The paper emphasizes the need for faster adoption of said
standards and their implementing in the legal B&H’s theory as a necessary
precondition of our country’s European orientation towards the EU.
Keywords: asylum, international documents, European Union, normative
solutions, Bosnia and Herzegovina
PREGLED
95
Azil u međunarodnim dokumentima
Kada se azil promatra u skladu s postavljenim naslovom, treba kazati da je
pravo na azil normirano u članu 14. Opće deklaracije o pravima čovjeka
(u daljem tekstu: Deklaracija), što će se u ovaj rukopis unijeti u izvornom
značenju kako slijedi:
„1. Svako ima pravo da traži i uživa u drugim zemljama utočište pred
progonima.
2. Na to se pravo ne može pozivati u slučaju progona koji su zaista izazvani nepolitičkim zločinima ili djelima suprotnim ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda.“1
Deklaracija nema neposrednu obaveznu snagu, već ima deklaratorni karakter, ali je uslijed svoje duge primjene postala jednom vrstom minimuma ili
standarda ispod kojeg civilizirane države ne mogu ići. Iako nema obaveznu
snagu, deklaracija je lapidaran dokument čije odredbe imaju političku i moralnu snagu, koje su općeprihvaćene od civiliziranog svijeta. Deklaracija predstavlja razradu osnovnih prava i sloboda, pa tako i prava na azil, to jest prava svakoga da traži i uživa utočište u drugim zemljama od progona. Nakon
usvajanja Deklaracije na međunarodnom planu došlo je do rada na izradi i
zaključivanju niza međunarodnih ugovora koji su predstavljali razradu njenih
načela i odredaba, pa tako i Konvencije o statusu izbjeglica, Deklaracije o
teritorijalnom azilu i niza drugih ugovora sve do današnjih dana.
Kada se tumači član 14. stav 1. Deklaracije, uočljivo je da u takvoj formulaciji norme imamo riječ „svako“, što znači da svako ima pravo tražiti azil, a
što je odraz principa jednakosti i nediskriminacije. Dakle, to pravo ima svaka
osoba bez ikakvih ograničenja ili favoriziranja nekih grupa ili pojedinaca u
pogledu konzumiranja predviđenog prava. Međutim, tom pravu svakoga da
traži azil s druge strane ne korespondira obaveza države da tom pravu odgovori
obavezom udovoljenja pružanja utočišta. Deklaracija samo daje mogućnost da
neka osoba ima pravo tražiti azil, a da li će ga uživati u drugim zemljama to je
isključivo suvereno pravo zamoljene države ili diskreciono pravo države kojoj
se ta osoba obratila, jer odredba člana 14. ne predviđa obavezu države da tom
pravu i udovolji. Stoga se može zaključiti da je termin „uživa“ neobavezujući
i neodređen.
1
96
Ljudska prava, Odabrani međunarodni dokumenti i Ministarstvo inostranih poslova BiH,
Sarajevo, 1996, 385.
PREGLED
Pravo da traži i uživa azil u drugim zemljama ima osoba koja je napustila
domicilnu državu ili državu posljednjeg prebivališta uslijed opravdanog straha od progona na rasnoj, vjerskoj, nacionalnoj osnovi, ili uslijed pripadnosti
određenoj društvenoj grupi, ili zbog političkog uvjerenja. Član 14. stav 2. Deklaracije određuje da pravo traženja azila ne mogu konzumirati a niti se na
njega pozivati osobe koje su progonjene iz razloga jer su počinile nepolitička
krivična djela ili djela kao što su zločin protiv mira, ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, ili osobe koje su krive za postupke koji su u suprotnosti s
ciljevima i načelima UN-a. Dakle, stav 2. postavlja ograničenja u pogledu
pozivanja na pravo azila za osobe koje su počinile zločine protiv čovječnosti
i međunarodnog prava.
Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (u daljem tekstu:
Pakt)2 dokument je koji na širi i sveobuhvatan način razrađuje veliki broj prava
koja se nalaze u Općoj deklaraciji o pravima čovjeka. Pakt ne predviđa pravo
na azil, ali u članu 12. stav 1. određuje da svaka osoba koje se zakonito nalazi
na teritoriji neke države ima pravo da se slobodno kreće po njoj te da može
po svojoj volji izabrati mjesto stanovanja, prilikom čega ponovo naglašava
i afirmira slobodu kretanja i izbora mjesta stanovanja iz člana 13. Opće deklaracije o pravima čovjeka kao jedno od fundamentalnih prava čovjeka.
Naprijed navedeno pravo ograničava se ako je takvo ograničenje predviđeno
u zakonu, ako se ograničava iz razloga zaštite nacionalne sigurnosti, javnog
reda, javnog zdravlja i morala ili prava i slobode drugih osoba, i ako je u saglasnosti sa ostalim pravima koja priznaje Pakt.
Pakt dalje u članu 13. razrađuje pitanje protjerivanja stranaca koji se zakonito nalaze na teritoriji neke države, saglasno kojem stranac može biti
protjeran samo na osnovu zakonite odluke, a prilikom čega se nužni razlozi
nacionalne sigurnosti ne protive takvoj odluci. Dakle, član 13. Pakta samo
određuje postupak, ali ne i uvjete pod kojim će se protjerivanje izvršiti. Kod
donošenja odluke o protjerivanju strancu treba biti osigurana mogućnost da
istakne svoje razloge koji se protive protjerivanju, da se njegov slučaj razmatra pred nadležnim vlastima i da mu se osigura zastupnik (član 13).
Pakt ne predviđa pravo stranaca da borave na teritoriji druge države članice
jer države same o tome odlučuju, odnosno donose odluku, što je njihovo diskreciono pravo. Stranac će uživati zaštitu Pakta iz člana 12. samo ukoliko je
njegov boravak na teritoriji strane države zakonit, odnosno ukoliko je njegov
2
Međunarodni pravni dokumenti o pravima čovjeka, JRKK, 1/1989, 9.
PREGLED
97
boravak legalan ili zasnovan na nekoj pravnoj osnovi. Saglasno tome, osobe
koje se nalaze ilegalno na teritoriji neke države ili su ostale mimo dozvoljenog
roka ne uživaju zaštitu koja je predviđena u članu 13. Pakta. Država ne smije
protjerati strance ukoliko bi oni bili izloženi nehumanom, nečovječnom ili
ponižavajućem postupanju odnosno kažnjavanju.
Deklaracija o teritorijalnom azilu (i daljem tekstu: Deklaracija)3 predstavlja
zauzimanje stava o teritorijalnom azilu, saglasno kojem je dodjeljivanje azila
nekoj osobi prije svega miroljubiv i human čin koji se kao takav ne može
smatrati neprijateljskim. Zemljama potpisnicama Deklaracije preporučuje da
se prilikom uređenja pitanja koja se tiču azila, statusa izbjeglica i osoba bez
državljanstva rukovode principima koji su navedeni u članu 1. Deklaracije:
„1. Azil koji dodjeljuje jedna država, primjenjujući svoj suverenitet, osobama koje se imaju pravo pozvati na član 14. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, uključujući i osobe koje se bore protiv kolonijalizma, bit će
poštivan od svake druge države.
2. Nijedna se osoba ne može pozivati na pravo traženja i uživanja azila
ako postoje ozbiljnirazlozi da se za nju smatra da je počinila zločin protiv mira,
ratni zločin ili zločin protivčovječnosti, kao što je definirano međunarodnim
dokumentima koji su sačinjeni u smisluodredbi koje se odnose na ovu vrstu
zločina.
3. Zemlja koja pruža azil je ta koja odlučuje o osnovama za pružanje
azila.“
Ujedinjeni narodi u članu 2. Deklaracije pozivaju države da u duhu
međunarodne solidarnosti podjednako snose teret kada se neka država suočava
s problemima prilikom pružanja ili produžavanja azila. Ukoliko se nekoj osobi
saglasno odredbi člana 1. Deklaracije pruži azil ili se osoba koja traži azil već
nalazi na teritoriji države, država neće moći protjerati tu osobu ili je prisilno
vratiti s granice jer se u članu 3. stav 1. potvrđuje princip non-refoulement.
Odstupanje od principa non-refoulement dozvoljeno je državi samo ukoliko je
riječ o nacionalnoj sigurnosti i u slučaju velikog priliva osoba, što je predviđeno
u stavu 2. istog člana. Država koja u opravdanim slučajevima odluči da odstupi od principa non-refoulement dužna je da tim osobama omogući odlazak u
drugu zemlju na način da im osigura privremeni azil ili neki drugi način, što
3
98
Međunarodni dokumenti koji se odnose na izbjeglice i osobe bez državljanstva, Ured visokog komesara za izbjeglice Ujedinjenih naroda, Nezavisni biro za humanitarna pitanja,
Sarajevo, 1996, 67.
PREGLED
proizlazi iz odredbe člana 3. stav 3. Države koje pruže azil osobama dužne su
saglasno odredbi člana 4. Deklaracije da tim osobama ne dopuste da se bave
aktivnostima koje bi bile u suprotnosti s ciljevima i principima Ujedinjenih
naroda.
Deklaracija u svojoj suštini nije donijela neke velike promjene u poređenju
s Konvencijom o statusu izbjeglica i Protokolom o statusu izbjeglica, već samo
potvrđuje ranije usvojena rješenja i naglašava njihov značaj formulirajući ih
u načela koja se preporučuju državama. Naime, Deklaracija preporučuje kao
načelo državama kada se bave pitanjima azila, statusa izbjeglica i osoba bez
državljanstva da osobama koje se bore protiv kolonijalizma omoguće azil, a
što je preuzeto iz Konvencije Organizacije afričkog jedinstva kojom se uređuju
specifični aspekti izbjegličkih problema u Africi. Deklaracija i dalje stoji na
stanovištu da države neće dodijeliti azil osobi za koju se može ozbiljno smatrati da je počinilo zločin protiv mira, ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti,
kao što je to utvrđeno u članu 1. F. Konvencije o statusu izbjeglica.4
Deklaracija ističe princip ravnomjerne raspodjele tereta, gdje su države
dužne da saglasno načelu međunarodne solidarnosti podjednako snose teret
kada se neka država suočava s dolaskom velikog broja osoba prilikom pružanja
ili produženja azila. Ona ponovo naglašava fundamentalni značaj načela nonrefoulement, od kojeg se dozvoljava odstupanje samo u slučaju nacionalne
sigurnosti i velikog priliva osoba, a što je diskreciono pravo svake države kada
odlučuje u takvim situacijama. Tom prilikom država je u obavezi da toj osobi
pruži bar privremeni azil ili neku drugu mogućnost kako bi otišao u drugu
državu.
Azil u pravu Evropske unije
Pravo azila u Evropskoj uniji je regulirano Evropskom konvencijom o zaštiti
ljudskih prava i osnovnih sloboda, Dablinskom konvencijom, koja je na osnovu člana 24. zamijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 343/2003 od 18. februara 2003. godine, kojom se uspostavljaju kriteriji i mehanizmi za određivanje
države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil koji je državljanin
neke treće zemlje podnio u jednoj od država članica, unutrašnjim pravom
država članica, Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967. godine, međunarodnim dokumentima čije
4
Međunarodni dokumenti koji se odnose na izbjeglice i osobe bez državljanstva, Ured visokog komesara za izbjeglice Ujedinjenih naroda, Nezavisni biro za humanitarna pitanja,
Sarajevo, 1996, 31.
PREGLED
99
su potpisnice, kao i nizom drugih dokumenata odnosno uredbi i direktiva donesenih pod okriljem Evropske unije. Propisi Evropske unije kada se gledaju
na duže vrijeme trebaju da uspostave zajednički postupak azila, kao i jedinstveni položaj u cijeloj Zajednici svima onima kojima je azil odobren.
Ukoliko EU želi da odgovori pozitivnim socijalnim, ekonomskim i kulturnim obavezama, onda u centar ljudskih prava mora neizostavno uključiti
jednakost kao njihov fundament na osnovu kojeg će svi aplikanti za azil i
izbjeglice imati ista ljudska prava. Ako bi se stavio prigovor ili kontrateza
da je u korpus ljudskih prava, odnosno njen centar EU, stipulirao jednakost,
onda treba reći da je sudska i upravna praksa EU-a sasvim drugačija jer njene
članice selektivno i neprincipijelno primjenjuju EU acquis čiji je rezultat
progon kako pojedinaca tako i masovnog protjerivanja stranaca, što je notorna
činjenica koju ne treba posebno dokazivati.
Migracijsku politiku odnosno izbjegličku problematiku neki teoretičari (F.
Fukuyama) smatraju jednim od triju glavnih problema na globalnom planu,
pored iscrpljivanja zaliha nafte i terorizma. Migracije su prvorazredni politički
problem koje pored unutrašnje sigurnosti i vanjske politike zauzimaju izuzetno
značajno mjesto u životu svake države ili zajednice kao što je u ovom slučaju
Evropska unija.
Zašto se države tako ponašaju, odnosno zašto normativna rješenja
(unutrašnje pravo i međunarodni dokumenti) ne mogu da odgovore zahtjevima
aplikanata za azil i izbjeglica? Odgovor treba tražiti u previsoko postavljenim
ciljevima koje države same sebi postavljaju u unutrašnjem zakonodavstvu
odnosno regionalna ili međunarodna zajednica na regionalnom nivou (EU),
ili na nivou Ujedinjenih naroda. Takva normativna rješenja prelaze stvarno
društveno stanje jer ih države ne primjenjuju ili ih partikularno primjenjuju,
te na takav način politika azila odnosno izbjeglička regulativa postaje utopija
ili mrtvo slovo na papiru, na što upućuje stara ali i danas aktuelna Remarkova
misao: Prazne zastave čovjekovih prava.
Ljudska prava imaju mnogo širi značaj i domet od pukog skupa pravnih
pravila kojima su regulirana. Ona zahtijevaju jedinstvenu a ne selektivnu
primjenu, kao što to čine neke evropske zemlje. Naprimjer, Francuska je nedavno protjerala Rome porijeklom iz Rumunije i Bugarske, a visoka predstavnica Evropske unije za vanjsku politiku i sigurnost Catherine Ashton je
nedavno (1. decembra 2011.) zatražila od ministara vanjskih poslova da ponude azil nekim od 3.400 iranskih disidenata koji se nalaze u kampu Ašraf u
Iraku koji treba da se zatvori.
100 PREGLED
Kada je u pitanju realizacija ljudskih prava, u ovom razmatranju realizacije
prava na azil treba naglasiti potrebu da ta prava moraju biti praćena materijalnim mogućnostima, odnosno finansijskom podrškom sredine u kojoj se ostvaruju jer bez tog bitnog elementa nema njihovog ostvarenja u punom kapacitetu.
Svaka druga teza ili ugao promatranja vodili bi u utopiju, odnosno takva normativna rješenja bi ostala samo prazna priča koja nema valjano obrazloženje.
Pored finansijske odnosno materijalne podrške, prilikom realizacije politike
azila ne manje bitan razlog za njeno uspješno provođenje je svakako politička
volja, odnosno konsenzus država članica Evropske unije. Danas se može slobodno istaknuti da politička volja nije uvijek jedinstvena i da politički interesi
kao i obično nisu koherentni, odnosno oni su partikularni.
Ovakvu tezu naprimjer potvrđuje postupanje Danske, koja ne učestvuje
u primjeni Uredbe Vijeća (EZ) br. 343/2003 od 18. februara 2003. godine,
kojom se uspostavljaju kriteriji i mehanizmi za određivanje države članice
odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil koji je državljanin neke treće zemlje podnio u jednoj od država članica.
Evropska unija ne smije dozvoliti da se univerzalnost koja je imanentna karakteristika ljudskih prava nagriza principom teritorijalne supremacije iz kojeg
će se kad-tad pojaviti svi mogući pogubni efekti koji slijede iz pojedinačnog
ili „elitno zatvorenog društva privilegija“, a zanemarujući opće i zajedničko.
Zbog značaja politike azila i izbjegličke problematike, cijeneći da su problem
cijele međunarodne zajednice, treba im omogućiti interdisciplinaran pristup
i izučavati ih s više aspekata, i to ne samo s međunarodnopravnog nego i s
ekonomskog, socijalnog, sociološkog, demografskog i drugih aspekata.
Evropski sistem azila kao dio zajedničke politike Evropske unije još uvijek se razvija, s tendencijom da se u potpunosti harmonizira. Velika mu se
pažnja poklanja iz razloga njegove važnosti za Evropsku uniju koja proistječe
iz sigurnosnih a zatim i ekonomskih odnosno socijalnih razloga. Da li će se i
kada će se uspostaviti željeni balans (u procedurama i kriterijima koje treba
da sadrže propisi koji normiraju politiku azila) između potreba tražitelja azila,
s jedne, političkih ili ekonomskih interesa države koja odlučuje o aplikaciji
azila, s druge, i Evropske unije kao zajednice, s treće strane, teško je dati
odgovor, ali se sada može potvrditi teza supremacije pojedinačnih nad toliko
željenim zajedničkim interesima.
PREGLED
101
Azil u pravu Bosne i Hercegovine
Pravo na azil kao ljudsko pravo nije navedeno u Ustavu Bosne i Hercegovine
(u daljem tekstu: Ustav)5 u članu II 3.a/ do m), ali je stavljeno u isključivu
nadležnost institucija Bosne i Hercegovine, što proizlazi iz odredbe člana
III 1.f). Ustava, a ne u nadležnost entiteta. U nadležnosti institucija Bosne
i Hercegovine su politika i reguliranje pitanja imigracija, izbjeglica i azila,
što je jedna od deset funkcija (član III 1.a) do j) koje su od vitalnog značaja
za funkcioniranje Bosne i Hercegovine kao moderne države. Bosna i Hercegovina i njeni entiteti dužni su da na osnovu člana II Ustava osiguraju najviši
nivo međunarodno priznatih ljudskih prava, kao i prava i sloboda određenih
u Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda s njenim
protokolima i koji će imati prioritet nad svakim drugim zakonima.
Pored ove obaveze, Bosna i Hercegovina je dužna da primjenjuje i
međunarodne konvencije i ugovore koji su navedeni u Aneksu I – Dodatni
sporazum o ljudskim pravima, koji će biti primjenjivani u Bosni i Hercegovini.6 Ovakvim ustavnim okvirom organi nadležni za provođenje i odlučivanje
o pravu na azil u Bosni i Hercegovini dužni su da pored Evropske konvencije
o osnovnim pravima i slobodama primjenjuju najviše standarde i instrumente
kao što su Konvencija o statusu izbjeglica, Protokol o statusu izbjeglica i druge međunarodne odnosno regionalne konvencije i ugovore.
Postojeća ustavna rješenja daju mogućnost Bosni i Hercegovini i njenim
organima da na jedinstven način reguliraju politiku azila, a ne da na partikularan način ta pitanja uređuju entiteti ukoliko bi se reguliranje politike azila
stavilo u njihovu nadležnost.
Osim navedenim međunarodnim dokumentima, pravo na azil u Bosni i
Hercegovini je regulirano zakonima i drugim podzakonskim aktima.
Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu (u daljem tekstu: Zakon)7
uređuju se uvjeti i procedure za ulazak i boravak stranaca u Bosni i Hercegovini, vizni i bezvizni režim, prihvat i udaljenje stranaca iz zemlje, putne
isprave za strance i stavljanje stranaca pod nadzor, međunarodna zaštita, kao
i privremena zaštita stranaca u slučaju masovnog priliva stranaca, nadležnost
organa prilikom primjene zakona i druga pitanja. Kao i svaki drugi zakon, i
ovaj zakon propisuje kaznene odredbe u slučaju njegovog nepoštivanja. Aktuelni zakon je na sveobuhvatan, kompleksan i pravno sistematski način uredio
7
5
6
Dejtonski mirovni sporazum, JP NIO Službeni list BiH, Sarajevo, 1996, 53.
Dejtonski mirovni sporazum, JP NIO Službeni list BiH, Sarajevo, 1996, 65-66.
Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu, Službeni glasnik BiH, br. 36/08.
102 PREGLED
oblasti kojima se bavi, za razliku od ranijih zakona. Zakonska rješenja su rezultat značaja politike azila i imigracija, kao i jačanja institucija države Bosne
i Hercegovine.
Za razliku od prijašnjih zakona, naprimjer, Zakon o kretanju i boravku
stranaca i azilu iz 2003. godine imao je 105 članova, dok važeći zakon ima
163 člana, što samo po sebi ukazuje na činjenicu da je cjelokupan. U pogledu
organa koji su nadležni za provođenje Zakona treba reći da su to Vijeće ministara BiH, Ministarstvo sigurnosti BiH, Ministarstvo vanjskih poslova BiH,
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, Služba za poslove sa strancima, Granična policija BiH, ostali policijski organi u Bosni i Hercegovini i
drugi nadležni organi.
Kad se govori o ostvarivanju prava na međunarodnu i privremenu zaštitu
(azil) u Bosni i Hercegovini, treba reći da je važeći zakon sveobuhvatan i
moderan jer se temelji na evropskim i drugim pravnim rješenjima (Konvencija
o statusu izbjeglica iz 1951., Protokol o statusu izbjeglica iz 1967. godine, Evropska konvencija o zaštiti osnovnih ljudskih prava i sloboda i dr.), prilikom
čega se oslanja na općeusvojene principe iz međunarodnih dokumenata (princip zabrane vraćanja – non-refoulement i dr.), a što je uočljivo iz usvojenih
zakonskih formulacija.
Sadašnji zakon u svojim odredbama (članovi 5. i 105.) ne daje definiciju
osoba koje traže azil kao što su to činili raniji zakoni8 ili kao što je to učinila
Uredba Vijeća (EZ) br. 343/2003 od 18. februara 2003. godine, kojom se uspostavljaju kriteriji i mehanizmi za određivanje države članice odgovorne za
razmatranje zahtjeva za azil koji je državljanin neke treće zemlje podnio u
jednoj od država članica9, ili kao što to čini Republika Hrvatska u Zakonu o
azilu10 koji je više puta mijenjan11 i sadrži 108 članova jer ne sadrži odredbe
Naprimjer, Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu (Službeni glasnik BiH, br. 29/03)
određuje definiciju podnosioca zahtjeva za azil u članu 4. (Definicije) pod „e) podnosiocem zahtjeva za azil smatra se svaki stranac koji traži azil, bez obzira da li je stranac
zatražio azil na graničnom prelazu ili po ulasku na teritoriju BiH“.
9
Uredba Vijeća (EZ) br. 343/2003 od 18. februara 2003. kojom se uspostavljaju kriteriji i
mehanizmi za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil koji
je državljanin neke treće zemlje podnio u jednoj od država članica. Poglavlje I član 2.d)
„podnositelj zahtjeva“ ili „tražitelj azila“ označava državljanina treće zemlje koji je podnio zahtjev za azil o kojem još nije donesena konačna odluka; „Priručnik o azilu u Bosni i
Hercegovini“, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, UNHCR, Ministarstvo sigurnosti, Sarajevo, 2007, 277.
10
Zakon o azilu, Narodne novine, br. 79/07, 88/10.
11
Zakon o azilu, Narodne novine, br. 103/03.
8
PREGLED
103
o strancima koje su unesene u poseban Zakon o strancima12, ili kao što to čini
Republika Srbija u Zakonu o azilu u članu 2.13
Osim Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu, pravo na azil u Bosni
i Hercegovini je
regulirano i Zakonom o službi za poslove sa strancima (u daljem tekstu:
Zakon).14 Zakonom je ustanovljena Služba za poslove sa strancima (u daljem
tekstu: Služba) koja je upravna organizacija u sastavu Ministarstva sigurnosti
Bosne i Hercegovine i nadležna je za upravne poslove u prvom stepenu koji
su u vezi sa Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu, između ostalog i
za podnošenje zahtjeva za azil u Bosni i Hercegovini.
Protiv odluka koje donosi Služba u upravnim stvarima po zahtjevima iz
svoje nadležnosti odlučuje Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine kao
drugostepeno tijelo u žalbenom postupku, čije su odluke konačne, ali se može
pokrenuti upravni spor.
Ako je neka osoba u postupku traženja azila u Bosni i Hercegovini ili u njoj
već uživa pravo azila, a u toku je postupak za njegovu ekstradiciju u neku drugu državu saglasno odredbi tačke b) stav 1. člana 34. Zakona o međunarodnoj
pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, takva činjenica predstavlja smetnju za
izručenje te osobe.15
Zaključak
Prilikom donošenja zaključka u pogledu zakonodavnog okvira odnosno normativnih rješenja u pogledu prava na azil u Bosni i Hercegovini potrebno je
postaviti osnovno pitanje:
Da li su zakonska rješenja kako s materijalnog tako i s procesnog aspekta
u pogledu azila jasna, dovoljna i kompatibilna s pravnom stečevinom EU-a
(acquis communautaire), pravom susjednih država, kao i s međunarodnim
pravom, prije svega s Konvencijom o statusu izbjeglica i njenim Protokolom
o statusu izbjeglica, odnosno kako se pravo azila realizira u sudskoj i upravnoj
praksi Bosne i Hercegovine?
Zakon o strancima, Narodne novine, br. 89/07.
Zakon o azilu, Službeni glasnik RS, br. 109/07.
14
Zakon o službi za poslove sa strancima objavljen je u Službenom glasniku BiH, br. 54/05,
9. augusta 2005.
15
Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, Službeni glasnik BiH, br.
53/09.
12
13
104 PREGLED
Kada je u pitanju normativni okvir, to jest važeća zakonska rješenja (de
lege lata) koja se odnose na azil, treba reći da je Bosna i Hercegovina prihvatila relevantne međunarodne standarde i principe koji su sastavni dio njenog
pravnog poretka.
Da je Bosna i Hercegovina prihvatila relevantne međunarodne standarde i
principe, na to ukazuju odredbe člana 7. Zakona o kretanju i boravku stranaca
i azilu16 (u daljem tekstu: Zakon), kojim je strancima zagarantirana sloboda
kretanja, člana 12. kojim je strancima omogućeno da budu obaviješteni u toku
postupka po njihovom zahtjevu za azil o pravima i obavezama na jeziku koji
razumiju, člana 91. kojim je potvrđen princip zabrane vraćanja ili non-refoulement i drugi standardi koji su stipulirani u Zakonu.
Također treba odgovoriti na pitanje na osnovu kojih parametara ili mjerila
Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine utvrđuje kada neka
osoba predstavlja prijetnju sigurnosti BiH, javnom poretku, javnom redu i
miru, javnom zdravlju u BiH ili međunarodnim odnosima BiH?
Tim više jer je izvještaj koji je podnijela Obavještajno-sigurnosna agencija
BiH Sudu BiH snabdjevena oznakom određenog stepena tajnosti koji može
vidjeti samo sudeći sudija, ali ga ne može provjeriti jer nema instrumentarij
za takve radnje, već ga je dužan prihvatiti i na osnovu njega odlučiti da li je
neki pojedinac opasan ili nije, a što je sa aspekta suda kao tradicionalnog
čuvara ljudskih prava u ovoj pravnoj situaciji neprihvatljivo. Na prvi pogled
ovakvim zakonskim rješenjem sudska vlast je servis i poslušnik izvršne vlasti, što je nedopustivo sa aspekta podjele vlasti, a neodrživo je i sa aspekta
zaštite osnovnih prava i sloboda pojedinca. Procjenu ili izvještaj koji sačini
Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine zbog stepena tajnosti
kojim je taj izvještaj snabdjeven ne može vidjeti ni branilac odnosno pravni
zastupnik azilanta. Ovim zakonskim rješenjem pravo na odbranu ili zastupanje
takvih osoba u postupku azila je ograničeno i svodi se na formalno zastupanje
ili odbranu koje ne doprinosi nikome, a najmanje pojedincu koji zahtijeva da
u postupku traženja azila iznese svoje razloge i argumente. Ovakvo zakonsko
rješenje samo po sebi treba izmijeniti i dopuniti u smislu da se izgradi instrumentarij kako bi sud a tako i branilac/pravni zastupnik mogao provjeriti na
adekvatan način navode iz takvog izvještaja, U suprotnom će Sud BiH biti
puki izvršilac takvih odluka izvršne vlasti, a pojedinac umjesto da bude subjekt postupka na ovakav način se pretvorio u objekt postupka.
Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu, Službeni glasnik BiH, br. 36/08.
16
PREGLED
105
Pored ovih nedosljednosti, a u smislu bolje jasnoće odnosno konzistentnosti i preglednosti de lege lata, trebalo bi predložiti u daljnjoj evaluaciji de lege
ferenda da osnovna načela u postupku azila budu koncentrirana na jednom
mjestu u Zakonu, kao što je to učinila Republika Srbija u posebnom poglavlju
„Osnovna načela“ u članovima od 6. do 19. Zakona o azilu.17
Treba napomenuti da postupak povodom zahtjeva za azil koji se vodi u
Bosni i Hercegovini traje duže od drugih postupaka prije svega zbog njegove
specifičnosti, a sve zbog potrebe provjere podataka iz različitih zemalja, tako
da je dužina trajanja postupka kao i rokova u predmetima azila relativna kategorija, osim onih koji su ekstremno kratki.
Sektor za azil UNHCR-a je omogućavao uspostavljanje komunikacije
sa tražiocima azila odnosno međunarodne zaštite, vršio je uvid u predmete,
prisustvovao intervjuima, kao što je i iznosio primjedbe u nekim od faza
postupka, što potvrđuju izvršena istraživanja. Saradnja UNHCR-a s Ministarstvom sigurnosti – Sektorom za azil, dosta je važna i bila je na potrebnom
nivou, ali nije bila zadovoljavajuća sa Sudom BiH jer je izostala. Tu bi komunikaciju u daljnjoj saradnji trebalo poboljšati.
Zakon o azilu, Službeni glasnik RS, br. 109/2007.
17
106 PREGLED
Literatura
1. Ljudska prava, Odabrani međunarodni dokumenti i Ministarstvo inostranih poslova
BiH, Sarajevo, 1996.
2. Međunarodni pravni dokumenti o pravima čovjeka, JRKK, 1/1989.
3. Međunarodni dokumenti koji se odnose na izbjeglice i osobe bez državljanstva, Ured
visokog komesara za izbjeglice Ujedinjenih naroda, Nezavisni biro za humanitarna
pitanja, Sarajevo, 1996.
4. Dejtonski mirovni sporazum, JP NIO Službeni list BiH, Sarajevo, 1996.
5. Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu, Službeni glasnik BiH, br. 36/08.
6. Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu, Službeni glasnik BiH, br. 29/03.
7. Uredba Vijeća (EZ) br. 343/2003 od 18. februara 2003. „Priručnik o azilu u Bosni i
Hercegovini, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, UNHCR, Ministarstvo sigurnosti, Sarajevo, 2007.
8. Zakon o azilu, Narodne novine, br. 79/07, 88/10.
9. Zakon o azilu, Narodne novine, br. 103/03.
10. Zakon o strancima, Narodne novine, br. 89/07.
11. Zakon o azilu, Službeni glasnik RS’’, br. 109/2007.
12. Zakon o službi za poslove sa strancima, Službeni glasnik BiH, br. 54/05.
13. Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, Službeni glasnik BiH,
br. 53/09.
14. Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu, Službeni glasnik BiH, br. 36/08.
15. Zakon o azilu, Službeni glasnik RS, br. 109/2007.
PREGLED
107
Pogledi i mišljenja / Views and Opinions
Mirza Čerkez
UDK 82.09
ŠPANSKA TRAGEDIJA KAO ARHETIPSKI PREDSTAVNIK
ŽANRA TRAGEDIJE OSVETE
THE SPANISH TRAGEDY AS THE ARCHETYPAL REVENGE
PLAY
Sažetak
Autor će u ovom radu prikazati okolnosti i razvoj žanra tragedije osvete u
engleskoj renesansnoj književnosti te ponuditi prikaz karakterističnih odlika
žanra na primjeru „Španske tragedije“ Thomasa Kyda kao arhetipskog predstavnika.
Ključne riječi: Španska tragedija, Seneka, ludilo, Thomas Kyd, tragedija
osvete
Summary
In this paper, the author will examine circumstances and the development of
revenge play genre in the English Renaissance literature. He will present as
well the overview of the genre’s peculiarities on the example of “The Spanish
Tragedy” by Thomas Kyd as the archetypal revenge play.
Key Words: Spanish Tragedy, Seneca, madness, Thomas Kyd, revenge
play
PREGLED
111
Uvod
Engleska tragedija osvete duguje svoj razvitak Seneki u istoj mjeri koliko je
nezavisna od njega. T. S. Eliot s pravom tvrdi da nije postojao veći utjecaj na
elizabetinski um i dramu od Senekinog.
U poređenju s Italijom, engleska renesansa se javlja kasno i ne proizlazi
direktno iz humanizma. Razvoj engleskog humanizma prekida reformacija, pa
se zrela renesansna direktno nastavlja na prekinutu nit humanizma. Srednjovjekovni dramski ciklusi i moraliteti, autohtona dramska forma, održavaju se
sve do 1542. godine i predstavljaju vodeći dramski oblik. Humanisti sa sobom
donose „latinizirajuću” ili „učenu” dramu i trude se nametnuti je kao jedinu
dozvoljenu. Novi dramski val nije bio dovoljno snažan da zatre tradiciju tijelovskih drama1 i moraliteta, već u postojeću dramsku tradiciju uvodi koherentnu radnju, podjelu na činove i versifikaciju dramskog teksta. Elementi
autohtone drame ostaju netaknuti, poput formiranja antagonističkih likova na
osnovu Poroka iz moraliteta.
Nakon ukidanja tijelovskih drama nastaje stvaralački vakuum u kojem cvjetaju politički moraliteti u službi vjerske polemike. Iz učenih centara dopire
„pravilna” komedija i tragedija, pravilna u smislu poštivanja pseudoaristotelijanskih pravila o jedinstvima.
„Pravilna” tragedija se pojavljuje ubrzo poslije komedije. Prvi autori se
trude ispoštovati humanističko nametanje jedinstva mjesta, radnje i prostora
te, kao njihovi slavniji nasljednici, smatraju Seneku neospornim autoritetom antičke tragedije. Elizabetinci nisu poznavali ni dramu ni filozofiju ni
književnost stare Grčke zbog nepostojanja prijevoda. Kad Polonije u Hamletu
kaže za trupu putujućih glumaca da „za njih Plaut nije odveć veseo, niti Seneka ozbiljan”2 on navodi autore koje su elizabetinci držali za neprikosnovene
autoritete dramskog stvaralaštva vrijedne imitiranja po svaku cijenu.
Gorbodak je do osamdesetih godina XVI stoljeća bio najbolja pravilna tragedija. Taj komad je 1561. godine prikazan pred kraljicom Elizabetom I. Siže
drame je uzet iz staroengleske historije, dok su se autori poslužili Holinshedovom hronikom kao izvorom podataka. Dugi deklamatorski pasaži (iz želje da
se uspješno „imitira“ Seneka) oduzimaju ovoj drami i posljednji atom scenske
živosti. Sam komad je u suštini politički obojen moralitet koji „kraljici djevici” treba ukazati kakva sudbina čeka zemlju ukoliko se ona ne uda i ne ostavi
Ciklus drama s biblijskom tematikom izvođen na pokretnim pozornicama na praznik
Tijelova (Corpus Christi). Op. aut.
2
The Complete Works of William Shakespeare, Wordsworth Editions Ltd., 1996, 685.
1
112 PREGLED
nasljednika. Gorbodakova je vrijednost, ako je uopće i ima, u postavljanju
standarda autorima koji dolaze: uzimanje sižea iz staroengleske historije, upotreba Holinshedove hronike kao izvora podataka i korištenje blank versa kao
poetskog metra drame.
Procvat drame se veže za djelovanje univerzitetskih umova3, od kojih
su za daljnji tok najvažniji Christopher Marlowe i Thomas Kyd. Marlowe
u svojim dramama pokazuje svoj pjesnički talent i umijeće i otkriva velike
mogućnosti blank versa. Kyd prilagođavanjem Senekinih drama domaćoj
sceni stvara novi dramski obrazac čiji se utjecaj osjeća sve do puritanskog zatvaranja pozorišta 1642. godine. Univerzitetski umovi su pripadali građanskoj
inteligenciji, koja u isto vrijeme prati savremene trendove i pazi na ukus publike, stvarajući prilično demokratska djela. Pozorišna publika je potjecala iz
različitih društvenih slojeva, pa se u dramama moglo naći elemenata za svačiji
ukus. Niži, neobrazovani slojevi (groundlings4), uživali su u ludilu, nasilju i
lakrdijanju. Za publiku iz viših slojeva su bile ostavljene dileme protagoniste
u kojima se očitavaju granice tadašnjih društveno-moralnih normi, hipotetički
stavljenih na praktičnu kušnju.
Utjecaji i značajke tragedije osvete
(1)
Thomas Kyd nije napisao mnogo za života, ali je njegov rad izveo revoluciju
u dramskom stvaralaštvu. Izuzetno razvijen dramski instinkt i čulo za potrebe
publike naveli su ga na zaključak da publiku Senekinim tragedijama privlači
obilje grozomornih detalja.
Španska tragedija nema pretka po sličnosti radnje i tematici u engleskoj
književnosti, no bez sumnje njen krajnji uzor je Seneka – preciznije drama
Tijest. Kyd od Seneke preuzima mnogo elemenata koji se ustaljuju u konvenciju žanra.
Grupa renesansnih engleskih autora kojima je kritika dala ovo ime jer su bili univerzitetski diplomci, a nisu se bavili pravom ili teologijom za što su školovani, već književnim ili
dramskim radom. Obično se Christopher Marlowe, Robert Greene, Thomas Nash, Thomas Lodge, George Phill, John Lilly i Thomas Kyd navode kao glavni predstavnici. Op.
aut.
4
Termin groundling (prizemljaš) upotrebljavao se za posjetioce pozorišta iz niže, neobrazovane društvene klase. Plaćajući jedan peni za ulaz, oni nisu sebi mogli priuštiti sjedište,
te su bili smještani između bine i prvog reda sjedišta. Poznati po lošem ponašanju, često
su znali bacati orahe i trulo voće na dramske likove koji im se nisu dopadali. Op. aut.
3
PREGLED
113
Senekin dramski opus možda i nije bio namijenjen scenskom izvođenju.
Zbog nepostojanja podataka o njihovom postavljanju na scenu u Senekino
vrijeme i poslije njega neki kritičari su uvjereni da ih je Seneka napisao
kao drame za čitanje5 ili kao naputak ostalim autorima kako da pišu dobre
drame. Međutim, postoje sigurni podaci o njihovom postavljanju na scenu
elizabetinskog i jakobinskog Londona. Paralelno sa Senekinim, u sižeima jača
italijanski utjecaj.
Sama priroda Senekinih drama je osigurala njihovu popularnost među elizabetinskom publikom, privlačeći je kao magnet željezne opiljke. Sižei njegovih drama su zasnovani na herojskom ciklusu starogrčke mitologije, prepuni
strahota, krvoprolića i teških zločina u svijetu izokrenutog morala kojim se
kao lajtmotiv provlači osveta.
Kydov rad iskazuje karakteristiku svih autora renesansne Engleske: jednu
vrstu umjetničke svojeglavosti. Ona se može definirati kao prihvaćanje nekog
žanra sa svim njegovim pravilima i konvencijama, ali bez slijepog slijeđenja
tih konvencija. Naprimjer, Thomas Wayatt prvi donosi sonet u Englesku, prvi
je prepjevao Petrarkin sonetni vijenac, ali je u vlastitim sonetima izbacio pozersku petrarkističku konvenciju ljubavnika ucviljenog svirepošću svoje dragane. Thomas Kyd koristi isti modus operandi kad pristupa Senekinom dramskom naslijeđu.
Senekin obrazac se sastoji od šest smjernica po kojima se ravna dramski
tok:
1. Tajno ubistvo, najčešće dobrog vladara ubija zla osoba;
2. Duh ubijenog pohodi mlađeg srodnika, sina najčešće;
3. Period prikrivanja, intrige ili zavjere unutar kojeg ubica i osvetnik spletkare jedan protiv drugog dok broj leševa lagano raste;
4. Stvarno ili odglumljeno ludilo osvetnika ili nekog njegovog epigona;
5. Izbijanje općeg nasilja na kraju komada, koje se u renesansi postiže
pomoću namještene maske6 ili slavlja;
6. Katastrofa koja pokosi sve dramske likove, uključujući i osvetnika.
5
6
Closet play – drama za čitanje. Op. aut.
„Maska – Amaterska dramska predstava alegorijskog karaktera, vrlo popularna u Engleskoj u XVI i XVII stoljeću. Izvodili su je članovi dvora ili visokog plemstva, uz malo
ili gotovo nikakvo učešće glumaca.” Rečnik književnih termina, Nolit, Beograd, 1986,
412.
114 PREGLED
Senekina politička karijera i stoička filozofija odražavaju se na tragediju
osvete. Osvetnik se trudi biti stoikom ili stoički trpi sve nedaće na svom putu
(mada ta osobina nije izričito naglašena).
Nameće se zaključak da je Seneka najradije obrađivao temu sukobljavanja
pojedinca u kojem je čvrsto izgrađen etički sistem s nakaradnim svijetom u
kojem živi. Jakobinska tragedija nastavlja ovim pravcem i pojačava ga do
krajnjih granica morbidnog.
Također bi se moglo zaključiti da italijanski utjecaj predstavlja omaž Seneki, ali taj zaključak vodi u krivo. Pošto Machiavellijev Vladalac dugo vremena
nije bio preveden, publika nije bila upoznata s njegovom pravom prirodom,
niti s idejama koje Machiavelli zagovara. Smatran oličenjem đavolske prevejanosti i bezobzirnosti u postizanju ciljeva, Machiavelli lično iznosi prolog
Jevrejina s Malte.
(2)
Kyd majstorski upravlja pogonskim gorivom drame – osjećajima što likove
sile na interakciju. Svaki lik predstavlja jedan (ili više) osjećaj(a) koji u njemu
prevladava(ju) i nagoni(e) ga na akciju. Ljubav i dužnost su isprepleteni u Hijeronimu i Bel-Imperiji, španskog kralja dužnost odvraća od državničkih poslova,
ljubav vodi Horacija u smrt, posebno zlehudog Baltazara, a Lorencova patološka
praktičnost se pretvara u medij izvršenja don Andrejine osvete.
Značenje i simbolika ljubavi u Španskoj tragediji su preokrenuti, najsličniji
hemingvejskoj kiši. Ljubav je u ovoj drami poguban osjećaj po svaki lik u kojem
postoji ili se javlja. Romantična ljubav je izazvala smrt Horacija, Bel-Imperije
i Baltazara, roditeljska Hijeronima i Izabele, a don Bazulta osudila na uzaludno
traženje pravde za svog ubijenog sina. Nisam siguran koliko ovo predstavlja
Kydov lični stav, a koliko podilaženje Seneki. Varijanta tragičke ironije je također
još jedan Senekin element koji je našao mjesta u tragediji osvete. Senekini zlikovci stradaju kada to najmanje očekuju, uvjereni u savršenost svog zločinačkog
uma. Lorenco se rado laća uloge u Solimanu i Perzedi7, krajnje uvjeren da je
počinio savršen zločin i prošao nekažnjeno. Pretjerana samouvjerenost i taština
ga sprečavaju da uvidi kako je dobio ulogu ubijenog na pravdi Boga (Horacija), a da Hijeronimo preuzima njegovu ulogu „ubice“ – mala Hijeronimova
premetačina. Prividno pomirenje Hijeronima i Lorenca, dio osvetničkog plana,
pojačava Lorencovu samouvjerenost i vara radar.
7
Drama unutar Španske tragedije koju protagonisti igraju pred španskim kraljem i portugalskim vicekraljem. Op. aut.
PREGLED
115
Motiv pravde, prirode i osvete u „Španskoj tragediji“
(1)
Drugi bitan motiv preuzet od Seneke je osveta. Dramu otvara prolog don
Andreje, koji iznosi prethodni slijed događaja i njegovu situaciju. Nastradao
u sukobu s Portugalom (u borbi s Baltazarom), on traži pravdu za svoju
nezasluženu smrt – mada je borba bila ravnopravna, njegov nedostatak iskustva koristi Baltazar, te Andreja gine. Sudije podzemnog svijeta se nisu mogli
složiti oko Andrejinog statusa: kao ratnika poginulog u borbi ili ljubavnika jer
umire zaljubljen. Prozerpina na kraju presuđuje u Andrejinu korist i nalaže
da se pravda ispuni. Praćen personificiranom Osvetom kao jamcem izvršenja
Prozerpinine presude, Andreja je prisutan na sceni, međutim bez utjecaja na
likove ili tok radnje. On i Osveta ne vrše interakciju s likovima (jer ih oni ne
vide), niti imaju osobinu sveznajućeg naratora. Naprotiv, njima je dodijeljena
izmijenjena funkcija Senekinog hora: obavještavanje publike i podsjećanje na
krajnji ishod. Andrejina uskraćena želja za životom i nesposobnost da prihvati
svoj kraj nose dramsku dinamiku i izazivaju krvoproliće koje slijedi.
(2)
Savremeni čovjek i elizabetinci ne poimaju na isti način prirodu i svemir.
Širinu vidika savremenog čovjeka ograničava racionalizam i ne dopušta mu
sagledavanje renesansnih djela i shvaćanje njihovih poruka – Isabel Rivers:
„Iako renesansni autor koristi isti vokabular kao i savremeni čovjek, potonji
mu ne dodjeljuje isto značenje.”8
Elizabetinci u suštini preuzimaju srednjovjekovnu hijerarhiju i poredak
svemira. U tom svijetu Bog je stvorio nebesa i zemlju, uspostavio „prirodne
zakone” po kojima sve na zemlji teži savršenstvu. Posmatrajući prirodni svijet, čovjek bi bio u stanju uvidjeti prirodne zakone, te ravnajući se po njima
živjeti u skladu s prirodom. Blizina prirode i udaljenost od grada daje čovjeku
više šanse da spozna uređenje božanskog stvaranja i stvorenog.
Prirodi je suprotna vještina. Ako je priroda rezultat božanskog stvaranja,
vještina/umješnost je ono što čovjek čini s prirodom. U idealnom poretku stvari, priroda i umješnost idu naporedo, dok čovjek poboljšava i regulira sebe
po prirodnim zakonima kroz vještinu. Elizabetinskom čovjeku dvor predstavlja vrhovni simbol umješnosti: vladar treba poštovati i paziti na prirodne
8
Isabel Rivers, Classical and Christian Ideas in English Renaissance Poetry, London: George Allen & Unwin, 1979, 1.
116 PREGLED
zakone, ali je upravljanje kraljevstvom odlika vještine. Kraljeva dužnost je
kultivirati dvor, njegovati vještinu i plemenitost. Poštivanjem božanskih zakona i poboljšavanjem prirodnog svijeta, vladar svom kraljevstvu osigurava
mir i uspješnost. Ukoliko kralj zanemari svoje dužnosti, poput španskog, onda
njegov dvor postaje mjesto nepravde i korupcije. Iako u duši dobar čovjek,
španski kralj je prezauzet sklapanjem mira s Portugalom. Zaboravivši svoje
unutrašnje poslove, kralj daje odriješene ruke Lorencu i Baltazaru – „korovu”
španskog dvora, i otvara put njihovim mahinacijama.
(3)
Vrt ima višestruku simboliku i ulogu u Španskoj tragediji. Elizabetinskom
čovjeku vrt predstavlja idealan spoj prirode i vještine, jer nema često priliku
boraviti u prirodi i uživati u njenim iscjeliteljskim svojstvima. Hijeronimova
slabost prema vrtu proistječe iz njegovog obrazovanja, sudačkog namještenja
i prisustva na dvoru tvoreći idealan odnos prirode i vještine.
Vrt je također sklonište od pokvarenog svijeta – u klasičnoj tradiciji
povlačenje u vrt je i povratak u Zlatno doba, kad ljudi nisu poznavali strah od
nepravde. Elizabetinski čovjek je vjerovao u dobrotu prirode, uvjeren da zlo
na ovom svijetu izaziva ljudski osjećaj uskraćenosti. Hijeronima zbunjuje njegovo poštivanje prirode i prirodnih zakona: iako vjeruje u dobrohotnu stranu
prirode i njene zakone, on spoznaje s gorčinom da su moćne i nemilosrdne
osobe brojnije na ovom svijetu: Lorenco izvrće prirodne zakone u maniru
makijaveliste zarad svojih kriminalnih ciljeva. Shvativši da zlikovci skrnave
prirodu i da se mogu provući nekažnjeno, u Hijeronimu se budi sumnja najprije
u ispravnost prirodnih zakona, pa zatim i u njih same. U suštini, Hijeronimovo razočarenje u nemogućnost sistema da kazni krivce, ili u zadovoljavajuću
pravdu, pretvara ga u jednako okrutnog osvetnika kao što su njegovi mučitelji
– klin se klinom izbija, što u suštini predstavlja prihvaćanje zakona jačeg.
Kydov vrt vrvi simbolikom – većina likova se u njemu pojavljuje bar jedanput. Horacije tu upoznaje Bel-Imperiju, Hijeronimo ludi, Horacije gine,
Hijeronimo pronalazi dokaz zavjere, a Izabela izvršava suicid. U maniru hemingvejske simbolike, vrt umjesto blaženog mjesta iz kojeg čovjek crpi snagu i
energiju postaje gubilište.
PREGLED
117
(4)
Bilo kakav pokušaj tumačenja potrage za pravdom unutar žanra tragedije osvete, a da pritom isključuje elizabetinski odnos prema osveti, nepotpun je i nije u
stanju objasniti nekadašnju popularnost žanra. Eleanor Prosser zaključuje da
u 15 drama iz ovog žanra nastalih do 1607. godine dilema koja muči protagonistu ni po čemu nije drukčija od Hijeronimove ili Hamletove. U tim dramama
dobar i vrli čovjek doživljava nepravdu, dok je priroda počinjenog zlodjela
takva da krivce vodi ravno na vješala u slučaju da budu optuženi i osuđeni.
Međutim, više razloga sprečava junaka da ostvari pravdu:
1. na dvoru vlada opća iskvarenost;
2. sam vladar je iskvaren do te mjere da se ne bi uopće zauzeo za izvršenje
pravde;
3. zlikovac ometa pristup oštećenog dvoru i kralju; blokira njegove
pokušaje (Hijeronimov slučaj).
Protagonist kojem je učinjena nepravda još ne evoluira u osvetnika
pošto vjeruje u prirodne zakone i traži pravdu na zakonom propisan način.
Razočarenje u pravosuđe i efikasnost pravosudnog sistema pretvara nezadovoljnika u osvetnika koji vlastoručno kažnjava zlikovce jer to vidi kao jedini
mogući način. Ovim činom protagonist odbacuje vladarev pravosudni autoritet i odabire pravno gledajući vansistemsku osvetu. Susret s don Bazultom,
koji isto tako traga za pravdom, Hijeronimova je prekretnica. On zaključuje da
i njega čeka ista sudbina bude li dalje oklijevao, makar i sekundu duže.
Elizabetinsko poimanje osvete je dijametralno suprotno današnjem. Ukidanjem srednjovjekovnog koda osvete, pravda i osveta se prenose s pojedinca
na državu. U slučaju da pojedinac krene u traženje lične osvete, on niječe
Boga kao vrhovnog nosioca inherentnog prava na osvetu i dovodi u pitanje i
kraljev autoritet i pravosudni sistem. U skladu sa tudorovskom ideologijom,
jedino Bog ima pravo da se sveti, dok je čovjeku ostavljeno tražiti pravdu
putem ovozemaljskih institucija.
U drugu ruku, pogrešno je tretirati osvetnika kao zlobno i osvetoljubivo
biće koje jedva čeka priliku da vrati milo za drago: riječ „osveta“ je značila
„kazna“ ili „uzvratna pravda“. Don Andreja traži „osvetu“ zbog nepravedne
smrti – kazniti Baltazara ravnom mjerom pošto mu je nanio nepravdu. Hijeronimovi vapaji za osvetom su također traženje pravde: shvativši da mu od
vladara nema pomoći, a da nebesa nijemo šute, Hijeronimo uzima pravdu u
svoje ruke namećući biblijski princip: oko za oko, zub za zub.
118 PREGLED
Iako određeni broj naučnika smatra osvetu ukinutu u elizabetinskoj Engleskoj, Bauers je uvjeren da je među narodom preživjela simpatija za ličnom
osvetom kao krajnjim rješenjem. Sa istom sigurnošću, Bauers tvrdi da je
publika u pozorištu bila na Hijeronimovoj strani osvetničke pravde pošto su
država i njen pravni sistem podbacili.
Gledajući uopćeno, tragedija osvete se zasniva na obrascu ubistva neke
osobe koje prolazi nekažnjeno. Dužnost najbližeg roda je osigurati pravdu ili
dovođenjem ubice pred sud ili njegovim pogubljenjem u slučaju da je prva
opcija neizvodiva.
(5)
Tragedija osvete se može podijeliti u dva dijela: u prvom dijelu nezadovoljnik
vjeruje u prirodne zakone i sposobnost vladara da provede pravdu – kada njegova lojalnost nije ni najmanje upitna. Vojvoda od Kastilje (čin III, scena 14)
kaže da je Hijeronimu njegovo besprijekorno obavljanje sudačke dužnosti
donijelo divljenje i veliko poštovanje španskog dvora. Nakon Horacijeve
smrt, Hijeronimo sumnja u zemaljsku pravdu i razmišlja da je sam provede.
Njegovo sumnjanje i skepticizam naspram nebeske pravde okreću ga svijetu
u kom boravi don Andreja, a kojem se i jednako razočarana Izabela priklanja.
Paganski svijet predstavlja relikte primitivne zajednice Zlatnog doba kada ljudi nisu poznavali nepravdu. Ako se nepravda i desi, ona će biti ili ispravljena
ili rekompenzirana (don Andrejin slučaj).
Svrha ludila
(1)
Ludilo je druga značajka Hijeronimovog karaktera. Hamlet obiluje indicijama
da princ glumi ludilo – antic disposition. Hijeronimovo ludilo je druge vrste.
Njega izaziva smrt sina i Hijeronimova nemogućnost da kazni krivce, a koju
pojačava činjenica da je i sam Hijeronimo – sudija. Uloga ludila je dvostruka: davanje lažne sigurnosti i obmana zlikovaca koju će osvetnik iskoristiti
za pripremu osvetničkog plana, dok je druga svrha odbrambeni mehanizam
ličnosti razočaranog čovjeka. Španska tragedija obiluje scenama ludila, od
kojih je najvažnija ona kad Hijeronimo traži pravdu na dvoru. Hijeronimo se
pojavljuje noseći bodež i omču – simbole pravde i samoubistva. Čuvši Horacijevo ime iz usta portugalskog ambasadora, Hijeronimo dobiva napad ludila,
te ga španski kralj ne razumije šta govori. Lorenco se tada spašava rekavši
PREGLED
119
da je Hijeronimo nezadovoljan podjelom plijena. Španski kralj ne primjećuje
krajnje iskazivanje nepravde: bodež zaboden u zemlju ispred Lorenca pošto je
sva njegova pažnja usmjerena na sklapanje mira s Portugalom. Louis Wright
je sklon ustvrditi kako je ludilo ustupak prizemljašima.
Teško je povjerovati da bi se iko smijao Hijeronimovoj situaciji. Elizabetinci su vjerovali da ludilo izaziva ogromna količina tuge ili strasti, mada je to
„zvanično“ objašnjenje nedovoljno da objasni Hijeronimovu metamorfozu.
Njegova želja za osvetom postaje strast koja ga cijelog obuzima. Čim Hijeronimo osjeti želja za osvetom, u njemu ludilo proključa. Povezanost ludila
osvetnika i njegovo opsesivno traganje za pravdom su direktno prikazani u
Španskoj tragediji – sve scene ludila se tiču pravde.
Tokom većeg dijela drame Hijeronimo je ili lud ili pokazuje znake ludila.
Po otkriću Horacijevog leša, njegov razum počinje propadati. Čak i u ovoj
ranoj fazi drame Hijeronimo je sklon napadima ludila, mada tokom II i III
čina uspijeva sačuvati zdrav razum. Podsjećanje na Horacijevu nepravednu
smrt neminovno budi Hijeronimove napade. Drugi čin povezuje Hijeronimovo ludilo i nemogućnosti da ostvari pravdu za Horacija. Monolog u trećem
činu iznosi bijes uperen protiv nebesa što dopuštaju da Horacijevo ubistvo
prođe nekažnjeno. U ovoj sceni je Hijeronimo vidno rastresen, ali kad pred
njega padne Bel-Imperijino pismo preostalo zrno razuma ga sprečava da se
obruši na Baltazara i Lorenca. Nekoliko scena poslije, nakon Pendriganovog
vješanja, Hijeronimo se opet pita zašto nebesa šute. U ove dvije scene on nije
nipošto lud, ali one pokazuju da ga neuspjeh u ostvarivanju pravde mentalno
tereti.
Kyd razvija Izabelino ludilo paralelno sa Hijeronimovim. Nakon Horacijeva ubistva ona ludi bez remisija. Njeno posljednje pojavljivanje je luđačko
trčanje po pozornici (čin III, scena 8), pitajući pomoćnicu gdje je Horacije.
Svrha njenog ludila je pokazati publici kakav kraj čeka Hijeronima.
Još jedna scena ide u prilog tvrdnji da je Hijeronimovo ludilo povezano
s traganjem za pravdom – susret s don Bazultom. Kao sudija Hijeronimo
susreće razne ljude i rješava njihove sporove. Prva tri građanina se žale na
relativno beznačajne stvari, dok Starac objašnjava da je došao tražiti pravdu
za ubijenog sina. Hijeronimo se odmah poistovjećuje s Bazultovim slučajem,
podsjeća se da nije osvetio Horacija i obavezuje se da će osvetiti oba sina. Tad
zapada u ludilo i kida zubima dokumente zamišljajući da su to udovi njegovih
neprijatelja.
120 PREGLED
Na samom kraju drame se čini da je Hijeronimo ipak ostvario kontrolu nad
umom: zamisao da pogubi Lorenca i Balzatara za vrijeme izvođenja Solimana
i Perzede pokazuje Hijeronimovu autokontrolu u krajnjoj fazi ludila. Želja
za osvetom ga je toliko izmijenila da on uopće ne sliči sebi iz prvog čina.
Nema sumnje da je Hijeronimo lud tokom posljednjeg čina: neprihvaćanje
nesavršenosti svijeta u kojem živi gdje pošteni ljudi stradaju, a zlikovci prolaze nekažnjeno odvodi ga u ludilo bez povratka.
Zaključak
(1)
Engleska drama zrele renesanse je mnogo naučila od Seneke ne gubeći u
tom procesu svoju samostalnost. „Učena“ drama, nametana kao ideal, nije se
primila. Tradicija tijelovskih drama se pokazala kao žilav ali ne i nerazuman
protivnik. Prihvativši elemente koji su ispravili nedostatke, uz karakterističnu
svojeglavost, renesansna težnja za oblikovanjem progovara u najbolje vrijeme
i daje najunikatnija djela još od anglosaksonske književnosti.
Nema sumnje da je nepoznavanje grčkog tragičkog opusa ostavilo traga na
žanr tragedije osvete. Seneka je ponajprije bio filozof, pa tek (možda) umjetnik. Ne mogu reći da Seneka nije imao oko za lijepo, ali sam siguran da lijepo
nije zanimalo svijet u kojem je živio. Morbidni sižei preuzeti iz starogrčkih
priča njemu daju potrebni materijal za sukob pojedinca s nakaradnim svijetom
u kojem živi, koji mu ne dopušta da se pridržava svog etičkog sistema i koji ga
ne ostavlja na miru jer ga vidi kao prijetnju.
Seneka dijeli istu tendenciju s autorima iz jakobinskog perioda. Pored kriza
u zemlji, vladavina Elizabete I je vrijeme oslobađanja stvaralačke energije i
čvrste vjere u ideale – vladavina cara Augusta. Elizabetina smrt 1603. ostavlja duboku paranoju i strah od budućeg nasljednika. Dolazak Džejmsa I na
prijestolje smiruje situaciju, ali ne uklanja osjećaj nelagode. Tvrdoglavost i
slijeđenje zastarjelih ideja od Džejmsa I budi sumnju u ispravnost prijašnjih
uvjerenja i propituje stavove – Neronova vladavina. Jakobinske drame se
odvijaju u podlom bentosu, njihovi protagonisti nisu moralno svijetle ličnosti.
