Sveučilište Jurja Dobrile u Puli Odjel za ekonomiju i turizam «Dr. Mijo Mirković» MATEJA KIRIĆ STAMBENA PROBLEMATIKA KOD MLADIH LJUDI Diplomski rad Pula, 2013. Sveučilište Jurja Dobrile u Puli Odjel za ekonomiju i turizam «Dr. Mijo Mirković» MATEJA KIRIĆ STAMBENA PROBLEMATIKA KOD MLADIH LJUDI Diplomski rad JMBAG: 0145032559, redoviti student Studijski smjer: Ekonomija Predmet: Ekonomija rada i ljudski potencijali Mentor: Prof. dr. sc. Marija Bušelić Pula, veljača 2013. SADRŽAJ: 1. UVOD ................................................................................................................................................. 2 2. POVIJEST STAMBENE POLITIKE U HRVATSKOJ ..................................................................... 4 3.1. Poslovne banke ........................................................................................................................... 12 3.2. Društveno poticana stanogradnja ............................................................................................... 15 3.3. Fond za dugoročno financiranje stanogradnje ............................................................................ 18 4. STAMBENI STATUSI U HRVATSKOJ ......................................................................................... 20 4.1. Prodaja društvenih stanova ......................................................................................................... 22 4.2. Porezna politika .......................................................................................................................... 24 4.3. Stambena štednja i stambene štedionice..................................................................................... 27 5. SOCIJALNA POLITIKA PREMA MLADIMA ............................................................................... 31 5.1. Stambeno zbrinjavanje mladih ................................................................................................... 33 5.1.1. Stambeni problemi mladih i niske stope fertiliteta .............................................................. 34 5.1.2. Produženi život s roditeljima ............................................................................................... 36 5.1.3. Kada i kako kupiti vlastiti stan? .......................................................................................... 40 5.2. Mladi: ključ uspjeha ili problem? ............................................................................................... 41 5.3. Projekti i preporuke usmjereni na stambenu pomoć mladima.................................................... 44 6. STANDARD STANOVANJA U HRVATSKOJ .............................................................................. 49 7. STAMBENA POLITIKA I EU ......................................................................................................... 55 7.1. Stambena problematika mladih u Europskoj uniji ..................................................................... 56 8. ZAKLJUČAK ................................................................................................................................... 68 LITERATURA ...................................................................................................................................... 69 POPIS GRAFIKONA............................................................................................................................ 72 POPIS SLIKA ....................................................................................................................................... 72 POPIS TABLICA .................................................................................................................................. 73 1. UVOD Jedan od najvećih problema mladih, ali i društvene zajednice u kojoj se ta dobna skupina nalazi, jest stambeno pitanje. Iako se stanovanje i stan definiraju kao ljudsko pravo, ono s druge strane predstavlja „pravo“ koji si u novije vrijeme ne može svatko priuštiti, a posebno ne mladi ljudi. Previsokim cijenama građevinskih zemljišta ili kvadrata stana mlade se osobe jednostavno udaljavaju od rješenja svojeg stambenog pitanja, budući da za to financijski nisu sposobni, ili barem ne samostalno. Međutim, ovo nisu jedini problemi s kojima se mladi danas susreću. Previsoke cijene stanova i najma nisu u rangu s visinom plaće koju neka mlada osoba u Hrvatskoj ostvaruje. Posebice je to problem za one mlade koji imaju početničku plaću koja je daleko niža od prosjeka plaće za Republiku Hrvatsku, zatim za one koji imaju privremeni posao ili ga uopće nemaju te za visokoobrazovane mlade osobe od kojih društvo najviše očekuje. Temeljni cilj ovog rada je detaljnije istražiti navedene probleme mladih u Hrvatskoj te pronaći moguća rješenja kojima bi se ovoj dobnoj skupini mnogo više pomoglo. Svjesni stanja u kojemu se nalaze, mladi počinju sve više sumnjati u sebe pitajući se okreću li oni društvu u kojem žive leđa ili pak društvo njima. Jasno je da bi se između mladih i društva trebao učiniti određeni kompromis jer mladi su najvažniji resurs koje društvo može imati, a koji se ne može najbolje iskoristiti ako im društvena zajednica ne pomogne. Naprednija analiza i unapređenje stambene politike samo su jedan od koraka kako pomoći mladima da se što prije osamostale i riješe svoje stambeno pitanje. Neriješeni stambeni prostor sa sobom povlači i drugi najvažniji problem današnjice, a to je loša demografska slika neke države. Mnoga istraživanja dokazala su da Hrvati sve više postaju stara nacija. Jedan od uzroka tome je što mladi bez riješenog stambenog prostora duže žive kod roditelja, što kao posljedicu ima kasniji ulazak u brak i roditeljstvo. Rad se sastoji od ukupno sedam poglavlja. Prvo poglavlje uvodi čitatelja u temu rada. U drugom poglavlju nastoji se objasniti kratka povijest stambene politike u Hrvatskoj te stambena politika u razvijenim zemljama. O stambenom financiranju te najvažnijim institucijama koje su zadužene za njegovo provođenje govori se u trećem poglavlju. U četvrtom poglavlju govori se o stambenim statusima tj. odnosima između najmoprimca i najmodavca. Peto poglavlje istražuje stambene probleme mladih u Hrvatskoj i njihove najvažnije uzroke te se navode njihova potencijalna rješenja. Šesto poglavlje odnosi se na 2 standard stanovanja u Hrvatskoj, odnosno na probleme stanovanja s kojima se susreće društvo u cjelini. Sedmo poglavlje nastoji istražiti stambenu situaciju mladih u Europskoj uniji. Kao izvor podataka poslužili su mnogobrojni članci na Internetu, novosti iz različitih medija, časopisi, knjige i slično. Metode koje su prilikom izrade rada korištene jesu povijesna metoda kojom se objašnjava stambena politika u Hrvatskoj nekada, a uz to se koristila i metoda komparacije kako bi se objasnila situacija mladih u Europskoj uniji i u Hrvatskoj. Metoda deskripcije obuhvaća one dijelove rada koji govore o sadašnjem stanju stambenog tržišta Hrvatske. Induktivno – deduktivna metoda korištena je kako bi se otkrila međusobna povezanost i uzročno-posljedični odnos između neriješenog stambenog pitanja s niskom stopom fertiliteta, nezaposlenost, odnosno slabo financijsko stanje zbog čega mladi odustaju od osamostaljenja itd. Metoda kompilacije obuhvaća dijelove rada koji su preuzeti iz tuđih istraživanja i radova, a u tekstu su naznačeni u fusnotama. 3 2. POVIJEST STAMBENE POLITIKE U HRVATSKOJ Najveći je domet društvo doseglo potkraj 20. stoljeća, kada je stanovanje (stan) definirano kao ljudsko pravo. U našoj je svijesti duboko usađena slika grada kao mjesta u kojemu žive ljudi, zato stanovanje najčešće simbolizira grad kao pojam i stvarnost.1 U usporedbi s drugim zapadnoeuropskim zemljama, u Hrvatskoj se problemi vezani uz stambenu politiku javljaju relativno kasnije, a tome je pridonijela i zakašnjela industrijalizacija i urbanizacija. Naime, prema prvim podacima vezanim za stambene probleme u Republici Hrvatskoj poznato je da se oni vežu uz stambene prilike krajem 19. stoljeća koji su se dešavali u gradu Zagrebu. Broj srednjih stanova razmjerno je malen – što je u ono vrijeme predstavljalo problem s obzirom na okolnosti u kojima se nalazio Zagreb i njegovo stanovništvo. 2 Kao pripadnica Austro-Ugarske Monarhije, Hrvatska je do kraja Prvog svjetskog rata imala odgovarajuće stambeno zakonodavstvo koje je bilo vrlo napredno te je kao takvo vrijedilo do Drugog svjetskog rata.3 Zakon nije imao većeg značenja što se tiče stambene politike u Hrvatskoj jer se radilo o dosta nerazvijenoj državi s malim postotkom urbanog stanovništva. Već krajem 20. stoljeća problemima vezanih za stanovanje u Zagrebu pridaje se posebna važnost te se u tom vremenskom razdoblju javljaju i prva oponašanja gradova koji su imali razvijeniju stambenu politiku. Uplitanje države u stambenu politiku u tom razdoblju rezultiralo je brojnim zanimljivim projektima i inicijativama. Takva stambena politika popravila je standard stanovanja i na taj način postala važan i značajan instrument u socijalnoj politici. Gradske vlasti gradile su ograničeni broj socijalnih stanova koji su zvani „ gradske kuće“.4 Osim toga, grad se počinje javljati kao partner stambenim zadrugama u većim i opsežnijim projektima za izgradnju naselja i obiteljskih kuća. „Fond zagrebačke općine za izgradnju malih kuća“ igrao je značajnu ulogu jer je davao jeftinije i povoljnije stambene zajmove i na taj način omogućio rast broja stanova. 1 Šimunović, I., Urbana ekonomika, Školska knjiga, Zagreb 2007., str. 105. Prema: Puljiz, V., Bežovan G., Matković, T., Šućur, Z., Zrinščak, S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 338. 3 Prema: Franić, T.,S., Korlaet L., Vranić, D., Prilog analizi stambenih politika i planske stanogradnje Nizozemske i Hrvatske, Pregledni rad, Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, prosinac 2005., str. 199. 4 Puljiz, V., Bežovan G., Matković, T., Šućur, Z., Zrinščak, S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 339. 2 4 Nakon Drugog svjetskog rata, stambena politika se vezuje s razvojem u novoj državi te novom političkom strukturom i postaje dio koncepta podržavljenja i s tim u vezi posebnih stambenih prava.5 Poduzeća preuzimaju odgovornost za stambeno zbrinjavanje svojih radnika pa se na taj način uloga države sve više smanjuje. Poslijeratni razvoj organizirane stambene izgradnje u Jugoslaviji ( pa tako i na području Hrvatske) karakterizira, prije svega, koncept „društvenog stana“.6 Društveni stan predstavljao je koncept socijalističkog i društvenog uređenja. Međutim, dobiveni društveni stanovi često nisu po veličini, lokaciji i opremljenosti odgovarali prosječnoj obitelji jer nisu mogli zadovoljiti njihove potrebe. Smatra se da je društveni stan u svom prvotnom obliku uveden šezdesetih godina kada poduzeća preuzimaju odgovornost nad stambenim pitanjima svojih radnika. Na području Hrvatske, 1990. godine, smatra se da su društveni stanovi činili 33% stambenog fonda Hrvatske.7 S druge strane, u vlasništvu radnih organizacija bilo je 90% društvenih stanova, a to je značilo da je dodjeljivanje društvenih stanova bilo decentralizirano. Socijalni stanovi su u razvijenim zemljama bili namijenjeni marginalnim skupinama, međutim u socijalizmu oni su se smatrali privilegiranim. Društveni stanovi također su bili pokazatelj nejednakosti jer su stanari za stanovanje plaćali manje od onih koji su pokrivali cjelokupne troškove stanovanja.8 Osnovni kriterij za dodjelu stana je bio „zasluga“ i „potreba“. 70-tih godina se uvodi tzv. stan solidarnosti koji je bio namijenjen ljudima koji nisu pripadali u kategoriju društvenih stanova, a to su bili nezaposleni, mlade obitelji, invalidi itd. Lokalne samoupravne interesne zajednice bile su te koje su bile zadužene za alokaciju i kupnju tih stanova, dok je već 80-tih godina društveno usmjerenu stanogradnju nadzirao integralni projekt standardizacije parametra u stanogradnji, pod nazivom Standard stana, zgrade i naselja u društveno usmjerenoj stambenoj izgradnji.9 Dotadašnji nosioci stanarskih prava mogli su te društvene stanove otkupiti do 1991. godine po cijeni koja je iznosila 10-15% od tržišne. Međutim, takva politika omogućila je stvaranje špekulacija i kao takva dovela je do uništenja tržišta stanova u novogradnji. Domovinski rat i promjene gospodarskog i društvenog sustava prekidaju aktivnosti i procese u stambenoj 5 Prema: Puljiz, V., Bežovan G., Matković, T., Šućur, Z., Zrinščak, S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 339. 6 Franić, T.,S., Korlaet L., Vranić, D., Prilog analizi stambenih politika i planske stanogradnje Nizozemske i Hrvatske, Pregledni rad, Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, prosinac 2005., str. 199. 7 Prema: Franić, T.,S., Korlaet L., Vranić, D., Prilog analizi stambenih politika i planske stanogradnje Nizozemske i Hrvatske, Pregledni rad, Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, prosinac 2005., str. 199. 8 Prema: Franić, T.,S., Korlaet L., Vranić, D., Prilog analizi stambenih politika i planske stanogradnje Nizozemske i Hrvatske, Pregledni rad, Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, prosinac 2005., str. 199. 9 Ibid.199. 5 politici sve do 1997. godine. Tada nastaje Program stambenog zbrinjavanja stradalnika Domovinskog rata. Krajem 2001. godine nastaje program Društveno poticane stanogradnje, o čemu će više riječi biti u daljnjem tekstu. Stambena politika i graditeljstvo je 80-tih godina u Hrvatskoj bilo dosta razvijeno, međutim zbog spomenutih ratnih zbivanja dolazi do negativnih trendova koji traju sve do 1995. godine, kada počinje obnova ratom uništenih područja. U ratnoj 1992. godini izgrađeno je samo 8 115 novih stanova, a 1995. još manje, svega 7 542.10 Nakon toga broj izgrađenih stanova u stalnom je porastu, pa je tako 1998. godine izgrađeno 12 863 stana, dok je 2004. izgrađeno 18 763 novih stanova.11 Unatoč tako velikom broju izgrađenih stanova, prijeratna razina izgradnje još uvijek nije dostignuta. U razdoblju od 1981. pa do 1990. prosječno je godišnje građeno 24 200 stanova, a samo ih je 1981. izgrađeno 30 453. 12 Osim porasta broja stanova, bilježi se i porast njihove ukupne površine i prosječne veličine, pa je tako korisna površina novoizgrađenih stanova u 1992. godini iznosila 643 tisuće13, dok je u 2008. godini iznosila oko 2 milijuna m². Tablica 1. Stambena izgradnja u Republici Hrvatskoj od 1995. do 2009. godine Godina Broj završenih Površina u 000 m² stanova - ukupno 1995. 7 542 636 1996. 12 910 1 063 1997. 12 854 1 046 1998. 12 863 1 057 2000. 17 487 1 397 2002. 18 047 1 439 2004. 18 763 1 568 2006. 22 121 1 849 2008. 25 368 2 037 2009. 18 740 1 563 Izvor: Državni zavod za statistiku, Statistički ljetopis 2012., str. 319., Statistički ljetopis 2006., str. 11. 10 Leko V., Stojanović A., Financiranje stambenog zbrinjavanja u Republici Hrvatskoj, Računovodstvo i financije, 2006., str. 65. 11 Ibid., str. 65. 12 Ibid., str. 65. 13 Prema: Leko V., Stojanović A., Financiranje stambenog zbrinjavanja u Republici Hrvatskoj, Računovodstvo i financije, 2006., str. 65. 6 Iako ovi podaci o količini završenih stanova daju dobru sliku stanogradnje u Hrvatskoj, istina je da u većim hrvatskim gradovima još uvijek nedostaje stanova te da su uvjeti stanovanja nerijetko neodgovarajući i neprimjereni. Osim toga, trebalo bi i obnoviti veći dio stambenog fonda. Kada je riječ o prosječnim cijenama stanova, valja napomenuti kako one od 2001. godine počinju postepeno rasti, a od 2008. godine ponovno padati. Tako je krajem 2008. godine prosječna cijena 1 m² prodanoga novog stana iznosila 12 095 kuna, a u 2010. ona iznosi 10 971 kuna. Međutim, mnogi autori smatraju da ove cijene nisu stvarne cijene na tržištu, već je u njih uključena i cijena prodanih stanova koji su subvencionirani od strane države na temelju Programa društveno poticanje stanogradnje (POS-a).14 Neslužbene procjene prosječnih cijena novoizgrađenih i starih stanova nadmašuju spomenute brojke od dvadeset do trideset posto.15 Ovako visoke cijene stambenog prostora još više dolaze u obzir ako se one usporede s prosječnom neto plaćom koja je u 2010. iznosila 5 343 kn. Iz ovoga se zaključuje da zaposleni stanovnik u Republici Hrvatskoj s ovakvom plaćom ne može sebi osigurati kupovinu stana ili kuće budući da ona iznosi tek 50% prosječne cijene 1 m² stana. Također, cijene stambenog prostora puno su više u Zagrebu te privlačnim mjestima na obali, nego li na seoskim područjima te u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Tablica 2. Prosječne cijene prodanih novih stanova po 1 m² od 2001. do 2010. godine za Republiku Hrvatsku Republika 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 8 306 8 366 8 569 8 978 8 912 8 939 11252 12095 11944 10971 9 317 9 296 10241 10450 9 228 9 159 12308 14315 14100 12322 Hrvatska Zagreb Izvor: Državni zavod za statistiku, Statistički ljetopis 2011., str. 320. 14 Prema: Leko V., Stojanović A., Financiranje stambenog zbrinjavanja u Republici Hrvatskoj, Računovodstvo i financije, 2006., str. 66. 15 Leko V., Stojanović A., Financiranje stambenog zbrinjavanja u Republici Hrvatskoj, Računovodstvo i financije, 2006., str. 67. 7 2.1. Povijest stambene politike u razvijenim zemljama U razvijenim zemljama stambena politika dolazi do većeg značaja u vrijeme industrijalizacije i ubrzane urbanizacije. Radi se o 19. stoljeću kada se bilježi dotad nezapamćeni rast gradova. U to vrijeme djeluju brojne političke stranke i sindikati pa se upravo demokracija društva smatra odgovornom za stambeno zbrinjavanje stanovništva. U središte političkih i socijalnih zbivanja dolazi problem stanovanja te je tako stalno prisutan u javnosti. Za aktualizaciju problema stanovanja važna je enciklika Lava XIII. Rerum Novarum16 koja je osobito potaknula nacionalne vlade za privređivanje programa kojim bi se riješili stambeni problemi. Sve do danas, stambena pitanja i problemi sastavni su dio državne politike. Ono što je obilježavalo stambeno tržište zapadnih zemalja jesu dominantni špekulativni poduzetnici koji su gradili velik broj stambenih objekata niskog standarda, a koje su iznajmljivali po visokim cijenama stanarina. Tržišni zakoni – ponuda i potražnja, podmiruju stambene potrebe te se taj proces promatra kao i drugo poduzetništvo. Država se ne miješa u njega. Međutim, ubrzo nakon toga dolazi do sukoba interesa između špekulacijskih poduzetnika i političke organizacije radništva, a na kraju i same države. Kakav će biti stambeni sustav i politika u pojedinoj zemlji, ovisi prvenstveno o ekonomskim i gospodarskim prilikama te zemlje, a da bi se vidjela djelotvornost određene stambene politike, mora proći jedno duže vremensko razdoblje. Tako je Nizozemska dosta rano prepoznala važnost stambenih problema i postavila državi obveze kojima bi se trebalo riješiti stambeno pitanje njihovih građana.17 Od druge polovice 19. stoljeća postoje različite aktivnosti i moguća rješenja kojima se nastojalo riješiti stambeno pitanje, a koji su oblikovali stambenu politiku sve do danas u razvijenim zapadnim zemljama. Među prvim aktivnostima, spominje se osnivanje stambenih zadruga od strane radnika, kako bi se zaštitili od špekulacijske pohlepe graditelja. Stambene udruge u nekim se zemljama još nazivaju i neprofitnim stambenim organizacijama čiji je pokrovitelj često bio sindikat, dobrotvorne organizacije ili crkve. Neki poslodavci sve više počinju shvaćati da je samo kvalitetna radna snaga ključ uspjeha, pa i sami počinju podupirati djelatnosti navedenih organizacija. Ove organizacije javile su se kao odgovor na probleme da se zadovolje potrebe sve većeg broja radništva u gradovima. Postepeno, stambene se udruge 16 Puljiz, V., Bežovan G., Matković, T., Šućur, Z., Zrinščak, S., Socijalna politika: povijest, sustavi, pojmovnik, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2005., str. 357. 17 Prema: Puljiz, V., Bežovan G., Matković, T., Šućur, Z., Zrinščak, S., Socijalna politika: povijest, sustavi, pojmovnik, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2005., str. 357. 