2 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 2013 SADRŽAJ AUGUST BROJ 8 5 10 KRITERIJI ZA IMENOVANJE ČLANOVA NADZORNIH ODBORA I UPRAVA PRIVREDNIH DRUŠTAVA SA UČEŠĆEM DRŽAVNOG KAPITALA Ljiljana ĆEHAJIĆ, dipl. iur. 48 57 MEĐUNARODNO PRIVATNO I PROCESNO PRAVO EVROPSKE UNIJE NAKON LISABONSKOG UGOVORA: QUID HABET QUOD MUTATAM? Darko SOLDAT, mag. iur. 18 POVLASTICE INVALIDNIH OSOBA U REPUBLICI HRVATSKOJ Alan VAJDA, mag. iur 38 REVIZIJA MATERIJALNIH I NEMATERIJALNIH STALNIH SREDSTAVA Edin SEMIĆ, dipl.ecc. 66 OKONČANJE UPRAVNOG POSTUPKA I OTPISA ZATEZNIH KAMATA NA JAVNE PRIHODE mr.sci. Elmir JAHIĆ dip.iur. REGULIRANJE SLOBODE PRUŽANJA USLUGA U BIH U KONTEKSTU EVROPSKIH INTEGRACIJA I JAVNIH POLITIKA BIH, KAO PREPREKA OVIM PROCESIMA Majda BEHRAM STOJANOV KOMENTAR NACRTA ZAKONA O ZAŠTITI PRIJAVITELJA KORUPCIJE U FEDERACIJI BiH (I dio) mr. Fadil ŠERO ODGOVORI NA PITANJA 79 PITANJA I ODGOVORI RADNI ODNOSI Džana Kadribegović, dipl. iur. Ljiljana Ćehajić, dipl. iur. 99 OKONČANJE UPRAVNOG POSTUPKA I OTPISA ZATEZNIH KAMATA NA JAVNE PRIHODE Janja JOVANOVIĆ, sudija PRILOG 101 Usvojeni zakoni u Narodnoj skupštini Republike Srpske u periodu od 01. 01. – 31. 07. 2013. godine BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 3 UPUTE AUTORIMA Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji sadržajem odgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima Pravnog savjetnika. U časopisu objavljujemo radove koji podliježu recenziji. PRAVNI SAVJETNIK Mjesečni stručni časopis IZDAVAČ: Refam creative solutions – REC doo Društvo za istraživanje i unaređenje lokalnog i regionalnog razvoja e-majl: rec.doo@bih.net.ba fadilse@gmail.com www.rec.ba Bosna i Hercegovina, 71000 Sarajevo Tabašnica 8/1 tel.: +387 33 214 582 fax.:+387 33 214 582 GSM: 061 191 185 ZA IZDAVAČA: mr. Fadil Šero GLAVNI UREDNIK: prof. dr. Neđo Milićević ODGOVORNI UREDNIK: mr. Fadil Šero LEKTOR: Mirza Hajdarović DTP: Admir Alihodžić ŠTAMPA: Štamparija “Fojnica”, Fojnica Pretplata za 2012. godinu je 250 KM Polugodišnja pretplata je 125 KM Cijena po primjerku je 25 KM U cijenu je uključen PDV ŽR Vakufska banka dd Sarajevo: 1602000000560974 ISSN 2233-0860 Objavljujemo: • • • • • stručne članke koji nude korisne prijedloge za određene struke i pri tome ne moraju obavezno sadržavati izvorna istraživanja autora; komentare zakona ili pojedinih zakonskih rješenja, direktiva Evropske unije, ili pozakonskih akata u okviru tematskih opredjeljenja časopisa; članke iz oblasti sudske prakse (inozemne i domaće) koji nisu prethodno objavljeni u zbornicima sudske prakse; kritičke osvrte na pojedina zakonska ili podzakonska akta sa novim prijedlozima za njihovu izmjenu ili dopunu, i prevode dosada neobjavljenih članaka, evropskih direktiva i različitih uputstava koja odgovaraju osnovnim opredjeljenjima časopisa i od značaja su za prilagođavanje i uključivanje Bosne i Hercegovine u evropske integracione procese. Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi treba da ispunjavaju sljedeće uslove: 1. Radovi trebaju biti dostavljeni u elektronskoj formi (pisani u wordu, times new roman, 12-ka). Isprintani radovi bez elektronske forme neće se posebno prekucavati osim ako ti troškovi idu na teret autora. 2. Naslovi trebaju biti jasni i informativni. Svi tekstovi, gdje je god to moguće, a posebno u slučajevima kada elaboriraju pojedine segmente jednog problema, treba da sadrže koncizne podnaslove. Što više podnaslova; 3. U lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa treba da stoji ime i prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi, e-mail i telefon; 4. U slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju biti obavezno priložena odgovarajuća objašnjenja; 5. Ukoliko u svom radu stručno elaborira pojedina zakonska rješenja ili pitanja koja se regulišu nekim zakonom, autor je obavezan navesti tačan naziv odgovarajućeg zakona ili podzakonskog akta; 6. Svaki rad bi na početku teksta trebao da sadrži sažet prikaz autorske elaboracije teme, u trećem licu, ne više od deset redova. Izuzetak čine odgovori na pitanja i sudska praksa. 7. Tekstovi iz područja inozemne i domaće sudske prakse podliježu posebno obradi tako da jedan primjer sudske prakse treba biti sažet, gdje je to god moguće, na jednu karticu teksta; 8. Obim rukopisa je ograničen, u pravilu, na ne više od 10 strana, izuzev tamo gdje tema zahtijeva obradu na cijelom jednom autorskom tabaku / arku, odnosno 16 stranica; 9. S obzirom na to da se svaki rad recenzira, autori su obavezni da uzmu u razmatranje i stav recenzenta; Ovi kriteriji se odnose i na naručene tekstove. 4 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] KRITERIJI ZA IMENOVANJE ČLANOVA NADZORNIH ODBORA I UPRAVA PRIVREDNIH DRUŠTAVA SA UČEŠĆEM DRŽAVNOG KAPITALA Ljiljana Ćehajić Ministarstvo pravde i uprave Kantona Sarajevo e-mail:ljiljana.cehajic@mpu.ks.gov.ba U članku su predstavljeni uslovi i kriteriji koje moraju ispunjavati kandidati za članove nadzornih odbora i uprava privrednih društava sa učešćem državnog kapitala na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine u kojim ovlašćenja po osnovu učešća državnog kapitala vrše Federacija Bosne i Hercegovine, kanton, grad ili opština, sa posebnim osvrtom na odredbe zakona koje se odnose na privredna društva i javna preduzeća. Ključne riječi: privredno društvo, javno preduzeće, dioničko društvo, društvo s ograničenom odgovornošću, nadzorni odbor, uprava (menadžement), direktor i izvršni direktori, uslovi za imenovanje, statut, sukob interesa, usavršavanje, Vlada Federacije BiH, Privredna komora Federacije BiH. Federacija Bosne i Hercegovine, kanton, grad ili opština mogu biti osnivači ili većinski suosnivači privrednih društava, odnosno osnivači javnih preduzeća, u skladu sa Zakonom o privrednim društvima1 i Zakonom o javnim preduzećima.2 Nadzorni odbor i uprava privrednog društva Saglasno Zakonu o privrednim društvima, oblici osnivanja privrednih društava koji imaju, organe upravljanja nadzorni odbor i upravu jesu dioničko društvo i društvo s ograničenom odgovornošću. Dioničko društvo (d.d.) ima nadzorni 1 Zakon o privrednim društvima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08, 7/09 i 63/10) 2 Zakon o javnim preduzećima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 8/05, 81/08, 22/09 i 109/12) odbor, koga imenuje osnivačka skupština dioničkog društva, i upravu, koju čine lica koja su osnivačkim aktom ili statutom društva, u skladu sa zakonom, ovlaštena da vode poslovanje društva. Društvo s ograničenom odgovornošću (d.o.o.) može imati nadzorni odbor, što se određuje ugovorom ili statutom. Nadzorni odbor obavezno je imati d.o.o. koje ima više od deset članova i društvo koje ima osnovni kapital u iznosu većem od 1,000.000 KM i najmanje dva člana. U d.o.o. koje nema nadzorni odbor njegova ovlaštenja vrše članovi društva. Javno preduzeće Javno preduzeće, u smislu Zakona o javnim preduzećima, jeste pravno lice koje je upisano u sudski registar kao privredno društvo i koje obavlja djelatnost od javnog društvenog interesa (energetika, komunikacije, komunalne djelatnosti, upravljanje javnim dobrima i druge djelatnosti od BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 5 [ PRAVNI SAVJETNIK ] javnog društvenog interesa) ili pravno lice definisano kao javno preduzeće posebnim propisom. Djelatnosti od javnog društvenog interesa utvrđuju općina, kanton i Federacija Bosne i Hercegovine, svako u okviru svojih nadležnosti. Javna preduzeća, koja se mogu osnovati kao d.o.o. i kao d.d., imaju nadzorni odbor i upravu (menadžment), kao organe upravljanja. Na upravu i nadzorni odbor javnog preduzeća primjenjuju se odredbe Zakona o privrednim društvima koje se odnose na upravu i nadzorni odbor d.d. i d.o.o., ako Zakonom o javnim preduzećima nije drukčije određeno. Zakonom o javnim preduzećima propisano je da se nadzorni odbor javnog preduzeća sastoji od najmanje tri člana. Jedno mjesto u nadzornom odboru pripada kandidatu sa najvećim brojem glasova iz skupštine koji je bio kandidiran od dioničara sa najmanje 5% dionica sa pravom glasa.3 NADZORNI ODBOR Nadzorni odbor d.d. i d.o.o. sačinjavaju predsjednik i najmanje dva člana, koje imenuje i razrješava skupština društva, sa tim da ukupan broj članova nadzornog 3 Član 9. Zakona o javnim preduzećima. 6 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 odbora mora biti neparan.4 Predsjednik i članovi nadzornog odbora imenuju se istovremeno na period od četiri godine, sa tim da po isteku perioda od dvije godine od dana imenovanja, skupština društva glasa o povjerenju članovima nadzornog odbora. Isto lice može biti imenovano za predsjednika ili člana nadzornog odbora više puta bez ograničenja.5 Kriteriji za izbor i imenovanje Zakonom o privrednim društvima propisani su kriteriji za izbor predsjednika i članova nadzornog odbora na način da je utvrđeno ko ne može biti imenovan za predsjednika ili člana nadzornog odbora, i to: 1. Predsjednik i član nadzornog odbora ne može biti lice: 1) osudivano za krivično djelo i za privredni prijestup nespojive sa dužnošću u nadzornom odboru, pet godina od dana pravosnažnosti presude, isključujući vrijeme zatvorske kazne; 2) kojem je presudom suda zabranjeno 4 Član 310. Zakona o privrednim društvima. Odredbe ovog zakona o dioničkom društvu primjenjuju se na društvo s ograničenom odgovornošću, ako posebnim odredbama ovog zakona nije drugačije određeno. 5 Član 259. Zakona o privrednim društvima. [ PRAVNI SAVJETNIK ] obavljanje aktivnosti u nadležnosti nadzornog odbora; i 3) starije od 65 godina na dan imenovanja. 6 2. Direktor i član uprave dioničkog društva ne može biti: 1) predsjednik i član nadzornog odbora ili upravnog odbora u privrednim društvima ili institucijama, uključujući, ali i ne ograničavajući se na: fondove, banke, agencije, komisije. 2) dioničar sa 50% i više dionica, direktor i član uprave bilo kojeg dioničkog društva kao i vlasnik sa 50% i više vlasništva, direktor i član uprave bilo kojeg društva sa ograničenom odgovornošću ne može biti predsjednik i član nadzornog ili upravnog odbora u društvima sa većinskim državnim kapitalom ili u institucijama; 3) predsjednik ili član nadzornog ili upravnog odbora društva sa većinskim državnim kapitalom ili institucije ne može istovremeno biti predsjednik ili član nadzornog ili upravnog odbora drugog društva ili institucije; 4) lice koje je predsjednik ili član nadzornog ili upravnog odbora društva sa većinskim državnim kapitalom ili institucije, a koje prema odredbama ovog zakona to ne može biti, dužno je podnijeti ostavku na mjesto predsjednika ili člana nadzornog ili upravnog odbora društva sa većinskim državnim kapitalom ili institucije, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. Ograničenja iz tač. 2), 3) i 4) ne odnose se na članove nadzornog odbora privrednog društva sa većinskim državnim kapitalom, koji su imenovani ispred privatnog kapitala.7 3. Predsjednik i članovi nadzornog odbora i članovi uprave privrednog društva sa većinskim državnim kapitalom dužni su proći odgovarajuće stručno usavršavanje u skladu sa Uredbom o usavršavanju predsjednika i članova nadzornih odbora i uprava privrednih društava sa učešćem državnog kapitala.8 Saglasno Zakonu o javnim preduzećima,9 nadzorni odbor sastoji se od najmanje tri člana, a jedno mjesto u nadzornom odboru javnog preduzeća organizovanog kao d.o.o. pripada kandidatu sa najvećim brojem glasova iz skupštine koji je bio kandidiran od dioničara sa najmanje 5% dionica sa pravom glasa. uprava Upravu d.d. čini direktor ili direktor i jedan ili više izvršnih direktora, a postupak izbora, imenovanja, razrješenja, sastav i način odlučivanja uprave dioničkog društva utvrđuje se statutom javnog preduzeća. Upravu d.o.o. čine jedno ili više lica, koja ne moraju biti članovi društva, imenovanih na način i za period utvrđen osnivačkim aktom ili statutom društva. Kada uprava ima više članova, osnivačkim aktom ili statutom se uređuju njihova ovlaštenja i odgovornosti.10 Uslovi za imenovanje direktora i drugih članova uprave također su određeni na način da je utvrđeno koja lica ne mogu biti imenovana, a odnosi se na d.d. i d.o.o., u skladu sa članom 310. Zakona o privrednim društvima. Direktor i član uprave ne može biti: ■■predsjednik i član nadzornog odbora ili upravnog odbora u privrednim društvima ili institucijama, uključujući, ali i ne ograničavajući se na: fondove, banke, agencije, komisije; ■■dioničar sa 50% i više dionica, 6 Član 260. Zakona o privrednim društvima. 7 Član 264. Zakona o privrednim društvima. 8 Uredba o usavršavanju predsjednika i članova nadzornih odbora i uprava privrednih društava sa učešćem državnog kapitala („Službene novine Federacije BiH“, br. 71/09, 33/10, 23/11, 83/11 i 2/13). 9 Član 9. Zakona o javnim preduzećima. 10 Član 347. Zakona o privrednim društvima. BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 7 [ PRAVNI SAVJETNIK ] ■■direktor i član uprave bilo kojeg d.d. USAVRŠAVANJE PREDSJEDNIKA I ■■vlasnik d.d. sa 50% i više vlasništva; ■■direktor i član uprave bilo kojeg d.o.o. ne ČLANOVA NADZORNIH ODBORA I može biti predsjednik i član nadzornog ili upravnog odbora u društvima sa većinskim državnim kapitalom ili u institucijama. Saglasno Zakonu o javnim preduzećima,11 uprava javnog preduzeća (menadžment) se bira, imenuje i razrješava u skladu sa postupkom utvrđenim u statutu javnog preduzeća, na osnovu javnog konkursa, iz reda kandidata koji po menadžerskim znanjima i iskustvu najbolje odgovaraju za izvršenje operativnih i poslovnih potreba javnog preduzeća. Ove odredbe znače da se statutom javnog preduzeća ili odlukom skupštine, donesenom na osnovu ovlaštenja iz statuta, moraju utvrditi ovi posebni uslovi (menadžersko znanje i iskustvo). U upravu javnog preduzeća ne mogu biti imenovana lica koja vrše funkciju u političkim strankama. Opšte odredbe koje se odnose na predsjednika i članove uprave javnog preduzeća Predsjednik i članovi uprave javnog preduzeća podliježu odredbama Zakona o javnim preduzećima koje se odnose na sukob interesa,12 a koje su istovremeno i kriteriji koji onemogućavaju imenovanje lica koje podliježe sukobu interesa. Predsjednik i članovi uprave spadaju pod pojam „povezanog lica“, utvrđenog zakonom o javnim preduzećima.13 Sukob interesa javlja se kada lični, odnosno profesionalni interes povezanog lica onemogućava, eventualno može onemogućiti ili interes ili poslovanje javnog preduzeća ili sposobnost povezanog lica da ispunjava svoje obaveze i odgovornosti. Povezanim licima smatraju se i članovi uže porodice povezanih lica do trećeg stepena krvnog srodstva ili tazbine, odnosno lica koja žive u istom domaćinstvu sa povezanim licima. 11 Član 12. Zakona o javnim preduzećima. 12 Član 14. Zakona o javnim preduzećima. 13 Član 4. Zakona o javnim preduzećima. “Povezano lice” - jeste svaki zaposlenik javnog preduzeća, uključujući i pojedince i zastupnike koje javno preduzeće imenuje za obavljanje određenih djelatnosti, svaki član nadzornog odbora i odbora za reviziju, svako javno preduzeće ili pojedinac u čijem posrednom ili neposrednom vlasništvu je najmanje 10% od ukupne sume glasačkih prava javnog preduzeća. 8 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 UPRAVA PRIVREDNIH DRUŠTAVA SA UČEŠĆEM DRŽAVNOG KAPITALA Vlada Federacije BiH je, Uredbom o usavršavanju predsjednika i članova nadzornih odbora i uprava privrednih društava sa učešćem državnog kapitala,14 uredila uslove, način i program usavršavanja predsjednika i članova nadzornih odbora i uprava privrednih društava sa učešćem državnog kapitala na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine u kojim ovlašćenja po osnovu učešća državnog kapitala vrše Federacija Bosne i Hercegovine, kanton, grad ili opština. Rokovi za završetak usavršavanja Predsjednici i članovi nadzornih odbora i uprava privrednih društava sa učešćem državnog kapitala čiji mandat je u toku i lica koja su kandidati za izbor i imenovanje za predsjednike i članove nadzornih odbora i uprava privrednih društava sa učešćem državnog kapitala, u postupcima koji nisu okončani do dana stupanja na snagu ove uredbe, dužni su završiti usavršavanje najkasnije do 31. 12. 2012. godine, a u privrednim društvima u kojim ovlaštenja po osnovu učešća državnog kapitala vrše kanton, grad ili opština najkasnije do 30. 6. 2013. godine. Organizator usavršavanja Usavršavanje organizuje Privredna/ Gospodarska komora Federacije Bosne i Hercegovine, uz saglasnost ovlaštenog lica Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i obavezno angažovanje univerzitetskih profesora, privrednika i državnih službenika organa Federacije Bosne i Hercegovine koji imaju odgovarajuće radno iskustvo ili su se istakli naučnim ili stručnim radom iz oblasti obuhvaćenih usavršavanjem. Ovlašteno lice Vlade Federacije Bosne i Hercegovine izdaje navedenu saglasnost u pismenoj formi za svako organizovano usavršavanje, na zahtjev Privredne/ Gospodarske komore Federacije Bosne i Hercegovine, uz koji se dostavlja spisak prijavljenih kandidata i prijedlog 14 Uredba o usavršavanju predsjednika i članova nadzornih odbora i uprava privrednih društava sa učešćem državnog kapitala („Službene novine Federacije BiH“, br. 71/09, 33/10, 23/11, 83/11 i 2/13). [ PRAVNI SAVJETNIK ] univerzitetskih profesora, privrednika i državnih službenika organa Federacije Bosne i Hercegovine koji se angažuju za usavršavanje. Uslovi, način i program usavršavanja Ko podliježe obavezi Usavršavanje moraju proći predsjednici i članovi nadzornih odbora i uprava privrednih društava sa većinskim učešćem državnog kapitala i predsjednici i članovi nadzornih odbora privrednih društava u kojima učešće državnog kapitala nije većinsko, a koji su u nadzorni odbor kandidovani ispred državnog kapitala. Usavršavanju može pristupiti i svako drugo lice koje ispunjava uslove iz člana 260. Zakona o privrednim društvima („Službene novine Federacije BiH“, br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08 i 7/09). Ovim odredbama omogućeno je i svim zainteresiranim licima - kandidatima za pozicije člana uprave ili predsjednika i člana nadzornog odbora da obave usavršavanje i tako ispune jedan od uslova za kandidovanje za imenovanje. Prijava i obavještenje Prijava za usavršavanje podnosi se Privrednoj / Gospodarskoj komori Federacije Bosne i Hercegovine, a mora sadržavati podatke o kandidatu i dokaz o stručnoj spremi i radnom iskustvu. Nakon prijema prijave, Privredna / Gospodarska komora Federacije Bosne i Hercegovine podnosiocu prijave koji ispunjava uslove za usavršavanje iz člana 3. ove uredbe upućuje obavještenje koje obavezno sadrži: ■■ mjesto usavršavanja; ■■ termin usavršavanja, koji može biti zakazan najranije u roku od osam dana i najkasnije u roku od 60 dana od dana podnošenja prijave; i ■■ visinu naknade za usavršavanje. Mjesto usavršavanja Usavršavanje se vrši u sjedištu Privredne /Gospodarske komore Federacije Bosne i Hercegovine, a može se, izuzetno, organizovati i izvan njenog sjedišta. Naknada za usavršavanje Visinu naknade za usavršavanje utvrđuje odlukom predsjednik Privredne / Gospodarske komore Federacije Bosne i Hercegovine, koju snosi podnosilac prijave. Program usavršavanja Usavršavanje se vrši prema programu usavršavanja i sastoji se od edukativnog dijela koji uključuje najmanje 30 sati predavanja i završnog pismenog ispita radi provjere stečenog znanja. Program usavršavanja donosi Privredna / Gospodarska komora Federacije Bosne i Hercegovine, uz saglasnost Vlade Federacije. Usavršavanje obuhvata sljedeće oblasti: 1. osnove građanskog prava i privrednog prava; 2. osnove računovodstva; 3. osnove poslovnih i javnih finansija; 4. osnove menadžmenta; 5. osnove reinžinjeringa proizvodnje; 6. osnove korporativnog upravljanja. Usavršavanje obuhvata i posebne zakone iz određenih oblasti privredne djelatnosti, propise iz oblasti poslovanja i registracije privrednih subjekata, obligaciono-pravnih odnosa i privredno- pravnih ugovora. Certifikat o završenom usavršavanju Certifikat o završenom usavršavanju, koji potpisuju ovlašteno lice Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, ovlašteno lice Privredne / Gospodarske komore Federacije Bosne i Hercegovine i koji je ovjeren otiskom pečata ovih organa, izdaje Privredna / Gospodarska komora Federacije Bosne i Hercegovine. BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 9 [ PRAVNI SAVJETNIK ] MEĐUNARODNO PRIVATNO I PROCESNO PRAVO EVROPSKE UNIJE NAKON LISABONSKOG UGOVORA: QUID HABET QUOD MUTATAM? Darko Soldat, mr. iur. Tužilaštvo BiH darko.soldat@live.com R ad se bavi proučavanjem evolucije ustavnog osnova za regulisanje materije međunarodnog privatnog prava na nivou Evropske unije (EU) analizom odredbi Lisabonskog ugovora, koji je novelirao i osnažio sadržinsku definiciju pravosudne saradnje u građanskim predmetima na nivou EU i mehanizme njenog ostvarivanja. Iako je primarni raison d’être postojanja Evropske zajednice, kasnije Evropske unije bila ekonomska integracija sa ciljem stvaranja jedinstvenog tržišta - prateća posljedica te ekonomske integracije bila je povećana mobilnost ljudi, usluga, kapitala i imovine, što je procesu integracije nametnulo i pravnu dimenziju jer je Zajednica / Unija morala intervenisati i u oblasti privatnopravnih odnosa sa inostranim elementima. Ovakav zaključak se može dobiti praćenjem evolucije osnivačkih i revizionih ugovora u pogledu regulisanja privatnopravnih odnosa koji su međunarodno obilježeni. Lisabonski ugovor dao je mnogo snažniji „vjetar u leđa“ svim entuzijastima evro-legislative da više nego ikad donose unijske propise iz oblasti međunarodnog privatnog i procesnog prava iskorištavajući osnaženi ustavni osnov evropskog primarnog prava, mogućnost proširenja pravosudne saradnje u građanskim predmetima u porodičnopravnim odnosima, šire kompetencije Suda pravde EU u tumačenju propisa iz oblasti pravosudne saradnje u građanskim predmetima i „eurofriendly“ položaj Danske u pogledu propisa iz oblasti međunarodnog privatnog i procesnog prava EU. I. Umjesto uvoda Oskudnost ustavnog osnova za regulisanje materije privatnog prava en général i skromni legislativni rezultati evropskog zakonodavca u prvim decenijama postojanja Evropske ekonomske zajednice (EEZ) u stvaranju privatnog prava EEZ rezultovali su nezavidnom kvalifikacijom da su „norme privatnog prava (op. a. - EEZ) izolovana ostrva u moru nacionalnih prava“.1 Materija međunarodnog privatnog i procesnog prava nije nikakav izuzetak. Nesporno je da prvi utisak o aktivnostima evropskog 1 A. Hartkamp, The Influence of Primary European Law on Private Law, in: C. E. du Perron, et al. (ed.), Towards a European Civil Code, 4th edition (Alphen aan den Rijn, Kluwer Law International, 2011, str. 127-148. 10 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 zakonodavca u polju međunarodnog privatnog i procesnog prava odaje zanemarenost ove grane prava tokom prvih pet dekada postojanja EEZ,2 odnosno potonje EU, ali i da je legislativa normi o sukobu zakona i jurisdikcija doživjela uzburkanje u posljednjih nešto više od deset godina egzistiranja EU.3 2 G. R. de Groot, J. J. Kuipers, The New Provisions on Private International Law in the Treaty of Lisbon, 1/15 Maastricht Journal of European and Comparative Law, 2008, str. 109. 3 P. McEleavy, A. Fiorini, The Evolution of European Private International Law, 4/57 International and Comparative Law Quarterly, London, 2008, str. 969. [ PRAVNI SAVJETNIK ] Retrosprektiva razvoja ove grane prava izgleda ovako: Pariski ugovor nije sadržavao niti jednu odredbu koja se odnosila na međunarodno privatno i procesno pravo, Rimski ugovor je predviđao mogućnost međuvladine saradnje između država članica putem zaključivanja konvencija sa ciljem pojednostavljivanja formalnosti u oblasti priznanja sudskih i arbitražnih odluka, a radi olakšanja života vlastitih državljana. Mastrihtski ugovor dao je mogućnost Savjetu ministara Evropske zajednice (EZ) da predlaže nacrte takvih konvencija i preporuči ih za usvajanje državama članicama, uz poštovanje njihovih ustavnih odredaba, eksplicitno navodeći kao primjer i područje pravosudne saradnje u građanskim predmetima. Prekretnicu je predstavljao Amsterdamski ugovor, koji je materiju pravosudne saradnje u građanskim predmetima iz trećeg (međuvladinog ili unijskog) premjestio u prvi (komunitarni) stub, što je EZ dalo ovlaštenje da može unifikovati i harmonizovati oblast međunarodnog privatnog i procesnog prava putem komunitarnih instrumenata: uredbi, direktiva i odluka. Ugovor iz Nice potvrdio je tu saradnju i u oblasti porodičnog prava, dok Lisabonski ugovor donosi kraj trostubne strukture EU i uvodi pravni subjektivitet EU, čvrsto pozicionirajući ustavni osnov za donošenja mjera iz oblasti međunarodnog privatnog i procesnog prava sa ciljem osiguranja slobode kretanja lica na cijeloj teritoriji EU od strane legislative institucija EU. Dok smo još na početku, valja istaknuti jednu opravdanu digresiju: stvaranje normi međunarodnog privatnog i procesnog prava EZ, odnosno EU je posljedica centralizacije trgovinskih politika evropskih država, što je impliciralo veću centralizaciju ili, da upotrijebimo blažu riječ, približavalo i mnoge druge grane svakodnevnog pravnog habitovanja evropskih država. Upravo posljedice panevropskih ekonomskih aktivnosti su uvjerile nacionalne legislatore da se istinsko poštovanje slobode kretanja ljudi, dobara, usluga i kapitala može ostvariti jedino slobodom kretanja pravnih interesa,4 4 Opisani uslovi i okolnosti nastanka i razvoja međunarodnog privatnog i procesnog prava u EU predstavljaju déjà vu nastanka međunarodnog privatnog i procesnog prava u Sjedinjenim Američkim Državama krajem XVIII vijeka, zasnovanog na slobodnom cirkulisanju sudskih odluka, isprava i drugih javnih akata koje je svoj ustavno-normativni izražaj dobilo u članu 4. odjeljku 1. Ustava Sjedinjenih Američkih Država [United States Constitution] iz 1787. godine nazvanom „Klauzula pune vjere i priznanja“ [Full Faith and Credit Clause]: „Puna vjera i priznanje daje se u svakoj državi javnim aktima, ispravama i sudskim odlukama svake druge države. Kongres koji su nastali kao rezultat nadnacionalnih i internacionalnih ekonomskih aktivnosti država Starog kontinenta. U takvom shvatanju je rastao i ustavni osnov za regulisanje materije međunarodnog privatnog i procesnog prava EU, koji je stvorio jednu novu nadnacionalnu granu prava, ali i pokazao evolucioni napredak u sazrijevanju ustavne baze za stvaranje normi novonastale pravne grane. Stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora,5 EU je dobila osnaženi ustavni osnov za regulisanje materije međunarodnog privatnog i procesnog prava, kao i konciznije i jasnije ustavne odredbe za pravno regulisanje predmetne materije date u članu 81. Ugovora o funkcionisanju EU (UFEU), pravnom nasljedniku člana 65. Ugovora o EZ (UEZ). Postavlja se znatiželjno pitanje: u čemu se ogledaju promjene? Municiozni pregled novela koje je sa sobom donio Lisabonski ugovor, uslovio je i način njihovog predstavljanja slijedeći pravilo primus inter pares: proširena je nadležnost institucija EU za donošenje propisa iz oblasti međunarodnog privatnog i procesnog prava, uvela se izbjegavajuća klauzula prilikom donošenja propisa iz porodičnog međunarodnog privatnog i procesnog prava, učvršćena je nadležnost Suda pravde EU za tumačenje tih propisa te je omogućeno učešće Danske po sistemu opt-in u primjeni propisa Naslova V „Prostor slobode, bezbjednosti i pravde“ UFEU u čijem se sadržinskom određenju krije i obuhvat materije međunarodnog privatnog i procesnog prava. može opštim zakonima da propiše način na koji će se takvi akti, isprave i odluke potvrđivati, kao i njihovo djejstvo.“ Za više detalja o sličnostima i razlikama u stvaranju evropskog i američkog međunarodnog privatnog i procesnog prava pogledati u: R. A. Brand, ‘European Union’s New Role in International Private Litigation,’ 2/2 Loyola University Chicago International Law Review, 2006, na str. 281. 5 Puni naziv: Lisabonski ugovor o izmjenama Ugovora o Evropskoj uniji i Ugovora o osnivanju Evropske zajednice. Ugovor je potpisan 13. decembra 2007. godine. Tekst ugovora na našem jeziku dostupan u: ‘Lisabonski ugovor Europske unije (2007.) Konsolidirani tekst Ugovora o Europskoj uniji (Maastricht, 1992.). Konsolidirani tekst Ugovora o funkcioniranju Europske unije (Rim, 1957.). Protokoli, prilozi i izjave.,’ u D. Rudolf, glavni ur., Adrias - Zbornik Zavoda za znanstveni i umjetnički rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Splitu - svezak 16 (Zagreb, Split, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti - Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Splitu, 2009). BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] II. Proširenje nadležnosti EU za regulisanje materije međunarodnog privatnog i procesnog prava: carte blanche ili ipak ne? Lisabonskim ugovorom proširene su nadležnosti EU u polju međunarodnog privatnog i procesnog prava. Dotadašnji Naslov IV „Vize, azil, imigracija i ostale politike koje se odnose na slobodno kretanje lica“ UEZ biva objedinjen sa Naslovom VI „Policijska i sudska saradnja u krivičnim predmetima“ UEU u Naslov V „Prostor slobode, bezbjednosti i pravde“ UFEU6.7 Upravo u prostoru slobode, bezbjednosti i pravde, nadležnost EU je ograničena principom prenešene nadležnosti koju EU izričito dijeli sa državama članicama.8 Mjere iz oblasti pravosudne saradnje u građanskim stvarima mogu se preduzimati od strane država članica samo u onoj mjeri u kojoj Unija nije vršila svoje nadležnosti ili u slučaju da je Unija prestala da vrši svoje nadležnosti.9 Na ovom mjestu, vrijedi iskoristiti mogućnost istorijske retrospektive razvoja prava EU. Dugo vremena, uprkos značaju pravne sigurnosti u trgovinskim odnosima u EU, inicijativa za približavanje međunarodnog privatnog prava ostala je u suštini stvar međuvladinih pregovora u kontekstu saradnje država članica EU. To je značilo nepostojanje centralizovane agende za približavanje međunarodnog privatnog prava i da države članice, ograničene u nekoj mjeri širim političkim interesima, mogu produžavati pregovore i izazvati kašnjenja ratifikacija, a samim time i stupanje na snagu instrumenata međunarodnog privatnog prava u EU. Konvencija Brisel I, iz 1968. godine, predstavlja jedan od instrumenata ove ere. Npr. ona sve do 1982. godine nije bila primjenljiva u Velikoj Britaniji. Slično tome i druga evropska konvencija - Rimska konvencija, koja usklađuje mjerodavno pravo za ugovorne odnose, iako potpisana 1980. godine, stupila je na snagu tek jedanaest godina kasnije. Međutim, 1. maja 1999. godine pejzaž međunarodnog 6 Ugovor o Evropskoj zajednici je s lisabonskim promjenama preimenovan u Ugovor o funkcionisanju EU. 7 M. Dougan, ‘The Treaty of Lisbon 2007: Winning minds, not hearts,’ 45 Common Market Law Review, 2008, str. 680. 8 Član 4. UFEU. 9 S. Szabó, ‘Brief Summary of the Evolution of the EU Regulation on Private International Law,’ 2/VIII Iustum Aequum Salutare, 2011, str. 146. 12 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 privatnog prava se dramatično promijenio u EU stupanjem na snagu Ugovora iz Amsterdama (inače potpisanog 2. oktobra 1997. godine10). Amsterdamski ugovor je pružio nadležnost Zajednici da preduzme mjere u oblasti međunarodnog privatnog prava koje su neophodne za uspješno funkcionisanje unutrašnjeg tržišta. Evropska komisija je usvojila veoma široku interpretaciju novih odredbi UEZ i Zajednici su stavljena na raspolaganje nova ovlašćenja za donošenje impresivnog broja uredbi i direktiva u vrlo kratkom vremenskom periodu, prevashodno u oblasti uzajamnog priznanja i izvršenja presuda, saradnje između država članica povodom pristupa pravdi i ujednačavanja pravila o izboru prava u velikom broju pravnih oblasti. Kao rezultat komunitarizacije međunarodnog privatnog prava nakon stupanja na snagu Amsterdamskog ugovora, napuštena je metoda međuvladine saradnje donošenjem konvencija,11 a nastalo je stvaranje instrumenata međunarodnog privatnog prava u EU sa nejasnoćama u pogledu strukture instrumenata, uniformne terminologije, jasne metodologije i jedinstvenosti pristupa. Ipak, neprijatnosti donesene zbog fragmentarnog pristupa mogu se opravdati činjenicom da su komunitarizovani instrumenti međunarodnog privatnog prava bili balans između ispunjavanja evropskih ciljeva i postizanja kombinacije civil law i common law pravne tradicije u ovoj oblasti.12 Nastojanje Unije za prvenstvenom unifikacijom međunarodnog privatnog i procesnog prava treba tražiti u činjenici da ove pravne oblasti sadržavaju inostrani element koji je relevantan iz perspektive uspješnog funkcionisanja unutrašnjeg tržišta.13 Amsterdamski ugovor izjednačava tretman materije međunarodnog privatnog prava sa ostalim oblastima komunitarnog prava, dok propisi kojim se reguliše ova materija postaju sastavni dio acquis communautaire.14 10 Potpisan od strane Francuske, Njemačke, Italije, Holandije, Belgije, Luksemburga, Velike Britanije, Irske, Danske, Grčke, Španije, Portugalije, Austrije, Švedske i Finske. 11 R.Vukadinović, Pravo Evropske unije, , „Megatrend“ univerzitet primijenjenih nauka, Beograd, 2001, str. 28. 12 A. Fiorini, ‘The Codification of Private International Law in Europe: Could the Community Learn from the Experience of Mixed Jurisdictions?’, 23 Tulane European and Civil Law Forum, 2008, str. 7-8. 13 W. Rolland, ‘Uticaj komunitarnog prava na nacionalna prava’, 2 Nova pravna revija, 2011, str. 13. 14 B. Jeličić, ‘Neki aspekti položaja privatnog [ PRAVNI SAVJETNIK ] Amsterdamska verzija UEZ15 materiju mađunarodnog privatnog prava regulisala je u Dijelu III „Politike Zajednice“, Naslovu IV „Vize, azil, imigracija i ostale politike koje se odnose na slobodno kretanje lica“. Član 61. UEZ davao je ovlaštenje Savjetu ministara EZ da sa ciljem uspostavljanja prostora slobode, bezbjednosti i pravde, između ostalog, donosi mjere u oblasti pravosudne saradnje u građanskim predmetima16 u skladu sa članom 65. UEZ, koji je konkretizovao pravce djelovanja. Tako su, prema odredbama člana 65. UEZ, mjere u oblasti pravosudne saradnje u građanskim predmetima koje su imale prekogranične posljedice i koje su se usvajale po proceduri predviđenoj u članu 67. UEZ,17 u mjeri koja je bila neophodna da se obezbijedi pravilno funkcionisanje unutrašnjeg tržišta, obuhvatale: ■■ poboljšanje i pojednostavljenje sistema prekograničnog dostavljanja sudskih i vansudskih akata, saradnju u oblasti pribavljanja dokaza i mjere kojima se uređuje priznanje i izvršenje presuda u građanskim i trgovačkim predmetima, uključujući i slučajeve vansudskih odluka; ■■ unapređenje usklađenosti pravila država članica koja se primjenjuju na sukob zakona i sukob nadležnosti; ■■ eliminisanje prepreka, ukoliko je potrebno, za uspješno odvijanje građanskih postupaka, podsticanjem usklađenosti pravila o građanskom postupku koja važe u državama članicama. Dok su bivši član 61. tačka c. i član 65. amsterdamske verzije UEZ zahtijevali da bilo koje mjere u oblasti pravosudne saradnje u građanskim stvarima, uključujući i mjere iz područja međunarodnog privatnog i procesnog prava, budu usvojene u cilju pravilnog funkcionisanja unutrašnjeg tržišta, Lisabonski sporazum je modifikovao ovaj zahtjev. Prema novom članu 81. UFEU, Evropski parlament i Savjet mogu da usvoje pomenute mjere „posebno kada je to neophodno za pravilno funkcionisanje unutrašnjeg tržišta“. Na ovaj način EU je izostavila vezivanje za kriterijum „pravilno funkcionisanje unutrašnjeg tržišta“ kao preduslov za donošenje mjera iz oblasti međunarodnog privatnog i procesnog prava. Međutim, pogrešno je smatrati da ovakva formulacija daje EU carde blanche za donošenje mjera iz međunarodnog privatnog i procesnog prava, jer je nadležnost EU ograničena opštim principima sa jedne strane, a sa druge strane osnov za donošenje mjera je takođe ograničen, iako sam Lisabonski ugovor dodaje neke nove osnove za donošenje mjera iz oblasti međunarodnog privatnog i procesnog prava i to: prava u EU u dosadašnjem razvoju komunitarnog prava’, 2 Strani pravni život, 2011, str. 244. 15 Tekst Amsterdamskog ugovora na našim jezicima, u: D. Lopandić, Osnivački ugovori Evropske unije, Kancelarija za pridruživanje Srbije i Crne Gore Evropskoj uniji, Beograd, 2003. 16 Član 65. stav 1. tačka c. UEZ. 17 Postupak donošenja mjera na osnovu ovlašćenja iz Naslova IV regulisan je pomenutim članom 67. UEZ, gdje se kaže da u toku prelaznog perioda od pet godina nakon stupanja na snagu Ugovora iz Amsterdama (dakle, od 1. maja 1999.), Savjet donosi odluke jednoglasno na prijedlog Komisije ili na inicijativu države članice i nakon konsultovanja Evropskog parlamenta. Nakon perioda od pet godina (koji je protekao 1. maja 2004.), Savjet donosi odluke na prijedlog Komisije, a Komisija će razmotriti svaki zahtjev neke države članice da podnese prijedlog Savjetu. Takođe, ostavljena je mogućnost Savjetu da, po postupku jednoglasnog odlučivanja, nakon konsultovanja Evropskog parlamenta, donese odluku kojom se odredbe o proceduri iz člana 251. UEZ (procedura usvajanja propisa kvalifikovanom većinom od strane Savjeta) primjenjuju na sve ili neke oblasti koje obuhvata Naslov IV, kao i odluku o prilagođavanju nadležnosti Suda EU. BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 13 [ PRAVNI SAVJETNIK ] saradnju u prikupljanju dokaza, obezbjeđivanje efikasnog pristupa pravdi, razvoju alternativnih metoda za rješavanje sporova, te podrške za obuku u pravosuđu i obuku sudskog osoblja.18 Neki autori novitet u članu 81. UFEU, termin „posebno kada je to neophodno za pravilno funkcionisanje unutrašnjeg tržišta“, tumače kao proširenje nadležnosti institucija EU za regulisanje međunarodnog privatnog prava ne samo na države članice nego i prema trećim državama.19 Potrebno se fokusirati na novi tekst prvog stava člana 81. UFEU, koji predviđa da „Unija će razvijati pravosudnu saradnju u građanskim stvarima sa prekograničnim implikacijama, zasnovanu na principu uzajamnog priznavanja presuda i odluka u vansudskim predmetima“. Uvođenje principa uzajamnog priznavanja u oblasti međunarodnog privatnog i procesnog prava u UFEU je novina, ali ne i iznenađujuće nova ideja, jer ovaj princip možemo naći u drugim mjerama i praksi Evropskog suda pravde, kao što su Uredba Brisel I i odluka u slučaju Grunkin-Paul, koji je proširio princip priznavanja odluka valjano donijetih od strane javnih vlasti drugih država članica. III. Passerelle klauzula prilikom donošenja mjera iz oblasti porodičnopravnih odnosa Iako Lisabonski sporazum nije suštinski promijenio redovni zakonodavni postupak, tj. postupak koodlučivanja od strane Savjeta ministara EZ i Evropskog parlamenta, koji se odnosi i na mjere koje se usvajaju na osnovu člana 81. UFEU, član 81. stav. 3. UFEU uspostavlja poseban zakonodavni postupak u pogledu donošenja mjera iz porodičnopravnih odnosa. Tako, izuzimajući redovan zakonodavni postupak, Savjet utvrđuje mjere koje se odnose na porodično pravo sa prekograničnim efektima djelujući u skladu sa posebnim zakonodavnim postupkom, gdje Savjet postupa jednoglasno nakon savjetovanja sa Evropskim parlamentom. Međutim, predviđen je i jedan izuzetak od pravila jednoglasnog odlučivanja Savjeta u porodičnim odnosima, kao svojevrsna passerelle klauzula. Savjet može, na prijedlog Komisije, donijeti odluku kojom se utvrđuju oni aspekti porodičnog prava sa prekograničnim efektima koji mogu biti predmet akata donesenih u redovnom zakonodavnom postupku. Prijedlog odluke o tome donosi Savjet jednoglasno, nakon savjetovanja sa Evropskim parlamentom. Takav prijedlog odluke se mora saopštiti nacionalnim parlamentima. Ako se nacionalni parlament usprotivi u roku od šest mjeseci od datuma prijema takvog saopštenja, odluka se ne donosi. Ako protivljenje izostane, Savjet može donijeti odluku. Podsjećanja radi, članom 67. amsterdamskog UEZ bilo je predviđeno da u toku prelaznog perioda od pet godina nakon stupanja na snagu Ugovora iz Amsterdama (op. a. - 1. 5. 1999. - 1. 5. 2004.) Savjet donosi odluke jednoglasno na prijedlog Komisije ili na inicijativu države članice i nakon konsultovanja Evropskog parlamenta. Nakon perioda od pet godina (koji je protekao 1. maja 2004.), Savjet je mogao donositi odluke na prijedlog Komisije, a Komisija je bila dužna razmotriti svaki zahtjev neke države članice da podnese prijedlog Savjetu. Takođe, bila je ostavljena mogućnost Savjetu da, po postupku jednoglasnog odlučivanja, nakon konsultovanja Evropskog parlamenta, donese odluku kojom se odredbe o proceduri iz člana 251. UEZ (procedura usvajanja propisa kvalifikovanom većinom od strane Savjeta) primjenjuju na sve ili neke oblasti koje obuhvata Naslov IV, kao i odluku o prilagođavanju nadležnosti Suda EU. Ugovor iz Nice je članu 67. UEZ bio dodao još jedan (inače posljednji) stav, u kojem je ovlastio Savjet da u skladu sa postupkom 18 Pogledati član 81. stav 2. tačke d., e., g. i h. UFEU 19 Alihodžić, Jasmina, Uticaj vanjske nadležnosti Evropske unije na sklapanje međunarodnih ugovora država članica u oblasti međunarodnog privatnog prava osvrt na Uredbu EZ br. 664/2009 i njen značaj za BiH, u: Anali Pravnog fakulteta u Zenici, str. 84. 14 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] koodlučivanja regulisanim članom 251. UEZ usvaja20 mjere navedene u članu 65. UEZ sa izuzetkom dijelova koji se odnose na porodično pravo.21 Nameće se zaključak da će se mjere iz oblasti porodičnopravnih odnosa donositi jednoglasno od strane Savjeta,22 što je pokazala i kasnija zakonodavna aktivnost EU. IV. Proširenje nadležnosti Suda pravde EU u tumačenju propisa Podrazumijeva se da je jedan od ključnih problema oduvijek bio kako nacionalni sudovi treba da primjenjuju instrumente prava EU (prevashodno misleći na uredbe i direktive) na jedinstven način, te se zbog toga Sudu pravde EU davala važna uloga u oblikovanju međunarodnog privatnog i procesnog prava na evropskom nivou. Jedna od značajnih promjena u vezi sa međunarodnim privatnim i procesnim pravom je baš rezultat proistekao iz 20 Pri tome odstupajući od roka postavljenog prelaznim periodom od pet godina nakon stupanja na snagu Ugovora iz Amsterdama. 21 Član 2. stav 4. Ugovora iz Nice o izmjeni Ugovora o Evropskoj uniji, ugovorâ o osnivanju Evropskih zajednica i sa njima povezanih određenih akata 22 V. Bouček, 2004, loc. cit., str. 7. Lisabonskog ugovora: davanje prava pune nadležnosti pravne revizije putem preliminarnog odlučivanja Sudu pravde EU. Prije Lisabonskog ugovora, Sud pravde EU je imao ograničenu jurisdikciju kao rezultat bivšeg člana 68. UEZ. Član 68. UEZ regulisao je pitanje nadležnosti Evropskog suda povodom mjera donesenih u okviru Naslova IV. Članom 234. UEZ određena je bila nadležnost Evropskog suda da donosi odluke o prethodnim pitanjima u vezi sa tumačenjem UEU i UEZ, valjanosti i tumačenja akata koje su donijeli organi Zajednice i Evropska centralna banka, kao i za tumačenje statuta tijela koja su osnovana aktom Savjeta, ako to statuti tijela predviđaju. Kad se takvo prethodno pitanje postavi pred nekim sudom države članice, taj sud može, ako smatra da je odluka o tome potrebna za donošenje njegove presude, da zatraži od Evropskog suda da odluči o tom pitanju. Kada se takvo pitanje postavi pred nacionalnim sudom čije odluke ne podliježu pravnom lijeku unutrašnjeg prava, ovaj sud je u obavezi da zatraži prethodno mišljenje Evropskog suda. Član 68. UEZ je određivao da se član 234. UEZ primjenjuje na odredbe sadržane u Naslovu IV pod sljedećim okolnostima i uslovima: kada se pitanje tumačenja Naslova IV ili valjanosti ili tumačenja akata organa Zajednice zasnovanih na Naslovu IV pokrene u nekom postupku pred nacionalnim pravosudnim BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 15 [ PRAVNI SAVJETNIK ] organom, čija odluka ne podliježe pravnom lijeku po unutrašnjem pravu, onda taj pravosudni organ podnosi Evropskom sudu prijedlog za donošenje prethodne odluke, ukoliko smatra da je takva odluka u predmetnom pitanju neophodna, kako bi se donijela presuda. Odluka koju bi Sud donio u odgovoru na takav zahtjev ne bi se primjenjivala na presude sudova država članica koje su pravosnažno okončane (res iudicata). Pored toga, stav 3. člana 68. UEZ predviđao je i mogućnost da i Savjet, Komisija ili država članica traže od Evropskog suda odluku o tumačenju odredbi Naslova IV, što su neki autori okarakterisali kao „nepotrebno davanje političkog mirisa“ navedenoj odredbi.23 Nesumnjivo, odredba tadašnjeg člana 68. UEZ bila je lex specialis u odnosu na odredbu člana 234. UEZ.24 Prije Lisabona, jedini nacionalni sudovi koji su mogli da se obrate Sudu pravde EU u slučaju donošenja prethodne ili prejudicijalne odluke u postupku prethodnog odlučivanja bili su oni nacionalni sudovi pred kojima ne postoji pravni lijek protiv njihovih odluka. To su u pravilu najviši žalbeni sudovi. Ovo pravilo je ukinuto Lisabonskim ugovorom; shodno tome, uobičajena procedura postupka preliminarnog odlučivanja data u članu 267. UFEU je primjenjiva i na Naslov V UFEU, što znači da svaki nacionalni sud može od Suda pravde EU zatraži preliminarnu odluku, bez obzira na to da li je ili nije pred tim sudom predviđen pravni lijek na njegove odluke. Neki autori smatraju da je ovo proširenje nadležnosti pravde EU učinjeno sa opravdanjem jer je „povećanje dinamike usvajanja akata na osnovu člana 81. UFEU moralo pružiti nacionalnim sudovima najširu mogućnost da se obrate Sudu pravde EU iz razloga neophodnosti garancije jedinstvene interpretacije evropskih uredbi i direktiva“.25 V. Položaj Danske pri donošenju propisa iz oblasti međunarodnog privatnog i procesnog prava Ugovor iz Amsterdama je doveo do onoga što se naziva „Evropom na dvije brzine“ ili „Evropom na više brzina“ (fra. Europa à deux vitesses, eng. multi-speed) zbog položaja koji su Danska, Irska i Velika Britanija imale u procesu donošenja mjera iz oblasti međunarodnog privatnog i procesnog prava od strane evropskog zakonodavca. Irska i Velika Britanija su imale mogućnost učestvovanja u procesu donošenja i primjene mjera iz oblasti međunarodnog privatnog i procesnog prava pomoću opt-in klauzule koju su uglavnom koristile, što je značilo da je samo Danska istinski zaostajala iza u procesu stvaranja evropskog međunarodnog privatnog i procesnog prava. Razlog? Protokol br. 5 o položaju Danske uz UEU i UEZ isključivao je pomoću opt-out klauzule iz polja primjene na teritoriji Danske odredbe Naslova IV „Vize, azil, imigracija i ostale politike koje se odnose na slobodno kretanje lica“, što je inter alia dokazalo koliko je teško donijeti unifikovano rješenje na nivou cijele EU uslijed različitih pravnih 23 A. Lazowski, ‘Towards the reform of the preliminary ruling procedure in JHA area,’ u: S. Braum, A. Weyembergh, Le contrôle juridictionnel dans l’espace pénal européen, Université de Bruxelles, Bruxelles, 2009, str. 214. 