Spomenik Ruđeru Boškoviću u zvjezdarnici u Breri Portreti Ruđera Boškovića KLASJE naših ravni 11-12, 2011. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST 11-12, 2011. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST UTEMELJEN 1935., IZLAZI DO 1944., OBNOVLJEN 1996. GODINE Uredništvo: Lazar Merković, Milovan Miković, Petko Vojnić Purčar, Stipan Stantić, predsjednik Matice hrvatske Subotica Nakladnici: Matica hrvatska Subotica, 24000 Subotica, Ustanička 10, + 381 64 399 17 71 i NIU Hrvatska riječ, 24000 Subotica, Trg c. Jovana Nenada 15/II, + 381 24 55 33 55; + 381 24 55 15 78 + 381 24 53 51 55 Za nakladnike: Stipan Stantić i Ivan Karan Tisak: ROTOGRAFIKA, Subotica, Segedinski put 72 Za tisak odgovara: Antun Bašić Računalna obrada: Jelena Ademi Tiskanje ovoga sveska omogućili su: Središnjica Matice hrvatske Zagreb, Skupština općine Subotica, Pokrajinsko tajništvo za obrazovanje i kulturu AP Vojvodine i Ministarstvo kulture Srbije Ogranak Matice hrvatske u Subotici Cijena sveska – 150 dinara Klasje naših ravni, novi tečaj, godište XVI., broj 11. – 12., 2011. Tekstovi pisani hrvatskim standardnim i književnim jezikom primaju se: E–mailom (klasje@tippnet.rs), na disketi ili CD–u. Tekstovi se ne vraćaju. Gdje je što 3-26 UZ 300. OBLJETNICU ROĐENJA STIPE KUTLEŠA, Tko je zapravo Ruđer Bošković? O PJESNIČKOM I ZNANSTVENOM RADU MILOŠA MILOŠEVIĆA 27-29 30-32 33-34 35-36 37-39 SRETEN PEROVIĆ, Miloš Milošević, pjesnik i kulturološki institut JELENA ANTOVIĆ, Miloš Milošević i arhivistika GRACIJELA ČULIĆ, Poezija Miloša Miloševića JOVAN MARTINOVIĆ, Miljenik muza ILIJA RADOVIĆ, Znanstvenik i admiral Bokeljske mornarice 40-49 TOMISLAV KETIG, Damin gambit V. ROMAN TV DRAMA 50-67 STJEPAN BARTOŠ, 1937. godina 68-71 VLADAN ČUTURA, Shakespeareov Caliban i problem antizapadnjaštva u Srbiji MILOVAN MIKOVIĆ, Jezičnost osobnog i povijesnog iskustva – O pjesništvu Vojislava Sekelja SANJA VULIĆ, Uloga školskoga predmeta Narodopis u promicanju nacionalnoga identiteta manjinskih zajednica u Mađarskoj (na primjeru bugarske i hrvatske manjine) ROBERT HAJSAN, Ikavica Balinta Vujkova u usporedbi s južnogradišćanskohrvatskim govorima LJUBICA KOLARIĆ-DUMIĆ, Odnos pjesnika i kraja JUDITHA PLANKOS, U traganju za vlastitim granicama JAKOV BASCH, Ukanjižen ZVONKO SARIĆ, Putujući prema kraju noći MILOVAN MIKOVIĆ, O značajkama hrvatske književnosti u Vojvodini BARBARA PANIĆ, Sinagoga 72-81 82-85 86-90 91-95 96-100 101-102 103-104 105-109 110-111 112-118 119-120 MOTRIŠTA BAŠTINA ANTONIJA ČOTA REKETTYE, Lemeš u osimu plemenitog ravničarskog drača IN MEMORIAM JASNA MELVINGER, Sjećanje na Vladimira Milarića LIKOVNI PRILOZI DUŠICA BRGULJAN, 12., 13. i 16. Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković? 3-26 Tko je zapravo Ruđer Bošković? STIPE KUTLEŠA Nedvojbeno je da Ruđer Josip Bošković spada ne samo među najznamenitije hrvatske znanstvenike i filozofe nego i među najznamenitije ličnosti sveukupne hrvatske povijesti ali i sveukupne svjetske znanstvene povijesti. O tome svjedoče brojna mišljenja svjetskih autoriteta u znanosti i filozofiji. Njegove su mnoge ideje bile ispred svoga vremena pa nisu bile ni shvaćene u svojoj punini. Tek ih je kasnije doba otkrilo kao važne. Stoga je Bošković danas aktualniji nego je bio u svoje doba. Bio je univerzalni um renesansnog tipa: književnik, diplomat, arheolog, znanstvenik, filozof, a prije svega katolički svećenik i pripadnik Isusovačkog reda. U mnogim znanstvenim područjima udario je temelje nekim kasnijim znanstvenim postignućima kao u astronomiji, geoznanostima, statistici, optici, matematici i dr. Njegov je ipak najpoznatiji i najizvorniji znanstveni doprinos njegova teorije privlačno-odbojnih sila i strukture tvari u mikrosvijetu. BOŠKOVIĆ I NJEGOVA OBITELJ – Obitelj mu s očeve strane potječe iz Hercegovine, župe Ravno u Popovu polju, iz katoličkog sela Orahova Dola1. Ruđerov pradjed zvao se Boško Pokrajčić (ili Podkrajčić) i po svom imenu dao je lozi, koja se odvojila od plemićke loze Pokrajčića, prezime Bošković. Ruđer je isticao svoje plemićko podrijetlo osobito kada je bio imenovan u državnu službu francuskoga kralja Luja XV. Ruđerov djed također se zvao Boško, a njegov sin Nikola kao dječak otišao je u Dubrovnik i dobio zaposlenje kod trgovca Rade Gleđevića, koji je Nikolu, kao pouzdanu osobu, poslao u Novi Pazar, jednu od važnih dubrovačkih trgovačkih kolonija. Zbog turskog napada na Novi Pazar Nikola je sa svojim bratom morao bježati te se naselio u Dubrovnik. Oženio se s Pavlom Bettera, čiji je djed bio trgovac podrijetlom iz Bergama u sjevernoj Italiji. Nakon što se obogatio doselio se u Dubrovnik. Njegov sin Baro pisao je pjesme na hrvatskom jeziku te je tako postao poznat i cijenjen u Dubrovniku. Barina kći Pavla u braku s Nikolom Bošković imala je devetero djece: tri kćeri i šest sinova od kojih je samo najstarija kći Marija Ruse zasnovala obitelj, dok je Marija Dumna bila časna sestra u samostanu sv. Katarine Sijenske u Dubrovniku. Najmlađa sestra Anica, s kojom je Ruđe, kako su ga zvali u obitelji, bio najprisniji, također se nije udavala. Bila je poznata kao vrsna pjesnikinja. Brat Božo (Natalis) ostao je u Dubrovniku i nije se ženio, Bartolomej Ignacije ili Baro bio je svećenik isusovac, a Ivan Dominik dominikanac. Braća Petar (Pero) i Marko Antonije umrli su mladi. Ruđer2 je bio pretposljednje dijete Nikole i Pavle Bošković. Rodio se 18. svibnja 1711, a kršten je 26. svibnja u katoličkoj crkvi. Obrazovao se u isusovačkom Dubrovačkom kolegiju, a 1725. odlazi na studij u isusovački Rimski kolegij koji je kasnije preimenovan u papinsko sveučilište Gregorijana. Još tijekom studija držao je nastavu, a kasnije je dobio katedru matematike na tom sveučilištu gdje je ostao sve do 1760. godine. Kao svećenik bio je oslobođen redovničkih dužnosti da bi se mogao posvetiti znanstvenom radu i nastavi. Godine 1742. papa Benedikt XIV. povjerio mu je da ispita i sanira pukotine na bazilici sv. Petra u Rimu. Riješivši problem stekao je ugled u Rimu. U ljeto 1747. Bošković je došao u Dubrovnik i to je bilo jedini put nakon što je kao dječak iz njega otišao. U svrhu određivanja oblika Zemlje i izrade zemljopisnih karata isti papa Benedikt XIV. angažirao ga je da izmjeri u Papinskoj državi duljinu meridijanskog stupnja između Rima i Riminija.Taj su posao napravili Bošković i irski isusovac Christopher Maire (1750-52.) i rezultate mjerenja objavili u djelu O znanstvenom putovanju po Papinskoj državi (1755.). U sporu između republike Luke (Lucca) i vojvodine Toskane oko poplavljivanja Bošković je uspješno riješio problem na zadovoljstvo Luke od koje 1 Usp. lit. br. 2, 7, 10, 13, 14, 16, 17, 18, 20. 2 Usp. lit. br. 3, 5, 12. 3 Klasje naših ravni Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković 3-26 Dubrovnik u XVIII. stoljeću Spomen ploča na rodnoj kući Ruđera Boškovića 4 Klasje naših ravni Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković 3-26 Spis o Boškovićevu krštenju Collegium Ragusinum u kojemu je Ruđer Bošković započeo školovanje Crkva Marije Podone u Milanu gdje je sahranjen Ruđer Bošković 5 Klasje naših ravni Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković? je dobio plemićku titulu. Putovao je s markizom Michelangelom Romagnolijem po Italiji, Francuskoj i Engleskoj. U Parizu se upoznao s francuskim akademicima, a rješavao je i diplomatsko pitanje u vezi s francuskim konzulom u Dubrovniku (1760). U svibnju iste godine došao je u London i već početkom slijedeće godine postao je član Britanske akademije znanosti (Royal Society). U Londonu je objavio astronomski spjev O pomrčinama Sunca i Mjeseca (1760.). Royal Society mu je povjerio da promatra prolaz Venere ispred Sunca koji se trebao dogoditi 6. lipnja 1761. i koji bi bio dobro vidljiv iz Carigrada. Bošković nije zbog prometnih poteškoća mogao stići u Carigrad do 6. lipnja, ali je na putu za Carigrad ispitivao je ostatke ruševina Troje. U Carigradu je zbog bolesti ostao nekoliko mjeseci i nakon oporavka krenuo u svibnju 1762. s engleskim veleposlanikom preko Bugarske, Moldavije i Poljske. Na tom je putu vodio dnevnik, koji je poslije objavio kao Dnevnik putovanja iz Carigrada u Poljsku. Još jednom ga je bolest dulje zadržala u Varšavi gdje se sprijateljio s budućim poljskim kraljem Stanislavom Poniatowskim koji će mu kasnije pomoći da se spasi Dubrovnik od ruske opsade. Nakon povratka u Rim ponuđena mu je katedra matematike na sveučilištu u Paviji što je Bošković prihvatio. Projektirao je, vodio radove i djelom financirao izgradnju zvjezdarnice u Breri kraj Milana a preuzeo je i predavanja iz astronomije i optike u Milanu te je dobio dužnost upravitelja zvjezdarnice u Breri. Kasnije su se pojavile teškoće oko upravljanja i vođenja zvjezdarnice u Breri (tzv. brerska afera) i Bošković je odustao od upraviteljstva i od predavanja u Milanu. Kada je ukinut isusovački red (1773.), Bošković se namjeravao vratiti u rodni Dubrovnik, ali je ponuda iz Pariza bila primamljivija i zbog znanstvenih i financijskih razloga. Došavši u Francusku 1774. dobio je francusko državljanstvo i mjesto upravitelja Optike za pomorstvo s visokim primanjima. To je radno mjesto bilo osnovano upravo za njega, što pokazuje kakav je ugled uživao u francuskim znanstvenim krugovima. Imao je među velikim znanstvenicima dosta prijatelja i suradnika, ali i neprijatelja, posebno među enciklopedistima, koji su njemu kao isusovcu bili vrlo neskloni, primjerice poznati enciklopedist 3-26 i znanstvenik Jean Le Rond d’ Alembert, a i neki drugi. Vratio se privremeno u Italiju radi objavljivanja svojih djela ali mu se zdravstveno stanje sve više pogoršavalo tako da je ostao u Italiji sve do smrti 13. veljače 1787. Pokopan je u crkvi Marije Podone u Milanu, ali mu se za grob ne zna. Njemu u čast Dubrovački je senat postavio u dubrovačkoj prvostolnici spomenploču koja i danas postoji, a tekst na ploči sastavio je Boškovićev prijatelj i redovnički subrat latinist Brno (Bernard) Zamanja (Džamanjić) . BOŠKOVIĆEVA TEORIJA SILA I STRUKTURA TVARI – Bošković je u svijetu znanosti, posebno suvremene, poznat i slavan po svojoj teoriji prirodne filozofije ili po teoriji sila i strukture tvari koju je izlagao u nekoliko svojih djela a konačan oblik teoriji dao je u svom djelu Teorija prirodne filozofije svedena na jedan jedini zakon sila koje postoje u prirodi ili skraćeno Teorija prirodne filozofije.3 Najvažniji su elementi te teorije da su osnovni elementi tvari jednostavni, neprotežni i točkasti (tj. bez dimenzija) i da među njima djeluju ne samo privlačne sile nego i odbojne ovisno o udaljenosti među česticama. Netočna je česta tvrdnja da su sile među bliskim česticama odbojne a među dalekim privlačne. Sila se može više puta mijenjati iz privlačne u odbojnu i pri malim i pri većim udaljenostima. Svoj je zakon privlačno-odbojnih sila Bošković prikazao poznatom krivuljom nazvanom Boškovićevom krivuljom (curva Boscovichiana). Bošković je svoju krivulju sila primijenio na poseban slučaj triju čestica i ustanovio da se čestice mogu kretati samo po «dopuštenim» elipsama te da postoje i «zabranjene» elipse po kojima kretanje nije moguće. U suvremenoj kvantnoj fizici se kaže da su staze gibanja kvantizirane. Ta Boškovićeva krasna teorija (elegans theoria), kako ju sam Bošković naziva, uvodi ideju kvantizacije i predstavlja Boškovićev «model atoma», do čega su kasnije došli začetnici kvantne teorije nobelovci Max Planck (1900.), Niels Bohr (1913.) i drugi. „Boškovićev model atoma izravni je nasljednik Boškovićeva zakona sila između čestica razmaknutih mikroskopskim udaljenostima» (Henry Gill, 1941.). Oblik Boškovićeve sile vrlo je sličan krivuljama koje prikazuju sile između atoma u molekuli ili 3 Usp. lit. br. 5, 12, 15, 17. 6 Klasje naših ravni Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković? čvrstom tijelu te nuklearnim silama među nukleonima (protonima, neutronima). U današnjoj znanosti svojstva Boškovićevih materijalnih točaka ili Boškovićevih «atoma» mogu se povezati s kvarkovima i leptonima (elektron, neutrino) od kojih su sastavljene, prema današnjim spoznajama, sve druge složenije elementarne čestice. U današnjoj znanosti kvarkovi i antikvarkovi odgovarali bi Boškovićevim česticama prvog reda, nukleoni (protoni i neutroni) česticama drugog reda, atomske jezgre česticama trećeg reda, atomi česticama četvrtog reda, molekule česticama petog reda i tako dalje. Boškovićeva je teorija prva prava dinamističkoatomistička teorija koja je ponudila novi pojam stvarnosti i dala novu sliku svijeta (Boškovićev «novi svijet») te se s pravom može govoriti o «bošković/ij/anskom obratu» u shvaćanju stvarnosti. Tako je njemački filozof Friedrich Nietzsche kazao da je Boškovićeva teorija «najveći trijumf nad osjetilima koji je dosad na Zemlji postignut», a Bošković i Poljak Nikola Kopernik su «dva najveća protivnika pričina.» Boškovićeva teorija ne odnosi se samo na sile i strukturi tvari nego i na prostor i vrijeme. Po Boškoviću se ništa ne može znati o tzv. apsolutnom prostoru nego prostor i vrijeme spoznajemo samo onako kako nam se oni prikazuju. S obzirom na to može se kod Boškovića govoriti o promjeni prostora i vremena što je kasnije tvrdio Einstein u teoriji relativnosti. Bošković je tvrdio da se duljina predmeta (npr. šipke) mijenja kada se ona prenosi na drugo mjesto. Tu je ideju kasnije izričito izrekla teorija relativnosti. Prema njoj promjena se događa u duljini. Skraćivanje ovisno o brzini gibanja dok je kod Boškovića načelno moguća promjena u sve tri dimenzije i to kako skraćivanje tako i produljenje. Boškovićevi su zaključci kvalitativnog karaktera, a Lorenzovi i Einsteinovi kvantitativno su iskazani matematičkom formulom. BOŠKOVIĆEVA FILOZOFIJA – Iako je Bošković najpoznatiji kao tvorac teorije sila i strukture tvari, tj. kao filozof prirode kod njega se može govoriti i o metafizici, o spoznajnoj teoriji, o filozofiji znanosti pa čak uvjetno i o teologiji, iako on nikada nije izričito tematizirao teološka pitanja.4 3-26 Može se slobodno reći da čitava Boškovićeva prirodna filozofija proizlazi iz njegove metafizike. Zanimljivo je da u to doba njegova teorija nije mogla niti nastati zahvaljujući eksperimentalnim poticajima niti je mogla biti eksperimentalno provjerena. Začuđujuće je kako se ona dobro slaže sa znanošću 20. i 21. stoljeća. Ona predstavlja novi obrat u shvaćanju stvarnosti (kasnije nazvanim bošković/ij/anski obrat). Kao što postoji tzv. kopernikanski obrat, koji je Sunce stavio u središte tako slično je s Boškovićevim obratom jer je Bošković u shvaćanju stvarnosti posve odbacio materijalističko-korpuskularnu teoriju materije. Njegov je obrat još radikalniji od Kopernikova jer se još više udaljava od osjetilne predočivosti svijeta. Po pitanju naše spoznaje Bošković je smatrao da mi neposredno ne spoznajemo samu stvarnost nego naše ideje o toj stvarnosti koje do naše svijesti dopiru ne kao slike stvarnosti (teorija odraza) nego kao učinci te stvarnosti (kauzalna teorija). Smatrao je da građa dobivena osjetilima ne može imati apsolutnu spoznajnu vrijednost. Ali u duhu postoji urođena moć razuma koja može doprijeti do naravi, podrijetla i načina povezanosti ideja i koja vodi do istine, a koju Bošković naziva refleksija ili dosljedno razmišljanje i/ili ispravno umovanje. Spoznaja je utemeljena više na hipotetsko-deduktivnom pristupu i na mislenom eksperimentu nego na indukciji i eksperimentalnoj verifikaciji. Indukcija nikada ne može ispitati sve slučajeve (nesavršena indukcija) te da ne može biti posve pouzdana i ne može imati snagu dokaza. Kao takva, svojstvena prirodnim znanostima, ipak je nezamjenjiva u istraživanju prirodnih zakona i svojstava tijela i ponekad nema drugog načina osim toga. Gdje indukcija ne zadovoljava, dolazi dedukcija i misleni eksperiment. Po shvaćanju znanstvenih teorija koje se ne mogu empirijski verificirati nego samo falsificirati prethoduio je filozofu Karlu Raimundu Popperu u 20. st. (načelo opovrgljivosti ili falsifikacije). Za prihvatljivost teorije isticao je njezinu prikladnost. Ta je Boškovićeva ideja slična kasnijoj ideji francuskog zna stvenika i filozofa Henrija Poincaréa. BOŠKOVIĆ KAO KNJIŽEVNIK – Manje je poznato da je Bošković uz znanost i filozofiju doprinio i nekim drugim područjima života. 4 Usp. lit. br. 5, 15. 7 Klasje naših ravni Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković 3-26 Pogled na Vatikan Papinsko sveučilište Gregorijana u Rimu 8 Klasje naših ravni Spomjenik Ruđeru Boškoviću Tome Rosandića Spomjenik Ruđeru Boškoviću Marijana Gajšaka Spomjenik Ruđeru Boškoviću Stjepana Divkovića Spomjenik Ruđeru Boškoviću Ivana Meštrovića Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković Klasje naših ravni 3-26 9 Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković? 3-26 Nadarenost za književnost5 naslijedio je od djeda s majčine strane Bare Bettere. Ruđer je bio član tada ugledne akademije Arkadije i pisao je pjesme na latinskom, ali i na hrvatskom. Njegovu pjesmu Djevica bez grijeha začeta iz 1780. na hrvatski je prevela njegova sestra Anica. Bio je poznat i po svojim epigramima, duhovitim prigodnim stihovima koje bi na licu mjesta spjevao u društvu uglednika. Elegije je posvećivao papi, carici Mariji Tereziji, kardinalima i sl. Prema običajima toga doba Bošković je u stihovima opisao jedan znanstveni problem. Tako je nastao Boškovićev spjev Pomrčine Sunca i Mjeseca, koji je objavljen u Londonu 1760., a francuski prijevod kao Les Éclipses (1779.) posvećen je francuskom kralju Luju XVI. Bošković je tim spjevom postao slavan među europskim pjesnicima kao što je već bio poznat među europskim znanstvenicima. BOŠKOVIĆ DIPLOMAT – Ali bio je poznat i cijenjen među mnogim politički utjecajnim ljudima tadašnje Europe kao što su pape Benedikt XIV. i Klement XIV., carica Marija Terezija, francuski kraljevi Luj XV. i Luj XVI., grofovi, knezovi, ministri, veleposlanici i sl. S nekima je bio u prijateljskim vezama kao s kardinalom i državnim tajnikom Papinske države Silvijem Valentijem Gonzagom, s poljskim kraljem Poniatowskim, francuskim ministrom Vergenesom, s mnogim tadašnjim znanstvenicima i ljudimaod ugleda. Susreo se s Benjaminom Franklinom i drugim velikim znanstvenicima. Sva ta poznanstva i ugled pomogla su mu da od poznanika i prijatelja zatraži pomoć u diplomatskim poslovima za Dubrovnik6. Tako je za vrijeme rusko-turskog rata (1768–74.) posredovanjem njegova prijatelja poljskog kralja Stanislava Poniatowskog kod ruske carice Katarine II. Velike, Bošković uspio spasiti Dubrovnik od ruskog bombardiranja. Piše Poniatowskom i moli: « ... premoćno Vaše posredovanje u velike vladarice Rusije u korist jadne moje domovine Dubrovnika ... Koji bi predmet mogao više biti na srcu od ovoga u kome se radi da se očuva od propasti sama moja domovina? ... Ondje su moji a među njima majka još živa i svježa u dobi od 98 godina ... A kakvi li osjećaji obuzimaju moju dušu radi same plovidbe koja je zastala i oduzela glavni izvor opstanka tolikih mojih rođaka i prijatelja?» Boškovićevo posredovanje urodilo je sklapanjem ugovora između Dubrovnika i Rusije (1775.), prema kojemu se Dubrovnik obvezao na neutralnost u slučaju rata Rusije s drugim zemljama. Na zahtjev Rusije Dubrovnik se obvezao da će unutar zidina grada dopustiti da se sagradi pravoslavna crkva koja i danas postoji. Zahvaljujući Boškovićevu prijatelju C. G. de Vergennesu, francuskom ministru vanjskih poslova, sklopljen je trgovački ugovor između Dubrovnika i Francuske (1776.) prema kojemu Francuzi moraju plaćati sve pristojbe kao i drugi te da dubrovačka luka više neće biti smatrana kao luka Levanta nego luka zapadnog Mediterana, što je značilo ravnopravnost s lukama Italije i pripadnost Dubrovnika zapadnom svijetu. Svom rodnom gradu Bošković je pomagao i u drugim prilikama i na druge načine, prije svega šaljući Senatu obavijesti o političkim zbivanjima u svijetu i savjetima o raznim pitanjima. Nema dvojbe da je sav svoj diplomatski posao Bošković obavljao iz duboko rodoljubnih motiva. O dužnosti prema domovini kaže: «Kad god sam imo štogod odlučiti nijesam nigda na brvi stavljao moj interes ili moj inkomod, ma samo ono što hoće od mene ono što zovemo talijanski il mio dovere (moja dužnost)». On je svoju širu pripadnost iskazao više puta. Kada su hrvatske čete prolazile pored Beča 1757. idući u borbu protiv Prusa, Bošković ih pozdravlja: «Dobar put i sreću», a nakon pobjede bratu izražava oduševljenje kada kaže: «Živio Haddich i naši Hrvati.» BOŠKOVIĆ ARHEOLOG – U 18. stoljeću arheologija nije postojala u današnjem smislu riječi kao posebna znanost. Arheološkim su se problemima ljudi u to doba bavili amaterski, ali su sve sustavnijim prikupljanjem postavili temelje za arheologiju kao znanost, koja će se uspostaviti u 19. stoljeću. Bošković je dublje ulazio u arheološku problematiku.7 No nije se arheologijom bavio sustavno, nego samo kada se za to ukazala prigoda. Tako je 1743. u blizini Frascatija (drevni Tuscul) otkriven mozaik s mnoštvom geometrijskih motiva i druge vrste arheološke građe: natpisi, kipovi, zidovi, vodovodne cijevi, ostatci ceste i dr. Rad o tome objavili su M. Giacomelli i isusovac Ivan Luka Zuzorić na osnovi podataka dobivenih od Boškovića. Radilo se o 5 Usp. lit. br. 5. 6 Usp. lit. br. 18. 7 Usp. lit. br. 5. 10 Klasje naših ravni Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković? 3-26 antičkoj vili iz doba careva Antonina, tj. o znamenitu Ciceronovu Tusculumu. Za obelisk iskopan 1750. na Marsovoj poljani u Rimu utvrdio da je on imao astronomsku svrhu. O tom je nalazu Angelo Maria Bandini napisao djelo u koje je uvrstio i Boškovićevo mišljenje o obelisku kao sunčanom satu. Putujući 1761. u Carigrad ispitivao je ostatke ruševina za koje se vjerovalo da su ruševine Troje i ustanovio da se njezine ruševine ne nalaze na tome mjestu, nego da je stara Troja u unutrašnjosti, gdje u to doba nije bilo nikakvih pronađenih ostataka ruševina. Raspravu o tome Bošković je napisao 1784. kao dodatak Dnevniku putovanja iz Carigrada u Poljsku pod naslovom Izvještaj o ruševinama Troje. Boškovićevu je pretpostavku dokazao Heinrich Schliemann (1874.). GRADITELJSTVO I TEHNIKA – Boškovića se može smatrati «pionirom graditeljske statike» jer je postao znamenit po statičkim proračunima i rješenjima za kupolu bazilike sv. Petra u Rimu (1742–43.), po ispitivanju stabilnosti carske knjižnice i njezine kupole u Beču (1763.) i po prosudbi stabilnosti piramidalnog šiljka na kupoli milanske katedrale (1765.). Rješavanjem takvih problema na osnovi teorije započelo je novo doba u građevinskoj statici. Od hidrotehničkih radova Bošković je, opet po nalogu pape Benedikta XIV., proveo analizu plovnog rukavca rijeke Tiber, a potom su slične poslove od njega naručili gradovi Rimini, Genova, Lucca, Piacenza, Perugia. Također je rješavao probleme luka u Terracini, Riminiju, Savoni, Anconi i drugdje. Najpoznatiji je Boškovićev hidrotehnički posao isušivanje pontinskih močvara. Probleme šteta u lukama i rješenja tih problema kao i druge vrste tehničkih poslova Bošković je uvijek zasnivao na znanstvenim analizama, što je bilo neuobičajeno u to doba. BOŠKOVIĆ I ASTRONOMIJA – Bošković je u tadašnjoj astronomiji dao nekoliko važnih rezultata.8 Određivao je staze kometa i planeta. Predložio je novu metodu određivanja parabolične staze komete iz triju bliskih opažanja kometova položaja. Pri određivanju staze nebeskog tijela odredio je kriterij o obliku staze (eliptična, parabolična ili hiperbolična staza). Metodu određivanja staza planeta Bošković je usavršio kada je engleski astronom William Herschel otkrio novo nebesko tijelo (1781.). Bošković je tvrdio da je to nebesko tijelo novi planet. Prema Boškovićevoj metodi francuski astronom Pierre Méchain među prvima je odredio stazu planeta poslije nazvanog Uran . Bošković se bavio i drugim pitanjima teorijske pitanjma kao što su perturbacije Saturna i Jupitera (1756.), struktura Saturnova prstena, prolazak Merkura (1737.) i Venere ispred Sunca, Sunčeve pjege (1736.), postojanje Mjesečeve i Sunčeve atmosfere i dr. Iz opažanja promjene položaja Sunčeve pjege odredio je vrijeme vrtnje Sunca oko osi. Smatrao je da Mjesec nema atmosferu sličnu Zemljinoj dok Sunce ima i pripada joj svijetli prsten (korona). Smatrao je da se udaljenost zvijezda ne može odrediti na osnovi usporedbe njihove svjetlosne jakosti sa Sunčevom svjetlošću. U praktičnoj astronomiji provjeravao je pouzdanost instrumenata. Smatrao je da se i lošom spravom mogu izvesti dobra mjerenja ako se poznaju granice njezinih pogrešaka. Jedan je od najvažnijih Boškovićevih pothvata u praktičnoj astronomiji osnivanje zvjezdarnice u Breri kraj Milana. Na zvjezdarnici su provedena opažanja pomrčine Sunca, Mjeseca i Jupiterovih satelita. BOŠKOVIĆEV RAD NA PODRUČJU OPTIKE – O prirodi svjetlosti Bošković je pisao u više djela9. Važan je njegov zaključak o gustoći svjetlosti. Prvi je objavio zakon rasvjete, a to se otkriće u povijesti optike pripisuje švicarskom matematičaru, fizičaru i astronomu Johanu Heinrichu Lambertu i naziva se Lambertov zakon rasvjete. Bio je u to doba jedini koji se usudio kritizirati Newtonove stavove o odbijanju, lomu, interferenciji i ogibu svjetlosti. Pokušao je dati teoriju emisije svjetlosti. Iako je pristajao uz Newtonovu korpuskularnu teoriju svjetlosti, ipak su njegovi argumenti protiv pravocrtnog širenja svjetlosti pomogli engleskom fizičaru Thomasu Youngu, koji je poznavao Boškovićevu teoriju, da dođe do valne teorije svjetlosti. U praktičnoj optici dao je važan prinos istraživanju leća i njihovih pogrešaka, što je bilo važno za poboljšanje astronomskih instrumenata. Konstruirao je razne optičke, astronomske, geodetske instrumente. Neke su njegove ideje o svjetlosti vrlo slične kasnijim znanstvenim dostignućima fizike 20. stoljeća. On kaže 8 Isto. 9 Isto. 11 Klasje naših ravni Drvena sinagoga u Zabludovu (Poljska), sredina XVII. stoljeća Sinagoga u Pragu, druga polovica XIII. stoljeća Dušica Brguljan 12-16 12 Klasje naših ravni 12-16 Sinagoga u Novom Sadu Sinagoga u Segedinu Dušica Brguljan 13 Klasje naših ravni Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković? da u proizvoljno malom prostoru može biti ma kako velik broj «svjetlosnih točaka» (danas bismo kazali fotona). To se može tumačiti kao naslućivanje Bose-Einsteinove statistike u kvantnoj fizici. Kako se na tom načelu zasniva rad lasera, Boškovića se neizravno može smatrati idejnim prethodnikom lasera. Bošković je, prema mišljenju ruskog znanstvenika S. R. Filonoviča, razvio prvu zadovoljavajuću teoriju luminiscencije. MATEMATIKA U BOŠKOVIĆA – Bošković se istakao i kao matematičar10 koji je djelovao na katedrama matematike na sveučilištima u Rimu (1740–60.), Paviji (1764–69.) i Milanu (1770– 73.). Raspravljao je o problemu jednostavnosti pravca i tvrdio je da pravac nije najjednostavniji nego da su sve neprekidne krivulje jednako jednostavne. Smatrao je da se Euklidov postulat o paralelama (usporednicama) ne može izvesti iz ostalih aksioma. Postojanje nekih drugih geometrija različitih od euklidske u to je doba bila vrlo smiona pretpostavka, pogotovo što se vjerovalo da je euklidska geometrija urođena ljudskom umu (Immanuel Kant). Sustavno je iznio teoriju čunjosječnica i teoriju transformacija geometrijskih mjesta, razradio pojam neprekidnosti (kontinuiteta) u geometriji i prirodi i došao do formulacije kontinuuma realnih brojeva te je tako prethodio njemačkim matematičarima J. W. R. Dedekindu i G. Cantoru, predvidio je probleme geometrije prirode davši naputak za konstrukciju fraktalnih struktura, tj. krivulja koje nemaju tangente ni u jednoj točki. Na tome se upravo zasniva matematička teorija fraktala otkrivena u 20. stoljeću. BOŠKOVIĆEV DOPRINOS GEOZNANOSTIMA – Među najvažnije Boškovićeve doprinose znanostima pripadaju zaključci o obliku Zemlje što je u to doba bio jedan od aktualnih znanstvenih problema. Da bi se odredio oblik i veličina Zemlje, uz teorijska razmatranja trebalo je provesti mjerenja. Ako je Zemlja savršena kugla, onda svakom meridijanskom stupnju odgovara luk jednake duljine. Također bi i akceleracija sile teže (g), koja se može odrediti s pomoću sekundnog njihala, trebala na svakom mjestu Zemlje biti jednake vrijednosti. Razne su europske znanstvene institucije poslale svoje ekspedicije u razne krajeve svijeta da provedu mjerenja duljine luka koji odgovara jednom 10 Isto. 3-26 meridijanskom stupnju ili da odrede akceleraciju sile teže (gravitaciju) na različitim mjestima na Zemlji s pomoću sekundnog njihala. Sam Bošković namjeravao je otići u Brazil 1750., na poziv portugalskoga kralja Ivana V. (Joao V), obavi geodetska i zemljopisna mjerenja u svrhu izrade zemljovida. Državni tajnik Svete Stolice, kardinal Silvije Valenti Gonzaga, smatrao je da bi bilo dobro takva mjerenja obaviti u Papinskoj državi te je dobio dopuštenje od pape Benedikta XIV da se provedu mjerenja meridijanskog stupnja. Na temelju svojih mjerenja i mjerenja drugih znanstvenika Bošković je zaključio da je Zemlja spljoštena na polovima i izračunao je prilično točno njezinu spljoštenost. Njegov redovnički subrat, irski isusovac Ch. Maire je prema podacima koje su dobili na osnovi geodetskih i astronomskih mjerenja izradio prvi egzaktan zemljovid Papinske države što je jako utjecalo na razvitak kartografije u Italiji. Što se točnog oblika Zemlje tiče Bošković je izražavao sumnju u to da se sa sigurnošću može odrediti njezin oblik. Smatrao je da Zemlja nije pravilan elipsoid, nego da zbog nepravilna rasporeda masa u njoj odstupa od toga oblika, što je poslije i dokazano, a taj oblik Zemlje kasnije je nazvan geoid (J. B. Listing, 1873.). Na osnovi gravimetrijskih mjerenja (mjerenja akceleracije sile teže) zaključio je kako i zašto nastaju planine te kakva je unutrašnja struktura Zemlje i postavio je teoriju o tome. Tada nije bilo nikakvhie eksperimentalnih istraživanja unutrašnje strukture Zemlje. Kasnije su u 19. i 20. st. znanstvenici razradili slične teorije i nazvali ih teorijama izostazije. Gledišta o unutrašnjoj strukturi Zemlje kakva je imao Bošković pokazala su se točnim u otkriću plohe diskontinuiteta između Zemljine kore i plašta (MOHO) hrvatskog znanstvenika svjetskog glasa Andrije Mohorovičića (1910.). Obrađujući statistički rezultate mjerenja Bošković je u povijesti znanosti dao prvu metodu (teoriju) izravnavanja pogrešaka mjerenja postavivši tri uvjeta koja je kasnije Pierre Simon Laplace izrazio u matematičkom obliku pa je ta metoda nazvana Laplaceova metoda (u novije se vrijeme koristi izraz Bošković–Laplaceova metoda). Tako je Boškovićeva izvorna metoda ušla u povijest statistike kao prvi pokušaj izravnavanja pogrešaka mjerenja. 14 Klasje naših ravni Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković? 3-26 BOŠKOVIĆ I NJEGOVI SUVREMENICI11 – Kada je Bošković postao dopisni član Akademije znanosti u Parizu, francuski znanstvenik Joseph Nicolas Delisle (De l’Isle) (1688-1768.) želi se dopisivati s Boškovićem. «Premda nemam možda časti da znate za mene, ipak sam vidio koliko ste u časti u Akademiji ... pa sam mislio da ćete biti dobri i dopustiti mi kao Vašem kolegi da Vam predložim dopisivanje o stvarima astronomije kojom se bavim kao zvanjem već 34 godine otkako sam u Akademiji.» Austrijski ministar za Lombardiju grof Firmian piše o Boškoviću: «Ne može se poreći da njegovo ime i opći ugled što ga svagdje uživa čine čast (Dvorskim školama)... Primjećujem čistoću istine kojom govori; a što bi bilo kod drugih preveliki zanos, u njemu se čini da je dalmatinska ćud koja po prirodi kao da ne nastoji baš ništa oko toga da zavije stvari u birane fraze.» Francuski znanstvenik Louis Lagrange nije se s Boškovićem najbolje slagao, ali je ipak priznao: «Ja nemam ni pronicavi duh ni visoki um velikoga tog čovjeka... Što se tiče transcendentnog dijela geometrije i analize, rekao sam već i ne bojim se ponoviti da je ono što ja mogu pružiti u tom pogledu daleko ispod onoga što može o. Bošković.» A d’Alembert, koji je također prema Boškoviću bio neprijateljski raspoložen, ponekad se o njemu pozitivno izražava: «Međutim vrlo se dobro zna da je Prečasni o. Bošković bio uvijek smatran i poštivan u svojoj Družbi kao jedan od najdostojnijih njezinih članova i kao čovjek napose zaslužan u svakom smislu.» Francuski znanstvenik Lalande o Boškoviću kaže: «Ma što govorili o tome geometri koji ga nisu voljeli (na primjer d’Alembert), bio je to genijalan čovjek. Iznalazački duh što se nalazio u njegovim djelima dovoljan je da ga se stavi iznad mnogih kojima je integralni račun pronio glas» ... «Ali treba da ga čovjek napose poznaje pa da se zna koliko ima u njemu genija ... njegova konverzacija zanimljiva, a njegove misli uzvišene u svim područjima» ... «Teško je razumjeti s kojom je lakoćom izricao u stihovima najapstraktnije teorije astronomije pa i računa.» Poznati francuski znanstvenik Clairaut piše Francoisu Jacquieru (1711-1788.) (u pismu od 6. svibnja 1760.) o Boškoviću: «To je jedan od najljubaznijih ljudi koje sam upoznao.» A predsjedniku Royal Society Lordu Georgeu Parkeru Macclesfieldu (1695. ili 1697-1764.) Clairaut piše da Bošković «udružuje sve kvalitete društvenog života s onima velikog filozofa.» U aktu o francuskom državljanstvu, što ga je potpisao sam kralj Luj XV. a koje Bošković dobiva u prosincu 1773., stoji: «... naš dragi i vrlo ljubljeni Ruđer Bošković iz grada Dubrovnika u Dalmaciji, svećenik ukinute Družbe Isusove, potomak stare obitelji dalmatinske i plemić Republike Lucce, ispovijedajući katoličku, apostolsku i rimsku vjeru, izložio nam je da je u njegovoj namjeri da se nastani u našem kraljevstvu i da u njemu uživa povlastice naših prirodnih podanika; vrlo je ponizno podnio molbu da mu se podijele isprave o državljanstvu.» Boškovićeva je teorija još za njegova života doživjela dobar prijem, posebno na sveučilištu u Edinburghu. Škotski filozof i znanstvenik John Robison (1739-1805.) njegovu je teoriju predavao na tom sveučilištu. O njoj kaže: «Njegova teorija prirodne filozofije bit će uvijek smatrana ... jednim od najdomišljatijih istraživanja tajni prirode ... Usuđujem se reći da, ako ikada budemo imali pravu teoriju, tada će ona nalikovati Boškovićevoj u mnogim njezinim osnovama.» BOŠKOVIĆ U OČIMA KASNIJIH ZNANSTVENIKA I FILOZOFA12 – Engleski znanstvenik Humphry Davy (1778-1829.) kaže: «Pretpostavljajući da među molekulama djeluju privlačne i odbojne sile, kao što to radi Bošković, mogu se objasniti sve kemijske pojave.» Engleski znanstvenik Michael Faraday (17911867.) kaže (1844.): «Njegovi su atomi, ako pravo razumijem, prava središta sila ili moći a ne čestice tvari u kojima se nalaze moći. Čini mi se da su Boškovićevi atomi u velikoj prednosti pred uobičajenim pojmovima.» Ruski znanstvenik Dmitrij Ivanovič Mendeljejev (1834-1907.) kaže (1870.): «Bošković zajedno s Kopernikom ponos je zapadnih Sla- 11 Isto. 12 Isto. 15 Klasje naših ravni Dušica Brguljan 12-16 Sinagoga u Budimpešti, druga polovica XIX. stoljeća Sinagoga u Amsterdamu, s kraja XIX. stoljeća Sinagoga u Zagrebu, druga polovica XIX. stoljeća Sinagoga u Subotici, početak XX. stoljeća 16 Klasje naših ravni Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković? vena; on se smatra utemeljiteljem modernog atomizma.» Škotski znanstvenik James Clark Maxwell (1831-1879.) kaže (1877.): «Najbolje što možemo učiniti jest da napustimo krutu jezgru i da je nadomjestimo Boškovićevim atomima.» Škotski znanstvenik William Thomson (Lord Kelvin) (1824-1907.) sigurno je najviše učinio za promicanje Boškovićevih ideja u svijetu znanosti. Godine 1889. rekao je «da su Boškovićeve ideje zastarjele i da je njegova teorija beskonačno nevjerojatna», ali je poslije promijenio stav i 1905. rekao: «Moja sadašnja pretpostavka je čisto i jednostavno bošković/ij/anstvo ... Hookeovo izlaganje oblika kristala ... Navierova i Poissonova teorija elastičnosti čvrstih tijela, Maxwellov i Clausiusov rad u kinetičkoj teoriji plinova i Taitov najnoviji rad o istoj stvari – sve razvoji Boškovićeve čiste i jednostavne teorije.» Engleski znanstavenik John Henry Poynting (1852-1914.) rekao je o Boškovićevoj teoriji: «Moram priznati da, kao fizičar, ne mogu prihvatiti ovu teoriju, ovaj pokušaj da se ukine dvojstvo tvari i sile ... Njegova sila, uvjeren sam, fizički je odgovarala volji. Njegovi su atomi postali središta oko kojih djeluje Božja Volja. Za njega ne postoji mrtva tvar koju druga tvar pokreće tamo amo, nego je sam svemir snaga Božja. To je sigurno jedno od najuzvišenijih razmišljanja koje je ljudski um ikada iznio.» Pointing također kaže: «Što god fizikalnoj teoriji bila krajnja sudbina Boškovićevih atoma, shvaćanje jedinstva tvari i sile ... trajni je doprinos filozofskim idejama.» H. V. Gill (1941.) rekao je da je Bohrov atom «izravni nasljednik Boškovićeva zakona sila između čestica razmaknutih mikroskopskim udaljenostima ... Kada se bude pisala povijest atomske teorije, pravo je da se uloga koju je igrao otac Ruđer Bošković ne bi smjela previdjeti.» Za njemačkog filozofa Ernsta Cassirera (18741945.) Boškovićeva je Teorija «glavno prirodnofilozofijsko djelo epohe.» Danski fizičar nobelovac Niels Bohr (18851962.) kazao je (1958) da je Bošković «jedan od najistaknutijih likova među filozofima prirode 18. stoljeća.» Njemački fizičar nobelovac Werner Heisenberg (1901-1976.), koji je Boškovića nazvao 3-26 «hrvatski Leibniz», kaže: «Među istraživačima prirode 18. stoljeća zauzima Ruđer Bošković posebno mjesto.» Za ruskog znanstvenika S. R. Filonoviča (1978.) pak «prvu zadovoljavajuću teoriju luminiscencije razvio je u 18. stoljeću hrvatski učenjak Ruđer Bošković. Ta teorija zasnivala se na modelu (koji se) u nekom stupnju slaže sa suvremenim pojmovima o metastabilnim stanjima atoma i molekula.» Američki nobelovac za fiziku (1988.) Leon Lederman (1922.) u poglavlju «Dalmatinski prorok» u knjizi: Leon Lederman, Dick Teresi: Božja čestica: ako je svemir odgovor, što je pitanje? o Boškoviću kaže: «Fraza ‘išao je ispred vremena’ često se i prečesto rabi. Ali ja ću je ipak upotrijebiti. Ne govorim o Galileju niti o Newtonu. Obojica su stigli baš u pravo vrijeme, ni prerano ni prekasno…Galilei, Kepler, Brahe i Newton bili su prihvaćeni – čak slavljeni uz fanfare! – u vlastitom vremenu zato što su stigli sa zamislima koje je znanstvena zajednica bila spremna prihvatiti. Nisu bili svi te sreće. Ruđer Josip Bošković, Dubrovčanin [...] je tvrdio da je Newtonov zakon gravitacije ‘gotovo savršeno točan, ali da određena odstupanja od zakona obrnute razmjernosti s kvadratom udaljenosti, premda vrlo malena, ipak postoje’. Nagađao je da će se taj klasični zakon morati srušiti u atomskim razmjerima gdje se sile privlačenja zamjenjuju privlačnim i odbojnim silama koje se naizmjence smjenjuju ovisno o udaljenosti. Nevjerojatna zamisao za znanstvenika osamnaestog stoljeća. [...] Bošković je imao još jednu zamisao, potpuno luđačku za osamnaesto stoljeće (a možda i za bilo koje drugo vrijeme). Materija je građena od nevidljivih i nedjeljivih atoma, rekao je. Dobro, to nije posve novo, s tim bi se složili i Leukip, Demokrit, Galilei, Newton i drugi. Ali čujte novu stvar: Bošković je tvrdio da te čestice nemaju veličinu, naime da su geometrijske točke… Bez dimenzija. Tvrdi, ni manje ni više, da je materija građena od čestica koje nemaju dimenziju! Mi smo, evo prije dvadesetak godina, pronašli česticu koja odgovara tom opisu. Nazvali smo je kvark.» Stoga je Boškovića engleski fizikalni kemičar Sir Harold Hartley smatrao da je Bošković «jedan od najvećih intelektualaca svih vremena.» 17 Klasje naših ravni Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković? SVOJATANJA BOŠKOVIĆA13 – Još u Boškovićevo doba postojali su sporovi oko njegove etničke i narodnosne pripadnosti. Kada je jednom francuski enciklopedist d’Alembert napisao za Boškovića da je on talijanski matematičar, Bošković mu je odgovorio da je on «Dalmatinac, i iz Dubrovnika, a ne Talijan...»14 I kasnije se sve do danas provlači formulacija o Boškoviću kao Talijanu. Dio talijanske historiografije svoje teze o Boškoviću kao Talijanu temelji na njegovu talijanskom podrijetlu s majčine strane, na činjenici da je Bošković najveći dio života proveo u Italiji te na uvjerenju da je Dalmacija (pa tako i Dubrovnik) dio Italije15. Nema uopće dvojbe da Bošković pripada i talijanskoj kulturi ali je sasvim drugo pitanje njegove etničke i narodnosne pripadnosti. Dio srpske historiografije svoje teze o navodnom srpskom podrijetlu Ruđera Boškovića izvodi iz stalno ponavljane Petronijevićeve teze iz 1922. godine da je Boškovićev otac Nikola bio pravoslavni seljak koji se, došavši u Dubrovnik, pokatoličio ili iz još ranije, ali i sadašnje teze da je Dubrovnik i Dalmacija srpska zemlja16. Ni jedno ni drugo nije točno. Poznato je na osnovi arhivske građe da je selo Orahov Dol (rodno mjesto Boškovićeva oca Nikole) od početka 17. st. bilo samo katoličko17. Tek se 1885. u selu nailazi na 12 pravoslavnih stanovnika uz 183 katolika. Uz to je selo dalo deset katoličkih svećenika, jednog biskupa i jednog nadbiskupa. Ilija Bošković, brat Nikolin i stric Ruđerov bio je katolički svećenik. Što se etničke pripadnosti i jezika Dubrovnika tiče postoji dokument kojega navode i srpski povjesničari da su se prilikom trgovačkih poslova trgovački ugovori prevodili «ex lingua serviana in hanc nostram illyricam» («sa srbijanskog u ovaj naš ilirski») što znači da se nikako ne može uzeti da su srpski i ilirski sinonimi nego upravo suprotno, tj. da su sinonimi ilirski jezik i hrvatski jezik. Osim toga, sam Bošković je izričito odgovorio d’Alembertu da on nije Talijan. Ime Srbin, srpski jezik ili nešto slično nikada nije ni spomenuo, a u mnoštvu prigoda govori o svom jeziku ilirskom, o «našim Hrvatima» i sl. Bez 13 Usp. lit. br. 6. 14 Usp. lit. br. 1. 15 Usp. lit. br. 8, 12. 16 Usp. lit. br. 6, 9, 14, 17. 17 Usp. lit. br. 6, 7, 13, 16, 20. 3-26 obzira na to srpska historiografija, uključujući i najnoviju, Boškovića sustavno stavlja unutar srpske filozofije. O tome svjedoče i novije knjige Slobodana Žunjića (Istorija srpske filozofije, 2009.) koji navodi da je Bošković «jezuita srpskog porekla» (str. 90) i Ilije Marića (O srpskoj filosofiji, 2003.) (str. 10, 12, 13, 15, 97-100). Za neke srpske autore Bošković je po nacionalnosti «Sloven» ili «Jugoslaven.» Teško je razumjeti što bi to danas značilo. Neki srpski autori priznaju da je Bošković Hrvat. Tako je povodom 200-te obljetnice Boškovićeve smrti (1987.) «Jugomarka» iz Beograda izdala poštansku markicu i razglednicu na poleđini koje izričito piše da je Bošković «najveći hrvatski naučnik svoga vremena.» SPOROVI OKO BOŠKOVIĆA – S obzirom na Boškovićev prinos svjetskoj znanstvenoj baštini ne postoje sporovi premda je u svoje vrijeme sam Bošković bio uključen u neke znanstvene sporove i rasprave s nekim znanstvenicima kao što su J. Priestley, P. S. de Laplace, A. M. de Rochon, L. Lagrange i dr. Ipak su svi koji su, od Boškovićeva doba do danas, procjenjivali njega kao znanstvenika izricali najpohvalnije ocjene o njegovu znanstvenom radu. Ali su postojali sporovi oko njegove etničke i/ili nacionalne pripadnosti. Oni svoje korijene vuku već od Boškovićeva doba. Kada ga je poznati francuski znanstvenik i enciklopedist D’ Alembert nazvao talijanskim učenjakom točnije geometrom (tj. matematičarem) Bošković mu je odgovorio u svom djelu Voyage astronomique et geographique dans l’état de l’église (Astronomsko i zemljopisno putovanje po crkvenoj državi) (1770.) da on nije Talijan nego Dalmatinac iz Dubrovnika, tj.: «Ovdje ćemo u prvom redu upozoriti da je naš autor Dalmatinac i iz Dubrovnika, a ne Talijan; i to je razlog zašto ga M. Mazucheli, u novom djelu o talijanskim autorima, ne spominje» . Boškovića su i neki drugi autori njegova doba svrstavali među talijanske učenjake što nije nimalo čudno jer je najveći dio svog živora proveo u Italiji i njima je bio poznat po svojim djelima objavljenim pretežito na latinskom, ali i na talijanskom jeziku. Drugi su ga suvremenici označavali kao Dalmatinca i/ili Dubrovčanina. U kasnijoj su se literaturi uvriježile te dvije kvalifikacije, ali su se pojavile i nove, a često se etnička i/ili nacionalna kvalifikacija izostavljala. 18 Klasje naših ravni Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković? POVIJEST PRISVAJANJA BOŠKOVIĆA – U 18. i velikom dijelu 19. st. nije bilo velikih sporova oko Boškovićeve etničke i(li) nacionalne pripadnosti. U drugoj polovici 19. st. pod utjecajem formiranja europskih nacija u modernom smislu riječi i nacionalnog osvještavanja i to pitanje intenzivnije dolazi na dnevni red. Hrvatska historiografija smatra da su Bošković i njegovi preci Hrvati, a talijanska da je Talijan dijelom po majci a dijelom po svom obrazovanju i kulturi kojoj je pripadao te jeziku kojim je pisao svoja djela. Pod utjecajem velikosrpskih ideja Vuka Stefanovića Karadžića18 Ilije Garašanina i drugih krajem 19. st. ističe se da je Ruđer Bošković (ali i svi Dubrovčani) Srbin. Kada se 1987. proslavljala 200-ta obljetnica Boškovićeve smrti onda su neki od srpskih autora prihvatili mišljenje o Boškoviću kao hrvatskom znanstveniku tako da je «Jugomarka» iz Beograda izdala poštansku marku i razglednicu na poleđini koje piše: «Ruđer Bošković (Dubrovnik, 1711 – Milano 1787), fizičar, matematičar, astronom i filozof. Najveći hrvatski naučnik svog vremana. Preteča moderne fizike. Jedan od poslednjih univerzalnih ljudi evropske humanističke tradicije (između ostalog bio arhitekta, arheolog i pesnik). Bavio se takođe primenjenom matematikom, geofizikom i geodezijom. Na maksimum karti prikazan je portret Ruđera Boškovića i njegova metoda za ispitivanje ravnine kvadranta u vertikalnom položaju, kao i faksimil potpisa»19. Raspadom Jugoslavije opet su se intenzivnije počeli pojavljivati tekstovi o srpstvu Dubrovnika i srpskom podrijetlu Ruđera Boškovića i dubrovačkih književnika (J. D. Mitrović, R. Milošević i dr.). Kriteriji na osnovi kojih se određivala Boškovićeva etnička i/ili nacionalna te vjerska pripadnost bili su prije svega mjesto rođenja, tj. uži zavičaj, zatim šira etnička i/ili nacionalna, društvena, politička, kulturna, vjerska sredina te jezik kojim je pisao. Zaključci su se temelji18 Usp. J. Brković: Vuk Karadžić kao posrbitelj Balkana, http://montenegrohisto.takeforum.com/2007/06/28/ jevrem-brkovic-vuk-karadzic-kao-posrbitelj... 19 V. Pozaić (ur.): Filozofija znanosti Ruđera Boškovića, Radovi simpozija Filozofsko-teološkog instituta DI, Zagreb 1987; englesko izdanje: The Philosophy of Science of Ruđer Bošković, Proceedings of the Symposium of the Institute of Philosophy and Theology S.J., Zagreb 1987 (korice knjige). 3-26 li na istraživanju arhivske građe, izjava samog Boškovića i njegovih suvremenika ili kasnijih autora te na narodnoj predaji. Pojedini autori su više isticali poneki od ovih kriterija ovisno o tome koji im se argument činio najjačim. Iz analize tvrdnji pojedinih autora i nacionalnih historiografija vidi se koje su razlike među njima tj. koji se «dokazi» ističu kao najvažniji. ANALIZA TVRDNJI O BOŠKOVIĆEVU PODRIJETLU – Uz opće vukovske velikosrpske teze o srpstvu svih štokavaca javljaju se od 19. do 21. st. «dokazi» o srpskom podrijetlu istaknutih ličnosti hrvatske povijesti, pa tako i Ruđera Boškovića. Srpski autor Kosta T. Stojanović u svom djelu Atomistika, jedan deo iz filozofije Ruđera Josifa Boškovića (1891.) ističe srpstvo Dubrovnika, Boškovićevih predaka i samoga Ruđera Boškovića. On kaže: «U Dubrovniku su bile dve familije pod imenom Bošković poznate. Jedna od tih, koja nije bila u srodnim familijarnim vezama sa drugom, dala je srpskom narodu čuvenog Boškovića ... Preci jedne od ovih dveju familija behu iz Dola, sela u stonskom primorju, a druga uz Orahova sela u Hercegovini; i ovi poslednji behu preci Boškovićevi» . Govoreći o Boškovićevu rodnom gradu i njegovim istaknutim ljudima ističe da je cvijet tadašnje dubrovačke inteligencije podigao srpsku čitaonicu koja je osnovana sa svrhom borbe za održavanje svoje narodnosti te da «jezuitska škola, u kojoj su svi Dubrovčani onog vremena, kao i B. (tj. Bošković – S. K.) dojivali prve naučne osnove, nije mogla učiniti od Dubrovčana ništa drugo do Srbe; jer društvo, okolina u kojoj se kretao živalj beše srpska. Ta ista okolina uticala je i na B. te je on, ... ostao Srbin uvek …»20 U trećem desetljeću 20. st. poznati srpski filozof Branislav Petronijević u uvodnom tekstu latinsko-engleskog izdanja Boškovićeva glavnog djela Teorija prirodne filozofije pod naslovom: «Life of Roger Joseph Boscovich» izričito navodi tvrdnju o Boškovićevu srpskom podrijetlu. On kaže: «S očeve strane Boškovićeva je obitelj čisto srpskog podrijetla, njegov djed Boško bio je pravoslavni srpski seljak iz sela Orahova u Hercegovini. Njegov otac, Nikola, kasnije je preselio u Dubrovnik ... gdje je postao rimokatolik21. Što se jezika tiče navodi da je Bošković 20 Isto, str. 4. 21 B. Petronijević: «Life of Roger Joseph Boscovich», u: 19 Klasje naših ravni Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković? poznavao nekoliko jezika: latinski, talijanski, francuski, «kao i svoj rođeni jezik srpsko-hrvatski» . Premda se taj jezik 18. st., koji je Bošković naučio kao dijete, ne može zvati srpsko-hrvatski, jer takvu jezičnu konstrukciju ne navodi nijedan izvor iz 18. st. Petronijevićev je prvotni cilj «dokazati» da Bošković nije Talijan. Kada navodi Boškovićev odgovor D’Alembertu da on nije Talijan nego Dalmatinac iz Dubrovnika s namjerom da pokaže kako Bošković nije Talijan onda se pogrešno poziva na jednog talijanskog autora Francesca Marucellija (umjesto na Giovanni Mariu Mazzuchellija) koji Boškovića nije uvrstio u svoje djelo o talijanskim autorima. Talijan B. Marini mu s pravom prigovara da ga Marucelli nije mogao navesti jednostavno zato jer je umro prije nego se Bošković rodio. On ukazuje na Petronijevićevu površnost u ovom slučaju (inače je Petronijević vjerojatno najveći srpski filozof uopće) i na ideologijsku komponentu da se «dokaže» apriori postavljena tvrdnja22. Petronijevićevu tvrdnju o srpskom podrijetlu Ruđera Boškovića kritizirao je i hrvatski matematičar Vladimir Varićak, po rođenju Srbin, koji je Petronijeviću prigovorio da za svoje tvrdnje nema dokumentirane dokaze jer ne navodi nijedan izvor tomu u prilog23. Petronijeviću to i nije bilo stalo nego samo «dokazati» da Bošković nije Talijan, kako se često navodilo u engleskim (ali i drugim europskim) sredinama. Također je potrebno napomenuti da je Petronijevićev tekst naručen i financiran od tadašnje Jugoslavenske vlade. Njemu nije bilo stalo da svoje zaključke izvede iz dokumentirane građe, niti, što je još banalnije, da provjeri činjenice iz Boškovićeva teksta, nego samo ponuditi čitatelju poluistinu ili neistinu, kao «pouzdanu» istinu. Sve to pokazuje s koliko je znanstvene savjesti i znanstvenog poštenja, te s kojim premisama, Petronijević pristupio pisanju toga naručenoga, kratkoga životopisa. Njegovu površnost potvrđuje i navođenje pogrešnog datuma A theory of natural philosophy, Chicago/London 1922; Cambridge, Mass./London, England 1966, str. VII. 22 Isto. 23 V. Varićak: U povodu državnog izdanja Boškovićeva djela «Theoria philosophiae naturalis», u: Rad JAZU, knj. 230, Zagreb 1925, str. 161-226, posebno str. 268. 