8 pretvaraju u neprofitne organizacije koje su se bavile stambenim zbrinjavanjem, odnosno često su podrazumijevale organizaciju štednje i kreditiranje po povoljnijim uvjetima. Njihove interese štiti država. Švedska i Njemačka predstavljaju zemlje gdje je bilo najviše neprofitnih stambenih organizacija kroz koje se očitovala privatna inicijativa. Osim spomenutih stambenih zadruga, stambenu politiku obilježila je i gradnja socijalnih stanova koji su se dodjeljivali socijalno ugroženim građanima uz beneficirane stanarine. Ovi stanovi u početku su relativno mali, često posebne sobe koje imaju zajedničke kuhinje i zahode.18 Kvaliteta takvih stanova bila je relativno niska, međutim važno je napomenuti da je s vremenom rasla. S razvojem gradova, povećao se i broj građa koji nisu imali smještaj te je politika socijalnih stanova bila nužna kako bi se riješio taj problem. Za izgradnju socijalnih stanova zaslužne su lokalne vlasti i neprofitne stambene organizacije. Ovaj oblik intervencije države u stambenu potrošnju predstavlja najvažniji čin socijalne politike u stanovanju.19 Krajem 19. i početkom 20. stoljeća uvodi se kontrola iznajmljivanja stanova. To znači da se država počinje miješati u stambenu potrošnju i na taj način počinje gubiti obilježja tržišne ekonomije. Ako se neki stan htio iznajmiti, trebalo je sklopiti ugovor uz dio uvjeta koji je odredila država. Glavni dio ugovora bio je i cijena, međutim ona se nije formirala prema zakonima ponude i potražnje već se nastojalo uskladiti s cijenom radne snage tj. prema visini plaće radnika. Također, ako bi se cijena stana povećala i to se trebalo utvrditi ugovorom. Osim što je država kontrolirala napomenute komponente, važno je naglasiti kako joj je bila važna i kvaliteta najamnih stanova jer je ona utjecala na cijenu. Upravljanjem stambenom politikom na ovaj način, država je utjecala na smanjivanje djelatnosti iznajmljivanja stanova. To je utjecalo na pad udjela privatnih najamnih stanova u strukturi stambenog fonda. Razvijene zemlje su se također morale suočiti s problemima stanovanja u slamovima, tzv. nehigijenskim naseljima. Javnost se ovim problemima počinje baviti već sredinom 19. stoljeća. Takva nehigijenska naselja nastala su uz rubove gradova, bez urbanističkih planova, a u njima je živjela gradska sirotinja i radništvo. Kako bi se riješili problemi s takvim naseljima, različiti stambeni inspektori provodili su nadzor nad uvjetima u kojima žive takvi građani i na taj način davali prijedloge rješavanja tih problema. Sve one stambene četvrti koje nisu zadovoljavale opće higijenske uvjete, srušene su, a na njihovom mjestu počinje izgradnja 18 Puljiz, V., Bežovan G., Matković, T., Šućur, Z., Zrinščak, S., Socijalna politika:povijest, sustavi, pojmovnik, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2005., str. 358. 19 Prema: Puljiz, V., Bežovan G., Matković, T., Šućur, Z., Zrinščak, S., Socijalna politika: povijest, sustavi, pojmovnik, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2005., str. 358. 9 boljih i kvalitetnijih stanova. U novije vrijeme, takve zgrade se više ne ruše već se prema planovima urbanih vlasti obnavljaju, podiže se kvaliteta komunalne infrastrukture te urbanog uređenja. Država je također nastojala pomoći i marginalnim društvenim skupinama – beskućnicima. Različitim programima nastojala im je osigurati smještaj, a u početku se radilo o skromnim prenoćištima. Naravno, s razvojem ekonomskog i gospodarskog pitanja neke zemlje, ovi standardi su se podigli, ali isto tako povećao se i broj osoba koje trebaju takvu vrstu smještaja. Posebice je to naglašeno u velikim i razvijenim gradovima. Nakon Drugog svjetskog rata, stambeno tržište sve više gubi obilježja tržišne ekonomije pa se u vidu toga stambena pitanja počinju smatrati dijelom gospodarske i socijalne politike. Država tako nastoji subvencionirati kućanstva koja prvi put kupuju stan, a te se subvencije očituju kroz preliminarnu stambenu štednju te oslobođenja od plaćanja poreza na dohodak za one koji ulažu u kupnju stana. Ovakva politika ponajviše je pomogla srednjem sloju stanovništva koji je velik dio svojih prihoda izdvajao za kupnju stana ili kuće. Takvi su stanovi najčešće pod hipotekom ili otplatom kredita, pa su prisiljavali građane na štednju i racionalnije ponašanje, a tome je i danas tako. U razvijenim zemljama, stambena politika značajnije pomake doživljava tek u međuratnom razdoblju. Neki stambeni problemi su se mogli riješiti na bolji i kvalitetniji način, no krivac u tome je država koja je mogla više i pametnije intervenirati, uz bolju organiziranost i stručnost svoje administracije.20 20 Prema: Puljiz, V., Bežovan G., Matković, T., Šućur, Z., Zrinščak, S., Socijalna politike: povijest, sustavi, pojmovnik, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2005., str. 361. 10 3. STAMBENO FINACIRANJE U HRVATSKOJ Kupnja stana, odnosno stambenog prostora u današnje vrijeme predstavlja problem za svaku generaciju koja želi riješiti svoje stambeno pitanje. Ako se prati samo uvjet da je prosječna mjesečna neto plaća u 2012. godini u Republici Hrvatskoj iznosila 5 541 kn, lako se može zaključiti kako je prosječnom građaninu teško sakupiti sredstva kojim bi riješio svoje stambeno pitanje, a gdje su tek mladi čije su plaće još niže od navedenog prosjeka. Stambeno financiranje se danas uvelike razlikuje od onog prije osamostaljenja te tako u Republici Hrvatskoj postoji nekoliko načina stambenog financiranja. Nakon Drugog svjetskog rata, stambena pitanja rješavaju se na način da se uz pomoć vlastitih sredstava i rada izgradi obiteljska kuća, zatim kupnjom stanova od građevinskih poduzeća i stambenih zadruga u vlasništvu građana ili pak dodjelom društvenih stanova poduzeća, ustanova ili drugih organizacija.21 S propašću Jugoslavije, u Hrvatskoj započinje stambena reforma koja traje još dan danas. Tako od 1990. pa do 1994. godine dolazi do velikih promjena u stambenom statusu, a 57 % državnih stanova postaje privatno vlasništvo građana. Naravno, uz privatizaciju ovih stanova postavlja se pitanje jesu li ti stanovi prodani po realnoj cijeni te mnoga druga pitanja poput održavanja stambenih zgrada i slično. Međutim, ova stambena reforma sa sobom povlači i negativne posljedice kao što su problemi sa zemljišno– knjižnom evidencijom, stanovima u otkupu te bespravnom gradnjom. Konkretni pomaci vidljivi su nakon 1997. godine kada su doneseni Zakon o fondu za dugoročno financiranje stanogradnje uz potporu države, Zakon o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje te Program socijalno poticane stanogradnje od strane države. 22 Najpoznatiji modeli stambenog financiranja jesu bankovno financiranje, Program socijalno poticane stanogradnje od strane države, Program stambenog zbrinjavanja stradalnika Domovinskog rata i ostali načini i programi financiranja stambenog pitanja. Kad je riječ o bankovnom financiranju, podaci pokazuju da postoji veća kreditna aktivnost poslovnih banaka, a u prilog tome idu i brojni sklopljeni ugovori sa stambenim štedionicama koji pokazuju rast štednje. 21 Prema: Tepuš, M. M., Analiza modela stambenog financiranja u Republici Hrvatskoj, Pregledi, Hrvatska narodna banka, studeni 2004., str.4 22 Tepuš, M. M., Analiza modela stambenog financiranja u Republici Hrvatskoj, Pregledi, Hrvatska narodna banka, studeni 2004., str.4 11 3.1. Poslovne banke U Hrvatskoj je razvoj poslovnih banaka prošao nekoliko faza – na početku tranzicijskog razdoblja one nastaju iz oligopolističkih banaka iz bivše Jugoslavije, a kasnije ih osnivaju i pojedinci te društvena i privatna poduzeća. U novije vrijeme, glavna obilježja banaka su konsolidacija odnosno različita spajanja banaka te banaka i štedionica. Hrvatski financijski sustav ima još uvijek sva obilježja tradicionalnog europskog bankovno dominirajućeg financijskog sustava. Paralelno s osamostaljivanjem Republike Hrvatske, krenula je i reforma s ciljem unapređenja i poboljšanja hrvatskog financijskog sustava pa je tako 1993. godine donesen Zakon o bankama i štedionicama. U tom razdoblju nastaju poslovne banke univerzalnog tipa te su one danas vodeće domaće depozitne financijske institucije. Nadalje, Zakon o bankama i štedionicama trebao je omogućiti osnivanje banaka i štedionica kapitalnog tipa. On je vrijedio sve do 1998. godine, kada ga zamjenjuje Zakon o bankama. Godine 2002. donesen je novi Zakon o bankama.23 Zakonska rješenja nisu smjela izazvati prevelika odskakanja u bankovnom sustavu već potaknuti banke da svoje poslovanje razvijaju u skladu s tržišnim pravilima. Ako se uzme u obzir da je ukupna aktiva hrvatskih banaka krajem 2005. godine iznosila oko 260 milijardi kuna, ne iznenađuje činjenica da bankovni krediti dominiraju u eksternom financiranju stanovništva i njihovih stambenih potreba.24 Od svih stambenih kredita odobrenih stanovništvu na kraju 2005., banke su odobrile njih 98%.25 Ako se promatraju noviji podaci, banke su 9. mjesecu 2012. godine odobrile 55,7 milijardi kuna novih stambenih kredita, dok se u 2005. godini taj iznos kretao oko 27, 5 milijardi kuna ( vidi tablicu 3. Distribucija kredita banaka stanovništvu, 2005. - rujan 2012. godine). Prema podacima navedenim u tablici, vidi se postepeni rast stambenih kredita. 23 Tepuš, M. M., Analiza modela stambenog financiranja u Republici Hrvatskoj, Pregledi, Hrvatska narodna banka, studeni 2004., str.5. 24 Prema: Leko V., Stojanović A., Financiranje stambenog zbrinjavanja u Republici Hrvatskoj, Računovodstvo i financije, 2006., str. 67. 25 Leko V., Stojanović A., Financiranje stambenog zbrinjavanja u Republici Hrvatskoj, Računovodstvo i financije, 2006., str. 67. 12 Tablica 3. Distribucija kredita banaka stanovništvu, 2005. - rujan 2012. godine ( u milijunima kn) 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. Rujan 2012 Krediti 78.162,4 95.307,6 112.593,3 126.205,3 122.570,8 127.190,5 128.382,9 125.882,0 27.571,1 36.927,3 45.218,6 52.305,5 52.949,4 57.984,0 59.610,9 58.777,5 stanovništvu U tome: stambeni krediti Izvor: Hrvatska narodna banka, Statistički pregled, 2012., dostupno na: http://www.hnb.hr/statistika/hstatistika.htm Unatoč porastu udjela stambenih kredita u ukupnoj strukturi kreditiranja, on je još uvijek nizak s obzirom na neke druge razvijene zemlje i njihove financijske sustave. U Hrvatskoj se stambenim kreditima ne trguje organizirano i banke stambenim kreditiranjem posluju u svoje ime i za svoj račun. Kad je riječ o stambenom kreditiranju, one se susreću s brojnim problemima među kojima su najvažniji informacijska asimetrija ( nedovoljna informiranost o komitentima građanima i poteškoćama s vrednovanjem i upotrebom kolaterala ( procjenitelji imovine, po mišljenju bankara, nisu dovoljno orijentirani na tržišnu vrijednost, a naplata putem zapljene i prodaje založene imovine je teško predvidiva i često dugotrajna).26 Kao još jedan od mogućih razloga zapostavljanja stambenog kreditiranja u Republici Hrvatskoj može se navesti i sporo rješavanje sudskih postupaka naplate kredita, nesređenim zemljišnim knjigama te želja da se brže i prije zaradi na nekim nenamjenskim ili potrošačkim kreditima stanovništvu. Kada se govori o stambenom kreditiranju od strane banaka, valja napomenuti i podatke o prosječnim kamatnjacima. Tako su banke tijekom 2005. godine na stambene kredite zaračunavale prosječnu kamatnu stopu u visini od 5,0% do 5, 71%, dok su se u 2009. godini kretale u rasponu od 6,18% do 6,55%. Prema navedenim podacima u tablici 4., vidi se da se prosječne kamatne stope u 2012. godini ponovno kreću između 5,08% do 5,38%.27 Većina se stambenih kredita u Hrvatskoj odobrava za razdoblje od 3 do 30 godina i to najčešće u eurima ili švicarskim francima, a uz to se nude i brojne mogućnosti prema određenim kategorijama građana (na primjer za mlade osobe – krediti za opremanje stanova i 26 Prema: Tepuš, M. M., Analiza modela stambenog financiranja u Republici Hrvatskoj, Pregledi, Hrvatska narodna banka, studeni 2004., str.7. 27 Hrvatska narodna banka, Statistički pregled 2012. 13 sl.). Rokovi otplate ovise o modelu stambenog kredita, pa ukoliko se traži stambeni kredit kako bi se izvršila renovacija ili obnova neke nekretnine, rok za njegovu otplatu je puno manji u odnosu ako se traži kredit za kupovinu nekretnine. Tada on ovisi o životnoj dobi osobe koja ga traži. Tablica 4. Prosječne kamatne stope u Hrvatskoj, 2005. – rujan, 2012. godine Godina Kamata % (najniža i najviša) 2005. 5,0 – 5, 71 2006. 4, 73 – 4, 91 2007. 4, 75 – 5, 23 2008. 4, 82 – 6, 08 2009. 6, 18 – 6, 55 2010. 6, 02 – 6, 46 2011. 5, 10 – 6, 02 Rujan - 2012. 5, 08 – 5, 38 Izvor: Hrvatska narodna banka, Statistički pregled 2012., dostupno na: http://www.hnb.hr/statistika/hstatistika.htm Da bi se uopće mogao dobiti stambeni kredit, vrednuje se komitentov prihod odnosno visina plaće, kvaliteta poduzeća u kojem je zaposlen, da je građanin Republike Hrvatske, da ima radni odnos na neodređeno i redovita mjesečna primanja, urednost povrata postojećih kredita te po isteku roka otplate kredita klijent ne smije biti stariji od 65 do 75 godina. 28 Osim navedenog, traži se ispunjenje i nekakvih dodatnih kriterija kao što su vlastiti udio, sudužnici i / ili jamci odgovarajućih prihoda, polica životnog osiguranja dužnika vinkulirana u korist banke i slično. 29 Visina bankovne naknade za obradu kredita ovisi od banke do banke. Često se ta naknada kreće u visini od 1,5% do 3,5%. Banke često imaju i promotivno razdoblje kada nude modele gotovinskih kredita bez zaračunavanja naknade obrade. Usporedno s nekadašnjim bankarskim instrumentima koji su trebali osigurati povrat kredita, oni su se zadržali i u današnje vrijeme budući da se banke teško odriču nečega što im jamči sigurnost stambenog kreditiranja, a tim više jer su se u praksi ti instrumenti pokazali kao vrlo 28 Preduvjeti banaka za dobivanje stambenih kredita, dostupno na: http://www.crozillanekretnine.com/content/Financiranje/preduvjeti-banaka-za-dobivanje-stambenih-kredita-851.htm ( 5.12.2012.) 29 Prema: Tepuš, M. M., Analiza modela stambenog financiranja u Republici Hrvatskoj, Pregledi, Hrvatska narodna banka, studeni 2004., str.8. 14 uspješni. Kada banke ugovaraju stambene kredite, one ne vode računa o tome stanuje li komitent zaista u stanu za koji je podigao kredit, a niti pak to utječe na promjenu kreditnih uvjeta. No, ako se želi ostvariti porezna olakšica tada je to bitan čimbenik. Iako u današnje vrijeme djeluje i posluje velik broj banaka koje nude različite mogućnosti stambenog kreditiranja, još uvijek postoji velik broj građana koji ne može udovoljiti uvjetima koje traže banke pa se često odlučuju za neka neprihvatljiva rješenja. Primjer je financiranje kratkoročnim kreditima ( često od više banaka), koji su po svojoj prirodi obično skuplji od stambenih kredita, što dodatno uvećava troškove i konačnu cijenu stambenog prostora.30 Odabir banke za stambeno kreditiranje pojedinca ne ovisi samo o uvjetima kreditiranja koja ona nudi, već i o mnogim drugim čimbenicima. Naime, mnoge domaće banke zahtijevaju od nekog pojedinca da prvo kod njih otvori tekući račun preko kojeg će primati plaću ili neka druga primanja, a tek nakon nekoliko mjeseci će im odobriti stambeni kredit. Naime, konkurentska borba banaka sastoji se, između ostalog, i od aktivnosti kojima se promovira atraktivnost tekućih računa za građane, jer će građani, u uvjetima kada im odobrenje kredita ovisi o tome gdje i koliko dugo imaju tekući račun, od te banke zatražiti i kredite, pri čemu će kreditni uvjeti biti u drugom planu.31 Kada je riječ o izvorima sredstava poslovnih banaka kojima se vrši stambeno financiranje, valja napomenuti da je ovdje riječ o depozitima i vlastitom kapitalu te namjenskim depozitima Europske banke za obnovu i razvoj. 3.2. Društveno poticana stanogradnja U Republici Hrvatskoj, društveno poticana stanogradnja određena je Zakonom o društveno poticanoj stanogradnji ( NN 109/01, 82/04, 76/07, 38/09, 86/12). Ovim se Zakonom uređuje sustavno organizirana stanogradnja poticana javnim sredstvima ( u daljnjem tekstu: društveno poticana stanogradnja) radi zadovoljavanja stambenih potreba i poboljšanja kvalitete stanovanja što šireg kruga građana, kao i unapređenja graditeljstva.32 30 Tepuš, M. M., Analiza modela stambenog financiranja u Republici Hrvatskoj, Pregledi, Hrvatska narodna banka, studeni 2004., str. 9. 31 Tepuš, M. M., Analiza modela stambenog financiranja u Republici Hrvatskoj, Pregledi, Hrvatska narodna banka, studeni 2004., str. 10. 32 Zakon o društveno poticanoj stanogradnji, dostupno na: http://www.zakon.hr/z/371/zakon-odru%C5%A1tveno-poticanoj-stanogradnji ( 15.11.2012.) 15 Prema ovom Zakonu, Republika Hrvatska je dužna osigurati sredstva nužna za izgradnju stanova, a ta se sredstva osiguravaju u državnom proračunu i doznačuju nositelju investitorskih poslova. Financijskim sredstvima koja daje sama država osigurava se pokriće troškova u vezi s izgradnjom stanova koji odgovara visini od 25% etalonske cijene ( koji određuje ministar nadležan za graditeljstvu) građenja po m2 korisne površine stana. Da bi taj Zakon bio što učinkovitiji, jedinice lokalne samouprave dužne su utvrditi stambene potrebe i interes za izgradnju i kupnju stanova na tom području te u skladu s tim i svojim mogućnostima, osigurati potrebna sredstva. Osim navedenog, jedinica lokalne samouprave mora osigurati i odgovarajuće građevinsko zemljište te urediti komunalnu infrastrukturu i priključke na nju, što znači da ona snosi sve troškove u vezi s infrastrukturom i njezinim priključcima. Ukupna vrijednost zemljišta i troškova vezanih uz infrastrukturu tj. sredstva jedinice lokalne samouprave sadržana u prodajnoj cijeni m² ne može biti više od 40% etalonske cijene građenja.33 Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama te neprofitne pravne osobe predstavljaju glavne nositelje investitorskih poslova što se tiče izgradnje i prodaje stanova. Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama (APN) mora poslovati prema pravilima neprofitne pravne osobe i to u svoje ime, a za račun Republike Hrvatske. Glavni zadatak Agencije je utvrditi provedbeni program društveno poticane stanogradnje ( Program POS-a) na temelju kojeg onda pribavljaju potrebna sredstva za izgradnju. Sredstva kojima Agencija posluje su prije svega javna sredstva te ostala sredstva prikupljena na tržištu kapitala putem poslovnih i drugih financijskih ustanova te od građana odnosno kupaca stanova. Kad je riječ o neprofitnim pravnim osobama, one se više vežu uz jedinice lokalne samouprave, tj. one ih mogu osnovati. One pak su dužne poslovati u svoje ime, ali za račun jedinice lokalne samouprave. Njihov glavni zadatak je do 30. lipnja tekuće godine izraditi Program POS-a i dostaviti na suglasnost ministru nadležnom za graditeljstvo. Jedinica lokalne samouprave ili druga osoba koja je spremna osigurati zemljište i druga sredstva za izgradnju stanova dostavlja Agenciji odgovarajuću ponudu za ustupanje određenog građevinskog zemljišta, odnosno lokacije za izgradnju stanova.34 Prije nego se počne graditi neki stambeni objekt na određenoj lokaciji, Agencija je dužna izvršiti 33 Prema: Zakon o društveno poticanoj stanogradnji ( NN 86/12) Zakon o društveno poticanoj stanogradnji, dostupno na: http://www.zakon.hr/z/371/zakon-odru%C5%A1tveno-poticanoj-stanogradnji ( 15.11.2012.) 