24 T. Petrašević, ‘Novi hitni prethodni postupak za područje slobode, sigurnosti i pravde,’ 2/10 Hrvatska javna uprava, 2010, str. 430. 25 M. Wells-Greco, ‘Evolving EU Private International Law: A brief overview of the Commission’s proposal on the law applicable to divorce and legal separation,’ 11/10 International Family Law, 2010, str. 335. 16 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] tradicija država članica.26 Novim protokolom o položaju Danske,27 ta država je promijenila svoj stav o mjerama koje su se trebale preduzeti na osnovu bivšeg Naslova IV UEZ. Tako Danska sada uživa poziciju sličnu onoj koju uživaju Velika Britanija i Irska pri donošenju mjera iz Naslova V „Prostor slobode, bezbjednosti i pravde“ UFEU. Član 1. Protokola o položaju Danske održava bivši negativni stav Danske o neučestvovanju u donošenju mjera od strane Savjeta u skladu sa članom 81. UFEU. Međutim, u roku od tri mjeseca nakon što prijedlog ili inicijativa bude predstavljena u Savjetu, Danska može obavijestiti predsjednika Savjeta u pisanom obliku da želi da učestvuje u usvajanju i primjeni bilo koje takve mjere u skladu sa članom 3. Protokola o položaju Danske. Prema članu 4. pomenutog protokola, postupak za pojačanu saradnju primjenjuju se mutatis mutandis i na Dansku.28 Lisabonskim novelama Velika Britanija i Irska zadržale su opt-in režim prilikom donošenja propisa iz Naslova V „Prostor slobode, bezbjednosti i pravde“ UFEU.29 VI. Zaključak Proces unifikacije i harmonizacije međunarodnog privatnog i procesnog prava u EU je ireverzibilan i kontinuitetan. Taj proces je odraz evolucionog napretka koje postiže Evropska unija, sui generis nadnacionalna struktura ekonomskog, političkog, pravnog, kulturnog, sociološkog i drugog povezivanja država Starog kontinenta. Međunarodno privatno i procesno pravo, kao grana prava, nije nepodložna promjenama. Stvaranjem unijskih instrumenata u ovoj oblasti, promijenjena je definicija međunarodnog privatnog i procesnog prava u svom fundamentumu – ono više nije samo unutrašnja grana prava pojedine države članice, nego u velikoj mjeri unijsko pravo, čije pravne praznine nadopunjuju rješenja nacionalnog prava država članica. Lisabonska era razvoja međunarodnog privatnog i procesnog prava donosi novu priliku za još ambiciozniji projekat stvaranja supranacionalnog evro-zakonodavstva. Jači ustavni osnov koji je sa sobom donio Lisabonski ugovor prilika je za novu arhitekturu međunarodnog privatnog i procesnog prava na nivou EU. 26 J. Corkin, ‘Reconciling European Integration and National Sovereignty with a Conflict of Laws Method: Conceptually Compelling, Practically Problematical?,’ u: R. Nickel (ed.), Conflict of Laws and Laws of Conflict in Europe and Beyond: Patterns of Supranational and Transnational Juridification, Arena - Centre for European Studies University of Oslo, Oslo, 2009, str. 397. 27 Protokol br. 22 o položaju Danske, Official Journal of the European Union, C 83, 30. 3. 2010, str. 299-303. 28 op. cit., 2, str. 111. 29 U tom pogledu pogledati: Protokol br. 21. o položaju Velike Britanije i Irske s obzirom na prostor slobode, bezbjednosti i pravde, Official Journal of the European Union, C 83, 30. 3. 2010, str. 295-298. BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 17 [ PRAVNI SAVJETNIK ] POVLASTICE INVALIDNIH OSOBA U REPUBLICI HRVATSKOJ Alan Vajda, mr. iur Hrvatska obrtnička komora savjetnik za pravna pitanja E-majl: avajda76@gmail.com N avedenim stručnim radom prikazujemo različita prava - povlastice koje invalidi kao osobe s tjelesnim oštećenjem, odnosno invalidi rada mogu ostvariti putem različitih zakonskih i podzakonskih propisa, i to temeljem članstva pri Hrvatskom savezu udruga tjelesnih invalida, odnosno Hrvatskom savezu udruga invalida rada, tj. njihovim udrugama na teritoriju Republike Hrvatske. Ključne riječi: Konvencija o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe, Zakon o socijalnoj skrbi, Zakon o mirovinskom osiguranju, Zakon o predškolskom odgoju i naobrazbi, povlastice invalidnih osoba temeljem članstva u granskoj udruzi invalida, povlastice kroz sustav mirovinskog osiguranja, povlastice kroz sustav socijalne skrbi. I Način ostvarivanja prava na povlasticu Veliki broj različitih propisa koji reguliraju prava osoba s invaliditetom u većini slučajeva nije poznat samim invalidima, a ostvarivanje prava na povlasticu ovisi o mnogo različitih detalja, npr. o pravnom statusu pojedine invalidne osobe, o utvrđenom stupnju invalidnosti i vrsti invalidnosti, imovinskom stanju ili prihodima, mjestu gdje se živi, kao i o tome radi li se samo o tjelesnom invalidu ili o invalidu rada. II Članstvo u odgovarajućoj udruzi invalida kao preduvjet za ostvarivanje povlastice Temeljem članstva u temeljnoj udruzi invalida rada postaje se i članom Hrvatskog saveza udruga invalida rada, koji okuplja 36 temeljnih udruga na području Republike Hrvatske, odnosno više od 15.000 članova. 18 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 Međutim, prema podacima iz posljednjeg dostupnog Izvješća o osobama s invaliditetom (Hrvatski zavod za javno zdravstvo, siječanj 2013.) u Republici Hrvatskoj živi 520.437 osoba s invaliditetom od čega su 313.217 muškarci, a 207.220 žene, sa time da nisu sve osobe s invaliditetom članovi temeljnih udruga. Većinu niže navedenih prava, invalidne osobe mogu koristiti temeljem članstva pri Hrvatskom savezu udruga tjelesnih invalida (skraćeno - HSUTI), odnosno članstva pri Hrvatskom savezu udruga invalida rada (skraćeno - HSUIR), gdje invalidne osobe mogu dobiti i detaljnije informacije o uvjetima, postupku, načinu i opsegu ostvarivanja pojedinih prava. To je posebno važno zbog toga što se pojedina prava ili povlastice mogu ostvarivati samo [ PRAVNI SAVJETNIK ] uz predočenje posebne iskaznice o članstvu u pojedinoj udruzi osoba s invaliditetom. Međutim, pojedina se prava mogu ostvarivati na razini države, a pojedina samo na razini lokalne i regionalne samouprave, sa time da o takvim lokalnim pravima najbolje informacije mogu dati samo odgovarajuće udruge invalida na lokalnoj razini. III POVLASTICE NA OSNOVI ČLANSTVA 1. Telefonska pretplata Pogodnosti pri korištenju telefonskih usluga, uz 50% popusta u cijeni telefonske pretplate i određeni iznos besplatnih poziva, ovisno o pružateljima usluga te korisničkim paketima, odnosi se isključivo na invalidne osobe sa tjelesnim oštećenjem organa za kretanje od 80% i više, odnosno na gluhe osobe sa tjelesnim oštećenjem od 70% i više, ukoliko telefonski priključak glasi na njihovo ime. Naime, navedeni popust obuhvaća sljedeće kategorije korisnika i to: a) ratne i vojne invalide te civilne invalide domovinskog rata, b) članove uže obitelji poginulih i nestalih branitelja domovinskog rata, te c) udruge i hendikepirane osobe - članove udruge koje navedeno pravo ostvaruju putem udruge, uz predočenje preslike rješenja o tjelesnom oštećenju i jedne uplatnice telefonskog računa. 2. Radio i televizijska pretplata Temeljem odluke Uprave Hrvatske radiotelevizije od 23. siječnja 2002. godine povlasticu ostvaruju osobe s odgovarajućim stupnjem invaliditeta i članstvom u pripadajućoj udruzi osoba s invaliditetom. Također, sukladno Odluci o utvrđivanju visine mjesečne pristojbe koja se plaća Hrvatskoj radioteleviziji za 2012. godinu („Narodne novine“, broj 34/12), definirane su kategorije pretplatnika koji ostvaruju pravo na oslobođenje ili olakšice pri plaćanju RTV pristojbe, a to su: kretanje više od 80%, članovi udruženja invalida ■■ gluhe osobe (100% oštećenje sluha). Za razliku prethodne kategorije korisnika koji ostvaruju pravo na 50% popusta na RTV pristojbu, niže navedene kategorije korisnika su u potpunosti oslobođene od plaćanja mjesečne pristojbe koja se plaća Hrvatskoj radioteleviziji i to: ■■ 100% slijepe osobe, ■■ osobe s invaliditetom I. i II. grupe (100% invaliditeta) koje primaju invalidske naknade kao ratni ili mirnodopski vojni invalidi ili invalidi policije, ■■ bolesnici koji se liječe dijalizom bubrega. Povlastica se ostvaruje posredstvom udruge uz predočenje: preslike rješenja o tjelesnom oštećenju i jedne uplatnice RTV pristojbe, koje Udruga šalje Hrvatskoj radioteleviziji, Odjelu RTV pretplate, Prisavlje 3, Zagreb, gdje se donosi odobrenje, sa time da izdano rješenje o popustu vrijedi pet godina, te ga je protekom navedenog roka potrebno obnoviti. 3. Povlastice u gradskom i lokalnom prometu Pravo na besplatan prijevoz tramvajem, autobusom i uspinjačom u dnevnom i noćnom prometu na području Grada Zagreba, ostvaruju između ostalog nezaposlene osobe s invaliditetom sa stalnim boravište na području Grada Zagreba, ukoliko to pravo ne ostvaruju po drugoj osnovi i to sukladno odredbi članka 36. Odluke o socijalnoj skrbi („Službeni glasnik Grada Zagreba“, br. 12/11 i 19/11), na osnovu besplatne godišnje ili mjesečne pretplatne karte ZET-a. To su sljedeće kategorije osoba s invaliditetom i to: ■■ osobe s umjerenim, težim i teškim intelektualnim teškoćama (mentalnom retardacijom), ■■ osobe oboljele od mišićne distrofije ■■ osobe s autizmom, i srodnih neuromišićnih oboljenja članovi udruženja ■■ osobe koje su preboljele cerebralnu ili dječiju paralizu, s oštećenjem organa za kretanje više od 80%, članovi udruženja ■■ osobe s invaliditetom sa dijagnozom oboljenja: paraplegija, tetraplegija, multipla skleroza, amputacija donjih ekstremiteta s oštećenjem organa za ■■ osobe s utvrđenim funkcionalnim poremećajima i motoričkim oštećenjima ekstremiteta što su uzrokovani bolestima i ozljedama te prirođenim malformacijama i deformitetima neurološkoga (multipla skleroza, miastenia gravis, cerebralna paraliza), mišićnoga koštanog sustava (mišićna distrofija), drugih organskih sustava (bulozna epidermoliza, dijalizirani BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 19 [ PRAVNI SAVJETNIK ] i transplantirani bolesnici), kao i osobe sa traumatskim amputacijama ili stečenim gubicima ekstremiteta, koje zbog navedenih bolesti, oštećenja i funkcionalnih poremećaja, imaju postotak tjelesnog oštećenja od najmanje 70%, ■■ osobe liječene zbog dijagnoza iz skupine težih duševnih bolesti koje su trajno nesposobne za rad, privređivanje i samostalni život. Naime, navedeno pravo se odnosi na sve osobe s invaliditetom koje nisu u radnom odnosu, a imaju tjelesno oštećenje od najmanje 70% gornjih ili donjih ekstremiteta, te neuromišićnih oboljenja, tj. odjeljak III, IV, VI i VII Zakona o listi tjelesnih oštećenja („Narodne novine“, broj 162/98). Korisnika navedene povlastice, tj. osobu s invaliditetom temeljem podnesenog zahtjeva utvrđuje Gradski ured za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom na temelju dokaza potrebnih za ostvarivanje prava na besplatan prijevoz tramvajem, autobusom i uspinjačom na području Grada Zagreba (potvrde Porezne uprave o visini dohotka i o imovnom stanju, dokaza o visini mirovine iz inozemnog osiguranja, dokaza o ostvarenom pravu na pomoć za uzdržavanje, dokaza o postojanju invaliditeta, dokaza o urednoj prijavi kod nadležne službe za zapošljavanje, identifikacijske isprave, odnosno po potrebi i drugih dokaza). Osobe s invaliditetom koji imaju stalno boravište izvan područja Grada Zagreba koriste povlastice ako su one propisane na njihovom području. 4. Članske pogodnosti u HAK-u Hrvatski auto-klub (HAK) odobrava popust od 50% na iznos godišnje članarine koji mogu ostvariti osobe s utvrđenim tjelesnim oštećenjem od najmanje 50%, sa time da se navedeno pravo ostvaruje prigodom učlanjenja ili plaćanja godišnje članarine, i to uz predočenje rješenja nadležne područne službe Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje o utvrđivanju postotka tjelesnog oštećenja. Navedenu pogodnost ostvaruju osobe sa tjelesnim oštećenjem od 50% i više koje same upravljaju vozilom, vlasnici vozila koji zbog tjelesnog oštećenja ne mogu upravljati vozilom, te roditelji ili skrbnici osobe s invaliditetom koji vlastito vozilo koriste za zadovoljavanje potreba te osobe. 20 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 5. Savjetovalište i besplatna pravna pomoć Članovi udruga osoba s invaliditetom mogu koristiti besplatno pravno savjetovalište, odnosno pravnu pomoć, tj. dobivanja informacija, uputa, sastavljanje molbi, žalbi, tužbi i drugih podnesaka i predstavki i to iz područja: mirovinskog i invalidskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja, radnih odnosa, kaznenog postupka, izvanparničnog postupka, parničnog postupka, upravnog postupka, itd. Naime, članovi Udruge invalida rada grada Zagreba ostvaruju pravo na korištenje usluga Pravnog savjetovališta Udruge koju vodi diplomirani pravnik, gdje mogu dobiti potrebne informacije, u prostorijama udruge Nova cesta 86, Zagreb, i to svaki utorak 08,0014,00 sati, odnosno svaki četvrtak 10,0017,00 sati, uz obveznu prethodnu najavu na telefon: 4829-119, 4829-392, odnosno na e-mail: pravnik@uir-zagreb.hr. IV POVLASTICE NA OSNOVI MOBILNOSTI 1. Carinske povlastice a) Oslobođenje od plaćanja carine za uvoz osobnog automobila za osobe s invaliditetom Temeljem odredbe članka 26. Uredbe o postupku za ostvarivanje oslobađanja od plaćanja carine („Narodne novine“, br. 154/03, 189/03, 5/07, 153/09 i 41/10), osobe s invaliditetom uz određene uvjete ne plaćaju carinu pri uvozu osobnog automobila radi osobne uporabe ako imaju tjelesno oštećenje i to: ■■ 100% tjelesno oštećenje koje je nastalo zbog oštećenja donjih i drugih ekstremiteta, oštećenja funkcije bubrega (dijalizirani bolesnici), oštećenja vida (slijepe osobe), te tetraplegijskih ili paraplegijskih bolesti; ■■ 80% ili više tjelesno oštećenje donjih ekstremiteta, odnosno oštećenje hrptenjače ili centralnoga živčanog sustava koje ima za posljedicu oštećenje funkcije donjih ekstremiteta. Oslobođenje od plaćanja carine utvrđuje se razmjerno utvrđenom postotku tjelesnog oštećenja, sa time da se može ostvariti jednom u pet godina do iznosa od 100.000 kuna carinske vrijednosti osobnog automobila koji se uvozi, a ako carinska vrijednost premašuje tu svotu, na razliku [ PRAVNI SAVJETNIK ] vrijednosti obračunava se i plaća carina. na temelju ugovora o leasingu, ne plaćaju sljedeće kategorije i to: b) Predmeti za potrebe osoba s invaliditetom ■■ osobe sa 80 ili više postotaka tjelesnog Uredbom o uvjetima i postupcima za ostvarivanje oslobađanja od plaćanja carine („Narodne novine“, br. 154/03, 189/03, 5/07, 153/09 i 41/10) omogućeno je određenim kategorijama osoba s invaliditetom korištenje carinske povlastice za uvoz predmeta, uređaja, instrumenata i aparata, posebno izrađenih i prilagođenih za osobnu uporabu, obrazovanje, znanstveni i kulturni razvoj, socijalnu integraciju te profesionalnu i drugu rehabilitaciju slijepih i slabovidnih, gluhih i nagluhih, dijaliziranih i transplantiranih bubrežnih bolesnika, te osoba sa tjelesnim invaliditetom ili intelektualnim teškoćama i to pod uvjetom da se ta roba ne proizvodi u Republici Hrvatskoj. Također su od plaćanja carinskih davanja oslobođeni i rezervni dijelovi, komponente ili pribor, potrošni materijal posebno namijenjen navedenim predmetima i alati za održavanje, kalibraciju ili popravak tih artikala, uz uvjet da se uvoze zajedno uz navedene predmete ili naknadno ako su sami predmeti već uvezeni uz oslobođenje od plaćanja carine. Međutim, odredbama Carinskog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 78/99, 117/99, 73/00, 92/01, 47/03, 140/05, 138/06, 60/08, 45/09 i 56/10) propisano je oslobođenje i za humanitarne organizacije i udruženja slijepih i gluhih, odnosno nagluhih osoba i osoba oboljelih od mišićnih i neuromišićnih oboljenja. 2. Godišnja naknada za ceste pri registraciji osobnog automobila Temeljem odredbi članaka 88-89. Zakona o cestama („Narodne novine“, broj 84/11), Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske donijelo je Pravilnik o postupku i načinu ostvarivanja prava na oslobađanje od plaćanja godišnje naknade za uporabu javnih cesta i cestarine („Narodne novine“, broj 136/11), a kojim je propisan detaljan postupak i način za ostvarivanje predmetnih prava, sa time da se isti primjenjuje počevši od 6. prosinca 2011. godine. Naime, godišnju naknadu za uporabu javnih cesta za jedan osobni automobil, koji imaju u svom vlasništvu, odnosno koji koriste oštećenja, odnosno osobe kod kojih je utvrđeno tjelesno oštećenje koje ima za posljedicu nesposobnost donjih ekstremiteta 60 ili više postotaka, ■■ osobe kod kojih je utvrđeno tjelesno oštećenje koje ima za posljedicu nesposobnost donjih ekstremiteta 80 ili više postotaka, te HRVI sa 100% tjelesnog oštećenja, te osobe kojima je utvrđeno tjelesno oštećenje osjetila vida od 100%. Postupak izdavanja naljepnice radi ostvarivanja prava na oslobađanje od plaćanja godišnje naknade za uporabu javnih cesta, koja se plaća prilikom registracije osobnog vozila, započinje podnošenjem pisanog zahtjeva Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Upravi cestovnog prometa, Prisavlje 14 u Zagrebu, uz koji treba, uz dostavu dokaza o određenom postotku tjelesnog oštećenja, priložiti i upravnu pristojbu u iznosu od 70,00 kuna po tarifi broj 1. i 2. Zakona o upravnim pristojbama („Narodne novine“, br. 8/96, 77/96, 131/97, 68/98, 66/99, 145/99, 116/00, 163/03, 17/04, 110/04, 141/04, 150/05, 153/05, 129/06, 117/07, 25/08, 60/08, 20/10, 69/10 i 126/11). Pravo na oslobađanje plaćanja godišnje naknade za uporabu javnih cesta i cestarine osobe s invaliditetom ostvaruju na temelju rješenja koje u upravnom postupku donosi Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture, na zahtjev osobe s invaliditetom. Na temelju izdanog rješenja Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, tijelo koje obavlja registraciju vozila, odnosno ovjerava produljenje valjanosti prometne dozvole (u praksi, najčešće u stanicama za tehnički pregled vozila) oslobodit će osobu s invaliditetom obveze plaćanja godišnje naknade. 3. Cestarina za uporabu autocesta i objekata sa naplatom Cestarinu za uporabu autocesta i objekata s naplatom (most, tunel, vijadukt i sl.) ne plaćaju osobe kod kojih je utvrđeno tjelesno oštećenje koje ima za posljedicu nesposobnost donjih ekstremiteta 80 ili više postotaka sukladno odredbama Pravilnika o BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 21 [ PRAVNI SAVJETNIK ] postupku i načinu ostvarivanja prava na oslobađanje plaćanja godišnje naknade za uporabu javnih cesta i cestarine („Narodne novine“, broj 136/11), sa time da navedenu povlasticu mogu ostvariti za jedan osobni automobil u svom vlasništvu, odnosno za osobni automobil koji koriste na temelju ugovora o leasingu. Osoba može ostvariti ovu povlasticu samo kada upravlja osobnim automobilom koji je u njenom vlasništvu ili ga koristi na temelju ugovora o leasingu, odnosno kada se nalazi u osobnom automobilu koji je u njenom vlasništvu ili ga koristi na temelju ugovora o leasingu. Na temelju rješenja Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture (Prisavlje 14, Zagreb, tel. 6169050), uz priloženu fotografiju i presliku osobne iskaznice, Hrvatske autoceste d.o.o. (Jadranska avenija 6, Lučko, tel. 6504812, 6504813) izdaju potvrdu / smart karticu. Prilikom preuzimanja potvrde / smart kartice plaća se iznos od 20 kuna. Posebno treba napomenuti kako je člankom 140. Zakona o cestama propisano da potvrde / smart kartice, izdane prema odredbama ranijeg pravilnika o postupku i načinu ostvarivanja prava na oslobađanje plaćanja godišnje naknade za uporabu javnih cesta i cestarine („Narodne novine“, broj 82/10) važe do izdavanja novih potvrda / smart kartica, odnosno do prestanka ili promjene uvjeta i/ili okolnosti pod kojima su izdane. To konkretno znači da Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture neće izdavati nova rješenja svim korisnicima navedenih prava, već samo onima koji ta prava do sada nisu ostvarili (novi korisnici) te onima koji radi nastupa novih okolnosti (primjerice, promjena osobnog vozila) moraju pribaviti novu potvrdu / smart karticu. 4. Znak pristupačnosti Uvjeti za stjecanje znaka pristupačnosti regulirani su odredbom članka 40. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, br. 67/08, 48/10 i 74/11) i odredbom članka 2. Pravilnika o znaku pristupačnosti („Narodne novine“, broj 78/08). Naime, pravo na znak pristupačnosti mogu ostvariti osobe s invaliditetom sa 80 ili više posto tjelesnog oštećenja, odnosno osobe koje imaju oštećenja donjih ekstremiteta 60 ili više posto, sa time da važi samo kada vozilom upravlja osoba s invaliditetom ili se ta osoba nalazi u vozilu. Da bi podnositelj stekao pravo na korištenje znaka pristupačnosti treba priložiti: zahtjev, administrativne biljege u iznos u od 70 kn, nalaz i mišljenje ovlaštenog vještaka Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje koje se dobiva temeljem Rješenja o tjelesnom oštećenju o postojanju 60 i više postotaka tjelesnog oštećenja na donjim ekstremitetima ili 80 i više postotaka ukupnog tjelesnog oštećenja i jednu fotografiju. Civilni invalidi predaju original nalaza i mišljenja ovlaštenog vještaka HZMO-a, dok ratni vojni invalidi predaju nalaz i mišljenje drugostupanjskog liječničkog povjerenstva nadležnog za davanje nalaza i mišljenja prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ili prema Zakonu o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata. O zahtjevima za ostvarivanje prava na korištenje znaka pristupačnosti odlučuje Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odjel za promet, Trg S. Radića 1, Zagreb, ili u Županijski ured nadležan za poslove prometa, sa time da se rješenje o znaku pristupačnosti izdaje na ime osobe s invaliditetom, za razdoblje od pet godina. Također prema Odluci o uređenju prometa na području Grada Zagreba („Službeni glasnik grada Zagreba“, br. 10/98, 16/98 i 23/03) osoba s invaliditetom 22 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] koja je stekla pravo na korištenje znaka pristupačnosti ima pravo podnijeti zahtjev za obilježavanje parkirališnog mjesta za osobe s invaliditetom. novine“, broj 14/01). 5. Parkiranje vozila osoba s invaliditetom izvan posebno označenih mjesta za parkiranje ■■ slijepe Sukladno članku 10. Odluke o organizaciji i načinu naplate parkiranja („Službeni glasnik“, broj 12/11) u gradu Zagrebu, osobe s invaliditetom, koje su korisnici znaka pristupačnosti, mogu parkirati svoje vozilo bez naknade, osim na posebno obilježenim mjestima rezerviranim za parkiranje vozila osoba s invaliditetom, i na javnim parkiralištima u parkirališnim zonama naplate, ali najduže dva sata tijekom jednog dana. Pravo na ostvarivanje ove pogodnosti mogu ostvariti sve osobe koje posjeduju važeći znak pristupačnosti, bez obzira na to imaju li prebivalište ili boravište u Gradu Zagrebu. ■■ Navedeno pravo korisnik znaka pristupačnosti može ostvariti uz uvjet da uz važeći znak pristupačnosti istakne i važeću naljepnicu koju izdaje organizator parkiranja u gradu Zagrebu tvrtka Zagrebački holding - podružnica Zagreb parking, Šubićeva 40/ III, sa time da je za izdavanje naljepnice potrebno dostaviti presliku rješenja na temelju kojeg je ishođen znak pristupačnosti, prometnu dozvolu, osobnu iskaznicu i znak pristupačnosti, dok naljepnica vrijedi jednu godinu, a trošak izrade i izdavanja iste iznosi 30,00 kn. Povlasticu pri vožnji vlakom ili brodom, odnosno popust od 75% na punu vrijednost vozne karte te besplatnu voznu kartu za pratnju ukoliko je pratnja zdrava osoba, mogu ostvariti osobe s tjelesnim oštećenjem ukupno od najmanje 70% isključivo donjih ekstremiteta. Povlastica se odnosi na četiri jednokratne godišnje karte za vožnju vlakom ili brodom unutar Republike Hrvatske, a izdana objava vrijedi 60 dana za oba smjera. Naime, pravo na povlasticu mogu ostvariti sljedeće kategorije i to: ■■ ■■ ■■ ■■ ■■ ■■ ■■ osobe koje imaju do 10% sposobnosti vida; gluhe i gluhoslijepe osobe; osobe sa mentalnom retardacijom (težom i teškom); tjelesno invalidne osobe s oštećenjem organa za kretanje od najmanje 70%; kronični bubrežni bolesnici na kemodijalizi; osobe koje po posebnim propisima ostvaruju prava na doplatak za pomoć i njegu druge osobe; invalidna djeca čiji roditelji ostvaruju pravo na dopust do sedme godine djetetova života; roditelji koji imaju pravo na rad sa polovicom punog radnog vremena zbog njege djeteta sa težim smetnjama u razvoju i vojni i civilni invalidi rata. Sukladno odredbi članka 18. stavak 2. Zakona o financiranju jedinica lokalne samouprave i uprave („Narodne novine“, br. 117/93, 33/00, 73/00, 59/01, 107/01, 117/01- ispravak, 150/02, 147/03, 132/06, 73/08 i 25/12), osobe s invaliditetom ne plaćaju godišnji porez na osobni automobil ukoliko su za isti bile u cijelosti oslobođene od plaćanja carine i poreza na promet, odnosno poreza na dodanu vrijednost. Osobe sa područja Grada Zagreba koriste povlastice na temelju objave koju izdaje Gradski ured za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom, Odjel za zaštitu osoba s invaliditetom na Trgu Stjepana Radića 1, soba 236/II, dok osobe s područja izvan Grada Zagreba pri nadležnom Županijskom uredu. Također je važno napomenuti, da je za ostvarenje povlastice potrebno dostaviti presliku rješenja o tjelesnom oštećenju, presliku osobne iskaznice te OIB, a pratnja treba doći osobno u Gradski ured za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom prilikom podnašanja prvog zahtjeva te ponijeti presliku osobne iskaznice i OIB. 7. Povlastice u unutarnjem putničkom prometu V POVLASTICE KROZ SUSTAV SOCIJALNE SKRBI Pravo na korištenje povlastice pri vožnji vlakom ili brodom su regulirane Zakonom o povlasticama u unutarnjem putničkom prometu („Narodne novine“, br. 97/00 i 101/00), te Pravilnikom o postupku za ostvarivanje prava na korištenje povlastice u unutarnjem putničkom prometu („Narodne Ostvarivanje pojedinih prava za osobe s invaliditetom iz sustava socijalne skrbi propisane su odredbama Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“, broj 33/12), a zahtjev za ostvarivanje navedenih prava može podnijeti kako sam korisnik osobno tako i član njegove obitelji. 6. Godišnji porez na osobni automobil BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 23 [ PRAVNI SAVJETNIK ] 1. Pomoć za uzdržavanje Pomoć za uzdržavanje može ostvariti samac ili obitelj koji nemaju sredstva za uzdržavanje, a nisu ih u mogućnosti ostvariti svojim radom ili prihodima od imovine ili na drugi način, a može se ostvariti u novcu ili u naravi. Visina pomoći za uzdržavanje izračunava se za svakog pojedinog korisnika, odnosno člana obitelji prema njegovoj dobi, radnoj sposobnosti, imovinskim, novčanim i obiteljskim prilikama, sa time da osnovicu utvrđuje Vlada Republike Hrvatske u iznosu koji ne može biti manji od 22,5% mjesečnog iznosa relativne linije siromaštva za samačko kućanstvo (trenutno iznosi 500,00 kn). Pomoć za uzdržavanje isplaćuje se mjesečno temeljem rješenja Centra za socijalnu skrb, sa time da se pravo na isplatu priznaje od dana podnošenja zahtjeva, odnosno od dana kada je postupak pokrenut po službenoj dužnosti. Prikaz pojedinih kategorija pomoći za uzdržavanje korisnika Korisnik Samac Mjesečni iznos doplatka za pomoć i njegu jest 100% od osnovice, dakle 500,00 kn ako se priznaje u punom iznosu, dok u smanjenom iznosu od 70% od osnovice mjesečna naknada iznosi 350,00 kn. 2. Pomoć za podmirenje troškova stanovanja Novčanu pomoć za podmirenje troškova stanovanja može se odobriti samcu ili obitelji ako njihov mjesečni prihod u posljednja tri mjeseca prije podnošenja zahtjeva ne prelazi visinu iznosa pomoći za uzdržavanje i ako žive u stambenom prostoru koji svojom veličinom zadovoljava osnovne stambene potrebe samca ili obitelji, te ako nemaju imovinu koja im ne služi za podmirivanje osnovnih životnih potreba. Navedenu vrstu pomoći odobrava jedinica lokalne regionalne samouprave do iznosa polovice sredstava potrebnih za uzdržavanje samca ili obitelji prema Zakonu o socijalnoj skrbi i to za pokriće troškova najamnine, % osnovice Mjesečni iznos 120 600 kn Odrasli član obitelji 80 400 kn Dijete do navršene 7. godine 80 400 kn Dijete od navršene 7. do navršene 15. godine 90 450 kn 100 500 kn Dijete starije od 15 godina do završetka školovanja, a najdulje do 26. godine Ti iznosi mogu biti povećani ako se radi o osobi koja: ■■ je odrasla, živi sama i opće je nesposobna za rad za 50% od osnovice = 750,00 kn mjesečno komunalne naknade, električne energije, plina i grijanja, vode, odvodnje i drugih troškova stanovanja, sa time da se može odobriti izravno korisniku, odnosno izravnom uplatom sredstava na račun pružatelja usluge. ■■ je odrasla, živi u obitelji i opće je 3. Jednokratna pomoć nesposobna za rad za 30% od osnovice = 650,00 kn mjesečno ■■ trudnica nakon 12 tjedana trudnoće i rodilja do dva mjeseca nakon poroda za 50% od osnovice = 750,00 kn mjesečno ■■ dijete u jednoroditeljskoj obitelji za 25% osnovice = 625,00 kn mjesečno. Mjesečni iznos osobne invalidnine iznosi 250% od osnovice, dakle 1.250,00 kn ako se priznaje u punom iznosu, dok u smanjenom iznosu od 125% od osnovice mjesečna naknada jest 625,00 kn. 24 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 Jednokratnu novčana pomoć ili pomoć u naravi Centar za socijalnu skrb može odobriti samcu ili obitelji koji, zbog trenutačnih materijalnih teškoća, nisu u mogućnosti podmiriti neke osnovne životne potrebe, a koje su nastale zbog rođenja ili školovanja djeteta, bolesti ili smrti člana obitelji, elementarne nepogode i sl., sa time da se priznaje do iznosa koji je vezan uz potrebu za koju se odobrava. Navedena vrsta pomoći može se iznimno priznati i zbog nabavke osnovnih predmeta u kućanstvu ili nabavke neophodne odjeće [ PRAVNI SAVJETNIK ] i obuće, ako ne postoji mogućnost da se nabavka neophodnih predmeta u kućanstvu i odjeće i obuće osigura u suradnji s humanitarnim organizacijama, a ukupan iznos priznatih jednokratnih pomoći ne može godišnje iznositi više od pet osnovica za ostvarivanje prava iz socijalne skrbi (odnosno 2.500 kuna). Međutim, ako je iznos potrebne pomoći veći od peterostrukog iznosa osnovice za ostvarivanje prava iz socijalne skrbi (2.500 kuna), Centar za socijalnu skrb dužan je u tom postupku pribaviti suglasnost Ministarstva socijalne politike i mladih. Korisnik zahtjeva za jednokratnu pomoć dužan je uz zahtjev navesti za koju namjenu treba pomoć i koliko sredstava je potrebno da tu potrebu podmiri, sa time da je dužan dostaviti sve potrebne dokaze o konkretnoj životnoj potrebi zbog koje traži pomoć, kako bi Centar za socijalnu skrb mogao donijeti rješenje i to najkasnije u roku od osam dana od dana pokretanja postupka. 4. Osobna invalidnina Pravo na osobnu invalidninu ima teže tjelesno ili mentalno oštećena osoba ili osoba sa trajnim promjenama u zdravstvenom stanju ako osobnu invalidninu ne ostvaruje po drugoj osnovi, a čije su teže oštećenje ili bolest nastali prije navršene 18. godine života i koja ne ostvaruje vlastiti prihod. Međutim, ako korisnik ostvaruje prihod po bilo kojoj osnovi, osobna invalidnina utvrđuje se kao razlika između punog iznosa invalidnine i prosječnog prihoda ostvarenog u prethodna tri mjeseca prije podnošenja zahtjeva, sa time da u tom slučaju ne može istovremeno ostvarivati pravo na osobnu invalidninu zajedno sa pravom na doplatak za pomoć i njegu. Naime, to pravo utvrđuje nadležni Centar za socijalnu skrb na osnovi nalaza i mišljenja tijela vještačenja o težini i vrsti oštećenja i bolesti, sa time da je vrsta i težina invaliditeta i vrsta i težina promjena u zdravstvenom stanju definirana pravilnikom propisanim od strane Ministarstva socijalne politike i mladih Republike Hrvatske. Pravo na osobnu invalidninu priznaje Centar za socijalnu skrb sa danom podnošenja zahtjeva ili pokretanja postupka po službenoj dužnosti. Osobna invalidnina iznosi mjesečno 250% osnovice za ostvarivanje prava iz socijalne skrbi (1.250,00 kn) ako korisnik nema vlastiti prihod ni imovinu (stan u vlasništvu ili suvlasništvu, kuću ili drugi objekt koji ne služi njemu ili članu obitelji za podmirenje osnovnih stambenih potreba). Iznos osobne invalidnine može se mijenjati ovisno o odluci Vlade Republike Hrvatske o visini osnovice za socijalna davanja, a isti trenutno iznosi 1.250 kuna. U prihod se ne uračunava: pomoć za uzdržavanje, pomoć za podmirenje troškova stanovanja, novčana naknada za tjelesno oštećenje, doplatak za pomoć i njegu, ortopedski dodatak, doplatak za djecu, državna potpora za poljoprivredu, šumarstvo i ribarstvo osim dohodovne potpore ostvarene prema posebnim propisima, iznos koji osoba ostvaruje na temelju propisa o obiteljskim odnosima od obveznika uzdržavanja (alimentacija) i invalidska mirovina. Međutim, važno je napomenuti da kod ostvarivanja osobne invalidnine postoje i određeni izuzeci pa se tako ona može koristiti u smanjenom iznosu od 750,00 kn mjesečno ako roditelji korisnika osobne invalidnine koriste: rodiljni ili roditeljski dopust, rad sa polovicom punoga radnog vremena, rad sa polovicom punog radnog vremena radi pojačane njege djeteta, dopust ili rad sa polovicom punog radnog vremena radi pojačane njege djeteta sa težim smetnjama u razvoju ili mirovanje radnog odnosa do treće godine života djeteta po posebnim propisima, a dijete boravi četiri i više sati dnevno u predškolskoj, školskoj ili zdravstvenoj ustanovi, domu socijalne skrbi ili kod drugog pružatelja usluga boravka. 5. Pravo na doplatak za pomoć i njegu Doplatak za pomoć i njegu je novčana potpora namijenjena osobi koja ne može sama udovoljiti osnovnim životnim potrebama uslijed čega joj je prijeko potrebna pomoć i njega druge osobe u organiziranju prehrane, pripremi i uzimanju obroka, nabavci namirnica, čišćenju i pospremanju stana, oblačenju i svlačenju, održavanju osobne higijene, kao i obavljanju drugih osnovnih životnih potreba. Navedena potpora je tzv. asistencijski doplatak koji služi da bi novčanim primanjem korisnik mogao platiti pomoć drugoj osobi - asistentu. Namjena doplatka stoga nije zadovoljavanje osnovnih životnih potreba kupovinom živežnih namirnica, odjeće, obuće i drugih potrepština, odnosno trošenje doplatka na druge životne potrebe, već je u postupku BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 25 [ PRAVNI SAVJETNIK ] osposobljena za samostalan život i rad, i osoba potpuno lišena poslovne sposobnosti. 6. Status roditelja njegovatelja ili status njegovatelja Centar za socijalnu skrb priznaje pravo na status roditelja njegovatelja prema Zakonu o socijalnoj skrbi („Narodne novine“, broj 33/12): ■■jednom od roditelja djeteta sa teškoćama u razvoju, odnosno osobe s invaliditetom, koje je potpuno ovisno o pomoći i njezi druge osobe tako da mu je zbog održavanja života potrebno pružanje specifične njege izvođenjem medicinskotehničkih zahvata, za koju je, prema preporuci liječnika, roditelj osposobljen. za ostvarivanje navedenog prava potrebno dokazati da je korisniku doista potrebna pomoć i njega druge osobe u zadovoljavanju osnovnih životnih potreba. Pravo na doplatak za pomoć i njegu ne ostvaruje korisnik kojemu navedenu pomoć i njegu mogu osigurati članovi obitelji ili koji to može osigurati na temelju ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju. Pravo na navedenu novčanu pomoć nema niti korisnik čiji prihodi prelaze iznos od 1.250,00 kn mjesečno, odnosno niti onda ako njegov član obitelji ima prihode veće od 1.000,00 kn mjesečno. Ako doplatak za pomoć i njegu ostvaruje po drugoj osnovi, korisnik ne može to pravo ostvariti na temelju Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“, broj 33/12). Pravo na doplatak za pomoć i njegu može se priznati u punom ili smanjenom iznosu, ovisno o tome postoji li prijeka potreba pomoći i njege druge osobe u punom ili smanjenom opsegu. Visina doplatka za pomoć i njegu iznosi: ■■ u punom iznosu 500,00 kn; ■■ u smanjenom iznosu 350,00 kn. Neovisno o prihodima i činjenici da mu pomoć mogu osigurati članovi obitelji, korisnik ima pravo na doplatak za pomoć i njegu u punom iznosu ako je: ■■ osoba s težim invaliditetom; ■■ osoba s težim trajnim promjenama u zdravstvenom stanju; ■■ slijepa, gluha i gluhoslijepa osoba koja nije osposobljena za samostalan život i rad. Pravo na doplatak za pomoć i njegu u smanjenom iznosu, neovisno o prihodima ima: slijepa, gluha i gluhoslijepa osoba koja je 26 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 ■■ jednom od roditelja djeteta sa teškoćama u razvoju, odnosno osobe s invaliditetom, zbog kojih je u potpunosti nepokretna i uz pomoć ortopedskih pomagala, te roditelju djeteta sa teškoćama u razvoju, odnosno osobe s invaliditetom sa više vrsta teških oštećenja (tjelesnih, mentalnih, intelektualnih ili osjetilnih), zbog kojih je potpuno ovisna o pomoći i njezi druge osobe pri zadovoljavanju osnovnih životnih potreba. Navedeno pravo ostvaruje roditelj: ■■ kada dijete sa teškoćama u razvoju, odnosno osoba s invaliditetom boravi manje od 4 sata dnevno u predškolskoj, obrazovnoj ili zdravstvenoj ustanovi, domu socijalne skrbi ili kod drugog pružatelja usluga boravka. ■■ samo kada dijete sa teškoćama u razvoju, odnosno osoba s invaliditetom boravi u predškolskoj, školskoj ili zdravstvenoj ustanovi i više od 4 sata dnevno, uz uvjet da mu roditelj pruža usluge pomoći i njege. Pravo na status roditelja njegovatelja pod uvjetima i na način propisan Zakonom o socijalnoj skrbi roditelj njegovatelj može koristiti i nakon punoljetnosti djeteta, dok takva potreba traje, a najdulje do navršene 65. godine života roditelja njegovatelja, osim u slučaju ako se pružanje specifične njege djetetu ne može osigurati priznavanjem statusa njegovatelja jednom od članova obitelji. [ PRAVNI SAVJETNIK ] Iznimno, kada dijete sa teškoćama u razvoju nema roditelja ili niti jedan od roditelja ne živi sa djetetom i o njemu ne brine, ili živi sa djetetom, ali nije u mogućnosti pružiti mu potrebnu njegu zbog svojeg psihofizičkog stanja, jednom od članova obitelji može se na njegov zahtjev priznati status njegovatelja. Pravo na status roditelja njegovatelja umjesto roditelja može se priznati i bračnom ili izvanbračnom drugu roditelja djeteta sa teškoćama u razvoju, odnosno osobe s invaliditetom, koji živi u obiteljskoj zajednici s djetetom. Ukoliko u obitelji ima dvoje ili više djece sa teškoćama u razvoju, odnosno osoba s invaliditetom status roditelja njegovatelja mogu steći oba roditelja. Međutim, status roditelja njegovatelja ili njegovatelja ne može se priznati roditelju djeteta ili drugim osobama kojima je osigurana usluga stalnog smještaja, poludnevnog ili cjelodnevnog boravka. Roditelj njegovatelj ili njegovatelj ostvaruju pravo na naknadu u iznosu pet osnovica za ostvarivanje prava iz socijalne skrbi (2.500,00 kn), prava iz mirovinskoga osiguranja, zdravstvenog osiguranja i prava za vrijeme nezaposlenosti, kao zaposlena osoba prema posebnim propisima. Ministarstvo socijalne politike i mladih Republike Hrvatske, putem nadležnog Centra za socijalnu skrb, provodi za osobe sa statusom roditelja njegovatelja ili njegovatelja obračun i isplatu naknade, te uplatu svih doprinosa za obvezna osiguranja, za što se namjenska sredstva osiguravaju u Državnom proračunu Republike Hrvatske. Roditelj njegovatelj i njegovatelj ostvaruju naknadu i za vrijeme privremene nesposobnosti za pružanje njege zbog bolesti, kao i tijekom odmora, kada ne obavlja poslove njegovatelja, a djetetu je tada osiguran vikend-smještaj ili privremeni smještaj tijekom godišnjeg odmora roditelja njegovatelja, te ako je dijete na bolničkom liječenju najduže dva mjeseca. Pravo na status roditelja njegovatelja ili njegovatelja prestaje: ■■ na zahtjev roditelja njegovatelja ili njegovatelja, obavlja poslove njegovatelja, ■■ ako se nalazi u pritvoru, odnosno istražnom zatvoru ili na izdržavanju kazne zatvora u trajanju duljem od dva mjeseca, ■■ kada navrši 65 godina života, osim u slučaju kada u obitelji nema osobe koja može biti njegovatelj, dok mu roditelj može pružati specifičnu njegu, ■■ te smrću djeteta, roditelja ili njegovatelja. Rješenje o priznavanju prava na status roditelja njegovatelja ili njegovatelja donosi nadležni Centar za socijalnu skrb, a Ministarstvo socijalne politike i mladih Republike Hrvatske daje suglasnost na rješenje Centra o stjecanju statusa roditelja njegovatelja ili njegovatelja 7. Pravo na naknadu do zaposlenja Pravo na naknadu do zaposlenja ima dijete sa teškoćama u razvoju, odnosno osoba s invaliditetom kojoj je tjelesno, mentalno, intelektualno ili osjetilno oštećenje utvrđeno nakon završetka osnovnoškolskog, srednjoškolskog ili visokoškolskog obrazovanja, a najranije sa navršenih 15 godina života. Odluku o priznavanju prava na naknadu do zaposlenja donosi Centar za socijalnu skrb na čijem području korisnik ima prebivalište. Navedeno pravo mogu ostvariti nezaposlene osobe, bez vlastitih prihoda, sa time da navedena naknada iznosi 70% od osnovice za ostvarivanje prava u socijalnoj skrbi, tj. 350 kuna mjesečno. Pravo na naknadu do zaposlenja prestaje kada se korisnik zaposli, sa time da se navedeno pravo može ponovno priznati ako zaposlenje prestane neovisno o volji korisnika, te ako ne ostvaruje naknadu za vrijeme nezaposlenosti prema drugim propisima. Također, korisnik koji ostvaruje naknadu do zaposlenja ne može istodobno ostvariti pravo na isplatu doplatka za pomoć i njegu. 8. Inkluzivni dodatak Inkluzivni dodatak je novčana potpora osobama s invaliditetom radi stvaranja uvjeta za izjednačavanje mogućnosti za njihovo uključivanje u svakodnevni život, koje je definirano ■■ ako nije u mogućnosti pružati potrebnu namijenjena njegu djetetu zbog svojeg psihofizičkoga stanja, ■■ ako zbog neopravdanih razloga ne BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 27 [ PRAVNI SAVJETNIK ] odredbama Zakona o socijalnoj („Narodne novine“, broj 33/12). skrbi Pravo na inkluzivni dodatak ima osoba s utvrđenim dugotrajnim tjelesnim, mentalnim, intelektualnim ili osjetilnim oštećenjima, koja u međudjelovanju sa različitim preprekama mogu sprječavati njezino puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi sa drugima, zbog čega postoji potreba za određenom razinom potpore u obavljanju aktivnosti za uključivanje u svakodnevni život. Pravom na inkluzivni dodatak kao oblik novčane potpore za pojedine skupine osoba s invaliditetom u sklopu sedam razina utvrđuju se minimalne razine potpore na sljedeći način: 1. osobi s tjelesnim oštećenjem koja je upućena na samostalnu uporabu invalidskih kolica dodjeljuje se inkluzivni dodatak u iznosu razine 3.; 2. ako kod osobe iz točke 1. ovoga stavka postoji inkontinencija stolice ili mokraće, odnosno disfunkcija mokraćnog mjehura ili zadnjeg crijeva, dodjeljuje se inkluzivni dodatak u iznosu razine 4.; 3. ako je osobi iz točke 1. izrazito onemogućena funkcionalna uporaba gornjih ekstremiteta, dodjeljuje se inkluzivni dodatak u iznosu razine 5.; dodjeljuje se inkluzivni dodatak u iznosu razine 4.; 10.osobi s mentalnim oštećenjem kod koje postoje promjene u ponašanju i reakcijama koje su uzrokovane organskim čimbenikom koji dovodi do teških oštećenja u intelektualnom, emocionalnom i socijalnom funkcioniranju ili psihozom s dugotrajnim progresivnim tijekom uz izraženu dezorganizaciju osobnosti, dodjeljuje se inkluzivni dodatak u iznosu razine 4. Stupanjem na snagu Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“, broj 33/12) propisana je obveza Vlada Republike Hrvatske da će, do zaključno 31. prosinca 2013. godine, Hrvatskom saboru podnijeti prijedlog zakona kojim će se urediti pitanja inkluzivnog dodatka (uvjeti, područja, kriterije i način procjene razine potrebne potpore osoba s invaliditetom, iznos novčane potpore te druga pitanja povezana s inkluzivnim dodatkom). 