Besplatni primjerak
ISSN 1846-4378
Broj 35 • godina V • listopad 2011.
Jesen
Dugo nas je milovalo sunce i naš lijepi grad blistao je svim
bojama. Gledam sa svog prozora park ispred Umjetničkog
paviljona i svako jutro osjetim kako život ubrzava svoj ritam,
slušam kako se harmonično isprepliću zvukovi ptičjeg pjeva,
žamor ljudi i brujanje tramvaja – sve dok u večernjim satima
sve ne utihne.
Neizreciva je sreća živjeti u srcu Zagreba, za mene je to
središte svijeta. U toj ljubavi prema gradu pronašla sam smisao.
Čudno je kako se čovjek trudi cijeli život pronaći smisao i ne
nalazi ga, a onda shvati da je smisao i u samom traganju za
smislom!
Vjerujem da će ovaj broj časopisa pridonijeti tome da
svatko od nas pronađe smisao i razlog zašto volimo Zagreb.
Sve što su naši vrijedni suradnici napisali sigurno će vas oplemeniti novim spoznajama o gradu, a bogatstvo prezentiranih
kulturnih događanja uvjeriti da je Zagreb doista raj kulturnog života.
Znam da jedva čekate zaroniti u tekstove i otkriti što nudi taj raj.
Zato vam želim ugodne trenutke čitanja i pozitivnog razmišljanja.
Vaša
Sadržaj
4
Povijest grada:
Umjetnički paviljon
- obnova pročelja, kupole i krovova,
od 2007. do 2011.
10
15
20
30
38
56
60
Franjo Ksaver Kuhač - Zaljubljenik u
hrvatsku narodnu glazbu
64
Povijest sportske arhitekture:
Maksimir i Svetice
80
Obljetnice:
85
120 godina ZET-a
34
38
85 godina Hrvatskoga radija i
55 godina Hrvatske televizije
Stan arhitekta Viktora Kovačića:
Maštoviti sklad na mansardi
Masarykove 21
Kultura: Strast i bunt
- ekspresionizam u Hrvatskoj
Od Starčevićeva do Svačićeva trga
Zagrepčani koje ne smijemo
zaboraviti:
Umjetnost Židova u Hrvatskoj:
Tragovi i odjeci Holokausta
90
Lutke s dušom
Vladke Tabulov Truta
Mineraloško-petrografske zbirke
Hrvatskog prirodoslovnog muzeja
Obljetnice: 90 godina Plive
Povijest KBC-a Rebro:
Bolnica na brijegu Reberu
Zdravlje:
Siti ili gladni u laboratorij
96
Zdrava hrana:
Maslinovo ulje
u borbi protiv debljine
Želite li na kućnu adresu primati besplatan* primjerak časopisa "Zagreb moj grad", molimo javite se u našu redakciju telefonom ili e-mailom.
* Časopis je besplatan, a plaća se poštarina.
Sljedeći broj izlazi u prosincu 2011.
3
Povijest grada
Umjetnički paviljon
- obnova pročelja, kupole i krovova, od 2007. do 2011.
Izvedbeni projekt detalji sjevernog pročelja 1897.
Napisao i snimio:
Mladen Perušić, dipl. inž. arh.
Nacrti: Povijesni arhiv u Zagrebu
P
očetkom ovog tisućljeća započelo je
novo razdoblje u stogodišnjoj povijesti Umjetničkog paviljona, prvog
namjenski građenog izložbenog prostora
u Zagrebu. Novi agilni ravnatelj prof. Radovan Vuković postavio je ambicioznu
koncepciju izložbi i visoke standarde rada.
Za realizaciju tako zahtjevnih likovnih
4
Izvedbeni projekt detalji južnog pročelja 1897.
programa bilo je nužno stvoriti tehničke uvjete u građevini koja je tijekom vremena samo povremeno i tek parcijalno
adaptirana. Budući da je paviljon upisan
u Registar kulturnih dobara Ministarstva
kulture, pod brojem Z-222, za svaku intervenciju traženo je mišljenje arhitekta konzervatora u nadležnom zavodu.
Već 2001. počeli su radovi na sanaciji
zgrade, za održavanje izložbe Andya Warhola, za koju su traženi posebni klimatizacijski uvjeti koje paviljon tada nije mogao
ispuniti. U kratkom vremenu i s ograni-
čenim sredstvima adaptirano je grijanje,
dovršena klimatizacija izložbenog prostora i postavljeno privremeno zamračenje ostakljenog stropa – kako bi se osigurali tehnički uvjeti koje je zahtijevao
organizator. Od tada, u proteklom su
desetljeću realizirane kapitalne izložbe likovnih umjetnika, retrospektive životnih
opusa i prezentacije recentnih ostvarenja
mladih suvremenih umjetnika, u obliku
ambijentalnih i site specifics instalacija.
Pokazalo se da i za takve izložbe reprezentativni historicistički izložbeni prostor
Sveobuhvatnom obnovom
krovova i pročelja, nakon četiri je
godine Umjetničkom paviljonu
vraćen u cijelosti izgled
kakav je imao kada
je sagrađen, 1898.
Pod zaštitom
Kupola s istočne
strane za vrijeme
radova
Atene Parthenos
Kupola s lanternom prije radova
6
Projekti 1897. i gradnja do 1898.
bitno doprinosi kvaliteti medijske i tehničke prezentacije novih ostavrenja.
Umjetnički paviljon je gradski objekt,
Grad Zagreb je investitor i njegove stručne službe organiziraju građevinske radove
obnove i održavanja. Prvi veći zahvat bila
je sanacija staklenih krovova bočnih izložbenih dvorana jer su propuštali oborine.
Prema smjernicama Zavoda, projekte je
2005. izradio arhitekt Željko Kovačić, a radove prve etape obnove 2006., uz konzervatorski nadzor, Ta-grad. Tom prilikom izveden je i novi sustav sofisticirane rasvjete,
kojim su omogućene postave raznovrsnih
izložbi. Nakon završetka radova krajem
2006. odlučeno je da se nastavi cjelovita
obnova i pripremi sljedeća etapa: obnova
građevine, kupole i razvedenih pročelja.
U časopisu Zagreb moj grad u broju
od 24. srpnja 2009. objavljen je članak is-
tog autora, pod naslovom: "Umjetnički
paviljon, o gradnji i građevini kroz stotinu
i deset godina". Ukratko je opisana graditeljska povijest i najavljeno je da će recentna obnova biti prikazana nakon završetka radova. Budući da su ovih dana skinute
građevinske skele, vidi se da je četverogodišnja sanacija krova i pročelja pri kraju.
Lokacija za Gradski dom umjetnosti
odabrana je anticipirajući razvoj grada i
određeno je da je na tako istaknutoj lokaciji
potrebna reprezentativna arhitektura.
Zbog toga je za novi arhitektonski projekt
paviljona Gradsko zastupstvo odabralo
renomirani bečki atelje Fellner i Helmer,
po čijim je projektu 1895. u Zagrebu već
izvedeno kazalište. Uvjet je bio da se iskoristi metalna konstrukcija paviljona za
povijest i umjetnost Trojedne kraljevine
Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Milenijske izložbe u Budimpešti. O zgradi su
opširno pisale dr. Snješka Knežević (1996.)
i dr. Olga Maruševski (1999.). U Povijesnom arhivu u Zagrebu sačuvan je dio
projekata za izvedbu. Nacrte su arhitekti potpisali u kolovozu 1897. Priloženi su
i razrađeni kotirani detalji dijelova istoč-
Reljef arhitekta u timpanu prije radova
Reljef skulptora u timpanu prije radova
Maskeron na vijencu kupole prije radova
Iznad srednjih vrata, na
vrhu prelomljene lunete
nalazilo se poprsje Atene
Parthenos, zaštitnice
lijepih umjetnosti
Južno pročelje zapadnog krila
paviljona nakon radova
Grafiti na unutrašnjem zidu tambura kupole
Model modiljona na vijencu tambura
nog i zapadnog pročelja, koji se ponešto razlikuju od prikaza cijelog pročelja.
U timpanima su prvotno uz grb ucrtani
floralni motivi, ali su u detaljnim nacrtima
ležeće figure. Kupola na osmerokutnom
tamburu, s četiri dulje i četiri kraće stranice u uglovima dijagonala, projektirana
je ostakljena na svim stranicama. Na kraćim plohama tambura ucrtani su vijenci
s grbovima Trojedne kraljevine, koji su u
detaljima zamijenjeni biljnim ukrasima
jer su grbovi predviđeni na vrhu istaknutih uglovnih pilastara ispod friza, na krajevima dvorana sjevernog i južnog pročelja i središnjim rizalitima duljih pročelja.
Na nacrtima je sjeverna fasada označena
kao prednja jer je imala ulaz i pristup iz
grada, a južna kao stražnja (Rückfacade).
Izvedbeni nacrti sačuvani u arhivu vjerojatno su služili kod gradnje paviljona jer
imaju bilješke i dopisane kote.
Izvedba radova uslijedila je u dvije etape. Još tijekom održavanja izložbe u Budimpešti, u rujnu 1896. ugovoreni su radovi gradnje temelja i konstrukcije donje
etaže s građevnim poduzetnicima Emilom Eisnerom i Adolfom Ehrlichom, a u
srpnju 1897. gradnja drugog dijela građevine s vrsnim zagrebačkim projektantima i izvođačima - tvrtkom Hönisberg i
Deutsch. Realizacija je slijedila projekte,
što je vidljivo iz usporedbi projekta i mnogobrojnih fotografija zgrade od početka
20. stoljeća. Jedino je dominantna kupola
nad kraćim stranicama osmerokutne baze
umjesto stakla dobila daščanu oplatu i
oblogu limom.
Pročelja Umjetničkog paviljona ukrašena su arhitektonskom figuralnom plastikom koja slijedi zadanu programsku koncepciju i odaje namjenu zgrade. Na glavnom ulazu na sjevernom pročelju, prilazu iz grada, portal uokviruju dvije herme figure u visokom reljefu, oslonjene na
srednje pravokutne stupce. Ponekad se
spominju kao karijatide, iako stoje samostalno umjesto stupova i nose gređe. Iznad
srednjih vrata, na vrhu prelomljene lunete
nalazilo se poprsje Atene Parthenos, pokroviteljice i zaštitnice lijepih umjetnosti.
Sva tri elementa izradio je kipar Ignjat
Franz.
U timpanima, trokutastim zabatima,
na sva četiri pročelja ugrađeni su duboki
reljefi sa srednjim motivom grba grada
Zagreba. Na sjevernom i južnom, u bočnim kutevima postavljeni su ležeći geniji
umjetnosti, arhitekture i skulpture. U oštrom kutu timpana su i pripadajući atri7
Bista Julija Klovića na istočnom pročelju
Bista Vittore Carpaccia na istočnom
pročelju
Reljef arhitekta u timpanu nakon radova
buti, uz figuru arhitekta koji na jedno
oko žmiri i procjenjuje urezani crtež građevine na ploči koju drži u desnoj ruci,
a u lijevoj pisaljku, nalaze se odlomci
klasičnih stupova s kapitelom, dok je uz
skulptora torzo ženskog poprsja. Pročelja
izložbenih dvorana na istočnoj i zapadnoj
strani ispod timpana imaju po tri okrugle
plitke ovalne niše s poprsjima renesansnih
umjetnika. Biste Michelangela, Rafaela
i Ticijana su na zapadnom, a Medulića,
Carpaccia i Klovića na istočnom pročelju.
Zanimljiv je izbor našijenaca, naime, iako
su karijere ostvarili u Italiji, krajem 19.
stoljeća smatralo se da su sva trojica rođena u Austrijskoj carevini. Slikar i grafičar Andrija Medulić (Andrea Mendola
Schiavone, oko 1500. - 1563.), rođen je u
Nadinu ili Zadru, a prezime je pohrvatio
Ivan Kukuljević Sakcinski; slikar Vittore
Carpaccio (oko 1455. - 1526.) rođen je u
Kopru gdje je i radio, a minijaturist Juraj
Julije Klović (lat. Georgius Julius Croata,
1498. - 1578.) u Grižanima u Vinodolu.
Skulpture su vjerni portreti umjetnika,
izrađeni prema likovima na poznatim slikama.
Projektom su na duljim pročeljima u
nišama između pilastara bile predviđene
skulpture, a na kraćim pročeljima na
kontraforima donje etaže i uz glavni ulaz
krilata bića koja sjede, ali to nije izvedeno,
već su na vrhu ogradnog zida prilaznog
stubišta 1898. postavljene skulpture alegorije kiparstva i slikarstva Rudolfa Valdeca, koji je radio skice i za reljefe u timpanima.
U suvremenom stručnom tisku, u
"Viestima družtva inžinira i arhitekata"
1900. ocijenjeno je da je arhitektima: "…
pošlo za rukom tu liepu gradjevinu koli u
arhitektonskom toli umjetničkom pogledu
8
Biste Michelangela,
Rafaela i Ticijana su na
zapadnom, a Medulića,
Carpaccia i Klovića na
istočnom pročelju
uz sudjelovanje domaćih arhitekata i umjetnika savršeno izvesti te prošle godine
svojoj svrsi predati".
Početak obnove 2007.
Kad su postavljene skele, Mladen Perušić i Maja Gorianc Čumbrek, arhitekti
konzervatori Gradskog zavoda za zaštitu
spomenika kulture i prirode, pažljivo su
pregledali stvarno stanje svih dijelova
pročelja: žbuke ravnih ploha, profilacije
vijenaca i istaka, ukrasne dijelove s biljnim
motivima i figuralnu plastiku. Prikupivši
arhivsku građu i literaturu te povijesnu i
novu snimljenu fotodokumentaciju, izradili su konzervatorske smjernice, zasnovane na koncepciji obnove izvornog stanja,
budući da je ustanovljeno da postoji
dovoljno elemenata za takvu izvedbu.
Tijekom vremena, nekoliko su puta
na zgradi izvođeni radovi, ali uvijek samo
parcijalno i linijom manjeg otpora, što je
bilo vidljivo na očevidu. Zamjenjivala se
dotrajala ravna žbuka, profilacije manjim
dijelom i nestručno, a dotrajala arhitektonska plastika nije obnavljana već je
uklanjana. Zanimljiva je pojedinost da se
kronologija popravaka može pratiti i prema grafitima na unutrašnjim plohama
tambura kupole, gdje su se majstori kontinuirano potpisivali. Grafiti su isprva kaligrafski, a kasnije su ruke sve teže pisale
svoja imena, što odaje i pad kvalitete
zanata u popravcima: "Ernest Dimel 1.
marz. 1908., Ivan Grgić 1911., Eduard
1913., Petrović 28. III 1923. i 12. 6. 1939.,
Vjekoslav 1937., Ljudevit Kučinić 8. 12.
1938., Rudi Jenki 1963., Ivan 1974., Bruno
1996."- samo su neki potpisi među mnogima, od 1902.
Paviljon je najviše izgubio na izvornosti oblikovanja pročelja 1939. u radikalnoj purifikaciji, kad su skinuti mnogi
ukrasni elementi: velike obloge dimnjaka
uz kupolu, žare na uglovima krovova,
vijenci s grbovima, maskeroni u zaglavnim
kamenima niša, herme i poprsje Atene
nad ulazom i druga sitnija plastika. Međutim, pri izradi nekoliko desetaka restauratorskih sondi, prema odredbi konzervatorskog nadzora, pronađeni su materijalni tragovi i geometrija tada uklonjenih elemenata te je radi cjelovitosti
prezentacije monumentalne građevine
odlučeno restituirati prvotno izvedeno
stanje. Jedino je određeno da se prema
projektu ostakle i dijelovi kupole, do tada
obloženi limom koji nije bio izvorni cinčani već naknadno izvedeni bakreni. U
tom smislu, trebalo je već prije izrađeni
Bista Andrije Medulića na istočnom
pročelju
Zaglavni kamen niše pročelja
s reljefom ženske glave
troškovnik obnove modificirati i dopuniti
za ugovaranje izvedbe radova.
Gradske službe u Sektoru za građenje
objekata društvenih djelatnosti, u ime Grada Zagreba kao investitora, organizirale
su 2007. izvedbu radova i ove druge etape obnove kupole i svih pročelja. Provele su natječaje i provodile krovni investitorski nadzor nad mnogobrojnim sudionicima, uz konzervatorski nadzor navedenih stručnjaka Zavoda. Glavni izvođač
bila je tvrtka Ta-grad, koja ima licenciju
za rad na kulturnim dobrima. Nekoliko
specijaliziranih ekipa kooperanata u teškim je uvjetima saniralo posebno oštećene
dijelove kupole, metalnu konstrukciju i
zamjenu cjelokupnog žičanog stakla te
profiliranu limariju oko kupole s izradom
novih opšava istaka od cinčanog lima,
kakav je bio izvorni. Vješti zidari izradili
su nekoliko desetaka šablona za profilacije
razdjelnih i krovnih vijenaca i gotovo svu
ravnu žbuku.
Prilikom uređenja restorana u donjoj
etaži 1994., mnogi su radovi loše izvedeni
te se zbog uvođenja novih instalacija pojavljuje vlaga na podnožju, a intervencije
na prilaznom stubištu uzrokovale su prodor vode u donje prostorije. Pisac 1900.
posebno apostrofira to prilazno stubište:
"… po krasnim stubama pred zgradom
izvedenih od tvrdog istarskog vapnenca
od Repentabor unidje se trima velikima
i ukusno izradjenim dverima u vestibul".
Stoga je bilo potrebno iznova presložiti
stube, uz potrebne izolacije. Za zamjenu
pojedinih oštećenih stuba pronađen je
izvorni kamen u kamenolomu u Novoj
Gorici te se razlike ne primjećuju.
Svi elementi pročelja obojani su kvalitetnim bojama, primjerenim podlogama.
Tonovi su određeni prema nalazima na
restauratorskim sondama. Na žbuci je
nađen jednobojni premaz na svim dijelovima. Izrađeno je dvadesetak probnih
uzoraka, dok nije dobiven i odabran ton
prema prvom izvornom sloju. Za limariju
je odabran ton prema prirodnoj boji cinčanog lima koji je nađen na sačuvanim
ukrasnim elementima na kupoli ispod crvenog premaza. Stolarija i bravarija također su sanirane.
Restauratorski radovi
Posebna pažnja posvećena je restauratorskim radovima. Predstavnici Zavoda, u
okvirima konzervatorskog nadzora, nakon
uvida u stvarno stanje arhitektonske plastike na pročeljima izradili su, uz konzultacije s restauratorima, zaseban troškov-
Nakon uklanjanja skela
omogućen je pristup
prizemlju i podnožju, gdje
se priprema treća etapa
sanacije građevine
Zaglavni kamen niše pročelja
s reljefom muške glave
nik sa 43 stavke koje obuhvaćaju 1076
elemenata pročelja i krova. Polovina se
odnosi na sanaciju konzola krovnog vijenca, modiljona i sličnih elementa s lučnim
profilacijama. Izvedba je povjerena kooperantima Ta-grada - skupini restauratora, koju su vodili kipari Ivan Briski i
Aldo Krizman.
Velik dio elemenata od lijevane mase
sanirao se in situ, primjerice biste umjetnika, sva ugrađena lijevana arhitektonska
plastika, konzole, modiljoni vijenaca, razne volute, i sl. Ukrasna limarija od cinčanog lima na kupoli i krovovima je demontirana: maskeroni, girlande, stošci, grbovi na štitovima, volute i vaze. Na taj način
moglo se sanirati podloge i obnoviti pričvršćenja, a u radionici ih bolje restaurirati. Najuščuvaniji komadi poslužili su i
za izradu istovjetnih, koji nedostaju. Za
restituciju ukrasne plastike, koja je s pročelja skinuta 1939., izrađivani su modeli
i niz probnih kiparskih uzoraka u glini.
Nakon odobrenja konzervatorskog nadzora, izrađivani su kalupi i lijevani elementi
te postavljeni na prvotna mjesta na pročeljima i kupoli. Nakon uklanjanja skela
omogućen je pristup prizemlju i podnožju, gdje se priprema treća etapa sanacije građevine. U kiparskim radionicama
izrađuju se još herme i bista Atene Parthenos - koja će se postaviti na glavnom
ulazu. Sveobuhvatnom obnovom krovova
i pročelja, nakon četiri je godine Umjetničkom paviljonu vraćen u cijelosti izgled
kakav je imao kada je sagrađen, 1898.
9
Dva trga – blizanca
Svačićev trg preuređenjem 1991. lišen je svih senzacija: cvjetnih kompozicija, grmlja, šaša i trske,
igrališta i koturališta; ostali su plitko jezerce s dječakom i klupe
Napisala: dr. sc. Snješka Knežević
Foto: dokumentacija autorice
U
nutar užeg središta Donjega grada, uokvirenog slijedom perivojnih trgova (tzv. Zelenom ili
Lenucijevom potkovom), Trgovi Petra
Preradovića i Petra Svačića jedini su trgovi. Oba se trga nalaze na idealnoj osi središta: staroj, predurbanoj komunikaciji,
Svilarskoj ulici (danas Preradovićevoj).
Prvi put oba trga javljaju se u drugoj generalnoj osnovi iz 1887. Godine 1900. i
1901., kada je najavljeno da će se oba urediti, određeno je da budu otvorena tržišta.
Osnova Margaretskog trga (danas Preradovićeva trga) izrađena je 1900., a Trga
G (danas Svačićeva trga) 1904. godine.
Tek potkraj prvog desetljeća 20. stoljeća
govori se o drukčijoj namjeni trgova, odnosno oblikovanju kakvo bi ih približilo
perivojnim trgovima.
Viktor Kovačić, koji je uživao glas
umjetnika među arhitektima, izradit će
1909. idejnu skicu novog uređenja današnjeg Starčevićeva trga, dok je iduće,
1910. godine, raspisan natječaj za uređenje Preradovićeva trga na koji bi se s južne strane Akademičkog trga (danas J. J.
Strossmayera) premjestilo spomenik Petru Preradoviću. Dok Svačićev trg i danas
sadrži elemente Kovačićeve vizije, Preradovićev trg nije preuređen prema prvonagrađenom radu Ivana Kosa, ni nekom drugom. Neko je vrijeme na tom
trgu doista bilo tržište, a poslije se ustalila
prodaja cvijeća, čemu zahvaljuje nadi-
Prije nego što je projekt
povjeren Viktoru
Kovačiću (1909.), Trg G
preimenovan je u Trg dr.
Ante Starčevića
10
Trg G, razglednica poslije 1906.
Istočna fronta trga izgrađena je do 1906. godine, a područje trga nasuto na
predviđenu razinu. U prvom planu područje buduće Kumičićeve ulice i objekti
srušeni kasnije, prigodom gradnje ulice. Na južnoj fronti trga (desno, u drugom
planu) u to je doba sagrađena samo kuća na uglu trga i Haulikove ulice.
mak: Cvjetni trg. Premješten tek 1954.
godine, spomenik Preradoviću nije pobudio nikakvu promjenu. Svačićev trg,
jedini donjogradski skver, preuređen je
nakon Drugog svjetskog rata i do danas je
igralište i šetalište.
Trg G – otvorena tržnica
U drugoj generalnoj regulatornoj osnovi Zagreba iz 1887. mjesto za Trg G
utvrđeno je na polovici bloka što ga omeđuju ulice: Nova (danas Trenkova), produžena Preradovićeva (danas Haulikova),
Ulice 12 (danas Mihanovićeva) i 41 (danas Kumičićeva), na tada potpuno neurbaniziranu području. O uređenju trga
raspravlja se od 1892., ali tek 1901. gradska općina otkupila je zemljište, a 1902.
objavila da će na njegovu južnom dijelu
biti "tržište za živežne proizvode". Naveden je i povod: na susjednom bloku
gradit će se "nova velika palača željezničke
prometne uprave.” Istodobno s gradnjom
goleme uredske zgrade - palače 1903. nasipa se teren budućeg trga.
Iz 1904. potječe osnova Gradskog
građevnog ureda za uređenje Trga G kao
"dnevnog tržišta za raznovrstni živež".
Njemu je namijenjena središnja ploha,
okružena dvoredicom, dok je u sredini
zdenac. Na sjevernoj strani predviđeno
je stajalište za fijakere, na istočnoj za
teretna kola, a na južnoj se očekuju "kavarne". Apeli građana za uređenje trga
iz 1906. svjedoče da trg još nije uređen.
Iz te, a možda i prethodne godine potječe nacrt kojim se na trg smješta monumentalna palača Narodnog muzeja.
Pripada korpusu studija za smještaj Narodnog muzeja i Sveučilišne knjižnice na
dotad neuređenim donjogradskim trgovima – prvi, koji tom trgu predviđa reprezentativni karakter.
Regulacija Trga G
Od
Starčevićeva
do
Svačićeva
trga
Aerofotogrametrijska snimka
dijela Donjega grada, 1998.
Geofoto
11
Tek 1909. stvorena je financijska konstrukcija za elementarno uređenje trga,
a "za ustanovljenje detaila" imenovan je
šestočlani odbor. On je 9. veljače 1909.
odlučio povjeriti osnovu Viktoru Kovačiću, koji ju je izradio za nepunih mjesec
dana, do 2. ožujka 1909. Odbor je skicu
načelno prihvatio i predložio da radovi
smjesta započnu.
Nešto prije nego što je projekt povjeren Viktoru Kovačiću, Trg G preimenovan je u Trg dr. Ante Starčevića. To je
nesumnjivo potaknulo Kovačića da na
najuočljivijoj točki trga predloži spomenik. Simbolična i estetska namjena potisnule su očekivanu praktičnu svrhu.
Prva, brzopotezna skica prikazuje kako
je Kovačić zamislio skver: na središnjoj
plohi dječje igralište u obliku elipse, uokvireno drvećem, u sredini fontanu. Guste
krošnje odvajaju igralište od ulica. Perivoju
se pristupa s dva mjesta, naglašena dekorativnim nišama u koje su smješteni spomenici Starčeviću, "ocu domovine" i njegovu poštovatelju i stranačkome drugu,
književniku Eugenu Kumičiću. U razrađenoj verziji, koja uz tlocrt i presjek sadrži
vrlo lijepi perspektivni prikaz, glavni je
akcent na sjeveroistočnom uglu, gdje se
križaju Rainerova (danas Trenkova) i Preradovićeva ulica. Kompozicija se sastoji
od polukružne niše koju formira prozrač-
Viktor Kovačić, Skica za uređenje Starčevićeva/Svačićeva trga, 1909.
Viktor Kovačić, Osnova za Starčevićev/Svačićev
trg, perspektivni prikaz, 1909.
12
na kolonada, a u središtu joj je reljef, neka
vrsta panoa ili ekrana, ispred njega Starčevićevo poprsje te rondela. U gornjem
dijelu bočnog paviljona, u izduženim,
uskim nišama zamišljeni su likovi. Na
suprotnom uglu, u plićoj, mnogo jednostavnijoj niši nalazio bi se Kumičićev spomenik.
Neostvarena bît Kovačićeva
projekta
Znalačkom režijom Kovačić je uskladio mogućnosti arhitekture, skulpture i
hortikulture, stvorivši simboličku scenu
i estetski prizor na najduljoj donjogradskoj aveniji. Sam trg posvetio je ličnosti
i djelu koje nisu samo trajno fascinirali
cijelu hrvatsku javnost, nego intenzivno zaokupljali i njega, tada u fazi studiranja memorijalnog i simboličnog prostora. Iz prethodne godine (1908.) potječe
do detalja razrađeni projekt trga ispred
katedrale, Forum populi – atrium ecclesiae, Kovačićev opus magnum, za koji je
dobio prvu nagradu na javnom natječaju;
iz 1909. projekt pjacete sa spomenikom J.
J. Strossmayeru između palača Akademije
HAZU i Kemijskog laboratorija, a iz
1904./5. projekt oduhovljenja južnog dijela perivoja na današnjem Trgu kralja Tomislava, gdje smješta spomenik caru Franji Josipu I., čije ime tada perivoj nosi. U
Viktor
Kovačić,
Osnova za
Starčevićev/
Svačićev
trg, tlocrt i
(gore) pogled
na zgradu
tržnice, 1909.
Otto Schönthal,
Arhitektonska skica, 1900.
Friedrich Ohmann, spomenik kraljici
Elizabeti u Volksgartenu, 1905 – 1907.
Autor je spomenika Hans Bitterlich, koji je
na prvom natječaju 1903. dobio drugu nagradu. Ohmann je autor cijele kompozicije.
tim je projektima Kovačić utilitarnoj i dekorativnoj svrsi, kako se zahtijevalo u programskim odrednicama, samoinicijativno
nadredio snažnu simboličku funkciju.
Zamisao oduhovljenja dotad neuređenoga Trga G može se izvesti iz ideoloških i političkih idealizacija, svojstvenih
prvom desetljeću dvadesetog stoljeća,
kojima je i Viktor Kovačić u to doba dao
svoj individualni artistički obol. Za razliku
od nešto ranijih patetičnih vizija monumentalizacije dvaju važnih zagrebačkih
trgova, na Trgu G Kovačić je suzdržan,
iako ni taj projekt nije lišen teatralnosti i
sceničnosti. Komorna i lirska interpetacija
teme može se tumačiti Kovačićevim poštovanjem poslovične Starčevićeve samozatajnosti i asketičnosti, a možda i uzorima iz bečkog kruga. Više nego u drugim
projektima, u ovoj viziji novog donjogradskog trga razabire se oslon na klasične,
odnosno klasicističke kanone, dok ugođaj i
čitava scenografija upućuje na osjećajnost
secesije. Igralištem se Kovačić nije više
bavio, ali je na rubu, na pozadini (budućih)
kuća južne fronte, projektirao izduženu
prizemnu zgradu tržnice.
Detaljnu osnovu za uređenje trga izradio je prema prema Kovačićevoj skici
Gradski građevni ured, a Kovačiću je povjerena izrada nacrta za spomenik, tržni
trijem, bunar, klupe i kandelabre električnih sijalica. No, ti nacrti poslije nisu
naručeni, a nije ostvarena ni bît Kovačićeva projekta – simboličko obilježje trga.
Uređenje trga do kraja 1910. potaknulo
je izgradnju oboda trga i okolnih ulica:
Godine 1928. trg je
preimenovan u Trg kralja
Petra Svačića, što nije
potaknulo da se obilježi
spomenikom tom
hr vatskom vladaru
Haulikove i Kumičićeve. Ona nosi stilska
obilježja arhitekture prijeloma stoljeća i
prvog desetljeća 20. stoljeća, uz nekoliko
akcenata kasnijih razdoblja, što su ih na
trg unijele interpolacije na njegovoj zapadnoj fronti.
Godine 1928. trg je preimenovan u
Trg kralja Petra Svačića, što nije potaknulo da se obilježi spomenikom tom hrvatskom vladaru. Ni novi Starčevićev trg,
kako se od 1928. zove Južni perivoj, nije
dobio spomenik o kojem se govorilo desetljećima.
Igralište, jezerce
i mannequin-pisse
Perivoj je 1932. predlagao preurediti
Ciril Jeglič (1897. - 1988.), ugledni slovenski vrtni arhitekt, od 1934. do 1940. upravitelj gradskih vrtova i nasada u Zagrebu. Središnju plohu, koju je još Viktor
Kovačić predvidio za dječje igralište koje
nikada tu nije uređeno, Jeglič bi ogradio
i opremio za igru male djece, igralište
okružio slobodnim grupacijama zeleni13
Perivoj Svačićeva trga, pogled sa sjevera, oko 1925.
Razglednica
la i cvijeća, dok bi ostali nasadi ostali u
zatečenu obliku. Perivoju Jeglič namjenjuje dvije funkcije: zaštićeno i kontrolirano igralište, isključivo namijenjeno
djeci, dok je okolni prostor namijenjen
posjetiteljima i šetačima. Taj je koncept
Jeglič u velikom stilu realizirao 1937. na
Krešimirovu trgu, a 1938. preuređenjem
Strossmayerova trga. Njegov je prijedlog
za Svačićev trg modernistička stilizacija
postojećeg skvera, a možda i već zagubljene ideje Viktora Kovačića. Nije realiziran, a perivoj se do 1950-ih održao u
obliku kakav je dobio kad je uređen.
Vrtni arhitekt Zvonimir Kani (1916.
- 1991.), od 1952. rukovoditelj hortikulturnog odjela poduzeća Nasadi (danas
Zrinjevac), ustvrdio je 1955. u prikazu
svog projekta za preuređenje trga da je on
"pregažen vremenom". Poput Jegliča, Kani
namjenjuje skver igri djece i odmaranju
građana, no ne odjeljuje te funkcije tako
striktno. Poštujući ovalni drvored lipa,
zasađen 1910., i razvijene biljne solitere –
elemente nekadašnjih kompozicija – Kani
slobodnim grupiranjem bilja, asimetričnim jezercem i novim vođenjem staza
pretvara park u pejzažni. Na istočnom
dijelu smješta asfaltnu plohu koturališta,
na najmirnijem, jugozapadnom dijelu igralište za manju djecu, a odraslima namjenjuje središnji dio pod krošnjama
lipa. Uređen 1956. godine, park je 1957.
obogaćen skulpturom "Dječak", mannequin-pisse, Antuna Augustinčića, koja
14
je postavljena na rub jezerca. Teoretičar
parkovne arhitekture, Mladen Obad Šćitaroci, obnovu (preoblikovanje) Svačićeva
Svačićev trg preuređen
je 1956., prema projektu
vrtnog arhitekta
Zvonimira Kanija, a 1957.
obogaćen je skulpturom
"Dječak", Antuna
Augustinčića
trga smatra Kanijevim najvrednijim ostvarenjem.
Danas taj stilski sloj s elemenatima lirske apstrakcije gotovo i nije čitak u parku,
koji je preuređenjem 1991. lišen svih senzacija: cvjetnih kompozicija, grmlja, šaša i
trske, igrališta i koturališta. Ostali su plitko jezerce s dječakom i klupe, rijetko raspodijeljene stazama. No, razvijene krošnje
stabala sačinile su s vremenom titravi zeleni svod koji natkriljuje zelenu oazu. Građani tog dijela grada zadovoljni su svojim
skverom, gdje znaju načas zastati, sjesti da
popričaju, dok se na travnjaku igraju djeca
i trčkaraju psi. Radosna dječica i sretni psi
obilježavaju dnevnu sliku Svačićeva trga,
dok noću ovdje promiču sjene onih koji se
klone svjetla i sunca.
Zagrepčani koje ne smijemo zaboraviti
100. godišnjica
j smrti Franje
j Ksavera Kuhača (1834. - 1911.)
u hrvatsku narodnu glazbu
Napisala: Sanja Vukasović-Rogač
Foto: dokumentacija autorice i arhiva
Hrvatskog glazbenog zavoda
F
ranjo Kuhač začetnik je hrvatske etnomuzikologije, glazbene historiografije, publicistike i kritike. Glavna
misao koju je u nadgrobnome govoru
izrekao Milan Krešić, predsjednik Saveza
hrvatskih pjevačkih društava, prikazuje
Kuhačevu veličinu, a ona glasi:
"Kuhač nam nije ostavio samo primjer
uzornog pregaoca na glazbenom polju,
vatrenog zagovaratelja narodne pjesme,
neumornog radnika na njivi narodne kulture, umjetnosti i književnosti, već nam
je uz to ostavio bogatu zbirku pučkih pjesama, koja će biti budućim glazbenicima
neizcrpivo vrelo narodnih motiva".
Može se reći da je Franjo Kuhač anticipirao novo doba u hrvatskoj glazbi, u
kojem je hrvatska narodna glazba postala
inspiracijom umjetničkoj glazbi.
Tijekom ove godine prigodno se, zbog
100. obljetnice Kuhačeve smrti, češće nego prijašnjih godina prisjećamo njegovih zasluga. Mnoge će institucije u gradu
posvetiti Kuhaču zasluženu pozornost:
izložba postavljena u Hrvatskom glazbenom zavodu posvećena je njegovom
djelovanju u toj instituciji, a u palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti
na Zrinskom trgu održava se 27., 28. i 29.
listopada Međunarodni muzikološki skup
"Franjo Ksaver Kuhač (1834. - 1911.):
Glazbena historiografija i identitet".
U Knjižnicama grada Zagreba - Gradskoj knjižnici na Starčevićevom trgu
postavljena je izložba u čast ovom glaz-
Kad je 1859. dobio bogato nasljedstvo, desetak je godina u
ljetnim mjesecima putovao po južnoslavenskim zemljama,
zapisujući narodne napjeve, a zimi je sabranu građu proučavao
Franjo Ks. Kuhač 1863. godine
Foto: F. Kelemen, Zagreb (?).
Iz obiteljskog albuma Kuhač –
Kabalini. Kopija u Odsjeku za
povijest hrvatske glazbe HAZU
15
beniku - jednom od brojnih iliraca koji su
se zdušno zalagali za hrvatsku domovinu
i kulturu.
Roditelji Nijemci, sin ilirac
Kuhač se rodio u Osijeku, 1834. godine. Njegovi roditelji, otac Jozef Koch i
majka Terezija rođena Piller, bili su njemačkoga porijekla. Rano je dobio poduku iz sviranja nekoliko instrumenata,
susreo se s pučkim popijevkama, a kao
gimnazijalac svrstao se u redove boraca
protiv tuđinskoga njemačkog i mađarskog
utjecaja.
U Pešti je završio učiteljsku školu i
pohađao Učilište muzičkog udruženja,
u Weimaru nekoliko tjedana bio učenik Franza Liszta, u Beču učio kod poznatog pedagoga Carla Czernyja. Vrativši
se 1858. u Osijek, podučavao je glazbu, ali
istodobno oduševljeno proučavao i narodnu glazbu. Skromnih imovinskih prilika,
Kuhač je tražio način za preživljavanje,
pa je često mijenjao poslove. Srećom, život mu se promijenio kad je 1859. dobio
bogato nasljedstvo te je desetak godina u
ljetnim mjesecima putovao po južnoslavenskim zemljama, vrijedno zapisujući
narodne napjeve, a u zimskim mjesecima je sabranu građu proučavao. Tijekom
ovih putovanja prikupio je i 76 narodnih
glazbala. Kasnije, u svom djelu Prilog za
poviest glasbe južnoslovjenske donosi opis
i povijesni razvoj narodnih glazbala.
Godine 1861. utemeljio je u Osijeku
društvo za njegovanje slavenske glazbe,
ponajprije hrvatske, koje je kasnije izraslo
u pjevačko društvo Kuhač.
Kapica s
krštenja
Godine 1871. Kuhač se preselio u
Zagreb. Vrijeme boravka u Zagrebu najplodonosnije je razdoblje njegova stvaralaštva. Nakon mračnog Bachovog apsolutizma, poslije Hrvatsko-ugarske nagodbe,
političke prilike bile su nešto povoljnije,
ali sve više dolazi do ekonomskog raslojavanja. Stvaraju se novi bogataši, seljaci
16
Godine 1878. Kuhač je
započeo svoj epohalni
pothvat - izdavanje
zbornika Južno-slovjenske
narodne popievke
osiromašuju, lihvarenje cvjeta, građanstvo
je uglavnom stranoga podrijetla. Zagreb,
Osijek i Varaždin po svojoj arhitekturi izgledaju kao da su njemački gradovi. Doba
je to generacije naših intelektualaca, kao
što su Ivan Mažuranić, Josip Juraj Strossmayer, Ante Starčević, Eugen Kvaternik,
Franjo Rački i drugi.
Kratko vrijeme Kuhač je radio kao
podravnatelj Narodnog zemaljskog glazbenog zavoda, ali budući da je ta ustanova
70-ih godina bila njemački orijentirana,
dao je ostavku. Od tada pa do kraja života
nije imao stalan posao.
Narodno blago i muzikologija
Godine 1878. Franjo Kuhač započeo
je svoj epohalni pothvat - izdavanje zbornika Južno-slovjenske narodne popievke.
Nakon smrti strica, naslijeđenu znatnu svotu novca iskoristio je za putovanja
po slavenskim zemljama na Balkanu i
prikupljanje njihovih narodnih napjeva.
Tijekom 12 godina proputovao je Hrvatsku i Slavoniju, Srijem, Vojvodinu, Istru,
Dalmaciju, Sloveniju, Bosnu, Srbiju, Crnu
Goru, Makedoniju i Bugarsku. Posjetio
je i Mađarsku, Austriju i sjevernu Italiju.
Sakupio je otprilike 4000 narodnih napjeva.
Priredio je i objavio 2000 napjeva u
zbirci Južno-slovjenske narodne popievke.
Ta je zbirka kapitalno djelo Franje Ksavera
Kuhača i najveći muzičko-folklorni zbornik objavljen u Hrvatskoj. Njime je Kuhač
ostavio u nasljeđe građu značajnu ne
samo za Hrvatsku, već i za sve narode čije
je folklorno blago zabilježio.
Potkraj 19. stoljeća Kuhač istražuje
upotrebu hrvatskih narodnih napjeva u
djelima Haydna i Beethovena. Pronašao je
hrvatski napjev Oj Jelena, Jelena u finalu
Haydnove "londonske" simfonije u D-duru
(br.104), napjev Kiša pada trava raste na
početku Beethovenove šeste, "pastoralne",
simfonije i brojne druge primjere.
Zapažen je i njegov rad glazbenog
kritičara. Zanimljivo je da se Kuhač terminom muzikologija, kao nazivom za
glazbenu znanost, služio prije nego što
je G. Adler 1885. spomenuo termin Musikwissenschaft. Njegova je definicija muzikologije, u širem smislu riječi, da je "u
bitnosti posvema samostalna znanost, koja sadržaje sve, što na glazbu spada".
Doprinos glazbenoj teoriji dao je
Kuhač 1875., prijevodom djela Katekizam
glazbe J. Chr. Lobea, priručnika koji je u
Pjevanka se sastoji od metodičkog uvoda
u kojem Kuhač iznosi kratke upute
zašto i kako učiti djecu pjevanju u nižim
razredima osnovne škole. Drugi dio sadrži
100 dječjih pjesama - narodnih napjeva.
Njemačkoj popularan do današnjih dana.
Kuhač je i prvi hrvatski povjesničar
glazbe te je objavio dvije značajne monografije: Vatroslav Lisinski i njegovo doba i
Ilirski glazbenici.
Njegov je opus vrijedan i golem, a u
povodu 70. rođendana popisao je sva svoja djela u brošuri Moj rad. Popis obuhvaća
191 tiskanu i 19 rukopisnih, djelomično
Uputa u glasoviranje prva je hrvatska škola
za klavir namijenjena djeci i odraslima.
Sadrži teoriju, vježbe i skladbe, narodne
melodije iz svih krajeva Hrvatske te djela
hrvatskih skladatelja I. Zajca, V. Lisinskog,
S. Albinija, F. Kuhača, F. Livadića, N.
Fallera i dr.
Izložba u Gradskoj knjižnici
U predvorju Gradske knjižnice na Starčevićevom trgu 6 postavljena je izložba
Kuhač i Zagreb, koja se može razgledati do kraja listopada. Mogu se pogledati
njegovi radovi iz fonda Gradske knjižnice – članci, knjige, notna izdanja. Neki od
njih su jedinstveni primjerci koji se čuvaju u zaštićenom fondu knjižnice, primjerice
Katekizam glazbe iz 1889. s posvetom i potpisom autora, Južno-slovjenske narodne
popievke s posvetom Marije Kuhač.
Zanimljivost su osobni predmeti Franje Ksavera Kuhača (kapica s krštenja, papirnati
cvijet koji je nosio na vjenčanju, ključ od lijesa, kutija za cigare s inicijalima), koji su
u vlasništvu Glazbene škole Franje Kuhača u Osijeku te sedam narodnih glazbala
(frula iz Banata, šaltva iz Slovačke, šaltva iz Tovarnika, rog iz Aljmaša, tamburica iz
Zagreba, bučina iz Iriga i gusle iz Prnjavora) iz Zbirke Franje Kuhača, pohranjene
u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Tijekom trajanja izložbe u Glazbenom odjelu
mogu se dobiti dodatne informacije o izloženoj građi i poslušati snimke nekih
Kuhačevih vokalnih i glasovirskih djela.
Autorica je izložbe Sanja
Vukasović-Rogač, koordinatorica Glazbenog odjela,
sa suradnicima (Igor Mladinić - prikupljanje i obrada građe, Mirna Osmanović - tekst postera, Nada
Bezić - fotografija, Ismena
Meić - oblikovanje i dizajn
postera i Željka German likovni postav).
Uoči obljetnice, na webstranicama Knjižnica grada
Zagreba, u okviru projekta Digitalizirana zagrebačka baština – Zagreb na pragu
modernog doba postavljeno je i predočeno javnosti 2416 stranica Kuhačevih djela
(Južno-slovjenske narodne popievke, Pjevanka, Prva hrvatska uputa u glasoviranje) te
tako elektronička, virtualna izložba čini cjelinu s onom postavljenom u vitrinama
na ulazu u Gradsku knjižnicu.
17
i nedovršenih radnji te 65 tiskanih i 35
rukopisnih skladbi. Sve mu to, nažalost,
nije pomoglo da bude primljen u Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti, u
vrijeme kad ju je vodio njezin utemeljitelj,
Josip Juraj Strossmayer.
Zgrada br. 16 u Varšavskoj ulici,
posljednje prebivalište
Franje Kuhača
Kuhačeva ulica u
Zagrebu
Kuhačeva ulica u Zagrebu
Zagrebačko razdoblje Kuhačeva života obilježeno je financijskim brigama, pa
se selio nekoliko puta. Zadnja adresa bila
mu je Samostanska ulica, današnja Varšavska.