34 16 kalkulaciju predvidivih troškova izgradnje, utvrditi predvidivu prodajnu cijenu stanova te izvršiti kalkulacije obročne otplate i povratnog priljeva sredstava od prodaje. Kada se govori o uvjetima kupnje stana, Zakon nalaže sljedeće: Agencija sklapa predugovor s kupcem stana o kupoprodaji s predvidivom cijenom stana te kupac plaća vlastito učešće. Pravo na kupnju stana uz obročnu otplatu imaju jedinice lokalne samouprave te druge pravne osobe sa sjedištem u RH i građani odnosno državljani Republike Hrvatske, dok prvenstveno pravo na kupnju stana neovisno o načinu plaćanja imaju građani koji prvi put stječu stan u vlasništvo za potrebe svog stanovanja. Utvrđivanje i plaćanje cijene stana izvršava se uz valutnu klauzulu EURO. Kada neka osoba kupuje stan uz obročnu otplatu, ona mora biti i platežno sposobna za to, a to utvrđuje Agencija tj. banka koja odobrava kredit toj osobi. Ako neka osoba želi kupiti stan, ona svoj zahtjev za kupnju stana podnosi jedinici lokalne samouprave, a lokalna samouprava sve prikupljene zahtjeve prosljeđuje Agenciji. Osoba koja je podnijela svoj zahtjev za kupnju stana, a ostvaruje to pravo, smješta se na odgovarajuće mjesto na listi. Stan koji je kupljen uz obročnu otplatu, vlasnik može prodati ili na neki drugi način otuđiti samo ako je prethodno otplatio preostali iznos dugovanja s kamatom na javna sredstva za razdoblje do prekida otplate. Sredstva od prodaje nekretnine se uplaćuju na poseban račun Agencije koja je dužna voditi potpunu evidenciju prodanih stanova i drugih nekretnina i slično. Neke od prednosti Programa društveno poticane stanogradnje su sljedeće: - kreditni uvjeti ( rok otplate kredita iznosi 30 godina plus 1 godina počeka, nisu potrebni jamci te prosječna kamata iznosi oko 3,9%) - cijene po m2, gdje etalonska cijena građenja iznosi 804,04 €/m2 korisne cijene površine stana, a koja uključuje projektiranje, građenje te nadzor s PDV-om. Ukupna maksimalna cijena iznosi 1.125,66 €/m2 korisne površine stana, a plaćanje se izvršava u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate. 35 Poznato je da Program POS-a ima i brojne projekte što se tiče stanogradnje, a obuhvaća gotovo svaki kraj Republike Hrvatske. Među dosadašnjim POS projektima najznačajniji su oni u Čakovcu, Bjelovaru, Buzetu, Cresu, Daruvaru, Gospiću, Imotskom, Puli te u mnogim drugim hrvatskim gradovima. Naravno, svake godine kreću novi projekti POS-a među kojima 35 Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama, dostupno na: http://www.apn.hr/hr/put-do-vasegstana-kroz-program-drustveno-poticane-stanogradnje-pos-33 (15.11.2012.) 17 se može spomenuti primjer za grad Rijeku gdje projekti POS-a djeluju već od 2000. godine. Prema modelu Društveno poticane stanogradnje nastao je projekt kojim bi početkom 2013. godine trebala započeti izgradnja 100 stanova na Hostovom bregu. Projekt je vrijedan ukupno 45 milijuna kuna, a izgradnju stanova bi trebala izvršiti građevinska tvrtka Radnik d.d. iz Križevaca. Naime, na Hostovom bregu planirana je izgradnja višestambenog objekta s otprilike 90 do 100 stanova, a konačan broj znati će se kada završi samo projektiranje. Prema Programu i standardu POS-a, svi stanovi će imati centralno i etažno grijanje, liftove, podne obloge te fotonaponske ćelije na krovu kojima bi se trebala osigurati električna energija za zajedničke dijelove zgrade.36 Gradnja stanova po modelu POS-a smatra se izuzetno kvalitetnim projektima ponajprije zbog toga jer kupci stanova plaćaju primjerenu cijenu stana s obzirom na kvalitetu izrade stana. Osim toga, na taj se način stvaraju i zadržavaju radna mjesta odnosno, povećava se i prilika da se radnicima koji sudjeluju u gradnji stanova i plati na vrijeme za njihov rad. 3.3. Fond za dugoročno financiranje stanogradnje Zakon o Fondu za dugoročno financiranje uz potporu države donesen je 3. listopada 1997., a na snagu stupa 1. siječnja 1998. godine. Nastao je u okviru Hrvatske banke za obnovu i razvoj (HBOR) te nije imao svojstvo pravne osobe. Djelovao je samo dvije godine, te promjenom ovlasti 2000. godine, bez ikakve rasprave prestaje postojati, iako je ostao dio neiskorištenih sredstava. Sredstva za Fond dolazila su iz državnog proračuna, a osnovna mu je svrha bila pomoć kod stambenog zbrinjavanja mladih kućanstava. Mladom obitelj prema ovom Zakonu smatrala se ona u kojima su oba supružnika bila mlađa od 35 godina. Pravo na dobivanje sredstava iz ovog Fonda imali su i građani bez riješenog stambenog pitanja, međutim mlade obitelji su bile prioritet. Odgovarajući stan prema ovome Zakonu je onaj koji ima korisnu površinu 30 m² te da stan ima odgovarajuću komunalnu infrastrukturu ( struja, voda i slično).37 Sredstva iz Fonda 36 100 POS-ovih stanova: Izgradnja na Hostovom bregu počinje na proljeće, dostupno na: http://www.novilist.hr/Vijesti/Rijeka/100-POS-ovih-stanova-Izgradnja-na-Hostovom-bregu-pocinje-na-proljece (20.11.2012.) 37 Prema: Zakon o Fondu za dugoročno financiranje stanogradnje uz potporu države (NN 109/1997), dostupno na: http://hidra.srce.hr/arhiva/263/18315/www.nn.hr/clanci/sluzbeno/1997/1661.htm ( 17.12.2012.) 18 koristila su se izgradnju stanova i obiteljskih kuća, kupnju nekretnina ( stanova ili obiteljskih kuća), rekonstrukciju ili popravak stanova ili obiteljskih kuća, kupnju građevinske čestice i njezino komunalno uređenje. Stambeni krediti odobravali su se na rok od 30 godina uz kamatnu stopu od 6 %, kada se ova stopa smatrala povoljnom.38 Sredstva osigurana prema ovom Zakonu koristila su se za subvencioniranje dugoročnih stambenih kredita koje su poslovne banke odobravale iz vlastitih izvora, kako bi postigle povoljne uvjete za korisnike kredita u smislu nižih kamatnih stopa i duže rokove otplate. Fond se sastojao od Nadzornog odbora, Uprave i Kreditnog odbora. Nadzorni odbor Fonda činili su Nadzorni odbor HBOR-a i ministar prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja. Uprava Fonda sastavljena je od Uprave HBOR-a, dok je Kreditni odbor Fonda sastavljen od Kreditnog odbora HBOR-a. Visinu kredita prema broju članova obitelji i najvišoj cijeni stana po m² određivao je ministar prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja. Od dana kada stupa na snagu, pa do kraja te godine, Fond je zaprimio gotovo 11 000 zahtjeva mladih obitelji koji su bili rangirani i objavljeni u dnevnom tisku. Fond je te iste godine izdvojio ukupno 150 milijuna kuna iz državnog proračuna te je javnim natječajem odabrana banka – partner koja je za stambeno kreditiranje preko Fonda predvidjela 200 milijuna kuna. Takav model stambenog financiranja doprinio je odobrenju više od 1 500 stambenih kredita uz već ranije navedenu u tekstu fiksnu kamatnu stopu od 6%, na rok od 20 godina.39 U 1999. godini obustavljene su isplate sredstava iz proračuna, iako je 50% sredstava za subvencije ostalo neiskorišteno. Ovaj model međutim u Hrvatskoj nije uspio, iako neki slični modeli stambenog financiranja u drugim državama uspijevaju, a to zbog premalog iznosa kamatne subvencije za ciljanu skupinu stanovništva, ograničenja vezanih uz veličinu odgovarajućeg stambenog prostora, složen birokratski postupak prijave i slično.40 38 Prema: Puljiz, V., Bežovan G., Matković, T., Šućur, Z., Zrinščak, S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 361. 39 Prema: Tepuš, M. M., Analiza modela stambenog financiranja u Republici Hrvatskoj, Pregledi, Hrvatska narodna banka, studeni 2004., str. 13. 40 Prema: Tepuš, M. M., Analiza modela stambenog financiranja u Republici Hrvatskoj, Pregledi, Hrvatska narodna banka, studeni 2004., str. 13. 19 4. STAMBENI STATUSI U HRVATSKOJ U Republici Hrvatskoj do značajnih promjena u stambenim statusima dolazi tek prodajom društvenih stanova. Zakonom o najmu iz 1996. godine uređuju se prava i obveze u vezi s najmom i korištenjem stanova, dok je nova struktura stambenih statusa uzrokovana vlasničkom strukturom. Ugovorom o najmu stana su uređeni odnosi između najmodavca i najmoprimca, te zakon poznaje zaštićenu i slobodno ugovorenu najamninu.41 Hrvatska na taj način ulazi u krug zemalja u kojima dominira status kućevlasnika. Tablica 5. Stambeni statusi u Republici Hrvatskoj 2001. godine Ukupno kućanstava u Republici Hrvatskoj Broj kućanstava Postotak - od toga broja kućanstva koja koriste stan po osnovi: 1 477 377 100,0% Privatno vlasništvo ili suvlasništvo 1 225 235 82,9% Najmoprimci sa zaštićenom najamninom 49 259 3,3% Najmoprimac sa slobodno ugovorenom najamninom 42 195 2,9% Najam dijela stana ( podstanar ) 12 570 0,8% Srodstvo s vlasnikom ili najmoprimcem 110 008 7,5% Ostalo 38 110 2,6% Izvor: Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008, str. 347., prema podacima iz DZS-a ( popis stanovništva 2001.) Prema navedenim podacima, vidi se da je 2001. godine 82,9% kućanstva stanovalo u stanovima u kojima su bili vlasnici, dok je 1991. godine takvih kućanstava bilo 66,5%.42 Prema brojnim istraživanjima iz ovog područja, smatra se da se pod statusom srodstvo s vlasnikom ili najmoprimcem krije velik broj najamnih odnosa. Prema uvjetima i mjerilima Vlade Republike Hrvatske određuje se zaštićena najamnina, a ona se određuje prema opremljenosti i iskoristivosti stana, troškovima održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade te prema platežnim mogućnostima najmoprimca. Zaštićena najamnina ne može biti niža od iznosa koji je potreban kako bi se mogli podmiriti troškovi 41 Prema: Bežovan G., Stambena prava u Hrvatskoj i problemi njihova ostvarenja, Izvorni znanstveni članak, Revija za socijalnu politiku, Zagreb 2004., str. 97. 42 Prema: Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 347. 20 redovnog odražavanja zgrade. Ona je prije svega namijenjena osobama slabog imovinskog stanja, korisnicima koji su imali pravni položaj nositelja stanarskog prava, a nisu kupili stan, zatim korisnicima stana na temelju propisa o pravima hrvatskih branitelja te korisnicima koji ta prava ostvaruju prema posebnim propisima. Slobodno ugovorena najamnina predviđena je za one korisnike za koje navedenim zakonom nije određena zaštićena najamnina. Zakon je odredio da se slobodno ugovorena najamnina iz ugovora o najmu stana sklopljenog na neodređeno vrijeme, ne može mijenjati prije isteka roka od jedne godine, a nakon toga, svaka ugovorna strana može u pisanom obliku predložiti izmjenu visine najamnine. Ona se može ugovoriti za daljnje razdoblje najviše do iznosa koji odgovara iznosu od 20% većem od prosječne slobodno ugovorene najamnine u istom naselju.43 Ako najamnina prelazi taj iznos, najmoprimac ima pravo putem suda zatražiti da se utvrdi njezina visina. Najmodavac pak prema ovom Zakonu ima pravo otkazati ugovor u najmu stana na neodređeno vrijeme ili otkazni rok za iseljenje najmoprimca. Najmodavac može otkazati ugovor o najmu ako se sam namjerava useliti u njega ili osobe koje je prema posebnim propisima uzdržavati te ako je riječ o stanu u vlasništvu građana na kojima je ranije postojalo stanarsko pravo. Ugovor o najmu te promjene visine najamnine najmodavac ima obvezu dostaviti upravnom odijelu jedinice lokalne samouprave i nadležnoj poreznoj upravi. Zakonom je također utvrđeno da uz suglasnost najmodavca, najmoprimac može dati u podnajam stan ili dio stana, a taj je članak od posebne važnosti za iznajmljivanje stanova sa zaštićenom najamninom.44 Valja naglasiti kako u Hrvatskoj nema posebno određenog zakona kojim bi se utvrdila uloga i obveza države u stambenom zbrinjavanju socijalno ugroženih kućanstava, a ne postoji ni kategorija socijalnih stanova. Istina, institut „ stanovi sa zaštićenom najamninom“ dijelom odgovara pojmu socijalnih stanova45, međutim ovim je Zakonom samo uređeno pravo korištenja tih stanova, ali bez programa njihove gradnje. Zbog toga bi trebalo potaknuti na razvoj zakona koji bi omogućili gradnju socijalnih stanova. 43 Prema: Zakon o najmu stana ( NN 091/1996), dostupno na: http://hidra.srce.hr/arhiva/263/18315/www.nn.hr/clanci/sluzbeno/1996/1598.htm ( 19.12.2012.) 44 Prema: Bežovan G., Stambena prava u Hrvatskoj i problemi njihova ostvarenja, Izvorni znanstveni članak, Revija za socijalnu politiku, Zagreb 2004., str. 98. 45 Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 349. 21 4.1. Prodaja društvenih stanova Jedan od najvažnijih projekata koji je zahvatio hrvatsku stambenu politiku i uveo određene reforme dogodio se 1991. godine kada počinje prodaja društvenih stanova. Od ukupno 393 242 društvenih stanova koliko ih je bilo u navedenoj godini, oko 249 000 tih stanova odnosno oko 63% tog fonda moglo se prodavati.46 Stanovi kojima je raspolagala tadašnja vojska, federalne institucije, te stanovi koji su se nalazili na okupiranom području, a potom i bili oštećeni u ratu nisu se mogli prodavati, kao ni nacionalizirani i konfiscirani stanovi. Kupnja stanova izvršavala se prema sljedećim pravilima: u roku od jedne godine kada na snagu stupa zakon, kupac stana je trebao podnijeti zahtjev za kupnju stana, dok je sklapanje ugovora o kupnji stana kupac morao zatražiti u roku od dvije godine od podnošenja zahtjeva za kupnju stana. Oni koji su bili nositelji stanarskog prava, ali isto tako i članovi njihove obitelji koji su imali njihovu suglasnost, mogli su kupiti određeni stan. Vrijednost zemljišta, visina sredstava koja su uložena u stan, građevinska vrijednost te osobni popust – bili su ključni čimbenici koji su određivali cijenu nekog stana. Platežna moć i socijalni kriteriji određivali su visinu osobnog popusta. Međutim, ovdje valja napomenuti kako su bogatiji građani imali i veće popuste jer se na plaćanje ugovorene otplatne cijene stana odjednom, ostvarivao popust i do 30%, dok je za obročnu otplatu iznosio tek polovicu navedenog popusta, odnosno 15%.47 Socijalni kriteriji izračunati su u iznosu od 0,5% po godini navršenog radnog staža te 10% za obitelj s troje ili više malodobne djece koja žive u zajedničkom kućanstvu.48 Nositelji stanarskog prava prilikom sklapanja ugovora o kupnji stana postaju vlasnici stana, dok se kod obročne otplate upisivala hipoteka na kupljeni stan. Postojala je i mogućnost da u slučaju ako kupac stana u nekom vremenskom razdoblju ostvaruje prihode manje nego što mu iznosi zajamčeni osobni dohodak, ima pravo odgoditi otplatu stana do 1 godine. U tom razdoblju odredila se i provodila politika za gradove i općine kako i na koji način bi trebalo raspolagati sredstvima od prodaje stanova. U razdoblju od 5 godina, 90% sredstava 46 Prema: Bežovan G., Stambena prava u Hrvatskoj i problemi njihova ostvarenja, Izvorni znanstveni članak, Revija za socijalnu politiku, Zagreb 2004., str. 94. 47 Prema: Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 343. 48 Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 343. 22 trebalo se koristiti za one stanare koji su se iz stanova u privatnom vlasništvu selili u društvene stanove, zatim kao naknada stanarima u privatnom vlasništvu koji kupuju drugi stan i za slične slučajeve, dok je preostalih 10% tih sredstava bila nepovratna naknada obiteljima s troje ili više djece i osobama koje nisu imale stan.49 Po isteku tog vremenskog razdoblja sredstva su se koristila na način da je ranije navedenih 90% sredstava smanjeno na 25%, ali se u taj iznos uračunavala i obnova i održavanje spomenika kulture, povećava se i nepovratna naknada (pomoć) i to sa 10% na 25%, dok se preostalih 50% koristilo za različite programe smještaja socijalno ugroženih osoba.50 U slučajevima kada su stanove prodavala poduzeća njima je ostajalo 80% sredstava, a preostalih 20% sredstava trebalo je koristiti u svrhu dodjele nepovratne naknade pripomoći za otplatu stambenih kredita i za kreditiranje pod povoljnim uvjetima pribavljanja stanova za potrebe radnika tih poduzeća.51 Prilikom izračuna cijene stana korištena je veoma kompleksna formula i zbog toga je išla u korist onim građanima koji su stanovali u starijim stanovima u središtu grada. Zbog toga su se takvi stanovi prodavali i po 10 puta većoj cijeni nego što su vrijedili, a u korist tome išla je i visoka inflacija te parametri za utvrđivanje cijene stanova koji su bili određeni u domaćoj valuti. Oni su se tek povremeno usklađivali i zbog toga je dolazilo do takvih razlika u cijeni jednog te istog stana. Kasnije se cijene stana određuju u njemačkim markama. Nakon brojnih dopuna i izmjena, novcem koji je ostvaren prodajom stanova, država je morala raspolagati na način da je 20% sredstava bilo dodijeljeno za stambene potrebe zaposlenih u republičkim tijelima, 40% koristilo se za namjene određene proračunom Republike Hrvatske, a preostalih 40% koristilo se za popravak i gradnju objekata uništenih u ratu.52 Država je ostvarivala i prihode od deviznih sredstava, budući da je postojala i mogućnost kupnje stana u konvertibilnoj valuti uz određene popuste. Republika Hrvatska je na taj način prodavateljima morala dati obveznice. 49 Prema: Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 343. 50 Prema: Bežovan G., Stambena prava u Hrvatskoj i problemi njihova ostvarenja, Izvorni znanstveni članak, Revija za socijalnu politiku, Zagreb 2004., str. 95. 51 Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 343. 52 Prema: Bežovan G., Stambena prava u Hrvatskoj i problemi njihova ostvarenja, Izvorni znanstveni članak, Revija za socijalnu politiku, Zagreb 2004., str. 96. 23 Budući da je to razdoblje bilo obilježeno događajima Domovinskog rata, raznim popustima i olakšicama, nastojalo se oživjeti i pokrenuti stambenu politiku u Republici Hrvatskoj. Tako su žrtve rata, djeca i supružnici poginulih te invalidi Domovinskog rata ostvarivali pravo na olakšice od 30% pri kupnji stana, dok su malodobna djeca kojima su poginula oba roditelja dobila pravo na kupnju stana i popust u visini od 100%.53 Popuste ostvaruju i oni koji kupuju stan na ratom uništenom ili ugroženom području. Pravo na popust od 25% ostvaruju i politički zatvorenici. Naknadno, uvedena je i mogućnost prodaje stanova koji su bili u vlasništvu savezne vojske, no kriteriji po kojima su se prodavali bili su nepovoljniji u odnosu na nositelje stanarskih prava u drugim stanovima. Prilikom kupnje stana, cijena i popust ovisili su o površini samog stana te broju osoba u stanu, pa se tako i veća površina plaćala i po višim cijenama. Kasnije je ustavni sud ukinuo ove odredbe zakona te su nositelji stanarskih prava dobili ista prava kao i drugi stanari, a uz to im je vraćen višak novca koji su uplaćivali za takve stanove. Ukupno gledajući, prodaja društvenih stanova bio je proces obilježen brojnim sukobima interesa i dugotrajnošću, a ono što se nastojalo postići tom politikom nije baš išlo u predviđenom pravcu. Sredstva koja su se prikupila nisu se koristila za ciljeve koje je predvidio zakon, a koristi od svega toga često su imali oni građani i društvene skupine koje prema socijalnom kriteriju nisu trebale biti uključene u to. Prodaju društvenih stanova nerijetko su pratili i brojni skandali, posebice politički predstavnici koji su sami sebi odobravali različite popuste i dodjeljivali stanove. 4.2. Porezna politika Najvažniji cilj porezne politike je potaknuti ranija ulaganja sredstava kako bi se riješilo stambeno pitanje pojedinca, ali i isto tako da se potakne redovito održavanje stanova. Poreznom se politikom nastoji na neizravan način potaknuti programe stambenog zbrinjavanja kojima se štite određeni stambeni statusi ili sektor u cjelini. Dio prava porezne politike koriste i neprofitne stambene organizacije. Međutim, kao i svaka takva institucija, često je na meti različitih kritika i mišljenja te stalnog preispitivanja. 53 Prema: Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 344. 24 Postoji nekoliko načina provođenja porezne politike, a jedan od njih povezan je s mjerom nabavke građevinskog materijala preko stambenih zadruga bez poreza na promet proizvoda i usluga, za gradnju obiteljske kuće.54 Ta mjera uvedena je još u doba socijalizma, međutim zbog nepostojanja pravilnog nadzora ostvarivanja ovog prava te njezine zloupotrebe, ukinuta je 1990-tih godina. Kao što je već ranije navedeno, porezna politika provodila se i preko neprofitnih stambenih organizacija koje su gradile stanove za najam ili pomagale u njihovoj nabavi ili nabavi kuće. One su predstavljale posrednika između građevinskih poduzetnika i kupaca. Djelovale su kao investitori koji su ostvarenu zaradu koristili za osnovnu djelatnost organizacije. U Hrvatskoj su djelovale neprofitne stambene zadruge, međutim njihova uloga u novije vrijeme još uvijek nailazi na određene poteškoće i nepovoljan status. Zbog toga bi se u Republici Hrvatskoj moralo čim prije riješiti pitanje modernizacije neprofitnih stambenih zadruga. Konkretno govoreći o poreznoj politici u Hrvatskoj, valja naglasiti neke od najbitnijih činjenica koje je sačinjavaju. Zakoni o porezu na dohodak i dodanu vrijednost predstavljaju najvrjednije dokumente kojima se uređuju odnosi iznajmljivanja. Kad je riječ o stambenim prostorima, prema Zakonu o porezu na dodanu vrijednost najam stambenih prostora je oslobođen plaćanja PDV-a, a to se odnosi na fizičke osobe koje iznajmljuju stambene prostore.55 Najam poslovnih prostora ne podliježe porezu na dodanu vrijednost sve dok obveznik ( fizička ili pravna osoba) ne ostvari primitke veće od 85.000 kn.56 U Hrvatskoj se porezne povlastice uvode relativno kasno, naime, tek 2003. godine uvedena je porezna olakšica neplaćanja poreza na promet nekretninama od 5% za osobe koje kupuju prvi stan u vlasništvu za potrebe stanovanja te da su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti: da ima hrvatsko državljanstvo, da građanin i članovi njegove uže obitelji prijave prebivalište i borave na mjestu i na adresi gdje se nekretnina nalazi i slično.57 54 Prema: Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 364. 