9. Potpore za obrazovanje Novčana potpora za obrazovanje temelji se odredbama članaka 60-63. Zakona o socijalnoj skrbi, te obuhvaća sljedeće potpore: a) Potporu za 4. osobi sa visokim stupnjem oštećenja učeničkom domu vida (slabovidna osoba) dodjeljuje se inkluzivni dodatak u iznosu razine 3.; troškove smještaja u Pravo na troškove smještaja u učeničkom 5. slijepoj se osobi dodjeljuje inkluzivni domu kao potpora za obrazovanje priznaje dodatak u iznosu razine 4.; 6. gluhoj i nagluhoj osobi sa težim oštećenjem sluha kada je spontani razvoj glasovnog govora značajno otežan dodjeljuje se inkluzivni dodatak u iznosu razine 3.; 7. gluhoslijepoj osobi koja je slijepa i čiji je sluh oštećen u tako visokom stupnju da onemogućuje verbalnu i akustičku komunikaciju s okolinom dodjeljuje se inkluzivni dodatak u iznosu razine 5.; 8. osobi s intelektualnim oštećenjem težeg stupnja (IQ ispod 34) dodjeljuje se inkluzivni dodatak u iznosu razine 4.; 9. osobi s autizmom kod koje postoji teško oštećenje u komunikaciji, uspostavi socijalnih odnosa, intelektualnog i emocionalnog funkcioniranja te izraženih promjena u ponašanju, 28 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 se obitelji koja koristi pomoć za uzdržavanje, za člana obitelji polaznika srednje škole, te polazniku srednje škole pod skrbništvom smještenom u učenički dom. Međutim, može se iznimno priznati i djetetu sa teškoćama u razvoju, te djetetu smještenom u udomiteljskoj obitelji, polazniku srednje škole, ako pohađa školu izvan mjesta prebivališta, a ne može mu se osigurati školovanje u mjestu prebivališta. Pravo se priznaje u visini troškova smještaja, pod uvjetom: da prosječni mjesečni prihod po članu obitelji, tri mjeseca prije podnošenja zahtjeva, ne prelazi ili je jednak iznosu od 150% osnovice za ostvarivanje prava iz socijalne skrbi, ako je polaznik srednje škole dijete iz jednoroditeljske obitelji čiji prosječni [ PRAVNI SAVJETNIK ] mjesečni prihod po članu obitelji, tri mjeseca prije podnošenja zahtjeva, ne prelazi ili je jednak iznosu od dvije osnovice za ostvarivanje prava, ako je polaznik srednje škole dijete pod skrbništvom čiji vlastiti prihod ne prelazi ili je jednak iznosu od 250% osnovice za ostvarivanje prava. Korisnik navedenog prava dužan je Centru za socijalnu skrb dostaviti dokaze o redovitom pohađanju srednje škole, upisu u učenički dom i visini troškova smještaja, kao i drugu potrebnu dokumentaciju. b) Potpora za troškove prijevoza Osoba s invaliditetom i dijete sa teškoćama u razvoju koji pohađaju nastavu radi stjecanja srednjoškolskog obrazovanja po posebnom programu ili osposobljavanja za samozbrinjavanje izvan mjesta svoga prebivališta, a ne postoji potreba da im se prizna pravo na usluge stalnog smještaja, imaju pravo na novčanu potporu za pokriće troškova prijevoza do svojeg prebivališta. Navedeno pravo se priznaje i osobi s invaliditetom i djetetu sa teškoćama u razvoju koje pohađa nastavu u mjestu prebivališta ukoliko nemaju osiguran prijevoz po nekoj drugoj osnovi, sa time da će prijevoz u mjestu prebivališta osigurati jedinica lokalne samouprave. Međutim, pravo na troškove prijevoza radi stjecanja srednjoškolskog obrazovanja ima i dijete, korisnik pomoći za uzdržavanje i dijete smješteno u udomiteljskoj obitelji. Rješenje o priznavanju prava donosi Centar za socijalnu skrb prema prebivalištu korisnika, a potpora obuhvaća troškove prijevoza u odlasku i povratku po najnižoj cijeni za redovita prijevozna sredstva javnoga prometa za najkraću relaciju, a ako korisnik za prijevoz koristi osobno vozilo, u visini cijene vozne karte javnoga prijevoznog sredstva. c) Potpora za školske udžbenike Centar za socijalnu skrb može jednom godišnje odobriti jednokratnu novčanu potporu za nabavku obveznih školskih udžbenika za osnovne i srednje škole korisniku prava na pomoć za uzdržavanje i korisniku prava na smještaj u udomiteljsku obitelj, koji je učenik osnovne ili srednje škole, ako to pravo ne ostvaruje po drugoj osnovi. Novčana potpora se odobrava u visini 50% vrijednosti od popisa odabranih novih školskih udžbenika i pripadajućih nastavnih sredstava za određeni Konačnoj listi škole. razred prema Naime, Centar za socijalnu skrb u suradnji sa lokalnom zajednicom osigurava sredstva za isplatu potpore za udžbenike, te razmjenjuje podatke o isplaćenim sredstvima za nabavku udžbenika. d) Potpora za redovito studiranje Korisniku prava na stalni smještaj, za vrijeme redovitog studiranja, Centar za socijalnu skrb priznaje pravo na mjesečnu novčanu potporu u visini četverostrukog iznosa osnovice za ostvarivanje prava iz socijalne skrbi (2.000,00 kn), sa time da danom izvršnosti rješenja o priznavanju potpore za redovito studiranje, korisniku prestaje pravo na stalni smještaj. Pravo na potporu za redovito studiranje priznaje se neovisno o imovinskom stanju i prihodima korisnika. Navedeni zahtjev za potporu može se podnijeti u roku od šest mjeseci od dana prestanka prava na stalni smještaj, te traje do završetka redovitog studiranja u skladu sa programom studija koji korisnik pohađa, a najkasnije do 26. godine života. Međutim, korisnik može dobiti potporu za studiranje i tijekom ponavljanja godine u slučaju bolesti ili drugoga opravdanoga razloga, uz suglasnost Ministarstva socijalne politike i mladih. VI PRAVA KROZ SUSTAV MIROVINSKOG OSIGURANJA 1. Invalidnost i invalidi rada Prema članku 34. Zakona o mirovinskom osiguranju, invalidnost postoji kada kod osiguranika, zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, nastane trajni gubitak sposobnosti za rad (opća nesposobnost za rad), odnosno kada se pak radna sposobnost trajno smanji za više od polovicu prema tjelesno i psihički zdravom osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti (profesionalna nesposobnost za rad). Invalidnost može nastati zbog bolesti, ozljede izvan rada, ozljede na radu ili profesionalne bolesti. U sustavu mirovinskog osiguranja postojanje invaliditeta svojim nalazom i mišljenjem utvrđuju ovlašteni vještaci u područnim službama Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO), a u sustavu socijalne skrbi prvostupanjska tijela vještačenja u centrima za socijalnu skrb. Zakon o mirovinskom osiguranju osiguranim osobama za slučaj invaliditeta jamči pravo na invalidsku mirovinu. BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 29 [ PRAVNI SAVJETNIK ] 2. Naknada za tjelesno oštećenje Tjelesno oštećenje postoji kada kod osiguranika nastane gubitak, bitnije oštećenje ili znatnija onesposobljenost pojedinog organa ili dijelova tijela što otežava normalnu aktivnost organizma i zahtijeva veće napore u obavljanju životnih potreba, bez obzira na to uzrokuje li ono ili ne invalidnost. Pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja stječe osiguranik kod kojeg je utvrđeno tjelesno oštećenje od najmanje 30%, a nastanak istog je posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti. Ozljedom na radu smatra se svaka: ozljeda osiguranika izazvana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ili kemijskim djelovanjem, te ozljeda uzrokovana naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, ako je takva ozljeda uzročno vezana uz obavljanje poslova na kojima radi, odnosno djelatnosti na osnovi koje ozlijeđena osoba ima svojstvo osiguranika, bolest osiguranika koja je nastala izravno i isključivo kao posljedica nekoga nesretnog slučaja ili više sile za vrijeme rada, odnosno za vrijeme obavljanja djelatnosti ili u vezi s obavljanjem te djelatnosti na osnovi koje oboljela osoba ima svojstvo osiguranika, ozljeda koju osiguranik pretrpi na redovitom putu od stana do mjesta rada i obratno, te na putu poduzetom radi stupanja na posao koji mu je osiguran, odnosno na posao na osnovi kojega je osiguran, ozljeda koju osiguranik pretrpi u vezi sa korištenjem prava na zdravstvenu zaštitu i prava na profesionalnu rehabilitaciju, ozljeda, odnosno bolest koju pretrpi osigurana osoba iz članka 18. do 20. Zakona o mirovinskom osiguranju, ozljeda koju osoba pretrpi u vezi sa prethodnim utvrđivanjem zdravstvene sposobnosti kada je to prema zakonu obvezno pri zasnivanju radnog odnosa. Osiguranim osobama kod nastanka slučaja invalidnosti i tjelesnog oštećenja zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti iz članaka 18-20. Zakona o mirovinskom osiguranju, smatraju se: 1) učenici i studenti na dodiplomskom studiju za vrijeme praktične nastave, za 30 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 vrijeme stručne prakse kod poslodavca, odnosno za vrijeme rada putem posrednika pri zapošljavanju učenika i redovitih studenata, 2) nezaposleni za vrijeme stručnog osposobljavanja ili profesionalne rehabilitacije, na koje ih je uputila nadležna služba zapošljavanja, 3) osobe koje obavljaju određene poslove za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, primjene sigurnosnih mjera obveznoga psihijatrijskog liječenja i obveznog liječenja od ovisnosti. Također su u slučaju invalidnosti i tjelesnog oštećenja zbog ozljede na radu osigurane osobe koje su ozlijeđene na teritoriju Republike Hrvatske, i to: 1) sudjelujući u spašavanju ili obrani od elementarnih nepogoda kao što su požar, poplava, potres i ostale nepogode uzrokovane višom silom, ili u spašavanju života građana, ili radi otklanjanja materijalne štete koja prijeti imovini, 2) članovi dobrovoljnih vatrogasnih društava sudjelujući u gašenju požara, spašavanju ljudi i imovine ugrožene požarom i drugim elementarnim nepogodama, pri odlasku na vježbu i na povratku sa vježbe, kao i za vrijeme obučavanja koje organizira vatrogasno društvo, 3) prigodom obavljanja dužnosti građana u obrani, u skladu s propisima o obrani. Profesionalne bolesti su određene bolesti izazvane dužim neposrednim utjecajem procesa rada i uvjeta rada na određenim poslovima na osnovi kojih oboljela osoba ima svojstvo osiguranika prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju. Lista profesionalnih bolesti i poslova na kojima se te bolesti javljaju i uvjeti pod kojima se smatraju profesionalnim bolestima utvrđuju se Zakonom o listi profesionalnih bolesti („Narodne novine“, br. 162/98 i 107/07). Vrsta tjelesnih oštećenja i postoci tih oštećenja, na temelju kojih se stječe pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, utvrđeni su Zakonom o listi tjelesnih oštećenja („Narodne novine“, broj 162/98). Postupak priznanja tjelesnog oštećenja pokreće se na zahtjev osiguranika u ustrojstvenoj jedinici Zavoda na čijem je području osigurana osoba koja ostvaruje [ PRAVNI SAVJETNIK ] pravo, odnosno od koje se izvodi pravo, bila posljednji put osigurana. Izračun naknade prema vlastitom izboru. Naknada zbog tjelesnog oštećenja određuje se ovisno o postotku tjelesnog oštećenja u odgovarajućem postotku od osnovice i iznosi: Osigurana osoba ima pravo na naknadu putnih troškova kada ju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje uputi ili pozove u NAKNADA ZBOG TJELESNOG OŠTEĆENJA (%) 3. Naknada putnih troškova NAKNADA IZNOSI U POSTOTKU OD OSNOVICE STUPANJ TJELESNOG OŠTEĆENJA 100% 1 40% 90% 2 36% 80% 3 32% 70% 4 28% 60% 5 24% 50% 6 20% 40% 7 16% 30% 8 12% Naknada za tjelesno oštećenje isplaćuje se u iznosima koji se određuju prema postotku tjelesnog oštećenja, a osnovicu za određivanje naknade utvrđuje općim aktom Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje i to prema Odluci o osnovici za određivanje naknade zbog tjelesnog oštećenja, te usklađivanju novčanih naknada zbog tjelesnog oštećenja koja od 1. siječnja 2012. iznosi 1.172,12 kn. Naknada za tjelesno oštećenje isplaćuje se: a) od dana nastanka tjelesnog oštećenja osiguraniku koji je zahtjev za ostvarivanje prava podnio u roku od šest mjeseci od dana nastanka tjelesnog oštećenja. b) od prvoga dana idućega mjeseca nakon podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unatrag - osiguraniku koji je zahtjev podnio nakon isteka roka od šest mjeseci od dana nastanka tjelesnog oštećenja. Kao dan nastanka tjelesnog oštećenja uzima se dan kada je, na temelju pregleda ovlaštenog vještaka, dano mišljenje o tjelesnom oštećenju. Iznimno, nastanak tjelesnog oštećenja prije obavljenog pregleda može se utvrditi na temelju medicinske dokumentacije iz ranijeg razdoblja. Međutim, ako osiguranik za isti slučaj tjelesnog oštećenja stekne pravo na naknadu prema Zakonu o mirovinskom osiguranju i pravo na naknadu prema drugim propisima, može koristiti samo jedno od tih prava, drugo mjesto radi davanja nalaza i mišljenja od strane ovlaštenog vještaka, odnosno kada ga uputi u drugo mjesto radi profesionalne rehabilitacije, a to pravo ima i pratitelj osigurane osobe. Naknada obuhvaća troškove prijevoza, te prehrane i smještaja za vrijeme putovanja i boravka u drugom mjestu. Invalid rada kojemu je priznato pravo na profesionalnu rehabilitaciju ima pravo na naknadu prijevoznih troškova ako mu je zbog korištenja priznatog prava prema stanju invalidnosti i s obzirom na udaljenost mjesta određenog za profesionalnu rehabilitaciju potreban stalni prijevoz. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje općim aktom utvrđuje vrstu i način uporabe prijevoznog sredstva, uzimajući u obzir zdravstveno stanje osiguranika i dužinu puta, uvjete i način ostvarivanja naknade putnih troškova i svotu naknade za troškove prehrane i smještaja za vrijeme putovanja i boravka u drugom mjestu. 4. Staž osiguranja sa povećanim trajanjem Zakonom o stažu osiguranja sa povećanim trajanjem („Narodne novine“, br. 71/99, 46/07 i 41/08), koji se primjenjuje od 16. srpnja 1999. godine, omogućeno je osiguranicima - invalidnim osobama: slijepim osobama, osobama oboljelim od distrofije i srodnih BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 31 [ PRAVNI SAVJETNIK ] mišićnih i neuromišićnih bolesti, oboljelima od paraplegije, cerebralne i dječije paralize, multipleks skleroze, reumatoidnog artritisa, gluhim osobama i osobama kod kojih postoje funkcionalni poremećaji zbog kojih se ne mogu samostalno kretati bez uporabe invalidskih kolica, računanje staža osiguranja sa povećanim trajanjem (tzv. beneficirani staž) i to tako da im se svakih 12 mjeseci staža osiguranja računa kao 15 mjeseci. Osiguranici - invalidne osobe također ostvaruju pravo na snižavanje dobne granice za stjecanje prava na starosnu mirovinu i to po jednu godinu za svakih pet godina staža osiguranja gdje se 12 mjeseci staža osiguranja računa kao 15 mjeseci. Kako bi osiguranik - invalidna osoba ostvario pravo na obračun staža osiguranja sa povećanim trajanjem i to kada mu zdravstveno stanje uzrokuje trajne posljedice za život i rad, potrebno je da podnese zahtjev nadležnoj područnoj službi kako bi na temelju nalaza i mišljenja ovlaštenih vještaka Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje mogao svojim rješenjem utvrditi svojstvo osiguranika sa gore navedenim oboljenjima. 32 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 Postupak ostvarivanja prava na stjecanje staža osiguranja sa povećanim trajanjem inicira se podnošenjem zahtjeva nadležnoj područnoj službi Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, a nadležna je ona područna služba na čijem području je osoba koja podnosi zahtjev osigurana. Međutim, ukoliko podnositelj zahtjeva nije u radnom odnosu, te je od posljednjeg osiguranja proteklo više od 12 mjeseci, nadležna je područna služba na području koje je prebivalište osobe koja podnosi zahtjev. Također, kada je prebivalište podnositelja zahtjeva u inozemstvu, nadležna je područna služba na čijem je području bilo posljednje osiguranje. 5. Profesionalna rehabilitacija Profesionalna rehabilitacija predstavlja skup aktivnosti (praktično stjecanje i primjena znanja, vještina i navika) radi osposobljavanja invalida za rad uz očuvanje njegove preostale radne i opće sposobnosti. Međutim, profesionalnom rehabilitacijom smatra se i prilagođavanje invalida rada za rad na poslu na koji će biti premješten, odnosno upućen nakon završene profesionalne rehabilitacije radi postizanja normalnoga radnog učinka uz normalan [ PRAVNI SAVJETNIK ] napor. Profesionalna postupke: rehabilitacija uključuje a) prekvalifikacije - osposobljavanja za bitno drugačije poslove od onih koje je osiguranik obavljao, b) dokvalifikacije dopunsko osposobljavanje za obavljanje poslova prema preostaloj radnoj sposobnosti c) prilagođavanja za rad - postupno adaptiranje i postizanje normalnog radnog učinka, uz normalan napor. Pravo na profesionalnu rehabilitaciju ima: 1) osiguranik kod kojeg je nastala invalidnost (profesionalna nesposobnost za rad) i kod koje postoji preostala radna sposobnost 2) osiguranik ili invalid rada kod kojega nastane invalidnost prije navršene 50. godine života, ako se s obzirom na preostalu radnu sposobnost može osposobiti za rad na drugom poslu sa punim radnim vremenom Kontrolni pregled Međutim, invalida rada s pravom na profesionalnu rehabilitaciju, koji nije u roku od šest mjeseci od dana pravomoćnosti rješenja o priznanju prava upućen na profesionalnu rehabilitaciju, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje upućuje na pregled ovlaštenom vještaku radi ponovne ocjene preostale radne sposobnosti. Također, na pregled radi ponovne ocjene preostale radne sposobnosti može se uputiti i korisnik prava na profesionalnu rehabilitaciju kada je ocijenjeno da se invalid rada sa pravom na profesionalnu rehabilitaciju neće moći osposobiti za rad na određenom poslu. Isplata i izračun naknade plaće za vrijeme profesionalne rehabilitacije Naknada plaće za vrijeme profesionalne rehabilitacije isplaćuje se: ■■ za vrijeme čekanja na profesionalnu rehabilitaciju vrijeme trajanja profesionalne rehabilitacije ■■ za vrijeme čekanja zaposlenja nakon završene profesionalne rehabilitacije. 3) osiguranik kod kojega je invalidnost ■■ za i preostala radna sposobnost nastala zbog ozljede izvan rada ili bolesti, ako ispunjava uvjete mirovinskog staža za stjecanje prava na invalidsku mirovinu 4) osiguranik kod kojega je invalidnost i preostala radna sposobnost nastala zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti, bez obzira na dužinu mirovinskog staža. Pravo na profesionalnu rehabilitaciju utvrđuje rješenjem Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje i to nakon ocjene radne sposobnosti na osnovi nalaza i mišljenja ovlaštenih vještaka. Invalid rada koji je stekao pravo na profesionalnu rehabilitaciju, a ima stručnu spremu za posao na kojemu je radio prije nastanka invalidnosti, osposobljava se za rad na drugom poslu za koji se traži isti stupanj stručne spreme. Ako takva mogućnost ne postoji, invalid rada može se osposobljavati i za poslove za koje se traži neposredno niži stupanj stručne spreme. Osigurana osoba, koja stekne pravo na profesionalnu rehabilitaciju, osposobljava se za rad na poslovima za koje se traži stupanj stručne spreme koji odgovara stupnju stručne spreme koji bi stekla ili je školovanjem stekla prije nastanka invalidnosti. Invalid rada za vrijeme profesionalne rehabilitacije ima pravo na naknadu plaće u visini invalidske mirovine, a navedene troškove za osiguranika snosi mirovinsko osiguranje. Vrste naknade plaće kada je pravo na profesionalnu rehabilitaciju ostvareno zbog: a) OZLJEDE IZVAN RADA ILI BOLESTI Invalid rada koji je stekao pravo na profesionalnu rehabilitaciju zbog ozljede izvan rada ili bolesti, ima pravo na naknadu plaće: ■■ u visini invalidske mirovine za slučaj profesionalne nesposobnosti za rad - od dana nastanka invalidnosti do dana početka profesionalne rehabilitacije i od dana završetka profesionalne rehabilitacije do zaposlenja na odgovarajućem radnom mjestu, ■■ u visini invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti - za vrijeme profesionalne rehabilitacije. Naknada mu pripada najduže 12 mjeseci i to od dana završetka profesionalne BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 33 [ PRAVNI SAVJETNIK ] rehabilitacije, pod uvjetom da se u roku od 30 dana od dana završetka profesionalne rehabilitacije prijavio nadležnoj službi zapošljavanja i da se, u skladu s propisima o zapošljavanju, redovito prijavljuje toj službi b) OZLJEDE NA RADU ILI PROFESIONALNE BOLESTI Invalid rada koji je stekao pravo na profesionalnu rehabilitaciju zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti ima pravo na naknadu plaće u visini invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti za rad za 40 godina mirovinskog staža, od dana nastanka invalidnosti do dana početka profesionalne rehabilitacije, za vrijeme profesionalne rehabilitacije i od dana završetka profesionalne rehabilitacije do zaposlenja na odgovarajućem radnom mjestu. Naknada mu pripada najduže 24 mjeseca od dana završetka profesionalne rehabilitacije, pod uvjetom da se u roku od 30 dana od dana završetka profesionalne rehabilitacije prijavio nadležnoj službi zapošljavanja i da se u skladu sa propisima o zapošljavanju redovito prijavljuje toj službi. Gubitak prava osiguranicima koji su radili manje od punoga radnog vremena, prema odredbama Zakona o radu (primjerice, bili su zaposleni na četiri sata) u slučaju kada je invalidnost nastala zbog bolesti ili ozljede izvan rada, za ispunjenje uvjeta staža za priznanje prava na invalidsku mirovinu, razdoblje provedeno u zaposlenju sa nepunim radnim vremenom smatra se razdobljem provedenim u zaposlenju sa punim radnim vremenom. Što se tiče uvjeta za priznanje prava na invalidsku mirovinu navedena kategorija osiguranika izjednačena je s osiguranicima koji rade puno radno vrijeme, ali se visina mirovine određuje prema navršenom mirovinskom stažu, a ne prema razdoblju provedenom u zaposlenju sa nepunim radnim vremenom. Uvjet invalidnosti postoji: ■■ kada je kod osiguranika, zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost trajno smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravome osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti (profesionalna nesposobnost za rad invalidi rada). Invalid rada koji je stekao pravo na profesionalnu rehabilitaciju gubi to pravo ako se njime ne koristi u određenom roku, a nije u tome spriječen razlozima koji su protiv njegove volje, i to: ■■ kada kod osiguranika zbog promjena ■■ ako Uvjet staža je zadovoljen kada: ne stupi na profesionalnu rehabilitaciju u roku od mjesec dana od dana upućivanja na profesionalnu rehabilitaciju ■■ ako tijekom trajanja profesionalne rehabilitacije prekine započetu profesionalnu rehabilitaciju ili ako ne obavlja dužnost u svezi sa profesionalnom rehabilitacijom. 6. Invalidska mirovina Da bi osiguranik mogao ostvariti pravo na invalidsku mirovinu moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti: ■■ postojanje invalidnosti ■■ uvjet staža. u zdravstvenom stanju, koje se ne mogu otkloniti liječenjem, nastane trajni gubitak sposobnosti za rad (opća nesposobnost za rad). ■■ mirovinski staž pokriva najmanje jednu trećinu radnog vijeka, ako je invalidnost nastala zbog bolesti ili ozljede izvan rada i to prije navršenih 65 godina života (muškarci), odnosno 60 godina života (žena). Kao radni vijek uzima se broj punih godina od dana kada je osiguranik navršio 20 godina života do dana nastanka invalidnosti. ■■ osiguraniku koji je nakon navršene 20. godine života bio na redovitom školovanju i takvim školovanjem stekao višu stručnu spremu, radni vijek računa se od navršene 23. godine života, a osiguraniku koji je stekao visoku stručnu spremu - od navršene 26. godine života. Razdoblje radnog vijeka skraćuje se za razdoblje koje je osiguranik: Invalidnost može nastati zbog bolesti, ozljede izvan rada, ozljede na radu ili profesionalne bolesti. ■■ proveo na odsluženju vojnog roka Počevši ■■ bio prijavljen kao nezaposlena osoba od 28. ožujka 2008. 34 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 godine, nadležnoj službi za zapošljavanje. [ PRAVNI SAVJETNIK ] Prava stečena na osnovi invaliditeta traju dok postoji stanje invaliditeta prema kojem je pravo određeno. Međutim, pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad ne stječe se u slučaju kada se utvrdi da se osiguranik, s obzirom na njegovo zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnosti - može profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad sa punim radnim vremenom na drugom poslu. Iznimno, pravo na invalidsku mirovinu stječe osiguranik: Posebnosti izračuna invalidske mirovine Kod izračuna razlikujemo: invalidske mirovine a) invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad sa mirovinskim faktorom 1,0 b) invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad koja se isplaćuje osiguraniku za vrijeme zaposlenja, odnosno obavljanja samostalne djelatnosti sa mirovinskim faktorom 0,5. ■■ kod kojeg je nastala invalidnost prije 35. c) invalidsku mirovinu zbog profesionalne godine života, a ima višu stručnu spremu, ako je do dana nastanka invalidnosti navršio staž osiguranja od najmanje dvije godine, a osiguranik koji ima visoku stručnu spremu ako je do dana nastanka invalidnosti navršio jednu godinu staža osiguranja i ako je invalidnost nastala za vrijeme osiguranja ili u roku od jedne godine nakon prestanka osiguranja ■■ kod kojeg je invalidnost nastala prije 30. godine života, ako je navršio najmanje jednu godinu staža osiguranja i ako je invalidnost nastala za vrijeme osiguranja ili u roku od jedne godine nakon prestanka osiguranja. Postupak ostvarivanja prava Cjelokupnu medicinsku dokumentaciju priprema osiguranikov liječnik, koju dostavlja, zajedno sa svojim mišljenjem, Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje radi vještačenja invalidnosti. Ocjena radne sposobnosti (nalaz i mišljenje o invalidnosti) Invalidnost (tjelesno oštećenje ili opća nesposobnost za rad članova obitelji) utvrđuje nadležna ustrojstvena jedinica Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje na osnovi nalaza i mišljenja ovlaštenih vještaka. Kontrolni pregled Kontrolni pregled mora se obaviti najkasnije u roku od četiri godine od dana utvrđene invalidnosti i to samo ako je kod osiguranika ovlašteni vještak utvrdio invalidnost zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Međutim, ako se korisnik prava na temelju invalidnosti ne odazove na kontrolni pregled na koji je uredno pozvan, prestaje mu pravo na temelju invalidnosti sa prvim danom sljedećeg mjeseca nakon donošenja rješenja. nesposobnosti za rad uzrokovane ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću koja se isplaćuje osiguraniku za vrijeme zaposlenja ili obavljanja samostalne djelatnosti sa mirovinskim faktorom 0,6667. d) invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad sa mirovinskim faktorom 0,8. Mirovinu ne stječe, odnosno gubi pravo Osiguranik kod kojega je invalidnost nastala kao posljedica radnje za koju je pravomoćnom presudom osuđen za kaznena djela protiv Republike Hrvatske i kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom ne stječe, odnosno gubi pravo na invalidsku mirovinu ostvarenu na temelju te invalidnosti sa prvim danom idućega mjeseca od mjeseca u kojem je presuda donesena u kaznenom postupku i postala pravomoćna. VII PRAVA KROZ SUSTAV ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA 1. Zdravstvena zaštita Osobe sa prebivalištem u Republici Hrvatskoj ostvaruju pravo na primarnu, specijalističko konzilijarnu i bolničku zdravstvenu zaštitu, zatim na lijekove, stomatološko-protetsku pomoć i nadomjeske, te na ortopedska i druga pomagala temeljem Zakona o zdravstvenom osiguranju i Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Obveznim zdravstvenim osiguranjem svim se osiguranim osobama osiguravaju prava i obveze iz obveznog zdravstvenog osiguranja na načelima uzajamnosti, solidarnosti i jednakosti. Na obvezno zdravstveno osiguranje prema jednoj od osnova osiguranja utvrđenih Zakonom BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 35 [ PRAVNI SAVJETNIK ] o obveznom zdravstvenom osiguranju obvezne su se osigurati sve osobe sa prebivalištem u Hrvatskoj te stranci s odobrenim stalnim boravkom u Hrvatskoj, ako međunarodnim ugovorom o socijalnom osiguranju nije drukčije određeno. 2. Participacija Prema Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2009. godine, u troškovima zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja nisu obvezna sudjelovati djeca i djeca osiguranika koja su potpuno i trajno nesposobna za samostalan život i rad sukladno posebnim propisima. Isto pravo dokazuju iskaznicom zdravstveno osigurane osobe. Također, u troškovima zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja nisu obvezni sudjelovati niti članovi obitelji smrtno stradalog, zatočenog i nestalog branitelja iz Domovinskog rata; HRVI iz Domovinskog rata kao i hrvatski branitelji iz Domovinskog rata s utvrđenim oštećenjem organizma od najmanje 30%, koji to svoje pravo dokazuju iskaznicom HZZO-a s oznakom “HB”. Pravo na plaćanje premije iz državnog proračuna ostvaruju: ■■ osigurane osobe s invaliditetom koje imaju 100% oštećenja organizma, odnosno tjelesnog oštećenja prema posebnim propisima, osobe kod kojih je utvrđeno više vrsta oštećenja te osobe sa tjelesnim ili mentalnim oštećenjem ili psihičkom bolešću zbog kojih ne mogu samostalno izvoditi aktivnosti primjerene životnoj dobi sukladno propisima o socijalnoj skrbi, ■■ osigurane osobe darivatelji dijelova ljudskog tijela u svrhu liječenja, ■■ osigurane osobe dobrovoljni davatelji krvi sa više od 35 davanja (muškarci), odnosno sa više od 25 davanja (žene), ■■ osigurane osobe redoviti učenici i studenti stariji od 18 godina, ■■ osigurane osobe čiji ukupan prihod u prethodnoj kalendarskoj godini, iskazan po članu obitelji, mjesečno nije veći od 45,59% proračunske osnovice, a što u ovom momentu iznosi 1.516,32 kn (prihodovni cenzus), a za osiguranike - samce, ako im prihodovni cenzus u prethodnoj kalendarskoj godini nije veći od 58,31% proračunske osnovice, tj. od 1.939.39 kn. 36 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 Zahtjev za oslobađanjem od participacije podnosi se područnom uredu Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, uz prilaganje vjerodostojnih dokaza o invaliditetu i zdravstvenom stanju, odnosno o prihodima obitelji. 3. Ortopedska i druga pomagala Osigurana osoba ima pravo na ortopedska i druga pomagala, na popravak pomagala, na rezervne dijelove i potrošni materijal, te na izradu pomagala određene kakvoće u opsegu i na način utvrđen Pravilnikom o ortopedskim i drugim pomagalima. Osigurana osoba ima pravo na pomagala utvrđene vrijednosti, količine i dužine roka uporabe prema medicinskoj indikaciji, a daje se na uporabu bez ili uz obvezu vraćanja. Pomagala propisuje ugovorni liječnik određene specijalnosti, a izdanu potvrdu mora ovjeriti ovlašteni zaposlenik Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Veći dio pomagala moguće je dobiti tek nakon odobrenja povjerenstva za ortopedska i druga pomagala područne službe Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, a dio samo po odobrenju povjerenstva za pomagala pri Direkciji Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. 4. Bolničko liječenje medicinskom rehabilitacijom i fizikalnom terapijom u kući Na temelju Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za bolničko liječenje medicinskom rehabilitacijom i fizikalnom terapijom u kući, osigurana osoba ostvaruje pravo na bolničko liječenje medicinskom rehabilitacijom na osnovi bolesti, bolesnih stanja i posljedica ozljeda navedenih u popisu Pravilnika, a iznimno može ostvariti pravo na provođenje fizikalne terapije u kući u slučaju kada je potpuno nepokretna, odnosno teško pokretna, a što za svaki slučaj posebice utvrđuje liječničko povjerenstvo Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Prijedlog za održavajuću medicinsku rehabilitaciju ili za provođenje fizikalne terapije u kući daje izabrani liječnik primarne zdravstvene zaštite na osnovi mišljenja i nalaza liječnika specijalista odgovarajuće specijalnosti, a suglasnost daje kontrolor Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Tijekom jedne kalendarske godine može se samo jedanput ostvariti pravo na održavajuću bolničku medicinsku [ PRAVNI SAVJETNIK ] rehabilitaciju zbog iste bolesti u trajanju do tri tjedna, dok fizikalna terapija u kući može trajati najdulje 15 dana, a može se produljiti za daljnjih 15 dana na prijedlog liječnika specijalista određene specijalnosti. prema sjedištu ordinacije izabranog doktora. Naime, prijedlog za provođenje zdravstvene njege osigurane osobe izabrani doktor daje nakon što je izvršio uvid u medicinsku dokumentaciju, obavio pregled i utvrdio zdravstveno stanje osigurane osobe. 5. Pravo na zdravstvenu njegu u kući osiguranje osobe Provođenje zdravstvene njege može se odobriti maksimalno sedam puta tjedno, a dnevna količina postupaka zdravstvene njege može biti do maksimalno 135 minuta bez uračunatog vremena puta. Zdravstvenu njegu provodi medicinska sestra, odnosno medicinski tehničar općeg smjera u privatnoj praksi ili medicinska sestra, odnosno medicinski tehničar radnici ustanove za zdravstvenu njegu u kući koji sa Zavodom imaju sklopljen ugovor za provođenje te zdravstvene zaštite. Pod pojmom rehabilitacije podrazumijeva se pasivno i aktivno razgibavanje osigurane osobe u okviru zdravstvene njege koja se provodi u kući osigurane osobe. Zdravstvena njega osigurane osobe provodi se u svrhu poboljšanja njezinog zdravstvenog stanja i sprječavanja njegovog pogoršanja. Provođenje zdravstvene njege uključuje i poduku osigurane osobe te članova njezine obitelji o provođenju postupaka zdravstvene njege. Osigurana osoba ostvaruje na zdravstvenu njegu na utvrđenih sljedećih pravo osnovi stanja: ■■ nepokretnosti i slabije pokretljivosti (koje za kretanje trebaju pomoć druge osobe i koriste pomagala za kretanje) ■■ kronične bolesti u fazi pogoršanja ili komplikacije, uz uvjet da izabrani doktor primarne zdravstvene zaštite istodobno provodi liječenje u kući, te da indicira i potrebu provođenja zdravstvene njege ■■ prolaznih ili trajnih stanja u kojima nije moguće samozbrinjavanje ■■ nakon složenijih operativnih zahvata koji zahtijevaju previjanje i njegu rane, te skrb za anus praeter i ostale stome ■■ kod bolesnika u terminalnoj fazi bolesti. Prijedlog za zdravstvenu njegu osigurane osobe daje izabrani doktor primarne zdravstvene zaštite, sa time da odobrenje izdaje liječničko povjerenstvo područnog ureda Hrvatskog zavoda za zapošljavanje Zaključak Navedeni popis prava za osobe s invaliditetom nije konačan, odnosno obuhvaća samo povlastice u odnosu na njihovo članstvo u temeljnim udrugama invalida, odnosno povlastice u odnosu na mobilnost invalidnih osoba, te povlastice invalidnih osoba kroz sustav mirovinskog i zdravstvenog osiguranja i socijalne skrbi. Literatura Konvencija o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda (UN), Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (VE), Zajednički memorandum o socijalnom uključivanju Republike Hrvatske (JIM), Zajednički memorandum o prioritetima politike zapošljavanja Republike Hrvatske (JAP), Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, br. 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02 117/03, 30/04, 177/04, 43/07 - Odluka Ustavnog suda, 92/05, 79/07, 35/08, 40/10 - Odluka Ustavnog suda - 121/10, 130/10, 139/10, 61/11, 114/11 i 76/12) Zakon o predškolskom odgoju i naobrazbi („Narodne novine“, br. 10/97 i 107/07) BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 37 [ PRAVNI SAVJETNIK ] REVIZIJA MATERIJALNIH I NEMATERIJALNIH STALNIH SREDSTAVA Edin Semić, dipl. ecc. semic.edin84@gmail.com S redstva, kako materijalna tako i nematerijalna zauzimaju vrlo važno mjesto u finansijskim izvještajima. Ona u velikom obimu utiču na finansijski rezultat poslovanja. Mnoga preduzeća danas ne pridaju važnost stalnim sredstvima, a posebno nematerijalnim sredstvima jer se teško dokazuje buduća korist koja treba da prisitiže u kompaniju. Najbitniji cilj svake revizije je formiranje i saopštavanje zainteresovanim korisnicima mišljenja o saglasnosti finansijskog izvještaja sa ustanovljenim kriterijumima. Vlasnici preduzeća na osnovu finansijskih izvještaja donose važne investicione odluke i ocjenjuju kvalitet rada menadžmenta. Za korisnike, računovodstveni izvještaji su veoma značajni jer im pružaju informacije za strateško odlučivanje. Veoma je važna eksterna verifikacija računovodstvenih izvještaja jer ona potvrđuje istinitost i objektivnost tih informacija i na taj način povećava sigurnost korisnika izvještaja. Ključne riječi: materijalna i nematerijalna sredstva, revizija sredstava, amortizacija, revizorske procedure UVOD Finansijski izvještaji su strogo formalizovane forme koje obuhvataju sve bitno o preduzeću, a što se odnosi na: 1. finansijsko stanje (imovinu, obaveze, kapital), 2. uspješnost (rashode, prihode, dobitak, odnosno gubitak), 3. gotovinske tokove (u poslovnim, finansijskim i investicionim operacijama) i 4. politike kojima se usmjerava preduzeće. Odgovornost za sastavljanje ovih izvještaja i za njihov kvalitet snosi menadžment preduzeća. Sam proces sastavljanja finansijskih izvještaja veoma je složen pa je za provjeru njihove realnosti, odnosno saglasnosti sa računovodstvenim standardima i zakonskim propisima potreban angažman posebnih profesionalaca – nezavisnih revizora. 38 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 Zadatak revizije finansijskih izvještaja je ispitivanje realnosti bilansa, odnosno provjera da li su ovi “istiniti i objektivni”. Kao znalci strukture i procesa u ekonomskim entitetima, revizori su dragocjeni istraživači i ocjenjivači kvaliteta funkcionisanja poslovnih sistema, pa se angažuju ne samo radi revizije godišnjih računa nego i kao ocjenjivači cjelokupnih računovodstvenih sistema. Ovaj rad ima za cilj da pomogne boljem razumijevanju značaja revizije, objašnjavajući osnovne pojmove iz oblasti jedne bilansne pozicije - sredstava, tj. akcenat će biti na reviziji materijalnih i nematerijalnih stalnih sredstava. [ PRAVNI SAVJETNIK ] 1. Pojam i značaj stalnih sredstava Stalna sredstava obuhvataju materijalnu i nematerijalnu imovinu preduzeća koja je pribavljena sa ciljem uspješnog obavljanja poslovnih aktivnosti u dužem vremenskom periodu. Prema svojoj ekonomskoj suštini, ona su dugoročno imobilizirana finansijska sredstva. Stalna sredstva predstavljaju dio imovine preduzeća koja u proces proizvodnje ulaze svojom cjelokupnom vrijednošću, ali se pri jednom poslovnom ciklusu ne troše u potpunosti, već se njihova vrijednost postepeno smanjuje, pri čemu do kraja zadržavaju svoj prvobitni oblik. Ova sredstva preduzeća nastaju investiranjem, imaju visoku vrijednost, dug rok trajanja, predstavljaju osnovni kapacitet za poslovanje preduzeća. U praksi se često poistovjećuje pojam stalnih sredstava sa pojmom sredstva za rad i to se uglavnom odnosi na njihov tehnički pojavni oblik. Za pojam stalnih sredstava nije bitan njihov pojavni oblik u kojem se javljaju, već zahtjev da su ona angažovana u reprodukciji da bi obezbijedila funkciju sredstava za rad u toj reprodukciji. U procesu reprodukcije stalna sredstva se javljaju u sljedećim fazama i pojavnim oblicima: ■■ U početnom novčanom obliku - kao suma investicija iz kojih treba nabaviti (izgraditi) konkretne objekte ili druga stalna sredstva ■■ U početnom robnom obliku - faza izgradnje objekta prije nego što stupe u aktivno djejstvo u procesu reprodukcije ■■ U tehnološkom obliku - građevinski objekti, mašine, uređaji, oprema i sl. koji djeluju aktivno u procesu reprodukcije ■■ U završnom robnom obliku - suma amortizacije zaračunata u cijenu koštanja proizvedene robe kao trošak sredstava za rad ■■ U završnom novčanom obliku - kao dio stalnih sredstava kumuliran u novčanom obliku amortizacije, da bi se ponovo ta sredstva transformisala u konkretna sredstva za rad.1 2. Podjela stalnih sredstava S aspekta materijalnog oblika dijele se na: 1. Stalna sredstva u materijalnom obliku 2. Stalna sredstva u nematerijalnom obliku 3. Stalna sredstva u obliku novca ili potraživanja (dugoročni finansijski plasmani). 11 Stanišić, dr Milovan; „Metodologija revizije“, Univerzitet Singidunum, Beograd, 2009. 2.1. Stalna sredstva u materijalnom obliku se dalje mogu podijeliti na: ■■ Prirodna bogatstva ■■ Sredstva za rad Ova sredstva se koriste u proizvodnji u više uzastopnih proizvodnih ciklusa, u proizvodnji se habaju, troše i prenose svoju vrijednost na nove proizvode. Trošenje ovih sredstava naziva se amortizacija. Stalna sredstva mogu biti širi i uži pojam od pojma sredstava za rad. U širem smislu, stalna sredstva, pored sredstava za rad, obuhvataju i dugogodišnje zasade, patente, licence, ostala prava, zemljišta, nezavršene investicije, umjetnička ostvarenja. Postoje sredstva za rad koja imaju kraći vijek trajanja od jedne godine ili sredstva manje pojedinačne vrijednosti od propisane. Ova sredstva za rad ne smatraju se stalnim sredstvima i tada govorimo o užem pojmu sredstava za rad. Prema stanju u kojem se nalaze, stalna sredstva u materijalnom obliku se mogu razvrstati na: o Stalna sredstva u pripremi o Stalna sredstva u upotrebi (funkciji) o Stalna sredstva van upotrebe. Stalna sredstva u pripremi (izgradnji) Uzimajući u obzir da ulaganja u stalna sredstva zahtijevaju značajne finansijske izdatke, pribavljanju stalnih sredstva prethodi odluka organa upravljanja preduzeća. U odluci se precizira koje stvari ili prava treba nabaviti i iz kojih izvora će biti izvršeno finansiranje nabavke. Ulaganja u stalna sredstva mogu se vršiti sa ciljem da se izgradi novi kapacitet, proširi postojeći kapacitet, modernizuje ili izvrši zamjena postojećeg kapaciteta. Stalna sredstva u izgradnji ili izradi mogu da se izgrađuju u sopstvenoj režiji ili od strane drugih izvođača. Ulaganjem finansijskih sredstava, rijetko se odmah dobijaju sredstva koja su pogonski spremna. Od početnih ulaganja do aktiviranja stalnog sredstva protekne kraći ili duži vremenski period, u okviru koga se sredstva čije je pribavljanje u toku, smatraju stalnim sredstvima u pripremi. Stalna sredstva u pripremi su ona čija izgradnja još nije završena i koja zbog toga nisu spremna za uključivanje u poslovnu aktivnost. Stalna sredstva u upotrebi (funkciji) Sva stalna sredstva koja se koriste za obavljanje djelatnosti kojom se preduzeće bavi smatraju se stalnim sredstvima u upotrebi (funkciji). Ova sredstva obuhvataju: zemljišta koja služe u privredne svrhe, šume, građevinske objekte, opremu, alat i inventar sa kalkulativnim otpisom, višegodišnje zasade, osnovno stado. BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 39 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Stalna sredstva van upotrebe (funkcije) Obustavljene investicije i stalna sredstva koja se ne mogu više koristiti zbog svoje fizičke istrošenosti ili je njihovo korišćenje postalo ekonomski nesvrsishodno, pošto su moralno zastarjela, kao i sredstva koja su zbog izmjene proizvodnog programa izgubila upotrebnu vrijednost za dato preduzeće, čine kategoriju stalnih sredstava van upotrebe (funkcije). Držanje ovih sredstava izaziva i druge troškove kao što su troškovi osiguranja. Ova sredstva opterećuju svojim troškovima proizvode u čijem stvaranju ne učestvuju i time izazivaju direktno smanjenje ukupnog finansijskog rezultata. 2.2. Stalna sredstva u nematerijalnom obliku obuhvataju razna prava. Ekonomsku korist ne stvaraju svojim fizičkim sredstvima nego putem stečenog prava po osnovu ulaganja. U strukturu nematerijalnih stalnih sredstava (ulaganja) mogu se uključiti: ■■ osnivačka ulaganja ■■ ulaganja u probnu proizvodnju ■■ ulaganja u istraživanje i razvoj ■■ koncesije, patenti i licence ■■ ulaganja iznad knjigovodstvene vrijednosti - goodwill ■■ ostala nematerijalna ulaganja ■■ nematerijalna ulaganja u pripremi. 2.3. Stalna sredstva u obliku novca ili potraživanja (dugoročni finansijski plasmani) su na ugovoru zasnovane novčane pozajmice sa rokom važenja dužim od godinu dana. Na sredstva koja su pozajmljena davalac sredstava naplaćuje kamatu, koja za njega predstavlja finansijski prihod. Otplata ovih sredstava vrši se u skladu sa sklopljenim ugovorom, bilo u anuitetima ili po proteku vremena odjednom. Za procjenu nekretnina, postrojenja i opreme mjerodavan je MRS 16 – Nekretnine, postrojenja i oprema, a za procjenu investicionih nekretnina MRS 40 – Investicione nekretnine. Značaj amortizacije i akumulacije kod revizije stalnih sredstava Amortizacija stalnih sredstava Pri upotrebi stalnih sredstava na proizvod se prenosi njihova vrijednost, pri čemu ona zadržavaju svoj oblik. Zbog toga se tokom godine vrši smanjenje ili otpisivanje njihove vrijednosti. Amortizacija je postupak kojim se, prema utvrđenim pravilima i kriterijumima, obračunava i nadoknađuje prenesena ili umanjena vrijednost stalnih sredstava u 40 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 skladu sa njihovim fizičkim trošenjem. Za vrijednost obračunate amortizacije treba ispraviti prvobitnu nabavnu vrijednost stalnih sredstava, kako bi se sačuvao integritet vrijednosti stalnih sredstava. Za utvrđivanja finansijskog rezultata (dobitak ili gubitak) za određeni obračunski period, obračun računovodstvene amortizacije uređen je: Zakonom o računovodstvu i reviziji, MRS 16 - Nekretnine, postrojenja i oprema, MRS 38 - Nematerijalna imovina, MRS 40 - Investicione nekretnine, MRS 41 - Poljoprivreda, MSFI 5 - Stalna imovina koja se drži za prodaju i prestanak poslovanja, Okvirom za pripremanje i prikazivanje finansijskih izvještaja, kao i računovodstvenim politikama koje pravno lice i preduzetnik donose u skladu sa navedenim MRS i MSFI. Amortizacija koja se obračuna na način propisan navedenim propisima, u cijelosti se iskazuje kao rashod perioda za koji je obračunata. Konačni obračun amortizacije obavezno se vrši na kraju poslovne godine, kao i u slučajevima statusne promene, prodaje, promjene oblika organizovanja pravnog lica, otvaranja i okončanja postupka stečaja, odnosno likvidacije, za sredstva otuđena ili rashodovana u toku godine zaključno sa mjesecom, odnosno danom sa kojim je stalno sredstvo otuđeno, odnosno rashodovano. Pravna lica su u obavezi da aktom o računovodstvu i računovodstvenim politikama utvrde: ■■ stalna sredstva koja podliježu obračunu amortizacije; ■■ osnovicu za amortizaciju (metod vrednovanja stalnih sredstava - fer vrijednost ili nabavna vrijednost); ■■ korisni vijek trajanja stalnog sredstva; ■■ stopu amortizacije; ■■ metod obračuna amortizacije koji će se primjenjivati (proporcionalni, degresivni ili funkcionalni); ■■ način preispitivanja korisnog vijeka trajanja stalnog sredstva (nepromjenjiv vijek trajanja ili promjena vijeka trajanja na dan sastavljanja finansijskih izvještaja); ■■ početak obračuna amortizacije (amortizacija počinje da se obračunava kada je sredstvo raspoloživo za korištenje i da funkcioniše na način kako to očekuje uprava preduzeća. Moguće je računovodstvenim politikama urediti da obračun amortizacije počinje i prije stavljanja u upotrebu stalnog sredstva, odnosno od dana nabavke, ako se očekuje da je sredstvo spremno za upotrebu i uprava donese takvu odluku). [ PRAVNI SAVJETNIK ] Za obračun amortizacije je značajno da se prilikom nabavke sredstava za rad izvrši razvrstavanje da li će se to ulaganje u poslovnim knjigama voditi kao stalno sredstvo ili kao obrtno sredstvo (rezervni dijelovi, alat i sitan inventar). Prestanak obračuna amortizacije nastaje: ■■ kada je stalno sredstvo u potpunosti otpisano; ■■ kada se stalno sredstvo na bilo koji način otuđi (proda, rashoduje i dr.); ■■ kada je sredstvo po MSFI 5 klasifikovano kao sredstvo namijenjeno prodaji. Samo u ova tri slučaja prestaje obaveza obračuna amortizacije. Za sredstva koja su privremeno stavljena van upotrebe, postoji obaveza da se i dalje obračunava amortizacija. Razumijevanje internih kontrola i procjena kontrolnog rizika Prilikom procjene kontrolnog rizika vezanog za stalna sredstva, moraju se uzimati u obzir sljedeći procesi: 1. pribavljanja stalnih sredstava, 2. procjene stalnih sredstava, 3. korištenja stalnih sredstava i 4. otuđenja stalnih sredstava. 