Franjo Ksaver Kuhač, začetnik hrvatske etnomuzikologije, glazbene historiografije, publicistike i kritike umro je 18. lipnja 1911. u Zagrebu, a sahranjen je u sjevernoj arkadi zagrebačkog Mirogoja, uz nadgrobni govor predsjednika Saveza hrvatskih pjevačkih društava, Milana Krešića.
Već sljedeće godine, na skupštini zastupstva Slobodnog i kraljevskog glavnoga
grada Zagreba, održanoj 7. listopada, Za-
greb mu se odužio, nazvavši ulicu u blizini
Kvaternikovog trga - Kuhačevom ulicom:
''Ulica, usporedna s Medjašnom ulicom
od Maksimirske ceste do Petrove ulice po
Grahor-Zebićevu zemljištu" dobila je ime
''Kuhačeva ulica, po hrv. muzikologu Fr.
Ks. Kuhaču.''
Tako je Kuhač postao drugi glazbenik,
nakon Vatroslava Lisinskog, po kojem je
jedna ulica u Zagrebu dobila ime.
Evo što je Franjoj Kuhač o sebi zapisao: "Kako rekoh, ja nisam žali Bože, odrastao u sferi hrvatskoga jezika, to sam
odrastao u sferi hrvatske glazbe, jer u mladosti svojoj nisam volio drugo nego samo
hrvatske melodije, te u ovom se ustrajno
vježbao".
Međunarodni muzikološki
skup o Kuhaču
U povodu 100. obljetnice smrti etnomuzikologa i povjesničara
glazbe Franje Ksavera Kuhača, Hrvatsko muzikološko društvo
i Odsjek za povijest hrvatske glazbe HAZU-a organiziraju od
27. do 29. listopada međunarodni muzikološki skup pod nazivom “Franjo Kuhač (1834.-1911.): Glazbena historiografija i
identitet“, koji će se održati u Knjižnici HAZU-a.
Prvo tematsko težište skupa, kako je najavljeno u njegovu
naslovu, je problematizacija poimanja, konstruiranja i pisanja
glazbene historiografije, kako ju je u svojem opsežnom i složenom opusu oprimjerio na slučaju hrvatske i južnoslavenske
glazbene historiografije F. Ks. Kuhač. S obzirom na to da je
Kuhač djelovao pretežno u doba "nacionalnog romantizma",
u kojem su se sličnom ili identičnom problematikom bavile i
mnoge druge europske nacionalne muzikologije, dobrodošli
su i prilozi sa sukladnim etničkim i nacionalnim temama, kao i
oni koji ovu problematiku obrađuju teorijski i načelno.
Drugo tematsko težište jest pitanje poimanja, stvaranja i utvrđivanja glazbenog identiteta – na lokalnoj, regionalnoj, nacionalnoj i/ili nadnacionalnoj razini – koji na složen i ponekad
kontroverzan način ilustrira upravo Kuhačev primjer vlastita
laviranja između hrvatskog, južnoslavenskog ili panslavenskog
identiteta.
Dvadeset i sedam sudionika iz Austrije, Bugarske, Crne Gore,
Češke, Hrvatske, Irske, Italije, SAD-a i Srbije izlagat će problematiku vezanu uz navedene teme. Uz simpozij će 27. listopada
u knjižnici HAZU-a Željka Radovinović iz knjižnice Muzičke
18
akademije Sveučilišta u Zagrebu predstaviti web-stranicu o F.
Ks. Kuhaču, a otvorit će se i izložba o F. Ks. Kuhaču, autorice N.
Bezić.U Hrvatskome glazbenom zavodu 28. listopada održat
će se koncert “Iz građanskog i plemićkog salona na mijeni
stoljeća”.
19
Povijest sportske arhitekture do 1970. godine:
Napisala:
Prof. dr. sc. Ariana Štulhofer dipl. inž. arh.
autorica knjige "Sportska arhitektura u Zagrebu", 2005.
Foto: dokumentacija autorice
tekst preuzet iz časopisa "Čovjek i prostor",
god. LVII/2010., br. 5-6 (672-673)
M
aksimirska park-šuma i južno
od nje velika ravnica Svetice,
uz savsko priobalje te obronke i vrh Medvednice, pripadaju u najtradicionalnije prirodne sportsko-rekreacijske lokacije u Zagrebu. Organizirani
plivački rekreacijski počeci, ali i oni sportski, počinju polovicom 19. stoljeća u donjem, Prvom jezeru. Zimi 1853. na jezeru
je otvoreno prvo zagrebačko klizalište.
Na Sveticama, prirodnoj ledini južno od
maksimirske šume, potkraj 19. stoljeća
izgrađeno je biciklističko trkalište (velodrom), a početkom 20. stoljeća ovdje
počinje snažna organizirana sportska
aktivnost. Inicijatori su bili agilni sportaši
Hrvatskog akademskog športskoga društva (HAŠK), koji su svoju najveću želju −
uređenje vlastita igrališta − ostvarili 1912.
godine uz pomoć zagrebačkog nadbiskupa dr. Antuna Bauera. Od tada se može
pratiti neprekinuta sportsko-rekreacijska
djelatnost na tom pejzažno-perivojnom
području sa svih strana okruženim gradom.
• Drveno biciklističko trkalište
podignuto je prema projektu inž. Gustava Hermanna 1897. godine na križanju
današnje Maksimirske ulice i Svetica,
točno nasuprot glavnom ulazu u maksimirski perivoj, u osi glavne šetnice. U
svega sedam godina, od 1891. do 1897,
izgrađena su u Zagrebu čak tri biciklistička trkališta: na današnjemu Rooseveltovu trgu, uz Koturašku cestu i ovo treće
u Maksimiru.
Sportski tereni HAŠK-a − veliki
planovi i skromna realizacija
Gradnja vlastitog igrališta bila je jedan
od temeljnih zadataka uprave Hrvatskog
akademskog športskoga društva (HAŠK-a)
još od njegova osnutka 1903. godine. Međutim, od gotovo nemogućeg terena na
starome Gradskom sajmištu (kod Draš20
Položaj izvedenih i planiranih sportskih sadržaja u Maksimiru i na Sveticama do 1970.
kovićeve ulice), gradskoga zemljišta na
Zapadnom perivoju, igrališta na Tuškancu i Elipsi (danas Srednjoškolsko igralište), do vlastitog je igrališta bio dugi put.
HAŠK-ovci su u jesen 1911. godine uz
simboličnu zakupninu zakupili parcelu
zagrebačke nadbiskupije na Sveticama,
neuređenu livadu neposredno južno od
Maksimira.
• HAŠK-ov stadion, 1912. − Projekt
koji je izradio student prava, kasnije odvjetnik, Branko Domac, predviđao je
nogometno igralište veličine 110×70 m,
s atletskom stazom duljine 402,25 m (!) i
HAŠK-ovci su u jesen 1911.
godine uz simboličnu
zakupninu zakupili parcelu
zagrebačke nadbiskupije
na Sveticama, neuređenu
livadu neposredno južno od
Maksimira
E. Erfort: Tribine HAŠK-ova stadiona u Maksimiru, 1912.
širine 8 m uokolo njega, te s dvama teniskim terenima. Nacrte za tribine s deset
redova za 1090 gledatelja izradio je drugi član kluba, graditelj Emil Erfort. Za
četiri su mjeseca radovi završeni i prvi je
trening održan 25. travnja 1912. godine.
Izgradnjom igrališta u Maksimiru položen
je temelj za normalan razvoj i napredak
ne samo nogometa već i ostalih sportova
− tenisa, konjičkog sporta, streljaštva,
hazene...
• Planovi za sportski sklop HAŠK-a
uz Bukovačku cestu − Završetkom Prvog svjetskog rata znatno je porastao interes za sport, pa je to jedino HAŠK-ovo
igralište postalo pretijesno za sve zainteresirane − kako gledatelje, tako i sportaše. Osim toga, prema tadašnjoj regulacijskoj osnovi, upravo je kroz postojeće
igralište prolazila trasa predviđene ceste
prema jugu, prema željezničkoj stambenoj koloniji. Stoga je odlučeno da se u
blizini, sjeverno od Maksimirske ceste uz
Bukovačku, kupi novo zemljište predviđeno za prostraniji sportski sklop, s daleko
većim kapacitetom za smještaj posjetitelja
i brojnim pratećim sadržajima: bazenima,
teniskim terenima (zimi klizalištima) za
klupsko korištenje i iznajmljivanje, velodromom, sportskom dvoranom, brojnim
pomoćnim terenima i klupskim zgradama.
1.) Prvi je projekt iz 1919. godine
predviđao tribinu za 2500 gledatelja, suvremene kupaonice i garderobe, uredske
prostorije i dvoranu za zimski trening.
Za početak je izravnato zemljište, ali za
daljnje planove nije bilo sredstava. Osim
toga, u međuvremenu su u središtu grada sagrađena dva velika nogometna igrališta: HŠK-a "Concordia" na Tratinskoj
cesti (danas stadion NK "Zagreb") i I.
hrvatskog športskog kluba "Građanski"
u Kupskoj ulici (između Koturaške ceste
i Vukovarske avenije), na kojima su se
priređivale sve značajnije utakmice. Stoga
se sljedeće godine na postojećem HAŠKovu igralištu na Sveticama samo proširuju i dograđuju drvene tribine te im se
kapacitet povećava na 12.000 mjesta.
2.) Godine 1923. član kluba, građevinski tehničar Ivan Babić, radi nacrte
za novo igralište uz Bukovačku cestu
predviđeno za čak 30.000 posjetitelja. U
središte sportskog parka u smjeru sjever-jug postavlja nogometno igralište
80×120 m, okruženo lakoatletskom stazom širine osam metara, te deset metara
širokim trkalištem za biciklističke i motociklističke utrke, duljine točno pola kilo-
I. Babić: Sportski sklop HAŠK-a uz Bukovačku
cestu, 1923., projekt
21
metra i s potrebnim nagibima na zavojima. Na istočnoj strani stadiona trebao bi se nalaziti 50-metarski bazen za
plivanje, a na zapadnoj jednokatna, sto
metara dugačka tribina s 2500 sjedala.
Južno od stadiona smješteno je dvanaest
teniskih igrališta koja bi se zimi preplavila
vodom pa bi služila kao klizalište. Istočno
od stadiona manje je igralište, 65×100
metara, predviđeno za hazenašice i trening nogometaša.
3.) Godine 1932. arhitekti Franjo Bahovec i Antun Ulrich rade svoj projekt
sportskog sklopa. U sredini parcele nogometni je stadion s atletskom stazom i
tribinama. Središnji teniski stadion, smješten južno od stadiona, imao bi natkrivene
tribine potkovastog oblika. Otvoreni plivališni bazen nalazi se u mirnijem, sjevernom dijelu parka. Sportski sklop zaokružuju šest teniskih terena, vježbalište,
bacalište i klupske zgrade − funkcionalne,
ravnih, elegantnih poteza i mjestimično
zaobljenih završetaka.
Međutim drvene tribine HAŠK-ova
maksimirskog stadiona izgorjele su u noći
između 5. i 6. srpnja 1936. godine i tako
potopile sve nade o gradnji novoga stadiona. Klupska su se sredstva potrošila
za izgradnju novih tribina kapaciteta
6000 gledatelja, podignutih sljedeće godine prema nacrtima građevinskog poduzetnika Pluhovskog. Te su tribine bile u
uporabi sve do izgradnje Dinamova stadiona, 1946. godine su prenesene na igralište NK "Zagreb" u Kranjčevićevoj ulici.
Tu ih je zatekla ista sudbina: izgorjele su u
požaru 1977. godine.
4.) Neposredno prije Drugog svjetskog rata, 1940. godine, arhitekti Drago
Ibler i Ljudevit Gaj, graditelj Ivo Babić i
inž. Velimir Jamnicki projektiraju svaki
svoju viziju sportskog parka uz Bukovač-
Drvene tribine HAŠK-ova
maksimirskog stadiona
izgorjele su u noći između
5. i 6. srpnja 1936. godine
i tako potopile sve nade o
gradnji novoga stadiona
ku cestu. Ljudevit Gaj predviđa izgradnju stadiona za nogomet, laku atletiku i
druge priredbe, te središnji teniski teren,
odnosno zimi stadion za hokej. Sjeverni
dio zemljišta namjenjuje sadržajima unutrašnjeg klupskog života: plivalište, osam
teniskih terena i trening igralište za nogomet, hokej na travi i laku atletiku. Ivan
Babić smješta deset teniskih igrališta i središnji teniski teren s armiranobetonskim
tribinama za 5000 gledatelja te plivački
bazen na najjužnijem dijelu parcele. U
sjeverozapadnom kutu maksimirskog perivoja predviđa izgradnju nogometnog i
atletskog stadiona s gledalištem za 20.000
ljudi, igralištem veličine 70×100 m i šesterostaznom atletskom stazom. Istočnije
od stadiona jesu igralište za rukomet i
vježbalište za nogomet, te stadion za ritmičku gimnastiku s amfiteatralnim gledalištem za 1500 ljudi, predviđen i za kazališne priredbe na otvorenome.
Ostali sportski tereni između
dva svjetska rata
• Golfski teren, 1931. − Na zamolbu
Golf-kluba "Zagreb", osnovanoga 1929.,
gradska općina daje iste godine zemljište
u maksimirskom perivoju u zakup na
Lj. Gaj: Sportski sklop HAŠK-a uz
Bukovačku cestu, 1940., projekt
22
Golfsko igralište u
Maksimiru, 1931.
šest godina za uređenje golfskog igrališta. Igralište je svečano otvoreno 12. lipnja
1931. godine. Ukupna duljina natjecateljskih staza bila je 2002 m, a igralo
se na devet rupa, tako da su igrači dva
puta morali obići teren kako bi odigrali
svih osamnaest rupa. Unatoč tome, taj
je golfski teren bio jedan od najljepših
u srednjoj Europi, skladno uklopljen u
maksimirski perivoj. Međutim već 1935.
godine, zbog neplaćanja zakupnine, razrješuje se zakupni odnos.
• Sokolsko sletište, 1934. − Veliko
sletište za jubilarni sokolski slet u slavu
60 godina osnutka Hrvatskoga sokola
izgrađeno je 1934. godine na jugoistočnom
uglu Maksimirske ceste i Svetica, na zemljištu zagrebačke nadbiskupije, prema
nacrtima pročelnika Građevnog odsjeka
arhitekta Josipa Dryaka. Prostor sletišta
− najveći u jugoistočnoj Europi − bio je
površine 120.000 m2. Glavni dio površine
zauzimalo je vježbalište 170,8 × 117,5 m.
Na terenu je, na međurazmaku od 185
cm, istodobno moglo vježbati čak 5045
vježbača. Za razliku od većine ostalih sokolskih sletišta, atletska staza duljine 400
m okruživala je sletsko vježbalište, pa je
sokolski stadion poslije omogućio održaJ. Dryak: Sokolsko sletište na Sveticama,
1934.
vanje i drugih sportskih priredbi. Kapacitet drvenih tribina iznosio je impozantnih 23.000 sjedećih mjesta. Istočna
i zapadna tribina bile su duge po 233 m
i visoke kao trokatnica − 9,70 m. Ispod
tribina, tik do vježbališta, bile su tribine za
stajanje: na pet je stuba u nagibu 10% stalo
do 30.000 gledatelja, tako da je ukupni
kapacitet stadiona iznosio oko 50.000 gledatelja. Drvene su tribine izgorjele 1941.
godine, a sačuvana je jedino zidana zgrada na ulazu u stadion sa svečanim ložama,
koja je uklopljena u današnji sportskorekreacijski centar Svetice.
Atletski stadion "Maksimir"
Nakon Drugoga svjetskog rata Fiskulturni odbor Zagreba dodijelio je Nogometnom klubu "Dinamo" na korištenje
teren nekadašnjeg HAŠK-a u Maksimiru.
Uz teren nije bilo tribina, budući da su
stare drvene HAŠK-ove tribine prenesene
u Kranjčevićevu ulicu.
• Arhitekt Vladimir Turina izradio
je prvi projekt atletskoga stadiona u
Maksimiru odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata, u siječnju i veljači 1946.
godine. Veliki stadion s kontinuiranim
elipsastim tribinama s tri strane te pozornicom i manjim stajaćim tribinama na is-
točnoj strani, ukupnog kapaciteta 54.000
gledatelja, postavljen je u središtu velike
parcele ograničene Maksimirskom i Jakićevom cestom, Sveticama te produljenom Zvonimirovom ulicom. Ukupna
duljina stadiona s tribinama u dužem
smjeru iznosila bi čak 288 m. Nogometno igralište − orijentirano u smjeru sjever-jug, s malim otklonom prema istoku,
veličine 105×70 m − bilo bi okruženo
400-metarskom atletskom te 500-metarskom biciklističkom stazom. S njegove
zapadne strane Turina je predvidio niz
sportskih terena i drugih pratećih sadržaja. U odnosu na današnji položaj sta-
diona, koji je stisnut na za njega premalenu površinu, ovaj bi stadion maksimalno
iskoristio mogućnosti koje mu je pružala velika parcela. Odmaknut je od prometnica, s povoljno riješenim pristupnim
putovima sa sve četiri strane i dovoljno
udaljen od maksimirske šume.
• Izgradnja stadiona − Gotovo istodobno s prvim izvedenim građevnim
radovima na terenu maksimirskog igrališta, arhitekti Vladimir Turina i Franjo
Neidhardt te konstruktor Eugen Erlich
izrađuju projekt atletskoga stadiona. Stadion Fiskulturnoga društva Akademičara
(podsjećanje na prije rata zabranjen Hr-
V. Turina, F. Neidhardt, E. Erlich: Stadion FD "Akademičar",
1946., maketa
V. Turina: Stadion Doma II. J. A. na Sveticama sa sportskim naseljem, projekt,
siječanj 1946.
vatski akademski športski klub − HAŠK),
a ubrzo potom Nogometnoga kluba "Dinamo" (danas Stadion "Maksimir"), postavljen je na mjestu bivšeg igrališta
HAŠK-a u okolnostima koje nisu dopuštale dug izbor i diskusiju o lokaciji, te je
urbanistički nepovoljno smješten: nalazi
se na križanju dviju prometnica, Jakićeve
ulice i vrlo prometne Maksimirske ceste,
u samome uglu velikog, gotovo neizgrađenog slobodnog terena na Sveticama,
kojemu u to doba nisu bili riješeni imovinsko-pravni odnosi, pa je stadion "sa
svih strana okružen ogradama i susjedima, poput ugrađene trokatnice negdje u
nekoj ulici", uguran na premalen prostor.
Međutim i na tome skučenome prostoru,
bez jedinstvenog urbanističkog rješenja
cijeloga sportskog sklopa na Sveticama,
projektanti su uspjeli snažnim suvremenim arhitektonskim izrazom realizirati
uzorno sportsko borilište.
Izvedbena koncepcija projektanata zamišljala je igralište u nasipu potkovastog
oblika, otvorenoga prema svježini i vizurama maksimirske šume, dok je potrebnom broju gledatelja namijenjena velika
zapadna tribina. Projektirajući stadion ar23
hitekti su imali viziju olimpijskog ideala otvorenoga sportskog borilišta, izloženog suncu i slobodnom strujanju zraka. Stadion je pejzažnoga tipa, s tri strane okružen niskim i blago zakošenim nasipom za 30.000 stajaćih mjesta, dok je
četvrta, sjeverna strana otvorena prema
maksimirskoj šumi i dalje prema Zagrebačkoj gori. Parterni dio stadiona potkova je zemljanoga nasipa, visine svega
tri metra, okružena po svome obodu intenzivnom vegetacijom i otvorena prema
svježini Maksimira. Ne želeći forsirati
dominantnu građevinu na uglu dviju prometnica, u ambijentu koji bi brutalnom
arhitekturom mogao ugroziti vrijednost
maksimirskog pejzaža, projektanti su zamislili arenu u nasipu, okruženu nasadima sa svih strana. Pozornica s akustičkom
školjkom na otvorenom, sjevernom dijelu
potkove, po uzoru na helenske stadione,
predviđena je za velike priredbe, koncerte i masovne nastupe. Pokraj nje nalazi
se maratonski toranj, a do njega ulaz za
maratonske trkače i povorke masovnih
priredbi.
Atletska je staza rađena po uzoru na
stadion u Helsinkiju, Finska. Krivine zavoja odstupaju od propisa koji su tada
bili u uporabi i približavaju se kružnici.
Igralište za nogomet veliko je 70×105 m,
a slobodni prostori do zavoja koriste se za
skokove i bacanja.
Stadion je 1946. godine privremeno
otvoren sletskom priredbom.
• Zapadna tribina, 1946.-1955. − Na
temelju odluke Vlade NR Hrvatske od 13.
12. 1951. godine besplatno su NK-u "Dinamo" ustupljene zgrade i zemljište nogometnog igrališta u Maksimiru, a dvije
je godine kasnije prihvaćen prijedlog izgradnje stadiona prema projektu V. Turine, F. Neidhardta i E. Erlicha. Intenzivni
radovi započeli su rekonstrukcijom atlet-
V. Turina: Zapadna
tribina stadiona u
Maksimiru, 1946.,
skica
24
ske staze. Najsloženiji građevni pothvat
bila je izgradnja zapadne tribine koja je
zahtijevala osobite konstrukcijske napore projektanata. Zapadna je tribina shvaćena kao arhitektura u pravome smislu
riječi. Njezina konstrukcija i postava garderoba u izduženi kvadar, koja penetrira
kroz prostor tribine bili su uvjetovani
ograničenim prostorom parcele: zapadna
granica gradilišta prolazila je upravo podnožjem velike skeletne konstrukcije. Na
taj je način nastao poseban oblik stadiona, osobito u konstrukcijskom smislu, sa
strogo odvojenim stajanjem u nasipu od
sjedenja na tribini. Zapadnu tribinu nosi
dvanaest monumentalnih armiranobetonskih nosača. Kapacitet završene tribine bio je 6.262 mjesta u 28 redova i 224
mjesta u 23 lože. Samo je gornjih 12 redova, s oko 500 mjesta, bilo natkriveno.
• Projekt sportskoga sklopa na Sveticama iz 1953. godine arhitekata Vladimira Turine i Franje Neidhardta, projektanata maksimirskoga stadiona, obuhvaćao je cijelo područje od produljene
Zvonimirove ulice na jugu, Ulice Svetice
na zapadu te Maksimirske i Jakićeve na
sjeveru, odnosno istoku. Postojeći sportski sadržaji uključeni su u projekt. Na samome se stadionu predviđala dogradnja
istočne i sjeverne tribine, dok je cijelo
potkovasto stajanje zadržano. Uz atletsko
igralište na mjestu prijeratnog sokolskog
sletišta predviđeno je kupalište s olimpijskim bazenom i tornjem za skakanje.
Uz Maksimirsku cestu uredilo bi se šest
teniskih igrališta koja bi se zimi pretvarala
u klizalište, a na drugim slobodnim površinama tereni za odbojku i košarku te četverostazne kuglane.
• Sjeverna tribina maksimirskog
stadiona, lučnoga oblika, duljine 110 m i
širine u sredini 24 m, a na krajevima deset
metara više, podignuta je 1953.-1955. pre-
V. Turina, F. Neidhardt, E. Erlich: Sportski
sklop na Sveticama, 1953., projekt, maketa
ma projektu projektanata stadiona. Stajalište se sastojalo iz dva dijela: donjega na
nasipu zemlje, i gornjega, armiranobetonskog, visine 6 m. Sjeverno je stajanje u
svojih 30 redova moglo primiti oko 16.000
gledatelja. Između sjeverne i istočne, odnosno zapadne tribine, ostavljeni su slobodni prostori, širine po jedanaest metara. Njima stadion ne dobiva posve zatvoren, krut oblik, nego je i dalje djelomično
povezan s maksimirskom šumom. Ipak,
sjeverna je tribina zatvorila stadion i sa
četvrte strane: otvorena arena, bez zapreka vizurama i strujanju zraka sa sjevera, postaje zatvorenije, introvertiranije
zdanje.
• Istočna tribina s 12.000 sjedećih i
18.000 stajaćih mjesta, te istočno od njih
pomoćno igralište s manjom tribinom
podignuti su 1961. godine prema projektu
arhitekata V. Turine i F. Neidhardta te
konstruktora E. Erlicha, uz autorsku suradnju arhitekta Borisa Magaša. Dvostrane se tribine rijetko grade, a u maksimirskom su slučaju bile najbolje rješenje
zbog zahtjeva za pomoćnim nogometnim terenom. Maksimirski je stadion ta-
Zapadna tribina za
vrijeme izgradnje,
oko 1946.
V. Turina, F. Neidhardt, E.
Erlich, B. Magaš: Istočna
tribina stadiona "Maksimir",
1961.
V. Turina: Skica poprečnog presjeka
dvostrane istočne tribine, 1961.
od početka zamišljali njegovi projektanti,
i postaje sportsko borilište bez većega
doticaja s okolišem.
ko dobio i istočnu tribinu koja je ipak, u
usporedbi s elegantnom zapadnom, preteška, premda su arhitektonska rješenja
vrlo interesantna, osobito kombinacija
dvostruke tribine za pomoćni i glavni teren s natkrivenim međuprostorom. Završetkom gradnje istočne tribine projektanti
su smatrali da je sportsko zdanje dovršeno i da je upravo prozračnost koja se
postiže tangentnim tribinama − umjesto
uobičajenih elipsastih kotlova − najveća
kvaliteta ovog modernog stadiona.
• Projekt proširenja stadiona u
Maksimiru − Upravni odbor NK-a "Dinamo" u jesen 1958. godine, bez dogovora
s projektantima maksimirskoga stadiona,
planirao je dograditi istočnu i južnu
tribinu kako bi ih spojio s već izgrađenom
sjevernom. Te bi spojene tribine u potpunosti zatvorile arenu i pretvorile stadion u ono što su arhitekti od početka
izbjegavali: zatvoreno, izolirano sportsko
borilište, bez doticaja sa svojim okolišem.
• Južna tribina izgrađena je prema
projektu arhitekta Božidara Tušeka 1964.1969. godine. Kapacitet joj je oko 5000
sjedećih mjesta i gotovo još toliko stajaćih
mjesta na nasipu južnog stajanja. Nakon
izgradnje sve četiri tribine kapacitet stadiona iznosio je ukupno oko 65.000 mjesta.
Prvobitni je Turinin i Neidhardtov
projekt − uklapanjem u postojeću, posebno osjetljivu situaciju, otvaranjem izvanredne vizure na maksimirsku šumu i
Medvednicu u daljini te visokom razinom
oblikovanja detalja (posebno konstrukcijom zapadne tribine) i cjeline − iznimno
djelo sportske arhitekture. Izgradnjom
južne tribine, stadion u Maksimiru gubi
svoj otvoreni, pejzažni karakter, kakav su
Sportski sklop s otvorenim
bazenima na Sveticama
Zapadno od maksimirskog stadiona,
na mjestu gdje su arhitekti Turina i Neidhardt svojim projektom iz 1953. predvidjeli sportski park, izgrađen je 1965.
Zapadno od
maksimirskog stadiona
izgrađen je 1965. sportski
sklop s otvorenim
kupalištem prema
projektu Franje Bahovca
sportski sklop s otvorenim kupalištem
prema projektu arhitekta Franje Bahovca.
Travnato nogometno igralište, koje
se nalazi na mjestu sletišta Sokolskoga
stadiona iz 1934. godine, orijentirano je
u smjeru sjever-jug i okruženo osmostaznom 400-metarskom atletskom stazom. Niz se teniskih igrališta prostire uz
Maksimirsku cestu i Ulicu Svetice, dok je
na jugozapadnom dijelu parka središnji
teniski stadion, izveden ispod razine okolnoga, inače posve ravnoga terena, pa ga sa
sve četiri strane okružuju zemljane kosine
predviđene za tribine koje nisu nikada
izgrađene. Uz Ulicu Svetice na jugu su
uređena igrališta za košarku, odbojku i
rukomet, te zid za tenis. Projektom je tu
predviđena i zatvorena sportska dvorana,
ali ona nije izvedena.
Otvoreno kupalište sa svlačionicama,
50-metarskim bazenom, 25-metarskim
bazenom za neplivače i praćakalištem za
djecu zauzima istočni dio površine sportskoga parka, a prilazi mu se sa sjeverne
strane, iz Maksimirske ceste Svlačionice
su izvedene kao jednostavno organizirana,
otvorena, prizemna montažna zgrada,
vrlo izdužena pravokutnog tlocrta i lagane, prozračne konstrukcije. S obzirom
na to da je plivalište namijenjeno korištenju samo tijekom ljetnih mjeseci, nije
bilo potrebno izgraditi svlačionice kao
zatvorenu zgradu pa ih Bahovec projektira kao laganu, otvorenu, nisku zgradu
koja se gotovo neprimjetno stopila s okolinom. Kupalište se, sve do njegova potpunog zapuštanja, koristilo nezavisno od
ostaloga dijela sportskog sklopa.
Stadion "Maksimir", fotografija iz 1990.
25
Ferdinand Budicki (1871. -1951.)
pionir hrvatskog auto-moto i
biciklističkog sporta
16.758
kilometara biciklom po Europi
Napisao: Valentino Valjak
Foto: časopis "Svijet" iz 1931.
Prvi automobil marke Opel i
Beischlag u Zagreb je dovezao
1901., izazvavši
paniku među
konjskim zapregama,
biciklistima i pješacima
F
erdinand Budicki, automehaničarski obrtnik, trgovac, tvorničar, zastupnik inozemnih tvrtki, svestrani
sportaš i pionir automobilizma, bio je letač slobodnim balonom, motociklist i biciklist, odbornik i osnivač nekoliko sportskih organizacija i sportskih saveza.
Bravarski zanat izučio je u Varaždinu
i Grazu, a majstorski ispit položio u
Budimpešti. U Zagrebu je radio kao automehaničarski obrtnik, a svoj je posao
koristio za popularizaciju biciklizma i automobilizma.
Kao trgovac, predstavnik inozemnih
firmi, nastojao je građane snabdjeti najkvalitetnijim tehničkim proizvodima koji
su se nudili u europskim metropolama.
Godine 1898. otvara u Zagrebu Prvu hrvatsku mehaničku popravljaonu i trgovinu
automobila, dvokolica, šivaljki i gramofona. Bio je zastupnik auto-marki Ford,
Lincoln, Overland, Daimler, dvokolica i
motora Johann Puch i Laurin Klement,
šivaćih strojeva Pfaff i Singer, pisaćeg
stroja Bar-lock, lonca za brzo kuhanje
Fruco, a prodavao je i fonograme, klavire
i namještaj. Organizira tečajeve popravljanja strojeva, šivanja i brzog kuhanja.
Bešte, ljudi – ide auto!
Počeci njegovog bavljena biciklizmom
datiraju iz 1895., kada konstruira vlastiti
bicikl u tvornici "dvokolica" u Beču, kojim
26
se vozi do Varaždina. Dvije godine kasnije
biciklom marke Aleksander prelazi 16.758
kilometara (Njemačka, Poljska, Rusija,
Finska, Švedska, Danska, Engleska, Nizozemska, Belgija, Švicarska, Francuska,
Španjolska, Alžir, Tunis, Italija, Hrvatska).
Prvi automobil marke Opel i Beischlag u Zagreb je dovezao 1901., izazvavši
paniku među konjskim zapregama, biciklistima i pješacima. Automobil je stvarao veliku buku i plašio građane koji su
vikali: Bešte, ljudi - ide auto! Jedan je
Zagrepčanin rekao: To vam je isto kao da
vidite kako po cesti trče hlače bez nogu, a
drugi, kad je ugledao konjski izmet, rekao
je: Kaj ja nis rekel da to nemre bez konja.
Dvije godine kasnije Budicki dovozi
prvi motor marke Orion u Zagreb. Već
iduće godine motorom Laurin Klement za
14 sati odvozio je relaciju Beč –Zagreb, a
1903. motorom marke Johann Puch vozi
6000 kilometara po srednjoj Europi. Bio
je i prvi vozač koji se odvezao na Sljeme,
1904. godine.
S pojavom sve većeg broja vozača u
Zagrebu, javila se ideja za osnivanje Hrvatskog automobilnog kluba. Prvih 14 vozača u Zagrebu 1906. osnivaju Hrvatski
automobilni klub, koji ove godine slavi
105 godina. Neumorni Budicki osnivač je
prve autoškole u Zagrebu, 1910., a samo
godinu dana poslije osniva Taxi službu.
Napomenimo i da prvi metri asfalta
u Zagrebu datiraju iz 1913. godine - od
Jelačić-placa do Mesničke ulice. Prva automobilistička utrka Zagreb - Varaždin Zagreb organizirana je 1912. i bila je duga
176 kilometara. Budicki je zauzeo drugo
mjesto, iza Heintzla koji će poslije postati
zagrebački gradonačelnik. Budicki je i sudionik utrke Kluba alpinskih automobilista, koja je prolazila kroz Hrvatsku 1914.
Sportski duh i želja za avanturom odveli su ga u balon Turul, kojim 1905. leti iz
Zagreba do Baške na otoku Krku i iz kojeg
radi prve fotografije Zagreba iz zraka.
Sve više sportskih asocijacija u gradu
doveli su do osnivanja Hrvatskog sportskog saveza 1911. - koji ove godine slavi
Ferdinand
Budicki na
Zagrebačkom
Zboru 1904.
100 godina, a čiji je jedan od osnivača bio,
tko drugi nego Ferdo, kako su ga od milja
zvali.
Knjiga o novom tehnološkom
dobu
Osim u sportskim aktivnostima, Budicki je bio prisutan i u gospodarskom
životu Zagreba. Suosnivač je gospodarstvenog sajma Zagrebački zbor, 1909. godine, koji se poslije razvio u Zagrebački
velesajam. Ferdinand Budicki bio je i član
Građanskog streljačkog društva, Varaždinskog biciklističkog kluba, Hrvatskog
sokola, Zrakoplovnog saveza. Dobitnik je
velikog broja međunarodnih biciklističkih
i gospodarstvenih nagrada te počasni član
mnogobrojnih auto-moto i biciklističkih
saveza iz cijele Europe.
Prvih 14 vozača u
Zagrebu 1906. osnivaju
Hrvatski automobilni
klub, koji ove godine slavi
105 godina
Kompletni materijal o povijesnom
razdoblju Ferdinanda Budickog i pojavi
automobila te njezinim posljedicama objavit će se iduće godine u knjizi "Razvoj
automobilizma u Zagrebu u razdoblju
1898.-1939.". Skupina autora, osim dobrog
poznavanja materije o kojoj piše, uspjela je
uspostaviti kontakte s praunucima prvih
vozača (Budicki, Heintzel, Drašković), pa
će se u knjizi naći veliki broj ekskluzivnih
fotografija iz privatnih albuma.
Cilj je knjige revitalizirati ovaj premalo poznati dio zagrebačke povijesti te dati
uvid u pionirsko razdoblje automobilizma
na ovim prostorima, baciti novo svjetlo na
neke velike, a nažalost zaboravljene događaje i osobe. Sadržaj knjige prati i društvo u razdoblju velikih promjena na prelasku iz faze konjskih zaprega i konjskih
tramvaja u svijet automobila i motora, tj.
u sasvim novo tehnološko doba u kojem
se donose prva prometna pravila, počinje
izgradnja benzinskih crpki, asfaltiranje
cesta, otvaranje automehaničarskih radionica i prodavaonica automobila te organiziranje auto-sajmova.
27
O Zagrebu markom i žigom
Dva desetljeća
poštanskih maraka
Republike Hrvatske
20 godina
putujemo svijetom
Prva poštanska marka koju je izdala Republika Hrvatska bila je Zračna
pošta Zagreb – Dubrovnik objavljena
9. rujna 1991. godine. Otada ih je izdano 826 i svaka je pečat vremena u kojem je nastala, a događaj u obliku njezina motiva ostaje zapisan za naraštaje
što dolaze.
U Domu hrvatskih likovnih umjetnika
u Zagrebu je 9. rujna 2011. godine svečano
obilježeno 20 godina izdavanja hrvatskih
poštanskih maraka otvaranjem izložbe "20
godina putujemo svijetom". Autorica koncepta izložbe je povjesničarka umjetnosti
iz Hrvatske pošte Rašeljka Bilić, a autor likovnog postava i realizator izložbe je Dražen Grubišić, akademski slikar i dizajner
poznat kao suautor projekta Muzeja prekinutih veza.
28
Na otvorenju izložbe predstavljena je
i nova prigodna poštanska marka s motivom QR-koda. Autori marke budućnosti
nazvane "Dan marke 2011." – Nikola Žinić i Davor Bruketa, dizajneri iz Zagreba
– objasnili su da je QR-kod dvodimenzionalni kod koji svojom funkcionalnošću
nalikuje standardnim bar-kodovima, no
s jednom ključnom razlikom – poruka
skrivena u kodu može se "očitati" mobitelom. Nakon očitavanja koda s marke
internetski preglednik mobitela usmjerava se na adresu www.qrmarka.posta.hr.
Na toj stranici korisnici mogu unijeti jedinstveni kod otisnut na marki te tražene podatke o njihovoj lokaciji što im
omogućuje da odmah dobiju potvrdu o
prispijeću svoje pošiljke, kao i dodatne
podatke o njezinu putovanju (kada je otpremljena ili koliko je kilometara "prošla").
Korisnici mogu dodavati svoje tekstove i
slike, razne obavijesti o odredištu marke i
slično. Ova poštanska marka svojom implementacijom moderne komunikacijske
tehnologije pokazuje koliko se tradicionalna forma i funkcija mogu prilagoditi novim tehnologijama.
Hrvatska pošta je ovom inovacijom
pokazala još jednom svoju viziju budućnosti te praćenje modernih tehnologija.
Predsjednik Uprave Hrvatske pošte Robert Jukić istaknuo je kako je svaka poštanska marka pečat vremena u kojem je
nastala, a događaj u obliku njezina motiva
ostaje zapisan za naraštaje što dolaze. Za
najnovije izdanje Hrvatske pošte je rekao:
"QR-marka, poštanska marka budućnosti,
samo je jedan od dokaza da je Hrvatska
pošta suvremena tvrtka sa znanjem i vizijom za budućnost."
"Rođendanska proslava" protekla je
svečano i u futurističkom stilu pod voditeljskom palicom Barbare Kolar i uz glazbeni dio u kojem je nastupila Natali Dizdar.
Važnu ulogu u ovom svečanom događaju
imao je poštonoša Hrvatske pošte, koji je
dostavio prvu pošiljku poslanu s QR-markom. Bila je to razglednica s pozdravima
uzvanicima koju je ranije tog dana poslao Robert Jukić, a sa svečanosti su na isti
način i odaslani pozdravi djevojčici Vani u
splitskom Dječjem domu "Maestral".
U 20 godina izdavanja hrvatskih poštanskih maraka njihovi su autori bili priznati hrvatski umjetnici – akademski slikari, fotografi i dizajneri. Mnogi od njih
svojim su dolaskom uveličali ovaj važan
događaj, ali bilo je i onih u kojima je tek
ovo događanje pobudilo zanimanje i skrenulo pozornost na vrlo specifičan i zahtjevan dizajn poštanske marke. Izložbu
svih 826 do sada otisnutih poštanskih maraka Hrvatske pošte posjetitelji su mogli
razgledati u Domu hrvatskih likovnih umjetnika do 21. rujna. Nakon toga se postav
može pogledati do 22. listopada u izložbenoj dvorani zagrebačke poštanske palače
u Jurišićevoj 13. Ulaz je besplatan.
Obljetnice
Od konjskog do niskopodnog tramvaja
120 godina
Zagrebačkog električnog tramvaja
U
Zbog kašnjenja u
dostavi kola, tramvaj je
umjesto 15. kolovoza
provozio 5. rujna 1891.;
svečanog otvorenja nije
bilo, a utržak je prvog
dana predan Gradu u
dobrotvornu svrhu
30
ponedjeljak, 5. rujna, bilo je točno 120 godina otkad se na zagrebačkim ulicama pojavio prvi
tramvaj, tada vučen samo jednom konjskom snagom. Prije toga, putnici su se organizirano prevozili konjskim omnibusom
i to uglavnom do lječilišta i kupališta. Stoga se 5. rujna u povijesti našega grada i
Zagrebačkog električnog tramvaja bilježi i
kao početak organiziranoga javnog gradskog prijevoza.
Kako je tramvaj kroz tri stoljeća nezaobilazan dio svakodnevice stanovnika
grada podno Sljemena, obljetnica je pri-
goda da se prisjetimo vremena kad je zagrebačkim ulicama cinkao konjski tramvaj, čiji se zvuk zvonca izmjenjivao s kloparanjem potkova konja, a gradske su ulice osvjetljavale plinske svjetiljke. Na 120
godina tramvaja u Zagrebu sugrađane su
u Tehničkom muzeju podsjetili i Puhaći
orkestar ZET-a, nastupom u povodu
svoje 85. obljetnice, te prigodna izložba
o 120 godina javnog prijevoza putnika u
Zagrebu, koja se može pogledati do kraja
godine.
Potkraj 19. stoljeća Zagreb se naglo urbanizirao, prerastajući u suvremeni sred-
Konjski tramvaj na početku Ilice godine 1906. (lijevo zgrada stare bolnice)
grebačkog zbora, današnjeg Zagrebačkog
velesajma). Zbog kašnjenja u dostavi kola,
tramvaj je provozio 5. rujna 1891., nepunu
godinu dana nakon otvorenja zagrebačke
parne uspinjače. Svečanog otvorenja nije
bilo, a utržak je prvog dana predan Gradu
u dobrotvorne svrhe.
Tramvaj je bio velika atrakcija za još
mali grad Zagreb. Tramvajska kola tvornice Weitzer iz Graza izazvala su toliku
senzaciju da se toga dana u deset zatvorenih i šest otvorenih (ljetnih) kola prevezlo više od 20.000 Zagrepčana, odnosno
gotovo polovica tadašnjih stanovnika.
Na mjestu današnjega Tehničkog muzeja nalazilo se spremište tramvajskih kola
s konjskom stajom i upravnom zgradom.
Konja je bilo dva puta više nego kola.
Jedan konj vukao je kola, prevalivši pro-
njoeuropski grad u kojem se samo u posljednjem desetljeću stanovništvo povećalo gotovo 50 posto. Zato su 1885., šest
godina nakon pojave prvog Siemensova
električnog vlaka, gradski oci počeli raspravljati o uvođenju tramvaja u Zagreb.
Već iduće godine javio se bogataš Gvido
Pongrac i s gradskom upravom sklopio
ugovor o gradnji tramvajske pruge. No,
godinu dana poslije Pongrac je odustao
od gradnje, pa se o tramvaju neko vrijeme
više nije govorilo.
Gautier nema dovoljno novca
Ideja je opet postala aktualna 1887.,
kad je francuski inženjer Raoul Pierre Alexandre Gautier predložio gradskom poglavarstvu uvođenje konjskog tramvaja
od Zagreba do Samobora. Nakon što se,
zbog nedostatka novca, od te ideje ubrzo
odustalo, Gautier je promijenio plan i
predložio izgradnju pruge u Zagrebu.
Gradska općina prihvatila je njegovu ponudu te mu izdala dozvolu i sklopila ugovor 11. lipnja 1889. Nacrte za gradnju
nadležno ministarstvo u Budimpešti odobrilo je potkraj ljeta 1890., a dozvolu je
Gautier dobio tek 7. ožujka 1891., kad
mu Ministarstvo dodjeljuje koncesiju, uz
uvjet da gradnja tramvajske pruge bude
dovršena u roku pola godine nakon odobravanja detaljnih nacrta.
U Zagrebu se već posvuda šaputalo
kako Gautier uopće neće graditi jer nema dovoljno novca za taj pothvat. I zaista, gradnja jednokolosiječne tramvajske
pruge počela je 11. svibnja 1891., nakon
Otvorena (ljetna) kola konjskog tramvaja
ispred spremišta na Savskoj cesti
što je, uz pristanak gradske općine, Gautier prenio svoja prava i obveze na Društvo zagrebačkih građana, predvođenih
zastupnikom dr. Ljudevitom Schwarzom,
uz odštetu od 4500 forinti. Radovi su povjereni poduzetništvu Gfrörer i Muskovics iz Budimpešte. Društvo je izgradilo
pruge od Mitnice u Vlaškoj ulici (današnjem Kvaternikovu trgu) kroz Vlašku,
Draškovićevu i Jurišićevu ulicu preko Jelačićeva trga te Ilicom do tzv. Južnoga (danas Zapadnoga) kolodvora, s odvojkom
Frankopanskom i Savskom cestom do
Savskog mosta.
Tramvaj je trebao biti pušten u promet
15. kolovoza 1891., na dan otvaranja Jubilarne gospodarsko-šumarske izložbe (u
povodu 50. obljetnice Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva - preteče Za-
Polazna tramvajska postaja mirogojske
pruge koja je do 1931. vodila s Jelačićeva
trga preko Kaptola i Nove Vesi
sječan put između 26 i 28 km dnevno.
Duljina pruge bila je približno osam kilometara, a širina kolosijeka iznosila je 0,76
m. Brzina konjskog tramvaja nije bila
baš velika (7,5 km/h), a i nije mogla biti
veća jer su pruge bile jednokolosiječne s
31
mimoilaznicama samo na važnijim stajalištima. No, i takva je vožnja bila brža i
udobnija od pješačenja.
Žuti električni tramvaj
Godine 1892. sagrađen je kolodvor
državne željeznice (današnji Glavni kolodvor), pa je te godine izveden odvojak
tramvajske pruge od Jelačićeva trga do kolodvora. Osim toga, produljena je pruga
od mitnice u Vlaškoj ulici do Maksimira.