Morbidni detalji i poniranje u pesimizam su prirodni elementi tih tragedija.
Želeći potcrtati iskvarenost svoga vremena, Seneka pribjegava morbidnim detaljima kojima ističe moralno pravilnog protagonistu u svijetu koji je izgubio
sva mjerila.
PREGLED
121
(2)
Thomas Kyd čini iste greške kao i sam Seneka. Zaključivši ispravno šta publiku privlači Seneki, Kyd modificira Senekin dramski obrazac: „Motiv osvete je
djelomično posuđen od Seneke. Čvrsti stisak u kojem je držao predšekspirovsku
dramu leži u njegovoj primamljivosti iskonskom teutoničkom instinktu.
Senekine drame su zasnovane na grčkom ciklusu priča o herojima u kojima
se odražava primitivan etički kod.“9 S druge strane, obrazovanu publiku Kyd
ostavlja da razmišlja o dilemi protagoniste i ispravnosti njegovih odluka u
skladu s tadašnjom etikom.
Senekin oratorski stil je naškodio njegovim dramama. Zadatak govornika je uvjeriti protivnika u svoje stavove pomoću argumenata, koristeći se
logikom i stilskim figurama. Slijedeći Seneku, Kyd pretjeranom upotrebom
stilskih figura i deklamatorskog tona daje svojim junacima crtu pretencioznosti i izvještačenosti. Ovu osobinu primjećuju njegovi savremenici i odmah uzimaju na zub: od predmeta podsmijeha u Hamletu – govor glumačkog kralja
i kraljice, pa do otvorenog ismijavanja u Stihoklepcu. Motiv ludila je također
loše iskorišten: glavnu slabost žanra tragedije osvete (veliki prostor između
posjete duha i izvršavanja osvete) Seneka pokriva uvođenjem još krvi i ubistava. Kyd ovaj brisani prostor popunjava scenama poprilično psihološki
neobjašnjenog ludila. Dvorski maršal najprije oklijeva, sumnja u svakog, svetio bi se, a ne zna kome, da bi na kraju uvjeren Bel-Imperijinom porukom
skovao plan. Na taj način, pored deklamatorskog tona, Hijeronimovo otezanje
postaje kardinalna slabost drame.
Marlowe je kao pjesnik nadmašio svoje savremenike, a Šekspir njega. Snaga Marlowevljeva stiha je u hipnotičkim pjesničkim slikama, dok je Shakespeareovog magija pretakanja svakodnevnog govora u blank vers. Kyd nije
pjesnik da upečatljivim stihovima začara mozak, niti je filozof da traga za istinom i dobrim. On je dramatist rijetko viđenog talenta čija genijalnost smišlja
impresivne situacije i zvučne, pedantne fraze. Porijeklom iz Londona, on je
dobro upoznat s idejama, manirima i zabavom građanstva, a isto tako dobro
upućen u domaću i stranu književnost – prava osoba za uvođenje dramskog
oblika koji je dopadljiv publici i koji preuzima rasterećenije elemente klasične
književnosti.
Nije preostalo mnogo drama iz vremena rane vladavine kraljice Elizabete
I. Ne vjerujem da bi ijedna od njih uspjela vješto objediniti domaće i strane
9
The Works of Thomas Kyd, uredio Frederick S. Boas, Oxford Clarendon Press, 1901,
35.
122 PREGLED
elemente u novi žanr kao što je to učinila Španska tragedija. Ona Senekinu
„mašineriju“, koju su autora Gorbodaka nespretno upotrijebili, prilagođava
jednoj ljudskoj emociji iz koje se razvija spora ali sigurna osveta dvorskog
maršala Hijeronima za smrt svog sina jedinca. U tome leži Kydova autorska
genijalnost.
Literatura
1. Alexander, M., A History of English Literature, McMillan Press Ltd., 2000.
2. Kovačević, I. i grupa autora, Engleska književnost (600-1700), prvi tom, IP Svjetlost,
Sarajevo, 1991.
3. Kyd, T. The Spanish Tragedy, uredio J. R. Mulryne, London/Ernest Benn Ltd; New
York/W.W. Norton and Company, 1970.
4. Prosser, E. Hamlet and Revenge, Stanford: University Press 1957.
5. Puhalo, D., Istorija engleske književnosti od početaka do 1700, Naučna knjiga,
Beograd, 1976.
6. Rečnik književnih termina, Nolit, Beograd, 1986.
7. Rivers, I., Classical and Christian Ideas in English Renaissance Poetry, London:
George Allen & Unwin, 1979.
8. The Complete Works of William Shakespeare, Wordsworth Editions Ltd., 1996.
9. The Works of Thomas Kyd, uredio Frederick. S. Boas, Oxford Clarendon Press,
1901.
10. Tillyard, E. M., W, The Elizabethan World Picture: A Study of the Idea of Order in the
Age of Shakespeare, Donne & Milton, Vintage Books, 1959.
PREGLED
123
Maja Došenović
UDK 316.774 (497.6)
IZAZOV ZNANSTVENOG PROMIŠLJANJA MASMEDIJSKOG
KOMUNICIRANJA S POSTDEJTONSKOM BH JAVNOŠĆU –
PRIMAT MANIPULACIJE ILI OPSTOJNOST DIJALOGA1
CHALLENGES OF SCIENTIFIC ARTICULATING THE
MASS-MEDIA COMMUNICATION WITH BH POST-DAYTON
PUBLIC – THE PRIMARY OR DIALOGUE VIABILITY2
Sažetak
Masmedijsko komuniciranje s postdejtonskom bosanskohercegovačkom (bh.)
javnošću promišljano spram problematizirane dileme između dijaloga i manipulacije; akutne „boljke“ bh. komunikacijskog bitka i društvene stvarnosti,
kako užih, bh., tako i širih, europskih i svjetskih okvira; masmedijsko (pre)
oblikovanje društvene stvarnosti s posebnim osvrtom na poziciju i ulogu masmedija u Novom dobu društvene stvarnosti; javnost u „raljama“ medijske
globalizacije, rastočena između aktivizma mnijenjskog djelovanja i receptivnog konformizma suvremenosti; suvremena građanska misao i društvena (ne)
moć – između dijaloga i manipulacije promišljana spram komunikacijskog
konteksta; stanje bh. javnosti i medijske scene; izlaz iz krize komuniciranja
– „mentalnom dijalizom“ (individualno) i obnovom društvenog supremativa
građanskog (opće, zajedničko).
Ključne riječi: dijalog, društvenost, javnost, komunikacija, manipulacija,
masmediji, mnijenje
Prilagođeni ekspoze odbrane magistarskog rada na temu „Masmedijsko komuniciranje s
postdejtonskom bh. javnošću: između dijaloga i manipulacije“, odbranjenog 14. januara
2012. na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu u okviru dvogodišnjeg, postdiplomskog studija Komunikologije – usmjerenje: odnosi s javnostima.
The customized exposé of MA thesis defense on topic: “Mass-Media Communicating
with Post-Dayton B-H Public: between the Dialogue and Manipulation”, defended on January 14, 2012, at the Faculty of Political Sciences in Sarajevo within a two-year graduate
Communication Studies – Department: Public Relations.
1
2
PREGLED
125
Summary
Mass media communication with the post-Dayton public of Bosnia and Herzegovina (BiH), considered within the context of the dilemma between the
dialogue and the manipulation that is in the focus of the set problem; acute
“points of pain” of the communication Being of BiH and the social reality of
both the target, BiH’s and wider, European and world’s range; mass media
(re)shaping of the social reality with specific focus on the position and the role
of mass media in the New Age of the social reality; the public in “the jaws”
of media globalization, decanted between the activism of the public opinion
driven effects and receptive conformism of contemporaneousness; contemporary civil thought and social power(less)ness – between the dialogue and the
manipulation, reflected against the communication context; state of matters
of the BiH public and its media scene; a way out from the crisis of communication – by “mental dialysis” (individually) and by rehabilitation of the social
supremacy of the civil (common, joint).
Key words: dialogue, sociability, public, communication, manipulation,
mass media, public opinion
Prilikom promišljanja izazova masmedijskog komuniciranja s javnošću
postdejtonske Bosne i Hercegovine (BiH) spram postavljene dileme između
dijaloga i manipulacije neumitan je utjecaj spoznaje aktualne bh. a i šire društvene stvarnosti u kojoj se ona izreka da je komunikacija sve i da je sve zapravo komunikacija doima izazovom s više aspekata:
onih koji takvu stvarnost komunikacijski kroje, ali i prekrajaju
(mediji),
onih koji ju prakticiraju (javnost) i time determiniraju vlastitu društvenost,
te s aspekta samog konteksta i diskursa bh. komuniciranja u kojemu
se prepliću antagonizmi dijaloškog i manipulativnog principa življenja i mišljenja.
Jer što je komunikacija drugo negoli izraz i ovaploćenje naših misli i djelovanja, dakle našeg obitavanja u svijetu objektivne datosti.
Princip sumnje je princip znanosti. Dakle, temeljem postojećeg tragati za
novim znanjem kao novim stvaranjem, ili, ajnštajnovski1 rečeno, nikada ne
prestati postavljati pitanja.
126 PREGLED
S obzirom na bh. zbilju, čiji smo svjedoci, čini se kako je u njoj malo pitanja, a odgovora na njih još manje, jer je govor taj koji dominira, razgovor kao
razmjenski odnos iskustvenog i misaonog polja je ugrožen uslijed oslabljene
kritičke oštrice uma bh. čovjeka, koji čuje ali slabo sluša; govori a malo pita,
tako da traga za odgovorima u službi provjerljive istine; promatra ali teško
poima, tako da djeluje aktivizmom uma i duha u sustavnom, a ne stihijskom
smislu. Upravo zbog spomenutih i mnogih drugih korelacijskih boljki bh. komunikacijskog bitka, zbog aktualnosti trenutka u kojem je više nego akutna
ona Einsteinova2 konstatacija kako je puno teže razbiti predrasudu nego atom,
masmedijsko komuniciranje s postdejtonskom bh. javnošću je u ovom radu
promišljano u kontekstu problematizirane dileme između dijaloškog aktivizma i manipulativnog ustrojstva misli i djelovanja.
Znanstveno razlučivanje postavljene dileme može otvoriti znanstveno utemeljen prostor za iznalaženje odgovora na ključne nedoumice, ali i za moguće
mjere i principe djelovanja koji bi bili društveno angažiraniji i odgovorniji.
Zašto naglašavam društveno? Upravo zato što aktualna društvena stvarnost,
kako širih, europskih i svjetskih, tako i onih za ovaj znanstveni rad ciljnih,
bh. razmjera, pruža mnogo razloga za ovakvu konstrukciju problematiziranog
aspekta i predmeta promišljanja.
Sudionicima ove stvarnosti, kao svjedocima tekućih društvenih pojava i
procesa, u svojoj osnovi vrlo turbulentnih i transformatorskih, bez dvojbe je
jasno kako je Novo doba3, doba velikih promjena ljudske svijesti i duha u visokotehnologiziranoj stvarnosti suvremenog društva, u svojoj osnovi opozitno, brzoprotočno, teško za usmjeriti i profilirati, jer mu je temeljna konstanta
– izvjesnost promjenjivosti, strah i nesigurnost postojećeg, neizvjesnost budućeg.
U takvim okolnostima, digitalizirani surogat kulture nameće tradicionalnoj kulturi svoje ekranizirane mreže kao društvene kontekste i elektronizirane
kodove kao obrasce komuniciranja, ne kao nešto što je dostignuće i učinak
tradicionalnog, već kao kulturu za sebe i po sebi. Shodno tome, bh. društvo
je opterećeno atrofijom kritičke misli i racionalnog promišljanja, spektakularizmom medijske stvarnosti blještave forme i osiromašene sadržine, koji,
simulirajući potrebe, stimulira: konzumerizam kao princip življenja, konformizam kao načelni obrazac ponašanja, populizam kao kulturnu vrijednost per
se, te senzacionalizam i spekulativnost kao primarne komunikacijske kodove,
bazirane prvenstveno na doživljaju sopstva i drugih u okružujućem svijetu
današnjice, onog koji počiva na pukoj receptivnosti promatrača, ne refleksiji
sudionika.
PREGLED
127
Aktualnom bh. stvarnošću dominira ono što Francis Balle (1997: 67) definira kao vrstu „regresije u kolektivne predstave u kojima vladaju simboli, mitovi
i princip pripadništva pre nego pojmljivost i promišljanje“. Drugim riječima,
dominira svojevrstan etnonacionalni princip, umrežen u društveno-politički
okvir4 kao ključan za svako društveno određenje jedinke i zajednice (statusno,
kao i ono koje je u vezi sa svakim oblikom društvene moći). Aktualna bh.
(obez)društvena praksa pokazuje kako su tri obligatorne instance takvog određenja koje je potrebno zadovoljiti da bi određenje statusa i moći bilo moguće
prisvojiti (ne u stvaranju ostvariti): tehnokratsko (partitokratsko), etnokratsko
te, potom, teokratsko. Time ono primarno društveno, građanski supremativno
– demokratsko, biva simulirano, lišenog odraza objektivne datosti. Aktualni
bh. trenutak ne zahtijeva kulturu niti prosvjećenost, već zabavu tabloidiziranih
medijskih prostora koja proizvodi instant trendove, ne vrijednosti, ostrašćeni
javni diskurs osiromašenog sadržaja i upitne pismenosti, ali vrlo senzacionalističke forme. Intelektualna elita djeluje rastočeno, fragmentirano. Njezin glas
je utišan pred dominacijom populističke „vriske“. Kultura ostaje na raskrižju
tehnologiziranih surogata i obeshrabrenih civilizacijskih načela duhovne prosvjećenosti i misaone osviještenosti, bez jasnih smjernica kojim putem i kako
dalje. Bh. društveni milje općenito egzistira uz govorni komunikacijski diskurs dezintegracijske preferencije, u kojem se politika današnjice doima kao
komunikacijski određena funkcija čovjekovog (samo)ostvarenja u strukturi
pozicioniranja i „isplativnosti“ društvene moći, bez stabilizacijske i objedinjavajuće/dijaloške preferencije.
Biti svjestan spomenutih postojećih, po društvo i ljudsku komunikaciju degradirajućih oprečnosti i antagonizama javne, komunikacijske, a samim time i
medijske sfere, te segregacijskih politika5, može neosporno predstavljati konstantu u nezavidnom opsegu suvremenih, općenito instantnih i nestalnih, vrlo
fluidnih ljudskih iskustava. Ta svjesnost i konstanta mogu tvoriti početnu
poziciju promjene postojećeg, kao potrage za alternativom, reparativom i
korektivom društvenosti, te nekom novom, više humanom, a manje tehnologiziranom komuniciranju kao modusu vivendi.
S takvog i znanstveno utemeljenog stanovišta, jasno je kako je opći, društveno-znanstveni cilj ovakvog promišljanja utvrditi dominirajuće karakteristike masmedijskog komuniciranja s postdejtonskom bh. javnošću i njihovog
utjecaja na društveni (ne)aktivizam i (ne)odgovornost građanske (medijske)
javnosti u aktualnoj bh. društvenoj datosti. Dakle, znanstveno verificirati jesu
li i na koji način odrednice komunikacijskog obrasca koji mediji kreiraju za
bh. javnost postdejtonskog doba dominantno dijaloškog ili manipulativnog
karaktera.
128 PREGLED
U prilog navedenom, evo i sublimiranih determinanti:
1. medijskog (pre)oblikovanja društvene stvarnosti, s posebnim osvrtom na poziciju i ulogu masmedija u Novom dobu društvene stvarnosti,
2. javnosti u „raljama“ medijske globalizacije, rastočene između aktivizma mnijenjskog djelovanja i receptivnog konformizma suvremenosti, te
3. suvremene građanske misli i društvene (ne)moći – između dijaloga
i manipulacije, promišljanih spram komunikacijskog konteksta.
1. Indikativne odrednice aktualne društvene stvarnosti mogu se pronaći i
u ustrojstvu medija današnjice, metodama i tehnikama njihovog izvršenja zadataka. Zašto ističem zadataka? Zato što to nije više društveno primarna i
obligatorna (u javnom interesu) funkcija tačnog, objektivnog, provjerljivog,
potpunog i razumljivog izvještavanja o aspektima društvene zbilje od značaja
za svakog pripadnika društvene zajednice u njegovoj samostalnoj procjeni
i spoznaji izvještavanog. Za članove zajednice taj glas medija više nije glasnik informacije i prijenosnik objektivne datosti, već često izvor manipulacije i iskonstruiranih tema od značaja za interesne, danas su to korporacijski
konceptualno umrežene skupine (ne više sustavne, jer je aktualni upravljački
sustav društva per se u znakovitoj mjeri korporacijski i transnacionalno uvjetovan).
Strukturna uređenost medijske scene je takva da se od javnog sektora, za
dobrobit informacije u svrhu općeg interesa, katalizatora društvenih moći i
statusnih preferencija, ko(r)lektora interesa različitih skupina u jednoj društvenoj zajednici, stiglo do:
privatizacije medijskog materijalnog i duhovnog „inventara“,
korporacijski umreženog sustava koji prelazi usko nacionalne okvire u
svrhu poslovne likvidnosti,
centraliziranih izvora razmjene „sirove medijske građe“,
standardiziranih medijskih sadržaja,
ljudskih resursa koji su nositelji specifičnih operativnih funkcija,
multimedijalnih prijenosnih kanala,
i u konačnici,
PREGLED
129
komunikacije kao transmisione radnje, ne smislenog razvojnog odnosa (razmijeniti smisao na bazi značenjski ovaploćenog sadržaja, ne formu).
Priroda medijske mreže je dvojaka jer medijski promet karakterizira visoka stopa dinamičnosti, fluktuacije, brzine „kretanja“ kroz mnoštvo multimedijalnih kanala, tehnička sofisticiranost struktura, a medijsko prometovanje
predstavlja oblik burzovne transakcije interesno inkliniranih sadržaja, ne više
primarno informacionih (novosaznajnih temeljem postojećeg znanja).
Kakva je medijska konstrukcija stvarnosti, to jest društvenog u novomedijskim okvirima? Što se dogodilo s informacijom, kao nukleusom poruke? Svjedoci smo gubitka smisla i značenja (medijatizacija), a multipliciranja izvora
i količine (medijalizacija) medijski projicirane materije. Kako se razgrađuju
zajednice, pa i medijske, principom ekonomske diferenciranosti, razgrađuje
se i osnova bitka homo sapiensa. Nestaju oni koje Sennett (2007: 10) karakterizira kao one kojima „treba...čvrsta životna priča, ponosni...što su dobri u
određenoj oblasti i vrednuju iskustvo stečeno tokom života“. Nasuprot tome,
spomenuti teoretičar ističe nove premise djelovanja, vođene:
represijom (ne prevencijom protiv) kratkih vremenskih rokova,
usmjerenosti na potencijalne mogućnosti (ne stvarne, znanstveno valjane i iskustveno izvještene), i
voljom za odbacivanjem iskustva (ne voljom za novim saznanjem na
bazi postojećeg).
Na takvoj novoformiranoj podlozi počiva i medijska konstrukcija suvremene stvarnosti, to jest društvenog u novomedijskim okvirima. Čovjek današnjice tako prestaje biti sudionikom objektivne datosti. Sveden je na razinu konzumatora, nijemog promatrača lišenog komunikacijske ideje raz/pre/do/govora,
kao realne vrijednosti i principa djelovanja u društvu, pasivnog konformiste
kojemu svaki društveno angažirani aktivizam predstavlja prijetnju po stalnu
neizvjesnost vlastitog položaja u njegovom mikroprostoru čisto operativnih
saznanja i izvještenih radnji. Stvarati nezadovoljstvo postojećim, anulirati naslijeđe prošlog, tu iskustvenu bazu saznajne funkcije čovjekovog habitusa,
dio je „marketizacije“ medijskog instrumentarija i osobita vrsta „barbarizma“
Novog doba. Primjera je dosta koji svjedoče o tome, no nekoliko već standardiziranih obrazaca koji se mogu uočiti prilikom analize medijske scene i
redovite prakse izlaganja medijskim „reflektorima“ u postdejtonskoj BiH (čini
se i šire) mogu se izdvojiti kao indikativni:
130 PREGLED
 Centralne vijesti, naslovnice, početne stranice portala: u pravilu su
negativnog predznaka, u funkciji održavanja nesigurnosti i potresa, stanovitih
promjena, kako bi osjećaji tjeskobe i straha, ugroženosti (osnova manipulacije) ostali na dosljedan način u službi održanja recipijenta kao konzumenta, ne
sudionika i aktivnog analitičara medijske interpretacije stvarnosti, koji bi bio
potaknut (ne onemogućen, pasiviziran, atomiziran) propitivati ono što mu se
i oko njega događa. Medijski sadržaji pozitivnog karaktera dobivaju skroman
medijski prostor kako ne bi potaknuli konkretnu reakciju na pozitivne odraze
stvarnosti u vidu osjećaja korisnosti za i povjerenja u zajednicu.
 Tabloidizacija medijskih sadržaja (informacija kao odraz namjere,
uvjerenja, ukusa) insinuira čulne stimulanse i odvlači pažnju s racionalnog
promišljanja o predočenim sadržajima kao nametnutim željama da bi te inscenirane želje bile doživljene kao realne i nužne potrebe.
 Isticanje različitosti i oponiranja među standardiziranim obrascima
pokazuje zapravo kako ta „dodana vrijednost“ u simboličkom smislu zapravo
svjedoči da je princip isti, a sve drugo su neznatne razlike uslijed uniformnosti
onog što su medijski obrasci već odabrali za konzumente na koje tako „upakiran“ sadržaj ostavlja dojam kao da ga oni biraju, a ne da su tim „paketom“
oni ti koji su već odabrani.
 Niska razina medijske kulture i pismenosti: kako su znanja operacionalizirana, a vještine svedene na razinu tehnologiziranih radnji koje je potrebno
brzo, reducirano i transakcijski uspješno isporučiti u „mrežni prostor“, medijski djelatnici postaju dio tog standardiziranog mehanizma masovne medijske
produkcije masovnih poruka kako bi se zadovoljio masovni konzumerizam
mase pasiviziranih apsorbenata ispred većinom ekraniziranih površina brojnih
produkata komunikacijskih tehnologija. Bitna je omasovljenost6, informacije
su više-manje odsječci informacionih jezgara. Medijski djelatnici vode bitku
s vremenom jer trebaju pratiti ogromnu količinu distribuiranih vijesti, pripremiti ih za daljnju dostavu, te biti „stalno u pokretu“ kako bi zabilježili isječke
stvarnosti na terenu koje treba brzo, u što kraćoj formi, pripremiti za isporuku
u „medijski eter“. Jasno je kako takve radnje zagovaraju isključivo vještinu
„okretnosti“ – isporučiti što više (senzacionalističkog, čulno primamljivog,
ne razgovornog niti refleksivnog, jer za to treba znanje i vrijeme) u što manje
vremena. Uz to, aktualni procesi edukacije osiromašuju saznajnu i iskustvenu
podlogu budućeg medijskog djelatnika time što potiču „instantizaciju znanja“
kao onog vješto preuzetog (ne saznajno stvaranog), distribuiranog, razmijenjenog i reduciranog u kvantitativno prihvatljive sažetke. Iskustvena osnova
njihovog rada ovisi o tome koliko je brzo i koliko uspješno (ne dobro7) moPREGLED
131
guće savladati tehnologizirane vještine, prijeći s jednog na drugi operativni
zadatak. Jasno da ostaje malo prostora (tek onoliko koliko se svaka individua
svojom /sa/čuvanom sviješću i profesionalnom, kao i građanskom odgovornošću izbori) za provjeru saznajne osnove putem rada i djelovanja s drugima, izgradnje stručnosti temeljem učenja (kao umnog napora, ne motoričke radnje)
od drugih i s drugima, te stjecanja novih znanja u takvom procesu.
 Komunikacijske sposobnosti kao temelj kulture medijskog dijaloga i
profesionalizma: komunikacijske vještine i sposobnosti je potrebno operacionalizirati tako što ćemo misliti/promišljati ono što komuniciramo (govorimo,
pišemo, „govorom tijela“ izražavamo) i definirati način na koji to činimo, za
što je nužan sklad misli i jezika. Komunicirati poruku u suglasju misli i jezika, kao i biheviorističkog kôda, i biti kompetentan, pa to znati stručno i profesionalno provoditi u djelo u duhu opće, kao i medijske kulture i pismenosti,
sine qua non je svake, pa i medijske komunikacije u društvu.
Kako iznaći alternativni pravac kretanja? Korijeni dosljedne promjene koja
bi bila znanjem konkurentna, a iskustvenom sposobnošću kompetentna, nalaze
se u samom operativnom sustavu društva. No, unutar svakog, pa i medijskog
segmenta, moguće je inicirati pozitivan pomak ako se „kritične mase“ prepoznaju (u duhu misli Aldousa Huxleyja kako je „samo...jedan kutak svemira
koji sigurno možete promijeniti, a to ste vi sami”), komunikacijski kontekstualno udruže i diskursno približe, regenerirajući moć selekcioniranja temeljem kritičkog propitivanja i dijalošku premisu njihovog odnosa, ističući ideju
(koja i jest u osnovi dijaloga), a ne pravilo bez pogovora (u osnovi svakog
indoktrinacijskog sustava), kao vrijednosnu kategoriju njihovog zajedničkog8
djelovanja, lišenog svake oportunističke improvizacije i manipulacije. Zato je
prijeko nužna mentalna dijaliza čovjeka današnjice, posebice ovog bosanskohercegovačkog.
2. Kakva je pozicija javnosti izložene takvoj medijskoj konstrukciji komunikacijske stvarnosti?
Kritički duh javnog čovjeka u djelovanju s drugima zapravo predočava prirodu i suštinu fenomena javnosti. Taj fenomen u kontekstu komunikacijskih
odnosa mediji – javnost – društvo nemoguće je sagledati bez osvrta i na sociokulturne odrednice te pojavnosti u toj trijadi društvenog zajedništva. No, koji
su to indikativni aspekti javnosti na koje treba ukazati?
Digitalno posredovana komunikacija Novog doba agitira i aktualizira javnog čovjeka kao česticu visoke stope mobilnosti, jer to sama mreža traži, i pruža
132 PREGLED
izloženost pristupu globalnoj medijskoj sceni. No, uslijed nedostatka sustavne
(u normativnom smislu) uređenosti online komunikacijskog prostranstva, javni čovjek, novom medijalizacijom/medijskim umrežavanjem komunikacije,
biva medijatiziran/ovisan o mreži/, čime se omogućava „socijalni eskapizam“
(Tomić, 2008: 9). U takvom, supstituirajućem odnosu čovjeka spram sopstva,
okružujuće realnosti i mrežne inscenacije njenog smisla i značenja u kojem on
pretače svoje privatno i ono javno u tajno, može se pronaći analogija sa stalnim previranjima između ličnog, onog građanskog, kao javnog, i arkanskog9
(tajnog) u okvirima društvene zajednice. Nasuprot mislećoj, kao javnoj dimenziji društva, javlja se ona tajna (arkanska), koja potiče „sve ono što može
umirujuće delovati na narod: osobito simulacija slobode i uverenje da ima ono
što nema“ (Enciklopedija političke kulture, Tadić, 1993: 460). U tim tajnama vladanja moguće je naći obrise novomedijske vladavine nad identitetskim
odrednicama javnosti. Jer javna upotreba privatnog u medijski inscenirane
svrhe kao (medijski simuliranom) realnošću opravdane zapravo razgrađuje to
privatno (sopstvo) koje sigurnost nalazi u mrežnim (tajnim) identitetima, i tako
dezintegrira ono javno. Potvrde te dezintegrativnosti javnosti moguće je naći
u činjenici kako medijski meridijani nude prostranstva, ali anuliraju efekte
društvene bliskosti. Stvaraju iluziju pripadništva omasovljenim korisničkim
mrežama, u kojima je moguće lako utjecati na konzumente jer nisu socijalizacijski niti kulturno determinirani, već umreženi (njihova identifikacija je
reducirana na korisnički račun, s proizvoljno naznačenim imenom i lozinkom
pristupa mreži/depersonaliziranog konzumenta medijskih sadržaja). Još su
Horkhajmer i Adorno upozoravali na opasnost pripadništva takozvanim velikim grupama po društveni osjećaj zajedništva, jer takvo pripadništvo „može
izazvati nadidentifikaciju putem koje se ostvaruje iluzija da se sudjeluje u snazi i veličanstvenosti velikog kolektiva“ (Horkhajmer/Adorno, prema Tomić,
2007: 94). Omasovljenost ima potencijal da „u masi otupljuju intelektualne
sposobnosti individuuma za račun oslobađanja prvobitnih instinkta“ (Tomić,
2007: 95), što je pogodno „tlo“ za manipulaciju i persuazivno djelovanje na to
mnoštvo pojedinaca izloženih inscenaciji interaktivnosti u kojoj je izbor zapravo nužna opcija. Pitanje koje proizlazi iz navedenog je: kako reintegrirati
javnost? Odgovor je: povratkom na korijene njene dezintegrativnosti. Dakle,
potrebno je krenuti od onog osobnog, individualnog. Sačuvati moć razumskog
rasuđivanja, racionalne rasprave kao odnosne kategorije sudionika suvremenog komuniciranja moguće je individualnom odgovornošću svakog sudionika
aktualnog trenutka današnjice, koji misleći selektira sadržaje, pristupa medijima i njihovim porukama, dakle bira10 i kritički samostalno obrađuje, a u
razgovoru11 s drugima razmjenjuje i propituje. S tim u vezi vrijedi podsjetiti
PREGLED
133
kako „kada se u društvu zaista osjeti da razgovor zamenjuje govor (tj. nasilje),
onda je to pouzdan znak da se društvo kreće od nužnosti prema slobodi“ (Enciklopedija političke kulture, Šušnjić, 1993: 237).
Sljedeće pitanje bi bilo: kako sad od tog individualnog stići do onog zajedničkog? Zašto zajedničkog? Zato što, etimološki, kategoriju javnosti karakteriziraju raznolika značenja, ali sva ona u osnovi sadrže odrednicu zajedničkog
kao općeg, integrativnog, skupnog, kao bivanja i djelovanja u grupi, s efektom
uobličavanja misli, publiciranja mnijenjskog, kao mogućeg, vjerojatnog (onog
što je stav o nečemu javnom od zajedničkog interesa), no ne uvijek nužno i
mislećeg kao izvjesnog. Taj efekt determinira društvenu komunikaciju (ponašanje, neposrednu i posrednu interaktivnost) i položaj (prirođeni – statusni
i prisvojeni – moć) pojedinca kao pripadnika zajednice i sudionika njene
stvarnosti. Na što nam navedeno ukazuje? Ono zapravo akcentira sociološku
i psihološku dimenziju fenomena javnosti, jer je javnost neodvojiva od socijalnog okvira u kojem nastaje, ali je i neizostavno pod utjecajem psiholoških
odrednica pojedinaca koji ju oblikuju. No moć društvene akcije /kao promjene/ moguća je samo kad takvi izrazi javnosti – mnijenje, imaju podršku političkih centara moći12, jer teško da javno mnijenje može mijenjati stanje ako
nema političke volje za promjenom. Da bi ta volja izrodila promjenu, javno
mnijenje treba imati dosljednost odgovornog i argumentiranog utjecaja na
strukture političke moći posredstvom stalnog i javnog komuniciranja u formi
dijalogizacije društvene stvarnosti. No danas smo u situaciji da svjedočimo o
upitnosti odnosa društva, države i medija spram javnosti u slobodnom izražavanju njene misli i volje. Za „sunovrat“ građanski aktivne javnosti koja komunicira o pitanjima nužnim za prakticiranje demokracije svakako veliki dio
odgovornosti snose i medijski sustavi. Njihova tehnologizacija, multiplikativnost sredstava i kanala medijskog diskursa, kapitalizacija njihovih kapaciteta
u svrhu tržišne (ne više primarno društvene) dobiti doprinijele su manipulativnom13 tretiranju građanske javnosti, koja „umesto da...postane granica sile,
predstavlja njen poligon“ (Tomić, 2007: 90). Ta moć se prakticira posredstvom
velikih komunikacijskih mogućnosti utjecaja na javnosti jednog društva koje
današnji mediji pružaju, što nesumnjivo ukazuje na medijsku ovisnost o tim
centrima moći. Utjecati na kreiranje medijskih poruka, te tako oblikovati javno mnijenje (da bi interes određene skupine bio predstavljen kao opći, a govor
ekskluziviteta kao razumijevajući), danas predstavlja izraz stvarne dominacije
u društvu. No svaki odnos medija prema javnosti kojim se narušava proces
oblikovanja ličnog mišljenja o iskomuniciranim pitanjima ne može biti u interesu javnosti niti zajednice građana, jer predstavlja ograničenje vlastite misli
i djelovanja u društvu. Stoga je odgovornost nad očuvanjem ličnog mišljenja
134 PREGLED
odgovornost svake ličnosti ponaosob, što je i korak bliže aktivaciji pokretljive javnosti poticane u racionalnom, argumentiranom poimanju pitanja od
društvenog značaja. Kako? Tako što bi svaki pojedinac racionalizirao i eticirao vlastitu odgovornost i tako što bi mediji bili ti koji bi na isti takav način
javnost izlagali javnom diskursu o problematiziranoj tematici. Stoga, u svrhu
otvorenog i društveno odgovornog komuniciranja javnog mnijenja putem
medijskog odnosa s javnošću, kao i proaktivne uloge javnosti u tom odnosu,
bitno je ne zaboraviti kako:
mediji trebaju djelovati u svrhu promocije pluraliteta, komunikacijskog/razgovornog posredništva između građana i države kako bi se postignulo razumijevanje, a ne simulacija dijaloga u svrhu jednoglasja,
dok je
građanima nužan izlaz iz stanja indiferentnosti ličnim naporima kako
bi vlastiti realitet i medijsku (re)prezentaciju stvarnosti mogli kritički i
vlastitim razumom rezonirati/mniti.
Sasvim je jasno zašto bi credo alternativnog pravca mogao biti, kako to
Jaspers (1973: 134) ističe: „Čuditi se znači težiti ka saznanju. U čuđenju postajem svjestan neznanja. Tražim znanje, ali znanja radi.“ No do tog saznanja
nikako nije moguće drugačije doći osim u međusobnom djelovanju medija i
javnosti od općeg (a tako i u ime vlastitog) dobra i interesa, dok se do istine
dolazi snagom samo svojeg, racionalnog rasuđivanja i poimanja stvarnosti.
3. Kakva je društvena moć (ili nemoć) komunikacije pod teretom dispariteta između dijaloga i manipulacije?
Destabilizacija dijalogizirane društvenosti, koja je de facto na djelu u današnjoj BiH, događa se aktivacijom manipulativne simulacije stvarnosti, vještine upravljanja masom čije se društveno zajedništvo razgrađuje tehnikama
desocijalizacije. Jasno je kako i lice (dijalog), kao i naličje (manipulacija)
društvenog, pokreće moć komuniciranja, kojom se stvara specifičan diskurs
i djelujući kontekst.
Aktualni bh. trenutak svjedoči o dominirajućem manipulativnom obrascu bivanja i djelovanja u društvu. Neposrednost komunikacijskih odnosa je
reducirana tehnologizacijom ljudskih relacija i elektroniziranjem organizacijskih formi i društvenih kategorija/struktura. Medijski kol(r)ektori su pod djejstvom propagande (onih koji posjeduju moć političke volje) i reklame (onih
koji upravljaju tržištem kapitala), pa i sami djeluju u svrhu politizacije većine
PREGLED
135
spram interesa manjine (propagandno) i spram potrošačkih afiniteta centara moći (reklamno), ostavljajući njihovu primarno edukativnu i informativnu
svrhu na marginama društvenog.
Jasno je kako je kultura razgovora poražena (ne)kulturom govora. Revitalizirati razgovor znači obnoviti komunikaciju kao „vezivno tkivo“ temeljne
ljudske zajednice – društva, koje tvore ljudi, predodređeni da u komunikaciji, kao odnosu zajedništva u svrhu stvaranja novih vrijednosti iz razmjenske
sublimacije postojećih, sebe i svoju zajednicu grade i nadopunjavaju, te tako
osiguraju izvjesnost njihovog društvenog trajanja. Da bi to bilo moguće, potrebno je i demistificirati jezik kao sredstvo komuniciranja, čime ukazujem
na neizostavan komunikacijski aspekt Novog doba i homo novuma u njemu
– onaj jezični, koji je danas izložen manipulativnim djelovanjima na sinergiju
njegovih funkcija – upotrebnu (komunikativnu), dakle onu koja nam daje
jasnoću jezične poruke u cilju informiranja, i značenjsku (simboličku), koja
nam pruža ekspresiju konotacije i emocije kako bi se osiguralo razumijevanje. Novi čovjek komunicira u duhu kompeticije, koristi već ustaljene novostandardizirane kodove „digitalnog govora i pisanja“ i takvom uprošćenošću
i unifikacijom vokabularne ekspresivnosti vrši „nasilje“ nad urođenom jezičnom matricom. Ujedno, jezik komuniciranja kome je oduzeta kohezionost
sadržaja, osobitost izričaja, dijaloška forma i dubina smisla da ne bi poruke
koje prenosi poticale na kritičku obradu postaje „uljudan“, prihvatljiv za sve i
prilagodljiv svemu.
Zato je danas, čini se, „pravi...izazov...razviti novu vrstu intonacije i novu
vrstu razgovora“ (Voćkić-Avdagić, 2002: 75), jer novomedijska umreženost
„oskudijeva u ‘moći susreta’“ (ibid.).
U kontekstu navedenih izazova i proturječnosti suvremene društvenosti ili,
bolje reći, obezdruštvljenosti postavlja se pitanje: kakva je bh. medijska scena i kako mediji komuniciraju s javnošću u BiH? Je li i naša, bh. stvarnost,
zapletena u mrežu „doba informacija koje nedostaju“ (Dery, prema Ćurak,
2006: 122)? Bez dvojbe se može reći da jest. Pitanje mogućeg izlaza iz krize
komuniciranja je u duhu susreta, dakle razgovora sa sopstvom (izlaz iz
krize samostalne misli) i drugima (izlaz iz krize djelovanja, polučenosti novih vrijednosti). Drugim riječima, promjene je moguće očekivati samo ako se
bude sustavno i dosljedno radilo na:
promjeni komunikacijskog, a samim tim i medijskog diskursa sa i
među bh. građanima. Rasteretiti ga uskoće poimanja sopstva i svijeta u
okruženju, nesklada misli i jezika, da bi dijalog kao razumijevanje bio
vodeća premisa življenja i djelovanja,
136 PREGLED
regeneraciji svijesti bh. građanina o nužnosti propitivanja sebe i drugih, kao i okružja u kojemu jesmo, istine, znanja i sigurnijeg sutra radi,
ne nužnosti indoktriniranja misli, razvlaštene saznajnog procesa u onesposobljenom odnosu djelovanja s drugima,
i povratku njihove savjesti – one ljudske, moralne, etičke, temeljem
revaloriziranja znanja, mišljenja i „neimarskog“ (ne marketarskog)
principa stvaranja duhom i intelektom14.
Za takav rad nužna je stabilizacija bh. izvorne društvene zbilje i demistifikacija bh. misli od brojnih podjela. Drugim riječima, potrebna je
„intervencija razuma u njenu ožalošćenu zbilju“ (Ćurak, 2006: 7). Navedeno
će biti moguće samo ako se aktiviraju mikro otpori na pojedinačnoj/individualnoj razini (iz koje proistječu pretpostavke za djelovanje na razini socijalnog
udruživanja) svakog medijskog djelatnika koji je, prije svega, bh. misleće i
društveno biće, te građanin (u socijalnom zajedništvu) bh. zajednice.
Bh. građanin ima moralnu i profesionalnu odgovornost u stvaranju (ne
konstruiranju) bh. društvene stvarnosti te u kreiranju bh. javnog mnijenja, jer
„danas…mediji predstavljaju opredjeljujući filter između stvarnosti i njene
percepcije u javnosti”15.
Mediji nisu niti bi smjeli biti na raskrižju između javnosti i države, medijatizirati glas javnosti, „pojavniti” državu ili „podržaviti” sami sebe. U ime
očuvanja društvenog, oni nužno trebaju ostati sedma sila i četvrti stup vlasti,
kao čuvari otvorenog i mislećeg društva, slobode čovjeka i njegovog izražavanja misli i volje u dijaloškom komuniciranju, javno rezonirajućeg građanina
te oblika društvenog organiziranja i udruživanja.
Da bi javnost premostila jaz između indiferentnosti nesigurnog postojanja
i promišljenosti slobodnog djelovanja, „građani kao individualni subjekti moraju se suočiti s jednim od najvećih životnih izazova. Donošenjem odluke. O
građanstvu kao načinu života na koji Bosna i Hercegovina ima pravo“ (Ćurak,
2006: 86), koji implicira i istu takvu, kao nužnu sveobuhvatnost značenjskog
smisla komuniciranja u bh. društvu.
To je ona već spomenuta nužnost podvrgavanja mentalnoj dijalizi svakog
bh. građanina ponaosob u borbi protiv svakog oblika „onoga stremljenja koje
teži k tome da mnoštvo svede na ‘jedan princip’, na plauzivni singular, na temelj iz kojeg se sve pojedinačno treba da odredi“ (Lavić, 2006: 62). Boriti se
protiv takvog određenja može se samo dijalogiziranom komunikacijom koja
bi predstavljala ne nominalnu već realnu vrijednost našeg življenja, u duhu
misli akademika Cvitkovića (2011: 270) kako „u dijalogu treba sugovornika
PREGLED
137
prihvatiti onakvim kakav jest, u njegovoj drugosti, s punim respektom prema
njemu“, jer, kako podsjeća, „dijalog nije samo krik srca...“, već je „prije svega
čin inteligencije“ (Smjernice, prema Cvitković, 2011: 271). To je ono čega
danas, de facto nedostaje u postdejtonskoj BiH, a čime bi jedino bilo izvjesno
i moguće očekivati ono komuniciranje medija i javnosti pod bh. društvenim
okriljem koje bi u dijalogu vodila misao (kao način života). Kao osnova i zalog onog što je bh. „fundamentalna socijalna navika... – živjeti sa svima drugima, a duboko usađeni osjećaj – da zemlja i sva njezina povijesno-kulturna
baština jednako pripada svima“ (Lovrenović, prema Ćurak, 2006: 13).
Literatura
1. Aristotel (1975): Politika, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd.
2. Bal, Fransis (1997): Moć medija: Mandarin i trgovac, Clio, Beograd.
3. Cvitković, Ivan (2011): Moj susjed Musliman, Školska knjiga d.d., Zagreb.
4. Ćurak, Nerzuk (2006): Obnova bosanskih utopija: (politologija, politička filozofija i
sociologija dejtonske države i društva), Synopsis, Sarajevo – Zagreb.
5. Enciklopedija političke kulture (1993): Savremena administracija, Beograd.
6. Jaspers, Karl (1973): Filozofija egzistencije, Prosveta, Beograd.
7. Lavić, Senadin (2006): Između periferije i centra, DES, Sarajevo.
8. Mujagić, Nermina (2010): Tihi govor Bosne, Fondacija Heinrich Böll Stiftung, ured
za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo.
9. Nuhanović, Asad (2005): Demokratija, mediji, javnost, Promocult, Sarajevo.
10. Platon (1966): Država, Kultura, Beograd.
11. Sennett, Richard (2007): Kultura novog kapitalizama, Arhipelag, Beograd.
12. Spahić, Besim (1985): Strategija savremene propagande, NIŠRO „Oslobođenje“,
OOUR Izdavačka djelatnost, Sarajevo.
13. Tomić, Zorica (2007): Komunikacija i javnost, Čigoja štampa, Beograd.
14. Tomić, Zorica (2008): New$ Age, Javno preduzeće Službeni glasnik, Čigoja štampa,
Beograd.
15. Vajzović, Hanka (2008): Jezik i nacionalni identiteti – sociolingvističke teme I, Fakultet političkih nauka, Sarajevo.
16. Vreg, France (1991): Demokratsko komuniciranje, Narodna i univerzitetska biblioteka Sarajevo, Fakultet političkih nauka Sarajevo, Sarajevo.
17. Voćkić-Avdagić, Jelenka (2002): Suvremene komunikacije: ne/sigurna igra svijeta,
Fakultet političkih nauka, Sarajevo.
138 PREGLED
Bilješke
(Endnotes)
1
2
Albert Einstein
2
3
Ibid.
3
„Novo doba se interpretira kao vreme velike transformacije, kako Zemlje, tako i ljudske svesti...“ (Tomić, 2008: 29).
4
Navedeni okvir podrazumijeva bh. vladajuće, etnocentrične elite postdejtonskog doba,
one koje po mnogim indikatorima njihovog društvenog statusa i moći te obezdruštvenog političkog (ne)djelovanja podsjećaju na otjelotvorenje Platonovog (1966: 271)
poimanja oligarhijskog uređenja države „koje se zasniva na proceni imovine, u kojem
vladaju bogataši, a siromah nema udela u vladi“.
5
Onim koje u osnovi sadrže aristotelovski definirane ciljeve tiranina, „jer se svi metodi
za održavanje tiranide mogu svesti na ove osnovne: da građani nemaju poverenja jedni
u druge, da budu slabi i da budu ponizni“ (Aristotel, 1975: 149).
6
Čini se kako je za bh. javni kao i medijski prostor adekvatno istaknuti „da Bosnu ubija
previše riječi, nepregledna džungla kontradiktornih rečeničnih konstrukcija i metafora, žamor isključivih govora“ (Mujkić, prema Mujagić, 2010: 139).
7
Današnji ideal je degradiran u mjeru da bi ga se moglo izbrojati i izmjeriti. Stoga
je ideal suvremenosti mjera koja se broji, a ne stvara. Kao takva, mjera propagira
uspjeh, a ne dobro. Analogno tome, mjera uspjeha je brzina, ne proces stvaranja.
Jasno je kako preostali ideali ljepote, istine i pravde također „trpe sudbinu“ dobra,
bivajući instantizirani i kvantificirani.
8
„Da bi se gledalo napred, zar ne bi bilo bolje za građane da glasaju za ono što bi
moglo predstavljati zajedničku imaginaciju, umesto da glasaju za zaštitu konkretnih
interesa kako bi zaštitili ono što već poseduju?“ (Sennett, 2007: 125).
9
„Reč ‘tajno’...pored svog lako shvatljivog opšteg značenja ‘sakrivenog’, ima i svoje
posebno političko značenje. (...) Politički pojam arcanum (tajno) nalazi se u središtu
učenja o tzv. ‘državnom razlogu’ koje predstavlja temelj apsolutizma“ (Enciklopedija
političke kulture, Tadić, 1993: 461).
10 „Kad pojedinac može da bira između različitih mogućnosti, on mora da misli, što
znači da se spoznajni proces pomera od spoznajnog monizma prema spoznajnom pluralizmu“ (Enciklopedija političke kulture, Šušnjić, 1993: 237).
11 „Ja nastajem u dodiru sa Ti“ (ibid., Enciklopedija političke kulture, Buder, prema
Šušnjić, 1993: 238).
12 Publika, kao nestrukturirana forma u društvu, svojom kritičnošću (posredstvom susreta u razgovoru o bitnim pitanjima za zajednicu) rađa javnost (kao strukturnu socijalnu
PREGLED
139
kategoriju, grupisanu po statusima i ulogama u društvu), iz koje izvire subjekt javnog
mnijenja/rezoniranje građanske javnosti, kao nukleus demokratskog društvenog života. O tome svjedoči i sljedeća teorijska misao: „Kada mišljenja javnosti /njihove probleme/ preuzme politička javnost, onda nastaje stanje potencijalne mogućnosti uticaja
mnijenja na rješavanje prisutne problematike“ (Nuhanović, 2005: 227).
13 „Svaka istina prelazi u neistinu kad, suprotno svojoj sopstvenoj smisaonoj povezanosti, dospe u zavisnost od neke druge istine, kad pristane da se radi nje iskrivi“ (Jaspers,
1973: 67).
14 Osjećati zadovoljstvo stvaralačkim činom ovaploćavanja nove vrijednosti na bazi
postojećih, a ne očekivati ništa zauzvrat; doživjeti korisnost tog rada kao dobro zajednice.
15 TI BiH, „Uloga i stanje medija u Bosni i Hercegovini“, http://ti-bih.org/3101/ulogai-stanje-medija-bosna-i-hercegovina-2008/, datum pristupa: 6. 8. 2011.
140 PREGLED
Irena Praskač-Salčin
UDK 621.397.43 (497.6)
PERSPEKTIVE JAVNOG RADIOTELEVIZIJSKOG SISTEMA
BOSNE I HERCEGOVINE1
PERSPECTIVES OF PUBLIC BROADCASTING SYSTEM IN
BOSNIA AND HERZEGOVINA2
Sažetak
Uloga masovnih medija danas je nemjerljiva. Njihova definicijska odrednica
posrednika koji imaju za cilj prikupljanje, obradu i distribuiranje informacija
važna je koliko i činjenica da se sadašnjost i budućnost određenog društva ne
može zamisliti bez njih. Shvatanje javnih RTV servisa kao idealnih formi komunikacije danas se našlo pred mnogim izazovima. Prve izazove donosi nam
konkurencija s komercijalnim medijima, koji se vode tržišnim principima, za
razliku od javnih koji su vođeni društvenom odgovornošću. Iz te konkurentne
pozicije proizilaze još dva izazova. Kako komercijalni mediji imaju za cilj
stvaranje profita, njihova finansijska sigurnost postaje izglednija, za razliku
od javnih, kojima finansijski kapaciteti nameću i treći izazov – nemogućnost
primjene savremenih tehnologija proizvodnje i emitovanja programa. I više
nego značajna integrativna uloga ovih medija također je značajan faktor u
savremenim procesima globalizacije. Organizovanje i ustrojstvo Javnog RTV
sistema Bosne i Hercegovine, koji čine tri ravnopravna emitera/servisa, dobija formu koja u mnogočemu oslikava društvenu konstataciju etničke podijeljenosti, formu koja je podložna političkim a ne analitičkim djelovanjima,
te formu čiju je funkcionalnost u odnosu na realne komunikacijske potrebe
građana Bosne i Hercegovine trebalo istražiti. Suočivši se sa izazovima savremenog doba s kojim se suočavaju svi javni emiteri, Javni RTV sistem Bosne
Izdvojeni i prečišćeni tekst dijela magistarskog rada ”Javni radio-televizijski sistem Bosne i Hercegovine i mogućnosti njegove transformacije”, Fakultet političkih nauka Sarajevo, Odsjek za komunikologiju/žurnalistiku, Sarajevo, novembar 2011. godine.
2
Selected and revised text of the Master’s Thesis „Public Broadcasting System of Bosnia
and Herzegovina and the possibility of its transformation“ , Faculty of Political Sciences in Sarajevo, Department of Communication / Journalism, Sarajevo, November 2011
year.
1
PREGLED
141
i Hercegovine suočio se i s internim nepravilnostima, zbog kojih je punina
prakticiranja njegovih vrhovnih funkcija ograničena, pa čak u nekim segmentima i neizvodiva. Istraživanje sadašnje forme javnog emitera u Bosni i Hercegovini ponudilo je i pretpostavku kreacije funkcionalnog Javnog RTV servisa
BiH koja bi trebala počivati u činjenici njegove integracije, to jest onoga što
je trebao podrazumijevati Javni RTV sistem BiH. Alternativna organizacija
javnog emitera trebala bi između ostalog stvoriti jedinstven javni servis BiH,
koji bi integrisao etničke različitosti, a ne bi projicirao etničku podijeljenost,
te isključiti sve vidove političkih uticaja i težnji za nametanjem političke kontrole kao direktnog uticaja na javno mnijenje. Potrebno je naglasiti da Javni
RTV sistem Bosne i Hercegovine teži ispuniti svoje uloge organizacijske i programske kompetentnosti, ekonomske održivosti, ali mu je neizostavno potrebna transformacija koja će odgovoriti koliko novim zahtjevima vremena toliko
i specifičnom društvenom i državnom okruženju u kojem egzistira.
Ključne riječi: Javni radiotelevizijski sistem, Javni radiotelevizijski servis,
Javni radiotelevizijski sistem Bosne i Hercegovine, Javni radiotelevizijski
servis Bosne i Hercegovine, informacijsko-komunikacijska globalizacija
Summary
The role of mass media today is immeasurable. Their definitional guidelines
of mediators that aim at collecting, processing and disseminating information is important as the fact that the present and the future of a society cannot be imagined without them. Understanding of public service broadcasters
like the most ideal form of communication today faces many challenges. The
first challenge is competitive commercial media, which lead to market principles as opposed to the public who are guided by social responsibility. From
this competitive position, two challenges are resulting. As commercial media
aims at making a profit, their financial security is becoming more likely as
opposed to the public that the financial capacity is imposed by a third challenge to the impossibility of application of modern technologies of production
and broadcasting. Even more important integrative role of these media is also
a significant factor in contemporary globalization processes. Organization
and structure of the Public Broadcasting System of Bosnia and Herzegovina,
which consists of three equal broadcasters/service gets a form that in many
ways succumbs to ethnic divisions, a form that is subject to political rather
than analytical form of action, and whose performance in relation to the real
communication needs citizens of Bosnia and Herzegovina should be investigated. Having been faced with the challenges of modern times which all public
142 PREGLED
broadcasters are confronted, the Public Broadcasting System of Bosnia and
Herzegovina is also meeting face to face with internal irregularities due to
which the fullness of the practice of its supreme function is limited and even in
some areas impossible. The study of the current forms of public broadcasters
in Bosnia and Herzegovina has also offered the assumption of creation of a
functional public television service, which should lie in the fact of its integration into what is supposed to imply a public broadcasting system in BiH. Alternative organization of the public broadcaster should, amongst other things
create, a unique public service of BiH to integrate the ethnic diversity and to
exclude present ethnic divide and all forms of political influence and the desire
to impose political control as a direct influence on public opinion. It should be
noted that the Public Broadcasting System of Bosnia and Herzegovina seeks
to fulfill its role of organizational and programmatic competence, economic
viability, but it is inevitably in a need of a transformation that will answer as
much time as new requirements and the specific social and national environment in which it exists.
Keywords: Public radio-television broadcasting system, Public radio-television broadcasting service, Public radio-television broadcasting system of
Bosnia and Herzegovina, television broadcasting system of Bosnia and Herzegovina, IT-communication globalization
1. Savremena pitanja medija – Javni RTV sistem BiH u globalizacijskim
tokovima
1.1. Država i mediji u novoj epohi
Koliko god od pojma globalizacije okretali glavu i koliko god nam sintagma
globalno selo unosila strah, sasvim razborito moramo prosuditi da je postojanost i opstojnost ovog termina činjenična odrednica svijeta u kojem živimo.
Danas se može govoriti o pet karakterističnih dimenzija globalizacije. Sasvim jasno svaku od tih pet dimenzija osjetimo – direktno ili indirektno. Ova
idila današnjice oživjela je u svakom segmentu ljudskog života, pa čak i u
najintimnijoj osobnosti. Upravo u ovom segmentu postoje brojne empirijske
implikacije. Prije svega u sferi sve većeg i većeg postotka sklapanja internacionalnih brakova i zajedničkog života na daljinu. Mnogi životni i socijalni uslovi različitih društvenih miljea uzrokovali su i karakterističan oblik
„trčanja za karijerom“. Upravo radi lične dobiti i ostvarivanja finansijskog
blagostanja milioni ljudi danas napuštaju svoje matične zemlje. No nije samo
PREGLED
143
sfera ljudske osobnosti rezultirala uticajima neminovnosti globalizacije. Upravo je najočitiji primjer otvaranja državnih granica sfera ekonomije. Barem
smo svi danas, u neku ruku, svjedoci virtualnog poslovanja i internacionalnih
tokova novca koji sasvim uspješno omogućuje multinacionalnim preduzećima
da otvaraju granice nacionalnih zajednica i onemogućavaju potpune ovlasti
nacionalnih država u sferi planiranja ekonomske budućnosti. Ni ova, ekonomska sfera, nije jedina oblast empirijskih faktora globalizacije, univerzalizacije
i planetarizacije života i svijeta koja urušava topla, nacionalnodržavna jezgra.
Karakteristične oblike svjedoči i kulturni segment života. Upravo sve vrijednosti proizvedene u svojevrsnim i karakterističnim socijalnim miljeima nisu
vlasništvo samo tih socijalnih miljea – oni postaju vlasništvo cijelog svijeta.
A kako svaki kulturni proizvod postaje zajedničko vlasništvo tako se i svaka
kriza i svaka ekološka katastrofa više ne tiče, kao opasna posljedica, samo
zatvorenog nacionalnog kruga, već prijeti i kao opasnost cijele planete. U sferi
informacija i komunikacija efekti i posljedice globalizacije postaju još očitiji
i delikatniji. Informacija, tehničko-tehnološkom revolucijom, dobija brzinu
svjetlosne godine i koliko god se ticala samo određene društvene grupacije i
nacionalne granice ona se strmoglavo širi, čuje, odjekuje i prihvata od cijelog
svijeta. Kontrola protoka informacija koje odašilju državni mediji više nije
samo nacionalno vlasništvo – to je vlasništvo cijelog svijeta koje pod uzusima
globalizacije ostvaruje sve manju i manju, pa gotovo čak i nikakvu kontrolu i
cenzuru u sferi medijskog emitovanja od države. Upravo o tim dimenzijama
globalizacije govori jedan od vodećih teoretičara ovog fenomena Ulrih Bek,
sasvim kategorijski i empirijski tvrdeći da se svijet danas našao pred:
1. informacijsko-komunikacijskom globalizacijom,
2. ekonomskom globalizacijom,
3. ekološkom globalizacijom,
4. globalizacijom radnih mjesta,
5. kulturalnom globalizacijom.3
Tu se postavlja karakteristično pitanje opstojnosti nacionalnih/državnih
javnih servisa i sistema. Kako je uopće moguće ostvariti kontrolu nad medijima, ali ne u sferi grubo shvaćene cenzure, već u kategoriji upravo formiranja
i djelovanja državnih informacijsko-komunikacijskih struktura? To je samo
jedno od savremenih pitanja medija u diskursu globalnih procesa. Tu se postavlja i karakteristično pitanje: šta čine nacionalni mediji a šta država, koja u
3
Ulrich Bek, Što je globalizacija, Zablude globalizma – odgovori na globalizaciju, Vizura,
Zagreb, 2003.
144 PREGLED
cijeloj igri novog i savremenog procesa želi održati figurirajuću sliku kontrole.
Teoretičari Žerar Role i Feliks Gotaria formirali su u ovoj sferi informacijsko-komunikacijske globalizacije dva značajna termina u čijim se empirijama našlo savremeno društvo i diferencirana država. Radi se o pitanjima
deteritorijalizacije i delokalizacije.4 Upravo ovim izloženostima uslovljeno
je nacionalno, državno, društveno razaranje teritorije, identiteta i vrijednosti
koje se nalaze pod okriljem nacionalne države. Upravo u ovom trenutku javljaju se i suprotne silnice koje karakteriše definicija reteritorijalizacije – težnje
države da se uspostavi neprikosnovena kontrola i apsolutna ovlast nad nacionalnim medijskim sistemom. Tu se postavlja pitanje kako i na koji način
organizirati mogućnosti djelovanja državnih servisa kada svjetska navala informativnih uzusa nesmetano dodiruje društvenu jedinku i pored apsolutne
zaštićenosti nacionalne granice? Šta je to što može ponuditi nacionalni emiter
društvenim jedinkama? Da li uopće može nešto ponuditi? Da li je zadržao
svoju značajnost i kvalitet u sferi informisanja u komunikacijskom segmentu
određene društvene zajednice? Neki autori izričiti su u tome da ove dvostruke
silnice rezultiraju razaranjem ovlasti imanentnog nacionalnog društva, u sferi
medijskih djelovanja više nego i u jednoj drugoj. Nacionalni medijski sistem
više nema osnovnu, jedinu ovlast nad komunikacijom sa društvenim jedinkama, recipijentima određene nacionalne strukture. A upravo te jedinke su
se našle pred mnogostrukim mogućnostima biranja i prilagođavanja svojih
informacijskih potreba koje odašilju univerzalnost. Da li i nacionalni servisi
informacijsko-komunikacijskog prefiksa trebaju izići iz tih krugova državne
omeđenosti? Svjedoci smo da neki već i jesu! Nacionalni RTV sistemi nalaze se pred dvosmjernim procesima koje uzrokuje upravo nesagledivi razvoj
komunikacijskih tehnologija, naročito u sferi elektronskih medija, kao što je
televizija. Mogućnost praćenja televizija putem satelita omogućuje i svjetsku
komunikaciju. Tu državna komunikacijska regulativa ne može učiniti ništa. S
druge strane se, opet, nacionalni emiteri bore s državnim monopolom i težnjom
nacionalne centriranosti. Formiranje javnih nacionalnih emitera u ovoj kategoriji još uvijek nema samostalnost glavne i samo profesionalne odredljivosti. Ona je zakonski pod palicom državne regulative, koja otvara put kreiranju politikantstva kroz sferu medija. Svjedoci smo upravo te odredljivosti.