1. U slučaju nabavke stalnih sredstava veoma je bitna informacija o tome da li se stalna sredstva nabavljaju investiranjem. Preduzeće za svaku veću investiciju treba da posjeduje plan investiranja (fisibility studija, investicioni program, biznis plan, itd...) i odluku nadležnog organa. Odluka mora biti ne samo izglasana već i pisana. U odluci mora biti navedena predračunska vrijednost građevinskih objekata, opreme, visina troškova montaže opreme i drugih izdataka koji se javljaju u vezi sa izgradnjom i puštanjem u rad datog objekta, kao i izvori iz kojih su osigurana sredstva za finansiranje izgradnje. Imajući u vidu vrijednost stalnih sredstava koja se nabavljaju, ona se u načelu nabavljaju na bazi tendera ili licitacije (javnog poziva). Stalna sredstva dužeg roka trajanja (objekti, hale...) pribavljaju se izgradnjom. Gradnja se najčešće povjerava onim preduzećima čija je to djelatnost ili se izgradnja može vršiti u sopstvenoj režiji, ako je to osnovna djelatnost preduzeća. Kada se izgradnja sredstva povjeri građevinskom preduzeću, između izvođača i preduzeća sklapa se ugovor kojim se regulišu međusobna prava i obaveze, tehnički podaci - cijene, rok završetka gradnje, način plaćanja. Imajući u vidu da izvođači radova često ne raspolažu obrtnim sredstvima koja bi bila dovoljna za otpočinjanje radova, uobičajeno je da se ugovorom predvidi iznos sredstava koji preduzeće treba da stavi na raspolaganje izvođaču radova prije početka gradnje. Ovaj iznos naziva se avans. Avans se, u načelu, odbija procentualno od dospjelih obaveza pri plaćanju istih. Pored odbijanja avansa pri isplati se može, u skladu sa ugovorom, odbijati garancija za dobro obavljen posao. Tokom trajanja izgradnje vrijednost investicije se vodi na kontu investicije u toku. Po okončanju gradnje obavlja se komisijski prijem. Izvođač radova vrši obračun izvršenih radova u vidu privremenih i definitivne situacije. Privremene situacije su računi (fakture) u kojima izvođač radova iskazuje vrijednost radova koji su na objektu u izgradnji izvršeni od početka gradnje do sastavljanja situacije. Ove situacije su privremene u odnosu na situaciju koja se sastavlja po završetku izgradnje i koja se označava kao konačna ili definitivna situacija. Svaka naredna situacija obuhvata vrijednost svih do tada obavljenih BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 41 [ PRAVNI SAVJETNIK ] poslova. Da bi situacija bila likvidirana za plaćanje treba da bude urađena u skladu sa građevinskom knjigom koju vodi izvođač radova, a ovjerava nadzorni organ, i da situaciju potpišu nadzorni organ i investitor. Po odbitku isplate prethodne situacije plaća se razlika po tekućoj dospjeloj situaciji. 2. Prilikom pribavljanja, stalna sredstva se procjenjuju po nabavnim vrijednostima. Nabavna vrijednost stalnog sredstva iskazuje se na osnovnom računu u okviru računa grupe 01 i 02 i nju čini: ■■ fakturna vrijednost dobavljača, uključujući i sve uvozne i druge dažbine ■■ zavisni troškovi i svi drugi troškovi koji nastaju radi dovođenja sredstva u stanje neophodno za rad; ■■ troškovi pozajmljivanja, ako se stalno sredstvo duže osposobljava za upotrebu, a sve do stavljanja u rad; ■■ inicijalno procijenjeni troškovi demontaže, uklanjanja i restauracije područja na kojem je sredstvo locirano, ako se ti troškovi mogu iskazati kao rezervisanje. Za procjenu po nabavnoj vrijednosti se koristi originalna dokumentacija o nabavci: ■■ faktura, ■■ polisa osiguranja, ■■ odluka o nabavci, ■■ zapisnici, itd. Prema MRS 16, u fazi korištenja preduzeća mogu da procjenjuju svoja sredstva po nabavnim vrijednostima ili da koriste postupak revalorizacije - ponovne procjene od strane ovlaštenih procjenitelja i vještaka. Ponovna procjena se primenjuje na sve pozicije sredstava u nekoj grupi. Nije moguće procijeniti samo jednu od deset zgrada da bi joj se promijenila vrijednost. Procjenjuju se ili sve ili nijedna. To znači da je poželjno da preduzeće jednom izabran koncept računovodstvenih politika primjenjuje kontinuirano.2 Procjena sredstava uslovljena je i pravima nad stalnim sredstvima. Samo pravo raspolaganja nad stalnim sredstvom daje za pravo preduzeću da to stalno sredstvo predstavi kao svoje u okviru materijalnih ulaganja u stalna sredstva. Prava korištenja se prikazuju kao nematerijalno ulaganje u stalna sredstva. Kontrolni proces u fazi procjene i vrednovanja sredstava je jednostavan s obzirom na jasnu proceduru proklamovanu računovodstvenim politikama. 3. U fazi korištenja sredstava kontrolni proces je dio svakodnevnih procedura. Izdavanje nekretnina može da se obavlja 2 MRS 8 – Neto dobitak ili gubitak perioda 42 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 samo na bazi odluka organa upravljanja. Kada su u pitanju pokretna stalna sredstva, kao što su alati, mašine i vozila, moguće su zloupotrebe raznih vrsta. Revizor treba da snimi uobičajene procedure kontrole u ovoj oblasti i da zaključi da li se kontrolni procesi koje je opservirao razlikuju od dokumentacije koja mu je dostupna u vezi sa kontrolnim procesima u preduzeću čije finansijske izvještaje revidira. 4. U fazi otuđenja sredstava kontrolni proces obuhvata provjeru da li se procedura otuđenja odvija u skladu sa proklamovanom politikom na bazi odluka organa upravljanja. Otuđenje koje nastaje na kraju godine pri popisu može biti sastavni dio elaborata o popisu. Ako to nije slučaj, mora se sprovesti odgovarajuća procedura predlaganja i odlučivanja na nivou organa upravljanja. Pošto revizor upozna politike i procedure strukture unutrašnje kontrole koje su mu potrebne za izradu plana revizije segmenta stalnih sredstava, on procjenjuje rizik kontrole tvrdnji u finansijskom izvještaju u vezi sa transakcijama iz segmenta stalnih sredstava i stanjima računa stalnih sredstava. Kada procjenjuje rizik kontrole, revizor ocjenjuje vjerovatnoću da se materijalne greške provuku kroz elemente strukture unutrašnje kontrole i kroz tvrdnje koje se odnose na transakcije u vezi sa segmentima stalnih sredstava i račune segmenta stalnih sredstava.3 Zadatak revizije finansijskih izvještaja je ispitivanje realnosti bilansa, odnosno provjera da li su ovi “istiniti i objektivni”. Kao znalci strukture i procesa u ekonomskim entitetima, revizori su dragocjeni istraživači i ocjenjivači kvaliteta funkcionisanja poslovnih sistema, pa se angažuju ne samo radi revizije godišnjih računa nego i kao ocjenjivači cjelokupnih računovodstvenih sistema. 3 Stanišić, dr Milovan; „Metodologija revizije“, Univerzitet Singidunum, Beograd, 2009. [ PRAVNI SAVJETNIK ] Upitnik za vrednovanje kontrola stalnih sredstava 1. Ko je ovlašten da odlučuje o nabavci stalnih sredstava? 2. Ko je ovlašten da odlučuje o otuđenju stalnih sredstava? 3. Ko je odgovoran za održavanje stalnih sredstava? 4. Ko određuje stopu amortizacije? 5. Ko je zadužen za spisak stalnih sredstava? 6. Ko je zadužen stalnim sredstvom? 7. Ko vodi knjigu stalnih sredstava? DOPUNSKA PITANJA DA NE N/O NAPOMENA 1. Da li se priprema godišnji pregled stalnih sredstava? 2. Da li su dopuštene razlike između računovodstvene amortizacije koja se priznaje u poreske svrhe? 3. Da li postoji plan nabavke stalnih sredstava? OSNOVNA PITANJA KONTROLE 1. Da li je odobreno pribavljanje i otuđivanje sredstava? • Da li se zahtijeva odobrenje upravnog odbora? • Da li se zahtijeva odobrenje od drugog organa? • Da li postoji plan ulaganja? • Da li se zahtijeva odobrenje upravnog odbora za investiciono održavanje? • Da li upravni odbor pregleda cijene, uslove, obezbjeđenje stalnih sredstava? • Da li upravni odbor pregleda uslove otuđenja stalnih sredstava? 2. Da li su odobrene stope amortizacije? • Da li upravni odbor odobrava stope amortizacije? • Da li su amortizacione stope u skladu sa zakonima? • Da li se stope amortizacije često pregledaju? • Da li se amortizacija vrši u skladu sa važećim propisima? • Da li postoje pravila za nabavku poslovnog inventara? 3. Da li se vrši revalorizacija stalnih sredstava? • Da li se koristi tržišna vrijednost? • Da li upravni odbor odobrava troškove održavanja stalnih sredstava? 4. Da li se vodi tačna evidencija o stalnim sredstvima? 4.1 Da li registar uključuje: - Troškove - Godinu izgradnje - Amortizacije - Lokacije 4.2 Da li se registar često usaglašava sa glavnom knjigom? 4.3 Da li se često dokazuje postojanje stalnih sredstava: - Fizički - Javnim registrom - Po pregledu osiguranja 4.4 Da li su potpuno otpisana sredstva dalje u evidenciji? BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 43 [ PRAVNI SAVJETNIK ] OCJENA OCJENA* POUZDANOST PROCEDURE** OCJENA RIZIKA*** 1. Da li je odobreno pribavljanje i otuđivanje sredstava? 2. Da li su odobrene stope amortizacije? 3. Da li se stalna sredstva revalorizuju? 4. Da li se čuva tačna evidencija o stalnim sredstvima? UKUPNA OCJENA *Izaberite: 1 do 5 ** Izaberite : Da ili Ne *** Izaberite: Visok Srednji ili Nizak Upitnik za vrednovanje kontrola stalnih sredstava 4 Znanje o strukturi unutrašnje kontrole koje revizor koristi kod procjene rizika kontrole tvrdnji za segment sredstava dolazi iz tri glavna izvora: ■■ prethodnih revizija, ■■ upoznavanja strukture unutrašnje kontrole, koje mu služi za planiranje tekuće revizije sredstava, i ■■ posebno planiranih testova kontrole za procjenu rizika kontrole nekih tvrdnji za segment sredstava. Prethodne revizije i upoznavanje strukture unutrašnje kontrole u tekućoj reviziji obično su značajni izvori dokaza za procjenu rizika kontrole mnogih tvrdnji. Pravilno razumijevanje politika i procedura strukture unutrašnje kontrole obuhvata saznanje relevantno za planiranje revizije sredstava i o tome da li se sprovode u praksi. Da bi dopunio ono što sazna iz prethodnih revizija i za vrijeme tekuće revizije, revizor može da sprovede druge postupke ispitivanja kontrola pojedinačnih politika ili procedura značajnih za tvrdnje iz segmenta sredstava. Ovi testovi mogu se izvoditi dok se revizor upoznaje sa strukturom unutrašnje kontrole ili nakon toga. On ih obično sprovodi ako vjeruje da će dodatni dokazi koje dobije o efikasnom formiranju i sprovođenju neke politike ili procedure smanjiti nivo rizika kontrole te tvrdnje. Niži nivo rizika kontrole omogućava revizoru da manje napora uloži u postupak testiranja i za posljedicu ima efikasniju reviziju.5 4 Stanišić, dr Milovan; „Metodologija revizije“, Univerzitet Singidunum, Beograd, 2009. 5 Ibid 44 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 Testiranje ispravnosti tvrdnji u finansijskim izvještajima u oblasti segmenta sredstava ■■ ■■ ■■ ■■ ■■ Tvrdnja o osnovanosti Tvrdnja o integralnosti Tvrdnja o pravima i obavezama Tvrdnja o ocjeni ili alokaciji Tvrdnja o prikazivanju i izvještavanju. Tvrdnja o osnovanosti sredstava znači da evidentirana stalna sredstva zaista i postoje. Pri tome treba razlikovati materijalna i nematerijalna stalna sredstva. Materijalna stalna sredstva u fizičkom smislu treba da postoje i da se to neposrednim revizorskim uvidom može utvrditi. Kada su u pitanju nematerijalna stalna sredstva, situacija je nešto drugačija budući da ona u fizičkom smislu i ne postoje. Dokaz o njihovom postojanju je odgovarajuća dokumentacija ili uvjeravanje u virtuelno postojanje i funkcionisanje softvera i sličnih nematerijalnih dobara. Tvrdnja o osnovanosti postojanja može biti dovedena u pitanje ako se kao stalna sredstva predstave sredstva koja ne postoje, nad kojima preduzeće nema svojine ili prava korištenja pa nema osnova da se unesu u poslovne knjige i finansijske izvještaje. Jedna od mogućnosti da se naruši tvrdnja o osnovanosti postojanja sredstva je da u periodu naknadnih događaja od dana na koji glase finansijski izvještaji do prezentiranja revizorskog izvještaja nastupe značajne promjene na stalnim sredstvima (požar, rušenje, krađa, itd...), a da revizor to ne sazna na vrijeme i ne prezentira na adekvatan način. Tvrdnja o integralnosti sredstava podrazumijeva da su sva materijalna stalna sredstva koja su u svojini preduzeća prikazana u okviru materijalnih sredstava, a da su sva nematerijalna stalna sredstva evidentirana kao nematerijalna stalna sredstva na bazi činjenice da preduzeće ima pravo korištenja ili neko drugo pravo u vezi sa tim nematerijalnim dobrima. Provjera integralnosti se osigurava: [ PRAVNI SAVJETNIK ] Tvrdnja o prikazivanju i izvještavanju o ■■ izjavama rukovodstva, ■■ odgovarajućim izvještajima nadležnih stalnim sredstvima znači da su stalna organa u preduzeću, ■■ izvodima iz zemljišnih knjiga, ■■ posjedovnim listovima, ■■ ugovorima o kupovini ili sticanju odgovarajućih prava nad stalnim sredstvima, ■■ provjerom zbira pozicija i poređenjem sa stanjem u finansijskim izvještajima, itd. Tvrdnja o pravima i obavezama je veoma značajna kada su u pitanju stalna sredstva. Ovom tvrdnjom se iskazuje kvalitet prava preduzeća nad konkretnom stalnom imovinom. Kada su u pitanju prava ona mogu da se prikažu na sljedeće načine: ■■ kao pravo raspolaganja - puna svojina, ■■ kao pravo korištenja bez naknade, ■■ kao pravo korištenja po osnovu zakupa, ■■ kao pravo korištenja po osnovu licenci, ■■ kao pravo korištenja po osnovu lizinga, ■■ kao pravo ubiranja plodova, itd. Svi tipovi ovih prava moraju se dokumentovati. Drugi dokazi nisu validni. Prednost imaju “potpuni dokazi”, kao što su: ■■ izvodi iz geodetskih zavoda, ■■ izvodi iz zemljišnih knjiga, ■■ posjedovni listovi i slično sa odgovarajućim ugovorima i dokazima o plaćanju u odnosu na ugovore i dokaze o uplatama koji mogu biti osporeni, a da to revizor ne sazna. sredstva iskazana na adekvatnim pozicijama sredstava na bazi uvida u prava nad njima, njihovom stanju i funkcionalnosti. To takođe znači da bilješke uz finansijske izvještaje sadrže prikaze o računima sredstava koji zahtijevaju opšteprihvaćeni računovodstveni principi.6 Revizorske procedure testiranja stalnih sredstva Za analizu i testiranje pozicije stalnih sredstava koriste se sljedeće procedure: 1. Test salda stalnih sredstava 2. Testovi vrednovanja stalnih sredstava 3. Testovi prezentacije salda iskazanih na stalnim sredstvima 4. Nastavak testova za stalna sredstva koja su testirana prije kraja godine 5. Testovi poslovnih promjena sa međuzavisnim subjektima 6. Testovi revalorizacije stalnih sredstava 7. Razmatranje unapređenja knjigovodstvenog obuhvatanja stalnih sredstava. 1. Test salda stalnih sredstava Kada su u pitanju obaveze nad stalnim sredstvima koje je preduzeće dalo nekom trećem licu veoma je važno da se sagledaju od strane revizora i na pravi način iskažu u finansijskim izvještajima. Sprovođenje testa salda stalnih sredstava podrazumijeva od revizora da pribavi pregled stalnih sredstava za sve kategorije sredstava koje preduzeće posjeduje (zemljište, građevinski objekti, mašine i oprema, investicije u toku i ostala stalna sredstva). Neophodno je da ovaj pregled sadrži sljedeće podatke: ■■ nabavnu, odnosno revalorizovanu vrijednost, salda na početku godine, povećanje u toku godine (nabavke, izgradnje), smanjenja u toku godine (prodaja, rashodovanje, besteretni prenos), revalorizacija nabavne, odnosno revalorizovanje vrijednosti stalnih sredstava, saldo na kraju godine ■■ kumuliranu ispravku vrijednosti, saldo na početku godine, povećanja u toku godine (besteretni prenosi nabavkom, odnosno prenosom korišćenih sredstava od trećih lica), amortizacija za tekuću godinu, smanjenja u toku godine (po osnovu prodaje, rashodovanja i besteretnog prenosa), revalorizovanje kumulirane ispravke vrijednosti Tvrdnja o ocjeni ili alokaciji sredstava podrazumijeva da su evidentirani iznosi za stalna sredstva tačni i iskazani po fer vrijednosti. Revizor bi trebao da se uvjeri u fer vrijednost iskazanih stalnih sredstava tako što će poslije provjere postojanja sredstava (npr. popisom) ostvariti uvid u vrijednost i ocijeniti njenu primjerenost. Nakon što je pribavljen pregled stalnih sredstava potrebno je izvršiti sljedeće: 1. provjeriti zbirove sa pregleda stalnih sredstava 2. uporediti usaglašenost zbirova sa pregleda stalnih sredstava (po nabavnoj, odnosno revalorizovanoj vrijednosti i kumuliranoj ispravci vrijednosti) sa odgovarajućim S druge strane, preduzeće može imati zasnovane stvarne ili potencijalne obaveze nad stalnim sredstvima. Te obaveze mogu biti: ■■ dato pravo korištenja po osnovu izdavanja u zakup, ■■ data založna i hipotekarna prava za vraćanje kredita ili neke druge obaveze, ■■ date garancije za odgovarajuće poslove u formi nekorištenja stalnog sredstva pri određenim uslovima, itd. 6 Stanišić, dr Milovan; „Metodologija revizije“, Univerzitet Singidunum, Beograd, 2009. BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 45 [ PRAVNI SAVJETNIK ] analitičkim računima stalnih sredstava i relevantnim računima glavne knjige 3. uporediti usaglašenost iskazanih dobitaka ili gubitaka nastalih usljed prodaje i rashodovanja stalnih sredstava prikazanih u pregledu sa relevantnim proknjiženim iznosima po ovom osnovu u glavnoj knjizi, 4. uporediti značajne stavke iz pregleda sa potkrepljujućom dokumentacijom. Iz kolone u kojoj je iskazana nabavna, odnosno revalorizovana vrijednost stalnih sredstava, potrebno je odabrati pojedine materijalno značajne stavke, kao i izvršiti izbor pojedinih materijalno značajnih nabavki iz kolone u kojoj su prikazana povećanja stalnih sredstava. Za ova stalna sredstva koja se još uvijek nalaze kod klijenta na kraju godine izvršiti sljedeće: ■■ Uvjeriti se u fizičko postojanje odabranih stalnih sredstava (ukoliko je to izvodljivo, odnosno moguće, npr. popisom) ili utvrditi na neki drugi način da su ta sredstva još uvijek u klijentovom vlasništvu i da je preostali korisni vijek upotrebe razložno prihvatljiv u odnosu na stanje sredstva ■■ Uporediti usaglašenost prikazane vrijednosti odabranih stalnih sredstava sa potkrepljujućom dokumentacijom (npr. odobrenje, odnosno odgovarajuća odluka o izgradnji ili nabavci stalnih sredstava, dobavljačeva faktura ili obračunska situacija za nabavke i izgradnju stalnih sredstava u tekućoj godini, radni papiri iz revizije za prethodne periode, prethodne godine) ■■ Utvrditi da li su povećanja stalnih sredstava u tekućem obračunskom periodu pravilno odobrena i da li sadrže iznose koji se po svojim karakteristikama smatraju redovnim troškovima poslovanja ■■ Ako je sa nekim povećanjem stalnih sredstava izvršena zamjena nekog stalnog sredstva utvrditi da li je zamjena pravilno tretirana kao rashodovanje ■■ Za odabrana stalna sredstva u tekućoj godini treba ispitati dokumentaciju sa kojom se potkrepljuje odobravanje, rashodovanje i ispitati potkrepljenost prodajne vrijednosti rashodovanog sredstva (npr. naplaćenog iznosa po osnovu prodaje rashodovanog sredstva) ■■ Ponoviti obračun dobiti ili gubitka nastalih prilikom prodaje i rashodovanja stalnih sredstava 2. Testovi vrednovanja stalnih sredstava Kada revizor uradi test salda stalnih sredstava i napravi pregled za sve stavke, potrebno je odabrati pojedine materijalno 46 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 značajne stavke i izvršiti detaljne provjere obračuna i ukalkulisavanja amortizacije: ■■ ponoviti obračun i ukalkulisavanje troškova amortizacije, uz izvršenje upoređenja početnog iznosa kumulirane amortizacije sa iznosom kumulirane ispravke vrijednosti na kraju obračunskog perioda, odnosno godine ■■ provjeriti obračune zbirova na napravljenom pregledu i uporediti iznos kumulirane ispravke vrijednosti stalnih sredstava sa iznosom kumulirane ispravke vrijednosti na relevantnim računima glavne knjige Revizor treba da istraži da li su nastali takvi događaji i okolnosti u kojima se materijalno značajno skraćuje korisni vijek upotrebe pojedinih stalnih sredstava, odnosno pojedinih kategorija stalnih sredstava ili ovi događaji i okolnosti dovode do neophodnosti neodložnog potpunog otpisa sredstava. Izvršiti pregled troškova tekućeg i investicionog održavanja nastalih u tekućem obračunskom periodu, odnosno godini i utvrditi da li su pojedine stavke ovih troškova bile neosnovano kapitalizovane. 3. Testovi prezentacije salda iskazanih na stalnim sredstvima Utvrditi da li se potpuno otpisana stalna sredstva računovodstveno obuhvataju na pravilnoj i konzistentnoj osnovi. Utvrditi da li su izvršena sljedeća objelodanjivanja: ■■ Saldo glavnih kategorija i materijalno značajnih grupa stalnih sredstava (građevine, mašine i oprema i značajne amortizacione grupe u okviru ovih kategorija) ■■ Stopa iznosa obračunate i ukalkulisane amortizacije ■■ Opšti opis metoda obračuna amortizacije u glavne kategorije i amortizacione grupe stalnih sredstava ■■ Ispravka vrijednosti stalnih sredstava bez terećenja troškova amortizacije i razni oblici umanjenja amortizacije ■■ Stalna sredstva pod hipotekom i drugim oblicima ograničenja raspolaganjem sredstvima (npr. pljenidba po sudskom rješenju) ■■ Poslovne promjene u vezi sa stalnim sredstvima između međuzavisnih subjekata. 4. Nastavak testova za stalna sredstva koja su testirana prije kraja godine Istražiti i razmotriti druge dokaze za koje smo informisani, a koje se odnose na materijalno značajne nabavke, odnosno druga povećanja i rashodovanja stalnih sredstava u međuperiodu (od datuma provjere prije [ PRAVNI SAVJETNIK ] kraja godine do kraja obračunskog perioda, odnosno godine). Provjeriti sve ovakve stavke povećanja i smanjenja stalnih sredstava, ukoliko se iskazana salda provjeravaju uz korištenje detaljnih provjera. 5. Testovi poslovnih promjena sa međuzavisnim subjektima Za ovaj test potrebno je pribaviti pregled poslovnih promjena u vezi sa stalnim sredstvima, a koje se odnose na međuzavisne subjekte i nakon toga izvršiti sljedeće: 1. Utvrditi razložnost nabavnih i prodajnih cijena stalnih sredstava sa međuzavisnim subjektima 2. Utvrditi da li je izvršeno primjereno objelodanjivanje za svaku od sljedećih transakcija, odnosno poslovnih promjena koje se odnose na međuzavisne subjekte i to: ■■ priroda, odnosno karakteristika odnosa međuzavisnih subjekata ■■ opis transakcija, odnosno poslovnih promjena ■■ novčani izraz transakcija, odnosno poslovnih promjena nastalih između međuzavisnih subjekata ■■ iznos potraživanja, odnosno obaveze prema međuzavisnim subjektima. 6. Testovi revalorizacije stalnih sredstava Revizor za ovaj test treba da pribavi pregled revalorizacije osnovnih sredstava u tekućoj godini po svim značajnim kategorijama stalnih sredstava i u odnosu na materijalno značajne revalorizacije izvrši sljedeće: ■■ utvrditi da li je procjena, odnosno revalorizacija sredstava izvršena od strane kompetentnih subjekata za ove poslove i da je ovaj subjekt nezavisan u odnosu na klijenta kod kojeg je izvršena revalorizacija ■■ pribaviti primjerak izvještaja kompetentnog subjekta koji je izvršio vrednovanje, odnosno revalorizaciju sredstava i uvjeriti se da li se s ovim izvještajem dovoljno potkrepljuje izvršena revalorizacija ■■ provjeriti usaglašenost iskazanih neto efekata, revalorizacije stalnih sredstava (prikazanog u pribavljenom pregledu revalorizacije) sa proknjiženim efektima revalorizacije na računu revalorizacionih prihoda ■■ ako se za neko od revalorizovanih stalnih sredstava predviđa rashodovanje, odnosno prodaja, razmotriti da li je potrebno obezbijediti ma koje razgraničene poreze. 7. Razmatranje unapređenja knjigovodstvenog obuhvatanja stalnih sredstava Razmotriti da li ima mesta za sugestije klijentu u vezi s unapređenjem računovodstvenog sistema u ovoj oblasti.7 LITERATURA KNJIGE ■■Stanišić, dr Milovan; „Metodologija revizije“, Univerzitet Singidunum, Beograd, 2009. ■■Andrić, dr Mirko; Krsmanović, dr Branko; Jakšić, dr Dejan; „Revizija – teorija i ■■ praksa“, Ekonomski fakultet, Subotica, 2004. ■■Milojević, dr Dušan; „Revizija finansijskih izveštaja“, Fakultet za trgovinu i bankarstvo Braća Karić i Beogradska bankarska akademija, Beograd, 2006. ■■American Accounting, Committee on Basic Auditing Concepts, A. Statement of Basic Auditing Concepts, Sarasota, Fla: AAA, 1973. ■■Poznanić-Leko, Vera; „ Računovodstvo“, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2004. ČLANCI - Zakon o računovodstvu i reviziji - MRS 1 - Prezentacija finansijskih izvještaja - MRS 8 - Neto dobitak ili gubitak perioda - MRS16 - Nekretnine, postrojenja i oprema INTERNET ADRESE I IZVORI: ■■ www.fmf.gov.ba - FEDERALNO MINISTARSTVO FINANSIJA ■■ www.kombeg.rs – PRIVREDNA KOMORA BEOGRADA ■■ www.ief.rs – INSTITUT ZA EKOMONIKU I FINANSIJE 7 Stanišić, dr Milovan; „Metodologija revizije“, Univerzitet Singidunum, Beograd, 2009. BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 47 [ PRAVNI SAVJETNIK ] OKONČANJE UPRAVNOG POSTUPKA I OTPIS ZATEZNIH KAMATA NA JAVNE PRIHODE mr. sci. Elmir Jahić, dipl. iur. elmir.jahic@fmf.gov.ba O bavezu plaćanja javnih prihoda sa ciljem punjenja budžeta imaju svi oni koji su pravnovažećim zakonima označeni kao porezni obveznici. Sa tim u vezi težište rada organa uprave zaduženih za ubiranje i naplatu javnih prihoda jeste na implementaciji zakonskih procedura sa ciljem punjenja budžeta i zaštite javnog interesa, pri čemu pojedinačni interesi onih koji su označeni kao porezni obveznici ne smiju biti predmet povrede nauštrb javnog interesa. Garancija implementacije zajamčenih prava poreznih obveznika na vladavinu prava, pravnu sigurnost i zaštitu od nezakonitog ubiranja javnih prihoda ostvaruje se kroz elementarno ljudsko pravo - pravo na žalbu. Svjesni smo činjenice da bez jake privrede i priliva javnih prihoda nema ni jake niti funkcionalne države. Država imperativom sile provodi poreznu disciplinu primjenom široke dispozicije mjera, ali tako široka dispozicija mjera ne može biti na štetu poreznog obveznika. U cilju zaštite javnog interesa, ali i osiguranja neospornog prava na pravnu sigurnost, u jeku privrednog kolapsa, s ciljem predupređanja oporavka privrede, predviđena je zakonska mogućnost otpisa zateznih kamata na neplaćene javne prihode sve sa cilejm rasterećenja privrede i implementacije primarne zadaće javnog interesa kroz naplatu glavnice poreznog duga i punjenje budžeta. Ključne riječi: upravni spor, javni prihodi, otpis zateznih kamata, pravo na žalbu Uloga upravnog postupka u zaštiti ljudskih prava i javnog interesa Prema Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, pravila postupka su potrebna da bi se osigurala jednakost u postupanju. Zakon o upravnom postupku predstavlja kodifikaciju općih pravila upravnog postupka za rad organa uprave Federacije i organa uprave kantona, drugih organa javne vlasti, gradskih i općinskih službi za upravu, kao i pravnih osoba (privrednih društava, ustanova i dr.) koje imaju javne ovlasti za rješavanje u upravnim stvarima. 48 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 Kao kodifikacija općih pravila upravnog postupka, ZUP ima široku primjenu, jer se prema njegovim proceduralnim pravnim pravilima rješavaju najraznovrsnije konkretne situacije iz upravne djelatnosti, koje su od životnog značaja za građane i druge osobe, kao i za ostvarivanje i zaštitu javnog interesa u svim segmentima društvenih i privrednih struktura. Temeljem toga, primjena ZUP-a je veoma zastupljena na svim nivoima javne vlasti, a najviše kod [ PRAVNI SAVJETNIK ] organa uprave. Zakon o upravnom postupku spada u procesno zakonodavstvo. Time su osigurana jedinstvena pravila upravnog postupka za primjenu materijalnog prava u upravnom rješavanju, što je bitan uvjet za osiguranje zakonitosti, jednakosti pred zakonom i pravne sigurnosti na svim nivoima obavljanja upravne vlasti. Procesne odredbe koje propisuje ZUP u znatnoj mjeri razrađuju i ustavna načela o ljudskim pravima i slobodama građana u pravnim odnosima s institucijama upravne vlasti, kao i mehanizam njihove zaštite, što je itekako važno za osiguranje vladavine prava i pravne sigurnosti. Predmet upravnog postupka, a time i primjena odredbi ZUP-a dolazi do izražaja kada se rješavaju upravne stvari, sa tim da ZUP ne definira što se tačno podrazumijeva pod upravnom stvari. Upravna stvar uvijek je pravna stvar o kakvoj konkretnoj situaciji koju nadležni organ autoritativno rješava neposrednom primjenom materijalnog propisa u upravnom postupku i odnosi se na neko pravo, obavezu ili pravni interes, pravnih osoba ili drugih stranaka. Za pravno obilježje upravne stvari bitno je da se konkretna situacija rješava autoritativno upravnim aktom, bilo da se radi o sticanju prava ili određivanju obaveze, odnosno rješavanju pravnog interesa. Materijalni propisi određuju kada ih treba autoritativno primijeniti i riješiti određenu upravnu stvar. Autoritativnost, kao način rješavanja upravne stvari, bitan je elemenat pravnog BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 49 [ PRAVNI SAVJETNIK ] obilježja upravnog postupka. To se očituje u tome što donositelj upravnog akta ima jaču pravnu poziciju u upravnom postupku i primjeni propisa u rješavanju upravne stvari u odnosu na stranke u postupku kojih se upravna stvar tiče, jer organ koji vodi upravni postupak prema strankama istupa jednostrano i sa jačom pravnom pozicijom, sa manjom ili većom nadređenošću i isključivošću i što je tako doneseni upravni akt pravno obavezujući. Konkretnost upravne stvari znači da je predmet pravnog rješavanja u upravnom postupku konkretan slučaj, odnosno konkretna situacija, bilo da se radi o priznavanju nekog prava ili određivanju obaveze. Rješavanje upravne stvari uvijek proizvodi neposredni pravni učinak, jer se na autoritativan način zasniva, mijenja ili ukida neki pravni odnos ili se deklaratorno utvrđuje neko stanje. Kao kodifikacija općih pravila upravnog postupka, ZUP propisuje temeljna načela upravnog postupka (čl. 4-16), koja čine njegovu okosnicu i prožimaju se u svim njegovim institutima, te zbog svoje važnosti moraju doći do punog izražaja u rješavanju svih upravnih stvari. To su načelo zakonitosti, načelo zaštite prava građana i zaštite javnog interesa, načelo efikasnosti, načelo materijalne istine, načelo saslušanja stranke, načelo slobodne ocjene dokaza, načelo samostalnosti u rješavanju, načelo prava na žalbu, načelo konačnosti i pravomoćnosti rješenja, načelo ekonomičnosti postupka, načelo pružanja pomoći neukoj stranci i načelo o pravu upotrebe jezika i pisma. Posebnim zakonom mogu se iznimno propisati i drugačija pravila upravnog postupka u pojedinim pitanjima postupka, koja će se razlikovati od općih pravila postupka propisanih ZUP-om. Takva drukčija pravila upravnog postupka mogu se propisati iznimno kada je to nužno za rješavanje nekih upravnih stvari ili nekih procesnih pitanja koja zbog određenih specifičnosti, odnosno posebnosti trebaju biti drukčija od propisanih u okviru ZUP-a koji propisuje opća pravila upravnog postupka. Po sadržaju ta procesna pitanja upravnog postupka mogu biti drukčija samo za pojedina pitanja postupka i samo onoliko koliko je stvarno neophodno da budu drukčija od općih pravila upravnog postupka propisanog ZUP-om. To može bit npr. dužina rokova i način računanja istih kao što to posebno predviđa Zakon o Poreznoj upravi Federacije BiH (rok za žalbu osam dana, a ne osam radnih dana) i sl. 50 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 Pravila posebnog upravnog postupka mogu se propisati samo onim zakonima kojima se uređuje određena upravna materija, npr. u carinskom zakonu, poreznom zakonu i dr. U situacijama kada se određene situacije upravnog postupka rješavaju prema pravilima posebnog postupka odredbe ZUP-a imaju dopunski ili supsidijarni karakter u odnosu na odredbe materijalnog zakona kojim su propisane posebne odredbe upravnog postupka, s obzirom na to da odredbe o posebnom upravnom postupku isključuju primjenu općih pravila upravnog postupka propisanog ZUP-om. To proizlazi iz općeg pravnog načela - lex specialis derogat legi generali (poseban zakon derogira opći). Stoga se u konkretnoj primjeni materijalnog propisa uvijek postupa po pravilima posebnog upravnog postupka, jer su ona adekvatna za primjenu tog materijalnog propisa, a ne pravila općeg upravnog postupka propisana ZUP-om, s tim da se u svemu ostalom (što ne sadrži poseban upravni postupak) postupa prema općem upravnom postupku propisanom ZUP-om. Načelo zakonitosti je temeljno i najvažnije načelo ZUP-a, čija je suština da su organi koji rješavaju u upravnim stvarima dužni rješavati ih na temelju i u granicama zakona i drugih propisa, uključujući i opće akte institucija koje imaju javne ovlasti. S obzirom na značaj načela zakonitosti, predmetno načelo bismo mogli označiti i kao načelo pravnog sistema koje se najpotpunije ostvaruje kroz pravne postupke. Bit i cilj načela zakonitosti je osigurati vladavinu prava, koja je bitna pretpostavka za pravnu sigurnost i stabilnost pravnog poretka. Ostvarivanje načela zakonitosti u upravnom postupku znači da je organ koji rješava upravnu stvar dužan u svemu se pridržavati materijalnopravnih propisa koje primjenjuje u rješavanju upravne stvari, kao i odredbi ZUP-a. Dakle, načelo zakonitosti u upravnom postupku podrazumijeva da se osigura materijalno-pravna zakonitost (da su pravilno primijenjeni materijalni propisi na temelju kojih se rješava upravna stvar) i formalnopravna zakonitost u rješavanju upravne stvari (da su u svemu poštovana pravila upravnog postupka u svim fazama rješavanja upravne stvari i u donošenju upravnog akta). Pokretanje upravnog i poreznoupravnog postupka Zakonom o upravnom postupku propisano je da upravni postupak pokreće nadležni organ po službenoj dužnosti ili povodom zahtjeva stranke. Suštinski razlog pokretanja [ PRAVNI SAVJETNIK ] i vođenja upravnog postupka jeste rješavanje upravnih stvari na temelju neposredne primjene propisa. To je prva procesna radnja u rješavanju upravne stvari, koja je uvjet da se mogu obaviti i druge procesne radnje koje slijede u provođenju postupka. Upravni postupak uvijek pokreće organ nadležan za rješavanje upravne stvari, koji ima stvarnu i mjesnu nadležnost, bez obzira na to od koga potiče inicijativa za pokretanje postupka. Samo nadležni organ ima ovlast (pravo i dužnost) pokretanja upravnog postupka radi rješavanja upravne stvari. To on čini po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke. Pokretanjem upravnog postupka započinje upravno-pravni odnos u kojem će nadležni organ, nakon okončanja postupka, na autoritativan način riješiti upravnu stvar, odnosno odlučiti o nekom pravu, obavezi ili pravnom interesu stranke. Za pokretanje upravnog postupka bitno je to da predmet tog postupka bude rješavanje upravne stvari, tj. autoritativno rješavanje konkretne situacije neposrednom primjenom materijalnog propisa u upravnom postupku, a ta se konkretna situacija odnosi na neko pravo, obavezu ili pravni interes građana, pravnih osoba ili drugih stranaka. Službena maksima je najčešći način pokretanja upravnog postupka u radu upravne vlasti. Na taj se način osigurava u javnom interesu izvršavanje zakona i drugih propisa, što je najvažnija zadaća organa uprave na svim nivoima, kao i gradskih i općinskih službi za upravu. Nadležni organ mora, po službenoj dužnosti, pokrenuti upravni postupak kada se radi o rješavanju upravne stvari u javnom interesu, a to je obavezno: ■■ kada pokretanje postupka određuje zakon ili drugi propis i ■■ kada organ utvrdi ili sazna da, s obzirom na postojeće činjenično stanje, treba zbog zaštite javnog interesa pokrenuti postupak. Materijalni propisi kojima je pravno uređena određena upravna materija (porezi, carine i dr.) određuju kada će nadležni organ, po službenoj dužnosti, pokrenuti upravni postupak radi rješavanja određenih upravnih stvari u javnom interesu. Kada zakon ili drugi propis određuje da se određena upravna stvar rješava po službenoj dužnosti, tada za nadležni organ nastaje po sili zakona obaveza da pokrene upravni postupak i da upravnu stvar riješi sukladno tom zakonu, odnosno drugom propisu (uredbi, odluci i sl.), ovisno o tome koji je propis odredio pokretanje upravnog postupka. U takvim slučajevima zakon ili drugi propis naređuje što organ treba činiti i on je zapravo vezan propisanim odredbama. Naprimjer, kada zakon propisuje porezne obaveze za građane - fizička lica i pravne osobe, nadležni organ porezne uprave dužan je, shodno tom zakonu kao pravnom osnovu za pokretanje postupka, samoinicijativno, po službenoj dužnosti, pokrenuti upravni postupak za provedbu tog zakona, tako što će na svom području utvrditi tko su porezni obveznici i koliko iznosi njihov porez kojeg su dužni platiti. Dakle, po službenoj dužnosti utvrdit će tko je porezni obveznik i zbog čega mu nastaje porezna obaveza te koliko mu iznosi porezna obaveza prema poreznim propisima (neposredna primjena materijalnog propisa). Isto tako, nadležni organ mora pokrenuti upravni postupak i kada sam utvrdi, npr. obavljanjem inspekcijskog nadzora ili na drugi način sazna da određeno činjenično stanje nalaže, radi zaštite javnog interesa, njegovo autoritativno djelovanje po službenoj dužnosti. I tada je nadležni organ, po sili zakona, dužan samoinicijativno pokrenuti upravni postupak i, shodno materijalnom propisu, poduzeti odgovarajuće upravne mjere u cilju zaštite javnog interesa. Pokretanje upravnog postupka po službenoj dužnosti može biti inicirano i od građana, pravnih osoba, institucija javne vlasti i drugih subjekata, npr. njihovim predstavkama, upozorenjima, prijavama i sl. Često i sredstva javnog informisanja ukazuju na određena stanja koja nadležnom organu mogu biti izvor saznanja i povod da po službenoj dužnosti pokrenu postupak i poduzmu određene upravne mjere. Upravni postupak je pokrenut čim je nadležni organ obavio bilo koju službenu radnju u cilju vođenja postupka. To se jednako odnosi i na pokretanje postupka po službenoj dužnosti organa i na zahtjev stranke. U formalnom smislu, organ nadležan za pokretanje upravnog postupka ne donosi poseban zaključak kojim odlučuje da pokrene upravni postupak radi rješavanja upravne stvari, već se smatra da je postupak pokrenut s izvršenjem prve službene radnje organa usmjerene u cilju vođenja postupka. Sa druge strane, kada stranka podnese zahtjev nadležnom organu, upravni postupak pokrenut je u trenutku kad je zahtjev stranke zaveden u djelovodniku protokola nadležnog organa ili neku drugu odgovarajuću službenu evidenciju organa, jer se i službeno upisivanje u tu evidenciju može smatrati izvršenjem od organa radnje radi vođenja postupka. Ako upis zahtjeva stranke u službenu evidenciju ne bismo smatrali trenutkom pokretanja upravnog postupka na zahtjev stranke, stranka bi mogla imati nepovoljan položaj u upravnom BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 51 [ PRAVNI SAVJETNIK ] postupku, ali bi to bilo i suprotno zakonskoj odredbi da je upravni postupak pokrenut čim je nadležni organ izvršio ma koju radnju radi vođenja postupka, a upravo je zavođenje zahtjeva stranke u službenu evidenciju organa prva radnja nadležnog organa radi vođenja postupka. Ako nadležni organ utvrdi da prema propisima stranka nema uvjeta za pokretanje upravnog postupka, organ je dužan zahtjev stranke zaključkom odbaciti kao neosnovan. O takvom zahtjevu organ uopće ne raspravlja. To je slučaj npr. kada organ utvrdi da se radi o zahtjevu o kojem se ne može uopće odlučivati u upravnom postupku ili da je o toj istoj upravnoj stvari prije odlučeno i da je doneseno rješenje pravomoćno. Bit će to i onda kada organ utvrdi da zahtjev potiče od osobe koja ne može biti stranka u postupku. Protiv donesenog zaključka dopuštena je posebna žalba. Odbacivanje zahtjeva stranke kao neosnovanog, jer po važećim propisima nema uvjeta za pokretanje postupka, ne isključuje mogućnost da se postupa po drugom zahtjevu stranke kad se za to steknu propisani uvjeti ili u nekom drugom postupku. U stvarima u kojima je po zakonu ili po prirodi stvari za pokretanje i vođenje upravnog postupka potreban zahtjev stranke, nadležni organ može pokrenuti i voditi postupak samo ako postoji takav zahtjev. Ako takvog zahtjeva nema, odnosno ako zainteresirana stranka nije podnijela zahtjev, bez obzira što bi se prema važećim propisima mogao za neku predmetnu stvar pokrenuti i voditi upravni postupak, to se neće desiti, jer je riječ o situaciji koja ne vrijeđa javni interes, a zbog eventualno povrijeđenog privatnog interesa, nadležni organ ne može djelovati jer nije podnešen zahtjev stranke. Naime, zahtjev stranke za pokretanje upravnog postupka u stvarima gdje je zahtjev stranke bitan, u formalnom smislu je bitna procesna pretpostavka, a može ga podnijeti samo osoba koja ima svojstvo stranke u određenoj upravnoj stvari. U upravnim stvarima u kojima je po zakonu ili po prirodi stvari potreban zahtjev stranke, nadležni organ ne može bez tog zahtjeva pokrenuti postupak. Ako bi organ postupio protivno tom procesnom pravilu upravnog postupka, učinio bi tešku povredu postupka zbog čega bi doneseno rješenje bilo ništavo i kao takvo bi se moralo proglasiti ništavim, osim ako se stranka ne bi izričito ili prećutno sa njim naknadno saglasila. Upravni postupak na zahtjev stranke najčešće se pokreće radi ostvarivanja određenih prava stranke U određenim situacijama, radi zaštite javnog interesa i ekonomičnosti postupka, nadležni organ može upravni postupak pokrenuti i javnim priopćenjem, koje u takvom slučaju ima karakter dostave poziva svim osobama koje mogu imati položaj stranke u bitno istom upravnom poslu koji poslije toga slijedi. Tako se može postupiti kada treba pokrenuti upravni postupak po službenoj dužnosti prema većem broju osoba u istom predmetu postupka, prema kojima organ ima bitno iste zahtjeve i koje će zbog toga imati isti pravni položaj u postupku, a te osobe nisu organu poznate niti postoji mogućnost da ih odredi na neki posredan način. To je svojevrsno odstupanje od općeg pravila da se postupak može pokrenuti prema tačno određenom subjektu. Pokretanje upravnog postupka javnim priopćenjem može biti u nekim situacijama koje su u javnom interesu, npr. kada treba utvrditi neke obaveze (poreze i sl.) za veći broj osoba koje su se bavile određenom djelatnošću, a organu nisu poimenično poznate, pa im organ, radi utvrđivanja tih obaveza, uputi javni poziv da mu se jave u određenom roku. Nakon proteka roka, 15 dana od dana isticanja tog javnog poziva na oglasnu ploču organa, ako u konkretnoj stvari nije određen duži rok, smatra se da je, po službenoj dužnosti, postupak pokrenut istovremeno prema svim osobama na koje se odnosi javni poziv. Porezno-upravni postupak pokreće se po službenoj dužnosti i po zahtjevu (prijavi) poreznog obveznika. Suštinska razlika 52 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] porezno-upravnog postupka od klasičnog upravnog postupka ogleda se u činjenici da se porezno-upravni postupak može voditi po službenoj dužnosti i u onim situacijama gdje je vođenje takvog postupka prvobitno rezervirano da se vodi po zahtjevu (prijavi) poreznog obveznika. Razlog tome je prije svega u zaštiti javnog interesa. Porezno-upravni postupak po prijavi poreznog obveznika pokreće se podnošenjem porezne prijave Poreznoj upravi i sastoji se od izvještaja i drugih relevantnih dokumenata u vezi sa poreznom obavezom tog lica. Međutim, predmetna dispozitivnost poreznog obveznika da pokrene poreznoupravni postupak ograničena je zaštitom javnog interesa. Ukoliko porezni obveznik, shodno Zakonu o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine, ne podnese poreznu prijavu, porezna uprava ima ovlaštenje da podnese poreznu prijavu u ime poreznog obveznika onda kada porezni obveznik nije podnio poreznu prijavu u roku od 15 dana od krajnjeg roka za podnošenje porezne prijave, koji je propisan poreznim zakonom. U takvim situacijama porezni obveznik nosi teret dokazivanja da određivanje porezne obaveze nije ispravno. Porezni obveznik, koji je pokrenuo porezno-upravni postupak podnošenjem porezne prijave, može izmijeniti prethodno podnesenu poreznu prijavu. Naime, svaki porezni obveznik koji otkrije da je napravljena greška ili propust na poreznoj prijavi koju je ranije podnio ili ju je podnio neko u njegovo ime (npr. Porezna uprava shodno ovlaštenju iz člana 21. Zakona o Poreznoj upravi), a koja je dovela do manje prijavljene porezne obaveze, podnosi izmijenjenu poreznu prijavu u kojoj je izvršena ispravka greške ili propusta u roku od 15 dana od otkrivanja greške ili propusta. Pokretanje porezno-upravnog postupka po službenoj dužnosti moguće je na dva načina i to: a) inspekcijskim nadzorom - slanjem obavijesti prema poreznom obvezniku kojim se najavljuje uredska ili terenska porezna kontrola, odnosno slanjem poziva prema poreznom obvezniku da se u cilju razjašnjenja određenog činjenično-poreznog stanja pojavi u prostorijama nadležne porezne uprave i b) razrezom porezne obaveze i izdavanjem naloga za plaćanje. Razrez porezne obaveze je unos iznosa porezne obaveze poreznog obveznika u evidenciju Porezne uprave. Nalog za plaćanje je akt kojim porezna uprava nalaže poreznom obvezniku da treba platiti poreznu obavezu. Nalog za plaćanje donosi porezna uprava kada utvrdi da porezni Zakon o upravnom postupku spada u procesno zakonodavstvo. Time su osigurana jedinstvena pravila upravnog postupka za primjenu materijalnog prava u upravnom rješavanju, što je bitan uvjet za osiguranje zakonitosti, jednakosti pred zakonom i pravne sigurnosti na svim nivoima obavljanja upravne vlasti. Procesne odredbe koje propisuje ZUP u znatnoj mjeri razrađuju i ustavna načela o ljudskim pravima i slobodama građana u pravnim odnosima s institucijama upravne vlasti, kao i mehanizam njihove zaštite, što je itekako važno za osiguranje vladavine prava i pravne sigurnosti. obveznik nije pravilno obračunao, prijavio ili platio poreznu obavezu. Ako porezni obveznik smatra da porezna obaveza navedena u nalogu za plaćanje nije tačna, on će ili njegov zastupnik odmah kontaktirati porezni ured koji je izdao nalog i dati puno objašnjenje sa dokazom o izvršenoj uplati ili pogrešnom obračunu porezne obaveze. Inspekcijski nadzor je ispitivanje i utvrđivanje tačne porezne obaveze poreznog obveznika od inspektora ili drugih radnika porezne uprave ovlaštenih za obavljanje inspekcijskog nadzora. BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 53 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Završetak upravnog i porezno-upravnog postupka Konačnost rješenja u upravnom postupku znači da je upravni postupak završen u rješavanju određene upravne stvari i da protiv tog rješenja nema redovnog pravnog lijeka (žalbe). Takvo pravno stanje nastaje onda kada su završene sve redovne procesne radnje u upravnom postupku (proveden dokazni postupak, doneseno rješenje i uručeno stranci), tj. potpuno je okončano rješavanje upravne stvari i protiv donesenog rješenja ne može se izjaviti žalba kao redovan pravni lijek, bilo zbog toga što žalba nije dopuštena ili što žalba nije u roku izjavljena ili je okončan žalbeni postupak donošenjem drugostepenog rješenja. Konačno može postati prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje, ali su različiti pravni uvjeti nastanka njihove konačnosti. Prvostepeno rješenje postaje konačno: 1) danom dostave stranci ako žalba nije dopuštena ili 2) istekom roka za žalbu ako žalba nije izjavljena, a inače je dopuštena. Drugostepeno rješenje uvijek je konačno danom dostave stranci, jer je opće pravilo da protiv drugostepenog rješenja žalba nije dopuštena. Drugostepeno rješenje donosi se samo ako je izjavljena žalba na prvostepeno rješenje. U upravnom sistemu rijetki su slučajevi da žalba nije dopuštena protiv prvostepenih rješenja. To mora biti izričito zakonom propisano i pod uvjetom da je na drugi način osigurana zaštita prava i zakonitosti. Prema tome, samo iznimno prvostepeno rješenje postaje konačno zbog toga što žalba nije dopuštena. Dakle, sve dok se protiv rješenja kao upravnog akta može izjaviti žalba, to rješenje nije konačno a nije okončan ni upravni postupak, odnosno rješenje postaje konačno, a time i okončan upravni postupak kada nema pravne mogućnosti da se protiv njega može izjaviti žalba. Eventualno osporavanje zakonitosti konačnog rješenja ili preispitivanje okončanog upravnog postupka može se u upravnom postupku činiti samo putem izvanrednih pravnih sredstava (obnovom upravnog postupka, mijenjanjem i poništavanjem u svezi s upravnim sporom, poništavanjem i ukidanjem po pravu nadzora, ukidanjem i poništavanjem uz pristanak ili na zahtjev stranke i proglašavanjem ništavim rješenja). Otpis zateznih kamata na javne prihode Zakonom o dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate na javne prihode („Službene novine Federacije BiH“, broj 28/13) propisano je, između ostalog, da kamata koja je nastala po osnovu dospjelih, a nenaplaćenih javnih prihoda sa stanjem na dan 31. 