3-26 Boškovićeva rođenja 18. rujna («on September 18th») umjesto 18. svibnja24. Na osnovi toga kratkog Petronijevićevog uvodnog teksta na engleskom jeziku u svijet je prodrla (dez)informacija o srpskom podrijetlu Boškovićevu što je kao rezultat imalo (i još uvijek ima) činjenicu da poneki strani autori, koji pišu o Boškoviću, njega navode kao srpskog znanstvenika. Englesko izdanje Boškovićeve teorije pretiskano je 1966. i do danas je jedini prijevod Boškovićeva djela na engleski sa spomenutim Petronijevićevim uvodnim tekstom. Ipak je veći broj onih koji Boškovića navode kao talijanskoj znanstvenika. Kao hrvatskog znanstvenika navode ga, također, mnogi autori dok se neki sustežu od bilo kakvog određenja njegove pripadnosti. U srpskoj historiografiji u zadnje vrijeme opet se sve više govori o «srpskom podrijetlu» Boškovićevu, ali prvenstveno u kontekstu «srpstva Dubrovnika» i drugih hrvatskih krajeva. Radoslav Milošević i Jeremija D. Mitrović više su nego izričiti. Iz analize Miloševićeva teksta vidi se krajnja površnost, nedosljednost i protuslovnost njegovih iskaza. Uz to su neke tvrdnje, naprosto, izmišljene jer se nigdje drugdje i nikada ne spominju; u protivnom bi bilo korektno navesti izvor informacije. Kada hoće pokazati da Bošković nije Talijan onda se, kao i mnogi drugi, poziva na sam Boškovićev, već prije spomenuti, tekst. Milošević navodi ovako: «Kad ga je jednom Delembart (trebalo bi biti D’Alembert – S. K.) nazvao Talijanom, odlučno je to odbio izjavom da je Dubrovčanin» . Navod je samo polovična istina jer je Bošković rekao da je Dalmatinac i iz Dubrovnika25. Zašto se ispušta dio izjave da je Dalmatinac posve je jasno iz ove tvrdnje: «Očigledna je zabluda da je Ruđer Bošković Hrvat, jer se pouzdano zna da je sin od oca Srbina i majke Talijanke» . Kao «dokaze» za to kaže: «U engleskoj enciklopediji postoji lična izjava Ruđera Boškovića da je srpskog porijekla koju je zabilježio njegov biograf kada je poznati naučnik priman u kraljevsko naučno društvo u Londonu» . Ovdje se autor poziva na bibliografsku jedinicu koja ovako glasi: «BOŽIĆ rukopis u knj. ostav. Boškovićevoj» . Bilo bi svakako korisno znati u 24 B. Petronijević: isto, str. VII. 25 Usp. R. J. Bošković: Voyage astronomique et georaphique dans l’état de l’église, Paris 1770, str. 449. 20 Klasje naših ravni Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković? kojoj to engleskoj enciklopediji navedeno, iz koje godine i na kojoj stranici. Tko je taj njegov biograf s imenom i prezimenom i koje je to djelo u kojem je tako što navodno zabilježeno? Također bi bilo korisno imati više podataka o «bibliografskoj jedinici» koju Milošević navodi. On dalje sa žaljenjem utvrđuje da: «Bogata stručna u naučna literatura nije eksplicitno isticala ove pouzdane podatke o srpskom porijeklu slavnog naučnika Ruđera Boškovića ... » . Je li stvar zapravo takva kako tvrdi Milošević? Da jest onda bi vjerojatno Encyclopaedia Britanica to i navodila u svojim prvim izdanjima. U dodatku trećeg izdanja te enciklopedije iz 1801. u dvostupčanom enciklopedijskom članku na nešto više od 14,5 stranica (str. 92-107.) stoji: «BOŠKOVIĆ (Ruđer Josip), jedan od najznačajnijih matematičara i filozofa sadašnjeg doba, rođen, od čestitih i pobožnih roditelja ... u gradu Dubrovniku, glavnom gradu male republike istog imena ... Na krštenju mu je dano ime Ruđer kojemu je dodao ime Josip kada je primio sakrament potvrde» . Ovaj je članak napisan i objavljen zaslugom jednog časnog klerika rimske Crkve koji je bio omiljeni Boškovićev učenik. Ime mu se ne navodi. Malo je vjerojatno da tako blizak Boškovićev učenik ne bi znao o Boškovićevu «srpskom porijeklu». Ovdje se prvi puta (koliko je autoru ovog teksta poznato) javlja objašnjenje drugog Boškovićeva imena Josip. U četvrtom izdanju Britanske enciklopedije iz 1823. u vrlo opsežnom članku o Boškoviću (18 dvostupčanih stranica) ponavljaju se osnovni biografski podaci iz prijašnjih izdanja, a za roditelje se navodi: «znamo tako malo o njegovim roditeljima» («We know so little of his parents»)26. U kasnijim se izdanjima Encyclopaediae Britanicae Boškovića navodilo kao talijanskog, jugoslavenskog, dubrovačkog, hrvatskog znanstvenika, ili jednostavno bez kvalifikacije njegova podrijetla. Miloševiću je, ipak, ponajviše stalo da pobije Boškovićevo hrvatsko podrijetlo. Kao «dokaz» srpskog podrijetla njegova oca Nikole Boškovića autor navodi da «on je, naime, na molbu Ričeputija, svoje srpsko porijeklo, ‘stalan dodir sa mnogim guslarima’ i česte pohode pravo26 Encyclopaedia Britanica, or, a Dictionary of arts, sciences, and miscellaneous literature; enlarged and improved. The sixtht edition., vol. IV., Edinburgh 1823, str. 41-59, posebno str. 41. 3-26 slavnim manastirima, pred kraj života pretočio u tzv. Staroraška sjećanja ... U njima je osamdesetogodišnji starac na svega nekoliko strana hartije zabilježio, ili – pošto je već odavno bio ‘oduzet’ – vjerovatnije, pomenutom jezuiti ‘kazao u pero’ zanimljive opise Sopoćana, Đurđevih Stupova, Studenice, Dečana, Pećke patrijaršije i drugih srpskih svetinja i starina od Kosova do Hercegovine»27. Kada Milošević jezik slovinski i ilirski naziva srpskim onda, čini se, nije posve svjestan da sam sebe demantira navodeći kako su se u Dubrovniku dokumenti prepisivali «ex lingua serviana in hanc nostram illyricam» («sa srpskog jezika u naš ilirski»)28. Što bi to moglo značiti nego da su srpski i ilirski dva jezika. Ilirski je, naime, sinonim za hrvatski. U Dubrovniku je, dakle, «naš jezik» ilirski ili hrvatski. Autoru ipak ništa ne smeta da na osnovi svojih «argumenata» zaključi: «Na osnovu ovog primjera o Ruđeru Boškoviću i njegovim precima može se induktivno proširiti i poopštiti istraživanje o srpskom porijeklu Hrvata u velikom broju» . Milošević za isticanje Boškovića kao Hrvata optužuje Katoličku crkvu kad kaže: «O porijeklu Ruđera Boškovića najviše zabune i zablude je uvela katolička crkva (trebinjska biskupija) za vrijeme obilježavanja dvjestote godišnjice smrti Ruđera Boškovića 1987. godine. U tadašnjim novinama ‘Crkva na kamenu’, pastoralno-informativni list hercegovačkih biskupija, godina 8, broj 3, 769, Mostar, od marta 1987. godine piše: «... velikom sinu hrvatskog naroda svećeniku i učenjaku Ruđeru Boškoviću ...» . Može se steći, naravno pogrešan, dojam kao da prije postavljanja te spomen ploče u literaturi nije bilo spomena o hrvatskom podrijetlu Ruđera Boškovića. U nedostatku sigurnijeg dokaza za jednog drugog srpskog autora, Mitrovića jedno sjećanje Nikole Boškovića na boravak u tadašnjoj Srbiji dovoljan je «dokaz» za srpstvo Ruđerova oca. «No, trgujući Nikola Bošković ne samo da je kao katolik ‘srpski pisao’, već se kao Srbin interesovao i za srpsku prošlost, svoje srpsko poreklo i to je prenosio na svoju decu, i na Ruđera. Stalan dodir sa mnogim guslarima i česti pohodi srpskim manastirima u Nikoli su razvili široko 27 Milošević: nav. dj., str. 240. 28 Isto, str. 248. 21 Klasje naših ravni Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković? interesovanje za prošlost svojih predaka. Baš zbog ovog interesovanja za srpsku prošlost, Rićeputi, koji je sa Farlatijem i Koletijem izdavao čuveno delo u 8 svezaka Illyricum sacrum, zamoli Nikolu da mu opiše srpske starine koje je upoznao na svojim putovanjima po srpskoj zemlji. Tako je nastao Nikolin spis Relazioni dei Monasterij della Provincia di Rassia – Staroraška sećanja ... Ovaj spis Ruđerova oca Nikole svedoči nam ‘u kojim je oblicima svest o našoj prošlosti živjela na određenim prostorima i u određenim trenucima našega života’. Eto, iz takve srpske kuće potiču deca Nikole Boškovića i sin mu Ruđer»29. Nikola Bošković je umro kada je Ruđeru bilo deset godina. Za Ruđerovu sestru Anicu Mitrović kaže da « ... se dopisivala sa svojim bratom i u dubokoj starosti umrla u Dubrovniku čuvajući uspomene na srbovanje u domu Boškovića, srbovanje kome dubrovačko katoličanstvo još nije smetalo» . Neki su srpski i strani autori više naglašavali Boškovićevo jugoslavenstvo pa čak i sveslavenstvo. Elizabeth Hill govoreći o Boškovićevu podrijetlu s puno kompromisa zaključuje: «Srbi ističu njegovo srpsko podrijetlo ... Hrvati o njemu više misle kao Hrvatu ... Danas ga se praktički može opisati kao Jugoslavena jer je neupitno on rođen u granicama sadašnje Federacije Nacionalnih Republika Jugoslavije ... Ruđer Bošković pripada široj međunarodnoj zajednici. Francuzi nas mogu podsjetiti da mu je 1774. Luj XV. dao francusko državljanstvo. Talijani znaju da je Ruđer Josip Bošković ne samo pola Talijan, po majci, nego također još šire Talijan i po kulturi i po životnom putu, a neke ga enciklopedije navode kao talijanskog znanstvenika» . No ipak s nesigurnošću i dozom pristranosti kaže o Nikoli Boškoviću i njegovu kratkom spisu: «Možda bi ton njegova djela mogao pružiti neki dokaz o podrijetlu Ruđerova oca»30. Ako je kriterij nečije (ovdje Boškovićeve) nacionalnosti trenutna granica države (tj. Jugoslavije u trenutku kada Hill piše svoj članak) unutar koje se nalazi nečije rodno mjesto onda se, za E. Hill, postavlja pitanje koje bi nacionalnosti bio Bošković danas? Dušan Nedeljković govoreći o Boškovićevoj pripadnosti označava ga kao «naš» znanstvenik, govori o njegovom rodnom gradu ili 29 J. Mitrović: Srpstvo Dubrovnika, Beograd 1992, str. 55. 30 E. Hill: nav. dj., str. 24. 3-26 «otadžbini» Dubrovniku, o njegovoj «sopstvenoj zemlji», materinski mu je jezik «slovinski» ili «slovenski». Ta neodređenost i suzdržanost u određivanju Boškovićeve pripadnosti kompenziraju se tzv. Boškovićevim sveslavenskim osjećajima jer «Bošković nije tuđio slovenske narode, već ih toplim, zaista bratskim srcem osećao svojim sopstvenim ... njegovo toplo osećanje bratstva i jedinstva sa teško porobljenim bugarskim seljacima, što ih je izrazio u svome delu ‘Dnevnik sa puta iz Carigrada u Poljsku’» . Jezikom bugarskih seljaka on naziva «isti onaj ‘slovinski jezik’ kojim je govorio njegov rodni Dubrovnik» . Ne radi se uopće o istom jeziku kako to misli Nedeljković nego o jeziku koji je samo sličan Boškovićevu materinjem jeziku. Bošković kaže: «Jezik toga kraja je dijalekt slavenskoga jezika, koji je i moj materinji iz Dubrovnika, pa sam mogao postići, da me razumiju, a i ja sam razumio nešto od njihova govora» . Bošković očito govori «svojim jezikom» koji nije talijanski po čemu se jasno vidi koji jezik smatra svojim. Iz Nedeljkovićevih tumačenja jasno se vidi kako se ideološkim govorom može zaključiti i opravdati sve. Njemu Boškovićev «Dnevnik» služi kao dokaz Boškovićeva jugoslavenstva (južnoslavenstva), te bratstva i jedinstva južnoslavenskih naroda. «Tako bratski jedan sa bugarskim narodom se osećao još veliki naš ... Ruđer Bošković još pre dvesta godina, ... a danas ... otuđuje se ne samo današnja herojska, socijalistička Jugoslavija, već se tuđi i ignoriše i ponos ne samo naše nauke i filozofije, već i ponos bratstva i jedinstva južnoslovenskih naroda, Ruđer Bošković»31. Malo dalje isti autor kaže da se «ništa ne može učiniti da Ruđer Bošković nije pisac najtoplijih stranica bratstva i jedinstva Južnih Slovena ... » Što se talijanskih autora tiče u razmatranje su uzeta mišljenja B. Marinija i G. Paolija32. Osnovno pitanje na koje Marini želi odgovoriti nije u tome koje je nacionalnosti Bošković nego koje su nacionalnosti svi Dalmatinci33. Iz toga se 31 D. Nedeljković: nav. dj. (1961), str. 143. 32 B. Marini: La nazionalità di Ruggiero Boscovich, Roma 1970; G. Paoli: Ruggiero Giuseppe Boscovich nella scienza e nella storia del ‘700, Accademia nazionale delle scienze detta dei XL, Scritt e documenti VIII, Documenti Boscovishiani II, Roma 1988. 33Usp. B. Marini: nav. dj., str. 7. 22 Klasje naših ravni Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković? deduktivno vrlo jednostavno izvodi zaključak koje je nacionalnosti i sam Bošković (i svaki drugi Dalmatinac). Evo nekoliko navoda koje Marini koristi da bi «dokazao» Boškovićevo talijanstvo. «Bošković je uvijek nalazio u Italiji onu ljubljenu majku», «za vrijeme čestih boravaka u stranim zemljama osjećao je uvijek čežnju za Italijom»34, «kao i svi u Francuskoj (i drugdje) znali su da je Talijan»35, a «Bošković nije prigovorio protiv kvalifikacije da je talijanski pisac»36 i sl. Marini, također, navodi ona mjesta iz Boškovićevih djela na kojima je on upotrijebio riječ Italija, talijanski i sl. da bi «dokazao» kako je Bošković Talijan37. Kada Marini govori o Boškovićevu jeziku tumači njegov izraz «lingua illirica» ili «idioma Illyricum quo domo utimur» (hrvatski jezik kojim se koristimo kod kuće) ili «vernacula nostra lingua» («naš domaći jezik»), onda zaključuje: «Znamo da je takav jezik u Dubrovniku bio talijanski»38. Marini je u zaključku sasvim izričit: «Nema onoga tko ne vidi kako ... spomen Italije i jezika ‘nekoć svog latinskog’ također onoga ‘sadašnjeg talijanskog’ obuhvaća čitavu ‘latinsku’ naciju bez obzira na granice ‘zemljopisne Italije’. Prema tome su ‘svi Talijani ili Latini, ne isključujući Sicilijance, Sardinjane, Korzikance i Latine Dalmacije, shvaćajući pod tim i Dubrovčane, to jest gdje god su klasični i vulgarni latinski bili zajednički ‘jezik domovine’ kojeg god narječja bili»39. Je li Bošković Talijan jer je pisao talijanskim jezikom i, po Mariniju, smatrao ga svojim. Bošković opisujući jednu proslavu u visokom društvu o tome piše sestri: «Ne znam, kako sam i ovo izrekao malo naški, a malo talijanski, jer sam se veće zaboravio od našega jezika iza šeset godišta, da sam odtamo izišô ... ». Jasno je smatra li Bošković svoj («naški») jezik talijanski ili ne. Marinijeve premise posve su jasne: Dalmacija i Dubrovnik spadaju u Italiju. Prema tome, i zaključak bi, prema Mariniju, mogao biti na mjestu: Ruđer Bošković je Talijan. U biti se iste premise nalaze i kod G. Paolija. On navodi pri34 Isto, str. 11. 35 Isto, str. 17. 36Isto, str. 18. 37 Usp. isto, str. 51-54. 38 Isto, str. 28. 39 Usp. isto, str. 72. 3-26 mjere nacionalne (točnije etničke) pripadnosti nekih poznatih osoba europske povijesti i njihova mjesta rođenja kao npr.: Giovanni Boccaccio je rođen u Parizu ali je Talijan, Descartes u Flandriji a francuski je filozof, Napoleon na Korzici a jedan je od najvećih francuskih vojskovođa, Garibaldi je rođen u Nizi u Francuskoj, a talijanski je vojskovođa, Franz Kafka je rođen u Pragu a pisao je samo njemački. Po analogiji i Bošković je rođen u Dalmaciji, točnije u Dubrovniku tj. u stoljećima neovisnoj republici, a navodi se da je hrvatske, srpske, turske čak i jugoslavenske nacionalnosti40. Dalmacija, prema Paoliju, nema nikakve veze s Hrvatskom jer ima svoje ime i autonomnu povijest preko dvije tisuće godina, a Hrvatska ima ime i povijest jedva tisuću godina41. Prema tome, Bošković nikako ne može biti Hrvat. Ne može biti ni Srbin jer «nikada nije pisao poeziju ili pisma na srpskom»42. No, posvjedočeno je da je taj Bošković, kada se nalazio u Beču 1757., izvještavajući brata Bartolomeja (Baru) o hrvatskim postrojbama, napisao: «Danas su prošli naši Hrvati»43. Hrvatskim postrojbama koje su prolazile idući u borbu protiv Prusa Bošković je doviknuo: «Sretan put i sreću», a nakon pobjede javlja bratu Bari i kaže: «Živio Hadich i naši Hrvati». Bošković riječ Srbi nigdje nije upotrijebio a kamoli da bi se izričito izjasnio o srpskoj etničkoj pripadnosti. Paoli, također, u svrhu «dokaza» da je Bošković Talijan, navodi pojedine svjetske enciklopedije, leksikone i neke autore koji Boškovića navode kao Talijana44 bez obzira što postoje i oni izvori koji ga nazivaju Hrvatom, Jugoslavenom i sl. Kako stvari stoje što se tiče hrvatske historiografije o Boškovićevu podrijetlu? Ona je prilično obilna, a za ovu svrhu dovoljno je navesti samo nekoliko autora. Justin V. Velnić je problematizirao pitanja Boškovićeva podrijetla, rodnog mjesta Ruđerova oca Nikole Boškovića, te njegovu etničku i religijsku pripadnost. On uz Varićakovu reakciju (1925.) na Petroni40 G. Paoli: Ruggiero Giuseppe Boscovich nella scienza e nella storia del ‘700, Accademia nazionale delle scienze detta dei XL, Scritt e documenti VIII, Documenti Boscovishiani II, Roma 1988, str. 499. 41 Usp. isto, str. 503. 42 Isto, str. 500. 43 Usp. isto. 44 Usp. isto, str. 504-511. 23 Klasje naših ravni Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković? jevićev tekst o Boškovićevu srpskom podrijetlu spominje još oštriju reakciju koja dolazi od isusovca Miroslava Vanina koji je 1937. utvrdio da Boškovićev otac Nikola i njegovi preci potječu iz hercegovačkog sela Orahovi Dol, koje je uvijek bilo katoličko selo. To svjedoče povijesni dokumenti koji datiraju od 1622 godine45. Potvrde za tu tvrdnju iznijeli su godinu dana kasnije (1938.) Josip Zovko, župnik u selu Ravno (pod koje spada Orahov Dol) na osnovi župnih knjiga koje navode Krstiće i Tomičiće kao nasljednike Boškovićeva roda te Branimir Truhelka i Bazilije Pandžić (De dioecesi Tribuniensi et Mercanensi, Romae 1959.)46. Zbog čega župne knjige ne daju izravan odgovor na mjesto rođenja Nikole Boškovića? Radi toga što te knjige prije 1804. ne postoje tako da se ne može sa sigurnošću potvrditi usmena predaja da su Boškovići u Orahov Dol doselili iz Bosne. Ali se može pretpostaviti njihova prisutnost u Orahovu Dolu od početka 17. st. jer ih i srpski autori M. S. Filipović i Lj. Mićević (Popovo u Hercegovini, Sarajevo 1959.) navode kao jednu od najstarijih obitelji47. Mićević u drugom dijelu knjige navodi samo naziv Orahovi Dol48. Zna se, također, da je 19. srpnja 1653. kršten Ilija, sin Boška i Damjane Bošković, kako navodi Branimir Truhelka (Koleno Ruđera Boškovića, rukopis u arhivu HAZU)49. Taj je Ilija kasnije bio svećenik u Orahovu Dolu (ubijen je prema B. Pandžiću 1684.)50. U literaturi se često javlja neslaganje oko imena rodnog sela Nikole Boškovića: Orahovo ili Orahov(i) Dol? Srpski autori uglavnom navode naziv Orahovo smatrajući ga drugim selom koje nije isto što i Orahov Dol. Time žele pokazati da je Bošković srpskog podrijetla jer je navodno Orahovo pravoslavno selo. Istina je da se u dokumentima javljaju oba spomenuta naziva kao mjesto rođenja Nikole Boškovića. Povijesni dokumenti Dubrovnika nisu precizni 45 Usp. J. Velnić: «Ancestory of Ruđer Bošković», Zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa o Ruđeru Boškoviću, Dubrovnik 5-7. listopada 1987. / Proceedings of the international symposium on Ruđer Bošković, Dubrovnik, 5th-7th october 1987, Zagreb 1991., str. 241-246, posebno str. 245. 46 Usp. isto, str. 244-245. 47 Usp. isto. 48 Usp. isto, str. 244, bilj 26. 49 Usp. isto, str. 244, bilj. 25. 50 Usp. isto, str. 245. 3-26 jer navode nekoliko različitih naziva: Orahovo, Orahovi Dol, Popovo. Tako npr. mjesto Popovo uopće ne postoji u Popovu polju iako ga dokumenti navode. Bazilije Pandžić je utvrdio da se u dokumentima najčešće navodi isključivo katoličko selo Orahovo kao mjesto župe Ravno, ali se navodi i Orahovi Dol i Val de Noce (talijanski naziv za Orahovi Dol spominje se u izvješću iz 1622.)51. O vjerskoj pripadnosti stanovnika toga sela izvješća biskupa i svećenika Trebinjsko-Mrkanske biskupije Kongregaciji za nauk vjere (Congregatio de Propaganda Fide) navode slijedeće: 1624. u selu Orahovo ima 19 kuća sa 100 duša (stanovnika) od kojih su sve rimokatoličke, 1639. ima 14 kuća, 1684. ima 16 kuća, 1703. također 16 kuća, 1733. čitavo je selo katoličko, 1771. selo ima 18 obitelji sa 194 žitelja katoličke vjeroispovijesti, 1776. postoji 15 katoličkih i jedna muslimanska obitelj (u istom se izvješću spominje Mate Bošković, rođak Ruđera Boškovića), 1879. u selu je 23 obitelji sa 180 katolika (čitavo je selo katoličko), 1959. sve su obitelji katoličke, a samo je jedna pravoslavna52. U selu se prvi put nailazi na pravoslavno stanovništvo i to prema AustroUgarskom popisu stanovništva iz 1885. godine53. Izvješća o imenu sela i i njegovoj vjerskoj pripadnosti potječu od biskupa franjevaca: Benedikta Medvjedovića i Dominika Andrijaševića (rođenih u tom istom selu Orahovi Dol) i dubrovačkog biskupa Sigismunda Tudizića54. Andrijaševićeva sestra bila je majka Nikole, tj. baka Ruđera Boškovića, a u Orahovu Dolu je rođen i Ruđerov suvremenik franjevac Vital sin Tome Natalisa Boškovića («P. Vitalis, filius Thomae Natalis Boscovich in Oroovi Do»)55. Još i prije toga (tj. u 17. ali i u 18. st.) bilo je katoličkih svećenika iz roda Boškovića56. 51 Usp. isto, str. 244. 52 Usp. isto, str. 245. 53 M. Marić: «Katoličko stanovništvo i rodovi Orahova Dola i Zavale. Rod Ruđera Josipa Boškovića», u: I. Puljić (prir.): Humski zbornik XIII. Od Dubrave do Dubrovnika. Uz 300-godišnjicu rođenja Ruđera Boškovića, Neum-Dubrovnik 2011, str. 111-168, posebno str. 125-126. 54 Usp. J. Velnić: nav. dj., str. 244. 55 Usp. isto, str. 244, 246). 56 Usp. R. Perić: «Biskupijski svećenici Boškovići iz Orahova Dola», u: I. Puljić (prir.): Humski zbornik XIII. Od Dubrave do Dubrovnika. Uz 300-godišnjicu 24 Klasje naših ravni Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković? Što se prisutnosti prezimena Bošković u Orahovu Dolu tiče ono postoji od prve polovice 17. stoljeća kako su utvrdili Sivrić i Vekarić. Godine 1622. spominje se Ivan Bošković, 1642. Marko Bošković, 1649. Mate Bošković, 1653. Ilija Bošković, sin Boška Boškovića, a u 18. st. Boškovići su se podijelili u dvije loze: Kristići i Tomičići57. Sve to pokazuje da je Orahovi Dol rodno mjesto Boškovićevih predaka, kako su potvrdili M. Vanino, J. Zovko, B. Truhelka, M. S. Filipović, Lj. Mićević te da su Orahovo i Orahovi Dol dva imena za isto mjesto58. Filipović i Mićević nazivaju Boškoviće iz Orahova Dola kao hrvatske doseljenike59. No, srpska je historiografija očigledno podložnija «narodnoj predaji» pa u istom djelu Filipović i Mićević kažu da je «po narodnoj predaji rod iz Orahova Dola, nekoć zvan Boškovići (sada Krstić i drugi) bio pravoslavni i da je Nikola Bošković, otac Ruđera Boškovića, otišao u Dubrovnik kao pravoslavac60. Ova je «narodna predaja» očito izmišljena jer joj među stanovnicima Orahova Dola ni traga nisu našli ni J. Zovko, ni T. Jakić., a M. Sivrić je utvrdio da Ruđerov otac Nikola nije promijenio vjeru dolaskom u Dubrovnik61. Što se nacionalne pripadnosti tiče teško je u 18. stoljeću govoriti o naciji u današnjem smislu riječi, ali se može govoriti o etničkoj pripadnosti. U zemljama pod turskom vlašću običavalo se rođenja Ruđera Boškovića, Neum-Dubrovnik 2011., str. 239-254, 57 Usp. M. Sivrić, N. Vekarić: «A genealogical presentation of the Bošković family«, Zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa o Ruđeru Boškoviću, Dubrovnik 5-7. listopada 1987. / Proceedings of the international symposium on Ruđer Bošković, Dubrovnik, 5th-7th october 1987, Zagreb 1991., str. 247-258, posebno str. 248, 250-252, 254-257. 58 Usp. J. Velnić: «Ancestory of Ruđer Bošković», Zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa o Ruđeru Boškoviću, Dubrovnik 5-7 listopada 1987/ Proceedings of the international symposium on Ruđer Bošković, Dubrovnik, 5th-7th october 1987, Zagreb 1991, str. 241-246, posebno str. 244. 59 Usp. isto, 246. 60 Usp. isto; usp. M. S. Filipović, Lj. Mićević: Popovo u Hercegovini, Sarajevo 1959, str. 63. 61 Usp. Velnić: nav. dj., str. 246; M. Sivrić: «Dokumenti o obitelji Nikole Boškovića: podrijetlo, vjerska pripadnost i obiteljsko ime (istina i mit)», u: I. Puljić (prir.): Humski zbornik XIII. Od Dubrave do Dubrovnika. Uz 300-godišnjicu rođenja Ruđera Boškovića, NeumDubrovnik 2011, str. 81-107, posebno str. 84-87. 3-26 navoditi samo religijsku ali ne i etničku pripadnost. Na području Balkana svi su muslimani nastali od etničkih skupina koje su tu živjele. Stanovništvo pod Turcima isključivo se razlikovalo po religijskoj pripadnosti ali koja je odraz etničkog podrijetla. Katolici su bili etnički Hrvati, pravoslavci etnički Srbi, a muslimani uglavnom poturčeni ili islamizirani etnički Hrvati i Srbi bili su Turci. Kao Hrvat Bošković je bio povezan s Hrvatskom bratovštinom u Rimu (osnovana 1453.) koja je imala za svrhu pomoć hrvatskim hodočasnicima u Rimu i onima koji su se našli ili su živjeli u vječnom gradu. Mijo Korade je na temelju podataka iz dosad nepoznatih dokumenata Generalnog arhiva Družbe Isusove i Bratovštine sv. Jeronima u Rimu utvrdio da je Ruđer Bošković bio dobročinitelj te Bratovštine jer joj je, za vrijeme dok je predsjednik Bratovštine bio Benedikt Stay, Boškovićev sugrađanin i prijatelj, ustupio, uz suglasnost generala Isusovačkog reda, novac koji je zaradio izvodeći tehničke poslove u lukama Riminiju i Savoni, a za uzvrat Bratovština će njemu i bratu mu Bartolomeju davati godišnju mirovinu. Članovi Bratovštine (Congregazione / Conftaternità illirica / degli Schiavoni) bili su istaknuti Hrvati. «A da su stari nazivi illirico i degli Schiavoni označavali hrvatsku instituciju, pokazuje podatak da su se za kanonike i članove Bratovštine primali samo oni koji govore hrvatski i potječu iz hrvatskih krajeva. Bratovština je često tražila podršku Hrvatskog sabora, koji joj je od 1609., bio i pokrovitelj»62. O Boškovićevu stavu prema Hrvatskom zavodu u Rimu svjedoči on sam u pismu iz godine 1753. kada Bošković javlja kući vijest o smrti njegova zemljaka: «Izgubismo velikog prijatelja, čovjeka kome nije bilo premca, koji je bio dika i uzdanica našega naroda u Rimu, dobroga našega nadsvećenika Sigismondija (koji je bio na čelu) našeg narodnog (Zavoda sv. Jeronima)». ZAKLJUČAK – Pitanje Boškovićeve nacionalne (i etničke) pripadnosti teško je rješivo u smislu da bi bilo općeprihvaćeno sve dotle dok to 62 M. Korade: «Ruđer Bošković i bratovština sv. Jeronioma u Rimu», Zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa o Ruđeru Boškoviću, Dubrovnik 5-7 listopada 1987. / Proceedings of the international symposium on Ruđer Bošković, Dubrovnik, 5th-7th october 1987, Zagreb 1991., str. 259-263., posebno str. 260. 25 Klasje naših ravni Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković? pitanje nije primarno znanstveno nego je intonirano ideološki, politički (točnije politikantski) i nacionalistički. Za one koji zastupaju bilo talijanske iredentističke, bilo velikosrpske stavove rješenje je posve jasno: Bošković je Talijan odnosno Srbin iako za te tvrdnje nema znanstvenih potvrda. Oni koji su bili bliski Boškovićevu jugoslavenstvu ili sveslavenstvu danas nemaju uporišta za svoje nategnute tvrdnje. Jugoslavije više nema, ni njezina jezika, a sveslavenstvo je slabo definirana kategorija. Neće li možda Bošković uskoro prestati biti sve ono kako su ga imenovali u literaturi i postati Europljaninom? Oni koji smatraju da je Bošković Hrvat imaju, sa stajališta ovih drugih spomenutih stajališta, nedostatak jer Bošković nije nikada, koliko je poznato, izričito izjavio da je Hrvat. Ali je govorio o «našim Hrvatima», o svom ilirskom jeziku, o Dubrovniku i sl. Svi drugi elementi govore u prilog da je Bošković Hrvat. Posve je, međutim, jasno da se izjasnio da nije Talijan, a riječ Srbin nije nikada, koliko je poznato, izgovorio ili zapisao u pisanim dokumentima. Njegovo srpsko podrijetlo nije utemeljeno čak ni kao ideološka i nacionalistička kategorija. Kada je postao francuski državljanin Bošković je pisao bratu 8. veljače 1774.: «Premda sam sada postao Francuz i službenik francuskog kralja, uvijek ću imati na umu prvu svoju prirodnu domovinu». Francuzi ga međutim nikada nisu prisvajali koliko Talijani i Srbi, osim što ponekad postoje formulacije o Boškoviću kao naturaliziranom Francuzu zbog državljanstva koje je od Francuske dobio. Strani znanstvenici ga u posljednje vrijeme sve više imenuju kao Hrvata. Bilo bi poželjnije baviti se više Boškovićevim originalnim idejama koje su aktualne u današnjoj znanosti i filozofiji, nego «dokazivati» s ideoloških pozicija ono što se već a priori pretpostavilo. Literatura: 1. R. J. Boscovich: Voyage astronomique et georaphique dans l’état de l’église, Paris 1770, str. 449. 2. M. S. Filipović, Lj. Mićević: Popovo u Hercegovini, Sarajevo 1959. 3. E. Hill: «Roger Boscovich. A Biographical Essay» u: Roger Joseph Boscovich S.J., F. R. S., 1711-1787. Studies of His Life and Work on the250th Anniversary of His Birth, London 1961, str. 17-101. 4. M. Korade: «Ruđer Bošković i bratovština sv. Jeronioma u Rimu», Zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa o 3-26 Ruđeru Boškoviću, Dubrovnik 5-7. listopada 1987. / Proceedings of the international symposium on Ruđer Bošković, Dubrovnik, 5th-7th october 1987, Zagreb 1991, str. 259-263. 5. S. Kutleša: Ruđer Josip Bošković, Tehnički muzej, Zagreb 2011. 6. S. Kutleša: «Sporovi oko Boškovića», Od Dubrave do Dubrovnika, Uz 300-godišnjicu rođenja Ruđera Boškovića, Humski zbornik XIII, Neum-Dubrovnik, 2011, str. 27-51. 7. M. Marić: «Katoličko stanovništvo i rodovi Orahova Dola i Zavale. Rod Ruđera Josipa Boškovića», u: I. Puljić (prir.): Humski zbornik XIII. Od Dubrave do Dubrovnika. Uz 300-godišnjicu rođenja Ruđera Boškovića, Neum-Dubrovnik 2011, str. 111-168. 8. B. Marini: La nazionalità di Ruggero Boscovich, Roma 1970. 9. R. Milošević: «O srpskom porijeklu Ruđera Boškovića», Vidoslov 14 (2007) 41. 10. J. Mitrović: Srpstvo Dubrovnika, Beograd 1992. 11. D. Nedeljković: «Ruđer Bošković i bratstvo južnih Slovena», u: D. Nedeljković: Ruđer Bošković u svom vremenu i danas, Beograd 1961, str. 139-143 (Rad je objavljen u Slovenskom bratstvu, Beograd 1949). 12. G. Paoli: Ruggiero Giuseppe Boscovich nella scienza e nella storia del ‘700, Accademia nazionale delle scienze detta dei XL, Scritt e documenti VIII, Documenti Boscovishiani II, Roma 1988. 13. R. Perić: «Biskupijski svećenici Boškovići iz Orahova Dola», u: I. Puljić (prir.): Humski zbornik XIII. Od Dubrave do Dubrovnika. Uz 300-godišnjicu rođenja Ruđera Boškovića, Neum-Dubrovnik 2011, str. 239-254, 14. B. Petronijević: «Life of Roger Joseph Boscovich», u: A theory of natural philosophy, Chicago / London 1922; Cambridge, Mass. / London,England 1966, str. VII. 15. V. Pozaić (ur.): Filozofija znanosti Ruđera Boškovića, Radovi simpozija Filozofsko-teološkog instituta DI, Zagreb 1987; englesko izdanje: The Philosophy of Science of Ruđer Bošković, Proceedings of the Symposium of the Institute of Philosophy and Theology S.J., Zagreb 1987 (korice knjige). 16. M. Sivrić, N. Vekarić: «A genealogical presentation of the Bošković family», Zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa o Ruđeru Boškoviću, Dubrovnik 5-7. listopada 1987. / Proceedings of the international symposium on Ruđer Bošković, Dubrovnik, 5th-7th october 1987, Zagreb 1991, str. 247-258. 17. K. T. Stojanović: Atomistika. Jedan deo iz filozofije Ruđera Josifa Boškovića, Niš 1891, str. 3. 18. S. Špoljarić: «Ruđer Bošković u službi diplomacije Dubrovačke Republike», Diplomatska akademija, Zagreb 2011. 19. V. Varićak: «U povodu državnog izdanja Boškovićeva djela ‘Theoria philosophiae naturalis’», u: Rad JAZU, knj. 230, Zagreb 1925, str. 161-226. 20. J. Velnić: «Ancestory of Ruđer Bošković», Zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa o Ruđeru Boškoviću, Dubrovnik 5-7. listopada 1987. / Proceedings of the international symposium on Ruđer Bošković, Dubrovnik, 5th-7th october 1987, Zagreb 1991, str. 241-246. 26 Klasje naših ravni Sreten Perović, Miloš Milošević, pjesnik i kulturološki institut 27-29 Miloš Milošević, pjesnik i kulturološki institut SRETEN PEROVIĆ Kao najrazvijeniji i po svojoj konfiguraciji najuzbudljiviji dio Crne Gore, oslonjena na Lovćen i njegovu stjenovitu okolinu, Boka Kotorska je oduvijek predstavljala izazov i nadahnuće i za domaće i za inostrane književne stvaraoce, jednako kao i za znatiželjne putnike i namjernike sa svih strana svijeta. U Boki su se kroz povijest ukrštale, pa i međusobno oplođavale i amalgamirale mnoge kulturne tradicije – Ilira, Grka, Mlečana, Turaka, Francuza, Austrijanaca i Austro-Ugara – odavno sa predominacijom slovenske populacije i njene mitologije. A u Kotoru i njegovom najbližem okruženju, dakle u tom najvitalnijem arealu današnjeg Crnogorskog primorja, usprkos volji i nadzoru brojnih okupatora, održavao se i oplemenjivao mediteranski duh, koji je prožimao i svakodnevni život i literarne fikcije, kojima su se u najboljem smislu nadahnjivali ne samo Petar Prvi i Petar Drugi Petrović Njegoš. Tom intelektualnom, emotivnom i etničko-etičkom soju pripada naš ugledni i zaslužni suvremenik, doktor Miloš Milošević, zaslužni historiograf, suptilni pjesnik, uvaženi kulturolog i prevoditelj, muzičko-interpretativni i muzikološki zaljubljenik, moderni nasljednik renesansnih multidisciplinarnih tradicija. Ova potonja formulacija može nekome izgledati preslobodna, ali ona je, uvjeren sam, metaforična slika suštine jednog izuzetnog i danas veoma rijetkog, svestrano obdarenog, duboko zainteresiranog i istrajnog stvaraoca, autora veoma složenog kreativnog korpusa, koji je bitno obogatio riznicu crnogorske kulture, autora koji bi imponirao i mnogo bogatijim kulturnim sredinama. Dugo je moje pamćenje, a kako se i sam iskazujem u više stvaralačkih disciplina, pa i kao književni kritičar i urednik Crnogorske enciklopedije, mislim da imam pravo konstatirati – da na Crnogorskom primorju, pored brojnih sakralnih i drugih spomenika kulture vanredne ljepote, neizbrisiv utisak ostavljaju i dva živa, aktivna i veoma značajna personalna instituta – akademik Radoslav Rotković iz HercegNovog i doktor Miloš Milošević iz Kotora! Da, za Crnogorsku kulturu ili, ako hoćete, za crnogorsku multikulturu – te dvije veoma značajne personalne institucije! S dozom uznemirenja i žaljenja možemo konstatirati da ta dva naša vrsna stvaraoca (dr. Milošević i dr. Rotković) u svojoj sredini zasad nemaju dostojnih nasljednika. Jer su moderna vremena i na našem Primorju u prvi plan istakli biznis, animiranje turista, te elemente lakšeg, ne uvijek i lakog života. Ipak, ne može biti slučajnost to što je u XX. stoljeću najveći dio crnogorske moderne literature nastao od autora iz tzv. nerazvijenog dijela Crne Gore, sa njenog sjevera, pa i sjeverozapada. U Primorju, gdje se živi bogatije, raznovrsnije, zanimljivije, lagodnije, dakle – bolje, ljudi se sve manje bave intelektualnim stvaralaštvom. Ali i to «pravilo» ima izuzetaka. No, vratimo se pjesniku Milošu Miloševiću koji svojim ukupnim djelom, pa i svojom lirikom, relativizira mnoge od ovih mojih zaključaka, najprije kao časni izuzetak, a znamo, izuzeci ne negiraju već potvrđuju pravilo. Izbor iz poluvjekovnog pjesničkog stvaralaštva Miloša Miloševića teško je predstaviti u jednom ovakvom susretu pjesnikovih prijatelja, poštovalaca i čitalaca. Njegova poezija zaslužuje studiozno razmatranje suptilnih poredbi, metafora i sintagmi, odabranog pjesničkog jezika, strukture misli i kompozicijskih odlika pjesme, te – autorova odabira motiva kojima posvećuje pažnju, reklo bi se – jednako sa kulturološke, povijesne i poetološke ravni. Da li će se netko od mlađih analitičara posvetiti tako kompleksnom zadatku, pitanje je na koje ja ne mogu odgovoriti. Ali, ma tko 27 Klasje naših ravni Sreten Perović, Miloš Milošević, pjesnik i kulturološki institut se prihvatio zadatka da ozbiljnije govori o lirici Miloša Miloševića – neće moći izbjeći sučeljavanje sa njegovom širokom kulturom koja je često mimikrijski utkana u njegovo poluvjekovno, sasvim osobeno pjesništvo. Da, pjesnik Milošević duboko vjeruje u magičnu privlačnost bokokotorskog geografskog i povijesnog miljea, ali on ne prilazi tom miljeu na romantičan način. Složenost njegovog odnosa prema zavičaju čini ga apartnim, moglo bi se reći na izvjestan način objektivnim promatračem onih naših primorskih vrijednosti koje smatramo univerzalnim. Ali ne samo prema materijalnom nasljeđu, već i prema ljudima, našim duhovnicima i kulturnim pregaocima, koje smo osobno poznavali i veoma uvažavali – kao što su don Gracija Brajković, don Niko Luković, don Gracija Ivanović, zauvijek povezani s kotorskom Katedralom, Kotorskim ciborijem, Gospom od Škrpjela – pjesnik Miloš Milošević prožima svoje visoko poštovanje sjenkom kritičke svijesti, sumnje, neminovne prolaznosti ... Pjesnik Miloš Milošević, pri posjeti Pompeji, s obrisima iskonske tuge i primjetne jetkosti saopćava: Ako sutra hidrogen i kobalt raznesu ovu planetu, nigdje neće ostati utisnut pečat žurbe i straha, grč surovosti i neurastenije i radost veličine sa naših lica. I tako se kod Miloša Miloševića, kako to primjećuje i kolega Tonko Marojević, zaista često smjenjuju sjenke i blaga svjetlost, vjere i nevjerovanje, zapravo obrisi optimizma i neprikriveni pesimistički tonovi. Metafora «kreč života» možda je najtvrđa sintagma u onom tamnije ozračenom dijelu Miloševićeve poezije. Život ima svoje zenitê i svoja usijanja i cijeli se čovjek u njima može istopiti. Ali od jedne do druge luke, od jednog do drugog otkucaja srca, razlila se pučina. Prije nekoliko dana na prijestolnom Cetinju otkrivena je impozantna bista pjesnika-bana 27-29 Ivana Mažuranića – u okviru trodnevnog znanstvenog skupa sa više od četrdeset sudionika, najviše iz Hrvatske. Bilo je mnogo riječi o međuutjecaju i kontaktima hrvatske i crnogorske kulture, računajući u hrvatsku kulturu sve ono što obuhvaća sadašnja samostalna Republika Hrvatska, a isto tako u crnogorsku kulturu – stvaralačko naslijeđe u okviru današnje Države Crne Gore. Sa zadovoljstvom sjećam kako smo, sedamdesetih godina XX. stoljeća surađivali s doktorom Milošem Miloševićem i don Gracijom Brajkovićem, koji su uložili veliki napor i u toku dvije godine priredili za «Luču» – antologijsku biblioteku crnogorske književnosti – dvije kapitalne knjige: POEZIJU BAROKA (1976.) i PROZU BAROKA (1978.). U «Prozu baroka», naglašava u predgovoru doktor Miloš Milošević, su još uvrštena i pisma vladika crnogorsko-primorskih Danila, Save i Vasilija i popa Radula, jer su neposredni raznovrsni kontakti sa stanovništvom Primorja i mletačkim vlastima, unijeli u njihov jezik i stil dosta romantizma i izvjesne barokne elemente. To je i prirodno, jer se za vrijeme duge mletačke vlasti u Boki, kulturni život Kotora razvijao po uzorima venecijanske kulture, u njenom moćnom asimilacijskom zagrljaju, što je i na književno stvaralaštvo u čitavom Crnogorskom primorju i slobodnom dijelu Crne Gore ostavilo trajne, ne samo jezične tragove, bez obzira na konfesionalne razlike. Pa ipak, današnja Italija, kao nasljednica mletačke kulture, ne može smatrati svojom kulturnom baštinom ono što je stvarano u Boki, kao što nijedan suvremeni civilizirani povjesničar ne može istočno-pravoslavno naslijeđe u našem Primorju smatrati srpskim, niti sve ono što su stvarali Bokelji rimokatoličke provenijencije – pripada hrvatskoj kulturi. Ne samo što je taj areal integralni dio Crnogorske Države, već je to kulturno, posebno književno blago po mnogim suštinskim osobinama, a prije svega po mentalnoj, jezičnoj, narodnosnoj (crnogorsko-«slovinskoj»!) komponenti, zajedno sa svim svojim mediteranskim specifičnostima, bitno djelovalo na razvoj i na razrastanje crnogorske kulture, pa i crnogorske književnosti u cjelini – kao njen nesumnjivi poticajni i osobeni fundamentalni dio. Svjedoci smo da još ima onih koji osporavaju postojanje i integralnost crnogorske kulture (pogotovo crnogorske multikul- 28 Klasje naših ravni Sreten Perović, Miloš Milošević, pjesnik i kulturološki institut ture), pa i Njegošev «Gorski vijenac» pridodaju srpskoj kulturi – samo zato što je u tom spjevu na više mjesta pjevano i o Srbima i o srpstvu. Po toj iskrivljenoj logici – mi bismo mogli u crnogorsku kulturu ubrojiti najprije Ivana Mažuranića i njegov genijalni spjev «Smrt Smail-age Čengića» – zato što je isključivo veličao Crnogorce, crnogorstvo i crnogorsku slobodu. I ne samo njega: Po toj iskrivljenoj logici crnogorskoj kulturi mogli bi simbolično pripadati i Mêrime, Puškin, Tenison, i naš suvremenik Visocki, kao i mnogi drugi; između ostalih i Grigor Prličev, nešto mlađi od Njegoša, veliki makedonski pjesnik koji je pisao na grčkom i u svom spjevu «Skenderbeg» pjevao o Crnogorcima kao o polubogovima. Pa ipak, danas je svakome jasno da se pripadnost jednoj kulturi ne može svoditi na konfesionalnu, pa ni na nacionalnu provenijenciju određenog autora. Tako ni Njegoš ne pripada srpskoj, kao ni Mažuranić crnogorskoj kulturi, a jesu zaslužili, Latinsko izdanje Boškovićeve Teorije prirodne filozofije 27-29 kao velikani pjesničkog izraza i pjesničke misli – da ih proučavaju i drugi, ne samo južnoslavenski i slavenski narodi. Ali to je danas već aksioma, iako se još mogu sresti (u Srbiji znatno više nego u Hrvatskoj) prisvajanja onoga što je nesumnjivo trokonfesionalno i multiligvalno naslijeđe crnogorske kulture. Ukupno djelo historiografa i pjesnika dr. Miloša Miloševića pokazuje s koliko suptilnosti i istinoljublja se prilazi i onim temama koje mogu iritirati manje upućene ili sasvim neupućene konzumente. Ja mu kao nešto mlađi kolega zahvaljujem za to bogatstvo intelektualnih, povijesnih, pjesničkih i ljudskih djela. Englesko izdanje Boškovićeve Teorije prirodne filozofije 29 Klasje naših ravni Jelena Antović, Miloš Milošević i arhivistika 30-32 Miloš Milošević i arhivistika JELENA ANTOVIĆ Više je širih i kraćih biografija i bibliografija o Milošu Miloševiću napisano i objavljeno, i o njegovom životu i radu govoreno s raznih aspekata, raznim povodima. Mi ga večeras predstavljamo kroz znanost i umjetnost, njihova najrazuđenija područja do kojih je njegov istraživački duh dostizao – predstavljamo ga i kroz poeziju. A ja sam, kao predstavnik aktualne generacije arhivista Historijskog arhiva Kotor odabrana da govorim o njegovom prinosu arhivistici. Sasvim ste ispravno uočili: prethodni sugovornici uvelike su se dotakli te teme, jer, prosto je nemoguće govoriti o Milošu Miloševiću s bilo kog aspekta a ne spomenuti arhiv, ne spomenuti arhivski dokument ... on je nekako, čini se, u osnovi svih njegovih raznorodnih ostvarenja, ili gotovo svih. Skoro cjelokupni, ne samo radni, već i životni vijek provodi u druženju s dokumentom, sintetizira najskrivenije tajne i mirise prohujalih vjekova sa sadašnjim trenutkom skenirajući njihove svjetlosti i tame u podjednakoj rezoluciji – dakle, krajnje objektivno. To je radio u Arhivu Kotora od 1953. do 1985. godine, a evo, to radi i danas u 92. godini: u iščekivanju je da štamparija «Obod» obavi završne radove na izlasku iz tiska srednjovjekovnog Statuta grada Kotora – kome je kao član Stručne redakcije zajedno sa najeminentnijim stručnjacima bližeg okruženja i arhivistima Kotorskog arhiva dao prepoznatljivu, njemu svojstvenu, dimenziju, a prije desetak dana u Dubrovniku je, kao jedan od priređivača, promovirao Statut Bratovštine sv. Nikole mornara u Kotoru iz 1463. godine kao i Zbornik radova sa Međunarodnog naučnog skupa XII vjekova Bokeljske mornarice čiji je jedan od članova redakcije i jedan od autora, priprema monografiju XII vjekova Bokeljske mornarice u svojstvu urednika i jednog od redaktora i autora itd, itd. A tokom rada u Historijskom arhivu Kotor prošao je sve faze: od arhivista, višeg arhivista, arhivskog savjetnika i direktora – završio arhivsku specijalizaciju u Parizu (Stage tehnique). Svoja saznanja do kojih je dolazio baveći se pored praktičnog rada i arhivističkom teorijom, o čemu svjedoči bogata lepeza bibliografskih jedinica iz područja arhivistike, iz svog arhiva se veoma rano plasirao u glavne tokove arhivističke teorije i prakse ondašnje II. Jugoslavije, ali i svijeta, i time značajno pridonio ugledu Kotorskog arhiva u zemlji i inozemstvu: bio je predsjednik Društva arhivskih radnika Crne Gore, potpredsjednik Saveza arhiviskih radnika Jugoslavije, član Izvršnog odbora, a zatim predsjednik Saveza arhivskih radnika Jugoslavije; bio član Arhivskog savjeta Jugoslavije i član Redakcije stručnog jugoslavenskog časopisa Arhivist; sudjelovao na više međunarodnih kongresa arhivista: u Bruxellesu, Madridu, Moskvi, Washingtonu, Londonu i Bonu, u svojstvu diskutanta, paneliste ili koautora plenumskih referata; od uključivanja Jugoslavije u aktivnost UNESCO-a i Međunarodnog arhivskog savjeta na izdavanju Vodiča izvora za istoriju nacija (Bliski Istok, Afrika, Azija i Latinska Amerika), zastupa Jugoslaviju na sastancima u Beču, Bergenu, Rimu, Dubrovniku i Kotoru, i jedno vrijeme bio tajnik i član jugoslavenske redakcije za Vodič izvora za istoriju nacija; na Međunarodnom okruglom stolu u Kaljariju zastupao Jugoslaviju pri rješavanju problema restitucije arhivske građe i odabran za predstavnika na sastanku Međunarodnog arhivskog savjeta u Bruxellesu za pitanja arhivističkih odnosa na Balkanu; na Međunarodnom kongresu u Londonu izabran za predsjednika Sekcije profesionalnih društava arhivista Međunarodnog arhivskog savjeta pri UNESCO-u u četverogodišnjem mandatu i odmah na početku pokrenuo međunarodnu anketu među arhivističkim asocijacijama u svijetu, i na osnovu njenih podataka radio na stvaranju međunarodne redakcije za izdavanje posebnog biltena Sekcije pa u Nizozemskoj izlazi prvi programski broj biltena Sekcije Janus. Kako to obično i biva u manjim kolektivima kao što je Kotorski arhiv, prošao je i sve faze arhivi- 30 Klasje naših ravni Jelena Antović, Miloš Milošević i arhivistika stičkog rada u njemu, od osnovnog sređivanja i inventarizacije građe pa do najviših: izrade znanstveno-obavještajnih sredstava i publiciranja građe što je, pored bavljenja teorijskim problemima, sasvim sigurno i najvažniji aspekt njegove arhivističke djelatnosti. Učestvovao je u izradi prvog jugoslavenskog Rječnika arhivske terminologije, Priručnika iz arhivistike, Priručnika za zaštitu arhivske građe van arhiva, inicirao ili surađivao na izradi više znanstvenoobaveštajnih sredstava rađenih sa arhivistima Hstorijskog arhiva ili udruženim snagama više arhivskih ustanova. Tako je nastao Vodič kroz arhivsku građu Istorijskog arhiva u Kotoru i Arhiv i nauka, zbornik arhivske građe Hajduci u Boki Kotorskoj 1648-1718 i Ujedinjenje Crne Gore i Boke Kotorske 1813-1814. godine, Statut Bratovštine sv. Nikole mornara u Kotoru iz 1463. godine, Statut grada Kotora. Nepubliciranu ili nepoznatu arhivsku građu također je objavljivao ili prikazivao, spomenimo onu o: Vicku Bujoviću, Frančesku Kabjanki, Tripu Kokolji, Krstu Ivanoviću, zemljotresima u Kotoru i okolini kroz stoljeća, crkvi sv. Luke, Božidaru i Vicku Vukoviću, Marku Maruliću, Andriji Paltašiću, Đurđu Crnojeviću; opisao cjelokupni fond inkunabula i postinkunabula biblioteke Biskupije u Kotoru, analiste, kroničare, biografe kroz stoljeća itd, itd. Naravno da je ovo trenutak kada Miloševićeve arhivističke rezultate treba objediniti i biobibliografski posebno naglasiti, ali, kako to večeras prosto vremenski nije izvodljivo, ono što je meni interesantnije da vam pokažem, kao arhivisti koji je radio jedno vrijeme istovremeno ali i znatno vrijeme nakon njegovog odlaska iz Arhiva, je kako te bibliografske jedinice funkcioniraju kada se primijene u praksi na svakodnevnim, konkretnim arhivskim poslovima. Jednostavnim riječima rečeno, gotovo da nema djelića puta u našoj arhivskoj struci gdje se ne bi prepoznao njegov korak: ako želimo da znamo što Arhiv posjeduje poslužit će nam Vodič kroz arhivsku građu; da objavljujemo arhivsku građu – Načela izdavanja arhivske građe; najvrednija dokumenta iz različitih oblasti života u Kotoru kroz stoljeća – Arhiv i nauka; da obučimo pripravnika i uđemo u srž arhivističkog posla – Priručnik iz arhivistike, izučimo neku tematsku cjelinu poslužit će nam zbirke dokumenata. A pitanje je koliko bi i 30-32 samo bavljenje znanošću u vlastitim arhivskim prostorima bilo dopušteno arhivistima da nije njegovog ozbiljnog zalaganja kao, recimo, u radu Na granici struke i nauke, koje je, srećom po znanost, urodilo plodom. Pomislimo samo koliko bi siromašnija bila povijest Kotora i Boke da nije znanstvenog prinosa arhivista Historijskog arhiva Kotor – ranijih i sadašnjih generacija. Svoj nevjerojatan osjećaj za nadolazeću modernu kompjuterizaciju u arhivima izražava još davne 1958. u Tendencijama razvoja nekih naučnoobavještajnih sredstava i 1960. u radu pod nazivom Za savremeniju primjenu nekih naučno-obavještajnih sredstava, a prije 34 godine – a Arhiv Kotora je svoj prvi kompjuter nabavio tek 1996. i to među prvim institucijama u Kotoru – Milošević piše, citiram: «U ovom je trenutku ipak najznačajnije sigurno saznanje da će se mnogo šta od već izloženog klasičnog sistema naučnoobavještajnih sredstava moći koristiti za tezauruse i kodiranje. A zato je baš posebno aktuelno pitanje da se na najvišem nivou odredi što sve treba uraditi, pa da se i naš nacionalni sistem naučnoobavještajnih sredstava uklopi u međunarodni svijet informatike. I o tome su već obavljene određene pripreme. Ako se to ne bi uradilo, arhivi bi mogli ostati na sporednom, ili mrtvom, kolosijeku razvoja savremene nauke i savremenog svijeta u cjelini» (završen citat). A u jednoj diskusiji, nešto kasnije, u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti kaže, citiram: «A kada bi se svi podaci iz Vodiča i kartoteka unijeli u kompjuter, jednostavnim pritiskom na taster došli bi do podataka npr. koji su bili notari, ljekari, učitelji itd. u Kotoru XIV vijeka, ali gdje je sve spomenut npr. Risan, Prčanj, Podgorica, Cetinje itd. Uz to je, razumije se, i podatak u kojem arhivskom svesku i na kojoj je stranici original gdje se taj podatak nalazi. To se, naravno, odnosi samo na onu građu, koja je na takav krajnje detaljan način obrađena u arhivu. Jedino takav, mukotrpan rad arhivista dovodi do toga da građa doista postaje izvor informacija, a ne depozit starog papira.» (završen citat) ... A danas je na našim arhivskim stolovima ove generacije arhivista zbirka registra prve Upravno-političke rukopisne sveske koju je baš Milošević arhivistički obradio, s pripadajućom kartotekom, i njeni podaci se ukucavaju u kompjuter. Prijepisi njegovih regesta s karto31 Klasje naših ravni Jelena Antović, Miloš Milošević i arhivistika tekom, ali i skeniranim originalima koji će biti u prilogu publikacije na CD-u, priređuju se za objavljivanje. Ova informacija večeras novost je i za Miloševića! Ono što ne bi moglo da se podvuče pod bibliografsku jedinicu je prvenstveno njegov osobni odnos, oduševljenje i zanos prema svom poslu ali i umijeće da sa nevjerojatnom lakoćom svoje znanje prenosi na mlađe kolege, širi zainteresiranost i razvija ljubav prema arhivima i arhivskoj djelatnosti uopće – rado se i danas u Arhivu podsjećamo na taj smijeh zadovoljni da smo zajedničkim snagama realizirali ozbiljne projekte koje ostavljamo budućim generacijama ... Ono što se ne bi moglo podvući pod bibliografsku jedinicu je odjek koji on i danas u našim kontaktima s bližim okruženjem i svijetom ima – jedno od prvih pitanja naših inozemnih kolega je: – Kako je Miloš? Neobična je simbolika i mjesta i naziva održavanja ove večeri posvećene Milošu Miloševiću – Bazilika – Arhiv – Pod zvonicima bazilike. Vi, uvaženi prijatelji, gledate u Baziliku, našu katedralu sv. Tripuna za koju je Milošević istražio bezbroj dokumenata da bi nam ostavio više Boškovićeva rasprava O zakonu sila 30-32 znanja o njenim freskama, grčkim slikarima, srebrnoj pali, orguljama, njenoj osamstogodišnjici, palim zvoncima u zemljotresu 1667. godine i ... mnogo, mnogo toga drugog; pa konačno je i urednik i jedan od recenzenata monumentalnog znanstvenog zdanja – monografske publikacije pod nazivom Katedrala sv. Tripuna koja je među nama tek par mjeseci. Mi, učesnici programa, gledamo u Arhiv – Historijski arhiv Kotor koji je prije zemljotresa imao već jednu zgradu namijenjenu za Arhiv van zidina grada da bi nakon zemljotresa, njegovim zalaganjem, Arhiv dobio najljepše mjesto u gradu, baš na ovom trgu. A sve to da nije uradio, već samo da je izmijenio sudbinu jedne prazne vaze, kao što će to učiniti večeras, vrijedilo je pa i cijelog jednog života od 91 godine, složit ćete se, uvjerena sam! Vidim u publici neke velike i male, neke Miloševe, s ružama u rukama, njih tridesetipet sa tridesetipet narančastih ruža. Ja imam dvije. Za moju mamu Irenu i sebe. Tata, pogledaj kakav je to buket! To je naš poklon TEBI, našem tati, svekru, tastu, đedu i prađedu, jer smo sretni što te imamo!!!1 1 Večer posvećena Milošu Miloševiću, Kotor, pred katedralom sv. Tripuna, 5. 