Da li upravo u ovom shvatanju nacionalni servis gubi svoju autonomnost i
značajnost? Upravo u odgovoru na ovo pitanje krije se i samo značajnost svjetlije budućnosti i mogućnosti percipiranja novih svjetskih trendova i perspektiva nacionalnih medijskih sistema.
4
Esad Zgodić, Kult suvereniteta, FEB, Sarajevo, 1997.
PREGLED
145
Ako nacionalnim, državnim, javnim servisima dozvolimo, barem
personificirajući, jedan karakteristični oblik humanizacije, onda bismo mogli
i teorijski potvrditi teze savremene epohe o rješenju i perspektivama društva
u vrijeme globalizacije koje upravo govore i o potrebitostima kosmopolitizacije. Ako kosmopolitizam u novoj svjetskoj epohi daje mogućnost svakom
građaninu nacionalne države da u isto vrijeme primi dvostruko državljanstvo
– građanina svijeta i pripadnika određene nacionalne zajednice, onda bi i
kosmopolitizacija nacionalnih emitera mogla ili, uopće, u novim svjetskim
trendovima, morala primiti tu dvostrukost – karakterističnog oblika svjetskih
komunikacijskih kanala i servisa koji će biti u funkciji svakog građanina nacionalne zajednice. Tu se treba vratiti osnovnoj izvornosti teorije prema kojoj
su mediji slika društva u kojem egzistiraju i da upravo društvo ima najjači uticaj na medijsku konstelaciju. Kada i da li će Bosna i Hercegovina postulirati
uslove kosmopolitizacije? Tada će i njen nacionalni RTV servis biti spreman
odgovoriti uzusima novog doba.
1.2. Bosanskohercegovačko društvo i bosanskohercegovački mediji u
novoj epohi
Pitanje koje se tiče razmatranja ovog dijela percipiranja problema, mogućnosti
i perspektiva djelovanja državnog, medijskog servisa u datosti određenog
društva neizbježan je dio shvatanja društvenog sistema u smislu kakav on
jeste, kakvim ga empirijski i realno osjećamo, teoretski određujemo i uopće
živimo. Koliko nam je uopće demokratičnost u novoj epohi i u državnom, nacionalnom sistemu, i bitna? Odgovor je uistinu očit. Ukoliko prihvatimo teoretsku postavku da forme masovne komunikacije i medija variraju ovisno o
kontekstu društva i njegove kulture, onda moramo prihvatiti i da je forma komunikacije putem nacionalnog, bosanskohercegovačkog medijskog sistema,
rezultat konteksta bh. društva i njegove kulture. Kakvu kulturu imamo i kakvo
društvo će nam podariti novo vrijeme? Unutar medijskog servisa sasvim je
jasan jaz društvene podijeljenosti. Ova društvena, nacionalna podijeljenost,
nije rezultirala samo empirijskom podijeljenošću života i ličnih biografija, već
i onom mnogo opasnijom – medijskom podijeljenošću. Ako je već državnom
komunikacijskom regulativom sasvim utvrđeno da su javni servisi podijeljeni
i da svojom formom i regulativom djeluju pod simboličnom parolom „jedinstvenosti”, onda je to uredu sve dok taj jaz ne ometa efikasnost i svjetliju perspektivu u vremenu koje dolazi. Šta ako te efikasnosti nema, a njeno nepostojanje
je i više nego očito. Nije li nas barem malo zaintrigirao zahtjev u parlamentu za formiranjem trećeg emitera? Najezda političkih mišljenja koja su, pod
146 PREGLED
krinkom dobrobiti informiranja konstitutivne bosanskohercegovačke javnosti,
plasirala profesionalno nezamislive činjenice o potrebnosti trećeg emitera, u
nama skorije vrijeme, zapanjila je svojom profesionalnom neetičnošću i još
jednom dokazala, u najmračnijem svjetlu naše zbilje, da je upravo slika domicilnih medija vrlo dobra kopija bh. društva u kojem živimo i u kojem egzistiramo? Upravo tu se pitamo gdje je ona demokratičnost s početka? Da li
biti demokratičan kroz medijsko djelovanje znači ispisati televizijske headline
s oba pisma ili iznijeti novinarsku priču koja je u funkciji napretka ne samo
jedne javnosti i jednog konstitutivnog pripadnika nego i svakog građanina ove
zemlje? Šta bi se onda desilo s jednim francuskim nacionalnim RTV sistemom? Zasigurno bi svoje zaslone montažerskih ekrana zatrpali konstitutivnim
jezicima svojih provincija, čiji pripadnici se, uzgred, uopće ne razumiju, ali
žive u jednoj zemlji. No nije ovdje pitanje medijske i političke podijeljenosti,
koja će, na nesreću, rezultirati time da će svaka konstitutivna grupa tražiti
i svog javnog nacionalnog emitera, već nečeg mnogo dubljeg i opasnijeg.
Kako, uopće, s podijeljenim komunikacijskim područjima ući u novo doba?
Da li nam ova podijeljenost može osigurati neometan i dobar budući razvoj,
napredak, ili omogućava jednosmjerno manipuliranje povjerenjem generalne
bh. javnosti? Upravo se tu javlja ona neminovna potreba uvrštavanja nama
tradicionalno nesvojstvenih demokratskih vrijednosti koje bi otvorile put shvatanja pluraliteta etičnosti u njegovom pravom a ne samo pravnom smislu.
Za ove navode imamo i vrlo rječite potvrde.
Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine nakon
dugotrajne rasprave četvrte redovne sjednice u Sarajevu prihvatio je većinom
glasova Prijedlog zakona o Javnom servisu RTV FBiH. Za ovaj tekst nisu
glasali poslanici stranaka s hrvatskim predznakom, koji su bez uspjeha tražili
amandmanom formiranje dva posebna kanala – hrvatskog i bošnjačkog, u federalnom RTV-u. Ako usaglašavanje ne uspije, zakon će biti upućen Ustavnom
sudu Federacije na ocjenjivanje da li je njime povrijeđen vitalni nacionalni
interes, u ovom slučaju Hrvata. Praktično, ovo je situacija da je zakon, kako je
objavljeno, odobren, ali vjerovatno još dugo ne može biti operativan.
„Razvoj komunikacijskih procesa u Bosni i Hercegovini trebalo bi da se
odvija u pravcu smještanja informacijsko/komunikacijske djelatnosti u novo
društvo i državno uređenje, potiskivanjem ideoloških komponenti u korist razvijanja demokratske orijentacije u poimanju svijeta i u pravcu uključivanja
modernih svjetskih iskustava i trendova u oblast novinarstva i komunikologije
uopšte.“5
5
Jelenka Voćkić-Avdagić, Razvoj savremenih komunikacijskih procesa i sistema i bosanPREGLED
147
Jedan od glavnih problema stvaranja operativnog Javnog RTV servisa koji
će biti spreman odgovoriti novim svjetskim trendovima sasvim je jasno vidljiv
i rječit iz primjera ideološko-političkih težnji i zahtjeva političkih predstavnika. Upravo u toj sferi političkih procesa javlja se mogućnost manipulacije
medijima i javnostima. Prema svakoj definiciji formiranja nacionalnih operatera nije sporna državna regulativa komunikacijskih procesa, koja je bazična
i jedna od empirijskih i zakonskih suverenosti države, već upravo onaj vid
državnopolitičkog jarma koji vodi ne ka otvaranju već ka centralizaciji imanentnoj totalitarnim društvima.
S druge strane, postavlja se pitanje bh. društvenog okruženja i svjetskog
trenda, u čijem procjepu se nalazi nacionalni medijski sistem. Koliko je svjetski trend opća integracija toliko je društvena silnica lokalnog, dezintegracija.
Ukoliko je država odlučna ući u tokove savremenosti i integracije, ili obratno,
onda će se i njeni medijski sistemi razvijati u jednom od ta dva konteksta.
Prije svega, potrebno je naglasiti da je društvenu sliku promjene percipiranja društvenih silnica uslovila propast komunizma, jednog društvenog poretka
unutar kojeg su nacionalnu medijsku djelatnost nadzirali partijski hodočasnici.
S propašću takve idile i jednopartijskog sistema propao je i jedinstveni nacionalni RTV sistem. U neku ruku riješio se agitpropa informacijske protočnosti,
a u drugu rezultirao nesnalaženjem u demokratskom pluralizmu i težnjama nacionalnih ideja vodilja. No, nas ne zanima prošlost. Zanima nas budućnost tog
sistema kome historija i nije bila najbolja učiteljica i koji se našao u procjepu
ovih dviju historijskih odrednica.
Koliko god medijska konstruirana stvarnost od medijskih globalnih sistema,
koji su postali dio svjetskog trenda, bila očita, ni u kojem smislu nije imanentna činjenica da je ona realna i bez kontrole. Veliki, a ne lokalni medijski
sistemi, koji su svoja vrata otvorili svjetskim trendovima i koji kreiraju nove
konstrukcije realnosti, ni u kojem smislu nisu oslobođeni svih nacionalnih i
lokalno-političko-državnih ili čak ekonomsko-kapitalističko-imperijalističkih
težnji kontrole. Naprotiv, oni su samo oslobođeni u smjeru tehnologijskotehnološke i geografske difuzije. U mogućnosti su pokrivati i biti dostupni
svakom kutku svijeta. Najočitiji primjer za takvo što vidljiv je u paketima
kablovskih operatera na našem području.
Samo jedan od njih, koji dijapazon svog djelovanja ima na prostoru
pojedinačnih lokalnih naselja Kantona Sarajevo, BH CABLNET, u paketu
odabranih usluga svojih korisnika ima nacionalne sisteme Slovenije, Hrvatske,
skohercegovačko društvo i država, FPN, Sarajevo, 1997.
148 PREGLED
Srbije, Crne Gore – regionalnih medijskih servisa, ali isto tako i svjetskih internacionalnih i globalnih, poput njemačkog, engleskog, francuskog, turskog…
Njihov program i uređivački segmenti svih vidova, osim kodiranih, dostupni
su široj bh. javnosti, što će reći da su njihove nacionalne omeđenosti otvorene.
Zanimljivo bi bilo sagledati strukturu svjetskih, kablovskih, lokalnih operatera. Koliko njih uopće uvrštava bh. nacionalne emitere u svoje programske
liste? Da li stvaramo tržište naše uređivačke politike i naših programskih segmenata? Da li smo kao sistem dostupni i konkurentni? Da li smo otvoreni i
za razmjenu i odgovor na svjetske trendove kojima teže veliki kooperacijski
konglomerati i da li su se oni uopće i u stvarnosti oslobodili nacionalnog,
političkog ili nekog drugog jarma? No, bh. političkim djelovanjima teško će
biti odreći se nacionalnih, medijskih servisa, putem kojih vrlo dobro stvaraju
željene strukture, što eksterne, u vidovima stvaranja podijeljenih javnosti, što
interne – medijske.
Ovdje se postavlja pitanje koliko je opstojnost razdijeljenog javnog RTV
sistema Bosne i Hercegovine u funkciji jačanja sve većih društvenopolitičkih
i građanskih podjela. Jačanje etničke podijeljenosti kroz informacijsko-komunikacijske sisteme zasigurno ne vodi ka emancipaciji i razvoju.
Da li se gubi ekskluzivno pravo države na regulaciju nacionalnih medija?
Ta sloboda bi u mnogo čemu omogućila tržišno i konkurentsko djelovanje i
egzistiranje privatnih medija te njihovu imanentnu komercijalizaciju. Nacionalni medijski servisi bili bi daleko od te slobode traganja za perspektivama
i trendova, jer u njihovoj pravnoj regulativi uticaj ne vrše samo kategorične
političke silnice, već i one finansijske, a ko daje novac taj i kupuje ono što
želi! S tačke gledišta programskih načela ostaje pitanje koliko se i u kojoj
mjeri novinarstvo može osloboditi okova politizacije i političkih influencija.
To je opet pitanje u kojem smjeru se razvija javni RTV servis u smislu stvaranja savremene slike svijeta – ka još većoj autoritativnoj liniji vodilji ili ka
emancipatorskoj ulozi u društvu koja bi trebala biti vrhovni kriterij njegovog
razvoja i promjene unutar jednog društva. Razvoj medijskog sistema, kakav
jest, zavisi od mnogo uticaja i parametara društvenog okruženja. Tako će
ekonomski i svakovrsno drugačije razvijene zemlje imati veći stepen razvoja
zbog tehnološkog napretka. A sasvim je jasno da se medijski sistem razvija
u onoj mjeri u kojoj se razvija i društveni. Tako smo danas i više nego svjedoci činjenice da programski segmenti svjetskih, razvijenih javnih servisa,
napreduju ka transnacionalnim programskim nivoima koje emitiraju različitim
društvima i na različitim svjetskim lokacijama. Mogućnost prilagođavanja domicilnih medijskih sistema tom razvojnom stepenu uslovljena je planskim organizovanjem državnog razvoja i međunarodnom saradnjom i razmjenom. To
PREGLED
149
znači prevazići dosadašnje shvatanje demokratije kroz podjele na manjinske
i većinske javnosti te zahtjeve za nekim „trećim“ u korist integracije. Ako i
ukoliko odredimo načela budućeg razvoja, sasvim je jasno da će javni, državni
i entitetski mediji, uveliko zavisiti od lidera političke diskusije u parlamentu
s jedne strane, no programski se oni ne bi smjeli, u težnji da se oslobode
političke manipulacije, okrenuti izlaskom na tržište pukim vidovima komercijalizacije.
“Zato bi u osnovne i neizostavne ELEMENTE STRATEGIJE RAZVOJA
spadali:
- zakonska regulativa (kompetencija različitih nivoa države, zaštita slobode javne riječi i slobodnog protoka informacija),
- koncept razvoja radiodifuznog sistema (principi i kriteriji upotrebe
frekvencija, javna i komercijalna RTV),
- vlasnička transformacija (privatizacija i sudbina državnog vlasništva),
- međunarodna komponenta (elektronski mediji susjednih država na teritoriji BiH, mediji pod patronatom međunarodnih organizacija u BiH),
- ekonomska komponenta (strategija donatora, medijsko tržište, inozemni
kapital)“ (Udovičić, 1996).6
Jedan od osnovnih uzusa daljnjeg napretka svakako je jedinstvena zakonska regulativa sistema javnih servisa koja ni do danas nije riješena. No i kada
bude normativno definirana, ona neće egzistirati ka razvoju jer veliki je jaz
između normi i prakse. U dobu globalizacije, nove epohe koja nosi strah zemljama poput BiH, nije dovoljno samo nacionalno reguliranje javnih emitera,
već je uzuse ove nacionalne djelatnosti potrebno uskladiti s internacionalnim
pravilnicima, naročito onim koji su dio evropske prakse značajne za integracijske procese u Evropsku uniju. Sagledavši ovu činjenicu, njihov razvojni
smjer ne bi trebao iz svojih perspektiva izdvojiti činjenicu da su mediji bez
obzira na vlasništvo u službi javnosti. Postojanje još dva parametra uslovilo
bi i njihovu normalizaciju: profesionalnost i autonomiju, jer mas-mediji su
imanentni savremenom društvu i razvijaju se uporedo s njim.
Novac, tržište i interes su kategorije koje funkcioniraju u medijskom djelovanju američkog kontinenta u ovoj savremenoj epohi društvene izgradnje. Tu
se postavlja pitanje koliko i u kojoj mjeri je izjednačavanje i prilagođavanje evropskim ili američkim medijskim smjernicama regulative povoljno. Korištenje
6
Jelenka Voćkić-Avdagić, Razvoj savremenih komunikacijskih procesa i sistema i bosanskohercegovačko društvo i država, Sarajevo, FPN, 1997.
150 PREGLED
i izloženost industriji zabave, koju je uslovila informacijsko-komunikacijska
sloboda nove epohe, morali bi u bitnom segmentu osnažiti nacionalne, tradicionalne vrijednosti, pa samim tim i onemogućiti savremene vidove deregulacije nacionalnih servisa u smislu očuvanja individualiteta, diferencijacije i
pluraliteta različitosti.
Najslikovitiji prikaz izlaza pred kojima se nalaze nacionalni radiotelevizijski
sistemi predočio je Fransis Bal:
„Tamo gde nema slobodnih medija, nema ni ličnih ni političkih sloboda,
tamo gde su mediji sprečeni da se distanciraju, da koriste slobodu reči u
suočavanju sa onima koji sanjaju da ih potčine, sa ljudima na vlasti, prvenstveno političarima, zaključak se, dakle, nameće. Nema slobode bez slobodnih medija. Istovremeno, mediji nisu slobodni ni tamo gde deluju podvrgnuti
drugim, a ne tržišnim zakonitostima.”7
Upravo u ovim karakterističnim zaprekama mogućih razvojnih smjerova
nameće se i bojazan da se, u ovoj neupitnoj utrci sa savremenosti i težnjom
da se unaprijedi nacionalno medijsko djelovanje, sam medijski sistem suoči
sa komercijalizacijom, osrednjošću i vulgariziranjem. Upravo je to moguća
zamka težnje za internacionaliziranjem pretpostavke koju nam nameće globalizacija u medijskoj sferi. Fransis Bal, ne bez razloga, navodi:
„Izvoze se uređivački koncepti tipičnih francuskih časopisa kao što su Elle,
Marie-Claire ili Madame Figaro, kako bi Italijanka, Nemica, Amerikanka ili
Japanka – ni sasvim ista ni sasvim drugačija – mogla da ih prihvati.“8
U tom smislu nacionalno kreiranje javnih radiotelevizijskih sistema i
više je nego upitno. U novoj epohi nacionalistička logika polako ali sigurno
napušta svaki segment društvene regulative, pa i onaj medijski. Mogućnost
državnog uređenja i državnosti unutar medijskog sistema trebala bi akterima
komunikacije omogućiti najraznovrsniji izbor bez uplitanja u medijski sadržaj
ukoliko on ne otežava i ne vrijeđa život svakog pojedinca u društvu. S druge
strane, otvaranje ka uzusima koje nam donosi novo vrijeme, poput spektakla,
ogoljene privatnosti, senzacionalnosti i ostalih savremenih medijskih vulgarizama, koji donose fascinirajuće finansijske dobiti, put je koji vodi medijske
sisteme u novo tržišno dobo. Nisu li onda upravo nacionalni servisi, poput
našeg, sačuvali te vrijednosti shvatanja onog što je lijepo, estetski vrijedno i
intelektualno? Oni nisu zavisili od konkurentske trke, niti bi takvo što trebali
dozvoliti u svojoj savremenoj genezi i promjeni. Ako, pak, posmatramo iz ugla
7
8
Fransis Bal, Moć medija, mandarin i trgovac, Clio, Beograd, 1997.
Ibid.
PREGLED
151
zakonitosti da su mediji potrebni, neprikosnoveno, za ostvarenje demokratije,
kako onda danas možemo posmatrati ulogu i potrebu za medijima u perspektivama novog svjetskog poretka koji bi trebao zamijeniti sve -izme u korist kosmopolitizma. Jednostavno, novo vrijeme donosi nam nove zahtjeve i
nove mogućnosti, kako u pojedinim segmentima ljudskog života tako jednako
i u sferi medijske regulative nacionalnih servisa. Nacionalne strukture danas
treba posmatrati i kreirati drugačije – u smislu ne okretanja leđa svemu novom što dolazi, već upravo tražiti nove mogućnosti očuvanja starih vrijednosti
ljudskog života i napretka.
2. Mogući alternativni modeli organizacije Javnog RTV sistema za Bosnu
i Hercegovinu
Perspektive transformacije Javnog RTV sistema Bosne i Hercegovine prije
svega treba sagledati iz ugla njegove relacije s državom. Naime, sasvim je
jasno da je država ta u čijem je vlasništvu eter, to jest prostor putem kojeg se
odvija proces komunikacije. Skupa i mnogostruka emisiona tehnika, koja je
ujedno i predispozicija uopće razvoja informacijsko-komunikacijskog procesa, uslovila je da državni kapital učestvuje i u izgradnji ovog dobra. Zbog ovih
razloga sasvim je jasna činjenica da je u većini evropskih zemalja medijski
sistem u vlasništvu države. Moć elektronskih medija, u početku razvoja samo
radija, shvaćena je vrlo rano kao moćno sredstvo propagande. Država je u tom
kontekstu sasvim jasno morala ograničiti upotrebu tih sredstava grupama ili
pojedincima i na taj način je stvorila drugi razlog simbioze države i sredstava
komunikacije. Tako opći okvir zatvorenosti ili otvorenosti komunikacijskog
sistema uopće zavisi od države i njene dozvole za korištenje emisionog prostora i tehnologije prijenosa programa. U formi javnih servisa upravljanje je
povjereno regulatornoj instituciji koju imenuje vlada, dok je finansiranje povjereno parlamentu. Javni servis tu dobija formu birokratskog medija kojim
direktno ili indirektno upravlja država. Takvu činjenicu, u slučaju Javnog RTV
sistema Bosne i Hercegovine možemo onda shvatiti kontradiktorno. Kakvu
ulogu onda posjeduje epitet „javni“? Formu birokratskog medija bilo bi i
više nego nemoguće zamijeniti epitetom nezavisnog, to jest onog koji prihvata državni i politički poredak u kojem egzistira, ali se prema njemu odnosi kritički. Jedna od mogućnosti je stvarna i svrsishodna uloga uključivanja
javnosti u njegovo osnivanje, rad, finansiranje i kontrolu.
152 PREGLED
Osnovna pretpostavka kreacije funkcionalnog Javnog RTV servisa BiH
počiva u činjenici njegove integracije, to jest onoga što je trebao podrazumijevati Javni RTV sistem BiH. No kako zbog društvenih i političkih
silnica etničke podijeljenosti ne postoji konsenzus javnosti, sasvim je jasno da
će biti jako teško kreirati i jedinstven, integrirani Javni RTV servis. Ukoliko se
društveni i politički raskol i dalje bude zadržavao nauštrb integrativnih modela vladavine u Bosni i Hercegovini, bit će i više nego problematično primijeniti i integrativni medijski sistem. U ovoj korelaciji vidljiva je činjenica
da razjedinjeno društvo čini razjedinjeni medijski sistem ili, pak, stvara fragmentiranu javnost. Ta i takva fragmentirana javnost, daljnjim slijedom, stvara
razjedinjene servise. S druge strane, podijeljeni medijski sistem u mnogočemu
promoviše i unapređuje etničku podijeljenost. Ideja jedinstvene, javne,
građanske sfere u slučaju Bosne i Hercegovine zamijenjena je sa tri fragmentirane javnosti. U svakom slučaju, tri javna servisa pod okriljem jedinstvenog
javnog sistema neće uspjeti zadovoljiti komunikacijske potrebe bh. javnosti. Kontradiktornost termina „javni“ kao prefiksa medijskog organizovanja
Javnog RTV sistema očita je kroz prizmu zadovoljavanja triju suprotstavljenih
interesa. Realizacijom upitnika (rađenog za potrebe magistarskog rada „Javni
RTV sistem BiH i mogućnosti njegove transformacije“) dobijeni su podaci
koji vode u smjeru mogućnosti stvaranja javnog konsenzusa u Bosni i Hercegovini. Većinski dio publike u Sarajevu, Mostaru i Banjoj Luci smatra da je
Javni servis potreban bh. društvu radi „objektivnog informiranja“, „očuvanja
cjelovite BiH“, „radi edukativne uloge“, „zbog prevazilaženja rasnih razlika
i zbližavanja“, ali ujedno i da bi on trebao biti jedinstven, a ne podijeljen na
tri emitera, zbog afirmacije pozitivne slike o BiH. Također, neki od ispitanika
tvrde da bi trebao biti „politički objektivan“ i okrenut „umjetničkim vrijednostima“. Poražavajući rezultat je i da javnost ni u jednom od ova tri grada ne
ostvaruje mogućnost učešća u organizacijskim i programskim formacijama
javnih emitera. Vjerujući da organizacija i osnivanje javnih servisa Bosne i
Hercegovine nije inicijativa javnosti već nekih drugih društvenih segmenata,
građanski aktivizam će ovdje biti na ispitu.
Zakonska regulativa javnog sistema informisanja kreirana je u skladu sa
svim standardima i kao takva parira najboljim svjetskim medijskim regulacijama. Sretnija okolnost bila bi kada bi, kao takva, uslovila i praktične implikacije. Slabost povezanosti bh. servisa s krovnom organizacijom stvara ambijent u kojem emiteri jedinstvenog sistema djeluju kao konkurenti. Umjesto
saradnje i kreiranja programa koji će se ravnopravno boriti za gledateljstvo,
ovo partnerstvo zamijenjeno je separativnim medijskim djelovanjima. Neke
zakonske odredbe se slabo ili nikako ne provode.
PREGLED
153
Stvaranjem jedinstvenog radio i televizijskog kanala izmijenila bi se i
zakonska regulativa, koja bi u svakom slučaju trebala zadržati i odrednice koje posjeduje i aktuelna. Organizacija jedinstvenog RTV servisa
pojednostavila bi raspodjelu programskih kapaciteta i ljudskih resursa,
čime bi se prepolovili troškovi realizacije programa, plaćanja uposlenika,
održavanja tehničkih prostora s jedne strane, a sa druge strane omogućilo
izdvajanja više sredstava za stvaranje kvalitetnijih programa i nabavku
savremenije opreme. Emitiranjem jedinstvenog programa izbjeglo bi se
trostruko prezentiranje jednih te istih sadržaja s različitim interpretacijama, a
više pažnje posvetilo stvaranju drugih i trećih kanala, koji su u svojoj tradiciji
posvećeni kreativnim i umjetničkim vrijednostima te revijalnom programu ili
programima na stranim jezicima.
Sistem finansiranja razriješio bi problem neravnomjerne raspodjele
zarada javnih emitera, koja je u sadašnjoj konstelaciji i više nego evidentna kroz prilive od marketinga i RTV takse. Sistem preraspodjele naplate
prihoda od marketinga i RTV takse među emiterima ustrojen je prema formuli
50:25:25, što uzrokuje da emiter koji ostvaruje veću dobit jednako dijeli svoju
zaradu s emiterom koji ostvaruje male ili nikakve zarade.
Pitanje ljudskih resursa javnog emitera trebalo bi zaobići etničku kategoriju gdje je to uistinu moguće. Traženje kandidata koji bi svojim profesionalnim i kvalifikacijskim vještinama bio podoban realizovati određeni
segment rada emitera trebalo bi zamijeniti ustaljenu šemu odabira uposlenika
prema jasnoj formuli zastupljenosti nacionalnosti. Kvalitet umjesto kvantiteta.
Zadaci upravljačkih struktura javnog emitera trebali bi biti: definisanje
misije medijske kompanije, uspostava zadataka koji će tu kompaniju voditi ka uspjehu, razvijanje strategija kojima će se postići ti ciljevi, planiranje
godišnjih aktivnosti, planiranje budžeta koji će odgovoriti zahtjevima tih operacija, razvijanje marketinških strategija koje će promovirati određeni medijski proizvod određenoj ciljnoj publici, okupljanje potencijalnih oglašivača,
produciranje formi koje će odgovarati profesionalnim etičkim i legalnim standardima. Kompanija bi trebala ostvariti profit koji joj je dovoljan da pokrije troškove svoje produkcije, zadržati lojalnost i poštovanje konzumenata i
služiti tim konzumentima, biti otvorena za promjene koje se tiču kako novih
tehnologija tako i kreiranja programske šeme, osigurati razvoj, podržavati inventivnost i kreativnost, s poštovanjem individualnosti i slobode kod obavljanja djelatnosti uposlenika.
154 PREGLED
Kada je u pitanju programska kompetentnost javnih emitera, iz provedenog istraživanja vidljivo je da je publika u Bosni i Hercegovini djelimično zadovoljna informativnom ulogom javnih emitera. Ispitanici su također djelimično
zadovoljni i edukativnom te revijalnom ulogom servisa. Produkcijom jedinstvenih sadržaja uspostavila bi se sinhronizacija u interpretaciji informativnih
sadržaja te smanjili troškovi produkcije. Proizvodnja obrazovnih sadržaja
trebala bi zadržati imanentne postotke zastupljenosti. Persuazivna funkcija
javnog emitera morala bi izmijeniti temeljnu koncepciju promocija koja je
evidentna kroz etničko favoriziranje. Načelo promocije tekovina i vrijednosti
Bosne i Hercegovine kao jedinstvene zemlje trebalo bi biti jedini i osnovni
uzus persuazivnog djelovanja javnog emitera. Promocija integracije i jedinstvenosti kroz medijsku sliku zasigurno bi rezultirala drugačijom društvenom
perspektivom povjerenja u medijsko djelovanje i time stvorila svrsishodnije
informacijsko-komunikacijske kanale Bosne i Hercegovine. Javni emiter u
prezentaciji svojih sadržaja jasno bi morao odgovoriti na sveukupnu komercijalizaciju revijalnih formi, ali ujedno i odgovoriti potrebama auditorija za
zabavom. Programski odbori emitera trebali bi primijeniti metode relevantnog
istraživanja stvarnih komunikacijskih potreba bh. građana na osnovu kojih
bi realizirali i programsku šemu. Veći prilivi finansija osigurali bi i zakup
kvalitetnijih stranih produkcija, čime bi se osvježila i aktuelizirala programska
šema. Kroz uspostavljanje više kanala osigurala bi se raznovrsnost. Osnovne
pretpostavke kvaliteta prezentiranih sadržaja ne bi smjele uključivati bilo koje
vidove diskriminacije, te bi programi za manjine, uključujući i programe na
stranim jezicima, trebali biti zastupljeni u adekvatnoj mjeri. Kada je u pitanju jezička odrednica, Javni servis trebao bi osigurati slobodu svakom novinaru da govori i interpretira jezikom kojim govori sve dok je on pravopisno,
gramatički i stilistički korektan i razumljiv, te se ubraja u jezike Bosne i Hercegovine, kao i pisma. Javni emiteri u Bosni i Hercegovini posjeduju veoma
skromne, vizuelno i sadržinski, koncepte novomedijskog predstavljanja, što
svakako ide na njihovu štetu, ali i štetu konzumenata. Potencijalne vrijednosti
prezentacije sadržaja kroz nove medije trebale bi biti strateški osmišljene te
provedene kroz mnogo savremenije vidove prikaza. Mogućnost praćenja radio i televizijskog programa putem interneta otvorila bi granice nacionalne
teritorije unutar koje djeluje javni emiter.
Alternativni model ustrojstva Javnog servisa BiH kao integrativnog modela komunikacijskih procesa u Bosni i Hercegovini trebalo bi organizovati u
smislu u kojem bi on na najbolji mogući način odgovorio:
PREGLED
155
-
mogućnostima primjenjivanja novih tehnologija,
-
niskim i komercijalnim zahtjevima publike,
-
finansijskim problemima.
Organizovanje Javnog RTV sistema za Bosnu i Hercegovinu treba prilagoditi i pravilima Preporuke br. R/96/ koju je usvojio Komitet ministara
Savjeta Evrope 11. septembra 1996. godine9 kojom se preporučuje vladama
država članica da u svoja nacionalna zakonodavstva ili instrumente koji
regulišu rad radiodifuznih organizacija javnog servisa unesu odredbe koje
garantuju njihovu nezavisnost. Pravni okvir koji reguliše radiodifuzne organizacije javnog servisa treba jasno da odredi njihovu uređivačku nezavisnost
i institucionalnu autonomiju. Radiodifuzne organizacije javnog servisa treba
da budu u mogućnosti da koriste nove komunikacione tehnologije i, tamo gdje
su ovlaštene, razvijaju nove servise na bazi tih tehnologija da bi na nezavisan
način obavljale svoje zadatke onako kako je to propisano zakonom. Rezolucija o budućnosti javnog servisa IV evropske ministarske konferencija o
politici masmedija (Prag, 7-8. decembar 1994) nalaže i garantovanje javnom
servisu sigurna odgovarajuća sredstva za ispunjenje njegove misije te potrebnost osiguravanja odgovornosti javnog servisa, posebno prema javnosti.
Shodno prethodnim navodima, alternativna organizacija Javnog RTV
servisa BiH trebala bi:
- stvoriti jedinstven Javni servis BiH koji bi integrisao etničke različitosti,
a ne projicirao etničku podijeljenost,
- isključiti sve vidove političkih uticaja i težnja za nametanje političke
kontrole kao direktnog uticaja na javno mnijenje,
- očuvati i unaprijediti svoju nezavisnosti u programskom i finansijskom
smislu,
- zasnivati svoj rad na transparentnosti prezentirajući javne programske i
finansijske izvještaje,
- biti garant vjerodostojnosti, objektivnosti, balansiranosti, nepristrasnosti na fragmentiranom medijskom tržištu,
- garantovati aktivne i jednake građanske participacije,
- konsultovati se sa svojim korisnicima putem javnih debata i javnog foruma,
9
http://www.coe.int, preuzeto u martu 2011.
156 PREGLED
- temeljiti kvalitetne organizacijske strukture na principima demokratskog
upravljanja,
- razviti i unaprijediti kadrovsku šemu,
- zasnivati rad na kompetentnosti i visokim standardima u upravljanju i
ponašanju,
- definisati programske ciljeva koji bi zadovoljili realne potrebe društva,
- proizvoditi raznolik program sa visokim standardima kvaliteta,
- razvijati kulturni identitet,
- uključiti programe namijenjene najvećem broju etničkih grupa kako bi
se osigurala lojalnost,
- odbraniti se od intenzivne tržišne koncentracije novih, komercijalnih,
medijskih sadržaja i biti korektor manjkavosti koje ispoljava komercijalni sektor,
- emitovati programa sa nacionalnom perspektivom,
- biti podrška nacionalnoj produkciji,
- razvijati nove ideje i projekte kao uslov za dopunu javnog finansiranja,
- poticati princip odgovornosti,
- stvoriti održivu tehničku bazu za savremeno emitovanje programa i biti
pokretač novih servisnih usluga.
Jednako činjenici da se procesi komunikacije smatraju dvosmjernom interakcijom ravnopravnih komunikatora, procesi komunikacije javnih servisa unutar svoje organizacijske i programske strukturiranosti trebali bi pružiti priliku
javnosti da kreira servis prema svojim potrebama. Neke od razvijenijih nacionalnih medijskih kuća sve češće pribjegavaju upravo formiranju programskih savjeta koji bi upravo bili glas javnosti. Zabilježeno je održavanja „dana
otvorenih vrata“, gdje je publikum imao priliku posjetiti uposlenike i obići
pogone proizvodnje i emitovanja programa. Transformacija i prilagođavanje
javnih servisa nije samo obaveza bh. javnog emitera, već i svih drugih u smislu inovativnih, savremenih tehnologija, brendiranja programskih sadržaja, ponude novih edukacijskih cjelina – ukratko kontinuirane transformacije.
Mnogi analitičari tvrde da je proces prilagođavanja neupitan ne samo kroz
potrebu uključivanja javne sfere nego i kroz olakšavanje kontrole države kroz
finansijski poticaj i zakonsku regulativu. Bh. javni servis, koji pretendira na
nezavisnost, u okviru koje definišemo i finansijsku nezavisnost, susreće se
PREGLED
157
s problemom naplate od javnosti. Jedna od nasušnih potreba koja vodi ka
rješavanju ovog problema je upoznati bh. javnost da sistem naplate ne treba
služiti ostvarenju profita javne medijske institucije, već ulaganju u proizvodne
kapacitete.
Članstvo nacionalnih emitera u Evropskoj uniji za radiodifuziju neophodno
je zbog tehničkih, programskih i organizacijskih prioriteta koje pruža ova jedinstvena evropska institucija. Evropska unija za radiodifuziju je najveća udruga nacionalnih emitera u svijetu. Ona promoviše saradnju između emitera i
olakšava razmjenu audiovizuelnih sadržaja. Prema Protokolu iz Amsterdama10
ove institucije stoji „da je sistem javnog emitiranja u državama članicama
izravno povezan s demokratskim, socijalnim i kulturnim potrebama svakog
društva i s potrebom očuvanja medijskog pluralizma“.
Alternativni model kreiranja javnog emitera, dakle, trebao bi posjedovati
zakonski okvir koji mu nalaže zaštitu kulturnih različitosti, ali isto tako i zakonsku regulativu koja bi kontrolisala stvaranje privatnih medijskih servisa,
slobodno, kvalitetno i osebujno kreiranje programa te stabilnu ekonomsku
situaciju.
Literatura:
Knjige:
1. Bal, Fransis (1997) Moć medija – mandarin i trgovac, Clio, Beograd.
2. Bašić S., Petković B., Jusić T. (2004) Vlasništvo nad medijima i njegov uticaj na nezavisnost i pluralizam medija, Mediacentar, Sarajevo.
3. Bašić-Hrvatin S., Thompson M., Jusić T. (2008) Razjedinjeni propadaju – Javni radiotelevizijski servisi u multietničkim državama, Mediacentar, Sarajevo.
4. Bek, Ulrih (2003) Šta je globalizacija – zablude globalizma i odgovori na globalizaciju, Vizura, Zagreb.
5. Bojd, Endrju (2003) Novinarstvo u elektronskim medijima, Beograd.
6. Borna Bebek i Antun Kolumbić (2000) Poslovna etika, Sinergija, Zagreb.
7. Briggs, Asa (1995) The History Of Broadcasting In United Kingdom, volume II, The
golden age of wireless, University Press, Oxford.
8. Chomsky, Noam, Mediji, propaganda i sistem
EBU, 29. aprila 1998. DAJ/ew/mp The Public Service Broadcasting Remit: Today and
Tomorrow.
10
158 PREGLED
9. Debray, R. (1997) Uvod u mediologiju, Clio, Beograd.
10. Dej, Luis Alvin (2008) Etika u medijima – primeri i kontroverze, Klub plus,
Beograd.
11. Dizdarević, Ismet (1997) Psihologija masovnih komunikacija, Mediji, modeli i
mjerenja, Sarajevo.
12. Đordević, Toma (1985) Teorija informacija, Beograd.
13. Eco, Umberto (1979) Kultura, informacija, komunikacija, Nolit, Beograd.
14. Elezović, Slobodan (1992) Povijesni razvoj komuniciranja – vrste i oblici kroz
stoljeća, Zagreb.
15. Fejzić, Fahira (2004) Medijska globalizacija svijeta, Promocult, Sarajevo.
16. Fidler, Rodžer (2004) Mediamorphosis, Razumevanje novih medija, Clio, Beograd.
17. Gi, Debor (1967) Društvo spektakla
18.Giddens, A. (2000) Communication Perspective, Oxford.
19. Gonnet, Jacques (1997) ÉDUCATION ET MÉDIAS, Presses Universitaires de
France.
20. Habermas, Jirgen (1969) Javno mnenje, Istraživanje u oblasti jedne kategorije
građanskog društva, Kultura, Beograd.
21. Held, Dejvid, Demokratija i globalni poredak, Filip Višnjić, Beograd.
22. Herbin, Pierre (1993) Mass Media Marketing Managment, London, New York.
23. Herman Edvard, McChesney Robert (2004) Globalni mediji – Novi misionari korporativnog kapitalizma, Clio, Beograd.
24. Idn, Nicolas (2000) Korporacijski imidž, Clio, Beograd.
25. Iris, A. (1999) Informacione magistrale, Clio, Beograd.
26. Kaznev, Žan (1976) Sociologija radio-televizije, BIGZ, Beograd.
27. Kečo-Isaković, Emina (2006) Izazovi mas-medija, Sarajevo.
28. Lorimer, R. (1998) Masovne komunikacije, Clio, Beograd.
29. Matković, Damir (1995) Televizija – igračka našeg stoljeća, Zagreb.
30. Mekluan, Maršal, Poznavanje opštila – čovjekovih produžetaka.
31. Nuhanović, Asad (2005) Fenomen javnosti, Promocult, Sarajevo.
32. Plenković, M. (1998) Komunikologija masovnih medija, Barbat, Zagreb.
33. Radojković, Miroljub i Stojković, Branimir (2004) Informaciono komunikacioni
sistemi, Clio, Beograd.
34. Spahić, Besim (2001) Nacionalni antimarketing ex–yu i bh. naroda, Vijeće Kongresa
bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo.
PREGLED
159
35. Tucaković, Šemso (2006) Historija novinarstva i medija u BiH, Sarajevo.
36. Tucaković, Šemso (2006) Leksikon mass medija, Sarajevo.
37. Vajzović, Hanka (2008) Jezik i nacionalni identiteti, FPN, Sarajevo.
38. Veljanovski, Rade (2005), Javni RTV servis u službi građana, Clio, Beograd.
39. Voćkić-Avdagić, J. (2002), Suvremene komunikacije ne/sigurna igra svijeta, FPN,
Sarajevo.
40.Voćkić-Avdagić, J. (1997) Razvoj komunikacijskih
bosanskohercegovačko društvo i država, FPN, Sarajevo.
procesa
i
sistema
i
41. Willis, Jim, Willis B. Diane (1993) New Directions in Media Management.
42. Zgodić, Esad (1997) Kult suvereniteta, FEB, Sarajevo.
Članci u zbornicima i časopisima:
-
Novi mediji, teorija i praksa implikacije u svijetu koji se mijenja, Zbornik radova sa
simpozija održanog u Sarajevu u junu 2003. godine.
-
Željko Rutović, „Od državne ka javnoj televiziji – izazovi menadžmenta”, Medijski
dijalozi 1.
-
Muhamed Nuhić, Jezik medija u multikulturalnoj komunikaciji, esej.
-
Bertold Brecht (1985) Eseji o radiju, Zbornik o radiju, Sarajevo.
-
Lejla Turčilo, Temeljni pojmovi i definicije.
Pravilnici, zakoni, definicije, obaveze, kodeksi, izvještaji:
-
Kodeks za emitovanje televizijskog i radio programa
-
Zakon o Javnom RTV sistemu Bosne i Hercegovine
-
Zakon o RTRS-u
-
Zakon o RTV FBiH
-
Zakon o RTV BiH
-
Uređivačka načela usvojena su na sjednici Izvršne komisije, održanoj dana 9. aprila
2003. godine
160 PREGLED
Internetski izvori:
- Oficijelne web stranice Javnog radiotelevizijskog sistema Bosne i Hercegovine emitera /
www.bhrt.ba , www.rtvfbih.ba, www.rtvrs.tv , www.radio202.ba;
i Javnog radiotelevizijskog sistema Slovenije, oficijelne stranice BBC- a, www.bbc.co.uk
www.srgssr.ch, http://www.ebu.ch/;
- www.gfk.ba;
- www.odjek.ba;
- www.komunikacije.org;
- http://www.coe.int;
- www.soros.org.ba.
PREGLED
161
Mirza Dinarević
UDK 339.7
UZROCI I PODSTREKAČI MEĐUNARODNE FINANSIJSKE
KRIZE I PRISTUPI REFORMI
CAUSES AND INSTIGATORS OF INTERNATIONAL FINANCIAL CRISIS AND REFORM APPROACHES
Sažetak
U ovom radu će prije svega biti, putem historijske, komparativne, normativne
i deduktivne metode, pojašnjen pojam međunarodne finansijske krize, mada će
u daljnjim poglavljima akcent biti na pristupu reformi i iznalaženju rješenja
ove krize, kao i sprečavanju nastanka nove krize, na regionalnom odnosno
globalnom nivou. Ovaj rad se bavi analizom pozadine subprime krize, kao i
međunarodnih bankovnih i finansijskih kriza koje su uslijedile. Na toj osnovi
se razmatraju prijedlozi za sanaciju prepoznatih slabih tačaka u finansijskom
sistemu. Pritom se fokus analize usmjerava ka temeljnim principima na kojima se može ubuduće provesti reforma upravljanja rizikom, internog upravljanja radom banke i supervizije banaka, te se fokus usmjerava ka cilju izbjegavanja finansijskih kriza. Analiza problema se fokusira nadalje na dugoročne
ekonomske i regulacione mjere koje se predlažu kao odgovori na međunarodnu finansijsku krizu ili se već politički primjenjuju. Navedeni podaci će
biti izloženi u četiri osnovna poglavlja: Analiza problema, Nastanak i razvoj
internacionalne finansijske krize, Prijedlozi za rješavanje krize i prijedlozi za
reformu te u Zaključku.
Ključne riječi: međunarodna finansijska kriza, subprime kriza, vrijednosni
papiri osigurani hipotekom, transfer kreditnog rizika, kolateralizirane dužničke obligacije, međubankarsko tržište, obveznice garantirane aktivom
PREGLED
163
Summary
This paper will primarily through historical, comparative, normative and
deductive methods, explain the concept of the international financial crisis,
although in subsequent chapters, it will emphasize the reform and resolution
of this crisis and prevention of new crises on both regional and global levels.
This paper analyzes the cause of the subprime mortgage crisis, as well as
of the international banking and financial crises that followed. On this basis, proposals are considered which will remedy identified vulnerabilities in
the financial system. In this analysis the main focus is directed towards the
fundamental principles on which reform can be implemented in future risk
management, internal management of banks and banking supervision all with
the goal of avoiding financial crises in future. Analysis of this problem further
focuses on long-term economic and regulatory measures that are proposed as
responses to the international financial crisis both politically and applicably.
This data will be presented through four main chapters: “Problem Analysis”, “The Emergence And Development Of The International Financial Crisis”, “Proposal For Resolving The Crisis And Proposals For Reform” and of
course in the Conclusion.
Key words: The international financial crisis, Subprime Mortgage Crisis,
mortgage-backed securities, credit risk transfer, collateralized debt obligations, interbank market, bond guaranteed assets
Uvod
1. Analiza problema
Različiti akteri i uslovi u okruženju prouzrokovali su i intenzivirali krizu na
američkom tržištu, koja je nastupila sredinom 2007. godine, za drugostepena hipotekarna potraživanja („subprime kriza“) i finansijsku krizu kao njenu
neposrednu posljedicu, te su je proširili na ostatak svijeta. Ključni akteri nisu
bile samo banke sa svojim menadžmentom i saradnicima. Riječ je o istovremenom djelovanju ostalih finansijskih posrednika, kao što su hipotekarni brokeri, rejting agencije i hedge fondovi, te one institucije koje su trebale nadzirati rad banaka, odnosno funkcioniranje bankovnog sistema i centralne banke.
Jedan od ključnih podstrekača je bila i američka vlada, koja je s jedne strane
ohrabrivala odnosno obmanjivala građane koji nemaju dovoljno ušteđevine ni
adekvatnih prihoda da kupuju nekretnine i koja je u septembru 2008. godine
odbila pružiti pomoć Lehman banci koja je u tom trenutku bila u ozbiljnoj
164 PREGLED
krizi. U glavne podstrekače se, najzad, ubrajaju institucionalni investitori koji
širom svijeta traže mogućnosti za ulaganje, zatim državni fondovi, finansijski posrednici i banke koje su tjerale aktere na američkom tržištu kapitala
da kreiraju i emitiraju dodatne vrijednosne papire kako bi se time otvorile
mogućnosti ulaganja u američkim dolarima, uz neznatan rizik, a uz enormnu
zaradu. Ocjena kompleksnog snopa uzročnika krize i njenog proširenja na
ostatak svijeta ovisi o tome da li se neuspjeh pojedinaca, slabe tačke u upravljanju rizikom unutar banaka, globalna neravnoteža i pogrešan makroekonomski razvoj ili strukturalni problemi u finansijskom sistemu mogu posmatrati
kao pokretačke sile krize. Pritom se mora odlučiti da li se u fokus analize postavljaju mikroekonomsko odlučivanje aktera ili makroekonomske varijable.
U ovom prilogu će se uzeti u obzir makroekonomska stajališta u onoj mjeri
koliko se ponašanje finansijskih posrednika u postojećem regulacijskom okviru nadziranja banaka uzima kao polazna tačka pri formuliranju prijedloga za
promjenu ili poboljšanje stanja. Ne može se utvrditi da li je ovo stanovište s
kojeg se analizira kompleks uzroka od većeg ili manjeg značaja u poređenju
sa svjetskim makroekonomskim neravnotežama ili u poređenju s analizom
individualnih grešaka pojedinih bankovnih menadžera, velikih investitora ili
političara. Mikroekonomsko stanovište ima poseban značaj za prijedloge date
u ovom radu, uzimajući u obzir da se internacionalni napori za rješavanje krize koncentriraju oko ove tačke gledišta i da bi se promjene, naprimjer u okviru
kontrolinga rizika unutar banaka ili u okviru regulatornih dokumenata za nadziranje rada banaka, smjele predložiti samo ukoliko se mogu sadržajno dokazati pozitivne promjene. Samim tim je nužno, ukoliko je ekonomsko-politički
teren djelovanja banaka i drugih finansijskih institucija limitiran, uvesti nove
obaveze informiranja i nove regulative za rad nadzornih i ispitivačkih tijela u
bankama koje bi podlijegale kritičkim mehanizmima djelovanja za upravljanje radom banaka kako nova pravila i novi upravljački mehanizmi ne bi djelovali kontraproduktivno. Napori oko poboljšavanja stanja koje ulažu mnoge
države u okviru internacionalne finansijske krize su dokazali značaj banaka i
finansijskih tržišta za realnu ekonomiju. U fokusu drugog dijela rada nalazi se
pozadina subprime krize, kao i internacionalne finansijske i bankovne krize
koje su uslijedile. Na osnovi toga se u trećem dijelu razmatraju prijedlozi
za reparaciju slabih tačaka unutar finansijskog sistema i saniranje posljedica. Pritom se ne može težiti potpunosti prijedloga, niti prijedlozi mogu biti
procijenjeni u njihovoj administrativnoj primjeni, to jest na osnovu problema
koji proizlaze iz njihove primjene. Tim više se u središte analize postavljaju
osnovni principi pomoću kojih bi se trebala izvršiti reforma upravljanja rizikom, internog upravljanja i nadziranja banaka. Specifični problemi djelovanja
PREGLED
165
centralnih banaka u finansijskoj krizi u smislu održavanja, od olakšavanja refinansiranja kreditnih instituta, te pitanja koja postavljaju vlade širom svijeta
nakon etabliranja spasilačkih paketa i klirinških banaka, neće biti tematizirani
u ovom radu. Težište je postavljeno više na dugoročnim regulativnim mjerama koje se smatraju odgovorima na međunarodnu finansijsku krizu, a koje se
djelimično već primjenjuju.
2. Nastanak i razvoj internacionalne finansijske krize
2.1. Razvoj američkog tržišta za zajmove za izgradnju stanova
Nastanak i razvoj internacionalne finansijske krize se teško mogu objasniti
ukoliko se ne posmatra razvoj tržišta za zajmove za kupovinu stanova u SADu. To tržište se razvilo za vrijeme New Deala oko 1930. godine i smatra se polaznom tačkom za razvoj subprime krize, koja je, s druge strane, postala uzrok,
to jst povod za izbijanje međunarodne finansijske krize. Tržište za zajmove za
izgradnju stanova kao i subprime tržište su kao kvalitativno malen segment
finansiranja izgradnje stanova u SAD-u vremenom dobili sve veću ulogu kao
jedan od elemenata za ostvarivanje „američkog sna”. Značajan element finansiranja izgradnje stanova predstavljala je dostupnost kredita s fiksnim kamatama za kupce nekretnina s malim dohocima, čije su mogućnosti za stvaranje
vlastitog kapitala ograničene i koji su u skladu s tim dobivali podršku države.
Karakteristika američkog sistema finansiranja izgradnje stanova nije samo refinansiranje orijentirano prema kapitalnom tržištu preko vrijednosnih papira osiguranih hipotekom, već izdavanje garancija od agencija (Government
Sponsored Enterprises), u koje se posebno ubrajaju nacionalizirane institucije
Fannie Mae i Freddie Mac. Do početka 21. stoljeća dominiralo je finansiranje
izgradnje stanova uz podršku agencija, dok je udio hipotekarnih instituta bez
državne podrške na tržištu rastao (Non Agencies)1. U skladu s tim su se pomjerali udjeli vrijednosnih papira (MBS) koje su pokrivani hipotekama sa ili
bez državne garancije. Jedna od karakteristika je također osiguranje od rizika
neizmirenja duga od kreditnih osiguravajućih kuća koje garantiraju i povrat
novca za obveznice koje se pokrivaju nedovoljno osiguranim kreditima. Ovdje skicirani sistem američkog finansiranja izgradnje stanova je desetljećima
doprinosio realizaciji političkog cilja da i američki građani lošijeg imovinskog
stanja ostvare san o vlastitom domu.
1
Gorton, Gary (2009) The Supreme Panic, European Financial Management.
166 PREGLED
2.2. Problematični trendovi i ekscesi od početka 21. stoljeća
Od početka 21. stoljeća su na američkom tržištu za nekretnine zabilježene
negativne pojave. Tako je prednost priobalnih regija u visokoj cjenovnoj klasi
i s ponudom velikih stanova doprinijela znatnijem povećanju cijena. U tom
periodu je postalo primjetno širenje privatnog hipotekarnog finansiranja, što
se dalo posmatrati u vezi s velikom tržišnom likvidnošću i što je rezultiralo
niskim kamatama. Niske kamatne stope je nakon kolapsa new economyja podržavala politika američke Centralne banke, to jest sistema federalnih rezervi.
Davanje kredita je u tom periodu uslijedilo uz posredstvo velikog broja brokera koji su zbog plata koje se obračunavaju prema broju zaključenih poslova
imali motivaciju da podstaknu i interesente male kupovne moći da se zaduže i kupe nekretninu. Privatne institucije su početkom 21. stoljeća finansirale
kredite za izgradnju stanova u većoj mjeri nego što je to činila država (jumbo
krediti). Inače uobičajeni zahtjev za kapitalni udio u vrijednosti nekretnine u
visini od minimalno 20 posto bio je ublažen ili se u potpunosti odustalo od
njega. Zbog niske kamatne stope preferirani su kreditni ugovori s kliznom
odnosno varijabilnom kamatom. Najzad su nekretnine postale dostupne građanima s niskim dohocima ili čak osobama bez reguliranih prihoda. Takvim
primaocima kredita, koji su često imali zaduženja na drugim mjestima i koji
nisu blagovremeno ispunjavali svoje obaveze, stavljeni su na raspolaganje
krediti, tzv. subprime hipoteke, čija se vrijednost iz perspektive davaoca kredita temeljila na predviđenom povećanju cijena nekretnina. Pojam subprime
hipoteke nije označavao zakonski određenu kategoriju hipotekarnih kredita,
već je predstavljao zbirni naziv za kredite za klijente lošeg boniteta i s visokim platnim obavezama (debt payment-to-income ratio) i/ili visokim LTV-om
(mortgage loan-to-value ratio) nekretnine u posjedu2. Drugi kvalitativno loš
segment tržišta, pored subprime hipoteka, predstavljao je alt-a-segment, koji
je svoj najveći porast doživio 2004. godine. „Riječ je o kreditima dužnicima s
historijom neispunjenja duga koji ne ispunjavaju preduvjete agencija za ocjenu prvorazrednosti – kao što su potvrda o visini prihoda ili vrsti nekretnine.“3
Kod interest-only zajmova je početak amortizacije bio postavljen do 10 godina, a u slučaju hipoteke s varijabilnom stopom dogovorena je niska startna
kamata, nakon čega slijedi period s polugodišnjim prilagođavanjem jednoj
od varijabilnih kamatnih stopa. Istovremeno su se probili i krediti privatnih
banaka koji su dodjeljivani u potrošačke svrhe i koji su razliku između predviđenog rasta cijena kuća i opterećenja zemljišta pretvarali u raspoloživa plat
2
3
Ibid.
Frankel, A. (2006) „Erstklassig oder auch nicht: Finanzierung von Wohneigentum in den
USA im neuen Jahrhundert“, u: BIZ-Quartalbericht.
PREGLED
167
na sredstva. Stoga su uobičajene bile negativne amortizacije s obzirom na
to da je porast dugovanja premašio porast vrijednosti nekretnine. Višestruka
zaduženja pojedinih primalaca kredita bila su rezultat činjenice da su dužnici
kupovali više od jednog zemljišta odnosno jedne nekretnine i uz sve to imali
nenaplaćena potraživanja kod davaoca lizinga. Taj trend kupovine nekretnina
je sa službene strane naišao na niz kritika. Tako se u jednom izvještaju Banke
za međunarodna poravnanja (BIS) od septembra 2002. godine navodi da novi
način refinansiranja ukazuje na nastanak novog svjetskog poretka „u kojem se
nekretnine sve više posmatraju kao izvor likvidnosti, te služe za poravnanje
pri fluktuacijama prihoda i imovine“.4
2.3. Tržište vrijednosnih papira osiguranih hipotekom
Konstrukcija hipotekarnih vrijednosnih papira slijedi pay through model, pri
čemu neće uslijediti prosljeđivanje ulaznog plaćanja kamata i amortizacija
kao kod pass through vrijednosnih papira, već se priliv novca pripaja različitim tranšama prema unaprijed definiranim modelima raspodjele. Uobičajeno
za takve pay-through konstrukcije je razlaganje cjelokupnog poola na slojeve
rizika prema principu vodopada gubitaka (princip subordinacije), što rezultira formiranjem tranši različitih rizika za vlasnike hipotekarnih vrijednosnih
papira. Na taj način konstruirani vrijednosni papiri osigurani hipotekom se
nazivaju kolateralizirane zajmovne obligacije (Collateralized Loan Obligations – CLO) i kao True Sale CLO ima svoju osnovu u poolovima hipotekarnih
potraživanja ili kao sintetički CLO u poolovima državnih zajmova i kreditnih
derivata, pri čemu posljednji u pravilu transferiraju rizik neisplaćivanja kreditnih portfelja, ali ne i same kreditne pozicije. Spajanje kredita u poolove i
strukturiranje kreditnih potraživanja (tranše) slijedi u SPV-u (special purpose
vehicle). SPV zauzima na taj način poziciju udaljenu od kreditora kako bi
vlasnici strukturiranih vrijednosnih papira mogli usmjeriti zahtjeve isključivo
prema SPV-u, dok s druge strane nisu pogođeni stečajem kreditora uzimajući
u obzir da su njihova potraživanja usmjerena ka posebnom kapitalu koji ne
potpada u okvir stečajne mase kreditora. Kreditor zatim kredite ustupa SPV-u,
kojim upravlja aranžer i koji je pod nadzorom jednog povjerenika. Na osnovi
ovog kreditnog poola se izdaju vrijednosni papiri osigurani imovinom, pri
čemu upravljanje rizikom u poolu te kreditna ekspanzija povećavaju kvalitet
emisija. SPV na taj način emitira vrijednosne papire osigurane imovinom –
posebno u slučaju homogenih poolova – u obliku kolateraliziranih dužnič
4
Deep, A. / Domanski, D. (2002) „Immobilienmarkt und Wirtschaftswachstum: Lehren
aus dem Refinanzierungsboom in den USA“, u: BIZ-Quartalsbericht.
168 PREGLED
kih instrumenata (Collateralized Dept Obligations – CDO). Povjerenik zatim
nadzire raspodjelu i prosljeđivanje isplaćenih kamata i glavnice vlasnicima
pojedinačnih tranši. Ekonomska svrha SPV-a ogleda se u mogućnosti za vlasnike vrijednosnih papira osiguranih imovinom da se izoliraju određeni rizici pomoću grupiranja potraživanja u pool, odvajanje kreditnog rizika poola
potraživanja od kreditnog rizika kreditora, te pomoću tranširanja obligacija
koje se pokrivaju poolom kredita5. Iz ekonomske perspektive se može pokazati da na ovaj način konstruirani instrumenti za transfer kreditnog rizika mogu
doprinijeti poboljšanju kapitalnog tržišta i efikasnosti informacija na tržištu.