12. 2011. i 31. 12. 2012. godine, otpisuje se, pod uvjetom da porezni obveznik po osnovu glavnog duga svoje obaveze izmiri do 30. 6. 2014. godine. Izuzetno, kamata koja je nastala po osnovu dospjelih, a nenaplaćenih javnih prihoda i koji su utvrđeni posebnim zakonima o finansijskoj konsolidaciji i u inspekcijskom nalazu Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine, otpisuje se. Poreznim obveznicima koji su platili obaveze po glavnom dugu nastalom do 31. 12. 2011, a koje je Porezna uprava Federacije Bosne i Hercegovine, primjenom člana 39. Zakona o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 33/02, 28/04, 57/09 i 40/10), evidentirala kao uplate - plaćanje zateznih kamata na ime glavnog duga nastalog do 31. 12. 2011. godine, te po tom osnovu u evidencijama Porezne uprave Federacije BiH imaju evidentirane, a neizmirene obaveze po osnovu glavnog poreznog duga nastalog do 31. 12. 2011. godine, izvršene uplate će se priznati kao izmirenje obaveza glavnog duga i to najviše do visine glavnog duga, koji je bio osnov za obračun zatezne kamate. Otpis kamate odnosi se isključivo na iznos neplaćene kamate, kao i plaćenih kamata, s obzirom na to da porezni dug čine glavni dug i kamata. Pravo na otpis kamata na obaveze po osnovu javnih prihoda ostvaruje 54 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] se na osnovu zahtjeva koji podnosi porezni obveznik najkasnije do 30. 6. 2013. godine nadležnoj organizacionoj jedinici Porezne uprave Federacije BiH. Formu i sadržaj obrasca zahtjeva za otpis kamata, kao i dokumentaciju kojom se dokazuje pravo na otpis kamata, propisuje federalni minister finansija. Zahtjev za otpis kamata se podnosi na jednom obrascu u kojem su pojedinačno navedene sve vrste obaveza. Otpis kamate vrši se podnosiocu zahtjeva - rezidentu Federacije BiH, koji je uplatio glavni dug na propisane uplatne račune javnih prihoda, ili je riječ o nenaplaćenim javnim prihodima koji su utvrđeni posebnim zakonima o finansijskoj konsolidaciji i u inspekcijskom nalazu Porezne uprave Federacije BiH. I u tim slučajevima vrši se otpis zatezne kamate. Za nenaplaćene porezne obaveze (glavni dug) za čiju naplatu je pokrenut postupak prinudne naplate otpis kamate će se vršiti pod uvjetom da porezni obveznik po osnovu glavnog duga svoje obaveze izmiri do 30. 6. 2014. godine, odnosno ako je riječ o nenaplaćenim javnim prihodima koji su utvrđeni posebnim zakonima o finasijskoj konsolidaciji i u inspekcijskom nalazu Porezne uprave Federacije BiH izvršit će se otpis zatezne kamate. Podnosiocu zahtjeva koji je ispunio uvjete za otpis kamata, te u cijelosti izmiri obaveze glavnog duga najkasnije do 31. 12. 2013. godine, odnosno ako je riječ o nenaplaćenim javnim prihodima koji su utvrđeni posebnim zakonima o finansijskoj konsolidaciji i u inspekcijskom nalazu Porezne uprave Federacije BiH, otpisat će se obračunata kamata. Ako podnosilac zahtjeva izmiri glavni dug od 1. 1. 2014. do 30. 6. 2014. godine, otpisat će se obračunata kamata u iznosu 50%. Pravo na otpis kamate za nepravovremeno plaćene javne prihode utvrđuje se rješenjem Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine, temeljem evidencije poreznih obveznika koji su podnijeli zahtjev za otpis kamate, o čemu se vodi evidencija. UMJESTO ZAKLJUČKA Pokretanjem upravnog postupka započinje upravno-pravni odnos u kojem će nadležni organ, nakon okončanja postupka, na autoritativan način riješiti upravnu stvar, odnosno odlučiti o nekom pravu, obavezi ili pravnom interesu stranke. Upravni postupak uvijek pokreće organ nadležan za rješavanje upravne stvari, koji ima stvarnu i mjesnu nadležnost, bez obzira na to od koga potiče inicijativa za pokretanje postupka. Dakle, bez obzira na činjenicu ko je inicijator za pokretanje upravnog postupka (po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke), intencija tako pokrenutog upravnog BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 55 [ PRAVNI SAVJETNIK ] postupka je ista, a to je osiguranje vladavine prava, pravne sigurnosti građana, poreznih obveznika i javnog poretka. Upravni postupak se, shodno važećim propisima, završava donošenjem konačnog upravnog akta protiv kojeg nema redovnog pravnog lijeka (žalbe). U situaciji ekonomske recesije, svaki potez u cilju rasterećenja privrede, što je svakako javni interes, jeste prihvatljiv. Sa tim u vezi i same dopune Zakona o visini stope zatezne kamate na javne prihode kojima se predviđa otpis zatezne kamate na javne prihode je u ovim izuzetno teškim uvjetima za privredu svakako vrijedan svake pažnje. Prednosti navedenog zakona o otpisu zateznih kamata u cilju predupređenja i donekle revitalizacije privrede u Federaciji Bosne i Hercegovine, ogleda se u tome što je u prvi plan i kao osnovna intencija zakonodavca takvom normam stavljen interes privrede - poreznog obveznika. Takvim stavom, zakonodavac se direktno stavio u zaštitu javnog interesa, jer bez jake i stabilene privrede nema ni države. Prividno, takvim normiranjem postiže se dvostruki cilj zaštite javnog interesa: zakonodavac nije odstupio od zadaće ubiranja prihoda i punjenja budžeta, ali se isto tako u odnosu prema privredi obhodi krajnje pohvalno. To se najbolje ogleda u činjenici da implementacija zakonskih mogućnosti otpisa zateznih kamata nije uvjetovana uskraćivanjem elementarnog prava - prava na žalbu, što daje dodatni značaj ovom načinu predupređenja privrede. Dakle, Zakon o dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate na javne prihode ne uvjetuje mogućnost otpisa zateznih kamata odustajanjem ili povlačenjem izjavljenih žalbi protiv prvostepenih upravnih akata o dodatno utvrđenim obavezama u postupku inspekcijskog nadzora. Izostankom takvog uvjeta osigurava se zajamčeno pravo na pravnu sigurnost i vladavinu prava. Notorna je činjenica da su se kamate koje su nastale po osnovu dospjelih, a nenaplaćenih javnih prihoda sa stanjem na dan 31. 12. 2011. i 31. 12. 2012. godine uglavnom izjednačile ili premašile obaveze po osnovu glavnog duga. Sa tim u vezi regresivno predviđanje mogućnosti otpisa kamate uz uvjet plaćanja glavnog duga, pri čemu se ne uskraćuje pravo na žalbu niti eventualno sudsko preispitivanje zakonitosti upravnog akta, kao uvjet konzumiranja zakonske mogućnosti otpisa kamata, veliki je vjetar u leđa oporavku privrede, ali i prividnog punjenjenja budžeta. Dakle, poreznom obvezniku je predloženim zakonskim rješenjem ostavljena mogućnost da paralelno koristi i zakonsko rješenje otpisa zateznih kamata, shodno obračunatom iznosu kamata po prvostepenom upravnom aktu, ali i da istovremeno nastavi koristiti redovne i vanredne pravne lijekove sa ciljem dosljedne implementacije načela zakonitosti, odnosno da se nesporno utvrdi zakonitost porezne obaveze. Znači, podnošenje zahtjeva za otpis zateznih kamata i plaćanje glavnog duga na način i dinamikom kako to propisuje zakon, ne znači i ne može se s aspekta važećih propisa i primjenom načela zakonitosti tretirati kao priznanje poreznog duga koji je utvrđen prvostepenim upravnim aktom. Poreznom obvezniku ostaje mogućnost da, bez obzira na podnešeni zahtjev za otpis kamate i plaćanje glavnog poreznog duga, nastavi pravnu borbu u cilju dokazivanja nezakonitosti upravnog akta, pri čemu sprečava, pošto je unaprijed platio glavni dug, da i za vrijeme pravne borbe kroz žalbeni i sudski postupak teče zatezna kamata koja predstavlja veliko opterećenje za privredu. 56 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Reguliranje slobode pružanja usluga u BiH u kontekstu evropskih integracija i javnih politika BiH, kao prepreka ovim procesima Majda Behram Stojanov Centri civilnih inicijativa majdabehremstojanov@gmail.com S loboda pružanja usluga jedna je od četiri temeljne slobode koje omogućavaju funkcioniranje unutarnjeg tržišta Europske unije, kako je i definirano Ugovorom o funkcionisanju Evropske unije, a ona obuhvaća i pravo poslovnog nastanjivanja u bilo kojoj državi članici Unije. Poslovnim subjektima (fizičkim ili pravnim osobama) unutar Unije omogućeno je slobodno pružanje usluga u svakoj državi članici Europske unije, a da se u njima poslovno ne nastanjuju. To znači da je svim pružaocima usluga omogućeno da svoje usluge pružaju prekogranično, koristeći pri tome svoju profesionalnu titulu. Možemo samo pretpostaviti koliki će preokret i boljitak ovo donijeti velikom broju mladih, obrazovanih ljudi koji trenutno ne mogu da nađu zaposlenje. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju bi trebao približiti Bosnu i Hercegovinu Europskoj uniji u svim ključnim odrednicama funkcioniranja unutrašnjeg tržišta, pa i o pitanju prava pružanja usluga i prava poslovnog nastana, iako je u ovoj situaciji prilično teško razmišljati o tome, kad znamo i vidimo da BiH nije u stanju da unaprijedi ni slobodu kretanja roba, a kamoli usluga, čiji je razvoj svakako kaskao i u istoriji evropskih, ali i svjetskih integracija. Ključne riječi: tržišne slobode, usluge, SSP, trgovina, liberalizacija tržišta uslugama, integracija. 1. Uvod Bosna i Hercegovina je prihvatila tržišnu orijentaciju na principima slobodnog poduzetništva i aktivno se uključuje u globalne integracione ekonomske procese. To podrazumijeva da BiH istodobno vrši usklađivanje normi i standarda sa Evropskom unijom, Svjetskom trgovinskom organizacijom i drugim značajnim institucijama u sferi međunarodne trgovine. U smislu integracijskih procesa za BiH su od krucijalnog značaja dva ugovora i to prije svega Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju1 1 Dostupno na http://www.dei.gov.ba/bih i eu/ ssp/?id=1172 , pristupila 2. 2. 2013. godine. (SSP), koji uspostavlja ugovorni odnos između BiH i Evropske unije i država članica, te CEFTA sporazum. Zajedničko, jedinstveno i unutrašnje tržište je i najvažniji dio integracionih procesa u Evropskoj uniji i čini samu srž današnje Evropske unije, a temelji se na ideji o ostvarivanju tzv. četiri slobode – slobode kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala. Ugovor o Evropskoj zajednici je uspostavio jedinstveno tržište za sve ekonomske aktivnosti unutar Zajednice, u kojem se građani Unije slobodno kreću, poslovno se nastanjuju i pružaju usluge, bez obzira na državne granice. BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 57 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Za razliku od robe, koja se može proizvesti bilo gdje, većina usluga koje građani i kompanije koriste mora se pružiti na određenoj lokaciji. I u okvirima evropskih integracija, baš kao i u svjetskim, otvaranje sektora usluga konkurentima iz drugih država kretalo se dosta sporije i Komisija je uglavnom radila na pitanjima specifičnim za pojedine sektore. Koji značaj usluge imaju za ukupnu evropsku ekonomiju najbolje se možda vidi iz podatka da usluge predstavljaju približno 70% ukupnog prometa u EU,2 pa imaju samim tim i mnogo više radnih mjesta od proizvodne industrije, a postotak od 67% zaposlenih u uslužnom sektoru u EU3 najbolje potvđuje značaj usluga u EU. Sloboda pružanja usluga jedna je od četiri temeljne slobode koje omogućavaju funkcioniranje unutarnjeg tržišta Europske unije, kako je i definirano Ugovorom o funkcionisanju Evropske unije4, a ona obuhvaća i pravo poslovnog nastanjivanja u bilo kojoj državi članici Unije. Poslovnim subjektima (fizičkim ili pravnim osobama) unutar Unije omogućeno je slobodno pružanje usluga u svakoj državi članici Europske unije, a da se u njima poslovno ne nastanjuju. To znači da je svim pružaocima usluga omogućeno da svoje usluge pružaju prekogranično, koristići pri tome svoju profesionalnu titulu. S druge strane, poslovno nastanjivanje znači pravo započinjanja i obavljanja djelatnosti u bilo kojoj državi članici, npr. osnivanjem trgovačkih društava ili kao samozaposlenih osoba. Uporedimo li pravo poslovnog nastanjivanja i pravo pružanja usluga uočavaju se mnoge zajedničke karakteristike, ali je važno i uočiti razliku među njima, posebno zbog toga što su tretirana kroz dva različita seta odredbi u Ugovoru o Evropskoj zajednici (sloboda poslovnog nastanjivanje u članovima 43-48, a sloboda pružanja usluga u članovima 4955). Temeljni pravni akt kojim se načelno uređuju zajedničko i unutarnje tržište u Europskoj zajednici jest Ugovor o osnivanju Europske zajednice. Sukladno ovom osnivačkom ugovoru, Europska zajednica ima zadaću da, kroz uspostavu zajedničkog tržišta i privredne i monetarne unije, promoviše, između ostalog, visok stepen konkurentnosti 2 N. Bodiroga-Vukobrat, Hana Horak, Andrijana Martinović, Inženjerski biro, Zagreb, 2011, str. 210. 3 Ibid. 4 Član 26. stav 2. Ugovora o funkcionisanju Evropske unije 58 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 i povezanosti privrednih rezultata.5 U tu svrhu, svaka država uspostavlja i svoje unutarnje tržište na kojem ne smije biti zapreka za četiri temeljne slobode. Odmah ovdje uočavamo problem koji Bosna i Hercegovina ima u samom startu, zbog činjenice da ne postoji jedinstveno tržište unutar nje same, što je prepreka koja će se morati prevazići, jer sama činjenica da je unutrašnje tržište upostavljeno osnivačkim ugovorom, odnosno u primarnom pravnom izvoru, dovoljno govori o značaju koji unutrašnje tržište ima za funkcionisanje Zajednice (Unije). U njemu tri slobode, sloboda kretanja ljudi, usluga i poslovnog nastanjivanja imaju vrlo jake zajedničke karatkeristike, što je posebno izraženo posmatramo li slobodu kretanja uslugama i poslovnog nastanjivanja, koje je nekad teško uopšte i razlikovati. Pored činjenice nepostojanja jedinstvenog tržišta unutar same BiH, stječe se dojam da se zvaničnom politikom BiH zapravo sve više udaljava od integracionih procesa, u kontekstu EU. To posebno utječe na spor razvoj slobode kretanja usluga i trgovine uslugama, koja kao takva predstavlja izuzetnu priliku za privredni razvoj BiH. 2. BiH i integracioni procesi u EU Za integrativne procese u BiH i njeno povezivanje sa privredama zemalja članica EU, odnosno sa unutrašnjim tržištem, najveći značaj ima Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), kojeg je BiH potpisala 16. 6. 2008. godine. Predsjedavajući Vijeća ministara BiH Nikola Špirić, evropski komesar za proširenje Olli Rehn i ministar vanjskih poslova Slovenije Dimitrij Rupel, u to vrijeme zemlje predsjedavajuće EU-om, u prisustvu predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića, ministra vanjskih poslova BiH Svena Alkalaja i visokog predstavnika EU za zajedničku sigurnosnu i vanjsku politiku Javiera Solane, potpisali su u Luksemburgu SSP između BiH i EU.6 Sporazumi o stabilizaciji i pridruživanju su neka podvrsta evropskih sporazuma7 o pridruženju koje Evropski sud shvata kao „specijalnu, povlaštenu vezu“ između 5 Član 2. Ugovora o Evropskoj zajednici. 6 Informacija dostupna na http://www.dei.gov. ba/aktuelnosti/vijesti/?id=1331 7 U skladu sa odredbom člana 310 UEZ, Zajednica je ovlaštena da sa jednom ili više država ili sa međunarodnom organizacijom, zaključi sporazum o pridruženju u cilju uspostavljanja i regulisanja uzajamnih prava i obaveza, zajedničkog djelovanja i sa tim povezanih posebnih procedura [ PRAVNI SAVJETNIK ] Zajednice i država nečlanica8, a koji mogu obuhvatiti bilo koji segment Zajednice. Raspadom Sovjetskog saveza i promjenama u zemljama centralne, istočne i jugoistočne Evrope, lepeza sporazuma o proširenju se proširila i prerasla u instrument skorog članstva, sagledivog članstva i saradnje na distanci.9 Instrument sagledivog članstva je vrijedio za nekoliko zemalja bivše Jugoslavija, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, pa se već inicijativom EU 10. 6. 1999. godine u Kelnu usvaja Stabilizacioni pakt za Jugoistočnu Evropu, kojim se ujedno pokreće proces stabilizacije i pridruživanja, koji za rezultat ima potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP). SSP ima karakter treće generacije evropskih sporazuma, posebno „krojenih“ za zemlje zapadnog Balkana.10 Za razliku od sporazuma o pridruživanju, SSP sadrži dva nova elementa, tzv. „evolutivnu klauzulu“ kojom se potvrđuje status potencijalnog kandidata11 i regionalna saradnja. Procesom stabilizacije i pridruživanja se unapređuje do tada postojeći Regionalni pristup Evropske unije prema zemljama regije, u odnosu na zemlje jugoistočne Evrope, a oni uključuju šest elemenata i, pored SSP-a, uključuju: razvoj postojećih privrednih i trgovačkih odnosa sa regijom i unutar regije, razvoj, odnosno djelomičnu prenamjenu postojeće privredne i financijske pomoći, povećanu pomoć za demokratizaciju, razvoj civilnog društva, obrazovanje i izgradnju institucija, korištenje mogućnosti za saradnju u raznim područjima, uključujući pravosuđe i unutrašnje poslove, te razvoj političkog dijaloga, uključujući i politički dijalog na regionalnoj osnovi. S obzirom na to da je SSP tzv. mješoviti ugovor, odnosno da je za njegovo stupanje na snagu potrebno ratificirati ga i u nacionalnim parlamentima država članica i u Evropskom parlamentu, te u parlamentu države sa kojom EU zaključuje SSP, ovaj proces može biti dugotrajan, pa u međuvremenu, do njegovog okončanja, na snagu stupa tzv. Privremeni sporazum o trgovini i trgovinskim pitanjima,12 čija je osnovna svrha da odmah omogući djelovanje slobodno-tržišnih elemenata u SSP-u. 8 Nevenko Misita, Osnovi prava Evropske unije, 3. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Sarajevo, 2008, str. 483. 9 Ibid, str. 486. 10 Ibid, str. 490. 11 Azra Hadžiahmetović, Ekonomija Evropske unije, University Press, Sarajevo, Magistrat, Sarajevo, 2011, str. 307. 12 Dokument dostupan na http://www.dei.gov. ba/bih_i_eu/ssp/?id=1803, pristupila 9. 3. 2013. Pregovori Evropskog vijeća sa Bosnom i Hercegovinom o SSP-u su zvanično otvoreni Odlukom Evropskog vijeća u novembru 2005.13 i u tehničkom smislu trajali su godinu dana, nakon čega je uslijedilo ispunjavanje političkih uslova za potpisivanje Sporazuma, što se konačno i desilo tek u junu 2008.14 Potpisivanjem SSP, BiH je dobila status pridruženog člana i potvrdila status zemlje potencijalnog kandidata za punopravno članstvo u evropskoj porodici. SSP na odgovarajući način uređuje odnose Bosne i Hercegovine s Evropskom unijom u sva tri stuba Unije (Evropska zajednica, Zajednička vanjska i bezbjednosna politika, te Saradnja u pravosuđu i unutrašnjim poslovima). 2.1. Privremeni sporazum o trgovini i trgovinskim pitanjima Odmah nakon potpisivanja SSP-a ozmeđu BiH i Evropske unije, a zbog dugog procesa ratifikacije istog, 1. 7. 2008. godine stupio je na snagu već pomenuti Privremeni sporazum o trgovini i trgovinskim pitanjima između Bosne i Hercegovine, sa jedne, i Evropske zajednice, sa druge strane (u daljem tekstu: Privremeni sporazum). Drugim riječima, odredbe o trgovini, zajedno sa odredbama koje se tiču konkurencije, državne pomoći i zaštite intelektualnog vlasništva i čine ovaj Privremeni sporazum, koji stupa na snagu činom potpisivanja SSP-a, prije njegove ratifikacije. Uspješna implementacija Privremenog sporazuma, uz poštivanje rokova, posebno je važna za kredibilitet BiH kao ozbiljnog ugovornog partnera. Privremeni sporazum je zapravo instrument kojim se BiH prilagođava unutarnjem tržištu EU, kroz uklanjanje svih prepreka slobodnom kretanju roba, radnika, kapitala i usluga. Nadzor nad provedbom Privremenog sporazuma vrši Privremeni odbor za stabilizaciju i pridruživanje, kojim naizmjenično svake godine predsjedavaju predstavnici Komisije i zemlje potpisnice. Na osnovu Privremenog sporazuma, u oktobru 2008. godine uspostavljen je Privremeni odbor i pet pododbora: Pododbor za trgovinu, industriju, carine i poreze, Pododbor za poljoprivredu, sigurnost hrane i ribarstvo, Pododbor za unutrašnje tržište i konkurenciju, Pododbor za ekonomska 13 Agencija za evropske integracije BiH, Medijski izvještaji, dostupno na http://www.dei.gov.ba/aktuelnosti/medijski_ izvestaji/?id=1868, preuzela 11. 3. 2013. 14 Ibid, Aktuelnosti, dostupno na http://www. dei.gov.ba/aktuelnosti/vijesti/?id=1331, preuzela 11. 3. 2013. BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 59 [ PRAVNI SAVJETNIK ] i finansijska pitanja i statistiku, Pododbor za transport, okoliš, energiju i regionalni razvoj. Nakon ratifikacije neki od odbora će prerasti u institucionalnu strukturu, a uspostavit će se i nova tijela koja će biti zadužena za praćenje provođenja Sporazuma. Privremeni sporazum o trgovini i trgovinskim pitanjima je, kako smo rekli, fokusiran na slobodno-tržišne elemente SSP-a i njegova svrha je da otvori tržište Unije za Bosnu i Hercegovinu i obratno, odnosno da otvori tržište BiH za Uniju.15 Postupna liberalizacija tržišta uslugama će imati veliki utjecaj na osiguravanje evropskih standarda u kvaliteti usluga, kako bi se otvorila mogućnost njene razmjene. S obzirom na to da je naša država slabiji ekonomski subjekt ove razmjene, važno je da se obezbijedi ispunjavanje neophodnih standarda kako bi domaća usluga mogla uopšte da se nađe na tržištu EU, što je trenutno daleko od fokusa domaćih vlasti u BiH. Naime, posljednji izvještaji i upozorenja koja dolaze iz Evropske komisije ne ulijevaju nimalo nade. Neprovođenje presude „Sejdić / Finci“ koja stoji kao otvoreno pitanje i jedan od uslova za stupanje na snagu SSP-a, sada ovaj Sporazum zapravo dovodi u pitanje. Pitanje provođenja presude „Sejdić / Finci“ je prva tačka Mape puta BiH za članstvo u EU, koju su potpisali i na nju se obavezali politički lideri, a upravo ovdje se vidi sva nemoć pri 15 Bosna i Hercegovina završila je ratifikaciju SSP-a u novembru 2008. godine nakon što su saglasnost dala oba doma Parlamentarne skupštine BiH (Zastupnički dom 22. oktobra 2008. i Dom naroda 27. oktobra 2008.) i nakon što je Predsjedništvo BiH 6. novembra 2008. donijelo Odluku o ratifikaciji SSP-a. U skladu sa predviđenim procedurama u EU, Europski parlament podržao je sklapanje SSP-a na plenarnom zasjedanju u Strasburgu, održanom 20-23. oktobra 2008, te pozvao države članice da ga ratificiraju. Od 27 država članica EU SSP je prva ratificirala Estonija 11. septembra 2008, a posljednja je ratifikaciju završila Francuska 10. februara 2011. godine. Za završetak postupka ratifikacije SSP-a preostala je odluka Vijeća EU i njegova objava u „Službenom glasniku EU“. 60 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] traženju dogovora političkih stranaka u BiH. Dakle, ni skoro 40 mjeseci od presude Evropskog suda za ljudska prava nisu uklonjene diskriminatorne odredbe Ustava BiH, čime ne samo da je dovoden u pitanje Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju nego, zbog neodgovornosti bh. političara, našoj zemlji sada prijeti i mogućnost da budemo izbačeni i iz Vijeća Evrope, čija smo članica već 10 godina. Implementacija presude „Sejdić / Finci“ nije jedina obaveza koju državne institucije vlasti nisu realizovale. Nerealizovan je veliki broj strategija i zakona, važnih za put naše zemlje ka integracijama u EU. Navodimo samo neke od njih, prije svega zakon o javnim nabavkama, zakon o unapređenju malih i srednjih preduzeća, usklađivanje Zakona o carinama sa Carinskim kodeksom EU, koji su direktno povezani sa jačanjem četiri slobode na kojima se temelji unutrašnje tržište. Nerealizovane su još: Strategija socijalne uključenosti BiH, zakon o sudovima, zakon o program zaštite svjedoka u BiH, Strategija za razvoj sistema infrastrukture kvaliteta i horizontalnih koordinacionih mehanizama, Sveobuhvatna strategija ruralnog razvoja, uspostavljanje agencije za zaštitu životne sredine, itd.16 Sa druge strane, izlazak Hrvatske iz CEFTA regiona momentom njenog ulaska u EU u julu 2013. godine naša zemlja je dočekala potpuno nespremno. Hrvatska je jedan od najvažnijih trgovinskih partnera BiH, posebno u pitanju izvoza poljoprivrednih proizvoda, a njenim istupanjem iz CEFTE i ulaskom u EU, ona postaje sastavnim dijelom unutarnjem tržišta, za koje, kad su u pitanju poljoprivredni proizvodi, BiH još nije spremna. 3. Sloboda pružanja usluga u kontekstu provedbe SSP-a Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju bi trebao približiti Bosnu i Hercegovinu Europskoj uniji u svim ključnim odrednicama funkcioniranja unutrašnjeg tržišta, pa i u pitanju prava pružanja usluga i prava poslovnog nastana, iako je u ovoj situaciji prilično teško razmišljati o tome, kad znamo i vidimo da BiH nije u stanju da unaprijedi ni slobodu kretanja roba, a 16 Centri civilnih inicijativa, Godišnji izvještaj o monitoringu rada Vijeća ministara i Parlamentarne skupštine BiH za 2012, dostupno na www.cci.ba, preuzela 15. 3. 2013. kamoli usluga, čiji je razvoj svakako kaskao i u istoriji evropskih, ali i svjetskih integracija. Kao međunarodni sporazum, SSP po definiciji predstavlja izvor komunitarnog prava, pa je stoga provedba obaveza koje iz njega proistječu iznimno značajna za pravni poredak zemlje. S obzirom na to da su odredbe Sporazuma izvedene i temelje se na odredbama Ugovora o osnivanju EU, što predstavlja pravni temelj funkcioniranja EU, od iznimnog je značaja za našu zemlju da što prije uskladi domaće zakonodavstvo sa pravnom stečevinom EU - aquis communautaire, koja nije predmet pregovaranja (na što političare često treba podsjećati!). U članu 3. Privremenog sporazuma (odnosno članu 18. SSP-a) jasno je naznačeno da se ovim sporazumom postupno uspostavlja područje slobodne trgovine između Bosne i Hercegovine i Zajednice. Dakle, jasno je da BiH ne postaje dijelom unutrašnjeg tržišta EU i da su mnoga prava i slobode, koja se građanima Unije i ekonomskim subjektima država članica EU garantiraju Osnivačkim ugovorima, ovdje znatno ograničenina, čak i u odnosu na ranije Sporazume o pridruživanju koje je Zajednica sklapala sa zemljama iz Jugoistočne Evrope, koje su postale dijelom EU u posljednjem velikom valu. Posebno se to ograničenje vidi posmatramo li slobodu kretanja radnika, usluga i pravo na poslovni nastan, koja je znatno manja u odnosu na prava i slobode građana Unije. Građanima BiH nisu zagarantirana direktna prava ulaska i zapošljavanja u Evropskoj uniji. Posebno je osjetljivo pitanje samozapošljavanja, što SSP razlikuje, ne samo od osnivačkih ugovora i sekundarnih izvora prava EU nego i od ranijih europskih sporazuma, jer SSP ne garantira državljanima BiH pravo na samozapošljavanje na prostoru država članica EU, što se jasno vidi iz člana 51. SSP u kojem stoji: „Četiri godine od stupanja na snagu ovog sporazuma, Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje utvrdit će detaljne aranžmane za proširenje prethodnih odredbi na poslovno nastanjivanje državljana Zajednice i državljana Bosne i Hercegovine, radi pokretanja privrednih djelatnosti kao samozaposlenih lica.” Naravno, u trenutku pristupanja pridružene države Europskoj uniji ušli bismo u novu fazu integrisanja u unutrašnje tržište EU, u kojoj bi i naši državljani postali građani Unije, pa samim tim i podložni novom zakonodavnom sistemu, u kojem četiri tržišne slobode, na kojima počiva unutrašnje BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 61 [ PRAVNI SAVJETNIK ] tržište dobijaju status temeljnih sloboda i kao takve su i zagaranirane i zaštićene brojnim mehanizmima. Međutim, situacija u kojoj se nalazi naša zemlja i parametri na osnovu kojih se daje ocjena o njenom napretku na putu integracija u EU ne daju puno nade da ćemo uskoro doći u ovu fazu. Doduše, ni momentom pristupanja EU ne moraju prava državljana novopriključene države biti identična pravima državljana ostalih država članica, uz činjenicu da su ograničenja moguća u samo određenim situacijama, predviđenim pravom EU, a u ovom kontekstu povezanih za slobodan pristup tržištu rada, kojem se može dati određeni prijelazni period. Nakon isteka ovog roka, prava radnika novopriključene zemlje postaju identična pravima svih drugih radnopravnih građana Unije. No, vratimo se mi SSP i BiH i njenom putu ka integracijama u EU. U članu 8. SSP se, između ostalog, navodi da će se pridruživanje raditi postupno i biti u potpunosti ostvareno u prelaznom periodu od najviše šest godina (koji ističe naredne, 2014. godine), a provjera načina na koji BiH provodi i usvaja SSP, u skladu sa istim, neophodne reforme, zakone i administrativna rješenja, posebno će obuhvatiti i u obzir uzeti Izvještaje o napretku BiH u procesu stabilizacije i pridruživanja. A sudeći po ovom posljednjem izvještaju za 2012. godinu BiH ne ide dobrim putem. U njemu naime stoji: „Preduzeća se još uvijek moraju registrovati u oba entiteta da bi mogla poslovati u cijeloj državi. Spora ekonomska reforma, posebno u Federaciji, zajedno sa brojnim preprekama razvoju privatnog sektora i sastavom budžetskih rashoda, u kojima sve više dominiraju tekući troškovi na štetu aktivnosti koje potiču rast, još uvijek narušavaju alokaciju resursa koja bi bila više orijentisana ka rastu i jačanju domaćih izvora rasta.“ Naime, državna pomoć u BiH je i dalje visoka, a država i dalje utiče na privredu putem državnih monopola, što nije dozvoljeno ni Privremenim sporazumom ni SSP. Napominjemo, prema članu 51. SSP, Bosna i Hercegovina se obavezala obezbijediti društvima iz EU jednak tretman koji uživaju domaće firme ili firme iz neke treće zemlje, a koji god da je povoljniji. Isto naravno važi i za rad kćerki kompanija i poslovnih jedinica iz EU registriranih u BiH. Naravno, stupanjem na snagu SSP, isti gore navedeni uvjeti se garantiraju i društvima iz Bosne i Hercegovine u zemljama članicama EU. I pružanje usluga, kao i poslovni nastan regulisani su u odredbama članova SSP. Tako u članu 57. SSP stoji: Dalje se navodi kako je liberalizacija tržišta i dalje nedovoljna u mnogim sektorima, upućuje se velika kritika javnim komunalnim preduzećima koja ne primjenjuju tržišne cijene, te na račun razdvajanja mreža električne energije i držanja monopola od strane telekomunikacionih operatore. U izvještaju stoji: Stoga, iako je stupanjem na snagu SSP nastala obaveza i za Zajednicu i za BiH da olakšaju otpočinjanje poslovanja na svojoj teritoriji kompanijama iz EU i BiH i samozaposlenim osobama,17 ne zaboravljajući da će četiri godine od stupanja na snagu ovog sporazuma Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje utvrditi detaljne aranžmane za proširenje odredbi koje se odnose na poslovno nastanjivanje državljana Zajednice i državljana Bosne i Hercegovine, radi pokretanja privrednih djelatnosti kao samozaposlenih lica, ove slobode su ograničene zbog činjenice da državljani potpisnice SSP ipak nisu građani Unije. „Tri postojeća operatora i dalje de facto imaju monopol u svojim geografskim područjima. Njihov zajednički udio u tržištu fiksne telefonije je u 2011. godini iznosio 85% za međunarodne pozive i 98% za domaći telefonski saobraćaj.“ Nije puno bolje stanje ni kad je u pitanju oblast državne pomoći, posebno uzimajući u obzir da je svaka od navedenih oblasti regulisana i Privremenim sporazumom. 62 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 “Zajednica i Bosna i Hercegovina se, u skladu sa sljedećim odredbama, obavezuju da će preduzeti neophodne korake kako bi postepeno omogućavale da usluge pružaju društva Zajednice ili Bosne i Hercegovine, ili državljani Zajednice, odnosno Bosne i Hercegovine, koji imaju poslovno nastanjivanje na teritoriji strane kojoj ne pripada lice kojem su te usluge namijenjene.” Međutim, ne smijemo zaboraviti kako su prava i slobode, regulisane u SSP, daleko od onih zagarantovanih građanima EU i njihovim ekonomskim subjektima, a koja uživaju na području unutrašnjeg tržišta. To se vidi već iz samog naslova glava koje regulišu četiri tržišne slobode. Dok je Glava IV SSP koja reguliše kretanje i trgovinu robama, naslovljena sa „Slobodno kretanje robe“, poslovni nastan, usluge i kapital su u Glavi V SSP naslovljene, za razliku od Glave IV SSP i, posebno, Glave IV UFEU-a Poglavlje 2, sa „Kretanje radnika, poslovni nastan, pružanje usluga i kretanje kapitala“ u kojoj je, ne bez razloga, izostavljena riječ sloboda. Stoga ni načelo nediskriminacije na osnovu 17 Članovi 50-56. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa BiH. [ PRAVNI SAVJETNIK ] državljanstva, kao jedno od osnovnih načela u pravu EU, zagarantovano i primarnim i sekundarnim izvorima evropskog prava, nije princip koji se slijedi kad je u pitanju provedba SSP. Naime, pitanje posjedovanja valjane radne dozvole je ključna odrednica boravka državljana BiH na području unutrašnjeg tržišta, koje određuje i pravo na boravak i regulisanje radnopravnog statusa, jer ono nije zagarantirano i zaštićeno samim SSP. Kad su u pitanju usluge, u članu 57. SSP je naznačena potreba za postepenom liberalizacijom tržišta uslugama, te procjene njenog napretka i proširivanja odredbi i na samozaposlena lica. Jasna je prilična ograničenost u smislu kretanja i zadržavanja pružaoca usluga, pa u članu 57. u stavovima 1 i 2 stoji: “Zajednica i Bosna i Hercegovina se, u skladu sa sljedećim odredbama, obavezuju da će preduzeti neophodne korake kako bi postepeno omogućavale da usluge pružaju društva Zajednice ili Bosne i Hercegovine, ili državljani Zajednice, odnosno Bosne i Hercegovine, koji imaju poslovno nastanjivanje na teritoriji strane kojoj ne pripada lice kojem su te usluge namijenjene. Uporedo sa procesom liberalizacije koji je spomenut u stavu 1, strane će dopustiti privremeno kretanje fizičkih lica koja pružaju usluge ili koja zapošljava pružalac usluga kao ključno osoblje, kako je utvrđeno u članu 56. stav 2, uključujući fizička lica koja zastupaju društvo ili državljanina Zajednice ili Bosne i Hercegovine i koja traže privremeni ulazak BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 63 [ PRAVNI SAVJETNIK ] radi pregovaranja o prodaji usluga ili sklapanja sporazuma o prodaji usluga za tog pružaoca usluga, kada ti predstavnici nisu uključeni u obavljanje direktne prodaje korisnicima ili u samostalno pružanje usluga.“ Da je pitanje ulazaka i boravka, koje se reguliše na osnovu SSP, značajno ograničeno u odnosu na prava građana EU unutar unutrašnjeg tržišta, a što je već istaknuto, jasno je i iz člana 56. SSP kojim se ulazak i boravak ograničavaju samo na lica koja u preduzeću obnašaju više položaje. Ipak, treba naglasiti da se, stupanjem na snagu SSP, zapravo BiH obavezala olakšati otpočinjanje poslovanja na svojoj teritoriji kompanijama iz EU i samozaposlenim osobama.18 Odnosno, prema članu 51. SSP, Bosna i Hercegovina se obavezala osigurati društvima iz EU tretman koji uživaju domaće firme ili firme iz neke treće zemlje, koji god tretman je povoljniji. Isto naravno važi i za rad kćerki kompanije i poslovnih jedinica iz EU registriranih u BiH. Naravno, stupanjem na snagu SSP, isti gore navedeni uvjeti se garantiraju i društvima iz Bosne i Hercegovine u zemljama članicama EU. Iz svega navedenog jasna je namjera SSP da postupno otvori tržište uslugama između BiH i država članica EU, te da se prati trend sve značajnije uloge trgovine uslugama u ukupnim privrednim aktivnostima država. SSP, jasno je, po svemu predstavlja središnji i najbitniji dio procesa stabilizacije i pridruživanja, te što je najbitnije, kao njegov pravni instrument, uspostavlja ugovorni odnos između Bosne i Hercegovine i Europske unije, odnosno država članica Unije. Implementiranje Sporazuma, za perspektivu, po završetku tranzicijskog perioda, ima uspostavljanje zone slobodne trgovine između ugovornih strana, a u skladu sa standardima Svjetske trgovinske organizacije.19 Posebno će biti značajna liberalizacija usluga na polju državnih monopola, što će biti veoma značajno za unapređenje prava potrošača u BiH. Međutim, očito je da će proći još dosta vremena dok ne dođemo u tu fazu, jer Godišnji izvještaj Evropske komisije o napretku BiH za 2012. godinu kaže, da dok u području slobode kretanja robe bilježimo određeni napredak, kad je u pitanju područje slobode poslovnog nastana, učinjen je izuzetno malen pomak, dok je u oblasti usluga pomak nikakav.20 4. Zaključak Bosna i Hercegovina je država koja još uvijek nije stekla uslove za podnošenje kredibilne aplikacije za punopravno članstvo u Evropskoj uniji, a svoj ugovorni odnos sa EU temelji na Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), posebno krojenom za zemlje Zapadnog Balkana. Međutim, do njegovog stupanja na snagu, trgovinski odnosi naše zemlje sa državama Evropske unije regulisani 18 Članovi 50-56. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa BiH. 19 Član 9. SSP: Ovaj sporazum mora biti u potpunosti usklađen i provoditi se u skladu s relevantnim odredbama WTO-a, posebno sa članom XXIV. Općeg sporazuma o carinama i trgovini iz 1994. (GATT 1994.) i članom V. Općeg sporazuma o trgovini uslugama (GATS). 20 Evropska komisija, Final Commission staff working document Bosnia and Herzegovina 2012 Progress Report, dostupno na http://ec.europa.eu/ enlargement/pdf/key_documents/2012/package/ba_rapport_2012_en.pdf , preuzela 20. 2. 2013. godine. 64 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] su Privremenim sporazumom o trgovini i trgovinskim pitanjima, koji je sastavni dio SSP-a. Uzevši u obzir znatno kaskanje regulisanja slobode kretanja usluga, kako unutar zajedničkog tržišta EU, tako i u smislu podvođenja trgovine uslugama pod pravila WTO-a, u odnosu na slobodu kretanja roba i trgovinu roba, zbog njene nematerijalne prirode i veće mogućnosti uvođenja necarinskih, manje transparentnih ograničenja, ne čudi da je i Direktiva o uslugama donesena tek 2006. godine i da je njena implementacija išla znatno sporije u odnosu na formiranje Carinske unije. Naime, obavezu uspostavljanja centara za pomoć poslovnim subjektima, što je bila jedna od obaveza iz Direktive, godinu dana nakon njenog usvajanja uspostavilo je svega 14 zemalja članica. S druge strane, usluge su već odavno zauzelo ključno mjesto u razvoju ekonomije EU, jer predstavljaju približno 70% ukupnog prometa u EU i nude mnogo više radnih mjesta od proizvodne industrije. Međutim, zbog činjenice da se za razliku od robe, koja se može proizvesti bilo gdje, usluga uglavnom mora pružiti na određenoj lokaciji, otvaranje ovog sektora se kretalo dosta sporije. Za očekivati je bilo stoga da će ova oblast biti takođe u zaostatku u smislu reformskih procesa u BiH, u smislu provedbe SSP, što se i dokazalo. Mnogi pokazatelji o radu Parlamentarne skupštine i Vijeća ministara BiH potvđuju tezu da BiH zaostaje sa svim svojim susjedima po mnogim parametrima. Evropski zakoni, značajni i za trgovinu uslugama, ne usvajaju se potrebnom brzinom, a i dalje je prisutan trend po kojem se više zakona obara nego usvaja, usljed čega se stječe dojam da u BiH, među njenim političkim akterima, nema političke volje, a čini se ni kapaciteta, da nastave reformske procese kojima bi zemlju vratili na pravi put – onaj ka integracijama u EU. Koliko se u BiH ne vodi računa o integraciji našeg tržišta u evropsko najbolje svjedoče kritike koje su našoj zemlji upućene od evropskih zvaničnika, u smislu nespremnosti naše zemlje za ulazak Hrvatske u EU u ljeto 2013. godine. Dugotrojne rasprave, koje su znale trajati i godinama, poput one koja je pratila usvajanje zakona o državnoj pomoći, uz činjenicu da su prve dvije godine, nakon održavanja općih izbora, uglavnom potrošene na uspostave i razvrgavanje koalicija, dok im ulazak susjeda u EU promakne, ne pomažu i ne ulijevaju nadu da će uskoro doći do bitnih promjena u ovom smislu. Opravdan je strah da će BiH, zbog nedovoljne posvećenosti privredi i sporog intenziteta reformskog razvoja, ostati izolovana i u smislu regije i u smislu EU. Neophodno je pod hitno okrenuti pravac djelovanja, a dovoljno je, u tom smislu, jednostavno samo pratiti susjede, istinski se okrenuti boljitku, ispuniti uslove koje pred nas stavlja EU, ne dozvoliti da u pitanje dođe SSP, ne dozvoliti da budemo izbačeni iz Vijeća Evrope, te usvajati i provoditi zakone koji će unaprijediti ekonomiju i konačno našu zemlju okrenuti ka integrisanju u svjetske tokove, a ne u njenu daljnu izolaciju. Sloboda pružanja usluga jedna je od četiri temeljne slobode koje omogućavaju funkcioniranje unutarnjeg tržišta Europske unije, kako je i definirano Ugovorom o funkcionisanju Evropske unije, a ona obuhvaća i pravo poslovnog nastanjivanja u bilo kojoj državi članici Unije. Poslovnim subjektima (fizičkim ili pravnim osobama) unutar Unije omogućeno je slobodno pružanje usluga u svakoj državi članici Europske unije, a da se u njima poslovno ne nastanjuju. To znači da je svim pružaocima usluga omogućeno da svoje usluge pružaju prekogranično, koristići pri tome svoju profesionalnu titulu. Možemo samo pretpostaviti koliki će preokret i boljitak ovo donijeti velikom broju mladih, obrazovanih ljudi koji trenutno ne mogu da nađu zaposlenje. BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 65 [ PRAVNI SAVJETNIK ] KOMENTAR NACRTA ZAKONA O ZAŠTITI PRIJAVITELJA KORUPCIJE U FEDERACIJI BiH (I dio) mr. Fadil Šero fadilse@gmail.com Č lanak govori o širem kontekstu međunarodnih obaveza BiH, praktičnim razlozima za njegovo donošenje i društvenim predrasudama u kojima nastaju prijedlozi normativnih rješenja u Nacrtu zakona o zaštiti prijavitelja korupcije. Predlagač Nacrta zakona smatra da bi normativna promjena specifične konfiguracije postojećih društvenih aktera dala bolje rezultate od postojećih u području smanjenja korupcije u Federaciji BiH. Najsnažniji ili ključni društveni akteri (prijavitelji) u suzbijanju korupcije, ukoliko budu normativno podržani i zakonom zaštićeni od odmazde, potpuno će promijeniti društveni kontekst i specifične odnose društvenih aktera koji produciraju korupciju. Ključne riječi: nacrt zakona, korupcija, prijavitelji, zaštićeno prijavljivanje, odmazda, štetne radnje i korektivne mjere. Pozadina problema Nacrt zakona o zaštiti prijavitelja korupcije1 u Federaciji BiH ne može se posmatrati izolovano u okvirima entitetskog „pravnog prostora“ već se treba smjestiti u širi kontekst kako bi se razumjela namjera predlagača, ponuđena normativna rješenja, očekivanja i stvarni efekti koje se želi postići donošenjem ovog zakona. U isto vrijeme (2013. godine) i Nacrt zakona o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju u institucijama Bosne i Hercegovine je u proceduri u Parlamentarnoj skupštini BiH. Može se očekivati da će u skorije vrijeme slični zakoni biti predloženi i u Republici Srpskoj i Brčko Distriktu. Takođe, u Republici Srbiji se radi na izradi sličnog zakona. Ova dva nacrta zakona, na nivou BiH i Federacije BiH, za nas su interesantna zbog ukupne antikorupcijske politike u BiH i regiji, kao i prakse koju mogu polučiti imajući u vidu različit 1 O ovom zakonu priredit ćemo komentar u tri dijela (teksta) u časopisu. Prvi dio će se odnositi na opći kontekst za donošenje zakona i komentar osnovnih pojmova (značenja) koji se koriste u zakonu. Drugi dio će se odnositi na komentar pojedinih članova koji su predloženi u zakonu, posebno imajući u vidu kaznene odredbe. A treći članak će biti posvećen (nakon usvajanja zakona) vrednovanju zakona s aspekta očekivanja predlagača, s jedne strane, i prijavitelja koruptivnih djela i prevara, sa druge strane. Držimo da je ovaj zakon veoma važan korak u poduzimanju prevencije u borbi protiv korupcije i prevara, posebno uzimajući u obzir da se odnosi na sve firme, organizacije, državne institucije, javna preduzeća, ustanove, itd., sa posebnim odredbama za one koje imaju više od 15 zaposlenika. 