Društvo konjskog tramvaja ubrzo nakon svog osnutka zapada u teškoće iz
kojih se izlaz našao u osnivanju dioničkog
društva "Zagrebački tramway, dioničarsko
društvo". Dionice je poslije preuzeo belgijski kapital.
Kako se grad počeo sve snažnije razvijati, konjski tramvaj više nije udovoljavao potrebama Zagrepčana. Elektrifikacije tramvaja koje se provode u inozemstvu djeluju i na građanstvo koje traži da
se i u Zagrebu konjski pogon zamijeni
električnim. Prvu električnu centralu Zagreb je dobio tek 1907., pa se na svečano
otvorenje prometa na prvoj pruzi električnog tramvaja čekalo do 18. kolovoza
1910. Konjski tramvaj zadržao se još godinu dana, do potpunog dovršenja mreže
električnog tramvaja, kad je premješten u
Veliku Goricu, gdje je ostao do 1937.
Nove tramvajske pruge izgrađene su
s kolosijekom širokim jedan metar, na
istim trasama kojima je vozio i konjski
tramvaj, s tim da je pruga od današnjeg
Zapadnog kolodvora kroz Ilicu preko Jelačićevog trga i kroz Jurišićevu ulicu do
Draškovićeve izvedena s dvostrukim kolosijekom. Vozni se park sastojao od 28
motornih kola tvornice Ganz & Co iz
Budimpešte i 14 prikolica konjskog tramvaja koje su preuređene za novu širinu
kolosijeka. Tadašnji je tramvaj bio žute
boje, koja je 1923. zamijenjena prepoznatljivom plavom bojom grada Zagreba.
Godinu dana kasnije tramvajska mreža
proširuje se izgradnjom mirogojske pruge
koja vodi s Jelačićeva trga preko Kaptola i
kroz Novu Ves na Mirogojsku cestu.
U godinama koje su slijedile, unatoč
poteškoćama, tramvajski se promet razvijao zajedno sa svojim gradom. Gradnjom željezničkog nadvožnjaka na Savskoj cesti kod Crnatkove ulice, na inicijativu i doprinosom ZET-a, gradnjom novog tramvajskog spremišta na Ljubljanici
1935. godine, novih tramvajskih pruga,
mijenjala se slika grada i ritam života stanovnika. Zagreb i Zagrebački električni
32
Velika obnova pruge na Jelačićevom trgu
tramvaj zajedno su radili i na osuvremenjivanju voznog parka. Značajan doprinos dali su ZET-ovi inženjeri, među
kojima je najznačajniji Dragutin Mandl
(1892.-1959.), koji će četiri desetljeća djelovati u ZET-u kao najsposobniji i najzaslužniji stručnjak. Njegovim dolaskom
1920.,započinje i velika obnova i uspon
Zagrebačkoga električnog tramvaja.
Po njegovim nacrtima i pod njegovim
vodstvom, izgrađuju se u ZET-ovim radionicama prva domaća tramvajska kola
(M-22) koja su počela prometovati 2.
srpnja 1922. Kola su bila duga 9,14 m,
široka 2,10 m, a teška 9,5 tona. Izvedena
su još s drvenim kosturom, a vrata su
bila prilagođena za lijevu vožnju, koja je
tada još vrijedila u Zagrebu. Godišnja
proizvodnja u vlastitoj radionici iznosila
je do 12 kola.
Osim putničkih kola, u ZET-u su po
vlastitim nacrtima između 1923. i 1926.
sagrađena i dvoja motorna kola za polijevanje ulica. Osim pogonskih motora, ta
su kola imala i poseban motor s centrifugalnom pumpom za izbacivanje vodenog
mlaza, čija se jakost mijenjala uz pomoć
posebnih ventila i namještanjem broja okretaja u motoru.
Godine 1923. počelo se i s pregradnjama zastarjelih Ganzovih motornih kola
iz 1910. u zatvorene prikolice, s tim da
su peroni malo produljeni, a žuta su kola prebojana plavom bojom. U međuvremenu se dovršavaju nacrti za konstrukciju
čeličnog kostura kola, pa se od 1924. grade
samo takva kola (M-24), prilagođena za
desnu vožnju koja je u Zagrebu stupila
na snagu 1. siječnja 1926. Za potrebe novih pruga, sredinom tridesetih godina
izgrađeno je šest motornih kola i 13 otvorenih prikolica, koje se od prvobitnih
Mandlovih razlikuju po otvorenijem boku, preklopnim sjedalicama i nekim drugim preinakama, a kako je odobreni nacrt
u ZET-u potpisao ravnatelj Košak, one su
u radionici nazvane “Košakovim prikolicama”.
Pod vodstvom inženjera Mandla kao
glavnoga konstruktora, dovršena je 30.
travnja 1951. u ZET-ovoj tramvajskoj radionici gradnja prototipa novih ZET-ovih
motornih kola 101, s kapacitetom 95 putničkih mjesta te snagom motora 2x60 kW
i najvećom brzinom 60 km/sat. Time je
Od inž. Mandla do Crotrama
U međuvremenu je montirana propisna bakrena vozna žica gornjeg voda,
umjesto ratne, čelične koja je iskorištena
kao betonska armatura pri dogradnji nove radionice. Zbog toga je trebalo izmijeniti klizač oduzimača struje, pa se počeo upotrebljavati Fischerov klizač iz
Švicarske, dok nije inž. Mandlu i njegovim suradnicima uspjelo razviti vlastitu
konstrukciju klizača, koja je i patentirana,
pa su njome otad opremane sve naše
"lire".
Tramvaj “ĐĐ” tip 201
stvoren domaći tip suvremenih tramvajskih kola, s automatskim posluživanjem
vrata, sjedištem za vozača i konduktera,
električnim, mehaničkim i zračnim kočnicama te sigurnosnom napravom (zaštitnom košarom) ispred prednjih kotača.
Poslije, na temelju ZET-ove tehničke
dokumentacije, nakon što su u ZET-u
izrađena tri prototipa, preuzela je serijsku
proizvodnju tih kola tvornica “Đuro Đaković” iz Slavonskog Broda.
Iz te je tvornice 31. prosinca 1973. u
ZET stigao prvi četveroosovinski tramvaj
TMK 201, a posljednji, trideseti iz te serije isporučen je u lipnju 1974. Nekoliko
godina kasnije, s češkom tvrtkom ČKDTatra iz Praga sklopljen je ugovor o kupnji
prvih 30 tramvajskih motornih kola s prikolicom. Time je nakon dugog niza godina ugašena domaća proizvodnja tramvajskih vozila.
Novo poglavlje u razvoju tramvajskog
prometa u Zagrebu obilježio je dvozglobni
tramvaj tip 2100, koji je, prema ideji ZETovog inženjera Franje Đurete i uz podršku
Grada, 1994. napravila tvrtka Končar. Već
se tada u Gradu i ZET-u razmišljalo o niskopodnim tramvajima, kakvi su se počeli
pojavljivati u javnome gradskom prometu
nekih bogatih europskih gradova. Pobjedom na međunarodnom natječaju, a
kasnije i proizvodnjom prvog domaćeg
niskopodnog tramvaja, konzorcij Crotram
(koji tada čine tvrtke Končar, TŽV Gredelj
i Đuro Đaković) opravdao je povjerenje.
Nakon isporuke 70 ugovorenih tramvaja,
u srpnju 2007. s konzorcijem je sklopljen
ugovor o proizvodnji novih 70 niskopodnih tramvaja. Isporukom posljednjeg, 140.
ugovorenog tramvaja u lipnju 2010., završilo je i razdoblje najveće obnove tramvajskog voznog parka u povijesti ZET-a.
Zagreb je danas milijunski grad, premrežen sa 116.346 kilometara pruga na
kojima je u redovitom prometu dvjestotinjak tramvajskih vozila na 15 linija
dnevnog prometa i četiri noćne. Također,
širokom mrežom autobusnih linija (ukupno 134) s više od 300 vozila svakodnevno
uključenih u dnevni promet ZET pokriva
i dio Zagrebačke županije.
Uz podizanje standarda prijevoza,
ZET je tijekom proteklih 120 godina, prometno povezujući mnoga novosagrađena
naselja, pratio razvoj grada, što će nastojati i ubuduće. Jer kao i u doba prometne romantike, kad su cestama vladali
konji upregnuti u kola, a ulice osvajali pješaci, Zagreb i Zagrebački električni tramvaj i rastu zajedno.
Autobusni prijevoz
Organizirani javni autobusni prijevoz
na području Grada Zagreba - Autobuspromet - počeo je 11. kolovoza 1927.
Uprava Zagrebačkog električnog tramvaja preuzela je gradski autobusni promet 1931. od tvrtke Barešić&Co.
Vozni park sastojao se od 20 autobusa,
kojima je isprva nastavljen promet na
šest dnevnih i dvije noćne linije. Duljina
linija iznosila je 9,6 km. Spremište autobusa i prostor za popravak organiziran je
u sastavu staroga tramvajskog spremišta
uza Savsku cestu.
Stanje u autobusnom prometu znatno
se poboljšalo tek početkom 1940-ih,
uvođenjem autobusnih linija kao nastavka tramvajskih, a uveden je i zajednički tarifni sustav s prijelaznim kartama uz povoljnu cijenu. Tijekom godina, kupovalo se gotovo sve do čega
se došlo, pa je vozni park od 1945. do
1952. sastavljen od različitih tipova i
marki autobusa, uglavnom rabljenih.
Tako je u prometu bio 21 autobus - čak
13 različitih marki i tipova. U nedostatku
domaćeg proizvođača, ZET 1955. kupuje
rabljene autobuse na kat iz Engleske. Od
15. veljače 1960. u redovitom je prometu
bilo i osam autobusa s prikolicama, odnosno “autobusnih vlakova”. S pojavom
zglobnih autobusa, prikolice su povučene iz prometa 1968., kad je stigla i prva
isporuka od 33 vozila MAN 750, koja su
u sljedećih nekoliko godina brojčano
nadmašila ostala vozila u ZET-ovom voznom parku.
Početkom 70-ih autobusni promet ZET-a
uspostavljen je na 50 linija, ukupne
duljine oko 500 kilometara. Završetkom
izgradnje spremišta u Dubravi 1962.,
autobusne radionice na Vurovčici 1964. i
spremišta u Podsusedu 1971., ostvareni
su temeljni preduvjeti za solidan razvitak
autobusnog prometa i održavanje primjerene kakvoće prijevoza. To su i godine kada se teritorijalno širio i grad, pa su
mu pripojene tadašnje općine Sesvete,
Zaprešić, Velika Gorica i Samobor.
Tijekom 90-ih godina, zbog ratnih događanja, nema značajnije obnove voz-
nog parka, no ZET je ipak počeo kupovati rabljene autobuse marke MAN
iz Njemačke. Potkraj 1993. odlučeno je
da se nova vozila kupuju u niskopodnoj
izvedbi.
Zadnja velika obnova autobusnog voznog parka bila je 2008. i 2009., kad je
kupljeno 214 novih niskopodnih autobusa, solo i zglobnih, od kojih 60 koristi
stlačeni prirodni plin.
33
Obljetnice
85 godina Hrvatskoga radija i
55 godina Hrvatske televizije
Od
Napisala: Diana Kučinić
učinić
Foto: arhiva HRT-aa
N
a početku bijaše riječ. A onda su
stigli radio i televizija.
Iako je, u odnosu na povijest čovječanstva, povijest radija relativno kratka, nakon što je Nikola Tesla 1896. iz
svojeg apartmana u hotelu Gerlach na
Manhattanu poslao prvi radiosignal te
objasnio način proizvodnje radijske frekvencije i princip usklađenosti predajne i
prijamne antene – ništa više nije bilo kao
prije. Svoj je pronalazak 1897. Tesla patentirao pod brojem 645576 kao sustav
za bežični prijenos podataka. Dvadesetak
godina kasnije - 2. studenoga 1920. – u
Americi je prva komercijalna radiopostaja
KDKA počela emitirati emisije prema
programskoj shemi.
Šest godina poslije takvi su se programi počeli emitirati u Kanadi, Velikoj
Britaniji, Australiji, SSSR-u, Francuskoj,
Belgiji, Čehoslovačkoj, Njemačkoj, Španjolskoj, Finskoj, Italiji, Japanu, Meksiku,
Norveškoj, Poljskoj i – Hrvatskoj, na Radio Zagrebu, prvoj radiopostaji u jugoistočnoj Europi, čije su se prve riječi u eteru začule 15. svibnja 1926. u 20.30 sati.
Bile su to povijesne rečenice: Halo, halo!
Ovdje Radio Zagreb! Kako nas čujete? koje je slušateljima uputila prva radijska
spikerica Božena Begović. Njezin glas s
radiopostaje, smještene u dvorišnoj zgradi
na Markovu trgu 9, iz studija dugog jedva
pet metara čuo se do Krašića, 40-ak kilometara udaljenog od Zagreba.
Beetthoveen, Hayydn i vijjessti
Pripreme su zapravo počele u ožujku
1924., kad je skupina zagrebačkih zaljubljenika u radio osnovala Radioklub Zagreb
i za predsjednika izabrala astronoma i
34
fizičara dr. Otona Kučeru. Mjesec dana
kasnije radioklub je počeo tiskati magazin
"Radio sport". Klub je ubrzo imao 136
članova iz Zagreba i drugih dijelova Hrvatske, a vodstvo je poslalo peticiju vladi
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u
Beograd, tražeći dopuštenje da odmah
osnuju radiopostaju u Zagrebu.
Nakon što je obećala koncesiju skupini članova Radiokluba Zagreb, vlada je
1926. prihvatila statutarnu deklaraciju o
pravima dioničara Radio Zagreba. Sastanak novoosnovanog dioničarskog društva - Radio Zagreba - održan je u svibnju.
Izabrana je uprava od 13 članova s predsjednikom Šandorom A. Aleksanderom i
zamjenikom, inž. Velimirom Stiasnijem.
U upravnom vijeću bili su dr. Ivo Ražem,
dr. Ivo Stern, dr. Rudolf Rodanić i inž.
Dragutin Joachimsthal. Uza zvuke hrvatske himne i najavu Božene Begović, u
20.30 sati 15. svibnja 1926. Radio Zagreb
čuo se prvi put na frekvenciji 350 metara
srednjega vala. Slijedio je govor dr. Sterna,
a te su večeri slušatelji mogli čuti što piše
u službenom biltenu te uživati uz glazbu
Beethovena, Haydna, Chopina, Rameaua
i Saint-Saensa. Prvo je emitiranje završilo
15-minutnim vijestima.
Prvvih da
ana radio se slu
ušao
uz poomoć detekttorra u
ka
avan
nama i na dru
ugim
m
javvnim mjestiima
Prvih dana radio se slušao uz pomoć
detektora u kavanama i na drugim javnim
mjestima jer je radiouređaj bio vrlo skup:
4000 do 10.000 dinara, a pretplata 400
dinara godišnje. No, radio je ipak velikom brzinom postajao član gotovo svake
obitelji. Još veća je bila brzina razvoja radijske tehnike i emisija, pa je 85-godišnja
povijest Hrvatskoga radija veoma gusto
ispisana. Stoga ćemo izdvojiti najvažnije:
Prva izvješća s mjesta događaja počela su već u jesen 1926., a prvo izvješće
s otvorenog prostora bilo je prijenos svečanosti u povodu otkrivanja spomenika J.
J. Strossmayeru, u studenome. Kasnije tog
mjeseca održana su još dva prijenosa uživo - opera "More" i "Rusalka" iz Hrvatskog
narodnog kazališta, a započeli su i prijenosi svetih misa iz Markove crkve i drugih. Do prosinca je Radio Zagreb bio među prvim radiopostajama u Europi koje su
javno pozvale publiku da sudjeluje u stvaranju originalnih rukopisa za radiodrame.
Međunarodna suradnja i razmjena
programa s ostalim radiopostajama započela je u veljači 1927. Radio Zagreb je
reemitirao program iz SAD-a, koji je prenošen kratkovalnom radiopostajom u
Schenectadyju. U ožujku se Radio Zagreb
spojio telefonskom kabelskom vezom,
kako bi prenosio galakoncert Radio Beča
u spomen na 200 godina od Beethovenove smrti. Koncert su prenosili i Radio Prag
i Radio Varšava. U travnju je na Radio
Zagrebu emitirana prva hrvatska radiodrama "Vatra", autora Ive Šrepela. Ljeto
1927. upamćeno je po prijenosu prve
nogometne utakmice uživo, nakon koje
je slijedio prijenos motoutrka te drugi
sportski događaji.
Halo, halo! Ovdje Radio Zagreb! Kako nas čujete? – upitala je
Božena Begović, 15. svibnja 1926., a 30 godina kasnije, 15.
svibnja 1956., proradio je prvi televizijski odašiljač s Tomislavova
doma
do
Već sljedeća godina, 1928., donijela je
prvo emitiranje Radio Zagreba izvan Zagreba - iz Varaždina se prenosila ''Miss
Poetica'' Božidara Širole. Slijedilo je emitiranje iz Osijeka te drugih hrvatskih gradova i regija. Na konferenciji u Lausannei,
početkom lipnja, Radio Zagreb postao
je punopravni član ITU-a (International
Telecommunications Union) i istodobno
je predstavljao sve ostale radiopostaje u
državi.
U svibnju 1931., u Hrvatskom glazbenom zavodu održan je galakoncert u
povodu pete godišnjice Radio Zagreba, a
uživo su ga prenosili Radio Budimpešta,
čehoslovačke radiopostaje, Radio Ljubljana (koja je počela s emitiranjem 1928.) i
Radio Beograd (koji je počeo 1929.).
Godine 1934. premješten je odašiljač
Radio Zagreba na obalu Save, gdje su izgrađeni novi antenski sustav i nova zgrada. U međuvremenu su se u adaptiranom
koncertnom studiju u središtu grada snimale prve snimke na mekim pločama,
upotrebom Philipsove tehnologije.
Teleevizijskko kršštenje
na Sljjemeenu
Vlada Banovine Hrvatske nacionalizirala je 1940. imovinu dioničkog društva
Radio Zagreb, a novoj je upravi na čelu bio
Vladimir Kovačević. Vlast je omogućila
radiopostaji da nabavi nove uređaje i preseli se u novu zgradu, početkom studenoga. Dvije godine kasnije, 1942., odašiljač
u Zagrebu pojačan je na 10 kW. Svoj program počela je emitirati lokalna radiopostaja u Dubrovniku, 1943. počinje raditi
i lokalna radiopostaja u Osijeku, a 1945. u
travnju Radio Split i u rujnu Radio Rijeka.
Počinje emitirati i Radio Zagreb 2, koji se
gasi 1950.
Godine 1949. proradio je radioodašiljač od 135 kW u Deanovcu, a 1951. Radio Zagreb preselio se na novu lokaciju u
Jurišićevoj 4. U zagrebačkoj regiji počinje
emitirati Radio Sljeme, 1953.
Nakon što se počela pisati povijest
radija, bilo je samo pitanje vremena kada
će se zvuku pridružiti i slika. U Hrvatskoj
se to dogodilo točno 30 godina poslije prvog oglašavanja Radio Zagreba - 15. svibnja 1956. Toga je dana proradio prvi televizijski odašiljač s Tomislavova doma na
Sljemenu. Reemitirao je programe RAI-a
1, a prvi tv-prijenos uživo odrađen je 7.
Ksenija Komidar vodila je prvi tv-prijenos s
otovrenja Zagrebačkog velesajma
rujna s otvorenja Zagrebačkog velesajma.
Emitiranje svakodnevnog, eksperimentalnog programa Televizije Zagreb započelo
je 29. studenoga.
35
Prva kamera
U svijetu, povijest televizije počela
je 22. travnja 1925., kad je ostvaren prvi
televizijski prijenos slike uživo, iako su
slike putovale samo nekoliko metara. Bilo
je to u kući u Londonu, uz pomoć prilično
primitivnih, no istodobno senzacionalnih
uređaja.
Poslije otkrića radija i otkrića kinematografije, samo je trebalo spojiti obje
tehnologije, tj. snimati zvuk i sliku, te ih
uz pomoć bežičnog prijenosa prikazati
gledateljima. Ideja mehaničke televizije
potječe još iz 19. stoljeća - Paul Gottlieb
Nipkow 1884. je zamislio skenirajući disk,
no prvu je demonstraciju izveo John
Logie Baird's, 1926. Skeniranje je ubrzo
zamijenjeno elektronskom zrakom i elektronskom cijevi; danas se za snimanje
upotrebljavaju i poluvodički elementi s
prijenosom naboja (CCD), a za prikaz postoji i nekoliko digitalnih tehnika (LCD,
TFT, plazma). Analogna je televizija još
uvijek najčešća u mnogim zemljama, dok
je Hrvatska televizija od 26. siječnja do 5.
listopada 2010. posve prešla na digitalnu
tehnologiju emitiranja.
Kad je o radiju i televiziji riječ, išli smo
gotovo ukorak sa svijetom od početka.
Naime, samo 13 godina poslije radijskog,
Zagreb je doživio i televizijsko krštenje,
kad je na Zagrebačkom zboru 1939. nizozemski inženjer Erik de Fris izveo prvi
televizijski prijenos. No, u cijelom je svijetu tijekom Drugog svjetskog rata došlo do potpunog prestanka televizijskih
prijenosa, pa je i razvoj televizije u Hrvatskoj morao dostići svjetski. Stoga je
upravo emitiranje s vrha Tomislavca, 15.
svibnja 1956., zabilježeno kao početak
36
Emittiranjee
perim
mentallnoog
eksp
proggrama
a Televvizzijee
Zagreeb zap
počeloo jee 299.
udenooga 199566.
stu
povijesti Hrvatske televizije, zahvaljujući
odvažnom duhu i osnovnom znanju iz
radiofonije djelatnika Radio Zagreba, koji
su s minimalnim tehničkim produkcijskim
mogućnostima za prenošenje slike i tona
doveli do stvaranja Televizije Zagreb.
Televizija je u to vrijeme smatrana
tehnološkim čudom. Jedan od veterana
Hrvatske televizije opisao je početke kao
mnoštvo slika koje lebde u zraku iznad
Europe. Bile su u eteru iznad Francuske,
Velike Britanije, Italije i SSSR-a, no bile su
nevidljive i neuhvatljive za one koji nisu
imali tehničke mogućnosti primiti ih na
televizijske ekrane.
Prva televizijska slika u Zagrebu se
pratila na samo 30-ak posuđenih televizora, razmještenih po izlozima na trgovima. Već potkraj 1956. program se pratio
na 300 televizora, a pred jednim se uređajem našlo i stotinjak ljudi.
Od Šubićeeve 200 do Prisavvlja 3
No, onda je razvoj krenuo brzim i velikim koracima. Već u svibnju 1957. realiziran je prvi izravni televizijski prijenos
sportskog događaja - nogometne utakmice između Italije i Jugoslavije s maksimirskog stadiona. Prvi radioodašiljač na
Sljemenu također je u to vrijeme započeo
s emitiranjem programa.
Prva hrvatska televizijska igra "Potraga", autora Kreše Novosela, emitirana je
u siječnju 1958., a televizijski studiji preseljeni su u Šubićevu 20. U Radničkom
domu 1962. otvoren je veliki televizijski
studio. Uvedena je tranzistorska tehnologija i Radio Zagreb počinje reemitirati
ulomke stranog satelitskog programa.
Od 1964. do 1965. provedena je nova organizacija Radio Zagreba, što je
dovelo do otvaranja tri radiokanala: Radio Zagreba 1, Radio Zagreba 2 i Radio
Zagreba 3. Godinu dana kasnije, 1966.
– kad Radio Zagreb slavi 40., a Televizija
Zagreb 10. godišnjicu - instaliran je na
Sljemenu odašiljač od 10 kW i počelo je
eksperimentalno emitiranje Drugog programa TV Zagreb, s povremenim emitiranjem u boji. Koncert pop-glazbe iz
Opatije 1968. zabilježen je kao prvi tvprijenos uživo, u boji. Odlukom EBU-a,
TV centar Zagreb 1967. postaje Eurovizijski tehnički centar za cijelu Jugoslavensku Radioteleviziju (JRT).
Godine 1972. počinje stalno emitiranje Drugog programa Televizije Zagreb, a 1975. svi programi TV Zagreb
emitiraju se u boji. Otvoren je tv-centar u
Miramarskoj ulici (SBF). Te su se godine
počele emitirati dnevne novosti, a Kronika i Zagrebačka panorama pokrivale su
regionalni, komunalni i gradski život Zagreba, Osijeka, Rijeke, Splita, Varaždina,
Bjelovara, Siska, Karlovca i Gospića.
Radio Zagreb 1 počinje 1976. emitirati program 24 sata na dan, a novi tvstudiji otvoreni su u Rijeci i Osijeku. Godinu dana kasnije Televizija Zagreb uvodi
sustav elektroničkog prikupljanja vijesti
(ENG), a 1979. otvoren je lokalni tv-studio u Splitu.
Na Prisavlju je 1983. postavljen i otvoren prvi proizvodni televizijski studio, a
1988. novi RTV centar na Prisavlju 3 počinje se pretvarati u stalni dom za cijelu
programsku proizvodnju. Počinje i emitiranje Trećeg programa Televizije Zagreb.
U povodu "Pjesme Eurovizije", 1990. na
tv-dom na Prisavlju 3 instalirana je EBUova primopredajna satelitska postaja kao
sastavni dio Eurovizijske satelitske prijenosne mreže. Uvodi se teletext kao stalni
tv-servis. U lipnju, prema odluci Sabora,
Radiotelevizija Zagreb mijenja naziv u
Hrvatska radiotelevizija (HRT).
Neprocjenjivu je ulogu Hrvatska radiotelevizija odigrala tijekom Domovinskoga rata, iako je čak 80 posto odašiljača
i više od 30 tv-prijenosnika bilo okupirano
ili oštećeno, a neki i potpuno uništeni. Tvodašiljač na Sljemenu bio je pogođen granatom 16. rujna 1991. u 16.10 sati. Svi su
oštećeni odašiljači popravljeni već 1992., a
1993. je HRT postala punopravna članica
Europske unije radiotelevizija (EBU).
U listopadu 1994. počinju se emitirati
vijesti Hrvatskog radija iz centra na Prisavlju. U veljači 1995. glavna je režija preseljena iz Šubićeve na Prisavlje, što znači
da su se sva tri programa Hrvatskoga radija, uključujući i Radio Sljeme, počela
emitirati iz nove zgrade HRT-a. Iako u eksperimentalnom radu već tijekom 1994.,
novi servis – web-stranice HRT-a počinju
život kao samostalni medij tijekom akcije
Oluja, u kolovozu 1995.
HotB
Bird i digitaalizacijaa
Radio Sljeme u siječnju 1997. počinje
emitirati cjelodnevni program, Drugi program Hrvatskog radija 24 sata počinje
raditi u listopadu, a Treći program u prosincu. U rujnu te godine Hrvatski radio
započinje s eksperimentalnim usporednim emitiranjem sva tri programa u digitalnom obliku preko odašiljača na Sljemenu. U listopadu 1999. započinje 24-satno
emitiranje sva tri kanala Hrvatske televizije.
Prva zemaljska satelitska postaja na
Prisavlju stavljena je u pogon u studenome
1997. i digitalno se preko satelita Eutelsat
Prva reportažna kola
Unutrašnjost
reportažnih
kola
HotBird 3 emitiraju sva tri programa Hrvatske televizije i Prvi program Hrvatskoga radija, pokrivajući Europu te Bliski
istok. Godine 2000. završeni su radovi
na novom Bloku 30 na Prisavlju, gdje su
danas uredi čelnika HRT-a i veliki suvremeni studiji. Odlukom Vlade RH, HRT
je u travnju 2002. podijeljen u dvije jedinice - javna ustanova Hrvatska radiotelevizija i trgovačko društvo, tj. poduzeće
za emitiranje programa, Odašiljači i veze
d.o.o. (OiV).
Tijekom sljedećih nekoliko godina,
Hrvatski radio i Hrvatska televizija opremaju se suvremenom tehnikom i reportažnim vozilima te digitaliziraju arhivu,
studije, nabavu, produkciju i emitiranje
programa. Potpuni prelazak s analognog
na digitalni sustav emitiranja u cijeloj Hrvatskoj proveden je postupno, od 26. siječnja do 5. listopada 2010. Tijekom 2011.
i 2012. pred HRT-om je gotovo potpuna
digitalizacija informativnog programa i
tv-centara te kupnja dvaju HD reportažnih kola.
HRT je danas javna radijska i televizijska ustanova koja se uglavnom financira
od pristojbe i promidžbenih poruka. Ima
velik broj radijskih slušatelja i televizijskih
gledatelja u više od milijun kućanstava.
HRT ima osam regionalnih radiopostaja i
pet regionalnih tv-centara; tri nacionalna i
osam regionalnih radijskih programa (kanala), dva zemaljska tv-programa i jedan
satelitski, koji se emitira na hrvatskom.
Od 1997. radijski i televizijski programi
HRT-a također se emitiraju u digitalnoj
tehnici preko satelita za cijelu Europu, a
dva međunarodna programa - Glas Hrvatske na radiju i Slika Hrvatske na televiziji - emitiraju se u Europi i izvan nje,
posebno u zemljama s velikim brojem
hrvatskih iseljenika, kao što su Australija
te Sjeverna i Južna Amerika. Također, Hrvatski radio emitira i tri posebna internetska programa.
Važnu ulogu u stvaranju programa
ima glazbena proizvodnja HRT-a, zajedno
sa Simfonijskim orkestrom, Zborom, Big
Bandom i Tamburaškim orkestrom.
Na inicijativu HRT-a, 27. studenoga
2010. u Novom Vinodolskom osnovana
je Europska asocijacija javnih radiotelevizijskih servisa jugoistočne Europe, čije
je sjedište u Zagrebu. Zalaže se za regionalnu suradnju, ističući kako javni servisi
trebaju biti lideri u promicanju društva
znanja, gospodarskog rasta, očuvanja kulturne baštine, promicanja europskih vrijednosti i integracije u EU.
37
Stan arhitekta Viktora Kovačića
- kultura življenja i stanovanja s početka 20. stoljeća
Snimila: Ines Novković
Maštoviti sklad na mansardi
38
Masarykove 21
Terezija Kovačić stan je 1953. darovala Gradu Zagrebu, a 1980. Grad je Zbirku Viktora Kovačića
dodijelio Muzeju grada Zagreba na upravljanje
Napisala: Nada Premrl
Foto: MGZ
U
središtu Donjega grada, na južnoj
strani Masarykove ulice, stoji kuća koja svojim nesvakidašnjim
pročeljem izaziva pažnju promatrača. To
je dvojna ugrađena gradska najamna trokatnica koju je 1906. u Masarykovoj broj
21 i 23 projektirao Viktor Kovačić (Ločendol, 1874. – Zagreb, 1924.), jedan od
najvećih hrvatskih arhitekata 20. stoljeća.
U oblikovanju te elegantne kuće osjeća
se još duh secesije. Glatko ožbukana, siva
ploha fasade i efektna kompozicija izduženih pravokutnika u grafičkoj igri blještavih linija, koju stvaraju zlatna stakalca,
sugerira naglašenu vertikalnu kompoziciju
pročelja. U suglasju je s jednako tako uskim prozorima na erkerima (istacima)
koji su, već u stilu modernog arhitektova
razmišljanja, izravno usječeni u zidnu plohu te naglašavaju njenu vertikalnu kompoziciju. Gradeći tu kuću za Antuna Orši-
Iz biografije
Viktora
Kovačića
Viktor Kovačić u svom stanu,
oko 1923. MGZ
ća, poznatog zagrebačkog krojača iz Ilice
17, i Reginu Divković, arhitekt Kovačić je
dobio umjesto honorara za projekt i vođenje gradnje stan na mansardi kuće broj
21 na doživotno uživanje.
Gradeći kuću za Antuna
Oršića, arhitekt Kovačić
je umjesto honorara
dobio stan
Viktor Kovačić je u potkrovlju te
stambene kuće znalački organizirao prostor i uredio vlastiti trosobni stan (otprilike 90 m²) te dokazao da se i najskromnijim arhitektonskim sredstvima može postići nevjerojatna harmonija funkcije. Ambijent stana stvorio je odabranim pojedinačnim komadima stilskog namještaja.
Odabrao je, primjerice, petnaestak različi-
Terezija Arhanić, supruga Viktora
Kovačića, snimljena u stanu, oko 1920.
tih stilskih stolaca! Kovačić je često isticao "da se stanovi grade zbog ljudi, a ne
zbog pokućstva". Najvažnija premisa u
njegovu razmišljanju bila je stvoriti funkcionalan i udobni stan. Nema tu jedinstva stila niti uniformiranosti koja je bila
Rođen je u Sloveniji (majka Slovenka, otac Hrvat), gdje nikad nije živio. Bio je Hrvat, zavičajno
pravo je stekao u rodnom kraju svog oca, u Humu na Sutli. Djetinjstvo i osnovno obrazovanje
te Obrtnu školu (Graditeljsko obrtnički odjel) završio je u Grazu. U Zagreb dolazi 1891., u
atelijer Hermanna Bolléa, tada vodećeg arhitekta. S Bolléovom preporukom upisuje se 1896. na
Akademiju likovnih umjetnosti u Beču, kod profesora Otta Wagnera, poznatog bečkog arhitekta.
Nakon diplome, vraća se u Zagreb. Godine 1905. sudjeluje na prvom našem javnom natječaju za
uređenje Trga Franje Josipa (danas Tomislavov trg) u Zagrebu i dobiva prvu nagradu. Iste godine
gradi kuću Perok – Kavić u dvorištu Masarykove 9.
Godinu dana kasnije projektira i izvodi također u Masarykovoj ulici dvojnu stambenu trokatnicu,
godine 1909. dobiva prvu nagradu na natječaju za crkvu sv. Blaža na Prilazu 64, godine 1911.
gradi vilu Frangeš na Rokovu perivoju 2, koja je također darovana Gradu Zagrebu i vodi se pod
naslovom "Ambijentalna zbirka profesora Roberta Frangeša Mihanovića" (i o njoj skrbi Muzej
grada Zagreba).
Godine 1910. udružuje se s arhitektom Hugom Ehrlichom, s njim gradi trokatnicu na uglu Kumičićeve i Mihanovićeve za obitelj Lustig, 1912. gradi stambenu trokatnicu za dr. Edu Francka
na Mažuranićevu trgu 1; godine 1921. pobijedio je na natječaju za palaču burze, 1922. gradi
poslovno-stambenu zgradu na današnjem Trgu hrvatskih velikana 3, 1920. gradi kuću Slavex,
suvremeno koncipiran stambeno-poslovni objekt na Svačićevu trgu 13, iste godine dovršava
drvenu kuću za trgovca Frölicha u Bosanskoj 54 - da nabrojimo samo najznačajnija njegova
izvedena ostvarenja.
Godine 1920. izabran je za redovitog profesora na Visokoj tehničkoj školi u Zagrebu. Godine 1923.
oženio se Terezijom Arhanić, a 21. listopada 1924. umro je od nefritisa u sanatoriju u Klaićevoj
ulici. Godine 1925. posthumno mu je dodijeljena Velika nagrada (Grand prix) na svjetskoj izložbi
dekorativnih umjetnosti u Parizu.
39
"toliko dosadna" u građanskim domovima
potkraj 19. stoljeća, govorio je Kovačić.
Memorijalni stan i umjetnička
zbirka
U tom malenom i istodobno monumentalnom stanu sve je po mjeri i prostudirano; iskorišten je svaki zid, gdje god je
to bilo moguće, ugrađeni su i "skriveni"
ormari te police za knjige i druge sitnice.
Kovačić je za sebe organizirao intimni
prostor u koji je bježao da bi se odmorio,
daleko od vreve gradilišta, a ipak u središtu zbivanja, izdvojen u samoći tavana,
ali istodobno često okružen prijateljima
i znancima koji su hodočastili u njegov
udobni dom, željni razgovora.
Prvu ocjenu toga stana dao je već
1908. A. G. Matoš. Pišući o Kovačiću kao
nadi hrvatske moderne umjetnosti, nije mogao a da na kraju ne spomene kako
je njegov stan "prava umjetnina, svojim
mekanim, sivim tonalitetom i provede-
Salon, soba za razgovor, MGZ
življaj izvornog ambijenta osjeća se i 87
godina nakon smrti njegova tvorca. Stan
arhitekta Kovačića ostao je sačuvan, zahvaljujući njegovoj supruzi Tereziji, rođ.
Arhanić (1891. – 1966.), koja ga je s puno pijeteta čuvala 42 godine. Visoko je
vrednovala ambijent koji je stvorio njezin
suprug, iako je s njim u braku živjela samo
11 mjeseci, ali poznavala ga je dovoljno
dugo i cijenila njegov stvaralački credo;
svojom inteligencijom i ljubavlju uspjela je
proniknuti u bit Kovačićeva razmišljanja
o organizaciji prostora. Shvatila je da su
Predsoblje, blagovaonica, salon
Odijelio je strogo, hodnikom i posebnim ulazom sa stubišta, kuhinju s vjerojatno najmanjom djevojačkom sobom u
Pogled na biblioteku, MGZ
nim principom lapidarnosti; ništa u tom
gnijezdu nije suvišno. Zagrebačke gospođe, imajući smisla za poeziju interieura, za najveću vještinu: da se ni sa
čime - sitnicama može postići efekat velikog stila, išle su kao na hodočašće gledati inauguraciju toga stana, možda najukusnijeg u Zagrebu, na tavanu kuće u
Marovskoj ulici” (danas Masarykovoj).
Stan arhitekta Kovačića u potkrovlju
Masarykove 21 sačuvan je u izvornosti i
po tome je intaktni ambijent u kojem je
živio otac naše moderne arhitekture, stoga
stan ima ujedno memorijalne značajke, ali
i značaj umjetničke zbirke jer je Kovačić
kolekcionirao umjetnine koje je kupovao
na međunarodnim aukcijama i kod antikvara, da bi njima oplemenio vlastiti stan.
Temeljna je vrijednost stana u tome
što je to Kovačićev original. Naime, do40
Kovačić je često isticao
da se stanovi grade
zbog ljudi, a ne zbog
pokućstva
nacije i konzervatorsko-restauratorskih
zahvata nužnih za primjereno muzeološko prezentiranje1. Osnovna ideja u prezentaciji bila je uspostaviti izvorni ambijent
- rasporediti predmete prema prvotnom
smještaju, koji je bio djelomice poremećen u trenutku preuzimanja zbirke. Rekonstrukcija stana izvedena je prema prikupljenim izvornim fotografijama Najveća pažnja posvećena je konzervatorskoj
zaštiti originalnog posobnog dekorativnog tekstila i tapeta, koji karakteriziraju
ambijent i stvaraju intimu prostora. U tom
mansardnom prostoru živio je ovaj veliki
stvaratelj do konca života, skoro 17 godina. Uredio ga je kao neženja, a neznatno
preuredio 1923., kad se oženio. Organizirao ga je tako da njemu bude udobno.
odnosi pomno prostudirani, od razmaka
dva tepiha koji se pod određenim kutom
podudaraju do bidermajerskog svijećnjaka
i brojnih drugih rasvjetnih tijela koja su
postavljena da bi pridonijela ugođaju i
intimi prostora.
Gospođa Kovačić je stoga i željela da
se taj stan sačuva kao primjer kulture življenja i stanovanja za buduće generacije
te ga je 1953. darovala Gradu Zagrebu,
uz određenu naknadu koju je godinama
primala kao doživotni upravitelj i čuvar
"Umjetničke zbirke arhitekta Viktora Kovačića" - pod kojim se nazivom taj memorijal vodio. U travnju 1980. Grad je
Zbirku Viktora Kovačića dodijelio Muzeju
grada Zagreba na upravljanje.
Preuzevši stan i shvativši njegovu veliku kulturno-povijesnu i arhitektonsku
vrijednost, Muzej je sastavio program sa-
Blagovaonica, MGZ
Zagrebu. Stan se krije iza čvrstih, željezom
okovanih vrata s izvrsno oblikovanim detaljima od mjedi, uključujući i okular kroz
koji je arhitekt gledao tko mu dolazi. Poznato je da je Kovačić pazio na sitnice i
detalje u oblikovanju prostora.
Ulazeći u predsoblje, u koje je Kovačić smišljenim otvorom u krovištu doveo
dnevno svjetlo kako bi što bolje osvijetlio
zagasitosmeđe cvjetaste tapete, tako omiljene njemu, ali i modernom poimanju
uređenja enterijera, posjetitelj jasno razabire prostornu dispoziciju i ugođaj stana.
Taj zapravo maleni hal arhitekt je optički
povećao crno-bijelim kamenim podnim
1
Muzeološku koncepciju prezentacije Zbirke
izradila je 1994. g. Nada Premerl, muzejska
savjetnica MGZ
pločicama. Veliko ogledalo do poda, ispod
vješalice s desetak sjajnih mjedenih nosača, stvara iluziju prostora.
Kroz dvokrilna, velika ostakljena vrata
ulazi se iz predsoblja u blagovaonicu. U
središtu sobe veliki je okrugli hrastov stol,
pokriven crvenom vunenom prostirkom
sa zlatnim vezenim aplikacijama. Iznad
njega je Kovačićeva svjetiljka s mjedenim
lancem i obručem preko kojeg visi maslinastozeleni svileni širm koji daje prigušeno svjetlo. Četiri chippendale stolca s
elementima klasicizma i rokokoa, toliko
omiljena Kovačiću, te nekoliko masivnih
naslonjača, koje je dao kopirati prema
originalima iz klanječkoga franjevačkog
samostana, podražavaju engleski stil 13.
stoljeća, kojem je tendirao Kovačić.
Zbog relativno malog prostora kojim
je raspolagao, Kovačić je iskoristio svaku
mogućnost ugradnje, pa je u širinu dovratnika u blagovaonici smjestio ormariće
koji su mu izvrsno poslužili za buffet, a
Sav zanimljiv, dakle dobar
namještaj ide zajedno –
rekao je Kovačić i u svoj
stan donio 15 različitih
stolaca
ni ormar. Police biblioteke ugrađene su u
drugi zid te sobe.
Kovačićev duh i kulturu možemo
upoznati i preko biblioteke. Kao srednjoeuropski intelektualac, čitao je uglavnom
klasike europske literature – od Boccaccia, uključujući Göthea i Moliera, Heinea,
Ibsena, Oskara Wildea, ali i svoje suvremenike Rilkea i Hermanna Hessea. Sačuvano je malo stručnih knjiga, među njima
ističem knjigu "Ins leehre gesprochen"
kad bi s putovanja donosio lijepe predmete i knjige i njima uvijek iznova dograđivao svoj životni prostor.
Danas u toj sobi visi i Kovačićev portret, na mjestu gdje je nekad bila izvješena
velika slika nekog starog majstora, što
doznajemo s jedne stare fotografije. Sliku
sa zida vjerojatno je morala prodati gospođa Kovačić, kako bi preživjela u poratnoj oskudici. Na to je mjesto objesila
portret svoga pokojnog supruga, na kojem se osjećaju ozbiljnost i otmjetnost,
ali i melankolija. Portret je naslikao crnogorski slikar Milo Milunović, koji je 1924.
živio u Zagrebu i najvjerojatnije Kovačića
uživo portretirao, no čini se da ga je Kovačićeva smrt spriječila da dovrši portret.
Spavaonica, kupaonica, kuhinja
Na zlatnim, sjajnim tapetama vise i
tri rukom kolorirana bakroreza iz 18. stoljeća, s prikazom tri sakramenta: krštenja,
prve pričesti i svete potvrde. Zatim su
Predsoblje s
pogledom na
spavaonicu,
MGZ
Spavaonica, MGZ
nišu ispod prozora iskoristio je za izlaganje različitih sitnica koje je kupovao na
aukcijama ili kod antikvara, najviše na
svojim čestim putovanjima u Beč. S jednog takvog putovanja donio je i veliku sliku "Mrtva priroda", nizozemskog slikara
J. Hupina iz 17. stoljeća, koja ljepotom i
živim tonalitetom razbija monokromiju
toga prostora.
Kovačić povezuje sobe, one su protočne – povezane u funkciji i vizualno. Iz
blagovaonice se ulazi u salon - sobu za
razgovor, najveću u stanu. Podijeljena je
u tri sadržajne cjeline s dovoljno slobodna prostora za kretanje i novo oblikovanje prostora prema određenoj situaciji.
Karakter daje orijentalna zlatno-crvena,
bogato ornamentirana reljefna tapeta, koja je djelomice oslikana rukom. Tapetom
je Kovačić vješto sakrio uzidani garderob-
Kupaonica, MGZ
("Govoriti u prazno"), njegova prijatelja,
poznatog bečkog arhitekta Adolfa Loosa,
objavljenu u Parizu, 1921.
Za Kovačića, kao i za Loosa, vrijedi
maksima da "sav zanimljiv, dakle dobar
namještaj ide zajedno". On svakako želi
naglasiti da ne razmišlja na način svojih
prethodnika, čiji je cilj bio jedinstvo stila
i garniture s bogatstvom narodnih motiva, rezbarenih na pokućstvu, utkanih na
posobnom tekstilu. Odabrao je, primjerice, petnaestak različitih stilskih stolaca,
rasporedio ih po sobama, no oni su mobilni, mogu se i drugačije rasporediti,
prema potrebi i raspoloženju, a ostajala
mu je i sloboda dokupa, što je vjerojatno
često činio u dugim samačkim godinama,
tu i dvije ikone, pa dio relikvijara iz 18.
stoljeća, dvije genre scene sa seljacima
u pejzažu, ulje na platnu iz 18. stoljeća.