Princip stvaranja poolova i tranši povezan je s nizom prednosti, uzimajući u
obzir da se time konstruiraju finansijski instrumenti koji odgovaraju rizicima
različitih kategorija investitora. Pomoću strukturnih zajmova moguće je transferirati rizike i transformirati njihov kvalitet.
- Dodatna vrijednost stvaranja poolova je i efekt diversifikacije koji za neke
investitore ima za posljedicu gubitak informacija6. Krediti prebačeni u pool
imaju kamatne stope koje su kalkulirane na osnovu individualnog boniteta.
Pomoću diversifikacije pool dobiva na kvalitetu i time bolji rejting nego pojedinačni krediti.
- Dodatna vrijednost subordinacije pomoću stvaranja tranši rezultat je činjenice da se konstruiraju vrijednosni papiri s malo rizika, koji se s jedne strane zbog svog malog rizika mogu dodjeljivati neprofesionalnim investitorima,
to jest investitorima koji slijede stroge kriterije ulaganja, te rizični vrijednosni
papiri, koje s druge strane preferiraju specijalizirani investitori (npr. hedge
fondovi), koji moraju ispunjavati blaže kriterije, ali koji moraju staviti na raspolaganje više informacija o kvalitetu poola7.
- Postoji mogućnost da rizična tranša koja redovno pokriva gubitke iz kreditnog poslovanja u visini očekivane vrijednosti ostane u portfelju kreditora,
sponzora ili emitenta kako bi se ublažili problemi moralnog hazarda i negativne selekcije. Time se želi dati poticaj kreditoru da oprezno bira i kontrolira primaoce kredita i pored prosljeđivanja dijela rizika8. U literaturi se ukazuje na
mogući problem i slabosti novih instrumenata za transfer kreditnih rizika. Tako
Fender, I. / Mitchell, J. (2005) „Strukturierte Finanzierungen: Komplexität, Risiken und
die Rolle von Ratings“, u: BIZ Quartalbericht (kvartalni izvještaj).
6
DeMarzo, P. M. (2005) „The Pooling and Tranching of Securities: a Model of Informed
Intermediation“, u: The Review of Financial Studies.
7
Boot A. W. A. / Thakor, A. V. (1993) „Security Design“, u: Journal of Finance, 48.
8
Gorton, G. / Pennacchi, G. (1993) „Security Baskets and Index-linked Securities“, Journal of Business, br. 66.
5
PREGLED
169
se u jednom izvještaju Banke za međunarodna poravnanja (BIS) iz juna 2005.
godine navodi da „rejting strukturiranih finansijskih proizvoda jeste koristan, ali
da uslijed inherentnih nedostatnosti ne mogu obuhvatiti rizike ovih proizvoda“.9
Autori ukazuju na značajnu razliku između strukturiranog finansiranja i ostalih
proizvoda za transfer rizika. Strukturirani instrumenti transformiraju rizike u
različite „plohe“ raspodjele gubitka odgovarajućeg poola potraživanja. Ova podjela na „plohe“ i ugovorne strukture neophodne za ovaj proces mogla bi enormno otežati procjenu karakteristika rizika pojedinačnih tranši, tako da rejtinzi
ne mogu u potpunosti obuhvatiti tranširane vrijednosne papire. Između ostalog,
autori ukazuju na činjenicu da se investitori kod ovakvih strukturiranih papira
uslijed njihove kompleksnosti moraju osloniti na ocjene agencija, mnogo više
nego kod drugih vrijednosnih papira. Naučni prilozi koji su publicirani prije subprime krize ukazali su i na druge probleme tržišta za transfer kreditnih rizika,
između ostalog pomoću studija simulacije, koji se tiču mjerljivosti i mogućnosti
izoliranja specifičnih rizika ili koji se tiču informacija o mogućim izmjenama
rizika u određenom vremenskom periodu. Ukoliko unutar hijerarhije gubitaka
jednog kolateraliziranog dužničkog instrumenta dođe do gubitka, onda se profil
rizika pomjera na sve sljedeće tranše. Isto tako se mijenja profil rizika kada se
mijenjaju makroekonomski faktori koji djeluju na omjer rizika poola.10 Ujedno
se uslijed takvih dešavanja mijenja i korelacija s prilivom novca drugih finansijskih instrumenata. Zbog nedovoljnog prikazivanja takvih promjena rizika su
se tokom krize finansijskih tržišta doveli u pitanje predvidivost i transparentnost rizika tranširanih proizvoda. Na taj način su bile poznate razmjere djelovanja principa subordinacije i principa vodopada prilikom prelaska gubitaka,
ali konkretan obim rizika pri pomjeranju raspodjele gubitaka prvobitnog kreditnog portfelja nikada nije mogao biti procijenjen na osnovi makroekonomskih
utjecaja.11 Kao što je pokazala diskusija o razvoju situacije, povećao se broj i
značaj različitih frikcija pri stalnom raščlanjivanju lanca dodjeljivanja kredita,
sekuritizacije i refinansiranja kredita. Ove frikcije su temeljno obradili Ashcraft
i Schuermann (2008)12.
Fender, I. / Mitchell, J. (2005) „Strukturierte Finanzierungen: Komplexität, Risiken und
die Rolle von Ratings“, u: BIZ Quartalbericht.
10
Gann, P. (2009) „Liquidität, Risikoenistellung des Kapitalmarkts und Konjunkturerwartung als Preisdeterminanten von Collateralized Dept Obligations (CDOs) – Eine Simulationsgestützte Analyse“, Münchener Wirtschaftswissenschaftliche Beiträge BWL, LudwigMaximilians-Universität München.
11
Krahnen, J. P. / Wilde, C. (2006) „Risk Transfer with CDOs and Systemic Risc in Banking“ (online). http://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=889541.
12
Ashcraft, A. B. / Schuermann, T. (2008) „Understanding the Securitization of Subprime
Mortgage Credit“, Federal Reserve Bank of New York, Staff Report, No. 318.
9
170 PREGLED
2.4. Od subprime krize do međunarodne finansijske krize
Od sredine 2004. godine mnogi investitori su postajali svjesniji rizika koji su
bili rezultat činjenice da je postepeno rastao nivo kamata i da se povećao broj
neizmirenih dugovanja u subprime segmentu finansiranja izgradnje stanova.
Pad cijena postao je evidentan posebno nakon 2007. godine. Problemi koji su
postali evidentni tokom razvoja američkog tržišta komentirani su u javnosti
bez mnogo pompe, kako pokazuje i izvještaj Banke za međunarodna poravnanja (BIS) iz decembra 2006. godine, koji najavljuje da se na tržištima očekuje blagi pad. „Brzo zahlađenje američkog tržišta nekretnina se nije značajno
odrazilo na dodatne naknade za većinu hipotekarno osiguranih vrijednosnih
papira – uprkos stalno rastućem udjelu hipotekarnih zajmova u osiguravanju
ovih vrijednosnih papira za dužnike koji nisu ocijenjeni kao prvorazredni.”13
Sasvim druga slika nastala je razvojem ABX.HE indeksa, grupe sintetičkih
indeksa za vrijednosne papire osigurane američkim kreditima za nekretnine,
koji oslikavaju novčani tok sekuritiziranih tranši subprime kredita za nekretnine koji nisu ocijenjeni kao prvorazredni. Razvoj ovih indeksa pokazuje da
su vrijednosti kredita s najnižim rejtingom opale već u jesen 2006. godine, što
ukazuje na izraženiju svijest o rizicima hipotekarnih zajmova u slučaju dužnika loše kreditne sposobnosti. Uzrok za sve veću ratu neisplaćenih kredita
nije bila sve lošija kreditna sposobnost dužnika, već i prilagođavanje kamata
subprime hipoteka koje su dodjeljivane 2004. i 2005. godine.14 Jedan od prvih
značajnih događaja koji je zasigurno jasno signalizirao početak krize je zahtjev
New Century Financial Corporationa, druge najveće banke za dodjelu subprime hipoteka u SAD-u, da se zaštite prava vjerovnika u skladu s Poglavljem 11
američke Uredbe o stečajnom postupku od 2. aprila 2007. godine. Uslijedio je
niz predznaka krize koje sudionici na tržištu nisu shvaćali dovoljno ozbiljno.
Najveća švicarska banka UBS (Schweizerische Großbank) je 3. maja 2007.
godine, nakon velikih gubitaka u okviru svog subprime angažmana, objavila
zatvaranje Dillon Read hedge fonda. Sredinom juna 2007. godine saopćeno
je iz korporacije Moody’s da je smanjena vrijednost 100 kolateraliziranih zajmovnih obligacija koje su bile osigurane subprime kreditima, te je objavljena
informacija da se nadzire 250 obligacija zbog mogućeg umanjenja vrijednosti
za jedan ili više stupnjeva. Umanjenja vrijednosti dodatnih obligacija su registrirana u korporacijama Moody’s, Standard/Poor i Fitch. Učesnici na tržištima su se fokusirali na banke koje su bile ugrožene gubicima u subprime
segmentu ili za koje nisu bili prepoznatljivi angažmani u drugim segmentima
Hördahl, P. / Upper, C. (2006) „Überblick: Die Märkte rechnen mit einer sanften Abschwächuung, u: BIZ Quartalbericht.
14
Ibid.
13
PREGLED
171
kreditnog tržišta ili na tržištu strukturiranih vrijednosnih papira. Već krajem
jula 2007. godine je na međubankarskom tržištu vladala nesigurnost u vezi
sa stanjem likvidnosti i solventnošću učesnika na tržištu, što je za posljedicu
imalo da je Evropska centralna banka poput drugih emisionih banaka stavljala
na raspolaganje likvidnost na međubankarskom tržištu. Jedna od karakteristika razvoja krize u ovoj fazi je zasigurno činjenica da mnogi kreditni instituti
koji su u svojim portfeljima ili putem svojih investicionih institucija učestvovali u premiji za rizik na različitim tržištima nisu vidjeli opasnost za sebe.
Razlog za takav razvoj na tržištu je da se od januara do jula 2007. godine opadanje vrijednosti odnosilo samo na obveznice nižeg rejtinga. Sredinom 2008.
godine javnost je bila zatečena informacijom da J. P. Morgan Chase preuzima
Investment banku Bear Sterns. Bear Sterns se od samog početka krize borio s
problemima s likvidnošću, a već u martu 2008. godine nije više bio sposoban
da se refinansira bez podrške Centralne banke. Preuzimanje banke je obavljeno krajem maja 2008. godine.
2.5. Najznačajniji podstrekači međunarodne finansijske krize
Banke kao i kapitalna tržišta su na temelju cijena na američkom tržištu koje
su rasle tokom niza godina potcijenile kreditne rizike, te su agitirale na pogrešan način, slijedeći nedovoljna ispitivanja boniteta, odnosno zanemarivale su
određene informacije iz analize boniteta. Enormni rast i uspjeh novih tržišta
za transfer kreditnih rizika su osim toga imali negativan utjecaj na pažnju
aktera na bankovnim tržištima, bez obzira na to da li je riječ o kreditorima,
menadžerima i kontrolorima rizika unutar banaka, revizorima, rejting agencijama ili nadzornim tijelima. Još jedan od faktora koji je zaoštravao probleme
asimetrične raspodjele informacija može se identificirati u određenim pretjerivanjima sekuritizacije. „Što su kompleksniji instrumenti, to su manje jasni,
a na taj način se zarađuje više novca. Sve dok su pretpostavke rizika ispravne, proizvod je siguran. Kada je riječ o finansijama, kompleksnost postaje
nedostatak.“15 Ova procjena ni u kojem slučaju ne poriče korist kompleksnih
finansijskih proizvoda, niti dovodi u pitanje mogućnosti stvaranja vrijednosti
pomoću stvaranja poolova i tranši od zahtjeva prema portfeljima potraživanja.16 Neuspjelim se pokazao i pokušaj da se sastavljanje poolova i formiranje
tranši prilagode navodima rejting agencija. Također se neuspjelim pokazalo
Danielsson, Jon (2009) „The Myth of the Riskometer“ (online). Dostupno na:
http://voxeu.org/index.php?q=node/2753.
16
Franke, G. / Krahnen, J. P. (2008) „The Future of Securitiyation“, Frankfurt a. M.: CFS
Working Paper.
15
172 PREGLED
i formiranje obligacija pod nazivom CDO Squared („CDO na kvadrat“), što
je vlasnicima sredstava otežavalo da sačuvaju pregled na tok novca koji se
očekivao, više nego uobičajeni unos potraživanja u vanbilansne entitete. U
okviru krize su heterogenost potraživanja u poolovima kao i manjkava dostupnost vjerodostojnih informacija o tranšama koje su isprva imale dobar rejting
doprinijeli negativnim reakcijama investitora. Iz sagledive rizične situacije
nastala je situacija sa dosta nesigurnosti u užem smislu.17 Ovaj preokret u procjeni rizične situacije je prema Caballeru čak jedan od ključnih podstrekača za
razvoj krize. Na taj način je pritisak internacionalnih investitora za ostvarenje
dodatne rendite uz niske kamatne stope početkom stoljeća pojačao nedovoljno
razvijenu svijest učesnika na tržištu. S obzirom na to da je krajem devedesetih
godina bio evidentan nedostatak sigurnih obveznica, tržište za kolateralizirane dužničke obligacije svojom sposobnošću da pomoću kreiranja poolova i
tranši potraživanja konstruira investicione mogućnosti s visokim bonitetnim
vrijednostima moglo je pokriti ovu investicijsku potrebu. Sigurnost investicija se pokazala lažnom prilikom opadanja cijena nekretnina. Iz kalkuliranog
rizika nastala je nesigurnost u užem smislu, s posljedicom da su investitori i
banke odbijali preuzeti nove nesigurne pozicije, a stare odbacivali koliko je
bilo moguće.
2.6. Odjek međunarodne finansijske krize na Bosnu i Hercegovinu
Bosna i Hercegovina se suočava s teškim izazovom savladavanja „naslijeđene“ globalne krize, kao i vlastite neodržive politike. Ona ima obavezu da
pritom ne naškodi svom oporavku i usponu. Poboljšano vanjsko okruženje
svakako pomaže, ali je stanje i dalje krhko. Nakon pada od 3 posto 2009.
godine, privreda Bosne i Hercegovine pokazuje znakove vraćanja poboljšanja. Predviđa se porast od 0,5 posto u 2010. i 2,2 posto u 2011. godini. Izvoz
je skočio za 28 posto u prvih 10 mjeseci 2010. godine u odnosu na isto razdoblje godinu dana ranije. Povoljna kretanja u međunarodnim cijenama robe
(posebice metala i aluminija) djelomično su uzroci ovog porasta, no izvoz
se proširio i u smislu volumena (oko 12 posto). Međutim, malo je vjerojatno
da će ovakav rast dugoročno opstati. Očekuje se da će domaća potražnja biti
prigušena zbog stagnacije plata, nepovoljnih izgleda kratkoročnog zapošljavanja, zastoja rasta kredita i nastavka fiskalne konsolidacije. Projicira se da će
inflacija ostati niska. Ovaj vid rebalansiranja rasta, od domaće potražnje do
Caballero, R. (2009) „A Global Perspective o the Great Financial Insurance Run: Causes, Consequences and Solutions“ (online). Dostupno na: http://www.voxeu.org/index.
php?q=node/2827.
17
PREGLED
173
vanjske potražnje, dobrodošao je jer pomaže da se platni bilans pozicionira na
održiviju poziciju. Nakon proširenja od 14 posto BDP-a u 2008. godini, račun
tekuće platne bilanse je prepolovljen u 2009. godini, sa smanjenjem u privatnoj i javnoj potrošnji. Predviđa se da deficit tekućeg računa ostane u rasponu
od 5 posto BDP-a u 2011/2012. godini. Povratak jačem održivom rastu zahtijeva jak bankarski sistem, provjerene javne finansije i bolje poslovno i investicijsko okruženje. Globalna kriza i privredna usporavanja su testirali otpornost
bosanskohercegovačkih banaka. U oktobru 2008. godine banke su doživjele
navalu na mini depozite uz pomoć injekcija likvidnosti od svojih matičnih
banaka, kao i uz spuštanje obavezne rezerve Centralne banke.18 Kasniji koraci,
uključujući i pregovore o MMF-ovom stand-by aranžmanu, sudjelovanje u
inicijativi koordinacije Evropske banke i povećanje limita osiguranja depozita, također su pomogli u obnovi povjerenja javnosti. Depoziti stanovništva su
opet počeli da teku natrag u sistem, dosegnuvši u oktobru 2010. godine nivo
od 24 posto iznad najniže tačke dvije godine ranije. Devizne rezerve Centralne banke su ojačane uplatama MMF-a i raspodjelom prihoda SDR. Međutim,
banke su doživjele da njihov omjer „loših“ kredita doživi porast (do 9,2 posto
na kraju septembra, u odnosu na 5,9 posto na kraju 2009. godine), kao i pad
njihove profitabilnost uslijed opće ekonomske krize. Povišen rizik pozajmljivanja u neizvjesnom ekonomskom okruženju i potreba za održavanjem odgovarajuće margine profita te napori da se ponovo stvori „jastuk“ kapitala i dalje
sprečavaju rast kredita. U prvih 10 mjeseci 2010. godine krediti stanovništva i
preduzeća su porasli za samo 0,6 posto. Kontinuirana uspješna fiskalna konsolidacija je kritična za makroekonomsku stabilnost i tok održivosti aranžmana
valutnog odbora. U 2009. i 2010. godini kombinacija suzdržanosti troškova i finansiranje MMF-a pomogli su stabilizirati javne finansije, koje su bile
oslabljene uslijed neodrživog povećanja tekuće potrošnje od 2006. do 2008.
godine i nedostatka poreznih prihoda u pogoršavajućoj ekonomiji. Dovođenje
javnih finansija na srednjoročno održivo uporište sada zahtijeva reformu prava na temelju naknade, nasumičnih transfera, kontrole ukupne javne naknade
svih zaposlenika, kao i reformu javnog penzionog sistema. Najvažniji cilj bi
trebao biti da se suzbija tekuća javna potrošnja i stvori prostor za prijeko potrebne javne investicije, a sve to naravno uz zaštitu najugroženijih. Nakon početnog napretka, koji uključuje donošenje propisa vezanih za reformu sistema
beneficija za borce i civile u oba entiteta, kao i Zakona o platama u Federaciji,
izazov je sada kako pojačati odnosno ubrzati provedbu tih reformi. Poboljšanje poslovnog okruženja treba biti na vrhu političkih prioriteta. Prema izvještaju Svjetske banke „Doing Business Report 2010“, Bosna i Hercegovina
http://www.imf.org/external/np/sec/pn/2010/pn10154.htm.
18
174 PREGLED
zauzima 116. mjesto od ukupno 183 zemlje. Posljednja je među svojim balkanskim susjedima po ukupnom kvalitetu poslovnog okruženja. Ovo stanje
obeshrabruje nove investicije i sputava sposobnost privatnog sektora da raste
i stvara nova radna mjesta. Da bi se ovi fatalni efekti iskorijenili, neophodno
je pristupiti restrukturiranju javnih preduzeća, povećanju transparentnosti, te
ojačati provođenje zakona, kao i drastično povećati korporativno upravljanje.
S obzirom na novoizabrane strukture vlasti, vrijeme za djelovanje nikada nije
bilo povoljnije.19
3. Prijedlozi za rješavanje krize i prijedlozi za reformu
3.1. Analitički okvir prijedloga za reformu
Prijedlozi za dugoročnu stabilizaciju finansijskog sistema predstavljeni u naučnoj literaturi u praksi i institucijama zaduženim za nadziranje banaka oslikavaju različita gledišta. Sadržajno su svi prijedlozi bliski. Samim time je u
mnogim slučajevima nemoguće podijeliti prijedloge za reformu prema ovlastima menadžmenta ili vlasnika banaka, pojedinačnih instituta, bankovnih
grupacija, rejting agencija, bankovnih nadzornih tijela, centralnih banaka, politike ili korisnika bankarskih usluga. Mnogi prijedlozi za rješavanje krize formulirani su na različitim razinama apstrakcije, pri čemu mnoštvo konkretnih
prijedloga vodi nepreglednom nabrajanju, a apstraktna formulacija ostavlja
neiskorištenim relevantne alternativne oblike izražavanja.20 Međutim, moguće je izolirati bitna tematska polja koja pojašnjavaju najvažnija usmjerenja
prijedloga za reformu. U nastavku će se obratiti pažnja na prijedloge mjera u
okviru procesa nadziranja banaka i za promjene u oblasti menadžmenta rizika.
Popularni prijedlozi se neće uzimati u obzir ukoliko nisu relevantni za dugoročno restrukturiranje finansijske arhitekture, nadziranje banaka i upravljanja
rizikom u bankama. Rad banaka širom svijeta decenijama podliježe strogim
pravilima i regulatornim odredbama čija se nužnost opravdava postojanjem
problema asimetrične raspodjele informacija na finansijskim tržištima i svojim značenjem za realnu ekonomiju. Iz postojanja i ozbiljnosti trenutne internacionalne finansijske krize može se zaključiti neučinkovitost tržišta, što s
druge strane navodi na zaključak da je postojeći regulacijski okvir nedovoljan,
te stoga u budućnosti mora biti pooštren. Međutim, nije isključeno da je postojeći regulacijski okvir upravo pospješio nastanak i razvoj krize. Stoga se
Central Bank Bosnia and Herzegovina, Financial Stability Report 2009, Sarajevo.
Schäfer, D. (2008) „Agenda für eine neue Finanzarchitektur“, Wochenbericht des DIW,
Berlin, br. 51-52/2008.
19
20
PREGLED
175
može konstatirati i neučinkovitost regulacije, to jest neuspjeh države. Ne smije
se zanemariti činjenica da su u Americi gubici nastali najprije u dijelu kreditnog
tržišta koje je podržavala država, naime u okviru američkog tržišta za izgradnju
stanova. Osim toga, moglo bi se pretpostaviti da su mnoge odredbe u suštini bile
ispravno postavljene, ali da nisu mogle biti primijenjene konsekventno niti dovoljno brzo, niti su bile prilagođene rastućim problemima informiranja u okviru disintermedijacije koja je jačala tokom procesa sekuritizacije. Samim tim se reforme
ne trebaju usmjeriti ka regulacijskom okviru, već ka organizaciji regulacije. Time
se većina reformskih prijedloga bazira na potrebi za pokrivanjem regulacijskih
nedostataka za pojedine hedge fondove i rejting agencije, te na nužnosti da se
minimiziraju mogućnosti regulatorne arbitraže.Osim toga se zahtijevalo da trenutni režim nadzora banaka, koji je usmjeren ka primjeni preventivnih sigurnosnih
standarda za osiguravanje solventnosti svake pojedinačne banke, bude ublažen u
korist razvoja preventivnih sigurnosnih standarda za osiguravanje stabilnosti cjelokupnog finansijskog sistema. Novi standardi bi se trebali usmjeriti ka pojedinačnim institutima (tzv. makroprudencijalna regulacija). Ovakvi standardi ne moraju
podjednako važiti za sve finansijske intermedijare u skladu s njihovim područjem
poslovanja, njihovom uvezanošću sa ostalim intermedijarima ili njihovim krugom
klijenata. Svi finansijski intermedijari bi morali obavještavati bankovna nadzorna
tijela o svim relevantnim dešavanjima i transakcijama kako bi se mogao primjenjivati novi režim makroprudencijalne regulacije.21 Jedno od ključnih razmišljanja i zaključaka na osnovu razvoja krize predstavljeno je u izvještaju Instituta za
međunarodne finansije (Institute of International Finance – IIF): „Konstatirajući
da uspješna regulacija treba raditi u tandemu s discipliniranim tržištem, IIF ističe
da je za učinkovito funkcioniranje tržišta neophodno postojanje tržišne discipline.
Ovo podrazumijeva da se investitori i vjerovnici, isključujući depozitore, moraju
suočiti s mogućnošću gubitka. U tom smislu, IIF zaključuje da bi trebao biti prioritet da se implementiraju infrastrukturne, pravne i proceduralne reforme neophodne za osiguravanje mogućnosti da sve firme mogu u skladu s pravilima napustiti
tržište, bez obzira na njihovu veličinu, prirodu poslovanja ili aktivnost.“22 Samim
tim, organizacija bankovnih tržišta ili identifikacija „sistemskih banaka“ ne smije
dovesti do toga da ovi instituti dobiju garanciju za opstanak. Umjesto toga se moraju iznova razvijati institucije koje ne isključuju opasnost od stečaja za učesnike
na finansijskom tržištu ili od gubitka uložene imovine.
Borio, C (2009) „The Macroprudential Approach to Regulation and Supervision“ (online). Dostupno na: http://voxeu.org/index.php?q=node/3445.
22
Institute of International Finance IIF (2009) „The Financial Industry Calls for Action to
Strenghen the Global Financial System and Promote Stability in Financial Merkets” (online). Dostupno na: http://www.iif.com/press/press+76.php.
21
176 PREGLED
3.2. Izmjene strukture nadzora banaka
Značajni prijedlozi za poboljšanje finansijske stabilnosti tiču se poželjnih izmjena u okviru nadzora banaka, jer je uprkos visokom nivou regulacije finansijske industrije širom svijeta ipak došlo do donošenja pogrešnih odluka
različitih aktera na finansijskom tržištu, nakon toga i do krize cjelokupnog
finansijskog sistema. Pritom su uredbe o vlastitom kapitalu trebale osigurati
da rizici koje preuzimaju banke budu pokriveni dovoljnom količinom vlastitih sredstava. S obzirom na to da je kriza izazvana na američkom tržištu za
hipotekarno finansiranje, i pošto su tek nakon toga zabilježeni veliki gubici
kod banaka i investitora u drugim zemljama koji su investirali u rizične kolateralizirane dužničke obligacije, prijedlozi za američke institute odnose se
na proces dodjeljivanja i transfera kredita.23 Međunarodna kriza likvidnosti
koja je nastala odmah nakon odbijanja pomoći za Lehman Brothers bila je
povod za razmišljanje da se uloga zajmodavca posljednjeg utočišta (Lender
of Last Resort) za likvidnost banaka proširi, te da im se dodijeli slična uloga za solventnost banaka (Lender of Last Equity Resort). Različiti prijedlozi
za daljnji razvoj, to jest reformu bankovnog nadziranja, oslanjaju se na nacionalne i internacionalne organizacione strukture. Za banke koje su internacionalno uvezane neophodno je istovremeno umrežavanje ili centraliziranje
kompetencija za nadziranje banaka, posebno u pogledu na transparentnost i
u svrhu izbjegavanja regulatorne arbitraže. Čak i unutar Evropske unije, koja
posjeduje odgovarajuće regulative o zajedničkom okvirnom pravilniku, mogu
se ustanoviti iznimni propisi, mogućnost različitih tumačenja i institucionalne
devijacije. Tako mnogi autori identificiraju značajan razlog deficitarnog nadzora u tome da veliki instituti djeluju prekogranično, te na taj način dolazi do
nedostatka informacija prilikom nadziranja na nacionalnoj razini. Stoga postoji niz prijedloga da se formiraju kolegiji supervizora koji bi prekogranično
djelovali, a da se ne ugrožavaju nacionalna prava, institucije ili regulative.24
Kolegiji samim tim ne bi nadzirali samo pojedinačne institute i regije, već bi
trebali biti horizontalno postavljeni, „nadzirući banke, firme, tržišta obveznica
i ekonomsku geografiju”.25
Prilikom primjene ovih prijedloga za osnivanje međunarodnog sistema
Kushmeider, R. M. (2006) “The U.S. Federal Financial Regulatory system: Restructuring
Federal Bank Regulatoin” (online). Dostupno na: http://www.fdic.gov/bank/analytical/
banking/2006jan/article1/.
24
Banh, M. / Cluse, M (2009) „Weiterentwicklung des Bankenaufsichtsrechts im Zuge der
Finanzmarktkrise“, u: Zeitschrift für das gesamte Kreditwesen, 62.
25
Dudley, W. C. (2009) „Lessons Learned from the Financial Crisis“, Remarks at the 8th
Annual BIS Conference, Basel, July 2008.
23
PREGLED
177
nadziranja banaka mora se uzeti u obzir da jedinstvena regulativa za cijeli
svijet nosi sa sobom opasnost koja se ne smije zanemariti ukoliko ona doprinese sinhronizaciji donošenja odluka i polaznih vrijednosti unutar reguliranih
banaka i finansijskih institucija. Ukoliko postoje rizične pozicije koje se u pogledu na osiguranje vlastitim kapitalom nadziru manje restriktivno nego druge
rizične stavke, onda je moguće precjenjivanje ove pozicije, što za posljedicu ima prekomjerno investiranje. Investitori širom svijeta na taj način uslijed
manjka alternativnih uvjeta na stranim tržištima – s drugačijim regulativama
– nemaju mogućnost da likvidiraju svoje pozicije bez znatne amortizacije. Što
globalnije djeluju regulative za nadziranje banka, tim brže i izraženije mogu
doprinijeti nelikvidnosti određenih pozicija u vremenu krize. Prociklične osobine regulativa za nadziranje banaka su jače ukoliko je njima obuhvaćen što
veći broj učesnika na tržištu. Ovdje je riječ o efektu koji se mora izbjegavati.
Osim novog usmjerenja različitih nacionalnih i internacionalnih institucija kojima je povjeren nadzor banaka, zahtijeva se i širenje područja kompetentnosti
tih institucija. Ovaj zahtjev se ne odnosi samo na interventne ovlasti za poslovanje banaka i na mogućnosti informiranja, već se osim toga traži harmonizirani stečajni režim s mogućnošću blagovremenog interveniranja vlasti i
nadležnih institucija (promt corrective action).26
3.3. Optimiranje pravilnika za superviziju rada banaka
U vezi s poboljšanjem sadržajnog usmjerenja nadzora važnu ulogu igra reforma regulativa i instrumenata za nadziranje banaka. Pritom se mora navesti
i potreba za preusmjerenjem i reorganizacijom sistema za mjerenje rizika i
kontrole rizika, kao i za uključenjem rizika likvidnosti i transformacije rokova
u kvantitativno nadziranje banaka. Protekle godine su tokom procesa prilagođavanja različitih regulativa koje je razvio i izdao Bazelski odbor za nadzor
banaka imale kvantitativno usmjerenje mnogih instrumenata, naprimjer prilikom kvantitativnog obuhvaćanja operacionalnih rizika ili prilikom proširenja
procesa mjerenja rizika (value-at-risk), simulacijskog računanja i analiza scenarija, kao i mnogih drugih statistički zahtjevnih instrumenata. Koncept Drugog bazelskog ugovora o kapitalu, Bazela II, trebao je sinhronizirati zahtjeve
za superviziju banaka i procese mjerenja rizika i upravljanja rizikom. Ovaj cilj
je ostvaren konceptom Bazela II i regulativama Evropske unije koje se temelje
na Bazelu II, čime je postignuto da banke mogu birati između alternativnih
Dewatripont, M. / Rochet, J. C. (2009) „The Treatment od Distressed Banks“, u: M.
Dewatripont et al.: Macroeconomic Stability and Financial Regultion: Key Issues for the
G20, CEPR.
26
178 PREGLED
sistema za mjerenje rizika, uzimajući u obzir razvijenost njihovog sistema
upravljanja rizikom. Kapitalni zahtjevi su se na osnovu Bazela II orijentirali
ka mjerenim rizicima, tako da je u okviru povećanja konjunkture pušten u opticaj nadzirani vlastiti kapital, a što je induciralo rizično investiranje u svrhu
rasterećenja vlastitog kapitala. Bazel II je stupio na snagu početkom 2008. godine i utjecao je na djelovanje kreditnih instituta s obzirom na činjenicu da su
se oni morali dugoročno prilagoditi novim regulativama i novom ophođenju
s klijentima. Drugi stup Bazela II predviđa nadzor nad adekvatnošću kapitala
(Internal Capital Adequacy Assessment Process – ICAAP) i zahtijeva primjerenu identifikaciju, mjerenje, agregaciju i superviziju svih ključnih rizika banke, kao i adekvatnost kapitala predviđenog za to. U okviru analize nosivosti
rizika poseban značaj se pridaje provođenju stres-testa. Ovakvi testovi trebaju
pokazati da li su postojeći kapitalni zahtjevi dovoljno izmjereni i u slučaju kriznog događaja. Pritom se u praksi razlikuju stres-testovi prilagođeni različitim
vrstama rizika, testovi za rizike koji se teško mogu kvantificirati, te testovi za
rizike koji se mogu pripisati ukupnom bankovnom sistemu.27 Bazelski odbor
je u julu 2009. godine usvojio prerađenu verziju Bazela II, koji nije zahtijevao
samo izdvajanje parametara internih modela za mjerenje tržišnih rizika, već
i sedmično određivanje rizične vrijednosti (value-at-risk – VaR) koja se uračunava u dosadašnji minimalni kapital: „Zahtjev za kapitalni dodatak za VaR
ukazuje na značaj stres testova u okviru novih nadzornih normi.“28 Kod ovog
koncepta je upitno da li se Incremental Risk Charge može smisleno primijeniti
ukoliko su za različite rizične vrijednosti dati različiti periodi trajanja i konfidentni nivoi.29 Osim kritike upućene VaR konceptu, neophodno je naglasiti da
će spajanje pokazatelja rizika u faktore koji se ne mogu interpretirati pospješivati negativan razvoj upravljanja rizikom i proširivati aparat za kontrolu rizika
uslijed manjka transparentnosti. Osim toga, mora se ukazati na opasnost da
pretežno tehnički instrumenti za mjerenje rizika i upravljanje rizikom mogu
imunizirati menadžment i radnike banke u vezi s rezultatima kontrola. Tako
su se prije nastupanja krize mjerenja rizika i upravljanje rizikom prepuštali
„tehničarima“ menadžmenta rizikom. Upozorenja nisu nailazila na dovoljno
sluha u bankama jer nisu mogla biti artikulirana na novouvedenom nivou, te
stoga nisu shvaćana ozbiljno. U skladu s tim su postojali prijedlozi da se za Annetzberger, C. / Gann, P. (2009) „Stress Testing im Kontext des Internal Capital Adequacy Assessment Process (ICAAP), u: Klaus Schäfer et al.: Risikomanagement und kapitalorientierte Finanzierung, Frankfurt am Main.
28
Banh, M. / Cluse, M (2009) „Weiterentwicklung des Bankenaufsichtsrechts im Zuge der
Finanzmarktkrise“, u: Zeitschrift für das gesamte Kreditwesen, 62.
29
Campbell, A. (2009) „Das Risiko des Value-at-Risk“, Deutsches Risk.
27
PREGLED
179
htjevi za kapitalom dopune restrikcijama koje su usmjerene na transparentne i
lako mjerljive veličine i koje uz Bazel II propisuju naprimjer maksimalni nivo
zaduženosti ili donju granicu udjela vlastitog kapitala u bilansnoj sumi.30 Pritom je osnovni cilj da se regulacija oslanja na veličine koje su transparentnije
i koje sudionici na tržištu mogu posmatrati i unutar i izvan banaka. Tako bi
bilo moguće u skladu s drugim stupom Bazela II jačati vezu između interne
kontrole i procesa bankovne supervizije. Kako bi pravilno djelovale ovakve
kontrolne procedure, neophodno je osigurati kvalitet rada upravnih vijeća,
nadzornih odbora, ekonomskih revizora i radnika u bankama. Često navedena
mogućnost poticanja reforme nadzora finansijskog tržišta tiče se izbjegavanja iznimnih sektora regulacije, posebno u onim slučajevima u kojim se oni
mogu smatrati povodom za regulatornu arbitražu. Tako se potvrda likvidnosti sponzora u vezi s vanbilansnim entitetima smatra tipičnim sredstvom za
provođenje regulatorne arbitraže s obzirom na to da potvrde o likvidnosti do
stupanja na snagu Bazela II u januaru 2008. godine nisu podlijegale regulativnim zahtjevima za vlastiti kapital. Osiguranje rizika vlastitim kapitalom ne
bi trebalo ovisiti o tome da li će se rizik preuzeti unutar ili izvan nekog koncerna. Osiguranje vlastitim kapitalom ne smije ovisiti o tome da li je jedan
rizik uknjižen u bankovne knjige ili u registre vrijednosnih papira. Pritom
je bitno naglasiti princip da se regulatorna arbitraža mora izbjeći pod svaku
cijenu, što u konkretnim slučajevima nije uvijek moguće. Propisi Bazelskog
odbora za nadzor banaka su kritizirani posebno zbog svoje kompleksnosti, ali
i zbog činjenice da su mogli uzrokovati prociklična djelovanja za cjelokupni
bankovni sistem. U slučaju umanjenja rizika u okruženju s dobrom konjunkturom, kreditni instituti preuzimaju dodatne rizike i traže male premije za rizik.
Ukoliko na raspolaganju stoje dodatna sredstva, onda to djeluje stimulirajuće
na cijene na tržištu imovine i na sudionike na tržištu koji bi mogli poboljšati
svoje stanje prihoda, što s druge strane pospješuje profil rizika finansijskih
intermedijara. Osim toga, u takvim situacijama postoji tendencija da se vraćanjem, to jest ponovnom kupovinom akcija umanjuje vlastiti kapital kako bi
se iskoristio efekt poluge radi povećanja rendite vlastitog kapitala. Ukoliko
dođe do povećanja izmjerenih rizika, onda su kreditni instituti pod pritiskom
da umanje broj rizičnih pozicija i da povećaju vlastiti kapital. Istovremena
prodaja imovine od strane banaka dovodi do napetosti na tržištima, daljnjeg
padanja cijena imovine i pogoršanja uvjeta za pribavljanje vlastitog kapitala. Time se sprečava ili otežava preuzimanje novih rizika uz iste nepovoljne
Schierenbeck, H. / Pohl, M. (2009) „Diskussion aktueller Neuerungen in den Eigenmittelvorschriften für Banken“, Der Schweizer Treuhändler, sveska 1-2.
30
180 PREGLED
efekte za realnu ekonomiju.31 Funkcija ograničavanja rizika i ublažavajuća
funkcija vlastitog kapitala se ne mogu ispuniti istovremeno, ali obje funkcije
igraju značajnu ulogu u regulativama za superviziju banaka. S obzirom na to
da se ublažavanje rizika ne smije uzeti u obzir prilikom ispunjavanja funkcije ograničavanja rizika, pravilo minimalne količine vlastitog kapitala tjera
na prilagođavanje koje intenzivira procikličnost tržišta. Snažno diskutirano
pitanje izbjegavanja dodatnih procikličnih efekata pomoću supervizije banaka zaoštrava se zahtjevima za jačanje makroprudencijalne regulacije.32 Ovi
zahtjevi su konkretizirani u prijedlogu da se povećaju regulativni zahtjevi o
udjelu vlastitog kapitala ukoliko dođe do natprosječnog porasta na kreditnim
tržištima ili ukoliko se kreditna tržišta finansiraju preko poluge stranog kapitala. Konkretiziranje jednog takvog povećanja udjela vlastitog kapitala se može
primijeniti samo ukoliko tijela za nadzor banaka posjeduju odgovarajuće informacije, što je Issing grupu dovelo do prijedloga o izradi globalne „mape
rizika“.33 Ova „mapa rizika“ bi trebala obuhvatiti globalnu raspodjelu rizika i
integrirati sistem za rano upozoravanje na osnovu kojeg bi djelovala nadzorna
tijela.34 Makroprudencijalna pravila moraju istovremeno umanjiti prociklično
djelovanje regulacije bankovne supervizije.
3.4. Smanjenje frikcija u procesu transfera kreditnog rizika i optimiranje
kontrole rizika
Prijedlozi za rješavanje krize i preventivno djelovanje ne smiju se ograničiti
samo na razvoj regulativnih mjera, već moraju biti primjenjivani i na nivou
kreditnih instituta koji barem iz ex post perspektive pokazuju znatne deficite
u okviru upravljanja rizikom. Razumljiva je sumnja da su se rizici na osnovu
potvrda o likvidnosti nalazili ispod mjerne granice menadžmenta i regulacijske
granice nadzora banaka. Ukoliko se formuliraju specifični prijedlozi za upravljanje rizikom u kreditnom poslovanju, onda je neophodno voditi računa o
činjenici da se poslovni modeli banaka razlikuju širom svijeta. Ukoliko se na Adrian T. / Shin, H. S. (2008) „Liquidity and Financial Contagion“, u: Banque de France:
Financial Stability Review 11.
32
Persaud, Avinash (2009) “The Rise and Apparent Fall of Macro-prudential Regulation”
(online). Dostupno na: http://www.voxeu.org/index.php?q=node/3694.
33
Borio, C (2009) „The Macroprudential Approach to Regulation and Supervision“ (online). Dostupno na: http://voxeu.org/index.php?q=node/3445.
34
Issing, Otmar et al. (2009) “New Financial Order. Recommendadtions by the Issing Committee, Centerfor financial Studies“ (online). Dostupno na: http://www.ifk-cfs.de/index.
php?id=1571.
31
PREGLED
181
primjer predlaže da se umanje frikcije lanca stvaranja dodane vrijednosti koji
je podijeljen na niz aktera, onda se ova uputa odnosi prvenstveno na američko
finansijsko tržište, ali je za druga tržišta bespredmetna. U SAD-u je pretjerano širenje modela originacije i distribucije (Originate and Distribute Modell)
doprinijelo da su se pojavile frikcije među primaocima kredita, kreditorima
i aranžerima kreditnih poolova, kao i između aranžera poolova i investitora. Sasvim su potisnuti problemi asimetrične raspodjele informacija i rizika
moralnog hazarda, negativne selekcije i tajnih sporazuma.35 Ovi prijedlozi za
rješavanje krize se u skladu s tim odnose na dužnu pozornost prema pojedinim
stepenicama procesa dodjeljivanja kredita kao i na procese transfera rizika na
američkom tržištu.36 Osim toga se zahtijeva da se nadzorna tijela opredijele za
način tretiranja intermedijara koji provode reorganizaciju poslovnih procesa
kako bi se ograničili dostupnost informacija i kontrola. Neophodno je i preuređenje bonusnih ugovora za različite transakcijske partnere u vezi s održivošću
i učešćem u gubitku za koji postoji mogućnost da će se javiti u periodu koji
slijedi. Naknada koja se orijentira samo prema dobiti i rezultatu vodi ka stvaranju rizika, kao što je pokazala i subprime kriza, kada se akterima (finansijskim intermedijarima i portfeljskim menadžerima) prikaže samo mogućnost
pozitivnog poboljšanja rezultata, ali ne i situacija gubitka udjela u narednom
periodu. Osim toga bi unutar posredništva kredita trebala biti omogućena zadovoljavajuća kontrola kvaliteta učesnika, procesa, kao i zaključenih ugovora.
U literaturi se također spominju prijedlozi koji ovdje neće biti pojedinačno
prikazani a koji se tiču mjernih sistema i ponašanja rejting agencija u vremenu
krize. Posebno se naglašavaju zahtjevi za zabranu istovremenog ocjenjivanja
u okviru sekuritizacije, s jedne, i savjetovanja pri strukturiranju proizvoda,
s druge strane, a da pritom nije jasno da li se mogu izbjeći interesne kolizije. Rejting agencije su označene kao ključni podstrekači krize, pri čemu nije
dokazano da su rejtinzi u pogledu mjerila koja koriste bili pogrešni. Ipak se
vjerojatnoća neispunjenja duga za mnoge papire u krizi nije značajno povećala. Dodjeljivanje određenih rejtinga oslanja se na vjerojatnoću neispunjenja
duga u okviru sigurnosnih poolova, a ne na izmjene tržišnih cijena ili izmjene
likvidnosti tržišta. Dramatično smanjenje cijena za kolateralizirane dužničke
obligacije i za druge obveznice bilo je izraz krize likvidnosti, a ne reakcija
na pogoršanje cashflow projekcija poolova.37 Krizi likvidnosti su doprinije Ashcraft, A. B. / Schuermann, T. (2008) „Understanding the Securitization of Subprime
Mortgage Credit“, Federal Reserve Bank of New York, Staff Report, No. 318.
36
Jurgeit, L. / Müller, D. / Polder, D. (2009) „Status quo und Perspektiven des Verbriefungsmarktes“, Risiko-Manager, sv. 3.
37
Mason, J. R. / Rosner, J. (2007) “Where Did the Risc Go? How Missapplied Bond Ratings
35
182 PREGLED
le rejting agencije tako što su pokrenule masovnu devalvaciju obveznica garantiranih aktivom, pri čemu su mnogi investitori bili primorani na prisilnu
prodaju, što je ubrzavalo padanje cijena strukturiranih proizvoda. Jedan od
prijedloga u pogledu smanjenja frikcija u lancu stvaranja novih vrijednosti
u okviru procesa transfera kreditnog rizika odnosi se na ponašanje mnogih
investitora koji su u prošlosti nemarno ulagali u kompleksne proizvode, te su
bili primorani da bolje obrazlože i dokumentiraju ekonomsku osnovu svojih
investicijskih odluka. Gorton smatra da je ključnu ulogu za dinamiku subprime krize odigrala dostupnost agregiranih podataka putem razvoja cijena tranši
sekuritizacije, što se najbolje može posmatrati na primjeru ABS.HE indeksa
s obzirom na to da je neočekivana transparentnost pada cijena u pojedinim
investicijskim segmentima otkrila deficit informiranosti o tome na koje finansijske instrumente i na koje portfelje će se odraziti pad vrijednosti prvobitnih
hipotekarnih potraživanja.38 Osim različitih prijedloga za smanjenje frikcija,
prisutni su i prijedlozi za optimiranje procesa upravljanja rizikom banaka. Već
je u vezi s propisima za nadziranje banaka ukazano na to da je instrumentarij
za mjerenje rizika i upravljanje rizikom tehnički unaprijeđen. Pritom je fokus
usmjeren ka sistemima koji se oslanjaju na raspoložive podatke iz prošlosti.
Međutim, finansijska kriza je pokazala da su mjerene kolebljivosti i korelacije kursa mnogih obveznica podlijegale jakim izmjenama nastupanjem krize.
Pritom nije bilo značajno da li su korišteni podaci korektno prikazivali dužu
ili kraću historiju. Kolebljivosti i korelacije u kriznim situacijama su pokazivale druge karakteristike i matrice nego rizici za cijene obveznica i rendita
koje su mjerene tokom niza godina. Uzimajući u obzir da je iskustvo s krizom
likvidnosti i solventnosti bilo nedovoljno, nije se dovoljno obraćala pažnja
na faktore rizika koji su igrali ključnu ulogu u stresnim scenarijima. U pogledu na mjerenje rizika pomoću VaR pristupa (određivanja rizične vrijednosti)
razumljivo je da su banke u prošlosti potcijenile moguće veće gubitke ukoliko je nastupanje gubitaka klasificirano manje vjerojatnim. Rizična vrijednost
može iznositi nula, ali sadržavati veliku mogućnost nastajanja gubitaka iako
izmjereni rizik leži ispod mjernog praga. „Ukoliko uzmemo u obzir rizik sa
ekstremnim posljedicama, onda se javljaju mnogi drugi faktori. Jedan od bitnih faktora je kratkovidnost u pogledu na moguće katastrofe, to jest tendencija
da se ne razmišlja o događajima koji su manje mogući, ali koji uzrokuju veliki
trošak (poput avionske nesreće). Drugi faktor je limitirani ljudski kapacitet da
Cause Mortgage Backed Securities and Collateralized Debt Obligation Market Disruptions” (online). Dostupno na: http://www.docstoc.com/docs/40413077/Where-Did-theRisk-Go-How-Misapplied-Bond-Ratings.
38
Gorton, Gary (2009) „The Supreme Panic“, European Financial Management, br. 15.
PREGLED
183
predvidi posljedice procesa u kojem su sve varijable krajnje endogene.“39 Gubici koji su nastupili tokom krize jasno su pokazali da je njihova vjerojatnoća
veća nego što je to predviđeno u sistemu.
4. Zaključak
„Od banaka se očekuje mnogo, s jedne strane, finansijska stabilnost, a s druge
radna mjesta, zatim finansiranje srednjeg staleža ili spašavanje koncerna kao
što je Holzmann. Pritom se zanemaruju konflikti koji nastaju iz javnih zahtjeva prema privatnim firmama.“40 Upravo iz razloga što kreditno poslovanje
drugim akterima na tržištima pruža neophodne usluge posebno su izraženi
zahtjevi i očekivanja prema bankama. Ove funkcije, koje su neizostavne za
cjelokupnu ekonomiju, ujedno su razlog zašto finansijski sektor podliježe na
poseban način izraženim regulativama. U okviru zadatih regulativa bi kreditni instituti smjeli koristiti tržišne kriterije i usmjeriti svoje upravljačke sisteme i odluke ka svojoj odnosno koristi svojih vlasnika (Shareholder Value).
Nasuprot tome bi bilo kontraproduktivno konfrontirati ih izvan regulativa za
superviziju banaka s tržišnim zadacima i zahtjevima. Neophodno je odustati od nastavka državnog utjecaja, kao i od jednakog tretmana svih aktera na
finansijskim tržištima. Ovo bi s jedne strane spriječilo napredak u području
finansijske privrede, a s druge strane dalo povod za nastavak kretanja u istom
smjeru, u čemu bi mogla biti sadržana klica jedne nove međunarodne finansijske krize. Predsjednik Svjetske banke Robert Zoellick u jednom intervjuu
ukazuje na daljnje opasnosti koje ubuduće treba izbjegavati: „Zalažem se za
to da se za budućnost izvuku prave pouke iz krize. Nažalost, to se ne dešava
uvijek i svugdje. Samo obratite pažnju na enormne količine likvidnosti koje
centralne banke pumpaju na tržišta. Slično je reagirala Federal Reserve nakon
pucanja internetskog mjehura prije nekoliko godina. Još više me brine mogućnost da ćemo stvoriti veći problem ukoliko blagovremeno ne povučemo novčana sredstva iz sistema. Nisam za to da se zabrani sekuritizacija potraživanja. Međutim, moramo osigurati da onaj ko dodjeljuje kredit zadrži dio rizika
neispunjenja duga.“41 Ovdje navedena promišljanja se ne odnose na aktuelna
Issing, Otmar et al. (2009) “New Financial Order. Recommendadtions by the Issing Committee, Centerfor financial Studies“ (online). Dostupno na: http://www.ifk-cfs.de/index.
php?id=1571.
40
Hellwig, M. (2008) „Systemic Risk in the Financial Sector: An Analysis of the SubprimeMortgage Financial Crisis, Working Paper.
41
Zoellick, R (2008) „Finanzmarktreform mit Skalpell, nicht mit der Axt“, (online). FAZ.
NET, 20. novembra 2008.
39
184 PREGLED
rješavanja finansijske krize i na diskusije o uspostavi loših banaka, već više
na principijelna pitanja promjena u okviru kontrolinga rizika kreditnih instituta i u nadzoru banaka. Ona postaju relevantna tek kada se savlada aktuelna
krizna situacija i ukoliko se pritom ne dešavaju greške koje predstavljaju srž
nastanka jedne nove krize. Drugim riječima, u ovom radu navedeni prijedlozi
se odnose na generalno formuliranje principa za politiku rizika banaka koja je
održiva i orijentirana ka sigurnosti.
Literatura
1. Adelson, M. / Jacob, D (2008) The Sub-prime Problem: Causes and Lessons, Working
Paper, New York.
2. Adrian T. / Shin, H. S. (2008) „Liquidity and Financial Contagion“, u: Banque de
France: Financial Stability Review 11.
3. Annetzberger, C. / Gann, P. (2009) „Stress Testing im Kontext des Internal Capital
Adequacy Assessment Process (ICAAP), u: Klaus Schäfer et al.: Risikomanagement
und kapitalorientierte Finanzierung, Frankfurt am Main.
4. Ashcraft, A. B. / Schuermann, T. (2008) „Understanding the Securitization of Subprime Mortgage Credit“, Federal Reserve Bank of New York, Staff Report, No. 318.
5. Banh, M. / Cluse, M. (2009) „Weiterentwicklung des Bankenaufsichtsrechts im Zuge
der Finanzmarktkrise“, u: Zeitschrift für das gesamte Kreditwesen, 62.
6. Boot A. W. A. / Thakor, A. V. (1993) „Security Design“, u: Jornal of Finance, 48.
7. Borio, C. (2009) „The Macroprudential Approach to Regulation and Supervision“
(online). Dostupno na: http://voxeu.org/index.php?q=node/3445.
8. Brughof, H. / Rudolph, B. (1996) „Bankenaufsicht. Theorie und Praxis der Regulierung“, Wiesbaden.
9. Caballero, R. (2009) „A Global Perspective o the Great Financial Insurance Run:
Causes, Consequences and Solutions“ (online).
10. Central Bank Bosnia and Herzegovina, Financial Stability Report 2009, Sarajevo.
11. Dostupno na: http://www.voxeu.org/index.php?q=node/2827.
12. Campbell, A. (2009) „Das Risiko des Value-at-Risk“, Deutsches Risk.
13. Danielsson, Jon (2009) „The Myth of the Riskometer“ (online). Dostupno na: http://
voxeu.org/index.php?q=node/2753.
Dostupno na http://www.faz.net/aktuell/wirtschaft/wirtschaftspolitik/weltbank-praesident-zoellick-im-gespraech-finanzmarktreform-mit-skalpell-nicht-mit-der-axt-1729051.
html.
PREGLED
185
14. Deep, A. / Domanski, D. (2002) „Immobilienmarkt und Wirtschaftswachstum: Lehren
aus dem Refinanzierungsboom in den USA“, u: BIZ-Quartalsbericht.
15. DeMarzo, P. M. (2005) „The Pooling and Tranching of Securities: a Model of Informed Intermediation“, u: The Review of Financial Studies.
16. Dewatripont, M. / Rochet, J. C. (2009) „The Treatment od Distressed Banks“, u: M.
Dewatripont et al.: Macroeconomic Stability and Financial Regultion: Key Issues for
the G20, CEPR.
17. Dudley, W. C. (2009) „Lessons Learned from the Financial Crisis“, Remarks at the 8th
Annual BIS Conference, Basel, July 2008.
18. Fender, I. / Mitchell, J. (2005) „Strukturierte Finanzierungen: Komplexität, Risiken
und die Rolle von Ratings“, u: BIZ Quartalbericht (kvartalni izvještaj).
19. Franke, G. / Krahnen, J. P (2008) „The Future of Securitiyation“, Frankfurt a. M.: CFS
Working Paper.
20. Frankel, A. (2006) „Erstklassig oder auch nicht: Finanzierung von Wohneigentum in
den USA im neuen Jahrhundert“, u: BIZ-Quartalbericht.
21. Gann, P. (2009) „Liquidität, Risikoeistellung des Kapitalmarkts und Konjunkturerwartung als Preisdeterminanten von Collateralized Dept Obligations (CDOs) –
Eine Simulationsgestützte Analyse“, Münchener Wirtschaftswissenschaftliche Beiträge BWL, Ludwig-Maximilians-Universität München.
22. Gorton, Gary (2009) „The Supreme Panic“, European Financial Management, br. 15.
23. Gorton, G. / Pennacchi, G. (1993) „Security Baskets and Index-linked Securities“,
Journal of Business, br. 66.
24. Hördahl, P. / Upper, C. (2006) „Überblick: Die Märkte rechnen mit einer sanften Abschwächuung, u: BIZ Quartalbericht.
25. IKB Deutsche Industriebank (2007) „Konzerngeschäftsbericht 2006/2007“, Düsseldorf.
26. Http://www.imf.org/external/np/sec/pn/2010/pn10154.htm.
27. Institute of International Finance IIF (2009) „The Financial Industry Calls for Action
to Strenghen the Global Financial System and Promote Stability in Financial Merkets” (online). Dostupno na: http://www.iif.com/press/press+76.php.
28. Issing, Otmar et al. (2009) „New Financial Order. Recommendadtions by the Issing
Committee, Centerfor financial Studies“ (online). Dostupno na: http://www.ifk-cfs.
de/index.php?id=1571.
29. Jurgeit, L. / Müller, D./ Polder, D. (2009) „Status quo und Perspektiven des Verbriefungsmarktes“, Risiko-Manager, sv. 3.
30. Krahnen, J. P. / Wilde, C. (2006) „Risk Transfer with CDOs and Systemic Risc in
Banking“ (online).
31. Dostupno na: http://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=889541.
186 PREGLED
32. Kushmeider, R. M. (2006) „The U.S. Federal Financial Regulatory system: Restructuring Federal Bank Regulatoin” (online).
33. Dostupno na: http://www.fdic.gov/bank/analytical/banking/2006jan/article1/.
34. Mason, J. R. / Rosner, J. (2007) „Where Did the Risc Go? How Missapplied Bond Ratings Cause Mortgage Backed Securities and Collateralized Debt Obligation Market
Disruptions” (online). Dostupno na: http://www.docstoc.com/docs/40413077/WhereDid-the-Risk-Go-How-Misapplied-Bond-Ratings.
35. Persaud, Avinash (2009) „The Rise and Apparent Fall of Macro-prudential Regulation” (online).
36. Dostupno na: http://www.voxeu.org/index.php?q=node/3694.
37. Schäfer, D. (2008) „Agenda für eine neue Finanzarchitektur“, Wochenbericht des
DIW, Berlin, br. 51-52/2008.
38. Schierenbeck, H. / Pohl, M. (2009) „Diskussion aktueller Neuerungen in den Eigenmittelvorschriften für Banken“, Der Schweizer Treuhändler, sv. 1-2.
39. Zoellick, R. (2008) „Finanzmarktreform mit Skalpell, nicht mit der Axt“, (online).
FAZ.NET, 20. novembra 2008.
40. Dostupno na http://www.faz.net/aktuell/wirtschaft/wirtschaftspolitik/weltbankpraesident-zoellick-im-gespraech-finanzmarktreform-mit-skalpell-nicht-mit-deraxt-1729051.html.
PREGLED
187
Jasna Bošnjović
UDK 316.776
KOMUNICIRANJE UNIVERZITETA U SARAJEVU I
NJEGOVIH INTERESNIH GRUPA
COMMUNICATION OF THE UNIVERSITY OF SARAJEVO
AND ITS STAKEHOLDERS
Sažetak
Način na koji Univerzitet u Sarajevu upravlja, strukturira i provodi svoju komunikacijsku aktivnost je pod presudnim utjecajem rastuće međuzavisnosti
kako u bosanskohercegovačkom društvu tako i modernoj globalnoj akademskoj zajednici, koja zahtijeva sve kompleksnije društvene, političke i ekonomske interakcije. Shodno tome, neminovan je sve kompleksniji ekspertni sistem
korporativne komunikacije, zasnovan na mogućnostima koje pružaju savremeni koncepti komunikacije i moderne tehnologije komuniciranja. Upravljanje komuniciranjem, zasnovano na modernim konceptima korporativnog
komuniciranja, od ključne je važnosti za upravljanje odnosima Univerziteta i
njegovih interesnih grupa. Moderno organiziran sistem komuniciranja je primarni strateški odgovor na egzistencijalnu zavisnost Univerziteta od promjenljivog okruženja, odnosno od raznolikih utjecajnih interesnih grupa. Od 2003.
godine, Univerzitet u Sarajevu, kao potpisnik Bolonjske deklaracije, prolazi
kroz jednu veliku reformu. Reforma Univerziteta je ujedno i prilika za reformu
komunikacijskih odnosa koje Univerzitet uspostavlja sa svojim interesnim grupama kako bi se stvorio jedinstven i funkcionirajući sistem komuniciranja.