66 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] pristup u zaštiti prijavitelja korupcije. Ovdje se radi o lex specialis zakonima koji inače nisu karateristika zemalja Evropske unije2 već je to karakteristika anglosaksonske pravne tradicije. Predlagač u obrazloženju navodi „da je zakon po prirodi koncipiran kao lex specialis u odnosu na temeljne propise iz domena politike rada, te kaznenog, prekršajnog, parničnog i upravnog postupka kao jedinstvenih federalnih propisa, i da se njegovim odredbama garantira i osigurava uživanje temeljnih ljudskih prava i izražavanje, onda se može konstatirati da se u... odredbama Ustava Federacije BiH nalazi jasan ustavni temelj za njegovo donošenje. Nadalje, efikasno provođenje Kaznenog zakona i Zakona o kaznenom postupku FBiH u domenu procesuiranja počinitelja koruptivnih kaznenih djela je u direktoj vezi sa stupnjem zakonske i stvarne zaštite osoba koje prijavljuju korupciju, tako da se ova materija nužno treba urediti jedinstvenim federalnim propisom“. Složena pitanja zaštite zaposlenika koji u dobroj vjeri prijave svoju sumnju u korupciju ili neke druge oblike prevare i nasavjesnog poslovanja ne mogu se rješavati parcijalno, kroz pojedine zakone, kao što su zakoni o radnim odnosima, zaštiti svjedoka, zakoni o privrednim društvima i sl. Zaštita prijavitelja, da bi bila sveobuhvata i dala očekivane rezultate, zahtijeva poseban zakon. Svrha zakona je zaštita osoba koje prijave sumnju u korupciju od odmazde onih koji su uključeni u različite oblike nazakonitog poslovanja ili korupcije. Zaštite posredno utječe na razotkrivanje korupcije i prevare i baš zbog razotkrivanja tih nezakonitih radnji prijavitelji, koji to rade u korist javnog interesa, moraju biti zaštićeni od odmazde. Da bi zaštita bila sveobuhvata (efikasna) zakonski se trebaju urediti ključne oblasti prava. To ne može biti „rasuto“ kroz različite zakone, kao što je to urađeno u zemljama okruženja, gdje su efekti prijavitelja slični našima. Da bi se zaokružila i osigurala sveobuhvatna zaštita prijavitelja, neophodno je donošenje posebnog zakona jer je ovo oblast koja se ne tiče samo radnih odnosa. Krajnji cilj je jasan – treba iskoristiti činjenicu da prijavitelj hoće da prijavi korupciju i druge oblike nezakonitog postupanja, ali neće sam da se sudi. Prijedlozi ovih zakona pokazuju da vlasti u Bosni i Hercegovini počinju poduzimati određene mjere u prvenciji korupcije i za borbu protiv korupcije, posebno u kontekstu ispunjavanja uslova za sticanje kandidature za članstvo u Evropskoj uniji. U dosadašnjoj 2 Poseban zakon imaju Rumunija i Velika Britanija, dok je u procesu pripreme u Holandiji. praksi, zaštita osoba koje prijave krupciju sporadično je obrađena u različitim zakonima na nivou Bosne i Hercegovine, Republike Srpske, Federacije BiH i Brčko Distrikta BiH. Dosadašnji visok nivo korupcije u BiH, izraženi egzistencijalni problemi prijavljivača / uzbunjivača, kao posljedica odmazde prema njima, i usvajanje Strategije borbe protiv korupcije (2009 – 2014. godina) utjecali su na potrebu sveobuhvatnijeg pristupa u izradi zakonskih rješenja za zaštitu osoba koje prijavljuju korupciju. Prošle godine, Severin Strohal, šef Sektora operacija za pravosuđe, unutarnje poslove i reformu javne administracije iz Delegacije Evropske unije u Bosni i Hercegovini, izjavio je: „Prekršaji počinjeni na štetu društva su prekršaji na svačiju štetu. Upravo zato je potrebno snažno djelovanje protiv kršenja zakona, a posebno borba protiv korupcije.“3 Konkretan napredak na polju borbe protiv korupcije važan je za evropske integracije, posebno imajući u vidu izvještaje Evropske komisije u kojima se ističe da u Bosni i Hercegovini nije bilo značajnijeg napretka u borbi protiv korupcije. Evropska komisija posebno naglašava nedostatak političke volje za rješavanje problema sa kojima se Bosna i Hercegovina suočava. Nedovoljna primjena zakona, asimetričnost i neusklađenost zakona usmjerenih na borbu protiv korupcije na različitim nivoima vlasti, ističe se kao posebno problematična. Imajući u vidu da je Evropska unija posljednjih godina značajno pooštrila antikorupcijske standarde koje se primjenjuju na kandidate za članstvo, Bosna i Hercegovina mora poduzeti odlučne aktivnosti na suzbijanju svih oblika korupcije u javnoj i privatnoj sferi. U prvom redu, Bosna i Hercegovina će morati provesti državnu Strategiju borbe protiv korupcije, GRECO preporuke, te ispuniti sve obaveze koje proizlaze iz međunarodnih konvencija o korupciji. U tom kontekstu se promatraju zahtjevi o zaštiti osoba koje u dobroj vjeri prijave sumnju u korupciju. Međunarodne obaveze BiH Za Bosnu i Hercegovinu, sa međunarodnog nivoa, uzbunjivanje (akcija prijavitelja) je prvi put prepoznato u izvještaju za 2009. godinu, koji je sastavio GRECO,4 kao oblast 3 Izjava od 26. 9. 2012. godine, sa sastanka Zajedničkog djelovanja za vladavinu zakona sa policijskim direktorima, policijskim komesarima i glavnim tužiocima. 4 GREKO – Nadzor nad implementacijom Građanskopravne konvencije vijeća Evrope (Grupa država za borbu protiv korupcije – BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 67 [ PRAVNI SAVJETNIK ] koju je neophodno zakonski urediti. Ovaj izvještaj govori o širem paketu pravnih intervencija u zakonodavstvu Bosne i Hercegovine i konkretnih mjera koje se trebaju poduzeti u borbi protiv korupcije. U Zaključcima završnog izvještaja se navodi da “Bosna i Hercegovina registrira nizak nivo implementacije preporuka koje je napravio GRECO tokom svog Drugog kruga procjene”. U istom izvještaju, u Preporuci xi, u stavu 57, kaže se: „GRECO je preporučio (i) uvođenje jasnih pravila / smjernica i obuke za državne službenike u vezi sa prijavama sumnji na korupciju u javnoj administraciji; i (ii) osiguravanje da su državni službenici koji prijave sumnju na korupciju u dobroj namjeri i adekvatno zaštićeni od negativnih posljedica”. Dakle, GRECO u GRECO). 68 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 svom izvještaju izričito sugerira adekvatnu zaštitu od negativnih posljedica, a ne na „kompenzacijama“, „obeštećenjima“, „povratu na posao“ i sl. kada se već odmazda dogodila. „GRECO podsjeća da, pošto nisu poduzeti nikakvi koraci vezano za zaštitu prijavljivača u Bosni i Hercegovini, ova preporuka se smatra da nije implementirana” (stav 58).5 „Nadalje, GRECO nije obaviješten niokakvim smjernicama za ponašanje službenih lica u vezi sa njihovom obavezom prijavljivanja (procedura u slučaju prijave sumnje na korupciju i dostupni mehanizmi zaštite, itd.). Prema tome, GREKO poziva vlasti 5 Drugi krug evaluacije. Dodatak na izvještaj o usaglašenosti za Bosnu i Hercegovinu. Usvojio GRECO na 50. Plenarnoj sjednici (Strazbur, 28. mart – 1. april 2011. godine). [ PRAVNI SAVJETNIK ] Dosadašnji visok nivo korupcije u BiH, izraženi egzistencijalni problemi prijavljivača / uzbunjivača, kao posljedica odmazde prema njima, i usvajanje Strategije borbe protiv korupcije (2009 – 2014. godina) utjecali su na potrebu sveobuhvatnijeg pristupa u izradi zakonskih rješenja za zaštitu osoba koje prijavljuju korupciju. da razviju, na brz i detaljan način, neophodne mehanizme zaštite prijavljivača (i u zakonu i u praksi) i da pruže smjernice i obuku za državne službenike u vezi sa njihovom obavezom prijavljivanja” (stav 60). Međutim, Bosna i Hercegovina ima šire obaveze u borbi protiv korupcije. U obrazloženjima za donošenje zakona, predlagač ističe prvu skupinu razloga za zaštitu „osoba koje u dobroj vjeri, tj. zasnivajući svoje ponašanje na autentičnim saznanjima i sa željom da zaštite javni interes, prijavljuju koruptivno ili uopće nezakonito ponašanje, oblast koja je oslovljena u nekoliko međunarodnih konvencijskih i srodnih dokumenata“. To su obaveze koje proizlaze iz Konvencije UN protiv korupcije6 (United Nations Convention Against Corruption – UNCAC), koja obavezuje Bosnu i Hercegovinu, potpisnicu Konvencije, u članu 33. (Zaštita lica koja podnose prijavu): „Svaka država ugovornica će razmotriti mogućnost da u svom unutrašnjem pravnom sistemu predvidi odgovarajuće mjere pružanja zaštite od bilo kog nepravednog postupka prema bilo kom licu koje nadležnim organima prijavi u dobroj vjeri i na razumnim osnovama bilo koje činjenice koje se odnosi na krivična djela utvrđena u skladu sa ovom Konvencijom.” Takođe, Građanskopravna konvencija o korupciji Vijeća Evrope (Council of Europe Civil Low Convention on Corruption), u članu 9 (Zaštita zaposlenih) ističe sličan stav: „Sve strane će u svom domaćem pravu predvidjeti odgovarajuću zaštitu od bilo kakve nepravedne sankcije za zaposlene koji imaju osnovu za sumnju na korupciju i koji su prijavili u dobroj vjeri svoju sumnju odgovornim licima ili vlastima.” Međutim, i ovdje je riječ o preporukama opcionog („država ugovornica će razmotriti“), a ne obavezujućeg karaktera. Traži se da država u domaćem zakonodavstvu uspostavi „odgovarajuću zaštitu“, što se može razumjeti kao da se može uspostavljati različita pravna norma zaštite zavisno od kulture, društvenih odnosa i pravnog sistema svake zemlje koja primjenjuje ove preporuke. Sve veće interesovanje za probleme prijavitelja i njihovu ulogu, koju imaju u razotkrivanju korupcije i drugih oblika protivpravnog postupanja, utjecalo je na Parlamentarnu skupštinu Vijeća Evrope (Parlamentary Assembly of the Council of Europe – PACE) da usvoji 6 „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ – dodatak, Međunarodni ugovori, br. 5/2006. BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 69 [ PRAVNI SAVJETNIK ] posebnu Rezoluciju 1729 (2010)7 o Zaštiti uzbunjivača / prijavitelja. U Rezoluciji su istaknuti bitni elementi koji će presudno utjecati na zaštitu prijavitelja u evropskoj budućnosti. Prije svega, širi obim dijela na koji se odnosi prijavljivanje i “različite vrste nezakonitog postupanja, uključujući i sva ozbilja kršenja ljudskih prava koja ugrožavaju ili utiču na život, zdravlje, slobodu ili bilo koji drugi legitimni interes pojedinaca kao zaposlenih ili korisnika usluga organa javne vlasti, ili poreskih obaveznika, odnosno kao akcionara, radnika ili klijenata privatnih kompanija”.8 Rezolucija u stavu 2 ističe da “potencijalne uzbunjivače od oglašavanja često odvraća strah od odmazde ili izostanak odgovarajućih aktivnosti nakon njihovog upozorenja, čime se ugrožava interes javnosti za efikasnim upravljanjem i odgovornošću u obavljanju poslova u javnom i privatnom sektoru”. Sa druge strane, ističu se pozitivna iskustva koja su postigle druge zemlje koje su donijele posebne zakone za zaštitu osoba koje prijave korupciju. Dalje, u stavu 3. se kaže: “Niz katastrofa koje su mogle da budu izbjegnute navele su Ujedinjeno Kraljevstvo da usvoji napredne propise za zaštitu uzbunjivača koji ustaju u odbranu javnog interesa. Slični propisi se već duži niz godina primjenjuju u Sjedinjenim Američkim Državama i rezultati njihove primjene su globalno zadovoljavajući.” Poduzimanje koraka od strane vlasti u BiH Parlamentarna skupština BiH usvojila je Strategiju borbe protiv korupcije (2009 – 2014. godina), gdje se u Kratkoročnim ciljevima - do kraja 2010. godine – u poglavlju Reforma javnog sektora, transparentnost i odgovornost, stav 3, ističe: „Uspostava otvorenih kanala komunikacije u svim javnim institucijama na svim nivoima vlasti u BiH, kako bi se njihovim klijentima i javnim službenicima omogućilo da prijave korupciju (npr. zapečaćeni poštanski sandučić, telefonske linije posebne namjene, posebne e-mail adrese i tome slično).” U stavu 4 se ističe: „Kreirati procedure u svim javnim institucijama kojima bi se garantovalo da nijedan javni službenik ili klijent javne uprave ne postane žrtvom zbog dobronamjernog otkrivanja napravilnosti.“ U Srednjoročnim ciljevima – do kraja 2012. godine - u Reformi javnog sektora, transparentnosti i odgovornosti ističe se, u stavu 4: „Uspostaviti zakonodavno-pravni okvir za zaštitu osoba koje ukazuju na nepravilnosti u obavljanju javnih dužnosti (prijavitelji).“ Međutim, Agencija za prevenciju korupcije i borbu protiv korupcije, koja je formirana na osnovu usvojene Strategije borbe protiv korupcije i Zakona o Agenciji, još uvijek nije kapacitirana u ljudskim i materijalnim potencijalima od njenog osnivanja do danas. Tačnije, postignut je ograničeni napredak u ostvarivanju usvojene strategije. Tekst nacrta zakona, bez obzira na sve njegove manjkavosti i ograničanje, značajan je s aspekta same namjere predlagača, koja je navedena u obrazloženju. Bez obzira na međunarodne obaveze, praktični „razlozi za donošenje zakona se ogledaju u činjenici da u Federaciji BiH trenutno ne postoje efikasni pravni, a ni institucionalni mehanizmi kojima bi se osigurala zaštita osoba koje se odluče prijaviti kršenje zakona ili drugih propisa“. Ovo je važna konstatacija koja govori po sebi, posebno imajući u vidu probleme koje imaju prijavitelji (zviždači / uzbunjivači) koji su se odvažili na prijavljivanje koruptivnih radnji ili prevara i zbog toga trpe „štetne posljedice“. Takođe, predlagač ističe da „nadležni organi u praksi teško dolaze do saznanja da se zaista desila neka koruptivna radnja uglavnom iz razloga što postoji bojazan kod osoba koje imaju takva saznanja da bi mogle biti izložene nekom vidu odmazde. U rijetkom broju 7 Parlamentarna skupština Vijeća Evrope usvojila je Rezoluciju 29. aprila 2010. godina na svom 17. zasjedanju. 8 Rezolucija 1729 (2010) „Zaštita uzbunjivača“, Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope, stav 6.1.1. 70 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] slučajeva, gdje su se pojedinci odlučili prijaviti korupciju u svojim radnim sredinama, u pravili su bili izloženi različitim negativnim reakcijama koje se zajednički mogu nazvati odmazdom (prestanak radnog odnosa, mobing, prijetnje, stavljanje u loše radne uslove, zabrana napredovanja u službi i drugi vidovi diskriminacije). Osim toga, nadležni pravosudni organi u suštini ne uspijevaju osigurati efikasnu zaštitu takvih osoba, primarno usljed činjenice kako u FBiH ne postoji zakonski ustanovljeno pravo na zaštićeno prijavljivanje, a što se nastoji otkloniti ovim zakonom. Krajnja namjera predlagača je da se javnosti, odnosno građanima pošalje jasna poruka kako će država putem zakonskih normi i uspostavljenih institucija uložiti sve moguće napore da pruži adekvatnu i efikasnu zaštitu osobama koje se odluče prijaviti korupciju, bez straha da će usljed toga biti izložene bilo kojim radnjama odmazde“. Ovo nije argument za stav da je zakon racionalan, ekonomičan i provodiv, kako tvrdi predlagač, već iskaz postojanja svijesti o dubini problema korupcije i prevara koje postoje u Federaciji BiH i o nedostatku efikasnih mehanizama borbe protiv toga. Suočavanje sa predrasudama Postojeće zakonodavstvo na svim nivoima vlasti i njegova praktična provedba na zaštiti osoba koje prijave korupciju pokazuju ograničenja za osobe koje bi htjele, mogle ili željele da prijave sumnju u korupciju. Stiče se dojam da su bh. vlasti do sada formalno zadovoljavale minimum uslova u ispunjavanju preporuka za sticanje kandidature Bosne i Hercegovine za članstvo u Evropsku uniju, a ne da se osigura stvarna zaštita osoba koje prijave korupciju. To generalno govori o nerazumijevanju ovog problema u Bosni i Hercegovini ili o nepostojanju političke i pravne volje da se taj problem pokuša, prvo, razumjeti, a tek potom ozbiljno rješavati. Problem korupcije se do sada najčešće razumijeva kolokvijalno, kao problem policije - tužiteljstva - sudova ili nevladinih organizacija koje javno, na deklarativnom nivou, govore o korupciji, percepciji korupcije, pa i potrebi zaštite osoba koje, u dobroj vjeri, prijave sumnju u korupciju. To govori o tri vrste predrasuda koje se najčešće susreću u debati o zaštiti prijavitelja: a) Prva, borba u prevenciji korucije i postupak razotkrivanja korupcije jesu, prije svega, policijska „stvar“, nakon toga nastupa tužiteljstvo, sudovi, itd. U kontekstu ovog postupka, osoba koja je prijavila korupciju razumijeva se kao „kolateralna šteta“, odnosno nužan uvjet da bi se dogodilo razotkrivanje korupcije, toj osobi (prijavitelju) za eventualno pretrpljenu štetu, nepravdu, odmazdu, zlostavljanje i sl. slijedi „adekvatna zaštita“, i tome se, na organizirani način, ne pristupa. Cjelokupna postojeća pravna, odnosno zakonodavna legislativa i operativne mjere su destimulativne, što sama praksa pokazuje. Korupcija, po istraživanjima percepcije korupcije, raste u Bosni i Hercegovini, a osoba koje prijavljuju sumnju u korupciju sve je manje i kada se pojave (dignu svoj glas) imaju sve veće egzistencijalne probleme. Suštinski cilj se ne postiže: smanjenje korupcije i zaštita osoba koje prijave sumnju u korupciju. b) Druga, rješavanje pitanja zaštite osoba koje izraze sumnju u korupciju i tu sumnju potkrijepe argumentima najčešće se, u kontekstu debate i rada na izradi pravne zaštite, razumijeva kao da su te osobe već doživjele osvetu na poslu i da su protiv tih osoba već poduzete određene pravne sankcije (štetne mjere) u organima, tijelima ili preduzećima (javnim ili privatnim). U izradi normativnih rješenja za zaštitu uzbunjivača zakonodavac treba polaziti od sljedeće dvije pretpostavke: prva, zaposlenik želi da prijavi sumnju u korupciju, ali ne želi da se izlaže dugim sudskim postupcima oko njenog dokazivanja ili ne želi da dovodi u pitanje svoju i egzistenciju svoje porodice kroz različite oblike odmazde koje mogu biti poduzete protiv njega i njegove porodice, i, druga, ukoliko zakonodavac želi usvojiti stimulativna i efikasna rješenja u zaštiti osoba koje u dobroj vjeri žele prijaviti sumnju u korupciju, on mora poći, u procesu noveliranja, od pretpostavke da se još ništa nije dogodilo – dakle, još nema prijave sumnje u korupciju i nema poduzetih akcija odmazde prema osobi koja je prijavila sumnju u korupciju. c) Treća, kod nas se u Bosni i Hercegovini gotovo potpuno „izgubio“ osjećaj ili svijest o postojanju ljudi, nekoga ko u interesu „općeg dobra“, bez ikave zle namjere prema počiniteljima korupcije, želi da prijavi sumnju u korupciju. Sumnju „u dobroj vjeri“ i za „opće dobro“. Definitivno, s obzirom na to da do prijavljivanja korupcije (izražavanja sumnje u korupciju) dolazimo postfestum, nakon poduzetih odmazdi od strane rukovodećih organa prema zaposlenicima koji su prijavili sumnju u korupciju, bez adekvatne zaštite tih osoba malo ko od zaposlenika će poduzeti iste ili slične korake, pa i onda kada ih zakon BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 71 [ PRAVNI SAVJETNIK ] na to obavezuje. Alternativa je šutnja. 4. Zakon o prijaviteljima mora se jednako Otklanjanje ovih predrasuda ključ je za adekvatan pristup izradi pravne legislative za potpunu (stvaru) zaštitu osoba koje izraze sumnju u korupciju. Pitanje izrade zakonodavne legislative nije, u prvom redu, stvar policije, tužitelja i sudova, koji će obezbijediti zaštitu uzbunjivača jer je tada već kasno. Takođe, zakonodavac mora poći od pretpostavke da se prijava sumnje u korupciju događa „u dobroj vjeri“ i za „opće dobro“ od strane osoba prema kojima još nije poduzeta nikakva akcija osvete, odmazde ili bilo koji drugi oblik diskriminacije. Tada će svako pozivanje na razliku između anglosaksonskog i evropskog prava biti izlišno. 5. Određivanje štetnih mjera je zabranjeno Postoji 11 principa na osnovu kojih se može „mjeriti“ efikasnost zakona o zaštiti osoba koje prijavljuju korupciji i druge oblike nezakonitog ponašanja: 1. Zaposlenici moraju imati pravo da u javnom interesu otkriju i prijave kršenje zakona – zakon o zaštiti prijavitelja mora imati razumnu definiciju „zaštićenog prijavljivanja“. 2. Prijavitelji moraju imati pravo na punu sudsku zaštitu i suđenje na temelju odmazde učinjene protiv njih. 3. Zakon mora obezbijediti da se spriječe prijetnje na poslu i izvan njega, tj. da zaposlenici ne mogu biti izloženi tzv. „efektu zastrašivanja“ kako bi odustali od prijave za kršenje zakona. 72 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 odnositi na javni i privatni sektor. na osnovu zakona o prijaviteljima, a šteta koju definiše zakon mora biti dovoljna kako bi se osiguralo da nijedan prijavitelj nije oštećen zbog zaštićenog prijavljivanja 6. Mora se uspostaviti nezavisan vladin ured u cilju prihvatanja i ispitivanja zaštićenih prijava koje su podnijeli zaposlenici kako bi se pružila zaštita prijaviteljima. 7. Nezavisni vladin ured mora imati ovlasti da ispituje slučajeve odmazde i da osigura punu zaštitu prijaviteljima koji su osnovano podnijeli prijavu. 8. Ometanje pravde i krivotvorenje izjava svjedoka je zabranjeno – odmazda protiv prijavitelja se mora u zakonu okarakterisati kao krivično djelo ometanja pravde. Isto pravilo se treba odnositi na prijavitelje ako zloupotrijebe, izvan svake sumnje, zaštićeno prijavljivanje i to koriste kao osvetu prema nekom licu. 9. Moraju se uspostaviti posebne mjera zaštite prijavitelja i nagrada kako bi se pomoglo u razotkrivanju i prevenciji velikih prevara, poreskih utaja i kako bi se država zaštitila od koruptivnih dužnosnika i drugih koji tajno sklanjaju novac na nelegalne bankovne račune u inostranstvu. 10.Stimulansi moraju postojati u cilju ohrabrivanja zaposlenika ka preuzimanju rizika za svoje karijere [ PRAVNI SAVJETNIK ] i poslove, te prijavljivanju prevara nadležnim organima radi osiguranja da su prijavitelji obeštećeni za gubitak posla i karijere. 11. Prijavitelji moraju imati pravo regulisano zakonom da, u ime države, ako izostane djelovanje državnih tijela, samostalno pristupe sudu kako bi se efikasno implementirali antikorupcijski zakoni. Odnosno, ako izostane djelovanje tužilaštva za podizanje optužnice protiv počinitelja nezakonitih radnji koje su prijavili, da mogu samostalno podnijeti tužbu sudu. Tokom komentara nacrta zakona osvrnut ćemo se na ova pitanja i pokušati napraviti poređenje zakonskih rješenja s ovim principima. Neophodna je neka vrsta samjeravanja (uporednog istraživanja) kako bismo mogli govoriti o njegovim potencijalnim učincima – efektima u praksi i provođenju. Normativni pristup Uvažavajući ustavno-pravnu strukturu i organizaciju Bosne i Hercegovine, Nacrt zakona o zaštiti prijavitelja korupcije, koji je upućen u parlamentarnu proceduru, fokusiran je na nadležnosti koje pripadaju Parlamentarnoj skupštini BiH (nadležnosti države) i neće obuhvatati nadležnosti koje pripadaju Republici Srpskoj, Federaciji Bosne i Hercegovine i Brčko Distriktu BiH. On može poslužiti da se, s aspekta zahtjeva za usklađivanjem zakonodavstva BiH sa međunarodnim konvencijama i pravnim stečevinama Evropske unije, pripreme i usvoje posebni zakoni na nivou Republike Srpske, Federacije BiH i Brčko Distrikta BiH. Zakon se odnosi na zaposlenike u državnim institucijama ili institucijama koje su formirane na državnom nivou. Međutim, gledano s aspekta obuhvatnosti, dobavljači usluga prema državnim institucijama nisu obuhvaćeni zakonom kako bi se izbjeglo bilo kakvo problematiziranje „nadležnosti nižih nivoa vlasti“ jer su dobavljači dominantno registrovani i funkcioniraju po entitetskim zakonima. U Nacrtu zakona za zaštitu prijavitelja korupcije u Federaciji BiH ključno pitanje glasi: u kojim se specifičnim odnosima nalaze društvedni akteri (tj. oni na koje nailazimo u institucijama države, na tržištu, u javnom i privatnom sektoru) prema rezultatima njihovog djelovanja na suzbijanju korupcije i da li bi drugačiji odnos konfiguracije navedenih društvenih aktera dao bolje rezultate od postojećih, s obzirom na vrijednosne kriterije o iskorjenjivanju korupcije, održivom razvoju i društvenoj pravednosti? Predlagač Nacrta zakona smatra da bi se normativnom promjenom specifične konfiguracije postojećih društvenih aktera polučilo bolje rezultate od postojećih u području smanjenja korupcije u Federaciji BiH. Najsnažniji ili ključni društveni akteri (prijavljivači / zviždači / uzbunjivači) u suzbijanju korupcije, ukoliko budu normativno podržani i zakonom zaštićeni od odmazde, potpuno će promijeniti društveni kontekst i specifične odnose među društvenim akterima koji produciraju korupciju kao sastavni dio njihovog društvenog međuodnošenja. Da li će to Nacrta zakona o zaštiti prijavitelja korupcije obezbijediti? Istraživanja pokazuju da se do otkrivanja korupcije, prevare ili nekih drugih nezakonitih radnji prije dolazi dojavama nego revizijom, kontrolom ili putem nekog drugog mehanizma. Većina zaposlenika ne prijavljuje prevare nadležnom organu dok dojave kontinuirano predstavljaju najčešći način otkrivanja prevara, djelatvornost dojava se obezvređuje, ako ničim drugim, onda činjenicom da veliki broj organizacija u praksi ne sprovodi sistem za prijavljivanje prevara. U Bosni i Hercegovini postoje zaposlenici u javnom i privatnom sektoru koji su, u dobroj namjeri, govorili o prevarama, zloupotrebama i korupciji. Međutim, mnogi od njih imali su negativno iskustvo, kada su postojeći interni kanali prijavljivanja zakazali, i većina njih je završavala na ulici ili se upuštala u dugotrajne sudske procese da bi zaštitili svoja prava. Rijetki slučajevi okončani su pozitivnim ishodom kada su neki državni organi reagovali na adekvatan način. Visok nivo korupcije i problemi zaposlenika (prijavitelja) ne daju nadu da će u budućnosti, ukoliko se želimo ozbiljno suočiti sa problemima korupcije, sa očekivanim i zadovoljavajućim rezultatima to dogoditi bez posebnog zakon koji bi se bavio pravnom zaštitom uzbunjivača. Upravo iz tih razloga preovladalo je mišljenje da je neophodno pristupiti izradi takvog zakona. Definiranje osnovnih pojmova U Nacrtu zakona o zaštiti prijavitelja korupcije, „prijavitelj je osoba koja vrši zaštićeno prijavljivanje ili poduzima radnje u svrhu zaštićenog prijavljivanja, a pod kojim se naročito smatra osoba koja je uposlena ili je bila uposlena u subjektima javnog i privatnog sektora u smislu članka 1. ovog zakona, bilo da je uposlena stalno ili privremeno, plaćeno ili BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 73 [ PRAVNI SAVJETNIK ] neplaćeno.“ 9 U Nacrtu zakona o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju u institucijama Bosne i Hercegovine, u definiciji pojmova u „upotrebi“ je pojam „uzbunjivač“ koji se definira kao „lice koje je zaposleno u institucijama Bosne i Hercegovine i pravnim licima koje osnivaju institucije Bosne i Hercegovine, koje u dobroj vjeri i javnom interesu prijavi sumnju na korupciju u institucijama u kojima radi.“10 Prijavitelj i uzbunjivač terminološki se razlikuju, ali se razlikuju i po opsegu prijavljivanja: ■■ Uzbunjivač, po ovom zakonu, može biti lice koje je samo zaposleno u institucijama BiH ili, još konkretnije, u instituciji u kojoj radi. Vjerovatno će se učiniti problematičnim ako to lice (uzbunjivač) dođe do saznanja o korupciji ili prevari u nekoj od institucija BiH u kojoj ne radi. ■■ Prijavitelj u Federaciji BiH može biti svako lice, zaposlenik u javnom ili privatnom sektoru ili bivši zaposlenik, ali ne i lice koje je nezaposleno, penzioner, student, poljoprivrednik, itd., koji dođe do informacija o korupciji i prevari ili nesavjesnom poslovanju. Fokus je na zaštiti prava iz radnog odnosa, mada bi se trebalo zakonom obuhvatiti svako lice koje dođe do saznanja o djelima korupcije, prevare ili nesavjesnog poslovanja. Kada analiziramo „definicije pojmova“, ali i druga zakonska rješenja mogu se uočiti određeni nedostaci. Međutim, važno je da se ovi nacrti zakona usvoje i da se otvori prostor za njihovu primjenu. Tokom primjene ovih zakona moguće je otklanjati njihove slabosti, nedorečenosti dopunama i izmjenama pojedinih članova. Posebno treba uzeti u obzir Rezoluciju Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope broj 1792 (2010), o zaštiti uzbunjivača koja je proširila opseg pitanja na koja se uzbunjivanje (prijavljivanje) odnosi, a ne samo na korupciju. Sa druge strane, za očekivati je da u nekoliko narednih godina bude usvojena konvencija o zaštiti uzbunjivača, koja će biti obavezujuća za sve zemlje članice Vijeća Evrope. Npr. ispuštanje otrovnih tvari u rijeku nije direktno korupcija, ali je nesavjesno poslovanje koje bi trebalo biti predmetom koji će ovaj zakon tretirati. Dakle, Rezolucija traži od članica Vijeća Evrope da se zakonodavstvo o zaštiti uzbunjivača uredi na sveobuhvatan način, što podrazumjeva da se „obavezno odnosi na sva upozorenja data bona fide o različitim 9 Nacrt zakona o zaštiti uzbunjivača u Federaciji BiH, član 2, stav b). 10 Nacrt zakona o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju u institucijama Bosne i Hercegovine, član 2, stav b) 74 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 vrstama nezakonitog postupanja, uključujući i sva ozbiljna kršenja ljudskih prava koja ugrožavaju ili utiču na život, zdravlje, slobodu ili bilo koji drugi legitiman interes pojedinaca kao zaposlenih ili korisnika usluga organa javne vlasti, ili poreskih obaveznika, odnosno akcionara, radnika ili klijenata privatnih kompanija.“11 Vjerovatno velike prevare i krivična djela mogu biti razotkrivani od lica koja nisu u radnom odnosu ili nisu zaposlena u institucijama u kojima je djelo učinjeno. Također, problem objavljenih informacija u medijima koje se dobijaju iz tzv. „neimenovanih izvora“ više je otvoren nego normativno riješen. Međutim, vrlo je važno što se zakonom otvara prostor za pristup suda u Strazburu, ako zakažu domaći mehanizmi zaštite prijavitelja. „Zaštićeno prijavljivanje“ je odavanje ili prijavljivanje informacija koje ukazuju: 1. „da je izvršen, da je u toku ili će se izvršiti akt korupcije“, i 2. „na aktivnosti koje se poduzimaju u cilju prikrivanja bilo koje gore opisane stvari“.12 Ključ za uspjeh zakona o zaštiti uzbunjivača jeste da on treba biti fokusiran na „zaštićeno prijavljivanje“. Zaštićeno prijavljivanje nije isto što i „zaštita svjedoka“, ali se dijelom odnosi i na to. Odnosno, kada se zaštićeni prijavitelj pojavljuje u eventualnom sudskom postupku kao „zaštićeni svjedok“ na njega se mogu primjenjivati zakonske odredbe koje se odnose na „zaštitu svjedoka“. Međutim, ovdje se radi o zaštićenim postupku, kanalu za prijavljivanje i razotkrivanje korupcije i prevare. Ovo posebno imajući u vidu da najveće prevare i koruptivne radnje nisu jednokratni čin u kojem prijavitelj „učestvuje“ kao svjedok već najčešće dugotrajniji analitički postupak koji vodi ka sumnji u postojanje prevare ili korupcije gdje se prijavitelj ne mora pojavljivati kao svjedok. Drugim riječima, kod noveliranja zakonskih rješenja zakonodavac treba da slijedi poznatu maksimu: građanin (zaposlenik / radnik) hoće da prijavi korupciju ili prevaru, ali neće da se sudi. To je izazov za uspjeh normiranja zakonskih rješanja jer je malo zaposlenika koji će se olako upustiti u dugotrajne sudske proces bez državne zaštite i sa neizvjesnim ishodom i o tome zakonodavc treba, u ime zaštite javnog interesa, voditi računa. Ako slijedimo pravne principe za zaštitu uzbunjivača, vidjet ćemo da je ključ na zaštićenom prijavljivanju: „Uposlenici moraju imati pravo da u javnom interesu otkriju i prijave kršenje zakona – zakon o zaštiti prava uzbunjivača mora 11 Rezolucija Vijeća Evrope 1729 (2010) Zaštita uzbunjivača, 6.1.1. 12 član 2, stav a) [ PRAVNI SAVJETNIK ] sadržavati razumnu definiciju zaštićenog prijavljivanja.“13 „Mora se uspostaviti specijalni ured u cilju prihvatanja i ispitivanja zaštićenih prijava koje su podnijeli uposlenici kako bi se pružila zaštita uzbunjivača.“14 Prvi princip nam govori o tome kako prijavitelji (zaposlenici) moraju imati pravo, a ne obavezu prijavljivanja i da zaštićeno prijavljivanja „mora sadržavati razumnu definiciju zaštićenog prijavljivanja“. Ova odredba je opcionog karaktera, gdje svaki zaposlenik ima pravo i mogućnost da prijavi korupciju, odnosno da to pravo konzumira. Drugi princip govori o uspostavi „specijalnog ureda“, o postojanje ureda, odjela ili neke institucije, gdje zaposlenik može doći i izvršiti prijavu. Ovakva vrsta ureda je neophodna iz dva razloga: prvi, ured vrši preliminarnu istragu da bi utvrdio opravdanost iznesene sumnje u korupciju od strane uzbunjivača i, drugo, ako se sumnja pokaže opravdanom vršio bi zaštitu osoba koje su prijavile korupciju ili prevaru. „Štetna mjera“15 je pojam koji je široko obrazložen, ali „štetne mjere“ u zakonu nisu okarakterizirane kao krivično djelo mada su djela korupcije i prevare okarakterizirane kao krivična djela. Upravo iz tih razloga bi se radnje koje se poduzimaju protiv prijavitelja trebale u zakonu tretirati kao krivično djelo jer one imaju za cilj da ta krivična djela prikriju ili ometaju pravdu da ne bi bila razotkrivena. U poglavlju V (Kaznene odredbe) član 16. zakona predviđa, za naše prilike, drastične novčane kaznene mjere16 dok su izostale zatvorske kazne. Važno je istaći da zakon obuhvata i „štetne mjere“ koje se poduzimaju prema prijaviteljima izvan radnog prostora, „na sve radnje koje se mogu dovesti u neposrednu ili posrednu vezu sa prijavljivanjem“. Ovo je veoma važno s obzirom na činjenicu da se koriste „mehanizmi zastrašivanja“ izvan radnog prostora i od osoba koje nemaju bliže ili dalje veze sa zaposlenikom i njegovim radnim mjestom ili firmom, institucijom u kojoj radi. Odmazda prema uzbunjivačima se uopšteno tumači: kao nepovoljan tretman koji predstavlja neposrednu posljedicu i reakciju poslodavca na podnesenu prijavu uzbunjivača ukoliko se otkrije njegov identitet. Odmazda se široko definiše i može biti prepušteno sudu da je preciznije odredi tokom samog procesa. Čak i u slučajevima kada sud utvrdi da 13 Prvi princip 14 Drugi princip 15 „Štetna mjera je svaka radnja kojom se prema prijavitelju ili osobi koja se smatra prijaviteljem neposredno ili posredno različito postupa, uključujući naročito svako isključivanje ili ograničavanje mogućnosti sudjelovanja u natječajima za upošljavanje ili unapređenje, prestanak radnog odnosa, premještaj, isključivanje ili ograničavanje mogućnosti stručnog obrazovanja i usavršavanja, lošiju ocjenu rada, lošije uvjete i zahtjeve rada, suspenziju sa poslova i plaće, vraćanje na nižu kategoriju u okviru radnih mjesta, izostanak poslovnog angažmana, stvaranje radnih uvjeta kojima bi se uposlenik odvratio od zaštićenog prijavljivanja, uznemiravanje, mobing, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da prijavitelju onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnom temelju prava i slobode u svim oblastima javnog života, a koja se može dovesti u neposrednu ili posrednu vezu sa prijavljivanjem.“ 16 „Novčanom kaznom u iznosu od 50.000 KM do 150.000 KM bit će kažnjena za prekršaj pravna osoba koja je poduzela štetne kadrovske mjere prema prijaviteljima korupcije“ - član 16. stav (1) i „Za prekršajne radnje iz stava (1) ovog člana bit će kažnjena za prekršaje i odgovorna osoba u pravnoj osobi u iznosu od 10.000 KM do 20.000 KM.“ - član 16. stav (2). Takođe: „Uz novčanu kaznu za prekršaj iz stava (2) ovog člana može se izreći odgovornoj osobi u pravnoj osobi zaštitna mjera zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti u trajanju od deset godina“ - član 16. stav (4). BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 75 [ PRAVNI SAVJETNIK ] je došlo do neuspjeha u konkretnim slučajevima provođenja istrage na osnovu prijave, on može donijeti presudu u korist uzbunjivača kod slučajeva odmazde. U najvećem broju slučajeva poslodavac sam može, na temelju radnog procesa, pretpostaviti i identificirati osobu koja je izvršila prijavu. Kao što je u prethodnom poglavlju istaknuto, postoje različiti postupci odmazde koju može poduzeti poslodvac ili nadređena osoba prema prijavitelju. Bez obzira o kakvim oblicima odmazde je riječ, zakon mora imati, podrazumijevati, pokrivati i suptilne obilke odmazde. Iz tih razloga postoji različita zakonska praksa zaštite uzbunjivača od odmazde poslodavca, odnosno nadređene osobe. Postoje iskustva, zakonska rješenja, koja u takvim slučajevima prebacuju odgovornost na poslodavca. Ukoliko zaposlenik utvrdi da je žrtva odmazde od strane poslodavca ili nadređene osobe, kolege sa posla ili osobe sa strane koja je povezana sa poslodavcem ili nadređenom osobom, poslodavac ili nadređena osoba imaju obavezu da dokažu da je taj postupak bio opravdan na osnovu objektivnih okolnosti. U nekim zakonskim rješenjima poslodavac ili nadređena osoba imaju obavezu i dužnost da se postaraju da uzbunjivač ni na koji način ne bude ometen u obavljanju svojih poslova, što podrazumijeva i zaštitu od odmazde. Svaki vid odmazde može biti zakonski tretiran kao krivično djelo. S obzirom na visok nivo korupcije u društvu, nepostojanje adekvatne zakonske zaštite prijavitelja i dugi sudski procesi koji omogućavaju različite i suptilne oblike odmazde prema prijavitelju, zakonom bi trebalo predvidjeti da se takav čin smatra krivičnim djelom. Ukoliko želimo izgraditi efikasne mehanizme borbe protiv korupcije koji će imati efektivne učinke, svako drugačije tretiranje odmazde neće dati očekivane rezultate. Sprečavanje viktimizacije prijavitelja treba da spada u dužnost poslodavca. Prijavitelji, koji u dobroj vjeri izraze sumnju u opravdano postojanje korupcije, u ime javnog interesa a ne za svoju dobrobit, moraju biti adekvatno zaštićeni pa i nagrađeni od društva. Minimum je, u ovoj fazi razvoja zakonodavstva za zapštitu prijavitelja, da se svaki oblik odmazde prema njima treba tretirati kao krivično djelo. Korupcija17 je najveći izazov našeg vremena i kao takva globalno je prepoznata kao osnovna prepreka za razvoj društva i demokratije. Bolje je prevenirati korupciju nego se boriti protiv korupcije skupim istražnim postupcima, dokazima i sudskim procesuiranjima, koji za konačnicu mogu imati stroge sankcije. Da bismo uopšte govorili o preventivnom djelovanju u cilju sprečavanja korupcije, potrebno je poći od definicije korupcije. Sama riječ „korupcija“ potječe iz latinske riječi „corrumpare“, što znači podmićivati. Iz samog korijena riječi korupcija nedvosmisleno je izraženo da se radi o odnosu dva lica, onog koji podmićuje i onog koji je podmićen. Dakle, da bismo govorili o korupciji moramo imati dvije strane – onu koja daje i onu koja prima – a ovaj odnos je kao takav definisan i u Krivičnom zakonu BiH.18 Međutim, prevencija nije dovolja za borbu protiv korupcije. Odnosno, svi oblici prevara ne mogu biti prevenirani. Uvijek ostaju konkretni slučajevi koji se u procesu primjene antikorupcijskih mjera razotkrivaju i procesuiraju. Zemlje u tranziciji posebno su podložne korupciji s obzirom na njihov slab razvoj tržišnih institucija ili institucionalnih kapaciteta za provođenje zakona. Činjenica koja posebno zabrinjava i koja je glavni uzrok izuzetno visokog procenta korupcije je nedostatak adekvatnog znanja, sposobnosti, 17 U zakonu se korupcija definira kao „svaka zloupotreba položaja ili situacije koja se odnosi na subjekte definirane u članu 1 ovog zakona, koja se poduzima radi izravne ili neizravne koristi za počinitelja ili nekoga drugoga, kao i svaki drugi oblik ponašanja kojim se namjerno ili nanamjerno nanosi šteta javnom interesu u Federaciji Bosne i Hercegovine, uključujući naročito ponašanja kojima se vrijeđa ili ugrožava sigurnost ili zdravlja jedne ili više osoba ili ugrožava okoliš“. 