Na podu su šareni orijentalni tepisi s nekoliko bordura, ispunjeni mnoštvom manjih geometrijskih i biljnih ornamenata,
izlizani su, ali vrijedni te je potrebna njihova obnova.
U kutu te sobe je stara plinska peć,
vješto zaklonjena vertikalno povezanim
kvadratičnim mjedenim pločicama koje
stoje ovješene, poput zavjese. Malo dalje
su vrata prema spavaćoj sobi, zastrta velikim kašmirskim šalom od tanke vunene
tkanine. Pokraj biblioteke je sekreter s
pločom za pisanje i sustavom ladica iz
prvih desetljeća 19. stoljeća. Zatim slijedi
41
okrugli stol sa skupinom za sjedenje, koja
se sastoji od različitih stilskih sjedalica i
kanapea s kraja 18. stoljeća. Kovačić ne
priznaje takozvanu garnituru za sjedenje,
koja mora imati zajedničku oblikovnu pripadnost.
Slijedi maleni empirski pisaći stol na
kojem je niz sitnih predmeta, usko povezanih s Kovačićevom profesijom: držala,
pera, visak, metar, štambilj, mjerilo, nož
za papir… U ladici stola čuvaju se, kao i
nekada, njegovi važni osobni dokumenti,
konzervirani i postavljeni na zaštitne kartone, tako da se mogu prolistati. Stan je
otvoren za posjetitelje svakoga četvrtka
od 10 do 17 sati.
Posjetitelj može ovdje vidjeti i diplomu Velike nagrade (Grand prixa) za arhitekturu, koju je Kovačić dobio posmrtno
na Svjetskoj izložbi dekorativne umjetnosti i industrije u Parizu, 1925. Kovačić
je na toj velikoj svjetskoj izložbi izložio
projekte i nekoliko fotografija za crkvu sv.
Blaža, projekt regulacije Kaptola i Dolca,
natječaj iz 1908. te fotografije nekoliko
zagrebačkih vila.
Kovačić je u svojem stanu na mansardi primao prijatelje, često je govorio da
stan pripada obitelji a ne zanimanju kućedomaćina. Atelijer je bio na drugom mjestu, u Dugoj ulici br. 32 (danas Radićeva).
"Na prigodnim domjecima", piše povjesničar umjetnosti Antun Jiroušek,
1925., "tumačio bi Kovačić prisutnima
zorno na namještaju svoga stana, kako
uređaj mnogih naših domova - pored svega bogatstva i raskoši - ne odgovara savremenome shvatanju interierne umjetnosti i da treba u stanove postavljati takovo
pokućstvo, koje će odgovarati ne samo
ukusu nego i navikama i karakteru stanara; to se sve može postići, dokazivao bi
uvjerljivo, u potpunome skladu s ukusom
i stilskim osjećajem."
Spavaonica je najsvjetlija prostorija
u njegovu stanu. U njoj je sve smireno i
jednostavno. Želeći postići intimu toga
prostora, Kovačić odabire jednostavan i
skroman bidermajerski namještaj. Dobro
je odredio položaj kreveta u sredini sobe,
sa slikom ranobarokne Madone iznad uzglavlja; toaletni stol u uglu kod prozora u
suglasju je s malenim ovalnim stolićem za
šivanje pred prozorom. Dvokrilni ormar,
sučelice krevetu, i cilindrična peć od zelene ocakljene keramike upotpunjuju ovaj
prostor. Soba je povezana sa salonom,
predsobljem i kupaonicom.
42
Kuhinja, MGZ
Veliki zidani štednjak,
prastari plinski rešo u niši
i jedan od prvih
zagrebačkih hladnjaka sav su inventar te svijetle i
zračne kuhinje
Kupaonica je ipak tijekom godina
obnavljana, no osnovni karakter velikoj
prostoriji daju bijelo oličeni ormari, izrađeni prema Kovačićevu projektu. Stari
keramički umivaonik iz prvih desetljeća
20. stoljeća i pod njim rijetki primjerak
drvenog bidea na tokarenim nogama s
uložnom porculanskom posudom, pokrivenom drvenim poklopcem koji prati bubrežasti oblik tog sanitarnog mobilijara,
govore o građanskoj kulturi življenja u
prvim desetljećima 20. stoljeća.
Kuhinja je strogo odijeljena od stana,
ali ipak indirektno povezana vratima iz
predsoblja. Namještena je skromno, iz
nje je Kovačić izbacio sve suvišno: stol
i kuhinjske sjedalice iz sirovog drva te
ugrađeni ormari, izrađeni prema arhitektovu nacrtu, i danas mogu svjedočiti
kao primjeri dobrog i funkcionalnog oblikovanja. Kuhinjski štokrli su zapravo
praktikabli s otvorima za prihvat na tri
strane. Veliki zidani štednjak, prastari
plinski rešo u niši i jedan od prvih zagrebačkih hladnjaka - sav su inventar te svi-
jetle i zračne kuhinje s pogledom na donjogradske krovove i Evangeličku crkvu2.
Nakon ove letimične šetnje po stanu, nameće se zaključak da je Kovačić u
ovom relativno malenom prostoru znalački organizirao prostor i pokazao da
se i najskromnijim arhitektonskim sredstvima može postići nevjerojatna harmonija funkcije. On se borio protiv historizma u arhitekturi, ali i u opremi stana,
naglašavajući da stan mora biti udoban
i praktičan te da namještaj treba upotrebljavati, a ne samo gledati.
Godine 1999. arhitekt Viktor Kovačić,
prema ocjeni stručne javnosti, proglašen
je arhitektom stoljeća, zahvaljujući djelomice i promidžbi Muzeja grada Zagreba
koji je, prezentirajući njegov stan kao
jedinstvenu ambijentalnu i autentičnu
zbirku, potvrdio još jednu europsku kulturno-povijesnu vrijednost Zagreba. Upravo zbog toga, toplo preporučujemo ovaj
doista rijedak sačuvani ambijent, kakvih
ima malo i u svijetu, našim sugrađanima
i turistima, da ga uvrste u kreativnu šetnju zagrebačkim kulturno-povijesnim riznicama.
2
Muzej grada Zagreba izdao je 2000. i katalog monografiju s naslovom Stan arhitekta Viktora
Kovačića, autorice Nade Premerl, predmete u
zbirci kataloški je obradila kustosica MGZ Vesna
Vrabec, katalog je dizajnirao arhitekt Željko
Kovačić. Pisan je usporedno i na engleskom
jeziku, pa smatramo da je i to važna činjenica
u promociji tog našeg velikana arhitekture u
svijetu.
Umjetnost Židova u Hrvatskoj
Tragovi i odjeci
Holokausta
Napisala: dr. sc. Snješka Knežević
Foto: iz kulturno-povijesnog vodiča
"Židovski Zagreb"
O
vaj izbor, zasnovan na publikaciji
"Židovski Zagreb", koja je već
predstavljena u prethodnom broju (34) časopisa Zagreb, moj grad, upućuje, ne prvi put i ponovno, na esencijalno
pitanje: što povezuje umjetnost predstavnika različitih generacija Židova umjetnika. To je pitanje bilo ideja vodilja velike
izložbe "San i Krik", održane 2000. u Klovićevim dvorima u Zagrebu, na kojoj su
Židovi umjetnici prvi put predstavljeni
kao korpus. Izložbu je potaknuo Alfred
Pal, jedan od najistaknutijih umjetnika
među Židovima, a autor je bio akademik
Tonko Maroević, prvi kritičar u hrvatskoj
povijesti umjetnosti koji je obradio fenomen moderne umjetnosti Židova u
Hrvatskoj. Uz razumljive ograde, on je
ipak odgovorio na ishodišno pitanje. Stoga, kad god je riječ o Židovima umjetnicima u Hrvatskoj, ova izložba ostaje referentno mjesto, tako i ovom prigodom.
Donosimo naglaske iz kataloga.
Predsjednik Židovske općine Zagreb,
dr. Ognjen Kraus, u uvodu kaže: "Dosa-
dašnja individualna predstavljanja pokazala su njihov doprinos likovnoj kulturi
sredine u kojoj žive i rade. Ova skupna
izložba odgovorit će na pitanje na koje
pojedinačne izložbe nisu mogle, a možda
ni željele odgovoriti: povezuje li te umjetnike nešto zajedničko, što bi se moglo
izvesti iz kulture kojoj pripadaju svojim
porijeklom? Ako unutar različitih umjetničkih opusa i poetika doista postoje zajednička, možda još nedovoljno spoznata
obilježja, njihovo bi utvrđivanje moglo
pomoći da se čvršće definiraju i individualnosti, ali i specifičan doprinos kojim su
pojedinci obogatili kulturu svoje sredine...
43
Umjetnici:
Izložba predstavlja pripadnike različitih
generacija. Nastariji od njih pripadaju prvom pokoljenju koje je svoj talent i maštu smjelo izraziti u likovnoj umjetnosti,
kao i u ostalim umjetničkim područjima,
osobito u muzici. Mlađi i najmlađi njihovi su potomci. Neki su čvrstim ili tek
labavim vezama vezani uz porijeklo i tradiciju, neki ih ne izražavaju, neki svjesno
nastoje izraziti globalni židovski identitet
koji se formirao u razdoblju poslije shoa
do danas."
U glavnom tekstu akademik Tonko
Maroević posebno upućuje na "teško zacjeljivu dvojnost osjećaja europskog židovstva, na istodobnu pripadnost zemlji
boravka i priželjkivanom zavičaju davnih
predaka... koja bi se mogla očitovati i u
polarizaciji između ortodoksije i sekularizacije, između ekskluzivizma, s jedne
strane, i kozmopolitizma, s druge." I nastavlja: "Kako god bilo, u misaonim i umjetničkim kretanjima modernizma, odnosno u umjetnosti (kraja) 19. i 20. stoljeća, židovski je udio izvanredno važan,
često dominantan, 'lavlji'". S pravom Maroević se poziva na preciznu formulaciju
velikog talijanskog teoretičara umjetnosti
Brune Zevija: "Židovstvu nikako ne odgovoraju poetike klasicizma, iluminizma
ni kubizma... ono (naprotiv) tendira relativnosti i nesređenosti istinitoga, odbacivanju ideoloških fetiša i posebice je sklono
ekspresionističkom razlaganju, destrukciji
oblika. Dakle, nespojivo je s bilo kakvom
idolatrijom, dogmatikom, retorikom, ideologijom, statičnošću, prevlašću gotovih
formula."
Taj raspon, što ga skicira Zevi, ilustrira i ovaj, znatno suženiji izbor koji ipak
postavlja specifičan i zajednički nazivnik:
Tragovi i odjeci Holokausta. Od avangardističkog fotografa Franje Mosingera
do najmlađe, Ine Drutter, od "klasika" Oskara Hermanna i Alfreda Pala, Vere Dajht
Kralj, Zlatka Boureka i Žive Kraus, svi oni
govore o iskonu, sudbini, memoriji i patnji. I kao što na različite načine ističu i
Zevi i Maroević, ovdje je, bez obzira na
stilske posebnosti, na djelu snažna ekspresija i eksplicitna simbolika. I u ovom
izboru potvrđuje se izvanredna Maroevićeva definicija – san i krik. Lirsko, onirično, poetsko s jedne strane, dramatično,
tjeskobno, potresno s druge. Napokon i
to, da ti Židovi umjetnici posreduju univerzalnu poruku, odgovarajući na esencijalna i egzistencijalna ljudska pitanja.
44
Židovski Zagreb
Franjo Mosinger (1899.-1956.), Užas, 1933.
Zora Grün Mann (1908.-?),
Menora, 1939.
Alfred Pal (1920.-2010.), Stražarska kula, 1960.
fotografi – slikari – kipari
Oskar Herman (1886.-1974.), Osamljenik, 1964.
Oskar Herman,
Krik, 1966.
LAVOSLAV BREYER (1865. – 1928.)
Tehničko znanje stekao je u Austriji i Njemačkoj, a fotografski obrt
pokrenuo 1892. u Zagrebu. S Rudolfom Mosingerom osnovao 1894.
tvrtku koja je poslovala do 1898. Njegovi portreti pripadaju najboljim
ostvarenjima razdoblja secesije. Imao je presudnu ulogu u promociji
novog medija, filma. Od 1904. okreće se slikarstvu i pridružuje
koloniji hrvatskih umjetnika u Parizu.
RUDOLF MOSINGER (1865. – 1918.)
Nakon nauka u Beču otvara atelijer u rodnom Varaždinu, gdje
dobiva epitet "najboljeg fotografa u zemlji". U Zagrebu otvara 1894.
atelijer u Ilici 8, s Lavoslavom Breyerom osniva tvrtku Mosinger
i Breyer, a nakon prekida s njim, 1900. Svjetlotiskarski zavod s
litografskim odjelom u kojem tiska plakate, listove, reprodukcije
slika i albume. Prvi prekida tradiciju fotografa obrtnika i afirmira se
kao umjetnik samostalnom fotografskom izložbom u Salonu Ulrich
1911. S Breyerom organizirao je prve filmske projekcije, a 1917.
osnovao poduzeće Monopol film R. Mosinger – Mosinger film.
Marta
Ehrlich
(1910.1880.),
Autoportret,
1967.
IVAN RECHNITZER djelovao je u Zagrebu. S bratom Ottokarom otvara 1900. atelijer u Frankopanskoj 24, a od 1901. radi u
njemu samostalno. Snimao je izvan atelijera i pripada prvim fotoreporterima: bilježi sve važne događaje i objavljuje ih u ilustriranim
časopisima.
FRANJO MOSINGER (1899. – 1956.),
sin uglednog fotografa Rudolfa. Očev atelijer u Ilici 8 preuzeo je
1918., prve radove objavio 1921. u časopisu Svijet, izložbama se
predstavio 1922. i 1924. u svom atelijeru, 1926. u Salonu Ulrich. Godine 1927. postaje urednik novog časopisa Kulisa, za kazalište, kino,
varijete, društvo i sport, bavi se modnom i reklamnom fotografijom.
Stella Skopal
(1904.-1992.),
Menora 1970.
45
Novu orijentaciju prema metaforici, simbolici i naglašenoj ekspresiji predstavlja izložbama "Novi smjer u fotografiji" (1931.) i "Lice grada"
(1932.). Godine 1943. priključuje se Narodno-oslobodilačkoj borbi i u sklopu Agitpropa vodi fotografsku sekciju. Poslije rata posvećuje se edukaciji, a
u fotografiju vraća zasadama "nove objektivnosti". Bio je najsnažnija umjetnička ličnost u fotografiji svog doba.
ELVIRA KOHN (1914. – 2003.)
Karijeru je započela u Dubrovniku, u atelijeru Foto Jadran, izdavača i
knjižara Miha Ercegovića. U albumu "Historijska manifestacija stranačke
skupštine HHS" iz 1936. njezina fotografija nosi obilježja "nove objektivnosti", dominantne tendencije 1930-ih. S fotoaparatom, koji joj je prigodom
deportacije darovao Ercegović, priključila se Narodno-oslobodilačkoj borbi i postala prva ratna reporterka. Objavljivala je u ratnim izdanjima Vjesnika, bila je članica propagandnog odjela Zemaljskog antifašističkog vijeća
narodnog oslobođenja Hrvatske i fotoodjela Glavnog štaba.
Zlatko Bourek (1929.), Priprema za aliju, 1972.
ARTUR OSKAR ALEKSANDER (1876. – 1953.)
Studirao u Parizu i Beču, gdje je živio od 1905. do 1908. Suosnivač Društva umjetnosti. S hrvatskim umjetnicima izlagao 1896. u Budimpešti,
a s austrijskim secesijskim slikarima u Beču, Berlinu i Münchenu. Retrospektivnu izložbu održao 1937. u Beču. U početku je pod utjecajem
impresionizma, potom poantilizma i secesije. U međuratno doba radi
portrete i velike kompozicije. Bio je i kolekcionar.
OSKAR HERMAN (1886. – 1974.),
sin veletrgovca Daniela. Studirao u Münchenu, gdje je uz prekide živio do
1933. Od 1942. do 1944. u izbjeglištvu u Italiji, 1944. priključio se Narodnooslobodilačkoj borbi i postao član kolonije partizana-umjetnika u Cozzanu.
Poslije rata kustos Moderne galerije (1945.-49.).
Istaknuti je pripadnik tzv. münchenskog kruga (uz J. Račića, M. Kraljevića
i V. Becića). Rana djela obilježavaju statična kompozicija i simbolizam,
od 1920-ih ekspresionizam. Poslije rata pojačava kolorit, slika likove,
kompozicije i pejzaže dramatične ekspresije. Donacijom dr. STJEPANA STEINERA, Židovska općina Zagreb je, uz ostalo, dobila i nekoliko
Hermanovih slika.
Alfred Pal, Povratak nikamo, 1975.
MILAN STEINER (1894. – 1918.),
brat dr. IVE. Uzore tražio na liniji Ingres - Degas, poznavao Cézannea i
ekspresioniste, priklanjao se J. Račiću i M. Kraljeviću. Iskušao se u svim
žanrovima i tehnikama, posebice u crtežu i grafici. Česti su mu motivi
zagrebačke ulice, djeca, kavanski i kazališni interijeri. Slikao je i crtao portrete i aktove. Cjelokupno djelo obilježava lirizam i svojevrsna inačica impresionizma.
KLEMA/KLEMENTINA ŠVARC/SCHWARZ - POŽGAJ (1896. – 1982.)
Karikaturistkinja i slikarica; kćerka arhitekta Adalberta Schwarza. Studij
na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu završila je 1920. u klasi Lj.
Babića, a još kao studentica opredijelila se za portretnu karikaturu. Izlagala
1919. i 1932. u Zagrebu, 1933. u Beogradu, 1946. u Zadru, a 1975., 1978.
i 1980. u Zagrebu. Prikazivala je istaknute ličnosti iz kulturnog i javnog
života, a predstavljala se i autokarikaturama, često bespoštednim. Razvila
je ekspresivni dinamični stil i umijeće savršene karakterizacije redukcijom
na bitno.
Vera Dajht Kralj (1928.), Obitelj, 1983.
46
HINKO JUHN (1891. – 1940.)
Kipar, keramičar i pedagog. Studirao u Zagrebu kod R. Frangeša Mihanovića, poslije u Firenzi i Beču. Od 1921. do 1924. vodi Odsjek za keramiku na Akademiji likovnih umjetnosti, poslije na Obrtnoj školi. Radio
je u kamenu, drvu i bronci, a najviše je uspjeha imao u keramici.
Okušao se u velikom mjerilu u opremi eksterijera i interijera javnih
zgrada reljefima i punom plastikom. U početku se priklanja ekspresionizmu, kasnije A. Maillolu, kad mu forme dobivaju mekoću
i oblinu.
STELLA SKOPAL (1904. - 1992.),
kiparica i keramičarka, profesorica na Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Među prvima kreirala upotrebne predmete, posebice peći i kamine, a objekte izvodila na lončarskom kolu. Od
1943. djeluje u Cozzanu u Italiji, u koloniji umjetnika partizana, a
1944. i 1945. sudjeluje na izložbama u Splitu i Dubrovniku terakotama s motivima zbjega i ranjenika. Njezinu figuralnu keramiku
obilježavaju dekorativnost i dopadljive glazure. Prva je kreirala keramički nakit.
MARTA EHRLICH (1910. – 1980.),
slikarica i keramičarka, kćerka inž. Ernsta Ehrlicha. Od 1928.-34.
privatno studira kod V. Becića, 1935. boravi u Parizu, 1936. prvi
put izlaže u Salonu Ulrich u Zagrebu. Godine 1939. udaje se za
slikara Kamila Tompu, sudjeluje na velikoj internacionalnoj izložbi
u New Yorku, a s Krstom Hegedušićem i Ljubom Babićem na izložbi
prigodom 10. obljetnice osnutka socijalno angažirane grupe Zemlja
u Osijeku i Zagrebu. Prvu samostalnu izložbu imala je 1954. u
Muzeju za umjetnost i obrt. Bavila se i keramikom, oblikovanjem
tekstila i scenogafijom (sa suprugom Tompom). Učestalo se javlja na
skupnim i revijalnim izložbama u zemlji i inozemstvu, a posljednju
samostalnu izložbu imala je 1977.
Vera Dajht
Kralj, Kuća
predaka, 1983.
Živa Kraus (1945.), Argonaut, 1984.
ZORA GRÜN MANN (1908. - ?),
keramičarka. Studirala u Zagrebu kod Hinka Juhna i u Beču. Odselila 1949. u Izrael i izgubila vezu sa Zagrebom.
SEKA/STELLA SEVERIN/SINGER (1923. – 2007.),
keramičarka svjetskog ugleda. Studirala 1942. -1945. u Zagrebu
kod K. Hegedušića i F. Kršinića, od 1946. na akademiji La grande
Chaumière u Parizu, a na sveučilištu Sorbonne arheologiju. Godine
1952. boravi u Caracasu, gdje izrađuje apstraktne keramičke zidne
kompozicije, keramoapstrakcije (Bagarić). Prvu izložbu imala je
1959. u Parizu, iz 1990. potječe ciklus apstraktnih objekata "Platones",
koji se odlikuju čistim, primarnim, često organskim formama (kugla, oblutak), suptilnim teksturama i koloritom te savršenom izradom. Nalaze se u važnim svjetskim muzejima (Victoria & Albert u
Londonu, u Pragu, Taipeiju, Ženevi) te u zagrebačkom Muzeju za
umjetnost i obrt i Muzeju suvremene umjetnosti.
RAFAEL TALVI (1920. – 2006.) i ALFRED PAL (1920.)
Dvojica najistaknutijih židovskih slikara starije generacije. Talvi pretežno predstavlja teme iz židovske, posebice sefardsko-ortodoksne
tradicije. Pal osim židovske tematike, posebno Holokausta: stradanja
i patnje, obuhvaća niz univerzalnih tema. Talvijevo slikarstvo obilježava lirska evokacija, a Palovo dramatska ekspresija i naglašen
angažman. Obojica su bliski ekspresionizmu i figuraciji, posebno
Talvi, a Pal i apstrakciji. Osim slikarstvom, Pal se bavi grafičkim
dizajnom, ponajviše plakatom i oblikovanjem knjiga. Obojica su
bili sudionici Narodno-oslobodilačke borbe, a Pal pripadnik legendarnog židovskog, Rapskog bataljuna. Uz brojna priznanja i nagrade, Pal je 2010. za životno djelo dobio Nagradu grada Zagreba i
Nagradu "Vladimir Nazor".
Rafael Talvi (1920.-2010.), Počivališta predaka, 1992.
Peter Weisz
(1943.),
Rođenje
beznađa,
1992.
47
VERA DAJHT KRALJ (1928.),
kiparica, keramičarka i slikarica. Studirala u Zagrebu kod F.
Kršinića i A. Augustinčića, a poslije studija na Académie des
Beaus-Arts u Parizu. Njezina skulptura seže od psihološkog
portreta do monumentalnih spomenika i kompozicija. Kreira
originalni keramički nakit i obojene objekte u kombinaciji
metala i emajla. Često obrađuje motive iz židovske tradicije i
simbolike. Bila je nekoliko godina voditeljica Galerije "Milan i
Ivo Steiner".
Tamara Ukrainčik (1964.), Puzanje, 1996.
Ina Drutter (1964.-2006.), Glava, 2000.
ZLATKO BOUREK (1929.),
slikar, crtač i grafičar, scenograf, kostimograf i redatelj. Studirao u Zagrebu kod K. Angelija Radovanija, kasnije u Parizu.
Stvorio originalnu verziju fantastičnog realizma s elementima
paradoksa, groteske i humora. Bavi se ilustracijom i opremom
knjiga, oblikovanjem u metalu i
tekstilu, stripom i karikaturom
te scenografijom i animacijom
crtanih filmova. Suosnivač studija za crtani film Zagreb-filma.
Radio i izlagao u Njemačkoj i
SAD-u.
Ina Drutter, M-20/3, 2000.
VERA FISCHER (1925. – 2009.),
slikarica, kiparica, fotografkinja.
Studirala u Zagrebu kod V. Radauša. Sklona eksperimentiranju,
ispituje različite teme i tehnike.
Među prvima je pokušala spojiti
sliku i kip. Kreće se od apstrakcije
do pop-arta i nadrealizma, konceptualizma i neosecesije, od angažmana do provokacije. Jasnom
humanističkom gestom i porukom reagirala je na niz problema
današnjice, od ekologije, politike
do međuvjerske tolerancije.
ŽIVA KRAUS (1945.),
slikarica i galeristica. Od 1972. živi u Veneciji, gdje 1979.
osniva galeriju Ikona, za umjetničku fotografiju. U tehnici
pastela slika apstraktne, hermetične kompozicije intezivnog
kolorita i često uskomešanih linija s prostornim i organičnim
asocijacijama te višeslojnom simbolikom. Od 1983. do 1991.
kreirala je program izložbi Galerije Sebastijan u Dubrovniku,
Beogradu i Varaždinu, od 1984. ciklus velikih izložbi slikarstva
i fotografije u Veneciji, Firenzi, Mantovi i Rimu. U novom prostoru Ikone, u nekadašnjem venecijanskom getu, realizira i
program Internacionalne škole fotografije.
Radovan Hiršl
(1946.), Susret,
2004.
48
INA DRUTTER (1964. – 2006.)
Studirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi
Josipa Biffela, diplomirala 1988. Glavni su joj motivi ljudska lica koje prikazuje kao maske ili fantome s izrazom egzistencijalne tjeskobe i boli. Izražava se u malim formatima, isključivo na listovima malog bloka ili notesa. Stvorila je individualni ekspresionistički izraz i poetiku koja doziva asocijacije s
Kafkom.
Kultura
Koncerti od 15. listopada do 15. prosinca
Bezbroj glazbenih doživljaja u novoj sezoni
Zagrebačke filharmonije
Svečanim koncertom 23. rujna, pod vodstvom
Sir Nevillea Marrinera, otvorena je nova
koncertna sezona Zagrebačke filharmonije, u
kojoj naš orkestar br. 1 obilježava 140 godina
uspješnog djelovanja.
Ako je suditi po prvim koncertima koji su
već za nama, do kraja kalendarske godine
očekuju nas brojni glazbeni izazovi - koji se
jednostavno ne smiju propustiti!
Ivo Pogorelić
28.10. Mozartov
Rekvijem, 4.11.
veliki armenski bas
Arutjun Kočinjan,
a samo dva dana
potom, 6.11.,
apostol klavira
Ivo Pogorelić u
koncertu nad
koncertima Koncertu u b-molu
P. I. Čajkovskog.
11.11. putovanje
Poljskom uz genija
violine Piotra
Pławnera, a 7 dana
kasnije, 18.11., još
jedan vatrometni
virtuoz - violinist
Nikita Borisoglebski
u slavnom Koncertu
Johannesa Brahmsa.
Za ljubitelje
vrhunske glazbe
2.12. u Zvjezdanom
ciklusu priprema se
glazbena poslastica:
američka operna
diva Denyce Graves
- "Žena godine" u
izboru američkog
magazina Glamour
- pjeva poznate
songove Georgea
Gershwina i Colea
Portera.
Nikita
Borisoglebski
Denyce Graves
Očekuje nas i Missa
solemnis Ludwiga
van Beethovena
(25.11.), kao i
nastup američkog
pijanističkog virtuoza
Andrewa von
Oeyena uz Slovensku
filharmoniju u
novom Regionalnom Andrew
von Oeyena
ciklusu Pika Točka
Tačka (9.12.), kojim
Zagrebačka filharmonija započinje suradnju s
filharmonijama u regiji.
Otkrijte zašto nas slušaju već 140 godina,
poručuju iz Zagrebačke filharmonije i pozivaju
ljubitelje glazbe da se pridruže na koncertima.
Ulaznice se mogu kupiti na blagajni Lisinski ili
na www.ulaznice.hr .
Puno je dobrih razloga zbog kojih ove jeseni
morate biti uz Zagrebačke filharmoničare.
Doživite doista bezbroj glazbenih doživljaja
koje može pružiti samo jedan orkestar Zagrebačka filharmonija!
Četvrtak, 27. listopada 2011., 19.30 sati
Koncertna dvorana
Vatroslava Lisinskog
Pred nama je dugoočekivani početak nove koncertne sezone koja će i ove godine ponuditi brojne
atraktivne koncerte. Tijekom listopada Koncertna
direkcija Zagreb poziva vas na četiri izvrsna glazbena događaja!
Petak, 21. listopada
2011., 19.15 sati
Župna crkva sv. Ivana
Krstitelja, Nova Ves,
Zagreb
JELENA ŠTEFANIĆ,
sopran
VIŠESLAV JAKLIN, orgulje
Program: A. Vivaldi / J. S. Bach, J. S. Bach, F.
Durante, V. Jaklin, G. Verdi, C. Franck, W. A.
Mozart
Nedjelja, 23. listopada 2011., 20 sati
Bazilika Srca Isusova
ANTE KNEŠAUREK, orgulje
PAVAO MAŠIĆ, orgulje
BACH KAO PEDAGOG
ULAZ SLOBODAN
SIMFONIJSKI ORKESTAR I ZBOR HRT
PJEVAČKI ZBOR ZAGREBAČKI DJEČACI
BALÁZS KOCSÁR, dirigent
Solisti mađarskog
kazališta
DEBRECENI
CSOKONAI
SZÍNHÁZ
F. Liszt: Christus,
oratorij
Hrvatska liga,
u prigodi 45. obljetnice
osnutka, priređuje
PREDNAJAVA - studeni 2011.
13. studenoga 2011., 20 sati
Bazilika Srca Isusova
ANTE KNEŠAUREK, orgulje
PAVAO MAŠIĆ, orgulje
KONCERTANTNI I DVORSKI GLAZBENI STIL
ULAZ SLOBODAN
27. studenoga 2011., 19.30 sati
Koncertna dvorana
Vatroslava Lisinskog
L'ACCADEMIA CORALE STEFANO TEMPIA
Program: G. Verdi, V. Bellini
7. FESTIVAL HRVATSKE GLAZBE U BEČU
3. studenoga - 14. prosinca 2011.
petak, 4. studenoga u 19 sati
u crkvi sv. Katarine u Zagrebu
HUMANITARNI KONCERT
za pomoć Zajednici oboljelih od
raka sv. Juraj
Dubravka Šeparović - Mušović,
sopran
Orijana Vozila, sopran
Nikša Radovanović, tenor
Ante Knešaurek, orguljaš
Bruno Phillip, klarinetist
zbor "Franjo pl. Lučić"
Đorđe Manojlović, korepetitor
Marijana Komljenović, korepetitor
49
Program za listopad i studeni
OWENS i GERHARD
SIEGEL
Dirigent: JAMES LEVINE
Metropolitan u
Lisinskom
Subota, 15.10. u 19 sati
Velika dvorana, G.
Donizetti:
ANNA BOLENA
ANNA NETREBKO,
EKATERINA GUBANOVA,
STEPHEN COSTELLO,
ILDAR ABDRAZAKOV i
TAMARA MUMFORD
Dirigent: MARCO
ARMILIATO
Subota, 19.11. u 19 sati
Velika dvorana, Ph. Glass:
SATYAGRAHA
RICHARD CROFT,
RACHELLE DURKIN, KIM
JOSEPHSON, ALFRED
WALKER
Dirigent: DANTE AZOLINI
Subota, 10.12. u 19 sati
Velika dvorana, Ch.
Anna Netrebko
Gounod: FAUST
JONAS KAUFMANN,
ANGELA GHEORGHIU, MICHÈLE LOSIER,
RUSSEL BRAUN i RENÉ PAPE
Dirigent: YANNICK NÉZET-SÉGUIN
Subota, 29.10. u 19 sati
Velika dvorana, W. A. Mozart:
DON GIOVANNI
MARIUSZ KWIECIEN, MARINA REBEKA,
BARBARA FRITTOLI, MOJCA ERDMANN,
RAMÓN VARGAS, LUCA PISARONI,
ŠTEFAN KOCÁN i JOSHUA BLOOM
Dirigent: JAMES LEVIN
Subota, 5.11. u 17 sati
Velika dvorana, R. Wagner: SIEGFRIED
GARY LEHMAN, DEBORAH VOIGT,
PATRICIA BARDON, BRYN TERFEL, ERIC
Bryn Terfel
Lisinski subotom – uvijek
Lisinski – neprocjenjiv doživljaj!
Srijeda (iznimno), 19.10. u 19.30 sati
Velika dvorana, BEČKI SIMFONIČARI
Dirigent: HANS GRAF
Program: G. von Einem, W. A. Mozart, J.
Brahms
Poslije koncerta razgovor
s umjetnicima i zabavni
program s plesom
Subota, 22.10. u 19.30 sati
Velika dvorana, A.
Piazzolla:
MARÍA DE BUENOS
AIRES
SANDRA RUMOLINO,
JOSÉ LUIS BARETTO,
JORGE RODRIGUEZ
ZAGREBAČKI SOLISTI
Komorni zbor IVAN
FILIPOVIĆ
Sandra
Rumolino
Dirigent: MIRAN VAUPOTIĆ
Poslije koncerta razgovor s umjetnicima i
zabavni program s plesom
Ponedjeljak, 24.10. u 19.30 sati
Velika dvorana, A. Piazzolla: MARÍA DE
BUENOS AIRES – izvan pretplate
Subota, 12.11. u 19.30 sati
Velika dvorana,
MAX EMANUEL CENČIĆ, kontratenor
ARMONIA ATENEA
Dirigent: GEORGE PETROU
Program: koncertne i operne arije Georga
Friedricha Händela
Poslije koncerta razgovor s umjetnicima i
zabavni program s plesom
Subota, 26.11. u 19.30 sati
Velika dvorana, G. Bizet:
CARMEN
Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu,
Akademija dramske umjetnosti, Tekstilnotehnološki fakultet
Redatelj: KREŠIMIR DOLENČIĆ
Dirigent: MLADEN TARBUK
Poslije koncerta razgovor s umjetnicima i
zabavni program s plesom.
Subota, 3.12. u 19.30 sati
Velika dvorana,
KINESKI
NACIONALNI
SIMFONIJSKI
ORKESTAR
Solistica: SA CHEN, glasovir
Dirigent: MICHEL
PLASSON
Program: W. Zu-Qiang, S.
Rahmanjinov i A. Dvořak
Poslije koncerta razgovor
s umjetnicima i zabavni
program s plesom.
Večer Dore i festival vina u Lisinskom
U ponedjeljak, 17. listopada, u 20 sati u
Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinkog, u
suradnji s festivalom Vivat fina vina, održat će se tradicionalna donatorska večer
Dore - Mislimo na djecu - Vivat djeci Dore,
pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa te Grada Zagreba. Sav prihod namijenjen je Dorinom
fondu za stipendiranje.
50
Goste će zabavljati Goran Karan, Sandra Bagarić, Antonela Malis, Đani Stipaničev, Darko Domitrović te Mia, Klara i
Jasnin - glazbeno nadarena i nagrađivana djeca, Dorini stipendisti, uz Simfonijski vojni orkestar RH. Program vodi Sanja Doležal. Osim koncertnog programa,
posjetitelji će dobiti i kušačku karticu za
elegantni Vivat festival vina odabranih vi-
nara i hrvatskih brendiranih prehrambenih delicija, koji će se održati nakon prvog
dijela programa.
Cijena je ulaznice 100 kuna po osobi.
Kao i prijašnjih godina, okupit ćemo ugledne ljude iz poslovnog, poduzetničkog i
javnog života RH.
Hrvatska glazbena elita za
obnovu palače Gvozdanović
Opera u kinu
29. listopada u 17 sati
G. Puccini: TOSCA
– München, Bayerische Staatsoper
28. studenoga u 17 sati
W. A. Mozart:
COSI FAN TUTTE
– Salzburg, Salzburger
Festspiele
7. studenoga u 18 sati
W. A. Mozart: DON GIOVANNI,
Milano, Teatro alla Scala
20. studenoga u 16 sati
P. I. Čajkovski:
USPAVANA LJEPOTICA,
balet, Boljšoj teatar, Moskva
Festival jazza u SC-u
Sedmi Vip Zagreb Jazz Festival održat će se od 10. do
13. studenoga u kinu Studentskog centra. I ove će godine
nastupiti velika imena današnje jazz scene: McCoy Tyner
Trio featuring Jose James i Chris Potter, Pat Metheny Trio
w/ Larry Grenadier i Bill Stewart, Lucky Peterson featuring
Tamara Peterson i Pharoah Sanders Quartet.
Svi koncerti počinju u 20 sati.
Pat
Metheny
McCoy Tyner
Lucky
Peterson
Pharoah
Sanders
Na završnom, petom koncertu ekskluzivnog ciklusa donatorskih
koncerata za obnovu jedinstvene gornjogradske palače Gvozdanović
nastupit će 9. studenoga svjetski glasoviti kosovsko-hrvatski gitarist
Petrit Çeku i sjajni Gitarski trio Elogio, u kojem osim Çekua muziciraju
Portugalac Pedro Ribeiro Rodrigues i Zagrepčanin Tomislav Vukušić.
Ako je suditi po dosadašnja četiri blistava koncerta koje su održali kontratenor Max Emanuel Cenčić, pijanistica Martina Filjak,
mezzosopranistica Renata Pokupić i violončelistica Monika Leskovar,
zacijelo nas i 9. studenoga u Glazbenom salonu Gvozdanović očekuje
nezaboravna glazbena večer. Na programu su antologijske skladbe Manuela Marije Poncea, Manuela de Falle i Antonína Dvořàka. Osobita
poslastica te glazbene večeri bit će solistički udio Petrita Çekua koji je
u najvećim glazbenim središtima zapadne Europe i sjeverne Amerike
apostrofiran kao jedan od ponajboljih
svjetskih gitarista današnjice.
Kupnjom ulaznice za koncert Petrita Çekua i Gitarskog trija Elogio
podarite sebi nesvakidašnji glazbeni doživljaj i ujedno podržite akciju
potpune obnove jedinstvene palače
Gvozdanović!
Ulaznice za koncert mogu se kupiti na infopultu Muzeja za umjetnost i obrt, po cijeni 300 kuna.
Studenti
pripremaju
izvedbu
Carmen
Nakon iznimno uspješnih izvedbi Mozartove Čarobne frule i oratorija Ivan Grozni, Sergeja Prokofjeva, ovosezonski zajednički projekt
tri zagrebačke umjetničke akademije (Muzičke akademije, Akademije
dramske umjetnosti i Akademije likovnih umjetnosti), Tekstilno-tehnološkog fakulteta i Plesne škole Ane Maletić, bit će scensko uprizorenje jedne od najpopularnijih opera na svijetu, Bizetove Carmen.
Maestro Mladen Tarbuk i redatelj Krešimir Dolenčić počeli su
pokuse sa studentima. U predstavi sudjeluju neki od najtalentiranijih
mladih hrvatskih umjetnika. Ovakvi projekti studentima pružaju priliku za postavljanje temelja budućih suradnji u profesionalnoj karijeri. U predstavi sudjeluje
i pjevački zbor Zagrebački dječaci.
Prva izvedba održat će se u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, 26. studenoga u 19.30 sati.
51
ZAGREBkom
u Hrvatskom
glazbenom zavodu
Gabriela Montero, ruski violinist Boris
Brovtsyn, irski bariton Sam McElroy, engleska kontrabasistica Alexandra Scott,
talijanski fagotist Riccardo Terzo te mađarski kornist Szabolcs Zempléni. S njima
nastupaju i vrhunski glazbenici, otprije
poznati publici ZAGREBkoma: latvijska
pijanistica Lauma Skride, kineska violončelistica Jing Zhao te iz Izraela violist Guy
Ben-Ziony i klarinetist Chen Halevi.
Festival novog cirkusa u listopadu
Festival novog cirkusa, u organizaciji
Male performerske scene, održat će se
od 25. do 30. listopada. U šest festivalskih
dana predstavit će se dva fascinantna
dueta, dvije večeri velikog varijetetskog
kolektiva, hrvatski open stage te cjelovečernji maraton dokumentarnih filmova.
Zahvaljujući potpori Francuskoga instituta, sedmi Festival novog cirkusa otvara jedna od najznačajnijih francuskih
novocirkuskih skupina: Les Colporteurs
52
će u Zagrebačkom kazalištu mladih izvesti
svoju najnoviju kreaciju "Sur la route...",
predstavu za dvoje plesača na žici. Slijedi
večer Filmskog dokumaratona u Pogonu
Jedinstvo, na kojem prikazujemo neke od
najnagrađivanijih dokumentarnih filmova
o hodačima na žici.
Splitska skupina Room 100 (nekadašnji Positive Force, najtraženije hrvatsko
novocirkusko ime na europskim pozornicama, izvest će dugoočekivanu predstavu
Prva večer, Priče iz Bečke šume, donosi djela Beethovena (Serenada, op. 8) i
Schuberta (rijetko izvođen gudačko-puhački Oktet, D 803), kao i komornu verziju simfonijske pjesme Till Eulenspiegel Richarda Straussa, u kojoj je bečki skladatelj
Franz Hasenöhrl sjajno zamijenio stotinu
Straussovih orkestralnih glazbenika s pet
komornih virtuoza.
Druga večer, Bajke i pjesme, donosi
ciklus pjesama Roberta Schumanna Dichterliebe / Pjesnikova ljubav, na tekstove
Heinricha Heinea, nastavlja se Kontrastima Béle Bartóka i Bajkom Leoša Janáčeka
i završava Kvintetom za gudače i klarinet
Johannesa Brahmsa.
Završni je program festivala Slavenska
noć. Nakon Pet komada za violinu i glasovir, koje je prema dijelovima scenskih i
filmskih djela Dimitrija Šostakoviča napisao Lev Atovmjan, slijedi Šostakovičev
Drugi glasovirski trio, jedno od najimpresivnijih komornih djela 20. stoljeća, a
festival će zatvoriti izvedba majstorskoga
Glasovirskog kvinteta, Antonína Dvořáka.
"C8H11NO2", u kojoj ekstremnim rječnikom tijela govore o shizofreniji u obiteljskom okruženju. Festivalska kabaretska
produkcija Red Room ponovno će Zagrebu dati dašak noćnog života svjetskih
metropola. Festival će zatvoriti otvorena
pozornica za hrvatske varijetetske točke u
programu nazvanom Ringišpil.
Red Room Cohdi
Foto: Damir Žižić
Šesti Zagrebački međunarodni festival
komorne glazbe, ZAGREBkom6, održava
se od 14. do 16. listopada u Hrvatskome
glazbenom zavodu, pod visokim pokroviteljstvom hrvatskog predsjednika dr. Ive
Josipovića. Svako izdanje festivala održano
je uz potporu Grada Zagreba, a ove je godine, zbog znatno manjih financijskih mogućnosti, festival skromniji i donosi samo
tri koncerta vrhunskoga komornog muziciranja.
ZAGREBkom ostaje vjeran načelu spajanja sjajnih glazbenih individualaca u komorne sastave koji se ne mogu čuti nigdje
drugdje. U svojoj šestoj sezoni, dovodi
šestero novih međunarodnih glazbenih
zvijezda, ali i stare glazbene znance, predvođene umjetničkom ravnateljicom, zagrebačkom njemačko-japanskom violinisticom Susannom Yoko Henkel. Oni će
osnovati jedinstvene komorne sastave na
tri koncerta: Pričama iz Bečke šume, Bajkama i pjesmama te Slavenskoj noći.
Novi su gosti, glazbenici ZAGREBkoma, venecuelansko-američka pijanistica
Srijeda, 26. listopada u 20 sati
Koncert u povodu 40. godišnjice djelovanja zbora
Zagrebački liječnici pjevači
Zagrebački liječnici pjevači,
zborovođa: Leonard Bergovec
Društveni orkestar HGZ-a,
dirigent: Zoran Juranić
Program: skladbe za muški zbor, J. Bajamonti:
Requiem za Ruđera Boškovića
Splitski skladatelj, liječnik, pisac i enciklopedist Julije Bajamonti (1744.–1800.) održavao je kontakt
s Ruđerom Boškovićem, pa je nakon njegove smrti
(1787.) rado prihvatio zamolbu dubrovačkog Velikog
vijeća da sklada posmrtnu misu za obred njegove zadušnice. Requiem je više "ljupka pastorala" negoli zastrašujuća vizija smrti,
nehajnim odnosom prema smrti zapravo pjeva o životu i njegovim malim radostima. Zbog sastava izvođača (uz muški zbor i tri
solista, tu je i gudački orkestar pojačan s dvije oboe i dva roga) te
ne prevelikih tehničkih zahtjeva, ova skladba neizravno svjedoči
o stupnju glazbene prakse u tadašnjim dalmatinskim gradovima.
Lav Nikolajevič Tolstoj: Rat i mir
Slavni roman velikog ruskog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja o obiteljima i njihovim životima
ne govori samo o Rusiji u vrijeme napoleonskih ratova, ljubavi
lijepe Nataše Rostove, tuzi i nesreći Andreja Bolkonskog, Pjeru Bezuhovu i brojnim drugim likovima, nego i o svima nama,
o patnjama i nadama, čežnjama i boli ljudi uhvaćenih u mrežu
velikih povijesnih događaja. Bezumna ratna razaranja kontrapunktirana su prizorima u Moskvi i Petrogradu u kojima pratimo
obitelji čiji će životi biti trajno promijenjeni, uz vječna pitanja o
smislu ljubavi, ubijanja, vjere i smrti. U dramatizaciji Darka Lukića
i režiji Tomaža Pandura, premijera Rata i mira je 14. listopada, uz
sudjelovanje gotovo cijeloga dramskog ansambla.