55 Prema: Računovodstvo i porezi, dostupno na: http://www.profitiraj.hr/racunovodstvo-i-porezi/zeliteiznajmljivati-stan-ili-poslovni-prostor-ovo-je-vas-porezno-pravni-okvir/ ( 08.01.2013.) 56 Računovodstvo i porezi, dostupno na: http://www.profitiraj.hr/racunovodstvo-i-porezi/zelite-iznajmljivatistan-ili-poslovni-prostor-ovo-je-vas-porezno-pravni-okvir/ ( 08.01.2013.) 57 Prema: Zakon o porezu na promet nekretnina (NN 69/97, 26/00, 127/00, 22/11), dostupno na: http://www.zakon.hr/z/69/Zakon-o-porezu-na-promet-nekretnina (08.01.2013.) 25 Od 2003. godine prihodi od najma stanova oporezuju se po stopi od 15% plus lokalni prirez.58 Ranije se taj porez obračunavao prema ukupno ostvarenom dohotku prema različitim osnovama. Osim uvođenja poreza na dodanu vrijednost ( građevinski materijal na koji se obračunava porez na promet proizvoda i usluga), Vlada Republike Hrvatske je uvećala cijene stanova i uvođenjem vodnih doprinosa za novogradnju. U Zagrebu on iznosi 30kn/m³, u ostalim dijelovima Hrvatske vodni doprinos iznosi 20kn/m³, a na područjima posebne državne skrbi iznosi 7,5kn/m³.59 Naime, vodni doprinos služi kako bi se njime financirao sustav obrane od poplava i bujica te na taj način zaštitila imovina građana i poslovnih subjekata, kao i zdravlje ljudi i životinja.60 Vodni doprinos se odnosi na objekte u izgradnji, a naknade za uređenje voda na izgrađenu imovinu i drugu postojeću imovinu. Vodni doprinos plaća investitor. Cijene stanova u Republici Hrvatskoj neprestano rastu, a uvođenje novih poreza, uredbi i doprinosa pojedinci se sve više udaljavaju od pitanja rješavanja stambenog zbrinjavanja. Stoga bi, između ostalog, valjalo preispitati opravdanost uvođenja oslobađanja PDV-a na građevinski materijal kao proizvođačke subvencije za gradnju i održavanje stanova.61 Kao što je već i ranije u tekstu navedeno, trebalo bi riješiti pitanje neprofitnih stambenih organizacija koje bi brojnim skupinama građana omogućila da svoje stambeno pitanje riješe na vrijeme, ali i jeftinije. Prema podacima iz medija za 2010. godinu , procjenjuje se da je 60% svih novogradnji kupljeno kao investicija, a ne za stanovanje. Kako bi izbjegle plaćanje poreza na dobit od 20%, tvrtke su kupovale stanove. U skladu s tim podacima, u Hrvatskoj postoji 430.000 stanova više nego što ima kućanstava te ako se još od toga odbije 11.5% obitelji koje žive kao podstanari, ispada da je 600.000 stanova i kuća ili trećina svih nekretnina u Hrvatskoj „druga nekretnina“ na koju bi država mogla ubirati porez.62 Prema anketi DZS-a, iz straha da ih poreznici ne „nađu“, samo je 10% kućanstava priznalo da posjeduje i drugu nekretninu u vlasništvu. Smatra se da više od polovice nekretnina u Hrvatskoj nije uknjiženo na pravog vlasnika, međutim u tome ima ključnu ulogu projekt „ Uređena zemlja“ čiji je konačni cilj 58 Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 367. 59 Prema: Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 367. 60 Prema: Vodni doprinos, dostupno na: http://www.voda.hr/Default.aspx?art=2506 ( 08.01.2013.) 61 Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 367. 62 Prema: Porez na imovinu ruši cijene stanova, dostupno na: http://www.jutarnji.hr/porez-na-imovinu-rusicijene-stanova/840764/ ( 08.01.2013.) 26 stvoriti ZIS ( Zajednički informacijski sustav zemljišnih knjiga i katastara) koji bi objedinio podatke iz 109 gruntovnica i katastara. Uvid u podatke je moguć putem broja čestice ili putem broja posjedovanog lista odnosno broja zemljišnoknjižnog uloška u odabranoj katastarskoj općini.63 Mnogi autori smatraju da je velika većina imovine uložena u nekretnine, kako bi se izbjeglo plaćanje poreza. Takvo što su radile i tvrtke, te se zbog toga smatra da je samo u Zagrebu oko 35.000 stanova kupljeno kao investicija, a ne da bi se u njima stanovalo. Takvi stanovi onda održavaju nerealno visoke cijene nekretnina i najamnina, a većinom su prazni. Čak 26.500 stanova u Zagrebu s plinskim brojilom plin uopće ne troše, što znači da u njima nitko ne živi, a kad im se doda procijenjeni broj stanova bez plinskog brojila, broj praznih se penje na 35.000.64 S plaćanjem poreza na imovinu, takvi vlasnici bi morali malo bolje razmisliti kamo će uložiti svoj novac, a stan, ako ne namjeravaju živjeti u njemu, trebali bi prodati jer bi na taj način onima kojima je stan najpotrebniji – mladima, bio dostupniji. 4.3. Stambena štednja i stambene štedionice Različiti oblici stambene štednje već su niz godina glavni instrumenti koji pomažu građanima da riješe svoje stambeno pitanje jer ih potiču da štede kako bi kasnije ta sredstva uložili u kupnju stana. Zapravo je država ta koja potiče stambenu štednju, a kasnije se na temelju toga i uz kamatu na štednju mogu odobriti povoljniji stambeni krediti u odnosu na tržišne uvjete. U Hrvatskoj sustav stambene štednje postoji više od 10 godina ( uveden je 1998. godine donošenjem Zakona o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje) i pokazao se kao jedan od najvažnijih i najstabilnijih načina financiranja stambenih potreba. Osnovni cilj stambene štednje je podići razinu kvalitete stanovanja za svakog građanina koji se za nju odluči, ali i podići odgovornost građana da vlastitom štednjom i manjim zaduživanjima riješe svoje stambeno pitanje. Štednja predstavlja bitan pomak u društvenom načinu razmišljanja jer se njome želi pomoći građanima u stambenim problemima, ali se isto tako postižu i neke nove vrijednosti. Takvom načinu razmišljanja pomaže i država jer daje podršku takvim projektima, s druge strane bitna 63 Uređena zemlja, dostupno na: http://pia.uredjenazemlja.hr/ ( 08.01.2013.) Porez na imovinu ruši cijene stanova, dostupno na: http://www.jutarnji.hr/porez-na-imovinu-rusi-cijenestanova/840764/ ( 08.01.2013.) 64 27 je i sigurnost štednje koja dodatno izaziva poticaje kod građana kao i mala razlika između kamate na štednju i stambenog kredita. Stambene štedionice imaju zakonska ograničenja investiranja slobodnih sredstava koja nisu odobrena štedišama kao kredit.65 Štedionice mogu ulagati u samo neke financijske instrumente kao što su obveznice tj. one instrumente koji imaju državnu garanciju i nisu rizični za ulaganja. Ulaganje u rizične poslove je zabranjeno jer se na taj način ruši sigurnost sustava stambene štednje, a upravo je ta sigurnost koja privlači i potiče građane na štednju. Nadzor nad stambenim štedionicama provodi Hrvatska narodna banka i Ministarstvo financija. Stambene štedionice su specijalne kreditne institucije, u nas kreirane 1998. po uzoru na njemačke bausparkasse ( i na britanska „stambena društva“ – building societies), sa zadaćom financiranja stambenih potreba stanovništva prikupljanjem namjenske stambene štednje svojih članova i uz novčanu potporu države.66 U Hrvatskoj trenutno djeluje 5 takvih institucija, a to su HPB stambena štedionica, PBZ stambena štedionica, Prva stambena štedionica, Raiffeisen stambena štedionica i Wüstenrot stambena štedionica. 67 Iako od razdoblja u kojem nastaju pa sve do danas bilježe značajniji rast aktive, stambene štedionice su zapravo male financijske institucije, ali s velikim značenjem za ukupni sustav stambenog financiranja.68 65 Stambena štednja u Hrvatskoj, dostupno na: http://www.stednjainfo.net/InfoStambenaStednjaHrvatska.html ( 10.01.2013.) 66 Leko V., Stojanović A., Financiranje stambenog zbrinjavanja u Republici Hrvatskoj, Računovodstvo i financije, 2006., str. 68. 67 Prema: Popis stambenih štedionica, dostupno na: http://www.stednjainfo.net/InfoStambenaPopisStedionica.html ( 10.01.2013.) 68 Prema: Leko V., Stojanović A., Financiranje stambenog zbrinjavanja u Republici Hrvatskoj, Računovodstvo i financije, 2006., str. 68. 28 Tablica 6. Nerevidirani podaci za kreditne institucije u tisućama kn za 2011. godinu, HNB Naziv institucije Ukupna aktiva Rast aktive Stopa adekvatnosti jamstvenog kapitala stambena 274.225 16,45 21,93 stambena 1.803.667 24,29 77,30 stambena 2.430.081 17,99 14,99 Raiffeisen stambena 1.722.012 -0,04 18,74 1.608.786 13,96 13,74 7.838.771 13,93 19,37 HPB štedionica PBZ štedionica Prva štedionica štedionica Wüstenrot stambena štedionica Ukupno za sve stambene štedionice Izvor: Štednja info, dostupno na: http://www.stednjainfo.net/InfoUsporedbaStambenihStedionica.html Aktiva pokazuje koliko je neko poduzeće financijski snažno, a kod stambenih štedionica je najčešće riječ o financijskim sredstvima prikupljenih tijekom svog poslovanja. Rast aktive koristi se kao važan pokazatelj uspješnosti poslovanja poduzeća kroz godinu, dok stopa adekvatnosti jamstvenog kapitala upućuje na sigurnost ulaganja u neku od stambenih štedionica. Prema podacima iz tablice 6., vidi se da je najuspješnija Prva stambena štedionica s čak 2,4 milijarde kuna ukupne aktive, dok najslabiju aktivu ima HPB stambena štedionica koja iznosi samo 274 milijuna kuna. U 2011. godini ukupna aktiva sviju petero štedionica čini 7,8 milijardi kuna, odnosno oko 1,9% udjela u ukupnoj aktivi svih kreditnih institucija u Hrvatskoj.69 Kod porasta aktive, najznačajniji rast imala je PBZ stambena štedionica s čak 24,29%, dok je Prva stambena štedionica imala 17,99%. Najslabija kod porasta aktive bila je Raiffeisen stambena štedionica, s padom aktive od 0,04%. Ukupno za sve stambene štedionice, aktiva je rasla za 13,93%. Kod stope adekvatnosti jamstvenog kapitala, prema podacima iz tablice, najsigurniji ulog sredstava jamči PBZ stambena štedionica, gdje ta stopa iznosi 77,3%, pa je 69 Prema: Usporedba stambenih štedionica, dostupno na: http://www.stednjainfo.net/InfoUsporedbaStambenihStedionica.html ( 10.01.2013.) 29 slijede HBP stambena štedionica, Raiffeisen štedionica i tako dalje. Ukupna stopa za sve štedionice iznosi 19,37% što govori da su štedionice u Hrvatskoj izuzetno sigurne za ulaganja, a tu su i državni poticaji koji prvenstveno motiviraju građane za štednju. Stambene štedionice svojim štedišama odobravaju stambene kredite kako bi mogli kupiti kuću ili stan, da bi mogli započeti njihovu gradnju ili pak daju kredite kako bi se kuća ili stan mogla rekonstruirati, obnoviti ili popraviti. Od 2005. godine kada je došlo do izmjena zakona, stambeni krediti se mogu odobravati i za opremu stana ili kuće. Prema Zakonu o stambenoj štednji, štedišom i korisnikom stambenog kredita mogu biti hrvatski državljani te općine i gradovi ako sredstva namjeravaju iskoristiti za izgradnju stanova za građane slabijeg imovinskog stanja. Oni sklapaju ugovor o stambenoj štednji s nekom od stambenih štedionica i na taj način postaju štediše.70 U program stambene štednje mogu se uključiti svi članovi obitelji pa se onda takvi ugovori kasnije spoje na jednog korisnika kredita. Pri sklapanju ugovora o stambenoj štednji, svatko bi trebao preispitati svoje platežne i štedne mogućnosti te ako namjerava uzeti kredit, kako će ga potrošiti. U ugovoru se dogovara ugovorna svota i rok štednje. Stambenu štednju čine vlastita sredstva, državna poticajna sredstva i ostvarene kamate na to. Rok štednje ne može biti kraći od dvije godine i to se naziva takozvana brza štednja. Štednja od 5 godina je spora štednja. Kamatna stopa na sporu štednju, uključujući i državne poticaje, penje se i do 10% godišnje.71 Za uplaćene stambene štedne uloge jamči stambena štedionica, a oni podliježu obvezi osiguranja štednih uloga kod Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka.72 Na ono što se građani, odnosno štediše najviše žale jest dugo obvezno razdoblje štednje jer bi oni stambeni kredit htjeli podići što prije, također žale se i na visoke naknade za sklapanje ugovora o stambenoj štednji te ističu da im nizak životni standard i mala primanja ne omogućuju stambenu štednju.73 Unatoč navedenim problemima, ovakav sustav štednje povećava ukupnu štednju, smanjuje se zaduženost građana i povećava se kvaliteta života. On jamči nepromjenjive kamatne stope na kredit, pa je na taj način i jedan od faktora financijske stabilnosti. 70 Prema: Tepuš, M. M., Analiza modela stambenog financiranja u Republici Hrvatskoj, Pregledi, Hrvatska narodna banka, studeni 2004., str. 15. 71 Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 359. 72 Tepuš, M. M., Analiza modela stambenog financiranja u Republici Hrvatskoj, Pregledi, Hrvatska narodna banka, studeni 2004., str. 15. 73 Prema: Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 360. 30 5. SOCIJALNA POLITIKA PREMA MLADIMA Pod socijalnom politikom prema mladima podrazumijevamo sustav usmjerenih društvenih intervencija ( kako privremenih, tako i trajnih mehanizama i službi za potporu) u funkciji prevladavanja socijalnih rizika, ublažavanja socijalnih nejednakosti, ujednačavanja životnih izgleda te poticanja društvene solidarnosti i integracije. Ciljevi tih intervencija su pozitivan razvoj i socijalno uključivanje svih mladih, a posebice skupina koje trebaju dodatnu pozornost i potporu.74 Kao svugdje u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj – mladi su suočeni s brojnim problemima, a stambeno pitanje samo je jedan od niza tih problema. Tijekom 90-tih mladi postaju najsiromašnija skupina stanovništva, a pod tim pojmom se najčešće podrazumijeva da nemaju nikakvu imovinu (nekretnine, ušteđevine ili dionice), suočavaju se s problemom pronalaska posla i često ovise o pomoći svojih roditelja. Najveći problem mladih danas je pronaći posao, a ako ga i nađu, takvi poslovi su nesigurni ili se radi o loše plaćenim poslovima, a kod mladih koji napuste obrazovanje prije nego što steknu potrebne kvalifikacije postoji mogućnost da se zaposle i u nekakvim rizičnim poslovima. Društvena uključenost, obrazovanje i zaposlenost čine komponente koje su međusobno povezane te ako se zanemari samo jedna od njih, mladi se nalaze u situaciji gdje doživotno ovise o nekome, nezaposleni su i nisu socijalno uključeni u društvo. Kad je riječ o stambenom zbrinjavanju ranjivih skupina, u takvu skupinu ne spadaju samo starije i bespomoćne osobe čiji je problem društvo nastojalo riješiti smještajem u domove za starije i nemoćne, već tu spadaju i mladi ljudi – studenti, ali i s druge strane mladi bračni parovi koji su tek na početku karijere i nemaju stalne poslove te mladi bez obiteljske podrške i mladi bez doma – beskućnici. Ovdje se ističe i problem mladih koji ne žive u urbanim sredinama, već u krajevima koji su dosta udaljeni od većih središta. To su mladi koji žive na otocima, selima i slično te su njihove šanse za obrazovanjem, zaposlenjem, dodatnim informacijama i sadržajima upola manje u odnosu na mlade koje žive u većim središtima. Nepovoljni socijalni položaj mladih nadovezuje se i kako je već ranije u tekstu navedeno, s problemom stambenog pitanja. Otežanom osamostaljenju uzrok su skupi stanovi privatnih najmodavaca, problem neregistriranih ugovora o najmu, nedostupnost subvencija za troškove 74 Nacionalni program za mlade od 2009. do 2013. godine, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Republika Hrvatska, 2009., str. 47. 31 stanovanja, skroman obim socijalne stanogradnje, nedostupnost poticane stanogradnje zbog kreditne nesposobnosti mladih te ukupne visine troškova stanogradnje.75 Veliko uporište mladima bez stambenog rješenja daje obitelj, te se to jednim dijelom smatra pozitivnim učinkom, no opet s druge strane to može biti dvosjekli mač jer sve više dolazi do izražaja problema mladih koji predugo žive sa svojim roditeljima. Neki zbog toga jer stvarno nemaju rješenje za svoje stambeno pitanje, dok s druge strane ima i onih mladih koji na različite načine, npr. dužim obrazovanjem i slično nastoje što duže ostati kod kuće te izbjegavaju riješiti svoje stambeno pitanje. I dok neki imaju tu mogućnost ostati kod svojih roditelja koji im na razne načine pomažu, drugi nisu te sreće. Procjenjuje se, naime, da oko 10% stanovništva Hrvatske živi ispod nacionalnog praga siromaštva. 76 Mladi iz takvih obitelji trebaju najveću društvenu pomoć i podršku kako se ne bi stvarala još veća socijalna razlika među mladima te kako bi i oni dobili svoju priliku za školovanjem, poslom koji žele raditi i kojim bi postigli uvjete za bolji i kvalitetniji život. Ponovo treba naglasiti kako po završetku Domovinskog rata posljedice osjeća svaki građanin Republike Hrvatske, pa tako i mladi. Prema brojnim istraživanjima provedenim upravo za takva ratom uništena i posebna područja Hrvatske, rezultati su pokazali da oko 29% mladih ljudi često razmišlja hoće li njihova obitelj imati dovoljno sredstava da preživi. 77 Na takvim područjima, mladi počinju gubiti smisao za povezanost zajednice, pa povratci prognanih i izbjeglica, obnova uništene imovine, pronalazak posla, ponovna izgradnja društvene povezanosti predstavljaju izazove mladima koji se s takvim problemima svakodnevno suočavaju. Dodatno im otežava i spori gospodarski rast i razvoj, a velika ih većina ( njih čak 67%, uključujući i mlade iz cijele Hrvatske) razmišlja u odlasku u neke druge države gdje bi im život bio puno lakši. Mladi na tim područjima nemaju pretjeranog izbora obrazovanja, a kako je socioekonomska situacija osobita teška, postavlja se pitanje kako da oni uopće riješe svoje stambeno pitanje. Mnogi od njih nemaju dovoljno financijskih sredstava niti za zadovoljenje osnovnih životnih potreba, a kamoli za školovanje ili vlastiti stan. Svi ti činitelji uvelike utječu na ponašanje mladih, a to ima za posljedicu sve kasnije osnivanje obitelji odnosno roditeljstva. Da bi mladi bračni par uopće mogao razmišljati o vlastitom stanu, uz modernizaciju i standarde u kakvima se danas živi, od oba supružnika se očekuje da 75 Nacionalni program za mlade od 2009. do 2013. godine, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Republika Hrvatska, 2009., str. 47. 76 Ibid. 47. 77 Prema: Nacionalni program za mlade od 2009. do 2013. godine, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Republika Hrvatska, 2009., str. 47. 32 su zaposleni i da je taj posao trajan. Mlade obitelji često nailaze na nedostatak potpore, stoga bi u tu svrhu Nacionalni program mladih trebao pridonijeti razvoju različitih servisa koji bi mladim obiteljima pružio potpore i pomoć. Za sada djeluju različiti obiteljski centri koje osniva Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, savjetovališta osnovana od strane civilnog društva i slično. U ovu ranjivu skupinu pripadaju i Romi koji se svrstavaju u gotovo svaku kategorizaciju socijalne pomoći jer su vrlo siromašni, nezaposleni, često neobrazovani, imaju velike obitelji, nemaju boravak i slično. I među njima se kriju mlade osobe koje su društveno distancirane i kojima je itekako potrebna društvena pomoć i zaštita. Oni isto tako imaju sva prava na edukaciju i trajno zaposlenje kako bi se sve te socijalne razlike svele na minimum. Bitno je samo, da kao i kod svakog drugog pojedinca, postoji volja i motivacija kojom će ponajprije pomoći sebi, a onda i okolici u kojoj žive. Vlada je u sklopu pomoći mladim Romima donijela Nacionalni program za Rome i Akcijski plan Desetljeća za uključivanje Roma 2005. – 2015. godine kako bi pomogla u ostvarenju kvalitetnijeg i boljeg života.78 Svi ovi navedeni problemi govore da stambena, ali i ostala pitanja vezana uz mlade, treba dobro istražiti i preispitati, kako bi se mogla utvrditi odgovarajuća politika i instrumenti kojima bi im se pomoglo. Ako se ne znaju njihove stvarne potrebe te ako oni nisu dovoljno uključeni u društvene i političke procese, kako im se onda može pomoći? Socijalna politika mora pomno i detaljno istražiti situacije i probleme s kojima se mladi ljudi u Hrvatskoj susreću te im ponuditi najbolja moguća rješenja jer su mladi glavni resurs brže gospodarske aktivnosti. 