6. 2011 Boškovićeva rasprava O živim silama 32 Klasje naših ravni Gracijela Čulić, Poezija Miloša Miloševića 33-34 Poezija Miloša Miloševića GRACIJELA ČULIĆ Tri zbirke Miloša Miloševića: Ex voto, Sam na palubi i Za ruke se držimo, u vremenu od 1995. do 2009. godine, prožimaju se svojom lirskom – meditativnom i egzistencijalnom tematikom. Originalnost njegove poetske palete, svojom raznolikošću i suštinskim saznanjima, dotiče prošlost i sadašnjost mediteranske Boke, njen identitet u vremenskim mijenama koje je nisu uništavale, već gradile i oblikovale njen kozmopolitski, kulturni profil. Miloševićeva poetika apostrofira bokeljski mikrokozmos kroz njenu povijest, arhitekturu, muziku, bogatu tradiciju koje su u sinesteziji i svojevrsno se oblikuju na prostorima obala malog zaljeva uvijek otvorenog širokim morima Mediterana i njegovim polivalentnim kulturama. Poetsko putovanje započeto s Ex votom na otoku svete hridi Gospe od Škrpjela koja svojim mističnim vizurama oblikuje kamen u nadu, a nadu u svjetionik, zatiče nas u nedosanjanom snu na sidrištima nemilosrdnih mora i otuđenih vremena. Misao autora u transpoziciji intimnih impresija u riječi i metafore, pulsira između monologa i dijaloga, sluti apsolutno u relativnom, oblikuje vječnu disonancu u strukturi ljudske drame opstanka u sukobu privida i slutnji, kaosa i istine i tajanstvenog smisla poetskih poruka. U Boki sve upućuje i na smisao vječnih poruka i uzbudljivu nadu kada čovjek u sebi prepozna hrid i obalu. Tada se svi znakovi i poruke čitaju s lakoćom i radošću. Ex voto su «sunčana praskozorja smirenja i nade», jer votum «feci – gratiam accepi». Zavjet pjesnika je ispunjen, a u milosrdnoj prisutnosti «predjeli bića plove» «ka svježim vodama apsolutnog», riječi su pjesnika. Ex voto sublimira poetsku misao do osmišljene katarze. Nemir traganja je i nemir trajanja. Sva lutanja i avanture susreta i rastanaka odnijeli su iščezli jedrenjaci u svojim odlascima bez povratka, u sjenama plavih dubina mora. Poneki, kao uspomene, ostaju na uljanim slikama u tajanstvenim baroknim salonima pomoraca. Prihvatili su život u jednoj dimenziji zabilježenog trenutka i sjećanje zauvijek ukroćenog mora. «Sam na palubi» ostaje samo pjesnik koji u maglama godina, kroz razapetu mrežu prošlosti traži smisao svim prošlim i sadašnjim plovidbama i sidrištima. Pjesnik Milošević odavno je shvatio da samoće palube najbolje prepoznaju mornari, a samoću mora, obale. Stoga su stoljećima obale Boke bile i polazište i sidrišta, bitve opstanka i «napukli život zacijeljivali smislom». Poruka je i pouka to znaju mornari i pjesnik u samoći na palubi. Raznolika znanja i osebujne spoznaje pjesnik transponira u poetske vizije, znakove i zvukove, boje i odjeke, slike u baroknim ogledalima koje su doplovile sa venecijanskih i drugih obala. Sve je sjećanje i tiha sjeta, sklopljene ruke na otoku Santa Maria della Salute, rijeke Bachovih fuga kroz kontinuitet vremena i tegobno zaustavljanje tišine u odajama praznih palača i kamenih obala, koje umjesto jedrenjaka dočekuju samo dah vremena koje prolazi mimo njih i dotiče ih samo u ravnodušnosti. U samoći stvarne i imaginarne palube prilaze slike života Boke, njene ranjivosti, njenih nestalih jedrenjaka. Ipak ostaje misao i pjesma, a sa njom i želja za trajanjem. Zato u ekstazi pjesnik zaključuje da treba: Zaključati relikvije u pretince stiha, za dane tuga, za plime radosti. Mozaik burne povijesti Boke opominje u pjesničkoj meditaciji svakim kamenom i svakom slikom, posebno u Kokoljinim dramatičnim baroknim vizijama. Vertikala jarbola na nestalim jedrenjacima, vertikala je samoće na palu- 33 Klasje naših ravni Gracijela Čulić, Poezija Miloša Miloševića bama, slutnja nade u povratak Zvijezde mora. Meditirajući o jedrima sa kojima vjetar vodi dijalog u pjesmi o bokeljskoj mornarici, Miloš Milošević u njoj vidi simbol pomorstva koje je nosilo prosperitet Boke. Navigare necesse est, vivere non est necesse. Ponavljana i ispunjavana zakletva. Ploviti se mora, živjeti ne. Smisao života je u plovidbi, a plovidba jest samoća, ali i etički nauk da se naučimo boriti, prihvatiti izazove života, ukrotiti ili prkositi stihiji zla. Plovidba je drama, drama čovjeka i mora, samoće i ljudskog bratimljenja. Stoga pjesnik napominje Samoća me prati, prokletstvo pomorca, Ravnodušno kuca njeno viječno bilo. Samac u oluji i sam na pučini, Pod bezbrojem zvijezda, samac uz kormilo. U zbirci Sam na palubi poetske ispovijesti Miloša Miloševića korespondiraju s iskrenim, autentičnim emocijama i filozofskim refleksijama čovjeka čija je pomorska genetika generirala iz mediteranskog senzibiliteta, iz života i uspomena predaka i poruka jedrenjaka. Stoga pjesnik svoje emotivne i meditativne itinerere oplemenjuje i kroz osobne vizije i vlastito vrijeme. Upravo to vrijeme Boka čuva kao svoje relikvije, svoje neprocjenjivo blago u škrinjama uspomena, svoje povijesno pamćenje i svoj kulturni i duhovni identitet. Tematske, poetske orijentacije u trećoj zbirci Za ruke se držimo okosnica su lirskih i meditativno-socioloških dometa gdje se dimenzije lirskog i individualnog transponiraju u jedinstveni, fenomenološki aspekt obnovljenih nada i novih poruka života. Za ruke se držimo nije folklorna gesta dobro koncipirane igre. Pjesnik u svojoj zbirci ističe iskonsku, iskrenu opredijeljenost stanovnika zaljeva Boke za suživotom, multietničnost i multikonfesionalnost koje su vjekovima gradili i osmišljavali. Zaljev je samo privid zatvorenosti, nametljivost kamenih granica i tjeskoba izgubljenih horizonata. Međutim, simbolika dalekosežnih, susretljivih ruku koje pokreću brodove nade i prepuštaju se dobrim vjetrovima osmišljavaju duboku suštinu bića ljudi Boke. To biće u svojim duhovnim dimenzijama uvijek je bilo otvoreno različitostima kao fenome- 33-34 nu radoznalosti i ljepote, težilo susretima i oblikovalo svoja estetska htjenja, boreći se sa svim zabludama duha i smisla, tražeći stoljećima dokaze istine i ljepotu prepoznavanja. Boka i danas ostaje misao i ljubav kamena i mora, sidrište nakon dugih putovanja beskraj zaustavljen u ljepoti isprepletenih ruku koje se prepuštaju radosti susreta. Ruke prepoznaju ljepotu, očaj, zablude i okrutnost. Ruke se oplemenjuju kamenom kojeg oblikuju u traženju ljepote. Naš dragi i poštovani Miloš u svojoj poetskoj poruci kaže nam da se za ruke držimo u ljubavi i prijateljstvu kao i u bratskom kolu slavne Bokeljske mornarice. To je najjača i najljepša kadena, kadena od ljudskih ruku kojoj ritam daje sam život, koji se u toj kadeni obnavlja pjesmom starom stoljećima i lijepom kao ljudi koji joj vjeruju: «Rukama ruke pružimo» ... i to je poruka pjesnika u svakom trenutku kad pjesma postaje život. Boškovićevo pismo francuskom ministru vanjskih poslova de Vergennesu 34 Klasje naših ravni Jovan Martinović, Miljenik muza 35-36 Miljenik muza JOVAN MARTINOVIĆ Kotorski humanistički pjesnik XVI vijeka Ivan Bona Bolica u svome «Opisu grada Kotora» pjevao je da su ga na pisanje nadahnule «Ilirske muze» što žive u ovom od Boga blagoslovljenom a od ljudi zapostavljenom kraju. Koje li su onda muze nadahnule Nestora crnogorske povijesne misli, doktora Miloša Miloševića, da čitav svoj život posveti znanosti i umjetnosti? Po svoj prilici, najmanje pet od devet poznatih kćerki boga Zeusa, vladara nad bogovima na Olimpu, a prije svih Klio, muza zaštitnica povijesti. Jer kad netko kao ovaj krhki izdanak stare dobrotske obitelji provede tri četvrtine svoga života nad knjigama i nad tastaturom strojopisa ili kompjutera, kada u svojoj istraživačkoj strasti provodi dane i noći nad prašnjavim listinama dešifrirajući njihove sadržaje i suštinu, a pored toga nađe vremena baviti se lirskom kontemplativnom poezijom, aktivno sudjelovati u glazbenom životu grada, svoje bogato znanje i iskustvo bez oklijevanja prenoseći na mlade, a da istovremeno zasnuje i stvori skladnu i naprednu obitelj – tada se sam po sebi nameće zaključak da se sve to graniči s genijalnošću. No možda je u tome odlučujuću ulogu igrao prst sudbine koji ga je uputio ka nepresušnom vrelu kotorskih arhivalija, na sreću spašenih od propadanja, a posebno bogatom fondu od oko 200 knjiga srednjevjekovnog kotorskog notarijata, koje počinju 1326. godine i teku gotovo in continuo do naših dana. Sadržaj notarskih isprava je izuzetno raznovrstan i zahvata sve oblasti života i društva srednjevjekovnog Kotora. Zapravo su ti unesci minijaturni isječci svakodnevnog života visoko razvijene gradske komune Kotora u jednom relativno ograničenom periodu, nešto poput kockica mozaika koje se mogu složiti u suvisle cjeline, da bi se dobila jedinstvena i višeslojna slika života svih staleža kotorskog društva, odnosno, presjek svih vidova i manifestacija života u njihovoj ukupnosti. Svoj radni vijek započeo je u Kotoru 1949. godine kao sudski pripravnik i nastavnik muzike, a od 1953. godine prelazi na rad u tadašnji Državni arhiv gdje se kao arhivista počinje baviti arhivističkim i povijesnih istraživanjima, a širina studija (pravo, romanska filologija, muzika, arhivistička specijalizacija, povijesna disertacija) omogućila mu je da se bavi dugotrajnim, raznovrsnim i plodonosnim istraživanjima raznih oblasti povijesti Boke Kotorske, koja su ga svrstala u red naših najistaknutijih znanstvenih i kulturnih stvaralaca. U tom razdoblju također su posebno bili zapaženi njegovi nastupi na predavanjima nekadašnjih aktivnih a danas nažalost ugašenih institucija grada Kotora, kao što su Narodni univerzitet Boke Kotorske, Klub javnih radnika i kotorska Sekcija društva istoričara Crne Gore. Na Filozofskom fakultetu u Zadru obranio je 1974. godine doktorsku disertaciju pod naslovom: «Boka Kotorska za vrijeme mletačke vladavine (1420. – 1797.)», u kojoj je ova regija obrađena i proučavana sa pomorsko-ekonomskog i političkog aspekta, a obuhvata i duhovnu kulturu: povijest umjetnosti, književnu i glazbenu povijest. Posebno se ističe proučavanjem povijesti pomorstva kao «izvora života na kamenu», zatim razvojem pojedinih primorskih pomorskih naselja sa svim njihovim specifičnostima, životopisima pojedinih istaknutih pomoraca pišući oko dvadesetak posebnih knjiga i studija. U svom dugom i plodnom radnom vijeku objavio je preko dvjesta radova, publikacija, studija, članaka, rasprava i priloga iz povijesti književnosti, pomorske i političke povijesti, arhivistike, povijesti umjetnosti te povijesti glazbe i muzikologije. Kao direktor Istorijskog arhiva Kotor s puno elana i umijeća prenosi je na mlađe kolege svoje bogato znanje, širio njihovu zainteresiranost i razvijao ljubav prema arhivskoj djelatnosti uopće. Iako u mirovini, i dalje je ostao 35 Klasje naših ravni Jovan Martinović, Miljenik muza aktivan i vezan za svoj matični Arhiv, tako da je nedavno završio rad na prevođenju, obradi komentiranju i redigiranju kapitalnog projekta kritičkog izdanja «Statuta grada Kotora» prema mletačkom izdanju iz 1616. godine, a u sklopu proslave 1200 godina translacije relikvija patrona Kotora, sv. Tripuna, priredio je fototipsko izdanje s prijepisima, prijevodima i regestima «Statuta Bratovštine svetog Nikole mornara u Kotoru» iz 1463. Godine (sa alegatima do 1807. godine). Odmah nakon katastrofalnog zemljotresa 1979. godine učestvovao je kao član tima na pisanju posebnog elaborata za upis povijesnog i geografskog područja Kotora u Listu dobara svjetske prirodne i kulturno-povijesne baštine UNESCO u listopadu 1979. godine. Na skupštini Bokeljske mornarice dana 5. rujna 1991. godine izabran je za doživotnog admirala ove starodrevne bratovštine pomoraca Kotora, po tradiciji iz IX vijeka. Dosta davne 1954. godine kao koautor sa uglednom profesoricom klavira Vidom Matjan dobio je za dječju scensku bajku «Besana šumska noć» Boškovićevo rasprava Konstrukcija sferne trigonometrije 35-36 prestižno republičko priznanje «Trinaestojulska nagrada», a sigurni smo da je ukupnim svojim djelovanjem zaslužio i nagradu za životno djelo. Odlikovan je Ordenom rada sa zlatnim vijencem, a dobio je i druga priznanja kao što su Povelja Predsjedništva Bokeljske mornarice, povelje Saveza društva konzervatora Jugoslavije i Društva za proučavanje i unapređenje pomorstva Jugoslavije, te nagrade «Ivo Visin» Pomorskog muzeja Crne Gore za 2004, i nagrade «21. novembar» Skupštine općine Kotor za 2005. godinu. Njegova djelatnost je bila zapažena i u inostranstvu, pa ga je predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić dana 8. jula 2008. godine odlikovao visokim odlikovanjem reda Danice Hrvatske sa lentom i likom Katarine Zrinske. Za sve nas mlađe bio je uvijek uzor beskompromisnog borca za unapređenje struke, vrhunskog naučnika i plodnog stvaraoca, te smo ponosni što se možemo nazivati njegovim učenicima1. 1 Večer dr. Miloša Miloševića, 5. srpnja 2011. godine Boškovićevo rasprava O upotrebi beskonačno velikih i beskonačno malih veličina 36 Klasje naših ravni Ilija Radović, Znanstvenik i admiral Bokeljske mornarice 37-39 Znanstvenik i admiral Bokeljske mornarice ILIJA RADOVIĆ Zadržali bi se posebno na bibliografiji, jer je ona zbog svoje raznovrsnosti i brojnosti skrenula posebnu pozornost na Miloša Miloševića. Zato je od akademika Sretena Perovića 1999. godine nazvan, pjesnikom i kulturološkim institutom, a Veselin Kljajić ga u svojoj knjizi «Bokeljski kaleidoskop» naziva «Renesansnim čovjekom» (str. 51.-65.). Dr. Stjepo Mijović Kočan ga je nazvao «kulturnom vertikalom» u Kotoru, Boki, Crnoj Gori pa i šire. Kada se ta bibliografija pažljivije poprati, otkriće se važne tematske cjeline, npr. «Posebne publikacije i knjige», «Pomorska historija», «Istorija muzike i muzikologija», «Istorija umjetnosti», «Politička historija», «Istorija književnosti» i «Razno». Ukupno ima izdanih, 14 knjiga i preko 240 pojedinačnih radova. Priređivač je zajedno s Jelenom Antović fototipskog izdanja «Statuta Bratovštine Svetog Nikola mornara u Kotoru iz 1463. sa alegatima do 1807. godine» izdat 2009, god. povodom jubileja proslave 1200 godina od prijenosa moći sv. Tripuna iz Carigrada u Kotor, i postojanja Bokeljske mornarice. Također, 2009. godine, izdana je u Zagrebu njegova zbirka pjesama «Za ruke se držimo». Recenzent je Zbornika međunarodnog znanstvenog skupa «Dvanaest vjekova Bokeljske mornarice» održanog 2009. god, povodom proslave 1200 godina postojanja Bokeljske mornarice, izdanog 2010. godine. Urednik je i recenzent kapitalnog djela «Katedrala Svetog Tripuna u Kotoru» izdana u Beograd 2010. godine, a govori o restauraciji iste nakon katastrofalnog zemljotresa 1979. god. U kompjuterskoj pripremi je nova monografija «Dvanaest vjekova Bokeljske mornarice 809 – 2009» čiji je urednik. Jedan je od stručnih redaktora «Statuta Kotora» koji je u štampi. Rođen je u Splitu 4. svibnja 1920. godine, gdje završava osnovnu školu i dva razreda klasične gimnazije. Na Cetinju nastavlja realnu gimnaziju, a u Subotici 1938. godine maturira. Pravni fakultet studira u Subotici i Padovi (Italija), a diplomu nostrificira u Beogradu 1947. godine. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomira na romanskoj grupi 1948. godine. Prvo zaposlenje kao sudski pripravnik dobio je kod Okružnog suda u Kotoru 1944. godine, a zatim u raznim muzičkim tijelima i školama (Radio-Beograd, Orkestar Vojvođanske opere u Novom Sadu, Muzička škola Kotor i kasnije, povremeno honorarno, Simfonijski orkestar u Kotoru i Simfonijski orkestar iz Titograda). U tom periodu aktivan je u muzičkim predavanjima, komentiranju koncerata i javnih istupanja s Vidom Matjan (duo violina – klavir). Posebno treba istaći njihovu suradnju u dječjim scenskim bajkama i drugim manjim kompozicijama za koje je povremeno pisao stihove, pa je «Besana šumska noć» nagrađena 13-to julskom nagradom. Kao nadareni jezikoslovac morao je doći u dodir sa velikim blagom novoosnovanog i kadrovski deficitarnog kotorskog Državnog arhiva, pa je, pošto se kraće vrijeme angažirao u Muzičkoj školi 1953. godine, stupio na rad u tu ustanovu. Tadašnja uprava mlade ustanove sa bogatim fondovima građe na latinskom i talijanskom jeziku ušla je na ruku rijetkim znalcima romanskih jezika, tako da je Miloš Milošević vrlo brzo došao u priliku da se bavi istraživačkim kao i redovnim radnim vremenom. Upravo ga je ta mogućnost čvrsto vezala za Arhiv i on je čitav svoj radni vijek – do umirovljenja 1985. god. proveo u Istorijskom arhivu u Kotoru, prelazeći vremenom sve stepenice u zvanjima i položajima. Godine 1965. Unaprijeđen je u zvanje višeg 37 Klasje naših ravni Ilija Radović, Znanstvenik i admiral Bokeljske mornarice arhivista, i nedugo zatim arhivskog savjetnika. 1970. godine završio je specijalizaciju iz arhivistike u Parizu, a 1978. godine je izabran za direktora Arhiva, na kojem mjestu je ostao do umirovljenja, ostavši uz Arhiv i dalje vezan neraskidivim vezama. Može se reći da je Arhivu dao snažan osobni pečat i da je bitno doprinio njegovom ugledu kako u zemlji tako i inozemstvu. Sedamdesetih godina Miloš Milošević zaokružuje svoja istraživanja o Boki u mletačkom razdoblju, studijom «Boka Kotorska za vrijeme mletačke vladavine» da bi 1974. god. kao doktorsku disertaciju, obranio na Filozofskom fakultetu u Zadru. Osnovna tema njegovog zanimanja, proučavana s više aspekata; pomorsko-ekonomskog, političkog i kulturnog, a obuhvata i povijest umjetnosti ovog kraja, književnu i muzičku povijest. Svojim istraživanjima i objavljivanjem radova iz povijesti Boke Kotorske od XIV. do kraja XVIII. stoljeća, Milošević je dao suvremenu sintezu obogaćenu novim arhivskim istraživanjima, naročito iz kotorskog arhiva. Boku Kotorsku obrađuje sažeto, i kao enciklopedijsku jedinicu za drugo izdanje Enciklopedije Jugoslavije. Posebno mjesto u proučavanju daje povijesti pomorstva, tom, kako Milošević poetski kaže „izvoru života na kamenu” kako po pitanjima pomorske trgovine i privrede, razvoju pojedinih pomorskih naselja sa svim njihovim specifičnostima, pojavi piraterije, također i o životu pojedinih znamenitih pomoraca, njihovom učlanjenju u srednjovjekovnu bratovštinu, njihovom školovanju. Usporedo s bavljenjem pomorstvom uočava da je u Boki, na jasan i sugestivan način uočljiva najuža veza između porasta pomorskog prosperiteta i umjetničkih realizacija, i da su skoro sva krupna umjetnička ostvarenja prožeta tom vezom. Brojni radovi iz povijesti umjetnosti afirmiraju ga na međunarodnom planu. U radu na polju likovnih umjetnosti dokumentarno je osvijetlio djelovanje poznatog talijanskog skulptora Francesca Cabianka u Kotoru i neobično zanimljivu suradnju slikara Tripa Kokolja i mecene nadbiskupa Andrije Zmajevića. Dao je iscrpan pregled znanja o kotorskoj katedrali i opis umjetničkog inventara prije otkrića do kojih je došao poslije 37-39 zemljotresa 1979. godine, iznio je uvjerljivu hipotezu o četrnaestostoljetnoj srebrnoj pali u Katedrali, prije postojeće, iz XV. stoljeća, osvijetlio pitanje sukcesije sakralnih objekata u Boki na primjeru crkve Sv. Petra u Bogdaićima i sintetički je prikazao stilske oblike baroka u Boki Kotorskoj. Njegovo poznavanje monumentalnih zidina Kotora, sakralnih objekata, brojnih palača, kipova u mramoru kamenu i drvetu, značajnih radova u srebru i zlatu, fresaka, slika raznih epoha, dragocjenog tekstila, čipki, stilskog namještaja – „duše” starog Kotora i Boke posebno je došlo do izražaja poslije katastrofalnog zemljotresa 1979. godine, kada Miloš Milošević nalazi puno snage, volje pa i vremena da se uključi u obnovi porušenog grada, kroz razne komisije, savjete, ekipe i razna druga tijela koja su oformljena radi konstatacije šteta i spašavanjem kulturnog blaga. Veliki lični doprinos dao je pri izradi dokumentacije za UNESCO povodom upisa kulturno-povijesnog područja Kotora u listu svjetske baštine. Muzičar po vokaciji, veliki dio svojih radova je posvetio povijesti glazbe i muzikologiji. Njegov rad o kotorskim orguljama iz XV. i XVI. stoljeća, bitno pridonosi poznavanju povijesti europskog orguljaštva. Obradio je najstariji sačuvani melografski zapis narodne pjesme u Boki Kotorskoj, koja predstavlja jedinu sačuvanu melodiju bugarštice na južnoslavenskom prostoru. Posebno je obrađivao pojedine stare i suvremene glazbenike, muzičke pedagoge, skladatelje i dirigente (De Sarno, Fiorelli, Tripo Tomas, Vida Matjan, Antun Homen). Bio je članom mnogih domaćih i inozemnih znanstvenih institucija, gdje je s izuzetnim autoritetom prihvaćan i govorio o povijesti grada Kotora, Boke i svom Arhivu. Učestvovao je na mnogim međunarodnim kongresima od 1964. do 1984. god. (Bruxelles, Madrid, Moskva, Washington, London i Bon), bilo kao sudionik u raspravi, ili koautor plenumskih referata. Na međunarodnom kongresu u Londonu 1980. godine, izabran je za predsjednika Sekcije profesionalnih društava Međunarodnog arhivskog savjeta pri UNESCO-u za četiri godine. To je moćna organizacija vrsnih intelektualaca, koji su izuzetno 38 Klasje naših ravni Ilija Radović, Znanstvenik i admiral Bokeljske mornarice 37-39 poznavali materiju arhivistike. Znanstveno-istraživački opus Miloša Miloševića izuzetno je golem. Njegovi rukopisi i knjige su Kotor i njegovu povijest približili mnogim našim ljudima kao i onima van naših granica, o čemu govore i dobivena priznanja Orden rada sa zlatnim vijencem, Trinaestojulska nagrada, Orden Republike Hrvatske «Red Danice Hrvatske s lentom i likom Katarine Zrinske» 8. 7. 2008, Povelje: Bokeljske mornarice, Saveza društava konzervatora Jugosla- vije i Društva za proučavanje i unapređenje pomorstva Jugoslavije, kao i nagrada «Ivo Visin» Pomorskog muzeja Crne Gore Kotor, i Nagradu «21. novembar» grada Kotora, te druga vrijedna priznanja i pohvale. Jedno, njemu od najdražih priznanja, je imenovanje za admirala Bokeljske mornarice, na Skupštini 1. rujna 1991. godine, jer je Bokeljskoj mornarici posvetio veliki dio svojega rada i života1. MILOŠEVIĆ Miloš (Split, 1920), arhivista, istoričar. Gimnaziju učio u Splitu, na Cetinju, u Kotoru, maturirao u Subotici. Pravo studirao u Subotici, završio u Padovi (1947). Diplomirao i na Filozofskom fakultetu (romanska grupa) u Beogradu (1948). Za vrijeme školovanja sticao i muzičko obrazovanje. Doktorsku disertaciju Boka Kotorska za vrijeme mletačke vladavine (1420-1797) odbranio je na Filozofskom fakultetu u Zadru (1974). Završio je arhivsku specijalizaciju u Parizu (1970). Najveći dio radnog vijeka proveo je u Istorijskom arhivu u Kotoru, gdje je bio arhivist (1953-1965), viši arhivist (19651978) i direktor (1978-1985). Naučni savjetnik (1983). Radove iz istorije (pomorske, privredne, kulturne), arhivistike, književnosti, muzike objavljivao u mnogim serijskim publikacijama i zbornicima. Saradnik Enciklopedije Jugoslavije, 2. izd. Učestvovao u radu naučnih skupova. Bio je predsjednik Društva arhivskih radnika Crne Gore (19671969), predsjednik Saveza arhivskih radnika Jugoslavije (1968-1972), predsjednik Sekcije profesionalnih društava arhivista pri Unesku (1980-1984). Predstavljao je Jugoslaviju u akciji Uneska za izdavanje Vodiča za istoriju nacija na sastancima u Beču, Bergenu, Rimu, Dubrovniku, Kotoru. Admiral Bokeljske mornarice (1991). Predsjednik Odbora za muzičku umjetnost CANU. Član Matice crnogorske. Dobitnik je Trinaestojulske nagrade (1965) i drugih priznanja. BIBL.: Poezija baroka: XVII i XVIII vijeka: antologija, izbor, komentari, predgovor i prevodi, koautor Gracija Brajković, Titograd, 1976; Vodič kroz arhivsku građu sa sumar- nim inventarom muzejskih i crkvenih fondova i zbirki, redaktor i koautor, Kotor, 1977; Proza baroka: XVII i XVIII vijeka, antologija, izbor tekstova, komentari, predgovor, bibliografija i rječnik, sa Gracijom Brajkovićem, Titograd, 1978; Muzičke teme i portreti, Titograd, 1982; Studije iz književne i kulturne prošlosti, Titograd, 1987; Testament Đurđa Crnojevića: kritičko izdanje sa komentarom, Podgorica-Cetinje, 1994; Andrija Paltašić Kotoranin, Cetinje, 1994; Analisti hroničari biografi, izbor, predgovor, napomene i redakcija prevoda, Cetinje, 1996; Pomorski trgovci, ratnici i mecene, Podgorica, 2003; zbirke pjesama: Sam na palubi, Titograd, 1987; Ex voto, Perast, 1995.1 1 Kap. Ilija Radović je viceadmiral Bokeljske mornarice 1 Nikola Racković, LEKSIKON CRNOGORSKE KULTURE, Podgorica DOB 2009. 39 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit VI. 40-49 Damin gambit VI. TOMISLAV KETIG 42. Sljedećeg dana popodne javio se Ivan: – Inženjer Mirković pri telefonu, gospođo Politeo. Gospodin Morgenstern mi je naložio dnevno se raspitivati je li kod vas sve u redu. – Jeste. – Treba li vam što? – Pištolj. – Da, o tome je prethodne noći mislila do u kasne sate. Tražila je rezervno rješenje ako bi unatoč Zdenkovoj intervenciji nešto pošlo po zlu. I to joj se činilo jedinom alternativom. – Pretpostavljam da ste na oružje mislili kao na sredstvo za samoobranu. Ali između nužne obrane i ubojstva u afektu je vrlo tanka crta razdvajanja. Bolje bi bilo da i vaš dom stavimo pod nadzor. Magda je razmišljala. Onda pristade.Upita, međutim: – Jeste li imali u vidu zaštititi i moju svekrvu u Stuttgartu? – Radimo na tome. – Radite brže, molim vas! Ona ima preko osamdeset godina i dostatno je... – Znam – upade joj Ivan u riječ. – Nećemo oklijevati. I tada, već na rubu živaca, Magda izbaci i posljednji adut kojim je raspolagala, a koji se skoro zaklela da ga neće koristiti: – Gospodine Mirkoviću, znate li s kim u ovom trenutku zapravo razgovarate? – Ali, gospođo Politeo...dakako da znam. Sa bivšom suprugom Zdenka Morgensterna... između ostalog. – I sa svojom prvom djevojkom Magdalenom Baumann. Čim je to izgovorila odmah se pokajala. Ivan je isprva šutio kao zaliven, ne vjerujući da je čuo to što je upravo čuo. Onda je mucajući i nekako promuklo izustio: – Magda...vi...ti... Nije imala kud. Prešla je granicu, koju nije tre- bala prijeći i sada je valjalo upravljati konverzacijom tako da izbjegne dvije podvodne hridine: obnavljanje familijarnosti, koja bi bila nedvojbeno mučna i njoj i njemu i dojma kako na ime te pradavne epizode očekuje više no što joj je Ivan ponudio. Jer znala je: njegove relacije sa Zdenkom ostat će i dalje glavni motiv njegovog angažiranja i tu to malo emocionalnog začina neće tom zalaganju ništa dodati. – Oprosti. Bilo je to tako spontano i...i posve neumjesno – rekla je. – Poslije cijelog života koji smo proživjeli svatko na svoj način to je samo jedno blago sjećanje i...neka naši životi, kada se ovaj mučni problem u koji si se upleo kao Zdenkov prijatelj okončaju, ponovo produže svojim tijekom. Nakon što ti budem zahvalila na onomu što mi činiš i što ćeš još učiniti kao prijatelj mog bivšeg muža, od kojeg me je razdvojila samo različitost motrišta na neke životne principe, što je ipak bilo premalo da ugasi osjećanja koja nas i dalje spajaju kao odane prijatelje. – Ne bi li ipak... – Ne, Ivane. Pauza. Onda: – Dobro, Magda. Hoću samo da znaš kako sam se ubrzo pokajao što sam te ostavio. – To pokajanje je kratko trajalo, zar ne? Mladost se ne kaje na duge staze. Opet pauza. – Kad sam došao na letnje ferije saznao sam da si se udala. Nisam se raspitivao za koga. – I onda si se i ti oženio? – Nisam. Nastavio sam studije. Oženio sam se kada sam diplomirao. Sada je Magda neko vrijeme šutjela, tražeći načina da prekine Ivanovu neželjenu ispovijed. – Pa...to bi, mislim, bilo sve što mi je bilo drago saznati. Ne ljutiš se, zar ne? – Ne, Magda. Odlično te razumijem. I drago mi je što je naša priča dobila svoj lijepi kraj. A glede mog angažmana u tvom problemu...sve će biti kako sam ti obećao. 40 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit VI. – Nisam ni sumnjala u to, dragi, nanovo pronađeni prijatelju. Jesi li mi to? – Jesam, Magda. «Dobro je ipak što sam mu to otkrila», razmišljala je Magda. «Idem pozvati Karla. Moram saznati na čemu smo!» Nije bio doma. «Moram večeras biti s nekim», odlučila je i nazvala Blanku. – Ne mogu ti doći – ispričavala se Blanka. – Osjećam se loše. Imam fibru. Izmjerila sam: trideset osam sa četiri. Bit će sam zaradila grip. Ne bi bilo ni čudo, jer počela je epidemija. Moj liječnik mi je rekao da se čuvam, ali ja sam kao i svi drugi koji umišljaju da im se ništa ne može dogoditi...čak kada im usud pokaže da im se itekako može dogoditi. – Uzdahnula je. – Kockam se sa životom. – Svi se kockamo sa životom – umirivala ju je Magda. – Možda i nije grip nego banalna nahlada. Mogu ja doći k tebi... – Bolje ostani doma da se i ti ne zaraziš. Manja je šteta ako sada napravimo poveći telefonski račun. Kreni! Nešto te muči? – Otkud znaš? – Ti se nikada ne javljaš tek tako. Šta te pritiska? – Obiteljski problemi. Nikako da ih riješim. – I nećeš. Dokle god ih smatraš svojim osobnim problemima. – Kako da ih ne smatram? Radi se o mojoj djeci, Blanka. – Tvoja djeca će imati probleme i kada ih ti više ne budeš mogla rješavati. Dođe trenutak kada se svatko mora brinuti sam o sebi. – Znam. A ja sam od onih roditelja, koji taj trenutak neprestano odlažu. – Jesi. Pričaj mi to o tome, ako će ti biti lakše. – Neću, jer meni neće biti lakše, a tebi će, kao pravoj prijateljici biti teže. – Pričajmo onda o nečemu drugom. – To sam i htjela. Jesi li se navikla biti u stanu sama? – To što sam brinula da mama u određeni sat uzme svoj lijek za srce, što sam provodila s njom popodnevne sate i namještala joj postelju, to me nije spasavalo od samoće ni dosad. Znaš, Magda, ma kako to surovo zvučalo, moram priznati da smo mama i ja još od tatine smrti ...odjednom je taj trokut obiteljske ljubavi pukao, preostale dvije stranice nisu mogle sastaviti nikakvu zajedničku sliku i ja sam se su- 40-49 očila s činjenicom da je između nas dvije...što još od tog odnosa postoji? Možda je u mojoj majci još ostalo roditeljskih osjećaja, ali ja sam nastavila samo izvršavati svoje obveze prema njoj, a naši razgovori uz objed ili popodnevni čaj...ponekad sam čula moje riječi kako prazno zvone, jer samo udaraju o zid šutnje i pretvaraju se u jeku bez smisla...Bože, Magda, je li moguće da se vremenom sve kruni, otpada pozlata koju smo tako pobožno čuvali...iluzije, koje smo tako brižljivo njegovale, nestaju jedna za drugom...život postane ružno biološko otaljavanje a da ga ništa nije nije ugrozilo...tako, sam od sebe. – Hajde, prestani kukati, Blanka! Ako je tako kao što govoriš, onda se odlaskom tvoje mame u tvom životu ništa bitno nije izmijenilo. Imaš svoje prijevode, život u velikom gradu nikad nije dosadan, ako ga sam dosadnim ne učiniš. Imaš i mene, zar ne? – Ovo je sačuvala za kraj, kao završni i najjači udarac Blankinoj mrzovolji. – Da, imam i tebe. – Blanki se odjednom vratilo dobro raspoloženje. – Imam i grip! – nasmijala se. – Pokušat ću brzo ozdraviti da bih te imala ne samo na riječima. Magda reče samo jedno mlako «naravno». Blankine aluzije na njihovu fizičku bliskost počela je osjećati kao nelagodnu obvezu, koja joj je godila kao sredstvo za povremeno održavanje psihičke ravnoteže, ali je sada, u Blankinom nastojanju da poseže za tim svako malo, vidjela opasnost da se topla uzajamna simpatija i prijateljska odanost pretvori u posesivnu žudnju njezine prijateljice, žudnju u kojoj bi, po standardnoj, banalnoj shemi vrlina i porok zamijenili mjesta. Ta misao je samo sijevnula kao jasna opomena njezinim umom, dok je već čula kako Blanka počinje pričati o svom splitskom dočeku nove godine, o mirisu prženih saruna, srdela i skuša, koji se širio rivom sa užarenih gradela, o tomu kako joj je trogirski rođak predlagao da se tamo vrati, jer oni razvijaju hotelijerstvo, te bi im dobrodošla povjerljiva osoba, koja uz to govori engleski kao i hrvatski, te kako mu je ona nejasno obećala kako će o tomu razmisliti čim završi s terapijom. Odjednom osjeti kako je hvata san. Sudila je to po tomu, što su joj Blankine riječi počele dopirati do uha iz sve veće udaljenosti, bivajući sve nerazgovjetnije i ona, uplašivši se kako će Blan- 41 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit VI. ka zamijetiti da njezino povremeno «da» više prikriva odsustvo pozornosti no što dokazuje da Magda prati njen solilokvij, iskoristi Blankin predah da joj saopći kako je na kratko bila u katedrali na polnoćki te kako se tiho u sebi pomolila, a onda se progurala van kroz gomilu žena i muškaraca koji su poslušno ponavljali riječi svećenikove molitve. – Gušio me je miris upaljenih svijeća i, osim toga, shvatila sam da ta kolektivna mrmljanja Bogu, ako ga ima, ne mogu značiti apsolutno ništa. Moj pokojni Zvonko bio je u pravu: kontakt sa onim što definiramo pojmom «natprirodno», govorio je, moguć je samo u obliku dijaloga. Zastala sam, duboko udisala, pogleda uperenog ga ozvjezdanom nebu i najednom imala osjećaj kako me moj um izvlači iz moga tijela put tih ledenih visina, kako sam samo bestjelesna crta, koja spaja točku na kojoj se nalaze moja stopala i treperavu plavu zvijezdu u koju gledam. Sljedeći tren bila sam opet sva u sebi, ali sam znala da sam u onom djeliću sekunde probila zastor koji nas sve dijeli od prostora koji istodobno i slutimo i poričemo. A ti? Kakav je tvoj odnos prema tim onostranim spoznajama? – Moj Zlatko je govorio da je sve to u nama a ne izvan nas. I ja mu vjerujem. Znači da postoji. Hoćeš još da pričamo ili si se dostatno smirila da se prepustiš snu? – Mislim da jesam. I hvala ti. – Magda je bila sretna što je Blanka odlučila okončati razgovor. Pohitala je da skrati proceduru pripreme za noć i s olakšanjem se ispružila na postelji, povukavši prekrivač do brade, trudeći se da sačuva svaki dah topline, koja je, zbog isključenih radijatora u spavaonici, polako jenjavala. Onda je zazvonio telefon. Magda mrzovoljno dohvati slušalicu i prinese je uhu. – Stan Politeo. Izvolite. – Tražila si me? – Jesam, Karlo. I prvi put te nisam našla kada si mi bio jako potreban. – Znao sam. Inače te ne bih ovako dockan uznemiravao. Što se događa? – Isto što i dosad: obiteljski problemi čije se rješavanje oteže u nedogled. – Mogu li... – Ne možeš. Htjela sam samo doznati da li sam te one noći pred mojim vratima povrijedila. Ja 40-49 ne umijem uvijek umotati istinu u slatku oblandu. – I ne trebaš. Tko ne umije podnijeti ogoljenu istinu taj i ne vrijedi mnogo kao čovjek. Ne, nisi me povrijedila. – Ti si i dalje moj prijatelj, Karlo, je li da jesi? – glas joj je zvučao mazno i zadovoljno. – Jesam, Magda i lijepo spavaj. Javi se kada budeš raspoložena za druženje. – Hoću. Spustila je slušalicu i odjednom joj je senula misao: «Svi moji muškarci stoje čvrsto uz mene.» 43. – Zvao je – rekla joj je Ksenija jednog popodneva. Disala je duboko i ubrzano. – Kada? – Magda skide kaput i sjede kraj nje. – Malo prije. Pitao je jesam li se predomislila. – A ti? – Nisam – rekla sam mu. – I neka me ostavi na miru. – A on? – Nasmijao se zajedljivo i odgovorio da hoće i da si sada ti na redu. – Pitala sam što time misli. – Možeš joj poručiti da drži u ruci praznu pušku. Za razliku od mene. I neka mi se nada – rekao je. – Tako? – Magda se trudila da izgleda kako je se to uopće nije dojmilo. Ali osjetila je kako se u njoj budi zebnja. – Kazao je da se, ako u međuvremenu ubijediš baku Milicu da mu da novac, možda još može sve mirno riješiti, a ako ne, ono što je učinio meni bit će šala spram onoga što će učiniti tebi. – To su prazne prijetnje – nasmija se Magda. Molila se da njezin smijeh ne zvuči Kseniji tako kako je zvučao njoj: afektirano i šuplje. Ona je sve učinila da zaštiti svoju kćer, ali tko će sada njoj pomoći? O, imala je itekako koga zvati u pomoć, ali ju je ponos u tome spriječavao. «Inteligentan zlikovac», mislila je. «Uvijek točno napipa slabu točku.» Vrativši se doma pozvala je Zdenka. – Rekao si da taj probisvijet ništa više neće učiniti – glas joj je zvučao prijekorno. – A ipak je učinio. Potom mu je ispričala sve. – Oprosti što te zovem, kad si već Mirkoviću dao odriješene ruke, ali ti si moj, a on nije. Umalo nije dodala «više», 42 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit VI. ali se suspregnula. «Ako ne računam onih nekoliko davnih večernjih šetnji i poljubaca, nije ni bio» pomislila je. – Naplatit ćemo mu i te udarce – odgovorio je. – Vrati se u svoj život i budi sigurna da kada budeš spustila slušalicu ja ću je ponovno dići. Jer neki ljudi, čini se, nisu točno razumjeli što sam im rekao. Sada će razumjeti. «Čekati...dokle čekati? Izludjet ću od čekanja» mislila je koračajući nervozno po dnevnom boravku. Onda sjede i poče se igrati prstima. Zatim dohvati telefon i pozva Katarinu. – Očekivala sam da si još doma – rekla je, začuvši kćerin glas. – Šest je i rano je za izlazak. – Nisam ni planirala izići. – Onda će Luka doći k tebi? – Neće. – Zauzet je? – Ne, slobodan je. Ja sam ga oslobodila. – Stani malo! Što to govoriš? – Dobio je premještaj za Kijev. «Moraš li?» pitala sam ga. «Ne», odgovorio mi je. «Mogu dati otkaz i naći neki skromniji posao ovdje.» «Pa učini to», predložila sam mu. «Skupa ćemo još uvijek dobro zarađivati, zar ne?» «Karijera mi je u pitanju», rekao je. «Unaprijeđuju me i smiješi mi se kroz koju godinu mjesto direktora za Istočnu Europu. Ali mogla bi ti poći sa mnom.» «I ostaviti posao?» «Moja plaća bi nam tamo bila dostatna» – ubijeđivao me je. «Ne želim biti kućanica, Luka», rekla sam mu. «I ne želim nikamo na Istok. A ti idi i neka ti je sa srećom.» Magda je šokirana šutjela. Onda upita: – Jesi li dovoljno preboljela da bi mogla izići iz svoje samoće i doći k meni? – Trebam li ti takva, majko? – Trebaš mi, a trebam i ja tebi. – Tako sam vjerovala da si našla pravog . – I ja. Možda je Luka pravi za neku drugu, kojoj je brak cijeli životni smisao. Magda ne odgovori odmah. – Rekla si kako te podsjeća na mog oca. – Jeste u početku. – Oliver te nije zvao da pođeš s njim u Pariz. Luka je mene zvao u Kijev. – Možda bi i Oliver zvao mene da nisam imala 40-49 troje djece. Ali pustimo što bi bilo da je bilo! –Nasmija se jetko. – Imamo svoju slobodu s kojom ne znamo što bismo počeli. A ja imam i Branka Rudića na vratu. – Dugo ga nisi spominjala pa sam mislila da se to privodi kraju. – Privodi se nekom kraju, samo ne znam kakvom. – Pomoći ću ti ako ikako mogu. – Ne mogu ni ja sama sebi pomoći. A hoću da spasem Kseniju od tog nitkova. – Kako ćeš... – Ima tko će. Barem vjerujem da može. A znam da hoće. – Tajanstvena si. – Nisam. Možda sam sujeverna, ali ne volim govoriti o neokončanim stvarima. – Nisi rekla ni Andrijani? – Nisam. Znala sam da ni ti ni ona ne možete tu učiniti ništa. – Ja možda mogu. Hajdemo podijeliti uloge: ja preuzimam Kseniju a tebi ostavljam Branka, pošto ti vjerujem da tu ne mogu učiniti ništa. A sada hajdemo nešto pojesti. Gladna sam. – Naravno da si gladna – Magdi se popravi raspoloženje – kad objeduješ tu užasnu «brzu» hranu. – I ostat ću dok ne zamijetim da te hvata san. – Raspoložena sam za druženje, Karlo – rekla je kada se on odazvao. Bilo je to sljedećeg popodneva, nakon što je cijeloga jutra govorila sebi: «Vjeruj Zdenku. I poslušaj ga: živi svoj život.» – Večeras? Na uobičajenom mjestu? – Tvoj klub ne radi? Karlo se nasmijao: – Radi. Dobro. Dolazim po tebe! U klubu su bila zauzeta samo dva stola. Za jednim je sjedio jedan sredovječni par. Muškarac je nešto tiho govorio, ali je žena pokraj njega samo zamišljeno zurila u vinsku čašu pred sobom. Za drugim su sjedila tri muškarca. Pred svakim od njih bila je mala bilježnica i olovka, a jedan je upravo svoj trojici dijelio karte. – Igraju preferans – odgovori, također tiho, Karlo na Magdin upitni pogled. – To je najelegantniji način da se ubije vrijeme ako ti ničemu korisnom ne služi. Ova trojica izgledaju kao da ga ovako ubijaju već godinama. Bjelodano nemaju jedni drugima već davno ništa reći, a uz 43 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit VI. karte se najbolje šuti. Ako izuzmemo termine kojima se služe pri igri. – Je li često tako tiho? – Kako kad. – Karlo pogleda na svoj sat. – Klavirist će doći svakog časa, ali njegovo prebiranje po klavijaturi samo tišini daje dodatni ugođaj. – Ti je voliš? – Sve više. Umorio sam se od buke koja me okružuje kamo god kročim. Da večeramo? – Ja bih nešto sasvim lagano. Neku paštu. – I ja ću isto. I dobro bijelo vino? – Može. Ušutjeli su. Za susjednim stolom konobar je naplaćivao račun. Iz kuta gdje se kartalo dopro je žamor. Jedan od trojice je ljutito bacio karte na stol. Onda je uzeo pisaljku i zadubio se u brojke pred njim. – Pao je na kontri. – Na čemu? Karlo se osmjehnu i odmahnu rukom. – Jedan od izraza kada se neočekivano gubi. Kako tvoji obiteljski problemi? – Stoje u mjestu. – I nema načina da ti pomognem pomjeriti ih? – Nema, Karlo. Za to su potrebni oni koji se razumiju u grube igre. Ti si esteta, povjesničar, publicist. Hoćeš reći da sam od onih koji nastupaju kada oni koje si netom spomenula raščiste prostor od ljudskog smeća? Magda pruži ruku preko stola i dodirnu njegovu. – Da, Karlo. A ženi s problemima, ali i željom da kada ih se oslobodi ispuni život nečim lijepim potrebni su i jedni i drugi. Zahtjevna sam a trebala bih biti skromna, je li? – Skromni izgrade svoj kutak i onda zaustave vrijeme. A ti hitaš naprijed. – Trenutno stojim. – Da, to si već rekla. Ali postaje nemaju samo vlakovi. Imaju ih i ljudi. Krenut ćeš ti, Magda, krenut ćeš! Šutjela je. Onda naglo upita: – U ovom tvom klubu, kako vidim, između blagdanskih slavlja, uglavnom se jede, pijucka, sluša glasovir i karta. Radi li se još nešto ili si se i ti učlanio zbog te četiri stvari? – Nisam se učlanio. Tako to, naime, ne ide. – Nego? – Pozvan sam. Zbog... «pete stvari». Opet šutnja. Duga. Onda Magda: 40-49 – Samo moj prvi muškarac nije imao tajni. Svi ostali jesu. – I ja sam tvoj muškarac? – Jesi. Prijatelj si mi. A ja zovem «mojim muškarcima» sve koji su mi bili bliski prijatelji. Neki su mi bili muževi, s nekima sam spavala, s nekima nisam. Postelja ne čini prijateljstvo bližim. – Mudra si, Magda. Jako si mudra. Ali zašto mi to govoriš? – Počinju me zaokupljati slutnje, Karlo. Ne mogu ih opisati ni kao loše ni kao dobre. Naprosto slutnje promjena koje mi predstoje. Pa ako bi nas te promjene uputile na različite strane voljela bih te zadržati za sebe time što ćeš dopustiti da saznam mnogo više o tebi. Znam da svatko ima granicu do koje se otvara i najbližima, pa ću i kod tebe poštivati tu crtu. Ali dovedi me do nje, ako možeš i ako želiš. – Želim i dovest ću te. Znao sam da nisi tražila da se nađemo tek tako i, kako ćeš se ubrzo uvjeriti, pripremio sam se za ovaj razgovor. Ali prethodno pojedimo tu izvrsnu pašta šutu i pustimo da razgovor uz vino bolje klizi. U međuvremenu je i klavirista sjeo na svoj stolac, otklopio klavijaturu, prešao po dirkama, nježno, kao da ih miluje i navodi da ga slušaju. Onda je, započevši s melodijom iz filma «Put oko svijeta za osamdeset dana», najavio večer filmske evergreen glazbe. Magda ga je, zalijevajući špagete gutljajima vina, promatrala s divljenjem. Uvijek je bezmjerno poštivala zaljubljenike u svoj posao, nepogriješivo ih zamijećujući među ravnodušnim rutinerima. Promatrajući mu vitke i dugačke pijanističke prste, na kojima su godine nanijele bore, opazila je odsustvo vjenčanog prstena na domalom prstu lijeve ruke. Da, glasovir je njegova ljubav i njegova družica, koja ga ne želi dijeliti ni sa kim. Doma ga čeka...što? Najvjerojatnije komad jučer kupljenog kruha, naresci u hladnjaku, neraspremljen stol i postelja i gladne oči kućnog ljubimca...ptice? Ne. Kanarince imaju usamljene žene. Dakle mačak. Siva samoća, malena odana životinja i božanstvena glazba – to je njegov život. Trgla se, osjetivši kako je Karlo sa zanimanjem gleda. – Jesi ga izanalizirala? – upita. – Genijalni jadničak, toliko puta naslikan u melodramama. – Da. – Magdin glas je zvučao odsutno. – Gdje si? – upita je Karlo. 44 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit VI. Magda ga pogleda i nasmiješi se. – U predvorju tvoje duše. I čekam. – Onda da počnem. – On se nekako stidljivo osmjehnu. – Nema tu bogzna što. Dakle, kada su mi moji bečki Kertneri sredili austrijsko državljanstvo i kada mi je u austrijskom veleposlanstvu u Zagrebu uručena njihova putovnica, konzul koji me je primio predao mi je i pismo koje je nosilo obiteljski grb Kertnerovih, a na moj upit što bi to imalo značiti odgovorio je da određene privilegije donose i stanovite obveze. Bio je napadno ljubazan, a onda me je pitao kamo se po Zagrebu krećem i zalazimo li u iste kavane. Pomenuo sam Gradsku i Kavkaz. «A Club A?» Rekao sam kako za njega nisam čuo. «Dat ću vam moju posjetnicu i napisat ću vam na njoj adresu kluba. A pismo vašeg poštovanog rođaka objasnit će vam ostalo.» «...Došavši doma pročitao sam ga. A predosjećajući kamo bi nas mogao odvesti večerašnji razgovor, ponio sam njegov prijepis i umjesto prepričavanja koje je obično i netočnije i nejasnije, pročitat ću ti ga: «Dragi rođače», piše mi... – Oprosti što te prekidam, ali tko ti piše? I u kom svojstvu? Karlo je pogleda. – Ne vidim neku važnost u tom podatku za tebe. Ali dobro. Piše mi Gerhard Kertner, predsednik korporacije „Kertner a de.“. A sada dozvoli da ti pročitam to pismo do kraja! «Vrijeme je da se i oni među Kertnerima,“ piše Gerhard Kertner dalje, „koje su što zbivanja, što ideje udaljili te su pošli nekim drugim putovima, razmisle o ponovnom prijanjanju uz obiteljsko stablo. Nema nas više mnogo na ovome svijetu, napose među nama, mlađima a dolazi doba obnove onih vrijednosti koje nam je kao oporuku ostavio utemeljitelj naše loze barun Abraham Kertner de Teletschka. Tvoj pradjed nije odolio svojoj sklonosti romantičnom shvaćanju života, a onda se to prenijelo dalje slabeći obiteljske veze i tek smo u razgovorima s tvojim ocem osjetili prevagu realističnog shvaćanja, što nas je ponovno počelo približavati jedne drugima. A u kontaktu s tobom prepoznali smo probuđeni kertnerovski duh i stoga ti kao obiteljsku poruku upućujemo poziv da preuzmeš svoj dio obiteljske odgovornosti te istodobno pristupiš onim časnim i plemenitim ljudima koji kroz stoljeća održavaju živim veze čiji je trajni cilj pronositi slobodoumlje kroz nevremena i kušnje kojih je od onih 40-49 davnih dana kada se naš predak i nedvojbeno najugledniji među nama barun Abraham Kertner priključio tim pronositeljima slobodnog duha bilo na pretek. ...Ne moraš se truditi tražiti ih. Oni će naći tebe. Samo poslušaj ono što će ti reći uručitelj ovog pisma. Tvoja austrijska dokumenta i dosad su potvrđivala kako pripadaš slobodnom, civiliziranom svijetu. To je jedina privilegija koju ćeš imati. Sve ostalo u tvom životu i dalje će ovisiti o tebi, a jedina je razlika što će tvoje vrijednosti i eventualni uspjesi biti praćeni i nagrađeni.» Karlo presavi pismo i vrati ga u unutarnji džep. – To je to. Ali želim tu pružiti i jedno moje osobno dopunsko objašnjenje. Radi se o one četiri stvari koje si zamijetila da se događju ovdje, u klubu: jede se, pijucka..tako si rekla?.. sluša glazba i karta. Klub mora pružiti članovima i neka zadovoljstva. Osim toga, članstvo ovog kluba, kao dio mnogo šire organizacije, nije skup svetaca i moralnih veličina. Većinom su to posve prosječni ljudi, prosječnih vrlina i prosječnih mana, koji vode prosječan, što znači, kad mogu, pošten i častan život, za organizaciju ih vezuju plemenita uvjerenja ili barem spremnost da se za ta uvjerenja, ako to iziskuje trenutak, založe i iza njih čvrsto stanu. Od njih se, dakle ne traži mnogo. Ali oni su ona čvrsta moralna ploča na kojoj stoji sva ta višestoljetna duhovna građevina. Od mene se očekuje više i ja se trudim ta očekivanja opravdati. Gledala ga je dugo, fascinirana njegovom ispoviješću. – Duboko si me pustio u sebe – progovorila je potom. –Do crte do koje se puštaju samo oni u koje imaš potpuno povjerenje. Činiš mi čast takvom gestom. – Uzdahnula je. – A ja...Ja nemam nikakvih velikih tajni za uzdarje. Imam samo osjećanja, a i njih nisam uspjela iskazati drukčije do onim poljupcem na rastanku u novogodišnjoj noći. Ali, odista sam jako, jako sretna što nas je slučaj sastavio! – Ne vjeruj u slučaj, Magda. Mi smo u onoj jeruzalemskoj restauraciji mogli završiti naše poznanstvo pukim predstavljanjem za stolom. Tako bi bilo da je to bio slučaj. Ali onda se umiješala tvoja intuicija, te moje umijeće prepoznavanja bića koje ne smijem pustiti da tek tako išeta iz mog života. A to više nije bilo u nadležnosti slučaja. To je na djelu bila tvoja i moja sposobnost upravljanja vlastitim životom. 