Carlo Goldoni: Gostioničarka
Mirandolina
Briljantna komedija velikog talijanskog dramatičara
Goldonija donosi priču o vedroj i inteligentnoj gostioničarki Mirandolini koju opsjedaju razni prosci. U komičnim
situacijama Mirandolina vješto izbjegava bračne ponude, tajeći
do kraja kome će pripasti njezino srce. Mediteransko ozračje,
duhoviti dijalozi i nepredvidljive situacije obilježja su ove suptilne
studije karaktera. Nastavljajući praksu suradnje s regionalnim
kazalištima, Drama Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu
priprema ovu premijeru, u režiji Aleksandre Broz, zajedno s
Hrvatskim narodnim kazalištem Zadar, gdje će biti i prvi put
izvedena, 20 listopada.
Ambroise Thomas: Hamlet
Francuski kompozitor Ambroise Thomas pripada skupini skladatelja, dobitnika nagrade Grand
Prix de Rome (uključujući Gounoda i Bizeta), autora djela re-
Izložba Franjo Kuhač i
Hrvatski glazbeni zavod,
predvorje velike dvorane HGZ-a
listopad - prosinac 2011.
Od trenutka kad je HGZ mladoga Kuhača 1864. proglasio
počasnim članom "radi njegovih
izvrstnih kompozicijah hrvatskih" do Kuhačeve smrti 1911. u
Varšavskoj ulici, u kući koja dijeli
dvorište s HGZ-ovim, razvio se
čitav niz preokreta u odnosima:
nakon suradnje uslijedio je raskid i napadi u medijima, ali ipak nije do kraja nestalo uzajamno
poštovanje velikana hrvatske muzikologije i ustanove u kojoj je
u prvim godinama života u Zagrebu radio kao učitelj klavira. Kuhača na izložbi između ostalog predstavljaju dokumenti, njegova
kapitalna zbirka popijevaka, ali i poseban biser: Hrvatsko-slavonsko-dalmatinska jadikovka, šaljiva pjesmica koju je napisao
pod pseudonimom Appolo Originalović de Žabnjakovec.
volucionarnih u vrijeme nastajanja, a potom ih je kritika proglasila staromodnima. U Thomasovom Hamletu uloge Hamleta
i Ofelije povjerene su dramskom baritonu i koloraturnom sopranu, kao i uloge Gertrude i Klaudija napisane za mezzosopran i bas, dovoljno su glazbeno i scenski atraktivne za oživljavanje ove opere. Premijerna publika 1868. nije bila uznemirena
skladateljevim odstupanjem od predloška najpoznatije Shakespeareove drame. Danas, nakon nekoliko generacija intelektualnog purizma, svjesni smo kako je obaveza prema velikom pjesniku i dramatičaru daleko manja od one prema libretistima,
kompozitoru i suvremenoj publici koja zavređuje upoznati ovo
inventivno djelo jer je Thomasova glazba puno zanimljivija od
ugleda koji joj se pripisuje. Prvom izvedbom Hamleta u Hrvatskoj, 19. studenoga, obilježit će se 200. godišnjica
skladateljeva rođenja.
Petar Iljič Čajkovski: Orašar
Orašar je posljednji od tri baleta velikana svjetske glazbe, Petra Iljiča Čajkovskog i jedno
od najljepših djela klasične baletne literature. U 120
godina od praizvedbe, njegova popularnost kod publike diljem
svijeta stalno raste i vjerojatno ne postoji nijedna generacija
koja nije odrastala uz taj balet, što dokazuje i njegov status najizvođenijeg baletnog djela na svijetu. U svojim kasnijim godinama Čajkovski je volio pobjeći u dječji svijet bajki i priča te
je za predložak Orašara uzeo Hoffmannovu dječju pripovijest u
obradi Dumasa sina, od koje je sastavio baletni libreto zajedno
sa svojim prokušanim suradnikom, koreografom Mariusom Petipaom. Slijedeći impulse vlastite neobične emotivne inspiracije,
jednako kao u baletima Labuđe jezero i Trnoružica, Čajkovski je i
ovim baletnim djelom stvorio umjetničko savršenstvo.
Uoči božićnih blagdana moći ćemo ponovno uživati u omiljenoj
baletnoj bajci, ovaj put u novom ruhu. Koreografiju Orašara
napravit će Derek Deane u scenografskom i kostimografskom
okviru Roberte Guidi di Bagno.
53
od 10:30 sati na Trgu kralja Tomislava
Program Glazbene škole Ferdo Livadić, kulturno-umjetničkih udruga, uličnih
zabavljača i svirača te prodajni sajam radova učenika, samoborskih obrtnika i
ustanova
od 15:00 sati Pučka veselica na prostoru bivše Vojarne Taborec
Gastrorapsodija mjesnih odbora, nastupi kulturno-umjetničkih društava
15.10. subota, 21h - Veliki Pogon
RED BULL MC BATTLE
17.10. ponedjeljak, 21h - Mali Pogon
STORMS (HR)
18.10. utorak, 21h - Mali Pogon
CRNI BOJLER
20.10. četvrtak, 21h - Veliki Pogon
7THAT SPELLS (HR) + STONEBRIDE
(HR) + ROTOR (DE) + NEUME (DE)
22.10. subota, 21h - Veliki Pogon
ZABRANJENO PUŠENJE
od 20:00 sati na prostoru bivše Vojarne Taborec
koncert Đanija Stipaničeva
Mrtve duše u Kerempuhu
Gogoljeve Mrtve duše, u seciranju i beskompromisnom
ismijavanju društvenih devijacija i ljudskih slabosti, bliske su
iskonskoj ideji satiričnog. "Zahvaljujući Gogolju, naposljetku
smo ugledali "pokrajinsko plemstvo" kako izlazi iz svojih
dvoraca i kuća bez maski, bez uljepšavanja, vječito pijano i proždrljivo: robovi vlasti
bez vrlina, i tirani svojih kmetova bez sažaljenja... što sišu život i krv narodu..."
Aktualno i posve živo, iz pera ciničnog majstora groteske s nevjerojatnim osjećajem
za detalj, ovo je remek-djelo svjetske književnosti, "tvorevina što neumoljivo skida
koprenu sa stvarnosti".
Redatelj je predstave u Kerempuhu Dražen Ferenčina. Pretpremijere su 19. i 20.
listopada u 20 sati, a premijera 21. listopada u 20 sati.
Hrvatska Antigona u izvedbi Histriona
Kazališnu sezonu Histrioni započinju pretpremijerom predstave Hrvatska Antigona, autora Miroslava
Međimorca i redatelja Zorana Mužića.
Hrvatska Antigona događa se u današnjoj Hrvatskoj, na tragičnom iskustvu
Domovinskog rata i poraća. Politika od Antigone traži da svjedoči o ratnom zločinu, odrekne se obitelji, branitelja, domovine, istinu zamijeni laži, kako bi politička
korist pobijedila ljubav, bol, patnju, suosjećanje. Antigona se odlučno opire i u borbi
za istinu i dostojanstvo svoga djeteta, obitelji, generala,
branitelja, domovine i iznad svega, moralnog zakona,
stavlja istinu ispred vlastitog života. No politika, uz
pomoć medija, i njenu smrt pretvara u svoj uspjeh.
Pretpremijere su 3. i 4. studenoga u 20 sati, svečana praizvedba 5. studenoga u 20 sati, a reprize 8., 9.,
10., 18., 19. i 23. studenoga u 20 sati.
U Histrionskom domu, 12. studenoga u 20 sati,
već tradicionalno se slavi Martinje, uz koncert Zlatka
Viteza & Banda Histrion.
54
23.10. nedjelja, 21h - Mali Pogon
Y [:WHY](SI) + THE CANYON
OBSERVER (SI)
23.10. i 30.10. - Veliki Pogon
ILUZIONISTIČKO PLESNI SHOW
"CIJELI SVIJET JE POZORNICA"
25.10. utorak, 21h - Mali Pogon
EDIE SEDGWICK (USA)
26.10. srijeda, 21h - Mali Pogon
12XU + OLD GROWTH (CA) + LOLITA
(HR) + ESCARRES (FR) + ANORAK (FR)
+ HOMO HOMINI LUPUS (HR)
28.10. petak, 22h - Mali Pogon
TRIGGER: DIGIKID84 (FR) + YESH
A.K.A. RRRAMON! + BAMBI +
RACHUNICA + VISUALS: LIIK
5.11. subota, 21h - Veliki Pogon
AMEO
10.11. četvrtak, 21h - Mali Pogon
BEI D FISH
11.11. petak, 21h - Veliki Pogon
GUSTAFI
12.11. subota, 21h - Veliki Pogon
THE HUMAN LEAGUE
14.11. ponedjeljak, 21h - Veliki Pogon
FLEET FOXES
16.11. srijeda, 21h - Mali Pogon
NADJA YASSA
17.11. četvrtak, 21h - Mali Pogon
WOLVES IN THRONE ROOM
2.12. Petak, 21h - Veliki Pogon
LAMB
Muzej ulične umjetnosti u Dugavama
M
UU u DUUgavama - najveći
ulični muzej u Hrvatskoj - najnoviji je projekt Muzeja ulične
umjetnosti, koji je ovaj novozagrebački
kvart upisao na kartu značajnih hrvatskih
i europskih street art lokacija. Otvoren je
16. rujna, uz koncert Zagrebačkih mališana, piknik na livadi iza Osnovne škole
Dugave te nastup beogradskog Thus Fara
sa spektakularnim 3D video-mappingom.
Otvorenju je prethodila dvotjedna živopisna akcija u tom najjužnijem novozagrebačkom kvartu. Tridesetak domaćih i
stranih umjetnika bojali su, crtali, slikali,
lijepili stripove i omiljene likove te pridonijeli veselijoj atmosferi i šarenijem, zanimljivijem izgledu naselja. Na zidovima, garažama i u pasažima nastale su
fantastične umjetnine, a regrutirane su i
mlade street art snage.
Svoje su kreativne vizije i prepoznatljive rukopise ostavili neki od ponajboljih
domaćih umjetnika kojima je ulica najmilije platno: Sretan Bor, Miron Milić, Ninja
Tiger, Oko, Pekmezmed, Lunar, Auks
One, Uh Oh, Vanja Trobić, Arka, Jelena
Bando, Dunja Janković, Andrea Resner,
Puma34, Stipan Tadić, Goeklektik, Zets,
Matea Jocić... Najmlađi među njima je
dvojac Artu Ditu, čiji je mlađi, 16-godišnji
član crtao prije i poslije škole. Brojni mladi
Dugavljani pomagali su umjetnicima ili su
pak sami crtali svoje radove.
Muzeju u Dugavama pridonijeli su i
cijenjeni strani umjetnici: Emir Šehanović
ESH 'rasprostro' je više od deset metara dug ćilim preko cijele zgrade, fran-
cusko-austrijski par Jana&JS također se
inspirirao dugavljanskim stambenim jedinicama/košnicama, talijanski DEM i Nero
108 hipnotizirali su kvart repetitivnim
romboidnim likovima, šablonama i crnim
oblim oblicima. Njemačke street art snage
predstavili su Mentalgassi, srpske Fat
Kid Benny, dok je najdraži dugavljanski
Britanac PHLEGM ostavio nekoliko svojih karakterističnih crno-bijelih bića. Dugave od sada krase i brojne lutke domaće
umjetnice Cho Cho, ostavljene po dvorištima i povrtnjacima, prislonjene na stupove i stabla...
Muzej u Dugavama nema rok trajanja
niti radno vrijeme – posjetiti ga mogu
svi, kad požele, a ako fotoaparatom ovjekovječe dugavljanske radove, fotografije
mogu objaviti na stranicama Muzeja na
adresi www.muu.com.hr . Web je zamišljen kao interaktivna platforma za budući
virtualni muzej na internetu.
MUU u DUUgavama organizirala je
Centralna jedinica, neprofitna udruga osnovana 2009., koja promiče, razvija i unapređuje kulturu i umjetnost, potiče kreativnost te stvara platformu za razmjenu
znanja i vještina.
55
Strast i bunt
- ekspresionizam u Hrvatskoj
Napisao: Zvonko Maković
E
kspresionizam je za hrvatsku kulturnu povijest iznimno važan. Tim
su se pravcem u našoj kulturnoj sredini prvi put jasno artikulirale strategije
avangarde i beskompromisno udaljavanje od postojećih praksi. Nadalje, ekspresionizam je ulazio u sva umjetnička područja i ubrzo nakon što je prihvaćen postao čak i moda, na što su osobito kritički
reagirali istinski protagonisti pokreta.
Razdoblje u kojem se ekspresionizam
javlja i do kada traje pripada najdramatičnijim razdobljima novije hrvatske povijesti. Naime, počeci se prepoznaju neposredno pred Prvi svjetski rat, a kulminaciju ekspresionizam doživljava u prvim
poratnim godinama i prisutan je na sceni
do kraja dvadesetih. To je vrijeme kad se
urušava politički sustav Austro-Ugarske
monarhije, kojem je Hrvatska stoljećima
pripadala, a od sredine 19. stoljeća s Ilirskim preporodom i svim kasnijim oslobodilačkim idejama osmišljavala jednu novu
političku opciju. Nakon 1918. Hrvatska
ulazi u novi politički sustav zajedno s
drugim južnoslavenskim zemljama. Taj je
Vilko Gecan: Cinik, 1921.
Izložba Proljetnog salona, Milivoj Uzelac
56
projekt isprva većina dočekala s velikim
odobravanjem, da bi se vrlo brzo otkrilo
kako srpska dinastija Karađorđević ima
potpuno drugačije namjere od onih koje
su Hrvati zamišljali. Atentatom na hrvatske političare 1928. u samoj Skupštini
u Beogradu te uvođenjem diktature kralja
Aleksandra, razbile su se iluzije o mogućem zajedništvu ravnopravnih naroda.
U afirmaciji ekspresionizma osobito
su značajnu ulogu odigrali brojni časopisi
koji su počeli izlaziti od 1913. pa sve do
početka dvadesetih godina. Kad je riječ o
likovnim umjetnostima, važno je istaknuti
Hrvatski proljetni salon, izložbe koje organiziraju umjetnici od 1916. pa nadalje,
da bi se od 1919. ova manifestacija zvala
Proljetni salon i trajala do 1928. Slikari
koji se javljaju na izložbama Hrvatskog
proljetnog salona svoja nagnuća prema
ekspresionizmu pronalaze u aktualnoj
umjetnosti Berlina, Münchena, Beča, Praga, ali i u slikarstvu Miroslava Kraljevića
koji umire 1913. i koji je formiran na drugim temeljima nego što su oni koje su
artikulirali glavni nositelji ekspresionizma
u Berlinu, nekoliko godina ranije. Iako
Kraljević nije mogao dokraja razviti svoja
ekspresionistička nagnuća, njegovi su
mlađi sljedbenici upravo u njegovu djelu
prepoznali srodnosti koje će nekoliko godina kasnije pokazati na izložbama Pro-
ljetnog salona, a kritika ta njihova djela
kvalificirati kao ekspresionistička.
U književnosti bi se također već u
nekim jezičkim transformacijama Janka
Polića Kamova mogla naslutiti poetika
bliska ekspresionizmu, međutim, trebat će
još mnogo sveobuhvatnijih zahvata koji
će ekspresionizam kod nas učiniti prepoznatljivim i stvarno prisutnim. S druge
strane, kad se i pojavi neko u europskim
razmjerima relevantno ekspresionističko
djelo, kao što je "Kraljevo" (1915.) Miroslava Krleže, kazalište neće biti pripremljeno da ga izvede i tek nekoliko godina
kasnije, svakako u poratnim godinama,
ekspresionizam će zaživjeti i na kazališnim
daskama. Izvedba "Kraljeva", međutim,
počekat će još dugo vremena.
U prvim poratnim godinama ekspresionizam će na hrvatskoj kulturnoj sceni postati najvažnija umjetnička opcija.
Tome će svakako doprinijeti i pojava
novih časopisa, kao što su drugi časopis A. B. Šimića "Juriš" (1919.), zatim
"Plamen" (1919.) Miroslava Krleže i Augusta Cesarca i konačno "Zenit" (1921.)
Ljubomira Micića. Na izložbama Proljetnog salona osjeća se u cijelosti novi ekspresionistički duh, a njega promovira generacija slikara koja se vraća iz inozemstva (Uzelac, Gecan, Trepše iz Praga, Tartaglia iz Italije). Tartaglin "Autoportret"
(1917.) kritika je već pozdravila kao najznačajnije ekspresionističko djelo. Gecanovi crteži i ključna slika hrvatskog ekspresionizma "Cinik" (1921.) ubrzo će uslijediti i kritika će također o tome dati sud,
govoreći o eskpresionizmu. Pišući predgovor u katalogu 8. izložbe Proljetnog salona, održane u Osijeku u proljeće 1920.,
Iljko Gorenčević ističe: "Proljetni salon
je naša mlada borbena umetnost, umetnost što je gosparskim jednim gestom
prekinula sve veze s prošlosti i tradicijom, koja više nikog ne zadovoljava. Novi
ljudi hoće novu umetnost." Krležini rani
dramski tekstovi, Šimićeva zbirka pjesama "Preobraženja" (1920.), predstave
koje se postavljaju na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta, osobito nakon
1922. godine, filmovi koji se prikazuju na
repertoaru hrvatskih kinematografa, s popularnim njemačkim glumcima čije geste
i mimiku, kako će to ironično komentirati
Ljubomir Micić, oponašaju naši glumci,
sve to odaje da je ekspresionizam dio
hrvatske kulturne stvarnosti.
Na području glazbe događaju se iste
preobrazbe s kompozitorima kao što su
Josip Štolcer Slavenski, Blagoje Bersa, Dora Pejačević, Krešimir Baranović, Boris
Papandopulo i drugi. Dvadesetih godina
u Zagrebu, paralelno s klasičnim baletom, stižu i ideje o novome plesu koji
u Njemačkoj sprovodi veliki reformator
Rudolf Laban. Njegov je utjecaj direktan
na hrvatsku plesnu scenu, prije svega
preko Vere Milčinović koja će u prvoj
polovici dvadesetih surađivati s Labanom.
Na izložbama Proljetnog salona nakon 1921. počinje se osjećati stanovito
smirivanje, štoviše zahlađenje. Pri tome
svakako treba istaknuti ulogu Save Šumanovića u čijim su djelima iz ranih dvadesetih godina kritičari mnogo kasnije otkrivali konstruktivističke, odnosno kubo-ekspresionističke elemente.
Miroslav Kraljević: U kavani, MG
Šumanović je bio prvi koji je, nakon
boravka u Parizu u školi Andréa Lhotea,
povratkom u Zagreb 1921. figuru reducirao na geometrijski pročišćenu formu i
uklopio je u kristalizirani pejzaž, izveden
potpuno novom izražajnom logikom.
Te 1921. godine, a još više sljedeće, hibridni kubistički derivati lhoteovske provenijencije ući će u hrvatsko slikarstvo
zahvaljujući ne samo Šumanoviću, nego i
Milivoju Uzelcu, čiji je boravak u Parizu
također ostavio sasvim evidentni trag, kad
je riječ o homogenizaciji figure, ali s druge
strane i nov odnos figure i prostora, što
će najbolje doći do izražaja 1922. i 1923.,
kad slikar gradi cjelinu poput kolaža iz
fragmenata koji razvijaju naraciju, blisku onoj koju je nešto ranije započeo
George Grosz u svojoj ekspresionističkoj fazi (1916./1917.). Šumanoviću i Uzelcu treba dodati i Gecana te nekolicinu
drugih slikara koji su oblikovali iznimno
zanimljiv hibridni kompleks u kojem se
ekspresija stišavala i najavljivala "povratak redu”, opciju koja će dvadesetih godina vladati europskom umjetničkom scenom.
A. B. Šimić, Miroslav Krleža i drugi
ključni protagonisti književnoga ekspresionizma također nakon 1922. mijenjaju
svoj jezik. U kazalištu se, međutim, upravo
tada ekspresionizam razvija u punoj snazi.
U arhitekturi, glazbi, plesu, pa čak i filmu
osobine ekspresionizma prepoznaju se
još kasnije. Što i nije ništa neobično. U
Hrvatskoj bi se vremenske granice unutar kojih se otkrivaju ekspresionistički impulsi mogle odrediti u rasponu od 1914.
do 1928. godine. Dakako, u književnosti
i slikarstvu eksresionizam se formirao
prije nego na drugim područjima, a prije
je i sišao sa scene. Važno je istaknuti da
su unutar ekspresionističkoga kompleksa
u Hrvatskoj ostvarena velika i značajna
djela. I to u širem kontekstu. Nikada se
ranije u hrvatskoj umjetnosti nije na
tako sveobuhvatan način, i s tako malom
zadrškom, prihvaćao jedan model, jedna
kulturnoumjetnička strategija, jedno poetičko načelo, kao što je to bilo s ekspresionizmom, a da su na mnogim područjima rezultati bili i kvalitetni, i u širem
pogledu relevantni. Izložba "Strast i bunt
– ekspresionizam u Hrvatskoj” uspjela je
sagledati ekspresionizam u svoj njegovoj
nekoherentnosti i pokazati kako je u širem
srednjoeuropskome kontekstu hrvatska
dionica bila važna, u nekim aspektima i
nezaobilazna činjenica.
57
Od kipa do ispovijedi u Klovićevim dvorima
Iz teksta dr. sc. Ive Šimata Banova,
autora izložbe
Ivan Mestrović: crtež Job
Pažnja ove izložbe usmjerena je na
autobiografsko, odnosno, na autoportret
kao životopis ili životopis kao autoportret.
Ona uključuje i tradicionalna kiparska
djela (Ivan Meštrović, Vanja Radauš, Valerije Michielie i manje poznate radove
Koste Angeli Radovanija, Dušana Džamonje, Ive Friščića, Ljube Ivančića), a
dijelom uključuje i multimedijske forme
suvremenika koji svoj život i sudbinu
ispovijedaju do najmanje potankosti (Ksenija Turčić, Vlasta Žanić, Mejra Mujičić,
Sonja Vuk, Sandra Sterle, Alemka Đivoje,
Ivana Resić Šore…).
Izložba donosi primjere autoritativnih, samosvjesnih ili voljnim odlikama obdarenih autoportreta u modernom i suvremenom kiparstvu, koje u novije vrijeme zamjenjuju narativne forme
detaljnog ispisivanja vlastitih stanja, dnevnike prolaznosti, vlastitih sumnji, kriza i propadanja.
Riječ je o autobiografskim naracijama, želji da se bude u tuđoj koži, bijega od samoga sebe ili želji da se osobnost stekne sjećanjima, rekonstrukcijama
nasljeđa, obiteljskom tradicijom itd. Naglasak je na procesualnom, dinamičkom
a ne statičkom konceptu autobiografskog
svjedočenja, što je ispovjedna forma koja
ne stilizira, ne idealizira i kojoj je vrijednosni kriterij njegova uvjerljivost i iskrenost.
(…) Dakle, autoportret (u suvremenosti) je izgubio povijesni biljeg zaleđena
stanja. On u starijoj umjetnosti ostaje kao
dokument snage, mladosti, samosvijesti
umjetnika ili njegove propasti. U novijem
djelu autoportret je narativna, tekuća i
procesualna priča, pripovijedani životopis, ispovjedni diskurs koji ne stilizira niti
idealizira i čiji je vrijednosni kriterij
njegova uvjerljivost.
Izložba Od kipa do ispovijedi u Galeriji Klovićevi dvori otvorena je od 29.
rujna do 30. studenoga. Autor je izložbe
Ive Šimat Banov, koautor Dalibor Prančević, a kustosica Liljana Velkovski.
Simboli luksuza- remekdjela zlatarstva iz zbirke Thyssen-Bornemisza
u Muzeju za umjetnost i obrt
ljeća. Izuzetna je to prigoda da domaća publika upozna vrhunske
Izložba "Simboli luksuza - remekdjela zlatarstva iz zbirke Thyssen-Bornemisza" u Muzeju
za umjetnost i obrt jedna je od najvrednijih i
najznačajnijih izložbi primijenjenih umjetnosti, održanih posljednjih desetljeća u Hrvatskoj. Otvorena je od 12. listopada
2011. do 5. veljače 2012.
Odabrani eksponati profanog su karaktera i rizničke kvalitete, potječu iz kolekcije Thyssen-Bornemisza, utemeljitelja baruna Heinricha Thyssen-Bornemisza, a danas su u vlasništvu
Francesce von Habsburg. Izbor obuhvaća 39 vrhunskih primjeraka, većinom njemačkog profanog zlatarstva od 15. do 18. sto-
radove nürnberških i augsburških zlatara iz 16. i 17. stoljeća –
Hansa Pezolta, Melchiora Gelba, Veita I. Mohringera, Heinricha
Strauba, Martina Rehleina i drugih. U izložbu je uključen i primjerak vrča s poklopcem iz kruga Wenzela Jamnitzera te vrhunski reprezentativan primjerak toaletnog pribora, izvedenog oko
1750., koji je na neki način i izložba u izložbi jer obuhvaća 66
dijelova pribora za toaletu i doručak od pozlaćenog srebra, virtuoznih radova augsburških majstora, izvedenih u stilu rokokoa,
kombiniranih s dijelovima od meissenskog porculana.
Kustosica je Arijana Koprčina, voditeljica zbirke metala
MUO-a, a autori tekstova u katalogu su Arijana Koprčina i Timothy Schroder (za zbirku Thyssen-Bornemisza).
Dvostruki pokal, ahat i pozlaćeno srebro, 15. stoljeće
Pokal sa
školjkom
nautilus, oko
1577.
58
Posuda u
obliku ribe,
gorski kristal,
oko 1600.
Izložbe u Modernoj galeriji
Moderna galerija, Andrije Hebranga 1
4. - 30. listopada
Kristian Kreković
- 110. obljetnica slikareva rođenja
12. – 30. listopada
Dalibor Stošić:
Mrtve prirode
Voluminoznim asamblažima autor propituje dvojnosti i kontradikcije između
subjekata i objekata, između kiparskog sižea mrtvih
priroda i historicističkih okvira u koje su ugrađene.
Dalibor Stošić rođen je 1958. u Splitu; 1963. odlazi na
pariški licej Colbert; 1983. diplomirao je na Ekonomskom
fakultetu u Zagrebu, a 1987. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu; 1988. radi kao asistent Dušana Džamonje. Na
Umjetničkoj akademiji u Splitu zapošljava se 2000., a 2003.
prelazi u Zagreb na ALU, gdje radi kao izvanredni profesor.
2010. izlazi monografija Dalibor Stošić, autora Gilberta Perleina i Vinka Srhoja.
Studio Josip Račić MG,
Margaretska 3
6. - 23. listopada
Mirjana Petrin: Letači
Michelangelo iz Perua
Dvjema izložbama hrvatsko-peruanskog slikara Kristiana
Krekovića, koje se tijekom listopada održavaju u Modernoj
galeriji i Etnografskom muzeju u Zagrebu, Hrvatska matica
iseljenika obilježit će 60. obljetnicu svoga djelovanja te
110. obljetnicu slikareva rođenja.
Radovi ovog Michelangela iz Perua, kako Kristiana Krekovića
nazivaju neki peruanski kritičari, prvi se put predstavljaju hrvatskoj
kuturnoj javnosti na izložbi u Etnografskom muzeju i u Modernoj
galeriji, prigodom 110. godišnjice rođenja ovog hrvatsko-peruanskog
slikara. Izložba u Modernoj galeriji predstavlja 57 crteža, uglavnom
iz Krekovićeva peruanskog razdoblja, kao i nekoliko iz ratnog zagrebačkog, dok je na izložbi u Etnografskom muzeju predstavljeno 18 ulja
na platnu velikih formata iz slikareva peruanskog ciklusa.
Kreković se školovao u Beču i Parizu, isticao se kao vrsni portretista. Bio je i član francuskog Društva likovnih umjetnika, a u mladosti
je dobivao vrijedne međunarodne nagrade (1928. nagrađen je zlatnom
medaljom u Bordeauxu na izložbi međunarodne umjetnosti). Od
1965. živio je u Palma de Mallorci, gdje je 1977. sagrađen muzej Museu Kreković, u kojem je pohranjena slikareva likovna ostavština.
Umjetnički izraz izgradio je na temeljima slikarskog realizma,
a iznimno je cijenjen u svijetu, ponajviše kao slikar peruanskih Indijanaca Inka. Na portretima vladara Inka, uz monumentalno organiziranu kompoziciju i specifičnu dispoziciju lika, naglasio je njihovo
bogatstvo i moć uz atribute, kao što su ratnički simboli - oružje i
maske izrađene od zlata, jednog od simbola civilizacije Inka. Portreti
su oslikani s mnoštvom detalja na odjeći, što iskazuje slikarovu snažnu
stvaralačku maštu.
Krekovićevo slikarstvo koje predstavlja život i kulturu peruanskih
Indijanaca jedinstveno je u svijetu. Njegova izvornost, uz likovnu, daje
ovim djelima i dokumentacijsku vrijednost, pa je možemo promatrati i
kao specifičnu etnografsku građu. U Etnografskom muzeju u Zagrebu nalazi se vrijedna zbirka Krekovićevih djela vezanih uz kulturu Inka i
život domicilnog stanovništva Perua, koju je, kao i slike u fundusu Moderne galerije, 1991. i 1994. darovala slikareva supruga Sina Kreković.
O grobljima i
parkovima u MGZ-u
U Muzeju grada Zagreba početkom studenoga otvara se
izložba Mors - porta vitae / Smrt – vrata života – Kroz stara zagrebačka groblja i pogrebe. Izložba će biti otvorena do
veljače 2012.
Izložba Parkovi našega grada, iz ciklusa Fotografija i
mladi, otvara se 23. studenoga i bit će otvorena do 7. prosinca ove godine.
59
Vladke Tabulov Truta
U
Galeriji ULUPUH u Tkalčićevoj
14 do 20. listopada otvorena retrospektivna izložba Vladke Tabulov Truta, Lutke s dušom.
Na izložbi je predstavljen lutkarski
opus Vladke Tabulov Truta (1923. - 2009.),
vrsne majstorice lutaka, koja je 60-ih i 70-
ih godina bila nezaobilazna suautorica lutkarskih predstava i televizijskih emisija za
djecu i odrasle. Izradila je lutke (ginjole i
javajke) za mnoge dječje emisije Televizije
Zagreb, koje se mogu nazvati portretnim
skulpturicama zbog njihove vjerne psihološke karakterizacije i oblikovnog pro-
O autorici
Vladka Tabulov Truta rođena je 3. lipnja 1923. u Zagrebu. Roditelji su joj bili Marija i Waldemar Fleck. S dvije godine mlađim
bratom Vladimirom odrasla je u obiteljskoj gornjogradskoj kući s vrtom, gdje su igrama u prirodi širili svoju već ionako bogatu
maštu. Okruženi umjetničkim predmetima i odgajani s ljubavlju za umjetnost, oboje su od roditelja baštinili spretne ruke za ručni
rad i slikarski talent. Poštovanje očevog autoriteta i obožavanje majke sačuvali su do kraja života. Drugi svjetski rat unio je kaos i u
životnu zbilju sretne obitelji.
Nakon završene mature 1942., Vladka rođ. Fleck udana Tabulov-Truta postaje majka djevojčice. U godinama poslije rata samouka
je šivala igračke i oslikavala drvene predmete (pladnjeve, tanjure, gumbe) za prodaju. Godine 1949. upisuje tečaj "umjetnog
obrta izradbe igračaka iz tekstila", koji je organizirala Zadruga likovnih umjetnika Hrvatske LIKUM u Zagrebu. Nakon prve godine
dodijeljena joj je prva nagrada za najbolje radove na tečaju. Tečaj je završila 1951. s odličnim uspjehom i osim crtanja, krojenja,
modeliranja, izrade lutaka i igračaka, naučila je tada i oblikovati kalupe u kojima su nastajale glave od kaširanog papira, koje
bi zatim presvlačila mekanim materijalima (triko ili pust), šminkala lice i dodavala frizuru, našivanjem vune, svile ili sličnog.
Takvim načinom izrade napravila je svoju prvu lutku za izložbu. Imala je pokretne zglobove kojima je mogla okretati glavu, ruke
i noge. Prije je izrađivala takozvane lutke klimavice, mekanog tijela i glave, krojene prema vlastitim krojevima. Te 1951. godine
organizirana je izložba radova polaznica tečaja u prostoru tadašnje mjesne organizacije u Tkalčićevoj 14 (danas Galerija ULUPUH).
Na studijska putovanja Vladka Tabulov-Truta odlazi u Mađarsku, Austriju i Francusku, a kao aktivna članica Sekcije za igračke i
lutke od osnutka Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske, sa skupinom ULUPUH-ovih članova 1954. ili
1956. posjećuje venecijanski Biennale.
Sudjelovala je na svim važnijim izložbama: 1955. i 1959. - 1. i 2. zagrebački triennale; 1960. - Jesenski zagrebački velesajam - Naša
djeca; 1967. - izložba u Slavonskom Brodu; 1970.-1971. - Jubilarna izložba ULUPUH-a 1950.-1970. u Umjetničkom paviljonu; 1977. –
12. Zagrebački salon; 1977. – Krapina; 1978. - Zagreb, MZ Gornji grad; 1978. – Permanenta; 1964. – 1978. bila je zaposlena u odjelu
propagande Tvornice Rade Končara; 1975.- 1978. - osmišljava i izrađuje lutke za mnoge dječje emisije: "Doktor Jojboli", "Pričam
ti priču", "Prvomajska priča za djecu" (maske za djecu glumce) i dječje serije Televizije Zagreb: "Škrinjica koja priča", "Udruženje
radoznalih". Brojne maskote za industrijske proizvode izradila je prema crtežima drugih umjetnika: Castor (crveni dabar prema
crtežu iz Italije) za Castor-Končar, Čiko Piko (crtež Duško Beker), Zlatno runo (ovan, crtež Duško Beker), Maksi (crtež Vladimir Fleck),
Studenko (crtež Zlatko Pavlinić i Aleksandar Marks) i drugi.
Nakon 1981. više ne izlaže, ali nastavlja raditi za veselje prijatelja i vlastito. Preminula je 19. siječnja 2009. u Zagrebu.
60
sedea (glumac Relja Bašić). Njezine su
lutke prepoznatljive po preciznoj, finoj
izvedbi – od ideje i modeliranja pomoću
žice i vate do krojenja i šivanja pusta, a
željeni je oblik realizirala bez probnih
uzoraka, brzo i direktno.
U galeriji se može vidjeti vrijedna ostavština od 60-ak originalnih lutaka, uglavnom u vlasništvu autoričine kćeri, dok
su fotografijama predstavljene brojne lutMonografija
ke iz TV-emisija, koje nažalost nisu sačuvane. Izložbom se ispunjava dug autorici
koja je više od tri desetljeća zlatnim rukama oblikovala cijeli spektar lutaka, od
minijaturnih do uobičajenih dimenzija,
te oteti zaboravu vrijedna, autentična lutkarska ostvarenja koja su danas zamijenjena poplavom tvorničkih uradaka iz Kine. Autorica je preminula 2009. godine te
joj ovom izložbom njeno udruženje ULU-
PUH, čija je postala članica odmah kad
je osnovano - 1950. godine, odaje dužnu
počast.
Uz izložbu je otisnut bogato ilustrirani
katalog, svojevrsna autoričina monografija, s tekstovima kustosice izložbe, Ksenije Mozetić, Biserke Rauter Plančić, ravnateljice Moderne galerije u Zagrebu, književnika i novinara Mladena Bjažića i Ivane Bakal, prijateljice obitelji.
Sto godina hrvatske scenografije i kostimografije, 1909. - 2009.
U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu predstavljena je monografija "Sto godina hrvatske scenografije i kostimografije, 1909. - 2009.", izdavački pothvat kojim se odaje poštovanje svim hrvatskim
scenografima i kostimografima, koji su svojim djelima obilježili hrvatsko kazalište.
Autorice Ana Lederer, Martina Petranović i Ivana Bakal istakle su da je rad na knjizi trajao četiri godine
te da je njenom objavom zaokružen projekt započet krajem 2009., kad je ULUPUH ostvario najveći
projekt u struci – izložbu eminentnih hrvatskih scenografa i kostimografa kroz povijest, uz prikaz
suvremene kazališne i filmske likovne scene. Ivana Bakal napomenula je da ova monografija, iako je
kruna njihova rada, nije kraj tog projekta.
Branka Hlevnjak, povjesničarka umjetnosti, rekla je: "Kazališna predstava je timski rad, gdje su
scenografija i kostimografija toliko stopljene s predstavom, režijom, glumcima i svime što predstava
jest, da se ona vidi i osjeća kao jedinstvena cjelina, a ne vidimo ih zasebno. Rad ovih ljudi često ostaje
nepriznat, pa se u kazališnim kritikama, nakon što se naširoko raspravlja o predstavi, sadržaju, glumcima, režiji i drugim stvarima, samo jednom riječju spomene tko su autor scenografije i kostimograf."
Autorice ove vrijedne monografije naglašavaju važnost ovih struka, koje kritika zapostavlja, u nastanku
predstave i odaju poštovanje scenografima i kostimografima koji svojom umjetničkom kreativnošću
uvelike oplemenjuju kazalište.
Vodič kroz hrvatske muzeje i zbirke
P put u Hrvatskoj objavljeno je cjelovito izdanje Vodiča kroz hrvatske muzeje i zbirke, u kojem je predstavljeno
Prvi
3300 muzeja i zbirki - od velikih muzeja nacionalne važnosti, kao što su Hrvatski povijesni muzej, Arheološki muzej
u Splitu, Muzej za umjetnost i obrt, Muzej krapinskog pračovjeka, preko specifičnih muzeja poput Muzeja starih
rračunala i Muzeja prekinutih veza, do malih etnografskih i kulturno-povijesnih zbirki koje svjedoče o identitetu
llokalne zajednice te zbirki i riznica u vlasništvu vjerskih zajednica.
Vodič predstavlja hrvatsku muzejsku mrežu, njezinu raznolikost, specifičnost i kontinuitet. Nastao je u suradnji sa
V
ssvim predstavljenim muzejima i odražava rad više od tisuću stručnjaka, muzejskih djelatnika.
Muzeji i zbirke predstavljeni su na 600 stranica tekstom, servisnim informacijama i s gotovo 650 fotografija muzejske
M
aarhitekture, postava i pojedinih predmeta, a tridesetak muzeja, arheoloških lokaliteta i muzeja na otvorenom
prezentirano je i tlocrtom. Uz iscrpne informacije (poput adrese, kontakta, web-adrese, radnog vremena, cijene ulaznica, uputa za dolazak,
mogućnosti parkiranja, pristupa invalidima te informacija o stalnom postavu, stručnom vodstvu, popratnim sadržajima i dr.) slijede prikazi
muzejskih zbirki i opisi stalnih postava. Pomoć pri pretraživanju su kazala, sastavljena prema vrsti građe, predmetima te osobama i obiteljima
predstavljenima u muzejskim postavima. Muzeji u Vodiču podijeljeni su prema geografskim regijama, pa grupirani po županijama, a zatim
prema imenima gradova i naselja.
Vodič kroz hrvatske muzeje i zbirke predstavljen je na izložbi Book Art International, u sklopu Međunarodnog sajma knjiga u Frankfurtu od 12.
do 16. listopada, a naći će se i na izložbi Best Designed Books all over the World, koja će se tijekom ožujka iduće godine održati u Leipzigu.
Izdanje će postati dio fundusa German Book and Type Museuma, koji je dio njemačke nacionalne knjižnice (Die Deutsche Bibliothek).
61
Od kiča do meditacije
u Umjetničkom paviljonu
Početkom studenoga, izložbenim projektom Ante Rašića (1953.), jednog od najznačajnijih predstavnika kiparske generacije stasale krajem sedamdesetih, Umjetnički paviljon nastavlja ciklus site specific instalacija ambijentalnog karaktera, kojim na medijski
inovativan način nastoji predstaviti rad istaknutih hrvatskih umjetnika srednjeg i
mlađeg naraštaja.
Od kiča do meditacije Rašićev je dosad najveći i najobuhvatniji, iznimno zahtjevan
i kompleksan izložbeni koncept od pet radova, u kojem se na suveren način isprepliću
različita iskustva i sadržaji: ambijentalna grafičko-kiparska instalacija Historicistički
kabinet čuda, kiparska instalacija s elementom zvuka Ovalna skulptura, slikarska ambijentalna intervencija kao oprostorena slika Umjetnost je lijepa, site specific instalacija
Ja-ja te skulpture Na rubu - kao dio izložbenog projekta koji je dislociran i postavljen u
urbanom prostoru kao kiparska intervencija na jednoj od zgrada u Ilici.
Učenici Friedricha Schmidta u Gliptoteci
Izložba "Bečka Akademija likovnih umjetnosti i hrvatska arhitektura 19. stoljeća - hrvatski učenici Friedricha Schmidta", koja
u Gliptoteci HAZU-a traje do 18. prosinca, donosi pregled života
i stvaralaštva šestorice hrvatskih arhitekata koji su u Schmidtovoj
klasi završili Akademiju u Beču ili su radili u njegovom ateljeu:
Hermana Bolléa, Josipa Vancaša, Janka Holjca, Martina Pilara,
Vinka Rauschera i Janka Josipa Grahora. Autor je izložbe doc.
dr. sc. Dragan Damjanović s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Nakon što su tijekom druge polovine 70-ih i 80-ih godina 19.
stoljeća
završili studij, ovi su arhitekti donijeli u Hrvatsku novi
Herman Bollé, projekt za arkade na Mirogoju, oko 1905.
pristup odabiru stila pri projektiranju građevina, pristup koji je
tražio čistoću stilskog izraza, karakterističnu za razdoblje visokog
historicizma. Uveli su, zatim, nove poglede na zaštitu spomenika
te umjetnički obrt.
Glavni je materijal na izložbi izvorna projektna dokumentacija
koja se nalazi u raznim institucijama u Hrvatskoj (Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, Nadbiskupski arhiv u Zagrebu, Muzej
grada Zagreba, Državni arhiv u Karlovcu, Državni arhiv u Zagrebu, Državni arhiv u Osijeku, Državni arhiv u Bjelovaru). Osim
projekata, izložene su i sačuvane fotografije objekata te stare razglednice.
Izložba je podijeljena na nekoliko segmenata. Prvi se odnosi
na ulogu koju su spomenuta šestorica arhitekata odigrala u gradnji
i restauriranju katedralnih crkvi u Banskoj Hrvatskoj krajem 19. i
početkom 20. stoljeća. Schmidt i njegovi učenici radili su, naime,
na šest od sedam hrvatskih katedrala toga vremena. Đakovačka
je katedrala djelomično sagrađena po Schmidtovim projektima,
Bollé je izradio projekte prema kojima je završena restauracija
Josip Vancaš, Nerealizirani
zagrebačke katedrale te provedena restauracija pravoslavne pakračke i grkokatoličke križevačke
secesijski projekt za crkvu
katedrale. Prema Vancaševim projektima restaurirana je pak senjska katolička katedrala, a projekte
svetog Blaža, 1901. (lijevo)
za restauraciju pravoslavne plaščanske katedrale izradio je Janko Holjac.
Ostale cjeline izložbe temeljene su većim dijelom na stilskom principu: izdvojeni su posebno
Janko Holjac, perspektivni
neogotički,
neorenesansni, neobizantski, neobarokni i neoromanički radovi ovih arhitekata. Pojedine
pogled na glavno pročelje
su
tematske
cjeline posebno izdvojene – ponajprije brojni restauracijski zahvati na srednjovjekovnim
isusovačke crkve u Zagrebu,
i novovjekovnim crkvama.
oko 1901. (desno)
62
Arhitekt Ignjat Fischer u Muzeju za umjetnost i obrt
AR
HI
TE
KT
SC
T FI
0
3.1
-2
.9. .
15 0 1 1
2
R
HE
.
deplijan_5.indd 1
1913.), prvih objekata oblikovanih u duhu
art decoa (paviljoni Zagrebačkoga zbora,
1922.).
Izložba u Muzeju za umjetnost i obrt,
koja je otvorena do 23. listopada, daje
prvi put iscrpan uvid u život i djelo arhitekta Ignjata Fischera i funkcioniranje
njegova ateliera. Prikazan je i Fischerov
udio u povijesti zagrebačke svakodnevice
– rijetko je koji arhitekt uspio kreirati
prostore koji su u životu grada ubrzo
dobili status kultnih, npr. Gradska kavana ili ilička Nama. U Zagrebu su značajne
i Fischerove urbanističke intervencije:
postav Meštrovićeva Zdenca života i
oblikovanje trga pred Hrvatskim narodnim kazalištem, projekt komunikacije iz
Ilice prema Tuškancu i zgrade na početku
Dežmanova prolaza, probijanje prolaza
Harmice između Jelačićeva trga i ulice
Pod zidom.
A
NJ
IG
Arhitekt Ignjat Fischer (Zagreb, 1870.
– 1948.) visokom je kvalitetom i inovativnošću svojih brojnih projekata snažno
obilježio vrijeme i grad Zagreb. Tijekom
četiri desetljeća duge arhitektske karijere, radio je na najrazličitijim projektnim zadacima: od bolničkih i tvorničkih
kompleksa do hotela i luksuznih vila.
Autor je objekata kojima po namjeni i
izvedbi pripada atribut prvih ili jedinih
u Zagrebu i Hrvatskoj: prve moderne
secesijske zgrade (kuća Rado, Strossmayerov trg 7, 1897.), prve zgrade koja je
namjenski projektirana za kinematograf
(kino Apollo u Ilici 31, danas kazalište Kerempuh, 1911.), prve privatne poliklinike
(Sanatorij, danas Dječja bolnica u Klaićevoj 16, 1908.), prve i jedine zgrade slobodnozidarske lože u Hrvatskoj (Nazorova
24, 1910.), prve moderne robne kuće
(Kastner & Öhler, danas Nama, Ilica 4,
Uz izložbu, objavljena je monografija
"Arhitekt Ignjat Fischer", u izdanju Meandarmedije. Autorica je monografije dr. sc.