5.1. Stambeno zbrinjavanje mladih Stambeno zbrinjavanje mladih u Republici Hrvatskoj, kako je već ranije u tekstu navedeno, samo je jedan od niza problema s kojima se ova skupina građana svakodnevno susreće. Kako se kreću cijene stanova u odnosu na visinu plaća mladih ljudi? Mogu li cijene stanova ipak biti niže? Koliko dugo treba raditi da bi se mogao kupiti kvadrat stana u Zagrebu u odnosu na neke druge europske gradove? Može li mlada obitelj u kojem oba supružnika rade vraćati stambeni kredit? Ovo su samo neka od pitanja s kojima se društvena zajednica u Hrvatskoj 78 Prema: Nacionalni program za mlade od 2009. do 2013. godine, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Republika Hrvatska, 2009., str. 48. 33 susreće već niz godina. Međutim tu je i problem pronalaska posla jer većina poslodavaca ima sve veća očekivanja od svojih kandidata kao što su određeno radno iskustvo, poznavanje što većeg broja stranih jezika, visoka stručna sprema itd. Ono što je najgore je visina plaće koja se za sav trud dobiva i prema kojoj je rijetko tko kreditno sposoban.79 5.1.1. Stambeni problemi mladih i niske stope fertiliteta Kao i prije 30 godina i više, neriješeno stambeno pitanje i danas predstavlja jedan od čimbenika kasnijeg ulaska u bračnu zajednicu i osnivanja obitelji. Ako se usporedi situacija danas i ona do 1980-tih godina, tadašnji uvjeti za rješavanje stambenog pitanja bili su puno povoljniji nego sada. Stambeni krediti su se lakše dobivali, a tu je bila i politika dodjele stanova. Subvencioniranje stanarine i troškova stanovanja u ondašnje vrijeme imali su neku drugu, značajniju ulogu nego danas. Dodjela stanova u socijalističkim društvima i poduzećima povećala je rađanje djece, a što je neki bračni par imao više djece, uvjeti za dobivanje državnog stana ili stambenog kredita bili su lakši. Veći broj djece značio je i brzinsko rješavanje stambenog problema i odlazak u vlastiti stan. Ne može se reći da je stambena politika nekad bila bolja – imala je i ona svoje nedostatke i neorganiziranost, ali u usporedbi s današnjom stambenom situacijom, bila je povoljnija. Danas su stanovi sve skuplji, a plaće sve niže. Stoga i ne iznenađuje činjenica da mladi danas „sporije“ rješavaju stambene probleme, a da zbog niskih plaća, nezaposlenosti i privremenih zaposlenja duže ostaju živjeti sa svojim roditeljima i kasnije ulaze u brak. Svi ti navedeni problemi, dakle i neriješeno stambeno pitanje, smatraju se glavnim uzročnikom niskog fertiliteta u Republici Hrvatskoj. Mladi parovi na pragu su osnivanja vlastite obitelji, no nisu u stanju riješiti stambeno pitanje kako bi se konačno osamostalili i imali djecu.80 Prema istraživanju o socijalnom sterilitetu u Hrvatskoj u 2006. godini, kojeg su proveli Akrap i Čipin, rezultati su pokazali da prema ispitanicima u dobi od 35 do 44 godine života, podstanarstvo i život s roditeljima nisu poticajni za ulazak u brak i osnivanje obitelji.81 Iako se nalaze već u toj dobi, oni još nisu u stanju riješiti svoje stambeno pitanje. 79 Prema: Kupnja stana tek u četrdesetoj, dostupno na: http://news.crozilla.com/?p=1707, ( 15.01.2013.) Prema: Akrap A., Čipin I., Stambeni problemi, produženi život s roditeljima i odgoda ulaska u brak u Hrvatskoj, Pregledni rad, Revija za socijalnu politiku, Zagreb 2008., str. 416. 81 Prema: Akrap A., Čipin I., Stambeni problemi, produženi život s roditeljima i odgoda ulaska u brak u Hrvatskoj, Pregledni rad, Revija za socijalnu politiku, Zagreb 2008., str. 416. 80 34 Da bi se povećao broj djece i na taj način obitelji, država je nastojala pomoći različitim novčanim potporama, naknadama i trogodišnjim porodiljnim, no kako je vrijeme odmicalo tako se pokazalo da ni to nije imalo pretjeranog uspjeha u povećanju broja djece. Da bi se postigli ti ciljevi nije dovoljno samo na taj način poticati rađanje djece, već bi se trebalo više usmjeriti na rješavanje stambenih problema i zaposlenosti kod mladih. Suprotno tome, neki smatraju da rješavanje stambenog pitanja jest osnova u povećanju broja djece, ali da nije stan taj koji će utjecati na to, već to ovisi o samoj prirodi pojedinca. Više o preporukama i politikama za stambenu pomoć mladima govorit će se u narednom poglavlju. Poveznica između neriješenog stambenog pitanja i niske stope fertiliteta javlja se tek u novije vrijeme, kada brojni stručnjaci i demografi počinju shvaćati da to ima itekakav utjecaj na broj novorođene djece. Razloge nedovoljnoj posvećenosti utjecaju stambenih problema na demografska kretanja možemo, između ostalog, tražiti u činjenici da je osiguranje vlastitog stambenog prostora u bivšim socijalističkim zemljama bilo značajno potpomognuto od strane države sve do početka 1990-tih.82 No s propadanjem socijalizma gubi se i državna pomoć stambenoj politici, a na taj način i mladim parovima u vidu povoljnijih stambenih kredita i stanova. To se smatra ključnim razlogom za nagli pad broj djece u 90 –tim godinama. Sigurnost socijalističke države prije 1990., koja se manifestirala politikom masovne izgradnje stanova, zamijenjena je nesigurnošću kapitalističke države gdje je sve, pa tako i stambeno pitanje prepušteno tržištu.83 Da bi se riješio problem niskog standarda stanovanja u Hrvatskoj uloga države od izuzetne je važnosti. Broj stanova na selima i otocima je u višku, međutim on ne može nadoknaditi manjak u većim središtima gdje je ta nestašica stambenog prostora posebno naglašena. Činjenica je da mladi iz takvih sredina odlaze u razvijenije sredine jer im one omogućavaju bolje životne prilike, ali mladi iz razvijenih područja sigurno neće odlaziti živjeti u sela ili na otoke. To sve dodatno povećava jaz u nestašici stambenog prostora. Skupoća stanova u Hrvatskoj još je jedna od prepreka mladima u rješavanju stambenog pitanja, ali isto tako i čimbenik koji utječe na kasniji ulazak u brak i roditeljstvo. Sa stambenim problemom povezuju se i opći uvjeti na tržištu rada – radi li mladi čovjek ili ne radi, te ako radi, je li riječ o stalnom ili privremenom zaposlenju. Početničke plaće mladih koji su tek na početku zasnivanja karijere i samostalnog života su preniske, a to se vidi i u pogledu prosječnih cijena 82 Akrap A., Čipin I., Stambeni problemi, produženi život s roditeljima i odgoda ulaska u brak u Hrvatskoj, Pregledni rad, Revija za socijalnu politiku, Zagreb 2008., str. 416. 83 Akrap A., Čipin I., Stambeni problemi, produženi život s roditeljima i odgoda ulaska u brak u Hrvatskoj, Pregledni rad, Revija za socijalnu politiku, Zagreb 2008., str. 417. 35 stanova. Ona se za 1 m² u 2010. godini kretala oko 11 000 kuna ( Tablica 2. Prosječne cijene prodanih novih stanova po 1 m² od 2001. do 2010. godine za Republiku Hrvatsku)., a prosječna plaća kreće se oko 5 500 kuna. 5.1.2. Produženi život s roditeljima Sve to, ali i drugi problemi, utječe na produženi život s roditeljima u obiteljskoj kući. Taj problem nije zastupljen samo u Hrvatskoj, već i diljem Europske unije o čijim će se problemima više govoriti u narednom poglavlju. Prema istraživanju različitih medija, ovaj fenomen koji se naziva fenomen Petra Pana, svakodnevna je pojava, a kako se čini tako će i ostati. Portal Jutarnjeg lista objavio je svoje kratko istraživanje na tu temu, a koje je proveo uz pomoć jednog ispitanika, točnije, Tomislava Zorića, 24-godišnjeg grafičkog tehničara iz Zagreba. On je završio srednju školu, zaposlen je, međutim, još uvijek živi sa svojim roditeljima i braćom u stanu veličine 50 kvadrata. On napominje kako bi za njega noćna mora bila da ima 30 godina i da još uvijek živi s roditeljima. S obzirom na stanje i prilike u Hrvatskoj, čini se da će se njegova noćna mora i ostvariti. Premda, ovo je vjerojatno noćna mora ili čak realnost za svaku mladu osobu u Hrvatskoj koja se nalazi u takvoj ili sličnoj situaciji. U Hrvatskoj čak 71% mladih muškaraca i 50% mladih žena u dobi od 20. do 30. godine još uvijek živi s roditeljima.84 Hrvatska zbog toga spada među sam vrh europskih zemalja gdje mladi tako dugo žive s roditeljima. Nadalje, u spomenutom istraživanju, ispitanik napominje kako si stan ne može priuštiti, a ako bi plaćao podstanarstvo za njega bi to bilo bacanje novca. Stoga mu je jedino rješenje živjeti s roditeljima, iako bi se želio osamostaliti. Mladi su na život s roditeljima osuđeni kako zbog običaja, tradicija i mentaliteta društva, tako i zbog vlastitog hedonizma i svih ostalih prednosti koje nosi život u obiteljskoj kući, pa sve do ekonomskih nemogućnosti i nepostojanja stambene politike. S obzirom na obiteljsku strukturu, vrijeme i način osamostaljivanja mladih, postoje tri karakteristična modela. Prvi je tzv. sredozemni, koji predstavljaju Italija, Španjolska, Portugal, Grčka i Irska, a glavne značajke su mu katolička i pravoslavna vjera, velik broj brakova, mali broj razvoda, rijetke izvanbračne zajednice i dug ostanak mladih kod roditelja 84 Prema: Mladi u Hrvatskoj kod mame do 30. godine života, dostupno na: http://www.jutarnji.hr/mladi-uhrvatskoj-kod-mame-do-30--godine-zivota/219841/ ( 15. 01. 2013.) 36 koji odlaze tek nakon ili uoči vjenčanja.85 Drugi model je tzv. skandinavski model gdje uglavnom prevladava protestantizam i prema kojem većina djece napušta obiteljsko gnijezdo u ranim dvadesetim godinama. Mladi tada obično žive kao samci ili s „ cimerom“, u nekoj izvanbračnoj zajednici te je broj djece rođene izvan braka preko 50% u ukupnom broju rođenih. Treći model čini kombinacija prva dva modela, a tu spadaju neke zemlje kao što su Francuska, Austrija, Belgija i slično. Republika Hrvatska pripada sredozemnom modelu gdje mladi dugo žive u obiteljskom domu, međutim za razliku od skandinavskih zemalja, to se ne smatra lošim. Tako mladi u Hrvatskoj, kada je riječ o standardu stanovanja, ne žele ići s boljeg na lošije te se mnogi od njih ne žele odreći pogodnosti života s roditeljima pa tako ostaju u obiteljskom domu. S druge strane valja spomenuti i ono što se kroz cijeli rad napominje, a to je financijska nemogućnost. Ranije navedeni ispitanik govori da ako se želi osamostaliti, morao bi raditi najmanje dva posla, a to znači da neće imati vremena za privatni i društveni život. Da je tome tako, potvrdilo je i istraživanje dr. Vlaste Ilišin ( "Mladi i europski integracijski procesi", 2004.) gdje je čak 75% ispitanika potvrdilo da žive s roditeljima jer si ne mogu priuštiti osamostaljenje. Mnogi ukazuju da mladi u Europskoj uniji, unatoč riziku siromaštva odlaze živjeti samostalno. U Hrvatskoj to nije moguće, jer kako je i sam ispitanik rekao, mladi bi morali samo raditi kako bi si sve te troškove i pokrili. Zanimljivo je i istraživanje koje je proveo jedan ekonomski analitičar, Mario Švigir, a prema kojemu bi nekoj osobi za preživljavanje u Hrvatskoj trebalo minimalno 4100 kuna. Tako bi joj za hranu i piće na dan trebalo 20 kn, plaćanje stana iznosilo bi 250 eura, za odjeću bi mjesečno izdvajala 176 kuna, ne bi kupovala novine, ne bi imala godišnji odmor, ne bi izlazila s prijateljima i nikada ne bi imala neplanirane troškove. 86 Iz toga proizlazi da si mladi, pa i oni visokoobrazovani, kojima se početnička plaća kreće između 3500 i 4500 kn ne mogu priuštiti samostalni život. A gdje su tek oni koji nemaju posao? Ili pak nemaju trajni posao? Što s njima? Većina mladih dobiva ugovore na određeno vrijeme, pa zbog toga ne mogu niti pomisliti na stambeni kredit jer ga nemaju kako plaćati. Rizik siromaštva je prevelik, stoga život s roditeljima mladima nije baš i izbor. 85 Prema: Mladi u Hrvatskoj kod mame do 30. godine života, dostupno na: http://www.jutarnji.hr/mladi-uhrvatskoj-kod-mame-do-30--godine-zivota/219841/ ( 15. 01. 2013.) 86 Prema: Mladi u Hrvatskoj kod mame do 30. godine života, dostupno na: http://www.jutarnji.hr/mladi-uhrvatskoj-kod-mame-do-30--godine-zivota/219841/ ( 15. 01. 2013.) 37 Tijekom odrastanja, polaska u školu i slično, svaka mlada osoba mašta o danu kada više neće ovisiti o svojim roditeljima, kada će naći posao i živjeti po svojim pravilima. Imat će vlastita sredstva kojima će kupiti sve što oduvijek želi budući da mu roditelji nikad to nisu mogli priuštiti. Naravno, svatko ima pravo na takvo razmišljanje i sasvim je očekivano da čim se zaposlimo trošimo novac kako želimo. Život s roditeljima mladima upravo sve to i omogućuje. Sa zaposlenjem mladi konačno imaju svoja sredstva koja ne moraju davati za troškove režija jer će se za to naravno pobrinuti roditelji, pa si tako mogu priuštiti luksuzne stvari kao što su najnoviji mobiteli, računala, različite igrice i slično. No s godinama dolazi i sve veća odgovornost, neke stvari počinju se gledati ozbiljnije te mladi počinju razmišljati da se presele u vlastiti stan. No tu se upada u začarani krug – život kod kuće je lagodan, ne mora se brinuti o tome što sutra jesti jer se zna da će majka nešto pripremiti, isto tako odjeća će uvijek biti čista i uredna – ukupno gledajući, vodi se jedan luksuzni život bez nekih većih životnih briga. Na kraju krajeva, čovjek se na to sve privikne i ne razmišlja da ode s boljega na lošije. Zbog toga je sve veći broj mladih koji žive s roditeljima, jer nakon što zadovolje svoje želje iz djetinjstva, počinju ozbiljnije pristupati životu. Mnogi su vođeni razmišljanjem da umjesto da žive kao podstanari, taj novac rađe štede da bi kupili vlastiti stan. Život kod kuće za mlade je jeftiniji jer u troškovima režija sudjeluju roditelji, iako i mladi ponekad plate neki račun.87 Osim kratkog istraživanja portala Jutarnjeg lista, treba napomenuti i anketu „ Od kolijevke pa do groba“, provedenu na 400 ispitanika na području grada Splita, u prvoj polovici 2006. godine. Anketa je provedena za skupinu mladih ljudi u dobi od 28 do 35 godina, a rezultati istraživanja su sljedeći: od ukupnog uzorka, njih 56,7% još uvijek živi u roditeljskom domu.88 Razlozi za ostajanje u roditeljskom domu uglavnom su ekonomski; 27,6 posto ispitanika navodi niže životne troškove, odnosno zajedničko kućanstvo kao prednost, zatim visoke cijene stanova i nepovoljni kredite za što se izjasnilo 27,05 posto ispitanika.89 Četvrtina anketiranih, točnije njih 25,9 posto ostaje s roditeljima zbog nesigurnog posla, odnosno straha od gubitka radnog mjesta.90 Strah od osamostaljenja, kao glavni razlog, usudilo se priznati 11,7 posto ispitanih, dok je 7,64 posto anketiranih kao ostale razloge navelo inertnost, 87 Prema: Mladi u Hrvatskoj kod mame do 30. godine života, dostupno na: http://www.jutarnji.hr/mladi-uhrvatskoj-kod-mame-do-30--godine-zivota/219841/ ( 15. 01. 2013.) 88 Prema: Akrap A., Čipin I., Stambeni problemi, produženi život s roditeljima i odgoda ulaska u brak u Hrvatskoj, Pregledni rad, Revija za socijalnu politiku, Zagreb 2008., str. 418. 89 Perić L., Od kolijevke pa do groba ( 2006.), dostupno na: http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20060609/split01.asp ( 15.01.2013.) 90 Akrap A., Čipin I., Stambeni problemi, produženi život s roditeljima i odgoda ulaska u brak u Hrvatskoj, Pregledni rad, Revija za socijalnu politiku, Zagreb 2008., str. 419. 38 otplatu drugog kredita, čekanje na useljenje u vlastiti stan, te činjenicu da je živjeti s roditeljima bolje.91 Promatrajući navedene rezultate, dolazi se do zaključka da si mladi u Hrvatskoj ne mogu priuštiti odlazak iz obiteljskog doma, dok su s druge strane roditelji ti koji im pomažu da nađu neki posao ili pak stan, tako da ih uključe u stambenu štednju. Roditelji u Hrvatskoj imaju paternalistički odnos prema svojoj djeci, često donose odluke i odlučuju umjesto njih. Neki istraživači smatraju da ostanak kod roditelja smanjuje međugeneracijski jaz jer budući da roditelji popuštaju u većini stvari, život s njima nije više tako „ težak“. S druge strane, tu su i oni mladi koji i kad imaju vlastiti stan, više vremena provode kod svojih roditelja nego u svom stanu. Školovanje i studiranje također utječe na produženi život kod roditelja. Život s roditeljima najzastupljeniji je u većim i razvijenim središtima jer je tamo uglavnom veći dio populacije i stanovi su skuplji kao i život općenito. U takvim urbanim sredinama kao ključni problem navodi se i stanovanje studenata. Smještajni kapaciteti u studentskim domovima su ograničeni, a u nekim gradovima ih uopće niti nema, pa su studenti prisiljeni živjeti u stanovima sa slobodno ugovorenom najamninom, a cijena najma je veća od one u studentskim domovima. U Zagrebu oko 3 000 studenata s prijavljenim boravištem ima mjesečnu subvenciju od 148 kuna, dok, procjenjuje se, oko 20 000 studenata stanuje na „crno“ i ne mogu ostvariti pravo na subvencije.92 Mnogi autori navode i spolnu razliku među mladima, kao mogući razlog dužeg života u obiteljskom domu. Smatra se da žene ranije napuštaju život s roditeljima zbog činjenice da su samostalnije ( znaju kuhati, oprati odjeću i općenito se brinuti o sebi), za razliku od mladih muškaraca. Oni većinom ovise o pomoći svojih roditelja, posebice majki u pogledu kuhanja i ostalih kućanskih poslova, a što je bitno da bi neka osoba mogla samostalno živjeti. Takva pojava naziva se „ mamizam“ i on je češći kod jedinaca, jer je roditeljima, osobito majkama, teško pustiti jedinca u samostalan život.93 Uz navedeni pojam, često se veže još jedan drugi, a to je „ mamini sinovi“. 94 91 Prema: Perić L., Od kolijevke pa do groba ( 2006.), dostupno na: http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20060609/split01.asp ( 15.01.2013.) 92 Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 371. 93 Akrap A., Čipin I., Stambeni problemi, produženi život s roditeljima i odgoda ulaska u brak u Hrvatskoj, Pregledni rad, Revija za socijalnu politiku, Zagreb 2008., str. 419. 94 Prema: Akrap A., Čipin I., Stambeni problemi, produženi život s roditeljima i odgoda ulaska u brak u Hrvatskoj, Pregledni rad, Revija za socijalnu politiku, Zagreb 2008., str. 419. 39 5.1.3. Kada i kako kupiti vlastiti stan? Još jedno od pitanja koje se nadovezuje na raniji tekst, a na koje je s nekim manjim optimizmom teško odgovoriti. Svatko bez stambenog rješenja razmišlja o tome što mu je isplativije – kupiti stan/ kuću ili pak biti doživotni podstanar. S prosječnom plaćom od 5 500 kuna u Hrvatskoj i jedno i drugo predstavlja nemoguću misiju. Kupiti nekretninu uvijek je mudar potez, međutim to podrazumijeva kupnju u gotovini budući da se preko kredita ta ista nekretnina plaća dvostruko više od njezine stvarne vrijednosti. Na taj bi način zbrinuli sebe, ali i našu djecu i kasnije unuke. Prije kupnje nekretnine trebalo bi izvagati dobre i loše strane toga, te je li neka osoba financijski sposobna da takvo što izvede. Imati vlastiti stan, znači i vlastitu slobodu, međutim ona jeftinija i često ograničena sloboda vezana je uz najam stana. Stoga je na portalu Crozilla provedena usporedba između najma i kupnje stana od 40 kvadrata u Zagrebu. Ako se uzme obzir da je prosječna plaća u Hrvatskoj u 2012. godini iznosila oko 5 500 kuna, a da najam stana od 40 kvadrata u Zagrebu iznosi 2 511 kuna, prema podacima crozilla.com, u prosjeku se za najam takvog stana potroši čak 46,4 posto vlastitih prihoda. Život proveden u podstanarstvu za sljedećih 30 godina za taj isti stan stajat će neku osobu čak 124.200,00 eura.95 Za mlade osobe, koje ionako jedva spajaju kraj s krajem ovaj iznosi predstavlja svakodnevnicu budući da financijski ne mogu drugačije preživjeti. Unatoč tome da ovi iznosi nisu baš zanemarivi, ipak ima onih koji se protive kupnji nekretnine i smatraju da je najam stana isplativiji. Prema njima, kupnja nekretnine trenutno nije isplativa zbog uvođenja novih poreza na imovinu. To bi značilo da će kroz 30 godina vlasnici tih stanova državi platiti od 15 do 30 posto vrijednosti stana, odnosno 11.100 do 22.200 eura.96 Za vlasnike ovdje postoji i tečajni rizik, pogotovo ako se radi o plaćanju kredita u razdoblju od 30 godina, a stambeni krediti usvojeni su u eurima ili švicarskim francima. Ako bi se neka osoba odlučila kupiti stan od 40 kvadrata u Zagrebu, trebala bi uzeti u obzir da se prosječna cijena kvadrata kreće oko 1848 eura, pa će taj stan platiti oko 74 000 eura, naravno, ako se odluči platiti gotovinom. No, ako bi se taj isti stan plaćao uz pomoć kredita u 95 Prema: Vlastiti krov nad glavom – nemoguća misija?, dostupno na: http://news.crozilla.com/?p=2563 ( 15.01.2013.) 