Ključne riječi: komuniciranje, Univerzitet u Sarajevu, korporativno komuniciranje
Summary
The way in which the University of Sarajevo manages, builds the structure of
and carries out its communication activities is under the decisive influence
of growing interdependence, both in the B-H society and the modern global
academic community that requires increasingly complex social, political and
economic interaction. As a result, a more complex corporate communications
expert system, based on the possibilities offered by modern concepts of comPREGLED
189
munication and modern communication technologies is inevitable. The communications management, founded upon corporate communication modern
concepts, is of high importance for the managing relationship between the
University and its stakeholder groups. Modernly organized system of communication is the primary strategic response to the University’s existential
dependency of the changing environment and the variety of influential stakeholder groups. Since 2003, the University of Sarajevo, as a Bologna Declaration signatory institution, has been undergoing a major reform. The University reform is at the same time an opportunity to reform the communication
relationship that University establishes with its stakeholder groups in order to
create a unified and functioning communication system. Key words: communication, University of Sarajevo, corporate communication
Uvod
Sve je značajnije i sve su veći zahtjevi univerzitetima da razviju i zadrže
pristanak društvene zajednice na njihov rad. Komuniciranje o utjecaju univerziteta na društvo pomaže u dokazivanju otvorenosti, transparentnosti i rada u
korist društvene zajednice. Univerzitet, s cjelokupnim okruženjem u kojem
djeluje i radi, neprestano je pod lupom svojih interesnih grupa. Sam sklop
u kojem se pojavljuje nerealna konkurencija traži od Univerziteta u Sarajevu svakodnevno unapređenje komunikacijskog odnosa sa svojim interesnim
grupama. Univerziteti, kao i druge javne ustanove i poslovne organizacije,
pružaju informacije vanjskim javnostima i primaju informacije od vanjskih
javnosti. Ova komunikacija uključuje prenošenje informacija, kao i primanje informacija od vanjskih javnosti, koje opet mogu biti pojedinci, grupe i
druge organizacije. Komuniciranje između univerziteta i njihovih vanjskih
javnosti pomaže u održivom razvoju organizacije i njenom prilagođavanju
promjenjivom okruženju u kojem djeluje. Vanjska komunikacija je instrument
pomoću kojeg univerziteti obavljaju svoju misiju u društvenoj zajednici. Razumijevanje internog i eksternog komuniciranja omogućava značajno revitaliziranje i dugoročno poboljšanje razvojnih i konkurentskih prednosti svake
institucije, pa tako i univerziteta. Prema Robbinsu (1995), efektivno komuniciranje između univerziteta i njihovih vanjskih interesnih grupa od vitalne
je važnosti iz dva razloga. Prvo, komuniciranje pomaže da univerziteti dobiju
potrebne resurse za svoju održivost. Drugo, efektivno komuniciranje s vanjskim interesnim grupama je instrument za pridobijanje saglasnosti za ono što
univerziteti rade. Ovo komuniciranje uključuje razmjenu informacija između
190 PREGLED
univerziteta i interesnih grupa i održiv komunikacijski tok u oba pravca. Svi
univerziteti imaju brojne interesne grupe koje čine pojedinci, grupe ili organizacije, svaka sa svojim interesom za rad organizacije.
Neke interesne grupe su interne – kao što su zaposlenici, dok su državna tijela, mediji itd. eksterne grupe s kojim univerziteti uspostavljaju komunikacijski proces. Slika 1 prikazuje koje su to interesne grupe, interne i eksterne,
bitne za rad poslovne organizacije kakav je univerzitet.
Slika 1: Interne i eksterne interesne grupe bitne za rad univerziteta
Komuniciranje koje se odvija između univerziteta i njihovih vanjskih interesnih grupa ili javnosti uključuje razmjenu informacija između organizacije
ili pojedinaca koji predstavljaju univerzitete ili službe univerziteta i njenih
vanjskih interesnih grupa.1 A hoće li univerzitet dobiti korisne informacije od
vanjskih saradnika ili hoće li im omogućiti valjane informacije i dobiti njihovu
saglasnost zavisi od efikasnosti komuniciranja. Izazovi koji se javljaju u komuniciranju s vanjskim interesnim grupama su pod utjecajem prirode odnosa
između jedne i druge strane. Ovi odnosi mogu varirati od pozitivnih do neutralnih i negativnih, a negativni odnosi variraju prema intenzitetu. Pozitivan
ili neutralan odnos između organizacije ili univerziteta i njenih javnosti pruža
bolju startnu osnovu za efektivno komuniciranje nego što bi to pružio negativan odnos. Danas uspostavljanje dobrih odnosa univerziteta s interesnim
grupama postaje sve više imperativ uspješnog poslovanja i zato predstavnici
menadžmenta, svih nivoa rukovođenja, moraju biti sigurni da je informacija
1
Cutlip, M. Scott; Center, H. Allan; Broom, M. Glen (2003) Odnosi s javnošću. Zagreb:
MATE, 98-112.
PREGLED
191
stigla do onih koji je moraju dobiti. Ovaj korak je često potcijenjen. Naprimjer,
broj odaslanih saopćenja za štampu ne znači da je informacija i stigla do svih
onih kojima je bila namijenjena i za koje je pripremljena. Taj proces je znatno
kompliciraniji od samo tehničkog njegovog dijela. Informacija je u procesu
diseminacije podložna filtriranju, različitom interpretiranju, selektivnom percipiranju i slično. Svi ovi aspekti moraju se uzeti u obzir. I bez obzira na to kako
se vješto komuniciranje odvija, postoje vrlo značajne barijere koje se moraju
imati u vidu. Ove barijere mogu blokirati, filtrirati ili odstraniti informaciju od
internih i eksternih grupa, kao i prema njima. Prvi korak u eliminiranju barijera je njihovo potpuno razumijevanje. Komunikološke barijere mogu nastati
na intrapersonalnom nivou, na intergrupnom nivou, na intragrupnom nivou i
slično.
Danas je za opstanak jednog univerziteta na tržištu neophodno da taj univerzitet posjeduje kvalitetnu i realnu strategiju poslovanja i razvoja. Strategija je objedinjavajući okvir koji daje koherenciju i usmjerenje akcijama organizacije kako bi se ostvarila i zadržala konkurentska prednost; uključuje
glavne ciljeve, planove, politike, programe i aktivnosti, alokaciju ključnih
resursa, kao i obrasce ponašanja organizacije u interakciji s okolinom2.
Svi nabrojani faktori bitni su i za brendiranje i opstanak jednog univerziteta na tržištu. Treba naglasiti da su i odnosi s javnošću veoma bitan faktor
opstanka i uspjeha. Prva američka kompanija za reklamu i preteča današnjih
kompanija za odnose s javnošću utemeljena početkom 20. vijeka (1900) u Bostonu vezana je upravo za univerzitet. George V. S. Michaelis, Herbert Small
i Thomas O. Marvin osnovali su ured za publicitet kako bi „obavljali posao
koji obično rade novinski agenti za najveći mogući broj klijenata te najveću
cijenu koju tržište može podnijeti“3. Ono što je zanimljivo jest da je prvi klijent Ureda za publicitet bio Univerzitet Harvard. Michaelis, predsjednik kompanije, pisao je rektoru Harvarda i veličao uspjeh jednog ranijeg angažmana.
„Postigli smo više no zadovoljavajući uspjeh kad je riječ o objavljivanju
članaka – rado ću vam pokazati primjere kad se vratite.“ Univerziteti danas
moraju biti i društveno odgovorne institucije i, naravno, kao i svaka druga profesija, moraju ispuniti očekivanja i moralne obaveze na nivou društva. I profesija i pojedinačni zaposlenici moraju služiti društvu. Kako bi ispunili svoju
društvenu odgovornost, profesionalci nisu dužni samo staviti na raspolaganje
znanje i pružati stručne usluge, već su „odgovorni za unapređenje institucija
koje te usluge osiguravaju“. U tom smislu, komunikacijski odjeli preuzimaju
2
3
Isto, 287.
Isto, 98-112.
192 PREGLED
kolektivnu odgovornost za određivanje potrebnog nivoa stručnosti, definiranje standarda ponašanja, određivanje potrebnog obrazovanja i preduslova za
dobivanje dozvole, za podsticanje istraživanja radi širenja korpusa znanja, te
predstavljanje profesije u pitanjima koja se odnose na profesionalne povlastice
i društvene misije4.
Komuniciranje je iznimno važno, ono je, naime, osnovno sredstvo za razumijevanje među ljudima, posebno imajući u vidu „globalni univerzitet“ i
reformu u kojoj se on nalazi. Treba naglasiti da se odluka o upisu na fakultet
donosi jednom u životu. Ta odluka određuje profesionalnu karijeru i životni
stil. To je odluka od životnog značaja. Visoko obrazovanje je drugo po redu
prema broju brendova koji su dostupni klijentima. Evropski univerziteti rastu
velikom brzinom. Sve je veći broj privatnih visokoškolskih ustanova, kako
izvan Bosne i Hercegovine tako i kod nas.5 Studenti često napuštaju svoju
zemlju kako bi imali bolje uslove za studij. Neke zemlje sjeverne Evrope u
potrazi za najboljim „mozgovima“ nude besplatno obrazovanje. Cijena postaje manje relevantna od vrijednosti diplome na tržištu rada. Kada se sve ovo
sumira, postaje jasno da je adekvatno komuniciranje bitan segment na svakom
univerzitetu, pa tako i na Univerzitetu u Sarajevu.
Korporativno komuniciranje je instrument menadžmenta pomoću kojega
se svi oblici interne i eksterne komunikacije, koji se svjesno koriste, usklađuju
onoliko djelotvorno i učinkovito koliko je moguće kako bi se stvorila povoljna
osnova za odnose s grupama od kojih organizacija zavisi6.
Za Univerzitet u Sarajevu interesne grupe „nisu samo one za koje uprava smatra da imaju legitiman interes u organizaciji, nego i one koje će same
odlučiti da imaju interesa u organizaciji”.7 Ili možda jednostavnije kazano:
interesna grupa je ona grupa koja želi biti interesna grupa Univerzitetu u Sarajevu, a ne samo da Univerzitet želi saradnju i da je nameće. Ovdje je neophodna obostrana želja za saradnjom.
Isto, 146.
Na dan 16. juna 2010., a prema evidenciji Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranja kvaliteta, u BiH ima 10 javnih VŠU i 25 privatnih VŠU.
6
Lowensberg, D. (2009) Korporativni imidž, reputacija i identitet, u: Otkrivanje odnosa s
javnošću. Zagreb: HUOJ, poglavlje XII, 269.
7
Gregory, A. (2009) Upravljanje odnosima s javnošću i njihova organizacija, u: Otkrivanje
odnosa s javnošću. Zagreb: HUOJ, poglavlje II, 25.
4
5
PREGLED
193
Interesne grupe
Širu listu interesnih grupa s kojima menadžment Univerziteta/fakulteta i akademije komunicira čine sljedeće skupine:
• roditelji,
• studenti,
• potencijalni studenti,
• bivši studenti koji su postali istaknute ličnosti u svojim profesionalnim
karijerama,
• počasni doktori nauka,
• Vlada Kantona Sarajevo i vlade drugih kantona iz kojih dolaze studenti,
• odjeli za obrazovanje vladinih tijela,
• privatne visokoškolske institucije u Bosni i Hercegovini,
• međunarodne visokoškolske institucije i naučni instituti,
• poslovni sektor i privrednici,
• predstavnici medija,
• predstavnici vladinih i nevladinih organizacija,
• civilno društvo i lokalne uprave.
Ukratko je dat prikaz metoda i praksi komuniciranja s ovim interesnim
grupama.
Roditelji
Prilikom komuniciranja sa svim ovim grupama potrebno je imati na umu
različitost interesa i potreba svake od njih. Također, razlike u percepciji utječu
na komuniciranje s različitim javnostima.
Korporativno komuniciranje s roditeljima ima za cilj pridobijanje njihovog
povjerenja kako bi zatim podržali odluku svoje djece o odabiru upravo našeg
univerziteta, to jest neke od njegovih članica, fakulteta i akademija. Sistem visokog obrazovanja tokom posljednjih decenija prolazi kroz velike promjene.
Privatne visokoškolske institucije su u ekspanziji. Univerzitet u Sarajevu je
također doživio veliku transformaciju studijskog sistema. Više nego ikad
194 PREGLED
potrebno je zadobiti i zadržati povjerenje roditelja. Komuniciranje s roditeljima odvija se ponekad direktno. Nerijetki su primjeri roditelja koji dolaze u ime
djece, ili zajedno s djecom, da iznesu neki problem ili pitanje u vezi s odvijanjem nastavno-naučnog procesa, ispitima i slično. Roditelji se vrlo rijetko
obraćaju pisanim putem menadžmentu. Komuniciranje s roditeljima predstavlja i reagiranje na svaki napis u medijima ili drugu vrstu napada na Univerzitet.
Naprimjer, 9. jula 2010. na 13. stranici dnevnog lista „Dnevni avaz“ objavljen
je tekst s naslovom „Sarajevski i Mostarski univerzitet obmanuli studente“.
Tema je bila validnost diploma stečenih prema novom Bolonjskom sistemu
studija. Menadžment Univerziteta odmah je reagirao, objavivši pojašnjenje u
vezi s temom obrađenom u tekstu. Roditelji ne poznaju nužno sve normativne
akte u oblasti visokog obrazovanja i ne mogu razlučiti je li riječ o nečemu što
je medijima interesantno kao informacija ili ta informacija zaista odražava
realno stanje. Roditelje prvenstveno interesira vrijednost diploma na tržištu
rada i stoga djeluje uznemirujuće svaka poruka koja tu vrijednost dovodi u
pitanje. Roditelji se također mogu posmatrati kao neposredni ulagači u visoko
obrazovanje i njihovo povjerenje je stoga izuzetno bitno.
Studenti
Iz istog razloga, a možda i više, važno je odabrati pravi komunikacijski instrument za razmjenu poruka sa studentima. Među njima ima različitih socioekonomskih kategorija. Od izuzetno siromašnih, zatim studenata bez
roditeljskog staranja, studenata koji su proživjeli velika stradanja, oni sami ili
članovi njihovih porodica. Analiza studentskih predstavki pokazuje da se studenti uglavnom obraćaju usmeno i direktnim kontaktom. Potom bivaju upućeni
da se obrate pismeno. Razlozi obraćanja su mahom finansijska podrška, bilo
samom procesu studiranja ili učešću u nekim domaćim i međunarodnim susretima i konferencijama. Studenti se vrlo rijetko ili nikako ne obraćaju u vezi s
korupcijom iako se u medijima često piše o tome. Postoje određeni zahtjevi u
vezi sa ispitnim rokovima, pojašnjenjem pravila studiranja i slično. Studentska
populacija predstavlja i internu i eksternu javnost, a vrlo brzo će postati samo
eksterna javnost, u smislu građana koji privređuju društvu.
Njihova očekivanja od procesa školovanja su da diploma osigura kvalitetan
standard života i profesionalnu karijeru koja će ih ispunjavati i omogućiti taj
standard. Komuniciranje sa studentima tokom studija sigurno će imati trajnog
traga na njihovu buduću pripadnost i privrženost instituciji u kojoj su proveli
značajan dio vremena. Radi integriranja komuniciranja sa studentima, Univerzitet je značajno pomogao uspostavljanje Studentskog parlamenta kao krovne
PREGLED
195
asocijacije svih studentskih asocijacija fakulteta i akademija. Predstavnici
menadžmenta održavaju redovne sastanke s predstavnicima Studentskog parlamenta, gdje se razmatraju razna pitanja, od finansijskih prilika, studentskih
projekata, inicijativa, aktivnosti u proteklom i budućem periodu itd. Također,
uspostavlja se praksa da se studentska obraćanja usmjeravaju na Studentski
parlament.
Međutim, bilo bi neophodno uspostaviti standarde i procedure za svakodnevno komuniciranje sa studentima koje se na fakultetima i akademijama, u
najvećoj mjeri, odvija posredstvom studentskih službi. Na vrlo malom broju
fakulteta i akademija dostupne su informacije na jednom mjestu o načinu
upisa, prijavi ispita, prijavi završnih teza, te se stoga studenti bespotrebno
više puta obraćaju zaposlenicima studentskih službi, koji opet vrlo brzo
izgube strpljenje, jer njihov prag tolerancije s vremenom neminovno slabi. U
određenim studentskim službama uslovi rada nisu adekvatni broju studenata,
informatička tehnologija ne koristi se jednako, zaposlenici bivaju pretrpani
papirima i opslužuju velike grupe studenata. To neminovno usporava i slabi
kvalitet komuniciranja sa studentima.
Pozitivan pomak podizanja kvaliteta komuniciranja sa studentima čini takozvani informatički sistem studentskih službi, koji studentima omogućava
da, koristeći dobivenu šifru, od kuće prijavljuju ispite, podnose zahtjev za
lične dokumente i imaju stalni uvid u ostvarene rezultate. Ovaj sistem funkcionira na većini fakulteta i akademija. Instaliran je na svim visokoškolskim
institucijama.8
Bilo bi potrebno, i u skladu s evropskom praksom, osnivati centre za razvoj
karijere studenata9, što bi moralo biti aktivnost integrirane komunikacijske
strategije.
Bivši studenti
Na Univerzitetu u Sarajevu do sada je diplomu steklo više od 160.000 osoba, diplomu magistara 5.232, i doktora nauka 2.565 kandidata. Nažalost,
nije nađeno traga da Univerzitet održava posebne veze sa svojim bivšim
studentima.10 Postoji interes bivših studenata, uglavnom onih koji su izvan
granica Bosne i Hercegovine, da ostanu u vezi sa svojom matičnom kućom.
Osim na Elektrotehničkom fakultetu, koji je razvio vlastiti softver.
Ovakav centar osnovan je Ekonomskom fakultetu.
10
Ekonomski fakultet ima alumni asocijaciju.
8
9
196 PREGLED
Ove inicijative često ostanu nerazvijene, i završe se jednim susretom. Neki od
sporazuma o međunarodnoj saradnji potpisani su upravo na inicijativu bivših
studenata, naprimjer Sporazum o saradnji s Aleppo univerzitetom u Siriji,
koji se godinama obnavlja na inicijativu prof. dr. Omera Balacha, koji je prvi
strani doktorant koji je stekao diplomu doktora medicinskih nauka na našem
Medicinskom fakultetu davne 1978. godine.
S obzirom na to da bivši studenti koji sami iskažu želju da posjete Univerzitet u Sarajevu najčešće posjete Rektorat, gdje postoji evidencija o svim bilateralnim susretima, bilo bi korisno praviti bazu podataka o njima i uspostavljati ili održavati redovnu komunikaciju. Iste te podatke mogli bi preuzeti s
fakulteta i akademija i tako s vremenom zaista stvoriti mrežu podrške koja bi
doprinijela jačanju Univerziteta prema svjetskim tokovima. Mnogi od bivših
studenata ostvarili su zavidnu profesionalnu i akademsku karijeru. Univerzitet
bi u skoroj budućnosti morao osnovati alumni asocijaciju kao dio svojih korporativnih komunikacijskih ciljeva. Poseban dio alumni asocijacije činili bi
upravo takvi, uspješni bivši studenti, ali i svi ostali. Njima bi se ciljano mogli
upućivati e-mailovi ili dopisi, i na taj način inicirati njihovu aktivnu vezu s
Univerzitetom i jačati njihov doprinos u oblastima u kojima djeluju.
Počasni doktori nauka Univerziteta u Sarajevu
Posebna skupina vanjske javnosti su i počasni doktori Univerziteta u Sarajevu
s kojima se, nakon što im se dodijeli počasni doktorat, najčešće ne održavaju
veze. I njihova uloga može biti značajna, u smislu doprinosa jačanju Univerziteta. Održavanjem veze s njima, putem e-maila, upućivanjem poziva na sve
važnije događaje, stvorio bi se osjećaj prisnosti i vezanosti za instituciju. Neki
od 39 počasnih doktora nauka Univerziteta u Sarajevu su Bernard Kouchner, ministar u Vladi Francuske; Bernard-Henry Levy, profesor Univerziteta
u Parizu; Alois Mock, ministar vanjskih poslova u Vladi Republike Austrije;
Recep Tayyip Erdogan, premijer Republike Turske. Jedna od funkcija revidiranog i integriranog komunikacijskog procesa bila bi održavanje kontinuirane
veze s njima. Njihova lobijska uloga u krugovima u kojima se kreću sigurno bi
predstavljala doprinos jačanju i širenju reputacije našeg univerziteta.
Predstavnici vlasti
Menadžment komuniciranje s predstavnicima raznih nivoa vlasti koristi kao
instrumente i tehnike pisanu komunikaciju, formu dopisa, materijala i slično,
usmenu komunikaciju, kako je to već ranije spomenuto, putem mobilnog i
PREGLED
197
fiksnog telefona, rijetko putem elektronske pošte i, naravno, direktni susreti i
sastanci. Nekad se organiziraju radionice ili seminari o određenoj temi.
Za menadžment Univerziteta, kao i fakulteta i akademija, najznačajniji
predstavnici vlasti su oni iz Vlade Kantona Sarajevo. Univerzitet u Sarajevu je nekad bio dio velikog sistema, a sada pripada jednom malom kantonu.
Vladi Kantona je menadžment Univerziteta i menadžment svakog fakulteta
i akademije u obavezi dostaviti godišnji izvještaj o radu, kao i finansijski
izvještaj. Imajući u vidu formalnost ovih dokumenata, koriste se formalni komunikacijski kanali – štampani materijali propisno protokolirani i ovjereni.
Vrlo često upućuju se upiti u vezi s tumačenjem Zakona o visokom obrazovanju ili zahtjevi za finansijskom podrškom. U ovom drugom slučaju, uz
pisanu predstavku, često se dogovori i lični susret. S drugim nivoima vlasti,
razmjena poruka je više informativne prirode, osim s Ministarstvom civilnih
poslova s kojim menadžment intenzivno komunicira na harmonizaciji dokumenata u oblasti visokog obrazovanja, a koji bi trebali biti slični za sve bh.
univerzitete. Univerzitet je u neraskidivoj vezi sa svojim okruženjem, informacije se s predstavnicima vlasti razmjenjuju i radi korekcijske akcije, što je
vrlo intenzivno u periodu raspisivanja konkursa za upis novih studenata. Tada
se prikupljaju informacije od odsjeka i formiraju upisne kvote. Univerzitet u
posljednjih nekoliko godina uz konkurs objavljuje i informaciju o nezaposlenim visokoobrazovanim kadrovima, kao neku vrstu preventivne akcije u smislu
hiperprodukcija kadrova.
Privatne visokoškolske institucije
S privatnim visokoškolskim institucijama menadžment Univerziteta ostvaruje najintenzivniju komunikaciju u procesu osnivanja tih institucija. Stručne
službe Univerziteta u Sarajevu umnogome su pomogle osnivanje privatnih
visokoškolskih institucija, komunicirajući s njima i pružajući im svoju ekspertnu i savjetodavnu pomoć u uspostavljanju službi i formiranju normativnih dokumenata. Upravo u tim situacijama do izražaja dolazi vrijednost
ljudskog kapitala i tradicijskih vrijednosti. Nešto što je rutina zaposleniku koji
dugi niz godina radi na Univerzitetu, ili fakultetu ili akademiji, nekome ko to
iskustvo i profesionalnu praksu ne posjeduje velika je poteškoća. I u uspostavljanju nastavno-naučnog procesa tek osnovani fakulteti i akademije ostvaruju
saradnju sa svojim kolegama s Univerziteta u Sarajevu.
198 PREGLED
Nevladine organizacije, međunarodne organizacije, lokalna zajednica
Komuniciranje s ovom kategorijom vanjskih interesnih grupa obavlja se uglavnom putem razmjene informacija o mogućnostima stipendiranja studenata, nastavnika i saradnika od institucija koje te organizacije zastupaju. Često
menadžment tih organizacija organizira posjete rektoru ili dekanu fakulteta i
akademije s ciljem upoznavanja, predstavljanja i promocije svojih aktivnosti
i domena rada. Dakle, ovdje je riječ o neposrednim susretima ili razmjenom
pisanih informacija.
Komuniciranju s lokalnom zajednicom trebalo bi pridavati veću pažnju jer
ona predstavlja prvo vanjsko okruženje i okruženje u kojem je institucija
smještena i djeluje. Članice Univerziteta u Sarajevu disperzirane su na više
gradskih općina, u nekima od njih i prostorno zauzimaju velike površine, a
i brojem osoba koje su u procesu studija predstavljaju značajnog partnera za
razgovor.
Mediji
Predstavnici medija čine posebnu skupinu vanjske javnosti, oni su prijenosnici informacija i s njima je neophodna posebna komunikacijska strategija. Predstavnici medija, najčešće redakcija za kulturu, obraćaju se telefonski,
e-mailom, ili putem faksa. Za veće intervjue pitanja se dostavljaju unaprijed
i odgovori se dostavljaju putem e-maila ili faksa. Potom se vrši autorizacija
obrađenog materijala. Nije rijetka situacija da mediji objave informaciju a da
prethodno ne obave razgovor ni konsultaciju s predstavnicima Univerziteta ili
fakulteta i akademije. Upravo je tako bilo u ranije spomenutom članku objavljenom s naslovom „Sarajevski i Mostarski univerzitet obmanuli studente“. Dva
fakulteta – Ekonomski i Fakultet političkih nauka imaju stručnog saradnika za
odnose s javnošću. Istu poziciju ima i Univerzitet. Dio integriranih i revidiranih
korporacijskih komunikacija trebao bi predvidjeti menadžera komunikacija koji
će biti dio top-menadžmenta. Prema Anne Gregory, menadžer komunikacija
planira programe odnosa s javnošću i njima upravlja, savjetuje rektora i dekana,
kao i druge članove uprave, donosi odluke o komunikacijskim politikama i nadgleda njihovu provedbu.11
Na Univerzitetu se vodi evidencija o prisustvu predstavnika medija
događajima i postoji baza podataka s nazivima medijskih kuća i kontakt-podacima. Predstavnici medija se putem faksa pozivaju da poprate sva događanja.
Gregory, A. (2009) Upravljanje odnosima s javnošću i njihova organizacija, u: Otkrivanje
odnosa s javnošću. Zagreb: HUOJ, 29.
11
PREGLED
199
U korporativno komuniciranje spadaju i nastupi i istupi predstavnika akademske zajednice o temama od posebnog značaja za civilno društvo na raznim
konferencijama, radionicama, televizijskim emisijama, kao i učešća predstavnika menadžmenta na konferencijama izvan Bosne i Hercegovine.
U revidiranim komunikacijama potrebno je utvrditi strategiju razvoja
Univerziteta i u skladu s tim politiku komuniciranja. Komuniciranje je fragmentirano jer ne postoji jedinstvena politika upravljanjem odnosima na svim
članicama Univerziteta, a to ne doprinosi izgradnji samopouzdanja i ne motivira na promjene ka nabolje.
Menadžment mora definirati misiju i viziju, bazirane na temeljnim vrijednostima, i učiniti ih dostupnim svim zaposlenicima kako bi oni, zapravo,
ravnopravno učestvovali u njihovom razvijanju i jačanju.
Menadžment svojim nastupima, odnosima unutar institucije i izvan nje,
ili narušava ili gradi povjerenje u svoje vodstvo, i aktivnostima i svojim zaposlenicima. U tom segmentu pomaže, a i literatura preporučuje, angažman
već spomenutog stručnjaka za menadžment komunikacije koji će ne izgraditi povjerenje i implementirati promjene, jer to je zadatak i odgovornost
menadžmenta, već osmisliti strategiju kako ukazati na to da je riječ o osobi ili
osobama od povjerenja čiji rad i angažman zaslužuje maksimalnu aktivnost,
kako svojih unutrašnjih javnosti tako svojih vanjskih javnosti kako bi se realizirali predstavljeni programi.
Korporativno komuniciranje samo po sebi nije cilj, ako nema jake osnove,
već je instrument za implementaciju i realizaciju određene strategije i programa rada koje menadžment mora imati.
Marketing komuniciranje kao dio korporativnog komuniciranja
Marketing komuniciranje je komunikacijska funkcija marketinga.12 Najvažniji
cilj marketinških aktivnosti je izazvati ili zadržati već postojeći pozitivan stav
koji Univerzitet u Sarajevu posjeduje. Marketinško komuniciranje također
ima za cilj da informira o svojim proizvodima, pri čemu je proizvod univerziteta, fakulteta i akademije intelektualna usluga koju oni pružaju. Ne može se
pretpostaviti da roditelji kao interesna grupa zajedno sa svojom djecom, koja
čine grupu potencijalnih studenata, poznaju Univerzitet. On postaje predmet
njihovog interesiranja tek kad dođu u određenu dob. U toj dobi uviđaju da
postoji izbor i više od jedne visokoškolske institucije. Uloga je marketinških
Isto, 405.
12
200 PREGLED
komunikacija da ih informira o proizvodu Univerziteta u Sarajevu, istu tu
ulogu imaju i fakulteti i akademije. Studente treba informirati o dužini studija
i šta znači različita dužina studija (prvenstveno ukazati na razliku u tzv. 3+2 /
4+1 sistemu), vrstama studija, u smislu kvalifikacija i zvanja, zatim različitim
usmjerenjima koja se nude na članicama Univerziteta. Jednom kad se osmisli
strategija komuniciranja, uloga marketinga je da omogući prostor izvan Univerziteta i unutar Univerziteta za oglašavanje svih univerzitetskih proizvoda.
Posebnu pažnju u marketinškom komuniciranju menadžment Univerziteta treba posvetiti komuniciranju s javnostima prilikom pokretanja novih studijskih
programa. Potrebno je izdiferencirati koje su to ciljne grupe kojima bi ti programi odgovarali i potom ih marketinški promovirati upravo tim grupama.
Marketinški treba komunicirati i s poslodavcima, na isti taj način. Isticati i
stalno podsjećati na tradicijske vrijednosti Univerziteta, zatim graditi pozitivan stav u odnosu na novine koje on uvodi. Predstavnici menadžmenta Univerziteta u Sarajevu često upućuju na to da je Bolonjski proces implementiran
u skladu s evropskim sistemom visokog obrazovanja i zadatak je marketinga
da o tome informira buduće poslodavce kako bi ih podstaknuo na akciju – a
to je zapošljavanje kadrova koji su diplomu stekli na Univerzitetu u Sarajevu.
To se postiže u najvećoj mjeri učešćem u javnoj debati, putem medija, bilo
pisanih bilo vizuelnih. Pojedini fakulteti i akademije imaju više mogućnosti
za uspostavljanje komunikacija s okruženjem od drugih. Dekani i profesori,
svaki u svojoj struci, direktno promoviraju usluge svojih fakulteta i akademija
u direktnim susretima s menadžmentom raznih kompanija svijeta privrede. U
ovim susretima treba isticati opći interes i društvenu odgovornost te tako razvijati prilike i šanse, kako svojim nastavnicima i saradnicima za profesionalno
usavršavanje tako i svojim studentima za buduće zaposlenje.
U marketinškom komuniciranju nedostaje komuniciranje sa studentima
koji su već pri kraju svog studijskog procesa, u smislu organiziranja centra
za razvoj karijere studenata. Ekonomski fakultet već četiri godine zaredom
organizuje takozvani Career Day, koji se uglavnom odnosi samo na studente
Ekonomskog fakulteta.
U revidiranim marketinškim integriranim komunikacijama nedostaje
jedno korporativno tijelo koje bi činili profesori iz oblasti komunikoloških i
ekonomskih nauka, pojedinačni poznavaoci, te određeni broj dekana i prodekana, kao i predstavnici eventualnih sponzora te studenata. Pretpostavka za
njegovo postojanje jeste postojanje pisanog materijala u vidu jasno definirane
strategije razvoja Univerziteta. Njegova uloga bila bi da na osnovu strategije
prepozna koji su to marketinški instrumenti kojim će se rad promovirati. To tiPREGLED
201
jelo bi također razvilo i definiralo prioritete rada i možda za svaku godinu istaklo
određene segmente, kako bi se ciljano jačale prioritetne funkcije. I ovdje, kao i u
menadžment komunikacijama, komuniciranje je samo alat da se javnosti predstavi i posebno ukaže na određene izuzetno vrijedne aktivnosti ili dostignuća.
Marketing ne može komunicirati ono čega nema, a na fragmentiranom univerzitetu kakav je Sarajevski, bilo bi bitno imati integrirane marketinške funkcije
jer bi one doprinijele jačanju reputacije i jačanju već izgrađenog brenda.
U revidiranom marketinškom komuniciranju potrebno je koordinirati
marketinške napore svih članica, naprimjer: održavanje info-dana, harmonizirati brošure – neke imaju više od desetak stranica, a neke samo jednu – zatim pregledati kratkoročne i dugoročne planove razvoja Univerziteta, kao integrirane
institucije, i potom i fakulteta i akademija. Zatim sačiniti katalog koji ukratko
daje osnovne informacije o općim uslovima studiranja, ali i izdvaja i poentira različitosti poput razlika između stručnih i naučnih postdiplomskih studija.
Marketinški instrumenti mogu znatno olakšati komuniciranje sa svim javnostima, i unutrašnjim i vanjskim, informirajući o novinama koje se uvode, ističući
njihove prednosti i informirajući javnost šta one zapravo sadrže. Univerzitet
mora prihvatiti marketinško komuniciranje kao sastavni dio svojih aktivnosti.
Ne može se pretpostaviti da svi znaju šta mi radimo i da smo tu. Marketinško
komuniciranje nije rezervirano samo za industriju koja stvara koka-kolu i slično.
Mogućnosti izbora su sve veće, i roditelji i studenti i poslodavci ostaju zbunjeni
nad sve prisutnijom raznolikošću u kvalifikacijskom okviru ponuđenih zvanja,
potom nivoa studija. Uspjesi studenata i nastavnika često ostaju neprimijećeni,
a marketinškim komuniciranjem bi mogli dati dodatnu vrijednost diplomama
koje stječu studenti Univerziteta u Sarajevu. Potreban je jedan kontinuiran napor koji bi pratio aktivnosti Univerziteta, i pojedinačno fakulteta i akademija,
i potom promovirao ono najaktuelnije i najzanimljivije. Time bi se osvijetlila
svakodnevica i dala jedna nova dimenzija onome što u moru zbivanja i poslova
ostane neprimijećeno.
Odnosi s javnošću u kontekstu korporativnog komuniciranja
Univerzitet je vrsta institucije od javnog značaja koja je u neraskidivoj vezi sa
svojim studentima, nastavnicima, zaposlenicima kao osnovnim unutrašnjim interesnim grupama; ali i s predstavnicima državnih vlasti, privrednicima i drugim
koji su potencijalni poslodavci studentima. Podrazumijeva se postojanje odnosa
i komunikacije sa svim njegovim javnostima. Ono što se da preispitati jeste
sistemsko izgrađivanje i održavanje tih odnosa naspram nasumičnog uspostavljanja kontakata.
202 PREGLED
Ako se analizira pozicija odnosa s javnošću u funkcionalnim organizacijskim jedinicama, naći ćemo da dva fakulteta i Univerzitet kao treća jedinica imaju poziciju stručnog saradnika za odnose s javnošću, te da Muzička
akademija ima prodekana za koncertnu djelatnost i odnose s javnošću. Kako
Univerzitet ima 23 članice, te jednu pridruženu članicu (u što ne spada Univerzitet, to jest Rektorat kao organizaciona jedinica), to znači da 22 članice
nemaju u svojim sistematizacijskim aktima prostora za strukturiranje odnosa s
javnošću. Vrlo često pozicija odnosa s javnošću biva zanemarena do nastanka
neke krize, gdje se uvidi potreba za kontinuiranom brigom o komuniciranju
sa svojim javnostima. Postavlja se pitanje – da li je ovdje riječ o inertnosti ili
o jednosmjernoj komunikaciji sa svojim javnostima. Prema teorijskim izvorima, „bit teorije odnosa s javnošću čini sljedeća Gruningova (1992: 6) ocjena
djelotvornosti OSJ:
Odnosi s javnošću doprinose djelotvornosti organizacije ako pomažu
usklađivanju organizacijskih ciljeva s očekivanjima njezinih strateških sastavnica. Taj doprinos za organizaciju ima novčanu vrijednost. Odnosi s
javnošću doprinose djelotvornosti time što stvaraju kvalitetne, dugoročne
odnose sa strateškim sastavnicama. Odnosi s javnošću najviše mogu doprinijeti
djelotvornosti kad je direktor zadužen za odnose s javnošću član dominantne
koalicije u kojoj može oblikovati ciljeve organizacije i pomoći u određivanju
toga koje su vanjske javnosti u najvećoj mjeri strateške13.
Na Univerzitetu i na svakom fakultetu i akademiji bilo bi korisno imati
istinsku centralnu bazu podataka sa podsekcijama za svaki segment rada. Ali
taj poduhvat je vrlo zahtjevan u uslovima u kojima djeluje većina zaposlenika.
Zahtijeva postojanje softvera, održavanje softvera itd. Mnogo je jednostavnije
voditi vlastite, male baze podataka. Korisno je odrediti osobu među zaposlenicima koja je zadužena za kvalitet i ažuriranje baze podataka. Tako i ova baza
kontakata za međunarodnu saradnju ima nedostataka u ažuriranju, pa se dogodi da je osoba prestala biti na, naprimjer, poziciji prodekana za međunarodnu
saradnju a i dalje se nalazi u tabeli koja je postavljena na web-stranici.
U revidiranim komunikacijskim odnosima potrebno je obratiti pažnju na
forume koji komentiraju sadržaje sa univerzitetskih web-stranica na način na
koji se to sada radi sa printanim medijima. Dok se svakodnevno iščitavaju
dnevne novine i prati njihova uključenost u zbivanja na Univerzitetu, u potpunosti se zanemaruju mišljenja iznesena na elektronskim forumima i elektronskim oglasnim pločama. Potrebno je analizirati elektronske sadržaje na isti
Edwards, L. (2009) Teorija odnosa s javnošću, u: Otkrivanje odnosa s javnošću. Zagreb:
HUOJ, 164.
13
PREGLED
203
način kao i printane, procijeniti utemeljenost i ozbiljnost iznesenih mišljenja
i stavova i odlučiti treba li reagirati. Posebno u kriznim komunikacijama, u
situacijama manje ili veće krize, eksterne javnosti spremnije su istraživati
internetske stranice. U ranije spomenutom primjeru novinskog članka „Sarajevski i Mostarski univerzitet obmanuli studente”, na internetsku stranicu
Univerziteta u Sarajevu postavljena je informacija u kojoj je iznesena geneza
spomenutog problema. Informacija je sačinjena na pet stranica i upravo zbog
toga što je preduga za klasične medije web-stranica odabrana je kao medij za
komuniciranje. Na taj način spriječena je situacija da se sadržaj izuzima iz
konteksta, a date su primjerene i vjerodostojne informacije.
U korporativnim komunikacijama moguće je napraviti komplete sa srodnim informacijama. Na taj način bi se olakšalo analitičko praćenje ove vrste
komunikacije s medijima nakon određenog vremenskog perioda, te bi se isfiltrirali problemi i teme za diskusiju.
Zaključak
U revidiranim i integriranim organizacijskim komunikacijama bilo bi potrebno razvijati simetričnu dvosmjernu komunikaciju, ali prije toga neophodno
je osigurati resurse za uspostavljanje kontinuirane komunikacije sa svim
javnostima. Uloga medijskog agenta može činiti radno mjesto, ali nedostaju i
druga, ona koja će uspostavljati i njegovati veze s fakultetima i akademijama,
s internim javnostima unutar svake institucije, dalje s predstavnicima potencijalnih sponzora, državnih tijela, medija u dubljem kontekstu, a ne samo
dostavljanje informacija. Može se reći da postoji neka vrsta komuniciranja
s eksternim javnostima, ali interne javnosti, zaposlenici, ostaju potpuno po
strani. Te promjene cirkulirale bi kroz organizaciju. Stav „to će se uraditi jer
se podrazumijeva da je tako“ ne doprinosi boljem kvalitetu rada, što se dalje
projicira i na vanjske javnosti koje ostaju nezadovoljne uslugama.
Kao model za uspostavu revidiranog odjela za komunikacije ili odjela za
odnose s javnošću, što je najčešći naziv ovakvih odjela, može poslužiti opis
takvog odjela na Univerzitetu Cambridge s predavanja koje je 12. decembra na Univerzitetu u Sarajevu, na poziv Službe za međunarodnu saradnju,
održala bivša direktorica Odjela za komunikacije Louise Simpson. Njeno
akademsko obrazovanje je diplomski studij komunikologije Cambridge univerziteta. Cambridge univerzitet koji ima 18.000 studenata već više od dvije
decenije ima poziciju direktora za komunikacije. Zadaća ovakvog odjela za
komunikacije je:
204 PREGLED
- utvrđivanje kratkoročnih i dugoročnih planova razvoja univerziteta;
- pripremanje i implementacija marketinške podrške realizaciji
kratkoročnih i dugoročnih planova za razvoj univerziteta i njegovih
članica;
- koordinacija marketing-napora pojedinih članica univerziteta;
- utvrđivanje ciljnih tržišnih segmenata i njihova marketinška obrada
(marketing-istraživanje);
- utvrđivanje marketing-programa univerziteta u cjelini, te eventualno
pojedinih fakulteta i akademija članica, njihova promocija i kontrola
valjanosti implementacije;
- obavljanje poslova odnosa s javnošću i glasnogovorništva;
- konsultativni poslovi u vezi s rješavanjem problema studenata;
- konsultativni poslovi u vezi s upisnom politikom;
- održavanje kontakata sa sponzorima i dekanima;
- konsultativni poslovi u vezi sa međunarodnom saradnjom članica.
Analize prakse i prirode komuniciranja koja se ostvaruje na Univerzitetu
u Sarajevu ukazuju na fragmentiranost i nedovoljnu razvijenost kako komunikacijskih funkcija tako i odjela za odnose s javnošću.
U revidiranom korporativnom komuniciranju potrebno je, na osnovu
strategije razvoja Univerziteta, definirati politike i strategije komuniciranja,
stavljajući veći akcent na ulogu menadžmenta, rektora i dekana. Poruke koje se
upućuju svojim interesnim grupama moraju biti jasne i usklađene sa strategijom, misijom i vizijom Univerziteta, te fakulteta i akademije. Komunikacijska
strategija treba biti centralizirana, kako bi svi nastavnici, saradnici i studenti
koherentno prenosili dogovorenu poruku. Bilo bi poželjno izgraditi i statusno
definirati poziciju odjela za komuniciranje. Teorijski izvori ukazuju na to da
se takvi odjeli nazivaju i odjeli za komunikacije i marketing čiji bi zadaci,
između ostalog, bili: utvrđivanje kratkoročnih i dugoročnih planova razvoja
Univerziteta; pripremanje i implementacija marketinške podrške realizaciji
kratkoročnih i dugoročnih planova razvoja Univerziteta i njegovih članica;
obavljanje poslova odnosa s javnošću i glasnogovorništva; povezivanje svih
medija informacijske tehnologije fakulteta i akademija sa Univerzitetom, i
obratno, s ciljem upućivanja poruke o korporativnom komunikacijskom djelovanju; kontinuirano praćenje elektronskih foruma i društvenih mreža na isti
način na koji se prate printani i radio-televizijski mediji.
PREGLED
205
U revidiranim integriranim komunikacijama nedostaje jedno tijelo koje bi
činili profesori, pojedinačni poznavaoci i stručnjaci za oglašavanje, te predstavnici studenata, sponzora i određeni broj dekana i prodekana. Njegova uloga bila bi da na osnovu strategije prepozna koji su to marketinški instrumenti
kojim će se promovirati rad i djelovanje Univerziteta te fakulteta i akademija.
Uspjesi nastavnika, studenata i saradnika ostaju neprimijećeni, a marketinškim
komuniciranjem i kontinuiranim promoviranjem izvrsnosti bi mogli dati dodanu vrijednost diplomi koju stječu studenti Univerziteta u Sarajevu.
Također, elementi vizuelnog identiteta nedosljedno se primjenjuju i odstupa se od dizajna u izgledu web-stranica, promotivnog materijala, vizit-kartica
i slično. Stoga bi revidirane komunikacijske funkcije, u politiku i program
komunikacijske strategije, trebale uvrstiti dosljednost u praćenju dizajna,
istoznačnost poruka i uniformnost u davanju podataka među stručnim službama
Univerziteta, fakulteta i akademija, usmjeriti se ka redovnom ažuriranju i izgleda i sadržaja web-stranica. Sve što je napisano na web-stranici Univerziteta, u univerzitetskom časopisu, ili što je navedeno u usmenim istupima
predstavnika menadžmenta, ukoliko nije podržano istovjetnim ponašanjem i
aktivnostima internih faktora, može potencijalno nanijeti štetu reputaciji i stoga ugroziti kredibilitet Univerziteta, fakulteta ili akademije. Univerzitet ima
link ka svakom fakultetu i akademiji, ali svi fakulteti i akademije nemaju link
ka Univerzitetu. Veza između fakulteta i akademija sa Univerzitetom i obratno
je nedovoljno jaka i potrebno je ulagati kontinuiran i konzistentan trud kako bi
se izgradila i razvila komunikacijska sinergija u ovom području.
Na temelju svih opisanih praksi, metoda i tehnika komuniciranja, u smislu
uspostavljanja i održavanja odnosa sa svojim javnostima, te javnosti percipiraju Univerzitet kao cjelinu, svaki fakultet i akademiju kao cjelinu, te generalno
sve fakultete i akademije kao opći pojam za Univerzitet u Sarajevu. Razlike u
percepciji proistječu iz različitih tačaka gledišta i različitih implikacija u vezi
s potrebama javnosti za uslugom i procesima koji se odvijaju na univerzitetu.
Jedna percepcija je studentska, druga njihovih roditelja, a državna tijela, opet,
imaju svoje zahtjeve i potrebe.
Bilo bi potrebno ostvariti razumijevanje između Univerziteta, fakulteta i
akademija i svih interesnih grupa, koristeći strategiju konstruktivne saradnje.
Postoje prakse i instrumenti komuniciranja s vanjskim interesnim grupama.
Lojalnost zaposlenika je prisutna i oni ostvaruju zavidne rezultate, ali je evidentna nerazvijenost odnosa s njima kao internim interesnim grupama i slabo
poznavanje institucijske vizije zaposlenika. Rad na gore spomenutim segmentima gradi imidž upotrebom ovih elemenata s namjerom, ali potrebno je voditi
206 PREGLED
računa i o nenamjernim djelovanjima koja također doprinose stvaranju imidža.
Otvara se prostor za provedbu sveobuhvatne analize među svojim interesnim
grupama o tome kakvu percepciju interesne grupe imaju o Univerzitetu. Interni pogled često može da bude potpuno različit od pogleda interesnih grupa.
Literatura
1. Ackoff, Russell, L. (1986) Management in Small Doses. New York: John Wiley & Sons.
2. Brown, William; Carlton, F. Yoshioka; Munoz, Pablo (2004) Journal of Park and Recreation Administration, Business Administration, Summer, Volume 22, No. 2, 28-43.
3. Cutlip, M, Scott; Center, H. Allen; Broom, M. Glen (2003) Odnosi s javnošću, Zagreb:
MATE.
4. Choo, Gerard (2009) Publike, interesno utjecajne skupine, javnosti, u: Otkrivanje odnosa
s javnošću. Zagreb: HUOJ, 249-259.
5. Chester, I. Barnard (1938) The Functions of the Executive. Cambridge: Harward University Press.
6. Edwards, Lee (2009) Teorije odnosa s javnošću, u: Otkrivanje odnosa s javnošću. Zagreb:
HUOJ, 163-178.
7. Gregory, Anne (2009) Upravljanje odnosima s javnošću i njihova organizacija, u: Otkrivanje odnosa s javnošću. Zagreb: HUOJ, 19-28.
8. Gregersen-Hermans, Jeanine, W. M. (2009) Positioning and branding the university for
international recruitment, u: Internationalisation of European Higher Education. Stuttgart: EUA, RAABE Nachschlagen-Finden, vol 2, br. 2, 1-18.
9. Hersh, Richard; Schneider, Carol G. (2005) Fostering Personal/Social Responsibility on
College / University Campuses, Liberal Education, vol. 6, No. 2, 6-13.
10. Kotler, Filip; Ferč, Valdemar (2007) B2B brend menadžment. Novi Sad: Asee.
11. Kurtić, Najil (2008) Vjerodostojnost medijskih objava. Medianali – međunarodni znanstveni časopis za pitanja medija, novinarstva, masovnog komuniciranja i odnosa s javnostima. Dubrovnik: Sveučilište u Dubrovniku.
12. Kurtić, Najil (2009) Etički odnosi s javnostima u finkciji socijalne konekcije i društvene
odgovornosti modernih organizacija. Medianali – međunarodni znanstveni časopis za pitanja medija, novinarstva, masovnog komuniciranja i odnosa s javnostima. Dubrovnik:
Sveučilište u Dubrovniku.
13. Kurtić, Najil (2007) Problemi i smisao definiranja odnosa s javnošću. Anali poslovne
ekonomije. Banja Luka: UPIM.
14. Liessmann, Konrad, P. (2008) Teorija neobrazovanosti. Zagreb: Naklada Jesenski i
Turk.
PREGLED
207
15. Lowensberg, Daniel (2009) Korporativni imidž, reputacija i identitet u: Otkrivanje odnosa s javnošću. Zagreb: HUOJ, 267-278.
16. Meler, Marcel (2003) Neprofitni marketing. Osijek: Ekonomski fakultet.
17. McLuhan, Marshall (2008) Razumijevanje medija. Zagreb: Golden marketing – Tehnička
knjiga.
18. Kotler, P.; Andreasen, A. (2006) Strategic Marketing for Non-profit Organisation. New
York: Aurora.
19. Robbins, Stephen P. (1995) Bitni elementi organizacijskog ponašanja. Zagreb: MATE.
20. Thomas, Peters; Waterman, Robert (1982) In Search of Excellence. New York: Harper &
Row.
21. Tihi, Boris; Brkić, Nenad; Čičić, Muris (2006) Marketing. Sarajevo: Ekonomski fakultet
Sarajevo.
22. Williford, A. M. (1987) A Critical Analysis of Marketing Higher Education, Community
College Journal of Research and Practice, No 4, Fall 1987, New York, 47-64.
23. Izvještaj o radu Rektorata Univerziteta u Sarajevu novembar 2007. – decembar 2008,
Sarajevo: Univerzitet u Sarajevu.
24. Izvještaj o radu Rektorata Univerziteta u Sarajevu januar 2009. – decembar 2009, Sarajevo: Univerzitet u Sarajevu.
Internetske adrese:
1.
www.alu.unsa.ba
2.
www.asu.unsa.ba
3.
www.af.unsa.ba
4.
www.bitc.org.uk
5.
www.efsa.unsa.ba
6.
www.etf.unsa.ba
7.
www.fkn.edu.bih
8.
www.fpn.unsa.ba
9.
www.fasto.unsa.ba
10. www.fsk.unsa.ba
11. www.fzs.unsa.ba
12. www.ff.sa.unsa.ba
13. www.ff.unsa.ba
14. www.gf.unsa.ba
208 PREGLED
15. www. hea.gov.ba
16. www.mef.unsa.ba
17. www.mf.unsa.ba
18. www.mas.unsa.ba
19. http://www.pf.unsa.ba 20. www.ppf.unsa.ba
21. www.pfsa.unsa.ba
22. www.pmf.unsa.ba
23. www.sf.unsa.ba
24. http://sufasa.org
25. www.vfs.unsa.ba
26. www.unsa.ba
Anela Ramić
UDK 323 (497.6)
DEJTONSKI MIROVNI SPORAZUM I NJEGOVA REALNOST
DAYTON PEACE AGREEMENT AND ITS REALITY
Sažetak
Dejtonski mirovni sporazum je jedan od najvažnijih dokumenata međunarodnog prava poslije Drugog svjetskog rata. Dejtonski sporazum je sačuvao mir,
ali zemlja stagnira i neophodne reforme čekaju pred institucionalnim preprekama. Mirovni sporazum je stvaran u veoma nepovoljnim uslovima za Bosnu
i Hercegovinu i rezultat je bolnih kompromisa. Pitanje teritorijalne organizacije Bosne i Hercegovine dominantno je političko pitanje već više od petnaest
godina. Agresorski rat koji je zadesio Bosnu i Hercegovinu ujedno je bio rat
za teritorij u kojem je svaki od tri bosanskohercegovačka naroda nastojao
ostvariti kontrolu na što većem području. Opća ocjena većine domaćih političkih analitičara i međunarodne zajednice je da današnja dejtonski ustrojena Bosna i Hercegovina nije najbolje rješenje za njenu budućnost, te da su
ustavne promjene koje će zahvatiti i teritorijalni preustroj države neminovne.
Rezultat Daytona, čija je nemjerljiva zasluga zaustavljanje agresorskog rata i
stradanja nedužnih, danas se najbolje očituje kroz entitetski ustrojenu zemlju,
čiji predstavnici vlasti ni nakon toliko vremena ne mogu naći zajednički jezik, a ishod njihove „nediplomatske“ politike su nezadovoljni građani Bosne
i Hercegovine. Nepostojanje konsenzusa unutar vladajuće skupine stranaka
otežava odvijanje procesa pomirenja. Međusobna politička sukobljavanja
stranaka parlamentarne većine sa etnopolitikama i prefiksom nacionalnog interesa glavni su faktori destabilizacije Bosne i Hercegovine. Članstvo Bosne
i Hercegovine u NATO-savezu i Evropskoj uniji otvorilo bi svim njenim građanima vrata sigurnosti, mira i ekonomske stabilnosti. Samo na takav način u
Bosni i Hercegovini neće biti mjesta radikalizaciji, nacionalizmu i destrukciji
državnosti.
Ključne riječi: Dejtonski mirovni sporazum, entiteti, Richard Holbrooke,
Sjedinjene Američke Države, diplomatija, agresija, ustav, ustroj
PREGLED
211
Summary
The Dayton Agreement is one of the most important documents of international law since World War II. The Dayton agreement has kept the peace; however the country is undergoing stagnation and waits for the necessary reform
of the institutional obstacles. The peace agreement was created in rather unfavorable conditions for Bosnia and Herzegovina and the resulted in a painful
compromise. The issue of territorial organization of Bosnia and Herzegovina
has been dominantly a political issue for more than fifteen years. The aggression which occurred in Bosnia and Herzegovina was also a war for territory
during which each of the three Bosnian peoples sought to achieve greater control over the area. The general evaluation by most local political analysts and
the international community is that today’s Dayton organized Bosnia and Herzegovina is not the best solution for its future, and that constitutional changes
that would also affect the territorial reorganization of the state are inevitable.
The result of Dayton, whose immeasurable merit is bringing the aggression to
the halt and the suffering of innocents, are today best manifested through the
entity organized state, whose government officials, even after all this time I cannot find common language, while the outcome of their “undiplomatic” policies are dissatisfied citizens of Bosnia and Herzegovina. The lack of consensus
within the ruling group of parties sets back the reconciliation process. Mutual
political conflicting of parties with parliamentary majority ethnic politics and
the prefix of the national interests are the main factors of destabilization of
Bosnia and Herzegovina. The membership of Bosnia and Herzegovina into
NATO and the European Union would open the door to all its citizens, security, peace and economic stability. Only in this way in Bosnia and Herzegovina
there will be no radicalization, nationalism and the destruction of statehood.
Keywords: Dayton Peace Agreement, the Entities, Richard Holbrooke,
United States of America, diplomacy, aggression, constitution, structure
Dejtonski sporazum
Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini ili Dejtonski sporazum
naziv je mirovnog dogovora iz baze zračnih snaga Wright-Patterson u Daytonu, Ohio, SAD, o uređenju Bosne i Hercegovine nakon agresorskog rata koji
je trajao od 1992. do 1995. godine. Sporazum je bio kulminacija takozvane
shuttle diplomatije koju je počeo Richard Holbrooke sa svojim saradnicima
pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Američkih Država. Shuttle diplomatija se
212 PREGLED
sastojala od posredničke diplomatije između zaraćenih strana, a mnoge osnove i preduvjeti Dejtonskog sporazuma započeli su, zapravo, navedenom diplomatijom još godinu dana prije završne konferencije.
Dejtonski sporazum je kompleksan i maksimalno uravnotežen međunarodni sporazum koji nije podložan promjenama. Njega nije moguće djelimično
realizirati, da se može reći da je u cijelosti realiziran. Njega nije moguće ni
parcijalno mijenjati a da se ne dovede u pitanje njegova cjelovita arhitektura.1
1. Međunarodna vjerodostojnost Sjedinjenih Američkih Država
Krajem novembra 1994. godine vojne snage bosanskih Srba izvršile su nekoliko napada na bošnjačko-muslimanske položaje u zapadnoj Bosni, koristeći
pritom ratne avione iz baze na vojnom aerodromu Udbine, u dijelu Hrvatske
pod kontrolom Srba. Ovaj čin bio je dvostruko kršenje već postignutog dogovora: korištenje aviona predstavljalo je kršenje odredbi Ujedinjenih nacija o
no-fly zoni, te ti isti avioni prešli su međunarodnu granicu između Hrvatske i
Bosne i Hercegovine.
Također, teritorij Federacije BiH, koji je bio dogovoren tokom marta 1994.
godine u Washingtonu, postojao je samo na papiru. Samo Sarajevo nije bilo
izloženo napadima zbog četveromjesečne zimske obustave vatre. Međutim,
„obustava vatre“, dogovorena posredstvom bivšeg predsjednika Jimmyja Cartera2•, počela se raspadati tokom marta 1995. godine. Uslijedilo je bombardiranje snaga NATO-a na položaje bosanskih Srba u znak odmazde na srpsko
granatiranje Sarajeva i drugih „sigurnosnih zona UN-a“. Srpske snage su kao
odgovor na bombardiranje uhapsile 350 pripadnika mirovnih snaga UN-a.
Neposredno poslije krize talaca, razmimoilaženja između američkih i
evropskih diplomata u vezi s upotrebom sile u diplomatskom procesu vezana
uz rješenje bosanskog sukoba postala su nepremostiva. Dakle, kada je saznao
za vijest o uzimanju 350 stranih talaca, 27. maja, pomoćnik državnog sekretara za kanadske i evropske poslove Richard Holbrooke nalazio se u Budimpešti, gdje se trebao vjenčati s Kati Marton, američkom novinarkom mađarskog
porijekla. Samo nekoliko sati prije početka svečanosti, Holbrooke je telefonirao Washingtonu da javi svoje preporuke. Spojen je s Madeleine Albright,
Ibrahimagić, O.: Dejton – Bosna u Evropi: Pravna suština Dejtona, Vijeće Kongresa
bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 2001, 31.
2
• Carter je krajem decembra 1994. godine nakon ubrzanog putovanja u Sarajevo i na Pale
uspio dogovoriti četveromjesečnu obustavu vatre.
1
PREGLED
213
ambasadoricom Sjedinjenih Američkih Država u Ujedinjenim narodima, te s
Johnom Kornblumom i Tomom
Donilonom, dvojicom visokih službenika State Departmenta (Donilon je
bio šef kabineta državnog sekretara Warrena Christophera i pomoćnik državnog sekretara za javne poslove, dok je Kornblum bio pomoćnik zamjenika
pomoćnika državnog sekretara za evropske i kanadske poslove), kojima je
naznačio: Sugeriram da damo Srbima četrdeset osam sati da oslobode taoce,
recite im da ćemo bombardirati Pale ako to ne učine. Holbrookeov prijedlog
M. Albright, Kornblumu i Donilonu djelovao je riskantno. Tišina na drugoj
strani žice značila je da su moje kolege mislili da sam poludio zbog vjenčanja
koje se trebalo održati za nekoliko minuta.3
Međutim, reakcija Bernarda Janviera, generala UNPROFOR-a u bivšoj
Jugoslaviji, na krizu talaca bila je suprotna od Holbrookeove. Počeo je tajne
pregovore s generalom Mladićem, posebno tokom susreta 4. juna 1995. godine, kako bi postigao oslobođenje talaca s obećanjem da zračni udari ubuduće
neće biti korišteni protiv srpskih snaga. General Janvier uvijek je nastojao
opovrgnuti činjenicu da je došlo do tajnog dogovora s Mladićem.4
Sigurno je barem da je general Janvier, kojeg je bivši predsjednik Francuske
Francois Mitterrand preporučio generalnom sekretaru UN-a Boutros-Ghaliju
za generala UNPROFOR-a u bivšoj Jugoslaviji, s britanskim generalom Michaelom Roseom, generalom UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini od januara
1994. do januara 1995, bio simbol zapadnjačke politike smirivanja odnosa
prema Srbima. Treba istaći da se general Smith, nasljednik generala Rosea
na funkciji zapovjednika UN-ovih snaga u Bosni, odbio pridružiti generalu
Janvieru tokom susreta s Mladićem.5
Ibidem, 69.