Marina Bagarić, povjesničarka umjetnosti
i viša kustosica u Muzeju za umjetnost i
obrt, voditeljica zbirke arhitekture, zbirke
keramike i zbirke oslikane pozlaćene kože.
Socijalizam i modernost u Muzeju suvremene umjetnosti
Istražujući umjetnost, arhitekturu, dizajn i popularnu vizualnu kulturu, usporedo s političkim, ekonomskim i društvenim praksama, izložba Socijalizam i
modernost fokusirana je na projekcije,
želje, ideale i materijalnu stvarnost svakodnevnog života u poslijeratnom razdoblju. Njezin cilj je predstaviti najvažnije
kulturne, političke i filozofske zamisli koje
su definirale zajedničko razumijevanje
modernosti u Hrvatskoj / Jugoslaviji tijekom tzv. hladnog rata. Prikazujući modernu umjetnost i popularnu vizualnu
kulturu kao jednako važne, ali usporedne
vizualne diskurse, koji su pokušavali ponuditi različite, ponekad čak i oprečne
Bratstvo i jedinstvo, 1950.
vizije stvarnosti između 1950. i 1974. godine, autori izložbe namjeravaju postaviti
niz pitanja o sadašnjoj percepciji lokalnog
modernističkog nasljeđa i njegovoj važnoj
ulozi u suvremenim raspravama o kulturnom identitetu jugoistočne Europe.
Umjetničke, arhitektonske i dizajnerske realizacije hrvatskih umjetnika, nastale između 1950. i 1975., interpretiraju
se kroz njihov dijalog s djelima umjetnika
iz drugih europskih sredina, a posebice s
umjetnicima iz drugih kulturnih centara
bivše Jugoslavije, te u odnosu prema širem kontekstu europske kulture modernizma. Mogućnost novih čitanja i novih
interpretacija hrvatske umjetnosti tog
razdoblja dodatno je naglašena uključivanjem proizvoda popularne vizualne
kulture te primjera filmske i televizijske
produkcije, posebice iz 60-ih i 70-ih godina, koji preciznije oslikavaju kulturološke aspekte dominante projekcije modernizma, ali i metode njezina kritičkoga
propitivanja.
Izložba, postavljena uz veliku pomoć
brojnih hrvatskih muzeja, zbirki i arhiva,
rezultat je četverogodišnjeg istraživanja
skupine istraživača s Instituta za povijest
umjetnosti, Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Akademije likovnih umjetnosti u Spli-
Bućan
OK Jabuka,
1969.
tu (Ljiljana Kolešnik, Sandra Križić Roban, Tvrtko Jakovina, Dean Duda i Dejan
Kršić). Kraj događanja vezanih uz izložbu
međunarodni je simpozij pod nazivom
"Teorije i prakse poslijeratnih modernizama", koji će se održati u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu od 2. do 5.
veljače 2012. Simpozij organizira Institut
za povijest umjetnosti u Zagrebu.
Izložba Socijalizam i modernost otvara se 2. prosinca i može se razgledati do
5. veljače 2012.
63
Mineraloško-petrografske zbirke
Hrvatskog prirodoslovnog muzeja
Od kristala do meteorita
G
radski ured za obrazovanje, kulturu i šport odobrio je 2006.
novac za projekt "Proširenje i
preuređenje stalnog postava mineraloškopetrografskih zbirki Hrvatskog prirodoslovnog muzeja". Krajem 2006., tijekom
2007. i početkom 2008. sve su mineraloško-petrografske zbirke dislocirane te
su napravljeni nužni građevinski radovi,
a opremljen je i dio proširenog i preuređenog stalnog postava. Nabavljene su i
nove vitrine. Tijekom 2009. realizirana je
izložba "Od zbirke do muzeja – iz povijesti
Mineraloško-petrografskoga odjela Hrvatskoga prirodoslovnoga muzeja", koja
je dala pregled povijesnih zbivanja od prvih prikupljenih uzoraka minerala i stijena, do današnjih dana.
Prve zbirke minerala i stijena u Hrvatskoj nastale su zahvaljujući amaterskom
prikupljanju prirodnina, koje je preraslo
u instituciju u okviru Narodnog muzeja,
zatim samostalnog Mineraloško-petrografskog muzeja, danas Hrvatskog prirodoslovnog muzeja. Od početka, 1866.
godine, zbirke minerala i stijena bile su
osnova za razvoj Zagrebačke škole mineralogije i petrografije. Zbog toga poseban
značaj u postavu imaju najznačajnije oso-
64
Od 1866. zbirke minerala i stijena bile su osnova za razvoj
Zagrebačke škole mineralogije i petrografije
be iz područja mineralogije i petrografije
– Ljudevit Vukotinović, Gjuro Pilar, Mijo
Kišpatić, Fran Tućan i Ljudevit Barić.
Ova izložbena cjelina koncipirana je tako
da na edukativni način prikazuje razvoj
mineralogije i petrologije na području Hrvatske i u svijetu, ističući značaj naših istaknutih mineraloga i petrografa. Uz ovu
izložbenu cjelinu tiskana je i publikacija
koja posjetiteljima služi kao vodič, a ostalima kao poučno štivo o razvoju hrvatske mineralogije i petrografije.
Carstvo minerala
Početkom 2011. realizirana je izložba
"Carstvo minerala". U toj izložbenoj cjelini na moderan i edukativan način prikazane su Sistematska zbirka minerala te
najznačajnije i najljepše specijalističke mineraloške zbirke. Posebna vrijednost Sistematske zbirke ogleda se u raznolikosti
mineralnih vrsta i njihovih kristalnih
oblika, zastupljenosti minerala iz najpoznatijih svjetskih nalazišta, a pojedini
primjerci minerala su holotipovi - pri-
mjerci na kojima su prvi put određena
svojstva tog minerala.
Danas je poznato više od 4700 različitih minerala i današnja sistematika ili
razvrstavanje minerala temelji se na Berzeliusovoj kemijskoj klasifikaciji minerala
koju je, nakon otkrića rendgenskih zraka,
detaljnije razradio njemački mineralog
Karl Hugo Strunz. Po tom principu (na osnovi dominantnog aniona ili anionske sku-
čini jedinstvena Zbirka hijalofana iz Busovače u Bosni i Hercegovini. Kristali
sraslaci na ovom nalazištu pojavljuju se
u nevjerojatnim oblicima, a svojom složenom prirodnom gradbom nadmašuju
najizazovnije i najmaštovitije arhitektonske građevine.
Uz ovu izložbenu cjelinu tiskan je
"Vodič kroz carstvo minerala", koji može pomoći ljubiteljima prirode na terenu
ili onima koji žele doznati nešto više o
mineralima. Prikazana su 172 minerala,
predstavljana kemijskom formulom i važnim fizikalnim svojstvima (oblikom, bojom, sjajem, kalavošću, lomom, tvrdoćom
i gustoćom - najznačajnijim iskustvenim
makroskopskim kriterijima za njihovu odredbu).
Meteoriti, vezuvska lava, sige
pine), minerali su razdijeljeni u razrede.
Uz Sistematsku zbirku minerala, ova izložbena cjelina prikazuje i specijalističke
mineraloške zbirke, prije svega povijesnu
zbirku "Lanza" i "Kišpatić", koje predstavljaju začetak Sistematske zbirke minerala,
a ujedno čine i poveznicu s prvom izložbenom cjelinom.
Od ostalih zbirki ističe se Zbirka parageneze rudnika Stari Trg u Trepči, jedinstvena po primjercima izuzetne ljepote uz raznoliku kombinaciju više od 70
minerala. Tu su još i Zbirka dragog kamenja, Zbirka dragog opala, Zbirka lepoglavskog ahata, jednog od rijetkih predstavnika dragog kamenja pronađenih na
području Hrvatske. Posebnu vrijednost
U rujnu ove godine otvorena je i treća, posljednja izložbena cjelina – "Stjenoviti planet Zemlja", koja prikazuje sistematiku stijena, tri glavne petrografske
zbirke Hrvatskog prirodoslovnog muzeja
(zbirku magmatskih, sedimentnih i metamorfnih stijena). Cjelina sadrži i prikaz
svemira (planetarij), a posebno su atraktivne zbirke izvanzemaljske materije (meteorita), vezuvskih lava i speleotema (siga).
Zbirku meteorita čini pedesetak primjeraka s različitih svjetskih lokaliteta, a poseban značaj imaju primjerci s područja Hrvatske: iz Hraščine, Miljane i Dubrovnika.
Posebno je slavan Hraščinski meteorit, poznat još pod nazivom Zagrebačko
željezo, koji je 26. svibnja 1751. pao na
područje Hraščine u Hrvatskom zagorju.
Taj je meteorit poznat i po tome što je prvi
put u svijetu sastavljen službeni zapisnik
o padu meteorita. Riječ je o meteoritu
koji se pri padu raspao na dva dijela veći je bio težak oko 40 kg i završio je na
austrijskom dvoru carice Marije Terezije,
a danas se čuva u Naturhistorisches Museumu u Beču, kao prvi primjerak u bo-
gatoj zbirci meteorita; drugi dio meteorita
težak oko devet kg, prema priči, prekovali
su mještani Hraščine u čavle.
Poseban značaj ima Zbirka vezuvskih
lava, koja datira iz 1895., a prikupio ju
je Mišo Kišpatić. U ono vrijeme bila je
to prva takva zbirka u svijetu. U njoj je
više od 250 primjeraka, kronološki prikupljenih prema godištima erupcija, od
prve zabilježene 24. kolovoza 79. godine
– kad su uništeni Pompeji, pa sve do 1892.
Zbirka siga zastupljena je različitim
tipovima kalcitnih, aragonitnih, hijalitnih
i drugih siga te kristalima, konkrecijama
i drugim talozima iz špilja, jama i kaverni dinarskoga krša. To je izuzetno važna
zbirka jer je područje krša osobitost hrvatskih prostora, koje je u internacionalnu
terminologiju dalo brojne nazive, kao što
su ponor, dolina, krško polje i druge.
Posebna su zanimljivost veliki primjerci stijena koje se mogu dodirivati te
interaktivni model koji omogućuje povezivanje glavnih vrsta stijena s njihovim
mjestom postanka. Izložen je i ukrasni
građevni kamen, među kojim dominira
brački, kojim su izgrađene mnoge znamenite građevine u Hrvatskoj i svijetu. U
postavu prikazana je i karta mineralnih
sirovina Republike Hrvatske.
Uz stalni postav mineraloško-petrografskih zbirki tiskan je dvojezični "Vodič
kroz mineraloško-petrografske zbirke/A
Guide to the Mineralogical and Petrographical Collections", čiji su autori Biserka
Radanović-Gužvica i Dragan Bukovec.
Sponzor rubrike kultura
65
Mjesec hrvatske knjige od 15. listopada do 15. studenoga
od 15.
listopada
do 15.
studenoga
Ove godine
Svečanost otvaranja bit
će 14. listopada u 20 sati u
Nacionalnoj i sveučilišnoj
knjižnici u Zagrebu
mjesec
hrvatske
knjige
2011.
Napisala: Zdenka Sviben
O
d 1995. manifestaciju Mjesec hrvatske knjige od 15. listopada do
15. studenoga organiziraju Knjižnice grada Zagreba, na zamolbu Ministarstva kulture koje je i pokrovitelj.
U proslovu programske knjižice 1995.
Stjepan Čuić je napisao: "Mjesec knjige
valja razumjeti kao promicanje kulture čitanja, pisanja, prevođenja i tiskanja – kao
brigu da knjige kroz knjižnice, knjižare i
druge načine budu dostupne što većem
broju čitatelja... u Hrvatskoj je uvijek tako
bilo... Dosljedni toj tradiciji, priređujemo
Mjesec knjige tako da budemo nazočni u
što više mjesta u državi..."
Intenzivno se govori o knjizi, na državnoj i na lokalnim razinama, s gledišta
onih koji se profesionalno bave knjigom
i onih koji uzimaju knjigu u ruke. Manifestacija se dijeli na središnje programe i programe koje organiziraju narodne
knjižnice (dijelom i školske knjižnice) u
gradovima ili općinama. Dosad su, primjerice, s početkom Mjeseca hrvatske knjige
otvorene nove ili obnovljene knjižnice u
Koprivnici (1996.), Križevcima (1998.),
Klanjcu (2002.), Krapini (2003.), Benkovcu
66
(2005.), Velikoj Gorici (2006.), Karlovcu,
Iloku i Babinoj Gredi (2007.) te Pazinu
(2009.).
Stalan središnji program od 1998., u
organizaciji Hrvatskog centra za dječju
knjigu, nacionalni je kviz za poticanje
čitanja, u kojem sudjeluje desetak tisuća
djece iz svih krajeva Hrvatske, a uključuju se i pripadnici hrvatske manjine iz
susjednih zemalja. Zadana je tema, najčešće moraju pročitati neke vrijedne knjige, da bi mogli odgovoriti na pitanja. Objavljivanje rezultata kviza obilježava se
priredbom na Interliberu na kojem se također predstavljaju kao nakladnici knjižnice i knjižničarska društva, a odjeli za
djecu i mlade narodnih knjižnica organiziraju radionice, najčešće tematski vezane uz središnju temu manifestacije.
Tijekom Mjeseca hrvatske knjige organiziraju se i savjetovanja, okrugli stolovi, predavanja. Središnji program može
biti i zajednički program svih knjižnica,
primjerice, 2005. u povodu proslave 100.
rođendana Dragutina Tadijanovića, u
svim je knjižnicama čitana njegova poezija, 2009. organiziran je zajednički program za poticanje čitanja Čitajmo pod
zvijezdama, a 2010. Čitajmo pod krošnjama. Tijekom proteklih 16 godina središnji programi Mjeseca hrvatske knjige
organizirani su u čak 16 županija.
Drugi dio manifestacije su programi koje organiziraju narodne knjižnice,
surađujući s književnicima, znanstvenicima, nakladnicima, udrugama… Kad je
1995. prvi put manifestacija organizirana,
102 knjižnice poslale su petstotinjak programa: tribina, predstavljanja novih izdanja, izložbi novih naslova, obilježavanja
godišnjica značajnih ljudi, animacijskih i
edukacijskih aktivnosti. Ove godine više
od 180 knjižnica planira organizirati gotovo 2000 programa.
Podsjetimo se nekih središnjih događaja iz proteklih godina:
Godine 1995. svečanost otvaranja
održana je u Čakovcu. Te se godine posebno izdvaja program održan u Kninu:
izložba novih knjiga i književni susret s
Mladenom Kušecom - tri mjeseca nakon
akcije Oluje. Godine 1997. manifestacija je
otvorena 15. listopada u Vukovaru, koji je
još uvijek bio pod upravom UNTAES-a,
uz sudjelovanje tri stotine knjižničara, izdavača, novinara. Tom je prilikom vukovarskoj knjižnici predano na dar tri tisuće
knjiga, dar hrvatskih nakladnika. Godine
2000. svečanosti otvaranja održane su istodobno u nekoliko županija (Istarskoj u
Roču, Kalovačkoj u Karlovcu, Sisačko-moslavačkoj u Hrvatskoj Dubici te u Pakracu,
Otočcu i u Zagrebu za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju), a u Rijeci je obilježena
150. obljetnica Narodne čitaonice riečke
i 70. obljetnica Gradske biblioteke Sušak.
Godine 2001. Županja je obilježila 140.
obljetnicu postojanja knjižnične tradicije.
Mjesec hrvatske knjige 2004. bio je
posvećen 130. obljetnici rođenja Ivane Brlić Mažuranić, pa je svečanost otvaranja
održana u rodnom Ivaninom gradu –
Ogulinu, Manifestacija je 2006. posvećena
Nikoli Tesli, 2007. Mariji Jurić Zagorki, a
2008. Marinu Držiću. Godina 2009. bila je
Međunarodna godina astronomije i bilo je
logično uputiti se u Višnjan, a 2010., u povodu Međunarodne godine biološke raznovrsnosti, u slavonsku šumu u Vinkovce.
Ove je godine Mjesec hrvatske knjige
posvećen pjesnicima i održat će se pod
motom Čitajmo pjesnike. Svečanost otvaranja bit će 14. listopada u 20 sati u
Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Svake godine manifestaciju prate
materijali - plakati, programske knjižice
i bookmarkeri. Likovno su ih oblikovali:
Josip Kolar i Branko Vujanović, Jana Žiljak, Branko Radigović, Luka Gusić, Svjetlan Junaković, Studio Rašić, Vojo Radoičić, Zlatko Bourek, Tomislav Tomić, Sanja
Rešček, Damir Fabijanić, Nevenka Arbanas, Boris Bućan, Zdenko Bašić i Dubravka Kolanović. Ove je godine autor likovnog rješenja Svjetlan Junaković.
U programskim su knjižicama svake
godine objavljeni i proslovi: napisali su ih
Stjepan Čuić, Anđelko Novaković, Pavao
Pavličić, Josip Bratulić, Slavko Mihalić,
Vlaho Bogišić, August Kovačec, Luko Paljetak, Dragutin Tadijanović, Aleksa Bjeliš, Julijana Matanović, Damir Mikuličić
i Katica Čorkalo Jemrić. Proslov za ovogodišnju programsku knjižicu napisao je
Branimir Bošnjak.
A ti, moj dragi i poštovani štioče,
Kad si došao na kraj ovih komentara,
Nasmiješi se, zajedno sa mnom,
I pomisli: dobro, dobro,
Sve je to lijepo, ali pjesma
(dobra pjesma!), ostaje i bez komentara,
A kad su komentari već tu –
Ostavimo ih da komentiraju!
A mi se vratimo pjesmama pa ih čitajmo!
(Dragutin Tadijanović, 29. veljače 1992.)
Obljetnice
30 godina od smrti književnika i slikara Drage Ivaniševića
Ono u riječi mnogo dublje od riječi
Ni brda nisu,
ni doline, ni rijeke, ni more,
ni oblaci nisu,
ni kiša, ni snijeg nije
moja Hrvatska...
Jer Hrvatska nije zemlja, kamen, voda,
Hrvatska je riječ koju naučih od majke
i ono u riječi mnogo dublje od riječi;
I ono dublje s Hrvatskom me veže,
S Hrvatskom Hrvata,
S patnjama njinim,
Sa smijehom i nadom, s ljudima me veže.
Te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi.
I kud god idem sa mnom je Hrvatska!
- zapisao je 1964. Drago Ivanišević u pjesmi "Hrvatska", uz posvetu Veci Holjevcu.
Pjesnik, novelist, dramski pisac, prevodilac i slikar Drago Ivanišević rodio se
10. veljače 1907. u Trstu. Osnovnu školu
polazio je u Trstu, a zatim ga otac Mate
(brodovlasnik, bankar i vlasnik desetak
restorana) šalje u samostan časnim sestrama u Zenicu, da nauči hrvatski i njemački. Srednju školu polazi u Sušaku i
Splitu. Francuski jezik i komparativnu
književnost diplomirao je na fakultetu u
Beogradu. Postdiplomski studij završio je
u Padovi, gdje je i doktorirao s temom o
Danteu.
Godinama je živio u Parizu, gdje je
doktorirao s temom "Proust i njegovo doba". Kao nadrealist, u Parizu slika u Modiglianiovom atelijeru, pod pseudonimima Cadenas i Albert Jordan. Slike Drage
Ivaniševića dio su stalnog postava Moderne galerije u Zagrebu. Nakon povratka iz
Pariza gimnazijski je profesor, a zatim se
posvećuje kazalištu kao direktor glumačke škole i profesor na Akademiji za kazalište, film i televiziju. Tijekom Drugog
svjetskog rata, upravitelj je Centralne
kazališne družine ZAVNOH-a (1944.).
Dobitnik je velikih nagrada: Goranovog
vijenca, Zmajeve nagrade, Vladimira Nazora, Nagrade grada Zagreba, AVNOJ-eve nagrade i značajnih odlikovanja Italije
i Francuske.
Drago Ivanišević umro je u Zagrebu,
1. lipnja 1981.
Zagorka kao inspiracija
Društvo Marije Jurić Zagorke osnovano je preimenovanjem Udruge Žensko oko, pokretača
projekata koji potiču sjećanje na Zagorku i vrednovanje njena života i rada. Programi su počeli u
rujnu, a to su: šetnje Zagorkinim tragom po Zagrebu i Sa Zagorkom po zagrebačkom prstenu,
odgojno-obrazovni performans Susret sa Zagorkom, predavanje Čitamo Zagorkina pisma, kazališni
performans Intervju sa Zagorkom te amaterska glumačka radionica s temama iz Zagorkinih tekstova.
Za sugrađane treće životne dobi organizirani su programi kreativnih radionica Otvorena vrata
te novinarska radionica koja je pokrenula izdavanje časopisa Zagorka s temama o Zagorki i temama
koje povezuju njezin novinarski i književni rad sa suvremenošću. Programe Društvo provodi u
Zagorkinom memorijalnom stanu na Dolcu 8 te gostuje u školama, knjižnicama, centrima za kulturu,
učilištima, domovima umirovljenika… Više informacija na www.drustvozagorke.com .
U sklopu Društva djeluje i Klub Zagorke, koji u različitim aktivnostima okuplja poštovatelje
Zagorkina rada, primjerice, 23. listopada organizira izlet u Vrbovec i Negovec, Zagorkino rodno
mjesto.
68
Igor Zidić:
Kost i gozba
Matica hrvatska
Gotovo 300 pjesama, otisnutih u ovom izboru pod naslovom Gost i gozba i u izdanju Matice hrvatske, otkrivaju
medijski manje istican odjeljak umjetničkog i književnog rada Igora Zidića. Riječ je o opusu čiji su ponajbolji dijelovi
uvršteni u različite čitanke te u šezdesetak pjesničkih antologija na hrvatskom i mnogim stranim jezicima.
I premda se pjesništvom bavi već više od pedeset godina, autor vlastito pjesništvo doživljava ponajprije kao privatni
hobi kojim se, kako kaže, u trenucima dokolice lijepo umara. Bez obzira na takav stav, kritičari Zidićevoj poeziji pristupaju krajnje ozbiljno, smatrajući je neizostavnim dijelom suvremenoga hrvatskog pjesništva. Ističu da se Zidićev
izlazak na pjesničku scenu mora promatrati u sklopu pojave i poetike razlogovaca (uostalom, Zidić je jedan od pokretača časopisa Razlog),
naglašavajući pritom i Zidićeve izvorne pjesničke osobitosti koje njegovu neveliku opusu osiguravaju trajnu prepoznatljivost i vrijednost.
Paulo Coelho:
Aleph
V. B. Z.
Aleph je dosad najosobniji roman Paula Coelha, autora koji je prodao više od 100 milijuna knjiga; u njemu se, poput
junaka Alkemičara, suočava s dubokom krizom vjere - u sebe, svijet, život, smisao. U potrazi za putem koji će ga dovesti
do duhovne obnove i vratiti mu vjeru u smisao, odlučuje započeti sve iznova: putovati, ponovno se povezati s ljudima
i svijetom. Putujući kroz prostor i vrijeme, od ožujka do srpnja 2006., vođen posebnim znakovima, posjetio je tri
kontinenta – Europu, Afriku i Aziju. Aleph je roman koji poziva da razmislimo o značenju našeg osobnog puta: jesmo li
tamo gdje zaista želimo biti?
Knjiga je objavljena u Hrvatskoj prije nego u Velikoj Britaniji, SAD-u, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Rusiji...
David Richo:
Sinkronicitet
Planetopija
Psihoterapeut David Richo u knjizi Sinkronicitet (Kako nam život pokazuje što trebamo znati) na zanimljiv i uzbudljiv način
otkriva značenje fascinantnog fenomena sinkronih događaja, poput smislenih podudarnosti, poveznica, sukladnosti,
odnosa ili utjecaja koji nam se događaju u životu. Richo propituje kako te smislene podudarnosti djeluju na gotovo svim
područjima svakodnevnog života - odnosa s ljudima, posla, emotivnog života. Pokazuje nam da se smislene podudarnosti
i iznenađujuće poveznice događaju svakodnevno, ali ih često previđamo i ne cijenimo to što nas mogu voditi, upozoriti i
usmjeriti na životnom putu. Taj je sinkronicitet potreban da nas potakne na promjene i buđenja koja smo spremni iskusiti
– usmjeravamo pozornost prema svojoj sudbini i svjesno je prihvaćamo, umjesto da joj se opiremo.
PurgeRAJ
še brinuti
i
v
š
a
r
o
m
a, ne
Draga mam a vratiti doma. Ne
kad
jeđe
hoću li se i toliko svijetom. Sve r
iše
putuje m v nske kar te, vlak izbje
m
vio
kupuje m a čak i u auto ne sjeda
am
us,
gavam, u b sam korake, ali baz
rila
)
često. Uspo dnevno se (besplatno
ako
o
ja okolo, sv ajima: od Kvatrića d
mv
vozam tra ag, a i preko Save se
to
atr
Trga, pa n ad. Ako uhvatim mjes .
ne k
vot
uputim. Po guštom zirkam u ži
a, s
kraj prozor
Napisala: Miroslava Jandrić
"Ma ti nisi normalna! Hoćeš u Španjolsku? Pa je l' ti gledaš
televiziju? Svaki čas neka bomba. Ma, dok je Franco na vlasti, nije
vrijeme za putovanja." Mama, valjda kao sve mame na svijetu,
pribojavala se mojih putovanja. Voljela je što sam samostalna i
što sam odlučila odškrinuti vrata svijeta, ali… "Zar baš moraš
avionom? Zar nije predugo da ostaneš sama mjesec dana u
Londonu? U Peking? Poslije onog što se dogodilo na Tien An
Menu? I to vlakom preko Sibira, Bože moj dragi? I na more moraš
baš sad, kad postavljaju balvane i kad se puca na sve strane…"
Nije bilo dobrih vremena. Uvijek se negdje pucalo, neki
teroristi su postavljali bombe, neki su maltretirali na granicama.
Ako je i bilo naoko mirno, vrebali su džepari, požari, poplave il'
snjegovi. Ja ne mislim da sam srljala na slijepo i da sam se bez
razloga smucala opasnim putovima ili, ne dao Bog, ratištima, ma
kakvi, no voljela sam putovati i išla koliko god sam mogla - malo
70
Pismo mami iz
tramvaja
poslovno i malo više turistički. Putovala sam vlakom, autom,
busom, avionom, trajektom, brodom, čak i na splavi malo po
Cetini, biciklom na kratke izlete, skijama do vrha brda pa dolje,
na devi se ljuljala i žuljala do prve oaze, hodočastila do svetih
mjesta…
Nikada, baš nikada nisam doživjela nesreću na putu. Nezgoda
je, naravno, bilo koliko hoćeš, no sve su to samo simpa zgode za
prepričavanje uz kavu. Ma, nisu to ni bili veliki puti, ma kakvi,
bili su to Trst, Beč, Graz i Budimpešta, Perugia, Rim, vidi Napulj
pa umri, Prag, Moskva, New York, Barcelona, Chicago… Capri,
Beograd, Skopje i Niš, Sarajevo i Kairo i Pariz i Jeruzalem… ma,
nije mi ni na kraj pameti nabrajati.
Draga moja mama, mislim da možeš biti zadovoljna. Usporavam korake, ne bauljam više toliko okolo. Malo godine, a malo
više (mala) penzija prorijedili su moje male i velike izlete i otkrili
mi sve ljepote Zagreba. Ne šalim se, časna riječ, i auto rijetko
vozim, ne da mi se tražiti parkirališta, pa sam se okrenula ZET-u.
Pismo
Gradonačelnik mi je napisao pismo! Nekako me obradovalo,
zatoplilo oko srca kad sam ugledala kuvertu između hrpe računa
i reklama za pizzu. Poštovana gospođo, odobravamo vam besplatnu kartu za vozanje našim tramvajima. Prikupite onih desetak dokumenata (ne zaboravite OIB i sliku) i karta vam stiže,
piše mi prvi čovjek grada. Plavkastu iskaznicu u boji tramvaja
podižem na ZET-ovom šalteru, skoro kradom. Priželjkujem
da me nitko ne vidi u tom redu, malčice me sram. Diplomirala
sam na dva fakulteta, odradila puni novinarski staž, a sad sam
s beskućnicima i socijalnim slučajevima (čast svima) u redu za
besplatnu kartu. No, strpala sam je u džep i odjurila na tramvaj.
Tog dana, kao za inat, nijedan me kontrolor nije tražio kartu.
Draga moja mama, da ti znaš kako danas naši novi tramvaji
lijepo klize. Ma, znaš, u onim prvim, probnim, niskopodnim
plavcima i tebe sam provozala gradom, dok si još bila s nama.
Sjećaš li se da smo na stanici propuštali one stare rage jer ti nisi
više mogla zakoračiti visoko kao nekada. Sada su te stare, išarane
trinaestice, petice i četvorke povučene iz prometa. A novi, u
razini s pločnicima, skoro bešumno klize. Samo ušetaš u njega.
A kada tramvaj stiže, pokazuju svijetleća, leteća slova na svakoj
postaji. I sve štima. K'o da nisi u Zagrebu. Ni pljusak ti ne može
ništa. Skloniš glavu pod neku od novih nadstrešnica u kojima se i
pokoja klupica nađe.
Ruksaci
Užitak je voziti se tramvajem, no izbjegavajte špicu. Svi su
umorni, živčani, ljutiti i znojni, kad se vraćaju s posla. Netko
te i gurne pod rebra, netko stane na prste, netko opali laktom.
Razumijem ja to, mama, pa se sklonim u prazni kut, ako ga ima. I
stampedo đaka s ruksacima valja izbjeći. Djeca ne miruju, vrte se,
okreću, skupa s ruksakom na leđima poskakuju, zapinju… Bože,
oslobodi!
Tramvaj klizi Vlaškom, a ja gledam zatvorene dućane, izloge
zakucane daskama, plakate s natpisima: prodajemo, iznajmljujemo… I u Ilici je isto, i na Črnomercu, i na Trešnjevci… Grad
kuca istim, sporim ritmom preživljavanja. No, pekara koliko
hoćeš! Nikad se toliko kruha, pogačica, štrudlića, bućnica i buhtli
u Zagrebu nije prodavalo. Kriza je, ne možeš kupiti novi stan, ma
ni kaput, ali za slanac će biti. No, na Cvjetnom je uvijek živo i u
Bogovićevoj, ne može se reći. Tamo ti ni kišobran ni suncobran,
pa čak niti kaput ne treba. Na terasi ljeti maglica hladi, a zimi
plinske pećice griju. Tu se uvijek vrti mnoštvo svijeta, il' se nešto
slavi, pjeva, il' štrajka, il' protestira.
Trg
Na Trgu nema puno novosti. Ban Jelačić i dalje vitla sabljom,
jedino je sad sjeveru okrenuo leđa, pa ispod šubare motri tramvajsku stanicu i sve što se oko nje zbiva.
Po velikoj apoteci na uglu s Radićevom da se zaključiti da su
zadnjih godina Zagrepčani mnogo zdraviji jer se ljekarna stisnula
u uglu, a svoje prostorije ustupila i knjižari i banci. "Kraljevi ulice"
ne posustaju, stopili
su se s Trgom i postali
njegov sastavni dio. To
je subotom prijepodne
posve sigurno najveseliji, najraspjevaniji i najmirisniji dio grada.
Nema više onog niza musavih telefonskih
govornica pred kojima
smo toliko puta strpljivo čekali, cupkajući,
na red. Pregazilo ih je
vrijeme, a njihovo mjesto zauzeli su prodavači cvijeća. Ta prodavaonica cvijeća - pušleka iz bašči i livada,
prvih proljetnica, cica-maca, ljubičica i visibaba (s lukovicom, molim) nema premca u
gradu. Uostalom, vrlo dobro znaš kako završavaju moje zagrebačke subote: kava, tržnica i
pušlek za doma…
Društvo književnika je na starom, elitnom
mjestu na Trgu (tamo gdje smo išli na neke
svadbe). No, mi ti sad imamo jako, ma zbilja
jako puno pisaca, pa nisu stali baš svi u jedno
društvo. Zato imamo dva spisateljska društva, a sve je
izglednije da bi se moglo osnovati i treće. Pisci puno pišu, a
svađaju se još i više. Ima pisaca više no čitača. Ja se zbilja svojski trudim - kupiti, posuditi i pročitati što više knjiga, ali
ne stignem sve. Šteta, jer se mnogi problemi mogu riješiti
knjigom - i kako ga sresti i kako ga zavesti i kako ga zadržati
i kako ga se riješiti.
Između dva sportska dućana na Trgu smjestila se velika
Mala kavana iz koje, kad nemaš kud sa sobom, možeš uz
vruću čokoladu zuriti u prolaznike. Možda naiđe i Mirna
Reiser koja u najbližem susjedstvu već godinama ustrajno,
tvrdoglavo i marno vodi Galeriju Malu te nas svojim originalnim,
malim-velikim izložbama podsjeća da je, uz odlazak na Dolac
po sir, vrhnje, čvarke i grincajg, nužno ostaviti malo vremena za
predah i pola ure kulture. Mirna i Galerija Mala, unatoč kulturi
nesklonim vremenima, opstaju, što se za Kavanu Ban ne može
reći. I stara ljepotica Gradska je osvanula u novom, baš lijepom
ruhu, u bijelom s ljubičastim detaljima. Za tu nas kavanu vežu
mnoge lijepe uspomene, pa je baš ugodno iznenađenje opet je
vidjeti punu gostiju. A i kolači su dobri.
Skoro sam zaboravila - znaš onu Varteksovu zgradu na
uglu s Bakačevom. Stalno se obnavlja, a zadnjom adaptacijom
zatvorili su pasaže gdje su se godinama sklanjali pijanci, stare
kurve i gradska klatež. Tu je uvijek bazdilo po smeću, mokraći
i dreku. Rastjerali su ih, a zatvoriše i svratište Kod Ive (Mosor)
koje je radilo do sitnih sati i u kojem se uvijek mogao i koji sitni
kurvanjsko-švercerski poslić sklopiti na brzaka, da nitko ne vidi.
Gdje se danas skupljaju prodavači(ce) i njihove mušterije, koje
trampe ljubav za rakiju, žuju il' gemišt – i bolje je da ne znam.
Zadnja pošta: RAJ
Draga moja mama, ja samo blebećem, a ne pitam kako si
ti. Jesi li dobro? Nosiš li još onu svoju zelenu haljinu? Je li gore
zaista tako lijepo, kako se pripovijeda? Je l' se i tata
dočepao raja? Viđaš li naše susjede? Tetu Pepicu puno
pozdravi. Uskoro će blagdanski dani. Ima li kod vas
snijega? Kitite li bor? Pjevate li božićne pjesme? Ja tebi
pišem klasično, starinsko pismo jer ne znam jeste li se
vi gore informatizirali. Poslat ću ti ga po starom poštaru
Joži, znaš onom koji te oko prvog posebno srdačno
pozdravljao i razvukao osmijeh od uha do uha kad si
mu od penzije u džep tutnula nešto tringelta. Nadam
se da će te naći negdje gore, iako pravu adresu ne znam.
Napisat ću samo: "Za moju mamu,
Zadnja pošta: Raj." Naći će te Joža,
sigurna sam, snalažljiv je on. A i
gurnut ću mu koju kunu kad mu
predajem pismo za tebe, bez brige.
Pozdravi sve koji pitaju za mene, ja tebe puno volim… ali, molim
te - ne zovi me još k sebi! Bit će
vremena, vidjet ćemo se! Ma koliko tavorili i razvlačili kune od
prvog do zadnjeg u mjesecu, ma
koliko prigovarali i
žalili se, to ti je nama
skoro iz navike, onako uz kavu. Nije ti
nama baš tako loše!
Najiskrenije, meni su
zagrebački tramvaji,
čak i ona drndava,
stara, nakrcana, išarana dvanaestica bez
klime s musavim oknima, draži, puno
draži od nebeskih,
rajskih kočija.
71
Predsjednik Josipović primio
Udrugu poslovnih žena Krug
Foto: "Ured Predsjednika RH. Tomislav Bušljeta"
Hrvatski predsjednik dr. Ivo Josipović
primio je izaslanstvo Udruge poslovnih
žena RH Krug. Predstavnice udruge predstavile su predsjedniku rezultate rada Kru-
ga, a bilo je riječi i o obilježavanju Svjetskog dana poduzetnica, u svibnju u Zagrebu, čiji je predsjednik bio pokrovitelj.
Članice Izvršnog odbora Kruga i pred-
sjednica Jadranka Radovanić upoznale su
predsjednika Josipovića s aktivnostima
udruge.
Razgovarali su i o položaju žena u
poduzetništvu, posebice s obzirom na
trenutačnu gospodarsku situaciju u kojoj su, unatoč krizi, tvrtke kojima upravljaju žene pokazale visoki stupanj solidarnosti i društvene odgovornosti u poslovanju. "Po našem saznanju, niti jedna
tvrtka kojom upravlja žena nije odvedena
u stečaj", rekla je predsjednica Kruga Jadranka Radovanić.
Prilikom obilježavanja Svjetskog dana poduzetnica, kao i svake godine, proglašene su najuspješnija menadžerica i
poduzetnica. Menadžerica godine je Jadranka Kvasnička, predsjednica Uprave
Croatiainspekta d.o.o., a poduzetnica godine je Katarina Majić, osnivačica i predsjednica Uprave Ira-commercea d.o.o.
Prvi hotel DoubleTree by Hilton u Hrvatskoj
Hilton Worldwide potpisao je u Zagrebu s tvrtkom B. P. Pluto d.o.o. ugovor
o upravljanju hotelom DoubleTree by Hilton Zagreb, čije se otvaranje očekuje na
proljeće 2012. u poslovnom centru Green
gold na Radničkoj cesti. Uz 152 sobe za
goste, restoran i bar, udoban i elegantan
smještaj u hotelu DoubleTree by Hilton
Zagreb upotpunit će dodatni restoran,
lounge, poslovni centar, spa i wellness
centar, Precor fitness, bazen i sauna. Konferencijski prostor prostirat će se na više
od 800 četvrnih metara. Zagrebački DoubleTree by Hilton pridružuje se hotelu
Hilton Marjan Split, koji je u izgradnji, te
luksuznom Hilton Imperial Dubrovniku,
otvorenom 2005.
Patrick Fitzgibbon, viši potpredsjednik tvrtke Hilton Worldwide za područje
Europe i Afrike, izjavio je: - Vrhunski
portfelj naših brendova, koji uključuje
DoubleTree by Hilton, kontinuirano raste
u jugoistočnoj Europi, što dokazuju projekti koje razvijamo u Hrvatskoj, Crnoj
Gori, Rumunjskoj, Mađarskoj i Bugarskoj.
72
Ministar Damir Bajs, Branko Perković i Ulrich Widmer
Poslovanje u sklopu Hilton Worldwide
sustava donosi značajne prednosti vlasnicima i ulagačima, a s daljnjim oporavkom tržišta u bliskoj budućnosti očekujemo potpisivanje nekoliko novih ugovora.“
Gosti hotela DoubleTree by Hilton
Zagreb uživat će u prepoznatljivoj kvaliteti više od 250 DoubleTree by Hilton
hotela u svijetu, koja uključuje slatku dobrodošlicu u obliku legendarnog toplog
čokoladnog keksa, vrhunski komfor i
mnoštvo usluga na visokoj razini, nagrade
Hilton Hhonors programa vjernosti te
posvećenost članova tima prema lokalnoj
zajednici.
DoubleTree by Hilton ušao je na europsko tržište u proljeće 2008. i danas
ima 23 hotela u deset europskih zemalja.
Proširio je poslovanje i na istočnu Europu,
pa su nedavno otvoreni DoubleTree by
Hilton hoteli u Bukureštu, Bratislavi, Varni i Kosicama. Trenutačno se grade hoteli
u Varšavi i Lodzu.
Dvije povratne karte za letove
unutar Hrvatske samo 800 kuna
Croatia Airlines nudi vam posebno atraktivnu cijenu za putovanja
vikendom na domaćim linijama, i to ako putujete u paru. Naime,
dvije povratne zrakoplovne karte za letove unutar Hrvatske
možete kupiti za samo 800 kuna. Cijena se odnosi na dvije osobe
koje putuju zajedno subotom i nedjeljom iz Zagreba prema
Dubrovniku, Puli, Splitu, Zadru i obrnuto, a putovati se može do
24. ožujka 2012. g. U cijenu su uključene pristojbe zračnih luka i
naknada za izdavanje karte (TSC). Dodatna je prednost što djeca
do dvije godine starosti putuju besplatno.
Osim letova po promotivnim cijenama, Croatia Airlines nudi i druge pogodnosti. Tako putnici koji u okviru ove akcije putuju u Zagreb imaju pravo na besplatnu Zagreb Card koja vrijedi 24 sata i s
kojom se ostvaruju brojne pogodnosti i popusti u muzejima, restoranima i trgovinama. Također, predočenjem zrakoplovnih karata ostvarujete pravo na posebne cijene u odabranim hotelima. Dakle, požurite i isplanirajte romantični viked s dragom osobom ili obiteljsko
putovanje. Više informacija potražite na www.croatiaairlines.com ili
nazovite Kontakt centar na 062 500 505 i 01 6676 555.
– sreća u nesreći
Današnji način života prepun je stresa, strke, brzih odluka i nepredviđenih situacija. U takvom okruženju bitno je imati zaštitu i sigurnost, kako biste svojoj obitelji i sebi osigurali miran san.
Na tržištu posluje veliki broj osiguravateljnih društava. Unatoč
tome, Croatia osiguranje i dalje je uvjerljivi tržišni lider– zato jer
vjeruje u pošten odnos s osiguranicima, pravodobnu i adekvatnu
isplatu štete; odnosno, vjeruje da postoji radi svojih klijenata.
Primamljivo je za sitan novac sklopiti policu osiguranja, no ako
nastane šteta, hoće li osiguravatelj stati iza vas ili ćete shvatiti da ste
kupili gomilu lažnih obećanja? Kao osiguranik Croatia osiguranja,
naknadu štete uvijek ćete dobiti na vrijeme i u točno ugovorenoj
vrijednosti.
Oslonac je bilo vašim djedovima i bakama, očevima i majkama, a
sada je usmjereno na vašu sigurnu budućnost. Dostupno je u svakom kutku domovine, a savjetnici za prodaju osiguranja pružaju
podršku i pomoć u planiranju budućnosti. Croatia osiguranje vaš je
partner u situacijama u kojima ne želite biti sami. Stvoreno je na povjerenju i budite uvjereni da ga neće izigrati.
73
Europske kuhinje u
Esplanadinom Le Bistrou
Hotel Regent Esplanade nedavno
je predstavio gastronomski projekt EU
Gourmet Experience u Le Bistrou. Projekt su podržala brojna veleposlanstva u
RH, kao i Ministarstvo vanjskih poslova i
europskih integracija, pod čijim se pokroviteljstvom i održava.
Naime, u sljedećih godinu i pol, uoči
pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji, Hotel Regent Esplanade planira svaki mjesec – srijedom, od 19.30
sati – predstaviti gastronomske delicije
zemalja članica EU. S obzirom na sličnost
kuhinja pojedinih zemalja, predstavit
će se 16 kuhinja, završno s hrvatskom, u
prosincu 2012. Uz specijalitete pojedinih
zemalja, goste dočekuje posebno aranžiran ambijent, uz tradicionalnu glazbu,
promotivne materijale, suvenire i druge
sadržaje specifične za zemlju čija se kuhinja predstavlja. Cijena je večere od tri slijeda jela promotivna –135 kuna po osobi.
Prva je večer bila rezervirana za Republiku Poljsku, trenutačnu predsjednicu
EU. Specijalitete poljske kuhinje, uz tradicionalnu glazbu i dobrodošlicu veleposlanika nj. e. Wieslawa Tarka, kušali su
brojni gosti. Iduća večer održat će se u
srijedu, 19. listopada u 19.30 sati, a predstavljaju se španjolske delicije. Na meniju će se naći izbor tapasa, sardine s
roštilja, neizostavni gazpacho, zapečene
rajčice, pirjane španjolske dagnje, pečeni
odojak i dr., a gosti će se moći zasladiti
ukusnim pudingom od riže i neodoljivom
poslasticom Crème Catalan.
Održana 76. Zlatna igla
Zlatna igla rezultat
je upornosti i rada hrvatskih obrtnika koji generacijama nastoje održati kontinuitet prepoznatljivosti domaćeg dizajna. Ovogodišnja Zlatna igla, 76. po redu, održana je 7. listopada u studiju "Anton Marti" Hrvatske radiotelevizije.
Na reviji su se predstavili obrtnici i dizajneri: Etna Maar & Salon
mode Banovec, Iggy, Konig, Mu:n, Dora, Obrt za dizajn Kad-tad, Modna manufaktura Mustre, Modna kuća Sposa, Moda Stolnik, Otvoreni atelijer Milena, Krzno
Sumrak & Koko kožna galanterija, Igor Dobranić, Etnobutik Mara, Muška moda
Šabić, Elegance modni salon & Torbice Koart te Igor Galaš.
Obrtnici dizajneri predstavili su dnevne i večernje modele, svatko vjeran svojem
kreativnom izričaju. Neki dizajneri iznenadili su upotrebom novih boja i poigrali
se novim teksturama tkanina. Predstavljeni su ekstravagantni modeli, hrabre
kombinacije printeva i pletiva te uzoraka, ali i mirne, meke linije pojednih modela.