96 Prema: Vlastiti krov nad glavom – nemoguća misija?, dostupno na: http://news.crozilla.com/?p=2563 ( 15.01.2013.) 40 razdoblju od 30 godina, taj iznos bio bi znatno veći – osoba bi morala platiti čak 166.747, 50 eura.97 Pa kad se svi ovi navedeni podaci uzmu u obzir, dakle nakon što se banci isplate visoke kamate i drugi troškovi koji se vežu uz kredit ili nakon što se vlasniku stana 30 godina plaća najamnina, pitanje je što od toga uzeti? Mnogi smatraju da je ipak bolje kupiti stan, jer nakon 30 godina stan će biti u našem vlasništvu, a nakon 30 godina plaćanja najma, svaki mjesec čeka nas nova mjesečna stanarina koja ide pravom vlasniku. Da bi se o ovim iznosima uopće moglo razmišljati, a kamoli platiti, bez obzira radi li se o kupovini stana kreditom ili gotovinom, od osobe se očekuje da ima stalan posao i neku prihvatljivu plaću. Za mlade ljude ovo sve može tek biti san, pogotovo kupnja vlastitog stana, budući da su početničke plaće manje od prosječnih plaća, mnogi od njih nemaju stalan posao ili uopće nemaju posao, pa si sve ovo bez nekih drugih oblika pomoći, ne mogu sami financirati. Navedeni problem samo se nadovezuje već na ranije spomenuti, a to je sve duži ostanak mladih sa roditeljima. 5.2. Mladi: ključ uspjeha ili problem? Razmišljanje o tome jesu li mladi ključ uspjeha neke države ili pak su joj na teret, ovisi o zajednici i društvu u kojem se takva skupina ljudi kreće i razvija svoja buduća ponašanja i djelovanja. Unatoč tome, svi bi se složili da je upravo na mladima da pokrenu neko gospodarstvo, nove tehnologije i znanja jer su oni ti koji imaju nepresušan izvor novih ideja i inovacija. U današnje vrijeme uz ovu skupinu ljudi vežu su određeni problemi na koje oni i zajednica u kojoj žive različito reagiraju. Mladi su najvažniji i najdinamičniji resurs koji neka zajednica ima, pa samo zbog toga probleme s kojima se susreću treba pomno i stalno istraživati kako bi se taj resurs mogao iskoristiti na najbolji mogući način. Promjene su nužne kako za dobrobit mladih tako i za cijelu državu. Mladi su u Hrvatskoj danas suočeni s više rizika i nesigurnosti nego šansi za bolju budućnost, te ako ih se usporedi s mladima u Europi, u nepovoljnijem su položaju kao i Hrvatska u 97 Prema: Vlastiti krov nad glavom – nemoguća misija?, dostupno na: http://news.crozilla.com/?p=2563 ( 15.01.2013.) 41 usporedbi s razvijenim dijelovima Europe.98 Najveće promjene u cilju poboljšanja života mladih događaju se u novije vrijeme, odnosno kada država izdaje „Nacionalni program djelovanja za mlade“ gdje iznosi strategije i moguća rješenja za pomoć mladima. Iako ovaj program djeluje još od 2003. godine, nije baš došlo do realizacije nekih konkretnih ciljeva. Sve to zajedno zahtijeva odustajanje od paternalističkog odnosa društva prema mladima i poboljšanje ukupne društvene integracije mladih.99 Na temu „problemi mladih“ provedena su brojna istraživanja, međutim sva se slažu u jednom – mladi se danas suočavaju s visokom nezaposlenošću, ugovorima o privremenom radu, niskim standardom života, niskim plaćama, neriješenim stambenim pitanjem te sve dužim životom kod roditelja što dovodi do kasnijeg ulaska u brak i time roditeljstva. Tu je i ona visokoobrazovana mladež koja poslije fakulteta umjesto na posao, odlazi svaki mjesec na burzu rada. Jasno da je mladi imaju želje i ambicije, no kako i kamo da ih usmjere? Nezaposlenost se više ne smatra generacijskim problemom, već se smješta u realni gospodarski i socijalni kontekst te je sve veći broj mladih koji shvaćaju da ono nosi dugotrajne negativne posljedice kako za njih tako i za cijelo društvo. Mogućim razlozima nezaposlenosti mladi smatraju posljedice rata, nedovoljni gospodarski razvoj i privatizaciju. Mladi sve više počinju biti svjesni situacije u kojoj se nalaze i da neki od njih imaju veći, a neki manji izbor pogotovo što se tiče obrazovanja i zapošljavanja.100 Očito je kako su se mladi već susreli s otežanim pristupom obrazovnim resursima i zaoštrenom konkurencijom na tržištu rada, zbog čega su postali osjetljivi na nejednakost šansi.101 Svjesni situacije u kojoj žive, sve je veći broj mladih koji žele i smatraju da bi i oni morali sudjelovati u donošenju nekih važnijih odluka, pogotovo onih koje se tiču njih. Iako za navedene probleme treba vremena i načina da se riješe, mladi u Hrvatskoj još uvijek ne gube potpunu nadu. Shvaćaju situaciju u kojoj se nalaze i oni i cijela država, međutim još uvijek postoji neki optimizam da će im budućnost kad-tad biti bolja. Vjeruju da će u idućim razdobljima Vlada donositi bolja rješenja i odluke što se tiče mladih te da će ih više uključivati u procese donošenja istih. 98 Prema: Ilišin V., Radin F., Mladi: problem ili resurs, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Zagreb, 2007., str. 267. 99 Ilišin V., Radin F., Mladi: problem ili resurs, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Zagreb, 2007., str. 267. 100 Prema: Ilišin V., Radin F., Mladi: problem ili resurs, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Zagreb, 2007., str. 268. 101 Ilišin V., Radin F., Mladi: problem ili resurs, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Zagreb, 2007., str. 268. 42 Kada bi se pitalo starije generacije kako bi oni riješili društvene probleme mladih, istraživanja su pokazala da stariji imaju određeno nepovjerenje prema mladima. O tome svjedoči njihova veća potpora represivnim mjerama pri rješavanju problema mladih, manja podrška formiranju institucija i fondova koji bi podupirali inicijative mladih te češće adresiranje odgovornosti za rješavanje problema mladih na starije, uz istodobno manje isticanje odgovornosti samih mladih.102 Istraživanja govore kako mladi više vjeruju u sebe i svoje vještine nego drugi, odnosno stariji. Zbog toga može doći do sukoba generacija, budući da stariji nisu spremni mladima pružiti ono što žele i misle da zaslužuju. Bez promjena odnosa između generacija, to trajno izaziva odbacivanje mladih od ostalog društva, a samim time i mladih kao ključnog razvojnog resursa. Sukob starijih i mladih također se očituje i u vještinama koje su potrebne da bi se našao zadovoljavajući posao. Mladi smatraju da osim klasičnih vještina, mjesto treba dati i novijim kao što su komunikacija, otvorenost tj. sve ono što obuhvaća menadžment ljudskog kapitala. Pri pronalasku posla od mladih se očekuje da imaju određeno iskustvo te da su informatički obrazovani, a to opet s druge strane ovisi i o društvu i njihovoj spremnosti da im takve sadržaje i vještine omogući. Bitne generacijske razlike pokazuju i način provođenja slobodnog vremena. Mladi svoje slobodno vrijeme nastoje iskoristiti za različite aktivnosti kao što su druženja, izlasci i mediji. Zaokupljeni su sadržajima koji nude razonodu i zabavu, dok su edukativni sadržaji u drugom planu.103 Starija generacija pak svoje vrijeme nastoji iskoristiti za neke ozbiljnije i produktivnije aktivnosti. Kad je riječ o ovisnosti i mladima, treba naglasiti kako se alkoholizam još uvijek nalazi na prvom mjestu. Također, u posezanju za psihoaktivnim supstancama postoje neka obilježja mladih po kojima se razlikuju u njihovu korištenju. Tako su u njihovom korištenju skloniji zaposleni i studenti iz urbanih sredina, osobe muškog spola starije dobne skupine koje nisu zadovoljne vlastitim životom, a sa svojim prijateljima se čuju samo zbog zabave. 104 Općenito, ono ovisi o načinu i stilu života pojedinca, njegovim stavovima i razmišljanjima. U još jednu podskupinu mladih ljudi ubrajaju se studenti. To je ona skupina mladih od koje društvo najviše očekuje. Za razliku od ostalih skupina mladih, oni smatraju da je nedostatak 102 Ilišin V., Radin F., Mladi: problem ili resurs, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Zagreb, 2007., str. 269. 103 Prema: Ilišin V., Radin F., Mladi: problem ili resurs, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Zagreb, 2007., str. 273. 104 Prema: Ilišin V., Radin F., Mladi: problem ili resurs, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Zagreb, 2007., str. 274. 43 životnih ambicija velik društveni problem, a manje ih brine nizak životni standard, narkomanija i alkoholizam. Na temelju toga, oni nisu mišljenja da bi uvođenje strožih kazni za trgovanje drogama imalo kakve koristi za rješavanje problema mladih, budući da se radi o skupini koja ih i najviše konzumira ( pogotovo hašiš).105 Za razliku od ostalih skupina mladih, oni više komuniciraju s roditeljima i prijateljima o nekim privatnim temama, daleko su veći korisnici novijih tehnologija i interneta. Svoje slobodno vrijeme koriste za elitne, urbane i medijske sadržaje, a manje za kulturni i ruralni sadržaj. Na taj način, studenti postaju kompetentnija skupina mladih ljudi, budući da imaju povoljnije uvjete odrastanja i obrazovanja, bolje su informirani i svestraniji su te im je svakodnevni život aktivniji. 5.3. Projekti i preporuke usmjereni na stambenu pomoć mladima Među najznačajnijim projektima za pomoć mladima u Hrvatskoj je dakako „ Nacionalni program za mlade od 2009. do 2013. godine“. Ovaj projekt ima i raniju verziju, onu iz 2003. godine. Kako je i ranije u tekstu navedeno, programom su određene strategije pomoći mladima, no njihova realizacija do danas nije baš značajna. Cilj programa je jasno i dugoročno opredjeljenje u stvaranju socijalnih, obrazovanih, odgojnih, kulturnih, materijalnih i ostalih uvjeta za trajnu dobrobit mladih te njihovo aktivno, potpuno i odgovorno sudjelovanje u društvenoj zajednici.106 Ovim programom obuhvaćene su i lokalne i područne samouprave, društvene i vjerske zajednice, političke stranke, sveučilišta i druge znanstvene institucije koje svojim djelovanjem moraju pomoći mladima. Neki od strategijskih ciljeva programa jesu uključivanje mladih ljudi u procese odlučivanja ( posebice onih odluka koje se odnose na mlade i njihove potrebe), pomlađivanje upravljačke strukture društva, smanjenje iseljavanja mladih, socijalna politika prema mladima i itd. Realnost je pokazala da velik broj mladih ljudi želi sudjelovati u procesima odlučivanja jer smatraju da bi se na taj način riješili mnogi međugeneracijski problemi. Mnogi od njih smatraju da bi strože kažnjavanje trgovaca drogom i drugih zabranjenih supstanci pridonijele boljoj budućnosti mladih, a isto tako željeli bi uvesti neke reforme u sustav obrazovanja. Sustav obrazovanja trebalo bi prilagoditi novim životnim potrebama te bi trebalo osnovati 105 Prema: Ilišin V., Radin F., Mladi: problem ili resurs, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Zagreb, 2007., str. 275. 106 Nacionalni program za mlade od 2009. do 2013. godine, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Republika Hrvatska, 2009., str. 11. 44 posebne fondove za inicijative mladih. Oni žele biti faktor odlučivanja, ali žele i zakonsku zaštitu društva od njegovih kriminalnih segmenata, kao što žele da u obrazovnom procesu steknu ona znanja i vještine koje će ih učiniti konkurentnijim na suvremenom tržištu rada.107 Roditelji, ali i svaka mlada osoba za sebe, najodgovornija je za rješavanje problema mladih, a nakon toga slijede vlada i različite institucije. Mladi su svjesni da dio odgovornosti leži u njima samima, dok s druge strane, vlasti trebaju stvoriti okvire i politike kojima će im pomoći da ostvare svoje ciljeve i ono što zaslužuju. U rješavanju stambenih problema mladih u Hrvatskoj, ali i drugdje u svijetu, potrebno je dobro razmotriti navedeni problem te različitim državnim poticajima i naknadama, cjenovnom politikom i drugim politikama pokušati ublažiti njegove posljedice. Istraživanja su pokazala da velik broj mladih živi kao podstanari te se oni smatraju u najnepovoljnijoj situaciji. Prof. dr. sc. Gojko Bežovan smatra da se takva situacija mora riješiti ugovorom o najmu. Bez njega, stanari ostaju bez prava na povrat poreza, dok vlastima nije cilj takav status registrirati. Nadalje, on smatra da bi se državni proračun mogao napuniti upravo tim novcem, kada bi se samo 70 posto ugovora od pučanstva u Zagrebu koje je u takvom najamnom odnosu registriralo.108 Na taj bi se način pomoglo i državi i mladima koji bi lakše mogli planirati svoju budućnost i biološku reprodukciju. Prof. dr. sc. Gojko Bežovan također smatra da bi prilikom reforme Ustava Republike Hrvatske trebalo svrstati i odredbu prema kojoj je država dužna osigurati dovoljno stambenog prostora za sve svoje građane. Takva odredba već postoji u nekim razvijem zemljama Europe, a pokazala se uspješnom. On ističe kako je u tim zemljama stambeno tržište uređeno kao kontrolirano tržište jer se zna za koga se stanovi grade, po kojoj cijeni i za koju društvenu skupinu. Dao je primjer Beča, u kojem govori da je 60 posto novih stanova sagrađeno uz pomoć stambenih zadruga i potpore grada po prihvatljivim cijenama za svoje građane.109 Navodi da je to najbolja strategija za hrvatsko stambeno tržište, te je zaključio da „Naši veći gradovi trebaju probati pridobiti naše banke da te iste banke vide kakvu praksu imaju njihove matice u drugim europskim gradovima i da oni u partnerstvu s gradovima koji su depozitari 107 Ilišin V., Radin F., Mladi: problem ili resurs, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Zagreb, 2007., str. 268. 108 Prema: Kupnja stana tek u četrdesetoj!, dostupno na: http://news.crozilla.com/?p=1707 ( 17.01.2013.) 109 Prema: Kupnja stana tek u četrdesetoj!, dostupno na: http://news.crozilla.com/?p=1707 ( 17.01.2013.) 45 kod tih banaka, uz prihvatljive uvjete kreditiraju gradnju javnonajamnih i socijalnih gradova“.110 Drugi problem predstavljaju visoke cijene stambenih prostora, pogotovo u Zagrebu i drugim razvijenim gradovima diljem Hrvatske. Taj bi se problem morao riješiti kroz niže cijene, odnosno jeftiniju gradnju. Ovdje valja napomenuti kako u Hrvatskoj trenutno vrijedi model poreznog oslobođenja za kupnju prve nekretnine kojom građanin rješava vlastito stambeno pitanje, odnosno na porez na promet nekretnina ne plaćaju građani koji na temelju sklopljenog ugovora o kupoprodaji stječu prvu nekretninu ( stan ili kuću) kojom rješavaju vlastito stambeno pitanje.111 Ovo je samo jedan od načina koji bi trebao potaknuti mlade da riješe svoje stambeno pitanje, međutim cijene stanova su i dalje previsoke usporedno s visinom njihovih plaća. Suprotno od stambene situacije u Zagrebu, u Hrvatskoj ima mnogo manje razvijenijih područja i mjesta u kojima je stambena potražnja mala ili nikakva. Tu obično nema niti profita, a niti investitora pa tako niti stambene izgradnje. Mladi su u takvim sredinama prisiljeni otići u razvijenija područja kako bi dobili jednake mogućnosti u obrazovanju i zaposlenju, a vlasti pak se suočavaju s problemom zadržavanja kadrova. U ovom slučaju, mladi i vlasti trebali bi naći neki kompromis, s jedne strane da se privuku investitori u takve sredine koji bi doprinijeli razvoju cijele zajednice i čiji bi razvoj privukao druge u takve sredine te s druge strane, da se mladi zadrže tu.112 Za razliku od nekih drugih zemalja koje je okružuju, u Hrvatskoj postoji model društveno poticane stanogradnje koji je određen Zakonom o društveno poticanoj stanogradnji. O tome je više riječi bilo u ranijem tekstu, no još jednom valja napomenuti kako taj model predstavlja određeni optimizam što se tiče rješavanja stambenih problema na ovom području. Stanogradnja u Hrvatskoj je prije 2001. godine bila prepuštena različitim investitorima odnosno država se nije previše miješala u to, no s ovim zakonom koncept poticane stanogradnje prelazi u nadležnost jedinica lokalne samouprave koje su onda odgovorne na njegovu realizaciju.113 Javno dostupni podaci o broju mladih osoba koje su na ovaj način riješile stambeni problem ne postoji, no prema podacima koji su ostvareni u Splitu i Rijeci, 110 Kupnja stana tek u četrdesetoj!, dostupno na: http://news.crozilla.com/?p=1707 ( 17.01.2013.) Zakon o porezu na nekretnine, dostupno na: http://www.zakon.hr/z/69/Zakon-o-porezu-na-prometnekretnina ( 17.01. 2013.) 112 Prema: Mladi bez stambenog rješenja, Smjernice za pripremu javne politike, Eda, 2009., str.5. 113 Prema: STANogradnja za mlade, podrškom do krova, dostupno na: http://bs.scribd.com/doc/70490592/STANogradnja-ZA-MLADE ( 17.01.2013.) 111 46 moglo bi se reći da je program uspješan. S druge strane, ima i onih koji smatraju da društveno poticana stanogradnja pogoduje stvaranju gospodarske mafije, prepuštajući građevinarstvo slobodnom tržištu koje onda zarađuje ogromne profite u razlici cijene kvadratnog metra stana.114 Sve su više značajni stambeni krediti za kupnju novih stanova uz državnu subvenciju. Riječ je o kreditu koji se ugovara na najmanje 20 godina i u kojem država osigurava i jamstvo u slučaju nemogućnosti otplate zbog gubitka posla. Prednost imaju oni građani koji nekretninu kupuju po nižim cijenama, dok država općenito subvencionira kredite na stanove po cijeni od najviše 1 900 eura po četvornom metru zajedno s porezom.115 Osim navedenog, kupac ne smije biti stariji od 45 godina, mora imati prebivalište u Republici Hrvatskoj, u vlasništvu ne smije imati drugu nekretninu, a kupljenu nekretninu ne smije dati u najam niti je prodavati niti otuđiti do isteka 6. godine otplate kredita.116 Krediti se odobravaju od 30 000 eura do 100 000 eura uz valutnu klauzulu, dok je maksimalni iznos kredita koji se subvencionira 100 000 eura. Subvencioniranje kredita izvršava Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama, a iznos primljenih subvencija je nepovratan ako se poštuju odredbe iz ugovora. Mnoge banke danas nude i različite kredite za mlade. Jedna od tih banaka je i Zagrebačka banka koja odobrava kredit prema sljedećim uvjetima: korisnik kredita je fizička osoba do 40 godina i koja udovoljava uvjetima kreditne sposobnosti, namjena kredita je kupnja nekretnine, dogradnja, dovršenje ili rekonstrukcija nekretnine, izgradnja nekretnine itd., iznos kredita koji se odobrava kreće se od 2 500 do 250 000 eura dok je rok otplate od 13 do 360 mjeseci. Prema akciji koja traje do 30. lipnja 2013., fiksna kamatna stopa za prvu godinu otplate iznosi 6,15 posto, a nakon toga 6, 75 posto. Osim navedenog kredita, nude i različite pakete osiguranja stambenog kredita u slučaju otkaza, dužeg bolovanja ili smrti.117 Navedeni uvjeti, variraju od banke do banke, pa su negdje kamate veće, negdje manje, a to vrijedi i za visinu kredita koji se odobrava. Zaokupljeni stambenim problemima svojih mladih, mnogi su gradovi u Republici Hrvatskoj stvar uzeli u svoje ruke te im na različite načine pokušavaju pomoći kako bi se što prije 114 Prema: STANogradnja za mlade, podrškom do krova, dostupno na: http://bs.scribd.com/doc/70490592/STANogradnja-ZA-MLADE ( 17.01.2013.) 115 Prema: Navala na stanove uz državnu subvenciju, dostupno na: http://www.glasistre.hr/vijesti/arhiva/350386 ( 18. 01. 2013.) 116 Prema: Stambeni krediti za kupnju novih stanova uz državnu subvenciju, dostupno na: http://www2.raiffeisenstambena.hr/default.aspx?id=445 (18.01. 2013.) 117 Prema: Stambeni krediti mladima, dostupno na: www.zaba.hr (18.01.2013.) 47 osamostalili. Kao dobar primjer može se uzeti grad Dubrovnik koji svojim programima nastoji podići demografsku sliku grada te riješiti stambene probleme. Mjere populacijske politike odnose se na: dar za novorođeno dijete ( 1.500 kn za prvo dijete, 2.500 kn za drugo dijete, 4 000kn za treće dijete, a nakon toga se naknada povećava za 1.500 kuna); zatim subvencije troškova za najam stana mladim obiteljima ( odnosi se na mlade do 35 godine života koji nemaju vlastite nekretnine i žive kao podstanari, a iznos subvencije iznosi 750 kuna mjesečno); godišnja potpora za nezaposlene samohrane roditelje; ulaganja u dječje vrtiće; zdravstvena skrb, programi za zaštitu obitelji i djece i mnogi drugi. 