45 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit VI. – I ja nedvojbeno posjedujem to umijeće prepoznavanja dragocjenih bića. Jer ni ja tebe nisam pustila da se, kako si to formulirao, «tek tako išetaš iz mog života». Ostat ćeš dio njega, ma što nam se ubuduće događalo. 44. A tjedan dana nakon toga događaji su se počeli nizati. Život Magdalene Baumann ubrzavao se sve dok se nije pretvorio u vrtlog. Prvo joj se paničnim glasom jednog popodneva javila Blanka: – Nisam dobro, ljubavi – jecala je. – Što je, moja hrabra prijateljice? – bodrila ju je Magda. – U bolnici sam. Rekao mi je moj liječnik da me moraju operirati. Cijelo plućno krilo mora van, veli. – Ako mora, mora, dušo. Ti nisi sportaš, pa ćeš i s jednim normalno disati. – Lako je to reći... – Nije mi lako reći, Blanka. – Znam. Oprosti. Omaklo mi se. Operirat će me sutra ujutru. – Ostanite kod nje samo desetak minuta. Moramo je pripremiti – rekla joj je glavna sestra kada je stigla na odjel. – Mogu li poslije razgovarati s kirurgom? Ja sam joj najbliža koju ima. – Dobro. Odvest ću vas k njemu. Blanki kao da se vratilo nešto prisebnosti kad ju je ugledala. – Isjeći će me kao repu – pokušala se našaliti. – I zakrpati te kao vreću. Daj ne govori gluposti! – Magda sjede na rub Blankine postelje, naže se k njoj, poljubi je i priljubi obraz uz njezin. Oslušnula je šum Blankinih pluća: isprekidan, čas jači, čas slabiji i piskav, kao da se zrak, putujući Blankinim bronhijama, svako malo probija kroz pregrade. – Znam da te je strah. Ali stisni srce. Što mogu ja da učinim? Blanka joj steže ruku. – Da ne kažeš nikome dok ne bude gotovo. Kirurg ponudi Magdu sjesti i pogleda je preko naočala. – Došli ste po istinu, zar ne? – Da, doktore. – U ovakvim slučajevima, gospođo, istina je 40-49 upravo ono s čime se hvatamo u koštac. Gospođici Derrosi morat ćemo izvršiti radikalni zahvat, dakle cijelo plućno krilo, ali i okolni limfni sustav. Potom, dakako, nastaviti sa zračenjem. – A kemoterapija koju je primala? – Ona je, na žalost, donijela samo privremeno poboljšanje. Magda je neko vrijeme šutjela a onda upitala: – Izvršićete, koliko sam shvatila, ono što će joj produljiti život, ali ne i izliječiti je. Koliko će joj godina donijeti podvrgavanje toj torturi? – Ako se ne pojave metastaze, onda koliko joj taj smanjeni disajni kapacitet bude služio. A on umije poslužiti i desetljeće– dva. – A ako se metastaze pojave, što onda? – Gospođo... – Politeo... – Gospođo Politeo, onda se borimo sa zlom, moleći se Bogu. Magda ustade. – I ja ću se i moliti s vama. Hvala vam, doktore. Blanka umire. Bilo je samo pitanje vremena koje su joj ostavile te lude zloćudne stanice, koje, ubijajući Blanku, ubijaju i same sebe. Blanka umire i nepovratno je napušta. A tako malo vremena je proteklo od njihovog prvog susreta u toj istoj jeruzalemskoj restauraciji... stresla se od pomisli kako se tu začelo i njezino prijateljstvo sa Karlom. Ne, Magda, ne pravi usporedbe! Isti počeci ne rezultiraju istim krajevima! Sjedila je na fotelji u dnevnom boravku, toj svojoj fotelji koju je najviše voljela i pred njom je bila, ne čaša, boca «martela» je bila pred njom! To nikada dosad nije činila. Natočila bi u čašu s prsta, dobro, ponekad i s dva, tog njenog omiljenog pića, ali bi bocu vratila u sekreter. Piće joj je služilo bolje i bistrije misliti o važnim stvarima. A ona nikad u takvim stvarima za razmišljanje nije oskudijevala. Ali ostaviti bocu pred sobom...misliš li se ti to, Magda, opiti? Hoćeš li kada se rastrijezniš biti manje tužna nego što si sada? Bila je odjednom svjesna koliko će joj život bez Blanke biti prazniji, koliko će joj ta njezina prijateljica... Koliko će je Blankin odlazak boljeti. Ona živi, a njezin svijet je napušta, pomislila je. Ona živi i još taj život u njoj pulsira u svoj svojoj punoći. Druži se s prijateljima i djecom, putuje, jede omiljena jela, pije omiljena pića, doskora je i u fizičkoj ljubavi doživljavala neusporedi- 46 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit VI. va blaženstva. Šeta, ide na Dolac i pogledom miluje plodove žumberačkih vrtova, šestinskih farmi, plodove Jadranskog mora. Navečer odlazi u kazalište. Sada sa Karlom tiho razgovara o pametnim temama u tom njegovom tajanstvenom klubu, dok onaj nad glasovirom nagnuti pijanista iz instrumenta izvlači melodije koje bi mogla ne satima nego danima slušati. A njezini bliski odlaze...Jedan po jedan. Trgla se. Ne luduj, Magda! Tvoja djeca su tu, živa i zdrava, dobro s Ksenijom stvari se odvijaju nešto traljavije, ali poći će i s njom po dobru. A to je najvažnije. Neka te tuge vezuju s onima s kojima se to može očekivati, jer je logično i neminovno, samo što si ti od nekih tebi po godinama , a ne samo po duši bliskih vitalnija i cesta kojom hodiš svome koncu ti je dulja. Naglo je ustala, uzela bocu i vratila je na mjesto. Potom je pogledala na zidni sat. Jedanaest. Vrijeme ti je za postelju. Lezi, zatvori oči i pusti da ti se san prikrade i odnese žalost, zamjenjujući je onim šašavim kombinacijama o kojima ujutru, ako ih upamtiš, razmišljaš što bi mogle značiti i kakvu ti poruku njima podsvjest nosi. Pozvat ću još jednom moje kćeri! Ksenija joj je rekla kako je sve normalno, jedino su je obavijestili iz suda da ročište za brakorazvodnu parnicu nisu zakazali jer tuženog Branka Rudića uručitelj poziva nije našao na naznačenoj adresi. Andrijana joj je rekla kako će ona i Mladen odvesti dječake u Ulcinj. Sada, kada se stanje na granici s Crnom Gorom normaliziralo, treba tu kamenu kuću dovesti u red, a i dječaci će se nadisati morskoga zraka. Magda se i njoj i Kseniji ispričala zbog kasnog pozivanja, ali odjednom naprosto nije mogla čekati jutro. Onda je konstatirala da je skoro ponoć i odustala od toga da zove i Katarinu. Bila je već u postelji kada je zazvonio telefon. – Ja sam, majko – začula je Katarinin glas.– Znam da si ti obično u ove sate još budna. Upravo sam gledala ponoćne vijesti. Bila je i crna kronika. Javili su da je na zavoju autoceste na izlazu iz Rijeke jedan «opel astra» sletio s ceste u provaliju i pri prevrtanju vozač je poginuo na licu mjesta. Bio je sam u automobilu. Pauza. Onda Magda: – Ako me zoveš u ponoć da mi to javiš, mogu li pretpostaviti tko je vozio? – Da, majko. Vozio je Branko Rudić. 40-49 Odjednom se potpuno razbudila. Da li se moralo baš tako okončati? Iz sjećanja su joj iskrsli davni dani kada je Branko bio sasvim drugi čovjek. Ksenija joj se hvalila kako , kada bi dolazio s posla iz «Plive», nikada ne bi propustio da je poljubi i kako se znao po cijelo popodne zabavljati s djevojčicama. Istina, pamtila je Magda i negativne crte njegova karaktera, ispoljene još na početku, ali uglavnom prema njoj: proračunatost i koristoljubivost. Pripisivala je to, međutim, njegovom teškom djetinjstvu, jer takvo djetinjstvo u čovjeku, u borbi za opstanak, umije razviti te osobine. Nadala se dugo kako će kod njega te crte vremenom izbledjeti, tijekom dobrog i sređenog obiteljskog života. Umjesto toga one su se pojačavale, sve dok se Branko na koncu nije pretvorio u moralno čudovište. Osjeti da mora odmah saopćiti Zdenku tu vijest. Svejedno što je prošla ponoć! Ako je zadržao stare navike noćnog radnika, onda je on sigurno još budan. Bio je. I šutke ju je saslušao. A kada je završila sa: – Bog mu je sudio.– rekao je mirno: – Nije Bog, Magda. Sudili su mu njegovi s kojima se upetljao. – Hoćeš reći... – Da, Magda. I smiri se. Nemoj da te grize savjest, jer ti ništa nisi tomu doprinijela. To se naprosto moralo tako završiti. – Ipak... – Važno je, Magda, da je pobijedilo dobro, što se obično rjeđe događa. Pauza. Onda Magda: – Ti si tom dobru ipak pomogao, jesi. – Neizravno. Ja nisam tražio način kojim će se ta nemoguća situacija rješiti. Rješenje su našli njegovi. – Učinio si veliku stvar za moju obitelj. Ona ti to nikada neće zaboraviti. Sada je on šutio. Onda reče: – Znaš, Magda, kada si mi se prvi put javila i zatražila pomoć osjetio sam kako je tvoja obitelj na neki način još uvijek i moja. – Hvala ti, dragi čovječe. – Dobro je, Magda, Definitivno je dobro. A sada pusti snu da čini svoje. I još, prije nego ti poželim laku noć, hoću te obavijestiti kako su ovdje, kod mene, dani sve ljepši. – Upamtit ću to. Laku noć, dragi. – Laku noć, draga. 47 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit VI. 45. Hoće li Kseniju to potresti? I koliko? Njezin odnos prema Branku iz ljubavi i jalove nade pretvorio se u emocionalnu otupjelost, da, otupjelost! I u strah. Do mržnje nije ni stigla da bi likovala. Najviše što je mogla osjećati bit će olakšanje. Ostalo će doći samo po sebi. Ali trebat će za to vremena, znala je Magda. Sada joj je najpreče bilo saopćiti Marini i Renati očevu smrt. Ma koliko ih je Brankov odnos prema Kseniji udaljio od njega, uvijek negdje u dnu srca ostanu netaknute one primalne biološke spone iz kojih su se tako često kroz barijere počinjenih im nepravdi, bola i patnji ostavljenih i zaboravljenih potomaka, kroz humus pokajanja znali probiti lastari praštanja povrijeđene djece. Okupili su se svi: Andrijana, Mladen i njihovi dječaci. I Katarina. Šutnja, koju su povremeno remetile samo tihe rečenice. O tome kako dalje. Brankovi roditelji su, po izvješću policije, izrazili želju da bude pokopan u rodnom mjestu, te da troškove prijevoza u Bosnu preuzme osiguravajući zavod. I tada se dogodilo ono što je Magda i predvidjela: Marina i Renata su izjavile kako je njihov otac, dok mu nerealne ambicije nisu pomutile razum, bio dobar otac te, u znak uspomene na te godine žele da mu grob bude tu, gdje mu mogu donijeti cvijeće, zapaliti svijeću i pomoliti se. Magda ih je promatrala. Vidjela je pred sobom dvije odrasle osobe. Tragedija brzo i potpuno pretvara djecu u ljude. Ksenija je za sve to vrijeme šutjela. Šutke je iznijela piće na stol, skuhala kavu. Kretala se kao robot od kuhinje do dnevne sobe i nazad. Bilo je razvidno da, pozorno slušajući tihi razgovor oko sebe, razmišlja kako treba postupiti. Onda, kada je procijenila da su svi nazočni rekli što su imali, sjela je među njih, položila ruke u krilo, pogledala kćeri i rekla: – Zakazat ću oproštaj za tri dana. Toliko će trebati za naći grobno mjesto na Miroševcu. Vama, djeco, kupit ću sutra crninu, jer vi ćete ispratiti oca. Ja neću, jer nemam koga. – Ja ću odvesti svoje unuke na groblje – izjavi Magda. – Ne želim da ostanemo dužni javnom mnjenju, ma što inače mislila o njemu. A tvoju odluku podržavam. 40-49 Sipila je hladna ožujska kiša. Na poklopcu sanduka bilo je samo njihovo cvijeće. U zakazani sat ukopnici su podigli sanduka na kolica i iznijeli pod strehu. Svećenik je prišao i počeo monotonim glasom govoriti uobičajene rečenice, kojima se, po ustaljenom ritualu, trudio molitvom uspostaviti pokidane veze pokojnika s Bogom. Onda su krenuli ka dalekom grobnom mjestu na periferiji ovog zagrebačkog grada mrtvih. Ukopnici, gurajući kolica sa sandukom, za sandukom svećenik i za njim Magda, držeći pod ruku Marinu i Renatu. Nisu izmijenile niti riječ. Tek kada se sve okončalo i sanduk prekriven nasutom zemljom, Magda reče: – Hajdemo, djeco. Svi u životu imamo ovakve trenutke. Ali pred vama su lijepi i sretni dani. – Hoćemo li odista otići s mamom u Njemačku? – Hoćete. Čim završite ovu školsku godinu. I za to vrijeme naučite pristojno govoriti njemački. – Ti ćeš nam pomoći? – Hoću. Dok ne stignete kod prabake Milice. Prednost vam je što ste dvije, a konverzacija je najbrži način da se nauči jezik. Tu noć provela je s njima. Ksenija nije htjela uzeti novac, koji joj je ponudila, rekavši kako je dosta to što je snosila troškove pokopa, da su joj Andrijana i Katarina posudile svaka po pet tisuća te da će joj to biti dosta do sljedeće plaće. Ujutro je Magda pošla doma s mirom u srcu. Gotovo je, govorila je sebi. Sve će ponovno biti dobro. I ja ću biti slobodna, dodala je. Došavši doma skinula je sa sebe crninu, koju je bila obukla da ne bi stršala kao bijela vrana na pokopu, potom je čitav sat provela u kupaonici, veći dio vremena pod tušem, kao da hoće sa znojem sprati i sve ostalo što joj se nataložilo ne na tijelu već na srcu. Polako joj se vraćalo i uobičajeno raspoloženje i kada je, umotana u jutarnji haljetak, sjela s velikom šalicom vrele kave pred sobom i pozvavši Stuttgart, dobila Milicu Darmanović, glas joj je bio zvonak: – Gotovo je s brigama, majko Milice – rekla je. – Branka Rudića više nema. – Što...što se dogodilo? Magda joj sažeto prepriča sve. Njezina bivša punica je malo premišljala, a onda upitala: – Poslat ćeš mi Kseniju i njezinu djecu? – Dogovorile smo se o tome, zar ne? Negdje 48 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit VI. u lipnju. Moraju naučiti malo njemački, ako će tamo nastaviti školovanje. – Nauči ih samo ono osnovno,a za ostalo ću se pobrinuti ja. Poslat ću ti novac za njih. Istrošile ste se i ti i Ksenija. Ali vrijedilo je. – Da, vrijedilo je. «Vrijedilo je». Ta suha, poslovna rečenica zvučala joj je, kada je prekinula vezu, kao ironični epitaf. Niti tjedan dana od kako joj je je Katarina javila tu vijest, ona se pretvorila u spoznaju lišenu svih emotivnih naboja. Žaljenje, radovanje, osjećaj zadovoljstva – sve se to, kako se čovjek udaljava kroz vrijeme od točke kada je netko kojega je znao, volio, mrzio, svejedno što, prestao disati, sasuši u ravnodušnu konstataciju. I sada od te konstatacije valja krenuti dalje. U uobičajenu svakodnevicu iz koje je onaj što ju je remetio otišao zauvijek. Treba se iz generacijski izmješanog obiteljskog svijeta vratiti u svoj. Pun odlazaka, nestanaka, smrti, bolesti i panične žudnje da se doživi još ovo, osjeti još ono... Ta žudnja ju je u njezin svijet vraćala nezaustavljivo. A u njemu ju je prvo dočekala Blanka. Ležala je u intenzivnoj, kraj prozora. Dalje prema sobnim vratima bile su još dvije postelje i u njima također žene u postoperativnoj fazi. Blanka je bila budna, u nosnice su joj bile udenute cijevčice, za venu joj je bila prikopčana infuzija, na ormariću zaklopljena knjiga i na njoj naočale. – Šašav položaj – požalila se uz slab smiješak. – Pročitam nekoliko stranica, onda me zaboli vrat. A misli ne zabavljaju. – Ne, ne zabavljaju – složi se Magda. – Ne više. – Zabavljale su nas kada smo bile mlade – Blanka je govorila tiho, s dosta napora. – Bile su usmjerene unaprijed. A sada su usmjerene unazad. – Nisam ti sem cvijeća ništa donijela. Ne znam što smiješ. – Još ništa. Kako tvoji problemi? – Dobro. Najzad. – Imat ćeš znači više vremena za prijatelje? – Imat ću. 40-49 Ušao je dežurni liječnik u popodnevni obilazak. Magda ustade. – Doći ćeš mi opet? – Blanka joj steže prste. – Hoću. Sutra ako ti to godi. – Još ne znam što mi godi. Radujem se kada te vidim. Ali me brzo savlada umor. – Bit će ti lakše kada povade ovu instalaciju iz tebe. Kada prođe vizita pročitaj opet nekoliko stranica. I što to čitaš? – «Foucaultovo klatno». – Nisi našla nešto vedrije? – To sam prvo dohvatila s police kada sam polazila ovamo. Magda kimnu glavom. – Vidimo se. Uostalom, mobilni ti je kraj knjige. Kad me poželiš, zovi me. Magda u hodniku sačeka liječnika. Na njezin upitan pogled on sliježe ramenima. – Uklonjeno je sve suspektno – rekao je. – Dalje ćemo raditi skupa: njezin organizam i mi. Magda je znala da je to sve što joj je mogao reći. Kao liječnik. Kao čovjeku, umjesto znanja na raspolaganju stajala mu je samo nada. – Zvao sam te. Nekoliko puta. Kada ćeš početi koristiti svoj mobilni? – Nikako da se naviknem nositi ga uz sebe. Oprosti. Popravit ću se. – Idem na tjedan dana u Beč, pa mi je žao što ne vrijedi pozvati te, kad ti tvoji obiteljski problemi... – Moji obiteljski problemi više ne postoje – upala mu je u reč. – Ali svejedno ne bih mogla poći s tobom. Mada bi mi bilo drago poslije toliko vremena opet biti tamo. Znaš i sam kako se i iza riješenih problema vuku repovi. E, pa te repove moram ukloniti. – Hoćeš li uspjeti dok se vratim? – Možda. Prilično su dugački. Putuj sretno. 49 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, 1937. godina 50-67 1937. godina STJEPAN BARTOŠ 1937. godina. Bolnica. U jednu od bolničkih soba pokušava ući novinar. On je mlad, u kišnom mantilu, sa šeširom na glavi i notesom u ruci. Bolničarka ga pokušava zadržati i spriječiti u njegovu naumu. BOLNIČARKA: – Molim vas, ovo su teški bolesnici! Plućni! Ne smijete ih uznemiravati! NOVINAR: – Moram! Ovdje je Danica Dimitrijević! Ovo je vijest mjeseca! BOLNIČARKA: – Ma, što vam ona može ... Ovdje je pune dvije godine, teško bolesna ... NOVINAR: – Njezina obitelj je u središtu pozornosti! Ljepojko, ‘ajde, molim vas! BOLNIČARKA: – Zvat ću ravnatelja! NOVINAR: – Samo minutu! Molim vas! BOLNIČARKA: – Ne! Ne možete! NOVINAR: – Pet sekundi!? Moram! Shvatite, ostat ću bez posla ... Imam troje male djece ... I jedno od mojih je bolesno ... Istina, ne baš kao ta djevojka, ali .. BOLNIČARKA: – Bog vam oprostio! Bolničarka ga propušta. Novinar ulazi. Bolnička soba je poprilično zapuštena. U posteljama, ispod pokrivača, izviruje nekoliko preplašenih ženskih lica. NOVINAR: – Tko je Danica Dimitrijević? DANICA: – Ja ... NOVINAR: – Moja sućut! Što imate izjaviti o Mili Dimitrijević? Kako vi vidite vezu vaše sestre s ing. Stojanovićem? DANICA: – Zašto sućut? NOVINAR: – Pa, vi ne znate?! Baš ništa?! Ja sam iz «Žurnala» i pokušavam otkriti istinu o ovom slučaju ... DANICA: – Istinu?! Slučaju?! (plače) Što vi to govorite? Danica histerično plače. Ulazi bolničarka i hoće izgurati novinara van. NOVINAR: – Vaša Što mislite, zašto? Novinar izlazi. BOLNIČARKA: – Van! Hajde, van! Kako se samo usuđujete!? NOVINAR: – Je li to bilo zato što ju je ing. Stojanović ostavio? BOLNIČARKA (dere se): – Van! V a n! NOVINAR: Ja sam htio samo čuti istinu ... istinu! Danica plače, rukama mulja posteljinu. Dobiva injekciju za smirenje. NEKI GLAS (OFF): – Divljak! BOLNIČARKA (OFF): – Ja to nisam znala ... rekao je, samo hoće malo popričati sa njom ... sestra se ubila! 50 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, 1937. godina 50-67 Š P I C A Bolnica. Danicu umivaju i hrane. Sunce ulazi u sobu. Prostorija postaje svjetlija. Bolničarke izlaze. Danica polako ustaje iz kreveta i viri kroz prozor. U bašči radi Milan, bolnički poslužitelj. Milan klima glavom u znak pristanka. DANICA: – Milane, mogu li te nešto zamoliti? MILAN: – Izvolite gospođice! DANICA: – Bolesna sam, ali ne bih te htjela opterećivati. MILAN: – Izvolite, slobodno mi recite ... DANICA: – Voljela čitati nešto iz tiska … U «Žurnalu» je, kažu, ovih dana izlazio nekakav roman u nastavcima ... Bi li mogao donijeti što više brojeva ... unazad? Vjerojatno sam propustila mnogo toga ... donesi mi što više možeš brojeva … tih nastavaka ... a i ubuduće mi ih donosi ... Hoćeš li? MILAN: – Oh, vrlo rado, gospođice! DANICA: – Ali, molila bih te, za ovo nitko ne smije znati! MILAN: – Shvaćam! O n e su priče, možda malo ... golicave ... DANICA: – Da, baš tako, golicave su! Zato neka nitko ne zna! Milan pretura po nekoj šupi. Na prozor sobe u kojoj je Danica donosi dva primjerka novina. Danica izviruje s prozora. MILAN: – Gospođice! Poslije ću donijeti još ... Danica uzima novine, sakriva ih pod spavaćicu, odlazi u toalet i ondje prelistava stranice. GLAS SPIKERA (OFF, dramatičnim glasom, nalik starim filmskim novostima ili filmovima poput «Građanina Kejna»): Mila Dimitrijević izlazi iz automobila, načini dva-tri koraka, vadi pištolj iz taške i puca sebi u glavu. – Pištolj je uzela iz ladice stola u dnevnoj sobi, gdje je gospodin Dimitrijević držao ovo opasno oružje nezaključano. Eto, opomena svim roditeljima da im se ovo oružje koje, navodno treba poslužiti za zaštitu, na kraju se okreće protiv njih i njihove djece same! Obitelj Dimitrijević je očajna. Ogorčeno protestira protiv opasnog zavodnika i svu krivicu pripisuje upravo njemu i njegovu opaku karakteru. Žika i Anka Dimitrijević, ljudi od blizu šezdeset godina. Tužni su i ogorčeni. Mila Dimitrijević izlazi iz automobila, načini dva-tri koraka, vadi pištolj iz taške i puca sebi u glavu. SPIKER (nastavlja): – I treći dan nakon poznatog tragičnog događaja. obitelji Dimitrijević i dalje pristižu pisma s izrazima sućuti i osudom postupaka Bate Stojanovića. 51 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, 1937. godina 50-67 Raznosač novina raznosi novine i viče. RAZNOSAČ NOVINA: – Uhićen zavodnik! Od jutros – Bata Stojanović iza rešetaka! Zavodnik – konačno uhićen! SPIKER: – Istraga će pokazati istinu o njegovu udjelu u samoubojstvu Mile Dimitrijević ... Danica lista novine. SPIKER: – S m r t Mile Dimitrijević! Prekjučer, oko devet sati noću, na križanju između Kalićeve i Ohridske, jedna mlada djevojka je završila svoj život. Scena samoubojstva i očevid. Samo nekoliko trenutaka pošto je napustila automobil u kom se nalazila sa svojim zaručnikom, ne časeći časa izvukla je pištolj iz taške i ispalila hitac u glavu ... Smrt nesretne Mile Dimitrijević je bolno odjeknula među njenim brojnim prijateljima i poštovaocima obitelji... Istraga će naknadno ustanoviti razloge za taj čin. Danica grozničavo prevrće stranice novina i čita ih. SPIKER: – Narod je ogorčen ulogom Bate Stojanovića. Taj čovjek je zaveo mladu djevojku i ostavio je, a ona je jadna, slomljena srca, izabrala ono posljednje utočište – smrt! Nije mogla da podnese sramotu izgubljenog djevojaštva, nije mogla da pogleda svom ocu i svojoj majci u oči, već je uradila ono jedino što je mladom izgubljenom srcu preostalo ne bi li održala ono ljudsko u sebi. Danica, ojađena leži u krevetu. Bolničarka joj donosi razne poklone: kolače, sličice, figurice. RAZNOSAČI: – Z a v o d n i k! V e l i k a a f e r a!... Z a v o d n i k! Ulica. Raznosači novina šire novine i viču. SPIKER: – Ovaj događaj je vijest tjedna. O njemu bruji čitav grad. Javljaju se mnogi koji su poznavali ovaj par i svi se slažu – ing. Bata Stojanović je problematičan čovjek! Bez sumnje, on je kadar da nešto ovako opako uradi. Nesretna djevojka je krišom uzela očev pištolj, njime nije naudila pravom krivcu već sebi – kao svi oni koji ne mogu da drugome čine zlo. U ovoj galeriji tajni, mnogo štošta će ostati nerazjašnjeno. Ali, to neće nikomu pomoći – ni jadnoj nesretnoj djevojci, ni njezinoj obitelji ... Pokop Mile Dimitrijević će se obaviti sutra u 15 sati ... Ing. Stojanović je vodio svoju zaručnicu na pregled kod ginekologa – vjerojatno zbog trudnoće. 52 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, 1937. godina 50-67 SLUČAJ MILE DIMITRIJEVIĆ I AFERA DR. PAJEVIĆA U SVEZI! Priča se da je ing. Stojanović vodio i druge djevojke kod dr. Pajevića na ginekološki pregled. Ali, u svezi s dr. Pajevićem teško je zaboraviti onu aferu koja je prije samo pet mjeseci uzdrmala javnost – aferu o tajnim pobačajima za koju je bio optužen dr. Pajević, a posredno se produžila i na vinovnika ove najnovije afere – Batu Stojanovića. Bolnica sa ulice. Plava žena se pakuje i sprema za odlazak. Mila podiže slušalicu telefona. Mlađa kćerka Anke i Žike Dimitrijevića se nalazi u bolnici, u sanatoriju, teško bolesna na plućima, sa malim izgledima da preživi. Od nje kriju ovaj tragičan događaj... Žika Dimitrijević je pozajmio novac za liječenje mlađe kćerke Danice, koja teško bolesna leži u nekom sanatoriju, ali će ga, nažalost potrošiti na pokop starije kćeri ... Priča se, također, da je Stojanovićevu prljavu zavodničku strast osjetilo već nekoliko žena. Bila je tu i jedna Njemica iz Beča koju je ovaj zavodnik upoznao i zaveo u Beču dok je bio na studijama i doveo je u roditeljsku kuću. No, nikako je nije ženio. I tko zna koliko bi tako živjela i čekala da nije dobila poziv od kuće da se vrati pošto joj je otac bio teško bolestan. Otišla je sa obećanjem da će se vratiti, ali je više nitko nikada nije vidio ... Čulo se da je na samo nekoliko dana pred tragičan događaj neki ženski glas nazvao telefonom gđicu Milu Dimitrijević i rekao: – Željela si uhvatiti bogatog muža, ali ti si samo za provod. Ona p r a v a će uskoro biti Stojanovićka! Samo tjedan dana ranije, ing. Stojanović je obećao da će doći u prošnju. Ali, nije stigao. Anka, Žika i Mila Dimitrijević lijepo obučeni sjede u svom domu i nešto iščekuju, vidno uzrujani. ŽIKA: – Mani ga se, ne vrijedi čekati. ZVONI ZVONO NA ULAZNIM VRATIMA. MILA: – Neka majka otvori vrata! Mila se trza. ŽIKA: – Neka sluškinja otvori vrata. 53 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, 1937. godina Sluškinja otvara vrata. Jedan dječak pruža cvijeće. 50-67 SPIKER: – Ali, umjesto njega stigao je samo buket cvijeća. Javno mnijenje je ustalo u osudu obitelji Stojanović. Posebna «zasluga» za ovaj nemio događaj pripisuju Zorki, majci ing. Stojanovića. Zorka i Mila se prepiru. PRETAPANJE. Dana, tužna, sa suzama u očima gleda kroz prozor. PRETAPANJE. Scena sprovoda odvija se gotovo u sumrak budući da je kraj studenoga. Metež i galama. Neki ljudi udaraju jednu ženu. Ljudi nose baklje, viču i bacaju kamenje na kuću. Prikaz luksuzno uređenih kuća, hotela, ergele konja, automobila, umjetničkih slika i dr. Starac leži u krevetu. Starac je mrtav. Na vratima krupno ispisano: BANKROT Ponovo scena kada Mila izlazi iz automobila, načini nekoliko koraka, vadi pištolj iz tašne i puca si u glavu. ZORKA: – Znam da ti je oduzeto djevojaštvo, ali pusti na miru moga sina. MILA: – Kako onda, uopće, možete tako nešto tražiti od mene!? (SPIKER: – Da ga ostavi ...) ZORKA: – Ti si ga uplela u svoje mreže! SPIKER: – Pokopana Mila Dimitrijević! Pred više tisuća sugrađana, rođaka i prijatelja pokopana je Mila Dimitrijević. Bio je to tužan ispraćaj. Mlada i lijepa djevojka je skončala prije nego je osjetila ljepotu života; prekinula ga je duboko razočarana u ono što joj je taj život ponudio! Plakali su svi, ali ni ovo nije moglo proći bez incidenta. Na sprovodu se pojavila i neka rođaka Stojanovićevih ... Nekim ljudima je njezina pojava zasmetala. Bila je to kap koja je prevršila mjeru pa su je fizički napali i premlatili ...! Preksinoć, masa od nekoliko stotina ljudi pred kućom Stojanovićevih je zahtijevala linč. Ljudi su se stali pitati kako su se Stojanovići tako naglo obogatili. Otkud tolike kuće, silni hoteli, imanja, automobili? Pa, gospodin Jefta Stojanović je bio samo sitan trgovac. Priča se da se on obogatio na jedan volšeban način: otvorio je tvrtku na ime nekog bolesnog starca, zadužio je na veliku sumu i pokupio novac ... Starac je ubrzo umro – nije mogao odgovarati ili obeštetiti oštećene. Vjerojatno ovako spretnom čovjeku nije bilo teško nešto ovako ponoviti ... SPIKER: – Stojanović je vodio Milu kod ginekologa ... Dr. Mijović je rekao da ga profesionalna tajna obavezuje da ništa ne govori o ovome. Jedino će govoriti ako ga sud oslobodi profesionalne tajne ... Kolala je i glasina da Mila još nije umrla, a da su je već odnijeli u mrtvačnicu. 54 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, 1937. godina Bata u krevetu sa nekom mladom djevojkom. Bata kleči pred Milom i drži je za ruku. 50-67 Bata Stojanović je vodio mnoge žene kod ginekologa. Kažu da mu je posebna strast bila da zavodi mlade i nevine djevojke koje je sa uživanjem upropaštavao ... A, nesretna Mila je to i glavom platila ... Kažu da je ona svog vrlo ružnog zaručnika izbjegavala; u početku joj se nije svidio ... Ali, bio je dosadan, do nasrtljivosti i bezobzirnosti ... Salijetao je nesretnu Milu sve dok njezino srce, nažalost nije popustilo. Ovo pokazuje da su ljudi mekog srca često lak plijen za vrlo problematične ljude. Pekar Milan Višnjić stoji ispred svoje pekare. SPIKER: – Pekar Milan Višnjić odbio ubuduće otpremati kruh i pecivo obitelji Stojanović! I to nakon što ih je punih petnaest godina svakodnevno snabdijevao ... Revoltiran postupkom obitelji Stojanović odbio im dalje prodavati kruh i pecivo … Zorka Stojanović. SPIKER (nastavlja): – Svi se slažu, glavni je krivac, uz Batu Stojanovića, njegova majka, žena koja ima veliki utjecaj na svog sina. Ona je glavni protivnik vjenčanja dvoje mladih. Ona je danomice vršila pritisak na svoga sine, neka raskine ove zaruke, jer po njenu sudu Mila Dimitrijević nije bila ona koju je vidjela svojim snahom. Govori se kako joj je najviše smetalo što Mila nije iz bogate obitelji, te da joj je već preko glave siromašnih krojačica i sličnih … Pri tom se svi slažu kako Mila, možda nije bila dovoljno bogata, ali je bila i lijepa i poštena, što za jednu Zorku Stojanović … (možeš misliti!) … nije bilo dovoljno. Zar je ta surova žena zaboravila odakle je i kako je ona počela i što je bila ... Zorkini roditelji u kući u vrlo lošim higijenskim uvjetima. Nije li i sama ponikla u siromašnoj obitelji, uz bolesne roditelje i sestru, i tek je nakon udaje (bez miraza!) postala ono što je sada. Zar je ta surova žena zaboravila da je njihovo bogatstvo skorašnje! I zar se nisu dovoljno već obogatili? Zar im je, doista, potrebna još i bogata snaha? Ali kakva je, zapravo, ta Zorka može se vidjeti i po tome što je svoje stare i bolesne roditelje prepustila krajnjoj bijedi, sramno lošim uvjetima života ... Govori se kako ih se stidi i gnuša i više ih uopće i ne obilazi … Sramota! O nekim je ljudima dosita izlišno Zorka nadgleda poslugu kako radi, ne prestaje (bezglasno) izricati primjedbe, osorna je i puna gnjeva … 55 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, 1937. godina Odvjetnik dr. Jezerkić. 50-67 trošiti riječi, jer ih onih svojim postupcima i ponašanjem ne zaslužuju … Osim kao pouka drugima i nada da im se ne nađu na putu... Branilac na sudu Bate Stojanovića, gospodin dr. Jezerkić, odbio je braniti ga!!! JEZERKIĆ: – Nemam obraza pred svijetom braniti takvu osobu. Svijetu ću bolje pomoći ako bilo koga drugoga uzmem braniti, osim ing. Stojanovića! SPIKER: – Dr. Milenković prihvatio obranu gospodina Bate Stojanovića! On je izjavio pri preuzimanju ove, ne baš zavidne dužnosti: Odvjetnik dr. Milenković. DR. MILENKOVIĆ: – Javnost prejudicira stvar. Tek ćemo poslije suđenja moći dati osudu. Tražit ću od suda da se gospodin Stojanović pusti iz pritvora, uz kauciju. Truplo u nekoj prostoriji. Isljednici su usred očevida. SPIKER (KRAJNJE DRAMATIČNO): –S m r t Žike Dimitrijevića! Žika Dimitrijević je pokušao da ubije Batu Stojanovića (krivca za smrt kćerke Mile) ali ga je samo ranio, a potom je izvršio samoubojstvo ... Tragedija je dobila svoj novi čin ... Ucviljeni otac, koji je dan ranije pokopao svoju nesretnu kćerku, nije mogao izdržati. Ušao je u jednu sobu u sudu gdje je istražni sudac g. Dr. Jančić ispitivao ing. Stojanovića i ispalio u optuženog četiri hica. Tri su potpuno promašila, a jedan je samo lakše ranio u ruku nadmenog zavodnika. Žika ulazi u sobu gdje ispituju Batu Stojanovića i ispaljuje četiri hica. Bata je pogođen u ruku. Potom, Žika puca u sebe. Bata leži u bolnici, a Žika Dimitrijević u mrtvačnici. Danica Dimitrijević leži u bolničkom krevetu. Vrlo loše izgleda. Daju joj injekcije. Zavodnik leži u zatvorskoj bolnici, a otac nesretne Mile u mrtvačnici gradske bolnice ... Tako se pokazalo da jedna nesreća ne ostaje sama i rađa drugu ... Grad oplakuje nesretnu obitelj Dimitrijević. Majka, gđa Anka Dimitrijević sada je ostala sama, jer je mlađa kćerka teško bolesna u jednom sanatoriju, i, govori se, kako joj život visi o koncu. SPIKER: – Gospođa Jeftić, udova bojnika Jeftića je izjavila da je pokojni Žika u mladosti bio dobar strijelac. Gospođa Jeftić. GOSPOĐA JEFTIĆ: – Pogoci duboki, sigurni, točni, strijelac kakvog nikada nisam vidjela u životu. SPIKER: – Ali, gle užasa, nije pogodio! Svijet koji ga je poznavao pitao se kako ga nije pogodio. Objašnjenje: bio je uzbuđen! Oproštajno 56 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, 1937. godina Pokazuje se pismo Žike Dimitrijevića. 50-67 pismo gospodina Žike Dimitrijevića! To oproštajno pismo je pokojnik počeo da piše od samog vrha lista. Znak da je nesretni čovjek htio mnogo da kaže se vidi po tome što je prva dva reda počeo pisati pribrano, a onda sve nesigurnije i sa krupnijim slovima ... «Obećanjima i nečastivim prevarama upropašteno je moje dijete koje je i svoj život izgubilo. Upropašten sam i ja i život svoj gubim. Teško mojoj ženi i kćerki Dani. Bog neka ih čuva i neka im pomogne! Neka nas zadrže u lijepoj uspomeni. Za sve zlo koje je moju kuću zadesilo krivim obitelj Stojanović, naročito izvršioca, nasrtljivca i nevaljalca Batu!» Pištolj, uvećanje drške, cijevi, metaka u spremištu … SPIKER (nastavlja): – Javnost je ogorčena ovakvim razvojem događaja. Tko će biti sljedeća žrtva, ako se sličnim zavodnicima kao što je Bata Stojanović ne stane na put?! Mnogi žale zato što su meci mimoišli pravog krivca i pogodili one koji su bili n j e g o v e žrtve. Ciganka Azra gleda Mili u dlan. Ciganka Azra Hadž gledala je Mili u dlan još prije nekoliko godina i prorekla joj nasilnu smrt. Mila Dimitrijević. Mila je bila lijepa kao košuta, ali je imala i dušu. Ne zna se što čovjek nosi u duši. Može on to vječno skrivati, ali odlaskom u smrt sve je isplivalo, sva njezina bolna osjetljivost. Mila i Bata razgledaju namještaj. U prodavaonici namještaja «Micković» saznajemo, kako su im Mila Dimitrijević i Bata Stojanović, pali u oči upravo zbog rasprava o kupnji namještaja ... Gospodin Vujaković je izjavio, Mila je stalno govorila: – Naša soba, naš krevet, naš namještaj ... U bolničkoj sobi leži Danica. Čuju se jauci neke žene sa kreveta do njezinog. Dolazi Anka Dimitrijević u crnini. Anka i Danica se grle i ljube. Danica se pridiže. ANKA: – Kćeri, kako si? DANICA: – Mnogo bolje! Kako taja i seja? ANKA: – Dobro su! Zaposleni su ... Ona je otišla da radi kao učiteljica u Stojčevac ... a on stalno radi, danonoćno ... DANICA: – Da! (na silu vedra.) Danica gleda u crninu koju Anka nosi na sebi. ANKA: – Umrla je tetka Zlata ... DANICA: – Bog neka joj se smiluje! Vidiš, bolje sam! Sada se već dnevno šećem po dva–tri sata ... Kažu mi, mogla bih uskoro izaći ... Evo, mogu ustati! 57 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, 1937. godina 50-67 Danica se smiješi. ANKA: – Legni samo, legni čedo moje! Bata Stojanović leži u bolničkoj postelji i jede sa uživanjem. SPIKER: – Ing. Bata Stojanović uspješno se oporavlja u bolnici ... o državnom trošku ... Javnost je zbog toga ogorčena ... Ali, zakon je zakon. A, on kaže, zatvorenici nisu dužni plaćati troškove liječenja već ono pada na pleća države pa tako i u slučaju prebogatog Stojanovića ... Grupa žena iz visokog društva okupljena je oko okruglog stola. U redovima članica ženskih udruga nikla je ideja da se osnuje zaklada koji ima za zadatak da štiti djevojke od zavodnika i da posrnule djevojke pomogne i podigne ... Zaklada će da nosi ime Žike Dimitrijevića ... SENZACIONALNA VIJEST: Kao saznajemo, sanatorij «Duša» mogao bi uskratiti bolesnički krevet Danici Dimitrijević, pošto je, kako se govori, skoro potpuno sigurno da udovica Žike Dimitrijevića nije u stanju snositi troškove liječenja ... Ponavlja se scena kada Mila izlazi iz automobila, napravi nekoliko koraka, vadi pištolj iz taške i puca sebi u glavu. SPIKER: – Ovaj događaj i dalje ne gubi na aktualnosti iako je od njega prošlo punih deset dana ... Za nekoliko dana će započeti suđenje ing. Bati Stojanoviću ... Tužilac se sprema dokazati da je ovaj čovjek odgovoran za samoubojstvo Mile Dimitrijević, te da ju je, čak svjesno potaknuo na taj tragičan korak ... Gospođa Ninković govori. Gospođa Melanija Ninković kaže da je obitelj Dimitrijević porodica za primjer ... Ljubav gajena u njoj prema djeci može da posluži za primjer. Roditelji su žrtvovali sva svoja zadovoljstva za ljubav djece. SPIKER: Dr. Veljković oštro demantira da će Danicu isključiti iz sanatorija zbog neplaćenih troškova liječenja. Doktor Veljković. Slika Velje pl. Lazičića. Prizori iz bolnice. Gospodin Velja pl. Lazičić je dao prilog od pet tisuća dinara za troškove liječenja Danice Dimitrijević. SPIKER: – Grumen kamene sode u mlijeku za bolnicu!!! U zadnji čas spriječena je tragedija većih razmjera. Netko je u Gradsku bolnicu, uz ostale, isporučio kantu s mlijekom, u kojoj je pronađen grumen žive sode ... Jedna od kuharica, gđa Marija Trifunović, raspoređujući mlijeko, uočila je u kanti grumen opasne. Istraga je u tijeku ... Pronijela se vijest kako je zatrovano mlijeko bilo namijenjeno glasovitom zavodniku ing. Bati Stojanović! 58 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, 1937. godina 50-67 Ali, tko bi u to mogao povjerovati? Uostalom, kako bi između tolikih bolesnika zatrovano mlijeko bilo ponuđeno samo Bati Stojanoviću?! Scene sa sprovoda u sumrak. Ponovo scena kada se čitaoci podsjećaju na cijeli događaj. Mila izlazi iz automobila. Pošto napravi nekoliko koraka vadi pištolj iz taške i puca si u glavu ... Bata pritrči i podiže je. Drži je u naručju dok ona umire ... Dr. Milenković u pokretu i razgovoru. Dana krišom okreće listove novina. Donose joj trešnje. Bata izlazi iz bolnice u pratnji zaštitara. SPIKER: Pokop Žike Dimitrijevića! Po zakonu «sloge» tisuće i tisuće ljudi i mlado i staro, svih klasa i profesija digoše se protiv oholosti i brutalnosti jednog čovjeka i jedne obitelji i gromkim glasom zatražiše kaznu za tpga gnusnog, profesionalnog zavodnika ... Trebalo bi mijenjati zakon, prema našim uvjetima. Mi smo presadili tuđe zakone u naše uvjete, ali mi imamo svoju ljubav koja se identificira sa ponosom i časti ... Pokazalo se da je čast važnija od života ... SPIKER: – Dr. Milenković, odvjetnik ing. Bate Stojanovića uvjeren je u nedužnost svoga branjenika. Prema njegovu mišljenju Ona ga je iskoristila i uvukla u svoje pandže, a kada je htio usprotiviti joj se i pokušao stvari nekako vratiti na svoje mjesto ... Ona mu je tada počela prijetiti ... i tako, u konačnici, zapravo, postala je žrtvom vlastite prijetnje ... Oružje je opalilo, makar Ona to, možda, i nije htjela ... Na ovome će, kako saznajemo, dr. Milenković, zasnovati obranu svoga klijenta. Pojedini pravni stručnjaci ne mogu skriti iznenađenje što ugledni i cijenjeni odvjetnik, kani graditi obranu s toliko dozom naivnosti, gotovo dječje lakomislenosti, premda je svima jasno kako je upravo ing. Bata Stojanović prototip zavodnika i nasilnika, te da javnost sada teško može povjerovati u nešto drugo … Uostalom, između lijepe i osjetljive djevojke, koja je svoju čestitost platila glavom i bogatog, ružnog i u zlu ogrezlog parazita, koji mirno promatra što se dešava … svi će stati na stranu nesretne djevojke … SPIKER: – Zavodnik se oporavio! Ing. Bata Stojanović je toliko oporavljen da će u ponedjeljak stati pred optuženičku klupu. 59 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, 1937. godina 50-67 Prodavači novina mašu novinama i izvikuju naslove. PRODAVAČI NOVINA: – Počelo suđenje! Zavodnik pred Sudom!. SPIKER: – Ni rat u Abisiniji, ni devalvacija franka, ni pad cijene žita za našu javnost ne znače tako mnogo kao ovaj slučaj... Ono što se tu dešava je suviše osobno, duboko, da to može da osjeti samo naš čovjek... Događa se nešto veliko, ali svijet će se i dalje okretati i ovakvih slučajeva bit će još. Puna sudnica.Tužilac Voja Sladojević govori. SLADOJEVIĆ: – Tko ukrade kokoš kazni se robijom do deset godina! A, član 276. kaže da ko ukrade djevičanstvo, djevojačku čast jedne maloljetne djevojke samo zatvorom do pet godina! Zar ovo nije cinik koji se cerio i živima i mrtvima? Davaoci krvi odmahuju glavom. SPIKER: – Tužitelj Voja Sladojević je započeo svoju optužnicu ovim riječima: «Puna sudnica nepodijeljenog je mišljenja, ona s očito velikom pozornošću prati ovaj proces i očekuje – osudu zavodnika. A kakva je osoba tuženi vidi se i po tome što mu nisu htjeli siroti davatelji koji prodaju krv za pare, prodati krv dok je ležao u bolnici ...» Branilac je na to, kao krunski dokaz prikazao jedno Milino pismo u kojem ona navodi: «Bolesna sam, ništa me ne boli, a ipak sam bolesna. Moje misli su samo kod tebe. Sada bih te zvala telefonom, ali neću da na tebe prenesem tužne misli ... Strašan život! Naša kuća je pakao; mama me brani, tata je grubijan. Bato moj, htjela bih umrijeti. Teško mi je, umrijet ću! Ja nemam nikog – do tebe. Za mene je smrt, ali ti si tu da me braniš. Kako bi samo mogli biti sretni da svijet nije tako zloban i da naši roditelji nisu takvi». Milino pismo. Branilac čita. Branilac dr. Milenković. MILENKOVIĆ: – Eto! Sada je bjelodano, otac je kriv za samoubojstvo kćerke! Zbog njega se ona ubila, a ne zbog g. Bate Stojanovića! A otac se ubio jer je postao svjestan svoje krivnje! SPIKER: – Ali, ni tužilac nije ostao dužan... Tužilac, Voja Sladojević. Sladojević maše hrpom pisama. VOJA SLADOJEVIĆ: – O kakvom se čovjeku radi, uostalom o tipičnom i čestom slučaju, može nam potkrijepiti povijest zavodničkih «uspjeha» optuženog. Ovdje, u mojim rukama je hrpa ljubavnih pisama koje je poslao, na 60 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, 1937. godina 50-67 spisak žena koje je unesrećio. No, sve su one, srećom, smogle snage, za razliku od Mile Dimitrijević, nadvladati tu bol i zatomiti je u sebi, skrivajući od javnosti svu gorčinu koju im je on nanio. Mila je bila osjetljiva i u tome nije uspjela. Ona je uporno, kao svaka poštena djevojka uspijevala da odbija još upornije napade i udvaranja ove osobe ... I onda, kada je njezino srce popustilo, više mu nije bila važna. Uspjeh je postignut, recka udarena ... On ju je pred svijetom držao za ruku, nosio sve u plavom (jer plava je bila njezina boja) obećavao joj brak ... Jer, što je to nego zajednička kupovina namještaja?! I onda, teško razočarenje, bol, sramota pred svijetom pred sredinom koja djevojke cijeni po poštenju i po tome da li udaju ili ne... Mnogi čvrsti ljudi ne bi izdržali, a kamoli nježna krhka i osjetljiva kao košuta gospođica Mila. Situacija je jasna kao dan. Želio sam da pozovem kao svjedoke sve te prevarene i ucviljene žene, ali bi to bilo nehumano prema njima... Ali, njihova bol i patnja neka budu za nauk svima što se nalaze na putu takvim ljudima. Mogu samo da apeliram, jer protiv zakona ne mogu ništa ... SPIKER: – Da, a zakon je takav da bolje štiti imovinu i čast od uvrede riječima nego od ovakvih djela ... GOSPODIN ŽIVA VASIĆ. Slika bolnice i mrtvačnice. Maturska slika Mile Dimitrijević. SPIKER: «Mila je bila tip žene koja je vjerna, da joj kažem ubila bi se!» Ovo je, navodno, na mjesec dana pred tragediju Bata Stojanović izjavio svom prijatelju Živi Vasiću. Nije li on to zaista tražio od nje? Zbog svega ne čudi nas trač koji odnedavna kružiti gradom, Premda u njega nitko razuman ne bi povjerovao i ma koliko bio nevjerojatan dobrano je uzeo maha. Objavit ćemo ga radi mogućnosti demantija. Naime, govori se kako su Milu teško ranjenu odnijeli u mrtvačnicu, a ne u bolnicu, a ocu su rekli da je u bolnici. Tako je izgubljeno dragocjeno vrijeme, a nesretna djevojka je izgubila priliku za pravovremenu pomoć, što se pokazalo kobnim... da je u bolnici. Tako je izgubljeno dragocjeno vrijeme i djevojka bi inače, možda i ostala živa, izgubila svaku mogućnost za pravovremenu liječničku intervenciju, što se pokazalo kobnim... Ovo, međutim, nije točno jer po mišljenju dr. Vojvodića rana je bila takva da je smrt bila go 61 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, 1937. godina Nevenka Jovanović. 50-67 tovo, trenutačna. Nije bilo nikakve šanse da bi se nekom intervencijom nešto dalo popravit i ... Smrt Mile Dimitrijević, svršene maturantice gimnazije, među učenicama njezinog nekadašnjeg razreda izazvalo je veliku žalost. Gospođica Nevenka Jovanović je izjavila: Danica leži u bolničkom krevetu. Osjeća se bolje. Štrika ili hekla. Gleda u list novina koji izviruje iz jastuka. Gura list novina dublje, ispod jastuka da se ne vidi. NEVENKA JOVANOVIĆ: – Bila je Mila dobra i život je bio pred njom ... SPIKER: – A, onda je naišao Bata Stojanović i sve to zaustavio ... Ponovno scena kojom svakodnevno započinju vijesti u novinama. Mila izlazi iz automobila, pravi nekoliko koraka, vadi pištolj iz taške i puca si u glavu. SPIKER: – Drugog dana suđenja je svjedočio i optuženi Bata Stojanović ... TUŽILAC VOJA SLADOJEVIĆ: Kažu da ste u društvu rekli da biste se oženili Milom da ima veću platu? Suđenje. Tužilac ispituje Batu Stojanovića. Komešanje u sudnici. Nemir i komešanje u sudnici. BATA STOJANOVIĆ: – Nije istina! To nisam mogao reći jer imam sasvim pristojna primanja. TUŽILAC VOJA SLADOJEVIĆ: – A za ženidbu? BATA STOJANOVIĆ: – Ja nisam ništa obećao! SUDIJA: – M i r ! TUŽILAC VOJA SLADOJEVIĆ: – Ako niste mislili ozbiljno što ste joj davali povoda za to? BATA STOJANOVIĆ: – Nisam! TUŽILAC VOJA SLADOJEVIĆ: – Vodili ste je kod zubara, vodili ste je kod ginekologa, kupovali ste namještaj ... BATA STOJANOVIĆ: – To je ona kupovala za sebe! TUŽILAC VOJA SLADOJEVIĆ: – Zar niste govorili: naš namještaj, naša soba, naš krevet ... BATA STOJANOVIĆ: – Ne! Ja sam rekao: Tvoja soba, tvoj namještaj, tvoj krevet ... SPIKER: – Zvižduci u sudnici. Gledalište je postalo nemirno. Sudcu nije bilo lako zavesti red ... Sudac je odriješio profesionalne tajne dr. Mijovića i on je svjedočio ... Dr. Mijović. DOKTOR MIJOVIĆ: – Bata Stojanović je doveo Milu na pregled ... Kod nje nisam vidio nikakve tragove bolesti niti gubitka djevojaštva ... Sudnica. SPIKER: – Sudnica je zanijemjela. Čuo se samo poneki jecaj ... Dakle, ni govora o nekoj bebi ... U jednom pismu Mila je napomenula Bati Stojanoviću «tvoja bebica»! 62 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, 1937. godina 50-67 BATA STOJANOVIĆ: – Pa to je mislila na ženicu ... Nikakva bebica nije bila u pitanju ... TUŽILAC VOJA SLADOJEVIĆ: – Ali, gospodine Stojanoviću, vi ste obećali zaruke ... svi su vas čekali, a vi ste poslali samo cvijeće ... Zar to nije cinizam?! BATA STOJANOVIĆ: – To je moja stvar! Publika izlazi. SPIKER: – Tada je publika skočila sa mjesta! Oni nisu bili samo publika, to je bila i njihova stvar! Svatko od njih je na neki način, ako ne rodbinskim vezama, ono bar sa dubokim pijetetom mislio na Milu ... Rođak. Jedan njen rođak po završetku suđenja je rekao: ROĐAK: – Ako Žika nije uspio, ja ću! Čim izađe iz zatvora, ubit ću ga! Bolnica. Dana krišom čita novine. Raznosači novina mašu novinama. RAZNOSAČI: – Zavodnik! Zavodnik Mile Dimitrijević na sudu! Zavodnik n a s u d u! Ponavlja se scena samoubojstva Mile Dimitrijević, a potom i ranjavanje Bate Stojanovića i samoubojstva Žike Dimitrijevića. SPIKER: – Suđenje kao posljedica ovih događaja se nastavlja ... Suđenje. Tužilac i Bata Stojanović. TUŽILAC VOJA SLADOJEVIĆ: – Ali, vas su vidjeli kako se držite za ruke, kako se pripijate jedno uz drugo ... BATA STOJANOVIĆ: – Naša veza nije bila ljubavna. Bilo je to druženje. Prije bi se moglo reći da smo brat i sestra. O braku, ni govora... BATA STOJANOVIĆ: – Pa to ne čine samo ljubavni parovi već nekad i roditelji i djeca ... braće i sestre ... Komešanje u sudnici. Jedan čovjek je pljunuo, odmahnuo rukom i izašao. SPIKER: – To je uskomešalo publiku. Svi su fućkali, galamili, jedan čovjek je pljunuo, odmahnuo rukom i izašao. Ali, Stojanoviće je vodio Milu i kod drugog ginekologa. (Nije vjerovao liječnicima!) BATA STOJANOVIĆ: – Ne! Nisam! Tko je taj liječnik? Neka se javi! SPIKER: – Međutim, priča se da je Milu vodio kod onih liječnika što ilegalno rade i koji se ni za živu glavu nisu javljali jer bi to za njih značilo nekoliko godina robije. Da u tome ima nešto postoje svjedoci koji su ga vidjeli (a iz razumlji 63 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, 1937. godina 50-67 vih razloga se ni neće javiti), kako vodi razne djevojke na preglede kod ginekologa i to ne samo kod onih što otklanjaju neželjeni porod već i kod onih što su kadri da od žena ponovno prave djevojke! Nije li i Milu vodio kod nekog takvog liječnika? Najvjerojatnije, pravu istinu nikada nećemo moći saznati ... Tužilac Voja Sladojević. VOJA SLADOJEVIĆ: – Izreka našeg naroda «bolje crkvu zapaliti nego djevojku obeščastiti» govori o mentalitetu našeg čovjeka, o njegovim vrijednostima ... Ovaj slučaj treba biti razlog i poticaj za izmjenu i dopunu Krivičnog zakonika ... Zakon kažnjava za krađu pokretne i nepokretne imovine, a za onog tko licu ženskog pola oduzme nevinost Zakon ne predviđa sankcije, osim ako je to urađeno sa djetetom ispod 14 godina ... Publika u sudnici i Bata Stojanović SPIKER: – Koliko ovaj slučaj ukazuje na izopačenost jedne gubave savjesti i prazninu jedne duše, toliko je istaknuo i anomalije Krivičnog zakon ... radi čega mi vapimo za jednim novim Zakonom koji bi odlučno stao na put svim profesionalnim zavodnicima ... Budući da njima lijepa riječ, drama i literatura nisu dovoljni i ne pomažu im. Budući da ne mogu sami zaprti vrata svojih sadistički duša, tada smo dužni Zakonom urediti uvjete pod kojima će od tih divljaka nastati civilizirane osobe. Bata je osjetio prazninu Zakona, raskorak između željenog prava i postojeće zakonitosti … Nepotpuno pravo je praktičan zločin. Rađa demonstracije i unutarnji nemir. Donese li se ovakva odredba protiv zavodnika nevinih djevojaka možemo vjerovati da je sa pokojnim Žikom Dimitrijevićem pokopana i jedna praznina i anomalija našeg Krivičnog zakonika, a i nada svih profesionalni zavodnik koji će i ubuduće nesmetano nastaviti stari zanat. Danica leži u bolničkom krevetu. Na krevetima do njenog leže teške bolesnice. Na komodi pored njezinog kreveta je korpa zrelih, rumenih jabuka. Ona pokušava ustati. Ponovno scena samoubojstva Mile Dimitrijević, ranjavanje Bate Stojanovića i samoubojstva Žike Dimitrijevića. Potom slijedi kratak prikaz sprovoda gdje dominira Anka Dimitrijević. SPIKER: –Gospođa Anka Dimitrijević, majka Mile Dimitrijević i supruga Žike Dimitrijevića je 64 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, 1937. godina 50-67 Ponovo sudnica. Suđenje. juče govorila na sudu... Govorila je dugo, izoboličila je fantaziju zavodnika... Svaka njezina riječ je bila uspomena, a svaka uspomena je izazivala suze... Srce, nervi, hrabrost – sve je to u jednom trenutku izdalo. Pozlilo joj je, pala je sa stolca... Potom su je izveli vani, jer nije bilo nade da će se oporaviti. Anka Dimitrijević svjedoči. Anka Dimitrijević pada sa stolice. Prilaze joj i iznose je. Bolnica. Anka sjedi pored Daničina kreveta. Danica ustaje iz kreveta, pokazuje jednu baletsku figuru. Nježno se smiješi sa suzama u očima. Ponovno se u kratkim crtama, ali mnogo brže ponavljaju scene proteklih događaja. Sudnica. Nastavlja se suđenje Bati Stojanoviću. Čovjek staje pred automobil šireći ruke. Farovi ga osvjetljavaju. DANICA: –Evo, vidi! GOSPOĐA DIMITRIJEVIĆ: – Divno! Kažu da se brzo oporavljaš... Sjajno! Mila i tata nisu mogli doći... ali su oduševljeni time kako napreduješ... SPIKER: – Jučer, riječ je imala obrana ... BRANILAC DR. MILENKOVIĆ: – Svijet nije pomislio da je samoubojstvo jedan neoprostivi grijeh očajnika koji gubi svijest o borbi i iskušenjima ljudske sudbine i dezertira, i koji izgubivši smisao života, tone u malodušnost. Nitko ne bi ni pomislio da jedna mlada, lijepa i od Boga obdarena djevojka, umjesto jasnih i zračnih putova i staza koji su se pred njom prostrli, zgrčena tone u mrak, te da se više nikad ne povrati ... I onda se počinje tražiti krivac! Ali, krivac nije bila mlada djevojka koja je izgubila kuražu, pod obmanom ili zabludom, jer ubiti se – jeste zabluda! – nego čovjek koji je njezinom smrću pogođen. Kako se moglo dogoditi da se za samoubojstvo Mile Dimitrijević hoće učiniti odgovornim moj branjenik koji je pokojnicu dopratio do mjesta tragedije poljupcem i mahanjem ruke – znat će samo demon zablude, spletke i neznanja ... Poteglo se odnekud, da je on to, tobože i htio. Sjedio je u limuzini hladan i ne, molim (pokazuje prstom uz malu pauzu), čekao taj strašni čin! A kada se okončao, dao je gas motoru i poletio uz olakšanje – «sa njom je svršeno!» (karikira) i ponovno – «sve je svršeno!» ... Ali, usput ga je zadržala ruka osvetnika. I on stade kao ukopan. Pred auto mu staje 65 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, 1937. godina 50-67 jedan čovjek s očima punim mržnje. Širi ruke i sprečava Bati prolaz ... Pritrčao je, prinio je ruku prostrijeljenom srcu ... Opet krik: «Svršeno!» I mefistofelski zasićen zločinom ode u noć ... davši ponovno gas svojoj limuzini... Scenarij je tu ... Još je samo trebalo prikladno pojašnjenje i tekst ... BRANILAC NASTAVLJA: – I došle su priče o siromašnoj djevojci i bogatom zavodniku, čini, hipnoze, sugestije, jer zaboga, mladić nije lijep! Samo bogat! Ali ... nije istina da je on sjedio u limuzini, ledeno, nego je zaljubljeno pratio hod djevojke koju je volio ... Nije istina da je on poslije pucnja htio pobjeći u noć, nego je poletio k mjestu nesreće, podigao voljenu djevojku i zavapio «Mila! ... Mila!» i vidjevši tragediju odlučio se povesti je limuzinom svojom i zatraži postaju za spašavanje ... pa kada su mu prisutni kazali neka je ostavi, on je odletio u kvrat, izvijestio postaju za spašavanje ... Ali, avaj, spasa već nije bilo! Voljena djevojka je bila mrtva! On je, tada, učinio ono što je najrazumnije u takvim slučajevima; potražio je sklonište u vlastitoj kući! Danica u svom skrovištu prelistava novine, Posle dužeg traženja pronalazi jednu vijest. Čuli ste što je bilo tu! Zar mislite da ima na svijetu roditelja (sestre, brata) koji bi jednom očajniku pružio revolver da se ubije u ovakvim prilikama? Vi koji imate djecu, odgovorite! Zar prva pomisao vaša ne bi bila da pištolj uklonite? To su, naravno učinili i ukućani Bate Stojanovića ... Smirili su ga, a da to nisu učinili, i on bi se jamačno za sat-dva kasnije i sam ubio. Kako bi tek tada zatreperile žice dnevnog tiska? I prolili bi se potoci suza, kako kaže pjesnik, i možda, zajednički grob Bate i Mile, bio bi mjesto za nesretnih ljubavnika, poput groba Romea i Julijete u Veroni ... Na sreću, on to nije učinio! Raznosači mašu novinama. Bata sa osmijehom napušta zatvor. RAZNOSAČI NOVINA: – Bata Stojanović pušten uz jamčevinu od 500.000 dinara! Z a v o d n i k p u š t e n! Jutro. Bolnica. Danica se oprašta od liječnika. Više nije u bolničkoj odjeći. LIJEČNIK: – Baš mi je drago što se ovako završilo ... Moram priznati bio sam doista 66 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, 1937. godina 50-67 skeptik ... Nade su bile slabašne i vrlo male ... zapravo, nikakve! ... Čudo! To je, kažem, pravo čudo! Naročito poslije onoga što se dešavalo u vašoj obitelji. DANICA: – Morala se oporaviti ... morala je do toga doći ... Hvala vam! (grli ga) Samo čovjek poput vas može načiniti ovakvo čudo ... Danica i liječnik se okreću potaknuti bukom. Bolničarka pokušava zaustaviti novinara iz prve scene. Novinar gleda u Danicu, ali je ne prepoznaje. Liječnik prilazi novinaru i bolničarki. Novinar zadovoljan, kreće k bolničkoj sobi. Ruke mu se tresu kao kockaru. U njima ima notes. Danica mu pokušava prepriječiti put, natjerati ga da su u nju zagleda, ali, on ulazi u bolničku sobu ni ne zamijetivši Danicu, koja čuje kroz poluzatvorena vrata. Danica ugleda majku, gospođu Dimitrijević kako dolazi po nju. Radosne, jedna drugoj padaju u zagrljaj. NOVINAR (OFF): – Oprostite, molim vas! Morao bih ući ... NOVINAR: – Moram razgovarati sa Jelom Rudić! ... Ja sam iz «Politike»! BOLNIČARKA: – Znate, to je zabranjeno. Ovo su veoma teške bolesnice ... NOVINAR: – Ona je naslijedila imovinu Koste Stankovića! To je vijest mjeseca! Niste čuli za to? Niste?! Zašto je ostavio imovinu samo njoj? Molim vas, ljepotice, molim vas! LIJEČNIK: – Pustite ga, ali samo na pet minuta ... i molim vas, tiho ... NOVINAR (OFF): – Kažite mi nešto o Kosti Stankoviću, uglednom tvorničaru i bivšem ministru građevine i saobraćaja... 