U kolekcijama prevladavaju siva, crna, narančasta i ljubičasta, a od materijala
dominiraju svila, tkanine i meka pletiva.
Ovogodišnjoj Zlatnoj igli prethodila je mala modna revija, održana tjedan dana
ranije u retroambijentu legendarnog zagrebačkog Obrtničkog prolaza, u sklopu
novinarskog doručka.
74
2011.
21. rujna: Poljska
19. listopada: Španjolska
16. studenoga: Mađarska
14. prosinca: Portugal
2012.
18. siječnja: Austrija
22. veljače: Belgija
21. ožujka: Grčka
18. travnja: Italija
16. svibnja: Nizozemska
13. lipnja: Velika Britanija
11. srpnja: Francuska
19. rujna: Malta
17. listopada: Njemačka
21. studenoga: Nordijske zemlje
12. prosinca: Hrvatska
Jazz pod starim
krovovima
Pod starim krovovima, okupljalište zagrebačkog političkog, umjetničkog i boemskog svijeta, poznato još od 1830., živi
i danas u Basaričekovoj 9.
Ta kultna krčma oduvijek je definirala
socijalnu kulturu grada, postavši kulturnoumjetnički rendes vous centar, zavodničko
mjesto u kojem ljubitelji dobre kapljice i
ekskluzivnog zvuka jazza pronalaze bijeg
od urbane vreve i uživaju u toplini domaće
atmosfere. Uz jazz glazbu uživo i raznoliku
ponudu domaćih i stranih vina, gospon'
Žnidaršić proširio je ponudu na izbor
poznatih viskija, finih konjaka, aperitiva
i digestiva. Ispija se tu i domaća rakijica,
a sve popraćeno hladnim narescima, izborom najfinijih hrvatskih sireva i pažljivo
odabranih svježih namirnica.
Pula Boat Fair
2. međunarodni sajam brodske opreme
Pula, 19.-22. listopada 2011.
H
rvatska gospodarska komora Županijska komora Pula organizira 2. Pula Boat Fair – međunarodni sajam brodske opreme, koji će
se održati u Puli od 19. do 22. listopada
2011.
Pula Boat Fair je specijalizirana manifestacija poslovnog tipa, namijenjena
renomiranim proizvođačima brodske opreme, ali i svima koji se mogu uključiti u
proces - od metaloprerađivača, prerađivača plastike, drva, tekstila pa sve do pružatelja usluga vodovodnih i električnih instalacija. Posebno mjesto na sajmu imaju
izumi i inovacije hrvatskih inovatora te
tvrtke - članice partnerskih gospodarskih
komora iz inozemstva.
Program sajma, među ostalim, upotpunjuju stručna predavanja te međunarodni poslovni susreti koji su prošle godine postigli izvrsne rezultate s nekoliko
sklopljenih poslovnih dogovora. Sudjelovanje na poslovnim susretima nije uvjetovano sudjelovanjem na sajmu.
Već prve godine sajam je pobudio interes proizvođača i distributera, koji su
izložili više od 400 brendova iz 19 zemalja.
Na sajmu su bili zastupljeni gotovo svi
najpoznatiji proizvođači brodskih motora
u svijetu, a ove godine najavljeno je i premijerno predstavljanje brodskih motora
domaćih tvrtki. Županijska komora Pula
ulaže napor da se na sajmu predstavi sve
što je vrijedno u domaćoj proizvodnji,
ali i u Europi i šire. Cilj sajamske izložbe
u potpunosti je ostvaren - proizvođačima brodske opreme pružena je podrška
u plasmanu proizvoda na domaće i međunarodno tržište i okupljena je ponuda
kvalitetne opreme za brodogradnju.
HGK-ŽK Pula pokrenula je sajam na
inicijativu Strukovne grupe proizvođača
i distributera brodske opreme, smatrajući da se time pridonosi jačanju sektora, otvaranju veće mogućnosti plasmana
proizvoda te profiliranju kvalitete. Podršku realizaciji sajma dali su Ministar-
stvo gospodarstva, rada i poduzetništva,
Istarska županija i Grad Pula.
Zato pozivamo sve koji mogu ponuditi svoje proizvode i usluge vezane za
gradnju ili opremanje plovila da iskoriste
mogućnost prezentacije na ovoj jedinstvenoj manifestaciji i priliku da na jednome mjestu ostvare nove poslovne kontakte. Pula, grad stoljetne brodograđevne
tradicije, idealno je mjesto za to.
Podršku sajmu dali su i brojni uzvanici, među kojima i David Blunt, britanski veleposlanik u RH, te Colin Melhuish, savjetnik za međunarodnu trgovinu. Veleposlanik
je iskazao izniman interes za proizvode hrvatskih brodograditelja i inovatora.
Boris Miletić (Grad Pula), David Blunt (Britansko veleposlanstvo) i Jasna Jaklin Majetić
(HGK-ŽK Pula),
75
Obljetnice
Sto godina šetališta Franje Josipa I.
Nižu se raskošne vile –
prelijepi primjeri secesijske
arhitekture, spomen-obilježja
povijesnim osobama i motivi
koji su postali simbol Opatije
O
Lungomarom
kroz povijest
ve se godine obilježava stota godišnjica izgradnje slavnog obalnog šetališta Franje Josipa I. - od
Voloskog do Lovrana, najpoznatijeg pod
imenom Lungomare. Nastao na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, u doba procvata
turističke Opatije, Lungomare je građen
u etapama: sjeverna dionica od Voloskog
do Opatije izgrađena je 1889., kad je
Opatija službeno proglašena klimatskim
lječilištem, a južna, koja je povezala Opatiju s Lovranom, dovršena je 1911. - prije
točno stotinu godina.
Od tada do danas Lungomare je omiljeno šetalište Opatijaca i njihovih gostiju,
motiv bezbrojnih fotografija i umjetničkih slika, neizostavni dio vizure Opatije,
gledane s mora. Šetnja ovim putem prije
svega je uživanje u svježem morskom zra76
ku i prekrasnom obalnom krajoliku i njegovim brojnim uvalama, ali i puno više od
toga. To je i prilika za upoznavanje lokalne
povijesti: od početka u Voloskom pokraj
rodne kuće velikog znanstvenika Andrije
Mohorovičića, nastavljajući pokraj bivših
sanatorija i pansiona na sjevernoj dionici,
kroz park Angiolina i Slatinu te dalje južnom etapom do raskošnih lovranskih vila,
Lungomare prolazi pored zgrada, lokacija
i spomen-obilježja, koji pričaju zanimljivu
priču o opatijskoj povijesti.
Ovdje će šetač upoznati i bogatstvo
obalne vegetacije i blagodati lokalne mikroklime. Uz Lungomare rastu prelijepi
primjerci biljaka i stabala, tipičnih za ovaj
kraj: aromatični matar na liticama uz more, hrastovi crnike, nekoliko vrsta listopadnih hrastova, mirisni lovor, zimzeleni pito-
sporum… Njihove krošnje stvaraju ugodnu hladovinu, a cvjetovi u vrijeme cvatnje ispunjavaju zrak opojnim mirisima.
Uz Lungomare se nižu raskošne vile
– prelijepi primjeri secesijske arhitekture,
spomen-obilježja povijesnim osobama i
motivi koji su postali simbol Opatije (Djevojka s galebom), skroviti zakutci s klupicama za odmor u debelom hladu stoljetnih hrastova, mjesta koja podsjećaju na
nekadašnju svakodnevicu lokalnog stanovništva (izvor u Dražici), pitoreskne uvale i lijepe šljunčane plaže, terase na kojima se može zastati i popiti omiljeno piće
ili uživati u jelu, tik do mora…
Lungomare i nakon stotinu godina
jednakom privlačnošću poziva na šetnju i
otkrivanje njegovih tajni, koje će zasigurno postati dio i vaših uspomena.
Rivijera kontrasta
i atrakcija
Manifestacije
Arhitektura
Parkovi
Restorani
Turistička zajednica grada Opatije • V. Nazora 3 • HR - 51410 Opatija
Tel. 051 271 710, 271 310 • Fax 271 699 • e-mail: info@opatija-tourism.hr • www.opatija-tourism.hr
Ljepota
p
Avon u Barbie svijetu
Anew
Iako
je uzorUltimate
djevojčicamaizdiljem svijeta već 52 godine, popularnost lutke
Bar
bie ne slabi. Zahvaljujući Avonu, male obožavateljice najpoznatije lutke
Avona
sada imaju priliku ući u Barbie svijet. Mogu isprobati šampon za kosu i gel
za tuširanje s likom svoje omiljene lutke, a nakon tuširanja dodatno će ih osvježiti Barbie spray za tijelo s cvjetno-voćnim mirisom. Tu je i mirisno Barbie
sjajilo za usne.
Osim proizvoda za njegu tijela i kose koji se, osim mirisom, odlikuju i neodoljivim ružičastim pakiranjem, u Barbie svijetu mogu se pronaći i različiti
modni dodaci: traka za kosu, maleni novčanik i set od četiri bedža, a Barbie
pernica vratit će ružičastu boju u školske klupe. Kako bi u svemu bile in,
djevojčice mogu nabaviti i Barbie slušalice za mobitel ili MP3 player.
ARTISTRY™ serum
za učvršćivanje kože
Koristeći ekskluzivnu patentiranu tehnologiju koja uklanja
uobičajene nuspojave retinola,
razvijenu na Sveučilištu u Michiganu, Amway je proizveo ARTISTRY™ serum za učvršćivanje kože
i njegu protiv bora s inovacijskim
kompleksom retinola s ciljanim
djelovanjem. Serum djeluje protiv
vidljivih efekata starenja, obnavljajući kolagen i istodobno smanjujući razinu osjetljivosti, povezanu s upotrebom retinola.
- Profesionalci u njezi kože smatraju da je retinol jedan od najučinkovitijih sastojaka za tretiranje
znakova starenja jer vraća elastičnost i čvrstoću kože i smanjuje
vidljive bore - izjavila je Catherine
Ehrenberger, potpredsjednica Amwaya. - Ciljani retinol, vitamin C i peptidi dodani su našoj multifunkcionalnoj formuli,
kako bi pomogli u obnavljanju elastičnosti kože.
Koža svake odrasle osobe u određenoj životnoj
fazi počinje gubiti znatnu količinu kolagena i
elastina, odgovornih za čvrstoću i elastičnost.
Kako bi pokušali spriječiti te znakove starenja,
mnogi se odlučuju za tretmane retinolom, ali ih
90 posto iskusi neželjene nuspojave, poput dermatitisa. Zahvaljujući novoj tehnologiji, ARTISTRY
serum predstavlja jedinstveni tretman za obnavljanje kože, smanjujući nuspojave upotrebom
prirodno uzgojenih spojeva sojinih izoflavona,
sojinih peptida i ekstrakta jabuke, koji čine Targeting Complex - prvu i jedinu tehnologiju koja
štiti i njeguje stanice kože, omogućujući retinolu
da prodre u dublje slojeve kože.
Laboratorijskim ispitivanjima dokazano je da ARTISTRY serum za učvršćivanje kože i njegu protiv
bora potiče kolagen na trostruko veću aktivnost.
78
Čisto moja koža!
La Roche-Posay nudi EFFACLAR promopakete pod nazivom Čisto moja koža, za
potpunu njegu masne i problematične kože. Za izrazito
problematičnu mladenačku
kožu, tu je EFFACLAR DUO paket sa četiri aktivna sastojka i pjenušavi gel za
čišćenje. Za problematičnu kožu, tu je EFFACLAR K paket s njegom za masnu
kožu i gelom te INNEOV D-Tox tabletama - dodatkom prehrani, koji koži
vraća sjaj i dugoročno uklanja nepravilnosti.
Posjetili smo…
Razgovarala: Biba Salata
Foto: Ines Novković
Z
eleno, žuto, narančasto, crveno –
veselim bojama povrća odjeven je
butik modne kreatorice Leonarde
Boban, koji je postao Cušpajz. Haljine i
cipele zamijenili su stolovi, police, lonci,
tanjuri, kuhače… Tu su i plodovi jeseni, a
u strpljivom redu Leonardini gosti čekaju
svoju porciju.
Od mode do kuhanja? I zašto
cušpajz, a ne čušpajz, kak bi rekli u Zagrebu?
- Zasitila sam se mode, a jako volim
kuhati; kuham od kada sam završila školu
i počela živjeti sama, a onda sam upoznala
svog muža i opet sam kuhala. Pečem kruh,
radim zimnicu, kiselim zelje u garaži. A
moja je baka uvijek radila cušpajze, kako
ih je ona zvala, svaki se dan moralo jesti
nešto žlicom – i ta mi je navika ostala.
Kad sam ostala u drugom stanju, morala sam mirovati, pa sam zapustila modu i dućan. Muž mi je rekao: Najbolje ti
je napraviti ono kaj najbolje znaš raditi,
a to je cušpajz. I tako sam odlučila da od
modnog dućana napravim Cušpajz. Uostalom, i ovdje kreiram - jelo. Na cušpajz,
ovisno od kojih je namirnica, stavim malo
sjemenki suncokreta, palentu od riže, pa
ražnjić s povrćem… Ne stavljam zapršku
niti vrhnje za kuhanje, pa su jela zdrava i
lagana.
Svaki dan smišljam kaj ću kuhati sutradan, čak me ljudi zovu na telefon i pitaju kaj će biti sutra. Namirnice nabavljam
na Britancu, na štandu gdje već godinama
kupujem, a brašno za kruh, koji sama pečem, kod Severa na Dolcu. Otkad sam
otvorila Cušpajz, u lipnju, posjećenost je
jako dobra, dosta je mama s malom djecom, studenata, mladih glumaca, i zrelijih
ljudi, što mi je jako drago.
Cušpajz
Leonarde Boban
Kako izgleda radni dan u Cušpajzu?
- Ja kuham, cure mi pomažu. Sama
nabavljam namirnice, tu sam od ujutro
do popodne, dok djeca ne dođu iz škole
- troje je u osnovnoj školi, starija kći je
u srednjoj, a malu čuva teta. Zadovoljna
sam, lijepo mi je i našla sam se u ovom
poslu. Milim da nema ljepše nego raditi
što se voli, a ja volim kuhati. Djevojke koje
mi pomažu bile su samnom i u butiku,
Gusta juha od peršina s tartufom
Na luku se dinstaju komadići korijena peršina,
kad malo prokuha, doda se voda, sol, papar,
lovorov list i dva krumpirića koja treba prije
izmiksati, da se juha zgusne, umjesto brašna.
Na kraju se doda malo ulja od tartufa.
znala sam da se na njih mogu osloniti i da
ćemo zajedno krenuti u novu avanturu.
Pripreme su trajale malo duže jer sam bila
malo nesigurna - nije isto kuhati za deset
gostiju i kuhati u loncu od 85 litara. Razmišljala sam o tome da napišem kuharicu,
ali je kuhanje za sada prevagnulo.
Inače, najtraženiji su baš zagrebački
čušpajzi: poriluk sa špekecom, juha od
rajčice, kelj s faširancima. Danas, recimo,
imamo gustu juhu od peršina s tartufom.
Sjetite li se života u
Milanu?
Kad se sjetim Milana,
toplo mi je oko srca. Živjeli
smo tamo deset godina. Ja
sam htjela ostati, ali suprug
nije. U Milanu sam se počela
baviti modom i kao što sam
sada puna elana za šparhetom, tako sam tada bila za
šivanjem i kreiranjem.
79
Obljetnice
90 godina
Prof. dr. Gustav Janaček, predsjednik
dioničarskog društva Kaštel u Karlovcu, i dr.
Eugen Ladany pokrenuli su 1921. proizvodnju
farmaceutskih preparata i galenskih pripravaka
M
ali je broj kompanija u Hrvatskoj i svijetu koje se mogu
pohvaliti dugogodišnjom tradicijom, kakva krasi Plivu.
U 90 godina dugoj povijesti Pliva je proizvela stotine
kvalitetnih lijekova i dala izniman doprinos liječenju bolesnika
u Hrvatskoj i cijelom svijetu, a njezini istraživači i znanstvenici
izniman doprinos razvoju znanosti. U povodu devedesete godišnjice, podsjećamo na najvažnije događaje iz povijesti Plive, koja
seže u daleke dvadesete godine prošlog stoljeća.
Povijest Plive započinje otvaranjem vrata dioničarskog društva i tvornice Kaštel u Karlovcu, 1921. Prvi predsjednik odbora
Dioničarskog društva Kaštel bio je prof. dr. Gustav Janaček koji
je, u suradnji s dr. Eugenom Ladanyem, pokrenuo proizvodnju
farmaceutskih preparata i galenskih pripravaka, čime su utrli put
suvremenoj proizvodnji lijekova na ovim prostorima.
Tim entuzijasta, vođen vrijednostima i strašću prema znanosti, ubrzo nakon osnutka tvrtke Kaštel započeo je s istraživanjem
i razvojem novih lijekova. Organizirani istraživački rad u Plivi počeo je 1936., u suradnji s prof. Vladimirom Prelogom sa Zagrebačkog sveučilišta, kasnije dobitnikom Nobelove nagrade za kemiju.
Od Streptazola do Sumameda
Već 1936. Kaštel plasira na tržište sulfanilamid (aktivnu ljekovitu supstanciju bakteriostatskog djelovanja) pod imenom
Streptazol, kojeg patentno zaštićuje. Kaštel postaje jedan od pr80
Plive
vih proizvođača sulfonamida u svijetu. Godine 1953. započela je
proizvodnja vitamina C, prema vlastitoj patentiranoj tehnologiji,
a 1959. proizvodnja oksitetraciklina i vitamina B6.
I danas Pliva, osim gotovih lijekova, proizvodi velik broj aktivnih farmaceutskih supstancija, po čemu je jedinstvena među
proizvođačima lijekova u regiji.
Godine 1952. osnovan je Plivin istraživački institut u kojem
se nastavlja suradnja s prof. Prelogom. Tijekom desetak godina
u redovnu proizvodnju uvedeno je mnoštvo organskih spojeva,
najviše lijekova. Takvo kontinuirano poticanje znanstveno-istraživačkog duha u cilju vlastitog razvoja novih proizvoda uzdizalo
je polako Plivu u svjetski prepoznatljivu farmaceutsku tvrtku.
Godine 1979. Pliva je patentirala originalni antibiotik azitromicin, prvi u novostvorenoj skupini makrolida, te postupak za
njegovo dobivanje. Zahvaljujući azitromicinu, Pliva je postala
renomirana svjetska kompanija i svrstala se među malobrojne
proizvođače u svijetu koji posjeduju vlastitu ljekovitu supstanciju.
I danas je azitromicin jedan od najprodavanijih antibiotika u
svijetu.
Otkriće azitromicina najveći je događaj u povijesti Plive i hrvatske farmaceutske industrije u cjelini. Njime se Pliva svrstala
među malobrojne farmaceutske kompanije koje imaju vlastiti,
originalni lijek, a Hrvatska među samo devet zemalja koje imaju vlastiti antibiotik. Zahvaljujući iznimnim terapijskim svoj-
Najvažnije godine
stvima, Plivin je Sumamed izazvao revoluciju u dotadašnjem načinu liječenja infektivnih bolesti te postao
jedan od najuspješnijih lijekova u svijetu. Autorski tim
zaslužan za planetarno poznati azitromicin proglašen je
u Washingtonu "Herojima kemije 2000".
Godine 1986. Pliva je potpisala ugovor o zastupanju
s američkom tvrtkom Pfizer, kojim Pfizer dobiva ekskluzivno pravo na prodaju lijeka u SAD-u, zapadnoj Europi
i Japanu. Azitromicin je 1988. uveden na hrvatsko tržište pod zaštićenim imenom Sumamed, a tri godine
kasnije tvrtka Pfizer uvodi ga na tržište SAD-a i zapadne
Europe pod zaštićenim imenom Zithromax, koje postaje
globalni blockbuster, odnosno jedan od najpropisivanijih
lijekova u svijetu.
Devedesetih je godina prošloga stoljeća na vrhuncu
investicijski ciklus: otvoreni su novi pogoni za proizvodnju azitromicina u Savskom Marofu i proizvodnju
suhih oralnih oblika lijekova u Zagrebu. Plivine dionice
1996. izlistane su na londonskoj i zagrebačkoj burzi – to
je prva dionica jedne industrijske kompanije iz Hrvatske
i ovog dijela Europe koja je uvrštena u kotaciju najstarije
svjetske burze –u Londonu. Niz godina Plivina je dionica
bila najlikvidnija u Hrvatskoj, a proglašena je i Dionicom
desetljeća.
Istraživanje i proizvodnja
Pliva je danas najveća farmaceutska kompanija u Hrvatskoj i jedini proizvođač lijekova na hrvatskom tržištu
koji ima u potpunosti integriranu proizvodnju - od
istraživanja i razvoja aktivnih farmaceutskih supstancija
i lijekova, preko proizvodnje aktivnih farmaceutskih
1921. zagrebački Isis i budimpeštanski Chinion osnovali su u
Karlovcu Kaštel d.d., prethodnicu današnje Plive
1935. dr. Vladimir Prelog, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1975., priključuje se kompaniji i započinje istraživanja u Kaštelu d.d.
1936. Kaštel d.d. postaje jedan od prvih proizvođača sulfonamida u svijetu
1941. Plibah postaje Pliva – Državni zavod za proizvodnju
lijekova i vakcina
1945. Kaštel d.d. postaje dio Plive
1952. osnovan Plivin Istraživački institut
1959. započinje proizvodnja oksitetraciklina i vitamina B6
1965. Plivin pogon za proizvodnju oksitetraciklina dobiva
odobrenje američke Agencije za hranu i lijekove (FDA),
prvo u nizu više od 30 takvih odobrenja dosjea za aktivnu supstancu (DMF)
1971. patentiran metaciklin
1980. patentiran i zaštićen Plivin vlastiti, originalni makrolidni
antibiotik – azitromicin
1986. sklopljen licencni ugovor s američkom tvrtkom Pfizer,
kojim Pfizer dobiva ekskluzivno pravo na prodaju lijeka
u SAD-u, zapadnoj Europi i Japanu
1988. azitromicin uveden na tržište pod zaštićenim imenom
Sumamed
1991. azitromicin uveden na tržište SAD-a i zapadne Europe
pod zaštićenim imenom Zithromax, tvrtke Pfizer
1996. uvrštene Plivine dionice na zagrebačku i londonsku
burzu
1997. - 2003. internacionalne akvizicije: Poljska (Polfa Krakow, 1997.);
Češka (Lachema, 1999.); Velika Britanija (Dominion,
2000.); Njemačka (AWD, 2001.);
2005. sklopljeni ugovori između Plive i renomiranih svjetskih
kompanija Mayne Pharmaceuticals i Barr Laboratories
o partnerstvu na biološki istovrsnim proizvodima; generički azitromicin uveden na tržište SAD-a
2006. prodaja proizvodnog pogona u sklopu tvrtke AWD, uspješno dovršen izlazak iz proprietary poslovanja; povezivanjem Barr Pharmaceuticals, Inc i Plive nastaje jedna
od vodećih generičkih farmaceutskih kompanija u svijetu
2008. Pliva je postala članica Teva grupe, najveće svjetske
generičke farmaceutske kompanije
2009. uspješna prodaja biotehnološkog poslovanja američkoj kompaniji Hospira te prodaja pogona Hrvatski Leskovac Hrvatskom zavodu za transfuzijsku medicinu; ukinuto uvrštenje Plivinih dionica na zagrebačkoj burzi
Pliva danas članica Teva grupe, najveća farmaceutska kompanija u
Hrvatskoj i vodeća u regiji južne i istočne Europe
2011. Pliva kreće u novi investicijski ciklus, vrijedan 100 milijuna dolara
81
supstancija, do proizvodnje gotovih oblika lijekova. Od prosinca
2008. Pliva je članica Teva grupe, jedne od najvećih farmaceutskih kompanija u svijetu.
Osim u Hrvatskoj, Pliva uspješno posluje na tržištima zemalja južne i istočne Europe, prije svega u Bosni i Hercegovini i Makedoniji, gdje ima vlastito predstavništvo, odnosno
podružnicu, te u Srbiji, Albaniji, Crnoj Gori i na Kosovu.
Više od 80 posto lijekova proizvedenih u Plivi danas se izvozi
širom svijeta, ponajviše u SAD i Rusiju, što Plivu čini jednim od
vodećih izvoznika u Hrvatskoj. Samo u SAD izvezla je lijekova u
vrijednosti pola milijarde kuna, dok je plan za 2011. Godinu 80
posto veći. Kao najveći hrvatski izvoznik u SAD, Pliva je nedavno
u Dubrovniku dobila nagradu "Ron Brown".
Pliva je s gotovo 1700 zaposlenih među najvećim gospodarskim subjektima u Hrvatskoj.
Proizvodna lokacija u Zagrebu Plivin je centar izvrsnosti u
proizvodnji gotovih oblika lijekova, za što posjeduje odobrenja
FDA i EMEA-e. Prošle godine u Pogonu za proizvodnju gotovih
oblika lijekova proizvedeno je rekordnih pet milijardi tableta!
Plivini odjeli Istraživanja i razvoja, u području aktivnih far-
maceutskih supstancija i gotovih oblika lijekova, etablirali su
se svojom stručnom izvrsnošću unutar Teva grupe, pa dobivaju zahtjevne razvojne projekte koji svoju implementaciju
ostvaruju u proizvodnji Tevinih tvrtki širom svijeta. Potvrdu
stručne izvrsnosti ovi su odjeli dobili i investicijom u opremu novoosnovanog laboratorija za razvoj analitičkih metoda te novim
zapošljavanjima stručnjaka iz područja farmacije i kemije.
Pliva je 2011. ušla u novi investicijski ciklus koji u sljedećih
tri do pet godina predviđa ulaganja 120 milijuna dolara. Najveći
dio, gotovo 100 milijuna dolara, odnosi se na novi proizvodni
pogon u Savskom Marofu, dok je 21 milijun dolara namijenjen
proširenju proizvodnih kapaciteta za proizvodnju suhih oralnih
oblika lijekova, kao i proizvodnji krema u Zagrebu. Naručena
je oprema i u tijeku su poslovi projektiranja, a očekuje se da će
strojevi biti instalirani do kraja ove godine, do kada bi trebali
početi i radovi na izgradnji nove tvornice u Savskom Marofu.
Takvi su projekti snažan poticaj rastu proizvodnje u Hrvatskoj, naročito zbog otvaranja novih radnih mjesta i mogućnosti značajnijeg angažiranja domaćih dobavljača s kojima Pliva
surađuje.
Svi časopisi na jednome mjestu
mojmag.com nova je web-stranica koja okuplja časopise na jednome mjestu,
pa tako i – Zagreb, moj grad! Trenutačno se može pregledavati više od 100
časopisa, a uskoro će ih biti i više. Stranica nudi jednostavan i kategorizirani
pregled naslovnica časopisa, popis sadržaja i niz isječaka iz aktualnih i starih
izdanja. Moguće je kreirati vlastiti profil kroz koji se prate željene tiskovine,
dobivaju informacije o izlasku pojedinog broja na e-mail i slično. Dostupne su
brojne informacije o pojedinom časopisu, primjerice, cijena, opis izdanja i datum
izlaska sljedećeg broja. Stari brojevi časopisa na raspolaganju su u arhivi. Uskoro
će se moći preko oglasne ploče nuditi ili tražiti stare brojeve časopisa, ali i ostalih
tiskovina - knjiga, stripova ili dnevnih novina.
mojmag.com namijenjen je onima koji žele prelistati nove naslovnice i baciti
pogled na sadržaj časopisa u bilo koje vrijeme, ne odlazeći do kioska. Na kupnju se
možete odlučiti bez žurbe. Za svaki su časopis navedeni kontakt-podaci i linkovi,
pa se možete i online pretplatiti. Stranica pruža mogućnost i manje poznatim tiskovinama da se istaknu kvalitetom pred širom publikom.
82
Održana 12. humanitarna utrka Terry Fox
Na zagrebačkom jezeru Jarun 18. rujna održana je 12. humanitarna utrka u spomen na Terryja Foxa, hrabrog mladića
kojem je, zbog sarkoma, amputirana desna noga iznad koljena.
Unatoč tome, odlučio je 1980. svaki dan trčati maraton koji je
nazvao "Maraton nade", na kojem je počeo sakupljati novac za
istraživanje raka. Trčao je svaki dan 42 kilometra, 143 dana, no
nažalost, bolest se vratila i uzela mu život u 22. godini. U Terryjevu čast, u mnogim zemljama svijeta u rujnu se održava utrka s
ciljem da se prikupi novac, ponajprije za istraživanje raka.
- Drago mi je da je interes za ovu humanitarnu utrku iz godine u godinu sve veći i da nam se pridružuje sve više ljudi koji tako pomažu u senzibiliziranju javnosti o potrebi ranog otkrivanja, znanstvenog istraživanja i liječenja raka u Hrvatskoj izjavio je jedan od pokretača i glavnih organizatora utrke, doc.
dr. Damir Eljuga. Ove je godine sudjelovalo više od 5000 ljudi, a
novac će biti dodijeljen Institutu Ruđera Boškovića za istraživanje
raka i Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj za kupnju neinvazivnih
monitora koji se upotrebljavaju za prepoznavanje boli kod djece
koja još ne znaju govoriti.
U prethodnim je utrkama skupljeno gotovo pet milijuna
kuna , a novac je darovan prema pravilima stručno-znanstvenog
povjerenstva Zaklade Terry Fox Run u Kanadi. Donacija je dvaput
upućena Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj, što je doprinijelo
otvaranju prvog Centra za transplantaciju koštane moždine kod
djece u Hrvatskoj, zatim Institutu Ruđera Boškovića za testiranje
Vlatka Ljubenko, dr. Dražen Jurković, dr. Radovan Fuks,
dr. Damir Eljuga i NJ.E. Edwin Loughlin
genetske predispozicije raka dojke kod žena s opterećenom
anamnezom te Klinici za dječje bolesti na Rebru i Bolnici sestara
milosrdnica u Vinogradskoj za nabavu infuzomata, itd.
I ovogodišnju su utrku podržale brojne osobe iz javnog i
političkog života te brojni sportaši. Do kraja rujna skupljeno je
250.000 kuna, a oni koji se žele pridružiti akciji, mogu do kraja
godine nazvati humanitarni broj 060 800 400 i darovati tri kune s
fiksne ili četiri kune s mobilne mreže.
Otvorena nova zgrada Klinike za
psihološku medicinu i tzv. zelena zgrada
Napisao: akademik Željko Reiner
ravnatelj Kliničkog bolničkog centra Zagreb
J
adranka Kosor, predsjednica Vlade
Republike Hrvatske, svečano je u Kliničkom bolničkom centru Zagreb na
Rebru, 22. rujna, otvorila novu zgradu
poliklinike i dnevnih bolnica (tzv. zelenu
zgradu) sa 16.300 četvornih metara i
zgradu Klinike za psihološku medicinu sa
3500 četvornih metara. Ukupni troškovi
izgradnje i opremanja tih zgrada iznose
gotovo 160 milijuna kuna, što je najveća
investicija u hrvatskom zdravstvu u zadnjih nekoliko godina.
Time se privodi kraju druga faza izgradnje KBC-a Zagreb na Rebru, a obje su
financirane kreditom koji je podigao KBC,
uz jamstvo Vlade Republike Hrvatske:
sveukupno milijardu i 67 milijuna kuna.
Iz državnog je proračuna Ministarstvo
zdravstva i socijalne skrbi kupilo još i
dodatnu opremu, vrijednu 168 milijuna
kuna.
U zadnjih su nekoliko godina izgrađeni na Rebru tzv. istočno krilo glavne
zgrade, planirano više od četiri desetljeća,
s prvim središnjim hitnim prijamom pacijenata u Hrvatskoj, operacijski blok sa
36 novih operacijskih dvorana i novom
sterilizacijom, nova poliklinička, tzv. bijela
zgrada, u kojoj se nalaze i svi laboratoriji
te novi centar za hemodijalizu, višenamjenska zgrada u kojoj su hotel, troetažna garaža i mali šoping-centar te novi
nastavni centar koji jamči još kvalitetniju
i suvremeniju nastavu studentima medicine i svih ostalih područja za koje je KBC
Zagreb nastavna baza, od stomatologije,
farmacije i biokemije do diplomskog i
doktorskog studija sestrinstva. Cjelokupna
je nova površina 74.600 četvornih metara.
Osim toga, preuređeno je i osuvremenjeno više od 80 posto stare središnje
zgrade u kojoj su, između ostalog, izgrađene nove jedinice kirurške intenzivne
njege, sterilne jedinice za transplantaciju
koštane srži i niz drugih najsuvremenije
opremeljenih prostora na ukupno 23.200
m², a stacionari gotovo svih klinika su
84
Uvjeti za pacijente u KBC-u Zagreb znatno su bolji nego u većini
državnih bolnica u mnogo bogatijim zemljama, što građani
uglavnom ne znaju
preuređeni te opremljeni najsuvremenijom opremom. Pritom se osobito povećao standard pacijenata, pa su danas
sve sobe jednokrevetne i dvokrevetne,
najviše trokrevetne, svaka ima kupaonicu i sanitarni čvor, svi su prostori klimatizirani. To su uvjeti znatno bolji nego
u većini državnih bolnica u mnogo bogatijim zemljama, što nažalost, građani
uglavnom ne znaju. Istodobno se završava
i veliki projekt informatizacije KBC-a Zagreb.
Na Rebru se godišnje
liječi ambulantno više
od milijun pacijenata te
pruži ukupno gotovo pet
milijuna zdravstvenih
usluga
Napravljen je i povijesni korak naprijed za dvije klinike – Klinika za bolesti uha, grla i nosa te kirurgiju glave
i vrata napokon je upotpunjena i objedinjena, preseljenjem njenih Zavoda za
audiologiju i fonijatriju sa Šalate u novi
prostor "zelene zgrade" na Rebru, koji
je otvoren 22. rujna, a Klinika za dječje bolesti također je objedinjena te dijelom preseljena sa Šalate na Rebro, gdje je
napokon u "zelenoj zgradi" dobila primjereni poliklinički prostor.
KBC Zagreb trenutačno je najveći
bolnički sustav u ovom dijelu Europe, koji
se sastoji od 31 klinike i kliničkih zavoda,
u kojem je zaposleno 5300 djelatnika
(zbog čega je ujedno i jedna od najvećih
tvrtki u Hrvatskoj), među kojima je 1000
liječnika, 800 specijalista, 300 sveučilišnih
nastavnika (profesora, docenata i asistenata) i 1900 sestara. Na Rebru se godišnje,
na više od 1900 postelja, liječi stacionarno
gotovo 75.000 bolesnika, ambulantno više od milijun, a izvede se više od 23.000
operacija te pruži ukupno gotovo pet milijuna zdravstvenih usluga.
Povijest KBC-a Rebro
Napisao: prim. dr. Vladimir Dugački
Foto: dokumentacija autora
U
Zlatnoj buli Bele IV. iz 1242. spominju se liječnici u Zagrebu, međutim, sve do kasnoga srednjega vijeka nema podataka o bolnicama.
Od 15. stoljeća u Zagrebu se spominju
gradski hospital na Gradecu, biskupski
hospital u Vlaškoj ulici i kaptolski hospital blizu današnje Bakačeve ulice te
leprozorij negdje prema Savi. Svi ti hospitali bili su bez liječnika ili drugoga kvalificiranog zdravstvenog osoblja, više
ubožnice nego bolnice, nisu zadovoljavali
potrebama građanstva niti u uobičajenim
okolnostima, a kamoli u slučajevima epidemija.
Doista je 1785. velika epidemija neke
groznice u zagrebačkoj županiji potakla
odluku da se u Zagrebu sagradi velika bolnica. Zaslugom biskupa Maksimilijana
Vrhovca i novčano podupirana iz raznih
zaklada, 1794. počela se na tadašnjoj Har-
mici graditi bolnica koja je otvorena u
ljeto 1804. Krajem 19. stoljeća imala je otprilike 450 kreveta i bila je godinama najveća bolnica u Hrvatskoj (do Prvog svjetskog rata poznata pod imenom Bolnica
milosrdne braće, a kasnije Zakladna bolnica, budući da je građena novcem iz
raznih zaklada). U doba kad je građena
nalazila se na periferiji grada, ali kako se
s vremenom život premjestio iz Gornjega
u Donji grad, bolnica se našla na neprikladnu mjestu: u najstrožem središtu grada, na Jelačićevu trgu. Zbog toga je, a i
zbog oronulosti, još od 1883. nekoliko
puta traženo da se sruši i da se prodajom
tog atraktivnog zemljišta namakne novac
za gradnju nove zakladne bolnice. Jedna
od predviđenih lokacija za gradnju nove
bolnice bila je na Bijeničkoj cesti, za koju je planove 1923. izradio arhitekt Ignjat
Fischer, autor zgradâ teorijskih zavoda
Medicinskog fakulteta na Šalati, Zemaljskog rodilišta (kasnije Ginekološke klinike) u Petrovoj ulici i Sanatorija (danas
Klinika za dječje bolesti) u Klaićevoj ulici.
Ministarstvo socijalne politike i narodnog zdravlja 29. kolovoza 1929. izradilo je nacrt zakona o osnivanju nove
zaklade - Zakladna bolnica u Zagrebu,
prema kojem se u posjed i vlasništvo te
zaklade prenosi sva pokretna i nepokretna
imovina stare zaklade, zbog podizanja,
uređenja, upravljanja i uzdržavanja nove
Zakladne bolnice. Utemeljitelji zaklade
bili su Prvostolni kaptol zagrebački, Nadbiskupija zagrebačka, Općina grada Zagreba, ban Savske banovine i ministar socijalne politike i narodnog zdravlja. Zakon
je stupio na snagu 8. listopada 1929. te je
osnovan Zakladni odbor s pročelnikom i
pet članova.
Odustajanje od Šalate
Već na prvim sjednicama Zakladnog
odbora raspravljalo se o tome da se nova
Zakladna bolnica gradi na Šalati, na zemljištu južno od Medicinskog fakulteta,
budući da je ispočetka planirano da se u
dijelu budućih zgrada Zakladne bolnice
smjesti Klinička bolnica Medicinskog fa-
Bolnica na brijegu
Reberu
Rebro u času otvaranja 1942. godine
Zakladna bolnica na Rebru bila je najmodernija bolnica u jugoistočnoj Europi; bila je opća javna
bolnica u vlasništvu Zaklade i pod nadzorom Ministarstva zdravstva
85
kulteta, što je podržalo Ministarstvo prosvjete. (Naime, tada je na Šalati, uz tri
zgrade Medicinskog fakulteta: za smještaj
dekanata i teorijskih zavoda, postojala
samo jedna klinička zgrada, građena
1921.-28., u kojoj su bile smještene dječja
i kožna, a kasnije i ušna klinika, budući
da su sve ostale klinike, osim ginekološke,
bile smještene u školskim zgradama).
Predloženo je da bi kuhinja, praonica, ložionica, radionice, ljekarnica, stanovi za
osoblje, zgrada za prijam bolesnika i upravu bili zajednički.
Slobodno zemljište južno od fakulteta
imalo je otprilike osam jutara, a planirana
je gradnja i na zemljištu jugoistočno od
fakulteta, između Vončinine i Voćarske,
na još otprilike četiri jutra. Pritom bi se
Vončinina premostila mostom. Na zakladnom zemljištu na Bijeničkoj cesti planiran je dislocirani paviljon za bolesnike
s tuberkulozom. No, vrlo je brzo došlo
do neslaganja oko suradnje Zakladne i
Kliničke bolnice jer je gradsko zastupstvo
tražilo da zemljište bude u potpunom
vlasništvu Zaklade, a ne u suvlasništvu.
Neslaganja je bilo i oko broja kreveta koji
bi pripali Zakladnoj, odnosno Kliničkoj
bolnici. Konačno je zaključeno da će nova
Zakladna bolnica imati 550 kreveta (stara
bolnica na Jelačićevu trgu imala je 438
kreveta), a Klinička bolnica 360.
Početkom 1931. Zakladna je bolnica
na Jelačićevu trgu srušena, a bolnica privremeno preseljena u prostor gradske
ubožnice i Ortopedske bolnice na Svetom
Duhu, dok se ne izgradi nova Zakladna
bolnica. Na međunarodni natječaj za novu bolnicu, raspisan 19. srpnja 1930.,
pristiglo je čak 70 radova iz zemlje i inozemstva, među kojima je ocjenjivački
sud izabrao devet - prvu je nagradu dobio arhitekt Ernest Weissmann. MeđuSrušena bolnica na Jelačićevom trgu
1931.
86
tim, u listopadu 1932. s nelagodom je
zaključeno da Zaklada ima gotovo polovicu potrebnoga novca, a Medicinski
fakultet skoro ništa, pa je dekanat u veljači 1933. zamolio Zakladni odbor da
gradnju bolnice počne na osnovi projekta
koji će omogućiti da se klinike uključe
kasnije, kad bude povoljnija financijska situacija.
Zbog toga, a i zbog skučenosti zemljišta na Šalati, Zakladni je odbor 12.
srpnja 1934. jednoglasno zaključio da se
nova Zakladna bolnica gradi na Rebru,
na slobodnom gradskom zemljištu od 20
jutara i 1414,5 čhv, koje bi se moglo dobiti od gradske općine u zamjenu za zemljišta koja je Zaklada posjedovala na
nekoliko mjesta u gradu. Iste je godine
raspisan natječaj na kojem Stanko Kliska,
u suradnji s Antunom Ulrichom i Ivom
Juranovićem, osvaja prvu nagradu. Toj
se grupi pridružuje Franjo Gabrić iz građevinskog odbora Zaklade.
Usko i izduženo zemljište na Rebru nije dopuštalo gradnju bolnice po paviljonskom sustavu (kao što je, primjerice,
građena Bolnica milosrdnih sestara), nego
po blok-sustavu: jedna trokatna zgrada duga 182 metra s četiri isturena krila.
Planirana je bolnica sa 763 kreveta s gospodarskim i pomoćnim zgradama.
Tijekom prosinca 1935. zemljište je
iskolčeno, nabavljen je alat i na svečan je
način 19. prosinca 1935. Rudolf Erber, pročelnik Zakladnog odbora i predsjednik
gradske općine, zabio prvu lopatu u zemlju. No, stvarni su građevinski radovi počeli 6. kolovoza 1936. Zagrebačke su novine pozdravile velike javne radove koji
će zaposliti stotinu tzv. socijalista - nezaposlenih koji su u evidenciji socijalnog
odsjeka.
Rudolf Erber, pročelnik
Zakladnog odbora i
predsjednik gradske
općine, svečano je 19.
prosinca 1935. zabio prvu
lopatu u zemlju...
Između južnog i sjevernog dijela buduće zgrade postojao je prirodni jarak,
dubok 16 metara i širok 15 metara, koji
je trebalo zatrpati. Početkom lipnja 1936.
održana je licitacija za izvođenje građevinski radova: gradnja glavne zgrade
povjerena je Građevnom poduzetništvu
inž. Mate Crnića, a gradnja zgrade za
sestre, zgrade za poslugu i glavne kuhinje Građevnom poduzetništvu inž. Bože
Šuperine. Iako je, prema mišljenju Zakladnog odbora, bolnica trebala biti gotova do kraja 1939. i uz trošak 65 milijuna
dinara, gradnja se zbog raznih nedaća
odužila do početka 1942. uz daleko veće
troškove.
Gradnja na Rebru
Tijekom gradnje došlo je do promjene
projekta. Naime, još je zagrebački gradonačelnik, liječnik Milan Amruš za dječju
polikliniku osnovao fondaciju koja je
pripojena Zakladi, u namjeri da se otvori
dječji odjel. Odlučeno je da se ne gradi
posebni paviljon, već da se za dječji odjel
dogradi četvrti kat zgrade, koji ne bi zadirao u isturena krila već bi se protezao
dužinom čitave zgrade.
...no, stvarni su
građevinski radovi počeli
6. kolovoza 1936.
Planirano je za kirurški odjel 82 kreveta, interni 74, neuropsihijatrijski 90,
ginekološki 50, dječji 60, otorinolaringološki 42, okulistički 44, ortopedski 82, tuberkulozni 120, dermatovenerološki 108,
redarstveni 20 te 25 kreveta za tzv. klasni
odjel – za bolesnike veće platežne moći.
Ukupno je, dakle, planirano 797 kreveta.
(Naknadno je planiran odjel za čeljusnu
kirurgiju i zubarstvo te urološki odsjek pri
kirurškom odjelu). U skladu s tadašnjom
zdravstvenom politikom, odjeli za tzv.
socijalne bolesti (tuberkulozu i spolne
bolesti) dobili su mnogo više kreveta od,
primjerice, kliničkih odjela poput očnog,
ušnog i ginekološkog.
Tijekom 1937. raspisana je licitacija za
instalaterske radove (centralno grijanje,
toplu vodu, ventilaciju), uređenje parne
praonice, izolaciju ravnih krovova, stolarske i bravarske radove, kotlovnicu, a 1938.
za električarske radove, željezne prozore
operacijskih dvorana, uređaje za sterilizaciju, signalizaciju i telefoniju. U lipnju
1937. glavna je zgrada došla pod krov i
postavljena je "gliha".
Zbog izbijanja Drugog svjetskog rata,
u listopadu 1939. zapovjedništvo IV. armijske oblasti požuruje dovršenje radova,
kako bi se u slučaju rata na našim prostorima pripremila bolnica za smještaj
ranjenika. No, s druge strane, radovi
sporo napreduju jer su mnogi zaposleni
mobilizirani u vojsku. Odlučeno je da se
sestrinska služba za njegu bolesnika, rad
u laboratorijima i opskrbu povjeri redovnicama sv. Križa iz Đakova.