18 Članovi 217 i 218 Krivičnog zakona BiH. 76 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] ali i spremnosti da se institucije države ozbiljno uhvate u borbu protiv korupcije. Iz tih razloga kod nas se svaki govor o korupciji smatra neuvjerljivim. Općepoznata je činjenica da „slabo“ razvijene zemlje, prema indeksu percepcije korupcije (izvještaji Transparency Internationala), ukazuju na činjenicu da te zemlje imaju znatno lošije rezultate u pogledu stepena borbe protiv korupcije, dok su visokorazvijene zemlje visoko rangirane i imaju nizak indeks percepcije korupcije. Istraživanja pokazuju, što je veoma interesantno, da su razvoj i korupcija obrnuto proporcionalno postavljeni, tj. što je veći stepen razvoja jedne zemlje to je manji stepen korupcije. I obrnuto. Stoga će biti interesantno ovdje izložiti tezu obrnute proporcije razvoja i korupcije. Ista je činjenica i sa stepenom razvoja tržišta jedne zemlje - što je tržište više razvijeno, to je stepen percepcije korupcije manji, i obrnuto. vlasništva, poštivanje ugovora i regulirano slobodno tržište. Izgradnja ovih institucija nije nimalo jednostavan niti jednkratan čin. Naprotiv! To je dugi put izgradnje institucija koje će osigurati održivi razvoj i povjerenje u institucije, kako one koje su vezane za unutrašnje funkcioniranje tržišta tako i demokratske institucije koje garantuju građanske slobode. Za takva društva nema jednostavnih i kratkoročnih rješenja, koja će dati trajne rezultate u budućnosti. Ne bez razloga se kaže da kod izrade prava i noveliranja zakonskih rješenja zakonodavac mora imati znanje i uvid u realno stanje odnosa koje nastoji pravno kodificirati. Uopće ne mora da znači da transponovana pravna rješenja iz jednog pravnog okvira mogu i moraju dati iste rezultate u drugom. Jednostavno, mnogo toga treba imati u vidu, kulturu, tradiciju, stepen razvoja društva i niz drugih faktora da bi se neki problem zakonski uobličio i dao očekivani rezultat. Dva su ključna momenta koje možemo identificirati u izvještajima o korupciju u Bosni i Hercegovini. Prvi se odnosi na nedostatak političke volje da se na sistemetičan, organizovan način država uključi u borbu protiv korupcije. Takvo mišljenje vrlo često dijele i ljudi koji su zaposleni u institucijama države. U Izvještaju o napretku BiH, što ga je sačinila Evropska komisija, govori se o deklarativnoj posvećenosti antikorupcijskim reformama i nedstatku političke volje da se vlast ozbiljno suoči sa ovim problemom. I, drugi, nedostatak sposobnosti i spremnosti za provođenje zakona. Uprkos činjenici da su tokom posljednjih nekoliko godina postavljeni solidni zakonski i institucionalni okviri za efikasniju borbu protiv korupcije, glavni izazov ostaju slabi mehanizmi implementacije pa samim tim i izostanak pozitivnih rezultata. Dakle, prethodno smo istakli da postoje mišljenja kako Bosna i Hercegovina ima dobra zakonska rješenja, koja su transponirana u zakonodavstvo BiH iz drugih zemalja sa dobrom praksom i pozitivnim rezultatima. Neprovođenje zakona i antikorupcijskih mjera važan je aspekt koji utječe na visok nivo korupcije u našoj zemlji. Nedostaje sistemski pristup u provođenju zakona koji bi obuhvatio sve stubove društvenog integriteta i rezultirao u smanjenju korupcije već se antikorupcijske aktivnosti poduzimaju ad hoc, selektivno, nekoordinirano, sa ograničenim učincima. Međutim, da li je to uvijek tako? Pojam „razumno uvjerenje“ u zakonu se definira kao „stav prijavitelja koji se zasniva na činjenicama i okolnostima o kojima prijavitelj ima vlastitih saznanja i za koja drži da je istinit“. Kao što smo prethodno naveli, Konvencija UN protiv korupcije (United Nations Convention Against Corruption – UNCAC) u članu 33. predviđa „zaštitu lica koja podnose prijavu“. Na osnovu ovog člana, “svaka država ugovornica će razmotriti mogućnost da u svom unutrašnjem pravnom sistemu predvidi odgovarajuće mjere pružanja zaštite od bilo kog nepravednog postupka prema bilo kom licu koje nadležnim organima prijavi u dobroj vjeri i na razumnim osnovama bilo koje činjenice koje se odnose na krivična djela utvrđena u skladu sa ovom Konvencijom”. Takođe, Građanskopravna konvencija o korupciji Vijeća Evrope (Council of Europe Civil Low Convention on Corruption), u članu 9. (Zaštita zaposlenih) ističe sličan stav: “Sve strane će u svom domaćem pravu predvidjeti odgovarajuću zaštitu bilo kakve nepravedne sankcije za zaposlene koji imaju osnovu za sumnju na korupciju i koji su prijavili u dobroj vjeri svoju sumnju odgovornim licima ili vlastima.” Kao što se vidi, i jedna i druga konvencija „upotrebljava“ sintagmu u „dobroj vjeri“ („in good faith“), koja se često kod nas prevodi „u dobroj namjeri“, „razumno uvjerenje“ što stvara konfuziju u razumijevanju ovih članova, kao i njihovu implementaciju u našem zakonodavstvu. Izraz u „dobroj vjeri“ ne odnosi se na namjeru „uzbunjivača“ da prijavi sumnju u korupciju nadležnom organu već na njegovu savjesnost (svijest o činjenicama) da su činjenice (informacije) do kojih je on došao istinite (razumno uvjerenje). Pa čak i onda kada se pokaže da činjenice do kojih je došao uzbunjivač nisu istinite ostaje „dobra Posve je jasno da Bosna i Hercegovina, kao zemlja u tranziciji, prolazi kroz sve nužne faze izgradnje institucionalnih kapaciteta za uspostavljanje tržišnih mehanizama koji će obezbijediti sigurnost postojanja privatnog BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 77 [ PRAVNI SAVJETNIK ] vjera“ u razloge prijavljivanja, a ne njegova „dobra namjera“ da to uradi po svaku cjenu. Ukoliko se značenje sintagme „razumno uvjerenje“ svede na „namjeru“ prijavitelja ona se može tretirati dvojako: onda kada se pokaže da činjenice „prijavljivača“ nisu istinite njegova namjera se može tretirati kao „zlonamjerna“ i obrnuto. Prijavljivanje u dobroj vjeri se svodi na razuman razlog, razumno uvjerenje da osoba koja prijavljuje korupciju vjeruje ili smatra da su činjenice koje prijavljuje istinite. Međutim, interpretacija sintagme u „razumno uvjerenje“ bez obzira na što se prijava odnosila (samo na korupciju ili neke druge oblike nasavjesnog postupanja) može biti shvaćena i kao čin zloupotrebe, odmazde, prema nekoj osobi, kao namjera „prijavljivača“ da tu osobu stavi u nepovoljan položaj. Ovaj čin se može interpretirati i šire: ukoliko nešto nije zabranjeno na osnovu nekog drugog zakona uposlenik može otkriti neke informacije medijima, javnosti ili nevladinoj organizaciji koje se mogu pokazati u istrazi netačnim. Konsekvence takvog čina mogu se odnositi, tj. mogu trpjeti i oni koji su te informacije objelodanili javnosti (mediji ili nevladine organizacije). Iz ovih slučajeva se pokazuje da postoji razlika između „prijavljivanja“ nekog nasavjesnog djela i „objelodanjivanja“ tog prijavljivanja zbog čega se fokus bespotrebno stavlja na čin prijavljivanja na „razumno uvjerenje“. Odluka o prijavi i sam čin prijavljivanja su dvije odvojene „stvari“ i one moraju, kao takve, biti uzete u obzir kod noveliranja zakonskih rješenja. Iskustva pokazuju da su rijetki postupci prijavljivanja sumnje u korupciju ili druge oblike nesavjesnog poslovanja koji se poduzimaju kao čin zloupotrebe od strane osobe koja iz „razumnih uvjerenja“ vrši prijavu. Izražavanje sumnje u postupak prijave koji je dat bona fide u različitim vrstama nesavjesnog postupanja, uključujući i sva ozbiljna kršenja ljudskih prava koja ugrožavaju ili utiču na život, zdravlje, slobodu ili bilo koji drugi legitimni interes pojedinaca kao zaposlenih ili korisnika usluga organa javne vlasti, ili poreskih obaveznika, odnosno kao akcionara, radnika ili klijenata privatnih kompanija, može biti izbjegnuta ukoliko se obezbijedi adekvatan zakonski postupak utvrđivanja istinitosti činjenica koje se prijavljuju. Iz tih razloga se, kod izrade i donošenja zakona o zaštiti prijavitelja, mora voditi računa o postupku provjere prijavljenih činjenica – utvrđivanje dokaza. Nije dovoljno da neko izvrši prijavu sumnjajući („razumno vjerujući“) da postoje elementi korupcije ili nekog drugog oblika nesavjesnog 78 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 poslovanja već se prije otvaranja postupaka moraju utvrditi činjenice kako bi prijava bila adekvatno prihvaćena i procesuirana. Ne bez razloga se kaže kako prijavljivanje o postojanju sumnje u korupciju treba da bude što duže zaštićeno kako bi se istražile ne samo stvarne činjenice koje su predmet prijavljivanja nego i sam čin prijavljivanja koji se pokazuje da je izvršen iz „razumnog uvjerenja“ u „dobroj vjeri“. Treba uvijek imati u vidu da prijavitelj ne prijavljuje korupciju već sumnju u korupciju. Čak se u Građansko-pravnoj konvenciji protiv korupcije, u članu 9, to potencira, pa se kaže da države razmotre mogućnost zaštite u domaćem pravu za lica „koja, u dobroj vjeri, svoju sumnju prijave odgovornim licima ili organima“. Zaštićeno prijavljivanje se iz tih razloga može interpretirati kao dvostruka zaštita: zaštita osobe koja vrši prijavu i zaštita prijavljenih činjenica dok se one ne pokažu istinite ili lažne. Koliko god nastojali problematizirati ovaj aspekt prijavljivanja ostaje činjenica da se u 90 posto, pa čak i više, slučajeva izvršena prijavljivanja vrše iz „razumnih razloga“, za dobrobit zajednice, a ne iz nekih drugih razloga, npr. osvete prema nadređenima ili kolegama na poslu. Kao što je prethodno istaknuto, u Konvenciji Vijeća Evrope zahtijeva se da prijavitelj ima „opravdane osnove za sumnju“. Takođe se zahtijeva da prijavitelj postupa u „dobroj vjeri“. Poželjno je da zakon usvoji pretpostavku da prijavitelj postupa u dobroj vjeri, ukoliko se ne dokaže suprotno. Ukoliko prijavitelj ispunjava ove kriterijume, ne bi trebalo da bude važno ako se ispostavi da on nije u pravu. Teškoća jeste u tome što se zanačenje izraza u „dobroj vjeri“ (razumno vjeruje, razumno uvjerenje) ne može pravno jasno definisati. Postoje neki dodatni načini pojašnjenja prijavljivanja iz „razumnog uvjerenja“ koji mogu uzeti u obzir „motiv“ prijavljivanja ili njegovog svođenja na „iskrenost“ ili neki drugi „etički“ princip. Sve su to različiti pokušaji da se ovaj pojam jasnije definira kako bi se izbjegle loše posljedice njegove primjene. Međutim, kao što smo istakli, problem može nastati kada se zbog nedefiniranih ili nejasno definiranih pravnih normi trpe štetne posljedice. Za nas je relevantno pitanje o tome da li je motivacija prijavitelja uopće bitna ukoliko se sumnja u korupciju pokaže opravdanom? Pa čak i onda kada se pokaže da sumnja nije bila opravdana oko pojma iz „razumnog uvjerenja“ ne bi se trebale voditi duge pravne debate jer se podrazumijeva da iznošenje optužbi bez opravdane sumnje, uz to i zlonamjernih, treba biti kažnjivo. [ PRAVNI SAVJETNIK ] PITANJA I ODGOVORI RADNI ODNOSI Pripremili: Džana Kadribegović, dipl. iur. Ljiljana Ćehajić, dipl. iur. 1. Pitanje: Iz jedne organizacione jedinice radnik se prebaci u drugu organizacionu jedinicu na niže radno mjesto sa istom platom. Jesmo li dužni ponuditi radniku otkaz sa promijenjenim ugovorom o radu kako bi ga prebacili u drugu organizacionu jedinicu? Da li se to može voditi kao privremeno raspoređivanje radnika sa ponudom ugovora o preraspodjeli poslova? Odgovor: Zakonom o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03) nije predviđeno raspoređivanje zaposlenika na drugo radno mjesto. Naime, u članu 97. Zakona predviđena je mogućnost otkaza zaposleniku, sa istovremenom ponudom zaključivanja ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima. Zakonom nije precizirano da li je poslodavac obavezan da zaposleniku ponudi odgovarajuće poslove ili to mogu biti i poslovi sa nižim stepenom stručne spreme. Stoga smatramo da poslodavac može zaposleniku ponuditi i neodgovarajuće poslove, a zaposlenik, u slučaju da prihvati ponudu poslodavca, zadržava pravo da pred nadležnim sudom osporava dopuštenost takve izmjene ugovora. Taj ugovor može biti privremenog karaktera, ali se zaposleniku mora garantirati radni odnos na neodređeno vrijeme, ukoliko je takav bio prvobitno zaključen. Ukoliko zaposlenik ne prihvati ponudu poslodavca, u tom se slučaju primjenjuju odredbe koje se odnose na otkaz ugovora o radu, odnosno postoji obaveza poslodavca da dokaže postojanje opravdanog razloga za otkaz, analogno slučaju otkaza iz člana 87. stav 1. Zakona o radu. 2. Pitanje: Kod privremenog raspoređivanja radnika na drugo radno mjesto može li se koristiti klauzula / odredba ugovora o radu „i druge poslove koje odredi poslodavac”? Odgovor: Kao što je to navedeno u odgovoru na jedno od prethodnih pitanja, Zakonom o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03) nije predviđeno BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 79 [ PRAVNI SAVJETNIK ] raspoređivanje zaposlenika na drugo radno mjesto. Naime, u članu 97. Zakona predviđena je mogućnost otkaza zaposleniku, sa istovremenom ponudom zaključivanja ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima. Ova obaveza se odnosi i na privremeno raspoređivanje zaposlenika. Poslodavac je obavezan i u novom ugovoru navesti poslove koje je zaposlenik dužan da obavlja, sa tim što opis poslova treba da odgovara opisu poslova iz Pravilnika o radu. To se odnosi i na klauzulu: “i druge poslove koje odredi poslodavac”. 3. Pitanje: Mi imamo potrebe za gasmajstorima (zanimanje) kojih nema na tržištu rada. Na drugoj strani, imamo porast invalida drugog stepena tako da u suštini imamo višak zaposlenih dok stvarno imamo manjak kadrova koji su nam potrebni, a nema ih na tržištu. Imamo višak sa kojim nemamo pojma šta da radimo, a stalno je otvoren konkurs za nova radna mjesta koja su nam potrebna. Šta da tu radimo? Odgovor: Prava invalida druge kategorije invalidnosti propisana su Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije“, br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12). Tako osiguranik kod koga je utvrđena II kategorija invalidnosti ima pravo da bude raspoređen na drugo odgovarajuće radno mjesto, pravo na odgovarajuće zaposlenje, prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju (do navršene 55. godine života), kao i pravo na odgovarajuće novčane naknade u vezi sa korištenjem tih prava. Ovim zakonom također je utvrđeno pravo na naknadu plaće od dana nastanka invalidnosti do dana raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu, odnosno do upućivanja na prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju. Prema članu 67. Zakona o radu, poslodavac može samo uz prethodnu saglasnost vijeća zaposlenika otkazati ugovor o radu zaposleniku kod kojega postoji smanjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti. U vezi sa potrebama poslodavca za određenom vrstom kadrova, upućujemo da se obratite nadležnoj kantonalnoj službi za zapošljavanje. 80 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 4. Pitanje: Šta se sve podvodi pod otkaz ugovora o radu zbog „odavanja poslovne tajne“? Odgovor: Prema članu 88. stav 1. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03), poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. Prema stavu 2. člana 88, u slučaju lakših prijestupa ili lakših povreda radnih obaveza iz ugovora o radu, ugovor o radu se ne može otkazati bez prethodnog pismenog upozorenja zaposleniku. Zakonom je, također, definisano šta treba da sadrži pismeno upozorenje. Dakle, ugovor o radu se može otkazati i nakon ponovljenog lakšeg prijestupa, ukoliko je ispoštovana procedura propisana Zakonom. Vrste prijestupa ili povreda radnih obaveza mogu se utvrditi kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu. U slučaju otkaza ugovora o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, poslodavac je uvijek obavezan omogućiti zaposleniku odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih to nije opravdano očekivati od poslodavca. Te okolnosti nisu Zakonom definirane, tako da ih treba cijeniti od slučaja do slučaja. S obzirom na to da Zakonom nisu propisane povrede radnih obaveza, pa tako ni povreda „odavanja poslovne tajne“, smatramo da je to pitanje trebalo urediti i definirati Pravilnikom o radu. 5. Pitanje: Kod zapošljavanja se obično traži potvrda o nekažnjavanju, što je u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti podataka. Kako postupati u tom slučaju? Odgovor: Zakonom o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03) propisani su samo opći uvjeti za zasnivanje radnog odnosa prema kojima se ugovor o radu ne bi mogao zaključiti sa licem koje nije navršilo 15 godina života i maloljetnom osobom koja nema opću zdravstvenu sposobnost. Posebni uvjeti za zasnivanje radnog odnosa utvrđuju se kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu. Svakako da ti posebni uvjeti ne mogu biti suprotni zakonu (u konkretnom slučaju Zakonu o zaštiti ličnih podataka). Prema navedenom zakonu, lični [ PRAVNI SAVJETNIK ] podaci predstavljaju bilo koju informaciju koja se odnosi na fizičko lice na osnovu koje je utvrđen ili se može utvrditi identitet lica. To se, između ostalog, odnosi i na krivične presude. strani poslodavca može biti poslodavac, više poslodavaca ili udruženje poslodavaca. U važećem zakonu nije propisan način utvrđivanja reprezentativnosti sindikata, ali je u Prijedlogu novog zakona o radu predviđeno poglavlje kojim se uređuje način utvrđivanja reprezentativnosti sindikata, odnosno poslodavaca. Mišljenja smo da u konkretnom slučaju treba pregovarati sa oba sindikata u vezi sa uređivanjem pitanja iz radnog odnosa, jer bi u suprotnom došlo do diskriminacije zaposlenika koje predstavlja određeni sindikat. 6. Pitanje: Poslovno uvjetovani otkaz – neadekvatna kadrovska struktura zaposlenika nas uvjetuje da poslove moram davati drugim kompanijama (npr. Remont). Dok se remont vrši radnici su slobodni – ne mogu da rade. Šta da radimo u toj varijanti? Kako se riješiti viška neadekvatne kadrovske 8. Pitanje: Zaposlenica je samopredano strukture zaposlenih? / samoinicijativno završila pravni Odgovor: Organizacija i sistematizacija fakultet na mjestu na koje je primljena i poslova kod poslodavca nije predmet sada radi. Njen zahtjev je da joj se uveća Zakona o radu, kao ni drugih posebnih plata za visoku stručnu spremu. Kako zakona. Zakonodavac je to pitanje prepustio postupiti u tom slučajum, odnosno poslodavcu, jer poslodavac, u skladu sa svojim potrebama, zasniva radni odnos sa kada je firma dužna da joj obezbijedi adekvatan posao i platu koja ide uz to zaposlenicima. Međutim, u članu 72. stav 1. Zakona o radu radno mjesto? („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03) propisano je da zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za period u kojem ne radi zbog opravdanih slučajeva predviđenih zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu (npr. godišnji odmor, porođajno odsustvo i sl.). Također, zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv (viša sila, privremeni zastoji u proizvodnji i sl.), u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. 7. Pitanje: Potpisnik granskog kolektivnog ugovora. Ljekari se izdvoje iz granskog sindikata i formiraju svoj sindikat koji je registrovan kod nadležne institucije. U postojećem sindikatu su ostali samo zaposlenici sa srednjom stručnom spremom. Dakle, imamo dva sindikata, sindikat ljekara i sindikat zaposlenika sa srednjom stručnom spremom. Sa kojim sindikatom ćemo postići saglasnost oko pitanja iz radnog odnosa? Odgovor: Prema članu 112. stav 1. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03) na strani zaposlenika kod zaključivanja kolektivnog ugovora može biti sindikat ili više sindikata, a na Odgovor: Prema članu 68. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03), plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Plaća zaposlenika utvrđuje se na osnovu poslova na koje je zaposlenik raspoređen, a ne na osnovu stručne, odnosno školske spreme koju zaposlenik ima ili ju je naknadno stekao. Raspoređivanje zaposlenika u skladu sa naknadno stečenom školskom spremom zavisi od potreba poslodavca za takvim kadrom. Naime, ukoliko je kod poslodavca za mjesto sa VSS potrebno prethodno radno iskustvo, odnosno položen stručni ispit, neophodno je da osoba, prije zaključivanja ugovora za obavljanje tih poslova, obavi pripravnički staž. 9. Pitanje: Zaposleniku je ljekarskom dijagnozom utvrđeno da može tokom dana da ostane bez svijesti 2-3 minuta. Ovaj zdravstveni problem nije bio proizvod obavljanja poslovnih aktivnosti. Zaposlenik je raspoređen na druge poslove u odnosu na one što ih je obavljao. Međutim, on ni to ne može da obavlja. Mi mu damo otkaz sa otpremninom, uz saglasnost zaposlenika. Međutim, zaposlenik se nije složio sa tom odlukom. Mi smo mu BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 81 [ PRAVNI SAVJETNIK ] tri puta davali otkaz, ali ga sud vrati na posao. Došli smo u situaciju da budemo socijalna ustanova, a ne preduzeće. Šta da radimo? Odgovor: Iz vašeg upita se ne vidi da li je zaposlenik bio na ocjeni radne sposobnosti i da li je proglašen invalidom druge kategorije invalidnosti. Naime, u tom slučaju bi mogao ostvarivati prava propisana Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije“, br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02, 73/05, 59/06 i 4/09). To podrazumijeva pravo rasporeda na drugo odgovarajuće radno mjesto, pravo na odgovarajuće zaposlenje, prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju (do navršene 55. godine života), kao i pravo na odgovarajuće novčane naknade u vezi sa korištenjem tih prava. 10. Pitanje: Invalid druge kategorije. Mi smo ga do sada raspoređivali 4-5 puta na druga radna mjesta koja bi mu odgovorala. Međutim, njegov je stav da on ništa ne može da radi od ponuđenih poslova. Šta da radimo? Odgovor: Pravo zaposlenika kod kojih postoji smanjena radna sposobnost propisano je Zakonom o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03) i Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“, br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06 i 4/09). U članu 66. Zakona o radu utvrđena je obaveza poslodavca da zaposleniku, kod kojeg nadležna zdravstvena ustanova ocijeni da postoji smanjena radna sposobnost, ponudi u pismenoj formi druge poslove za koje je zaposlenik sposoban. U protivnom, poslodavac čini prekršaj za koji je predviđena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 do 7.000,00 KM. Prema Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju, zaposlenik sa promijenjenom radnom sposobnošću, odnosno drugom kategorijom invalidnosti ima pravo na raspored ili zaposlenje na drugo radno mjesto, pravo na prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju do navršene 55. godine života i pravo na odgovarajuću novčanu naknadu u vezi sa korištenjem prava na osnovu druge kategorije invalidnosti. Na osnovu navedenog, može se zaključiti da osiguraniku pripadaju naprijed navedena prava, što podrazumijeva da zaposlenik ne bi mogao ostati na poslovima koje je do tada obavljao. 11. Pitanje: Primili smo zaposlenika na određeno vrijeme. U toku trajanja Ugovora on je imao povredu na radu. Bolovanje mu traje već godinu dana, a nakon toga ide na ocjenu invalidnosti. Kada se vrati na posao (kada sve završi) da li se njemu prekida ugovor o radu na određeno vrijeme ili ga moramo primiti na neodređeno? Odgovor: Prema odredbama Zakona o radu („Sl. novine FBiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03) ugovor o radu zaključuje se na neodređeno vrijeme i na određeno vrijeme. Ugovor o radu na određeno vrijeme ne može se zaključiti na period duži od dvije godine, bez prekida. U suprotnom, radni odnos na određeno vrijeme „prerasta“ u radni odnos na neodređeno vrijeme. Iz tog razloga je u ugovoru o radu potrebno odrediti tačan datum do kojeg se zaključuje ugovor. To znači da radni odnos na određeno vrijeme prestaje sa navedenim datumom, bez obzira na okolnosti koje se u međuvremenu dogode. Izuzetak je predviđen u članu 64. Zakona, kada poslodavac ne može 82 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] otkazati ugovor o radu na određeno vrijeme, a to je slučaj kada je zaposlenik pretrpio povredu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti, za vrijeme dok je privremeno nesposoban za rad. Međutim, nakon što se utvrdi da je zaposlenik koji je zasnovao radni odnos na određeno vrijeme sposoban za rad prestat će mu radni odnos ukoliko je isteklo vrijeme na koje je radni odnos zasnovan. To znači da u tom slučaju nema „prerastanja“ radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme 12. Pitanje: Disciplniski postupak. Zaposlenik nesavjesno obavlja svoj posao duži period vremena. Šef proizvodnje pokrene disciplinski postupak, a konačna odluka je pomjeranje radnika na drugo radno mjesto. Zaposlenik nije prihvatio tu odluku, nije potpisao rješenje, nego otišao na bolovanje. Na sve način izbjegava da dobije rješenje. Mora li se on saglasiti sa tom odlukom? I da li mu možemo dati otkaz ako ne prihvati to radno mjesto? Odgovor: Zakon o radu („Sl. novine FBiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03) ne poznaje institut disciplinskog postupka i izricanja disciplinskih mjera. Prema članu 88. stav 1. Zakona o radu, poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. Ukoliko se radi o lakšem prijestupu ili lakšoj povredi radne obaveze iz ugovora o radu, ugovor se ne može otkazati bez prethodnog pismenog upozorenja zaposleniku o namjeri da se otkaže ugovor o radu ukoliko se takav prijestup ponovi (stavovi 2. i 3. navedenog člana). Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu mogu se utvrditi vrste prijestupa ili povreda radnih obaveza. Inače, kada se radi o rješenju poslodavca kojim se odlučuje o pravima i obavezama zaposlenika, neprihvatanje rješenja od strane zaposlenika ne znači da se isto ne može primijeniti. U tom slučaju rješenje treba izvjesiti na oglasnu ploču i konstatovati u pisanoj formi da je zaposlenik odbio da ga primi. 13. Pitanje: Ugovor na određeno vrijeme. Imao povredu na radu. Godinu dana je na bolovanju i sada ide na ocjenu sposobnosti (invalidnosti). Kada mu istekne ugovor na određeno vrijeme može li mu se dati otkaz. Odgovor: Prema odredbama Zakona o radu („Sl. novine FBiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03) ugovor o radu zaključuje se na neodređeno vrijeme i na određeno vrijeme. Ugovor o radu na određeno vrijeme ne može se zaključiti na period duži od dvije godine, bez prekida. U suprotnom, radni odnos na određeno vrijeme „prerasta“ u radni odnos na neodređeno vrijeme. Iz tog razloga je u ugovoru o radu potrebno odrediti tačan datum do kojeg se zaključuje ugovor. To znači da radni odnos na određeno vrijeme prestaje sa navedenim datumom, bez obzira na okolnosti koje se u međuvremenu dogode. Izuzetak je predviđen u članu 64. Zakona, kada poslodavac ne može otkazati ugovor o radu na određeno vrijeme, a to je slučaj kada je zaposlenik pretrpio povredu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti, za vrijeme dok je privremeno nesposoban za rad. Međutim, nakon što se utvrdi da je zaposlenik koji je zasnovao radni odnos na određeno vrijeme sposoban za rad prestat će mu radni odnos ukoliko je isteklo vrijeme na koje je radni odnos zasnovan. To znači da u tom slučaju nema „prerastanja“ radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme. 14. Pitanje: Direktor ne mora biti u radnom odnosu. Ako se potpiše menadžerski ugovor bez radnog odnosa, kako se naziva njegova novčana naknada, ima li pravo na godišnji odmor i druge tražbine? (Zakon o privrednim društvima) Odgovor: Status direktora nije uređen Zakonom o radu. Naime, položaj, ovlaštenja, odgovornosti i prava uprave uređuju se ugovorom. Ukoliko direktor nije u radnom odnosu za obavljaje poslova ima pravo na novčanu naknadu. Pravo na godišnji odmor je pravo iz radnog odnosa, ali nema smetnji da se menadžerskim ugovorom predvide sva prava i obaveze, pa eventualno i pravo na godišnji odmor. BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 83 [ PRAVNI SAVJETNIK ] 15. Pitanje: Naknada za smrt člana porodici. Radnik nije naplatio iznos naknade za smrt člana porodice, što ima pravo po Pravilniku o radu u toku godine kada mu je umro bliži člana porodice. Da li ima pravo da mu se ta nadoknada isplati? Odgovor: Prema Zakonu o radu („Službene novine FBiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03) poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika donosi i objavljuje pravilnik o radu, kojim se uređuju plaće, organizacija rada i druga pitanja značajna za zaposlenika i poslodavca, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom. Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 54/05 i 62/08) utvrđeno je pravo na novčanu naknadu i u slučaju smrti člana uže porodice zaposlenika. U smislu člana 3. stav 3. Kolektivnog ugovora ako je neko pravo različito uređeno tim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju člana 8. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora. Prema tome, zaposlenik u konkretnom slučaju ima pravo na novčanu naknadu u slučaju smrti člana uže porodice. 16. Pitanje: Ugovor o radu sa nepunim radnim vremenom. Da li je utvrđena donja granica vremena? Odgovor: Iako je pravilo da zaposlenik ugovor o radu zaključuje sa punim radnim vremenom, Zakonom o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03) propisana je mogućnost zaključivanja ugovora o radu i sa nepunim radnim vremenom. Zaposlenik koji je zaključio ugovor o radu sa nepunim radnim vremenom može zaključiti više takvih ugovora kako bi na taj način ostvario puno radno vrijeme. Inače, Zakonom nije utvrđena donja granica trajanja radnog vremena. 17. Pitanje: Interesuje me sve o dnevnicama za službeno putovanje. Odgovor: Prema članu 23. Općeg kolektivnog ugovora („Službene novine FBiH“, br. 54/05 i 62/08) zaposleniku pripada pravo na plaćene troškove prilikom službenog putovanja (dnevnice). Visina dnevnice i način plaćanja ostalih putnih troškova utvrdit će se kolektivnim ugovorima područja djelatnosti, a na osnovu propisa koje donese Vlada Federacije BiH. Vlada Federacije BiH donijela je Uredbu o naknadama troškova za službena putovanja („Službene novine Federacije BiH“, broj 63/10). 18. Pitanje: Da li prosvjetni inspektor može ukinuti konkurs za prijem nastavnika u radni odnos? Odgovor: Zakonom o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03) nije predviđen institut konkursa, odnosno oglasa. Međutim, posebnim zakonima, kao lex specialis, ovaj institut se može predvidjeti, kao što je to npr. slučaj u oblasti obrazovanja. Za vršenje nadzora nad izvršavanjem zakona iz oblasti obrazovanja nadležna je prosvjetna inspekcija čije se djelovanje temelji na zakonu. Sa tim u vezi, odgovor na ovo pitanje treba potražiti od nadležne 84 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] kantonalne uprave za inspekcijske poslove. 19. Pitanje: Zaposlenik dobije opomenu pred otkaz ugovora o radu bez vremenske klauzule. Do kada mu važi opomena? Odgovor: Prema članu 88. stav 1. Zakona o radu („Službene novine FBiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03) poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. Ukoliko se radi o lakšem prijestupu ili lakšoj povredi radne obaveze iz ugovora o radu, ugovor se ne može otkazati bez prethodnog pismenog upozorenja zaposleniku (stav 2. navedenog člana). Zakonom nije utvrđen rok za ponavljanje prijestupa, ali smatramo da bi bilo uputno da se to uredi kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu. Ukoliko rokovi za ponavljanje prijestupa nisu predviđeni navedenim aktima, onda će se prilikom eventualnog otkaza ugovora o radu uzeti u obzir prethodno pismeno upozorenje zaposleniku, bez vremenskog ograničenja. 20. Pitanje: Da li se Program zbrinjavanja viška zaposlenika odnosi i na invalide druge kategorije? Odgovor: Prava invalida druge kategorije invalidnosti propisana su Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije“, br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02, 73/05, 59/06 i 4/09). Naime, osiguranik kod koga je utvrđena II kategorija invalidnosti ima pravo da bude raspoređen na drugo odgovarajuće radno mjesto, pravo na odgovarajuće zaposlenje, prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju (do navršene 55. godine života), kao i pravo na odgovarajuće novčane naknade u vezi sa korištenjem tih prava. Ovim zakonom također je utvrđeno pravo na naknadu plaće od dana nastanka invalidnosti do dana raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu, odnosno do upućivanja na prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju. Prema članu 67. Zakona o radu, poslodavac može samo uz prethodnu saglasnost vijeća zaposlenika otkazati ugovor o radu zaposleniku kod kojega postoji smanjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti. Iz navedenog se može zaključiti da je pitanje invalida II kategorije invalidnosti posebno regulirano, što znači da se na ovu kategoriju zaposlenika ne može primijeniti program zbrinjavanja viška zaposlenika, jer je poslodavac kod kojeg ima zaposlenika sa drugom kategorijom invalidnosti dužan postupiti shodno navedenim odredbama. DŽANA KADRIBEGOVIĆ, dipl. iur. Pomoćnica federalnog ministra rada i socijalne politike Email: dzana.kadribegovic@fmrsp.gov.ba 21. Pitanje: 1. Da li se ugovor o radu na određeno vrijeme može zaključiti na određeni broj dana ili period na koji se isti zaključuje mora glasiti na određeni broj mjeseci? 2. Da li je moguće da se zaključi na određeni broj mjeseci i broj dana, recimo 2 mjeseca i 10 dana i sl? 3. Da li ista pravila u vezi sa prethodnim važe ukoliko se radi o prvom ugovoru pri zasnivanju radnog odnosa i za eventualne ostale kojima bi se isti produžavao? BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 85 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Odgovor: Saglasno članu 16. stav 3. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/02 i 29/03), ugovor o radu na određeno vrijeme ne može se zaključiti na period duži od dvije godine. To znači da je zakonodavac ograničio maksimalnu dužinu rada na određeno vrijeme, ali nije propisao najkraću dužinu rada. Iz tog proističe da rad na određeno vrijeme može biti zaključen i na određeni broj dana, odnosno određeni broj mjeseci, ali taj ugovor mora biti zaključen po istim pravilima, odnosno sadržavati sve elemente iz člana 21. Zakona o radu. Odredbama člana 19. stav 4. Zakona o radu utvrđeno je ograničenje trajanja ugovora o radu u smislu da se ugovori o radu, koji se zaključuju uzastopno, bez prekida, s istim poslodavcem na period duži od dvije godine, smatraju ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno. 22. Pitanje: Da li poslodavac (radi se o privrednom društvu) može zaposleniku preduzeća računati i vojni staž u duplom trajanju (koji je upisan u radničku knjižicu) i zaposleniku izdati rješenje o prestanku radnog odnosa zbog navršenih 40 godina staža uračunavajući mu i vojni staž. Zakonom o radu, Zakonom o penzijskoinvalidskom osiguranju i aktima preduzeća regulisano je da zaposlenik ostvaruje pravo na penziju sa navršenih 40 godina efektivnog staža. Dilema je da li se i upisani vojni staž u duplom trajanju može uračunati u isto, bez da se oštete prava i zaposlenika i poslodavca i izbjegnu eventualni sudski sporovi? Odgovor: Odredbama člana 86. tačka 3. Zakona o radu propisano je da ugovor o radu prestaje kad zaposlenik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja, odnosno navrši 40 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i zaposlenik drugačije ne dogovore. Saglasno članu 82. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“, br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12), u penzijski staž, na osnovu kojeg se stiču i ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, računa se vrijeme provedeno u osiguranju od dana 86 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 stupanja na snagu ovog zakona, koje se računa u staž osiguranja po odredbama čl. 83-93. i poseban staž iz člana 94. ovog zakona, koji se računa u dvostrukom trajanju. Saglasno navedenom, upisani vojni staž u duplom trajanju uračunava se u penzijski staž, na osnovu kojeg prestaje rad, sa tim da se poslodavac i zaposlenik mogu dogovoriti da zaposlenik ostane na radu dok ne stekne efektivni staž ili neki drugi period. 23. Pitanje: U Službi je u toku sklapanje novih ugovora o radu sa uposlenicima, a iz razloga usklađivanja istih sa Pravilnikom o radu javne ustanove, koji je nedavno pretrpio određene izmjene i dopune, kako u Službi ima uposlenika koji su u toku rada završavali fakultete, te stekli VSS, kao i u tom periodu bili raspoređeni na radna mjesta sa višom stručnom spremom, to im direktor sad nudi radna mjesta gdje je predviđena VSS. Interesuje me da li isti prethodno moraju odraditi pripravnički staža u VSS ili se mogu odmah rasporediti na data radna mjesta kao stručni saradnici? Odgovor: Odredbama člana 26. stav 2. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03), koji se primjenjuje u javnim ustanovama kao osnovni propis o radnim odnosima, izričito je propisano da se pripravnikom smatra lice sa završenom srednjom ili višom školom, odnosno fakultetom, koje prvi put zasniva radni odnos u tom zanimanju, a koje je, prema Zakonu, obavezno položiti stručni ispit ili mu je za rad u zanimanju potrebno prethodno radno iskustvo. Saglasno tome, lice koje je u toku rada završilo višu školu ili fakultet ne može se neposredno rasporediti na radno mjesto za koje ispunjava uslove stručne spreme, već se sa njim, u skladu s ostalim odredbama članova 26. i 27. Zakona o radu, zaključuje ugovor o pripravničkom radu na određeno vrijeme, najduže do jedne godine, nakon kojeg pripravnik polaže stručni ispit, u skladu sa zakonom, propisom kantona ili pravilnikom o radu. Kantonalnim zakonom o radu i vašim pravilnikom o radu treba da budu regulisana pitanja trajanja pripravničkog staža, način polaganja pripravničkog ispita i dr., pa u pogledu tih pitanja treba konsultovati vaš kantonalni zakon o radu. [ PRAVNI SAVJETNIK ] 88. Zakona) može se otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz. Odredbama čl. 90. i 91. Zakona o radu propisano je da, ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obavezan je: ■■ omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini, a ■■ da je poslodavac dužan da, u slučaju otkazivanja ugovora o radu u smislu člana 88. ovog zakona i u slučaju spora pred nadležnim sudom, dokaže postojanje razloga za otkaz. Teret dokazivanja povreda na radu pred nadležnim sudim je na poslodavcu. 24. Pitanje: S obzirom na to da je Komisija formirana od strane JU na izradi Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti uposlenika, to me interesuje da li Zakon o radu još uvijek poznaje ovaj institut s obzirom na to da je posljednjim izmjenama i dopuna Zakona o radu isključena disciplinska odgovornost, te je ostavljeno da se pravilnicima određenih ustanova uredi ta materija na način utvrđivanja postojanja lakših i težih povreda obaveza iz radnog odnosa, također me 25. Pitanje: Šta je radni staž, a šta staž interesuje da li Zakon o radu poznaje osiguranja i penzijski staž? suspenziju, iako znam da suspenzija Odgovor: Radni staž. Pod radnim stažom postoji u Zakonu o državnim podrazumijeva se vrijeme provedeno službenicima? u radnom odnosu sa punim radnim Odgovor: Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03), koji se primjenjuje u javnim ustanovama kao osnovni propis o radnim odnosima, ne poznaje institute utvrđivanja disciplinske odgovornosti putem disciplinske komisije niti suspenziju. Odredbama člana 88. Zakona o radu propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. U slučaju lakših prijestupa ili lakših povreda radnih obaveza iz ugovora o radu, ugovor o radu se ne može otkazati bez prethodnog pismenog upozorenja zaposleniku, koje sadrži: ■■ opis prijestupa ili povrede radne obaveze za koje se zaposlenik smatra odgovornim i ■■ izjavu o namjeri da se otkaže ugovor o radu bez davanja predviđenog otkazanog roka za slučaj da se takav prijestup ponovi. Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu mogu se utvrditi vrste prijestupa ili povreda radnih obaveza. Iz navedenih odredaba Zakona o radu proističe obaveza poslodavca da vrste težih i lakših povreda radnih obaveza ili propiše pravilnikom o radu, pa se na njih pozove u ugovoru o radu, ili ih samo propiše ugovorom o radu zaključenim sa zaposlenikom. Ugovor o radu, u navedenom slučaju (član vremenom, odnosno vrijeme provedeno u radnom odnosu sa skraćenim radnim vremenom koje se, u smislu propisa o radu, smatra punim radnim vremenom, u trajanju koje odgovara ukupnom broju sati takvog rada ostvarenog za pojedine godine, obračunatog na puno radno vrijeme, u skladu sa propisima o radnim odnosima. Staž osiguranja. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju1 (Zakon o PIO) poznaje tri vrste staža osiguranja, i to: 1. staž osiguranja koji se računa s efektivnim trajanjem, 2. staž osiguranja sa uvećanim trajanjem i 3. poseban staž. Pod stažom osiguranja se podrazumijeva samo vrijeme za koje je uplaćen doprinos. Staž osiguranja koji se računa sa efektivnim trajanjem. Saglasno čl. 83-94. Zakona o PIO, u staž osiguranja s efektivnim trajanjem računa se vrijeme koje je osiguranik iz čl. 8-12. ovog zakona proveo poslije navršene 15. godine života u radnom odnosu, odnosno na radu po osnovu koga je bio obavezno osiguran na penzijsko i invalidsko osiguranje.2 1 Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH”, br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06 4/09 i 55/12). 2 Članovi 8-13. Zakona o PIO. Osiguranici Član 8. (kompilirani tekst) 1. zaposlenici na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine kao i drugi zaposlenici koji se osiguravaju po posebnim propisima u Federaciji Bosne i Hercegovine i zaposlenici u institucijama Bosne i Hercegovine sa prebivalištem Federaciji i Hercegovine; BROJ 8 u AUGUST 2013Bosne PRAVNI SAVJETNIK 87 [ PRAVNI SAVJETNIK ] U staž osiguranja računa se: 1. vrijeme provedeno u radnom odnosu sa punim radnim vremenom, 2. vrijeme provedeno u radnom odnosu sa nepunim radnim vremenom, osim slučajeva iz stava 2. člana 82. ovog zakona,3 u trajanju koje odgovara ukupnom broju sati takvog 2. profesionalna vojna lica u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine; 3. zaposlenici organa unutarnjih poslova; 4. zaposlenici u sudskoj policiji i kazneno-popravnim ustanovama; 5. izabrani ili imenovani nosioci javne ili druge društvene funkcije na teritoriji Federacije koji za taj rad primaju plaću, odnosno ostvaruju naknadu plaće za obavljanje te funkcije; 6. zaposlenici koji su u radnom odnosu na teritoriji Federacije koji su upućeni na rad u inozemstvo, ako nisu obavezno osigurani po propisima države u koju su upućeni ili ako međunarodnim ugovorom o socijalnom osiguranju nije drugačije određeno; 7. državljani Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine koji su zasnovali radni odnos kod organizacije koja obavlja djelatnost u inozemstvu; 8. izabrani ili imenovani nosioci javne ili druge društvene funkcije u organima Bosne i Hercegovine, ako zakonom Bosne i Hercegovine nije drugačije određeno. Član 9. Obavezno su osigurani državljani Federacije koji su: - na teritoriji Federacije zaposleni kod stranih ili međunarodnih organizacija i ustanova, konzularnih i diplomatskih predstavništava ili su u ličnoj službi stranih državljana, ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno; - zaposleni u inozemstvu, ako su bili neposredno pred odlazak u inozemstvo osigurani na teritoriji Federacije, odnosno ako su imali pred odlazak u inozemstvo prebivalište na teritoriji Federacije i nisu obavezno osigurani kod inozemnog nosioca socijalnog osiguranja; - zaposleni kod stranog poslodavca u državi u kojoj su obavezno osigurani, ali u kojoj prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ne mogu da ostvaruju ili ih ne mogu koristiti van te države, pod uvjetom da su neposredno pred odlazak u inozemstvo imali prebivalište na teritoriji Federacije i ako su državljani Federacije. Član 10. Obavezno su osigurani: - strani državljani i lica bez državljanstva koji su na teritoriji Federacije; - zaposleni kod stranog poslodavca, ako međunarodnim ugovorom nije drugačije uređeno; - zaposleni kod međunarodnih organizacija i ustanova, stranih diplomatskih i konzularnih predstavništava, ako je takvo osiguranje predviđeno međunarodnim ugovorom. Pod poslodavcem u smislu ovog zakona smatraju se pravna i fizička lica. Član 11. Obavezno se osiguravaju na teritoriji Federacije lica: - koja obavljaju privrednu ili uslužnu djelatnost, a upisana su u odgovarajući registar; - koja, u skladu sa posebnim propisima samostalno u vidu zanimanja obavljaju profesionalnu djelatnost, te vjerski službenici; - korisnici prava na odgovarajuće zapošljavanje za vrijeme prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije; - vrhunski sportisti, ako nisu osigurani po drugom osnovu. Član 12. (kompilirani tekst) Obavezno se osiguravaju fizička lica i članovi njihovog domaćinstva koji se bave poljoprivednom djelatnošću kao jedinim ili glavnim zanimanjem ako na dan podnošenja zahtjeva za prijem na osiguranje imaju navršenih 15 godina života, opštu zdravstvenu sposobnost i prebivalište na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Poljoprivrednom djelatnošću u smislu stava 1. ovog zakona, smatra se djelatnost od koje se mjesečno ostvaruje prihod najmanje u visini najniže plate ostvarene u decembru prethodne godine u Federaciji Bosne i Hercegovine. 3 Član 82. stav 2. Zakona o PIO Penzijski staž ostvaren u bivšim republikama Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije i u Zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika do 6. marta 1992. godine uzet će se u obzir državljanima Bosne i Hercegovine na teritoriji Federacije za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, a 88 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] 3. 4. 5. 6. 7. rada ostvarenog za pojedine godine, obračunatog na puno radno vrijeme, u skladu sa propisima o radnim odnosima (i kada je radno vrijeme ostvareno u dva ili više radnih odnosa). vrijeme koje je osiguranik proveo na profesionalnoj rehabilitaciji, na prekvalifikaciji, odnosno dokvalifikaciji, pod uslovom da su uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje. vrijeme koje je u toku trajanja radnog odnosa osiguranik proveo: ■■ na odsustvu bez naknade plaće najviše do 30 dana u jednoj kalendarskoj godini; ■■ za vrijeme udaljenja sa rada (suspenzija) najviše do 30 dana, ako je zbog izrečene disciplinske mjere prestao radni odnos; ■■ u pritvoru najviše do 30 dana, osim ako je krivični postupak bio pravosnažnom odlukom obustavljen ili ako je osiguranik bio oslobođen optužbe ili optužba bila odbijena, ali ne zbog nenadležnosti suda; ■■ na izdržavanju kazne zatvora najviše do 30 dana, pod uvjetom da su uplaćeni doprinosi prije nastanka osiguranog slučaja, osiguraniku sa promijenjenom radnom sposobnošću u staž osiguranja računa se vrijeme čekanja na prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju i vrijeme čekanja na odgovarajuće zaposlenje, dok prima odgovarajuću naknadu, vrijeme za koje je osiguranik bio prijavljen na dobrovoljno osiguranje za koje je vrijeme uplaćen doprinos (član 88. Zakona o PIO). Odredbama člana 14. Zakona o PIO penzijskim i invalidskim osiguranjem osiguravaju se prava, utvrđena ovim zakonom, svakom građaninu u slučaju gubitka radne sposobnosti, a u slučaju smrti članovima njegove porodice pravo na porodičnu penziju, ako je gubitak radne sposobnosti, odnosno smrt posljedica povrede na radu, odnosno profesionalne bolesti nastale za vrijeme: 1. rada u drugom preduzeću i u drugom pravnom licu, u smislu propisa o radnim odnosima; 2. obavljanja obaveznog praktičnog rada učenika i studenata u toku sticanja penzija će se odrediti prema stažu ostvarenom u Federaciji, ako međunarodnim ugovorom nije drugačije uređeno, odnosno na osnovu reciprociteta. obrazovanja i odgoja; 3. obavljanja poslova bez zasnivanja radnog odnosa (volonterski rad), a primjenjuje se i na državljane Federacije koji se, saglasno propisima, nalaze u inozemstvu radi učenja, odnosno sticanja prakse, ako su prije odlaska u inozemstvo imali prebivalište na teritoriji Federacije. Odredba stava 1. tačka 2. ovog člana primjenjuje se i na strane državljane koji se nalaze na učenju, odnosno praksi na teritoriji Federacije, ako država čiji su oni državljani isto tako postupa sa državljanima Federacije, odnosno ako međunarodnim ugovorom nije drugačije uređeno; 4. prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije koju organizira ustanova za zapošljavanje; 5. društveno organiziranog omladinskog radnog angažiranja (oblici zadrugarstva učenika, studenata i nezaposlene omladine); 6. obavljanja javnih radova; 7. učestvovanja na organiziranim sportskim takmičenjima; 8. obavljanja privremenih i povremenih poslova u smislu propisa o radu; 9. stručnog osposobljavanja za rad djece sa teškoćama u razvoju; 10.izdržavanja kazne zatvora. Također, odredbama člana 15. Zakona o PIO propisano je da su lica koja nisu osigurana po drugom osnovu osigurana za slučaj gubitka radne sposobnosti i smrti, kao posljedice povrede na radu, odnosno profesionalne bolesti, ako: 1. učestvuju u akcijama spašavanja ili odbrane od elementarnih nepogoda ili nesreća; 2. obavljaju poslove po nalogu Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine, ministarstava unutrašnjih poslova i uprava civilne zaštite; 3. izvršavaju naloge Vojske Federacije, odnosno ministarstva unutrašnjih poslova, kao i lica rezervnog sastava tih organa; 4. obavljaju javne i druge društvene funkcije ili građanske dužnosti na poziv državnih ili drugih ovlaštenih organa; kao članovi operativnih sastava dobrovoljnih vatrogasnih organizacija vrše poslove gašenja požara i zaštite od drugih nesreća; 5. kao članovi gorske službe spašavanja, odnosno ronioci, kada učestvuju u otklanjanju neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi, odnosno imovine ili kad učestvuju u spašavanju ljudi, odnosno imovine. Licima iz čl. 14. i 15. ovog zakona osigurava se sticanje i korištenje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, pod uvjetima i na BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 89 [ PRAVNI SAVJETNIK ] način kojim se osigurava sticanje i korištenje tih prava zaposlenicima, ako ovim zakonom nije drugačije uređeno. 