67 Klasje naših ravni Vladan Čutura, Shakespearov Caliban i problem... 68-71 Shakespearov Caliban i problem antizapadnjaštva u Srbiji VLADAN ČUTURA PROSPERO: Come on; We’ll visit Caliban my slave, who never Yields us kind answer. MIRANDA: ‘Tis a villaint, sir, I do not love to look on. PROSPERO: But, as ‘tis, We cannot miss him: he does make our fire, Fetch in our wood; and serves in offices That profit us. W. Shakespeare The Tempest I. CALIBAN KAO ROB – ZAPADNJAČKA KRITIKA ZAPADA – Pojam «antizapadnjaštvo» možemo definirati kao diskurzivnu, političku i ideološku platformu kritike ideologije imperijalizma i njegove prakse kolonijalizma, koji su nam danas poznatiji «presvučeni» u termine globalizam i neokolonijalizam. Kritika imperijalnih i kolonijalnih aktivnosti seže do njihovih početaka zbog čega će okosnica ovoga rada biti Shakespearova drama Oluja, nastala 1610/11. godine. Osobito zanimljivo u ovoj drami i nije Shakespearova kritika na račun ondašnje aktualne osvajačke politike, već prakse otpora potčinjenih i potlačenih – jedna nasilna, a druga politička, koje su predstavljene kroz djelovanje lika roba Calibana i zračnog duha Arijela. U Oluji, Caliban predstavlja lik zarobljen u tuđim pravilima, točnije pravilima svrgnutog napuljskog vojvode Prosera. On je prikazan kao primitivni divljak, čudovišne vanjštine, koji je prisiljen govoriti jezikom kolonizatora i predstavlja «arhetip» koloniziranog čovjeka, koji vlastitu sudbinu može proklinjati samo jezikom kolonizatora, dok Prospero i njegova kći Miranda vladaju i «ekonomski» ga izrabljuju (We cannot miss him: he does make our fire, Fetch in our wood; and serves in offices. That profit us). Caliban, u pobuni protiv Prospera, staje na stranu mornara, koji su zbog oluje i brodoloma dospjeli na otok u Bermudskom trokutu, te se, poput mnogih koloniziranih naroda, pobuni, ali ne uspijeva u toj pobuni. Caliban, s pravom, smatra da otok ipak u većoj mjeri pripada njemu, budući da je na nj stigao prvi sa svojom majkom, vješticom Sikoraks, koja je pobjegla iz Alžira, dakle zemlje Magreba, čime se dodatno potvrđuje Calibanova autsajderska pozicija. S druge strane, slučaj nasilno svrgnutog milanskog vladara Prospera – koji je završio na otoku, uspio podčiniti Calibana i lokalne duhove i olujnim nevremenom izazvati brodolom posade njegovog brata Antonia, koji ga je dvanaest godina ranije svrgnuo s prijestolja, a kojemu na ovaj način priređuje osvetu – navodi na promišljanje o pitanjima moći, vlasti i prosvijećene alternativne vladavine. Ariel, zračni duh, za razliku od buntovnog Calibana, djeluje politički, smatrajući da pregovori i partnerstvo prije vode putu do slobode od kolonizatora. Da Shakespeare u Oluji nudi dublju raspravu o moralnosti kolonijalizma, dokazuju literarne strategije kojima se služi. Već je Calibanovo ime simptomatično mjesto, a koje je gotovo anagram od «kanibal» što je (prema Aschroft, Griffits, Tiffin, 2000, 29) izvorno ime ljudoždera s karipskih Antila (!) Takva vrsta identifikacije Drugog kao kanibala govori o činjenici da je kolonizator na taj način označio i ujedinio u taj pojam kombinaciju osjećaja strave, gnušanja i (moralne) nadmoći, što mu je isto- 68 Klasje naših ravni Vladan Čutura, Shakespearov Caliban i problem... 68-71 dobno pružilo moralno opravdanje da s njim postupa kao s bićem koje ne zaslužuje ravnopravan tretman s pripadnikom svoje rase. Termin «kanibal» je postao dio retoričke aparature imperijalista i kolonijalista u opravdavanju vladavine nad drugima, ne bi li im «pomogli» u kulturnom, tehnološkom i drugim oblicima napretka koje uživa stanovnik zapadne Zemljine hemisfere. Druga, bitnija činjenica, na tragu Foucaultove tvrdnje da onaj tko ima jezik i diskurz posjeduje i moć, jest strategija kojom je Prospero uspio pokoriti i napraviti roba od Calibana naučio ga je govoriti i misliti svojim jezikom. O činu epistemiološkog nasilja eksplicitno progovara Miranda, Prosperova kći kada kaže: Ja sam te sažalijevala, mučila se da te ponukam govoriti, učila te svaki čas jedno ili drugo; kada nisi znao, divljače, ni vlastite misli, nego bi torokao kao neko najživinskije stvorenje, tvoje sam naume obdarivala riječima koje su ih obznanjivale. Ali tvoja prosta ćud, premda si doista naučio, imala je u sebi ono s čime dobre naravi ne bi mogle podnijeti da budu; zbog toga si zasluženo zatočen u stijenu, ti što si zaslužio više od tamnice. (Shakespeare, 2007, 839) Na to joj Caliban odgovara: Vi ste me naučili jezik; a moja je dobit od toga da znam kako se proklinje. Crvena vas kuga pomorila što ste me vježbali svoj jezik! (Shakespeare, 2007, 840) Ovim se pokazuje da su spoznaja vlasti nad diskurzom i vladanje pomoću njega, prije svega nametanje kulturnog svjetonazora i trijumf nad prirodom u korist kulture, od najranijih kolonijalnih osvajanja bili prepoznati kao ključne strategije porobljavanja. Takvim pogledom na jezik autor daje primjer na koji su način ideologija i svjetonazor kolonizatora djelovali u cilju podčinjavanja koloniziranog, brišući granice materijalne stvarnosti i ideološkog «naboja» prikaza iskustva te iste stvarnosti, privilegiranjem zapadnjačkog, «emancipiranije» ustrojenoga jezika. Drugim riječima, uvijek hijerarhijski pogled na jezik znači i otkriva hijerarhijsku percepciju svijeta (npr. danas anglofonu). Važna spoznaja do koje su došli postkolonijalni teoretičari, a koja se spominje u Shakespearovu djelu, jest i trajna internalizacija osjećaja subalternosti (up. Wisker, 2010, 92). Naime, Caliban u pobuni i pokušaju svrgavanja Prospera ne djeluje samostalno, već uz pomoć zalutalih mornara s posade broda Prosperova brata Alonsa i to na način da od njih traži da mu postanu novi gospodari: Pokazat ću ti svaki plodni pedalj ovoga otoka; I ljubit ću ti noge; molim te, budi moj bog. (Shakespeare, 2007, 869). Zapravo, Caliban samo još jednom ponavlja istu pogrešku kao i s Prosperom kojemu je, također, pokazao sve osobine otoka, izvore, slane bunare, plodna i «jalova» mjesta. Colon je, između ostalog, i paradigma potlačenog stanovništva svedenog na puku seksualnu funkciju i dovedenog u inferiorni položaj, civilizacijski niži stupanj evolucije. To potvrđuje uzrok sukoba s Prosperom, koji tvrdi, ali i potvrđuje opreku priroda/kultura, odnosno snošaj/jezik: S tobom sam, kakva god si gnusoba, postupao ljudski skrbno; I nastanio te u vlastitoj kolibi, dok nisi pokušao oskvrnuti čast moga djeteta. (Shakespeare, 2007, 839) Kolonijalizam se (Leksikon savremene kulture, 2008, 322-323) smatrao i pogodnim načinom ujedinjenja nacije duboko podijeljene staležima, vlasničkim odnosima i životnim izgledima, što se i događa na kraju Oluje kada se nakon «orgijanja» po tuđem otoku milanska i napuljska vojvodska obitelj ponovno ujedinjuju i razrješavaju svoju političku sudbinu u činu vjenčanja sina napuljskoga kralja, koji je pomogao Prosperovu bratu u svrgavanju, i Prosperove kćeri. Za kraj valja spomenuti način na koji posada broda milanskoga vojvode i napuljskog kralja promatra otok, reprezentacijski ga «pojednostavljujući» u vidu stvaranja egzotičnih slika o istom, kao npr. konstatacija da je «pun čudnih šumova i zvukova miloglasja koji čuvaju užitak» i sl. Konačno, sudbina Calibana ostaje nejasna, nakon razotkrivanja pobune i kazne zbog pokušaja «puča», što je na neki način i očekivano, s obzirom da su «kalibani» doživeli proces dekolonizacije nakon više od 300 godina od kada je napisana ova drama, ali je zanimljivo da je duh Ariel svoju slobodu uspio otkupiti «diplomatskim» sredstvima, suradnjom s gospodarom Prosperom. Dovoljno je dokaza da Shakespeare u Oluji 69 Klasje naših ravni Vladan Čutura, Shakespearov Caliban i problem... 68-71 gotovo školski pobrojava i oprimjeruje sve stereotipe o kolonijama i njihovim stanovnicima, koje su upravo i uzroci antieuropeizma od 16. stoljeća, kao ksenofobne reakcije na misionare, trgovce i osvajače koji su za vrijeme i nakon doba otkrića sprovodili europsku kolonizaciju novootkrivenih kontinenata i ostalih područja. U 20. stoljeću, u doba nakon dekolonizacije u zemljama Trećeg svijeta, antieuropeizam/antizapadnjaštvo se često odlikuje radikalnim odbacivanjem zapadne kulture, a u nekim slučajevima, npr. arapskim zemljama, čak i odbacivanjem dostignuća europskih tehnologija. Jedan od primjera predstavlja Iran gdje je nakon islamske revolucije odbačeno nošenje «europske» kravate kao simbola prevladane podčinjenosti Zapadu. ri «cementiraju», dok s druge strane još jače potpiruju stereotipe o divljem i primitivnom Drugom s Istoka s kojim treba biti na oprezu u svakom trenutku (povijesti). Riječ je naprosto o činjenici da su neoliberalne ideologije globalizacije, prvenstveno kao epigoni prijašnjih sličnih ideološko-povijesnih paradigmi kao što su imperijalizam i kolonijalizam, proizvele svojega «dvojnika» u obliku vjersko-političkog fundamentalista. Nezaobilazna je i činjenica, kada govorimo o ovako gruboj, «blokovskoj» podjeli svjet(onazor) a, da se iznimno rijetko imenuje određena nacija, barem na prostorima koje obuhvata «geografski» prostor okcidenta. Na Zapadu se, ipak, kao glavna hegemonijska sila prepoznaju SAD, dok bi se moglo reći da je «s druge strane» riječ o disperziranom političkom subjektu, koji nije posve jasno geografski centriran. On može biti u Iraku, Pakistanu, Indiji, Palestini, Afganistanu, Sjevernoj Koreji ili Kubi, pa čak i u zračnom prostoru iznad New Yorka i Washingtona. Ovakva prostorna disperziransot Drugog možda je potvrda da mržnja ne nastaje primarno iz nacionalne netrpeljivosti i antagonizama, koliko proizilazi iz religijskog fanatizma, tribalizma1 ili radikalnih političkih ideologija i teorija, povijesno ukorijenjenih stereotipa i sl., koje se mogu aktivirati u pogodnim političkim i dr. okolnostima. Svi protivnici okcidenta i pripadajuće mu globalne neoliberalne i neokolonijalne ideologije priznaju njegovu tehnološku nadmoć koja danas u velikoj mjeri predstavlja upravo onaj jezik, doduše u virtualnom obliku, kakav je Prospero «podario» Calibanu prije no što će ga porobiti. S druge strane, postoji još jedna činjenica koju Zapadu mnogi i ne priznaju, a koja je, barem što se (neo)nacionalističkog diskursa u nas tiče, naša «neuralgična točka» i kamen spoticanja, a ta je da Zapad u procesu globalizacije, prije svega tržišne, ipak premošćuje oprečnost orijentalizma / okcidentalizma, te usred unutarnje «kulture otpora» (feminizam, LGBT pokreti, ekološki aktivizam, etničke manjine i dr.) u velikoj mjeri tolerira sve moguće kulturne razlike. II. OSLOBOĐENI CALIBAN – ODRAZ ISTOKA U ZRCALU ZAPADA – Reakcija na stoljetni tre- tman podčinjenosti i ugnjetavanosti naroda i zemalja Trećeg svijeta neminovno je proizvela dijametralno suprotan svjetonazorski sklop. Samorefleksija Istoka kao mjestu sklada, duhovnosti, prirodnosti, izvorišta morala i sl., odnosno kao alternativnom mjestu zapadnjačke degeneracije, licemjerja, izopačenosti i fast food kulture, ali ipak sa sviješću o tehnologijski nadmoćnijoj kulturi. Slika Istoka, kakva se stoljećima održava, vidimo još od vremena Shakespearea, i ovakve slike Zapada nisu ništa drugo do bastardne kulturne figure iz dvaju kutova suprotstavljenih svjetova. Sve ovo govori u prilog činjenici da su i okcident i orijent «tek» imaginarni i ideološki konstrukti prije negoli konkretni geografski prostori. Najveći problem otpora zapadnoj homogenosti i odgoju da tuđu kulturu cijene iznad svoje – locus classicus hegemonističkog procesa (Ashcroft, Griffiths i Tiffin, 2000, 63) stvorilo je plodno tlo za ideološku manipulaciju s druge strane. To se ogleda u činjenici odsustva značajnije samokritike Istoka, čak i nakon 11. rujna 2001. – «neuralgične točke» orijentalne ideološke histerije ispoljenje u činu najkrvavijega terorističkog napada ikada, odnosno kojega je televizijski medij zabilježio. Upravo se na toj, za nas sve zajedničkoj, “neuralgičnoj točki” postmoderne kulture jasno prepoznaje da procesi oslobađanja od kolonizatora ne znače i oslobađanje od vlastitih sablasnih i čudovišnih ideologija, nego ih čak u nekoj mje- 1 Pojam tribalizam se najčešće odnosi na posjedovanje snažnoga kulturnog ili etničkog identiteta koji dijeli jednog člana skupine od članova druge skupine 70 Klasje naših ravni Vladan Čutura, Shakespearov Caliban i problem... 68-71 Društvenih, kulturnih i dr. antagonizama na globalnom polju svjesni smo i živimo ih i na našem lokalnom i nacionalnom planu, u stanju dubokoga društvenog jaza, dobrim dijelom proizvedenog «kalibanskom» internalizacijom podčinjenosti, lutajući od jednoga do drugog «gazde» (EU/Rusija), ali i «kalibanske» vrste otpora. Kako god, govorili o Srbiji ili šire, čini se da nismo u stanju uvidjeti da je borba za identitete borba za priznavanje Drugog u nama, ali tako da ga razobličimo od pojmova i vrijednosti Istoka i Zapada kako bismo uspjeli sačuvati duhovni i ljudski iskon. Ipak, da ne bismo otišli predaleko, utopistički, možda bismo, za početak, trebali sami prepoznati Calibana u nama i krenuti putem arielovske strategije diplomatskog «otpora», s obzirom da smo svjesni koliko nam naš «kalibanski» lik, baš kao i samom liku drame, produžava agoniju potrage mjesta pod suncem Istoka, odnosno Zapada. Literatura: Aschroft, Bill, Gareth Griffiths, Helen Tiffin (2000) The Empires Wreites Back, London: Routledge Leksikon savremene kulture (2008) Beograd: Plato Books Paić, Žarko (2007) Traume imaginarnog zemljopisa I Prevladavanje Zapada?; u: Traume razlika, Zagreb: Meandar Shakespeare, Wiliam (2007) Romance i poezija, Zagreb, Matica hrvatska The Complete Works of William Shakespeare (1999), Oxford: Wordsworth Edition Wisker, Gina (2010) Ključni pojmovi postkolonijalne književnosti, Zagreb: AGM Iz Boškovićeve pjesme Virgo sine labe concepta u prijevodu na hrvatski njegove sestre Anice Apoteoza poljskom kralju Stanislavu I. 71 Klasje naših ravni Milovan Miković, Jezičnost osobnog i povijesnog iskustva... 72-81 Jezičnost osobnog i povijesnog iskustva MILOVAN MIKOVIĆ O PJESNIŠTVU VOJISLAVA SEKELJA OMA TU UPOPRIKO – Govoreći o pjesničkom opusu Vojislava Sekelja (1946.), pjesnika, romanopisca, dramskog pisca, esejista, kritičara i publicista, treba podsjetiti, prve je književne radove objavio sedamdesetih godina XX. stoljeća, kada su mu tiskane pjesničke zbirke: Djetinjstvo (1972.) i Sad znadeš sve (1979.). Desetljeće kasnije, uslijediti će Poljubac izdaje (1989.), zatim Rič fali (1991, 1993, 2003.), zbirka MMV I, II (2005.) i knjiga U izmučenim riječima (2005.). Dodajmo, neka, od ovih djela doživjela su po dva i više izdanja (Rič fali i U izmučenim riječima). Ipak, posebno mu je zapažena zbirka Rič fali,. U njoj Sekelj zauzima stvaralački odnos prema zavičajnoj, bačkoj bunjevačkoj, ikavici, unutar koje propituje neistražene jezično-pjesničke mogućnosti i dosege vlastita poetskoga govora, rasprostirući ga od intime, do univerzalnih ljudskih tema i dvojbi. Namjesto ontološke zaokupljenosti egzistencijom, središnjim mjestom u trima, do tada nastalim zbirkama, što su napisane u standardnom jeziku – Djetinjstvo, Sad znadeš sve i Poljubac izdaje – Sekelj se početkom devedesetih, u vrijeme raspada Jugoslavije, uz obnovu prijašnjih i nastanak novih zemalja, u atmosferi sveopće nesigurnosti, neskrivenih prijetnji, pa i otvorenih ugroza manjina i neistomišljenika, poput i drugih pjesnika ovoga podneblja, okreće dijalekatnom pjesništvu. Ovaj je čin bio njihov znak odgovora, ali su za ikavskim idiomom, zacijelo, posegnuli i radi svojevrsne provjere vlastite stvaralačke opstojnosti. Promišljeno okretanje jednom od dijalekata hrvatskoga jezika, do tada zamjetno potisnutom, poput, uostalom, i samoga standardnoga jezika, i njegovo uzdignuće u pjesnički medij, unutar kojega se suvereno ispituje upravo suvremeni senzibilitet, neočekivano vodi i pje- snika i čitatelja prema nedovoljno ispitanom poetičkom potencijalu ikavskoga idioma, što zadobiva snagu znaka, istodobno i poruke upućene, prije svega većinskom okruženju, ali na stanovit način i samome sebi, odnosno vlastitu narodu. Ta i takva, u pjesničke nakane, rabljena ikavica, pokazuje se i te kako vitalnim, rukopisnim izdankom, nastalim na izmaku XX. stoljeća, premostivši vjekove, o čemu pjesnik ostavlja traga u pjesmi pod naslovom «Drljačom priko zvizda»: daleko zdravo daleko a oma tu upopriko penzla pante lagacko u dolu ditinstva čeprka i u živac života dira a kecelja stara ispod roljke sagu banka razigrava dok sićanje salaša kroz odžak zvizde gustira sve je već daleko a oma tu upopriko1 Upravo u trenu kada se ovdje – kako pjesnik veli: «oma tu upopirko» – preklapa i presijeca osobno i povijesno, vrijeme individue i kolektiviteta kojemu je dio, on započinje svjedočiti i ocrtavati mjeru zagonetne povezanosti mišljenja i jezika, što se očituje i kao neprekoračiva jezična shema svijeta. A budući da su rezultat svjesne odluke pjesničkoga subjekta «pokazuje se kao primarna posredovanost 1 Rič fali, 1991., 5. 72 Klasje naših ravni Milovan Miković, Jezičnost osobnog i povijesnog iskustva... svakoga pristupa svijetu2». Učvršćujući «primat jezičnosti našega iskustva svijeta3», što će pjesnik iskazati i u stihovima pod naslovom «Tarana mora»: di je kadgod bilo more rasulo se more tarana mora i talasa u kastroni kičma onog istog talasa i klasa koji odnosi i pod toran varoške kuće kad-tad al uvik još jedared na obranci donosi4. Možemo se, i dapače trebamo, upitati: A što nam se to «na obranci» donosi? Možda ponajviše ono što ispred svega spada u prinos pjesničkoga subjekta i svodi se na pokušaj odgonetanja svega što je pred očima svih, a iz nekoga je razloga, možda upravo pod teretom svakodnevice, postalo dijelom nevidljiva svijeta, budući da je nekamo, u neko more potopljeno gdje bi zauvijek trebalo nestati? Upravo radi toga pjesnik nije pozvan samo na puku interpretaciju «jezičnosti», već i na unošenje smisla, razgrtanjem korijenja, kao u pjesmi «Ponoćnica»: te godine kad je ranko iz galicije odjedared i iznenada na salaš za božić banio gadži se 2 H. G. Gadamer, Čitanka, 2002., 174. 3 Isto 4 Rič fali, 1991., 6. 72-81 od dragosti ajer u grlu upačo U ovoj slici psa koji se raduje povratku gospodara, gadže kojemu se pod uplivom dragosti ajer u grlu upačao, nije iskazana tek nesvakidašnja manifestacija pseće odanost, već je neizravno pružena i neiskorištena čovjekova dijaloška, možemo reći i sposobnost sporazumijevanja s cjelokupnošću svijeta koji nas okružuje. U njoj, stoga, kulminira potencijal višestrukih interpretacijskih mogućnosti, iz čega se, među ostalim, oduvijek razlistava i moć predmnijevanja. O tome u pjesmi naslovljenoj «Pod ambetušom», čitamo: pregaču je pripasala astal prostrla somun iznela divenice donela fićok metnila a ja a ja sam sidio ko bičalje slomljeno sidio i u vrataca gledo5. A kamo se to mogao zagledati, onaj koji se iz velikoga rata vratio, onoj koja ga je čekala, poput Penelope, očito slomljen razornim djelovanjem povijesti, radi čega sjedi skrhan i duhovno zamjetno odsutan, «ko bičalje slomljeno»? Izbjegavajući zamku pružanja izravnog odgovora, ili (nedajbože), kakvog razjašnjenja, pjesnik nas stihovima pod naslovom «Paperje lipote» poziva neka se, radije, pouzdamo u nepotrošivu, ljekovitu, snagu ljepote, jedinog svekolikog odgovora svijetu, jer njome zaogrnuti, možda se možemo oporaviti od udaraca što ih trpimo u ovom okruženju, ma bili i najteži: viruj viruj u hamišnu moć lipog viruj 5 Isto, 8. 73 Klasje naših ravni Milovan Miković, Jezičnost osobnog i povijesnog iskustva... kad lipo kažem da iza života ničeg nema ni lanjskog sniga ni mirisa od kiseljaka ni ničeg tamo više nema sve je uzorala lipota postojanja viruj sve je drveni poljubac zemlje i neba u kamari trulog sićanja6. Važnost sintagme, poput onih, o «lipoti postojanja» i «trulom sićanju», posebice dolazi do izražaja u pjesmi «Put šinšoka» tvoreći ondje metaforički govor, snagom povezivanja ideja o različitim stvarima i njihovim srazom. Na taj način toponimi što se u pjesmi spominju, zajedno s impulsima i svojstvima što iz stihova izviru, povezani sa značenjima «čiste sobe», «slimena», «zelenim zerdelijama», napose «šinšoka što iz očivi izbija» – polučuju nove i posve neočekivane rezultante i znake. Njihova dinamika dotiče i druga polja značenja, otvarajući i pružajući novu mnogoznačnost, stvarajući slikovitiji, izražajniji, uzbudljiviji izraz, uvećavajući resurse izgradnje jezika. priko dižona lozane milana sežane erduta lemeša i bajmaka za jedne materice u aptikama na salaš stigo sustanut još od puta a nana već s praga čega si se dite uželio kaži derane divani 6 Isto, 9. 72-81 ta već jedared gukni krezavo sam se u slime čiste sobe zagledo pa onako iz dubine lanio riči lipi riče i zerdelija zeleni sam se nane zdravo zaželio a iz očivi šinšok mi izbio7. I premda taj «šinšok», što iz «očivi izbija», nisu emocije koje će donijeti suze olakšanja, važnost ovoga metaforčkoga govora je znatna, što je svojedobno još zamijetio Aristotel kada je zapisao: «I jasnoću, i dražest, i svježinu u najvećoj mjeri ima metafora kao malo što drugo; njezinu upotrebu nije moguće naučiti od drugoga8». U njoj je povezano različito, intuitivnom, nenadanom spoznajom podudarnosti. Uspjela nas metafora uvijek uči nečemu novom. Ona nije samo čin uspoređivanja, niti je puki pjesnički ukras, već način poimanja. O čemu svjedoči i pjesma pod naslovom «Te dragosti»: hodili brodili salašima leventali i onda priko mirgeša jednog lugavog lita u tavankutu za proštenje svete ane banili ti slikom ja pismom a nismo ni šnjotali da će pulin od dragosti repom zalajati9. No, uz ovu dragost, i nove navještaje meta7 Isto, 10. 8 Retorika, 1405a 9 Rič fali, 12. 74 Klasje naših ravni Milovan Miković, Jezičnost osobnog i povijesnog iskustva... foričnosti što se očituje u dijalekatnoj poeziji, hoće li, i u kojoj mjeri, «rič što smo je lani obaško zasadili u grlu», sve i ako urodi plodom, uspjeti izmijeniti brojne posljedice višestoljetne zbilje ugnjetavanja, kojemu smo bili podvrgnuti? O tome se pjesnik pita u pjesmi pod naslovom «Strnika mozga»: dal je rič što smo je lani obaško zasadili u grlu nikla rodila plod donela sime unela u boje nemir raspuzane ravnice izjogunila pisnika el je sve to tek surutka zagorenog mozga u badnju uspomena10. A onkraj svake pastoralnosti, metaforičnog konteksta ili i metafizičkih naznaka, što može biti, i, često, jeste stvaralački učinak jezika samog, Sekelj će u pjesmi pod naslovom «Bunjevački salaš», obznaniti svoja strahovanja, i ne samo njegove, bolno, surovo jednostavne spoznaje o nestajanju bunjevačkohrvatskoga puka, zajedno s ruralnim aspektom njegove kulture. Premda je možda, ipak, riječ o tek kulturnom preslagivanju. Ukoliko je tako, treba postaviti i naredno pitanje: poprima li ono samo urbani, ili još i kakav drugi karakter. Ukoliko nam je stalo do odgovora, poslušajmo najprije pjesnika: sam salaš bunja prazna ni buva u njoj više nema u karmiću odavno paučine nema pod dudom drimaju koraće mekano 10 Isto, 26. 72-81 zakuvanu pilu klape ničeg nema ni vaške ne laju ni zunzare se ne čuju tek ledina izakuće bolesno poderana žednom odžaku namigiva11. DIJALOG PJESNIKA I NJEGOVA OKRUŽJA – Stihozbirke pod naslovom: Djetinjstvo (1972.) i Sad znadeš sve (1979.), nastajale su tijekom sedamdesetih godina XX. stoljeća, kada je hrvatsko stihotvoraštvo već uvelike prošlo kroz razdoblje raskida s tzv. modernističkim pjesništvom i književnošću, što se ogleda u obratu glede korištenja i shvaćanja jezika, imaginacije, autorstva, pa i književne komunikacije. Novi naraštaji stvaralaca počinju drukčije promatrati pjesništvo i njegovo mjesto. Pjesnički glas se u tom razdoblju veže ne samo uz poetička nego i stanovita društvena i politička pitanja, počinje se motriti na to tko govori, s kojom namjerom, pa i s kakvom dozom društvene moći. I mimo ove distribucijske uloge, na prvom mjestu se uz pitanje jezika, sve češće otvara funkcija identiteta. Ovo je unekoliko vidljivo i u dvama spominjanim naslovima Vojislava Sekelja, pa tako u prvoj zbirci Djetinjstvo, u kojoj pjesnik tragom vlastite upitanosti nad smislom svijeta u kojem je ponikao, u pjesmi «Rez», posve neuvijeno i jezgrovito ovako progovara: Nožem Nevješto rasporiš Grudvu zemlje. I pogledaš pažljivije Vidjet ćeš psovku U obliku koji je najbliži Bogu12. Dočim, tražeći vlastito mjesto u tom svijetu, u kojem ispod površine, u nutrini i uže, i šire, društvene zajednice, uvelike traje, ili bolje reći nikada i ne prestaje, proces preslagivanja, radi čega u pjesmi pod naslovom «Obale», lirski subjekt zapaža: 11 Isto, 27. 12 Djetinjstvo, 1972., str. 8. 75 Klasje naših ravni Milovan Miković, Jezičnost osobnog i povijesnog iskustva... Između mene i žabe Civilizacija Puna žabokrečine i obale smrdljive Obale nevidljive13. I premda je na tim «obalama nevidljivim», još uvijek egzistiralo «jugoslavensko prostranstvo», mnogi su već bili uvjereni kako su mu dani odbrojeni, o čemu će se pjesnik neizravno, ovako očitovati («Prostranstvo»): Ogromno je tvoje Crvljevstvo A lijep je tvoj raj U molitvenicima ishlapjelih žena14. Moglo bi se reći, unatoč očitoj ovoj višeznačnoj uskomešanosti, koja i u njemu počinje ključati, i Sekelj, poput i drugih pjesnika, i prije njega (primjerice A. Zolnaić u «Ostani ovdje»), u stihovima pod naslovom «Ostati ovdje» (jamačno misleći, valjda, i na Šantića i njegovu pjesmu «Ostajte ovdje …»), možda samo u naznakama, ali ipak traga i za njihovom širom, ili tek arhi-vezom, dok pjeva: I posta zemlja A gnjila misao Među zvijezdama Kruži kao vlažna magla Što goni na kašalj i ispljuvke vruće. A ipak, ipak ovdje bih, Ovdje bih15. U tom kontekstu, većina hrvatskih pjesnika u naznačenom razdoblju, kako zapaža Goran Rem, postupno stvara prostor za izbjegavanje iskazivanja lojalizma, ili se čak odlučuje za njegovo ismijavanje16, a dio toga možemo prepoznati u pjesmi pod naslovom «Sreća»: 13 Isto, str. 19. 14 Isto, str. 20. 15 Isto, str. 21. 16 Goran Rem, Silnice mimo tranzicije, tekstualnost i izvantekstualnost suvremenog hrvatskog pjesništva i proze 72-81 Tog jutra Kada se sunce borilo sa hrapavim kašljem Ove jadne ali po mnogo čemu jedine zemlje Istog onog jutra kada su kapi rose sazrijevale A trešnje pod prozorom bile rascvjetane Tog jutra nestrpljivo sam očekivao svoj dolazak na svijet I mada mi je suđeno da dođem kao čovjek Ja sam bio sretan17 Ovo, očito, autocinično stajalište pjesnika, sve se češće preklapa sa predmetnom stvarnošću, socijalnom i onom sa margine, a također i sa postmodernim senzibilitetom, s uracima fanzinske kulture, o čemu Sekelj ostavlja traga u pjesmi pod naslovom «Bez traga»: Iz žutih gaća Moga životarenja Ispale dvije noge Stale u cipele U svijet pošle I njuše i traže Parče ljudske kože Đonove da pođone Da u božjem bespuću Ni slučajno trag ne Ostave18. Druga Sekeljeva stihozbirka, iz toga razdoblja, objavljena je 1979. godine, a sačinjavaju je dva ciklusa pjesama – prvi ima znakovit naslov «Oda nuli», a drugi je nastao u bjelodanom (auto)ironijskom ozračju: «Sad znadeš sve», prema kojemu je naslovljena i cijela zbirka. U njoj je prepoznatljiv sve snažniji autorski individualizam, zaokupljenost metaforom, te je vidljivo pjesnikovo traganje za mjestom susreta fizičko-metafizičke tjelesnosti-duhovnosti. Tih se godina, općenito, u hrvatskom pjesništvu uspostavlja prostor pustolovine, otkrivanja onoga što se mislilo da je zaboravljeno, ili je iz drugih razloga ostalo neotkriveno u umjetničkim praksama većeg dijela XX. stoljeća. Pored toga, bilo je naglašeno zanimanje za teorijsku i kritičku misao, što je utjecalo na mnoge poetike, ali i na antagoniranje pjesničkog mišljenja. No, budući da se ne može neprekidno otkrivati novo, sve češće se počinje 17 Isto, str. 28. 18 Isto, str. 24. 76 Klasje naših ravni Milovan Miković, Jezičnost osobnog i povijesnog iskustva... stvarati prostor za dijalog između pjesnika i njegova okružja, pogotovu preko časopisnoga prostora, u čemu je uz ostale bio zapažen i učinak subotičkog časopisa «Rukovet», i pojedinih njegovih suradnika koji su pripadali «Subotičkom književnom krugu19»: Kardinalna nulo brojeva inih što strpljivo skrivena čučiš u malom velikom slovu O razmnožavaš se na sve četiri strane svijeta bivaš sveta bezbožna prašina sočna kruška a ipak prazna kao utroba beskonačne trake nulo kožu vučeš po mnogo grješnom sistemu tom i vičeš dajte dajte mi još da se osovim da broj nad brojevima budem I OSTANEM komedija SPASA da budem jer ja sam NULA velika i MALA omega i ALFA u glavama svim bunjište imam glupost praznina šupljina ne ja sam NULA i hosana brojeva svih koliko nas na okruglastoj zemlji bijaše ima i bit će tvorcu se jalovom utrobom rugam jer ja sam samo nula a kad bi na svijetu bilo dovoljno nula uvijek bi jedna bila suvišna ali to ne bih bila JA a ima i mudrih ćelavih glava oni to ispod koljena dobro misle i znaju i osjećaju kako faustovska praznina klizi i dolazi a ipak posla se laćaju tog Nulo plodna sredino parnog i neparnog sa onu stranu svih strana na sredini puta od prije i poslije s desne strane sebe same između pepela i vatre molitve i borbe u sjećanju svom njišeš zaborave20 19 Doc. dr. sc. Sanja Vulić ga naziva «Subotičkim hrvatskim književnim krugom». O tome vidi: Sanja Vulić, Vitezovi hrvatskog jezika u Bačkoj, 2009. 20 Sad znadeš sve, 1979., str. 7.-8. 72-81 Tražeći odgovor pred fenomenima zaboravljanja, pražnjenja i/li praznine, pjesnički joj subjekt u zaključnom, završnom obraćanju Nuli – kojoj je do tada već pripisao sva svojstva nepostojećega subjekta – veli: NULO Nikada pa ni u povoljnim za to okolnostima ni onda čak ni onda Nećemo saznati DA LI SI TI NULO ZAISTA N U L A ili tek obična n u l a slučajni pronalazak dragoga mi roda. Dolaziš li iz dubina kozmosa Ili izranjaš mutno iz prepona Kao ono nešto što bi se moglo dogoditi onako kako se dogodilo. Pa smo zaboravili Stavljajući imaginarni znak jednakosti Između primanja i davanja Spoznavši plodni ostatak zaspalog sna. Dobro i Zemlja planeta je lopta Ali Nulo Čuvaj se znanja i Martovskih Ida Jer i broju nad brojevima Među brojevima O okruglom se radi Nulo Čudni i ne-dokučivi zakoni dijeljenja i množenja su čudni21. Sa labavljenjem stega jugoslavenskoga društveno-političkoga pejzaža, krajem osamdesetih godina XX. stoljeća, i u hrvatskoj književnosti postaju zamjetni stilsko-estetski preokreti i nova traganja. A izvikana i zlorabljena «hrvatska šutnja» više nije do boli doslovna, kada se pokušava s njezinom metamorfozom u poetički kod, ili u generirajuće estetske silnice koje će ubrzo postati vodeće na književnoj sceni: 21 Isto, 15. 77 Klasje naših ravni Milovan Miković, Jezičnost osobnog i povijesnog iskustva... Ne ne znam. Da li je u početku bila riječ Ili je to bio kraj, odnosno krajolik Pun magle, čulnosti i sumpornih isparenja Kozmička tišina ili moćna eksplozija šutnje Zbilja ne znam Ipak Već na početku ponovimo Uluda Vam gospo Sva vjernost Kad Odiseja umnog Na pragu prepozna Samo pas njegov VODA VATRA ZEMLJA ZRAK rijeka more jezero lokvanj pa i obična bara zelene žabokrečine puna je neartikuliranog drhtaja smisla22 I ni malo slučajno, tih godina i kritičari i pjesnici ne prestaju sebi i drugima postavljati pitanje; koliko je i kakvih svjetonazorskih temeljenih kamenova postavljeno ispod zgrade hrvatskog pjesništva. Premda je uvijek bilo onih koji su ustrajavali u tvrdnji kako pjesnici nisu ničiji, te da bi u tom kontekstu mogli biti i preci sami sebi: TREBA! Došli smo da živimo novi život nije lako jer u nama zri još staro blato zri u kori velikog mozga zri budućnost je naša ALI Čuju se i zvona čuju se i trube i doboš se čuje prijatelju da li je to pjesma cvijeća? tako je mutno moje sjećanje ruku 22 Isto, 19.-20. prijatelju a rekao sam svima jesam 72-81 i to rekao jesam rekao svima svima rekao jesam spremajmo se za skok neka traje simfonija početka rekao i to jesam u svima nama ima još dovoljno staroga mraka i to reka jesam mislim dovoljno glasno za jedan drugačiji svršetak voda zemlja vatra zrak zemlja zemlja zemlja zemlja zemlja zemlja zemlja zemlja zemlja23. POVJEROVATI BEZ VJERE – Ali taj pjesnički vapaj, pače krik za zemljom, što se raspada u osam zemalja, ipak neće biti dostatan. U godinama koje će uslijediti, tek će se pokazati na što je sve mislio, i koliko je bio u pravu, Vlado Gotovac kada je jednom od naših najslabijih točaka, označio tzv. «državnog Hrvata», toga bijednoga «mutanta svih hrvatskih mana», kojega se možemo osloboditi tek poticanjem originalnosti, budući da su svi glupani jednaki, radi čega samo postojanje duha može uspostaviti različitosti bez koje nema opstanka. Samo se u slobodnom čovjeku uspostavlja univerzalno, govorio je Gotovac, dok nasuprot njemu u svim društvenim uređenjima i društvima traju – provincijski kič i njegova nepodnošljiva bezobzirnost. Do danas smo već ovo, nebrojeno puta, ili ako tko hoće, danomice, osjetili na vlastitoj koži. Stihozbirka pod naslovom: Poljubac izdaje, objavljena je 1989. godine. U njoj pjesnik, na tragu fenomena izdaje traži obuhvatnu, znakovitu, zahtjevnu, ali i suvremenošću upotpunjenu sliku svijeta, budući da se doima kako je upravo izdaja – od Kristovih do naših dana – a i prije je jamačno bila, i ostala, kroz više nego dvije tisuće godina, trajan čovjekov odnos ne samo prema drugima, nego neizbježno prema sebi. O tome se Sekelj ovako očituje u pjesmi pod naslovom «Godina prva izgubljeni put»: 23 Isto, 41.-42. 78 Klasje naših ravni Milovan Miković, Jezičnost osobnog i povijesnog iskustva... Treba se približiti treba ljeti o ponoći odreći se roda oca majke žene djece malenih odreći se knjige tijela riječi neba odreći se svega udobnosti vina kruha i ruha pa onda kostrijet pripasati i poći pri tom biti odvratno pun sebe približiti se izdaji i povjerovati povjerovati bez vjere i grča na licu iskreno povjerovati u vječnu prolaznost trenutka molitve i seksa orgazma i smrti trebalo bi se približiti molitvom pjesmom tijelom se testerom se riječi približiti24. Potrebno je, također zapaziti, kako je početkom devedesetih godina XX. stoljeća u hrvatskom pjesništvu učestalo razmatranje njegove prirode, u nazočnosti Boga. Uz događanja sa turbulentne dnevne scene, ovome je pogodovala razvedenost naše pjesničke tradicije, počevši od pjevanja Silvija Strahimira Kranjčevića, preko dojmljivih europskih pjesničkih uzleta između dva svjetska rata, uključujući i njegov katolički odvjetak, konzistentnu književnu formaciju, koja je u vrijeme totalitarizma ostala gotovo posve prešućena i skrajnuta, premda su katolička književnost i pjesništvo, neodvojivi od cjeline hrvatske književnosti i pjesništva, hrvatske kulture i duhovnosti. U tom kontekstu, o pitanjima ljubavi i prijeziru, o lažima i prividu, o sljedbeništvu izdaje, u pjesmi pod naslovom «Godina treća izdajnički put», Sekelj zapaža: 72-81 istine da i istine a ima i smušenosti i drskosti i vjere u bolje jučer u njima malo ima ali ne i mržnje ništa mržnje a poljubac kao znak raspoznavanja kao veliki simbol izdaje ostaje do daljnjeg rezerviran za vjerne izdajnike prave sljedbenike i izabrane učenike njegove toliko o lovini o ljubavi o pjesmi toliko o nama a toliko i o kružnoj pili neba u meni25. Sustavno uznoseći pitanje izdaje, u pjesničku prispodobu, Sekelj će ovako o tome pjevati u stihovima pod naslovom «Put poljupca izdaje»: Ima ovdje ovdje u ovim nazovi pjesmama malo ljubavi malo prijezira malo laži dosta ironije i U toj tzv. pijanoj noći pospanih pijetlova sva trojica u jednom bili smo još uvijek pristojno živi i još uvijek za toplim stolom i to dobrano živi i spasitelj i izdajnik i ja – iskušenik a onda sam ja jedan od njegovih malenih bez vidljivog razloga i pravog povoda odlučio se za put za nov put izdaje da u ime ove pomalo umorne i takozvane civilizacije izdam trideset i tri pjesme a sve u ime neke nadnaravne moći jedne jedine riječi kojoj nitko drugi osim mrtvih dokučiti smisao neće mislim smisao nikad neizgovorene riječi koja trajno grebe pila para grlo gužva i srce goni da povjeruje u izdaju u spas putem izdaje ta svi smo mi nepopravljivi i neponovljivih pomisli 24 Poljubac izdaje, 1989., str. 34 25 Isto, 36. 79 Klasje naših ravni Milovan Miković, Jezičnost osobnog i povijesnog iskustva... izdajnici i to nije skrivena nedokučiva poruka niti moguće mistično tumačenje ove zbirke – ne ovo je nakon skoro dva milenija tek jedan malo drugačiji poljubac izdaje! u početku u temelju ne bijaše riječ ipak i usprkos svemu u početku bijaše poljubac izdaje26. Ako su pjesnici sedamdesetih i osamdesetih godina XX. stoljeća, kako zapaža Krešimir Bagić, «na različite načine iskušavali … poziciju autsajderstva», onda pjesnici devedesetih prema svemu «iskazuju ravnodušnost27» ... ne rijetko hinjenu, a njihova se naracija doima komunikativnom, zavodljivom i privlačnom, gdjekada svedenom na niz, u stihove složenih pričica, dijaloga, monologa i anegdotskog poentiranja. Dočim je u zadnja dva desetljeća u hrvatskom pjesništvu prevladalo razmišljanje o samomu sebi. Samorefleksija postaje temeljni kod, ma kako i koliko bujna bila sama poetska praksa. Ova je autoreferencijalnost pridonijela zamjetnoj kvantiteti, a potiče i nastanak mnoštva ogleda, studija i drugih radova posvećenih suvremenu pjesništvu, također, antologijama i pregledima u kojima naprosto vri od diskursa i razmatranja. Nakon «Ispitivanja izdaje» Vojislavu Sekelju je objavljena zbirka pjesama «U izmučenim riječima», koja je doživjela dva izdanja (2005. i 2010.), gdje pozornost privlače oni stihovi koji se doimaju odbljescima sjećanja na herojsko doba vlastita hedonistička trošenja u svijetu, u kojem jedina stalnost, uistinu, jeste nestalnost. 72-81 ta nije sve u nogama a ni u međunožju vrućih usana. Uostalom čemu na put i poći28. U navedenim stihovima pjesnik se bez ostatka, beskompromisno upušta u obračun sa samim sobom, na način što ga čitatelj nužno shvaća upravo onako kako pjesnik želi, kao izvanosobni postupak, možda i mučan, ali nadasve nužan proces samopropitivanja i preokretanja osobne, ili zajedničke promašenosti, nevolje, uskraćenosti, nesreće – u pjesničku temu, u knjigu pjesama, koja činom zaboravljanja može izgubiti osobnost: Odvest će Vas jednog dana na razna stratišta i poslagati na police među ostale knjige. Onda će jednoga dana spremačica nježno obrisati načitanu prašinu sa Vaših korica. Bit će to bezbolna operacija. i neće zamijetiti da ste obezglavljene. Pjesme moje jadne i drage29. A kada, ipak, odmjereno (samo)ironiziranje, smijeni naboj autentična i neretuširana straha, kada pjesnik ogoli svoju vlastitost u stihovima, kada oni postanu sinonim intime, čujemo ga kako sebi govori: Do tebe nepostojana ženo obilaznim putom treba mi pola sata. U oba smjera. Hladnog hoda. Smiri se srce smiri ubrzaj otkucaje Plašim se zime! Zime koju neću doživjeti. Strah je velik! Zimski kaput iskrzan. Drveni ničemu ne služi truljenje je upornije od nedoživljene zime. I sve to nježno pokriva vječna bjelina snijega. U prolazu maglovita nadahnuća Sunce se rađa30. 26 Isto, str. 39. 27 Krešimir Bagić, Zavođenje običnošću (Hrvatski pjesnički naraštaj devedesetih), 28 U izmučenim riječima, XII, 18 29 N. dj., II, 8. 30 N. dj., 12, 44. 80 Klasje naših ravni Milovan Miković, Jezičnost osobnog i povijesnog iskustva... Zapažamo, također, kako se Sekelj, za razliku od mnogih pjesnika, udaljio od narcisoidnog orgijanja, i u tom kontekstu njega već, uistinu, mrzi izravno pokazati što zapravo misli o nadriučenim poznavateljima tipova ispisivanja stihova u ovom podneblju i poetsko-modelskog propitivanja jezika, koji i kada, najčešće grješkom zašute, ne prestaju govoriti o sebi: Opasno je nagnuti se kroz pjesmu van ostatak značenja riječi ujeda. Neoprezni čitatelji uvijek nešto dodaju ili oduzimaju. Sole31. S ovom zbirkom, makar nevelika obujma Sekelj, kao da je stao pred javnog bilježnika, i što bi se reklo; pri punoj svijesti, i svjestan svojih postupaka, izjavljuje kako ostavlja trag koji odmah, preventivno, proglašava ne-tragom! Potvrđujući i opovrgavajući mučaljivu i lomnu povijest ljudsku! Koja i ako je temeljna razočaranost čovjekom ostaje stalni pjesnički poticaj. Kada ste već svojom voljom drsko bez valjanog iskustva opskrbljene u pustolovinu polja pjesme pošli vladajte se dostojanstveno kao da vas se ovaj svijet jezika ništa ne tiče. Trudite se stihovima koje pletete da nitko ne nađe traga tuge, bola, ljubavi, patnje i ostalih ukrasnih trica pa ni tvorac vaš. Neka revnosni čitatelj oblizuje obale poput uznemirena vala. A ni val, ni čitatelj, ni tvorac o dubini mora jezika ništa ne zna. One, dubine mudro šute. Nađe se tu i tamo tek po koji kritičar što uzvišeno piše o sebi. 31 N. dj. XI, 17. 72-81 Riječi, grješne riječ. Pune ste sebe32. Najvažnije, dakle, pjesnikovo iskustvo je ono s riječima. Istina, one znaju biti i nepredvidljive, pa se hoće i nedolično ponijeti, a kada se to, nedajbože dogodi u polju intimnosti između pjesnika i riječi, procvjeta, tu i tamo gdjekoji prijekor, ublažen očinskim razumijevanjem: Prostituirale ste se cijele noći. I duže! Uz žarulju malu po knjigama mnogim i raznim. Sada ste k meni došle! Nije ni to način! Trebam i ja cigaretu sna na miru popušiti33. I ne samo što ih upozorava, ako je, pače, ljutit pjesnik ih, grdi, izaziva ih, sprda im se, odričući im najvažnije svojstvo – njihovu moć srastanja u jezik: Riječi! Sve moguće riječi! Svih rječnika! Uozbiljite se! Ujedinite se! Bauk pjesme Kruži! Orječite se! Osovite se već jednom! To je XII. teza o propasti još ne postojeća jezika34. A taj tko nema jezika, koji je ostao bez riječi, nema podlogu na koju bi se mogao osoviti. S gubitkom vlastite vertikale, gubi ne samo sebe, već i druge, a budući da nije zadobio sposobnost komuniciranja, ispada iz sustava, te više ne sudjeluje u traženju odgovora na izazove suvremenog svijeta. Prestaje postojati. Poput svih koji se vlastite riječi – odriču. Ili je i niječu35. 32 N. dj., 21, 53. 33 N. dj. IV, 10. 34 N. dj. XXII, 28 35 Milovan Miković, Antologija hrvatskog pjesništva u Vojvodini, od najstarijih vremena –ulomak iz rukopisa. 81 Klasje naših ravni Sanja Vulić. Uloga školskog predmeta Narodopis... 82-85 Uloga školskoga predmeta Narodopis u promicanju nacionalnoga identiteta manjinskih zajednica u Mađarskoj (na primjeru bugarske i hrvatske manjine) SANJA VULIĆ Godine 1999. Savez Hrvata u Mađarskoj osnovao je u Budimpešti svoju vlastitu manjinsku nakladničku kuću, nazvanu Croatica. Istaknuvši se kvalitetom među manjinskim zajednicama u Mađarskoj, već od g. 2000. u Croatici se počinju tiskati školske knjige za djecu drugih nacionalnih manjina: najprije za Nijemce i Rumunje, zatim za Slovence, a 2005. svoje im povjerenje daju Grci i Bugari. Veliki broj školskih knjiga tiskanih u Croatici odnosi se na jedan specifičan i iznimno važan predmet koji imaju djeca u okviru manjinskoga školstva u Mađarskoj, a to je predmet Narodopis. Kvalitetna nastava iz toga predmeta tijekom čitavoga školovanja, omogućuje djeci da već od prvoga razreda osnovne škole pa nadalje stječu temeljita znanja o svojoj matičnoj domovini i matičnom narodu te sukladno tomu razvijaju svoju ljubav i općenito svoj odnos prema njima. Bugarska je nacionalna manjina u Mađarskoj tu mogućnost maksimalno iskoristila već udžbenikom iz narodopisa za djecu od 1. do 4. razreda osnovne škole. Autorica toga udžbenika je Asja S’beva-Juričkaj, a tiskan je u budimpeštanskoj Croatici. Asja S’beva-Juričkaj važno je mjesto u svom udžbeniku dala bugarskim državnim simbolima. Djecu se podučava da je Bugarska njihova matična domovina, s prikladnim objašnjenjem što je to matična domovina. Ta je nastavna jedi- nica popraćena pjesmom Petka R. Slavejkova o domovini Bugarskoj. Velika se pozornost u udžbeniku posvećuje bugarskoj zastavi. Uz sliku zastave i pjesmu Mite Mitova o državnoj bijelo-zeleno-crvenoj zastavi, objašnjava se djeci da je bijela boja znak moralne čistoće i svetosti bugarskih junaka i bugarske zemlje, zelena boja simbolizira prostrana bugarska zelena polja, a crvena krv koju su bugarski junaci prolili za slobodu domovine. Objašnjava se i da je motiv lava tipičan za bugarsko državno znakovlje jer lav simbolizira snagu i hrabrost bugarske vojske. Također se djecu podučava kako se današnji bugarski državni grb sastoji od znakova preuzetih sa starijih narodnih grbova, pa zato ima lavove, ali i krunu koja simbolizira trinaeststoljetnu bugarsku državnost, te listove hrasta kao simbol vitalnosti. Nakon te nastavne jedinice djeca za domaću zadaću trebaju nacrtati bugarsku državnu zastavu te pokušati nacrtati grb. No manjinska se djeca uče zdravu rodoljublju te se ne zaboravlja ni domovina Mađarska. Zbog toga usporedno s tim zadatkom, dobijaju zadatak da nacrtaju i mađarsku zastavu kao zastavu domovine u kojoj žive te pokušaju nacrtati mađarski državni grb. Na jednom nastavnom satu iz Narodopisa djeca uče napamet bugarsku državnu himnu. Dio je pak nastavnih sati posvećen državnim praznicima i blagdanima u Republici Bugarskoj. 82 Klasje naših ravni Sanja Vulić. Uloga školskog predmeta Narodopis... 