Još je stara Zakladna bolnica imala
ekonomiju na Jelenovcu i Gornjem Bukovcu, a kasnije je kupljen i posjed na
Markuševcu (za uzgoj svinja, krava, konja
za vuču, povrtnjak, voćnjak i vinograd).
Parkovno uređenje povjereno je arhitektu
Smiljanu Klaiću; sjeverni, vrlo strmi teren
zasađen je akacijama i voćkama, da se
spriječi odronjavanje. Izgrađen je otvoreni
bazen, velik 5 x 10 metara, za rekreaciju u
slobodno vrijeme.
Zanimljivo je da je još 1941. Zakladni
odbor tražio uređenje Kišpatićeve ulice
i spoja s Jordanovcem, kako bi se mogla
uvesti autobusna linija Bukovačka-Kišpatićeva-Jordanovac-Laščinska-Zajčeva-
Petrova-Domjanićeva-Kvaternikov trg i
obratno. (Autobusna linija Svetice-Kozjak, koja ide Kišpatićevom ulicom, uspostavljena je gotovo pola stoljeća kasnije,
1988.).
Iako je još u srpnju 1940. za ravnatelja
bolnice predložen infektolog dr. Walter
Rukavina, s dolaskom nove vlasti prijedlog
je odbačen i u svibnju 1941. za ravnatelja
je postavljen dr. Šime Cvitanović, a za
upravitelja Ivan Lovrić, koji je bio i upravitelj stare Zakladne bolnice.
U siječnju 1942. raspisan je natječaj za
predstojnike odjela (uvjeti su bili: liječnikspecijalist s najmanje četiri godine iskustva
u radu primarnog liječnika ili kliničkog
asistenta). Izabrani su: za kirurški odjel
dr. Mario Duić, za interni dr. Silvije Novak, za plućni dr. Mile Budak (odjel je
slovio kao II. interna klinika Medicinskog
fakulteta), za neuropsihijatrijski odjel dr.
Josip Breitenfeld, za ginekološki dr. Filip Dražančić, za otorinolaringološki dr.
Baldo Dukić, za okulistički dr. Petar Sokolić, za kožno-venerični dr. Stjepan
Piuković, za dječji dr. Oskar Seidl, za
rendgenološki dr. Silvije Kadrnka, za ortopedski dr. Mladen Meštrić, za stomatološki dr. Juraj Kallay te za redarstveni
(uznički) odjel dr. Mate Vrandečić. Za
voditelja urološkog odjela predložen je
dr. Aleksandar Blašković, no on to nije
prihvatio nego je ostao u Bolnici milosrdnih sestara, gdje će njegov odjel biti
proglašen prvom hrvatskom urološkom
Sagrađeno je
prizemlje i
prva dva kata
87
klinikom. Prema zamisli prof. dr. Ante
Šercera, dekana Medicinskog fakulteta,
klinička se nastava protegnula i na Zakladnu bolnicu i neke odjele Bolnice milosrdnih sestara i Državne bolnice na Sv.
Duhu, pa su svi predstojnici imenovani
naslovnim (privatnim) docentima, osim
Budaka, Kadrnke i Breitenfelda, koji su
otprije bili docenti, pa su promaknuti u
sveučilišne profesore. Tako je Zakladna
bolnica od početka imala i nastavnu funkciju.
Gradnja
4. kata
Moderna europska bolnica
Konačno je u nedjelju, 12. travnja
1942., državni poglavar svečano otvorio
Zakladnu bolnicu, u nazočnosti ministara, državnih tajnika, predsjednika Sabora,
četvero veleposlanika, gradonačelnika,
predstavnikâ vojske, Crkve, Sveučilišta,
Medicinskog fakulteta, članova Zakladnog
odbora i drugih uglednika. Dotadašnja
Zakladna bolnica na Sv. Duhu preimenovana je u Državnu bolnicu.
Istaknimo i nekoliko najznačajnijih
liječnika Zakladne bolnice: urolog Oto
Krivec, otorinolaringolog Milovan Ćurković, ginekolog Davor Perović, oftalmologinje Nevenka Ljuština i Blanka Jutriša,
neurologinja Nada Hamel-Puškarić, rendgenolog Roman Jelić.
U trenutku otvorenja bolnica na Rebru bila je najmodernija bolnica u jugoistočnoj Europi i, prema nekim podacima,
peta po veličini u cijeloj Europi. Prema
pravilniku, Zakladna je bolnica bila opća
javna bolnica u vlasništvu Zaklade i pod
nadzorom Ministarstva zdravstva. Imala je 843 kreveta, a u bolesničkim sobama bili su jedan do šest kreveta. Svakoj bolesničkoj postelji pripadalo je 7,7
četvornih metara površine te otprilike
25 prostornih metara prostora. Visina
prostorija projektirana je na 3,2 metra.
Zgrada ima četiri glavna i dva pomoćna
stubišta. U svakom se krilu na svakome
katu nalazio dnevni boravak (na jedan
krevet 2,2 četvorna metra dnevnog boravka), jedna kupaonica (s jednom kadom i jednim tušem na 13 bolesnika), zahodima (jedan zahod na deset bolesnika)
te prostorijom za nečisto rublje i smeće,
povezanom s otvorenim gospodarskim
balkonom. Ta prostorija ima dizalo za
spuštanje nečistog rublja u praonicu i otpada u podrum. Otpad se prenosi u kotlovnicu i spaljuje. Hrana se iz kuhinje posebnim liftovima podiže u čajne kuhinje,
kojih je nekoliko na svakome katu, gdje se
88
dijeli i kolicima razvozi u bolesničke sobe.
U kuhinjama se pere i sprema posuđe.
U bolnici su bila 24 dizala - za bolesnike i osoblje, hranu, čisto rublje, nečisto rublje, teret. Bilo je i 17 visećih te
29 električnih satova, sinkroniziranih s
glavnim satom u telefonskoj centrali. U
podrumu zgrade bila je smještena fizikalna terapija: hidro, mehano, elektro i helioterapija s inhalacijama i medicinskim
kupkama. Tu se još nalazila prostorija za
dezinfekciju s dvije svlačionice i tušem,
garderoba za bolesnikovu civilnu odjeću
i arhiva.
U prizemlju su lijevo od predvorja
smještene ambulante, a desno prostor za
prijam bolesnika i uprava. Na prvom je
katu bio rendgenski odjel, čiji su zidovi
zidani baritnom opekom, a podovi i vrata izolirani olovnim pločama; imao je tri
dijagnostička aparata i dva terapijska. Tu
su još bili fotografski laboratorij i ljekarničko skladište. Središnji laboratorij
bio je na prvom katu sjevernog dijela
zgrade, a sastojao se od šest soba, biblioteke i spremišta. Na tom se katu nalazila
i predavaonica za 80-100 slušača, s garderobom i bibliotekom, te ured ravnatelja.
Na drugom katu u operacijskom krilu postojala je soba za gipsanje te četiri
dvorane za aseptičke operacije i jedna za
septičke, svaka s priručnim prostorom za
sterilizaciju, sobom za pranje liječnikaoperatera i pripremu u kojoj se bolesnika
pere i anestezira prije uvoženja u dvoranu.
Osim te središnje operacijske dvorane, u
istočnom krilu svakoga kata nalazila se još
jedna operacijska dvorana za ostale operacijske struke (ortopediju, okulistiku, ginekologiju, otorinolaringologiju). Osim
priručnih prostorija za sterilizaciju, na
prvom je katu bila i središnja sterilizacija
za cijelu bolnicu, s dva autoklava te aparatom za dobivanje destilirane vode. Treći
kat sjevernog dijela zgrade tada još nije
bio sagrađen.
Sjeverno od glavne zgrade nalaze se
dvije jednokatne zgrade. Istočna je služila za smještaj posluge, a ispod nje je
praonica koja se sastojala od dva dijela:
praonice za krvavo i gnojno rublje i povoje te čiste praonice. Praonica je imala
četiri velika stroja za pranje, dvije 'centrifuge' za cijeđenje rublja i tri stroja za
glačanje. Zapadna je zgrada stan sestara
(u trenutku otvorenja bolnice bilo ih je
točno 100), a ispod su kuhinja i parna pekarnica za pečenje 500 kilograma kruha
na dan. U kuhinji je sedam kotlova (svaki
zapremnine 400 litara), a tu je i ledenica.
U spojnom krilu između te dvije zgrade
nalazi se blagovaonica za osoblje.
Kotlovnica sa spremnicima za ugljen s
dva kotla nalazila se u posebnoj zgradi, iz
koje se diže 60 metara visok dimnjak. Uz
kotlovnicu nalazila se naprava za omekšavanje vode za kotlove uz pomoć živoga
vapna. Bile su tu i strojarnica, peć za spa-
U nedjelju, 12. travnja
1942., državni je poglavar
svečano otvorio novu
Zakladnu bolnicu na
Rebru
ljivanje smeća i komora za dezinfekciju
cijanovim parama, a planirana je i parna
turbina koja bi proizvodila struju za bolnicu (čijoj se gradnji usprotivila zagrebačka električna centrala). Sagrađene su
tri automobilske garaže te radionice: bravarska, vodoinstalaterska, stolarska, tapetarska, električarska i postolarska.
Za njemačke ranjenike
Sa zapadne strane glavne zgrade (na
mjestu današnje predavaonice) nalazila se
mrtvačnica, povezana podzemnim hodnikom s glavnom zgradom. Još zapadnije je veća zgrada za stanove stažista i
činovnika (s jednim četverosobnim stanom za upravitelja, dva trosobna i tri dvosobna stana te 17 garsonijera), a pokraj
nje vila za ravnatelja (čak 257 m²).
Uoči otvorenja bolnice uspostavljena
je na Rebru župa sv. Barbare (prvi župnik
bio je vlč. Josip Panić), no kapelica se počela graditi tek u kolovozu 1942. Dovršena
je 1943., ali ju je njemačka vojska odmah
pretvorila u skladište, dok je budući župni
stan pretvoren u prosekturu. Nažalost,
kapelica je služila kao skladište i poslije
Drugog svjetskog rata, sve do 1990., a bogoslužje se odvijalo u kapelici Marije Pomoćnice u zgradi redovnica.
Politika se uplela u Zakladnu bolnicu
još prije njezina otvorenja. U kolovozu
1941. Ministarstvo zdravstva zatražilo je
od Zakladnog odbora da bolnicu ustupi
njemačkoj vojsci za ranjenike. Zakladni
se odbor našao pred teškom odlukom,
ali je mudro odlučio da Nijemcima "dragovoljno" prepusti dio bolnice, kako oni
na silu ne bi zaposjeli cijelu. Budući da
urološki odjel nije bio osnovan, ujesen
1942. zajedno s kožnim odjelom (ukupno
300 kreveta) ustupljen je njemačkoj vojsci
kao Kriegslazarett. Nijemci su dobili i
operacijske dvorane, ambulante i još nekoliko prostorija u glavnoj zgradi i u zgradi stažista. No, niti s time nisu bili zadovoljni i tražili su još 100 kreveta, pa im
je ustupljen i ginekološko-porođajni odjel.
Međutim, njihovi su apetiti bili nezasitni
– nakon što su zatražili još nedovršenu
Željezničarsku bolnicu na Jordanovcu,
ujesen 1943. zatražili su i čitavo Rebro,
čemu se Zakladni odbor oštro usprotivio.
Također, tražili su da se u podrumu novoizgrađene prosekture izgradi bunker-operacijska dvorana te da se bolnica podijeli
tako da cijela istočna strana pripadne
njemačkoj vojsci, a zapadna Zakladnoj
bolnici.
Nakon uspostave nove vlasti bolnica
na Rebru je od 9. svibnja do 31. kolovoza 1945. služila kao vojna bolnica Jugoslavenske narodne armije, i to do 23.
svibnja pod upravom I. armije (upravnik
pukovnik dr. Izidor Papo), a potom u
sklopu Centra vojnih bolnica II. armije
(upravnik kapetan dr. Dezider Julius).
Od 1. rujna 1945. bolnica je opet u funk-
ciji civilne Zakladne bolnice, ali opustošena, onečišćena, s polomljenim i pokradenim inventarom. Bolnica je donekle
obnovljena, ali je 25. kolovoza 1946. ukinuta, odlukom dr. Aleksandra Koharovića, ministra narodnog zdravlja, a zgrada na Rebru dodijeljena je ravnateljstvu
ustanova Medicinskog fakulteta za Kliničku bolnicu (koja će se 1962. osamostaliti, a
1965. dobiti ime Klinički bolnički centar).
U bolnički prostor od 1. kolovoza
1946. useljavaju interna i kirurška klinika,
kao i Središnji rendgenološki zavod (iz
Draškovićeve 19) te neuropsihijatrijska
i oftalmološka klinika (iz Kukovićeve 1,
danas Ulica Ante Kovačića). Dječji je
odjel pretvoren u pedijatrijsku kliniku.
Time je Klinička bolnica, koja je do tada na četiri lokacije u gradu imala 825
kreveta, povećala broj kreveta na 1464.
Kao posljednji relikt Zakladne bolnice, 1.
ožujka 1948. kažnjenički je odjel preseljen
u bolnicu na Sv. Duhu, a na njegovo je
mjesto smješten psihijatrijski odjel neuropsihijatrijske klinike.
Zanimljivo je kako je bolnica Rebro
dobila ime. Izgrađena je, naime, na Reberu, brijegu između Laščine i jarka, gdje
je nekoć bila barutana (što u štokavskom
odgovara nazivu rebar za gorsko bìlo).
Kad se počela graditi bolnica, ljudi su zaboravili kako glasi naziv tog lokaliteta u
nominativu, pa su iskonstruirali novi nominativ: Rebro.
89
Zdravlje
Kako se pripremiti za pretrage
Kada prije odlaska u laboratorij ne smijete, a kada morate jesti, koliko vremena prije davanja
urina ne smijete mokriti, u koje je doba dana najbolje raditi hormonske pretrage, a kada uzeti
iskašljaj za analizu…
Siti ili gladni
u laboratorij
Napisao: dr. Slavko Lovasić,
specijalist opće i obiteljske medicine u Samoboru
(iz časopisa "Doktor u kući”)
P
retrage su važne za procjenu zdravlja i praćenje liječenja, no mnogi ne
znaju da se za svaku pretragu treba
pripremiti na pravi način. U suprotnom,
nalaz može biti odraz pogrešne pripreme,
a ne zdravstvenog stanja - pa od njega
nema koristi. Stoga, naučite kako se treba
ponašati prije pojedine pretrage - kada
se smiju uzimati lijekovi i hrana, a kada
se moraju izbjegavati, koliko se vremena
prije davanja mokraće ili ultrazvučnog
slikanja mjehura ne smije mokriti, u koje
je doba dana najbolje vaditi krv ili kontrolirati hormone te tko, primjerice, ne
smije na magnetsku rezonanciju.
Krvna slika, masnoće, šećer,
željezo
Krv je najdragocjenija tjelesna tekućina i iz nje se čita niz poremećaja u
organizmu. Gotovo nema osobe kojoj
iz prsta ili vene barem jednom nije uzet
uzorak krvi za analizu, pa ipak mnogi još
uvijek ne znaju koliko vremena prije krvnih pretraga treba gladovati.
Krv se, naime, uvijek vadi natašte, a
vrijeme gladovanja ovisi o vrsti analize.
Ako se radi krvna slika, zadnji obrok treba
uzeti 6 do 8 sati prije pretrage. U među90
vremenu smije se piti jedino voda. Kako
bi nalaz bio što vjerodostojniji, lijekovi se
ne smiju uzimati barem 48 sati (osim onih
koje je liječnik odredio kao obavezne),
a alkohol 24 sata prije vađenja krvi. Isto
tako se dan prije odlaska na pretrage preporučuje izbjegavanje svih većih tjelesnih
napora jer i oni mogu prikriti pravo zdravstveno stanje.
Prije određivanja dobrog, lošeg i
ukupnog kolesterola te triglicerida u krvi
treba gladovati najmanje 12 sati. Kako bi
analiza bila što točnija, tri do pet dana
uoči pretrage treba se pridržavati posebnog režima prehrane, koji se sastoji od
laganih, nemasnih obroka te izbjegavanja
jaja, mlijeka i mliječnih proizvoda, prženih
jela, masnog mesa, slanine, suhomesnatih
proizvoda, bijelog kruha, kolača. Osim
toga, barem 48 sati prije pretrage treba
izbjegavati veliki tjelesni napor i alkohol.
Kod određivanja razine šećera u krvi
ne treba gladovati prije pretrage, no izuzetno je važno voditi dnevnik prehrane u
kojem je navedeno točno vrijeme zadnjeg
Ako se radi krvna slika,
zadnji obrok treba uzeti
6 do 8 sati prije pretrage
obroka i njegov sastav. Oboljelima od
dijabetesa tijekom dana se, naime, ovisno
o tome što su i kada jeli, značajno mijenja
razina šećera u krvi. Zato se za valjani
nalaz te određivanje dobre terapije preporučuje voditi dnevnik prehrane.
Većina krvnih pretraga može se obaviti u svako doba dana, no kod određivanja
hormona i željeza u krvi to nije slučaj. S
obzirom na to da njihova koncentracija
ovisi o dnevnom ritmu, važno je hormonske pretrage i određivanje željeza u krvi
napraviti ujutro, između 7 i 9 sati. Prije
pretraga ne treba gladovati, jedino se 24
do 48 sati prije mjerenja željeza u krvi ne
preporučuje piti prirodne i druge sokove
bogate vitaminima.
Nije naodmet znati da za određivanje
krvne grupe i rezus-faktora ne treba biti
natašte - osim ako se ne traže neka specifična antitijela. Osim toga, svejedno je u
koje se doba dana rade te pretrage jer se
krvna grupa i Rh-faktor ne mijenjaju.
Analiza mokraće, stolice i
iskašljaja
Pomoću mokraće se dijagnosticiraju
infekcije mokraćnog sustava, a uzorak se
uzima tijekom prvog jutarnjeg mokrenja.
Osobe koje često mokre noću trebaju
uzeti uzorak mokraće koja je nastala barem 4 sata od zadnjeg mokrenja. Ženama
se preporučuje da neposredno prije, za
vrijeme i neposredno nakon mjesečnice
Nalaz krvnih pretraga
ŠTO UTJEČE
PREPORUČENI POSTUPAK
KAKO DJELUJE
hrana
uzimanje krvi natašte
značajno povećava količinu masnoća, šećera, željeza, alkalnih
fosfataza u krvi
tjelesni napor
dan prije pretraga izbjegavati
veći tjelesni napor
izrazito povećava vrijednost CK, laktata, urata
promjena položaja
tijela
sjediti barem 15 minuta prije
vađenja krvi
zbog smanjenja volumena krvi u stojećem stavu, povećavaju se
količine leukocita, eritrocita, hemoglobina, proteina, kalcija
doba dana
krv davati ujutro, između
7 i 9 sati
zbog dnevnog ritma mijenjaju se količine hormona, željeza,
bilirubina...
alkohol
barem 24 sata prije pretrage ne
piti alkohol
kratkoročno: izrazito povećava trigliceride, povisuje i šećer u krvi
dugoročno: povećava gamaglobulintransferazu (GGT) i prosječni
volumen eritrocita
pušenje
pri interpretaciji nalaza, voditi
računa o pušačkim navikama
u odnosu na nepušače: značajno povećane količine eritrocita i
leukocita te značajno niže vrijednosti imunoglobulina i B12
lijekovi
lijekove ne uzimati 24 do 48
sati prije pretrage, osim ako se
mjeri njihova razina u krvi
mogu utjecati na valjanost nalaza
ne rade analizu mokraće. Prije uzimanja
uzorka spolovilo treba oprati neutralnim
sapunom i dobro isprati tekućom vodom!
Žene spolovilo moraju prati sprijeda prema natrag, a muškarci kružno oko otvora prema van. Prvi, početni mlaz treba
izmokriti u zahod, a srednji u za to pri-
premljenu sterilnu posudu. Tijekom mokrenja žene trebaju rukom držati raširene
velike usne, a muškarci maknuti prepucij s glavića uda. Odmah nakon uzimanja uzorka posudu treba zatvoriti i u
što kraćem roku dostaviti u laboratorij.
Iznimno, ako se uzorak ne može odmah
dostaviti na analizu, treba ga čuvati u
hladnjaku.
Kod dojenčadi i male djece nakon
prethodnog pranja spolovila prvo se mokraća skupi u za to posebno pripremljene
sterilne vrećice iz kojih se potom izlije u
sterilnu posudu.
91
Preporučuje se zadnji obrok pojesti barem
tri sata prije pretrage.
Radiološke pretrage
– RTG, UZV, MR, CT
Promjene u jednjaku, želucu i crijevima dobro pokazuju RTG pretrage. Zadnji obrok treba uzeti 12 sati prije radiološkog pregleda s kontrastom, a kad se
pregledava debelo crijevo - treba se do-
datno pripremiti. Dva dana prije pretrage
preporučuje se jesti samo laganu tekuću
hranu, primjerice juhu, kašu od povrća
te piti veliku količinu čaja, vode, voćnog
soka. Oba dana treba popiti i laksativ,
kako bi se ubrzala stolica i ispraznilo debelo crijevo. Na dan pretrage ujutro se
laksativ (u obliku čepića) stavlja u debelo
crijevo, pa se nakon pražnjenja - pregleda
crijevo.
Ultrazvuk se najčešće koristi za potvrdu dijagnoze. Kad se ultrazvučno pregledavaju organi u trbušnoj šupljini, npr. jetra, želudac, dvanaesnik... gladovati treba
barem 6 do 7 sati prije pretrage. Osim
toga, dan prije pregleda ne smiju se piti
gazirani napici i jesti namirnice s preh-
Pretplatite se na Doktor u kući
rambenim vlaknima. Umjesto toga, preporučuje se jesti hranu "bez ostataka", tj.
žgance, griz...
Ako se pregledava mokraćni mjehur,
tada se barem 4 do 5 sati prije pregleda ne
smije mokriti - jer za UZ pregled mjehur
treba biti pun!
Osim što dobro prikazuje i najsitnije
strukture našeg tijela, magnetska rezonancija je pretraga za koju se ne treba
posebno pripremiti. Ipak, postoje neka
pravila: s obzirom na to da u magnetsko
polje ne smiju osobe s ugrađenim metalima, na MR pretragu ne smiju osobe koje
imaju metalne umetke, primjerice umjetni
kuk, pacemaker ili pak zaostale krhotine
eksplozivnih naprava, metaka... Isto se
odnosi i na žene koje se od začeća štite
unutarmaterničnim uloškom (spiralom)
jer i ona ima metalne dijelove.
Za kompjutoriziranu tomografiju slojeviti i brzi prikaz organa - uglavnom
se ne treba pripremiti, no na njega ne
mogu trudnice jer x-zrake mogu oštetiti
plod. Na CT pretrage ne mogu niti debele
osobe koje zbog prevelikih "gabarita" ne
mogu stati u tunel za snimanje. Ipak, najnoviji CT aparati omogućuju krupnijim
osobama da naprave pretragu.
Endoskopske pretrage najčešće se koriste za dijagnosticiranje promjena u probavnom sustavu. Bez obzira na to uvodi li
se endoskop u tijelo kroz usta ili crijeva, za
pretragu se uvijek treba pripremiti prema
specifičnim uputama liječnika. Njih se
treba do kraja pridržavati jer endoskopska
pretraga može biti neugodna i bolna, pa je
bolje izbjeći njezino ponavljanje.
Za razliku od uzimanja uzorka mokraće, prije brisa mokraćne cijevi radi otkrivanja klamidijske infekcije ili mikoplazmoze ne preporučuje se ni mokriti ni
prati spolovilo. Uzimaju se dva brisa: prvi
za mikoplazmu, a drugi za klamidiju. Kod
žena se još uzimaju i brisevi s početka i
dna rodnice te vrata maternice.
Kod akutnog proljeva, sumnje na crijevnu zaraznu bolest ili skriveno krvarenje radi se analiza stolice. Uzorak stolice
skuplja se u za to namijenjenu sterilnu posudu. Važno je skupiti tri uzorka tijekom
tri uzastopna dana, pa ih potom dostaviti u laboratorij na analizu. Ženama se
ne preporučuje skupljanje stolice tijekom
mjesečnice. Ako treba otkriti okultno, tj.
skriveno krvarenje u stolici, ne preporučuje se uzimanje uzorka ni tijekom proljeva te krvarenja iz hemoroida.
Paraziti, posebno crvići u zadnjem
crijevu (rektumu), dijagnosticiraju se pomoću celofanskog otiska čmara. Večer
prije uzimanja otiska ne pere se čmar, a
sljedećeg jutra preko njega se zalijepi celofanska traka, odlijepi, pa nalijepi na
predmetno stakalce i odnese u laboratorij.
Iskašljaj se analizira kad se sumnja na
tuberkulozu pluća. Uzima se ujutro, u za
to određenu sterilnu posudu, i to nakon
nakašljavanja onaj iskašljaj koji dolazi iz
dubine dišnih puteva. Najčešće se iskašljaj
uzima nekoliko dana zaredom, kako bi se
lakše našle bakterije, odnosno potvrdila ili
isključila sumnja na bolest.
Prije uzimanja brisa iz nosa ili ždrijela
ne smiju se koristiti dezinficirajući pripravci za nos ili usta, niti uzimati hrana.
KUPON
Želim pretplatu na:
a) 12 BROJEVA mjesečnika Doktor u kući po cijeni od 185 kuna
b) 6 BROJEVA mjesečnika Doktor u kući po cijeni od 106 kuna
(zaokružite željenu pretplatu)
IME I PREZIME
Ispunite kupon s adresom na koju želite primati Doktor u kući i pošaljite na:
EPH PRETPLATA Koranska 2, 10.000 Zagreb, Hrvatska
Možete nazvati i BESPLATNI TELEFON za pretplatu
iz Hrvatske: 0800 606 303
ili nas kontaktirajte na fax: 01/ 617 3958
ili mail: pretplata@eph.hr
92
ULICA I KUĆNI BROJ
POŠTANSKI BROJ I MJESTO
TELEFON/MOBITEL
POTPIS
Viktorija Boutenko:
V
Zeleno za zdravlje
Z
TELEdisk
V
Victoria
Boutenko u ovom priručniku opisuje kako
p
pokrenuti prirodne mehanizme za čišćenje organizma
uuz pomoć biljne hrane - voća i povrća, orašastih
p
plodova i sjemenki. Autorica upozorava čitatelje na
p
potrebu da jedu više sirove biljne hrane, uspoređujući
uuobičajenu zapadnjačku prehranu s prehranom divljih
ččimpanzi koje jedu neusporedivo više zelenog lišća od
lljudi. Čimpanze imaju izuzetno jak prirodni imunitet,
ččak i protiv AIDS-a, hepatitisa C i raka. Navodeći
primjere osoba koje su uspjele pobijediti teške bolesti i unaprijediti zdravlje,
motivira čitatelje da isprobaju recepte iz knjige i razviju vlastite.
Revolucija zelenih
kašastih sokova
TELEdisk
Viktorija Boutenko:
Dvjesto recepata Viktorije Boutenko, autorice knjiga Zeleno za zdravlje i 12 koraka do sirove hrane, u
novoj kuharici Revolucija zelenih kašastih sokova radikalan pomak prema prirodnom zdravlju donosi
jednostavno i učinkovito rješenje u potrazi za pravilnom i zdravom prehranom.
Čak i ako nismo bolesni, možda patimo od nedostatka koncentracije, nesanice, tromosti ili bilo kojih
drugih simptoma uzrokovanih nedostatkom hranjivih tvari. Slastan i hranjivim tvarima bogat zeleni kašasati sok vraća ravnotežu u svakodnevnu prehranu, a zahtijeva malo vremena za pripremu.
D
Dr. Theodore A. Baroody:
Alkalizirajte ili umrite
A
Sitis San
U zastrašujućem naslovu knjige skriva se važna poruka
kkoja će označiti revoluciju u brizi za zdravlje, a temelji
sse na samo jednom načelu: alkalizirajte svoje tijelo!
ZZagađeni zrak koji udišemo te kemikalijama onečišććena hrana i voda samo su dio problema. Brojni stresni
ččimbenici – fizički, emocionalni, duševni, također i
duhovni – u tijelu uzrokuju nastanak otpadnih kiselina
d
i narušavaju kiselo-lužnatu ravnotežu. Savjeti u knjizi
pomoći će u izboru pravilnog načina uspostavljanja ravnoteže i tijelo će
oživjeti novom životnom snagom.
HŽ darovao 50.000
kuna bolnici Goljak
U povodu obilježavanja Dana Hrvatskih željeznica,
5. listopada, HŽ-ovo rukovodstvo na čelu sa Zlatkom
Rogožarom, predsjednikom Uprave HŽ holdinga,
uručilo je Desanki Grubić Jakupčević, ravnateljici specijalne bolnice Goljak, donaciju 50.000 kuna.
Ambulanta bolnice na Goljaku godišnje primi 6000
djece, a dio djece i majki smješten je u bolnici. Donacija
HŽ-a pomoći će u uređenju bolničkih prostora.
U povodu Dana Hrvatskih željeznica, na šest najvećih
kolodvora - u Zagrebu, Varaždinu, Vinkovcima, Osijeku, Rijeci i Splitu - HŽ-ova su kulturno-umjetnička
društva održala prigodni program, a na 1. peronu
zagrebačkoga Glavnoga kolodvora izložena su dva prototipa elektromotornih vlakova.
OL Dalmatia
– okusi i mirisi dalmatinskih maslinika
OL Dalmatia - ekstra djevičansko maslinovo ulje dalmatinskih maslinika - proizvedeno je od najboljih, ručno
branih maslina u ranoj fazi zrelosti. Izvrsna kakvoća, lagani voćni miris zelenog ploda masline, blaga gorčina te
pikantnost OL Dalmatia maslinova ulja rezultat su stalne provjere kvalitete i kontroliranog procesa proizvodnje.
Uz visoke standarde, proizvodnjom OL Dalmatie Zvijezda doprinosi razvoju maslinarstva u Hrvatskoj.
Sa samo jednom kapi OL Dalmatie mirisi i okusi Dalmacije obogaćuju svaki obrok najboljim nutritivnim
sastojcima koji su nužni za vitalnost i važan su dio svakodnevne prehrane. U svaku kap OL Dalmatie uložen je
maksimalan trud i znanje, stoga nosi naziv vrhunsko ulje dalmatinskih maslinika.
93
O maslinovom ulju i ženskom zdravlju
"Kad prođeš pored masline, ti joj se pokloni"
Grožnjanska deklaracija o maslinovom ulju, 17. listopada 2003., Grožnjan
O
vogodišnja, deveta po redu konferencija o maslinovom ulju i
ženskom zdravlju, koju organiziraju Hrvatsko novinarsko društvo - Zbor
zdravstvenih i medicinskih novinara i
Zbor novinara za zaštitu okoliša te Općina Grožnjan, održana je na temu "Debljina i maslinovo ulje", uz pokroviteljstvo
Plive i Rochea.
Dr. sc. Darija Vranešić govorila je na
temu "Maslinovo ulje i debljina, činjenice
i zablude", nacionani plan za borbu protiv
debljine predstavio je dr. Vibor Delić iz
Ministarstva zdravstva, tema predavanja
dr. sc. Alena Ružića bila je "Gubitak kilograma – osobni scenarij", o utjecaju debljine na lokomotorni sustav govorio je dr.
Frane Grubišić, dr. Saša Trbović iz bolnice Magdalena održao je predavanje na
temu "Promjena životnih navika nakon
Zagrebački
maslinarski
institut
Na konferenciji o maslinovom ulju i zdravlju u Grožnjanu
predstavljena je udruga Zagrebački maslinarski institut (Zagreb Olive Institute). Njezin predsjednik Krunoslav Kovačević
istaknuo je da ova neprofitna udruga okuplja rekreativce
maslinare iz Zagreba i Zagrebačke županije, čiji se maslinici
nalaze u priobalju. Osnovana je u Zagrebu početkom godine,
a pridružili su joj se ljubitelji maslina, maslinova ulja i drugih
proizvoda od maslina te prijatelji željni zdravog načina života u
suglasju s prirodom.
Trenutačno okuplja dvadesetak članova koji imaju maslinike
duž Jadranske obale, od Labina preko Krka, Raba i Paga te
Dalmacije (Tribunj, Stankovci, Skradin, Šibenik, Makarska, Brač)
do otoka Koločepa. Nadaju se da će s novim članovima uskoro
"pokrivati" cijelu našu maslinarsku regiju. Udruga je osnovana
u cilju promicanja, razvitka i unapređenja maslinarstva u RH.
Više o udruzi na adresi http://www.zagreboliveinstitute.hr/ .
94
infarkta miokarda", a "Trudnoća i debljina" bila je tema izlaganja doc. dr. sc.
Ratka Matijevića. Vrlo zanimljiva tema
bila je biodinamički uzgoj povrća, vina i
mogućnost uzgoja biodinamičkih maslina.
Ovogodišnju radionicu vodila je aromaterapeutkinja Mary Novosel, o izradi kozmetičkih proizvoda s maslinovim
uljem.
Drugi dan konferencije predstavila se
udruga Zagrebački maslinarski institut.
Radionicu o kuhanju i sljubljivanju sortnih maslinovih ulja vodio je chef Marin
Rendić.
Mary Novosel: Prirodno
lijepa
HENA COM
Priručnik za izradu prirodne kozmetike Prirodno lijepa, novinarke i
aromaterapeutkinje Mary Novosel,
bogata je zbirka prirodnih recepata.
Osim uvodnih poglavlja u kojima
se može puno naučiti o svojoj koži,
knjiga pruža više od 150 recepata
za izradu prirodnih krema, losiona,
tonika, maski, depilacijskih pripravaka, pilinga i pomada za lice i tijelo
te recepte za borbu protiv celulita,
pripravke za fine parfeme, kreme
i ulja za sunčanje te sjajnu kosu i
nokte.
Prirodna je kozmetika jestiva, nježna za kožu i ne sadrži aditive,
konzervanse, mirise ni boje, pa je namijenjena i svima koji pate od
alergija ili poremećaja na koži. Recepti su jednostavni i raznovrsni, za
svačiji ukus, potrebu i džep, a većina pripravaka može se napraviti u
kuhinji – od sastojaka iz hladnjaka ili s police. Osim što jamči dobru
zabavu, puno kreativnosti i eksperimentiranja, knjiga je odlična
osnova za daljnje učenje o zdravom načinu života i istinskoj ljepoti.
Autorica navodi na koricama knjige: Nije fora biti lijep. S tim se rodiš.
Ali duuuugo izgledati mlad. E, to je već umijeće. Prirodna kozmetika
pomoći će da se to i ostvari.
95
Zdrava hrana
Mediteranskom prehranom do vitkosti i zdravlja
Temeljne su karakteristike
mediteranske prehrane
visok udio voća, povrća,
žitarica, orašastih
plodova, konzumacija
maslinovog ulja, ribe te
umjerena konzumacija
peradi, mliječnih
proizvoda i jaja
Napisala: dr. sc. Darija Vranešić Bender
Vitaminoteka - konzalting u nutricionizmu
Zagreb, www.vitamini.hr
Foto: SXC
U
posljednih dvadesetak godina
učestalost debljine značajno se
povećala, posebice u industrijaliziranim, ali i neindustrijaliziranim zemljama. Procjenjuje se da više od milijardu
ljudi ima prekomjernu tjelesnu masu, a
barem je 300 milijuna pretilih na svijetu. Istraživanje hrvatskih znanstvenika,
objavljeno 2009.,pokazalo je kako u Hrvatskoj 38,11 posto osoba ima prekomjer-
nu tjelesnu masu, 20,34 posto je pretilo,
a čak 43,52 posto ima prekomjerni opseg
struka, tzv. abdominalnu pretilost.
Svatko ima različit broj masnih stanica u tijelu. Približno sa 16 godina postiže se konačan broj masnih stanica, a u
tom procesu ulogu igraju i geni i životni stil. Broj masnih stanica vrlo se teško može smanjiti, mršavljenjem se može
smanjiti jedino udio masti u njima, odnosno njihov volumen. Izrazitim debljanjem tijekom života broj masnih stanica
može se povećati.
U posljednjih nekoliko godina znanstvenici su došli do spoznaje kako je pre-
u borbi protiv debljine
96
tilost zapravo stanje neprekidne blage
upale. Istraživanja na životinjama iznjedrila su spoznaju da s procesom debljanja
raste razina proinflamatornih molekula
koje su znakovi bolesti poput dijabetesa
tipa II, povišenog krvnog tlaka i atroskleroze.
Suvišno masno tkivo zapravo ima
funkciju endokrinog organa te luči proteine, metabolite i hormone. Primjerice,
prije nekoliko godina otkriveno je da
masno tkivo luči hormon leptin, koji regulira osjećaj sitosti. Masno tkivo, odnosno masne stanice (adipociti), luče i neke
druge supstancije, poput tumor-nekroza
faktora alfa (TNF-α), molekule koje igra
važnu ulogu u razvoju inzulinske rezistencije kod pretilih osoba.
Kako izgubiti suvišne kilograme
Uspješnost dugotrajnog, održivog gubitka kilograma ne prestaje biti zagonetka
znanstvenicima i liječnicima. Također, sve
je više slučajeva bolesnika s metaboličkim
sindromom, kod kojih je potrebno posebno pažljivo propisivanje dijete, zbog
toga što je više organskih sustava zahvaćeno poremećajima koje je moguće korigirati adekvatnim nutritivnim intervencijama. Važno je razlikovati znanstveno
utemeljenu praksu od nedokazanih popularnih režima i loše osmišljenih i interpretiranih dijetnih planova.
Prehrambeni unos smatra se jednom od najbitnijih komponenti u terapiji pretilosti. Ipak, mnoge dijete ne uspijevaju ili ih je vrlo teško slijediti. U
posljedenje vrijeme u literaturi se sve
češće spominje mediteranska dijeta kao
dobar model za gubitak kilograma, nasuprot niskomasnim dijetama koje su bile
imperativ prije samo desetak godina.
Temeljne su karakteristike mediteranske prehrane visok udio voća, povrća, ži-
tarica, orašastih plodova, konzumacija
maslinovog ulja, ribe te umjerena konzumacija peradi, mliječnih proizvoda i
jaja, a niska konzumacija crvenog mesa.
Također, važna je karakteristika mediteranske dijete svakodnevna, no mala do
umjerena konzumacija vina.
Epidemiološke studije ukazuju na
postojanje obrnuto proporcionalne veze
između tjelesne mase i mediteranske prehrane. Meta-analiza
randomiziranih kontroliranih
istraživanja koja su ispitivala vezu između
tjelesne mase i mediteranske prehrane
utvrdila je da mediteranska prehrana ima
povoljan utjecaj na smanjenje tjelesne
mase i indeksa tjelesne mase. Utjecaj je
veći, ako je mediteranska prehrana siromašna energijom, ako se slijedi dulje od
šest mjeseci i uz redovitu tjelesnu aktivnost. Niti jedna studija nije izvjestila o
porastu mase.
U kliničkoj praksi, s obzirom na gubitak tjelesne mase, distribuciju tjelesnih
masnoća, biokemijske parametre, krvni
tlak te jednostavnost praćenja dijete, posebno efikasnim se pokazalo dijetno-bihevioralno liječenje koje se temelji na principima mediteranske prehrane.
Kognitivno – bihavioralne terapije su
tehnike kojima se pacijentima pomaže
modificirati svoju nutrinu te razumjeti
razmišljanja i vjerovanja vezana za regulaciju tjelesne mase, pretilost te posljedice; također, utječu na ponašanja koja se
moraju mijenjati, kako bi gubitak tjelesne
mase bio uspješan i kako bi se održala
odgovarajuća tjelesna masa.
Kako pomaže maslinovo ulje
Maslinovo ulje bitan je dio mediteranske prehrane. Iako je kalorijska vrijednost tog ulja jednaka kalorijskoj vrijednosti drugih biljnih ulja (otprilike devet
kcal po gramu),
čini se da manje
pridonosi opasnosti od
pretilosti nego druga biljna
ulja. Naime, u istraživanju provedenom u Španjolskoj praćena
je skupina 2000 osoba tijekom
šest godina, a pokazano je da je učestalost pretilosti bila značajno manja kod
osoba koje su pretežno konzumirale maslinovo ulje. Također, u serumu osoba
koje su upotrebljavale maslinovo ulje kao
izvor masnoće izmjerena je viša razina
jednostruko nezasićenih masnih kieslina,
što je pokazalo da su osobe istinito iskazale svoj izvor masti u prehrani.
Mehanizam ovog povoljnog djelovanja maslinovog ulja još uvijek nije sasvim
razjašnjen, a moguća objašnjenja kriju se
u specifičnom djelovanju oleinske masne
kiseline koja prevladava u maslinovom
ulju te u sadržaju fenolnih tvari. Oleinska
masna kiselina ima selektivni utjecaj na
sitost, povećavajući postprandijalnu oksidaciju i potičući lipolizu u adipocitima,
a ima i termogenički učinak. Nadalje,
maslinovo ulje ima snažno protuupalno
i antioksidacijsko djelovanje. Također, istraživanja na životinjama pokazala su
kako fenolne tvari – poput kafeinske kiseline i oleuropeina - potiču oksidaciju
masti te se čini kako maslinovo ulje može
imati višestruko povoljno djelovanje na
održavanje adekvatne tjelesne mase, bez
obzira na visoku kalorijsku vrijednost.
Ipak, kao i u svim korisnim namirnicama bogatima energijom, i u maslinovom ulju treba uživati umjereno i uvijek
birati ekstradjevičansko ulje jer samo takvo, visokovrijedno ulje povoljno utječe na
zdravlje.
97
Erste banka otvorila
poslovnicu u Gundulićevoj
Erste banka otvorila je novu poslovnicu
u Zagrebu, u Gundulićevoj 8. To je 20. poslovnica u Zagrebu, dok je ukupan broj poslovnih jedinica Erste banke u Hrvatskoj sada
130. Uz novi regionalni poslovni centar u Splitu, banka je tijekom 2011. otvorila tri nove poslovnice: u Zagrebu, Splitu i Komiži.
Filijala u Gundulićevoj zapošljava sedam
djelatnika, a klijentima pruža sve vrste financijskih usluga za građane i pravne osobe. Radno vrijeme je od ponedjeljka do petka od 9 do
19 sati i subotom od 9 do 15 sati. U sklopu
filijale je bankomat, dostupan 24 sata.
Regent Esplanade najbolji
gradski luksuzni hotel
2011 WINNERS
98
Glamurozna svečanost dodjele prestižnih
nagrada World Luxury Hotel Awards 2011.
održana je nedavno u raskošnoj Smaragdnoj
dvorani hotela Regent Esplanade, uz nazočnost elite svjetske hotelijerske industrije te
brojnih uzvanika i osoba iz javnog života Hrvatske.
Galadogađaj započeo je uz glazbeni kvartet Camarata, a nastavio se svečanom večerom
uz ukusne delicije nagrađivanog šefa kuhinje,
Jeffreyja J. Velle. Uzvanicima su se obratili organizatorica WLHA 2011., Marinique Truter,
te gosti dr. sc. Amelia Tomašević, direktorica
Turističke zajednice grada Zagreba, i Don
Markušić, predsjednik Američke gospodarske
komore u Hrvatskoj. Uz ostalo, naglasili su kako je ovaj događaj veliko priznanje ne samo za
hotel Regent Esplanade, već i za Hrvatsku te
kako je ovo izvrsna promocija Zagreba, grada
koji ima ambiciju postati jedno od vodećih
turističkih odredišta u Europi.
Više od tisuću hotela u svijetu bilo je nominirano za ovu prestižnu nagradu, a zbrajanjem online glasova gostiju i osoba iz struke,
nagrade su dodijeljene u 30 kategorija. World
Luxury Hotel Awards 2011. za najbolji luksuzni gradski hotel uručen je upravo hotelu
Regent Esplanade u Zagrebu, dok je globalni
pobjednik Ritz Carlton Hong Kong.
Foto: Ines Novković
Impresum
Izdavač: BIBRA izdavaštvo d.o.o.
Trg kralja Tomislava 21, Zagreb
Tel./fax: 01/4880 555
e-mail: bibra.izdavastvo@zg.t-com.hr
www.zagrebmojgrad.hr
Direktorica i glavna urednica:
Biserka Rajković Salata
Grafička urednica: Nera Orlić
Redaktura i lektura: Diana Kučinić
Novinari: Milka Babović,
Branimir Špoljarić
Suradnici: dr. sc. Snješka Knežević,
dr. sc. Darija Vranešić Bender,
dr. Vladimir Dugački,
prof. dr. sc. Mirna Šitum,
Mirjana Drobina,
Dunja Majnarić Radošević,
Božidar Perharić,
Mladen Perušić,
Nada Premrl,
Zvonko Maković,
Ivan Mirnik
Fotografi: Ines Novković,
Saša Novković,
Željko Jovanović
Marketing: Redakcija
Tisak: Kerschoffset Zagreb d.o.o.

VLADIMIR ŠETKA

Župni listić od 29.09. do 11.10.2014 Br.153 GODVII/20

21.03.2015. - Župa sv. Terezije Avilske Suhopolje

raspored blagoslova obitelji 2013/2014 župa sv. mateja – dugave

PRIPREME ZA DRŽAVNU MATURU - Pučko otvoreno učilište Krapina

DJEČJI TJEDAN U DJEČJEM VRTIĆU VIŠKOVO

Država i pravo

24.01.2015. - Župa sv. Terezije Avilske Suhopolje

Župni listić za razdoblje 10.11.

Zapisnik s zajedničke sjednice-01.09.2013