Nakon što su ga pozvali da svjedoči pred Informativnom misijom o srebreničkim događajima, general Janvier je izjavio: Stalo mi je da vam odlučno kažem (...) da nisam na bilo
koji način pregovarao sa Srbima o oslobođenju UN-ovih talaca. (...) Nikakav dogovor sa
Srbima nije sastavljen u vezi s nekorištenjem zračnog oružja. U izvještaju Informativne
misije Nacionalne skupštine Francuske, objavljenom u novembru 2001. godine, tumačenje
generala Janviera je prihvaćeno. U njemu se, između ostalog, može pročitati: Uvjerenje
većine članova Informativne misije je (...) da nije bilo tajnog dogovora između generala
Janviera i Mladića, a još manje između francuskih i srpskih vlasti. „Rapport d’information
déposé par la Mission d’information sur les événements de Srebrenica, Assemblée Nationale, Onzième législature“, rapport n° 3413, 22. novembra 2001, 134. Izvještaj je dostupan na adresi www. assemblee-nationale.fr/rap-info/i3413-01.asp.
5
Lukić, R.: Vanjska politika Clintonove administracije prema ratovima u Hrvatskoj i Bosni
i Hercegovini (1993-1995), Znanstveni članak, god 38, br. 1, Zagreb, 2006, 14.
3
4
214 PREGLED
Pad Srebrenice predstavljao je ogroman šok za zemlje zapada. Međutim,
agresorske snage nisu se tu zaustavile. Devetnaestog jula 1995. godine krenule su s napadima na enklavu u najdaljem dijelu sjeverozapadne Bosne, takozvani bihaćki džep. Napadi su nastavljeni i na posljednje dvije enklave: Žepu
i Goražde, te na glavni grad Sarajevo. Američka diplomatija nije imala ideju
kako pokrenuti novi mirovni proces za Bosnu i Hercegovinu kojim bi se prekinula stradanja. U isto vrijeme, Jacques Chirac, novi francuski predsjednik,
počeo se baviti pitanjem Bosne i Hercegovine čim je stupio na službu 17. maja
1995. godine. Izjavio je: Ne možemo zamisliti da će UN snage ostati samo da
osmatraju i, na izvjestan način, biti saučesnici u situaciji. Ako je tako, bolje
da se povuku.6 Tokom juna, prilikom susreta G7 u Halifaxu, Kanada, predsjednik Chirac zauzeo se za brzo rješenje bosanskog sukoba. Unatoč činjenici
što su sastanci G7 obično imali naglasak na pitanjima privrede, rat u Bosni i
Hercegovini doslovno je bio glavna tema rasprave svjetskih vođa u Halifaxu.
Clinton je tada shvatio neophodnost rješavanja sukoba u bivšoj Jugoslaviji
kako da bi učvrstio autoritet svoje zemlje, kao i svoj vlastiti zbog nadolazećih
izbora u Sjedinjenim Američkim Državama. Između 6. juna i 8. augusta 1995.
godine 21 sastanak u Bijeloj kući bio je posvećen krizi u Bosni i Hercegovini. Pod rukovodstvom Anthonyja Lakea, sastancima su prisustvovali Warren
Christopher, ambasadorica pri UN-u Madeleine Albright, general združenog
glavnog štaba general John Shalikashvili i ministar odbrane William Perry.
Međutim, nastojanja Anthonyja Lakea i članova užeg kabineta predsjednika Clintona nisu dali brze i konkretne rezultate. Za vrijeme njihovih sastanaka Žepa i Srebrenica su pale pod kontrolu snaga bosanskih Srba koje je
predvodio general Mladić. Američka ambasadorica pokazala je zračne snimke
koje su dokazivale postojanje masovnih grobnica, u koje su zakopani ubijeni
bošnjački civili. Međutim, ni te tvrdnje Madeleine Albright nisu značile promjenu smjera politike Clintonove administracije u Bosni i Hercegovini. Ipak,
došlo je do važne odluke za vrijeme Londonske konferencije, koja je počela
21. augusta na preporuku britanskog premijera Johna Majora. U britanskoj
prijestolnici odlučeno je da se mora uspostaviti jasan zapovjedni lanac koji bi
omogućio pokretanje zračnih udara NATO-a. Od augusta 1993. godine upotreba vatrene sile Atlantskog saveza bila je određena “dvojnim ključem”; UN
je raspolagao pravom veta koji mu je dopuštao sprečavanje pokretanja zračnih
udara u Bosni i Hercegovini. Civilni predstavnik UN-a u bivšoj Jugoslaviji
Yasushi Akashi trebao je dopustiti, ravnopravno kao i general NATO-a za južnu Evropu, pokretanje zračnih udara. Upotreba avijacije NATO-a ovisila je o
6
Holbrooke, R.: Završiti rat, TKP Šahinpašić, Sarajevo, 1998, prijevod: Nura Dika Kapić,
75.
PREGLED
215
političkim zahtjevima Francuske i Velike Britanije, koje su se suprotstavljale
zračnim udarima, pozivajući se na sigurnost svojih vojnika raspoređenih u
Bosni i Hercegovini u sklopu UNPROFOR-a. Tokom Londonske konferencije generalni sekretar NATO-a Willy Claes vršio je, kao i američki državni
sekretar Christopher Warren, snažne pritiske da se sistem “dvojnog ključa”
izmijeni. Unatoč otporima Francuske, Velike Britanije i generalnog sekretara
UN-a Boutrosa Boutros-Ghalija, UN-ov ključ je oduzet Akashiju i predan
generalu Janvieru, zapovjedniku UN-ovih snaga u bivšoj Jugoslaviji. U odsutnosti Bernarda Janviera, Rupert Smith, zapovjednik UNPROFOR-a u Bosni
i Hercegovini, imao bi ulogu upotrijebiti UN-ov ključ. Ta odluka donesena je
tokom Londonske konferencije i potvrđena 25. jula za vrijeme sastanka Vijeća
NATO-a. To je značilo da će se nakon tog datuma NATO-ove zračne snage
moći odlučnije upotrijebiti protiv Mladićevih jedinica. Prema Ivi Daalderu,
odluke donesene tokom Londonske konferencije i sljedećih dana omogućile
su ostvarenje operacije Deliberate Force, koja će započeti 30. augusta 1995.7
Nakon operacije Oluja8, 8. augusta 1995. godine, predsjednik Clinton je
odobrio novi plan za rješenje sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Anthony Lake, arhitekt plana, odmah je napustio Washington i uputio se u Pariz i London da bi
obavijestio saveznike o odlukama koje je donijela Clintonova administracija.
Nakon predstavljanja plana SAD-a evropskim saveznicima, Anthony Lake je
prepustio Richardu Holbrookeu brigu da ga pretoči u djelo 15. augusta. Holbrooke i njegov tim pregovarača uputili su se prema Balkanu. Tim su činili
iskusni diplomati, svaki od njih predstavljajući jednu agenciju američke vlade:
Richard Holbrooke i Robert Frasure predstavljali su State Department, Joseph Kruzel ministarstvo odbrane, general poručnik Wesley Clark Združeni
glavni štab i potpukovnik S. Nelson Drew, iz vojne avijacije, predstavljao je
Vijeće za nacionalnu sigurnost.
Holbrooke je od 17. augusta često putovao po Balkanu. Tog dana imao
je prvi razgovor s Miloševićem, kojeg je smatrao za čovjeka koji je nosio
najveći dio odgovornosti za rat u Bosni. Prvi razgovor između Miloševića i
Holbrookeovog tima nije bio uspješan. Milošević se pokazao neodređenim i,
prema Holbrookeu, bježao je pred svim važnijim problemima, tvrdeći da su
Daadler, H. Ivo: Getting to Dayton: The Making of America’s Bosnia Policy, Washington
(D.C.), Brookings Institution Press, 2000, 73.
8
Operacija „Oluja“ je vojna operacija združenih hrvatskih i bosanskohercegovačkih vojnih
snaga iz ljeta 1995. godine, kada su oslobođeni veliki krajevi Hrvatske uz granicu s Bosnom i Hercegovinom: gradovi Knin, Obrovac, Benkovac i drugi. Srušena je Republika
srpska krajina i stvoren put za izlazak najzapadnijih područja Bosne i Hercegovine iz
srpskog obruča i izolacije.
7
216 PREGLED
samo Karadžić i Mladić – koji nisu bili za pregovaračkim stolom – mogli provesti neke odluke vezane uz bosanske Srbe. Milošević je ušao u pregovore s
Holbrookeom na isti način kao što se odnosio s američkim poslanikom Robertom Frasureom (koji se priključio Holbrookeovom timu) i drugim zapadnim
predstavnicima, to jest koristeći ih kao sredstvo da izvuče najveće moguće
teritorijalne koncesije od bošnjačke i hrvatske strane. Nakon dva dana intenzivnih pregovora, Holbrookeov tim je napustio Beograd bez postignutih rješenja. Holbrooke nije uspio dobiti garanciju srpskog predsjednika da Vojska
Republike Srpske neće napasti njegov avion tokom spuštanja na zračnu luku
Sarajevo, gdje je bila sljedeća tačka njegove misije, za vrijeme koje je trebao
održati veliki broj sastanaka. Prema tome, da bi izbjegao izazivanje bosanskih
Srba, Holbrookeov tim se morao poslužiti opasnim igmanskim putem da stigne do Sarajeva. Devetnaestog augusta, dok je tim išao prema glavnom gradu
Bosne i Hercegovine, dogodila se strašna nesreća koja je usmrtila tri člana
skupine: Roberta Frasurea, Josepha Kruzela i S. Nelsona Drewa. Nakon što
je čuo vijest o tragediji trojice svojih dužnosnika, predsjednik Clinton je od
Holbrookea ipak zatražio da se mirovna misija o Bosni i Hercegovini nastavi:
Ono što bi oni od nas željeli da učinimo jeste da idemo naprijed, i to je ono što
i namjeravamo učiniti.9
2. Shuttle diplomatija
Sjedinjene Američke Države optužile su Miloševića za direktnu odgovornost
trojice članova Holbrookeovog pregovaračkog tima. Da je kojim slučajem Milošević htio osigurati sarajevsku zračnu luku na molbu Richarda Holbrookea,
nesreća se ne bi dogodila. Nakon nesreće, Christopher Hill iz State Departmenta, generalni brigadir Donald Kerrick iz Vijeća za nacionalnu sigurnost
i James Pardew iz Odbrane zamijenili su trojicu nastradalih članova tima.
Na sugestiju Warrena Christophera, novi član, pravnik Robert Owen, odličan
stručnjak za međunarodno pravo, pridružio se timu.
Još jedan odlučujući događaj koji je (28. augusta 1995) zadesio glavni grad
Sarajevo učvrstio je volju zapadnih dužnosnika u smislu korištenja sile protiv
bosanskih Srba: bombardiranje sarajevske tržnice Markale. Granata koju su
ispalile snage bosanskih Srba usmrtila je 37, a ranila 85 osoba. Eksplodirala je
samo nekoliko metara od mjesta gdje se isti napad dogodio u februaru 1994.
godine i koji je usmrtio 78 osoba, a ranio više desetaka ljudi. Eksplozija na sarajevskoj tržnici prouzrokovala je snažan pritisak na zapadne vođe da poštuju
9
Holbrooke, R.: Završiti rat, 14.
PREGLED
217
odluke koje su donijeli na Londonskoj konferenciji10 u julu 1995. godine. Ubijanje civila na sarajevskoj tržnici Markale dovelo je do eskalacije djelovanja
zapadnih sila. Pristanak članova Holbrookeovog tima na masivnu kampanju
protiv bosanskih Srba pokazao je postojanje saglasnosti između različitih dijelova američke vlade u tom odlučnom trenutku. To je bilo prvi put da međunarodni posrednici uključuju upotrebu sile u svojoj diplomatskoj strategiji u
Bosni i Hercegovini.
Holbrooke je shvatio da Milošević želi dovršiti rat u Bosni i Hercegovini,
posebno kada ga je posjetio 29. augusta 1995. godine. Tokom tog sastanka
utvrđen je bitan napredak: Milošević će od sada službeno preuzeti ulogu pregovarača u ime svih Srba. Naime, Amerikanci, a posebno Richard Holbrooke,
već nekoliko mjeseci su željeli marginalizirati vodstvo Pala i odbijali su direktno pregovarati s Karadžićem i Mladićem, nakon što ih je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju optužio za zločine protiv čovječnosti u julu 1995.
godine. Pod Holbrookeovim pritiskom, Milošević je tokom susreta održanih
26. i 27. augusta 1995. godine postigao sporazum vođa na Palama, koji su
ga zaista postavili na čelo srpske pregovaračke skupine. Taj sporazum je sada
poznat pod imenom Dogovor patrijarha zbog uloge koju je odigrao patrijarh
Pavle da vođe Republike Srpske prihvate sporazum.
Operacija Deliberate Force11 ili „Namjerna sila“ počela je 30. augusta i uslijedila je nakon izuzetne borbe, koju su potpomogli Berger, Talbott i M. Albright s civilne strane, te admiral Owens, John White i Walt Slocombe sa strane
Pentagona. Tog jutra je oko 60 aviona koji su poletjeli iz baza u Italiji i nosača
aviona Theodore Roosevelt u Jadranu zasulo položaje bosanskih Srba oko Sarajeva. Napadima se ubrzo priključila francuska i britanska artiljerija iz Rapid
Reaction Forcea, ciljajući kasarne u Lukavici.
Nastavak zračnih udara na teritorije pod kontrolom bosanskih Srba uslijedio
Tokom Londonske konferencije zapadne vođe su se složile da upotrijebe vojnu silu protiv
bosanskih Srba ako ovi napadnu još jednu zaštićenu zonu. Poslije pada Srebrenice i Žepe,
te nakon što su Armija Bosne i Hercegovine i Hrvatska vojska deblokirali Bihać početkom
augusta, Sarajevo je ostalo jedna od tri zaštićene zone, kao i Goražde i Tuzla.
11
Manje od dva dana nakon početka, operaciju Deliberate Force zaustavio je general Bernard Janvier, koji je uvjerio admirala Smitha da su bosanski Srbi sada spremni prihvatiti
prekid vatre u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ovog puta, general Janvier imao je dodatni razlog da ne nanese prevelike gubitke bosanskim Srbima jer je tokom zračnih udara francuski avion Mirage 2000 srušen i dva člana posade su nestala. Janvier je namjeravao ostvariti
dogovor s generalom Mladićem prema kojem bi se zračna bombardiranja zaustavila u
zamjenu za oslobođenje dvojice francuskih pilota, za koje se smatralo da su u srpskom
zarobljeništvu.
10
218 PREGLED
je 5. septembra. Pet dana poslije, 10. septembra, dok se nastavljala NATO-ova
kampanja, general Janvier je na zahtjev Miloševića pošao u Beograd kako bi
se susreo s Mladićem. Sastanak nije donio konkretnih rezultata zato što Janvier
nije htio učiniti ustupke da bi udovoljio Mladićevim zahtjevima. Tako su, dok
se Janvier vraćao u Zagreb avionom, trinaest projektila “Tomahawk” uništili
zadnje elemente sistema protuzračne odbrane Vojske Republike Srpske.12
Sastanak u Ženevi 8. septembra 1995. godine omogućio je Holbrookeovom
timu da uspostavi načela koja će biti poslije raspravljena u Daytonu. Tokom
Ženevskog sastanka ministri vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, Hrvatske
i Savezne Republike Jugoslavije potpisali su zajedničku deklaraciju kojom su
predviđali da će Bosna i Hercegovina biti sačuvana u svojim granicama priznatim 1992. godine, da će biti podijeljena u dva entiteta (Federacija BiH i Republika Srpska) te da će podjela teritorija između entiteta biti realizirana prema
odnosu 51:49 (51 posto teritorija za Federaciju BiH, 49 posto za Republiku
Srpsku).
Milošević je pozvao Holbrookea u Beograd s nadom da će biti uspostavljen
prekid bombardiranja. Holbrooke je stigao u glavni grad Srbije 13. septembra,
dok su bombardiranja nastavljena. Milošević je ponudio pregovore na međunarodnoj konferenciji, obećavajući kako može navesti bosanske Srbe da obustave
vatru na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Energično se usprotivio prijedlogu: Opća obustava vatre ne dolazi u obzir. Ali možemo razgovarati o obustavi
za područje Sarajeva.13
Milošević je zatim izvijestio Holbrookea da se Karadžić i Mladić nalaze u
susjednoj vili i da im se mogu pridružiti za nastavak pregovora. Holbrooke je
uvijek tvrdio da ne želi direktno pregovarati s vođama bosanskih Srba zato što
ih je Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije
optužio za ratne zločine. Međutim, tom prilikom pristao je na susret, ali samo
nakon što je upozorio Miloševića da mora spriječiti verbalne ekscese Karadžića i Mladića, u suprotnom će američki predstavnici odmah napustiti pregovore.
Poslije deset sati burnih pregovora, Holbrookeov tim je zapečatio ugovor s
Miloševićem, Mladićem i Karadžićem.
Tokom pregovora, Karadžić, nezadovoljan američkim uvjetima, prijetio je
odlaskom. Holbrooke u svojim memoarima navodi da mu je Karadžić rekao
kako će nazvati bivšeg predsjednika Jimmyja Cartera da se pridruži američ Atkinson, R.: With Deliberate Force in Bosnia, The Washington Post National Weekly
Edition, od 27. novenbra do 3. decembra 1995, 7.
13
Holbrooke, R.: Završiti rat, 153.
12
PREGLED
219
koj delegaciji, nadajući se postignuću njemu korisnijeg sporazuma. Prema
glavnim tačkama ugovora, bosanski Srbi morali su zaustaviti sve ofanzivne
operacije na području Sarajeva i povući cjelokupno teško naoružanje iz tog
područja u roku od jedne sedmice. Trebali su otvoriti dva kopnena puta koja
vode do Sarajeva kako bi se osigurao prolazak humanitarnih konvoja. Sarajevski aerodrom trebao je biti ponovo otvoren u roku od 24 sata. Zauzvrat,
NATO će prekinuti bombardiranja na 72 sata, zadržavajući pravo na nastavak
bombardiranja ukoliko bosanski Srbi ne izvrše sve odredbe.
Ugovor je značio definitivan prekid sarajevske opsade koja je trajala tri i
po godine. NATO udari su obustavljeni 14. septembra kako bi se omogućilo
Holbrookeu da krene u Beograd, Zagreb i Sarajevo. Za Holbrookea i njegove
saradnike sporazum od 13. septembra bio je prvi u nizu parcijalnih sporazuma
koji su ubuduće trebali dovesti do cjelokupnog rješenja. Nekoliko dana ranije,
tokom sastanka u Ženevi održanog 8. septembra, Holbrookeov tim potaknuo
je Bošnjake, Srbe i Hrvate da se slože oko nekih temeljnih načela koja bi
osigurala preživljavanje Bosne i Hercegovine i koja bi postavljala temelje za
ratifikaciju definitivnog mirovnog sporazuma.
U nedjelju, 25. septembra, članovi Holbrookeovog tima Owen, Hill i Pardew stigli su u Sarajevo na sastanak s članovima bosanske vlade. Sastanci su
naglašavali dubok razdor unutar bosanske vlade, naročito između Silajdžića
i Šaćirbegovića. Nesporazumi unutar bosanske vlade nisu prestajali ni dan
poslije. Šaćirbegović je tek u posljednjim minutama, unatoč drami i poteškoćama, prihvatio sporazum s odredbama bez presedana za strukturu centralne
vlade.
„Složili smo se o tročlanom predsjedništvu, parlamentu, ustavnom sudu
i drugim važnim atributima vlade. Pređen je veliki most, ali s više teškoća
nego što smo očekivali, otkrivajući jasnije nego ranije uznemirujuće podjele
u bosanskoj vladi.14
Na jednom od mnogih sastanaka koji su prethodili konferenciji u Sjedinjenim Američkim Državama Izetbegović je, iako u više navrata savjetovan od
američkih diplomata da obustavi vatru, ipak odlučio prihvatiti obustavu vatre
i vojnih napada samo ukoliko se Sarajevu daju gas i struja (što je 11. oktobra
zvanično i učinjeno), a put u Goražde otvori prije mirovne konferencije.15• Na Ibidem, 188.
• Puštanje struje Sarajevu potez je koji je zahtijevao da Srbi uklone mine postavljene oko
električnih dalekovoda koji vode u grad. Drugi problem predstavljao je dovod gasa koji
je bio pod kontrolom ruske firme „Gazprom“, koja je uvela sankcije Bosni i Hercegovini
zbog neplaćanja starih računa.
14
15
220 PREGLED
kon Sarajeva, uslijedio je sastanak s Beogradom i Zagrebom. Poslije nekoliko
iscrpljujućih dana dokument o obustavi vatre bio je spreman i potpisan. Petog
oktobra predsjednik Clinton je najavio važan moment u bolnoj historiji bivše
Jugoslavije.
Prije dolaska na mirovnu konferenciju američki diplomati postavili su predsjednicima zaraćenih strana tri uvjeta, koje su oni i prihvatili: morali su imati
puna ovlaštenja za potpisivanje sporazuma, morali su boraviti u Sjedinjenim
Američkim Državama sve dok ne postignu sporazum i nisu smjeli razgovarati
s novinarima ni sa drugim osobama izvan djelokruga rada.
U konkurenciji s mornaričkom bazom u Newportu (Rhode Island) i zrakoplovnom bazom Langley u Norfolku (Newport), za mjesto pregovora odabrana je zrakoplovna baza Wright-Patterson u Daytonu, država Ohio. Postignut
je dogovor o suženju pristupa VNS-a i NATO-a, dok je IFOR podržavao civilne aspekte mirovnog sporazuma ako i kada izvrši svoju primarnu misiju:
strane razumiju i pristaju da general IFOR-a ima ovlaštenje da bez uplitanja ili dozvole drugih strana uradi sve ono što general prosudi neophodnim
i odgovarajućim... Strana koja prekrši dogovor bit će predmet vojne akcije
od strane IFOR-a, uključujući upotrebu neophodne sile da bi se osiguralo
poštivanje Aneksa. Civilnu implementaciju ustrojstva predvodit će Carl Bildt,
dok će u vojnim snagama biti najmanje dvije trećine Evropljana. Pripreme su,
uz dodatne administrativne procedure koje su se morale rješavati u kratkim
vremenskim rokovima, bile gotove. U razgovoru s predsjednikom Clintonom,
Holbrooke je rekao:
Dayton je kocka, ali je faza shuttlea protrčala svoju trku. Čak i ako ne uspijemo, naša zemlja bit će ponosna što smo sve učinili za mir. Ali ima praktičnih
ograničenja dokle možemo ljude držati zatvorene u Wright-Pattersonu. Srušit
ćemo zid deseti ili petnaesti dan.16
Uslijedili su pregovori u Daytonu.
3. Pravna priroda Daytona
Dejtonski ugovori parafirani su 21. novembra 1995. godine, poslije tri sedmice
pregovora. Riječ je o opširnom dokumentu koji je sadržavao 150 stranica i 102
karte. Dejtonski dogovori su potvrđeni Pariškim sporazumom 14. decembra
1995. godine. Sadržavali su Okvirni dogovor o miru u Bosni i Hercegovini uz
Ibidem, 228.
16
PREGLED
221
više od jedanaest priloga koji određuju njegovo provođenje. Pariški sporazum
predviđao je očuvanje države Bosne i Hercegovine u granicama priznatim
1992. godine, s ujedinjenim Sarajevom kao glavnim gradom. Dva samostalna
entiteta čine tu državu: Federacija BiH, proizašla iz Vašingtonskog sporazuma
1994. godine, kojoj pripada 51 posto teritorija Bosne i Hercegovine, i Republika Srpska, koja se prostire na ostalih 49 posto teritorije. Posljednji napori da se
postigne rješenje balkanskih ratova, procesuirani u Daytonu, bili su podijeljeni u tri faze: prva faza, koja je trajala osam dana, zadržala se na učvršćivanju
hrvatsko-bošnjačke Federacije, kao i odnosa između predsjednika Hrvatske
Franje Tuđmana i predsjednika Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića. U
zadnjim danima pregovora naglasak je stavljen na teritorijalne i političke probleme vezane uz Bosnu i Hercegovinu. Tokom tri dana koja su dijelila prvu
i posljednju fazu pregovora, Holbrookeov tim i međunarodni posrednici su
se koncentrirali na rješenje za istočnu Slavoniju u kojoj je grad Vukovar za
Hrvate simbolizirao barbarstvo koje su pretrpjeli hrvatski civili zbog JNA
u kojoj su dominirali Srbi. Prema Holbrookeovom mišljenju, u Daytonu su
američki diplomati pomogli predsjednicima Tuđmanu i Miloševiću da dođu
do prihvatljivog rješenja za istočnu Slavoniju. Taj sporazum bio je odlučujući
jer je otklonio mogućnost rata većih razmjera između Srbije i Hrvatske.
Okvirni dogovor, o kojem su se sporazumjeli predstavnici Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije tokom pregovora u Daytonu, predviđao je da će svaka od tih država poštivati suverenitet ostalih i rješavati sukobe mirnim putem. Bosna i Hercegovina i SR Jugoslavija su se složile
oko međusobnog diplomatskog priznanja. Sve strane su pristale poštivati i
promovirati obaveze navedene u prilozima i uz to osigurati poštivanje ljudskih
prava. Na kraju, potpisnici su obećali punu saradnju i koordinaciju rada sa
institucijama uključenim u izvršenje Dejtonskog sporazuma.
Predstavnici svih triju strana – Bosne i Hercegovine, Hrvatske i SR Jugoslavije, složili su se da do prestanka sukoba i stradanja nedužnih mora doći
putem novog mirovnog rješenja, potvrđujući svoje prihvaćanje dogovorenih
temeljnih načela od 8. septembra 1995. godine, daljnjih dogovorenih temeljnih načela od 26. septembra 1995. i Sporazuma o prekidu vatre od 14. septembra i 5. oktobra 1995. godine, te primajući na znanje Sporazum od 29. augusta
1995. godine, kojim je delegacija SR Jugoslavije ovlaštena potpisati u ime
Republike Srpske dijelove mirovnog plana koji se odnose na nju, uz obavezu
stroge i dosljedne provedbe postignutog sporazuma.
U dijelu Dejtonskog/Pariškog sporazuma koji se odnosi na vojna pitanja
naznačeno je da će međunarodne snage, pod jedinstvenim nadzorom NATO222 PREGLED
a, biti raspoređene u Bosni i Hercegovini kako bi zamijenile UNPROFOR.
Na početku je bilo riječi o Provedbenim snagama (Implementation Force –
IFOR) od 60.000 vojnika, koje su trebale ostati u regiji u razdoblju od otprilike jedne godine. Međutim, međunarodna zajednica i posebno Sjedinjene
Američke Države su se predomislile o navedenom pitanju, te je i IFOR 1997.
godine zamijenjen Snagama za stabilizaciju (Stabilization Force – SFOR),
koje su imale 20.000 vojnika. Cilj raspoređivanja IFOR-a u Bosni i Hercegovini značio je da se konačno prekinu neprijateljstva i da se prihvate odredbe
mirovnog ugovora. IFOR je imao pravo da prema potrebi koristi silu. Uz to,
strane potpisnice su pristale poštivati prekid vatre od 5. oktobra 1995. godine,
odričući se novih napada. Također, sve strane snage prisutne na teritoriji Bosne i Hercegovine, izuzimajući IFOR, morale su napustiti zemlju u roku od 30
dana, a sve skupine naoružanih civila, odnosno paravojnih snaga, morale su
biti razoružane. Armija Bosne i Hercegovine, Hrvatsko vijeće obrane i Vojska
Republike Srpske morale su se povući iza crte prekida vatre koju su sve strane
prihvatile i njihovo teško naoružanje moralo je biti prikupljeno u područjima
koja je trebao odrediti general IFOR-a.
Dio koji se bavio problemom stabilizacije i ograničavanja naoružanja predvidio je da se u roku od 90 dana nakon stupanja na snagu Dejtonskog/Pariškog
dogovora zabranjuje uvoz oružja za SR Jugoslaviju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Tu odredbu je kasnije trebao pratiti program Uvježbaj i opremi pod
rukovodstvom Sjedinjenih Američkih Država. Ovim programom Amerikanci
su trebali pružiti pomoć u uvježbavanju i opremanju Vojske Federacije BiH u
vrijednosti od 400 miliona dolara. Program je imao za cilj osigurati ravnotežu
među vojnim snagama Federacije i Republike Srpske, što je, prema američkim vođama, bio centralni element očuvanja mira. Ta klauzula postala je novi
kamen spoticanja između Amerikanaca i Evropljana. Evropljani su smatrali da
kontrola i ograničenje oružja, putem međunarodnog ugovora, čine jedinu pristupačnu mjeru za stabilizaciju regije. Francuska se istaknula svojim otporom,
posebno usmjerenim protiv programa Uvježbaj i opremi.
Sljedeći dio sporazuma definira granice dvaju entiteta: Federacije BiH i
Republike Srpske. Odlučeno je da Sarajevo postane ujedinjen grad, otvoren
građanima zemlje, i da bi Goražde, koje je pripalo Federaciji, trebalo biti s
njim povezano kopnenim koridorom. Na kraju, odlučeno je da će status Brčkog biti određen naknadno.
Dio koji se odnosi na modalitete izbora naznačuje da je Organizacija za
sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE) zadužena da se brine da demokratski i
slobodni izbori budu organizirani u roku od šest mjeseci nakon početka važePREGLED
223
nja dogovora ili, ako OSCE zatraži dodatni rok, najkasnije za devet mjeseci.
Iz tih izbora trebali su proizaći predstavnici Predsjedništva i Predstavničkog
doma Bosne i Hercegovine, Predstavničkog doma Federacije BiH, Narodne
skupštine i Predsjedništva Republike Srpske. Prvi izbori su održani u septembru 1996. godine i potvrdili su nacionalističke stranke na vlasti u Federaciji
BiH, kao i u Republici Srpskoj.
Nadalje, Ustav Bosne i Hercegovine potvrdio je očuvanje Bosne i Hercegovine u međunarodno priznatim granicama 1992. godine, ali je predviđao i
da će se država sastojati od dva entiteta, Federacije BiH i Republike Srpske.
Ustav precizira da je Bosna i Hercegovina demokratska država, koja će promovirati tržišnu ekonomiju i privatno vlasništvo. Slobodno kretanje ljudi i
dobara trebala su osigurati oba entiteta. Utvrđeno je da će svi građani raspolagati dvojnim državljanstvom, svoga entiteta i Bosne i Hercegovine. Institucije centralne vlasti nadležne su za upravljanje vanjskom politikom, vanjskom
trgovinom, carinama, monetarnom politikom, nadzorom nad zračnim prometom, prometom između entiteta, unutarnjim i međunarodnim komunikacijama, izvršavanjem kaznenih odredbi pravosudnog sistema. Sve ostale kompetencije pripale su entitetima, koji dobivaju pravo razvijati posebne odnose sa
susjednim državama ako ne dovode u pitanje integritet Bosne i Hercegovine.
Ustav definira i sastav Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Dva
doma čine Dom naroda od 15 članova (10 predstavnika iz Federacije BiH i
pet iz Republike Srpske, koje biraju parlamenti svakog entiteta) i Predstavnički dom od 42 izabrana člana (2/3 za Federaciju, 1/3 za Republiku Srpsku).
Napokon je uspostavljeno i kolektivno tročlano predsjedništvo, (Izetbegović
je tokom pregovora u Daytonu 5. novembra 1995. godine zahtijevao da direktno izabrano predsjedništvo i nacionalna skupština dobiju šira ovlaštenja,
dok je Milošević zagovarao ideju užeg mandata bez direktnih izbora) jedan
Hrvat i jedan Bošnjak izabrani po općem pravu glasa u Federaciji BiH i jedan
srpski član iz Republike Srpske. Predsjedništvo dobija ovlast voditi vanjsku
politiku, imenovati ambasadore, predstavljati budžet i imenovati predsjednika vlade. Sve odluke Predsjedništva trebale su biti donesene u najmanjoj
mjeri pristankom dvojice od trojice članova. Također, predviđeno je da jedan
član Predsjedništva može nametnuti svoj veto odluci ako smatra da dovodi u
opasnost životne interese njegovog naroda. Jedan od najvažnijih elemenata
Ustava objašnjava dio koji predviđa da se nijedna osoba koja izdržava kaznu
koju je izrekao Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju i nijedna osoba koju je
Tribunal osudio i koja se nije odazvala nalogu za pojavljivanje pred Tribunalom ne može kandidirati ni vršiti izborni mandat ili bilo koju javnu funkciju na
teritoriji Bosne i Hercegovine.
224 PREGLED
Sastavni dio sporazuma je obećanje obaju entiteta da se obrate arbitraži
za rješavanje sporova, te uspostavljanje komisije za ljudska prava za Bosnu i
Hercegovinu, sastavljene od četvorice predstavnika iz Federacije BiH, dvojice
iz Republike Srpske i osam članova koji ne dolaze iz Bosne i Hercegovine i
susjednih zemalja, a koje će odrediti Vijeće Evrope. Jedan branilac ljudskih
prava je također član te komisije i imenuje ga predsjednik OSCE-a.
Također, sastavni dijelovi sporazuma su uspostavljanje i dviju dodatnih
komisija: jedne za obnovu spomenika, a druge za stvaranje nacionalnih javnih preduzeća, posebno u domeni prometnih sredstava. Sporazum predviđa
da rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a imenuje visokog predstavnika, koji će se
brinuti za njihovu provedbu, te osnivanje međunarodne civilne policije prema
odluci Vijeća sigurnosti UN-a, koja će biti pod nadzorom visokog predstavnika.
Anekse 1-A, 1-B i 10 potpisale su tri države potpisnice i oba entiteta. *Aneks
3 (Izbori), Aneks 4 (Ustav BiH), Aneks 6 (Ljudska prava), Aneks 7 (Izbjeglice i raseljene osobe), Aneks 8 (Očuvanje nacionalnih spomenika), Aneks 11
(Međunarodne policijske snage) pored Bosne i Hercegovine, potpisala su i
oba bosanskohercegovačka entiteta. Aneks 5 (Arbitraža) i Aneks 9 (Javne korporacije BiH) potpisali su samo bosanskohercegovački entiteti.17
4. Postdejtonska realnost
Suština Daytona je uvođenje Bosne i Hercegovine u evropsku zajednicu naroda i druge integracijske procese.18
Iako je Dejtonski ugovor omogućio stvaranje unutarnjih granica u Bosni i
Hercegovini, legitimirajući postojanje Republike Srpske, nije dopustio da se
promijene vanjske granice Bosne i Hercegovine. Pored prestanka rata i stradanja nedužnih, to ostaje glavna vrijednost mirovnog sporazuma.
Richard Holbrooke, arhitekt sporazuma, smatra da je Dejtonski sporazum
koji je nametnuo zaraćenim stranama uglavnom zadovoljavajući. Kako i navodi u svojim memoarima, Dejtonski ugovori su prekinuli rat i uspostavili jedinstvenu multietničku državu, odražavajući tako osnovne ciljeve Sjedinjenih
Država u Bosni i Hercegovini.19
Ibrahimagić, O.: Dejton – Bosna u Evropi:Pravna suština Dejtona, 31.
Ibrahimagić, O.: Državno uređenje Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2005, 226.
19
Holbrooke, R.: Završiti rat, 337.
17
18
PREGLED
225
Međutim, daleko od toga da je Dejtonski sporazum savršen. I sam Holbrooke
je priznao nekoliko slabosti u njemu.
Već neko vrijeme svjedoci smo da „pojedinci“ iz Bosne i Hercegovine, ali
i u svijetu apeliraju na sazivanje “Daytona II” kako bi se korigirali nedostaci
prvobitnog plana, a koji su se pojavili zbog njegove nedjelotvorne provedbe. I
nakon nekoliko godina prisutnosti snaga NATO-a u Bosni i Hercegovini podjela
zemlje na dva teritorijalna entiteta je temeljna slabost Dejtonskog ugovora jer
onemogućava odgovarajuće funkcioniranje države Bosne i Hercegovine. Neophodno je poduzeti niz mjera da bi se Bosna i Hercegovina učvrstila i da bi joj se
omogućio prelazak iz statusa međunarodnog protektorata prema državi sposobnoj da samostalno upravlja vlastitim političkim institucijama. Prva od tih mjera
trebala bi biti ukidanje dvaju teritorijalnih entiteta. Federacija BiH je utemeljena
kao privremeni odgovor na rat između Hrvata i Bošnjaka. Danas je postala nepotrebna. Republika Srpska je proizvod genocida. Njeni stvaraoci – Radovan
Karadžić, Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik i Ratko Mladić, između ostalih,
optuženi su za ratne zločine i genocid protiv Bošnjaka i Hrvata.
Međunarodna zajednica insistira na tome da oba entiteta strogo primijene
Dejtonski ugovor. Ali ta ista međunarodna zajednica, naprimjer, nije znala na
koji način prisiliti Republiku Srpsku da ispuni odredbe Aneksa 7 Okvirnog dogovora vezanog za povratak izbjeglica. Dok taj aneks Republika Srpska ne provede, stečevine etničkog čišćenja će ostati netaknute, čime će se održati ono što
je htio ostvariti Radovan Karadžić. Od kraja rata, povratak izbjeglih i raseljenih
osoba napreduje veoma sporo. Prema brojnim statističkim podacima, Federacija
BiH omogućila je povratak brojčano nekoliko puta veći nego što je to učinio
drugi entitet.
Međunarodne snage kao vojno-sigurnosne i kao civilne djeluju preko 15 godina. Zajedno sa bosanskohercegovačkim demokratskim snagama, uspostavljen
je proces postratne obnove i učvršćenja mira. Unutar tog procesa odvija se socijalna aktivnost za pomirenje i za obnovu međuetničkog povjerenja. Sloboda
kretanja građana na cijelom prostoru države bila je prva potvrda spremnosti
građana za pomirenje.
Proteklih šesnaest godina u Bosni i Hercegovini provedene su bitne političke
reforme, a najznačajnija je reforma odbrane iz 2004. godine, čime su umnogome
korigirane odredbe Sporazuma iz Daytona; ukinute su entitetske vojske i oformljene Oružane snage BiH. Ipak, dejtonski Ustav BiH još uvijek nije usklađen
s međunarodnim standardima, što je prema presudi Evropskog suda za ljudska
prava obaveza bosanskohercegovačkih političara na kojoj insistiraju međunarodni faktori.
226 PREGLED
Dejtonski sporazum trebao je biti izmijenjen mnogo ranije. Samim tim, došlo
bi do najvažnije reforme u zemlji: reforme Ustava.
Većina građana Republike Srpske smatra da je Dejtonski sporazum “garant
opstanka Republike Srpske i Srba u Bosni i Hercegovini”. Bošnjaci iz Federacije
BiH uglavnom tvrde da je u Daytonu stvorena “nakaradna i nefunkcionalna država”, dok većina Hrvata iz Federacije BiH smatra da je Dayton kriv što su “neravnopravni u odnosu na druga dva konstitutivna naroda”.
Danas se u Bosni i Hercegovini spominje ideja o „Daytonu II“. Ali ne i o porijeklu ideje. Službena američka politika, tačnije Ambasada SAD-a u Sarajevu,
napominje kako ideja o „Daytonu II“ ne potječe od SAD-a. S druge strane, bivši
ambasador SAD-a u BiH John Menzies u New Yorku za Radio Deutsche Welle je
tokom aprila 2010. godine izjavio: „Ukoliko želimo pomoći Bosni i Hercegovini
da izađe iz sadašnje političke krize, trebamo organizirati „Dayton II“. Menzies je
potvrdio ideju o održavanju nove konferencije i za druge medije: „Neophodno je
završiti posao u Bosni. Nazovimo to uvjetno ‘Dayton II’, premda ne znači da bi
se takav regionalni skup ponovo trebao održati u Americi“ (Dnevni avaz, oktobar,
2010). Velika opasnost za Bosnu i Hercegovinu je eventualni Dayton II svoditi u
okvire isključivo same Bosne i Hercegovine i na razinu samo bosanskohercegovačkih političkih opcija, jer u stvaranju Dejtonskog sporazuma nije sudjelovala
samo Bosna i Hercegovina, nego i SAD, EU, kao i zemlje regiona: Republika
Hrvatska i tadašnja Savezna Republika Jugoslavija, kojoj je današnja sljedbenica
Srbija. Negiranje bilo kakve mogućnosti o eventualnoj međunarodnoj konferenciji o Bosni i Hercegovini, gdje bi se vjerojatno postigli novi dogovori i nova rješenja, može značiti i samopridavanje prevelike važnosti od strane pojedinih lidera,
nespremnih za razgovor o promjenama nabolje. Za Bosnu i Hercegovinu je sada
najvažnije primijeniti odredbe presude iz slučaja „Sejdić/Finci protiv BiH”. To je
ključno pitanje koje se postavlja pred Bosnu i Hercegovinu: da li će ljudi u politici
biti definirani kroz naciju kojoj pripadaju, ili kroz posao koji obavljaju.
Republika Srpska ni u kojem slučaju ne bi pristala na eventualni Dayton II iz
razloga što bi njena samostalnost bila upitna.
Ukoliko se ustraje na drugom krugu Dejtonskog sporazuma, njegovi glavni
sudionici, stranke-supotpisnice, bili bi Ivo Josipović, predsjednik Hrvatske, Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije, Predsjedništvo BiH – Bakir Izetbegović, Željko
Komšić i Nebojša Radmanović, a vjerojatno i predsjednik Crne Gore Filip Vujanović. Glavni pregovarači bili bi američki ambasador u BiH Patrick Moon te predsjednik Evropske komisije Jose Manuel Barroso. Potpisivanju bi prisustvovali i
predsjednik SAD-a Barack Obama ili američka državna tajnica Hilary Clinton,
predsjednik Francuske Francois Hollande itd.
PREGLED
227
Ono što je prioritetno za budućnost Bosne i Hercegovine jest njeno uključenje u Evropsku uniju. Za ovaj proces je neophodna navedena implementacija povratka izbjeglih i raseljenih osoba, konstitutivnost sva tri naroda na
području cijele Bosne i Hercegovine, hapšenje svih optuženih za ratne zločine i jedinstvena zaštita ljudskih prava za sve građane BiH. *Svi zahvati u
unutrašnjoj političkoj strukturi Bosne i Hercegovine, uključujući i dogradnju Dejtonskog mirovnog sporazuma, nužno moraju biti okrenuti ispunjenju
strategijskog usmjerenja da Bosna i Hercegovina postane članicom Evropske
unije. Ukoliko izostane strategijsko usmjerenje Evropske unije za ubrzani prijem Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju, nije moguće postići unutrašnju
integraciju Bosne i Hercegovine u obliku jedinstvene države. Tada bi ojačale
snage etničke podjele i s njima velikodržavne težnje susjednih zemalja za podjelom Bosne i Hercegovine.20
Postdejtonska realnost u Bosni i Hercegovini jasno ukazuje da je Ustav
BiH glavni pokretač političke nesloge i nesporazuma što Bosnu i Hercegovinu
i njene građane konstantno drži u stanju političkih konfrontacija i sukoba. Federacija BiH i Republika Srpska imaju izuzetno visok stepen samostalnosti u
vršenju funkcija državne vlasti. Ono što je na prvi pogled najupečatljivije jest
dominacija nacionalnog faktora i potpuno odsustvo civilnog i građanskog.
Državne vlasti na nivou Bosne i Hercegovine imaju prilično ograničen obim
funkcija nadležnosti. Nadležnosti koje su određene u članu III Ustava su:
- Vanjska politika; vanjskotrgovinska politika; carinska politika; monetarna politika (čl. VII Ustava); finansiranje institucija i međunarodnih obaveza
Bosne i Hercegovine; politika i regulativa za useljavanje; izbjeglice i azil;
provođenje međunarodnih i međuentitetskih krivičnopravnih propisa, uključujući i odnose s Interpolom; uspostavljanje i funkcioniranje zajedničkih i
međunarodnih komunikacija, regulacija saobraćaja između entiteta; kontrola
zračnog saobraćaja.
Bez obzira na obim ovih funkcija i nadležnosti, bitno je spomenuti da Bosna i Hercegovina na nivou državnih organa nema klasičnu sudsku vlast. Sva
sudska vlast je data entitetima, a državi ostaje upitna i neprecizna “regulacija
krivičnopravnih propisa”.
Postojeći Ustav, kao Aneks IV Dejtonskog sporazuma, već šesnaest godina
diskriminira sve građane Bosne i Hercegovine u pogledu ostvarivanja ljudskih prava. Ta diskriminacija se primjenjuje ne samo prema kategoriji ostalih
Pejanović, M.: Politički razvitak Bosne i Hercegovine u postdejtonskom periodu, TKD
Šahinpašić, Sarajevo, 2005, 169-170.
20
228 PREGLED
nego i prema konstitutivnim narodima u entitetima. Odgovornost za ovakvo
stanje leži i u metodologiji međunarodne politike naspram države Bosne i
Hercegovine koja nikada nije izvršila pacifikaciju političke scene po ugledu
na poslijeratnu Njemačku.
Za svako dalje funkcionalno utemeljenje i razvoj države Bosne i Hercegovine potrebno je ostvariti politički konsenzus u pogledu odricanja od politike podjele države Bosne i Hercegovine. To je minimum koji će biti temelj
daljnjeg političkog, socijalnog, kulturnog i ekonomskog dijaloga u Bosni i
Hercegovini. U skladu s tim opredjeljenjem i činjenicom da se samo istinom i
pravdom može doći do oprosta i pomirenja, moramo svi zajedno raditi na uspostavi novih društvenih odnosa koji će u Bosni i Hercegovini stvoriti sigurnu
i stabilnu državu svih njenih naroda i građana.
Dejtonski sporazum, bez dosadašnjih opstrukcija iz RS-a, može biti temelj
za novu viziju države u kojoj će snaga zajedništva i različitosti biti generator
kreiranja nove perspektive i bolje budućnosti za sve njene građane.
Literatura
1. Atkinson, Rick: With Deliberate Force in Bosnia, The Washington Post National Weekly Edition, od 27. novembra do 3. decembra 1995.
2. DAALDER, H. Ivo: Getting to Dayton: The Making of America’s Bosnia Policy, Washington (D.C.), Brookings Institution Press, 2000.
3. Holbrooke, Richard: Završiti rat, TKP Šahinpašić, Sarajevo, 1998.
4. Ibrahimagić, dr. Omer: Dejton-Bosna u Evropi: Pravna suština Dejtona, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 2001.
5. Lukić, Reneo: Vanjska politika Clintonove administracije prema ratovima u Hrvatskoj
i Bosni i Hercegovini (1993-1995), Znanstveni članak, god. 38, br. 1, Zagreb, 2006.
6. Ibrahimagić, dr. Omer: Državno uređenje Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2005.
7. Pejanović, Mirko: Politički razvitak Bosne i Hercegovine u postdejtonskom periodu,
TKD Šahinpašić, Sarajevo, 2005.
PREGLED
229
Prijevod/ Translation
Yoshitsugu Sawai
UDK 14
STRUKTURA ZBILJNOSTI U IZUTSUOVOJ ORIJENTALNOJ
FILOZOFIJI
THE STRUCTURE OF REALITY IN IZUTSU’S ORIENTAL
PHILOSOPHY
Sažetak
Profesor Yoshitsugu Sawai s Tenri sveučilišta u Japanu predstavlja Izutsuov
filozofsko-semantički pokušaj da integrira orijentalne tradicije mišljenja, to
jest jevrejsku, islamsku, indijsku, kinesku i zen budističku misao, u organsko jedinstvo nazvano „orijentalna filozofija“. Sukladno Sawaiju, Izutsu se poduzeo
„sinkronijskog strukturaliziranja“ varijeteta orijentalnog mišljenja kroz artificijelno stvaranje „organskog prostora mišljenja, koje bi moglo strukturalno
uključiti sve ove tradicije“.
Sawai razjašnjava nadalje da je, s hermeneutičkog stajališta, Izutsu uspješno
i uvjerljivo pokazao da je tamo, u orijentalnim tradicijama mišljenja, postojala izravna korespondencija objektivne zbiljnosti sa subjektivnom sviješću,
što je suštinski važno kako bi se uspostavilo „zajedničko tlo“ u premošćivanju
jaza među orijentalnim tradicijama.
Ključne riječi: orijentalna filozofija, sinkronijsko strukturaliziranje,
semantičko artikuliranje, hermeneutičko ili semantičko ‘čitanje’ orijentalne
misli, višeslojna struktura zbiljnosti u orijentalnoj filozofiji
Summary
Professor Yoshitsugu Sawai of Tenri University in Japan presents Izutsu’s
philosphical-semantic attempt to integrate Oriental traditions of thought, i.e.,
Judaism, Islam, Indian, Chinese, and Zen Buddhist thought, into an organic
unity called “Oriental Philosophy“. According to Sawai, Izutsu undertook
the “synchronical structuralisation“ of varieties of Oriental thought by artificially creating “an organic space of thought, which could include all these
traditions structurally“.
PREGLED
233
Sawai elucidates further that from a hermenutical point of view, Izutsu
successfully and conclusively showed that there, in the Oriental traditions of
thought, existed a one-to-one correspondence of objective reality with subjective consciousness, which is crucially important to establish a strong “common ground“ in bridging the gap between Oriental traditions.
Key words: Oriental Philosophy, synchronical structuralization, semantic
articulation, hermenutical or semantic ‘reading’ of Oriental thought, multistratified structure of Reality in Oriental Philosophy
Uvod
Iz svoje semantičke perspektive, Toshihiko Izutsu je pokušao konstruirati svoju „orijentalnu filozofiju“ kroz kreativno ili hermeneutičko „čitanje“ šarolikih
vrsta tradicionalnog istočnjačkog mišljenja, koje se razvijalo na Istoku od
antičkih vremena. Izutsu je bio upoznat ne samo sa semitskom mišlju, koja je
predstavljena kroz judaizam i islam, nego jednako tako i sa širokim područjem
orijentalne misli, uključujući mišljenja hinduija, budista te kineske i japanske
mislitelje. I kao što je dobro poznato, bio je poznavatelj brojnih istočnjačkih i
zapadnjačkih jezika. U usporedbi sa zapadnjačkom tradicijom mišljenja, bio
je svjestan da su istočnjačke filozofske tradicije, od kojih je svaka tradicionalno osiguravala svoj vlastiti historijski razvitak mišljenja, „manjkale u jedinstvu“, te da su „ostavljene gotovo u stanju konfuzije“.1 Na temelju svojih
dubokih uvida u zapadnjačke i istočnjačke tradicije mišljenja, postepeno je
postao uvjeren da različite tradicije istočnjačkog mišljenja, koje uključuju
takva područja kao što su Srednji istok, Indija i Kina, moraju biti semantički
strukturalizirane. Stoga je bio angažiran u filozofskom pokušaju da integrira
istočnjačke tradicije mišljenja u organsko jedinstvo. On je nazvao takovrsno
organsko jedinstvo mišljenja „orijentalnom filozofijom“.
Svrha ovog eseja je da razjasni strukturu zbiljnosti u Izutsuovoj orijentalnoj filozofiji, napose obraćajući pozornost na to kako je on interpretirao strukturalni odnos zbiljnosti s ljudskom sviješću u svojoj filozofskoj refleksiji orijentalnog mišljenja. S hermeneutičkog stajališta, ovaj se esej stoga fokusira na
karakteristike Izutsuove semantičke teorije i na njegovu raspravu orijentalne
Naslov izvornika: „The Structure of Reality in Izutsu’s Oriental Philosophy“ u: Japanese
Contribution to Islamic Studies: the Legacy of Toshihiko Izutsu Interpreted, ed. Anis Malik Thoha, IIUM Press, 2010, 1-15.
Towshihiko Izutsu, Islam Tetsugaku no Genzō [A Fountainhead of Islamic Philosophy]
(Tokyo: Iwanami-shoten, 1980), iii.
1
234 PREGLED
filozofske strukture zbiljnosti. I dok raspravljam glavne karakteristike njegove
filozofske perspektive zbiljnosti i svijesti kao indiciju za moje hermeneutičko
istraživanje, želio bih rastumačiti strukturu zbiljnosti u njegovoj orijentalnoj
filozofskoj perspektivi.
I. „Sinkronijsko strukturaliziranje“ orijentalne filozofske misli
Njegovo se filozofsko promišljanje karakterizira jedinstvenom teorijom
semantičkog artikuliranja, čija se područja redaju od istočnoazijskih filozofskih tradicija do onih srednjoistočnih. Na temelju svojeg hermeneutičkog,
ili semantičkog „čitanja“ orijentalnog mišljenja, poduzeo se „sinkronijskog
strukturaliziranja“ (kyōjiteki kōzōka) varijeteta istočnjačkog mišljenja kroz artificijelno stvaranje „organskog prostora mišljenja, koje bi moglo uključiti sve
ove tradicije strukturalno“. U pogledu tzv. sinkronijskog strukturaliziranja, on
tvrdi:
Manipulacija započinje premještanjem glavnih filozofskih tradicija Istoka
prostorno u idejni plan na sadašnjem stupnju. Drugim riječima, ovo je pokušaj
da se stvori artificijelno organski prostor mišljenja, koji bi mogao uključiti sve
ove tradicije strukturalno, kroz brisanje svih tradicija Istoka iz vremenske ose
i kroz njihovo paradigmatsko prespajanje.2
Prostor mišljenja, artificijelno konstruiran s njegovim teoretskim manipuliranjem „sinkronijskim strukturaliziranjem“, sastoji se od multipolarne i
višeslojne strukture. Kroz analiziranje ove sinkronijske strukture mišljenja,
on je pokušao oduzeti neke temeljne obrasce mišljenja iz vremenske ose, koji
su ostavili duboki trag na filozofsko promišljanje u istočnjačkim kulturnim
kontekstima. Primjerice, kao što Izutsu tvrdi u svojoj knjizi pod naslovom
Sufizam i taoizam: komparativno proučavanje temeljnih filozofskih pojmova,
Ibn Arebijev pojam Bitka u islamskom mišljenju predstavlja sličnosti u njegovoj skrajnjoj dubini mišljenja spram Lao-tzǔove metafizike Taoa u kineskom
mišljenju, iako ova dva sustava mišljenja ne posjeduju historijsku povezanost.3 U njegovom usporednom razmatranju ove dvije ontološke strukture
mišljenja, ova dva svjetonazora su razvijena oko „dvije ključne tačke, Apsoluta i Savršenog Čovjeka“ prema Ibn Arebijevom mišljenju, „Apsoluta“ koji
se naziva haqq (dosl., „istina“ ili „zbilja“) i „Savršenog Čovjeka“ koji se naToshihiko Izutsu, Ishiki to Honshitsu [Svijest i suština] (Tokyo: Iwanami-shoten, 1983),
429.
3
Toshihiko Izutsu, Sufism and Taoism: A Comparative Study of Key Philosophical Concepts (Tokyo: Iwanami-shoten, Berekeley: University of California Press, 1983).
2
PREGLED
235
ziva insān kāmil (dosl., „savršeni čovjek“), dok, prema taoističkom mišljenju,
„Apsolut“ je Tao, a „Savršeni Čovjek“ se zove shêng jên (sveti čovjek, ili
svetac), chên jên (istinski čovjek) itd.
Oprečnost „Apsoluta i Savršenog Čovjeka“ kao dviju ključnih tačaka svjetonazora leži u temeljnom obrascu mišljenja, koji je svojstven ne samo sufizmu i taoizmu nego je jednako tako zajednički različitim vrstama mišljenja
na različitim mjestima i u različitim dobima. Kroz usporedno razmatranje
različitih vrsta mišljenja uz intelektualno manipuliranje „sinkronijskim strukturaliziranjem“, Izutsu dokazuje da možemo pripremiti zajedničko tlo za metahistorijski i transhistorijski dijalog, to jest „un dialogue dans la métahistorie“
na koji ukazuje Henry Corbin.
U svakom slučaju, u skladu s temeljnim obrascima mišljenja, koji su izvedeni kroz teoretsko manipuliranje „sinkronijskim strukturaliziranjem“, on
se poduzeo konstruiranja svoje orijentalne filozofske perspektive. Njegova
iznad spomenuta konstrukcija „orijentalne filozofije“ postepeno je uobličena
u njegovim predavanjima na Eranos konferenciji.4 Izutsu je bio izabran da
1967. godine kao glavni predavač održi govor na ovoj konferenciji i kasnije je
držao svoja predavanja tamo gotovo svake godine do 1982. Ukupno je održao
dvanaest predavanja o istočnjačkoj filozofiji na ovim konferencijama. Grandiozna građevina njegovo „orijentalne filozofije“ postepeno se konstruirala
kroz njegova predavanja na Eranos konferencijama i ovo možemo primijetiti
u čitanju njegove nedavno objavljene knjige pod naslovom Struktura orijentalne filozofije: sabrani radovi sa Eranos konferencije.5 Njegovo učešće na
Eranos konferencijama kao glavnog predavača postalo je važan motiv za njegovu nakanu u konstruiranju orijentalne filozofije. U pogledu svojeg učešća
na ovim konferencijama, Izutsu dovodi u vezu takovrsne aspiracije:
Desilo se da će ovih dvadeset godina učešća na Eranos konferencijama
biti vrijeme u kojemu sam počeo da dajem svoje srce Istoku i da tragam za
‘čitanjem’ orijentalne misli sa svojeg vlastitog stajališta. Počeo sam da se na
Kao što je poznato, Eranos konferenciju, koja je održavana koncem ljeta na obali jezera
Maggiore u Švicarskoj, utemeljila je Olga Froebe-Kapteyn 1933. godine. Među glavnim
predavačima na Eranos konferencijama bili su takvi učenjaci kao što je psiholog Carl Gustav Jung, historičar religija Mircea Eliade, islamolog Henry Corbin.
5
Usp. Toshihiko Izutsu, The Structure of Oriental Philosophy: Collected Papers of the
Eranos Conference, 2. sveska, the Izutsu Library Series on Oriental Philsophy 4 (Tokyo:
Keio University Press, 2008). Štoviše, u pogledu razvitka Izutsuovog pokušaja da konstruira orijentalnu filozofiju, vidjeti moj „Editor’s Essay“, to jest Yoshitsugu Sawai, „Izutsu’s
Creative ‘Reading’ of Oriental Thought and Its Development“, u: Toshihiko Izutsu, The
Structure of Oriental Philosophy, tom 2, 215-223.
4
236 PREGLED
dam (ili težim?) da ću unijeti tradicije orijentalne filozofije u intelektualnu
zbiljnost u modernom svijetu.6
Kroz njegovu dugu participaciju na Eranos konferencijama, on je postepeno činio svoju filozofsku nakanu činjenja tradicija orijentalne misli šire
dostupnim suvremenim internacionalnim filozofskim krugovima. U svojih
dvanaest predavanja, on je raspravljao različite teme orijentalne misli, napose
u odnosu sa zen-budističkom misli. Njegov naglasak na zen-budisitičkoj misli
u njegovim predavanjima jamačno je bio određen traženjem organizatora konferencije da razjasni karakteristike zen-budističke misli, ali još dublje, to je
bio odgovor na njegovu percepciju kulturnih paradigmi na Istoku i Zapadu.7
II. Izutsuova teorija „semantičkog artikuliranja“
U Izutsuovom filozofskom pokušaju da konstruira svoju „orijentalnu filozofiju“,
takozvano semantičko artikuliranje pomoću jezika, metodološki je temelj za
njegovo „sinkronijsko strukturaliziranje“ orijentalnih misli. Kroz „semantičko
artikuliranje“ pomoću jezika, Izutsu dokazuje, razlikujemo zbiljnost kao organsko jedinstvo značenja, jer je izvorna zadaća jezika „semantičko artikuliranje“. Kao što jezički i kulturološki poznavatelji često naglašavaju, jezik razlikuje ljudska bića od životinja; jezik je taj koji tvori granice između prirode
i kulture. Istina je da je jezik važno sredstvo komuniciranja, ali suštinskije,
on sadrži funkcije „semantičkog artikuliranja“ temeljem kojih artikuliramo
ili razlikujemo zbiljnost kao onu koja se sastoji od brojnih jedinica značenja.
Kroz artikuliranje ili razlikovanje predmeta semantički, riječ može funkcionirati kroz pokazivanje značenja.