82-85 Mali učenici trebaju znati da se državnim praznikom 3. ožujka slavi oslobođenje od turskoga jarma, a 24. svibnja da je Dan bugarske kulture i slavenske pismenosti. Djeca također uče da se u Zalavaru u Mađarskoj nalazi spomenik sv. Ćirila i Metoda te da svake godine njihova škola organizira tamo izlet s polaganjem cvijeća pred spomenik i prigodnim programom. Dalje se izdvaja 6. rujna kao dan ujedinjenja bugarskih zemalja te 22. rujna kao Dan nezavisnosti u spomen na g. 1908. kada je Bugarska objavila nezavisnost nakon oslobođenja od turskoga ropstva i postala međunarodno priznata država. Već tako mala djeca počinju se podučavati o bugarskoj dijaspori, o autohtonim bugarskim manjinskim zajednicama u Rumunjskoj, Makedoniji, Srbiji, Grčkoj, Turskoj i Albaniji, te o novijem iseljeništvu u SAD-u, Kanadi, Argentini, Australiji i drugdje. Djeca dobivaju domaći zadatak da istraže podrijetlo vlastite obitelji i vrijeme njihova doseljavanja u Mađarsku. Različite podatke iz bugarske povijesti, ali i zemljopisa djeca uče i pamte preko zanimljivih priča, kao što je npr. priča o caru koji je htio doznati koliko ima jezera na Pirin planini. No djecu se ipak jasno upozorava da valja razlikovati legende i predaje od stvarnih činjenica. Tu su i simpatični, tako maloj djeci lako razumljivi putopisi preko kojih se upoznaju s različitim kulturnim spomenicima diljem Bugarske. Opisuje se putovanje dječaka Borisa i djevojčice Ralice od mjesta do mjesta, a preko razgovora koji to dvoje djece putem vode, stalno se razvija i jača nacionalni ponos bugarske djece u Mađarskoj, koja iz toga udžbenika uče. Kad npr. dođu do Madarskoga konjanika, Boris pripovijeda: “To je velik i svet spomenik za nas Bugare. Pogledaj kako je konjanik probo kopljem lava. To je prabugarski car iz vremena Prvoga bugarskoga carstva. Pogledaj kako je hrabar. U stijeni je uklesan natpis u kojem se spominju Krum i Omurtag.” Kako bi to dvoje djece bili malim učenicima još bliži, oni su prikazani kao brat i sestra koji su rođeni u Mađarskoj i tu s roditeljima žive, ali su s velikim veseljem otišli na put po svojoj matičnoj domovini. U okviru te priče djecu se s ponosom podučava o Prabugarima koji su gradili prekrasne kamene gradove i koji su, nakon dolaska iz Azije na Balkan, utemeljili jednu od u to vrijeme najmoćnijih europskih država, služili se kalendarom koji zadivljuje postotkom svoje točnosti te imali svoje vlastito pismo. Velika se pozornost posvećuje dijelu povijesti kada je osnovano Prvo bugarsko carstvo. Djeca također uče pjesme o caru Simeonu te o zlatnom dobu bugarske književnosti i kulture. U poglavlju o pokrštavanju u doba kneza Borisa te o Bugarskoj pravoslavnoj crkvi, ne zaboravlja se bugarska crkva svetoga Ćirila i Metoda u Budimpešti. Ali, naravno, djeca uče i o glasovitim manastirima u Bugarskoj, pa i o čudotvornoj slici Marijina Uznesenja koja potječe iz Gruzije, a nalazi se u manastiru Bačkovo. Pjesme o caru Simeonu te o zlatnom dobu bugarske književnosti i kulture pomažu im da se emocionalno jače povežu s naučenim gradivom. Djeci se pripovijeda i o Drugom bugarskom carstvu. Svakomu se pojedinomu caru pristupa na zanimljiv način. Posebnu pak nastavnu i odgojnu cjelinu predstavljaju lekcije o vrijednosti i važnosti ljudskoga rada, o životu na selu, tradicionalnim narodnim nošnjama te osobito o važnosti poljoprivredne djelatnosti, a sve je popraćeno prigodnim pjesmama. Djeca dobivaju zadatke da potraže, nacrtaju ili opišu pojedine predmete. Posebna je nastavna jedinica narodna umjetnost: drvorezi, keramika, glazba, plesovi, narodna poezija i proza, opet s brojnim motivima iz bugarske tradicije. Također je posebna nastavna cjelina obitelj, ljubav i međusobna odanost članova pojedine obitelji, važnost obitelji. Valja napomenuti da su nastavne jedinice o obitelji prve u udžbeniku iz Narodopisa. Važnost ljubavi prema obitelji i unutar obitelji, zatim ljubav prema zavičaju, poslužile su kao uvodne nastavne jedinice koje vode do onih o ljubavi prema matičnoj domovini Bugarskoj i vlastitomu narodu. To je, naravno, metodički najprikladniji pristup. Takav u svakom pogledu afirmativan pristup, pun ljubavi, poštivanja i idealiziranja vlastitoga naroda i matične domovine prikladan je za djecu u prva četiri razreda osnovne škole koja tako od rane dobi nauče voljeti i cijeniti svoj narod i svoju matičnu domovinu, kao što vole i idealiziraju svoju obitelj i svoj zavičaj. Djeca se obično svojim roditeljima nekritički dive. U tom nema ništa loše. Teško će se u psihički stabilnu osobu, punu samopouzdanja, razviti 83 Klasje naših ravni Sanja Vulić. Uloga školskog predmeta Narodopis... 82-85 dijete koje ne voli i(li) ne cijeni svoje roditelje i svoju obitelj. Kritičnost se razvija u kasnijoj fazi razvoja, od puberteta pa nadalje, a odrasla osoba i te kako zna cijeniti sve dobro koje je primila od roditelja i obitelji. Isto vrijedi i za odnos prema zavičaju, vlastitomu narodu i domovini. Ukratko, ovaj detaljan opis sadržaja udžbenika iz Narodopisa za bugarsku djecu u Mađarskoj od 1. do 4. razreda osnovne škole, poslužio nam je da pokažemo kako drugi narodi doživljavaju i prenose svojoj djeci zdravo rodoljublje, bez kompleksa i straha da će ih netko zbog toga okarakterizirati nacionalistima s pejorativnim predznakom, ili ih još gore etiketirati. Bugarska nacionalna manjina u Mađarskoj nedvojbeno ima oslonac u svojoj matičnoj domovini i matičnom narodu, pa u skladu s tim i postupa. Hrvatska pak nacionalna manjina u Mađarskoj, koja ni približno nema takvu podršku svoje matične domovine, često je prisiljena oslanjati se isključivo na vlastite snage. Tako je bilo stoljećima u tijeku kojih, zbog nepostojanja samostalne hrvatske države, bili su prepušteni sebi samima, a tako je djelomice i danas. To se stanje odražava i u školskoj knjizi iz Narodopisa, koja je bitno različita od one za bugarsku djecu u Mađarskoj. Jedinu poveznicu bugarske i hrvatske školske knjige iz Narodopisa, za djecu od 1. do 4. razreda, predstavljaju nastavne cjeline o vjerskim blagdanima i godišnjim običajima te o narodnoj književnosti. Umjesto udžbenika, hrvatska djeca imaju čitanku iz Narodopisa. Dok je u bugarskom udžbeniku tek jedan manji dio školskoga gradiva posvećen vjerskim blagdanima, godišnjim običajima i narodnoj književnosti, u hrvatskoj čitanci za djecu od 1. do 4. razreda to je jedino gradivo. Ta je čitanka zapravo svojevrsna zbirka pjesmica, pitalica i simpatičnih zagonetki prikladnih za dječju dob. Svoje su mjesto u njoj našle i narodne poslovice i pripovijetke, a posebna je pozornost posvećena običajima vezanim uz pojedine blagdane. Međutim, nema ni traga bilo kakvoj poduci o hrvatskim državnim simbolima, o zastavi, grbu, himni, o hrvatskim državnim praznicima ili važnim datumima, ličnostima i događajima iz nacionalne povijesti. Samo se recitira, pleše, pjeva i veseli. Tek su u čitanci iz Narodopisa za hrvatske učenike 7. i 8. razreda predstavljeni neki hrvatski velikani iz prošlosti i sadašnjosti, od književnika, političara, teologa i muzikologa do etnologa, slikara i jezikoslovaca, ali ne sustavno. Nešto je određenija čitanka iz Narodopisa za 9. i 10. razred (tj. za srednju školu), koja upoznaje hrvatske učenike s hrvatskim srednjovjekovnim, renesansnim i baroknim gradovima, pavlinskim i franjevačkim samostanima, crkvama, utvrdama, dvorcima i ljetnikovcima. Također ih upoznaje s hrvatskim slikarstvom, kiparstvom, arhitekturom i hortikulturom, ali opet sve je to lišeno državnih okvira, a također izostaje i snažna odgojna komponenta u nacionalnom pogledu, kakvu ima bugarski udžbenik. Pritom je važno naglasiti da odgovornost za sadržaj pojedinih školskih knjiga nipošto se ne može pripisati isključivo autorima tih knjiga, jer su se autori načelno držali zadanih okvira. Tako su npr. prije izradbe hrvatskih školskih knjiga iz narodopisa, hrvatski prosvjetni djelatnici u Mađarskoj načelno utvrdili sadržaj pojedinih predmeta, pa tako i dragocjenoga predmeta nazvanoga Narodopis. Iz knjige “Bez njega si bez imena”. Smjernice i zahtjevi hrvatskoga odgojnoobrazovnog sustava u Mađarskoj, tiskane 1998., doznajemo da predmet Narodopis, koji je obvezan u hrvatskom manjinskom školstvu u Mađarskoj, gradivom treba obuhvatiti temeljna znanja iz kulture, povijesti, tradicije i sadašnjosti hrvatske nacionalne manjine u Mađarskoj, ali i matičnoga naroda u Hrvatskoj. Uz normirani književni jezik, preporučuje se da se posebna pozornost u nastavnom programu iz toga predmeta posveti dijalektima, likovnoj i filmskoj umjetnosti, glazbenoj i plesnoj kulturi te običajima općenito, a posebice pučkim običajima vezanim uz pojedine katoličke blagdane. Autori školskih knjiga iz narodopisa uglavnom su i postupali u skladu s tim smjernicama, koje su očito bitno različite od onih koje su dobili autori udžbenika iz Narodopisa za bugarsku nacionalnu manjinu u Mađarskoj. Uzroke golemoj razlici u programu iz predmeta Narodopis za male bugarske učenike, u odnosu na hrvatske, vjerojatno valja tražiti i u mladosti hrvatske države te u nerazvijenoj tradiciji slobodnoga isticanja vlastite nacionalne samobitnosti, ponosa, ljubavi i poštivanja vlastite matične držve, naroda, nacionalnih simbola, državnih praznika i važnih događaja iz nacionalne povijesti. Zbog neiskustva, ali i zbog trajnoga straha od negativnoga etiketiranja, svega 84 Klasje naših ravni Sanja Vulić. Uloga školskog predmeta Narodopis... 82-85 toga nedostaje i u matičnoj Hrvatskoj, a to se onda logično odražava i u manjinskim zajednicama. Možemo samo zaključiti kako bi bilo dobro kada bi nam u tom pogledu Bugarska poslužila kao uzor. Heka, Ladislav (2001): Narodopis. Čitanka za učenike od 9. do 10. razreda škole, Croatica, Budapest S’beva-Juričkaj, Asja (2003): Dobra srešta. Učebnik po narodoznanie za učenicite ot I do IV klas, Croatica, Budapest (ćir.) IZVORI: LITERATURA: Blažetin, Stjepan, ur. (1998): «Bez njega si bez imena». Smjernice i zahtjevi hrvatskoga odgojnoobrazovnog sustava u Mađarskoj, izd. Hrvatskoga glasnika, tjednika Hrvata u Mađarskoj Franković, Đuro (2001): Narodopis. Čitanka za učenike od 7. do 8. razreda osnovne škole, Croatica, Budapest Franković, Đuro (2002): Narodopis. Čitanka za učenike od 1. do 4. razreda osnovne škole, Croatica, Budapest Vulić, Sanja (1999): Hrvatsko školstvo u Mađarskoj: Bez njega si bez imena, ur. Stipan Blažetin, Budimpešta 1998., Matica 5, Zagreb, svibanj 1999., str. 51-52. Vulić, Sanja (2004): Nakladništvo Hrvata u Mađarskoj, Hrvatski iseljenički zbornik 2005, ur. Vesna Kukavica, Zagreb, str. 33-42. Boškovićeva pjesma posvećena carici Mariji Tereziji Naslovnica Boškovićeve pjesme posvećene carici Mariji Tereziji 85 Klasje naših ravni Robert Hajsan, Jezik Balinta Vujkova u usporedbi... 86-90 Jezik Balinta Vujkova u usporedbi s južnogradišćanskohrvatskim govorima ROBERT HAJSAN Za sastavljanje ovoga rada služio sam se knjigom «Razlinkavi zec», a kasno (naime u Rovinju) doznao sam od dr. Sanje Vulić za popratni rječnik u Vujkovoj studiji «Cvjetovi mećave», koja sadrži istraživanja po Gradišću, a meni nije bila dostupna. Ako želimo usporediti jezik Balinta Vujkova s južnogradišćansko-hrvatskim govorima neophodno je potrebno koristiti se realizacije starocrkvenoslavenskoga jata. I Balint Vujkov i južnogradišćanski Hrvati realiziraju spomenuti glas na «i». Južnogradišćanski Hrvati žive poslije dolaska u 16. stoljeću (doseljenje je proveo grof Ferenc Batthyány na svoja vlastelinstva Németújvár / Novi Grad / Güssing i Rohonc / Rohunac / Rechnitz) u dva kotara zemlje Gradišća, naime, Novi Grad i Borta / Oberwart. Hrvati u kotaru Borta dijele se na Vlahe i Štoje, a Hrvati u Novom Gradu su takozvani južnogradišćanskohrvatski čakavci s tim da imaju i Nova Gora / Neuberg i Pinkovac / Güttenbach i štokavskih i čakavskih elemenata u svojem govoru. To možemo dokazati ako uspoređujemo neke jezične značajke: što, zašto na stolu(6.) vekši pivac/pijetao protuliće veselje kod nas po nimšku zubatica puagar JUŽNI ČAKAVCI - (ča, zač) - (na stoli) - (veći) - (peteh) - (premaliće) - (pir/svadba) + + + + PINKOVAC + + + + + + + + + ŠTOKAVCI + + + + + + - (pri nas) - (po ni/m/ški) - (brana) - (paur) učit tieg lapat oni su tili kucak ločest prvi dan lin + + + + + + + + + + + + + + + + - (vučit) - (žito) - (polje) - (štili) - (cucak) - (poredan) - (pa/o/ndiljak) - (taman) 86 Klasje naših ravni Robert Hajsan, Jezik Balinta Vujkova u usporedbi... Docentica dr. Sanja Vulić precizira gore rečeno u svojem prilogu «Gradišćanskohrvatski govori unutar hrvatske dijalektologije» (Panonski ljetopis 2001., str. 491.-492.) i kaže doslovno: «Pritom valja napomenuti da se samo u sedam južnogradišćanskih čakavskih govora rabi ili se prije asimilacije rabila zamjenica ČA (Stinjaki, Stinjački Vrh, Veliki Medveš, Žamar, Jezerjani, Žarnovica, Santalek), a u ostalih osam govora ŠTO, ali zbog inače čakavskoga jezičnog sustava ti se govori smatraju čakavskima.» (završen citat). Što se tiče štokavskih govora u južnom Gradišću opet će nam tabela pokazati da imaju i Vlasi i Štoji zajedničkih elemenata u svojim govorima, ali da se ipak razlikuju u nekim značajkama: Vlah lapat po niški cucak ć= č oni su štili česa što zašto/začto na stolu doma bi(j)a Bog; zec vrebac kresti firlen sprigniti Poglej ga! (dite/Kind) toga nož Štoji Schandorf polje po niski cucak ć= č štili česa što zašto stolu domuan bil uo; ie vriebac krasti čegljen -nu-ti je Dürnbach polje po nimčki/ po niški cucak ć= č štili česa što zašto stolu domuon bi uo; ie vriebac kras čegljen -nu-ti ga toga ta Schachendorf Prostrum Güttenbach polje po niški zemlja/polje po ni/m/ški lapat po ni/m/šku cucak ć=č štili česa cucak ć=č tili česa kucak ć=č kanili česa 86-90 što zašto na stolu domuan bi(l) uo: ie vriebac (u)kras čedljen -nu-t ga/je ta što zašto stolu domuan bil uo; ie vriebac kras -nu-ti je ta što zašto/zač stolu domu bi uo; ie riebac kras čedlen -ni-ti je ta U uvodu sam već rekao da je realizacija starocrkvenoslavenskoga jata zajednička značajka između jezika Balinta Vujkova i južnogradišćanskohrvatskih govora. I u Pinkovcu i kod Balinta Vujkova naći ćemo riječi poput cista, dida, misto, zvizda, strila (strija u Pinkovcu strijela u gradišćansko-hrvatskom književnom jeziku /blijesak, munja/), sikira, cilu noć, doli-gori, tirati, vridan, sime – simena, mišat se, svića, uvik, srića, ritko, svit, dičica, dite, dica, lipo, vitar, tirati, sime – simena, vridan, misto umjesto mjesto, divojka, namistiti gnjizdo, što bi ti siko (sikao – sjekao) na komade (kusiće), kako triba, lipa, viditi, nesrića, natirat, rič, pobiliti, zapovid, politi, umiriti, brig, nije prošlo vrimena, ja sam tila (htjela/kanila), zdila (zdjela); u Pinkovcu i kod štokavaca ima još lito (ljeto, godina), po nimšku (njemački), lin (lijen) Kod Balinta Vujkova ima još daljnjih realizacija poput: kolivka, bis (bijes, jad), virujem, isprid nosa, prid njim, sidi prid kraljom, prid to (pred tim), prid njeg (pred njega) stao razlinkav zec, priko sedam gora, primetniti se /premetnuti se/ (einen Purzelbaum schlagen), pritvoriti umjesto pretvoriti, di umjesto kade, gdje, kako, nji umjesto nje/njih, tičija pisma, priselila umjesto preselila, ja sam tila (htjela/kanila), sidi prid kraljom, pribivat, privrtat, privrnit, sitit se (sjetiti se), otela se kralju naposlitku rič, pivati im nike zečije pisme (u Gradišću: jačiti jačke), bisni kralj (bjesniti, bjesnjeti), niki (neki – također u Gradišću) kralj, sve mete (mesti) prid sobom (u Gradišću pred sobom), krene prid nepretelja (neprijatelja), virna (vjerna) keruša, naditi – nadjeti (stopfen) ... Mogli bismo reći da je kod njega IKAVICA markantnija odnosno izražajnija, što u Gradišću nije slučaj 87 Klasje naših ravni Robert Hajsan, Jezik Balinta Vujkova u usporedbi... 86-90 ni kod „najikavskijih“ ikavaca; ali piše nemaju umjesto nimaju! Dok mi matere nemamo, ni ti nemaš nas ... jel (jer) ona bližeg (bližjega) nema (nima) ... Otpremit u šumu; (srpskohrvatski utjecaj!?) voga) niko ni čuo nije. Piše korice od kruva umjesto kruha, suva tikva umjesto suha tikva, šta umjesto što, ćuti umjesto šuti (muči!), baćo (oče), starat se (skrbiti se), Kod Balinta Vujkova naići ćemo i na nove tvorevine poput metlicati /metlicati zecovog (zečevog) oca/; bome mora krajčit (ići kraj) od žene; nazlobrzan kralj – vidi kod SRASLICA!; Izostavlja «h» poput selo Stinjaki: od nji umjesto od njih (također u Pinkovcu), piše umjesto hoće samo oće, oćeš umjesto hoćeš, umjesto nahraniti samo naraniti, rana umjesto hrana, neotice umjesto nehotice, odranit umjesto odhraniti, odmanio rukom umjesto odmahnuo, polili su ga ladnom (mrzlom) vodom; na Stinjacima kažu za uho «uo»! Rabi germanizme poput vandizati – već je istrčala prid kralja pa se sva vandiže Stavlja «d»-protezu ispred učiti – dučiti; stavlja «s»-protezu ispred igrati – sigrati; stavlja «n» ipred uz - nuz Kad smo već kod specijalnih gramatičkih stvari moramo ustanoviti, da kod Balinta Vujkova izostaje promjena «o» u «e» iza palatala. Na primjer: s derančićom umjesto s derančićem, kraljov umjesto kraljev, u kraljove dvore, da ga ocom zovu, prid konjom sidi razlinkavi zec; u Gradišću se rabi promjena «o» u «e» iza palatala (s učiteljem, s mužem, s konjem, nima učiteljev) Izostavlja grafeme u riječima poput lad umjesto hlad, tica umjesto ptica, čovik umjesto človik – zanimljivo da je u Pinkovcu također lad i tica! – donela umjesto donesla, ilo umjesto jilo, manite se (maknite se od maknuti se), uvati se za nos umjesto uhvati; izostavlja «k» u ćer Zanimljive su kontrakcije poput vezo umjesto vezao/privezao, dopo umjesto dopao/dopadao, oma umjesto odmah, maćva umjesto maćeha, maćaha (gh), ko umjesto tko ili gdo, niko umjesto nitko, odvo umjesto odveo/otpeljao, našo (našao), mogo (mogao), staro (starao), ko umjesto kao, doće = doći će, raso (rasao), stigo (stigao), pomogo (pomogao), ponela (ponesla), odrasto (odrastao), stigo (stigao), kazo (kazao), počo – počeo, ušo – ušao, kazo – kazao, prošo – prošao, siko – sikao, mogo – mogao, poviko – povikao, izdo – izdao, poslo – poslao, razaslo – razaslao, digo – digao, došo – došao, pogledo – pogledao, kralj se samo trgo – trgao, tribo – tribao, mogo – mogao, čeko – čekao, omilovo – omilovao, kazo – kazao, sagledo – sagledao, izašo – izašao, ugledo – ugledao, natrčo – natrčao, poviko – povikao, zapinušo od bisa (zapinušao), potuko – potukao, ratovo – ratovao, iskazo – iskazao-. Ima riječi, natuknice i pojmove iz standardnoga jezika koji se u Gradišću ne rabe poput žeđ (žeda/žaja), zaboraviti (zabiti), kaže (reče, veli), iza žene (za ženom), curica (divičica), šuma (loza, gora), za njima (za njimi), naići (auf etwas stoßen), lupati o drvo (udariti u drivo), oni će oca vikat (ćedu), koja – odnosna zamjenica (ka), kojem (kom), šuplji, čitav (cijel, cil u Pinkovcu), iznenaditi (presenetiti), oni misle (mislu), oni žive srićno (živu), drvo (drivo), udesiti (anpassen, herrichten, zurechtmachen), spleten (durcheinander, verwirrt), latiti se posla – latiti se spremat i sredjivat, mana (greška, falinga), jalova (unfruchtbar, gelt – nerodovita, nerodna, neplodna), narasle joj zazubice (das Wasser läuft ihr im Mund zusammen), bašća (vrt), rat (boj), ošteniti (welpen), zagušiti (zadaviti), zakukati (zu jammern beginnen, wehklagen), posrnuti (fehltreten, stolpern, straucheln), komad (kusić), uzalud (zaman), oteti se, zec samo prkosi (suprotstaviti se, biti tvrdoglavan, trucati se), i prcka (prčka) kralju isprid nosa, zainatiti se (sich etwas in den Kopf setzen, nicht nachgeben, halsstarrig sein). Izostavlja «v» u take svatove umjesto takve (u Gradišću takove, jer je starocrkvenslavenski poluglas postao puni vokal), kad je ovaka (ovakva – ovakova), (ne)kake nečiste sile (ka- Piše «srpskohrvatsku» konstrukciju: otić da na kve – kakove), zec za kakog (kakvog – kako- siče drva umjesto otići nasići drva – u Gradi88 Klasje naših ravni Robert Hajsan, Jezik Balinta Vujkova u usporedbi... 86-90 šću hrvatska varijanta: projti nasić drva! Ima riječi s nekim drugim značenjem – pitanje semantike: zdravo = jako; čudo = jako/ vrlo/veoma; kad ne slušaš moj svit (savjet, / gh/ tanač). njati se), ružiti (grditi, psovati), gledaju kako će (ćedu) napakostit (jemandem etwas aus Bosheit antun, gegen jemanden boshaft vorgehen), graja (larma), kaljati ruke (zamuckati ruke), sagniti se (sagnuti se – sprigniti se/sprignuti se), dreknuti (aufschreien, kreischen, gellen), đipati (skakati), duvar – zid, komarnjik – komarnik (Mückennetz, Moskitonetz), konabiti: Nećeš valjda sirotu ženu konabit (kazniti – kaštigat) kad je ovaka?, sunuti: sunio na zeca – sunuti (plötzlich einfallen, in den Kopf fahren), suvaja: melje baba ko stara suvaja; stamanuti: samo to je baš (upravo) tvoja srića što (da) me ne možeš (moreš) stamanit, makar (akoprem, premda) si tako nazlobrzan; tarmati: pa tarmaju i nju i njezinog oca (u Gradišću «nje» oca); krvati: zeko krva po nosu; gukati (girren, gurren – također u Gradišću): oni guču kralju; krnuti/krhnuti: a još ga se kralj krne po nosu – a još kada kralja krnu po nosu; potamaniti (vernichten, ausrotten); ubardati: nikako nisi ubardo (ubardao) da bi bolje bilo da nisi tako hitar na zlo; on se zblenio (zblenuo); silesija (Unmenge, ungeheure Menge, große Anzahl), zamanjivaju na zeca ... mrnđa on sam sebi ... kralj to i neotice (nehotice) mrnđa, pa misli ... Gramatičke i ortografske posebnosti u jeziku B. Vujkova. Naći ćemo riječi, izraze, pojmove i natuknice poput brez umjesto bez ili prez, kučka umjesto kuja ili umjesto kucak (pas), snaja umjesto snaha, ić umjesto ići, doć umjesto doći, brat je očo za svojom srićom, puštila umjesto pustila, divija umjesto divlja, malo lipi očivi umjesto ružne, gadne, mrazne oči, sad el nikad (jetzt oder nie!) umjesto ili (u Pinkovcu ali)! uštma umjesto ušima, u zeke korak umjesto zečji korak, iđe umjesto ide, iđi umjesto idi, blizo umjesto blizu, zecovi umjesto zečevi (po Aniću etnološki dozvoljeno i zecovi), omilovati se o zeca, milovati oko razlinkavog zeca, vazdan – cijeli dan, prija umjesto prije; keruša očla (otišla) tamo; Vokativa u Gradišću nema kako je to slučaj kod B. Vujkova, na primjer: luda i nazlobrzna glavo, Zanimljiva je sraslica: nazlobrzan = na – zlo - brz Upadljive su skupne riječi kao tanjir, čerez (kroz – zbog), mrvice ranjen, okripiti, a zajednički su i glagoli na –niti. U Pinkovcu sprigniti se (prignuti se, sagnuti se), kod Vujkova pisnit - pisnuti (pišćati/zischen), podmetnit štence, metnit, prignit, jauknit, buknit, sagnit, iđe (ide) sad poginit (poginuti), podmetnili – podmetnuli, tisnio u smrt (tisnuo); on se zblenio (zblenuo); nadalje: ko naručeno (kao naručeno), ona je rodila dvojke, hitar – brz, brig – brdo, izmed (između) Razlika je u leksiku. U južnogradišćanskih Hrvata nema izraza poput budžak (kut, ugao), deran – derančić (dičak), razlinkav zec, keruša (kera, kuja, kuzla), bućurić (čutura?, čuturica?), zečija bunja (Hasenloch, Hasenversteck), koterac, otsele (odsada?), guja (zmija, kača), tumarnit/tumarati (herumirren), pendžer (oblok, prozor), bepča, kolivka = zipka, (na)jedared = jedanput, bogovetni dan, i kralju se počelo razgaljivat u glavi (razgaliti), mrnđati, svanjivat – svanuti, štence – štene (Welpe), kotarica (košarica), stanjit/i/ (verdünnen, dünner machen), proja – prosa, žuto proso (Hirse, Maisbrei), pritajiti se (shraniti se – shra- U morfologije ima isto odstupanja. U deklinaciji u grad. Hrvata nema u množini sinkretizma –ama (stražnjim nogama /zadnjimi nogami/), jedva (kumaj) se vuče na nogama; -ima (u kraljevskim dvorima /u kraljevski dvori/), približama se dvorima (dvorom), trči on konjima izmed noga, tuče po svojim ljudima (po svoji ljudi); u Gradišću nema ni dugi oblik u muškom rodu množine: -ov- (stvorovi; uplićeš se u poslove; kerove ranit – hraniti; na umetak -ev- valjda nećemo naići, jer nema promjene «o» u «e» iza palatala Izričaji nepoznati u Gradišću: ... kad su se nji (nje) dvi ušikale dvora ..., a ova o tom ni ne klapi (sanjati) ... one će sad babit i mladu kraljicu dvorit; Ko zna šta si se naučia u toj divijačini i di si se i sad kerila! Gdo zna što si se naučila u toj divljini i gde si se i sad ..............! Al’ se sad kobojage iznenadila (presenetila); pa sve skiči; al šta mož (ali što moreš); čitavog života suv kruv ist (cili žitak suhi kru jis); Al sad je divanu (pričanju) kraj! ... i puštio korak i bio u kraljevskim dvorima (i pustio korak i bio u kra89 Klasje naših ravni Robert Hajsan, Jezik Balinta Vujkova u usporedbi... 86-90 ljvski dvori); pukac po nosu (udarac po nosu); ... bole te ne (one?) ile? ... pa se uvati (uhvati) za nos; krvati po nosu; tako su prodžedžile cilu noć; užegurile se sad maćva i njezna ćer (........ se sad maćeha i njezina kćer /maćaha i nje kći/); bome mora krajčit od žene; kad se kralj KRNE po nosu; otela se kralju naposlitku rič; nećeš valjda (morebit) sirotu ženu KONABIT; melje baba ko stara SUVAJA, pa je kralja zbunila; na komade bi ga isiko; tisnit u smrt; u divenice nadio (naditi – nadjeti, nadjenuti, nadijevati /stopfen, vollstopfen/), u njeg se srce steglo (stegnuti se – zusammenschrumpfen) Što se tiče brojeva razlika je između B. Vujkova i Gradišća. Na primjer: vodi dva kerića – pelja dva kuciće Konačno nema ni grafema «đ» kod južnogradišćanskih Hrvata, a ni u ostalom Gradišću! Zanimljiv bi bio Vujkov popratni rječnik koji je sadržan u njegovoj knjizi «Cvjetovi meća- ve» što ga je komentirala Sanja Vulić u svojoj studiji «Vitezovi hrvatskoga jezika u Bačkoj». U vezi s tim ona veli doslovno: «Iz gradišćanskohrvatskih su govora u rječnik uvršteni primjeri tipa curi godina – pada kiša, dugovanje – stvar, jačiti – pjevati, krajspraviti – uništiti ...». Za ovo moje priopćenje mi taj spomenuti dodatni dijalekatni rječnik nije stajao na raspolaganje. Bavljenje njime bit će mi posao na nekom narednom skupu. Rezimirajući možemo ustanoviti da realizacija starocrkvenoslavenskoga jata na «i» u jezičnom pogledu s jedne strane spaja Balinta Vujkova i govornike južnogradišćanskohrvatskoga dijalekta, a da s druge strane Vujkov leksik i lokalkolorit pripadnicima spomenutih govora u južnom Gradišću otežavaju čitanje njegovih tekstova. Boškovićeva matematička analiza pukotina na kupoli bazilike sv. Petra u Rimu 90 Klasje naših ravni Ljubica Kolarić-Dumić, Odnost pjesnika i kraja 91-95 Odnos pjesnika i kraja LJUBICA KOLARIĆ-DUMIĆ UVOD – U svojemu ću se izlaganju, zbog specifičnosti vlastitoga iskustva, usporedno osvrnuti na odnos pjesnika i kraja – u kojem živi i onoga iz kojega je otišao. No, zbog tragedije koju je doživio moj zavičaj, radi informacije šire javnosti na esperantu, više ću se zadržati na svojoj vezanosti za rodni kraj i neprekidnoj čežnji za povratkom. Veza čovjeka za rodni kraj ostaje trajna do njegova povratka u zavičaj ili do završetka ovozemaljskog života, što potvrđuju bezbrojni primjeri tijekom povijesti. Ljudi se sele iz različitih razloga: ekonomskih; u težnji za boljim životom, političkih; zbog neslaganja s vladajućim režimom svoje države, radi školovanja ili napredovanja u zvanju, a osobito su teški odlasci izbjeglica i prognanika zbog ratnih strahota. Napuštanjem zavičaja, vezanost sa svime što je ostalo u rodnom kraju, opterećena bolom te snažnom čežnjom za povratkom, ne smanjuje se vremenskim odmakom. Često se čak i pojačava, stoga se mnogi iseljenici i u dubokoj starosti vrate u stari kraj. Odnos pjesnika i kraja, isprepleten je neraskidivim nitima od kojih su izatkani biseri svjetske literature. Kao umjetnika i kao društveno biće, pjesnika ne može mimoići ništa što se zbiva u njegovu kraju. I radost i bol, sve društvene promjene, razvoj i napredak, a osobito velike tragedije njegova su snažna motivacija i inspiracija. Iz neprekidne čežnje, kao iz nepresušnog izvora s kojega se umjetnik napaja, nastaju veličanstvene simfonije, zadivljujuće slike, vrhunska književna djela. Na ovom uvaženom skupu1 govorit ću o svojemu odnosu prema zavičaju s dva motrišta: 1 Hrvatski esperantski savez, Međunarodni skup, «Mali jezici – bogato literarno stvaralaštvo» Zagreb, 1.- 2. prosinca 2011. 1. O čežnji koju sam osjetila odlaskom na školovanje i koju sam iskazala u intimnoj poeziji, te kratkim pričama i lirskim minijaturama. 2. O osjećaju boli i nemoći pjesnika da učini nešto za svoj kraj u njegovim najtežim povijesnim trenucima, kojima i sam može i mora svjedočiti. POJAŠNJENJE – za one, kojima nije poznata hrvatska povijest: Srijem je pripadao Hrvatskoj s kojim je 1918. godine ušla u bivšu zajedničku državu. Raspadom stare države u krvavom ratu, Hrvatska gubi Srijem, kao i još neke svoje dijelove. I još nekoliko potrebnih podataka o meni kao autorici ovoga izlaganja: Rođena sam u mjestu Kukujevci za vrijeme Drugog svjetskog rata (1942.) i nakon završene osnovne škole, na daljnje školovanje odlazim u Hrvatsku, svoju matičnu domovinu. Završavam vinkovačku gimnaziju, a u Rijeci Pedagošku akademiju, gdje cijeli radni vijek u istoj osnovnoj školi predajem hrvatski jezik. 1. Emotivno neraskidivim nitima vezana za Srijem i jednakom ljubavlju prema Hrvatskoj, živim «na stalnom putovanju» između zavičaja i domovine. Nikada se nisam mogla otrgnuti od rodnog mjesta, pokidati nevidljive lance koji nas vežu. Zašto se nisam vratila? Više je razloga zbog kojih sam ostala i koji potiskuju čežnju za povratkom. Neizmjerno sam voljela svoj učiteljski poziv i hrvatski jezik koji nisam mogla predavati u zavičaju, a ljubav prema domovini Hrvatskoj jednako je jaka kao i ona prema zavičaju. Osjećaj osamljenosti svladavala sam pišući pjesme SAMA SAM, A PROLAZE LJUDI: Sama sam … Oko mene prolaze ljudi. Razgovarati bih htjela, prijatelja sresti, stati na cesti 91 Klasje naših ravni Ljubica Kolarić-Dumić, Odnost pjesnika i kraja i dobar dan poželjeti znancu. Strancu se ne mogu nasmiješiti, Ne će me razumjeti. U ovom gradu nepoznat je meni svijet. Leptir je poljubio cvijet, vjetar je otkinuo laticu ruže. Oni se dugo druže. Moji prijatelji prve igre i prvi koračaji tamo su preko brijega. Ispod snijega duboko skriveni, a čežnja u meni teška je. Umorna sam od traženja dugih, sama sam, a prolaze ljudi. Također i pjesmom SA SAMOĆOM SAMUJEM i minijaturom: Tako često u osami Plačemo ja i srce Plačemo tiho sami. Godinama sam samu sebe uvjeravala kako sam na privremenom radu između zimskih i ljetnih praznika koje sam redovito provodila kod kuće. Sigurna da ću se jednoga dana zauvijek vratiti, radovala sam se kao dijete zagrljaju majke. A ono «kod kuće» imalo je za mene sveto značenje, zbog kojega, kada u Domovinskom ratu ostajem bez zavičaja, moja bol za izgubljenim krajem postaje gotovo neizdrživa. Što osjeća pjesnik odlaskom iz rodnog kraja, ispisala sam u zbirkama poezije i mnogim neobjavljenim rukopisima, te u mnoštvu pisama/ priča majci, kojima sam objema olakšavala život. Sve proživljeno u djetinjstvu ostalo je netaknuto u sjećanju i stalno se isprepliće s doživljajima u novom mjestu boravka. U stalnom procjepu između stvarnog boravišta i onoga što sam ostavila na odlasku, usporedno sam živjela dva života. PUTUJEM SVAKE NOĆI: Tamo, gdje pripadam sva, tamo, gdje u čežnji živim, tamo… jer ne mogu da se smirim, putujem svake noći. Ujutro vraćam se JA. 91-95 Želja za povratkom dugo je bila toliko jaka da su se san i stvarnost izmjenjivali poput dana i noći. Dolasci i odlasci, rastanci s onima koje sam ostavila, stajali su ispred mene kao zla sudbina s pitanjima bez odgovora. Zašto se ne vratim? I kamo ustvari pripadam? Živim li u novom kraju ili tamo, gdje mi je ostalo djetinjstvo? I KAMEN OVAJ VOLIM: Zovu me jutra tvoja, zemljo, mole me sutoni da se ponovno vratim, srce iz grudi hoće. Ne pita mogu li ostaviti novi dom i otići ognjištu starom. Ali kako, kako da odem? I ovdje je domovina moja. Ova ulica moga grada, ulica je i moja. Kako da odem kad kamen ovaj volim i more, ravnicu plave boje. Kroz valove mlada žita mi mašu, a stijene šapću: Ostani i mi smo tvoje. Život i snove neprekidno sam pretakala u pjesme: San o povratku Otišla sam kao lahor Kao sužanj vraćam se. A moja bol Koju ostavih na odlasku. San je ili pjesma. Koliko god se snašao i uspio u novom mjestu življenja, duša pjesnika ostaje zauvijek zarobljena u nekom kutku najranijeg djetinjstva. Teret čežnje nosit će kao naramak sijena s livada zavičaja: Iščupano stablo ne pušta nove grane. Tužno uvene. Moji odlasci iz rodne kuće bili su uvijek bolni. U večernjim satima potpune osamljenosti i u mislima na svoje bližnje u daljini, nastaju pjesme: Ravnico moja, Tri djetinjstva, Pod starom voćkom, Žitno polje, Miriše zemlja, Jesenske noći, Proljeće tražim, U daljini, Bit ću sretna, Ze- 92 Klasje naših ravni Ljubica Kolarić-Dumić, Odnost pjesnika i kraja mljo, čekaj, Sama sam, a prolaze ljudi, Jasmin, Ako se ne vratim i druge, te ciklus lirskih proza, od kojih smatram najsnažnijom, onu naslovljenu s Moja najtoplija zima, gdje sam iskazala svoje najdublje i najbolnije osjećaje prema majci i našim rastancima. Motivi čežnje i ljubavi prema rodnom kraju utkani su u zbirke poezije: – Raskrižje (Rijeka,1983.); – Sva u srcu (Zagreb,1985.); – Vratit ću se, Zemljo (Zagreb,1991.); – Stazama jutra (Rijeka, 1995.); – Ususret svojoj zvijezdi (Austrija, 2010.), te u pričama: – Uz baku je raslo moje djetinjstvo (Zagreb, 1997., 2010. i Subotica, 2011.). Uz sve teškoće mojih roditelja, u njihovoj silnoj brizi za nas djecu, bila sam vrlo sretna djevojčica. I čitav život u svemu što me okružuje tražim iskru radosti. Pišem pjesme za djecu (mnoge su uglazbljene) pune radosti i ljubavi prema ljepoti i životu. U slikovnicama – S vjetrom kroz godinu (1999.); – Od proljeća do proljeća (2003. i 2004.); – Izašli iz priče (2005.); – Ja se mraka ne bojim (2010. i 2011.); – Pjesma o zmajevima (2011.), te u izabranim pjesmama za djecu: – Igrajmo se radosti (2006. i 2007.) uz duboko poznavanje dječjeg svijeta, koji sam spoznala dugogodišnjim učiteljskim radom, ispisujem i svoje sretno djetinjstvo, te na taj način nastavljam prekinuti život u zavičaju. Za izuzetan doprinos dječjoj književnosti i poetskoj riječi za djecu 2006. godine dobila sam GODIŠNJU NAGRADU GRADA RIJEKE. Za puno ljepote zahvaljujem Rijeci, gradu dobrih ljudi, gradu moje djece i mojih divnih učenika. 2. Pripremajući izlaganje, neprekidno razmišljam o temi skupa «Mali jezici – velika literarna djela», ponesena i ohrabrena temom jednog od sudionika, velikana hrvatske poezije, profesora emeritusa Ivana Goluba – «Pjesma neka nam bude disanje». Moram pisati kao što moram disati, znala sam govoriti kao da se opravdavam. Neka bude glasna pjesma! Neka je čuje cijeli svijet! Hrvatski je jezik malenoga naroda s dugom, često veoma teškom poviješću, bogate tradicije i kulture, velikih književnih djela. 91-95 Kada se 1990. raspada bivša država, a ubrzo započinje srpska agresija na Hrvatsku, nedvojbeno i jasno ustajem protiv ratnih strahota, koje su se nadvile nad moju domovinu. Ljubav prema mojemu narodu koji pati i bol zbog ratnih strahota, iskazujem pjesmama antiratnog sadržaja: Molitva za Hrvatsku, Hrvatski vojnik, Novo jutro,Molitva za poginule hrvatske ratnike, U suncu ćeš sjati … Više mojih pjesama uglazbljuje doajen hrvatske glazbe Ljuboslav Ljubo Kuntarić od kojih se ističu: Hrvatskoj majci, Molitva za Hrvatsku i Vukovare spomeniče. Nacionalna svijest, koju sam ponijela iz roditeljskoga doma, snažan osjećaj pripadnosti hrvatskom narodu i vjerski odgoj u katoličkom duhu, od rane mladosti stavlja me na stranu istine i pravde, što će u ovom periodu mojega stvaranja osobito doći do izražaja. U srpskoj agresiji na Hrvatsku od 1991. do 1995. godine posebnu tragediju doživjet će moj rodni kraj. Pod strašnim pritiskom, mučenjem i prijetnjama smrću, protjeran je veliki broj Hrvata iz Bačke i Banata, a najviše iz Srijema, moga užeg zavičaja. Ovdje bih se zadržala na tragediji Kukujevaca, za koju smatram da se nije smjela dogoditi, u tim razmjerima, na početku 21. stoljeća, a patnje Kukujevčana počele su davno. Zar samo zato što su Hrvati i što su živjeli na prostoru, za kojim su osvajači dugo težili? Ako nisam u pravu, neka me se opovrgne. Daj Bože, da Kukujevci budu onakvi kakvi su stoljećima bili! U pisanim dokumentima mjesto se spominje još od 1227. godine, a od 1990. do 1995. prognano je gotovo cjelokupno, stopostotno hrvatsko stanovništvo. Nadaleko su poznati po velebnoj crkvi, posvećenoj Presvetom Trojstvu, koju je dala sagraditi austrijska nadvojvotkinja, češka i hrvatsko-ugarska kraljica Marija Terezija. U 19. stoljeću u mjesto se naseljavaju Nijemci, koji će biti istjerani poslije drugog svjetskog rata. Tada je minirana crkva, porušen zvonik i krov, a ostali su samo ogromni zidovi kao opomena na strašan zločin. Osiromašeni u ratnim 93 Klasje naših ravni Ljubica Kolarić-Dumić, Odnost pjesnika i kraja strahotama i mučeni od nove vlasti, mještani će nakon dugih i teških godina uspjeti popraviti svoju crkvu. Kada su iz mjesta istjerani Nijemci, u njihove bogate kuće naseljeni su kolonisti srpske nacionalnosti. Odmah su zauzeli vlast, mučili i tukli naše ljude. Počinje tjeranje u zadruge, kulacima se oduzima zemlja i proglašava ih se državnim neprijateljima. Selo se potpuno uništava. Glad je u tim godinama na mene ostavila neizbrisiv trag. Ostali smo bez zemlje i bez svega, što je potrebno za život, a novi vlastodršci dolaze svakodnevno tražeći da im damo hrane, govoreći da su sigurni kako smo sve sakrili i da ćemo im dati, milom ili silom. Među ljude se uvukao neizmjeran strah. Pamtim kako se u kući često šaputalo. Govorilo se da su «ovi» (vlastodršci) došli iz šume i da to zlo ne može zauvijek trajati. Bila je to velika nada i utjeha, koja ih je održala u tom gotovo neizdrživom životu. Majka je skupljala vlati pšenice po njivama da nam baka ispeče malo kruha. Nakon propasti seljačkih zadruga i očitog neslaganja s domaćim stanovništvom (bili su nam nametnuti gospodari), kolonisti odlaze, a doselit će se Dalmatinci i Hercegovci i tako Kukujevci ponovno postaju čisto hrvatsko i katoličko mjesto. Vrijedni i neumorni Srijemci obnavljaju imanja, grade se nove kuće, ekonomski napreduju. No, polako i vrlo perfidno, ostajemo bez prava na svoj jezik. Kukujevci su poput nekih mjesta u Bačkoj, bili prava oaza čiste ikavice, a u školi učimo hrvatski standardni jezik. O tome sam pisala u zbirci priča Uz baku je raslo moje djetinjstvo. Sada su iz mjesta otjerani učitelji Hrvati, izbacuju se hrvatski udžbenici, dolaze srpski učitelji i naša djeca više ne uče hrvatski jezik. Znakovito i bolno za starije naraštaje, iz uporabe se za dvadesetak godina potpuno gubi naš ikavski govor, a zamjenjuje ga neka mješavina ekavskog s melodijom našega govora. Hrvatski jezik čuvaju naši svećenici, a ikavski govor stariji ljudi, ali državna je vlast jača i pobjeđuje nemoćan narod. 91-95 Pod neizdrživim pritiskom, veliki broj obitelji iz Vojvodine mijenja kuće i zemlju te odlazi u Hrvatsku, a poslije redarstvene akcije oluja u moje selo Kukujevce upada srpska vojska i tjera sve, ostaje tek desetak obitelji. Mjesto doživljava potpuni etnocid i kulturocid. Dok sam slušala o takozvanom humanom preseljenju i vjerovala da se tako nešto ipak ne može dogoditi, duboko potresena poručujem: Ako odete, zemlja će biti žedna, a vi ćete na tuđim njivama plakati … Nadajući se poput djeteta da se molbom može zaustaviti zločin. U stihove sam izlila svu nemoć, vapaj i bol za otetim zavičajem.: Ne dajte naša stoljeća pred ovo straha pred njima! Zavapite Gospodinu! Kao u ljetnim žegama kada ste kišu molili. Zavapite Gospodinu! I za vapaj će biti kasno ako odete. Dvadeset godina je prošlo, a ja više nikada nisam otišla KUĆI. U znakovitoj priči KUĆA NA PRODAJU (Hrvatsko slovo, i Književna Rijeka, 2011.) pišem kako želim kupiti očevu / svoju kuću. Nadala sam se da se zlokobni naum osvajača ne može ostvariti i vjerovala, kada rat prođe, da će se svatko vratiti svojoj kući. PISMO OCU: … Kad odeš na groblje, reci majci da ću doći čim ovo prođe. Rat mora završiti, već predugo traje. Često sanjam kako sjedim na pragu obasjana suncem. O protjerivanju Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata godinama se šutjelo. Ne izvješćuje se o mučenim, zastrašivanim i ubijenim Hrvatima. Kad sam na VII. i VIII. (2009. i 2010.) SUSRETIMA KNJIŽEVNIKA u Rovinju progovorila o protjerivanju naših ljudi iz Srijema, izazvala sam veliko zgražanje sudionika, jer su mnogi tada prvi put čuli da je iz mjesta Kukujevci pro- 94 Klasje naših ravni Ljubica Kolarić-Dumić, Odnost pjesnika i kraja tjerano cjelokupno stanovništvo, pitajući se je li moguće da se tako nešto dogodilo na početku 21. stoljeća. Poslije drugog svjetskog rata iz mjesta su istjerani Nijemci, a nakon 50 godina i Hrvati. Samo ogromna crkva, osamljena i ruševna, tužno svjedoči da su ovdje stoljećima živjeli katolici. Težnja za tuđim vlasništvom, za tuđom Zemljom za sada je ostvarena. Poslije svih ratova kroz povijest, izbjeglice su se uvijek vraćale kući. Samo su Hrvati iz Vojvodine pod prijetnjom smrti prisiljeni ZAMIJENITI kuće, zemlju i imanja, te nepovratno istjerani sa svojih ognjišta. Židovi su dvije tisuće godina pjevali i molili: – Dogodine u Jeruzalemu! I mi ćemo pjevati, plakati i moliti: – Dogodine u Srijemu! O protjerivanju Hrvata iz zavičaja pišem i u redovitoj kolumni U pohode zavičaju u listu Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata «Zov Srijema». U izmijenjenom drugom i trećem izdanju zbirke priča za djecu Uz baku je raslo moje djetinjstvo (Zagreb, 2010. i Subotica, 2011.) objavila sam još deset priča u kojima začudnim pitanjima glavnoga lica, djevojčice Zlatice otvoreno progovaram o istini srijemskih Hrvata: – «Zavičaj nije kišobran ni dječja igračka da se može izgubiti… » U poemi Vratite mi zavičaj pored opisa ljepote i bogatstva Srijema, poručujem osvajaču da ćemo se jednoga dana vratiti u zavičaj. Na ovom cijenjenom skupu veoma je važno istaknuti obnovu crkve Presvetoga Trojstva u Kukujevcima, koju je pokrenuo župnik Nikica Bošnjaković. Za takav pothvat potrebna su velika materijalna sredstva, koja se ne će moći prikupiti bez prijatelja Kukujevaca i Srijema. O nečovječnosti jednog vremena govori i podatak da je crkva novom stanovništvu služila i kao pilana, zapisala sam u priči MOĆ PRESVETOGA TROJSTVA. Planira se da bi crkva kao spomenik kulture bila otvorena 2020. godine na 250. obljetnicu početka gradnje. Daj Bože, 91-95 da se ostvari naš san i da na blagdan Presvetoga Trojstva te 2020. godine zazvone sva zvona i pozovu vjernike – kao što je bilo od starina – na svetu misu, da velika crkva u Kukujevcima opet bude pretijesna za sve vjernike, Kukujevčane i njihove prijatelje, koji će nastaviti život, prekinut krvavom rukom i zločinačkom agresijom. Kada s obnovljene crkve budu zazvonila naša zvona, uz pjesmu «Do Nebesa nek’ se ori …» neka odjeknu riječi Psalma: Išli smo plačući noseći sjeme sjetveno, vraćamo se s pjesmom noseći snoplje svoje. Neka se začuje i himna «Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata», koju je na moj tekst uglazbio Josip pl. degl Ivellio i neka se smire čežnje onih, koji su morali otići. Bez krivnje smo protjerani, vraćamo se rodna grudo. Sav od svile, sva od zlata Otvori nam širom vrata! Vratimo se zaključno na početak izlaganja, onim neraskidivim nitima pjesnika i kraja, kojima su međusobno vezani i kojima su izatkani biseri svjetske literature. I ovdje ću se poslužiti svojim stihovima: Nanižimo sretne trenutke kao bisere. I manje i veće. I život će nam biti ogrlica od sreće. Ako sam i maleni broj najsitnijih bisera nanizala u ogrlicu hrvatskoga pjesništva, vrativši dug zavičaju iz kojega sam otišla i domovini koja me je primila, zahvaljujem pjesmi: Pjesma Iz bola si izrasla, nad patnju se nadnijela i poletjela u svijet. 95 Klasje naših ravni Juditha Plankos, U traganju za vlastitim granicama 96-100 U traganju za vlastitim granicama JUDITHA PLANKOS POETSKO PAMĆENJE STVARNOSTI U DJELU MILOVANA MIKOVIĆA Književnik, publicist, istraživač, dugogodišnji urednik novina i većeg broja književnih časopisa, Milovan Miković (1947.) do sada je na više načina obilježio značajnu epohu u kulturnom životu Subotice. Bio je jedan od utemeljivača «Radio Subotice», gdje je karijeru počeo (1968.) kao spiker–novinar, da bi kasnije zauzeo mjesto urednika, te glavnog i odgovornog urednika Redakcije na srpskohrvatskom jeziku. Nakon toga, dugogodišnji je kolumnist «Subotičkih novina» i od 1983. urednik Časopisa za književnost, umjetnost i društvena pitanja «Rukovet», te izdavačke djelatnosti NIP «Subotičke novine». Potom je glavni i odgovorni urednik, a nešto kasnije i direktor «Subotičkih novina». Od godine 2005. urednik je Nakladničke djelatnosti NIU «Hrvatska riječ» i urednik Časopisa za književnost, umjetnost i znanost «Klasje naših ravni», glasila ogranka Matice hrvatske u Subotici. Paralelno sa ovakvim angažiranjem, od samog početka redovito se bavi književnim radom, te je zapaženi pripadnik srednjeg naraštaja hrvatskih pisaca u Vojvodini, odnosno Subotičkog književnog kruga, između ostalog, moglo bi se reći, jedan je od pjesnika za koje je Radomir Babin govorio da pišu «ravničarsku poeziju». Radove u književnim časopisima objavljuje od 1967. godine. Piše stihove, pripovijetke, romanesknu prozu, kritiku, eseje, studije, rasprave a bavi se i istraživačkim radom neophodnim za priređivanje raznih bibliografija. Do 90-tih piše na srpskom, a od tada stvara na hrvatskom jeziku. Između ostalog, objavljene su mu zbirke pjesama Ispitivanje izdaje (1989.), Iza ne (1990.), Avaške godine (1991. u dva izdanja, 1992., 1993. 2005.), Metež (1992.), Praznina (1993.), Koreni stvari (1996.), Slušaj, zemlja, riječi (2007.), te knjige proznih tekstova Grad je reč (1996.), Život i smrt u gradu (1999.), i Iznad žita nebo (2003.). U Osijeku mu je (2008.) objavljena antologija priređena pod nazivom Roman u književnosti Hrvata u Vojvodini, koja obuhvaća djela objavljena između 1875. i 2008. Od dovršenih rukopisa valja istaći: Antologiju hrvatskog pjesništva u Vojvodini od najstarijih vremena (počevši od Mihovila Subotičkog iz XVI. stoljeća, pa dalje) i studiju Navodi o subotičkom kazalištu 1747.– 1997. (Klasje, 2007.-2011.)., te Antologiju hrvatskih pripovijetki u Vojvodini, koja je u pripremi. Djela su mu zastupljena u mnogim domaćim ili inozemnim zbornicima i antologijama i prevođena su na mađarski, njemački, engleski i ruski. U kulturnom životu našeg grada odigrao je značajnu ulogu kao nakladnik – prva knjiga koju je (1967.) uredio i izdao bila je zbirka pjesama Vladimira Stevanova, Modri krug. Uredio je i/li priredio i izdao preko 130 knjiga drugih pisaca. Suradnik je Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, na projektu Hrvatske književne enciklopedije i Vojvođanske akademija nauka i umetnosti, na projektu Enciklopedije Vojvodine. Za ostvarenja mnogih subotičkih pisaca čitalačka publika saznala je zahvaljujući njegovim interpretacijama. Za ovu prigodu, namjera mi je iznijeti nekoliko svojih zapažanja o pojedinim aspektima poezije koju piše i za koju mislim da stoji u vrhu njegovog stvaralaštva. Sam sebe i prirodu svog djela Miković je na autentičan način odredio stihom kojim kaže da u svojoj pjesmi definitivno proverava sopstvene granice1, imajući pri tom u vidu kompletno duhovno područje koje je spreman da doživi kao slobodu. Uz skoro dosljedno poetsko potvrđivanje ovakve naznake, u stihovima mu dominira izvjestan nespokoj motiviran različitim, po1 M. Miković «Koreni stvari» (Sveta bačka zemlja, 2), Subotica, 1996, str 9. 96 Klasje naših ravni Juditha Plankos, U traganju za vlastitim granicama 96-100 nekad jasnim ponekad prikrivanim razlozima. Po unutrašnjem ritmu nekom, neizvjesnost ljudske sreće, tragovi uznemirujuće stvarnosti, u kojoj «i vreme ćuti nije za ovo vreme»2, neprekidno se smjenjuju sa otiscima čežnje za minulim, za uzvišenim, tek slučajno prokradenim fragmentima onog što je za pjesnika opojno, nečeg neuhvatljivog što izmiče racionalnom poimanju. Uz poneku aluziju, može se nazreti nametljivi pritisak aktualnih događanja, koji su tokom posljednjih dvadesetak godina obilato davali povoda za strepnju i zebnju, ali su u svoj svojoj prizemnosti ujedno upućivali na nadmoćnost poetskog pamćenja. Za pojedine segmente njegovog stvaralaštva mogle bi se ponoviti riječi koje je sam izrekao u povodu poezije svog prijatelja, pjesnika i psihijatra Ivana Pančića. I kod njega pjesma nastaje tako da u osjetljivom trenutku «običnost prelijeva u književni diskurs»3. Fragmenti doživljene i dugo promišljane realnosti, pročitane literature, godinama usvajanog znanja, međutim, prožimaju se i isprepliću sa pjesnikovom unutarnjom stvarnošću. Gubeći pri tom vlastiti identitet oni funkcioniraju kao dobro utemeljena literarna građa umjetničkog izraza. Ljudi skloni kontemplaciji uvijek uživaju u izvjesnoj prednosti ali su ujedno izloženi i opasnosti zahvaljujući tome što vide više, što opažaju i u stanju su unaprijed odgonetnuti znakove nadolazeće bure nemilih zbivanja. Miković nesumnjivo spada među njih i ima neodoljivu potrebu o svemu što mu je na vidiku ili na umu ostaviti trag. Tako stečene intelektualne i emocionalne senzacije ume odjenuti u neočekivanu lirsku formu sposobnu da ublaži i na bezbroj načina preobrazi tjeskobne misli, dopuštajući da se misaoni sadržaji izmjene do neprepoznavanja, zaogrnu i intenziviraju promišljenim izražajnim sredstvima svemoćne lirike, te da se nađu u višedimenzionalnoj stvarnosti, koja ponekad može djelovati i hermetično. U proznom stvaranju u kojem se on također rado ogleda, riječi gube svoj povlašteni položaj i na taj način prezentirani nemir počinje dobivati eksplicitnije forme, samim tim što je izazivan manje-više dnevnim zbivanjima i potrebom da nešto od svega ostane zapisano kako bi moglo poslužiti kao dokument. Ponekad je dovoljno da se u središtu pjesnikove pozornosti nađe sama ustrojenost svijeta, ono univerzalno «tragično osećanje života», ili na trenutak zatečenost posebnošću življenja nas sklonih zamišljanju da prebivamo na dnu nekadašnjeg mora i spremnih na mahanje arheološkim, naučnim dokazima za takvu tvrdnju ili, još više, spremnih za učešće u stvaranju mitologije koja se oko svega toga stvara ukrštena fragmentima realnosti: «Moja endemska samoća brže zakuca / čim stignu rode sa Nila / u svakoj po pola srca Panonije / tvrdoglave limes / domovine / između domovina drugih / lišena straha / od Polumeseca i Krune», ili «odavde je uvek moguć iskorak / u maglu početka», ali i «odavde se svakoj stvarnosti oduzima draž / čim se grlato rasprodaju iluzije»4. 2 M. Miković «Iza ne» (Badnje veče), str. 25. 3 M. Miković «Život i smrt u gradu» (Pisma drži sve kajase), Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost «Ivan Antunović» i HAD, Subotica, 1999, str. 164. 4 M. Miković «Iza ne» (Grenzeri), Subotica, 1990, str. 30. Pjesme zbirke Metež, možda više od drugih, svjedoče o napetosti za koju je u trenutku njihova nastanka dakako postojalo razloga. Publikacija obuhvata poeziju pisanu između 1988. i 1992. godine, pa nije ni čudno što se u njoj kao najrealnija želja čita «neka više ne bude kako jeste / zbog predugo zaboravljanih slika ... / pravdi koje su bile nepravde». Također nije neobično što su za budućnost tu ostavljena sjećanja o usavršavanju neprijateljstva o radosti stvaranja i porazu stvorenog, o nezasitosti pretvorenoj u nestvarnost5, sjećanja na neizostavne i mučne TV prenose ili na pitanja bez očekivanog odgovora «kako iz ovog u neko drugo ja / da se strmeknem»6. Ali zbirka se završava i učenjem «onaj koji ima snage / da iskorakne iz đubrišta ... neće postati suučesnik / pravičnosti / nadmetanja u patriotizmu / nije novčić bačen u mutnu vodu / kad hoće može iz legla / više nije učenik / ni učitelj ni sveštenik». Na samom početku knjige Koreni stvari, u poemi Sveta bačka zemlja, pored već spomenutog stiha koji bi mogao da posluži i kao svojevrsna 5 M. Miković «Metež» (Tamnik), Subotica, 1992, str. 60. 