118 U ostvarenju istog cilja općina Vinica također želi zbrinuti mlade na svom području, pa je tako mladim obiteljima s prebivalištem na području Općine koje izgradnjom obiteljske kuće prvi put rješavaju svoje stambeno pitanje, omogućeno pravo na povrat 50 % iznosa, a za vodni doprinos u visini od 5.001,00 kuna do 10.000,00 kuna imaju pravo ostvariti povrat 30% uplaćenog iznosa. Također, mlade obitelji koje izgradnjom obiteljske kuće rješavaju svoje stambeno pitanje, ne moraju plaćati 50% komunalnog doprinosa.119 Ovo su samo neki od načina kako država nastoji pomoći mladima u njihovom stambenom zbrinjavanju, no istina je da bi se puno bolji rezultati postigli da se ona još više uključuje u takve projekte, a isto vrijedi i za gradove i općine. Stan trebamo kad smo mladi i kada stvaramo obitelj, a nismo u stanju odmah platiti njegovu vrijednost.120 Trebalo bi izvršiti modernizaciju stambene infrastrukture i više uključiti neprofitne stambene organizacije koje bi trebale osigurati proizvođačke subvencije za stanove kako bi se na taj način smanjila njihova cijena. Programom socijalnih stanova trebalo bi se pomoći ciljanim društvenim skupinama, ali i onima koji su sada slobodni najmoprimci. Na taj bi se način utjecalo na snižavanje najamnina, a povećali stambeni standardi.121 118 Prema: Hrvatska mreža zdravih gradova, dostupno na: http://www.zdravigradovi.com.hr/home/djelotvorno-znanje-za-zdravlje/obitelj-i-zdravlje/4b-program.aspx ( 18.01.2013.) 119 Prema: Potpore stambenom zbrinjavanju mladih obitelji, dostupno na: http://www.vinica.hr/hr/669/potpore-stambenom-zbrinjavanju-mladih-obitelji/ (18.01.2013.) 120 Bežovan G., Stambena prava u Hrvatskoj i problemi njihova ostvarenja, Izvorni znanstveni članak, Revija za socijalnu politiku, Zagreb, 2004. str. 90. 121 Prema: Bežovan G., Stambena prava u Hrvatskoj i problemi njihova ostvarenja, Izvorni znanstveni članak, Revija za socijalnu politiku, Zagreb, 2004. str. 105. 48 6. STANDARD STANOVANJA U HRVATSKOJ Kako se živi i stanuje, odnosno o razvijenosti neke zemlje ponajprije govore različiti pokazatelji vezani uz standard stanovanja. Analiza standarda stanovanja provodi se na temelju podataka iz popisa stanovništva, no kako za 2011. godinu popis još nije dovršen ( barem što se tiče stanovanja), koristit će se podaci popisa stanovništva iz 2001. godine. Standard stanovanja analiziramo kretanjem broja i površine stanova te njihove naseljenosti u proteklih 50 godina.122 U drugim, razvijenijim zemljama on se određuje uz to još i prema opremljenošću i urednošću naselja. Tablica 7. Broj, površina stanova za stalno stanovanje i pokazatelji standarda stanovanja u Hrvatskoj od 1953. do 2001. godine Popis stanovništva- 1953. godine 1971. godine 1981. godine 1991. godine 2001. godine 882 1 189 1 381 1 576 1 660 38 108 62 659 86 954 110 972 120 973 9,8 14,1 19,5 23,2 27,2 4,4 3,7 3,2 3,0 2,74 godina Stanovi u tisućama ( za stalno stanovanje) Površina stanova u tisućama m² Prosječno m² stana po stanovniku Prosječan broj osoba po stanu Izvor: Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2008. str. 372. 122 Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 372. 49 Podaci prikazani u tablici 7. upućuju na stalni porast standarda stanovanja u Republici Hrvatskoj. Također, u posljednjih 50 godina broj stanova se udvostručio, prosječna površina po stanovniku je povećana gotovo 3 puta, ali se smanjuje broj osoba po stanu.123 O porastu standarda stanovanja govore i podaci o načinu korištenju stana te druge nastanjene prostorije. Tako je 2001. godine zabilježen rast povremeno nastanjenih stanova, pa je takvih stanova bilo 196 633, usporedno s 1991. godinom kada ih je bilo samo 96 425. Podaci govore da se povećao i ukupan broj stanova, pa je tako u 2001. godini bilo ukupno 1 877 126 stanova ( od toga 1 660 649 stanova za stalno stanovanje) , dok ih je u 1991. bilo 1 781 391 ( od toga je stanova za stalno stanovanje bilo 1 575 644).124 Prema tome, moglo bi se zaključiti da postoji višak stanova, ali taj višak ne može nadomjestiti manjak stambenih prostora u seoskim sredinama ili otocima, pogotovo ako se radi o područjima koja nisu blizu razvijenim sredinama. Slika 1. Nastanjeni stanovi prema vlasništvu i sobnosti – 2001. godina Izvor: Bežovan G., Stambena statistika-standard stanovanja u Hrvatskoj, Revija za socijalnu politiku, Zagreb, 2004., str. 269., prema podacima DZS-a, Popis stanovništva 2001. Prema podacima iz slike 1, prosječna veličina stana kreće se oko 74 m² te od ukupnog broja nastanjenih stanova 96% ih je u vlasništvu fizičkih osoba. Podaci pokazuju da prevladavaju dvosobni stanovi, odnosno čine 33% nastanjenog stambenog fonda. Nakon toga slijede trosobni stanovi koji čine oko 28% stambenog, slijede ih četverosobni stanovi sa oko 19%, jednosobni sa oko 13%, dok peterosobni i više soba čine manje od 10% stambenog fonda. 123 Prema: Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 373. 124 Prema: Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 374. 50 U važne pokazatelje standarda stanovanja spada i opremljenost stanova i infrastruktura. Ovdje je slika stambenog fonda relativno zadovoljavajuća. Mnogi stanovi nemaju neke osnove prostorije za život kao što su zahod odnosno kupaonicu. Slika 2. Opremljenost nastanjenih stanova – 2001. Izvor: Bežovan G., Stambena statistika-standard stanovanja u Hrvatskoj, Revija za socijalnu politiku, Zagreb, 2004., str. 269., prema podacima DZS-a, Popis stanovništva 2001. Podaci na slici 2., govore da zahod, odnosno kupaonicu nema oko 11% stanovništva, a to je oko 165 000 stanova. Stanovi koji imaju i kuhinju, zahod i kupaonicu čine 86,52%, dok preostalih 13,48% nešto od ovih kombinacija nema. Među njima, najkritičniji su oni koji imaju samo kuhinju, bez zahoda i kupaonice, a oni čine 8,58% stambenog fonda. Nadalje, kada se govori o stanovima s instalacijama, samo 0,52% stanova nema struju. U ovoj skupini, stanovi bez centralnog grijanja su vodeći, gdje čak 63,82% stanova nema centralnog grijanja. Kada se te razlike ( stanovi bez kupaonica) promatraju prema razini županija, podaci govore da u toj kategoriji prednjači Ličko-senjska i Bjelovarsko-bilogorska županija koje imaju dvostruko veći dio stanova bez kupaonica u odnosu na prosjek Hrvatske.125 Slijede ih Krapinsko-zagorska županija, Virovitičko-podravska, Koprivničko-križevačka, dok najmanje takvih stanova ima u Gradu Zagrebu, Primorsko-goranskoj županiji, Istarskoj, Dubrovačkoneretvanskoj županiji i tako dalje. 125 Prema: Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 377. 51 Kada se govori o nekim specifičnim stambenim problemima većine kućanstava u Republici Hrvatskoj, takvi problemi najviše se vežu uz dotrajalost prozora, vrata i podova. Vlaga i prokišnjavanja te manjak prostora problemi su s kojima se nosi jedna petina kućanstva u zemlji.126 Zbog toga bi trebalo proraditi na strategijama kako riješiti ove probleme ne bi li se na taj način podigao standard stanovanja. Ako se ovi problemi promatraju zasebno, po županijama, Splitsko-dalmatinska županija nalazi se na prvom mjestu manjka prostora, s čak 27%. Slijede je Bjelovarsko-bilogorska s čak 26%, Brodsko-posavska i Primorsko-goranska s 25% i tako dalje. Najmanji problem manjka prostora ima Međimurska županija, sa samo 8%. Po dotrajalosti prozora, vrata i podova vodeće županije su Karlovačka i Ličko-senjska s čak 47%, dok je ovaj problem najmanje zastupljen u Zagrebačkoj županiji, Gradu Zagrebu, Primorsko-goranskoj županiji i slično. S vlagom i prokišnjavanjem najviše se bori Karlovačka županija (31%), zatim Bjelovarsko-bilogorska, Zadarsko te Vukovarsko-srijemska županija. Taj problem najmanje je naglašen u Gradu Zagrebu te Krapinsko-zagorskoj županiji. Najveći postotak stanova bez wc-a unutar stana zabilježen je u Brodsko-posavskoj županiji (14%), a najmanji u Istarskoj županiji gdje taj postotak iznosi 0. Od svih navedenih problema, bar dva od njih najviše ima ponovo Brodsko-posavska županija s čak 40%, a najmanje Istarska sa samo 13%.127 Broj novosagrađenih stanova od 1981. godine u stalnom je opadanju sve do 1993. godine kada počinje ponovni rast novosagrađenih stanova.128 Taj se trend nastavlja do 2006. godine, nakon čega hrvatsko stambeno tržište i stanogradnja ponovno doživljavaju pad ( Tablica 8. Novosagrađeni stanovi za stalno stanovanje u Hrvatskoj od 2002. do 2011. godine) 126 Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 379. 127 Prema: Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 380. 128 Prema: Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 381. 52 Tablica 8. Novosagrađeni stanovi za stalno stanovanje u Hrvatskoj od 2002. do 2011. godine Godina Broj stanova 2002. 19 549 2003. 21 245 2004. 20 358 2005. 23 484 2006. 25 517 2007. 24 877 2008. 24 585 2009. 17 018 2010. 13 378 2011. 13 470 Izvor: Državni zavod za statistiku, Statistički ljetopis, 2012., str. 316. Standard stanovanja u Hrvatskoj nepovoljniji je u razvijenijim sredinama nego u manjim naseljima te se u takvim sredinama bilježi i stambena kriza u smislu nedostatka stanova. Iako su brojna istraživanja pokazala da stanova u Hrvatskoj ima viška, taj omjer stanova nije jednako raspodijeljen između razvijenih i slabije razvijenih područja. Ranije u tekstu navedeno je već kako viškovi stana u manje razvijenim sredinama ne mogu pokriti manjak u urbanim sredinama. Stambenu krizu dodatno pojačavaju i visoke cijene stanova u razvijenim sredinama, dok je kućanstava koja si mogu priuštiti takve stanove s obzirom na svoja primanja, sve manje. Isto tako, građani koji stanuju u prenaseljenim stanovima izloženi su ozbiljnim rizicima za mentalno zdravlje.129 Taj jaz između cijene stanova i plaća najviše se osjeća u urbanim sredinama gdje se nalazi najviše biološki reproduktivnog stanovništva. Cijene stanova u Hrvatskoj i Zagrebu veće su u odnosu na Češku i Prag, viši je i koeficijent priuštivosti iako Češka ima bolje gospodarske pokazatelje. Tada se neodgovarajući standard javlja kao ograničenje poželjnog rasta stanovništva.130 Kada se promatra udio osoba koje žive u vlastitim kućama ili stanu, treba naglasiti da u vlastitoj kući češće žive stanovnici ruralnih nego urbanih naselja. Na tim je područjima 129 Prema: Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 383. 130 Ibid: 383. 53 zemljište puno jeftinije, a samim time i izgradnja stambenih objekata. To je povezano i s profesionalnim statusom, odnosnom zanimanjima seoskih i gradskih stanovnika. Na ruralnim područjima ljudi su češće i poljoprivrednici te većina njih ima svoje kuće ili stanove. Oni su vezani za određeno područje koje posjeduju i zemlju koju obrađuju, pa su na taj način manje mobilni i više preferiraju životni stil koji podrazumijeva život u vlastitoj kući. Nakon poljoprivrednika, najveći broj vlasnika stanova ili kuća čine samozaposleni ( poduzetnici i slično), dok među ostalim profesionalnim skupinama nema nekih značajnijih razlika. Isto tako, prema slici 3., vidi se da je udio vlasnika stanova veći što je dobna skupina starija. To je i razumljivo jer se dohodak i bogatstvo akumuliraju, a stambeni krediti otplaćuju tijekom života.131 Slika 3. Udio osoba koje žive u vlastitim kućama ili stanovima prema dobi, razini urbanizacije i profesionalnom statusu Izvor: Kvaliteta života u Hrvatskoj, Regionalne nejednakosti, Program ujedinjenih naroda u Hrvatskoj, Zagreb, 2007., str. 32. 131 Prema: Kvaliteta života u Hrvatskoj, Regionalne nejednakosti, Program ujedinjenih naroda u Hrvatskoj, Zagreb, 2007., str. 32. 54 7. STAMBENA POLITIKA I EU „ Demontaža socijalne države“ pojava je koja je obilježila kraj sedamdesetih i početak osamdesetih godina u svim razvijenim europskim državama. To je bilo razdoblje ekonomske recesije i doba kada je došlo do značajnijih promjena u socijalnim programima. Subvencionirana stambena potrošnja predstavljala je visok udio u socijalnim programima te je zbog toga stambena politika bila središtem navedene demontaže. Stambene subvencije namijenjene su točno određenim skupinama, odnosno onima koji je stvarno potrebna pomoć daju se i veće subvencije. Tijekom osamdesetih godina, potrošačke subvencije za stanove u vlasništvu se ne smanjuju već rastu. Tržište stambene potrošnje nastojalo se urediti prodajom dijela socijalnih stanova stanarima ( koji su pripadali dobrostojećim srednjim slojevima), međutim to nije izazvalo smanjenje subvencija već promjene instrumenta stambene politike. To je značilo orijentaciju na osnaživanje stambene potražnje, odnosno subvencioniranja potrošača.132 Stambena potrošnja i subvencije stanovanja u znatnoj mjeri postaju korektivom politike raspodjele zarade.133 Takvi stambeni programi nisu se uklapali u reformske zahtjeve u liberalnim konceptima socijalne države Velike Britanije i SAD-a. Zbog sve veće gospodarske i društvene razvijenosti te s povećanjem kvalitete života, udio stambene potrošnje u proračunu kućanstva stalno raste. U prilog tome govori i činjenica da je na prvom mjestu kupnja kuće u osobnom vlasništvu, a tek onda slijede najam stana ili neki drugi oblici potrošnje. Razvijanjem specijaliziranih institucija za financiranje programa stambenog zbrinjavanja pojedine države nastoje dati podršku takvom načinu razmišljanja. Drugu polovicu osamdesetih godina 20. stoljeća obilježava pojam privatizacije stanovanja. Država počinje mijenjati svoju strategiju pa tako ona više neposredno ne osigurava stanove već je više usmjerena na osiguravanje općih uvjeta za stambeno zbrinjavanje.134 Svoju prethodnu ulogu u socijalnom stanovanju država prebacuje na neprofitne stambene organizacije. Dolazi do opadanja novosagrađenih stanova te se nastoji postići bolja kvaliteta stambenog fonda i na taj način predstavlja jedno od najvažnijih obilježja stambene politike u EU. 132 Puljiz, V., Bežovan G., Matković, T., Šućur, Z., Zrinščak, S., Socijalna politika: povijest, sustavi, pojmovnik, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2005., str. 376. 133 Ibid. str. 376. 134 Prema: Puljiz, V., Bežovan G., Matković, T., Šućur, Z., Zrinščak, S., Socijalna politika: povijest, sustavi, pojmovnik, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2005., str. 379. 55 U novije vrijeme dolazi i do sve većih problema u demografskoj strukturi stanovništva. Sve je veći udio samačkih domaćinstava u urbanim sredinama te naposljetku takva domaćinstva imaju i veće troškove stanovanja. Osim navedenog problema, valja napomenuti da raste i udio starog stanovništva. S obzirom na primanja koja ostvaruju i troškove koje imaju, ovakva skupina građana treba stanove koji su prilagođeni njima odnosno njihovim potrebama i financijskim mogućnostima. Poznato je da staračka kućanstva odlaze živjeti u manje stanove nakon što se njihova djeca isele.135 Još jedan od izazova stambenoj politici jeste i dinamično tržište rada zbog čega se javlja problem stanovanja razdvojenih obitelji. Najčešće jedan član obitelji radi izvan mjesta u kojem stalno živi, te se zbog toga dodatno povećavaju troškovi stanovanja, a i da bi se takvo što moglo provesti potreban je raspoloživi stambeni fond. Kad je riječ o tržištu radne snage, s druge strane postoji i nezaposlenost koja nepovoljno utječe na ulaganja u izgradnju stanova. Tu se posebice naglašavaju mladi koji sve teže dobivaju stalni posao i na taj način ne mogu ni dobiti dugoročne stambene kredite kojima bi riješili svoje stambeno pitanje. Također, ako neka osoba nije zaposlena za stalno to predstavlja problem mogućnosti otplate postojećih kredita. 7.1. Stambena problematika mladih u Europskoj uniji Bilo da se radi o Hrvatskoj, razvijenim zemljama Europske unije ili neke treće integracije ili države, svima je zajednička problematika stambenog zbrinjavanja svojih građana, pogotovo nekih određenih skupa kao što su mladi. U današnje vrijeme, u teškim uvjetima gospodarske, ekonomske i financijske krize rješavanje stambenog pitanja predstavlja životni izazov svakog pojedinca. Kad je riječ o mladima, takvo što posebno dolazi do izražaja jer kao što je već navedeno ranije u tekstu, prva zapreka je ona financijska. Početničke plaće su vrlo niske, a naći i zadržati neki posao predstavlja dodatni izazov. Stoga, s takvom „pozadinom“ i motivacijom, mladi jednostavno nisu spremni pokrenuti svoje stambeno pitanje jer ne vide način kako bi ga riješili. 135 Prema: Puljiz, V., Bežovan G., Matković, T., Šućur, Z., Zrinščak, S., Socijalna politika: povijest, sustavi, pojmovnik, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2005., str. 380. 56 Upravo zbog toga sve je veći udio mladih koji iako su zaposleni ipak još uvijek žive sa svojim roditeljima jer im je tako lakše i jeftinije. Često se takvo ponašanje i način razmišljanja zove „ sindrom Petra Pana“, dječaka koji nije htio odrasti.136 „ Sindrom Petar Pan“ prisutan je i u Europi jer djeca ostaju živjeti sa svojim roditeljima koji ih još dodatno ohrabruju jer ne žele da njihova djeca prolaze težak i trnovit put rješavanja stambenog pitanja. Tome idu u prilog i podaci koji govore da je samo u 2008. godini u EU otprilike 46% ili 51 milijun mladih osoba u rasponu od 18 do 34 godine života živjelo sa svojim roditeljima. NORVEŠKA ISLAND DANSKA ŠVEDSKA FINSKA NIZOZEMSKA FRANCUSKA VELIKA BRITANIJA BELGIJA NJEMAČKA ESTONIJA AUSTRIJA LUKSEMBURG IRSKA ČESKA ŠPANJOLSKA MAĐARSKA LITVA LATVIJA CIPAR RUMUNJSKA GRČKA ITALIJA POLJSKA PORTUGAL BUGARSKA MALTA SLOVENIJA SLOVAČKA Grafikon 1. Udio mladih u rasponu od 18 do 34 godine koji žive sa svojim roditeljima (%) Izvor: Choroszewicz M., Wolff P., Population and social conditions, Statistics in focus, 50/2010., Eurostat, str. 1. Prema podacima iz grafikona 1, vidi se da je u sjevernim zemljama udio mladih koji još uvijek žive sa svojim roditeljima manji, dok je u južnim i nekim novim članicama Europske unije taj postotak znatno veći. Razlog tome ovisi od zemlje do zemlje, no u nekim zemljama, poput Hrvatske, to se događa zbog nemogućnosti rješavanja stambenog problema te niskog standarda zbog čega sve veći broj mladih odlučuje ostati kod kuće. Prema nekim istraživanjima, neriješeno stambeno pitanje smanjuje im i šansu za sklapanje bračne zajednice. U Italiji primjerice razlog tome nije materijalna neimaština, već to nalaže snažna obiteljska tradicija. Udio mladih koji još uvijek žive s roditeljima kreće se od oko 20% ili manje u Danskoj, Švedskoj i Finskoj, do 60% i više u Bugarskoj, Malti, Sloveniji i Slovačkoj. Ukupno gledajući, to premašuje 50% u 16 zemalja članica.137 136 Sindrom Petra Pana i u Hrvatskoj, dostupno na: http://gorila.jutarnji.hr/vijesti/2011/01/28/sindrom-petrapana-i-u-hrvatskoj ( 11.12.2012.) 137 Prema: Choroszewicz M., Wolff P., Population and social conditions, Statistics in focus, 50/2010., Eurostat, str. 1. 57 Kao što je već ranije u tekstu navedeno, mnoga istraživanja pokazala su da je materijalna neimaština najveća prepreka u stvaranju neovisnosti mladih. Takve materijalne poteškoće se onda naravno odražavaju na tržište rada, stambeno tržište i slično. Neki od ključnih razloga napuštanja doma roditelja mogu biti i obrazovanje ili posao. Naime, zbog ograničenog broja gradova koji nude određena sveučilišta, mladi ljudi s ruralnih područja ili nekih manje razvijenih sredina jednostavno su prisiljeni napustiti vlastiti dom. Djelomice zbog daljnjeg obrazovanja, ali i zato što u razvijenijim sredinama imaju i veće mogućnosti i šanse da nađu posao. Još jedan od razloga ( ne) napuštanja vlastitog doma jest i taj što neke države nude bolje životne mogućnosti od drugih država kao što su povoljniji smještaj, daju subvencije za pokrivanje stanarine ili pak za troškove obrazovanja. Neki ostali razlozi koji objašnjavaju takvo ponašanje kod mladih, ovise od zemlje do zemlje, ali i isto tako o sredini u kojoj je neki pojedinac odrastao, njegovom životnom stilu i volji da se što prije osamostali. Nadalje, istraživanja koja su se provodila prema spolu, pokazala su da je udio mladih muškaraca koji žive s roditeljima znatno veći u odnosu na žene. Na razini Europske unije on je za muškarce iznosio 51.6%, a za žene 39.4%.138 138 Prema: Choroszewicz M., Wolff P., Population and social conditions, Statistics in focus, 50/2010., Eurostat, str. 2. 