Iz svoje semantičke perspektive, on naglašava da su sve stvari i događaji u
svakidašnjem empirijskom svijetu, kada se ispravno posmotre, tek sadržajne
jedinice bića koje je postalo kroz „semantičko artikuliranje“ pomoću jezika.
U Izutsuovoj terminologiji, takovrsni temeljni uvjet za pojavu bića se naziva
„semantičko artikuliranje, to jest ontološko artikuliranje“ (imi-bunsetsu-sokusonzai-bunsetsu). On smatra teoriju o „semantičkom artikuliranju“ pomoću
jezika „suštinom orijentalne filozofije ili, u najmanjem, jednim od njezinih
Toshihiko Izutsu, Kosumosu to Anchikosumosu – Tōyō-Tetsugaku no tameni [Kozmos i
anti-kozmos: ka orijentalnoj filozofiji] (Tokyo: Iwanami-shoten, 1989), 3.
7
U pogledu podrobne rasprave o Izutsuovom naglasku na zen-budističkoj misli u njegovim
predavanjima na Eranos konferencijama, vidjeti autorov „Editor’s Essay“, to jest Yoshitsugu Sawai, „Izutsu’s Creative ‘Reading’ of Oriental Thought and Its Development“, u:
Toshihiko Izutsu, The Structure of Oriental Philosophy, tom II, 217-219.
6
PREGLED
237
glavnih struja“.8 Sukladno njegovoj semantičkoj teoriji, artikuliranje zbiljnosti
započinje na stupnju osjetilnog iskustva. „Osjetilo-slika“, koje je sredstvo artikuliranja na ovom stupnju, stvara određen svijet. Otuda, zbiljnost nam postaje primarno sadržajna. Ponosni smo da mislimo da smo u izravnom dosluhu
sa izvanjskim stvarima i događajima. Prema njegovim riječima, „semantičko
konfiguriranje slike je proizvod interakcije između značenja svih riječi koje
su počele da se povezuju jedna s drugom u njihovoj aktualnoj upotrebi u
označavanju i ukazivanju na predmet“.9 Međutim, semantički govoreći, ono
što uobičajeno izgrađujemo oko sebe jeste vrlo kompleksna mreža različitih
odnosa značenja. Kozmos ili svijet u kojemu ljudi žive je stoga „sadržajni
poredak Bitka“, u kojemu su cjelokupne ontološke jedinice sadržajno strukturirane. On tvori „višeslojnu strukturu brojnih jedinica značenja“. U kozmosu, različite stvari i događaji, to jest brojne jedinice značenja, uzajamno
su kombinirane u višeslojnoj, ustanovljujućoj i integrirajućoj egzistenciji.10
Štoviše, Izutsu dokazuje da je glavna struja orijentalne filozofije bila tradicionalno „antikozmička“, to jest „ontološki destruktivna“. U ovom pogledu, on
kaže:
Ona [autorova bilješka: glavna struja orijentalne filozofije] nastoji da uništi
kozmos kroz njegovu osnovu, kroz uvođenje tako temeljno negativnih pojmova kao „Praznina“ i „Ništavilo“ u strukturu samog ontološkog svijeta i kroz
njihovo postavljanje u početak kozmosa. Na prvom stupnju, ova ontološka
destrukcija počinje sa iznošenjem na vidjelo da postojanje empirijskog svijeta,
ili ono što uobičajeno nazivamo „zbiljnošću“, jeste iluzija (prolazna pojava),
i kroz takvo činjenje, isticanje da empirijski svijet, ili svako biće koje postoji
tamo, manjka podlogom zbiljnosti. Ukratko, on zagovara nerealistične karakteristike „zbiljnosti“. Prema tome, na Istoku, brojni filozofi upotrebljavaju
takovrsne metafore kao „san“ i „iluzija“.11
Prema Izutsuovom stajalištu, tvrdnja da je Bitak „san“, ili „iluzija“, jeste
očitovanje takvih predstavljačkih perspektiva orijentalne filozofije kao što je
zen-budistička filozofija i Śankarina advaita (ne-dvojstvena) Vedānta filozofija, koju ću raspravljati kasnije, i koja nas jednako tako podsjeća na ono što
postmoderni filozof Jacques Derrida ukazuje kao ontološku „dekonstrukciju“.
Ibid., 221.
Toshihiko Izutsu, The Structure od Oriental Philosophy, tom II, 124-125.
10
Toshihiko Izutsu, „Cosmos and Anti-Cosmos: From the Standpoint of Oriental Philosophy“, u: Cosmos-Life-Religion: Beyond Humanism, Tenri International Symposium ‘86
(Nara: Tenri University Press, 1988), 109.
11
Ibid., 116.
8
9
238 PREGLED
Ovaj fenomen, koji se može pronaći posvuda u historiji orijentalnog mišljenja,
predstavlja negaciju zbiljnosti stvari i događaja u empirijskom svijetu. Štoviše,
Izutsu kaže:
kako izvjesna stvar jeste da suštinski sama po sebi ukazuje tek na površni stupanj Bitka. Na dubljem stupnju Bitka, niko ne može vidjeti jasnu, nepromjenljivu, ontološku srčiku tamo, koja je vrijedna da je se nazove „suštinom“. To
da stvar ne posjeduje suštinu, međutim, predstavlja da tamo prvenstveno ne
postoji linija ontološke demarkacije (razgraničenja), koja dijeli različite stvari
jednu od druge.12
Njegova orijentalna filozofska perspektiva prvenstveno negira ontologiju osjetila-osjećaja kao onu koja je tek površnog karaktera. Za one koji su
svjesni dubine zbiljnosti postaje očito da svaka linija razgraničenja zbiljnosti
jeste produkt ljudske razgraničavajuće svijesti, te da ne postoji u zbiljnosti. U pogledu „semantičkog artikuliranja“ on tvrdi da je riječ „artikuliranje“
gotovo sinonimna s budističkim pojmom vikalpa, ili „razlikovanje“, koje
ravna s cjelokupnom mentalnom aktivnošću ljudskog bića u dnevnoj svijesti. „Razlikujuća spoznaja“, ili vikalpa, koju budističke tradicije nazivaju temeljnom zadaćom ljudskog razuma, jeste u kontradikciji s „transcendentalnom ili ne-razlikujućom spoznajom“, ili prajñā. Sami prvi korak vikalpe jeste
da identificira ili prepozna neku stvar kao nju samu kroz njezino razlikovanje
od svih drugih stvari. Ova identifikacija utemeljena na razlikovanju je osnova
svih kasnijih stupnjeva mentalne aktivnosti. Bez osnove razlikovanja, on tvrdi
da bi se čitav svijet ljudskog empirijskog iskustva razmrvio na dijelove, te da
bi stvari i događaji nepopravljivo pali u skrajnji poremećaj.
Međutim, sukladno Izutsuu, zen-budistička filozofija započinje ukazivanjem
na upitnost zakona identiteta u empirijskom svijetu. Promatrati stvar kao „stvar“
znači vidjeti tu stvar od samog početka u stanju naročitog ograničenja; otuda
ona mora biti viđena u svojoj neodređenosti. Međutim, on nastavlja dokazivati da kako bi se shvatila stvar u njezinoj neodređenosti, kao opažajući subjekt
moramo je shvatiti sa wu hsin, kineski tehnički termin koji doslovce znači ‘neum’, jer „samo onda kad pristupimo bilo čemu s ‘ne-umom’ ta stvar uistinu
otkriva našim očima svoju izvornu zbiljnost“.13 Iz njegove perspektive „orijentalne filozofije“, sve ontološke granične linije u empirijskom svijetu su tek
prividne podjele na temelju „semantičkog artikuliranja“ pomoću jezika; dok u
dubini ontološkog iskustva, sve stvari i događaji gube svoje površno ustaljenje
ili jednodušnost „semantičkog artikuliranja“ kada ih shvaćamo uz wu hsin.
Ibid., 117.
Toshihiko Izutsu, The Structure of Oriental Philosophy, tom I, 88.
12
13
PREGLED
239
III. Višeslojna struktura Zbiljnosti u orijentalnoj filozofiji
Temeljna struktura Izutsuove „orijentalne filozofije konstruirana je na osnovu gore spomenute teorije o „semantičkom artikuliranju“. Suština njegovog
filozofskog promišljanja sastoji se od njegovog stajališta o tomu da različita
orijentalna mišljenja imaju zajedničku karakteristiku u tomu da orijentalni
mislitelji otvore svoje duboke dimenzije svijesti kroz svoja vlastita religijska
ili filozofska iskustva. Iz takovrsne perspektive, on tvrdi da postoji direktna
korespondencija objektivne zbiljnosti sa subjektivnom sviješću. Otuda, on je
semantički pokušao razviti svoju „orijentalnu filozofiju“, koja je obilježena
višeslojnom korelacijom zbiljnosti i svijesti. Kroz svoja filozofska djela,
značajna karakteristika njegove „orijentalne filozofije“ jeste ta što se ona sastoji od višeslojne strukture svijesti ili zbiljnosti.
U svojoj knjizi Struktura orijentalne filozofije Izutsu ustvrđuje da najsuvremeniji filozofi na Zapadu posjeduju svoju vlastitu metodu prevladavanja
„naivnog realizma“, metodu koja je utemeljena na modernoj znanosti. Prema
njegovim riječima, naivni realizam je „filozofska pozicija koja drži da stvari
zbiljski jesu kako ih opažamo“; većina zapadnjačkih filozofa pokušava da prevlada defekte naivnog realizma, i to na temelju „uvjerenja da plan svijesti na
kojemu percepcija, podražaj i mišljenje normalno funkcioniraju jeste jedini
plan svijesti koji treba biti uzet ozbiljno. Naravno, Izutsu je svjestan akademskog polja analitičke psihologije ili duboke psihologije, koja drži perspektivu
da se ljudska psiha, umjesto da je jednoslojna struktura, sastoji od višeslojne
strukture koja se niže od svakidašnje svijesti do ‘podsvijesti ili nesvjesnog’“.
Međutim, sukladno njemu, takovrsno psihološko stajalište još uvijek ostaje
„teoretska mogućnost“. Nasuprot tomu, Izutsu spominje karakteristiku orijentalne filozofije:
Glavne škole orijentalne filozofije započinju postuliranjem višeslojne
strukture svijesti. Temeljna pretpostavka za njih jeste da postoji određeni broj
slojeva koji se razlikuju po dubini jedan od drugog kako bi se razlikovali u
umu. I u takovrsnoj perspektivi, naše svakidašnje iskustvo fizičkog svijeta
kroz osjet, percepciju i racionalno mišljenje pripada tek površnom stupnju
svijesti, dok svi ostali slojevi ostaju nepoznati i neraskriveni, izuzev ukoliko
se naš razum podvrgne naročitom, sustavnom treningu.14
Na temelju takovrsnog stajališta koje je osiguralo orijentalno filozofsko
mišljenje, on ispravno naglašava da kroz svoje vlastite sustavne treninge
za otvaranje dubina zbiljnosti, glavne škole orijentalne filozofije, bilo da je
Toshihiko Izutsu, The Structure of Oriental Philosophy, tom II, 1-5.
14
240 PREGLED
riječ o hinduskoj, budističkoj, taoističkoj, islamskoj, ili konfucijanskoj, brane
višeslojnu strukturu svijesti o zbiljnosti. Otuda se orijentalna filozofska misao
karakterizira orijentalnom filozofskom naročitom sposobnošću da se shvate
stvari i događaji kao neodređeni ontološkim granicama koje uvjetuju njihovo
postojanje u svakidašnjem svijetu iskustava.
Prema njegovom stajalištu, orijentalni filozofi zazbiljuju značaj promatranja stvari i događaja uz takozvane složene oči, jer su oni naučili promatrati
stvari i događaje i u dimenzijama koje su određene ontološkim granicama i
u dimenzijama koje su posve slobodne od svakog određenja. U takovrsnom
stanju svijesti, „mnogi“ korespondira s „jednim“ dok su još uvijek „mnogi“;
„biće“ je „ništavilo“ dok je još uvijek „biće“. Drugim riječima, možemo promatrati „mnoge“ samo na površnom stupnju postojanja i „jednog“ na dubljem
stupnju. Također, možemo promatrati „biće“ jedino na površnoj dimenziji
zbiljnosti i „ništavilo“ u njegovoj dubljoj dimenziji.
Duboka struktura zbiljnosti u Hua Yen budističkoj filozofiji
Kako bismo shvatili kako Izutsu zapravo razmatra orijentalnu filozofsku misao iz semantičke perspektive, neka mi bude dopušteno da se ukratko pozabavim s tri primjera koji predstavljaju obilježja njegove rasprave o „orijentalnoj
filozofiji“.
Za prvi primjer, dopustite da se fokusiram na raspravu Hua Yen budističke
filozofije kako je opisano u Avatamsaka-sūtri. Ovu su misao filozofski elaborirali istaknuti redovnici Hua Yen (japanski: kegon) škole mahāyāna budizma u Kini. Ona je razvijena kroz inkorporiranje takvih misli kao što su Madhyamaka misao o śūnyatā (praznini), Yogācāra mišljenju o svijesti, mišljenju
Tathāgata-garbha, te taoističkoj misli o taou. Kaže se da je Daisetsu Suzuki
(1870-1966), poznat po svojemu proučavanju zena, promatrao Hua Yen misao
kao onu koja predstavlja vrhunac Mahāyāna budističke misli. On je zapravo
pokušao da prevede Vijenac Sūtru, to jest Avatsama-sūtru u engleski jezik
pred samu svoju smrt, međutim, nije je dovršio. Ontologija ove budističke
škole, nazvana učenjem o četiri područja zbiljnosti, pokazuje nam naročito
stajalište o zbiljnosti u orijentalnoj filozofiji.
Izutsu ukazuje na četiri različita načina promatranja jednog te istog svijeta. Svako od ova četiri stajališta subjektivno proizvodi sliku zbiljnosti koja
korespondira naročitoj „dubini“ ljudske svijesti. U pogledu četiri područja
zbiljnosti u Hua Yen filozofiji, Izutsu ovo objašnjava kako slijedi: (1) Prvo
područje je ono „osjetilnih stvari“ (kineski: shih), koje predstavlja svakidašnje
PREGLED
241
stajalište običnih ljudi čija dubina svijesti nije otvorena. (2) Drugo područje
je ono „apsolutne metafizičke Zbilje“ (kineski: li), koje je „pred-fenomenalna osnova zbiljnosti“ iz koje se sve osjetilne stvari pojavljuju. Ovo je stanje
„sveprožimajuće, sveobuhvatne jednosti metafizičke ne-artikuliranosti“. (3)
Treće područje je ono „slobodne, neopstruirane interpretacije li i shih“ (japanski: riji-muge), u kojemu svaka osjetilna stvar (shih) posve i savršeno utjelovljuje jednu apsolutnu Zbilju (li). Iako se čini da će sve pojedinačne stvari
ontološki biti neovisni i različiti entiteti, one su istovrsno prožete istim li. (4)
Četvrto područje je ono „interpretiranja shih i shih“ (japanski: jiji-muge), koje
označava „uzajamno ontološko prožimanje svega u svemu u empirijskoj dimenziji iskustva“. Interpretiranje shih i shih je najviši stupanj koji je dosegnula Hua Yen filozofija.15 I kao što Izutsu naglašava, ono predstavlja ontološki
vrhunac Hua Yen budističke filozofije. Sukladno ovoj filozofskoj perspektivi
o zbiljnosti, sve pojedinačne stvari su korelirane (u uzajamnom odnosu jedna
s drugom), te se otuda sve stvari uzajamno pojavljuju.
Štoviše, u pogledu Hua Yen perspektive o zbiljnosti, Izutsu kaže:
Čak i najmanji cvijet duguje svoju egzistenciju začetničkim silama svih
drugih stvari u univerzumu. Početak s izravnim utjecajem koji je iskušan kroz
njegove neposredno susjedne stvari kao što su zemlja, zrak, svjetlost, kiša, insekti, ptice, ljudska bića itd., koje vezu ontoloških relacija proteže na skrajnju
granicu univerzuma. Zbilja, čitav univerzum izravno i neizravno doprinosi
postajanju jednog cvijeta koji stoga stoji usred mreže zakučastih odnosa među
svim stvarima. Cvijet cvjeta u proljeće, a čitav univerzum se pomalja u punom
cvatu. Cvijet je proljeće; on jeste proljeće svih stvari.16
Sa stajališta Hua Yen budističke filozofije, Izutsu dokazuje, čak ni cvijet
nije samo cvijet, već predstavlja dinamičku, simultanu i međuovisnu pojavu
i egzistenciju svih stvari u svijetu. Hua Yen perspektiva o zbiljnosti, tvrdi on,
predstavlja duboku strukturu empirijskih stvari i događaja, koja se može razotkriti samo dubokoj svijesti.
Struktura zbiljnosti u sufizmu i taoizmu
Za drugi tipični primjer, neka mi bude dopušteno da raspravim njegovu usporednu studiju o sufizmu i taoizmu, koja je dobro poznata u njegovoj knjizi
Sufizam i taoizam. U ovom djelu Izutsu tvrdi da, iako sufizam i taoizam nisu
Ibid., 174-177.
Ibid., 178.
15
16
242 PREGLED
nikada ni historijski ni kulturološki bili povezani jedan s drugim, oni dijele
istu strukturu zbiljnosti u svojim filozofskim mislima. U ovom pogledu, on
kaže:
U pojmovima historijskog porijekla očito je da uopće ne postoji veza
između sufizma i taoizma. Historijski govoreći, prvi seže unazad do naročitog
oblika semitskog monoteizma, dok potonji – ukoliko je hipoteza koju sam
postavio na samom početku ovog rada ispravna – jeste filozofska elaboracija
dalekoistočnjačkog šamanizma.17
Štoviše, on nastavlja:
Skrajnje je značajno da, usprkos ovoj historijsko-kulturološkoj udaljenosti
koja odvaja ovo dvoje, oni dijele, na filozofskom stupnju, istu osnovu. Oni se
slažu jedan s drugim, da započnu, po tomu što oboje temelje svoje mišljenje
na vrlo specifičnoj koncepciji Egzistencije koja je u biti identična, iako se razlikuje jedna od druge po detaljima i drugim sekundarnim pitanjima.18
U ovim dvjema filozofskim misaonim tradicijama Izutsu pronalazi „istu
osnovu“ okarakteriziranu kroz „njihovo filozofsko mišljenje o vrlo specifičnoj
koncepciji Egzistencije“. U oba slučaja, tvrdi on, „filozofsko mišljenje“, to jest
„filozofiranje“, posjeduje svoje skrajnje porijeklo u „iskustvenoj Egzistenciji“,
a ne u „umovanju o Egzistenciji“. Sukladno Izutsuu, „iskustvena Egzistencija“ znači „njezino iskušavanje ne na svakidašnjem stupnju osjetne percepcije,
već na stupnju (ili stupnjevima) nadosjetilne intuicije“.19 U njegovoj raspravi o suštinskim karakteristikama „filozofiranja“ počinjemo shvaćati prirodu
njegove „orijentalne filozofije“; i ove orijentalne filozofske tradicije se konstruiraju na temelju „nadosjetilne intuicije“ onih koji su svjesni dubina Bitka.
Otuda, vizija „Egzistencije ili Zbilje“, koja je iskušavana na nadosjetilnim
stupnjevima, jeste posve različita od svakidašnjeg stajališta o „zbiljnosti“
kako je shvaćaju obični ljudi.
Za one koji su iskusili ovo probuđenje za „Egzistenciju ili Zbilju“, Izutsu
kaže, sve stvari i događaji manifestiraju prisustvo „Nečega iznad“. U sufizmu,
primjerice, „Nešto iznad“ je skrajnji haqq na koji Ibn ‘Arabī ukazuje, dok u taoizmu, ovo je tao na koji Lao-tzǔ i Chuang-tzǔ ukazuju. I u sufizmu i u taoizmu
apsolutna i skrajnja osnova Egzistencije je „Misterija Misterija“. Izutsu tvrdi
da, po Ibn ‘Arabijevim riječima, „Misterija Misterija“ je „najneodređenije od
Toshihiko Izutsu, Sufism and Taoism: A Comparative Study of Key Philosphical Concepts, 479.
18
Ibid.
19
Ibid.
17
PREGLED
243
svih neodređenosti“ (ankar al-nakirāt), koje označava „Nešto što transcendira
sve kvalifikacije i odnose koji su ljudski opažljivi“. Vrijedno je spomena da
Ibn ‘Arabī naziva ovu ontološku dimenziju „stupnjem Jedinstva“ (ahadiyyah).
U ovoj dimenziji, Izutsu tvrdi, „Apsolut“ je „Jedan“ u smislu da odbacuje
prihvatiti bilo kakvu kvalifikaciju; „bivajući jedan“ znači „ništa drugo doli
apsolutna transcendencija“.20 U taoističkoj filozofiji, jednako tako, Put (tao) se
promatra kao „Jedan“. Izutsu primjećuje da je „Jedan“ u taoističkom mišljenju
konceptualan kako bi se smjestio između „stupnja Ne-Bitka i Bitka“, jer „on
nije isti Put kao Misterij“. U ovom pogledu, on nastavlja:
Put je ‘imanentan’ u svemu postojećem kao njegova egzistencijalna srčika,
ili kao njegova Vrlina, kako je Lao-tzǔ naziva. Međutim, bilo da ga se smatra
‘imanentnim’ ili ‘transcendentnim’, Put je Put. Ono što je imanentno u svemu
jeste precizno ista stvar kao ona koja transcendira sve.21
Sukladno Izutsuovoj semantičkoj perspektivi, taoistički pojam „Jednog“,
koji ukazuje na sami Apsolut, jest „egzaktni parnjak Ibn ‘Arabijevom ahad,
‘apsolutno Jednom’“. Međutim, u onoj mjeri u kojoj „Jedan“ obuhvata unutar sebe „mogućnost multipliciteta“, pojam „Jednog“ u taoističkoj filozofiji
je „parnjak wāhid“, koji označava „Jednog na stupnju Imena i Atributa“, ili
„Jedinstvo mnoštva“. Stoga, Izutsu semantički dokazuje da „taoistički Jedan
obuhvata ahad i wāhid sufizma“.22
Struktura zbiljnosti u Śankarinoj Vedānta filozofiji
Konačno, za treći tipični primjer koji predstavlja specifičnu karakteristiku
Izutsuovog orijentalnog filozofskog promišljanja, neka mi bude dopušteno da
se fokusiram na njegovu raspravu o Śankarinoj advaita Vedānta filozofiji u
Indiji. Sukladno Izutsuu, Śankara tvrdi da „svijet našeg empirijskog iskustva
jeste zbiljski jedino u onoj mjeri u kojoj tvrdimo na stupnju empirijskog iskustva“. Međutim, prema Śankarinom stajalištu, postoji drugi stupanj iskustva ili
svijesti, to jest, paramārtha (apsolutni) stupanj istine, čije prisustvo nam se
otkriva kada smo u „stanju najviše usredotočene meditacije“ (samādhi). U
ovom pogledu, Izutsu kaže:
Ibid., 486.
Ibid., 487. U pogledu Izutsuove interpretacije Lao-tzǔove misli, vidjeti njegov engleski
prijevod Lao-tzǔa. Usp. Lao-tzǔ: The Way and Its Virtue, preveo i bilješkama popratio
Toshihiko Izutsu, the Izutsu Library Series on Oriental Philosophy 1, Tokyo: Keio University Press, 2001.
22
Ibid.
20
21
244 PREGLED
A sa stajališta ovog drugog stupnja iskustva, empirijski svijet pojavljuje se
nezbiljskim, gubeći svoju fenomenalnu zbiljnost, koju posjeduje na stupnju
obično budnog iskustva. U svjetlu ovog iskustva je to da se izvanjski svijet
proglašava svijetom privida (Māyā).23
Sukladno Śankarinom gledištu, na stupnju osjetilne spoznaje sve stvari i
događaji su zbiljski, međutim na apsolutnom stupnju spoznaje oni nestaju iz
ljudske vizije, jer se svaki od njih raskriva kao „pogrešna percepcija Apsoluta“. U ovom pogledu, Izutsu nastavlja:
Ovaj viši stupanj spoznaje je iskustvo Brahmana u kojemu se Brahman otkriva u svojoj apsolutno neuvjetovanoj prirodi i u kojoj ne postoje više ostaci
bilo čega opažljivog. Potom čitav empirijski svijet iščezava sa svom svojom
gomilom raznolikosti stvari, živih i neživih, u primordijalnu metafizičku jednost gdje ne postoji bilo što što se opaža kao konačno postojeće, bilo da je
to konop, ili pak što drugo. Brahman za Śankaru je Nerazlikovan, i ovo je
precizno Zbilja.24
Kao što Izutsu jasno ističe, u Śankarinoj filozofiji „nestanak empirijskog
svijeta u Brahman iskustvu“ nije „nestajanje svijeta u ništavilu“, jer je to
„način pojave samog Brahmana“, koji je „Nerazlikovan“. Otuda, Izutsu dokazuje, „ono što je uistinu poništeno Brahman iskustvom nije svijet; to je prije
avidyā, „neznanje“, ili „nepoznavanje“ na našem putu koje se dokida. Sukladno Izutsuovom stajalištu, avidyā na koju Śankara ukazuje je „noetički oblik
koji je karakterističan za našu relativnu i relacijsku svijest“; „Brahman koji
je po sebi apsolutno nerazlikovan“ nužno se predočava relativnoj svijesti u
raznolikim diferencijacijama. Stoga Izutsu kaže: „to što je suštinsko Jedno
nikada ne postaje mnoštvo, ono se samo javlja kao mnoštvo“.25
Pojam „Brahman-iskustvo“ u Izutsuovom objašnjenju označava intuitivnu
spoznaju nirguna-brahmana, Bitka bez atributa; ovaj Bitak bez atributa je
jedino skrajnje postojeće biće koje je ne-dvojstveno, bezlično, neizrazivo i
bez relacija. Pošto Śankara razmatra razna bića u svijetu koja će biti predmet iluzije (māyā), sve druge stvari nisu temeljno zbiljske po Śankarinoj filozofiji. Otuda, prema njegovoj teoriji, ne postoji konačna osnova za polaritet
bića u svijetu.26 Uz ljudsku sposobnost spoznaje, ne možemo vidjeti nirguna
25
26
23
24
Toshihiko Izutsu, The Sructure of Oriental Philosophy, tom II, 17.
Ibid.
Ibid., 18.
U pogledu Śankarine advaita Vedānta filozofije, vidjeti moj članak: Yoshitsugu Sawai,
„Rāmānuja’s Hermeutics of the Upanishads in Comparison with Śankara’s InterpretatiPREGLED
245
brahmana u njegovoj čistoj pojedinačnoj prirodi. Zbog zastora pričina (māyā)
vidimo brahmana bez atributa kao brojne oblike zbiljnosti u kojima je on
različito artikuliran. Prema tome, u pogledu Śankarine filozofije, Izutsu jasno
ističe da „sve zbiljske činjenice Bitka koje univerzalno iskušavamo produkti
su ljudske svijesti“. Iz njegove semantičke perspektive, pošto su sve ontološke
granične linije „iluzije značenja“ koje su očite podjele, sve stvari i događaji
gube svoju površnu ustaljenost ili čvrstoću u dubini ontološkog iskustva. Stoga, one nestaju u „beskrajno plutajućoj, amorfnoj, neograničenoj i neartikuliranoj masi“, što se implicira pojmom nirguna-brahman.
Sa stajališta Izutsuove „orijentalne filozofije“, vrijedno je spomena da nirguna-brahman (Bitak bez atributa) u Śankarinoj filozofiji je u biti ista neartikulirana zbiljnost kao hun tun (Kaos) kineskog filozofa Chuang-tzǔa, wu
ming (Bezimeno) Lao-tzǔa, koje je stanje prije pojave yu ming (Imenovanog),
wu (Ništavilo) zen budizma i td. U stanju temeljne ne-diferenciranosti, kaže
on, svijest i zbiljnost su primordijalno ujedinjeni. Izutsu naziva ovo neartikulirano stanje „nultom tačkom svijesti“ iz koje svi oblici „svijesti“ proizlaze,
i istodobno, „nultom tačkom Bitka“ iz kojeg svi oblici Bitka proizlaze.27 U
Śankarinoj filozofiji, primjerice, nirguna-brahman kao „nulta tačka Bitka“,
nepotrebno je kazati, kulminirajuća je tačka amorfne, neartikulirane zbiljnosti, ali ona primordijalno obuhvata mogućnost pojave svih oblika zbiljnosti,
ili svih oblika svijesti u svijetu. U ovom smislu, nirguna-brahman je „nulta
tačka Bitka“, to jest „nulta tačka svijesti“ i, istodobno, tvori izvornu tačku
„ontološkog artikuliranja“, to jest „semantičkog artikuliranja“.
Zaključak
Na temelju naše iznad spomenute rasprave, suštinska karakteristika Izutsuove
„orijentalne filozofije“ jest da artikulirano stanje Bitka, koje vidimo u empirijskom svijetu, jeste tek površna pojava apsolutnog, neartikuliranog stanja
Bitka, bilo da je on „Kaos“, „Bezimeno“, ili „Ništavilo“. Sukladno Izutsuovom stajalištu o „semantičkom artikuliranju“, apsolutno, neartikulirano stanje Bitka je zbiljnost samog Bitka u stanju primordijalne ne-artikuliranosti,
koja prethodi svakom semantičkom artikuliranju Bitka. Otuda, ovo je precizno „nulta tačka Bitka“, to jest „nulta tačka svijesti“ na koju Izutsu ukazuje. Štoviše, važnija karakteristika njegove „orijentalne filozofije“ jeste ta da
bismo nakon priznanja neartikuliranog stanja Bitka u dubini ljudske svijesti
on“, Journal of Indian Philosophy, no. 19 (1991).
Toshihiko Izutsu, The Sturcture of Oriental Philosophy, tom II, 147.
27
246 PREGLED
trebali obratno razmotriti „nultu tačku Bitka“, to jest „nultu tačku svijesti“,
kao novu originalnu tačku ka konstruiranju multidimenzionalne filozofije. U
ovom smislu, možemo kazati da je Izutsuova „orijentalna filozofija“ velika
semantička građevina kako bi se razvila nova orijentalna filozofska perspektiva, koja može omogućiti konstruiranje fleksibilnog kozmosa, koji započinje
od takvih orijentalnih ključnih pojmova kao što su „Bezimeno“, „Ništavilo“ i
„Praznina“.
Kroz svoje kreativno „čitanje“ tradicionalnih orijentalnih misli, Izutsu se
poduzeo „sinkronijskog strukturaliziranja“ varijeteta orijentalnog mišljenja i
potom je pokušao stvoriti „organski prostor mišljenja“ koji bi strukturalno
mogao uključivati ove filozofske tradicije. U svojoj „orijentalnoj filozofiji“,
površna struktura zbiljnosti vrlo je slična naivnom realizmu; fizički svijet
jeste zbiljski, a sve stvari i događaji u svijetu tvore zbiljnost. Međutim, teoretska osnova na kojoj se konstruira Izutsuova „orijentalna filozofija“ posve
je različita od tog naivnog realizma. Iz njegove semantičke perspektive „orijentalne filozofije“, sve ontološke granične linije su tek prividne podjele, koje
su semantički artikulirane pomoću jezika; u dubini ontoloških iskustava, one
gube svoju površnu ustaljenost semantičkog artikuliranja. Stoga, Izutsu promatra sve stvari i događaje u svakidašnjem svijetu kao tek sadržajne jedinice
bića, koje se konstruiraju kroz „semantičko artikuliranje“ pomoću jezika.
U Izutsuovoj „orijentalnoj filozofiji“ postoji izravna korespondencija objektivne zbiljnosti sa subjektivnom sviješću. Struktura njegove „orijentalne
filozofije“ okarakterizirana je takozvanim složenim očima shvaćanja svih stvari i događaja i u dimenzijama koje su određene ontološkim granicama i u dimenzijama koje su posve slobodne od svakog određenja. Na ovaj način, Izutsu
je pokušao rastumačiti suštinsku strukturu zbiljnosti ili svijesti, koja leži u
osnovi tradicija orijentalnog filozofskog mišljenja, i razviti svoju „orijentalnu
filozofiju“ kao temelj novog filozofskog promišljanja.
S engleskog preveo Nevad Kahteran
PREGLED
247
Prikazi i osvrti / Reviews and Comments
Abdulah Šarčević
UDK 111.1 (049.3)
MOĆ UMA1
Uvod u teoriju socijalne pulsacije
MIND POWER2
Introduction into theory of social pulsation
Sažetak
Tekst je prikaz knjige “Socijalna moć uma. Uvod u teoriju socijalne pulsacije”
Ive Komšića, Svjetlost, Sarajevo, 2012.
Summary
The text is review of book „Social mind power. Introduction into theory of
social pulsation“ by Ivo Komšić, Svjetlost, Sarajevo, 2012.
U ovom svjetlu rasvjetljava se povijesno-filozofski smisao Heideggerove
analitike tubitka: u svoj kompleksnosti. To je jedna od najvažnijih analiza.
Autor je skloniji da ga situira ne samo u povijest filozofije nego i u agoniju
suvremenosti, evropske povijesti, prosvjetiteljstva, napose u budućnost života
i komunikacije. Ta je analiza stilski briljantna, nedogmatična. U skladu je
s proširenim razmatranjem ideje bitnih pitanja ljudske egzistencije koja se
uzdižu u suvremenu „teoriju socijalne pulsacije“. Misao o njoj nije ograničena
samo na posebnu filozofiju povijesti ili socijalnu teoriju.
Na suvremenoj pozornici drame mišljenja to je pitanje o susretu s Drugim
kao drugim, koji postoji i u „samotnosti tubitka“. Tu je središnja ideja zlokobne
Tekst je prikaz knjige Socijalna moć uma. Uvod u teoriju socijalne pulasacije Ive Komšića, Svjetlost, Sarajevo, 2012.
2
The text is review of book Social mind power. Introduction into theory of social pulsation
by Ivo Komšić, Svjetlost, Sarajevo, 2012.
1
PREGLED
251
nivelacije, zapadanja na ono „Se“, svagdašnje koje se ispoljava, prije svega, u
javnom aktivizmu. Tu je svojevrsni doprinos kritičkom mišljenju koje ukazuje
na to da je ovdje u agoniji svagdašnjice izgubljena odgovornost: motiv preoblikovanja života u ljudskoj egzistenciji, što dovodi do toga da je i sloboda
privid, da je vazda pervertirana: to je do danas jedan od najtežih ljudskih problema s kojim se izokreće ljudska subjektivnost, pa i traganje za istinom ili za
redefiniranjem pojma istine i slobode. Suodređivanje egzistencijala, prošlosti i
budućnosti, zajednice i individuuma, odnosa prema konačnosti ljudskog bitka
i prema smrti, odlučnosti i slobode, uzdiže se s posebnom stilskom snagom,
praćen mnoštvom pitanja i znakova neizvjesnosti.
Ona sežu do pitanja i filozofskih odgovora u novijim povijesnim tragedijama, i u onim u Bosni i Hercegovini. Potresaju našu ljudsku egzistenciju,
norme i vrijednosti. I ta su pitanja u pustošećim vremenima sabrana u ovim
esejima, stilistički suvereno i briljantno. Pitanja o prirodi, o kraju prirode, o
povijesti i kraju povijesti. Sve je to inscenirano krizom svijeta, s pitanjem o
pravu na slobodu. U ovoj prilici se sabiru mnoge filozofske spoznaje koje nisu
u znaku sumnje i teških pitanja.
Mnoga pitanja nam dolaze iz prošlosti koja i nije prošla; kritička rekonstrukcija prošlih iskustava, bitnih ideja koje dolaze iz prošlosti, u različitom
vremenu i prostoru. Ta pitanja koja su ključna za ljudsku egzistenciju dolaze
do punog izražaja u djelu Socijalna moć uma. Uvod u teoriju socijalne pulsacije Ive Komšića. Zato se usredotočuje na one životne probleme koji medijatiziraju opasnost gubitka, otuđivanja, pervertiranja. Ivo Komšić se razočarao
u znane nam radikalizme, ali je kritičan i prema kapitalističkoj moderni, prema svim filozofskim i kulturnim dogmama. On je produbio u suvremenosti
Heideggerovu egzistencijalnu analitiku tubitka, napose u jezičkom stiliziranju
egzistencijala, pojma savjesti, odgovornosti, krivnje, u analizi središnje ideje
o zapalosti ili otuđenju koje Martin Heidegger posebno ističe 1947. godine u
poznatom Pismu o humanizmu.
Visoko aktuelne su analize savjesti, odgovornosti i slobode u Heideggerovoj filozofiji. Ivo Komšić rekonstruira Heideggerov doprinos pitanju o bitku
tubitka, o povijesnosti i vremenosti, o „načinima čovjekovog postavljanja
u svijetu“, o djelatnoj spoznaji „koja je nastala iz ophođenja prema sebi i
drugom“. Njegovo analiziranje i karakteriziranje „Heideggerovih pojmova
iskustva života“ rasvjetljavajuće je. Napose njegovo vlastito iskustvo života:
filozofsko i u svakom smislu životno. Rasprave o suvremenoj filozofskoj
teoriji bile bi mnogo značajnije i plodnije ako bi se uzeli u obzir doprinosi.
252 PREGLED
Istina, na tom su putu Aristotel, Platon, Kant, Hegel, Marx, Max Weber,
Nietzsche. Filozofskim pitanjima pristupa sa stanovišta učitelja filozofije,
potican i pitanjima autorovog suočavanja s pitanjima o istini, o religiji, o dobru i zlu. Ali svagda u znaku ključnog pitanja: „kako je moguće znanstveno
legitimirati spoznaju povijesnih događaja, ili, veberovski rečeno, „konkretnih
kulturnih pojava u njihovim povezanostima“.
Oslanjajući se na kritiku „patologije uma“, na sve ono što čini napredak i
nazadak u evropskoj povijesti, oslanjajući se na vlastite misaone sustave, Ivo
Komšić analizira – rekonstruirajući Maxa Webera – pitanje „da li je moguća
znanstvena povijesna spoznaja kao što je kod Webera moguća znanstvena
spoznaja povijesti“. Povratak društvu, povijesti i socijalnim pitanjima, sukladno Maxu Weberu, uvodi put diferenciranja teorijskih i metodoloških puteva i
mogućnosti, povrh opasnosti naturalizma i pukog racionalizma. Temeljni pojmovi znanosti, prava, moraliteta i ćudorednosti reflektiraju forme djelovanja i
spoznavanja, koje nikada ne znače gubitak posredovane i proširene moralnosti
koja je uvijek i u suvremenosti pouzdani znak erozije moći uma, karaktera i
povjerenja.
Ivo Komšić u toj diferenciranoj i lucidnoj analizi izbjegava opasnosti redukcionizma; nastojao je pokazati da su moral i pravo zapravo, strogo govoreći,
a priori socijalne slobode i socijalne znanosti. Max Weber otvara mogućnost
mnogostrukih i suvremenih pitanja, napose analitike politike. Ovdje profesor Ivo Komšić kritički rekonstruira povijesna iskustva politike i političkog
djelovanja, vlastita spoznanja, te pojam istine čije „polazište nije ni cjelina ni
iznimka od cjeline...već događaj kao takav“. Ona je „u otvorenosti i slobodi“.
S njemu svojstvenom preciznošću i dosljednošću analizira druge pojmove kao
što su revolucija, država, nivo formi znanja.
Taj će tip analize voditi do Aristotela, kojemu je već teorija istinska ljudska djelatnosti, do pojma one djelatnosti koja je spoznaja odnosno jedinstvo
„fenomenologije kao analitike i stvaralačke utopije“. Priziva Kanta da bi osvijetlio praktičnu moć uma „kao djelatne spoznaje“. Oslanjajući se na živo
povijesno iskustvo, na iskustvo rezignacije i skepse, i na mjerodavan način
pokazuje „spoznajnu moć kao praktičnu moć uma“. Na tom putu rekonstruira
Kanta, i nalazi mogućnosti „zakoračenja u drugu vrstu moći našeg uma, u
njegovu praktičnu moć koja je djelatno-saznajna...“ Ivo Komšić se protivi
svakom redukcionizmu: najvažnija ljudska sposobnost je moralni ili praktični
um, daleko od „patologije uma“. Pravo na slobodu, temeljne forme slobode,
sistematski analizira. Seže do socijalnih institucija napretka, do životnih formi
u kapitalističkoj moderni, u „najnovijoj prošlosti globaliziranja“.
PREGLED
253
Iz ove melanholije počinje drugi um. Čini mi se da i raspravljanja Ive
Komšića, ideja po duhu suptilna, po tonu odlučna i uvjerljiva, po metodi otvorena, ne zatvaraju oči pred tim. No, to se ne da ni vremenski omeđiti. Na
čovječanstvu je da protumači pitanje: postoji li na Zemlji mjera? Put izvan
aparature anonimnog, zlokobnog toka u spasonosni um? Nikada nije previše
pitanja i mišljenja, poetičkih susreta, metafora za ljudski život, za istinu, za
dobro i lijepo.
„Ako čast i mudrost ne pripadaju meni, neka pripadnu drugima. Neka nebo
postoji, makar meni dopalo mjesto u paklu“ (J. L. Borges). U tome je ipak
dramaturgija uma i duha.
Ivo Komšić u ovoj fascinantnoj analizi Kantove filozofije dotiče sve probleme: od teorijske spoznaje do praktičnog uma koji „proizvodi djela“, do
„moralnog zakona a priori“; tu su sva metafizička i postmetafizička pitanja,
u sveobuhvatnim formama analize i promišljanja. Ne čudi stoga da je to i
temeljni doprinos kritici suvremenog društva, svakog i onog epistemologijskog totalitarizma ili populizma. Upravo na tragu iznimno značajnog varijacijskog obilja kritičke rekonstrukcije Kantove filozofije Ivo Komšić raskriva
stvaralačku moć uma. On kazuje na to da bi ona „morala biti istovremeno i
teorijska i praktična, i spoznaja teorijom i spoznaja djelom“. „Ekspresivnim
jezikom“ rečeno je sve bitno i inspirativno u razmatranju Kantove filozofije,
napose moći uma, pojma dobra, razlikovanja između dobra i zla, empirijske i
transcendentalne razine. Mi smo u krugu sposobnosti razlikovanja i perspektiva ovog filozofskog mišljenja koje svoju punu mjerodavnost i značajnost
otkriva tek u modernom dobu, napose u 21. stoljeću. Riječ je i o granicama i
poljima socijalnih institucija, o institucionaliziranju slobode u moralu, pravu i
običajnosti, rečeno Kantovim i Hegelovim jezikom.
Ivo Komšić uvodi stvaralačku djelatnost kao regulativni princip, kao onu
moć kritike koja spoznaje petrifikaciju strukture uma, pervertiranje moći uma,
napose u modernom svijetu globalizacije i liberalne demokracije. U svjetlu
Kanta i Hegela on razvija ideju o moći uma, veoma diferencirano, sa spoznajom koja ne podliježe sumnji, da sam um u onom što je stvarno „spoznaje gubitak svoje zbiljnosti i traga za potpuno novim oblikom; stvarnost nema moć
nad njim jer je njena umnost za njega iščezla“.
Ovo spoznavanje moći uma ukida kako subjektivizam tako i objektivizam.
Ali omogućuje: blizinu teorije, onaj konstruktivni put u prošli život koji je
moguć u jednom velikom razgovoru, nemogućem diskursu. Unutar krize svijeta, krize globalizma, mita i populariteta tržišta, u vremenu u kojem je kultura
prvi put u povijesti „ogranak robne produkcije“. „To je dijalektika diskontinu254 PREGLED
iteta uma.“ Još je značajnija ideja da je u tom smislu um „iskorak iz stvarnog,
on je djelo uma kome je stvarno samo oslonac i poticaj...“
To je polazište za kritičku analizu temeljne socijalne, političke i moralne
situacije u Evropi, u Bosni i Hercegovini; u toku rata i poslije rata. Ona se
centrira oko ideje rata, agresije, političke podjele, nacionalizma, koji je znak
da su se dogodile iznimno tragične stvari. Sve je to iskazano sa stanovišta
kritičke rekonstrukcije Kantove filozofije čistog uma, slobode i kauzaliteta.
Ivo Komšić analizira temeljne ljudske vrijednosti, politiku, ćudorednost,
tradiciju, srodstvo, jezik, simbole.
Stoga je ona protiv demisioniranja uma i slobode, protiv veoma zlokobnog
fatalizma povijesti i rezignacije. On rasvjetljava – na tragu Kanta, Aristotela,
Hegela, Maxa Webera – u strogoj analizi, koja nije puka doksografija i pojam
stvaralačke spoznaje koja „nije ni dogmatska ni utopijska“. „Ona je istovremeno i spoznaja i djelatnost onog novog, njegova zbiljnost, te također zahtjev
za ozbiljenim.“ Već se – kritičkom reinterpretacijom Hegela i Maxa Webera
– suočava s idejom uma kao univerzalne forme života, kroz iznimno značajnu
analitiku društvenih i političkih diferencija. I to u dijalogu s velikim filozofima
Zapada, tako da nam osvjetljava suvremenu povijest s „mračnom epohom“
(dark times) s kojom čovjek gubi svoje mjesto u povijesti i kozmosu.
Kritička rekonstrukcija Hegelove filozofije na mjerodavan način osvjetljava ono u čemu se pokazuje „Znanost spoznaje zbiljnosti“, „put od pojedinačne
volje do zbiljnosti slobode“, uz „unutarnji zakon uma“. Ivo Komšić se time
centrira na sva ključna mjesta Hegelove filozofije kao što su: „Znanost spoznaje
zbiljnosti“, „Država kao zbilja uma“, jedno sveobuhvatno polje razmatranja.
On je na primjeren način promislio sve ključne kategorije u Hegelovoj filozofiji, sve do spekulativne spoznaje: znanost, „unutarnji zakon uma“, vladajuće
mnijenje, politika, pozitivno i filozofsko pravo „u totalitetu sa zakonodavstvom uopće“, koje je „stanje kao dio svih onih odnosa i karaktera koji određuju
jedan narod i jedno vrijeme“.
U toj brizi za društvo i državu, za javnost, Ivo Komšić zna da vrijeme
traži sebe u mišljenju, u moći uma i suvremenosti, ono filozofsko promišljanje
„koje mora pokušati još učiti iz stranputica prošlosti da bi se tako oslobodilo
za teške ali posve drukčije zadaće budućnosti“. On se poziva na O. Poggelera,
ali on to radi već desetljećima u kritici apsolutizma političkog uma, svakog
totalitarizma, krivotvorenja duha. Tako gledajući, dolazi do izraza um
ovog poznatog filozofa i promišljenog kritičara svake naci-filozofije, preko
prolaženja užasa u staroj i novijoj povijesti, napose u Bosni i Hercegovini,
PREGLED
255
na Balkanu i u Evropi. On je kritičar svega onog što je fašističko, autoritarno
i imperijalističko, što je neprijateljsko slobodi i ljudskim pravima, što je neprijateljsko kulturi i civilizaciji. To je veliko u ovom djelu: preko Platona
i Aristotela, Maxa Webera i Heideggera. U ovoj argumentaciji svijet dobija
svjetlo, um trijumfira, i tek se u njemu nalaze simboli spasonosnog, tradicija,
slobodnih formi života svih naroda. Dolazi na vidjelo pojam vlasništva i eksploatacije, i u strujanjima modernog kapitalističkog razdoblja.
I kritika neokonzervatizma, ideologije „bijega u ludilo“, iracionalnosti
društvenih institucija. Povjerenje prema umnom pluralizmu, prema onome što
određuje povijest, što čini moć uma, kulturu, što ne dopušta da čovječanstvo
doživljava sumrak i smrt prije umirenja, Ivo Komšić to izražava u ovom djelu.
On nije pristalica ideje o kraju „prosvjetiteljskog“ razdoblja Zapada. Dramaturgija povijesti ima razloga da vjeruje u ideju da se životne forme afirmiraju
pozivanjem na životnost uma, na univerzalne vrijednosti. Tu dolazi samo-legitimiranje uma u povijesti i povijesti u umu.
Tu je Ivo Komšić na putu i jednog Richarda Rortyja, jednog od najpoznatijih američkih filozofa, koji pokazuje koje su opasne formule u suvremenosti,
u kapitalističkoj moderni, s kojima um doživljava sumrak i pomračenje. Na
razini novog prosvjetiteljstva koje se opire nastojanju da se i samo pretvori
u mit i pozornicu zla, on brani eros mišljenja kojemu je orijentacija pravo
slobode. Ne čudi stoga da se orijentirao prema onim najvećim misliocima Zapada, da je u takvoj opuštenosti argumentacije u znaku novog prosvjetiteljstva
pobliže osvijetlio um u Hegela, pojam prava i pravde. Ono je svojevrsni pledoaje za moć i dramaturgiju uma, za produbljeni uvid ne samo u povijest filozofskog mišljenja nego i u životne odnose suvremenosti, za novo preuzimanje
odgovornosti za svijet u kojem živimo i u kojem bismo željeli živjeti.
On ozbiljno uzima u obzir i kontingenciju u razvijanju vlastitih mogućnosti
iskustva i društvenog preobraženja. Značajan dio teksta je posvetio analitici
pojma kontingencije i onoga što su za Hegela bile „furije zla“ u toku Francuske
revolucije. U „spajanju neodređenosti i određenosti“, u formama ćudorednosti
i države kao zbiljnosti uma, građanskog društva. On također pre-mišlja Marxa
(u skladu s novim tendencijama da se „pre-mišlja Marx“).
Fascinantna je analiza i kritika „iskustva povijesti kroz koje smo prošli od
1990. do 1995. godine“, koje „otkriva da zablude, mržnja, porivi, neodlučnosti
i ostali subjektivizmi mogu preuzeti na sebe zbiljske utjecaje i bitno odrediti
povijesne procese. Oni ne moraju ostati na margini povijesti, nego mogu dobiti formu stvaralačke prakse“. On donosi filologiju porijekla zla, ideologije
rasapa, moć autoritarnog duha. Pokazao je smrtonosne himere nacionalizma,
256 PREGLED
subjektivizma, bijeg od uma. On analizira umnost države i s tog stanovišta kritizira nastojanja u Bosni i Hercegovini i na Balkanu uopće, ukazuje na ključnu
ulogu „desubjektivizacije naroda“ koje, prema Hegelu, stvaraju lošu državu,
jedno „bolesno tijelo koje također egzistira, ali nema istinski realitet“ (Hegel).
Posebno je značajan doprinos rasvjetljavanju okolnosti rata u Bosni i Hercegovini i na osnovu vlastitog iskustva.
Ovakva stanovišta o slobodi sežu sve do Karla Marxa, koji je u znaku rethinkinga, koji nam u novom liku za razumijevanje države, društva, demokracije, slobode ima ponuditi puno toga novog, iznenađujućeg u spoznaji i uvidima
u kapitalističku modernu. Ono što nas fascinira to je svakako jedna produbljena analiza građanskog društva, nacionalne ekonomije, to znači privatnog
vlasništva, rada, kapitala, da bi okončao s rasvjetljenjem, s minucioznom
analizom, s idejom „staleža“ koji je prevladavanje svih „staleža“, emancipacija čovječanstva. Vezanost uz Marxa je vezanost za ideju slobodne volje i
slobode, povrh staljinizma i totalitarizma.
Time je Ivo Komšić i expressis verbis na putu filozofije Hannah Arendt:
Svaki je čovjek početak, obdaren slobodom za zajedničko djelovanje, za moralni um. Čvor drame je stvaralački um, osnova „čovjekovog samo stvaranja.
Ideja jedinstva nužnosti i slobode, čovjeka i prirode, stvaranja novog u nepredvidljivosti povijesti. Novum je višestruk u kritičkom nasljedovanju duha slobode i slobodnog čovjeka. Moć uma je moguća kao sveobuhvatna, veoma
diferencirana forma života, kultura koja je snaga pomirenja, a ne diobe, sukoba religijskih sekti, novo-nastalih nacionalnih identiteta, „rata kultura“ u
smislu teza Sammuela P. Huntingtona koje je on izložio prije trinaest godina,
vjerujući da je pronašao ključ za razumijevanje i objašnjenje suvremene svjetske situacije.
Na kraju, trebalo bi reći da je ovo Komšićevo traganje za istinom, za moći
uma, bitni doprinos spoznaji suvremenosti, modernoj filozofskoj suvremenosti, teoriji napretka, teoriji društvenih institucija, „dramaturškoj meditaciji“
o mijenama i o „furijama zla“, kako ih navodi Hegel. Posebno je to poglavlje „Istina kao jezička kreacija“ u kojem je značajan pristup novijoj povijesti u Bosni i Hercegovini, i prizivanje R. Rortyja. „Iz kontingencije jezika...
proizlaze nove ‘slike intelektualnog i moralnog napretka’“ (R. Rorty). Ovaj
američki filozof, koji je nedavno umro, ima na umu jezik, koji je „Proces
spoznavanja samoga sebe, suočavanje s vlastitom kontingencijom, traganje
za vlastitim uzrocima, identičan je s procesom stvaranja novog jezika – to jest
stvaranje nekih novih metafora.“
PREGLED
257
Time Ivo Komšić i u kritičkoj analizi „furija zla“ u našoj zemlji dotiče filozofiju R. Rortyja, ideju kontingencije, liberalnog društva („Liberalno društvo
je ono čiji se ideali ne ostvaruju silom, nego uvjeravanjem, ne revolucijom
nego reformom...“). Ukratko, u horizontu je sloboda kao vrijednost „koja
izmiče tim kontingencijama“.
Stoga je Ivo Komšić kritički promišljao i analizirao tradiciju novije filozofije sve do Habermasa, francuskih filozofa (Derrida...) te će reći da Habermas
„pojmom racionalnosti koji je rekonstruktivan nudi alternativu Rortyjevom
pojmu poetizirane kulture“. On je i ovdje rekonstruirao onu „tamu vremena“,
„bijeg u ludilo“, ono protiv čega se borio u toku posljednja dva desetljeća u
20. stoljeću. To je ujedno uvid, interpretacija i historijsko svjedočanstvo.
Sve je ovo umnogome osnaženo kritičkom rekonstrukcijom Rortyjeve filozofije, pojma kontingencije, autoriteta, jezika, moći ironije, umjetnosti, napose
romana. Ovdje je važnu uočiti razliku između pojma jezika kod Heideggera i
Rortyja. U njega je riječ o ironiji i ironijskoj kulturi, o ironijskom liberalu za
kojeg ne postoji istina koja bi bila apsolutno važeća. Na tragu uvida u takvo
kompleksno područje Ivo Komšić je u veoma širokom rasponu, u jednom novom i inovativnom varijacijskom spletu, ponudio jedno pitanje: „proširivanje
granica mogućnosti?“
Tu susrećemo doista jednu iznimno značajnu stilizaciju Rortyjeve filzofije:
„spoznajno traganje za istinom, moralno traganje za pravilom djelovanja, estetsko traganje za pravilom izražavanja – stvaralaštva“. Društvo i sloboda: Ivo
Komšić navodi Rortyja: Ako se pobrinemo za slobodu, istina se može pobrinuti za sebe.“ On analizira one Rortyjeve kategorije koje su za njega središnje
i koje, s druge strane, uvode u razumijevanje „mračnog svijeta“ koji je ostavio iza sebe beskrajne patnje, stradanja. U poglavlju „Razumijevanje kao
praktična djelatnost“ analizira druge Rortyjeve kategorije, scenarij kontingencije, vokabulara, samoodređivanja u jeziku i umjetnosti. U tom je smislu Ivo
Komšić u raspravu uveo Charlesa Taylora, uvide u sposobnosti razumijevanja
i djelovanja, novovjekovnu znanost“, „prosvjetiteljski humanizam“, racionalnost kao „sposobnost konstrukcije poretka po mjerilima znanja, ili razumijevanja...“ U ovom dobu je stvarno značajno pitanje o suvremenom humanizmu,
i to pod pritiskom patnje i poniženja. Uopće filozofija, napose politička filozofija, obiluje raznim uvidima. Takav je onaj Johna Rawlsa koji „i teorijski“ i
„praktični um izvlači izvan doktrinarnog područja“.
Nastojanja i Rawlsa i Habermasa obuhvaćaju sveobuhvatnu filozofsku
doktrinu. U jednom veoma argumentativnom diskursu; a teži „stvaralačkom
prevladavanju političkog pragmatizma i transcendentalizma“, uvidom u plu258 PREGLED
ralizam građanskog društva, u javni ili praktični um. Ivo Komšić je na kraju
uveo razdiobu između filozofije i sociologije koja je višestruko uvjetovana.
On kritički priziva ideje Maxa Webera i uvodi pojam pulsacija. Pritom je
„uravnotežena pulsacija ideal kome se teži a ne pretpostavljeno stanje“.
Pred sobom imamo višestruko vrijedno djelo, obuhvatno, rasvjetljujuće,
inovativno kao značajan doprinos suvremenoj filozofiji i teoriji socijalnih institucija, progresa racionalizacije i u „smjeru individualiziranja socijalnih
vrijednosti i moralnih normi“. Svojim filozofskim analizama socijalnih aktera, stvaralačkog uma, popuštanja kauzaliteta, s uvidima u ljudske vrijednosti koje se razvijaju i ciklusima, vraćajući sebi na iskustvo, sa „snagom
stvaralačkog uma“, Ivo Komšić vlastitom originalnošću, briljantnim stilom, a
znano je odavno još od Nietzschea da je stil istina, uvodi novi scenarij, „teoriju socijalne pulsacije“, čuva svagda svoju kritičku distancu, uvijek s „bolnim
denunciranjem“ dogmatskog i petrificiranog ljudskog usavršavanja.
Zato s jedinstvenim zadovoljstvom preporučujem „Socijalna moć uma.
Uvod u teoriju socijalne pulsacije“, stilistički i misaono briljantno pisane eseje, visoko aktuelne u suvremenom dobu, u blizini olujnih previranja na planeti,
a posebno u ovom dijelu Evrope, u kojem ideje Ive Komšića postaju čitljivije,
djelo uglednog filozofa i sociologa koji već desetljećima vraća nadu u moć
uma koji ne pristaje na defetizam, rezignaciju i potpuni gubitak slobode. Njegovo djelo nas vodi ususret „dramatičnim budućnostima“,dramaturgiji uma
i slobode. Vjerujem da će pitanja i ideje u djelu Ive Komšića sve više dolaziti
do izražaja u kojima se razmatraju vrijednosti i norme u bitno ljudskom i
obuhvatnom smislu.
PREGLED
259
Nevad Kahteran
UDK 111.6 T. Izutsu (049.3)
IZUTSUOV DOPRINOS ISLAMSKIM STUDIJAMA1
IZUTSU’S CONTRIBUTION TO ISLAMIC STUDIES2
Sažetak
Tekst je prikaz knjige “Japanski doprinos islamskim studijama: naslijeđe
Toshihika Izutsua otvoreno interpretaciji”, Kulala Lumpur, IIUM Press,
2010.
Summary
The text is review of book “Japanese Contribution To Islamic Studies : The
Legacy Of Toshihiko Izutsu Interpreted“, Kuala Lumpur, IIUM Press, 2010.
Knjiga predstavlja kolekciju 19 tekstova o Toshihiku Izutsuu (井筒 俊彦 4. 5.
1914 – 1. 7. 1993), eseja s trodnevne međunarodne konferencije održane od 5.
do 7. augusta 2008. godine u Kuala Lumpuru (the International Conference on
Contemporary Scholarship on Islam: Japanese Contribution to Islamic Studies
– The Legacy of Toshihiko Izutsu /ICONSIST/).
Ovi eseji pokrivaju različita pitanja i teme koje su relevantne za Izutsuovo
djelo, a koje se nižu od svjetonazora (Weltanschauung), filozofije, misticizma/
sufizma, semantike, lingvistike, etike, pa do znanstvenog proučavanja religije.
Također, tri članka su uvrštena na arapskom jeziku i oni svjedoče u korist zanimanja za Izutsuov opus i među arapskim čitateljstvom. Knjiga predstavlja
neizostavno štivo za sve one koji se zanimaju za opus T. Izutsua, bivšeg profesora s Keio univerziteta, predavača na Imperijalnoj akademiji u Teheranu i
McGillu u Montrealu te člana Institut International de Philosophie (Pariz).