6 M. Miković «Metež» (Sancta simplicitas), Subotica, 1992, str. 21. 97 Klasje naših ravni Juditha Plankos, U traganju za vlastitim granicama 96-100 ars poetika, autor jasno određuje i neke druge koordinate svojih preokupacija, koordinate među kojima se i ranije kretao na drukčiji, zamagljeniji način. «Ovo što pišem može biti pesma / posvećena svima koji su gazili svetu bačku zemlju / u njoj bih želeo da zabeležim sve njene mene / čije tragove nalazim na platnima konjovića i beneša / u balintovim pričama u tekstovima kostolanjija i čata / o čemu nisam prozborio s hamvašem ali jesam sa savom ... ovom pesmom umišljam i sam ću dodati nešto dugovečnoj i dotrajaloj zemlji bačkoj koja stalno propada i neosetno se obnavlja» . Kako i naslov zbirke, pa posle naslov jednog od ciklusa u njoj7 sugerišu, uz neprekidnu percepciju zla, ponekad u zavadi sa prošlošću, ponekad u zavadi sa svetom, uz neprekidno traganje za onim zbog čega vredi izdržati i ići napred, on je u stalnom traganju za korenima, sopstvenim i svih onih koji su se našli s njim na istom tlu, za korenima i pratvarima za koje je zanimanje pokazivao i u knjizi poezije Iza ne. Urbani svijet, međutim, u kojem živi udaljava se od svega toga i nudi sama iskušenja i more izazova. Prinose se žrtve «e da bismo ostale obavestili o klopci sudbine od bogova raspetoj»8. Kazivanje «rečima iz nenapisanog rečnika» pesniku polazi za rukom naročito u poemi Avaške godine, čijoj leksici bi se mogla posvetiti ozbiljnija rasprava, samim tim što, kao ikavski iskaz, predstavlja osvježenje u hrvatskoj literaturi i u neku ruku mogla bi dobiti mjesto uz Krležine Balade Petrice Kerempuha ili Domjanićevu poeziju, pisane kajkavskim narječjem. Bez obzira na osvježeni štimung, on se u ovoj poemi sa strašću vraća izvoru s kojeg se još od djetinjstva napaja, nadograđujući ga novim smislom i novim sjajem. Nema sumnje, on voli riječima izazvati dojam, smisliti nove ili postojećima nove oblike, nove kontekste, sve to radi nijansiranja rečenog, radi proširivanja mogućnosti da se kaže više ili prodre dublje. I upravo ovdje, u redovima spomenute pjesme Sveta bačka zemlja, nailazimo na potvrdu nečega o čemu se možemo osvjedočiti u mnogim stihovima drugih zbirki. Posebnu brigu autor posvećuje jeziku kojim se obraća i nikako ne pristaje na stereotipnost bilo kakve vrste. To čini na sebi svojstven način ne ustručavajući se da poetski uokviri čak i poneku tajnu vlastite pjesničke radionice. Između ostalog, on ne dozvoljava da mu jezik bude sterilan: «s molitvama upućenim bogu čuće se i rogata psovka / a sve bih da kažem rečima iz nenapisanog rečnika» , ili kasnije: «svet je zaboravio na njih / nema ih ni u jednom rečniku / dospele su u zemljane krčage činije i lonce / isparavaju sa zemnim zadahom otkopanog groba / reči koje traže sitničavu srditost gnev / pokopavaju sporove spašavaju gradove od uništenja». Moć riječi je nepojmljivo razgranata, samo može da bude dovedena u pitanje mogućnost poimanja svih njenih značenja. Rado prebire po starim sintagmama, ili dijalekatskim izrazima. Prilikom ispisivanja očigledno je da jednako ima na umu njihove aktualne prizvuke i izvorno značenje iz kojeg bi kad-tad mogao da iskrsne trag iskonske poruke. Prilikom pažljivog izbora, ne izbjegava ni grube, opscene, niti suviše intelektualne riječi. Čak uspijeva stvoriti poetsko okruženje i za one što pripadaju užoj terminologiji manje popularnih znanstvenih disciplina. Iznad svega toga, posebnu draž ima kad ih počne uvlačiti u svoje ozbiljne igre. Tako u Svetoj bačkoj zemlji još veli: «ovde do jeseni svaka biljka u čauru zarobi po jednu reč / sposobnu da oponaša jednoćelijske praživotinje i bičare / sunđere i dupljare / pljosnate valjkaste i člankovite gliste ... / pitekantropusa zgrčenog homo erecktusa i solo čoveka»9, ili «mnogo ređe biljke ovog podneblja hvataju reči iz vazduha / i odlažu ih u seme što se ispod ledenog snega migolji / čeka skriveno ispod tvrdog pločnika ukradenih gradova / da šapat rođen pre usta istera do pupoljka i plodova / iznad metalnih kovčega što ih rđa glođe besciljno / s vojnicima neznanim i s inima pobijenim jeftino / zadnjim se tramvajem prebacuju iz šuma i gajeva / u prostor s vokalima gde zauvek nestaju / odakle nas bez zazora pipaju okatim prstima»10. Ima stihova u kojima sa zadovoljstvom i ironijom demonstrira istrošenost riječi, sintagmi ili rečeničnih obrta. 7 M. Miković «Koreni stvari» (Pratvari), Subotica, 1996. 8 M. Miković «Koreni stvari» (Pratvari), Subotica, 1996, str. 37. 9 Ibid, str. 13. 10 Ibid, str. 14. 98 Klasje naših ravni Juditha Plankos, U traganju za vlastitim granicama 96-100 I ne samo kao pjesnik, on se svojoj opsesiji riječima vraća na različitim nivoima. Njihovom prirodom on se s mnogo pijeteta bavi i kao istraživač, pa ima nekoliko ozbiljnih i zapaženih rasprava posvećenih ovoj temi, a kao korisnik je stalno opčinjen opet onim na što podsjećaju korijeni i uz to otvoren prema svemu novom što mu njegova poetska ličnost diktira. Pri tom, trudi se da izbjegne «letristička nova pisma / koketeriju s muzama konkretne i vizuelne poezije»11 Ma koliko mu svakodnevica odvlači pažnju ka dnevnim zbivanjima, ma koliko je okrenut drugim temama poput ljubavi, Boga, odnosa svog i drugih prema Bogu, odnosa prema majci, prema dragoj, on zauvijek i neizlječivo ostaje uhvaćen u klopku poezije snalazeći se savršeno i u estetskim stegama koje zahtijeva sonet na primjer da bi upravo uz njih otvorio najšire mogućnosti poetskom izrazu bez granica. Ponovno se odvažio na pisanje sonetnog vijenca, čijim tajnama je ovladao još u zbirci Koreni stvari. Igrajući se dalje riječima i njihovim prikrivenim značenjima, te aludirajući na održavanje tradicionalne Književne kolonije koja se organizira u Kanjiži, novom sonetnom vijencu nadjenuo je naslov – Ukanjižen12. se mnogo čega mora odreći i otresti. Mora se odreći i onog što djeluje privlačno i onog što mu je mrsko. Jasno mu je da u kolikoj meri boginje osvete, isto toliko pogubni mogu da budu i istomišljenici i on ih svrstava pod istu kapu: «kloniću se zatvorenog kruga istomišljenika i erinija / mada vidim naokolo tragedija baš grabi velikim koracima». No, već sama opredijeljenost da se piše o svemu ovome ukazuje na to da je pjesnik daleko od ravnodušnosti ili još dalje od bilo kakve otuđenosti. Naprotiv, da je nezainteresiran ne bi se s toliko žara upuštao u lirsku obradu svojih panonskih tema. Naravno, daje se naslutiti i mogućnost izlječenja od bolesti čovječanstva «možda će ipak sve nas zarasle u ovu spljoštenu tamnicu jednom / spojiti toplina božića užasno same zaogrnute karpatskim vetrovima»13. Uz sudbinu tiskog cveta, «skriven smisao uzleta i pada», uz Nietzschova Boga koji trune «riječnim muljem skrit» odigrava se dalje ono što on naziva Panonski dramolet. «U kapljama gustog znoja cijeli se kozmos tiska / I čovjek se neki, u čaši, priprema na špiritni let / s jatom polarnih gusaka, / iznad mrzle vode sniti / med kliktavim svijetom tuđih, dugovratih riječi / – ni beznadni zvjezdani sjaj neće da ga spriječi! / O, baš ovdje gdje je oprostivo i drugačiji biti! / Tu rijeka u granju, u paukovoj mreži, blista, hodi / tu najbolja šutnja u pospanoj kanjiškoj tišini / tu se jutrom, iz nje iz kapi kiše, blagoslov rodi». I za ove nove pjesme poetske cjeline i dalje se zahvaća iz riznice svega onoga što je za pjesnika važno. Da bi bio u stanju u punoj mjeri posvetiti se onom što smatra načinom života – poetskom poimanju i interpretaciji svijeta oko sebe, autor 11 M.Miković «Koreni stvari» (Sveta bačka zemlja), Subotica, 1996, str 10. 12 V.: str. 101.-102. «Zavisnost dijaspore od povijesnih trenutaka» svakako je nešto što se ne nameće samo njemu osjetljivom «na sve pritajenosti / lebdeće pojedinosti», što strast prema riječima praznine iza riječi pita: «šta znači ako sam / i Slaven i Mađar i Nemac / sveti Bože odakle sam reci mi / zašto sve jesam i ništa nisam / otkud u meni toliko nepogode»14. Sve ovo u nekoj latentnoj formi postoji, izgleda, od ranije i vjerojatno će još dugo opstati kao predmet promišljanja. Pitanja za samog sebe tipa «znaš li gde si se noćas skrivao / na kojem si jeziku preživeo san»15 javljaju se još u zbirci Metež, ne očekuju odgovor i dobivaju univerzalno značenje naročito u podneblju poput našeg, za koje su imanentne sve prednosti i zamke koje za svoje poklonike i podanike čuva kula babilonska. Kao i u ranijoj i u najnovijoj poeziji, kojom, kako veli polako dovršava «kroniku svoje odbačenosti16», tragovi nezadovoljstva nisu nestali, naprotiv, izrečeni su s duhovitom ironijom, sa čak pomalo grotesknim prizvukom. Dok su «pohlepe vidljive, smisao zaturen17», nije teško 13 M. Miković «Koreni stvari» (Sveta bačka zemlja), Subotica, 1996, str 10. 14 M. Miković «Iza ne» (Brod na pesku), Osvit Subotica, 1990, str. 31, 32. 15 M. Miković «Metež» (Nešto više), Osvit Subotica, 1992, str. 19. 16 Klasje naših ravni, 5-6, 2010, str. 31.-33. 17 Ibid. 99 Klasje naših ravni Juditha Plankos, U traganju za vlastitim granicama 96-100 prisjetiti se vremena «Kada je još bila sramota / zarađivati više / nego što ti za život treba18», a pored ostalog usput se, uz razne druge, javljaju i «ovisnici bakšiša19». menuta rasprava potkrijepljena je mnogim podacima do kojih je dolazio iz različitih, uvijek navođenih, izvora i predstavlja zbir dragocjenih informacija i stavova o području umjetnosti koja u ovim krajevima od davnina važi za bitan segment organiziranog kulturnog života. Promišljanje fenomena grada i mnogo čega na što njegovo postojanje obavezuje ili za što nas često uskraćuje, žal za salašima koji polako nestaju sa scene, a u duši ostavljaju neizbrisiv trag, sve su to teme koje na tisuću načina pronalaze mjesto u Mikovićevu djelu. Pojedinim stihovima ono obuhvata vezu između povijesti, minulih događaja, odavno iščezlih lokaliteta i nepostojećih objekata s jedne strane i sadašnjosti neslavne koja tinja i u snove stare slike priziva: «Kada u snu siđeš s tramvaja / iza Kalvarije – ondje zastaneš zatečen / lagano se zaputiš Bajskom groblju / gdje pokopan leži cijeli jedan grad / kakvoga nad zemljom više nema / – i tiho korakneš u svoj izgubljen, poraženi zavičaj»20. Mada mu je u poeziji posvećeno znatno manje prostora, mada ipak u naznakama ima riječi o njemu, velika strast, kojoj se Miković posvetio također na više načina, jeste kazalište. Dok je bio zaposlenik u Subotičkim novinama (1983.–2005.) redovito je pisao prikaze i eseje o kazališnim predstavama i novim knjigama, a u Klasju naših ravni u nastavcima izlazio je njegov tekst o prošlosti teatra u Subotici21. Spo18 Ibid. 19 Ibid. 20 Ibid. 21 M. Miković, Navodi o kazalištu od 1747. – Klasje naših ravni (u nastavku KNR), 7-8, 2007, 67-88; – KNR 9-10, 2007, 85-105; – KNR 11-12, 2007, 103-120; – KNR 1-2, 2008, 83-103. – KNR 3-4, 2008, 89-105; Valja imati u vidu da je u navedenim knjigama eseja i drugim raspravama Miković s izuzetnom pažnjom nastojao predstaviti mnoge mahom zavičajne književne poslenike, naročito one koji stvaraju na hrvatskom jeziku. U tom pogledu od velikog su značaja i tri njegove antologije (roman, pjesništvo, pripovijetke) za koje je brižno sakupljao, odabirao i priređivao tekstove. Pored ostalog bavi se prevođenjem sa mađarskog i njemačkog jezika, a u svojstvu scenarista i autora televizijskih emisija «Detinjstvo» (TV NS), gledaocima je na uzbudljiv način predstavio portrete poznatih Subotičana. Član je Društva književnika Vojvodine i Društva hrvatskih književnika. Dobitnik je «Antušove nagrade» i «Nagrade dr. Ferenc Bodrogvári» za književna postignuća, te «Nagrade Dušan Lopašić» za uređivanje časopisa «Klasje naših ravni», i dr22. – KNR 5-6, 2008, 88-103; – KNR 7-8, 2008, 92-112; – KNR 9-10, 2008, 103-113; – KNR 11-12, 2008, 108114; – KNR 1-2, 2009, 98-109; – KNR 3-4., 2009, 101110; – KNR 5-6, 2009, 110-114; – KNR 7-8, 2009, 110114; – KNR 9-10, 2009, 106-113; – KNR 11-12, 2009, 110-113; – KNR 1-2, 2010, 109-120; – KNR 3-4, 2010, 111-120; – KNR 5-6, 2010, 113-120; – KNR 7-8, 2010, 115-120; – KNR 9-10, 2010, 116-120; – KNR 11-12, 2010, 110-120; – KNR 1-2, 2011, 112-120; – KNR 3-4, 2011, 102-117. 22 Pročitano na književnoj večeri u subotičkoj Gradskoj knjižnici, 2. prosinca 2011. 100 Klasje naših ravni Jakov Basch, Ukanjižen 101-102 Ukanjižen JAKOV BASCH 7. O vrsti u zimu dugu 9. O kćerima sumraka Tu Sin je ispunjen duhom njegovim od ljudi odrt. Talog tuge u ženama, kožu i krv gleda, tih slugu, djeca im smežurana mru cijelu zimu ubogu, dugu – lovačkom stazom niz korito hitaju čovjek i hrt. Iz nje se roji tiskih leptirica voden cvijet. Bezgraničan netko nagnut je granjem do vode tu sinovi i kćeri sumraka krilima se mole, hode snuju, trepte, smiruju se, tu će u raskoši mrijet Praznom ulicom kopitaju rogate sjene promenade u mraku, iz studi jalove hrle, za oporavkom žude život njihov, uz jednu osobu, nije u interesu vrste sve dok se rađaju, iz krvavog kaosa i ludila nade. a smrt bliza, na čas, uljepšat će sumoran svijet. Na putovanja daleka poziva nerješiva zagonetka sred sreće procvjetava skrivena tajna svršetka. Njome neugasive zrake u žitnu polju pale snijet Zorom, udovi, iz kutija igračke cvile ispotiha slijed bijelih i nijemih sudionika usnule bune: Jedan nikuda, dva natrag, pjev je šuplja stiha. – ispod tiša lastavica razgara se otrovna gljiva. Let njin duž glatke vode tamno sjaji u nutrini vjetar sa zvijezda usnulih, iza najdaljih njiva. Sjena sa dna sna u dvorcu kisne, napuštena trune sve dok ne uslijedi pad, nečujan, bezbolnost tiha. Duž prašnog raskrižja visi iz bodljikave krune. Plamni zalazak sunca utopljen u hladnoj dubini pupoljke dodirne, odredi im smjer, hitro otkriva. Sa Sotonom se zaigravaju venu na riječnoj bini. 8. O snovima i tijelu 10. O zubatoj vodi Duž prašnog raskrižja visi iz bodljikave krune. Noću razdjeljuje snove od tijela, sluša vijesti uzdiše za nečim čega odavna nema ne želi jesti svakoga pozna, Rimljanin ga u prepone mune. Sa sotonom se zaigravaju venu na riječnoj bini tijelo ostave viru, ribama, korijenju, bez vriska – u tami nestaju, gdje strah se sa strahom tiska duž spruda. Sunce škrguće, gnjili, blješte rubini Barbarin pljune, briga me snim li, umuje umnik. Nestabilni, obojica u pokretu i riječi. Sad gaziti! Krv po putu! Bježeći od tebe! Zar se žrtvovati? Imati zeleno oko u travi. Biti svemir. I skrbnik . omorinu razbuđuje tešku da ljude mori u nizini – skrita u mjesečini tu riba se praćakne skliska tminom i hladnim vjetrom uzburkana smrt bliska dok između čamaca i mreža suši krljušt u tišini. Trpjet ću za tebe. Gdje si? Meka. Plaha. Tiha. Otarak. Ni svoje ime na znam dok izdišem laži. Kasno je ili rano? Ti si moj glas ili igračka? Korake nad grobovima bez križa zapljusne trava val jesenskog kestenja, skriva ih snjegova smet ledenom kišom tjerana na ugašene prozore. Glava Duž druge obale dan i ja, tiho, prolazimo svijet Mamci za mušicu. Riječi su to nije sve podvala. Iz nje se roji tiskih leptirica voden cvijet. noću, u čunu bez vesla, pluta, grdobnu usni vrlet – uči voda je zubata, a u postelji se ovdje spava! U njenoj će struji skončati svadbeni smrtni let. 101 Klasje naših ravni Jakov Basch, Ukanjižen 11. O gnijezdu U njenoj će struji skončati svadbeni smrtni let pohrliti put zvijezda dalekih u prozirnoj magli zaboravljajući život buran, slijep, kraj mu nagli skriven smisao uzleta, pada. Panonski dramolet! Dok bezgraničan netko širi krila, tih se gnijezdi u galebu ponad rijeke, u srni, u oku mrtvih riba, kroz spomenar između zgnječenih ljubičica šiba tkan od tajne i trepeta, raspiruje šutnju – jezdi, kroz samotnu stepu. Divljih pasa otužno lajanje. Nad rijekom ljeto mre, u mrtvu vodu zagledano sa svakim danom tu netko briše moje postojanje. Disanje škripom guščjeg pera u slova poredano i moje lice otvoreno, tim burama sluša pjevanje. Tad učeni zakonoznalac stiže ovdašnjoj tazbini. 12. O žitkom blatu Tad učeni zakonoznalac stiže ovdašnjoj tazbini zgrčen od mukle boli je, skrite u pjesmi drugoj – iz te se, i slijepac jedan, smiješi djeci ubogoj riječima reskim, pogreben duž panonske širine. Vjerom oslonjen je u ludilo, istaljeno u silini pjeni se praćaka, mrijesteći se u dogmi strogoj ondje svi naši vapaji pristignu u žurbi ubogoj a mrke obale zelene rijeke vrebaju ih u nizini. Iz sjaja žitkog blata tama s/lijepog oka motri; Jutro s mirisom rijeke razgovara, sprema uzlet jauk zasvjetluca, priziva sjeverac ljutit, oštri. Niz obronak iznad rijeke smrt nam nadzire let u nju uviru sve staze uz rijeku, mrklina tu zri. Dok mu i poljubac jurodive ne zatrese skelet. 13. O šutnji Dok mu i poljubac jurodive ne zatrese skelet. Lijena valja se, banjskih gostiju, pjana vriska. U kapljama gustog znoja cijeli se kozmos tiska I čovjek se neki, u čaši, priprema na špiritni let. S jatom polarnih gusaka, iznad mrzle vode sniti med kliktavim svijetom tuđih, dugovratih riječi. Ni beznadni, zvjezdani sjaj neće da ga spriječi! O, baš ovdje gdje je oprostivo i drugačiji biti! 101-102 Tu rijeka u granju, u paukovoj mreži, blista, hodi tu najbolja je šutnja u pospanoj ukažinjenoj tišini, gdje jutrom se, u njoj iz kapi kiše, blagoslov rodi. Tu umornima od laži, cvijete tiski, lance skini! A nadležni za krletke i čudna zbivanja na vodi slučaj će potanko razjasniti toj poetry jazbini. 14. O izgladnjeloj moruni Slučaj će potanko razjasniti toj poetry jazbini u tomu logu isto dršću mladci i ostarjeli vuci, bježeći od počela i svršetka jednako su u muci. Ondje odsvakud skupljeni pjesnici plameno fini kad im konjak iz ždrijela sune, netom postaju ini – po kanjiškim perivojima trunu im sad slavoluci dok ih duž rijeke snose nebeskih pjesama zvuci. Između devet korova anđeoskih postahu kerubini. U rafinadi im se lagano tanji i nestaje grešno tijelo iz Tise u Dunav kada tonu da ih ne motre morune. Možda bi te radije njino, cirozom uvećano, djelo? Očas tu vjetar iz krune i duž muljevita dna puhne, dižuć tiski cvjetni prah. Tad presahnut će i to vrelo. Nekoć u Karpatima izgubljen pramen zlatne vune. 15. O Tisi Nekoć u Karpatima izgubljen pramen zlatne vune. Postaje blatnjav plavi bašče kanjiški grad, vrt. Usput zeleno dlićkavi trag kljukane guske, smrt. Povrjeđuje dame banjski se gosti zgroze i bune. Tu riječnim muljem skrit Nietzscheov Bog trune. U azurno sukno pjesničkim obrtom tkan je satrt. Tu Sin je ispunjen duhom njegovim od ljudi odrt. Duž prašnog raskrižja visi iz bodljikave krune. Iz nje se roji tiskih leptirica voden-cvijet. Sa Sotonom se zaigravaju venu na riječnoj bini. U njenoj će struji skončat svadbeni smrtni let. Tad učeni zakonoznalac stiže ovdašnjoj tazbini. Dok mu i poljubac jurodive ne zatrese skelet. Slučaj će potanko razjasnit toj poetry jazbini. 102 Klasje naših ravni Zvonko Sarić, Putujući prema kraju noći 103-104 Putujući prema kraju noći ZVONKO SARIĆ Često se postavlja pitanje »koliko« se poezija čita, čitaju li se knjige poezije, koliko se kupuju knjige poezije? Uvijek sam govorio da nije bitno »koliko« se poezija čita, nego kakva se poezija čita. Meni je drago što smo večeras zajedno i mislim da možemo fino komunicirati, kao što i književnost jest komunikacija, jer ako nema komunikacije nema ni književnosti. O Milovanu Mikoviću nije lako govoriti. Iza njega je jedna bogata književna i profesionalna karijera. Razmišljao sam kako to sve sublimirati, budući da je čovjek toliko uradio i kad je iza njega toliko djela, rada i uspjeha. Negdje tu, 1987. godine, upoznao sam Milovana Mikovića kada sam otišao u redakciju književnog časopisa Rukovet. On je u to vrijeme bio urednik časopisa i tada sam ja odnio neke moje prve uratke, poeziju koju sam pisao. Bio sam, razumije se, pomalo zbunjen, hajde možemo i tako reći i malo uplašen, kako će reagirati urednik kada pročita te neke moje prve stihove. Milovan je bio posve, kako bi se danas reklo – cool, opušten, i rekao je da će to pogledati, pa ćemo vidjeti, bože moj. Otišao sam nakon nekog vremena ponovno kod njega i on je rekao da će objaviti te pjesme u časopisu. Naravno da danas znam kako ti prvi stihovi i nisu bili baš »sjajni«n, ali Milovan je tako dao šansu i ohrabrenje mladom čovjeku da pokuša krenuti u nekom smjeru s pisanjem, dakle, da nastavi, siguran sam da je kao vrstan urednik pretpostavljao da od mog pisanja u godinama koje slijede može »nešto ispasti«. Moja prva knjiga poezije Operi zube i kreni objavljena je 1989. godine, Milovan je tada bio urednik nakladničke edicije Osvit, a tada je Milovan, te godine, dao šansu za objavljivanje književnih prvijenaca i još troje mladih pisaca je objavilo svoje prve knjige. To je bitna činjenica. Milovan je inače uvijek davao šanse mladim piscima da objavljuju u časopisu, da objave knjige, da krenu dalje na književnom putu, a bože moj, poslije će vrijeme pokazat što će od toga biti, kako će biti i hoće li biti tih pisaca, pjesnika, u književnom polju, hoće li se nastaviti iskazivati kvalitetom. I dan danas se sjećam tadašnje redakcije Rukoveti. Volio sam tamo navratiti. U redakciju sam upoznao subotičke književnike Lazara Merkovića, Vojislava Sekelja, Ivana Pančića i druge, znači to su ljudi koji su pisali, i naravno da se to druženje nastavilo i to su za mene bili jako bitni razgovori, ja sam bio mlađi od njih i taj koji sam počinjao u književnosti i oni su mi ukazivali na neke stvari, na knjige i knjižnice, relacije između povijesnih činjenica, slikare, kazališne redatelje za koje ja nisam znao. To su dragocjene stvari. Te davne 1989. godine, objavljena je i knjiga Milovana Mikovića, prva njegova zbirka pjesama Ispitivanje izdaje. Ako dobro pamtim podatke, Milovan je još početkom 1967. godine objavio svoje prve pjesme u Rukoveti. Znači, iza njega je već bilo jedno dugo razdoblje pisanja, to je jedan jako dug period. Pričam vam sada kako sam ja upoznao njega i upoznavao njegov rad. Dakle, imao sam priliku da ga upoznam i kroz život redakcije i putem knjiga koje je vremenom objavljivao. Živi sam sudionik jednog perioda života Subotičkog književnog kruga. Jako je puno ostvarenja iza Milovana, a naravno da sam s protokom vremena upoznavao sve što je on uradio. Milovan je tada već, prije nego što sam ga upoznao, imao jako puno rada iza sebe. Od osnutka Radio Subotice bio je u toj redakciji, radio je kao novinar, kasnije je bio i glavni urednik, a poslije toga je, od 1983. godine, bio urednik Rukoveti i nakladničke djelatnosti Subotičkih novina, a danas je urednik časopisa Klasje naših ravni i nakladničke djelatnosti NIU Hrvatska riječ. Iza njega je i mnogo autorskih knjiga, dvadesetak, što poezije, što esejistike. Za svoj književni rad dobio je Antuševu nagradu, i dobio je i Nagradu dr. Ferenc Bodrogvári. Znači, dobivao je i značajna priznanja za svoj književni rad. Ono što hoću istaknuti, jest da je tijekom svog književnog djelovanja Milovan Miković jako puno uradio za druge pisce i ja mislim da je to dragocjeno, mislim pri tome na njegov rad kao urednika, kao i na to da je u svojim knjigama promovirao rad drugih pisaca i to je sjajno, to je plemenito. Ovo je kod malo ljudi prisutno, da pomažu drugim ljudima, da ih pomažu i promoviraju, a bez da od toga izvlače i neku vlastitu korist, pogotovo u ovim pasjim vremenima, koja traju već više od dvadeset godina u ovome podneblju. Što se tiče književnosti, tu je 103 Klasje naših ravni Zvonko Sarić, Putujući prema kraju noći Milovan odigrao zaista veliku ulogu. Naravno da ću spomenuti da je to jedan kontinuitet koji je on plemenito nastavio nakon rada književnika Lazara Merkovića, koji je kao urednik ostavio značajan trag u životu Rukoveti, a koji je večeras prisutan na ovoj književnoj večeri.. Znači imamo taj kontinuitet. Bojim se hoće li se taj kontinuitet nastaviti, to je za diskusiju i to je već pitanje za budućnost koja treba uslijediti. Što se tiče poezije Milovana Mikovića, a treba da nas se tiče, ovaj autor stvara i objavljuje u epohi koju zovemo postmodernom. Trebamo znati da autor stvara u takvome kontekstu, znači u vremenu kada se ljudske vrednote pokušavaju i, nažalost, uspijevaju devalvirati. Milovanova tekstualna potraga je putovanje prema kraju noći, nastojanje i traženje makar tračka svjetla, kao što svjetlo traže i sve one sjene u Platonovoj pećini, svi oni koji su privezani, okovani za zidove, koji su nemoćni, ali oni gledaju ka tom tračku svjetlosti koji dopire u pećinu. Bez obzira što Milovan Miković u svojim knjigama puno promišlja o mučnini, izdaji, nevjerstvima, gadostima, metežu i opsjenama, ipak u svim tim njegovim knjigama pročitavam težnju svjetlosti i dobrome. Bez obzira što živimo u ova vremena, kada se kategorički imperativi istine i etike nastoje staviti van snage, poništiti, izmjestiti van ljudskih života, izmijesiti iz svijeta ideja u bezidejno, ljudi će i dalje težiti nečem što je trajno, što je nekvarljivo, što je nepotrošno. A mislim da Milovan upravo u svojim tekstualnim potragama upravo teži ka tome. Znači, on jest za mene u svojim tekstualnim potragama, u svojim jezičnim umjetninama tragalac za dobrim, za ljudskim. Napisao sam ne tako davno tekst o jednoj od njegovih knjiga, taj tekst se zove Potraga bez placebo efekta1, a riječ je o djelu, knjizi poezije Milovana Mikovića Ispitivanje izdaje. Sad, u tome tekstu, pišem kako postoji mogućnost da svaka knjiga može biti čitana iznova i iznova i naravno tu odmah postavljam pitanje. Dragi moji prijatelji i prijateljice čitamo li mi neke knjige iznova i iznova? Postoje li u našim knjižnicama, knjižnicama u našim sobama, neke knjige koje mi rado skidamo s police iznova i iznova?. Mislim da postoje i mislim da je to divno kad se vraćamo nekim knjigama, nekim idejama, tim nekim ljudima, piscima s kojima komuniciramo kroz ta djela. Napisao sam u spominjanom tekstu da tek kada u tekstualnoj asocijativnoj mreži interpersonalizirano komuniciramo s pjesnikom 1 Z. Sarić, Tri suvremena hrvatska djela, Klasje naših ravni, 1.-2., 2010., 79.-83. 103-104 i ostvarimo pretpostavku, a pod pretpostavkom podrazumijevam zajedničko traganje za istinom, i kada iz tog dijaloga, znači ja stalno ponavljam da je to dijalog, između pisca i čitatelja, nastane nova vrijednost, tada znamo da poetika tog djela ne zastarijeva. Meni to nije problem reći, kada pišem svoje tekstove, a upravo sam sada usred pisanja svoje nove knjige, primjerice, uzmem knjigu Lazara Merkovića i pročitam njegove stihove i oni me onda asociraju na štošta u korelaciji s onim što pišem i ponekad onda osjećam da treba onamo, u moj rukopis nešto pridodati, i ja onda nešto tamo dodam, nešto izmijenim, nešto izbrišem i dopišem i to jest vid komunikacije s drugim pjesnikom, piscem. Gradeći svoju poeziju Milovan iskazuje da dobro poznaje tradiciju, povijest, književnost i on na toj tradiciji, na tom postojećem iskustvu, gradi nove stvari, gradi svoju osobnost. To svi pisci rade, nastoje napraviti sljedeći korak sagledavajući i promišljajući određene tematike i ideje iz svog kuta. Znači, nitko se od nas ne probudi ujutro i ne napiše genijalno djelo i ne izmisli nanovo cijeli svijet. Jednostavno, nastavljamo ono što su ljudi radili prije nas. Komuniciramo sa njima, nastavljamo taj razgovor sa njima i nadopunjujemo veliki mural književnosti, možda nekad promašimo, možda ponekad ubodemo dobro, u pitanju je književni hod. Vraćam se spominjanom tekstu, gdje kažem da je upravo jedan od razloga čitateljskoga užitka u tom djelu, zbirki Ispitavanje izdaje, taj što je Mikovićeva tekstualna praksa to potentno mjesto koje omogućuje jezičnim znakovima komunikacijski čin. Znači, ponovo govorim o tom što sam i maločas govorio, kako Milovanova poezija omogućuje dinamiku produktivne čitateljske prakse, a ne tek reproduktivnog sudjelovanja u tekstualnim standardima. Milovan Miković u svojim djelima ispunjava jedan čitateljski obzor očekivanja, ali on znalački u svoju tekstualnu praksu uvodi oneobičavanje i tako pravi taj iskorak, kojim omogućuje i potiče daljnju avanturu asocijativnog slijeda kod čitatelja. Milovan Miković poznaje, vrlo dobro poznaje tradiciju, povijest, poznaje vrlo dobro stvari koje su bile prije i to je dragocjeno i on na tome gradi, propitujući mjesto čovjeka i kakav je čovjek u ovom našem aktualnom vremenu, propitujući i promišljajući o bolu, nesigurnosti, posrnućima, lažima, ali i o nadi, željama, ushitima i radostima2. 2 Svjedočenje izgovoreno na književnoj večeri u subotičkoj Gradskoj knjižnici, 2. prosinca 2011. 104 Klasje naših ravni Milovan Miković, O značajkama hrvatske književnosti u Vojvodini 105-109 O ZNAČAJKAMA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI U VOJVODINI MILOVAN MIKOVIĆ PRETHODNE NAPOMENE – Hrvatska književnost u Vojvodini, skup je pjesama i drugih pjesničkih djela, kratkih priča, novela i romana, te ostalih uradaka jezične umjetnosti, što su nastali na hrvatskom jeziku i svojim ozračjem pripadaju hrvatskoj kulturi u Vojvodini, napose Bunjevcima, Šokcima i svim drugim vojvođanskim Hrvatima. Ova književnost obuhvaća sve stvaraoce koji su pisali i pišu na hrvatskom jeziku, uključivši i njegove dijalekte, bačku bunjevačku i šokačku ikavicu, a podrijetlom su iz Vojvodine, ili ovdje žive i stvaraju, te su svoje djelo svjesno utkali u korpus hrvatske književnosti, iz nje crpući paradigmatske i sadržajno-izražajne oblike, nacionalno se ćuteći Hrvatima. 1. Svako je književno djelo nastalo radi susreta i komunikacije, utvrđivanja vlastita i mjesta drugih – i kada pisac i njegovi čitatelji imaju svijest o tome, i ako je ona neartikulirana, potisnuta u drugi plan, ili u još koji dublji sloj. Književno djelo nije samo poziv na razgovor, nego je unekoliko i njegova provjera, a također i identiteta onoga koji ga piše i onih kojima je namijenjeno, i koji ga prihvaćaju, ili odbacuju, čitaju ili ignoriraju – određujući se na taj način i prema cijeloj gami vlastitih identitetskih, ali i kolektivnih supstrata i sastavnica. Utoliko se književnim djelom mogu provjeravati receptivni, intelektualni, napose, kulturološki i uljudbeni kapaciteti svih sudionika u relaciji pisac-knjiga-čitatelj, ali jednako tako i pisac-knjiga-nacionalna zajednica, kao i pisac-knjiga-šire okruženje. Svako književno djelo sadrži u manjoj ili većoj mjeri (najčešće implicite), mnoga pitanja svoga autora i razdoblja kojemu pripada. Njegove prijepore, strahove, skrivene želje ili očekivanja, njegova razočaranja, ali jednako tako je dragocjeni i plemeniti amalgam iskustva što ga je stekao. Ono nije samo puki zbroj, već je nadasve sraz potpore i udaraca što ih je zadobio. S razlogom, ili bezrazložno. Međutim, izravnog se odgovora – zašto je tomu tako – obazrivo i mudro kloni svaki književni stvaralac, ukoliko drži do sebe, svoga djela i svojih čitatelja. Uvjeren kako govoreći o minulom – predmnijeva ono što dolazi. Iz do sada navedenih razloga, pojedini se aspekti relacije pisac-knjiga-recipijent, trebaju uzeti i kao nezaobilazan prilog u razmatranju nacionalnog i kulturnog, a u stanovitoj mjeri i političkog, identiteta bunjevačkih i šokačkih Hrvata u Vojvodini. 2. Književna produkciji NIU Hrvatska riječ, u razdoblju 2005.–2011. obuhvaća 47 naslova. Moglo ih je biti objavljeno, barem još toliko, ako je suditi prema raspoloživim, kvalitetnim rukopisima. Ili, još i mnogo više, pridodamo li sva relevantna djela iz književne prošlosti ovoga podneblja, koja smo dužni poznavati, pomno proučiti i ostaviti nanovo otisnuta, naraštajima koji dolaze. O objavljenim djelima očitovali su se mnogi ugledni pisci, stručna kritika i drugi kompetentni sudionici književne javnosti, te drugi nakladnici, koji dobro poznaju sve teškoće, izazove i iskušenja uspostave – konzistentne nakladničke djelatnosti, pogotovu u manjinskoj zajednici, u kojoj je mnogo toga, iz različitih razloga, postavljeno mimo knjige, a ne rijetko i protiv nje! Upravo radi toga dužan sam istaknuti kako je 2009. za okruglim stolom poznavalaca spisateljstva, knjige, kritike i nakladništva, u organizaciji Hrvatske matice iseljenika, na zagrebačkom 32. Interliberu – Nakladnička djelatnost NIU Hrvatska riječ, proglašena za najbolju, u cjelokupnom izvandomovinstvu. Ne samo glede brojnosti objavljenih naslova, već i njezine profiliranosti. U lokalnom okruženju ovo priznanje, koje je došlo od znalaca, uglavnom je prošlo nezapaženo! Izuzmu li se uobičajeno nekorektni i maliciozni ispadi onih koji s nepodnošljivom lakoćom iznose stavove o ovome i onome, ili o bilo čemu! Priznanje je također, neizravno potaknulo i prepoznatljivu već sklonost izmišljanju sve novih i novih, a u biti nepostojećih pogrešaka i krivnji, i u tom smislu provedenih mrcvarenja o nečemu što je za pisce, čitatelje i književnost – posve nevažno. I utoliko nije vrijedno podrobnijeg spomena. 3. Sadašnji trenutak hrvatske književnosti u Vojvodini samo je aktualni odsječak u dugom, višestoljetnom hodu s otvorenom knjigom u ruci, u potrazi za njenim mjestom u hrvatskoj kulturu i uljudbi, kako u panonskom podneblju gdje ova knjiga nastaje, 105 Klasje naših ravni Milovan Miković, O značajkama hrvatske književnosti u Vojvodini tako i u prostoru matične književnosti1. U prilog ove tvrdnje navodim dva djela Ivana Kujundžića2, dvije antologije Geze Kikića3, troknjižje Ante Sekulića4 u kojem autor skreće pozornost na pojavu stotinjak književnih imena od XVII. do XX. stoljeća, bibliografiju časopisa Rukovet i Klasja naših ravni Lazara Merkovića5, zatim na dvije knjige Tomislava Žigmanova, bibliografiju i traganja za identitetom6, ddva kapitalna djela: jezikoslovno istraživanje Sanje Vulić7 i povjesnicu dr. Matije Evetovića8 napose uz svoje tri knjige eseja i razgovora o književnosti, i na vlastitu antologiju romana u književnosti Hrvata u Vojvodini9. Također potrebno je skrenuti pozornost na pojedine radove Roberta Skenderovića, Krešimira Bušića i Stevana Mačkovića, u kojima se ocrtava odnos Bunjevaca i Šokaca prema knjizi, u kontekstu kulturne povijesti Hrvata u Vojvodini. Hrvatska književnost u Vojvodini tijekom XIX. i XX. stoljeća, gotovo beziznimno nastaje u Subotici10, ili 1 Okrugli stol: Izazovi nakladništva hrvatskih manjina i europska kulturna raznolikost – Interliber, 32. međunarodni sajam knjiga i učila, Zagreb 2009. 2 Izvori za povijest bunjevačko-šokačkih Hrvata, Zagreb, 1968. i Bunjevačko-šokačka bibliografija, Prilog kulturnoj povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata, Jazu, Rad 355, Zagreb 1969. 3 Antologija poezije bunjevačkih Hrvata, Zagreb 1971. i Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Zagreb 1971. 4 Hrvatski pisci u ugarskom Podunavlju, od početka do kraja XVIII. stoljeća, Hrvatska preporodna književnost u ugarskom Podunavlju, Zagreb, 1994. Književnost podunavskih Hrvata u XX. stoljeću, Zagreb, 1996. 5 Bibliografija časopisa Rukovet, maj 1955.– april 1990., u: Rukovet, 5, 1990; – Bibliografija Klasja naših ravni, povremenog vanpolitičkog časopisa za književnost i kulturu 1935.–1944., u: Klasje naših ravni, 9.-10., 2009. 6 Bibliografija Hrvata u Vojvodini 1990.-2002., Pula, 2005. i Hrvati u Vojvodini danas, Zagreb, 2006. 7 Vitezovi hrvatskog jezika u Bačkoj, Subotica 2009. 8 Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, Subotica, 2010. 9 Život i smrt u gradu, Subotica-Zagreb, 1999; – Iznad žita nebo, Subotica, 2003; – Razgovori s Antom Sekulićem, (zajedno s Andrijom Kopilovićem), Subotica, 2008; – Roman u književnosti Hrvata u Vojvodini, (antologija, obuhvaćeni su hrvatski romanopisci u Vojvodini od 1875. godine), Osijek, 2008. 10 Premda Subotica kroz više stoljeća, s razlogom, slovi «metropolom bunjevštine», odnosno hrvatstva – budući da je i grad s najviše Hrvata (v. rezultate popisa!) – i danas ima onih, uvijek na isti kalup štancanih, trećerazrednih trbuhozboraca, koji torbareći s političkim tricama i kučinama, zagovaraju «desubotizaciju» hrvatske književnosti i kulture u ovom podneblju. Na taj se način ovi likovi izravno stavljaju u službu rušenja kulturnog, književnog, obrazovnog, jezičnog, pa i svakog drugog, središta hrvatske zajednice u Vojvodini. Razumije se, nije teško zaključiti prema čijoj se narudžbi ovo u kon- 105-109 je uz nju vezana, a tako je i danas11, što potvrđuju Nakladnička djelatnost NIU Hrvatska riječ i časopis Klasje naših ravni, a prije toga, osamdesetih i devedesetih godina XX. stoljeća Izdavačka delatnost NIP Subotičke novine i časopis Rukovet. O tome na svoj način svjedoči vrijeme nastanka i početak uporabe sinonimskih sintagmi: Subotički književnik krug, i kasnije Subotički hrvatski književni krug. Po svom biću i bitku hrvatski su stvaraoci zainteresirani i upućeni na vrijednosti proizašle iz (srednjo)europske raznolikosti, stoga je potrebno podsjetiti na još nešto: u Subotici su rođeni ili su jedno vrijeme u njoj stvarale mnoge veličine, primjerice glasoviti mađarski pisci Dezső Kosztolányi12 (1885.–1936.), Géza Csath13 (1887.–1919.), mađarsko-hrvatski pisac židovskog podrijetla Ervin Sinkó (1898.– 1967.), nešto kasnije i srpski pisci poput Stevana Raičkovića (1928.–2007.) i Radomira Konstantinovića (1928.–2011.), dok ima i onih koji nastoje i stvaralaštvo Danila Kiša (1935.–1989.) vezati uz subotičko podneblje ... U Subotici je izlazilo više zapaženih književnih i drugih časopisa, pa ona i u tom pogledu zauzima značajno mjesto u hrvatskoj, mađarskoj i srpskoj književnoj topografiji. Radi toga, uz književna i umjetnička djela koja pripadaju vrhunskoj kulturi, u ovoj rasvjeti, potrebno je promatrati i aktualnu hrvatsku časopisnu produkciju, nastalu u kontekstu društvenoga realiteta. Ona nije ostvarena negdje neznano gdje, u kakvoj oazi ili na pustom otoku. Časopisi i knjige bačkih Hrvata niti su kada bili, niti su sada urednički hir dokonih, u sinekuri ogrezlih intelektualaca u službi pobjesnelih skribomana, niti je priroda ovih tiskovina nebesko-meteoritska (eda bi periodično padali na glave nedužnim i čestitim ljudima), već je njihova pojava uvjetovana nacionalnim, kulturnim, vjerskim i uljudbenim razlozima i interesima, te potrebama puka i od početka su u funkciji preporodnih nastojanja bunjevačkih i šokačkih Hrvata u Južnoj Ugarskoj, pa i danas imaju nedvojbenu i nezamjenjivu ulogu tinuitetu protura, i u čiju korist djeluju zagovornici tzv. «desubotizacije»! Što će reći brisanja hrvatskog identiteta iz identiteta Subotice! Dobro je poznato tko je ovo provodio do 1918. godine, a tako na tome ustrajava – od tada, do danas. 11 Također izdanjima Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović, Hrvatskog akademskog društva, Hrvatske čitaonice, Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i dr. 12 Thomas Mann ga je u predgovoru prijevoda na njemački svrstao među deset najvažnijih europskih romanopisaca. 13 Nakon što je sedamdesetih godina XX. stoljeća objavljen izbor iz njegovih pripovijetki u SAD, dio književne kritike i povjesničara književnosti proglašava ga spisateljskim otkrićem i svrstava među rodonačelnike avangardne priče. 106 Klasje naših ravni Milovan Miković, O značajkama hrvatske književnosti u Vojvodini u procesu uspostave kulturne i političke identifikacije, (samo)prepoznavanja i (samo)predstavljanja Hrvata u Vojvodini, i prema vani i prema unutra14. O razmjerima kontinuirane novinske, časopisne, književne i druge produkcije Bunjevaca i Šokaca, u poslijepreporodnom razdoblju, svjedoči i djelo Nace Zelića Publikacije bačkih Hrvata, podnaslovljen kao; Popis izdanja od 1901. do 2007. u kojem autor navodi 1.132 naslova15. Njime nas, među ostalim, hoće upozoriti i na postojanje stanovitih propusta u procesu naše samospoznaje – nastalih nenamjerno, kao rezultat manjkavog saznanja, ili zbog nepotpunog uvida u bibliografsku građu – budući da nažalost možemo govoriti i o «propustima» koji su rezultat nametnutih ili «samonametnutih» ograničenja za koje je teško pronaći racionalno objašnjenje16. 4. Naišavši na razumijevanje i potporu pojedinaca iz ondašnjeg čelništva hrvatske zajednice17, pokrenuo sam i osmislio rujna 2005. godine Nakladničku djelatnost unutar NIU Hrvatska riječ18. Njome su (za sada u 47 naslova) obuhvaćena mnoga djela koja su od ne malog značaja za Hrvate u Vojvodini, upravo onako, kako sam se na početku ovog pothvata – obvezao19. Kada je u pitanju književno stvaralaštvo koje smo baštinili od naših predšasnika to su tri djela Balinta Vujkova (Krilati momak, Šaljive narodne pripovijetke i Bunjevačke narodne pripovijetke), nadalje tri knjige izabranih drama Matije Poljakovića, a privedena je kraju priprema i četvrte knjige, njome su obuhvaćeni svi igrokazi o Bolti, glasovitom scenskom liku, koji i danas živi u svijesti ljubitelja kazališta. Uzgred, teatarska scena, također, spada među institucije od životnog značaja za opstanak Hrvata, očuvanje i razvoj našega jezika i kulture, ali ona još uvijek nije uspostavljena, niti ima bilo kakvih relevantnih naznaka kada bi do toga moglo doći. I hoće li Hrvati ovdje, ikada, imati svoju scenu, premda je u Subotici od 1945. do 1951. djelovalo profe14 V.: Milovan Miković, Hrvatska književna panorama – danas, Klasje naših ravni, 7.-8., 2009., 60.-62. 15 Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu. – Zagreb, 2009. – 230 str. 16 V.: Milovan Miković, Hrvatska književnost iz Vojvodine, u dvama ozračjima – književno-kritičke prakse i bibliografske neosviještenosti, Klasje naših ravni, 9.-10., 2011., 93.-98. 17 Zvonimir Perušić, Neka se država očituje o našim zahtjevima, Hrvatska riječ, 121, 3. lipnja 2005., 16.-19. 18 H.R., Široka podrška za nakladnički program, Hrvatska riječ, 135., 9. rujna 2005., 8.-9.. 19 Milovan Miković, Osam edicija čuva identitet , Hrvatska riječ, 135., 9. rujna 2005., 10.-11 105-109 sionalno ustrojeno Hrvatsko narodno kazalište, iz kojega je nikla Opera s baletom, podarivši mnoge vrsne umjetnike – glumce, operne pjevače, glazbenike, skladatelje, dirigente, redatelje, scenografe, dramaturge, pisce, kritičare, teatrologe, kazališne pedagoge ... Nadalje, objavili smo pet knjiga posvećenih Iliji Okrugiću Srijemcu, što ih je temeljem vlastitih istraživanja u srpskim i hrvatskim nacionalnim knjižnicama, pismohranama i drugim institucijama kulture provela prof. dr. sc. Jasna Melvinger. U pripremi je nastavak ovoga niza. Izdvajam, također, traženo djelo akademika Ante Sekulića Osobna imena, prezimena i nadimci bačkih Hrvata (tiskano u dva izdanja 2006. i 2010.), među ostalim i radi toga što je ono posvjedočilo kako su osobna imena, prezimena i nadimci bačkih Hrvata, dio cjeline hrvatskog onomastičkog sustava. Posebno mjesto pripada Kulturnoj povijesti bunjevačkih i šokačkih Hrvata, dr. Matije Evetovića. Ovim je djelom po prvi put na znanstveno utemeljen i cjelovit način pokazano da su Bunjevci i Šokci dio hrvatskog naroda, a to je i odgovor na pitanje; zbog čega je rukopis dr. Evetovića, od njegova okončanja 1941. godine, bio desetljećima daleko od očiju javnosti. Ova je povjesnica, zakratko, rasprodana i bilo bi višestruko korisno ponovno je tiskati, budući da ju čitatelji i nadalje stalno traže. U tom kontekstu potrebno je ukazati na znanstveno djelo, naše suvremenice, docentice dr. sc. Sanje Vulić, Vitezovi hrvatskog jezika u Bačkoj, budući da je ono opis jezičnih značajki pisaca iz Bajskog trokuta i Subotičkog hrvatskog književnog kruga, a koje pokazuje da jezik autora tih krugova i u XIX. i u XX. stoljeću «sadrži sve bitne jezične i duhovne sastavnice hrvatskog književnog makrosustava» kako zapaža prof. dr. sc, Silvana Vranić. Glede suvremene književne produkcije, također treba istaknuti da pisci hrvatske zajednice u Vojvodini, poput i onih u matičnoj književnosti, očito s razlogom, preferiraju roman, tu veliku proznu fikcionalnu književnu vrstu kojom se obraćaju svojim čitateljima. Jamačno ovo nije plod slučajnosti, već izraz potrebe da se najopsežnijim i najsloženijim proznim oblikom propituju stvarnost, mjesto pojedinaca i kolektiviteta kojemu pripada. Do sada je Nakladnička djelatnost NIU Hrvatska riječ objavila sedam romana. To su: Dražen Prćić, Wild card, (2005.), Vladimir Bošnjak, Svršetak vražjeg stoljeća, (2006.), Željka Zelić, Bezdan, (2006.), Dražen Prćić, Wild card, drugo izdanje, (2006.), Tomislav Ketig, Velebitski orao, (2007.), Lazar Merković, U ime pravde, (2007.) i Zvonko Sarić, Prosjački banket, (2007.). pored toga, časopisu Klasje naših 107 Klasje naših ravni Milovan Miković, O značajkama hrvatske književnosti u Vojvodini ravni, u nastavcima je objavljen roman Šesta grana Vladimira Bošnjaka, a u tijeku je objavljivanje romana Damin gambit, Tomislava Ketiga, romanopisca kojemu se djela prevode na njemački jezik, a za jedan od svojih romana Duga senka svitanja, nedavno je u Njemačkoj dobio Grand prix za književnost. ZAKLJUČNO ZAPAŽANJE – Oslanjajući se na brojne niti kojima su povezane kulturna i književna prošlost i sadašnjica, u djelima kako starijih, tako i suvremenih hrvatskih pisaca, čije vrijeme tek dolazi, nastalim u prepoznatljivom kulturno-geografskom prostoru, u dogovoru s članovima Nakladničkog vijeća NIU Hrvatska riječ, u sastavu: Lazar Merković, Jasna Melvinger i Petko Vojnić Purčar, ponudio sam takav izbor ostvarenja hrvatskih pisaca iz Vojvodine, koji će svojom jezično-stilskom i općeknjiževnom vrijednošću zacijelo trajati, mimo svih nasilno i umjetno postavljenih ograda i granica, u realnom i književnom prostoru, unatoč umišljenih pojedinaca, ma koliko se oni (tu i tamo) napuhavali, dajući sebi na značaju. NASLOVI OBJAVLJENI OD 2005. DO 2011. 2005. 1. Vojislav Sekelj, U izmučenim riječima 2. Jasna Melvinger, Vaga s anđelima 3. Petko Vojnić Purčar, Kult kornjače 4. Milivoj Prćić, I nakon desetljeća 5. Balint Vujkov, Krilati momak 6. Dražen Prćić, Wild card 2006. 7. Ljubica Kolarić-Dumić, Igrajmo se radosti 8. Vladimir Bošnjak, Svršetak vražjeg stoljeća 9. Željka Zelić, Bezdan 10. Milivoj Prćić, Južno od tranšeja 11. Andrija Kopilović, Okom svećenika I. 12. Andrija Kopilović, Okom svećenika II. 13. Dražen Prćić, Wild card, drugo izdanje 14. Ante Sekulić, Osobna imena, prezimena i nadimci bačkih Hrvata 15. Lazo Vojnić Hajduk, Andrija Kopilović, Alojzije Stantić, Dužijanc 2007. 16. Tomislav Ketig, Velebitski orao 17. Lazar Merković, U ime pravde 18. Zvonko Sarić, Prosjački banket 19. Branko Jegić, Ja, hodočasnik 20. Ilija Okrugić Srijemac, Glasinke 21. Ilija Okrugić Srijemac, Tri povijesne drame 22. Stjepan Bartoš, Upoznavanje 23. Naco Zelić, Monografija Nesto Orčić 24. Marija Šeremešić, Tragovi sjećanja 25. Ruža Silađev, Divani iz Sonte 2008. 105-109 26. 27. 28. 29. 30. Matija Poljaković, Izabrane drame Ivan Pančić, Natpivavanja Balint Vujkov, Šaljive narodne pripovijetke Andrija Kopilović, Okom svećenika III. Vojislav Sekelj, U izmučenim riječima, drugo izdanje 31. Ruža Silađev, Divani iz Sonte, drugo izdanje 2009. 32. Sanja Vulić, Vitezovi hrvatskoga jezika u Bačkoj 33. Antun Kovač, Na dvoru Pašinog Tune 2010. 34. Matija Poljaković, Izabrane drame II. 35. Matija Evetović, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata 36. Ilija Okrugić Srijemac, Šaljive poeme 37. Stjepan Bartoš, Igra opasnih pojedinosti 38. Ante Sekulić, Osobna imena, prezimena i nadimci bačkih Hrvata 39. Balint Vujkov, Bunjevačke narodne pripovijetke 40. Zsombor Szabó, Crtice iz povijesti naselja Bačke u srednjem vijeku 2011. 41. Matija Poljaković, Izabrane drame III. 42. Stjepan Bartoš, Kuća koja plovi 43. Ilija Okrugić Srijemac, Hunjkava komedija 44. Ljubica Kolarić-Dumić, Uz baku je raslo moje djetinjstvo 45. Dražen Prćić i grupa autora, Priča o fotografiji 46. Jasna Melvinger, O Iliji Okrugiću Srijemcu 47. Ruža Silađev, Šokica pripovida OBJAVLJENI NASLOVI RASVJETOM KNJIŽEVNIH RODOVA (LIRIKA, EPIKA, DRAMA) I ZNANASTVENE PUBLICISTIKE Poezija 1. Vojislav Sekelj, U izmučenim riječima, (2005.) 2. Jasna Melvinger, Vaga s anđelima, (2005.) 3. Ljubica Kolarić-Dumić, Igrajmo se radosti, (2006.) 4. Branko Jegić, Ja, hodočasnik, (2007.) 5. Ilija Okrugić Srijemca, Glasinke, (2007.) 6. Ivan Pančić, Natpivavanja, (2008.) 7. Vojislav Sekelj, U izmučenim riječima, drugo izdanje, (2008.) 8. Antun Kovač, Na dvoru Pašinog Tune, (2009.) 9. Ilija Okrugić Srijemac, Šaljive poeme, (2010.) Narodna pripovijetka 1. Balint Vujkov, Krilati momak, (2005.) 2. Balint Vujkov, Šaljive narodne pripovijetke, (2008.) 3. Balint Vujkov, Bunjevačke narodne pripovijetke (2010.) Priča, novela 1. Petko Vojnić Purčar, Kult kornjače, (2005.) 2. Milivoj Prćić, Južno od tranšeja, (2006.) 3. Stjepan Bartoš, Upoznavanje, (2007.) 4. Stjepan Bartoš, Kuća koja plovi (2011.) 108 Klasje naših ravni Milovan Miković, O značajkama hrvatske književnosti u Vojvodini 5. Ljubica Kolarić-Dumić, Uz baku je raslo moje djetinjstvo (2011.) Roman 1. Dražen Prćić, Wild card, (2005.) 2. Vladimir Bošnjak, Svršetak vražjeg stoljeća, (2006.) 3. Željka Zelić, Bezdan, (2006.) 4. Dražen Prćić, Wild card, drugo izdanje, (2006.) 5. Tomislav Ketig, Velebitski orao, (2007.) 6. Lazar Merković, U ime pravde, (2007.) 7. Zvonko Sarić, Prosjački banket, (2007.) Dramski tekst 1. Ilija Okrugić Srijemac, Tri povijesne drame (2007.) 2. Matija Poljaković, Izabrane drame, (2008.) 3. Matija Poljaković, Izabrane drame II., (2010.) 4. Stjepan Bartoš, Igra opasnih pojedinosti, (2010.) 5. Matija Poljaković, Izabrane drame III. (2011.) 6. Ilija Okrugić Srijemac, Hunjkava komedija (2011.) Znanost (jezikoslovlje, onomastika, književna povijest, povijest umjetnosti i dr.) 1. Ante Sekulić, Osobna imena, prezimena i nadimci bačkih Hrvata, (2006.) 2. Sanja Vulić, Vitezovi hrvatskoga jezika u Bačkoj, (2009.) 3. Matija Evetović, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata (2010.) 4. Ante Sekulić, Osobna imena, prezimena i nadimci bačkih Hrvata, (2010.) 5. Zsombor Szabó, Crtice iz povijesti naselja Bačke u srednjem vijeku (2010.) 6. Jasna Melvinger, O Iliji Okrugiću Srijemcu (2011.) Etnografija 1. Lazo Vojnić Hajduk, Andrija Kopilović, Alojzije Stantić, Dužijanca, (2006.) 2. Marija Šeremešić, Tragovi sjećanja, (2007.) 3. Ruža Silađev, Divani iz Sonte, (2007.) 4. Ruža Silađev, Divani iz Sonte, drugo izdanje, (2008.) 5. Ruža Silađev, Šokica pripovida, (2011.) Monografija 1. Naco Zelić, Monografija Nesto Orčić, (2007.) Duhovna razmatranja 1. Andrija Kopilović, Okom svećenika I., (2006.) 2. Andrija Kopilović, Okom svećenika II., (2006.) 