58 Grafikon 2. Udio mladih u rasponu od 18 do 34 godine koji žive s roditeljima, prema spolu, Žene NORVEŠKA ISLAND DANSKA FINSKA ŠVEDSKA NIZOZEMSKA FRANCUSKA VELIKA BRITANIJA NJEMAČKA BELGIJA AUSTRIJA LUKSEMBURG ESTONIJA IRSKA MAĐARSKA ČEŠKA LATVIJA RUMUNJSKA CIPAR GRČKA ŠPANJOLSKA BUGARSKA LITVA ITALIJA POLJSKA PORTUGAL MALTA SLOVENIJA SLOVAČKA (%) Muškarci Izvor: Choroszewicz M., Wolff P., Population and social conditions, Statistics in focus, 50/2010., Eurostat, str. 2. Taj jaz je najviše izražen u Danskoj, Finskoj, Bugarskoj i Nizozemskoj gdje udio mladih muškaraca koji žive s roditeljima premašuje gotovo za polovicu udio mladih žena koje žive s roditeljima. Tako se primjerice u Belgiji postotak mladih muškaraca kreće oko 74%, a za mlade žene on iznosi oko 47%. Jedan od osnovnih motiva napuštanja obiteljske kuće jest i život s partnerom. Naravno, takva zajednica može, ali i ne mora imati zakonsku podlogu, odnosno može se raditi o bračnom ili nekom izvanbračnom životu mladih ljudi. Prema prosjeku, žene ranije napuštaju vlastiti dom zbog udaje ili se jednostavno isele ranije u odnosu na muškarce. Od ukupne populacije mladih osoba u rasponu između 18. do 34. godine života, u 2008. na život s partnerom ( bez obzira na zakonsku osnovu) odlučilo se čak 48% žena, dok se postotak za muškarce kretao oko 36%. 59 Tablica 9. Udio mladih u rasponu od 18. do 34. godine koji žive s partnerom ( bez obzira na zakonsku osnovu), prema spolu (%) Zemlja EU-27 Belgija Bugarska Češka Danska Njemačka Estonija Irska Grčka Španjolska Francuska Italija Cipar Latvija Litva Luxemburg Mađarska Malta Nizozemska Austrija Poljska Portugal Rumunjska Slovenija Slovačka Finska Švedska V. Britanija Island Norveška Žene 47.6 49.5 52.9 48.8 53.0 43.4 48.1 34.4 40.2 45.4 55.3 39.8 46.5 45.6 45.3 50.3 49.3 37.3 45.1 46.9 48.7 44.0 57.3 37.0 37.4 62.9 61.4 49.2 54.0 57.1 Muškarci 35.8 38.2 38.8 34.7 41.8 35.8 39.5 26.0 21.0 32.0 44.6 25.0 32.5 37.3 36.2 34.6 36.1 26.0 34.5 32.7 37.2 32.2 42.1 22.0 27.0 50.5 48.2 38.9 41.6 41.9 Izvor: Choroszewicz M., Wolff P., Population and social conditions, Statistics in focus, 50/2010., Eurostat, str. 4. Prema navedenim podacima iz tablice 9., vidi se da je u zemljama poput Finske, Švedske i Norveške zabilježen najveći postotak žena koje su se odlučile za život s partnerom i iznosi više od 55%, dok je za muškarce taj postotak najveći u zemljama poput Francuske, također Finske i Švedske, Danske i ukupno gledano on ne premašuje 50%. Postotak mladih parova koji žive zajedno, ali u kući roditelja znatno je manji te iznosi tek 4.5% za cijelu Europsku uniju. Taj postotak je nešto manji od 1 u zemljama kao što su Danska, Irska te Nizozemska. U Latviji i Poljskoj on glasi 8%, dok su najveći postoci zabilježeni u Rumunjskoj i to čak 18% i Bugarskoj gdje iznosi 19%. Takve razlike 60 prvenstveno proizlaze iz ekonomskih i kulturoloških razlika te one objašnjavaju zašto mladi parovi u tim zemljama rađe ostaju živjeti kod roditelja.139 Što duže traje naše obrazovanje, to duže postoji i razlog zašto ostati i živjeti s roditeljima. Takav način razmišljanja ima većina mladih u godinama od 18. do 24, dok oni mladi od 25. 34. godine ne razmišljaju više tako. Takva činjenica i ne iznenađuje, jer s godinama dolaze i neka nova iskustva, potrebe i ciljevi te je jasno zašto ova „starija“ grupa mladih osoba ne razmišlja na taj način. U tim godinama, oni već imaju neku financijsku zaradu ili uzimaju kredite, osim toga, velika većina ih nađe posao za stalno i žele svoje stambeno pitanje riješiti čim prije. Prema prosjeku Europske unije, u grupi mladih od 18. do 25. godine života, a koji još uvijek žive s roditeljima, njih 55% je izjavilo da se još uvijek obrazuju, dok je za drugu grupu mladih od 25. do 34. godine taj postotak iznosio samo 13%. 139 Prema: Choroszewicz M., Wolff P., Population and social conditions, Statistics in focus, 50/2010., Eurostat, str. 4. 61 Grafikon 3. Udio mladih u rasponu od 18 do 25 godine koji žive s roditeljima i još se školuju MALTA ŠVEDSKA AUSTRIJA BUGARSKA GRČA PORTUGAL LATVIJA ITALIJA IRSKA ŠPANJOLSKA RUMUNJSKA ČEŠKA MAĐARSKA NIZOZEMSKA FINSKA SLOVAČKA CIPAR ESTONIJA FRANCUSKA POLJSKA DANSKA BELGIJA NJEMAČKA LUKSEMBURG LITVA SLOVENIJA NORVEŠKA ISLAND (%) Izvor: Choroszewicz M., Wolff P., Population and social conditions, Statistics in focus, 50/2010., Eurostat, str. 5. Grafikon 4. Udio mladih u rasponu od 25 do 34 godine koji žive s roditeljima i još se školuju RUMUNJSKA BUGARSKA GRČKA MALTA BELGIJA SLOVAČKA IRSKA POLJSKA FRANCUSKA LITVA MAĐARSKA LATVIJA PORTUGAL ČEŠKA ESTONIJA FINSKA ITALIJA NIZOZEMSKA ŠPANJOLSKA ŠVEDSKA AUSTRIJA LUKSEMBURG CIPAR DANSKA SLOVENIJA NJEMAČKA NORVEŠKA ISLAND (%) Izvor: Choroszewicz M., Wolff P., Population and social conditions, Statistics in focus, 50/2010., Eurostat, str. 6. Prema grupi mladih osoba između 18. i 25. godina, koji još žive s roditeljima, a istovremeno se školuju, najmanji postotak, 40% i manje, bilježi se u zemljama članicama kao što su Malta (27%), Švedska (35%) te Austrija ( 37%), dok je u nekim članicama on puno veći – 62 Luksemburg (68%) i Slovenija (77%). U grupi od 25. do 34. godine taj je postotak znatno niži gledano ukupno za cijelu EU, međutim pojedinačno on je najveći u Irskoj ( 28%) Sloveniji (29%) i Njemačkoj ( 37%). U cijeloj Europskoj uniji, 13.2% mladih u godinama između 18. i 34., a koji žive s roditeljima, bilo je izloženo riziku siromaštva, dok je za cijelu Europu tu istu grupu mladih ljudi postotak iznosio 15.7%.140 Rizik siromaštva za mlade koji žive s roditeljima kreće se oko 4% za Irsku, 5% u Malti i Nizozemskoj, dok su nešto veće stope u Bugarskoj gdje ona iznosi 16%, u Grčkoj i Poljskoj 17% te u Rumunjskoj 20%. Oni koje žive s roditeljima izloženi su manjem riziku siromaštva zbog činjenice da se njihovi individualni prihodi dodaju prihodima njihovih roditelja. To objašnjava i relativno visoke postotke od rizika siromaštva u sjevernim zemljama članicama kao što su Švedska (18%), Norveška (23%) i Danska (22%) gdje je već ranije u tekstu navedeno da bilježe najveće postotke mladih koji žive samostalno. Naravno, život s roditeljima ne znači nužno i manju šansu siromaštva jer u nekim članicama poput Malte, Španjolske, Poljske i Latvije postotak rizika od siromaštva kretao se približno isto za one mlade koji žive sami i za one koji žive s roditeljima. 140 Prema: Choroszewicz M., Wolff P., Population and social conditions, Statistics in focus, 50/2010., Eurostat, str. 6. 63 Grafikon 5. Rizik siromaštva za sve mlade između 18 i 34 godine i one koji žive s roditeljima ISLAND NORVEŠKA NIZOZEMSKA MALTA DANSKA SLOVENIJA CIPAR NJEMAČKA ČEŠKA AUSTRIJA FINSKA ŠVEDSKA SLOVAČKA IRSKA MAĐARSKA VELIKA BRITANIJA BELGIJA LUKSEMBURG PORTUGAL ESTONIJA ITALIJA FRANCUSKA ŠPANJOLSKA LATVIJA BUGARSKA LITVA GRČKA POLJSKA RUMUNJSKA (%) Stopa rizika od siromaštva za populaciju od 18 – 34 godine Stopa rizika od siromaštva za populaciju od 18 – 34 godine koji žive s roditeljima Izvor: Choroszewicz M., Wolff P., Population and social conditions, Statistics in focus, 50/2010., Eurostat, str. 7. Pronalaženje stalnog posla predstavlja osnovni faktor na temelju kojeg se neki pojedinac počinje osamostaljivati, a na kraju krajeva i riješiti svoje stambeno pitanje. Međutim, stalni posao ne može garantirati automatski financijsku stabilnost i samostalnost. Prema podacima za 2008. godinu, prosjek EU za mlade od 18. do 34. godine koji žive s roditeljima, a rade puno ili skraćeno radno vrijeme iznosio je 51.1%. 33.2% identificirani su kao studenti, 9.5% kao nezaposleni, dok ih je 6.2% klasificirano kao ostali ( trajno onemogućen i/ili nesposoban za rad, obveze u vojsci i slično). Ti podaci pokazuju da mladi unatoč tome što imaju posao, svejedno žive s roditeljima. U Malti taj postotak iznosi 75%, te u Austriji i Bugarskoj 60%. Razlog života s roditeljima može biti taj što plaća koju zarade nije dovoljna da si priušte vlastiti stan ili nedostatak mobilnosti kod mladih. To se posebice odnosi na one mlade koji 64 žive u urbanim sredinama i da bi pronašli neki posao, ne moraju se iseliti iz stana svojih roditelja.141 Grafikon 6. Udio mladih između 18 i 34 godine koji žive s roditeljima, prema vlastitom Puno ili djelomično radno vrijeme Nezaposleni Studenti NORVEŠKA ISLAND FRANCUSKA FINSKA DANSKA BELGIJA LUSKEMBURG CIPAR SLOVENIJA ITALIJA ŠVEDSKA NJEMAČKA IRSKA LITVA ESTONIJA MAĐARSKA NIZOZEMSKA POLJSKA ČEŠKA RUMUNJSKA SLOVAČKA GRČKA ŠPANJOLSKA PORTUGAL LATVIJA BUGARSKA AUSTRIJA MALTA ekonomskom statusu, (%) Inaktivni Izvor: Choroszewicz M., Wolff P., Population and social conditions, Statistics in focus, 50/2010., Eurostat, str. 8. S obzirom na prethodni tekst valja napomenuti da i privremeni ugovori o radu ili pak nezaposlenje mogu utjecati na kasniji odlazak mladih iz obiteljskih kuća. Među mladima koji su zaposleni i žive s roditeljima, njih 35.8% (2008.) izjavilo je kako imaju posao na određeno vremensko razdoblje. U 6 zemalja članica ( Poljska, Finska, Španjolska, Švedska, Portugal i Francuska) većina tih mladih ima potpisane privremene, a manje trajnih ugovora o radu. Na to je možda utjecala i fleksibilnost radne snage među članicama koju nudi Europska unija. Također, i učestali probni ugovori ponuđeni mladima na početku njihove karijere mogu utjecati na takvo što.142 Logično, bez stalnog zaposlenja postoji manja šansa da mlada osoba 141 Prema: Choroszewicz M., Wolff P., Population and social conditions, Statistics in focus, 50/2010., Eurostat, str. 8. 142 Prema: Choroszewicz M., Wolff P., Population and social conditions, Statistics in focus, 50/2010., Eurostat, str. 8 65 napusti obiteljski dom. Najmanji udio mladih koji žive s roditeljima, a imaju privremene ugovore jesu u Malti, Rumunjskoj, Estoniji itd. Grafikon 7. Udio mladih između 18 i 34 godine koji žive s roditeljima i imaju privremeni NORVEŠKA ISLAND ŠPANJOLSKA FINSKA ESTONIJA RUMUNJSKA MALTA LITVA LATVIJA AUSTRIJA NJEMAČKA MAĐARSKA IRSKA BUGARSKA ČEŠKA SLOVAČKA CIPAR ITALIJA BELGIJA NIZOZEMSKA LUKSEMBURG SLOVENIJA GRČKA PORTUGAL FRANCUSKA POLJSKA ŠVEDSKA ugovor o radu, (%) Izvor: Choroszewicz M., Wolff P., Population and social conditions, Statistics in focus, 50/2010., Eurostat, str. 9. Udio mladih između 18. i 34. godine života, a koji žive s roditeljima i nezaposleni su kreće se oko 10% za Europsku uniju. Udio mladih nezaposlenih najveći je u Irskoj i Švedskoj ( 16%), Italiji (15%), Grčki (14%) te Francuskoj (12%). Na taj način nezaposlenost postaje glavnim razlogom ostanka kod kuće. 66 Grafikon 8. Stopa nezaposlenih za cijelu populaciju mladih između 18 i 34 godine i onih koji NIZOZEMSKA AUSTRIJA ESTONIJA LITVA DANSKA CIPAR NJEMAČKA MALTA BELGIJA RUMUNJSKA LUKSEMBURG SLOVAČKA FINSKA LATVIJA SLOVENIJA ČEŠKA POLJSKA MAĐARSKAA ŠPANJOLSKA PORTUGAL FRANCUSKA BUGARSKA GRČKA ITALIJA ŠVEDSKA IRSKA ISLAND NORVEŠKA žive s roditeljima (%) Mladi koji žive s roditeljima - Ukupna populacija mladih Izvor: Choroszewicz M., Wolff P., Population and social conditions, Statistics in focus, 50/2010., Eurostat, str. 9. 67 8. ZAKLJUČAK Problemi vezani uz stanovanje oduvijek su postojali, samo što kroz povijest nisu bili toliko izraženi kao danas. Može se zaključiti da je država nekada više računa vodila o socijalnoj politici prema svojim građanima, nego što to čini u novije vrijeme. Doći do stana bilo je puno lakše jer je postojala politika društvenih stanova kojima se nastojalo pomoći ciljanim skupinama građana. Mladi kao najveće bogatstvo zajednice trebali bi i na taj način biti tretirani, a ne da se prema njima društvo odnosi kao da su teret. Na njima leži mogućnost i snaga da poprave socijalnu, demografsku i gospodarsku sliku neke države, samo im se treba dati prilika i podrška da to dokažu. Iako razočarani stanjem u kojem se nalaze, mladi još uvijek u sebi nose dovoljno optimizma da će buduća vremena za njih biti bolja te da će se država još više uključiti u rješavanje njihovih problema, pogotovo što se tiče zaposlenosti i stambenog prostora. Valja napomenuti kako se svijest o stambenim problemima mladih sve više ugrađuje u različite financijske i stambene organizacije, međutim to još nije dostiglo željenu razinu. Neki bolji rezultati očekuju se u danima ispred, dok će i mladi više biti uključeni u procese odlučivanja i dok će ono što su naučili u obrazovnim institucijama moći pokazati. Opća je žalost i surova stvarnost da raste broj mladih koji bez obzira na to rade li ili ne, još uvijek moraju živjeti s roditeljima, a u najboljim su godinama da uživaju u plodovima svog truda te na pragu da osnivaju obitelj, a stanje u državi im to ne omogućava. Suočeni s ovim problemima, na mladima jedino ostaje da vjeruju kako će jednog dana država i na njih misliti te da će svoje pravo na stan i stanovanje moći riješiti na najpovoljniji način. Budućnost mladih u Hrvatskoj leži u rukama njene vlade, a kada će ona i u kojoj mjeri shvatiti da ih mladi trebaju te da svojim odlukama kroje na tisuće sudbina, nitko ne zna. Problemi su tu i uvijek će čekati na svoja rješenja, a mladi će u međuvremenu pokušati odabrati najbolje za sebe što znači da će zbog bolje kvalitete života većina njih i napustiti zemlju. 68 LITERATURA Knjige: 1. Ilišin V., Radin F., ( 2007.): Mladi: problem ili resurs, Zagreb -Institut za društvena istraživanja, Zagreb 2. Puljiz, V., Bežovan G., Matković, T., Šućur, Z., Zrinščak, S., ( 2005.): Socijalna politika: povijest, sustavi, pojmovnik, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 3. Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., (2008.): Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 4. Šimunović I, (2007.): Urbana ekonomika, Školska knjiga, Zagreb Članci i časopisi: 1. Akrap A., Čipin I., (2008.): Stambeni problemi, produženi život s roditeljima i odgoda ulaska u brak u Hrvatskoj, Revija za socijalnu politiku, Zagreb, str. 416.- 419. 2. Bežovan G., (2004.): Stambena prava u Hrvatskoj i problemi njihova ostvarenja, Revija za socijalnu politiku, Zagreb, str. 94.– 105. 3. Choroszewicz M., Wolff P., (2010.): Population and social conditions, Statistics in focus, Eurostat, str. 1.– 9. 4. Franić, T.,S., Korlaet L., Vranić, D., (2005.): Prilog analizi stambenih politika i planske stanogradnje Nizozemske i Hrvatske, Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, str. 199. 5. Kvaliteta života u Hrvatskoj, Regionalne nejednakosti, ( 2007.), Program ujedinjenih naroda u Hrvatskoj, Zagreb, str. 32 6. Leko V., Stojanović A., ( 2005.): Financiranje stambenog zbrinjavanja u Republici Hrvatskoj, Računovodstvo i financije, str. 65.– 68. 7. Mladi bez stambenog rješenja, Smjernice za pripremu javne politike, Eda, 2009. 8. Nacionalni program za mlade od 2009. do 2013. godine, (2009.), Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Republika Hrvatska 69 9. Tepuš, M. M., (2004.): Analiza modela stambenog financiranja u Republici Hrvatskoj, Pregledi, Hrvatska narodna banka, str. 4.– 15. Internet izvori: 1. 100 POS-ovih stanova: Izgradnja na Hostovom bregu počinje na proljeće, dostupno na: http://www.novilist.hr/Vijesti/Rijeka/100-POS-ovih-stanova-Izgradnja-na-Hostovom-bregupocinje-na-proljece 2. Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama, dostupno na: http://www.apn.hr/hr/put-do-vaseg-stana-kroz-program-drustveno-poticane-stanogradnje-pos33 3. Hrvatska mreža zdravih gradova, dostupno na: http://www.zdravigradovi.com.hr/home/djelotvorno-znanje-za-zdravlje/obitelj-i-zdravlje/4b-program.aspx 4. Kupnja stana tek u četrdesetoj!, dostupno na: http://news.crozilla.com/?p=1707 5. Mladi u Hrvatskoj kod mame do 30. godine života, dostupno na: http://www.jutarnji.hr/mladi-u-hrvatskoj-kod-mame-do-30--godine-zivota/219841/ 6. Navala na stanove uz državnu subvenciju, dostupno na: http://www.glasistre.hr/vijesti/arhiva/350386 7. Perić L., Od kolijevke pa do groba ( 2006.), dostupno na: http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20060609/split01.asp 8. Porez na imovinu ruši cijene stanova, dostupno na: http://www.jutarnji.hr/porez-naimovinu-rusi-cijene-stanova/840764/ 9. Popis stambenih štedionica, dostupno na: http://www.stednjainfo.net/InfoStambenaPopisStedionica.html 10. Potpore stambenom zbrinjavanju mladih obitelji, dostupno na: http://www.vinica.hr/hr/669/potpore-stambenom-zbrinjavanju-mladih-obitelji/ 11. Preduvjeti banaka za dobivanje stambenih kredita, dostupno na: http://www.crozillanekretnine.com/content/Financiranje/preduvjeti-banaka-za-dobivanje-stambenih-kredita851.htm 70 12. Računovodstvo i porezi, dostupno na: http://www.profitiraj.hr/racunovodstvo-iporezi/zelite-iznajmljivati-stan-ili-poslovni-prostor-ovo-je-vas-porezno-pravni-okvir/ 13. Sindrom Petra Pana i u Hrvatskoj, dostupno na: http://gorila.jutarnji.hr/vijesti/2011/01/28/sindrom-petra-pana-i-u-hrvatskoj 14. Stambeni krediti mladima, dostupno na: www.zaba.hr 15. Stambeni krediti za kupnju novih stanova uz državnu subvenciju, dostupno na: http://www2.raiffeisenstambena.hr/default.aspx?id=445 16. Stambena štednja u Hrvatskoj, dostupno na: http://www.stednjainfo.net/InfoStambenaStednjaHrvatska.html 17. STANogradnja za mlade, podrškom do krova, dostupno na: http://bs.scribd.com/doc/70490592/STANogradnja-ZA-MLADE 18. Uređena zemlja, dostupno na: http://pia.uredjenazemlja.hr/ 19. Usporedba stambenih štedionica, dostupno na: http://www.stednjainfo.net/InfoUsporedbaStambenihStedionica.html 20. Vlastiti krov nad glavom – nemoguća misija?, dostupno na: http://news.crozilla.com/?p=2563 21. Vodni doprinos, dostupno na: http://www.voda.hr/Default.aspx?art=2506 22. Zakon o društveno poticanoj stanogradnji, dostupno na: http://www.zakon.hr/z/371/zakon-o-dru%C5%A1tveno-poticanoj-stanogradnji 23. Zakon o Fondu za dugoročno financiranje stanogradnje uz potporu države (NN 109/1997), dostupno na: http://hidra.srce.hr/arhiva/263/18315/www.nn.hr/clanci/sluzbeno/1997/1661.htm 24. Zakon o najmu stana ( NN 091/1996), dostupno na: http://hidra.srce.hr/arhiva/263/18315/www.nn.hr/clanci/sluzbeno/1996/1598.htm 25. Zakon o porezu na nekretnine, dostupno na: http://www.zakon.hr/z/69/Zakon-o-porezuna-promet-nekretnina 71 POPIS GRAFIKONA Grafikon 1. Udio mladih u rasponu od 18 do 34 godine života koji žive s roditeljima (%)…………...57 Grafikon 2. Udio mladih u rasponu od 18 do 34 godine koji žive s roditeljima, prema spolu ……….59 Grafikon 3. Udio mladih u rasponu od 18 do 25 godine koji žive s roditeljima i još se školuju (%) …62 Grafikon 4. Udio mladih u rasponu od 25 do 34 godine koji žive s roditeljima i još se školuju (%) …62 Grafikon 5. Rizik siromaštva za sve mlade između 18 i 34 godine i one koji žive s roditeljima (%) …64 Grafikon 6. Udio mladih između 18 i 34 godine koji žive s roditeljima, prema vlastitom ekonomskom statusu (%) …………………………………………………………………………………………….65 Grafikon 7. Udio mladih između 18 i 34 godine koji žive s roditeljima i imaju privremeni ugovor o radu (%) …………………………………………………………………………………………….…66 Grafikon 8. Stopa nezaposlenih za cijelu populaciju mladih između 18 i 24 godine i onih koji žive s roditeljima (%) …………………………………………………………………………………….......67 POPIS SLIKA Slika 1. Nastanjeni stanovi prema vlasništvu i sobnosti – 2001. godina ……………………………...50 Slika 2. Opremljenost nastanjenih stanova – 2001. godina …………………………………………..51 Slika 3. Udio osoba koje žive u vlastitim kućama ili stanovima prema dobi, razini urbanizacije i profesionalnom statusu ………………………………………………………………………………..54 72 POPIS TABLICA Tablica 1. Stambena izgradnja u Hrvatskoj od 1992. do 2009. godine ………………………………...6 Tablica 2. Prosječne cijene prodanih stanova po 1 m² od 2001. do 201.0. godine za Republiku Hrvatsku ………………………………………………………………………………………………...7 Tablica 3. Distribucija kredita banaka stanovništvu, 2005. – rujan 2012. godine ( u milijunima kn) ..13 Tablica 4. Prosječne kamatne stope u Hrvatskoj, 2005. – rujan, 2012. godine ……………................14 Tablica 5. Stambeni statusi u Republici Hrvatskoj 2001. godine …………………………………..…20 Tablica 6. Nerevidirani podaci za kreditne institucije u tisućama kn za 2011. godinu, HNB ………...29 Tablica 7. Broj, površina stanova za stalno stanovanje i pokazatelji standarda stanovanja u Hrvatskoj od 1953. do 2001. godine ……………………………………………………………………………...49 Tablica 8. Novosagrađeni stanovi za stalno stanovanje u Hrvatskoj od 2002. do 2011. godine…………………………………………………………………………………………………..53 Tablica 9. Udio mladih u rasponu od 18 do 34 godine koji žive s partnerom ( bez obzira na zakonsku osnovu), prema spolu (%) ……………………………………………………………………………..60 73
© Copyright 2024 Paperzz