Tekst je prikaz knjige Japanski doprinos islamskim studijama: naslijeđe Toshihiko Izutsua otvoreno interpretaciji, Kuala Lumpur, IIUM Press, 2010, 338
2
The text is review of book Japanese Contribution to Islamic Studies: The Legacy of Toshihiko Izutsu Interpreted, Kuala Lumpur, IIUM Press, 2010, 338 pp.
1
PREGLED
261
1) „Struktura zbiljnosti u Izutsuovoj orijentalnoj filozofiji“ profesora Yoshitsugua Sawaija s Tenri univerziteta u Japanu predočava Izutsuov filozofskosemantički pokušaj da integrira orijentalne tradicije mišljenja u organsko
jedinstvo nazvano „orijentalna filozofija“;
2) „Lingvistička konstrukcija zbiljnosti: Izutsuova semantička hermenutika kur’anskog Weltanschauunga“ dr. Abdul Kabira Hussaina Solihua (IIUM)
fokusira se na orijentalne tradicije mišljenja, poglavito islama, odnosno ključne
kur’anske pojmove iz etičkih i teoloških perspektiva, gdje je semantička
strukturalna analiza primijenjena na Kur’an, sukladno autoru, prvenstveno
metodološkog, a ne hermeneutičkog karaktera;
3) Mjesto Mulla Sadrovog djela Kitāb Al-Mashā’ir u Izutsuovoj filozofiji profesora Shigerua Kamade sa Instituta za orijentalnu kulturu Univerziteta u Tokyju pokušaj je otkrivanja „tipologije artikuliranja zbiljnosti“, i to s
naročitim fokusom na rečenom djelu;
4) i 5) „Kur’anski svjetonazor zaslužuje više istraživanje“ Halila Rahmana
Açara (Van, Turska) i „Preispitivanje Izutsua u postmodernom okviru“ Janana
Izadija i Ahmada Faramarza Gharamalekija, oba sa Univerziteta u Teheranu,
ističu pozicije Izutsuovog akademskog pristupa i djela u suvremenom kontekstu;
6) „Semantička metodologija u Izutsuovim kur’anskim i sufijskim studijama“ arapski esej Mohameda Ben Nasra sa Instituta za humanističke znanosti
u Parizu kazuje da je Izutsu bio zainteresiran za pomirbu između „dekonstrukcionizma“ i „strukturalizma“, inspiriran pisanjem Jacquesa Derride;
7) „Izutsuove hermeneutičke perspektive kur’anske interpretacije“ Makota
Sawaija sa Tohoku univerziteta u Japanu govori o upotrebi „kur’anskog horizonta“ u dubokom i holističkom značenju kur’anskih ključnih pojmova;
8) „Fenomen sinonimije između kur’anskih vokabulara u mislima Toshihika Izutsua“ arapski esej Aliyya Reze Dada sa Ferdowsi univerziteta u Mashhadu, također o ključnim kur’anskim pojmovima;
9) „Bog i čovjek u djelima Toshihika Izutsua“ Ibrahima Abu Bakra s Nacionalnog univerziteta u Maleziji analizira ovaj odnos kroz nekoliko Izutsuovih
djela;
10) „Povezujući događaje čiste svijesti: upotreba Izutsua kako bi se oslovio
problem filozofije misticizma“ Sajjida Rizvija, direktora Centra za islamsku
filozofiju Univerziteta Exeter analizira mogućnosti čistih mističkih iskustava;
262 PREGLED
11) „Značaj Izutsuovog naslijeđa za komparativne religije“ profesora
usporednih religija Kojire Nakamure kazuje o Izutsuovim akademskim
postignućima kao velikom doprinosu proučavanju i religijskog misticizma;
12) „Izutsuov prinos proučavanju komparativnih religija: procjena njegovog djela Sufizam i taoizam“ Anisa Malika Thohe sa IIUM-a, inače priređivača
ovog editorijala, također je prinos prethodnoj temi;
13) i 14) „Etički diskurs u Kur’anu: analitička studija pojma Hudā u Izutsuovoj konceptualizaciji“ Ibrahima Shogara sa IIUM-a i „Razvijanje etičkih
temelja islamske ekonomije: Pristup i doprinos Toshihika Izutsua“ Hafasa
Furqanija i Mohameda Aslama Haneefa, obojica sa IIUM-a, kazuju o etičkom
diskursu;
15) „Reference uspostave koncepta sukladno profesoru Toshihiku Izutsuu:
koncept „Allāh“ kao primjer“ arapski esej Eisa Ali Al-Akouba s Univerziteta
Aleppo istražuje izvore ili reference na kojima je Izutsu ustanovio ključne
pojmove u kur’anskom Weltanschauungu;
16) i 17) „Procjena Izutsuovog razumijevanja pojma Allāh u njegovom djelu
Bog i čovjek u Kur’anu“ Ahmada Moyia Gada i Isa Muhammada Maishanua,
obojica iz Nigerije; „Između orijentalizma i islama: kratice Toshihika Izutsua“ Mehmeta Atalaya sa Univerziteta u Istanbulu govore o orijentalističkoj
tradiciji koja je dominirala poljem islamskih studija na Zapadu;
18) i 19) „Raskrivanje koncepta čovjeka i univerzuma u klasičnim malajskim islamskim tekstovima koristeći Izutsuov pristup“ Hussaina Othmana s
Univerziteta Tun Hussein Onna u Maleziji i „Naslijeđe Toshihika Izutsua u
Turskoj: primjena semantike u suvremenim kur’anskim studijama“ Necmettin Gőkkira sa Univerziteta u Istanbulu govori o naslijeđu malajskog i turskog
govornog područja, to jest njihovim lokalnim situacijama.
K tomu još, ako uobzirimo činjenicu da je već 1958. godine Izutsu prvi
puta preveo Kur’an s arapskog u japanski jezik i činjenicu da je ovaj prijevod
još uvijek relevantan i u upotrebi odonda, te da je bio izvanredan u učenju
stranih jezika (poznavao je preko dvadeset istočnjačkih i zapadnjačkih jezika), jasno je da je riječ o jednom od najvećih japanskih mislitelja dvadesetog
stoljeća i ovomu u korist svjedoči njegovo uključenje u Japanese Philosophy:
A Sourcebook (UHP, 2011.) priređivača Jamesa W. Heisiga, Thomasa P. Kasulisa i Johna C. Maraldoa (vidjeti napose stranu 913). No, iako je odrastao u
zen budističkoj tradiciji, studirao je čitav niz filozofskih i mističkih tradicija.
Otuda i njegovo zanimanje za lingvistiku, semantiku, lingvističku filozofiju
PREGLED
263
i semiotiku, te inkliniranje ka postmodernizmu i suvremenoj novoj misli F.
de Saussurea, Rolanda Barthesa, Jacque Lacana i Jacque Derride, kao i komparativnu filozofiju, odnosno ‘meta-filozofiju’ filozofija, tj. temeljnu strukturu
svih istočnjačkih filozofija koja započinje pažljivom semantičkom analizom
strukture temeljnih koncepata svakog uključenog filozofskog sustava u ovoj
svojevrsnoj rekonstrukciji istočnjačke filozofije (primjerice, vidjeti o tomu
Izutsuov serijal o orijentalnoj filozofiji Keio University Pressa: http://www.
keio-up.co.jp/kup/eng/series/8590.html ).
I na kraju, no ne manje važno, surađivao je sa svojom suprugom Izutsu
Toyoko na nekoliko eseja u izvanrednoj knjizi o japanskoj estetici.
264 PREGLED
Suad Kurtćehajić
UDK 94 (497.1)(049.3)
ISTRAŽIVANJE UZROKA RASPADA SFRJ1
RESEARCH THE CAUSES OF THE DISSOLUTION OF THE SFRY2
Sažetak
Tekst je prikaz knjige Raifa Dizdarevića “Put u raspad”, Institut za istoriju u
Sarajevu,2011.
Summary
The text of the book review Raif Dizdarević „Journey to the dissolution“, Institute for History in Sarajevo, 2011.
Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije3 bit će dugo vremena predmetom naučnog istraživanja. Autor se bavi problemima u kojima
se avnojevska Jugoslavija našla nakon smrti njenog tvorca Josipa Broza Tita
4. maja 1980. godine. Knjiga Put u raspad Raifa Dizdarevića je sačinjena od
stenograma autorovih izlaganja na pojedinim tijelima kako savezne države
tako i Bosne i Hercegovine. Ti stenogrami imaju veliki značaj za razumijevanje perioda koji su njima obuhvaćeni, a to je od 1980. pa do završetka
autorovog mandata na najvišoj državnoj poziciji u SFRJ, poziciji predsjednika
Predsjedništva SFRJ, što je uslijedilo 15. maja 1989. godine. Nesumnjivo je
da su stenogrami autora sadržani u knjizi od velike važnosti za razumijevanje situacije u Jugoslaviji u periodu koji je obuhvaćen jer je Raif Dizdarević bio
jedini iz Bosne i Hercegovine od nastanka južnoslavenske zajednice, dakle
od daleke 1918. godine, koji se nalazio na poziciji predsjednika jugoslavenskog parlamenta (predsjednik Skupštine SFRJ), ministra vanjskih poslova te
na čelnoj državničkoj poziciji kao predsjednik Predsjedništva SFRJ.
Prikaz knjige autora Raifa Dizdarevića Put u raspad, Institut za istoriju u Sarajevu,
2011.
2
Review of the book by Raif Dizdarević Journey to the dissolution, Institute for History in
Sarajevo, 2011.
3
Skraćeno SFRJ.
1
PREGLED
265
U knjizi autora se vidi da je on ulagao veliki napor da sačuva jugoslavensku
zajednicu, smatrajući da su Južni Slaveni unutar ove zajednice neuporedivo jači
nego ako bi se ta zajednica raspala i svako krenuo svojim putem, što se kasnije i
desilo. S Titom na čelu, Jugoslavija je imala visoku reputaciju u svijetu. Sahrana
Tita i prisustvo skoro cijelog svijeta na sahrani u Beogradu u maju 1980. godine
pokazatelj je koliko je tadašnja Jugoslavija bila uvažavana u svijetu. Čak su pred
zgradom Organizacije ujedinjenih nacija sve zastave 152 zemlje tadašnje članice
Ujedinjenih nacija spuštene na pola koplja, što je bio presedan. Za Jugoslaviju
se govorilo da je zemlja s najviše prijatelja. Tu se zaista nameće pitanje kako
se mogao dogoditi jedan takav sunovrat zemlje za samo deset godina, u kojem
je došlo do krvavog bratoubilačkog rata. Odvajanje za Jugoslavensku narodnu
armiju (JNA) koje je iznosilo 5,83 posto bruto nacionalnog dohotka učinilo je
Jugoslaviju jednom od vojno najjačih sila u svijetu koja je bila spremna da se suprotstavi bilo kojem neprijatelju, a onda se srušila kao kula od karata a da je vojno
nijedna zemlja nije napala.
Prilog razumijevanju dešavanja u Jugoslaviji može se vidjeti iz sadržaja stenograma Raifa Dizdarevića koji su imali tretman strogo povjerljivih ili strogo tajnih,
te da je prema autoru ta povjerljivost i tajnost nestala samim raspadom Jugoslavije.
Kao najveći problem koji se prema autoru pojavio i o čemu on najprije govori
u ovoj knjizi jeste privredna kriza za koju se ne uspijeva naći rješenje, a koja se
manifestira u velikom vanjskom dugu Jugoslavije koji je iznosio oko 20 milijardi američkih dolara, a koji je nepotrebno stvoren sedamdesetih godina. Država
se našla u neokolonijalnoj poziciji vraćajući uglavnom kamatu i praveći nova
zaduženja pod nepovoljnijim uvjetima da bi vratila stara. Ovakvo stanje pratila
je visoka inflacija i značajan pad standarda radnih ljudi i građana, a razvijenije
republike su počele da se preispituju u pogledu zadiranja u njihove novčanike za
zajedničke obaveze.
Drugi ozbiljan problem koji se pojavio poslije Titove smrti jesu sukobi na Kosovu 1981. godine, koji su započeli sa zahtjevima kosovskih Albanaca da Kosovo
bude republika, a koji su represivnim mjerama smireni. Međutim, njihovi uzroci
nisu eliminirani, što je nekoliko godina kasnije dovelo do još snažnije eskalacije.
Rukovodstvo Srbije je već tada tražilo da se redefiniraju odnosi u federaciji,
nezadovoljno ustavnim aranžmanima od 1974. godine, jer su prema njihovom
mišljenju tim ustavom učinjene nepravde Srbiji kroz davanje široke autonomije
dvjema autonomnim pokrajinama u Srbiji: Vojvodini i Kosovu, a i jugoslavenska
federacija je poprimila konfederalne elemente. Njihova teza je bila da su takvim
rješenjima Srbi oštećeni.
266 PREGLED
Što se tiče Bosne i Hercegovine, ni ona nije pošteđena mnogih problema.
U tom kontekstu autor govori o izboru Sarajeva odlukom donesenom 1978.
godine od Međunarodnog olimpijskog komiteta za organizaciju Zimskih
olimpijskih igara 1984. godine. Od očekivanja da to treba da bude zajednički
uspjeh i radost svih naroda i republika u Jugoslaviji, došlo je do osporavanja
i zahtjeva, posebno slovenskih funkcionera, da se odustane od održavanja
Olimpijade u Sarajevu. Time su se prema Bosni i Hercegovini rukovodioci
drugih republika odnosili na jedan pomalo maćehinski način, tretirajući je kao
zaostalu i nedoraslu sredinu. To je imalo i povratnu reakciju, koja se ogledala
u tome da je bosanskohercegovačko rukovodstvo počelo uočavati činjenicu
da građani Bosne i Hercegovine nisu ravnopravno tretirani u nekim organima
u Federaciji, a prije svega u Saveznom izvršnom vijeću. Upornost tadašnjeg
bosanskohercegovačkog rukovodstva opovrgnula je sve ‘nevjerne tome’ jer je
od mnogih državnika te uvažanih gostiju, a posebno od Međunarodnog olimpijskog komiteta, stigla ocjena da su to do tada najbolje organizirane olimpijske
igre. Finansijski je uspjeh također bio veliki jer je ostvaren čisti prihod od
preko 10 miliona dolara, plus trajna vrijednost onoga što je za Olimpijadu
sagrađeno. Time se Bosna i Hercegovina pokazala sposobnom za ozbiljne
poduhvate.
Autor dalje ističe da je najveći udarac Bosna i Hercegovina doživjela s
aferom „Agrokomerc“, koja je izbila u javnost u proljeće i ljeto 1997. godine i koja je učinila trajne nepovoljne ekonomske i političke pozicije prije
svega za Bosnu i Hercegovinu, ali i za jugoslavensku federaciju. Problemi
vezani za ovu aferu su potpuno transparentno izneseni u stenogramima autora.
Najuglednije svjetske agencije su pisale o ovom događaju kao o finansijskoj
malverzaciji stoljeća i samoubistvu jugoslavenskog sistema, te da je „Agrokomerc“ slika i prilika jugoslavenskog društva. To se sve dešavalo u ionako
teškoj ekonomskoj situaciji u Jugoslaviji. Ova afera dovela je do uklanjanja
nekih od istaknutih političkih kadrova u Bosni i Hercegovini, a prije svega
Hamdije Pozderca, koji je 1987. godine dao ostavku na poziciju potpredsjednika Predsjedništva SFRJ, čime je u nastupajućoj političkoj krizi oslabljen
politički establišment u Bosni i Hercegovini.
Dolazak Slobodana Miloševića na političku scenu Srbije i njegov prvi odlazak na Kosovo u aprilu 1986. godine označava ozbiljan zaokret u političkom
kursu Srbije, koja sve više iskazuje nezadovoljstvo ustavnim rješenjima od
1974. godine i traži redefiniranje odnosa u jugoslavenskoj federaciji. Takvom
politikom pored sve teže ekonomske situacije dolazi do podvojenosti i u
političkom smislu na jugoslavenskoj sceni.
PREGLED
267
Pritom američki strateg Brzezinski, o čemu autor govori, iznosi tezu da
historija u zadnjih desetak godina pokazuje da je nacionalizam jači od ideje
komunizma, te da je to tačka na kojoj će se slomiti jugoslavenski komunizam.
Borba protiv komunizma kao bauka koji se nadvio nad Evropom i svijetom je
bio najvažniji američki vanjskopolitički cilj. Dakle, rušenje Jugoslavije nije
cilj, ali ako je to jedini način da se slomi komunizam onda je to prihvatljivo
za američku politiku.
Sredinom maja Raif Dizdarević preuzima poziciju predsjednika
Predsjedništva SFRJ. To je godina u kojoj Milošević „spontanim“4 mitinzima
nastoji oboriti vlast u Vojvodini, Crnoj Gori i na Kosovu, što mu je na kraju i
uspjelo, i time proširiti svoj utjecaj kako bi stvorio pretpostavke u glasačkom
tijelu za promjene koje je srbijansko rukovodstvo nastojalo izvršiti najprije
u Srbiji, a koje su se sastojale u reduciranju a potom i ukidanju autonomije
Kosovu i Vojvodini, dok je Jugoslaviju trebalo okrenuti na centralistički put.
Ovakva politika Miloševića je imala za posljedicu adekvatan odgovor prije
svega u politici Slovenije i Hrvatske, koji se ogledao da su se počele otvoreno
zagovarati opcije koje su se kretale od transformacije Jugoslavije u konfederaciju do isticanja zahtjeva za razdruživanjem od Jugoslavije. Autor je u periodu svog mandata ulagao ogromnu energiju da smiri strasti i da se nađu
rješenja koja će pomiriti strane. Pritom se rukovodio opstankom Jugoslavije
kao najpogodnijim okvirom za život svih južnoslavenskih naroda.
Možda je autor trebao biti eksplicitniji u označavanju krivaca i podstrekača
za vođenje mitinga jer je nesumnjivo da je iza takve politike stajao Slobodan
Milošević i to se već tada trebalo potpuno otvoreno reći. Upakovane ocjene
dovele su do toga da je Milošević uspio kanališući nacionalističku energiju
srpskog naroda ispoljenu na mitinzima da obori rukovodstva najprije u oktobru Vojvodine, potom u novembru Kosova i na kraju u januaru Crne Gore.
Zadnji pokušaj kosovskih Albanaca da se odupru ustavnim promjenama kojim
bi im se ukinula autonomija data ustavnim aranžmanima od 1974. godine bila
je u štrajku do posljednjeg daha preko hiljadu rudara iz Trepče. Ovaj događaj
uzdrmao je Jugoslaviju i uništio joj je međunarodni ugled jer je veliki broj
stranih dopisnika pratilo događaje, a o čemu autor podrobno govori. Rudari
su na kraju izmanipulirani. Udovoljeno je njihovim zahtjevima u pogledu ostavki marionetskog rukovodstva kosovskih Albanaca, ali je uvedeno vanredno
stanje, što je omogućilo Miloševiću da dovrši zacrtani projekt.
4
Radi se o dobro isplaniranim mitinzima koji su imali za cilj da iznude ostavke pojedinih pokrajinskih i republičkih rukovodstava kako bi se onda na njihovo mjesto instalirali
Miloševićevi poslušnica. Srbijanski političari su ove predstave zvali događanjem naroda
aludirajući na spontanost naroda što nije imalo nikakve realne osnove.
268 PREGLED
Sve su to bili potezi kako bi se stvorile pretpostavke za promjenu Ustava
Srbije, što se i desilo, o čemu autor govori, te je kosovski parlament 23. marta
1989. godine izglasao ukidanje svoje autonomije dok su armijski tenkovi i
srbijanska policija bili postavljeni oko zgrade Skupštine Kosova, što je predstavljalo nenormalan pritisak da se donesu željene odluke.
Nakon toga je Srbija usvajanjem ustavnih amandmana 28. marta 1989.
godine uspostavila željenu državnost na cijeloj svojoj teritoriji. Iako je tada
Slobodan Milošević izjavio da je Srbija konačno čvrsto stala na svoje noge,
politika kojom se napravilo takvo stanje iziritirala je sve nesrpske narode,
tako da su i drugi, a prije svega Slovenci, krenuli s promjenama svog ustava i redefiniranjem vlastitog položaja u jugoslavenskoj federaciji. Autor se
detaljno bavi događajima do tog momenta jer je bio sudionik i važan akter.
O događajima neposredno poslije završetka njegovog mandata govori vrlo
kratko.
Tako iznosi da se nakon ustavnih promjena Srbija suočila s ogromnim
nezadovoljstvom kosovskih Albanaca, što je rezultiralo najvećom krizom
na tom prostoru. Ta kriza je dovela do toga da je Predsjedništvo SFRJ nakon završetka mandata Raifa Dizdarevića, kad je poziciju predsjednika
Predsjedništva SFRJ preuzeo srbijanski član Borislav Jović, donijelo odluku
da vojska može pucati na demonstrante, što Predsjedništvo na čelu s Raifom
Dizdarevićem nije dozvolilo. Demonstracije su početkom 1990. godine zahvatile cijelo Kosovo i bilo je mnogo žrtava, da bi Srbija u julu 1990. godine
donijela zakon kojim se ukidaju parlament i vlada Kosova, čime je likvidirana
autonomija.
Ovim potezima otvorena je Pandorina kutija, koja će dovesti do nepomirljivih razlika među narodima i republikama SFRJ, što je za posljedicu
imalo disoluciju Jugoslavije. Miloševićeva politika je, ne uvažavajući ravnopravnost i granice federalnih jedinica u nastojanju da prekomponira jugoslavenski prostor po mjeri srpskih interesa, dovela do najvećeg stradanja i
egzodusa u Evropi od završetka Drugog svjetskog rata.
I na kraju treba istaći da materijal sadržan u stenogramima Raifa Dizdarevića
u ovoj knjizi predstavlja neprocjenljivu građu za razumijevanje događaja koji
su prethodili slomu jugoslavenske zajednice.
PREGLED
269
In memoriam
Nijaz Duraković (1949-2012)
Povodom smrti Nijaza Durakovića
Ožalošćena porodico Duraković, dame i gospodo, uvaženi članu Predsjedništva
gospodine Izetbegoviću, cijenjeni rektore Čaklovica, poštovani gospodine
Tihiću, kolegice i kolege,
Smrt našeg Nijaza Durakovića sviju nas je iznenadila, pogodila i uznemirila. Suočenje s ljudskom konačnošću, svakog puta, pa i ovoga, prilika je
da se upitamo o svojoj dobroti. Nijazu Durakovću te dobrote prema ljudima
i svijetu nije nedostajalo. Po moralnom i idejnom habitusu on je bio ljevičar,
socijaldemokrat, humanist, Bosanac, bio je Bošnjak, hrabar i istinoljubiv
čovjek. U svijetu u kome živimo Duraković se ponosio, i to s pravom, svojim
demokratskim ubjeđenjima. Jer, bolje od mnogih je znao da se pomodno relativiziranje podjela na ljevicu i desnicu, tako prisutno u pojedinim dijelovima
svijeta, ne može, niti treba, nekritički i slijepo ekstrapolirati na naše prilike.
Bosanskohercegovačka i balkanska zbilja je još takva da je biti na ljevici stvar
humanističkog etosa, izbora Istine, Jednakosti i Dobra kao načela gradnje svijeta, a ne pitanje partijsko-političkih svrstavanja. U ovom smislu Duraković je
kao humanist i demokrat bio ljevičar.
Durakoviću je svijet bio nezamisliv bez Stoca, i ta zavičajna dimenzija
bila je jako naglašena u njegovom životu. Naprosto mu je bilo drago što je
iz Stoca. U svojim formativnim gimnazijskim godinama on je bio ponesen
maštanjima o revolucionarnoj karijeri stolačkih mladića Asima Behmena i
Mustafe Golubića, dvojice ljudi o kojima je mnogo znao i često pričao, i čiji
PREGLED
273
su likovi na njega ostavili jak dojam, ali je isto tako bio upoznat s političkom
djelatnošću Šefkije Behmena, zamjenika Mehmeda Spahe i ministra svih
međuratnih jugoslavenskih vlada. Kao stasao čovjek i odgovorna politička
ličnost u bosanskohercegovačkim prilikama sedamdesetih i osamdesetih godina, naslanjao se na političku liniju Hamdije Pozderca, Branka Mikulića i
Rodoljuba Čolakovića.
Duraković se rodio 1949. godine u Stocu te tu završio osnovno i gimnazijsko
obrazovanje. Školske 1966/67 upisuje studij sociologije, koji završava 1971.
godine. Već 1973. upisuje interdisciplinarni postdiplomski studij „Sociološki
aspekti jugoslovenskoga društva“ te iz oblasti nacionalnog pitanja magistrira 1975. Na Fakultet političkih nauka u Sarajevu primljen je kao asistent na
predmetima Međunarodni odnosi i Uporedni politički sistemi 1977. godine.
Doktorsku disertaciju Aktuelnost Lenjinove misli o nacionalnom pitanju odbranio je 1979. godine, da bi sljedeće godine bio izabran u zvanje docenta na
spomenutim predmetima. U zvanje vanrednog profesora biran je 1984. godine,
a 1988. u zvanje redovnog profesora. Izvodio je nastavu, pored matičnog
fakulteta, na Višoj upravnoj školi u Sarajevu, zatim na pravnim fakultetima
u Sarajevu, Zenici i Tuzli. Jedan je od utemeljitelja postdiplomskog studija
na Fakultetu političkih nauka Sarajevo a funkciju predsjednika Vijeća postdiplomskog studija obavljao je dvanaest godina. Za sve to vrijeme u funkciji
mentora izveo je veliki broj magistranata i doktoranata. U periodu od 1979.
do 1990. bio je angažiran u kao naučni saradnik u Institutu za proučavanje
nacionalnih odnosa. Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa Opredjeljenja
te časopisa Sveske, a član redakcije Lica, Pregleda, Pravne misli i Socijalizma.
Bio je rukovodilac više naučnoistraživačkih projekata od kojih treba istaći
sljedeće: Zajedništvo i nacionalni odnosi u BiH, Migracije i nacionalni odnosi
u BiH, Jevrejska kulturna baština u BiH, Jezik i kultura Roma, Reforma visokog obrazovanja na principima Bolonjske deklaracije na Sarajevskom univerzitetu. Što se tiče političkog angažmana, bio je član Predsjedništva SKBiH
(1985-1988), zatim je izabran za predsjednika Saveza komunista BiH 1988.,
član je Predsjedništva CKSKJ (1988-1991), utemeljitelj je i prvi predsjednik
reformiranog SDP-a (1992), a funkciju predsjednika SDP-a obavlja do 1997.
U ratnom periodu bio je član Predsjedništva Republike BiH. Bio je učesnik
niza domaćih i međunarodnih naučnih konferencija, a mnogi njegovi referati
i saopćenja objavljeni su u domaćim i međunarodnim časopisima. Objavio
je oko dvije stotine studija, članaka i osvrta, a autor je i šesnaest knjiga od
kojih izdvajamo: Aktualnost Lenjinove misli o nacionalnom pitanju, Kontraverze o nacionalnom i nacionalističkom, Prevara Bosne, Savremeni politički
sistemi, Međunarodni odnosi, Prokletstvo Muslimana, Uporedni politički
274 PREGLED
sistemi. Prvi se od bosanskohercegovačkih profesora odvažio autorski napisati djelo o međunarodnim odnosima i komparativnoj politici. Duraković je vrlo
često pisao za medije, tako da je bio kolumnist sarajevskog magazina Svijet,
magazina BH Dani, povremeno splitskog tjednika Feral Tribune, podgoričke
Pobjede, riječkog Novog lista, beogradske Borbe, a objavljivan je u mnoštvu
domaćih i stranih publikacija.
Teško je ovom prilikom iz Durakovićeva znanstvenog opusa izdvojiti njegove noseće ideje, za to je potrebno drugo vrijeme i prostor, ali se ipak kao
znalci i poštovaoci njegovog djela, smatram, možemo složiti s ocjenom da su
njegovo djelo prožimale tri noseće ideje: ideja nacionalne ravnopravnosti;
vizija i politička praksa multinacionalne Bosne i Hercegovine te ideja
odbrane bosanskohercegovačkog društvenog i državnog subjektiviteta.
Osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, u godinama krize socijalizma i raspada Jugoslavije, Duraković se legitimirao kao beskompromisni
znanstveni i politički kritičar ideje i prakse nacionalizma, međunacionalne
mržnje i nacionalne diskriminacije. Kao politički najizraslija i najodgovornija
politička ličnost tih godina u zemlji, budući da je bio predsjednik jedne i jedine najveće političke stranke SKBiH, on se cijelim svojim bićem zalagao
za očuvanje nacionalne, kao ljudske, građanske ravnopravnosti svih ljudi i
naroda u Republici. Duraković je i tih godina znao da je svako narušavanje
bosanskoga klatna nacionalne ravnopravnosti Bošnjaka, Srba i Hrvata samo
uvod u sukobe koji su se u ratnoj formi devedesetih godina i desili. Ključ opstanka BiH je afirmacija, ravnopravnost i jednakopravnost njenih naroda u okvirima demokratski društvenih i političkih odnosa, siže je njegovog koncepta
nacionalnog pitanja u BiH, a to je ujedno i njegov bitan doprinos teoriji nacije
i nacionalnih odnosa u domaćoj znanosti.
Nijaz Duraković izgradio je osoben stil u politici i javnom djelovanju: nije
imao strahopoštovanja pred svjetovnim autoritetima i centrima moći, govorio
je i djelovao autorski, kreativno i odvažno, ne plašeći se rizika, ali bez oholosti
i arogancije. Djelovao je osluškujući volju i misao naroda, običnih ljudi, i zato
su ga oni poštovali, cijenili i voljeli.
Prof. dr. Šaćir Filandra
dekan Fakulteta političkih nauka
PREGLED
275
Senadin Lavić
NIJAZ DURAKOVIĆ
(1949-2012)
IZ LEKSIKONA SOCIOLOŠKIH POJMOVA
(u pripremi za objavljivanje)
DURAKOVIĆ, Nijaz (Stolac, 1. januara 1949 – Sarajevo, 29. januara 2012),
sociolog, politolog, teoretičar prava, javni politički djelatnik. U Stocu je
završio osnovno i gimnazijsko obrazovanje. Duraković je studirao sociologiju
i politologiju na studijima u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu. On je akademske
1966/67. godine upisao studij sociologije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, koji završava 1971. godine. Na interdisciplinarni postdiplomski studij
pod nazivom Sociološki presjek jugoslavenskog društva upisuje se 1973. godine, a studij se organizira u saradnji univerziteta u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu. Iz oblasti nacionalnog pitanja magistrirao je 1975. godine. Na Fakultetu
političkih nauka u Sarajevu započeo je 1977. godine kao asistent na predmetima Međunarodni odnosi i Uporedni politički sistemi. Doktorsku disertaciju
na temu Aktuelnost Lenjinove misli o nacionalnom pitanju odbranio je 1979.
godine. Već 1980. godine izabran je za docenta na spomenutim predmetima,
1984. je promoviran u zvanje vanrednog profesora, a od 1988. godine u zvanje
redovnog profesora na predmetu Savremeni politički sistemi.
U toku svoje znanstvene karijere posebno se bavio istraživanjima iz oblasti
nacionalnog pitanja, političkih sistema i međunarodnih odnosa. Pored znanstvenog angažmana, Duraković je bio jedan od prepoznatljivih političkih
djelatnika na bosanskohercegovačkoj i jugoslavenskoj političkoj pozornici
osamdesetih godina XX stoljeća. Bio je član predsjedništva SKBiH (19851988), zatim predsjednika Saveza komunista BiH od 1988. godine, član je
predsjedništva CKSKJ (1988-1991), utemeljitelj i prvi predsjednik reformiranog SDP-a (1992), a funkciju predsjednika SDP-a obavlja do 1997. U ratnom
periodu (1992-1995) bio je član Predsjedništva Republike BiH.
Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa Opredjeljenja, časopisa Sveske,
član redakcija mnogih drugih časopisa (Lica, Pregled, Pravna misao, Socijalizam itd.). Bio je rukovodilac više naučnoistraživačkih projekata, od kojih
PREGLED
277
treba spomenuti sljedeće: Zajedništvo i nacionalni odnosi u BiH, Migracije
i nacionalni odnosi u BiH, Jevrejska kulturna baština u BiH, Jezik i kultura
Roma, Reforma visokog obrazovanja na principima Bolonjske deklaracije na
Sarajevskom univerzitetu itd.
Duraković je izuzetno plodan autor, a više njegovih knjiga je prevedeno na
svjetske jezike (francuski, njemački, ruski, arapski, u dijelovima i na engleski
jezik); više njegovih knjiga, posebno Prokletstvo muslimana, ali i Tragedija
Bosne i Prevara Bosne, doživjelo je više izdanja, kao i njegov udžbenik o
Uporedni politički sistemi.
U periodu od gotovo tri decenije naučne, stručne i publicističke djelatnosti, Duraković je u raznim publikacijama, časopisima, tjednicima i dnevnim
novinama, posebice u vidu studija, članaka, osvrta i prikaza, objavio više od
200 radova. Ujedno je bio redovni kolumnist u sarajevskom magazinu Svijet, magazinu BH Dani, povremeno u splitskom tjedniku Feral Tribune, u
podgoričkoj Pobjedi, u zagrebačkom Ark Zinu, beogradskoj Borbi, riječkom
Novom listu. Dio tih radova je sabran u posebnim publikacijama, kao što su
npr. Bosanki izazovi. Naročito u ratnom periodu, Duraković je dao niz intervjua svjetskim printanim medijima, od kojih treba izdvojiti intervju stručnom
američkom časopisu The New Yorker te intervjue za London Times, New York
Times, Frankfurter Rundschau, The Courier, Le Monde, Figaro, moskovsku
Pravdu, The Christian Science Monitor, Deutsche Welle, El Pais, La Stampa,
Züricher Zeitung, Sydney Herald Tribune itd.
Duraković je napisao sljedeće knjige: Klasno i nacionalno u samoupravnom društvu, Sarajevo (1977), Delegatski sistem, Sarajevo (1979), Aktuelnost Lenjinove misli o nacionalnom pitanju, Sarajevo (1983), Geneza razvoja Jugoslavenskih muslimana, Beograd (1985), Kontroverze o nacionalnom
i nacionalističkom, Sarajevo (1986), Prokletstvo Muslimana, I izdanje, Sarajevo (1993), II izdanje, Sisak-Zagreb (1994), III izdanje, Ljubljana (1994), IV
izdanje na slovenskom jeziku, Ljubljana (1994), V izdanje, Frankfurt (1995),
VI izdanje, Tuzla (1998), VII izdanje, Sarajevo (2001), VIII izdanje, Sarajevo (2003), Bosanski izazovi, Sarajevo (1999), Muhamed Filipović & Nijaz
Duraković, Tragedija Bosne, I izdanje, Sarajevo (2004), Muhamed Filipović
& Nijaz Duraković, Tragedija Bosne, II izdanje, Sarajevo (2005), Prevara
Bosne, Sarajevo, (2005), Prokletstvo Muslimana, izmijenjeno i dopunjeno izdanje na arapskom jeziku, Kairo (2006), Prokletstvo Muslimana, izmijenjeno
i dopunjeno izdanje na arapskom jeziku, Tripoli (2007).
278 PREGLED
Za predmete koje je predavao na Fakultetu političkih nauka priredio je i
napisao sljedeće udžbenike: Uporedni politički sistemi, Sarajevo (2000),
Savremeni politički sistemi, Sarajevo (2006), Međunarodni odnosi, Sarajevo
(2009).
PREGLED
279
Đenana Buturović (1934-2012)
U subotu, 28. januara 2012., oko 20 sati, dobio sam sms poruku od Lade:
„Mirsade, tužna vijest. Moja majka Đenana Buturović umrla je jutros u 05:20
sati. Vama sam mislila javiti prije, dok je bila bolesna, ali nadala sam se
boljem.“ Na ovu konsternaciju, kao dodatno opterećenje, ‘svalila’ se i moja
spriječenost da prisustvujem dženazi, dva dana poslije, u ponedjeljak, 30. januara 2012.
Znači, bila je bolesna posljednjih mjeseci...
Imao sam privilegiju da posljednjih nekoliko godina često razgovaram sa
Đenanom, putem telefona. Znala je zvati u različitim prigodama – povodom
izlaska iz štampe Ladine knjige Treptaj žanra, ili povodom novog izdanja njene
knjige o Morićima, povodom rada na drugom izdanju Bosanskomuslimanske
epike..., rada na pripremi pjesama Omera Zagorca i slično – ali uvijek bi to
bio polusatni, ili čak i duži razgovor, u kome bismo se dotakli različitih tema
iz struke. Zapravo, ona je više govorila, a ja sam, uglavnom, slušao. Iznosila
je svoja zapažanja, ideje, sudove o određenim problemima, ponekad pitala za
moje mišljenje – i uglavnom su to bile stručne opservacije na određene teme
iz usmene književnosti.
Govorila je o stvarima koje radi ili ima namjeru raditi, dakle radila je do
posljednjeg dana. Nisam upoznat sa detaljima njene bolesti, ne znam koliko
dugo je bila spriječena da bdi nad svojim rukopisima, ali znam da nije bila
potpuno zdrava ni prije, da su je razne bolesti i životne nevolje sustizale, pa je
PREGLED
281
opet radila na velikim projektima, za koje je bila potrebna velika energija. Radila je više stvari istovremeno: na drugom izdanju studije Morići, pa kada je to
apsolvirala na drugom izdanju Bosanskomuslimanske epike..., a istovremeno
i na svom dugogodišnjem, čak višedecenijskom, projektu – pjesmama koje je
sakupila i zabilježila od pjevača Omera Zagorca. Znajući njenu ozbiljnost, sa
kojom je, recimo, priredila i istražila Hörmannovu zbirku, bio sam ubijeđen
da to izdanje Zagorčevih pjesama mora sadržavati sve neophodne filološke
elemente.
Samo pedantni i odgovorni znanstvenici, oni koji su svjesni šta znači vrijeme u nauci, usuđuju se i odlučuju na ponovljena, redigirana i dopunjena,
izdanja svojih prethodno objavljenih djela. Studija Morići – smisao sjećanja
i pamćenja objavljena je 2009. godine kao obnovljeno i dopunjeno izdanje
prethodne studije Morići – od stvarnosti do usmene predaje (1983). Kada se
prvi put pojavila knjiga o junacima naše poznate balade, izazvala je veliko
interesiranje. Autorica je već u naslovu trasirala put svoga bavljenja ovom
temom – junake i događaje opjevane u baladi smjestiti u određeni književni i
historijski kontekst. Trebalo je, stoga, istražiti sve segmente vezane za samu
baladu, njen nastanak i usmeno trajanje, sve segmente vezane za brojne varijante iste balade, kako cjelovite tako i one fragmentarno sačuvane, doći do
drugih pjesama kao i brojnih predaja na istu temu. S druge strane, u historijsku
zbilju autorica je ulazila kroz obimnu građu, različita dokumenta pohranjena
u brojnim arhivima. Priloženi notni zapis pjesme uradila je Dunja RihtmanŠotrić, prema snimku koji je napravila sama autorica, a u izvedbi Igbala
Ljuce.
U drugom izdanju knjige (2009) Đenana Buturović je djelimično odustala
od metodološkog polazišta da junaci i događaji opjevani u pjesmi moraju imati
svoje uporište u historijskoj zbilji, da su to, zapravo, dvije različite zbilje koje
su uvjetovane jedna drugom. U podnaslovu obnovljenog izdanja stoji Smisao
sjećanja i pamćenja, a dodatna elaboracija se donosi u posljednjem poglavlju
Fotografijom do isprekidanih sjećanja, u kome se insistira na razlikovanju
dvaju važnih kulturnohistorijskih pojmova ‘pamćenje’ i ‘sjećanje’. Sami pojmovi donekle reminisciraju prethodne – sjećanje odgovara pojmu stvarnost,
a pamćenje pojmu usmena predaja – ali se oni više ne uzimaju opozitno, kao
njihovi prethodni parnjaci, već kompozitno, kao pojmovi koji su sada na istim
stranama, ali i pojmovi koji se, zapravo, kvalitativno razlikuju, u smislu da
sjećanje na stvarnost kvalitativno prelazi u pamćenje usmene predaje. Drugo
izdanje je, dakle, dodatno obogaćeno čitavim nizom fotografija za baladu
važnih lokaliteta i ličnosti koje se dovode u vezu sa porodicom Morić.
282 PREGLED
Knjiga Bosanskomuslimanska usmena epika važna je prvenstveno zbog
toga što se u domaćoj znanstvenoj i akademskoj zajednici istovremeno etabliraju dva naziva – bosanska i muslimanska – za epiku koja je, kao uostalom
i pisana književnost, bila svrstavana u srpsku ili hrvatsku. Buturović, zapravo, samo slijedi nazivlje korišteno još krajem XIX i početkom XX stoljeća
od strane značajnih sakupljača bošnjačke epike – Koste Hörmanna, Luke
Marjanovića i Milmana Parryja – kojima, generalno, pripadaju velike zasluge
za afirmaciju spomenutih naziva. Druga značajka knjige je u već ranije prepoznatoj studioznosti autorice: u temeljitom istraživanju pisanih spomenika o
postojanju epske tradicije u najdubljoj prošlosti, pa do svih, baš svih, više ili
manje značajnih zbirki, među kojima su i one najznačajnije. Zatim se, ništa
manje studiozno, autorica bavi svim stručnim radovima o bošnjačkoj epici,
što je, zasigurno, najbolji stručni rad te vrste. Središnji dio knjige posvećen je
fenomenu bošnjačke epike, odnosno, epskim pjesmama, temama i junacima.
Buturović vješto koristi Braunove i Schmausove tematske klasifikacije, ali ih
i upotpunjava, insistirajući na multipojavnosti i, istovremeno, suponirajuću
Schmausovom svođenju cjelokupne epike na krajišku, svojim pristupom o
postojanju više tipova bošnjačke epike. Puno truda i energije utrošeno je i u
poglavlje o junaku Aliji Đerzelezu. Krećući se između već tada brojnih radova
o historijskoj utemeljenosti lika, autorica nudi, na temelju nekih novih dokumenata, potpuniju sliku o ovom znamenitom junaku. U razgovorima o novom
izdanju ove knjige Đenana je željela uključiti i nove spoznaje do kojih je dolazila istražujući pjesme Omera Zagorca, ali i pjesme iz još uvijek neistražene
Parryjeve zbirke.
Studija sa kojom je Đenana ušla u znanstvene krugove pojavila se još davne
1966. godine, a nastala je, upravo, kao rezultat priređivanja za novo izdanje
Hörmannove zbirke (Studija o Hörmannovoj zbirci). Ovom studijom autorica
kao da je željela doći do svih onih informacija za koje smo bili uskraćeni
sa pojavom Hörmannove zbirke: informacija o pjevačima od kojih su zapisivane pjesme, o krajevima i predjelima iz kojih su dolazili pjevači i njihove
pjesme. Uz te, ponuđene su i one koje su nastale kao rezultat analize pjesama, informacije o pjesmama i temama, o junacima i pričama. Kao rezultat
bavljenja Hörmannovom zbirkom pojavila se i knjiga sa pjesmama koje nisu
bile uvrštene u zbirku i, ovaj put, sa svim potrebnim podacima o samim pjesmama.
Osim ovih, Đenana Buturović je objavila čitav niz drugih radova po raznim
časopisima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Učesnica je i brojnih eminentnih skupova u inostranstvu na kojima je prezentirala svoje radove. U tim
radovima doticala se pitanja, uglavnom, vezanih za bošnjačku epiku, ali i druPREGLED
283
ge oblasti bošnjačke usmene književnosti: pitanja drugih junaka, poput Tale,
Muje i Halila Hrnjice, zatim, posebice pitanja krajiških junaka i krajiškog
identiteta.
Ništa manje važnim ne može se smatrati uređivački rad Đenane Buturović.
Pored već spomenute Hörmannove zbirke, koju je, uzgred rečeno, za svako
novo izdanje upotpunjavala novim spoznajama (bila su dva ponovljena izdanja
njenom rukom priređivana: 1976. i 1990), pjesama neuvrštenih u Hörmannovu
zbirku (1966), uredila je monografiju Epska narodna tradicija muslimana BiH
od početka 16. vijeka do pojave zbirke Koste Hörmanna (1972-1973), hrestomatiju “Narodna književnost”, Bosanskohercegovačka književna hrestomatija (u koautorstvu sa Hatidžom Krnjević i Ljubomirom Zukovićem, 1972),
Narodnu književnost Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca (sa Vlajkom Palavestrom, 1974), antologiju Usmena epika Bošnjaka (1995), Od Đerzelez Alije
do Tala Ličanina (1996), Antologiju bošnjačke usmene epike (1997), Djevojka ptica zlatna perja (antologija usmene priče u BiH, sa Ladom Buturović,
1997), Bošnjačka književnost u književnoj kritici, usmena književnost, knjiga
II (koautor Munib Maglajlić, 1998), Antologiju bošnjačkih lirskonarativnih
pjesama – balade i romanse (koautor Lada Buturović, 2000), Narodne pjesme
Bošnjaka, izbor iz zbirki Koste Hörmanna (2001)
Dobitnica je i nekoliko značajnih nagrada i priznanja za svoj rad: Nagrada
“Svjetlosti” 1977, Nagrada “Veselin Masleša” za nauku 1980, Šestoaprilska
nagrada 1986, Orden zasluga za narod sa srebrenim zracima 1988. Sedam
godina bila je na čelu Zemaljskog muzeja (1996-2003), a nekoliko semestara držala je i predavanja iz usmene književnosti na Mostarskom univerzitetu
„Džemal Bijedić“.
Bila je zasigurno najbolji poznavalac usmene epike Bošnjaka, jedan od
najboljih poznavalaca usmene književnosti uopće, bila je znanstvenica sa
međunarodnom reputacijom, čiji su radovi citirani u Bosni i Hercegovini i
izvan njenih granica. Bila je znanstvenica staroga kova, a to znači da je sve
čega se dotakla – dovodila do znanstvene dovršenosti. Nije voljela proizvoljnost ni voluntarizam, imala je, prije svega, pošten odnos prema znanosti i
činjenicama. Bojim se da je ovu osobinu odnijela zajedno sa sobom, imamo li
više takvih u znanosti danas?
Uostalom, dometi se, svaki, pa i znanstveni, mjere po onome što ostaje.
Može li se, stoga, zamisliti naša znanost o usmenoj književnosti bez knjiga
koje je za sobom ostavila Đenana Buturović? Ne samo da ne može sada nego
neće moći ni ubuduće.
284 PREGLED
Želim da vjerujem da je svjetski slavljena naša epika u Đenani Buturović
imala adekvatnog sagovornika. Samo, ko će se naći da dovrši priču o Omeru
Zagorcu? Neko će, ipak, morati kako bi se još jednom pokazalo (poslije
Đafera Kajića iz Drežnice i Čolakovićevog Murata Kurtagića iz Rožaja) da
je bošnjačka epika poslije Međedovića nastavila da traje, u svom najboljem
obliku, sve do kraja XX stoljeća. Da je poživjela – Đenana Buturović bi to
dokazala.
Mirsad Kunić
PREGLED
285
Dragutin Braco Kosovac (1924-2012)
Malo je onih koji poklanjaju svoju dušu, a zauzvrat ne traže ništa. Malo
je onih koji dosegnuvši vlastitu konačnost života u trajnu zaostavštinu svima
ostavljaju djela koja svijetle i u najvećoj tami, i koja, kao takva, jesu konstante svih sistema vrijednosti i koja za krajnju svrhu i konačan cilj imaju razvoj
društva i pojedinca u humanističko-emancipatorskom diskursu. Baš takav velikan je bio Dragutin Braco Kosovac, čovjek koji je svojim radom, zalaganjem, moralnim i etičkim credom zaslužio visoko mjesto među velikanima
bosanskohercegovačkog društva.
Dragutin Braco Kosovac rođen je 10. januara 1924. godine u Sarajevu, prema kojem je tokom čitavog svog život gajio beskrajnu i čistu ljubav, ostajući
uz Sarajevo i Sarajlije i kad im je bilo najteže. Beskrajno je i Sarajevo voljelo
svog Bracu; njegov širok, srdačan osmijeh, govorile su Sarajlije, ulijevao je
toplinu i povjerenje, a onima koji bi se s Bracom prvi put sreli činilo se da za
sagovornika imaju starog prijatelja i znanca sa kojim kao da samo nastavljaju
pričati neposredno i prisno, kao da se već godinama znaju. Bracina komunikacija sa Sarajlijama iz njegove generacije, koji su ga pozdravljali sa VOZDRA
COBRA, označavala je etiku međuljudskih odnosa građana Sarajeva. Ta etika
je: biti raja u raji i za raju.
Dragutin Braco Kosovac je u svim domenima svoga angažmana unosio optimističko svjetlo, uspostavljajući odgovoran i korektan odnos prema pojedincu i poštujući njegovo dostojanstvo, i samim tim uzdižući dignitet bosanskohercegovačkog čovjeka i društva uvijek i ponovo na stepenicu više. Njegov
životni put bio je širok i vrijedan poštovanja, protkan najvišim humanističkim,
antifašističkim i etičkim vrednotama, koje svaka za sebe mogu predstavljati
PREGLED
287
putokaz mlađim generacijama. Braco je bio veliki čovjek i uprkos teškim vremenima u kojima je živio uspio je da u svojoj ličnosti objedini i sačuva najviše
ljudske i civilizacijske ideale i, samim tim, da predstavlja zvijezdu vodilju,
koja se rodila iz našeg naroda i čitav svoj vijek disala za njega.
Braco Kosovac, tada sedamnaestogodišnjak, učestvovao je u Drugom
svjetskom ratu kao partizanski kurir, hrabar i prkosan, kao zemlja Bosna u čiju
odbranu je tada unio sve svoje misli, mladosti i snagu. Za nemjerljiv doprinos
u NOB-u odlikovan je Partizanskom spomenicom 1941-1945. kao i Ordenom
narodnog oslobođenja. Referirajući na njegov napredak od mladog kurira u
Drugom svjetskom ratu do istaknutog političkog i društvenog radnika, Josip
Broz Tito je u povodu 30. godišnjice obilježavanja bitke na Sutjesci u svome
govoru na Tjentištu 1973. godine s ponosom istakao ¨kako su mladi partizanski kadrovi napredovali od običnog borca do predsjednika Vlade Republike¨.
Poslijeratni put Dragutina Brace Kosovca obilježen je mnogim važnim i
odgovornim funkcijama, na kojima je uvijek davao svoj maksimum i nikad se
nije štedio. Nakon što je diplomirao na Pravnom fakultetu u Sarajevu, uzeo je
učešće u izgradnji i razvoju zemlje, želeći stvoriti modernu i prosperitetnu privredu, koja bi bila konkurentna i na inostranim tržištima. Zahvaljujući Braci
Kosovcu, kao predsjedniku Sarajevskog sreza, a kasnije i predsjedniku vlade
RBiH u periodu od 1969. do 1974., u Bosni i Hercegovini su pokrenuti mnogi
važni infrastrukturni projekti, kao što je izgradnja 1000 kilometara asfaltnih
puteva kojima su povezani svi opštinski centri u Bosni i Hercegovini. Dragutin Braco Kosovac je zaslužan za izgled Sarajeva kakav danas poznajemo,
pod njegovim rukovodstvom pokrenuta je izgradnja stambenih naselja Čengić Vila, Grbavica I i II, ali i modernih studentskih domova u Nedžarićima,
omogućivši, na taj način, mnogobrojnoj studentskoj populaciji iz unutrašnjosti BiH da studira u povoljnim uslovima. Dragutin Braco Kosovac uvijek je
ohrabrivao ulaganja u razvoj nauke i znanja imajući u vidu jasnu i dugoročnu
perspektivu održivog privrednog razvoja. Došavši na čelo Energoinvesta, nakon velikog Emerika Bluma, 1976. godine Braco je među prvima uveo organizacijske jedinice za informatizaciju i kompjuterizaciju, apostrofirajući time
važnost razvoja i primjene modernih informatičkih tehnologija u industrijskoj
proizvodnji. Na čelu ovog giganta bio je sve do 1989. godine, stvorivši od
Energoinvesta modernu i svjetski respektabilnu kompaniju koja je imala 147
organizacionih jedinica i zapošljavala čak do 55.000 radnika sa oko 500 miliona dolara godišnjeg izvoza.
Da su čovjekov život i rad antropološki sinonimi, Dragutin Braco Kosovac
je to praktično dokazao. Unoseći sebe u sve što je radio, prenoseći neiscrpnu
288 PREGLED
životnu energiju na sve koji su ga okruživali, stvarajući dobra koja i danas
služe mnogim generacijama, Dragutin Braco Kosovac zauvijek će ostati u
srcima svih Bosanaca i Hercegovaca kao istinski borac za socijalnu pravdu,
jednakost i humanost.
Osim njegovog političkog i profesionalnog angažmana, Dragutin Braco
Kosovac će u društvenom sjećanju ostati kao vječiti zaljubljenik u skijanje i
letenje, izjavivši jednom prilikom ¨da su mu skijanje, kondicija, hodanje po
planinama i osjećaj za orijentaciju jako puno pomogli u partizanima¨. Braco
je godinama aktivno skijao i nastupao na Kupu veterana skijaša sve dok ga je
zdravlje služilo. Braco je bio skroman čovjek, stoga je malo poznata činjenica
da je bio jedan od idejnih kreatora projekta kandidovanja Sarajeva za 14. zimske olimpijske igre. Pored skijanja, letenje je bila druga njegova velika strast.
Braco je bio dugogodišnji član Aerokluba Sarajevo i redovno je posjećivao
aeromitinge u Butmiru.
Dragutin Braco Kosovac je istinski ljubio život, odisao je životom i branio
je život i ljudsko dostojanstvo i u trenucima kada oni bjehu devalorizovani i
poniženi i onda kada se činilo da glupost odnosi pobjedu nad razumom, a zlo
se sprema da u ponor sunovrati dobro. Njegova duša je i tada isijavala svijetlost. U ratnom vihoru koji je zahvatao našu zemlju, kao jedan od najuglednijih ljudi i antifašista iz srpskog naroda, Braco je svim srcem osudio opsadu i
granatiranje Sarajeva i ubijanje nedužnih građana – civila.
Njegov nemjerljiv doprinos razvoju tolerancije i suživota u Bosni i Hercegovini ogleda se i u inicijativi koju je pokrenuo 1992. godine za obnovu rada
SPKD „Prosvjeta“ Sarajevo.
U najtežim danima 1992. godine Dragutin Braco Kosovac je apelovao na
razum, mir, jedinstvo i slobodu Sarajeva i Bosne i Hercegovine, sa jasno izraženim stavom o nužnosti očuvanja njenog multietničkog bića, te nezavisnosti,
državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta. U toj plemenitoj misiji izgradnje povjerenja i razumijevanja među narodima na ovim prostorima, osuđujući etničku podjelu Bosne i Hercegovine i njegovog voljenog Sarajeva,
Dragutin Braco Kosovac postao je prvi predsjednik Građanskog foruma Srba,
iz kojeg je kasnije proisteklo Srpsko konsultativno vijeće, odnosno Srpsko
građansko vijeće – pokret za ravnopravnost u BiH. Bilo je to sjeme za žetvu
u danima slobode koji će uslijediti. Dragutin Braco Kosovac je 2007. godine
bio prvi dobitnik Plakete SGV-PR u BiH za doprinos i zaštitu ljudskih prava,
ostvarivanje nacionalne ravnopravnosti i slobode, te promovisanje zajedničkog života naroda i nacionalnih manjina u Bosni i Hercegovini.
PREGLED
289
U sve što je činio Braco je utkivao dio sebe, a pređa njegovog rada pređa
je jednog ljudskog života koji bješe satkan od plemenitosti, dobrote i aktivnog
stvaralaštva za dobrobit svih nas koji jesmo i onih koji će biti. U okviru obilježavanja Dana oslobođenja Sarajeva 6. aprila 2011. godine Dragutin Braco
Kosovac dobio je priznanje SABNOR-a Kantona Sarajevo, koje se dodjeljuje institucijama i pojedincima zaslužnim za promovisanje ideje antifašizma i
njegovanje antifašističke tekovine i vrijednosti u Bosni i Hercegovini.
Zaista, malo je onih koji poklanjaju svoju dušu, a zauzvrat ne traže ništa.
Malo je onih čiju ljubav osjećamo i kada nisu tu. Iza sebe oni ostavljaju djela
koja vječno svijetle i čije svjetlo predstavlja orijentir svim ljudima da odgovorno i zajedno stvaraju svoju budućnost i u zajedništvu pronalaze i grade
sreću kao kamen temeljac za generacije koje dolaze.
Tatjana Lazić
290 PREGLED
UPUTE ZA AUTORE
KOJI DOSTAVLJAJU SVOJE RADOVE ZA PREGLED
Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji sadržajem odgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima Pregleda. U časopisu objavljujemo radove koji podliježu recenziji, ali i one koji ne podliježu tom postupku. Radovi se kategoriziraju u sljedeće osnovne kategorije:
- izvorni naučni članci;
- izlaganja sa naučnih i stručnih skupova;
- stručni članci;
- osvrti;
- prikazi;
- prilozi;
- prijevodi.
Objavljujemo:
a) izvorne naučne članke koji sadrže do sada neobjavljene rezultate
istraživanja koja korespondiraju sa osnovnom misijom časopisa;
b) izlaganje sa naučnog i stručnog skupa, uz uvjet da prethodno nije objavljeno u zborniku radova skupa;
c) stručne članke koji nude korisne prijedloge za određene struke i pri tome
ne moraju obavezno sadržavati izvorna istraživanja autora;
d) osvrte na zanimljive i korisne publikacije koje su u skladu sa osnovnom
misijom časopisa;
e) prikaze zanimljivih i za struku korisnih studija, zbornika i drugih stručnih
publikacija;
f) korisne priloge iz struke i za struku, a ne moraju predstavljati izvorna
istraživanja;
g) prijevode dosad neobjavljenih članaka koji odgovaraju osnovnoj misiji
časopisa.
Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi trebaju ispuniti sljedeće uvjete:
1. radovi trebaju biti u pisanoj formi (Times New Roman, font 12,
prored single), poslani elektronskim putem ili na CD-u (koji se šalje
poštom);
2. naslovi trebaju biti jasni i informativni;
3. tekstovi stručnih radova trebaju, u slučajevima kada elaboriraju pojedine segmente jednog problema, sadržavati koncizne podnaslove;
4. u lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa trebaju stajati ime i
prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi;
5. u slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju obavezno biti priložena objašnjenja;
6. svaki rad treba biti lektorisan, u protivnom neće biti objavljen;
7. svaki rad treba sadržavati naslov paralelno na b/h/s i na engleskom
jeziku, ispred teksta sažet prikaz autorske elaboracije teme, u
trećem licu, ne više od 250 riječi na b/h/s i na engleskom jeziku
(italic/kurziv), ključne riječi na b/h/s i na engleskom jeziku (italic/
kurziv), te na kraju rada spisak korištene literature. Bez navedenih elemenata nijedan rad neće biti objavljen;
8. obim rukopisa je ograničen, u pravilu, do jednog (1) autorskog tabaka/
arka, odnosno šesnaest (16) kartica teksta;
9. u radovima će se poštovati jezik autora (bosanski, hrvatski ili srpski),
kao i pismo teksta (latinica ili ćirilica).
Radove slati na:
Redakcija Pregleda, Univerzitet u Sarajevu, Obala Kulina bana 7/II, 71000
Sarajevo
n/r gđa Fuada Muslić, sekretar redakcije
tel: (033) 221-946, e-mail: izdavacka.djelatnost@unsa.ba

Predsjednik Udruženja geografa u Bosni i Hercegovini

Mjesta u BiH koja su vrijedna za vidjeti – turističke atrakcije

O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O SLOBODI PRISTUPA

KULTURNI TURIZAM Bosna i Hercegovina baštini bogato kulturno

IME I PREZIME : Miralem Zubović DATUM ROĐENJA: 25.5. 1961

IZVJEŠTAJ - Konrad-Adenauer

Program 2010.-2014. (sažetak)

P-58/15 - Institucija ombudsmena/ombudsmana za ljudska prava

xii psihijatrijski dani bosne i hercegovine

REZOLUCIJA O POLITIČKIM OPREDJELJENJIMA SDP BiH