3. Andrija Kopilović, Okom svećenika III., (2008.) Kolumne 1. Milivoj Prćić, I nakon desetljeća, (2005.) 2. Dražen Prćić i grupa autora, Priča o fotografiji (2011.) 105-109 AUTORI NAKLADNIČKE DJELATNOSTI NIU HRVATSKA RIJEČ 1. Bartoš, Stjepan (Srijemska Mitrovica, 24. prosinca 1960.) 2. Bošnjak, Vladimir (Zemun, 20. ožujka 1962.) 3. Jegić, Branko (Subotica, 13. travnja 1944. – 19. ožujka 2002.) 4. Ketig, Tomislav (Nova Gradiška, 17. rujna 1932.) 5. Kolarić-Dumić, Ljubica (Kukujevci, Srijem 7. kolovoza 1942.) 6. Kopilović, Andrija (Bajmok, 10. svibnja 1941.) 7. Kovač, Antun (Bački Monoštor, 4. travnja 1945.) 8. Melvinger, Jasna (Petrovaradin, 26. svibnja 1940.) 9. Merković, Lazar (Subotica, 14. lipnja 1926.) 10. Okrugić Srijemac, Ilija (S. Karlovci, 12. svibnja 1827. – 30. svibnja 1897.) 11. Pančić, Ivan (Subotica, 11. prosinca 1933.–16. lipnja 1992.) 12. Poljaković, Matija (Subotica, 23. studenoga 1909.– Zagreb, 15. ožujka 1973.) 13. Prćić, Dražen (Subotica, 1. studenog 1967.) 14. Prćić, Milivoj, (Subotica, 1. listopada 1942.) 15. Sarić, Zvonko (Subotica, 8. ožujka 1963.) 16. Sekelj, Vojislav (Subotica, 1946.) 17. Sekulić, Ante (Tavankut, 16. studenoga 1920.) 18. Silađev, Ruža r. Miloš (Sonta, 23. listopada 1949.) 19. Szabó Zsombor (Subotica, 23. srpnja 1946.) 20. Šeremešić, Marija (B. Monoštor ) 21. Vojnić Hajduk, Lazo ( Subotica, 1942.) 22. Vojnić Purčar, Petko (Subotica, 1939.) 23. Vujkov, Balint (Subotica, 27. svibnja 1912. – 23. travnja 1987.) 24. Vulić, Sanja (Split, 1. svibnja 1957.) 25. Zelić, Naco (Subotica, 5. listopada 1930.) 26. Zelić, Željka (Subotica, 7. lipnja 1980.) Već samo letimičan pregled navedenih stvaralaca – doima se dovoljnom referencom. Bez udubljivanja u njihovu bio-bibliografiju, mimo bilo kakvog navođenja i nabrajanja njihovih djela, bez pokušaja proučavanja i uspoređivanja obujma i značaja, stručnih, znanstvenih, književnih ili umjetničkih dosega njihovih dosadašnjih ostvarenja. Uz dobro poznata i priznata imena (Ketig, Melvinger, Merković, Poljaković, Sekulić, Vojnić Purčar, Vujkov, Vulić) zapažamo i nekoliko mlađih (Bartoš, Bošnjak, Ž. Zelić). Dodajem, polovica objavljenih spisatelja, podrijetlom je izvan Subotice, iz drugih hrvatskih sredina. Nekome ovo, možda može predstavljati kriterij, a za potpisnika je, u zadanom kontekstu, više u domeni stjecaja okolnosti. 109 Klasje naših ravni Barbara Panić, Sinagoga 110-111 Sinagoga BARBARA PANIĆ Poslije Jeruzalemskog hrama, sinagoga predstavlja najvažniju instituciju judaizma. Riječ potiče od grčke riječi synagogē koja znači skupština. Iako nema povijesnih podataka o točnom vremenu nastanka i porijeklu sinagoge, smatra se da prve potječu iz VI. stoljeća prije n. e., odnosno iz doba babilonskog sužanjstva. Udaljeni od hrama, živeći u rasuću (hebr. galut), Židovi su stvorili novo mjesto okupljanja, a zajednička molitva svećenstva i vjernika postala je supstitucija ritualu prinošenja žrtve (hebr. pl. Korbanot) koji se odvijao jedino u hramu. Po povratku u zemlju, za vrijeme perzijske vladavine, i pored obnove razrušenog hrama 516. god. prije n. e., praksa gradnje sinagoga više nije bila svojstvena samo dijaspori, već su one podizane kako u unutrašnjosti, tako i u samom Jeruzalemu. Nakon potpunog uništenja Drugog hrama 70. god. n. e., sinagoga zauzima središnje mjesto, služeći prije svega kao dom molitve (hebr. bet tefila), učenja (hebr. bet midraš) i okupljanja (hebr. bet kneset). Židovski zakon (hebr. halaha) propisuje određene odredbe koje se moraju poštivati pri gradnji sinagoge. One se odnose na njenu orijentaciju, lokaciju, visinu, unutrašnje osvjetljenje i izgled, ali ne i na njezinu vanjštinu. Samim tim, tokom povijesti, nije stvoren jedinstven tip sinagogalne arhitekture, već su se one gradile pod utjecajem vladajućih stilova. Najstarije sinagoge, nađene u Izraelu, a nastale do 4. stoljeća, očitavaju jasan pravokutni plan, jednostavnu unutrašnjost s kamenim klupama i galerijama. Ulazna strana bila je okrenuta ka Jeruzalemu. Za smještaj kovčega sa svicima Tore, koji je u razdoblju ranih sinagoga još uvijek bio pokretni objekt donošen na službu, zidani su aneksi. Neke od sinagoga su imale s vanjske strane portik koji je služio kao mjesto odmora tijekom službe, ili kao konačište za putnike. U narednim stoljećima, sinagoge su se gradile pod utjecajem kršćanskih crkava bazilikalnog plana. Ulaz je bio uglavnom na zapadnoj strani, dok je niša ili apsida sa mjestom za Sveti ormar (hebr. aron hakodeš) u koji su smješteni svici Tore, bila premještena na istočnu stranu, u pravcu Jeruzalema. Također su i vjernici, koji su za vrijeme molitve bili u središnjem dijelu građevine odvojenom od ostatka prostora stupo- vima, bili okrenuti ka istoku. U istom prostoru, a između molitvenog dijela i Svetog ormara, nalazila se uzdignuta platforma (hebr. bima) sa koje se čitala Sefer Tora u vrijeme javnog bogosluženja i pred kojom je stajao predvodnik sinagogalnog bogosluženja (hebr. hazan). Vanjske dekoracije nije bilo, dok je unutrašnjost ukrašavana mozaicima. Srednjovjekovne židovske zajednice, brojčano vrlo male, podizale su sasvim skromne jednobrodne ili dvobrodne sinagoge po uzoru na profane romaničke i gotske građevine. Život u stalnom strahu i podređenom položaju u odnosu na većinsko kršćansko stanovništvo određivao je izgled bogomolje. Odredba iz halahe, po kojoj sinagoga treba biti viša u odnosu na ostale građevine, nije se mogla poštivati u srednjem vijeku. Crkvene vlasti su zabranjivale obnovu sinagoga, a pogotovo gradnju novih, koje bi svojom ljepotom i veličinom zasjenile kršćanske crkve. Na Iberijskom poluotoku, umjetnost Židova je bila pod snažnim maurskim utjecajem, posebno vidljiva u unutrašnjoj mudehar dekoraciji. Minuciozni stil ispisivanja biblijskih stihova je podsjećao na odjeljke Kurana u džamijama. Tzv. španjolske sinagoge donose novinu u pozicioniranju bima, odnosno teva, riječ koju su Sefradi koristili za platformu s koje se čitala Tora. Ona nije bila na istočnom kraju, ispred aron hakodeša, već je zauzela suprotan položaj u odnosu na njega. Ovakav unutrašnji raspored je prenijet nakon izgona Židova iz Španjolske i u Italiju. U doba renesanse i baroka, gradnja pultova dostiže svoj vrhunac monumentalnosti, poput crkvenih predikaonica. Vanjski izgled sinagoge je zadržao određen stupanj nepretencioznosti prethodnih stoljeća. Izolacija Židova od okruženja u istočnoj Europi je dovela do toga da kreiraju svijet za sebe. Stvorili su svoju lokalnu, folklornu umjetnost, a poseban fenomen proistekao iz ove jedinstvenosti su drvene sinagoge građene u Poljskoj i Litvi od sredine 17. stoljeća. Tip jednostavnih sinagoga, često soba malih dimenzija (jidiš, štibl), lišenih unutarnje dekoracije, sa stolovima umjesto klupa, gradili su i Hasidi, ortodoksni Židovi, čiji je pokret svoj nagli razvoj doživio u 18. stoljeću. Tijekom molitve, oni su naglašavali zanos i ushićenje. 110 Klasje naših ravni Barbara Panić, Sinagoga Emancipacija europskih Židova dovela je do toga da su velike židovske zajednice polako izlazile iz svoje zatvorenosti, želeći pokazati ne samo bogatstvo i raskoš svojih hramova, već i novostečeni građanski status. Sinagoge su građene u neostilovima karakterističnim za period istoricizma. Odlika modernih sinagoga 20. stoljeća, pogotovo onih iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata je jednostavnost, bez pretjeranog arhitektonskog i ornamentalnog ukrasa, a prije svega njihova funkcionalnost. Arhitekte su se našle pred novim zadatkom. Trebalo je uskladiti teološke potrebe sakralne građevine sa gotovo neograničenom stilskom slobodom umjetnika, omogućenom upotrebom novih tehnologija gradnje. Potrebe suvremenog društva uvjetovale su da sinagoga, pored osnovne funkcije kao mjesto okupljanja i molitve, zauzme širu ulogu u životu moderne židovske zajednice. Pri sinagogama se sada grade dodatne prostorije poput košer kuhinje dvorane za okupljanje i razne proslave, škole, biblioteke i kancelarije. Židovske zajednice koje su živjele na području Srbije i Austro-Ugarske su predstavljale dvije povijesno i kulturološki zasebne cjeline. Nazočnost Židova u Srbiji može se pratiti od 16. stoljeća, o čemu svjedoči njihovo naseljavanje u Beogradu, Nišu i Pirotu, a od 19. stoljeća u Leskovcu, Šapcu, Smederevu, Požarevcu. To su, većinom, bile sefardske zajednice koje su sa sobom donijele naslijeđe španjolske kulture. Najbolji primjer sakralne arhitekture predstavlja beogradska sinagoga Bet Jisrael. Sagrađena je 1908. u maurskom stilu redovima opeke i kamena, što je pojačavalo dekorativnost vanjštine. Nad zabatom glavne fasade nalazile su se dvije kupole. Za travanjskog bombardiranja Beograda, bila je znatno oštećena, da bi je Nijemci konačno srušili 1944. Na tom mjestu se danas nalazi Galerija fresaka. Veća nazočnost Židova u Vojvodini bilježi se tek od 18. stoljeća. Brojčano ih je bilo više nego u Srbiji. Naseljavali su sve veće gradove, a gotovo nije ni bilo mjesta u kojem nisu živjeli. Vojvođanski Židovi su bili aškenaske provenijencije koji su sa sobom donijeli kulturu istočne i središnje Europe. Od oko 80 molitvenih domova koliko ih je bilo na ovom teritoriju, samo nekoliko je sačuvano do današnjih dana. U selima su to bile skromne, male bogomolje smještene u kuće, dok su u većim mjestima podizane impozantne građevine koje su pratile stilove epohe u kojoj su nastajale. Među najljepše primjere sinagoglane arhitekture u Vojvodini spadaju porušene sinago- 110-111 ge u Adi, Pančevu, Starom Bečeju, Zrenjaninu, Senti, Kikindi, Vrbasu, kao i još uvijek postojeće u Novom Sadu i Subotici. DUŠICA BRGULJAN je rođena u Beogradu. Studirala je arhitekturu. Dugo godina je radila kao samostalni projektant i suradnica na projektiranju. Keramikom se počinje baviti 2001. godine. Obučavala se kod akademskih slikara i keramičara Marice Jovičević-Petrović i Mihajla Petrovića, gdje ulazi u tajne obrade i oblikovanja gline. Za prve radove našla je inspiraciju u renesansno-baroknom ambijentu Perasta. Opčinjena ljepotom ovog malog bokokotorskog mjesta, njegovim ulicama, starim kućama i crkvama, Dušica je u obradi gline otišla korak dalje i počela stvarati trodimenzionalne slike. Ravnotežu između ljubavi prema arhitekturi i potrebe za umjetničkim izražavanjem postiže u domenu bojenih keramičkih reljefa. Tijekom desetljeća stvaralaštva, predmet njezina zanimanja bile su znamenite građevine, manastirska zdanja Srbije i Rusije, gradska utvrđenja, obiteljske kuće, ulice zaboravljenog Beograda, a od 2010. godine sinagoge1. Izložbe Dušice Brguljan 2003. «Perast, niska bisera», Galerija Most, Podgorica, «Perast, niske bisera», Galerija muzeja u Perastu, «Šolja 2003.», Cvijeta Zuzorić, Beograd, Međunarodni trijenale keramike 2004. «Bokeljski suveniri», Galerija biblioteke Bore Stanković, Beograd 2006. «Razgovor s večnošću», Manakova kuća, Beograd, izložba keramičke kolonije «Dragačevska terakota», Guča, Treći festival žena stvaraoca regiona dva mora – Sredozemnog i Crnog, UNESKO centar, Solun 2008. «15. Beogradski salon», Beograd 2009. «Uspomenama u pohode», Galerija Euro centar, Beograd 2010. «Nasleđe jevrejske kulture, Jevrejska opština Novi Sad 1 Prema tekstu Barbare Panić, autorice izložbe Dušice Brguljan «Sinangoga, keramički reljefi», što ju je 12. rujna 2011. u galeriji OSTAVŠTINAzaBUDUĆNOST» artCENTRA, Beograd, priredila u organizaciji Jevrejskog istorisjkog muzeja Saveza jevrejskih opština Srbije, gdje su bili izloženi sljedeći radovi: Sinagoga Bet Jisrael u Beogradu, početak 20. stoljeća, (57x49), Sinagoga u Novom Sadu, početak 20. stoljeća, (57x49), Sinagoga u Zrenjaninu, kraj 19. stoljeća, (57x49), Sinagoga u Subotici, početak 20. stoljeća (57x49), Sinagoga u Sarajevu, prva polovina 20. stoljeća, (57x49), Sinagoga u Zagrebu, druga polovina 19. stoljeća, (57x49), Sinagoga, Grčka, (57x49), Sinagoga u Sofiji, početak 20. stoljeća (57x49), Sinagoga u Budimpešti, druga polovina 19. stoljeća, (57x49), Sinagoga u Segedinu, početak 20. stoljeća (57x49), Drvena sinagoga u Zabludovu (Poljska), sredina 17. stoljeća (57x49), Sinagoga u Pragu, druga polovina 13. stoljeća, (57x49), Sinagoga u Amsterdamu, kraj 19. stoljeća, (57x49), Sinagoga u Berlinu, druga polovina 19. stoljeća, (57x49) 111 Klasje naših ravni Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu... 112-118 Lemeš u osimu plemenitog ravničarskog drača ANTONIJA ČOTA REKETTYE Gaja Alaga – Rođen je 3. lipnja 1924. godine u Lemešu, u uglednoj bunjevačkoj plemićkoj obitelji oca Martina i majke Stane rođene Vujević. Kršten je kao Gaja Ivan. Osnovnu školu je polazio u rodnom mjestu, a gimnaziju u Somboru. Studij je otpočeo na Tehničkom fakultetu u Budimpešti, a nastavio u Zagrebu na Tehničkom i na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu gdje je diplomirao 1950. Godine 1951. izabran je za aistenta na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Od 1952. do 1954. boravi na specijalizaciji u Institutu «Niels Bohr» u Kopenhagenu, jednom od najuglednijih svjetskih središta teorijske fizike. Godine 1955. je doktorirao, a 1958. izabran je za docenta, 1961. za izvanrednog profesora i 1966. za redovitog profesora u Zavodu za teorijsku fiziku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. Od 1952. sudjelovao je i u znastvenom radu na Institutu «Ruđer Bošković». Odmah po dolasku u kreativnu znanstvenu atmosferu u Kopenhagenu, Alaga se pridružio mladim znanstvenicima Aage Bohru i Benu Mottelsonu koji su upravo razvijali kolektivnu teoriju atomske jezgre. U glasovitoj publikaciji u časopisu Danske akademije znanosti iz 1955., Alaga, Alder, Bohr i Mottelson otkrili su K-izborna pravila intenziteta za beta i gama prijelaze u deformiranim atomskim jezgrima. To je otkriće postalo jedan od temeljaca u razvitku kolektivnog modela nuklearne strukture za koji su 1975. A. Bohr i B. Mottelson dobili Nobelovu nagradu.Nakon tog velikog otkrića Alaga je ubrzo i sam otkrio jedan novi asimptomski tip izbornih pravila u deformiranim jezgrama i objavio ga u američkom znanstvenom časopisu «Physical Review». Ova dva znanstvena rada su među najcitiranijim publikacijijama jugoslavenskih znanstvenika u svjetskoj znanstvenoj literaturi. Pravila intenziteta i izborna pravila za deformirane jezgre postaju značajnim elementom svjetske znanstvene baštine pod općeprihvaćenim nazivom «Alaga rules». U svom kasnijem dugogodišnjem znanstvenom radu Alaga je ostvario svjetski značajne znanstvene prodore i na drugim područjima. Posebno treba istaknutii teorijsko istraživanje pseudoskalarne i tenzorske interakcije u beta raspadu i otkriće teorijskog modela nukleonskih grozdova i vibracija. Osim nuklearne strukture kao konstanta znanstvenog interesa Gaje Alaga su i fundamentalni problemi interpretacije kvantne mehanike. Za svoj znanstveni rad Alaga je primio i mnoga priznanja i obavljao brojne dužnosti. Godine 1968. izabran je za izvanrednog člana JAZU. Dobitnik je Republičke nagrade «Ruđer Bošković» za značajno znanstveno otkriće, nositelj visokih odlikovanja, dobitnik počasne medalje Sveučilišta u Bruxellesu, počasni član Mađarskog fizikalnog društva. Bio je dekan Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, predstojnik Zavoda za teorijsku fiziku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, predstojnik Znanstvenog vijeća Instituta «Ruđer Bošković», pročelnik odjela za teorijsku fiziku na istom Institutu, predsjednik Društva matematičara i fizičara Hrvatske, predsjednik sekcije nuklearnih fizičara Jugoslavije, predsjednik Zajednice za fiziku Hrvatske, glavni i odgovorni urednik «Fizike», znanstvenog časopisa Saveza udruženja matematičara, fizičara i astronoma Jugoslavije, član Komisije Europskog fizikalnog društva, član uredništva «Physics Letters» jednog od vodećih svjetskih znanstvenih časopisa, predsjednik Matične komisije za fiziku i nosilac brojnih drugih stručnih funkcija.1 1 V. Paar “Gaja Alaga 1924-1988”, Ljetopis Jugoslavenske Akademije za godinu 1988, knjiga 92, Zagreb, 1989, 573-575. 112 Klasje naših ravni Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu... Za mnoge Lemešane, laike, ovi podaci su nepoznati. Većina je znala kako je «pripoznat čovik» i daleko više od nabrajanja uspjeha i titula, sjećaju ga se kao skromnog, tihog, bunjevačkoj ikavici pričljivog čovjeka. Kada bi došao u mjesto, a bilo je to onoliko često koliko su mu obveze dopuštale, a za Martina i Stanu, Gašine roditelje, nikada dovoljno često, obuvao bi kožne papuče, one što su i lijeva i desna jednake i tako obuven najradije hodao po mjestu, obilazio njive i vinograde, razgovarao sa sumještanima na ulici. Na autoricu ovog teksta prvi je prenio ljubav prema ikavici i što je još bitnije činjenicu kako je nikada se ne smije uzimati «zdravo za gotovo»???. Jezik treba govoriti, njegovati i čuvati, često je to govorio. U dugim večernjim satima znale su se igrati društvene igre «tko zna više bunjevačkih riči». Postoji jedna zanimljiva anegdota vezana uz Gašu Alagu koja možda više nego svi profesionalni rezultati i sve riječi koje bi se mogle napisati o njemu, govori o njemu, obitelji u kojoj je odrastao, gledištima i odnosu prema široj obitelji. Vezana je za mene osobno, pa ću je prenijeti u prvome licu. Dakle, imala sam u sedmom razredu osmogodišnje škole problema s fizikom (ispravnije bi bilo reći s nastavnikom, koji je tada kao partijski sekretar našao za shodno proganjati bivšu kulačku djecu – za rubriku vjerovali ili ne, ali to je danas manje bitno, ostanimo radije pri prvobitnoj konstataciji kako sam imala problema s fizikom). Moja prabaka, Marcela Petronela Knezi, rođ. Knezi, a zvana Perka i Anastazija – Stana Alaga rođ. Vidaković, Gašina majka, inače sestre, prošetale su svoje paorske dugačke suknje i papuče s jednog konca ulice na drugi i zaključile kako one moraju uzeti «stvar u svoje ruke». Imati fizičara u familiji, a imati dijete koje može «buktiti»2 zbog fizike (pri tome stanje nije bilo tako alarmantno), sa stajališta opće brige o familiji, bilo je neprihvatljivo. Dakle, vijeće najstarijih majki u familiji odlučilo je tajno pisati Gaši koji je tada baš bio u Zagrebu. Nikada nisam saznala što su točno napisale, ali je Gašo već idućeg vikenda bio u Lemešu. Došao je kod mene, uzeo moje udžbenike i tražio dan-dva kako bi se upoznao s gradivom. Ne bismo ni2 Buktiti, pok. ponavljati razred u školi. 112-118 kada saznali da su ga majke zvale da su one same izdržale šutjeti. Međutim, tko bi mogao zadržati u sebi komentare tipa: “Znale smo mi kako je s curom sve u redu, čudo jedno što traže u škuli od te dice, kad ni Gašo ne zna, triba prvo on da nauči kako bi objasnio curi.” Prof. dr. Gaja Alaga preminuo je 7. rujna 1988. godine u Zagrebu. Po svojoj želji, donesen je u rodni Lemeš i pokopan iz obiteljske kuće koja se i danas nalazi u Velikom bunjevačkom sokaku (danas Vladimira Nazora). Kako su to bile godine koje su nagovještavale skori raspad države, bilo je problema s dozvolama za ulazak koje je rješavao tadašnji predsjednik Savjeta Mjesne zajednice i predsjednik DSHV-a Stipan Knezi Šimeta. Dok se nije isposlovala dozvola za ulazak, akademik, hrvatski i jugoslavenski, Gaja Alaga mirno je čekao u seoskoj kapeli u Santovu. Bilo je i problema oko samog ukopa i obreda koji je trebao biti na hrvatskom jeziku, i općenito, moralo se jako paziti i šutjeti, jer na ukopu je prisutno bilo puno svijeta koji su tu bili po službenoj dužnosti. Tako je na koncu veliki čuvar i njegovatelj bunjevačke riječi pokopan obredom koji je na latinskom jeziku predvodio prečasni Strilić, a prije nego li je zemlja pokrila tijelo pokojnika, komunističkom rukom razbaštinjeni pripadnici obitelji morali su saslušati i govor Milenka Beljanskog, gimnazijskog kolege pokojnika koji je veličao partizansku borbu i komunističku ideologiju. Samo po sebi to i ne bi bilo čudno jer je i otac Gaje, Martin, bio sudionik Oktobarske revolucije, a i sam je Gaja kao gimnazijalac sudjelovao u borbama na Batinskoj bici. Da se govornik zadržao na tome, ali je počeo govoriti o poslijeratnoj obnovi zemlje i uspjesima komunističke vlasti. O tempora, o mores. Mirko Vidaković – Rođen je 29. listopada 1924. u Lemešu od oca Imre (obiteljski nadimak Batini) i majke Viktorije rođ. Horvat (obiteljski nadimak Đenini). Kršten je kao Imro Mate. Nakon svršene gimnazije u Somboru odlazi u Zagreb gdje je 1949. diplomirao na Šumarskom fakultetu. Doktorirao je 1953. i predavao dendrologiju i šumarsku genetiku na Zagrebačkom sveučilištu. Tri godine je proveo kao ekspert FAO u Pakistanu. Vodio je odsjek za genetiku Jugoslavenskog instituta 113 Klasje naših ravni Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu... za četinare. Bio je prodekan Šumarskog fakulteta u Zagrebu. Napisao je 107 znanstvenih radova s kojima je sudjelovao na mnogim međunarodnim skupovima. Znanstveni radovi obuhvaćaju izučavanje taksonomske pripadnosti, primarnog radioaktivnog zračenja na stimulaciju rasta i dobivanje mutacija, nasljeđivanje i oplemenjivanje pojedinih svojstava kod šumskog drveća, međuvrsnu hibridizaciju i problem inkopatibilnosti i izučavanje problema sjemenarstva. Umro je u Zagrebu 2002. godine, gdje je kremiran i pokopan. Mirko Vidaković za sobom nije ostavio potomstvo.3 Pero Crnković – Pero Crnković, legenda kasačkih krugova, rođen je u Tavankutu 6. listopada 1934. godine u velikoj obitelji kao jedno od osmoro djece. Obitelj se vrlo brzo doseljava u Lemeš gdje je Pero proveo dječaštvo i mladost naslijedivši od svog oca Grge ljubav prema konjima. Godine 1951. učlanio se u KK “Vojvodina” u mjestu gdje je do 1961. vozio očeve konje: Drenku, Dagru, Divnu i Dolinu. Godine 1962. kupuje svog prvog konja Mlažnjaka s kojim odnosi pobjedu na prestižnom Jugoslavenskom derbiju u Beogradu. Ubrzo nakon ženidbe, s obitelji se preseljava u Osijek gdje od 1. ožujka 1968. godine radi kao trener u KK “Drava”. Jedanaest godina kasnije, 1 listopada 1979. prelazi u konjičko društvo Zagreb gdje nastavlja trenersku i vozačku karijeru. Godine 1983. dobiva diplomu trenera kasača. Nakon derbija 1987. odlazi s konjem Calypsom u Sloveniju, u Ljubljanu odakle nakon tri godine odlazi u konjički klub “Brdo” kraj Bleda gdje radi sve do umirovljenja 1995. godine. Po odlasku u mirovinu vraća se u Zagreb i ovdje nastavlja trenirati kasače. Crnković je osvojio preko 270 pobjeda i 600 plasmana, od čega s kobilama Ally Bitter Oak i Atena Bitter Oak čak 23 starta, 9 pobjeda i 11 plasmana u sezoni 1970.; s Mlažnjakom s kojim je pobijedio na derbiju 1964. osvojio je 12 pobjeda, 10 drugih i 8 trećih mjesta; s Calypsom s kojim je pobijedio u dvogodačkom i trogodačkom prvenstvu i bio drugi na derbiju 1987. osvojio je ukupno 22 pobjede, 5 drugih, 1 treće i 1 četvrto mjesto. 3 A. Krstinić, “Akademik dr. Mirko Vidaković”, Ljetopis Jugoslavenske akademije za godinu 1981, knjiga 85, Zagreb, 1981, 420-426. 112-118 Spomenuti treba i Crnkovićevu pobjedu na Hrvatskom kasačkom derbiju 2002. godine sa konjem Akki Bitter Oakom. Pero Crnković se proslavio i kao trener i vozač. Njegovi konji su uspješno nastupali u derbiju i osvajali plasmane. Takmičio se i u trkama dvoprega gdje je 11 puta pobijedio, a pet puta je bio drugi.4 Stevan Horvat – Rođen 1932. godine u Lemešu, gdje je radio kao postolar. Od 1947. trenira hrvanje u somborskom sportskom klubu “Radnički”. Jedanaest je puta bio prvak Jugoslavije. Trenira za “Partizan”. Između 1961. i 1966. godine najbolji je hrvač na svijetu u kategoriji 70 kg. Na Olimpijskim igrama u Meksiku 1968. osvojio je srebrnu medalju. Živi u Novom Sadu i radi kao docent za borilačke sportove na Fakultetu fizičke kulture u Novom Sadu. Tereza Kočiš – Rođena je u Somboru 1934. godine, ali je obitelj podrijetlom iz Lemeša gdje Tereza i danas živi. Vrlo rano se počela baviti gimnastikom te je bila članicom jugoslavenske reprezentacije od svoje 15. godine, a boje zemlje zastupala je čak 28 puta. Još kao juniorka postala je prvakinjom države dva puta uzastopce, 1948. i 1949. godine, a kao seniorka čak pet puta (1950., 1951., 1956., 1957. i 1958.). Sudjelovala je na svjetskim prvenstvima u Bazelu (1950.) gdje je osvojila drugo mjesto u vježbama na tlu (parter gimnastika) i u Moskvi (1958.) gdje je osvojila srebrnu palmu za osvojenih preko 90% bodova. Sudionicom je dviju Olimpijada, u Helsinkiju 1952. i u Rimu 1960., a sudjelovala je i na tri europska kupa u Leipzigu (1956.), Krakowu (1959.) i Parizu (1963.). Osvojila je jednu brončanu (greda) i dvije srebrne medalje (parter i razboj). Josip Ivanković Ćole – Profesionalno, životopis Josipa Ivankovića je vrlo bogat. Od 1938. godine kada se rodio na obiteljskom salašu na Ivankoviću od oca Ivana koji se nikada nije vratio iz “munkasa”, s prisilnog rada kamo su ga odveli Mađari 1941. godine i majke Ane 4 S. Stegmayer Lučić, Pero Crnković, Kasački sport, veljača/ožujak 2005., 46-47; U. Bregar, Več kot pol stoletja na kasačkih stezah, Kasaštvo, revija o konjih, Ljubljana, febuar 2005., 15-16. 114 Klasje naših ravni Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu... koja je čitav svoj život podredila brizi o sinu jedincu. Gimnaziju je završio u Somboru, onako kako nova pokoljenja ne mogu niti zamisliti: pješačeći od salaša do željezničkog kolodvora (gencije) pa zatim vlakom do Sombora (kasnije i do Subotice) i nazad. Po završetku Gimnazije upisao je Ekonomski fakultet u Beogradu koji je ondje završio. Prvo zaposlenje dobiva u Lemešu u tadašnjem poljoprivrednom kombinatu. Vrlo brzo, kao uspješan djelatnik angažira se u raznim privrednim udrugama kao: delegat u Skupštini Privredne komore, predsjednik grane Regionalne privredne komore za poljoprivredu, delegat u Internoj zajednici Vojvodine i Jugoslavije za ekonomske odnose s inozemstvom, član republičkog odbora za zakonodavnu i normativnu djelatnost, delegat u Skupštini Poljoprivredne banke u Novom Sadu. Aktivan je bio i na području sindikalne djelatnosti na općinskoj i pokrajinskoj razini i u organima SSRNV i SK u područjima koja su se ticala poljoprivrede i ekonomije. Uz redovit posao, devet godina radio je kao predavač na Višoj političkoj školi iz predmeta raspodjela dohotka, međunarodni ekonomski odnosi s inozemstvom te iz područja osobnog rada sa sredstvima u svojini građana. Angažiran je bio i u tijelima Skupštine općine Sombor: sedam godina vijećnik, predsjednik Savjeta za privredu, član Komisije za propise, član Izvršnog odbora Fonda zajedničkih rezervi, zatim član Izvršnog vijeća općine u prvom sazivu i kao takav predsjednik raznih komisija za gospodarstvo, poljoprivredu i međunarodne odnose s inozemstvom. Svoje ogromno iskustvo i znanje uložio je i u rad u tijelima Mjesne zajednice kao član Skupštine u više navrata, član Izvršnog odbora te predsjednik i član raznih stručnih komisija. Jedan je od osnivača mjesne kulturno-prosvjetne zajednice i njezin aktivni član. Ivanković je bio i istaknuti sportaš: član nogometne momčadi u mjestu u vrijeme kada su bili prvaci općine, natjecao su u Bačkoj ligi što je bio najbolji plasman lemeškog nogometnog kluba. Kao aktivni natjecatelj atletske momčadi Spartak iz Subotice sudjelovao je na prvoj atletskoj ligi Jugoslavije, prvenstvu Vojvodine i Jugoslavije te na međunarodnim atletskim mitinzima. Osnovao je i aktivno sudjelovao u odbojkaškom timu u 112-118 mjestu, a kasnije je u svim navedenim, ali i u Konjičkom klubu te Lovačkom društvu u više navrata bio predsjednik, tajnik ili još uvijek aktivni član. Bavio se i žurnalistikom kao dopisnik Somborskih novina i Radio Sombora. Spisak aktivnosti je ogroman, a sigurno puno toga nije navedeno. Ono što je vrlo značajno jest da je Josip Ivanković cijeli svoj život i sve svoje radne potencijale posvetio svome mjestu, njegovom napretku i boljitku. Život često umije biti nepravedan. Postoje ljudi koji sami sebe ne ističu u prvi plan, koji se ne nameću već kao vrijedni djelatnici rade svoj posao, rade ga, a zasluge preuzima netko dugi, a oni i dalje vrijedno rade, bilježe svaki značajan događaj i svaku osobu. U bogatoj arhivi koju posjeduje zapisane su povijesne činjenice poljoprivrednog kombinata, nogometnog kluba, lovačkog društva..., a tek što je zapisano u sjećanju... Puno toga ispisano je i na stranicama ove knjige, samo što to, onako “znanstveno korektno” ne odaje pravu sliku. Iz puke primjedbe “zabilježeno prema kazivanju” ne da se zaključiti kako je baš to kazivanje ne samo upotpunilo knjigu, napose za razdoblje poslijeratnog zbivanja, nego je knjizi dalo i karakterističnu notu. Zahvaljujući upravo tim pričama s čika Josom do kasno u noć, zapisane su osobe koje, prema nekim znanstvenim ili opće društvenim mjerilima, možda ne bi bile spomenute, osobe čiji životopisi su ispisani samo na nadgrobnim pločama jednog od lemeških groblja, ali osobe bez kojih ne bi bilo Lemeša u priči o Lemešu. Ono što izdvaja Josipa Ivankovića iz plejade “znamenitih” i što mu daje pravo nositi titulu “znamenitog među znamenitima” jest činjenica da je sav svoj intelektualni (ali i drugi) potencijal stavio na raspolaganje svom mjestu. Uvijek, a napose onda kada je odbijao profesionalno se angažirati van mjesta bilo kao predsjednik OK SSRNV, stručni suradnik u OK SSRNV, tajnik SO Sombor za privredu, pomoćnik generalnog direktora PK “Sombor” i dr. I danas vrijedno bilježi svaki događaj značajan za mjesto, sudjeluje u radu mnogih društvenih, kulturnih i sportskih institucija, nesebično pruža svoje ogromno znanje i iskustvo svakome tko mu se obrati sigurno ušuškan u 115 Klasje naših ravni Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu... ogromnom i bogatom fondu knjiga i druge dokumentacije smještene u njegovoj obiteljskoj kući. Gotovo sve od tog bogatog fonda dokumentacije predstavlja značajnu arhivsku građu, a njegovi detaljni zapisi i referati o povijesti privrede, nogometnog kluba, lovačkog društva i dr. mogu biti osnova jedne nove knjige. Stipan Knezi (Šimeta) – Rođen je 26. prosinca 1950. godine u Lemešu. Po okončanju osmogodišnje škole u rodnom mjestu, svršio je Gimnaziju u Vukovaru. Studira srpski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu na katedri za južnoslavensku književnost u Novom Sadu. Nekoliko godina je radio kao nastavnik po osnovnim školama, uglavnom na zamjenama i s obzirom da nikada nije uspio dobiti posao u struci vratio se u rodno mjesto i počeo se baviti poljodjelstvom na onome što je ostalo u posjedu nekada vrlo imućnih roditelja, Grge i Ilonke rođene Litvai. Na prvim višestranačkim izborima već kao predsjednik Demokratskog Saveza Hrvata Vojvodine (DSHV) izabran je za predsjednika Mjesne zajednice, kneza sela kako je to rado sam za sebe govorio, što je bio nekoliko mandata. Vrlo uspješno je radio na poboljšanju infrastrukture u mjestu: sređivanje vodovoda, uvođenje telefonskih linija (Stanišić je nekako u isto vrijeme kada i Lemeš kupio centralu, ali telefoni još nisu uvedeni ni 2002. godine); asfaltiranje cesta, pokrivanje tržnice i ograđivanje tržišnog prostora, izgradnja kapele – mrtvačnice, sređivanje i uvođenje ulične rasvjete, i drugo. Osnivač je DSHV-a čiji je i član od 1990. godine. Od 1992. pa do svoje smrti bio je vijećnik DSHV-a u Skupštini općine Sombor. Preminuo je iznenada, nakon kraće, ali teške bolesti u svojoj 47. godini života, 16. studenog 1997., a pokopan je u mjestu 18. studenog iste godine. Ksenija Fallend – Rođena Vidaković, nije rođena u Lemešu nego u Zagrebu 10. ožujka 1958. godine, ali je više od pola svog životnog vijeka provela u Lemešu, rodnom mjestu njezinog oca Ljudevita Vidakovića od Kajtinih, odvjetnika i čovjeka koji je dao vrlo velik i nesumnjivo značajan doprinos proučavanju povijesti Lemeša. Osnovnu školu i gimnazi- 112-118 ju svršila je u Somboru. Nakon toga pohađa studij engleske i španjolske književnosti u Zagrebu i Madridu. Diplomirala je 1984. godine. Doktorsku disertaciju obranila je 1993. Predavač je španjolske književnosti na sveučilištu u Salzburgu. Od 1981. do 1984. nalazi se na studijskom boravku u Španjolskoj. Godine 1995. izašla joj je knjiga o pojmu vremena u trilogiji suvremenog španjolskog književnika i esejista Juana Goytisola. Težište njezinog znanstvenog rada je španjolska književnost XX. stoljeća i srednjeg vijeka. U pripremi je knjiga “Melankonija u španjolskom kasnom srednjem vijeku.” Objavljeni su joj brojni članci i recenzije. Živi i radi u Salzburgu. Poglavlje o znamenitim Lemešanima ne može ovako okončati, pukim nabrajanjem životopisa ljudi koji su već napisani u raznim enciklopedijama ili leksikonima. Mnogo više, od većine ovdje navedenih znamenitih ljudi dušu mjestu dali su oni čija imena ne možemo naći po leksikonima i drugim enciklopedijskim izdanjima. Neki od njih su ugrađeni u poglavlja ove knjige, a neki čije se životne priče prenose s koljena na koljeno odavno su legenda mjesta. Za ove ljude nije bitno kada su se rodili niti gdje su se školovali. Oni su vječni. I dok Lemeška čitaonica nema niti jednu knjigu s potpisom autora, znamenitog Lemešana, a mnogi Lemešani su izdavali svoje knjige u prošlosti, iz generacije u generaciju, usmenom predajom ostat će zapamćeno, uz spomenuta, ime Adama Vidakovića Bigana čije ime je postalo sinonimom za onoga tko brzo hoda i dugo pješači. Bio je slabog zdravlja te je još prije rata išao u Sloveniju radi oporavka. U ono vrijeme njegov je otac prodao nekoliko lanaca zemlje kako bi mu to omogućio. Ljutio se doduše, kada su prije Adama, iz Slovenije stigle novine s čije naslovne stranice se smješio Adamov lik i veliki naslov: “Bačvanin u papučama osvaja Triglav”. Sličan je i lik Józsefa Horvata, Szluzsi koji je teško bolestan, sa samrtne postelje “nanjušio” rakiju koju je njegova žena spremila za “daću7“ i popio je. Ljubav prema kapljici bila je jača i od smrti. Njegovo ime neće velikim slovima biti upisano u povijesti, ali je na njegov ukop došlo gotovo cijelo mjesto. Nepravedno bi bilo zaboraviti glasovitog mjesnog inovatora, sastavljača ra- 116 Klasje naših ravni Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu... znih strojeva i uređaja koji je sam načinio i automobil od dijelova traktora, automobila, motocikla, pa i bicikla. Njegovo ime je Antun Knezi – Braca, ali ga se svi u mjestu sjećaju kao “Brace Kušnjira”. Tu je i Antunova supruga, Veronka koja je “namještala” polomljene kosti, kažu oni koji su imali prilike odlaziti kod nje na “terapiju”, bezbolno, za razliku od “Pali bačike” koji je to radio, kažu uspješno, ali toliko bolno da je bio strah i trepet djeci. “Ne budeš li pazio vodiću te kod Pali bačike”, česte su bile prijetnje djeci. Odavno je umro i Imre Varga, “Cimbalmoš bači”. Nekada je kažu bio dobar pjevač i svirač na ovom glazbalu. Pod stare dane se odao piću, pa je često, donijevši sa sobom svoje glazbalo svirao u nekoj od birtija, za čašu pića dok se birtija ne zatvori. Ako bi ga neki, odviše revnosni konobar izbacio, Cimbalmoš bači je nastavio svirku na autobusnom kolodvoru. Njegov sin, András Varga je danas doktor znanosti i predaje elektrotehniku na jednom institutu u Heidelbergu.5 Krupnim slovima katkada nemilosrdne povijesti promaknut će i ime Marije Sekulić, nastavnice koja je cijeli svoj životni vijek provela učeći djecu u lokalnoj školi, ali i odgajajući svojih desetero djece koje je rodila, a koji su danas svi “svršeni” ljudi. Tko je bio čič’ Luka Poljak, ili kako se zvao, možda se sjeća tek netko, ali i mladi znaju za njegovu prijeku narav. Kada bi skrenuo kolima s ceste, po načinu skretanja, njegova žena je znala treba li se ili ne skrivati u kukuruze. Priča se kako se znala “zavaliti” u žito odakle ju je Čič’ Luka “ključom” za slamu znao vaditi. Znao je čovjeka povesti svojim kolima ako bi ga zatekao gdje pješači. No ova “plemenita” gesta mu nije smetala da istog tog mučenika prebije “korbačom” nekoliko puta po leđima ukoliko se sporječkaju, tek onako usput, da se zna. Priča se kako je u Subotici utjerao konje u izlog hotela “Zlatno jagnje”. Uvijek je imao dobre i lijepe konje, je li se baš morao toliko dičiti s njima, vjerojatno ne, ali priča je ostala. Je li kazneno odgovaro zbog toga ili ne, ne zna se, ali se zna kako je obitelj Đure Knezija Bucinog morala prodati jednu od kuća i dobar “komad od zemlje” jer je objesni Đuro utjerao konja u Bajmočku crkvu. Poslije je sam sebe proglasio vizionarom, jer kada su došla nemila vremena, njima je 5 112-118 vrlo malo ostalo za “općenarodnu imovinu”, pa je često znao govoriti “probećario Đuro il’ otela državaJe li tko ostao zaboravljen, sigurno jest, a sigurno neće ni zamjeriti. Oni su vječni i sjećat će ih se Lemešani još dugo, dugo. SAŽETAK – Lemeš (Svetozar Miletić) je nastao u vrijeme kada je feudalno vlasništvo bilo osnova tadašnjeg prava, a vrhovni vladar, kome su Lemešani bili podložni bio je kralj. Plemići koji su naselili mjesto dobili su zemljište u zajednički posjed. Upravo stoga, mjesto je imalo i svoj specifičan položaj za razliku od komorskih mjesta, trgovišta i slobodnih kraljevskih gradova. U to vrijeme Lemešani su bili još aktivni vojnici u službi vladara, zemlju su držali i obrađivali kao baštinu, a većina ih je obnašala i značajne dužnosti u županiji čije sjedište je bilo u Somboru, kao i u svome plemićkom selu. Zemlja je kao zajedničko vlasništvo, bila podijeljena između 36 rodova s tim da je određena količina zemlje pripadala i plemićkom posjedu, kao općinska. U to vrijeme su bila česta naseljavanja pa vjerojatno i pokušaji zauzimanja zemlje o čemu govore česte pritužbe i sporovi među plemićima. Samo rijetki od pridošlica su mogli dobiti zemlju na uživanje, pa su mnogi i napuštali mjesto. Ostajali bi samo kmetovi, rijetki obrtnici i trgovci, ali se ovi javljaju mnogo kasnije. Plemićki posjed Lemeša iznosio je 1826. godine 11.435 jutara. Budući da su Lemešani bili vojnici za pretpostaviti je da je količinu zemlje koju su dobili na uživanje određivao vojni čin, ali ni zauzimanje zemlje po principu “gdje se sretnemo” nije isključeno. Za Lemeš se nisu odnosili urbarijalni ugovori kao na spahiluke. Na čelu mjesnih vlasti bio je kapetan, odnosno poručnik koji je preko izabranih osoba, od strane, za pretpostaviti je, skupštine plemića, obnašao neku vrstu javne vlasti i skrbio za javne interese mahom rješavajući sporove između samih plemića, izdavajući općinsko zemljište u zakup radi lova i brinući se o prvoj zajedničkoj tečevini samih plemića, a to je bila crkva. Vlasništvo plemenite općine bio je i tzv. Veliki bircuz (Nagykocsma) za koju se pretpostavja da je u mjestu postojao 1720. godine, a sigurno od 1745. jer iz te godine zemljopisna karta koju je načinio Karlsmid. 117 Klasje naših ravni Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu... Kada je izgrađena općinska zgrada – sjedište plemenite općine, nažalost nije poznato. Prvi pouzdan podatak o njezinom postojanju je iz prvih godina XIX. stoljeća. Kako je izgledao javni život mjesta u prvih pedesetak godina od njezinog osnivanja može se samo pretpostaviti, ali daje se zaključiti kako je morao biti, za ono vrijeme dobro organiziran jer je dosta rano otpočeto s brigom o zdravstvenom stanju (prvi kirurg je iz 1800. godine, ali su i ranije postojali ranari i vidari), školovanju (prvi učitelj u mjestu 1768.), siročadi (siročadski otac je postavljen 1752.) i drugo. No, pouzdano se zna kako je veliku prekretnicu u nesumnjivo dobro organiziran javni život unijela 1803. godina kada su lemeški plemići uvedeni u posjed, odnosno kada su otkupili vlasništvo nada zemljom koju su do tada koristili. U to vrijeme je već i crkva imala općinskog zemljišta (oko 100 kj) koje je služilo za izdržavanje župnika koji je imao rang dekana i brojne kapelane koji su služili pri plemićkoj crkvi. To je vrijeme kada počinje i intenzivniji razvitak poljodjelstva općenito, a napose zemljodjelstva. Trgovina je relativno slabo razvijena, samo oni najkrupniji veleposjednici mogu plasirati svoje proizvode u Austriji do koje vode rijetke i loše ceste. Vlasnički status plemića, s jedne strane je potvrđen, ali istodobno dolazi, s druge strane, do ekonomskog propadanja mnogih plemića i njihovog “pretvaranja” u kmetove, odnosno najamne radnike. Plemićki privilegiji lagano gube na značaju. Osiromašenje jednih, omogućava drugima da uvećavaju svoje posjede. Kmetova i drugih bezemljaša je u mjestu sve više, ali njihov položaj nije morao biti težak jer građanska revolucija 1848. godine nije imala taj karakter u samom mjestu. Dok su u obližnjim mjestima napadana veleposjednička imanja, to nije bio slučaj u Lemešu. Iako su u mjestu, već tada Mađari bili većinski živalj revolucionarnim idejama su se priključili i bunjevački Hrvati privučeni Kossuthovim nastojanjima da oko sebe okupi više liberalnih plemića nego plebejaca. Nakon događaja 1848./49. Lemeš kao mjesto koje se kompromitiralo u ustanku, jedno vrijeme biva pod prismotrom tadašnjih vlasti. No, tada već kreće nezaustavljivo k građanskom razvitku gdje sve više nestaju plemićke “pravi- 112-118 ce” napose ako iza njih ne stoji čvrst imetak. Javni život se organizira preko općine. Sada su utemeljene pojedine službe, stalni liječnik, škola je preseljena u novu zgradu, građani se udružuju i osnivaju institucije, knjižnice, kasine i drugo, gradi se željeznička pruga, ceset – mjesto ulazi u novu etapu svog razvitka koja je prekinuta izbijanjem Prvog svjetskog rata u kome su mnogi mještani poginuli, a stvaranjem nove države nakon njegovog okončanja i materijalno osiromašili (propašću banaka, promjenom novca i sl.). Po agrarnom pitanju i u novoj državi, od 1918. situacija je morala biti ujednačena. Većina plemića imala je manje ili srednje posjede, broj bezemljaša je rastao, a svega nekolicina mještana imala su status veleposjednika. Nije sačuvan podatak koliki su bili njihovi posjedi, ali pod udar prve agrarne reforme u Kraljevini Jugoslaviji došli su privatni posjedi Tibora Alföldija (Mađar), Đule Dekera (Židov) i Jelene Körmendi (Mađarica). Pod udar ove agrarne reforme došlo je i vlasništvo političke općine Lemeš od koje je oduzeto 185 kj i 262 četvornih hvati poljoprivrednog zemljišta. Zemlja je podijeljena unutrašnjim agrarnim interesentima. Tada su neki veleposjednici propali kao npr. Alföldijevi koji nakon toga i napuštaju mjesto, kao i Baići (u to vrijeme Bajcsy) čija obiteljska kuća je postala općinsko vlasništvo i pretvorena u zdravstvenu ustanovu i liječnički stan. Mnogi od tzv. srednjih zemljoposjednika kupovinom zemlje, postaju sada krupniji veleposjednici čime učvršćuju i svoj politički položaj mnogo više nego li temeljem plemićkih diploma koje, iako sada beznačajne, još uvijek pomno čuvaju. U to vrijeme značajnije se mijenja i arhitektura mjesta, zidaju se kuće koje arhitektonski podsjećaju na vile, nekolicina i s kupaonama što je u ono vrijeme bila rijetkost i u gradovima, a po selima ih nije bilo. Dolazi i do izrazitijeg društvenog razvitka, gradi se više građevina koje i danas predstavljaju jedine turističke lokacije u mjestu: lemeška banja, kalvarija i dr. 118 Klasje naših ravni Jasna Melvinger, Sjećanje na Vladimira Milarića 119-120 Sjećanje na Vladimira Milarića JASNA MELVINGER Vladimir Milarić rođen je 9. X 1930. u Petrovaradinu. Nakon duge i teške bolesti, koja ga je onemoćalog oborila na postelju, preminuo je u Petrovaradinu 25. VIII. 2011. u 81. godini života. Vladimir Milarić jedan je od znamenitih, zaslužnih, Petrovaradinaca, ali nije od onih koji su otišli iz rodnog grada i proslavili se u kojoj drugoj sredini. Cijeli svoj život proveo je u Petrovaradinu, profesionalno angažiran kao prosvjetar, ili kao kulturni djelatnik, što u Petrovaradinu, što u Novom Sadu. To, dabome, ne znači da je njegov intelektualni prostor bio lokalno omeđen. Naprotiv, imao je itekako široki vidokrug i bio prijemčiv za sva moderna strujanja u području svoga zanimanja, kako u nas, tako i u svijetu. Moja generacija, koja je ranih pedesetih prošlog stoljeća pohađala petrovaradinsku školu, što se onda još nazivala Šesta osmoletka, pamti s poštovanjem svog omiljenog mladog nastavnika koji nam je predavao, kako se nekad nazivalo taj predmet, srpskohrvatski jezik, a koji svoj autoritet nije temeljio na strogim i krutim pedagoškim mjerama, nego je uvijek bio spreman da učenike podrži u izražavanju njihovih vlastitih zanimanja, napose ako su za koje područje bili posebno nadareni. Na podjednako pristupačan i zanimljiv način Vladimir Milarić nam je tumačio i kako gradivo koje se odnosilo na književnost, tako i ono, za učenike obično teže savladivo, iz područja gramatike. Da bi nam olakšao učenje, pomagao nam je i raznim mnemotehničkim sredstvima, koja i danas pamtim. A kao voditelj školske literarne sekcije, nastavnik Milarić učio me je razgovijetnom govoru i lijepoj dikciji. Napose, pripremajući me da na školskoj godišnjoj priredbi, kakve su se nekad održavale u Petrovaradinu, odrecitiram jednu od ranih svojih pjesama. U istoj petrovaradinskoj školi, u doba kad je već nosila naziv Vladimir Nazor, Milarić je prihvatio i dužnost direktora. Zahvaljujući njegovom svesrdnom zalaganju u tom je periodu ova ustanova postigla lijepe rezultate i mogla se dičiti uspjesima, kako u nastavnoodgojnom radu, tako i u slobodnim aktivnostima. Od svoje rane mladosti Milarić se bavio, ne samo književnim i likovnim stvaralaštvom, nego i sportom. Kao atletičar bio je prvak Vojvodine na utrkama s preponama na 220 metara, a bio je i vrstan šahist. Upravo zato je na svim tim poljima, na najbolji mogući način usmjeravao rad s učenicima. Još koncem pete decenije prošlog stoljeća Milarić se afirmirao kao književnik, te postao poznat na cijelom kulturnom prostoru nekadašnje Jugoslavije. Debitirao je kao pjesnik, neomodernist, možda pod stanovitim utjecjajem, tada, za mnoge, još tako provokativnih stihova Vaske Pope. No, ubrzo je kod njega prevladala vokacija književnog kritičara. Pisao je o novoobjavljenim zbirkama poezije suvremenih pjesnika. Zanimljivo je upozoriti na njegov esej o prvoj stihozbirci Komorna muzika, tih ranih pedesetih još manje poznatog hrvatskog pjesnika Slavka Mihalića. Naime, Milarić je s nepogrešivim senzibilitetom za vrednovanje književnih djela već u toj prvoj Mihalićevoj stihozbirci prepoznao književnu veličinu ovog autora. Taj Milarićev esej objelodanjen je i 2002. godine u Zagrebu, u zborniku Branimira Donata, Književna kritika o Slavku Mihaliću. Vladimir Milarić je pisao i o drugim modernim hrvatskim pjesnicima, primjerice, o Vladi Gotovcu, te o Bori Pavloviću. Nije zanemarivo ni pjesnike mlađe generaci- 119 Klasje naših ravni Jasna Melvinger, Sjećanje na Vladimira Milarića je. Ja sam mu osobno zahvalan za esej Poezija Jasne Melvinger, objavljen 1963. godine u novosadskim Poljima. No, glavno područje zanimanja Vladimira Milarića uvijek je bila književnost za djecu, te dječje književno stvaralaštvo. Pisao je o antologijama poezije za djecu Aleksandra Vuča, te Desanke Maksimović, a osobito isticao ulogu Dušana Radovića u procesu obnove srpske književnosti za djecu. I kao kritičar, i kao antologičar, podržavao je modernu poetiku u stvaralaštvu srpskih pjesnika za djecu – npr. Dragana Lukića, Miroslava Antića, Milovana Danojlića, Ljubivoja Ršumovića, Radeta Obrenovića, Pere Zupca, Raše Perića i drugih. Milarić se zalagao za obnovu dječje poezije kao za novi pjesnički pokret koji u fokus svog govora stavlja magične predjele autentične dječje imaginacije, oslobođene didaktizma i pedagoškog pragmatizma. A kao teoretičar dječjeg jezičnog stvaralaštva, manje se zanimao za psihološku i pedagošku stranu dječjih sastava, a više za onu estetičku, koja, prije Milarića, i nije na sustavniji način bila istraživana. Rado je surađivao s novosadskim književnim glasilima, te objavljivao u Poljima, Letopisu Matice srpske ili Stražilovu, no (također) i u Književnoj reči u Beogradu, u Izrazu i Životu u Sarajevu, u banjalučkim Putevima, te u zagrebačkoj Republici. Nerijetko su se njegove književne kritike, u prijevodu, mogle čitati i u Sloveniji, i u Makedoniji. Bibliografiju Vladimira Milarića, koju registriraju i nekadašnji jugoslavenski književni leksikoni, a i novije enciklopedije, čine ovi naslovi: Vreme kao igračka, eseji, 1967., Strada jocului (Ulica igre), panorama srpske proze za decu na rumunjskom, 1969., Dečje jezičko stvaralaštvo, studija, 1969., Zeleni bregovi detinjstva, antologija srpske poezije za djecu, 1970., Novi dečji pesnici, panorama 1972., Mora prva knjiga, ( D. S. Janjušević i B. Timotijevićem) 1972., Interpretacija dečje pesme, interpretacija, 1975., Detinjstvo / Poezija, književni projekt, 1975., Signali sunca eseji i kritike, 1977., Roža čudnovata (Čudnovata ruža) antologija na slovenačkom, 1985. 119-120 Sukladan s Milerićevim književnim preokupacijama bio je i njegov novi profesionalni angažman. Od 1975. godine djelovao je kao glavni i odgovorni urednik časopisa za djecu, Detinjstvo. A pri NIŠRO Dnevnik u Novom Sadu. Također, godinama je bio i stručni suradnik Zmajevih dečjih igara, pridonoseći svojim znanjem i iskustvom programskim sadržajima ove ugledne kulturne institucije. Još 1955. godine, Milarić je posvjedočio o svojoj nadarenosti i za likovnu umjetnost, sudjelujući kao gost na godišnjoj izložbi ULUV-a. A u novije vrijeme s njegovim slikama i monotipijama bilo je moguće upoznati se na dvjema samostalnim izložbama. U Galeriji DKV izlagao je 2002. u Novom Sadu, a 2010. u Likovnoj galeriji Jelačić u donjem gradu Petrovaradinu. Obje izložbe otvorio je književnik Petko Vojnić Purčar, koji veoma cijeni Milarićevo slikarstvo i smatra ga suptilnim, a u isti mah i snažnim. Esej Lirska apstrakcija Vladimira Milarića unio je Vojnić Purčar i u svoju knjigu Otvoreni atelje iz 2004. godine koja sadrži eseje članke i zapise o uglednim likovnim umjetnicima, što ih je, kao likovni kritičar, prezentirao u Novom Sadu, Beogradu i Parizu. Vojnić Purčar je Milarićeve likovne radove odabrao i za kolektivnu izložbu Pisci Vojvodine, likovni umetnici, koju je organizirao i koja je imala lijep odjek i u novosadskim, i u beogradskim medijima kao značajni likovni događaj. Na svjetske uzore Milarićeva apstraktnog slikarstva upućuje, pokraj ostalog, i nazivi njegovih slika, Omaž Mirou i Neokubitam. Našem likovnom umjetniku bile su bliske Miroove biomorfne varijacije, a kad je riječ o kubizmu, Milarićevo slikarstvo ne korespondira toliko s ostvarenjima Piccasoa ili Braqua, nego više s rafiniranim apstraktnim kolažima Pieta Mondriana, u odnosu na njegovu paradoksalnu ravnotežu u asimetriji. Citirat ću još samo poznatu maksimu Ars longa, vita brevis est, tj. Život je kratak, no umjetnost dugo traje. Djelo Vladimira Milarića ostaje živjeti. On će komunicirati i dalje, i s nama, i s budućim generacijama. 120 Klasje naših ravni
© Copyright 2024 Paperzz