2. Staž osiguranja sa uvećanim trajanjem Saglasno članu 89. Zakona o PIO, osiguranicima koji rade na naročito teškim i za zdravlje štetnim radnim mjestima na kojima poslije navršenja određenih godina života ne mogu uspješno da obavljaju svoju profesionalnu djelatnost, staž osiguranja računa se sa uvećanim trajanjem. Stepen uvećanja staža osiguranja zavisi od težine i štetnosti rada, odnosno od prirode posla, a stepen uvećanja staža osiguranja može iznositi najviše 50%. Zakonom su propisani uslovi za utvrđivanje radnih mjesta na kojima se može utvrditi da se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, a radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa u uvećanom trajanju i stepen uvećanja staža osiguranja utvrđuje Vlada Federacije. Osiguranicima iz člana 84. stav 2. ovog zakona4 koji rade na radnim mjestima na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem staž osiguranja uvećava se samo za ono vrijeme koje su efektivno proveli na radu. Radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa u uvećanom trajanju i stepen uvećanja staža osiguranja za vojne osiguranike, deminere, zaposlene u sudskoj policiji, kazneno-popravnim ustanovama, zaposlene u vazduhoplovstvu i drugim institucijama Bosne i Hercegovine, utvrđuju se posebnim propisima. 3. Poseban staž Saglasno članu 94. Zakona o PIO, licima koja su uzela učešće u pripremama za odbranu Bosne i Hercegovine, odnosno koja su uzela učešće u odbrani Bosne i Hercegovine kao pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, odnosno Hrvatskog vijeća obrane i organa unutrašnjih poslova, saglasno propisima koji su se na njih odnosili prije stupanja na snagu ovog zakona, u penzijski staž, kao poseban staž u dvostrukom trajanju, računa se vrijeme koje su proveli u pripremama za odbranu, odnosno u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1995. godine, u skladu s Uredbom o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu ponziju vojnih osiguranika Vojske 4 Član 84. stav 2. Zakona o PIO - Pod punim radnim vremenom iz stava 1. ovog člana podrazumijeva se i vrijeme koje zaposlenik provede u radnom odnosu sa skraćenim radnim vremenom koje se, u smislu propisa o radu, smatra punim radnim vremenom. 90 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 Federacije Bosne i Hercegovine.5 4. Penzijski staž Saglasno članu 82. Zakona o PIO, penzijski staž, u smislu ovog zakona, na osnovu koga se stiču i ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, obuhvaća: 1. vrijeme provedeno u osiguranju od dana stupanja na snagu ovog zakona koje se računa u staž osiguranja po odredbama članova 83-93. i poseban staž iz člana 94. ovog zakona; 2. vrijeme navršeno do stupanja na snagu ovog zakona koje se računa u penzijski staž po propisima koji su važili do stupanja na snagu ovog zakona, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Penzijski staž ostvaren u bivšim republikama Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i u Zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika do 6. marta 1992. godine uzima se u obzir državljanima Bosne i Hercegovine na teritoriji Federacije za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, a penzija se određuje i prema stažu ostvarenom u Federaciji, ako međunarodnim ugovorom nije drugačije uređeno, odnosno na osnovu reciprociteta, sa tim da ovaj osiguranik, koji samo prema stažu ostvarenom u Federaciji ne ispunjava uvjete za sticanje prava na penziju prilikom određivanja penzije, smatrat će se da ispunjava minimalne uvjete utvrđene ovim zakonom i prema tim uvjetima utvrdit će se visina penzije. Staž osiguranja kod različitih nosilaca penzijskog i invalidskog osiguranja u Federaciji i Republici Srpskoj priznavat će se u skladu sa ugovorom zaključenim između navedenih subjekata. Pri ostvarivanju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja koja pripadaju osiguraniku na osnovu penzijskog staža, u staž osiguranja se uračunava samo vrijeme za koje je uplaćen doprinos. Lica iz članova 14. i 15. ovog zakona6 mogu 5 Uredba o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 18/04 i 47/04). 6 Zakon o PIO Član 14. Penzijskim i invalidskim osiguranjem osiguravaju se prava, utvrđena ovim zakonom, svakom građaninu u slučaju gubitka radne sposobnosti, a u slučaju smrti članovima njegove porodice pravo na porodičnu penziju, ako je gubitak radne sposobnosti, odnosno smrt posljedica povrede na radu, odnosno profesionalne bolesti nastale za vrijeme: 1. rada u drugom preduzeću i u drugom pravnom licu, u smislu propisa o radnim odnosima; [ PRAVNI SAVJETNIK ] 2. obavljanja obaveznog praktičnog rada učenika i studenata u toku sticanja obrazovanja i odgoja; 3. obavljanja poslova bez zasnivanja radnog odnosa (volonterski rad); 4. prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije koju organizira ustanova za zapošljavanje; 5. društveno organiziranog omladinskog radnog angažiranja (oblici zadrugarstva učenika, studenata i nezaposlene omladine); 6. obavljanja javnih radova; 7. učestvovanja na organiziranim sportskim takmičenjima; 8. obavljanja privremenih i povremenih poslova u smislu propisa o radu; 9. stručnog osposobljavanja za rad djece sa teškoćama u razvoju; 10. izdržavanja kazne zatvora. Odredba stava 1. tačka 2. ovog člana primjenjuje se i na državljane Federacije koji se, saglasno propisima, nalaze u inozemstvu radi učenja, odnosno sticanja prakse, ako su prije odlaska u inozemstvo imali prebivalište na teritoriji Federacije. Odredba stava 1. tačka 2. ovog člana primjenjuje se i na strane državljane koji se nalaze na učenju, odnosno praksi na teritoriji Federacije, ako država čiji su oni državljani isto tako postupa sa državljanima Federacije, odnosno ako međunarodnim ugovorom nije drugačije uređeno. Član 15. Lica koja nisu osigurana po drugom osnovu osigurana su za slučaj gubitka radne sposobnosti i smrti, kao posljedice povrede na radu, odnosno profesionalne bolesti, ako: 1. učestvuju u akcijama spašavanja ili odbrane od elementarnih nepogoda ili nesreća; 2. učestvuju u društveno organiziranim radnim akcijama u Federaciji pri obnovi i izgradnji zemlje; 3.obavljaju poslove po nalogu Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine, ministarstava unutrašnjih poslova i uprava civilne zaštite; 4.. obavljaju javne i druge drustvene funkcije ili građanske dužnosti na poziv državnih ili drugih ovlastenih organa; 5.. kao članovi operativnih sastava dobrovoljnih vatrogasnih organizacija vrše poslove gašenja požara i zastite od drugih nesreća; 6. kao članovi gorske službe spašavanja, odnosno ronioci, kada učestvuju u otklanjanju neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi, odnosno imovine ili kad učestvuju u spašavanju ljudi, odnosno imovine. Clan 16. Licima iz čl. 14. i 15. ovog zakona osigurava se sticanje i korištenje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, pod uvjetima i na način kojim se osigurava sticanje i korištenje tih prava zaposlenicima, ako ovim zakonom nije drugačije ostvariti prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja pod uvjetom da su uplaćeni doprinosi prije nastanka osiguranog slučaja. 27. Pitanje: Da li lice koje je ispunilo uslove za ostvarenje prava na starosnu penziju (penzioner) može da zaključi ugovor o radu na određeno ili neodređeno vrijeme? Ima li pravo penzioner sa navršenih 65 godina starosti zasnovati radni odnos i koliko bi se od njegove plaće izdvajalo za doprinose? Odgovor: Saglasno članu 114. Zakona o PIO, korisniku penzije koji je penziju ostvario prije navršenja 40 godina penzijskog staža, odnosno 65 godina života i korisniku invalidske penzije, koji zasnuje radni odnos ili započne da obavlja djelatnost iz člana 11. tač. 1. i 2. ovog zakona7 penzija se ne isplaćuje za to vrijeme, a najduže do navršenja 40 godina penzijskog staža, odnosno 65 godina života. To znači da ovi penzioneri mogu zasnovati radni odnos na određeno ili na neodređeno vrijeme, ali im se za to vrijeme ne isplaćuje penzija, nego poslodavac uplaćuje propisane doprinose kao i za sve druge zaposlenike. Ovom osiguraniku na njegov zahtjev, penzija će se ponovo odrediti prema novonavršenom penzijskom stažu i ponovnim određivanjem penzijskog osnova uzimajući u obzir i nove plaće, odnosno osnovice osiguranja, a penzija će se odrediti pod uvjetima utvrđenim ovim zakonom. Korisniku porodične penzije koji zasnuje radni odnos ili započne da obavlja djelatnost iz člana 11. tač. 1. i 2. ovog zakona penzija se ne isplaćuje. Korisnik penzije koji je navršio 40 godina penzijskog staža, odnosno 65 godina života, ukoliko zaključi ugovor o radu na određeno ili neodređeno vrijeme penzija se ne obustavlja, a poslodavac nije obavezan da uplaćuje doprinose. 28. Pitanje: Da li se radnik može odreći posebnog staža u dvostrukom uređeno. 7 Član 11. tačka 1. i 2. Zakona o PIO: 1. koja obavljaju privrednu ili uslužnu djelatnost, a upisana su u odgovarajući registar; 2. koja, u skladu sa posebnim propisima samostalno u vidu zanimanja obavljaju profesionalnu djelatnost, te vjerski službenici. BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 91 [ PRAVNI SAVJETNIK ] trajanju? Kada i kako? Odgovor: Staža uvećanja sa posebnim trajanjem i posebnog staža ne može se odreći, s obzirom na to da se on upisuje na osnovu službenih dokumenata, a ne na zahtjev korisnika. Penzijskog staža, kao posebnog staža u dvostrukom trajanju, licima koja su uzela učešće u pripremama za odbranu Bosne i Hercegovine, odnosno koja su uzela učešće u odbrani Bosne i Hercegovine kao pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, odnosno Hrvatskog vijeća obrane i organa unutrašnjih poslova, saglasno propisima koji su se na njih odnosili prije stupanja na snagu ovog zakona, u koji se računa i vrijeme koje su proveli u pripremama za odbranu, odnosno u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1995. godine, u skladu s uredbama Vlade Federacije BiH, ta lica se ne mogu odreći, s obzirom na to da se i taj staž upisuje na osnovu službenih dokumenata, a ne na zahtjev korisnika. 29. Pitanje: Šta je to srazmjerna penzija? Odgovor: Pojam „srazmjerni dio penzije“ pominje se u članu 72. Zakona o PIO. Srazmjerni dio penzije je dio penzije koji su osiguranici ostvarili po nekom od osnova u inostranstvu, koji je priznat po međunarodnim ugovorima. 30. Pitanje: Kako ostvariti pravo na starosnu penziju? Koji su uslovi i koja je procedura? Odgovor: Saglasno odredbama članova 30. i 31. Zakona o PIO, osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža. Osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života. Osiguraniku kome se, u smislu ovog zakona, staž osiguranja računa s uvećanim trajanjem, starosna granica za sticanje prava na penziju smanjuje se srazmjerno stepenu uvećanja staža. Također, saglasno članu 137. Zakona o PIO, izuzetno od odredbe člana 30. ovog zakona pravo na starosnu penziju stiče osiguranik kada navrši: 1. u 1998. godini 60 godina života; 2. u 1999. godini 61 godinu života; 3. u 2000. godini 62 godine života; 4. u 2001. godini 63 godine života; 5. u 2002. godini 64 godine života. Osiguranik može steći pravo na starosnu 92 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 penziju i prije navršenih godina života propisanih u stavu 1. ovog člana, odnosno u članu 30. ovog zakona, kad navrši 55 godina života i 30 godina penzijskog staža (žena), odnosno 60 godina života i 35 godina penzijskog staža (muškarac), ali najduže do 31. decembra 2015. godine. Osiguraniku iz stava 2. ovog člana iznos penzije određen prema dužini penzijskog staža umanjuje se za 0,5% (žena), odnosno 1% (muškarac) za svaku godinu ranijeg odlaska u penziju prije navršenih 65 godina života. Osiguraniku iz stava 3. ovog člana, kada navrši godine života iz stava 1. ovog člana, odnosno iz člana 30. ovog zakona, ne prestaje umanjenje penzije u skladu sa stavom 3. ovog člana Saglasno člana 96. Zakona o PIO, postupak za ostvarivanje prava iz penzijskog osiguranja pokreće se na zahtjev osiguranika, kao i na zahtjev lica koje smatra da ispunjava uvjete za ostvarivanje prava Protiv rješenja nosioca osiguranja donesenog u prvostepenom postupku osiguranik i korisnik penzije, odnosno član porodice osiguranika, odnosno korisnika penzije, može podnijeti žalbu drugostepenom organu nosioca osiguranja (član 99). Pravosnažno rješenje o ostvarivanju prava iz penzijskog osiguranja može se izmijeniti novim rješenjem, ako je pravosnažnim rješenjem povrijeđen zakon na štetu korisnika prava, a pravo po novom rješenju pripada od dana kada su ispunjeni uvjeti za sticanje prava, ali najduže šest mjeseci unazad od dana donošenja tog rješenja. Rješenje kojim je priznato pravo na penziju izvršno je danom donošenja. U postupku za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja osigurava se zaštita prava osiguranika i korisnika prava u okviru nosioca osiguranja, u skladu sa ovim zakonom, kao i sudska zaštita (član 101). Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stiču se i dospijevaju danom ispunjenja uvjeta propisanih ovim zakonom, sa time što se pravo na penziju može ostvariti samo poslije prestanka osiguranja (član 103). 31. Pitanje: Kako se računa staž osiguranja sa nepotpunim radnim vremenom? Odgovor: Saglasno članu 84. Zakona o PIO, vrijeme koje zaposlenik provede u radnom odnosu sa skraćenim radnim vremenom koje se, u smislu propisa o radu, smatra punim radnim vremenom, računa se kao radni staž sa punim radnim vremenom. U staž osiguranja računa se i vrijeme provedeno u radnom odnosu sa nepunim [ PRAVNI SAVJETNIK ] radnim vremenom, osim prethodno navedenog, u trajanju koje odgovara ukupnom broju sati takvog rada ostvarenog za pojedine godine, obračunatog na puno radno vrijeme, u skladu sa propisima o radnim odnosima. Navedene odredbe pimjenjuju se i kada je radno vrijeme ostvareno u dva ili više radnih odnosa. 32. Pitanje: Kako pribaviti uvjerenje o stažu potrebno radi ostvarenja prava na penziju? Odgovor: Uvjerenje o stažu pribavlja se od posljednjeg poslodavca kod kojeg radite, na osnovu podataka u radnoj knjižici. Saglasno Zakonu o matičnoj evidenciji o osiguranicima i korisnicima prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja,8 matičnu evidenciju vodi Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osigurnje (član 4), kod kojih možete pribaviti podatke o radnom stažu na osnovu evidencija koje se vode u Matičnoj knjizi. Jedino je relevantna dokument izdat od strane Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje za ostvarenje prava na penziju. na dobrovoljno osiguranje. Invalidnost, kao osnov za sticanje prava osiguranika u dobrovoljnom osiguranju, postoji kad kod osiguranika uslijed bolesti ili povrede van rada nastupi potpuna nesposobnost za rad i privređivanje. Kod zbirinjavanja viška zaposlenika može se koristiti dokup radnog staža za one zaposlenike kojima nedostaje određeni broj godina za ispunjenje jednog od uslova za sticanje prava na penziju (40 godina rada i osiguraja ili 65 godina života i 20 godina radnog staža). 34. Pitanje: Da li se zaposleniku može prisilno obustaviti dio plaće? Kolika je obustava i pod kojim uslovima? Odgovor: Saglasno članu 74. Zakona o radu,9 najviše polovica plaće ili naknade plaće zaposlenika može se prisilno obustaviti radi ispunjenja obaveze zakonskog izdržavanja, a za ostale obaveze može se prisilno obustaviti najviše jedna trećina plaće zaposlenika. Poslodavac ne može, bez saglasnosti zaposlenika, svoje potraživanje prema njemu naplatiti uskraćivanjem isplate plaće ili nekog njenog dijela, odnosno uskraćivanjem isplate naknade plaće ili dijela naknade plaće (član 73). 33. Pitanje: Postoji li mogućnost samostalne uplate doprinosa za 35. Pitanje: Da li poslodavac može mirovinsko i invalidsko osiguranje? zaposleniku otkazati ugovor o radu za Odgovor: Odredbama stava 2. člana vrijeme bolovanja? 1. Zakona o PIO propisano je da se na dobrovoljno penzijsko i invalidsko osiguranje mogu osigurati lica koja nisu obavezno osigurana. Odredbama članova 17-20. Zakona o PIO propisano je da državljani Federacije BiH koji nisu obuhvaćeni obaveznim penzijskim i invalidskim osiguranjem mogu sebi i članovima svoje porodice dobrovoljnim osiguranjem osiguravati prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, pod uvjetima i u obimu utvrđenim ovim zakonom. Državljani Federacije zaposleni u državi sa kojom nije zaključen međunarodni ugovor mogu se dobrovoljno osigurati na penzijsko i invalidsko osiguranje, u skladu sa ovim zakonom. Ova lica i lica kojima je prestalo svojstvo osiguranika ne mogu ostvarivati prava po osnovu promijenjene radne sposobnosti. Na dobrovoljno osiguranje može se osigurati lice koje je navršilo 15 godina života i koje ima opću zdravstvenu sposobnost. Lice koje se nalazi na redovnom školovanju ili odsluženju vojnog roka ne može se osigurati 8 „Službene novine Federacije BiH“, br. 42/04 i 15/05 – ispravka. Odgovor: Zakonom o radu propisana je zaštita zaposlenika privremeno ili trajno nesposobnog za rad.10 Zaposleniku koji je pretrpio povredu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti, za vrijeme dok je privremeno nesposoban za rad, poslodavac ne može otkazati ugovor o radu, kao ni ugovor o radu koji je zaključen na određeno vrijeme. Zaposlenik koji je privremeno bio nesposoban za rad zbog povrede ili povrede na radu, bolesti ili profesionalne bolesti, a za koga nakon liječenja i oporavka nadležna zdravstvena ustanova ili ovlašteni liječnik utvrdi da je sposoban za rad, ima pravo da se vrati na poslove na kojima je radio prije nastupanja privremene nesposobnosti za rad ili na druge odgovarajuće poslove. Zaposlenik je dužan, u roku od tri dana od dana nastupanja nesposobnosti za rad, obavijestiti poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad. 9 Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03). 10 Članovi 64-67. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03). BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 93 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Poslodavac može, samo uz prethodnu saglasnost vijeća zaposlenika, otkazati ugovor o radu zaposleniku kod kojega postoji smanjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti. 36. Pitanje: Da li otkazni rok teče za vrijeme „bolovanja“? Odgovor: S obzirom na to da poslodavac može, samo uz prethodnu saglasnost vijeća zaposlenika, otkazati ugovor o radu zaposleniku kod kojega postoji smanjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, saglasno čl. 64-67. Zakona o radu,11 onda ni „otkazni rok“ ne može teći za vrijeme bolovanja. Ako nadležna zdravstvena ustanova ocijeni da kod zaposlenika postoji smanjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, poslodavac mu je dužan u pismenoj formi ponuditi druge poslove za koje je zaposlenik sposoban. Zaposlenik, koji je pretrpio povredu na radu ili obolio od profesionalne bolesti, ima prednost pri stručnom obrazovanju, osposobljavanju i usavršavanju koje organizira poslodavac. Poslodavac može, samo uz prethodnu saglasnost vijeća zaposlenika, otkazati ugovor o radu zaposleniku kod kojega postoji smanjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti. 37. Pitanje: Da li zaposlenik koji je doživio povredu na radu ili obolio od profesionalne bolesti ili oboljenja po završetku liječenja ima pravo da se vrati na svoje radno mjesto. Kakva su prava tog radnika ukoliko je njegovo bivše radno mjesto ukinuto? Odgovor: Saglasno članu 65. Zakona o radu,12 povreda na radu, bolest ili profesionalna bolest ne mogu štetno utjecati na ostvarivanje prava zaposlenika iz radnog odnosa. Zaposlenik koji je privremeno bio nesposoban za rad zbog povrede ili povrede na radu, bolesti ili profesionalne bolesti, a za koga nakon liječenja i oporavka nadležna zdravstvena ustanova ili ovlašteni liječnik utvrdi da je sposoban za rad, ima pravo da 11 Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03). 12 Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03). 94 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 se vrati na poslove na kojima je radio prije nastupanja privremene nesposobnosti za rad ili na druge odgovarajuće poslove. Drugim odgovarajućim radnim mjestom, odnosno odgovarajućim zaposlenjem, smatra se radno mjesto koje odgovara tjelesnim i psihofizičkim sposobnostima osiguranika na kome osiguranik, sa radnim naporom koji ne pogoršava njegovo zdravstveno stanje, može da radi puno radno vrijeme, prema promijenjenoj radnoj sposobnosti (član 28. Zakona o PIO). Ako nadležna zdravstvena ustanova ocijeni da kod zaposlenika postoji smanjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, poslodavac mu je dužan u pismenoj formi ponuditi druge poslove za koje je zaposlenik sposoban. Zaposlenik koji je pretrpio povredu na radu ili obolio od profesionalne bolesti ima prednost pri stručnom obrazovanju, osposobljavanju i usavršavanju koje organizira poslodavac (član 66). Iz ovih zakonskih odredaba proističe da je, ukoliko je njegovo bivše radno mjesto ukinuto, poslodavac dužan da ga rasporedi na druge odgovarajuće poslove koje će mu ponuditi u pismenoj formi.Ukoliko zaposlenik odbije te poslove, a odgovaraju njegovoj radnoj sposobnosti, prestaje mu radni odnos. 38. Pitanje: Da li ženi koja je na porodiljskom odsustvu može prestati ugovor o radu zaključen na određeno vrijeme? Odgovor: Zakonom o radu posebno je uređena zaštita žena i materinstva.13 Odredbama člana 53. Zakona o radu propisano je da poslodavac ne može odbiti da zaposli ženu zbog njene trudnoće ili joj zbog tog stanja otkazati ugovor o radu. Zakonodavac ne pravi razliku između ugovora o radu zaključenog na neodređeno i ugovora o radu zaključenog na određeno vrijeme. 39. Pitanje: Da li žena za vrijeme porodiljskog odsustva ima pravo na platu ili naknadu i koliki je iznos te naknade? Odgovor: Saglasno članu 62. stav 1. Zakona o radu, za vrijeme korištenja porođajnog odsustva, zaposlenik ima pravo na naknadu plaće, u skladu sa zakonom. Osnovnim pravima porodice sa djecom, 13 Članovi 52-63. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03). [ PRAVNI SAVJETNIK ] propisana odredbama člana 89. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom (Federalni zakon)14 utvrđeni su, između ostalih: ■■ naknada umjesto plaće ženi - majci u radnom odnosu, za vrijeme dok odsustvuje s posla radi trudnoće, porođaja i njege djeteta, ■■ novčana pomoć za vrijeme trudnoće i porođaja žene - majke koja nije u radnom odnosu. Propisom kantona bliže se uređuju uvjeti, način, postupak, organi i finansiranje prava utvrđenih u članu 89. ovog zakona. U svakom kantonu posebno. U Kantonu Sarajevo, Zakonom o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom (Kantonalni zakon)15 regulisani su uvjeti, način, postupak ostvarivanja prava i finansiranje osnovnih prava porodice sa djecom, utvrđenih Federalnim zakonom i ovim zakonom. Prava po osnovu ovog zakona mogu ostvariti osobe koje imaju prebivalište najmanje godinu dana u Kantonu Sarajevo, ukoliko ovim zakonom nije drugačije propisano, a izuzetno, prava po ovom zakonu mogu ostvariti osobe koje su 30. 4. 1992. godine imale prebivalište na području Kantona, pod uvjetom da im je utvrđen status povratnika (član 6). Izuzetno od navedenih odredaba, pravo na naknadu umjesto plaće ženi-majci u radnom odnosu, za vrijeme dok odsustvuje sa posla radi trudnoće, porođaja i njege djeteta mogu ostvariti osobe koje imaju boravište u Kantonu Sarajevo i utvrđen status raseljene osobe (član 142). Odredbama člana 143. Kantonalnog zakona propisano je da se naknada umjesto plaće ženi-majci utvrđuje u iznosu 60% od prosječne plaće. Iznos naknade utvrđuje se u postupku za svaku ženu-majku u radnom odnosu posebno, s tim da taj iznos ne može biti manji od najniže plaće za zaposlenike u skladu sa propisima Vlade Federacije, odnosno Općim kolektivnim ugovorom (u daljem tekstu: najniža plaća). Ukoliko ženamajka u radnom odnosu u periodu od šest mjeseci prije porođaja ne prima plaću iz opravdanih razloga (nelikvidnost firme i sl.) naknada umjesto plaće ženi-majci isplaćuje se u visini najniže plaće. Ukoliko žena-majka u radnom odnosu nije zasnovala radni odnos najmanje šest mjeseci prije poroda, naknada plaće ženi-majci se 14 Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službene novie Federacije BiH“, br. 36/99, 54/04, 39/06 i 14/09) 15 „Službene novine Kantona Sarajevo“, br. 16/02, 8/03, 2/06, 21/06, 17/10, 26/12 i 15/13. obračunava u visini od 50% najniže plaće. Na iznos naknade plaće ženi-majci uplaćuju se doprinosi PIO, zdravstvo i osiguranje od nezaposlenosti i izmiruju se poreske obaveze u skladu sa zakonom. Naknada plaće ženi-majci u skladu sa ovim zakonom isplaćuje se za vrijeme trudnoćeporođaja i njege djeteta u trajanju od jedne godine neprekidno, počev od dana stupanja na porodiljsko odsustvo. Naknadu plaće ženi-majci može ostvariti otac djeteta, odnosno usvojilac pod uvjetima utvrđenim propisima o radu. Odredbama člana 147. Kantonalnog zakona propisano je da, za vrijeme trajanja ugovora o radu na određeno vrijeme, naknadu plaće žena-majka ostvaruje kao i žena-majka s ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Po isteku ugovora o radu na određeno vrijeme žena-majka do isteka godine dana od dana stupanja na porodiljsko odsustvo ostvaruje pravo na pomoć ženi-majci koja nije u radnom odnosu. 40. Pitanje: Da li zaposleniku, koji je sklopio ugovor o radu na određeno vrijeme, prije isteka tog roka treba omogućiti korištenje godišnjeg odmora ako za to ispunjava uslove? Odgovor: Zaposlenik, u skladu sa članom 41. Zakona o radu,16 za svaku kalendarsku godinu ima pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje 18 radnih dana. Zaposlenik, koji radi na poslovima na kojima se, uz primjenu mjera zaštite na radu, nije moguće zaštititi od štetnih uticaja, ima pravo na godišnji odmor u trajanju od najmanje 30 radnih dana, a poslovi i trajanje odmora od najmanje 30 dana uređuju se zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu. Maloljetni zaposlenik ima pravo na godišnji odmor u trajanju od najmanje 24 radna dana. Zaposlenik koji se prvi put zaposli ili koji ima prekid rada između dva radna odnosa duži od osam dana, stiče pravo na godišnji odmor nakon šest mjeseci neprekidnog rada (član 42), a ako zaposlenik nije stekao ovo pravo na godišnji odmor, ima pravo na najmanje jedan dan godišnjeg odmora za svaki navršeni mjesec dana rada, u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Trajanje godišnjeg odmora duže od najkraćeg propisanog ovim ili drugim zakonom, uređuje se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom 16 Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“, 43/99, 32/00 i 29/03). BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 95 [ PRAVNI SAVJETNIK ] o radu (član 43). Poslodavac je dužan omogućiti zaposleniku korištenje godišnjeg odmora i u slučaju ugovora o radu na određeno vrijeme, primjenom Zakona o radu, kolektivnog ugovora i pravilnika o radu, i to u periodu dok traje ugovor o radu na određeno vrijeme, ako za to ispunjava uslove, u skladu sa članom 45. Zakona o radu koji propisuje da se zaposlenik ne može odreći prava na godišnji odmor niti se zaposleniku može uskratiti pravo na godišnji odmor niti mu se izvršiti isplata naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora. 41. Pitanje: Ima li zaposlenik pravo na povećanje plaće po osnovu minulog staža za godine radnog staža ostvarene u republikama bivše Jugoslavije? Odgovor: Pravo na povećanje plaće za godine radnog staža propisano je Općim kolektvnim ugovorom za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine.17 Odredbama člana 13. propisano je da se osnovna plaća povećava se za svaku godinu radnog staža kod tog poslodavca za 0,6%, s tim da ukupno povećanje ne može biti veće od 20%. Pod radnim stažom podrazumijeva se i radni staž proveden kod poslodavca u slučaju promjene poslodavca ili njegovog pravnog položaja (npr. zbog prodaje, nasljeđivanja, spajanja, pripajanja, promjene oblika društva i dr.). Kod „tog poslodavca“ znači onog poslodavca kod kojeg zaposlenik radi, a koji je u međuvremenu eventualno promijenio vlasnika ili pravni status. U svakom slučaju, godine radnog staža ostvarene u republikama bivše SFRJ ne ulaze u godine radnog staža za koji je moguće povećanje, osim u slučaju da se radi o poslodavcu koji je postojao i u to vrijeme i danas i zaposlenik u njemu i dalje radi (npr. „Energoinvest“). Uostalom, ovo pravo se ne može ostvariti ni u Federaciji BiH ako zaposlenik promjeni poslodavca već samo kod „tog poslodavca“ kod koga je zaposlen. pripada zaposlenicima, u skladu sa članom 23. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine.18 Poslodavac ne može isplatiti dnevnicu fizičkoj osobi koja nije zaposlenik kod poslodavca. 43. Pitanje: Kako se utvrđuje visina regresa? Odgovor: Saglasno članu 19. Općeg kolektivnog ugovora za Federaciju Bosne i Hercegovine,19 zaposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 50% prosječne neto plaće svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa, pod uslovom da privredni subjekt - poslodavac nije prethodnu poslovnu godinu završio sa gubitkom. Granskim kolektivnim ugovorima mogu se utvrditi i viši iznosi regresa. 44. Pitanje: Da li se topli obrok može isplatiti jednokratno za razdoblje duže od mjesec dana? Odgovor: Saglasno članu 17. Općeg kolektivnog ugovora za Federaciju Bosne i Hercegovine,20 poslodavac je obavezan zaposleniku obezbijediti ishranu u toku radnog vremena (topli obrok). Ukoliko poslodavac ne obezbjeđuje ishranu, zaposleniku se isplaćuje mjesečna naknada u iznosu od najmanje 20% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Saglasno navedenom, naknada za ishranu u toku rada ne može se isplaćivati za razdoblje duže od mjesec dana, jer se obračunava na osnovu dana rada u mjesecu u kojem je zaposlenik radio. 45. Pitanje: Ako je na službenom putovanju osigurana besplatna ishrana da li se zaposleniku pripadajuća dnevnica umanjuje? 42. Pitanje: Imaju li fizičke osobe koje Odgovor: Općim kolektivnim ugovorom za nisu zaposlenici pravo na dnevnicu ako su angažovani po nekom od ugovora 18 Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije koji ne podrazumijevaju radni odnos? Bosne i Hercegovine („Službene novine Npr. ugovor o djelu ili autorski ugovor? Federacije BiH“, br. 54/05 i 62/08). Odgovor: Pravo na dnevnice je pravo koje 17 Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 54/05 i 62/08). 96 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 19 Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 54/05 i 62/08). 20 Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 54/05 i 62/08) [ PRAVNI SAVJETNIK ] Federaciju Bosne i Hercegovine21 ugovoreno je da zaposleniku pripada pravo na plaćene troškove prilikom službenog putovanja (dnevnica), a da će se visina dnevnice i način plaćanja ostalih putnih troškova utvrditi kolektivnim ugovorima područja djelatnosti, a na osnovu propisa koje donese Vlada Federacije Bosne i Hercegovine. Uredbom o naknadama troškova za službena putovanja,22 koja se primjenjuje u federalnim organima državne službe i pravnim licima sa javnim ovlaštenjima prenesenim od strane Federacije BiH, propisano je da se pripadajuća dnevnica umanjuje za 30% ako je na službenom putovanju osigurana besplatna ishrana (član 7. stav 3. Uredbe). 46. Pitanje: Da li naknada troškova odvojenog života isključuje pravo na topli obrok? Odgovor: Naknada troškova odvojenog života od porodice ne isključuje naknadu za topli obrok koji uposleniku pripada za vrijeme rada. Saglasno članu 17. Općeg kolektivnog ugovora za Federaciju Bosne i Hercegovine,23 poslodavac je obavezan zaposleniku obezbijediti ishranu u toku radnog vremena (topli obrok), a saglasno članu 24. tog ugovora, zaposlenik koji je privremeno upućen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice, ima pravo na mjesečnu naknadu troškova zbog odvojenog života od porodice., čija se visina utvrđuje kolektivnim ugovorima kantona, područja djelatnosti i ugovorom o radu. Saglasno članu 26. Općeg kolektivnog ugovora za Federaciju Bosne i Hercegovine, samo se međusobno isključuju dnevnica, naknada za odvojeni život od porodice i terenski dodatak. 47. Pitanje: Koja prava ostvaruje zaposlenik koji radi sa nepunim radnim vremenom? Da li ta prava zavise od dužine radnog vremena? 21 Član 23. Općeg kolektivnog ugovora za Federaciju Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 54/05 i 62/08) Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99 i 32/00) 22 Uredba o naknadama troškova za službena putovanja („Službene novine Federacije BiH“, br. 63/10 i 9/11) 23 Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 54/05 i 62/08) Odgovor: Zakon o radu24 poznaje dva oblika rada sa nepunim radnim vremenom, i to: ■■ rad sa nepunim radnim vremenom, zaključen ugovorom o radu, za vrijeme kojeg zaposlenik ostvaruje sva prava iz radnog odnosa, kao i zaposlenik s punim radnim vremenom, osim prava koje zavisi od dužine radnog vremena (plaća, naknada i sl.), u skladu s kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu,25 i ■■ rad na poslovima na kojima, uz primjenu mjera zaštite na radu, nije moguće zaštititi zaposlenika od štetnih utjecaja, kada se radno vrijeme skraćuje srazmjerno štetnom utjecaju uvjeta rada na zdravlje i radnu sposobnost zaposlenika. Poslovi i trajanje radnog vremena utvrđuju se pravilnikom o radu i ugovorom o radu, u skladu sa zakonom, a pri ostvarivanju prava na plaću i drugih prava po osnovu rada i u vezi sa radom, skraćeno radno vrijeme izjednačava se sa punim radnim vremenom,26 48. Pitanje: Koliko maksimalno iznosi vremensko trajanje privremenih poslova? Odgovor: Maksimalno trajanje privremenih poslova, saglasno članu 136. stav 2. Zakona o radu27 je 60 dana u toku kalendarske godine. Za obavljanje privremenih i povremenih poslova može se zaključiti ugovor o obavljanju privremenih i povremenih poslova, pod uvjetima: 1. da su privremeni i povremeni poslovi utvrđeni u kolektivnom ugovoru ili u pravilniku o radu, 2. da privremeni i povremeni poslovi ne predstavljaju poslove za koje se zaključuje ugovor o radu na određeno ili neodređeno vrijeme, sa punim ili nepunim radnim vremenom i da ne traju duže od 60 dana u toku kalendarske godine. Licu koje obavlja privremene i povremene poslove osigurava se odmor u toku rada pod istim uvjetima kao i za zaposlenike u radnom odnosu i druga prava, u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju. 49. Pitanje: Kojim aktom se utvrđuje visina naknade plaće za rad praznikom 24 Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03). 25 Član 30. stav 3. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03). 26 Član 31. Zakona o radu. 27 Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03). BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 97 [ PRAVNI SAVJETNIK ] i nedjeljom? Odgovor: Visina naknade plaće za rad praznikom i nedjeljom, u skladu sa članom 71. Zakona o radu,28 utvrđuje se pravilnikom o radu i ugovorom o radu, u skladu s kolektivnim ugovorom. Odredbama člana 12. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine29 propisano je da zaposlenik ima pravo na povećanu plaću za: ■■ prekovremeni rad najmanje 30% od bruto satnice; ■■ noćni rad najmanje 30% od bruto satnice; ■■ rad na dan sedmičnog odmora najmanje 20% od bruto satnice; ■■ rad u dane praznika koji su po zakonu neradni najmanje 50% od bruto satnice. Dodaci se međusobno ne isključuju. Korištenje službenog auta u privatne svrhe 50. Pitanja: Da li direktor Službe JU može službeno vozilo koristiti u svrhu dolaska i odlaska na posao, odnosno radno mjesto? Kako bismo mogli pristupiti izmjenama predmetnog pravilnika u skladu sa zakonom? Odgovor: Upotreba službenog automobila reguliše se upravo vašim pravilnikom koji ste naveli. Upotreba službenog automobila sa ili bez zaposlenog vozača zavisi od rješenja koja vama odgovaraju i ne postoji neki zakonski akt kojim su ta pitanja regulisana. Općim i granskim kolektivnim ugovorima regulisano je pravo prevoza na posao i sa posla. Odredbama člana 18. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (“Službene novine Federacije BiH”, br. 54/05 i 62/08) regulisano je da zaposlenik ima pravo na prijevoz ili naknadu troškova prijevoza na posao i sa posla, u skladu sa pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Ponavljamo, da li će direktor koristiti službeni automobil i za dolazak na posao i odlazak sa posla zavisi isključivo od opredjeljenja u Pravilniku o upotrebi službenog vozila. 28 Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03). 29 Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 54/05 i 62/08) 98 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 Ljiljana Ćehajić, dipl. iur. Ministarstvo pravde i uprave Kantona Sarajevo e-mail:ljiljana.cehajic@mpu.ks.gov. ba [ PRAVNI SAVJETNIK ] Sudska praksa iz oblasti izvršnog postupka Pripremila: Janja Jovanović Sudija Općinskog suda u Sarajevu E-mail : jania.jovanovic@pravosudje.ba janja.jovanovic53@gmail.ba TRAŽILAC IZVRŠENJA ZASTUPAN PO PUNOMOĆNIKU NEMA PRAVO NA TROŠKOVE IZVRŠNOG POSTUPKA ZA NAMIRENJE TROŠKOVA PARNIČNOG POSTUPKA U SLUČAJU KAD ISTE NIJE POTRAŽIVAO UZ NAMIRENJE GLAVNOG DUGA Članom 387. ZPP-a, a u vezi sa članom 16. ZlP-a, izvršenik je dužan nadoknaditi tražiocu izvršenja samo one troškove koji su bili potrebni za provođenje izvršenja, a sud će cijeniti koji su to troškovi, brižljivo ocjenjujući sve okolnosti. Prvostepeni sud je utvrdio da su tražioci izvršenja naplatili glavno potraživanje iz izvršne isprave i troškove izvršenja u drugom izvršnom postupku, kao i to da nije bilo smetnje da u istom izvršnom postupku naplate i sporedno potraživanje iz iste izvršne isprave - troškove parničnog postupka, što bi bilo u skladu sa članom 10. ZPP-a, odnosno da je sud dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, onemogućavajući zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Prvostepenim rješenjem je odlučeno. Usvaja se prijedlog tražioca izvršenja radi naplate novčanog potraživanja i to - iznos od 1980,00 KM na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13. 6. 2007. godine do isplate. Prijedlog tražioca izvršenja za naknadu troškova izvršnog postupka u iznosu od 561,60 KM koji se sastoje od troškova sastava prijedloga za izvršenje i poreza na dodatu vrijednost odbija se kao neosnovan. Iz obrazloženja: Tražioc izvršenja je po punomoćniku podnio prijedlog za dozvolu izvršenja na osnovu izvršne isprave radi prinudnog namirenja troškova parničnog postupa sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13. 6. 2007. godine do isplate u iznosu od 1980 KM i troškove za sastav prijedloga za izvršenja po punomoćniku u iznosu od 561,60 KM. Rješavajući po prijedlogu punomoćnika tražioca izvršenja sud je usvojio prijedlog za izvršenje u odnosu na isplatu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13. 6. 2007. godine do isplate, a odbio je zahtjev za naknadu troškova za sastav prijedloga u iznosu od 561,60 KM iz sljedećih razloga: Sud je utvrdio, uvidom u drugi predmet, da je BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 99 [ PRAVNI SAVJETNIK ] tražilac izvršenja zastupan po punomoćniku podnio prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave u kojem je tražio namirenje glavnog duga u iznosu od 4795,00 KM uz naknadu troškova izvršnog postupka u iznosu od 280,80 KM za sastav prijedloga kojeg je sud usvojio i odredio troškove izvršnog postupka. Tražioci izvršenja zastupani po punomoćniku su mogli u tom prijedlogu zahtijevati i namirenje potraživanja iz iste izvršne isprave, a koje se odnosi na naknadu troškova parničnog postupka, ali su podnošenjem novog prijedloga za izvršenje nepotrebno prouzrokovali troškove zastupanja koji se sastoje od naknade za sastav prijedloga za izvršenje u ovom predmetu, pa je sud, cijeneći tu činjenicu, a shodno odredbama člana 387 Zakona o parničnom postupku FBiH, u vezi sa odredbom člana 21 Zakona o izvršnom postupku FbiH, odlučio kao i izreci. Protiv ovog rješenja žalbu podnose tražioci izvršenja zastupani po punomoćniku, u kojoj navode da je na strankama da odluče kakav će prijedlog podnijeti radi naplate priznatih troškova parničnog postupka. Dalje navode da ZlP-om nije zabranjeno da tražilac izvršenja provodi dva ili više izvršnih postupaka za namirenje dosuđenog iznosa jednom izvršnom ispravom i da mu se u svakom od tih izvršnih postupaka piznaju troškovi izvršenja. Predlažu da drugostepeni sud žalbu uvaži i ožalbeno rješenje preinači tako što će usvojii prijedlog za izvršenje u cijelosti. Sud je odlučio: Žalba nije osnovana. Prema stanju spisa, prvostepeni sud je rješenjem od 21. 1. 2010. godine dozvolio izvršenje radi namirenja troškova parničnog postupka utvrđenih izvršnom ispravom, dok je odbio prijedlog u dijelu kojim potražuje troškove izvršnog postupka Rješavajući po žalbi, ovaj sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tražioce izvršenja za naknadu troškova izvršnog postupka. Naime, članom 387. ZPP-a, u vezi sa članom 16. ZlP-a, izvršenik je dužan nadoknaditi tražiocu izvršenja samo one troškove koji su bili potrebni za provođenje izvršenja, a sud će ocijeniti koji su to troškovi, brižljivo ocjenjujući sve okolnosti. Prvostepeni sud je utvrdio da su tražioci izvršenja naplatili glavno potraživanje iz izvršne isprave i troškove izvršenja u drugom izvršnom postupku, kao i to da nije bilo smetnje da u istom izvršnom postupku naplate i sporedno potraživanje iz iste izvršne isprave troškove parničnog postupka, a što bi bilo u skladu sa članom 10. ZPP-a, odnosno da je sud dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, onemogućavajući zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Žalba tražioca izvršenja je odbijena i prvostepeno rješenje je potvrđeno. (Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj: 6 5 0 I 121392 10 Gž od 11. 10. 2012. godine) 100 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Usvojeni zakoni u Narodnoj skupštini Republike Srpske u periodu od 01. 01. – 31. 07. 2013. godine 1. Zakon o organskoj proizvodnji; Zakona o Investiciono – razvojnoj banci Republike Srpske; 2. Zakon o izmjenama i dopunama 13.Zakon o izmjeni i dopuni Zakona 3. Zakon o izmjenama i dopunama 14.Zakon o izmjenama Zakona o Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju Republike Srpske. Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske – po hitnom postupku; 4. Zakon o ostvarivanju prava na starosnu penziju profesionalnih vojnih lica – po hitnom postupku; 5. Zakon o komunalnoj policiji; 6. Zakon o trezoru; o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima. organizaciji i sprovođenju popisa stanovništva, domaćinstava i stanova 2013. godine u Republici Srpskoj – po hitnom postupku; 15.Zakon o uređenju prostora i građenju; 16.Zakon o obnovljivim izvorima energije i efikasnoj kogeneraciji; Zakon o Fondu za upravljanje nekretninama i potraživanjima u vlasništvu Republike Srpske; 17.Zakon o izmjenama i dopunama 7. Zakon o Akcijskom fondu Republike 18.Zakon o izmjenama i dopunama 7. Srpske; 9. Zakon o Fondu stanovanja Republike Srpske; 10.Zakon o izmjenama Zakona o Fondu za razvoj i zapošljavanje Republike Srpske; 11. Zakon o izmjenama Zakona o Fondu za razvoj istočnog dijela Republike Srpske; 12.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Fondu za restituciju Republike Srpske; Zakona o matičnim knjigama. 19.Zakon o razvoju malih i srednjih preduzeća; 20.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o lovstvu. 21.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske - po hitnom postupku; 22.Zakon o koncesijama; BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 101 [ PRAVNI SAVJETNIK ] 23.Zakon o Agenciji za bankarstvo Republike Srpske; 24.Zakon o energetskoj efikasnosti; 25.Zakon o nusproizvodima životinjskog porijekla; 26.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o šumama; 27.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o bankama Republike Srpske; 28.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o tržištu hartija od vrijednosti; 38.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o administrativnim taksama ; 39.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim taksama; 40.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o trgovini; 41.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o turizmu; 42.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ugostiteljstvu; 29.Zakon o izmjenama i dopunama 43.Zakon o izmjenama i dopunama 30.Zakon o izmjenama i dopunama 44.Zakon o izmjenama Zakona o Zakona o preuzimanju akcionarskih društava; Zakona o parničnom postupku; 31.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku; 32.Zakon o amnestiji za nedopušteno držanje minsko - eksplozivnih sredstava i oružja u Republici Srpskoj; 33.Zakon o registraciji poslovnih subjekata u Republici Srpskoj; 34.Zakon o klasifikaciji djelatnosti Republike Srpske; 35.Zakon o izmjeni Zakona o stranim Zakona o Agenciji za posredničke, informatičke i finansijske usluge; ulaganjima; 36.Zakon o izmjeni Zakona o elektronskom potpisu Republike Srpske; 37.Zakon o izmjenama i dopunama 102 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8 Zakona o zanatsko -preduzetničkoj djelatnosti; privatizaciji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža; 45.Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnih stanova; 46.Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima; 47.Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Srpske; 48.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku; 49.Zakon o posebnim načinima izmirenja poreskog duga; 50.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o poreskom postupku Republike Srpske; 51.Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o grobljima i pogrebnoj djelatnosti. [ PRAVNI SAVJETNIK ] Posjetite našu web stranicu www.rec.ba BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 103 Vaš poslovni vodič! 104 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
© Copyright 2024 Paperzz